1
Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 5:50 pm
Margita
Administrator
Poslednji izmenio Margita dana Sre Jan 11, 2012 10:16 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
1
Administrator
2 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 5:52 pm
Margita
Administrator
Prvo poglavlje
Velika je razlika između prijetnji smrću i ljubavnih pisama, čak i kad
osoba koja piše prijetnje još uvijek tvrdi da te doista voli. Naravno,
uzmemo li u obzir to da sam ja jednom pokušala ubiti nekoga koga sam
voljela, možda nemam pravo suditi o tome.
Današnje pismo došlo je u pravo vrijeme, baš kako sam i očekivala. Do
sada sam ga pročitala već četiri puta i, iako sam već kasnila, nisam se
mogla suzdržati da ga ne pročitam i peti put.
Moja najdraža Rose,
jedna od malobrojnih mana koje imaš kada si probuđen jest ta da ti san
više nije potreban. Šteta jer, kada bih mogao sanjati, znam da bih sanjao
tebe. Sanjao bih tvoj miris i pod prstima tvoju tamnu svilenu kosu. Sanjao
bih tvoju glatku kožu i tvoje vatrene usne dok se ljubimo.
Bez snova, moram se zadovoljiti vlastitom maštom, što je gotovo jednako
dobro. Sve to mogu savršeno dobro zamisliti, kao i to kako će biti nakon
što te ubijem. To ću obaviti teška srca, ali ti si moj izbor učinila
neminovnim. Nakon što si mi se odbila pridružiti u vječnom životu i
ljubavi, ništa mi drugo nije preostalo jer ne mogu dopustiti da netko tako
opasan poput tebe nastavi živjeti. Osim toga, čak i da sam te prisilio na
buđenje, već sada imaš toliko neprijatelja medu strigojima da bi te netko
od njih sigurno ubio. Ako moraš umrijeti, bit će to od moje ruke. Ni od
čije druge.
Ipak, želim ti danas puno sreće u polaganju ispita, nije da ti je sreća
uopće potrebna. Ako te doista natjeraju da polažeš ispite, bit će to
gubljenje vremena. Najbolja si u svojoj grupi i još večeras ćeš nositi svoj
zavjetni znak. Naravno, što znači da ćeš mi biti još veći izazov kada se
ponovno sretnemo, u čemu ću neizmjerno uživati.
A sigurno ćemo se ponovno sresti. Kada diplomiraš, izići ćeš iz
Akademije, a jednom kada budeš izvan tih štitova, ja ću te naći. Ne postoji
mjesto na ovome svijetu gdje se možeš sakriti od mene. Promatram.
S ljubavlju, Dimitri
Unatoč njegovim »toplim željama« nisam mislila da je pismo toliko
nadahnjujuće kad sam ga bacila na krevet i u magli napustila sobu.
Pokušala sam ne dopustiti da me njegove riječi dirnu iako je bilo nekako
nemoguće ne zgroziti se nečeg takvog. Ne postoji mjesto na ovome
svijetu gdje se možeš sakriti od mene.
Nisam ni sumnjala. Znala sam da Dimitri ima špijune. Otkada se moj
bivši instruktor-ljubavnik pretvorio u zlog, besmrtnog vampira, postao je
njihov vođa, a ja sam to ubrzala ubivši njegovu prijašnju šeficu. Vjerovala
4
sam da su većina tih špijuna ljudi koji čekaju kada ću kročiti izvan
školskih granica. Ni jedan strigoj ne bi mogao biti u cjelodnevnoj zasjedi.
Ljudi to mogu, a nedavno sam doznala da postoji mnogo ljudi koji
dobrovoljno služe strigojima u zamjenu za obećanje da će jednoga dana
biti probuđeni. Ti ljudi misle da je vječni život vrijedan prodaje duše i
ubijanja drugih kako bi preživjeli. Od njih mi je bilo muka.
Međutim, nisu mi zbog ljudi drhtale noge dok sam hodala kroz travu koja
je sada bila svijetlozelena od dodira ljeta. Bilo je to zbog Dimitrija.
Uvijek Dimitri. Dimitri, onaj kojeg sam voljela.
Dimitri, strigoj kojeg sam željela spasiti. Dimitri, čudovište koje bih
najradije ubila. Ljubav koju smo dijelili uvijek je gorjela u meni, bez
obzira na to koliko sam puta sama sebi rekla da moram krenuti dalje, bez
obzira na to koliko je svijet mislio da sam krenula dalje. On je uvijek bio
sa mnom, uvijek u mojim mislima, uvijek me tjerao na preispitivanje
mojih odluka.
»Izgledaš kao da si spremna sukobiti se s vojskom.«
Bila sam toliko usmjerena na Dimitrija i njegovo pismo da sam hodala
kampusom ne zamjećujući ništa, čak ni to da mi se pridružila najbolja
prijateljica Lissa. Iznenadila me, što je bila rijetkost s obzirom na to da
smo dijelile psihičku vezu zbog koje sam uvijek bila svjesna njezine
prisutnosti i osjećaja. Bila sam prilično odsutna kad je nisam uočila i, ako
je ikada postojalo išta što bi mi moglo odvući pozornost, bio je to sada
netko tko me želio ubiti.
Pokušala sam joj uputiti uvjerljiv osmijeh. Znala je što se dogodilo
Dimitriju, kao i to kako on sada čeka priliku da me ubije nakon što sam ja
pokušala ubiti njega, i podbacila u tome. Ipak, pisma koja sam od njega
dobivala svakoga tjedna zabrinjavala su je, a imala je dovoljno briga u
svome životu i bez mog besmrtnog progonitelja.
»Na neki se način zapravo i suprotstavljam vojsci«, rekla sam. Bila je
rana večer, ali na nebu se još uvijek vidjelo kasnoljetno sunce koje nas je
obasjavalo svojom zlatnom svjetlošću dok smo hodale. Voljela sam to, ali
kao moroj, miran, živi vampir, Lissa bi nakon nekog vremena postala
slaba.
Nasmijala se i prebacila svoju platinastu kosu preko jednog ramena.
Sunce je svijetlu boju pretvorilo u anđeosko blještavilo.
»Pretpostavljam da je tako. Mislim da se zapravo ne trebaš brinuti.«
Shvaćala sam je. Čak je i Dimitri rekao da je ovo gubljenje vremena.
Između ostalog, ipak sam ga otišla tražiti u Rusiju i suočila se s pravim
strigojima i nekolicinu njih ubila sam posve sama. Možda se nisam
trebala bojati ispita, ali odjednom su me pritisnuli sva ta pompa i
5
iščekivanje. Srce mi je počelo brže kucati. Što ako ne uspijem? Što ako
nisam toliko dobra koliko mislim da jesam? Čuvari s kojima ću se tamo
suočiti nisu pravi strigoji, ali su iskusni i bore se puno dulje nego ja.
Drskost bi me mogla uvaliti u velike nevolje, a ako ne uspijem, to će se
dogoditi pred svim onim ljudima kojima je do mene stalo. Svim ljudima
koji vjeruju u mene.
Još me nešto brinulo.
»Brinem se kako će moje ocjene utjecati na moju budućnost«, rekla sam.
Bila je to istina. Ispit je bio konačni test za novakinju poput mene. On je
jamčio kako mogu diplomirati na Akademiji sv. Vladimira i zauzeti
mjesto među pravim čuvarima koji brane moroje od strigoja. Ispiti manjeviše
odlučuju i kojem ću moroju biti pridružena.
Kroz našu vezu, osjetila sam Lissino suosjećanje i njezinu zabrinutost.
»Alberta misli da je velika vjerojatnost da ćemo ostati zajedno, da ćeš i
dalje biti moja čuvarica.«
Namrštila sam se.
»Mislim da je Alberta to rekla samo kako bi me zadržala u školi.«
Napustila sam školu prije nekoliko mjeseci kako bih lovila Dimitrija i
onda sam se vratila, što nije baš dobro izgledalo u mojim podacima o
obrazovanju. Uzmimo u obzir i činjenicu da me morojska kraljica Tatiana
mrzila i vjerojatno bi dala sve od sebe da me udalji od Lisse, ali to je bila
druga priča. »Mislim da Alberta zna kako je jedini način da mi dopuste
postati tvojom čuvaricom taj da ostanem posljednja čuvarica na svijetu. A
čak i tada, moji bi izgledi još uvijek bili jako slabi.«
Ispred nas čula se jeka gomile. Jedno od mnogih sportskih igrališta
pretvoreno je u arenu koja bi se mogla usporediti s onom iz doba rimskih
gladijatora. Postavljene su obične tribine, od jednostavnih drvenih do onih
luksuznih obloženih jastucima pod platnenim krovom koji moroje štiti od
sunca. Zastavice su okruživale cijeli teren i mogle smo vidjeti kako
lepršaju na vjetru. Pretpostavljala sam da su napravili nekakve barake
blizu ulaza u stadion u kojima čekaju novaci na rubu živaca iako ih još
nisam vidjela. Sam teren sigurno je pretvoren u niz opasnih prepreka.
Prema zaglušujućem zvuku navijanja očito je bilo puno onih koji su došli
svjedočiti ovom događaju.
»Neću se prestati nadati«, rekla je Lissa. Kroz vezu sam osjetila da to
uistinu i misli. To je bila jedna od prekrasnih stvari u vezi s Lissom,
njezina nepokolebljiva vjera i optimizam koji su olakšavali većinu
groznih iskušenja. Bila je to oštra suprotnost mojemu cinizmu u
posljednje vrijeme.
»I imam nešto što bi ti danas moglo pomoći.«
6
Stala je i posegnula u džep traperica pa izvukla mali srebrni prsten s
kamenčićima koji su izgledali poput maslinastozelenih kristalića. Nisam
trebala ulaziti u našu vezu kako bih znala što mi nudi.
»Oh, Liss... ne znam. Ne želim, hm, nikakvu nepravednu prednost.«
Lissa je zakolutala očima.
»Nije u tome problem i ti to znaš. Ovaj je u redu, časna riječ.«
Prsten koji mi je nudila bio je hamajlija s rijetkom vrstom čarolije kojom
je Lissa vladala. Svaki moroj vladao je jednim od pet elemenata:
zemljom, zrakom, vodom, vatrom ili duhom. Duh je bio najrjeđi, toliko
rijedak da je stoljećima bio zaboravljen. Tek nedavno Lissa i nekolicina
drugih ponovno su vladanje njime učinili koliko-toliko uobičajenim. Za
razliku od drugih elemenata koji su bili više fizičke prirode, duh je bio
utkan u misli i svakakve psihičke fenomene. Nitko to nije potpuno
razumio.
Izrada hamajlija s duhom bilo je nešto s čim je Lissa tek nedavno počela
eksperimentirati, i nije baš bila dobra u tome. Njezina najbolja sposobnost
duha bilo je iscjeljenje, stoga je pokušavala napraviti hamajlije za
izlječenje. Posljednja je bila narukvica koja mi je spalila kožu.
»Ovaj djeluje. Samo kratko, ali će ti odagnati mračne misli tijekom
ispita.«
Govorila je lagano, ali obje smo bile svjesne ozbiljnosti njezinih riječi. Sa
svim darovima duha dolazila je i njihova cijena: tama koja se sada
ispoljavala kao ljutnja i zbunjenost, a čak je vodila i u ludilo. Tama koja
se kroz našu vezu često prelijevala u mene. Doznala sam da se tome
možemo oduprijeti hamajlijama i njezinim iscjeljenjem. To je, dakle,
nešto čime tek moramo ovladati.
Dirnuta njezinom brigom uputila sam joj blijed osmijeh i prihvatila
prsten. Nije mi opekao ruku, što je bilo obećavajuće. Bio je malen i stao
mi je samo na mali prst. Kad sam ga stavila, nisam osjetila ništa. Ponekad
se to događalo s iscjeljujućim hamajlijama. Ili je to jednostavno značilo
da je prsten potpuno nedjelotvoran. U svakom slučaju, nije bilo nikakve
štete.
»Hvala«, rekla sam. Osjetila sam kroz nju zamah olakšanja i nastavila
hodati.
Ispružila sam ruku ispred sebe i divila se svjeducanju zelenih kamenčića.
Nakit i nije baš odgovarao fizičkim iskušenjima s kojima ću se suočiti, ali
ionako ću imati rukavice koje će ga sakriti.
»Teško mi je povjerovati da smo nakon ovoga gotovi i da idemo van u
pravi svijet«, razmišljala sam naglas ne shvaćajući zapravo pravo
značenje svojih riječi.
7
Lissa se pokraj mene ukočila i odmah sam zažalila što sam progovorila.
»Biti vani u pravom svijetu« značilo je da ćemo se Lissa i ja prihvatiti
zadatka koji mi je prije nekoliko mjeseci ona, ne baš sretno, obećala
pomoći izvršiti.
Kada sam bila u Sibiru, doznala sam kako možda postoji način da
povratim Dimitrija i da ponovno postane dhampir poput mene. Bio je to
velik rizik, možda i laž, a s obzirom na to koliko je bio opčinjen odlukom
da me ubije, nisam gajila iluzije o tome da ću imati ikakva drugog izbora
osim ubiti ga nađemo li se u situaciji on ili ja. Ipak, ako je postojao način
da ga spasim prije negoli se to dogodi, morala sam saznati kako to učiniti.
Nažalost, jedini trag koji me mogao odvesti do ostvarenja tog čuda bio je
preko kriminalca. I to ne bilo kojeg kriminalca, nego preko Viktora
Daškova, plemićkog moroja koji je mučio Lissu i počinio još grozota koje
su nam živote pretvorile u pakao. Viktor je završio u zatvoru, što je
dodatno zakompliciralo stvar. Doznali smo da sve dok je osuđen na život
iza rešetaka nije bilo razloga da otkrije ono što je znao o svom polubratu,
jedinoj osobi koja je navodno spasila strigoja. Zaključila sam, vjerojatno
nelogično, da bi nam Viktor mogao dati informacije ako mu ponudimo
ono što nitko drugi ne može: slobodu.
Ideja nije bila posebno dobra zbog mnoštva razloga. Prvo, nisam znala
hoće li upaliti. To je bila velika stvar. Drugo, nisam imala pojma kako
izvesti bijeg iz zatvora, a ni gdje je zatvor. I konačno, činjenica da ćemo
osloboditi smrtnoga neprijatelja. To je bilo dovoljno razarajuće za mene, a
posebno za Lissu. Ipak, koliko god ju je moja zamisao mučila, čvrsto se
zaklela da će mi pomoći.
Posljednjih sam joj mjeseci često nudila da povuče dano obećanje, ali
čvrsto je ostala pri svojoj odluci. Naravno, uzmemo li u obzir to da nema
načina ni otkriti gdje je zatvor, njezino obećanje na kraju možda neće biti
važno.
Pokušala sam ispuniti čudnu tišinu koja je nastala medu nama
objašnjavajući da sam mislila o tome kako ćemo sljedećega tjedna moći
proslaviti njezin rođendan u velikom stilu. Moje pokušaje prekinuo je
Stan, jedan od dugogodišnjih instruktora.
»Hathaway!« viknuo je dolazeći iz smjera terena. »Lijepo od tebe što si
nam se pridružila. Sada uđi unutra!«
Misao na Viktora nestala je iz Lissine glave. Kratko me zagrlila.
»Sretno«, prošaptala je. »Iako ti sreća nije potrebna.«
Izraz na Stanovu licu jasno mi je govorio kako je ovaj naš pozdrav koji je
trajao deset sekundi možda predug. Kimnula sam Lissi u znak zahvalnosti
8
i ona je krenula pronaći naše prijatelje na tribinama dok sam ja jurila za
Stanom.
»Imaš sreće što nisi među prvima na redu«, režao je. »Neki su se čak
kladili na to hoćeš li se uopće pojaviti.«
»Zbilja?« veselo sam upitala. »Kakav je omjer? Još uvijek se stignem
predomisliti i sama okladiti. Možda zaradim džeparac.«
Ošinuo me strogim pogledom koji nije zahtijevao riječi dok smo ulazili u
čekaonicu uz teren preko puta tribina. Tijekom godina uvijek bi me
iznenadilo koliko je truda utrošeno u ove ispite, a i sada kada to vidim
izbliza nisam ništa manje impresionirana. Barake u kojima su čekali
novaci bile su od drva i imale su krovove. Izgledale su kao da su oduvijek
dio stadiona. Izgrađene su nevjerojatnom brzinom i jednako brzo bit će
maknute nakon što završe ispiti. Široka vrata omogućivala su djelomičan
pogled na teren, gdje je jedna od mojih kolegica uznemireno čekala da je
prozovu. Postavljene su različite prepreke, izazovi koji će testirati
ravnotežu i koordinaciju tijekom borbe i izbjegavanja starijih čuvara koji
će biti sakriveni. Na jednom kraju terena napravljeni su drveni zidovi koji
tvore mračan i zbunjujući labirint. Preko drugog dijela terena visjele su
mreže i klimave platforme, načinjene s ciljem da se provjeri kako se
borimo u teškim uvjetima.
Nekoliko drugih novaka naguralo se oko vrata nadajući se da će im biti
lakše budu li gledali one ispred sebe. Ali ja ne. Ići ću tamo naslijepo, s
namjerom da se suočim s bilo čim što stave pred mene. Proučavanje
terena samo bi prouzročilo paniku i nagnalo me na pretjerano
razmišljanje. Sada sam trebala biti smirena, stoga sam se naslonila na
jedan od zidova i gledala novake oko sebe. Ispalo je da sam se doista
pojavila zadnja i pitala sam se jesu li neki zbilja izgubili novac kladeći se
na mene. Neki od mojih kolega šaptali su u grupicama. Drugi su se pak
zagrijavali i istezali. Neki su stajali s instruktorima koji su im bili mentori.
Ti su učitelji usredotočeno govorili svojim učenicima dajući im posljednje
savjete. Stalno sam čula riječi koncentrirati i smiriti se.
Vidjevši instruktore, stegnulo mi se srce. Ne tako davno i ja sam tako
zamišljala ovaj dan. Zamišljala sam kako Dimitri i ja stojimo jedno pokraj
drugoga i kako mi govori da ovo shvatim ozbiljno, da ne izgubim mirnoću
kada iziđem na teren. Alberta je preuzela ulogu mojega mentora otkada
sam se vratila iz Rusije, ali sada je i sama bila na terenu, zauzeta
mnogobrojnim zaduženjima. Nije imala vremena doći k meni i držati me
za ruku. Moji prijatelji koji su mi mogli pružiti potporu, Eddie, Meredith i
drugi, bili su omotani vlastitim strahovima. Bila sam sama.
9
Bez Alberte ili Dimitrija, ili bez ikoga, osjetila sam kako me obuzima bol
zbog samoće. To nije bilo u redu. Ne bih trebala biti sama. Dimitri bi
trebao biti ovdje sa mnom. Tako bi trebalo biti. Zatvorivši oči, zamislila
sam da je doista tu, udaljen samo nekoliko centimetara dok razgovaramo.
»Ne brini, druže. Mogu to i zavezanih očiju. Prokletstvo, pa možda i
hoću. Imaš li nešto što mogu koristiti? Ako budeš dobar prema meni, čak
ću ti dopustiti da mi staviš povez.« S obzirom na to da bi se ova fantazija
događala nakon što smo spavali zajedno, postojala bi velika vjerojatnost
da bi mi kasnije pomogao skinuti povez, između svega ostaloga.
Savršeno sam mogla zamisliti njegovo bijesno odmahivanje glavom koje
bi ovakva izjava prouzročila.
»Zaklinjem se, Rose, ponekad mi se čini da je svaki dan proveden s
tobom moj vlastiti ispit.«
Ipak, znala sam da bi se usprkos svemu nasmijao pa bi mi uputio pogled
pun ponosa i ohrabrenja kad bih krenula prema terenu. Taj pogled bio bi
sve što mi je potrebno da prođem ispit.
»Meditiraš?«
Zapanjena glasom otvorila sam svoje oči.
»Mama? Što ti radiš ovdje?«
Moja majka, Janine Hathaway, stajala je preda mnom. Bila je nekoliko
centimetara niža od mene, ali je u sebi imala dovoljno borbenosti za
nekoga dvostruko višeg. Opasan izgled njezina potamnjelog lica kazivao
je da bi se mogla usuditi izazvati bilo koga. Nasmijala mi se i jednu ruku
stavila na bok.
»Zar si doista mislila da te neću doći gledati?«
»Ne znam«, priznala sam osjećajući krivnju što sam posumnjala u nju.
Tijekom godina nismo bile često u kontaktu i tek su nedavni osjećaji,
uglavnom loši, doveli do ponovnog uspostavljanja naše veze. Većinu
vremena ipak nisam znala što bih osjećala prema njoj. Oscilirala sam
između potrebe malene djevojčice za odsutnom majkom i tinejdžerskog
zamjeranja zbog napuštanja. Nisam bila potpuno sigurna jesam li joj
oprostila ono kada me je »slučajno« udarila. »Pretpostavljala sam da ćeš
imati, znaš... važnijeg posla.«
»Nije bilo šanse da ovo propustim.« Nagnula je glavu prema tribinama,
zbog čega su joj se zanjihale kovrče. »Kao ni tvoj otac.«
»Što?!«
Požurila sam prema vratima i provirila na teren. Pogled na tribine nije bio
baš dobar zbog brojnih prepreka na terenu, ali i to je bilo dovoljno. Bio je
tamo: Abe Mazur. Bilo ga je lako primijetiti, zbog one crne brade i
brkova, kao i zbog šala boje zelenoga smaragda koji je stavio na košulju.
10
Jedva sam mogla zamijetiti bljesak njegove zlatne naušnice. Vjerojatno se
kuhao na ovoj vrućini, ali sam pretpostavljala da je potrebno puno više od
malo znoja kako bi se ukrotio njegov kričavi smisao za modu.
Kada bismo moj odnos s majkom definirali kao nepotpun, onda moj
odnos s ocem zapravo i nije postojao. Upoznala sam ga u svibnju, a čak i
tada nisam znala da sam njegova kći sve dok se nisam vratila. Svi
dhampiri imali su jednog roditelja moroja i on je bio moj. Još uvijek
nisam imala čiste osjećaje prema njemu. Većina njegove prošlosti ostala
je tajnovita, ali je bilo puno tračeva o tome da je upleten u ilegalne
poslove. Ljudi su se ponašali kao da je tip koji lomi koljena i, iako sam
vidjela malo dokaza o tome, nije me čudilo. U Rusiji su ga zvali Zmey.
zmija.
Dok sam ga zapanjeno promatrala, prišla mi je majka.
»Bit će sretan što si stigla na vrijeme«, rekla je. »Pokrenuo je veliku
okladu hoćeš li se pojaviti. On je novac stavio na tebe, ako ti to išta
znači.«
Uzdahnula sam.
»Naravno. Naravno da je on kladioničar koji stoji iza ovoga. To sam
trebala znati čim sam...« Zastala sam otvorenih usta. »Je 1' on to
razgovara s Adrianom?«
Aha... Pokraj Abea sjedio je Adrian Ivaškov, moj manje-više dečko.
Adrian je bio plemićki moroj, i još jedan korisnik duha kao i Lissa. Bio je
lud za mnom (često i samo lud) otkad smo se upoznali, ali moje oči
vidjele su samo Dimitrija. Nakon neuspjeha u Rusiji, vratila sam se i
obećala da ću Adrianu pružiti priliku. Na moje iznenađenje, između nas
stvari su krenule... dobro. Čak odlično. Napisao mi je ponudu u kojoj je
naveo zašto bi bilo dobro da budemo zajedno. Uključivala je stvari poput
»odreći ću se cigareta osim ako mi stvarno, stvarno ne budu potrebne« i
»pripremat ću romantična iznenađenja svaki tjedan, kao što su:
improvizirani izlet, ruže ili put u Pariz, ali zapravo, ništa od navedenog jer
sada to više ne bi bilo iznenađenje«.
Biti s njim nije bilo isto kao biti s Dimitrijem, ali s druge strane,
pretpostavljam da dvije veze i ne mogu biti potpuno slične. Ipak, oni su
različiti muškarci. Još uvijek sam se budila osjećajući bol zbog gubitka
Dimitrija i naše ljubavi. Mučila sam se zbog toga što ga nisam uspjela
ubiti u Sibiru i osloboditi ga njegova besmrtnog stanja. Ipak, taj očaj nije
značio da je moj romantični život završio, što mi je dugo trebalo da
shvatim. Bilo je teško krenuti dalje, ali Adrian me činio sretnom. I zasad
mi je to bilo dovoljno.
11
To ipak nije nužno značilo da sam htjela da se zbliži s mojim ocem,
mafijašem.
»On loše utječe na sve!« bunila sam se.
Moja je majka frknula nosom.
»Sumnjam da će Adrian toliko utjecati na Abea.«
»Ne Adrian! Abe. Adrian se trudi lijepo ponašati. Abe će sve pokvariti.«
Uz pušenje, Adrian se zaklinjao u svojoj ponudi veze da će se odreći i
alkohola i ostalih poroka. Škiljila sam prema njemu i Abeu preko punih
tribina i pokušavala shvatiti koja bi im tema mogla biti toliko zanimljiva.
»O čemu razgovaraju?«
»Mislim da ti je to trenutačno najmanji problem.« Janine Hathaway je
prije svega bila praktična. »Manje brini za njih, a više za teren.«
»Misliš da razgovaraju o men?.«
»Rose!« Lagano me gurnula u rame pa sam usmjerila pogled prema njoj.
»Moraš ovo shvatiti ozbiljno. Ostani mirna i usredotočena.«
Njezine su riječi bile iste kao one koje sam zamišljala da mi govori
Dimitri i na licu mi se pojavio osmijeh. Ipak nisam bila sama.
»Što je smiješno?« oprezno me pitala.
»Ništa«, odgovorila sam zagrlivši je. Na početku je bila ukočena, a onda
se opustila i zapravo mi kratko uzvratila zagrljaj prije negoli se
odmaknula. »Drago mi je što si ovdje.«
Moja majka nije bila pretjerano nježan tip i zaskočila sam je nespremnu.
»Pa«, odvratila je jasno uzbuđena, »rekla sam ti da ovo ne bih propustila.«
Ponovno sam pogledala prema tribinama. »Ali, s druge strane, za Abea
nisam posve sigurna.«
Ili... čekaj. Pala mi je na pamet čudna ideja. Zapravo i ne, ne toliko čudna.
Mutan ili ne, Abe je imao puno veza, dovoljno važnih da se ubaci poruka
Viktoru Daškovu u zatvor. Abe je bio onaj koji se raspitao za Roberta
Dorua, Viktorova brata koji je bio korisnik duha. I to kao iz usluge meni.
Kad je Viktor odgovorio porukom u kojoj je stajalo da nema tog razloga
zbog kojeg bi pomogao Abeu, odmah sam otpisala pomoć svoga oca i
okrenula se ideji bijega iz zatvora. Ali sada...
»Rosemarie Hathaway!«
Bila je to Alberta koja me je prozvala. Glas joj je odzvanjao jasno i
glasno. Bio je poput trube koja zove u borbu. Sve misli o Abeu, Adrianu, i
da, čak o Dimitriju, nestale su. Mislim da mi je majka zaželjela sreću, ali
točne riječi izgubile su se dok sam kretala prema Alberti i terenu.
U meni se uzburkao adrenalin. Sva moja pozornost bila je usmjerena na
ono što me čekalo: test koji će me napokon učiniti čuvaricom.
12
Drugo poglavlje
Moj ispit je prošao je u magli.
Budući da su ispiti bili najvažniji dio mojega obrazovanja u Akademiji sv.
Vladimira, mislila sam da ću sve savršeno zapamtiti, i to do posljednjeg
detalja. Ipak su se ostvarile moje prijašnje slutnje. Kako bi se ovo moglo
mjeriti s onim s čim sam se već suočila? Kako bi se ove lažne borbe
mogle usporediti s gomilom strigoja koji su upali u našu školu? Morala
sam se suprotstaviti osjećajima koji su me obuzimali ne znajući jesu li oni
koje volim živi ili mrtvi. I kako da se bojim takozvane borbe s nekim od
školskih instruktora nakon što sam se borila s Dimitrijem? Bio je
smrtonosan kao dhampir i još gori kao strigoj.
Nije da sam kanila omalovažiti ispit. Bio je ozbiljan. Novaci su taj ispit
padali sve vrijeme i odbijala sam biti jedna od njih. Bila sam napadnuta sa
svih strana, i to od čuvara koji su se borili i štitili moroje još i prije negoli
sam se ja rodila. Arena nije bila ravna, što je dodatno zakompliciralo
stvari. Ispunili su je raznim preprekama, gredama i stubama koje su
ispitivale moju ravnotežu, uključujući i most koji me bolno podsjećao na
zadnju noć kada sam vidjela Dimitrija. Gurnula sam ga nakon što sam mu
zarila srebrni kolac u srce, kolac koji je ispao dok je padao u rijeku.
Most u areni bio je drugačiji od masivnog drvenog mosta u Sibiru na
kojem smo se borili Dimitri i ja. Ovaj je bio klimav, loše načinjen daščani
nogostup s ogradom od užeta koje je služilo za držanje. Svaki korale
uzrokovao je njihanje mosta, a rupe u daskama pokazivale su mi gdje su
moji bivši kolege (na svoju nesreću) otkrili slabe točke. Test koji su mi
dodijelili na mostu bio je najgori. Moj zadatak bio je skloniti »moroja« od
skupine »strigoja« koji su nas lovili. Moroja je glumio Daniel, novi čuvar
koji je stigao u školu s ostalima koji su došli zamijeniti one koji su
poginuli u napadu. Nisam ga dobro poznavala, ali u ovoj vježbi glumio je
poslušna i bespomoćna moroja, čak i malo uplašena, upravo onakva
kakav bi mogao biti bilo koji moroj kojeg bih čuvala.
Pružao mi je otpor kada je trebalo kročiti na most i upotrijebila sam
najmirniji glas kako bih ga nagovorila da počne hodati ispred mene. Bilo
je očito da su osim borbenih vještina testirali i društvene sposobnosti.
Znala sam da se iza nas približavaju čuvari koji glume strigoje.
Daniel je koraknuo i ja sam ga pratila još uvijek ga uvjeravajući dok su
sva moja osjetila bila na oprezu. Most se divlje zaljuljao i taj potres jasno
mi je govorio da su nam se pridružili progonitelji. Osvrnula sam se i
vidjela trojicu »strigoja« kako idu na nas. Čuvari koji su ih glumili radili
13
su to izvanredno, kretali su se velikom brzinom i jako spretno, upravo
poput pravih strigoja. Ako se ne pokrenemo, sigurno će nas dostići.
»Ide ti jako dobro«, rekla sam Danielu. Bilo je teško zadržati pravi ton
glasa. Kada bih vikala na moroja, vjerojatno bih ih šokirala. Zbog
prevelike nježnosti mogli bi pomisliti da nisam ozbiljna. »I znam da
možeš ići brže. Moramo zadržati prednost, približavaju nam se. Znam da
to možeš. Daj.«
Činilo se da sam prošla taj dio testa s uvjeravanjem jer je doista ubrzao,
ne dovoljno da pobjegnemo progoniteljima, ali i to je bilo nešto. Most se
ponovno luđački tresao. Daniel je uvjerljivo zacvilio i stao čvrsto se
držeći za užad. Ispred njega vidjela sam da na suprotnoj strani čeka još
jedan čuvar, »strigoj«. Mislim da se zvao Randall, još jedan novi
instruktor. Bila sam u sendviču između njega i skupine koja me je slijedila
u stopu. Međutim, Randall je ostao miran i čekao na prvoj dasci kako bi
mogao tresti most i otežavati nam.
»Nastavi hodati«, navaljivala sam dok mi se vrtjelo u glavi. »Možeš ti to.«
»Ali, tamo je strigoj! Mi smo u klopci!« vikao je Daniel.
»Ne brini. Ja ću se pobrinuti za njega. Samo idi.«
Moj glas ovaj put bio je bijesan i Daniel je puzao naprijed, na što ga je
natjerala moja zapovijed. Sljedećih nekoliko trenutaka zahtijevalo je
savršenu koordinaciju s moje strane. Morala sam paziti na »strigoje« s
obje strane i držati Daniela u pokretu sve vrijeme pazeći na to gdje se
nalazimo na mostu. Kada smo prošli gotovo trećinu, prosiktala sam:
»Odmah se spusti na sve četiri! Požuri!«
Poslušao je i stao. Ja sam odmah kleknula još uvijek tiho govoreći:
»Sada ću vikati na tebe. Ne obaziri se na to.« Glasno, zbog onih koji nas
proganjaju, viknula sam: »Što radiš?! Ne smijemo stati!«
Daniel se nije ni pomaknuo i ponovno sam tiho rekla:
»Dobro. Vidiš gdje je uže povezano s ogradom? Uhvati to. Drži što čvršće
možeš i ne puštaj, bez obzira na to što se događa. Uhvati sada!«
Poslušao je. Vrijeme je protjecalo i nisam htjela gubiti ni sekunde. U
jednom pokretu, još uvijek u čučnju, okrenula sam se i zasjekla po užadi
nožem koji su mi dali s kolcem. Hvala bogu što je nož bio oštar. Čuvari
koji su bili zaduženi za ispit nisu se šalili. Nije presjekao uže istoga trena,
ali sam ga ipak toliko brzo odrezala da »strigoji« s obiju strana nisu imali
vremena reagirati. Užad je pukla baš kada sam podsjetila Daniela da se
drži. Dvije polovice mosta zaljuljale su se prema drvenoj skeli, opterećene
težinom ljudi na njemu. Daniel i ja bili smo spremni. Trojica naših
progonitelja nisu. Dvojica su pala. Jedan se jedva uspio uhvatiti za dasku.
Visina je bila oko dva metra, ali mi je rečeno da se ponašam kao da je sto
14
pedeset metara, udaljenost koja bi mene i Daniela ubila da smo pali.
Suprotno svim očekivanjima, još uvijek je čvrsto držao uže. I ja sam
visjela i, kada je uže bilo paralelno s drvom na skeli, počela sam se penjati
kao po improviziranim ljestvama. Nije bilo lako popeti se preko Daniela,
ali uspjela sam i to mi je bila još jedna prilika da mu kažem neka se drži.
Randall, koji je čekao ispred nas, nije pao, ali sam ga, presjekavši konope,
ipak iznenadila dovoljno da izgubi ravnotežu. Brzo se ispravio i sada se
nesigurno penjao po užetu pokušavajući se domoći stabilne površine. Bio
joj je puno bliže nego ja, ali sam ga uspjela uhvatiti za nogu i zaustaviti
ga. Povukla sam ga prema sebi. Uspio se i dalje držati za most i počeli
smo se boriti. Znala sam da ga vjerojatno ne mogu povući, ali sam mogla
doći bliže. Na kraju sam pustila nož koji sam držala i izvukla kolac iz
pojasa, to je bio test moje ravnoteže. Nezgodan položaj u kojem je bio
Randall pružio mi je priliku da ga probodem kolcem kroz srce i ja sam je
iskoristila.
Tijekom ispita koristili smo kolce otupljenih vrhova koji ne mogu probiti
kožu, ali upotrijebimo li ih dovoljno snažno, naši protivnici mogu osjetiti
da znamo što radimo. Moj udarac bio je savršen i Randall je priznao da bi
bio ubojit pa je pustio uže i pao s mosta.
Ostalo mi je nagovoriti Daniela da se popne. Trebalo mu je puno
vremena, ali s druge strane, njegovo ponašanje bilo je u skladu s onim
kako bi se ponašao uplašen moroj. Bila sam sretna što nije pustio uže i
pao.
Nakon ovog izazova slijedili su mnogi drugi, ali ja sam se nastavila boriti
ne usporivši niti dopustivši da na mene utječe iscrpljenost. Zauzela sam
borbeni stav, moja osjetila bila su usredotočena na osnovne instinkte:
boriti se, izbjeći, ubiti. Uspjela sam boreći se s mišlju kako trebam
ispuniti zadatke pred sobom. Pokušala sam ne razmišljati o svojim
instruktorima kao o onima koje poznajem. Tretirala sam ih kao strigoje.
Nisam ublažavala udarce.
Kada sam konačno završila, nisam toga ni bila svjesna. Jednostavno sam
stajala nasred terena i nitko me više nije napadao. Bila sam sama. Polako
sam postajala svjesna svijeta oko sebe. Gomile koja navija na tribinama.
Nekolicine instruktora koji kimaju jedni drugima dok mi se pridružuju.
Lupanja svoga srca.
Tek kada je nasmiješena Alberta povukla moju ruku, shvatila sam da je
gotovo. Ispit koji sam čekala cijeli život završio je tako brzo da mi se
učinio kao treptaj oka.
»Dođi«, rekla je i obuhvatila rukom moja ramena vodeći me prema izlazu.
»Trebaš popiti malo vode i sjesti.«
15
Nesigurna, dopustila sam joj da me odvede s terena oko kojeg je gomila
još uvijek navijala i izvikivala moje ime. Iza nas čula sam kako netko
govori da trebaju napraviti stanku kako bi popravili most. Ponovno me
odvela u čekaonicu i nježno me posjela na klupu. Netko drugi je sjeo
pokraj mene i dao mi bočicu vode. Pogledala sam i vidjela svoju majku.
Njezino lice imalo je izraz koji nikada prije nisam vidjela: čisti, isijavajući
ponos.
»To je bilo to?« napokon sam pitala.
Ponovno me iznenadila pravim, iskrenim smijehom.
»To je bilo to?« ponovila je. »Rose, pa bila si vani gotovo jedan sat.
Prošla si ispit kao od šale, vjerojatno je ovo bio najbolji ispit koji je škola
ikada vidjela.«
»Stvarno? Samo se zapravo činilo...« Lako nije bila baš odgovarajuća
riječ. »Bilo je malo nejasno, to je sve.«
Mama mi je stisnula ruku.
»Bila si nevjerojatna. Tako sam ponosna na tebe.«
Tada sam zapravo shvatila sve i osjetila sam kako se osmijeh širi mojim
licem.
»I što sada?« pitala sam.
»Sada postaješ čuvarica.«
Puno puta su me tetovirali, ali ništa nije bilo ni blizu pompe i ceremonije
koja se odvijala dok sam dobivala zavjetni znak. Prije sam dobivala
oznake molnija za ubijanja u neočekivanim, tragičnim okolnostima: borila
sam se protiv strigoja u Spokaneu, tijekom napada na školu i spašavanja,
ti su događaji bili uzrok tugovanja, a ne povod za slavlje. Nakon svih tih
ubijanja, nekako smo zaboravili njihov točan broj, dok se čuvar koji je bio
majstor tetoviranja trudio upisati svako pojedinačno ubijanje, na kraju su
mi stavili znak u obliku zvijezde, što je bio lijep način da se kaže kako se
točan broj i ne zna.
Tetoviranje nije jednostavan proces, čak i kada dobiješ malu tetovažu, a
trebala ju je dobiti cijela moja generacija. Ceremonija se odvijala u
prostoru koji je inače bio blagovaonica Akademije, u prostoru koji su
izvanredno dobro uspjeli preobraziti u nešto toliko veliko i dotjerano što
bi se moglo naći na kraljevskom dvoru. Gledatelji, prijatelji, obitelj,
čuvari, ispunili su prostoriju dok nas je Alberta poimence prozivala i
čitala rezultate kako smo prilazili majstoru za tetoviranje. Rezultati su bili
važni. Bit će javni i zajedno sa školskim ocjenama utjecat će na
zaduženja. Moroji su mogli zahtijevati da njihovi čuvari imaju određene
ocjene. Lissa je, naravno, zahtijevala mene, ali čak i najbolji rezultati na
16
svijetu možda neće biti dovoljno dobri da kompenziraju slabe ocjene koje
imam zbog lošeg ponašanja.
Ipak, na ceremoniji nije bilo moroja osim šačice njih koji su pozvani kao
gosti novih diplomaca. Svi ostali koji su došli bili su dhampiri: ili oni
etablirani čuvari ili oni koji će postati čuvari poput mene.
Gosti su sjedili odostraga, a stariji čuvari ispred njih. Moji kolege i ja sve
vrijeme smo stajali, možda je to bio posljednji test izdržljivosti.
Nije mi smetalo. Presvukla sam se iz svoje poderane i prljave odjeće u
jednostavne široke hlače i pulover, odjeću koja je izgledala službeno, a
ipak je zadržala svečan ton. Bio je to dobar izbor jer je atmosfera u
prostoriji bila iznimno napeta. Na licima se mogao vidjeti izraz radosti
zbog našeg uspjeha pomiješane sa zabrinutosti zbog naše nove i smrtne
uloge u pravom svijetu. Sa sjajem u očima promatrala sam prijatelje dok
su ih prozivali, iznenađena i impresionirana njihovim rezultatima.
Eddie Castile, moj bliski prijatelj, postigao je posebno dobar rezultat u
»jedan na jedan« zaštiti moroja. Nisam mogla sakriti osmijeh dok sam
gledala kako ga tetoviraju.
»Pitam se kako je on svog moroja preveo preko mosta«, tiho sam
mrmljala. Eddie je bio prilično snalažljiv.
Meredith, prijateljica koja je stajala pokraj mene, začuđeno me pogledala.
»O čemu ti to?« Glas joj je bio jednako tih.
»Lovili su nas na mostu s morojem. Moj je bio Daniel.« Još uvijek je
izgledala zbunjeno pa sam nastavila. »I stavili su strigoje s obje strane?«
»Ja sam prešla most«, šaptala je, »ali su lovili samo mene. Svog moroja
vodila sam kroz labirint.«
Kolega koji je stajao u neposrednoj blizini ušutkao nas je pogledom pa
sam prikrila svoje mrgođenje. Možda nisam samo ja prošla ispit u magli. I
Meredith je očito pobrkala detalje.
Kada su me prozvali, čula sam šaputanja dok je Alberta čitala moje
rezultate. Imala sam daleko najbolje rezultate od svih. Bilo mi je drago što
nije čitala moje ocjene s Akademije. One bi u potpunosti otele slavu
ostatku moje izvedbe. Uvijek sam bila dobra na borbenim satovima, ali
matematika i povijest... pa, to je bilo manjkavo, najviše zbog toga što se
činilo da svako malo odlazim i vraćam se u školu.
Moja kosa bila je čvrsto svezana u punđu i svaki zalutali pramen bio je
pričvršćen ukosnicom tako da majstora ništa ne omete u poslu. Nagnula
sam se naprijed kako bih mu omogućila dobar pogled i čula sam ga kako
iznenađeno gunđa. S obzirom na to da je moj zatiljak bio prekriven
oznakama, morao se snalaziti. Obično bi novi čuvar bio prazno platno.
Ipak, ovaj je bio dobar i uspio je nježno staviti zavjetni znak koji je
17
izgledao kao produženo S sa zavijenim krajevima. Stao je između oznaka
molnija, kao da ih grli. Sam proces bio je bolan, ali lice mi je ostalo
nepomično odbijajući trzaje. Konačan izgled pokazali su mi u ogledalu
prije negoli je tetovažu pokrio zavojem kako bi uspješno zacijelila.
Nakon toga pridružila sam se svojim kolegama i promatrala kako i ostali
dobivaju tetovaže. To je značilo još dva sata stajanja, ali nije mi smetalo.
U glavi mi se još uvijek sve ljuljalo zbog današnjih događaja. Bila sam
čuvarica. Prava pravcata čuvarica. I s tom mišlju nametala su se pitanja.
Što će se sada dogoditi? Hoće li moji rezultati biti dovoljno dobri da
mogu izbrisati zapisnike mojeg lošeg ponašanja? Hoću li biti Lissina
čuvarica? I što s Viktorom? Što s Dimitrijem?
Nelagodno sam se ukočila. Nije to bilo samo zbog Dimitrija i Viktora. To
je bilo zbog mene, zbog ostatka moga života. Škola je gotova. Više neće
biti profesora koji prate svaki moj korak i koji me ispravljaju kad
pogriješim. Sve odluke bit će na meni dok vani budem nekoga štitila.
Moroji i mladi dhampiri u meni će vidjeti autoritet. I neću više imati
luksuz vježbati borbu jedne minute, a već sljedeće odmarati se u sobi.
Nema više jasno definiranih predavanja.
Bit ću sve vrijeme na dužnosti. Misao je bila zastrašujuća, pritisak gotovo
neizdrživ. Uvijek sam poistovjećivala diplomiranje sa slobodom. Sada
nisam bila tako sigurna. Kojim će putem sada krenuti moj život? Tko će
to odlučiti? I kako ću doći do Viktora ako me kao čuvaricu dodijele
nekom drugom, a ne Lissi?
Na suprotnoj strani prostorije, među gledateljima, vidjela sam Lissu. Oči
su joj gorjele od ponosa kao i mojoj majci i namrštila se kad su nam se
pogledi sreli.
Odagnaj taj izraz s lica, bijesno mi je govorila kroz vezu. Ne bi smjela
biti tako zabrinuta, ne danas. Trebaš slaviti.
Znala sam da je u pravu. Mogla sam se nositi sa svime što slijedi.
Moje brige, kojih je bilo puno, mogu čekati još jedan dan, posebno sada
kada je izvrsno raspoloženje mojih prijatelja i obitelji jamčilo slavlje.
Abe, sa svojim utjecajem koji je uvijek koristio, osigurao je malu
prostoriju za domjenke i u moju čast priredio zabavu koja je bila
prikladnija za kraljevskog debitanta nego za nekog nižeg, nerazboritog
dhampira.
Prije toga, ponovno sam se presvukla. Sada se prikladnijom činila ležerna
odjeća od one formalne za ceremoniju molnija. Obukla sam
smaragdnozelenu haljinu kratkih rukava i objesila nazar oko vrata iako
nije pasao. Nazar je bio mali privjesak koji je izgledao poput oka, s
različitim nijansama plave boje koje su ga okruživale. U Turskoj, odakle
18
je Abe, vjerovalo se da pruža zaštitu. On ga je prije puno godina dao
mojoj majci, a ona ga je dala meni.
Kad sam se našminkala i raščešljala zamršenu kosu (zavoji na tetovaži
uopće nisu išli s ovakvom haljinom), teško da sam izgledala kao netko
sposoban boriti se s čudovištima ili čak udariti nekoga. Ne, to nije bilo
potpuno točno, shvatila sam trenutak poslije. Gledajući u ogledalo, bila
sam iznenađena što vidim sjaj u svojim smeđim očima. Tu je bila bol, bol
i gubitak koji nisu mogli sakriti ni najbolja haljina ni šminka.
Ignorirala sam sve i krenula na zabavu. Čim sam izišla iz svoga doma,
naletjela sam na Adriana. Bez riječi, obujmio me rukama i ušutkao
poljupcem. Zatekao me potpuno nespremnu. Logično. Nisu me mogla
iznenaditi besmrtna stvorenja, ali jedan neozbiljni moroj jest.
Bio je to i te kakav poljubac, onaj zbog kojeg sam se gotovo osjećala
krivom što sam se u njega upustila. Kada sam počela izlaziti s Adrianom,
bila sam zabrinuta zbog mnoštva stvari, ali većina toga nestala je tijekom
vremena. Nakon što sam dugo gledala kako mi se besramno upucava i ne
uzima ništa zaozbiljno, nisam ni očekivala da ću od njega doživjeti takvu
predanost. Nisam očekivala ni to da će jačati moji osjećaju prema njemu,
što se činilo potpuno proturječno činjenici da još uvijek volim Dimitrija i
izmišljam nemoguće kako bih ga spasila.
Kada smo se razdvojili, smijala sam se. U blizini zaustavilo se nekoliko
mlađih moroja i promatralo nas. Nije bilo neobično vidjeti par moroja i
dhampira naših godina, ali zloglasnu dhampiricu i pranećaka morojske
kraljice u vezi? To je bilo poznato, posebno uzme li se u obzir to da svi
znaju koliko me kraljica Tatiana mrzi. Nije bilo puno svjedoka našem
posljednjem susretu kad je urlala na mene da se klonim Adriana, ali vijest
o nečemu takvome brzo se proširi.
»Svidjela vam se predstava?« pitala sam voajere. Shvativši da su
uhvaćeni, morojska su djeca nastavila žurno hodati. Okrenula sam se
Adrianu i nasmiješila se. »Što je ovo bilo? Bio je to malo prejak poljubac
za javnost.«
»To je«, rekao je važno, »bila tvoja nagrada jer si rasturila sve one likove
na ispitu.« Zastao je. »I zato što si mi totalno napeta u toj haljini.«
Začuđeno sam ga pogledala.
»Nagrada, ha? Meredith je od dečka dobila dijamantne naušnice.«
Uhvatio me za ruku i nesigurno slegnuo ramenima.
»Hoćeš dijamante? Dat ću ti dijamante. Zasut ću te dijamantima. K vragu,
odjenut ću te u haljinu od dijamanata. Ali, bit će oskudna.«
»Mislim da ću se ipak zadovoljiti poljupcem«, rekla sam zamišljajući
kako me Adrian odijeva poput modela za kupaće kostime. Ili kao
19
plesačicu na šipki. Odjednom je pomisao na nakit donijela neželjeno
sjećanje. Kada me Dimitri zarobio u Sibiru dovodeći me svojim ugrizima
do blažene ugode, i on me obasipao nakitom.
»Znao sam da si opaka«, nastavio je Adrian. Topao ljetni povjetarac mrsio
mu je smeđu kosu koju je brižno uređivao svaki dan i slobodnom ju je
rukom nesvjesno pokušavao vratiti na mjesto. »Ali nisam znao koliko dok
te nisam vidio kako tamo bacaš čuvare.«
»To znači da ćeš biti bolji prema meni?« zadirkivala sam ga.
»Pa već sam dobar prema tebi«, uzvišeno je rekao. »Znaš li kako jako
sada želim cigaretu? Ali, ne. Muški prolazim kroz nikotinsku krizu, sve za
tebe. Ipak, mislim da ću zbog onoga što sam vidio biti malo oprezniji u
vezi s tobom. A i tvoj ludi otac također me tjera na oprez.«
Nešto sam progunđala sjetivši se kako su Adrian i Abe zajedno sjedili.
»Bože. Zar si se morao družiti s njim?«
»Ej, pa on je izvrstan. Malo nestabilan, ali izvrstan. Odlično smo se
složili.« Adrian je otvorio vrata zgrade koju smo tražili. »I on je opak na
svoj način. Hoću reći, koji bi drugi muškarac tako nosio marame?
Ismijavali bi ga dok ne bi pobjegao. Ne Abe. On bi prebio nekoga gotovo
kao ti. Zapravo...«
Adrianov glas postao je nervozan. Začuđeno sam ga pogledala.
»Zapravo što?«
»Pa... Abe je rekao da mu se sviđam. Ali isto tako mi je pojasnio što će mi
učiniti ako te ikada povrijedim ili učinim nešto loše.« Napravio je
grimasu. »Ustvari, jako je slikovito i detaljno opisao što bi mi učinio.
Onda se, samo tako, prebacio na neku običnu veselu temu. Sviđa mi se
lik, ali je malo jeziv.«
»Pretjerao je!« stala sam ispred sobe u kojoj se održavala zabava. Kroz
vrata sam čula brujanje razgovora. Očito smo se pojavili među
posljednjima. Znači da ću imati veliki ulazak kao počasna gošća. »Nema
pravo prijetiti mom dečku. Imam osamnaest. Odrasla sam. Ne trebam
njegovu pomoć. Mogu sama prijetiti svojim dečkima.«
Moja ozlojeđenost zabavljala je Adriana pa mi se lijeno nasmiješio.
»Slažem se s tobom. Ali to ne znači da njegov savjet neću uzeti
zaozbiljno. Moje lice prelijepo je da bih riskirao.«
Njegovo je lice doista bilo lijepo, ali to me nije spriječilo da ogorčeno
odmahnem glavom. Krenula sam dohvatiti kvaku, ali me Adrian povukao
natrag.
»Čekaj«, rekao je.
20
Ponovno me povukao k sebi i usne su nam se srele u još jednom vrućem
poljupcu. Moje je tijelo bilo pritisnuto uz njegovo i zbunilo me to što sam
dosegla trenutak u kojem sam poželjela više od poljupca.
»O. K.«, rekao je Adrian kada smo se napokon razdvojili. »Sada možemo
unutra.«
Glas mu je bio lagan kao uvijek, ali u njegovim tamnozelenim očima
vidjela sam vatru. Nisam bila jedina koja razmišlja o nečemu većem od
poljupca. Do sada smo izbjegavali razgovor o seksu i bio je uistinu dobar
što me nije požurivao. Mislim da je znao kako nisam bila spremna na to
nakon Dimitrija, ali u trenucima poput ovog mogla sam jasno vidjeti
koliko se Adrianu bilo teško suzdržavati.
U meni se nešto smekšalo i, stojeći na vrhovima prstiju, još sam ga
jednom poljubila.
»A što je bilo to?« pitao je malo poslije. Namrštila sam se.
»Tvoja nagrada.«
Kada smo konačno stigli na zabavu, svi su me pozdravljali navijajući i
ponosno se smiješeći. Nekada davno odgovaralo mi je biti u središtu
pozornosti. Ta je želja izblijedjela, ali sada sam uspjela na licu namjestiti
izraz pun samopouzdanja i prihvatiti pohvale onih koje sam voljela, sretna
i ponosna. Trijumfalno sam podigla ruke, zbog čega su mi svi pljeskali i
odobravali.
Zabava organizirana u moju čast činila mi se isto toliko zamagljenom i
nejasnom kao i ispit. Nikad ne znaš koliko je ljudi kojima je stalo do tebe
sve dok te ne počnu podržavati. Gotovo sam zaplakala. Ipak, uspjela sam
se suzdržati. Pa, nisam mogla plakati na vlastitoj slavljeničkoj zabavi.
Svi su željeli sa mnom razgovarati i bila sam iznenađena i oduševljena
svaki put kada bi mi prišla neka nova osoba. Nisam često viđala sve
najdraže osobe na jednom mjestu i nevoljko sam shvatila da se ovakva
prilika možda više neće pružiti.
»Dakle, konačno imaš dozvolu za ubijanje. Bilo je i vrijeme.«
Okrenula sam se i srela zabavljen pogled Christiana Ozere, nekadašnjega
gnjavatora koji mi je postao dobar prijatelj. Zapravo, tako dobar da sam u
svom radosnom oduševljenju posegla i zagrlila ga, što očito nije očekivao.
Danas sam svih iznenađivala.
»Ideš«, rekao je izmičući se i pocrvenio. »Pa jasno. Ti si jedina djevojka
koja se raznježi od pomisli na ubijanje. Ne želim ni misliti što se događa
dok ste ti i Ivaškov sami.«
»Ej, gle tko to govori. I sam goriš od želje za izlaskom odavde.«
Christian je u znak potvrde slegnuo ramenima. Bilo je to standardno
pravilo u našem svijetu: čuvari štite moroje. Moroji ne sudjeluju u borbi.
MIN@
21
Tek nakon nedavnih napada strigoja dosta moroja, iako teško da se radilo
o većini, počeli su zagovarati to kako je vrijeme da i moroji izađu van i
počnu pomagati čuvarima. Korisnici vatre poput Christiana bili su
posebno vrijedni jer je paljenje bilo jedan od najboljih načina za ubijanje
strigoja (uz probadanje kolcem i obezglavljenje). Morojska vlada trenutno
je, i namjerno, odugovlačila pokret tijekom kojega bi se moroje učilo
boriti, ali to nije spriječilo neke moroje da vježbaju u tajnosti. Christian je
bio jedan od njih. Usmjerivši pogled pored njega, počela sam zapanjeno
žmirkati. Netko je bio s njim, netko koga sam jedva primijetila.
Jill Mastrano kružila je oko njega kao sjena. Ona je bila morojski brucoš,
dobro, skoro student druge godine, a istupila je kao netko tko se isto želi
boriti. Time je, tako reći, postala Christianov učenik.
»Ej, Jill«, rekla sam uputivši joj topli osmijeh. »Hvala što si došla.«
Jill se zarumenila. Bila je odlučna u tome da se nauči braniti, ali između
ostalog bila je uzbuđena, posebno u blizini »poznatih« poput mene.
Nejasna mi je bila samo njezina nervozna reakcija.
»Morala sam«, rekla je mičući svoju dugu svijetlosmeđu kosu s lica. Kao
i uvijek, bio je to zapetljanac kovrča. »Hoću reći, ono što si napravila bilo
je tako cool. Na ispitu. Svi su bili oduševljeni. Čula sam da je jedan od
čuvara rekao kako nikad nije vidio nikoga poput tebe i, kada me Christian
pitao želim li doći, naravno da sam morala pristati. Oh!« Njezine zelene
oči raširile su se. »Nisam ti ni čestitala. Sorry. Čestitam.«
Pored nje Christian se trudio ostati ozbiljan. Ja nisam to ni pokušala, već
sam se nasmiješila i zagrlila je. Bila sam u ozbiljnoj opasnosti da se
rastopim te postanem topla i zbunjena. Nastavim li ovako, vjerojatno ću
uništiti svoj status opake čuvarice.
»Hvala. Jeste vas dvoje već spremni uništiti vojsku strigoja?«
»Uskoro«, rekao je Christian. »Ali, možda ćemo trebati tvoju podršku.«
Znao je kao i ja da su strigoji van njihove lige. Njegova magija vatre mi je
puno pomogla, ali odvažiti se na borbu sam? To bi bila druga priča. On i
Jill uče kako se magijom služiti u napadima i, kada sam imala vremena
između predavanja, učila sam ih nekim borbenim pokretima.
Jill je postala neraspoložena.
»To će prestati kada Christian ode.«
Okrenula sam se prema njemu. Nije me iznenadilo što će otići. Svi ćemo
otići.
»Što ćeš raditi?« pitala sam. Slegnuo je ramenima.
»Ići ću na dvor s vama ostalima. Teta Tasha je rekla da moramo
'razgovarati' o mojoj budućnosti.«
22
Namrštio se. Kakve god da je planove imao, činilo se da nisu isti kao
Tashini. Većina morojskih plemića ići će na elitne koledže. Nisam bila
sigurna da je Christian imao to u planu.
Bila je standardna praksa da nakon što diplomiraju, novi čuvari idu na
kraljevski dvor. Tamo bi išli na orijentaciju i dobili svoja zaduženja. Svi
ćemo otići sljedećih nekoliko dana. Prateći Christianov pogled, vidjela
sam njegovu tetu preko puta koja je, bože, pomogni, pričala s Abeom.
Tasha Ozera bila je u kasnim dvadesetima, iste sjajne crne kose i
svijetloplavih očiju kakve je imao Christian. Ipak, njezino prekrasno lice
bilo je upropašteno groznim ožiljkom na jednoj strani, posljedica ozljeda
koje su joj nanijeli Christianovi roditelji. Dimitri je bio pretvoren u
strigoja protiv svoje volje, ali Ozere su to namjerno izabrali radi
besmrtnosti. Ironično, ali to ih je koštalo života kada su ih uhvatili čuvari.
Tasha je odgojila Christiana (dok nije bio u školi) i bila je jedna od
glavnih vođa u pokretu koji je podržavao moroje koji su se željeli boriti
protiv strigoja.
S ožiljkom ili ne, još sam joj se uvijek divila i mislila sam da je lijepa.
Prema napetom stavu mog oca bilo je jasno da i on tako misli. Natočio joj
je čašu šampanjca i rekao nešto što ju je nasmijalo. Nagnula se naprijed,
kao da mu govori tajnu, i on se nasmijao. Ispala mi je vilica. Čak iz ove
udaljenosti bilo je jasno da je posrijedi flert.
»Dragi bože«, rekla sam zgrozivši se i naglo se okrenula natrag prema
Christianu i Jill.
Christian se činio rastrgan između zadovoljstva prouzročena mojom
neugodom i vlastite nelagode zbog gledanja kako se ženi koju je smatrao
majkom upucava moj mafijaški otac, lopov. Trenutak kasnije njegovo se
lice smekšalo kad se okrenuo prema Jill te smo nastavili svoj razgovor.
»Ej, pa ti me ne trebaš«, rekao je. »Pronaći ćeš druge. Imat ćeš vlastiti
klub superheroja i prije nego što toga budeš svjesna.«
Ponovno sam se smiješila, ali moje dobronamjerne osjećaje naglo je
srušio trzaj ljubomore. Ipak, ne moje vlastite. Bila je to Lissina ljubomora
i dolazila je kroz vezu. Preneražena, pogledala sam uokolo i primijetila je
na drugoj strani kako gleda Christiana ubojitim pogledom dok on
razgovara s Jill.
Bilo bi dobro spomenuti da su Christian i Lissa bili par. Više nego par.
Bili su strašno zaljubljeni i, iskreno, još uvijek to jesu. Nažalost, nedavni
događaji jako su oštetili njihovu vezu i Christian je prekinuo s njom.
Volio ju je, ali je izgubio povjerenje u nju. Lissa je izgubila kontrolu nad
sobom kada ju je još jedna korisnica duha Avery Lazar počela
kontrolirati. Nakon nekog vremena zaustavili smo Avery i ona je, koliko
23
znam, trenutno bila zatvorena u mentalnoj instituciji. Christian je sada
znao razlog zbog kojeg se Lissa grozno ponašala, ali šteta je učinjena.
Lissa je na početku bila u depresiji, ali njezina tuga sada se pretvorila u
ljutnju.
Tvrdila je da ne želi ništa s njim, ali veza ju je odavala. Uvijek je bila
ljubomorna na svaku djevojku s kojom je razgovarao, posebno Jill, s
kojom je u posljednje vrijeme provodio puno vremena. Jill ga je
idealizirala kao nekog mudrog učitelja, ništa više. Ako je bila u nekog
zaljubljena, to je bio Adrian koji se uvijek prema njoj ponašao kao prema
mlađoj sestri. Zapravo, poput svih nas ostalih.
Christian je slijedio moj pogled i lice mu se ukočilo. Shvativši da ima
njegovu pažnju, Lissa se odmah okrenula i počela pričati s prvim dečkom
kojeg je vidjela, zgodnim dhampirom iz mog razreda. Prebacila se na onaj
zavodnički šarm koji je tako lako dolazio korisnicima duha i uskoro su
oboje pričali i smijali se slično kao Abe i Tasha. Moja se zabava
pretvorila u rundu brzih spojeva.
Christian se ponovno okrenuo prema meni.
»Pa, izgleda kao da ima dovoljno posla.«
Okrenula sam očima. Lissa nije bila jedina ljubomorna. Baš kao što bi u
njoj porasla ljutnja kada bi se on družio s drugim djevojkama, Christian bi
postao nervozan kada bi ona razgovarala s drugim dečkima. Da se
razbjesniš. Umjesto da priznaju kako još uvijek nešto osjećaju jedno
prema drugome, to dvoje idiota i dalje su iskazivali sve više
neprijateljstva između sebe.
»Hoćeš konačno prestati i već jedanput razgovarati s njom kao razumna
osoba?« obrecnula sam se.
»Naravno«, ogorčeno je rekao. »Onog dana kada se ona počne ponašati
kao razumna osoba.«
»O, moj bože. Zbog vas bih mogla iščupati kosu.«
»Bila bi šteta lijepe kose«, rekao je Christian. »Osim toga, ona se
izjasnila.«
Počela sam se protiviti i govoriti mu kako je glup, ali nije imao namjeru
ostati i slušati lekciju koju sam mu izbiflala već sto puta.
»Jill, dođi«, rekao je. »Rose se treba više družiti okolo.«
Brzo se maknuo i već sam bila na pola puta da ga urazumim kada je
progovorio drugi glas.
»Kada misliš to srediti?« Pored mene stajala je Tasha i odmahivala
glavom na Christianovo povlačenje. »To dvoje trebaju biti ponovno
skupa.«
»Znam to. I ti to znaš. Ali čini se da oni to ne mogu utuviti u svoje glave.«
24
»Pa, bolje ti je da se primiš posla«, rekla je. »Ako Christian ode na koledž
na drugi kraj države, bit će kasno.« Kada je spomenula koledž, njezin glas
poprimio je suh, i gorak, prizvuk. Lissa će ići u Lehigh, sveučilište blizu
dvora, prema dogovoru s Tatianom. Lissa će pohađati veće sveučilište od
onih na koja obično idu moroji, a u zamjenu za to provodit će vrijeme na
dvoru i učit će o kraljevskim običajima.
»Znam«, očajno sam rekla. »Ali, zašto sam ja ona koja to mora
popraviti?« Tasha se namrštila.
»Zato što si ti dovoljno moćna da ih uvjeriš u bilo što.«
Odlučila sam se ne obazirati na Tashinu drskost, i to većinom zbog toga
što ipak razgovara sa mnom, a to znači da ne razgovara s Abeom. Dok
sam pogledom kružila po prostoriji, odjednom sam se ukočila. On sada
razgovara s mojom majkom.
Kroz buku do mene su dolazili djelići razgovora.
»Janine«, pobjedonosno je rekao, »nisi ostarjela ni dana. Mogla bi biti
Roseina sestra. Sjećaš li se one noći u Cappadocii?«
Moja majka zapravo se smijuljila. Nikada nisam vidjela da to radi.
»Naravno, sjećam se i kako si mi nestrpljivo htio pomoći kada mi je pukla
naramenica od haljine.«
»Dragi bože«, rekla sam. »On je nezaustavljiv.«
Tasha je bila zbunjena dok nije uvidjela o čemu govorim.
»Abe? Zapravo je prilično šarmantan.«
Gunđala sam.
»Ispričavam se.«
Krenula sam prema svojim roditeljima. Prihvatila sam to da su nekad
imali romantičnu priču, onu koja je dovela do mog začeća, ali to nije
značilo da ih želim gledati kako je ponovno oživljavaju. Kad sam stigla
do njih, prepričavali su neku šetnju po plaži. Odmah sam povukla Abea za
ruku. Stajao joj je preblizu.
»Ej, mogu li s tobom razgovarati?« pitala sam.
Iznenadio se, ali je slegnuo ramenima.
»Naravno.« Mojoj majci uputio je značajan osmijeh. »Nastavit ćemo
kasnije.«
»Nijedna žena ovdje nije sigurna?« ustrajala sam dok sam ga odvodila.
»O čemu pričaš?« Stali smo pored zdjele s punčem.
»Očijukaš sa svakom ženom koja je ovdje!« Moja kritika nije ga zbunila.
»Pa, kada je ovdje tako puno lijepih žena... to je ono o čemu si htjela
razgovarati?«
»Ne! Htjela sam s tobom razgovarati o prijetnjama mom dečku. Nisi imao
pravo to učiniti.«
25
Njegove tamne obrve su se podigle.
»Što, to? To nije bilo ništa. Samo otac koji se brine za kćer.«
»Većina očeva ne prijeti kako će izvaditi utrobu dečkima svojih kćeri.«
»To nije istina. I osim toga, to nije ono što sam ja uistinu rekao. Ono što
sam ja rekao bilo je mnogo gore.« Uzdahnula sam. Činilo se da je
oduševljen mojim bijesom. »Shvati to kao dar za diplomu. Ponosan sam
na tebe. Svi su znali da ćeš biti dobra, ali nitko nije znao da ćeš biti tako
dobra.« Namignuo je. »Sigurno nisu mislili da ćeš uništiti njihovo
vlasništvo.«
»Koje vlasništvo?«
»Most.« Namrštila sam se.
»Morala sam. To je bio najučinkovitiji način. To je bio vraški izazov. A
što su drugi učinili? Vjerojatno se nisu borili na sredini tog mosta ili?«
Abe je odmahnuo glavom uživajući u svakoj minuti svoje prednosti.
»Nitko drugi nije stavljen u tu situaciju.«
»Naravno da jest. Svi imamo isti ispit.«
»Ali, ne i ti. Dok su planirali ispit, čuvari su odlučili da ti trebaš učiniti
nešto... ekstra. Nešto posebno. Ipak si se već borila u pravom svijetu.«
»Molim?« Ton mog glasa privukao je pažnju nekolicine. Stišala sam se i
vratile su mi se riječi koje je ranije rekla Meredith. »To nije fer!«
Nije izgledao zabrinuto.
»Superiornija si od drugih. Da si radila lagane stvari, to ne bi bilo fer.«
Suočila sam se s mnogo besmislenih situacija u životu, ali ova jc bila
daleko iznad svih.
»Umjesto toga su me natjerali na onu ludu vratolomiju na mostu? I, ako
su tako iznenađeni što sam ga odsjekla, što su onda očekivali da
napravim? Kako sam to drugačije trebala preživjeti?«
»Hmm.« Odsutno je pogladio bradu. »Iskreno, mislim da to nisu znali.«
»O, za boga miloga. Ovo je nevjerojatno.«
»Zašto si tako ljuta? Pa, prošla si.«
»Zato što su me stavili u situaciju iz koje ni sami ne znaju kako izaći.«
Sumnjičavo sam ga pogledala. »A kako ti sve to znaš? To se tiče čuvara.«
Na licu mu se pojavio izraz koji mi se nije svidio.
»Ah, pa, sinoć sam bio s tvojom majkom i...«
»Oh, O. K. Samo prestani«, prekinula sam ga. »Ne želim čuti što ste ti i
moja majka sinoć radili. Mislim da bi to bilo gore od mosta.«
Namrštio se.
»Oboje je prošlost, tako da se sada ne trebaš time zamarati. Uživaj u svom
uspjehu.«
26
»Probat ću. Samo mi više nemoj činiti nikakve usluge s Adrianom, O. K?
Hoću reći, drago mi je što si me došao podržati, ali to je i više nego
dovoljno.«
Abe mi je uputio lukav pogled podsjećajući me na to da je ispod tog
šepurenja uistinu pronicljiv i opasan muškarac.
»Bila si i više nego sretna kada sam ti učinio uslugu nakon tvog povratka
iz Rusije.«
Namrštila sam se. Imao je pravo, kada razmislim, on je uspio predati
poruku u strogo čuvani zatvor. Čak i ako nije bilo rezultata, iskazao se.
»O. K.«, priznala sam. »To je bilo poprilično nevjerojatno. I zahvalna sam
ti. Još uvijek mi nije jasno kako si to izveo.« Odjednom, kao kada se
kasnije prisjećaš sna, sjetila sam se misli prije svog ispita. Stišala sam
glas. »Zapravo, nije da si ti išao tamo ili?« Frknuo je.
»Pa, naravno da nisam. Ne bih kročio nogom na to mjesto. Jednostavno
sam upotrijebio svoju mrežu.«
»Gdje je to mjesto?« pitala sam se i nadala da zvučim nezainteresirano.
Nije se dao zavarati.
»Zašto to želiš znati?«
»Iz čiste znatiželje! Osuđeni kriminalci uvijek nestanu bez traga. Sada
sam čuvarica, a ne znam ništa o našem zatvorskom sustavu. Imamo samo
jedan zatvor? Ili ih imamo puno?«
Abe nije odmah odgovorio. Pažljivo me proučavao. U poslu kao što je
njegov sumnjao je kako svi imaju skrivene motive. Zbog toga što sam
njegova kći, u mene je vjerojatno dvostruko sumnjao. To mu je bilo u
genima. Vjerojatno je podcijenio moj potencijal za ludost jer je
naposljetku rekao:
»Imamo ih više. Viktor je u jednom od najgorih. Zove se Tarasov.«
»Gdje je taj?«
»Sada?« Razmišljao je. »Mislim da je na Aljasci.«
»Kako to misliš sada?«
»Seli se tijekom godine. Sada je na Aljasci. Kasnije će biti u Argentini.«
Lukavo mi se nasmiješio očito se pitajući koliko sam pronicljiva. »Možeš
li pogoditi zašto?«
»Ne. Ja, čekaj. Sunčeva svjetlost.« Savršeno jasno. »U ovo doba godine
na Aljasci je stalno dan, a zimi stalno noć.«
Čini se da je bio ponosniji mojim zaključkom nego ispitom.
»Svaki zatvorenik koji bi pokušao pobjeći ne bi se dobro proveo.« Na
jakom svjetlu ni jedan morojski bjegunac ne bi daleko stigao. »Ionako
nitko ne bi uspio pobjeći uzimemo li u obzir takav stupanj osiguranja.«
Pokušala sam ignorirati koliko to proročanski zvuči.
27
»Izgleda da su ga smjestili poprilično daleko na sjeveru Aljaske«, rekla
sam u nadi da ću indirektno saznati malo točniju lokaciju. »Tamo ima više
svjetla.« Smijuljio se.
»Čak ni ja ti to ne mogu reći. Tu informaciju čuvari drže za sebe,
zakopanu u svom stožeru.«
Smrzla sam se. Stožer...
Abe, iako je odlično zapažao, nije primijetio moju reakciju. Njegov je
pogled bio usmjeren prema drugoj strani prostorije.
»Je 1' ono Renee Szelsky? Bože, bože... izrasla je u ljepoticu.«
Mahnula sam mu gunđajući, najviše zbog toga što sam htjela u svojoj
glavi istjerati novi plan i zbog toga što Renee nije bila osoba koju sam
dobro poznavala, a to je činjenicu da će joj se upucavati činilo
nezanimljivom.
»Pa, neću te zadržavati. Idi i namami još žena u svoju mrežu.«
Abea nije trebalo puno podbadati. Sama, pustila sam da mi se misli vrte
pitajući se ima li ikakve šanse da uspije plan koji sam razvijala. Njegove
riječi u mojoj su glavi skovale novi plan. Nije bio puno luđi od većine
mojih drugih planova. S druge strane sobe pogled mi se ponovno susreo s
Lissinim očima boje žada. Popravilo joj se raspoloženje otkad Christiana
nije bilo na vidiku. Uživala je i bila je uzbuđena zbog avantura koje su
pred nama sada kada smo slobodne i kad možemo izaći van u svijet. Moje
su misli poletjele onoj tjeskobi koju sam osjetila ranije tog dana. Možda
sada i jesmo slobodne, ali stvarnost će nas uskoro dostići. Sat je
otkucavao. Dimitri je čekao, promatrao. Kratko sam se pitala hoću li sada
nakon što napustim školu još uvijek dobivati njegova tjedna pisma.
Nasmiješila sam joj se osjećajući se pomalo loše zbog toga što ću joj
pokvariti raspoloženje informacijom kako sada možda postoji realna
šansa da izvučemo Viktora Daškova.
Velika je razlika između prijetnji smrću i ljubavnih pisama, čak i kad
osoba koja piše prijetnje još uvijek tvrdi da te doista voli. Naravno,
uzmemo li u obzir to da sam ja jednom pokušala ubiti nekoga koga sam
voljela, možda nemam pravo suditi o tome.
Današnje pismo došlo je u pravo vrijeme, baš kako sam i očekivala. Do
sada sam ga pročitala već četiri puta i, iako sam već kasnila, nisam se
mogla suzdržati da ga ne pročitam i peti put.
Moja najdraža Rose,
jedna od malobrojnih mana koje imaš kada si probuđen jest ta da ti san
više nije potreban. Šteta jer, kada bih mogao sanjati, znam da bih sanjao
tebe. Sanjao bih tvoj miris i pod prstima tvoju tamnu svilenu kosu. Sanjao
bih tvoju glatku kožu i tvoje vatrene usne dok se ljubimo.
Bez snova, moram se zadovoljiti vlastitom maštom, što je gotovo jednako
dobro. Sve to mogu savršeno dobro zamisliti, kao i to kako će biti nakon
što te ubijem. To ću obaviti teška srca, ali ti si moj izbor učinila
neminovnim. Nakon što si mi se odbila pridružiti u vječnom životu i
ljubavi, ništa mi drugo nije preostalo jer ne mogu dopustiti da netko tako
opasan poput tebe nastavi živjeti. Osim toga, čak i da sam te prisilio na
buđenje, već sada imaš toliko neprijatelja medu strigojima da bi te netko
od njih sigurno ubio. Ako moraš umrijeti, bit će to od moje ruke. Ni od
čije druge.
Ipak, želim ti danas puno sreće u polaganju ispita, nije da ti je sreća
uopće potrebna. Ako te doista natjeraju da polažeš ispite, bit će to
gubljenje vremena. Najbolja si u svojoj grupi i još večeras ćeš nositi svoj
zavjetni znak. Naravno, što znači da ćeš mi biti još veći izazov kada se
ponovno sretnemo, u čemu ću neizmjerno uživati.
A sigurno ćemo se ponovno sresti. Kada diplomiraš, izići ćeš iz
Akademije, a jednom kada budeš izvan tih štitova, ja ću te naći. Ne postoji
mjesto na ovome svijetu gdje se možeš sakriti od mene. Promatram.
S ljubavlju, Dimitri
Unatoč njegovim »toplim željama« nisam mislila da je pismo toliko
nadahnjujuće kad sam ga bacila na krevet i u magli napustila sobu.
Pokušala sam ne dopustiti da me njegove riječi dirnu iako je bilo nekako
nemoguće ne zgroziti se nečeg takvog. Ne postoji mjesto na ovome
svijetu gdje se možeš sakriti od mene.
Nisam ni sumnjala. Znala sam da Dimitri ima špijune. Otkada se moj
bivši instruktor-ljubavnik pretvorio u zlog, besmrtnog vampira, postao je
njihov vođa, a ja sam to ubrzala ubivši njegovu prijašnju šeficu. Vjerovala
4
sam da su većina tih špijuna ljudi koji čekaju kada ću kročiti izvan
školskih granica. Ni jedan strigoj ne bi mogao biti u cjelodnevnoj zasjedi.
Ljudi to mogu, a nedavno sam doznala da postoji mnogo ljudi koji
dobrovoljno služe strigojima u zamjenu za obećanje da će jednoga dana
biti probuđeni. Ti ljudi misle da je vječni život vrijedan prodaje duše i
ubijanja drugih kako bi preživjeli. Od njih mi je bilo muka.
Međutim, nisu mi zbog ljudi drhtale noge dok sam hodala kroz travu koja
je sada bila svijetlozelena od dodira ljeta. Bilo je to zbog Dimitrija.
Uvijek Dimitri. Dimitri, onaj kojeg sam voljela.
Dimitri, strigoj kojeg sam željela spasiti. Dimitri, čudovište koje bih
najradije ubila. Ljubav koju smo dijelili uvijek je gorjela u meni, bez
obzira na to koliko sam puta sama sebi rekla da moram krenuti dalje, bez
obzira na to koliko je svijet mislio da sam krenula dalje. On je uvijek bio
sa mnom, uvijek u mojim mislima, uvijek me tjerao na preispitivanje
mojih odluka.
»Izgledaš kao da si spremna sukobiti se s vojskom.«
Bila sam toliko usmjerena na Dimitrija i njegovo pismo da sam hodala
kampusom ne zamjećujući ništa, čak ni to da mi se pridružila najbolja
prijateljica Lissa. Iznenadila me, što je bila rijetkost s obzirom na to da
smo dijelile psihičku vezu zbog koje sam uvijek bila svjesna njezine
prisutnosti i osjećaja. Bila sam prilično odsutna kad je nisam uočila i, ako
je ikada postojalo išta što bi mi moglo odvući pozornost, bio je to sada
netko tko me želio ubiti.
Pokušala sam joj uputiti uvjerljiv osmijeh. Znala je što se dogodilo
Dimitriju, kao i to kako on sada čeka priliku da me ubije nakon što sam ja
pokušala ubiti njega, i podbacila u tome. Ipak, pisma koja sam od njega
dobivala svakoga tjedna zabrinjavala su je, a imala je dovoljno briga u
svome životu i bez mog besmrtnog progonitelja.
»Na neki se način zapravo i suprotstavljam vojsci«, rekla sam. Bila je
rana večer, ali na nebu se još uvijek vidjelo kasnoljetno sunce koje nas je
obasjavalo svojom zlatnom svjetlošću dok smo hodale. Voljela sam to, ali
kao moroj, miran, živi vampir, Lissa bi nakon nekog vremena postala
slaba.
Nasmijala se i prebacila svoju platinastu kosu preko jednog ramena.
Sunce je svijetlu boju pretvorilo u anđeosko blještavilo.
»Pretpostavljam da je tako. Mislim da se zapravo ne trebaš brinuti.«
Shvaćala sam je. Čak je i Dimitri rekao da je ovo gubljenje vremena.
Između ostalog, ipak sam ga otišla tražiti u Rusiju i suočila se s pravim
strigojima i nekolicinu njih ubila sam posve sama. Možda se nisam
trebala bojati ispita, ali odjednom su me pritisnuli sva ta pompa i
5
iščekivanje. Srce mi je počelo brže kucati. Što ako ne uspijem? Što ako
nisam toliko dobra koliko mislim da jesam? Čuvari s kojima ću se tamo
suočiti nisu pravi strigoji, ali su iskusni i bore se puno dulje nego ja.
Drskost bi me mogla uvaliti u velike nevolje, a ako ne uspijem, to će se
dogoditi pred svim onim ljudima kojima je do mene stalo. Svim ljudima
koji vjeruju u mene.
Još me nešto brinulo.
»Brinem se kako će moje ocjene utjecati na moju budućnost«, rekla sam.
Bila je to istina. Ispit je bio konačni test za novakinju poput mene. On je
jamčio kako mogu diplomirati na Akademiji sv. Vladimira i zauzeti
mjesto među pravim čuvarima koji brane moroje od strigoja. Ispiti manjeviše
odlučuju i kojem ću moroju biti pridružena.
Kroz našu vezu, osjetila sam Lissino suosjećanje i njezinu zabrinutost.
»Alberta misli da je velika vjerojatnost da ćemo ostati zajedno, da ćeš i
dalje biti moja čuvarica.«
Namrštila sam se.
»Mislim da je Alberta to rekla samo kako bi me zadržala u školi.«
Napustila sam školu prije nekoliko mjeseci kako bih lovila Dimitrija i
onda sam se vratila, što nije baš dobro izgledalo u mojim podacima o
obrazovanju. Uzmimo u obzir i činjenicu da me morojska kraljica Tatiana
mrzila i vjerojatno bi dala sve od sebe da me udalji od Lisse, ali to je bila
druga priča. »Mislim da Alberta zna kako je jedini način da mi dopuste
postati tvojom čuvaricom taj da ostanem posljednja čuvarica na svijetu. A
čak i tada, moji bi izgledi još uvijek bili jako slabi.«
Ispred nas čula se jeka gomile. Jedno od mnogih sportskih igrališta
pretvoreno je u arenu koja bi se mogla usporediti s onom iz doba rimskih
gladijatora. Postavljene su obične tribine, od jednostavnih drvenih do onih
luksuznih obloženih jastucima pod platnenim krovom koji moroje štiti od
sunca. Zastavice su okruživale cijeli teren i mogle smo vidjeti kako
lepršaju na vjetru. Pretpostavljala sam da su napravili nekakve barake
blizu ulaza u stadion u kojima čekaju novaci na rubu živaca iako ih još
nisam vidjela. Sam teren sigurno je pretvoren u niz opasnih prepreka.
Prema zaglušujućem zvuku navijanja očito je bilo puno onih koji su došli
svjedočiti ovom događaju.
»Neću se prestati nadati«, rekla je Lissa. Kroz vezu sam osjetila da to
uistinu i misli. To je bila jedna od prekrasnih stvari u vezi s Lissom,
njezina nepokolebljiva vjera i optimizam koji su olakšavali većinu
groznih iskušenja. Bila je to oštra suprotnost mojemu cinizmu u
posljednje vrijeme.
»I imam nešto što bi ti danas moglo pomoći.«
6
Stala je i posegnula u džep traperica pa izvukla mali srebrni prsten s
kamenčićima koji su izgledali poput maslinastozelenih kristalića. Nisam
trebala ulaziti u našu vezu kako bih znala što mi nudi.
»Oh, Liss... ne znam. Ne želim, hm, nikakvu nepravednu prednost.«
Lissa je zakolutala očima.
»Nije u tome problem i ti to znaš. Ovaj je u redu, časna riječ.«
Prsten koji mi je nudila bio je hamajlija s rijetkom vrstom čarolije kojom
je Lissa vladala. Svaki moroj vladao je jednim od pet elemenata:
zemljom, zrakom, vodom, vatrom ili duhom. Duh je bio najrjeđi, toliko
rijedak da je stoljećima bio zaboravljen. Tek nedavno Lissa i nekolicina
drugih ponovno su vladanje njime učinili koliko-toliko uobičajenim. Za
razliku od drugih elemenata koji su bili više fizičke prirode, duh je bio
utkan u misli i svakakve psihičke fenomene. Nitko to nije potpuno
razumio.
Izrada hamajlija s duhom bilo je nešto s čim je Lissa tek nedavno počela
eksperimentirati, i nije baš bila dobra u tome. Njezina najbolja sposobnost
duha bilo je iscjeljenje, stoga je pokušavala napraviti hamajlije za
izlječenje. Posljednja je bila narukvica koja mi je spalila kožu.
»Ovaj djeluje. Samo kratko, ali će ti odagnati mračne misli tijekom
ispita.«
Govorila je lagano, ali obje smo bile svjesne ozbiljnosti njezinih riječi. Sa
svim darovima duha dolazila je i njihova cijena: tama koja se sada
ispoljavala kao ljutnja i zbunjenost, a čak je vodila i u ludilo. Tama koja
se kroz našu vezu često prelijevala u mene. Doznala sam da se tome
možemo oduprijeti hamajlijama i njezinim iscjeljenjem. To je, dakle,
nešto čime tek moramo ovladati.
Dirnuta njezinom brigom uputila sam joj blijed osmijeh i prihvatila
prsten. Nije mi opekao ruku, što je bilo obećavajuće. Bio je malen i stao
mi je samo na mali prst. Kad sam ga stavila, nisam osjetila ništa. Ponekad
se to događalo s iscjeljujućim hamajlijama. Ili je to jednostavno značilo
da je prsten potpuno nedjelotvoran. U svakom slučaju, nije bilo nikakve
štete.
»Hvala«, rekla sam. Osjetila sam kroz nju zamah olakšanja i nastavila
hodati.
Ispružila sam ruku ispred sebe i divila se svjeducanju zelenih kamenčića.
Nakit i nije baš odgovarao fizičkim iskušenjima s kojima ću se suočiti, ali
ionako ću imati rukavice koje će ga sakriti.
»Teško mi je povjerovati da smo nakon ovoga gotovi i da idemo van u
pravi svijet«, razmišljala sam naglas ne shvaćajući zapravo pravo
značenje svojih riječi.
7
Lissa se pokraj mene ukočila i odmah sam zažalila što sam progovorila.
»Biti vani u pravom svijetu« značilo je da ćemo se Lissa i ja prihvatiti
zadatka koji mi je prije nekoliko mjeseci ona, ne baš sretno, obećala
pomoći izvršiti.
Kada sam bila u Sibiru, doznala sam kako možda postoji način da
povratim Dimitrija i da ponovno postane dhampir poput mene. Bio je to
velik rizik, možda i laž, a s obzirom na to koliko je bio opčinjen odlukom
da me ubije, nisam gajila iluzije o tome da ću imati ikakva drugog izbora
osim ubiti ga nađemo li se u situaciji on ili ja. Ipak, ako je postojao način
da ga spasim prije negoli se to dogodi, morala sam saznati kako to učiniti.
Nažalost, jedini trag koji me mogao odvesti do ostvarenja tog čuda bio je
preko kriminalca. I to ne bilo kojeg kriminalca, nego preko Viktora
Daškova, plemićkog moroja koji je mučio Lissu i počinio još grozota koje
su nam živote pretvorile u pakao. Viktor je završio u zatvoru, što je
dodatno zakompliciralo stvar. Doznali smo da sve dok je osuđen na život
iza rešetaka nije bilo razloga da otkrije ono što je znao o svom polubratu,
jedinoj osobi koja je navodno spasila strigoja. Zaključila sam, vjerojatno
nelogično, da bi nam Viktor mogao dati informacije ako mu ponudimo
ono što nitko drugi ne može: slobodu.
Ideja nije bila posebno dobra zbog mnoštva razloga. Prvo, nisam znala
hoće li upaliti. To je bila velika stvar. Drugo, nisam imala pojma kako
izvesti bijeg iz zatvora, a ni gdje je zatvor. I konačno, činjenica da ćemo
osloboditi smrtnoga neprijatelja. To je bilo dovoljno razarajuće za mene, a
posebno za Lissu. Ipak, koliko god ju je moja zamisao mučila, čvrsto se
zaklela da će mi pomoći.
Posljednjih sam joj mjeseci često nudila da povuče dano obećanje, ali
čvrsto je ostala pri svojoj odluci. Naravno, uzmemo li u obzir to da nema
načina ni otkriti gdje je zatvor, njezino obećanje na kraju možda neće biti
važno.
Pokušala sam ispuniti čudnu tišinu koja je nastala medu nama
objašnjavajući da sam mislila o tome kako ćemo sljedećega tjedna moći
proslaviti njezin rođendan u velikom stilu. Moje pokušaje prekinuo je
Stan, jedan od dugogodišnjih instruktora.
»Hathaway!« viknuo je dolazeći iz smjera terena. »Lijepo od tebe što si
nam se pridružila. Sada uđi unutra!«
Misao na Viktora nestala je iz Lissine glave. Kratko me zagrlila.
»Sretno«, prošaptala je. »Iako ti sreća nije potrebna.«
Izraz na Stanovu licu jasno mi je govorio kako je ovaj naš pozdrav koji je
trajao deset sekundi možda predug. Kimnula sam Lissi u znak zahvalnosti
8
i ona je krenula pronaći naše prijatelje na tribinama dok sam ja jurila za
Stanom.
»Imaš sreće što nisi među prvima na redu«, režao je. »Neki su se čak
kladili na to hoćeš li se uopće pojaviti.«
»Zbilja?« veselo sam upitala. »Kakav je omjer? Još uvijek se stignem
predomisliti i sama okladiti. Možda zaradim džeparac.«
Ošinuo me strogim pogledom koji nije zahtijevao riječi dok smo ulazili u
čekaonicu uz teren preko puta tribina. Tijekom godina uvijek bi me
iznenadilo koliko je truda utrošeno u ove ispite, a i sada kada to vidim
izbliza nisam ništa manje impresionirana. Barake u kojima su čekali
novaci bile su od drva i imale su krovove. Izgledale su kao da su oduvijek
dio stadiona. Izgrađene su nevjerojatnom brzinom i jednako brzo bit će
maknute nakon što završe ispiti. Široka vrata omogućivala su djelomičan
pogled na teren, gdje je jedna od mojih kolegica uznemireno čekala da je
prozovu. Postavljene su različite prepreke, izazovi koji će testirati
ravnotežu i koordinaciju tijekom borbe i izbjegavanja starijih čuvara koji
će biti sakriveni. Na jednom kraju terena napravljeni su drveni zidovi koji
tvore mračan i zbunjujući labirint. Preko drugog dijela terena visjele su
mreže i klimave platforme, načinjene s ciljem da se provjeri kako se
borimo u teškim uvjetima.
Nekoliko drugih novaka naguralo se oko vrata nadajući se da će im biti
lakše budu li gledali one ispred sebe. Ali ja ne. Ići ću tamo naslijepo, s
namjerom da se suočim s bilo čim što stave pred mene. Proučavanje
terena samo bi prouzročilo paniku i nagnalo me na pretjerano
razmišljanje. Sada sam trebala biti smirena, stoga sam se naslonila na
jedan od zidova i gledala novake oko sebe. Ispalo je da sam se doista
pojavila zadnja i pitala sam se jesu li neki zbilja izgubili novac kladeći se
na mene. Neki od mojih kolega šaptali su u grupicama. Drugi su se pak
zagrijavali i istezali. Neki su stajali s instruktorima koji su im bili mentori.
Ti su učitelji usredotočeno govorili svojim učenicima dajući im posljednje
savjete. Stalno sam čula riječi koncentrirati i smiriti se.
Vidjevši instruktore, stegnulo mi se srce. Ne tako davno i ja sam tako
zamišljala ovaj dan. Zamišljala sam kako Dimitri i ja stojimo jedno pokraj
drugoga i kako mi govori da ovo shvatim ozbiljno, da ne izgubim mirnoću
kada iziđem na teren. Alberta je preuzela ulogu mojega mentora otkada
sam se vratila iz Rusije, ali sada je i sama bila na terenu, zauzeta
mnogobrojnim zaduženjima. Nije imala vremena doći k meni i držati me
za ruku. Moji prijatelji koji su mi mogli pružiti potporu, Eddie, Meredith i
drugi, bili su omotani vlastitim strahovima. Bila sam sama.
9
Bez Alberte ili Dimitrija, ili bez ikoga, osjetila sam kako me obuzima bol
zbog samoće. To nije bilo u redu. Ne bih trebala biti sama. Dimitri bi
trebao biti ovdje sa mnom. Tako bi trebalo biti. Zatvorivši oči, zamislila
sam da je doista tu, udaljen samo nekoliko centimetara dok razgovaramo.
»Ne brini, druže. Mogu to i zavezanih očiju. Prokletstvo, pa možda i
hoću. Imaš li nešto što mogu koristiti? Ako budeš dobar prema meni, čak
ću ti dopustiti da mi staviš povez.« S obzirom na to da bi se ova fantazija
događala nakon što smo spavali zajedno, postojala bi velika vjerojatnost
da bi mi kasnije pomogao skinuti povez, između svega ostaloga.
Savršeno sam mogla zamisliti njegovo bijesno odmahivanje glavom koje
bi ovakva izjava prouzročila.
»Zaklinjem se, Rose, ponekad mi se čini da je svaki dan proveden s
tobom moj vlastiti ispit.«
Ipak, znala sam da bi se usprkos svemu nasmijao pa bi mi uputio pogled
pun ponosa i ohrabrenja kad bih krenula prema terenu. Taj pogled bio bi
sve što mi je potrebno da prođem ispit.
»Meditiraš?«
Zapanjena glasom otvorila sam svoje oči.
»Mama? Što ti radiš ovdje?«
Moja majka, Janine Hathaway, stajala je preda mnom. Bila je nekoliko
centimetara niža od mene, ali je u sebi imala dovoljno borbenosti za
nekoga dvostruko višeg. Opasan izgled njezina potamnjelog lica kazivao
je da bi se mogla usuditi izazvati bilo koga. Nasmijala mi se i jednu ruku
stavila na bok.
»Zar si doista mislila da te neću doći gledati?«
»Ne znam«, priznala sam osjećajući krivnju što sam posumnjala u nju.
Tijekom godina nismo bile često u kontaktu i tek su nedavni osjećaji,
uglavnom loši, doveli do ponovnog uspostavljanja naše veze. Većinu
vremena ipak nisam znala što bih osjećala prema njoj. Oscilirala sam
između potrebe malene djevojčice za odsutnom majkom i tinejdžerskog
zamjeranja zbog napuštanja. Nisam bila potpuno sigurna jesam li joj
oprostila ono kada me je »slučajno« udarila. »Pretpostavljala sam da ćeš
imati, znaš... važnijeg posla.«
»Nije bilo šanse da ovo propustim.« Nagnula je glavu prema tribinama,
zbog čega su joj se zanjihale kovrče. »Kao ni tvoj otac.«
»Što?!«
Požurila sam prema vratima i provirila na teren. Pogled na tribine nije bio
baš dobar zbog brojnih prepreka na terenu, ali i to je bilo dovoljno. Bio je
tamo: Abe Mazur. Bilo ga je lako primijetiti, zbog one crne brade i
brkova, kao i zbog šala boje zelenoga smaragda koji je stavio na košulju.
10
Jedva sam mogla zamijetiti bljesak njegove zlatne naušnice. Vjerojatno se
kuhao na ovoj vrućini, ali sam pretpostavljala da je potrebno puno više od
malo znoja kako bi se ukrotio njegov kričavi smisao za modu.
Kada bismo moj odnos s majkom definirali kao nepotpun, onda moj
odnos s ocem zapravo i nije postojao. Upoznala sam ga u svibnju, a čak i
tada nisam znala da sam njegova kći sve dok se nisam vratila. Svi
dhampiri imali su jednog roditelja moroja i on je bio moj. Još uvijek
nisam imala čiste osjećaje prema njemu. Većina njegove prošlosti ostala
je tajnovita, ali je bilo puno tračeva o tome da je upleten u ilegalne
poslove. Ljudi su se ponašali kao da je tip koji lomi koljena i, iako sam
vidjela malo dokaza o tome, nije me čudilo. U Rusiji su ga zvali Zmey.
zmija.
Dok sam ga zapanjeno promatrala, prišla mi je majka.
»Bit će sretan što si stigla na vrijeme«, rekla je. »Pokrenuo je veliku
okladu hoćeš li se pojaviti. On je novac stavio na tebe, ako ti to išta
znači.«
Uzdahnula sam.
»Naravno. Naravno da je on kladioničar koji stoji iza ovoga. To sam
trebala znati čim sam...« Zastala sam otvorenih usta. »Je 1' on to
razgovara s Adrianom?«
Aha... Pokraj Abea sjedio je Adrian Ivaškov, moj manje-više dečko.
Adrian je bio plemićki moroj, i još jedan korisnik duha kao i Lissa. Bio je
lud za mnom (često i samo lud) otkad smo se upoznali, ali moje oči
vidjele su samo Dimitrija. Nakon neuspjeha u Rusiji, vratila sam se i
obećala da ću Adrianu pružiti priliku. Na moje iznenađenje, između nas
stvari su krenule... dobro. Čak odlično. Napisao mi je ponudu u kojoj je
naveo zašto bi bilo dobro da budemo zajedno. Uključivala je stvari poput
»odreći ću se cigareta osim ako mi stvarno, stvarno ne budu potrebne« i
»pripremat ću romantična iznenađenja svaki tjedan, kao što su:
improvizirani izlet, ruže ili put u Pariz, ali zapravo, ništa od navedenog jer
sada to više ne bi bilo iznenađenje«.
Biti s njim nije bilo isto kao biti s Dimitrijem, ali s druge strane,
pretpostavljam da dvije veze i ne mogu biti potpuno slične. Ipak, oni su
različiti muškarci. Još uvijek sam se budila osjećajući bol zbog gubitka
Dimitrija i naše ljubavi. Mučila sam se zbog toga što ga nisam uspjela
ubiti u Sibiru i osloboditi ga njegova besmrtnog stanja. Ipak, taj očaj nije
značio da je moj romantični život završio, što mi je dugo trebalo da
shvatim. Bilo je teško krenuti dalje, ali Adrian me činio sretnom. I zasad
mi je to bilo dovoljno.
11
To ipak nije nužno značilo da sam htjela da se zbliži s mojim ocem,
mafijašem.
»On loše utječe na sve!« bunila sam se.
Moja je majka frknula nosom.
»Sumnjam da će Adrian toliko utjecati na Abea.«
»Ne Adrian! Abe. Adrian se trudi lijepo ponašati. Abe će sve pokvariti.«
Uz pušenje, Adrian se zaklinjao u svojoj ponudi veze da će se odreći i
alkohola i ostalih poroka. Škiljila sam prema njemu i Abeu preko punih
tribina i pokušavala shvatiti koja bi im tema mogla biti toliko zanimljiva.
»O čemu razgovaraju?«
»Mislim da ti je to trenutačno najmanji problem.« Janine Hathaway je
prije svega bila praktična. »Manje brini za njih, a više za teren.«
»Misliš da razgovaraju o men?.«
»Rose!« Lagano me gurnula u rame pa sam usmjerila pogled prema njoj.
»Moraš ovo shvatiti ozbiljno. Ostani mirna i usredotočena.«
Njezine su riječi bile iste kao one koje sam zamišljala da mi govori
Dimitri i na licu mi se pojavio osmijeh. Ipak nisam bila sama.
»Što je smiješno?« oprezno me pitala.
»Ništa«, odgovorila sam zagrlivši je. Na početku je bila ukočena, a onda
se opustila i zapravo mi kratko uzvratila zagrljaj prije negoli se
odmaknula. »Drago mi je što si ovdje.«
Moja majka nije bila pretjerano nježan tip i zaskočila sam je nespremnu.
»Pa«, odvratila je jasno uzbuđena, »rekla sam ti da ovo ne bih propustila.«
Ponovno sam pogledala prema tribinama. »Ali, s druge strane, za Abea
nisam posve sigurna.«
Ili... čekaj. Pala mi je na pamet čudna ideja. Zapravo i ne, ne toliko čudna.
Mutan ili ne, Abe je imao puno veza, dovoljno važnih da se ubaci poruka
Viktoru Daškovu u zatvor. Abe je bio onaj koji se raspitao za Roberta
Dorua, Viktorova brata koji je bio korisnik duha. I to kao iz usluge meni.
Kad je Viktor odgovorio porukom u kojoj je stajalo da nema tog razloga
zbog kojeg bi pomogao Abeu, odmah sam otpisala pomoć svoga oca i
okrenula se ideji bijega iz zatvora. Ali sada...
»Rosemarie Hathaway!«
Bila je to Alberta koja me je prozvala. Glas joj je odzvanjao jasno i
glasno. Bio je poput trube koja zove u borbu. Sve misli o Abeu, Adrianu, i
da, čak o Dimitriju, nestale su. Mislim da mi je majka zaželjela sreću, ali
točne riječi izgubile su se dok sam kretala prema Alberti i terenu.
U meni se uzburkao adrenalin. Sva moja pozornost bila je usmjerena na
ono što me čekalo: test koji će me napokon učiniti čuvaricom.
12
Drugo poglavlje
Moj ispit je prošao je u magli.
Budući da su ispiti bili najvažniji dio mojega obrazovanja u Akademiji sv.
Vladimira, mislila sam da ću sve savršeno zapamtiti, i to do posljednjeg
detalja. Ipak su se ostvarile moje prijašnje slutnje. Kako bi se ovo moglo
mjeriti s onim s čim sam se već suočila? Kako bi se ove lažne borbe
mogle usporediti s gomilom strigoja koji su upali u našu školu? Morala
sam se suprotstaviti osjećajima koji su me obuzimali ne znajući jesu li oni
koje volim živi ili mrtvi. I kako da se bojim takozvane borbe s nekim od
školskih instruktora nakon što sam se borila s Dimitrijem? Bio je
smrtonosan kao dhampir i još gori kao strigoj.
Nije da sam kanila omalovažiti ispit. Bio je ozbiljan. Novaci su taj ispit
padali sve vrijeme i odbijala sam biti jedna od njih. Bila sam napadnuta sa
svih strana, i to od čuvara koji su se borili i štitili moroje još i prije negoli
sam se ja rodila. Arena nije bila ravna, što je dodatno zakompliciralo
stvari. Ispunili su je raznim preprekama, gredama i stubama koje su
ispitivale moju ravnotežu, uključujući i most koji me bolno podsjećao na
zadnju noć kada sam vidjela Dimitrija. Gurnula sam ga nakon što sam mu
zarila srebrni kolac u srce, kolac koji je ispao dok je padao u rijeku.
Most u areni bio je drugačiji od masivnog drvenog mosta u Sibiru na
kojem smo se borili Dimitri i ja. Ovaj je bio klimav, loše načinjen daščani
nogostup s ogradom od užeta koje je služilo za držanje. Svaki korale
uzrokovao je njihanje mosta, a rupe u daskama pokazivale su mi gdje su
moji bivši kolege (na svoju nesreću) otkrili slabe točke. Test koji su mi
dodijelili na mostu bio je najgori. Moj zadatak bio je skloniti »moroja« od
skupine »strigoja« koji su nas lovili. Moroja je glumio Daniel, novi čuvar
koji je stigao u školu s ostalima koji su došli zamijeniti one koji su
poginuli u napadu. Nisam ga dobro poznavala, ali u ovoj vježbi glumio je
poslušna i bespomoćna moroja, čak i malo uplašena, upravo onakva
kakav bi mogao biti bilo koji moroj kojeg bih čuvala.
Pružao mi je otpor kada je trebalo kročiti na most i upotrijebila sam
najmirniji glas kako bih ga nagovorila da počne hodati ispred mene. Bilo
je očito da su osim borbenih vještina testirali i društvene sposobnosti.
Znala sam da se iza nas približavaju čuvari koji glume strigoje.
Daniel je koraknuo i ja sam ga pratila još uvijek ga uvjeravajući dok su
sva moja osjetila bila na oprezu. Most se divlje zaljuljao i taj potres jasno
mi je govorio da su nam se pridružili progonitelji. Osvrnula sam se i
vidjela trojicu »strigoja« kako idu na nas. Čuvari koji su ih glumili radili
13
su to izvanredno, kretali su se velikom brzinom i jako spretno, upravo
poput pravih strigoja. Ako se ne pokrenemo, sigurno će nas dostići.
»Ide ti jako dobro«, rekla sam Danielu. Bilo je teško zadržati pravi ton
glasa. Kada bih vikala na moroja, vjerojatno bih ih šokirala. Zbog
prevelike nježnosti mogli bi pomisliti da nisam ozbiljna. »I znam da
možeš ići brže. Moramo zadržati prednost, približavaju nam se. Znam da
to možeš. Daj.«
Činilo se da sam prošla taj dio testa s uvjeravanjem jer je doista ubrzao,
ne dovoljno da pobjegnemo progoniteljima, ali i to je bilo nešto. Most se
ponovno luđački tresao. Daniel je uvjerljivo zacvilio i stao čvrsto se
držeći za užad. Ispred njega vidjela sam da na suprotnoj strani čeka još
jedan čuvar, »strigoj«. Mislim da se zvao Randall, još jedan novi
instruktor. Bila sam u sendviču između njega i skupine koja me je slijedila
u stopu. Međutim, Randall je ostao miran i čekao na prvoj dasci kako bi
mogao tresti most i otežavati nam.
»Nastavi hodati«, navaljivala sam dok mi se vrtjelo u glavi. »Možeš ti to.«
»Ali, tamo je strigoj! Mi smo u klopci!« vikao je Daniel.
»Ne brini. Ja ću se pobrinuti za njega. Samo idi.«
Moj glas ovaj put bio je bijesan i Daniel je puzao naprijed, na što ga je
natjerala moja zapovijed. Sljedećih nekoliko trenutaka zahtijevalo je
savršenu koordinaciju s moje strane. Morala sam paziti na »strigoje« s
obje strane i držati Daniela u pokretu sve vrijeme pazeći na to gdje se
nalazimo na mostu. Kada smo prošli gotovo trećinu, prosiktala sam:
»Odmah se spusti na sve četiri! Požuri!«
Poslušao je i stao. Ja sam odmah kleknula još uvijek tiho govoreći:
»Sada ću vikati na tebe. Ne obaziri se na to.« Glasno, zbog onih koji nas
proganjaju, viknula sam: »Što radiš?! Ne smijemo stati!«
Daniel se nije ni pomaknuo i ponovno sam tiho rekla:
»Dobro. Vidiš gdje je uže povezano s ogradom? Uhvati to. Drži što čvršće
možeš i ne puštaj, bez obzira na to što se događa. Uhvati sada!«
Poslušao je. Vrijeme je protjecalo i nisam htjela gubiti ni sekunde. U
jednom pokretu, još uvijek u čučnju, okrenula sam se i zasjekla po užadi
nožem koji su mi dali s kolcem. Hvala bogu što je nož bio oštar. Čuvari
koji su bili zaduženi za ispit nisu se šalili. Nije presjekao uže istoga trena,
ali sam ga ipak toliko brzo odrezala da »strigoji« s obiju strana nisu imali
vremena reagirati. Užad je pukla baš kada sam podsjetila Daniela da se
drži. Dvije polovice mosta zaljuljale su se prema drvenoj skeli, opterećene
težinom ljudi na njemu. Daniel i ja bili smo spremni. Trojica naših
progonitelja nisu. Dvojica su pala. Jedan se jedva uspio uhvatiti za dasku.
Visina je bila oko dva metra, ali mi je rečeno da se ponašam kao da je sto
14
pedeset metara, udaljenost koja bi mene i Daniela ubila da smo pali.
Suprotno svim očekivanjima, još uvijek je čvrsto držao uže. I ja sam
visjela i, kada je uže bilo paralelno s drvom na skeli, počela sam se penjati
kao po improviziranim ljestvama. Nije bilo lako popeti se preko Daniela,
ali uspjela sam i to mi je bila još jedna prilika da mu kažem neka se drži.
Randall, koji je čekao ispred nas, nije pao, ali sam ga, presjekavši konope,
ipak iznenadila dovoljno da izgubi ravnotežu. Brzo se ispravio i sada se
nesigurno penjao po užetu pokušavajući se domoći stabilne površine. Bio
joj je puno bliže nego ja, ali sam ga uspjela uhvatiti za nogu i zaustaviti
ga. Povukla sam ga prema sebi. Uspio se i dalje držati za most i počeli
smo se boriti. Znala sam da ga vjerojatno ne mogu povući, ali sam mogla
doći bliže. Na kraju sam pustila nož koji sam držala i izvukla kolac iz
pojasa, to je bio test moje ravnoteže. Nezgodan položaj u kojem je bio
Randall pružio mi je priliku da ga probodem kolcem kroz srce i ja sam je
iskoristila.
Tijekom ispita koristili smo kolce otupljenih vrhova koji ne mogu probiti
kožu, ali upotrijebimo li ih dovoljno snažno, naši protivnici mogu osjetiti
da znamo što radimo. Moj udarac bio je savršen i Randall je priznao da bi
bio ubojit pa je pustio uže i pao s mosta.
Ostalo mi je nagovoriti Daniela da se popne. Trebalo mu je puno
vremena, ali s druge strane, njegovo ponašanje bilo je u skladu s onim
kako bi se ponašao uplašen moroj. Bila sam sretna što nije pustio uže i
pao.
Nakon ovog izazova slijedili su mnogi drugi, ali ja sam se nastavila boriti
ne usporivši niti dopustivši da na mene utječe iscrpljenost. Zauzela sam
borbeni stav, moja osjetila bila su usredotočena na osnovne instinkte:
boriti se, izbjeći, ubiti. Uspjela sam boreći se s mišlju kako trebam
ispuniti zadatke pred sobom. Pokušala sam ne razmišljati o svojim
instruktorima kao o onima koje poznajem. Tretirala sam ih kao strigoje.
Nisam ublažavala udarce.
Kada sam konačno završila, nisam toga ni bila svjesna. Jednostavno sam
stajala nasred terena i nitko me više nije napadao. Bila sam sama. Polako
sam postajala svjesna svijeta oko sebe. Gomile koja navija na tribinama.
Nekolicine instruktora koji kimaju jedni drugima dok mi se pridružuju.
Lupanja svoga srca.
Tek kada je nasmiješena Alberta povukla moju ruku, shvatila sam da je
gotovo. Ispit koji sam čekala cijeli život završio je tako brzo da mi se
učinio kao treptaj oka.
»Dođi«, rekla je i obuhvatila rukom moja ramena vodeći me prema izlazu.
»Trebaš popiti malo vode i sjesti.«
15
Nesigurna, dopustila sam joj da me odvede s terena oko kojeg je gomila
još uvijek navijala i izvikivala moje ime. Iza nas čula sam kako netko
govori da trebaju napraviti stanku kako bi popravili most. Ponovno me
odvela u čekaonicu i nježno me posjela na klupu. Netko drugi je sjeo
pokraj mene i dao mi bočicu vode. Pogledala sam i vidjela svoju majku.
Njezino lice imalo je izraz koji nikada prije nisam vidjela: čisti, isijavajući
ponos.
»To je bilo to?« napokon sam pitala.
Ponovno me iznenadila pravim, iskrenim smijehom.
»To je bilo to?« ponovila je. »Rose, pa bila si vani gotovo jedan sat.
Prošla si ispit kao od šale, vjerojatno je ovo bio najbolji ispit koji je škola
ikada vidjela.«
»Stvarno? Samo se zapravo činilo...« Lako nije bila baš odgovarajuća
riječ. »Bilo je malo nejasno, to je sve.«
Mama mi je stisnula ruku.
»Bila si nevjerojatna. Tako sam ponosna na tebe.«
Tada sam zapravo shvatila sve i osjetila sam kako se osmijeh širi mojim
licem.
»I što sada?« pitala sam.
»Sada postaješ čuvarica.«
Puno puta su me tetovirali, ali ništa nije bilo ni blizu pompe i ceremonije
koja se odvijala dok sam dobivala zavjetni znak. Prije sam dobivala
oznake molnija za ubijanja u neočekivanim, tragičnim okolnostima: borila
sam se protiv strigoja u Spokaneu, tijekom napada na školu i spašavanja,
ti su događaji bili uzrok tugovanja, a ne povod za slavlje. Nakon svih tih
ubijanja, nekako smo zaboravili njihov točan broj, dok se čuvar koji je bio
majstor tetoviranja trudio upisati svako pojedinačno ubijanje, na kraju su
mi stavili znak u obliku zvijezde, što je bio lijep način da se kaže kako se
točan broj i ne zna.
Tetoviranje nije jednostavan proces, čak i kada dobiješ malu tetovažu, a
trebala ju je dobiti cijela moja generacija. Ceremonija se odvijala u
prostoru koji je inače bio blagovaonica Akademije, u prostoru koji su
izvanredno dobro uspjeli preobraziti u nešto toliko veliko i dotjerano što
bi se moglo naći na kraljevskom dvoru. Gledatelji, prijatelji, obitelj,
čuvari, ispunili su prostoriju dok nas je Alberta poimence prozivala i
čitala rezultate kako smo prilazili majstoru za tetoviranje. Rezultati su bili
važni. Bit će javni i zajedno sa školskim ocjenama utjecat će na
zaduženja. Moroji su mogli zahtijevati da njihovi čuvari imaju određene
ocjene. Lissa je, naravno, zahtijevala mene, ali čak i najbolji rezultati na
16
svijetu možda neće biti dovoljno dobri da kompenziraju slabe ocjene koje
imam zbog lošeg ponašanja.
Ipak, na ceremoniji nije bilo moroja osim šačice njih koji su pozvani kao
gosti novih diplomaca. Svi ostali koji su došli bili su dhampiri: ili oni
etablirani čuvari ili oni koji će postati čuvari poput mene.
Gosti su sjedili odostraga, a stariji čuvari ispred njih. Moji kolege i ja sve
vrijeme smo stajali, možda je to bio posljednji test izdržljivosti.
Nije mi smetalo. Presvukla sam se iz svoje poderane i prljave odjeće u
jednostavne široke hlače i pulover, odjeću koja je izgledala službeno, a
ipak je zadržala svečan ton. Bio je to dobar izbor jer je atmosfera u
prostoriji bila iznimno napeta. Na licima se mogao vidjeti izraz radosti
zbog našeg uspjeha pomiješane sa zabrinutosti zbog naše nove i smrtne
uloge u pravom svijetu. Sa sjajem u očima promatrala sam prijatelje dok
su ih prozivali, iznenađena i impresionirana njihovim rezultatima.
Eddie Castile, moj bliski prijatelj, postigao je posebno dobar rezultat u
»jedan na jedan« zaštiti moroja. Nisam mogla sakriti osmijeh dok sam
gledala kako ga tetoviraju.
»Pitam se kako je on svog moroja preveo preko mosta«, tiho sam
mrmljala. Eddie je bio prilično snalažljiv.
Meredith, prijateljica koja je stajala pokraj mene, začuđeno me pogledala.
»O čemu ti to?« Glas joj je bio jednako tih.
»Lovili su nas na mostu s morojem. Moj je bio Daniel.« Još uvijek je
izgledala zbunjeno pa sam nastavila. »I stavili su strigoje s obje strane?«
»Ja sam prešla most«, šaptala je, »ali su lovili samo mene. Svog moroja
vodila sam kroz labirint.«
Kolega koji je stajao u neposrednoj blizini ušutkao nas je pogledom pa
sam prikrila svoje mrgođenje. Možda nisam samo ja prošla ispit u magli. I
Meredith je očito pobrkala detalje.
Kada su me prozvali, čula sam šaputanja dok je Alberta čitala moje
rezultate. Imala sam daleko najbolje rezultate od svih. Bilo mi je drago što
nije čitala moje ocjene s Akademije. One bi u potpunosti otele slavu
ostatku moje izvedbe. Uvijek sam bila dobra na borbenim satovima, ali
matematika i povijest... pa, to je bilo manjkavo, najviše zbog toga što se
činilo da svako malo odlazim i vraćam se u školu.
Moja kosa bila je čvrsto svezana u punđu i svaki zalutali pramen bio je
pričvršćen ukosnicom tako da majstora ništa ne omete u poslu. Nagnula
sam se naprijed kako bih mu omogućila dobar pogled i čula sam ga kako
iznenađeno gunđa. S obzirom na to da je moj zatiljak bio prekriven
oznakama, morao se snalaziti. Obično bi novi čuvar bio prazno platno.
Ipak, ovaj je bio dobar i uspio je nježno staviti zavjetni znak koji je
17
izgledao kao produženo S sa zavijenim krajevima. Stao je između oznaka
molnija, kao da ih grli. Sam proces bio je bolan, ali lice mi je ostalo
nepomično odbijajući trzaje. Konačan izgled pokazali su mi u ogledalu
prije negoli je tetovažu pokrio zavojem kako bi uspješno zacijelila.
Nakon toga pridružila sam se svojim kolegama i promatrala kako i ostali
dobivaju tetovaže. To je značilo još dva sata stajanja, ali nije mi smetalo.
U glavi mi se još uvijek sve ljuljalo zbog današnjih događaja. Bila sam
čuvarica. Prava pravcata čuvarica. I s tom mišlju nametala su se pitanja.
Što će se sada dogoditi? Hoće li moji rezultati biti dovoljno dobri da
mogu izbrisati zapisnike mojeg lošeg ponašanja? Hoću li biti Lissina
čuvarica? I što s Viktorom? Što s Dimitrijem?
Nelagodno sam se ukočila. Nije to bilo samo zbog Dimitrija i Viktora. To
je bilo zbog mene, zbog ostatka moga života. Škola je gotova. Više neće
biti profesora koji prate svaki moj korak i koji me ispravljaju kad
pogriješim. Sve odluke bit će na meni dok vani budem nekoga štitila.
Moroji i mladi dhampiri u meni će vidjeti autoritet. I neću više imati
luksuz vježbati borbu jedne minute, a već sljedeće odmarati se u sobi.
Nema više jasno definiranih predavanja.
Bit ću sve vrijeme na dužnosti. Misao je bila zastrašujuća, pritisak gotovo
neizdrživ. Uvijek sam poistovjećivala diplomiranje sa slobodom. Sada
nisam bila tako sigurna. Kojim će putem sada krenuti moj život? Tko će
to odlučiti? I kako ću doći do Viktora ako me kao čuvaricu dodijele
nekom drugom, a ne Lissi?
Na suprotnoj strani prostorije, među gledateljima, vidjela sam Lissu. Oči
su joj gorjele od ponosa kao i mojoj majci i namrštila se kad su nam se
pogledi sreli.
Odagnaj taj izraz s lica, bijesno mi je govorila kroz vezu. Ne bi smjela
biti tako zabrinuta, ne danas. Trebaš slaviti.
Znala sam da je u pravu. Mogla sam se nositi sa svime što slijedi.
Moje brige, kojih je bilo puno, mogu čekati još jedan dan, posebno sada
kada je izvrsno raspoloženje mojih prijatelja i obitelji jamčilo slavlje.
Abe, sa svojim utjecajem koji je uvijek koristio, osigurao je malu
prostoriju za domjenke i u moju čast priredio zabavu koja je bila
prikladnija za kraljevskog debitanta nego za nekog nižeg, nerazboritog
dhampira.
Prije toga, ponovno sam se presvukla. Sada se prikladnijom činila ležerna
odjeća od one formalne za ceremoniju molnija. Obukla sam
smaragdnozelenu haljinu kratkih rukava i objesila nazar oko vrata iako
nije pasao. Nazar je bio mali privjesak koji je izgledao poput oka, s
različitim nijansama plave boje koje su ga okruživale. U Turskoj, odakle
18
je Abe, vjerovalo se da pruža zaštitu. On ga je prije puno godina dao
mojoj majci, a ona ga je dala meni.
Kad sam se našminkala i raščešljala zamršenu kosu (zavoji na tetovaži
uopće nisu išli s ovakvom haljinom), teško da sam izgledala kao netko
sposoban boriti se s čudovištima ili čak udariti nekoga. Ne, to nije bilo
potpuno točno, shvatila sam trenutak poslije. Gledajući u ogledalo, bila
sam iznenađena što vidim sjaj u svojim smeđim očima. Tu je bila bol, bol
i gubitak koji nisu mogli sakriti ni najbolja haljina ni šminka.
Ignorirala sam sve i krenula na zabavu. Čim sam izišla iz svoga doma,
naletjela sam na Adriana. Bez riječi, obujmio me rukama i ušutkao
poljupcem. Zatekao me potpuno nespremnu. Logično. Nisu me mogla
iznenaditi besmrtna stvorenja, ali jedan neozbiljni moroj jest.
Bio je to i te kakav poljubac, onaj zbog kojeg sam se gotovo osjećala
krivom što sam se u njega upustila. Kada sam počela izlaziti s Adrianom,
bila sam zabrinuta zbog mnoštva stvari, ali većina toga nestala je tijekom
vremena. Nakon što sam dugo gledala kako mi se besramno upucava i ne
uzima ništa zaozbiljno, nisam ni očekivala da ću od njega doživjeti takvu
predanost. Nisam očekivala ni to da će jačati moji osjećaju prema njemu,
što se činilo potpuno proturječno činjenici da još uvijek volim Dimitrija i
izmišljam nemoguće kako bih ga spasila.
Kada smo se razdvojili, smijala sam se. U blizini zaustavilo se nekoliko
mlađih moroja i promatralo nas. Nije bilo neobično vidjeti par moroja i
dhampira naših godina, ali zloglasnu dhampiricu i pranećaka morojske
kraljice u vezi? To je bilo poznato, posebno uzme li se u obzir to da svi
znaju koliko me kraljica Tatiana mrzi. Nije bilo puno svjedoka našem
posljednjem susretu kad je urlala na mene da se klonim Adriana, ali vijest
o nečemu takvome brzo se proširi.
»Svidjela vam se predstava?« pitala sam voajere. Shvativši da su
uhvaćeni, morojska su djeca nastavila žurno hodati. Okrenula sam se
Adrianu i nasmiješila se. »Što je ovo bilo? Bio je to malo prejak poljubac
za javnost.«
»To je«, rekao je važno, »bila tvoja nagrada jer si rasturila sve one likove
na ispitu.« Zastao je. »I zato što si mi totalno napeta u toj haljini.«
Začuđeno sam ga pogledala.
»Nagrada, ha? Meredith je od dečka dobila dijamantne naušnice.«
Uhvatio me za ruku i nesigurno slegnuo ramenima.
»Hoćeš dijamante? Dat ću ti dijamante. Zasut ću te dijamantima. K vragu,
odjenut ću te u haljinu od dijamanata. Ali, bit će oskudna.«
»Mislim da ću se ipak zadovoljiti poljupcem«, rekla sam zamišljajući
kako me Adrian odijeva poput modela za kupaće kostime. Ili kao
19
plesačicu na šipki. Odjednom je pomisao na nakit donijela neželjeno
sjećanje. Kada me Dimitri zarobio u Sibiru dovodeći me svojim ugrizima
do blažene ugode, i on me obasipao nakitom.
»Znao sam da si opaka«, nastavio je Adrian. Topao ljetni povjetarac mrsio
mu je smeđu kosu koju je brižno uređivao svaki dan i slobodnom ju je
rukom nesvjesno pokušavao vratiti na mjesto. »Ali nisam znao koliko dok
te nisam vidio kako tamo bacaš čuvare.«
»To znači da ćeš biti bolji prema meni?« zadirkivala sam ga.
»Pa već sam dobar prema tebi«, uzvišeno je rekao. »Znaš li kako jako
sada želim cigaretu? Ali, ne. Muški prolazim kroz nikotinsku krizu, sve za
tebe. Ipak, mislim da ću zbog onoga što sam vidio biti malo oprezniji u
vezi s tobom. A i tvoj ludi otac također me tjera na oprez.«
Nešto sam progunđala sjetivši se kako su Adrian i Abe zajedno sjedili.
»Bože. Zar si se morao družiti s njim?«
»Ej, pa on je izvrstan. Malo nestabilan, ali izvrstan. Odlično smo se
složili.« Adrian je otvorio vrata zgrade koju smo tražili. »I on je opak na
svoj način. Hoću reći, koji bi drugi muškarac tako nosio marame?
Ismijavali bi ga dok ne bi pobjegao. Ne Abe. On bi prebio nekoga gotovo
kao ti. Zapravo...«
Adrianov glas postao je nervozan. Začuđeno sam ga pogledala.
»Zapravo što?«
»Pa... Abe je rekao da mu se sviđam. Ali isto tako mi je pojasnio što će mi
učiniti ako te ikada povrijedim ili učinim nešto loše.« Napravio je
grimasu. »Ustvari, jako je slikovito i detaljno opisao što bi mi učinio.
Onda se, samo tako, prebacio na neku običnu veselu temu. Sviđa mi se
lik, ali je malo jeziv.«
»Pretjerao je!« stala sam ispred sobe u kojoj se održavala zabava. Kroz
vrata sam čula brujanje razgovora. Očito smo se pojavili među
posljednjima. Znači da ću imati veliki ulazak kao počasna gošća. »Nema
pravo prijetiti mom dečku. Imam osamnaest. Odrasla sam. Ne trebam
njegovu pomoć. Mogu sama prijetiti svojim dečkima.«
Moja ozlojeđenost zabavljala je Adriana pa mi se lijeno nasmiješio.
»Slažem se s tobom. Ali to ne znači da njegov savjet neću uzeti
zaozbiljno. Moje lice prelijepo je da bih riskirao.«
Njegovo je lice doista bilo lijepo, ali to me nije spriječilo da ogorčeno
odmahnem glavom. Krenula sam dohvatiti kvaku, ali me Adrian povukao
natrag.
»Čekaj«, rekao je.
20
Ponovno me povukao k sebi i usne su nam se srele u još jednom vrućem
poljupcu. Moje je tijelo bilo pritisnuto uz njegovo i zbunilo me to što sam
dosegla trenutak u kojem sam poželjela više od poljupca.
»O. K.«, rekao je Adrian kada smo se napokon razdvojili. »Sada možemo
unutra.«
Glas mu je bio lagan kao uvijek, ali u njegovim tamnozelenim očima
vidjela sam vatru. Nisam bila jedina koja razmišlja o nečemu većem od
poljupca. Do sada smo izbjegavali razgovor o seksu i bio je uistinu dobar
što me nije požurivao. Mislim da je znao kako nisam bila spremna na to
nakon Dimitrija, ali u trenucima poput ovog mogla sam jasno vidjeti
koliko se Adrianu bilo teško suzdržavati.
U meni se nešto smekšalo i, stojeći na vrhovima prstiju, još sam ga
jednom poljubila.
»A što je bilo to?« pitao je malo poslije. Namrštila sam se.
»Tvoja nagrada.«
Kada smo konačno stigli na zabavu, svi su me pozdravljali navijajući i
ponosno se smiješeći. Nekada davno odgovaralo mi je biti u središtu
pozornosti. Ta je želja izblijedjela, ali sada sam uspjela na licu namjestiti
izraz pun samopouzdanja i prihvatiti pohvale onih koje sam voljela, sretna
i ponosna. Trijumfalno sam podigla ruke, zbog čega su mi svi pljeskali i
odobravali.
Zabava organizirana u moju čast činila mi se isto toliko zamagljenom i
nejasnom kao i ispit. Nikad ne znaš koliko je ljudi kojima je stalo do tebe
sve dok te ne počnu podržavati. Gotovo sam zaplakala. Ipak, uspjela sam
se suzdržati. Pa, nisam mogla plakati na vlastitoj slavljeničkoj zabavi.
Svi su željeli sa mnom razgovarati i bila sam iznenađena i oduševljena
svaki put kada bi mi prišla neka nova osoba. Nisam često viđala sve
najdraže osobe na jednom mjestu i nevoljko sam shvatila da se ovakva
prilika možda više neće pružiti.
»Dakle, konačno imaš dozvolu za ubijanje. Bilo je i vrijeme.«
Okrenula sam se i srela zabavljen pogled Christiana Ozere, nekadašnjega
gnjavatora koji mi je postao dobar prijatelj. Zapravo, tako dobar da sam u
svom radosnom oduševljenju posegla i zagrlila ga, što očito nije očekivao.
Danas sam svih iznenađivala.
»Ideš«, rekao je izmičući se i pocrvenio. »Pa jasno. Ti si jedina djevojka
koja se raznježi od pomisli na ubijanje. Ne želim ni misliti što se događa
dok ste ti i Ivaškov sami.«
»Ej, gle tko to govori. I sam goriš od želje za izlaskom odavde.«
Christian je u znak potvrde slegnuo ramenima. Bilo je to standardno
pravilo u našem svijetu: čuvari štite moroje. Moroji ne sudjeluju u borbi.
MIN@
21
Tek nakon nedavnih napada strigoja dosta moroja, iako teško da se radilo
o većini, počeli su zagovarati to kako je vrijeme da i moroji izađu van i
počnu pomagati čuvarima. Korisnici vatre poput Christiana bili su
posebno vrijedni jer je paljenje bilo jedan od najboljih načina za ubijanje
strigoja (uz probadanje kolcem i obezglavljenje). Morojska vlada trenutno
je, i namjerno, odugovlačila pokret tijekom kojega bi se moroje učilo
boriti, ali to nije spriječilo neke moroje da vježbaju u tajnosti. Christian je
bio jedan od njih. Usmjerivši pogled pored njega, počela sam zapanjeno
žmirkati. Netko je bio s njim, netko koga sam jedva primijetila.
Jill Mastrano kružila je oko njega kao sjena. Ona je bila morojski brucoš,
dobro, skoro student druge godine, a istupila je kao netko tko se isto želi
boriti. Time je, tako reći, postala Christianov učenik.
»Ej, Jill«, rekla sam uputivši joj topli osmijeh. »Hvala što si došla.«
Jill se zarumenila. Bila je odlučna u tome da se nauči braniti, ali između
ostalog bila je uzbuđena, posebno u blizini »poznatih« poput mene.
Nejasna mi je bila samo njezina nervozna reakcija.
»Morala sam«, rekla je mičući svoju dugu svijetlosmeđu kosu s lica. Kao
i uvijek, bio je to zapetljanac kovrča. »Hoću reći, ono što si napravila bilo
je tako cool. Na ispitu. Svi su bili oduševljeni. Čula sam da je jedan od
čuvara rekao kako nikad nije vidio nikoga poput tebe i, kada me Christian
pitao želim li doći, naravno da sam morala pristati. Oh!« Njezine zelene
oči raširile su se. »Nisam ti ni čestitala. Sorry. Čestitam.«
Pored nje Christian se trudio ostati ozbiljan. Ja nisam to ni pokušala, već
sam se nasmiješila i zagrlila je. Bila sam u ozbiljnoj opasnosti da se
rastopim te postanem topla i zbunjena. Nastavim li ovako, vjerojatno ću
uništiti svoj status opake čuvarice.
»Hvala. Jeste vas dvoje već spremni uništiti vojsku strigoja?«
»Uskoro«, rekao je Christian. »Ali, možda ćemo trebati tvoju podršku.«
Znao je kao i ja da su strigoji van njihove lige. Njegova magija vatre mi je
puno pomogla, ali odvažiti se na borbu sam? To bi bila druga priča. On i
Jill uče kako se magijom služiti u napadima i, kada sam imala vremena
između predavanja, učila sam ih nekim borbenim pokretima.
Jill je postala neraspoložena.
»To će prestati kada Christian ode.«
Okrenula sam se prema njemu. Nije me iznenadilo što će otići. Svi ćemo
otići.
»Što ćeš raditi?« pitala sam. Slegnuo je ramenima.
»Ići ću na dvor s vama ostalima. Teta Tasha je rekla da moramo
'razgovarati' o mojoj budućnosti.«
22
Namrštio se. Kakve god da je planove imao, činilo se da nisu isti kao
Tashini. Većina morojskih plemića ići će na elitne koledže. Nisam bila
sigurna da je Christian imao to u planu.
Bila je standardna praksa da nakon što diplomiraju, novi čuvari idu na
kraljevski dvor. Tamo bi išli na orijentaciju i dobili svoja zaduženja. Svi
ćemo otići sljedećih nekoliko dana. Prateći Christianov pogled, vidjela
sam njegovu tetu preko puta koja je, bože, pomogni, pričala s Abeom.
Tasha Ozera bila je u kasnim dvadesetima, iste sjajne crne kose i
svijetloplavih očiju kakve je imao Christian. Ipak, njezino prekrasno lice
bilo je upropašteno groznim ožiljkom na jednoj strani, posljedica ozljeda
koje su joj nanijeli Christianovi roditelji. Dimitri je bio pretvoren u
strigoja protiv svoje volje, ali Ozere su to namjerno izabrali radi
besmrtnosti. Ironično, ali to ih je koštalo života kada su ih uhvatili čuvari.
Tasha je odgojila Christiana (dok nije bio u školi) i bila je jedna od
glavnih vođa u pokretu koji je podržavao moroje koji su se željeli boriti
protiv strigoja.
S ožiljkom ili ne, još sam joj se uvijek divila i mislila sam da je lijepa.
Prema napetom stavu mog oca bilo je jasno da i on tako misli. Natočio joj
je čašu šampanjca i rekao nešto što ju je nasmijalo. Nagnula se naprijed,
kao da mu govori tajnu, i on se nasmijao. Ispala mi je vilica. Čak iz ove
udaljenosti bilo je jasno da je posrijedi flert.
»Dragi bože«, rekla sam zgrozivši se i naglo se okrenula natrag prema
Christianu i Jill.
Christian se činio rastrgan između zadovoljstva prouzročena mojom
neugodom i vlastite nelagode zbog gledanja kako se ženi koju je smatrao
majkom upucava moj mafijaški otac, lopov. Trenutak kasnije njegovo se
lice smekšalo kad se okrenuo prema Jill te smo nastavili svoj razgovor.
»Ej, pa ti me ne trebaš«, rekao je. »Pronaći ćeš druge. Imat ćeš vlastiti
klub superheroja i prije nego što toga budeš svjesna.«
Ponovno sam se smiješila, ali moje dobronamjerne osjećaje naglo je
srušio trzaj ljubomore. Ipak, ne moje vlastite. Bila je to Lissina ljubomora
i dolazila je kroz vezu. Preneražena, pogledala sam uokolo i primijetila je
na drugoj strani kako gleda Christiana ubojitim pogledom dok on
razgovara s Jill.
Bilo bi dobro spomenuti da su Christian i Lissa bili par. Više nego par.
Bili su strašno zaljubljeni i, iskreno, još uvijek to jesu. Nažalost, nedavni
događaji jako su oštetili njihovu vezu i Christian je prekinuo s njom.
Volio ju je, ali je izgubio povjerenje u nju. Lissa je izgubila kontrolu nad
sobom kada ju je još jedna korisnica duha Avery Lazar počela
kontrolirati. Nakon nekog vremena zaustavili smo Avery i ona je, koliko
23
znam, trenutno bila zatvorena u mentalnoj instituciji. Christian je sada
znao razlog zbog kojeg se Lissa grozno ponašala, ali šteta je učinjena.
Lissa je na početku bila u depresiji, ali njezina tuga sada se pretvorila u
ljutnju.
Tvrdila je da ne želi ništa s njim, ali veza ju je odavala. Uvijek je bila
ljubomorna na svaku djevojku s kojom je razgovarao, posebno Jill, s
kojom je u posljednje vrijeme provodio puno vremena. Jill ga je
idealizirala kao nekog mudrog učitelja, ništa više. Ako je bila u nekog
zaljubljena, to je bio Adrian koji se uvijek prema njoj ponašao kao prema
mlađoj sestri. Zapravo, poput svih nas ostalih.
Christian je slijedio moj pogled i lice mu se ukočilo. Shvativši da ima
njegovu pažnju, Lissa se odmah okrenula i počela pričati s prvim dečkom
kojeg je vidjela, zgodnim dhampirom iz mog razreda. Prebacila se na onaj
zavodnički šarm koji je tako lako dolazio korisnicima duha i uskoro su
oboje pričali i smijali se slično kao Abe i Tasha. Moja se zabava
pretvorila u rundu brzih spojeva.
Christian se ponovno okrenuo prema meni.
»Pa, izgleda kao da ima dovoljno posla.«
Okrenula sam očima. Lissa nije bila jedina ljubomorna. Baš kao što bi u
njoj porasla ljutnja kada bi se on družio s drugim djevojkama, Christian bi
postao nervozan kada bi ona razgovarala s drugim dečkima. Da se
razbjesniš. Umjesto da priznaju kako još uvijek nešto osjećaju jedno
prema drugome, to dvoje idiota i dalje su iskazivali sve više
neprijateljstva između sebe.
»Hoćeš konačno prestati i već jedanput razgovarati s njom kao razumna
osoba?« obrecnula sam se.
»Naravno«, ogorčeno je rekao. »Onog dana kada se ona počne ponašati
kao razumna osoba.«
»O, moj bože. Zbog vas bih mogla iščupati kosu.«
»Bila bi šteta lijepe kose«, rekao je Christian. »Osim toga, ona se
izjasnila.«
Počela sam se protiviti i govoriti mu kako je glup, ali nije imao namjeru
ostati i slušati lekciju koju sam mu izbiflala već sto puta.
»Jill, dođi«, rekao je. »Rose se treba više družiti okolo.«
Brzo se maknuo i već sam bila na pola puta da ga urazumim kada je
progovorio drugi glas.
»Kada misliš to srediti?« Pored mene stajala je Tasha i odmahivala
glavom na Christianovo povlačenje. »To dvoje trebaju biti ponovno
skupa.«
»Znam to. I ti to znaš. Ali čini se da oni to ne mogu utuviti u svoje glave.«
24
»Pa, bolje ti je da se primiš posla«, rekla je. »Ako Christian ode na koledž
na drugi kraj države, bit će kasno.« Kada je spomenula koledž, njezin glas
poprimio je suh, i gorak, prizvuk. Lissa će ići u Lehigh, sveučilište blizu
dvora, prema dogovoru s Tatianom. Lissa će pohađati veće sveučilište od
onih na koja obično idu moroji, a u zamjenu za to provodit će vrijeme na
dvoru i učit će o kraljevskim običajima.
»Znam«, očajno sam rekla. »Ali, zašto sam ja ona koja to mora
popraviti?« Tasha se namrštila.
»Zato što si ti dovoljno moćna da ih uvjeriš u bilo što.«
Odlučila sam se ne obazirati na Tashinu drskost, i to većinom zbog toga
što ipak razgovara sa mnom, a to znači da ne razgovara s Abeom. Dok
sam pogledom kružila po prostoriji, odjednom sam se ukočila. On sada
razgovara s mojom majkom.
Kroz buku do mene su dolazili djelići razgovora.
»Janine«, pobjedonosno je rekao, »nisi ostarjela ni dana. Mogla bi biti
Roseina sestra. Sjećaš li se one noći u Cappadocii?«
Moja majka zapravo se smijuljila. Nikada nisam vidjela da to radi.
»Naravno, sjećam se i kako si mi nestrpljivo htio pomoći kada mi je pukla
naramenica od haljine.«
»Dragi bože«, rekla sam. »On je nezaustavljiv.«
Tasha je bila zbunjena dok nije uvidjela o čemu govorim.
»Abe? Zapravo je prilično šarmantan.«
Gunđala sam.
»Ispričavam se.«
Krenula sam prema svojim roditeljima. Prihvatila sam to da su nekad
imali romantičnu priču, onu koja je dovela do mog začeća, ali to nije
značilo da ih želim gledati kako je ponovno oživljavaju. Kad sam stigla
do njih, prepričavali su neku šetnju po plaži. Odmah sam povukla Abea za
ruku. Stajao joj je preblizu.
»Ej, mogu li s tobom razgovarati?« pitala sam.
Iznenadio se, ali je slegnuo ramenima.
»Naravno.« Mojoj majci uputio je značajan osmijeh. »Nastavit ćemo
kasnije.«
»Nijedna žena ovdje nije sigurna?« ustrajala sam dok sam ga odvodila.
»O čemu pričaš?« Stali smo pored zdjele s punčem.
»Očijukaš sa svakom ženom koja je ovdje!« Moja kritika nije ga zbunila.
»Pa, kada je ovdje tako puno lijepih žena... to je ono o čemu si htjela
razgovarati?«
»Ne! Htjela sam s tobom razgovarati o prijetnjama mom dečku. Nisi imao
pravo to učiniti.«
25
Njegove tamne obrve su se podigle.
»Što, to? To nije bilo ništa. Samo otac koji se brine za kćer.«
»Većina očeva ne prijeti kako će izvaditi utrobu dečkima svojih kćeri.«
»To nije istina. I osim toga, to nije ono što sam ja uistinu rekao. Ono što
sam ja rekao bilo je mnogo gore.« Uzdahnula sam. Činilo se da je
oduševljen mojim bijesom. »Shvati to kao dar za diplomu. Ponosan sam
na tebe. Svi su znali da ćeš biti dobra, ali nitko nije znao da ćeš biti tako
dobra.« Namignuo je. »Sigurno nisu mislili da ćeš uništiti njihovo
vlasništvo.«
»Koje vlasništvo?«
»Most.« Namrštila sam se.
»Morala sam. To je bio najučinkovitiji način. To je bio vraški izazov. A
što su drugi učinili? Vjerojatno se nisu borili na sredini tog mosta ili?«
Abe je odmahnuo glavom uživajući u svakoj minuti svoje prednosti.
»Nitko drugi nije stavljen u tu situaciju.«
»Naravno da jest. Svi imamo isti ispit.«
»Ali, ne i ti. Dok su planirali ispit, čuvari su odlučili da ti trebaš učiniti
nešto... ekstra. Nešto posebno. Ipak si se već borila u pravom svijetu.«
»Molim?« Ton mog glasa privukao je pažnju nekolicine. Stišala sam se i
vratile su mi se riječi koje je ranije rekla Meredith. »To nije fer!«
Nije izgledao zabrinuto.
»Superiornija si od drugih. Da si radila lagane stvari, to ne bi bilo fer.«
Suočila sam se s mnogo besmislenih situacija u životu, ali ova jc bila
daleko iznad svih.
»Umjesto toga su me natjerali na onu ludu vratolomiju na mostu? I, ako
su tako iznenađeni što sam ga odsjekla, što su onda očekivali da
napravim? Kako sam to drugačije trebala preživjeti?«
»Hmm.« Odsutno je pogladio bradu. »Iskreno, mislim da to nisu znali.«
»O, za boga miloga. Ovo je nevjerojatno.«
»Zašto si tako ljuta? Pa, prošla si.«
»Zato što su me stavili u situaciju iz koje ni sami ne znaju kako izaći.«
Sumnjičavo sam ga pogledala. »A kako ti sve to znaš? To se tiče čuvara.«
Na licu mu se pojavio izraz koji mi se nije svidio.
»Ah, pa, sinoć sam bio s tvojom majkom i...«
»Oh, O. K. Samo prestani«, prekinula sam ga. »Ne želim čuti što ste ti i
moja majka sinoć radili. Mislim da bi to bilo gore od mosta.«
Namrštio se.
»Oboje je prošlost, tako da se sada ne trebaš time zamarati. Uživaj u svom
uspjehu.«
26
»Probat ću. Samo mi više nemoj činiti nikakve usluge s Adrianom, O. K?
Hoću reći, drago mi je što si me došao podržati, ali to je i više nego
dovoljno.«
Abe mi je uputio lukav pogled podsjećajući me na to da je ispod tog
šepurenja uistinu pronicljiv i opasan muškarac.
»Bila si i više nego sretna kada sam ti učinio uslugu nakon tvog povratka
iz Rusije.«
Namrštila sam se. Imao je pravo, kada razmislim, on je uspio predati
poruku u strogo čuvani zatvor. Čak i ako nije bilo rezultata, iskazao se.
»O. K.«, priznala sam. »To je bilo poprilično nevjerojatno. I zahvalna sam
ti. Još uvijek mi nije jasno kako si to izveo.« Odjednom, kao kada se
kasnije prisjećaš sna, sjetila sam se misli prije svog ispita. Stišala sam
glas. »Zapravo, nije da si ti išao tamo ili?« Frknuo je.
»Pa, naravno da nisam. Ne bih kročio nogom na to mjesto. Jednostavno
sam upotrijebio svoju mrežu.«
»Gdje je to mjesto?« pitala sam se i nadala da zvučim nezainteresirano.
Nije se dao zavarati.
»Zašto to želiš znati?«
»Iz čiste znatiželje! Osuđeni kriminalci uvijek nestanu bez traga. Sada
sam čuvarica, a ne znam ništa o našem zatvorskom sustavu. Imamo samo
jedan zatvor? Ili ih imamo puno?«
Abe nije odmah odgovorio. Pažljivo me proučavao. U poslu kao što je
njegov sumnjao je kako svi imaju skrivene motive. Zbog toga što sam
njegova kći, u mene je vjerojatno dvostruko sumnjao. To mu je bilo u
genima. Vjerojatno je podcijenio moj potencijal za ludost jer je
naposljetku rekao:
»Imamo ih više. Viktor je u jednom od najgorih. Zove se Tarasov.«
»Gdje je taj?«
»Sada?« Razmišljao je. »Mislim da je na Aljasci.«
»Kako to misliš sada?«
»Seli se tijekom godine. Sada je na Aljasci. Kasnije će biti u Argentini.«
Lukavo mi se nasmiješio očito se pitajući koliko sam pronicljiva. »Možeš
li pogoditi zašto?«
»Ne. Ja, čekaj. Sunčeva svjetlost.« Savršeno jasno. »U ovo doba godine
na Aljasci je stalno dan, a zimi stalno noć.«
Čini se da je bio ponosniji mojim zaključkom nego ispitom.
»Svaki zatvorenik koji bi pokušao pobjeći ne bi se dobro proveo.« Na
jakom svjetlu ni jedan morojski bjegunac ne bi daleko stigao. »Ionako
nitko ne bi uspio pobjeći uzimemo li u obzir takav stupanj osiguranja.«
Pokušala sam ignorirati koliko to proročanski zvuči.
27
»Izgleda da su ga smjestili poprilično daleko na sjeveru Aljaske«, rekla
sam u nadi da ću indirektno saznati malo točniju lokaciju. »Tamo ima više
svjetla.« Smijuljio se.
»Čak ni ja ti to ne mogu reći. Tu informaciju čuvari drže za sebe,
zakopanu u svom stožeru.«
Smrzla sam se. Stožer...
Abe, iako je odlično zapažao, nije primijetio moju reakciju. Njegov je
pogled bio usmjeren prema drugoj strani prostorije.
»Je 1' ono Renee Szelsky? Bože, bože... izrasla je u ljepoticu.«
Mahnula sam mu gunđajući, najviše zbog toga što sam htjela u svojoj
glavi istjerati novi plan i zbog toga što Renee nije bila osoba koju sam
dobro poznavala, a to je činjenicu da će joj se upucavati činilo
nezanimljivom.
»Pa, neću te zadržavati. Idi i namami još žena u svoju mrežu.«
Abea nije trebalo puno podbadati. Sama, pustila sam da mi se misli vrte
pitajući se ima li ikakve šanse da uspije plan koji sam razvijala. Njegove
riječi u mojoj su glavi skovale novi plan. Nije bio puno luđi od većine
mojih drugih planova. S druge strane sobe pogled mi se ponovno susreo s
Lissinim očima boje žada. Popravilo joj se raspoloženje otkad Christiana
nije bilo na vidiku. Uživala je i bila je uzbuđena zbog avantura koje su
pred nama sada kada smo slobodne i kad možemo izaći van u svijet. Moje
su misli poletjele onoj tjeskobi koju sam osjetila ranije tog dana. Možda
sada i jesmo slobodne, ali stvarnost će nas uskoro dostići. Sat je
otkucavao. Dimitri je čekao, promatrao. Kratko sam se pitala hoću li sada
nakon što napustim školu još uvijek dobivati njegova tjedna pisma.
Nasmiješila sam joj se osjećajući se pomalo loše zbog toga što ću joj
pokvariti raspoloženje informacijom kako sada možda postoji realna
šansa da izvučemo Viktora Daškova.
3 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 5:53 pm
Margita
Administrator
Treće poglavlje
Sljedećih nekoliko dana sve je bilo neobično. Ostali novaci i ja, iako
možda i jesmo doživjeli svoj najljepši dan diplomiravši, nismo bili jedini
koji završavaju obrazovanje u Sv. Vladimiru. Moroji su imali vlastitu
ceremoniju promocije i kampus se napunio gostima. Zatim, gotovo
jednako brzo kako su i došli, roditelji su nestali i poveli svoje sinove i
kćeri sa sobom. Plemićki moroji otišli su kako bi proveli ljeto na
luksuznim imanjima sa svojim roditeljima, mnogi na južnoj polutki, gdje
su dani u ovo vrijeme bili kraći. »Obični« moroji su također otišli s
28
roditeljima, ali u skromnije domove i s nadom da će naći nekakve ljetne
poslove prije koledža.
I, naravno, kako se škola ljeti zatvarala, svi su ostali studenti otišli. Oni
koji nisu imali obitelj kojoj bi se mogli vratiti, obično dhampiri, ostajali
su kako bi upisali posebne izborne kolegije, ali oni su spadali u manjinu.
Kampus je svakim danom bivao sve prazniji, dok smo moji kolege i ja
čekali dan kada će nas odvesti na kraljevski dvor. Pozdravili smo se s
ostalima, morojima koji idu dalje ili mlađim dhamprima koji će uskoro
krenuti našim stopama.
Postoji jedna osoba s kojom sam se tužno oprostila, a to je bila Jili.
Slučajno sam je srela dan prije svog polaska na dvor, dok sam hodala
prema Lissinu domu. S njom je bila žena za koju sam pretpostavljala da
joj je majka. Obje su nosile kutije. Jillino lice razvedrilo se kada me je
ugledala.
»Bok, Rose! Već sam se sa svima pozdravila, samo tebe nisam uspjela
pronaći«, uzbuđeno je rekla. Nasmiješila sam se.
»Pa, drago mi je što si me uhvatila.«
Nisam joj mogla reći da sam se i ja također pozdravljala. Svoje posljednje
dane u Sv. Vladimiru provodila sam obilazeći poznata mjesta, počevši od
osnovnog kampusa gdje smo se Lissa i ja srele još u vrtiću. Proučavala
sam predvorja i hodnike svog doma, hodala pored omiljenih učionica i
čak posjetila kapelicu. Često sam prolazila i prostorijama za koje me vežu
gorko-slatka sjećanja, kao što su prostorije za treninge gdje sam zapravo i
upoznala Dimitrija. Staza po kojoj me tjerao da trčim. Koliba u kojoj smo
se napokon predali jedno drugome. To je bila jedna od najnevjerojatnijih
noći u mom životu i razmišljanje o toj noći uvijek je u meni budilo oboje,
i radost i bol.
Ipak, Jill nije trebala biti opterećena time. Okrenula sam se prema njezinoj
majci i počela pružati ruku, a onda sam shvatila da je ne može stisnuti dok
ima kutiju.
»Ja sam Rose Hathaway. Dajte, ja ću to ponijeti.«
Uzela sam kutiju prije nego što se uspjela pobuniti, a bila sam sigurna da
hoće.
»Hvala«, rekla je ugodno iznenađena. Hodala sam zajedno s njima. »Ja
sam Emily Mastriano. Jill mi je puno pričala o tebi.«
»A da?« pitala sam uputivši zadirkujući smiješak prema Jill.
»Ne tako puno. Samo sam rekla da se ponekad družimo.«
U njezinim zelenim očima pojavilo se blago upozorenje i sinulo mi je da
Emily vjerojatno ne zna kako je njezina kći u slobodno vrijeme vježbala
zabranjene oblike magije koja ubija strigoje.
29
»Drago nam je imati Jill u društvu«, rekla sam ne odajući je. »I jednog
dana naučit ćemo je kako da ukroti tu svoju kosu.« Emily se smijala.
»Ja sam pokušavala skoro petnaest godina. Sretno.«
Jillina majka izgledala je izvanredno. Njih dvije nisu bile jako slične, bar
ne površno gledano. Emilyna sjajna kosa bila je ravna i crna, oči su joj
bile plave i imala je duge trepavice. Kretala se graciozno, potpuno
drugačije od zbunjenog Jillina hoda. Ipak, tu i tamo sam mogla prepoznati
zajedničke gene, srcoliko lice i oblik usana. Jill je još bila mlada i, kada
izraste, vjerojatno će i sama biti slamateljica srca, a toga je očito sada
nesvjesna. Nadam se da će joj samopouzdanje porasti.
»Gdje je vaš dom?« pitala sam.
»Detroit«, rekla je Jill napravivši grimasu.
»Nije tako loše«, nasmijala se njezina mama.
»Nema planina. Samo autoceste.«
»Tamo plešem u baletnoj skupini«, objasnila je Emily. »Ostajemo tamo
gdje možemo plaćati račune.« Mislim da sam bila više iznenađena time
što ljudi u Detroitu gledaju balet, nego time što je Emily balerina.
Gledajući je, to je imalo smisla i, stvarno, zbog svoje visoke i vitke građe
moroji su bili idealni plesači, bar u usporedbi s ljudima.
»Ej, pa velik je to grad«, rekla sam Jill. »Uživaj u uzbuđenjima dok
možeš, prije nego što se vratiš natrag u dosadu bogu iza nogu.« Naravno,
zabranjeni borbeni treninzi i napadi strigoja teško bi se nazvali dosadnim,
ali željela sam da se Jill osjeća bolje. »Osim toga, to i nije tako dugo.«
Morojski ljetni praznici trajali su jedva i dva mjeseca. Roditelji su željeli
svoju djecu vratiti u sigurnu Akademiju.
»Pretpostavljam«, rekla je Jill, ali nije zvučala uvjerljivo. Stigli smo do
njihova auta te sam kutije natovarila u prdjažnik.
»Kad god budem mogla, slat ću ti mailove«, obećala sam. »A mogu se
kladiti da će i Christian. Možda nagovorim i Adriana da ti pošalje koji.«
Jill se razvedrila, a ja sam bila sretna što se vratila natrag u svoje
preuzbuđeno stanje.
»Stvarno? To bi bilo super. Želim čuti sve što se događa na dvoru.
Vjerojatno ćeš raditi puno cool stvari s Lissom i Adrianom i kladim se da
će Christian saznati još puno toga... o nekim stvarima.«
Činilo se da Emily nije primijetila jadan Jillin pokušaj da uredi rečenicu,
već se umjesto toga fokusirala na mene promatrajući me lijepo se
osmjehujući.
»Hvala na pomoći, Rose. Drago mi je što sam te upoznala.«
»Također… ups!«
Jill se bacila na mene i zagrlila me.
30
»Sretno sa svime« rekla je. »Baš si srećković, sada ćeš imati super život!«
Uzvratila sam zagrljaj ne pokušavši objasniti koliko sam sada bila na nju
ljubomorna. Možda joj se ne sviđa provesti ljeto u Detroitu, ali njezin
boravak tamo bit će kratak i uskoro će se vratiti natrag u poznati bezbrižni
svijet Sv. Vladimira. Neće se uputiti u opasnosti nepoznatog.
Tek nakon što su se ona i njezina majka odvezle mogla sam odgovoriti na
njezin komentar.
»Nadam se«, promrmljala sam razmišljajući o onome što će tek doći.
»Nadam se.«
Moji kolege i odabrani moroji imali su let rano sljedećeg jutra kada su za
sobom ostavili kamene planine Montane i krenuli u brdovitu
Pennsylvaniju. Kraljevski dvor bio je onakav kakvog sam se sjećala,
pružao je osjećaj iste impozantnosti i drevnosti koji je Sv. Vladimir
pokušavao dati svojim građevinama s tornjevima i kompliciranom
kamenom arhitekturom. Međutim, činilo se kako škola želi stvoriti i
mudru, učenjačku atmosferu, dok je dvor bio više razmetljiv. Izgledalo je
kao da se zgrade same trude biti sigurne kako bismo svi mi znali da je ovo
sjedište kraljevske moći moroja. Kraljevski dvor želio nas je zadiviti i
možda malo zastrašiti.
Ipak, usprkos tome što sam već bila ovdje, bila sam zadivljena. Vrata i
prozori tamne kamene zgrade bili su izbočeni i uokvireni prastarim
zlatnim dekoracijama. Bili su daleko od blještavila koje sam vidjela u
Rusiji, ali sam shvatila da su kreatori dvora oblikovali ove zgrade po
uzoru na stare europske građevine, tvrđave i palače u Sankt Peterburgu.
Sv. Vladimir imao je klupe i staze u ograđenim prostorima između zgrada
i dvorišta, dok je dvor ipak otišao korak dalje. Fontane i dotjerane statue
bivših vladara ukrašavale su travnjake, izvrsna mramorna djela koja su
donedavno bila sakrivena pod snijegom. Sada, u punom jeku ljeta, bili su
blještavi i izloženi. I posvuda, posvuda je bilo cvijeće, na drveću, na
grmlju, na stazama, bilo je blistavo.
Logično je da će novi diplomci posjetiti središnju čuvarsku
administraciju, ali pao mi je na pamet još jedan razlog zbog kojeg su nas
doveli ovamo ljeti. Željeli su da moji kolege i ja vidimo sve ovo, da nas
sve to obuzme i da budemo zahvalni slavi za koju se borimo. Vidjevši
izraze lica svojih kolega, znala sam da je taktika djelovala. Većina ih
nikada nije bila ovdje.
Lissa i Adrian imali su let skupa sa mnom te smo nas troje šaptali
međusobno dok smo hodali s grupom. Bilo je toplo kao i u Montani, ali je
vlaga ovdje bila mnogo veća. Već nakon kratkog hodanja počela sam se
znojiti.
31
»Ovaj put jesi ponijela haljinu, je 1' tako?« pitao je Adrian.
»Naravno«, rekla sam. »Osim glavnog prijema bit će još neko fensi
događanje na koje moramo ići. Ipak, za to bi mi mogli dati formalnu
uniformu.«
Odmahnuo je glavom i primijetila sam da mu je ruka krenula prema
džepu, ali je odustao i povukao ju je natrag. Sigurno je napredovao u
prestanku pušenja, ali bila sam sigurna da je imao podsvjesnu potrebu
automatski posegnuti za njima kada smo duže vremena boravili vani.
»Mislio sam za večeras. Za večeru.«
Upitno sam pogledala Lissu. U njezin raspored dok je boravila na dvoru
uvijek su bila ubačena obavljanja dužnosti kojima nisu prisustvovali
»obični ljudi«. Zbog svog novog nesigurnog statusa nisam bila sigurna
hoću li ići s njom. Osjetila sam njezinu zbunjenost kroz vezu i mogla sam
razaznati kako ona nema pojma o nikakvim posebnim planovima za
večeru.
»Koju večeru?« pitala sam.
»Onu koju sam dogovorio sa svojom obitelji.«
»Onu koji si...« naglo sam zastala i pogledala ga širom otvorenih očiju, a
njegovo samouvjereno lice nije mi se nimalo svidjelo. »Adrian!«
Nekoliko novih diplomaca znatiželjno me pogledalo i nastavilo hodati
oko nas.
»Hajde, pa hodamo već nekoliko mjeseci. Upoznavanje roditelja je dio
hodanja. Ja sam upoznao tvoju mamu. Čak sam upoznao i tvog opakog
tatu. Sada si ti na redu. Garantiram ti da nitko od moje obitelji neće imati
primjedbe kakve je imao tvoj tata.«
Zapravo sam na neki način već upoznala Adrianova tatu. Ili, dobro,
vidjela sam ga na zabavi. Sumnjam da je znao tko sam ja, stavimo li na
stranu moju ludu reputaciju. O Adrianovoj majci nisam znala ništa.
Zapravo je jako malo govorio o članovima svoje obitelji, dobro, o većini
njih.
»Samo tvoji roditelji?« oprezno sam upitala. »Još neki član obitelji za
kojeg bih trebala znati?«
»Pa...« Adrianova ruka ponovno se trznula. Mislim da je sada želio
cigaretu kao neku vrstu zaštite od prijetećeg tona mog glasa. Zapazila sam
da Lissu ovo sve jako zabavlja. »Možda navrati, moja najmilija prateta.«
»Tatiana?« viknula sam. Po stoti put sam se pitala kako sam završila s
tipom koji je u rodu s vođom cijelog morojskog svijeta. »Ona me mrzi!
Znaš što se dogodilo kada smo posljednji put razgovarale.« Njezino
kraljevsko Veličanstvo okomilo se na mene i vikalo kako sam previše loša
32
da bih se petljala s njezinim nećakom i kako ona ima velike »planove« za
njega i Lissu.
»Mislim da se predomislila.«
»Oh, ma daj.«
»Ne, stvarno.« Skoro je izgledao kao da govori istinu. »Neki dan sam
razgovarao s mamom i... ne znam. Izgleda da te teta Tatiana više ne
mrzi.«
Namrštila sam se, a nas troje ponovno smo nastavili hodati.
»Možda se divi tvom nedavnom čuvarskom djelu«, razmišljala je Lissa.
»Možda«, rekla sam. Ali nisam u to zapravo vjerovala. Ako išta, činjenica
da sam bila nedisciplinirana trebala bi me u kraljičinim očima učiniti
vrijednom prezira još više.
Osjećala sam se malo izdanom zbog toga što me je Adrian ovom večerom
doveo pred gotov čin, ali sada nisam mogla ništa učiniti. Jedino pozitivno
bilo je to što sam imala osjećaj da me zeza u vezi toga kako bi mogla
navratiti njegova teta. Rekla sam mu da ću ići i moja odluka ga je toliko
oraspoložila da nije imao previše pitanja kada smo mu Lissa i ja rekle da
ćemo poslijepodne raditi »neke svoje stvari«. Moje kolege razgledavali su
dvor i njegovu okolicu kao dio indoktrinacije, ali ja sam to sve već vidjela
pa sam uspjela to izbjeći. Lissa i ja ostavile smo svoje stvari u sobe i
krenule prema udaljenom kraju dvora, gdje su živjeli neplemići.
»Hoćeš mi reći što je drugi dio tvog plana?« pitala je Lissa.
Otkada je Abe govorio o Viktorovu zatvoru, u glavi sam složila listu
problema u koje ćemo morati uletjeti. Uglavnom, radilo se o dvjema
preprekama, a jedna od njih bila je manja otkada sam razgovarala s
Abeom. Nije da su stvari postale mnogo jednostavnije. Prvo, nismo imale
pojma gdje se na Aljasci nalazi zatvor. Drugo, nismo znale kakav mu je
sustav obrane i razmještaj. Nismo imale pojma u što trebamo provaliti.
Ipak, nešto mi je govorilo da sve ove odgovore možemo pronaći na
jednom mjestu, što je značilo da sam zapravo imala samo jedan hitan
problem: kako doći do tog izvora. Na sreću, znala sam nekog tko nam
možda može pomoći da tamo stignemo.
»Idemo posjetiti Miju«, rekla sam joj.
Mia Rinaldi bila je morojka, naša bivša školska kolegica, bivši neprijatelj,
zapravo. Ona je bila lice koje bi krasilo poster koji prikazuje potpunu
promjenu osobnosti. Ta promjena protezala bi se od proračunate kuje koja
je voljna zavesti svakog i spavati sa svakim u svojoj potrazi za
popularnošću, do prizemljene, samopouzdane djevojke koja čezne naučiti
braniti sebe i druge od strigoja. Ovdje na dvoru živjela je sa svojim ocem.
»Misliš da Mia zna kako provaliti u zatvor?«
33
»Mia je dobra, ali mislim da nije tako dobra. Ipak, ona nam vjerojatno
može pomoći da dođemo do intela.« Lissa je uzdahnula.
»Ne mogu vjerovati da si upotrijebila riječ intel. Ovo se stvarno pretvara u
špijunski film.« Nastojala je govoriti bezbrižno, ali mogla sam osjetiti
zabrinutost u njoj. Opušteni je ton maskirao njezin strah, nelagodu koju je
osjećala zbog oslobađanja Viktora, usprkos obećanju koje mi je dala.
Neplemstvo koje je radilo i činilo obične stvari na dvoru živjelo je u
stanovima daleko od kraljičinih odaja i sale za primanja.
Unaprijed sam nabavila Mijinu adresu i uputile smo se preko savršeno
uređenih površina, cijelo vrijeme prigovarajući jedna drugoj. Pronašle
smo je doma. Bila je ležerno odjevena u traperice i majicu kratkih rukava,
a u ruci je držala zamrznutu lizalicu. Kada nas je ugledala ispred vrata,
raširila je oči od iznenađenja.
»Dakle, nek' me vrag odnese«, rekla je.
Nasmijala sam se. To bih i ja rekla.
»I tebe je također lijepo vidjeti. Možemo ući?«
»Naravno.« Pomaknula se u stranu. »Hoćete zamrznutu lizalicu?«
To me ne mora ni pitati. Uzela sam onu od grožđa i zajedno s njom i
Lissom sjela u mali boravak. Bio je daleko od bogatstva kraljevskih kuća
za goste, ali je bio udoban i čist i, bez sumnje, Mia i njezin otac dobro su
ga održavali.
»Znala sam da dolaze diplomci«, rekla je Mia dok je micala plave uvojke
s lica. »Ali nisam bila sigurna jeste li s njima ili ne. Jeste uopće
diplomirale?«
»Ja jesam«, rekla sam. »Dobila zavjetni znak i sve.« Podigla sam kosu
kako bi vidjela zavoj.
»Iznenađena sam što su te primili natrag, nakon što si otišla na ubojiti
juriš. Ili si za to možda dobila ekstra bodove?«
Očito je Mia čula iste bapske priče o mojim avanturama kao i svi drugi.
To mi nije smetalo. Nisam željela razgovarati o istini. Nisam željela
razgovarati o Dimitriju.
»Misliš da netko može spriječiti Rose da napravi ono što želi?« pitala je
Lissa smiješeći se. Pokušavala nas je držati podalje od ulaženja u previše
detalja oko mojih prošlih lutanja, na čemu sam joj bila zahvalna.
Mia se nasmijala i zagrizla velik komad zamrznute limete. Čudno što joj
se nije zamrznuo mozak.
»Istina.« Njezin osmijeh izblijedio je kad je progutala zalogaj. Njezine
plave oči, uvijek pronicljive, nekoliko trenutaka proučavale su me u tišini.
»Rose i sada nešto želi.«
»Ej, pa samo smo sretne što te vidimo«, rekla sam.
34
»Vjerujem ti. Ali isto tako vjerujem da imaš i neki skriveni motiv.«
Lissin osmijeh postao je veći. Zabavljalo ju je to što sam uhvaćena u
vlastitoj špijunskoj igri.
»Zašto to misliš? Tako dobro čitaš Rose ili pretpostavljaš da ona uvijek
ima skriveni motiv?«
Sada se Mia ponovno nasmijala.
»Oboje.« Uspravila se fiksirajući me ozbiljnim pogledom. Kada je stekla
ovakvu sposobnost opažanja? »O. K. Nema smisla tratiti vrijeme. U vezi s
čim trebaš moju pomoć?«
Uhvaćena, uzdahnula sam.
»Trebam ući u glavni ured čuvarskog osiguranja.«
Lissa je pored mene proizvela nekakav zvuk gušenja. Na neki način bilo
mi je žao Lisse. Dok je povremeno mogla sakriti svoje misli od mene, nije
bilo mnogo toga što je napravila ili rekla a da me uistinu iznenadilo. Ja?
Ja sam je cijelo vrijeme hvatala nespremnu. Većinu vremena nije imala
pojma što slijedi, ali iskreno, planiramo li izbaviti čuvenog kriminalca iz
zatvora, onda provaljivanje u ured osiguranja i nije veliki šok.
»Opa!« rekla je Mia. »Ne trošiš vrijeme na male stvari.« Njezin osmijeh
malo je zatitrao. »Naravno, ne bi došla tražiti pomoć od mene u vezi s
malim stvarima. To bi mogla napraviti sama.«
»Možeš li me, nas, uvesti unutra?« pitala sam. »Ovdje si dobra s nekim
čuvarima... i tvoj tata ima pristup mnogim mjestima...« Nisam točno znala
što je posao gospodina Rinaldija, ali mislila sam da je povezan s
održavanjem.
»Što tražiš?« pitala je. Podigla je ruku kad sam otvorila usta kako bih se
pobunila. »Ne, ne. Ne trebam detalje. Samo generalnu ideju kako bih
mogla shvatiti. Znam da ne ideš tamo u obilazak.«
»Trebam neke zabilješke«, objasnila sam. Podigla je obrve.
»Kadrovske? Pokušavaš se zaposliti?«
»Ja, ne.« Uh. To nije bila loša ideja s obzirom na nesiguran položaj u vezi
s mojim zaduženjem za Lissu. Ali ne. Jedno po jedno. »Trebam neke
zabilješke o vanjskom osiguranju na drugim mjestima, školama,
plemićkim domovima, zatvorima.« Pokušala sam zadržati ležeran izraz
lica dok sam izgovarala ovo zadnje. Mia je bila sposobna za neke ludorije,
ali čak je i ona imala svoje granice. »Pretpostavljam da takve stvari drže
tamo?«
»Drže«, rekla je. »Ali, većina je u elektroničkom obliku. I, bez uvrede,
mislim da bi to moglo biti čak van tvojih sposobnosti. Čak i da dođemo
do jednog od njihovih kompjutera, sve je zaštićeno lozinkama. I, kada
35
odlaze, zaključavaju kompjutere. Pretpostavljam da nisi postala haker od
kada sam te zadnji put vidjela.«
Ne, naravno da ne. I, za razliku od heroja u onim špijunskim filmovima u
vezi kojih me zezala Lissa, nisam imala ni jednog prijatelja koji se toliko
dobro razumio u kompjutere da bi se mogao barem približiti takvom
dešifriranju i osiguranju. Natmureno sam gledala u svoja stopala pitajući
se postoji li ikakva šansa da izvučem više informacija od Abea.
»Ali«, rekla je Mia, »ako informacija koju tražiš nije potpuno aktualna,
možda još uvijek imaju i papirnate kopije.«
Podigla sam glavu.
»Gdje?«
»Imaju ogromne skladišne prostore, uvučene u jedan od podruma. Spisi i
spisi. I oni su pod ključem, ali vjerojatno je lakše doći do njih nego do
kompjutera. Ponavljam, ovisi o tome što trebaš. Koliko je to staro.«
Abe mi je dao pomisliti kako zatvor Tarasov postoji već duže vrijeme.
Sigurno su u arhivi postojali nekakvi podaci. Nisam ni sumnjala da čuvari
nisu prešli na digitalni oblik čuvanja podataka, što je značilo da možda
nećemo moći naći detalje o osiguranju zatvora u minutu, ali bit ću
zadovoljna i s nacrtom.
»Moglo bi postojati ono što tražim. Možeš li nas uvesti?«
Mia je nekoliko sekundi šutjela i mogla sam osjetiti kako joj zuji u glavi.
»Moguće.« Pogledala je Lissu. »Možeš li ti još uvijek natjerati druge da ti
budu robovi?«
Lissa se namrštila.
»Ne volim misliti o tome na taj način, ali da, mogu.« To je bila još jedna
od koristi duha. Mia je razmišljala još neko vrijeme i onda brzo kimnula.
»O. K. Vratite se natrag oko dva i vidjet ćemo što mogu učiniti.«
Dva poslijepodne u ostatku svijeta morojima, koji su živjeli prema
noćnom rasporedu, značilo je sredinu noći. Biti vani po jasnoj svjetlosti
nije se činilo jako lukavo, ali morala sam shvatiti da je Mijin plan bio
temeljen na činjenici da će u to doba dana okolo biti manje ljudi.
Pokušavala sam odlučiti trebamo li se još družiti ili otići, kad je kucanje
prekinulo moje misli. Ustala se kako bi otvorila vrata, a do nas je niz
hodnik došao poznati glas.
»Oprosti što sam uranio, ali ja...«
U boravak je ušao Christian. Naglo je zašutio kada je vidio Lissu i mene.
Činilo se da smo se svi smrzli, stoga je, izgleda, na meni ostalo da se
pretvaram kako ovo nije užasno čudna situacija.
»Ej, Christian«, vedro sam rekla. »Kako si?«
36
Pogled mu je počivao na Lissi i trebao mu je trenutak da ga odvuče na
mene.
»Dobro.« Pogledao je Miju. »Mogu se vratiti...« Lissa je naglo ustala.
»Ne«, rekla je. Glas joj je bio cool i zvučala je poput princeze. »Rose i ja
ionako moramo ići.«
»Aha«, složila sam se slijedeći je. »Imamo... posla. I ne želimo prekidati
vaš...« Prokletstvo, nisam imala pojma što će raditi. Nisam bila sigurna
želim li uopće znati. Mia je pronašla vlastiti glas.
»Christian je želio vidjeti neke pokrete koje sam uvježbala s čuvarima
kampusa.«
»Cool.« Zadržala sam osmijeh na licu dok smo Lissa i ja kretale prema
vratima. Prošla je što je dalje mogla od Christiana. »Jill će biti
ljubomorna.«
I ne samo Jill. Nakon još jednog pozdrava, Lissa i ja smo otišle i uputile
se preko ograđenih površina. Osjećala sam kako kroz vezu isijavaju
ljutnja i ljubomora.
»Liss, to je samo njihov klub boraca«, rekla sam ne tražeći njezin
odgovor. »Ništa se ne događa. Razgovarat će o udarcima i ostalim
dosadnim stvarima tog tipa.«
Dobro, zapravo su te stvari bile baš slatke, ali nisam namjeravala veličati
Christianovo i Mijino druženje.
»Možda se sada ništa ne događa«, gunđala je tupo gledajući naprijed.
»Ali, tko zna što se može dogoditi? Provest će vrijeme zajedno, vježbati
neke fizičke pokrete, jedna stvar vodi drugoj...«
»To je smiješno«, rekla sam. »Takve stvari uopće nisu romantične.« Još
jedna laž jer je upravo tako započela moja veza s Dimitrijem. Ponovno,
bolje da to ne spominjem. »Osim toga, Christian ne može biti u vezi sa
svakom curom s kojom se druži. Mia, Jill, bez uvrede, ali nije baš tako
neodoljiv ženama.«
»On stvarno dobro izgleda«, suprotstavila se dok su u njoj još uvijek
kipjeli ti mračni osjećaji.
»Aha«, predala sam se držeći oči na stazi. »Ali, potrebno je više od toga.
Osim toga, mislila sam da te baš briga što on radi.«
»Pa i jest«, složila se. Nije uspjela uvjeriti samu sebe, a kamoli mene.
»Uopće me nije briga.«
Moji pokušaji odvlačenja pažnje bili su poprilično uzaludni ostatak dana.
Vratile su mi se Tashine riječi: Zašto to još nisi riješila? Zato što su
Christian i Lissa bili tako prokleto nerazumni, oboje zarobljeni vlastitim
bijesnim osjećajima koji su zapravo razbjesnili mene. Christian bi mi
37
prilično pomogao u mojim nedopuštenim ludorijama, ali sam ga morala
držati na udaljenosti zbog Lisse.
Konačno sam je prepustila njezinu lošem raspoloženju, kad je došlo
vrijeme večere. U usporedbi s njezinom ljubavnom situacijom, moja veza
s polurazmaženim plemićkim plejbojem koju nije odobravala obitelj,
činila se sasvim optimističnom. Kako je ovo postao tužan i strašan svijet.
Uvjerila sam Lissu da ću se vratiti odmah nakon večere i da ćemo zajedno
otići do Mije. Spomen Mije nije usrećio Lissu, ali pomisao na moguću
provalu trenutno ju je odvratila od Christiana.
Haljina kojom sam raspolagala za večeru bila je smeđe-crvena, od
laganog, tankog materijala koji je bio idealan za ljetno vrijeme. Izrez je
bio decentan i mali rukavi preko ramena davali su joj otmjen štih. Kosu
sam svezala u niski rep, što je decentno pokrilo tetovažu koja je još
zarastala. Skoro sam izgledala kao pristojna djevojka, što je samo
pokazivalo kako izgled vara, uzmemo li u obzir to da sam bila u divljoj
shemi vraćanja bivšeg dečka iz mrtvih.
Kada sam stigla pred gradsku kuću Adrianovih roditelja, odmjerio me je
od glave do pete. Ovdje na dvoru imali su stalni boravak. Mali osmijeh na
njegovu licu jasno mi je govorio da mu se sviđa ono što vidi.
»Odobravaš?« pitala sam vrteći se.
Ruka mu je kliznula oko mog struka.
»Nažalost, da. Nadao sam se da ćeš se pojaviti u nečem više droljastom.
Nečem što bi šokiralo moje roditelje.«
»Ponekad mi se čini da ti nije stalo do mene kao osobe«, rekla sam dok
smo ulazili unutra. »Kao da me samo koristiš kako bi šokirao.«
»Oboje, mala dhampirice. Stalo mi je do tebe i koristim te kako bi
šokirao.«
Sakrila sam osmijeh dok nas je domaćica obitelji Ivaškov vodila prema
blagovaoni. Dvor je inače imao restorane i kafiće uglavljene u svoje
zgrade, ali plemići poput Adrianovih roditelja smatrali su da je otmjenije
imati fensi večere u svom domu. Ja, ja bih više voljela biti vani u javnosti.
Više je mogućnosti za bijeg.
»Ti si sigurno Rose.«
Moje procjenjivanje izlaza prekinuto je kada je u sobu ušla vrlo visoka i
vrlo elegantna morojka. Nosila je dugu haljinu od tamnozelenog satena
zbog koje sam odmah osjetila kako mi ovdje nije mjesto. Haljina je
savršeno odgovarala boji njezinih i Adrianovih očiju. Njezina kosa bila je
povučena u punđu i smiješila mi se iskrenom toplinom dok mi je
prihvaćala ruku.
38
»Ja sam Daniella Ivaškov«, rekla je. »Drago mi je što te konačno
upoznajem.«
Stvarno? Automatski sam joj odgovorila stiskom ruke:
»Drago mi je što smo se konačno upoznale, Lady Ivaškov.«
»Molim te, zovi me Daniella.« Okrenula se prema Adrianu i cvoknula dok
je poravnala ovratnik njegove zakopčane košulje. »Dragi, iskreno«, rekla
je, »pogledaš li se uopće u ogledalo prije nego što izađeš? Kosa ti je
neuredna.«
Izmaknuo joj se dok je posezala prema njegovoj kosi.
»Šališ se? Potrošim nekoliko sati ispred ogledala kako bih napravio da
ovako izgleda.« Mučno je uzdahnula.
»Neke dane ne mogu odlučiti jesam li sretna ili ne što nemam više djece.«
Iza nje tiha posluga donosila je hranu na stol. S pladnjeva se dizala para i
kruljio mi je želudac. Nadala sam se da nitko drugi nije čuo.
Daniella je pogledala niz hodnik iza sebe.
»Nathane, hoćeš li se požuriti? Ohladit će se večera.«
Nekoliko trenutaka kasnije, po ukrašenom drvenom podu čuli su se teški
koraci i Nathan Ivaškov ušao je u sobu. Poput svoje supruge bio je
formalno odjeven. Plavi saten njegove kravate sjao je pored ukočenosti
teškog crnog sakoa. Bilo mi je drago što imaju klimu, inače bi se topio
pod teškom tkaninom. Na njemu se najviše isticala osobina koje sam se
sjećala od prije: izrazito srebrna glava zbog kose i brkova. Pitala sam se
hoće li Adrianova kosa tako izgledati kada bude stariji. Ah, nikada neću
saznati. Adrian će vjerojatno obojiti kosu čim primijeti prve znakove
sijedog, ili srebrnog. Adrianov otac je možda bio upravo onakav kakvog
sam se sjećala, ali bilo je jasno da nema pojma tko sam ja. Zapravo, činio
se istinski iznenađen što me vidi.
»Ovo je Adrianova, ah, prijateljica Rose Hathaway«, nježno je rekla
Daniella. »Sjećaš se, rekao je da će je večeras dovesti.«
»Drago mi je što Vas upoznajem, Lorde Ivaškov.«
Za razliku od svoje supruge, on nije predložio da budemo samo na imenu,
zbog čega mi je bilo malo lakše. Strigoj koji je Dimitrija nasilno pretvorio
u strigoja također se zvao Nathan, tako da to nije bilo ime koje sam željela
izgovarati na glas. Adrianov me otac promotrio, ali ne s uvažavanjem
kakvo je Adrian pokazao ranije. Bilo je to više kao da sam neka
čudakinja.
»Oh. Dhampirica.«
Nije bio baš točno bezobrazan, samo nezainteresiran. Hoću reći, nije me
nazvao krvnom kurvom ili slično. Sjeli smo za stol i, iako je Adrian
zadržao svoj nemaran osmijeh na licu, ponovno sam osjetila vibru kao da
39
stvarno, stvarno želi cigaretu. Vjerojatno i neku žesticu, također. Nije
uživao u provođenju vremena sa svojim roditeljima. Kada nam je netko
od posluge natočio vino, Adrian je izgledao kao da ga je preplavilo
golemo olakšanje i nije se ustručavao. Dobacila sam mu oprezan pogled,
ali on ga je ignorirao.
Nathan je uspio brzinski progutati svoje svinjske medaljone još uvijek
izgledajući elegantno i pristojno.
»Dakle«, rekao je usmjerivši pažnju na Adriana, »sada kada je Vasilisa
diplomirala, što ćeš ti sa sobom? Nećeš se valjda nastaviti skitati sa
srednjoškolcima, ili? Nema smisla da i dalje budeš tamo.«
»Ne znam«, nemarno je rekao Adrian. Odmahnuo je glavom i još
razbarušio svoju pažljivo raščupanu kosu. »Na neki način sviđa mi se
družiti s njima. Misle da sam zabavniji nego što stvarno jesam.«
»Ne iznenađuje«, odgovorio je njegov otac. »Uopće nisi zabavan.
Vrijeme je da počneš raditi nešto korisno. Ako se ne misliš vratiti na
koledž, vrijeme je da počneš prisustvovati nekim obiteljskim poslovnim
sastancima. Tatiana te razmazila, ali puno bi toga mogao naučiti od
Rufusa.«
Znala sam dovoljno o kraljevskoj politici da znam o kome je riječ.
Najstariji član svake obitelji bio je obično njezin »princ« ili »princeza« i
držao je položaj u kraljevskom vijeću i bilo je pogodno da postane
kraljem ili kraljicom. Kada je Tatiana preuzela krunu, Rufas je postao
princ obitelji Ivaškov jer je bio sljedeći najstariji.
»Istina«, rekao je Adrian mrtav ozbiljan. Nije toliko jeo koliko je gurao
hranu po tanjuru. »Baš bih volio znati kako skriva svoje dvije ljubavnice
od žene.«
»Adriane«, obrecnula se Daniella dok joj je crvenilo oblijevalo blijede
obraze. »Nemoj govoriti takve stvari dok večeramo, a naročito ne pred
gošćom.«
Čini se da me Nathan ponovno primijetio, ali je nezainteresirano slegnuo
ramenima.
»Ona nije važna.« Na to sam se ugrizla za jezik potiskujući potrebu da mu
bacim u glavu svoj porculanski tanjur, i to onako u frizbi stilu. Odlučila
sam ne učiniti to. Ne samo da bi to pokvarilo večeru, nego tanjur ne bi
postigao onaj zamah koji mi je trebao. Nathan je vratio svoj mrk pogled
na Adriana. Ali, ti jesi. Neću dopustiti da sjediš i ne radiš ništa i trošiš naš
novac na to.«
Nešto mi je govorilo da se ne petljam u ovo, ali nisam mogla podnijeti da
Adriana ponižava njegov naporni otac. Adrian je sjedio i trošio novac, ali
40
Nathan ga nije imao pravo zbog toga ismijavati. Hoću reći, naravno, ja
sam stalno to radila. Ali to je drugačije.
»Možda možeš ići na Lehigh s Lissom«, predložila sam. »Nastaviš s njom
proučavati duh i onda... raditi ono što si radio dok si zadnji put bio na
koledžu...«
»Pio i markirao nastavu«, rekao je Nathan.
»Umjetnost«, rekla je Daniella. »Adrian je pohađao satove umjetnosti.«
»Stvarno?« upitala sam iznenađeno okrenuvši se prema njemu. Nekako,
baš sam ga mogla zamisliti kao umjetnika. Odgovaralo je to njegovoj
čudnoj osobnosti. »Onda bi to bilo savršeno. Mogao bi nastaviti s tim.«
Slegnuo je ramenima i dovršio drugu čašu vina.
»Ne znam. Na tom koledžu vjerojatno bih imao isti problem kao i na
onom prošlom.«
Namrštila sam se. »Koji to?«
»Zadaću.«
»Adriane«, progunđao je njegov otac.
»U redu je«, živahno je rekao Adrian. Ležerno je položio ruke na stol.
»Zapravo ne trebam posao niti još novaca. Nakon što se Rose i ja
vjenčamo, djeca i ja ćemo jednostavno živjeti od njezine plaće čuvarice.«
Svi smo se sledili, čak i ja. Znala sam savršeno dobro da se šali. Mislim,
čak i ako je imao fantazije o braku i djeci (a bila sam poprilično sigurna
da nije), loša plaća čuvara nikada ne bi bila dovoljna da mu pruži
luksuzan život koji je zahtijevao.
Ipak, Adrianov otac očito nije mislio da se on šali. Daniella se činila
neodlučnom. Ja… meni je samo bilo neugodno. Bila je to jako, jako loša
tema načeta za vrijeme večere kao što je ova i nisam vjerovala da se
Adrian u to upustio. Čak mislim da nije krivo vino. Adrian je samo volio
svog oca ovako mučiti.
Grozna tišina postajala je sve mučnija. Moj instinkt koji mi je govorio da
ispunim praznine u razgovoru jačao je, ali nešto mi je govorilo da šutim.
Napetost je rasla. Kada se čulo zvono na ulaznim vratima, nas četvero
skoro je skočilo sa stolaca. Domaćica Torrie požurila je otvoriti vrata i ja
sam mentalno odahnula od olakšanja. Neočekivani gost pomoći će
smanjiti napetost.
Ili možda ne.
Kada se vratila, Torrie je pročistila grlo, vidno uzbuđena dok je
pogledavala Daniellu i Nathana.
»Njezino kraljevsko Visočanstvo, kraljica Tatiana.«
Nema šanse.
MIN@
41
Sve troje Ivaškova naglo su ustali, a ja sam im se pola sekunde kasnije
pridružila. Ranije nisam vjerovala Adrianu kad je rekao da bi mogla
svratiti Tatiana. Prema izrazu njegova lica činilo se da je i on prilično
iznenađen. Ali, jedna je stvar jasna, ona je ovdje. Ušla je u sobu,
elegantna u onome što je za nju bilo poslovno ležerno: ručno šivane crne
široke hlače i jaknica s crvenom svilom i ispod toga bluza od čipke. U
tamnoj kosi su se sjajile špange optočene dragim kamenjem i zapovjedne
oči gledale su nas dok smo se brzinski klanjali. Čak je i njezina vlastita
obitelj poštovala formalnosti.
»Teta Tatiana«, rekao je Nathan forsirajući nešto na svom licu, što je
trebalo izgledati kao osmijeh. Mislim da to nije radio često. »Hoćeš nam
se pridružiti na večeri?«
Mahnula je rukom kao da otpušta podanike.
»Ne, ne. Ne mogu ostati. Krenula sam se naći s Priscillom, ali kada sam
čula da se Adrian vratio, odlučila sam navratiti.« Pogled je skrenula na
njega. »Ne mogu vjerovati da si ovdje cijeli dan, a da me nisi došao
posjetiti.« Njezin je glas bio hladan, ali mogla bih se zakleti da joj se u
očima pojavio zanimljiv sjaj. Nije bila netko kog sam smatrala toplim i
nježnim. Vidjeti je izvan neke od njezinih ceremonijalnih prostora bilo je
potpuno nestvarno.
Adrian joj se nasmiješio. Očito je upravo on bio najopuštenija osoba u
prostoriji. Iz razloga koje nikada nisam razumjela, Tatiana je obožavala i
razmazila Adriana. Nije da druge članove obitelji nije voljela; samo je
bilo jasno kako joj je on bio miljenik. To me uvijek iznenađivalo,
pogotovo jer je ponekad bio takva ništarija.
»Pa, mislio sam da imaš važnijih stvari od susreta sa mnom«, rekao joj je.
»Osim toga, prestao sam pušiti, tako da sada nećemo moći zajedno krasti
cigarete iza sobe gdje se nalazi prijestolje.«
»Adrian!« prosiktao je Nathan i potpuno pocrvenio. Palo mi je na pamet
da sam mogla započeti igru, svaki put kada bi ne odobravajući uzviknuo
sinovo ime, popije se piće.
»Tetice, žao mi je...«
Tatiana je ponovno podigla ruku.
»Oh, daj zašuti, Nathane. Nitko to ne želi čuti.« Skoro sam se ugušila.
Bilo je strašno biti u istoj prostoriji s kraljicom, ali vrijedilo je vidjeti
kako verbalno šamara Lorda Ivaškova. Okrenula se natrag prema
Adrianu, a lice joj se topilo. »Konačno si prestao? Bilo je vrijeme.
Pretpostavljam da je to tvoje djelo?«
Trebao mi je trenutak da shvatim da se obraća meni. Do tog trenutka,
nekako sam se nadala da me možda nije ni primijetila. To mi se činilo
42
jedino objašnjenje za to što nije počela urlati na njih da maknu buntovnu
krvnu kurvu. Bio je to šok. Njezin glas čak nije bio ni optužujući. Bio je...
impresioniran.
»P-pa, nije, Vaša Visosti«, rekla sam. Moja pokornost bila je daleko od
mojeg ponašanja prošli put. »Adrian je sam to odlučio.«
Tako mi svega, Tatiana se smijuljila.
»Vrlo diplomatski. Trebalo bi te dati u političare.«
Nathanu se nije svidjelo što je pažnja usmjerena na mene. Ni ja nisam bila
sigurna sviđa li mi se to, bilo napola ugodno ili ne.
»S Priscillom imaš poslovni sastanak? Ili samo prijateljsku večeru?«
Tatiana je maknula pogled s mene.
»Oboje. Između obitelji su se pojavile prepirke. Nije još javno, ali je
počelo curiti. Bune se u vezi sa sigurnosti. Neki su spremni sada započeti
s treningom. Drugi se pitaju mogu li čuvari bez sna.« Okrenula je očima.
»I to su još blagi prijedlozi.«
Nema sumnje. Ovaj je posjet postao zanimljiviji.
»Nadam se da ćeš ušutkati one koji žele postati vojska«, gunđao je
Nathan. »To da se mi borimo skupa s čuvarima je apsurdno.«
»Ono što je apsurdno,« rekla je Tatiana, »jest postojanje sukoba među
plemićkim klasama. To je ono što ja želim ušutkati.« Ton njezina glasa
postao je uzvišen, kraljevski. »Mi smo vođe među morojima. Moramo biti
uzor. Moramo biti ujedinjeni kako bismo preživjeli.«
Pažljivo sam je proučavala. Što je to značilo? Nije se izjasnila ni za ni
protiv Nathanova stava o tome trebaju li se moroji boriti. Spomenula je
samo uspostavu mira među svojima. Ali, kako? Je li njezina metoda bila
podupiranje novog pokreta ili njegovo zaustavljanje? Sigurnost je svima
postala ogromna briga nakon napada i na nju je palo da pronađe rješenje.
»Meni zvuči prilično teško«, rekao je Adrian glumeći da je zaboravio na
ozbiljnost stvari. »Budeš li kasnije željela cigaretu, napravit ću iznimku.«
»Zadovoljit ću se time da sutra dođeš u posjet, baš kao što i pristoji«, suho
je rekla. »Cigarete ostavi doma.« Pogledala je njegovu praznu čašu. »Kao
i ostale stvari.«
U pogledu joj se pojavio bljesak čelične odlučnosti i, iako se otopio istom
brzinom kojom se pojavio, skoro sam osjetila olakšanje. Evo ledene
Tatiane kakvu poznajem.
Salutirao je.
»Primljeno na znanje.«
Tatiana je nama ostalima uputila kratak pogled.
»Želim vam ugodan ostatak večeri«, bio je njezin jedini pozdrav.
Ponovno smo naklonili, a onda je krenula prema izlazu. Dok je kretala,
43
čula sam metež i mrmljanje. Shvatila sam da je imala pratnju koju je
ostavila u hodniku prije nego što je došla pozdraviti Adriana. Nakon toga
večera je bila tiha. Tatianin posjet nekako nas je zapanjio. Bar nisam više
trebala slušati kako se prepiru Adrian i njegov otac. Daniella je uglavnom
održavala ono malo razgovora sro nam je bilo preostalo, pokušavajući se
raspitivati o mojim interesima, i tada sam shvatila da tijekom Tatianina
kratkog posjeta nije rekla niti riječ. Daniella je vjenčanjem ušla u obitelj
Ivaškov i pitala sam se je li kraljicu smatrala zastrašujućom.
Kada je došlo vrijeme našeg odlaska, Daniella je bila sva nasmijana, dok
se Nathan povukao u radnu sobu.
»Moraš češće dolaziti«, rekla je Adrianu pogladivši ga po kosi unatoč
njegovu protivljenju. »Rose, i ti si uvijek dobrodošla.«
»Hvala«, zaprepašteno sam rekla.
Nastavila sam proučavati njezino lice ne bih li otkrila da laže, ali mislim
da nije lagala. To nije imalo smisla. Moroji nisu odobravali duge veze s
dhampirima. Posebno ne plemićki moroji. A plemićki moroji u rodu s
kraljicom osobito nisu to odobravali, barem koliko su prošla iskustva to
pokazivala.
Adrian je uzdahnuo.
»Možda ako njega ne bude. Oh, prokletstvo. To me podsjetilo. Prošli put
kada sam bio ovdje ostavio sam kaput, želio sam prebrzo otići.«
»Imaš oko cirka pedeset kaputa«, primijetila sam.
»Pitaj Torrie«, rekla je Daniella. »Ona će znati gdje je.«
Adrian je otišao potražiti domaćicu ostavivši me sa svojom majkom.
Trebala sam voditi pristojan, neobavezan razgovor, ali je moja znatiželja
pobijedila.
»Večera je bila uistinu odlična«, iskreno sam joj rekla. »I nadam se da
ovo nećete krivo protumačiti... ali mislim... pa, izgleda da vi nemate ništa
protiv toga da smo Adrian i ja zajedno.«
Jasno je kimnula.
»I nemam.«
»I...« dobro, morala sam reći. »Tat… kraljica Tatiana, isto se činilo da je
njoj to O. K.«
»I jest.«
Pokušala sam zadržati vilicu da doslovno ne tresne u pod.
»Ali... hoću reći, kada sam zadnji put s njom razgovarala, bila je uistinu
ljuta. Stalno je ponavljala da nikada neće dopustiti da budemo zajedno u
budućnosti ili da se vjenčamo ili bilo što slično.« Ulagivala sam joj se
prisjećajući se Adrianove šale. »Pretpostavljala sam da Vi mislite isto.
44
Lord Ivaškov misli. Ne želite stvarno da vaš sin bude zauvijek s
dhampiricom.«
Daniellin osmijeh bio je ljubazan, ali malo ukrivljen.
»Planiraš li ti biti s njim zauvijek? Planiraš li se ti za njega udati i smiriti
se?«
Pitanje me uhvatilo potpuno nespremnu.
»Ja.... ne... mislim, bez uvrede Adrianu. Samo nisam nikada planirala...«
»Uopće se smiriti?« Mudro je kimnula. »Tako sam i mislila. Vjeruj mi,
znam da se Adrian šalio. Svi odmah brzaju sa zaključcima o nečemu što
se još nije ni dogodilo. Čula sam za tebe, Rose, svi su čuli za tebe. I divim
ti se. I na temelju onog što sam čula pretpostavljam da nisi tip koji će se
odreći posla čuvarice kako bi postala kućanica.«
»U pravu ste«, priznala sam.
»Onda ne vidim u čemu je problem. Oboje ste još mladi. Imate se pravo
zabavljati i sada raditi što želite, ali ja, ti i ja, znamo da, čak i budeš li se
viđala s Adrianom ostatak života, nećeš se udati i smiriti. I to nema veze s
onim što govori Nathan ili netko drugi. Takav je svijet. Ti si takva osoba.
Vidim to u tvojim očima. I Tatiana je to shvatila i zato je popustila. Ti se
trebaš tamo vani boriti i to je ono što ćeš i učiniti. Naravno, ako uistinu
želiš biti čuvarica.«
»Želim.«
Zurila sam u nju u čudu. Njezin stav bio je nevjerojatan. Ona je prva
plemkinja koja nije isprva poludjela i pobješnjela zbog spoja moroja i
dhampira. Kada bi ostali dijelili njezino mišljenje, olakšali bi tako mnoge
živote. I bila je u pravu. Nije bilo važno ono što misli Nathan.
Ne bi bilo važno ni da je ovdje Dimitri.
Poanta je u tome da Adrian i ja nećemo biti zajedno do kraja života jer ću
ja uvijek biti čuvarica na dužnosti i neću se odmarati kao on. Bilo je
oslobađajuće to shvatiti... no ipak me malo i rastužilo.
Vidjela sam iza nje kako se Adrian približava hodnikom. Daniella se
nagnula naprijed stišavši glas. U njezinu glasu bilo je sjetnog prizvuka
dok je govorila tonom zabrinute majke.
»Ali, Rose? Iako se ja slažem da vas dvoje budete zajedno i sretni, molim
te, pokušaj inu ne slomiti srce prejako kada za to dođe vrijeme.«
Sljedećih nekoliko dana sve je bilo neobično. Ostali novaci i ja, iako
možda i jesmo doživjeli svoj najljepši dan diplomiravši, nismo bili jedini
koji završavaju obrazovanje u Sv. Vladimiru. Moroji su imali vlastitu
ceremoniju promocije i kampus se napunio gostima. Zatim, gotovo
jednako brzo kako su i došli, roditelji su nestali i poveli svoje sinove i
kćeri sa sobom. Plemićki moroji otišli su kako bi proveli ljeto na
luksuznim imanjima sa svojim roditeljima, mnogi na južnoj polutki, gdje
su dani u ovo vrijeme bili kraći. »Obični« moroji su također otišli s
28
roditeljima, ali u skromnije domove i s nadom da će naći nekakve ljetne
poslove prije koledža.
I, naravno, kako se škola ljeti zatvarala, svi su ostali studenti otišli. Oni
koji nisu imali obitelj kojoj bi se mogli vratiti, obično dhampiri, ostajali
su kako bi upisali posebne izborne kolegije, ali oni su spadali u manjinu.
Kampus je svakim danom bivao sve prazniji, dok smo moji kolege i ja
čekali dan kada će nas odvesti na kraljevski dvor. Pozdravili smo se s
ostalima, morojima koji idu dalje ili mlađim dhamprima koji će uskoro
krenuti našim stopama.
Postoji jedna osoba s kojom sam se tužno oprostila, a to je bila Jili.
Slučajno sam je srela dan prije svog polaska na dvor, dok sam hodala
prema Lissinu domu. S njom je bila žena za koju sam pretpostavljala da
joj je majka. Obje su nosile kutije. Jillino lice razvedrilo se kada me je
ugledala.
»Bok, Rose! Već sam se sa svima pozdravila, samo tebe nisam uspjela
pronaći«, uzbuđeno je rekla. Nasmiješila sam se.
»Pa, drago mi je što si me uhvatila.«
Nisam joj mogla reći da sam se i ja također pozdravljala. Svoje posljednje
dane u Sv. Vladimiru provodila sam obilazeći poznata mjesta, počevši od
osnovnog kampusa gdje smo se Lissa i ja srele još u vrtiću. Proučavala
sam predvorja i hodnike svog doma, hodala pored omiljenih učionica i
čak posjetila kapelicu. Često sam prolazila i prostorijama za koje me vežu
gorko-slatka sjećanja, kao što su prostorije za treninge gdje sam zapravo i
upoznala Dimitrija. Staza po kojoj me tjerao da trčim. Koliba u kojoj smo
se napokon predali jedno drugome. To je bila jedna od najnevjerojatnijih
noći u mom životu i razmišljanje o toj noći uvijek je u meni budilo oboje,
i radost i bol.
Ipak, Jill nije trebala biti opterećena time. Okrenula sam se prema njezinoj
majci i počela pružati ruku, a onda sam shvatila da je ne može stisnuti dok
ima kutiju.
»Ja sam Rose Hathaway. Dajte, ja ću to ponijeti.«
Uzela sam kutiju prije nego što se uspjela pobuniti, a bila sam sigurna da
hoće.
»Hvala«, rekla je ugodno iznenađena. Hodala sam zajedno s njima. »Ja
sam Emily Mastriano. Jill mi je puno pričala o tebi.«
»A da?« pitala sam uputivši zadirkujući smiješak prema Jill.
»Ne tako puno. Samo sam rekla da se ponekad družimo.«
U njezinim zelenim očima pojavilo se blago upozorenje i sinulo mi je da
Emily vjerojatno ne zna kako je njezina kći u slobodno vrijeme vježbala
zabranjene oblike magije koja ubija strigoje.
29
»Drago nam je imati Jill u društvu«, rekla sam ne odajući je. »I jednog
dana naučit ćemo je kako da ukroti tu svoju kosu.« Emily se smijala.
»Ja sam pokušavala skoro petnaest godina. Sretno.«
Jillina majka izgledala je izvanredno. Njih dvije nisu bile jako slične, bar
ne površno gledano. Emilyna sjajna kosa bila je ravna i crna, oči su joj
bile plave i imala je duge trepavice. Kretala se graciozno, potpuno
drugačije od zbunjenog Jillina hoda. Ipak, tu i tamo sam mogla prepoznati
zajedničke gene, srcoliko lice i oblik usana. Jill je još bila mlada i, kada
izraste, vjerojatno će i sama biti slamateljica srca, a toga je očito sada
nesvjesna. Nadam se da će joj samopouzdanje porasti.
»Gdje je vaš dom?« pitala sam.
»Detroit«, rekla je Jill napravivši grimasu.
»Nije tako loše«, nasmijala se njezina mama.
»Nema planina. Samo autoceste.«
»Tamo plešem u baletnoj skupini«, objasnila je Emily. »Ostajemo tamo
gdje možemo plaćati račune.« Mislim da sam bila više iznenađena time
što ljudi u Detroitu gledaju balet, nego time što je Emily balerina.
Gledajući je, to je imalo smisla i, stvarno, zbog svoje visoke i vitke građe
moroji su bili idealni plesači, bar u usporedbi s ljudima.
»Ej, pa velik je to grad«, rekla sam Jill. »Uživaj u uzbuđenjima dok
možeš, prije nego što se vratiš natrag u dosadu bogu iza nogu.« Naravno,
zabranjeni borbeni treninzi i napadi strigoja teško bi se nazvali dosadnim,
ali željela sam da se Jill osjeća bolje. »Osim toga, to i nije tako dugo.«
Morojski ljetni praznici trajali su jedva i dva mjeseca. Roditelji su željeli
svoju djecu vratiti u sigurnu Akademiju.
»Pretpostavljam«, rekla je Jill, ali nije zvučala uvjerljivo. Stigli smo do
njihova auta te sam kutije natovarila u prdjažnik.
»Kad god budem mogla, slat ću ti mailove«, obećala sam. »A mogu se
kladiti da će i Christian. Možda nagovorim i Adriana da ti pošalje koji.«
Jill se razvedrila, a ja sam bila sretna što se vratila natrag u svoje
preuzbuđeno stanje.
»Stvarno? To bi bilo super. Želim čuti sve što se događa na dvoru.
Vjerojatno ćeš raditi puno cool stvari s Lissom i Adrianom i kladim se da
će Christian saznati još puno toga... o nekim stvarima.«
Činilo se da Emily nije primijetila jadan Jillin pokušaj da uredi rečenicu,
već se umjesto toga fokusirala na mene promatrajući me lijepo se
osmjehujući.
»Hvala na pomoći, Rose. Drago mi je što sam te upoznala.«
»Također… ups!«
Jill se bacila na mene i zagrlila me.
30
»Sretno sa svime« rekla je. »Baš si srećković, sada ćeš imati super život!«
Uzvratila sam zagrljaj ne pokušavši objasniti koliko sam sada bila na nju
ljubomorna. Možda joj se ne sviđa provesti ljeto u Detroitu, ali njezin
boravak tamo bit će kratak i uskoro će se vratiti natrag u poznati bezbrižni
svijet Sv. Vladimira. Neće se uputiti u opasnosti nepoznatog.
Tek nakon što su se ona i njezina majka odvezle mogla sam odgovoriti na
njezin komentar.
»Nadam se«, promrmljala sam razmišljajući o onome što će tek doći.
»Nadam se.«
Moji kolege i odabrani moroji imali su let rano sljedećeg jutra kada su za
sobom ostavili kamene planine Montane i krenuli u brdovitu
Pennsylvaniju. Kraljevski dvor bio je onakav kakvog sam se sjećala,
pružao je osjećaj iste impozantnosti i drevnosti koji je Sv. Vladimir
pokušavao dati svojim građevinama s tornjevima i kompliciranom
kamenom arhitekturom. Međutim, činilo se kako škola želi stvoriti i
mudru, učenjačku atmosferu, dok je dvor bio više razmetljiv. Izgledalo je
kao da se zgrade same trude biti sigurne kako bismo svi mi znali da je ovo
sjedište kraljevske moći moroja. Kraljevski dvor želio nas je zadiviti i
možda malo zastrašiti.
Ipak, usprkos tome što sam već bila ovdje, bila sam zadivljena. Vrata i
prozori tamne kamene zgrade bili su izbočeni i uokvireni prastarim
zlatnim dekoracijama. Bili su daleko od blještavila koje sam vidjela u
Rusiji, ali sam shvatila da su kreatori dvora oblikovali ove zgrade po
uzoru na stare europske građevine, tvrđave i palače u Sankt Peterburgu.
Sv. Vladimir imao je klupe i staze u ograđenim prostorima između zgrada
i dvorišta, dok je dvor ipak otišao korak dalje. Fontane i dotjerane statue
bivših vladara ukrašavale su travnjake, izvrsna mramorna djela koja su
donedavno bila sakrivena pod snijegom. Sada, u punom jeku ljeta, bili su
blještavi i izloženi. I posvuda, posvuda je bilo cvijeće, na drveću, na
grmlju, na stazama, bilo je blistavo.
Logično je da će novi diplomci posjetiti središnju čuvarsku
administraciju, ali pao mi je na pamet još jedan razlog zbog kojeg su nas
doveli ovamo ljeti. Željeli su da moji kolege i ja vidimo sve ovo, da nas
sve to obuzme i da budemo zahvalni slavi za koju se borimo. Vidjevši
izraze lica svojih kolega, znala sam da je taktika djelovala. Većina ih
nikada nije bila ovdje.
Lissa i Adrian imali su let skupa sa mnom te smo nas troje šaptali
međusobno dok smo hodali s grupom. Bilo je toplo kao i u Montani, ali je
vlaga ovdje bila mnogo veća. Već nakon kratkog hodanja počela sam se
znojiti.
31
»Ovaj put jesi ponijela haljinu, je 1' tako?« pitao je Adrian.
»Naravno«, rekla sam. »Osim glavnog prijema bit će još neko fensi
događanje na koje moramo ići. Ipak, za to bi mi mogli dati formalnu
uniformu.«
Odmahnuo je glavom i primijetila sam da mu je ruka krenula prema
džepu, ali je odustao i povukao ju je natrag. Sigurno je napredovao u
prestanku pušenja, ali bila sam sigurna da je imao podsvjesnu potrebu
automatski posegnuti za njima kada smo duže vremena boravili vani.
»Mislio sam za večeras. Za večeru.«
Upitno sam pogledala Lissu. U njezin raspored dok je boravila na dvoru
uvijek su bila ubačena obavljanja dužnosti kojima nisu prisustvovali
»obični ljudi«. Zbog svog novog nesigurnog statusa nisam bila sigurna
hoću li ići s njom. Osjetila sam njezinu zbunjenost kroz vezu i mogla sam
razaznati kako ona nema pojma o nikakvim posebnim planovima za
večeru.
»Koju večeru?« pitala sam.
»Onu koju sam dogovorio sa svojom obitelji.«
»Onu koji si...« naglo sam zastala i pogledala ga širom otvorenih očiju, a
njegovo samouvjereno lice nije mi se nimalo svidjelo. »Adrian!«
Nekoliko novih diplomaca znatiželjno me pogledalo i nastavilo hodati
oko nas.
»Hajde, pa hodamo već nekoliko mjeseci. Upoznavanje roditelja je dio
hodanja. Ja sam upoznao tvoju mamu. Čak sam upoznao i tvog opakog
tatu. Sada si ti na redu. Garantiram ti da nitko od moje obitelji neće imati
primjedbe kakve je imao tvoj tata.«
Zapravo sam na neki način već upoznala Adrianova tatu. Ili, dobro,
vidjela sam ga na zabavi. Sumnjam da je znao tko sam ja, stavimo li na
stranu moju ludu reputaciju. O Adrianovoj majci nisam znala ništa.
Zapravo je jako malo govorio o članovima svoje obitelji, dobro, o većini
njih.
»Samo tvoji roditelji?« oprezno sam upitala. »Još neki član obitelji za
kojeg bih trebala znati?«
»Pa...« Adrianova ruka ponovno se trznula. Mislim da je sada želio
cigaretu kao neku vrstu zaštite od prijetećeg tona mog glasa. Zapazila sam
da Lissu ovo sve jako zabavlja. »Možda navrati, moja najmilija prateta.«
»Tatiana?« viknula sam. Po stoti put sam se pitala kako sam završila s
tipom koji je u rodu s vođom cijelog morojskog svijeta. »Ona me mrzi!
Znaš što se dogodilo kada smo posljednji put razgovarale.« Njezino
kraljevsko Veličanstvo okomilo se na mene i vikalo kako sam previše loša
32
da bih se petljala s njezinim nećakom i kako ona ima velike »planove« za
njega i Lissu.
»Mislim da se predomislila.«
»Oh, ma daj.«
»Ne, stvarno.« Skoro je izgledao kao da govori istinu. »Neki dan sam
razgovarao s mamom i... ne znam. Izgleda da te teta Tatiana više ne
mrzi.«
Namrštila sam se, a nas troje ponovno smo nastavili hodati.
»Možda se divi tvom nedavnom čuvarskom djelu«, razmišljala je Lissa.
»Možda«, rekla sam. Ali nisam u to zapravo vjerovala. Ako išta, činjenica
da sam bila nedisciplinirana trebala bi me u kraljičinim očima učiniti
vrijednom prezira još više.
Osjećala sam se malo izdanom zbog toga što me je Adrian ovom večerom
doveo pred gotov čin, ali sada nisam mogla ništa učiniti. Jedino pozitivno
bilo je to što sam imala osjećaj da me zeza u vezi toga kako bi mogla
navratiti njegova teta. Rekla sam mu da ću ići i moja odluka ga je toliko
oraspoložila da nije imao previše pitanja kada smo mu Lissa i ja rekle da
ćemo poslijepodne raditi »neke svoje stvari«. Moje kolege razgledavali su
dvor i njegovu okolicu kao dio indoktrinacije, ali ja sam to sve već vidjela
pa sam uspjela to izbjeći. Lissa i ja ostavile smo svoje stvari u sobe i
krenule prema udaljenom kraju dvora, gdje su živjeli neplemići.
»Hoćeš mi reći što je drugi dio tvog plana?« pitala je Lissa.
Otkada je Abe govorio o Viktorovu zatvoru, u glavi sam složila listu
problema u koje ćemo morati uletjeti. Uglavnom, radilo se o dvjema
preprekama, a jedna od njih bila je manja otkada sam razgovarala s
Abeom. Nije da su stvari postale mnogo jednostavnije. Prvo, nismo imale
pojma gdje se na Aljasci nalazi zatvor. Drugo, nismo znale kakav mu je
sustav obrane i razmještaj. Nismo imale pojma u što trebamo provaliti.
Ipak, nešto mi je govorilo da sve ove odgovore možemo pronaći na
jednom mjestu, što je značilo da sam zapravo imala samo jedan hitan
problem: kako doći do tog izvora. Na sreću, znala sam nekog tko nam
možda može pomoći da tamo stignemo.
»Idemo posjetiti Miju«, rekla sam joj.
Mia Rinaldi bila je morojka, naša bivša školska kolegica, bivši neprijatelj,
zapravo. Ona je bila lice koje bi krasilo poster koji prikazuje potpunu
promjenu osobnosti. Ta promjena protezala bi se od proračunate kuje koja
je voljna zavesti svakog i spavati sa svakim u svojoj potrazi za
popularnošću, do prizemljene, samopouzdane djevojke koja čezne naučiti
braniti sebe i druge od strigoja. Ovdje na dvoru živjela je sa svojim ocem.
»Misliš da Mia zna kako provaliti u zatvor?«
33
»Mia je dobra, ali mislim da nije tako dobra. Ipak, ona nam vjerojatno
može pomoći da dođemo do intela.« Lissa je uzdahnula.
»Ne mogu vjerovati da si upotrijebila riječ intel. Ovo se stvarno pretvara u
špijunski film.« Nastojala je govoriti bezbrižno, ali mogla sam osjetiti
zabrinutost u njoj. Opušteni je ton maskirao njezin strah, nelagodu koju je
osjećala zbog oslobađanja Viktora, usprkos obećanju koje mi je dala.
Neplemstvo koje je radilo i činilo obične stvari na dvoru živjelo je u
stanovima daleko od kraljičinih odaja i sale za primanja.
Unaprijed sam nabavila Mijinu adresu i uputile smo se preko savršeno
uređenih površina, cijelo vrijeme prigovarajući jedna drugoj. Pronašle
smo je doma. Bila je ležerno odjevena u traperice i majicu kratkih rukava,
a u ruci je držala zamrznutu lizalicu. Kada nas je ugledala ispred vrata,
raširila je oči od iznenađenja.
»Dakle, nek' me vrag odnese«, rekla je.
Nasmijala sam se. To bih i ja rekla.
»I tebe je također lijepo vidjeti. Možemo ući?«
»Naravno.« Pomaknula se u stranu. »Hoćete zamrznutu lizalicu?«
To me ne mora ni pitati. Uzela sam onu od grožđa i zajedno s njom i
Lissom sjela u mali boravak. Bio je daleko od bogatstva kraljevskih kuća
za goste, ali je bio udoban i čist i, bez sumnje, Mia i njezin otac dobro su
ga održavali.
»Znala sam da dolaze diplomci«, rekla je Mia dok je micala plave uvojke
s lica. »Ali nisam bila sigurna jeste li s njima ili ne. Jeste uopće
diplomirale?«
»Ja jesam«, rekla sam. »Dobila zavjetni znak i sve.« Podigla sam kosu
kako bi vidjela zavoj.
»Iznenađena sam što su te primili natrag, nakon što si otišla na ubojiti
juriš. Ili si za to možda dobila ekstra bodove?«
Očito je Mia čula iste bapske priče o mojim avanturama kao i svi drugi.
To mi nije smetalo. Nisam željela razgovarati o istini. Nisam željela
razgovarati o Dimitriju.
»Misliš da netko može spriječiti Rose da napravi ono što želi?« pitala je
Lissa smiješeći se. Pokušavala nas je držati podalje od ulaženja u previše
detalja oko mojih prošlih lutanja, na čemu sam joj bila zahvalna.
Mia se nasmijala i zagrizla velik komad zamrznute limete. Čudno što joj
se nije zamrznuo mozak.
»Istina.« Njezin osmijeh izblijedio je kad je progutala zalogaj. Njezine
plave oči, uvijek pronicljive, nekoliko trenutaka proučavale su me u tišini.
»Rose i sada nešto želi.«
»Ej, pa samo smo sretne što te vidimo«, rekla sam.
34
»Vjerujem ti. Ali isto tako vjerujem da imaš i neki skriveni motiv.«
Lissin osmijeh postao je veći. Zabavljalo ju je to što sam uhvaćena u
vlastitoj špijunskoj igri.
»Zašto to misliš? Tako dobro čitaš Rose ili pretpostavljaš da ona uvijek
ima skriveni motiv?«
Sada se Mia ponovno nasmijala.
»Oboje.« Uspravila se fiksirajući me ozbiljnim pogledom. Kada je stekla
ovakvu sposobnost opažanja? »O. K. Nema smisla tratiti vrijeme. U vezi s
čim trebaš moju pomoć?«
Uhvaćena, uzdahnula sam.
»Trebam ući u glavni ured čuvarskog osiguranja.«
Lissa je pored mene proizvela nekakav zvuk gušenja. Na neki način bilo
mi je žao Lisse. Dok je povremeno mogla sakriti svoje misli od mene, nije
bilo mnogo toga što je napravila ili rekla a da me uistinu iznenadilo. Ja?
Ja sam je cijelo vrijeme hvatala nespremnu. Većinu vremena nije imala
pojma što slijedi, ali iskreno, planiramo li izbaviti čuvenog kriminalca iz
zatvora, onda provaljivanje u ured osiguranja i nije veliki šok.
»Opa!« rekla je Mia. »Ne trošiš vrijeme na male stvari.« Njezin osmijeh
malo je zatitrao. »Naravno, ne bi došla tražiti pomoć od mene u vezi s
malim stvarima. To bi mogla napraviti sama.«
»Možeš li me, nas, uvesti unutra?« pitala sam. »Ovdje si dobra s nekim
čuvarima... i tvoj tata ima pristup mnogim mjestima...« Nisam točno znala
što je posao gospodina Rinaldija, ali mislila sam da je povezan s
održavanjem.
»Što tražiš?« pitala je. Podigla je ruku kad sam otvorila usta kako bih se
pobunila. »Ne, ne. Ne trebam detalje. Samo generalnu ideju kako bih
mogla shvatiti. Znam da ne ideš tamo u obilazak.«
»Trebam neke zabilješke«, objasnila sam. Podigla je obrve.
»Kadrovske? Pokušavaš se zaposliti?«
»Ja, ne.« Uh. To nije bila loša ideja s obzirom na nesiguran položaj u vezi
s mojim zaduženjem za Lissu. Ali ne. Jedno po jedno. »Trebam neke
zabilješke o vanjskom osiguranju na drugim mjestima, školama,
plemićkim domovima, zatvorima.« Pokušala sam zadržati ležeran izraz
lica dok sam izgovarala ovo zadnje. Mia je bila sposobna za neke ludorije,
ali čak je i ona imala svoje granice. »Pretpostavljam da takve stvari drže
tamo?«
»Drže«, rekla je. »Ali, većina je u elektroničkom obliku. I, bez uvrede,
mislim da bi to moglo biti čak van tvojih sposobnosti. Čak i da dođemo
do jednog od njihovih kompjutera, sve je zaštićeno lozinkama. I, kada
35
odlaze, zaključavaju kompjutere. Pretpostavljam da nisi postala haker od
kada sam te zadnji put vidjela.«
Ne, naravno da ne. I, za razliku od heroja u onim špijunskim filmovima u
vezi kojih me zezala Lissa, nisam imala ni jednog prijatelja koji se toliko
dobro razumio u kompjutere da bi se mogao barem približiti takvom
dešifriranju i osiguranju. Natmureno sam gledala u svoja stopala pitajući
se postoji li ikakva šansa da izvučem više informacija od Abea.
»Ali«, rekla je Mia, »ako informacija koju tražiš nije potpuno aktualna,
možda još uvijek imaju i papirnate kopije.«
Podigla sam glavu.
»Gdje?«
»Imaju ogromne skladišne prostore, uvučene u jedan od podruma. Spisi i
spisi. I oni su pod ključem, ali vjerojatno je lakše doći do njih nego do
kompjutera. Ponavljam, ovisi o tome što trebaš. Koliko je to staro.«
Abe mi je dao pomisliti kako zatvor Tarasov postoji već duže vrijeme.
Sigurno su u arhivi postojali nekakvi podaci. Nisam ni sumnjala da čuvari
nisu prešli na digitalni oblik čuvanja podataka, što je značilo da možda
nećemo moći naći detalje o osiguranju zatvora u minutu, ali bit ću
zadovoljna i s nacrtom.
»Moglo bi postojati ono što tražim. Možeš li nas uvesti?«
Mia je nekoliko sekundi šutjela i mogla sam osjetiti kako joj zuji u glavi.
»Moguće.« Pogledala je Lissu. »Možeš li ti još uvijek natjerati druge da ti
budu robovi?«
Lissa se namrštila.
»Ne volim misliti o tome na taj način, ali da, mogu.« To je bila još jedna
od koristi duha. Mia je razmišljala još neko vrijeme i onda brzo kimnula.
»O. K. Vratite se natrag oko dva i vidjet ćemo što mogu učiniti.«
Dva poslijepodne u ostatku svijeta morojima, koji su živjeli prema
noćnom rasporedu, značilo je sredinu noći. Biti vani po jasnoj svjetlosti
nije se činilo jako lukavo, ali morala sam shvatiti da je Mijin plan bio
temeljen na činjenici da će u to doba dana okolo biti manje ljudi.
Pokušavala sam odlučiti trebamo li se još družiti ili otići, kad je kucanje
prekinulo moje misli. Ustala se kako bi otvorila vrata, a do nas je niz
hodnik došao poznati glas.
»Oprosti što sam uranio, ali ja...«
U boravak je ušao Christian. Naglo je zašutio kada je vidio Lissu i mene.
Činilo se da smo se svi smrzli, stoga je, izgleda, na meni ostalo da se
pretvaram kako ovo nije užasno čudna situacija.
»Ej, Christian«, vedro sam rekla. »Kako si?«
36
Pogled mu je počivao na Lissi i trebao mu je trenutak da ga odvuče na
mene.
»Dobro.« Pogledao je Miju. »Mogu se vratiti...« Lissa je naglo ustala.
»Ne«, rekla je. Glas joj je bio cool i zvučala je poput princeze. »Rose i ja
ionako moramo ići.«
»Aha«, složila sam se slijedeći je. »Imamo... posla. I ne želimo prekidati
vaš...« Prokletstvo, nisam imala pojma što će raditi. Nisam bila sigurna
želim li uopće znati. Mia je pronašla vlastiti glas.
»Christian je želio vidjeti neke pokrete koje sam uvježbala s čuvarima
kampusa.«
»Cool.« Zadržala sam osmijeh na licu dok smo Lissa i ja kretale prema
vratima. Prošla je što je dalje mogla od Christiana. »Jill će biti
ljubomorna.«
I ne samo Jill. Nakon još jednog pozdrava, Lissa i ja smo otišle i uputile
se preko ograđenih površina. Osjećala sam kako kroz vezu isijavaju
ljutnja i ljubomora.
»Liss, to je samo njihov klub boraca«, rekla sam ne tražeći njezin
odgovor. »Ništa se ne događa. Razgovarat će o udarcima i ostalim
dosadnim stvarima tog tipa.«
Dobro, zapravo su te stvari bile baš slatke, ali nisam namjeravala veličati
Christianovo i Mijino druženje.
»Možda se sada ništa ne događa«, gunđala je tupo gledajući naprijed.
»Ali, tko zna što se može dogoditi? Provest će vrijeme zajedno, vježbati
neke fizičke pokrete, jedna stvar vodi drugoj...«
»To je smiješno«, rekla sam. »Takve stvari uopće nisu romantične.« Još
jedna laž jer je upravo tako započela moja veza s Dimitrijem. Ponovno,
bolje da to ne spominjem. »Osim toga, Christian ne može biti u vezi sa
svakom curom s kojom se druži. Mia, Jill, bez uvrede, ali nije baš tako
neodoljiv ženama.«
»On stvarno dobro izgleda«, suprotstavila se dok su u njoj još uvijek
kipjeli ti mračni osjećaji.
»Aha«, predala sam se držeći oči na stazi. »Ali, potrebno je više od toga.
Osim toga, mislila sam da te baš briga što on radi.«
»Pa i jest«, složila se. Nije uspjela uvjeriti samu sebe, a kamoli mene.
»Uopće me nije briga.«
Moji pokušaji odvlačenja pažnje bili su poprilično uzaludni ostatak dana.
Vratile su mi se Tashine riječi: Zašto to još nisi riješila? Zato što su
Christian i Lissa bili tako prokleto nerazumni, oboje zarobljeni vlastitim
bijesnim osjećajima koji su zapravo razbjesnili mene. Christian bi mi
37
prilično pomogao u mojim nedopuštenim ludorijama, ali sam ga morala
držati na udaljenosti zbog Lisse.
Konačno sam je prepustila njezinu lošem raspoloženju, kad je došlo
vrijeme večere. U usporedbi s njezinom ljubavnom situacijom, moja veza
s polurazmaženim plemićkim plejbojem koju nije odobravala obitelj,
činila se sasvim optimističnom. Kako je ovo postao tužan i strašan svijet.
Uvjerila sam Lissu da ću se vratiti odmah nakon večere i da ćemo zajedno
otići do Mije. Spomen Mije nije usrećio Lissu, ali pomisao na moguću
provalu trenutno ju je odvratila od Christiana.
Haljina kojom sam raspolagala za večeru bila je smeđe-crvena, od
laganog, tankog materijala koji je bio idealan za ljetno vrijeme. Izrez je
bio decentan i mali rukavi preko ramena davali su joj otmjen štih. Kosu
sam svezala u niski rep, što je decentno pokrilo tetovažu koja je još
zarastala. Skoro sam izgledala kao pristojna djevojka, što je samo
pokazivalo kako izgled vara, uzmemo li u obzir to da sam bila u divljoj
shemi vraćanja bivšeg dečka iz mrtvih.
Kada sam stigla pred gradsku kuću Adrianovih roditelja, odmjerio me je
od glave do pete. Ovdje na dvoru imali su stalni boravak. Mali osmijeh na
njegovu licu jasno mi je govorio da mu se sviđa ono što vidi.
»Odobravaš?« pitala sam vrteći se.
Ruka mu je kliznula oko mog struka.
»Nažalost, da. Nadao sam se da ćeš se pojaviti u nečem više droljastom.
Nečem što bi šokiralo moje roditelje.«
»Ponekad mi se čini da ti nije stalo do mene kao osobe«, rekla sam dok
smo ulazili unutra. »Kao da me samo koristiš kako bi šokirao.«
»Oboje, mala dhampirice. Stalo mi je do tebe i koristim te kako bi
šokirao.«
Sakrila sam osmijeh dok nas je domaćica obitelji Ivaškov vodila prema
blagovaoni. Dvor je inače imao restorane i kafiće uglavljene u svoje
zgrade, ali plemići poput Adrianovih roditelja smatrali su da je otmjenije
imati fensi večere u svom domu. Ja, ja bih više voljela biti vani u javnosti.
Više je mogućnosti za bijeg.
»Ti si sigurno Rose.«
Moje procjenjivanje izlaza prekinuto je kada je u sobu ušla vrlo visoka i
vrlo elegantna morojka. Nosila je dugu haljinu od tamnozelenog satena
zbog koje sam odmah osjetila kako mi ovdje nije mjesto. Haljina je
savršeno odgovarala boji njezinih i Adrianovih očiju. Njezina kosa bila je
povučena u punđu i smiješila mi se iskrenom toplinom dok mi je
prihvaćala ruku.
38
»Ja sam Daniella Ivaškov«, rekla je. »Drago mi je što te konačno
upoznajem.«
Stvarno? Automatski sam joj odgovorila stiskom ruke:
»Drago mi je što smo se konačno upoznale, Lady Ivaškov.«
»Molim te, zovi me Daniella.« Okrenula se prema Adrianu i cvoknula dok
je poravnala ovratnik njegove zakopčane košulje. »Dragi, iskreno«, rekla
je, »pogledaš li se uopće u ogledalo prije nego što izađeš? Kosa ti je
neuredna.«
Izmaknuo joj se dok je posezala prema njegovoj kosi.
»Šališ se? Potrošim nekoliko sati ispred ogledala kako bih napravio da
ovako izgleda.« Mučno je uzdahnula.
»Neke dane ne mogu odlučiti jesam li sretna ili ne što nemam više djece.«
Iza nje tiha posluga donosila je hranu na stol. S pladnjeva se dizala para i
kruljio mi je želudac. Nadala sam se da nitko drugi nije čuo.
Daniella je pogledala niz hodnik iza sebe.
»Nathane, hoćeš li se požuriti? Ohladit će se večera.«
Nekoliko trenutaka kasnije, po ukrašenom drvenom podu čuli su se teški
koraci i Nathan Ivaškov ušao je u sobu. Poput svoje supruge bio je
formalno odjeven. Plavi saten njegove kravate sjao je pored ukočenosti
teškog crnog sakoa. Bilo mi je drago što imaju klimu, inače bi se topio
pod teškom tkaninom. Na njemu se najviše isticala osobina koje sam se
sjećala od prije: izrazito srebrna glava zbog kose i brkova. Pitala sam se
hoće li Adrianova kosa tako izgledati kada bude stariji. Ah, nikada neću
saznati. Adrian će vjerojatno obojiti kosu čim primijeti prve znakove
sijedog, ili srebrnog. Adrianov otac je možda bio upravo onakav kakvog
sam se sjećala, ali bilo je jasno da nema pojma tko sam ja. Zapravo, činio
se istinski iznenađen što me vidi.
»Ovo je Adrianova, ah, prijateljica Rose Hathaway«, nježno je rekla
Daniella. »Sjećaš se, rekao je da će je večeras dovesti.«
»Drago mi je što Vas upoznajem, Lorde Ivaškov.«
Za razliku od svoje supruge, on nije predložio da budemo samo na imenu,
zbog čega mi je bilo malo lakše. Strigoj koji je Dimitrija nasilno pretvorio
u strigoja također se zvao Nathan, tako da to nije bilo ime koje sam željela
izgovarati na glas. Adrianov me otac promotrio, ali ne s uvažavanjem
kakvo je Adrian pokazao ranije. Bilo je to više kao da sam neka
čudakinja.
»Oh. Dhampirica.«
Nije bio baš točno bezobrazan, samo nezainteresiran. Hoću reći, nije me
nazvao krvnom kurvom ili slično. Sjeli smo za stol i, iako je Adrian
zadržao svoj nemaran osmijeh na licu, ponovno sam osjetila vibru kao da
39
stvarno, stvarno želi cigaretu. Vjerojatno i neku žesticu, također. Nije
uživao u provođenju vremena sa svojim roditeljima. Kada nam je netko
od posluge natočio vino, Adrian je izgledao kao da ga je preplavilo
golemo olakšanje i nije se ustručavao. Dobacila sam mu oprezan pogled,
ali on ga je ignorirao.
Nathan je uspio brzinski progutati svoje svinjske medaljone još uvijek
izgledajući elegantno i pristojno.
»Dakle«, rekao je usmjerivši pažnju na Adriana, »sada kada je Vasilisa
diplomirala, što ćeš ti sa sobom? Nećeš se valjda nastaviti skitati sa
srednjoškolcima, ili? Nema smisla da i dalje budeš tamo.«
»Ne znam«, nemarno je rekao Adrian. Odmahnuo je glavom i još
razbarušio svoju pažljivo raščupanu kosu. »Na neki način sviđa mi se
družiti s njima. Misle da sam zabavniji nego što stvarno jesam.«
»Ne iznenađuje«, odgovorio je njegov otac. »Uopće nisi zabavan.
Vrijeme je da počneš raditi nešto korisno. Ako se ne misliš vratiti na
koledž, vrijeme je da počneš prisustvovati nekim obiteljskim poslovnim
sastancima. Tatiana te razmazila, ali puno bi toga mogao naučiti od
Rufusa.«
Znala sam dovoljno o kraljevskoj politici da znam o kome je riječ.
Najstariji član svake obitelji bio je obično njezin »princ« ili »princeza« i
držao je položaj u kraljevskom vijeću i bilo je pogodno da postane
kraljem ili kraljicom. Kada je Tatiana preuzela krunu, Rufas je postao
princ obitelji Ivaškov jer je bio sljedeći najstariji.
»Istina«, rekao je Adrian mrtav ozbiljan. Nije toliko jeo koliko je gurao
hranu po tanjuru. »Baš bih volio znati kako skriva svoje dvije ljubavnice
od žene.«
»Adriane«, obrecnula se Daniella dok joj je crvenilo oblijevalo blijede
obraze. »Nemoj govoriti takve stvari dok večeramo, a naročito ne pred
gošćom.«
Čini se da me Nathan ponovno primijetio, ali je nezainteresirano slegnuo
ramenima.
»Ona nije važna.« Na to sam se ugrizla za jezik potiskujući potrebu da mu
bacim u glavu svoj porculanski tanjur, i to onako u frizbi stilu. Odlučila
sam ne učiniti to. Ne samo da bi to pokvarilo večeru, nego tanjur ne bi
postigao onaj zamah koji mi je trebao. Nathan je vratio svoj mrk pogled
na Adriana. Ali, ti jesi. Neću dopustiti da sjediš i ne radiš ništa i trošiš naš
novac na to.«
Nešto mi je govorilo da se ne petljam u ovo, ali nisam mogla podnijeti da
Adriana ponižava njegov naporni otac. Adrian je sjedio i trošio novac, ali
40
Nathan ga nije imao pravo zbog toga ismijavati. Hoću reći, naravno, ja
sam stalno to radila. Ali to je drugačije.
»Možda možeš ići na Lehigh s Lissom«, predložila sam. »Nastaviš s njom
proučavati duh i onda... raditi ono što si radio dok si zadnji put bio na
koledžu...«
»Pio i markirao nastavu«, rekao je Nathan.
»Umjetnost«, rekla je Daniella. »Adrian je pohađao satove umjetnosti.«
»Stvarno?« upitala sam iznenađeno okrenuvši se prema njemu. Nekako,
baš sam ga mogla zamisliti kao umjetnika. Odgovaralo je to njegovoj
čudnoj osobnosti. »Onda bi to bilo savršeno. Mogao bi nastaviti s tim.«
Slegnuo je ramenima i dovršio drugu čašu vina.
»Ne znam. Na tom koledžu vjerojatno bih imao isti problem kao i na
onom prošlom.«
Namrštila sam se. »Koji to?«
»Zadaću.«
»Adriane«, progunđao je njegov otac.
»U redu je«, živahno je rekao Adrian. Ležerno je položio ruke na stol.
»Zapravo ne trebam posao niti još novaca. Nakon što se Rose i ja
vjenčamo, djeca i ja ćemo jednostavno živjeti od njezine plaće čuvarice.«
Svi smo se sledili, čak i ja. Znala sam savršeno dobro da se šali. Mislim,
čak i ako je imao fantazije o braku i djeci (a bila sam poprilično sigurna
da nije), loša plaća čuvara nikada ne bi bila dovoljna da mu pruži
luksuzan život koji je zahtijevao.
Ipak, Adrianov otac očito nije mislio da se on šali. Daniella se činila
neodlučnom. Ja… meni je samo bilo neugodno. Bila je to jako, jako loša
tema načeta za vrijeme večere kao što je ova i nisam vjerovala da se
Adrian u to upustio. Čak mislim da nije krivo vino. Adrian je samo volio
svog oca ovako mučiti.
Grozna tišina postajala je sve mučnija. Moj instinkt koji mi je govorio da
ispunim praznine u razgovoru jačao je, ali nešto mi je govorilo da šutim.
Napetost je rasla. Kada se čulo zvono na ulaznim vratima, nas četvero
skoro je skočilo sa stolaca. Domaćica Torrie požurila je otvoriti vrata i ja
sam mentalno odahnula od olakšanja. Neočekivani gost pomoći će
smanjiti napetost.
Ili možda ne.
Kada se vratila, Torrie je pročistila grlo, vidno uzbuđena dok je
pogledavala Daniellu i Nathana.
»Njezino kraljevsko Visočanstvo, kraljica Tatiana.«
Nema šanse.
MIN@
41
Sve troje Ivaškova naglo su ustali, a ja sam im se pola sekunde kasnije
pridružila. Ranije nisam vjerovala Adrianu kad je rekao da bi mogla
svratiti Tatiana. Prema izrazu njegova lica činilo se da je i on prilično
iznenađen. Ali, jedna je stvar jasna, ona je ovdje. Ušla je u sobu,
elegantna u onome što je za nju bilo poslovno ležerno: ručno šivane crne
široke hlače i jaknica s crvenom svilom i ispod toga bluza od čipke. U
tamnoj kosi su se sjajile špange optočene dragim kamenjem i zapovjedne
oči gledale su nas dok smo se brzinski klanjali. Čak je i njezina vlastita
obitelj poštovala formalnosti.
»Teta Tatiana«, rekao je Nathan forsirajući nešto na svom licu, što je
trebalo izgledati kao osmijeh. Mislim da to nije radio često. »Hoćeš nam
se pridružiti na večeri?«
Mahnula je rukom kao da otpušta podanike.
»Ne, ne. Ne mogu ostati. Krenula sam se naći s Priscillom, ali kada sam
čula da se Adrian vratio, odlučila sam navratiti.« Pogled je skrenula na
njega. »Ne mogu vjerovati da si ovdje cijeli dan, a da me nisi došao
posjetiti.« Njezin je glas bio hladan, ali mogla bih se zakleti da joj se u
očima pojavio zanimljiv sjaj. Nije bila netko kog sam smatrala toplim i
nježnim. Vidjeti je izvan neke od njezinih ceremonijalnih prostora bilo je
potpuno nestvarno.
Adrian joj se nasmiješio. Očito je upravo on bio najopuštenija osoba u
prostoriji. Iz razloga koje nikada nisam razumjela, Tatiana je obožavala i
razmazila Adriana. Nije da druge članove obitelji nije voljela; samo je
bilo jasno kako joj je on bio miljenik. To me uvijek iznenađivalo,
pogotovo jer je ponekad bio takva ništarija.
»Pa, mislio sam da imaš važnijih stvari od susreta sa mnom«, rekao joj je.
»Osim toga, prestao sam pušiti, tako da sada nećemo moći zajedno krasti
cigarete iza sobe gdje se nalazi prijestolje.«
»Adrian!« prosiktao je Nathan i potpuno pocrvenio. Palo mi je na pamet
da sam mogla započeti igru, svaki put kada bi ne odobravajući uzviknuo
sinovo ime, popije se piće.
»Tetice, žao mi je...«
Tatiana je ponovno podigla ruku.
»Oh, daj zašuti, Nathane. Nitko to ne želi čuti.« Skoro sam se ugušila.
Bilo je strašno biti u istoj prostoriji s kraljicom, ali vrijedilo je vidjeti
kako verbalno šamara Lorda Ivaškova. Okrenula se natrag prema
Adrianu, a lice joj se topilo. »Konačno si prestao? Bilo je vrijeme.
Pretpostavljam da je to tvoje djelo?«
Trebao mi je trenutak da shvatim da se obraća meni. Do tog trenutka,
nekako sam se nadala da me možda nije ni primijetila. To mi se činilo
42
jedino objašnjenje za to što nije počela urlati na njih da maknu buntovnu
krvnu kurvu. Bio je to šok. Njezin glas čak nije bio ni optužujući. Bio je...
impresioniran.
»P-pa, nije, Vaša Visosti«, rekla sam. Moja pokornost bila je daleko od
mojeg ponašanja prošli put. »Adrian je sam to odlučio.«
Tako mi svega, Tatiana se smijuljila.
»Vrlo diplomatski. Trebalo bi te dati u političare.«
Nathanu se nije svidjelo što je pažnja usmjerena na mene. Ni ja nisam bila
sigurna sviđa li mi se to, bilo napola ugodno ili ne.
»S Priscillom imaš poslovni sastanak? Ili samo prijateljsku večeru?«
Tatiana je maknula pogled s mene.
»Oboje. Između obitelji su se pojavile prepirke. Nije još javno, ali je
počelo curiti. Bune se u vezi sa sigurnosti. Neki su spremni sada započeti
s treningom. Drugi se pitaju mogu li čuvari bez sna.« Okrenula je očima.
»I to su još blagi prijedlozi.«
Nema sumnje. Ovaj je posjet postao zanimljiviji.
»Nadam se da ćeš ušutkati one koji žele postati vojska«, gunđao je
Nathan. »To da se mi borimo skupa s čuvarima je apsurdno.«
»Ono što je apsurdno,« rekla je Tatiana, »jest postojanje sukoba među
plemićkim klasama. To je ono što ja želim ušutkati.« Ton njezina glasa
postao je uzvišen, kraljevski. »Mi smo vođe među morojima. Moramo biti
uzor. Moramo biti ujedinjeni kako bismo preživjeli.«
Pažljivo sam je proučavala. Što je to značilo? Nije se izjasnila ni za ni
protiv Nathanova stava o tome trebaju li se moroji boriti. Spomenula je
samo uspostavu mira među svojima. Ali, kako? Je li njezina metoda bila
podupiranje novog pokreta ili njegovo zaustavljanje? Sigurnost je svima
postala ogromna briga nakon napada i na nju je palo da pronađe rješenje.
»Meni zvuči prilično teško«, rekao je Adrian glumeći da je zaboravio na
ozbiljnost stvari. »Budeš li kasnije željela cigaretu, napravit ću iznimku.«
»Zadovoljit ću se time da sutra dođeš u posjet, baš kao što i pristoji«, suho
je rekla. »Cigarete ostavi doma.« Pogledala je njegovu praznu čašu. »Kao
i ostale stvari.«
U pogledu joj se pojavio bljesak čelične odlučnosti i, iako se otopio istom
brzinom kojom se pojavio, skoro sam osjetila olakšanje. Evo ledene
Tatiane kakvu poznajem.
Salutirao je.
»Primljeno na znanje.«
Tatiana je nama ostalima uputila kratak pogled.
»Želim vam ugodan ostatak večeri«, bio je njezin jedini pozdrav.
Ponovno smo naklonili, a onda je krenula prema izlazu. Dok je kretala,
43
čula sam metež i mrmljanje. Shvatila sam da je imala pratnju koju je
ostavila u hodniku prije nego što je došla pozdraviti Adriana. Nakon toga
večera je bila tiha. Tatianin posjet nekako nas je zapanjio. Bar nisam više
trebala slušati kako se prepiru Adrian i njegov otac. Daniella je uglavnom
održavala ono malo razgovora sro nam je bilo preostalo, pokušavajući se
raspitivati o mojim interesima, i tada sam shvatila da tijekom Tatianina
kratkog posjeta nije rekla niti riječ. Daniella je vjenčanjem ušla u obitelj
Ivaškov i pitala sam se je li kraljicu smatrala zastrašujućom.
Kada je došlo vrijeme našeg odlaska, Daniella je bila sva nasmijana, dok
se Nathan povukao u radnu sobu.
»Moraš češće dolaziti«, rekla je Adrianu pogladivši ga po kosi unatoč
njegovu protivljenju. »Rose, i ti si uvijek dobrodošla.«
»Hvala«, zaprepašteno sam rekla.
Nastavila sam proučavati njezino lice ne bih li otkrila da laže, ali mislim
da nije lagala. To nije imalo smisla. Moroji nisu odobravali duge veze s
dhampirima. Posebno ne plemićki moroji. A plemićki moroji u rodu s
kraljicom osobito nisu to odobravali, barem koliko su prošla iskustva to
pokazivala.
Adrian je uzdahnuo.
»Možda ako njega ne bude. Oh, prokletstvo. To me podsjetilo. Prošli put
kada sam bio ovdje ostavio sam kaput, želio sam prebrzo otići.«
»Imaš oko cirka pedeset kaputa«, primijetila sam.
»Pitaj Torrie«, rekla je Daniella. »Ona će znati gdje je.«
Adrian je otišao potražiti domaćicu ostavivši me sa svojom majkom.
Trebala sam voditi pristojan, neobavezan razgovor, ali je moja znatiželja
pobijedila.
»Večera je bila uistinu odlična«, iskreno sam joj rekla. »I nadam se da
ovo nećete krivo protumačiti... ali mislim... pa, izgleda da vi nemate ništa
protiv toga da smo Adrian i ja zajedno.«
Jasno je kimnula.
»I nemam.«
»I...« dobro, morala sam reći. »Tat… kraljica Tatiana, isto se činilo da je
njoj to O. K.«
»I jest.«
Pokušala sam zadržati vilicu da doslovno ne tresne u pod.
»Ali... hoću reći, kada sam zadnji put s njom razgovarala, bila je uistinu
ljuta. Stalno je ponavljala da nikada neće dopustiti da budemo zajedno u
budućnosti ili da se vjenčamo ili bilo što slično.« Ulagivala sam joj se
prisjećajući se Adrianove šale. »Pretpostavljala sam da Vi mislite isto.
44
Lord Ivaškov misli. Ne želite stvarno da vaš sin bude zauvijek s
dhampiricom.«
Daniellin osmijeh bio je ljubazan, ali malo ukrivljen.
»Planiraš li ti biti s njim zauvijek? Planiraš li se ti za njega udati i smiriti
se?«
Pitanje me uhvatilo potpuno nespremnu.
»Ja.... ne... mislim, bez uvrede Adrianu. Samo nisam nikada planirala...«
»Uopće se smiriti?« Mudro je kimnula. »Tako sam i mislila. Vjeruj mi,
znam da se Adrian šalio. Svi odmah brzaju sa zaključcima o nečemu što
se još nije ni dogodilo. Čula sam za tebe, Rose, svi su čuli za tebe. I divim
ti se. I na temelju onog što sam čula pretpostavljam da nisi tip koji će se
odreći posla čuvarice kako bi postala kućanica.«
»U pravu ste«, priznala sam.
»Onda ne vidim u čemu je problem. Oboje ste još mladi. Imate se pravo
zabavljati i sada raditi što želite, ali ja, ti i ja, znamo da, čak i budeš li se
viđala s Adrianom ostatak života, nećeš se udati i smiriti. I to nema veze s
onim što govori Nathan ili netko drugi. Takav je svijet. Ti si takva osoba.
Vidim to u tvojim očima. I Tatiana je to shvatila i zato je popustila. Ti se
trebaš tamo vani boriti i to je ono što ćeš i učiniti. Naravno, ako uistinu
želiš biti čuvarica.«
»Želim.«
Zurila sam u nju u čudu. Njezin stav bio je nevjerojatan. Ona je prva
plemkinja koja nije isprva poludjela i pobješnjela zbog spoja moroja i
dhampira. Kada bi ostali dijelili njezino mišljenje, olakšali bi tako mnoge
živote. I bila je u pravu. Nije bilo važno ono što misli Nathan.
Ne bi bilo važno ni da je ovdje Dimitri.
Poanta je u tome da Adrian i ja nećemo biti zajedno do kraja života jer ću
ja uvijek biti čuvarica na dužnosti i neću se odmarati kao on. Bilo je
oslobađajuće to shvatiti... no ipak me malo i rastužilo.
Vidjela sam iza nje kako se Adrian približava hodnikom. Daniella se
nagnula naprijed stišavši glas. U njezinu glasu bilo je sjetnog prizvuka
dok je govorila tonom zabrinute majke.
»Ali, Rose? Iako se ja slažem da vas dvoje budete zajedno i sretni, molim
te, pokušaj inu ne slomiti srce prejako kada za to dođe vrijeme.«
4 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 5:54 pm
Margita
Administrator
Četvrto poglavlje
Odlučila sam da je najbolje ne spominjati Adrianu razgovor s njegovom
majkom. Nisam trebala psihičke moći kako bih osjetila njegovo
izmiješano raspoloženje dok smo hodali natrag prema gostinjskim
kućama. Otac mu je išao na živce, ali majčino prihvaćanje ga je
oraspoložilo. Nisam to htjela pokvariti dajući Adrianu do znanja kako
njegova majka odobrava našu vezu samo zato što misli da je to
privremena zabava.
»Znači, ideš s Lissom?« pitao je kad smo došli do moje sobe.
»Aha, sorry. Znaš, ženske spike.«
A pod ženskim spikama mislila sam na provaljivanje.
Činilo se da je Adrian malo razočaran, ali sam znala da nam ne zavidi na
prijateljstvu. Lagano se nasmiješio i omotao ruke oko mog struka
naginjući se kako bi me poljubio. Naše usne su se spojile i obuzela me
ona toplina koja me uvijek iznenađivala. Odvojili smo se nakon nekoliko
slatkih trenutaka, ali njegov je pogled govorio da mu to nije bilo lako.
»Vidimo se kasnije«, rekla sam. Još jednom me kratko poljubio i krenuo
prema svojoj sobi.
Odmah sam potražila Lissu koja je bila u svojoj sobi. Koncentrirano je
zurila u srebrnu žlicu, a kroz našu vezu mogla sam osjetiti njezinu
namjeru. Pokušavala ju je napuniti pomoću kompulzije duha, tako da se
razveseli svatko tko bi je držao. Pitala sam se je li ju namijenila sebi ili je
to samo slučajni eksperiment. Nisam istraživala njezin um kako bih to
doznala.
»Žlica?« veselo sam upitala.
Slegnula je ramenima i spustila je.
»Ej, pa nije baš lako doći do srebra. Moram uzeti što god mogu.«
»Dobro, poslužit će za vesele večere.«
Nasmijala se i stavila noge na stolić od ebanovine koji je stajao u sredini
boravka njezina malog apartmana. Svaki put kada bih ga vidjela,
podsjetio bi me na sjajni crni namještaj koji sam imala u vlastitom
apartmanu dok sam bila u zatvoru u Rusiji. Borila sam se protiv Dimitrija
kolcem napravljenim od noge stolca koji je bio u sličnom stilu kao ovaj
stolić.
»Kad smo kod toga... kakva je bila tvoja večera?«
»Nije bila tako loša kao što sam zamišljala«, priznala sam. »Ipak, nisam
prije shvaćala kakav je kreten Adrianov tata. Njegova mama je pak
poprilično cool. Ne stvara probleme u vezi s našom vezom.«
46
»Da, upoznala sam je. Draga je... iako nisam mislila da je toliko draga da
prihvati skandaloznu vezu. Pretpostavljam da se Njezino Kraljevsko
Visočanstvo nije pojavilo?« Lissa se zezala, stoga ju je moj odgovor
oborio s nogu.
»Jest, i... nije bilo grozno.«
»Molim? Jesi rekla nije?«
»Znam, znam. Bilo je tako ludo. Bio je to stvarno kratak posjet Adrianu i
ponašala se kao da je to što sam ja tamo normalna stvar.« Nije mi se dalo
prekapati po politici Tatianina pogleda na treniranje moroja za borbu.
»Naravno, tko zna što bi se dogodilo da je ostala? Možda bi se pretvorila
u onu staru sebe. U tom slučaju trebao bi mi cijeli set magičnog srebrnog
posuđa, kako bi me zaustavio da je ne napadnem nožem.«
Lissa je uzdahnula.
»Rose, ne možeš se tako šaliti.«
Nacerila sam se.
»Ja kažem ono što se ti bojiš reći.« Na to se nasmiješila.
»Prošlo je dugo vremena otkada to nisam čula«, nježno je rekla.
Zbog mog puta u Rusiju naše je prijateljstvo malo napuklo, a to je
završilo mojom spoznajom koliko mi puno zapravo znači.
Ostatak vremena smo se družile pričajući o Adrianu i ostalim tračevima.
Laknulo mi je što više nije neraspoložena zbog Christiana, ali kako je dan
prolazio, njezina tjeskoba zbog naše neizbježne misije s Mijom je rasla.
»Sve će biti u redu«, rekla sam joj kada je došlo vrijeme.
Krenule smo natrag preko ukrašenih dvorskih površina, u udobnim
trapericama i majicama kratkih rukava. Lijepo je biti oslobođen od
školskog policijskog sata, ali s druge strane, nisam se baš osjećala
skrivenom vani na jakom suncu.
»Ovo će biti lako.«
Lissa me ošinula pogledom, ali nije ništa rekla. Čuvari su bili zaštitna sila
našeg svijeta, a ovo je bio njihov stožer. Provaliti u njega bit će sve osim
lako.
Ipak, kada smo stigli do Mije, ona je izgledala odlučno i njezin stav me
ohrabrio, kao i to što je bila obučena u crno. Istina je da joj to neće puno
koristiti na suncu, ali tako ovo izgleda više legitimno. Umirala sam od
znatiželje da saznam što je bilo s Christianom, kao i Lissa. Ali opet, bila
je to jedna od onih tema koju je bolje ostaviti netaknutom.
Ipak, Mia nam je objasnila svoj plan i ja sam iskreno vjerovala da je imao
oko šezdeset pet posto šanse da bude uspješan. Lissi je bilo nelagodno
zbog njezine uloge zbog toga što je uključivala kompulziju, ali bila je
timski igrač te je pristala. Još jednom prošle smo sve u detalje i zatim se
47
uputile prema zgradi u kojoj su se nalazile čuvarske operacije. Već sam
jednom bila tamo, i to kada me Dimitri poveo sa sobom kako bih vidjela
Viktora u pritvoru koji je graničio s čuvarskim stožerom. Prije toga nisam
nikada provela toliko vremena u glavnom uredu i, kao što je Mia
predvidjela, u ovo doba dana nije bilo puno osoblja.
Kada smo ušle, našle smo se kod recepcije koja je izgledala kao i svaka
druga u bilo kojem administrativnom uredu. Za stolom, pred
kompjuterom, sjedio je strogi čuvar. Oko njega su bili ormarići puni
registratora i razni spisi. U ovo doba noći vjerojatno nije imao puno posla,
ali je očito bio u stanju visoke pripravnosti. Iza njega bila su vrata koja su
mi privukla pažnju. Mia je rekla da su ta vrata prolaz koji vodi svim
čuvarskim tajnama, njihovim podacima i glavnim uredima, kao i u
prostorije s nadzorom pomoću kojeg se nadgledaju visokorizična područja
dvora.
Strog ili ne, čuvar se lagano nasmiješio Miji.
»Zar nije malo kasno za tebe? Nisi došla na poduku ili?«
Odvratila mu je smiješkom. Vjerojatno je to bio jedan od čuvara s kojim
se sprijateljila tijekom vremena koje je provela na dvoru.
»Ne, sa mnom su moji prijatelji pa sam ih htjela malo provesti okolo.«
Kada je pogledao mene i Lissu, podigao je obrvu. Lagano je kimnuo u
znak potvrde.
»Princezo Dragomir. Čuvarice Hathaway.«
Očito se pročulo o nama. Ovo je bilo prvi put da su mi se obratili
izgovorivši moju novu titulu. To me malo prenerazilo, i zbog toga sam
osjećala laganu grižnju savjesti što sam izdala grupu čiji sam član tek
postala.
»Ovo je Don«, objasnila je Mia. »Done, princeza te želi zamoliti za
uslugu.« Značajno je pogledala Lissu.
Lissa je duboko udahnula i ja sam kroz našu vezu osjetila magiju
kompulzije dok je koncentrirano gledala u njega.
»Done«, rekla je čvrsto, »daj nam ključeve i šifre od arhive koja je dolje,
a zatim se pobrini da ugasiš kamere na tom dijelu.«
Namrštio se.
»Zašto bih ja...« Ali, dok su njezine oči hvatale njegov pogled, vidjela
sam kako ga obuzima kompulzija. Crte njegova lica omekšale su i postale
suglasne i ja sam odahnula s olakšanjem. Mnogi su bili dovoljno jaki da
se odupru kompulziji, posebno onoj koja je dolazila od običnih moroja.
Lissa je bila puno jača zbog duha iako nikad ne znaš hoće li netko
popustiti.
48
»Naravno«, rekao je ustajući. Otvorio je ladicu stola i predao Miji snop
ključeva koje je ona odmah dala meni. »Šifra je 4312578.« Zapamtila sam
je te nas je pozvao kroz svemoćna vrata. Iza njih hodnici su se dijelili u
svim smjerovima. Pokazao je na onaj desno od nas. »Tamo dolje. Na
kraju skrenite lijevo, spustite se po stepenicama dva puta i prođite kroz
vrata na desnoj strani.«
Mia me pogledala kako bi se uvjerila da sam sve zapamtila. Kimnula sam
i ponovno se okrenula prema njemu.
»Sada se pobrini da su sigurnosne kamere isključene.«
»Odvedi nas«, čvrsto je rekla Lissa.
Don se nije mogao oduprijeti njezinoj naredbi. Mia i Lissa su ga slijedile
ostavljajući me samu. Ovaj dio plana ticao se mene i požurila sam niz
hodnik. Sada je u zgradi bilo malo osoblja, ali još sam uvijek mogla
naletjeti na nekoga i ne bih imala kompulziju koja bi mi pomogla da se
izvučem.
Donove upute bile su točne, ali bez obzira na to, nisam bila spremna kada
sam ukucala šifru i ušla u trezor. Kroz ogromnu halu protezali su se
redovi i redovi puni ladica. Nisam im vidjela kraj. Ladice su bile
naslagane u visinu, a blijedo fluorescentno svjetlo i jeziva tišina svemu su
dale sablastan osjećaj kao da je mjesto opsjednuto. Sve čuvarske
informacije prije digitalnog doba. Samo je Bog znao koliko daleko sežu u
prošlost. U dane srednjovjekovne Europe? Odjednom sam se uplašila i
počela se pitati mogu li to uopće izvesti.
Prišla sam prvom redu sa svoje lijeve strane i laknulo mi je kada sam
vidjela da je označen. Pisalo je AA1. Ispod je pisalo AA2 i tako dalje. Oh,
bože. Samo slovo A zauzima nekoliko redova. Bila sam zahvalna što je
bilo jednostavno organizirano po abecedi i shvaćala sam zašto ti redovi
idu u beskonačnost. Trebala sam proći pored više od tri četvrtine njih
kako bih došla do T. I tek kada sam došla do TA27, pronašla sam spis o
zatvoru Tarasov.
Bila sam zadihana. Fascikl je bio debeo, pun svakojakih dokumenata. Bile
su tu stranice ispisane poviješću zatvora i sustavom seljenja, kao i nacrti
za svaku lokaciju. Nisam mogla vjerovati. Tako mnogo informacija... ali
što mi treba? Što će mi biti korisno? Odgovor je stigao brzo: sve.
Zatvorila sam ladicu i stavila fascikl pod ruku. O. K. Vrijeme je da
zbrišem.
Okrenula sam se i lagano cupkala prema izlazu. Sada kada sam imala što
mi je trebalo, morala sam brzo pobjeći. Gotovo sam stigla do izlaza, kad
sam začula lagan klik i vrata su se otvorila. Smrzla sam se kad je ušao
nepoznati dhampir. Očito zapanjen i on se skamenio, što sam protumačila
49
kao mali blagoslov što me nije istog trena pritisnuo uza zid i počeo
ispitivati.
»Ti si Rose Hathaway«, rekao je. Dragi bože. Je 1' postojao netko tko nije
znao tko sam?
Bila sam napeta jer nisam znala što očekivati, ali sam progovo¬rila kao da
je naš susret logična stvar.
»Tako se čini. Tko si ti?«
»Mikhail Tanner«, rekao je još uvijek zbunjeno. »Što radiš ovdje?«
»Došla sam po zadatku«, rekla sam živahno. Pokazala sam na fascikl.
»Čuvar koji je ovdje na dužnosti trebao je nešto.«
»Lažeš«, rekao je. »Ja sam čuvar na dužnosti u arhivu. Da je netko nešto
trebao, poslali bi mene.«
Oh, sranje. Kao, najbolji planovi ne propadaju. Ipak, dok sam tako stajala,
na pamet mi je pala čudna misao. Po izgledu mi uopće nije bio poznat:
kovrčava smeđa kosa, prosječna visina, kasne dvadesete. Zapravo,
prilično zgodan. Ali, po imenu... nešto s njegovim imenom...
»Gospođica Karp«, prošaptala sam. »Ti si taj... ti si bio u vezi s
gospođicom Karp.«
Ukočio se i oprezno je suzio svoje plave oči.
»Što ti znaš o tome?«
Progutala sam knedlu. Ono što sam napravila, ili pokušala napraviti
Dimitriju, nije bio prvi slučaj.
»Volio si je. Otišao si kako bi je ubio... nakon što je pretvorena...«
Gospođica Karp je prije nekoliko godina bila naša profesorica. Bila je
korisnik duha i posljedice su je tjerale u ludilo. Napravila je jedino što je
mogla kako bi se spasila od ludila: postala je strigoj. Mikhail, njezin
ljubavnik, učinio je ono jedino što je znao kako bi je oslobodio tog zlog
stanja: potražio ju je kako bi je ubio. Shvatila sam da stojim licem u lice s
herojem ljubavne priče koja je dramatična kao i moja vlastita.
»Ali je nikada nisi pronašao«, nježno sam rekla. »Je 1' tako?«
Dugo nije odgovorio, a njegove oči su me detaljno prosuđivale. Pitala sam
se o čemu razmišlja. Njoj? Vlastitoj boli? Ili proučava mene.
»Ne«, konačno je rekao. »Morao sam prestati. Čuvari su me više trebali.«
Govorio je smireno, kontrolirano poput svih izvrsnih čuvara, ali u
njegovim očima vidjela sam tugu, tugu koju sam i više nego razumjela.
Oklijevala sam prije nego što sam ugrabila jedinu priliku da me ne uhvate
i da ne završim u zatvorskoj ćeliji.
»Znam... znam da imaš potpuno pravo izvući me odavde i prijaviti.
Trebao bi. To je ono što ti je dužnost, ono što bih i ja napravila. Ali, stvar
50
je u tome da...« Ponovno sam kimnula prema fasciklu. »Dakle, ja zapravo
pokušavam napraviti ono što si ti htio. Pokušavam nekoga spasiti.«
I dalje je šutio. Vjerojatno je mogao naslutiti na koga sam mislila i
pretpostaviti da je »spasiti« značilo »ubiti«. Ako je znao tko sam, znao je i
tko mi je bio mentor. Samo je nekolicina znala za moju ljubavnu vezu s
Dimitrijem, ali to da mi je do njega bilo stalo, logičan je zaključak.
»Znaš, to je uzaludno«, napokon je rekao Mikhail. Ovaj put mu je glas
lagano podrhtavao. »Pokušao sam... silno sam je pokušavao pronaći. Ali,
kada žele nestati... kada ne žele biti pronađeni...« Odmahnuo je glavom.
»Ne možemo ništa učiniti. Razumijem zašto to želiš napraviti. Vjeruj mi,
razumijem. Ali, nemoguće je. Nikada ga nećeš pronaći ako on to ne želi.«
Razmišljala sam o tome koliko mogu reći Mikhailu, koliko bih uopće
trebala. Zapravo sam shvatila da, ako postoji itko na svijetu tko razumije
to kroz što prolazim, to je on. Osim toga, nije da sam imala drugih opcija.
»Stvar je u tome da mislim da ga mogu pronaći«, polako sam rekla.
»Traži me.«
»Molim?« podigle su mu se obrve. »Kako znaš?«
»Zato što mi on, ovaj, šalje pisma o tome.«
Odmah mu se vratio onaj izgled neustrašivog vojnika.
»Ako to znaš, ako ga možeš pronaći... trebala bi skupiti snage i ubiti ga.«
Klonula sam kada je izrekao zadnje riječi i bojala sam se reakcije na moje
sljedeće riječi.
»Bi li mi vjerovao kada bih ti rekla da postoji način da ga spasim?«
»Misliš tako da ga uništiš.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne... mislim da ga stvarno spasim. Način da ga vratim u prvobitno
stanje.«
»Ne«, ukočeno je rekao Mikhail. »To je nemoguće.«
»Možda i nije. Znam nekoga tko je to napravio, vratio strigoja u život.«
O. K., to je bila mala laž. Zapravo i ne poznam tu osobu, ali namjeravam
doći do znati-nekog-tko-zna-nekog...
»To je nemoguće«, ponovio je. »Strigoji su mrtvi. Besmrtni. Nema
razlike.«
»Što ako postoji način?« rekla sam. »Što ako se to može napraviti? Što
ako gđica Karp, ako Šonja, može ponovno postati morojka? Što ako
ponovno možete biti zajedno?« To bi značilo da bi ponovno bila luda, ali
to je tehnikalija za kasnije.
Činilo mi se da je prošla vječnost prije nego što je odgovorio i moja
tjeskoba je rasla. Lissa nije mogla vršiti kompulziju zauvijek, a rekla sam
Miji da ću biti brza. Ako se brzo ne vratim, sve će propasti. Ipak,
51
promatrajući ga kako razmišlja, vidjela sam kolebanje. Nakon toliko
vremena, još uvijek je volio Šonju.
»Ako je to što govoriš istina, a ne vjerujem, onda idem s tobom.«
Opa, ne. To nije u planu.
»Ne možeš«, brzo sam rekla. »Već imam raspoređenu ekipu.« Još jedna
mala laž. »Ako još koga dodam, mogla bih sve pokvariti. Neću to
napraviti sama«, rekla sam i isključila ono što sam mislila da će mu biti
sljedeći argument. »Ako mi stvarno želiš pomoći, stvarno želiš priliku da
je vratiš, moraš me pustiti.«
»To može biti istina«, ponovio je. Ali, u njegovu glasu čula sam sumnju i
iskoristila je.
»Možeš li riskirati?«
Još tišine. Sada sam se počela znojiti. Mikhail je na trenutak zatvorio oči i
duboko udahnuo. Zatim se pomaknuo u stranu i pokazao prema vratima.
»Idi.«
Skoro sam pala od olakšanja i odmah zgrabila kvaku.
»Hvala ti. Puno ti hvala.«
»Mogao bih nastradati zbog ovoga«, ozbiljno je rekao. »I još uvijek
mislim da to nije moguće.«
»Ali se nadaš da jest.« Nije mi trebao odgovoriti kako bih znala da sam u
pravu. Otvorila sam vrata, ali prije nego što sam izašla, zastala sam i
pogledala ga. Ovaj put nije krio tugu i bol na licu. »Ako to misliš... ako
želiš pomoći... možda ćeš na neki način i moći.«
Otkrio mi se još jedan dio slagalice, još jedan način na koji bismo ovo
mogli izvesti. Objasnila sam mu što trebam od njega i bila sam
iznenađena kako je brzo pristao. Shvatila sam da je stvarno sličan meni.
Oboje smo znali da je ideja o vraćanju strigoja nemoguća... ali ipak smo
tako, tako jako željeli vjerovati da se to može napraviti.
Nakon toga sam se sama uspela stepenicama. Don nije bio za svojim
stolom i pitala sam se što je Mia s njim napravila. Nisam pokušavala
saznati i umjesto toga krenula sam van prema malom dvorištu gdje smo se
dogovorile sastati. Mia i Lissa čekale su i nestrpljivo koračale. Kako više
nisam bila uznemirena, otvorila sam se vezi i osjetila Lissin nemir.
»Hvala bogu«, rekla je kad me ugledala. »Mislile smo da su te uhvatili.«
»Pa... to je duga priča.« S time se nisam htjela zamarati. »Imam ono što
trebam. I... zapravo, imam puno više. Mislim da to možemo učiniti.«
Mia mi je uputila pogled koji je bio oboje: i iskosa i sjetan.
»Stvarno bih željela znati što ste naumile.«
Krenule smo, a ja sam odmahnula glavom.
»Ne«, odgovorila sam. »Nisam sigurna da to želiš.«
52
Peto poglavlje
Odlučila sam da je najbolje da, nakon što se vratimo u Lissinu sobu,
ostanemo dugo budne i proučavamo dokumente. Kada sam joj ispričala
svoj susret s Mikhailom, koji nisam spomenula Miji, njezini osjećaji
postali su potpuno zbrkani. Prva joj je reakcija bila iznenađenje, ali bilo je
tu i drugih osjećaja. Strah zbog problema u koje sam mogla upasti. Malo
romantike zbog toga što smo oboje, i Mikhail i ja, spremni učiniti za one
koje volimo. Pitanje je bi li ona učinila isto da je Christian u toj situaciji.
Odmah je odlučila da bi; njezina ljubav je još uvijek bila toliko jaka.
Zatim je sama sebi rekla da je za njega nije briga, što bi me strašno
iživciralo da nisam bila toliko zaokupljena drugim mislima.
»Što nije u redu?« pitala je.
Uznemireno sam naglas uzdahnula dok sam čitala njezine misli, a da to
nisam ni primijetila. Nisam htjela da sazna kako sam joj kopala po glavi,
stoga sam joj pokazala papire koji su bili rašireni na krevetu.
»Samo pokušavam skužiti ovo.« To nije ni bilo daleko od istine.
Raspored zatvora bio je zamršen. Ćelije su zauzimale dva kata i bile su
malene, samo jedan zatvorenik po svakoj. U papirima nije pisalo zašto, ali
to je bilo očito. To se slagalo s onim što je rekao Abe, da čuvaju
kriminalce kako ne bi postali strigoji. Da sam ja zatvorena godinama,
razumjela bih kako mogu doći u kušnju da puknem i ubijem cimera kako
bih postala strigoj i pobjegla. Ćelije su također smještene u samom centru
građevine, okružene su čuvarima, uredima, »prostorijama za vježbanje«,
kuhinjom i sobom za hranitelje. Dokumenti su sadržavali i smjenu straže,
kao i raspored hranjenja. Na hranjenje su navodno išli u pratnji, jedan po
jedan, praćeni jakim osiguranjem i bilo im je dopušteno popiti samo
kratak mlaz krvi. Ponovno, kako bi zatvorenici bili slabi i kako bi ih
spriječili u tome da postanu strigoji.
Sve su to bile korisne informacije, ali bilo je teško vjerovati da su još
aktualne s obzirom na to da su ovi papiri stari pet godina. Postojala je
velika vjerojatnost da sada zatvor ima novu nadzornu opremu. Jedini
podaci na koje možemo računati jesu lokacija zatvora i docrt zgrade.
»Kako napreduje tvoja vještina izrađivanja amajlija?« pitala sam Lissu.
Iako nije mogla pretočiti toliko iscjeliteljskog duha u moj prsten kao žena
po imenu Oksana koju sam poznavala, primijetila sam da se moja tamom
pobuđena narav malo smirila. Lissa je napravila jedan prsten i Adrianu
iako nisam sa sigurnošću mogla tvrditi da mu je on pomogao kontrolirati
poroke u posljednje vrijeme, poroke kojima se inače odavao kako bi
kontrolirao duh.
53
Slegnula je ramenima i izvalila se na leđa. Ispunila ju je iscrpljenost, ali se
trudila ostati budna radi mene.
»Ide mi sve bolje. Voljela bih da mogu upoznati Oksanu.«
»Možda jednog dana«, neodređeno sam rekla. Mislim da Oksana nikada
ne bi napustila Sibir. Pobjegla je sa svojim čuvarom i htjela je da se o njoj
ništa više ne zna. Osim toga, nakon svojih muka ne želim da i Lissa ide
tamo. »Jesi li uspjela staviti unutra nešto osim iscjeljenja?« Trenutak
kasnije sama sam odgovorila na svoje pitanje. »Ah, da. Žlica.«
Lissa je napravila grimasu koja se pretvorila u zijevanje.
»Mislim da nije baš dobro ispalo.«
»Hmm.«
»Hmm?«
Ponovno sam pogledala nacrte.
»Razmišljam o tome kako bi nam puno pomogla da to izvedemo kad bi
uspjela napraviti još nekoliko kompulzivnih amajlija. Moramo natjerati
ljude da vide ono što mi želimo da vide.«
Pogotovo ako je Viktor, čije kompulzivne moći nisu ni blizu njezinih,
uspio upotrijebiti privjesak s magijom požude, ona bi mogla napraviti ono
što meni treba. Samo treba više vježbati. Razumjela je osnovni postupak,
ali je imala problema s trajanjem željenih efekata. Jedini problem u vezi s
tim što tražim od nje da to čini jest to što je tjeram da više koristi duh.
Čak i ako se posljedice ne pokažu odmah, vjerojatno će se vratiti i
progoniti je u budućnosti.
Znatiželjno me pogledala, ali kada sam vidjela kako opet zijeva, rekla sam
joj da ne brine. Objasnit ću joj sutra. Nije se bunila i, nakon kratkog
zagrljaja, svaka je otišla u svoj krevet. Nećemo se puno naspavati, ali
trebamo iskoristiti koliko god vremena možemo. Sutra je veliki dan.
Kada sam išla na suđenje Viktoru, nosila sam varijaciju službene crnobijele
odjeće. U normalnim situacijama čuvari su nosili običnu odjeću.
No, za svečane događaje željeli su da izgledamo uredno i profesionalno.
Jutro nakon našeg hrabrog provaljivanja prvi sam put doživjela istinski
osjećaj čuvarske mode. Na Viktorovu suđenju nosila sam rabljenu odjeću,
ali sada sam imala službenu čuvarsku odjeću, skrojenu po mojim
mjerama: crne hlače ravnog kroja, bijelu košulju i crni sakoić koji mi je
savršeno pristajao. On sigurno nije zamišljen kako bi izgledao seksi, ali
način na koji mi je obgrlio struk i bokove učinio je dobro mom tijelu. Bila
sam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu i, nakon nekoliko minuta
razmišljanja, kosu sam podigla u jednostavno spletenu punđu pa su se
jasno vidjele sve moje oznake molnija. Koža je još uvijek bila malo
iziritirana, ali bar nisam više imala zavoj. Izgledala sam jako...
54
profesionalno. Sjetila sam se Sydney. Ona je bila čovjek, alkemičarka
koja je radila s morojima i dhampirima kako bi spriječila ostatak svijeta
da dozna za postojanje vampira. Svojim pravim smislom za modu uvijek
je izgledala kao da je spremna za poslovni sastanak. Stalno sam joj htjela
poslati aktovku za Božić.
Ako je ikad bilo pravo vrijeme za pokazivanje, onda je to bilo danas.
Nakon ispita i diplome ovo je bio sljedeći veliki korak u postajanju
čuvarom. Radilo se o svečanom ručku kojem će prisustvovati svi novi
diplomanti. Tamo će biti moroji koji dobivaju svoje nove čuvare, s nadom
da će procijeniti kandidate. Do sada su naši rezultati iz škole i s ispita već
bili objavljeni i ovo je bila prilika da nas moroji upoznaju i daju ponude
za željenog čuvara. Naravno, većina će gostiju biti plemići, ali bit će i
nekolicina drugih važnih moroja.
Stvarno se nisam htjela isticati kako bi me dopala neka otmjena obitelj.
Jedina osoba koju sam željela čuvati bila je Lissa. Ipak, morala sam
ostaviti dobar dojam. Trebala sam im dati do znanja da sam ja ta koja bi
trebala biti s njom.
Zajedno smo otišle u kraljevsku dvoranu za bal. To je bilo jedino mjesto
dovoljno veliko da primi ovoliki broj ljudi jer nisu tu bili samo oni koji su
diplomirali na Sv. Vladimiru. Sve američke škole poslale su svoje regrute
i na trenutak mi se zavrtjelo od crno-bijelog mora. Poneke boje, plemići
odjeveni u najbolju odjeću, malo su oživljavale paletu. Oko nas se činilo
da zidovi sjaje zbog freski u vodenim bojama. Lissa nije obukla haljinu za
bal, ali je izgledala vrlo lijepo u plavozelenoj haljini od svile koja prati
liniju tijela.
Plemići koji su još tijekom odgoja bili naučeni na druženja kružili su
okolo, ali moji kolege su se nelagodno kretali. Nikome to nije smetalo.
Odlučila sam da je najbolje ne spominjati Adrianu razgovor s njegovom
majkom. Nisam trebala psihičke moći kako bih osjetila njegovo
izmiješano raspoloženje dok smo hodali natrag prema gostinjskim
kućama. Otac mu je išao na živce, ali majčino prihvaćanje ga je
oraspoložilo. Nisam to htjela pokvariti dajući Adrianu do znanja kako
njegova majka odobrava našu vezu samo zato što misli da je to
privremena zabava.
»Znači, ideš s Lissom?« pitao je kad smo došli do moje sobe.
»Aha, sorry. Znaš, ženske spike.«
A pod ženskim spikama mislila sam na provaljivanje.
Činilo se da je Adrian malo razočaran, ali sam znala da nam ne zavidi na
prijateljstvu. Lagano se nasmiješio i omotao ruke oko mog struka
naginjući se kako bi me poljubio. Naše usne su se spojile i obuzela me
ona toplina koja me uvijek iznenađivala. Odvojili smo se nakon nekoliko
slatkih trenutaka, ali njegov je pogled govorio da mu to nije bilo lako.
»Vidimo se kasnije«, rekla sam. Još jednom me kratko poljubio i krenuo
prema svojoj sobi.
Odmah sam potražila Lissu koja je bila u svojoj sobi. Koncentrirano je
zurila u srebrnu žlicu, a kroz našu vezu mogla sam osjetiti njezinu
namjeru. Pokušavala ju je napuniti pomoću kompulzije duha, tako da se
razveseli svatko tko bi je držao. Pitala sam se je li ju namijenila sebi ili je
to samo slučajni eksperiment. Nisam istraživala njezin um kako bih to
doznala.
»Žlica?« veselo sam upitala.
Slegnula je ramenima i spustila je.
»Ej, pa nije baš lako doći do srebra. Moram uzeti što god mogu.«
»Dobro, poslužit će za vesele večere.«
Nasmijala se i stavila noge na stolić od ebanovine koji je stajao u sredini
boravka njezina malog apartmana. Svaki put kada bih ga vidjela,
podsjetio bi me na sjajni crni namještaj koji sam imala u vlastitom
apartmanu dok sam bila u zatvoru u Rusiji. Borila sam se protiv Dimitrija
kolcem napravljenim od noge stolca koji je bio u sličnom stilu kao ovaj
stolić.
»Kad smo kod toga... kakva je bila tvoja večera?«
»Nije bila tako loša kao što sam zamišljala«, priznala sam. »Ipak, nisam
prije shvaćala kakav je kreten Adrianov tata. Njegova mama je pak
poprilično cool. Ne stvara probleme u vezi s našom vezom.«
46
»Da, upoznala sam je. Draga je... iako nisam mislila da je toliko draga da
prihvati skandaloznu vezu. Pretpostavljam da se Njezino Kraljevsko
Visočanstvo nije pojavilo?« Lissa se zezala, stoga ju je moj odgovor
oborio s nogu.
»Jest, i... nije bilo grozno.«
»Molim? Jesi rekla nije?«
»Znam, znam. Bilo je tako ludo. Bio je to stvarno kratak posjet Adrianu i
ponašala se kao da je to što sam ja tamo normalna stvar.« Nije mi se dalo
prekapati po politici Tatianina pogleda na treniranje moroja za borbu.
»Naravno, tko zna što bi se dogodilo da je ostala? Možda bi se pretvorila
u onu staru sebe. U tom slučaju trebao bi mi cijeli set magičnog srebrnog
posuđa, kako bi me zaustavio da je ne napadnem nožem.«
Lissa je uzdahnula.
»Rose, ne možeš se tako šaliti.«
Nacerila sam se.
»Ja kažem ono što se ti bojiš reći.« Na to se nasmiješila.
»Prošlo je dugo vremena otkada to nisam čula«, nježno je rekla.
Zbog mog puta u Rusiju naše je prijateljstvo malo napuklo, a to je
završilo mojom spoznajom koliko mi puno zapravo znači.
Ostatak vremena smo se družile pričajući o Adrianu i ostalim tračevima.
Laknulo mi je što više nije neraspoložena zbog Christiana, ali kako je dan
prolazio, njezina tjeskoba zbog naše neizbježne misije s Mijom je rasla.
»Sve će biti u redu«, rekla sam joj kada je došlo vrijeme.
Krenule smo natrag preko ukrašenih dvorskih površina, u udobnim
trapericama i majicama kratkih rukava. Lijepo je biti oslobođen od
školskog policijskog sata, ali s druge strane, nisam se baš osjećala
skrivenom vani na jakom suncu.
»Ovo će biti lako.«
Lissa me ošinula pogledom, ali nije ništa rekla. Čuvari su bili zaštitna sila
našeg svijeta, a ovo je bio njihov stožer. Provaliti u njega bit će sve osim
lako.
Ipak, kada smo stigli do Mije, ona je izgledala odlučno i njezin stav me
ohrabrio, kao i to što je bila obučena u crno. Istina je da joj to neće puno
koristiti na suncu, ali tako ovo izgleda više legitimno. Umirala sam od
znatiželje da saznam što je bilo s Christianom, kao i Lissa. Ali opet, bila
je to jedna od onih tema koju je bolje ostaviti netaknutom.
Ipak, Mia nam je objasnila svoj plan i ja sam iskreno vjerovala da je imao
oko šezdeset pet posto šanse da bude uspješan. Lissi je bilo nelagodno
zbog njezine uloge zbog toga što je uključivala kompulziju, ali bila je
timski igrač te je pristala. Još jednom prošle smo sve u detalje i zatim se
47
uputile prema zgradi u kojoj su se nalazile čuvarske operacije. Već sam
jednom bila tamo, i to kada me Dimitri poveo sa sobom kako bih vidjela
Viktora u pritvoru koji je graničio s čuvarskim stožerom. Prije toga nisam
nikada provela toliko vremena u glavnom uredu i, kao što je Mia
predvidjela, u ovo doba dana nije bilo puno osoblja.
Kada smo ušle, našle smo se kod recepcije koja je izgledala kao i svaka
druga u bilo kojem administrativnom uredu. Za stolom, pred
kompjuterom, sjedio je strogi čuvar. Oko njega su bili ormarići puni
registratora i razni spisi. U ovo doba noći vjerojatno nije imao puno posla,
ali je očito bio u stanju visoke pripravnosti. Iza njega bila su vrata koja su
mi privukla pažnju. Mia je rekla da su ta vrata prolaz koji vodi svim
čuvarskim tajnama, njihovim podacima i glavnim uredima, kao i u
prostorije s nadzorom pomoću kojeg se nadgledaju visokorizična područja
dvora.
Strog ili ne, čuvar se lagano nasmiješio Miji.
»Zar nije malo kasno za tebe? Nisi došla na poduku ili?«
Odvratila mu je smiješkom. Vjerojatno je to bio jedan od čuvara s kojim
se sprijateljila tijekom vremena koje je provela na dvoru.
»Ne, sa mnom su moji prijatelji pa sam ih htjela malo provesti okolo.«
Kada je pogledao mene i Lissu, podigao je obrvu. Lagano je kimnuo u
znak potvrde.
»Princezo Dragomir. Čuvarice Hathaway.«
Očito se pročulo o nama. Ovo je bilo prvi put da su mi se obratili
izgovorivši moju novu titulu. To me malo prenerazilo, i zbog toga sam
osjećala laganu grižnju savjesti što sam izdala grupu čiji sam član tek
postala.
»Ovo je Don«, objasnila je Mia. »Done, princeza te želi zamoliti za
uslugu.« Značajno je pogledala Lissu.
Lissa je duboko udahnula i ja sam kroz našu vezu osjetila magiju
kompulzije dok je koncentrirano gledala u njega.
»Done«, rekla je čvrsto, »daj nam ključeve i šifre od arhive koja je dolje,
a zatim se pobrini da ugasiš kamere na tom dijelu.«
Namrštio se.
»Zašto bih ja...« Ali, dok su njezine oči hvatale njegov pogled, vidjela
sam kako ga obuzima kompulzija. Crte njegova lica omekšale su i postale
suglasne i ja sam odahnula s olakšanjem. Mnogi su bili dovoljno jaki da
se odupru kompulziji, posebno onoj koja je dolazila od običnih moroja.
Lissa je bila puno jača zbog duha iako nikad ne znaš hoće li netko
popustiti.
48
»Naravno«, rekao je ustajući. Otvorio je ladicu stola i predao Miji snop
ključeva koje je ona odmah dala meni. »Šifra je 4312578.« Zapamtila sam
je te nas je pozvao kroz svemoćna vrata. Iza njih hodnici su se dijelili u
svim smjerovima. Pokazao je na onaj desno od nas. »Tamo dolje. Na
kraju skrenite lijevo, spustite se po stepenicama dva puta i prođite kroz
vrata na desnoj strani.«
Mia me pogledala kako bi se uvjerila da sam sve zapamtila. Kimnula sam
i ponovno se okrenula prema njemu.
»Sada se pobrini da su sigurnosne kamere isključene.«
»Odvedi nas«, čvrsto je rekla Lissa.
Don se nije mogao oduprijeti njezinoj naredbi. Mia i Lissa su ga slijedile
ostavljajući me samu. Ovaj dio plana ticao se mene i požurila sam niz
hodnik. Sada je u zgradi bilo malo osoblja, ali još sam uvijek mogla
naletjeti na nekoga i ne bih imala kompulziju koja bi mi pomogla da se
izvučem.
Donove upute bile su točne, ali bez obzira na to, nisam bila spremna kada
sam ukucala šifru i ušla u trezor. Kroz ogromnu halu protezali su se
redovi i redovi puni ladica. Nisam im vidjela kraj. Ladice su bile
naslagane u visinu, a blijedo fluorescentno svjetlo i jeziva tišina svemu su
dale sablastan osjećaj kao da je mjesto opsjednuto. Sve čuvarske
informacije prije digitalnog doba. Samo je Bog znao koliko daleko sežu u
prošlost. U dane srednjovjekovne Europe? Odjednom sam se uplašila i
počela se pitati mogu li to uopće izvesti.
Prišla sam prvom redu sa svoje lijeve strane i laknulo mi je kada sam
vidjela da je označen. Pisalo je AA1. Ispod je pisalo AA2 i tako dalje. Oh,
bože. Samo slovo A zauzima nekoliko redova. Bila sam zahvalna što je
bilo jednostavno organizirano po abecedi i shvaćala sam zašto ti redovi
idu u beskonačnost. Trebala sam proći pored više od tri četvrtine njih
kako bih došla do T. I tek kada sam došla do TA27, pronašla sam spis o
zatvoru Tarasov.
Bila sam zadihana. Fascikl je bio debeo, pun svakojakih dokumenata. Bile
su tu stranice ispisane poviješću zatvora i sustavom seljenja, kao i nacrti
za svaku lokaciju. Nisam mogla vjerovati. Tako mnogo informacija... ali
što mi treba? Što će mi biti korisno? Odgovor je stigao brzo: sve.
Zatvorila sam ladicu i stavila fascikl pod ruku. O. K. Vrijeme je da
zbrišem.
Okrenula sam se i lagano cupkala prema izlazu. Sada kada sam imala što
mi je trebalo, morala sam brzo pobjeći. Gotovo sam stigla do izlaza, kad
sam začula lagan klik i vrata su se otvorila. Smrzla sam se kad je ušao
nepoznati dhampir. Očito zapanjen i on se skamenio, što sam protumačila
49
kao mali blagoslov što me nije istog trena pritisnuo uza zid i počeo
ispitivati.
»Ti si Rose Hathaway«, rekao je. Dragi bože. Je 1' postojao netko tko nije
znao tko sam?
Bila sam napeta jer nisam znala što očekivati, ali sam progovo¬rila kao da
je naš susret logična stvar.
»Tako se čini. Tko si ti?«
»Mikhail Tanner«, rekao je još uvijek zbunjeno. »Što radiš ovdje?«
»Došla sam po zadatku«, rekla sam živahno. Pokazala sam na fascikl.
»Čuvar koji je ovdje na dužnosti trebao je nešto.«
»Lažeš«, rekao je. »Ja sam čuvar na dužnosti u arhivu. Da je netko nešto
trebao, poslali bi mene.«
Oh, sranje. Kao, najbolji planovi ne propadaju. Ipak, dok sam tako stajala,
na pamet mi je pala čudna misao. Po izgledu mi uopće nije bio poznat:
kovrčava smeđa kosa, prosječna visina, kasne dvadesete. Zapravo,
prilično zgodan. Ali, po imenu... nešto s njegovim imenom...
»Gospođica Karp«, prošaptala sam. »Ti si taj... ti si bio u vezi s
gospođicom Karp.«
Ukočio se i oprezno je suzio svoje plave oči.
»Što ti znaš o tome?«
Progutala sam knedlu. Ono što sam napravila, ili pokušala napraviti
Dimitriju, nije bio prvi slučaj.
»Volio si je. Otišao si kako bi je ubio... nakon što je pretvorena...«
Gospođica Karp je prije nekoliko godina bila naša profesorica. Bila je
korisnik duha i posljedice su je tjerale u ludilo. Napravila je jedino što je
mogla kako bi se spasila od ludila: postala je strigoj. Mikhail, njezin
ljubavnik, učinio je ono jedino što je znao kako bi je oslobodio tog zlog
stanja: potražio ju je kako bi je ubio. Shvatila sam da stojim licem u lice s
herojem ljubavne priče koja je dramatična kao i moja vlastita.
»Ali je nikada nisi pronašao«, nježno sam rekla. »Je 1' tako?«
Dugo nije odgovorio, a njegove oči su me detaljno prosuđivale. Pitala sam
se o čemu razmišlja. Njoj? Vlastitoj boli? Ili proučava mene.
»Ne«, konačno je rekao. »Morao sam prestati. Čuvari su me više trebali.«
Govorio je smireno, kontrolirano poput svih izvrsnih čuvara, ali u
njegovim očima vidjela sam tugu, tugu koju sam i više nego razumjela.
Oklijevala sam prije nego što sam ugrabila jedinu priliku da me ne uhvate
i da ne završim u zatvorskoj ćeliji.
»Znam... znam da imaš potpuno pravo izvući me odavde i prijaviti.
Trebao bi. To je ono što ti je dužnost, ono što bih i ja napravila. Ali, stvar
50
je u tome da...« Ponovno sam kimnula prema fasciklu. »Dakle, ja zapravo
pokušavam napraviti ono što si ti htio. Pokušavam nekoga spasiti.«
I dalje je šutio. Vjerojatno je mogao naslutiti na koga sam mislila i
pretpostaviti da je »spasiti« značilo »ubiti«. Ako je znao tko sam, znao je i
tko mi je bio mentor. Samo je nekolicina znala za moju ljubavnu vezu s
Dimitrijem, ali to da mi je do njega bilo stalo, logičan je zaključak.
»Znaš, to je uzaludno«, napokon je rekao Mikhail. Ovaj put mu je glas
lagano podrhtavao. »Pokušao sam... silno sam je pokušavao pronaći. Ali,
kada žele nestati... kada ne žele biti pronađeni...« Odmahnuo je glavom.
»Ne možemo ništa učiniti. Razumijem zašto to želiš napraviti. Vjeruj mi,
razumijem. Ali, nemoguće je. Nikada ga nećeš pronaći ako on to ne želi.«
Razmišljala sam o tome koliko mogu reći Mikhailu, koliko bih uopće
trebala. Zapravo sam shvatila da, ako postoji itko na svijetu tko razumije
to kroz što prolazim, to je on. Osim toga, nije da sam imala drugih opcija.
»Stvar je u tome da mislim da ga mogu pronaći«, polako sam rekla.
»Traži me.«
»Molim?« podigle su mu se obrve. »Kako znaš?«
»Zato što mi on, ovaj, šalje pisma o tome.«
Odmah mu se vratio onaj izgled neustrašivog vojnika.
»Ako to znaš, ako ga možeš pronaći... trebala bi skupiti snage i ubiti ga.«
Klonula sam kada je izrekao zadnje riječi i bojala sam se reakcije na moje
sljedeće riječi.
»Bi li mi vjerovao kada bih ti rekla da postoji način da ga spasim?«
»Misliš tako da ga uništiš.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne... mislim da ga stvarno spasim. Način da ga vratim u prvobitno
stanje.«
»Ne«, ukočeno je rekao Mikhail. »To je nemoguće.«
»Možda i nije. Znam nekoga tko je to napravio, vratio strigoja u život.«
O. K., to je bila mala laž. Zapravo i ne poznam tu osobu, ali namjeravam
doći do znati-nekog-tko-zna-nekog...
»To je nemoguće«, ponovio je. »Strigoji su mrtvi. Besmrtni. Nema
razlike.«
»Što ako postoji način?« rekla sam. »Što ako se to može napraviti? Što
ako gđica Karp, ako Šonja, može ponovno postati morojka? Što ako
ponovno možete biti zajedno?« To bi značilo da bi ponovno bila luda, ali
to je tehnikalija za kasnije.
Činilo mi se da je prošla vječnost prije nego što je odgovorio i moja
tjeskoba je rasla. Lissa nije mogla vršiti kompulziju zauvijek, a rekla sam
Miji da ću biti brza. Ako se brzo ne vratim, sve će propasti. Ipak,
51
promatrajući ga kako razmišlja, vidjela sam kolebanje. Nakon toliko
vremena, još uvijek je volio Šonju.
»Ako je to što govoriš istina, a ne vjerujem, onda idem s tobom.«
Opa, ne. To nije u planu.
»Ne možeš«, brzo sam rekla. »Već imam raspoređenu ekipu.« Još jedna
mala laž. »Ako još koga dodam, mogla bih sve pokvariti. Neću to
napraviti sama«, rekla sam i isključila ono što sam mislila da će mu biti
sljedeći argument. »Ako mi stvarno želiš pomoći, stvarno želiš priliku da
je vratiš, moraš me pustiti.«
»To može biti istina«, ponovio je. Ali, u njegovu glasu čula sam sumnju i
iskoristila je.
»Možeš li riskirati?«
Još tišine. Sada sam se počela znojiti. Mikhail je na trenutak zatvorio oči i
duboko udahnuo. Zatim se pomaknuo u stranu i pokazao prema vratima.
»Idi.«
Skoro sam pala od olakšanja i odmah zgrabila kvaku.
»Hvala ti. Puno ti hvala.«
»Mogao bih nastradati zbog ovoga«, ozbiljno je rekao. »I još uvijek
mislim da to nije moguće.«
»Ali se nadaš da jest.« Nije mi trebao odgovoriti kako bih znala da sam u
pravu. Otvorila sam vrata, ali prije nego što sam izašla, zastala sam i
pogledala ga. Ovaj put nije krio tugu i bol na licu. »Ako to misliš... ako
želiš pomoći... možda ćeš na neki način i moći.«
Otkrio mi se još jedan dio slagalice, još jedan način na koji bismo ovo
mogli izvesti. Objasnila sam mu što trebam od njega i bila sam
iznenađena kako je brzo pristao. Shvatila sam da je stvarno sličan meni.
Oboje smo znali da je ideja o vraćanju strigoja nemoguća... ali ipak smo
tako, tako jako željeli vjerovati da se to može napraviti.
Nakon toga sam se sama uspela stepenicama. Don nije bio za svojim
stolom i pitala sam se što je Mia s njim napravila. Nisam pokušavala
saznati i umjesto toga krenula sam van prema malom dvorištu gdje smo se
dogovorile sastati. Mia i Lissa čekale su i nestrpljivo koračale. Kako više
nisam bila uznemirena, otvorila sam se vezi i osjetila Lissin nemir.
»Hvala bogu«, rekla je kad me ugledala. »Mislile smo da su te uhvatili.«
»Pa... to je duga priča.« S time se nisam htjela zamarati. »Imam ono što
trebam. I... zapravo, imam puno više. Mislim da to možemo učiniti.«
Mia mi je uputila pogled koji je bio oboje: i iskosa i sjetan.
»Stvarno bih željela znati što ste naumile.«
Krenule smo, a ja sam odmahnula glavom.
»Ne«, odgovorila sam. »Nisam sigurna da to želiš.«
52
Peto poglavlje
Odlučila sam da je najbolje da, nakon što se vratimo u Lissinu sobu,
ostanemo dugo budne i proučavamo dokumente. Kada sam joj ispričala
svoj susret s Mikhailom, koji nisam spomenula Miji, njezini osjećaji
postali su potpuno zbrkani. Prva joj je reakcija bila iznenađenje, ali bilo je
tu i drugih osjećaja. Strah zbog problema u koje sam mogla upasti. Malo
romantike zbog toga što smo oboje, i Mikhail i ja, spremni učiniti za one
koje volimo. Pitanje je bi li ona učinila isto da je Christian u toj situaciji.
Odmah je odlučila da bi; njezina ljubav je još uvijek bila toliko jaka.
Zatim je sama sebi rekla da je za njega nije briga, što bi me strašno
iživciralo da nisam bila toliko zaokupljena drugim mislima.
»Što nije u redu?« pitala je.
Uznemireno sam naglas uzdahnula dok sam čitala njezine misli, a da to
nisam ni primijetila. Nisam htjela da sazna kako sam joj kopala po glavi,
stoga sam joj pokazala papire koji su bili rašireni na krevetu.
»Samo pokušavam skužiti ovo.« To nije ni bilo daleko od istine.
Raspored zatvora bio je zamršen. Ćelije su zauzimale dva kata i bile su
malene, samo jedan zatvorenik po svakoj. U papirima nije pisalo zašto, ali
to je bilo očito. To se slagalo s onim što je rekao Abe, da čuvaju
kriminalce kako ne bi postali strigoji. Da sam ja zatvorena godinama,
razumjela bih kako mogu doći u kušnju da puknem i ubijem cimera kako
bih postala strigoj i pobjegla. Ćelije su također smještene u samom centru
građevine, okružene su čuvarima, uredima, »prostorijama za vježbanje«,
kuhinjom i sobom za hranitelje. Dokumenti su sadržavali i smjenu straže,
kao i raspored hranjenja. Na hranjenje su navodno išli u pratnji, jedan po
jedan, praćeni jakim osiguranjem i bilo im je dopušteno popiti samo
kratak mlaz krvi. Ponovno, kako bi zatvorenici bili slabi i kako bi ih
spriječili u tome da postanu strigoji.
Sve su to bile korisne informacije, ali bilo je teško vjerovati da su još
aktualne s obzirom na to da su ovi papiri stari pet godina. Postojala je
velika vjerojatnost da sada zatvor ima novu nadzornu opremu. Jedini
podaci na koje možemo računati jesu lokacija zatvora i docrt zgrade.
»Kako napreduje tvoja vještina izrađivanja amajlija?« pitala sam Lissu.
Iako nije mogla pretočiti toliko iscjeliteljskog duha u moj prsten kao žena
po imenu Oksana koju sam poznavala, primijetila sam da se moja tamom
pobuđena narav malo smirila. Lissa je napravila jedan prsten i Adrianu
iako nisam sa sigurnošću mogla tvrditi da mu je on pomogao kontrolirati
poroke u posljednje vrijeme, poroke kojima se inače odavao kako bi
kontrolirao duh.
53
Slegnula je ramenima i izvalila se na leđa. Ispunila ju je iscrpljenost, ali se
trudila ostati budna radi mene.
»Ide mi sve bolje. Voljela bih da mogu upoznati Oksanu.«
»Možda jednog dana«, neodređeno sam rekla. Mislim da Oksana nikada
ne bi napustila Sibir. Pobjegla je sa svojim čuvarom i htjela je da se o njoj
ništa više ne zna. Osim toga, nakon svojih muka ne želim da i Lissa ide
tamo. »Jesi li uspjela staviti unutra nešto osim iscjeljenja?« Trenutak
kasnije sama sam odgovorila na svoje pitanje. »Ah, da. Žlica.«
Lissa je napravila grimasu koja se pretvorila u zijevanje.
»Mislim da nije baš dobro ispalo.«
»Hmm.«
»Hmm?«
Ponovno sam pogledala nacrte.
»Razmišljam o tome kako bi nam puno pomogla da to izvedemo kad bi
uspjela napraviti još nekoliko kompulzivnih amajlija. Moramo natjerati
ljude da vide ono što mi želimo da vide.«
Pogotovo ako je Viktor, čije kompulzivne moći nisu ni blizu njezinih,
uspio upotrijebiti privjesak s magijom požude, ona bi mogla napraviti ono
što meni treba. Samo treba više vježbati. Razumjela je osnovni postupak,
ali je imala problema s trajanjem željenih efekata. Jedini problem u vezi s
tim što tražim od nje da to čini jest to što je tjeram da više koristi duh.
Čak i ako se posljedice ne pokažu odmah, vjerojatno će se vratiti i
progoniti je u budućnosti.
Znatiželjno me pogledala, ali kada sam vidjela kako opet zijeva, rekla sam
joj da ne brine. Objasnit ću joj sutra. Nije se bunila i, nakon kratkog
zagrljaja, svaka je otišla u svoj krevet. Nećemo se puno naspavati, ali
trebamo iskoristiti koliko god vremena možemo. Sutra je veliki dan.
Kada sam išla na suđenje Viktoru, nosila sam varijaciju službene crnobijele
odjeće. U normalnim situacijama čuvari su nosili običnu odjeću.
No, za svečane događaje željeli su da izgledamo uredno i profesionalno.
Jutro nakon našeg hrabrog provaljivanja prvi sam put doživjela istinski
osjećaj čuvarske mode. Na Viktorovu suđenju nosila sam rabljenu odjeću,
ali sada sam imala službenu čuvarsku odjeću, skrojenu po mojim
mjerama: crne hlače ravnog kroja, bijelu košulju i crni sakoić koji mi je
savršeno pristajao. On sigurno nije zamišljen kako bi izgledao seksi, ali
način na koji mi je obgrlio struk i bokove učinio je dobro mom tijelu. Bila
sam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu i, nakon nekoliko minuta
razmišljanja, kosu sam podigla u jednostavno spletenu punđu pa su se
jasno vidjele sve moje oznake molnija. Koža je još uvijek bila malo
iziritirana, ali bar nisam više imala zavoj. Izgledala sam jako...
54
profesionalno. Sjetila sam se Sydney. Ona je bila čovjek, alkemičarka
koja je radila s morojima i dhampirima kako bi spriječila ostatak svijeta
da dozna za postojanje vampira. Svojim pravim smislom za modu uvijek
je izgledala kao da je spremna za poslovni sastanak. Stalno sam joj htjela
poslati aktovku za Božić.
Ako je ikad bilo pravo vrijeme za pokazivanje, onda je to bilo danas.
Nakon ispita i diplome ovo je bio sljedeći veliki korak u postajanju
čuvarom. Radilo se o svečanom ručku kojem će prisustvovati svi novi
diplomanti. Tamo će biti moroji koji dobivaju svoje nove čuvare, s nadom
da će procijeniti kandidate. Do sada su naši rezultati iz škole i s ispita već
bili objavljeni i ovo je bila prilika da nas moroji upoznaju i daju ponude
za željenog čuvara. Naravno, većina će gostiju biti plemići, ali bit će i
nekolicina drugih važnih moroja.
Stvarno se nisam htjela isticati kako bi me dopala neka otmjena obitelj.
Jedina osoba koju sam željela čuvati bila je Lissa. Ipak, morala sam
ostaviti dobar dojam. Trebala sam im dati do znanja da sam ja ta koja bi
trebala biti s njom.
Zajedno smo otišle u kraljevsku dvoranu za bal. To je bilo jedino mjesto
dovoljno veliko da primi ovoliki broj ljudi jer nisu tu bili samo oni koji su
diplomirali na Sv. Vladimiru. Sve američke škole poslale su svoje regrute
i na trenutak mi se zavrtjelo od crno-bijelog mora. Poneke boje, plemići
odjeveni u najbolju odjeću, malo su oživljavale paletu. Oko nas se činilo
da zidovi sjaje zbog freski u vodenim bojama. Lissa nije obukla haljinu za
bal, ali je izgledala vrlo lijepo u plavozelenoj haljini od svile koja prati
liniju tijela.
Plemići koji su još tijekom odgoja bili naučeni na druženja kružili su
okolo, ali moji kolege su se nelagodno kretali. Nikome to nije smetalo.
5 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 5:55 pm
Margita
Administrator
Naš posao nije bio tražiti druge; mi ćemo biti oni kojima će se prilaziti.
Diplomci su nosili metalne pločice s imenima ugraviranima u njih. Na
njima nije pisalo POZDRAV, ZOVEM SE... Te pločice su nas
identificirale, tako da su nam plemići mogli prići i ispitivati nas.
Nisam očekivala da će sa mnom razgovarati itko osim mojih prijatelja,
tako da smo Lissa i ja krenule ravno prema bifeu i zauzele tihi kut kako
bismo mljackale dok jedemo kanapee i kavijar. Dobro, Lissa je jela
kavijar. Mene je previše podsjećao na Rusiju.
Adrian nas je, naravno, prvi potražio. Uputila sam mu nakrivljen
smiješak.
»Što ti radiš ovdje? Znaš da nisi podoban da dobiješ čuvara.«
55
Bez konkretnih planova za budućnost, pretpostavljalo se da će Adrian
jednostavno živjeti na dvoru. Zbog toga mu nije trebala vanjska zaštita,
iako bi se sigurno kvalificirao kad bi odlučio ići u svijet.
»Istina, ali nikako nisam mogao propustiti zabavu«, rekao je. U ruci je
držao čašu šampanjca i pitala sam se je li oslabilo djelovanje Lissina
prstena. Jasno da povremeno piće nije kraj svijeta, a i njegova je pisana
ponuda u tom dijelu bila neodredena. Najviše sam željela da se drži dalje
od pušenja. »Je li ti već prišlo brdo ljudi punih nade?«
Odmahnula sam glavom.
»Pa, tko bi želio nemarnu Rose Hathaway? Onu koja odlazi bez
upozorenja kako bi radila po svome?«
»Mnogi«, rekao je. »Ja sigurno želim. Rasturila si u borbi i, sjeti se, svi
misle da si pošla u ubilački pohod na strigoje. Neki smatraju da je tvoja
luda osobnost i te kako vrijedna.«
»U pravu je«, iznenada je rekao glas. Podigla sam pogled i vidjela Tashu
Ozeru kako stoji blizu nas s laganim osmijehom na licu. Usprkos njezinoj
unakaženosti smatrala sam da izgleda prekrasno, plemićkije no ikad.
Duga sjajna crna kosa, odjevena u mornarski plavu suknju i čipkani top.
Imala je na sebi nakit i obukla je visoke pete, u čemu je sigurno nikada
nisam vidjela. Bila sam sretna što je vidim; nisam znala da je stigla na
dvor. Na pamet mi je pala čudna misao.
»Jesu li ti konačno dopustili da imaš čuvara?«
Plemići su se dobro znali tiho, pristojno kloniti onih koji su u nemilosti.
Obitelji Ozera ukinuli su mogućnost dodjeljivanja čuvara, kao neku vrstu
kazne za ono što su napravili Christianovi roditelji. Totalna nepravda.
Ozere su zaslužili ista prava kao i bilo koja druga plemićka obitelj.
Kimnula je.
»Mislim da se nadaju kako će me time ušutkati pa više neću htjeti da se
moroji bore zajedno s dhampirima. Neka vrsta mita.«
»Na to si sigurno pala.«
»Ma kakvi. Ako ništa drugo, bar će mi dati nekoga s kim mogu vježbati.«
Njezin osmijeh lagano je izblijedio i pogledala nas je nesigurno. »Nadam
se da se nećeš uvrijediti... ali, Rose, predala sam zahtjev za tebe.«
Lissa i ja smo se zapanjeno pogledale.
»Oh.« Nisam znala što drugo reći.
»Nadam se da će te dodijeliti Lissi«, brzo je dodala Tasha. Vidjelo se da
joj je neugodno. »Ali, kraljica je poprilično čvrsta u svojim odlukama.
Ako je tako...«
»U redu je«, rekla sam. »Ako ne budem mogla biti s Lissom, onda ću
radije biti s tobom.« To je bila istina. Više od ičega na svijetu htjela sam
56
biti s Lissom, ali ako nas odvoje, onda će mi u svakom slučaju biti bolje s
Tashom nego s nekim snobovskim plemićem. Jasno, bila sam poprilično
sigurna kako su moji izgledi da me dodijele njoj jednako slabi kao i to da
me dodijele Lissi. Oni koji su se ljutili na mene zbog toga što sam
pobjegla sigurno će se svojski potruditi da me stave u najneugodniju
moguću situaciju. Čak i ako su joj odobrili čuvara, imala sam osjećaj da
im ispunjavanje Tashinih želja neće biti prioritet. Moja budućnost je još
uvijek veliki upitnik.
»Ej«, poviknuo je Adrian uvrijeđen zbog toga što ga nisam spomenula
kao svoj drugi izbor. Pogledala sam ga i odmahnula glavom.
»Dobro, znaš da će me ionako dodijeliti ženi. Osim toga, moraš nešto
napraviti sa svojim životom da zaslužiš čuvara.«
Rekla sam to u šali, ali malo mrgođenja nagnalo me da pomislim kako
sam ga zapravo povrijedila. U međuvremenu je Tashi, izgleda, laknulo.
»Drago mi je što ti ne smeta. U međuvremenu učinit ću sve što mogu
kako bih pomogla vama dvjema.« Okrenula je očima. »Nije da se moje
mišljenje uopće uvažava.«
Činilo se besmislenim spomenuti moju sumnju u to da će me dodijeliti
Tashi. Umjesto toga, počela sam joj zahvaljivati na ponudi, a onda nam se
pridružio još jedan posjetitelj: Daniella Ivaškov.
»Adriane«, nježno je rekla lagano se smiješeći, »ne možeš Rose i Vasilisu
imati samo za sebe.« Okrenula se prema Lissi i meni. »Kraljica vas obje
želi vidjeti.«
Divno. Obje smo ustale, ali Adrian je i dalje sjedio ne pokazujući želju
vidjeti tetu. Očito, kao i Tasha. Vidjevši je, Daniella joj je kratko,
pristojno kimnula.
»Lady Ozera.«
Nakon toga je otišla pretpostavljajući da ćemo je slijediti. Ironično je to
što se činilo kako me Daniella želi prihvatiti, a i dalje ima ono tipično
hladno držanje prema Ozerama, s predrasudama. Mislim da je to bila
granica njezine ljubaznosti.
Tasha je pak odavno postala imuna na ovakav tretman.
»Uživajte«, rekla je. Pogledala je Adriana. »Još šampanjca?«
»Lady Ozera«, rekao je značajno, »Vi i ja smo dvije glave koje isto
misle.«
Oklijevala sam prije nego što sam krenula s Lissom ususret Tatiani.
Odmah sam primijetila divnu Tashinu pojavu, ali tek sada sam opazila još
nešto.
»Je 1' sav ovaj nakit od srebra?« upitala sam.
Odsutno je dotakla svoju ogrlicu. Prste su joj krasila tri prstena.
57
»Da«, zbunjeno je rekla. »Zašto?«
»Ovo će zvučati malo čudno... ustvari, možda i neće u usporedbi s mojom
uobičajenom čudnovatošću. Ali, možemo li mi, ovaj, posuditi sve to?«
Lissa me ošinula pogledom pogađajući moje motive. Trebale smo više
amajlija, a nedostajalo nam je srebra. Tasha je podigla obrve, ali poput
većine mojih prijatelja imala je odličnu sposobnost nošenja s čudnim
idejama.
»Naravno«, rekla je. »Ali, je 1' vam mogu to dati kasnije? Ne bih baš
htjela skidati svoj nakit usred zabave.«
»Nema problema.«
»Poslat ću ga u tvoju sobu.«
Nakon što smo to dogovorili, Lissa i ja krenule smo prema Tatiani koja je
bila okružena obožavateljima i ulizicama. Daniella se sigurno zabunila
kada je rekla da nas Tatiana želi vidjeti obje. Još uvijek mi je u glavi bila
poprilično živa slika susreta kada se derala na mene, a večera kod
Ivaškova nije me zavarala pa da pomislim da smo kraljica i ja odjednom
najbolje prijateljice.
Ipak, začudo, kada je ugledala Lissu i mene, lice joj se razvuklo u
osmijeh.
»Vasilisa. I Rosemarie.« Pozvala nas je bliže i grupa se udaljila.
Prišla sam joj s Lissom koračajući s oklijevanjem. Hoće li urlati na mene
pred svim ovim ljudima? Izgleda da ne. Uvijek je tu bilo nepoznatih
plemića i Tatiana je prvo svima predstavila Lissu. Svi su bili znatiželjni u
vezi princeze Dragomir. Kraljica je zatim predstavila i mene iako se nije
trudila hvaliti me kao Lissu. Ipak, nevjerojatno je bilo i to priznanje.
»Vasilisa«, rekla je Tatiana kad je završila s formalnostima. »Razmišljala
sam o tome da uskoro posjetiš Lehigh. Dogovoreno je da ideš tamo,
recimo, za tjedan i pol. Smatrali smo da bi to bila lijepa gesta za tvoj
rođendan. Serena i Grant će te pratiti, naravno, a poslat ću i nekoliko
drugih.«
Serena i Grant bili su čuvari koji su zamijenili Dimitrija i mene u ulozi
Lissinih budućih čuvara. Jasno je da će oni ići s njom. Zatim je Tatiana
rekla nešto što me zapanjilo više od svega.
»Rose, i ti možeš ići ako želiš. Vasilisa bi to teško proslavila bez tebe.«
Lissa se oraspoložila. Sveučilište Lehigh. Mamac koji ju je naveo da
prihvati živjeti na dvoru. Lissa je zaslužila sva priznanja koja je mogla
dobiti i kraljica joj je dala priliku. Mogućnost odlaska tamo ispunilo ju je
nestrpljivošću i uzbuđenjem, posebno zbog toga što je mogla proslaviti
svoj osamnaesti rođendan tamo sa mnom. To je bilo dovoljno da joj
skrene misli od Viktora i Christiana, a to je nešto govorilo.
58
»Hvala Vam, Vaše Visočanstvo. To je sjajno.«
Znala sam kako je postojala velika mogućnost da ne budemo ovdje u
vrijeme tog posjeta, ako moj plan s Viktorom uspije. Ipak, nisam željela
pokvariti Lissinu sreću, a i teško da bih to spomenula u kraljevskom
društvu. Bila sam na neki način iznenađena što sam uopće pozvana.
Nakon objave poziva, kraljica mi ništa više nije rekla i nastavila je
razgovarati s ostalima oko sebe. Ipak, bila je ugodna barem dok mi se
obraćala, prema njezinim mjerilima, kao i one večeri kod Ivaškovih.
Ne draga u stilu najbolje frendice, ali sigurno ne i luda u stilu bijesne
kuje. Možda je Daniella bila u pravu.
Uslijedilo je još ljubaznosti dok su svi čavrljali i trudili se impresionirati
kraljicu te je uskoro postalo jasno kako mene više ne trebaju. Dok sam
promatrala društvo oko sebe, ugledala sam nekog s kim trebam
razgovarati i ponizno sam se udaljila imajući na umu da se Lissa može
braniti sama.
»Eddie«, zazvala sam dolazeći na drugu stranu dvorane. »Konačno sam.«
Eddie Castile, moj dugogodišnji prijatelj, nasmiješio se kada me ugledao.
I on je također bio dhampir, visok, dugog, uskog lica koje je još uvijek
imalo sladak, dječački izgled. Za promjenu je ukrotio svoju kosu boje
pijeska. Lissa se nekoć nadala da ćemo Eddie i ja postati par, ali bili smo
strogo samo prijatelji. Njegov najbolji prijatelj bio je Mason; sladak dečko
koji je bio lud za mnom, a ubili su ga strigoji. Nakon njegove smrti, Eddie
i ja smo usvojili zaštitnički stav jedno prema drugome. Kasnije, tijekom
napada strigoja na Sv. Vladimir, bio je otet i njegova iskustva su ga
učinila ozbiljnim i odlučnim čuvarom, ponekad i malo previše ozbiljnim.
Željela sam da se više zabavlja i veselilo me što vidim bljesak sreće u
njegovim očima boje lješnjaka.
»Mislim da te svaki plemić u ovoj prostoriji želi podmititi«, zezala sam
ga. Nije to bila samo šala. Tijekom zabave držala sam ga na oku i stalno
je netko bio s njim. Grozne stvari koje je preživio mogle su ga uplašiti, ali
su se dobro odrazile na njegove vještine. Imao je super ocjene i rezultate
ispita. Najvažnije od svega, nije imao moju bezobraznu reputaciju. Bio je
dobra prilika.
»Nekako tako izgleda.« Smijao se. »Nisam to baš očekivao.«
»Tako si skroman. Najtraženiji si u ovoj prostoriji.«
»Ne, u usporedbi s tobom.«
»Aha. Kao što se može i vidjeti po broju onih koji stoje u redu kako bi sa
mnom razgovarali. Koliko ja znam, zasad me želi jedino Tasha Ozera. I
jasno, Lissa.«
Lice mu se naboralo.
59
»Moglo je biti i gore.«
»I bit će gore. Nema šanse da dobijem ijednu od njih.«
Šutjeli smo i ispunila me tjeskoba. Došla sam Eddieja zamoliti za uslugu i
sada mi se to više nije činilo kao dobra ideja. Eddie je bio nadomak
blistave karijere. Bio je odan prijatelj i bila sam sigurna da bi mi pomogao
u mome naumu... ali odjednom nisam mislila da ga to mogu pitati. Ipak,
kao i Mia, Eddie je dobro zapažao.
»Rose, što nije u redu?« Njegov glas bio je zabrinut, javio se onaj
zaštitnički stav. Odmahnula sam glavom. Nisam mogla.
»Ništa.«
»Rose«, rekao je prijeteći.
Maknula sam pogled zbog toga što nisam mogla sresti njegov.
»Nije važno. Stvarno.« Pronaći ću drugi način, nekog drugog.
Na moje iznenađenje, krenuo je rukom prema mome licu, dodirnuo mi
bradu i podigao mi glavu gore. Njegov pogled uhvatio je moj i više ga
nisam mogla izbjeći.
»Što trebaš?«
Dugo sam vremena zurila u njega. Bila sam tako sebična riskirajući živote
i ugled prijatelja do kojih mi je stalo. Da Christian i Lissa nisu posvađani,
molila bih i njega za pomoć. Ipak, još mi je jedino Eddie preostao.
»Trebam nešto... nešto poprilično ekstremno.«
Lice mu je i dalje bilo ozbiljno, ali usne su mu se razvukle u iskrivljen
osmijeh.
»Rose, sve što ti radiš je ekstremno.«
»Ne kao ovo. Ovo je... pa, to je nešto što ti može sve upropastiti. Možeš
imati velike probleme. Ne mogu ti to napraviti.« Osmijeh je nestao.
»Nema veze«, rekao je neustrašivo. »Ako me trebaš, tu sam. Bez obzira
na sve.«
»Ne znaš o čemu se radi.«
»Vjerujem ti.«
»To je protuzakonito. Čak izdajnički.«
To ga je malo iznenadilo, ali je i dalje bio odlučan.
»Što god trebaš. Nije me briga. Čuvam ti leđa.«
Dva puta sam Eddieju spasila život i znala sam da je mislio ono što je
rekao. Osjećao je da mi duguje. Išao bi kamo god bih mu rekla da ide, ne
zbog ljubavi, već zbog prijateljstva i odanosti.
»Protuzakonito je«, ponovila sam. »Trebao bi se iskrasti s dvora... noćas. I
ne znam kada bismo se vratili.«
Bilo je u potpunosti moguće da se nećemo vratiti. Iskrsne li okršaj sa
zatvorskim čuvarima... pa, moglo bi se dogoditi da poduzmu smrtonosne
60
mjere kako bi izvršili svoju dužnost. Za to su svih nas trenirali. Međutim,
nisam mogla izvesti taj upad s Lissinom kompulzijom sama. Trebala sam
još jednog borca koji bi mi čuvao leđa.
»Samo mi reci kad.«
I to je bilo sve. Nisam mu iznijela cijeli nacrt našeg plana, ali sam mu
otkrila mjesto večerašnjeg sastanka i rekla sam mu što treba ponijeti.
Ništa nije pitao. Rekao je da će biti tamo. Upravo tada su prišli novi
plemići kako bi s njim razgovarali i ja sam ga ostavila znajući da će se
pojaviti. Bilo mi je teško, ali sam stavila na stranu svoju krivnju zbog
mogućnosti da mu ugrozim budućnost.
Kada su se kasnije te noći stvari počele odvijati prema mome planu, Eddie
je stigao kako je i obećao. I Lissa. Još jednom, noć je značila »bijeli dan«.
Osjećala sam istu tjeskobu kao i onda kada smo se šunjale okolo s Mijom.
Svjetlost je sve otkrivala, no ipak, većina je u ovo doba spavala. Usprkos
tome, Lissa, Eddie i ja kretali smo se po dvorskim površinama tajnovito
koliko god smo mogli. Sastali smo se s Mikhailom u ograđenom dijelu
prostora gdje su bila svakojaka garažirana vozila. Garaže su bile velike i
metalne zgrade industrijskog izgleda, smještene na rubu dvora, i nikog
drugog nije bilo vani.
Ušli smo u garažu koju je spomenuo sinoć i odahnula sam kada sam
vidjela da nema nikog osim nas. Pregledao nas je svih troje i izgledao
iznenađen mojim »udarnim timom«, ali nije ništa pitao i nije nam se opet
pokušao pridružiti. Još se više krivnje uzburkalo u meni. Ovdje je bio još
netko tko je riskirao svoju budućnost radi mene.
»Bit će usko«, razmišljao je.
Prisilila sam se na osmijeh.
»Svi smo prijatelji.«
Mikhail se nije nasmijao mojoj šali, nego je otvorio prdjažnik crnog
Dodge Chargera. Nije se šalio kad je rekao da će biti usko. Šteta što je bio
noviji. Stariji model bio bi veći, ali čuvari su imali samo vrhunske stvari.
»Kada budemo dovoljno daleko, stat ću sa strane i pustiti vas van«, rekao
je.
»Bit ćemo dobro«, uvjeravala sam ga. »Idemo.«
Lissa, Eddie i ja uvukli smo se u prdjažnik.
»O, bože«, promrmljala je Lissa. »Nadam se da nitko nije
klaustrofobičan.«
Bilo je to poput loše igrice tvister. Prtljažnik je bio dovoljno velik za
određenu vrstu prdjage, ali nije bio namijenjen za to da u njega stanu tri
osobe. Svi skupa smo se stisnuli i nije ostalo ništa prostora. Svi smo bili
jako blizu i dodirivali smo se. Zadovoljan što smo se svi uspjeli smjestiti,
MIN@
61
Mikhail je zatvorio prdjažnik i progutao nas je mrak. Minutu kasnije
pokrenuo je motor i osjetila sam kako se auto kreće.
»Što misliš za koliko će stati?« pitala je Lissa. »Ili ćemo umrijeti od
trovanja ugljičnim monoksidom?«
»Još nismo ni napustili dvor«, rekla sam. Uzdahnula je.
Auto se odvezao i uskoro smo stali. Mikhail je vjerojatno stigao do
glavnih vrata i čavrljao s čuvarom. Već mi je ranije rekao da će izmisliti
neki izgovor kako mora nešto obaviti i da nema razloga da brinemo jer ga
čuvari neće ispitivati ili pretraživati auto. Na dvoru, za razliku od prakse u
našoj školi, nitko se nije brinuo oko toga hoće li se tko pokušati iskrasti.
Ovdje su najveća briga bili oni koji ulaze.
Prolazile su minute i već sam se počela pitati je li nastao problem. Zatim
je auto ponovno krenuo i sve troje smo izdahnuli od olakšanja. Ubrzali
smo i, nakon onog što se meni činilo kao kilometar i pol, auto je skrenuo
u stranu i stao. Prtljažnik se otvorio i svi smo izašli van. Nikada nisam
bila ovako zahvalna na svježem zraku. Sjela sam na suvozačevo mjesto
pored Mikhaila, a Lissa i Eddie su sjeli otraga. Kad smo se smjestili,
Mikhail je bez riječi nastavio voziti.
Uslijedilo je još nekoliko trenutaka krivnje zbog ljudi koje sam uplela u
ovo i zatim sam prestala o tome razmišljati. Sada je bilo prekasno za
brigu. Prestala sam osjećati i krivnju zbog Adriana. Bio bi dobar saveznik,
ali u ovome nisam mogla tražiti njegovu pomoć.
I tako, naslonila sam se i misli posvetila poslu koji nas je čekao.
Trebat će nam otprilike sat vremena da stignemo do aerodroma, a onda
nas troje nastavljamo za Aljasku.
Šesto poglavlje
»Znaš što trebamo?«
Tijekom leta iz Seattlea u Fairbanks, sjedila sam između Eddieja i Lisse.
Kao najniža, granično, i mozak operacije, zaglavila sam na srednjem
sjedalu.
»Novi plan?« pitala je Lissa.
»Čudo?« pitao je Eddie.
Zastala sam i pogledala ih oboje prije nego što sam odgovorila. Kad smo
postali komičari?
»Ne. Alat. Trebaju nam i cool uređaji mislimo li ovo izvesti.«
62
Lagano sam udarila po nacrtu zatvora koji je skoro cijelo vrijeme do sada
bio u mom krilu. Mikhail nas je ostavio na malom aerodromu, sat
vremena udaljenom od dvora. Uhvatili smo redovni putnički let za
Philadelphiju, odande za Seatle i onda za Fairbanks. To me podsjetilo na
lude male letove koje sam morala hvatati na povratku iz Sibira u SAD. I
tada sam prolazila kroz Seatle. Počela sam smatrati taj grad prolazom koji
vodi u mračna mjesta.
»Mislio sam da je jedini alat koji trebamo naša pamet«, razmišljao je
Eddie. Možda je većini vremena bio ozbiljan u vezi čuvarskog posla, ali
kada je bio opušten, znao se našaliti upotrijebivši onaj svoj suhi humor.
Nije da je sada u ovoj našoj misiji bio potpuno opušten, kada je znao više
detalja (ali ne i sve). Znala sam da će se, čim sletimo, odmah vratiti u
stanje pripravnosti. Kada sam mu otkrila da ćemo osloboditi Viktora
Daškova, razumljivo je što je bio šokiran. Nisam mu rekla ništa o
Dimitriju i duhu, samo to da će oslobađanje Viktora igrati veliku ulogu u
većem dobru. Eddiejeva vjera u mene bila je toliko bezuvjetna da me
držao za riječ i nije dalje zapitkivao. Pitala sam se kako će reagirati nakon
što sazna istinu.
»I na kraju treba nam GPS«, rekla sam. »Na ovom imamo samo
koordinate. Nemamo točne upute.«
»To ne bi trebalo biti teško nabaviti«, rekla je Lissa premještajući
narukvicu iz ruke u ruku. Otvorila je svoj blok i po njemu raširila Tashin
nakit. »Sigurna sam da i na Aljasci imaju modernu tehnologiju.« I ona je
zauzela opušten stav usprkos tome što je iz veze zračila tjeskoba.
Eddiejevo dobro raspoloženje malo je splasnulo.
»Nadam se da ne misliš na pištolje ili nešto slično.«
»Ne. Naravno da ne. Želimo li ovo napraviti kako treba, nitko neće ni
znati da smo bili tamo.«
Fizički sukob bio je moguć, ali nadala sam se da ćemo izbjeći ozbiljne
ozlijede.
Lissa je uzdahnula i predala mi narukvicu. Bila je zabrinuta jer se veliki
dio mog plana temeljio na njezinim čarolijama, doslovno i figurativno.
»Ne znam hoće li upaliti, ali možda će ti dati više otpornosti.«
Uzela sam narukvicu i stavila je oko zapešća. Nisam ništa osjetila, ali to je
ionako bila rijetkost sa začaranim stvarima. Ostavila sam Adrianu poruku
da smo Lissa i ja pobjegle na »žensko druženje« prije mog zaduženja i
njezina posjeta koledžu. Znala sam da će biti povrijeđen. Uvažavao je
ženska druženja, ali povrijedit će ga to što nije pozvan da s nama provede
odvažne praznike, ako je uopće povjerovao da se o tome radilo. Do sada
me vjerojatno upoznao dovoljno dobro kako bi znao da se iza svakog mog
63
djela krije skriveni motiv. Ja sam se nadala da će tu priču proširiti među
dvorskim službenicima kada primijete naš nestanak. Ionako ćemo imati
problema, ali divlji vikend bolje zvuči od posjeta zatvoru. A, iskreno,
može li biti gore što se tiče moje situacije? Jedina mana bila je ta što bi
me Adrian mogao posjetiti u snovima i postavljati mi pitanja o čemu je
zapravo riječ. Bila je to još jedna zanimljiva, i ponekad dosadna,
mogućnost koju je pružao duh. Lissa nije naučila šetati po snovima, ali je
znala grube osnove. Između toga i kompulzije pokušala je začarati
narukvicu kako bi blokirala Adriana kad poslije zaspim.
Avion je počeo slijetati u Fairbanks i pogledala sam kroz prozor prema
visokim borovima i protegnutim zelenim površinama. U Lissinim mislima
sam pročitala kako je ipak očekivala da će vidjeti glečere i nanose snijega
iako je znala da je ovdje ljeto. Nakon Sibira naučila sam prihvaćati
regionalne stereotipe. Moja najveća briga bilo je sunce. Napustili smo
dvor usred dana i, kako nas je put odveo na zapad, promjena vremenske
zone značila je da je sunce ostalo s nama. Sada, iako je bilo skoro devet
navečer, nebo je bilo jasno, sunčano i plavo zahvaljujući tome što smo se
nalazili na sjevernoj zemljopisnoj širini.
Izgledalo je poput velikog sigurnosnog pokrivača. Lissi i Eddieju nisam
spomenula to da je Dimitri vjerojatno imao svoje špijune posvuda. U Sv.
Vladimiru bila sam nedodirljiva kao i na dvoru, ali njegova su pisma
jamčila da će me čekati kada dospijem van tih granica. Nisam znala koliki
je opseg njegove logistike, ali ljudi koji promatraju dvor tijekom dana ne
bi me iznenadili. Iako sam izašla skrivena u prtljažniku, postojala je
velika mogućnost da je Dimitri već bio u potjeri. Ipak, ista svjetlost koja
je čuvala zatvorenike i nas će držati na sigurnom. Jedva će biti nekoliko
sati noći kada se moramo čuvati, ali ako ovo izvedemo dovoljno brzo,
izaći ćemo iz Aljaske začas. Naravno, to možda i neće biti tako dobro.
Izgubit ćemo sunce.
Nakon što smo sletjeli i poželjeli iznajmiti auto, naletjeli smo na prvu
komplikaciju. Eddie i ja smo imali osamnaest, ali ni jedna rent a car
kompanija nije iznajmljivala aute tako mladim osobama. Nakon što su nas
odbili treći put, razljutila sam se. Tko bi pomislio da ćemo kasniti zbog
nečeg tako glupog? Konačno, na četvrtom mjestu, žena nam je
oklijevajući rekla da postoji neki tip kilometar i pol od aerodroma, koji bi
nam vjerojatno rentao auto kad bismo mu dali dovoljno novaca.
Hodali smo i vrijeme je bilo ugodno, ali primijetila sam da je sunce
počelo smetati Lissi dok smo se približavali svom odredištu.
Bud, iz kompanije Bud's Rental Cars, nije se činio toliko ljigav koliko
sam očekivala i stvarno nam je iznajmio auto nakon što smo izvadili
64
dovoljno love. Otamo smo otišli u skroman motel, uzeli sobu i još jednom
ponovili plan.
Sve naše informacije ukazivale su na to da zatvor radi prema vampirskom
rasporedu, što je značilo da su u ovo doba dana bili aktivni. Naš je plan
bio ostati u hotelu do sljedećeg dana kada pada morojska »noć« te prije
toga uhvatiti malo sna. To je dalo Lissi još malo vremena za njezine
amajlije. Našu sobu bilo je lako obraniti.
Moje spavanje prošlo je bez Adriana i na tome sam bila zahvalna te je to
ujedno značilo ili da je prihvatio žensko putovanje ili da se nije mogao
nositi s magijom Lissine narukvice. Ujutro smo na brzinu nabavili krafne
za doručak i pojeli ih mutnih očiju. Malo nas je morilo to što trenutno
nismo živjeli prema vampirskom rasporedu.
Ipak, šećer nam je pomogao da se malo podignemo te smo Eddie i ja
ostavili Lissu i krenuli u izvidnicu. U sportskoj trgovini, koja nam je bila
usput, kupili smo GPS koji sam željela i nekoliko drugih stvari. GPS smo
upotrijebili na zabačenim seoskim cestama koje su izgledale kao da ne
vode nikuda. Kada je GPS tvrdio da smo oko kilometar udaljeni od
zatvora, stali smo sa strane na nekoj malenoj prljavoj cesti i krenuli
pješice preko polja visoke trave koje se protezalo ispred nas u beskraj.
»Mislio sam da je na Aljasci tundra«, rekao je Eddie dok je gnječio visoke
stabljike. Nebo je ponovno bilo plavo i jasno, a nekoliko oblaka nije
moglo zakloniti sunce. Krenula sam u laganoj jakni, ali sada sam je već
svezala oko struka jer sam se znojila. Povremeno bi zapuhao povjetarac
ljuljajući travu i zapuhujući moju kosu.
»Izgleda da nije baš svugdje. Ili možda treba ići dublje na sjever. Oh, ej.
Ovo izgleda obećavajuće.«
Stali smo ispred visoke ograde od bodljikave žice s ogromnim znakom na
kojem je pisalo
PRIVATNO VLASNIŠTVO - ZABRANJEN ULAZ NEOVLAŠTENIM
OSOBAMA.
Slova su bila crvena, očito kako bi se naglasilo da to misle stvarno
ozbiljno. Da se mene pita, ja bih još dodala i lubanju i prekrižene kosti
kako bi se stvarno prenijela poruka.
Nekoliko trenutaka Eddie i ja proučavali smo ogradu i rezignirano se
pogledali.
»Lissa će nam iscijeliti sve ozljede koje zaradimo«, rekla sam
optimistično.
Penjanje po bodljikavoj ogradi nije nemoguće, ali nije nimalo zabavno.
Puno mi je pomoglo što sam prebacila svoju jaknu preko žice, ali usprkos
tome moj je pothvat završio s nekoliko ogrebotina i zakačenom odjećom.
65
Jednom kada sam dospjela na vrh, skočila sam dolje jer mi je bilo draže
tresnuti o tlo nego se ponovno spuštati po toj ogradi. Eddie je učinio isto
napravivši grimasu tijekom jakog udara.
Hodali smo dalje dok nismo spazili crnu liniju zgrada. Oboje smo
istodobno stali i kleknuli tražeći zaklon u travi ukoliko je to bilo moguće.
Zatvorski spisi koje smo imah sa sobom dali su naslutiti da imaju kamere
i izvana, što je značilo da, ako se previše približimo, riskiramo da nas
otkriju. Zajedno s GPS-om kupila sam dobar dalekozor i sada sam ga
izvadila kako bi proučila vanjski izgled zgrade.
Dalekozor je bio dobar, stvarno dobar, što bi i trebao biti s obzirom na
cijenu. Detalji su se nevjerojatno dobro vidjeli. Kao i mnoge tvorevine
moroja, zgrada je bila mješavina starog i novog. Zidovi su bili od
tamnosivih kamenih blokova i skoro su sasvim zamračili cijeli zatvor, a
krov mu je jedva virio. Nekoliko figura koračalo je po vrhu zidova; žive
oči koje motre skupa s kamerama. Mjesto je izgledalo poput tvrđave,
neprobojno i nije pružalo mogućnost bijega. Zaslužilo je biti na kamenoj
litici, okruženo mračnim nebom. Polje i sunce činili su se kao da ovdje ne
pripadaju.
Dala sam dalekozor Eddieju. On je izveo vlastitu procjenu i pokazao na
lijevo.
»Tamo.«
Škiljeći, jedva sam razaznala kamion ili terenac koji ide prema zatvoru.
Otišao je iza ugla i nestao nam iz vida.
»Naš jedini put unutra«, promrmljala sam prisjećajući se nacrta.
Znali smo da nema šanse popeti se po zidovima niti pješice doći dovoljno
blizu, a da nas ne vide. Trebamo doslovno ušetati kroz glavna vrata i tu je
plan postao malo nepotpun.
Eddie je spustio dalekozor i pogledao me namrštenog čela.
»Mislio sam ono što sam rekao. To znaš. Vjerujem ti. Koji je god tvoj
razlog za ovo, znam da je dobar. Ali, prije nego što počnemo s tim, jesi li
sigurna da je ovo to što želiš?«
Grubo sam se nasmijala.
»Želim? Ne. Ali, to je ono što moramo napraviti.« Kimnuo je.
»Dovoljno dobro.«
Još smo neko vrijeme promatrali zatvor krećući se okolo kako bismo ga
vidjeli iz različitih kutova zadržavajući istu udaljenost. Scenarij je bio baš
kakav sam i očekivala, ali 3D slika koju smo imali svakako nam je bila od
pomoći.
Nakon otprilike pola sata vratili smo se u hotel. Lissa je sjedila
prekriženih nogu na jednom od kreveta i još uvijek radila na amajlijama.
66
Iz nje je dolazio osjećaj topline i zadovoljstva. Uvijek se dobro osjećala
od duha, čak i ako bi kasnije imala posljedice, i mislila je da napreduje.
»Adrian me već dva puta zvao na mobitel«, rekla mi je kad smo ušli.
»Ali, nisi se javila?«
»Ne. Jadan dečko.«
Slegnula sam ramenima.
»Bolje je ovako.«
Kratko smo joj prenijeli što smo vidjeli i njezino sretno raspoloženje je
splasnulo. Naš posjet učinio je stvarnijim ono što planiramo učiniti nešto
kasnije danas, a zbog toliko rada s duhom već je bila na rubu. Nakon
nekoliko trenutaka osjetila sam kako je progutala svoj strah. Postala je
odlučna. Rekla mi je da će to napraviti i namjeravala je održati svoju riječ
iako je strepila svake sekunde koja ju je dovodila bliže Viktora Daškova.
Slijedio je ručak, a nekoliko sati kasnije došlo je vrijeme da započnemo s
planom. Za ljude je bila rana večer, što je značilo da će vampirska noć
uskoro završiti. Sad ili nikad. Lissa je nervozno podijelila amajlije koje je
napravila za nas brinući se hoće li djelovati. Eddie se presvukao u
formalnu crno-bijelu čuvarsku odjeću koju je nedavno dobio, dok smo
Lissa i ja ostale u našoj uličnoj odjeći, uz nekoliko promjena. Lissina kosa
bila je mišje smeđa, kao rezultat neke privremene boje koja se lako ispire.
Moja kosa bila je uredno svezana ispod kovrčave crvene perike koja me
nelagodno podsjećala na moju majku. Sjedile smo na stražnjim sjedalima
auta dok nas je Eddie u šoferskom stilu vozio po zabačenim cestama
kojima smo prolazili ranije. Za razliku od prije, sada nismo stali. Ostali
smo na cesti vozeći se ravno prema zatvoru, ili, ovaj, njegovu ulazu. Dok
smo se vozili, nitko nije govorio, ali se osjećalo kako u nama rastu
napetost i tjeskoba.
Prije nego što smo se mogli približiti vanjskom zidu, morali smo proći
kroz kontrolno mjesto kojim je upravljao čuvar. Eddie je zaustavio auto i
ja sam se trudila izgledati smireno. Spustio je prozor i čuvar na dužnosti
je prišao i kleknuo kako bi bili na istoj razini.
»Što tražite ovdje?«
Eddie mu je pružio komad papira, pun samopouzdanja i bezbrižan kao da
je ovo potpuno normalno.
»Dostavljam nove hranitelje.«
U fasciklu su bili razni obrasci i formulari za zatvorske poslove
uključujući izvještaje i formulare za nabavu, na primjer hranitelja.
Napravili smo kopiju zahtjeva za hranitelje i ispunili je.
»Nisam obaviješten o dostavi«, rekao je čuvar, ne toliko sumnjičavo
koliko zapanjeno. Gledao je u papire.
67
»Ovo je stari obrazac.« Eddie je kimnuo ramenima.
»To su mi dali. Ja sam nov u ovome.«
Čuvar se nasmiješio.
»Aha, izgledaš jedva dovoljno star da bi završio školu.«
Pogledao je Lissu i mene i, usprkos mojoj izvježbanoj kontroli, postala
sam napeta. Kada nas je proučavao, čuvar se mrštio. Lissa mi je dala
ogrlicu, a ona je uzela prsten, a oba su predmeta bila začarana laganom
kompulzijom koja nas je drugima predstavljala kao ljude. Bilo bi lakše
kada bi njezina žrtva nosila amajliju koja bi ih prisiljavala na to da misle
kako vide ljude, ali to je bilo nemoguće. Na ovaj način je magija teža.
Škiljio je, skoro kao da nas promatra kroz maglu. Ako amajlije savršeno
rade, ne bi nas trebao drugi put pogledati. Izgleda da su imale neke mane.
Mijenjale su našu pojavu, ali očito ne tako čisto kako smo se nadale. Zbog
toga smo i mijenjale izgled kose: ako izostane iluzija da smo ljudi, još
uvijek bismo imale nekakvu zaštitu identiteta. Lissa se pripremala za
direktnu kompulziju iako smo se nadale da to neće biti potrebno baš sa
svakom osobom na koju naiđemo.
Nekoliko trenutaka kasnije čuvar se okrenuo od nas očito zaključivši da
smo ipak ljudi. Izdahnula sam i opustila šaku. Nisam ni shvaćala da ih
držim stisnute.
»Pričekaj malo i prijavit ću ovo«, rekao je Eddieju.
Čuvar se odmaknuo i podignuo slušalicu u svojoj kućici. Eddie nas je
pogledao.
»Za sada sve O. K.?«
»Osim starog obrasca«, gunđala sam.
»Nema šanse saznati djeluje li moja amajlija?« pitao je Eddie.
Lissa mu je dala jedan od Tashinih prstena, začaran s ciljem da ga vide
tamnoputog i crne kose. Kako mu nije mijenjala rasu, magija je trebala
samo zamutiti njegovu pojavu. Poput naših ljudskih amajlija, sumnjala
sam da projicira točno onakvu sliku kakvu je željela, ali je trebala
promijeniti njegov izgled dovoljno da kasnije nitko ne bi mogao
prepoznati Eddieja.
Zbog svoje otpornosti prema kompulziji i saznanju da je tu amajlija koja
na nas nije imala utjecaja, Lissa i ja nismo mogle reći kako je izgledao
drugima.
»Sigurna sam da je u redu«, razuvjeravala ga je Lissa.
Čuvar se vratio.
»Rekli su da možete unutra pa će oni to srediti.«
»Hvala«, rekao je Eddie uzimajući natrag papir.
68
Stav čuvara upućivao je na to da pretpostavlja da se radi o
administrativnoj pogrešci. I dalje je bio ustrajan, ali ideja da bi netko
prokrijumčario hranitelje u zatvor teško je bilo nešto što bi očekivali, ili
smatrali kao rizik za osiguranje. Jadan dečko.
Kada smo prišli vratima u zidinama zatvora, dočekala su nas dvojica
čuvara. Nas troje smo izašli i odveli su nas u dio između zidova i samog
zatvora. Dok su površine Sv. Vladimira i dvora bile bogate i ispunjene
biljkama i drvećem, zemlja je ovdje bila ukočena i usamljena. Nije bilo
čak ni trave, samo čvrsto ugažena zemlja. Je li ovo zatvorenicima bilo
»područje za vježbu«? Jesu li uopće smjeli izlaziti van? Bila sam
iznenađena što nisu okruženi nekakvim jarkom.
Unutrašnjost zgrade bila je mrgodna kao i vanjština. Ćelije pritvora na
dvoru bile su sterilne i hladne, metalne i imale su prazne zidove.
Očekivala sam nešto slično. Međutim, tko god da je dizajnirao zatvor
Tarasov, unaprijed je odlučio odbaciti moderan izgled i umjesto toga je
oponašao tip zatvora kakav se u srednjem vijeku mogao naći u
Rumunjskoj. Grubi kameni zidovi su se nastavljali niz hodnik, sivi i
proročanski, a zrak je bio hladan i vlažan. Bili su to teški uvjeti rada za
čuvare koji su ovdje zaduženi. Vjerojatno su se željeli pobrinuti da fasada
bude zastrašujuća svuda, čak i tijekom ulaza zatvorenika. Prema našem
nacrtu ovdje se nalazio mali dio spavaonica u kojima su živjeli
zaposlenici. Nadam se da su one ljepše.
Dekor mračnog doba ili ne, tu i tamo prošli smo pored neke nadzorne
kamere dok smo se kretali hodnikom. Osiguranje ove zgrade ni u kom
slučaju nije bilo primitivno. Povremeno bismo čuli glasno lupanje teških
vrata, ali sve u svemu, vladala je savršena, jeziva tišina koja je bila
strašnija od vrištanja i vike.
Odveli su nas u upraviteljev ured, sobu koja je još uvijek imala istu
sumornu arhitekturu, a ipak je bila puna uobičajenih administrativnih
pomagala: stol, kompjuter itd. Izgledala je učinkovito, ništa više. Naši
pratioci objasnili su nam kako idemo asistentu upravitelja zbog toga što je
upravitelj još u krevetu. Jasno. Podređenog je zapala noćna smjena.
Nadala sam se da to znači da je umoran i da slabije zapaža. Možda i ne.
To se rijetko događalo čuvarima, bez obzira na njihove dužnosti.
»Theo Marx«, rekao je asistent upravitelja rukujući se s Eddijem. Bio je
dhampir, ne mnogo stariji od nas, i pitala sam se je li nedavno došao
ovdje.
»Larry Brown«, odgovorio je Eddie. Smislili smo mu dosadno ime, ono
koje se ne ističe i upotrijebili smo ga u obrascu.
69
Theo se nije obratio Lissi i meni, ali nas je pogledao istim zbunjenim
pogledom kao i prvi tip, dok je iluzija čarolije pokušavala izvesti obmanu.
Slijedilo je još jedno odugovlačenje, ali ponovno smo se provukle. Theo
je svoju pažnju usmjerio natrag na Eddia i uzeo od njega obrazac.
»Ovaj je drugačiji nego inače«, rekao je.
»Nemam pojma«, rekao je Eddie ispričavajući se. »Ovo mi je prvi put.«
Theo je uzdahnuo i pogledao na sat.
»Upravitelj će biti na dužnosti za nekoliko sati. Mislim da ćemo morati
pričekati dok ne stigne kako bismo vidjeli o čemu se radi. Sommerfield
obično radi kako treba.«
U zemlji je bilo nekoliko morojskih ustanova koje su skupljale hranitelje,
one na rubu ljudskog društva koji bi se zadovoljili s provođenjem ostatka
života pod utjecajem vampirskih endorfina, i raspoređivale ih.
Sommerfield je bila jedna takva ustanova, smještena u Kansas Cityju.
»Nisam ja jedina nova osoba koju su dobili«, rekao je Eddie. »Možda se
netko zabunio.«
»Tipično«, obrecnuo se Theo. »Pa, dobro, možete sjesti i čekati. Mogu
donijeti kavu ako želiš.«
»Kada ćemo ići na hranjenje?« odjednom sam upitala upotrijebivši sanjivi
i najplačljiviji glas koji sam mogla. »Prošlo je puno vremena.«
Lissa me slijedila.
»Rekli su da ćemo moći čim dođemo ovdje.«
Eddie je okrenuo očima na ono što je bilo tipično ponašanje hranitelja.
»Ovakve su cijelo vrijeme.«
»Mogu zamisliti«, rekao je Theo. »Hm. Hranitelji.« Vrata njegova ureda
bila su djelomično odškrinuta i viknuo je prema van. »Ej, Wes? Možeš
doći?«
Jedan od čuvara iz pratnje je provirio glavom.
»Da?« Theo je mahnuo prema nama.
»Odvedi ove dvije dolje u prostorije za hranjenje, tako da nas ne izlude.
Ako je netko budan, neka koristi njih.«
Wes je kimnuo i pozvao nas van. Eddie i ja smo izmijenili najkraći
mogući pogled. Njegovo lice nije ništa otkrivalo, ali sam znala da je
nervozan. Sada je naš posao bio dovesti Viktora i nije mu bilo drago što
nas šalje u lavlji brlog.
Dok smo ulazili dublje u zatvor, Wes nas je proveo kroz puno vrata i
kontrolnih točaka osiguranja. Shvatila sam da ću kroz svaki nivo
osiguranja kroz koji sam ušla morati ponovno i pobjeći. Prema nacrtu
prostorije za hranjenje su na suprotnoj strani zatvora. Pretpostavljala sam
da ćemo ići nekim okolnim putem, no išli smo kroz centar zgrade, gdje su
70
smješteni zatvorenici. Zahvaljujući proučavanju nacrta, bila sam upoznata
s tlocrtom, ali Lissa nije shvatila kojim putem idemo dok nismo naišli na
upozoravajući natpis:
UPOZORENJE - SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA
(KRIMINAL).
Mislila sam da je to čudan izbor riječi. Zar nisu svi ovdje bili kriminalci?
Ovaj odjel su blokirala teška dvostruka vrata te je Wes upotrijebio oboje; i
elektronsku šifru i fizički ključ kako bi otvorio ta vrata. Lissin korak nije
se promijenio, ali sam osjetila kako u njoj raste tjeskoba dok smo ulazili u
uski koridor s redovima ćelija prekrivenim rešetkama. Ni ja se nisam
osjećala ništa bolje, ali Wes, još uvijek na oprezu, nije pokazao nikakve
znakove straha. Shvaćala sam da je to tako zbog toga što je stalno ulazio u
ovaj odjel. Poznavao je njegovo osiguranje. Zatvorenici možda i jesu bili
opasni, ali prolaženje pored njih za njega je bila rutina.
Ipak, kad sam pogledala u unutrašnjost ćelije, skoro mi je stalo srce. Mali
odjeljci su bili mračni i sumorni kao i sve drago, samo s osnovnim
namještajem. Nasreću, većina zatvorenika je spavala. Ipak ih je nekoliko
promatralo dok smo prolazili. Nitko od njih nije ništa rekao, ali tišina je
bila još strasnija. Neki moroji ovdje izgledali su poput običnih prolaznika
koje srećeš na ulici i pitala sam se što su to mogli učiniti da završe ovdje.
Njihova su lica bila tužna, lišena svake nade. Pogledala sam još jednom i
shvatila da nisu svi zatvorenici moroji; bili su to dhampiri. Bilo je to
logično, ali me zaskočilo nespremnu. Među pripadnicima moje vlastite
rase također ima kriminalaca koje treba zbrinuti.
Ipak, nisu se svi zatvorenici činili dobroćudnima. Drugi su izgledali kao
da definitivno pripadaju u Tarasov. Bilo je zlobe u njima, zlokoban
osjećaj kada su svoj pogled prikovali na nas i nisu popuštali. Temeljito su
proučavali svaki detalj na nama iako ne bih znala reći iz kojeg razloga.
Jesu li tražili nešto što bi im omogućilo bijeg? Jesu li mogli vidjeti kroz
našu fasadu? Ili su jednostavno bili gladni? Nisam znala odgovor, ali sam
bila zahvalna na tihim čuvarima koji su stupali kroz hodnik. Također sam
bila zahvalna što nisam vidjela Viktora i pretpostavila sam da živi u
nekom drugom hodniku. Nismo mogli riskirati da nas odmah prepozna.
Konačno smo izašli iz zatvoreničkog koridora kroz još jedan set
dvostrukih vrata i došli do prostorija za hranjenje. I taj je dio izgledao kao
srednjevjekovne tamnice, ali morali su zadržati imidž zbog zatvorenika.
Ostavimo li uređenje na stranu, prostorija za hranjenje bila je slična onima
u Sv. Vladimiru, jedino što je bila manja. Nekoliko kabina nudilo je
umjerenu privatnost i moroj koji se, izgleda, dosađivao za stolom je čitao
knjigu, ali je izgledao spreman za spavanje. U prostoriji je bio samo jedan
71
hranitelj; neurednog izgleda, čovjek srednjih godina, koji je sjedio na
stolcu buljeći u prazno s glupavim osmijehom na licu.
Kada smo ušli, moroj se trznuo i raširile su mu se oči. Očito je da smo mu
mi bili najuzbudljivija stvar koja mu se noćas dogodila. Nije imao onaj
trenutak dezorijentacije kad nas je pogledao; očito je imao niski otpor
prema kompulziji, što je bilo dobro znati.
»Što je ovo?«
»Dvije nove upravo su stigle«, rekao je Wes.
»Ali još nije red«, rekao je moroj. »I nikada ne dobijemo ovako mlade.
Uvijek nam daju stare, korištene.«
»Nemoj mene pitati«, rekao je Wes nakon što je Lissi i meni pokazao
stolce i krenuo prema vratima. Bilo je jasno kako smatra da je pratnja
hranitelja posao ispod njegova nivoa. »Marx želi da budu ovdje dok se
Sullivan ne probudi. Ja pretpostavljam da će ovo na kraju ispasti
pogreška, ali su se žalile kako trebaju fiks.«
»Krasno«, gunđao je moroj. »Pa, naš sljedeći obrok je na rasporedu za
petnaestak minuta, tako da onda Bradleyju mogu dati pauzu. I tako je van
sebe, stoga neće ni primijetiti da je netko dao krv umjesto njega.«
Wes je kimnuo.
»Nazvat ćemo te kada ovo riješimo.«
Čuvar je otišao i moroj je uzdahnuvši uzeo papir. Imala sam osjećaj da je
svima ovdje dojadio njihov posao. Mogla sam razumjeti zašto. Ovdje je
bilo jadno raditi. Nikad to ne bih mogla.
»Tko je na redu za petnaest minuta?« pitala sam.
Moroj je u nevjerici naglo podignuo glavu. To nije bilo pitanje kakvo bi
postavio hranitelj.
»Što si rekla?«
Lissa je ustala i uhvatila njegov pogled.
»Odgovori joj na pitanje.«
Njegovo lice postalo je mlitavo. Bilo ga je lako primorati.
»Rudolf Kaiser.«
Nitko koga smo poznavale. Što se mene tiče, mogao je biti ovdje zbog
masovnih ubojstava ili pronevjere.
»Kada je na redu Viktor Daškov?« pitala je Lissa.
»Za dva sata.«
»Promijeni raspored. Reci njegovu čuvaru da je došlo do promjene i da
mora doći sada umjesto Rudolfa.«
Morojeve prazne oči, sada omamljene kao i kod hranitelja Bradleyja,
izgledale su kao da im je potreban trenutak kako bi to probavile.
»Da«, rekao je.
72
»To je normalna pojava. Neće pobuditi sumnju.«
»Neće pobuditi sumnju«, ponovio je u jednom tonu.
»Učini to«, naredila mu je odlučnim glasom. »Nazovi ih, dogovori to i ne
skidaj pogled s mene.« Moroj je poslušao. Dok je razgovarao na telefon,
predstavio se kao Northwood. Kada je spustio slušalicu, sve je bilo
dogovoreno. Sada smo trebale samo čekati. Moje cijelo tijelo bilo je
omotano napetošću. Theo je rekao da će upravitelj biti na dužnosti za sat
vremena. Do tada nitko neće postavljati pitanja. Eddie jednostavno treba
ubiti vrijeme s Theom bez da podiže sumnju oko administrativne
pogreške. Smiri se, Rose. Možeš ti ovo.
Dok smo čekale, Lissa je primorala hranitelja Bradleyja da čvrsto zaspi.
Nisam željela nikakvog svjedoka, pa čak ni drogiranog. Također sam
sasvim lagano okrenula kameru kako više ne bi prikazivala cijelu
prostoriju. Naravno, još ćemo se morati pozabaviti s cijelim zatvorskim
nadzornim sustavom prije nego što odemo, ali za sada nam nije trebalo da
osoblje osiguranja ugleda ono što će se dogoditi.
Upravo sam se smjestila u jednu kabinu, kada su se otvorila vrata. Lissa je
nastavila sjediti blizu Northwoodova stola, tako da i dalje može održavati
kompulziju nad njim. Dale smo mu upute kako ću ja biti hranitelj. Bila
sam ograđena, ali pomoću Lissinih očiju vidjela sam grupu kako ulazi:
dva čuvara... i Viktor Daškov.
U njoj se pojavila ista bol koju je osjećala kada ga je vidjela na suđenju.
Srce joj je počelo brže kucati. Tresle su joj se ruke. Jedina stvar koja ju je
smirila onda na suđenju bilo je saznanje da će Viktor biti zatvoren
zauvijek i da je više neće moći povrijediti.
A sada ćemo sve to promijeniti.
Lissa je snažno izgurala strah iz svojih misli kako bi mogla i dalje
kontrolirati Northwooda. Čuvari pored Viktora bili su odlučni i spremni
za akciju iako zapravo to i nisu trebali biti. Bolest koja ga je godinama
mučila, ona ista koju je Lissa privremeno iscijelila, počela je ponovno
dizati glavu. Manjak vježbe i svježeg zraka također je uzimao svoj danak,
kao i ograničena količina krvi koju su zatvorenici smjeli dobiti. Kao
ekstra mjera opreza, čuvari su ga sputali okovima i težina ga je vukla
dolje, zbog čega je skoro vukao noge.
»Tamo«, rekao je Northvvood pokazujući na mene. »Ona.«
Čuvari su poveli Viktora pored Lisse i jedva da ju je pogledao. Morala je
činiti dvostruku kompulziju: držati Northwooda pod kontrolom i usmjeriti
dio nje na drugu stranu kako bi se Viktoru učinila beznačajnom kad prođe
pored nje. Čuvari su ga posjeli na stolac pored mene i odstupili unatrag ne
gubeći ga iz vida. Jedan od njih započeo je razgovor s Northwoodom,
73
ništa u vezi nas novih niti o našim godinama. Budem li ikada morala
ponovno ovo raditi, pobrinuti ću se da Lissa učini da izgledamo starije.
Sjedeći pored mene, Viktor se nagnuo naprijed i otvorio usta. Hranjenje je
bilo prirodno, pokret uvijek isti, stoga teško da je morao misliti što treba
raditi. Izgledalo je kao da me i ne vidi.
Osim što me zatim... vidio.
Skamenio se, oči su mu se raširile. Određene karakteristike bila su
rasprostranjene u kraljevskim morojskim obiteljima, a svijetle, zelene oči
poput žada bile su karakteristične i za Daškove i za Dragomire. Iz
njegovih očiju nestao je iscrpljen i rezigniran pogled te se pojavila lukava
oštrina koja je za njega bila karakteristična, pronicljiv intelekt koji sam
dobro poznavala. Jezivo me podsjetilo na neke zatvorenike pored kojih
smo ranije prošli.
Međutim, bio je zbunjen. Kao i kod ostalih koje smo sreli, moja amajlija
mu je pomutila misli. Njegova osjetila govorila su mu da sam čovjek... pa
ipak, iluzija nije bila savršena. Uzmimo u obzir još i činjenicu da je
Viktor, kao jaki neduhovni korisnik kompulzije, bio relativno imun na
nju. Stoga, baš kao što smo Eddie, Lissa i ja ostali imuni na tuđe amajlije
jer smo znali svoje prave identitete, Viktor je doživio isti efekt. Njegov
mozak je možda inzistirao na tome da sam čovjek, ali njegove oči
govorile su mu da sam ja Rose Hathaway, čak i s perikom. I jednom kada
se njegova spoznaja o tome učvrstila, iluzija o meni kao o čovjeku
raspršila se.
Polagan, intrigirajući osmijeh raširio se njegovim licem neukusno
otkrivajući njegove očnjake.
»Oho. Ovo bi mogao biti najbolji obrok koji sam ikada imao.«
Njegov glas bio je jedva čujan, prekriven razgovorom ostalih.
»Stavi svoje zube bilo gdje blizu mene i to će biti tvoj zadnji obrok«,
promrmljala sam isto tako tihim glasom. »Ali, ako želiš dobiti ikakvu
šansu da izađeš odavde i ponovno vidiš svijet, napravit ćeš točno ono što
ću ti reći.«
Upitno me pogledao. Duboko sam udahnula bojeći se svojih sljedećih
riječi.
»Napadni me.«
Diplomci su nosili metalne pločice s imenima ugraviranima u njih. Na
njima nije pisalo POZDRAV, ZOVEM SE... Te pločice su nas
identificirale, tako da su nam plemići mogli prići i ispitivati nas.
Nisam očekivala da će sa mnom razgovarati itko osim mojih prijatelja,
tako da smo Lissa i ja krenule ravno prema bifeu i zauzele tihi kut kako
bismo mljackale dok jedemo kanapee i kavijar. Dobro, Lissa je jela
kavijar. Mene je previše podsjećao na Rusiju.
Adrian nas je, naravno, prvi potražio. Uputila sam mu nakrivljen
smiješak.
»Što ti radiš ovdje? Znaš da nisi podoban da dobiješ čuvara.«
55
Bez konkretnih planova za budućnost, pretpostavljalo se da će Adrian
jednostavno živjeti na dvoru. Zbog toga mu nije trebala vanjska zaštita,
iako bi se sigurno kvalificirao kad bi odlučio ići u svijet.
»Istina, ali nikako nisam mogao propustiti zabavu«, rekao je. U ruci je
držao čašu šampanjca i pitala sam se je li oslabilo djelovanje Lissina
prstena. Jasno da povremeno piće nije kraj svijeta, a i njegova je pisana
ponuda u tom dijelu bila neodredena. Najviše sam željela da se drži dalje
od pušenja. »Je li ti već prišlo brdo ljudi punih nade?«
Odmahnula sam glavom.
»Pa, tko bi želio nemarnu Rose Hathaway? Onu koja odlazi bez
upozorenja kako bi radila po svome?«
»Mnogi«, rekao je. »Ja sigurno želim. Rasturila si u borbi i, sjeti se, svi
misle da si pošla u ubilački pohod na strigoje. Neki smatraju da je tvoja
luda osobnost i te kako vrijedna.«
»U pravu je«, iznenada je rekao glas. Podigla sam pogled i vidjela Tashu
Ozeru kako stoji blizu nas s laganim osmijehom na licu. Usprkos njezinoj
unakaženosti smatrala sam da izgleda prekrasno, plemićkije no ikad.
Duga sjajna crna kosa, odjevena u mornarski plavu suknju i čipkani top.
Imala je na sebi nakit i obukla je visoke pete, u čemu je sigurno nikada
nisam vidjela. Bila sam sretna što je vidim; nisam znala da je stigla na
dvor. Na pamet mi je pala čudna misao.
»Jesu li ti konačno dopustili da imaš čuvara?«
Plemići su se dobro znali tiho, pristojno kloniti onih koji su u nemilosti.
Obitelji Ozera ukinuli su mogućnost dodjeljivanja čuvara, kao neku vrstu
kazne za ono što su napravili Christianovi roditelji. Totalna nepravda.
Ozere su zaslužili ista prava kao i bilo koja druga plemićka obitelj.
Kimnula je.
»Mislim da se nadaju kako će me time ušutkati pa više neću htjeti da se
moroji bore zajedno s dhampirima. Neka vrsta mita.«
»Na to si sigurno pala.«
»Ma kakvi. Ako ništa drugo, bar će mi dati nekoga s kim mogu vježbati.«
Njezin osmijeh lagano je izblijedio i pogledala nas je nesigurno. »Nadam
se da se nećeš uvrijediti... ali, Rose, predala sam zahtjev za tebe.«
Lissa i ja smo se zapanjeno pogledale.
»Oh.« Nisam znala što drugo reći.
»Nadam se da će te dodijeliti Lissi«, brzo je dodala Tasha. Vidjelo se da
joj je neugodno. »Ali, kraljica je poprilično čvrsta u svojim odlukama.
Ako je tako...«
»U redu je«, rekla sam. »Ako ne budem mogla biti s Lissom, onda ću
radije biti s tobom.« To je bila istina. Više od ičega na svijetu htjela sam
56
biti s Lissom, ali ako nas odvoje, onda će mi u svakom slučaju biti bolje s
Tashom nego s nekim snobovskim plemićem. Jasno, bila sam poprilično
sigurna kako su moji izgledi da me dodijele njoj jednako slabi kao i to da
me dodijele Lissi. Oni koji su se ljutili na mene zbog toga što sam
pobjegla sigurno će se svojski potruditi da me stave u najneugodniju
moguću situaciju. Čak i ako su joj odobrili čuvara, imala sam osjećaj da
im ispunjavanje Tashinih želja neće biti prioritet. Moja budućnost je još
uvijek veliki upitnik.
»Ej«, poviknuo je Adrian uvrijeđen zbog toga što ga nisam spomenula
kao svoj drugi izbor. Pogledala sam ga i odmahnula glavom.
»Dobro, znaš da će me ionako dodijeliti ženi. Osim toga, moraš nešto
napraviti sa svojim životom da zaslužiš čuvara.«
Rekla sam to u šali, ali malo mrgođenja nagnalo me da pomislim kako
sam ga zapravo povrijedila. U međuvremenu je Tashi, izgleda, laknulo.
»Drago mi je što ti ne smeta. U međuvremenu učinit ću sve što mogu
kako bih pomogla vama dvjema.« Okrenula je očima. »Nije da se moje
mišljenje uopće uvažava.«
Činilo se besmislenim spomenuti moju sumnju u to da će me dodijeliti
Tashi. Umjesto toga, počela sam joj zahvaljivati na ponudi, a onda nam se
pridružio još jedan posjetitelj: Daniella Ivaškov.
»Adriane«, nježno je rekla lagano se smiješeći, »ne možeš Rose i Vasilisu
imati samo za sebe.« Okrenula se prema Lissi i meni. »Kraljica vas obje
želi vidjeti.«
Divno. Obje smo ustale, ali Adrian je i dalje sjedio ne pokazujući želju
vidjeti tetu. Očito, kao i Tasha. Vidjevši je, Daniella joj je kratko,
pristojno kimnula.
»Lady Ozera.«
Nakon toga je otišla pretpostavljajući da ćemo je slijediti. Ironično je to
što se činilo kako me Daniella želi prihvatiti, a i dalje ima ono tipično
hladno držanje prema Ozerama, s predrasudama. Mislim da je to bila
granica njezine ljubaznosti.
Tasha je pak odavno postala imuna na ovakav tretman.
»Uživajte«, rekla je. Pogledala je Adriana. »Još šampanjca?«
»Lady Ozera«, rekao je značajno, »Vi i ja smo dvije glave koje isto
misle.«
Oklijevala sam prije nego što sam krenula s Lissom ususret Tatiani.
Odmah sam primijetila divnu Tashinu pojavu, ali tek sada sam opazila još
nešto.
»Je 1' sav ovaj nakit od srebra?« upitala sam.
Odsutno je dotakla svoju ogrlicu. Prste su joj krasila tri prstena.
57
»Da«, zbunjeno je rekla. »Zašto?«
»Ovo će zvučati malo čudno... ustvari, možda i neće u usporedbi s mojom
uobičajenom čudnovatošću. Ali, možemo li mi, ovaj, posuditi sve to?«
Lissa me ošinula pogledom pogađajući moje motive. Trebale smo više
amajlija, a nedostajalo nam je srebra. Tasha je podigla obrve, ali poput
većine mojih prijatelja imala je odličnu sposobnost nošenja s čudnim
idejama.
»Naravno«, rekla je. »Ali, je 1' vam mogu to dati kasnije? Ne bih baš
htjela skidati svoj nakit usred zabave.«
»Nema problema.«
»Poslat ću ga u tvoju sobu.«
Nakon što smo to dogovorili, Lissa i ja krenule smo prema Tatiani koja je
bila okružena obožavateljima i ulizicama. Daniella se sigurno zabunila
kada je rekla da nas Tatiana želi vidjeti obje. Još uvijek mi je u glavi bila
poprilično živa slika susreta kada se derala na mene, a večera kod
Ivaškova nije me zavarala pa da pomislim da smo kraljica i ja odjednom
najbolje prijateljice.
Ipak, začudo, kada je ugledala Lissu i mene, lice joj se razvuklo u
osmijeh.
»Vasilisa. I Rosemarie.« Pozvala nas je bliže i grupa se udaljila.
Prišla sam joj s Lissom koračajući s oklijevanjem. Hoće li urlati na mene
pred svim ovim ljudima? Izgleda da ne. Uvijek je tu bilo nepoznatih
plemića i Tatiana je prvo svima predstavila Lissu. Svi su bili znatiželjni u
vezi princeze Dragomir. Kraljica je zatim predstavila i mene iako se nije
trudila hvaliti me kao Lissu. Ipak, nevjerojatno je bilo i to priznanje.
»Vasilisa«, rekla je Tatiana kad je završila s formalnostima. »Razmišljala
sam o tome da uskoro posjetiš Lehigh. Dogovoreno je da ideš tamo,
recimo, za tjedan i pol. Smatrali smo da bi to bila lijepa gesta za tvoj
rođendan. Serena i Grant će te pratiti, naravno, a poslat ću i nekoliko
drugih.«
Serena i Grant bili su čuvari koji su zamijenili Dimitrija i mene u ulozi
Lissinih budućih čuvara. Jasno je da će oni ići s njom. Zatim je Tatiana
rekla nešto što me zapanjilo više od svega.
»Rose, i ti možeš ići ako želiš. Vasilisa bi to teško proslavila bez tebe.«
Lissa se oraspoložila. Sveučilište Lehigh. Mamac koji ju je naveo da
prihvati živjeti na dvoru. Lissa je zaslužila sva priznanja koja je mogla
dobiti i kraljica joj je dala priliku. Mogućnost odlaska tamo ispunilo ju je
nestrpljivošću i uzbuđenjem, posebno zbog toga što je mogla proslaviti
svoj osamnaesti rođendan tamo sa mnom. To je bilo dovoljno da joj
skrene misli od Viktora i Christiana, a to je nešto govorilo.
58
»Hvala Vam, Vaše Visočanstvo. To je sjajno.«
Znala sam kako je postojala velika mogućnost da ne budemo ovdje u
vrijeme tog posjeta, ako moj plan s Viktorom uspije. Ipak, nisam željela
pokvariti Lissinu sreću, a i teško da bih to spomenula u kraljevskom
društvu. Bila sam na neki način iznenađena što sam uopće pozvana.
Nakon objave poziva, kraljica mi ništa više nije rekla i nastavila je
razgovarati s ostalima oko sebe. Ipak, bila je ugodna barem dok mi se
obraćala, prema njezinim mjerilima, kao i one večeri kod Ivaškovih.
Ne draga u stilu najbolje frendice, ali sigurno ne i luda u stilu bijesne
kuje. Možda je Daniella bila u pravu.
Uslijedilo je još ljubaznosti dok su svi čavrljali i trudili se impresionirati
kraljicu te je uskoro postalo jasno kako mene više ne trebaju. Dok sam
promatrala društvo oko sebe, ugledala sam nekog s kim trebam
razgovarati i ponizno sam se udaljila imajući na umu da se Lissa može
braniti sama.
»Eddie«, zazvala sam dolazeći na drugu stranu dvorane. »Konačno sam.«
Eddie Castile, moj dugogodišnji prijatelj, nasmiješio se kada me ugledao.
I on je također bio dhampir, visok, dugog, uskog lica koje je još uvijek
imalo sladak, dječački izgled. Za promjenu je ukrotio svoju kosu boje
pijeska. Lissa se nekoć nadala da ćemo Eddie i ja postati par, ali bili smo
strogo samo prijatelji. Njegov najbolji prijatelj bio je Mason; sladak dečko
koji je bio lud za mnom, a ubili su ga strigoji. Nakon njegove smrti, Eddie
i ja smo usvojili zaštitnički stav jedno prema drugome. Kasnije, tijekom
napada strigoja na Sv. Vladimir, bio je otet i njegova iskustva su ga
učinila ozbiljnim i odlučnim čuvarom, ponekad i malo previše ozbiljnim.
Željela sam da se više zabavlja i veselilo me što vidim bljesak sreće u
njegovim očima boje lješnjaka.
»Mislim da te svaki plemić u ovoj prostoriji želi podmititi«, zezala sam
ga. Nije to bila samo šala. Tijekom zabave držala sam ga na oku i stalno
je netko bio s njim. Grozne stvari koje je preživio mogle su ga uplašiti, ali
su se dobro odrazile na njegove vještine. Imao je super ocjene i rezultate
ispita. Najvažnije od svega, nije imao moju bezobraznu reputaciju. Bio je
dobra prilika.
»Nekako tako izgleda.« Smijao se. »Nisam to baš očekivao.«
»Tako si skroman. Najtraženiji si u ovoj prostoriji.«
»Ne, u usporedbi s tobom.«
»Aha. Kao što se može i vidjeti po broju onih koji stoje u redu kako bi sa
mnom razgovarali. Koliko ja znam, zasad me želi jedino Tasha Ozera. I
jasno, Lissa.«
Lice mu se naboralo.
59
»Moglo je biti i gore.«
»I bit će gore. Nema šanse da dobijem ijednu od njih.«
Šutjeli smo i ispunila me tjeskoba. Došla sam Eddieja zamoliti za uslugu i
sada mi se to više nije činilo kao dobra ideja. Eddie je bio nadomak
blistave karijere. Bio je odan prijatelj i bila sam sigurna da bi mi pomogao
u mome naumu... ali odjednom nisam mislila da ga to mogu pitati. Ipak,
kao i Mia, Eddie je dobro zapažao.
»Rose, što nije u redu?« Njegov glas bio je zabrinut, javio se onaj
zaštitnički stav. Odmahnula sam glavom. Nisam mogla.
»Ništa.«
»Rose«, rekao je prijeteći.
Maknula sam pogled zbog toga što nisam mogla sresti njegov.
»Nije važno. Stvarno.« Pronaći ću drugi način, nekog drugog.
Na moje iznenađenje, krenuo je rukom prema mome licu, dodirnuo mi
bradu i podigao mi glavu gore. Njegov pogled uhvatio je moj i više ga
nisam mogla izbjeći.
»Što trebaš?«
Dugo sam vremena zurila u njega. Bila sam tako sebična riskirajući živote
i ugled prijatelja do kojih mi je stalo. Da Christian i Lissa nisu posvađani,
molila bih i njega za pomoć. Ipak, još mi je jedino Eddie preostao.
»Trebam nešto... nešto poprilično ekstremno.«
Lice mu je i dalje bilo ozbiljno, ali usne su mu se razvukle u iskrivljen
osmijeh.
»Rose, sve što ti radiš je ekstremno.«
»Ne kao ovo. Ovo je... pa, to je nešto što ti može sve upropastiti. Možeš
imati velike probleme. Ne mogu ti to napraviti.« Osmijeh je nestao.
»Nema veze«, rekao je neustrašivo. »Ako me trebaš, tu sam. Bez obzira
na sve.«
»Ne znaš o čemu se radi.«
»Vjerujem ti.«
»To je protuzakonito. Čak izdajnički.«
To ga je malo iznenadilo, ali je i dalje bio odlučan.
»Što god trebaš. Nije me briga. Čuvam ti leđa.«
Dva puta sam Eddieju spasila život i znala sam da je mislio ono što je
rekao. Osjećao je da mi duguje. Išao bi kamo god bih mu rekla da ide, ne
zbog ljubavi, već zbog prijateljstva i odanosti.
»Protuzakonito je«, ponovila sam. »Trebao bi se iskrasti s dvora... noćas. I
ne znam kada bismo se vratili.«
Bilo je u potpunosti moguće da se nećemo vratiti. Iskrsne li okršaj sa
zatvorskim čuvarima... pa, moglo bi se dogoditi da poduzmu smrtonosne
60
mjere kako bi izvršili svoju dužnost. Za to su svih nas trenirali. Međutim,
nisam mogla izvesti taj upad s Lissinom kompulzijom sama. Trebala sam
još jednog borca koji bi mi čuvao leđa.
»Samo mi reci kad.«
I to je bilo sve. Nisam mu iznijela cijeli nacrt našeg plana, ali sam mu
otkrila mjesto večerašnjeg sastanka i rekla sam mu što treba ponijeti.
Ništa nije pitao. Rekao je da će biti tamo. Upravo tada su prišli novi
plemići kako bi s njim razgovarali i ja sam ga ostavila znajući da će se
pojaviti. Bilo mi je teško, ali sam stavila na stranu svoju krivnju zbog
mogućnosti da mu ugrozim budućnost.
Kada su se kasnije te noći stvari počele odvijati prema mome planu, Eddie
je stigao kako je i obećao. I Lissa. Još jednom, noć je značila »bijeli dan«.
Osjećala sam istu tjeskobu kao i onda kada smo se šunjale okolo s Mijom.
Svjetlost je sve otkrivala, no ipak, većina je u ovo doba spavala. Usprkos
tome, Lissa, Eddie i ja kretali smo se po dvorskim površinama tajnovito
koliko god smo mogli. Sastali smo se s Mikhailom u ograđenom dijelu
prostora gdje su bila svakojaka garažirana vozila. Garaže su bile velike i
metalne zgrade industrijskog izgleda, smještene na rubu dvora, i nikog
drugog nije bilo vani.
Ušli smo u garažu koju je spomenuo sinoć i odahnula sam kada sam
vidjela da nema nikog osim nas. Pregledao nas je svih troje i izgledao
iznenađen mojim »udarnim timom«, ali nije ništa pitao i nije nam se opet
pokušao pridružiti. Još se više krivnje uzburkalo u meni. Ovdje je bio još
netko tko je riskirao svoju budućnost radi mene.
»Bit će usko«, razmišljao je.
Prisilila sam se na osmijeh.
»Svi smo prijatelji.«
Mikhail se nije nasmijao mojoj šali, nego je otvorio prdjažnik crnog
Dodge Chargera. Nije se šalio kad je rekao da će biti usko. Šteta što je bio
noviji. Stariji model bio bi veći, ali čuvari su imali samo vrhunske stvari.
»Kada budemo dovoljno daleko, stat ću sa strane i pustiti vas van«, rekao
je.
»Bit ćemo dobro«, uvjeravala sam ga. »Idemo.«
Lissa, Eddie i ja uvukli smo se u prdjažnik.
»O, bože«, promrmljala je Lissa. »Nadam se da nitko nije
klaustrofobičan.«
Bilo je to poput loše igrice tvister. Prtljažnik je bio dovoljno velik za
određenu vrstu prdjage, ali nije bio namijenjen za to da u njega stanu tri
osobe. Svi skupa smo se stisnuli i nije ostalo ništa prostora. Svi smo bili
jako blizu i dodirivali smo se. Zadovoljan što smo se svi uspjeli smjestiti,
MIN@
61
Mikhail je zatvorio prdjažnik i progutao nas je mrak. Minutu kasnije
pokrenuo je motor i osjetila sam kako se auto kreće.
»Što misliš za koliko će stati?« pitala je Lissa. »Ili ćemo umrijeti od
trovanja ugljičnim monoksidom?«
»Još nismo ni napustili dvor«, rekla sam. Uzdahnula je.
Auto se odvezao i uskoro smo stali. Mikhail je vjerojatno stigao do
glavnih vrata i čavrljao s čuvarom. Već mi je ranije rekao da će izmisliti
neki izgovor kako mora nešto obaviti i da nema razloga da brinemo jer ga
čuvari neće ispitivati ili pretraživati auto. Na dvoru, za razliku od prakse u
našoj školi, nitko se nije brinuo oko toga hoće li se tko pokušati iskrasti.
Ovdje su najveća briga bili oni koji ulaze.
Prolazile su minute i već sam se počela pitati je li nastao problem. Zatim
je auto ponovno krenuo i sve troje smo izdahnuli od olakšanja. Ubrzali
smo i, nakon onog što se meni činilo kao kilometar i pol, auto je skrenuo
u stranu i stao. Prtljažnik se otvorio i svi smo izašli van. Nikada nisam
bila ovako zahvalna na svježem zraku. Sjela sam na suvozačevo mjesto
pored Mikhaila, a Lissa i Eddie su sjeli otraga. Kad smo se smjestili,
Mikhail je bez riječi nastavio voziti.
Uslijedilo je još nekoliko trenutaka krivnje zbog ljudi koje sam uplela u
ovo i zatim sam prestala o tome razmišljati. Sada je bilo prekasno za
brigu. Prestala sam osjećati i krivnju zbog Adriana. Bio bi dobar saveznik,
ali u ovome nisam mogla tražiti njegovu pomoć.
I tako, naslonila sam se i misli posvetila poslu koji nas je čekao.
Trebat će nam otprilike sat vremena da stignemo do aerodroma, a onda
nas troje nastavljamo za Aljasku.
Šesto poglavlje
»Znaš što trebamo?«
Tijekom leta iz Seattlea u Fairbanks, sjedila sam između Eddieja i Lisse.
Kao najniža, granično, i mozak operacije, zaglavila sam na srednjem
sjedalu.
»Novi plan?« pitala je Lissa.
»Čudo?« pitao je Eddie.
Zastala sam i pogledala ih oboje prije nego što sam odgovorila. Kad smo
postali komičari?
»Ne. Alat. Trebaju nam i cool uređaji mislimo li ovo izvesti.«
62
Lagano sam udarila po nacrtu zatvora koji je skoro cijelo vrijeme do sada
bio u mom krilu. Mikhail nas je ostavio na malom aerodromu, sat
vremena udaljenom od dvora. Uhvatili smo redovni putnički let za
Philadelphiju, odande za Seatle i onda za Fairbanks. To me podsjetilo na
lude male letove koje sam morala hvatati na povratku iz Sibira u SAD. I
tada sam prolazila kroz Seatle. Počela sam smatrati taj grad prolazom koji
vodi u mračna mjesta.
»Mislio sam da je jedini alat koji trebamo naša pamet«, razmišljao je
Eddie. Možda je većini vremena bio ozbiljan u vezi čuvarskog posla, ali
kada je bio opušten, znao se našaliti upotrijebivši onaj svoj suhi humor.
Nije da je sada u ovoj našoj misiji bio potpuno opušten, kada je znao više
detalja (ali ne i sve). Znala sam da će se, čim sletimo, odmah vratiti u
stanje pripravnosti. Kada sam mu otkrila da ćemo osloboditi Viktora
Daškova, razumljivo je što je bio šokiran. Nisam mu rekla ništa o
Dimitriju i duhu, samo to da će oslobađanje Viktora igrati veliku ulogu u
većem dobru. Eddiejeva vjera u mene bila je toliko bezuvjetna da me
držao za riječ i nije dalje zapitkivao. Pitala sam se kako će reagirati nakon
što sazna istinu.
»I na kraju treba nam GPS«, rekla sam. »Na ovom imamo samo
koordinate. Nemamo točne upute.«
»To ne bi trebalo biti teško nabaviti«, rekla je Lissa premještajući
narukvicu iz ruke u ruku. Otvorila je svoj blok i po njemu raširila Tashin
nakit. »Sigurna sam da i na Aljasci imaju modernu tehnologiju.« I ona je
zauzela opušten stav usprkos tome što je iz veze zračila tjeskoba.
Eddiejevo dobro raspoloženje malo je splasnulo.
»Nadam se da ne misliš na pištolje ili nešto slično.«
»Ne. Naravno da ne. Želimo li ovo napraviti kako treba, nitko neće ni
znati da smo bili tamo.«
Fizički sukob bio je moguć, ali nadala sam se da ćemo izbjeći ozbiljne
ozlijede.
Lissa je uzdahnula i predala mi narukvicu. Bila je zabrinuta jer se veliki
dio mog plana temeljio na njezinim čarolijama, doslovno i figurativno.
»Ne znam hoće li upaliti, ali možda će ti dati više otpornosti.«
Uzela sam narukvicu i stavila je oko zapešća. Nisam ništa osjetila, ali to je
ionako bila rijetkost sa začaranim stvarima. Ostavila sam Adrianu poruku
da smo Lissa i ja pobjegle na »žensko druženje« prije mog zaduženja i
njezina posjeta koledžu. Znala sam da će biti povrijeđen. Uvažavao je
ženska druženja, ali povrijedit će ga to što nije pozvan da s nama provede
odvažne praznike, ako je uopće povjerovao da se o tome radilo. Do sada
me vjerojatno upoznao dovoljno dobro kako bi znao da se iza svakog mog
63
djela krije skriveni motiv. Ja sam se nadala da će tu priču proširiti među
dvorskim službenicima kada primijete naš nestanak. Ionako ćemo imati
problema, ali divlji vikend bolje zvuči od posjeta zatvoru. A, iskreno,
može li biti gore što se tiče moje situacije? Jedina mana bila je ta što bi
me Adrian mogao posjetiti u snovima i postavljati mi pitanja o čemu je
zapravo riječ. Bila je to još jedna zanimljiva, i ponekad dosadna,
mogućnost koju je pružao duh. Lissa nije naučila šetati po snovima, ali je
znala grube osnove. Između toga i kompulzije pokušala je začarati
narukvicu kako bi blokirala Adriana kad poslije zaspim.
Avion je počeo slijetati u Fairbanks i pogledala sam kroz prozor prema
visokim borovima i protegnutim zelenim površinama. U Lissinim mislima
sam pročitala kako je ipak očekivala da će vidjeti glečere i nanose snijega
iako je znala da je ovdje ljeto. Nakon Sibira naučila sam prihvaćati
regionalne stereotipe. Moja najveća briga bilo je sunce. Napustili smo
dvor usred dana i, kako nas je put odveo na zapad, promjena vremenske
zone značila je da je sunce ostalo s nama. Sada, iako je bilo skoro devet
navečer, nebo je bilo jasno, sunčano i plavo zahvaljujući tome što smo se
nalazili na sjevernoj zemljopisnoj širini.
Izgledalo je poput velikog sigurnosnog pokrivača. Lissi i Eddieju nisam
spomenula to da je Dimitri vjerojatno imao svoje špijune posvuda. U Sv.
Vladimiru bila sam nedodirljiva kao i na dvoru, ali njegova su pisma
jamčila da će me čekati kada dospijem van tih granica. Nisam znala koliki
je opseg njegove logistike, ali ljudi koji promatraju dvor tijekom dana ne
bi me iznenadili. Iako sam izašla skrivena u prtljažniku, postojala je
velika mogućnost da je Dimitri već bio u potjeri. Ipak, ista svjetlost koja
je čuvala zatvorenike i nas će držati na sigurnom. Jedva će biti nekoliko
sati noći kada se moramo čuvati, ali ako ovo izvedemo dovoljno brzo,
izaći ćemo iz Aljaske začas. Naravno, to možda i neće biti tako dobro.
Izgubit ćemo sunce.
Nakon što smo sletjeli i poželjeli iznajmiti auto, naletjeli smo na prvu
komplikaciju. Eddie i ja smo imali osamnaest, ali ni jedna rent a car
kompanija nije iznajmljivala aute tako mladim osobama. Nakon što su nas
odbili treći put, razljutila sam se. Tko bi pomislio da ćemo kasniti zbog
nečeg tako glupog? Konačno, na četvrtom mjestu, žena nam je
oklijevajući rekla da postoji neki tip kilometar i pol od aerodroma, koji bi
nam vjerojatno rentao auto kad bismo mu dali dovoljno novaca.
Hodali smo i vrijeme je bilo ugodno, ali primijetila sam da je sunce
počelo smetati Lissi dok smo se približavali svom odredištu.
Bud, iz kompanije Bud's Rental Cars, nije se činio toliko ljigav koliko
sam očekivala i stvarno nam je iznajmio auto nakon što smo izvadili
64
dovoljno love. Otamo smo otišli u skroman motel, uzeli sobu i još jednom
ponovili plan.
Sve naše informacije ukazivale su na to da zatvor radi prema vampirskom
rasporedu, što je značilo da su u ovo doba dana bili aktivni. Naš je plan
bio ostati u hotelu do sljedećeg dana kada pada morojska »noć« te prije
toga uhvatiti malo sna. To je dalo Lissi još malo vremena za njezine
amajlije. Našu sobu bilo je lako obraniti.
Moje spavanje prošlo je bez Adriana i na tome sam bila zahvalna te je to
ujedno značilo ili da je prihvatio žensko putovanje ili da se nije mogao
nositi s magijom Lissine narukvice. Ujutro smo na brzinu nabavili krafne
za doručak i pojeli ih mutnih očiju. Malo nas je morilo to što trenutno
nismo živjeli prema vampirskom rasporedu.
Ipak, šećer nam je pomogao da se malo podignemo te smo Eddie i ja
ostavili Lissu i krenuli u izvidnicu. U sportskoj trgovini, koja nam je bila
usput, kupili smo GPS koji sam željela i nekoliko drugih stvari. GPS smo
upotrijebili na zabačenim seoskim cestama koje su izgledale kao da ne
vode nikuda. Kada je GPS tvrdio da smo oko kilometar udaljeni od
zatvora, stali smo sa strane na nekoj malenoj prljavoj cesti i krenuli
pješice preko polja visoke trave koje se protezalo ispred nas u beskraj.
»Mislio sam da je na Aljasci tundra«, rekao je Eddie dok je gnječio visoke
stabljike. Nebo je ponovno bilo plavo i jasno, a nekoliko oblaka nije
moglo zakloniti sunce. Krenula sam u laganoj jakni, ali sada sam je već
svezala oko struka jer sam se znojila. Povremeno bi zapuhao povjetarac
ljuljajući travu i zapuhujući moju kosu.
»Izgleda da nije baš svugdje. Ili možda treba ići dublje na sjever. Oh, ej.
Ovo izgleda obećavajuće.«
Stali smo ispred visoke ograde od bodljikave žice s ogromnim znakom na
kojem je pisalo
PRIVATNO VLASNIŠTVO - ZABRANJEN ULAZ NEOVLAŠTENIM
OSOBAMA.
Slova su bila crvena, očito kako bi se naglasilo da to misle stvarno
ozbiljno. Da se mene pita, ja bih još dodala i lubanju i prekrižene kosti
kako bi se stvarno prenijela poruka.
Nekoliko trenutaka Eddie i ja proučavali smo ogradu i rezignirano se
pogledali.
»Lissa će nam iscijeliti sve ozljede koje zaradimo«, rekla sam
optimistično.
Penjanje po bodljikavoj ogradi nije nemoguće, ali nije nimalo zabavno.
Puno mi je pomoglo što sam prebacila svoju jaknu preko žice, ali usprkos
tome moj je pothvat završio s nekoliko ogrebotina i zakačenom odjećom.
65
Jednom kada sam dospjela na vrh, skočila sam dolje jer mi je bilo draže
tresnuti o tlo nego se ponovno spuštati po toj ogradi. Eddie je učinio isto
napravivši grimasu tijekom jakog udara.
Hodali smo dalje dok nismo spazili crnu liniju zgrada. Oboje smo
istodobno stali i kleknuli tražeći zaklon u travi ukoliko je to bilo moguće.
Zatvorski spisi koje smo imah sa sobom dali su naslutiti da imaju kamere
i izvana, što je značilo da, ako se previše približimo, riskiramo da nas
otkriju. Zajedno s GPS-om kupila sam dobar dalekozor i sada sam ga
izvadila kako bi proučila vanjski izgled zgrade.
Dalekozor je bio dobar, stvarno dobar, što bi i trebao biti s obzirom na
cijenu. Detalji su se nevjerojatno dobro vidjeli. Kao i mnoge tvorevine
moroja, zgrada je bila mješavina starog i novog. Zidovi su bili od
tamnosivih kamenih blokova i skoro su sasvim zamračili cijeli zatvor, a
krov mu je jedva virio. Nekoliko figura koračalo je po vrhu zidova; žive
oči koje motre skupa s kamerama. Mjesto je izgledalo poput tvrđave,
neprobojno i nije pružalo mogućnost bijega. Zaslužilo je biti na kamenoj
litici, okruženo mračnim nebom. Polje i sunce činili su se kao da ovdje ne
pripadaju.
Dala sam dalekozor Eddieju. On je izveo vlastitu procjenu i pokazao na
lijevo.
»Tamo.«
Škiljeći, jedva sam razaznala kamion ili terenac koji ide prema zatvoru.
Otišao je iza ugla i nestao nam iz vida.
»Naš jedini put unutra«, promrmljala sam prisjećajući se nacrta.
Znali smo da nema šanse popeti se po zidovima niti pješice doći dovoljno
blizu, a da nas ne vide. Trebamo doslovno ušetati kroz glavna vrata i tu je
plan postao malo nepotpun.
Eddie je spustio dalekozor i pogledao me namrštenog čela.
»Mislio sam ono što sam rekao. To znaš. Vjerujem ti. Koji je god tvoj
razlog za ovo, znam da je dobar. Ali, prije nego što počnemo s tim, jesi li
sigurna da je ovo to što želiš?«
Grubo sam se nasmijala.
»Želim? Ne. Ali, to je ono što moramo napraviti.« Kimnuo je.
»Dovoljno dobro.«
Još smo neko vrijeme promatrali zatvor krećući se okolo kako bismo ga
vidjeli iz različitih kutova zadržavajući istu udaljenost. Scenarij je bio baš
kakav sam i očekivala, ali 3D slika koju smo imali svakako nam je bila od
pomoći.
Nakon otprilike pola sata vratili smo se u hotel. Lissa je sjedila
prekriženih nogu na jednom od kreveta i još uvijek radila na amajlijama.
66
Iz nje je dolazio osjećaj topline i zadovoljstva. Uvijek se dobro osjećala
od duha, čak i ako bi kasnije imala posljedice, i mislila je da napreduje.
»Adrian me već dva puta zvao na mobitel«, rekla mi je kad smo ušli.
»Ali, nisi se javila?«
»Ne. Jadan dečko.«
Slegnula sam ramenima.
»Bolje je ovako.«
Kratko smo joj prenijeli što smo vidjeli i njezino sretno raspoloženje je
splasnulo. Naš posjet učinio je stvarnijim ono što planiramo učiniti nešto
kasnije danas, a zbog toliko rada s duhom već je bila na rubu. Nakon
nekoliko trenutaka osjetila sam kako je progutala svoj strah. Postala je
odlučna. Rekla mi je da će to napraviti i namjeravala je održati svoju riječ
iako je strepila svake sekunde koja ju je dovodila bliže Viktora Daškova.
Slijedio je ručak, a nekoliko sati kasnije došlo je vrijeme da započnemo s
planom. Za ljude je bila rana večer, što je značilo da će vampirska noć
uskoro završiti. Sad ili nikad. Lissa je nervozno podijelila amajlije koje je
napravila za nas brinući se hoće li djelovati. Eddie se presvukao u
formalnu crno-bijelu čuvarsku odjeću koju je nedavno dobio, dok smo
Lissa i ja ostale u našoj uličnoj odjeći, uz nekoliko promjena. Lissina kosa
bila je mišje smeđa, kao rezultat neke privremene boje koja se lako ispire.
Moja kosa bila je uredno svezana ispod kovrčave crvene perike koja me
nelagodno podsjećala na moju majku. Sjedile smo na stražnjim sjedalima
auta dok nas je Eddie u šoferskom stilu vozio po zabačenim cestama
kojima smo prolazili ranije. Za razliku od prije, sada nismo stali. Ostali
smo na cesti vozeći se ravno prema zatvoru, ili, ovaj, njegovu ulazu. Dok
smo se vozili, nitko nije govorio, ali se osjećalo kako u nama rastu
napetost i tjeskoba.
Prije nego što smo se mogli približiti vanjskom zidu, morali smo proći
kroz kontrolno mjesto kojim je upravljao čuvar. Eddie je zaustavio auto i
ja sam se trudila izgledati smireno. Spustio je prozor i čuvar na dužnosti
je prišao i kleknuo kako bi bili na istoj razini.
»Što tražite ovdje?«
Eddie mu je pružio komad papira, pun samopouzdanja i bezbrižan kao da
je ovo potpuno normalno.
»Dostavljam nove hranitelje.«
U fasciklu su bili razni obrasci i formulari za zatvorske poslove
uključujući izvještaje i formulare za nabavu, na primjer hranitelja.
Napravili smo kopiju zahtjeva za hranitelje i ispunili je.
»Nisam obaviješten o dostavi«, rekao je čuvar, ne toliko sumnjičavo
koliko zapanjeno. Gledao je u papire.
67
»Ovo je stari obrazac.« Eddie je kimnuo ramenima.
»To su mi dali. Ja sam nov u ovome.«
Čuvar se nasmiješio.
»Aha, izgledaš jedva dovoljno star da bi završio školu.«
Pogledao je Lissu i mene i, usprkos mojoj izvježbanoj kontroli, postala
sam napeta. Kada nas je proučavao, čuvar se mrštio. Lissa mi je dala
ogrlicu, a ona je uzela prsten, a oba su predmeta bila začarana laganom
kompulzijom koja nas je drugima predstavljala kao ljude. Bilo bi lakše
kada bi njezina žrtva nosila amajliju koja bi ih prisiljavala na to da misle
kako vide ljude, ali to je bilo nemoguće. Na ovaj način je magija teža.
Škiljio je, skoro kao da nas promatra kroz maglu. Ako amajlije savršeno
rade, ne bi nas trebao drugi put pogledati. Izgleda da su imale neke mane.
Mijenjale su našu pojavu, ali očito ne tako čisto kako smo se nadale. Zbog
toga smo i mijenjale izgled kose: ako izostane iluzija da smo ljudi, još
uvijek bismo imale nekakvu zaštitu identiteta. Lissa se pripremala za
direktnu kompulziju iako smo se nadale da to neće biti potrebno baš sa
svakom osobom na koju naiđemo.
Nekoliko trenutaka kasnije čuvar se okrenuo od nas očito zaključivši da
smo ipak ljudi. Izdahnula sam i opustila šaku. Nisam ni shvaćala da ih
držim stisnute.
»Pričekaj malo i prijavit ću ovo«, rekao je Eddieju.
Čuvar se odmaknuo i podignuo slušalicu u svojoj kućici. Eddie nas je
pogledao.
»Za sada sve O. K.?«
»Osim starog obrasca«, gunđala sam.
»Nema šanse saznati djeluje li moja amajlija?« pitao je Eddie.
Lissa mu je dala jedan od Tashinih prstena, začaran s ciljem da ga vide
tamnoputog i crne kose. Kako mu nije mijenjala rasu, magija je trebala
samo zamutiti njegovu pojavu. Poput naših ljudskih amajlija, sumnjala
sam da projicira točno onakvu sliku kakvu je željela, ali je trebala
promijeniti njegov izgled dovoljno da kasnije nitko ne bi mogao
prepoznati Eddieja.
Zbog svoje otpornosti prema kompulziji i saznanju da je tu amajlija koja
na nas nije imala utjecaja, Lissa i ja nismo mogle reći kako je izgledao
drugima.
»Sigurna sam da je u redu«, razuvjeravala ga je Lissa.
Čuvar se vratio.
»Rekli su da možete unutra pa će oni to srediti.«
»Hvala«, rekao je Eddie uzimajući natrag papir.
68
Stav čuvara upućivao je na to da pretpostavlja da se radi o
administrativnoj pogrešci. I dalje je bio ustrajan, ali ideja da bi netko
prokrijumčario hranitelje u zatvor teško je bilo nešto što bi očekivali, ili
smatrali kao rizik za osiguranje. Jadan dečko.
Kada smo prišli vratima u zidinama zatvora, dočekala su nas dvojica
čuvara. Nas troje smo izašli i odveli su nas u dio između zidova i samog
zatvora. Dok su površine Sv. Vladimira i dvora bile bogate i ispunjene
biljkama i drvećem, zemlja je ovdje bila ukočena i usamljena. Nije bilo
čak ni trave, samo čvrsto ugažena zemlja. Je li ovo zatvorenicima bilo
»područje za vježbu«? Jesu li uopće smjeli izlaziti van? Bila sam
iznenađena što nisu okruženi nekakvim jarkom.
Unutrašnjost zgrade bila je mrgodna kao i vanjština. Ćelije pritvora na
dvoru bile su sterilne i hladne, metalne i imale su prazne zidove.
Očekivala sam nešto slično. Međutim, tko god da je dizajnirao zatvor
Tarasov, unaprijed je odlučio odbaciti moderan izgled i umjesto toga je
oponašao tip zatvora kakav se u srednjem vijeku mogao naći u
Rumunjskoj. Grubi kameni zidovi su se nastavljali niz hodnik, sivi i
proročanski, a zrak je bio hladan i vlažan. Bili su to teški uvjeti rada za
čuvare koji su ovdje zaduženi. Vjerojatno su se željeli pobrinuti da fasada
bude zastrašujuća svuda, čak i tijekom ulaza zatvorenika. Prema našem
nacrtu ovdje se nalazio mali dio spavaonica u kojima su živjeli
zaposlenici. Nadam se da su one ljepše.
Dekor mračnog doba ili ne, tu i tamo prošli smo pored neke nadzorne
kamere dok smo se kretali hodnikom. Osiguranje ove zgrade ni u kom
slučaju nije bilo primitivno. Povremeno bismo čuli glasno lupanje teških
vrata, ali sve u svemu, vladala je savršena, jeziva tišina koja je bila
strašnija od vrištanja i vike.
Odveli su nas u upraviteljev ured, sobu koja je još uvijek imala istu
sumornu arhitekturu, a ipak je bila puna uobičajenih administrativnih
pomagala: stol, kompjuter itd. Izgledala je učinkovito, ništa više. Naši
pratioci objasnili su nam kako idemo asistentu upravitelja zbog toga što je
upravitelj još u krevetu. Jasno. Podređenog je zapala noćna smjena.
Nadala sam se da to znači da je umoran i da slabije zapaža. Možda i ne.
To se rijetko događalo čuvarima, bez obzira na njihove dužnosti.
»Theo Marx«, rekao je asistent upravitelja rukujući se s Eddijem. Bio je
dhampir, ne mnogo stariji od nas, i pitala sam se je li nedavno došao
ovdje.
»Larry Brown«, odgovorio je Eddie. Smislili smo mu dosadno ime, ono
koje se ne ističe i upotrijebili smo ga u obrascu.
69
Theo se nije obratio Lissi i meni, ali nas je pogledao istim zbunjenim
pogledom kao i prvi tip, dok je iluzija čarolije pokušavala izvesti obmanu.
Slijedilo je još jedno odugovlačenje, ali ponovno smo se provukle. Theo
je svoju pažnju usmjerio natrag na Eddia i uzeo od njega obrazac.
»Ovaj je drugačiji nego inače«, rekao je.
»Nemam pojma«, rekao je Eddie ispričavajući se. »Ovo mi je prvi put.«
Theo je uzdahnuo i pogledao na sat.
»Upravitelj će biti na dužnosti za nekoliko sati. Mislim da ćemo morati
pričekati dok ne stigne kako bismo vidjeli o čemu se radi. Sommerfield
obično radi kako treba.«
U zemlji je bilo nekoliko morojskih ustanova koje su skupljale hranitelje,
one na rubu ljudskog društva koji bi se zadovoljili s provođenjem ostatka
života pod utjecajem vampirskih endorfina, i raspoređivale ih.
Sommerfield je bila jedna takva ustanova, smještena u Kansas Cityju.
»Nisam ja jedina nova osoba koju su dobili«, rekao je Eddie. »Možda se
netko zabunio.«
»Tipično«, obrecnuo se Theo. »Pa, dobro, možete sjesti i čekati. Mogu
donijeti kavu ako želiš.«
»Kada ćemo ići na hranjenje?« odjednom sam upitala upotrijebivši sanjivi
i najplačljiviji glas koji sam mogla. »Prošlo je puno vremena.«
Lissa me slijedila.
»Rekli su da ćemo moći čim dođemo ovdje.«
Eddie je okrenuo očima na ono što je bilo tipično ponašanje hranitelja.
»Ovakve su cijelo vrijeme.«
»Mogu zamisliti«, rekao je Theo. »Hm. Hranitelji.« Vrata njegova ureda
bila su djelomično odškrinuta i viknuo je prema van. »Ej, Wes? Možeš
doći?«
Jedan od čuvara iz pratnje je provirio glavom.
»Da?« Theo je mahnuo prema nama.
»Odvedi ove dvije dolje u prostorije za hranjenje, tako da nas ne izlude.
Ako je netko budan, neka koristi njih.«
Wes je kimnuo i pozvao nas van. Eddie i ja smo izmijenili najkraći
mogući pogled. Njegovo lice nije ništa otkrivalo, ali sam znala da je
nervozan. Sada je naš posao bio dovesti Viktora i nije mu bilo drago što
nas šalje u lavlji brlog.
Dok smo ulazili dublje u zatvor, Wes nas je proveo kroz puno vrata i
kontrolnih točaka osiguranja. Shvatila sam da ću kroz svaki nivo
osiguranja kroz koji sam ušla morati ponovno i pobjeći. Prema nacrtu
prostorije za hranjenje su na suprotnoj strani zatvora. Pretpostavljala sam
da ćemo ići nekim okolnim putem, no išli smo kroz centar zgrade, gdje su
70
smješteni zatvorenici. Zahvaljujući proučavanju nacrta, bila sam upoznata
s tlocrtom, ali Lissa nije shvatila kojim putem idemo dok nismo naišli na
upozoravajući natpis:
UPOZORENJE - SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA
(KRIMINAL).
Mislila sam da je to čudan izbor riječi. Zar nisu svi ovdje bili kriminalci?
Ovaj odjel su blokirala teška dvostruka vrata te je Wes upotrijebio oboje; i
elektronsku šifru i fizički ključ kako bi otvorio ta vrata. Lissin korak nije
se promijenio, ali sam osjetila kako u njoj raste tjeskoba dok smo ulazili u
uski koridor s redovima ćelija prekrivenim rešetkama. Ni ja se nisam
osjećala ništa bolje, ali Wes, još uvijek na oprezu, nije pokazao nikakve
znakove straha. Shvaćala sam da je to tako zbog toga što je stalno ulazio u
ovaj odjel. Poznavao je njegovo osiguranje. Zatvorenici možda i jesu bili
opasni, ali prolaženje pored njih za njega je bila rutina.
Ipak, kad sam pogledala u unutrašnjost ćelije, skoro mi je stalo srce. Mali
odjeljci su bili mračni i sumorni kao i sve drago, samo s osnovnim
namještajem. Nasreću, većina zatvorenika je spavala. Ipak ih je nekoliko
promatralo dok smo prolazili. Nitko od njih nije ništa rekao, ali tišina je
bila još strasnija. Neki moroji ovdje izgledali su poput običnih prolaznika
koje srećeš na ulici i pitala sam se što su to mogli učiniti da završe ovdje.
Njihova su lica bila tužna, lišena svake nade. Pogledala sam još jednom i
shvatila da nisu svi zatvorenici moroji; bili su to dhampiri. Bilo je to
logično, ali me zaskočilo nespremnu. Među pripadnicima moje vlastite
rase također ima kriminalaca koje treba zbrinuti.
Ipak, nisu se svi zatvorenici činili dobroćudnima. Drugi su izgledali kao
da definitivno pripadaju u Tarasov. Bilo je zlobe u njima, zlokoban
osjećaj kada su svoj pogled prikovali na nas i nisu popuštali. Temeljito su
proučavali svaki detalj na nama iako ne bih znala reći iz kojeg razloga.
Jesu li tražili nešto što bi im omogućilo bijeg? Jesu li mogli vidjeti kroz
našu fasadu? Ili su jednostavno bili gladni? Nisam znala odgovor, ali sam
bila zahvalna na tihim čuvarima koji su stupali kroz hodnik. Također sam
bila zahvalna što nisam vidjela Viktora i pretpostavila sam da živi u
nekom drugom hodniku. Nismo mogli riskirati da nas odmah prepozna.
Konačno smo izašli iz zatvoreničkog koridora kroz još jedan set
dvostrukih vrata i došli do prostorija za hranjenje. I taj je dio izgledao kao
srednjevjekovne tamnice, ali morali su zadržati imidž zbog zatvorenika.
Ostavimo li uređenje na stranu, prostorija za hranjenje bila je slična onima
u Sv. Vladimiru, jedino što je bila manja. Nekoliko kabina nudilo je
umjerenu privatnost i moroj koji se, izgleda, dosađivao za stolom je čitao
knjigu, ali je izgledao spreman za spavanje. U prostoriji je bio samo jedan
71
hranitelj; neurednog izgleda, čovjek srednjih godina, koji je sjedio na
stolcu buljeći u prazno s glupavim osmijehom na licu.
Kada smo ušli, moroj se trznuo i raširile su mu se oči. Očito je da smo mu
mi bili najuzbudljivija stvar koja mu se noćas dogodila. Nije imao onaj
trenutak dezorijentacije kad nas je pogledao; očito je imao niski otpor
prema kompulziji, što je bilo dobro znati.
»Što je ovo?«
»Dvije nove upravo su stigle«, rekao je Wes.
»Ali još nije red«, rekao je moroj. »I nikada ne dobijemo ovako mlade.
Uvijek nam daju stare, korištene.«
»Nemoj mene pitati«, rekao je Wes nakon što je Lissi i meni pokazao
stolce i krenuo prema vratima. Bilo je jasno kako smatra da je pratnja
hranitelja posao ispod njegova nivoa. »Marx želi da budu ovdje dok se
Sullivan ne probudi. Ja pretpostavljam da će ovo na kraju ispasti
pogreška, ali su se žalile kako trebaju fiks.«
»Krasno«, gunđao je moroj. »Pa, naš sljedeći obrok je na rasporedu za
petnaestak minuta, tako da onda Bradleyju mogu dati pauzu. I tako je van
sebe, stoga neće ni primijetiti da je netko dao krv umjesto njega.«
Wes je kimnuo.
»Nazvat ćemo te kada ovo riješimo.«
Čuvar je otišao i moroj je uzdahnuvši uzeo papir. Imala sam osjećaj da je
svima ovdje dojadio njihov posao. Mogla sam razumjeti zašto. Ovdje je
bilo jadno raditi. Nikad to ne bih mogla.
»Tko je na redu za petnaest minuta?« pitala sam.
Moroj je u nevjerici naglo podignuo glavu. To nije bilo pitanje kakvo bi
postavio hranitelj.
»Što si rekla?«
Lissa je ustala i uhvatila njegov pogled.
»Odgovori joj na pitanje.«
Njegovo lice postalo je mlitavo. Bilo ga je lako primorati.
»Rudolf Kaiser.«
Nitko koga smo poznavale. Što se mene tiče, mogao je biti ovdje zbog
masovnih ubojstava ili pronevjere.
»Kada je na redu Viktor Daškov?« pitala je Lissa.
»Za dva sata.«
»Promijeni raspored. Reci njegovu čuvaru da je došlo do promjene i da
mora doći sada umjesto Rudolfa.«
Morojeve prazne oči, sada omamljene kao i kod hranitelja Bradleyja,
izgledale su kao da im je potreban trenutak kako bi to probavile.
»Da«, rekao je.
72
»To je normalna pojava. Neće pobuditi sumnju.«
»Neće pobuditi sumnju«, ponovio je u jednom tonu.
»Učini to«, naredila mu je odlučnim glasom. »Nazovi ih, dogovori to i ne
skidaj pogled s mene.« Moroj je poslušao. Dok je razgovarao na telefon,
predstavio se kao Northwood. Kada je spustio slušalicu, sve je bilo
dogovoreno. Sada smo trebale samo čekati. Moje cijelo tijelo bilo je
omotano napetošću. Theo je rekao da će upravitelj biti na dužnosti za sat
vremena. Do tada nitko neće postavljati pitanja. Eddie jednostavno treba
ubiti vrijeme s Theom bez da podiže sumnju oko administrativne
pogreške. Smiri se, Rose. Možeš ti ovo.
Dok smo čekale, Lissa je primorala hranitelja Bradleyja da čvrsto zaspi.
Nisam željela nikakvog svjedoka, pa čak ni drogiranog. Također sam
sasvim lagano okrenula kameru kako više ne bi prikazivala cijelu
prostoriju. Naravno, još ćemo se morati pozabaviti s cijelim zatvorskim
nadzornim sustavom prije nego što odemo, ali za sada nam nije trebalo da
osoblje osiguranja ugleda ono što će se dogoditi.
Upravo sam se smjestila u jednu kabinu, kada su se otvorila vrata. Lissa je
nastavila sjediti blizu Northwoodova stola, tako da i dalje može održavati
kompulziju nad njim. Dale smo mu upute kako ću ja biti hranitelj. Bila
sam ograđena, ali pomoću Lissinih očiju vidjela sam grupu kako ulazi:
dva čuvara... i Viktor Daškov.
U njoj se pojavila ista bol koju je osjećala kada ga je vidjela na suđenju.
Srce joj je počelo brže kucati. Tresle su joj se ruke. Jedina stvar koja ju je
smirila onda na suđenju bilo je saznanje da će Viktor biti zatvoren
zauvijek i da je više neće moći povrijediti.
A sada ćemo sve to promijeniti.
Lissa je snažno izgurala strah iz svojih misli kako bi mogla i dalje
kontrolirati Northwooda. Čuvari pored Viktora bili su odlučni i spremni
za akciju iako zapravo to i nisu trebali biti. Bolest koja ga je godinama
mučila, ona ista koju je Lissa privremeno iscijelila, počela je ponovno
dizati glavu. Manjak vježbe i svježeg zraka također je uzimao svoj danak,
kao i ograničena količina krvi koju su zatvorenici smjeli dobiti. Kao
ekstra mjera opreza, čuvari su ga sputali okovima i težina ga je vukla
dolje, zbog čega je skoro vukao noge.
»Tamo«, rekao je Northvvood pokazujući na mene. »Ona.«
Čuvari su poveli Viktora pored Lisse i jedva da ju je pogledao. Morala je
činiti dvostruku kompulziju: držati Northwooda pod kontrolom i usmjeriti
dio nje na drugu stranu kako bi se Viktoru učinila beznačajnom kad prođe
pored nje. Čuvari su ga posjeli na stolac pored mene i odstupili unatrag ne
gubeći ga iz vida. Jedan od njih započeo je razgovor s Northwoodom,
73
ništa u vezi nas novih niti o našim godinama. Budem li ikada morala
ponovno ovo raditi, pobrinuti ću se da Lissa učini da izgledamo starije.
Sjedeći pored mene, Viktor se nagnuo naprijed i otvorio usta. Hranjenje je
bilo prirodno, pokret uvijek isti, stoga teško da je morao misliti što treba
raditi. Izgledalo je kao da me i ne vidi.
Osim što me zatim... vidio.
Skamenio se, oči su mu se raširile. Određene karakteristike bila su
rasprostranjene u kraljevskim morojskim obiteljima, a svijetle, zelene oči
poput žada bile su karakteristične i za Daškove i za Dragomire. Iz
njegovih očiju nestao je iscrpljen i rezigniran pogled te se pojavila lukava
oštrina koja je za njega bila karakteristična, pronicljiv intelekt koji sam
dobro poznavala. Jezivo me podsjetilo na neke zatvorenike pored kojih
smo ranije prošli.
Međutim, bio je zbunjen. Kao i kod ostalih koje smo sreli, moja amajlija
mu je pomutila misli. Njegova osjetila govorila su mu da sam čovjek... pa
ipak, iluzija nije bila savršena. Uzmimo u obzir još i činjenicu da je
Viktor, kao jaki neduhovni korisnik kompulzije, bio relativno imun na
nju. Stoga, baš kao što smo Eddie, Lissa i ja ostali imuni na tuđe amajlije
jer smo znali svoje prave identitete, Viktor je doživio isti efekt. Njegov
mozak je možda inzistirao na tome da sam čovjek, ali njegove oči
govorile su mu da sam ja Rose Hathaway, čak i s perikom. I jednom kada
se njegova spoznaja o tome učvrstila, iluzija o meni kao o čovjeku
raspršila se.
Polagan, intrigirajući osmijeh raširio se njegovim licem neukusno
otkrivajući njegove očnjake.
»Oho. Ovo bi mogao biti najbolji obrok koji sam ikada imao.«
Njegov glas bio je jedva čujan, prekriven razgovorom ostalih.
»Stavi svoje zube bilo gdje blizu mene i to će biti tvoj zadnji obrok«,
promrmljala sam isto tako tihim glasom. »Ali, ako želiš dobiti ikakvu
šansu da izađeš odavde i ponovno vidiš svijet, napravit ćeš točno ono što
ću ti reći.«
Upitno me pogledao. Duboko sam udahnula bojeći se svojih sljedećih
riječi.
»Napadni me.«
6 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:01 pm
Margita
Administrator
Sedmo poglavlje
»Ali ne zubima«, brzo sam dodala. »Baci se na mene. Zatresi okovima.
Što god možeš.«
Viktor Daškov nije bio glup. Netko drugi bi oklijevao ili postavio još
pitanja. Možda nije znao točno što se događa, ali je osjetio da mu je ovo
prilika za slobodu. Najvjerojatnije jedina koju će ikad imati. Bio je osoba
koja je veliki dio života potrošila na usavršavanje složenih zapleta, tako
da je bio profesionalac u uskakanju u njih.
Podigavši ruke koliko je mogao, zamahnuo je napravivši dobra predstavu
od pokušaja da me uguši lancem između svojih lisica. Kad je to učinio,
vrisnula sam tako da se ledila krv. U trenu su tu bili čuvari kako bi
zaustavili ovog ludog zatvorenika koji je besmisleno napao jadnu
djevojku. No, kad su ga krenuli obuzdati, ustala sam i napala njih. Čak i
da su to očekivali, a nisu, toliko sam ih iznenadila da nisu imali vremena
reagirati. Skoro sam se osjećala loše zbog toga koliko je to prema njima
bilo nepravedno.
Prvog sam udarila dovoljno jako da je ispustio Viktora i odletio unatrag
udarivši u zid blizu Lisse koja je mahnito primoravala Northwooda da
ostane miran i ne pozove nikoga u ovaj kaos. Drugi čuvar imao je mrvicu
više vremena za reakciju, ali je još uvijek bio spor u puštanju Viktora i
okretanju prema meni. Iskoristila sam priliku i udarila prisilivši nas dvoje
da se pograbimo. Bio je velik i zastrašujući i, jednom kada je shvatio da
sam prijetnja, nije se suzdržavao. Udarac u rame izazvao je probadajuću
bol u mojoj ruci i ja sam odgovorila žustrim udarcem koljena u njegov
trbuh. U međuvremenu, njegov partner digao se na noge i krenuo prema
nama. Morala sam ovo brzo završiti, ne samo radi sebe, nego i zbog toga
što će bez sumnje pozvati pojačanje dobiju li i najmanju priliku za to.
Zgrabila sam onog bliže sebi i gurnula ga što sam mogla jače u zid,
glavom. Pokleknuo je omamljen i to sam ponovila još jednom, upravo
kada je do mene stigao njegov partner. Taj prvi čuvar onesvijestio se i
srušio na pod. Mrzila sam to činiti, ali dio mojih treninga bilo je učenje
razlikovanja između onesposobljavanja i ubijanja. Trebao bi se probuditi
samo s glavoboljom. Nadala sam se tome. Ipak, drugi čuvar je krenuo u
napad pa smo kružili jedan oko drugog udarajući i izbjegavajući udarce.
»Ne mogu ga nokautirati!« viknula sam Lissi. »Trebamo ga. Primoraj
ga.«
Njezin je odgovor došao kroz vezu. Mogla je rabiti kompulziju na dvoje
ljudi istodobno, a to je zahtijevalo jako puno snage. Još nismo bili ni blizu
75
kraja ovome i nije mogla riskirati iscrpiti se tako rano. Umjesto straha
sada je osjećala frustriranost.
»Northwood, spavaj«, naredila je. »Sada. Na svom stolu. Iscrpljen si i
spavat ćeš satima.«
Krajičkom oka vidjela sam kako mu je glava pala i tupo udarila o stol.
Kad završimo, svi koji ovdje rade imat će potres mozga. Zatim sam se
bacila na čuvara koristeći svu svoju težinu kako bih ga usmjerila prema
Lissi. Progurala se u našu borbu. Iznenađeno ju je pogledao, a to je bilo
sve što je trebala.
»Stani!«
Nije reagirao brzo kao Northwood, nego je malo oklijevao. Ovaj je bio
otporniji.
»Prestani se boriti!« ponovila je ovaj put žešće, intenzivirajući svoju
volju.
Jak ili ne, nije se mogao oduprijeti tolikoj snazi duha. Ruke su mu pale sa
strane i prestao se hrvati sa mnom. Koraknula sam unatrag kako bih došla
do daha i poravnala periku.
»Ovog će biti teško držati«, rekla mi je Lissa.
»Teško pet minuta ili pet sati?«
»Negdje između.«
»Onda idemo. Uzmi mu ključeve od Viktorove ćelije.«
Zahtijevala je ključeve od čuvara. Rekao je da su kod drugog čuvara.
Naravno, istog trena sam skočila prema onesviještenom, hvala bogu,
mirno je disao, i uzela ključ. Sada sam svu svoju pažnju usmjerila prema
Viktoru. Kada je počela borba, maknuo se u stranu i jednostavno u tišini
promatrao dok su se u njegovu poremećenom umu formirale svakakve
nove mogućnosti. Približila sam se i nabacila svoju »zastrašujuću facu«
dok sam podizala ključ.
»Sada ću ti otključati lisice«, rekla sam mu slatkim i prijetećim glasom
istodobno. »Radit ćeš točno ono što ću ti govoriti. Nećeš bježati, napadati
ili na bilo koji način ometati naš plan.«
»Oh? Ovih dana i ti koristiš kompulziju, Rose?« suho je upitao.
»Ne trebam je.« Otključala sam okove. »Mogu te onesvijestiti lako kao i
ovog tipa i izvući te van. Meni je svejedno.«
Teški okovi i lanci pali su na pod. Onaj lukav, samodopadan izgled ostao
mu je na licu, ali ruke su mu nježno dotakle zapešća. Primijetila sam na
njima ogrebotine i ožiljke. Ti okovi nisu namijenjeni za ugodu, ali
odbijala sam ga žaliti. Ponovno nas je pogledao.
76
»Kako šarmantno«, razmišljao je. »Od svih ljudi koji bi me mogli
pokušati spasiti nikada ne bih očekivao vas dvije... a ipak, kad se
osvrnem, vi ste najsposobnije.«
»Ne trebamo tvoje komentare, Hannibal«, ispalila sam. »I ne
upotrebljavaj riječ spasiti. Zvuči kao da si nepravedno zatvoreni heroj.«
Podignuo je obrvu kao da stvarno to i misli. Umjesto da me osporava,
okrenuo se prema Bradleyju koji je stvarno prespavao sve. Uzmemo li u
obzir njegovo drogirano stanje, Lissina kompulzija bila je i više nego
dovoljna da ga svlada.
»Daj mi ga«, rekao je Viktor.
»Molim?« viknula sam. »Nemamo vremena za ovo!«
»A ja nemam snage za što god da si imala u planu«, obrecnuo se Viktor.
Nestala je ona ugodna i sveznajuća maska, a zamijenila ju je ona zlobna i
očajna. »Zatočeništvo se svodi na puno više od samih rešetki, Rose.
Izgladnjuju nas kako bi nas održali slabima. Hodanje do hranitelja jedina
je vježba koju radim, a i to od mene zahtijeva napor. Ako me stvarno
planiraš izvući odavde, daj mi krvi!«
Lissa je prekinula i prije nego što sam mogla odgovoriti.
»Budi brz.«
Zaprepašteno sam zurila u nju. Spremala sam se oduprijeti Viktoru, ali
kroz vezu sam osjetila njezinu neobičnu mješavinu osjećaja. Suosjećanje
i... razumijevanje. O, još uvijek ga je mrzila, apsolutno. Ali isto tako je
znala kako je živjeti s ograničenom količinom krvi.
Milostivo, Viktor je bio brz. Njegova usta bila su na vratu čovjeka i prije
nego što je Lissa završila rečenicu. Omamljen ili ne, osjetivši zube u
vratu, Bradley se probudio. Probudio se trznuvši se, ali njegovo lice je
uskoro poprimilo izraz uživanja u vampirskim endorfinima. Kratak mlaz
krvi bio je sve što je Viktor trebao, ali kada su se Bradleyjeve oči počele
širiti od uzbuđenja, shvatila sam da je Viktor uzeo više od nekoliko
gutljaja. Skočila sam naprijed i otrgnula Viktora od rasturenog hranitelja.
»Što to, do vraga, izvodiš?« vikala sam snažno tresući Viktora. To je bilo
ono što sam željela učiniti dugo vremena. »Mislio si da ga možeš iscijediti
i pretvoriti u strigoja ispred nas?«
»Teško«, rekao je Viktor zgrčivši se od jačine mog stiska.
»Nije to radio«, rekla je Lissa. »Samo je na trenutak izgubio kontrolu.«
Viktorovo smireno ponašanje se vratilo sada kada je utažio požudu za
krvi.
»Ah, Vasilisa. Uvijek puna razumijevanja.«
»Nemoj nagađati«, režala je. Ošinula sam ih pogledom.
77
»Moramo ići. Sada.« Okrenula sam se prema začaranom čuvaru. »Odvedi
nas u sobu u kojoj se prate snimke nadzornih kamera.«
Nije reagirao na mene i, uzdahnuvši, s očekivanjem sam pogledala Lissu.
Ponovila je moje riječi i istog trena je krenuo iz sobe. Adrenalin mi je
skočio za vrijeme borbe i s nestrpljenjem sam čekala da sve ovo završiti i
da izađemo van. Kroz vezu sam osjetila njezin nemir. Možda je obranila
Viktorovu potrebu za krvlju, ali dok smo hodali, držala je najveću
udaljenost od njega koju je mogla. Počela je u cjelosti shvaćati tko je on i
što mi zapravo radimo. Željela sam je utješiti, ali nije bilo vremena.
Slijedili smo čuvara, Lissa je pitala kako se zove; Giovanni, kroz više
hodnika i kontrolnih točaka. Vodio nas je putem koji je išao po rubu
zatvora, a ne kroz ćelije. Skoro cijelo vrijeme sam držala dah, užasnuta od
pomisli kako bi mogli na nekoga naletjeti. Ipak, naša sreća je potrajala i
nismo naišli ni na koga, vjerojatno je razlog tome bio to što smo ovo radili
pred kraj noći i što nismo prolazili kroz visoko osiguranu zonu.
Lissa i Mia uspjele su natjerati dvorskog čuvara da izbriše sve snimke, ali
tome nisam svjedočila. Sada kada nas je Giovanni uveo u zatvorsku
prostoriju gdje se vršio nadzor, sekundu sam ostala bez daha. Monitori su
prekrivali zid, a ispred njih su bile smještene konzole s kompliciranim
gumbima i prekidačima. Kompjuteri su prekrivali sve stolove. Činilo se
da ova prostorija ima moć lansiranja u svemir. Moglo se vidjeti sve u
zatvoru: svaka ćelija, nekoliko hodnika, čak i upraviteljev ured u kojem je
Eddie čavrljao s Theom.
Ovdje su bila dva čuvara i pitala sam se jesu li nas vidjeli u hodnicima.
Ali ne, bili su previše usredotočeni na nešto drugo: kameru koja je bila
okrenuta prema praznom zidu. Bila je to ona u sobi za hranjenje koju sam
ja namjestila. Naslanjali su se naprijed i jedan je govorio kako bi trebali
nekog poslati tamo da provjeri. Tada su obojica pogledali prema gore i
ugledali nas.
»Pomogni joj svladati ih«, naredila je Lissa Giovanniju.
Ponovno oklijevanje. Bilo bi nam bolje s »pomagačem« koji ima slabiju
volju, ali Lissa to nije mogla znati kada ga je odabrala.
Kao i ranije, nakon nekoliko trenutaka krenuo je u akciju. Isto kao i
ranije, iznenađenje je pomoglo u savladavanju tih dvojice čuvara. Ja sam
bila stranac, istog trena su prema meni zauzeli obrambeni stav, ali ipak
sam im djelovala kao čovjek. Giovanni im je bio kolega; nisu očekivali da
će ih napasti.
Ipak, nije ih bilo lako obuzdati. Bilo je dobro to što sam imala pomoć, a
Giovanni je bio jako dobar u svom poslu. Jednog čuvara smo poprilično
brzo onesvijestili jer je Giovanni primijenio zahvat gušenja i kratko mu
78
uskratio zrak dok se nije srušio. Drugi čuvar je držao distancu i primijetila
sam da mu pogled neprestano bježi prema jednom zidu. Na zidu je bio
aparat za gašenje požara, prekidač za svjetlo i okrugli srebrni gumb.
»To je alarm!« viknuo je Viktor upravo kada je čuvar jurnuo prema
njemu. Giovanni i ja smo istodobno krenuli na njega zaustavivši ga baš
prije nego što je njegova ruka mogla dotaći gumb i dozvati legiju čuvara.
Udarac u glavu onesvijestio je i ovog čuvara. Sa svakom osobom koju
sam sredila tijekom ovoga bijega iz zatvora, čvor krivnje i mučnine
okretao mi se sve čvršće i čvršće u želucu. Čuvari su bili oni dobri, i
nisam mogla prestati misliti kako se borim na strani zla.
Sada kada smo bili prepušteni sami sebi, Lissa je znala sljedeći korak.
»Giovanni, onesposobi sve kamere i izbriši snimke zadnjih sat vremena.«
Ovaj je put još više oklijevao. Navesti ga da se bori protiv svojih prijatelja
zahtijevalo je puno snažne kompulzije s njezine strane. Držala je kontrolu,
ali iscrpljenost je rasla i postajalo je sve teže tjerati ga da sluša naše
naredbe.
»Učini to«, zarežao je Viktor i stao uz Lissu. Trznula se zbog njegove
blizine, ali kad se njegov pogled pridružio njezinu, Giovanni je poštovao
naredbu i počeo okretati prekidače na konzoli. Viktor nije ni približno
imao snagu kakvu je imala Lissa, ali mali mlaz njegove kompulzije
pojačao je njezinu.
Jedan po jedan gasili su se monitori i Giovanni je unio nekoliko naredbi u
kompjuter koji je pohranjivao digitalne snimke kamera. Na konzoli su
svijetlile crvene lampice za pogrešku, ali ovdje nije bilo nikoga tko bi ih
popravio.
»Čak i ako ih izbriše, postoje oni koji ih mogu vratiti s hard diska«,
primijetio je Viktor.
»Morat ćemo riskirati«, rekla sam razdražljivo. »Reprogramiranje ili što
god nije baš na mom popisu vještina.«
Viktor je okrenuo očima.
»Možda, ali uništavanje sigurno jest.«
Trebala mi je sekunda prije nego što sam shvatila što je želio reći, a onda
mi je kliknulo. Uzdahnuvši, uzela sam aparat za gašenje požara i izudarala
kompjuter do kraja, sve dok nije ostala samo hrpa plastičnih i metalnih
dijelova. Lissa se trznula na svaki udarac i stalno pogledavala prema
vratima.
»Nadam se da je zvučna izolacija dobra«, promrmljala je.
»Izgleda otporno«, rekla sam samopouzdano. »A sada je vrijeme da
krenemo.«
79
Lissa je naredila Giovanniu da nas vrati u ured upravitelja na početku
zatvora. Poslušao je i odveo nas natrag kroz labirint kroz koji smo
prolazili ranije. Njegove šifre i iskaznica osiguranja provele su nas kroz
sve kontrolne točke.
»Pretpostavljam da ne možeš primorati Thea da nas pusti van?« pitala
sam Lissu.
Usne su joj bile namrgođena crta. Odmahnula je glavom.
»I ne znam koliko još mogu držati Giovannija. Nikada prije nisam nekoga
koristila kao marionetu.«
»U redu je«, rekla sam pokušavajući uvjeriti oboje, »skoro smo gotovi s
ovim.«
Međutim, još nas je čekala jedna borba. Nakon što sam prebila pola
strigoja u Rusiji, još uvijek sam se osjećala dobro zbog svoje snage, ali
osjećaj krivnje nije me napuštao. Naletimo li na hrpu čuvara, čak ni moja
snaga neće izdržati. Izgubila sam pojam o svom položaju u nacrtu, ali
ispalo je da nas je Giovannijev put vodio natrag do glavnog ureda kroz
dio s ćelijama. Iznad glava nam je visio još jedan znak
UPOZORENJE - SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA
(PSIHIJATRIJA).
»Psihijatrija?« začuđeno sam pitala.
»Naravno«, promrmljao je Viktor. »Što misliš gdje šalju zatvorenike s
mentalnim problemima?«
»U bolnice«, odgovorila sam i zadržala za sebe šalu kako svi kriminalci
imaju mentalnih problema.
»Pa, to nije uvijek...«
»Stop!«
Lissa ga je prekinula i naglo stala prije vrata. Mi ostali smo se skoro
zaletjeli u nju. Povukla se nekoliko koraka unatrag.
»Što nije u redu?« pitala sam.
Okrenula se prema Giovanniju.
»Nađi drugi put do ureda.«
»Ovo je najbrži put«, progovorio je.
Lissa je polako odmahnula glavom.
»Ne zanima me. Pronađi drugi gdje nećemo ni na koga naletjeti.«
Namrštio se, ali njezina kompulzija je izdržala. Naglo se okrenuo i jurili
smo kako bismo ga dostigli.
»Što nije u redu?« ponovila sam. Lissine misli bile su previše zapletene da
vidim razlog njezine odluke. Napravila je grimasu.
»Osjećam tamo aure duha.«
»Molim?. Koliko njih?«
80
»Bar dvije. Ne znam jesu li me osjetili ili ne.«
Da nije Giovannijeva brzog hodanja i žurbe, ja bih stala.
»Korisnici duha...«
Lissa je tako dugo tražila druge koji su poput nje. Tko bi mislio da ćemo
ih pronaći ovdje? Zapravo... možda smo to trebali očekivati. Znamo da su
korisnici duha plesali s ludilom. Zašto ne bi završili na ovakvom mjestu?
Uzmemo li u obzir kroz kakve smo muke trebali proći kako bismo saznali
nešto o zatvoru, nije čudo da su ovi korisnici duha ostali skriveni.
Sumnjam da je itko tko radi ovdje znao tko su oni.
Lissa i ja smo kradom izmijenile poglede. Znala sam koliko žarko želi to
istražiti, ali sada nije bilo vrijeme za to. Viktor je ionako izgledao previše
zainteresiran za to što smo govorile, tako da su Lissine sljedeće riječi bile
u mojoj glavi: poprilično sam sigurna da bi bilo koji korisnik duha vidio
kroz moje amajlije. Ne možemo riskirati da se otkrije naš stvarni opis, čak
i ako ga daju oni koji su navodno ludi.
Kimnula sam u znak razumijevanja i gurnula u stranu znatiželju, čak i
žaljenje. Ovo ćemo provjeriti neki drugi put, recimo, sljedeći put kad
odlučimo provaliti u zatvor s najboljim mogućim osiguranjem.
Bez novog incidenta konačno smo stigli do upraviteljeva ureda. Iako mi je
cijelo vrijeme srce divlje lupalo, mozak mi je neprestano govorio Idi! Idi!
Idi! Kada je naša grupa ušla, Theo i Eddie pričali su o politici na dvoru.
Eddie je odmah ustao i krenuo na Thea shvativši kako je vrijeme da
idemo. Upotrijebio je zahvat gušenja uspješno kao i Giovanni ranije i bilo
mi je drago što netko drugi osim mene radi prljavi posao. Nažalost, prije
nego što je pao, Theo je uspio glasno viknuti.
Istog trenutka dvojica čuvara koja su nas ranije dopratila do ureda uletila
su u prostoriju. Eddie i ja smo skočili u borbu, a Lissa i Viktor su
primorali Giovannija da nam se pridruži. Da bi stvari postale još teže,
upravo nakon što smo svladali jednog od čuvara, Giovanni je probio
kompulziju i počeo se boriti protiv nas. Još gore, potrčao je prema zidu na
kojem sam otkrila, prekasno, još jedan srebrni gumb. Šakom je udario u
gumb i probadajući zvuk sirene napunio je zrak.
»Sranje!« viknula sam.
Među Lissinim vještinama nije bila fizička borba, a ni Viktor nije bio
puno bolji. Ostalo je na meni i Eddieju da završimo s ovom dvojicom, i
morali smo to učiniti brzo. Riješili smo se ovog drugog iz pratnje i ostali
smo samo mi i Giovanni. Uspio me dobro udariti, tako da mi je glava
udarila u zid. Nije bilo dovoljno jako da bih se onesvijestila, ali vrtjelo mi
se i pred očima su mi plesale crne i bijele točkice. Na trenutak sam se
MIN@
81
skamenila, ali zatim se Eddie bacio na njega i Giovanni uskoro više nije
bio prijetnja.
Eddie me uzeo za ruku kako bi me smirio i zatim smo nas četvero odmah
izjurili iz sobe. Pogledala sam unazad na onesviještena tijela ponovno se
mrzeći zbog toga. Ipak, nije bilo vremena za krivnju. Morali smo izaći. Za
manje od minute ovdje će biti svi zatvorski čuvari.
Otrčali smo do prednjih vrata i vidjeli da su zaključana iznutra. Eddie je
opsovao i rekao nam da ga pričekamo. Otrčao je natrag do Theova ureda i
vratio se s jednom karticom osiguranja, istom onakvom kakvom je
Giovanni često mahao ispred vrata. To je bilo dovoljno da izađemo te smo
luđački jurili prema autu. Nagrnuli smo unutra i bilo mi je drago što je
Viktor držao korak sa svima nama i što nije imao nikakvih svojih
napornih komentara.
Eddie je stisnuo gas i krenuo istim putem natrag kojim smo i došli. Ja sam
sjedila naprijed pored njega.
»Sigurno ovaj na ulazu zna za alarm«, upozorila sam. Naša prva verzija
bila je da jednostavno izađemo nakon što mu kažemo da je ipak došlo do
zamjene papira.
»Aha«, složio se Eddie čvrstog lica. Čuvar je izašao iz kućice i počeo
mahati rukama.
»Je I' to pištolj?« viknula sam.
»Neću stati kako bismo saznali.« Eddie je snažno pritisnuo gas i, kada je
čuvar shvatio da ćemo bez obzira na njega proći, skočio je u stranu.
Probili smo drvenu polugu koja je blokirala cestu ostavljajući iza sebe
hrpu daščica.
»Bud će zadržati naš polog«, rekla sam.
Iza nas čula se pucnjava. Eddie je ponovno opsovao, ali kako smo se
udaljavali, pucnjevi su postajali slabiji i uskoro smo bili izvan dometa.
Odahnuo je.
»Da su nam pogodili gume ili prozore, imali bismo puno više briga od tog
pologa.«
»Krenut će u potjeru za nama«, rekao je Viktor sa stražnjeg sjedala.
Ponovno se Lissa odmaknula od njega koliko je mogla. »Vjerojatno su
već krenuli.«
»Ne misliš li da smo to pretpostavili?« obrecnula sam se. Znala sam da se
trudi pomoći, ali on je zadnja osoba koju sam trenutno željela čuti. Dok
sam govorila, gledala sam unatrag i vidjela tamne obrise dva vozila kako
ubrzavaju niz cestu za nama. Brzo su nam se približavali i nije bilo upitno
hoće li terenci uskoro dostići naš mali kompaktni auto.
Pogledala sam u GPS.
82
»Uskoro moramo skrenuti«, upozorila sam Eddieja iako mu nije trebao
moj savjet.
Unaprijed smo isplanirali rutu za bijeg, onu koja ima jako, jako puno
oštrih zavoja na ovoj zabačenoj sporednoj cesti. Sreća što ih je bilo puno.
Eddie je oštro skrenuo ulijevo i uskoro odmah desno. Ipak, u retrovizoru
sam vidjela da je naša pratnja još iza nas. Tek nakon nekoliko takvih
zavoja, cesta iza nas je bila prazna.
Auto je ispunila napeta tišina dok smo čekali hoće li se čuvari pojaviti iza
nas. Nisu. Napravili smo toliko zbunjujućih skretanja, a trebalo mi je
gotovo deset minuta kako bih shvatila da smo sve ovo doista izveli.
»Mislim da smo ih izgubili«, rekao je Eddie, a čuđenje u njegovu glasu
odgovaralo je mojim osjećajima. Njegovo lice još je uvijek bilo naborano
i zabrinuto i čvrsto je držao volan.
»Nećemo ih izgubiti dok ne odemo iz Fairbanksa«, rekla sam. »Sigurna
sam da će ga pretražiti, a nije tako velik.«
»Kamo idemo?« pitao je Viktor. »Ako smijem pitati.« Izvijala sam se na
sjedalu kako bih ga mogla gledati u oči.
»To je ono što ćeš nam ti reći. Iako teško za povjerovati, nismo napravili
sve ovo samo zato što nam je nedostajalo tvoje ugodno društvo.«
»To je teško za povjerovati.« Stisnula sam pogled.
»Želimo pronaći tvog brata. Roberta Dorua.«
Imala sam zadovoljstvo nakratko uhvatiti Viktora nespremnog.
»Naravno. Ovo je nastavak zahtjeva Abea Mazura, je 1' tako? Trebao sam
znati da neće prihvatiti ne kao odgovor. Makar, nikad ne bih pomislio da
ste vi s njim bili u savezu.«
Viktor očito nije znao da sam ja s Abeom zapravo u obiteljskom savezu i
nisam ga imala namjeru prosvijetliti.
»Nevažno«, hladno sam rekla. »Tako, a sada ćeš nas odvesti do Roberta.
Gdje je on?«
»Rose, zaboravljaš«, zamišljeno je rekao. »Ti nisi ona koja ima
kompulziju.«
»Ne, ali ja sam ona koja te može svezanog ostaviti na cesti i anonimno
dojaviti u zatvor tvoju lokaciju.«
»Kako da znam da me ionako nećeš prijaviti nakon što od mene dobiješ
ono što želiš?« pitao je. »Nemam ti razloga vjerovati.«
»U pravu si. Ja sama sebi sigurno ne bih vjerovala. Ali, ako ovo uspije,
postoji mogućnost da te ipak kasnije pustimo.«
Ne, zapravo ta mogućnost nije postojala.
»Želiš se s tim kockati? Nikada nećeš dobiti ovakvu priliku, i ti to znaš.«
83
Viktor nije imao nikakvu oštroumnu dosjetku na ovo. Još jedan bod za
mene.
»Dakle«, nastavila sam, »hoćeš nas odvesti k njemu ili ne?« Iza njegova
pogleda mućkale su se misli koje nisam mogla pročitati. Nema sumnje da
je proučavao kako bi ovo mogao pretvoriti u svoju prednost, vjerojatno
razmišljajući o bijegu i prije nego što dodemo do Roberta. To je bilo ono
što bih ja učinila.
»Las Vegas«, napokon je rekao. »Moramo ići u Las Vegas.«
Osmo poglavlje
Nakon dugog zanovijetanja Abeu kako stalno idem u neka zabačena,
usrana mjesta, trebala bih se veseliti mogućnosti odlaska u Grad Grijeha.
Ipak, imala sam nekoliko predrasuda u vezi svog sljedećeg epskog
putovanja. Kao prvo, zadnje mjesto na kojem bih očekivala pronaći
poluludog pustinjaka, bio bi Las Vegas. Iz onih malih dijelova priče koju
sam čula o njemu, Robert je nestao s radara i želio biti sam. Užurbani
grad pun turista nije odgovarao tom zahtjevu. Osim toga, takvi su gradovi
bili idealna mjesta za strigoje. Prenapučeni. Bezbrižni. Male smetnje.
Ljudi lako nestaju, posebno kada ih je većina vani noću.
Dio mene bio je uvjeren u to da je ovo neki trik s Viktorove strane, ali on
se zaklinjao uzduž i poprijeko da je to istina. I tako, bez drugih tragova,
Las Vegas je postao naše sljedeće odredište. Ionako nismo imali puno
vremena za razgovor o tome znajući da će čuvari pretraživati Fairbanks.
Istina je da je Lissina čarolija promijenila naš izgled, stoga će tražiti ljude
tog opisa. Ipak, znali su kako izgleda Viktor i, što se prije maknemo iz
Aljaske, to bolje.
Nažalost, imali smo mali problem.
»Viktor nema dokumente«, rekao je Eddie. »Ne može na avion.«
To je bilo točno. Sva Viktorova imovina bila je zaplijenjena od strane
zatvorskih vlasti, a uslijed onemogućavanja nadzora i borbe s hrpom
čuvara, nismo imali vremena potražiti njegove osobne stvari. Lissina
kompulzija bila je fenomenalna, ali je bila iscrpljena još od zatvora. Osim
toga, čuvari će sigurno nadgledati aerodrom.
Naš »frend« Bud koji nam je rentao auto, ponudio nam je rješenje. Nije
bio oduševljen kada je vidio da smo mu vratili auto izgreban zahvaljujući
Eddiejevoj suludo hrabroj vožnji, ali dovoljno love konačno je utišalo
njegovo mrmljanje zbog »iznajmljivanja auta grupi klinaca«. Viktor je bio
taj koji je smislio alternativni plan i predložio ga Budu.
84
»Ima li u blizini privatni aerodrom? Možda možemo unajmiti avion?«
»Naravno«, rekao je Bud. »Ali, to neće biti jeftino.«
»To nije problem«, rekla sam.
Bud nas je sumnjičavo pogledao.
»Opljačkali ste banku ili nešto?«
Ne, ali smo ponijeli dosta novca. Lissa je imala zakladu koja joj je
mjesečno isplaćivala novac dok ne navrši osamnaest, a imala je i kreditnu
karticu s velikim limitom. I ja sam imala kreditnu karticu koja mi je ostala
nakon što sam slatkorječivo nagovorila Adriana da mi financira put u
Rusiju. Odrekla sam se svega ostaloga, kao što je, na primjer, ogroman
račun koji mi je otvorio u banci. Međutim, bilo to u redu ili ne, odlučila
sam ostaviti jednu karticu pri ruci, samo za hitne slučajeve. Ovo je
svakako bio hitan slučaj, tako da smo upotrijebili karticu kako bismo
platili dio troškova privatnog aviona. Pilot nas nije mogao odvesti skroz
do Las Vegasa, ali je mogao do Seattlea, gdje nas je mogao povezati s
drugim pilotom kojeg pozna i koji nas može odvesti do kraja. Još više
love.
»I opet Seattle«, razmišljala sam baš prije nego što smo uzletjeli.
U unutrašnjosti aviona bio je niz od četiri sjedala, dva na svakoj strani,
koja su gledala jedna prema drugima. Ja sam sjela pored Viktora, a Eddie
mu je sjeo preko puta. Mislili smo da je to najzaštićenija varijanta.
»Što sa Seattleom?« zbunjeno je pitao Eddie.
»Nema veze.«
Mali privatni avioni nisu ni približno brzi kao veliki komercijalni, stoga
nam je na putu prošao veliki dio dana. Tijekom puta, nastavila sam
ispitivati Viktora u vezi uloge njegova brata u Las Vegasu i konačno sam
dobila odgovor koji sam čekala. Viktor bi nam to prije ili kasnije morao
reći, ali mislim da mu je odugovlačenje pričinjalo neko sadističko
zadovoljstvo.
»Robert ne živi baš u Las Vegasu«, objasnio je. »Ima malu kuću, kolibu,
pretpostavljam, negdje oko kanjona Red Rock, kilometrima izvan grada.«
Aha. No, to je bilo više u skladu s očekivanjem. Lissa se ukočila na
spomen kolibe i osjetila sam njezinu nelagodu kroz vezu. Kada ju je
Viktor oteo, odveo ju je u malu kolibu u šumi i mučio je. Uputila sam joj
pogled pun ohrabrenja i umirenja. U ovakvim trenucima poželim da veza
funkcionira u oba smjera kako bih joj uistinu mogla poslati utjehu.
»Znači, ići ćemo tamo?« Viktor je frknuo.
»Naravno da ne. Robert previše cijeni svoju privatnost. Ne bi dopustio da
mu stranci dođu u kuću. Ali, ako ga zamolim, on će doći u grad.«
85
Lissa me pogledala. Viktor bi nam mogao smjestiti. Ima puno onih koji ga
podržavaju. Sada kada je vani, mogao bi pozvati njih umjesto Roberta.
Lagano sam kimnula i ponovno poželjela da joj mogu odgovoriti kroz
vezu. Nismo smjeli ispuštati Viktora iz vida i dopustiti mu da obavlja
ikakve pozive bez nadzora. Zapravo mi je bio draži plan da se nađemo s
njim u Las Vegasu. Radi naše vlastite sigurnosti od Viktorovih vjernih
sljedbenika bilo bi bolje da smo u gradu nego negdje usred ničega.
»Budući da sam vam bio od koristi«, rekao je Viktor, »imam pravo znati
što želite od mog brata.« Pogledao je u Lissu. »Trebaš lekcije o duhu?
Sigurno si dobro istraživala kada si saznala za njega.«
»Nemaš nikakva prava znati kakvi su naši planovi«, oštro sam odgovorila.
»I, stvarno? Izračunaš li tko je ovdje bio najviše od koristi, mi imamo
totalno vođstvo na ljestvici. Nakon onoga što smo napravili u Tarasovu,
moraš štošta proći da bi nas dostigao.«
Jedini Viktorov odgovor bio je mali osmijeh.
Dio puta odvijao se po noći, što je značilo da smo sletjeli u Las Vegas u
rano jutro. Sigurnost sunca. Bila sam iznenađena gužvom na aerodromu.
Na onome privatnome u Seatlleu bilo je više aviona, a onaj u Fairbanksu
bio je gotovo napušten. Ova pista bila je zagušena malim avionima, od
kojih su mnogi vrištali »luksuz«. Nisam trebala biti iznenađena. Las
Vegas je bio igralište slavnih i drugih bogataša, od kojih se mnogi nisu
mogli spuštati na razinu putovanja u komercijalnim avionima s običnim
putnicima.
Tamo je bilo taksija koji su nas riješili muka od ponovnog iznajmljivanja
auta. No, kada nas je vozač upitao kamo idemo, svi smo šutjeli. Okrenula
sam se prema Viktoru.
»U centar grada, je 1'? Strip?«
»Da«, složio se. Bio je siguran da Robert neće imati ništa protiv sastanka
sa strancima u javnosti. Negdje gdje može lako pobjeći.
»Strip je širok pojam«, rekao je vozač. »Imate li neko određeno mjesto ili
da vas ostavim nasred ulice?«
Nastala je potpuna tišina. Lissa me značajno pogledala.
»Witching Hour?«
Razmišljala sam. Las Vegas bio je omiljeno mjesto nekim morojima.
Jarko sunce ga ne čini toliko primamljivim za strigoje, a kasina bez
prozora stvaraju ugodnu, mračnu atmosferu. Witching Hour bio je hotel i
kasino za koji smo čuli. Iako je imao puno ljudskih klijenata, zapravo je
bio u vlasništvu moroja, tako da je bilo mnogo skrivenih obilježja i zbog
toga je bio idealno mjesto za bijeg vampira. Hranitelji u stražnjim
sobama. Posebna odmarališta za moroje. Veliki broj čuvara na straži.
86
Čuvari...
Odmahnula sam glavom i pogledala prema Viktoru.
»Ne možemo ga tamo odvesti.« Od svih hotela u Las Vegasu Witching
Hour bio je posljednji u koji smo željeli ići. Viktorov bijeg je sigurno bila
najveća vijest u cijelom morojskom svijetu. U ovom trenutku bila bi
vjerojatno najgora stvar odvesti ga u Vegasovo najveće okupljalište
moroja i čuvara.
U retrovizoru sam vidjela nestrpljivo lice vozača. Na kraju je Eddie bio taj
koji je rekao:
»Luxor.«
On i ja smo sjedili otraga, Viktor između nas i pogledala sam preko.
»Odakle to?«
»Na sigurnoj je udaljenosti od Witching Houra.« Eddie je odjednom
izgledao malo smeteno. »I oduvijek sam želio ovdje boraviti. Hoću reći,
kad već dolaziš u Vegas, zašto ne odsjesti u piramidi?«
»Ne možeš pogriješti«, rekla je Lissa.
»Onda Luxor«, rekao je vozač.
Vozili smo se u tišini i svi smo, dobro, osim Viktora, zurili sa
strahopoštovanjem u znamenitosti. Čak i po danu ulice Las Vegasa
vrvjele su ljudima. Mladi i glamurozni hodali su bok uz bok sa starijim
parovima iz Srednje Amerike, koji su vjerojatno dugo, dugo štedjeli kako
bi mogli doputovati ovdje. Hoteli i kasina pored kojih smo prolazili bili su
ogromni, sjajni i primamljivi.
A kad smo stigli pred Luxor.... aha. Bilo je baš kao što je Eddie rekao.
Hotel u obliku piramide. Zurila sam u njega kad smo izašli iz auta i jako
se trudila da mi ne ispadne vilica kao nekom preoduševljenom turistu
kakav sam ja bila. Platila sam vozaču i ušli smo unutra. Nisam znala
koliko dugo ćemo ostati, ali smo definitivno trebali sobu kao bazu naše
operacije.
Ulazak u hotel naveo me na pomisao da sam se vratila u noćne klubove u
Sankt Peterburg i Novosibirsk. Sjajna svjetla i nadmoćan miris dima. I
buka. Buka, buka, buka. Automati su pištali, žetoni su padali, ljudi su
vikali od užasa ili veselja, a slabo brujanje razgovora ispunilo je prostoriju
kao zujanje pčela. Napravila sam grimasu. Stimulativni poticaji su mi
uznemiravali sva osjetila.
Prošli smo pored ruba kasina kako bismo došli do recepcije, gdje
službenica nije ni trepnula na to što su tri tinejdžera i starac zajedno uzeli
sobu. Vjerojatno su ovdje već sve vidjeli. Naša je soba bila prosječne
veličine s dva dupla kreveta i nekako smo dobili fenomenalan pogled.
87
Lissa je stajala kod prozora očarana pogledom na ljude i aute dolje na
Stripu, ali ja sam se odmah bacila na posao.
»O. K., nazovi ga«, naredila sam Viktoru.
Smjestio se na jedan krevet, prekrižio ruke i nabacio spokojan izraz lica,
kao da smo uistinu na odmoru. Usprkos tom samodopadnom osmijehu
mogla sam vidjeti urezani umor na njegovu licu. Čak i s nadopunom krvi,
bijeg i dug put bili su iscrpljujući, a posljedice njegove bolesti koja se
sporo vraćala polako su uzimale danak njegovoj fizičkoj snazi. Viktor je
odmah posegnuo prema telefonu u hotelskoj sobi, ali sam odmahnula
glavom.
»Lissa, daj mu mobitel. Želim da mi ostane broj.«
Oprezno mu je predala mobitel, kao da bi ga mogao zaraziti. Uzeo ga je i
pogledao me gotovo anđeoskim pogledom.
»Pretpostavljam da ne mogu dobiti malo privatnosti? Prošlo je dugo
vremena otkada smo Robert i ja razgovarali.«
»Ne«, obrecnula sam se.
Grubost mog glasa zapanjila je čak i mene te mi je palo na pamet da nije
Lissa jedina koja pati zbog količine duha koji je danas korišten.
Viktor je lagano slegnuo ramenima i utipkao broj. Rekao nam je na putu
kako zna Robertov broj napamet i morala sam mu vjerovati da uistinu
njega i zove. Isto tako sam se nadala da se Robertov broj nije promijenio.
Naravno, čak i ako Viktor nije vidio brata godinama, a nije bio u zatvoru
dugo, i vjerojatno je prije pozorno pratio Roberta.
Napetost je ispunila sobu dok smo čekali da se netko javi s druge strane.
Trenutak kasnije, kroz slušalicu sam čula glas, nisam razumjela točne
riječi.
»Roberte«, ugodno je rekao Viktor, »Viktor je.«
S druge strane ovo je rezultiralo bijesnim odgovorom. Mogla sam čuti
samo dio razgovora i bio je intrigantan. Viktor je prvo morao potrošiti
puno vremena kako bi Roberta uvjerio da nije u zatvoru. Očito da Robert
nije bio toliko udaljen od morojskog društva da ne bi čuo aktualne vijesti.
Viktor mu je rekao da će mu kasnije otkriti detalje i počeo je ubacivati
naznake toga kako želi da se Robert sastane s nama.
Trebalo mu je dugo. Imala sam osjećaj da je Robert živio u strahu i
paranoji, što me podsjetilo na gospođicu Karp kada je već bila u
uznapredovalom stanju ludila zbog duha. Tijekom cijelog poziva Lissa je
gledala kroz prozor, a njezini su osjećaji bili ogledalo mojih: strah da bi to
jednog dana mogla biti njezina sudbina. Ili moja također, nastavim li od
nje crpiti utjecaje duha. Natpis iz Tarasova joj je kratko proletio glavom:
88
UPOZORENJE — SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA
(PSIHIJATRIJA).
Viktorov glas odjednom je postao iznenađujuće molećiv dok je
razgovarao s bratom, čak nježan. Nerado me podsjetilo na davne dane,
prije nego što smo saznali za Viktorove poremećene planove za
preuzimanje dominacije morojima. Tada je i prema nama bio ljubazan i
praktički član Lissine obitelji. Pitala sam se je li ikada bio iskren ili je sve
to bila samo gluma.
Konačno, nakon skoro dvadeset minuta, Viktor je uvjerio Roberta da se
nađe s nama. Nerazgovjetne riječi s druge strane telefona bile su
ispunjene tjeskobom i u tom trenu bila sam uvjerena da Viktor uistinu
razgovara sa svojim ludim bratom, a ne s nekim od svojih suradnika.
Viktor je dogovorio sastanak na večeri u jednom hotelskom restoranu i na
kraju poklopio.
»Večera?« pitala sam kad je Viktor spustio telefon. »Ne brine ga biti vani
po noći?«
»To je rana večera«, odgovorio je Viktor. »Pola pet. I sunce neće zaći do
osam.«
»Pola pet?« pitala sam. »Dragi bože. Hoćemo dobiti i popust za
umirovljenike?«
Međutim, imao je pravo u vezi vremena i sunca. Bez sigurnosti stalnog
ljetnog sunca u Aljasci počela sam se gušiti od pritiska izlaska i zalaska
sunca iako je i ovdje bilo ljeto. Nažalost, sigurna rana večera još je uvijek
značila da moraju proći sati.
Viktor se naslonio leđima na krevet i ruke stavio iza glave. Mislim da je
htio postići opuštenu atmosferu, ali sam pretpostavljala da ga je zapravo
iscrpljenost natjerala da potraži udobnost kreveta.
»Hoćeš li isprobati sreću dolje?« Pogledao je Lissu. »Korisnici duha su
nevjerojatno dobri igrači. A ne moram ti reći kako dobro čitate ljude.«
Nije odgovorila.
»Nitko neće napustiti sobu«, rekla sam. Nije mi se sviđala ideja da svi
ostanemo ovdje zatvoreni, ali nisam mogla riskirati pokušaj bijega ili
pojavu skrivenih strigoja u mračnim kutovima kasina.
Nakon što je isprala boju s kose, Lissa je privukla stolac do prozora.
Odbijala je biti bliže Viktora. Ja sam prekriženih nogu sjedila na drugom
krevetu gdje je bilo dovoljno mjesta i za Eddieja, ali on je ostao naslonjen
na zidu, u savršenoj čuvarskoj pozi, dok je čuvao Viktora. Nisam
sumnjala da u toj pozi može ostati satima, bez obzira na to koliko je
neudobna. Svi smo bili istrenirani kako bismo izdržali u teškim uvjetima.
Uspijevalo mu je izgledati neumoljivo, ali s vremena na vrijeme uhvatila
89
bih ga kako znatiželjno promatra Viktora. Eddie je bio uz mene u ovom
činu izdaje, ali još uvijek nije znao zašto sam to napravila.
Bili smo ovdje nekoliko sati, kad je netko pokucao na vrata. Brzo sam
ustala.
Eddie i ja smo se pogledali, oboje smo se uspravili u kruto stanje opreza i
ruke su nam krenule prema kolcima. Prije sat vremena naručili smo ručak,
ali je posluga u sobu davno bila otišla. Bilo je prerano da bi to bio Robert,
a osim toga, nije ni znao u kojoj smo sobi. Ipak, nije bilo mučno. Nije
pred vratima bio strigoj. Srela sam Eddiejev pogled i između nas su se
izmjenjivale tihe poruke što napraviti.
Međutim, Lissa je bila ta koja je reagirala prva ustavši se sa stolca i
napravivši nekoliko koraka po sobi.
»To je Adrian.«
»Molim?« viknula sam. »Jesi sigurna?«
Kimnula je. Korisnici duha su obično vidjeli aure, a mogli su i osjetiti
jedno drugog kad su bili dovoljno blizu, baš kao što ih je ona osjetila u
zatvoru. Ipak, nitko od nas nije se pomaknuo. Lissa mi je uputila
suhoparan pogled.
»Zna da sam ovdje«, naglasila je. »I on mene osjeća.«
Uzdahnula sam, još uvijek držeći ruku na kolcu, i krenula prema vratima.
Pogledala sam kroz špijunku. Adrian je stajao ispred, bezbrižnog i
veselog izraza lica. Nisam mogla vidjeti nikog dragog i, budući da nije
bilo naznaka strigoja, konačno sam otvorila vrata. Kada me ugledao, lice
mu se ozarilo. Nagnuo se i kratko me poljubio u obraz prije nego što je
ušao u sobu.
»Niste valjda mislili da možete ići na vikend tulumarenja bez mene ili?
Posebno ovdje od svih mjesta...« Skamenio se, a to je bio jedan od
rijetkih trenutaka kada je Adrian Ivaškov uhvaćen potpuno nespreman.
»Vi znate«, rekao je polako, »da Viktor Daškov sjedi na vašem krevetu?«
»Aha«, rekla sam. »I mi smo se šokirali.«
Adrian je skrenuo svoj pogled od Viktora, pogledao po sobi i tada je prvi
puta primijetio Eddieja. Eddie je stajao tako mirno da je praktički
izgledao kao dio namještaja. Adrian se okrenuo prema meni.
»Što se, k vragu, događa? Svi ga traže!«
Lissa mi je govorila kroz vezu.
Sada bi mu mogla i reći. Znaš da sada neće otići.
Bila je u pravu. Nisam znala kako nas je Adrian našao, ali sada kada jest,
nije bilo šanse da ode. Oklijevajući sam pogledala Eddieja koji je znao što
mislim.
»Bit ćemo dobro«, rekao je. »Idi. Neću dopustiti da se išta loše dogodi.«
90
I ja sam opet dovoljno jaka da upotrijebim kompulziju ako išta pokuša,
dodala je Lissa.
Uzdahnula sam.
»O. K. Brzo ćemo se vratiti.«
Uzela sam Adriana za ruku i izvela ga van. Čim smo izašli u hodnik,
počeo je:
»Rose, pa što...«
Odmahnula sam glavom. U ovo kratko vrijeme našeg boravka ovdje čula
sam dovoljno buke koja je dolazila od ostalih gostiju hotela da znam kako
bi naši prijatelji čuli naš razgovor kada bismo ovdje pričali. Umjesto toga,
Adrian i ja ušli smo u lift i spustili se tamo gdje će buka iz kasina
nadglasati naše riječi. Našli smo kut koji nije na putu i Adrian me
praktički gurnuo na zid, s mračnim izrazom na licu. Njegov vedar stav me
ponekad iritirao, ali mi je bio draži nego kada je bio uzrujan, i to većinom
zbog toga što sam se bojala kako bi duh mogao tome dodati nestabilnost.
»Ostavila si mi poruku da se iskradaš na posljednji vikend tulumarenja, a
umjesto toga nađem te u društvu jednog od najozloglašenijih kriminalaca
ikad? Dok sam napuštao dvor, to je bila tema o kojoj su svi pričali! Zar te
nije taj tip pokušao ubiti?«
Odgovorila sam na pitanje pitanjem.
»Kako si nas uopće pronašao?«
»Kreditna kartica«, rekao je. »Čekao sam da je upotrijebiš.«
Oči su mi se raširile.
»Kada sam je dobila, obećao si mi da me nećeš špijunirati!«
Budući da mi je on pomogao s karticama i računima, znala sam da ima
pristup podacima, ali sam mu vjerovala kad mi je rekao da će poštovati
moju privatnost.
»Kada si bila u Rusiji, održao sam obećanje. Ovo je drugačije. Stalno sam
provjeravao i provjeravao i, čim se pokazala upotreba kartice za privatni
let, nazvao sam i saznao kamo ideš.« Adrianov brzi dolazak ovdje i nije
bio toliko nevjerojatan kad je pratio karticu. Jednom kada je imao
potrebnu informaciju, lako je odmah rezervirao let. Stalni komercijalni
letovi lako su nadoknadili vrijeme koje smo mi potrošili na svoj dugi put.
»Nisam nikad htio propustiti Las Vegas«, nastavio je. »Tako sam mislio
da ću te iznenaditi i pojaviti se kako bismo tulumarili zajedno.«
Sjetila sam se da sam upotrijebila karticu i za sobu ponovno otkrivajući
lokaciju. Nitko drugi nije povezan ni s mojom ni s Lissinom kreditnom
karticom, ali bilo mi je nelagodno što nas je pronašao tako lako.
»Nisi smio to napraviti«, naprasno sam rekla. »Možemo biti zajedno, ali
trebaju se poštovati određene granice. Ovo nije tvoja stvar.«
91
»Pa, nije to kao da sam čitao tvoj dnevnik! Samo sam želio pronaći svoju
djevojku...« Bio je to znak Adrianove rastresenosti zbog koje je njegov
mozak tek sada počeo unazad pratiti događaje i spajati njihove dijelove.
»O, bože, Rose, samo mi reci da ga niste vi izvukli van? Oni su u potrazi
za dvjema ljudskim djevojkama i dhampirom. Opis uopće ne odgovara...«
protisnuo je. »Ali, to ste bili vi, je 1' tako? Nekako si uspjela upasti u
zatvor s najboljim mogućim osiguranjem. S Eddiejem.«
»Izgleda da i nema tako dobro osiguranje«, bezbrižno sam primijetila.
»Rose! Pa taj lik vam je objema zaribao živote. Zašto biste ga
oslobađale?«
»Zato što...« oklijevala sam. Kako da to objasnim Adrianu? Kako da mu
objasnim nešto što je prema svim dokazima u našem svijetu bilo
nemoguće? I kako da mu objasnim koji me cilj vodio u svemu ovome?
»Viktor ima informaciju koju trebamo. Odnosno, ovaj, ima pristup
nekome koga trebamo. To je bio jedini način da dođemo do toga.«
»Što bi on uopće mogao znati da te natjera na sve ovo?«
Progutala sam knedlu. Upadala sam u zatvore i brloge strigoja, ali reći
Adrianu zašto sam to učinila ispunilo me strahom.
»Zato što možda postoji način za spas strigoja. Da ih pretvorimo natrag u
ono što su bili. I Viktor... Viktor pozna nekoga tko je to možda učinio.«
Adrian je zurio u mene nekoliko dugih sekundi, čak usred buke i kretanja
u kasinu, činilo se da je svijet stao i utihnuo.
»Rose, to je nemoguće.«
»Možda i nije.«
»Kada bi postojao način, to bismo znali.«
»Uključuje korisnike duha. A za njih smo tek nedavno saznali.«
»To ne znači da, oh. Kužim.« Sijevnulo je u njegovim dubokim zelenim
očima i sada je bio ljut. »To je zbog njega, je 1' tako? To je tvoj posljednji
ludi pokušaj da dođeš do njega. Do Dimitrija.«
»Ne samo njega«, nejasno sam rekla. »Mogli bismo spasiti sve strigoje.«
»Mislio sam da je to gotovo!« viknuo je Adrian. Njegov glas je bio
dovoljno glasan da je nekoliko ljudi ispred obližnjih automata pogledalo u
nas. »Rekla si mi da je gotovo. Rekla si da možeš krenuti dalje i biti sa
mnom.«
»I mislila sam tako«, rekla sam i sama iznenađena očajnim tonom svoga
glasa. »Ovo smo tek nedavno saznali. Morali smo pokušati.«
»I što onda? Što kada bi ova glupa fantazija upalila? Nekim čudom bi
oslobodila Dimitrija i odbacila me samo tako.« Pucnuo je prstima.
»Ne znam«, iscrpljeno sam rekla. »Idemo korak po korak. Volim biti s
tobom. Stvarno. Ali ne mogu ovo ignorirati.«
92
»Naravno da ne možeš.« Okrenuo je očima prema nebu. »Snovi, snovi.
Hodam po snovima; živim ih. Zavaravam sebe s njima. Više ne mogu
znati što je stvarnost.« Čudan zvuk njegova glasa me uznemirio. Znala
sam prepoznati jedan od njegovih lagano ludih ispada prouzročenih
duhom. Zatim se, uzdahnuvši, okrenuo od mene. »Trebam piće.«
Sve žaljenje koje sam osjećala prema njemu pretvorilo se u ljutnju.
»O, dobro. To će sve riješiti. Drago mi je što u ovom cijelom ludilu još
uvijek ne napuštaš svoja stara uvjerenja.«
Trznula sam se od njegova bijesnog pogleda. Nije to često radio, a kada
jest, bilo je to prilično snažno.
»Što očekuješ od mene?« pitao je.
»Mogao bi... mogao bi...« Oh, bože. »Pa, sada kada si ovdje, mogao bi
nam pomoći. Osim toga, taj tip s kojim se nalazimo. On je još jedan
korisnik duha.«
Adrian mi nije odao svoje misli, ali imala sam osjećaj da sam potakla
interes u njemu.
»Aha, to je baš ono što želim. Pomoći svojoj djevojci da vrati bivšeg
dečka.« Ponovno se okrenuo i čula sam ga kako mrmlja: »Trebam duplo
piće.«
»Pola pet«, viknula sam mu. »Naći ćemo se u pola pet.«
Nije bilo odgovora i Adrian se stopio s gomilom. Vratila sam se u sobu
okružena tamnim oblakom koji je bio očit svima. Lissa i Eddie bili su
dovoljno pametni da ne postavljaju nikakva pitanja, ali Viktor, naravno,
nije bio tako suzdržan.
»Što? Gospodin Ivaškov nam se neće pridružiti? A tako sam se radovao
njegovu društvu.«
»Začepi«, rekla sam prekriživši ruke i naslonivši se na zid blizu Eddieja.
»Ne govori dok ti se ne obratimo.«
Sljedeći sati su se vukli. Bila sam uvjerena da će se Adrian vratiti svaku
minutu i nevoljko pristati pomoći nam. Mogli bismo upotrijebiti njegovu
kompulziju krene li po zlu iako se ona nije mogla mjeriti s Lissinom.
Sigurno... sigurno me volio dovoljno da mi priskoči u pomoć? Ne bi me
napustio? Rose, ti si idiot. Bio je to moj vlastiti glas koji me kažnjavao u
glavi, ne Lissin. Nisi mu dala razloga da ti pomogne. Samo si ga ponovno
povrijedila. Baš kao što si se ponašala i s Masonom.
Kada se približilo pola pet, Eddie me pogledao.
»Hoćemo osigurati stol?«
»Da.« Bila sam nestrpljiva i uzrujana. Nisam htjela više biti u ovoj sobi,
zarobljena u mračnim osjećajima koji nisu htjeli otići. Viktor je ustao iz
kreveta i protegnuo se kao da se ustao iz relaksirajućeg drijemeža. Ipak,
93
mogla sam se zakleti da sam u dubini njegovih očiju vidjela skriveni,
nestrpljivi bljesak. U svakom slučaju, bio je blizak sa svojim polubratom
iako nisu postojali nikakvi pokazatelji da je Viktor prema ikome
pokazivao odanost i ljubav. Tko zna?
Možda je negdje i postojala prava naklonost prema Robertu.
Formirali smo nekakvu zaštitnu postavu; ja sam bila naprijed, Eddie na
kraju i dva moroja između nas. Otvorila sam vrata sobe i licem u lice
stajala pred Adrianom. Ruka mu je bila podignuta u namjeri da pokuca.
Podignuo je obrvu.
»O, bok«, rekao je. Na licu mu se očitavao uobičajeni opušteni izraz a la
Adrian iako mu je glas bio malo napet. Znala sam da nije sretan zbog
ovoga. Mogla sam to iščitati iz položaja njegove čvrsto stisnute vilice i
uznemirenosti u njegovim očima. Ipak, za drage je stavio dobru masku, na
čemu sam mu bila zahvalna. Najvažnije je to što se vratio. To je bilo ono
bitno, stoga sam ignorirala miris alkohola i dima koji ga je okruživao.
»Pa... čujem da je ovdje neka zabava. Slobodno se pridružim?«
Uputila sam mu malen, zahvalan osmijeh.
»Dođi.«
Sada nas je bilo petero u grupi i krenuli smo hodnikom prema liftu.
»Rasturao sam na pokeru, znaš«, dodao je Adrian. »Neka ovo bude
dobro.«
»Ne znam hoće li biti dobro«, rekla sam zamišljeno. Otvorila su se vrata
lifta. »Ali, mislim da će biti vrijedno spomena.«
Izašli smo i krenuli u potragu za Robertom Doruom.
I onim što bi mogao biti jedini spas za Dimitrija.
»Ali ne zubima«, brzo sam dodala. »Baci se na mene. Zatresi okovima.
Što god možeš.«
Viktor Daškov nije bio glup. Netko drugi bi oklijevao ili postavio još
pitanja. Možda nije znao točno što se događa, ali je osjetio da mu je ovo
prilika za slobodu. Najvjerojatnije jedina koju će ikad imati. Bio je osoba
koja je veliki dio života potrošila na usavršavanje složenih zapleta, tako
da je bio profesionalac u uskakanju u njih.
Podigavši ruke koliko je mogao, zamahnuo je napravivši dobra predstavu
od pokušaja da me uguši lancem između svojih lisica. Kad je to učinio,
vrisnula sam tako da se ledila krv. U trenu su tu bili čuvari kako bi
zaustavili ovog ludog zatvorenika koji je besmisleno napao jadnu
djevojku. No, kad su ga krenuli obuzdati, ustala sam i napala njih. Čak i
da su to očekivali, a nisu, toliko sam ih iznenadila da nisu imali vremena
reagirati. Skoro sam se osjećala loše zbog toga koliko je to prema njima
bilo nepravedno.
Prvog sam udarila dovoljno jako da je ispustio Viktora i odletio unatrag
udarivši u zid blizu Lisse koja je mahnito primoravala Northwooda da
ostane miran i ne pozove nikoga u ovaj kaos. Drugi čuvar imao je mrvicu
više vremena za reakciju, ali je još uvijek bio spor u puštanju Viktora i
okretanju prema meni. Iskoristila sam priliku i udarila prisilivši nas dvoje
da se pograbimo. Bio je velik i zastrašujući i, jednom kada je shvatio da
sam prijetnja, nije se suzdržavao. Udarac u rame izazvao je probadajuću
bol u mojoj ruci i ja sam odgovorila žustrim udarcem koljena u njegov
trbuh. U međuvremenu, njegov partner digao se na noge i krenuo prema
nama. Morala sam ovo brzo završiti, ne samo radi sebe, nego i zbog toga
što će bez sumnje pozvati pojačanje dobiju li i najmanju priliku za to.
Zgrabila sam onog bliže sebi i gurnula ga što sam mogla jače u zid,
glavom. Pokleknuo je omamljen i to sam ponovila još jednom, upravo
kada je do mene stigao njegov partner. Taj prvi čuvar onesvijestio se i
srušio na pod. Mrzila sam to činiti, ali dio mojih treninga bilo je učenje
razlikovanja između onesposobljavanja i ubijanja. Trebao bi se probuditi
samo s glavoboljom. Nadala sam se tome. Ipak, drugi čuvar je krenuo u
napad pa smo kružili jedan oko drugog udarajući i izbjegavajući udarce.
»Ne mogu ga nokautirati!« viknula sam Lissi. »Trebamo ga. Primoraj
ga.«
Njezin je odgovor došao kroz vezu. Mogla je rabiti kompulziju na dvoje
ljudi istodobno, a to je zahtijevalo jako puno snage. Još nismo bili ni blizu
75
kraja ovome i nije mogla riskirati iscrpiti se tako rano. Umjesto straha
sada je osjećala frustriranost.
»Northwood, spavaj«, naredila je. »Sada. Na svom stolu. Iscrpljen si i
spavat ćeš satima.«
Krajičkom oka vidjela sam kako mu je glava pala i tupo udarila o stol.
Kad završimo, svi koji ovdje rade imat će potres mozga. Zatim sam se
bacila na čuvara koristeći svu svoju težinu kako bih ga usmjerila prema
Lissi. Progurala se u našu borbu. Iznenađeno ju je pogledao, a to je bilo
sve što je trebala.
»Stani!«
Nije reagirao brzo kao Northwood, nego je malo oklijevao. Ovaj je bio
otporniji.
»Prestani se boriti!« ponovila je ovaj put žešće, intenzivirajući svoju
volju.
Jak ili ne, nije se mogao oduprijeti tolikoj snazi duha. Ruke su mu pale sa
strane i prestao se hrvati sa mnom. Koraknula sam unatrag kako bih došla
do daha i poravnala periku.
»Ovog će biti teško držati«, rekla mi je Lissa.
»Teško pet minuta ili pet sati?«
»Negdje između.«
»Onda idemo. Uzmi mu ključeve od Viktorove ćelije.«
Zahtijevala je ključeve od čuvara. Rekao je da su kod drugog čuvara.
Naravno, istog trena sam skočila prema onesviještenom, hvala bogu,
mirno je disao, i uzela ključ. Sada sam svu svoju pažnju usmjerila prema
Viktoru. Kada je počela borba, maknuo se u stranu i jednostavno u tišini
promatrao dok su se u njegovu poremećenom umu formirale svakakve
nove mogućnosti. Približila sam se i nabacila svoju »zastrašujuću facu«
dok sam podizala ključ.
»Sada ću ti otključati lisice«, rekla sam mu slatkim i prijetećim glasom
istodobno. »Radit ćeš točno ono što ću ti govoriti. Nećeš bježati, napadati
ili na bilo koji način ometati naš plan.«
»Oh? Ovih dana i ti koristiš kompulziju, Rose?« suho je upitao.
»Ne trebam je.« Otključala sam okove. »Mogu te onesvijestiti lako kao i
ovog tipa i izvući te van. Meni je svejedno.«
Teški okovi i lanci pali su na pod. Onaj lukav, samodopadan izgled ostao
mu je na licu, ali ruke su mu nježno dotakle zapešća. Primijetila sam na
njima ogrebotine i ožiljke. Ti okovi nisu namijenjeni za ugodu, ali
odbijala sam ga žaliti. Ponovno nas je pogledao.
76
»Kako šarmantno«, razmišljao je. »Od svih ljudi koji bi me mogli
pokušati spasiti nikada ne bih očekivao vas dvije... a ipak, kad se
osvrnem, vi ste najsposobnije.«
»Ne trebamo tvoje komentare, Hannibal«, ispalila sam. »I ne
upotrebljavaj riječ spasiti. Zvuči kao da si nepravedno zatvoreni heroj.«
Podignuo je obrvu kao da stvarno to i misli. Umjesto da me osporava,
okrenuo se prema Bradleyju koji je stvarno prespavao sve. Uzmemo li u
obzir njegovo drogirano stanje, Lissina kompulzija bila je i više nego
dovoljna da ga svlada.
»Daj mi ga«, rekao je Viktor.
»Molim?« viknula sam. »Nemamo vremena za ovo!«
»A ja nemam snage za što god da si imala u planu«, obrecnuo se Viktor.
Nestala je ona ugodna i sveznajuća maska, a zamijenila ju je ona zlobna i
očajna. »Zatočeništvo se svodi na puno više od samih rešetki, Rose.
Izgladnjuju nas kako bi nas održali slabima. Hodanje do hranitelja jedina
je vježba koju radim, a i to od mene zahtijeva napor. Ako me stvarno
planiraš izvući odavde, daj mi krvi!«
Lissa je prekinula i prije nego što sam mogla odgovoriti.
»Budi brz.«
Zaprepašteno sam zurila u nju. Spremala sam se oduprijeti Viktoru, ali
kroz vezu sam osjetila njezinu neobičnu mješavinu osjećaja. Suosjećanje
i... razumijevanje. O, još uvijek ga je mrzila, apsolutno. Ali isto tako je
znala kako je živjeti s ograničenom količinom krvi.
Milostivo, Viktor je bio brz. Njegova usta bila su na vratu čovjeka i prije
nego što je Lissa završila rečenicu. Omamljen ili ne, osjetivši zube u
vratu, Bradley se probudio. Probudio se trznuvši se, ali njegovo lice je
uskoro poprimilo izraz uživanja u vampirskim endorfinima. Kratak mlaz
krvi bio je sve što je Viktor trebao, ali kada su se Bradleyjeve oči počele
širiti od uzbuđenja, shvatila sam da je Viktor uzeo više od nekoliko
gutljaja. Skočila sam naprijed i otrgnula Viktora od rasturenog hranitelja.
»Što to, do vraga, izvodiš?« vikala sam snažno tresući Viktora. To je bilo
ono što sam željela učiniti dugo vremena. »Mislio si da ga možeš iscijediti
i pretvoriti u strigoja ispred nas?«
»Teško«, rekao je Viktor zgrčivši se od jačine mog stiska.
»Nije to radio«, rekla je Lissa. »Samo je na trenutak izgubio kontrolu.«
Viktorovo smireno ponašanje se vratilo sada kada je utažio požudu za
krvi.
»Ah, Vasilisa. Uvijek puna razumijevanja.«
»Nemoj nagađati«, režala je. Ošinula sam ih pogledom.
77
»Moramo ići. Sada.« Okrenula sam se prema začaranom čuvaru. »Odvedi
nas u sobu u kojoj se prate snimke nadzornih kamera.«
Nije reagirao na mene i, uzdahnuvši, s očekivanjem sam pogledala Lissu.
Ponovila je moje riječi i istog trena je krenuo iz sobe. Adrenalin mi je
skočio za vrijeme borbe i s nestrpljenjem sam čekala da sve ovo završiti i
da izađemo van. Kroz vezu sam osjetila njezin nemir. Možda je obranila
Viktorovu potrebu za krvlju, ali dok smo hodali, držala je najveću
udaljenost od njega koju je mogla. Počela je u cjelosti shvaćati tko je on i
što mi zapravo radimo. Željela sam je utješiti, ali nije bilo vremena.
Slijedili smo čuvara, Lissa je pitala kako se zove; Giovanni, kroz više
hodnika i kontrolnih točaka. Vodio nas je putem koji je išao po rubu
zatvora, a ne kroz ćelije. Skoro cijelo vrijeme sam držala dah, užasnuta od
pomisli kako bi mogli na nekoga naletjeti. Ipak, naša sreća je potrajala i
nismo naišli ni na koga, vjerojatno je razlog tome bio to što smo ovo radili
pred kraj noći i što nismo prolazili kroz visoko osiguranu zonu.
Lissa i Mia uspjele su natjerati dvorskog čuvara da izbriše sve snimke, ali
tome nisam svjedočila. Sada kada nas je Giovanni uveo u zatvorsku
prostoriju gdje se vršio nadzor, sekundu sam ostala bez daha. Monitori su
prekrivali zid, a ispred njih su bile smještene konzole s kompliciranim
gumbima i prekidačima. Kompjuteri su prekrivali sve stolove. Činilo se
da ova prostorija ima moć lansiranja u svemir. Moglo se vidjeti sve u
zatvoru: svaka ćelija, nekoliko hodnika, čak i upraviteljev ured u kojem je
Eddie čavrljao s Theom.
Ovdje su bila dva čuvara i pitala sam se jesu li nas vidjeli u hodnicima.
Ali ne, bili su previše usredotočeni na nešto drugo: kameru koja je bila
okrenuta prema praznom zidu. Bila je to ona u sobi za hranjenje koju sam
ja namjestila. Naslanjali su se naprijed i jedan je govorio kako bi trebali
nekog poslati tamo da provjeri. Tada su obojica pogledali prema gore i
ugledali nas.
»Pomogni joj svladati ih«, naredila je Lissa Giovanniju.
Ponovno oklijevanje. Bilo bi nam bolje s »pomagačem« koji ima slabiju
volju, ali Lissa to nije mogla znati kada ga je odabrala.
Kao i ranije, nakon nekoliko trenutaka krenuo je u akciju. Isto kao i
ranije, iznenađenje je pomoglo u savladavanju tih dvojice čuvara. Ja sam
bila stranac, istog trena su prema meni zauzeli obrambeni stav, ali ipak
sam im djelovala kao čovjek. Giovanni im je bio kolega; nisu očekivali da
će ih napasti.
Ipak, nije ih bilo lako obuzdati. Bilo je dobro to što sam imala pomoć, a
Giovanni je bio jako dobar u svom poslu. Jednog čuvara smo poprilično
brzo onesvijestili jer je Giovanni primijenio zahvat gušenja i kratko mu
78
uskratio zrak dok se nije srušio. Drugi čuvar je držao distancu i primijetila
sam da mu pogled neprestano bježi prema jednom zidu. Na zidu je bio
aparat za gašenje požara, prekidač za svjetlo i okrugli srebrni gumb.
»To je alarm!« viknuo je Viktor upravo kada je čuvar jurnuo prema
njemu. Giovanni i ja smo istodobno krenuli na njega zaustavivši ga baš
prije nego što je njegova ruka mogla dotaći gumb i dozvati legiju čuvara.
Udarac u glavu onesvijestio je i ovog čuvara. Sa svakom osobom koju
sam sredila tijekom ovoga bijega iz zatvora, čvor krivnje i mučnine
okretao mi se sve čvršće i čvršće u želucu. Čuvari su bili oni dobri, i
nisam mogla prestati misliti kako se borim na strani zla.
Sada kada smo bili prepušteni sami sebi, Lissa je znala sljedeći korak.
»Giovanni, onesposobi sve kamere i izbriši snimke zadnjih sat vremena.«
Ovaj je put još više oklijevao. Navesti ga da se bori protiv svojih prijatelja
zahtijevalo je puno snažne kompulzije s njezine strane. Držala je kontrolu,
ali iscrpljenost je rasla i postajalo je sve teže tjerati ga da sluša naše
naredbe.
»Učini to«, zarežao je Viktor i stao uz Lissu. Trznula se zbog njegove
blizine, ali kad se njegov pogled pridružio njezinu, Giovanni je poštovao
naredbu i počeo okretati prekidače na konzoli. Viktor nije ni približno
imao snagu kakvu je imala Lissa, ali mali mlaz njegove kompulzije
pojačao je njezinu.
Jedan po jedan gasili su se monitori i Giovanni je unio nekoliko naredbi u
kompjuter koji je pohranjivao digitalne snimke kamera. Na konzoli su
svijetlile crvene lampice za pogrešku, ali ovdje nije bilo nikoga tko bi ih
popravio.
»Čak i ako ih izbriše, postoje oni koji ih mogu vratiti s hard diska«,
primijetio je Viktor.
»Morat ćemo riskirati«, rekla sam razdražljivo. »Reprogramiranje ili što
god nije baš na mom popisu vještina.«
Viktor je okrenuo očima.
»Možda, ali uništavanje sigurno jest.«
Trebala mi je sekunda prije nego što sam shvatila što je želio reći, a onda
mi je kliknulo. Uzdahnuvši, uzela sam aparat za gašenje požara i izudarala
kompjuter do kraja, sve dok nije ostala samo hrpa plastičnih i metalnih
dijelova. Lissa se trznula na svaki udarac i stalno pogledavala prema
vratima.
»Nadam se da je zvučna izolacija dobra«, promrmljala je.
»Izgleda otporno«, rekla sam samopouzdano. »A sada je vrijeme da
krenemo.«
79
Lissa je naredila Giovanniu da nas vrati u ured upravitelja na početku
zatvora. Poslušao je i odveo nas natrag kroz labirint kroz koji smo
prolazili ranije. Njegove šifre i iskaznica osiguranja provele su nas kroz
sve kontrolne točke.
»Pretpostavljam da ne možeš primorati Thea da nas pusti van?« pitala
sam Lissu.
Usne su joj bile namrgođena crta. Odmahnula je glavom.
»I ne znam koliko još mogu držati Giovannija. Nikada prije nisam nekoga
koristila kao marionetu.«
»U redu je«, rekla sam pokušavajući uvjeriti oboje, »skoro smo gotovi s
ovim.«
Međutim, još nas je čekala jedna borba. Nakon što sam prebila pola
strigoja u Rusiji, još uvijek sam se osjećala dobro zbog svoje snage, ali
osjećaj krivnje nije me napuštao. Naletimo li na hrpu čuvara, čak ni moja
snaga neće izdržati. Izgubila sam pojam o svom položaju u nacrtu, ali
ispalo je da nas je Giovannijev put vodio natrag do glavnog ureda kroz
dio s ćelijama. Iznad glava nam je visio još jedan znak
UPOZORENJE - SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA
(PSIHIJATRIJA).
»Psihijatrija?« začuđeno sam pitala.
»Naravno«, promrmljao je Viktor. »Što misliš gdje šalju zatvorenike s
mentalnim problemima?«
»U bolnice«, odgovorila sam i zadržala za sebe šalu kako svi kriminalci
imaju mentalnih problema.
»Pa, to nije uvijek...«
»Stop!«
Lissa ga je prekinula i naglo stala prije vrata. Mi ostali smo se skoro
zaletjeli u nju. Povukla se nekoliko koraka unatrag.
»Što nije u redu?« pitala sam.
Okrenula se prema Giovanniju.
»Nađi drugi put do ureda.«
»Ovo je najbrži put«, progovorio je.
Lissa je polako odmahnula glavom.
»Ne zanima me. Pronađi drugi gdje nećemo ni na koga naletjeti.«
Namrštio se, ali njezina kompulzija je izdržala. Naglo se okrenuo i jurili
smo kako bismo ga dostigli.
»Što nije u redu?« ponovila sam. Lissine misli bile su previše zapletene da
vidim razlog njezine odluke. Napravila je grimasu.
»Osjećam tamo aure duha.«
»Molim?. Koliko njih?«
80
»Bar dvije. Ne znam jesu li me osjetili ili ne.«
Da nije Giovannijeva brzog hodanja i žurbe, ja bih stala.
»Korisnici duha...«
Lissa je tako dugo tražila druge koji su poput nje. Tko bi mislio da ćemo
ih pronaći ovdje? Zapravo... možda smo to trebali očekivati. Znamo da su
korisnici duha plesali s ludilom. Zašto ne bi završili na ovakvom mjestu?
Uzmemo li u obzir kroz kakve smo muke trebali proći kako bismo saznali
nešto o zatvoru, nije čudo da su ovi korisnici duha ostali skriveni.
Sumnjam da je itko tko radi ovdje znao tko su oni.
Lissa i ja smo kradom izmijenile poglede. Znala sam koliko žarko želi to
istražiti, ali sada nije bilo vrijeme za to. Viktor je ionako izgledao previše
zainteresiran za to što smo govorile, tako da su Lissine sljedeće riječi bile
u mojoj glavi: poprilično sam sigurna da bi bilo koji korisnik duha vidio
kroz moje amajlije. Ne možemo riskirati da se otkrije naš stvarni opis, čak
i ako ga daju oni koji su navodno ludi.
Kimnula sam u znak razumijevanja i gurnula u stranu znatiželju, čak i
žaljenje. Ovo ćemo provjeriti neki drugi put, recimo, sljedeći put kad
odlučimo provaliti u zatvor s najboljim mogućim osiguranjem.
Bez novog incidenta konačno smo stigli do upraviteljeva ureda. Iako mi je
cijelo vrijeme srce divlje lupalo, mozak mi je neprestano govorio Idi! Idi!
Idi! Kada je naša grupa ušla, Theo i Eddie pričali su o politici na dvoru.
Eddie je odmah ustao i krenuo na Thea shvativši kako je vrijeme da
idemo. Upotrijebio je zahvat gušenja uspješno kao i Giovanni ranije i bilo
mi je drago što netko drugi osim mene radi prljavi posao. Nažalost, prije
nego što je pao, Theo je uspio glasno viknuti.
Istog trenutka dvojica čuvara koja su nas ranije dopratila do ureda uletila
su u prostoriju. Eddie i ja smo skočili u borbu, a Lissa i Viktor su
primorali Giovannija da nam se pridruži. Da bi stvari postale još teže,
upravo nakon što smo svladali jednog od čuvara, Giovanni je probio
kompulziju i počeo se boriti protiv nas. Još gore, potrčao je prema zidu na
kojem sam otkrila, prekasno, još jedan srebrni gumb. Šakom je udario u
gumb i probadajući zvuk sirene napunio je zrak.
»Sranje!« viknula sam.
Među Lissinim vještinama nije bila fizička borba, a ni Viktor nije bio
puno bolji. Ostalo je na meni i Eddieju da završimo s ovom dvojicom, i
morali smo to učiniti brzo. Riješili smo se ovog drugog iz pratnje i ostali
smo samo mi i Giovanni. Uspio me dobro udariti, tako da mi je glava
udarila u zid. Nije bilo dovoljno jako da bih se onesvijestila, ali vrtjelo mi
se i pred očima su mi plesale crne i bijele točkice. Na trenutak sam se
MIN@
81
skamenila, ali zatim se Eddie bacio na njega i Giovanni uskoro više nije
bio prijetnja.
Eddie me uzeo za ruku kako bi me smirio i zatim smo nas četvero odmah
izjurili iz sobe. Pogledala sam unazad na onesviještena tijela ponovno se
mrzeći zbog toga. Ipak, nije bilo vremena za krivnju. Morali smo izaći. Za
manje od minute ovdje će biti svi zatvorski čuvari.
Otrčali smo do prednjih vrata i vidjeli da su zaključana iznutra. Eddie je
opsovao i rekao nam da ga pričekamo. Otrčao je natrag do Theova ureda i
vratio se s jednom karticom osiguranja, istom onakvom kakvom je
Giovanni često mahao ispred vrata. To je bilo dovoljno da izađemo te smo
luđački jurili prema autu. Nagrnuli smo unutra i bilo mi je drago što je
Viktor držao korak sa svima nama i što nije imao nikakvih svojih
napornih komentara.
Eddie je stisnuo gas i krenuo istim putem natrag kojim smo i došli. Ja sam
sjedila naprijed pored njega.
»Sigurno ovaj na ulazu zna za alarm«, upozorila sam. Naša prva verzija
bila je da jednostavno izađemo nakon što mu kažemo da je ipak došlo do
zamjene papira.
»Aha«, složio se Eddie čvrstog lica. Čuvar je izašao iz kućice i počeo
mahati rukama.
»Je I' to pištolj?« viknula sam.
»Neću stati kako bismo saznali.« Eddie je snažno pritisnuo gas i, kada je
čuvar shvatio da ćemo bez obzira na njega proći, skočio je u stranu.
Probili smo drvenu polugu koja je blokirala cestu ostavljajući iza sebe
hrpu daščica.
»Bud će zadržati naš polog«, rekla sam.
Iza nas čula se pucnjava. Eddie je ponovno opsovao, ali kako smo se
udaljavali, pucnjevi su postajali slabiji i uskoro smo bili izvan dometa.
Odahnuo je.
»Da su nam pogodili gume ili prozore, imali bismo puno više briga od tog
pologa.«
»Krenut će u potjeru za nama«, rekao je Viktor sa stražnjeg sjedala.
Ponovno se Lissa odmaknula od njega koliko je mogla. »Vjerojatno su
već krenuli.«
»Ne misliš li da smo to pretpostavili?« obrecnula sam se. Znala sam da se
trudi pomoći, ali on je zadnja osoba koju sam trenutno željela čuti. Dok
sam govorila, gledala sam unatrag i vidjela tamne obrise dva vozila kako
ubrzavaju niz cestu za nama. Brzo su nam se približavali i nije bilo upitno
hoće li terenci uskoro dostići naš mali kompaktni auto.
Pogledala sam u GPS.
82
»Uskoro moramo skrenuti«, upozorila sam Eddieja iako mu nije trebao
moj savjet.
Unaprijed smo isplanirali rutu za bijeg, onu koja ima jako, jako puno
oštrih zavoja na ovoj zabačenoj sporednoj cesti. Sreća što ih je bilo puno.
Eddie je oštro skrenuo ulijevo i uskoro odmah desno. Ipak, u retrovizoru
sam vidjela da je naša pratnja još iza nas. Tek nakon nekoliko takvih
zavoja, cesta iza nas je bila prazna.
Auto je ispunila napeta tišina dok smo čekali hoće li se čuvari pojaviti iza
nas. Nisu. Napravili smo toliko zbunjujućih skretanja, a trebalo mi je
gotovo deset minuta kako bih shvatila da smo sve ovo doista izveli.
»Mislim da smo ih izgubili«, rekao je Eddie, a čuđenje u njegovu glasu
odgovaralo je mojim osjećajima. Njegovo lice još je uvijek bilo naborano
i zabrinuto i čvrsto je držao volan.
»Nećemo ih izgubiti dok ne odemo iz Fairbanksa«, rekla sam. »Sigurna
sam da će ga pretražiti, a nije tako velik.«
»Kamo idemo?« pitao je Viktor. »Ako smijem pitati.« Izvijala sam se na
sjedalu kako bih ga mogla gledati u oči.
»To je ono što ćeš nam ti reći. Iako teško za povjerovati, nismo napravili
sve ovo samo zato što nam je nedostajalo tvoje ugodno društvo.«
»To je teško za povjerovati.« Stisnula sam pogled.
»Želimo pronaći tvog brata. Roberta Dorua.«
Imala sam zadovoljstvo nakratko uhvatiti Viktora nespremnog.
»Naravno. Ovo je nastavak zahtjeva Abea Mazura, je 1' tako? Trebao sam
znati da neće prihvatiti ne kao odgovor. Makar, nikad ne bih pomislio da
ste vi s njim bili u savezu.«
Viktor očito nije znao da sam ja s Abeom zapravo u obiteljskom savezu i
nisam ga imala namjeru prosvijetliti.
»Nevažno«, hladno sam rekla. »Tako, a sada ćeš nas odvesti do Roberta.
Gdje je on?«
»Rose, zaboravljaš«, zamišljeno je rekao. »Ti nisi ona koja ima
kompulziju.«
»Ne, ali ja sam ona koja te može svezanog ostaviti na cesti i anonimno
dojaviti u zatvor tvoju lokaciju.«
»Kako da znam da me ionako nećeš prijaviti nakon što od mene dobiješ
ono što želiš?« pitao je. »Nemam ti razloga vjerovati.«
»U pravu si. Ja sama sebi sigurno ne bih vjerovala. Ali, ako ovo uspije,
postoji mogućnost da te ipak kasnije pustimo.«
Ne, zapravo ta mogućnost nije postojala.
»Želiš se s tim kockati? Nikada nećeš dobiti ovakvu priliku, i ti to znaš.«
83
Viktor nije imao nikakvu oštroumnu dosjetku na ovo. Još jedan bod za
mene.
»Dakle«, nastavila sam, »hoćeš nas odvesti k njemu ili ne?« Iza njegova
pogleda mućkale su se misli koje nisam mogla pročitati. Nema sumnje da
je proučavao kako bi ovo mogao pretvoriti u svoju prednost, vjerojatno
razmišljajući o bijegu i prije nego što dodemo do Roberta. To je bilo ono
što bih ja učinila.
»Las Vegas«, napokon je rekao. »Moramo ići u Las Vegas.«
Osmo poglavlje
Nakon dugog zanovijetanja Abeu kako stalno idem u neka zabačena,
usrana mjesta, trebala bih se veseliti mogućnosti odlaska u Grad Grijeha.
Ipak, imala sam nekoliko predrasuda u vezi svog sljedećeg epskog
putovanja. Kao prvo, zadnje mjesto na kojem bih očekivala pronaći
poluludog pustinjaka, bio bi Las Vegas. Iz onih malih dijelova priče koju
sam čula o njemu, Robert je nestao s radara i želio biti sam. Užurbani
grad pun turista nije odgovarao tom zahtjevu. Osim toga, takvi su gradovi
bili idealna mjesta za strigoje. Prenapučeni. Bezbrižni. Male smetnje.
Ljudi lako nestaju, posebno kada ih je većina vani noću.
Dio mene bio je uvjeren u to da je ovo neki trik s Viktorove strane, ali on
se zaklinjao uzduž i poprijeko da je to istina. I tako, bez drugih tragova,
Las Vegas je postao naše sljedeće odredište. Ionako nismo imali puno
vremena za razgovor o tome znajući da će čuvari pretraživati Fairbanks.
Istina je da je Lissina čarolija promijenila naš izgled, stoga će tražiti ljude
tog opisa. Ipak, znali su kako izgleda Viktor i, što se prije maknemo iz
Aljaske, to bolje.
Nažalost, imali smo mali problem.
»Viktor nema dokumente«, rekao je Eddie. »Ne može na avion.«
To je bilo točno. Sva Viktorova imovina bila je zaplijenjena od strane
zatvorskih vlasti, a uslijed onemogućavanja nadzora i borbe s hrpom
čuvara, nismo imali vremena potražiti njegove osobne stvari. Lissina
kompulzija bila je fenomenalna, ali je bila iscrpljena još od zatvora. Osim
toga, čuvari će sigurno nadgledati aerodrom.
Naš »frend« Bud koji nam je rentao auto, ponudio nam je rješenje. Nije
bio oduševljen kada je vidio da smo mu vratili auto izgreban zahvaljujući
Eddiejevoj suludo hrabroj vožnji, ali dovoljno love konačno je utišalo
njegovo mrmljanje zbog »iznajmljivanja auta grupi klinaca«. Viktor je bio
taj koji je smislio alternativni plan i predložio ga Budu.
84
»Ima li u blizini privatni aerodrom? Možda možemo unajmiti avion?«
»Naravno«, rekao je Bud. »Ali, to neće biti jeftino.«
»To nije problem«, rekla sam.
Bud nas je sumnjičavo pogledao.
»Opljačkali ste banku ili nešto?«
Ne, ali smo ponijeli dosta novca. Lissa je imala zakladu koja joj je
mjesečno isplaćivala novac dok ne navrši osamnaest, a imala je i kreditnu
karticu s velikim limitom. I ja sam imala kreditnu karticu koja mi je ostala
nakon što sam slatkorječivo nagovorila Adriana da mi financira put u
Rusiju. Odrekla sam se svega ostaloga, kao što je, na primjer, ogroman
račun koji mi je otvorio u banci. Međutim, bilo to u redu ili ne, odlučila
sam ostaviti jednu karticu pri ruci, samo za hitne slučajeve. Ovo je
svakako bio hitan slučaj, tako da smo upotrijebili karticu kako bismo
platili dio troškova privatnog aviona. Pilot nas nije mogao odvesti skroz
do Las Vegasa, ali je mogao do Seattlea, gdje nas je mogao povezati s
drugim pilotom kojeg pozna i koji nas može odvesti do kraja. Još više
love.
»I opet Seattle«, razmišljala sam baš prije nego što smo uzletjeli.
U unutrašnjosti aviona bio je niz od četiri sjedala, dva na svakoj strani,
koja su gledala jedna prema drugima. Ja sam sjela pored Viktora, a Eddie
mu je sjeo preko puta. Mislili smo da je to najzaštićenija varijanta.
»Što sa Seattleom?« zbunjeno je pitao Eddie.
»Nema veze.«
Mali privatni avioni nisu ni približno brzi kao veliki komercijalni, stoga
nam je na putu prošao veliki dio dana. Tijekom puta, nastavila sam
ispitivati Viktora u vezi uloge njegova brata u Las Vegasu i konačno sam
dobila odgovor koji sam čekala. Viktor bi nam to prije ili kasnije morao
reći, ali mislim da mu je odugovlačenje pričinjalo neko sadističko
zadovoljstvo.
»Robert ne živi baš u Las Vegasu«, objasnio je. »Ima malu kuću, kolibu,
pretpostavljam, negdje oko kanjona Red Rock, kilometrima izvan grada.«
Aha. No, to je bilo više u skladu s očekivanjem. Lissa se ukočila na
spomen kolibe i osjetila sam njezinu nelagodu kroz vezu. Kada ju je
Viktor oteo, odveo ju je u malu kolibu u šumi i mučio je. Uputila sam joj
pogled pun ohrabrenja i umirenja. U ovakvim trenucima poželim da veza
funkcionira u oba smjera kako bih joj uistinu mogla poslati utjehu.
»Znači, ići ćemo tamo?« Viktor je frknuo.
»Naravno da ne. Robert previše cijeni svoju privatnost. Ne bi dopustio da
mu stranci dođu u kuću. Ali, ako ga zamolim, on će doći u grad.«
85
Lissa me pogledala. Viktor bi nam mogao smjestiti. Ima puno onih koji ga
podržavaju. Sada kada je vani, mogao bi pozvati njih umjesto Roberta.
Lagano sam kimnula i ponovno poželjela da joj mogu odgovoriti kroz
vezu. Nismo smjeli ispuštati Viktora iz vida i dopustiti mu da obavlja
ikakve pozive bez nadzora. Zapravo mi je bio draži plan da se nađemo s
njim u Las Vegasu. Radi naše vlastite sigurnosti od Viktorovih vjernih
sljedbenika bilo bi bolje da smo u gradu nego negdje usred ničega.
»Budući da sam vam bio od koristi«, rekao je Viktor, »imam pravo znati
što želite od mog brata.« Pogledao je u Lissu. »Trebaš lekcije o duhu?
Sigurno si dobro istraživala kada si saznala za njega.«
»Nemaš nikakva prava znati kakvi su naši planovi«, oštro sam odgovorila.
»I, stvarno? Izračunaš li tko je ovdje bio najviše od koristi, mi imamo
totalno vođstvo na ljestvici. Nakon onoga što smo napravili u Tarasovu,
moraš štošta proći da bi nas dostigao.«
Jedini Viktorov odgovor bio je mali osmijeh.
Dio puta odvijao se po noći, što je značilo da smo sletjeli u Las Vegas u
rano jutro. Sigurnost sunca. Bila sam iznenađena gužvom na aerodromu.
Na onome privatnome u Seatlleu bilo je više aviona, a onaj u Fairbanksu
bio je gotovo napušten. Ova pista bila je zagušena malim avionima, od
kojih su mnogi vrištali »luksuz«. Nisam trebala biti iznenađena. Las
Vegas je bio igralište slavnih i drugih bogataša, od kojih se mnogi nisu
mogli spuštati na razinu putovanja u komercijalnim avionima s običnim
putnicima.
Tamo je bilo taksija koji su nas riješili muka od ponovnog iznajmljivanja
auta. No, kada nas je vozač upitao kamo idemo, svi smo šutjeli. Okrenula
sam se prema Viktoru.
»U centar grada, je 1'? Strip?«
»Da«, složio se. Bio je siguran da Robert neće imati ništa protiv sastanka
sa strancima u javnosti. Negdje gdje može lako pobjeći.
»Strip je širok pojam«, rekao je vozač. »Imate li neko određeno mjesto ili
da vas ostavim nasred ulice?«
Nastala je potpuna tišina. Lissa me značajno pogledala.
»Witching Hour?«
Razmišljala sam. Las Vegas bio je omiljeno mjesto nekim morojima.
Jarko sunce ga ne čini toliko primamljivim za strigoje, a kasina bez
prozora stvaraju ugodnu, mračnu atmosferu. Witching Hour bio je hotel i
kasino za koji smo čuli. Iako je imao puno ljudskih klijenata, zapravo je
bio u vlasništvu moroja, tako da je bilo mnogo skrivenih obilježja i zbog
toga je bio idealno mjesto za bijeg vampira. Hranitelji u stražnjim
sobama. Posebna odmarališta za moroje. Veliki broj čuvara na straži.
86
Čuvari...
Odmahnula sam glavom i pogledala prema Viktoru.
»Ne možemo ga tamo odvesti.« Od svih hotela u Las Vegasu Witching
Hour bio je posljednji u koji smo željeli ići. Viktorov bijeg je sigurno bila
najveća vijest u cijelom morojskom svijetu. U ovom trenutku bila bi
vjerojatno najgora stvar odvesti ga u Vegasovo najveće okupljalište
moroja i čuvara.
U retrovizoru sam vidjela nestrpljivo lice vozača. Na kraju je Eddie bio taj
koji je rekao:
»Luxor.«
On i ja smo sjedili otraga, Viktor između nas i pogledala sam preko.
»Odakle to?«
»Na sigurnoj je udaljenosti od Witching Houra.« Eddie je odjednom
izgledao malo smeteno. »I oduvijek sam želio ovdje boraviti. Hoću reći,
kad već dolaziš u Vegas, zašto ne odsjesti u piramidi?«
»Ne možeš pogriješti«, rekla je Lissa.
»Onda Luxor«, rekao je vozač.
Vozili smo se u tišini i svi smo, dobro, osim Viktora, zurili sa
strahopoštovanjem u znamenitosti. Čak i po danu ulice Las Vegasa
vrvjele su ljudima. Mladi i glamurozni hodali su bok uz bok sa starijim
parovima iz Srednje Amerike, koji su vjerojatno dugo, dugo štedjeli kako
bi mogli doputovati ovdje. Hoteli i kasina pored kojih smo prolazili bili su
ogromni, sjajni i primamljivi.
A kad smo stigli pred Luxor.... aha. Bilo je baš kao što je Eddie rekao.
Hotel u obliku piramide. Zurila sam u njega kad smo izašli iz auta i jako
se trudila da mi ne ispadne vilica kao nekom preoduševljenom turistu
kakav sam ja bila. Platila sam vozaču i ušli smo unutra. Nisam znala
koliko dugo ćemo ostati, ali smo definitivno trebali sobu kao bazu naše
operacije.
Ulazak u hotel naveo me na pomisao da sam se vratila u noćne klubove u
Sankt Peterburg i Novosibirsk. Sjajna svjetla i nadmoćan miris dima. I
buka. Buka, buka, buka. Automati su pištali, žetoni su padali, ljudi su
vikali od užasa ili veselja, a slabo brujanje razgovora ispunilo je prostoriju
kao zujanje pčela. Napravila sam grimasu. Stimulativni poticaji su mi
uznemiravali sva osjetila.
Prošli smo pored ruba kasina kako bismo došli do recepcije, gdje
službenica nije ni trepnula na to što su tri tinejdžera i starac zajedno uzeli
sobu. Vjerojatno su ovdje već sve vidjeli. Naša je soba bila prosječne
veličine s dva dupla kreveta i nekako smo dobili fenomenalan pogled.
87
Lissa je stajala kod prozora očarana pogledom na ljude i aute dolje na
Stripu, ali ja sam se odmah bacila na posao.
»O. K., nazovi ga«, naredila sam Viktoru.
Smjestio se na jedan krevet, prekrižio ruke i nabacio spokojan izraz lica,
kao da smo uistinu na odmoru. Usprkos tom samodopadnom osmijehu
mogla sam vidjeti urezani umor na njegovu licu. Čak i s nadopunom krvi,
bijeg i dug put bili su iscrpljujući, a posljedice njegove bolesti koja se
sporo vraćala polako su uzimale danak njegovoj fizičkoj snazi. Viktor je
odmah posegnuo prema telefonu u hotelskoj sobi, ali sam odmahnula
glavom.
»Lissa, daj mu mobitel. Želim da mi ostane broj.«
Oprezno mu je predala mobitel, kao da bi ga mogao zaraziti. Uzeo ga je i
pogledao me gotovo anđeoskim pogledom.
»Pretpostavljam da ne mogu dobiti malo privatnosti? Prošlo je dugo
vremena otkada smo Robert i ja razgovarali.«
»Ne«, obrecnula sam se.
Grubost mog glasa zapanjila je čak i mene te mi je palo na pamet da nije
Lissa jedina koja pati zbog količine duha koji je danas korišten.
Viktor je lagano slegnuo ramenima i utipkao broj. Rekao nam je na putu
kako zna Robertov broj napamet i morala sam mu vjerovati da uistinu
njega i zove. Isto tako sam se nadala da se Robertov broj nije promijenio.
Naravno, čak i ako Viktor nije vidio brata godinama, a nije bio u zatvoru
dugo, i vjerojatno je prije pozorno pratio Roberta.
Napetost je ispunila sobu dok smo čekali da se netko javi s druge strane.
Trenutak kasnije, kroz slušalicu sam čula glas, nisam razumjela točne
riječi.
»Roberte«, ugodno je rekao Viktor, »Viktor je.«
S druge strane ovo je rezultiralo bijesnim odgovorom. Mogla sam čuti
samo dio razgovora i bio je intrigantan. Viktor je prvo morao potrošiti
puno vremena kako bi Roberta uvjerio da nije u zatvoru. Očito da Robert
nije bio toliko udaljen od morojskog društva da ne bi čuo aktualne vijesti.
Viktor mu je rekao da će mu kasnije otkriti detalje i počeo je ubacivati
naznake toga kako želi da se Robert sastane s nama.
Trebalo mu je dugo. Imala sam osjećaj da je Robert živio u strahu i
paranoji, što me podsjetilo na gospođicu Karp kada je već bila u
uznapredovalom stanju ludila zbog duha. Tijekom cijelog poziva Lissa je
gledala kroz prozor, a njezini su osjećaji bili ogledalo mojih: strah da bi to
jednog dana mogla biti njezina sudbina. Ili moja također, nastavim li od
nje crpiti utjecaje duha. Natpis iz Tarasova joj je kratko proletio glavom:
88
UPOZORENJE — SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA
(PSIHIJATRIJA).
Viktorov glas odjednom je postao iznenađujuće molećiv dok je
razgovarao s bratom, čak nježan. Nerado me podsjetilo na davne dane,
prije nego što smo saznali za Viktorove poremećene planove za
preuzimanje dominacije morojima. Tada je i prema nama bio ljubazan i
praktički član Lissine obitelji. Pitala sam se je li ikada bio iskren ili je sve
to bila samo gluma.
Konačno, nakon skoro dvadeset minuta, Viktor je uvjerio Roberta da se
nađe s nama. Nerazgovjetne riječi s druge strane telefona bile su
ispunjene tjeskobom i u tom trenu bila sam uvjerena da Viktor uistinu
razgovara sa svojim ludim bratom, a ne s nekim od svojih suradnika.
Viktor je dogovorio sastanak na večeri u jednom hotelskom restoranu i na
kraju poklopio.
»Večera?« pitala sam kad je Viktor spustio telefon. »Ne brine ga biti vani
po noći?«
»To je rana večera«, odgovorio je Viktor. »Pola pet. I sunce neće zaći do
osam.«
»Pola pet?« pitala sam. »Dragi bože. Hoćemo dobiti i popust za
umirovljenike?«
Međutim, imao je pravo u vezi vremena i sunca. Bez sigurnosti stalnog
ljetnog sunca u Aljasci počela sam se gušiti od pritiska izlaska i zalaska
sunca iako je i ovdje bilo ljeto. Nažalost, sigurna rana večera još je uvijek
značila da moraju proći sati.
Viktor se naslonio leđima na krevet i ruke stavio iza glave. Mislim da je
htio postići opuštenu atmosferu, ali sam pretpostavljala da ga je zapravo
iscrpljenost natjerala da potraži udobnost kreveta.
»Hoćeš li isprobati sreću dolje?« Pogledao je Lissu. »Korisnici duha su
nevjerojatno dobri igrači. A ne moram ti reći kako dobro čitate ljude.«
Nije odgovorila.
»Nitko neće napustiti sobu«, rekla sam. Nije mi se sviđala ideja da svi
ostanemo ovdje zatvoreni, ali nisam mogla riskirati pokušaj bijega ili
pojavu skrivenih strigoja u mračnim kutovima kasina.
Nakon što je isprala boju s kose, Lissa je privukla stolac do prozora.
Odbijala je biti bliže Viktora. Ja sam prekriženih nogu sjedila na drugom
krevetu gdje je bilo dovoljno mjesta i za Eddieja, ali on je ostao naslonjen
na zidu, u savršenoj čuvarskoj pozi, dok je čuvao Viktora. Nisam
sumnjala da u toj pozi može ostati satima, bez obzira na to koliko je
neudobna. Svi smo bili istrenirani kako bismo izdržali u teškim uvjetima.
Uspijevalo mu je izgledati neumoljivo, ali s vremena na vrijeme uhvatila
89
bih ga kako znatiželjno promatra Viktora. Eddie je bio uz mene u ovom
činu izdaje, ali još uvijek nije znao zašto sam to napravila.
Bili smo ovdje nekoliko sati, kad je netko pokucao na vrata. Brzo sam
ustala.
Eddie i ja smo se pogledali, oboje smo se uspravili u kruto stanje opreza i
ruke su nam krenule prema kolcima. Prije sat vremena naručili smo ručak,
ali je posluga u sobu davno bila otišla. Bilo je prerano da bi to bio Robert,
a osim toga, nije ni znao u kojoj smo sobi. Ipak, nije bilo mučno. Nije
pred vratima bio strigoj. Srela sam Eddiejev pogled i između nas su se
izmjenjivale tihe poruke što napraviti.
Međutim, Lissa je bila ta koja je reagirala prva ustavši se sa stolca i
napravivši nekoliko koraka po sobi.
»To je Adrian.«
»Molim?« viknula sam. »Jesi sigurna?«
Kimnula je. Korisnici duha su obično vidjeli aure, a mogli su i osjetiti
jedno drugog kad su bili dovoljno blizu, baš kao što ih je ona osjetila u
zatvoru. Ipak, nitko od nas nije se pomaknuo. Lissa mi je uputila
suhoparan pogled.
»Zna da sam ovdje«, naglasila je. »I on mene osjeća.«
Uzdahnula sam, još uvijek držeći ruku na kolcu, i krenula prema vratima.
Pogledala sam kroz špijunku. Adrian je stajao ispred, bezbrižnog i
veselog izraza lica. Nisam mogla vidjeti nikog dragog i, budući da nije
bilo naznaka strigoja, konačno sam otvorila vrata. Kada me ugledao, lice
mu se ozarilo. Nagnuo se i kratko me poljubio u obraz prije nego što je
ušao u sobu.
»Niste valjda mislili da možete ići na vikend tulumarenja bez mene ili?
Posebno ovdje od svih mjesta...« Skamenio se, a to je bio jedan od
rijetkih trenutaka kada je Adrian Ivaškov uhvaćen potpuno nespreman.
»Vi znate«, rekao je polako, »da Viktor Daškov sjedi na vašem krevetu?«
»Aha«, rekla sam. »I mi smo se šokirali.«
Adrian je skrenuo svoj pogled od Viktora, pogledao po sobi i tada je prvi
puta primijetio Eddieja. Eddie je stajao tako mirno da je praktički
izgledao kao dio namještaja. Adrian se okrenuo prema meni.
»Što se, k vragu, događa? Svi ga traže!«
Lissa mi je govorila kroz vezu.
Sada bi mu mogla i reći. Znaš da sada neće otići.
Bila je u pravu. Nisam znala kako nas je Adrian našao, ali sada kada jest,
nije bilo šanse da ode. Oklijevajući sam pogledala Eddieja koji je znao što
mislim.
»Bit ćemo dobro«, rekao je. »Idi. Neću dopustiti da se išta loše dogodi.«
90
I ja sam opet dovoljno jaka da upotrijebim kompulziju ako išta pokuša,
dodala je Lissa.
Uzdahnula sam.
»O. K. Brzo ćemo se vratiti.«
Uzela sam Adriana za ruku i izvela ga van. Čim smo izašli u hodnik,
počeo je:
»Rose, pa što...«
Odmahnula sam glavom. U ovo kratko vrijeme našeg boravka ovdje čula
sam dovoljno buke koja je dolazila od ostalih gostiju hotela da znam kako
bi naši prijatelji čuli naš razgovor kada bismo ovdje pričali. Umjesto toga,
Adrian i ja ušli smo u lift i spustili se tamo gdje će buka iz kasina
nadglasati naše riječi. Našli smo kut koji nije na putu i Adrian me
praktički gurnuo na zid, s mračnim izrazom na licu. Njegov vedar stav me
ponekad iritirao, ali mi je bio draži nego kada je bio uzrujan, i to većinom
zbog toga što sam se bojala kako bi duh mogao tome dodati nestabilnost.
»Ostavila si mi poruku da se iskradaš na posljednji vikend tulumarenja, a
umjesto toga nađem te u društvu jednog od najozloglašenijih kriminalaca
ikad? Dok sam napuštao dvor, to je bila tema o kojoj su svi pričali! Zar te
nije taj tip pokušao ubiti?«
Odgovorila sam na pitanje pitanjem.
»Kako si nas uopće pronašao?«
»Kreditna kartica«, rekao je. »Čekao sam da je upotrijebiš.«
Oči su mi se raširile.
»Kada sam je dobila, obećao si mi da me nećeš špijunirati!«
Budući da mi je on pomogao s karticama i računima, znala sam da ima
pristup podacima, ali sam mu vjerovala kad mi je rekao da će poštovati
moju privatnost.
»Kada si bila u Rusiji, održao sam obećanje. Ovo je drugačije. Stalno sam
provjeravao i provjeravao i, čim se pokazala upotreba kartice za privatni
let, nazvao sam i saznao kamo ideš.« Adrianov brzi dolazak ovdje i nije
bio toliko nevjerojatan kad je pratio karticu. Jednom kada je imao
potrebnu informaciju, lako je odmah rezervirao let. Stalni komercijalni
letovi lako su nadoknadili vrijeme koje smo mi potrošili na svoj dugi put.
»Nisam nikad htio propustiti Las Vegas«, nastavio je. »Tako sam mislio
da ću te iznenaditi i pojaviti se kako bismo tulumarili zajedno.«
Sjetila sam se da sam upotrijebila karticu i za sobu ponovno otkrivajući
lokaciju. Nitko drugi nije povezan ni s mojom ni s Lissinom kreditnom
karticom, ali bilo mi je nelagodno što nas je pronašao tako lako.
»Nisi smio to napraviti«, naprasno sam rekla. »Možemo biti zajedno, ali
trebaju se poštovati određene granice. Ovo nije tvoja stvar.«
91
»Pa, nije to kao da sam čitao tvoj dnevnik! Samo sam želio pronaći svoju
djevojku...« Bio je to znak Adrianove rastresenosti zbog koje je njegov
mozak tek sada počeo unazad pratiti događaje i spajati njihove dijelove.
»O, bože, Rose, samo mi reci da ga niste vi izvukli van? Oni su u potrazi
za dvjema ljudskim djevojkama i dhampirom. Opis uopće ne odgovara...«
protisnuo je. »Ali, to ste bili vi, je 1' tako? Nekako si uspjela upasti u
zatvor s najboljim mogućim osiguranjem. S Eddiejem.«
»Izgleda da i nema tako dobro osiguranje«, bezbrižno sam primijetila.
»Rose! Pa taj lik vam je objema zaribao živote. Zašto biste ga
oslobađale?«
»Zato što...« oklijevala sam. Kako da to objasnim Adrianu? Kako da mu
objasnim nešto što je prema svim dokazima u našem svijetu bilo
nemoguće? I kako da mu objasnim koji me cilj vodio u svemu ovome?
»Viktor ima informaciju koju trebamo. Odnosno, ovaj, ima pristup
nekome koga trebamo. To je bio jedini način da dođemo do toga.«
»Što bi on uopće mogao znati da te natjera na sve ovo?«
Progutala sam knedlu. Upadala sam u zatvore i brloge strigoja, ali reći
Adrianu zašto sam to učinila ispunilo me strahom.
»Zato što možda postoji način za spas strigoja. Da ih pretvorimo natrag u
ono što su bili. I Viktor... Viktor pozna nekoga tko je to možda učinio.«
Adrian je zurio u mene nekoliko dugih sekundi, čak usred buke i kretanja
u kasinu, činilo se da je svijet stao i utihnuo.
»Rose, to je nemoguće.«
»Možda i nije.«
»Kada bi postojao način, to bismo znali.«
»Uključuje korisnike duha. A za njih smo tek nedavno saznali.«
»To ne znači da, oh. Kužim.« Sijevnulo je u njegovim dubokim zelenim
očima i sada je bio ljut. »To je zbog njega, je 1' tako? To je tvoj posljednji
ludi pokušaj da dođeš do njega. Do Dimitrija.«
»Ne samo njega«, nejasno sam rekla. »Mogli bismo spasiti sve strigoje.«
»Mislio sam da je to gotovo!« viknuo je Adrian. Njegov glas je bio
dovoljno glasan da je nekoliko ljudi ispred obližnjih automata pogledalo u
nas. »Rekla si mi da je gotovo. Rekla si da možeš krenuti dalje i biti sa
mnom.«
»I mislila sam tako«, rekla sam i sama iznenađena očajnim tonom svoga
glasa. »Ovo smo tek nedavno saznali. Morali smo pokušati.«
»I što onda? Što kada bi ova glupa fantazija upalila? Nekim čudom bi
oslobodila Dimitrija i odbacila me samo tako.« Pucnuo je prstima.
»Ne znam«, iscrpljeno sam rekla. »Idemo korak po korak. Volim biti s
tobom. Stvarno. Ali ne mogu ovo ignorirati.«
92
»Naravno da ne možeš.« Okrenuo je očima prema nebu. »Snovi, snovi.
Hodam po snovima; živim ih. Zavaravam sebe s njima. Više ne mogu
znati što je stvarnost.« Čudan zvuk njegova glasa me uznemirio. Znala
sam prepoznati jedan od njegovih lagano ludih ispada prouzročenih
duhom. Zatim se, uzdahnuvši, okrenuo od mene. »Trebam piće.«
Sve žaljenje koje sam osjećala prema njemu pretvorilo se u ljutnju.
»O, dobro. To će sve riješiti. Drago mi je što u ovom cijelom ludilu još
uvijek ne napuštaš svoja stara uvjerenja.«
Trznula sam se od njegova bijesnog pogleda. Nije to često radio, a kada
jest, bilo je to prilično snažno.
»Što očekuješ od mene?« pitao je.
»Mogao bi... mogao bi...« Oh, bože. »Pa, sada kada si ovdje, mogao bi
nam pomoći. Osim toga, taj tip s kojim se nalazimo. On je još jedan
korisnik duha.«
Adrian mi nije odao svoje misli, ali imala sam osjećaj da sam potakla
interes u njemu.
»Aha, to je baš ono što želim. Pomoći svojoj djevojci da vrati bivšeg
dečka.« Ponovno se okrenuo i čula sam ga kako mrmlja: »Trebam duplo
piće.«
»Pola pet«, viknula sam mu. »Naći ćemo se u pola pet.«
Nije bilo odgovora i Adrian se stopio s gomilom. Vratila sam se u sobu
okružena tamnim oblakom koji je bio očit svima. Lissa i Eddie bili su
dovoljno pametni da ne postavljaju nikakva pitanja, ali Viktor, naravno,
nije bio tako suzdržan.
»Što? Gospodin Ivaškov nam se neće pridružiti? A tako sam se radovao
njegovu društvu.«
»Začepi«, rekla sam prekriživši ruke i naslonivši se na zid blizu Eddieja.
»Ne govori dok ti se ne obratimo.«
Sljedeći sati su se vukli. Bila sam uvjerena da će se Adrian vratiti svaku
minutu i nevoljko pristati pomoći nam. Mogli bismo upotrijebiti njegovu
kompulziju krene li po zlu iako se ona nije mogla mjeriti s Lissinom.
Sigurno... sigurno me volio dovoljno da mi priskoči u pomoć? Ne bi me
napustio? Rose, ti si idiot. Bio je to moj vlastiti glas koji me kažnjavao u
glavi, ne Lissin. Nisi mu dala razloga da ti pomogne. Samo si ga ponovno
povrijedila. Baš kao što si se ponašala i s Masonom.
Kada se približilo pola pet, Eddie me pogledao.
»Hoćemo osigurati stol?«
»Da.« Bila sam nestrpljiva i uzrujana. Nisam htjela više biti u ovoj sobi,
zarobljena u mračnim osjećajima koji nisu htjeli otići. Viktor je ustao iz
kreveta i protegnuo se kao da se ustao iz relaksirajućeg drijemeža. Ipak,
93
mogla sam se zakleti da sam u dubini njegovih očiju vidjela skriveni,
nestrpljivi bljesak. U svakom slučaju, bio je blizak sa svojim polubratom
iako nisu postojali nikakvi pokazatelji da je Viktor prema ikome
pokazivao odanost i ljubav. Tko zna?
Možda je negdje i postojala prava naklonost prema Robertu.
Formirali smo nekakvu zaštitnu postavu; ja sam bila naprijed, Eddie na
kraju i dva moroja između nas. Otvorila sam vrata sobe i licem u lice
stajala pred Adrianom. Ruka mu je bila podignuta u namjeri da pokuca.
Podignuo je obrvu.
»O, bok«, rekao je. Na licu mu se očitavao uobičajeni opušteni izraz a la
Adrian iako mu je glas bio malo napet. Znala sam da nije sretan zbog
ovoga. Mogla sam to iščitati iz položaja njegove čvrsto stisnute vilice i
uznemirenosti u njegovim očima. Ipak, za drage je stavio dobru masku, na
čemu sam mu bila zahvalna. Najvažnije je to što se vratio. To je bilo ono
bitno, stoga sam ignorirala miris alkohola i dima koji ga je okruživao.
»Pa... čujem da je ovdje neka zabava. Slobodno se pridružim?«
Uputila sam mu malen, zahvalan osmijeh.
»Dođi.«
Sada nas je bilo petero u grupi i krenuli smo hodnikom prema liftu.
»Rasturao sam na pokeru, znaš«, dodao je Adrian. »Neka ovo bude
dobro.«
»Ne znam hoće li biti dobro«, rekla sam zamišljeno. Otvorila su se vrata
lifta. »Ali, mislim da će biti vrijedno spomena.«
Izašli smo i krenuli u potragu za Robertom Doruom.
I onim što bi mogao biti jedini spas za Dimitrija.
7 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:03 pm
Margita
Administrator
Deveto poglavlje
Roberta Dorua bilo je lako zamijetiti.
Ne zbog toga što je sličio Viktoru. Ni zbog ikakva dramatičnog trčanja
jedan prema drugom zbog ponovnog susreta dvojice braće. Zapravo, Lissa
je bila ta koja ga je odala. Vidjela sam Roberta njezinim očima, zlatnu
aureolu korisnika duha koja je rasvijetlila kut restorana poput zvijezde. To
ju je uhvatilo nespremnu i kratko se spotakla. Za nju su korisnici duha bili
previše rijetki da bi se navikla na njih. To što je vidjela aure za nju je bilo
nešto što je mogla upaliti ili ugasiti i, upravo prije nego što je »ugasila
njegovu«, primijetila je da, iako je i njegova imala zlatni sjaj poput
Adrianove, sačinjavao ju je i osjećaj nestabilnosti. Svijetlili su i tračci
94
drugih boja, ali su treperili i podrhtavali. Pitala se je li to oznaka ludila
duha.
Njegove su se oči razvedrile dok je Viktor prišao stolu, ali nisu se zagrlili
ni dodirnuli. Viktor je jednostavno sjeo pored brata. Mi ostali na trenutak
smo čudno zastali. Cijela situacija je bila pomalo čudna. Međutim, sjetili
smo se razloga zbog kojeg smo došli i, nakon nekoliko sekundi, moji
prijatelji i ja pridružili smo se braći za stol.
»Viktor...« disao je Robert raširenih očiju. Robert je možda i imao nekih
Daškovih crta lica, ali su mu oči bile smeđe, ne zelene. Njegove ruke su
se igrale sa salvetom. »Ne mogu vjerovati... tako dugo sam te želio
vidjeti...«
Viktorov glas bio je nježan, baš kao i preko telefona, kao da govori
djetetu.
»Znam, Roberte. I ti si meni nedostajao.«
»Hoćeš li ostati? Možeš doći i ostati sa mnom?« Dio mene htio je ispaliti
kako je to smiješna ideja, ali očaj u Robertovu glasu u meni je pobudio
mrvicu sažaljenja. Nisam ništa rekla i jednostavno sam nastavila
promatrati razvoj drame ispred sebe. »Ja ću te sakriti. Bit će super, samo
nas dvojica.«
Viktor je oklijevao. Nije bio glup. Usprkos mojim nejasnim tvrdnjama u
avionu, znao je da nema izgleda da ga pustim.
»Ne znam«, tiho je rekao. »Ne znam.«
Dolazak konobara prenuo nas je iz naše zbunjenosti i naručili smo piće.
Adrian je naručio džin-tonik i čak ga nisu ni tražili osobnu. Nisam bila
sigurna je li to zbog toga što izgleda kao da ima dvadeset i jednu ili ga je
dovoljno uvjerio pomoću duha. Bez obzira na to, nisam bila oduševljena.
Alkohol je prigušivao duh. Bili smo u neizvjesnoj situaciji i voljela bih da
je u punoj snazi. Naravno, uzmem li u obzir da je već pio, vjerojatno sada
više to i nije važno.
Nakon što je konobar otišao, izgleda da je Robert primijetio i nas ostale.
Oči su mu brzo prešle preko Eddieja, izoštrile se na Lissi i Adrianu te su
se zadržale na meni dosta dugo. Ukočila sam se jer mi se nije sviđalo
promatranje. Konačno je ponovno pogledao brata.
»Viktore, koga si to doveo?« Robert je još uvijek imao taj zaboravljiv,
raspršen izraz lica dok se obraćao njemu, ali je sada bio prožet sumnjom.
Strah i paranoja. »Tko su ova djeca? Dva korisnika duha i...« Njegov
pogled ponovno se našao na meni. Čitao je moju aura. »Jedna od sjenke
poljubljena?«
Trenutak sam bila zapanjena zbog njegove upotrebe riječi. Onda sam se
sjetila što mi je rekao Mark, Oksanin suprug. Robert je nekoć bio povezan
95
s dhampirom, i taj dhampir je umro, što je drastično ubrzalo proces
propadanja Robertova razuma.
»Oni su prijatelji«, mirno je rekao Viktor. »Prijatelji koji bi htjeli s tobom
razgovarati i postaviti ti nekoliko pitanja.«
Robert se namrštio.
»Lažeš. Mogu vidjeti. I oni te ne smatraju prijateljem. Napeti su. Trude se
držati dalje od tebe.«
Viktor nije pobio te tvrdnje.
»Ipak, trebaju tvoju pomoć i ja sam im je obećao. Bila je to cijena moga
posjeta tebi.«
»Nisi trebao obećavati u moje ime.« Robertova salveta sada je bila u
komadićima. Nekako sam mu željela dati svoju.
»Ali, zar me nisi želio vidjeti?« pitao je Viktor dobitnički.
Njegov ton bio je topao, osmijeh skoro iskren.
Robert se činio zabrinut. Zbunjen. Ponovno me podsjetio na dijete i
počela sam sumnjati da je taj tip ikada transformirao strigoja.
Ponovno je bio pošteđen odgovora jer nam je stiglo piće. Nitko od nas još
nije ni pogledao jelovnik, čime smo jasno uznemirili konobara. Otišao je i
ja sam otvorila svoj, a da ga uopće nisam ni gledala.
Viktor nas je zatim predstavio Robertu, formalno kao da smo u
diplomatskim odnosima. Zatvor nije otupio njegov osjećaj za formalnost.
Viktor je rekao samo naša imena. Robert se ponovno okrenuo prema
meni, još uvijek namršten, i pogledavao između Lisse i mene. Adrian je
jednom rekao da, dok smo ona i ja zajedno, naše aure pokazuju kako smo
spojene.
»Veza... skoro sam zaboravio kako je to... ali, Alden. Nikada nisam
zaboravio Aldena...« Njegove oči postale su sanjive i gotovo prazne.
Prisjećao se.
»Žao mi je«, rekla sam iznenađena zbog suosjećanja koje su odavale moje
riječi. Ovo bi se teško moglo nazvati grubim ispitivanjem kakvo sam
predviđala. »Mogu samo zamisliti kako je bilo... izgubiti ga...«
Sanjive oči postale su oštre i čvrste.
»Ne. Ne možeš. To nije poput ničega što možeš zamisliti. Ničega. Sada...
sada... imaš svijet. Svemir osjetila koja su iznad svih ostalih,
razumijevanje druge osobe koje nitko drugi nema. Izgubiti to... da ti to
netko iščupa... poželjela bi smrt.«
Opa! Robert je bio prilično dobar u ubijanju razgovora i svi smo tamo
sjedili nadajući se da će se svakog trenutka vratiti konobar. Kada se
vratio, svi smo bezvoljno pokušavali naručiti hranu, osim Roberta, većina
nas je odlučila odmah. Restoran je posluživao azijske specijalitete i ja sam
96
naručila prvu stvar s jelovnika: rolice. Naručivši hranu, Viktor je čvrste
ruke nastavio razgovarati s Robertom, za što sam se ja činila
nesposobnom.
»Hoćeš li im pomoći? Hoćeš li odgovoriti na njihova pitanja?«
Imala sam osjećaj da Viktor toliko navaljuje na Roberta ne toliko da nam
se oduži što smo ga spasili, nego još više zbog svoje lukave prirode koja
ga je tjerala na znatiželju te je morao znati svačije tajne i motive.
Robert je uzdahnuo. Kad god je pogledao Viktora, vidjeli smo jak izraz
odanosti, čak i idealiziranja. Vjerojatno Robert nije mogao odbiti brata što
god tražio od njega. Bio je savršen tip za Viktorove planove i shvatila sam
da bih zapravo trebala biti zahvalna što je Robert postao nestabilan.
Da je bio u punoj snazi, Viktor se ne bi gnjavio s Lissom prošli put. Već
bi imao privatnog korisnika duha kojeg bi upotrebljavao kad god bi to
želio.
»Što želite znati?« nejasno je pitao Robert.
Obratio se meni, prepoznavši me očito kao vođu.
Pogledala sam svoje prijatelje očekujući moralnu podršku, ali je nisam
dobila. Kao prvo, ovu misiju nisu odobravali ni Lissa ni Adrian, a Eddie
još uvijek nije znao njezin cilj. Progutala sam knedlu, pokušala se očeličiti
i punu pažnju usmjerila sam na Roberta.
»Čuli smo da si jednom oslobodio strigoja. Da si ga uspio preobratiti, ili
nju, u prvobitno stanje.«
Na inače mirnom Viktorovu licu sijevnulo je iznenađenje. Zasigurno ovo
nije očekivao.
»Od koga si to čula?« zahtijevao je Robert odgovor.
»Od para kojeg sam srela u Rusiji. Zovu se Mark i Oksana.«
»Mark i Oksana...« Robertov je pogled ponovno odlutao na trenutak.
Imala sam osjećaj da mu se to često događa i da nije previše vremena
provodio u stvarnosti. »Nisam znao da su još uvijek zajedno.«
»Jesu. Super im je.« Trebala sam ga natrag u sadašnjosti. »Je li to istina?
Jesi li napravio to što su rekli? Je li moguće?«
Robertovim odgovorima uvijek je prethodila pauza.
»Nju.«
»Ha?«
»Bila je žena. Nju sam oslobodio.«
Unatoč samoj sebi, ostala sam bez daha ne usuđujući se obraditi njegove
riječi.
»Lažeš.« Adrian je progovorio grubim tonom.
Robert ga je pogledao kao da se zabavlja i omalovažava ga.
97
»A tko si ti da to govoriš? Kako znaš? Toliko si povrijedio i iskoristio
svoje moći da je čudo što više uopće možeš upotrebljavati magiju. I sve te
stvari koje radiš sebi... baš i ne pomažu, zar ne? Još uvijek utječe na tebe
kazna duha... uskoro nećeš moći razlikovati javu od sna...«
Riječi su na trenutak prenerazile Adriana, ali je nastavio.
»Ne trebam nikakve fizičke znakove kako bih znao da lažeš. To znam jer
je ono što govoriš potpuno nemoguće. Nema načina na koji se može
spasiti strigoja. Kada ih nema, nema ih. Mrtvi su. Besmrtni. Zauvijek.«
»Ono što je mrtvo ne ostaje uvijek mrtvo...«
Robertove riječi nisu bile upućene Adrianu.
Bile su upućene meni. Zadrhtala sam.
»Kako? Kako si to učinio?«
»Kolcem. Ubijena je kolcem, i time vraćena u život.«
»O. K«, rekla sam. »To je laž. Ubila sam hrpu strigoja kolcem i, vjeruj
mi, i dalje su mrtvi.«
»Ne bilo kojim kolcem.« Robert je prstima plesao po rubu čaše.
»Posebnim kolcem.«
»Kolcem začaranim duhom«, odjednom je rekla Lissa.
Podigao je pogled prema njoj i nasmiješio se. Bio je to jeziv osmijeh.
»Da. Ti si pametna, pametna djevojka. Pametna, nježna djevojka. Nježna i
dobra. Vidim to u tvojoj auri.«
Zurila sam u stol, mozak mi je radio punom parom. Kolac začaran duhom.
Srebrni kolci su bili začarani četirima glavnim morojskim elementima:
zemljom, zrakom, vodom i vatrom. Znači, ubrizgati život u strigoja
uništilo bi njegovu besmrtnu moć. Bez obzira na naša nedavna otkrića
kako čarolijom duha možemo začarati predmete, nikada nam nije palo na
pamet napuniti kolac duhom. Duh je iscjeljivao. Duh je mene vratio iz
mrtvih. Ujedini li se s drugim elementima u kolcu, je li uistinu moguće
uništiti taj izopačeni mrak koji je obuzimao strigoje i time ih vratiti u
prvobitno stanje?
Bila sam zahvalna na hrani jer mi je mozak još uvijek sporo radio. Rolice
su se pobrinule za to da opet budem u stanju razmišljati.
»Je li stvarno tako lako?« konačno sam pitala.
Robert se rugao.
»Uopće nije lako.«
»Ali, upravo si rekao... upravo si rekao da je potreban kolac začaran
duhom. I onda njim ubijem strigoja.« Ili dobro, ne ubijem. Ma,
pojedinosti su nevažne. Vratio mu se osmijeh.
»Ne ti. Ti to ne možeš učiniti.«
98
»Nego tko...« zastala sam, a ostatak rečenice umro mi je na usnama. »Ne.
Ne.«
»Od sjenke poljubljeni nemaju dar života. Samo blagoslovljeni duhom«,
objasnio je. »Samo je pitanje: tko je sposoban za to? Nježna djevojka ili
pijani tip?« Njegov pogled bio je usmjeren na Lissu i Adriana. »Ja bih se
prije kladio na nježnu djevojku.«
Te riječi su me trgle iz mog preneraženog stanja. Zapravo, razbile su
nesiguran san spašavanja Dimitrija.
»Ne«, ponovila sam. »Čak i da je moguće, i nisam sigurna da ti vjerujem,
ona to ne može učiniti. Neću joj to dopustiti.«
Tijekom preokreta događaja, skoro zapanjujuće kao i Robertovo otkriće,
Lissa se okrenula prema meni. Kroz vezu je dopirala ljutnja.
»A otkada mi ti govoriš što mogu, a što ne mogu učiniti?«
»Otkada se ne sjećam da si ikada bila na treningu za čuvare i učila ubiti
strigoja«, uzvratila sam joj istom mjerom pokušavajući zvučati smireno.
»Jednom si samo udarila Reeda, a i to ti je bilo dovoljno teško.«
Kada je Avery Lazar pokušala preuzeti Lissine misli i poslala svog brata
od sjenke poljubljenog da obavi prljavi posao. Zahvaljujući mojoj
pomoći, Lissa ga je udarila i maknula ga od sebe. Bio je to divno izveden
udarac, ali ona ga je mrzila.
»I jesam ga udarila, zar ne?« viknula je.
»Lissa, udarac nije ni blizu ubijanja strigoja. I to čak ne računajući
činjenicu da se prvo moraš jednom i približiti. Misliš da bi mu mogla prići
blizu prije nego što te zgrabi za vrat? Ne.«
»Naučit ću.« Odlučnost u njezinu glasu i glavi bila je vrijedna divljenja,
ali trebala bi joj stoljeća čuvarskog iskustva kako bi naučila ono što smo
mi znali, i još uvijek ih je mnogo izginulo.
Činilo se da je Adrianu i Eddieju bilo neugodno usred našeg
prepucavanja, ali činilo se da su Viktor i Robert obojica bili zaintrigirani i
zabavljeni. To mi se nije svidjelo. Nismo bili ovdje radi njihove zabave.
Pokušala sam odvratiti pažnju s opasne teme, stoga sam se ponovno
okrenula prema Robertu.
»Ako korisnik duha vrati strigoja, onda postaje od sjenke poljubljen.«
Nisam Lissi naglasila očiti zaključak. Ono što je Avery doveo do ludila
(osim normalnog korištenja duha) bila je veza s više osoba. Učinivši to,
stvorila je nestabilnu situaciju koja je sve koji su bili upleteni brzo odvela
u mračnost i ludilo.
Robertove oči postale su sanjive dok je zurio iza mene.
»Veze nastaju kada netko umre, kada njihova duša zapravo ode u svijet
mrtvih. Vraćanje duše je ono što ih čini od sjenke poljubljenima. Nad
99
njima stoji oznaka smrti.« Njegov pogled se naglo vratio na mene. »Baš
kao i nad tobom.«
Nisam htjela izbjeći njegov pogled usprkos hladnoći koju su njegove
riječi izazvale u meni.
»Strigoji su mrtvi. Spasenje bi značilo da je njegova duša također vraćena
iz svijeta mrtvih.«
»Ne«, suprotstavio se. »Njihove duše ne idu dalje. Njihove duše
oklijevaju... nisu ni u ovom ni u drugom svijetu. To je krivo i neprirodno.
To ih čini onim što jesu. Ubijanje ili spašavanje strigoja šalje dušu u
normalno stanje. Ne nastaje veza.«
»Znači da nema opasnosti«, rekla je Lissa meni.
»Osim da te ubije strigoj«, naglasila sam.
»Rose...«
»Razgovarat ćemo kasnije.«
Oštro sam je pogledala. Trenutak smo se gledale, a onda se okrenula
prema Robertu. U vezi je još uvijek bila svojeglavost koja mi se nije
sviđala.
»Kako začaraš kolac?« pitala ga je. »Još uvijek učim.«
Ponovno sam je htjela kritizirati, ali sam razmislila. Možda je Robert u
krivu. Možda kako bi se obratilo strigoja treba samo kolac napunjen
duhom. Možda samo misli da to treba napraviti korisnik duha, zato što je
on to učinio. Navodno. Osim toga, bilo bi mi draže da se Lissa bavi
magijom nego borbom. Bude li taj dio s čaranjem kolca zvučao preteško,
možda će od svega skupa odustati.
Robert je pogledao u mene i zatim u Eddieja.
»Jedan od vas sigurno ima kolac. Pokazat ću vam.«
»Ne možete izvaditi kolac u javnosti«, viknuo je Adrian, što sam smatrala
nevjerojatno mudrom primjedbom. »Možda bi ljudima to bilo čudno jer
još uvijek je očito da je to oružje.«
»U pravu je«, rekao je Eddie.
»Nakon večere možemo otići u sobu«, rekao je Viktor.
Na licu mu je bio savršeno ugodan i blag izraz. Proučavala sam ga i
nadala se da moj izraz lica odražava nepovjerenje. Usprkos njezinoj
predanosti osjetila sam oklijevanje i kod Lisse. Nije željela slijediti ni
jedan Viktorov prijedlog. Već smo u prošlosti doživjele da je Viktor u
stanju ići očajnički daleko kako bi ispunio svoje planove. Svoju je vlastitu
kćer uvjerio da se pretvori u strigoja kako bi mu pomogla pobjeći iz
zatvora. Tko zna, možda je isto planirao i za...
»To je to«, prodahtala sam osjećajući kako mi oči postaju sve šire dok
sam zurila u njega.
100
»To je što?« pitao je Viktor.
»Zato si rekao Nathalie da postane srtigoj. Mislio si... znao si za ovo. To
što je Robert učinio. Htio si iskoristiti njezinu snagu strigoja i onda bi je
Robert vratio.«
Viktorovo inače blijedo lice postalo je još bljeđe te se činilo da stari pred
našim očima. Nestao je njegov samodopadni izraz lica i gledao je u
daljinu.
»Nathalie je mrtva i više je nema«, ukočeno je rekao. »Nema smisla
raspravljati o njoj.«
Nakon toga su neki od nas pokušali jesti, ali meni se jelo činilo
bezukusno. Lissa i ja smo razmišljale o istome. Od svih Viktorovih
grijeha, uvijek sam najgorim smatrala to što je vlastitu kćer nagovorio da
postane strigoj. To je stavilo točku na i; bilo je to ono zbog čega sam ga
smatrala čudovištem. Odjednom, bila sam prisiljena ponovno procijeniti
stvari, prisiljena ponovno procijeniti njega. Ako je znao da je može vratiti,
ono što je učinio i dalje bi bilo grozno, ali ne tako grozno. Naravno, i
dalje je u mojim očima bio zao. No, ako je vjerovao da može vratiti
Nathalie, to je značilo da vjeruje u Robertove moći. I dalje nije dolazilo u
obzir da Lissu pustim blizu strigoja, ali ova nevjerojatna priča upravo je
postala malo više vjerojatna. Morala sam nastaviti istraživati.
»Možemo nakon ovog ići gore u sobu«, napokon sam rekla. »Ali ne
dugo.« Moje riječi bile su upućene Viktoru i Robertu. Robert je, čini se,
ponovno odlutao u neki svoj svijet, ali Viktor je kimnuo.
Kratko sam pogledala Eddieja koji je kratko kimnuo, ali na drugačiji
način. Shvaćao je rizik odvedemo li braću na privatno mjesto. Eddie mi je
dao do znanja da će biti posebno oprezan, nije da dosad nije bio.
Kad smo završili s večerom, Eddie i ja smo oboje bili ukočeni i napeti. On
je hodao uz Roberta, a ja sam ostala kod Viktora. Lissu i Adriana držali
smo između braće. Ipak, bez obzira na to što smo se držali blizu, bilo se
teško probijati kroz gužvu u kasinu. Ljudi su nam stalno bili na putu,
hodali oko nas, kroz nas... bio je kaos.
Dva puta se naša grupa razdvojila zbog zaboravljivih turista. Nismo bili
daleko od dizala, ali ja sam osjećala nelagodu zbog mogućnosti da Viktor
ili Robert pobjegnu kroz rulju.
»Moramo se maknuti iz ove gužve«, viknula sam Eddieju.
Ponovno mi je kratko kimnuo i naglo skrenuo ulijevo te me uhvatio
nespremnu. Navodila sam Viktora u istom smjeru, a Lissa i Adrian su
poskočili u stranu kako bi držali korak s nama. Bila sam zbunjena kada
sam vidjela da se približavamo hodniku gdje je na ulazu bio znak
IZLAZ U SLUČAJU NUŽDE.
MIN@
101
Dalje od punog kasina, smanjila se količina buke.
»Pretpostavljam da su ovdje stepenice«, objasnio je Eddie.
»Vješt čuvar«, nasmijala sam mu se.
Na sljedećem zavoju ukazalo nam se spremište s desne strane, a ispred
nas pojavila su se vrata s oznakom za stepenice. Kroz ta vrata moglo se ići
na niže i više katove.
»Savršeno«, rekla sam.
»Vi ste, ono, na desetom katu«, naglasio je Adrian. Progovorio je prvi put
nakon dužeg vremena.
»Malo vježbe za, prokletstvo.«
Naglo sam stala ispred vrata. Bio je tu mali natpis da će se upaliti alarm
ako se otvore vrata.
»Jasno.«
»Sorry«, rekao je Eddie kao da je on za to osobno odgovoran.
»Nisi ti kriv«, rekla sam i okrenula se. »Idemo natrag.«
Morali smo iskušati sreću u gužvi. Možda je ovo zaobilaženje izmorilo
Viktora i Roberta dovoljno da im se bijeg više nije činio primamljivim. Ni
jedan od njih dvojice nije bio više mlad, a Viktor je i dalje bio u lošem
stanju.
Lissa je bila previše napeta da bi razmišljala o tome kojim putem idemo,
ali mi je Adrian uputio pogled koji je jasno govorio kako misli da je ovo
skitanje gubljenje njegova vremena. Naravno, on je mislio da je sve to s
Robertom gubljenje vremena. Bila sam iskreno iznenađena što se sa
svima nama vraća u sobu. Očekivala sam da će ostati u kasinu s
cigaretama i novim pićem.
Eddie, koji je vodio grupu, napravio je nekoliko koraka unatrag niz
hodnik prema kasinu. I onda mi je sinulo.
»Stani!« vrisnula sam.
Istog trena je reagirao i stao u najbliži prostor. Viktor se iznenađeno
zaletio u Eddieja, a Lissa se onda zaletjela u Viktora. Eddie je instinktivno
posegnuo za kolcem, ali moj je već bio vani.
Zgrabila sam ga čim sam osjetila mučninu.
Između nas i kasina bili su strigoji.
102
Deseto poglavlje
A jedan od njih... Jedan od njih...
»Ne«, izdisala sam skočivši do najbližeg, žene. Tu su bila tri strigoja.
Eddie je također bio u pokretu, a oboje smo pokušavali gurnuti moroje iza
sebe. Nismo ih trebali puno nagovarati. Vidjevši strigoje, moroji su se
počeli povlačiti, stvarajući neku vrstu uskog grla. Između brze Eddijeve
reakcije i panike moroja bila sam poprilično sigurna da nitko nije
primijetio ono što sam odmah vidjela.
Među njima je bio Dimitri.
Ne, ne, ne, rekla sam, ovaj puta sama sebi. Upozorio me. Svaki put iznova
u svojim pismima napominjao je kako će doći po mene čim izađem iz
sigurno zaštićenog područja. Vjerovala sam mu, a ipak... potpuno
drugačije bilo ga je vidjeti u stvarnosti. Prošla su tri mjeseca, ali u tom
trenu, kroz glavu mi je prošlo milijun sjećanja, kristalno jasnih. Moje
zatočeništvo s Dimitrijem. Način na koji su njegove usne, tako, tako
toplo, unatoč njegovoj hladnoj koži, ljubile moje. Osjećaj prodiranja
njegovih očnjaka u moj vrat i blaženstvo koje bi slijedilo...
Izgledao je potpuno isto, s tim bljedilom bijelim poput kreča i crvenim
krugom u očima koje su bile takva suprotnost nježnoj, smeđoj kosi do
brade i inače predivnim crtama lica. Na sebi je imao čak i kožni kaput.
Morao je biti nov, s obzirom na to da je onaj koji je prije nosio bio
poprilično razderan u našoj zadnjoj borbi na mostu. Gdje ih je nabavljao ?
»Izlazite!« viknula sam. Moje riječi bile su upućene morojima, dok sam
srce strigojke probola kolcem. Trenutna zbunjenost svih nas u hodniku
više je naštetila njoj nego meni. Dobro sam je naciljala i bilo je očito kako
nije očekivala toliku brzinu. Puno strigoja sam ubila baš zbog toga što su
me podcijenili.
Eddie nije bio moje sreće. Dok se Viktor progurao uz njega, spotaknuo se
i time omogućio drugom strigoju, dečku, koji je bio blizu, baciti Eddiea u
zid. Ipak, to smo stalno susretali i Eddie je odlično reagirao. Odmah se
oporavio od udarca i, sada kada mu nisu smetali moroji, Eddie je bio u
mogućnosti jurnuti prema strigoju i potpuno ga zaokupiti.
A ja? Usmjerila sam svu svoju pažnju na Dimitrija.
Zakoračila sam preko mrtve strigojke, bez da sam je pogledala.
Dimitri je ostao otraga poslavši svoje ulizice u prve redove borbe. Možda
zbog toga što sam tako dobro poznavala Dimitrija znala sam da nije
iznenađen što sam tako brzo sredila jednog strigoja i što je Eddie ovom
drugom zadao muke. Sumnjala sam da je Dimitriju bilo stalo do toga hoće
103
li oni živjeti ili umrijeti. Oni su mu poslužili samo kao razbibriga kako bi
došao do mene.
»Rekao sam ti«, rekao je Dimitri, očiju oštrih i veselih istodobno.
Promatrao je svaki moj pokret, svatko od nas podsvjesno je kopirao
drugog dok smo čekali priliku za napad.
»Rekao sam ti da ću te pronaći.«
»Da«, rekla sam trudeći se ignorirati gunđanje Eddieja i drugog strigoja.
Eddie ga može srediti. Znala sam da može. »Dobila sam dopise.«
Tračak smiješka pojavio se na Dimitrijevim usnama odajući očnjake koji
su u meni nekako pokrenuli mješavinu žudnje i gnušanja. Odmah sam te
osjećaje gurnula u stranu. Prošli put sam oklijevala s Dimitrijem i skoro
zbog toga umrla. Odbila sam to učiniti ponovno i adrenalin koji je kolao
mojim tijelom bio je dobar podsjetnik kako je ovo situacija biti ili ne biti.
On je učinio prvi korak, ali izbjegla sam ga, kao da sam ga osjetila. To je
bio naš problem. Znali smo jedno drugo previše dobro, znali smo
međusobne pokrete previše dobro. Naravno, to je teško značilo da smo
bili jednakih snaga. Čak i u životu on je imao puno više iskustva od mene,
a njegove strigojske vještine gurnule su ga više na ljestvici.
»Ipak, evo te ovdje«, rekao je još uvijek se smiješeći. »Glupavo si kročila
van kada si trebala ostati na sigurnom dvoru. Nisam mogao vjerovati kada
su mi moji špijuni to rekli.«
Nisam ništa rekla, nego sam pokušala zamahnuti svojim kolcem. On je
predvidio moj pokret i skočio u stranu. To da je imao špijune nije me
iznenadilo, čak i danju. Kontrolirao je mrežu strigoja, baš kao i ljudi, i
znala sam da je imao oči i uši koje su promatrale dvor. Ipak je postojalo
pitanje: Kako je, do vraga, uspio doći u ovaj hotel usred bijela dana? Čak
i da je imao ljude koji su promatrali aerodrom ili provjeravali kreditne
kartice kao što je to napravio Adrian, Dimitri i njegovi strigoji trebali su
čekati da padne noć kako bi došli ovamo.
Trenutak kasnije shvatila sam da nije tako, ne zapravo. Strigoji su
povremeno imali neke poslove. Kamioni i kombiji s tamnim, potpuno
zatvorenim kabinama. Podzemni ulazi. Moroji koji su htjeli skoknuti do
kasina Witching Hour znali su za tunele koji povezuju određene zgrade.
Dimitri je sigurno znao za njih. Ako je čekao da izađem iz štitova, bio bi
napravio što god je bilo potrebno kako bi došao do mene. Znala sam bolje
od ikoga da je snalažljiv.
I znala sam da me pokušava omesti razgovorom.
»A najčudnije od svega je«, nastavio je, »što nisi došla sama. Dovela si
moroje. Uvijek si riskirala svoj život, ali nisam očekivao da ćeš biti tako
brzopleta što se tiče njihovih.«
104
Onda mi je nešto sinulo. Osim slabog žamora koji je dolazio iz kasina na
jednom kraju i zvukova naše borbe na drugom kraju, sve je ostalo bilo
tiho. Nedostajao nam je važan zvuk. Recimo, na primjer, zvuk alarma kod
izlaznih vrata u slučaju požara.
»Lissa!« viknula sam. »Gubite se odavde! Izvedi ih sve!«
Trebala je znati. Svi su trebali znati. Ta su vrata vodila na gornje katove i
van. Vani je još uvijek bilo sunce. Nije bilo važno što bi alarm privukao
hotelsko osiguranje. K vragu, pa to bi čak preplašilo strigoje. Bilo je
važno da su moroji na sigurnom.
Međutim, brza provjera veze ukazala mi je na problem. Lissa je bila
skamenjena. Preneražena. Odjednom je vidjela s kim se borim, i to ju je
previše šokiralo. Znati da je Dimitrij strigoj bilo je jedno. Vidjeti to,
stvarno, stvarno vidjeti to, pa, to je bilo nešto potpuno drugačije. Znala
sam to iz vlastitog iskustva. Čak i nakon što sam se pripremila, njegova
me pojava još uvijek obeshrabrivala. Bila je iznenađena, nesposobna
misliti i kretati se.
Trebao mi je samo jedan otkucaj srca kako bih procijenila njezine
osjećaje, ali u borbi sa strigojem, jedna sekunda mogla bi odlučiti između
života i smrti. Dimitrijevo brbljanje je upalilo i, iako sam ga cijelo
vrijeme gledala i mislila da sam na oprezu, probio se do mene i gurnuo
me u zid, dlanovima mi je pritisnuo ruke tako bolno da sam ispustila
kolac.
Unio se svojim licem u moje tako blizu da su nam se čela dodirivala.
»Roza...« šapnuo je. Njegov dah bio je topao i sladak na mojoj koži.
Činilo mi se da bi trebao mirisati na smrt ili starost, ali nije. »Zašto? Zašto
si morala biti tako teška? Mogli smo provesti vječnost zajedno...«
Srce mi je skoro iskočilo. Bojala sam se, prestravljena smrću za koju sam
znala da će doći svakog trena. Istodobno, bila sam ispunjena tugom zbog
toga što sam ga izgubila. Vidjevši ponovno njegovo lice, čuvši ponovno
taj glas s blagim naglaskom, koji se čak i sada omatao oko mene kao
baršun... osjetila sam kako mi se srce ponovno slama. Zašto? Zašto nam
se ovo dogodilo? Zašto je svemir bio tako okrutan?
Uspjela sam ponovno pritisnuti prekidač, još jednom odbacujući činjenicu
da je ovo Dimitri. Bili smo grabežljivac i plijen, i ja sam bila u opasnosti
da me on pojede.
»Sorry«, rekla sam kroz stisnute zube jako ga gurnuvši, i ne uspjevši
istrgnuti se iz njegova stiska. »Moja vječnost ne podrazumijeva biti dio
besmrtne mafije.«
»Znam«, rekao je. Mogla bih se zakleti da je na njegovu licu bilo tuge, ali
kasnije sam sama sebe uvjerila da sam to sigurno zamislila.
105
»Vječnost će biti samotna bez tebe.«
Odjednom mi je uši probolo pištanje. Oboje smo se trgnuli. Zvuk koji je
trebao preneraziti ljude bio je pakao za osjedjiv sluh kakav smo mi imali.
Ipak sam osjetila olakšanje. Vrata. Konačno, ti idioti, i da, nisam se
oklijevala svoje prijatelje nazvati idiotima kada su se tako ponašali,
napustili su zgradu. Osjetila sam sunce kroz vezu i to me utješilo dok su
se Dimitrijevi očnjaci približavali arteriji iz koje će se izliti krv života iz
moga vrata.
Nadala sam se da će ga alarm omesti, ali bio je predobar. Još jednom sam
se pokušala otrgnuti nadajući se da će ga to iznenaditi, ali od toga nije bilo
koristi. Ono što ga jesi iznenadilo, bio je Eddiejev kolac koji se zabio u
bočni dio njegova trbuha.
Dimitri je zarežao od boli i pustio me te je krenuo na Eddieja. Eddiejevo
lice je bilo čvrsto, neustrašivo. Ako ga je zbunilo to što je vidio Dimitrija,
moj prijatelj to nije pokazao. Koliko znam, Eddie nije ni shvatio da je to
Dimitri. Vjerojatno je on vidio samo strigoja. Tako smo i bili trenirani.
Vidjeti čudovišta, ne osobe.
Na trenutak Dimitri je skrenuo pažnju s mene na Eddieja. Želio je iz mene
izvući smrt. Eddie je jednostavno bio mala smetnja koje se trebao riješiti
kako bi mogao nastaviti igru. Eddie i Dimitri bili su zauzeti plesom,
sličnim mome i Dimitrijevu maloprije, osim što Eddie nije poznavao
Dimitrijeve pokrete kao ja. Zbog toga Eddie nije mogao izbjeći Dimitrija
koji ga je zgrabio za ramena i bacio u zid. Pokret je trebao razbiti
Eddiejevu lubanju, ali Eddie se uspio namjestiti tako da mu tijelo pretrpi
glavninu udarca. Još uvijek je boljelo, ali je bio živ.
Sve se ovo odvijalo u milisekundama. Tijekom tih kratkotrajnih trenutaka
moj stav se promijenio. Kada je Dimitrij visio nada mnom i spremao se
ugristi me, uspjela sam prevladati nagon da mislim o njemu kao o
Dimitriju, osobi koju sam nekoć poznavala i voljela. Stalno sam se
prisiljavala zamisliti se kao žrtva misleći kako će moj život završiti te sam
zauzimala borbeni stav.
Međutim, sada, gledajući kako se netko dragi bori s Dimitrijem... vidjevši
kako mu prijeti Eddiejev kolac... pa, odjednom sam izgubila tu hladnu
objektivnost. Sjetila sam se zašto sam došla ovdje. Sjetila sam se što sam
upravo čula od Roberta.
Krhko. Još uvijek je to sve bilo krhko. Zaklela sam se sama sebi da ću,
dođe li trenutak kad će me Dimitri stvarno pokušati ubiti, iako nisam
saznala više o spašavanju strigoja, to učiniti. Ubit ću ga. I ovo mi je bila
prilika. Ja i Eddie mogli bismo ga srediti. Mogli bismo prekinuti to zlo
stanje, baš kao što je to on nekad želio.
106
Ipak... prije manje od pola sata pronašla sam zrno nade da strigoj može
biti spašen. Istina, onaj dio kako to mora učiniti korisnik duha je
apsurdan, ali Viktor je vjerovao u to. A, ako je vjerovao netko poput
njega...
Nisam mogla. Dimitri ne smije umrijeti. Ne još.
Zamahnula sam kolcem, čvrst udarac srebrnim vrhom okrznuo je stražnji
dio Dimitrijeve glave. Čuo se bijesan urlik i uspio se okrenuti i gurnuti me
još uvijek se braneći od Eddieja. Dimitri je bio tako dobar. No, Eddiejev
kolac približavao se Dimitrijevu srcu, a pogled mog prijatelja bio je
nepokolebljiv u namjeri da ga ubije.
Dimitrijeva pažnja letjela je između mene i Eddieja i tijekom jedne male
pogreške, koja je trajala pola daha, vidjela sam kako je Eddie namjestio
kolac, spreman pokušati udariti Dimitrija u srce. Udarac kojim će postići
ono što ja nisam uspjela.
I to je razlog zašto sam zamahnula svojim kolcem po Dimitrijevu licu i
time srušila Eddiejevu ruku. Bilo je to prekrasno lice. Morala sam ga
nagrditi, ali znala sam da će se Dimitri oporaviti. Dok sam napadala,
progurala sam se uz njega i zabila se u Eddieja te smo se spotakli prema
požarnim vratima koja su još uvijek upozoravajuće pištala. Eddiejevo
kameno lice odavalo je iznenađenost i na trenutak smo bili na mrtvoj
točki: ja sam ga gurala prema vratima, a on je mene gurao natrag prema
Dimitriju. Ipak sam primijetila oklijevanje. Položaj je bio nezgodan i
Eddie je bio na rubu da me gurne u strigoja, što se protivilo onome za što
je bio istreniran.
Međutim, Dimitri je već iskoristio priliku. Ispružio je ruku i zgrabio me
za rame pokušavajući me povući natrag. Eddie me uhvatio za ruku i
vukao naprijed. Vrisnula sam od boli i iznenađenja. Osjećala sam kao da
će me rastrgati na dva dijela. Dimitri je bio daleko jači, ali iako sam
zapela u sredini, moja težina odigrala je svoju ulogu te sam se nagnula
prema Eddieju i to nam je pomoglo da steknemo neki temelj. Ipak, to je
išlo jako sporo. Kao da hodam po medu. Za svaki korak naprijed koji sam
uspjela napraviti Dimitri me je povukao natrag.
Ipak, Eddie i ja smo sporo i jako, jako bolno, napredovali prema pištećim
vratima. Nekoliko trenutaka kasnije čula sam lupanje koraka i glasove.
»Osiguranje«, progunđao je Eddie i naglo me povukao.
»Sranje«, rekla sam.
»Ne možeš pobijediti«, prosiktao je Dimitri. Uspio je staviti obje ruke na
moja ramena i nadvladati nas.
»A, da? Uskoro će ovdje biti cijeli Luxorov tim osiguranja.«
»Uskoro će ovdje biti hrpa tijela. Ljudskih«, rekao je prezirno.
107
Ti ljudi su nam se približavali. Nisam sigurna kakav su dojam stekli. Neki
tip koji napada tinejdžere? Vikali su da prestanemo i da se okrenemo
prema njima, što smo nas troje ignorirali u svojoj epskoj ratnoj borbi
navlačenja. Onda su posegnuli za Dimitrijem. Još uvijek me držao, ali mu
je stisak dovoljno popustio da me jako povlačenje od Eddieja i moj skok
oslobode. Eddie i ja nismo ni pogledali iza sebe iako su sada zaštitari
vikali i nama.
Nisu bili jedini koji su vikali. Upravo prije nego što sam otvorila vrata,
čula sam kako mi Dimitri dovikuje. U njegovu glasu čuo se prizvuk
smijeha.
»Nije gotovo, Roza. Misliš da na ovom svijetu postoji mjesto na koje
možeš otići, a da te ja ne nađem?«
Isto upozorenje, uvijek isto upozorenje.
Trudila sam se najbolje što sam mogla kako bih ignorirala strah koji su u
meni budile te riječi. Eddie i ja uletjeli smo u pustinjski zrak zagađen
smogom. Sunčeva svjetlost još uvijek je sjala iako je već bila rana večer.
Bili smo na parkiralištu Luxora, koje nije bio dovoljno prometno da
bismo se tu mogli sakriti. Ne rekavši ni riječi, on i ja smo pojurili prema
prometnom Stripu, svjesni činjenice da naše fizičke sposobnosti
premašuju vještine svih ljudi koji nas proganjaju i odlučili smo se izgubiti
u masi ljudi.
Upalilo je. Nisam ni vidjela koliko nas je ljudi slijedilo. Pretpostavljam da
je osoblje osiguranja posvetilo pažnju visokom tipu koji je ubijao ljude u
hotelu. Glasovi koji su vikali za nama izbljedili su pa smo Eddie i ja
konačno usporili i stali ispred New York-New Yorka te smo, ponovno, ne
progovorivši ni jednu riječ, odmah ušli u hotel. Bio je kompleksniji od
Luxora i primao je puno više ljudi, tako da smo se lako uklopili dok
nismo našli prazno mjesto na zidu na udaljenoj strani hotelskog kasina.
Trčanje je čak i nama bilo teško, stoga nam je, kad smo stali tamo, trebalo
nekoliko trenutaka da dođemo do daha. Znala sam da je situacija ozbiljna
kad se Eddie konačno okrenuo prema meni, a ljutnja mu je sijevala iz
očiju. Eddie je uvijek bio oličenje mirnoće i kontrole, još od kada su ga
prošle godine prvi put oteli strigoji. To ga je očvrsnulo i učinilo ga još
odlučnijim u suočavanju s izazovima. Ali, uh, sada je fakat bio ljut na
mene.
»A što je, k vragu, bilo ovo?« vikao je Eddie. »Pustila si ga!«
Nabacila sam najbolji izraz frajerice, ali činilo se da me danas nadmašio.
»Što, zar nisi vidio ono kada sam ga posjekla kolcem?«
»Naciljao sam mu srce! Bio bi to čist pogodak, a ti si me zaustavila!«
108
»Dolazilo je osiguranje. Nismo imali vremena. Morali smo izaći odande i
nismo mogli dopustiti da nas vide kako ubijamo.«
»Mislim da od njih nije ostao nitko tko bi mogao izvijestiti da je išta
vidio«, odgovorio je Eddie istom mjerom. Izgledalo je da se pokušava
ponovno pribrati. »Dimitri je tamo ostavio hrpu trupala. Znaš to. Ljudi su
umrli zbog toga što mi ti nisi dala da zabijem kolac.«
Trznula sam se shvativši da je Eddie u pravu. Sve je trebalo tamo završiti.
Nisam dobro pogledala koliko je bilo zaštitara. Koliko ih je mrtvo? To
nije bilo važno. Jedino je bilo važno što su ubijeni nedužni ljudi. I jedan je
bio previše. I ja sam za to kriva.
Moja tišina omogućila je Eddieju da odlučnije iskoristi priliku.
»Kako je moguće da si baš ti od svih zaboravila tu lekciju? Znam da ti je
nekad bio instruktor, nekad bio. Ali, nije više isti. To su nam tupili stalno,
i opet i opet. Ne oklijevajte. Ne mislite o njima kao o stvarnim osobama.«
»Volim ga«, izletjelo mi je nenamjerno. Eddie nije znao. Samo je šačica
ljudi znala za moju ljubavnu vezu s Dimitrijem i za ono što se dogodilo u
Sibiru.
»Molim?« Eddie je viknuo hvatajući dah. Njegov bijes se transformirao u
šok.
»Dimitri... on je više od mog instruktora...«
Eddie je nastavio zuriti u mene još nekoliko teških sekundi.
»Bio je«, na kraju je rekao.
»Ha?«
»On je bio više od tvog instruktora. Ti si ga voljela.« Eddiejeva
zbunjenost je nestala. Opet je zauzeo onaj čvrsti čuvarski stav u kojem
nije bilo suosjećanja. »Žao mi je, ali što god da je bilo između vas, to je
prošlost. Moraš to znati. Osobe koju si voljela više nema. Tip kojeg smo
upravo vidjeli? Nije isti.«
Polako sam odmahnula glavom.
»Ja... znam. Znam da to nije on. Znam da je čudovište, ali možemo ga
spasiti... ako možemo učiniti ono o čemu nam je Robert pričao...«
Eddiejeve oči su se raširile i na trenutak je bio zabezeknut.
»O tome se zapravo radi? Rose, pa to je smiješno! Pa ne možeš u to
vjerovati. Strigoji su mrtvi. Za nas su oni nestali. Robert i Viktor pune ti
glavu hrpom gluposti.«
Sada sam ja bila iznenađena.
»Pa, zašto si onda uopće ovdje? Zašto si ostao s nama?«
Bijesno je odmahnuo rukama.
»Zato što si moja prijateljica. Ostao sam s tobom u svemu ovome...
otmica Viktora, slušanje njegova ludog brata... jer sam znao da me trebaš.
109
Svi ste me trebali kako bih vas čuvao. Mislio sam da imaš neki pravi
razlog zbog kojeg si izvukla Viktora, i da ćeš ga vratiti. Zvuči li to ludo?
Da, ali to je za tebe normalno. Uvijek imaš dobre razloge za ono što
činiš.« Uzdahnuo je. »Ali ovo... ovo prelazi granicu. Pustiti strigoja zbog
ustrajanja u nekoj ideji, ideji koju je nemoguće provesti, deset je puta gore
od onog što smo napravili s Viktorom. Sto puta gore. Dok god Dimitri
bude na ovom svijetu, ljudi će umirati.«
Srušila sam se na zid i zatvorila oči osjećajući mučninu u trbuhu. Eddie je
bio u pravu. Zeznula sam. Obećala sam sama sebi da ću ubiti Dimitrija
sretnem li ga prije nego što budem sigurna kako mogu učiniti ono o čemu
je Robert govorio. Sve je trebalo danas završiti... ali ukočila sam se. Opet.
Otvorila sam oči i uspravila se pokušavajući pronaći novi smisao prije
nego što briznem u plač usred ovog kasina.
»Moramo pronaći ostale. Negdje su vani nezaštićeni.«
To je vjerojatno bilo jedino što je moglo zaustaviti Eddiejevo psovanje.
Instinktivna dužnost je odmah proradila. Štititi moroje.
»Možeš li odrediti gdje je Lissa?«
Moja veza održala me povezanu s njom tijekom bijega, ali nisam htjela ići
dalje od potvrde da je živa i da je dobro. Sada sam malo dublje ušla u
vezu.
»Preko ceste. U MGM-u.«
Vidjela sam gigantski hotel kad smo utrčali u ovaj, ali nisam shvatila da je
Lissa tamo. Sada sam je mogla osjetiti, kako se krije među ljudima kao i
mi, uplašena, ali neozlijeđena. Bilo bi mi draže da su ona i ostali odlučili
ostati vani na suncu, ali instinkt ju je odveo unutar sigurnih zidova.
Eddie i ja više nismo pričali o Dimitriju kad smo krenuli van i prešli
prometnu ulicu. Nebo je postajalo narančasto, ali još uvijek sam se
osjećala sigurno vani. Puno sigurnije nego u predvorju Luxora. Pomoću
veze uvijek sam mogla pronaći Lissu i, ne oklijevajući, vodila sam
Eddieja kroz MGM-ove uglove i zavoje, a iskreno, docrt ovih mjesta
zbunjivao me sve više i više, kad smo ugledali Lissu i Adriana kako stoje
kod niza automata. On je pušio. Ugledala me, skočila prema meni i
zagrlila me.
»O, bože. Tako sam se bojala. Doista nisam znala što je s vama. Mrzim tu
jednostranost veze.«
Prisilila sam se na smiješak radi nje.
»Dobro smo.«
»S modricama«, zamišljeno je rekao Adrian dok se prešetavao. Nisam ni
sumnjala. U adrenalinu zbog borbe, bilo je lako ne primijetiti ozlijede i
bol. Kasnije, kada bi uzbuđenost zbog borbe nestala, počinješ shvaćati
110
kroz što je prošlo tvoje tijelo. Bila sam tako zahvalna što je Lissa dobro da
sam propustila ono što je Eddie već primijetio.
»Ej, a gdje su Viktor i Robert?«
Lissino veselo lice se namrštilo i čak je i Adrian izgledao namrgođeno.
»Prokletstvo«, rekla sam ne zahtijevajući objašnjenje.
Lissa je kimnula raširenih i izbezumljenih očiju.
»Izgubili smo ih.«
Roberta Dorua bilo je lako zamijetiti.
Ne zbog toga što je sličio Viktoru. Ni zbog ikakva dramatičnog trčanja
jedan prema drugom zbog ponovnog susreta dvojice braće. Zapravo, Lissa
je bila ta koja ga je odala. Vidjela sam Roberta njezinim očima, zlatnu
aureolu korisnika duha koja je rasvijetlila kut restorana poput zvijezde. To
ju je uhvatilo nespremnu i kratko se spotakla. Za nju su korisnici duha bili
previše rijetki da bi se navikla na njih. To što je vidjela aure za nju je bilo
nešto što je mogla upaliti ili ugasiti i, upravo prije nego što je »ugasila
njegovu«, primijetila je da, iako je i njegova imala zlatni sjaj poput
Adrianove, sačinjavao ju je i osjećaj nestabilnosti. Svijetlili su i tračci
94
drugih boja, ali su treperili i podrhtavali. Pitala se je li to oznaka ludila
duha.
Njegove su se oči razvedrile dok je Viktor prišao stolu, ali nisu se zagrlili
ni dodirnuli. Viktor je jednostavno sjeo pored brata. Mi ostali na trenutak
smo čudno zastali. Cijela situacija je bila pomalo čudna. Međutim, sjetili
smo se razloga zbog kojeg smo došli i, nakon nekoliko sekundi, moji
prijatelji i ja pridružili smo se braći za stol.
»Viktor...« disao je Robert raširenih očiju. Robert je možda i imao nekih
Daškovih crta lica, ali su mu oči bile smeđe, ne zelene. Njegove ruke su
se igrale sa salvetom. »Ne mogu vjerovati... tako dugo sam te želio
vidjeti...«
Viktorov glas bio je nježan, baš kao i preko telefona, kao da govori
djetetu.
»Znam, Roberte. I ti si meni nedostajao.«
»Hoćeš li ostati? Možeš doći i ostati sa mnom?« Dio mene htio je ispaliti
kako je to smiješna ideja, ali očaj u Robertovu glasu u meni je pobudio
mrvicu sažaljenja. Nisam ništa rekla i jednostavno sam nastavila
promatrati razvoj drame ispred sebe. »Ja ću te sakriti. Bit će super, samo
nas dvojica.«
Viktor je oklijevao. Nije bio glup. Usprkos mojim nejasnim tvrdnjama u
avionu, znao je da nema izgleda da ga pustim.
»Ne znam«, tiho je rekao. »Ne znam.«
Dolazak konobara prenuo nas je iz naše zbunjenosti i naručili smo piće.
Adrian je naručio džin-tonik i čak ga nisu ni tražili osobnu. Nisam bila
sigurna je li to zbog toga što izgleda kao da ima dvadeset i jednu ili ga je
dovoljno uvjerio pomoću duha. Bez obzira na to, nisam bila oduševljena.
Alkohol je prigušivao duh. Bili smo u neizvjesnoj situaciji i voljela bih da
je u punoj snazi. Naravno, uzmem li u obzir da je već pio, vjerojatno sada
više to i nije važno.
Nakon što je konobar otišao, izgleda da je Robert primijetio i nas ostale.
Oči su mu brzo prešle preko Eddieja, izoštrile se na Lissi i Adrianu te su
se zadržale na meni dosta dugo. Ukočila sam se jer mi se nije sviđalo
promatranje. Konačno je ponovno pogledao brata.
»Viktore, koga si to doveo?« Robert je još uvijek imao taj zaboravljiv,
raspršen izraz lica dok se obraćao njemu, ali je sada bio prožet sumnjom.
Strah i paranoja. »Tko su ova djeca? Dva korisnika duha i...« Njegov
pogled ponovno se našao na meni. Čitao je moju aura. »Jedna od sjenke
poljubljena?«
Trenutak sam bila zapanjena zbog njegove upotrebe riječi. Onda sam se
sjetila što mi je rekao Mark, Oksanin suprug. Robert je nekoć bio povezan
95
s dhampirom, i taj dhampir je umro, što je drastično ubrzalo proces
propadanja Robertova razuma.
»Oni su prijatelji«, mirno je rekao Viktor. »Prijatelji koji bi htjeli s tobom
razgovarati i postaviti ti nekoliko pitanja.«
Robert se namrštio.
»Lažeš. Mogu vidjeti. I oni te ne smatraju prijateljem. Napeti su. Trude se
držati dalje od tebe.«
Viktor nije pobio te tvrdnje.
»Ipak, trebaju tvoju pomoć i ja sam im je obećao. Bila je to cijena moga
posjeta tebi.«
»Nisi trebao obećavati u moje ime.« Robertova salveta sada je bila u
komadićima. Nekako sam mu željela dati svoju.
»Ali, zar me nisi želio vidjeti?« pitao je Viktor dobitnički.
Njegov ton bio je topao, osmijeh skoro iskren.
Robert se činio zabrinut. Zbunjen. Ponovno me podsjetio na dijete i
počela sam sumnjati da je taj tip ikada transformirao strigoja.
Ponovno je bio pošteđen odgovora jer nam je stiglo piće. Nitko od nas još
nije ni pogledao jelovnik, čime smo jasno uznemirili konobara. Otišao je i
ja sam otvorila svoj, a da ga uopće nisam ni gledala.
Viktor nas je zatim predstavio Robertu, formalno kao da smo u
diplomatskim odnosima. Zatvor nije otupio njegov osjećaj za formalnost.
Viktor je rekao samo naša imena. Robert se ponovno okrenuo prema
meni, još uvijek namršten, i pogledavao između Lisse i mene. Adrian je
jednom rekao da, dok smo ona i ja zajedno, naše aure pokazuju kako smo
spojene.
»Veza... skoro sam zaboravio kako je to... ali, Alden. Nikada nisam
zaboravio Aldena...« Njegove oči postale su sanjive i gotovo prazne.
Prisjećao se.
»Žao mi je«, rekla sam iznenađena zbog suosjećanja koje su odavale moje
riječi. Ovo bi se teško moglo nazvati grubim ispitivanjem kakvo sam
predviđala. »Mogu samo zamisliti kako je bilo... izgubiti ga...«
Sanjive oči postale su oštre i čvrste.
»Ne. Ne možeš. To nije poput ničega što možeš zamisliti. Ničega. Sada...
sada... imaš svijet. Svemir osjetila koja su iznad svih ostalih,
razumijevanje druge osobe koje nitko drugi nema. Izgubiti to... da ti to
netko iščupa... poželjela bi smrt.«
Opa! Robert je bio prilično dobar u ubijanju razgovora i svi smo tamo
sjedili nadajući se da će se svakog trenutka vratiti konobar. Kada se
vratio, svi smo bezvoljno pokušavali naručiti hranu, osim Roberta, većina
nas je odlučila odmah. Restoran je posluživao azijske specijalitete i ja sam
96
naručila prvu stvar s jelovnika: rolice. Naručivši hranu, Viktor je čvrste
ruke nastavio razgovarati s Robertom, za što sam se ja činila
nesposobnom.
»Hoćeš li im pomoći? Hoćeš li odgovoriti na njihova pitanja?«
Imala sam osjećaj da Viktor toliko navaljuje na Roberta ne toliko da nam
se oduži što smo ga spasili, nego još više zbog svoje lukave prirode koja
ga je tjerala na znatiželju te je morao znati svačije tajne i motive.
Robert je uzdahnuo. Kad god je pogledao Viktora, vidjeli smo jak izraz
odanosti, čak i idealiziranja. Vjerojatno Robert nije mogao odbiti brata što
god tražio od njega. Bio je savršen tip za Viktorove planove i shvatila sam
da bih zapravo trebala biti zahvalna što je Robert postao nestabilan.
Da je bio u punoj snazi, Viktor se ne bi gnjavio s Lissom prošli put. Već
bi imao privatnog korisnika duha kojeg bi upotrebljavao kad god bi to
želio.
»Što želite znati?« nejasno je pitao Robert.
Obratio se meni, prepoznavši me očito kao vođu.
Pogledala sam svoje prijatelje očekujući moralnu podršku, ali je nisam
dobila. Kao prvo, ovu misiju nisu odobravali ni Lissa ni Adrian, a Eddie
još uvijek nije znao njezin cilj. Progutala sam knedlu, pokušala se očeličiti
i punu pažnju usmjerila sam na Roberta.
»Čuli smo da si jednom oslobodio strigoja. Da si ga uspio preobratiti, ili
nju, u prvobitno stanje.«
Na inače mirnom Viktorovu licu sijevnulo je iznenađenje. Zasigurno ovo
nije očekivao.
»Od koga si to čula?« zahtijevao je Robert odgovor.
»Od para kojeg sam srela u Rusiji. Zovu se Mark i Oksana.«
»Mark i Oksana...« Robertov je pogled ponovno odlutao na trenutak.
Imala sam osjećaj da mu se to često događa i da nije previše vremena
provodio u stvarnosti. »Nisam znao da su još uvijek zajedno.«
»Jesu. Super im je.« Trebala sam ga natrag u sadašnjosti. »Je li to istina?
Jesi li napravio to što su rekli? Je li moguće?«
Robertovim odgovorima uvijek je prethodila pauza.
»Nju.«
»Ha?«
»Bila je žena. Nju sam oslobodio.«
Unatoč samoj sebi, ostala sam bez daha ne usuđujući se obraditi njegove
riječi.
»Lažeš.« Adrian je progovorio grubim tonom.
Robert ga je pogledao kao da se zabavlja i omalovažava ga.
97
»A tko si ti da to govoriš? Kako znaš? Toliko si povrijedio i iskoristio
svoje moći da je čudo što više uopće možeš upotrebljavati magiju. I sve te
stvari koje radiš sebi... baš i ne pomažu, zar ne? Još uvijek utječe na tebe
kazna duha... uskoro nećeš moći razlikovati javu od sna...«
Riječi su na trenutak prenerazile Adriana, ali je nastavio.
»Ne trebam nikakve fizičke znakove kako bih znao da lažeš. To znam jer
je ono što govoriš potpuno nemoguće. Nema načina na koji se može
spasiti strigoja. Kada ih nema, nema ih. Mrtvi su. Besmrtni. Zauvijek.«
»Ono što je mrtvo ne ostaje uvijek mrtvo...«
Robertove riječi nisu bile upućene Adrianu.
Bile su upućene meni. Zadrhtala sam.
»Kako? Kako si to učinio?«
»Kolcem. Ubijena je kolcem, i time vraćena u život.«
»O. K«, rekla sam. »To je laž. Ubila sam hrpu strigoja kolcem i, vjeruj
mi, i dalje su mrtvi.«
»Ne bilo kojim kolcem.« Robert je prstima plesao po rubu čaše.
»Posebnim kolcem.«
»Kolcem začaranim duhom«, odjednom je rekla Lissa.
Podigao je pogled prema njoj i nasmiješio se. Bio je to jeziv osmijeh.
»Da. Ti si pametna, pametna djevojka. Pametna, nježna djevojka. Nježna i
dobra. Vidim to u tvojoj auri.«
Zurila sam u stol, mozak mi je radio punom parom. Kolac začaran duhom.
Srebrni kolci su bili začarani četirima glavnim morojskim elementima:
zemljom, zrakom, vodom i vatrom. Znači, ubrizgati život u strigoja
uništilo bi njegovu besmrtnu moć. Bez obzira na naša nedavna otkrića
kako čarolijom duha možemo začarati predmete, nikada nam nije palo na
pamet napuniti kolac duhom. Duh je iscjeljivao. Duh je mene vratio iz
mrtvih. Ujedini li se s drugim elementima u kolcu, je li uistinu moguće
uništiti taj izopačeni mrak koji je obuzimao strigoje i time ih vratiti u
prvobitno stanje?
Bila sam zahvalna na hrani jer mi je mozak još uvijek sporo radio. Rolice
su se pobrinule za to da opet budem u stanju razmišljati.
»Je li stvarno tako lako?« konačno sam pitala.
Robert se rugao.
»Uopće nije lako.«
»Ali, upravo si rekao... upravo si rekao da je potreban kolac začaran
duhom. I onda njim ubijem strigoja.« Ili dobro, ne ubijem. Ma,
pojedinosti su nevažne. Vratio mu se osmijeh.
»Ne ti. Ti to ne možeš učiniti.«
98
»Nego tko...« zastala sam, a ostatak rečenice umro mi je na usnama. »Ne.
Ne.«
»Od sjenke poljubljeni nemaju dar života. Samo blagoslovljeni duhom«,
objasnio je. »Samo je pitanje: tko je sposoban za to? Nježna djevojka ili
pijani tip?« Njegov pogled bio je usmjeren na Lissu i Adriana. »Ja bih se
prije kladio na nježnu djevojku.«
Te riječi su me trgle iz mog preneraženog stanja. Zapravo, razbile su
nesiguran san spašavanja Dimitrija.
»Ne«, ponovila sam. »Čak i da je moguće, i nisam sigurna da ti vjerujem,
ona to ne može učiniti. Neću joj to dopustiti.«
Tijekom preokreta događaja, skoro zapanjujuće kao i Robertovo otkriće,
Lissa se okrenula prema meni. Kroz vezu je dopirala ljutnja.
»A otkada mi ti govoriš što mogu, a što ne mogu učiniti?«
»Otkada se ne sjećam da si ikada bila na treningu za čuvare i učila ubiti
strigoja«, uzvratila sam joj istom mjerom pokušavajući zvučati smireno.
»Jednom si samo udarila Reeda, a i to ti je bilo dovoljno teško.«
Kada je Avery Lazar pokušala preuzeti Lissine misli i poslala svog brata
od sjenke poljubljenog da obavi prljavi posao. Zahvaljujući mojoj
pomoći, Lissa ga je udarila i maknula ga od sebe. Bio je to divno izveden
udarac, ali ona ga je mrzila.
»I jesam ga udarila, zar ne?« viknula je.
»Lissa, udarac nije ni blizu ubijanja strigoja. I to čak ne računajući
činjenicu da se prvo moraš jednom i približiti. Misliš da bi mu mogla prići
blizu prije nego što te zgrabi za vrat? Ne.«
»Naučit ću.« Odlučnost u njezinu glasu i glavi bila je vrijedna divljenja,
ali trebala bi joj stoljeća čuvarskog iskustva kako bi naučila ono što smo
mi znali, i još uvijek ih je mnogo izginulo.
Činilo se da je Adrianu i Eddieju bilo neugodno usred našeg
prepucavanja, ali činilo se da su Viktor i Robert obojica bili zaintrigirani i
zabavljeni. To mi se nije svidjelo. Nismo bili ovdje radi njihove zabave.
Pokušala sam odvratiti pažnju s opasne teme, stoga sam se ponovno
okrenula prema Robertu.
»Ako korisnik duha vrati strigoja, onda postaje od sjenke poljubljen.«
Nisam Lissi naglasila očiti zaključak. Ono što je Avery doveo do ludila
(osim normalnog korištenja duha) bila je veza s više osoba. Učinivši to,
stvorila je nestabilnu situaciju koja je sve koji su bili upleteni brzo odvela
u mračnost i ludilo.
Robertove oči postale su sanjive dok je zurio iza mene.
»Veze nastaju kada netko umre, kada njihova duša zapravo ode u svijet
mrtvih. Vraćanje duše je ono što ih čini od sjenke poljubljenima. Nad
99
njima stoji oznaka smrti.« Njegov pogled se naglo vratio na mene. »Baš
kao i nad tobom.«
Nisam htjela izbjeći njegov pogled usprkos hladnoći koju su njegove
riječi izazvale u meni.
»Strigoji su mrtvi. Spasenje bi značilo da je njegova duša također vraćena
iz svijeta mrtvih.«
»Ne«, suprotstavio se. »Njihove duše ne idu dalje. Njihove duše
oklijevaju... nisu ni u ovom ni u drugom svijetu. To je krivo i neprirodno.
To ih čini onim što jesu. Ubijanje ili spašavanje strigoja šalje dušu u
normalno stanje. Ne nastaje veza.«
»Znači da nema opasnosti«, rekla je Lissa meni.
»Osim da te ubije strigoj«, naglasila sam.
»Rose...«
»Razgovarat ćemo kasnije.«
Oštro sam je pogledala. Trenutak smo se gledale, a onda se okrenula
prema Robertu. U vezi je još uvijek bila svojeglavost koja mi se nije
sviđala.
»Kako začaraš kolac?« pitala ga je. »Još uvijek učim.«
Ponovno sam je htjela kritizirati, ali sam razmislila. Možda je Robert u
krivu. Možda kako bi se obratilo strigoja treba samo kolac napunjen
duhom. Možda samo misli da to treba napraviti korisnik duha, zato što je
on to učinio. Navodno. Osim toga, bilo bi mi draže da se Lissa bavi
magijom nego borbom. Bude li taj dio s čaranjem kolca zvučao preteško,
možda će od svega skupa odustati.
Robert je pogledao u mene i zatim u Eddieja.
»Jedan od vas sigurno ima kolac. Pokazat ću vam.«
»Ne možete izvaditi kolac u javnosti«, viknuo je Adrian, što sam smatrala
nevjerojatno mudrom primjedbom. »Možda bi ljudima to bilo čudno jer
još uvijek je očito da je to oružje.«
»U pravu je«, rekao je Eddie.
»Nakon večere možemo otići u sobu«, rekao je Viktor.
Na licu mu je bio savršeno ugodan i blag izraz. Proučavala sam ga i
nadala se da moj izraz lica odražava nepovjerenje. Usprkos njezinoj
predanosti osjetila sam oklijevanje i kod Lisse. Nije željela slijediti ni
jedan Viktorov prijedlog. Već smo u prošlosti doživjele da je Viktor u
stanju ići očajnički daleko kako bi ispunio svoje planove. Svoju je vlastitu
kćer uvjerio da se pretvori u strigoja kako bi mu pomogla pobjeći iz
zatvora. Tko zna, možda je isto planirao i za...
»To je to«, prodahtala sam osjećajući kako mi oči postaju sve šire dok
sam zurila u njega.
100
»To je što?« pitao je Viktor.
»Zato si rekao Nathalie da postane srtigoj. Mislio si... znao si za ovo. To
što je Robert učinio. Htio si iskoristiti njezinu snagu strigoja i onda bi je
Robert vratio.«
Viktorovo inače blijedo lice postalo je još bljeđe te se činilo da stari pred
našim očima. Nestao je njegov samodopadni izraz lica i gledao je u
daljinu.
»Nathalie je mrtva i više je nema«, ukočeno je rekao. »Nema smisla
raspravljati o njoj.«
Nakon toga su neki od nas pokušali jesti, ali meni se jelo činilo
bezukusno. Lissa i ja smo razmišljale o istome. Od svih Viktorovih
grijeha, uvijek sam najgorim smatrala to što je vlastitu kćer nagovorio da
postane strigoj. To je stavilo točku na i; bilo je to ono zbog čega sam ga
smatrala čudovištem. Odjednom, bila sam prisiljena ponovno procijeniti
stvari, prisiljena ponovno procijeniti njega. Ako je znao da je može vratiti,
ono što je učinio i dalje bi bilo grozno, ali ne tako grozno. Naravno, i
dalje je u mojim očima bio zao. No, ako je vjerovao da može vratiti
Nathalie, to je značilo da vjeruje u Robertove moći. I dalje nije dolazilo u
obzir da Lissu pustim blizu strigoja, ali ova nevjerojatna priča upravo je
postala malo više vjerojatna. Morala sam nastaviti istraživati.
»Možemo nakon ovog ići gore u sobu«, napokon sam rekla. »Ali ne
dugo.« Moje riječi bile su upućene Viktoru i Robertu. Robert je, čini se,
ponovno odlutao u neki svoj svijet, ali Viktor je kimnuo.
Kratko sam pogledala Eddieja koji je kratko kimnuo, ali na drugačiji
način. Shvaćao je rizik odvedemo li braću na privatno mjesto. Eddie mi je
dao do znanja da će biti posebno oprezan, nije da dosad nije bio.
Kad smo završili s večerom, Eddie i ja smo oboje bili ukočeni i napeti. On
je hodao uz Roberta, a ja sam ostala kod Viktora. Lissu i Adriana držali
smo između braće. Ipak, bez obzira na to što smo se držali blizu, bilo se
teško probijati kroz gužvu u kasinu. Ljudi su nam stalno bili na putu,
hodali oko nas, kroz nas... bio je kaos.
Dva puta se naša grupa razdvojila zbog zaboravljivih turista. Nismo bili
daleko od dizala, ali ja sam osjećala nelagodu zbog mogućnosti da Viktor
ili Robert pobjegnu kroz rulju.
»Moramo se maknuti iz ove gužve«, viknula sam Eddieju.
Ponovno mi je kratko kimnuo i naglo skrenuo ulijevo te me uhvatio
nespremnu. Navodila sam Viktora u istom smjeru, a Lissa i Adrian su
poskočili u stranu kako bi držali korak s nama. Bila sam zbunjena kada
sam vidjela da se približavamo hodniku gdje je na ulazu bio znak
IZLAZ U SLUČAJU NUŽDE.
MIN@
101
Dalje od punog kasina, smanjila se količina buke.
»Pretpostavljam da su ovdje stepenice«, objasnio je Eddie.
»Vješt čuvar«, nasmijala sam mu se.
Na sljedećem zavoju ukazalo nam se spremište s desne strane, a ispred
nas pojavila su se vrata s oznakom za stepenice. Kroz ta vrata moglo se ići
na niže i više katove.
»Savršeno«, rekla sam.
»Vi ste, ono, na desetom katu«, naglasio je Adrian. Progovorio je prvi put
nakon dužeg vremena.
»Malo vježbe za, prokletstvo.«
Naglo sam stala ispred vrata. Bio je tu mali natpis da će se upaliti alarm
ako se otvore vrata.
»Jasno.«
»Sorry«, rekao je Eddie kao da je on za to osobno odgovoran.
»Nisi ti kriv«, rekla sam i okrenula se. »Idemo natrag.«
Morali smo iskušati sreću u gužvi. Možda je ovo zaobilaženje izmorilo
Viktora i Roberta dovoljno da im se bijeg više nije činio primamljivim. Ni
jedan od njih dvojice nije bio više mlad, a Viktor je i dalje bio u lošem
stanju.
Lissa je bila previše napeta da bi razmišljala o tome kojim putem idemo,
ali mi je Adrian uputio pogled koji je jasno govorio kako misli da je ovo
skitanje gubljenje njegova vremena. Naravno, on je mislio da je sve to s
Robertom gubljenje vremena. Bila sam iskreno iznenađena što se sa
svima nama vraća u sobu. Očekivala sam da će ostati u kasinu s
cigaretama i novim pićem.
Eddie, koji je vodio grupu, napravio je nekoliko koraka unatrag niz
hodnik prema kasinu. I onda mi je sinulo.
»Stani!« vrisnula sam.
Istog trena je reagirao i stao u najbliži prostor. Viktor se iznenađeno
zaletio u Eddieja, a Lissa se onda zaletjela u Viktora. Eddie je instinktivno
posegnuo za kolcem, ali moj je već bio vani.
Zgrabila sam ga čim sam osjetila mučninu.
Između nas i kasina bili su strigoji.
102
Deseto poglavlje
A jedan od njih... Jedan od njih...
»Ne«, izdisala sam skočivši do najbližeg, žene. Tu su bila tri strigoja.
Eddie je također bio u pokretu, a oboje smo pokušavali gurnuti moroje iza
sebe. Nismo ih trebali puno nagovarati. Vidjevši strigoje, moroji su se
počeli povlačiti, stvarajući neku vrstu uskog grla. Između brze Eddijeve
reakcije i panike moroja bila sam poprilično sigurna da nitko nije
primijetio ono što sam odmah vidjela.
Među njima je bio Dimitri.
Ne, ne, ne, rekla sam, ovaj puta sama sebi. Upozorio me. Svaki put iznova
u svojim pismima napominjao je kako će doći po mene čim izađem iz
sigurno zaštićenog područja. Vjerovala sam mu, a ipak... potpuno
drugačije bilo ga je vidjeti u stvarnosti. Prošla su tri mjeseca, ali u tom
trenu, kroz glavu mi je prošlo milijun sjećanja, kristalno jasnih. Moje
zatočeništvo s Dimitrijem. Način na koji su njegove usne, tako, tako
toplo, unatoč njegovoj hladnoj koži, ljubile moje. Osjećaj prodiranja
njegovih očnjaka u moj vrat i blaženstvo koje bi slijedilo...
Izgledao je potpuno isto, s tim bljedilom bijelim poput kreča i crvenim
krugom u očima koje su bile takva suprotnost nježnoj, smeđoj kosi do
brade i inače predivnim crtama lica. Na sebi je imao čak i kožni kaput.
Morao je biti nov, s obzirom na to da je onaj koji je prije nosio bio
poprilično razderan u našoj zadnjoj borbi na mostu. Gdje ih je nabavljao ?
»Izlazite!« viknula sam. Moje riječi bile su upućene morojima, dok sam
srce strigojke probola kolcem. Trenutna zbunjenost svih nas u hodniku
više je naštetila njoj nego meni. Dobro sam je naciljala i bilo je očito kako
nije očekivala toliku brzinu. Puno strigoja sam ubila baš zbog toga što su
me podcijenili.
Eddie nije bio moje sreće. Dok se Viktor progurao uz njega, spotaknuo se
i time omogućio drugom strigoju, dečku, koji je bio blizu, baciti Eddiea u
zid. Ipak, to smo stalno susretali i Eddie je odlično reagirao. Odmah se
oporavio od udarca i, sada kada mu nisu smetali moroji, Eddie je bio u
mogućnosti jurnuti prema strigoju i potpuno ga zaokupiti.
A ja? Usmjerila sam svu svoju pažnju na Dimitrija.
Zakoračila sam preko mrtve strigojke, bez da sam je pogledala.
Dimitri je ostao otraga poslavši svoje ulizice u prve redove borbe. Možda
zbog toga što sam tako dobro poznavala Dimitrija znala sam da nije
iznenađen što sam tako brzo sredila jednog strigoja i što je Eddie ovom
drugom zadao muke. Sumnjala sam da je Dimitriju bilo stalo do toga hoće
103
li oni živjeti ili umrijeti. Oni su mu poslužili samo kao razbibriga kako bi
došao do mene.
»Rekao sam ti«, rekao je Dimitri, očiju oštrih i veselih istodobno.
Promatrao je svaki moj pokret, svatko od nas podsvjesno je kopirao
drugog dok smo čekali priliku za napad.
»Rekao sam ti da ću te pronaći.«
»Da«, rekla sam trudeći se ignorirati gunđanje Eddieja i drugog strigoja.
Eddie ga može srediti. Znala sam da može. »Dobila sam dopise.«
Tračak smiješka pojavio se na Dimitrijevim usnama odajući očnjake koji
su u meni nekako pokrenuli mješavinu žudnje i gnušanja. Odmah sam te
osjećaje gurnula u stranu. Prošli put sam oklijevala s Dimitrijem i skoro
zbog toga umrla. Odbila sam to učiniti ponovno i adrenalin koji je kolao
mojim tijelom bio je dobar podsjetnik kako je ovo situacija biti ili ne biti.
On je učinio prvi korak, ali izbjegla sam ga, kao da sam ga osjetila. To je
bio naš problem. Znali smo jedno drugo previše dobro, znali smo
međusobne pokrete previše dobro. Naravno, to je teško značilo da smo
bili jednakih snaga. Čak i u životu on je imao puno više iskustva od mene,
a njegove strigojske vještine gurnule su ga više na ljestvici.
»Ipak, evo te ovdje«, rekao je još uvijek se smiješeći. »Glupavo si kročila
van kada si trebala ostati na sigurnom dvoru. Nisam mogao vjerovati kada
su mi moji špijuni to rekli.«
Nisam ništa rekla, nego sam pokušala zamahnuti svojim kolcem. On je
predvidio moj pokret i skočio u stranu. To da je imao špijune nije me
iznenadilo, čak i danju. Kontrolirao je mrežu strigoja, baš kao i ljudi, i
znala sam da je imao oči i uši koje su promatrale dvor. Ipak je postojalo
pitanje: Kako je, do vraga, uspio doći u ovaj hotel usred bijela dana? Čak
i da je imao ljude koji su promatrali aerodrom ili provjeravali kreditne
kartice kao što je to napravio Adrian, Dimitri i njegovi strigoji trebali su
čekati da padne noć kako bi došli ovamo.
Trenutak kasnije shvatila sam da nije tako, ne zapravo. Strigoji su
povremeno imali neke poslove. Kamioni i kombiji s tamnim, potpuno
zatvorenim kabinama. Podzemni ulazi. Moroji koji su htjeli skoknuti do
kasina Witching Hour znali su za tunele koji povezuju određene zgrade.
Dimitri je sigurno znao za njih. Ako je čekao da izađem iz štitova, bio bi
napravio što god je bilo potrebno kako bi došao do mene. Znala sam bolje
od ikoga da je snalažljiv.
I znala sam da me pokušava omesti razgovorom.
»A najčudnije od svega je«, nastavio je, »što nisi došla sama. Dovela si
moroje. Uvijek si riskirala svoj život, ali nisam očekivao da ćeš biti tako
brzopleta što se tiče njihovih.«
104
Onda mi je nešto sinulo. Osim slabog žamora koji je dolazio iz kasina na
jednom kraju i zvukova naše borbe na drugom kraju, sve je ostalo bilo
tiho. Nedostajao nam je važan zvuk. Recimo, na primjer, zvuk alarma kod
izlaznih vrata u slučaju požara.
»Lissa!« viknula sam. »Gubite se odavde! Izvedi ih sve!«
Trebala je znati. Svi su trebali znati. Ta su vrata vodila na gornje katove i
van. Vani je još uvijek bilo sunce. Nije bilo važno što bi alarm privukao
hotelsko osiguranje. K vragu, pa to bi čak preplašilo strigoje. Bilo je
važno da su moroji na sigurnom.
Međutim, brza provjera veze ukazala mi je na problem. Lissa je bila
skamenjena. Preneražena. Odjednom je vidjela s kim se borim, i to ju je
previše šokiralo. Znati da je Dimitrij strigoj bilo je jedno. Vidjeti to,
stvarno, stvarno vidjeti to, pa, to je bilo nešto potpuno drugačije. Znala
sam to iz vlastitog iskustva. Čak i nakon što sam se pripremila, njegova
me pojava još uvijek obeshrabrivala. Bila je iznenađena, nesposobna
misliti i kretati se.
Trebao mi je samo jedan otkucaj srca kako bih procijenila njezine
osjećaje, ali u borbi sa strigojem, jedna sekunda mogla bi odlučiti između
života i smrti. Dimitrijevo brbljanje je upalilo i, iako sam ga cijelo
vrijeme gledala i mislila da sam na oprezu, probio se do mene i gurnuo
me u zid, dlanovima mi je pritisnuo ruke tako bolno da sam ispustila
kolac.
Unio se svojim licem u moje tako blizu da su nam se čela dodirivala.
»Roza...« šapnuo je. Njegov dah bio je topao i sladak na mojoj koži.
Činilo mi se da bi trebao mirisati na smrt ili starost, ali nije. »Zašto? Zašto
si morala biti tako teška? Mogli smo provesti vječnost zajedno...«
Srce mi je skoro iskočilo. Bojala sam se, prestravljena smrću za koju sam
znala da će doći svakog trena. Istodobno, bila sam ispunjena tugom zbog
toga što sam ga izgubila. Vidjevši ponovno njegovo lice, čuvši ponovno
taj glas s blagim naglaskom, koji se čak i sada omatao oko mene kao
baršun... osjetila sam kako mi se srce ponovno slama. Zašto? Zašto nam
se ovo dogodilo? Zašto je svemir bio tako okrutan?
Uspjela sam ponovno pritisnuti prekidač, još jednom odbacujući činjenicu
da je ovo Dimitri. Bili smo grabežljivac i plijen, i ja sam bila u opasnosti
da me on pojede.
»Sorry«, rekla sam kroz stisnute zube jako ga gurnuvši, i ne uspjevši
istrgnuti se iz njegova stiska. »Moja vječnost ne podrazumijeva biti dio
besmrtne mafije.«
»Znam«, rekao je. Mogla bih se zakleti da je na njegovu licu bilo tuge, ali
kasnije sam sama sebe uvjerila da sam to sigurno zamislila.
105
»Vječnost će biti samotna bez tebe.«
Odjednom mi je uši probolo pištanje. Oboje smo se trgnuli. Zvuk koji je
trebao preneraziti ljude bio je pakao za osjedjiv sluh kakav smo mi imali.
Ipak sam osjetila olakšanje. Vrata. Konačno, ti idioti, i da, nisam se
oklijevala svoje prijatelje nazvati idiotima kada su se tako ponašali,
napustili su zgradu. Osjetila sam sunce kroz vezu i to me utješilo dok su
se Dimitrijevi očnjaci približavali arteriji iz koje će se izliti krv života iz
moga vrata.
Nadala sam se da će ga alarm omesti, ali bio je predobar. Još jednom sam
se pokušala otrgnuti nadajući se da će ga to iznenaditi, ali od toga nije bilo
koristi. Ono što ga jesi iznenadilo, bio je Eddiejev kolac koji se zabio u
bočni dio njegova trbuha.
Dimitri je zarežao od boli i pustio me te je krenuo na Eddieja. Eddiejevo
lice je bilo čvrsto, neustrašivo. Ako ga je zbunilo to što je vidio Dimitrija,
moj prijatelj to nije pokazao. Koliko znam, Eddie nije ni shvatio da je to
Dimitri. Vjerojatno je on vidio samo strigoja. Tako smo i bili trenirani.
Vidjeti čudovišta, ne osobe.
Na trenutak Dimitri je skrenuo pažnju s mene na Eddieja. Želio je iz mene
izvući smrt. Eddie je jednostavno bio mala smetnja koje se trebao riješiti
kako bi mogao nastaviti igru. Eddie i Dimitri bili su zauzeti plesom,
sličnim mome i Dimitrijevu maloprije, osim što Eddie nije poznavao
Dimitrijeve pokrete kao ja. Zbog toga Eddie nije mogao izbjeći Dimitrija
koji ga je zgrabio za ramena i bacio u zid. Pokret je trebao razbiti
Eddiejevu lubanju, ali Eddie se uspio namjestiti tako da mu tijelo pretrpi
glavninu udarca. Još uvijek je boljelo, ali je bio živ.
Sve se ovo odvijalo u milisekundama. Tijekom tih kratkotrajnih trenutaka
moj stav se promijenio. Kada je Dimitrij visio nada mnom i spremao se
ugristi me, uspjela sam prevladati nagon da mislim o njemu kao o
Dimitriju, osobi koju sam nekoć poznavala i voljela. Stalno sam se
prisiljavala zamisliti se kao žrtva misleći kako će moj život završiti te sam
zauzimala borbeni stav.
Međutim, sada, gledajući kako se netko dragi bori s Dimitrijem... vidjevši
kako mu prijeti Eddiejev kolac... pa, odjednom sam izgubila tu hladnu
objektivnost. Sjetila sam se zašto sam došla ovdje. Sjetila sam se što sam
upravo čula od Roberta.
Krhko. Još uvijek je to sve bilo krhko. Zaklela sam se sama sebi da ću,
dođe li trenutak kad će me Dimitri stvarno pokušati ubiti, iako nisam
saznala više o spašavanju strigoja, to učiniti. Ubit ću ga. I ovo mi je bila
prilika. Ja i Eddie mogli bismo ga srediti. Mogli bismo prekinuti to zlo
stanje, baš kao što je to on nekad želio.
106
Ipak... prije manje od pola sata pronašla sam zrno nade da strigoj može
biti spašen. Istina, onaj dio kako to mora učiniti korisnik duha je
apsurdan, ali Viktor je vjerovao u to. A, ako je vjerovao netko poput
njega...
Nisam mogla. Dimitri ne smije umrijeti. Ne još.
Zamahnula sam kolcem, čvrst udarac srebrnim vrhom okrznuo je stražnji
dio Dimitrijeve glave. Čuo se bijesan urlik i uspio se okrenuti i gurnuti me
još uvijek se braneći od Eddieja. Dimitri je bio tako dobar. No, Eddiejev
kolac približavao se Dimitrijevu srcu, a pogled mog prijatelja bio je
nepokolebljiv u namjeri da ga ubije.
Dimitrijeva pažnja letjela je između mene i Eddieja i tijekom jedne male
pogreške, koja je trajala pola daha, vidjela sam kako je Eddie namjestio
kolac, spreman pokušati udariti Dimitrija u srce. Udarac kojim će postići
ono što ja nisam uspjela.
I to je razlog zašto sam zamahnula svojim kolcem po Dimitrijevu licu i
time srušila Eddiejevu ruku. Bilo je to prekrasno lice. Morala sam ga
nagrditi, ali znala sam da će se Dimitri oporaviti. Dok sam napadala,
progurala sam se uz njega i zabila se u Eddieja te smo se spotakli prema
požarnim vratima koja su još uvijek upozoravajuće pištala. Eddiejevo
kameno lice odavalo je iznenađenost i na trenutak smo bili na mrtvoj
točki: ja sam ga gurala prema vratima, a on je mene gurao natrag prema
Dimitriju. Ipak sam primijetila oklijevanje. Položaj je bio nezgodan i
Eddie je bio na rubu da me gurne u strigoja, što se protivilo onome za što
je bio istreniran.
Međutim, Dimitri je već iskoristio priliku. Ispružio je ruku i zgrabio me
za rame pokušavajući me povući natrag. Eddie me uhvatio za ruku i
vukao naprijed. Vrisnula sam od boli i iznenađenja. Osjećala sam kao da
će me rastrgati na dva dijela. Dimitri je bio daleko jači, ali iako sam
zapela u sredini, moja težina odigrala je svoju ulogu te sam se nagnula
prema Eddieju i to nam je pomoglo da steknemo neki temelj. Ipak, to je
išlo jako sporo. Kao da hodam po medu. Za svaki korak naprijed koji sam
uspjela napraviti Dimitri me je povukao natrag.
Ipak, Eddie i ja smo sporo i jako, jako bolno, napredovali prema pištećim
vratima. Nekoliko trenutaka kasnije čula sam lupanje koraka i glasove.
»Osiguranje«, progunđao je Eddie i naglo me povukao.
»Sranje«, rekla sam.
»Ne možeš pobijediti«, prosiktao je Dimitri. Uspio je staviti obje ruke na
moja ramena i nadvladati nas.
»A, da? Uskoro će ovdje biti cijeli Luxorov tim osiguranja.«
»Uskoro će ovdje biti hrpa tijela. Ljudskih«, rekao je prezirno.
107
Ti ljudi su nam se približavali. Nisam sigurna kakav su dojam stekli. Neki
tip koji napada tinejdžere? Vikali su da prestanemo i da se okrenemo
prema njima, što smo nas troje ignorirali u svojoj epskoj ratnoj borbi
navlačenja. Onda su posegnuli za Dimitrijem. Još uvijek me držao, ali mu
je stisak dovoljno popustio da me jako povlačenje od Eddieja i moj skok
oslobode. Eddie i ja nismo ni pogledali iza sebe iako su sada zaštitari
vikali i nama.
Nisu bili jedini koji su vikali. Upravo prije nego što sam otvorila vrata,
čula sam kako mi Dimitri dovikuje. U njegovu glasu čuo se prizvuk
smijeha.
»Nije gotovo, Roza. Misliš da na ovom svijetu postoji mjesto na koje
možeš otići, a da te ja ne nađem?«
Isto upozorenje, uvijek isto upozorenje.
Trudila sam se najbolje što sam mogla kako bih ignorirala strah koji su u
meni budile te riječi. Eddie i ja uletjeli smo u pustinjski zrak zagađen
smogom. Sunčeva svjetlost još uvijek je sjala iako je već bila rana večer.
Bili smo na parkiralištu Luxora, koje nije bio dovoljno prometno da
bismo se tu mogli sakriti. Ne rekavši ni riječi, on i ja smo pojurili prema
prometnom Stripu, svjesni činjenice da naše fizičke sposobnosti
premašuju vještine svih ljudi koji nas proganjaju i odlučili smo se izgubiti
u masi ljudi.
Upalilo je. Nisam ni vidjela koliko nas je ljudi slijedilo. Pretpostavljam da
je osoblje osiguranja posvetilo pažnju visokom tipu koji je ubijao ljude u
hotelu. Glasovi koji su vikali za nama izbljedili su pa smo Eddie i ja
konačno usporili i stali ispred New York-New Yorka te smo, ponovno, ne
progovorivši ni jednu riječ, odmah ušli u hotel. Bio je kompleksniji od
Luxora i primao je puno više ljudi, tako da smo se lako uklopili dok
nismo našli prazno mjesto na zidu na udaljenoj strani hotelskog kasina.
Trčanje je čak i nama bilo teško, stoga nam je, kad smo stali tamo, trebalo
nekoliko trenutaka da dođemo do daha. Znala sam da je situacija ozbiljna
kad se Eddie konačno okrenuo prema meni, a ljutnja mu je sijevala iz
očiju. Eddie je uvijek bio oličenje mirnoće i kontrole, još od kada su ga
prošle godine prvi put oteli strigoji. To ga je očvrsnulo i učinilo ga još
odlučnijim u suočavanju s izazovima. Ali, uh, sada je fakat bio ljut na
mene.
»A što je, k vragu, bilo ovo?« vikao je Eddie. »Pustila si ga!«
Nabacila sam najbolji izraz frajerice, ali činilo se da me danas nadmašio.
»Što, zar nisi vidio ono kada sam ga posjekla kolcem?«
»Naciljao sam mu srce! Bio bi to čist pogodak, a ti si me zaustavila!«
108
»Dolazilo je osiguranje. Nismo imali vremena. Morali smo izaći odande i
nismo mogli dopustiti da nas vide kako ubijamo.«
»Mislim da od njih nije ostao nitko tko bi mogao izvijestiti da je išta
vidio«, odgovorio je Eddie istom mjerom. Izgledalo je da se pokušava
ponovno pribrati. »Dimitri je tamo ostavio hrpu trupala. Znaš to. Ljudi su
umrli zbog toga što mi ti nisi dala da zabijem kolac.«
Trznula sam se shvativši da je Eddie u pravu. Sve je trebalo tamo završiti.
Nisam dobro pogledala koliko je bilo zaštitara. Koliko ih je mrtvo? To
nije bilo važno. Jedino je bilo važno što su ubijeni nedužni ljudi. I jedan je
bio previše. I ja sam za to kriva.
Moja tišina omogućila je Eddieju da odlučnije iskoristi priliku.
»Kako je moguće da si baš ti od svih zaboravila tu lekciju? Znam da ti je
nekad bio instruktor, nekad bio. Ali, nije više isti. To su nam tupili stalno,
i opet i opet. Ne oklijevajte. Ne mislite o njima kao o stvarnim osobama.«
»Volim ga«, izletjelo mi je nenamjerno. Eddie nije znao. Samo je šačica
ljudi znala za moju ljubavnu vezu s Dimitrijem i za ono što se dogodilo u
Sibiru.
»Molim?« Eddie je viknuo hvatajući dah. Njegov bijes se transformirao u
šok.
»Dimitri... on je više od mog instruktora...«
Eddie je nastavio zuriti u mene još nekoliko teških sekundi.
»Bio je«, na kraju je rekao.
»Ha?«
»On je bio više od tvog instruktora. Ti si ga voljela.« Eddiejeva
zbunjenost je nestala. Opet je zauzeo onaj čvrsti čuvarski stav u kojem
nije bilo suosjećanja. »Žao mi je, ali što god da je bilo između vas, to je
prošlost. Moraš to znati. Osobe koju si voljela više nema. Tip kojeg smo
upravo vidjeli? Nije isti.«
Polako sam odmahnula glavom.
»Ja... znam. Znam da to nije on. Znam da je čudovište, ali možemo ga
spasiti... ako možemo učiniti ono o čemu nam je Robert pričao...«
Eddiejeve oči su se raširile i na trenutak je bio zabezeknut.
»O tome se zapravo radi? Rose, pa to je smiješno! Pa ne možeš u to
vjerovati. Strigoji su mrtvi. Za nas su oni nestali. Robert i Viktor pune ti
glavu hrpom gluposti.«
Sada sam ja bila iznenađena.
»Pa, zašto si onda uopće ovdje? Zašto si ostao s nama?«
Bijesno je odmahnuo rukama.
»Zato što si moja prijateljica. Ostao sam s tobom u svemu ovome...
otmica Viktora, slušanje njegova ludog brata... jer sam znao da me trebaš.
109
Svi ste me trebali kako bih vas čuvao. Mislio sam da imaš neki pravi
razlog zbog kojeg si izvukla Viktora, i da ćeš ga vratiti. Zvuči li to ludo?
Da, ali to je za tebe normalno. Uvijek imaš dobre razloge za ono što
činiš.« Uzdahnuo je. »Ali ovo... ovo prelazi granicu. Pustiti strigoja zbog
ustrajanja u nekoj ideji, ideji koju je nemoguće provesti, deset je puta gore
od onog što smo napravili s Viktorom. Sto puta gore. Dok god Dimitri
bude na ovom svijetu, ljudi će umirati.«
Srušila sam se na zid i zatvorila oči osjećajući mučninu u trbuhu. Eddie je
bio u pravu. Zeznula sam. Obećala sam sama sebi da ću ubiti Dimitrija
sretnem li ga prije nego što budem sigurna kako mogu učiniti ono o čemu
je Robert govorio. Sve je trebalo danas završiti... ali ukočila sam se. Opet.
Otvorila sam oči i uspravila se pokušavajući pronaći novi smisao prije
nego što briznem u plač usred ovog kasina.
»Moramo pronaći ostale. Negdje su vani nezaštićeni.«
To je vjerojatno bilo jedino što je moglo zaustaviti Eddiejevo psovanje.
Instinktivna dužnost je odmah proradila. Štititi moroje.
»Možeš li odrediti gdje je Lissa?«
Moja veza održala me povezanu s njom tijekom bijega, ali nisam htjela ići
dalje od potvrde da je živa i da je dobro. Sada sam malo dublje ušla u
vezu.
»Preko ceste. U MGM-u.«
Vidjela sam gigantski hotel kad smo utrčali u ovaj, ali nisam shvatila da je
Lissa tamo. Sada sam je mogla osjetiti, kako se krije među ljudima kao i
mi, uplašena, ali neozlijeđena. Bilo bi mi draže da su ona i ostali odlučili
ostati vani na suncu, ali instinkt ju je odveo unutar sigurnih zidova.
Eddie i ja više nismo pričali o Dimitriju kad smo krenuli van i prešli
prometnu ulicu. Nebo je postajalo narančasto, ali još uvijek sam se
osjećala sigurno vani. Puno sigurnije nego u predvorju Luxora. Pomoću
veze uvijek sam mogla pronaći Lissu i, ne oklijevajući, vodila sam
Eddieja kroz MGM-ove uglove i zavoje, a iskreno, docrt ovih mjesta
zbunjivao me sve više i više, kad smo ugledali Lissu i Adriana kako stoje
kod niza automata. On je pušio. Ugledala me, skočila prema meni i
zagrlila me.
»O, bože. Tako sam se bojala. Doista nisam znala što je s vama. Mrzim tu
jednostranost veze.«
Prisilila sam se na smiješak radi nje.
»Dobro smo.«
»S modricama«, zamišljeno je rekao Adrian dok se prešetavao. Nisam ni
sumnjala. U adrenalinu zbog borbe, bilo je lako ne primijetiti ozlijede i
bol. Kasnije, kada bi uzbuđenost zbog borbe nestala, počinješ shvaćati
110
kroz što je prošlo tvoje tijelo. Bila sam tako zahvalna što je Lissa dobro da
sam propustila ono što je Eddie već primijetio.
»Ej, a gdje su Viktor i Robert?«
Lissino veselo lice se namrštilo i čak je i Adrian izgledao namrgođeno.
»Prokletstvo«, rekla sam ne zahtijevajući objašnjenje.
Lissa je kimnula raširenih i izbezumljenih očiju.
»Izgubili smo ih.«
8 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:04 pm
Margita
Administrator
Jedanaesto poglavlje
Dobro. Baš savršeno.
Trebalo nam je malo vremena da odlučimo što je naš sljedeći korak. Imali
smo nekoliko loših ideja o traženju Roberta i Viktora od kojih smo na
kraju odustali. Robert je koristio mobitel i, dok bi CIA mogla ući u trag
takvim stvarima, mi to sigurno nismo mogli. Čak i da je Robertova adresa
bila navedena u telefonskom imeniku, znala sam da mu Viktor ne bi
dopustio da ga tamo odvede. I bez obzira na to što su Lissa i Adrian mogli
vidjeti korisnike duha zahvaljujući njihovoj auri, ipak nismo baš mogli
besciljno lutati okolo po gradu očekujući kako ćemo ih pronaći.
Ne, nismo imali sreće s tom dvojicom. Nije nam preostalo ništa drugo
osim da se vratimo natrag na dvor i suočimo se s bilo kojom kaznom koja
nas čeka.
Mi, ja sam zeznula.
Budući da se približavao zalazak sunca, a i više nismo sa sobom vodili
poznatog kriminalca zbog kojeg bismo mogli nadrapati, naša grupa
neraspoloženo je odlučila krenuti u Witching Hour i isplanirati put.
Postojala je opasnost da Lissu i mene tamo prepoznaju, ali cure u bijegu
ne spadaju u istu kategoriju kao i izdajice u bijegu. Odlučili smo da ćemo
radije baciti kocku (nije igra riječima) i biti okruženi čuvarima, nego
riskirati još koji napad strigoja prije nego što odemo iz Vegasa.
Witching Hour nije se puno razlikovao od svih ostalih kasina u kojima
smo bili, osim ako znaš što tražiš. Ljudi unutra bili su previše zaokupljeni
igrama i blještavilom da bi primijetili kako je tu puno ostalih klijenata
koji su podjednako visoki, vitki i blijedi. A dhampiri? Ljudi nisu mogli
razaznati to da mi nismo ljudi. Samo tajanstveno osjetilo koje su imali
moroji i dhampiri odavalo je tko je tko.
Raspoređeni u jeci veselja, razgovora i, povremeno, jadikovanja rulje,
stajali su čuvari. Budući da su čuvari bili dodjeljivani na zahtjev, samo ih
111
je nekoliko moglo biti postavljeno ovdje na puno radno vrijeme. Na sreću,
povećali su njihov broj zbog bogatih i moćnih moroja koji su ovdje
dolazili igrati. Uzbuđeni moroji vikali su nad automatima i ruletom dok su
oprezni i tihi čuvari čekali iza njih, sve promatrajući. Ni jedan strigoj ne
bi ušao ovamo.
»Što sad?« pitala je Lissa skoro urlajući kako bi nadglasala buku. To je
bio prvi put da je netko od nas progovorio otkada smo došli ovdje. Stali
smo pored nekih stolova za ajnc, usred prostorije.
Uzdahnula sam. Moje raspoloženje bilo je potpuno mračno, nisu mi
trebale posljedice duha. Izgubila sam Viktora, izgubila sam Viktora. Moje
vlastite mentalne optužbe nizale su se poput karika kojima nisam vidjela
kraj.
»Moramo pronaći njihov poslovni centar i bukirati karte« rekla sam.
»Ovisno o tome koliko budemo trebali čekati let, možda ćemo ponovno
morati uzeti sobu.«
Adrianove oči već su skenirale akciju oko nas i najdulje se zadržale na
jednom od mnogih barova.
»Ne bi nas ubilo da provedemo malo vremena ovdje.«
Ispalila sam:
»Stvarno? Nakon svega što se dogodilo to je sve o čemu možeš
razmišljati?«
Usmjerio je svoj zaneseni pogled prema meni i namrštio se.
»Ovdje je sve puno kamera. Ljudi koji vas mogu prepoznati. Ostaviti
čvrst dokaz da ste bile u ovom kasinu, a ne na Aljasci, bilo bi jako
dobro.«
»Istina«, priznala sam. Mislim da je Adrianova tipična flegmatičnost
samo maskirala uznemirenost. Osim toga što je saznao zašto sam zapravo
došla u Las Vegas, također je naletio na strigoje i na Dimitrija. To nikada
nije bilo lako iskustvo za moroja. »Iako nemamo alibi za ono vrijeme
kada smo stvarno bili na Aljasci.«
»Toliko dugo dok Viktora ovdje ne opaze, nitko neće povezati.« Adrianov
glas bio je ogorčen. »Što zapravo pokazuje koliko su svi oni glupi.«
»Mi smo pomogle da zatvore Viktora«, rekla je Lissa. »Nitko neće
pomisliti da smo dovoljno lude da ga izvučemo van.«
Eddie mi je uputio značajan pogled ne progovorivši ni riječ.
»Onda je to sređeno«, rekao je Adrian. »Neka netko bukira karte. Ja idem
nešto popiti i probati nekoliko igara. Svemir mi duguje neku sreću.«
»Ja idem po karte«, rekla je Lissa opazivši znak koji je usmjeravao prema
bazenu, WC-ima i poslovnom centru.
112
»Idem s tobom«, rekao je Eddie. Dok mu je prije izraz bio pun optužbi,
sada je potpuno izbjegavao moj pogled.
»Dobro«, rekla sam i prekrižila ruke. »Javi mi kad ste gotovi i pronaći ću
vas.« To sam rekla Lissi misleći time da mi to kaže kroz vezu.
Uvjeren u to da je slobodan, Adrian je krenuo ravno prema baru, a ja sam
ga pratila.
»Tom Collins, molim«, rekao je konobaru, moroju. Činilo se kao da je
Adrian u glavi imao rječnik koktela i pića i samo je jedno po jedno
isprobavao. Skoro nikada nisam vidjela da je dva puta pio isto.
»Želite pojačano?« pitao je konobar. Imao je bijelu košulju i crnu leptir
mašnu i činilo se da nije puno stariji od mene. Adrian je napravio facu.
»Ne.«
Konobar je slegnuo ramenima i okrenuo se kako bi mu natočio piće.
»Pojačano« je bila morojska šifra za stavljanje šuta krvi u piće. Iza bara je
bilo nekoliko vrata koja su vjerojatno vodila do hranitelja. Gledajući
okolo, mogla sam vidjeti sretne i nasmijane moroje s pićima obojanim u
crveno. Nekima se sviđala ideja alkohola s krvi. Većina, poput Adriana,
očito, ne bi uzela krv osim »izravno s izvora.« Navodno nije imala isti
okus.
Dok smo čekali, stariji moroj koji je stajao pored Adriana, pogledao me i
kimnuo kao da odobrava.
»Našao si dobru«, rekao je Adrianu. »Mladu, ali to je i najbolje.«
Tip, koji je pio ili crveno vino ili čistu krv, trznuo je glavom u smjeru
ostalih koji su stajali u baru.
»Većina ovih je iskorištena i istrošena.«
Pratila sam njegov pogled iako za to nije bilo potrebe.
Među ljudima i morojima bilo je nekoliko dhampirskih žena, odjevenih
vrlo glamurozno u svilu i baršun, što nije puno toga prepuštalo mašti.
Većina ih je bila dosta starija od mene. One druge imale su umoran
pogled u očima usprkos svom zavodničkom smijehu. Krvne kurve. Ljutito
sam pogledala moroja.
»Da se nisi usudio tako govoriti o njima, inače ću ti razbiti tu čašu vina o
glavu.«
Oči su mu se raširile i pogledao je Adriana.
»Borbena je.«
»Nemaš pojma koliko«, rekao je Adrian. Konobar se vratio s pićem.
»Imala je nekako loš dan.«
Šupčina od moroja nije me ni pogledala. Očito je da moju prijetnju nije
doživio dovoljno ozbiljno.
»Svi imaju nekako loš dan. Jesi čuo vijesti?«
113
Adrian je djelovao opušteno i zabavljeno dok je pijuckao piće, ali stojeći
tako blizu njega, osjetila sam da je postao malo napet.
»Koje vijesti?«
»Viktor Daškov. Znaš, tip koji je oteo Dragomirku i kovao zavjeru protiv
kraljice? Pobjegao je.«
Adrian je podignuo obrve.
»Pobjegao? To je ludost. Čuo sam da je bio u zatvoru s najvećim
mogućim osiguranjem.«
»I bio je. Nitko zapravo ne zna što se dogodilo. Navodno da su upleteni
ljudi... i onda priča postaje čudna.«
»Kako čudna?« pitala sam.
Adrian je stavio svoju ruku oko mene, što sam shvatila kao tihu poruku da
njemu prepustim razgovor. Je li to učinio zbog toga što je mislio da je to
»pravilno« ponašanje krvne kurve ili se bojao da ću udariti tipa, nisam
mogla odgonetnuti.
»Jedan od čuvara je sudjelovao u tome, iako tvrdi kako je bio pod nečijim
utjecajem. Također, u skladu s tom izjavom tvrdi kako mu je sve u magli i
da se ničega ne sjeća. Čuo sam to od nekih plemića koji pomažu u
istrazi.«
Adrian se nasmijao i popio veliki gutljaj svog pića.
»To je baš zgodno. Meni zvuči kao posao dogovoren iznutra. Viktor je
navodno pun love. Ima dovoljno da podmiti čuvara. Ja mislim da se to
dogodilo.«
Adrianov glas bio je ugodno gladak i, kada se na licu tipa pojavio blago
glupav osmijeh, shvatila sam da je Adrian dodao malo kompulzije.
»Kladim se da si u pravu.«
»Trebao bi to reći svojim plemićkim prijateljima«, dodao je Adrian.
»Posao dogovoren iznutra.«
Tip je žestoko kimnuo.
»Hoću.«
Adrian je zadržao pogled još nekoliko trenutaka, a zatim konačno
pogledao prema dolje u svoj Tom Collins. Staklen pogled polako je
nestajao, ali znala sam da je Adrianova naredba da proširi »posao
dogovoren iznutra« ostala. Adrian je popio piće do kraja i stavio praznu
čašu na šank. Upravo je htio progovoriti, kad mu je pogled privuklo nešto
na drugoj strani prostorije. I ovaj je moroj primijetio to isto pa sam pratila
njihove poglede kako bih vidjela što ih je obojicu tako fasciniralo.
Zagunđala sam. Žene, naravno. Isprva sam pomislila da su dhampirice
zbog toga što je moja rasa ovdje privlačila najviše pažnje. Pogledavši opet
tamo, iznenadila sam se: bile su to morojke. Morojske striptizete, točnije.
114
Nekoliko njih, a bile su odjevene u slične kratke haljine sa šljokicama.
Samo što je svaka imala drugačiju boju šljokica: bakrena, tirkizna... Perje
i cirkoni sjali su im u kosi, a one su se smiješile dok su prolazile kroz
razmaknutu gomilu, prekrasne i seksi na drugačiji način od moje rase.
To i nije bilo čudno. Primjećivala sam da su muški moroji češće
zaljubljeno gledali dhampirice, jednostavno zbog toga što sam i sama bila
dhampirica. Ipak, prirodno, muškim morojima bile su privlačne i
zavodljive žene njihove rase. Tako se njihova rasa i održala i, iako su se
moroji željeli zabavljati s dhampiricama, na kraju bi uvijek završili s
nekim iz svoje rase.
Plesačice su bile visoke i otmjene, a njihova svježa, blistava pojava navela
me na pomisao da idu nastupati. Mogla sam samo zamisliti kakav
blještavi plesni prizor priređuju. Mogla sam to cijeniti, ali očito je Adrian
cijenio to još više s obzirom na to da su mu skoro ispale oči.
Udarila sam ga laktom.
»Ej!«
Posljednja plesačica nestala je u masi kasina, uputivši se prema znaku
KAZALIŠTE, baš kao što sam i pretpostavila. Adrian me ponovno
pogledao i nabacio vragolasti osmijeh.
»Nema ničeg lošeg u gledanju.« Potapšao me po ramenu.
Moroj koji je stajao pored njega odobravajući je kimnuo.
»Mislim da bih danas mogao pogledati predstavu.« Vrtio je svoju čašu.
»Sve ovo oko Daškova i nered s Dragomirima... tužan sam zbog jadnog
Erica. Bio je dobra osoba.«
Postala sam sumnjičava.
»Znali ste Lissina oca, Erica Dragomira?«
»Naravno«, moroj je dao znak da mu se napuni čaša. »Ovdje sam
upravitelj već godinama. Bio je ovdje stalno. Vjerujte mi, on je znao
cijeniti te cure.«
»Lažeš«, hladno sam rekla. »Obožavao je svoju ženu.«
Vidjela sam Lissine roditelje zajedno. Čak i kad sam bila mala, mogla
sam vidjeti koliko su ludo bili zaljubljeni.
»Nisam rekao da je išta činio. Kao što je rekao tvoj dečko, nema ničeg
lošeg u gledanju. Ali, puno njih zna da se princ Dragomir znao zabavljati
kamo god je išao, posebno ako je u pitanju bilo žensko društvo.« Moroj je
uzdahnuo i podigao čašu. »Prokleta je šteta ono što mu se dogodilo.
Nazdravljam u nadi da će uhvatiti onoga gada Daškova i ostaviti Ericovu
kćer na miru.«
Nisu mi se sviđale aluzije ovog moroja u vezi s Lissinim ocem i bilo mi je
drago što ona nije ovdje. Bilo mi je nelagodno zbog toga što smo nedavno
115
otkrili da je Lissin brat Andre isto bio ljubitelj zabava te se često
zabavljao okolo i slamao srca. Možda im je to bila obiteljska crta? Ono
što je Andre radio nije bilo u redu, ali velika je razlika kad se zabavlja
tinejdžer ili oženjeni muškarac. Nisam to htjela priznati, ali čak i
najzaljubljeniji tipovi pogledavali su druge žene, a nisu varali. Adrian je
dokaz. Ipak, mislim da se Lissi ne bi svidjela ideja o tome da joj se tata
zabavljao s drugim ženama. Istina o Andreu bila je dovoljno teška i nisam
željela da išta pokvari lijepu uspomenu na njezine roditelje. Uputila sam
Adrianu pogled koji je govorio da će, budemo li još malo slušali ovog
tipa, doći do tučnjave. Nisam htjela stajati ovdje ako nas Lissa dođe
tražiti. Adrian, uvijek puno lukaviji nego što se čini, nasmiješio mi se.
»Dakle, draga moja, hoćemo li iskušati sreću? Nešto mi govori da ćeš
uspjeti bez obzira na izglede, kao i uvijek.«
Pogledala sam ga.
»Slatko.« Adrian mi je namignuo i ustao.
»Drago mi je što smo razgovarali«, rekao je moroju.
»Također«, odgovorio je. Utjecaj kompulzije je popuštao. »Znaš, trebao
bi je bolje odijevati.«
»Nisam zainteresiran za stavljanje odjeće na nju«, rekao je Adrian i poveo
me.
»Pazi se«, upozorila sam ga stisnutih zubi, »ili bi ti mogao biti onaj s
čašom vina na glavi.«
»Mala dhampirice, samo sam se uživio u ulogu. Onu koja te čuva da ne
upadneš u nevolje.« Stali smo pored prostorije za poker i Adrian me
pogledom snimao od glave do pete. »Ipak, tip je imao pravo u vezi
odjeće.«
Stisnula sam zube.
»Ne mogu vjerovati da je rekao ono o Lissinom tati.«
»Tračevi i glasine nikada ne nestanu, ti bi najbolje od svih to trebala znati.
Nije važno jesi li mrtav. Osim toga, taj je razgovor bio u našu, pod time
zapravo mislim tvoju, korist. Vjerojatno još netko razmišlja o tome da se
radilo o poslu dogovorenom iznutra. Ako taj tip pomogne u širenju te
teorije, osigurat će da nitko ne pomisli kako je upetljana najopasnija
čuvarica.«
»Pretpostavljam.« Prisilila sam se odgurnuti nemir.
Uvijek sam imala naglu narav i znala sam da su dijelovi tame koje sam
pokupila od Lisse u zadnja dvadeset i četiri sata sve pogoršali, baš kako
sam i slutila. Promijenila sam temu uplovivši u sigurnije vode.
»S obzirom na to kako si ranije bio ljut, sada si jako ljubazan.«
»Nisam baš lud od sreće, ali malo sam razmišljao«, rekao je Adrian.
116
»Oh? Možeš me prosvijediti?«
»Ne ovdje. Razgovarat ćemo kasnije. Sada trebamo brinuti o drugim
stvarima.«
»Kao na primjer, sakriti zločin i otići iz ovoga grada, a da nas ne napadnu
strigoji?«
»Ne. Kao na primjer, o tome da ja dobijem neku lovu.«
»Poludio si?« To pitanje postaviti Adrianu nikada nije bila dobra ideja.
»Upravo smo pobjegli od čudovišta žednih krvi, a ti misliš samo na
kockanje?«
»Činjenica da smo živi znači da bismo trebali živjeti«, suprotstavio se.
»Posebno kad ionako imamo vremena.«
»Ne trebaš novac.«
»Trebat ću ga ako me tata prestane uzdržavati. Osim toga, zapravo se radi
o uživanju u igri.«
Uskoro sam shvatila da pod »uživanjem u igri« Adrian misli na
»varanje«. Smatra li se korištenje duha varanjem. U duhu se nalazi toliko
mentalne snage da njegovi korisnici izvrsno čitaju druge. Viktor je bio u
pravu. Adrian se šalio i naručivao pića, ali vidjela sam kako pažljivo
proučava druge. I, iako je bio dovoljno pažljiv da ništa izričito ne kaže,
njegov izraz lica govorio je umjesto njega, pun samopouzdanja,
nesiguran, uznemiren. Bez riječi, još uvijek je mogao provoditi
kompulziju i blefirati s ostalim igračima.
»Odmah se vraćam«, rekla sam mu osjećajući Lissin poziv.
Bezbrižno mi je odmahnuo. Nisam bila zabrinuta zbog njegove sigurnosti
jer sam vidjela da je u prostoriji nekoliko čuvara. Ono što me zabrinjavalo
je bila mogućnost da netko od službenika kasina primijeti njegovu
kompulziju i sve nas izbaciti van. Korisnici duha najjače su gospodarili
njome, ali svi su je vampiri donekle imali. Korištenje kompulzije smatralo
se nemoralnim, stoga je bila zabranjena među morojima. Kasino bi
definitivno imao razloga budno paziti na to.
Ispalo je da je poslovni centar u blizini sobe za poker, stoga sam Lissu i
Eddieja brzo pronašla.
»Kakvo je stanje?« pitala sam dok smo kretali natrag.
»Let nam je ujutro«, rekla je Lissa. Oklijevala je. »Mogli bismo otići i
noćas, ali...«
Nije trebala završiti. Nakon onoga s čime smo se danas suočili, nitko nije
želio ni najmanje riskirati da opet naletimo na strigoje. Do aerodroma
vozili bismo se taksijem, ali svejedno bismo riskirali kad bismo nakon
vožnje izašli u mrak.
Odmahnula sam glavom i povela ih prema sobi za poker.
117
»Dobro si odlučila. Sada moramo ubiti vrijeme... Da uzmemo sobu i
naspavamo se?«
»Ne.« Zadrhtala je i osjetila sam strah u njoj. »Ne želim napustiti ovu
gužvu. I bojim se onoga što bih mogla sanjati...«
Adrian je možda mogao glumiti kako mu je svejedno zbog strigoja, ali
ona lica još su uvijek proganjala Lissu, posebno Dimitrijevo.
»Pa«, rekla sam nadajući se da ću je oraspoložiti, »ostanemo li budne,
lakše ćemo se vratiti na raspored dvora. Također, možeš i gledati kako će
osiguranje kasina izbaciti Adriana van.«
Kao što sam se i nadala, gledanje kako Adrian vara zahvaljujući
korištenju duha Lissi je stvarno odvuklo pozornost, čak toliko da je i sama
htjela pokušati. Odlično. Natjerala sam je na bezopasnije igre te sam joj
kratko ispričala kako je Adrian posijao ideju o posla dogovorenom iznutra
u glavu onome moroju. Izostavila sam onaj dio o njezinu ocu. Noć je,
začudo, prošla bez ijednog incidenta, što se tiče strigoja i osiguranja, a
nekoliko osoba je čak i prepoznalo Lissu, što bi trebalo pomoći našem
alibiju. Eddie nije progovorio sa mnom cijelu noć.
Ujutro smo napustili Witching Hour. Nitko od nas nije bio sretan zbog
činjenice da smo izgubili Viktora, kao ni zbog napada, ali kasino nas je
malo utješio, bar dok nismo stigli na aerodrom. U kasinu smo bili
preplavljeni vijestima iz morojskog svijeta, izolirani od ljudskog svijeta.
Međutim, dok smo čekali avion, nismo mogli izbjeći gledanje TV-a jer se
činilo da su bili posvuda.
Udarna vijest je svugdje bio masovni pokolj u Luxoru, onaj koji nije
ostavio puno tragova policiji. Većina upletenih zaštitara su umrli zbog
slomljenih vratova, a drugih tijela nije bilo. Pretpostavljala sam da je
Dimitri bacio svoje prijatelje van, gdje ih je sunce pretvorilo u prah. U
međuvremenu je Dimitri nestao ne ostavljajući nikakve svjedoke. Čak ni
kamere nisu ništa snimile, što me nije iznenadilo. Ako sam ja mogla
onesposobiti kamere u zatvoru, Dimitri je to svakako mogao u ljudskom
hotelu.
Bilo kakvo poboljšanje raspoloženja koje smo postigli istog je trena
nestalo i nismo mnogo razgovarali. Ostala sam van Lissinih misli jer
nisam trebala još i njezine depresivne osjećaje koji bi pojačali moje.
Dogovorili smo direktan let do Philadelphije i onda ćemo hvatati putnički
let natrag do aerodroma u blizini dvora. S čime ćemo se tamo suočiti... pa,
to je bila vjerojatno naša zadnja briga.
Nisam se brinula kako bi se strigoji mogli ukrcati na naš avion po danu i,
bez zatvorenika na kojeg sam trebala paziti, dopustila sam samoj sebi
toliko potreban san. Nisam se mogla sjetiti posljednjeg puta kada sam
118
spavala tijekom ovog putovanja. Čvrsto sam zaspala, ali moje snove
opsjedala je činjenica da sam dopustila jednom od najopasnijih morojskih
kriminalaca da pobjegne i nisam spriječila strigoja da ode i pustila sam da
hrpa ljudi bude ubijena. Nisam smatrala nikoga od svojih prijatelja
odgovornim. Cijela katastrofa dogodila se zbog mene.
Dvanaesto poglavlje
A to je i potvrđeno kada smo smo se konačno vratili natrag na kraljevski
dvor.
Naravno, nisam samo ja nadrapala. Lissu su pozvali kod kraljice radi
izricanja kazne iako sam znala da neće stvarno dobiti kaznu. Ne kao
Eddie i ja. Možda jesmo završili školu, ali tehnički smo bili u nadležnosti
čuvarske službe, što je značilo da ćemo se suočiti s kaznom kao i bilo koji
neposlušni zaposlenik. Jedino je Adrian prošao bez ikakvih posljedica.
Mogao je raditi što god je htio.
Ipak, moja kazna nije bila toliko strašna koliko je mogla biti. Zapravo, što
sam u ovom trenutku mogla izgubiti? Moji izgledi da postanem Lissina
čuvarica ionako su bili skoro ravni nuli, a uz to me nitko drugi nije htio za
čuvaricu osim Tashe. Ludi vikend u Vegasu, priča koja je bila samo
paravan, teško da je bio dovoljan da je odvrati od toga da me izabere.
Ipak, bilo je to dovoljno da se predomisle neki od onih koji su zahtijevali
da Eddie bude njihov čuvar. Još uvijek je bilo dovoljno onih koji su ga
htjeli, tako da nije bio u opasnosti od gubitka dobrog mjesta, ali ja sam se
osjećala užasno krivom. Nikom nije ni pisnuo o onome što smo napravili,
ali svaki put kada bi me pogledao, vidjela bih u njegovim očima osudu. A
sljedećih nekoliko dana često sam ga viđala. Ispalo je da su čuvari
razradili sustav koji im je omogućavao da se nose s neposlušnima.
»Ono što ste napravili toliko je neodgovorno da izgleda kao da ste još u
školi. K vragu, čak u osnovnoj školi.«
Bili smo u jednom od ureda u čuvarskom stožeru gdje je na nas urlao
Hans Croft, tip koji je zadužen za sve čuvare na dvoru te je utjecajan u
dodjeljivanju novih zaduženja. Bio je dhampir u ranim pedesetima, s
bujnim sivobijelim brkovima. Također je bio i šupak. Uvijek ga je
okruživao dim cigare. Eddie i ja smo pokorno sjedili ispred njega dok je
koračao s rukama iza leđa.
»Zbog vas je mogla poginuti zadnja pripadnica obitelji Dragomir, da i ne
spominjemo Ivaškova. Što mislite kako bi kraljica reagirala na smrt svog
pranećaka? A tek tajming! Odete tulumariti baš dok je tip koji je oteo
119
princezu na slobodi. Nije da ste to znali jer ste vjerojatno bili prezauzeti
igrama na automatima i upotrebom lažnih osobnih.«
Trznula sam se na spomen Viktora iako pretpostavljam da bih trebala
odahnuti što nismo osumnjičeni za njegov bijeg. Hans je moju grimasu
shvatio kao priznanje krivnje.
»Možda i jeste diplomirali«, izjavio je, »ali to ne znači da ste
nepobjedivi.«
Ovaj cijeli susret podsjetio me na ono kada smo se Lissa i ja vratile u Sv.
Vladimir, a mene su kaznili za istu stvar: bezobrazan bijeg i ugrožavanje
Lisse. Samo ovaj put nije bilo Dimitrija da me brani. To sjećanje stvorilo
je knedlu u mom grlu jer sam se sjetila njegova lica, ozbiljnog i
predivnog, tih smeđih očiju, intenzivnih i strastvenih dok je zagovarao
moju nevinost i uvjeravao druge u moje vrijednosti.
Ali, ne. Ovdje nema Dimitrija. Sami Eddie i ja suočavamo se s
posljedicama u stvarnome svijetu.
»Ti.« Hans je uperio svoj zdepasti prst u Eddieja. »Možda ćeš imati
dovoljno sreće da iz ovog izađeš s nevelikom štetom. Naravno, u tvojim
podacima zauvijek će ostati crna mrlja. I potpuno si upropastio svoje
izglede za elitno kraljevsko mjesto i izgubio podršku ostalih čuvara. Ipak,
nekome ćeš biti dodijeljen. Vjerojatno ćeš raditi sam za nekog nižeg
plemića.«
Plemići višeg ranga imali su više čuvara, što je znatno olakšavalo taj
posao. Hans je htio istaknuti kako će Eddie dobiti nizak položaj, što će za
njega stvoriti više posla i opasnosti. Postrance sam ga pogledala i
ponovno vidjela taj čvrsti, odlučni pogled na njegovu licu. Činilo se da
govori kako mu je svejedno hoće li sam čuvati obitelj. Ili čak deset
obitelji. Zapravo, slao je vibru koja je poručivala da bi ga samog mogli
poslati u brlog strigoja i on bi ih sve sredio.
»A ti.« Hansov oštar glas privukao je moj pogled natrag njemu. »Ti ćeš
biti sretna ako uopće dobiješ posao.«
Kao i uvijek, progovorila sam bez razmišljanja. Trebala sam ovo podnijeti
u tišini, kao Eddie.
»Naravno da ću ga dobiti. Želi me Tasha Ozera. A budući da nedostaje
čuvara, nećete me pustiti da besposleno sjedim.«
Njegove oči gorko su sjale.
»Da, nedostaje nam čuvara, ali postoji mnogo poslova koje treba
obavljati, ne radi se samo o osobnoj zaštiti. Treba nam osoblja i u
uredima. Netko tko bi sjedio i čuvao ulazna vrata.«
Skamenila sam se. Uredski posao. Hans mi je prijetio uredskim poslom.
Sve moje grozne misli bile su usmjerene na čuvanje nekog slučajnog
120
moroja, nekoga koga nisam poznavala i koga bih možda mrzila. A u bilo
kojem od tih scenarija, bila bih vani na terenu. Borila bih se i branila.
Ali ovo? Hans je bio u pravu. Trebalo im je čuvara koji bi obavljali i
administrativne poslove na dvoru. Istina, tamo ih je bila samo šačica, bili
smo previše dragocjeni, ali netko je morao i to raditi. Ipak, da sam taj
netko ja, to mi je bilo prestrašno za pojmiti. Svaki dan sjediti satima i
satima... kao čuvari u Tarasovu. Život čuvara sastojao se od puno
neglamuroznih, ali potrebnih zadataka.
Tad sam stvarno, stvarno shvatila da se nalazim u pravom svijetu. Uhvatio
me strah. Kada sam diplomirala, dobila sam titulu čuvara, ali jesam li
doista razumjela što to znači? Jesam li se igrala pretvaranja, uživala u
razmetanju i ignoriranju posljedica? Nisam više bila u školi. Za ovo više
nema pritvora. Ovo je stvarno. Ovo je život ili smrt.
Moje lice je zasigurno odalo moje osjećaje. Hans se okrutno nasmiješio.
»To je tako. Imamo puno načina za ukrotiti problematične. Na tvoju
sreću, tvoja konačna sudbina još nije odlučena. A u međuvremenu, ovdje
ima puno posla koji treba obaviti, u čemu ćete pomoći i vas dvoje.«
Taj »posao« tijekom sljedećih nekoliko dana predstavljao je zapravo
ropski rad rukama. Ustvari, nije bio puno drugačiji od pritvora i bila sam
poprilično sigurna da je bio stvoren kako bi grešnici poput nas radili nešto
odvratno. Radili smo po dvanaest sati dnevno, većinom vani. Podizali
smo kamenje i čistili blato kako bismo uredili novo, ljepše dvorište ispred
niza kraljevskih gradskih kuća. Ponekad smo bili i čistači te smo ribali
podove. Znala sam da za takve stvari postoje morojski radnici, ali su ih
vjerojatno sada pustili na odmor.
Još je uvijek to bilo bolje od drugog posla koji bi nam davao Hans:
sortiranje i ispunjavanje hrpetina i hrpetina papira. Zbog toga sam još više
počela cijeniti to što su sada informacije u digitalnom obliku... i ponovno
sam se zabrinula zbog svoje budućnosti. Stalno mi se po glavi vrtio onaj
prvi razgovor s Hansom. Prijetnja kako bi ovo mogao biti moj život. Kako
nikada neću biti čuvarica, u pravom smislu te riječi, Lissina ili od nekog
drugog moroja. Tijekom svih treninga uvijek smo imali mantru: Oni su
prvi. Ako sam uistinu upropastila svoju budućnost, imat ću novu mantru:
Prvo je A. Onda B, C, D...
Ti radni dani razdvojili su me od Lisse, a i osoblje na ulazima naših
zgrada dalo je sve od sebe kako bismo i ostale razdvojene. To je bilo
frustrirajuće. Mogla sam je pratiti kroz vezu, ali željela sam s njom
razgovarati. Željela sam s bilo kim razgovarati. Adrian se isto držao
postrani i nije mi dolazio u snove, zbog čega sam se pitala kako se osjeća.
Nikada nismo obavili svoj »razgovor« nakon Las Vegasa. Eddie i ja često
MIN@
121
smo radili skupa, ali ni on nije sa mnom razgovarao, što mi je donijelo
sate i sate zarobljenosti vlastitim mislima i problemima.
A, vjerujte, postojalo je puno toga što je pojačavalo moju krivnju. Na
dvoru nitko zapravo nije ni primjećivao radnike. Bilo da sam unutra ili
vani, uvijek bi razgovarali kao da me nema. Najčešća tema bio je Viktor.
Opasni Viktor Daškov u bijegu. Kako se to moglo dogoditi? Je li imao
neke moći za koje se nije znalo? Ljudi su se bojali, neki su bili uvjereni da
će se pojaviti na dvoru i pokušati sve pobiti dok spavaju. Teorija o »poslu
dogovorenom iznutra« jako se raširila, što nas je držalo dalje od sumnje.
Nažalost, to je značilo da se puno njih sada brinulo kako su među nama
izdajice. Tko zna tko bi mogao raditi s Viktorom Daškovim? Špijuni i
pobunjenici mogli bi vrebati dvor planirajući svakakve grozote. Znala
sam da su sve te priče pretjerane, ali to nije bilo važno. U svima njima
postojalo je zrno istine: Viktor Daškov je slobodno šetao svijetom. A
samo ja, i moji suradnici, znali smo da se sve to zbilo mojom krivnjom.
Činjenica da smo viđeni u Las Vegasu i dalje nam je pružala alibi za
Viktorov bijeg iz zatvora te je dovela do toga da ono što smo napravili
izgleda još nepromišljenije. Svi su bili prestravljeni zbog toga što smo
dopustili da princeza Dragomir pobjegne dok je opasan tip na slobodi, tip
koji ju je napao! Svi su zahvaljivali Bogu što nas je kraljica izvukla
odande prije nego što nas je Viktor našao. Putovanje u Las Vegas
pokrenulo je i cijeli niz novih pretpostavki, a jedna od njih me i osobno
uplitala.
»Pa, ne iznenađuje me to o Vasilisi«, načula sam kako neka žena govori
jedan dan dok sam radila vani. Ona se s nekim prijateljicama šetala prema
zgradi hranitelja i nije me ni primijetila. »Već je jednom pobjegla, zar ne?
Ti Dragomiri stvarno znaju biti divlji. Kada uhvate Viktora Daškova,
vjerojatno će otići na prvi tulum za koji čuje.«
»Nisi u pravu«, rekla je njezina prijateljica. »To nije pravi uzrok njezina
postupka. Zapravo je poprilično razumna. Radi se o onoj dhampirici koja
je uvijek s njom, ona cura po imenu Hathaway. Čula sam da su ona i
Adrian Ivaškov otišli u Las Vegas jer su htjeli pobjeći. Tatiana je bijesna,
posebno otkada je Hathaway izjavila kako ništa neće razdvojiti nju i
Adriana.«
Opa. To je bio lagani šok. Hoću reći, pretpostavljala sam kako je bolje da
drugi misle da smo Adrian i ja pobjegli, nego da me optuže za skrivanje i
pomaganje bjeguncu, ali ipak... bila sam nekako iznenađena što su došli
do tog zaključka. Nadala sam se da Tatiana nije čula za naš takozvani
bijeg. Bila sam sigurna da će to pokvariti sav napredak koji smo nas dvije
ostvarile.
122
Moj prvi kontakt s društvom odvio se zahvaljujući neočekivanom izvoru
informacija. Upravo sam kopala blato u povišenoj cvjetnoj gredici i
znojila se k'o luda. Bilo je vrijeme kada se većina moroja spremala za
spavanje, što znači da je sunce sjalo svojim punim sjajem. Bar smo imali
lijep pogled dok smo radili: na gigantsku dvorsku crkvu.
Na Akademiji provela sam puno vremena u kapelici, ali ovu sam crkvu
rijetko posjećivala jer je bila udaljena od glavnih dvorskih zgrada. Bila je
pravoslavna, zbog dominantne religije među morojima, i jako me
podsjećala na neke katedrale koje sam vidjela kada sam bila u Rusiji, iako
nije bila ni približno velika poput njih. Napravljena je od prekrasnog
crvenog isklesanog kamena, njezini tornjevi bili su natkriveni zelenim
kupolama od crijepa, na vrhovima kojih su bili zlatni križevi.
Dva čuvara nalazila su se na udaljenim granicama prostranog crkvenog
zemljišta, na jednom od kojih smo mi radili. Blizu nas bili su najljepši
prizori na Dvoru: ogroman kip neke davne morojske kraljice koji je bio
skoro deset puta viši od mene. Odgovarajući kip kralja bio je na suprotnoj
strani dvorišta. Nikada nisam uspjela zapamtiti njihova imena, ali sam
bila poprilično sigurna da smo o njima govorili na satu povijesti. Bili su
vizionari koji su svojevremeno promijenili svijet moroja.
Na periferiji mog vidokruga pojavila se figura i pretpostavila sam da je to
Hans koji će nam zadati neki novi očajni posao. Pogledavši gore,
iznenadila sam se kada sam ugledala Christiana.
»Pa jasno«, rekla sam. »Znaš da ćeš nadrapati ako te netko vidi kako
razgovaraš sa mnom.«
Christian je slegnuo ramenima i sjeo na rub djelomično završenog
kamenog zida.
»Sumnjam. Ti si ona koja će nadrapati, a stvarno ne vjerujem tebi može
biti gore nego što jest.«
»Istina«, progunđala sam.
Nekoliko trenutaka sjedio je u tišini promatrajući kako kopam hrpe i hrpe
blata. Konačno je pitao:
»O. K. Dakle, kako i zašto si to učinila?«
»Učinila što?«
»Znaš ti dobro što. Tvoja mala avantura.«
»Sjeli smo na avion i otišli u Las Vegas. Zašto? Hmm. Da razmislim.«
Zastala sam kako bih obrisala znoj s čela. »Gdje bismo drugdje mogli
pronaći hotele gusarske tematike i konobare koji ne traže osobnu?«
Christian se nakašljao.
»Rose, dosta sranja. Nisi išla u Las Vegas.«
123
»Imamo avionske karte i račun iz hotela ako hoćeš dokaz, a da ne
spominjem one koji su vidjeli princezu Dragomir kako rastura na
automatima.«
Bila sam usredotočena na rad, ali pretpostavljala sam da Christian
ogorčeno odmahuje glavom.
»Čim sam čuo da je troje ljudi izvuklo Viktora Daškova iz zatvora, znao
sam da ste to vi. A vas troje nestali? Nije uopće bilo upitno.«
Malo dalje vidjela sam kako se Eddie ukočio te je nelagodno gledao
okolo. I ja sam radila isto. Možda i jesam bila očajna u potrazi za
društvom, ali nisam željela riskirati da nas čuje netko opasan. Kada bi naš
zločin izašao na površinu, ovaj rad u vrtu činio bi se poput odmora. Bili
smo sami, ali sam ipak stišala glas i pokušala nabaciti iskren izraz lica.
»A ja sam čula da su to napravili ljudi koje je unajmio Viktor.« To je bila
još jedna teorija koja se širila, baš kao i ova: »Zapravo, mislim da se
pretvorio u strigoja.«
»Baš«, rekao je podrugljivo Christian. Znao me je i previše dobro da bi mi
vjerovao. »I čuo sam da se jedan od čuvara ne sjeća ničega o napadu na
svoje prijatelje. Zaklinjao se da je bio pod nečijim utjecajem. Netko tko
ima takvu vrstu kompulzije vjerojatno bi mogao natjerati druge da vide
ljude, klokane, mimičare...«
Odbijala sam ga pogledati i jako gurnula lopatu u zemlju. Ugrizla sam
usnu kako mu ne bih dala neki bijesni odgovor.
»Učinila je to zbog toga što misli da strigoji mogu biti vraćeni u prvobitno
stanje.«
Naglo sam podigla glavu i u nevjerici zurila u Eddieja, zapanjena što je
progovorio.
»Što to radiš?«
»Govorim istinu«, odgovorio je Eddie ne zastavši s poslom. »On je naš
prijatelj. Misliš da će nas prijaviti?«
Ne, buntovnik Christian Ozera neće nas prijaviti. Ipak, to nije značilo da
sam htjela da se ovo pročuje. Životna istina je: što više ljudi zna tajnu,
vjerojatnije je da će procuriti. Nimalo iznenađujuće, Christianova reakcija
nije se puno razlikovala od ostalih.
»Molim?. To je nemoguće. Svi to znaju.«
»Nije uzmeš li u obzir ono što misli Viktorov brat«, rekao je Eddie.
»Hoćeš li prestati?« viknula sam.
»Možeš mu reći ti ili ću to učiniti ja.«
Uzdahnula sam. U nas su zurile Christianove svijetloplave oči, raširene i
šokirane. Kao i većina mojih prijatelja, i on je bio za lude ideje, ali ovo je
bilo van granica ludosti.
124
»Mislio sam da je Viktor Daškov jedinac«, rekao je Christian.
Odmahnula sam glavom.
»Ne. Njegov je tata imao aferu, tako da Viktor ima nezakonitog polubrata.
Roberta. I on je korisnik duha.«
»Samo ti...« rekao je Christian. »Samo ti možeš doznati nešto takvo.«
Ignorirala sam ono što se činilo kao povratak njegova uobičajenog
cinizma.
»Robert tvrdi da je izliječio strigojku, ubio onaj besmrtni dio nje i vratio
je natrag u život.«
»Rose, i duh ima granice. Ti si možda vraćena natrag, ali strigoji su
izgubljen slučaj.«
»Ne znamo još koliki je puni potencijal duha«, istaknula sam. »Većina je
još tajna.«
»Znamo za sv. Vladimira. Ako je on mogao vratiti strigoje, zar ne misliš
da bi tip poput njega to i radio? Hoću reći, ako to nije čudo, onda što jest?
Nešto takvo sačuvalo bi se u legendama«, suprotstavio se Christian.
»Možda. Možda ne.« Ponovno sam zavezala svoj rep ponavljajući u glavi
naš susret s Robertom po stoti put. » Možda Vlad to nije znao. Nije to baš
lako.«
»Ah, da«, složio se Eddie. »To je onaj najbolji dio.«
»Ej«, uzvratila sam mu. »Znam da si ljut na mene, ali budući da je
Christian ovdje, ne treba nam još netko sa zajedljivim komentarima.«
»Ne znam«, rekao je Christian. »Za nešto takvo, zapravo, možda trebaš
dvoje ljudi. Sada mi objasni kako se to čudo navodno radi.«
Uzdahnula sam.
»Kolac se napuni duhom, zajedno s ostalim četirima elementima.«
Amajlije duha još uvijek su za Christiana bile stran pojam.
»Nikada ne bih na to pomislio. Pretpostavljam da bi duh malo uzburkao
stvari... ali, ne mogu zamisliti da je dovoljno samo probosti strigoja
kolcem punim duha.«
»Pa... zapravo u tome i jest stvar. Prema onome što je rekao Robert, ja to
ne mogu učiniti. To mora učiniti korisnik duha.«
Još više tišine. Opet sam ostavila Christiana bez riječi. Napokon je rekao:
»Ne znamo tako mnogo korisnika duha. A pogotovo ne one koji bi se
mogli boriti ili probosti strigoja.«
»Poznajemo dva korisnika duha«, namrštila sam se prisjećajući se Oksane
u Sibiru i zatvaranja Avery... gdje? U bolnicu? U mjesto poput Tarasova?
»Ne, četiri. Pet, brojim li Roberta. Ali, da, nitko od njih ne bi to stvarno
mogao učiniti.«
»Nije ni važno jer se i ne može«, rekao je Eddie.
125
»To ne znamo!« Zapanjio me očaj u mom glasu. »Robert u to vjeruje. Čak
i Viktor vjeruje.« Oklijevala sam. »I Lissa, također.«
»I želi to učiniti«, rekao je Christian brzo shvativši. »Zbog toga što bi ona
napravila sve za tebe.«
»Ne može.«
»Zbog toga što nije sposobna ili zbog toga što joj ti to ne dopuštaš?«
»Oboje«, rekla sam. »Neću joj dopustiti da dođe ni blizu strigoja. Već
je...« progunđala sam mrzeći otkrivati ono što sam saznala kroz vezu
tijekom ovog vremena dok smo bile razdvojene. »Došla je do kolca i
pokušava ga začarati. Hvala bogu, do sada i nije imala puno sreće.«
»Kada bi to bilo moguće«, polako je počeo Christian. »To bi moglo
promijeniti naš svijet. Kad bi to naučila...«
»Molim? Ne!« Koliko sam nestrpljivo željela da mi Christian povjeruje, a
sada sam zažalila zbog toga. Jedina dobra stvar u svemu tome bilo je to
što, osim toga što nitko od mojih prijatelja nije vjerovao da je to moguće,
nitko od njih nije ni pomislio na to kako bi se Lissa zapravo pokušala
boriti sa strigojem. »Lissa nije ratnik. Kao i ni jedan drugi korisnik duha
kojeg poznajemo. Stoga, ne pronađemo li jednog takvog, radije bih...«
zadrhtala sam, »radije bih da Dimitri umre.«
To je natjeralo Eddieja da ipak prestane raditi. Bacio je lopatu.
»Stvarno? Nikada to ne bih pomislio.«
Sarkazam koji je konkurirao mojemu.
Okrenula sam se i krupnim koracima krenula prema njemu stisnutih šaka.
»Gle! Ne mogu to više podnijeti! Žao mi je. Ne znam što bih drugo rekla.
Znam da sam zabrljala. Pustila sam Dimitrija. Pustila sam Viktora.«
»Pustila si Viktora?« začuđeno je pitao Christian.
Ignorirala sam ga i nastavila vikati na Eddieja.
»Bila je to pogreška. S Dimitrijem... to je bio trenutak slabosti. Podbacila
sam u onom za što sam trenirana. Znam to. Oboje to znamo. Ali, ti znaš
da nisam namjeravala prouzrokovati toliku štetu. Ako si mi stvarno
prijatelj, moraš to znati. Da se mogu vratiti...« progutala sam riječi,
iznenađena zbog osjećaja da me peku oči. »Učinila bih to. Kunem se da
bih, Eddie.«
Lice mu je ostalo savršeno mirno.
»Vjerujem ti. Ja sam tvoj prijatelj i znam... znam da nisi htjela da ispadne
onako kako je ispalo.«
Smirila sam se, iznenađena time koliko sam zapravo bila zabrinuta
misleći da ću izgubiti njegovo poštovanje i prijateljstvo. Pogledavši dolje,
zapanjilo me što su mi šake bile stisnute. Opustila sam ih ne vjerujući da
sam bila toliko uzrujana.
126
»Hvala ti. Puno ti hvala.«
»Kakva je to vika?«
Oboje smo se okrenuli i vidjeli Hansa kako ide prema nama. I izgledao je
bijesno. Tada sam još primijetila da je Christian praktički nestao. I bolje.
»Ovo nije vrijeme druženja!« režao je Hans. »Vas dvoje imate danas još
sat vremena posla. Ako namjeravate jedno drugo ometati, bolje da vas
razdvojim.« Mahnuo je Eddieju. »Dođi. Imam gomilu papira koje treba
srediti.«
Dok ga je Hans odvodio, dobacila sam Eddieju pogled pun suosjećanja.
Ipak, odahnula sam što ne moram ja sređivati tu papirologiju.
Nastavila sam s radom dok su mi se po glavi motala pitanja koja su me
zaokupljala cijeli tjedan. Mislila sam sve ono što sam rekla Eddieju. Tako
sam jako željela da ovaj san o spašavanju Dmitrija postane stvaran.
Željela sam to više od svega, samo ne da Lissa riskira svoj život. Nisam
trebala oklijevati. Trebala sam jednostavno ubiti Dimitrija. Viktor ne bi
pobjegao. Lissa ne bi ni trenutka posumnjala u Robertove riječi.
Razmišljanje o Lissi navelo me da joj uđem u misli. Bila je u svojoj sobi i
pakirala se zadnji čas prije spavanja. Sutra ide u posjet Lehighu. Nimalo
iznenađujuće, poziv da idem s njom bio je povučen zahvaljujući
nedavnim događajima. Njezin rođendan, nešto što smo strašno previdjeli
u ovom neredu, također je bio ovaj vikend i nije se činilo u redu da budem
odvojena od nje na taj dan. Trebale smo slaviti zajedno. Bila je zabrinuta i
to ju je obuzelo, kad je poskočila zbog iznenadnog kucanja na vrata.
Pitajući se tko bi je mogao posjećivati u ovo doba, otvorila je vrata i
ostala bez daha kada je ugledala Christiana. I meni se to činilo
nestvarnim. Dio mene je još uvijek mislima bio u školskom domu gdje je
pravilo, teorijski, da dečki i cure ne ulaze jedni drugima u sobe. Ipak, više
nismo tamo. Sada smo, takoreći, odrasli. Shvatila sam da je, nakon što
smo se vidjeli, otišao ravno u njezinu sobu.
Bilo je zapanjujuće kako je brzo narasla napetost između njih. Hrpa
osjećaja pulsirala je Lissinim prsima, uobičajena mješavina ljutnje, tuge i
zbunjenosti.
»Što radiš ovdje?« pitala je.
Isti osjećaji vidjeli su se na njegovu licu.
»Želio sam razgovarati s tobom.«
»Kasno je«, rekla je ukočeno. »Osim toga, koliko se sjećam, ti ne voliš
razgovarati.«
»Želim s tobom razgovarati o onome što se dogodilo s Viktorom i
Robertom.«
127
To je bilo dovoljno iznenađujuće da je udalji od ljutnje. Zabrinuto je
pogledala u hodnik i zatim mu mahnula da uđe.
»Kako ti znaš za to?« prosiktala je i brzo zatvorila vrata.
»Upravo sam bio s Rose.«
»Kako si je uspio vidjeti? Ja je ne mogu vidjeti.« Lissa je bila frustrirana
kao i ja zbog toga što nam nadređeni ne daju da se vidimo.
Christian je slegnuo ramenima pomno pazeći na siguran razmak između
njih u malom boravku apartmana. Oboje su obrambeno prekrižili ruke
iako mislim da nisu bili svjesni da su jedno drugome preslika.
»Ušuljao sam se u kažnjenički kamp. Natjerali su je da satima kopa
blato.«
Lissa je napravila grimasu. Zbog načina na koji smo bile razdvojene, nije
puno znala o mojim aktivnostima.
»Jadna Rose.«
»Snalazi se. Kao i uvijek.« Christianov pogled krenuo je prema kauču i
zaustavio se na otvorenom koferu, u kojem je na svilenoj košulji ležao
srebrni kolac. Sumnjam da će ta košulja preživjeti let bez milijun nabora.
»Zanimljiva stvarčica za posjet koledžu.«
Lissa je brzo zatvorila kofer.
»To nije tvoja stvar.«
»Ti stvarno u to vjeruješ?« pitao je ignorirajući njezin komentar.
Koraknuo je naprijed, a zbog svoje nestrpljivosti očito je zaboravio da želi
držati razmak. Čak i ovako zbunjena zbog ove situacije, Lissa je istog
trenutka postala svjesna njihove nove blizine, njegova mirisa, načina na
koji je sjala njegova crna kosa... »Misliš da možeš vratiti strigoja?«
Ponovno je usmjerila pažnju na razgovor i odmahnula glavom.
»Ne znam. Stvarno ne znam. Ali osjećam se kao... osjećam da moram
probati. Ako ništa drugo, želim znati što može učiniti duh u kolcu. To nije
tako štetno.«
»Rose ne misli tako.«
Lissa mu je uputila žalostan osmijeh, ali kada je shvatila što radi, odmah
je prestala.
»Ne. Rose ne želi ni da se približim toj ideji, iako želi da je to istina.«
»Reci mi istinu.« Pogled mu je gorio dok je gledao u nju. »Misliš li da
imaš ikakvih izgleda probosti strigoja?«
»Ne«, priznala je. »Jedva mogu zadati udarac. Ali... kao što sam rekla,
osjećam da bih trebala pokušati. Trebala bih pokušati naučiti. Kako ga
probosti, hoću reći.«
Christian je nekoliko trenutaka razmišljao o tome i onda ponovno
pokazao rukom prema koferu.
128
»Ujutro ideš u Lehigh?«
Kimnula je glavom.
»A Rose su otkazali put?«
»Naravno.«
»Je li ti kraljica ponudila da povedeš nekog drugog?«
»Jest«, priznala je Lissa. »Konkretno, predložila je Adriana. Ali, on se
duri... i nisam sigurna da sam baš raspoložena za njega.«
Činilo se da je Christianu drago.
»Onda povedi mene.«
Jadni moji prijatelji. Nisam bila sigurna koliko još šokova ijedno od njih
danas može podnijeti.
»Zašto bih, do vraga, povela tebe?« viknula je. Zbog njegove
samouvjerenosti vratila se sva njezina ljutnja. To što je opsovala bio je
znak te uznemirenosti.
»Zato«, mirno je rekao, »što te ja mogu naučiti kako probosti strigoja.«
Dobro. Baš savršeno.
Trebalo nam je malo vremena da odlučimo što je naš sljedeći korak. Imali
smo nekoliko loših ideja o traženju Roberta i Viktora od kojih smo na
kraju odustali. Robert je koristio mobitel i, dok bi CIA mogla ući u trag
takvim stvarima, mi to sigurno nismo mogli. Čak i da je Robertova adresa
bila navedena u telefonskom imeniku, znala sam da mu Viktor ne bi
dopustio da ga tamo odvede. I bez obzira na to što su Lissa i Adrian mogli
vidjeti korisnike duha zahvaljujući njihovoj auri, ipak nismo baš mogli
besciljno lutati okolo po gradu očekujući kako ćemo ih pronaći.
Ne, nismo imali sreće s tom dvojicom. Nije nam preostalo ništa drugo
osim da se vratimo natrag na dvor i suočimo se s bilo kojom kaznom koja
nas čeka.
Mi, ja sam zeznula.
Budući da se približavao zalazak sunca, a i više nismo sa sobom vodili
poznatog kriminalca zbog kojeg bismo mogli nadrapati, naša grupa
neraspoloženo je odlučila krenuti u Witching Hour i isplanirati put.
Postojala je opasnost da Lissu i mene tamo prepoznaju, ali cure u bijegu
ne spadaju u istu kategoriju kao i izdajice u bijegu. Odlučili smo da ćemo
radije baciti kocku (nije igra riječima) i biti okruženi čuvarima, nego
riskirati još koji napad strigoja prije nego što odemo iz Vegasa.
Witching Hour nije se puno razlikovao od svih ostalih kasina u kojima
smo bili, osim ako znaš što tražiš. Ljudi unutra bili su previše zaokupljeni
igrama i blještavilom da bi primijetili kako je tu puno ostalih klijenata
koji su podjednako visoki, vitki i blijedi. A dhampiri? Ljudi nisu mogli
razaznati to da mi nismo ljudi. Samo tajanstveno osjetilo koje su imali
moroji i dhampiri odavalo je tko je tko.
Raspoređeni u jeci veselja, razgovora i, povremeno, jadikovanja rulje,
stajali su čuvari. Budući da su čuvari bili dodjeljivani na zahtjev, samo ih
111
je nekoliko moglo biti postavljeno ovdje na puno radno vrijeme. Na sreću,
povećali su njihov broj zbog bogatih i moćnih moroja koji su ovdje
dolazili igrati. Uzbuđeni moroji vikali su nad automatima i ruletom dok su
oprezni i tihi čuvari čekali iza njih, sve promatrajući. Ni jedan strigoj ne
bi ušao ovamo.
»Što sad?« pitala je Lissa skoro urlajući kako bi nadglasala buku. To je
bio prvi put da je netko od nas progovorio otkada smo došli ovdje. Stali
smo pored nekih stolova za ajnc, usred prostorije.
Uzdahnula sam. Moje raspoloženje bilo je potpuno mračno, nisu mi
trebale posljedice duha. Izgubila sam Viktora, izgubila sam Viktora. Moje
vlastite mentalne optužbe nizale su se poput karika kojima nisam vidjela
kraj.
»Moramo pronaći njihov poslovni centar i bukirati karte« rekla sam.
»Ovisno o tome koliko budemo trebali čekati let, možda ćemo ponovno
morati uzeti sobu.«
Adrianove oči već su skenirale akciju oko nas i najdulje se zadržale na
jednom od mnogih barova.
»Ne bi nas ubilo da provedemo malo vremena ovdje.«
Ispalila sam:
»Stvarno? Nakon svega što se dogodilo to je sve o čemu možeš
razmišljati?«
Usmjerio je svoj zaneseni pogled prema meni i namrštio se.
»Ovdje je sve puno kamera. Ljudi koji vas mogu prepoznati. Ostaviti
čvrst dokaz da ste bile u ovom kasinu, a ne na Aljasci, bilo bi jako
dobro.«
»Istina«, priznala sam. Mislim da je Adrianova tipična flegmatičnost
samo maskirala uznemirenost. Osim toga što je saznao zašto sam zapravo
došla u Las Vegas, također je naletio na strigoje i na Dimitrija. To nikada
nije bilo lako iskustvo za moroja. »Iako nemamo alibi za ono vrijeme
kada smo stvarno bili na Aljasci.«
»Toliko dugo dok Viktora ovdje ne opaze, nitko neće povezati.« Adrianov
glas bio je ogorčen. »Što zapravo pokazuje koliko su svi oni glupi.«
»Mi smo pomogle da zatvore Viktora«, rekla je Lissa. »Nitko neće
pomisliti da smo dovoljno lude da ga izvučemo van.«
Eddie mi je uputio značajan pogled ne progovorivši ni riječ.
»Onda je to sređeno«, rekao je Adrian. »Neka netko bukira karte. Ja idem
nešto popiti i probati nekoliko igara. Svemir mi duguje neku sreću.«
»Ja idem po karte«, rekla je Lissa opazivši znak koji je usmjeravao prema
bazenu, WC-ima i poslovnom centru.
112
»Idem s tobom«, rekao je Eddie. Dok mu je prije izraz bio pun optužbi,
sada je potpuno izbjegavao moj pogled.
»Dobro«, rekla sam i prekrižila ruke. »Javi mi kad ste gotovi i pronaći ću
vas.« To sam rekla Lissi misleći time da mi to kaže kroz vezu.
Uvjeren u to da je slobodan, Adrian je krenuo ravno prema baru, a ja sam
ga pratila.
»Tom Collins, molim«, rekao je konobaru, moroju. Činilo se kao da je
Adrian u glavi imao rječnik koktela i pića i samo je jedno po jedno
isprobavao. Skoro nikada nisam vidjela da je dva puta pio isto.
»Želite pojačano?« pitao je konobar. Imao je bijelu košulju i crnu leptir
mašnu i činilo se da nije puno stariji od mene. Adrian je napravio facu.
»Ne.«
Konobar je slegnuo ramenima i okrenuo se kako bi mu natočio piće.
»Pojačano« je bila morojska šifra za stavljanje šuta krvi u piće. Iza bara je
bilo nekoliko vrata koja su vjerojatno vodila do hranitelja. Gledajući
okolo, mogla sam vidjeti sretne i nasmijane moroje s pićima obojanim u
crveno. Nekima se sviđala ideja alkohola s krvi. Većina, poput Adriana,
očito, ne bi uzela krv osim »izravno s izvora.« Navodno nije imala isti
okus.
Dok smo čekali, stariji moroj koji je stajao pored Adriana, pogledao me i
kimnuo kao da odobrava.
»Našao si dobru«, rekao je Adrianu. »Mladu, ali to je i najbolje.«
Tip, koji je pio ili crveno vino ili čistu krv, trznuo je glavom u smjeru
ostalih koji su stajali u baru.
»Većina ovih je iskorištena i istrošena.«
Pratila sam njegov pogled iako za to nije bilo potrebe.
Među ljudima i morojima bilo je nekoliko dhampirskih žena, odjevenih
vrlo glamurozno u svilu i baršun, što nije puno toga prepuštalo mašti.
Većina ih je bila dosta starija od mene. One druge imale su umoran
pogled u očima usprkos svom zavodničkom smijehu. Krvne kurve. Ljutito
sam pogledala moroja.
»Da se nisi usudio tako govoriti o njima, inače ću ti razbiti tu čašu vina o
glavu.«
Oči su mu se raširile i pogledao je Adriana.
»Borbena je.«
»Nemaš pojma koliko«, rekao je Adrian. Konobar se vratio s pićem.
»Imala je nekako loš dan.«
Šupčina od moroja nije me ni pogledala. Očito je da moju prijetnju nije
doživio dovoljno ozbiljno.
»Svi imaju nekako loš dan. Jesi čuo vijesti?«
113
Adrian je djelovao opušteno i zabavljeno dok je pijuckao piće, ali stojeći
tako blizu njega, osjetila sam da je postao malo napet.
»Koje vijesti?«
»Viktor Daškov. Znaš, tip koji je oteo Dragomirku i kovao zavjeru protiv
kraljice? Pobjegao je.«
Adrian je podignuo obrve.
»Pobjegao? To je ludost. Čuo sam da je bio u zatvoru s najvećim
mogućim osiguranjem.«
»I bio je. Nitko zapravo ne zna što se dogodilo. Navodno da su upleteni
ljudi... i onda priča postaje čudna.«
»Kako čudna?« pitala sam.
Adrian je stavio svoju ruku oko mene, što sam shvatila kao tihu poruku da
njemu prepustim razgovor. Je li to učinio zbog toga što je mislio da je to
»pravilno« ponašanje krvne kurve ili se bojao da ću udariti tipa, nisam
mogla odgonetnuti.
»Jedan od čuvara je sudjelovao u tome, iako tvrdi kako je bio pod nečijim
utjecajem. Također, u skladu s tom izjavom tvrdi kako mu je sve u magli i
da se ničega ne sjeća. Čuo sam to od nekih plemića koji pomažu u
istrazi.«
Adrian se nasmijao i popio veliki gutljaj svog pića.
»To je baš zgodno. Meni zvuči kao posao dogovoren iznutra. Viktor je
navodno pun love. Ima dovoljno da podmiti čuvara. Ja mislim da se to
dogodilo.«
Adrianov glas bio je ugodno gladak i, kada se na licu tipa pojavio blago
glupav osmijeh, shvatila sam da je Adrian dodao malo kompulzije.
»Kladim se da si u pravu.«
»Trebao bi to reći svojim plemićkim prijateljima«, dodao je Adrian.
»Posao dogovoren iznutra.«
Tip je žestoko kimnuo.
»Hoću.«
Adrian je zadržao pogled još nekoliko trenutaka, a zatim konačno
pogledao prema dolje u svoj Tom Collins. Staklen pogled polako je
nestajao, ali znala sam da je Adrianova naredba da proširi »posao
dogovoren iznutra« ostala. Adrian je popio piće do kraja i stavio praznu
čašu na šank. Upravo je htio progovoriti, kad mu je pogled privuklo nešto
na drugoj strani prostorije. I ovaj je moroj primijetio to isto pa sam pratila
njihove poglede kako bih vidjela što ih je obojicu tako fasciniralo.
Zagunđala sam. Žene, naravno. Isprva sam pomislila da su dhampirice
zbog toga što je moja rasa ovdje privlačila najviše pažnje. Pogledavši opet
tamo, iznenadila sam se: bile su to morojke. Morojske striptizete, točnije.
114
Nekoliko njih, a bile su odjevene u slične kratke haljine sa šljokicama.
Samo što je svaka imala drugačiju boju šljokica: bakrena, tirkizna... Perje
i cirkoni sjali su im u kosi, a one su se smiješile dok su prolazile kroz
razmaknutu gomilu, prekrasne i seksi na drugačiji način od moje rase.
To i nije bilo čudno. Primjećivala sam da su muški moroji češće
zaljubljeno gledali dhampirice, jednostavno zbog toga što sam i sama bila
dhampirica. Ipak, prirodno, muškim morojima bile su privlačne i
zavodljive žene njihove rase. Tako se njihova rasa i održala i, iako su se
moroji željeli zabavljati s dhampiricama, na kraju bi uvijek završili s
nekim iz svoje rase.
Plesačice su bile visoke i otmjene, a njihova svježa, blistava pojava navela
me na pomisao da idu nastupati. Mogla sam samo zamisliti kakav
blještavi plesni prizor priređuju. Mogla sam to cijeniti, ali očito je Adrian
cijenio to još više s obzirom na to da su mu skoro ispale oči.
Udarila sam ga laktom.
»Ej!«
Posljednja plesačica nestala je u masi kasina, uputivši se prema znaku
KAZALIŠTE, baš kao što sam i pretpostavila. Adrian me ponovno
pogledao i nabacio vragolasti osmijeh.
»Nema ničeg lošeg u gledanju.« Potapšao me po ramenu.
Moroj koji je stajao pored njega odobravajući je kimnuo.
»Mislim da bih danas mogao pogledati predstavu.« Vrtio je svoju čašu.
»Sve ovo oko Daškova i nered s Dragomirima... tužan sam zbog jadnog
Erica. Bio je dobra osoba.«
Postala sam sumnjičava.
»Znali ste Lissina oca, Erica Dragomira?«
»Naravno«, moroj je dao znak da mu se napuni čaša. »Ovdje sam
upravitelj već godinama. Bio je ovdje stalno. Vjerujte mi, on je znao
cijeniti te cure.«
»Lažeš«, hladno sam rekla. »Obožavao je svoju ženu.«
Vidjela sam Lissine roditelje zajedno. Čak i kad sam bila mala, mogla
sam vidjeti koliko su ludo bili zaljubljeni.
»Nisam rekao da je išta činio. Kao što je rekao tvoj dečko, nema ničeg
lošeg u gledanju. Ali, puno njih zna da se princ Dragomir znao zabavljati
kamo god je išao, posebno ako je u pitanju bilo žensko društvo.« Moroj je
uzdahnuo i podigao čašu. »Prokleta je šteta ono što mu se dogodilo.
Nazdravljam u nadi da će uhvatiti onoga gada Daškova i ostaviti Ericovu
kćer na miru.«
Nisu mi se sviđale aluzije ovog moroja u vezi s Lissinim ocem i bilo mi je
drago što ona nije ovdje. Bilo mi je nelagodno zbog toga što smo nedavno
115
otkrili da je Lissin brat Andre isto bio ljubitelj zabava te se često
zabavljao okolo i slamao srca. Možda im je to bila obiteljska crta? Ono
što je Andre radio nije bilo u redu, ali velika je razlika kad se zabavlja
tinejdžer ili oženjeni muškarac. Nisam to htjela priznati, ali čak i
najzaljubljeniji tipovi pogledavali su druge žene, a nisu varali. Adrian je
dokaz. Ipak, mislim da se Lissi ne bi svidjela ideja o tome da joj se tata
zabavljao s drugim ženama. Istina o Andreu bila je dovoljno teška i nisam
željela da išta pokvari lijepu uspomenu na njezine roditelje. Uputila sam
Adrianu pogled koji je govorio da će, budemo li još malo slušali ovog
tipa, doći do tučnjave. Nisam htjela stajati ovdje ako nas Lissa dođe
tražiti. Adrian, uvijek puno lukaviji nego što se čini, nasmiješio mi se.
»Dakle, draga moja, hoćemo li iskušati sreću? Nešto mi govori da ćeš
uspjeti bez obzira na izglede, kao i uvijek.«
Pogledala sam ga.
»Slatko.« Adrian mi je namignuo i ustao.
»Drago mi je što smo razgovarali«, rekao je moroju.
»Također«, odgovorio je. Utjecaj kompulzije je popuštao. »Znaš, trebao
bi je bolje odijevati.«
»Nisam zainteresiran za stavljanje odjeće na nju«, rekao je Adrian i poveo
me.
»Pazi se«, upozorila sam ga stisnutih zubi, »ili bi ti mogao biti onaj s
čašom vina na glavi.«
»Mala dhampirice, samo sam se uživio u ulogu. Onu koja te čuva da ne
upadneš u nevolje.« Stali smo pored prostorije za poker i Adrian me
pogledom snimao od glave do pete. »Ipak, tip je imao pravo u vezi
odjeće.«
Stisnula sam zube.
»Ne mogu vjerovati da je rekao ono o Lissinom tati.«
»Tračevi i glasine nikada ne nestanu, ti bi najbolje od svih to trebala znati.
Nije važno jesi li mrtav. Osim toga, taj je razgovor bio u našu, pod time
zapravo mislim tvoju, korist. Vjerojatno još netko razmišlja o tome da se
radilo o poslu dogovorenom iznutra. Ako taj tip pomogne u širenju te
teorije, osigurat će da nitko ne pomisli kako je upetljana najopasnija
čuvarica.«
»Pretpostavljam.« Prisilila sam se odgurnuti nemir.
Uvijek sam imala naglu narav i znala sam da su dijelovi tame koje sam
pokupila od Lisse u zadnja dvadeset i četiri sata sve pogoršali, baš kako
sam i slutila. Promijenila sam temu uplovivši u sigurnije vode.
»S obzirom na to kako si ranije bio ljut, sada si jako ljubazan.«
»Nisam baš lud od sreće, ali malo sam razmišljao«, rekao je Adrian.
116
»Oh? Možeš me prosvijediti?«
»Ne ovdje. Razgovarat ćemo kasnije. Sada trebamo brinuti o drugim
stvarima.«
»Kao na primjer, sakriti zločin i otići iz ovoga grada, a da nas ne napadnu
strigoji?«
»Ne. Kao na primjer, o tome da ja dobijem neku lovu.«
»Poludio si?« To pitanje postaviti Adrianu nikada nije bila dobra ideja.
»Upravo smo pobjegli od čudovišta žednih krvi, a ti misliš samo na
kockanje?«
»Činjenica da smo živi znači da bismo trebali živjeti«, suprotstavio se.
»Posebno kad ionako imamo vremena.«
»Ne trebaš novac.«
»Trebat ću ga ako me tata prestane uzdržavati. Osim toga, zapravo se radi
o uživanju u igri.«
Uskoro sam shvatila da pod »uživanjem u igri« Adrian misli na
»varanje«. Smatra li se korištenje duha varanjem. U duhu se nalazi toliko
mentalne snage da njegovi korisnici izvrsno čitaju druge. Viktor je bio u
pravu. Adrian se šalio i naručivao pića, ali vidjela sam kako pažljivo
proučava druge. I, iako je bio dovoljno pažljiv da ništa izričito ne kaže,
njegov izraz lica govorio je umjesto njega, pun samopouzdanja,
nesiguran, uznemiren. Bez riječi, još uvijek je mogao provoditi
kompulziju i blefirati s ostalim igračima.
»Odmah se vraćam«, rekla sam mu osjećajući Lissin poziv.
Bezbrižno mi je odmahnuo. Nisam bila zabrinuta zbog njegove sigurnosti
jer sam vidjela da je u prostoriji nekoliko čuvara. Ono što me zabrinjavalo
je bila mogućnost da netko od službenika kasina primijeti njegovu
kompulziju i sve nas izbaciti van. Korisnici duha najjače su gospodarili
njome, ali svi su je vampiri donekle imali. Korištenje kompulzije smatralo
se nemoralnim, stoga je bila zabranjena među morojima. Kasino bi
definitivno imao razloga budno paziti na to.
Ispalo je da je poslovni centar u blizini sobe za poker, stoga sam Lissu i
Eddieja brzo pronašla.
»Kakvo je stanje?« pitala sam dok smo kretali natrag.
»Let nam je ujutro«, rekla je Lissa. Oklijevala je. »Mogli bismo otići i
noćas, ali...«
Nije trebala završiti. Nakon onoga s čime smo se danas suočili, nitko nije
želio ni najmanje riskirati da opet naletimo na strigoje. Do aerodroma
vozili bismo se taksijem, ali svejedno bismo riskirali kad bismo nakon
vožnje izašli u mrak.
Odmahnula sam glavom i povela ih prema sobi za poker.
117
»Dobro si odlučila. Sada moramo ubiti vrijeme... Da uzmemo sobu i
naspavamo se?«
»Ne.« Zadrhtala je i osjetila sam strah u njoj. »Ne želim napustiti ovu
gužvu. I bojim se onoga što bih mogla sanjati...«
Adrian je možda mogao glumiti kako mu je svejedno zbog strigoja, ali
ona lica još su uvijek proganjala Lissu, posebno Dimitrijevo.
»Pa«, rekla sam nadajući se da ću je oraspoložiti, »ostanemo li budne,
lakše ćemo se vratiti na raspored dvora. Također, možeš i gledati kako će
osiguranje kasina izbaciti Adriana van.«
Kao što sam se i nadala, gledanje kako Adrian vara zahvaljujući
korištenju duha Lissi je stvarno odvuklo pozornost, čak toliko da je i sama
htjela pokušati. Odlično. Natjerala sam je na bezopasnije igre te sam joj
kratko ispričala kako je Adrian posijao ideju o posla dogovorenom iznutra
u glavu onome moroju. Izostavila sam onaj dio o njezinu ocu. Noć je,
začudo, prošla bez ijednog incidenta, što se tiče strigoja i osiguranja, a
nekoliko osoba je čak i prepoznalo Lissu, što bi trebalo pomoći našem
alibiju. Eddie nije progovorio sa mnom cijelu noć.
Ujutro smo napustili Witching Hour. Nitko od nas nije bio sretan zbog
činjenice da smo izgubili Viktora, kao ni zbog napada, ali kasino nas je
malo utješio, bar dok nismo stigli na aerodrom. U kasinu smo bili
preplavljeni vijestima iz morojskog svijeta, izolirani od ljudskog svijeta.
Međutim, dok smo čekali avion, nismo mogli izbjeći gledanje TV-a jer se
činilo da su bili posvuda.
Udarna vijest je svugdje bio masovni pokolj u Luxoru, onaj koji nije
ostavio puno tragova policiji. Većina upletenih zaštitara su umrli zbog
slomljenih vratova, a drugih tijela nije bilo. Pretpostavljala sam da je
Dimitri bacio svoje prijatelje van, gdje ih je sunce pretvorilo u prah. U
međuvremenu je Dimitri nestao ne ostavljajući nikakve svjedoke. Čak ni
kamere nisu ništa snimile, što me nije iznenadilo. Ako sam ja mogla
onesposobiti kamere u zatvoru, Dimitri je to svakako mogao u ljudskom
hotelu.
Bilo kakvo poboljšanje raspoloženja koje smo postigli istog je trena
nestalo i nismo mnogo razgovarali. Ostala sam van Lissinih misli jer
nisam trebala još i njezine depresivne osjećaje koji bi pojačali moje.
Dogovorili smo direktan let do Philadelphije i onda ćemo hvatati putnički
let natrag do aerodroma u blizini dvora. S čime ćemo se tamo suočiti... pa,
to je bila vjerojatno naša zadnja briga.
Nisam se brinula kako bi se strigoji mogli ukrcati na naš avion po danu i,
bez zatvorenika na kojeg sam trebala paziti, dopustila sam samoj sebi
toliko potreban san. Nisam se mogla sjetiti posljednjeg puta kada sam
118
spavala tijekom ovog putovanja. Čvrsto sam zaspala, ali moje snove
opsjedala je činjenica da sam dopustila jednom od najopasnijih morojskih
kriminalaca da pobjegne i nisam spriječila strigoja da ode i pustila sam da
hrpa ljudi bude ubijena. Nisam smatrala nikoga od svojih prijatelja
odgovornim. Cijela katastrofa dogodila se zbog mene.
Dvanaesto poglavlje
A to je i potvrđeno kada smo smo se konačno vratili natrag na kraljevski
dvor.
Naravno, nisam samo ja nadrapala. Lissu su pozvali kod kraljice radi
izricanja kazne iako sam znala da neće stvarno dobiti kaznu. Ne kao
Eddie i ja. Možda jesmo završili školu, ali tehnički smo bili u nadležnosti
čuvarske službe, što je značilo da ćemo se suočiti s kaznom kao i bilo koji
neposlušni zaposlenik. Jedino je Adrian prošao bez ikakvih posljedica.
Mogao je raditi što god je htio.
Ipak, moja kazna nije bila toliko strašna koliko je mogla biti. Zapravo, što
sam u ovom trenutku mogla izgubiti? Moji izgledi da postanem Lissina
čuvarica ionako su bili skoro ravni nuli, a uz to me nitko drugi nije htio za
čuvaricu osim Tashe. Ludi vikend u Vegasu, priča koja je bila samo
paravan, teško da je bio dovoljan da je odvrati od toga da me izabere.
Ipak, bilo je to dovoljno da se predomisle neki od onih koji su zahtijevali
da Eddie bude njihov čuvar. Još uvijek je bilo dovoljno onih koji su ga
htjeli, tako da nije bio u opasnosti od gubitka dobrog mjesta, ali ja sam se
osjećala užasno krivom. Nikom nije ni pisnuo o onome što smo napravili,
ali svaki put kada bi me pogledao, vidjela bih u njegovim očima osudu. A
sljedećih nekoliko dana često sam ga viđala. Ispalo je da su čuvari
razradili sustav koji im je omogućavao da se nose s neposlušnima.
»Ono što ste napravili toliko je neodgovorno da izgleda kao da ste još u
školi. K vragu, čak u osnovnoj školi.«
Bili smo u jednom od ureda u čuvarskom stožeru gdje je na nas urlao
Hans Croft, tip koji je zadužen za sve čuvare na dvoru te je utjecajan u
dodjeljivanju novih zaduženja. Bio je dhampir u ranim pedesetima, s
bujnim sivobijelim brkovima. Također je bio i šupak. Uvijek ga je
okruživao dim cigare. Eddie i ja smo pokorno sjedili ispred njega dok je
koračao s rukama iza leđa.
»Zbog vas je mogla poginuti zadnja pripadnica obitelji Dragomir, da i ne
spominjemo Ivaškova. Što mislite kako bi kraljica reagirala na smrt svog
pranećaka? A tek tajming! Odete tulumariti baš dok je tip koji je oteo
119
princezu na slobodi. Nije da ste to znali jer ste vjerojatno bili prezauzeti
igrama na automatima i upotrebom lažnih osobnih.«
Trznula sam se na spomen Viktora iako pretpostavljam da bih trebala
odahnuti što nismo osumnjičeni za njegov bijeg. Hans je moju grimasu
shvatio kao priznanje krivnje.
»Možda i jeste diplomirali«, izjavio je, »ali to ne znači da ste
nepobjedivi.«
Ovaj cijeli susret podsjetio me na ono kada smo se Lissa i ja vratile u Sv.
Vladimir, a mene su kaznili za istu stvar: bezobrazan bijeg i ugrožavanje
Lisse. Samo ovaj put nije bilo Dimitrija da me brani. To sjećanje stvorilo
je knedlu u mom grlu jer sam se sjetila njegova lica, ozbiljnog i
predivnog, tih smeđih očiju, intenzivnih i strastvenih dok je zagovarao
moju nevinost i uvjeravao druge u moje vrijednosti.
Ali, ne. Ovdje nema Dimitrija. Sami Eddie i ja suočavamo se s
posljedicama u stvarnome svijetu.
»Ti.« Hans je uperio svoj zdepasti prst u Eddieja. »Možda ćeš imati
dovoljno sreće da iz ovog izađeš s nevelikom štetom. Naravno, u tvojim
podacima zauvijek će ostati crna mrlja. I potpuno si upropastio svoje
izglede za elitno kraljevsko mjesto i izgubio podršku ostalih čuvara. Ipak,
nekome ćeš biti dodijeljen. Vjerojatno ćeš raditi sam za nekog nižeg
plemića.«
Plemići višeg ranga imali su više čuvara, što je znatno olakšavalo taj
posao. Hans je htio istaknuti kako će Eddie dobiti nizak položaj, što će za
njega stvoriti više posla i opasnosti. Postrance sam ga pogledala i
ponovno vidjela taj čvrsti, odlučni pogled na njegovu licu. Činilo se da
govori kako mu je svejedno hoće li sam čuvati obitelj. Ili čak deset
obitelji. Zapravo, slao je vibru koja je poručivala da bi ga samog mogli
poslati u brlog strigoja i on bi ih sve sredio.
»A ti.« Hansov oštar glas privukao je moj pogled natrag njemu. »Ti ćeš
biti sretna ako uopće dobiješ posao.«
Kao i uvijek, progovorila sam bez razmišljanja. Trebala sam ovo podnijeti
u tišini, kao Eddie.
»Naravno da ću ga dobiti. Želi me Tasha Ozera. A budući da nedostaje
čuvara, nećete me pustiti da besposleno sjedim.«
Njegove oči gorko su sjale.
»Da, nedostaje nam čuvara, ali postoji mnogo poslova koje treba
obavljati, ne radi se samo o osobnoj zaštiti. Treba nam osoblja i u
uredima. Netko tko bi sjedio i čuvao ulazna vrata.«
Skamenila sam se. Uredski posao. Hans mi je prijetio uredskim poslom.
Sve moje grozne misli bile su usmjerene na čuvanje nekog slučajnog
120
moroja, nekoga koga nisam poznavala i koga bih možda mrzila. A u bilo
kojem od tih scenarija, bila bih vani na terenu. Borila bih se i branila.
Ali ovo? Hans je bio u pravu. Trebalo im je čuvara koji bi obavljali i
administrativne poslove na dvoru. Istina, tamo ih je bila samo šačica, bili
smo previše dragocjeni, ali netko je morao i to raditi. Ipak, da sam taj
netko ja, to mi je bilo prestrašno za pojmiti. Svaki dan sjediti satima i
satima... kao čuvari u Tarasovu. Život čuvara sastojao se od puno
neglamuroznih, ali potrebnih zadataka.
Tad sam stvarno, stvarno shvatila da se nalazim u pravom svijetu. Uhvatio
me strah. Kada sam diplomirala, dobila sam titulu čuvara, ali jesam li
doista razumjela što to znači? Jesam li se igrala pretvaranja, uživala u
razmetanju i ignoriranju posljedica? Nisam više bila u školi. Za ovo više
nema pritvora. Ovo je stvarno. Ovo je život ili smrt.
Moje lice je zasigurno odalo moje osjećaje. Hans se okrutno nasmiješio.
»To je tako. Imamo puno načina za ukrotiti problematične. Na tvoju
sreću, tvoja konačna sudbina još nije odlučena. A u međuvremenu, ovdje
ima puno posla koji treba obaviti, u čemu ćete pomoći i vas dvoje.«
Taj »posao« tijekom sljedećih nekoliko dana predstavljao je zapravo
ropski rad rukama. Ustvari, nije bio puno drugačiji od pritvora i bila sam
poprilično sigurna da je bio stvoren kako bi grešnici poput nas radili nešto
odvratno. Radili smo po dvanaest sati dnevno, većinom vani. Podizali
smo kamenje i čistili blato kako bismo uredili novo, ljepše dvorište ispred
niza kraljevskih gradskih kuća. Ponekad smo bili i čistači te smo ribali
podove. Znala sam da za takve stvari postoje morojski radnici, ali su ih
vjerojatno sada pustili na odmor.
Još je uvijek to bilo bolje od drugog posla koji bi nam davao Hans:
sortiranje i ispunjavanje hrpetina i hrpetina papira. Zbog toga sam još više
počela cijeniti to što su sada informacije u digitalnom obliku... i ponovno
sam se zabrinula zbog svoje budućnosti. Stalno mi se po glavi vrtio onaj
prvi razgovor s Hansom. Prijetnja kako bi ovo mogao biti moj život. Kako
nikada neću biti čuvarica, u pravom smislu te riječi, Lissina ili od nekog
drugog moroja. Tijekom svih treninga uvijek smo imali mantru: Oni su
prvi. Ako sam uistinu upropastila svoju budućnost, imat ću novu mantru:
Prvo je A. Onda B, C, D...
Ti radni dani razdvojili su me od Lisse, a i osoblje na ulazima naših
zgrada dalo je sve od sebe kako bismo i ostale razdvojene. To je bilo
frustrirajuće. Mogla sam je pratiti kroz vezu, ali željela sam s njom
razgovarati. Željela sam s bilo kim razgovarati. Adrian se isto držao
postrani i nije mi dolazio u snove, zbog čega sam se pitala kako se osjeća.
Nikada nismo obavili svoj »razgovor« nakon Las Vegasa. Eddie i ja često
MIN@
121
smo radili skupa, ali ni on nije sa mnom razgovarao, što mi je donijelo
sate i sate zarobljenosti vlastitim mislima i problemima.
A, vjerujte, postojalo je puno toga što je pojačavalo moju krivnju. Na
dvoru nitko zapravo nije ni primjećivao radnike. Bilo da sam unutra ili
vani, uvijek bi razgovarali kao da me nema. Najčešća tema bio je Viktor.
Opasni Viktor Daškov u bijegu. Kako se to moglo dogoditi? Je li imao
neke moći za koje se nije znalo? Ljudi su se bojali, neki su bili uvjereni da
će se pojaviti na dvoru i pokušati sve pobiti dok spavaju. Teorija o »poslu
dogovorenom iznutra« jako se raširila, što nas je držalo dalje od sumnje.
Nažalost, to je značilo da se puno njih sada brinulo kako su među nama
izdajice. Tko zna tko bi mogao raditi s Viktorom Daškovim? Špijuni i
pobunjenici mogli bi vrebati dvor planirajući svakakve grozote. Znala
sam da su sve te priče pretjerane, ali to nije bilo važno. U svima njima
postojalo je zrno istine: Viktor Daškov je slobodno šetao svijetom. A
samo ja, i moji suradnici, znali smo da se sve to zbilo mojom krivnjom.
Činjenica da smo viđeni u Las Vegasu i dalje nam je pružala alibi za
Viktorov bijeg iz zatvora te je dovela do toga da ono što smo napravili
izgleda još nepromišljenije. Svi su bili prestravljeni zbog toga što smo
dopustili da princeza Dragomir pobjegne dok je opasan tip na slobodi, tip
koji ju je napao! Svi su zahvaljivali Bogu što nas je kraljica izvukla
odande prije nego što nas je Viktor našao. Putovanje u Las Vegas
pokrenulo je i cijeli niz novih pretpostavki, a jedna od njih me i osobno
uplitala.
»Pa, ne iznenađuje me to o Vasilisi«, načula sam kako neka žena govori
jedan dan dok sam radila vani. Ona se s nekim prijateljicama šetala prema
zgradi hranitelja i nije me ni primijetila. »Već je jednom pobjegla, zar ne?
Ti Dragomiri stvarno znaju biti divlji. Kada uhvate Viktora Daškova,
vjerojatno će otići na prvi tulum za koji čuje.«
»Nisi u pravu«, rekla je njezina prijateljica. »To nije pravi uzrok njezina
postupka. Zapravo je poprilično razumna. Radi se o onoj dhampirici koja
je uvijek s njom, ona cura po imenu Hathaway. Čula sam da su ona i
Adrian Ivaškov otišli u Las Vegas jer su htjeli pobjeći. Tatiana je bijesna,
posebno otkada je Hathaway izjavila kako ništa neće razdvojiti nju i
Adriana.«
Opa. To je bio lagani šok. Hoću reći, pretpostavljala sam kako je bolje da
drugi misle da smo Adrian i ja pobjegli, nego da me optuže za skrivanje i
pomaganje bjeguncu, ali ipak... bila sam nekako iznenađena što su došli
do tog zaključka. Nadala sam se da Tatiana nije čula za naš takozvani
bijeg. Bila sam sigurna da će to pokvariti sav napredak koji smo nas dvije
ostvarile.
122
Moj prvi kontakt s društvom odvio se zahvaljujući neočekivanom izvoru
informacija. Upravo sam kopala blato u povišenoj cvjetnoj gredici i
znojila se k'o luda. Bilo je vrijeme kada se većina moroja spremala za
spavanje, što znači da je sunce sjalo svojim punim sjajem. Bar smo imali
lijep pogled dok smo radili: na gigantsku dvorsku crkvu.
Na Akademiji provela sam puno vremena u kapelici, ali ovu sam crkvu
rijetko posjećivala jer je bila udaljena od glavnih dvorskih zgrada. Bila je
pravoslavna, zbog dominantne religije među morojima, i jako me
podsjećala na neke katedrale koje sam vidjela kada sam bila u Rusiji, iako
nije bila ni približno velika poput njih. Napravljena je od prekrasnog
crvenog isklesanog kamena, njezini tornjevi bili su natkriveni zelenim
kupolama od crijepa, na vrhovima kojih su bili zlatni križevi.
Dva čuvara nalazila su se na udaljenim granicama prostranog crkvenog
zemljišta, na jednom od kojih smo mi radili. Blizu nas bili su najljepši
prizori na Dvoru: ogroman kip neke davne morojske kraljice koji je bio
skoro deset puta viši od mene. Odgovarajući kip kralja bio je na suprotnoj
strani dvorišta. Nikada nisam uspjela zapamtiti njihova imena, ali sam
bila poprilično sigurna da smo o njima govorili na satu povijesti. Bili su
vizionari koji su svojevremeno promijenili svijet moroja.
Na periferiji mog vidokruga pojavila se figura i pretpostavila sam da je to
Hans koji će nam zadati neki novi očajni posao. Pogledavši gore,
iznenadila sam se kada sam ugledala Christiana.
»Pa jasno«, rekla sam. »Znaš da ćeš nadrapati ako te netko vidi kako
razgovaraš sa mnom.«
Christian je slegnuo ramenima i sjeo na rub djelomično završenog
kamenog zida.
»Sumnjam. Ti si ona koja će nadrapati, a stvarno ne vjerujem tebi može
biti gore nego što jest.«
»Istina«, progunđala sam.
Nekoliko trenutaka sjedio je u tišini promatrajući kako kopam hrpe i hrpe
blata. Konačno je pitao:
»O. K. Dakle, kako i zašto si to učinila?«
»Učinila što?«
»Znaš ti dobro što. Tvoja mala avantura.«
»Sjeli smo na avion i otišli u Las Vegas. Zašto? Hmm. Da razmislim.«
Zastala sam kako bih obrisala znoj s čela. »Gdje bismo drugdje mogli
pronaći hotele gusarske tematike i konobare koji ne traže osobnu?«
Christian se nakašljao.
»Rose, dosta sranja. Nisi išla u Las Vegas.«
123
»Imamo avionske karte i račun iz hotela ako hoćeš dokaz, a da ne
spominjem one koji su vidjeli princezu Dragomir kako rastura na
automatima.«
Bila sam usredotočena na rad, ali pretpostavljala sam da Christian
ogorčeno odmahuje glavom.
»Čim sam čuo da je troje ljudi izvuklo Viktora Daškova iz zatvora, znao
sam da ste to vi. A vas troje nestali? Nije uopće bilo upitno.«
Malo dalje vidjela sam kako se Eddie ukočio te je nelagodno gledao
okolo. I ja sam radila isto. Možda i jesam bila očajna u potrazi za
društvom, ali nisam željela riskirati da nas čuje netko opasan. Kada bi naš
zločin izašao na površinu, ovaj rad u vrtu činio bi se poput odmora. Bili
smo sami, ali sam ipak stišala glas i pokušala nabaciti iskren izraz lica.
»A ja sam čula da su to napravili ljudi koje je unajmio Viktor.« To je bila
još jedna teorija koja se širila, baš kao i ova: »Zapravo, mislim da se
pretvorio u strigoja.«
»Baš«, rekao je podrugljivo Christian. Znao me je i previše dobro da bi mi
vjerovao. »I čuo sam da se jedan od čuvara ne sjeća ničega o napadu na
svoje prijatelje. Zaklinjao se da je bio pod nečijim utjecajem. Netko tko
ima takvu vrstu kompulzije vjerojatno bi mogao natjerati druge da vide
ljude, klokane, mimičare...«
Odbijala sam ga pogledati i jako gurnula lopatu u zemlju. Ugrizla sam
usnu kako mu ne bih dala neki bijesni odgovor.
»Učinila je to zbog toga što misli da strigoji mogu biti vraćeni u prvobitno
stanje.«
Naglo sam podigla glavu i u nevjerici zurila u Eddieja, zapanjena što je
progovorio.
»Što to radiš?«
»Govorim istinu«, odgovorio je Eddie ne zastavši s poslom. »On je naš
prijatelj. Misliš da će nas prijaviti?«
Ne, buntovnik Christian Ozera neće nas prijaviti. Ipak, to nije značilo da
sam htjela da se ovo pročuje. Životna istina je: što više ljudi zna tajnu,
vjerojatnije je da će procuriti. Nimalo iznenađujuće, Christianova reakcija
nije se puno razlikovala od ostalih.
»Molim?. To je nemoguće. Svi to znaju.«
»Nije uzmeš li u obzir ono što misli Viktorov brat«, rekao je Eddie.
»Hoćeš li prestati?« viknula sam.
»Možeš mu reći ti ili ću to učiniti ja.«
Uzdahnula sam. U nas su zurile Christianove svijetloplave oči, raširene i
šokirane. Kao i većina mojih prijatelja, i on je bio za lude ideje, ali ovo je
bilo van granica ludosti.
124
»Mislio sam da je Viktor Daškov jedinac«, rekao je Christian.
Odmahnula sam glavom.
»Ne. Njegov je tata imao aferu, tako da Viktor ima nezakonitog polubrata.
Roberta. I on je korisnik duha.«
»Samo ti...« rekao je Christian. »Samo ti možeš doznati nešto takvo.«
Ignorirala sam ono što se činilo kao povratak njegova uobičajenog
cinizma.
»Robert tvrdi da je izliječio strigojku, ubio onaj besmrtni dio nje i vratio
je natrag u život.«
»Rose, i duh ima granice. Ti si možda vraćena natrag, ali strigoji su
izgubljen slučaj.«
»Ne znamo još koliki je puni potencijal duha«, istaknula sam. »Većina je
još tajna.«
»Znamo za sv. Vladimira. Ako je on mogao vratiti strigoje, zar ne misliš
da bi tip poput njega to i radio? Hoću reći, ako to nije čudo, onda što jest?
Nešto takvo sačuvalo bi se u legendama«, suprotstavio se Christian.
»Možda. Možda ne.« Ponovno sam zavezala svoj rep ponavljajući u glavi
naš susret s Robertom po stoti put. » Možda Vlad to nije znao. Nije to baš
lako.«
»Ah, da«, složio se Eddie. »To je onaj najbolji dio.«
»Ej«, uzvratila sam mu. »Znam da si ljut na mene, ali budući da je
Christian ovdje, ne treba nam još netko sa zajedljivim komentarima.«
»Ne znam«, rekao je Christian. »Za nešto takvo, zapravo, možda trebaš
dvoje ljudi. Sada mi objasni kako se to čudo navodno radi.«
Uzdahnula sam.
»Kolac se napuni duhom, zajedno s ostalim četirima elementima.«
Amajlije duha još uvijek su za Christiana bile stran pojam.
»Nikada ne bih na to pomislio. Pretpostavljam da bi duh malo uzburkao
stvari... ali, ne mogu zamisliti da je dovoljno samo probosti strigoja
kolcem punim duha.«
»Pa... zapravo u tome i jest stvar. Prema onome što je rekao Robert, ja to
ne mogu učiniti. To mora učiniti korisnik duha.«
Još više tišine. Opet sam ostavila Christiana bez riječi. Napokon je rekao:
»Ne znamo tako mnogo korisnika duha. A pogotovo ne one koji bi se
mogli boriti ili probosti strigoja.«
»Poznajemo dva korisnika duha«, namrštila sam se prisjećajući se Oksane
u Sibiru i zatvaranja Avery... gdje? U bolnicu? U mjesto poput Tarasova?
»Ne, četiri. Pet, brojim li Roberta. Ali, da, nitko od njih ne bi to stvarno
mogao učiniti.«
»Nije ni važno jer se i ne može«, rekao je Eddie.
125
»To ne znamo!« Zapanjio me očaj u mom glasu. »Robert u to vjeruje. Čak
i Viktor vjeruje.« Oklijevala sam. »I Lissa, također.«
»I želi to učiniti«, rekao je Christian brzo shvativši. »Zbog toga što bi ona
napravila sve za tebe.«
»Ne može.«
»Zbog toga što nije sposobna ili zbog toga što joj ti to ne dopuštaš?«
»Oboje«, rekla sam. »Neću joj dopustiti da dođe ni blizu strigoja. Već
je...« progunđala sam mrzeći otkrivati ono što sam saznala kroz vezu
tijekom ovog vremena dok smo bile razdvojene. »Došla je do kolca i
pokušava ga začarati. Hvala bogu, do sada i nije imala puno sreće.«
»Kada bi to bilo moguće«, polako je počeo Christian. »To bi moglo
promijeniti naš svijet. Kad bi to naučila...«
»Molim? Ne!« Koliko sam nestrpljivo željela da mi Christian povjeruje, a
sada sam zažalila zbog toga. Jedina dobra stvar u svemu tome bilo je to
što, osim toga što nitko od mojih prijatelja nije vjerovao da je to moguće,
nitko od njih nije ni pomislio na to kako bi se Lissa zapravo pokušala
boriti sa strigojem. »Lissa nije ratnik. Kao i ni jedan drugi korisnik duha
kojeg poznajemo. Stoga, ne pronađemo li jednog takvog, radije bih...«
zadrhtala sam, »radije bih da Dimitri umre.«
To je natjeralo Eddieja da ipak prestane raditi. Bacio je lopatu.
»Stvarno? Nikada to ne bih pomislio.«
Sarkazam koji je konkurirao mojemu.
Okrenula sam se i krupnim koracima krenula prema njemu stisnutih šaka.
»Gle! Ne mogu to više podnijeti! Žao mi je. Ne znam što bih drugo rekla.
Znam da sam zabrljala. Pustila sam Dimitrija. Pustila sam Viktora.«
»Pustila si Viktora?« začuđeno je pitao Christian.
Ignorirala sam ga i nastavila vikati na Eddieja.
»Bila je to pogreška. S Dimitrijem... to je bio trenutak slabosti. Podbacila
sam u onom za što sam trenirana. Znam to. Oboje to znamo. Ali, ti znaš
da nisam namjeravala prouzrokovati toliku štetu. Ako si mi stvarno
prijatelj, moraš to znati. Da se mogu vratiti...« progutala sam riječi,
iznenađena zbog osjećaja da me peku oči. »Učinila bih to. Kunem se da
bih, Eddie.«
Lice mu je ostalo savršeno mirno.
»Vjerujem ti. Ja sam tvoj prijatelj i znam... znam da nisi htjela da ispadne
onako kako je ispalo.«
Smirila sam se, iznenađena time koliko sam zapravo bila zabrinuta
misleći da ću izgubiti njegovo poštovanje i prijateljstvo. Pogledavši dolje,
zapanjilo me što su mi šake bile stisnute. Opustila sam ih ne vjerujući da
sam bila toliko uzrujana.
126
»Hvala ti. Puno ti hvala.«
»Kakva je to vika?«
Oboje smo se okrenuli i vidjeli Hansa kako ide prema nama. I izgledao je
bijesno. Tada sam još primijetila da je Christian praktički nestao. I bolje.
»Ovo nije vrijeme druženja!« režao je Hans. »Vas dvoje imate danas još
sat vremena posla. Ako namjeravate jedno drugo ometati, bolje da vas
razdvojim.« Mahnuo je Eddieju. »Dođi. Imam gomilu papira koje treba
srediti.«
Dok ga je Hans odvodio, dobacila sam Eddieju pogled pun suosjećanja.
Ipak, odahnula sam što ne moram ja sređivati tu papirologiju.
Nastavila sam s radom dok su mi se po glavi motala pitanja koja su me
zaokupljala cijeli tjedan. Mislila sam sve ono što sam rekla Eddieju. Tako
sam jako željela da ovaj san o spašavanju Dmitrija postane stvaran.
Željela sam to više od svega, samo ne da Lissa riskira svoj život. Nisam
trebala oklijevati. Trebala sam jednostavno ubiti Dimitrija. Viktor ne bi
pobjegao. Lissa ne bi ni trenutka posumnjala u Robertove riječi.
Razmišljanje o Lissi navelo me da joj uđem u misli. Bila je u svojoj sobi i
pakirala se zadnji čas prije spavanja. Sutra ide u posjet Lehighu. Nimalo
iznenađujuće, poziv da idem s njom bio je povučen zahvaljujući
nedavnim događajima. Njezin rođendan, nešto što smo strašno previdjeli
u ovom neredu, također je bio ovaj vikend i nije se činilo u redu da budem
odvojena od nje na taj dan. Trebale smo slaviti zajedno. Bila je zabrinuta i
to ju je obuzelo, kad je poskočila zbog iznenadnog kucanja na vrata.
Pitajući se tko bi je mogao posjećivati u ovo doba, otvorila je vrata i
ostala bez daha kada je ugledala Christiana. I meni se to činilo
nestvarnim. Dio mene je još uvijek mislima bio u školskom domu gdje je
pravilo, teorijski, da dečki i cure ne ulaze jedni drugima u sobe. Ipak, više
nismo tamo. Sada smo, takoreći, odrasli. Shvatila sam da je, nakon što
smo se vidjeli, otišao ravno u njezinu sobu.
Bilo je zapanjujuće kako je brzo narasla napetost između njih. Hrpa
osjećaja pulsirala je Lissinim prsima, uobičajena mješavina ljutnje, tuge i
zbunjenosti.
»Što radiš ovdje?« pitala je.
Isti osjećaji vidjeli su se na njegovu licu.
»Želio sam razgovarati s tobom.«
»Kasno je«, rekla je ukočeno. »Osim toga, koliko se sjećam, ti ne voliš
razgovarati.«
»Želim s tobom razgovarati o onome što se dogodilo s Viktorom i
Robertom.«
127
To je bilo dovoljno iznenađujuće da je udalji od ljutnje. Zabrinuto je
pogledala u hodnik i zatim mu mahnula da uđe.
»Kako ti znaš za to?« prosiktala je i brzo zatvorila vrata.
»Upravo sam bio s Rose.«
»Kako si je uspio vidjeti? Ja je ne mogu vidjeti.« Lissa je bila frustrirana
kao i ja zbog toga što nam nadređeni ne daju da se vidimo.
Christian je slegnuo ramenima pomno pazeći na siguran razmak između
njih u malom boravku apartmana. Oboje su obrambeno prekrižili ruke
iako mislim da nisu bili svjesni da su jedno drugome preslika.
»Ušuljao sam se u kažnjenički kamp. Natjerali su je da satima kopa
blato.«
Lissa je napravila grimasu. Zbog načina na koji smo bile razdvojene, nije
puno znala o mojim aktivnostima.
»Jadna Rose.«
»Snalazi se. Kao i uvijek.« Christianov pogled krenuo je prema kauču i
zaustavio se na otvorenom koferu, u kojem je na svilenoj košulji ležao
srebrni kolac. Sumnjam da će ta košulja preživjeti let bez milijun nabora.
»Zanimljiva stvarčica za posjet koledžu.«
Lissa je brzo zatvorila kofer.
»To nije tvoja stvar.«
»Ti stvarno u to vjeruješ?« pitao je ignorirajući njezin komentar.
Koraknuo je naprijed, a zbog svoje nestrpljivosti očito je zaboravio da želi
držati razmak. Čak i ovako zbunjena zbog ove situacije, Lissa je istog
trenutka postala svjesna njihove nove blizine, njegova mirisa, načina na
koji je sjala njegova crna kosa... »Misliš da možeš vratiti strigoja?«
Ponovno je usmjerila pažnju na razgovor i odmahnula glavom.
»Ne znam. Stvarno ne znam. Ali osjećam se kao... osjećam da moram
probati. Ako ništa drugo, želim znati što može učiniti duh u kolcu. To nije
tako štetno.«
»Rose ne misli tako.«
Lissa mu je uputila žalostan osmijeh, ali kada je shvatila što radi, odmah
je prestala.
»Ne. Rose ne želi ni da se približim toj ideji, iako želi da je to istina.«
»Reci mi istinu.« Pogled mu je gorio dok je gledao u nju. »Misliš li da
imaš ikakvih izgleda probosti strigoja?«
»Ne«, priznala je. »Jedva mogu zadati udarac. Ali... kao što sam rekla,
osjećam da bih trebala pokušati. Trebala bih pokušati naučiti. Kako ga
probosti, hoću reći.«
Christian je nekoliko trenutaka razmišljao o tome i onda ponovno
pokazao rukom prema koferu.
128
»Ujutro ideš u Lehigh?«
Kimnula je glavom.
»A Rose su otkazali put?«
»Naravno.«
»Je li ti kraljica ponudila da povedeš nekog drugog?«
»Jest«, priznala je Lissa. »Konkretno, predložila je Adriana. Ali, on se
duri... i nisam sigurna da sam baš raspoložena za njega.«
Činilo se da je Christianu drago.
»Onda povedi mene.«
Jadni moji prijatelji. Nisam bila sigurna koliko još šokova ijedno od njih
danas može podnijeti.
»Zašto bih, do vraga, povela tebe?« viknula je. Zbog njegove
samouvjerenosti vratila se sva njezina ljutnja. To što je opsovala bio je
znak te uznemirenosti.
»Zato«, mirno je rekao, »što te ja mogu naučiti kako probosti strigoja.«
9 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:05 pm
Margita
Administrator
Trinaesto poglavlje
»Vraga možeš«, rekla sam naglas.
»Ne, ne možeš«, rekla je Lissa, a izraz njezina lica odgovarao je mojoj
nevjerici. »Znam da si učio boriti se pomoću vatre, ali nikada nisi
probadao.«
Christianovo lice bilo je čvrsto.
»Jesam, malo. I mogu naučiti još više. Mia ima ovdje neke prijatelje,
čuvare koji je uče kako se fizički boriti i ja sam isto naučio nešto od
toga.«
Pomisao na njega i Miju kako rade zajedno nije baš poboljšala Lissino
mišljenje.
»Ovdje si jedva tjedan dana! Zvučiš kao da si trenirao godinama s nekim
stručnjakom.«
»Bolje išta nego ništa«, rekao je. »A gdje drugdje ćeš ti naučiti? Od
Rose?«
Lissin bijes i nevjerica malo su oslabili.
»Ne«, priznala je. »Nikada. Zapravo, da me Rose ulovi, spriječila bi me u
tome.«
Prokleto jasno da bi. Zapravo, usprkos preprekama i osoblju koje me
držalo dalje od nje, bila sam u iskušenju da istog trenutka odmarširam
tamo.
129
»Onda ti je ovo prilika«, rekao je. Glas mu se promijenio. »Gle, znam da
situacija između nas nije... baš dobra, ali to nije važno ako želiš to naučiti.
Reci Tatiani da me želiš voditi u Lehigh. Neće joj se svidjeti, ali dopustit
će ti. U slobodno vrijeme ja ću ti pokazati što znam. Onda kad se vratimo,
odvest ću te kod Mije i njezinih prijatelja.«
Lissa je zadrhtala.
»Kad bi Rose znala...«
»Zbog toga i moramo početi dok nisi na dvoru. Ona će biti predaleko da
bi išta poduzela.«
O, dragi bože. Dala bih ja njima lekciju o borbi, počevši sa šakom u
Christianovo lice.
»A kad se vratimo?« pitala je Lissa. »Saznat će. To je neizbježno, zbog
veze.« Slegnuo je ramenima.
»Bude li još zadužena za vrtlarenje, moći ćemo se izvući. Hoću reći, znat
će, ali se neće moći petljati. Puno.«
»Možda to neće biti dovoljno«, rekla je Lissa uzdahnuvši. »Rose je bila u
pravu u vezi s tim, ne mogu očekivati naučiti u nekoliko tjedana ono za
što su njoj trebale godine.«
Tjedni ? To je bio vremenski rok za ovo ?
»Moraš probati«, rekao je skoro nježno. Skoro.
»Zašto si toliko zainteresiran za ovo?« sumnjičavo ga je pitala Lissa.
»Zašto ti je toliko stalo da vratimo Dimitrija? Mislim, znam da ti je bio
drag, ali nemaš istu motivaciju kao Rose.«
»Bio je dobar tip«, rekao je Christian. »A, ako postoji način da ga
ponovno pretvorimo u dhampira? Da, to bi bilo savršeno. Ali, ne radi se
samo o tome... ili samo o njemu. Ako postoji način da spasimo sve
strigoje, to bi promijenilo naš svijet. Hoću reći, nije da zapaljenje strigoja
nije cool nakon njihovih ubijajućih pohoda, ali kada bismo u startu
zaustavili te pohode? To je ključ našeg spasa. Spasa svih nas.«
Lissa je trenutak ostala bez riječi. Christian je govorio strastveno i iz
njega je isijavala nada koju ona nije očekivala. Bilo je... dirljivo.
Iskoristio je prednost zbog njezine tišine.
»Osim toga, ne zna se što bi napravila bez ikakvih uputa. I ja bih volio
smanjiti rizik od tvoje smrti jer, čak i ako Rose ne želi sebi priznati, znam
da ćeš ustrajati u ovome.«
Lissa je ponovno šutjela razmišljajući o situaciji. Osluškivala sam njezine
misli i nije mi se svidjelo to što sam čula.
»Krećemo u šest«, na kraju je rekla. »Možemo se naći dolje u pola šest?«
Tatiana sigurno neće biti oduševljena novim izborom gosta, ali Lissa je
bila poprilično sigurna da ujutro može odraditi malo nagovaranja.
130
Kimnuo je glavom.
»Bit ću tamo.«
Ponovno u svojoj sobi, bila sam potpuno užasnuta. Lissa se spremala
pokušati naučiti kako probosti strigoja, iza mojih leđa, i Christiana je
izabrala da joj pomogne. To dvoje reži jedno na drugo od prekida. Trebala
sam biti sretna što ih njihovo skrivanje od mene ponovno spaja, ali nisam.
Bila sam bijesna.
Razmišljala sam o svojim mogućnostima. Zgrade u kojima smo boravile
Lissa i ja nisu imale onakav tip recepcije s osiguranjem za vrijeme
zabrane izlaska, ali je osoblje ovdje dobilo upute kako odmah moraju
dojaviti čuvarima svako moje druženje. Hans mi je također rekao da se do
daljnjeg držim podalje od Lisse. Malo sam razmišljala o tome, smatrajući
da bi možda vrijedilo otići do Lissine sobe iako će me nakon toga Hans
još gore kazniti, a onda sam na kraju ipak smislila alternativni plan. Bilo
je kasno, ali ne previše kasno, i uputila sam se u susjednu sobu. Pokucala
sam na vrata i nadala se da je moja susjeda još budna.
Bila je dhampirica mojih godina, nedavno je diplomirala u drugoj školi. Ja
nisam imala mobitel, a nešto ranije danas vidjela sam nju kako razgovara
na mobitel. Nekoliko trenutaka kasnije otvorila je vrata i, nasreću, nije se
činilo kao da je bila u krevetu.
»Ej«, rekla je razumljivo iznenađena.
»Ej, mogu li poslati poruku s tvog mobitela?«
Nisam joj htjela zaposjesti mobitel pozivom, a osim toga, Lissa bi mi
mogla spustiti slušalicu. Moja je susjeda slegnula ramenima, ušla u sobu i
donijela mi mobitel. Lissin broj znala sam napamet i poslala sam joj
sljedeću poruku:
Znam što se spremaš učiniti i to je LOŠA ideja. Kad vas dohvatim, isprašit
ću vam guzice.
Mobitel sam vratila vlasnici.
»Hvala. Ako netko vrati poruku, možeš li mi javiti?«
Rekla mi je da hoće, ali nisam očekivala povratnu informaciju u
tekstualnom obliku. Poruku sam dobila na drugačiji način. Kada sam se
vratila u sobu i Lissine misli, upravo sam pogodila vrijeme kad joj se
oglasio mobitel. Christian je otišao, a moju je poruku pročitala s
pokajničkim smiješkom. Odgovor je došao kroz vezu. Znala je da gledam.
Sorry, Rose. To je rizik koji moram preuzeti. Učinit ću to.
Tu noć sam se okretala i bacala, još uvijek ljuta zbog toga što Lissa i
Christian namjeravaju učiniti. Mislila sam da nikada neću zaspati, ali kad
mi se u snu pojavio Adrian, bilo mi je jasno da je iscrpljenost mog tijela
pobijedila uznemirenost mojih misli.
131
»Las Vegas ?« pitala sam.
Adrianovi snovi uvijek su se događali na različitim mjestima koje je on
birao. Noćas smo stajali na Stripu, blizu mjesta gdje smo se Eddie i ja
našli s njim i Lissom u MGM Grandu. U tami su sjala jarka svjetla i
neonke hotela i restorana, ali sve je bilo jezivo tiho u usporedbi sa
stvarnošću. Adrian nije u san doveo aute i ljude iz pravog Vegasa. Činio
se kao grad duhova. Nasmiješio se naslanjajući se na stup prekriven
plakatima koncerata i ostalih usluga.
»Pa, kad već nismo imali prilike uživati dok smo bili tamo.«
»Istina.« Stajala sam dva metra dalje i prekrižila ruke preko prsiju. Imala
sam na sebi traperice i majicu kratkih rukava, kao i svoj nazar. Adrian je
očito odlučio ne odijevati me večeras, na čemu sam mu bila zahvalna.
Mogla sam završiti kao one morojske plesačice u perju i šljokicama.
»Mislila sam da me izbjegavaš.« Još uvijek nisam bila sigurna kako stoji
naša veza, bez obzira na njegovo neozbiljno ponašanje u Witching Houru.
Uzdahnuo je.
»Nisam to ja izabrao, mala dhampirice. Čuvari daju sve od sebe kako bi te
izolirali. Dobro, na neki način.«
»Christian se ranije uspio prikrasti i razgovarati sa mnom«, rekla sam
nadajući se da ćemo izbjeći temu koja je morala biti u Adrianovoj glavi:
kako sam riskirala živote spašavajući bivšeg dečka. »Pokušat će Lissu
naučiti kako da probode strigoja.«
Čekala sam da se Adrian pridruži mom bijesu, ali činio se opušten i
zajedljiv kao inače.
»Nisam iznenađen što ona želi pokušati. Ono što me iznenađuje je to što
je on zapravo pristao pomoći joj u vezi neke lude teorije.«
»Pa, dovoljno je luda da ga privuče... i očito može nadvladati njihovu
mržnju u posljednje vrijeme.«
Adrian je nagnuo glavu i nekoliko pramenova mu je prekrilo oči. Zgrada s
plavim neonskim palmama bacala mu je na lice jeziv sjaj dok me je
znalački gledao.
»Daj, oboje znamo zašto to čini.«
»Zato što misli da ga njegova skupina koju je nakon završetka škole
stvorio s Jill i Mijom kvalificira dovoljno da to predaje?«
»Zato što mu je to dobar izgovor da bude pored nje, bez da izgleda kao da
je prvi popustio. Na taj način i dalje će se činiti muževnim.«
Malo sam se pomaknula kako mi svjetlo reklame za automate ne bi
bliještalo u oči.
»To je smiješno.« Naročito onaj dio o tome da je Christian bio muževan.
132
»Dečki rade smiješne stvari radi ljubavi.« Adrian je posegnuo u džep i
izvadio kutiju cigareta. »Znaš li koliko jako želim sada zapaliti? Ipak,
patim, Rose. Radi tebe.«
»Nemoj mi sad postati romantičan«, upozorila sam ga pokušavajući
sakriti smiješak. »Nemamo vremena za to, ne dok se moja najbolja
prijateljica sprema u lov na čudovišta.«
»Da, ali kako bi ga ona uopće pronašla? To je, recimo, problem.« Adrian
nije trebao objasniti ovo »ga«.
»Istina«, priznala sam.
»Osim toga, još nije uspjela začarati kolac i, dok to ne uspije, sve kung-fu
vještine svijeta neće biti važne.«
»Čuvari ne uče kung-fu. I kako znaš za kolac?«
»Nekoliko puta me tražila pomoć«, objasnio je.
»Oh. Nisam to znala.«
»Pa, nekako si bila zauzeta. Nisi čak ni pomislila na svog jadnog dečka
koji vene.«
Zbog svih svojih obaveza nisam puno vremena provodila u Lissinoj glavi,
samo koliko mi je bilo dovoljno da provjerim kako je.
»Ej, radije bih izabrala tebe nego papirologiju svaki dan.« Toliko sam se
bojala da će Adrian nakon Vegasa biti bijesan na mene, a ipak, evo ga
ovdje, veseo i zaigran. Malo previše veseo. Htjela sam da se koncentrira
na nastali problem. »Što ti misliš o Lissi i amajlijama? Misliš da će
uskoro uspjeti?«
Adrian se odsutno igrao cigaretama, a ja sam bila na rubu iskušenja da mu
kažem da zapali jednu. Naposljetku, ipak je ovo njegov san.
»Nejasno. Nisam shvatio amajlije isto kao ona. Čudno je što su tu i drugi
elementi... to otežava upravljanje duhom.«
»Je 1' joj svejedno pomažeš?« sumnjičavo sam pitala.
Zabavljajući se, odmahnuo je glavom.
»Što ti misliš?«
Oklijevala sam.
»Pa... ne znam. Pomažeš joj u većini toga kao i oko duha, ali ako joj
pomažeš i oko ovoga, to bi značilo...«
»... da pomažem Dimitriju?«
Kimnula sam ne usuđujući se objašnjavati.
»Ne«, konačno je rekao Adrian. »Ne pomažem joj jer jednostavno ne
znam kako.« Odahnula sam od olakšanja.
»Stvarno mi je žao«, rekla sam mu. »Zbog svega... zbog toga što sam
lagala o tome gdje sam i što radim. To nije bilo u redu. I ne razumijem...
pa, ne kužim zašto si tako ljubazan prema meni.«
133
»Trebam biti zao?« Namignuo je. »Na to se pališ?«
»Ne! Naravno da ne. Ali, hoću reći, bio si tako ljut kad si došao u Vegas i
saznao što se događa. Mislila sam... ne znam. Mislila sam da me mrziš.«
Razigranost je nestala iz njega. Prišao mi je i položio ruku na moje rame.
Njegove tamne zelene oči bile su smrtno ozbiljne.
»Rose, ništa na ovom svijetu ne može me natjerati da te mrzim.«
»Čak ni pokušaj da svog bivšeg dečka vratim iz mrtvih?«
Adrian se držao za mene i, čak i u snu, mogla sam osjetiti miris njegove
kože i kolonjske.
»O. K., bit ću iskren. Da Belikov sada hoda okolo živ kao i prije? Bilo bi
nekih problema. Ne želim misliti što bi se dogodilo s nama da... ovaj, nije
se vrijedno s tim zamarati. On nije ovdje.«
»Ipak... još uvijek želim da mi uspijemo«, rekla sam blago. »Još uvijek
bih željela pokušati, čak i da se on vrati. Teško mi je pustiti nekoga do
koga mi je stalo.«
»Znam. Ono što si napravila, napravila si iz ljubavi. Ne mogu zbog toga
biti ljut. Bio sam glup, ali takva je ljubav. Imaš li pojma što bih ja učinio
za tebe? Da te zaštitim?«
»Adriane...«
Nisam ga mogla pogledati u oči. Odjednom sam se osjećala nedostojnom.
Tako sam ga lako podcijenila. Jedino što sam mogla učiniti je nasloniti
glavu na njegova prsa i pustiti ga da me zagrli.
»Oprosti.«
»Treba ti biti žao što si lagala«, rekao je i dao mi poljubac u čelo. »Ne
treba ti biti žao što si ga voljela. To je dio tebe, ono što moraš zaboraviti,
da, ali još je uvijek i ono što te učinilo ovakvom kakva jesi.«
Ono što moraš zaboraviti...
Adrian je bio u pravu, a to je bilo prokleto teško priznati. Imala sam
priliku. Riskirala sam kako bih spasila Dimitrija i podbacila. Lissa neće
ništa postići s kolcem, što znači da stvarno moram tretirati Dimitrija kao i
svi drugi: bio je mrtav. Moram krenuti dalje.
»Prokletstvo«, promrmljala sam.
»Što?« pitao je Adrian.
»Mrzim kada si ti onaj razuman. To je moj posao.«
»Rose«, rekao je prisiljavajući se ostati ozbiljan, »mogu pronaći puno
riječi koje te opisuju, seksi i vatrena na vrhu su liste. Ali, znaš li što nije
na listi ? Razumna.«
Smijala sam se.
»O. K., dobro, onda je moj posao biti ona manje luda.« Razmišljao je.
»To prihvaćam.«
134
Primaknula sam svoje usne njegovim i, iako je u našoj vezi bilo još nekih
trzavica, u našem poljupcu nije bilo nikakve nesigurnosti. Ljubljenje u
snu bilo je isto kao i u stvarnosti.
Između nas procvala je vrućina i osjetila sam kako uzbuđenje prožima
cijelo moje tijelo. Pustio mi je ruke i obujmio me oko struka te me
privukao bliže. Shvatila sam da je ovo vrijeme da počnem vjerovati u ono
što sam govorila. Život je išao dalje. Dimitrija nema, a s Adrianom bih
stvarno mogla imati nešto, barem dok me posao ne udalji. Naravno, u
slučaju da ću imati posao. Zapravo, ako me Hans zadrži ovdje u uredu i
Adrian nastavi ljenčariti, bit ćemo skupa zauvijek.
Adrian i ja smo se dugo ljubili približavajući se sve više i više. Na kraju
sam ja prestala. Ako se seksaš u snu, znači li to da si stvarno to napravio?
Nisam znala i sigurno nisam namjeravala saznati. Još uvijek nisam bila
spremna. Koraknula sam korak unazad i Adrian je shvatio.
»Potraži me kada budeš slobodna.«
»Nadam se uskoro«, rekla sam. »Čuvari me ne mogu kažnjavati
zauvijek.«
Adrian je djelovao skeptično, ali je pustio da se san rastopi bez drugih
komentara. Vratila sam se u svoj krevet i u svoje snove.
Jedino što me zaustavilo u tome da idući dan ne odem presresti Lissu i
Christiana dok su se rano ujutro nalazili u predvorju, bilo je to što me
Hans pozvao na posao ranije. Zadužio me za rješavanje papirologije, u
podrumu, dovoljno ironično, ostavljajući me da arhiviram i da se pržim
zbog Lisse i Christiana dok ih promatram kroz vezu. Smatrala sam to
potvrdom svoje vještine obavljanja više stvari istovremeno; uspijevala
sam slagati papire po abecedi i špijunirati u isto vrijeme.
Ipak je moje promatranje prekinuto kad sam začula glas:
»Nisam mislio da ću te ovdje vidjeti.«
Izašla sam iz Lissine glave i digla pogled s papirologije. Ispred mene
stajao je Mikhail. Zbog komplikacija koje su nastale tijekom incidenta s
Viktorom, skoro sam zaboravila Mikhailovu upetljanost u naš »bijeg«.
Spustila sam papire i lagano mu se nasmiješila.
»Da, sudbina bira čudne načine, ha? Sada me žele ovdje.«
»Upravo tako. Čuo sam da si u velikoj nevolji.«
Moj smiješak pretvorio se u grimasu.
»Pričaj mi.« Pogledala sam okolo iako sam znala da smo sami. » Ti nisi
upao u nikakve nevolje, zar ne?«
Odmahnuo je glavom.
»Nitko ne zna što sam učinio.«
135
»Dobro.« Bar je jedna osoba tijekom ovog debakla ostala čista. Ne znam
bih li se mogla nositi s krivnjom da su ga uhvatili.
Mikhail je kleknuo kako bi nam oči bile u istoj razini, a ruke je stavio na
stol za kojim sam radila.
»Je li bilo uspješno? Je li vrijedilo?«
»Teško pitanje.« Podigao je obrvu.
»Dogodile su se... neke neuspješne stvari. Ali, saznali smo ono što smo
željeli znati, ili, ovaj, mislimo da jesmo.«
Stao mu je dah.
»Kako povratiti strigoja?«
»Pretpostavljam. Ako nam je naš izvor govorio istinu, onda da. Samo, ako
i jest tako... pa, nije to baš lako izvedivo. Zapravo, skoro je nemoguće.«
»O čemu je riječ?«
Oklijevala sam. Mikhail nam je pomogao, ali nije bio u mojem krugu
pouzdanih. Čak i sada sam vidjela onaj opsjednuti pogled u njegovim
očima, isti koji sam vidjela ranije. Još uvijek ga je mučilo što je izgubio
osobu koju je volio. Vjerojatno će ga to uvijek mučiti. Hoću li napraviti
više štete nego koristi ako mu kažem ono što sam saznala? Hoće li ga ta
kratkotrajna nada još više povrijediti?
Na kraju sam mu odlučila reći. Čak i kada bi rekao ostalima, a mislim da
neće, vjerojatno bi ga većina ismijala. Ne bi bilo nikakve štete. Problemi
bi nastali kada bi nekome rekao za Viktora i Roberta, ali zapravo mu i
nisam trebala spomenuti njihovu umiješanost. Za razliku od Christiana,
njemu očito nije palo na pamet da su tako veliku stvar, glavnu vijest u
morojskom svijetu, kao što je upad u zatvor, mogli izvesti tinejdžeri
kojima je pomogao da se iskradu. Mikhail vjerojatno nije mislio ni na što
osim na spašavanje svoje Šonje.
»Potreban je korisnik duha«, objasnila sam mu. »Koji ima začarani kolac,
i onda on... ili ona... mora probosti strigoja.«
»Duh...« Taj element još je uvijek bio nepoznat većini moroja i dhampira,
ali ne i njemu. »Poput Šonje. Znam da bi ih duh, navodno, trebao činiti
još privlačnijima... ali ona ga nikada nije trebala. Bila je prekrasna sama
po sebi.« Kao i uvijek, Mikhailovo lice poprimilo je onaj isti tužan izgled
koji je imao uvijek kada je bila riječ o gospođici Karp. Otkad sam ga
upoznala, nikada ga nisam vidjela uistinu sretnog pa sam pomislila kako
bi izgledao poprilično dobro kada bi se iskreno nasmijao. Odjednom se
činilo da mu je neugodno zbog njegove romantičnosti te se vratio poslu.
»Koji bi korisnik duha mogao probosti strigoja?«
»Ni jedan«, rekla sam bezlično. »Lissa Dragomir i Adrian Ivaškov jedina
su dva korisnika duha koje znam, dobro, izuzmemo li Avery Lazar.«
136
Oksanu i Roberta nisam htjela spominjati. »Nijedan od njih nije dovoljno
vješt kako bi to učinio, to znaš kao i ja. A Adrian uopće nije
zainteresiran.«
Mikhail je bio oštrouman i čuo je ono što nisam rekla naglas.
»Ali, Lissa jest?«
»Da«, priznala sam. »Ali, trebale bi joj godine da nauči kako se to radi. A
posljednja je od svoje obitelji. Ne možemo toliko riskirati.«
Istinitost mojih riječi ga je šokirala i nisam se mogla suzdržati da ne
podijelim s njim njegovu bol i razočaranje. Poput mene, ulagao je puno
nade u ovaj zadnji pokušaj ponovnog sjedinjenja sa svojom ljubavi.
Upravo sam mu potvrdila da je moguće... a ipak nemoguće. Mislim da bi
nam oboma bilo puno lakše da je ispalo kako je ovo sve prijevara.
Uzdahnuo je i ustao.
»Pa... cijenim što si išla to istražiti. Žao mi je što si bezrazložno
kažnjena.« Slegnula sam ramenima.
»U redu je. Vrijedilo je.«
»Nadam se...« oklijevao je. »Nadam se da će uskoro završiti i da neće biti
posljedica.«
»Kakvih posljedica?« oštro sam pitala čuvši prizvuk u njegovu glasu.
»Samo... ovaj, čuvari koji se ogluše na zapovijedi ponekad se suočavaju s
dugim kaznama.«
»Oh. To.« Mislio je na moj stalni strah da ću završiti kao činovnik u
uredu. Pokušala sam glumiti opuštenost i ne pokazati koliko me stvarno
plaši ta mogućnost. »Sigurno je Hans blefirao. Hoću reći, zar bi me
stvarno natjerao da radim ovo zauvijek samo zbog toga što sam pobjegla
i...«
Zastala sam otvorenih usta, kad se pojavio znalački bljesak u
Mikhailovim očima. Već davno sam čula kako je pokušao pronaći
gospođicu Karp, ali do sada mi još nije palo na pamet ništa više vezano uz
to. Nitko mu nije zaboravio potjeru. Sigurno je otišao sam, prekršio
protokol i potišteno se vratio nakon što je odustao od traženja. Bio je u
istim problemima kao i ja zbog toga što sam otišla i nestala u akciji.
»To je...« progutala sam knedlu. »Jesi li zbog toga... zbog toga sada radiš
ovdje dolje u podrumu?«
Mikhail nije odgovorio na pitanje. Umjesto toga, spustio je pogled lagano
se smiješeći i pogledao prema hrpi mojih papira.
»F dolazi prije L«, rekao je prije nego što se okrenuo i otišao.
»K vragu«, promrmljala sam i pogledala dolje. Bio je u pravu. Izgleda da
baš i ne mogu sortirati po abecednom redu dok promatram Lissu. Ipak,
kad sam ostala sama, to me nije spriječilo da se ponovno vratim u njezinu
137
glavu. Željela sam znati što radi... i nisam željela razmišljati o tome kako
ovo što sam ja učinila možda čuvarima izgleda gore od onoga što je
učinio Mikhail. Ili o tome kako bi slična, ili gora, kazna mogla mene
čekati.
Lissa i Christian nalazili su se u hotelu blizu sveučilišnog kampusa.
Sredina vampirskog dana značila je večer na ljudskom sveučilištu. Lissin
obilazak neće početi prije njihova jutra sljedeći dan, što je značilo kako
sada mora provesti vrijeme u hotelu i pokušati se prilagoditi ljudskom
rasporedu.
Lissini »novi« čuvari Serena i Grant bili su s njom, zajedno s još troje
čuvara ekstra koje je poslala kraljica. Tatiana je dopustila da ide i
Christian i nije se bunila ni približno koliko je Lissa mislila da hoće, što
me natjeralo da se zapitam je li kraljica toliko grozna koliko sam oduvijek
vjerovala.
Priscilla Voda, bliska kraljičina savjetnica koju smo obje voljele, i Lissa i
ja, također je bila u Lissinoj pratnji dok su razgledavali školu. Dva
dodatna čuvara bili su s Priscillom; treći je bio s Christianom. Večerali su
svi zajedno kao grupa i povukli se u svoje sobe. Serena je bila s Lissom u
sobi, dok je Grant čuvao stražu ispred vrata. Promatranje svega toga u
meni je izazvalo tjeskobu. Čuvanje u paru, to je bilo ono za što sam
trenirala cijeli život. Ono što sam očekivala cijeli život, da ću se posvetiti
Lissi čuvajući je u paru.
Serena je bila savršen primjer čuvarske ravnodušnosti, bila je tamo, a opet
kao da nije bila pokraj Lisse dok je spremala odjeću u ormar. Začuvši
kucanje na vratima, Serena se odmah bacila u akciju. Kolac joj je bio u
ruci i krenula je prema vratima i pogledala kroz špijunku. Nisam mogla
odoljeti a da se ne divim brzini njezine reakcije iako je dio mene vjerovao
da nitko nikad ne bi mogao čuvati Lissu bolje od mene.
»Ostani otraga«, rekla je Lissi.
Trenutak kasnije, napetost u Sereni malo je popustila i otvorila je vrata.
Ispred je stajao Grant pored kojeg je bio Christian.
»Došao te vidjeti«, rekao je Grant kao da to nije očito.
Lissa je kimnula.
»Aha. Uđi.«
Kad se Grant odmaknuo, Christian je ušao unutra. Christian je uputio
Lissi značajan pogled kimnuvši prema Sereni.
»Ej, ovaj, možeš li nas ostaviti same?« Čim je to izgovorila, Lissa se
zarumenila. »Hoću reći... trebamo samo... trebamo razgovarati o nekim
stvarima, to je sve.«
138
Serenino lice bilo je skoro neutralno, ali bilo je jasno da misli kako će tu
biti više od razgovora. Tinejdžerski spojevi nisu bili vruć trač u
morojskom svijetu, ali Lissa, zbog svoje popularnosti, uvijek je više
privlačila pažnju svojim ljubavnim vezama. Serena je vjerojatno znala da
su Christian i Lissa hodali i prekinuli. Što se nje tiče, možda su sada
ponovno bili zajedno. To što ga je Lissa pozvala na ovaj put, zasigurno je
potkrijepilo tu tvrdnju.
Serena je oprezno pogledavala okolo. Održati ravnotežu između zaštite i
privatnosti uvijek je bilo teško kad se radilo o morojima i čuvarima, a
hotelske sobe poput ove to su još više otežavale. Da su se ravnali prema
vampirskom rasporedu, što bi značilo da svi spavaju dok je vani sunce,
nisam sumnjala da bi Serena izašla u hodnik s Grantom. Međutim, vani je
bio mrak, a čak i prozor na petom katu mogao bi namamiti strigoja.
Serena nije bila oduševljena što mora zanemariti svoje novo zaduženje.
Lissin hotelski apartman imao je veliki boravak i prostor za rad, koji je
graničio sa spavaonicom u koju se ulazilo kroz francuska vrata od
pjeskarenog stakla. Serena je kimnula prema tim vratima.
»Kako bi bilo da jednostavno odem tamo?« Pametna ideja. Omogućila bi
joj privatnost, a još uvijek bi bila blizu. Odjednom je Serena shvatila ono
što se podrazumijevalo te se ona zarumenila. »Hoću reći... osim ako vi ne
želite ići tamo, a ja...«
»Ne«, rekla je Lissa dok joj je postajalo sve neugodnije. »To je u redu. Mi
ćemo ostati ovdje. Samo ćemo razgovarati.«
Nisam bila sigurna kome je to bilo namijenjeno, Sereni ili Christianu.
Serena je kimnula i nestala s knjigom u spavaćoj sobi, što me jezivo
podsjetilo na Dimitrija. Zatvorila je vrata. Lissa nije bila sigurna koliko se
čuju zvukovi, stoga je upalila TV.
»Bože, ovo je bilo očajno«, gunđala je.
Christian je izgledao potpuno opušteno dok se naslanjao na zid. Nije bio
tip koji je patio od formalnosti, ali se ranije dotjerao za večeru i još je
uvijek bio u toj odjeći. Dobro mu je stajalo, bez obzira na to što se uvijek
žalio.
»Zašto?«
»Zato što ona misli da ćemo mi, misli da ćemo, ovaj, znaš.«
»Pa? Čemu panika?«
Lissa je okrenula očima.
»Ti si muško. Naravno da je tebe baš briga.«
»Ej, pa nije da nismo. Osim toga, bolje da misli to, nego da zna istinu.«
Spominjanje njihova seksualnog života pobudilo je mnogo osjećaja,
neugodu, ljutnju i požudu, ali odbijala je to pokazati.
139
»Dobro. Prijeđimo na stvar već jednom. Čeka nas veliki dan, a san će nam
ionako biti loš. Gdje ćemo početi? Da odem po kolac?«
»Još nema potrebe. Trebali bismo prvo vježbati neke osnovne obrambene
pokrete.«
Uspravio se, krenuo prema sredini prostorije i maknuo stolić s puta.
Časna riječ, u drugačijim okolnostima gledati ovo dvoje kako pokušavaju
trenirati borbene pokrete sami, bilo bi urnebesno.
»O. K.«, rekao je. »Znači, već znaš kako udarati.«
»Molim? Ne znam!« Skamenio se.
»Pa udarila si Reeda Lazara. Rose je to spomenula, otprilike, jedno sto
puta. Nikad nije bila tako ponosna.«
»Udarila sam jednu osobu,jednom u životu«, naglasila je. »I Rose mi je
davala upute. Ne znam bih li to mogla ponoviti.«
Christian je kimnuo pomalo razočaran, ne zbog njezinih vještina, nego
zbog toga što je imao nestrpljivu narav i želio je odmah uskočiti u žestoku
borbu. Ipak, dok je pokazivao osnove udaranja rukom i nogom, pokazao
se kao iznenađujuće strpljiv učitelj. Bilo je tu puno pokreta koje je
zapravo pokupio od mene.
Bio je pristojan student. Je li bio na čuvarskom nivou? Ne. Ni blizu. A
Lissa? Bila je pametna i sposobna, ali nije imala žicu za borbu, bez obzira
na to koliko je htjela pomoći. To što je udarila Reeda Lazara bilo je
prekrasno, ali nije izgledalo kao nešto što bi za nju postalo prirodno. Na
sreću, Christian je krenuo s jednostavnim izbjegavanjem i proučavanjem
protivnika. Lissa je tek bila početnica, ali je obećavala. Christian je, čini
se, to pripisao svojim trenerskim vještinama, ali sam oduvijek mislila
kako korisnici duha imaju nekakav natprirodan instinkt u vezi toga što bi
drugi mogli sljedeće učiniti. Ipak, sumnjam da bi to upalilo sa strigojem.
Nakon toga Christian se konačno vratio na napad i tada je sve otišlo
nizbrdo.
U Lissinoj nježnoj, iscjeljiteljskoj prirodi nije bilo mjesta nasilju, stoga je
odbijala zamahnuti punom snagom jer se bojala da će ga ozlijediti. Kada
je shvatio što se događa, njegov zajedljiv temperament polako je počeo
bujati.
»Daj! Ne suzdržavaj se.«
»Ne suzdržavam se«, protestirala je udarivši ga u prsa, zbog čega se nije
ni promeškoljio.
Nervozno je prošao rukom kroz kosu.
»Suzdržavaš se! Vidio sam da jače lupaš po vratima nego što mene
udaraš.«
»To je smiješna usporedba.«
140
»I«, dodao je, »ne ciljaš mi u lice.«
»Ne želim da ti ostane trag!«
»Pa, zahvaljujući tempu kojim mi idemo, ne postoji opasnost od toga«,
promrmljao je. »Osim toga, možeš to iscijeliti.«
Zabavljalo me njihovo prepiranje, ali nije mi se svidjelo usputno
spominjanje duha. Još uvijek se nisam riješila krivnje zbog dugoročne
štete koju je mogao uzrokovati onaj upad u zatvor.
Posegnuvši naprijed, Christian ju je zgrabio za zglob i povukao prema
sebi. Obujmio je njezine prste svojom drugom rukom i polako joj pokazao
kako udariti prema gore vukući njezinu ruku prema svom licu. Bio je
koncentriraniji na pokazivanje tehnike pokreta, tako da ga je ruka samo
očešala.
»Vidiš? Luk prema gore. Udari točno tu. Nemoj se bojati udariti me.«
»Nije tako jednostavno...«
Njezino suprotstavljanje je prestalo i odjednom su oboje postali svjesni
situacije u kojoj su se nalazili. Između njih skoro da i nije bilo prostora, a
njegovi su prsti još uvijek bili omotani oko njezina zgloba. Lissa ih je
osjećala kao toplinu na svojoj koži i elektricitet joj se širio po cijelom
tijelu. Zrak između njih činio se gust i težak, kao da bi ih mogao omotati i
spojiti. Zbog Christianovih raširenih očiju i naglog udaha, bila sam se
voljna kladiti da se u njemu dogodila slična reakcija zbog blizine njezina
tijela.
Došao je k sebi i naglo pustio njezinu ruku te odstupio.
»Dakle«, grubo je rekao iako je još uvijek bio vidljivo nervozan zbog
blizine, »izgleda da nisi ozbiljna u namjeri da pomogneš Rose.«
To je upalilo. Bez obzira na seksualnu napetost, taj je komentar u Lissi
potpalio ljutnju. Stisnula je šaku i uhvatila Christiana nespremnog kad je
zamahnula i opalila ga u lice. Udarac nije bio lijep kao onda kad je udarila
Reeda, ali jako ga je pogodio. Nažalost, tijekom pokreta izgubila je
ravnotežu i posrnula prema njemu. Zajedno su pali, udarili u pod i pritom
srušili stolić i lampu u blizini. Lampa je udarila u rub stola i razbila se.
U međuvremenu, Lissa je završila na Christianu. Njegove ruke su je
instinktivno obgrlile i, ako je ranije prostor između njih bio sužen, sada
nije ni postojao. Gledali su jedno drugome u oči i Lissino srce je snažno
udaralo. Taj mučan osjećaj elektriciteta ponovno ih je okružio i činilo se
da se njezin cijeli svijet usredotočio na njegove usne. Obje, i ona i ja,
kasnije smo se pitale bi li se bili poljubili da u sobu nije uletjela Serena.
Bila je u stanju pripravnosti, tijelo joj je bilo napeto i, s kolcem u ruci,
činila se spremnom suočiti se s vojskom strigoja. Žurno je uletjela i naglo
stala kad je vidjela scenu ispred sebe: ono što se činilo kao romantična
MIN@
141
predigra. Priznajem, bila je malo čudna, što zbog razbijene lampe, što
zbog crvene otekline na Christianovu licu. Bilo je poprilično neugodno
svima, a Serenin napadački stav pretvorio se u zbunjenost.
»Oh«, nesigurno je rekla. »Sorry.«
Neugodnost je preplavila Lissu te je počela zamjerati samoj sebi što je
Christian toliko utjecao na nju. Ipak, bila je bijesna na njega. Naglo se
odmaknula i sjela, a u tom svom uzbuđenom stanju osjećala je da mora
pojasniti kako se ovdje nije događalo ništa romantično.
»Ovo nije... nije to što misliš«, zamuckivala je gledajući posvuda osim u
Christiana koji je pokušavao ustati, a činio se jednako ponižen kao i Lissa.
»Borili smo se. Hoću reći, vježbali smo se boriti. Želim se naučiti braniti
od strigoja. I napadati ih. I probadati ih kolcima. Tako da mi je Christian
na neki način pomagao, to je sve.«
Bilo je nešto slatko u tom njezinu brbljanju i dražesno me podsjetilo na
Jill.
Serena se vidno opustila i usavršavala ono bezizražajno lice koje je bilo
tipično za čuvare. Bilo je jasno da je ovo zabavlja.
»Pa«, rekla je, »ne izgleda kao da vam baš dobro ide.«
Christian se naljutio dok je prelazio rukom po svom ozlijeđenom obrazu.
»Hej! Ide nam dobro. Ja sam je to naučio.«
Serena je još uvijek mislila da je to smiješno, ali ozbiljan i zamišljen
bljesak počeo joj se stvarati u očima.
»Čini se da je to imalo više veze sa srećom.« Oklijevala je kao da je na
granici velike odluke. Napokon je rekla: »Gledajte, ako ste ozbiljni u vezi
toga, onda to morate učiti na pravi način. Ja ću vam pokazati.«
Nema šanse!
Stvarno sam bila na rubu odluke da pobjegnem s dvora i stopiram do
Lehigha kako bih im zapravo pokazala kako treba udariti, Serena bi
služila kao primjer, kada me nešto trgnulo od Lisse i vratilo u vlastitu
stvarnost. Hans.
Na usnama mi je titrao sarkastičan pozdrav, ali nije mi pružio priliku.
»Zaboravi papire i slijedi me. Pozvana si.«
»Ja, što?« Totalno neočekivano. »Pozvana gdje?«
Bio je namrgođen.
»Kod kraljice.«
»Vraga možeš«, rekla sam naglas.
»Ne, ne možeš«, rekla je Lissa, a izraz njezina lica odgovarao je mojoj
nevjerici. »Znam da si učio boriti se pomoću vatre, ali nikada nisi
probadao.«
Christianovo lice bilo je čvrsto.
»Jesam, malo. I mogu naučiti još više. Mia ima ovdje neke prijatelje,
čuvare koji je uče kako se fizički boriti i ja sam isto naučio nešto od
toga.«
Pomisao na njega i Miju kako rade zajedno nije baš poboljšala Lissino
mišljenje.
»Ovdje si jedva tjedan dana! Zvučiš kao da si trenirao godinama s nekim
stručnjakom.«
»Bolje išta nego ništa«, rekao je. »A gdje drugdje ćeš ti naučiti? Od
Rose?«
Lissin bijes i nevjerica malo su oslabili.
»Ne«, priznala je. »Nikada. Zapravo, da me Rose ulovi, spriječila bi me u
tome.«
Prokleto jasno da bi. Zapravo, usprkos preprekama i osoblju koje me
držalo dalje od nje, bila sam u iskušenju da istog trenutka odmarširam
tamo.
129
»Onda ti je ovo prilika«, rekao je. Glas mu se promijenio. »Gle, znam da
situacija između nas nije... baš dobra, ali to nije važno ako želiš to naučiti.
Reci Tatiani da me želiš voditi u Lehigh. Neće joj se svidjeti, ali dopustit
će ti. U slobodno vrijeme ja ću ti pokazati što znam. Onda kad se vratimo,
odvest ću te kod Mije i njezinih prijatelja.«
Lissa je zadrhtala.
»Kad bi Rose znala...«
»Zbog toga i moramo početi dok nisi na dvoru. Ona će biti predaleko da
bi išta poduzela.«
O, dragi bože. Dala bih ja njima lekciju o borbi, počevši sa šakom u
Christianovo lice.
»A kad se vratimo?« pitala je Lissa. »Saznat će. To je neizbježno, zbog
veze.« Slegnuo je ramenima.
»Bude li još zadužena za vrtlarenje, moći ćemo se izvući. Hoću reći, znat
će, ali se neće moći petljati. Puno.«
»Možda to neće biti dovoljno«, rekla je Lissa uzdahnuvši. »Rose je bila u
pravu u vezi s tim, ne mogu očekivati naučiti u nekoliko tjedana ono za
što su njoj trebale godine.«
Tjedni ? To je bio vremenski rok za ovo ?
»Moraš probati«, rekao je skoro nježno. Skoro.
»Zašto si toliko zainteresiran za ovo?« sumnjičavo ga je pitala Lissa.
»Zašto ti je toliko stalo da vratimo Dimitrija? Mislim, znam da ti je bio
drag, ali nemaš istu motivaciju kao Rose.«
»Bio je dobar tip«, rekao je Christian. »A, ako postoji način da ga
ponovno pretvorimo u dhampira? Da, to bi bilo savršeno. Ali, ne radi se
samo o tome... ili samo o njemu. Ako postoji način da spasimo sve
strigoje, to bi promijenilo naš svijet. Hoću reći, nije da zapaljenje strigoja
nije cool nakon njihovih ubijajućih pohoda, ali kada bismo u startu
zaustavili te pohode? To je ključ našeg spasa. Spasa svih nas.«
Lissa je trenutak ostala bez riječi. Christian je govorio strastveno i iz
njega je isijavala nada koju ona nije očekivala. Bilo je... dirljivo.
Iskoristio je prednost zbog njezine tišine.
»Osim toga, ne zna se što bi napravila bez ikakvih uputa. I ja bih volio
smanjiti rizik od tvoje smrti jer, čak i ako Rose ne želi sebi priznati, znam
da ćeš ustrajati u ovome.«
Lissa je ponovno šutjela razmišljajući o situaciji. Osluškivala sam njezine
misli i nije mi se svidjelo to što sam čula.
»Krećemo u šest«, na kraju je rekla. »Možemo se naći dolje u pola šest?«
Tatiana sigurno neće biti oduševljena novim izborom gosta, ali Lissa je
bila poprilično sigurna da ujutro može odraditi malo nagovaranja.
130
Kimnuo je glavom.
»Bit ću tamo.«
Ponovno u svojoj sobi, bila sam potpuno užasnuta. Lissa se spremala
pokušati naučiti kako probosti strigoja, iza mojih leđa, i Christiana je
izabrala da joj pomogne. To dvoje reži jedno na drugo od prekida. Trebala
sam biti sretna što ih njihovo skrivanje od mene ponovno spaja, ali nisam.
Bila sam bijesna.
Razmišljala sam o svojim mogućnostima. Zgrade u kojima smo boravile
Lissa i ja nisu imale onakav tip recepcije s osiguranjem za vrijeme
zabrane izlaska, ali je osoblje ovdje dobilo upute kako odmah moraju
dojaviti čuvarima svako moje druženje. Hans mi je također rekao da se do
daljnjeg držim podalje od Lisse. Malo sam razmišljala o tome, smatrajući
da bi možda vrijedilo otići do Lissine sobe iako će me nakon toga Hans
još gore kazniti, a onda sam na kraju ipak smislila alternativni plan. Bilo
je kasno, ali ne previše kasno, i uputila sam se u susjednu sobu. Pokucala
sam na vrata i nadala se da je moja susjeda još budna.
Bila je dhampirica mojih godina, nedavno je diplomirala u drugoj školi. Ja
nisam imala mobitel, a nešto ranije danas vidjela sam nju kako razgovara
na mobitel. Nekoliko trenutaka kasnije otvorila je vrata i, nasreću, nije se
činilo kao da je bila u krevetu.
»Ej«, rekla je razumljivo iznenađena.
»Ej, mogu li poslati poruku s tvog mobitela?«
Nisam joj htjela zaposjesti mobitel pozivom, a osim toga, Lissa bi mi
mogla spustiti slušalicu. Moja je susjeda slegnula ramenima, ušla u sobu i
donijela mi mobitel. Lissin broj znala sam napamet i poslala sam joj
sljedeću poruku:
Znam što se spremaš učiniti i to je LOŠA ideja. Kad vas dohvatim, isprašit
ću vam guzice.
Mobitel sam vratila vlasnici.
»Hvala. Ako netko vrati poruku, možeš li mi javiti?«
Rekla mi je da hoće, ali nisam očekivala povratnu informaciju u
tekstualnom obliku. Poruku sam dobila na drugačiji način. Kada sam se
vratila u sobu i Lissine misli, upravo sam pogodila vrijeme kad joj se
oglasio mobitel. Christian je otišao, a moju je poruku pročitala s
pokajničkim smiješkom. Odgovor je došao kroz vezu. Znala je da gledam.
Sorry, Rose. To je rizik koji moram preuzeti. Učinit ću to.
Tu noć sam se okretala i bacala, još uvijek ljuta zbog toga što Lissa i
Christian namjeravaju učiniti. Mislila sam da nikada neću zaspati, ali kad
mi se u snu pojavio Adrian, bilo mi je jasno da je iscrpljenost mog tijela
pobijedila uznemirenost mojih misli.
131
»Las Vegas ?« pitala sam.
Adrianovi snovi uvijek su se događali na različitim mjestima koje je on
birao. Noćas smo stajali na Stripu, blizu mjesta gdje smo se Eddie i ja
našli s njim i Lissom u MGM Grandu. U tami su sjala jarka svjetla i
neonke hotela i restorana, ali sve je bilo jezivo tiho u usporedbi sa
stvarnošću. Adrian nije u san doveo aute i ljude iz pravog Vegasa. Činio
se kao grad duhova. Nasmiješio se naslanjajući se na stup prekriven
plakatima koncerata i ostalih usluga.
»Pa, kad već nismo imali prilike uživati dok smo bili tamo.«
»Istina.« Stajala sam dva metra dalje i prekrižila ruke preko prsiju. Imala
sam na sebi traperice i majicu kratkih rukava, kao i svoj nazar. Adrian je
očito odlučio ne odijevati me večeras, na čemu sam mu bila zahvalna.
Mogla sam završiti kao one morojske plesačice u perju i šljokicama.
»Mislila sam da me izbjegavaš.« Još uvijek nisam bila sigurna kako stoji
naša veza, bez obzira na njegovo neozbiljno ponašanje u Witching Houru.
Uzdahnuo je.
»Nisam to ja izabrao, mala dhampirice. Čuvari daju sve od sebe kako bi te
izolirali. Dobro, na neki način.«
»Christian se ranije uspio prikrasti i razgovarati sa mnom«, rekla sam
nadajući se da ćemo izbjeći temu koja je morala biti u Adrianovoj glavi:
kako sam riskirala živote spašavajući bivšeg dečka. »Pokušat će Lissu
naučiti kako da probode strigoja.«
Čekala sam da se Adrian pridruži mom bijesu, ali činio se opušten i
zajedljiv kao inače.
»Nisam iznenađen što ona želi pokušati. Ono što me iznenađuje je to što
je on zapravo pristao pomoći joj u vezi neke lude teorije.«
»Pa, dovoljno je luda da ga privuče... i očito može nadvladati njihovu
mržnju u posljednje vrijeme.«
Adrian je nagnuo glavu i nekoliko pramenova mu je prekrilo oči. Zgrada s
plavim neonskim palmama bacala mu je na lice jeziv sjaj dok me je
znalački gledao.
»Daj, oboje znamo zašto to čini.«
»Zato što misli da ga njegova skupina koju je nakon završetka škole
stvorio s Jill i Mijom kvalificira dovoljno da to predaje?«
»Zato što mu je to dobar izgovor da bude pored nje, bez da izgleda kao da
je prvi popustio. Na taj način i dalje će se činiti muževnim.«
Malo sam se pomaknula kako mi svjetlo reklame za automate ne bi
bliještalo u oči.
»To je smiješno.« Naročito onaj dio o tome da je Christian bio muževan.
132
»Dečki rade smiješne stvari radi ljubavi.« Adrian je posegnuo u džep i
izvadio kutiju cigareta. »Znaš li koliko jako želim sada zapaliti? Ipak,
patim, Rose. Radi tebe.«
»Nemoj mi sad postati romantičan«, upozorila sam ga pokušavajući
sakriti smiješak. »Nemamo vremena za to, ne dok se moja najbolja
prijateljica sprema u lov na čudovišta.«
»Da, ali kako bi ga ona uopće pronašla? To je, recimo, problem.« Adrian
nije trebao objasniti ovo »ga«.
»Istina«, priznala sam.
»Osim toga, još nije uspjela začarati kolac i, dok to ne uspije, sve kung-fu
vještine svijeta neće biti važne.«
»Čuvari ne uče kung-fu. I kako znaš za kolac?«
»Nekoliko puta me tražila pomoć«, objasnio je.
»Oh. Nisam to znala.«
»Pa, nekako si bila zauzeta. Nisi čak ni pomislila na svog jadnog dečka
koji vene.«
Zbog svih svojih obaveza nisam puno vremena provodila u Lissinoj glavi,
samo koliko mi je bilo dovoljno da provjerim kako je.
»Ej, radije bih izabrala tebe nego papirologiju svaki dan.« Toliko sam se
bojala da će Adrian nakon Vegasa biti bijesan na mene, a ipak, evo ga
ovdje, veseo i zaigran. Malo previše veseo. Htjela sam da se koncentrira
na nastali problem. »Što ti misliš o Lissi i amajlijama? Misliš da će
uskoro uspjeti?«
Adrian se odsutno igrao cigaretama, a ja sam bila na rubu iskušenja da mu
kažem da zapali jednu. Naposljetku, ipak je ovo njegov san.
»Nejasno. Nisam shvatio amajlije isto kao ona. Čudno je što su tu i drugi
elementi... to otežava upravljanje duhom.«
»Je 1' joj svejedno pomažeš?« sumnjičavo sam pitala.
Zabavljajući se, odmahnuo je glavom.
»Što ti misliš?«
Oklijevala sam.
»Pa... ne znam. Pomažeš joj u većini toga kao i oko duha, ali ako joj
pomažeš i oko ovoga, to bi značilo...«
»... da pomažem Dimitriju?«
Kimnula sam ne usuđujući se objašnjavati.
»Ne«, konačno je rekao Adrian. »Ne pomažem joj jer jednostavno ne
znam kako.« Odahnula sam od olakšanja.
»Stvarno mi je žao«, rekla sam mu. »Zbog svega... zbog toga što sam
lagala o tome gdje sam i što radim. To nije bilo u redu. I ne razumijem...
pa, ne kužim zašto si tako ljubazan prema meni.«
133
»Trebam biti zao?« Namignuo je. »Na to se pališ?«
»Ne! Naravno da ne. Ali, hoću reći, bio si tako ljut kad si došao u Vegas i
saznao što se događa. Mislila sam... ne znam. Mislila sam da me mrziš.«
Razigranost je nestala iz njega. Prišao mi je i položio ruku na moje rame.
Njegove tamne zelene oči bile su smrtno ozbiljne.
»Rose, ništa na ovom svijetu ne može me natjerati da te mrzim.«
»Čak ni pokušaj da svog bivšeg dečka vratim iz mrtvih?«
Adrian se držao za mene i, čak i u snu, mogla sam osjetiti miris njegove
kože i kolonjske.
»O. K., bit ću iskren. Da Belikov sada hoda okolo živ kao i prije? Bilo bi
nekih problema. Ne želim misliti što bi se dogodilo s nama da... ovaj, nije
se vrijedno s tim zamarati. On nije ovdje.«
»Ipak... još uvijek želim da mi uspijemo«, rekla sam blago. »Još uvijek
bih željela pokušati, čak i da se on vrati. Teško mi je pustiti nekoga do
koga mi je stalo.«
»Znam. Ono što si napravila, napravila si iz ljubavi. Ne mogu zbog toga
biti ljut. Bio sam glup, ali takva je ljubav. Imaš li pojma što bih ja učinio
za tebe? Da te zaštitim?«
»Adriane...«
Nisam ga mogla pogledati u oči. Odjednom sam se osjećala nedostojnom.
Tako sam ga lako podcijenila. Jedino što sam mogla učiniti je nasloniti
glavu na njegova prsa i pustiti ga da me zagrli.
»Oprosti.«
»Treba ti biti žao što si lagala«, rekao je i dao mi poljubac u čelo. »Ne
treba ti biti žao što si ga voljela. To je dio tebe, ono što moraš zaboraviti,
da, ali još je uvijek i ono što te učinilo ovakvom kakva jesi.«
Ono što moraš zaboraviti...
Adrian je bio u pravu, a to je bilo prokleto teško priznati. Imala sam
priliku. Riskirala sam kako bih spasila Dimitrija i podbacila. Lissa neće
ništa postići s kolcem, što znači da stvarno moram tretirati Dimitrija kao i
svi drugi: bio je mrtav. Moram krenuti dalje.
»Prokletstvo«, promrmljala sam.
»Što?« pitao je Adrian.
»Mrzim kada si ti onaj razuman. To je moj posao.«
»Rose«, rekao je prisiljavajući se ostati ozbiljan, »mogu pronaći puno
riječi koje te opisuju, seksi i vatrena na vrhu su liste. Ali, znaš li što nije
na listi ? Razumna.«
Smijala sam se.
»O. K., dobro, onda je moj posao biti ona manje luda.« Razmišljao je.
»To prihvaćam.«
134
Primaknula sam svoje usne njegovim i, iako je u našoj vezi bilo još nekih
trzavica, u našem poljupcu nije bilo nikakve nesigurnosti. Ljubljenje u
snu bilo je isto kao i u stvarnosti.
Između nas procvala je vrućina i osjetila sam kako uzbuđenje prožima
cijelo moje tijelo. Pustio mi je ruke i obujmio me oko struka te me
privukao bliže. Shvatila sam da je ovo vrijeme da počnem vjerovati u ono
što sam govorila. Život je išao dalje. Dimitrija nema, a s Adrianom bih
stvarno mogla imati nešto, barem dok me posao ne udalji. Naravno, u
slučaju da ću imati posao. Zapravo, ako me Hans zadrži ovdje u uredu i
Adrian nastavi ljenčariti, bit ćemo skupa zauvijek.
Adrian i ja smo se dugo ljubili približavajući se sve više i više. Na kraju
sam ja prestala. Ako se seksaš u snu, znači li to da si stvarno to napravio?
Nisam znala i sigurno nisam namjeravala saznati. Još uvijek nisam bila
spremna. Koraknula sam korak unazad i Adrian je shvatio.
»Potraži me kada budeš slobodna.«
»Nadam se uskoro«, rekla sam. »Čuvari me ne mogu kažnjavati
zauvijek.«
Adrian je djelovao skeptično, ali je pustio da se san rastopi bez drugih
komentara. Vratila sam se u svoj krevet i u svoje snove.
Jedino što me zaustavilo u tome da idući dan ne odem presresti Lissu i
Christiana dok su se rano ujutro nalazili u predvorju, bilo je to što me
Hans pozvao na posao ranije. Zadužio me za rješavanje papirologije, u
podrumu, dovoljno ironično, ostavljajući me da arhiviram i da se pržim
zbog Lisse i Christiana dok ih promatram kroz vezu. Smatrala sam to
potvrdom svoje vještine obavljanja više stvari istovremeno; uspijevala
sam slagati papire po abecedi i špijunirati u isto vrijeme.
Ipak je moje promatranje prekinuto kad sam začula glas:
»Nisam mislio da ću te ovdje vidjeti.«
Izašla sam iz Lissine glave i digla pogled s papirologije. Ispred mene
stajao je Mikhail. Zbog komplikacija koje su nastale tijekom incidenta s
Viktorom, skoro sam zaboravila Mikhailovu upetljanost u naš »bijeg«.
Spustila sam papire i lagano mu se nasmiješila.
»Da, sudbina bira čudne načine, ha? Sada me žele ovdje.«
»Upravo tako. Čuo sam da si u velikoj nevolji.«
Moj smiješak pretvorio se u grimasu.
»Pričaj mi.« Pogledala sam okolo iako sam znala da smo sami. » Ti nisi
upao u nikakve nevolje, zar ne?«
Odmahnuo je glavom.
»Nitko ne zna što sam učinio.«
135
»Dobro.« Bar je jedna osoba tijekom ovog debakla ostala čista. Ne znam
bih li se mogla nositi s krivnjom da su ga uhvatili.
Mikhail je kleknuo kako bi nam oči bile u istoj razini, a ruke je stavio na
stol za kojim sam radila.
»Je li bilo uspješno? Je li vrijedilo?«
»Teško pitanje.« Podigao je obrvu.
»Dogodile su se... neke neuspješne stvari. Ali, saznali smo ono što smo
željeli znati, ili, ovaj, mislimo da jesmo.«
Stao mu je dah.
»Kako povratiti strigoja?«
»Pretpostavljam. Ako nam je naš izvor govorio istinu, onda da. Samo, ako
i jest tako... pa, nije to baš lako izvedivo. Zapravo, skoro je nemoguće.«
»O čemu je riječ?«
Oklijevala sam. Mikhail nam je pomogao, ali nije bio u mojem krugu
pouzdanih. Čak i sada sam vidjela onaj opsjednuti pogled u njegovim
očima, isti koji sam vidjela ranije. Još uvijek ga je mučilo što je izgubio
osobu koju je volio. Vjerojatno će ga to uvijek mučiti. Hoću li napraviti
više štete nego koristi ako mu kažem ono što sam saznala? Hoće li ga ta
kratkotrajna nada još više povrijediti?
Na kraju sam mu odlučila reći. Čak i kada bi rekao ostalima, a mislim da
neće, vjerojatno bi ga većina ismijala. Ne bi bilo nikakve štete. Problemi
bi nastali kada bi nekome rekao za Viktora i Roberta, ali zapravo mu i
nisam trebala spomenuti njihovu umiješanost. Za razliku od Christiana,
njemu očito nije palo na pamet da su tako veliku stvar, glavnu vijest u
morojskom svijetu, kao što je upad u zatvor, mogli izvesti tinejdžeri
kojima je pomogao da se iskradu. Mikhail vjerojatno nije mislio ni na što
osim na spašavanje svoje Šonje.
»Potreban je korisnik duha«, objasnila sam mu. »Koji ima začarani kolac,
i onda on... ili ona... mora probosti strigoja.«
»Duh...« Taj element još je uvijek bio nepoznat većini moroja i dhampira,
ali ne i njemu. »Poput Šonje. Znam da bi ih duh, navodno, trebao činiti
još privlačnijima... ali ona ga nikada nije trebala. Bila je prekrasna sama
po sebi.« Kao i uvijek, Mikhailovo lice poprimilo je onaj isti tužan izgled
koji je imao uvijek kada je bila riječ o gospođici Karp. Otkad sam ga
upoznala, nikada ga nisam vidjela uistinu sretnog pa sam pomislila kako
bi izgledao poprilično dobro kada bi se iskreno nasmijao. Odjednom se
činilo da mu je neugodno zbog njegove romantičnosti te se vratio poslu.
»Koji bi korisnik duha mogao probosti strigoja?«
»Ni jedan«, rekla sam bezlično. »Lissa Dragomir i Adrian Ivaškov jedina
su dva korisnika duha koje znam, dobro, izuzmemo li Avery Lazar.«
136
Oksanu i Roberta nisam htjela spominjati. »Nijedan od njih nije dovoljno
vješt kako bi to učinio, to znaš kao i ja. A Adrian uopće nije
zainteresiran.«
Mikhail je bio oštrouman i čuo je ono što nisam rekla naglas.
»Ali, Lissa jest?«
»Da«, priznala sam. »Ali, trebale bi joj godine da nauči kako se to radi. A
posljednja je od svoje obitelji. Ne možemo toliko riskirati.«
Istinitost mojih riječi ga je šokirala i nisam se mogla suzdržati da ne
podijelim s njim njegovu bol i razočaranje. Poput mene, ulagao je puno
nade u ovaj zadnji pokušaj ponovnog sjedinjenja sa svojom ljubavi.
Upravo sam mu potvrdila da je moguće... a ipak nemoguće. Mislim da bi
nam oboma bilo puno lakše da je ispalo kako je ovo sve prijevara.
Uzdahnuo je i ustao.
»Pa... cijenim što si išla to istražiti. Žao mi je što si bezrazložno
kažnjena.« Slegnula sam ramenima.
»U redu je. Vrijedilo je.«
»Nadam se...« oklijevao je. »Nadam se da će uskoro završiti i da neće biti
posljedica.«
»Kakvih posljedica?« oštro sam pitala čuvši prizvuk u njegovu glasu.
»Samo... ovaj, čuvari koji se ogluše na zapovijedi ponekad se suočavaju s
dugim kaznama.«
»Oh. To.« Mislio je na moj stalni strah da ću završiti kao činovnik u
uredu. Pokušala sam glumiti opuštenost i ne pokazati koliko me stvarno
plaši ta mogućnost. »Sigurno je Hans blefirao. Hoću reći, zar bi me
stvarno natjerao da radim ovo zauvijek samo zbog toga što sam pobjegla
i...«
Zastala sam otvorenih usta, kad se pojavio znalački bljesak u
Mikhailovim očima. Već davno sam čula kako je pokušao pronaći
gospođicu Karp, ali do sada mi još nije palo na pamet ništa više vezano uz
to. Nitko mu nije zaboravio potjeru. Sigurno je otišao sam, prekršio
protokol i potišteno se vratio nakon što je odustao od traženja. Bio je u
istim problemima kao i ja zbog toga što sam otišla i nestala u akciji.
»To je...« progutala sam knedlu. »Jesi li zbog toga... zbog toga sada radiš
ovdje dolje u podrumu?«
Mikhail nije odgovorio na pitanje. Umjesto toga, spustio je pogled lagano
se smiješeći i pogledao prema hrpi mojih papira.
»F dolazi prije L«, rekao je prije nego što se okrenuo i otišao.
»K vragu«, promrmljala sam i pogledala dolje. Bio je u pravu. Izgleda da
baš i ne mogu sortirati po abecednom redu dok promatram Lissu. Ipak,
kad sam ostala sama, to me nije spriječilo da se ponovno vratim u njezinu
137
glavu. Željela sam znati što radi... i nisam željela razmišljati o tome kako
ovo što sam ja učinila možda čuvarima izgleda gore od onoga što je
učinio Mikhail. Ili o tome kako bi slična, ili gora, kazna mogla mene
čekati.
Lissa i Christian nalazili su se u hotelu blizu sveučilišnog kampusa.
Sredina vampirskog dana značila je večer na ljudskom sveučilištu. Lissin
obilazak neće početi prije njihova jutra sljedeći dan, što je značilo kako
sada mora provesti vrijeme u hotelu i pokušati se prilagoditi ljudskom
rasporedu.
Lissini »novi« čuvari Serena i Grant bili su s njom, zajedno s još troje
čuvara ekstra koje je poslala kraljica. Tatiana je dopustila da ide i
Christian i nije se bunila ni približno koliko je Lissa mislila da hoće, što
me natjeralo da se zapitam je li kraljica toliko grozna koliko sam oduvijek
vjerovala.
Priscilla Voda, bliska kraljičina savjetnica koju smo obje voljele, i Lissa i
ja, također je bila u Lissinoj pratnji dok su razgledavali školu. Dva
dodatna čuvara bili su s Priscillom; treći je bio s Christianom. Večerali su
svi zajedno kao grupa i povukli se u svoje sobe. Serena je bila s Lissom u
sobi, dok je Grant čuvao stražu ispred vrata. Promatranje svega toga u
meni je izazvalo tjeskobu. Čuvanje u paru, to je bilo ono za što sam
trenirala cijeli život. Ono što sam očekivala cijeli život, da ću se posvetiti
Lissi čuvajući je u paru.
Serena je bila savršen primjer čuvarske ravnodušnosti, bila je tamo, a opet
kao da nije bila pokraj Lisse dok je spremala odjeću u ormar. Začuvši
kucanje na vratima, Serena se odmah bacila u akciju. Kolac joj je bio u
ruci i krenula je prema vratima i pogledala kroz špijunku. Nisam mogla
odoljeti a da se ne divim brzini njezine reakcije iako je dio mene vjerovao
da nitko nikad ne bi mogao čuvati Lissu bolje od mene.
»Ostani otraga«, rekla je Lissi.
Trenutak kasnije, napetost u Sereni malo je popustila i otvorila je vrata.
Ispred je stajao Grant pored kojeg je bio Christian.
»Došao te vidjeti«, rekao je Grant kao da to nije očito.
Lissa je kimnula.
»Aha. Uđi.«
Kad se Grant odmaknuo, Christian je ušao unutra. Christian je uputio
Lissi značajan pogled kimnuvši prema Sereni.
»Ej, ovaj, možeš li nas ostaviti same?« Čim je to izgovorila, Lissa se
zarumenila. »Hoću reći... trebamo samo... trebamo razgovarati o nekim
stvarima, to je sve.«
138
Serenino lice bilo je skoro neutralno, ali bilo je jasno da misli kako će tu
biti više od razgovora. Tinejdžerski spojevi nisu bili vruć trač u
morojskom svijetu, ali Lissa, zbog svoje popularnosti, uvijek je više
privlačila pažnju svojim ljubavnim vezama. Serena je vjerojatno znala da
su Christian i Lissa hodali i prekinuli. Što se nje tiče, možda su sada
ponovno bili zajedno. To što ga je Lissa pozvala na ovaj put, zasigurno je
potkrijepilo tu tvrdnju.
Serena je oprezno pogledavala okolo. Održati ravnotežu između zaštite i
privatnosti uvijek je bilo teško kad se radilo o morojima i čuvarima, a
hotelske sobe poput ove to su još više otežavale. Da su se ravnali prema
vampirskom rasporedu, što bi značilo da svi spavaju dok je vani sunce,
nisam sumnjala da bi Serena izašla u hodnik s Grantom. Međutim, vani je
bio mrak, a čak i prozor na petom katu mogao bi namamiti strigoja.
Serena nije bila oduševljena što mora zanemariti svoje novo zaduženje.
Lissin hotelski apartman imao je veliki boravak i prostor za rad, koji je
graničio sa spavaonicom u koju se ulazilo kroz francuska vrata od
pjeskarenog stakla. Serena je kimnula prema tim vratima.
»Kako bi bilo da jednostavno odem tamo?« Pametna ideja. Omogućila bi
joj privatnost, a još uvijek bi bila blizu. Odjednom je Serena shvatila ono
što se podrazumijevalo te se ona zarumenila. »Hoću reći... osim ako vi ne
želite ići tamo, a ja...«
»Ne«, rekla je Lissa dok joj je postajalo sve neugodnije. »To je u redu. Mi
ćemo ostati ovdje. Samo ćemo razgovarati.«
Nisam bila sigurna kome je to bilo namijenjeno, Sereni ili Christianu.
Serena je kimnula i nestala s knjigom u spavaćoj sobi, što me jezivo
podsjetilo na Dimitrija. Zatvorila je vrata. Lissa nije bila sigurna koliko se
čuju zvukovi, stoga je upalila TV.
»Bože, ovo je bilo očajno«, gunđala je.
Christian je izgledao potpuno opušteno dok se naslanjao na zid. Nije bio
tip koji je patio od formalnosti, ali se ranije dotjerao za večeru i još je
uvijek bio u toj odjeći. Dobro mu je stajalo, bez obzira na to što se uvijek
žalio.
»Zašto?«
»Zato što ona misli da ćemo mi, misli da ćemo, ovaj, znaš.«
»Pa? Čemu panika?«
Lissa je okrenula očima.
»Ti si muško. Naravno da je tebe baš briga.«
»Ej, pa nije da nismo. Osim toga, bolje da misli to, nego da zna istinu.«
Spominjanje njihova seksualnog života pobudilo je mnogo osjećaja,
neugodu, ljutnju i požudu, ali odbijala je to pokazati.
139
»Dobro. Prijeđimo na stvar već jednom. Čeka nas veliki dan, a san će nam
ionako biti loš. Gdje ćemo početi? Da odem po kolac?«
»Još nema potrebe. Trebali bismo prvo vježbati neke osnovne obrambene
pokrete.«
Uspravio se, krenuo prema sredini prostorije i maknuo stolić s puta.
Časna riječ, u drugačijim okolnostima gledati ovo dvoje kako pokušavaju
trenirati borbene pokrete sami, bilo bi urnebesno.
»O. K.«, rekao je. »Znači, već znaš kako udarati.«
»Molim? Ne znam!« Skamenio se.
»Pa udarila si Reeda Lazara. Rose je to spomenula, otprilike, jedno sto
puta. Nikad nije bila tako ponosna.«
»Udarila sam jednu osobu,jednom u životu«, naglasila je. »I Rose mi je
davala upute. Ne znam bih li to mogla ponoviti.«
Christian je kimnuo pomalo razočaran, ne zbog njezinih vještina, nego
zbog toga što je imao nestrpljivu narav i želio je odmah uskočiti u žestoku
borbu. Ipak, dok je pokazivao osnove udaranja rukom i nogom, pokazao
se kao iznenađujuće strpljiv učitelj. Bilo je tu puno pokreta koje je
zapravo pokupio od mene.
Bio je pristojan student. Je li bio na čuvarskom nivou? Ne. Ni blizu. A
Lissa? Bila je pametna i sposobna, ali nije imala žicu za borbu, bez obzira
na to koliko je htjela pomoći. To što je udarila Reeda Lazara bilo je
prekrasno, ali nije izgledalo kao nešto što bi za nju postalo prirodno. Na
sreću, Christian je krenuo s jednostavnim izbjegavanjem i proučavanjem
protivnika. Lissa je tek bila početnica, ali je obećavala. Christian je, čini
se, to pripisao svojim trenerskim vještinama, ali sam oduvijek mislila
kako korisnici duha imaju nekakav natprirodan instinkt u vezi toga što bi
drugi mogli sljedeće učiniti. Ipak, sumnjam da bi to upalilo sa strigojem.
Nakon toga Christian se konačno vratio na napad i tada je sve otišlo
nizbrdo.
U Lissinoj nježnoj, iscjeljiteljskoj prirodi nije bilo mjesta nasilju, stoga je
odbijala zamahnuti punom snagom jer se bojala da će ga ozlijediti. Kada
je shvatio što se događa, njegov zajedljiv temperament polako je počeo
bujati.
»Daj! Ne suzdržavaj se.«
»Ne suzdržavam se«, protestirala je udarivši ga u prsa, zbog čega se nije
ni promeškoljio.
Nervozno je prošao rukom kroz kosu.
»Suzdržavaš se! Vidio sam da jače lupaš po vratima nego što mene
udaraš.«
»To je smiješna usporedba.«
140
»I«, dodao je, »ne ciljaš mi u lice.«
»Ne želim da ti ostane trag!«
»Pa, zahvaljujući tempu kojim mi idemo, ne postoji opasnost od toga«,
promrmljao je. »Osim toga, možeš to iscijeliti.«
Zabavljalo me njihovo prepiranje, ali nije mi se svidjelo usputno
spominjanje duha. Još uvijek se nisam riješila krivnje zbog dugoročne
štete koju je mogao uzrokovati onaj upad u zatvor.
Posegnuvši naprijed, Christian ju je zgrabio za zglob i povukao prema
sebi. Obujmio je njezine prste svojom drugom rukom i polako joj pokazao
kako udariti prema gore vukući njezinu ruku prema svom licu. Bio je
koncentriraniji na pokazivanje tehnike pokreta, tako da ga je ruka samo
očešala.
»Vidiš? Luk prema gore. Udari točno tu. Nemoj se bojati udariti me.«
»Nije tako jednostavno...«
Njezino suprotstavljanje je prestalo i odjednom su oboje postali svjesni
situacije u kojoj su se nalazili. Između njih skoro da i nije bilo prostora, a
njegovi su prsti još uvijek bili omotani oko njezina zgloba. Lissa ih je
osjećala kao toplinu na svojoj koži i elektricitet joj se širio po cijelom
tijelu. Zrak između njih činio se gust i težak, kao da bi ih mogao omotati i
spojiti. Zbog Christianovih raširenih očiju i naglog udaha, bila sam se
voljna kladiti da se u njemu dogodila slična reakcija zbog blizine njezina
tijela.
Došao je k sebi i naglo pustio njezinu ruku te odstupio.
»Dakle«, grubo je rekao iako je još uvijek bio vidljivo nervozan zbog
blizine, »izgleda da nisi ozbiljna u namjeri da pomogneš Rose.«
To je upalilo. Bez obzira na seksualnu napetost, taj je komentar u Lissi
potpalio ljutnju. Stisnula je šaku i uhvatila Christiana nespremnog kad je
zamahnula i opalila ga u lice. Udarac nije bio lijep kao onda kad je udarila
Reeda, ali jako ga je pogodio. Nažalost, tijekom pokreta izgubila je
ravnotežu i posrnula prema njemu. Zajedno su pali, udarili u pod i pritom
srušili stolić i lampu u blizini. Lampa je udarila u rub stola i razbila se.
U međuvremenu, Lissa je završila na Christianu. Njegove ruke su je
instinktivno obgrlile i, ako je ranije prostor između njih bio sužen, sada
nije ni postojao. Gledali su jedno drugome u oči i Lissino srce je snažno
udaralo. Taj mučan osjećaj elektriciteta ponovno ih je okružio i činilo se
da se njezin cijeli svijet usredotočio na njegove usne. Obje, i ona i ja,
kasnije smo se pitale bi li se bili poljubili da u sobu nije uletjela Serena.
Bila je u stanju pripravnosti, tijelo joj je bilo napeto i, s kolcem u ruci,
činila se spremnom suočiti se s vojskom strigoja. Žurno je uletjela i naglo
stala kad je vidjela scenu ispred sebe: ono što se činilo kao romantična
MIN@
141
predigra. Priznajem, bila je malo čudna, što zbog razbijene lampe, što
zbog crvene otekline na Christianovu licu. Bilo je poprilično neugodno
svima, a Serenin napadački stav pretvorio se u zbunjenost.
»Oh«, nesigurno je rekla. »Sorry.«
Neugodnost je preplavila Lissu te je počela zamjerati samoj sebi što je
Christian toliko utjecao na nju. Ipak, bila je bijesna na njega. Naglo se
odmaknula i sjela, a u tom svom uzbuđenom stanju osjećala je da mora
pojasniti kako se ovdje nije događalo ništa romantično.
»Ovo nije... nije to što misliš«, zamuckivala je gledajući posvuda osim u
Christiana koji je pokušavao ustati, a činio se jednako ponižen kao i Lissa.
»Borili smo se. Hoću reći, vježbali smo se boriti. Želim se naučiti braniti
od strigoja. I napadati ih. I probadati ih kolcima. Tako da mi je Christian
na neki način pomagao, to je sve.«
Bilo je nešto slatko u tom njezinu brbljanju i dražesno me podsjetilo na
Jill.
Serena se vidno opustila i usavršavala ono bezizražajno lice koje je bilo
tipično za čuvare. Bilo je jasno da je ovo zabavlja.
»Pa«, rekla je, »ne izgleda kao da vam baš dobro ide.«
Christian se naljutio dok je prelazio rukom po svom ozlijeđenom obrazu.
»Hej! Ide nam dobro. Ja sam je to naučio.«
Serena je još uvijek mislila da je to smiješno, ali ozbiljan i zamišljen
bljesak počeo joj se stvarati u očima.
»Čini se da je to imalo više veze sa srećom.« Oklijevala je kao da je na
granici velike odluke. Napokon je rekla: »Gledajte, ako ste ozbiljni u vezi
toga, onda to morate učiti na pravi način. Ja ću vam pokazati.«
Nema šanse!
Stvarno sam bila na rubu odluke da pobjegnem s dvora i stopiram do
Lehigha kako bih im zapravo pokazala kako treba udariti, Serena bi
služila kao primjer, kada me nešto trgnulo od Lisse i vratilo u vlastitu
stvarnost. Hans.
Na usnama mi je titrao sarkastičan pozdrav, ali nije mi pružio priliku.
»Zaboravi papire i slijedi me. Pozvana si.«
»Ja, što?« Totalno neočekivano. »Pozvana gdje?«
Bio je namrgođen.
»Kod kraljice.«
10 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:06 pm
Margita
Administrator
Četrnaesto poglavlje
Posljednji put kad je Tatiana željela vikati na mene, jednostavno me
odvela u jednu od svojih privatnih soba za prijem. To je doprinijelo
čudnoj atmosferi, kao da smo na čaju, osim što za vrijeme čaja ljudi
obično nisu vikali jedni na druge. Nisam imala razloga misliti da će ovaj
puta biti drugačije... dok nisam shvatila da me moja pratnja vodi prema
glavnoj poslovnoj zgradi dvora, mjestu gdje su se odvijali svi vladini
poslovi. Sranje. Ovo je bilo puno ozbiljnije nego što sam mislila.
I, uistinu, kada su me konačno požurili u sobu gdje je čekala Tatiana... pa,
skoro sam zastala i nisam mogla ući. Lagani dodir jednog čuvara po
mojim leđima tjerao me naprijed. Prostorija je bila ukrašena.
Nisam bila sigurna u kojoj sam točno sobi. Moroji su se stvarno pošteno
potrudili oko uređenja sobe s prijestoljem za svoju kraljicu ili kralja, ali
mislim da to nije bilo to. Ova je soba ipak bila previše ukrašena, prenosila
je kraljevski osjećaj starog svijeta, s pažljivo isklesanim cvjetnim
oblicima i sjajnim zlatnim svijećnjacima po zidovima. Zapravo su u njima
bile upaljene svijeće. Njihova svjetlost se reflektirala po metalnim
ukrasima u sobi. Sve se svjetlucalo i osjećala sam se kao da sam upala u
kazališnu predstavu.
I, stvarno, kao da jesam. Nakon nekoliko trenutaka ogledavanja oko sebe,
shvatila sam gdje sam. Osobe u sobi bile su podijeljene. Njih dvanaest
sjedilo je za dugim stolom na podiju koji je zacijelo bio zamišljen kao
žarište sobe. Tatiana je sjedila kod sredine stola, sa šest moroja s jedne i
pet moroja s druge strane. Na drugoj strani bio je samo niz stolica, i njih
su dotjerali satenskim jastucima, na kojima su također sjedili moroji.
Publika.
Oni koji su sjedili s obje Tatianine strane bili su savjetnici. Bili su to
stariji moroji, ali svi podrijetlom iz kraljevskih obitelji. Jedanaest moroja
iz jedanaest vladajućih kraljevskih obitelji. Lissa još nije imala osamnaest,
samo što nije; trznula sam se kad sam to shvatila, i zbog toga još nije
imala svoje mjesto. Netko drugi sjedio je umjesto Priscille Voda. Gledala
sam u Vijeće, prinčeve i princeze iz morojskog svijeta. Najstariji član
svake obitelji imao je pravo na kraljevsku titulu i mjesto savjetnika uz
Tatianu. Ponekad bi se najstariji odrekao svojega mjesta i dao ga nekome
koga je obitelj smatrala sposobnijim, ali odabrani bi uvijek imao barem
četrdeset pet godina. Vijeće je biralo morojsku kraljicu ili kralja koji bi
ostao na položaju do smrti ili mirovine. U rijetkim okolnostima, uz veliku
podršku kraljevskih obitelji, vladar bi mogao biti prisilno smijenjen.
143
Svakog princa ili princezu u Vijeću zauzvrat bi savjetovalo obiteljsko
vijeće, a pogledavši natrag u publiku, prepoznala sam skupine članova
obitelji koji sjede zajedno: Ivaškovi, Lazari, Badicasi... Činilo se da su oni
u posljednjim redovima bili samo promatrači. Tasha i Adrian sjedili su
zajedno, a pouzdano sam znala da nisu članovi Kraljevskog vijeća niti
obiteljskih vijeća. Ipak, vidjevši ih, malo sam se opustila.
Ostala sam blizu ulaza u prostoriju, nelagodno se premještajući s noge na
nogu i pitajući se o čemu se radi. Nisam zavrijedila samo javno poniženje;
očito sam ga zavrijedila i pred najvažnijim morojima u svijetu. Prekrasno.
Istupio je dugonogi moroj nejednako bijele kose, zaobišao jednu stranu
dugog stola i pročistio grlo. Istog trenutka žamor je nestao. Tišina je
ispunila prostoriju.
»Otvaram sjednicu Morojskog kraljevskog vijeća«, rekao je. »Predsjeda
Njezino Kraljevsko Visočanstvo Tatiana Marina Ivaškov.« Lagano se
naklonio u njezinu smjeru, zatim se diskretno povukao sa strane i stao
pored čuvara koji su stajali uz zidove kao ukrasi.
Tatiana je uvijek bila dotjerana na zabavama na kojima sam je vidjela, ali
za formalan događaj poput ovog izgledala je poput prave kraljice. Imala je
mornarski plavu, svilenu haljinu dugih rukava, a na njezinoj prekrasno
ispletenoj kosi bila je blistava kruna s bijelim i plavim kamenjem. Da je
ovo bio izbor ljepote, rekla bih da se radi o umjetnom kamenju. Na njoj,
ni trenutak nisam pomislila da to nisu pravi safiri i dijamanti.
»Hvala«, rekla je. Također je govorila svojim kraljevskim tonom, jasnim i
impresivnim, ispunjavajući prostoriju. »Nastavit ćemo raspravu od jučer.«
Čekaj... što? Raspravljali su o meni i jučer? Tada sam primijetila kako
sam se u nekakvom obrambenom stavu obgrlila rukama i odmah sam ih
spustila. Nisam željela izgledati slabo bez obzira na to što mi spremaju.
»Danas ćemo čuti svjedočenje nove čuvarice.« Tatianin oštar pogled bio
je na meni. I pogled svih prisutnih. »Rosemary Hathaway, možeš li,
molim te, istupiti naprijed?«
Učinila sam tako, glave visoko podignute, i zauzela stav pun
samopouzdanja. Nisam znala gdje točno trebam stati, stoga sam izabrala
sredinu sobe i okrenula se izravno prema Tatiani. Ako me čekalo
paradiranje u javnosti, voljela bih da mi je netko to dojavio pa bih navukla
čuvarsku crno-bijelu kombinaciju. Nema veze. Nisam pokazivala strah
čak ni u trapericama i majici kratkih rukava. Lagano i propisno sam se
naklonila i zatim joj pogledala ravno u oči i čekala ono što slijedi.
»Možeš li, molim te, reći svoje ime?« pitala je.
Već je to ona napravila za mene, ali ipak sam rekla:
»Rosemarie Hathaway.«
144
»Koliko imaš godina?«
»Osamnaest.«
»Kad si navršila osamnaest godina?«
»Prije nekoliko mjeseci.«
Pričekala je nekoliko trenutaka kako bi pustila da se napetost slegne, kao
da je to neka važna informacija.
»Gospođice Hathaway, koliko smo upoznati, negdje u to vrijeme napustili
ste Akademiju sv. Vladimira. Je li to točno?«
Dakle, o tome je riječ? Ne o putu u Vegas s Lissom?
»Da.« Nisam dala nikakve druge informacije. O, bože. Nadam se da se
neće dotaknuti Dimitrija. Ona ne bi trebala znati za moju vezu s njim, ali
nikad ne znaš kakve informacije kolaju okolo.
»Otišli ste u Rusiju loviti strigoje?«
»Da.«
»Kao iz neke vrste osobne osvete za napad na Sv. Vladimir?«
»Hm... da.«
Nitko nije ništa rekao, ali je moj odgovor zasigurno uzrokovao komešanje
u prostoriji. Nelagodno su se namještali i pogledavali one do sebe. Strigoji
su uvijek izazivali strah, a to da ih je netko išao tražiti još je uvijek bilo
neobično. Začudo, Tatiana se činila jako zadovoljna tom potvrdom. Hoće
li to upotrijebiti kao dodatno oružje protiv mene?
»Možemo onda pretpostaviti«, nastavila je, »da si ti jedna od onih koji
vjeruju u izravne napade na strigoje?«
»Da.«
»Mnogi su imali različite reakcije na strašan napad na Sv. Vladimir«,
rekla je. »Ti nisi jedini dhampir koji je želio uzvratiti napad strigojima,
iako si zasigurno najmlađi.«
Nisam znala da su drugi išli u nasilne pohode, dobro, osim nekih
bezbrižnih dhampira u Rusiji. Ako je to priča o mom putu u koju je voljna
vjerovati, to mi odgovara.
»Imamo izvještaje oba izvora, i čuvara i alkemičara u Rusiji o tome da si
bila uspješna.« Ovo je bilo prvi put da čujem kako se alkemičari spominju
u javnosti, ali naravno da je to bila uobičajena tema u Vijeću. »Možeš li
reći koliko si ih ubila?«
»Ja...« Iznenađeno sam zurila. »Nisam sigurna, Vaše Visočanstvo.
Barem...« upregnula sam mozak. »Sedam.« Možda ih je ipak bilo više.
I ona je mislila tako.
»To je vrlo skromna procjena prema onome što nam kažu naši izvori«,
značajno je primijetila. »Međutim, to je još uvijek impresivna brojka. Jesi
li ubijanja izvela sama?«
145
»Kako kad. Ponekad sam imala pomoć. Bili su tamo... neki drugi
dhampiri s kojima sam povremeno radila.« Tehnički, imala sam i pomoć
strigoja, ali nisam namjeravala to spomenuti.
»Bili su tvojih godina?«
»Da.«
Tatiana nije više ništa rekla, ali žena pored nje je progovorila, kao da joj
je netko dao znak. Mislim da je ona princeza Conta.
»Kada si prvi put ubila strigoja?« Namrštila sam se.
»Prošlog prosinca.«
»Imala si sedamnaest?«
»Da.«
»Jesi li to ubijanje izvela sama?«
»Pa... uglavnom. Nekoliko prijatelja pomoglo je u odvlačenju pažnje.«
Nadala sam da neće tražiti više detalja. Moje prvo ubijanje dogodilo se
kad je poginuo Mason i, osim događaja u vezi Dimitrija, to me sjećanje
najviše mučilo.
Ipak, princeza Conta nije željela čuti previše drugih detalja. Ona i ostali,
koji su se uskoro pridružili ispitivanju, uglavnom su željeli znati o mojim
ubijanjima. Bili su ponešto zainteresirani za pomoć ostalih dhampira, ali
nisu previše ulazili u detalje što se tiče pomoći moroja. Jedva su se dotakli
mojeg disciplinskog dosjea, što me potpuno zbunilo. Spomenuli su ostale
detalje mog obrazovanja, moje izvanredne ocjene u borbi, kako sam bila
jedna od najboljih kada smo Lissa i ja pobjegle na drugoj godini i kako
sam brzo nadoknadila izgubljeno vrijeme i ponovno postala najbolja na
godini (barem što se tiče borbe). Razgovarali su i o tome kako sam štitila
Lissu dok smo bile same vani u svijetu te su konačno došli do kraja
spomenuvši moje izvanredne rezultate završnog ispita.
»Hvala, čuvarice Hathaway. Možete ići.«
Tatianin otpuštajući glas nije ostavljao prostora sumnji. Htjela je da
izađem. Jedva sam čekala udovoljiti joj, ponovno sam se naklonila i
jurnula van. Pri tome sam uputila brzi pogled Tashi i Adrianu te sam,
izlazeći kroz vrata, čula kako odjekuje kraljičin glas:
»Ovdje završava današnja sjednica. Bit će sazvana ponovno sutra.«
Nisam se iznenadila kada me nekoliko minuta kasnije dostigao Adrian.
Hans mi nije naredio da se odmah vratim i nastavim raditi, stoga sam
odlučila to protumačiti kao malo slobode.
»O. K.« rekla sam i stavila svoju ruku u Adrianovu. »Prosvijetli me
svojom kraljevskom političkom mudrosti. Što je bilo ovo?«
»Nemam pojma. Ja sam zadnja osoba koju treba pitati o politici«, rekao
je. »Ja čak i ne idem na ovakve stvari, ali Tasha me pronašla zadnju
146
minutu i rekla da idem s njom. Pretpostavljam da je dobila dojavu kako
ćeš ti doći, ali, bila je isto tako zbunjena.«
Nitko od nas nije više ništa rekao i shvatila sam da ga vodim prema jednoj
od zgrada gdje se nalazio trgovački dio, restorani, trgovine itd. Odjednom
sam umirala od gladi.
»Imam dojam da je ovo dio nečega o čemu su već razgovarali, spomenula
je posljednju sjednicu.«
»Bila je zatvorenog tipa. Kao i ona sutra. Nitko ne zna o čemu
raspravljaju.«
»Zašto je onda ova bila javna?« Nije se činilo pravednim što su kraljica i
Vijeće mogli birati što će podijeliti s drugima. Sve bi trebalo biti javno.
Namrštio se.
»Vjerojatno zbog toga što će ionako uskoro održati glasovanje, a ono će
biti javno. Ako tvoje svjedočenje igra nekakvu ulogu, onda je, valjda,
Vijeće htjelo da mu prisustvuju i ostali moroji, kako bi svi razumjeli
odluku koju će kasnije donijeti.« Zastao je. »Ali, što ja znam? Nisam
političar.«
»Čini se kao da je već odlučeno«, gunđala sam. »Zašto onda glasovati? I
zašto bih ja imala ikakve veze s vladom?«
Otvorio je vrata malog kafića koji je prodavao brzu hranu, burgere i
sendviče. Adrian je odrastao na finim restoranima i gurmanskoj hrani.
Mislim da mu je to bilo draže, ali je znao da nisam uvijek voljela
pokazivati ili biti podsjećana da sam s plemićem iz elitne obitelji. Cijenila
sam to što je znao kako danas želim nešto obično.
Ipak, zbog toga što smo se pojavili zajedno, zaradili smo nekoliko
znatiželjnih pogleda i došaptavanja kupaca. U školi nas se ponekad
spominjalo, ali ovdje na dvoru? Bili smo atrakcija na glavnoj pozornici.
Imidž je bio važan na dvoru, a većina morojsko-dhampirskih veza
odvijala se u tajnosti. To što smo se mi pokazivali tako javno, posebno
uzmemo li u obzir Adrianove veze, bilo je skandalozno i šokantno te ljudi
često nisu bili diskretni u svojim reakcijama. Otkad sam se vratila na
dvor, čula sam svakakve komentare. Jedna žena me nazvala besramnom.
Druga je naglas razmišljala zašto me Tatiana nije jednostavno »riješila«.
Nasreću, danas se većina naše publike zadovoljila s promatranjem, zbog
čega ih je bilo lako ignorirati. Dok smo sjedali za stol, na Adrianovu čelu
pojavila se mala bora razmišljanja.
»Možda glasuju o tome hoćeš li ponovno postati Lissina čuvarica.«
Bila sam toliko zapanjena da sljedećih nekoliko sekundi nisam mogla
prozboriti, kada se odjednom pojavila konobarica. Konačno sam
promucala svoju narudžbu i zurila u Adriana raširenih očiju.
147
»Ozbiljno?« Naposljetku, sjednica je bila ispitivanje mojih vještina. Imalo
je smisla. Osim...
»Ne. Mislim da Vijeće ne bi održavalo sjednice zbog dodjeljivanja jedne
čuvarice.« Moje nade su potonule.
Adrian je potvrdno slegnuo ramenima.
»Istina. Ali ovo nije obično dodjeljivanje čuvara. Lissa je posljednja iz
svog roda. Svi, uključujući i moju tetu, posvećuju joj posebnu pažnju.
Dati joj nekog poput tebe tako...«, opasno sam ga pogledala dok je tražio
riječ, »... kontroverznog moglo bi uzrujati neke ljude.«
»I to je zapravo razlog zbog kojeg su htjeli da ja dođem i opišem što sam
učinila. Kako bih ih uvjerila da sam sposobna.« Čak i dok sam izgovarala
te riječi, nisam se usudila povjerovati u njih. Bilo je predobro da bi bilo
istinito. »Ne mogu to zamisliti s obzirom na to da imam takve nevolje s
čuvarima.«
»Ne znam«, rekao je. »To je samo pretpostavka. Tko zna? Možda misle
da je Las Vegas bio samo bezopasni nestašluk.« Ovo je imalo gorak ton.
»I rekao sam ti da se teta Tatiana predomislila u vezi tebe. Možda sada
želi da čuvaš Lissu, ali treba to predstaviti javnosti kako bi imala
opravdanje za to.«
To je bilo dovoljno iznenađujuće.
»Ali, ako stvarno završim s Lissom, što ćeš ti napraviti? Upristojiti se i
doći na koledž?«
»Ne znam«, rekao je zamišljenih zelenih očiju dok je sipao piće. »Možda
i hoću.«
To je također bilo neočekivano i na pamet mi je pao razgovor s njegovu
majkom. Što ako postanem Lissina čuvarica i on provede s nama sljedeće
četiri godine? Bila sam poprilično sigurna da je Daniella mislila kako
ćemo se razdvojiti ovog ljeta. I ja sam tako mislila... i bila sam iznenađena
kakvo sam osjetila olakšanje što ću moći ostati s njim. Dimitri mi je
uvijek ispunjavao srce boli i žudnjom, ali još uvijek sam željela Adriana u
svom životu.
Nasmijala sam mu se i stavila ruku na njegovu.
»Nisam sigurna što ću s tobom kada postaneš pristojan.«
Uzeo je moju ruku i poljubio je.
»Imam nekoliko prijedloga«, rekao je. Nisam znala jesu li njegove riječi
ili osjećaj njegovih usana na mojoj koži činili da mi trnci prolaze tijelom.
Upravo sam ga htjela pitati kakvi su to prijedlozi, kad je našu igru
prekinuo... Hans.
»Hathaway«, rekao je i podignuo jednu obrvu dok je stajao iznad nas. »Ti
i ja imamo potpuno različito shvaćanje riječi kazna.«
148
Imao je pravo. U mojoj glavi kazna je obuhvaćala jednostavne stvari
poput šibanja i izgladnjivanja. Ne papirologiju.
Umjesto toga sam odgovorila:
»Niste mi rekli da se odmah moram vratiti nakon što vidim kraljicu.«
Bijesno me pogledao.
»Ali ti isto tako nisam rekao da odeš na spoj. Idemo. Natrag u podrum.«
»Ali, dolazi mi veliki sendvič s rajčicom i salatom!«
»Imat ćeš stanku za ručak za nekoliko sati, kao i svi ostali.«
Pokušala sam potisnuti bijes. Nije da me hrane koricom kruha i vodom,
ali nije postojalo ništa boljeg okusa. Upravo tada se vratila konobarica s
našom hranom. Zgrabila sam sendvič i umotala ga u salvetu prije nego što
je stigla spustiti pladnjeve.
»Mogu li ga ponijeti sa sobom?«
»Ako ga uspiješ pojesti prije nego što stignemo tamo.« Glas mu je bio
skeptičan s obzirom na to da je trezor bio poprilično blizu. Jasno, totalno
je podcijenio moju mogućnost konzumiranja hrane.
Bez obzira na neodbravajući izraz Hansova lica, poljubila sam Adriana za
rastanak i uputila mu pogled koji mu je govorio da ćemo možda nastaviti
razgovor. Uputio mi je sretan, znalački osmijeh koji sam vidjela sekundu
prije nego što me Hans odveo. Kao što sam i očekivala, uspjela sam
smazati sendvič prije nego što smo stigli do čuvarske zgrade iako sam
sljedećih pola sata osjećala mučninu.
Moj ručak bio je skoro vrijeme Lissine večere u ljudskom svijetu. Vratila
sam se svojoj očajnoj kazni, ali sam se ipak malo razvedrila jer sam se
mogla pridružiti Lissi zahvaljujući našoj vezi. Cijeli dan je provela u
razgledavanju Lehigha i bio je sve ono čemu se nadala. Sve joj se sviđalo.
Prekrasne zgrade, dvorišta, domovi... i posebno predavanja. Pogled u
katalog predavanja otvorio je svijet predmeta koje čak nije nudilo ni
superiorno obrazovanje u Sv. Vladimiru. Željela je vidjeti i učiniti sve što
je škola nudila.
I, iako je željela da sam tamo, još uvijek je bila uzbuđena zbog činjenice
da joj je rođendan. Priscilla joj je dala neki otmjeni nakit i obećala joj
svečanu večeru. Nije to bila baš proslava kakvoj se Lissa nadala, ali
oduševljenje zbog osamnaestog rođendana bilo je opojno, osobito dok je
promatrala školu iz snova koju će pohađati. Priznajem, osjetila sam ubod
ljubomore. Usprkos Adrianovoj teoriji zašto me kraljica danas pozvala k
sebi, znala sam, kao i Lissa, da su izgledi da idem s njom na koledž još
uvijek vjerojatno nepostojeći. Jedan beznačajan dio mene nije mogao
razumjeti kako Lissa može biti uzbuđena zbog toga ako ja neću biti s
njom. Djetinjasto od mene, znam.
149
Ipak, nisam imala puno vremena za durenje jer, nakon obilaska, Lissina se
pratnja vratila u hotel. Priscilla im je rekla da imaju više od sat vremena
za spremanje prije nego što krenu na večeru. Za Lissu je to značilo da ima
vremena za vježbanje borbe.
Moje turobne misli odmah su postale bijesne.
Stvari su se pogoršale kad sam ranije tog dana shvatila da je Serena rekla
Grantu za Lissinu i Christianovu želju da se nauče braniti. I on je očito
mislio da je to dobra ideja. Naravno. Lissa je imala dva napredna čuvara.
Zašto nije dobila neke dosadne pripadnike stare škole koji bi bili zgroženi
pomisli da moroji uopće i pomišljaju na borbu sa strigojima?
Tako, dok sam ja bespomoćno sjedila i nisam mogla dozvati k pameti
nikoga od njih, Lissa i Christian imali su sada već dva instruktora. Ne
samo da je to značilo kako imaju više mogućnosti za učenje, nego je
značilo i to da Serena ima sposobnog partnera za demonstraciju određenih
pokreta. Ona i Grant glumili su da se bore, objašnjavajući pokrete, dok su
ih Lissa i Christian promatrali širom otvorenih očiju.
Na sreću (dobro, ne za Lissu), i ona i ja smo uskoro primijetile nešto.
Čuvari nisu znali pravi razlog zbog kojeg je Lissa zainteresirana za borbu.
Nisu imali pojma, i kako bi? da je htjela uloviti i probosti strigoje u nadi
da će ih vratiti natrag u život. Mislili su da samo želi naučiti osnovnu
obranu, nešto što se njima činilo razumnim. To je bilo ono što su oni
mislili.
Grant i Serena dopustili su i da Lissa i Christian međusobno vježbaju.
Pretpostavljala sam da za to imaju nekoliko valjanih razloga. Jedan je bio
to što Lissa i Christian nisu bili toliko vješti da ozlijede jedno drugo.
Drugi razlog bio je to što su se čuvari vjerojatno zabavljali.
Ali, to nije zabavljalo Lissu i Christiana. Još uvijek je između njih bilo
puno napetosti, i seksualnosti i ljutnje, tako da im se nije sviđala tolika
bliskost. Grant i Serena zabranili su im udarce u lice, ali jednostavna
izbjegavanja često su rezultirala češanjem jedno o drugo, prsti bi kliznuli
po koži u žestini borbe. S vremena na vrijeme, čuvari bi odlučili da netko
glumi strigoja, postavljajući Lissu ili Christiana u napad. Oba moroja to
su rado prihvaćala do određene granice: uostalom, ono što su htjeli naučiti
bili su izravni udarci.
Međutim, kada je Christian (glumeći strigoja) nasrnuo na Lissu i gurnuo
je u zid, učenje napada odjednom se više nije činilo tako dobra ideja.
Pokret ih je pritisnuo izravno jedno uz drugo, njegove ruke su je držale.
Mogla ga je namirisati i osjetiti te ju je obuzelo maštanje o tome kako je
drži i ljubi.
150
»Mislim da bi se trebali vratiti osnovama obrane«, rekao je Grant i
prekinuo njezine izdajničke misli. Zvučao je kao da se više bojao da će se
ozlijediti, nego se početi maziti.
Lissi i Christianu bio je potreban trenutak kako bi uopće registrirali
njegove riječi, a kamoli se odvojili. Kada su se konačno razdvojili, oboje
su izbjegavali kontakt očima i vratili se na kauč. Čuvari su im krenuli
pokazivati još više primjera kako izbjegavati napadača. Lissa i Christian
vidjeli su to već toliko puta da su lekciju znali napamet, a njihovu raniju
privlačnost zamijenila je frustracija.
Lissa je bila previše pristojna da išta kaže, ali nakon petnaest minuta
pokazivanja kako blokirati rukama i izbjegavati nekoga kada posegne
prema tebi, Christian je napokon progovorio:
»Kako probosti strigoja?«
Serena se na njegove riječi skamenila.
»Rekao si probosti?« Više u šoku, Grant se nasmijao.
»Mislim da to nije nešto o čemu trebate brinuti. Trebate se usredotočiti na
to da pobjegnete od strigoja, a ne da im se približite.«
Lissa i Christian izmijenili su nelagodne poglede.
»Već sam prije pomagao u ubijanju strigoja«, istaknuo je Christian. »U
školskom napadu sam upotrijebio vatru. Hoćete reći da to nije u redu? Da
to nisam trebao učiniti?«
Sada su Serena i Grant izmijenili poglede. Aha, pomislila sam. Ovo dvoje
i nisu bili toliko napredni koliko sam mislila. Polazili su sa stajališta
obrane, a ne napada.
»Naravno da si trebao«, napokon je rekao Grant. »Ono što si učinio bilo je
nevjerojatno. A u sličnoj situaciji? Naravno. Ne želiš biti bespomoćan.
Ali, u tome je stvar, ti imaš svoju vatru. Dođe li do toga da se moraš boriti
sa strigojem, to ćeš činiti pomoću svoje magije. Već znaš kako je
upotrijebiti i osigurat će ti sigurnu udaljenost od njih.«
»A što sa mnom?» pitala je Lissa. »Ja ne posjedujem takvu magiju.«
»Ti nikada nećeš dospjeti ni dovoljno blizu strigoja da bi to bio problem«,
rekla je neustrašivo Serena. »Nećemo to nikada dopustiti.«
»Osim toga«, dodao je Grant zabavljajući se, »pa, nije baš da hodamo
okolo i dajemo kolce.«
Sve bih dala da upravo sad bace pogled na njezin kofer.
Lissa se ugrizla za usnu i nije htjela pogledati Christianu u oči od straha
da ne oda njihove namjere. Ovo se nije odvijalo prema njihovu ludom
planu. Christian je ponovno preuzeo vođstvo.
151
»Možete li nam bar pokazati?« pitao je pokušavajući, u čemu je i uspio,
izgledati kao netko tko samo traži senzaciju i uzbuđenje. »Je 1' teško?
Čini se da samo morate naciljati i udariti?« Grant je frknuo.
»Teško da je tako. Ima tu puno više od toga.«
Lissa se naslonila naprijed i pljesnula rukama dok je slijedila Christianov
primjer.
»Dobro, onda ne morate brinuti da ćemo to naučiti. Samo nam pokažite.«
»Da. Da vidimo.« Christian se bezbrižno namjestio pored nje. U tom
pokretu slučajno su se okrznuli ramenima i odmah udaljili.
»To nije igra«, rekao je Grant. Ipak, otišao je do kaputa i izvadio svoj
kolac. Serena je zurila u nevjerici.
»Što kaniš napraviti?« pitala je. »Probosti mene?«
Lagano se smijuljio kako je on to znao i oštrim pogledom prešao po sobi.
»Naravno da ne. Ah. Evo.« Krenuo je prema maloj fotelji na kojoj se
nalazio ukrasni jastuk. Podigao ga je i ispitao njegovu širinu. Bio je debeo
i gusto napunjen nekom vrstom bujnog punjenja. Vratio se do Lisse i
pokazao joj da ustane. Na svačije iznenađenje, dao joj je svoj kolac.
Ukočio je svoje tijelo, uhvatio jastuk rukama i ispružio ih koliko je
mogao.
»Hajde«, rekao je. »Naciljaj i pogodi.«
»Jesi poludio?« pitala je Serena.
»Ne brini«, rekao je. »Princeza Voda može si priuštiti usputnu štetu.
Dokazujem nešto. Udari jastuk.«
Lissa je oklijevala samo nekoliko trenutaka. Ispunilo ju je uzbuđenje koje
se činilo neuobičajeno jakim. Znala sam da je nestrpljivo čekala da to
nauči, ali njezina želja činila se jačom nego prije. Stisnula je zube,
zakoračila naprijed i nezgodno pokušala svoj kolac nabiti u jastuk. Bila je
oprezna, bojala se kako bi mogla ozlijediti Granta, ali nije bilo razloga za
njezinu brigu. Nije ga čak ni pomaknula, sve što je uspjela s kolcem bilo
je lagano zakačiti tkaninu na površini. Pokušala je još nekoliko puta, ali
nije postigla puno više.
Christian, takav kakav je, rekao je:
»To je sve što možeš?«
Bijesno ga pogledavši, predala mu je kolac.
»Da vidimo tebe.«
Christian je ustao, zajedljiv osmijeh mu je nestao s lica dok je kritički
proučavao jastuk i procjenjivao udarac. Dok je to radio, Lissa je pogledala
okolo i vidjela smijeh u očima čuvara. Čak se i Serena opustila. Dokazali
su da nije lako naučiti baratati s kolcem. Bilo mi je drago te je moje
mišljenje o njima poraslo.
152
Christian je konačno pokušao. Zapravo je probio tkaninu, ali punjenje
jastuka pokazalo se prečvrstim da bi ga probio. Grant se ponovno nije ni
pomaknuo. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja Christian je
ponovno sjeo i vratio kolac. Bilo je nekako zabavno vidjeti kako se
Christianova uobraženost polako gasi. Čak je i Lissa u tome uživala,
usprkos vlastitoj frustriranosti zbog toga koliko je ovo postalo teško.
»Punjenje pruža preveliki otpor«, žalio se Christian.
Grant je predao kolac Sereni.
»Što, zar misliš da je lakše probosti tijelo strigoja? S mišićima i rebrima
na putu?«
Grant se vratio na položaj i, ne oklijevajući, Serena je udarila kolcem.
Njegov vrh izbio je na drugoj strani jastuka i stao ispred Grantovih prsiju,
dok su komadići punjenja popadali na pod. Potegnula ga je natrag i vratila
kolac Grantu kao da je ovo bila najjednostavnija stvar na svijetu.
Christian i Lissa su zaprepašteno zurili.
»Daj da ponovno probam«, rekao je.
Do Priscillina poziva na večeru, u toj sobi ni jedan jastuk nije ostao
netaknut. Mislim da će se iznenaditi kada dobije račun. Lissa i Christian
su i dalje samo zasijecali jastuke dok su ih čuvari nadmoćno promatrali,
uvjereni kako su uspjeli prenijeti poruku. Nije lako probosti strigoja.
Lissa je polako to počela shvaćati. Shvatila je da, na neki način, probosti
jastuk, ili strigoja, nije samo vezano za razumijevanje načela. Naravno,
čula me je kada sam govorila o usmjeravanju udarca prema srcu kroz
rebra, ali ovo je bilo više od znanja. Puno toga bilo je i u snazi, fizičkoj
snazi koju nije imala. Serena, iako se činila malena, provela je godine
izgrađujući svoje mišiće i mogla je zabiti taj kolac kroz skoro sve. Lekcija
u trajanju od jednog sata nije Lissi mogla dati takvu snagu i o tome je
šaptala Christianu kad je grupa krenula van na večeru.
»Već odustaješ?« pitao ju je jednako tiho dok su ulazili na stražnje sjedalo
terenca. Tu su bili i Grant, Serena te treći čuvar, ali oni su bili udubljeni u
razgovor.
»Ne!« prosiktala je Lissa. »Ali, moram trenirati prije nego što ponovno
probam.«
»Misliš na dizanje utega?«
»Pa... ne znam.« Ostali su još uvijek razgovarali, ali za Lissu je bilo
preopasno riskirati da oni čuju o čemu je govorila. Nagnula se bliže
Christianu, ponovno uznemirena zbog toga kako njegova blizina i njihova
međusobna bliskost utječu na nju. Progutavši knedlu, pokušala je zadržati
mirno lice i držati se teme. »Ali, još nisam dovoljno jaka. To je fizički
nemoguće.«
153
»Zvuči kao da odustaješ.«
»Ej! Ni ti nisi probio ni jedan jastuk.« Lagano je porumenio.
»Skoro sam probio onaj zeleni.«
»Ali, taj je bio skoro prazan!«
»Samo trebam više vježbati.«
»Ti ne trebaš ništa«, uzvratila mu je boreći se da joj glas bude tih s
obzirom na ljutnju. »To nije tvoja borba. Moja je.«
»Ej«, odbrusio je, a oči su mu sjale poput svijetloplavih dijamanata, »ti si
luda ako misliš da ću te jednostavno pustiti da odeš i riskiraš...«
Naglo je stao i doslovno se ugrizao za usnu, kao da mu vlastita volja nije
bila dovoljna da prestane govoriti. Lissa je gledala u njega i oboje su se
pitali kako bi završio rečenicu. Što bi on riskirao? To što se ona izlaže
opasnosti? To je bilo ono što sam ja pretpostavljala.
Čak i bez riječi, puno je govorio svojim izrazom lica. Kroz Lissine oči
vidjela sam ga kako je upija i pokušava sakriti osjećaje. Na kraju se naglo
odmaknuo i prekinuo taj intimni prostor između njih, odmaknuvši se od
nje što je dalje mogao.
»Dobro. Napravi što želiš. Nije me briga.«
Nakon toga nitko od njih nije ništa rekao, a s obzirom na to da je meni
bilo vrijeme ručka, vratila sam se u svoju stvarnost i radosno dočekala
stanku od papirologije, samo kako bi me Hans obavijestio kako moram
nastaviti raditi.
»Ma daj! Zar nije vrijeme ručka? Morate me nahraniti«, vikala sam. »Ovo
je i više nego okrutno. Bar mi bacite neke mrvice.«
»Nahranio sam te. Ili, dobro, nahranila si se kad si udahnula onaj sendvič.
Onda si htjela stanku za ručak. Dobila si je. Sada nastavi raditi.«
Udarila sam šakom po beskrajnoj hrpi papira ispred sebe.
»Mogu li onda bar raditi nešto drugo? Ličiti zgrade? Nositi kamenje?«
»Bojim se da ne.« Na rubovima usana pojavio mu se smiješak. »Treba
puno toga razvrstati.«
»Koliko dugo? Koliko me još mislite kažnjavati?«
Hans je slegnuo ramenima.
»Dok mi netko ne kaže da prestanem.«
Ponovno me ostavio samu te sam se naslonila na stolac trudeći se svim
silama da ne okrenem stol ispred sebe. Mislila sam da ću se trenutno
osjećati bolje, ali to je značilo da ću morati ponovno raditi ono što sam
već napravila. Uzdahnula sam i vratila se svom zadatku.
Kada sam se kasnije vratila Lissi, bila je na na večeri. Možda je to
tehnički i bila večera u čast njezina rođendana, ali zapravo, bio je to
kraljevski razgovor s Priscillom. Zaključila sam kako to nikako nije način
154
na koji se slavi rođendan. Jednom kada zaslužim slobodu, morat ću joj to
nadoknaditi. Imat ćemo pravu zabavu i moći ću joj dati svoj rođendanski
poklon: prekrasne kožne čizme koje mi je Adrian pomogao nabaviti još
dok smo bile u školi.
Vjerojatno bi bilo zanimljivije biti u Christianovoj glavi, ali budući da to
nije bilo moguće, vratila sam se svojim mislima i razmišljala o razgovoru
koji sam ranije vodila s Adrianom. Hoće li ova kazna konačno završiti?
Hoće li me službenim kraljevskim proglasom na kraju vratiti Lissi
usprkos uobičajenoj čuvarskoj politici? Pokušavajući to shvatiti, osjećala
sam se poput hrčka na vrtuljku. Puno posla. Nema napretka. Ipak, to mi je
pomoglo tijekom razgovora za večerom te, prije nego što sam shvatila,
Lissina je grupa ustala i krenula prema izlazu iz restorana. Vani je sada
bio mrak i Lissa se nije mogla suzdržati da se ne osjeća čudno zbog toga
što se prilagodila ljudskom rasporedu. U školi ili na dvoru ovo bi bila
sredina dana. Umjesto toga, sada su se vraćali u hotel i išli su na spavanje.
Dobro, vjerojatno ne baš odmah. Nisam sumnjala da će Lissa i Christian,
uspiju li prijeći preko trenutne ljutnje, vjerojatno nastaviti s probadanjem
jastuka. Koliko god sam željela da oni ponovno postanu par, nisam se
mogla suzdržati da ne pomislim kako su puno sigurniji dok su odvojeni.
Ili možda ne.
Grupa se zadržala ispred restorana dulje nego što je bilo uobičajeno za
trajanje večere, tako da je taj predio sada bio pretežno prazan dok su
njime prolazili. Čuvari se nisu parkirali baš otraga, ali isto tako nisu bili ni
blizu glavnog ulaza. Ipak, odlučili su se parkirati kod svjetiljke koja je
dosta osvjetljavala ulicu.
Međutim, sada nije bila upaljena. Svjetiljka je bila razbijena.
Grant i Priscillin čuvar to su odmah primijetili. Bili smo izučeni uočiti
sitne detalje: bilo što neobično, bilo što novo. U sekundi su izvadili kolce
i stali uz bok morojima. Trebala je sekunda kako bi Serena i Christianov
čuvar napravili isto. To je još nešto što smo istrenirali. Biti na oprezu.
Reagirati. Slijediti kolege. Bili su brzi. Svi su bili brzi. Ali, to nije bilo
važno. Jer, odjednom, posvuda su bili strigoji.
Nisam sasvim sigurna odakle su se pojavili. Možda su se nalazili iza
automobila parkiranih niz ulicu. Da sam mogla vidjeti iz ptičje
perspektive ili biti sama tamo sa svojim »alarmom mučnine«, možda bih
imala bolji osjećaj za sve. Ipak, ja sam to gledala Lissinim očima, a čuvari
su se svim silama trudili zapriječiti put strigojima koji su se stvorili
niotkuda, bar što se nje tiče. Većina akcije njoj je prošla kao u magli.
Njezini zaštitari su je naguravali okolo, trudeći se držati je na sigurnom,
155
dok su se bijela, crvenooka lica pojavljivala niotkuda. Ona je to sve
gledala preplavljena strahom.
Ipak, uskoro, obje smo mogle vidjeti kako neki umiru. Serena, jednako
brza i jaka kao što je bila u hotelskoj sobi, probola je muškog strigoja
ravno u srce. Onda, zauzvrat, strigojka je skočila na Priscillina čuvara i
slomila mu vrat. Lissa je u daljini postala svjesna Christianove ruke oko
sebe i toga kako ju je gurao prema terencu i štitio je svojim tijelom. Ostali
čuvari su se trudili koliko su god mogli kako bi formirali zaštitni obruč,
ali ih je nešto omelo. Njihov obruč je drhtao, i padali su.
Strigoji su ubijali jednog po jednog čuvara. Nije to bilo zbog nedostatka
vještina čuvara. Jednostavno su bili brojčano nadmašeni. Jedna je
strigojka Grantu iščupala grkljan svojim zubima. Serenu su gurnuli na
asfalt i pala je licem prema dolje te se nije micala. I, užas nad užasima,
činilo se da strigoji neće poštedjeti ni moroje. Lissa, gurajući se tako jako
u terenac da se činilo kako bi se mogla stopiti s njim, širokih očiju je
gledala kako je jedan strigoj okretno i učinkovito rasporio Priscillin vrat
zastajući kako bi popio krv.
Morojka nije imala vremena ni iznenaditi se, ali barem nije patila.
Endorfini su ublažili bol dok su krv i život isisani iz njezina tijela.
Lissini osjećaji pretvorili su se u nešto više od straha, nešto što se jedva
moglo i osjetiti. Bila je u šoku. Zanijemila. Bila je potpuno sigurna kako
je čeka smrt i to je prihvatila. Njezina je ruka pronašla Christianovu i
čvrsto je stisnula te, okrenuvši se prema njemu, pronašla je malu utjehu u
tome što će njegove predivne, kristalne svijetloplave oči biti posljednje
što će vidjeti u ovom životu. Sudeći prema izrazu njegova lica, i njegove
su misli imale sličan tijek. U njegovim je očima bila toplina, toplina i
ljubav i...
Totalna i potpuna zapanjenost.
Njegove su se oči raširile i usredotočile na nešto točno iza nje.
U istom trenutku ruka je zgrabila Lissino rame i okrenula je.
To je to, šaptao je mali glas u njoj. Sada ću umrijeti.
Zatim je shvatila Christianovu zapanjenost.
Gledala je u Dimitrija.
Kao i ja, imala je taj nestvarni osjećaj da je to Dimitri, a opet ne Dimitri.
Toliko istih crta lica... a ipak toliko drugačijih. Pokušavala je nešto reći,
bilo što, ali dok su joj se riječi formirale na usnama, jednostavno ih nije
uspijevala izgovoriti. Jaka vrućina odjednom je planula iza nje i blještava
svjetlost osvijetlila je Dimitrijevu blijedu put. Ni Lissa ni ja nismo trebale
pogledati u Christiana kako bismo znale da je svojom magijom napravio
vatrenu kuglu. Ili šok što je vidio Dimitrija ili strah za Lissu natjerali su
156
Christiana u akciju. Dimitri je lagano škiljio zbog svjetlosti, ali mu se
okrutan osmijeh pojavio na licu i ruka koja je bila na njezinu ramenu
kliznula je na njezin vrat.
»Ugasi«, rekao je Dimitri. »Ugasi ili je mrtva.«
Lissa je konačno izustila, usprkos prekinutom dotoku zraka.
»Ne slušaj ga«, prodahtala je. »Ionako će nas ubiti.«
Ipak, iza nje vrućina je nestala. Sjene su ponovno pale na Dimitrijevo lice.
Christian nije želio riskirati Lissin život, čak i ako je bila u pravu. To nije
bilo važno.
»Zapravo«, rekao je Dimitri ugodnim glasom usred mučne scene, »radije
bih da vas dvoje ostanete živi. Barem još neko vrijeme.«
Osjetila sam kako se Lissa namrštila. Ne bih se iznenadila da je isto
napravio i Christian, sudeći po zbunjenosti u njegovu glasu. Nije čak
uspio složiti zajedljiv komentar. Samo je mogao pitati ono što je bilo
očito:
»Zašto?«
Dimitrijeve oči su zasjale.
»Zato što vas trebam kao mamac za Rose.«
Posljednji put kad je Tatiana željela vikati na mene, jednostavno me
odvela u jednu od svojih privatnih soba za prijem. To je doprinijelo
čudnoj atmosferi, kao da smo na čaju, osim što za vrijeme čaja ljudi
obično nisu vikali jedni na druge. Nisam imala razloga misliti da će ovaj
puta biti drugačije... dok nisam shvatila da me moja pratnja vodi prema
glavnoj poslovnoj zgradi dvora, mjestu gdje su se odvijali svi vladini
poslovi. Sranje. Ovo je bilo puno ozbiljnije nego što sam mislila.
I, uistinu, kada su me konačno požurili u sobu gdje je čekala Tatiana... pa,
skoro sam zastala i nisam mogla ući. Lagani dodir jednog čuvara po
mojim leđima tjerao me naprijed. Prostorija je bila ukrašena.
Nisam bila sigurna u kojoj sam točno sobi. Moroji su se stvarno pošteno
potrudili oko uređenja sobe s prijestoljem za svoju kraljicu ili kralja, ali
mislim da to nije bilo to. Ova je soba ipak bila previše ukrašena, prenosila
je kraljevski osjećaj starog svijeta, s pažljivo isklesanim cvjetnim
oblicima i sjajnim zlatnim svijećnjacima po zidovima. Zapravo su u njima
bile upaljene svijeće. Njihova svjetlost se reflektirala po metalnim
ukrasima u sobi. Sve se svjetlucalo i osjećala sam se kao da sam upala u
kazališnu predstavu.
I, stvarno, kao da jesam. Nakon nekoliko trenutaka ogledavanja oko sebe,
shvatila sam gdje sam. Osobe u sobi bile su podijeljene. Njih dvanaest
sjedilo je za dugim stolom na podiju koji je zacijelo bio zamišljen kao
žarište sobe. Tatiana je sjedila kod sredine stola, sa šest moroja s jedne i
pet moroja s druge strane. Na drugoj strani bio je samo niz stolica, i njih
su dotjerali satenskim jastucima, na kojima su također sjedili moroji.
Publika.
Oni koji su sjedili s obje Tatianine strane bili su savjetnici. Bili su to
stariji moroji, ali svi podrijetlom iz kraljevskih obitelji. Jedanaest moroja
iz jedanaest vladajućih kraljevskih obitelji. Lissa još nije imala osamnaest,
samo što nije; trznula sam se kad sam to shvatila, i zbog toga još nije
imala svoje mjesto. Netko drugi sjedio je umjesto Priscille Voda. Gledala
sam u Vijeće, prinčeve i princeze iz morojskog svijeta. Najstariji član
svake obitelji imao je pravo na kraljevsku titulu i mjesto savjetnika uz
Tatianu. Ponekad bi se najstariji odrekao svojega mjesta i dao ga nekome
koga je obitelj smatrala sposobnijim, ali odabrani bi uvijek imao barem
četrdeset pet godina. Vijeće je biralo morojsku kraljicu ili kralja koji bi
ostao na položaju do smrti ili mirovine. U rijetkim okolnostima, uz veliku
podršku kraljevskih obitelji, vladar bi mogao biti prisilno smijenjen.
143
Svakog princa ili princezu u Vijeću zauzvrat bi savjetovalo obiteljsko
vijeće, a pogledavši natrag u publiku, prepoznala sam skupine članova
obitelji koji sjede zajedno: Ivaškovi, Lazari, Badicasi... Činilo se da su oni
u posljednjim redovima bili samo promatrači. Tasha i Adrian sjedili su
zajedno, a pouzdano sam znala da nisu članovi Kraljevskog vijeća niti
obiteljskih vijeća. Ipak, vidjevši ih, malo sam se opustila.
Ostala sam blizu ulaza u prostoriju, nelagodno se premještajući s noge na
nogu i pitajući se o čemu se radi. Nisam zavrijedila samo javno poniženje;
očito sam ga zavrijedila i pred najvažnijim morojima u svijetu. Prekrasno.
Istupio je dugonogi moroj nejednako bijele kose, zaobišao jednu stranu
dugog stola i pročistio grlo. Istog trenutka žamor je nestao. Tišina je
ispunila prostoriju.
»Otvaram sjednicu Morojskog kraljevskog vijeća«, rekao je. »Predsjeda
Njezino Kraljevsko Visočanstvo Tatiana Marina Ivaškov.« Lagano se
naklonio u njezinu smjeru, zatim se diskretno povukao sa strane i stao
pored čuvara koji su stajali uz zidove kao ukrasi.
Tatiana je uvijek bila dotjerana na zabavama na kojima sam je vidjela, ali
za formalan događaj poput ovog izgledala je poput prave kraljice. Imala je
mornarski plavu, svilenu haljinu dugih rukava, a na njezinoj prekrasno
ispletenoj kosi bila je blistava kruna s bijelim i plavim kamenjem. Da je
ovo bio izbor ljepote, rekla bih da se radi o umjetnom kamenju. Na njoj,
ni trenutak nisam pomislila da to nisu pravi safiri i dijamanti.
»Hvala«, rekla je. Također je govorila svojim kraljevskim tonom, jasnim i
impresivnim, ispunjavajući prostoriju. »Nastavit ćemo raspravu od jučer.«
Čekaj... što? Raspravljali su o meni i jučer? Tada sam primijetila kako
sam se u nekakvom obrambenom stavu obgrlila rukama i odmah sam ih
spustila. Nisam željela izgledati slabo bez obzira na to što mi spremaju.
»Danas ćemo čuti svjedočenje nove čuvarice.« Tatianin oštar pogled bio
je na meni. I pogled svih prisutnih. »Rosemary Hathaway, možeš li,
molim te, istupiti naprijed?«
Učinila sam tako, glave visoko podignute, i zauzela stav pun
samopouzdanja. Nisam znala gdje točno trebam stati, stoga sam izabrala
sredinu sobe i okrenula se izravno prema Tatiani. Ako me čekalo
paradiranje u javnosti, voljela bih da mi je netko to dojavio pa bih navukla
čuvarsku crno-bijelu kombinaciju. Nema veze. Nisam pokazivala strah
čak ni u trapericama i majici kratkih rukava. Lagano i propisno sam se
naklonila i zatim joj pogledala ravno u oči i čekala ono što slijedi.
»Možeš li, molim te, reći svoje ime?« pitala je.
Već je to ona napravila za mene, ali ipak sam rekla:
»Rosemarie Hathaway.«
144
»Koliko imaš godina?«
»Osamnaest.«
»Kad si navršila osamnaest godina?«
»Prije nekoliko mjeseci.«
Pričekala je nekoliko trenutaka kako bi pustila da se napetost slegne, kao
da je to neka važna informacija.
»Gospođice Hathaway, koliko smo upoznati, negdje u to vrijeme napustili
ste Akademiju sv. Vladimira. Je li to točno?«
Dakle, o tome je riječ? Ne o putu u Vegas s Lissom?
»Da.« Nisam dala nikakve druge informacije. O, bože. Nadam se da se
neće dotaknuti Dimitrija. Ona ne bi trebala znati za moju vezu s njim, ali
nikad ne znaš kakve informacije kolaju okolo.
»Otišli ste u Rusiju loviti strigoje?«
»Da.«
»Kao iz neke vrste osobne osvete za napad na Sv. Vladimir?«
»Hm... da.«
Nitko nije ništa rekao, ali je moj odgovor zasigurno uzrokovao komešanje
u prostoriji. Nelagodno su se namještali i pogledavali one do sebe. Strigoji
su uvijek izazivali strah, a to da ih je netko išao tražiti još je uvijek bilo
neobično. Začudo, Tatiana se činila jako zadovoljna tom potvrdom. Hoće
li to upotrijebiti kao dodatno oružje protiv mene?
»Možemo onda pretpostaviti«, nastavila je, »da si ti jedna od onih koji
vjeruju u izravne napade na strigoje?«
»Da.«
»Mnogi su imali različite reakcije na strašan napad na Sv. Vladimir«,
rekla je. »Ti nisi jedini dhampir koji je želio uzvratiti napad strigojima,
iako si zasigurno najmlađi.«
Nisam znala da su drugi išli u nasilne pohode, dobro, osim nekih
bezbrižnih dhampira u Rusiji. Ako je to priča o mom putu u koju je voljna
vjerovati, to mi odgovara.
»Imamo izvještaje oba izvora, i čuvara i alkemičara u Rusiji o tome da si
bila uspješna.« Ovo je bilo prvi put da čujem kako se alkemičari spominju
u javnosti, ali naravno da je to bila uobičajena tema u Vijeću. »Možeš li
reći koliko si ih ubila?«
»Ja...« Iznenađeno sam zurila. »Nisam sigurna, Vaše Visočanstvo.
Barem...« upregnula sam mozak. »Sedam.« Možda ih je ipak bilo više.
I ona je mislila tako.
»To je vrlo skromna procjena prema onome što nam kažu naši izvori«,
značajno je primijetila. »Međutim, to je još uvijek impresivna brojka. Jesi
li ubijanja izvela sama?«
145
»Kako kad. Ponekad sam imala pomoć. Bili su tamo... neki drugi
dhampiri s kojima sam povremeno radila.« Tehnički, imala sam i pomoć
strigoja, ali nisam namjeravala to spomenuti.
»Bili su tvojih godina?«
»Da.«
Tatiana nije više ništa rekla, ali žena pored nje je progovorila, kao da joj
je netko dao znak. Mislim da je ona princeza Conta.
»Kada si prvi put ubila strigoja?« Namrštila sam se.
»Prošlog prosinca.«
»Imala si sedamnaest?«
»Da.«
»Jesi li to ubijanje izvela sama?«
»Pa... uglavnom. Nekoliko prijatelja pomoglo je u odvlačenju pažnje.«
Nadala sam da neće tražiti više detalja. Moje prvo ubijanje dogodilo se
kad je poginuo Mason i, osim događaja u vezi Dimitrija, to me sjećanje
najviše mučilo.
Ipak, princeza Conta nije željela čuti previše drugih detalja. Ona i ostali,
koji su se uskoro pridružili ispitivanju, uglavnom su željeli znati o mojim
ubijanjima. Bili su ponešto zainteresirani za pomoć ostalih dhampira, ali
nisu previše ulazili u detalje što se tiče pomoći moroja. Jedva su se dotakli
mojeg disciplinskog dosjea, što me potpuno zbunilo. Spomenuli su ostale
detalje mog obrazovanja, moje izvanredne ocjene u borbi, kako sam bila
jedna od najboljih kada smo Lissa i ja pobjegle na drugoj godini i kako
sam brzo nadoknadila izgubljeno vrijeme i ponovno postala najbolja na
godini (barem što se tiče borbe). Razgovarali su i o tome kako sam štitila
Lissu dok smo bile same vani u svijetu te su konačno došli do kraja
spomenuvši moje izvanredne rezultate završnog ispita.
»Hvala, čuvarice Hathaway. Možete ići.«
Tatianin otpuštajući glas nije ostavljao prostora sumnji. Htjela je da
izađem. Jedva sam čekala udovoljiti joj, ponovno sam se naklonila i
jurnula van. Pri tome sam uputila brzi pogled Tashi i Adrianu te sam,
izlazeći kroz vrata, čula kako odjekuje kraljičin glas:
»Ovdje završava današnja sjednica. Bit će sazvana ponovno sutra.«
Nisam se iznenadila kada me nekoliko minuta kasnije dostigao Adrian.
Hans mi nije naredio da se odmah vratim i nastavim raditi, stoga sam
odlučila to protumačiti kao malo slobode.
»O. K.« rekla sam i stavila svoju ruku u Adrianovu. »Prosvijetli me
svojom kraljevskom političkom mudrosti. Što je bilo ovo?«
»Nemam pojma. Ja sam zadnja osoba koju treba pitati o politici«, rekao
je. »Ja čak i ne idem na ovakve stvari, ali Tasha me pronašla zadnju
146
minutu i rekla da idem s njom. Pretpostavljam da je dobila dojavu kako
ćeš ti doći, ali, bila je isto tako zbunjena.«
Nitko od nas nije više ništa rekao i shvatila sam da ga vodim prema jednoj
od zgrada gdje se nalazio trgovački dio, restorani, trgovine itd. Odjednom
sam umirala od gladi.
»Imam dojam da je ovo dio nečega o čemu su već razgovarali, spomenula
je posljednju sjednicu.«
»Bila je zatvorenog tipa. Kao i ona sutra. Nitko ne zna o čemu
raspravljaju.«
»Zašto je onda ova bila javna?« Nije se činilo pravednim što su kraljica i
Vijeće mogli birati što će podijeliti s drugima. Sve bi trebalo biti javno.
Namrštio se.
»Vjerojatno zbog toga što će ionako uskoro održati glasovanje, a ono će
biti javno. Ako tvoje svjedočenje igra nekakvu ulogu, onda je, valjda,
Vijeće htjelo da mu prisustvuju i ostali moroji, kako bi svi razumjeli
odluku koju će kasnije donijeti.« Zastao je. »Ali, što ja znam? Nisam
političar.«
»Čini se kao da je već odlučeno«, gunđala sam. »Zašto onda glasovati? I
zašto bih ja imala ikakve veze s vladom?«
Otvorio je vrata malog kafića koji je prodavao brzu hranu, burgere i
sendviče. Adrian je odrastao na finim restoranima i gurmanskoj hrani.
Mislim da mu je to bilo draže, ali je znao da nisam uvijek voljela
pokazivati ili biti podsjećana da sam s plemićem iz elitne obitelji. Cijenila
sam to što je znao kako danas želim nešto obično.
Ipak, zbog toga što smo se pojavili zajedno, zaradili smo nekoliko
znatiželjnih pogleda i došaptavanja kupaca. U školi nas se ponekad
spominjalo, ali ovdje na dvoru? Bili smo atrakcija na glavnoj pozornici.
Imidž je bio važan na dvoru, a većina morojsko-dhampirskih veza
odvijala se u tajnosti. To što smo se mi pokazivali tako javno, posebno
uzmemo li u obzir Adrianove veze, bilo je skandalozno i šokantno te ljudi
često nisu bili diskretni u svojim reakcijama. Otkad sam se vratila na
dvor, čula sam svakakve komentare. Jedna žena me nazvala besramnom.
Druga je naglas razmišljala zašto me Tatiana nije jednostavno »riješila«.
Nasreću, danas se većina naše publike zadovoljila s promatranjem, zbog
čega ih je bilo lako ignorirati. Dok smo sjedali za stol, na Adrianovu čelu
pojavila se mala bora razmišljanja.
»Možda glasuju o tome hoćeš li ponovno postati Lissina čuvarica.«
Bila sam toliko zapanjena da sljedećih nekoliko sekundi nisam mogla
prozboriti, kada se odjednom pojavila konobarica. Konačno sam
promucala svoju narudžbu i zurila u Adriana raširenih očiju.
147
»Ozbiljno?« Naposljetku, sjednica je bila ispitivanje mojih vještina. Imalo
je smisla. Osim...
»Ne. Mislim da Vijeće ne bi održavalo sjednice zbog dodjeljivanja jedne
čuvarice.« Moje nade su potonule.
Adrian je potvrdno slegnuo ramenima.
»Istina. Ali ovo nije obično dodjeljivanje čuvara. Lissa je posljednja iz
svog roda. Svi, uključujući i moju tetu, posvećuju joj posebnu pažnju.
Dati joj nekog poput tebe tako...«, opasno sam ga pogledala dok je tražio
riječ, »... kontroverznog moglo bi uzrujati neke ljude.«
»I to je zapravo razlog zbog kojeg su htjeli da ja dođem i opišem što sam
učinila. Kako bih ih uvjerila da sam sposobna.« Čak i dok sam izgovarala
te riječi, nisam se usudila povjerovati u njih. Bilo je predobro da bi bilo
istinito. »Ne mogu to zamisliti s obzirom na to da imam takve nevolje s
čuvarima.«
»Ne znam«, rekao je. »To je samo pretpostavka. Tko zna? Možda misle
da je Las Vegas bio samo bezopasni nestašluk.« Ovo je imalo gorak ton.
»I rekao sam ti da se teta Tatiana predomislila u vezi tebe. Možda sada
želi da čuvaš Lissu, ali treba to predstaviti javnosti kako bi imala
opravdanje za to.«
To je bilo dovoljno iznenađujuće.
»Ali, ako stvarno završim s Lissom, što ćeš ti napraviti? Upristojiti se i
doći na koledž?«
»Ne znam«, rekao je zamišljenih zelenih očiju dok je sipao piće. »Možda
i hoću.«
To je također bilo neočekivano i na pamet mi je pao razgovor s njegovu
majkom. Što ako postanem Lissina čuvarica i on provede s nama sljedeće
četiri godine? Bila sam poprilično sigurna da je Daniella mislila kako
ćemo se razdvojiti ovog ljeta. I ja sam tako mislila... i bila sam iznenađena
kakvo sam osjetila olakšanje što ću moći ostati s njim. Dimitri mi je
uvijek ispunjavao srce boli i žudnjom, ali još uvijek sam željela Adriana u
svom životu.
Nasmijala sam mu se i stavila ruku na njegovu.
»Nisam sigurna što ću s tobom kada postaneš pristojan.«
Uzeo je moju ruku i poljubio je.
»Imam nekoliko prijedloga«, rekao je. Nisam znala jesu li njegove riječi
ili osjećaj njegovih usana na mojoj koži činili da mi trnci prolaze tijelom.
Upravo sam ga htjela pitati kakvi su to prijedlozi, kad je našu igru
prekinuo... Hans.
»Hathaway«, rekao je i podignuo jednu obrvu dok je stajao iznad nas. »Ti
i ja imamo potpuno različito shvaćanje riječi kazna.«
148
Imao je pravo. U mojoj glavi kazna je obuhvaćala jednostavne stvari
poput šibanja i izgladnjivanja. Ne papirologiju.
Umjesto toga sam odgovorila:
»Niste mi rekli da se odmah moram vratiti nakon što vidim kraljicu.«
Bijesno me pogledao.
»Ali ti isto tako nisam rekao da odeš na spoj. Idemo. Natrag u podrum.«
»Ali, dolazi mi veliki sendvič s rajčicom i salatom!«
»Imat ćeš stanku za ručak za nekoliko sati, kao i svi ostali.«
Pokušala sam potisnuti bijes. Nije da me hrane koricom kruha i vodom,
ali nije postojalo ništa boljeg okusa. Upravo tada se vratila konobarica s
našom hranom. Zgrabila sam sendvič i umotala ga u salvetu prije nego što
je stigla spustiti pladnjeve.
»Mogu li ga ponijeti sa sobom?«
»Ako ga uspiješ pojesti prije nego što stignemo tamo.« Glas mu je bio
skeptičan s obzirom na to da je trezor bio poprilično blizu. Jasno, totalno
je podcijenio moju mogućnost konzumiranja hrane.
Bez obzira na neodbravajući izraz Hansova lica, poljubila sam Adriana za
rastanak i uputila mu pogled koji mu je govorio da ćemo možda nastaviti
razgovor. Uputio mi je sretan, znalački osmijeh koji sam vidjela sekundu
prije nego što me Hans odveo. Kao što sam i očekivala, uspjela sam
smazati sendvič prije nego što smo stigli do čuvarske zgrade iako sam
sljedećih pola sata osjećala mučninu.
Moj ručak bio je skoro vrijeme Lissine večere u ljudskom svijetu. Vratila
sam se svojoj očajnoj kazni, ali sam se ipak malo razvedrila jer sam se
mogla pridružiti Lissi zahvaljujući našoj vezi. Cijeli dan je provela u
razgledavanju Lehigha i bio je sve ono čemu se nadala. Sve joj se sviđalo.
Prekrasne zgrade, dvorišta, domovi... i posebno predavanja. Pogled u
katalog predavanja otvorio je svijet predmeta koje čak nije nudilo ni
superiorno obrazovanje u Sv. Vladimiru. Željela je vidjeti i učiniti sve što
je škola nudila.
I, iako je željela da sam tamo, još uvijek je bila uzbuđena zbog činjenice
da joj je rođendan. Priscilla joj je dala neki otmjeni nakit i obećala joj
svečanu večeru. Nije to bila baš proslava kakvoj se Lissa nadala, ali
oduševljenje zbog osamnaestog rođendana bilo je opojno, osobito dok je
promatrala školu iz snova koju će pohađati. Priznajem, osjetila sam ubod
ljubomore. Usprkos Adrianovoj teoriji zašto me kraljica danas pozvala k
sebi, znala sam, kao i Lissa, da su izgledi da idem s njom na koledž još
uvijek vjerojatno nepostojeći. Jedan beznačajan dio mene nije mogao
razumjeti kako Lissa može biti uzbuđena zbog toga ako ja neću biti s
njom. Djetinjasto od mene, znam.
149
Ipak, nisam imala puno vremena za durenje jer, nakon obilaska, Lissina se
pratnja vratila u hotel. Priscilla im je rekla da imaju više od sat vremena
za spremanje prije nego što krenu na večeru. Za Lissu je to značilo da ima
vremena za vježbanje borbe.
Moje turobne misli odmah su postale bijesne.
Stvari su se pogoršale kad sam ranije tog dana shvatila da je Serena rekla
Grantu za Lissinu i Christianovu želju da se nauče braniti. I on je očito
mislio da je to dobra ideja. Naravno. Lissa je imala dva napredna čuvara.
Zašto nije dobila neke dosadne pripadnike stare škole koji bi bili zgroženi
pomisli da moroji uopće i pomišljaju na borbu sa strigojima?
Tako, dok sam ja bespomoćno sjedila i nisam mogla dozvati k pameti
nikoga od njih, Lissa i Christian imali su sada već dva instruktora. Ne
samo da je to značilo kako imaju više mogućnosti za učenje, nego je
značilo i to da Serena ima sposobnog partnera za demonstraciju određenih
pokreta. Ona i Grant glumili su da se bore, objašnjavajući pokrete, dok su
ih Lissa i Christian promatrali širom otvorenih očiju.
Na sreću (dobro, ne za Lissu), i ona i ja smo uskoro primijetile nešto.
Čuvari nisu znali pravi razlog zbog kojeg je Lissa zainteresirana za borbu.
Nisu imali pojma, i kako bi? da je htjela uloviti i probosti strigoje u nadi
da će ih vratiti natrag u život. Mislili su da samo želi naučiti osnovnu
obranu, nešto što se njima činilo razumnim. To je bilo ono što su oni
mislili.
Grant i Serena dopustili su i da Lissa i Christian međusobno vježbaju.
Pretpostavljala sam da za to imaju nekoliko valjanih razloga. Jedan je bio
to što Lissa i Christian nisu bili toliko vješti da ozlijede jedno drugo.
Drugi razlog bio je to što su se čuvari vjerojatno zabavljali.
Ali, to nije zabavljalo Lissu i Christiana. Još uvijek je između njih bilo
puno napetosti, i seksualnosti i ljutnje, tako da im se nije sviđala tolika
bliskost. Grant i Serena zabranili su im udarce u lice, ali jednostavna
izbjegavanja često su rezultirala češanjem jedno o drugo, prsti bi kliznuli
po koži u žestini borbe. S vremena na vrijeme, čuvari bi odlučili da netko
glumi strigoja, postavljajući Lissu ili Christiana u napad. Oba moroja to
su rado prihvaćala do određene granice: uostalom, ono što su htjeli naučiti
bili su izravni udarci.
Međutim, kada je Christian (glumeći strigoja) nasrnuo na Lissu i gurnuo
je u zid, učenje napada odjednom se više nije činilo tako dobra ideja.
Pokret ih je pritisnuo izravno jedno uz drugo, njegove ruke su je držale.
Mogla ga je namirisati i osjetiti te ju je obuzelo maštanje o tome kako je
drži i ljubi.
150
»Mislim da bi se trebali vratiti osnovama obrane«, rekao je Grant i
prekinuo njezine izdajničke misli. Zvučao je kao da se više bojao da će se
ozlijediti, nego se početi maziti.
Lissi i Christianu bio je potreban trenutak kako bi uopće registrirali
njegove riječi, a kamoli se odvojili. Kada su se konačno razdvojili, oboje
su izbjegavali kontakt očima i vratili se na kauč. Čuvari su im krenuli
pokazivati još više primjera kako izbjegavati napadača. Lissa i Christian
vidjeli su to već toliko puta da su lekciju znali napamet, a njihovu raniju
privlačnost zamijenila je frustracija.
Lissa je bila previše pristojna da išta kaže, ali nakon petnaest minuta
pokazivanja kako blokirati rukama i izbjegavati nekoga kada posegne
prema tebi, Christian je napokon progovorio:
»Kako probosti strigoja?«
Serena se na njegove riječi skamenila.
»Rekao si probosti?« Više u šoku, Grant se nasmijao.
»Mislim da to nije nešto o čemu trebate brinuti. Trebate se usredotočiti na
to da pobjegnete od strigoja, a ne da im se približite.«
Lissa i Christian izmijenili su nelagodne poglede.
»Već sam prije pomagao u ubijanju strigoja«, istaknuo je Christian. »U
školskom napadu sam upotrijebio vatru. Hoćete reći da to nije u redu? Da
to nisam trebao učiniti?«
Sada su Serena i Grant izmijenili poglede. Aha, pomislila sam. Ovo dvoje
i nisu bili toliko napredni koliko sam mislila. Polazili su sa stajališta
obrane, a ne napada.
»Naravno da si trebao«, napokon je rekao Grant. »Ono što si učinio bilo je
nevjerojatno. A u sličnoj situaciji? Naravno. Ne želiš biti bespomoćan.
Ali, u tome je stvar, ti imaš svoju vatru. Dođe li do toga da se moraš boriti
sa strigojem, to ćeš činiti pomoću svoje magije. Već znaš kako je
upotrijebiti i osigurat će ti sigurnu udaljenost od njih.«
»A što sa mnom?» pitala je Lissa. »Ja ne posjedujem takvu magiju.«
»Ti nikada nećeš dospjeti ni dovoljno blizu strigoja da bi to bio problem«,
rekla je neustrašivo Serena. »Nećemo to nikada dopustiti.«
»Osim toga«, dodao je Grant zabavljajući se, »pa, nije baš da hodamo
okolo i dajemo kolce.«
Sve bih dala da upravo sad bace pogled na njezin kofer.
Lissa se ugrizla za usnu i nije htjela pogledati Christianu u oči od straha
da ne oda njihove namjere. Ovo se nije odvijalo prema njihovu ludom
planu. Christian je ponovno preuzeo vođstvo.
151
»Možete li nam bar pokazati?« pitao je pokušavajući, u čemu je i uspio,
izgledati kao netko tko samo traži senzaciju i uzbuđenje. »Je 1' teško?
Čini se da samo morate naciljati i udariti?« Grant je frknuo.
»Teško da je tako. Ima tu puno više od toga.«
Lissa se naslonila naprijed i pljesnula rukama dok je slijedila Christianov
primjer.
»Dobro, onda ne morate brinuti da ćemo to naučiti. Samo nam pokažite.«
»Da. Da vidimo.« Christian se bezbrižno namjestio pored nje. U tom
pokretu slučajno su se okrznuli ramenima i odmah udaljili.
»To nije igra«, rekao je Grant. Ipak, otišao je do kaputa i izvadio svoj
kolac. Serena je zurila u nevjerici.
»Što kaniš napraviti?« pitala je. »Probosti mene?«
Lagano se smijuljio kako je on to znao i oštrim pogledom prešao po sobi.
»Naravno da ne. Ah. Evo.« Krenuo je prema maloj fotelji na kojoj se
nalazio ukrasni jastuk. Podigao ga je i ispitao njegovu širinu. Bio je debeo
i gusto napunjen nekom vrstom bujnog punjenja. Vratio se do Lisse i
pokazao joj da ustane. Na svačije iznenađenje, dao joj je svoj kolac.
Ukočio je svoje tijelo, uhvatio jastuk rukama i ispružio ih koliko je
mogao.
»Hajde«, rekao je. »Naciljaj i pogodi.«
»Jesi poludio?« pitala je Serena.
»Ne brini«, rekao je. »Princeza Voda može si priuštiti usputnu štetu.
Dokazujem nešto. Udari jastuk.«
Lissa je oklijevala samo nekoliko trenutaka. Ispunilo ju je uzbuđenje koje
se činilo neuobičajeno jakim. Znala sam da je nestrpljivo čekala da to
nauči, ali njezina želja činila se jačom nego prije. Stisnula je zube,
zakoračila naprijed i nezgodno pokušala svoj kolac nabiti u jastuk. Bila je
oprezna, bojala se kako bi mogla ozlijediti Granta, ali nije bilo razloga za
njezinu brigu. Nije ga čak ni pomaknula, sve što je uspjela s kolcem bilo
je lagano zakačiti tkaninu na površini. Pokušala je još nekoliko puta, ali
nije postigla puno više.
Christian, takav kakav je, rekao je:
»To je sve što možeš?«
Bijesno ga pogledavši, predala mu je kolac.
»Da vidimo tebe.«
Christian je ustao, zajedljiv osmijeh mu je nestao s lica dok je kritički
proučavao jastuk i procjenjivao udarac. Dok je to radio, Lissa je pogledala
okolo i vidjela smijeh u očima čuvara. Čak se i Serena opustila. Dokazali
su da nije lako naučiti baratati s kolcem. Bilo mi je drago te je moje
mišljenje o njima poraslo.
152
Christian je konačno pokušao. Zapravo je probio tkaninu, ali punjenje
jastuka pokazalo se prečvrstim da bi ga probio. Grant se ponovno nije ni
pomaknuo. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja Christian je
ponovno sjeo i vratio kolac. Bilo je nekako zabavno vidjeti kako se
Christianova uobraženost polako gasi. Čak je i Lissa u tome uživala,
usprkos vlastitoj frustriranosti zbog toga koliko je ovo postalo teško.
»Punjenje pruža preveliki otpor«, žalio se Christian.
Grant je predao kolac Sereni.
»Što, zar misliš da je lakše probosti tijelo strigoja? S mišićima i rebrima
na putu?«
Grant se vratio na položaj i, ne oklijevajući, Serena je udarila kolcem.
Njegov vrh izbio je na drugoj strani jastuka i stao ispred Grantovih prsiju,
dok su komadići punjenja popadali na pod. Potegnula ga je natrag i vratila
kolac Grantu kao da je ovo bila najjednostavnija stvar na svijetu.
Christian i Lissa su zaprepašteno zurili.
»Daj da ponovno probam«, rekao je.
Do Priscillina poziva na večeru, u toj sobi ni jedan jastuk nije ostao
netaknut. Mislim da će se iznenaditi kada dobije račun. Lissa i Christian
su i dalje samo zasijecali jastuke dok su ih čuvari nadmoćno promatrali,
uvjereni kako su uspjeli prenijeti poruku. Nije lako probosti strigoja.
Lissa je polako to počela shvaćati. Shvatila je da, na neki način, probosti
jastuk, ili strigoja, nije samo vezano za razumijevanje načela. Naravno,
čula me je kada sam govorila o usmjeravanju udarca prema srcu kroz
rebra, ali ovo je bilo više od znanja. Puno toga bilo je i u snazi, fizičkoj
snazi koju nije imala. Serena, iako se činila malena, provela je godine
izgrađujući svoje mišiće i mogla je zabiti taj kolac kroz skoro sve. Lekcija
u trajanju od jednog sata nije Lissi mogla dati takvu snagu i o tome je
šaptala Christianu kad je grupa krenula van na večeru.
»Već odustaješ?« pitao ju je jednako tiho dok su ulazili na stražnje sjedalo
terenca. Tu su bili i Grant, Serena te treći čuvar, ali oni su bili udubljeni u
razgovor.
»Ne!« prosiktala je Lissa. »Ali, moram trenirati prije nego što ponovno
probam.«
»Misliš na dizanje utega?«
»Pa... ne znam.« Ostali su još uvijek razgovarali, ali za Lissu je bilo
preopasno riskirati da oni čuju o čemu je govorila. Nagnula se bliže
Christianu, ponovno uznemirena zbog toga kako njegova blizina i njihova
međusobna bliskost utječu na nju. Progutavši knedlu, pokušala je zadržati
mirno lice i držati se teme. »Ali, još nisam dovoljno jaka. To je fizički
nemoguće.«
153
»Zvuči kao da odustaješ.«
»Ej! Ni ti nisi probio ni jedan jastuk.« Lagano je porumenio.
»Skoro sam probio onaj zeleni.«
»Ali, taj je bio skoro prazan!«
»Samo trebam više vježbati.«
»Ti ne trebaš ništa«, uzvratila mu je boreći se da joj glas bude tih s
obzirom na ljutnju. »To nije tvoja borba. Moja je.«
»Ej«, odbrusio je, a oči su mu sjale poput svijetloplavih dijamanata, »ti si
luda ako misliš da ću te jednostavno pustiti da odeš i riskiraš...«
Naglo je stao i doslovno se ugrizao za usnu, kao da mu vlastita volja nije
bila dovoljna da prestane govoriti. Lissa je gledala u njega i oboje su se
pitali kako bi završio rečenicu. Što bi on riskirao? To što se ona izlaže
opasnosti? To je bilo ono što sam ja pretpostavljala.
Čak i bez riječi, puno je govorio svojim izrazom lica. Kroz Lissine oči
vidjela sam ga kako je upija i pokušava sakriti osjećaje. Na kraju se naglo
odmaknuo i prekinuo taj intimni prostor između njih, odmaknuvši se od
nje što je dalje mogao.
»Dobro. Napravi što želiš. Nije me briga.«
Nakon toga nitko od njih nije ništa rekao, a s obzirom na to da je meni
bilo vrijeme ručka, vratila sam se u svoju stvarnost i radosno dočekala
stanku od papirologije, samo kako bi me Hans obavijestio kako moram
nastaviti raditi.
»Ma daj! Zar nije vrijeme ručka? Morate me nahraniti«, vikala sam. »Ovo
je i više nego okrutno. Bar mi bacite neke mrvice.«
»Nahranio sam te. Ili, dobro, nahranila si se kad si udahnula onaj sendvič.
Onda si htjela stanku za ručak. Dobila si je. Sada nastavi raditi.«
Udarila sam šakom po beskrajnoj hrpi papira ispred sebe.
»Mogu li onda bar raditi nešto drugo? Ličiti zgrade? Nositi kamenje?«
»Bojim se da ne.« Na rubovima usana pojavio mu se smiješak. »Treba
puno toga razvrstati.«
»Koliko dugo? Koliko me još mislite kažnjavati?«
Hans je slegnuo ramenima.
»Dok mi netko ne kaže da prestanem.«
Ponovno me ostavio samu te sam se naslonila na stolac trudeći se svim
silama da ne okrenem stol ispred sebe. Mislila sam da ću se trenutno
osjećati bolje, ali to je značilo da ću morati ponovno raditi ono što sam
već napravila. Uzdahnula sam i vratila se svom zadatku.
Kada sam se kasnije vratila Lissi, bila je na na večeri. Možda je to
tehnički i bila večera u čast njezina rođendana, ali zapravo, bio je to
kraljevski razgovor s Priscillom. Zaključila sam kako to nikako nije način
154
na koji se slavi rođendan. Jednom kada zaslužim slobodu, morat ću joj to
nadoknaditi. Imat ćemo pravu zabavu i moći ću joj dati svoj rođendanski
poklon: prekrasne kožne čizme koje mi je Adrian pomogao nabaviti još
dok smo bile u školi.
Vjerojatno bi bilo zanimljivije biti u Christianovoj glavi, ali budući da to
nije bilo moguće, vratila sam se svojim mislima i razmišljala o razgovoru
koji sam ranije vodila s Adrianom. Hoće li ova kazna konačno završiti?
Hoće li me službenim kraljevskim proglasom na kraju vratiti Lissi
usprkos uobičajenoj čuvarskoj politici? Pokušavajući to shvatiti, osjećala
sam se poput hrčka na vrtuljku. Puno posla. Nema napretka. Ipak, to mi je
pomoglo tijekom razgovora za večerom te, prije nego što sam shvatila,
Lissina je grupa ustala i krenula prema izlazu iz restorana. Vani je sada
bio mrak i Lissa se nije mogla suzdržati da se ne osjeća čudno zbog toga
što se prilagodila ljudskom rasporedu. U školi ili na dvoru ovo bi bila
sredina dana. Umjesto toga, sada su se vraćali u hotel i išli su na spavanje.
Dobro, vjerojatno ne baš odmah. Nisam sumnjala da će Lissa i Christian,
uspiju li prijeći preko trenutne ljutnje, vjerojatno nastaviti s probadanjem
jastuka. Koliko god sam željela da oni ponovno postanu par, nisam se
mogla suzdržati da ne pomislim kako su puno sigurniji dok su odvojeni.
Ili možda ne.
Grupa se zadržala ispred restorana dulje nego što je bilo uobičajeno za
trajanje večere, tako da je taj predio sada bio pretežno prazan dok su
njime prolazili. Čuvari se nisu parkirali baš otraga, ali isto tako nisu bili ni
blizu glavnog ulaza. Ipak, odlučili su se parkirati kod svjetiljke koja je
dosta osvjetljavala ulicu.
Međutim, sada nije bila upaljena. Svjetiljka je bila razbijena.
Grant i Priscillin čuvar to su odmah primijetili. Bili smo izučeni uočiti
sitne detalje: bilo što neobično, bilo što novo. U sekundi su izvadili kolce
i stali uz bok morojima. Trebala je sekunda kako bi Serena i Christianov
čuvar napravili isto. To je još nešto što smo istrenirali. Biti na oprezu.
Reagirati. Slijediti kolege. Bili su brzi. Svi su bili brzi. Ali, to nije bilo
važno. Jer, odjednom, posvuda su bili strigoji.
Nisam sasvim sigurna odakle su se pojavili. Možda su se nalazili iza
automobila parkiranih niz ulicu. Da sam mogla vidjeti iz ptičje
perspektive ili biti sama tamo sa svojim »alarmom mučnine«, možda bih
imala bolji osjećaj za sve. Ipak, ja sam to gledala Lissinim očima, a čuvari
su se svim silama trudili zapriječiti put strigojima koji su se stvorili
niotkuda, bar što se nje tiče. Većina akcije njoj je prošla kao u magli.
Njezini zaštitari su je naguravali okolo, trudeći se držati je na sigurnom,
155
dok su se bijela, crvenooka lica pojavljivala niotkuda. Ona je to sve
gledala preplavljena strahom.
Ipak, uskoro, obje smo mogle vidjeti kako neki umiru. Serena, jednako
brza i jaka kao što je bila u hotelskoj sobi, probola je muškog strigoja
ravno u srce. Onda, zauzvrat, strigojka je skočila na Priscillina čuvara i
slomila mu vrat. Lissa je u daljini postala svjesna Christianove ruke oko
sebe i toga kako ju je gurao prema terencu i štitio je svojim tijelom. Ostali
čuvari su se trudili koliko su god mogli kako bi formirali zaštitni obruč,
ali ih je nešto omelo. Njihov obruč je drhtao, i padali su.
Strigoji su ubijali jednog po jednog čuvara. Nije to bilo zbog nedostatka
vještina čuvara. Jednostavno su bili brojčano nadmašeni. Jedna je
strigojka Grantu iščupala grkljan svojim zubima. Serenu su gurnuli na
asfalt i pala je licem prema dolje te se nije micala. I, užas nad užasima,
činilo se da strigoji neće poštedjeti ni moroje. Lissa, gurajući se tako jako
u terenac da se činilo kako bi se mogla stopiti s njim, širokih očiju je
gledala kako je jedan strigoj okretno i učinkovito rasporio Priscillin vrat
zastajući kako bi popio krv.
Morojka nije imala vremena ni iznenaditi se, ali barem nije patila.
Endorfini su ublažili bol dok su krv i život isisani iz njezina tijela.
Lissini osjećaji pretvorili su se u nešto više od straha, nešto što se jedva
moglo i osjetiti. Bila je u šoku. Zanijemila. Bila je potpuno sigurna kako
je čeka smrt i to je prihvatila. Njezina je ruka pronašla Christianovu i
čvrsto je stisnula te, okrenuvši se prema njemu, pronašla je malu utjehu u
tome što će njegove predivne, kristalne svijetloplave oči biti posljednje
što će vidjeti u ovom životu. Sudeći prema izrazu njegova lica, i njegove
su misli imale sličan tijek. U njegovim je očima bila toplina, toplina i
ljubav i...
Totalna i potpuna zapanjenost.
Njegove su se oči raširile i usredotočile na nešto točno iza nje.
U istom trenutku ruka je zgrabila Lissino rame i okrenula je.
To je to, šaptao je mali glas u njoj. Sada ću umrijeti.
Zatim je shvatila Christianovu zapanjenost.
Gledala je u Dimitrija.
Kao i ja, imala je taj nestvarni osjećaj da je to Dimitri, a opet ne Dimitri.
Toliko istih crta lica... a ipak toliko drugačijih. Pokušavala je nešto reći,
bilo što, ali dok su joj se riječi formirale na usnama, jednostavno ih nije
uspijevala izgovoriti. Jaka vrućina odjednom je planula iza nje i blještava
svjetlost osvijetlila je Dimitrijevu blijedu put. Ni Lissa ni ja nismo trebale
pogledati u Christiana kako bismo znale da je svojom magijom napravio
vatrenu kuglu. Ili šok što je vidio Dimitrija ili strah za Lissu natjerali su
156
Christiana u akciju. Dimitri je lagano škiljio zbog svjetlosti, ali mu se
okrutan osmijeh pojavio na licu i ruka koja je bila na njezinu ramenu
kliznula je na njezin vrat.
»Ugasi«, rekao je Dimitri. »Ugasi ili je mrtva.«
Lissa je konačno izustila, usprkos prekinutom dotoku zraka.
»Ne slušaj ga«, prodahtala je. »Ionako će nas ubiti.«
Ipak, iza nje vrućina je nestala. Sjene su ponovno pale na Dimitrijevo lice.
Christian nije želio riskirati Lissin život, čak i ako je bila u pravu. To nije
bilo važno.
»Zapravo«, rekao je Dimitri ugodnim glasom usred mučne scene, »radije
bih da vas dvoje ostanete živi. Barem još neko vrijeme.«
Osjetila sam kako se Lissa namrštila. Ne bih se iznenadila da je isto
napravio i Christian, sudeći po zbunjenosti u njegovu glasu. Nije čak
uspio složiti zajedljiv komentar. Samo je mogao pitati ono što je bilo
očito:
»Zašto?«
Dimitrijeve oči su zasjale.
»Zato što vas trebam kao mamac za Rose.«
11 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:16 pm
Margita
Administrator
Petnaesto poglavlje
U mojem uspaničenom umu upravo tada, ustati se i otrčati do Lehigha,
usprkos tome što je kilometre i kilometre daleko, činilo se kao dobar plan.
Stotinku kasnije znala sam da je to daleko od mojih mogućnosti. Skroz,
skroz daleko od mojih mogućnosti.
Čim sam odmakla od stola i izjurila iz sobe, osjetila sam naglu čežnju za
Albertom. Vidjela sam je kako uskače u akciju u Sv. Vladimiru i znala
sam da se može nositi s bilo kakvom situacijom. U ovom trenutku našeg
odnosa, reagirat će na svaku opasnost o kojoj je obavijestim. Čuvari na
dvoru za mene su još uvijek bili stranci. Kome bih mogla otići? Hansu?
Tipu koji me mrzi? Ne bi mi vjerovao, ne kao Alberta ili moja majka.
Trčeći niz tihe hodnike, odbacila sam te brige. To nije bilo važno.
Natjerala bih ga da mi pomogne. Pronašla bih nekoga tko može. Bilo
koga tko može izvući Lissu i Christiana iz ovoga.
Samo ti možeš, čula sam glas u svojoj glavi. Ti si ona koju želi Dimitri.
Ignorirala sam i tu pomisao, najviše zbog toga što sam se u svojoj
zamišljenosti sudarila s nekim iza ugla. Ispustila sam prigušeni zvuk koji
je zvučao kao »hm«, kad mi je lice udarilo u nečija prsa. Podigla sam
pogled. Mikhail. Trebala sam osjetiti olakšanje, ali sam bila prepuna
157
adrenalina i brige. Zgrabila sam ga za rukav i počela ga vući prema
stepenicama.
»Dođi! Moramo ići po pomoć!«
Mikhail je ostao na mjestu ne mrdnuvši se od mog povlačenja. Namrštio
se mirna lica.
»O čemu govoriš?«
»Lissa! Lissa i Christian. Odveli su ih strigoji, Dimitri. Možemo ih
pronaći. Ja ih mogu pronaći. Ali, moramo se požuriti.«
Mikhail je postao još zbunjeniji.
»Rose... koliko dugo si bila dolje?«
Nisam imala vremena za ovo. Ostavivši ga, jurnula sam uz stepenice
prema glavnim razinama kompleksa. Trenutak kasnije iza sebe sam čula
korake. Kada sam stigla u glavni ured, očekivala sam da će me netko
ukoriti što sam zanemarila svoju kaznu, ali... nitko me nije ni primijetio.
Ured je bio u kaosu. Čuvari su trčali uokolo, obavljali su se pozivi i
glasovi su se dizali do luđačkih razina.
Shvatila sam da znaju. Već znaju.
»Hans!« zvala sam probijajući se kroz gomilu. Bio je na drugom kraju
prostorije i upravo sklopio mobitel. »Hans, znam gdje su. Znam kamo su
strigoji odveli Lissu i Christiana.«
»Hathaway, nemam vremena za tvoje...« Njegovo mrgođenje je popustilo.
»Imate onu vezu.«
Gledala sam ga zapanjeno. Bila sam spremna na to da me odbaci kao
smetnju. Bila sam spremna na žestoku svađu kako bih ga uvjerila. Brzo
sam kimnula.
»Vidjela sam. Vidjela sam sve što se dogodilo.« Sada sam se ja namrštila.
»Kako ste već saznali?«
»Serena«, mrgudno je rekao.
»Serena je mrtva...«
Odmahnuo je glavom.
»Ne, još nije. Iako je tako zvučala preko telefona. Što god se dogodilo,
svim preostalim snagama uputila je poziv. Alkemičari idu po nju i...
počistiti.«
Prevrtila sam događaje i sjetila se kako je Serena bačena na asfalt. Bio je
to težak udarac i, zbog toga što se nije micala, pretpostavila sam najgore.
Ipak, ako je preživjela, a očito jest, jedva sam je mogla zamisliti kako
vadi mobitel iz džepa krvavim rukama...
Molim te, molim te da je živa, pomislila sam, nesigurna kome se molim.
»Dođi«, rekao je Hans. »Trebamo te. Već smo formirali timove.«
158
To je bilo još jedno iznenađenje. Nisam očekivala da će me tako brzo
povesti. U meni je nastalo novo poštovanje prema Hansu. Možda se i
ponašao kao šupak, ali je bio vođa. Kada bi prepoznao sredstvo,
upotrijebio bi ga. Okretno je jurio kroz vrata, a slijedilo ga je nekoliko
čuvara. Trudila sam se pratiti njihove duge korake i vidjela sam kako
dolazi i Mikhail.
»Ideš spašavati«, rekla sam Hansu. »To je... rijetko.«
Oklijevala sam čak i izgovoriti te riječi. Sigurno nisam htjela da odustanu
od ovoga. Ipak, spašavanje moroja nije bilo uobičajeno. Kada bi ih odveli
strigoji, uglavnom bi ih smatrali mrtvima. Spašavanje koje smo izvršili
nakon napada na Akademiju bilo je neobično te je zahtijevalo mnogo
uvjeravanja. Hans me iskosa pogledao.
»Kao i princeza Dragomir.«
Lissa je meni bila dragocjena, vrednija od ičega na svijetu. Shvatila sam,
bila je dragocjena i morojima. Većinu moroja koje su oteli strigoji
smatrali su mrtvima, ali ona nije pripadala većini moroja. Ona je bila
posljednja iz obitelji, posljednja iz jedne od dvanaest drevnih obitelji.
Njezin gubitak bio bi udarac za morojsku kulturu. To bi bio znak,
znamenje da smo poraženi od strigoja. Radi nje bi čuvari riskirali u akciji
spašavanja.
Zapravo, činilo se kao da bi riskirali puno toga. Kada smo stigli do garaža
u kojima su bila dvorska vozila, vidjela sam kako dolazi masa čuvara,
zajedno s morojima. Prepoznala sam neke. Među njima bila je i Tasha
Ozera te su, poput nje, i ostali bili korisnici vatre. Ako smo nešto naučili,
bilo je to koliko su vrijedili u borbi. Ispalo je kako je spor oko toga
trebaju li moroji ići u borbu sada zaboravljen i bila sam iznenađena kako
su brzo pozvali ovu grupu. Tashine oči srele su moje, lice joj je bilo
ozbiljno i izobličeno. Nije mi ništa rekla.
Nije ni trebala.
Hans je davao naredbe podijelivši čuvare i vozila. Sa svakom mrvicom
samokontrole koju sam mogla pronaći strpljivo sam čekala pored njega.
Moja divlja narav tjerala me da skočim i zahtijevam saznati što mogu
učiniti. Stići će do mene, uvjeravala sam se. Imao je ulogu za mene; samo
trebam čekati.
Moja samokontrola bila je na kušnji i zbog Lisse.
Nakon što je Dimitri odveo nju i Christiana izašla sam joj iz glave. Nisam
se mogla vratiti, ne još. Nisam mogla podnijeti vidjeti ih, vidjeti Dimitrija.
Morat ću kad počnem navoditi čuvare, ali za sada sam se još ipak
suzdržavala. Znala sam da je Lissa živa. Za sada je to jedino važno.
159
Ipak, bila sam toliko obavijena i napunjena napetošću da sam skoro
upotrijebila kolac kada me je netko dodirnuo po ramenu.
»Adrian...« uzdahnula sam. »Što radiš ovdje?«
Stajao je, gledao me i rukom me nježno pomilovao po obrazu. Samo sam
nekoliko puta vidjela njegovo lice tako ozbiljno i namrgođeno. Kao i
obično, nije mi se svidjelo. Adrian je bio jedan od onih koji bi uvijek
trebali biti nasmiješeni.
»Čim sam čuo vijest, znao sam gdje ćeš biti.«
Odmahnula sam glavom.
»To se dogodilo otprilike... ne znam, prije deset minuta?« Vrijeme mi je
prolazilo u magli. »Kako je moguće da već svi to znaju?«
»Objavili su na dvorskom radiju čim su saznali. Imaju sustav za
iznenadnu uzbunu. Zapravo, kraljica je osigurana.«
»Molim? Zašto?« Nekako me to uzrujalo. Tatiana nije bila ona koja je u
opasnosti. »Zašto trošiti snage na nju?.«
Čuvar u blizini kritički me pogledao zbog toga. Adrian je slegnuo
ramenima.
»Napad strigoja u blizini? Oni to smatraju popriličnom prijetnjom.«
Popriličnom je bila ključna riječ. Lehigh je bio oko sat vremena udaljen
od dvora. Čuvari su uvijek bili na oprezu iako svakom sekundom koja je
prošla poželjela sam da su brži i spremni. Da se nije pojavio Adrian, bila
sam poprilično sigurna kako bih izgubila strpljenje i rekla Hansu da se
požuri.
»To je Dimitri«, tiho sam mu rekla. Nisam bila sigurna bih li to rekla i
drugima. »On je taj koji ih je odveo. Koristi ih kako bi me namamio.«
Adrianovo lice se smračilo.
»Rose, ne možeš...«
Nije dovršio, ali znala sam što misli.
»Imam li izbora?« viknula sam. »Moram ići. Ona je moja najbolja
prijateljica, a ja sam jedina koja ih može odvesti k njoj.«
»To je zamka.«
»Znam. I on zna da znam.«
»Što ćeš učiniti?« Ponovno sam točno znala što Adrian misli.
Pogledala sam u kolac koji sam nesvjesno izvukla ranije.
»Ono što moram. Moram... moram ga ubiti.«
»Dobro«, rekao je Adrian s olakšanjem. »Drago mi je.«
Iz nekog razloga to me uzrujalo.
»Bože«, odbrusila sam. »Toliko se želiš riješiti svake konkurencije?«
Adrian je ostao ozbiljan.
160
»Ne. Samo znam da, dok god je on još živ, ili, ovaj, nekako živ, ti si u
opasnosti. A to ne mogu podnijeti. Ne mogu podnijeti saznanje da je tvoj
život na kocki. I jest tako, Rose. Nikada nećeš biti sigurna, sve dok on ne
nestane. Želim da budeš sigurna. Ne mogu... ne bih podnio da ti se nešto
dogodi.«
Moja obuzetost ljutnjom nestala je jednakom brzinom kojom se pojavila.
»Oh, Adriane, oprosti...«
Dopustila sam mu da me zagrli. Odmarajući glavu na njegovim prsima,
osjetila sam kucanje njegova srca i mekoću njegove majice te sam se
prepustila kratkom trenutaku utjehe. Samo sam se željela utopiti u njemu,
sada i ovdje. Nisam željela da me obuzmu osjećaji straha: strah zbog
Lisse i strah od Dimitrija. Osjetila sam hladnoću kada sam odjednom
nešto shvatila. Bez obzira na to što će se dogoditi, jednog od njih dvoje
noćas ću izgubiti. Ako spasimo Lissu, Dimitri će umrijeti. Ako on preživi,
ona će umrijeti. Nije bilo sretnog završetka ovoj priči, ništa što bi spasilo
moje srce od toga da bude smlavljeno u komadiće.
Adrian je usnama prešao po mom čelu i nagnuo se prema mojim usnama.
»Budi oprezna, Rose. Bez obzira na to što će se događati, molim te,
molim te, budi oprezna. Ne mogu te izgubiti.«
Nisam znala što reći na ovo, kako odgovoriti na sve ove osjećaje koji su
izlazili iz njega. Moje vlastite misli i srce bili su preplavljeni tolikim
miješanim osjećajima da sam jedva uspijevala pronaći dosljednu misao.
Umjesto toga, svoje sam usne prinijela njegovima i poljubila ga. Uslijed
svih smrti večeras, onih koje su se dogodile i onih koje tek dolaze, taj
poljubac bio je snažniji od ijednog koji smo ikada podijelili. Bio je živ.
Bio je živ i željela sam da takav i ostane. Željela sam vratiti Lissu i željela
sam se vratiti u Adrianov zagrljaj, vratiti se njegovim usnama i ovom
životu...
»Hathaway! Dragi bože, zar te moram navlačiti?«
Naglo sam se odvojila od Adriana i vidjela kako me Hans bijesno gleda.
Većina terenaca je bila puna. Sada je bilo vrijeme da ja djelujem. Adrianu
sam uputila pogled koji je nagoviještao rastanak te se prisilio na blagi
smiješak koji je, pretpostavljam, trebao izgledati hrabro.
»Budi oprezna«, ponovio je. »Dovedi ih natrag, i sebe isto tako.«
Brzo sam mu kimnula i slijedila nestrpljivog Hansa u jedan od terenaca.
Dok sam ulazila na stražnje sjedalo, dogodio mi se najbizarniji déjà vu.
Ovo je nevjerojatno sličilo onome kada je Viktor oteo Lissu da sam se
skoro skamenila. I onda sam se vozila u sličnom terencu navodeći čuvare
prema mjestu gdje se nalazila Lissa. Međutim, tada je pored mene sjedio
Dimitri, prekrasan, hrabar Dimitri kojeg sam odavno poznavala. Ipak, te
MIN@
161
su uspomene bile toliko utkane u moje misli i srce da sam mogla zamisliti
svaki detalj: način na koji je zataknuo kosu iza uha, neustrašiv pogled u
njegovim smeđim očima dok je nagazio na gas kako bismo stigli do Lisse
što prije. Bio je tako odlučan, tako spreman učiniti ono što je ispravno.
Ovaj Dimitri, Dimitri strigoj, jednako je odlučan. Ali, na drugačiji način.
»Hoćeš li moći ovo?« pitao je Hans s prednjeg sjedala. Neka ruka je
nježno stisnula moju i bila sam iznenađena kada sam vidjela Tashu pored
sebe. Nisam ni primijetila da se vozi s nama. »Računamo na tebe.«
Kimnula sam želeći zavrijediti njegovo poštovanje. Na najbolji čuvarski
način maknula sam osjećaje s lica pokušavajući ne osjećati taj sukob
između dva Dimitrija. Pokušavala sam se ne prisjećati kako je ta večer
kada smo krenuli za Lissom i Viktorom bila ista večer kada smo Dimitri i
ja bili žrtve čarolije požude...
»Idemo prema Lehighu«, rekla sam hladnim tonom. Sada sam bila
čuvarica. »Kada se približimo, navodit ću vas dalje.«
Vozili smo se dvadesetak minuta, kada sam osjetila da je Lissina grupa
stala. Dimitri je očito izabrao skrovište nedaleko od sveučilišta, zbog čega
ćemo ih lakše naći nego da su se nastavili kretati. Naravno, trebala sam se
podsjećati da je Dimitri želio da ga se nađe. Znajući da čuvari neće trebati
moje upute dok se ne približimo Lehighu, očeličila sam se i skočila u
Lissinu glavu kako bih vidjela što se događa.
Lissa i Christian nisu bili ni ozlijeđeni ni napadnuti, samo su ih gurali i
vukli naokolo. Sjedili su negdje što je izgledalo kao skladište, skladište
koje nije korišteno dugo vremena. Gusti slojevi prašine sve su prekrivali,
čak toliko da je bilo teško razaznati stvari naslagane na klimavim
policama. Možda neki alati. Tu i tamo papir, kao i povremeno neka kutija.
Jedino svjetlo u prostoriji bila je slaba žarulja koja je svemu davala grub i
prljav osjećaj.
Lissa i Christian sjedili su na drvenim stolcima s uspravnim naslonima,
ruku zavezanih iza leđa nekakvim užetom. Na trenutak mi se opet javio
déjà vu. Sjetila sam se prošle zime kada sam i ja, zajedno sa svojim
prijateljima, bila vezana u stolcu i zatočena od strigoja. Pili su Eddiejevu
krv i Mason je poginuo...
Ne. Nemoj tako razmišljati, Rose. Lissa i Christian su živi. Još im se ništa
nije dogodilo. Ništa im se neće dogoditi.
Lissine misli sada su bile unutra, ali malo prčkanja omogućilo mi je
vidjeti kako je izgledala zgrada kada su dolazili. Izgleda da je to zaista
bilo skladište, staro, napušteno, što je bilo idealno mjesto koje bi strigoji
iskoristili za čuvanje zarobljenika.
162
U prostoriji su bila četiri strigoja, ali što se ticalo Lisse, samo je jedan bio
doista važan. Dimitri. Razumjela sam njezinu reakciju. Vidjeti ga kao
strigoja meni je bilo teško. Čak nestvarno. Nekako sam to prihvatila,
jednostavno zbog vremena koje sam provela s njim. Ipak, čak bih se i ja
ponekad iznenadila vidjeti ga takvog. Lissa uopće nije bila pripremljena i
bila je u potpunom šoku.
Dimitrijeva tamna smeđa kosa bila je danas raspuštena do brade, što sam
uvijek voljela na njemu, i brzo je koračao dok se njegov kaput njihao oko
njega. Većinu vremena bio je leđima okrenut Lissi i Christianu, što ju je
još više mučilo. Dok nije gledala u njegovo lice, skoro je vjerovala da je
to Dimitri kojeg je oduvijek poznavala. Svađao se s ostalom trojicom dok
je hodao gore-dolje u malom prostoru, iz njega je isijavala uzrujanost u
skoro očitim valovima.
»Ako čuvari zaista dolaze«, režao je jedan strigoj, »onda trebamo biti
vani.« Javila se visoka, dugonoga crvenokosa koja je, izgleda, prije bila
morojka. Njezin ton dao je naslutiti kako nije mislila da čuvari stvarno
dolaze.
»Dolaze«, rekao je Dimitri tiho, ljupkim naglaskom od kojeg me
zaboljelo srce. »Znam to.«
»Onda me pusti van kako bih bila korisna!« obrecnula se. »Ne trebaš nas
kako bismo dadiljali ovo dvoje.« Njezin ton bio je odlučan. Čak
omalovažavajući. To je bilo razumljivo. Svi u vampirskom svijetu su
znali da moroji neće uzvratiti borbu, a Lissa i Christian su bili čvrsto
vezani.
»Ne poznaješ ih«, rekao je Dimitri. »Oni su opasni. Nisam nimalo siguran
da je ovo dovoljna zaštita.«
»To je smiješno!«
Glatkim pokretom Dimitri se okrenuo i udario je. Udarac ju je odbacio
nekoliko metara, oči su joj se raširile od bijesa i šoka. Nastavio je koračati
kao da se ništa nije dogodilo.
»Ostat ćeš ovdje i čuvat ćeš ih onoliko dugo koliko ti kažem, jesi
razumjela?« Bijesno ga je pogledala i oprezno dotaknula svoje lice, ali
nije ništa rekla. Dimitri je pogledao ostale. »I vi ćete isto ostati. Ako
čuvari uspiju doći toliko duboko unutra, morat ćete učiniti više nego
čuvati stražu.«
»Kako znaš?« zahtijevao je drugi strigoj, crnokosi koji je možda prije bio
čovjek. Rijetkost među strigojima. »Kako znaš da će doći?«
Strigoji su imali izvanredan sluh, ali dok su se svađali, Lissa je iskoristila
kratku priliku da neprimijećeno došapne Christianu.
163
»Možeš li spaliti moje uže?« mrmljala je skoro nečujnim glasom. »Kao
što si Roseino?«
Christian se namrštio. Kada smo on i ja bili zarobljeni, to je bilo ono što je
učinio kako bi me oslobodio. Prokleto je boljelo i ostavilo opekline na
mojim zglobovima.
»Primijetit će«, prodahtao je. Razgovor se prekinuo jer se Dimitri naglo
zaustavio i okrenuo prema Lissi.
Zabezeknula se zbog tog naglog i neočekivanog pokreta. Prišao joj je,
kleknuo pred nju i zagledao joj se u oči. Usprkos svom trudu, zadrhtala je.
Nikada nije bila tako blizu strigoja, a činjenica da je to bio Dimitri samo
je sve pogoršala. Crveni krugovi oko njegovih zjenica izgledali su kao da
gore u nju. Njegovi očnjaci činili su se spremni za napad. Izvukao je ruku
i uhvatio je za vrat namještajući joj glavu kako bi imao bolji pogled u
njezine oči. Njegovi prsti žarili su joj se u kožu nedovoljno da bi
zaustavili dovod zraka, ali dovoljno da joj kasnije ostave modrice. Ako
postoji kasnije.
»Znam da će doći čuvari jer Rose gleda«, rekao je Dimitri. »Zar ne,
Rose?« Lagano je opustio stisak i prstima prešao preko kože na Lissinu
vratu, tako nježno... ipak, nije bilo upitno ima li snage zakrenuti joj vrat.
Činilo se kao da u tom trenutku gleda u moje oči. Moju dušu. Čak sam
osjetila kako gladi moj vrat. Znala sam da je to nemoguće. Veza je
postojala između Lisse i mene. Nitko drugi nije ju mogao vidjeti. Ipak,
upravo tada činilo se kao da ne postoji nitko drugi osim njega i mene.
Činilo se je kao da nema Lisse između nas.
»Unutra si, Rose.« Mrvica poluosmijeha pojavila se na njegovim usnama.
»I nećeš ni jednog od njih napustiti. Nisi ni toliko luda da dođeš sama, zar
ne? Možda si nekada i bila, ali više ne.«
Povukla sam se iz njezine glave, nisam mogla gledati u te oči i vidjeti
kako one gledaju u mene. Ili zbog svog vlastitog straha ili odraza Lissina,
vidjela sam kako i moje tijelo dršće. Prisilila sam se to zaustaviti te sam
pokušala smiriti lupanje srca. Progutavši knedlu, pogledala sam okolo
kako bih provjerila je li to netko primijetio, ali svi su bili prezauzeti
pravljenjem strategija, osim Tashe. Proučavao me njezin hladan plavi
pogled, njezino lice izobličeno od brige.
»Što si vidjela?«
Odmahnula sam glavom ne mogavši pogledati u nju.
»Noćnu moru«, promrmljala sam.
»Ostvarenje moje najveće noćne more.«
164
Šesnaesto poglavlje
Nisam znala točan broj strigoja u Dimitrijevoj grupi. Toliko toga što sam
vidjela kroz Lissu bilo je u magli zbog zbunjenosti i užasa. Čuvari su
morali sami dobro procijeniti koliko nas poslati tamo, s obzirom na to da
su znali kako nas strigoji očekuju. Hans se nadao da će velikom silom
nadoknaditi element iznenađenja. Pozvao je onoliko čuvara koliko je bilo
razumno uzeti s dvora. Istina, dvor je bio zaštićen štitovima, ali ipak nije
mogao ostati potpuno bez obrane.
Pomoglo je to što je na dvoru bilo puno svježe diplomiranih. Većina ih je
ostala na dvoru omogućujući tako onima starijima da idu u lov. Tako nas
je bilo približno četrdeset. Bilo je to jednako neobično kao i udruživanje
velikog broja strigoja. Čuvari su obično išli u paru, najviše tri u grupi, s
morojskim obiteljima. Ovako velika snaga mogla je stvoriti borbu
jednaku onoj tijekom napada na Akademiju.
Znajući da prikradanje u mraku neće biti od koristi, Hans je zaustavio
konvoj malo prije skladišta u kojem su bili strigoji. Zgrada je bila
smještena na sporednoj cesti odsječenoj od autoputa. Bila je to
industrijska zona, ne baš poput napuštenog šumskog puta, ali svi uredi i
postrojenja bili su zatvoreni u ovo doba noći.
Izašla sam iz terenca i dopustila da me obuzme topla večer. Zrak je bio
vlažan, što je bilo posebno okrutno jer sam se već gušila od straha.
Dok sam stajala uz cestu, nisam osjećala mučninu. Dimitri nije postavio
strigoje tako daleko, što je značilo da je naš dolazak još uvijek bio,
recimo, iznenađenje. Prišao mi je Hans i iznijela sam mu svoju najbolju
procjenu situacije, temeljenu na ograničenim informacijama.
»Ali, možeš pronaći Vasilisu?« pitao je.
Kimnula sam.
»Čim uđem u zgradu, veza će me odvesti ravno do nje.«
Okrenuo se i pogledao u noć dok su prolazili automobili po obližnjoj
autocesti.
»Ako nas već čekaju vani, namirisat će nas i čuti puno prije nego što ih mi
budemo mogli vidjeti.« Svjetla automobila kratko su mu osvijetlila lice
koje je bilo izborano od brige. »Rekla si da su tri reda strigoja?«
»Koliko sam mogla vidjeti. Neki su kod Lisse i Christiana, a neki vani.«
Zastala sam i pokušala razmisliti što bi Dimitri napravio u ovoj situaciji.
Zasigurno sam ga dovoljno dobro poznavala, čak i kao strigoja, kako bih
otkrila njegovu strategiju.
»I zatim još jedan red u zgradi, prije skladišne prostorije.« Nisam bila
sasvim sigurna u to, ali nisam rekla Hansu. Pretpostavila sam to prema
165
vlastitom instinktu, vođena onime što sam mislila da bi učinio Dimitri.
Pretpostavila sam kako bi najbolje bilo da Hans računa na tri vala strigoja.
I to je točno ono što je napravio.
»Onda ćemo ići u tri grupe. Ti ćeš voditi grupu koja ide unutra izbaviti ih.
Još jedan tim će pratiti tvoj i na kraju se udaljiti. Borit će se unutra protiv
koga god zatreba kako bi omogućili tvojoj grupi da ode po zatočenike.«
To je zvučalo tako... vojnički. Udaljiti. Zatočenike. I ja... vođa tima. Imalo
je smisla s obzirom na vezu, ali prije su jednostavno koristili moje znanje
i ostavili me postrani. Dobrodošla u svijet čuvara, Rose. U školi smo imali
razne vježbe tijekom kojih smo prešli toliko različitih scenarija sa
strigojima, što god su naši instruktori mogli izmisliti. Ipak, dok sam
gledala u skladište, sve te vježbe činile su se poput igrarije, igre koja se ni
u kom slučaju ne može mjeriti s onim s čim ću se upravo suočiti. Djelić
sekunde odgovornost za sve ovo činila mi se zastrašujuća, ali sam brzo
odgurnula takve brige. To je bilo ono za što su me trenirali, ono za što
sam rođena. Moji vlastiti strahovi nisu važni. Oni su prvi. Vrijeme je to i
dokazati.
»Što ćemo napraviti s obzirom na to da im se ne možemo prikrasti?«
pitala sam. Hans je imao pravo kad je rekao da će nas strigoji ranije
primijetiti.
Skoro vragolast osmijeh se pojavio na njegovu licu i objasnio je svoj plan
grupi dok nas je istodobno dijelio u timove. Njegova taktika prilaženja
bila je hrabra i bezobrazna. Moj tip plana.
I, samo tako, krenuli smo. Da nas je analizirao autsajder, mislio bi da smo
u samoubilačkoj misiji. Možda smo i bili. Čuvari neće napustiti
posljednjeg Dragomira. A ja ne bih napustila Lissu i da je vani još milijun
Dragomira.
Tako, ostavivši prikradanje postrani, Hans je izabrao napad punom
snagom. Naša grupa se ponovno ukrcala u osam terenaca i jurnula niz
cestu nedopuštenom brzinom. Zauzeli smo cijelu širinu ceste računajući
na to da neće biti prometa. Dva terenca, jedan pored drugog, predvodili su
još dva reda po tri vozila. Jurili smo do kraja ceste i, škripeći gumama,
zaustavili smo se ispred skladišta te smo izašli iz automobila. Ako sporo
prikradanje nije bilo moguće, dobili smo na iznenađenju time što smo bili
brzi i žestoki.
Neki strigoji su zaista bili iznenađeni. Očito je da su vidjeli kako im se
približavamo, ali to se dogodilo tako brzo da su imali malo vremena za
reagirati. Naravno, kada si brz i smrtonosan poput strigoja, malo je
vremena za sve što ti je potrebno. Grupa strigoja je navalila na nas i
Hansov »vanjski tim« uzvratio je napad, tako da su se ti čuvari postavili
166
između moje grupe i onih koji su išli unutra. Moroji koji su bili korisnici
vatre dodijeljeni su vanjskom timu zbog straha kako bi mogli zapaliti
skladište ako uđu unutra. Moj se tim pomicao dalje od borbe, ali je
neizbježno naletio na nekoliko strigoja koji nisu pali tijekom napada
prvog tima. Dobro uvježbane odlučnosti, ignorirala sam mučninu koja me
obuzimala u blizini strigoja. Hans mi je strogo naredio da ne zastajem
osim ako mi izravno na putu ne budu strigoji, a on i još jedan čuvar
nalazili su se pored mene kako bi odgovorili na bilo kakvu prijetnju koja
bi se pojavila. Nije htio da me išta ometa u vođenju grupa prema Lissi i
Christianu.
Izborili smo svoj put prema unutra i ušli u prljavi ulaz zapriječen
strigojima. Bila sam u pravu što se tiče Dimitrijevih redova osiguranja. U
malom prostoru formiralo se usko grlo te je nekoliko trenutaka bilo
kaotično. Lissa je bila tako blizu. Činilo se kao da me zove i gorjela sam
od nestrpljivosti dok sam čekala da se hodnik raščisti. Moj tim je bio
otraga puštajući da se druge grupe bore. Vidjela sam kako podjednako
padaju strigoji i čuvari i trudila sam se ne dopustiti da me to omete. Bori
se sada, tuguj poslije. Morala sam se usredotočiti na njih dvoje.
»Tamo«, rekao je Hans povlačeći me za ruku. Nastala je praznina ispred
nas. Još uvijek je bilo puno strigoja, ali su bili dovoljno ometeni da se ja i
moji suučesnici provučemo. Išli smo niz hodnik koji se otvarao u ogromni
prazni prostor koji je bio središte skladišta. Nekoliko komada smeća i
krhotina bilo je sve što je ostalo od robe koja je nekoć bila tu uskladištena.
Iz prostorije su vodila vrata, ali sada nisam trebala vezu kako bih znala
gdje je Lissa. Tri strigoja čuvala su stražu ispred vrata. Tako. Znači, četiri
reda osiguranja. Dimitri me prešao za jedan. To nije bilo važno. U mojoj
grupi bilo nas je deset. Strigoji su režali iščekujući da dođemo do njih.
Bez ijedne izgovorene naredbe, pola mojeg tima ih je napalo. Mi ostali
navalili smo na vrata.
Usprkos svojoj intenzivnoj usredotočenosti na to da stignem do Lisse i
Christiana, jedna sićušna misao mi je cijelo vrijeme plesala po glavi.
Dimitri. Nisam vidjela Dimtrija nigdje među strigojima koje smo sreli.
Budući da sam bila potpuno usredotočena na napadače, nisam otišla u
Lissinu glavu provjeriti situaciju, ali bila sam potpuno uvjerena da je on
još uvijek u prostoriji. On je sigurno ostao s njom znajući da ću doći. On
vjerojatno čeka da se suočimo.
Jedno od njih noćas umire. Lissa ili Dimitri.
Kako smo stigli do cilja, više nisam trebala dodatnu zaštitu. Hans je
izvukao svoj kolac čim je sreo prvog strigoja, progurao se pored mene i
skočio u borbu. Ostatak moje grupe učinio je isto. Ulazili smo u prostoriju
167
i, ako sam mislila da je ono ranije bio kaos, to nije bilo ništa u usporedbi s
onim s čim smo se sada suočili. Svi mi, čuvari i strigoji, jedva smo stali u
prostoriju, što je značilo da se borimo u jako, jako malo kvadrata.
Strigojka, ona koju je Dimitri ranije udario, nasrnula je na mene. Borila
sam se automatski, jedva svjesna kada joj je moj kolac probio srce. U ovoj
sobi, punoj vike i smrti i sudaranja, samo su mi tri osobe sada bile važne:
Lissa, Christian i Dimitri.
Konačno sam ga pronašla. Dimitri je bio s mojim prijateljima kod dalekog
zida. Nitko se nije s njim borio. Stajao je prekriženih ruku, kralj koji
promatra svoje kraljevstvo dok se njegova vojska bori protiv neprijatelja.
Pogled mu je pao na mene, izraz lica bio mu je veseo i pun očekivanja.
Ovo je mjesto na kojem će završiti. Oboje smo to znali. Progurala sam se
kroz gomilu izbjegavajući strigoje. Moji kolege su se gurali u borbu pored
mene, otpremivši svakoga tko mi se našao na putu. Prepustila sam ih
njihovoj borbi kretajući se prema cilju. Sve ovo, sva događanja morala su
dovesti do ovog trenutka: konačnog sukoba između Dimitrija i mene.
»Prekrasna si dok se boriš«, rekao je Dimitri. Njegov hladan glas jasno je
stigao do mene usprkos svoj galami borbe. »Kao anđeo osvete koji je
došao donijeti pravdu raja.«
»Zabavno«, rekla sam čvršće uhvativši kolac. »To je nekako razlog zašto
sam ovdje.«
»Anđeli padnu, Rose.«
Skoro sam ga dohvatila. Kroz vezu sam osjetila Lissinu kratkotrajnu bol.
Opeklinu. Nitko je još nije napadao, ali kada sam krajičkom oka vidjela
da joj se miču ruke, shvatila sam što se dogodilo. Christian je učinio ono
što ga je molila: spalio je njezino uže. Vidjela sam kako se pomaknula
kako bi sada ona njega odvezala, a onda se cijela moja pažnja vratila na
Dimitrija. Ako su Lissa i Christian slobodni, još bolje. Lakše će pobjeći
nakon što riješimo strigoje. Ako riješimo strigoje.
»Stvarno si se pomučio da me namamiš ovamo«, rekla sam Dimitriju.
»Puno će ih poginuti, tvojih i mojih.«
Nimalo zabrinut slegnuo je ramenima. Skoro sam stigla. Ispred mene
čuvar se borio s ćelavim strigojem. Nedostatak kose nije bio privlačan uz
njegovu put bijelu poput krede. Zaobišla sam ih.
»Nije važno«, rekao je Dimitri. Postao je napet dok sam prilazila. »Nitko
od njih nije važan. Umru li, znači da očito nisu bili vrijedni.«
»Plijen i grabežljivac«, promrmljala sam sjetivši se što mi je rekao kada
me držao zarobljenu.
Stigla sam do njega. Sada nije bilo nikoga između nas. Ovo je bilo
drugačije od naših prijašnjih borbi kada smo imali puno više prostora za
168
međusobno procjenjivanje i planiranje napada. Još uvijek je bila gužva u
prostoriji i, držeći se podalje od drugih, smanjili smo razmak između
sebe. To je za mene bio nedostatak. Strigoji su fizički nadmašivali čuvare;
više prostora omogućavalo nam je više pokretnosti.
Ipak još nisam trebala ništa raditi. Dimitri me pokušavao čekati želeći da
ja napravim prvi korak. Zadržao je dobro mjesto, ono koje je priječilo
izravan put prema njegovu srcu. Mogla sam prouzročiti neku štetu i da
sam ga posjekla kolcem negdje drugdje, ali vjerojatno bi mi zadao udarac
koji bi bio prejak ovako izbliza. Tako sam i ja isto čekala njega.
»Sve ove smrti događaju se zbog tebe, znaš«, rekao je. »Da si mi
dopustila da te probudim... da budemo zajedno... pa, ništa od ovoga ne bi
se dogodilo. Još uvijek bismo bili u Rusiji, zagrljeni, i svi tvoji prijatelji
ovdje bili bi sigurni. Nitko od njih ne bi stradao. Ti si kriva.«
»A što je s onima koje sam ja morala ubiti u Rusiji?« zahtijevala sam
odgovor. Prebacio je težinu. Je li to bilo otvorenje? »Oni ne bi bili sigurni
da sam...«
Tresak s moje lijeve strane me preplašio. Christian, sada slobodan, upravo
je razbio stolac o strigoja koji se borio s čuvarom. Strigoj ga je otklonio
kao muhu. Christian je odletio unazad i udario u zid pa skliznuo na pod
blago ošamućenog pogleda. Usprkos samoj sebi, skrenula sam pogled i
vidjela kako Lissa trči prema njemu. I, molim te, u rukama je imala kolac.
Nisam imala pojma kako je to uspjela. Možda ga je uzela od mrtvog
čuvara. Možda nitko od strigoja nije ni pomislio pretražiti je kada je
došla. Između ostalog, pa zašto bi, naposljetku, moroj nosio kolac?
»Prestanite! Maknite se!« viknula sam im i okrenula se opet prema
Dimitriju. To što sam dopustila da mi to dvoje odvuku pažnju, koštalo me.
Shvativši da je Dimitri krenuo u napad, uspjela sam ga izbjeći ne vidjevši
što radi. Izgleda da je krenuo prema mom vratu, a moje neprecizno
izbjegavanje spasilo me od potpune štete. Ipak, rukom mi je dohvatio
rame srušivši me natrag skoro jednako daleko kao i Christiana. Ipak, za
razliku od mog prijatelja, bile su tu godine treninga tijekom kojih sam
naučila kako se oporaviti od nečeg takvog. Izbrusila sam vještinu
ravnoteže i oporavljanja. Malo sam posrtala, zatim brzo vratila stabilnost.
Mogla sam se samo moliti da Lissa i Christian ne učine nešto glupo. Moja
pažnja morala je biti usmjerena na Dimitrija ili sam gotova. A, ako ja
umrem, Lissa i Christian će sigurno umrijeti. Imala sam dojam kada smo
ulazili unutra da su čuvari mnogobrojniji od strigoja iako je to ponekad
malo značilo. Ipak, nadala sam se da će moje kolege uništiti naše
neprijatelje i pustiti me da učinim ono što moram.
Dimitri se smijao mom izbjegavanju.
169
»Bio bih impresioniran kad bi to bilo nešto što ne može izvesti
desetogodišnjak. Sada se tvoji prijatelji... dakle, i oni se bore poput
desetogodišnjaka. A za moroje? To je zapravo jako dobro.«
»Da, pa dobro, vidjet ćemo kakva ti je procjena kada te ubijem«, rekla
sam mu. Odglumila sam pokret kako bih vidjela koliko je usredotočen.
Jedva primjetno je iskoračio, graciozno poput plesača.
»Ne možeš, Rose. Nisi to do sada već shvatila? Nisi li to vidjela i Ne
možeš me poraziti. Ne možeš me ubiti. Sve i da možeš, ne možeš se
natjerati to učiniti. Oklijevat ćeš. Opet.«
Ne, neću. To je ono što nije shvatio. Napravio je pogrešku kad je doveo
Lissu ovdje. Povisila je uloge, nije igra riječima, na sve. Bila je ovdje.
Bila je stvarna. Radilo se o njezinu životu i zbog toga... zbog toga neću
oklijevati.
Dimitriju je, izgleda, dosadilo čekati me. Iznenada je skočio i ruka mu je
ponovno krenula prema mom vratu. I opet sam ga izbjegla, ali je moje
rame preuzelo glavni udarac. Ovoga puta zadržao se na mom ramenu.
Povukao me prema sebi, u tim crvenim očima pojavio se trijumf. U
prostoru u kakvom smo se nalazili to je vjerojatno bilo sve što je trebao
učiniti kako bi me ubio. Imao je što je želio. Očito, ipak nije bio jedini
koji me želio. Drugi strigoj, možda misleći da će pomoći Dimitriju,
progurao se između nas i posegnuo za mnom. Dimitri je pokazao očnjake
uputivši drugom strigoju pogled pun mržnje i bijesa.
»Moje!« bijesno je protisnuo Dimitri i udario tog strigoja na način na koji
ovaj to očito nije očekivao.
I sad je bila moja prilika. To je Dimitriju kratko odvuklo pažnju i stisak
mu je popustio. Ista mala udaljenost koja je njega činila tako ubojitim za
mene sada me učinila jednako opasnom. Nalazila sam se blizu njegovih
prsiju, blizu njegova srca i imala sam kolac u ruci.
Nikada neću moći sigurno reći koliko dugo su se odvijali sljedeći
događaji. Na neki način, osjećala sam se kao da je trajalo samo otkucaj
srca. U istom trenutku činilo se kao da smo skamenjeni u vremenu. Kao
da je cijeli svijet stao.
Moj kolac je išao prema njemu i, kada su Dimitrijeve oči ponovno
pogledale u mene, mislim da je konačno povjerovao da ću ga ubiti. Nisam
oklijevala. Ovo se događalo. Moj kolac je bio tamo. I onda nije.
Nešto me jako udarilo s desne strane odgurnuvši me od Dimitrija i
pokvarivši moj pogodak. Posrnula sam, jedva sam uspjela izbjeći da
nekoga udarim. Trudeći se uvijek biti na oprezu u vezi svega oko sebe
tijekom borbe, zanemarila sam tu stranu. Strigoji i čuvari su se borili s
moje lijeve strane. Na mojoj desnoj strani bio je zid, i Lissa i Christian.
170
I Lissa i Christian bili su oni koji su me gurnuli s puta.
Mislim da je Dimitri bio zapanjen kao i ja. Bio je jednako zapanjen kada
je Lissa krenula prema njemu s kolcem u ruci. I poput munje kroz vezu
vidjela sam ono što je posljednjih dana jako, jako pažljivo skrivala od
mene: uspjela je začarati kolac duhom. To je bio razlog zbog kojeg je bila
tako napeta tijekom posljednje vježbe zabijanja kolca s Grantom i
Serenom. Spoznaja kako ima oruđe koje je trebala povećala je njezinu
želju da ga upotrijebi. To što je krila sve te informacije od mene bio je
podvig jednak čaranju kolca.
Nije da je sada to bilo važno. Začaran kolac ili ne, nije se mogla približiti
Dimitriju. I on je to znao, stoga se njegovo čuđenje odmah pretvorilo u
oduševljenu zabavu, skoro se prepustio, kao kada netko gleda kako dijete
radi nešto neodoljivo. Lissin napad bio je čudan. Nije bila dovoljno brza.
Nije bila dovoljno jaka.
»Ne!« vrisnula sam i skočila prema njima iako sam bila poprilično
sigurna kako ni ja neću biti dovoljno brza.
Odjednom se ispred mene pojavio plamteći zid vrućine i vatre te sam
morala dozvati ono malo razuma što sam još imala kako bih odustala od
napada. Vatra se podigla s poda i formirala prsten oko Dimitrija koji me
držao dalje od njega. To me zbunilo, ali samo na trenutak.
Poznavala sam djelo Christianovih ruku.
»Prestani!« Nisam znala što napraviti, napasti Christiana ili skočiti u
vatru. »Spalit ćeš nas žive!« Vatra je bila dobro kontrolirana, Christian je
bio dovoljno vješt, ali u prostoriji ove veličine čak je i vatra pod
kontrolom bila smrtna. Čak su i ostali strigoji uzmakli.
Vatra se približavala Dimitriju postajući sve gušća i gušća. Čula sam kako
vrišti, mogla sam vidjeti pogled pun agonije, čak i kroz vatru. Zahvatila je
njegov kaput, a iz plamena je sukljao dim. Instinkt mi je govorio da ovo
trebam zaustaviti... a ipak, zar je to i bilo važno? Došla sam ga ubiti. Je li
važno hoće li to učiniti netko drugi umjesto mene?
I tada sam primijetila da je Lissa još uvijek u napadu. Dimitrijeva pažnja
bila je odvučena, vrištao je dok ga je okruživala vatra. I ja sam vrištala...
zbog njega, zbog nje... to je bilo teško reći. Lissina ruka je poletjela kroz
plamen i ponovno je kroz vezu prodrla bol, bol koja je umanjila raniju
opeklinu kada je Christian spalio uže. Ipak se nastavila kretati ignorirajući
agoniju vatre. Njezin položaj bio je dobar. Držala je kolac usmjeren
prema srcu.
Kolac je ušao probijajući ga. Pa, na neki način.
Baš kao kada je vježbala na jastuku, nije imala dovoljno snage kako bi
usmjerila kolac kamo treba. Osjećala sam kako se čelici, kako skuplja
171
svaku mrvicu snage koju je imala. Prebacivši svu svoju težinu na to,
ponovno je gurnula, objema rukama. Kolac je ušao dublje. Još uvijek
nedovoljno. U drugačijoj situaciji ova odgoda koštala bi je života. Ovo
nije bila uobičajena situacija. Dimitri nije imao namjeru zaustaviti je,
barem dok ga je polako nagrizala vatra. Uspio se malo izmaknuti, što je
olabavilo kolac unazadivši ono malo napretka koji je postigla. Namrštivši
se, pokušala je ponovno gurajući kolac u raniji položaj.
Ipak, to nije bilo dovoljno. Tada sam došla k pameti znajući da moram
ovo zaustaviti. Lissa će se jako opeći ako ga nastavi probadati.
Nedostajalo joj je vještine. Ili sam ga ja trebala probosti ili sam trebala
pustiti da ga dokrajči vatra. Krenula sam naprijed. Lissa me ugledala u
perifernom vidu i poslala snop kompulzije prema meni.
Ne! Pusti me da to napravim!
Zapovijed me žestoko udarila, nevidljivi zid koji me natjerao da stanem.
Stajala sam omamljena, i samom kompulzijom i činjenicom da ju je
upotrijebila na meni. Trebao mi je samo trenutak da je se otresem. Bila je
previše rastresena kako bi u zapovijed unijela punu snagu, a i ja sam
ionako bila prilično otporna na kompulziju.
Ipak, to malo kašnjenja spriječilo me da dođem do nje. Lissa je iskoristila
posljednju priliku znajući da drugu neće dobiti.
Još jednom, boreći se s boli od opeklina, dala je sve od sebe kako bi
gurnula kolac u Dimitrijevo srce. Udarac joj je još uvijek bio čudan i to je
zahtijevalo još malo više vrpoljenja i guranja nego što bi trebalo
istreniranom čuvaru tijekom čistog udarca. Nespretno ili ne, kolac je to
konačno učinio. Probo je njegovo srce. I kada se to dogodilo, osjetila sam
kako je magija potekla našom vezom, ta poznata magija koju sam osjetila
toliko puta dok je obavljala iscjeljenje.
Jedino što... ovo je bilo sto puta jače od ičega što sam prije osjetila.
Jednostavno me skamenilo, kao i njezina kompulzija. Osjećala sam kao
da će mi eksplodirati živci, kao da me udarila munja.
Odjednom je oko nje izbila bijela svjetlost, svjetlo koje je umanjilo jačinu
vatre. Činilo se kao da je netko bacio sunce u sredinu te prostorije.
Jauknula sam i instinktivno podigla ruke kako bih zaštitila oči kad sam
koraknula unazad. Sudeći po zvukovima iz prostorije, i svi ostali slično su
reagirali.
Na trenutak se činilo kao da više ne postoji veza. Nisam osjećala da išta
dolazi od Lisse, ni bol ni magija. Veza je bila bezbojna i prazna kao bijela
svijetlost koja je ispunjavala prostoriju. Snaga koju je koristila prepunila
je i ispunila našu vezu otupivši je.
172
Onda je svjetlo jednostavno nestalo. Bez slabljenja. Samo je... nestalo u
jednom treptaju. Kao da je netko pritisnuo prekidač. U prostoriji je nastala
tišina, čulo se samo neko nelagodno i zbunjeno mrmljanje. To je svjetlo
sigurno bilo otrovno za osjetljive oči strigoja. Bilo je dovoljno teško i za
mene. Pred mojim očima plesali su odbljesci. Nisam se mogla
usredotočiti ni na šta dok su mi vid pekle blještave slike.
Napokon, pomalo škiljeći, mogla sam nejasno vidjeti.
Vatra je nestala iako su po zidovima i stropu crne mrlje zabilježile njezinu
prisutnost, kao i malo dima. Prema mojoj procjeni, trebalo je biti puno
više štete. Ipak, nisam mogla trošiti vrijeme na to čudo jer se drugo čudo
odvijalo ispred mene.
Ne samo čudo. Bajka.
I Lissa i Dimitri bili su na podu. Njihova odjeća bila je nagorena i
spaljena. Jake crvene i ružičaste mrlje ostavile su traga na njezinoj
prekrasnoj koži na dijelovima koje je vatra najviše nagrizla. Ruke i
zglobovi bili su u pogotovo lošem stanju. Mogla sam vidjeti tragove krvi
na mjestima na kojima joj je vatra doslovno spalila kožu. Opekline trećeg
stupnja ako se sjećam sa sata fiziologije. Ipak, činilo se da ne osjeća bol
niti su opekline utjecale na pokrete njezinih ruku.
Gladila je Dimitrijevu kosu.
Dok je ona sjedila u nekoj vrsti uspravnog položaja, on je bio nespretno
ispružen. Glava mu je bila u njezinu krilu te je ona prstima prolazila kroz
njegovu kosu nježnim ponavljajućim pokretima, kao netko tko tješi dijete
ili čak životinju. Njezino lice uprljano groznom štetom od vatre, bilo je
sjajno i puno suosjećanja. Dimitri me nazvao anđelom osvete, ali ona je
bila anđeo milosti dok ga je gledala i tiho pjevušila umirujuće riječi bez
nekog prevelikog smisla.
S obzirom na stanje njegove odjeće i na ono što sam vidjela u vatri,
očekivala sam da će biti potpuno opečen, neka vrsta noćne more poput
pocrnjelog kostura. Ipak, kad je podigao glavu i kada sam mu prvi puta
mogla vidjeti cijelo lice, shvatila sam da je potpuno neozlijeđen. Nikakvih
opeklina nije bilo na njegovoj koži, koži koja je bila topla i osunčana
kakva je bila i prvog dana kad sam ga srela. Uhvatila sam samo tračak
njegova pogleda prije nego što je zakopao svoje lice u Lissino koljeno.
Vidjela sam beskrajnu smeđu dubinu, dubinu u koju sam upala toliko
puta.
Nije bilo crvenih krugova.
Dimitri... nije bio strigoj.
I plakao je.
U mojem uspaničenom umu upravo tada, ustati se i otrčati do Lehigha,
usprkos tome što je kilometre i kilometre daleko, činilo se kao dobar plan.
Stotinku kasnije znala sam da je to daleko od mojih mogućnosti. Skroz,
skroz daleko od mojih mogućnosti.
Čim sam odmakla od stola i izjurila iz sobe, osjetila sam naglu čežnju za
Albertom. Vidjela sam je kako uskače u akciju u Sv. Vladimiru i znala
sam da se može nositi s bilo kakvom situacijom. U ovom trenutku našeg
odnosa, reagirat će na svaku opasnost o kojoj je obavijestim. Čuvari na
dvoru za mene su još uvijek bili stranci. Kome bih mogla otići? Hansu?
Tipu koji me mrzi? Ne bi mi vjerovao, ne kao Alberta ili moja majka.
Trčeći niz tihe hodnike, odbacila sam te brige. To nije bilo važno.
Natjerala bih ga da mi pomogne. Pronašla bih nekoga tko može. Bilo
koga tko može izvući Lissu i Christiana iz ovoga.
Samo ti možeš, čula sam glas u svojoj glavi. Ti si ona koju želi Dimitri.
Ignorirala sam i tu pomisao, najviše zbog toga što sam se u svojoj
zamišljenosti sudarila s nekim iza ugla. Ispustila sam prigušeni zvuk koji
je zvučao kao »hm«, kad mi je lice udarilo u nečija prsa. Podigla sam
pogled. Mikhail. Trebala sam osjetiti olakšanje, ali sam bila prepuna
157
adrenalina i brige. Zgrabila sam ga za rukav i počela ga vući prema
stepenicama.
»Dođi! Moramo ići po pomoć!«
Mikhail je ostao na mjestu ne mrdnuvši se od mog povlačenja. Namrštio
se mirna lica.
»O čemu govoriš?«
»Lissa! Lissa i Christian. Odveli su ih strigoji, Dimitri. Možemo ih
pronaći. Ja ih mogu pronaći. Ali, moramo se požuriti.«
Mikhail je postao još zbunjeniji.
»Rose... koliko dugo si bila dolje?«
Nisam imala vremena za ovo. Ostavivši ga, jurnula sam uz stepenice
prema glavnim razinama kompleksa. Trenutak kasnije iza sebe sam čula
korake. Kada sam stigla u glavni ured, očekivala sam da će me netko
ukoriti što sam zanemarila svoju kaznu, ali... nitko me nije ni primijetio.
Ured je bio u kaosu. Čuvari su trčali uokolo, obavljali su se pozivi i
glasovi su se dizali do luđačkih razina.
Shvatila sam da znaju. Već znaju.
»Hans!« zvala sam probijajući se kroz gomilu. Bio je na drugom kraju
prostorije i upravo sklopio mobitel. »Hans, znam gdje su. Znam kamo su
strigoji odveli Lissu i Christiana.«
»Hathaway, nemam vremena za tvoje...« Njegovo mrgođenje je popustilo.
»Imate onu vezu.«
Gledala sam ga zapanjeno. Bila sam spremna na to da me odbaci kao
smetnju. Bila sam spremna na žestoku svađu kako bih ga uvjerila. Brzo
sam kimnula.
»Vidjela sam. Vidjela sam sve što se dogodilo.« Sada sam se ja namrštila.
»Kako ste već saznali?«
»Serena«, mrgudno je rekao.
»Serena je mrtva...«
Odmahnuo je glavom.
»Ne, još nije. Iako je tako zvučala preko telefona. Što god se dogodilo,
svim preostalim snagama uputila je poziv. Alkemičari idu po nju i...
počistiti.«
Prevrtila sam događaje i sjetila se kako je Serena bačena na asfalt. Bio je
to težak udarac i, zbog toga što se nije micala, pretpostavila sam najgore.
Ipak, ako je preživjela, a očito jest, jedva sam je mogla zamisliti kako
vadi mobitel iz džepa krvavim rukama...
Molim te, molim te da je živa, pomislila sam, nesigurna kome se molim.
»Dođi«, rekao je Hans. »Trebamo te. Već smo formirali timove.«
158
To je bilo još jedno iznenađenje. Nisam očekivala da će me tako brzo
povesti. U meni je nastalo novo poštovanje prema Hansu. Možda se i
ponašao kao šupak, ali je bio vođa. Kada bi prepoznao sredstvo,
upotrijebio bi ga. Okretno je jurio kroz vrata, a slijedilo ga je nekoliko
čuvara. Trudila sam se pratiti njihove duge korake i vidjela sam kako
dolazi i Mikhail.
»Ideš spašavati«, rekla sam Hansu. »To je... rijetko.«
Oklijevala sam čak i izgovoriti te riječi. Sigurno nisam htjela da odustanu
od ovoga. Ipak, spašavanje moroja nije bilo uobičajeno. Kada bi ih odveli
strigoji, uglavnom bi ih smatrali mrtvima. Spašavanje koje smo izvršili
nakon napada na Akademiju bilo je neobično te je zahtijevalo mnogo
uvjeravanja. Hans me iskosa pogledao.
»Kao i princeza Dragomir.«
Lissa je meni bila dragocjena, vrednija od ičega na svijetu. Shvatila sam,
bila je dragocjena i morojima. Većinu moroja koje su oteli strigoji
smatrali su mrtvima, ali ona nije pripadala većini moroja. Ona je bila
posljednja iz obitelji, posljednja iz jedne od dvanaest drevnih obitelji.
Njezin gubitak bio bi udarac za morojsku kulturu. To bi bio znak,
znamenje da smo poraženi od strigoja. Radi nje bi čuvari riskirali u akciji
spašavanja.
Zapravo, činilo se kao da bi riskirali puno toga. Kada smo stigli do garaža
u kojima su bila dvorska vozila, vidjela sam kako dolazi masa čuvara,
zajedno s morojima. Prepoznala sam neke. Među njima bila je i Tasha
Ozera te su, poput nje, i ostali bili korisnici vatre. Ako smo nešto naučili,
bilo je to koliko su vrijedili u borbi. Ispalo je kako je spor oko toga
trebaju li moroji ići u borbu sada zaboravljen i bila sam iznenađena kako
su brzo pozvali ovu grupu. Tashine oči srele su moje, lice joj je bilo
ozbiljno i izobličeno. Nije mi ništa rekla.
Nije ni trebala.
Hans je davao naredbe podijelivši čuvare i vozila. Sa svakom mrvicom
samokontrole koju sam mogla pronaći strpljivo sam čekala pored njega.
Moja divlja narav tjerala me da skočim i zahtijevam saznati što mogu
učiniti. Stići će do mene, uvjeravala sam se. Imao je ulogu za mene; samo
trebam čekati.
Moja samokontrola bila je na kušnji i zbog Lisse.
Nakon što je Dimitri odveo nju i Christiana izašla sam joj iz glave. Nisam
se mogla vratiti, ne još. Nisam mogla podnijeti vidjeti ih, vidjeti Dimitrija.
Morat ću kad počnem navoditi čuvare, ali za sada sam se još ipak
suzdržavala. Znala sam da je Lissa živa. Za sada je to jedino važno.
159
Ipak, bila sam toliko obavijena i napunjena napetošću da sam skoro
upotrijebila kolac kada me je netko dodirnuo po ramenu.
»Adrian...« uzdahnula sam. »Što radiš ovdje?«
Stajao je, gledao me i rukom me nježno pomilovao po obrazu. Samo sam
nekoliko puta vidjela njegovo lice tako ozbiljno i namrgođeno. Kao i
obično, nije mi se svidjelo. Adrian je bio jedan od onih koji bi uvijek
trebali biti nasmiješeni.
»Čim sam čuo vijest, znao sam gdje ćeš biti.«
Odmahnula sam glavom.
»To se dogodilo otprilike... ne znam, prije deset minuta?« Vrijeme mi je
prolazilo u magli. »Kako je moguće da već svi to znaju?«
»Objavili su na dvorskom radiju čim su saznali. Imaju sustav za
iznenadnu uzbunu. Zapravo, kraljica je osigurana.«
»Molim? Zašto?« Nekako me to uzrujalo. Tatiana nije bila ona koja je u
opasnosti. »Zašto trošiti snage na nju?.«
Čuvar u blizini kritički me pogledao zbog toga. Adrian je slegnuo
ramenima.
»Napad strigoja u blizini? Oni to smatraju popriličnom prijetnjom.«
Popriličnom je bila ključna riječ. Lehigh je bio oko sat vremena udaljen
od dvora. Čuvari su uvijek bili na oprezu iako svakom sekundom koja je
prošla poželjela sam da su brži i spremni. Da se nije pojavio Adrian, bila
sam poprilično sigurna kako bih izgubila strpljenje i rekla Hansu da se
požuri.
»To je Dimitri«, tiho sam mu rekla. Nisam bila sigurna bih li to rekla i
drugima. »On je taj koji ih je odveo. Koristi ih kako bi me namamio.«
Adrianovo lice se smračilo.
»Rose, ne možeš...«
Nije dovršio, ali znala sam što misli.
»Imam li izbora?« viknula sam. »Moram ići. Ona je moja najbolja
prijateljica, a ja sam jedina koja ih može odvesti k njoj.«
»To je zamka.«
»Znam. I on zna da znam.«
»Što ćeš učiniti?« Ponovno sam točno znala što Adrian misli.
Pogledala sam u kolac koji sam nesvjesno izvukla ranije.
»Ono što moram. Moram... moram ga ubiti.«
»Dobro«, rekao je Adrian s olakšanjem. »Drago mi je.«
Iz nekog razloga to me uzrujalo.
»Bože«, odbrusila sam. »Toliko se želiš riješiti svake konkurencije?«
Adrian je ostao ozbiljan.
160
»Ne. Samo znam da, dok god je on još živ, ili, ovaj, nekako živ, ti si u
opasnosti. A to ne mogu podnijeti. Ne mogu podnijeti saznanje da je tvoj
život na kocki. I jest tako, Rose. Nikada nećeš biti sigurna, sve dok on ne
nestane. Želim da budeš sigurna. Ne mogu... ne bih podnio da ti se nešto
dogodi.«
Moja obuzetost ljutnjom nestala je jednakom brzinom kojom se pojavila.
»Oh, Adriane, oprosti...«
Dopustila sam mu da me zagrli. Odmarajući glavu na njegovim prsima,
osjetila sam kucanje njegova srca i mekoću njegove majice te sam se
prepustila kratkom trenutaku utjehe. Samo sam se željela utopiti u njemu,
sada i ovdje. Nisam željela da me obuzmu osjećaji straha: strah zbog
Lisse i strah od Dimitrija. Osjetila sam hladnoću kada sam odjednom
nešto shvatila. Bez obzira na to što će se dogoditi, jednog od njih dvoje
noćas ću izgubiti. Ako spasimo Lissu, Dimitri će umrijeti. Ako on preživi,
ona će umrijeti. Nije bilo sretnog završetka ovoj priči, ništa što bi spasilo
moje srce od toga da bude smlavljeno u komadiće.
Adrian je usnama prešao po mom čelu i nagnuo se prema mojim usnama.
»Budi oprezna, Rose. Bez obzira na to što će se događati, molim te,
molim te, budi oprezna. Ne mogu te izgubiti.«
Nisam znala što reći na ovo, kako odgovoriti na sve ove osjećaje koji su
izlazili iz njega. Moje vlastite misli i srce bili su preplavljeni tolikim
miješanim osjećajima da sam jedva uspijevala pronaći dosljednu misao.
Umjesto toga, svoje sam usne prinijela njegovima i poljubila ga. Uslijed
svih smrti večeras, onih koje su se dogodile i onih koje tek dolaze, taj
poljubac bio je snažniji od ijednog koji smo ikada podijelili. Bio je živ.
Bio je živ i željela sam da takav i ostane. Željela sam vratiti Lissu i željela
sam se vratiti u Adrianov zagrljaj, vratiti se njegovim usnama i ovom
životu...
»Hathaway! Dragi bože, zar te moram navlačiti?«
Naglo sam se odvojila od Adriana i vidjela kako me Hans bijesno gleda.
Većina terenaca je bila puna. Sada je bilo vrijeme da ja djelujem. Adrianu
sam uputila pogled koji je nagoviještao rastanak te se prisilio na blagi
smiješak koji je, pretpostavljam, trebao izgledati hrabro.
»Budi oprezna«, ponovio je. »Dovedi ih natrag, i sebe isto tako.«
Brzo sam mu kimnula i slijedila nestrpljivog Hansa u jedan od terenaca.
Dok sam ulazila na stražnje sjedalo, dogodio mi se najbizarniji déjà vu.
Ovo je nevjerojatno sličilo onome kada je Viktor oteo Lissu da sam se
skoro skamenila. I onda sam se vozila u sličnom terencu navodeći čuvare
prema mjestu gdje se nalazila Lissa. Međutim, tada je pored mene sjedio
Dimitri, prekrasan, hrabar Dimitri kojeg sam odavno poznavala. Ipak, te
MIN@
161
su uspomene bile toliko utkane u moje misli i srce da sam mogla zamisliti
svaki detalj: način na koji je zataknuo kosu iza uha, neustrašiv pogled u
njegovim smeđim očima dok je nagazio na gas kako bismo stigli do Lisse
što prije. Bio je tako odlučan, tako spreman učiniti ono što je ispravno.
Ovaj Dimitri, Dimitri strigoj, jednako je odlučan. Ali, na drugačiji način.
»Hoćeš li moći ovo?« pitao je Hans s prednjeg sjedala. Neka ruka je
nježno stisnula moju i bila sam iznenađena kada sam vidjela Tashu pored
sebe. Nisam ni primijetila da se vozi s nama. »Računamo na tebe.«
Kimnula sam želeći zavrijediti njegovo poštovanje. Na najbolji čuvarski
način maknula sam osjećaje s lica pokušavajući ne osjećati taj sukob
između dva Dimitrija. Pokušavala sam se ne prisjećati kako je ta večer
kada smo krenuli za Lissom i Viktorom bila ista večer kada smo Dimitri i
ja bili žrtve čarolije požude...
»Idemo prema Lehighu«, rekla sam hladnim tonom. Sada sam bila
čuvarica. »Kada se približimo, navodit ću vas dalje.«
Vozili smo se dvadesetak minuta, kada sam osjetila da je Lissina grupa
stala. Dimitri je očito izabrao skrovište nedaleko od sveučilišta, zbog čega
ćemo ih lakše naći nego da su se nastavili kretati. Naravno, trebala sam se
podsjećati da je Dimitri želio da ga se nađe. Znajući da čuvari neće trebati
moje upute dok se ne približimo Lehighu, očeličila sam se i skočila u
Lissinu glavu kako bih vidjela što se događa.
Lissa i Christian nisu bili ni ozlijeđeni ni napadnuti, samo su ih gurali i
vukli naokolo. Sjedili su negdje što je izgledalo kao skladište, skladište
koje nije korišteno dugo vremena. Gusti slojevi prašine sve su prekrivali,
čak toliko da je bilo teško razaznati stvari naslagane na klimavim
policama. Možda neki alati. Tu i tamo papir, kao i povremeno neka kutija.
Jedino svjetlo u prostoriji bila je slaba žarulja koja je svemu davala grub i
prljav osjećaj.
Lissa i Christian sjedili su na drvenim stolcima s uspravnim naslonima,
ruku zavezanih iza leđa nekakvim užetom. Na trenutak mi se opet javio
déjà vu. Sjetila sam se prošle zime kada sam i ja, zajedno sa svojim
prijateljima, bila vezana u stolcu i zatočena od strigoja. Pili su Eddiejevu
krv i Mason je poginuo...
Ne. Nemoj tako razmišljati, Rose. Lissa i Christian su živi. Još im se ništa
nije dogodilo. Ništa im se neće dogoditi.
Lissine misli sada su bile unutra, ali malo prčkanja omogućilo mi je
vidjeti kako je izgledala zgrada kada su dolazili. Izgleda da je to zaista
bilo skladište, staro, napušteno, što je bilo idealno mjesto koje bi strigoji
iskoristili za čuvanje zarobljenika.
162
U prostoriji su bila četiri strigoja, ali što se ticalo Lisse, samo je jedan bio
doista važan. Dimitri. Razumjela sam njezinu reakciju. Vidjeti ga kao
strigoja meni je bilo teško. Čak nestvarno. Nekako sam to prihvatila,
jednostavno zbog vremena koje sam provela s njim. Ipak, čak bih se i ja
ponekad iznenadila vidjeti ga takvog. Lissa uopće nije bila pripremljena i
bila je u potpunom šoku.
Dimitrijeva tamna smeđa kosa bila je danas raspuštena do brade, što sam
uvijek voljela na njemu, i brzo je koračao dok se njegov kaput njihao oko
njega. Većinu vremena bio je leđima okrenut Lissi i Christianu, što ju je
još više mučilo. Dok nije gledala u njegovo lice, skoro je vjerovala da je
to Dimitri kojeg je oduvijek poznavala. Svađao se s ostalom trojicom dok
je hodao gore-dolje u malom prostoru, iz njega je isijavala uzrujanost u
skoro očitim valovima.
»Ako čuvari zaista dolaze«, režao je jedan strigoj, »onda trebamo biti
vani.« Javila se visoka, dugonoga crvenokosa koja je, izgleda, prije bila
morojka. Njezin ton dao je naslutiti kako nije mislila da čuvari stvarno
dolaze.
»Dolaze«, rekao je Dimitri tiho, ljupkim naglaskom od kojeg me
zaboljelo srce. »Znam to.«
»Onda me pusti van kako bih bila korisna!« obrecnula se. »Ne trebaš nas
kako bismo dadiljali ovo dvoje.« Njezin ton bio je odlučan. Čak
omalovažavajući. To je bilo razumljivo. Svi u vampirskom svijetu su
znali da moroji neće uzvratiti borbu, a Lissa i Christian su bili čvrsto
vezani.
»Ne poznaješ ih«, rekao je Dimitri. »Oni su opasni. Nisam nimalo siguran
da je ovo dovoljna zaštita.«
»To je smiješno!«
Glatkim pokretom Dimitri se okrenuo i udario je. Udarac ju je odbacio
nekoliko metara, oči su joj se raširile od bijesa i šoka. Nastavio je koračati
kao da se ništa nije dogodilo.
»Ostat ćeš ovdje i čuvat ćeš ih onoliko dugo koliko ti kažem, jesi
razumjela?« Bijesno ga je pogledala i oprezno dotaknula svoje lice, ali
nije ništa rekla. Dimitri je pogledao ostale. »I vi ćete isto ostati. Ako
čuvari uspiju doći toliko duboko unutra, morat ćete učiniti više nego
čuvati stražu.«
»Kako znaš?« zahtijevao je drugi strigoj, crnokosi koji je možda prije bio
čovjek. Rijetkost među strigojima. »Kako znaš da će doći?«
Strigoji su imali izvanredan sluh, ali dok su se svađali, Lissa je iskoristila
kratku priliku da neprimijećeno došapne Christianu.
163
»Možeš li spaliti moje uže?« mrmljala je skoro nečujnim glasom. »Kao
što si Roseino?«
Christian se namrštio. Kada smo on i ja bili zarobljeni, to je bilo ono što je
učinio kako bi me oslobodio. Prokleto je boljelo i ostavilo opekline na
mojim zglobovima.
»Primijetit će«, prodahtao je. Razgovor se prekinuo jer se Dimitri naglo
zaustavio i okrenuo prema Lissi.
Zabezeknula se zbog tog naglog i neočekivanog pokreta. Prišao joj je,
kleknuo pred nju i zagledao joj se u oči. Usprkos svom trudu, zadrhtala je.
Nikada nije bila tako blizu strigoja, a činjenica da je to bio Dimitri samo
je sve pogoršala. Crveni krugovi oko njegovih zjenica izgledali su kao da
gore u nju. Njegovi očnjaci činili su se spremni za napad. Izvukao je ruku
i uhvatio je za vrat namještajući joj glavu kako bi imao bolji pogled u
njezine oči. Njegovi prsti žarili su joj se u kožu nedovoljno da bi
zaustavili dovod zraka, ali dovoljno da joj kasnije ostave modrice. Ako
postoji kasnije.
»Znam da će doći čuvari jer Rose gleda«, rekao je Dimitri. »Zar ne,
Rose?« Lagano je opustio stisak i prstima prešao preko kože na Lissinu
vratu, tako nježno... ipak, nije bilo upitno ima li snage zakrenuti joj vrat.
Činilo se kao da u tom trenutku gleda u moje oči. Moju dušu. Čak sam
osjetila kako gladi moj vrat. Znala sam da je to nemoguće. Veza je
postojala između Lisse i mene. Nitko drugi nije ju mogao vidjeti. Ipak,
upravo tada činilo se kao da ne postoji nitko drugi osim njega i mene.
Činilo se je kao da nema Lisse između nas.
»Unutra si, Rose.« Mrvica poluosmijeha pojavila se na njegovim usnama.
»I nećeš ni jednog od njih napustiti. Nisi ni toliko luda da dođeš sama, zar
ne? Možda si nekada i bila, ali više ne.«
Povukla sam se iz njezine glave, nisam mogla gledati u te oči i vidjeti
kako one gledaju u mene. Ili zbog svog vlastitog straha ili odraza Lissina,
vidjela sam kako i moje tijelo dršće. Prisilila sam se to zaustaviti te sam
pokušala smiriti lupanje srca. Progutavši knedlu, pogledala sam okolo
kako bih provjerila je li to netko primijetio, ali svi su bili prezauzeti
pravljenjem strategija, osim Tashe. Proučavao me njezin hladan plavi
pogled, njezino lice izobličeno od brige.
»Što si vidjela?«
Odmahnula sam glavom ne mogavši pogledati u nju.
»Noćnu moru«, promrmljala sam.
»Ostvarenje moje najveće noćne more.«
164
Šesnaesto poglavlje
Nisam znala točan broj strigoja u Dimitrijevoj grupi. Toliko toga što sam
vidjela kroz Lissu bilo je u magli zbog zbunjenosti i užasa. Čuvari su
morali sami dobro procijeniti koliko nas poslati tamo, s obzirom na to da
su znali kako nas strigoji očekuju. Hans se nadao da će velikom silom
nadoknaditi element iznenađenja. Pozvao je onoliko čuvara koliko je bilo
razumno uzeti s dvora. Istina, dvor je bio zaštićen štitovima, ali ipak nije
mogao ostati potpuno bez obrane.
Pomoglo je to što je na dvoru bilo puno svježe diplomiranih. Većina ih je
ostala na dvoru omogućujući tako onima starijima da idu u lov. Tako nas
je bilo približno četrdeset. Bilo je to jednako neobično kao i udruživanje
velikog broja strigoja. Čuvari su obično išli u paru, najviše tri u grupi, s
morojskim obiteljima. Ovako velika snaga mogla je stvoriti borbu
jednaku onoj tijekom napada na Akademiju.
Znajući da prikradanje u mraku neće biti od koristi, Hans je zaustavio
konvoj malo prije skladišta u kojem su bili strigoji. Zgrada je bila
smještena na sporednoj cesti odsječenoj od autoputa. Bila je to
industrijska zona, ne baš poput napuštenog šumskog puta, ali svi uredi i
postrojenja bili su zatvoreni u ovo doba noći.
Izašla sam iz terenca i dopustila da me obuzme topla večer. Zrak je bio
vlažan, što je bilo posebno okrutno jer sam se već gušila od straha.
Dok sam stajala uz cestu, nisam osjećala mučninu. Dimitri nije postavio
strigoje tako daleko, što je značilo da je naš dolazak još uvijek bio,
recimo, iznenađenje. Prišao mi je Hans i iznijela sam mu svoju najbolju
procjenu situacije, temeljenu na ograničenim informacijama.
»Ali, možeš pronaći Vasilisu?« pitao je.
Kimnula sam.
»Čim uđem u zgradu, veza će me odvesti ravno do nje.«
Okrenuo se i pogledao u noć dok su prolazili automobili po obližnjoj
autocesti.
»Ako nas već čekaju vani, namirisat će nas i čuti puno prije nego što ih mi
budemo mogli vidjeti.« Svjetla automobila kratko su mu osvijetlila lice
koje je bilo izborano od brige. »Rekla si da su tri reda strigoja?«
»Koliko sam mogla vidjeti. Neki su kod Lisse i Christiana, a neki vani.«
Zastala sam i pokušala razmisliti što bi Dimitri napravio u ovoj situaciji.
Zasigurno sam ga dovoljno dobro poznavala, čak i kao strigoja, kako bih
otkrila njegovu strategiju.
»I zatim još jedan red u zgradi, prije skladišne prostorije.« Nisam bila
sasvim sigurna u to, ali nisam rekla Hansu. Pretpostavila sam to prema
165
vlastitom instinktu, vođena onime što sam mislila da bi učinio Dimitri.
Pretpostavila sam kako bi najbolje bilo da Hans računa na tri vala strigoja.
I to je točno ono što je napravio.
»Onda ćemo ići u tri grupe. Ti ćeš voditi grupu koja ide unutra izbaviti ih.
Još jedan tim će pratiti tvoj i na kraju se udaljiti. Borit će se unutra protiv
koga god zatreba kako bi omogućili tvojoj grupi da ode po zatočenike.«
To je zvučalo tako... vojnički. Udaljiti. Zatočenike. I ja... vođa tima. Imalo
je smisla s obzirom na vezu, ali prije su jednostavno koristili moje znanje
i ostavili me postrani. Dobrodošla u svijet čuvara, Rose. U školi smo imali
razne vježbe tijekom kojih smo prešli toliko različitih scenarija sa
strigojima, što god su naši instruktori mogli izmisliti. Ipak, dok sam
gledala u skladište, sve te vježbe činile su se poput igrarije, igre koja se ni
u kom slučaju ne može mjeriti s onim s čim ću se upravo suočiti. Djelić
sekunde odgovornost za sve ovo činila mi se zastrašujuća, ali sam brzo
odgurnula takve brige. To je bilo ono za što su me trenirali, ono za što
sam rođena. Moji vlastiti strahovi nisu važni. Oni su prvi. Vrijeme je to i
dokazati.
»Što ćemo napraviti s obzirom na to da im se ne možemo prikrasti?«
pitala sam. Hans je imao pravo kad je rekao da će nas strigoji ranije
primijetiti.
Skoro vragolast osmijeh se pojavio na njegovu licu i objasnio je svoj plan
grupi dok nas je istodobno dijelio u timove. Njegova taktika prilaženja
bila je hrabra i bezobrazna. Moj tip plana.
I, samo tako, krenuli smo. Da nas je analizirao autsajder, mislio bi da smo
u samoubilačkoj misiji. Možda smo i bili. Čuvari neće napustiti
posljednjeg Dragomira. A ja ne bih napustila Lissu i da je vani još milijun
Dragomira.
Tako, ostavivši prikradanje postrani, Hans je izabrao napad punom
snagom. Naša grupa se ponovno ukrcala u osam terenaca i jurnula niz
cestu nedopuštenom brzinom. Zauzeli smo cijelu širinu ceste računajući
na to da neće biti prometa. Dva terenca, jedan pored drugog, predvodili su
još dva reda po tri vozila. Jurili smo do kraja ceste i, škripeći gumama,
zaustavili smo se ispred skladišta te smo izašli iz automobila. Ako sporo
prikradanje nije bilo moguće, dobili smo na iznenađenju time što smo bili
brzi i žestoki.
Neki strigoji su zaista bili iznenađeni. Očito je da su vidjeli kako im se
približavamo, ali to se dogodilo tako brzo da su imali malo vremena za
reagirati. Naravno, kada si brz i smrtonosan poput strigoja, malo je
vremena za sve što ti je potrebno. Grupa strigoja je navalila na nas i
Hansov »vanjski tim« uzvratio je napad, tako da su se ti čuvari postavili
166
između moje grupe i onih koji su išli unutra. Moroji koji su bili korisnici
vatre dodijeljeni su vanjskom timu zbog straha kako bi mogli zapaliti
skladište ako uđu unutra. Moj se tim pomicao dalje od borbe, ali je
neizbježno naletio na nekoliko strigoja koji nisu pali tijekom napada
prvog tima. Dobro uvježbane odlučnosti, ignorirala sam mučninu koja me
obuzimala u blizini strigoja. Hans mi je strogo naredio da ne zastajem
osim ako mi izravno na putu ne budu strigoji, a on i još jedan čuvar
nalazili su se pored mene kako bi odgovorili na bilo kakvu prijetnju koja
bi se pojavila. Nije htio da me išta ometa u vođenju grupa prema Lissi i
Christianu.
Izborili smo svoj put prema unutra i ušli u prljavi ulaz zapriječen
strigojima. Bila sam u pravu što se tiče Dimitrijevih redova osiguranja. U
malom prostoru formiralo se usko grlo te je nekoliko trenutaka bilo
kaotično. Lissa je bila tako blizu. Činilo se kao da me zove i gorjela sam
od nestrpljivosti dok sam čekala da se hodnik raščisti. Moj tim je bio
otraga puštajući da se druge grupe bore. Vidjela sam kako podjednako
padaju strigoji i čuvari i trudila sam se ne dopustiti da me to omete. Bori
se sada, tuguj poslije. Morala sam se usredotočiti na njih dvoje.
»Tamo«, rekao je Hans povlačeći me za ruku. Nastala je praznina ispred
nas. Još uvijek je bilo puno strigoja, ali su bili dovoljno ometeni da se ja i
moji suučesnici provučemo. Išli smo niz hodnik koji se otvarao u ogromni
prazni prostor koji je bio središte skladišta. Nekoliko komada smeća i
krhotina bilo je sve što je ostalo od robe koja je nekoć bila tu uskladištena.
Iz prostorije su vodila vrata, ali sada nisam trebala vezu kako bih znala
gdje je Lissa. Tri strigoja čuvala su stražu ispred vrata. Tako. Znači, četiri
reda osiguranja. Dimitri me prešao za jedan. To nije bilo važno. U mojoj
grupi bilo nas je deset. Strigoji su režali iščekujući da dođemo do njih.
Bez ijedne izgovorene naredbe, pola mojeg tima ih je napalo. Mi ostali
navalili smo na vrata.
Usprkos svojoj intenzivnoj usredotočenosti na to da stignem do Lisse i
Christiana, jedna sićušna misao mi je cijelo vrijeme plesala po glavi.
Dimitri. Nisam vidjela Dimtrija nigdje među strigojima koje smo sreli.
Budući da sam bila potpuno usredotočena na napadače, nisam otišla u
Lissinu glavu provjeriti situaciju, ali bila sam potpuno uvjerena da je on
još uvijek u prostoriji. On je sigurno ostao s njom znajući da ću doći. On
vjerojatno čeka da se suočimo.
Jedno od njih noćas umire. Lissa ili Dimitri.
Kako smo stigli do cilja, više nisam trebala dodatnu zaštitu. Hans je
izvukao svoj kolac čim je sreo prvog strigoja, progurao se pored mene i
skočio u borbu. Ostatak moje grupe učinio je isto. Ulazili smo u prostoriju
167
i, ako sam mislila da je ono ranije bio kaos, to nije bilo ništa u usporedbi s
onim s čim smo se sada suočili. Svi mi, čuvari i strigoji, jedva smo stali u
prostoriju, što je značilo da se borimo u jako, jako malo kvadrata.
Strigojka, ona koju je Dimitri ranije udario, nasrnula je na mene. Borila
sam se automatski, jedva svjesna kada joj je moj kolac probio srce. U ovoj
sobi, punoj vike i smrti i sudaranja, samo su mi tri osobe sada bile važne:
Lissa, Christian i Dimitri.
Konačno sam ga pronašla. Dimitri je bio s mojim prijateljima kod dalekog
zida. Nitko se nije s njim borio. Stajao je prekriženih ruku, kralj koji
promatra svoje kraljevstvo dok se njegova vojska bori protiv neprijatelja.
Pogled mu je pao na mene, izraz lica bio mu je veseo i pun očekivanja.
Ovo je mjesto na kojem će završiti. Oboje smo to znali. Progurala sam se
kroz gomilu izbjegavajući strigoje. Moji kolege su se gurali u borbu pored
mene, otpremivši svakoga tko mi se našao na putu. Prepustila sam ih
njihovoj borbi kretajući se prema cilju. Sve ovo, sva događanja morala su
dovesti do ovog trenutka: konačnog sukoba između Dimitrija i mene.
»Prekrasna si dok se boriš«, rekao je Dimitri. Njegov hladan glas jasno je
stigao do mene usprkos svoj galami borbe. »Kao anđeo osvete koji je
došao donijeti pravdu raja.«
»Zabavno«, rekla sam čvršće uhvativši kolac. »To je nekako razlog zašto
sam ovdje.«
»Anđeli padnu, Rose.«
Skoro sam ga dohvatila. Kroz vezu sam osjetila Lissinu kratkotrajnu bol.
Opeklinu. Nitko je još nije napadao, ali kada sam krajičkom oka vidjela
da joj se miču ruke, shvatila sam što se dogodilo. Christian je učinio ono
što ga je molila: spalio je njezino uže. Vidjela sam kako se pomaknula
kako bi sada ona njega odvezala, a onda se cijela moja pažnja vratila na
Dimitrija. Ako su Lissa i Christian slobodni, još bolje. Lakše će pobjeći
nakon što riješimo strigoje. Ako riješimo strigoje.
»Stvarno si se pomučio da me namamiš ovamo«, rekla sam Dimitriju.
»Puno će ih poginuti, tvojih i mojih.«
Nimalo zabrinut slegnuo je ramenima. Skoro sam stigla. Ispred mene
čuvar se borio s ćelavim strigojem. Nedostatak kose nije bio privlačan uz
njegovu put bijelu poput krede. Zaobišla sam ih.
»Nije važno«, rekao je Dimitri. Postao je napet dok sam prilazila. »Nitko
od njih nije važan. Umru li, znači da očito nisu bili vrijedni.«
»Plijen i grabežljivac«, promrmljala sam sjetivši se što mi je rekao kada
me držao zarobljenu.
Stigla sam do njega. Sada nije bilo nikoga između nas. Ovo je bilo
drugačije od naših prijašnjih borbi kada smo imali puno više prostora za
168
međusobno procjenjivanje i planiranje napada. Još uvijek je bila gužva u
prostoriji i, držeći se podalje od drugih, smanjili smo razmak između
sebe. To je za mene bio nedostatak. Strigoji su fizički nadmašivali čuvare;
više prostora omogućavalo nam je više pokretnosti.
Ipak još nisam trebala ništa raditi. Dimitri me pokušavao čekati želeći da
ja napravim prvi korak. Zadržao je dobro mjesto, ono koje je priječilo
izravan put prema njegovu srcu. Mogla sam prouzročiti neku štetu i da
sam ga posjekla kolcem negdje drugdje, ali vjerojatno bi mi zadao udarac
koji bi bio prejak ovako izbliza. Tako sam i ja isto čekala njega.
»Sve ove smrti događaju se zbog tebe, znaš«, rekao je. »Da si mi
dopustila da te probudim... da budemo zajedno... pa, ništa od ovoga ne bi
se dogodilo. Još uvijek bismo bili u Rusiji, zagrljeni, i svi tvoji prijatelji
ovdje bili bi sigurni. Nitko od njih ne bi stradao. Ti si kriva.«
»A što je s onima koje sam ja morala ubiti u Rusiji?« zahtijevala sam
odgovor. Prebacio je težinu. Je li to bilo otvorenje? »Oni ne bi bili sigurni
da sam...«
Tresak s moje lijeve strane me preplašio. Christian, sada slobodan, upravo
je razbio stolac o strigoja koji se borio s čuvarom. Strigoj ga je otklonio
kao muhu. Christian je odletio unazad i udario u zid pa skliznuo na pod
blago ošamućenog pogleda. Usprkos samoj sebi, skrenula sam pogled i
vidjela kako Lissa trči prema njemu. I, molim te, u rukama je imala kolac.
Nisam imala pojma kako je to uspjela. Možda ga je uzela od mrtvog
čuvara. Možda nitko od strigoja nije ni pomislio pretražiti je kada je
došla. Između ostalog, pa zašto bi, naposljetku, moroj nosio kolac?
»Prestanite! Maknite se!« viknula sam im i okrenula se opet prema
Dimitriju. To što sam dopustila da mi to dvoje odvuku pažnju, koštalo me.
Shvativši da je Dimitri krenuo u napad, uspjela sam ga izbjeći ne vidjevši
što radi. Izgleda da je krenuo prema mom vratu, a moje neprecizno
izbjegavanje spasilo me od potpune štete. Ipak, rukom mi je dohvatio
rame srušivši me natrag skoro jednako daleko kao i Christiana. Ipak, za
razliku od mog prijatelja, bile su tu godine treninga tijekom kojih sam
naučila kako se oporaviti od nečeg takvog. Izbrusila sam vještinu
ravnoteže i oporavljanja. Malo sam posrtala, zatim brzo vratila stabilnost.
Mogla sam se samo moliti da Lissa i Christian ne učine nešto glupo. Moja
pažnja morala je biti usmjerena na Dimitrija ili sam gotova. A, ako ja
umrem, Lissa i Christian će sigurno umrijeti. Imala sam dojam kada smo
ulazili unutra da su čuvari mnogobrojniji od strigoja iako je to ponekad
malo značilo. Ipak, nadala sam se da će moje kolege uništiti naše
neprijatelje i pustiti me da učinim ono što moram.
Dimitri se smijao mom izbjegavanju.
169
»Bio bih impresioniran kad bi to bilo nešto što ne može izvesti
desetogodišnjak. Sada se tvoji prijatelji... dakle, i oni se bore poput
desetogodišnjaka. A za moroje? To je zapravo jako dobro.«
»Da, pa dobro, vidjet ćemo kakva ti je procjena kada te ubijem«, rekla
sam mu. Odglumila sam pokret kako bih vidjela koliko je usredotočen.
Jedva primjetno je iskoračio, graciozno poput plesača.
»Ne možeš, Rose. Nisi to do sada već shvatila? Nisi li to vidjela i Ne
možeš me poraziti. Ne možeš me ubiti. Sve i da možeš, ne možeš se
natjerati to učiniti. Oklijevat ćeš. Opet.«
Ne, neću. To je ono što nije shvatio. Napravio je pogrešku kad je doveo
Lissu ovdje. Povisila je uloge, nije igra riječima, na sve. Bila je ovdje.
Bila je stvarna. Radilo se o njezinu životu i zbog toga... zbog toga neću
oklijevati.
Dimitriju je, izgleda, dosadilo čekati me. Iznenada je skočio i ruka mu je
ponovno krenula prema mom vratu. I opet sam ga izbjegla, ali je moje
rame preuzelo glavni udarac. Ovoga puta zadržao se na mom ramenu.
Povukao me prema sebi, u tim crvenim očima pojavio se trijumf. U
prostoru u kakvom smo se nalazili to je vjerojatno bilo sve što je trebao
učiniti kako bi me ubio. Imao je što je želio. Očito, ipak nije bio jedini
koji me želio. Drugi strigoj, možda misleći da će pomoći Dimitriju,
progurao se između nas i posegnuo za mnom. Dimitri je pokazao očnjake
uputivši drugom strigoju pogled pun mržnje i bijesa.
»Moje!« bijesno je protisnuo Dimitri i udario tog strigoja na način na koji
ovaj to očito nije očekivao.
I sad je bila moja prilika. To je Dimitriju kratko odvuklo pažnju i stisak
mu je popustio. Ista mala udaljenost koja je njega činila tako ubojitim za
mene sada me učinila jednako opasnom. Nalazila sam se blizu njegovih
prsiju, blizu njegova srca i imala sam kolac u ruci.
Nikada neću moći sigurno reći koliko dugo su se odvijali sljedeći
događaji. Na neki način, osjećala sam se kao da je trajalo samo otkucaj
srca. U istom trenutku činilo se kao da smo skamenjeni u vremenu. Kao
da je cijeli svijet stao.
Moj kolac je išao prema njemu i, kada su Dimitrijeve oči ponovno
pogledale u mene, mislim da je konačno povjerovao da ću ga ubiti. Nisam
oklijevala. Ovo se događalo. Moj kolac je bio tamo. I onda nije.
Nešto me jako udarilo s desne strane odgurnuvši me od Dimitrija i
pokvarivši moj pogodak. Posrnula sam, jedva sam uspjela izbjeći da
nekoga udarim. Trudeći se uvijek biti na oprezu u vezi svega oko sebe
tijekom borbe, zanemarila sam tu stranu. Strigoji i čuvari su se borili s
moje lijeve strane. Na mojoj desnoj strani bio je zid, i Lissa i Christian.
170
I Lissa i Christian bili su oni koji su me gurnuli s puta.
Mislim da je Dimitri bio zapanjen kao i ja. Bio je jednako zapanjen kada
je Lissa krenula prema njemu s kolcem u ruci. I poput munje kroz vezu
vidjela sam ono što je posljednjih dana jako, jako pažljivo skrivala od
mene: uspjela je začarati kolac duhom. To je bio razlog zbog kojeg je bila
tako napeta tijekom posljednje vježbe zabijanja kolca s Grantom i
Serenom. Spoznaja kako ima oruđe koje je trebala povećala je njezinu
želju da ga upotrijebi. To što je krila sve te informacije od mene bio je
podvig jednak čaranju kolca.
Nije da je sada to bilo važno. Začaran kolac ili ne, nije se mogla približiti
Dimitriju. I on je to znao, stoga se njegovo čuđenje odmah pretvorilo u
oduševljenu zabavu, skoro se prepustio, kao kada netko gleda kako dijete
radi nešto neodoljivo. Lissin napad bio je čudan. Nije bila dovoljno brza.
Nije bila dovoljno jaka.
»Ne!« vrisnula sam i skočila prema njima iako sam bila poprilično
sigurna kako ni ja neću biti dovoljno brza.
Odjednom se ispred mene pojavio plamteći zid vrućine i vatre te sam
morala dozvati ono malo razuma što sam još imala kako bih odustala od
napada. Vatra se podigla s poda i formirala prsten oko Dimitrija koji me
držao dalje od njega. To me zbunilo, ali samo na trenutak.
Poznavala sam djelo Christianovih ruku.
»Prestani!« Nisam znala što napraviti, napasti Christiana ili skočiti u
vatru. »Spalit ćeš nas žive!« Vatra je bila dobro kontrolirana, Christian je
bio dovoljno vješt, ali u prostoriji ove veličine čak je i vatra pod
kontrolom bila smrtna. Čak su i ostali strigoji uzmakli.
Vatra se približavala Dimitriju postajući sve gušća i gušća. Čula sam kako
vrišti, mogla sam vidjeti pogled pun agonije, čak i kroz vatru. Zahvatila je
njegov kaput, a iz plamena je sukljao dim. Instinkt mi je govorio da ovo
trebam zaustaviti... a ipak, zar je to i bilo važno? Došla sam ga ubiti. Je li
važno hoće li to učiniti netko drugi umjesto mene?
I tada sam primijetila da je Lissa još uvijek u napadu. Dimitrijeva pažnja
bila je odvučena, vrištao je dok ga je okruživala vatra. I ja sam vrištala...
zbog njega, zbog nje... to je bilo teško reći. Lissina ruka je poletjela kroz
plamen i ponovno je kroz vezu prodrla bol, bol koja je umanjila raniju
opeklinu kada je Christian spalio uže. Ipak se nastavila kretati ignorirajući
agoniju vatre. Njezin položaj bio je dobar. Držala je kolac usmjeren
prema srcu.
Kolac je ušao probijajući ga. Pa, na neki način.
Baš kao kada je vježbala na jastuku, nije imala dovoljno snage kako bi
usmjerila kolac kamo treba. Osjećala sam kako se čelici, kako skuplja
171
svaku mrvicu snage koju je imala. Prebacivši svu svoju težinu na to,
ponovno je gurnula, objema rukama. Kolac je ušao dublje. Još uvijek
nedovoljno. U drugačijoj situaciji ova odgoda koštala bi je života. Ovo
nije bila uobičajena situacija. Dimitri nije imao namjeru zaustaviti je,
barem dok ga je polako nagrizala vatra. Uspio se malo izmaknuti, što je
olabavilo kolac unazadivši ono malo napretka koji je postigla. Namrštivši
se, pokušala je ponovno gurajući kolac u raniji položaj.
Ipak, to nije bilo dovoljno. Tada sam došla k pameti znajući da moram
ovo zaustaviti. Lissa će se jako opeći ako ga nastavi probadati.
Nedostajalo joj je vještine. Ili sam ga ja trebala probosti ili sam trebala
pustiti da ga dokrajči vatra. Krenula sam naprijed. Lissa me ugledala u
perifernom vidu i poslala snop kompulzije prema meni.
Ne! Pusti me da to napravim!
Zapovijed me žestoko udarila, nevidljivi zid koji me natjerao da stanem.
Stajala sam omamljena, i samom kompulzijom i činjenicom da ju je
upotrijebila na meni. Trebao mi je samo trenutak da je se otresem. Bila je
previše rastresena kako bi u zapovijed unijela punu snagu, a i ja sam
ionako bila prilično otporna na kompulziju.
Ipak, to malo kašnjenja spriječilo me da dođem do nje. Lissa je iskoristila
posljednju priliku znajući da drugu neće dobiti.
Još jednom, boreći se s boli od opeklina, dala je sve od sebe kako bi
gurnula kolac u Dimitrijevo srce. Udarac joj je još uvijek bio čudan i to je
zahtijevalo još malo više vrpoljenja i guranja nego što bi trebalo
istreniranom čuvaru tijekom čistog udarca. Nespretno ili ne, kolac je to
konačno učinio. Probo je njegovo srce. I kada se to dogodilo, osjetila sam
kako je magija potekla našom vezom, ta poznata magija koju sam osjetila
toliko puta dok je obavljala iscjeljenje.
Jedino što... ovo je bilo sto puta jače od ičega što sam prije osjetila.
Jednostavno me skamenilo, kao i njezina kompulzija. Osjećala sam kao
da će mi eksplodirati živci, kao da me udarila munja.
Odjednom je oko nje izbila bijela svjetlost, svjetlo koje je umanjilo jačinu
vatre. Činilo se kao da je netko bacio sunce u sredinu te prostorije.
Jauknula sam i instinktivno podigla ruke kako bih zaštitila oči kad sam
koraknula unazad. Sudeći po zvukovima iz prostorije, i svi ostali slično su
reagirali.
Na trenutak se činilo kao da više ne postoji veza. Nisam osjećala da išta
dolazi od Lisse, ni bol ni magija. Veza je bila bezbojna i prazna kao bijela
svijetlost koja je ispunjavala prostoriju. Snaga koju je koristila prepunila
je i ispunila našu vezu otupivši je.
172
Onda je svjetlo jednostavno nestalo. Bez slabljenja. Samo je... nestalo u
jednom treptaju. Kao da je netko pritisnuo prekidač. U prostoriji je nastala
tišina, čulo se samo neko nelagodno i zbunjeno mrmljanje. To je svjetlo
sigurno bilo otrovno za osjetljive oči strigoja. Bilo je dovoljno teško i za
mene. Pred mojim očima plesali su odbljesci. Nisam se mogla
usredotočiti ni na šta dok su mi vid pekle blještave slike.
Napokon, pomalo škiljeći, mogla sam nejasno vidjeti.
Vatra je nestala iako su po zidovima i stropu crne mrlje zabilježile njezinu
prisutnost, kao i malo dima. Prema mojoj procjeni, trebalo je biti puno
više štete. Ipak, nisam mogla trošiti vrijeme na to čudo jer se drugo čudo
odvijalo ispred mene.
Ne samo čudo. Bajka.
I Lissa i Dimitri bili su na podu. Njihova odjeća bila je nagorena i
spaljena. Jake crvene i ružičaste mrlje ostavile su traga na njezinoj
prekrasnoj koži na dijelovima koje je vatra najviše nagrizla. Ruke i
zglobovi bili su u pogotovo lošem stanju. Mogla sam vidjeti tragove krvi
na mjestima na kojima joj je vatra doslovno spalila kožu. Opekline trećeg
stupnja ako se sjećam sa sata fiziologije. Ipak, činilo se da ne osjeća bol
niti su opekline utjecale na pokrete njezinih ruku.
Gladila je Dimitrijevu kosu.
Dok je ona sjedila u nekoj vrsti uspravnog položaja, on je bio nespretno
ispružen. Glava mu je bila u njezinu krilu te je ona prstima prolazila kroz
njegovu kosu nježnim ponavljajućim pokretima, kao netko tko tješi dijete
ili čak životinju. Njezino lice uprljano groznom štetom od vatre, bilo je
sjajno i puno suosjećanja. Dimitri me nazvao anđelom osvete, ali ona je
bila anđeo milosti dok ga je gledala i tiho pjevušila umirujuće riječi bez
nekog prevelikog smisla.
S obzirom na stanje njegove odjeće i na ono što sam vidjela u vatri,
očekivala sam da će biti potpuno opečen, neka vrsta noćne more poput
pocrnjelog kostura. Ipak, kad je podigao glavu i kada sam mu prvi puta
mogla vidjeti cijelo lice, shvatila sam da je potpuno neozlijeđen. Nikakvih
opeklina nije bilo na njegovoj koži, koži koja je bila topla i osunčana
kakva je bila i prvog dana kad sam ga srela. Uhvatila sam samo tračak
njegova pogleda prije nego što je zakopao svoje lice u Lissino koljeno.
Vidjela sam beskrajnu smeđu dubinu, dubinu u koju sam upala toliko
puta.
Nije bilo crvenih krugova.
Dimitri... nije bio strigoj.
I plakao je.
12 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:18 pm
Margita
Administrator
Sedamnaesto poglavlje
Činilo se da cijela prostorija zadržava dah.
Ipak, čak i suočene s čudom, čuvare, ili strigoje, što se toga tiče, bilo je
teško omesti. Borbe koje su bile prekinute sada su se nastavile s jednakim
gnjevom. Čuvari su imali prednost te su oni koji nisu bili zauzeti borbom
protiv preživjelih strigoja odjednom skočili prema Lissi pokušavajući je
odvući od Dimitrija. Na svačije iznenađenje, čvrsto ga je držala i nekoliko
se puta uzalud pokušala otresti onih koji su se skupili oko nje. Bila je
neustrašiva i branila ga je, što me navelo da ponovno pomislim na majku
koja brani dijete.
Dimitri se jednako jako držao za nju, ali su oboje bili svladani. Čuvari su
ih konačno razdvojili. Čulo se nekoliko zbunjenih povika dok su čuvari
pokušavali odlučiti bi li trebali ubiti Dimitrija. To ne bi bilo teško. Jedva
je mogao stajati kada su ga podigli na noge.
To me probudilo. Do sada sam jednostavno zurila, skamenjena i
nepokretna. Omamljenost je nestala i jurnula sam naprijed iako nisam
sigurna prema kome: Lissi ili Dimitriju.
»Ne! Nemojte!« zaurlala sam kada sam vidjela kako neki čuvari idu
prema njemu i vade kolce. »Nije ono što mislite! Nije strigoj! Pogledajte
ga!«
Lissa i Christian vikali su nešto slično tome. Netko me zgrabio i povukao
natrag rekavši mi da pustim da se drugi pobrinu za to. Bez razmišljanja
okrenula sam se i udarila tu osobu u lice, prekasno otkrivši da je to Hans.
Malo se zaljuljao unatrag, više iznenađen nego uvrijeđen. To što sam
napala njega privuklo je pažnju drugih i zamalo sam se morala boriti s
hrpom čuvara. Moj trud bio je uzaludan, dijelom zbog toga što ih je bilo
puno, dijelom zbog toga što se s njima nisam mogla boriti na isti način
kao sa strigojima.
Dok su me čuvari vukli van, primijetila sam da Lissa i Dimitri više nisu u
prostoriji. Zahtijevala sam znati gdje su i vikala kako ih moram vidjeti.
Vukli su me kroz skladište, kroz uznemirujuću količinu tijela. Većinom
strigojskih, ali prepoznala sam neka lica iz čuvarskih postrojbi dvora.
Namrštila sam se iako ih nisam dobro poznavala. Borba je završila i naša
strana je pobijedila, ali cijena je bila velika. Preživjeli čuvari sada moraju
ovo počistiti. Ne bih bila iznenađena da se pojave alkemičari, ali trenutno
ništa od toga nije bila moja briga.
»Gdje je Lissa?« stalno sam zahtijevala, kad su me ugurali u jedan od
terenaca. Dva čuvara su ušla sa mnom. Nisam poznavala ni jednog od
njih. »Gdje je Dimitri?«
174
»Princeza je na sigurnom«, otresito mi je rekao jedan od čuvara. On i
drugi čuvar gledali su ravno ispred sebe te sam shvatila kako mi ni jedan
neće odgovoriti na pitanje o Dimitriju. Kao da ne postoji ni za jednog od
njih.
»Gdje je Dimitri?« ponovila sam puno glasnije u nadi da ću dobiti
odgovor. »Je li s Lissom?«
Na to sam dobila odgovor.
»Naravno da ne«, rekao je čuvar koji je i prije govorio.
»Je li... je li živ?« bilo je to jedno od najtežih pitanja koje sam ikad
postavila, ali morala sam znati. Nisam željela priznati, ali da sam ja na
Hansovu mjestu, ne bih tražila čuda. Uništavala bih sve što bih doživjela
kao prijetnju.
»Da«, konačno je odgovorio vozač. »On... to... je živo.«
To je sve što sam mogla izvući od njih, bez obzira na to koliko sam se
bunila i zahtijevala da me puste iz auta, i, vjerujte mi, jako sam se trudila
u tome. Njihova sposobnost da me ignoriraju bila je prilično dojmljiva.
Da budem iskrena, nisam ni bila sigurna jesu li uopće znali što se
dogodilo. Sve se odvijalo jako brzo. Jedino što su ova dvojica znali bilo je
to da im je naređeno da me otprate iz zgrade.
Nadala sam se da će nam se još netko pridružiti u terencu. Ništa. Samo još
više čuvara. Ni Christiana, ni Tashe. Čak ni Hansa, naravno, to je bilo
razumljivo. Vjerojatno se bojao da ću ga opet slučajno udariti.
Kad se terenac napunio, krenuli smo te sam konačno prestala gnjaviti i
utonula sam u sjedalo. I ostali terenci su krenuli s našim, ali nisam imala
pojma jesu li u njima moji prijatelji.
Veza između mene i Lisse još uvijek je bila nijema. Nakon tog početnog
šoka kada nisam osjetila ništa, polako sam povratila lagani osjet Lisse koji
mi je govorio da smo još uvijek povezane i da je živa. To je bilo sve.
Zbog sve te siline koja je prošla kroz nju, činilo se kao da je veza
privremeno spržena. Magija između nas bila je krhka. Svaki put kada sam
pokušala upotrijebiti vezu kako bih provjerila kako je, činilo se kao da
prejako zurim u nešto i još sam zaslijepljena. Jednostavno sam
pretpostavila da će se veza sama oporaviti jer sam trebala Lissin uvid u
ono što se dogodilo.
Ne, zaboravi uvid. Trebala sam znati što se dogodilo i točka. Još uvijek
sam bila nekako u šoku, a duga vožnja do dvora dala mi je vremena da
prođem tih nekoliko činjenica koje su mi bile poznate. Odmah sam željela
skoknuti do Dimitrija, ali trebala sam početi od početka ako sam uistinu
htjela analizirati ono što se dogodilo.
175
Prvo: Lissa je začarala kolac i informaciju zadržala za sebe. Kada? Prije
puta na koledž? U Lehighu? Dok je bila zarobljena? To nije bilo važno.
Drugo, usprkos njezinim propalim pokušajima s jastukom, uspjela je
zabiti kolac u Dimitrijevo srce. Bilo joj je teško, ali to joj je omogućila
Christianova vatra. Zadrhtala sam sjetivši se kakve je opekline zadobila
tijekom tog mučenja. Osjećala sam tu bol prije nego što je veza nestala i
vidjela sam opekline na njoj. Adrian nije bio najbolji iscjelitelj na svijetu,
ali nadam se da će njegova magija biti dovoljna da zaliječi njezine
ozlijede.
Treća i posljednja činjenica bila je... dobro... je li to činjenica? Lissa je
probola Dimitrija i upotrijebila istu magiju kao i tijekom iscjeljenja... i
onda? To je bilo veliko pitanje. Što se dogodilo, osim onoga što se kroz
vezu činilo kao nuklearna eksplozija magije? Jesam li stvarno vidjela ono
što mislim da jesam?
Dimitri je... promijenjen.
Više nije strigoj. Osjećala sam to u svom srcu iako sam ga vidjela samo
na trenutak. Bilo je to dovoljno da vidim istinu. Obilježja strigoja su
nestala. Lissa je napravila sve za što se Robert zaklinjao da je potrebno
učiniti kako bi se povratio strigoja nakon ove magije sigurno... pa, bilo je
lako vjerovati kako je sve moguće. Vratila mi se ta slika Dimitrija,
prilijepljenog za Lissu, dok su mu suze tekle niz obraze. Nikada ga nisam
vidjela tako ranjivog. Nekako nisam vjerovala da strigoji plaču.
Nešto mi se bolno stislo u srcu i brzo sam trepnula da se i sama ne
rasplačem. Gledajući okolo, uključila sam se u svoje okruženje. Vani se
rasvjetljavalo nebo. Bilo je vrijeme izlaska sunca. Na licima čuvara koji
su bili sa mnom vidjela sam znakove umora, ali oprezni izrazi u njihovim
očima nisu nimalo oslabili. Izgubila sam pojam vremena, ali moj
unutarnji sat govorio mi je da se već dugo vozimo. Uskoro bismo trebali
stići na dvor.
Dotakla sam vezu samo probno i vidjela da je tu, ali je još uvijek bila
krhka. Činilo se kao da se palila i gasila još uvijek se oporavljajući. Kada
se otprilike prije godinu dana prvi put pojavila veza, to mi je bilo čudno...
nestvarno. Sada sam je prihvatila kao dio života. Njezina odsutnost danas
bila je potpuno neprirodna.
Gledajući kroz Lissine oči dok sam se vozila u terencu, odmah sam se
ponadala da ću vidjeti Dimitrija s njom. Taj jedan kratki pogled u
skladištu nije mi bio dovoljan. Trebala sam ga ponovno vidjeti, trebala
sam vidjeti je li se to čudo uistinu dogodilo. Željela sam upiti te crte lica,
promatrati Dimitrija onakvog kakav je nekad bio. Dimitrija kojeg sam
voljela.
176
Međutim, nije bio s Lissom. Ipak, tamo je bio Christian i gledao ju je dok
se budila. Spavala je i još uvijek se osjećala nestabilno. To u kombinaciji
s posljedicama one ranije goruće snage, našu je vezu činilo nejasnom.
Povremeno se nisam mogla usredotočiti, ah sve u svemu mogla sam
pratiti što se događalo.
»Kako se osjećaš?« pitao je Christian. Dok ju je gledao, njegov glas i
njegove oči bili su ispunjeni tolikom pažnjom da se činilo nemogućim da
to nije primijetila. A opet, trenutno je bila previše zaokupljena.
»Umorno. Isprazno. Onako... ne znam. Kao da me uragan bacao okolo. Ili
pregazio auto. Izaberi bilo što užasno i, eto, tako se osjećam.«
Lagano joj se nasmiješio i nježno joj dodirnuo obraz. Prepustivši se još
više njezinim osjećajima, prožela me njezina bol od opeklina i osjećala
sam kako je on prelazio po koži blizu jedne iako je bio dovoljno pažljiv
kako je ne bi dodirnuo.
»Je li grozno?« pitala ga je. »Je 1' mi se rastopila koža? Izgledam li kao
izvanzemaljac?«
»Ne«, rekao je i malo se nasmijao. »Nije tako strašno. Lijepa si, kao i
uvijek. Trebalo bi puno više kako bi se to promijenilo.«
Zbog pulsirajuće boli koju je osjećala mislila je da je u pitanju puno više
štete nego što je priznao, ali kompliment i način na koji ga je izrekao
dosta su je utješili. Na trenutak, njezino cijelo biće usredotočilo se na
njegovo lice i način na koji ga je izlazeće sunce osvjetljavalo.
Zatim se ostatak svijeta srušio na nju.
»Dimitri! Moram vidjeti Dimitrija!«
U autu su bili čuvari koje je pogledala dok je govorila. Slično kao sa
mnom, nitko se nije činio voljan prihvatiti ga ili priznati ono što se
dogodilo.
»Zašto ga ne mogu vidjeti? Zašto ste ga odveli?« Ovo je bilo upućeno bilo
kome tko će odgovoriti i, na kraju, progovorio je Christian.
»Zato što misle da je opasan.«
»Nije. On samo... On me treba. Pati iznutra.«
Christianove oči su se odjednom raširile, lice mu je obuzela panika.
»On nije... Nisi valjda povezana s njim ili?«
Prema izgledu njegova lica pretpostavila sam da se prisjeća Avery i kako
ju je veza s više ljudi gurnula preko ruba. Christian nije bio prisutan kada
je Robert objašnjavao kako duša ide u svijet mrtvih i kako vraćanjem
strigoja ne nastaje veza.
Lissa je polako odmahnula glavom.
»Ne... jednostavno znam. Kada sam... kada sam ga iscijelila, imali smo tu
povezanost i osjetila sam je. To što sam morala učiniti... ne mogu
177
objasniti.« Rukom je prošla kroz kosu osjećajući se bespomoćnom zbog
toga što nije mogla riječima opisati svoju magiju. Svladavao ju je umor.
»Bilo je kao da sam mu operirala dušu«, na kraju je rekla.
»Misle da je opasan«, nježno je ponovio Christian.
»Nije opasan!« Lissa je bijesno gledala ostale u autu, ali svi oni su gledali
negdje drugdje. »Više nije strigoj.«
»Princezo«, nelagodno je počeo jedan od čuvara, »nitko uistinu ne zna što
se dogodilo. Ne možete biti sigurni da...«
»Ja sam sigurna!« rekla je preglasno za mali prostor. U tome je bilo
kraljevskog, zapovjednog tona. »Ja znam. Ja sam ga spasila. Ja sam ga
vratila. Svakim dijelom svoga bića osjećam da više nije strigoj!«
Čuvarima je bilo neugodno, ponovno nisu govorili. Mislim da su samo
bili zbunjeni i, stvarno, kako i ne bi bili? To se nikada prije nije dogodilo.
»Pst«, rekao je Christian stavljajući svoju ruku na njezinu. »Ništa ne
možeš učiniti dok se ne vratimo na dvor. Još uvijek si ozlijeđena i
iscrpljena, vidi se na tebi.«
Lissa je znala da je Christian u pravu. Bila je ozlijeđena i bila je
iscrpljena. Ta magija ju je uništila. Istodobno, ono što je učinila za
Dimitrija stvorilo je vezu s njim, ne onu magičnu, nego psihološku.
Stvarno se ponašala poput majke. Bila je očajna i zaštitnički zabrinuta.
»Moram ga vidjeti«, rekla je.
Ona je morala? A što sa mnom?
»Hoćeš«, rekao je Christian zvučeći više sigurno nego što sam mislila da
jest. »Ali, sada se pokušaj odmoriti.«
»Ne mogu«, rekla je dok je zijevala.
Osmijeh je zatitrao na njegovu licu i provukao je svoju ruku oko nje te ju
je povukao bliže koliko su pojasevi dopuštali.
»Pokušaj«, rekao joj je.
Naslonila je svoju glavu na njegova prsa i njegova blizina je za nju bila
sama po sebi ljekovita. Briga i uznemirenost zbog Dimitrija i dalje su
kolali kroz nju, ali tjelesne potrebe su za sada bile jače. Napokon je
zaspala u Christianovu zagrljaju i jedva ga je čula kad je promrmljao:
»Sretan rođendan.«
Dvadeset minuta kasnije naš konvoj stigao je na dvor. Mislila sam da je to
značilo trenutnu slobodu, ali moji čuvari dosta su dugo izlazili čekajući
neki znak koji mi se nitko nije potrudio spomenuti. Ispalo je da su čekali
Hansa.
»Ne«, rekao je i čvrsto stavio ruku na moje rame kad sam iskočila iz auta
i pokušala potrčati prema... pa dobro, nisam sigurna kamo. Gdje god se
nalazio Dimitri. »Čekaj.«
178
»Moram ga vidjeti!« vikala sam i pokušavala se progurati. Hans je bio
poput zida. Budući da se večeras borio s puno više strigoja nego ja,
pomislila sam da je umoran. »Moraš mi reći gdje je.«
Na moje iznenađenje, to je i učinio.
»Zatvoren. Daleko, daleko od tvog dosega. Ili ičijeg drugog. Znam da ti je
nekada bio mentor, ali sada je bolje da je dalje.«
Mom mozgu, iscrpljenom od večerašnjih aktivnosti i razdraženosti, bio je
potreban trenutak kako bi to obradio. Vratile su mi se Christianove riječi.
»Nije opasan«, rekla sam. »Više nije strigoj.«
»Kako možeš biti tako sigurna?«
Isto pitanje koje su postavili i Lissi. Kako smo zaista na to trebale
odgovoriti? Znale smo jer smo prolazile kroz velike muke da bismo
saznale kako transformirati strigoja i, kada smo završile s tim, nastala je
magična atomska bomba. Zar to nije dovoljan dokaz svima? Nije li
Dimitrijev izgled bio dovoljan?
Umjesto toga, odgovorila sam kao i Lissa.
»Jednostavno znam.«
Hans je odmahnuo glavom i sada sam mogla vidjeti koliko je uistinu
iscrpljen.
»Nitko ne zna što se događa s Belikovom. Mi koji smo bili prisutni... pa,
nisam siguran što sam vidio. Sve što znam je to da je do maloprije bio
vođa strigoja, a sada je vani na suncu. Nema smisla. Nitko ne zna što je
on.«
»On je dhampir.«
»I dok ne saznamo«, nastavio je ignorirajući moj komentar, »Belikov
mora ostati zatvoren kako bismo ga pregledali.«
Pregledali? Nije mi se sviđalo kako to zvuči. Kao da je Dimitri
laboratorijska životinja. Izgubila sam živce i skoro sam počela vikati na
Hansa. Trenutak kasnije uspjela sam zadržati kontrolu.
»Onda moram vidjeti Lissu.«
»Otišla je u medicinski centar na terapiju, što joj je jako potrebno. Ne
možeš ići tamo«, dodao je predvidjevši moje sljedeće pitanje. »Tamo je
polovica čuvara. Potpuni je kaos i samo bi smetala.«
»Što bih onda trebala raditi?«
»Naspavati se.« Iskosa me pogledao. »Još uvijek mislim da imaš
problema s ponašanjem, ali nakon ovoga što sam tamo vidio... dakle,
moram ovo reći. Stvarno se znaš boriti. Trebamo te, za više od
papirologije. Sada se idi pobrinuti za sebe.«
I to je bilo to. Otpuštanje je u njegovu glasu bilo očito i dok su čuvari
jurcali naokolo, činilo se kao da ne postojim. Bilo koja nevolja u kojoj
179
sam se našla ranije činila se davno zaboravljenom. Zbog toga ne moram
više razvrstavati papirologiju. Ipak, što bih trebala raditi? Je li Hans
poludio? Kako bih mogla spavati? Moram nešto raditi. Moram vidjeti
Dimitrija, ali ne znam kamo su ga odveli. Možda u isti zatvor u kojem su
držali Viktora, ali tamo nisam imala pristup. Isto tako trebala sam vidjeti
Lissu, ali ona je bila u medicinskom centru. Tamo nisam imala nikakve
ovlasti. Trebala sam se obratiti nekom tko je imao utjecaja.
Adrianu!
Ako odem do Adriana, možda povuče neke veze. Imao je svoje plemićke
veze. K vragu, kraljica ga je obožavala bez obzira na njegovo ljenčarenje.
Koliko god me ubijalo to prihvatiti, shvatila sam da je gotovo nemoguće
da odmah vidim Dimitrija. No, medicinski centar? Adrian bi me mogao
odvesti tamo da vidim Lissu, čak i ako je kaotičan i pun. Veza je još
uvijek bila maglovita, a izravan razgovor s njom omogućio bi mi da brže
doznam odgovore u vezi Dimitrija. Osim toga, željela sam se na svoje oči
uvjeriti da je dobro.
Ipak, kad sam stigla do mjesta gdje je Adrian stanovao na dvoru, portir
me je obavijestio da je Adrian već otišao, dovoljno ironično, u medicinski
centar. Progunđala sam. Pa, naravno da je već tamo. S obzirom na
njegove iscijeliteljske sposobnosti, pozvali bi ga i iz kreveta. Pouzdan ili
ne, svakako bi mogao pomoći.
»Jesi bila tamo?« pitao me portir dok sam kretala natrag.
»Molim?« Tu minutu sam mislila da govori o medicinskom centru.
»U borbi sa strigojima! Spašavanju. Čuli smo svakakve stvari.«
»Već? Što ste čuli?«
Oči su mu bile raširene i uzbuđene.
»Rekli su da su skoro svi čuvari poginuli. Ali, uhvatili su strigoja i doveli
ga ovdje.«
»Ne, ne... više je ozlijeđenih nego poginulih. A ovo drugo...« Na trenutak
nisam mogla disati. Što se dogodilo? Što se stvarno dogodilo s
Dimitrijem? »Strigoj je preobražen natrag u dhampira.«
Portir je zurio.
»Jesi ti dobila udarac u glavu?«
»Govorim istinu! Vasilisa Dragomir je to učinila. Svojom magijom duha.
Proširi to okolo.«
Ostavila sam ga otvorenih ustiju. I tako nisam imala više mogućnosti,
nikoga drugoga od koga bih mogla dobiti odgovore. Otišla sam u svoju
sobu osjećajući se poraženo, ali bila sam previše napeta da bih spavala.
Barem sam tako u početku mislila. Nakon nekoliko minuta koračanja po
180
sobi, sjela sam na krevet pokušavajući smisliti neki plan. Ipak, nedugo
zatim čvrsto sam zaspala.
Probudila sam se trgnuvši se, zbunjena i s bolovima u dijelovima tijela za
koje nisam shvatila da su primili udarce u borbi. Pogledala sam na sat,
zapanjena koliko sam dugo spavala. Po vampirskom vremenu bilo je
kasno jutro. U pet minuta sam se istuširala i navukla na sebe odjeću koja
nije bila poderana ni krvava. Samo tako izašla sam iz sobe.
Vani je, kao i obično, većina obavljala svoje dnevne obaveze, ali ipak se
činilo kao da svaki par ili grupa pored koje sam prošla pričaju o borbi u
skladištu i o Dimitriju.
»Znaš da može iscijeliti«, čula sam kako jedan moroj govori svojoj ženi.
»Zašto ne strigoje? Zašto ne mrtve?«
»To je ludo«, suprotstavila mu se žena. »Ionako nikada nisam vjerovala u
te priče o duhu. To je laž kako bi se prikrila činjenica da se princeza
Dragomir nije ni u čemu specijalizirala.«
Nisam čula ostatak razgovora, ali i drugi pored kojih sam prolazila imali
su slične teme. Bili su uvjereni da je cijela stvar prijevara ili su pak Lissu
već proglašavali sveticom. Tu i tamo čula bih nešto čudno, na primjer to
da su čuvari uhvatili hrpu strigoja kako bi na njima vršili eksperimente. U
svim nagađanjima ipak nisam čula da su spomenuli Dimitrijevo ime ili što
mu se stvarno dogodilo.
Držala sam se jedinog plana koji sam imala: otići u čuvarsku zgradu u
kojoj se nalazio dvorski zatvor iako nisam bila sigurna što ću napraviti
kada dođem tamo. Uopće nisam bila sigurna je li tamo Dimitri, ali to mi
se činilo najvjerojatnijim mjestom na kojem bi ga držali. Kada sam prošla
pored čuvara, trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim kako ga
poznajem. Stala sam i okrenula se.
»Mikhail!« Pogledao je iza sebe i, kada me vidio, prišao mi je. »Što se
događa?« pitala sam s olakšanjem zbog toga što vidim prijateljsko lice.
»Jesu pustili Dimitrija?«
Odmahnuo je glavom.
»Ne, još uvijek pokušavaju shvatiti što se dogodilo. Svi su zbunjeni iako
se princeza, nakon što ga je vidjela, zaklinjala svim i svačim da više nije
strigoj.«
Bilo je čuđenja u Mikhailovu glasu, i sjete. Nadao se da je to istina, kako
postoji šansa da njegova voljena bude spašena. Srce me zaboljelo zbog
njega. Nadala sam se da će i on i Šonja imati sretan završetak baš kao...
»Čekaj. Što si to rekao?« Njegove riječi zaustavile su moje romantično
sanjarenje. »Jesi rekao da ga je Lissa vidjela? Misliš nakon borbe?«
MIN@
181
Odmah sam posegnula za vezom. Postupno je postajala jasnija, ali Lissa
je spavala, tako da nisam saznala ništa.
»Tražio ju je«, objasnio je Mikhail. »Pa su je pustili unutra, s čuvarima,
naravno.«
Zurila sam i skoro mi je ispala vilica. Dimitri je primao posjete. Oni su
mu zapravo dopustili posjete. Ta spoznaja ugasila je mračno raspoloženje
koje je raslo u meni. Okrenula sam se.
»Hvala, Mikhail.«
»Rose, čekaj...«
Ipak, nisam stala. Trčala sam prema čuvarskoj zgradi punim sprintom ne
mareći za poglede koje su mi upućivali. Bila sam previše uzbuđena,
previše ponesena ovim novim saznanjem. Mogla sam vidjeti Dimitrija.
Mogla sam konačno biti s njim onakvim kakav je i trebao biti.
»Ne možeš ga vidjeti.«
Doslovno sam stala kada me je čuvar koji je bio na recepciji zaustavio.
»St-što? Moram vidjeti Dimitrija.«
»Nema posjeta.«
»Ali, Lissa, hm, Vasilisa Dragomir ga je vidjela.«
»Tražio je da je vidi.«
U nevjerici sam zurila u njega.
»Sigurno je tražio i mene.«
Čuvar je slegnuo ramenima.
»Ako i jest, nitko mi to nije rekao.«
Ljutnja koju sam sinoć potiskivala upravo se probudila.
»Onda pronađi nekoga tko to zna! Dimitri me želi vidjeti. Moraš me
pustiti unutra. Tko ti je šef?«
Čuvar se namrštio.
»Ne idem nikamo dok mi ne završi smjena. Ako imaš odobrenje, netko će
ti javiti. Do tada, nitko bez posebne dozvole ne smije ući tamo.«
Nakon što sam sredila polovicu osiguranja u Tarasovu, bila sam
poprilično sigurna da mogu lako onesposobiti i ovog tipa. Ipak, bila sam
jednako sigurna u to da, kada bih jednom ušla dublje u zatvor, sigurno bih
naišla na puno više čuvara. Sekundu sam pomislila kako bi ih bilo
razumno srediti. Radilo se o Dimitriju. Za njega bih učinila sve. Lagano
komešanje me urazumilo. Lissa se upravo probudila.
»Dobro«, rekla sam. Podigla sam bradu i bahato ga pogledala. »Hvala na
pomoći.« Nisam trebala ovog luzera. Idem k Lissi.
Ona je odsjela na skoro suprotnom kraju dvora od ovoga i laganim trkom
prešla sam udaljenost. Kada sam konačno stigla do nje i nakon što je
otvorila vrata, vidjela sam da se spremila gotovo jednakom brzinom kao i
182
ja kada sam se ustala. Zapravo, vidjela sam da je već na izlasku. Proučivši
njezino lice i ruke, bilo mi je lakše kada sam vidjela da su skoro sve
opekline nestale. Još joj je na prstima bilo nekoliko crvenih točkica, i to je
sve. Adrianovo djelo. Ni jedan doktor to nije mogao učiniti. Odjenula je
svijetloplavi top na bretelice i svezala svoju plavu kosu. Uopće nije
izgledala kao netko tko je prije manje od dvadeset i četiri sata prošao kroz
veliko mučenje.
»Jesi dobro?« pitala je. Usprkos svemu što se dogodilo, nije se prestala
brinuti za mene.
»Da, dobro.« Barem fizički. »Ti?«
Kimnulaje.
»Dobro.«
»Dobro izgledaš«, rekla sam. »Sinoć... hoću reći, bila sam poprilično
uplašena. S vatrom...« nisam baš mogla završiti.
»Da«, rekla je i pogledala sa strane. Činilo se da je nervozna i da joj je
neugodno. »Adrian je sve super izliječio.«
»Je 1' tamo ideš?« Kroz vezu sam osjetila uznemirenost i nestrpljivost.
Bilo je razumljivo da žuri u medicinski centar kako bi pomogla. Osim...
daljnje ispipavanje otkrilo mi je istinu koja me prenerazila. »Ideš vidjeti
Dimitrija!«
»Rose...«
»Ne«, rekla sam oštro. »Savršeno. Ići ću s tobom. Upravo sam bila tamo i
nisu me pustili.«
»Rose...« Sada je izgledala kao da joj je jako neugodno.
»Rekli su mi neku glupost kako je on tražio tebe, a ne mene, i da me zato
nisu pustili. Ali, ako ti ideš, morat će me pustiti.«
»Rose«, čvrsto je rekla konačno prekinuvši moje brbljanje. »Ne možeš
ići.«
»Ja… molim?« Ponovila sam njezine riječi u slučaju da sam nešto krivo
čula. »Naravno da mogu. Moram ga vidjeti. Znaš da moram. I on mora
vidjeti mene.«
Polako je odmahnula glavom, još uvijek uznemirena, ali isto tako
suosjećajna.
»Taj čuvar je bio u pravu«, rekla je. »Dimitri nije tražio tebe. Samo
mene.«
Sva moja nestrpljivost, sva ta vatra, smrzla se. Obamrla sam, zbunjena
više od svega.
»Pa...« sjetila sam se kako se prilijepio za nju sinoć, onog očajnog izraza
lica. Mrzila sam to priznati, ali nekako mi je imalo smisla što prvo traži
183
nju. »Naravno da te želio vidjeti. Sve je tako novo i čudno, a ti si ona koja
ga je spasila. Jednom kada dođe k sebi, željet će me vidjeti.«
»Rose, ne možeš ići.« Ovaj put se tuga u njezinu glasu odrazila kroz vezu
i ušla u mene.
»Nije stvar samo u tome da Dimitri nije tražio tebe. On je posebno
naglasio da te ne želi vidjeti.«
Činilo se da cijela prostorija zadržava dah.
Ipak, čak i suočene s čudom, čuvare, ili strigoje, što se toga tiče, bilo je
teško omesti. Borbe koje su bile prekinute sada su se nastavile s jednakim
gnjevom. Čuvari su imali prednost te su oni koji nisu bili zauzeti borbom
protiv preživjelih strigoja odjednom skočili prema Lissi pokušavajući je
odvući od Dimitrija. Na svačije iznenađenje, čvrsto ga je držala i nekoliko
se puta uzalud pokušala otresti onih koji su se skupili oko nje. Bila je
neustrašiva i branila ga je, što me navelo da ponovno pomislim na majku
koja brani dijete.
Dimitri se jednako jako držao za nju, ali su oboje bili svladani. Čuvari su
ih konačno razdvojili. Čulo se nekoliko zbunjenih povika dok su čuvari
pokušavali odlučiti bi li trebali ubiti Dimitrija. To ne bi bilo teško. Jedva
je mogao stajati kada su ga podigli na noge.
To me probudilo. Do sada sam jednostavno zurila, skamenjena i
nepokretna. Omamljenost je nestala i jurnula sam naprijed iako nisam
sigurna prema kome: Lissi ili Dimitriju.
»Ne! Nemojte!« zaurlala sam kada sam vidjela kako neki čuvari idu
prema njemu i vade kolce. »Nije ono što mislite! Nije strigoj! Pogledajte
ga!«
Lissa i Christian vikali su nešto slično tome. Netko me zgrabio i povukao
natrag rekavši mi da pustim da se drugi pobrinu za to. Bez razmišljanja
okrenula sam se i udarila tu osobu u lice, prekasno otkrivši da je to Hans.
Malo se zaljuljao unatrag, više iznenađen nego uvrijeđen. To što sam
napala njega privuklo je pažnju drugih i zamalo sam se morala boriti s
hrpom čuvara. Moj trud bio je uzaludan, dijelom zbog toga što ih je bilo
puno, dijelom zbog toga što se s njima nisam mogla boriti na isti način
kao sa strigojima.
Dok su me čuvari vukli van, primijetila sam da Lissa i Dimitri više nisu u
prostoriji. Zahtijevala sam znati gdje su i vikala kako ih moram vidjeti.
Vukli su me kroz skladište, kroz uznemirujuću količinu tijela. Većinom
strigojskih, ali prepoznala sam neka lica iz čuvarskih postrojbi dvora.
Namrštila sam se iako ih nisam dobro poznavala. Borba je završila i naša
strana je pobijedila, ali cijena je bila velika. Preživjeli čuvari sada moraju
ovo počistiti. Ne bih bila iznenađena da se pojave alkemičari, ali trenutno
ništa od toga nije bila moja briga.
»Gdje je Lissa?« stalno sam zahtijevala, kad su me ugurali u jedan od
terenaca. Dva čuvara su ušla sa mnom. Nisam poznavala ni jednog od
njih. »Gdje je Dimitri?«
174
»Princeza je na sigurnom«, otresito mi je rekao jedan od čuvara. On i
drugi čuvar gledali su ravno ispred sebe te sam shvatila kako mi ni jedan
neće odgovoriti na pitanje o Dimitriju. Kao da ne postoji ni za jednog od
njih.
»Gdje je Dimitri?« ponovila sam puno glasnije u nadi da ću dobiti
odgovor. »Je li s Lissom?«
Na to sam dobila odgovor.
»Naravno da ne«, rekao je čuvar koji je i prije govorio.
»Je li... je li živ?« bilo je to jedno od najtežih pitanja koje sam ikad
postavila, ali morala sam znati. Nisam željela priznati, ali da sam ja na
Hansovu mjestu, ne bih tražila čuda. Uništavala bih sve što bih doživjela
kao prijetnju.
»Da«, konačno je odgovorio vozač. »On... to... je živo.«
To je sve što sam mogla izvući od njih, bez obzira na to koliko sam se
bunila i zahtijevala da me puste iz auta, i, vjerujte mi, jako sam se trudila
u tome. Njihova sposobnost da me ignoriraju bila je prilično dojmljiva.
Da budem iskrena, nisam ni bila sigurna jesu li uopće znali što se
dogodilo. Sve se odvijalo jako brzo. Jedino što su ova dvojica znali bilo je
to da im je naređeno da me otprate iz zgrade.
Nadala sam se da će nam se još netko pridružiti u terencu. Ništa. Samo još
više čuvara. Ni Christiana, ni Tashe. Čak ni Hansa, naravno, to je bilo
razumljivo. Vjerojatno se bojao da ću ga opet slučajno udariti.
Kad se terenac napunio, krenuli smo te sam konačno prestala gnjaviti i
utonula sam u sjedalo. I ostali terenci su krenuli s našim, ali nisam imala
pojma jesu li u njima moji prijatelji.
Veza između mene i Lisse još uvijek je bila nijema. Nakon tog početnog
šoka kada nisam osjetila ništa, polako sam povratila lagani osjet Lisse koji
mi je govorio da smo još uvijek povezane i da je živa. To je bilo sve.
Zbog sve te siline koja je prošla kroz nju, činilo se kao da je veza
privremeno spržena. Magija između nas bila je krhka. Svaki put kada sam
pokušala upotrijebiti vezu kako bih provjerila kako je, činilo se kao da
prejako zurim u nešto i još sam zaslijepljena. Jednostavno sam
pretpostavila da će se veza sama oporaviti jer sam trebala Lissin uvid u
ono što se dogodilo.
Ne, zaboravi uvid. Trebala sam znati što se dogodilo i točka. Još uvijek
sam bila nekako u šoku, a duga vožnja do dvora dala mi je vremena da
prođem tih nekoliko činjenica koje su mi bile poznate. Odmah sam željela
skoknuti do Dimitrija, ali trebala sam početi od početka ako sam uistinu
htjela analizirati ono što se dogodilo.
175
Prvo: Lissa je začarala kolac i informaciju zadržala za sebe. Kada? Prije
puta na koledž? U Lehighu? Dok je bila zarobljena? To nije bilo važno.
Drugo, usprkos njezinim propalim pokušajima s jastukom, uspjela je
zabiti kolac u Dimitrijevo srce. Bilo joj je teško, ali to joj je omogućila
Christianova vatra. Zadrhtala sam sjetivši se kakve je opekline zadobila
tijekom tog mučenja. Osjećala sam tu bol prije nego što je veza nestala i
vidjela sam opekline na njoj. Adrian nije bio najbolji iscjelitelj na svijetu,
ali nadam se da će njegova magija biti dovoljna da zaliječi njezine
ozlijede.
Treća i posljednja činjenica bila je... dobro... je li to činjenica? Lissa je
probola Dimitrija i upotrijebila istu magiju kao i tijekom iscjeljenja... i
onda? To je bilo veliko pitanje. Što se dogodilo, osim onoga što se kroz
vezu činilo kao nuklearna eksplozija magije? Jesam li stvarno vidjela ono
što mislim da jesam?
Dimitri je... promijenjen.
Više nije strigoj. Osjećala sam to u svom srcu iako sam ga vidjela samo
na trenutak. Bilo je to dovoljno da vidim istinu. Obilježja strigoja su
nestala. Lissa je napravila sve za što se Robert zaklinjao da je potrebno
učiniti kako bi se povratio strigoja nakon ove magije sigurno... pa, bilo je
lako vjerovati kako je sve moguće. Vratila mi se ta slika Dimitrija,
prilijepljenog za Lissu, dok su mu suze tekle niz obraze. Nikada ga nisam
vidjela tako ranjivog. Nekako nisam vjerovala da strigoji plaču.
Nešto mi se bolno stislo u srcu i brzo sam trepnula da se i sama ne
rasplačem. Gledajući okolo, uključila sam se u svoje okruženje. Vani se
rasvjetljavalo nebo. Bilo je vrijeme izlaska sunca. Na licima čuvara koji
su bili sa mnom vidjela sam znakove umora, ali oprezni izrazi u njihovim
očima nisu nimalo oslabili. Izgubila sam pojam vremena, ali moj
unutarnji sat govorio mi je da se već dugo vozimo. Uskoro bismo trebali
stići na dvor.
Dotakla sam vezu samo probno i vidjela da je tu, ali je još uvijek bila
krhka. Činilo se kao da se palila i gasila još uvijek se oporavljajući. Kada
se otprilike prije godinu dana prvi put pojavila veza, to mi je bilo čudno...
nestvarno. Sada sam je prihvatila kao dio života. Njezina odsutnost danas
bila je potpuno neprirodna.
Gledajući kroz Lissine oči dok sam se vozila u terencu, odmah sam se
ponadala da ću vidjeti Dimitrija s njom. Taj jedan kratki pogled u
skladištu nije mi bio dovoljan. Trebala sam ga ponovno vidjeti, trebala
sam vidjeti je li se to čudo uistinu dogodilo. Željela sam upiti te crte lica,
promatrati Dimitrija onakvog kakav je nekad bio. Dimitrija kojeg sam
voljela.
176
Međutim, nije bio s Lissom. Ipak, tamo je bio Christian i gledao ju je dok
se budila. Spavala je i još uvijek se osjećala nestabilno. To u kombinaciji
s posljedicama one ranije goruće snage, našu je vezu činilo nejasnom.
Povremeno se nisam mogla usredotočiti, ah sve u svemu mogla sam
pratiti što se događalo.
»Kako se osjećaš?« pitao je Christian. Dok ju je gledao, njegov glas i
njegove oči bili su ispunjeni tolikom pažnjom da se činilo nemogućim da
to nije primijetila. A opet, trenutno je bila previše zaokupljena.
»Umorno. Isprazno. Onako... ne znam. Kao da me uragan bacao okolo. Ili
pregazio auto. Izaberi bilo što užasno i, eto, tako se osjećam.«
Lagano joj se nasmiješio i nježno joj dodirnuo obraz. Prepustivši se još
više njezinim osjećajima, prožela me njezina bol od opeklina i osjećala
sam kako je on prelazio po koži blizu jedne iako je bio dovoljno pažljiv
kako je ne bi dodirnuo.
»Je li grozno?« pitala ga je. »Je 1' mi se rastopila koža? Izgledam li kao
izvanzemaljac?«
»Ne«, rekao je i malo se nasmijao. »Nije tako strašno. Lijepa si, kao i
uvijek. Trebalo bi puno više kako bi se to promijenilo.«
Zbog pulsirajuće boli koju je osjećala mislila je da je u pitanju puno više
štete nego što je priznao, ali kompliment i način na koji ga je izrekao
dosta su je utješili. Na trenutak, njezino cijelo biće usredotočilo se na
njegovo lice i način na koji ga je izlazeće sunce osvjetljavalo.
Zatim se ostatak svijeta srušio na nju.
»Dimitri! Moram vidjeti Dimitrija!«
U autu su bili čuvari koje je pogledala dok je govorila. Slično kao sa
mnom, nitko se nije činio voljan prihvatiti ga ili priznati ono što se
dogodilo.
»Zašto ga ne mogu vidjeti? Zašto ste ga odveli?« Ovo je bilo upućeno bilo
kome tko će odgovoriti i, na kraju, progovorio je Christian.
»Zato što misle da je opasan.«
»Nije. On samo... On me treba. Pati iznutra.«
Christianove oči su se odjednom raširile, lice mu je obuzela panika.
»On nije... Nisi valjda povezana s njim ili?«
Prema izgledu njegova lica pretpostavila sam da se prisjeća Avery i kako
ju je veza s više ljudi gurnula preko ruba. Christian nije bio prisutan kada
je Robert objašnjavao kako duša ide u svijet mrtvih i kako vraćanjem
strigoja ne nastaje veza.
Lissa je polako odmahnula glavom.
»Ne... jednostavno znam. Kada sam... kada sam ga iscijelila, imali smo tu
povezanost i osjetila sam je. To što sam morala učiniti... ne mogu
177
objasniti.« Rukom je prošla kroz kosu osjećajući se bespomoćnom zbog
toga što nije mogla riječima opisati svoju magiju. Svladavao ju je umor.
»Bilo je kao da sam mu operirala dušu«, na kraju je rekla.
»Misle da je opasan«, nježno je ponovio Christian.
»Nije opasan!« Lissa je bijesno gledala ostale u autu, ali svi oni su gledali
negdje drugdje. »Više nije strigoj.«
»Princezo«, nelagodno je počeo jedan od čuvara, »nitko uistinu ne zna što
se dogodilo. Ne možete biti sigurni da...«
»Ja sam sigurna!« rekla je preglasno za mali prostor. U tome je bilo
kraljevskog, zapovjednog tona. »Ja znam. Ja sam ga spasila. Ja sam ga
vratila. Svakim dijelom svoga bića osjećam da više nije strigoj!«
Čuvarima je bilo neugodno, ponovno nisu govorili. Mislim da su samo
bili zbunjeni i, stvarno, kako i ne bi bili? To se nikada prije nije dogodilo.
»Pst«, rekao je Christian stavljajući svoju ruku na njezinu. »Ništa ne
možeš učiniti dok se ne vratimo na dvor. Još uvijek si ozlijeđena i
iscrpljena, vidi se na tebi.«
Lissa je znala da je Christian u pravu. Bila je ozlijeđena i bila je
iscrpljena. Ta magija ju je uništila. Istodobno, ono što je učinila za
Dimitrija stvorilo je vezu s njim, ne onu magičnu, nego psihološku.
Stvarno se ponašala poput majke. Bila je očajna i zaštitnički zabrinuta.
»Moram ga vidjeti«, rekla je.
Ona je morala? A što sa mnom?
»Hoćeš«, rekao je Christian zvučeći više sigurno nego što sam mislila da
jest. »Ali, sada se pokušaj odmoriti.«
»Ne mogu«, rekla je dok je zijevala.
Osmijeh je zatitrao na njegovu licu i provukao je svoju ruku oko nje te ju
je povukao bliže koliko su pojasevi dopuštali.
»Pokušaj«, rekao joj je.
Naslonila je svoju glavu na njegova prsa i njegova blizina je za nju bila
sama po sebi ljekovita. Briga i uznemirenost zbog Dimitrija i dalje su
kolali kroz nju, ali tjelesne potrebe su za sada bile jače. Napokon je
zaspala u Christianovu zagrljaju i jedva ga je čula kad je promrmljao:
»Sretan rođendan.«
Dvadeset minuta kasnije naš konvoj stigao je na dvor. Mislila sam da je to
značilo trenutnu slobodu, ali moji čuvari dosta su dugo izlazili čekajući
neki znak koji mi se nitko nije potrudio spomenuti. Ispalo je da su čekali
Hansa.
»Ne«, rekao je i čvrsto stavio ruku na moje rame kad sam iskočila iz auta
i pokušala potrčati prema... pa dobro, nisam sigurna kamo. Gdje god se
nalazio Dimitri. »Čekaj.«
178
»Moram ga vidjeti!« vikala sam i pokušavala se progurati. Hans je bio
poput zida. Budući da se večeras borio s puno više strigoja nego ja,
pomislila sam da je umoran. »Moraš mi reći gdje je.«
Na moje iznenađenje, to je i učinio.
»Zatvoren. Daleko, daleko od tvog dosega. Ili ičijeg drugog. Znam da ti je
nekada bio mentor, ali sada je bolje da je dalje.«
Mom mozgu, iscrpljenom od večerašnjih aktivnosti i razdraženosti, bio je
potreban trenutak kako bi to obradio. Vratile su mi se Christianove riječi.
»Nije opasan«, rekla sam. »Više nije strigoj.«
»Kako možeš biti tako sigurna?«
Isto pitanje koje su postavili i Lissi. Kako smo zaista na to trebale
odgovoriti? Znale smo jer smo prolazile kroz velike muke da bismo
saznale kako transformirati strigoja i, kada smo završile s tim, nastala je
magična atomska bomba. Zar to nije dovoljan dokaz svima? Nije li
Dimitrijev izgled bio dovoljan?
Umjesto toga, odgovorila sam kao i Lissa.
»Jednostavno znam.«
Hans je odmahnuo glavom i sada sam mogla vidjeti koliko je uistinu
iscrpljen.
»Nitko ne zna što se događa s Belikovom. Mi koji smo bili prisutni... pa,
nisam siguran što sam vidio. Sve što znam je to da je do maloprije bio
vođa strigoja, a sada je vani na suncu. Nema smisla. Nitko ne zna što je
on.«
»On je dhampir.«
»I dok ne saznamo«, nastavio je ignorirajući moj komentar, »Belikov
mora ostati zatvoren kako bismo ga pregledali.«
Pregledali? Nije mi se sviđalo kako to zvuči. Kao da je Dimitri
laboratorijska životinja. Izgubila sam živce i skoro sam počela vikati na
Hansa. Trenutak kasnije uspjela sam zadržati kontrolu.
»Onda moram vidjeti Lissu.«
»Otišla je u medicinski centar na terapiju, što joj je jako potrebno. Ne
možeš ići tamo«, dodao je predvidjevši moje sljedeće pitanje. »Tamo je
polovica čuvara. Potpuni je kaos i samo bi smetala.«
»Što bih onda trebala raditi?«
»Naspavati se.« Iskosa me pogledao. »Još uvijek mislim da imaš
problema s ponašanjem, ali nakon ovoga što sam tamo vidio... dakle,
moram ovo reći. Stvarno se znaš boriti. Trebamo te, za više od
papirologije. Sada se idi pobrinuti za sebe.«
I to je bilo to. Otpuštanje je u njegovu glasu bilo očito i dok su čuvari
jurcali naokolo, činilo se kao da ne postojim. Bilo koja nevolja u kojoj
179
sam se našla ranije činila se davno zaboravljenom. Zbog toga ne moram
više razvrstavati papirologiju. Ipak, što bih trebala raditi? Je li Hans
poludio? Kako bih mogla spavati? Moram nešto raditi. Moram vidjeti
Dimitrija, ali ne znam kamo su ga odveli. Možda u isti zatvor u kojem su
držali Viktora, ali tamo nisam imala pristup. Isto tako trebala sam vidjeti
Lissu, ali ona je bila u medicinskom centru. Tamo nisam imala nikakve
ovlasti. Trebala sam se obratiti nekom tko je imao utjecaja.
Adrianu!
Ako odem do Adriana, možda povuče neke veze. Imao je svoje plemićke
veze. K vragu, kraljica ga je obožavala bez obzira na njegovo ljenčarenje.
Koliko god me ubijalo to prihvatiti, shvatila sam da je gotovo nemoguće
da odmah vidim Dimitrija. No, medicinski centar? Adrian bi me mogao
odvesti tamo da vidim Lissu, čak i ako je kaotičan i pun. Veza je još
uvijek bila maglovita, a izravan razgovor s njom omogućio bi mi da brže
doznam odgovore u vezi Dimitrija. Osim toga, željela sam se na svoje oči
uvjeriti da je dobro.
Ipak, kad sam stigla do mjesta gdje je Adrian stanovao na dvoru, portir
me je obavijestio da je Adrian već otišao, dovoljno ironično, u medicinski
centar. Progunđala sam. Pa, naravno da je već tamo. S obzirom na
njegove iscijeliteljske sposobnosti, pozvali bi ga i iz kreveta. Pouzdan ili
ne, svakako bi mogao pomoći.
»Jesi bila tamo?« pitao me portir dok sam kretala natrag.
»Molim?« Tu minutu sam mislila da govori o medicinskom centru.
»U borbi sa strigojima! Spašavanju. Čuli smo svakakve stvari.«
»Već? Što ste čuli?«
Oči su mu bile raširene i uzbuđene.
»Rekli su da su skoro svi čuvari poginuli. Ali, uhvatili su strigoja i doveli
ga ovdje.«
»Ne, ne... više je ozlijeđenih nego poginulih. A ovo drugo...« Na trenutak
nisam mogla disati. Što se dogodilo? Što se stvarno dogodilo s
Dimitrijem? »Strigoj je preobražen natrag u dhampira.«
Portir je zurio.
»Jesi ti dobila udarac u glavu?«
»Govorim istinu! Vasilisa Dragomir je to učinila. Svojom magijom duha.
Proširi to okolo.«
Ostavila sam ga otvorenih ustiju. I tako nisam imala više mogućnosti,
nikoga drugoga od koga bih mogla dobiti odgovore. Otišla sam u svoju
sobu osjećajući se poraženo, ali bila sam previše napeta da bih spavala.
Barem sam tako u početku mislila. Nakon nekoliko minuta koračanja po
180
sobi, sjela sam na krevet pokušavajući smisliti neki plan. Ipak, nedugo
zatim čvrsto sam zaspala.
Probudila sam se trgnuvši se, zbunjena i s bolovima u dijelovima tijela za
koje nisam shvatila da su primili udarce u borbi. Pogledala sam na sat,
zapanjena koliko sam dugo spavala. Po vampirskom vremenu bilo je
kasno jutro. U pet minuta sam se istuširala i navukla na sebe odjeću koja
nije bila poderana ni krvava. Samo tako izašla sam iz sobe.
Vani je, kao i obično, većina obavljala svoje dnevne obaveze, ali ipak se
činilo kao da svaki par ili grupa pored koje sam prošla pričaju o borbi u
skladištu i o Dimitriju.
»Znaš da može iscijeliti«, čula sam kako jedan moroj govori svojoj ženi.
»Zašto ne strigoje? Zašto ne mrtve?«
»To je ludo«, suprotstavila mu se žena. »Ionako nikada nisam vjerovala u
te priče o duhu. To je laž kako bi se prikrila činjenica da se princeza
Dragomir nije ni u čemu specijalizirala.«
Nisam čula ostatak razgovora, ali i drugi pored kojih sam prolazila imali
su slične teme. Bili su uvjereni da je cijela stvar prijevara ili su pak Lissu
već proglašavali sveticom. Tu i tamo čula bih nešto čudno, na primjer to
da su čuvari uhvatili hrpu strigoja kako bi na njima vršili eksperimente. U
svim nagađanjima ipak nisam čula da su spomenuli Dimitrijevo ime ili što
mu se stvarno dogodilo.
Držala sam se jedinog plana koji sam imala: otići u čuvarsku zgradu u
kojoj se nalazio dvorski zatvor iako nisam bila sigurna što ću napraviti
kada dođem tamo. Uopće nisam bila sigurna je li tamo Dimitri, ali to mi
se činilo najvjerojatnijim mjestom na kojem bi ga držali. Kada sam prošla
pored čuvara, trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim kako ga
poznajem. Stala sam i okrenula se.
»Mikhail!« Pogledao je iza sebe i, kada me vidio, prišao mi je. »Što se
događa?« pitala sam s olakšanjem zbog toga što vidim prijateljsko lice.
»Jesu pustili Dimitrija?«
Odmahnuo je glavom.
»Ne, još uvijek pokušavaju shvatiti što se dogodilo. Svi su zbunjeni iako
se princeza, nakon što ga je vidjela, zaklinjala svim i svačim da više nije
strigoj.«
Bilo je čuđenja u Mikhailovu glasu, i sjete. Nadao se da je to istina, kako
postoji šansa da njegova voljena bude spašena. Srce me zaboljelo zbog
njega. Nadala sam se da će i on i Šonja imati sretan završetak baš kao...
»Čekaj. Što si to rekao?« Njegove riječi zaustavile su moje romantično
sanjarenje. »Jesi rekao da ga je Lissa vidjela? Misliš nakon borbe?«
MIN@
181
Odmah sam posegnula za vezom. Postupno je postajala jasnija, ali Lissa
je spavala, tako da nisam saznala ništa.
»Tražio ju je«, objasnio je Mikhail. »Pa su je pustili unutra, s čuvarima,
naravno.«
Zurila sam i skoro mi je ispala vilica. Dimitri je primao posjete. Oni su
mu zapravo dopustili posjete. Ta spoznaja ugasila je mračno raspoloženje
koje je raslo u meni. Okrenula sam se.
»Hvala, Mikhail.«
»Rose, čekaj...«
Ipak, nisam stala. Trčala sam prema čuvarskoj zgradi punim sprintom ne
mareći za poglede koje su mi upućivali. Bila sam previše uzbuđena,
previše ponesena ovim novim saznanjem. Mogla sam vidjeti Dimitrija.
Mogla sam konačno biti s njim onakvim kakav je i trebao biti.
»Ne možeš ga vidjeti.«
Doslovno sam stala kada me je čuvar koji je bio na recepciji zaustavio.
»St-što? Moram vidjeti Dimitrija.«
»Nema posjeta.«
»Ali, Lissa, hm, Vasilisa Dragomir ga je vidjela.«
»Tražio je da je vidi.«
U nevjerici sam zurila u njega.
»Sigurno je tražio i mene.«
Čuvar je slegnuo ramenima.
»Ako i jest, nitko mi to nije rekao.«
Ljutnja koju sam sinoć potiskivala upravo se probudila.
»Onda pronađi nekoga tko to zna! Dimitri me želi vidjeti. Moraš me
pustiti unutra. Tko ti je šef?«
Čuvar se namrštio.
»Ne idem nikamo dok mi ne završi smjena. Ako imaš odobrenje, netko će
ti javiti. Do tada, nitko bez posebne dozvole ne smije ući tamo.«
Nakon što sam sredila polovicu osiguranja u Tarasovu, bila sam
poprilično sigurna da mogu lako onesposobiti i ovog tipa. Ipak, bila sam
jednako sigurna u to da, kada bih jednom ušla dublje u zatvor, sigurno bih
naišla na puno više čuvara. Sekundu sam pomislila kako bi ih bilo
razumno srediti. Radilo se o Dimitriju. Za njega bih učinila sve. Lagano
komešanje me urazumilo. Lissa se upravo probudila.
»Dobro«, rekla sam. Podigla sam bradu i bahato ga pogledala. »Hvala na
pomoći.« Nisam trebala ovog luzera. Idem k Lissi.
Ona je odsjela na skoro suprotnom kraju dvora od ovoga i laganim trkom
prešla sam udaljenost. Kada sam konačno stigla do nje i nakon što je
otvorila vrata, vidjela sam da se spremila gotovo jednakom brzinom kao i
182
ja kada sam se ustala. Zapravo, vidjela sam da je već na izlasku. Proučivši
njezino lice i ruke, bilo mi je lakše kada sam vidjela da su skoro sve
opekline nestale. Još joj je na prstima bilo nekoliko crvenih točkica, i to je
sve. Adrianovo djelo. Ni jedan doktor to nije mogao učiniti. Odjenula je
svijetloplavi top na bretelice i svezala svoju plavu kosu. Uopće nije
izgledala kao netko tko je prije manje od dvadeset i četiri sata prošao kroz
veliko mučenje.
»Jesi dobro?« pitala je. Usprkos svemu što se dogodilo, nije se prestala
brinuti za mene.
»Da, dobro.« Barem fizički. »Ti?«
Kimnulaje.
»Dobro.«
»Dobro izgledaš«, rekla sam. »Sinoć... hoću reći, bila sam poprilično
uplašena. S vatrom...« nisam baš mogla završiti.
»Da«, rekla je i pogledala sa strane. Činilo se da je nervozna i da joj je
neugodno. »Adrian je sve super izliječio.«
»Je 1' tamo ideš?« Kroz vezu sam osjetila uznemirenost i nestrpljivost.
Bilo je razumljivo da žuri u medicinski centar kako bi pomogla. Osim...
daljnje ispipavanje otkrilo mi je istinu koja me prenerazila. »Ideš vidjeti
Dimitrija!«
»Rose...«
»Ne«, rekla sam oštro. »Savršeno. Ići ću s tobom. Upravo sam bila tamo i
nisu me pustili.«
»Rose...« Sada je izgledala kao da joj je jako neugodno.
»Rekli su mi neku glupost kako je on tražio tebe, a ne mene, i da me zato
nisu pustili. Ali, ako ti ideš, morat će me pustiti.«
»Rose«, čvrsto je rekla konačno prekinuvši moje brbljanje. »Ne možeš
ići.«
»Ja… molim?« Ponovila sam njezine riječi u slučaju da sam nešto krivo
čula. »Naravno da mogu. Moram ga vidjeti. Znaš da moram. I on mora
vidjeti mene.«
Polako je odmahnula glavom, još uvijek uznemirena, ali isto tako
suosjećajna.
»Taj čuvar je bio u pravu«, rekla je. »Dimitri nije tražio tebe. Samo
mene.«
Sva moja nestrpljivost, sva ta vatra, smrzla se. Obamrla sam, zbunjena
više od svega.
»Pa...« sjetila sam se kako se prilijepio za nju sinoć, onog očajnog izraza
lica. Mrzila sam to priznati, ali nekako mi je imalo smisla što prvo traži
183
nju. »Naravno da te želio vidjeti. Sve je tako novo i čudno, a ti si ona koja
ga je spasila. Jednom kada dođe k sebi, željet će me vidjeti.«
»Rose, ne možeš ići.« Ovaj put se tuga u njezinu glasu odrazila kroz vezu
i ušla u mene.
»Nije stvar samo u tome da Dimitri nije tražio tebe. On je posebno
naglasio da te ne želi vidjeti.«
13 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:46 pm
Margita
Administrator
Osamnaesto poglavlje
Ono što stvarno smrdi u psihičkoj povezanosti s nekim jest to što točno
znaš kada ta osoba laže, ili, u ovom slučaju, ne laže. Ipak, moj odgovor
bio je instinktivan i ishitren.
»To nije istina.«
»Nije?« Pogledala me oštro. I ona je znala da mogu osjetiti istinu u
njezinim riječima.
»Ali to... ne može...« Nisam često ostajala bez riječi, naročito s Lissom.
Tako često ja sam bila ta u našoj vezi koja je bila napadna i objašnjavala
njoj zašto stvari moraju biti onakve kakve jesu. Negdje usput, bez da sam
to primijetila, Lissa je izgubila tu krhkost.
»Žao mi je«, rekla je. Glas joj je još uvijek bio nježan, ali isto tako i čvrst.
Veza je odavala koliko je mrzila što mi mora govoriti neugodne stvari.
»Molio me... posebno mi je naglasio da te ne pustim k njemu. Da te ne
želi vidjeti.«
Molećivo sam je gledala, glas mi je bio skoro kao u djeteta.
»Ali, zašto? Zašto bi to rekao? Naravno da me želi vidjeti. Vjerojatno je
zbunjen...«
»Ne znam, Rose. Sve što znam je ono što mi je rekao. Stvarno mi je žao.«
Posegnula je prema meni kao da će me zagrliti, ali izmaknula sam se.
Glava mi se još uvijek vrtjela.
»Ipak idem s tobom. Čekat ću gore s ostalim čuvarima. Onda, kada kažeš
Dimitriju da sam tamo, promijenit će mišljenje.«
»Mislim da ne bi trebala«, rekla je. »Činio se prilično ozbiljan u vezi toga
da ne dolaziš, skoro bijesan. Kad bi znao da si tamo, samo bi se uzrujao.«
»Uzrujao? Uzrujao? Liss, to sam ja! On me voli. Treba me.«
Trznula se i shvatila sam da vičem na nju.
»Samo radim onako kako mi je rekao. Sve je jako zbunjujuće... molim te.
Nemoj me dovoditi u ovakav položaj. Samo... pričekaj da vidimo što će se
dogoditi. A, ako želiš znati što se događa, uvijek možeš...«
184
Lissa nije završila, ali znala sam što predlaže. Nudila mi je da gledam
njezin sastanak s Dimitrijem kroz vezu. To je bila velika gesta s njezine
strane, nije me ni mogla zaustaviti da sam htjela to učiniti. Ipak, obično
joj se nije sviđala ideja da je »špijunirana.« Ovo je bilo najviše što je
mogla učiniti kako bih se osjećala bolje.
Nije da je u tome uspjela. Sve je ovo bilo ludo. Meni zabraniti pristup
Dimitriju. Dimitri me navodno nije želio vidjeti! Kakva gluparija! Moja
instinktivna reakcija bila je zanemariti sve što je upravo rekla i ići s njom,
zahtijevati pristup kada stignemo tamo. Ipak, osjećaji kroz vezu molili su
me da shvatim situaciju. Ni ona možda ne razumije Dimitrijeve želje, ali
osjećala je da ih treba poštovati dok se situacija ne promijeni.
»Molim te«, rekla je. Molećivi ton konačno me slomio.
»O. K.« Ubijalo me što sam morala to izgovoriti. Bilo je to kao da
priznajem poraz. Razmišljaj o tome kao o taktičkom uzmicanju.
»Hvala ti.« Ovaj put me zagrlila. »Pokušat ću izvući od njega više
informacija i pokušat ću shvatiti što se događa, O. K.?«
Kimnula sam, još uvijek obeshrabrena, te smo zajedno izašle iz zgrade.
Nevoljko sam se razišla od nje kada smo došle blizu i pustila je da otiđe
prema čuvarskoj zgradi, a ja sam krenula prema svojoj sobi. Čim sam je
izgubila iz vida, skliznula sam u njezinu glavu i kroz njezine oči
promatrala kako korača po savršeno uređenoj travi. Veza je još uvijek bila
malo nejasna, ali je postajala jasnija iz minute u minutu.
Njezini osjećaji bili su zbunjujući. Bilo joj je žao zbog mene, osjećala se
krivom što me morala odbiti. U isto vrijeme bila je nestrpljiva zbog toga
što će posjetiti Dimitrija. I ona ga je također morala vidjeti, ali ne na isti
način kao ja. Još uvijek se osjećala odgovornom za njega i tu goruću želju
da ga zaštiti.
Kada je stigla do glavnog ureda zgrade, čuvar koji je mene zaustavio,
kimnuo joj je u znak pozdrava i brzo telefonirao. Nekoliko trenutaka
kasnije ušla su tri čuvara i pokazala Lissi da ih slijedi u dubinu zgrade.
Svi su izgledali neuobičajeno mrko, čak i za čuvare.
»Ne moraš to činiti«, rekao joj je jedan od njih. »Samo zbog toga što te
stalno traži...«
»U redu je«, rekla je hladnim, ponosnim tonom, kraljevski. »Ne smeta
mi.«
»Bit će dovoljno čuvara, kao i prošli put. Ne trebaš se brinuti za svoju
sigurnost.«
Sve ih je oštro pogledala.
»Nikada se nisam ni brinula zbog toga, kao prvo.«
185
Njihov silazak na niže razine zgrade vratio mi je bolno sjećanje na
vrijeme kada smo Dimitri i ja posjetili Viktora. To je bio Dimitri s kojim
sam imala savršeni odnos, Dimitri koji me potpuno razumio. I nakon tog
posjeta, bio je bijesan zbog Viktorovih prijetnji upućenih meni. Dimitri
me toliko volio da je bio voljan napraviti sve kako bi me zaštitio.
Vrata zaštićena karticom napokon su dopustila pristup u dio pritvora koji
se uglavnom sastojao od dugih hodnika punih ćelija. Nije pružao onaj
depresivni osjećaj kao Tarasov, ali njegov ukočen i čeličan zrak nije baš
poticao osjećaje topline i ugode.
Lissa je jedva hodala niz hodnik jer je bio prepun čuvara. Sve to
osiguranje za jednu osobu. Nije bilo nemoguće da strigoj provali kroz
čelične rešetke ćelije, ali Dimitri nije bio strigoj. Kako to nisu mogli
vidjeti? Zar su bili slijepi?
Lissa i njezina pratnja probili su se kroz čuvare i zaustavili se ispred
njegove ćelije. Izgledala je hladno kao i sve ostalo u području zatvora i
unutra nije bilo ništa više namještaja nego što je potrebno. Dimitri je
sjedio na krevetu sa strane, nogu privučenih k sebi dok se naslanjao na
ugao zida i leđima bio okrenut ulazu u ćeliju. To nije bilo ono što sam
očekivala. Zašto ne udara po rešetkama? Zašto ne zahtijeva da ga puste i
ne govori im da nije strigoj? Zašto ovo tako mirno podnosi?
»Dimitri.«
Lissin glas bio je mekan i nježan, ispunjen toplinom koja se isticala u
grubosti ćelije. Bio je to glas anđela. I dok se Dimitri polako okretao, bilo
je jasno da i on tako misli. Njegov izraz lica prešao je pred našim očima iz
praznine u divljenje. Nije samo on bio ispunjen divljenjem. Moje misli su
možda bile povezane s Lissinim, ali na drugoj strani dvora moje vlastito
tijelo skoro je prestalo disati. Brz pogled na njega sinoć bilo je nešto
predivno. Ali ovo... ovaj potpuni pogled u njega kako gleda Lissu, mene,
izazvao je osjećaj strahopoštovanja. To je bilo iznenađenje. Dar. Čudo.
Ozbiljno. Kako je itko mogao misliti da je strigoj? I kako sam uopće
mogla pomisliti da je Dimitri s kojim sam bila u Sibiru isti ovaj. Očistili
su ga od borbe i imao je obične traperice i jednostavnu crnu majicu
kratkih rukava. Njegova smeđa kosa bila je svezana u kratki rep i blijeda
sjena na donjem dijelu lica ukazivala je na to da mu je potrebno brijanje.
Vjerojatno ga nitko ne bi pustio ni blizu britvice. Bez obzira na to, to ga je
činilo još više seksi, više stvarnim, više dhampirom. Više živim. Njegove
oči bile su ono što je zaokružilo sliku. Njegova mrtvački bijela koža, sada
nestala, uvijek je bila zastrašujuća, ali one crvene oči bile su najgore. Sada
su bile savršene. Točno onakve kao nekada. Tople, smeđe i dugih
trepavica. Mogla bih ih gledati zauvijek.
186
»Vasilisa«, uzdahnuo je. Zbog zvuka njegova glasa nešto mi se steglo u
prsima. Bože, kako mi je nedostajao taj glas. »Vratila si se.«
Čim se počeo približavati rešetkama, čuvari oko Lisse počeli su se
grupirati, spremni zaustaviti ga ako se pokuša probiti kroz njih.
»Odstupite!« obrecnula se kraljevskim tonom bijesno gledajući u sve oko
sebe. »Dajte nam malo prostora.« Nitko nije odmah reagirao, stoga je u
glas unijela još više oštrine. »Ozbiljno mislim! Odstupite!«
Kroz vezu sam osjetila mrvicu magije. Nije to bila velika količina, ali je
svoje riječi potkrijepila s malo kompulzije izazvane duhom. Teško bi
mogla kontrolirati ovako veliku grupu, ali u zapovijedi je bilo dovoljno
jačine da se oni odmaknu i stvore prostor između nje i Dimitrija. Svoju
pažnju usmjerila je nazad prema njemu i u trenutku ponašanje joj se
promijenilo iz bijesnog u ljubazno.
»Naravno da sam se vratila. Kako si? Kako se...« Opasno je pogledala
čuvara u hodniku. »Ponašaju li se O. K. prema tebi?«
Slegnuo je ramenima.
»Dobro. Nitko me ne napada.« Da je imalo sličan sebi otprije, nikada ne
bi priznao da ga netko i napada. »Samo puno pitanja. Toliko pitanja.«
Zvučao je umorno, ponovno... potpuno suprotno od strigoja kojima nikada
nije bio potreban odmor. »I moje oči. Stalno mi žele pregledavati oči.«
»Ali, kako se osjećaš?« pitala je. »U mislima? U srcu?«
Da cijela situacija nije ovako mirna, meni bi ovo bilo zabavno. Nisu to
bila baš zacrtana pitanja psihologa, nešto što smo iskusile obje, i Lissa i
ja. Mrzila sam kada bi mi postavljali takva pitanja, ali sada sam uistinu
željela znati kako se osjeća Dimitri.
Njegov pogled koji je bio tako snažno usredotočen na nju, sada je odlutao
i postao nemiran.
»Pa... teško je opisati. Kao da sam se probudio iz sna. Iz noćne more. Kao
da sam gledao nekog drugog kako se služi mojim tijelom, kao da sam
gledao film ili predstavu. Ali, nisam bio netko drugi. To sam bio ja. Sve
sam to bio ja i cijeli svijet se pomaknuo. Osjećam kao da sve učim iz
početka.«
»Proći će. Kada se još malo smjestiš u starog sebe, naviknut ćeš se.« To je
bila pretpostavka s njezine strane, ali ona je u to čvrsto vjerovala.
Kimnuo je glavom u smjeru čuvara.
»Oni ne misle tako.«
»Mislit će«, rekla je čvrsto. »Samo trebaju više vremena.« Nastala je
tišina i Lissa je oklijevala prije nego što je progovorila sljedeće riječi.
»Rose... želi te vidjeti.«
187
Dimitrijevo sanjivo, mrzovoljno raspoloženje u sekundi je puklo. Njegove
oči su se ponovno usredotočile na Lissu i upila sam prvi trag istinskih,
snažnih osjećaja od njega.
»Ne. Bilo tko osim nje. Ne mogu je vidjeti. Nemoj joj dopustiti da dođe.
Molim te.«
Lissa je progutala knedlu, nesigurna što odgovoriti. Činjenica da je imala
publiku to je dodatno otežavala. Najbolje što je mogla bilo je stišati glas
kako je ostali ne bi čuli.
»Ali... ona te voli. Zabrinuta je za tebe. Ono što se dogodilo... to što smo
te uspjeli spasiti? Pa, većinom je njezina zasluga.«
»Ti si me spasila.«
»Ja sam samo izvela zavšni dio. Ostalo... dakle, Rose je napravila, hm,
većinu.«
Kao što je, na primjer, upad u zatvor i oslobađanje bjegunca.
Dimitri se okrenuo od Lisse i vatra koja je nakratko osvijetlila njegove
crte lica izblijedila je. Otišao je do ruba ćelije i naslonio se na zid.
Zatvorio je oči na nekoliko sekundi, duboko udahnuo i onda ih otvorio.
»Bilo tko osim nje«, ponovio je. »Ne nakon onog što sam joj učinio.
Učinio sam puno toga... grozne stvari.« Okrenuo je ruke kako bi mu
dlanovi gledali prema gore i zurio u njih nekoliko trenutaka, kao da može
vidjeti krv. »Ono što sam njoj učinio bilo je najgore od svega, posebno
zato što je to bila. ona. Došla je kako bi me izbavila iz tog stanja, a ja...«
Odmahnuo je glavom. »Učinio sam joj grozne stvari. Grozne stvari
drugima. Ne mogu se s njom suočiti nakon toga. Ono što sam napravio
neoprostivo je.«
»Nije«, brzo je rekla Lissa. »To nisi bio ti. Ne zapravo. Oprostit će ti.«
»Ne. Za mene nema oprosta, ne nakon onoga što sam učinio. Ne
zaslužujem je, ne zaslužujem čak ni biti pored nje. Jedino što mogu
učiniti...« Ponovno je otišao do Lisse i, iznenadivši nas obje, pao je na
koljena ispred nje. »Jedino što mogu učiniti, jedina pokora koju mogu
pokušati, odužiti se tebi za to što si me spasila.«
»Dimitri«, počela je nesigurno, »rekla sam ti...«
»Osjetio sam tu moć. U tom trenutku osjetio sam kako si mi vratila dušu.
Osjetio sam kako si je izliječila. To je dug koji ti nikada neću moći vratiti,
ali zaklinjem se da ću se truditi cijeli život.«
Gledao ju je tim zanesenim pogledom.
»Ne želim to. Nemaš mi što vratiti.«
»Moram ti sve vratiti«, usprotivio se. »Dugujem ti svoj život, svoju dušu.
To je jedini način da se iskupim za sve što sam napravio. Još uvijek je
nedovoljno... ali, to je sve što mogu učiniti.« Sklopio je ruke. »Zaklinjem
188
se, što god trebaš, bilo što, ako je u mojoj moći, napravit ću. Služit ću ti i
štitit ću te do kraja života. Napravit ću sve što želiš. Imaš moju odanost
zauvijek.«
Lissa je ponovno počela govoriti kako to ne želi, ali joj je na pamet pala
lukava misao.
»Hoćeš vidjeti Rose?«
Namrštio se.
»Sve osim toga.«
»Dimitri...«
»Molim te. Napravit ću za tebe bilo što drugo, ali vidim li je... bit će to
previše bolno.«
To je vjerojatno jedini razlog koji je mogao natjerati Lissu da odustane od
te teme. To i očajan, tužan izgled njegova lica. Takav izraz na njegovu
licu još nikada nije vidjela, takvog ga ni ja nikada nisam vidjela. U mojim
očima uvijek je bio tako nepobjediv i ovaj znak ranjivosti nije ga učinio
ništa slabijim. Jednostavno ga je učinio potpunijim. Zbog toga sam ga
voljela još više i željela sam mu pomoći.
Lissa mu je mogla samo lagano kimnuti glavom prije nego što je jedan od
čuvara koji je bio na dužnosti rekao Lissi kako mora ići. Dimitri je još
uvijek bio na koljenima dok su je ispraćali, gledajući je pogledom koji je
govorio da je ona jedina nada koju ima na svijetu.
Moje srce se stegnulo istodobno i od tuge i ljubomore, a pomalo i od
ljutnje. Ja sam trebala biti ona koju tako gleda. Kako se usuđuje? Kako se
usuđuje ponašati kao da je Lissa najbolja na svijetu? Istina, učinila je
puno kako bi ga spasila, ali ja sam bila ta koja je prošla pola svijeta radi
njega. Ja sam ta koja je stalno riskirala svoj život za njega. Najvažnije od
svega, ja sam ta koja sam ga voljela. Kako je mogao okrenuti leđa tome?
Obje, i Lissa i ja smo bile zbunjene i uzrujane kada je izašla iz zgrade.
Obje smo bile izbezumljene zbog Dimitrijeva stanja. Usprkos svojoj
ljutnji zbog toga što me odbio vidjeti, ipak sam se osjećala užasno što ga
vidim takvog. To me ubijalo. Nikada prije nije se tako ponašao. Nakon
napada na Akademiju bio je, naravno, žalostan i tugovao je zbog
gubitaka. Ovo je ipak bila drugačija vrsta očaja. Bio je to duboki osjećaj
depresije i krivnje od koje nije mogao pobjeći. To je šokiralo i Lissu i
mene. Dimitri je uvijek bio osoba od akcije, netko tko bi se uvijek nakon
tragedije osovio na noge i borio u sljedećoj borbi.
Ali ovo? To nije bilo slično ničemu što sam ikada u njemu vidjela, i Lissi
i meni su naizmjenično padale ideje na pamet kako da to riješimo. Njezin
nježan, suosjećajan pristup značio je da će nastaviti razgovarati s njim i
ujedno mirno uvjeravati dvorske službenike kako Dimitri više nije
189
prijetnja. Moje rješenje problema bilo je otići kod Dmitrija ne uzimajući u
obzir to što on tvrdi da želi. Upala sam u zatvor i izašla iz njega. Ući u
zatvorsku ćeliju trebala bi biti sitnica. Još sam uvijek bila sigurna da će
jednom kada me vidi promijeniti mišljenje u vezi te priče o iskupljenju.
Kako može stvarno misliti kako mu ne bih oprostila? Volim ga.
Razumijem. A kada smo već kod uvjeravanja službenika da nije opasan...
pa, tu je moja metoda bila još malo nejasna, ali imala sam osjećaj kako bi
uključivala puno vikanja i lupanja po vratima.
Lissa je savršeno dobro znala da sam promatrala njezin sastanak s
Dimitrijem, stoga nije osjećala obavezu doći me vidjeti, ne dok je znala
da može biti korisna u medicinskom centru. Čula je da se Adrian skoro
srušio zbog tolikog korištenja magije dok je pomagao drugima. To se nije
činilo nalik njemu, tako nesebično... napravio je nevjerojatna djela, ali je
pritom nanio štetu samome sebi.
Adrian.
To je bio problem. Nisam ga imala prilike vidjeti još od borbe u skladištu.
I, osim toga što sam čula kako liječi druge, uopće nisam mislila na njega.
Rekla sam da, kad bi Dimitri uistinu mogao biti spašen, to ne bi značilo
kraj za Adriana i mene. Ipak, Dimitri je bio ovdje jedva dvadeset i četiri
sata i, evo me, već opsjednuta zb...
»Lissa?«
Usprkos tome što sam se povukla u svoju glavu, dio mene je nesvjesno
pratio Lissu. Christian je stajao ispred medicinskog centra, naslonjen na
zid. Prema njegovu stavu, činilo se da je ovdje već neko vrijeme i da
nešto čeka, ili bolje, nekoga.
Zastala je i, neobjašnjivo, sve misli o Dimitriju nestale su iz njezine glave.
Oh, ma daj. Htjela sam da se ovo dvoje pomiri, ali sada nismo imali
vremena za to. Dimitrijeva sudbina bila je puno važnija od zafrkavanja s
Christianom.
Ipak, Christian nije izgledao kao da je zajedljivog raspoloženja. Imao je
znatiželjan i zabrinut izraz lica kad ju je pozdravio.
»Kako se osjećaš?« pitao je. Nisu razgovarali od vožnje natrag, a ona je
bila veoma nejasna veći dio vožnje.
»Dobro.« Nesvjesno je dotakla lice. »Adrian me izliječio.«
»Pretpostavljam da i on nečemu služi.« O. K., možda je Christian ipak bio
malo zajedljiv danas. Ali, samo malo.
»Adrian je dobar u mnogim stvarima«, rekla je iako nije mogla odoljeti da
se malo ne nasmije. »Cijelu noć je davao sve od sebe i već je padao s
nogu.«
190
»A što je s tobom? Znam kako si. Čim si se ustala, vjerojatno si odmah
bila pored njega.«
Odmahnula je glavom.
»Ne. Nakon što me izliječio, otišla sam vidjeti Dimitrija.«
S Christianovog lica nestalo je sve veselje.
»Razgovarala si s njim?«
»Već dva puta. Ali, da. Jesam.«
»I?«
»Što i?«
»Kakav je?«
»Isti Dimitri.« Odjednom se namrštila razmišljajući o svojim riječima.
»Dobro... ne baš isti Dimitri.«
»Što, zar još uvijek u njemu ima i malo strigoja?« uspravio se Christian
dok su mu sijevale plave oči. »Ako je još uvijek opasan, nemaš što ići
blizu...«
»Ne!« viknula je. »Nije opasan. I...« Napravila je nekoliko koraka
naprijed i bijesno ga pogledala. »Čak i da jest, ti mi nećeš govoriti što
mogu ili ne mogu raditi!«
Christian je dramatično uzdahnuo.
»A ja sam mislio da jc Rose jedina koja se dovodi u glupe situacije, ne
razmišljajući kako je to može ubiti.«
Lissina ljutnja se brzo raspalila, najvjerojatnije zbog količine duha koju je
koristila.
»Ej, nije bilo problema kad si mi pomagao probosti Dimitrija! Trenirao si
me za to.«
»To je bilo drugačije. Ionako smo bili u lošoj situaciji, a da je krenulo po
zlu... pa, mogao sam ga spaliti.«
Christian ju je pogledao od glave do pete, a u njegovu pogledu bilo je
nešto... nešto što se činilo više od same objektivne procjene.
»Ali, nisam trebao. Bila si nevjerojatna. Učinila si to. Nisam znao hoćeš li
moći, ali jesi... a vatra... Nisi se ni trznula, ali sigurno je bilo grozno...«
Dok je govorio, u glasu mu je bio nekakav prizvuk, kao da je tek sada
uistinu shvatio što se moglo dogoditi Lissi. Zarumenila se zbog njegove
brige i divljenja te je nagnula glavu, stari trik, tako da su pramenovi kose
koji su pobjegli iz repa pali naprijed i sakrili joj dio lica. Ali, za to nije
bilo potrebe. Christian je sada oštro zurio u pod.
»Morala sam to napraviti«, konačno je rekla. »Morala sam vidjeti je li
moguće.«
Podignuo je pogled.
»I bilo je... zar ne? Stvarno nema ni traga strigoju?«
191
»Nikakvog. Sigurna sam. Ali, nitko to ne vjeruje.«
»Možeš li ih kriviti? Hoću reći, ja sam u tom pomogao i želio da bude
istina... ali, nisam siguran jesam li ikada stvarno, iskreno mislio da se
netko može vratiti natrag iz tog stanja.«
Ponovno mu je odlutao pogled koji se zaustavio na grmu jorgovana. Lissa
je mogla osjetiti njegov miris, ali dalek i zabrinut izgled njegova lica
govorio joj je da njegove misli nisu usmjerene na prirodu. Shvatila sam da
nisu usmjerene ni na Dimitrija. Mislio je na svoje roditelje. Što da je tada
bilo korisnika duha, onda kada su se Ozere pretvorili u strigoje? Što ako
je postojao način da ih se spasi?
Lissa, ne pretpostavljajući isto što i ja, dodala je:
»Čak ni ja ne znam jesam li vjerovala. Ali, čim se dogodilo, pa... znala
sam. Znam. U njemu nema strigoja. Moram mu pomoći. Moram i druge
navesti da to shvate. Ne mogu im dopustiti da ga drže zaključanog
zauvijek, ili nešto gore.«
Njoj nije bilo lako izvesti Dimitrija iz skladišta bez da ga ostali čuvari ne
pokušaju probosti te je zadrhtala prisjećajući se prvih nekoliko sekundi
nakon njegove promjene, kada su svi vikali kako će ga ubiti.
Christian se okrenuo natrag i znatiželjno pogledao u njezine oči.
»Na što si mislila kada si rekla da je isti Dimitri, ali ne baš potpuno isti
Dimitri?«
Glas joj je podrhtavao dok je govorila.
»On je... tužan.«
»Tužan? Čini mi se da bi trebao biti sretan jer je spašen.«
»Ne... ne razumiješ. Osjeća se užasno zbog svega što je učinio kao strigoj.
Krivnja, depresija. Kažnjava se zbog toga što misli da mu se ne može
oprostiti.«
»Ti bokca«, rekao je Christian očito uhvaćen nepripremljen. Nekoliko
morojki koje su upravo prolazile sablaznile su se zbog njegova psovanja.
Požurile su se pored njih i nešto šapnule između sebe. Christian ih je
ignorirao. »Ali, nije mogao drugačije...«
»Znam, znam. Već sam to prošla s njim.«
»Može li Rose pomoći?«
»Ne«, rekla je Lissa grubo.
Christian je čekao, očito u nadi da će mu to objasniti. Uznemirio se kad
nije.
»Kako to misliš da ne može? Ona bi trebala biti više od pomoći od ikoga
drugoga!«
»Ne želim ulaziti u to.«
192
Jako ju je opterećivala moja situacija s Dimitrijem. Nije bila jedina. Lissa
se okrenula prema medicinskom centru. Izgledao je kraljevski, izvana
poput dvorca, ali unutra je bio sterilan i moderan poput bilo koje druge
bolnice.
»Gle, moram ići unutra. I nemoj me tako gledati.«
»Kako?« zahtijevao je odgovor i napravio nekoliko koraka prema njoj.
»Tim neodobravajućim, razbješnjenim pogledom koji imaš kada nešto
nije po tvom.«
»Nemam taj pogled!«
»Imaš ga upravo sad.« Odmaknula se od njega i krenula prema vratima
centra. »Ako želiš čuti cijelu priču, možemo razgovarati kasnije, ali sada
nemam vremena... i iskreno... ne da mi se.«
Taj razbješnjeli pogled, i bila je u pravu, da, imao ga je, malo je oslabio.
Skoro uzrujano je rekao je:
»O. K. Onda kasnije. I, Lissa...«
»Hmm?«
»Drago mi je što si dobro. Ono što si sinoć napravila... pa, stvarno je bilo
nevjerojatno.«
Lissa je zurila u njega nekoliko teških sekundi, njezino srce počelo je brže
kucati dok je promatrala kako lagani povjetarac mrsi njegovu crnu kosu.
»Ne bih to mogla učiniti bez tvoje pomoći«, na kraju je rekla.
Nakon toga se okrenula i ušla unutra, a ja sam se potpuno vratila u svoju
glavu.
Kao i ranije, bila sam na gubitku. Lissa će ostatak dana biti zauzeta, a
stajanje i i vikanje u čuvarskom uredu neće mi pomoći da dođem do
Dimitrija. Tako da pretpostavljam kako otpada mogućnost da im toliko
dosađujem kako bi i mene bacili u zatvor. Onda bismo Dimitri i ja bili
jedno pokraj drugoga. Odmah sam odbacila taj plan zbog straha da će mi
donijeti samo više papirologije.
Što sam mogla napraviti? Ništa. Trebala sam ga opet vidjeti, ali nisam
znala kako. Mrzila sam to što nemam plan. Lissin susret s Dimitrijem za
mene nije bio dovoljno dug, a osim toga osjećala sam kako je važno da ga
upijem kroz svoje oči, ne njezine. I, da, ta tuga... taj krajnje beznadni
pogled. Nisam to mogla podnijeti. Željela sam ga zagrliti, reći mu da će
sve biti u redu. Htjela sam mu reći da mu opraštam i da će sve biti kao i
prije. Mogli bismo biti zajedno, baš kao što smo i planirali...
Pomisao na to izmamila mi je suze na oči te sam se, prepuštena svojoj
bespomoćnosti i neučinkovitosti, vratila u svoju sobu i bacila na krevet.
Sama, konačno sam mogla pustiti jecaje koje sam držala u sebi od sinoć.
Nisam u potpunosti ni znala zašto plačem.
193
Šok i krv od jučer. Moje vlastito slomljeno srce. Dimitrijeva tuga.
Okrutne okolnosti koje su nam upropastile živote. Stvarno, imala sam
dosta izbora.
Ostala sam u sobi veći dio dana, izgubljena u vlastitoj tuzi i nespokoju.
Ponovno i ponovno, vrtjela sam Lissin sastanak s Dimitrijem, što je
govorio i kako je izgledao. Izgubila sam pojam o vremenu, a kucanje na
vratima trgnulo me iz vlastitih zaglušujućih osjećaja. Užurbano sam
rukom prešla preko očiju i otvorila vrata pred kojima je stajao Adrian.
»Ej«, rekla sam malo iznenađena njegovom prisutnošću, da ne govorim o
krivnji, uzmemo li u obzir to da cmizdrim zbog drugog dečka. Još se
nisam bila spremna suočiti s Adrianom, ali očito je da sada nisam imala
izbora. »Hoćeš... hoćeš ući unutra?«
»Volio bih da mogu, mala dhampirice.« Činilo se da mu se žuri, a ne kao
da je došao razgovarati o našoj vezi. »Ali, samo sam kratko navratio kako
bih ti uručio pozivnicu.«
»Pozivnicu?« pitala sam. Moje misli su još uvijek bile na Dimitriju.
Dimitri, Dimitri, Dimitri.
»Poziv na zabavu.«
Devetnaesto poglavlje
»Jesi poludio?« pitala sam.
Uputio mi je pogled bez riječi kao i uvijek kada bih mu postavila to
pitanje. Uzdahnula sam i pokušala ponovno.
»Zabava?. To je pretjerano, čak i za tebe. Puno ih je upravo poginulo!
Čuvari. Priscilla Voda.« Da ne spominjem da su se neki vratili iz mrtvih.
Ali, bolje da to izostavim. »Ovo nije vrijeme za opijanje i igranje pivskog
ping-ponga.«
Očekivala sam da će Adrian reći da je uvijek dobro vrijeme za pivski
ping-pong, ali i dalje je bio ozbiljan.
»Zapravo, baš zbog toga što su mnogi poginuli, i bit će zabava. Ne tip
zabave s bačvama. Možda zabava i nije prava riječ. To je...« Namrštio se
tražeći riječ. »Poseban događaj. Elitni.«
»Sve plemićke zabave su elitne«, izjavila sam.
»Da, ali na ovu nije pozvan svaki plemić. To je... ovaj, elita elite.«
To mi nije pomagalo.
»Adriane...«
194
»Ne, slušaj.« Uobičajenom kretnjom koja je pokazivala ljutnju prstima je
prošao kroz kosu. »Nije to toliko zabava, više ceremonija. Stari, stari
običaj iz.... ne znam. Mislim da je iz Rumunjske. Zovu ga bdijenje. To je
način na koji se odaje poštovanje mrtvima, tajna koja se prenosila iz
koljena u koljeno.«
Počeli su mi se vraćati u glavu scene tajnog društva iz Sv. Vladimira.
»To nije nešto kao Mana, je 1' tako?«
»Ne, časna riječ. Molim te, Rose. Ni meni se baš ne ide, ali mama me
tjera, i stvarno bih volio da si tamo sa mnom.«
Elitni iz koljena u koljeno za mene su bile riječi upozorenja.
»Hoće li tamo biti drugih dhampira?«
»Ne.« Zatim je brzo dodao: »Ali, sredio sam da tamo budu neki ljudi koji
su ti dragi. Bit će bolje i tebi i meni.«
»Lissa?« pretpostavila sam.
Ako je ikada postojala cijenjena obiteljska loza, to je bila njezina.
»Da. Upravo sam je sreo u medicinskom centru. Reakcija joj je bila slična
tvojoj.«
Zbog toga sam se nasmiješila. Također, počelo me zanimati sve to.
Željela sam s njom još više razgovarati o tome što se dogodilo za vrijeme
njezina posjeta Dimitriju, a znala sam da me zbog toga izbjegava. Ako će
me odlazak na neki smiješni plemićki ritual ili što god drugo približiti
njoj, još bolje.
»Tko još?«
»Oni koji su ti dragi.«
»Dobro. Budi tajnovit. Ići ću na tvoj okultni sastanak.«
Time sam zaradila osmijeh.
»Teško da je okultni, mala dhampirice. Zapravo je to način da se oda
posljednja počast svima koji su poginuli u toj borbi.« Posegnuo je i
pomilovao me po obrazu. »I drago mi je... Bože, tako mi je drago što ti
nisi jedna od njih. Ti ne znaš...« Glas mu je bio zatečen, opušten osmijeh
trenutak je podrhtavao i zatim se ponovno stabilizirao. »Ne znaš koliko
sam se brinuo. Svaka minuta koje te nije bilo, svaka minuta koju nisam
znao što ti se dogodilo... bila je agonija. Čak i nakon što sam čuo da si
dobro, stalno sam ispitivao svakoga u medicinskom centru zna li nešto.
Jesu li te vidjeli u borbi, jesi li ozlijeđena...«
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam uspjela vidjeti Adriana otkad sam se
vratila, ali barem sam mu trebala poslati poruku. Stisnula sam mu ruku i
pokušala se našaliti s nečim što uopće nije smiješno.
»Što su rekli? Da sam rasturala?«
195
»Zapravo, da. Nisu mogli prestati pričati kako si bila nevjerojatna u borbi.
I do tete Tatiane došla je riječ o tome što si napravila i čak je i ona bila
zadivljena.«
Opa. To je bilo iznenađenje. Počela sam postavljati još pitanja, ali
njegove sljedeće riječi su me iznenadile.
»Čuo sam da si isto tako vikala na koga god si mogla kako bi došla do
informacija o Belikovu. I da si jutros nabijala po čuvarskim vratima.«
Pogledala sam ustranu.
»Oh. Da. Ja... gledaj, žao mi je, ali morala sam...«
»Ej, ej.« Glas mu je bio težak i ozbiljan. »Nemoj se ispričavati.
Razumijem.«
Pogledala sam ga.
»Razumiješ?«
»Gle, nije da nisam to očekivao u slučaju da se on vrati.«
Oklijevajući, pogledala sam ga proučavajući njegov ozbiljan izraz.
»Znam. Sjećam se što si ranije rekao...«
Kimnuo je i zatim se žalosno nasmiješio.
»Naravno, nisam stvarno mislio da će to upaliti. Lissa je pokušala
objasniti magiju koju je upotrijebila... ali, dragi bože. Mislim da nikada ne
bih mogao učiniti nešto poput onoga što je ona učinila.«
»Ti vjeruješ?« pitala sam. »Vjeruješ da više nije strigoj?«
»Da. Lissa je rekla da nije i ja joj vjerujem. A vidio sam ga izdaleka vani
na suncu. Ali, nisam siguran je li dobra ideja to što ga ti pokušavaš
vidjeti.«
»To progovara tvoja ljubomora.«
Nisam imala apsolutno nikakvo pravo zvučati kao da ga optužujem s
obzirom na to da mi je srce bilo potpuno zapleteno oko Dimitrija.
»Naravno da se radi o ljubomori«, opušteno je rekao Adrian. »Što si
očekivala? Vratila se bivša ljubav tvog života, iz mrtvih, ni manje ni više.
To nije nešto oko čega se uzbuđujem. Ali, ne krivim te što se osjećaš
zbunjeno.«
»Rekla sam ti prije...«
»Znam, znam.« Adrian nije zvučao naročito uzrujano. Zapravo, u njegovu
je glasu bio iznenađujuće strpljiv ton. »Znam da si rekla kako njegov
povratak neće utjecati na našu vezu. Ali, reći nešto prije nego što se
dogodi i onda kada se to stvarno dogodi, to su dvije potpuno različite
stvari.«
»Na što ciljaš?« pitala sam nekako zbunjena.
»Želim te, Rose.« Stisnuo mi je ruku jače. »Uvijek sam te želio. Želim biti
s tobom. Želim biti poput drugih dečkiju i reći da se želim brinuti o tebi,
196
ali... dobro. Kada dođe do toga, vjerojatno ćeš ti biti ona koja će se brinuti
za mene.«
Usprkos samoj sebi, nasmijala sam se.
»Ponekad pomislim da si u većoj opasnosti od samoga sebe nego od
nekoga drugoga. Znaš, i smrdiš po cigaretama.«
»Ej, nisam nikada, nikada rekao da sam savršen. I nisi u pravu. Ono
najopasnije u mom životu si ti.«
»Adriane...«
»Čekaj.« Prstom druge ruke pritisnuo je moju usnu. »Samo me slušaj.
Bilo bi glupo od mene da pomislim kako činjenica da se vratio tvoj stari
dečko neće utjecati na tebe. Pa, sviđa li mi se to što ga želiš vidjeti? Ne,
naravno da ne. To je instinkt. Ali, ima tu više, znaš. Vjerujem da je
ponovno dhampir. Potpuno. Ali...«
»Ali, što?« Adrianove riječi sada su me zainteresirale više no ikad.
»Ali, samo to što nije strigoj ne znači da je on potpuno nestao iz njega.
Pričekaj.« Adrian je mogao vidjeti kako bijesno otvaram usta. »Ne kažem
da je zao ili misli biti zao ili bilo što takvo. Ali, što je sve prošao... To je
nešto golemo. Epski. Mi baš i ne znamo puno o procesu promjene. Kakav
je utjecaj na njega imao takav način života? Postoje li u njemu ostaci
nasilja koji bi se odjednom mogli pojaviti? Te stvari me brinu, Rose.
Poznajem te. Znam da se ne možeš suzdržati. Morat ćeš ga vidjeti i
razgovarati s njim. Ali, je li to sigurno? To je ono što nitko ne zna. Ne
znamo ništa o tome. Ne znamo je li opasan.«
Christian je isto to rekao Lissi. Pažljivo sam proučila Adriana. Zvučalo je
to kao prikladan izgovor kako bismo ja i Dimitri bili odvojeni. Ipak, u tim
dubokim zelenim očima vidjela sam istinu. Ozbiljno je to mislio. Bio je
uzrujan zbog toga što bi Dimitri mogao učiniti.
Adrian je isto tako bio iskren u vezi ljubomore, zbog čega sam mu se
morala diviti. Nije mi zapovjedio da ne smijem vidjeti Dimitrija niti mi je
pokušao narediti kako bih se morala ponašati. I meni se to sviđalo.
Ispružila sam ruku i ispreplela prste s njegovima.
»Nije opasan. On je... tužan. Tužan zbog onoga što je učinio. Ubija ga
krivnja.«
»Mogu misliti. Ni ja sebi vjerojatno ne bih mogao oprostiti kada bih
odjednom saznao da sam brutalno ubijao ljude posljednja četiri mjeseca.«
Adrian me povukao k sebi i poljubio u vrh glave. »I, radi svačijeg dobra,
da, čak i njegova, stvarno se nadam da je isti kakav je bio. Samo budi
oprezna, O. K.?«
»Bit ću«, rekla sam i poljubila ga u obraz. »Onoliko koliko i uvijek.«
Nasmijao se i pustio me.
197
»To je najbolje čemu se mogu nadati. Za sada se moram vratiti roditeljima
na neko vrijeme. Vratit ću se po tebe oko četiri, O. K.?«
»O. K. Postoji li nešto što bih trebala odjenuti za tu tajnu zabavu?«
»Lijepa odjeća je dobrodošla.«
Nešto mi je palo na pamet.
»Ako je to tako elitno i prestižno, kako ćeš uvući unutra nižu dhampiricu
poput mene?«
»Pomoću ovoga.« Adrian je posegnuo u torbu koju je stavio na pod kad je
ulazio. Predao mi ju je.
Znatiželjno sam otvorila torbu i zabezeknula se zbog onoga što sam
vidjela. Bila je to maska koja je pokrivala samo gornju polovicu lica oko
očiju. Bila je zamršeno ukrašena zlatnim i zelenim lišćem i draguljima
optočenim cvijećem.
»Maska?« viknula sam. »Nosimo maske na tu zabavu? Što je to, Noć
vještica?«
Namignuo mi je.
»Vidimo se u četiri.«
Nismo stavili maske sve dok nismo stigli na bdijenje. Kao dio
tajanstvenosti svega ovoga, Adrian je rekao kako ne želimo na sebe
privući nikakvu pažnju dok idemo tamo. Tako smo hodali preko dvorskog
dvorišta sređeni, imala sam istu haljinu koju sam nosila na večeri kod
njegovih roditelja, ali nismo privukli više pažnje nego inače kada smo bili
zajedno. Osim toga, bilo je kasno i većina na dvoru spremala se na
spavanje.
Naše odredište me iznenadilo. Bila je to jedna od zgrada u kojoj su živjeli
neplemićki dvorski radnici, a bila je jako blizu Mijine. Pa, pretpostavljam
da bi zadnje mjesto koje bi potražio za plemićku zabavu bio nečiji obični
dom. Međutim, nismo ušli ni u jedan od stanova. Kada smo ušli u
predvorje zgrade, Adrian je rekao da trebamo staviti maske. Zatim me
poveo prema nečemu što se činilo kao ured domara.
Ali, nije bio. Baš suprotno, vrata su se otvarala prema stepeništu koje je
vodilo dolje u tamu. Nisam mogla vidjeti dno, što me odmah nagnalo u
stanje visoke pripravnosti. Instinktivno sam željela znati detalje svake
situacije u koju bih ušla. Adrian se činio smiren i siguran dok me vodio
dolje, stoga sam vjerovala da me ne vodi prema nekom žrtvenom oltaru.
Mrzila sam to priznati, ali ovo s bdijenjem privremeno je skrenulo moje
misli s Dimitrija.
Adrian i ja smo konačno stigli do još jednih vrata, a ovdje su bila dva
čuvara. Obojica su bili moroji, obojica maskirani kao Adrian i ja. Njihov
stav bio je ukočen i obramben. Nisu ništa rekli, već su nas pogledali kao
198
da nas očekuju. Adrian je rekao nekoliko riječi koje su zvučale rumunjski
i, trenutak kasnije, jedan od njih je otključao vrata i pokazao nam da
uđemo.
»Tajna lozinka?« promrmljala sam prema Adrianu dok smo ulazili.
»Zapravo, lozinke. Jedna za tebe i jedna za mene. Svaki gost ima
jedinstvenu.«
Ušli smo u uski tunel osvijetljen jedino bakljama ugrađenima u zidove.
Dok smo prolazili blizu njih, njihov je plamen plesao i bacao maštovite
sjene. Iz daleka je do nas dopirao žamor razgovora. Zvučao je
iznenađujuće uobičajeno, kao bilo koji razgovor koji se čuje na zabavi.
Prema Adrianovu opisu, napola sam očekivala čuti pjevanje ili bubnjeve.
Odmahnula sam glavom.
»Znala sam. Ispod dvora imaju srednjovjekovnu tamnicu. Čudi me što po
zidovima ne vise lanci.«
»Uplašena si?« šalio se Adrian i čvrsto me primio za ruku.
»Zbog ovoga? Teško. Hoću reći, na Hathawayinoj ljestvici strašnog, ovo
je jedva...«
Izašli smo iz hodnika prije nego što sam uspjela završiti. Ispred nas
prostirala se široka prostorija sa zasvođenim stropom, što je zapanjilo moj
mozak kojem je procjena veličine prostora predstavljala izazov dok sam
se pokušavala sjetiti koliko smo duboko pod zemljom. Lusteri od kovanog
željeza visjeli su sa stropa. Na njima su bile upaljene svijeće koje su
bacale isto sablasno svjetlo kakvo su bacale one baklje. Zidovi su bili
napravljeni od kamena, ali to je bio jako lijep, umjetnički kamen: sive
boje s crvenkastim pjegama, ispoliran u glatke okrugle komade. Netko je
želio zadržati osjećaj tamnice Starog svijeta, ali ipak je mjesto moralo biti
otmjeno. Tipičan način plemićkog razmišljanja.
Po prostoriji se muvalo pedesetak ljudi, a neki su bili skupljeni u grupe.
Poput Adriana i mene, bili su svečano odjeveni i polumaskirani. Sve su
maske bile drugačije. Neke su imale cvjetni uzorak poput moje, dok su
druge bile ukrašene životinjama. Neke su jednostavno imale okrugle
vitice ili geometrijske ukrase. Iako su maske pokrivale samo polovicu lica
gostiju, površno svjetlo uvelike je pomoglo zamračiti bilo koje obilježje
identiteta. Pažljivo sam ih proučavala nadajući se da ću zamijetiti neki
detalj koji bi odao nečiji identitet.
Adrian me je odveo od ulaza prema nekom uglu. Kada mi se proširio
pogled na prostor, vidjela sam veliko udubljenje za vatru u kamenom
podu na sredini prostorije. U njoj nije gorjela vatra, ali svi su se držali
podalje. Na trenutak mi se dogodio déjà vu, podsjetivši me na vrijeme
koje sam provela u Sibiru, i to me omelo. I tamo sam bila na nekom tipu
199
memorijalne ceremonije, iako teško na onoj s maskama i lozinkama, i svi
su sjedili vani oko vatre. Bilo je to Dimitriju u čast, stoga su oni koji su ga
voljeli sjedili i pričali priče o njemu.
Htjela sam bolje pogledati to udubljenje, ali Adrian je inzistirao da
ostanemo iza gomile.
»Nemoj privlačiti pažnju«, upozorio me.
»Samo sam gledala.«
»Da, ali ako te bilo tko od njih bolje pogleda, mogao bi primijetiti da si
ovdje najniža osoba. Bit će poprilično očito da si dhampir. Ovo je elitna
stara krv, sjećaš se?«
Namrštila sam se koliko sam mogla kroz masku.
»Ali, mislila sam da si rekao kako si sredio da ja dođem?« gunđala sam
kada nije odgovorio. »Znači li 'srediti' prokrijumčariti me unutra? Ako je
tako, oni tipovi su katastrofalno osiguranje.«
Adrian se nakašljao.
»Ej, pa imali smo točne lozinke. To je sve što je potrebno. Ukrao sam,
ovaj, posudio sam ih s mamine liste.«
»Tvoja mama je jedna od onih koji su pomogli ovo organizirati?«
»Aha. Obitelj Tarus, iz koje je ona, duboko je u ovoj grupi već stoljećima.
Navodno da su ovdje imali stvarno veliku ceremoniju nakon napada na
školu.«
Sve sam to prevrtala po glavi pokušavajući shvatiti kako se osjećam.
Mrzila sam kada su osobe bile opsjednute statusom i izgledom, no bilo ih
je teško osuđivati zbog toga što su htjeli odati počast onima koji su
ubijeni, pogotovo kada su oni većinom bili dhampiri. Sjećanje na napad
strigoja na Sv. Vladimir progonit će me zauvijek. Prije nego što sam
mogla dalje proučavati, obuzeo me poznati osjećaj.
»Lissa je ovdje«, rekla sam gledajući okolo. Mogla sam osjetiti da je
blizu, ali nisam je odmah opazila u moru maski i sjena. »Tamo.«
Stajala je izdvojena od drugih. Na sebi je imala haljinu ružičaste nijanse i
zlatno-bijelu masku s labudovima. Kroz vezu sam osjetila da i ona traži
nekog poznatog. Impulzivno sam krenula prema njoj, ali Adrian me
zadržao i rekao mi da čekam dok je on dovede.
»Što je sve ovo?« pitala me kad je došla do mene.
»Pretpostavljala sam da ti znaš«, rekla sam joj. »Sve je to neka strogo
povjerljiva plemićka spika.«
»Previše povjerljiva za mene«, rekla je. »Dobila sam pozivnicu od
kraljice. Rekla mi je da je to dio mog nasljedstva i da to zadržim za sebe,
a onda je došao Adrian i rekao da moram doći za tvoje dobro.«
200
»Tatiana te je izravno pozvala?« viknula sam. Možda i nisam trebala biti
iznenađena. Lissa bi teško bila u položaju da se mora prikradati kao ja.
Pretpostavljala sam da bi se netko pobrinuo da dobije pozivnicu, ali sam
ipak mislila da je sve to bilo Adrianovo djelo. Nelagodno sam pogledala
okolo. »Je li Tatiana ovdje?«
»Vrlo vjerojatno«, rekao je Adrian uznemiravajuće mirnim glasom. Kao i
obično, prisutnost njegove tete nije imala isti utjecaj na njega kao i na nas
ostale. »Oh, ej. Evo Christiana. S maskom koja predstavlja vatru.«
Nisam znala kako je Adrian primijetio Christiana, osim po ne baš
domišljatoj maski. Svojom visinom i tamnom kosom, Christian se lako
stopio s ostalim morojima oko sebe i čak je čavrljao s curom koja je
stajala blizu njega, što se činilo neprikladnim.
»On nikako nije dobio službeni poziv«, rekla sam. Da je bilo koji Ozera
bio procijenjen dovoljno posebnim da dođe ovdje, Christian sigurno ne bi
bio jedan od tih.
»Nije«, složio se Adrian pozivajući Christiana da nam se pridruži. »Dao
sam mu jednu od lozinki koju sam ukrao mami.«
Zapanjeno sam pogledala Adriana.
»Pa, dobro, koliko si ih ukrao?«
»Dovoljno da...«
»Molim malo pažnje.«
Kroz prostoriju je zatutnjio muški glas zaustavivši Adrianove riječi i
Christianove korake. S grimasom na licu Christian se vratio na mjesto na
kojem je prije stajao, odsječen od nas, na drugoj strani prostorije. Činilo
se da ipak neću moći pitati Lissu za Dimitrija.
Bez ikakvih uputa ostali su počeli formirati krug oko udubljenja za vatru.
Prostorija nije bila toliko velika da bismo svi stali u krug od jednog reda,
tako da sam još uvijek mogla ostati iza ostalih moroja i promatrati
spektakl. Lissa je stajala pored mene, ali njezina je pažnja bila usmjerena
preko puta nas, na Christiana. Bila je razočarana što nam se nije uspio
pridružiti.
»Večeras smo došli odati počast dušama onih koji su poginuli boreći se
protiv velikog zla koje nas je tako dugo mučilo.«
To je govorio isti muškarac koji nas je zamolio za pažnju. Nosio je crnu
masku koja je bila ukrašena sjajnim okruglim oblicima. Nije bio nitko
poseban koga bih prepoznala. Bilo je vjerojatno najsigurnije pretpostaviti
kako je to netko u krvnom srodstvu s nekim važnim te ima dobar glas za
okupljanje prisutnih. Adrian je to potvrdio.
»To je Anthony Badicas. Uvijek ga izaberu za voditelja ceremonije.«
MIN@
201
Anthony se trenutno činio više kao duhovni vođa nego voditelj
ceremonije, ali nisam htjela ništa komentirati i privući pažnju.
»Večeras im odajemo počast«, nastavio je Anthony.
Trznula sam se kada su skoro svi oko nas ponovili te riječi. Lissa i ja
izmijenile smo iznenađene poglede. Očito je postojao scenarij koji nam
nitko nije spomenuo.
»Njihovi životi oduzeti su prerano«, nastavio je Anthony.
»Večeras im odajemo počast.«
O. K., možda ipak nije bilo tako teško slijediti scenarij. Anthony je
nastavio govoriti o tome koliko je užasna ta tragedija, a mi smo ponavljali
isti odgovor. Još uvijek mi je bila čudna ta ideja bdijenja, ali Lissina tuga
širila se vezom te je počela utjecati i na mene. Priscilla je uvijek bila
dobra prema njoj, i pristojna prema meni. Grant je možda bio kratko
vrijeme Lissin čuvar, ali ju je štitio i pomogao joj. Zapravo, da Grant nije
radio s njom, Dimitri bi možda još uvijek bio strigoj. Zbog toga mi je
polako sinula važnost svega ovoga, čak ako su i postojali bolji načini za
tugovanje, cijenila sam priznanje koje su dobivali mrtvi.
Nakon još nekoliko ponavljanja Anthony je pozvao nekoga da priđe.
Naprijed je istupila žena sa sjajnom smaragdnom maskom i nosila je
baklju. Adrian se promeškoljio pored mene.
»Moja draga majka«, promrmljao je.
Očito. Sada kada je to rekao, jasno sam mogla razabrati Danielline crte
lica. Bacila je baklju u udubljenje i zapalila se vatra kao na Dan
nezavisnosti. Netko je morao natopiti ta drva ili benzinom ili ruskom
votkom. Možda i jednim i drugim. Nije ni čudo što su se ostali gosti
zadržali na sigurnoj udaljenosti. Daniella se stopila s gomilom, a naprijed
je istupila druga žena držeći pladanj sa zlatnim peharima. Hodajući oko
kruga, svakoj je osobi dala po jedan. Kada je ispraznila pladanj, pojavila
se druga žena s pladnjem.
Kada su pehari bili podijeljeni, Anthony je objasnio:
»Sada ćemo nazdraviti i popiti za mrtve, tako da njihove duše mogu
krenuti dalje i pronaći mir.«
Nelagodno sam se pomaknula. Govorili su o nemirnim dušama i mrtvima
koji pronalaze mir, a nisu zapravo znali što to znači. To što sam od sjenke
poljubljena omogućilo mi je vidjeti nemirne duhove i trebalo mi je dugo
vremena kako bih ovladala time da ih ne vidim. Uvijek su bili oko mene;
morala sam raditi na tome kako bih im zapriječila put do sebe. Pitala sam
se što bih sada vidjela kada bih spustila svoje zidove. Bi li oko nas
lebdjeli duhovi onih koji su poginuli u noći napada na Dimitrija?
202
Adrian je iskapio svoje piće čim ga je dobio i namrštio se. Na trenutak
sam osjetila paniku, dok nisam pomirisala svoje.
»Vino, hvala bogu«, šapnula sam mu. »Prema tvojoj faci, mislila sam da
je krv.« Sjetila sam se koliko mrzi krv koja ne dolazi izravno iz izvora.
»Ne«, promrmljao je. »Samo loša berba.«
Kada su svi dobili svoje vino, Anthony je podigao svoj pehar iznad glave
držeći ga objema rukama. Dok je vatra gorila iza njega, izgledao je
mračno kao da je s drugog svijeta.
»Pijemo za Priscillu Voda«, rekao je.
»Pijemo za Priscillu Voda«, svi su ponovili.
Spustio je pehar i otpio gutljaj. Tako su učinili i svi drugi, dobro, osim
Adriana. On je svoje ispio, bila loša berba ili ne. Anthony je ponovno
digao pehar iznad glave.
»Pijemo za Jamesa Wilketa.«
Dok sam ponavljala riječi, shvatila sam da je James Wilket bio jedan od
Priscillinih čuvara. Ova luda skupina moroja stvarno odaje poštovanje
dhampirima. Prešli smo i druge čuvare, jednog po jednog, ali sam pila
jako male gutljaje jer sam htjela imati trijeznu glavu. Bila sam sigurna da
Adrian glumi svoje gutljaje jer je prije svih popio pola.
Kada je Anthony završio s nabrajanjem svih koji su poginuli, ponovno je
podigao pehar i prišao rasplamsaloj vatri koja je već neugodno zagrijala
malu prostoriju. Stražnja strana moje haljine već je bila mokra od znoja.
»Za sve izgubljene zbog velikog zla, odajemo počast vašim dušama i
nadamo se da će mirno otići na drugi svijet.«
Zatim je ostatke vina bacio u plamen.
Sva ova priča o zadržavanju duhova na ovome svijetu sigurno nije išla u
prilog uobičajenom kršćanskom vjerovanju koje je dominantna religija
među morojima. To me natjeralo da se pitam koliko je uistinu stara ova
ceremonija. Još jednom osjetila sam potrebu da zanemarim vlastite
stavove i da saznam je li išta od ovoga stvarno privuklo duhove k nama,
ali sam se bojala onoga što bih mogla vidjeti. Osim toga, odmah me
omelo to što su svi počeli bacati svoje vino u vatru. Jedan po jedan, u
smjeru kazaljke na satu, pristupala je svaka osoba. Dok se to odvijalo, bila
je tišina, osim pucketanja vatre i pomicanja cjepanica. Svi su promatrali s
poštovanjem.
Kada je došao red na mene, jako sam se trudila da ne drhtim. Nisam
zaboravila da me je Adrian krišom uveo. Niži moroji nisu imali pristup, a
kamoli dhampiri. Što bi napravili? Proglasili prostor oskvrnjenim?
Protjerali me? Bacili me u vatru?
203
Moji strahovi ispali su neutemeljeni. Nitko nije rekao niti napravio ništa
neobično dok sam prolijevala svoje vino i, trenutak kasnije, Adrian je
istupio kada je na njega došao red. Ja sam se povukla natrag do Lisse.
Kada se izredao cijeli krug, nastupio je trenutak šutnje za pokojne. Zbog
toga što sam bila svjedok Lissine otmice i kasnijeg spašavanja, bilo je
puno smrti o kojim bih trebala razmišljati. Nikakva količina šutnje ne bi
bila dovoljna.
Činilo se da je prostorijom prošla još jedna neizgovorena poruka. Krug se
raspršio i napetost je nestala. Ponovno su se formirale male grupice, kao i
na svakoj drugoj zabavi, iako sam na nekim licima mogla vidjeti suze.
»Izgleda daje Priscilla mnogima bila draga«, primijetila sam.
Adrian se okrenuo prema stolu koji su tajanstveno uredili tijekom
ceremonije. Postavili su ga ispred zida na dnu prostorije i napunili ga
voćem, sirom i s još vina. Naravno, natočio je čašu.
»Ne plaču svi zbog nje«, rekao je.
»Teško mi je povjerovati da plaču zbog dhampira«, istaknula sam. »Nitko
ovdje nije ih ni poznavao.«
»Nije istina«, rekao je.
Lissa je brzo shvatila na što misli.
»Većina onih koji su išli u spašavanje bili su čuvari dodijeljeni morojima.
Nisu svi bili dvorski čuvari.«
Shvatila sam da je bila u pravu. Bilo nas je strašno puno u skladištu. Bez
sumnje puno je ovih moroja izgubilo čuvare s kojima su bili bliski.
Usprkos prijeziru koji sam često osjećala prema ovome tipu moroja, znala
sam da su neki vjerojatno razvili prava prijateljstva i da su bili vezani za
svoje čuvare.
»Ovo je jadna zabava«, odjednom je rekao neki glas. Okrenuli smo se i
vidjeli da je Christian konačno došao do nas. »Nisam mogao reći bismo li
trebali imati ispraćaj ili dozivanje vraga. Izgledalo je kao polovični
pokušaj i jednog i drugog.«
»Prestani«, rekla sam i sama sebe iznenadila. »Oni su poginuli jučer za
tebe. Što god ovo bilo, još uvijek je iz poštovanja prema njima.«
Christian se uozbiljio.
»U pravu si.«
Osjetila sam kako se pored mene Lissa oraspoložila kada ga je ugledala.
Užas njihova djela približio ih je te sam se sjetila nježnosti koju su
podijelili na povratku. U zamjenu mu je ponudila topao pogled i pokušaj
osmijeha. Možda će iz onog što se dogodilo ipak proizaći nešto dobro.
Možda će moći riješiti probleme.
Ili možda neće.
204
Adrian se nasmiješio.
»Ej. Drago mi je što si uspio doći.«
Na trenutak sam mislila da govori Christianu. Zatim sam pogledala i
vidjela da nam se pridružila djevojka s maskom pauna. Uza sve to
muvanje ljudi i maski nisam primijetila da namjerno stoji blizu nas. Zurila
sam u nju vidjevši samo plave oči i zlatne uvojke prije nego što sam je
konačno prepoznala. Mia.
»Što radiš ovdje?« pitala sam.
Nasmiješila se.
»Adrian mi je nabavio lozinku.«
»Adrian je očito nabavio lozinku za polovicu prisutnih.«
Činio se jako zadovoljan sobom.
»Vidiš?« rekao je smiješeći mi se. »Rekao sam da ti se isplati doći. Cijela
ekipa je tu. Skoro.«
»Ovo je nešto najčudnije što sam ikada vidjela«, rekla je Mia gledajući
okolo. »Ne vidim zašto bi to morala biti tajna, to da su oni koji su
poginuli heroji. Zašto ne mogu čekati zajedničku sahranu?«
Adrian je slegnuo ramenima.
»Rekao sam ti, to je drevna ceremonija. Zadržana je iz rodnog kraja i oni
misle da je važna. Prema onome što znam, prije je bila puno složenija.
Ovo je modernizirana verzija.«
Tada mi je palo na pamet da, otkada smo primijetili da je Christian došao
s Mijom, Lissa nije rekla ni riječ. Otvorila sam se vezi i osjetila bujicu
ljubomore i zamjeranja. Još uvijek sam smatrala da je Mia posljednja
osoba s kojom bi Christian bio u vezi. (O. K., bilo mi je teško zamisliti
Christiana kako petlja s bilo kime. Pomirenje s Lissom sada mu je
neopisivo značilo.) Ipak, Lissa to nije mogla gledati. Sve što je ona vidjela
bilo je to da se on stalno druži s nekim curama. Kako se razgovor
nastavio, Lissin stav postao je još ledeniji, a prijateljski pogledi koje joj je
upućivao postali su slabiji.
»Znači, istina je?« pitala je Mia ne obazirući se na dramu koja se odvijala
ispred nje. »Dimitri se stvarno... vratio?«
Lissa i ja izmijenile smo poglede.
»Da«, čvrsto sam rekla. »On je dhampir, ali nitko to još ne vjeruje. Jer su
idioti.«
»To se tek nedavno dogodilo, mala dhampirice.« Adrianov ton bio je
nježan iako je bilo jasno koliko mu je tema neugodna. »Ne možeš
očekivati da svi to odmah prihvate.«
205
»Ali, jesu idioti«, bijesno je rekla Lissa. »Svatko tko s njim razgovara
može vidjeti da nije strigoj. Nagovaram ih da ga puste iz ćelije kako bi se
ostali mogli sami u to uvjeriti.«
Nadala sam se da će ih malo više nagovarati kako bih ga ja mogla vidjeti,
ali sada nije bilo vrijeme za razgovor o tome. Gledajući po prostoriji,
pitala sam se hoće li drugima biti problem prihvatiti Dimitrija zbog
njegove uloge u smrti njihovih bližnjih. Nije se mogao svladati, ali to nije
bilo dovoljno da ih vrati iz mrtvih.
Osjećajući se još uvijek nelagodno pored Christiana, Lissa je postala
nemirna. Htjela je otići i provjeriti kako je Dimitri.
»Koliko još moramo ovdje ostati? Ima li još...?«
»Tko si, do vraga, ti?«
Naša mala grupa u isti tren se okrenula te smo vidjeli Anthonyja kako
stoji pored nas. Budući da je većini nas bilo zabranjeno biti ovdje, mogao
se obraćati bilo kome. Ali, na temelju toga kamo mu je pogled bio
usmjeren, nije bilo upitno na koga je mislio.
Govorio je meni.
Ono što stvarno smrdi u psihičkoj povezanosti s nekim jest to što točno
znaš kada ta osoba laže, ili, u ovom slučaju, ne laže. Ipak, moj odgovor
bio je instinktivan i ishitren.
»To nije istina.«
»Nije?« Pogledala me oštro. I ona je znala da mogu osjetiti istinu u
njezinim riječima.
»Ali to... ne može...« Nisam često ostajala bez riječi, naročito s Lissom.
Tako često ja sam bila ta u našoj vezi koja je bila napadna i objašnjavala
njoj zašto stvari moraju biti onakve kakve jesu. Negdje usput, bez da sam
to primijetila, Lissa je izgubila tu krhkost.
»Žao mi je«, rekla je. Glas joj je još uvijek bio nježan, ali isto tako i čvrst.
Veza je odavala koliko je mrzila što mi mora govoriti neugodne stvari.
»Molio me... posebno mi je naglasio da te ne pustim k njemu. Da te ne
želi vidjeti.«
Molećivo sam je gledala, glas mi je bio skoro kao u djeteta.
»Ali, zašto? Zašto bi to rekao? Naravno da me želi vidjeti. Vjerojatno je
zbunjen...«
»Ne znam, Rose. Sve što znam je ono što mi je rekao. Stvarno mi je žao.«
Posegnula je prema meni kao da će me zagrliti, ali izmaknula sam se.
Glava mi se još uvijek vrtjela.
»Ipak idem s tobom. Čekat ću gore s ostalim čuvarima. Onda, kada kažeš
Dimitriju da sam tamo, promijenit će mišljenje.«
»Mislim da ne bi trebala«, rekla je. »Činio se prilično ozbiljan u vezi toga
da ne dolaziš, skoro bijesan. Kad bi znao da si tamo, samo bi se uzrujao.«
»Uzrujao? Uzrujao? Liss, to sam ja! On me voli. Treba me.«
Trznula se i shvatila sam da vičem na nju.
»Samo radim onako kako mi je rekao. Sve je jako zbunjujuće... molim te.
Nemoj me dovoditi u ovakav položaj. Samo... pričekaj da vidimo što će se
dogoditi. A, ako želiš znati što se događa, uvijek možeš...«
184
Lissa nije završila, ali znala sam što predlaže. Nudila mi je da gledam
njezin sastanak s Dimitrijem kroz vezu. To je bila velika gesta s njezine
strane, nije me ni mogla zaustaviti da sam htjela to učiniti. Ipak, obično
joj se nije sviđala ideja da je »špijunirana.« Ovo je bilo najviše što je
mogla učiniti kako bih se osjećala bolje.
Nije da je u tome uspjela. Sve je ovo bilo ludo. Meni zabraniti pristup
Dimitriju. Dimitri me navodno nije želio vidjeti! Kakva gluparija! Moja
instinktivna reakcija bila je zanemariti sve što je upravo rekla i ići s njom,
zahtijevati pristup kada stignemo tamo. Ipak, osjećaji kroz vezu molili su
me da shvatim situaciju. Ni ona možda ne razumije Dimitrijeve želje, ali
osjećala je da ih treba poštovati dok se situacija ne promijeni.
»Molim te«, rekla je. Molećivi ton konačno me slomio.
»O. K.« Ubijalo me što sam morala to izgovoriti. Bilo je to kao da
priznajem poraz. Razmišljaj o tome kao o taktičkom uzmicanju.
»Hvala ti.« Ovaj put me zagrlila. »Pokušat ću izvući od njega više
informacija i pokušat ću shvatiti što se događa, O. K.?«
Kimnula sam, još uvijek obeshrabrena, te smo zajedno izašle iz zgrade.
Nevoljko sam se razišla od nje kada smo došle blizu i pustila je da otiđe
prema čuvarskoj zgradi, a ja sam krenula prema svojoj sobi. Čim sam je
izgubila iz vida, skliznula sam u njezinu glavu i kroz njezine oči
promatrala kako korača po savršeno uređenoj travi. Veza je još uvijek bila
malo nejasna, ali je postajala jasnija iz minute u minutu.
Njezini osjećaji bili su zbunjujući. Bilo joj je žao zbog mene, osjećala se
krivom što me morala odbiti. U isto vrijeme bila je nestrpljiva zbog toga
što će posjetiti Dimitrija. I ona ga je također morala vidjeti, ali ne na isti
način kao ja. Još uvijek se osjećala odgovornom za njega i tu goruću želju
da ga zaštiti.
Kada je stigla do glavnog ureda zgrade, čuvar koji je mene zaustavio,
kimnuo joj je u znak pozdrava i brzo telefonirao. Nekoliko trenutaka
kasnije ušla su tri čuvara i pokazala Lissi da ih slijedi u dubinu zgrade.
Svi su izgledali neuobičajeno mrko, čak i za čuvare.
»Ne moraš to činiti«, rekao joj je jedan od njih. »Samo zbog toga što te
stalno traži...«
»U redu je«, rekla je hladnim, ponosnim tonom, kraljevski. »Ne smeta
mi.«
»Bit će dovoljno čuvara, kao i prošli put. Ne trebaš se brinuti za svoju
sigurnost.«
Sve ih je oštro pogledala.
»Nikada se nisam ni brinula zbog toga, kao prvo.«
185
Njihov silazak na niže razine zgrade vratio mi je bolno sjećanje na
vrijeme kada smo Dimitri i ja posjetili Viktora. To je bio Dimitri s kojim
sam imala savršeni odnos, Dimitri koji me potpuno razumio. I nakon tog
posjeta, bio je bijesan zbog Viktorovih prijetnji upućenih meni. Dimitri
me toliko volio da je bio voljan napraviti sve kako bi me zaštitio.
Vrata zaštićena karticom napokon su dopustila pristup u dio pritvora koji
se uglavnom sastojao od dugih hodnika punih ćelija. Nije pružao onaj
depresivni osjećaj kao Tarasov, ali njegov ukočen i čeličan zrak nije baš
poticao osjećaje topline i ugode.
Lissa je jedva hodala niz hodnik jer je bio prepun čuvara. Sve to
osiguranje za jednu osobu. Nije bilo nemoguće da strigoj provali kroz
čelične rešetke ćelije, ali Dimitri nije bio strigoj. Kako to nisu mogli
vidjeti? Zar su bili slijepi?
Lissa i njezina pratnja probili su se kroz čuvare i zaustavili se ispred
njegove ćelije. Izgledala je hladno kao i sve ostalo u području zatvora i
unutra nije bilo ništa više namještaja nego što je potrebno. Dimitri je
sjedio na krevetu sa strane, nogu privučenih k sebi dok se naslanjao na
ugao zida i leđima bio okrenut ulazu u ćeliju. To nije bilo ono što sam
očekivala. Zašto ne udara po rešetkama? Zašto ne zahtijeva da ga puste i
ne govori im da nije strigoj? Zašto ovo tako mirno podnosi?
»Dimitri.«
Lissin glas bio je mekan i nježan, ispunjen toplinom koja se isticala u
grubosti ćelije. Bio je to glas anđela. I dok se Dimitri polako okretao, bilo
je jasno da i on tako misli. Njegov izraz lica prešao je pred našim očima iz
praznine u divljenje. Nije samo on bio ispunjen divljenjem. Moje misli su
možda bile povezane s Lissinim, ali na drugoj strani dvora moje vlastito
tijelo skoro je prestalo disati. Brz pogled na njega sinoć bilo je nešto
predivno. Ali ovo... ovaj potpuni pogled u njega kako gleda Lissu, mene,
izazvao je osjećaj strahopoštovanja. To je bilo iznenađenje. Dar. Čudo.
Ozbiljno. Kako je itko mogao misliti da je strigoj? I kako sam uopće
mogla pomisliti da je Dimitri s kojim sam bila u Sibiru isti ovaj. Očistili
su ga od borbe i imao je obične traperice i jednostavnu crnu majicu
kratkih rukava. Njegova smeđa kosa bila je svezana u kratki rep i blijeda
sjena na donjem dijelu lica ukazivala je na to da mu je potrebno brijanje.
Vjerojatno ga nitko ne bi pustio ni blizu britvice. Bez obzira na to, to ga je
činilo još više seksi, više stvarnim, više dhampirom. Više živim. Njegove
oči bile su ono što je zaokružilo sliku. Njegova mrtvački bijela koža, sada
nestala, uvijek je bila zastrašujuća, ali one crvene oči bile su najgore. Sada
su bile savršene. Točno onakve kao nekada. Tople, smeđe i dugih
trepavica. Mogla bih ih gledati zauvijek.
186
»Vasilisa«, uzdahnuo je. Zbog zvuka njegova glasa nešto mi se steglo u
prsima. Bože, kako mi je nedostajao taj glas. »Vratila si se.«
Čim se počeo približavati rešetkama, čuvari oko Lisse počeli su se
grupirati, spremni zaustaviti ga ako se pokuša probiti kroz njih.
»Odstupite!« obrecnula se kraljevskim tonom bijesno gledajući u sve oko
sebe. »Dajte nam malo prostora.« Nitko nije odmah reagirao, stoga je u
glas unijela još više oštrine. »Ozbiljno mislim! Odstupite!«
Kroz vezu sam osjetila mrvicu magije. Nije to bila velika količina, ali je
svoje riječi potkrijepila s malo kompulzije izazvane duhom. Teško bi
mogla kontrolirati ovako veliku grupu, ali u zapovijedi je bilo dovoljno
jačine da se oni odmaknu i stvore prostor između nje i Dimitrija. Svoju
pažnju usmjerila je nazad prema njemu i u trenutku ponašanje joj se
promijenilo iz bijesnog u ljubazno.
»Naravno da sam se vratila. Kako si? Kako se...« Opasno je pogledala
čuvara u hodniku. »Ponašaju li se O. K. prema tebi?«
Slegnuo je ramenima.
»Dobro. Nitko me ne napada.« Da je imalo sličan sebi otprije, nikada ne
bi priznao da ga netko i napada. »Samo puno pitanja. Toliko pitanja.«
Zvučao je umorno, ponovno... potpuno suprotno od strigoja kojima nikada
nije bio potreban odmor. »I moje oči. Stalno mi žele pregledavati oči.«
»Ali, kako se osjećaš?« pitala je. »U mislima? U srcu?«
Da cijela situacija nije ovako mirna, meni bi ovo bilo zabavno. Nisu to
bila baš zacrtana pitanja psihologa, nešto što smo iskusile obje, i Lissa i
ja. Mrzila sam kada bi mi postavljali takva pitanja, ali sada sam uistinu
željela znati kako se osjeća Dimitri.
Njegov pogled koji je bio tako snažno usredotočen na nju, sada je odlutao
i postao nemiran.
»Pa... teško je opisati. Kao da sam se probudio iz sna. Iz noćne more. Kao
da sam gledao nekog drugog kako se služi mojim tijelom, kao da sam
gledao film ili predstavu. Ali, nisam bio netko drugi. To sam bio ja. Sve
sam to bio ja i cijeli svijet se pomaknuo. Osjećam kao da sve učim iz
početka.«
»Proći će. Kada se još malo smjestiš u starog sebe, naviknut ćeš se.« To je
bila pretpostavka s njezine strane, ali ona je u to čvrsto vjerovala.
Kimnuo je glavom u smjeru čuvara.
»Oni ne misle tako.«
»Mislit će«, rekla je čvrsto. »Samo trebaju više vremena.« Nastala je
tišina i Lissa je oklijevala prije nego što je progovorila sljedeće riječi.
»Rose... želi te vidjeti.«
187
Dimitrijevo sanjivo, mrzovoljno raspoloženje u sekundi je puklo. Njegove
oči su se ponovno usredotočile na Lissu i upila sam prvi trag istinskih,
snažnih osjećaja od njega.
»Ne. Bilo tko osim nje. Ne mogu je vidjeti. Nemoj joj dopustiti da dođe.
Molim te.«
Lissa je progutala knedlu, nesigurna što odgovoriti. Činjenica da je imala
publiku to je dodatno otežavala. Najbolje što je mogla bilo je stišati glas
kako je ostali ne bi čuli.
»Ali... ona te voli. Zabrinuta je za tebe. Ono što se dogodilo... to što smo
te uspjeli spasiti? Pa, većinom je njezina zasluga.«
»Ti si me spasila.«
»Ja sam samo izvela zavšni dio. Ostalo... dakle, Rose je napravila, hm,
većinu.«
Kao što je, na primjer, upad u zatvor i oslobađanje bjegunca.
Dimitri se okrenuo od Lisse i vatra koja je nakratko osvijetlila njegove
crte lica izblijedila je. Otišao je do ruba ćelije i naslonio se na zid.
Zatvorio je oči na nekoliko sekundi, duboko udahnuo i onda ih otvorio.
»Bilo tko osim nje«, ponovio je. »Ne nakon onog što sam joj učinio.
Učinio sam puno toga... grozne stvari.« Okrenuo je ruke kako bi mu
dlanovi gledali prema gore i zurio u njih nekoliko trenutaka, kao da može
vidjeti krv. »Ono što sam njoj učinio bilo je najgore od svega, posebno
zato što je to bila. ona. Došla je kako bi me izbavila iz tog stanja, a ja...«
Odmahnuo je glavom. »Učinio sam joj grozne stvari. Grozne stvari
drugima. Ne mogu se s njom suočiti nakon toga. Ono što sam napravio
neoprostivo je.«
»Nije«, brzo je rekla Lissa. »To nisi bio ti. Ne zapravo. Oprostit će ti.«
»Ne. Za mene nema oprosta, ne nakon onoga što sam učinio. Ne
zaslužujem je, ne zaslužujem čak ni biti pored nje. Jedino što mogu
učiniti...« Ponovno je otišao do Lisse i, iznenadivši nas obje, pao je na
koljena ispred nje. »Jedino što mogu učiniti, jedina pokora koju mogu
pokušati, odužiti se tebi za to što si me spasila.«
»Dimitri«, počela je nesigurno, »rekla sam ti...«
»Osjetio sam tu moć. U tom trenutku osjetio sam kako si mi vratila dušu.
Osjetio sam kako si je izliječila. To je dug koji ti nikada neću moći vratiti,
ali zaklinjem se da ću se truditi cijeli život.«
Gledao ju je tim zanesenim pogledom.
»Ne želim to. Nemaš mi što vratiti.«
»Moram ti sve vratiti«, usprotivio se. »Dugujem ti svoj život, svoju dušu.
To je jedini način da se iskupim za sve što sam napravio. Još uvijek je
nedovoljno... ali, to je sve što mogu učiniti.« Sklopio je ruke. »Zaklinjem
188
se, što god trebaš, bilo što, ako je u mojoj moći, napravit ću. Služit ću ti i
štitit ću te do kraja života. Napravit ću sve što želiš. Imaš moju odanost
zauvijek.«
Lissa je ponovno počela govoriti kako to ne želi, ali joj je na pamet pala
lukava misao.
»Hoćeš vidjeti Rose?«
Namrštio se.
»Sve osim toga.«
»Dimitri...«
»Molim te. Napravit ću za tebe bilo što drugo, ali vidim li je... bit će to
previše bolno.«
To je vjerojatno jedini razlog koji je mogao natjerati Lissu da odustane od
te teme. To i očajan, tužan izgled njegova lica. Takav izraz na njegovu
licu još nikada nije vidjela, takvog ga ni ja nikada nisam vidjela. U mojim
očima uvijek je bio tako nepobjediv i ovaj znak ranjivosti nije ga učinio
ništa slabijim. Jednostavno ga je učinio potpunijim. Zbog toga sam ga
voljela još više i željela sam mu pomoći.
Lissa mu je mogla samo lagano kimnuti glavom prije nego što je jedan od
čuvara koji je bio na dužnosti rekao Lissi kako mora ići. Dimitri je još
uvijek bio na koljenima dok su je ispraćali, gledajući je pogledom koji je
govorio da je ona jedina nada koju ima na svijetu.
Moje srce se stegnulo istodobno i od tuge i ljubomore, a pomalo i od
ljutnje. Ja sam trebala biti ona koju tako gleda. Kako se usuđuje? Kako se
usuđuje ponašati kao da je Lissa najbolja na svijetu? Istina, učinila je
puno kako bi ga spasila, ali ja sam bila ta koja je prošla pola svijeta radi
njega. Ja sam ta koja je stalno riskirala svoj život za njega. Najvažnije od
svega, ja sam ta koja sam ga voljela. Kako je mogao okrenuti leđa tome?
Obje, i Lissa i ja smo bile zbunjene i uzrujane kada je izašla iz zgrade.
Obje smo bile izbezumljene zbog Dimitrijeva stanja. Usprkos svojoj
ljutnji zbog toga što me odbio vidjeti, ipak sam se osjećala užasno što ga
vidim takvog. To me ubijalo. Nikada prije nije se tako ponašao. Nakon
napada na Akademiju bio je, naravno, žalostan i tugovao je zbog
gubitaka. Ovo je ipak bila drugačija vrsta očaja. Bio je to duboki osjećaj
depresije i krivnje od koje nije mogao pobjeći. To je šokiralo i Lissu i
mene. Dimitri je uvijek bio osoba od akcije, netko tko bi se uvijek nakon
tragedije osovio na noge i borio u sljedećoj borbi.
Ali ovo? To nije bilo slično ničemu što sam ikada u njemu vidjela, i Lissi
i meni su naizmjenično padale ideje na pamet kako da to riješimo. Njezin
nježan, suosjećajan pristup značio je da će nastaviti razgovarati s njim i
ujedno mirno uvjeravati dvorske službenike kako Dimitri više nije
189
prijetnja. Moje rješenje problema bilo je otići kod Dmitrija ne uzimajući u
obzir to što on tvrdi da želi. Upala sam u zatvor i izašla iz njega. Ući u
zatvorsku ćeliju trebala bi biti sitnica. Još sam uvijek bila sigurna da će
jednom kada me vidi promijeniti mišljenje u vezi te priče o iskupljenju.
Kako može stvarno misliti kako mu ne bih oprostila? Volim ga.
Razumijem. A kada smo već kod uvjeravanja službenika da nije opasan...
pa, tu je moja metoda bila još malo nejasna, ali imala sam osjećaj kako bi
uključivala puno vikanja i lupanja po vratima.
Lissa je savršeno dobro znala da sam promatrala njezin sastanak s
Dimitrijem, stoga nije osjećala obavezu doći me vidjeti, ne dok je znala
da može biti korisna u medicinskom centru. Čula je da se Adrian skoro
srušio zbog tolikog korištenja magije dok je pomagao drugima. To se nije
činilo nalik njemu, tako nesebično... napravio je nevjerojatna djela, ali je
pritom nanio štetu samome sebi.
Adrian.
To je bio problem. Nisam ga imala prilike vidjeti još od borbe u skladištu.
I, osim toga što sam čula kako liječi druge, uopće nisam mislila na njega.
Rekla sam da, kad bi Dimitri uistinu mogao biti spašen, to ne bi značilo
kraj za Adriana i mene. Ipak, Dimitri je bio ovdje jedva dvadeset i četiri
sata i, evo me, već opsjednuta zb...
»Lissa?«
Usprkos tome što sam se povukla u svoju glavu, dio mene je nesvjesno
pratio Lissu. Christian je stajao ispred medicinskog centra, naslonjen na
zid. Prema njegovu stavu, činilo se da je ovdje već neko vrijeme i da
nešto čeka, ili bolje, nekoga.
Zastala je i, neobjašnjivo, sve misli o Dimitriju nestale su iz njezine glave.
Oh, ma daj. Htjela sam da se ovo dvoje pomiri, ali sada nismo imali
vremena za to. Dimitrijeva sudbina bila je puno važnija od zafrkavanja s
Christianom.
Ipak, Christian nije izgledao kao da je zajedljivog raspoloženja. Imao je
znatiželjan i zabrinut izraz lica kad ju je pozdravio.
»Kako se osjećaš?« pitao je. Nisu razgovarali od vožnje natrag, a ona je
bila veoma nejasna veći dio vožnje.
»Dobro.« Nesvjesno je dotakla lice. »Adrian me izliječio.«
»Pretpostavljam da i on nečemu služi.« O. K., možda je Christian ipak bio
malo zajedljiv danas. Ali, samo malo.
»Adrian je dobar u mnogim stvarima«, rekla je iako nije mogla odoljeti da
se malo ne nasmije. »Cijelu noć je davao sve od sebe i već je padao s
nogu.«
190
»A što je s tobom? Znam kako si. Čim si se ustala, vjerojatno si odmah
bila pored njega.«
Odmahnula je glavom.
»Ne. Nakon što me izliječio, otišla sam vidjeti Dimitrija.«
S Christianovog lica nestalo je sve veselje.
»Razgovarala si s njim?«
»Već dva puta. Ali, da. Jesam.«
»I?«
»Što i?«
»Kakav je?«
»Isti Dimitri.« Odjednom se namrštila razmišljajući o svojim riječima.
»Dobro... ne baš isti Dimitri.«
»Što, zar još uvijek u njemu ima i malo strigoja?« uspravio se Christian
dok su mu sijevale plave oči. »Ako je još uvijek opasan, nemaš što ići
blizu...«
»Ne!« viknula je. »Nije opasan. I...« Napravila je nekoliko koraka
naprijed i bijesno ga pogledala. »Čak i da jest, ti mi nećeš govoriti što
mogu ili ne mogu raditi!«
Christian je dramatično uzdahnuo.
»A ja sam mislio da jc Rose jedina koja se dovodi u glupe situacije, ne
razmišljajući kako je to može ubiti.«
Lissina ljutnja se brzo raspalila, najvjerojatnije zbog količine duha koju je
koristila.
»Ej, nije bilo problema kad si mi pomagao probosti Dimitrija! Trenirao si
me za to.«
»To je bilo drugačije. Ionako smo bili u lošoj situaciji, a da je krenulo po
zlu... pa, mogao sam ga spaliti.«
Christian ju je pogledao od glave do pete, a u njegovu pogledu bilo je
nešto... nešto što se činilo više od same objektivne procjene.
»Ali, nisam trebao. Bila si nevjerojatna. Učinila si to. Nisam znao hoćeš li
moći, ali jesi... a vatra... Nisi se ni trznula, ali sigurno je bilo grozno...«
Dok je govorio, u glasu mu je bio nekakav prizvuk, kao da je tek sada
uistinu shvatio što se moglo dogoditi Lissi. Zarumenila se zbog njegove
brige i divljenja te je nagnula glavu, stari trik, tako da su pramenovi kose
koji su pobjegli iz repa pali naprijed i sakrili joj dio lica. Ali, za to nije
bilo potrebe. Christian je sada oštro zurio u pod.
»Morala sam to napraviti«, konačno je rekla. »Morala sam vidjeti je li
moguće.«
Podignuo je pogled.
»I bilo je... zar ne? Stvarno nema ni traga strigoju?«
191
»Nikakvog. Sigurna sam. Ali, nitko to ne vjeruje.«
»Možeš li ih kriviti? Hoću reći, ja sam u tom pomogao i želio da bude
istina... ali, nisam siguran jesam li ikada stvarno, iskreno mislio da se
netko može vratiti natrag iz tog stanja.«
Ponovno mu je odlutao pogled koji se zaustavio na grmu jorgovana. Lissa
je mogla osjetiti njegov miris, ali dalek i zabrinut izgled njegova lica
govorio joj je da njegove misli nisu usmjerene na prirodu. Shvatila sam da
nisu usmjerene ni na Dimitrija. Mislio je na svoje roditelje. Što da je tada
bilo korisnika duha, onda kada su se Ozere pretvorili u strigoje? Što ako
je postojao način da ih se spasi?
Lissa, ne pretpostavljajući isto što i ja, dodala je:
»Čak ni ja ne znam jesam li vjerovala. Ali, čim se dogodilo, pa... znala
sam. Znam. U njemu nema strigoja. Moram mu pomoći. Moram i druge
navesti da to shvate. Ne mogu im dopustiti da ga drže zaključanog
zauvijek, ili nešto gore.«
Njoj nije bilo lako izvesti Dimitrija iz skladišta bez da ga ostali čuvari ne
pokušaju probosti te je zadrhtala prisjećajući se prvih nekoliko sekundi
nakon njegove promjene, kada su svi vikali kako će ga ubiti.
Christian se okrenuo natrag i znatiželjno pogledao u njezine oči.
»Na što si mislila kada si rekla da je isti Dimitri, ali ne baš potpuno isti
Dimitri?«
Glas joj je podrhtavao dok je govorila.
»On je... tužan.«
»Tužan? Čini mi se da bi trebao biti sretan jer je spašen.«
»Ne... ne razumiješ. Osjeća se užasno zbog svega što je učinio kao strigoj.
Krivnja, depresija. Kažnjava se zbog toga što misli da mu se ne može
oprostiti.«
»Ti bokca«, rekao je Christian očito uhvaćen nepripremljen. Nekoliko
morojki koje su upravo prolazile sablaznile su se zbog njegova psovanja.
Požurile su se pored njih i nešto šapnule između sebe. Christian ih je
ignorirao. »Ali, nije mogao drugačije...«
»Znam, znam. Već sam to prošla s njim.«
»Može li Rose pomoći?«
»Ne«, rekla je Lissa grubo.
Christian je čekao, očito u nadi da će mu to objasniti. Uznemirio se kad
nije.
»Kako to misliš da ne može? Ona bi trebala biti više od pomoći od ikoga
drugoga!«
»Ne želim ulaziti u to.«
192
Jako ju je opterećivala moja situacija s Dimitrijem. Nije bila jedina. Lissa
se okrenula prema medicinskom centru. Izgledao je kraljevski, izvana
poput dvorca, ali unutra je bio sterilan i moderan poput bilo koje druge
bolnice.
»Gle, moram ići unutra. I nemoj me tako gledati.«
»Kako?« zahtijevao je odgovor i napravio nekoliko koraka prema njoj.
»Tim neodobravajućim, razbješnjenim pogledom koji imaš kada nešto
nije po tvom.«
»Nemam taj pogled!«
»Imaš ga upravo sad.« Odmaknula se od njega i krenula prema vratima
centra. »Ako želiš čuti cijelu priču, možemo razgovarati kasnije, ali sada
nemam vremena... i iskreno... ne da mi se.«
Taj razbješnjeli pogled, i bila je u pravu, da, imao ga je, malo je oslabio.
Skoro uzrujano je rekao je:
»O. K. Onda kasnije. I, Lissa...«
»Hmm?«
»Drago mi je što si dobro. Ono što si sinoć napravila... pa, stvarno je bilo
nevjerojatno.«
Lissa je zurila u njega nekoliko teških sekundi, njezino srce počelo je brže
kucati dok je promatrala kako lagani povjetarac mrsi njegovu crnu kosu.
»Ne bih to mogla učiniti bez tvoje pomoći«, na kraju je rekla.
Nakon toga se okrenula i ušla unutra, a ja sam se potpuno vratila u svoju
glavu.
Kao i ranije, bila sam na gubitku. Lissa će ostatak dana biti zauzeta, a
stajanje i i vikanje u čuvarskom uredu neće mi pomoći da dođem do
Dimitrija. Tako da pretpostavljam kako otpada mogućnost da im toliko
dosađujem kako bi i mene bacili u zatvor. Onda bismo Dimitri i ja bili
jedno pokraj drugoga. Odmah sam odbacila taj plan zbog straha da će mi
donijeti samo više papirologije.
Što sam mogla napraviti? Ništa. Trebala sam ga opet vidjeti, ali nisam
znala kako. Mrzila sam to što nemam plan. Lissin susret s Dimitrijem za
mene nije bio dovoljno dug, a osim toga osjećala sam kako je važno da ga
upijem kroz svoje oči, ne njezine. I, da, ta tuga... taj krajnje beznadni
pogled. Nisam to mogla podnijeti. Željela sam ga zagrliti, reći mu da će
sve biti u redu. Htjela sam mu reći da mu opraštam i da će sve biti kao i
prije. Mogli bismo biti zajedno, baš kao što smo i planirali...
Pomisao na to izmamila mi je suze na oči te sam se, prepuštena svojoj
bespomoćnosti i neučinkovitosti, vratila u svoju sobu i bacila na krevet.
Sama, konačno sam mogla pustiti jecaje koje sam držala u sebi od sinoć.
Nisam u potpunosti ni znala zašto plačem.
193
Šok i krv od jučer. Moje vlastito slomljeno srce. Dimitrijeva tuga.
Okrutne okolnosti koje su nam upropastile živote. Stvarno, imala sam
dosta izbora.
Ostala sam u sobi veći dio dana, izgubljena u vlastitoj tuzi i nespokoju.
Ponovno i ponovno, vrtjela sam Lissin sastanak s Dimitrijem, što je
govorio i kako je izgledao. Izgubila sam pojam o vremenu, a kucanje na
vratima trgnulo me iz vlastitih zaglušujućih osjećaja. Užurbano sam
rukom prešla preko očiju i otvorila vrata pred kojima je stajao Adrian.
»Ej«, rekla sam malo iznenađena njegovom prisutnošću, da ne govorim o
krivnji, uzmemo li u obzir to da cmizdrim zbog drugog dečka. Još se
nisam bila spremna suočiti s Adrianom, ali očito je da sada nisam imala
izbora. »Hoćeš... hoćeš ući unutra?«
»Volio bih da mogu, mala dhampirice.« Činilo se da mu se žuri, a ne kao
da je došao razgovarati o našoj vezi. »Ali, samo sam kratko navratio kako
bih ti uručio pozivnicu.«
»Pozivnicu?« pitala sam. Moje misli su još uvijek bile na Dimitriju.
Dimitri, Dimitri, Dimitri.
»Poziv na zabavu.«
Devetnaesto poglavlje
»Jesi poludio?« pitala sam.
Uputio mi je pogled bez riječi kao i uvijek kada bih mu postavila to
pitanje. Uzdahnula sam i pokušala ponovno.
»Zabava?. To je pretjerano, čak i za tebe. Puno ih je upravo poginulo!
Čuvari. Priscilla Voda.« Da ne spominjem da su se neki vratili iz mrtvih.
Ali, bolje da to izostavim. »Ovo nije vrijeme za opijanje i igranje pivskog
ping-ponga.«
Očekivala sam da će Adrian reći da je uvijek dobro vrijeme za pivski
ping-pong, ali i dalje je bio ozbiljan.
»Zapravo, baš zbog toga što su mnogi poginuli, i bit će zabava. Ne tip
zabave s bačvama. Možda zabava i nije prava riječ. To je...« Namrštio se
tražeći riječ. »Poseban događaj. Elitni.«
»Sve plemićke zabave su elitne«, izjavila sam.
»Da, ali na ovu nije pozvan svaki plemić. To je... ovaj, elita elite.«
To mi nije pomagalo.
»Adriane...«
194
»Ne, slušaj.« Uobičajenom kretnjom koja je pokazivala ljutnju prstima je
prošao kroz kosu. »Nije to toliko zabava, više ceremonija. Stari, stari
običaj iz.... ne znam. Mislim da je iz Rumunjske. Zovu ga bdijenje. To je
način na koji se odaje poštovanje mrtvima, tajna koja se prenosila iz
koljena u koljeno.«
Počeli su mi se vraćati u glavu scene tajnog društva iz Sv. Vladimira.
»To nije nešto kao Mana, je 1' tako?«
»Ne, časna riječ. Molim te, Rose. Ni meni se baš ne ide, ali mama me
tjera, i stvarno bih volio da si tamo sa mnom.«
Elitni iz koljena u koljeno za mene su bile riječi upozorenja.
»Hoće li tamo biti drugih dhampira?«
»Ne.« Zatim je brzo dodao: »Ali, sredio sam da tamo budu neki ljudi koji
su ti dragi. Bit će bolje i tebi i meni.«
»Lissa?« pretpostavila sam.
Ako je ikada postojala cijenjena obiteljska loza, to je bila njezina.
»Da. Upravo sam je sreo u medicinskom centru. Reakcija joj je bila slična
tvojoj.«
Zbog toga sam se nasmiješila. Također, počelo me zanimati sve to.
Željela sam s njom još više razgovarati o tome što se dogodilo za vrijeme
njezina posjeta Dimitriju, a znala sam da me zbog toga izbjegava. Ako će
me odlazak na neki smiješni plemićki ritual ili što god drugo približiti
njoj, još bolje.
»Tko još?«
»Oni koji su ti dragi.«
»Dobro. Budi tajnovit. Ići ću na tvoj okultni sastanak.«
Time sam zaradila osmijeh.
»Teško da je okultni, mala dhampirice. Zapravo je to način da se oda
posljednja počast svima koji su poginuli u toj borbi.« Posegnuo je i
pomilovao me po obrazu. »I drago mi je... Bože, tako mi je drago što ti
nisi jedna od njih. Ti ne znaš...« Glas mu je bio zatečen, opušten osmijeh
trenutak je podrhtavao i zatim se ponovno stabilizirao. »Ne znaš koliko
sam se brinuo. Svaka minuta koje te nije bilo, svaka minuta koju nisam
znao što ti se dogodilo... bila je agonija. Čak i nakon što sam čuo da si
dobro, stalno sam ispitivao svakoga u medicinskom centru zna li nešto.
Jesu li te vidjeli u borbi, jesi li ozlijeđena...«
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam uspjela vidjeti Adriana otkad sam se
vratila, ali barem sam mu trebala poslati poruku. Stisnula sam mu ruku i
pokušala se našaliti s nečim što uopće nije smiješno.
»Što su rekli? Da sam rasturala?«
195
»Zapravo, da. Nisu mogli prestati pričati kako si bila nevjerojatna u borbi.
I do tete Tatiane došla je riječ o tome što si napravila i čak je i ona bila
zadivljena.«
Opa. To je bilo iznenađenje. Počela sam postavljati još pitanja, ali
njegove sljedeće riječi su me iznenadile.
»Čuo sam da si isto tako vikala na koga god si mogla kako bi došla do
informacija o Belikovu. I da si jutros nabijala po čuvarskim vratima.«
Pogledala sam ustranu.
»Oh. Da. Ja... gledaj, žao mi je, ali morala sam...«
»Ej, ej.« Glas mu je bio težak i ozbiljan. »Nemoj se ispričavati.
Razumijem.«
Pogledala sam ga.
»Razumiješ?«
»Gle, nije da nisam to očekivao u slučaju da se on vrati.«
Oklijevajući, pogledala sam ga proučavajući njegov ozbiljan izraz.
»Znam. Sjećam se što si ranije rekao...«
Kimnuo je i zatim se žalosno nasmiješio.
»Naravno, nisam stvarno mislio da će to upaliti. Lissa je pokušala
objasniti magiju koju je upotrijebila... ali, dragi bože. Mislim da nikada ne
bih mogao učiniti nešto poput onoga što je ona učinila.«
»Ti vjeruješ?« pitala sam. »Vjeruješ da više nije strigoj?«
»Da. Lissa je rekla da nije i ja joj vjerujem. A vidio sam ga izdaleka vani
na suncu. Ali, nisam siguran je li dobra ideja to što ga ti pokušavaš
vidjeti.«
»To progovara tvoja ljubomora.«
Nisam imala apsolutno nikakvo pravo zvučati kao da ga optužujem s
obzirom na to da mi je srce bilo potpuno zapleteno oko Dimitrija.
»Naravno da se radi o ljubomori«, opušteno je rekao Adrian. »Što si
očekivala? Vratila se bivša ljubav tvog života, iz mrtvih, ni manje ni više.
To nije nešto oko čega se uzbuđujem. Ali, ne krivim te što se osjećaš
zbunjeno.«
»Rekla sam ti prije...«
»Znam, znam.« Adrian nije zvučao naročito uzrujano. Zapravo, u njegovu
je glasu bio iznenađujuće strpljiv ton. »Znam da si rekla kako njegov
povratak neće utjecati na našu vezu. Ali, reći nešto prije nego što se
dogodi i onda kada se to stvarno dogodi, to su dvije potpuno različite
stvari.«
»Na što ciljaš?« pitala sam nekako zbunjena.
»Želim te, Rose.« Stisnuo mi je ruku jače. »Uvijek sam te želio. Želim biti
s tobom. Želim biti poput drugih dečkiju i reći da se želim brinuti o tebi,
196
ali... dobro. Kada dođe do toga, vjerojatno ćeš ti biti ona koja će se brinuti
za mene.«
Usprkos samoj sebi, nasmijala sam se.
»Ponekad pomislim da si u većoj opasnosti od samoga sebe nego od
nekoga drugoga. Znaš, i smrdiš po cigaretama.«
»Ej, nisam nikada, nikada rekao da sam savršen. I nisi u pravu. Ono
najopasnije u mom životu si ti.«
»Adriane...«
»Čekaj.« Prstom druge ruke pritisnuo je moju usnu. »Samo me slušaj.
Bilo bi glupo od mene da pomislim kako činjenica da se vratio tvoj stari
dečko neće utjecati na tebe. Pa, sviđa li mi se to što ga želiš vidjeti? Ne,
naravno da ne. To je instinkt. Ali, ima tu više, znaš. Vjerujem da je
ponovno dhampir. Potpuno. Ali...«
»Ali, što?« Adrianove riječi sada su me zainteresirale više no ikad.
»Ali, samo to što nije strigoj ne znači da je on potpuno nestao iz njega.
Pričekaj.« Adrian je mogao vidjeti kako bijesno otvaram usta. »Ne kažem
da je zao ili misli biti zao ili bilo što takvo. Ali, što je sve prošao... To je
nešto golemo. Epski. Mi baš i ne znamo puno o procesu promjene. Kakav
je utjecaj na njega imao takav način života? Postoje li u njemu ostaci
nasilja koji bi se odjednom mogli pojaviti? Te stvari me brinu, Rose.
Poznajem te. Znam da se ne možeš suzdržati. Morat ćeš ga vidjeti i
razgovarati s njim. Ali, je li to sigurno? To je ono što nitko ne zna. Ne
znamo ništa o tome. Ne znamo je li opasan.«
Christian je isto to rekao Lissi. Pažljivo sam proučila Adriana. Zvučalo je
to kao prikladan izgovor kako bismo ja i Dimitri bili odvojeni. Ipak, u tim
dubokim zelenim očima vidjela sam istinu. Ozbiljno je to mislio. Bio je
uzrujan zbog toga što bi Dimitri mogao učiniti.
Adrian je isto tako bio iskren u vezi ljubomore, zbog čega sam mu se
morala diviti. Nije mi zapovjedio da ne smijem vidjeti Dimitrija niti mi je
pokušao narediti kako bih se morala ponašati. I meni se to sviđalo.
Ispružila sam ruku i ispreplela prste s njegovima.
»Nije opasan. On je... tužan. Tužan zbog onoga što je učinio. Ubija ga
krivnja.«
»Mogu misliti. Ni ja sebi vjerojatno ne bih mogao oprostiti kada bih
odjednom saznao da sam brutalno ubijao ljude posljednja četiri mjeseca.«
Adrian me povukao k sebi i poljubio u vrh glave. »I, radi svačijeg dobra,
da, čak i njegova, stvarno se nadam da je isti kakav je bio. Samo budi
oprezna, O. K.?«
»Bit ću«, rekla sam i poljubila ga u obraz. »Onoliko koliko i uvijek.«
Nasmijao se i pustio me.
197
»To je najbolje čemu se mogu nadati. Za sada se moram vratiti roditeljima
na neko vrijeme. Vratit ću se po tebe oko četiri, O. K.?«
»O. K. Postoji li nešto što bih trebala odjenuti za tu tajnu zabavu?«
»Lijepa odjeća je dobrodošla.«
Nešto mi je palo na pamet.
»Ako je to tako elitno i prestižno, kako ćeš uvući unutra nižu dhampiricu
poput mene?«
»Pomoću ovoga.« Adrian je posegnuo u torbu koju je stavio na pod kad je
ulazio. Predao mi ju je.
Znatiželjno sam otvorila torbu i zabezeknula se zbog onoga što sam
vidjela. Bila je to maska koja je pokrivala samo gornju polovicu lica oko
očiju. Bila je zamršeno ukrašena zlatnim i zelenim lišćem i draguljima
optočenim cvijećem.
»Maska?« viknula sam. »Nosimo maske na tu zabavu? Što je to, Noć
vještica?«
Namignuo mi je.
»Vidimo se u četiri.«
Nismo stavili maske sve dok nismo stigli na bdijenje. Kao dio
tajanstvenosti svega ovoga, Adrian je rekao kako ne želimo na sebe
privući nikakvu pažnju dok idemo tamo. Tako smo hodali preko dvorskog
dvorišta sređeni, imala sam istu haljinu koju sam nosila na večeri kod
njegovih roditelja, ali nismo privukli više pažnje nego inače kada smo bili
zajedno. Osim toga, bilo je kasno i većina na dvoru spremala se na
spavanje.
Naše odredište me iznenadilo. Bila je to jedna od zgrada u kojoj su živjeli
neplemićki dvorski radnici, a bila je jako blizu Mijine. Pa, pretpostavljam
da bi zadnje mjesto koje bi potražio za plemićku zabavu bio nečiji obični
dom. Međutim, nismo ušli ni u jedan od stanova. Kada smo ušli u
predvorje zgrade, Adrian je rekao da trebamo staviti maske. Zatim me
poveo prema nečemu što se činilo kao ured domara.
Ali, nije bio. Baš suprotno, vrata su se otvarala prema stepeništu koje je
vodilo dolje u tamu. Nisam mogla vidjeti dno, što me odmah nagnalo u
stanje visoke pripravnosti. Instinktivno sam željela znati detalje svake
situacije u koju bih ušla. Adrian se činio smiren i siguran dok me vodio
dolje, stoga sam vjerovala da me ne vodi prema nekom žrtvenom oltaru.
Mrzila sam to priznati, ali ovo s bdijenjem privremeno je skrenulo moje
misli s Dimitrija.
Adrian i ja smo konačno stigli do još jednih vrata, a ovdje su bila dva
čuvara. Obojica su bili moroji, obojica maskirani kao Adrian i ja. Njihov
stav bio je ukočen i obramben. Nisu ništa rekli, već su nas pogledali kao
198
da nas očekuju. Adrian je rekao nekoliko riječi koje su zvučale rumunjski
i, trenutak kasnije, jedan od njih je otključao vrata i pokazao nam da
uđemo.
»Tajna lozinka?« promrmljala sam prema Adrianu dok smo ulazili.
»Zapravo, lozinke. Jedna za tebe i jedna za mene. Svaki gost ima
jedinstvenu.«
Ušli smo u uski tunel osvijetljen jedino bakljama ugrađenima u zidove.
Dok smo prolazili blizu njih, njihov je plamen plesao i bacao maštovite
sjene. Iz daleka je do nas dopirao žamor razgovora. Zvučao je
iznenađujuće uobičajeno, kao bilo koji razgovor koji se čuje na zabavi.
Prema Adrianovu opisu, napola sam očekivala čuti pjevanje ili bubnjeve.
Odmahnula sam glavom.
»Znala sam. Ispod dvora imaju srednjovjekovnu tamnicu. Čudi me što po
zidovima ne vise lanci.«
»Uplašena si?« šalio se Adrian i čvrsto me primio za ruku.
»Zbog ovoga? Teško. Hoću reći, na Hathawayinoj ljestvici strašnog, ovo
je jedva...«
Izašli smo iz hodnika prije nego što sam uspjela završiti. Ispred nas
prostirala se široka prostorija sa zasvođenim stropom, što je zapanjilo moj
mozak kojem je procjena veličine prostora predstavljala izazov dok sam
se pokušavala sjetiti koliko smo duboko pod zemljom. Lusteri od kovanog
željeza visjeli su sa stropa. Na njima su bile upaljene svijeće koje su
bacale isto sablasno svjetlo kakvo su bacale one baklje. Zidovi su bili
napravljeni od kamena, ali to je bio jako lijep, umjetnički kamen: sive
boje s crvenkastim pjegama, ispoliran u glatke okrugle komade. Netko je
želio zadržati osjećaj tamnice Starog svijeta, ali ipak je mjesto moralo biti
otmjeno. Tipičan način plemićkog razmišljanja.
Po prostoriji se muvalo pedesetak ljudi, a neki su bili skupljeni u grupe.
Poput Adriana i mene, bili su svečano odjeveni i polumaskirani. Sve su
maske bile drugačije. Neke su imale cvjetni uzorak poput moje, dok su
druge bile ukrašene životinjama. Neke su jednostavno imale okrugle
vitice ili geometrijske ukrase. Iako su maske pokrivale samo polovicu lica
gostiju, površno svjetlo uvelike je pomoglo zamračiti bilo koje obilježje
identiteta. Pažljivo sam ih proučavala nadajući se da ću zamijetiti neki
detalj koji bi odao nečiji identitet.
Adrian me je odveo od ulaza prema nekom uglu. Kada mi se proširio
pogled na prostor, vidjela sam veliko udubljenje za vatru u kamenom
podu na sredini prostorije. U njoj nije gorjela vatra, ali svi su se držali
podalje. Na trenutak mi se dogodio déjà vu, podsjetivši me na vrijeme
koje sam provela u Sibiru, i to me omelo. I tamo sam bila na nekom tipu
199
memorijalne ceremonije, iako teško na onoj s maskama i lozinkama, i svi
su sjedili vani oko vatre. Bilo je to Dimitriju u čast, stoga su oni koji su ga
voljeli sjedili i pričali priče o njemu.
Htjela sam bolje pogledati to udubljenje, ali Adrian je inzistirao da
ostanemo iza gomile.
»Nemoj privlačiti pažnju«, upozorio me.
»Samo sam gledala.«
»Da, ali ako te bilo tko od njih bolje pogleda, mogao bi primijetiti da si
ovdje najniža osoba. Bit će poprilično očito da si dhampir. Ovo je elitna
stara krv, sjećaš se?«
Namrštila sam se koliko sam mogla kroz masku.
»Ali, mislila sam da si rekao kako si sredio da ja dođem?« gunđala sam
kada nije odgovorio. »Znači li 'srediti' prokrijumčariti me unutra? Ako je
tako, oni tipovi su katastrofalno osiguranje.«
Adrian se nakašljao.
»Ej, pa imali smo točne lozinke. To je sve što je potrebno. Ukrao sam,
ovaj, posudio sam ih s mamine liste.«
»Tvoja mama je jedna od onih koji su pomogli ovo organizirati?«
»Aha. Obitelj Tarus, iz koje je ona, duboko je u ovoj grupi već stoljećima.
Navodno da su ovdje imali stvarno veliku ceremoniju nakon napada na
školu.«
Sve sam to prevrtala po glavi pokušavajući shvatiti kako se osjećam.
Mrzila sam kada su osobe bile opsjednute statusom i izgledom, no bilo ih
je teško osuđivati zbog toga što su htjeli odati počast onima koji su
ubijeni, pogotovo kada su oni većinom bili dhampiri. Sjećanje na napad
strigoja na Sv. Vladimir progonit će me zauvijek. Prije nego što sam
mogla dalje proučavati, obuzeo me poznati osjećaj.
»Lissa je ovdje«, rekla sam gledajući okolo. Mogla sam osjetiti da je
blizu, ali nisam je odmah opazila u moru maski i sjena. »Tamo.«
Stajala je izdvojena od drugih. Na sebi je imala haljinu ružičaste nijanse i
zlatno-bijelu masku s labudovima. Kroz vezu sam osjetila da i ona traži
nekog poznatog. Impulzivno sam krenula prema njoj, ali Adrian me
zadržao i rekao mi da čekam dok je on dovede.
»Što je sve ovo?« pitala me kad je došla do mene.
»Pretpostavljala sam da ti znaš«, rekla sam joj. »Sve je to neka strogo
povjerljiva plemićka spika.«
»Previše povjerljiva za mene«, rekla je. »Dobila sam pozivnicu od
kraljice. Rekla mi je da je to dio mog nasljedstva i da to zadržim za sebe,
a onda je došao Adrian i rekao da moram doći za tvoje dobro.«
200
»Tatiana te je izravno pozvala?« viknula sam. Možda i nisam trebala biti
iznenađena. Lissa bi teško bila u položaju da se mora prikradati kao ja.
Pretpostavljala sam da bi se netko pobrinuo da dobije pozivnicu, ali sam
ipak mislila da je sve to bilo Adrianovo djelo. Nelagodno sam pogledala
okolo. »Je li Tatiana ovdje?«
»Vrlo vjerojatno«, rekao je Adrian uznemiravajuće mirnim glasom. Kao i
obično, prisutnost njegove tete nije imala isti utjecaj na njega kao i na nas
ostale. »Oh, ej. Evo Christiana. S maskom koja predstavlja vatru.«
Nisam znala kako je Adrian primijetio Christiana, osim po ne baš
domišljatoj maski. Svojom visinom i tamnom kosom, Christian se lako
stopio s ostalim morojima oko sebe i čak je čavrljao s curom koja je
stajala blizu njega, što se činilo neprikladnim.
»On nikako nije dobio službeni poziv«, rekla sam. Da je bilo koji Ozera
bio procijenjen dovoljno posebnim da dođe ovdje, Christian sigurno ne bi
bio jedan od tih.
»Nije«, složio se Adrian pozivajući Christiana da nam se pridruži. »Dao
sam mu jednu od lozinki koju sam ukrao mami.«
Zapanjeno sam pogledala Adriana.
»Pa, dobro, koliko si ih ukrao?«
»Dovoljno da...«
»Molim malo pažnje.«
Kroz prostoriju je zatutnjio muški glas zaustavivši Adrianove riječi i
Christianove korake. S grimasom na licu Christian se vratio na mjesto na
kojem je prije stajao, odsječen od nas, na drugoj strani prostorije. Činilo
se da ipak neću moći pitati Lissu za Dimitrija.
Bez ikakvih uputa ostali su počeli formirati krug oko udubljenja za vatru.
Prostorija nije bila toliko velika da bismo svi stali u krug od jednog reda,
tako da sam još uvijek mogla ostati iza ostalih moroja i promatrati
spektakl. Lissa je stajala pored mene, ali njezina je pažnja bila usmjerena
preko puta nas, na Christiana. Bila je razočarana što nam se nije uspio
pridružiti.
»Večeras smo došli odati počast dušama onih koji su poginuli boreći se
protiv velikog zla koje nas je tako dugo mučilo.«
To je govorio isti muškarac koji nas je zamolio za pažnju. Nosio je crnu
masku koja je bila ukrašena sjajnim okruglim oblicima. Nije bio nitko
poseban koga bih prepoznala. Bilo je vjerojatno najsigurnije pretpostaviti
kako je to netko u krvnom srodstvu s nekim važnim te ima dobar glas za
okupljanje prisutnih. Adrian je to potvrdio.
»To je Anthony Badicas. Uvijek ga izaberu za voditelja ceremonije.«
MIN@
201
Anthony se trenutno činio više kao duhovni vođa nego voditelj
ceremonije, ali nisam htjela ništa komentirati i privući pažnju.
»Večeras im odajemo počast«, nastavio je Anthony.
Trznula sam se kada su skoro svi oko nas ponovili te riječi. Lissa i ja
izmijenile smo iznenađene poglede. Očito je postojao scenarij koji nam
nitko nije spomenuo.
»Njihovi životi oduzeti su prerano«, nastavio je Anthony.
»Večeras im odajemo počast.«
O. K., možda ipak nije bilo tako teško slijediti scenarij. Anthony je
nastavio govoriti o tome koliko je užasna ta tragedija, a mi smo ponavljali
isti odgovor. Još uvijek mi je bila čudna ta ideja bdijenja, ali Lissina tuga
širila se vezom te je počela utjecati i na mene. Priscilla je uvijek bila
dobra prema njoj, i pristojna prema meni. Grant je možda bio kratko
vrijeme Lissin čuvar, ali ju je štitio i pomogao joj. Zapravo, da Grant nije
radio s njom, Dimitri bi možda još uvijek bio strigoj. Zbog toga mi je
polako sinula važnost svega ovoga, čak ako su i postojali bolji načini za
tugovanje, cijenila sam priznanje koje su dobivali mrtvi.
Nakon još nekoliko ponavljanja Anthony je pozvao nekoga da priđe.
Naprijed je istupila žena sa sjajnom smaragdnom maskom i nosila je
baklju. Adrian se promeškoljio pored mene.
»Moja draga majka«, promrmljao je.
Očito. Sada kada je to rekao, jasno sam mogla razabrati Danielline crte
lica. Bacila je baklju u udubljenje i zapalila se vatra kao na Dan
nezavisnosti. Netko je morao natopiti ta drva ili benzinom ili ruskom
votkom. Možda i jednim i drugim. Nije ni čudo što su se ostali gosti
zadržali na sigurnoj udaljenosti. Daniella se stopila s gomilom, a naprijed
je istupila druga žena držeći pladanj sa zlatnim peharima. Hodajući oko
kruga, svakoj je osobi dala po jedan. Kada je ispraznila pladanj, pojavila
se druga žena s pladnjem.
Kada su pehari bili podijeljeni, Anthony je objasnio:
»Sada ćemo nazdraviti i popiti za mrtve, tako da njihove duše mogu
krenuti dalje i pronaći mir.«
Nelagodno sam se pomaknula. Govorili su o nemirnim dušama i mrtvima
koji pronalaze mir, a nisu zapravo znali što to znači. To što sam od sjenke
poljubljena omogućilo mi je vidjeti nemirne duhove i trebalo mi je dugo
vremena kako bih ovladala time da ih ne vidim. Uvijek su bili oko mene;
morala sam raditi na tome kako bih im zapriječila put do sebe. Pitala sam
se što bih sada vidjela kada bih spustila svoje zidove. Bi li oko nas
lebdjeli duhovi onih koji su poginuli u noći napada na Dimitrija?
202
Adrian je iskapio svoje piće čim ga je dobio i namrštio se. Na trenutak
sam osjetila paniku, dok nisam pomirisala svoje.
»Vino, hvala bogu«, šapnula sam mu. »Prema tvojoj faci, mislila sam da
je krv.« Sjetila sam se koliko mrzi krv koja ne dolazi izravno iz izvora.
»Ne«, promrmljao je. »Samo loša berba.«
Kada su svi dobili svoje vino, Anthony je podigao svoj pehar iznad glave
držeći ga objema rukama. Dok je vatra gorila iza njega, izgledao je
mračno kao da je s drugog svijeta.
»Pijemo za Priscillu Voda«, rekao je.
»Pijemo za Priscillu Voda«, svi su ponovili.
Spustio je pehar i otpio gutljaj. Tako su učinili i svi drugi, dobro, osim
Adriana. On je svoje ispio, bila loša berba ili ne. Anthony je ponovno
digao pehar iznad glave.
»Pijemo za Jamesa Wilketa.«
Dok sam ponavljala riječi, shvatila sam da je James Wilket bio jedan od
Priscillinih čuvara. Ova luda skupina moroja stvarno odaje poštovanje
dhampirima. Prešli smo i druge čuvare, jednog po jednog, ali sam pila
jako male gutljaje jer sam htjela imati trijeznu glavu. Bila sam sigurna da
Adrian glumi svoje gutljaje jer je prije svih popio pola.
Kada je Anthony završio s nabrajanjem svih koji su poginuli, ponovno je
podigao pehar i prišao rasplamsaloj vatri koja je već neugodno zagrijala
malu prostoriju. Stražnja strana moje haljine već je bila mokra od znoja.
»Za sve izgubljene zbog velikog zla, odajemo počast vašim dušama i
nadamo se da će mirno otići na drugi svijet.«
Zatim je ostatke vina bacio u plamen.
Sva ova priča o zadržavanju duhova na ovome svijetu sigurno nije išla u
prilog uobičajenom kršćanskom vjerovanju koje je dominantna religija
među morojima. To me natjeralo da se pitam koliko je uistinu stara ova
ceremonija. Još jednom osjetila sam potrebu da zanemarim vlastite
stavove i da saznam je li išta od ovoga stvarno privuklo duhove k nama,
ali sam se bojala onoga što bih mogla vidjeti. Osim toga, odmah me
omelo to što su svi počeli bacati svoje vino u vatru. Jedan po jedan, u
smjeru kazaljke na satu, pristupala je svaka osoba. Dok se to odvijalo, bila
je tišina, osim pucketanja vatre i pomicanja cjepanica. Svi su promatrali s
poštovanjem.
Kada je došao red na mene, jako sam se trudila da ne drhtim. Nisam
zaboravila da me je Adrian krišom uveo. Niži moroji nisu imali pristup, a
kamoli dhampiri. Što bi napravili? Proglasili prostor oskvrnjenim?
Protjerali me? Bacili me u vatru?
203
Moji strahovi ispali su neutemeljeni. Nitko nije rekao niti napravio ništa
neobično dok sam prolijevala svoje vino i, trenutak kasnije, Adrian je
istupio kada je na njega došao red. Ja sam se povukla natrag do Lisse.
Kada se izredao cijeli krug, nastupio je trenutak šutnje za pokojne. Zbog
toga što sam bila svjedok Lissine otmice i kasnijeg spašavanja, bilo je
puno smrti o kojim bih trebala razmišljati. Nikakva količina šutnje ne bi
bila dovoljna.
Činilo se da je prostorijom prošla još jedna neizgovorena poruka. Krug se
raspršio i napetost je nestala. Ponovno su se formirale male grupice, kao i
na svakoj drugoj zabavi, iako sam na nekim licima mogla vidjeti suze.
»Izgleda daje Priscilla mnogima bila draga«, primijetila sam.
Adrian se okrenuo prema stolu koji su tajanstveno uredili tijekom
ceremonije. Postavili su ga ispred zida na dnu prostorije i napunili ga
voćem, sirom i s još vina. Naravno, natočio je čašu.
»Ne plaču svi zbog nje«, rekao je.
»Teško mi je povjerovati da plaču zbog dhampira«, istaknula sam. »Nitko
ovdje nije ih ni poznavao.«
»Nije istina«, rekao je.
Lissa je brzo shvatila na što misli.
»Većina onih koji su išli u spašavanje bili su čuvari dodijeljeni morojima.
Nisu svi bili dvorski čuvari.«
Shvatila sam da je bila u pravu. Bilo nas je strašno puno u skladištu. Bez
sumnje puno je ovih moroja izgubilo čuvare s kojima su bili bliski.
Usprkos prijeziru koji sam često osjećala prema ovome tipu moroja, znala
sam da su neki vjerojatno razvili prava prijateljstva i da su bili vezani za
svoje čuvare.
»Ovo je jadna zabava«, odjednom je rekao neki glas. Okrenuli smo se i
vidjeli da je Christian konačno došao do nas. »Nisam mogao reći bismo li
trebali imati ispraćaj ili dozivanje vraga. Izgledalo je kao polovični
pokušaj i jednog i drugog.«
»Prestani«, rekla sam i sama sebe iznenadila. »Oni su poginuli jučer za
tebe. Što god ovo bilo, još uvijek je iz poštovanja prema njima.«
Christian se uozbiljio.
»U pravu si.«
Osjetila sam kako se pored mene Lissa oraspoložila kada ga je ugledala.
Užas njihova djela približio ih je te sam se sjetila nježnosti koju su
podijelili na povratku. U zamjenu mu je ponudila topao pogled i pokušaj
osmijeha. Možda će iz onog što se dogodilo ipak proizaći nešto dobro.
Možda će moći riješiti probleme.
Ili možda neće.
204
Adrian se nasmiješio.
»Ej. Drago mi je što si uspio doći.«
Na trenutak sam mislila da govori Christianu. Zatim sam pogledala i
vidjela da nam se pridružila djevojka s maskom pauna. Uza sve to
muvanje ljudi i maski nisam primijetila da namjerno stoji blizu nas. Zurila
sam u nju vidjevši samo plave oči i zlatne uvojke prije nego što sam je
konačno prepoznala. Mia.
»Što radiš ovdje?« pitala sam.
Nasmiješila se.
»Adrian mi je nabavio lozinku.«
»Adrian je očito nabavio lozinku za polovicu prisutnih.«
Činio se jako zadovoljan sobom.
»Vidiš?« rekao je smiješeći mi se. »Rekao sam da ti se isplati doći. Cijela
ekipa je tu. Skoro.«
»Ovo je nešto najčudnije što sam ikada vidjela«, rekla je Mia gledajući
okolo. »Ne vidim zašto bi to morala biti tajna, to da su oni koji su
poginuli heroji. Zašto ne mogu čekati zajedničku sahranu?«
Adrian je slegnuo ramenima.
»Rekao sam ti, to je drevna ceremonija. Zadržana je iz rodnog kraja i oni
misle da je važna. Prema onome što znam, prije je bila puno složenija.
Ovo je modernizirana verzija.«
Tada mi je palo na pamet da, otkada smo primijetili da je Christian došao
s Mijom, Lissa nije rekla ni riječ. Otvorila sam se vezi i osjetila bujicu
ljubomore i zamjeranja. Još uvijek sam smatrala da je Mia posljednja
osoba s kojom bi Christian bio u vezi. (O. K., bilo mi je teško zamisliti
Christiana kako petlja s bilo kime. Pomirenje s Lissom sada mu je
neopisivo značilo.) Ipak, Lissa to nije mogla gledati. Sve što je ona vidjela
bilo je to da se on stalno druži s nekim curama. Kako se razgovor
nastavio, Lissin stav postao je još ledeniji, a prijateljski pogledi koje joj je
upućivao postali su slabiji.
»Znači, istina je?« pitala je Mia ne obazirući se na dramu koja se odvijala
ispred nje. »Dimitri se stvarno... vratio?«
Lissa i ja izmijenile smo poglede.
»Da«, čvrsto sam rekla. »On je dhampir, ali nitko to još ne vjeruje. Jer su
idioti.«
»To se tek nedavno dogodilo, mala dhampirice.« Adrianov ton bio je
nježan iako je bilo jasno koliko mu je tema neugodna. »Ne možeš
očekivati da svi to odmah prihvate.«
205
»Ali, jesu idioti«, bijesno je rekla Lissa. »Svatko tko s njim razgovara
može vidjeti da nije strigoj. Nagovaram ih da ga puste iz ćelije kako bi se
ostali mogli sami u to uvjeriti.«
Nadala sam se da će ih malo više nagovarati kako bih ga ja mogla vidjeti,
ali sada nije bilo vrijeme za razgovor o tome. Gledajući po prostoriji,
pitala sam se hoće li drugima biti problem prihvatiti Dimitrija zbog
njegove uloge u smrti njihovih bližnjih. Nije se mogao svladati, ali to nije
bilo dovoljno da ih vrati iz mrtvih.
Osjećajući se još uvijek nelagodno pored Christiana, Lissa je postala
nemirna. Htjela je otići i provjeriti kako je Dimitri.
»Koliko još moramo ovdje ostati? Ima li još...?«
»Tko si, do vraga, ti?«
Naša mala grupa u isti tren se okrenula te smo vidjeli Anthonyja kako
stoji pored nas. Budući da je većini nas bilo zabranjeno biti ovdje, mogao
se obraćati bilo kome. Ali, na temelju toga kamo mu je pogled bio
usmjeren, nije bilo upitno na koga je mislio.
Govorio je meni.
14 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:48 pm
Margita
Administrator
Dvadeseto poglavlje
»Ti nisi moroj!« Nastavio je. Nije vikao, ali smo definitivno privukli
pažnju onih koji su stajali blizu nas. »Ti si Rose Hathaway, zar ne? Kako
se usuđuješ, ti i tvoja nečista krv, upasti u svetost našeg...«
»Dosta je«, odjednom je rekao uzvišeni glas. »Ja ću preuzeti.«
Iako je njezino lice bilo pokriveno, nije bilo zabune oko ovoga glasa.
Tatiana se provukla pored tipa. Imala je srebrnu cvjetnu masku i nosila je
sivu haljinu dugih rukava. Vjerojatno sam je ranije vidjela u mnoštvu i
nisam je prepoznala. Dok nije progovorila, stapala se s ostalima.
Cijela je prostorija sada bila u tišini. Daniella Ivaškov stala je iza Tatiane.
Kada me prepoznala, oči su joj se raširile iza maske.
»Adriane...« počela je.
Međutim, Tatiana je vladala situacijom.
»Dođi sa mnom.«
Bilo je neupitno je li to bila naredba meni ili hoću li poslušati. Okrenula
se i ukočeno krenula prema ulazu u prostoriju. Požurila sam za njom, kao
i Adrian i Daniella. Čim smo ušli u hodnik osvijetljen bakljama, Daniella
je napala Adriana.
»Što si mislio? Znaš da nemam ništa protiv da dovedeš Rose na određene
događaje, ali ovo je...«
206
»Neprikladno«, oštro je rekla Tatiana. »Ipak, možda i odgovara da
dhampir vidi koliko se poštuju žrtve njezina roda.«
To nas je sve šokiralo te je nastao trenutak tišine. Daniella je prva došla k
sebi.
»Da, ali tradicija nalaže da...«
Tatiana ju je ponovno prekinula.
»Ja sam itekako svjesna tradicije. Ovo je veliko kršenje pravila, ali to što
je Rosemarie ovdje ne kvari naše namjere. Gubitak Priscille...«
Tatiana se nije izgubila, ali je nestalo njezine uobičajene pribranosti.
Nisam razmišljala kako bi netko poput nje mogao imati najbolju
prijateljicu, ali Priscilla je upravo to bila. Kako bih se ja ponašala da
izgubim Lissu? Ni približno tako pribrano.
»Gubitak Priscille je nešto što će me dirati još dugo, dugo vremena«,
napokon je uspjela izgovoriti Tatiana. Njezine oštre oči bile su na meni.
»I nadam se da stvarno razumiješ koliko jako trebamo i cijenimo tebe i
sve druge čuvare. Znam da se ponekad tvoja rasa čini podcijenjenom.
Niste. Oni koji su poginuli ostavili su prazne rupe u našim redovima, one
koje nas čine još nezaštićenijima, kao što sam sigurna da znaš.«
Kimnula sam još uvijek iznenađena što Tatiana ne vrišti da odem.
»To je veliki gubitak«, rekla sam. »I čini situacijom još gorom jer brojke
nam štete polovicu vremena, posebno kada strigoji formiraju velike grupe.
Ne možemo uvijek to nadvladati.«
Tatiana je kimnula glavom čineći se ugodno iznenađena što smo se u
nečemu složile. Nije bila jedina, i ja sam osjećala isto.
»Znala sam da ćeš razumjeti. Ipak...« Okrenula se Adrianu. »Ti nisi
trebao ovo napraviti. Neke granice ispravnosti moraju se zadržati.«
Adrian je bio iznenađujuće pokoran.
»Oprosti, teta Tatiana. Samo sam mislio da je ovo nešto što Rose mora
vidjeti.«
»Zadržat ćeš ovo za sebe, zar ne?« pitala je Daniella okrenuvši se prema
meni. »Puno, puno gostiju veoma je konzervativno. Ne bi im bilo drago
kad bi se ovo pročulo.«
Da su se sastali pored svjetlosti vatre i igrali se dotjerivanja? Da, vidim
zbog čega bi to trebala ostati tajna.
»Neću nikome reći«, uvjeravala sam ih.
»Dobro«, rekla je Tatiana. »Sada bi ipak bilo dobro da odeš prije… je li
ovo Christian Ozera?« Njezine oči ponovno su odlutale prema napunjenoj
sobi.
»Da«, rekli smo oboje, i Adrian i ja.
»On nije dobio pozivnicu«, viknula je Daniella. »Jesi li i za ovo ti krv?«
207
»Nije to toliko moja krivnja koliko moja genijalnost«, rekao je Adrian.
»Sumnjam da će netko znati dokle god se pristojno ponaša«, rekla je
Tatiana uzdahnuvši. »A sigurna sam kako bi iskoristio svaku priliku koju
može za razgovor s Vasilisom.«
»Oh«, rekla sam bez razmišljanja. »To nije Lissa.« Lissa je zapravo
okrenula leđa Christianu i pričala s nekim drugim dok je kroz vrata bacala
zabrinute poglede prema meni.
»Tko je to?« pitala je Tatiana.
Sranje.
»To je, hm, Mia Rinaldi. Ona je naša prijateljica iz Sv. Vladimira.«
Pomislila sam lagati i skoro joj dala neko plemićko ime. Neke su obitelji
bile tako velike da ih je bilo nemoguće pratiti.
»Rinaldi.« Tatiana se namrštila. »Mislim da znam slugu tog prezimena.«
Zapravo sam bila prilično zadivljena što zna one koji su za nju radili.
Ipak, još jednom moje mišljenje o njoj se promijenilo.
»Sluga?« pitala je Daniella pogledavši prijeteći svog sina. »Je li ovdje još
netko za koga bih trebala znati?«
»Ne. Da sam imao više vremena, vjerojatno bih doveo i Eddieja.
Prokletstvo, možda čak i maloljetnice.«
Daniella je izgledala šokirano.
»Jesi li upravo rekao maloljetnice?«
»Samo se šali«, brzo sam rekla ne želeći pogoršati situaciju. Bojala sam
se onoga što bi Adrian mogao izgovoriti. »Tako ponekad zovemo Jill
Mastriano.«
Ni jedna, ni Tatiana ni Daniella, nisu mislile da je to šala.
»Pa, dobro, izgleda da nitko nije primijetio kako oni ovdje ne pripadaju«,
rekla je Daniella kimnuvši prema Christianu i Miji. »Iako će, bez sumnje,
ovuda krenuti tračevi kako je Rose prekinula ovaj događaj.«
»Oprostite«, rekla sam osjećajući se loše zbog toga što bih je mogla
dovesti u neprilike.
»Sada se ne može ništa učiniti«, rekla je umorno. »Sada bi bilo dobro da
odeš, tako da svi misle kako si teško kažnjena. Adriane, ti se vrati s nama
i pobrini se da ostali tvoji 'gosti' ne privlače na sebe pozornost. I nemoj
više ponoviti nešto takvo.«
»Neću«, rekao je skoro uvjerljivo. Njih troje počeli su se okretati ostavivši
me da se odšuljam, ali Tatiana je zastala i pogledala unatrag.
»Krivo ili ne, nemoj zaboraviti što si ovdje vidjela. Mi uistinu trebamo
čuvare.«
Kimnula sam, a zbog njezina priznanja kroz mene je prošao val ponosa.
Zatim su se oni vratili u prostoriju. Sjetno sam ih promatrala mrzeći to što
208
će svi tamo misliti da sam sramotno izbačena. Uzevši u obzir to da je
moglo biti još gore, odlučila sam se pozabaviti samo primljenim
blagoslovima. Maknula sam masku, nisam više imala što kriti i krenula
natrag gore pa van. Nisam daleko stigla, kad se netko pojavio ispred
mene. Skoro sam skočila dva metra u zrak, to je znak koliko sam bila
udubljena.
»Mikhail«, viknula sam. »Skoro sam umrla od straha. Što radiš ovdje?«
»Zapravo, tražim tebe.« Bilo je nešto u njegovu izgledu, nešto nemirno,
nervozno. »Već sam te tražio u tvojoj zgradi, ali nije te bilo.«
»Da, bila sam na maskaradi prokletih.«
Blijedo me gledao.
»Ma, zaboravi. Što se događa?«
»Mislim da možda imamo izgleda.«
»Izgleda za što?«
»Čuo sam da si danas pokušala vidjeti Dimitrija.«
Oh, da. Tema o kojoj sam definitivno željela više razgovarati.
»Da. 'Pokušati' je poprilično optimistično. On me ne želi vidjeti, nema
veze ni vojska čuvara koji mi to ne dopuštaju.«
Mikhail se nelagodno premjestio s noge na nogu gledajući okolo poput
uplašene životinje.
»Zato sam te tražio.«
»O. K., stvarno ne pratim ovo.«
Počela me je i boljeti glava od onoga vina. Mikhail je duboko udahnuo i
izdahnuo.
»Mislim da te mogu prokrijumčariti kako bi ga vidjela.«
Čekala sam trenutak pitajući se koja je svrha ovoga ili je li ovo neka
prijevara nastala zbog mojih napetih osjećaja. Ne. Mikhailovo lice bilo je
smrtno ozbiljno i, iako ga još nisam tako dobro poznavala, vidjela sam
dovoljno kako bih znala da se ne šali.
»Kako?« pitala sam. »Pokušala sam i...«
Mikhail me pozvao da ga slijedim.
»Dođi i objasnit ću ti. Nemamo puno vremena.«
Nisam htjela tratiti vrijeme i požurila sam za njim.
»Zar se nešto dogodilo?« Pitala sam kada sam dostigla njegov dugačak
korak. »Zar je... zar me tražio?« Bilo je to više nego što sam se usudila
nadati. Ionako, Mikhailova upotreba riječi »prokrijumčariti« nije
podupirala tu ideju.
»Smanjili su njegovu stražu«, objasnio je Mikhail.
»Stvarno? Koliko?« Kada je Lissa išla u posjet, dolje ih je bilo hrpa
uključujući i njezinu pratnju. Ako su došli k pameti i shvatili da im je
209
potreban jedan ili dvojica za Dimitrija, onda je to išlo u prilog tome da će
svi prihvatiti kako više nije strigoj.
»Smanjili su ih na oko pet.«
»Oh.« Ne baš super. Ali, nije ni strašno. »Ali, pretpostavljam da to znači
da su malo bliže uvjerenja da nije opasan?«
Mikhail je slegnuo ramenima, pogleda uperenog na stazu ispred nas.
Padala je kiša tijekom bdijenja i zrak se malo ohladio iako je još vlažan.
»Neki od čuvara vjeruju. Ali, potreban je kraljevski proglas Vijeća kako
bi se službeno proglasilo što je.«
Skoro sam stala.
»Proglasiti što je!« viknula sam. »On nije ono! On je osoba. Dhampir
poput nas.«
»Znam, ali to nije u našim rukama.«
»U pravu si. Oprosti«, promumljala sam. Nema koristi kažnjavati
glasnika. »Pa, nadam se da će obaviti procjenu i uskoro odlučiti.«
Tišina koja je uslijedila govorila je puno. Oštro bijesno pogledala sam
Mikhaila.
»Što? Što mi ne govoriš?« zahtijevala sam.
Slegnuo je ramenima.
»Glasina je kako se sada u Vijeću raspravlja o nekoj drugoj velikoj stvari,
nečemu što ima prednost.«
To me još više razbjesnilo. Što bi uopće moglo biti važnije od Dimitrija?
Smiri se, Rose. Ostani mirna. Usredotoči se. Nemoj dopustiti tami da ovo
učini još gorim. Uvijek sam se borila da ostane zakopana, ali često bi
eksplodirala za vrijeme stresa. A sada? Da, bilo je prilično stresno
vrijeme. Prebacila sam se natrag na prvobitnu temu.
Stigli smo do zgrade u kojoj se nalazio pritvor i prelazila sam dvije
stepenice odjednom.
»Čak i ako Dimitri ima manje čuvara, još uvijek me neće pustiti. Oni koji
su tamo već znaju da je naređeno da me ne puste.«
»Moj prijatelj sada pokriva prvu smjenu. Nećemo imati puno vremena, ali
on će reći čuvarima u pritvoru kako imaš dopuštenje za ići dolje.«
Mikhail je upravo krenuo otvarati vrata, kada sam ga zaustavila stavivši
ruku na njegovo rame.
»Zašto ovo radiš za mene? Moroji možda misle kako Dimitri nije važan,
ali čuvari misle drugačije. Mogao bi zbog ovoga poprilično nadrapati.«
Pogledao je dolje prema meni, ponovno s tim malim, gorkim osmijehom.
»Moraš to pitati?«
Razmislila sam.
»Ne«, blago sam rekla.
210
»Kada sam izgubio Sonyu...« Mikhail je na sekundu zatvorio oči i, kada
ih je ponovno otvorio, činilo se kako zure u prošlost. »Kada sam je
izgubio, nisam želio više živjeti. Bila je dobra osoba, stvarno. Postala je
strigoj iz očaja. Nije vidjela da je postojao drugi način da se spasi od
duha. Dao bih sve, sve, za priliku da joj pomognem, da popravim stvari
između nas. Ne znam hoće li za nas to ikada biti moguće, ali je moguće za
tebe sada. Ne mogu dopustiti da to izgubiš.«
Tako nas je uveo unutra i, istina, na dužnosti je bio drugi čuvar. Baš kako
je i Mikhail rekao, tip je nazvao čuvare dolje u zatvor i rekao da Dimitri
ima posjet. Mikhailov prijatelj činio se dosta uznemiren zbog ovoga, što
je bilo razumljivo. Ipak, bio je voljan pomoći. Pomislila sam kako je to
zapanjujuće, što bi sve prijatelji učinili jedan za drugog. Ovih nekoliko
posljednjih tjedana bili su neopozivi dokazi za to.
Baš kao i tijekom Lissina posjeta, pojavila su se dva čuvara kako bi me
otpratila dolje. Prepoznala sam ih odonda kada sam bila u njezinoj glavi i
činili su se iznenađeni što me vide. Ako su načuli kako Dimitri odlučno
govori kako ne želi da mu dođem u posjet, onda je moja prisutnost
itekako bila šokantna. Ipak, što se njih tiče, netko važan mi je dopustio da
budem ovdje, stoga nisu postavljali nikakva pitanja.
Mikhail je išao za nama dok smo vijugali prema dolje i osjetila sam kako
mi se ubrzava kucanje srca i disanje. Dimitri. Sada ću vidjeti Dimitrija.
Što ću reći? Što ću napraviti? To mi je bilo preteško shvatiti. Morala sam
se psihički šamarati kako bih ostala prisebna ili ću kliznuti u nijemi šok.
Kada smo stigli do hodnika u kojem su bile ćelije, vidjela sam da ispred
Dimitrijeve ćelije stoje dva čuvara, jedan skroz na kraju, i još dvojica na
ulazu kuda smo ušli. Zastala sam, osjećala sam nelagodu zbog pomisli na
to da će drugi čuti moj razgovor s Dimitrijem. Nisam željela publiku
kakvu je imala Lissa, ali s obzirom na osiguranje, možda neću imati
izbora.
»Mogu li dobiti malo privatnosti?« pitala sam.
Jedan od mojih pratitelja odmahnuo je glavom.
»Službene naredbe. Dva čuvara moraju biti ispred ćelije cijelo vrijeme.«
»Ona je čuvarica«, istaknuo je Mikhail. »Kao i ja. Pustite nas. Ostali neka
čekaju pokraj vrata.«
Dobacila sam Mikhailu zahvalan pogled. Mogu se nositi s tim da on
ostane blizu. Ostali su se, zaključivši da ćemo biti dovoljno sigurni,
neprimjetno pomaknuli na kraj hodnika. Nije to bila baš potpuna
privatnost, ali neće baš sve čuti.
211
Osjećala sam da će mi srce eksplodirati dok smo Mikhail i ja prilazili
Dimitrijevoj ćeliji, a onda stali ispred nje. Sjedio je skoro kao i onda kada
je došla Lissa: na krevetu, sklupčan u sebe, leđima okrenut prema nama.
Riječi su mi zapele u grlu. Usklađene misli utekle su mi iz glave. Činilo
se kao da sam potpuno zaboravila razlog zbog kojeg sam došla ovdje.
»Dimitri«, rekla sam. Barem je to bilo ono što sam pokušala reći. Malo
sam se gušila, tako da je ono što je izašlo iz mojih usta bilo nekakvo
grgljanje. Ipak, očito je i to bilo dovoljno jer su se Dimitrijeva leđa
odjednom ukočila. Nije se okrenuo.
»Dimitri«, ponovila sam ovog puta jasnije. »To sam... ja.«
Nije bilo potrebe da kažem išta drugo. Znao je već tijekom onog prvog
pokušaja izgovaranja njegova imena tko sam. Osjećala sam kako bi
prepoznao moj glas u bilo kojoj situaciji. Vjerojatno je poznavao i zvuk
otkucaja mog srca i mog disanja. U tom trenu, mislim da sam prestala
disati dok sam čekala njegov odgovor. Kada je stigao, bio je
razočaravajući.
»Ne.«
»Što ne?« pitala sam. »Kao ne, nisam ja?«
Ljutito je izdahnuo, zvuk skoro, ali ne u potpunosti, sličan onome koji je
običavao ispustiti kada bih na treningu napravila nešto posebno glupavo.
»Ne, kao ne želim te vidjeti.« Glas mu je bio nabijen emocijama. »Nisu te
trebali pustiti.«
»Da. Pa, nekako sam se snašla.«
»Naravno da jesi.«
Još uvijek me nije htio pogledati, što mi je bilo mučno. Pogledala sam
prema Mikhailu koji mi je ohrabrujuće kimnuo. Pretpostavljala sam da bi
mi trebalo biti drago što Dimitri uopće razgovara sa mnom.
»Morala sam te vidjeti. Morala sam se uvjeriti da si dobro.«
»Siguran sam da te je Lissa već obavijestila.«
»Morala sam sama vidjeti.«
»Pa, sada vidiš.«
»Sve što vidim su tvoja leđa.«
To me izluđivalo, ali svaka njegova izgovorena riječ bila je poput
poklona. Osjećala sam da je prošlo tisuću godina otkada nisam čula
njegov glas. Kao i prije, pitala sam se kako sam ikada mogla pomiješati
Dimitrija iz Sibira s ovim. Njegov je glas bio isti i onda i sada, iste visine
i naglaska, no ipak njegov strigojski glas uvijek je ostavljao neku
hladnoću u zraku. Ovaj je bio topao. Med i baršun i svakakve predivne
stvari omotavale su se oko mene, bez obzira na to koliko je grozno bilo
ono što je izgovarao.
212
»Ne želim te vidjeti ovdje«, rekao je Dimitri bezlično. »Ne želim te
vidjeti.«
Uzela sam trenutak kako bih smislila taktiku. Dimitri je još uvijek širio
oko sebe taj depresivni, beznadni osjećaj. Lissa mu je prišla ljubazno i
suosjećajno. Doprla je do njega iako je većinom za to bilo zaslužna
činjenica da ju je smatrao svojom spasiteljicom. Mogla sam pokušati s
istom taktikom. Mogla sam biti nježna i pružati podršku i biti puna
ljubavi, što je sve i istina. Voljela sam ga. Toliko sam mu željela pomoći.
Ipak nisam bila sigurna bi li baš ta metoda odgovarala. Rose Hathaway
nije poznavala blagi pristup. Ipak sam računala na njegov smisao za
obavezu.
»Ne možeš me ignorirati«, rekla sam i pokušala zadržati ton glasa kako
me ne bi čuli ostali čuvari. »Duguješ mi. Spasila sam te.«
Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini.
»Lissa me spasila«, oprezno je rekao.
U prsima mi je gorjela ljutnja, baš kao i onda kada sam promatrala Lissin
posjet. Kako je nju mogao toliko cijeniti, a mene ne?
»Što misliš, kako je došla do toga?« zahtijevala sam odgovor. »Što misliš,
kako je naučila kako te spasiti? Imaš li ikakvog pojma što smo mi, što
sam ja, morala napraviti kako bih saznala taj podatak? Misliš li da je
ludost što sam išla u Sibir? Vjeruj mi, to nije ni blizu ludosti. Poznaješ
me. Znaš za što sam sposobna. A ovaj put sam prešla i svoje granice. Ti.
Meni duguješ.«
Bilo je to grubo, ali bio mi je potreban njegov odgovor. Neki osjećaj. I
dobila sam ga. Naglo se okrenuo, oči su mu bljeskale i snaga je pucala u
njegovu tijelu. Kao i uvijek, pokreti su mu bili istovremeno i neustrašivi i
graciozni. Na isti način i glas mu je bio mješavina osjećaja: ljutnje,
bespomoćnosti i brige.
»Onda je najbolje što mogu učiniti...«
Skamenio se. Smeđe oči koje su bile sužene zbog težine trenutka
odjednom su se raširile zbog... čega? Divljenja? Strahopoštovanja? Ili tog
osjećaja zapanjenosti koji sam imala uvijek kada bih ga vidjela?
Odjednom sam bila poprilično sigurna da doživljava isto ono što i ja
ranije. U Sibiru me vidio puno puta. Vidio me i onu večer u skladištu. Ali
sada... sada me uistinu promatrao svojim vlastitim očima. Sada kada više
nije bio strigoj njegov se cijeli svijet promijenio. Njegovo gledište i
osjećaji bili su drugačiji. Čak je i njegova duša bila drugačija.
Činilo se to poput jednog od onih trenutaka kada ti život preleti pred
očima. Naime, dok smo gledali jedno u drugo, u mojim su se mislima
odvijali svi dijelovi naše veze. Sjetila sam se kako je bio jak i neuništiv
213
kada smo se prvi put sreli, kada je došao vratiti Lissu i mene pod okrilje
morojskog društva. Sjetila sam se nježnosti njegova dodira kada mi je
zamatao krvave i razbijene ruke. Sjetila sam se kako me nosio u naručju
nakon što me napala Viktorova kći Natalie. Najviše od svega, sjetila sam
se noći kad smo bili zajedno u kolibi, baš prije nego što su ga odveli
strigoji. Jedna godina. Znali smo jedno drugo tek godinu dana, ali kao da
smo proživjeli životni vijek zajedno.
Znala sam da je i on zaključio isto dok me promatrao. Njegov je pogled
bio svemoćan, upijao je svaki moj izraz lica i pohranjivao ga. U magli
sam se pokušala sjetiti kako izgledam danas. Još uvijek sam na sebi imala
haljinu s tajnog sastanka i znala sam da mi dobro stoji. Moje su oči
vjerojatno još uvijek bile crvene od ranijeg plakanja, a imala sam samo
malo vremena počešljati kosu prije nego što sam otišla s Adrianom.
Nekako, sumnjala sam da je išta od toga važno. Način na koji me gledao
Dimitri... potvrđivao je sve što sam pretpostavljala. Osjećaji koje je imao
prema meni prije nego što je pretvoren, osjećaji koji su se isprevrtali dok
je bio strigoj, još uvijek su svi ovdje. Moraju biti. Možda i je Lissa bila
njegova spasiteljica. Možda ostatak dvora misli da je ona božica. Znala
sam da, upravo tada, bez obzira na to koliko mlitavo izgledam ili koliko
se god on trudio da mu lice izgleda prazno, ja sam bila za njega božica.
Progutao je i prisilio se ponovno zavladati sobom, baš kao i uvijek. Neke
se stvari nikad ne mijenjaju.
»Onda je najbolje što mogu učiniti«, mirno je nastavio, »to da se držim
dalje od tebe. To je najbolji način da vratim dug.«
Bilo mi je teško svladati se i održati nekakav logičan razgovor. Bila sam
zapanjena isto koliko i on. Bila sam i bijesna.
»Da bi se odužio Lissi, ponudio si biti uz nju zauvijek!«
»Nisam napravio...« Maknuo je pogled na trenutak ponovno se boreći sa
svladavanjem samog sebe i zatim me opet pogledao. »Njoj nisam
napravio ono što sam napravio tebi.«
»Nisi bio svoj! Nije me briga.« Počelo je opet u meni gorjeti.
»Koliko?« vikao je. »Koliko je čuvara poginulo zbog onog što sam
učinio?«
»Mislim... šest ili sedam.« Okrutan gubitak. Bocnulo me u prsima kada
sam se prisjetila imena pročitanih u onom podrumu.
»Šest ili sedam«, ponovio je bezlično Dimitri, a u glasu mu se osjećala
bol. »Mrtvih u jednoj noći. Zbog mene.«
»Nisi to radio sam! I već sam ti rekla, nisi bio svoj. Nisi se mogao
svladati. Meni nije važno...«
214
»Meni je važno!« vikao je, glas mu je odzvanjao hodnikom. Svi čuvari su
se ukočili, ali nisu prilazili. Kada je ponovno progovorio, Dimitri je stišao
glas, ali je još uvijek drhtao zbog divljih osjećaja. »Meni je važno. To je
ono što ti ne razumiješ. Ne možeš razumjeti. Ne možeš razumjeti kako je
biti svjestan onog što sam učinio. To cijelo vrijeme dok sam bio strigoj...
sada se čini poput sna, ali poput onog kojeg se jasno sjećam. I ono što se
dogodilo tebi? Toga se sjećam više od ičega. Sve što sam učinio. Sve što
sam želio učiniti.«
»Nećeš to sada učiniti«, rekla sam. »I pusti to. Prije, prije nego što se sve
to dogodilo, rekao si da možemo biti zajedno. Da ćemo dobiti zaduženja
jedno blizu drugog i...«
»Roza«, prekinuo me, nadimak mi je probadao srce. Mislim da mu je
izletjelo, nije me stvarno mislio tako nazvati. Na njegovim usnama bio je
nakrivljen osmijeh, ali neveseo. »Stvarno misliš da će mi ikada dopustiti
da ponovno budem čuvar ? Bit će čudo ako me uopće ostave na životu!«
»To nije istina. Jednom kada shvate da si se promijenio i da si stvarno kao
i prije... sve će biti kao što je i bilo.«
Tužno je odmahnuo glavom.
»Tvoj optimizam... tvoje vjerovanje kako sve možeš učiniti. Oh, Rose. To
je jedna od nevjerojatnih činjenica o tebi. Isto tako, to je jedna od
činjenica koja najviše razbješnjuje što se tiče tebe.«
»Vjerovala sam da možeš prestati biti strigoj«, istaknula sam. »Možda
moje vjerovanje u nemoguće i nije tolika ludost.«
Ovaj razgovor bio je toliko ozbiljan, toliko mi je ranjavao srce, a ipak me
još uvijek podsjećao na neke od naših starih lekcija tijekom treninga.
Pokušao bi me uvjeriti u nešto važno, a ja sam to protumačila nekom
Roseinom logikom. Obično bi to dovelo do nastanka mješavine zabave i
bijesa. Imala sam osjećaj da je situacija malo drugačija da bi sada zauzeo
taj isti stav. Ipak, ovo nije bila vježba. Neće se nasmijati i zakolutati
očima. Ovo je bilo ozbiljno. Ovo je bilo pitanje života i smrti.
»Zahvalan sam zbog svega što si učinila«, rekao je službeno boreći se još
uvijek s neukrotivim osjećajima. To je bila još jedna osobina koju smo
dijelili, oboje smo se uvijek nastojali svladati. On je u tome uvijek bio
bolji od mene. »Jesam, dužan sam ti. I to je dug koji ne mogu platiti. Kao
što sam rekao, najbolje što mogu učiniti je ostati izvan tvog života.«
»Ako si dio Lissina, onda me ne možeš izbjeći.«
»Može se biti zajedno... bez da tu ima išta više od toga«, čvrsto je rekao.
Rekao je to tako dimitrijevski. Logika pobjeđuje osjećaje.
I tada sam pukla. Kao što sam rekla, on je uvijek bio bolji u svladavanju
samog sebe. Ja? Ne baš.
215
Bacila sam se na rešetke takvom brzinom da se čak i Mikhail trznuo.
»Ali, volim te!« obrecnula sam se. »I znam da i ti voliš mene. Misliš da
možeš provesti ostatak života u mojoj blizini ignorirajući to?«
Ono što me mučilo bilo je to što je dugo vremena na Akademiji Dimitri
bio uvjeren kako može upravo to učiniti. I bio je spreman provesti ostatak
života ne povodeći se osjećajima prema meni.
»Voliš me«, ponovila sam. »Znam to.« Ispružila sam ruku kroz rešetke.
Nisam bila ni blizu toga da ga dotaknem, ali moji su prsti očajno
posegnuli, kao da bi odjednom mogli narasti i dotaći ga. To je bilo sve što
sam trebala. Jedan njegov dodir kako bih znala da mu je još uvijek stalo,
jedan dodir kako bih osjetila toplinu njegove kože i...
»Zar nije istina«, tiho je rekao Dimitri, »da si u vezi s Adrianom
Ivaškovim?«
Ruka mi je pala.
»Gd-gdje si to čuo?«
»Stvari se pročuju«, rekao je.
»Sigurno«, promrmljala sam.
»Pa, jesi li?« pitao je čvršće.
Oklijevala sam prije nego što sam odgovorila. Kažem li mu istinu, imat će
još jači temelj za istaknuti kako moramo biti razdvojeni. Ipak, nisam mu
mogla lagati.
»Jesam, ali...«
»Dobro.« Nisam sigurna što sam od njega očekivala. Ljubomoru? Šok?
Umjesto toga, naslonio se na zid, osjetio je... olakšanje. »Adrian je bolja
osoba nego što ga smatraju. Bit će dobar prema tebi.«
»Ali...«
»To je tvoja budućnost, Rose.« Vratio se dio tog beznadnog stava, kao da
je sit svega. »Ne razumiješ kako je proći kroz ono što sam ja prošao,
vratiti se nakon toga što sam bio strigoj. To je sve promijenilo. Ne samo
da je ono što sam tebi učinio neoprostivo. Svi moji osjećaji... moji osjećaji
prema tebi... promijenili su se. Ne osjećam se isto kao i prije. Možda i
jesam ponovno dhampir, ali nakon onog što sam prošao... dakle, ostali su
ožiljci. To mi je promijenilo dušu. Sada ne mogu nikoga voljeti. Ne
mogu, ne… volim te. Između tebe i mene nema više ničega.«
Sledila mi se krv. Odbijala sam vjerovati njegovim riječima, ne nakon što
me maloprije onako gledao.
»Ne! To nije istina! Ja te volim i ti...«
»Straža!« Viknuo je Dimitri, toliko glasno da je bilo čudo što se nije
zatresla cijela zgrada. »Odvedite je van. Odvedite je van!«
216
Zahvaljujući svojim nevjerojatnim refleksima, čuvari su bili dolje u trenu.
Kao zatvorenik Dimitri nije imao pravo na zahtjeve, ali vlasti ovdje
sigurno neće poduprijeti situaciju koja bi mogla izazvati metež. Počeli su
ispraćati Mikhaila i mene van, ali ja sam se opirala.
»Ne, čekajte...«
»Ne opiri se«, mrmljao je Mikhail u moje uho. »Naše vrijeme je isteklo, a
ti ne bi mogla ništa drugo danas postići.«
Htjela sam se pobuniti, ali riječi su mi zastale na usnama. Pustila sam da
me čuvari otprate van, ali ne prije nego što sam uputila Dimitriju još
jedan, čeznutljiv pogled. Na licu mu je bio savršen bezizražajan čuvarski
izraz, ali zbog prodornog načina na koji me gledao bila sam sigurna da se
u njemu svašta događa.
Gore je na dužnosti još uvijek bio Mikhailov prijatelj, što nam je
omogućilo da izađemo van bez da upadnemo u više problema. Čim smo
bili vani, stala sam i bijesno nogom udarila u jednu od stepenica.
»Prokletstvo!« viknula sam. Nekoliko moroja koji su upravo prolazili
dvorištem, vraćajući se vjerojatno s neke zabave, preneraženo me
pogledalo.
»Smiri se«, rekao je Mikhail. »Ovo je prvi put da ga vidiš nakon
promjene. Ne možeš očekivati odmah toliko čuda. Doći će k sebi.«
»Nisam tako sigurna«, gunđala sam. Uzdahnuvši, pogledala sam u nebo.
Mah oblačići su se lijeno kretali, ali jedva sam ih primjećivala. »Ne
poznaješ ga kao ja.«
Iako je dio mene mislio da je većina onog što je rekao Dimitri stvarno bio
rezultat šoka od povratka samog sebi, dio mene ipak se pitao. Poznavala
sam Dimitrija. Poznavala sam njegov osjećaj za čast, njegovo čvrsto
vjerovanje u ono što je ispravno i ono što je pogrešno. Držao se svojih
uvjerenja. Po njima je živio život. Ako je stvarno, iskreno vjerovao da me
je ispravno izbjegavati i pustiti da izblijedi bilo kakva veza između nas...
onda je bilo vrlo vjerojatno da će se ponašati u skladu s tom idejom, bez
obzira na našu ljubav. Kao što sam se prisjetila ranije, stvarno je pokazao
puno otpora u Sv. Vladimiru.
Što se tiče ostalog... onaj dio da me više ne voli ili da nije sposoban
nikoga voljeti... pa, kada bi to bilo istina, to bi bio drugačiji problem.
Obojica, i Christian i Adrian, bili su zabrinuti da je u njemu ostao još
komadić strigoja, ali njihovi strahovi ticali su se nasilja i krvoprolića.
Nitko ne bi pretpostavio sljedeće: da je strigojski život mogao otvrdnuti
njegovo srce, poništiti bilo kakve izgleda da nekoga voli.
Uništiti bilo kakve izglede da voli mene.
I u tom slučaju, bila sam poprilično sigurna da će umrijeti i dio mene.
217
Dvadesetprvo poglavlje
Nije bilo mnogo toga što smo Mikhail i ja imali reći jedno drugome nakon
toga. Nisam željela da ima probleme zbog toga što je učinio i pustila sam
da nas tiho odvede iz čuvarske zgrade. Kada smo izašli van, vidjela sam
da je na istoku nebo ružičasto. Skoro će izaći sunce označavajući sredinu
naše noći. Kratko sam skočila u Lissinu glavu, saznala da je bdijenje
završilo i da je krenula prema svojoj sobi, zabrinuta za mene i još uvijek
uznemirena jer se Christian pojavio s Mijom.
Slijedila sam Lissin primjer i pitala se može li mi san pomoći olakšati
agoniju koju je u mom srcu ostavio Dimitri. Vjerojatno ne. Ipak, zahvalila
sam Mikhailu na njegovoj pomoći i zbog rizika u koji se upustio. Jedva je
kimnuo, kao da mu nemam na čemu zahvaljivati. Bilo je to upravo ono
što bi on želio da ja napravim za njega kada bi uloge bile obrnute i da je
gospođica Karp iza rešetaka.
U svom krevetu utonula sam u dubok san, ali su mi snovi bih opterećeni.
Neprestano sam slušala kako mi Dimitri govori da me ne može više
voljeti. To nabijanje ponavljalo se razbijajući moje srce u sitne komadiće.
U nekom trenutku pretvorilo se u nešto više od sna. Čula sam pravo
nabijanje. Netko mi je lupao na vrata i polako sam se izvukla iz svoga
groznoga sna.
Zamagljenih očiju otišla sam do vrata i ugledala Adriana. Prizor je bio
ogledalo onog od sinoć, kada me došao pozvati na bdijenje. Samo mu je
ovog puta lice bilo namrštenije. Na trenutak sam pomislila da je čuo za
moj posjet Dimitriju. Ili je možda upao u još veće probleme nego što smo
mislili, zbog toga što je svoje prijatelje prokrijumčario na tajni ispraćaj.
»Adriane... ovo je rano za tebe...« Pogledala sam na sat i vidjela da sam
zapravo dosta dugo spavala.
»Uopće nije rano«, potvrdio je još uvijek ozbiljan. »Puno se toga događa.
Morao sam ti doći reći novosti prije nego što ih čuješ od nekog drugog.«
»Kakve novosti?«
»Presuda Vijeća. Konačno su donijeli tu veliku odluku o kojoj su
raspravljali. Radi koje si dala iskaz.«
»Čekaj. Završili su?« Sjetila sam se onoga što je rekao Mikhail, kako je
Vijeće zauzeto nekim tajnim problemom. Ako su s tim završili, znači da
mogu započeti s nečim drugim, recimo, na primjer, službeno izjaviti da je
Dimitri ponovno dhampir. »To je lijepa novost.« A ako je to stvarno
povezano s onim kada me Tatiana pozvala da opišem svoje vještine... pa,
postoje li možda izgledi da ipak postanem Lissina čuvarica? Je li moguće
218
da se kraljica predomislila? Sinoć se činila dovoljno prijateljski
nastrojena.
Adrian me pogledao kao nikad dosad: kao da me sažalijeva.
»Ti nemaš pojma, zar ne?«
»Pojma o čemu?«
»Rose...« Nježno je stavio ruku na moje rame. »Vijeće je upravo donijelo
proglas da se čuvarska dobna granica spušta na šesnaest godina. Dhampiri
će diplomirati na drugoj godini i onda ići van na zadatak.«
»Molim?« Sigurno sam krivo čula.
»Znaš koliko su paničarili oko zaštite i zbog toga što nemaju dovoljno
čuvara?« Uzdahnuo je. »Ovo je njihovo rješenje da vam povećaju broj.«
»Ali, oni su premladi!« Zapomagala sam. »Kako netko može pomisliti da
su šesnaestogodišnjaci spremni ići van i boriti se?«
»Pa«, rekao je Adrian, »zbog toga što si ti posvjedočila da jesu.«
Ispala mi je vilica, sve oko mene se smrzlo. Ti si posvjedočila da jesu...
Ne. Nije moguće.
Adrian je nježno gurnuo moju ruku pokušavajući me probuditi iz moje
ošamućenosti.
»Hajde, još uvijek to završavaju. Izjavili su to na otvorenoj sjednici i neki
su... malo uzrujani.«
»Da, mogu misliti.«
Nije mi trebao reći dvaput. Odmah sam krenula, a onda sam shvatila da
sam još u pidžami. Na brzinu sam se presvukla i počešljala kosu, još
uvijek jedva sposobna vjerovati u ono što je upravo rekao. Moje
spremanje trajalo je samo pet minuta i zatim smo izašli. Adrian nije bio
pretjerano sportski tip, ali je držao korak dok smo išli prema Vijećnici.
»Kako se to dogodilo?« pitala sam. »Ne misliš valjda da... da je ono što
sam rekla odigralo neku ulogu?« Izrekla sam ovo više kao zahtjev, ali
zvučalo je molećivo. Zapalio je cigaretu ne prekinuvši korak i nisam se
zamarala gnjaviti ga zbog toga.
»Izgleda da je to bila vruća tema već neko vrijeme. Navodno da je bilo
skoro izjednačeno glasovanje. Oni koji su gurali tu ideju morali su imati
puno dokaza kako bi pobijedili. Ti si im bila od glavne koristi: tinejdžer,
dhampir koji kolje strigoje naveliko, puno prije diplome.«
»Ne toliko prije«, promrmljala sam dok je bijes u meni kipio. Šesnaest? Je
li oni to ozbiljno? To je bilo smiješno. Činjenica da sam ja nesvjesno
iskorištena kako bih podržala ovaj proglas izazvala je mučninu u mom
želucu. Bila sam budala jer sam mislila da su ignorirali moje kršenje
pravila i jednostavno me pozvali kako bi me pohvalili. Iskoristili su me.
Tatiana me iskoristila.
219
Kada smo stigli, Vijećnica je bila u zbrci, baš kako je Adrian i dao
naslutiti. Istina, nisam provodila vrijeme na takvim sastancima, ali sam
bila sigurna da to što mnogi stoje u grupama i viču jedni na druge nije
uobičajeno. Vjerojatno ni glasnik Vijeća nije inače vrištao do promuklosti
pokušavajući uvesti reda među okupljenima.
Jedina mirna točka bila je sama Tatiana i strpljivo je sjedila u sredini
stola, baš kao što je to nalagalo pravilo Vijeća. Izgledala je vrlo
zadovoljna sobom. Ostatak njezinih kolega je izgubio svaki smisao za
pristojnost i bili su na nogama poput publike, svađajući se međusobno ili s
bilo kim tko je bio spreman na svađu. Zapanjeno sam gledala, nesigurna
što učiniti u cijelom ovom neredu.
»Tko je glasovao za što?« pitala sam.
Adrian je proučavao članove Vijeća i nabrajao ih na prste. »Szelsky,
Ozera, Badica, Daškov, Conta i Drozdov. Oni su bili protiv.«
»Ozera?« iznenađeno sam pitala. Nisam poznala princezu Ozera, Evette,
jako dobro, ali uvijek se činila jako ukočena i neljubazna. Sada sam imala
poštovanja prema njoj.
Adrian je kimnuo prema mjestu na kojem se Tasha bijesno obraćala
velikoj grupi dok joj je sijevalo iz očiju te je divlje mahala rukama.
»Evette su nagovorili neki članovi njezine obitelji.«
To je i mene nasmijalo, ali samo na trenutak. Bilo je dobro što su Tasha i
Christian ponovno bili priznati od svog klana, ali drugi dio problema još
je uvijek bio prisutan i živ. Mogla sam zaključiti koja su preostala imena.
»Dakle... princ Ivaškov je glasovao za to«, rekla sam. Adrian je slegnuo
ramenima kao da se ispričava za svoju obitelj. »Lazar, Zeklos, Tarus i
Voda.« To da je obitelj Voda glasovala za dodatnu zaštitu nije potpuno
iznenađenje s obzirom na nedavno ubojstvo jedne njihove članice.
Priscilla još nije ni bila u grobu, a novi princ Voda, Alexander, očito nije
bio siguran kako se ponašati nakon što je iznenada promaknut.
Oštro sam pogledala Adriana.
»To je samo pet naprama šest. Oh.« Potonula sam. »Sranje. Kraljevsko
izjednačenje.«
Morojski sustav glasovanja imao je dvanaest članova, po jedan za svaku
obitelj, i onda još vladajući kralj ili kraljica. Istina, to je često značilo da
jedna obitelj ima dva glasa s obzirom na to da je vladar vrlo rijetko
glasovao protiv svoje obitelji. Znalo se i to dogoditi. Ipak, sustav bi trebao
imati trinaest glasova kako bi se onemogućilo izjednačenje. Osim... nastao
je i nedavni problem. U Vijeću više nije bilo Dragomira, što znači da je
izjednačenje moguće. U takvim rijetkim okolnostima, morojski je zakon
nalagao da glas vladara nosi dodatnu težinu. Čula sam da je to oduvijek
220
bilo sporno, ali ipak, istodobno, ništa se nije moglo učiniti što se toga tiče.
Izjednačenja u Vijeću značila bi da se nikada ništa ne bi riješilo i, otkad su
birani vladari, većina se nadala da će oni djelovati u korist morojima.
»Tatiana je bila šesta«, rekla sam. »I to je prevagnulo.«
Gledajući okolo, vidjela sam ljutnju na licima onih obitelji koje su
glasovale protiv. Očito nisu svi vjerovali da je Tatiana postupila u korist
morojima.
Lissina prisutnost dopirala je do mene kroz vezu, tako da me nije
iznenadio njezin dolazak nekoliko trenutaka kasnije. Vijesti su se brzo
širile iako nije znala najsitnije detalje. Adrian i ja smo joj mahnuli. Bila je
zaprepaštena kao i mi.
»Kako su mogli to učiniti?« pitala je.
»Zato što se previše boje da kako bi ih netko mogao natjerati da se nauče
braniti. Tashina grupa je bila previše glasna.«
Lissa je odmahnula glavom.
»Ne, ne samo to. Hoću reći, zašto su uopće zasjedali? Trebali bi svi biti u
žalosti zbog onog što se dogodilo neki dan, javno. Cijeli dvor, ne samo
neki tajni dio. Poginula je čak i jedna članica Vijeća! Zar nisu mogli
pričekati do sahrane?« U njezinoj glavi mogla sam vidjeti slike one
grozne noći u kojoj je Priscilla ubijena pred Lissinim očima.
»Ali, bilo ju je lako zamijeniti«, rekao je novi glas. Pridružio nam se
Christian. Lissa se odmaknula nekoliko koraka od njega, još uvijek
iživcirana zbog Mije. »I, zapravo, sada je savršeno vrijeme. Oni koji su
ovo željeli morali su skočiti kada su prepoznali priliku. Uvijek kada je
velika bitka sa strigojima, svi paničare. Strah će natjerati dosta njih da se
slože s ovim. A ako su članovi Vijeća i bili neodlučni prije ovoga, ta
borba ih je vjerojatno pogurnula.«
To je bilo poprilično mudro od Christiana i Lissa je bila zadivljena,
usprkos trenutnim osjećajima za njega. Glasnik Vijeća je konačno uspio
nadglasati viku publike. Pitala sam se bi li zašutjeli da je sama Tatiana
viknula da se smire. Ali, ne. To je vjerojatno bilo ispod njezine časti. Još
uvijek je mirno sjedila, kao da se ne događa ništa neobično.
Ipak, trebalo je nekoliko trenutaka kako bi se svi smirili i zauzeli svoja
sjedala. Moji prijatelji i ja brzo smo ugrabili prva mjesta koja smo našli.
Kada je konačno postignut mir i tišina, umorni je glasnik predao riječ
kraljici.
Otmjenim osmijehom prema okupljenima, obratila se najvišim
kraljevskim tonom.
»Želimo zahvaliti svima što su došli danas i izrazili svoja... mišljenja.
Znam da su neki još uvijek nesigurni što se tiče ove odluke, ali slijedili
MIN@
221
smo morojske zakone, zakone koji postoje već stoljećima. Uskoro ćemo
imati još jednu sjednicu na kojoj ćemo poslušati ono što vi imate za reći
na uredan način.« Nešto mi je govorilo da je to samo isprazna gesta.
Mogli su govoriti koliko su htjeli; ona neće slušati. »Ova odluka, ova
presuda, koristit će morojima. Naši su čuvari već dovoljno izvrsni.«
Dostojno je kimnula prema čuvarima koji su stajali uza zidove prostorije.
Imali su tipično neutralna lica, ali sam pretpostavljala da su poput mene
vjerojatno htjeli izudarati polovicu Vijeća. »Oni su zapravo toliko izvrsni
u treniranju svojih učenika da su oni spremni braniti nas u ranijoj dobi.
Svi ćemo biti sigurniji od tragedija poput one koja se nedavno dogodila.«
Spustila je glavu na trenutak, što je vjerojatno bio znak žalosti. Sjetila sam
se prošle noći kada je jecala zbog Priscille. Je li to bila gluma? Je li joj
smrt njezine najbolje prijateljice pomogla da progura svoj plan. Sigurno...
sigurno nije toliko hladna.
Kraljica je podigla glavu i nastavila.
»A opet, bit će nam drago čuti vaša mišljenja iako je, prema našim
zakonima, ova stvar riješena. Sljedeća sjednica morat će pričekati da
prođe vrijeme žalovanja za nesretno poginulima.«
Njezin ton i govor tijela dali su jasno naslutiti da je ovo uistinu kraj
rasprave. Onda je drzak glas odjednom prekinuo tišinu u prostoriji.
Moj glas.
»Dakle, ja bih sada željela iznijeti svoje mišljenje.«
U mojoj glavi čula sam Lissu kako viče:
Sjedni dolje, sjedni dolje! No, ja sam već bila na nogama i krenula sam
prema stolu Vijeća. Zastala sam na dovoljnoj udaljenosti, onoj koja im je
omogućavala da me vide, ali izvan dometa čuvara. I, oh, primijetili su me.
Glasnik je pocrvenio zbog kršenja pravila.
»Prešla si granicu i kršiš sve protokole Vijeća! Sjedni prije nego što te
izbacimo.«
Pogledao je prema čuvarima kao da je očekivao da će tada krenuti na
mene. Nitko od njih nije se ni pomaknuo. Ili me nisu doživjeli kao
prijetnju ili su se pitali što ću učiniti. I ja sam se pitala isto.
Malom, otmjenom gestom ruke, Tatiana je mahnula glasniku da se smiri.
»Usuđujem se reći da je danas bilo toliko kršenja protokola da još jedan
incident neće puno značiti.« Pogledala me ljubazno se osmjehnuvši i
želeći nas prikazati kao prijateljice. »Osim toga, čuvarica Hathaway jedna
je od naših najcjenjenijih. Uvijek me zanima što ona ima za reći.«
Stvarno? Vrijeme je da saznamo. Obratila sam se Vijeću.
»Ovo što ste upravo izglasali je sasvim i potpuno ludo.«
222
Velikim sam dijelom smatrala da sa svoje strane nisam upotrijebila
nikakve psovke s obzirom na to da sam na umu imala pridjeve koji su bili
puno prikladniji. Tko je rekao da ne razumijem pravila Vijeća?
»Kako možete sjediti ovdje i misliti da je u redu poslati
šesnaestogodišnjake da riskiraju svoj život?«
»Razlika je u samo dvije godine«, rekao je princ Tarus. »Nije da šaljemo
desetogodišnjake.«
»Dvije godine je puno.« Trenutak sam razmišljala o vremenu kada sam ja
imala šesnaest godina. Što se dogodilo u te dvije godine? Pobjegla sam s
Lissom, vidjela sam kako mi umiru prijatelji, putovala sam oko svijeta,
zaljubila se... »Možete proživjeti život u dvije godine. A ako želite da i
dalje ostanemo na prvim linijama, što većina od nas radi dobrovoljno
nakon diplome, onda nam dugujete te dvije godine.«
Ovaj sam put pogledala publiku. Reakcije su bile izmiješane. Neki su se
jasno slagali sa mnom kimajući. Neki su izgledali kao da im ništa na
svijetu ne bi promijenilo mišljenje u vezi ovog proglasa. Neki me nisu
željeli pogledati u oči... Jesam li ih pokolebala? Jesu li neodlučni? Srame
li se svoje sebičnosti? Oni bi mogli biti ključni.
»Vjeruj mi, volio bih da tvoji uživaju u svojoj mladosti.« Sada je govorio
Nathan Ivaškov. »Ali sada to nije moguće. Strigoji su nam sve bliže.
Svakim danom gubimo sve više moroja i čuvara. Puštanje više boraca van
to će zaustaviti, a i ovako samo puštamo da vještine tih dhampira
propadaju čekajući par godina. Ovaj plan spasit će obje rase.«
»Brže će ubiti moju!« rekla sam. Shvativši kako bih mogla početi vikati
ako izgubim kontrolu, duboko sam udahnula prije nego što sam nastavila.
»Neće biti spremni. Neće imati sve treninge koji su im potrebni.«
I tu je Tatiana sama odigrala svoju glavnu predstavu.
»Da, ali prema tvojoj vlastitoj izjavi, ti si bila spremna tako mlada. Ubila
si više strigoja prije osamnaeste nego što su neki čuvari tijekom cijelog
života.«
Iskosa sam je gledala.
»Ja sam«, rekla sam hladno, »imala izvrsnog instruktora. Onog kojeg
trenutno držite zatvorenog. Ako pričate o vještinama koje propadaju, idite
pogledati u vlastiti zatvor.«
U publici je nastalo lagano komešanje i Tatianino lice koje je poručivalo
»mi smo frendice« postalo je malo hladnije.
»To nije tema o kojoj je danas riječ. Povećanje zaštite jest. Vjerujem da si
ti čak prije i komentirala kako nam nedostaje čuvara.« Moje vlastite riječi
od sinoć izgovorene protiv mene. »To treba popraviti. Ti, kao i mnogi
tvoji kolege, dokazali ste da ste nas sposobni braniti.«
223
»Mi smo bili iznimke!« Bilo je to pomalo sebično, ali to je bila istina.
»Nisu svi novaci na tom stupnju.«
U oku joj se pojavio opasan bljesak, a njezin je glas ponovno postao
svilenkasto gladak.
»Pa, dobro, možda onda trebamo bolje treninge. Možda bismo trebali
poslati tebe u Sv. Vladimir ili u neku drugu akademiju, tako da možeš
poboljšati obrazovanje mladih. Koliko znam, bit ćeš stalno zaposlena u
administraciji ovdje na dvoru. Ako želiš pomoći da ovaj novi proglas
uspije, možemo promijeniti to zaduženje i, umjesto toga, postaviti te za
instruktoricu. Možda bi to ubrzalo tvoj povratak dužnostima čuvara.«
Uputila sam joj svoj opasan osmijeh.
»Nemojte mi«, upozorila sam, »pokušati prijetiti, podmititi me ili me
ucijeniti. Ikada. Ne bi Vam se svidjele posljedice.«
Ovo je možda prešlo sve granice. U publici su izmijenili zaprepaštene
poglede. Neki su izražavali gađenje, kao da od mene i nisu mogli
očekivati bolje. Prepoznala sam neke od tih moroja. Bili su to oni koje
sam čula kako govore o mojoj vezi s Adrianom i kako to kraljica mrzi.
Sumnjala sam da su tu i oni plemići s jučerašnje ceremonije. Vidjeli su
kako me Tatiana izvodi van i bez sumnje su mislili da je ovaj moj ispad i
nepoštovanje neka vrsta osvete.
Moroji nisu bili jedini koji su reagirali. Bez obzira na to jesu li dijelili
moje mišljenje, istupilo je nekoliko čuvara. Pobrinula sam se da ostanem
točno tamo gdje sam bila, i to, zajedno s Tatianinim nedostatkom straha,
zadržalo ih je na mjestu.
»Iscrpljuje nas ovaj razgovor«, rekla je Tatiana prebacivši se na
kraljevsko mi. »Moći ćeš još govoriti, i to na pristojan način, kada
budemo imali sljedeći sastanak otvorenog tipa na kojem su komentari
dobrodošli. Za sada, sviđalo se to tebi ili ne, ova je odluka prošla. To je
zakon.«
Pušta te! Lissin mi je glas bio u glavi. Odustani od ovoga prije nego što
napraviš nešto zbog čega bi stvarno mogla nastradati. Svađaj se kasnije.
To je bilo ironično jer sam bila na rubu toga da eksplodiram i pustim van
sav bijes. Lissine riječi su me zaustavile, ali ne zbog svog sadržaja. Bila je
to sama Lissa. Kada smo Adrian i ja ranije raspravljali o rezultatima,
primijetila sam komadić manjkave logike.
»Glasovanje nije bilo pravedno«, izjavila sam. »Nije bilo zakonito.«
»Gospođice Hathaway, sada ste i odvjetnik?« Kraljica se zabavljala, a to
što je ispustila moju titulu čuvarice bio je očit znak nedostatka poštovanja.
»Ako mislite na to što glas vladara ima veću težinu od drugih glasova u
Vijeću, uvjeravam Vas da je morojski zakon takav već stoljećima.«
224
Pogledala je kolege, članove Vijeća, od kojih se nitko nije bunio. Čak i
oni koji su glasovali protiv nisu mogli osporiti njezinu tvrdnju.
»Da, ali nije glasovalo cijelo Vijeće«, rekla sam. »Nekoliko posljednjih
godina imate prazno mjesto u Vijeću, ah ne više.« Okrenula sam se prema
mjestu na kojem su sjedili moji prijatelji.
»Vasilisa Dragomir sada ima osamnaest godina i može popuniti mjesto
svoje obitelji.«
U svoj toj zbrci previdjeli su njezin rođendan, čak i ja.
Oči su se okrenule prema Lissi, to joj se nije sviđalo. Ipak, Lissa je
navikla na to da je prate oči javnosti. Znala je što se očekuje od
plemkinje, kako treba izgledati i ponašati se. Tako je, umjesto da se
dodvorava, uspravno sjedila i hladno gledala naprijed, kraljevskim
pogledom koji je govorio da bi istog trenutka mogla krenuti prema tom
stolu i zahtijevati mjesto koje joj pripada po rođenju. Je li to bilo zbog tog
veličanstvenog stava samog po sebi ili zbog malo karizme duha, ali bilo je
nemoguće spustiti pogled s nje. Njezina ljepota je uobičajeno svijetlila i u
prostoriji je puno lica bilo zapanjeno njome na isti način na koji su je
promatrali na dvoru. Dimitrijeva pretvorba još je uvijek bila zagonetna,
ali oni koji su u nju vjerovali smatrali su Lissu sveticom. U mnogim je
očima postala veća od života, i zbog prezimena i zbog tajnovitih moći i
sada navodne sposobnosti da vrati strigoja.
Samozadovoljno sam ponovno pogledala Tatianu.
»Zar nije osamnaest zakonska granica za glasovanje?« Šah-mat, kujo.
»Da«, vedro je rekla. »Da Dragomiri imaju kvorum broj prisutnih.«
Ne bih baš rekla da se moja nevjerojatna pobjeda u tom trenutku slomila,
ali je sigurno izgubila malo svog sjaja.
»Što?«
»Kvorum. Prema zakonu, kako bi morojska obitelj imala pravo glasa u
Vijeću, mora postojati obitelj. Ona je nema. Sama je.«
Zurila sam u nevjerici.
»Što, želite reći da mora imati dijete kako bi mogla glasovati?«
Tatiana se namrštila.
»Ne sada, naravno. Ali jednom sigurno. Kako bi obitelj imala pravo glasa,
mora imati barem dva člana od kojih jedan mora biti stariji od osamnaest.
Ponavljam, takav je morojski zakon, koji postoji već stoljećima.«
Nekolicina je izmijenila zbunjene i iznenađene poglede. Ovo je očito bio
zakon s kojim mnogi nisu bili upoznati. Naravno, ova situacija, smanjenje
kraljevske loze na jednog člana, nije se pojavila u nedavnoj povijesti, ako
se uopće ikad pojavila.
»Istina je«, rekla je nevoljko Ariana Szelsky. »Pročitala sam ga.«
225
O. K, ovo je bio trenutak u kojem se moja nevjerojatna pobjeda slomila.
Obitelj Szelsky je bila jedna od obitelji kojoj sam vjerovala, a Ariana je
bila starija sestra od tipa kojeg je čuvala moja mama. Ariana je bila
poprilično načitana osoba i, vidjevši da je glasovala protiv promjene
čuvarske dobne granice, nije se činilo vjerojatno da bi dala ovaj dokaz da
nije istinit.
Bez municije, vratila sam se starim uvjerenjima.
»To je«, rekla sam Tatiani, »najsjebaniji zakon za koji sam ikad čula.«
To je učinilo svoje. Publika je šokirano počela brbljati i Tatiana je
odbacila bilo kakav privid prijateljstva koji je pružala. Preduhitrila je
glasnika u bilo kakvim zapovijedima koje je mogao dati.
»Izbacite je!« viknula je Tatiana. Čak i tijekom brzog dizanja razine buke,
njezin je glas jasno odzvanjao prostorijom. »Nećemo dopustiti ovakvo
vulgarno ponašanje!«
U sekundi su čuvari bili na meni. Iskreno, s obzirom na to koliko su me
puta izbacivali i izvlačili u zadnje vrijeme, bilo je u tome nečeg ugodno
poznatog. Nisam se suprotstavila čuvarima dok su me vodili prema
vratima, ali im nisam dopustila da me odvedu bez nekoliko oproštajnih
riječi.
»Da si htjela, mogla si promijeniti zakon o kvorumu, ti, licemjerna kujo!«
Vikala sam. »Okrećeš zakone jer si sebična i bojiš se! Činiš pogrešku
svog života. Požalit ćeš! Čekaj i vidjet ćeš, poželjet ćeš da to nikada nisi
napravila!«
Ne znam je li itko čuo moju bujicu riječi jer je tada već sve bilo u kaosu
kao na početku kada sam ušla. Čuvari, njih trojica, nisu me puštali dok
nismo izašli van. Kada su me pustili, svi smo čudno stajali trenutak.
»Što sad?« pitala sam. Pokušala sam maknuti ljutnju iz glasa. Još uvijek
sam bila bijesna i uzrujana, ali nisu oni bili krivi. »Hoćete me zatvoriti?«
Budući da bih tako bila bliže Dimitriju, to bi skoro bila nagrada.
»Samo su rekli da te izbacimo«, rekao je jedan od njih. »Nitko nije rekao
što bismo trebali s tobom nakon toga.«
Drugi čuvar, star i sijed, ali još uvijek zastrašujućeg izgleda, iskosa me
pogledao.
»Savjetujem ti da odeš dok još možeš, prije nego što dobiju priliku da te
stvarno kazne.«
»Nije da te neće pronaći ako budu htjeli«, dodao je prvi čuvar.
Tim riječima njih trojica krenuli su natrag unutra ostavljajući me
zbunjenu i uzrujanu. Moje je tijelo još bilo u punom gasu za borbu i bila
sam preplavljena ljutnjom koju sam osjećala uvijek kada bih se suočila sa
226
situacijom u kojoj sam bespomoćna. Sva ta vika nizašto. Ništa nisam
postigla.
»Rose?«
Trgnula sam se iz vrtloga svojih osjećaja i pogledala prema zgradi. Stariji
čuvar nije ušao unutra, nego je još stajao na vratima. Njegovo je lice bilo
hladnokrvno, ali mislim da sam vidjela bljesak u njegovim očima.
»Ako išta vrijedi«, rekao mi je, »mislim da si unutra bila fantastična.«
Nije mi se baš smješkalo, ali su me usne izdale.
»Hvala«, rekla sam.
Pa, možda sam nešto i postigla.
»Ti nisi moroj!« Nastavio je. Nije vikao, ali smo definitivno privukli
pažnju onih koji su stajali blizu nas. »Ti si Rose Hathaway, zar ne? Kako
se usuđuješ, ti i tvoja nečista krv, upasti u svetost našeg...«
»Dosta je«, odjednom je rekao uzvišeni glas. »Ja ću preuzeti.«
Iako je njezino lice bilo pokriveno, nije bilo zabune oko ovoga glasa.
Tatiana se provukla pored tipa. Imala je srebrnu cvjetnu masku i nosila je
sivu haljinu dugih rukava. Vjerojatno sam je ranije vidjela u mnoštvu i
nisam je prepoznala. Dok nije progovorila, stapala se s ostalima.
Cijela je prostorija sada bila u tišini. Daniella Ivaškov stala je iza Tatiane.
Kada me prepoznala, oči su joj se raširile iza maske.
»Adriane...« počela je.
Međutim, Tatiana je vladala situacijom.
»Dođi sa mnom.«
Bilo je neupitno je li to bila naredba meni ili hoću li poslušati. Okrenula
se i ukočeno krenula prema ulazu u prostoriju. Požurila sam za njom, kao
i Adrian i Daniella. Čim smo ušli u hodnik osvijetljen bakljama, Daniella
je napala Adriana.
»Što si mislio? Znaš da nemam ništa protiv da dovedeš Rose na određene
događaje, ali ovo je...«
206
»Neprikladno«, oštro je rekla Tatiana. »Ipak, možda i odgovara da
dhampir vidi koliko se poštuju žrtve njezina roda.«
To nas je sve šokiralo te je nastao trenutak tišine. Daniella je prva došla k
sebi.
»Da, ali tradicija nalaže da...«
Tatiana ju je ponovno prekinula.
»Ja sam itekako svjesna tradicije. Ovo je veliko kršenje pravila, ali to što
je Rosemarie ovdje ne kvari naše namjere. Gubitak Priscille...«
Tatiana se nije izgubila, ali je nestalo njezine uobičajene pribranosti.
Nisam razmišljala kako bi netko poput nje mogao imati najbolju
prijateljicu, ali Priscilla je upravo to bila. Kako bih se ja ponašala da
izgubim Lissu? Ni približno tako pribrano.
»Gubitak Priscille je nešto što će me dirati još dugo, dugo vremena«,
napokon je uspjela izgovoriti Tatiana. Njezine oštre oči bile su na meni.
»I nadam se da stvarno razumiješ koliko jako trebamo i cijenimo tebe i
sve druge čuvare. Znam da se ponekad tvoja rasa čini podcijenjenom.
Niste. Oni koji su poginuli ostavili su prazne rupe u našim redovima, one
koje nas čine još nezaštićenijima, kao što sam sigurna da znaš.«
Kimnula sam još uvijek iznenađena što Tatiana ne vrišti da odem.
»To je veliki gubitak«, rekla sam. »I čini situacijom još gorom jer brojke
nam štete polovicu vremena, posebno kada strigoji formiraju velike grupe.
Ne možemo uvijek to nadvladati.«
Tatiana je kimnula glavom čineći se ugodno iznenađena što smo se u
nečemu složile. Nije bila jedina, i ja sam osjećala isto.
»Znala sam da ćeš razumjeti. Ipak...« Okrenula se Adrianu. »Ti nisi
trebao ovo napraviti. Neke granice ispravnosti moraju se zadržati.«
Adrian je bio iznenađujuće pokoran.
»Oprosti, teta Tatiana. Samo sam mislio da je ovo nešto što Rose mora
vidjeti.«
»Zadržat ćeš ovo za sebe, zar ne?« pitala je Daniella okrenuvši se prema
meni. »Puno, puno gostiju veoma je konzervativno. Ne bi im bilo drago
kad bi se ovo pročulo.«
Da su se sastali pored svjetlosti vatre i igrali se dotjerivanja? Da, vidim
zbog čega bi to trebala ostati tajna.
»Neću nikome reći«, uvjeravala sam ih.
»Dobro«, rekla je Tatiana. »Sada bi ipak bilo dobro da odeš prije… je li
ovo Christian Ozera?« Njezine oči ponovno su odlutale prema napunjenoj
sobi.
»Da«, rekli smo oboje, i Adrian i ja.
»On nije dobio pozivnicu«, viknula je Daniella. »Jesi li i za ovo ti krv?«
207
»Nije to toliko moja krivnja koliko moja genijalnost«, rekao je Adrian.
»Sumnjam da će netko znati dokle god se pristojno ponaša«, rekla je
Tatiana uzdahnuvši. »A sigurna sam kako bi iskoristio svaku priliku koju
može za razgovor s Vasilisom.«
»Oh«, rekla sam bez razmišljanja. »To nije Lissa.« Lissa je zapravo
okrenula leđa Christianu i pričala s nekim drugim dok je kroz vrata bacala
zabrinute poglede prema meni.
»Tko je to?« pitala je Tatiana.
Sranje.
»To je, hm, Mia Rinaldi. Ona je naša prijateljica iz Sv. Vladimira.«
Pomislila sam lagati i skoro joj dala neko plemićko ime. Neke su obitelji
bile tako velike da ih je bilo nemoguće pratiti.
»Rinaldi.« Tatiana se namrštila. »Mislim da znam slugu tog prezimena.«
Zapravo sam bila prilično zadivljena što zna one koji su za nju radili.
Ipak, još jednom moje mišljenje o njoj se promijenilo.
»Sluga?« pitala je Daniella pogledavši prijeteći svog sina. »Je li ovdje još
netko za koga bih trebala znati?«
»Ne. Da sam imao više vremena, vjerojatno bih doveo i Eddieja.
Prokletstvo, možda čak i maloljetnice.«
Daniella je izgledala šokirano.
»Jesi li upravo rekao maloljetnice?«
»Samo se šali«, brzo sam rekla ne želeći pogoršati situaciju. Bojala sam
se onoga što bi Adrian mogao izgovoriti. »Tako ponekad zovemo Jill
Mastriano.«
Ni jedna, ni Tatiana ni Daniella, nisu mislile da je to šala.
»Pa, dobro, izgleda da nitko nije primijetio kako oni ovdje ne pripadaju«,
rekla je Daniella kimnuvši prema Christianu i Miji. »Iako će, bez sumnje,
ovuda krenuti tračevi kako je Rose prekinula ovaj događaj.«
»Oprostite«, rekla sam osjećajući se loše zbog toga što bih je mogla
dovesti u neprilike.
»Sada se ne može ništa učiniti«, rekla je umorno. »Sada bi bilo dobro da
odeš, tako da svi misle kako si teško kažnjena. Adriane, ti se vrati s nama
i pobrini se da ostali tvoji 'gosti' ne privlače na sebe pozornost. I nemoj
više ponoviti nešto takvo.«
»Neću«, rekao je skoro uvjerljivo. Njih troje počeli su se okretati ostavivši
me da se odšuljam, ali Tatiana je zastala i pogledala unatrag.
»Krivo ili ne, nemoj zaboraviti što si ovdje vidjela. Mi uistinu trebamo
čuvare.«
Kimnula sam, a zbog njezina priznanja kroz mene je prošao val ponosa.
Zatim su se oni vratili u prostoriju. Sjetno sam ih promatrala mrzeći to što
208
će svi tamo misliti da sam sramotno izbačena. Uzevši u obzir to da je
moglo biti još gore, odlučila sam se pozabaviti samo primljenim
blagoslovima. Maknula sam masku, nisam više imala što kriti i krenula
natrag gore pa van. Nisam daleko stigla, kad se netko pojavio ispred
mene. Skoro sam skočila dva metra u zrak, to je znak koliko sam bila
udubljena.
»Mikhail«, viknula sam. »Skoro sam umrla od straha. Što radiš ovdje?«
»Zapravo, tražim tebe.« Bilo je nešto u njegovu izgledu, nešto nemirno,
nervozno. »Već sam te tražio u tvojoj zgradi, ali nije te bilo.«
»Da, bila sam na maskaradi prokletih.«
Blijedo me gledao.
»Ma, zaboravi. Što se događa?«
»Mislim da možda imamo izgleda.«
»Izgleda za što?«
»Čuo sam da si danas pokušala vidjeti Dimitrija.«
Oh, da. Tema o kojoj sam definitivno željela više razgovarati.
»Da. 'Pokušati' je poprilično optimistično. On me ne želi vidjeti, nema
veze ni vojska čuvara koji mi to ne dopuštaju.«
Mikhail se nelagodno premjestio s noge na nogu gledajući okolo poput
uplašene životinje.
»Zato sam te tražio.«
»O. K., stvarno ne pratim ovo.«
Počela me je i boljeti glava od onoga vina. Mikhail je duboko udahnuo i
izdahnuo.
»Mislim da te mogu prokrijumčariti kako bi ga vidjela.«
Čekala sam trenutak pitajući se koja je svrha ovoga ili je li ovo neka
prijevara nastala zbog mojih napetih osjećaja. Ne. Mikhailovo lice bilo je
smrtno ozbiljno i, iako ga još nisam tako dobro poznavala, vidjela sam
dovoljno kako bih znala da se ne šali.
»Kako?« pitala sam. »Pokušala sam i...«
Mikhail me pozvao da ga slijedim.
»Dođi i objasnit ću ti. Nemamo puno vremena.«
Nisam htjela tratiti vrijeme i požurila sam za njim.
»Zar se nešto dogodilo?« Pitala sam kada sam dostigla njegov dugačak
korak. »Zar je... zar me tražio?« Bilo je to više nego što sam se usudila
nadati. Ionako, Mikhailova upotreba riječi »prokrijumčariti« nije
podupirala tu ideju.
»Smanjili su njegovu stražu«, objasnio je Mikhail.
»Stvarno? Koliko?« Kada je Lissa išla u posjet, dolje ih je bilo hrpa
uključujući i njezinu pratnju. Ako su došli k pameti i shvatili da im je
209
potreban jedan ili dvojica za Dimitrija, onda je to išlo u prilog tome da će
svi prihvatiti kako više nije strigoj.
»Smanjili su ih na oko pet.«
»Oh.« Ne baš super. Ali, nije ni strašno. »Ali, pretpostavljam da to znači
da su malo bliže uvjerenja da nije opasan?«
Mikhail je slegnuo ramenima, pogleda uperenog na stazu ispred nas.
Padala je kiša tijekom bdijenja i zrak se malo ohladio iako je još vlažan.
»Neki od čuvara vjeruju. Ali, potreban je kraljevski proglas Vijeća kako
bi se službeno proglasilo što je.«
Skoro sam stala.
»Proglasiti što je!« viknula sam. »On nije ono! On je osoba. Dhampir
poput nas.«
»Znam, ali to nije u našim rukama.«
»U pravu si. Oprosti«, promumljala sam. Nema koristi kažnjavati
glasnika. »Pa, nadam se da će obaviti procjenu i uskoro odlučiti.«
Tišina koja je uslijedila govorila je puno. Oštro bijesno pogledala sam
Mikhaila.
»Što? Što mi ne govoriš?« zahtijevala sam.
Slegnuo je ramenima.
»Glasina je kako se sada u Vijeću raspravlja o nekoj drugoj velikoj stvari,
nečemu što ima prednost.«
To me još više razbjesnilo. Što bi uopće moglo biti važnije od Dimitrija?
Smiri se, Rose. Ostani mirna. Usredotoči se. Nemoj dopustiti tami da ovo
učini još gorim. Uvijek sam se borila da ostane zakopana, ali često bi
eksplodirala za vrijeme stresa. A sada? Da, bilo je prilično stresno
vrijeme. Prebacila sam se natrag na prvobitnu temu.
Stigli smo do zgrade u kojoj se nalazio pritvor i prelazila sam dvije
stepenice odjednom.
»Čak i ako Dimitri ima manje čuvara, još uvijek me neće pustiti. Oni koji
su tamo već znaju da je naređeno da me ne puste.«
»Moj prijatelj sada pokriva prvu smjenu. Nećemo imati puno vremena, ali
on će reći čuvarima u pritvoru kako imaš dopuštenje za ići dolje.«
Mikhail je upravo krenuo otvarati vrata, kada sam ga zaustavila stavivši
ruku na njegovo rame.
»Zašto ovo radiš za mene? Moroji možda misle kako Dimitri nije važan,
ali čuvari misle drugačije. Mogao bi zbog ovoga poprilično nadrapati.«
Pogledao je dolje prema meni, ponovno s tim malim, gorkim osmijehom.
»Moraš to pitati?«
Razmislila sam.
»Ne«, blago sam rekla.
210
»Kada sam izgubio Sonyu...« Mikhail je na sekundu zatvorio oči i, kada
ih je ponovno otvorio, činilo se kako zure u prošlost. »Kada sam je
izgubio, nisam želio više živjeti. Bila je dobra osoba, stvarno. Postala je
strigoj iz očaja. Nije vidjela da je postojao drugi način da se spasi od
duha. Dao bih sve, sve, za priliku da joj pomognem, da popravim stvari
između nas. Ne znam hoće li za nas to ikada biti moguće, ali je moguće za
tebe sada. Ne mogu dopustiti da to izgubiš.«
Tako nas je uveo unutra i, istina, na dužnosti je bio drugi čuvar. Baš kako
je i Mikhail rekao, tip je nazvao čuvare dolje u zatvor i rekao da Dimitri
ima posjet. Mikhailov prijatelj činio se dosta uznemiren zbog ovoga, što
je bilo razumljivo. Ipak, bio je voljan pomoći. Pomislila sam kako je to
zapanjujuće, što bi sve prijatelji učinili jedan za drugog. Ovih nekoliko
posljednjih tjedana bili su neopozivi dokazi za to.
Baš kao i tijekom Lissina posjeta, pojavila su se dva čuvara kako bi me
otpratila dolje. Prepoznala sam ih odonda kada sam bila u njezinoj glavi i
činili su se iznenađeni što me vide. Ako su načuli kako Dimitri odlučno
govori kako ne želi da mu dođem u posjet, onda je moja prisutnost
itekako bila šokantna. Ipak, što se njih tiče, netko važan mi je dopustio da
budem ovdje, stoga nisu postavljali nikakva pitanja.
Mikhail je išao za nama dok smo vijugali prema dolje i osjetila sam kako
mi se ubrzava kucanje srca i disanje. Dimitri. Sada ću vidjeti Dimitrija.
Što ću reći? Što ću napraviti? To mi je bilo preteško shvatiti. Morala sam
se psihički šamarati kako bih ostala prisebna ili ću kliznuti u nijemi šok.
Kada smo stigli do hodnika u kojem su bile ćelije, vidjela sam da ispred
Dimitrijeve ćelije stoje dva čuvara, jedan skroz na kraju, i još dvojica na
ulazu kuda smo ušli. Zastala sam, osjećala sam nelagodu zbog pomisli na
to da će drugi čuti moj razgovor s Dimitrijem. Nisam željela publiku
kakvu je imala Lissa, ali s obzirom na osiguranje, možda neću imati
izbora.
»Mogu li dobiti malo privatnosti?« pitala sam.
Jedan od mojih pratitelja odmahnuo je glavom.
»Službene naredbe. Dva čuvara moraju biti ispred ćelije cijelo vrijeme.«
»Ona je čuvarica«, istaknuo je Mikhail. »Kao i ja. Pustite nas. Ostali neka
čekaju pokraj vrata.«
Dobacila sam Mikhailu zahvalan pogled. Mogu se nositi s tim da on
ostane blizu. Ostali su se, zaključivši da ćemo biti dovoljno sigurni,
neprimjetno pomaknuli na kraj hodnika. Nije to bila baš potpuna
privatnost, ali neće baš sve čuti.
211
Osjećala sam da će mi srce eksplodirati dok smo Mikhail i ja prilazili
Dimitrijevoj ćeliji, a onda stali ispred nje. Sjedio je skoro kao i onda kada
je došla Lissa: na krevetu, sklupčan u sebe, leđima okrenut prema nama.
Riječi su mi zapele u grlu. Usklađene misli utekle su mi iz glave. Činilo
se kao da sam potpuno zaboravila razlog zbog kojeg sam došla ovdje.
»Dimitri«, rekla sam. Barem je to bilo ono što sam pokušala reći. Malo
sam se gušila, tako da je ono što je izašlo iz mojih usta bilo nekakvo
grgljanje. Ipak, očito je i to bilo dovoljno jer su se Dimitrijeva leđa
odjednom ukočila. Nije se okrenuo.
»Dimitri«, ponovila sam ovog puta jasnije. »To sam... ja.«
Nije bilo potrebe da kažem išta drugo. Znao je već tijekom onog prvog
pokušaja izgovaranja njegova imena tko sam. Osjećala sam kako bi
prepoznao moj glas u bilo kojoj situaciji. Vjerojatno je poznavao i zvuk
otkucaja mog srca i mog disanja. U tom trenu, mislim da sam prestala
disati dok sam čekala njegov odgovor. Kada je stigao, bio je
razočaravajući.
»Ne.«
»Što ne?« pitala sam. »Kao ne, nisam ja?«
Ljutito je izdahnuo, zvuk skoro, ali ne u potpunosti, sličan onome koji je
običavao ispustiti kada bih na treningu napravila nešto posebno glupavo.
»Ne, kao ne želim te vidjeti.« Glas mu je bio nabijen emocijama. »Nisu te
trebali pustiti.«
»Da. Pa, nekako sam se snašla.«
»Naravno da jesi.«
Još uvijek me nije htio pogledati, što mi je bilo mučno. Pogledala sam
prema Mikhailu koji mi je ohrabrujuće kimnuo. Pretpostavljala sam da bi
mi trebalo biti drago što Dimitri uopće razgovara sa mnom.
»Morala sam te vidjeti. Morala sam se uvjeriti da si dobro.«
»Siguran sam da te je Lissa već obavijestila.«
»Morala sam sama vidjeti.«
»Pa, sada vidiš.«
»Sve što vidim su tvoja leđa.«
To me izluđivalo, ali svaka njegova izgovorena riječ bila je poput
poklona. Osjećala sam da je prošlo tisuću godina otkada nisam čula
njegov glas. Kao i prije, pitala sam se kako sam ikada mogla pomiješati
Dimitrija iz Sibira s ovim. Njegov je glas bio isti i onda i sada, iste visine
i naglaska, no ipak njegov strigojski glas uvijek je ostavljao neku
hladnoću u zraku. Ovaj je bio topao. Med i baršun i svakakve predivne
stvari omotavale su se oko mene, bez obzira na to koliko je grozno bilo
ono što je izgovarao.
212
»Ne želim te vidjeti ovdje«, rekao je Dimitri bezlično. »Ne želim te
vidjeti.«
Uzela sam trenutak kako bih smislila taktiku. Dimitri je još uvijek širio
oko sebe taj depresivni, beznadni osjećaj. Lissa mu je prišla ljubazno i
suosjećajno. Doprla je do njega iako je većinom za to bilo zaslužna
činjenica da ju je smatrao svojom spasiteljicom. Mogla sam pokušati s
istom taktikom. Mogla sam biti nježna i pružati podršku i biti puna
ljubavi, što je sve i istina. Voljela sam ga. Toliko sam mu željela pomoći.
Ipak nisam bila sigurna bi li baš ta metoda odgovarala. Rose Hathaway
nije poznavala blagi pristup. Ipak sam računala na njegov smisao za
obavezu.
»Ne možeš me ignorirati«, rekla sam i pokušala zadržati ton glasa kako
me ne bi čuli ostali čuvari. »Duguješ mi. Spasila sam te.«
Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini.
»Lissa me spasila«, oprezno je rekao.
U prsima mi je gorjela ljutnja, baš kao i onda kada sam promatrala Lissin
posjet. Kako je nju mogao toliko cijeniti, a mene ne?
»Što misliš, kako je došla do toga?« zahtijevala sam odgovor. »Što misliš,
kako je naučila kako te spasiti? Imaš li ikakvog pojma što smo mi, što
sam ja, morala napraviti kako bih saznala taj podatak? Misliš li da je
ludost što sam išla u Sibir? Vjeruj mi, to nije ni blizu ludosti. Poznaješ
me. Znaš za što sam sposobna. A ovaj put sam prešla i svoje granice. Ti.
Meni duguješ.«
Bilo je to grubo, ali bio mi je potreban njegov odgovor. Neki osjećaj. I
dobila sam ga. Naglo se okrenuo, oči su mu bljeskale i snaga je pucala u
njegovu tijelu. Kao i uvijek, pokreti su mu bili istovremeno i neustrašivi i
graciozni. Na isti način i glas mu je bio mješavina osjećaja: ljutnje,
bespomoćnosti i brige.
»Onda je najbolje što mogu učiniti...«
Skamenio se. Smeđe oči koje su bile sužene zbog težine trenutka
odjednom su se raširile zbog... čega? Divljenja? Strahopoštovanja? Ili tog
osjećaja zapanjenosti koji sam imala uvijek kada bih ga vidjela?
Odjednom sam bila poprilično sigurna da doživljava isto ono što i ja
ranije. U Sibiru me vidio puno puta. Vidio me i onu večer u skladištu. Ali
sada... sada me uistinu promatrao svojim vlastitim očima. Sada kada više
nije bio strigoj njegov se cijeli svijet promijenio. Njegovo gledište i
osjećaji bili su drugačiji. Čak je i njegova duša bila drugačija.
Činilo se to poput jednog od onih trenutaka kada ti život preleti pred
očima. Naime, dok smo gledali jedno u drugo, u mojim su se mislima
odvijali svi dijelovi naše veze. Sjetila sam se kako je bio jak i neuništiv
213
kada smo se prvi put sreli, kada je došao vratiti Lissu i mene pod okrilje
morojskog društva. Sjetila sam se nježnosti njegova dodira kada mi je
zamatao krvave i razbijene ruke. Sjetila sam se kako me nosio u naručju
nakon što me napala Viktorova kći Natalie. Najviše od svega, sjetila sam
se noći kad smo bili zajedno u kolibi, baš prije nego što su ga odveli
strigoji. Jedna godina. Znali smo jedno drugo tek godinu dana, ali kao da
smo proživjeli životni vijek zajedno.
Znala sam da je i on zaključio isto dok me promatrao. Njegov je pogled
bio svemoćan, upijao je svaki moj izraz lica i pohranjivao ga. U magli
sam se pokušala sjetiti kako izgledam danas. Još uvijek sam na sebi imala
haljinu s tajnog sastanka i znala sam da mi dobro stoji. Moje su oči
vjerojatno još uvijek bile crvene od ranijeg plakanja, a imala sam samo
malo vremena počešljati kosu prije nego što sam otišla s Adrianom.
Nekako, sumnjala sam da je išta od toga važno. Način na koji me gledao
Dimitri... potvrđivao je sve što sam pretpostavljala. Osjećaji koje je imao
prema meni prije nego što je pretvoren, osjećaji koji su se isprevrtali dok
je bio strigoj, još uvijek su svi ovdje. Moraju biti. Možda i je Lissa bila
njegova spasiteljica. Možda ostatak dvora misli da je ona božica. Znala
sam da, upravo tada, bez obzira na to koliko mlitavo izgledam ili koliko
se god on trudio da mu lice izgleda prazno, ja sam bila za njega božica.
Progutao je i prisilio se ponovno zavladati sobom, baš kao i uvijek. Neke
se stvari nikad ne mijenjaju.
»Onda je najbolje što mogu učiniti«, mirno je nastavio, »to da se držim
dalje od tebe. To je najbolji način da vratim dug.«
Bilo mi je teško svladati se i održati nekakav logičan razgovor. Bila sam
zapanjena isto koliko i on. Bila sam i bijesna.
»Da bi se odužio Lissi, ponudio si biti uz nju zauvijek!«
»Nisam napravio...« Maknuo je pogled na trenutak ponovno se boreći sa
svladavanjem samog sebe i zatim me opet pogledao. »Njoj nisam
napravio ono što sam napravio tebi.«
»Nisi bio svoj! Nije me briga.« Počelo je opet u meni gorjeti.
»Koliko?« vikao je. »Koliko je čuvara poginulo zbog onog što sam
učinio?«
»Mislim... šest ili sedam.« Okrutan gubitak. Bocnulo me u prsima kada
sam se prisjetila imena pročitanih u onom podrumu.
»Šest ili sedam«, ponovio je bezlično Dimitri, a u glasu mu se osjećala
bol. »Mrtvih u jednoj noći. Zbog mene.«
»Nisi to radio sam! I već sam ti rekla, nisi bio svoj. Nisi se mogao
svladati. Meni nije važno...«
214
»Meni je važno!« vikao je, glas mu je odzvanjao hodnikom. Svi čuvari su
se ukočili, ali nisu prilazili. Kada je ponovno progovorio, Dimitri je stišao
glas, ali je još uvijek drhtao zbog divljih osjećaja. »Meni je važno. To je
ono što ti ne razumiješ. Ne možeš razumjeti. Ne možeš razumjeti kako je
biti svjestan onog što sam učinio. To cijelo vrijeme dok sam bio strigoj...
sada se čini poput sna, ali poput onog kojeg se jasno sjećam. I ono što se
dogodilo tebi? Toga se sjećam više od ičega. Sve što sam učinio. Sve što
sam želio učiniti.«
»Nećeš to sada učiniti«, rekla sam. »I pusti to. Prije, prije nego što se sve
to dogodilo, rekao si da možemo biti zajedno. Da ćemo dobiti zaduženja
jedno blizu drugog i...«
»Roza«, prekinuo me, nadimak mi je probadao srce. Mislim da mu je
izletjelo, nije me stvarno mislio tako nazvati. Na njegovim usnama bio je
nakrivljen osmijeh, ali neveseo. »Stvarno misliš da će mi ikada dopustiti
da ponovno budem čuvar ? Bit će čudo ako me uopće ostave na životu!«
»To nije istina. Jednom kada shvate da si se promijenio i da si stvarno kao
i prije... sve će biti kao što je i bilo.«
Tužno je odmahnuo glavom.
»Tvoj optimizam... tvoje vjerovanje kako sve možeš učiniti. Oh, Rose. To
je jedna od nevjerojatnih činjenica o tebi. Isto tako, to je jedna od
činjenica koja najviše razbješnjuje što se tiče tebe.«
»Vjerovala sam da možeš prestati biti strigoj«, istaknula sam. »Možda
moje vjerovanje u nemoguće i nije tolika ludost.«
Ovaj razgovor bio je toliko ozbiljan, toliko mi je ranjavao srce, a ipak me
još uvijek podsjećao na neke od naših starih lekcija tijekom treninga.
Pokušao bi me uvjeriti u nešto važno, a ja sam to protumačila nekom
Roseinom logikom. Obično bi to dovelo do nastanka mješavine zabave i
bijesa. Imala sam osjećaj da je situacija malo drugačija da bi sada zauzeo
taj isti stav. Ipak, ovo nije bila vježba. Neće se nasmijati i zakolutati
očima. Ovo je bilo ozbiljno. Ovo je bilo pitanje života i smrti.
»Zahvalan sam zbog svega što si učinila«, rekao je službeno boreći se još
uvijek s neukrotivim osjećajima. To je bila još jedna osobina koju smo
dijelili, oboje smo se uvijek nastojali svladati. On je u tome uvijek bio
bolji od mene. »Jesam, dužan sam ti. I to je dug koji ne mogu platiti. Kao
što sam rekao, najbolje što mogu učiniti je ostati izvan tvog života.«
»Ako si dio Lissina, onda me ne možeš izbjeći.«
»Može se biti zajedno... bez da tu ima išta više od toga«, čvrsto je rekao.
Rekao je to tako dimitrijevski. Logika pobjeđuje osjećaje.
I tada sam pukla. Kao što sam rekla, on je uvijek bio bolji u svladavanju
samog sebe. Ja? Ne baš.
215
Bacila sam se na rešetke takvom brzinom da se čak i Mikhail trznuo.
»Ali, volim te!« obrecnula sam se. »I znam da i ti voliš mene. Misliš da
možeš provesti ostatak života u mojoj blizini ignorirajući to?«
Ono što me mučilo bilo je to što je dugo vremena na Akademiji Dimitri
bio uvjeren kako može upravo to učiniti. I bio je spreman provesti ostatak
života ne povodeći se osjećajima prema meni.
»Voliš me«, ponovila sam. »Znam to.« Ispružila sam ruku kroz rešetke.
Nisam bila ni blizu toga da ga dotaknem, ali moji su prsti očajno
posegnuli, kao da bi odjednom mogli narasti i dotaći ga. To je bilo sve što
sam trebala. Jedan njegov dodir kako bih znala da mu je još uvijek stalo,
jedan dodir kako bih osjetila toplinu njegove kože i...
»Zar nije istina«, tiho je rekao Dimitri, »da si u vezi s Adrianom
Ivaškovim?«
Ruka mi je pala.
»Gd-gdje si to čuo?«
»Stvari se pročuju«, rekao je.
»Sigurno«, promrmljala sam.
»Pa, jesi li?« pitao je čvršće.
Oklijevala sam prije nego što sam odgovorila. Kažem li mu istinu, imat će
još jači temelj za istaknuti kako moramo biti razdvojeni. Ipak, nisam mu
mogla lagati.
»Jesam, ali...«
»Dobro.« Nisam sigurna što sam od njega očekivala. Ljubomoru? Šok?
Umjesto toga, naslonio se na zid, osjetio je... olakšanje. »Adrian je bolja
osoba nego što ga smatraju. Bit će dobar prema tebi.«
»Ali...«
»To je tvoja budućnost, Rose.« Vratio se dio tog beznadnog stava, kao da
je sit svega. »Ne razumiješ kako je proći kroz ono što sam ja prošao,
vratiti se nakon toga što sam bio strigoj. To je sve promijenilo. Ne samo
da je ono što sam tebi učinio neoprostivo. Svi moji osjećaji... moji osjećaji
prema tebi... promijenili su se. Ne osjećam se isto kao i prije. Možda i
jesam ponovno dhampir, ali nakon onog što sam prošao... dakle, ostali su
ožiljci. To mi je promijenilo dušu. Sada ne mogu nikoga voljeti. Ne
mogu, ne… volim te. Između tebe i mene nema više ničega.«
Sledila mi se krv. Odbijala sam vjerovati njegovim riječima, ne nakon što
me maloprije onako gledao.
»Ne! To nije istina! Ja te volim i ti...«
»Straža!« Viknuo je Dimitri, toliko glasno da je bilo čudo što se nije
zatresla cijela zgrada. »Odvedite je van. Odvedite je van!«
216
Zahvaljujući svojim nevjerojatnim refleksima, čuvari su bili dolje u trenu.
Kao zatvorenik Dimitri nije imao pravo na zahtjeve, ali vlasti ovdje
sigurno neće poduprijeti situaciju koja bi mogla izazvati metež. Počeli su
ispraćati Mikhaila i mene van, ali ja sam se opirala.
»Ne, čekajte...«
»Ne opiri se«, mrmljao je Mikhail u moje uho. »Naše vrijeme je isteklo, a
ti ne bi mogla ništa drugo danas postići.«
Htjela sam se pobuniti, ali riječi su mi zastale na usnama. Pustila sam da
me čuvari otprate van, ali ne prije nego što sam uputila Dimitriju još
jedan, čeznutljiv pogled. Na licu mu je bio savršen bezizražajan čuvarski
izraz, ali zbog prodornog načina na koji me gledao bila sam sigurna da se
u njemu svašta događa.
Gore je na dužnosti još uvijek bio Mikhailov prijatelj, što nam je
omogućilo da izađemo van bez da upadnemo u više problema. Čim smo
bili vani, stala sam i bijesno nogom udarila u jednu od stepenica.
»Prokletstvo!« viknula sam. Nekoliko moroja koji su upravo prolazili
dvorištem, vraćajući se vjerojatno s neke zabave, preneraženo me
pogledalo.
»Smiri se«, rekao je Mikhail. »Ovo je prvi put da ga vidiš nakon
promjene. Ne možeš očekivati odmah toliko čuda. Doći će k sebi.«
»Nisam tako sigurna«, gunđala sam. Uzdahnuvši, pogledala sam u nebo.
Mah oblačići su se lijeno kretali, ali jedva sam ih primjećivala. »Ne
poznaješ ga kao ja.«
Iako je dio mene mislio da je većina onog što je rekao Dimitri stvarno bio
rezultat šoka od povratka samog sebi, dio mene ipak se pitao. Poznavala
sam Dimitrija. Poznavala sam njegov osjećaj za čast, njegovo čvrsto
vjerovanje u ono što je ispravno i ono što je pogrešno. Držao se svojih
uvjerenja. Po njima je živio život. Ako je stvarno, iskreno vjerovao da me
je ispravno izbjegavati i pustiti da izblijedi bilo kakva veza između nas...
onda je bilo vrlo vjerojatno da će se ponašati u skladu s tom idejom, bez
obzira na našu ljubav. Kao što sam se prisjetila ranije, stvarno je pokazao
puno otpora u Sv. Vladimiru.
Što se tiče ostalog... onaj dio da me više ne voli ili da nije sposoban
nikoga voljeti... pa, kada bi to bilo istina, to bi bio drugačiji problem.
Obojica, i Christian i Adrian, bili su zabrinuti da je u njemu ostao još
komadić strigoja, ali njihovi strahovi ticali su se nasilja i krvoprolića.
Nitko ne bi pretpostavio sljedeće: da je strigojski život mogao otvrdnuti
njegovo srce, poništiti bilo kakve izgleda da nekoga voli.
Uništiti bilo kakve izglede da voli mene.
I u tom slučaju, bila sam poprilično sigurna da će umrijeti i dio mene.
217
Dvadesetprvo poglavlje
Nije bilo mnogo toga što smo Mikhail i ja imali reći jedno drugome nakon
toga. Nisam željela da ima probleme zbog toga što je učinio i pustila sam
da nas tiho odvede iz čuvarske zgrade. Kada smo izašli van, vidjela sam
da je na istoku nebo ružičasto. Skoro će izaći sunce označavajući sredinu
naše noći. Kratko sam skočila u Lissinu glavu, saznala da je bdijenje
završilo i da je krenula prema svojoj sobi, zabrinuta za mene i još uvijek
uznemirena jer se Christian pojavio s Mijom.
Slijedila sam Lissin primjer i pitala se može li mi san pomoći olakšati
agoniju koju je u mom srcu ostavio Dimitri. Vjerojatno ne. Ipak, zahvalila
sam Mikhailu na njegovoj pomoći i zbog rizika u koji se upustio. Jedva je
kimnuo, kao da mu nemam na čemu zahvaljivati. Bilo je to upravo ono
što bi on želio da ja napravim za njega kada bi uloge bile obrnute i da je
gospođica Karp iza rešetaka.
U svom krevetu utonula sam u dubok san, ali su mi snovi bih opterećeni.
Neprestano sam slušala kako mi Dimitri govori da me ne može više
voljeti. To nabijanje ponavljalo se razbijajući moje srce u sitne komadiće.
U nekom trenutku pretvorilo se u nešto više od sna. Čula sam pravo
nabijanje. Netko mi je lupao na vrata i polako sam se izvukla iz svoga
groznoga sna.
Zamagljenih očiju otišla sam do vrata i ugledala Adriana. Prizor je bio
ogledalo onog od sinoć, kada me došao pozvati na bdijenje. Samo mu je
ovog puta lice bilo namrštenije. Na trenutak sam pomislila da je čuo za
moj posjet Dimitriju. Ili je možda upao u još veće probleme nego što smo
mislili, zbog toga što je svoje prijatelje prokrijumčario na tajni ispraćaj.
»Adriane... ovo je rano za tebe...« Pogledala sam na sat i vidjela da sam
zapravo dosta dugo spavala.
»Uopće nije rano«, potvrdio je još uvijek ozbiljan. »Puno se toga događa.
Morao sam ti doći reći novosti prije nego što ih čuješ od nekog drugog.«
»Kakve novosti?«
»Presuda Vijeća. Konačno su donijeli tu veliku odluku o kojoj su
raspravljali. Radi koje si dala iskaz.«
»Čekaj. Završili su?« Sjetila sam se onoga što je rekao Mikhail, kako je
Vijeće zauzeto nekim tajnim problemom. Ako su s tim završili, znači da
mogu započeti s nečim drugim, recimo, na primjer, službeno izjaviti da je
Dimitri ponovno dhampir. »To je lijepa novost.« A ako je to stvarno
povezano s onim kada me Tatiana pozvala da opišem svoje vještine... pa,
postoje li možda izgledi da ipak postanem Lissina čuvarica? Je li moguće
218
da se kraljica predomislila? Sinoć se činila dovoljno prijateljski
nastrojena.
Adrian me pogledao kao nikad dosad: kao da me sažalijeva.
»Ti nemaš pojma, zar ne?«
»Pojma o čemu?«
»Rose...« Nježno je stavio ruku na moje rame. »Vijeće je upravo donijelo
proglas da se čuvarska dobna granica spušta na šesnaest godina. Dhampiri
će diplomirati na drugoj godini i onda ići van na zadatak.«
»Molim?« Sigurno sam krivo čula.
»Znaš koliko su paničarili oko zaštite i zbog toga što nemaju dovoljno
čuvara?« Uzdahnuo je. »Ovo je njihovo rješenje da vam povećaju broj.«
»Ali, oni su premladi!« Zapomagala sam. »Kako netko može pomisliti da
su šesnaestogodišnjaci spremni ići van i boriti se?«
»Pa«, rekao je Adrian, »zbog toga što si ti posvjedočila da jesu.«
Ispala mi je vilica, sve oko mene se smrzlo. Ti si posvjedočila da jesu...
Ne. Nije moguće.
Adrian je nježno gurnuo moju ruku pokušavajući me probuditi iz moje
ošamućenosti.
»Hajde, još uvijek to završavaju. Izjavili su to na otvorenoj sjednici i neki
su... malo uzrujani.«
»Da, mogu misliti.«
Nije mi trebao reći dvaput. Odmah sam krenula, a onda sam shvatila da
sam još u pidžami. Na brzinu sam se presvukla i počešljala kosu, još
uvijek jedva sposobna vjerovati u ono što je upravo rekao. Moje
spremanje trajalo je samo pet minuta i zatim smo izašli. Adrian nije bio
pretjerano sportski tip, ali je držao korak dok smo išli prema Vijećnici.
»Kako se to dogodilo?« pitala sam. »Ne misliš valjda da... da je ono što
sam rekla odigralo neku ulogu?« Izrekla sam ovo više kao zahtjev, ali
zvučalo je molećivo. Zapalio je cigaretu ne prekinuvši korak i nisam se
zamarala gnjaviti ga zbog toga.
»Izgleda da je to bila vruća tema već neko vrijeme. Navodno da je bilo
skoro izjednačeno glasovanje. Oni koji su gurali tu ideju morali su imati
puno dokaza kako bi pobijedili. Ti si im bila od glavne koristi: tinejdžer,
dhampir koji kolje strigoje naveliko, puno prije diplome.«
»Ne toliko prije«, promrmljala sam dok je bijes u meni kipio. Šesnaest? Je
li oni to ozbiljno? To je bilo smiješno. Činjenica da sam ja nesvjesno
iskorištena kako bih podržala ovaj proglas izazvala je mučninu u mom
želucu. Bila sam budala jer sam mislila da su ignorirali moje kršenje
pravila i jednostavno me pozvali kako bi me pohvalili. Iskoristili su me.
Tatiana me iskoristila.
219
Kada smo stigli, Vijećnica je bila u zbrci, baš kako je Adrian i dao
naslutiti. Istina, nisam provodila vrijeme na takvim sastancima, ali sam
bila sigurna da to što mnogi stoje u grupama i viču jedni na druge nije
uobičajeno. Vjerojatno ni glasnik Vijeća nije inače vrištao do promuklosti
pokušavajući uvesti reda među okupljenima.
Jedina mirna točka bila je sama Tatiana i strpljivo je sjedila u sredini
stola, baš kao što je to nalagalo pravilo Vijeća. Izgledala je vrlo
zadovoljna sobom. Ostatak njezinih kolega je izgubio svaki smisao za
pristojnost i bili su na nogama poput publike, svađajući se međusobno ili s
bilo kim tko je bio spreman na svađu. Zapanjeno sam gledala, nesigurna
što učiniti u cijelom ovom neredu.
»Tko je glasovao za što?« pitala sam.
Adrian je proučavao članove Vijeća i nabrajao ih na prste. »Szelsky,
Ozera, Badica, Daškov, Conta i Drozdov. Oni su bili protiv.«
»Ozera?« iznenađeno sam pitala. Nisam poznala princezu Ozera, Evette,
jako dobro, ali uvijek se činila jako ukočena i neljubazna. Sada sam imala
poštovanja prema njoj.
Adrian je kimnuo prema mjestu na kojem se Tasha bijesno obraćala
velikoj grupi dok joj je sijevalo iz očiju te je divlje mahala rukama.
»Evette su nagovorili neki članovi njezine obitelji.«
To je i mene nasmijalo, ali samo na trenutak. Bilo je dobro što su Tasha i
Christian ponovno bili priznati od svog klana, ali drugi dio problema još
je uvijek bio prisutan i živ. Mogla sam zaključiti koja su preostala imena.
»Dakle... princ Ivaškov je glasovao za to«, rekla sam. Adrian je slegnuo
ramenima kao da se ispričava za svoju obitelj. »Lazar, Zeklos, Tarus i
Voda.« To da je obitelj Voda glasovala za dodatnu zaštitu nije potpuno
iznenađenje s obzirom na nedavno ubojstvo jedne njihove članice.
Priscilla još nije ni bila u grobu, a novi princ Voda, Alexander, očito nije
bio siguran kako se ponašati nakon što je iznenada promaknut.
Oštro sam pogledala Adriana.
»To je samo pet naprama šest. Oh.« Potonula sam. »Sranje. Kraljevsko
izjednačenje.«
Morojski sustav glasovanja imao je dvanaest članova, po jedan za svaku
obitelj, i onda još vladajući kralj ili kraljica. Istina, to je često značilo da
jedna obitelj ima dva glasa s obzirom na to da je vladar vrlo rijetko
glasovao protiv svoje obitelji. Znalo se i to dogoditi. Ipak, sustav bi trebao
imati trinaest glasova kako bi se onemogućilo izjednačenje. Osim... nastao
je i nedavni problem. U Vijeću više nije bilo Dragomira, što znači da je
izjednačenje moguće. U takvim rijetkim okolnostima, morojski je zakon
nalagao da glas vladara nosi dodatnu težinu. Čula sam da je to oduvijek
220
bilo sporno, ali ipak, istodobno, ništa se nije moglo učiniti što se toga tiče.
Izjednačenja u Vijeću značila bi da se nikada ništa ne bi riješilo i, otkad su
birani vladari, većina se nadala da će oni djelovati u korist morojima.
»Tatiana je bila šesta«, rekla sam. »I to je prevagnulo.«
Gledajući okolo, vidjela sam ljutnju na licima onih obitelji koje su
glasovale protiv. Očito nisu svi vjerovali da je Tatiana postupila u korist
morojima.
Lissina prisutnost dopirala je do mene kroz vezu, tako da me nije
iznenadio njezin dolazak nekoliko trenutaka kasnije. Vijesti su se brzo
širile iako nije znala najsitnije detalje. Adrian i ja smo joj mahnuli. Bila je
zaprepaštena kao i mi.
»Kako su mogli to učiniti?« pitala je.
»Zato što se previše boje da kako bi ih netko mogao natjerati da se nauče
braniti. Tashina grupa je bila previše glasna.«
Lissa je odmahnula glavom.
»Ne, ne samo to. Hoću reći, zašto su uopće zasjedali? Trebali bi svi biti u
žalosti zbog onog što se dogodilo neki dan, javno. Cijeli dvor, ne samo
neki tajni dio. Poginula je čak i jedna članica Vijeća! Zar nisu mogli
pričekati do sahrane?« U njezinoj glavi mogla sam vidjeti slike one
grozne noći u kojoj je Priscilla ubijena pred Lissinim očima.
»Ali, bilo ju je lako zamijeniti«, rekao je novi glas. Pridružio nam se
Christian. Lissa se odmaknula nekoliko koraka od njega, još uvijek
iživcirana zbog Mije. »I, zapravo, sada je savršeno vrijeme. Oni koji su
ovo željeli morali su skočiti kada su prepoznali priliku. Uvijek kada je
velika bitka sa strigojima, svi paničare. Strah će natjerati dosta njih da se
slože s ovim. A ako su članovi Vijeća i bili neodlučni prije ovoga, ta
borba ih je vjerojatno pogurnula.«
To je bilo poprilično mudro od Christiana i Lissa je bila zadivljena,
usprkos trenutnim osjećajima za njega. Glasnik Vijeća je konačno uspio
nadglasati viku publike. Pitala sam se bi li zašutjeli da je sama Tatiana
viknula da se smire. Ali, ne. To je vjerojatno bilo ispod njezine časti. Još
uvijek je mirno sjedila, kao da se ne događa ništa neobično.
Ipak, trebalo je nekoliko trenutaka kako bi se svi smirili i zauzeli svoja
sjedala. Moji prijatelji i ja brzo smo ugrabili prva mjesta koja smo našli.
Kada je konačno postignut mir i tišina, umorni je glasnik predao riječ
kraljici.
Otmjenim osmijehom prema okupljenima, obratila se najvišim
kraljevskim tonom.
»Želimo zahvaliti svima što su došli danas i izrazili svoja... mišljenja.
Znam da su neki još uvijek nesigurni što se tiče ove odluke, ali slijedili
MIN@
221
smo morojske zakone, zakone koji postoje već stoljećima. Uskoro ćemo
imati još jednu sjednicu na kojoj ćemo poslušati ono što vi imate za reći
na uredan način.« Nešto mi je govorilo da je to samo isprazna gesta.
Mogli su govoriti koliko su htjeli; ona neće slušati. »Ova odluka, ova
presuda, koristit će morojima. Naši su čuvari već dovoljno izvrsni.«
Dostojno je kimnula prema čuvarima koji su stajali uza zidove prostorije.
Imali su tipično neutralna lica, ali sam pretpostavljala da su poput mene
vjerojatno htjeli izudarati polovicu Vijeća. »Oni su zapravo toliko izvrsni
u treniranju svojih učenika da su oni spremni braniti nas u ranijoj dobi.
Svi ćemo biti sigurniji od tragedija poput one koja se nedavno dogodila.«
Spustila je glavu na trenutak, što je vjerojatno bio znak žalosti. Sjetila sam
se prošle noći kada je jecala zbog Priscille. Je li to bila gluma? Je li joj
smrt njezine najbolje prijateljice pomogla da progura svoj plan. Sigurno...
sigurno nije toliko hladna.
Kraljica je podigla glavu i nastavila.
»A opet, bit će nam drago čuti vaša mišljenja iako je, prema našim
zakonima, ova stvar riješena. Sljedeća sjednica morat će pričekati da
prođe vrijeme žalovanja za nesretno poginulima.«
Njezin ton i govor tijela dali su jasno naslutiti da je ovo uistinu kraj
rasprave. Onda je drzak glas odjednom prekinuo tišinu u prostoriji.
Moj glas.
»Dakle, ja bih sada željela iznijeti svoje mišljenje.«
U mojoj glavi čula sam Lissu kako viče:
Sjedni dolje, sjedni dolje! No, ja sam već bila na nogama i krenula sam
prema stolu Vijeća. Zastala sam na dovoljnoj udaljenosti, onoj koja im je
omogućavala da me vide, ali izvan dometa čuvara. I, oh, primijetili su me.
Glasnik je pocrvenio zbog kršenja pravila.
»Prešla si granicu i kršiš sve protokole Vijeća! Sjedni prije nego što te
izbacimo.«
Pogledao je prema čuvarima kao da je očekivao da će tada krenuti na
mene. Nitko od njih nije se ni pomaknuo. Ili me nisu doživjeli kao
prijetnju ili su se pitali što ću učiniti. I ja sam se pitala isto.
Malom, otmjenom gestom ruke, Tatiana je mahnula glasniku da se smiri.
»Usuđujem se reći da je danas bilo toliko kršenja protokola da još jedan
incident neće puno značiti.« Pogledala me ljubazno se osmjehnuvši i
želeći nas prikazati kao prijateljice. »Osim toga, čuvarica Hathaway jedna
je od naših najcjenjenijih. Uvijek me zanima što ona ima za reći.«
Stvarno? Vrijeme je da saznamo. Obratila sam se Vijeću.
»Ovo što ste upravo izglasali je sasvim i potpuno ludo.«
222
Velikim sam dijelom smatrala da sa svoje strane nisam upotrijebila
nikakve psovke s obzirom na to da sam na umu imala pridjeve koji su bili
puno prikladniji. Tko je rekao da ne razumijem pravila Vijeća?
»Kako možete sjediti ovdje i misliti da je u redu poslati
šesnaestogodišnjake da riskiraju svoj život?«
»Razlika je u samo dvije godine«, rekao je princ Tarus. »Nije da šaljemo
desetogodišnjake.«
»Dvije godine je puno.« Trenutak sam razmišljala o vremenu kada sam ja
imala šesnaest godina. Što se dogodilo u te dvije godine? Pobjegla sam s
Lissom, vidjela sam kako mi umiru prijatelji, putovala sam oko svijeta,
zaljubila se... »Možete proživjeti život u dvije godine. A ako želite da i
dalje ostanemo na prvim linijama, što većina od nas radi dobrovoljno
nakon diplome, onda nam dugujete te dvije godine.«
Ovaj sam put pogledala publiku. Reakcije su bile izmiješane. Neki su se
jasno slagali sa mnom kimajući. Neki su izgledali kao da im ništa na
svijetu ne bi promijenilo mišljenje u vezi ovog proglasa. Neki me nisu
željeli pogledati u oči... Jesam li ih pokolebala? Jesu li neodlučni? Srame
li se svoje sebičnosti? Oni bi mogli biti ključni.
»Vjeruj mi, volio bih da tvoji uživaju u svojoj mladosti.« Sada je govorio
Nathan Ivaškov. »Ali sada to nije moguće. Strigoji su nam sve bliže.
Svakim danom gubimo sve više moroja i čuvara. Puštanje više boraca van
to će zaustaviti, a i ovako samo puštamo da vještine tih dhampira
propadaju čekajući par godina. Ovaj plan spasit će obje rase.«
»Brže će ubiti moju!« rekla sam. Shvativši kako bih mogla početi vikati
ako izgubim kontrolu, duboko sam udahnula prije nego što sam nastavila.
»Neće biti spremni. Neće imati sve treninge koji su im potrebni.«
I tu je Tatiana sama odigrala svoju glavnu predstavu.
»Da, ali prema tvojoj vlastitoj izjavi, ti si bila spremna tako mlada. Ubila
si više strigoja prije osamnaeste nego što su neki čuvari tijekom cijelog
života.«
Iskosa sam je gledala.
»Ja sam«, rekla sam hladno, »imala izvrsnog instruktora. Onog kojeg
trenutno držite zatvorenog. Ako pričate o vještinama koje propadaju, idite
pogledati u vlastiti zatvor.«
U publici je nastalo lagano komešanje i Tatianino lice koje je poručivalo
»mi smo frendice« postalo je malo hladnije.
»To nije tema o kojoj je danas riječ. Povećanje zaštite jest. Vjerujem da si
ti čak prije i komentirala kako nam nedostaje čuvara.« Moje vlastite riječi
od sinoć izgovorene protiv mene. »To treba popraviti. Ti, kao i mnogi
tvoji kolege, dokazali ste da ste nas sposobni braniti.«
223
»Mi smo bili iznimke!« Bilo je to pomalo sebično, ali to je bila istina.
»Nisu svi novaci na tom stupnju.«
U oku joj se pojavio opasan bljesak, a njezin je glas ponovno postao
svilenkasto gladak.
»Pa, dobro, možda onda trebamo bolje treninge. Možda bismo trebali
poslati tebe u Sv. Vladimir ili u neku drugu akademiju, tako da možeš
poboljšati obrazovanje mladih. Koliko znam, bit ćeš stalno zaposlena u
administraciji ovdje na dvoru. Ako želiš pomoći da ovaj novi proglas
uspije, možemo promijeniti to zaduženje i, umjesto toga, postaviti te za
instruktoricu. Možda bi to ubrzalo tvoj povratak dužnostima čuvara.«
Uputila sam joj svoj opasan osmijeh.
»Nemojte mi«, upozorila sam, »pokušati prijetiti, podmititi me ili me
ucijeniti. Ikada. Ne bi Vam se svidjele posljedice.«
Ovo je možda prešlo sve granice. U publici su izmijenili zaprepaštene
poglede. Neki su izražavali gađenje, kao da od mene i nisu mogli
očekivati bolje. Prepoznala sam neke od tih moroja. Bili su to oni koje
sam čula kako govore o mojoj vezi s Adrianom i kako to kraljica mrzi.
Sumnjala sam da su tu i oni plemići s jučerašnje ceremonije. Vidjeli su
kako me Tatiana izvodi van i bez sumnje su mislili da je ovaj moj ispad i
nepoštovanje neka vrsta osvete.
Moroji nisu bili jedini koji su reagirali. Bez obzira na to jesu li dijelili
moje mišljenje, istupilo je nekoliko čuvara. Pobrinula sam se da ostanem
točno tamo gdje sam bila, i to, zajedno s Tatianinim nedostatkom straha,
zadržalo ih je na mjestu.
»Iscrpljuje nas ovaj razgovor«, rekla je Tatiana prebacivši se na
kraljevsko mi. »Moći ćeš još govoriti, i to na pristojan način, kada
budemo imali sljedeći sastanak otvorenog tipa na kojem su komentari
dobrodošli. Za sada, sviđalo se to tebi ili ne, ova je odluka prošla. To je
zakon.«
Pušta te! Lissin mi je glas bio u glavi. Odustani od ovoga prije nego što
napraviš nešto zbog čega bi stvarno mogla nastradati. Svađaj se kasnije.
To je bilo ironično jer sam bila na rubu toga da eksplodiram i pustim van
sav bijes. Lissine riječi su me zaustavile, ali ne zbog svog sadržaja. Bila je
to sama Lissa. Kada smo Adrian i ja ranije raspravljali o rezultatima,
primijetila sam komadić manjkave logike.
»Glasovanje nije bilo pravedno«, izjavila sam. »Nije bilo zakonito.«
»Gospođice Hathaway, sada ste i odvjetnik?« Kraljica se zabavljala, a to
što je ispustila moju titulu čuvarice bio je očit znak nedostatka poštovanja.
»Ako mislite na to što glas vladara ima veću težinu od drugih glasova u
Vijeću, uvjeravam Vas da je morojski zakon takav već stoljećima.«
224
Pogledala je kolege, članove Vijeća, od kojih se nitko nije bunio. Čak i
oni koji su glasovali protiv nisu mogli osporiti njezinu tvrdnju.
»Da, ali nije glasovalo cijelo Vijeće«, rekla sam. »Nekoliko posljednjih
godina imate prazno mjesto u Vijeću, ah ne više.« Okrenula sam se prema
mjestu na kojem su sjedili moji prijatelji.
»Vasilisa Dragomir sada ima osamnaest godina i može popuniti mjesto
svoje obitelji.«
U svoj toj zbrci previdjeli su njezin rođendan, čak i ja.
Oči su se okrenule prema Lissi, to joj se nije sviđalo. Ipak, Lissa je
navikla na to da je prate oči javnosti. Znala je što se očekuje od
plemkinje, kako treba izgledati i ponašati se. Tako je, umjesto da se
dodvorava, uspravno sjedila i hladno gledala naprijed, kraljevskim
pogledom koji je govorio da bi istog trenutka mogla krenuti prema tom
stolu i zahtijevati mjesto koje joj pripada po rođenju. Je li to bilo zbog tog
veličanstvenog stava samog po sebi ili zbog malo karizme duha, ali bilo je
nemoguće spustiti pogled s nje. Njezina ljepota je uobičajeno svijetlila i u
prostoriji je puno lica bilo zapanjeno njome na isti način na koji su je
promatrali na dvoru. Dimitrijeva pretvorba još je uvijek bila zagonetna,
ali oni koji su u nju vjerovali smatrali su Lissu sveticom. U mnogim je
očima postala veća od života, i zbog prezimena i zbog tajnovitih moći i
sada navodne sposobnosti da vrati strigoja.
Samozadovoljno sam ponovno pogledala Tatianu.
»Zar nije osamnaest zakonska granica za glasovanje?« Šah-mat, kujo.
»Da«, vedro je rekla. »Da Dragomiri imaju kvorum broj prisutnih.«
Ne bih baš rekla da se moja nevjerojatna pobjeda u tom trenutku slomila,
ali je sigurno izgubila malo svog sjaja.
»Što?«
»Kvorum. Prema zakonu, kako bi morojska obitelj imala pravo glasa u
Vijeću, mora postojati obitelj. Ona je nema. Sama je.«
Zurila sam u nevjerici.
»Što, želite reći da mora imati dijete kako bi mogla glasovati?«
Tatiana se namrštila.
»Ne sada, naravno. Ali jednom sigurno. Kako bi obitelj imala pravo glasa,
mora imati barem dva člana od kojih jedan mora biti stariji od osamnaest.
Ponavljam, takav je morojski zakon, koji postoji već stoljećima.«
Nekolicina je izmijenila zbunjene i iznenađene poglede. Ovo je očito bio
zakon s kojim mnogi nisu bili upoznati. Naravno, ova situacija, smanjenje
kraljevske loze na jednog člana, nije se pojavila u nedavnoj povijesti, ako
se uopće ikad pojavila.
»Istina je«, rekla je nevoljko Ariana Szelsky. »Pročitala sam ga.«
225
O. K, ovo je bio trenutak u kojem se moja nevjerojatna pobjeda slomila.
Obitelj Szelsky je bila jedna od obitelji kojoj sam vjerovala, a Ariana je
bila starija sestra od tipa kojeg je čuvala moja mama. Ariana je bila
poprilično načitana osoba i, vidjevši da je glasovala protiv promjene
čuvarske dobne granice, nije se činilo vjerojatno da bi dala ovaj dokaz da
nije istinit.
Bez municije, vratila sam se starim uvjerenjima.
»To je«, rekla sam Tatiani, »najsjebaniji zakon za koji sam ikad čula.«
To je učinilo svoje. Publika je šokirano počela brbljati i Tatiana je
odbacila bilo kakav privid prijateljstva koji je pružala. Preduhitrila je
glasnika u bilo kakvim zapovijedima koje je mogao dati.
»Izbacite je!« viknula je Tatiana. Čak i tijekom brzog dizanja razine buke,
njezin je glas jasno odzvanjao prostorijom. »Nećemo dopustiti ovakvo
vulgarno ponašanje!«
U sekundi su čuvari bili na meni. Iskreno, s obzirom na to koliko su me
puta izbacivali i izvlačili u zadnje vrijeme, bilo je u tome nečeg ugodno
poznatog. Nisam se suprotstavila čuvarima dok su me vodili prema
vratima, ali im nisam dopustila da me odvedu bez nekoliko oproštajnih
riječi.
»Da si htjela, mogla si promijeniti zakon o kvorumu, ti, licemjerna kujo!«
Vikala sam. »Okrećeš zakone jer si sebična i bojiš se! Činiš pogrešku
svog života. Požalit ćeš! Čekaj i vidjet ćeš, poželjet ćeš da to nikada nisi
napravila!«
Ne znam je li itko čuo moju bujicu riječi jer je tada već sve bilo u kaosu
kao na početku kada sam ušla. Čuvari, njih trojica, nisu me puštali dok
nismo izašli van. Kada su me pustili, svi smo čudno stajali trenutak.
»Što sad?« pitala sam. Pokušala sam maknuti ljutnju iz glasa. Još uvijek
sam bila bijesna i uzrujana, ali nisu oni bili krivi. »Hoćete me zatvoriti?«
Budući da bih tako bila bliže Dimitriju, to bi skoro bila nagrada.
»Samo su rekli da te izbacimo«, rekao je jedan od njih. »Nitko nije rekao
što bismo trebali s tobom nakon toga.«
Drugi čuvar, star i sijed, ali još uvijek zastrašujućeg izgleda, iskosa me
pogledao.
»Savjetujem ti da odeš dok još možeš, prije nego što dobiju priliku da te
stvarno kazne.«
»Nije da te neće pronaći ako budu htjeli«, dodao je prvi čuvar.
Tim riječima njih trojica krenuli su natrag unutra ostavljajući me
zbunjenu i uzrujanu. Moje je tijelo još bilo u punom gasu za borbu i bila
sam preplavljena ljutnjom koju sam osjećala uvijek kada bih se suočila sa
226
situacijom u kojoj sam bespomoćna. Sva ta vika nizašto. Ništa nisam
postigla.
»Rose?«
Trgnula sam se iz vrtloga svojih osjećaja i pogledala prema zgradi. Stariji
čuvar nije ušao unutra, nego je još stajao na vratima. Njegovo je lice bilo
hladnokrvno, ali mislim da sam vidjela bljesak u njegovim očima.
»Ako išta vrijedi«, rekao mi je, »mislim da si unutra bila fantastična.«
Nije mi se baš smješkalo, ali su me usne izdale.
»Hvala«, rekla sam.
Pa, možda sam nešto i postigla.
15 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:49 pm
Margita
Administrator
takvoj grupi s Lissom i Adrianom i držala jedan
od strastvenih govora u kojima je bila dobra. Tasha možda nije bila toliko
hladno proračunata kao Tatiana kada se radilo o političkim potezima, ali
je imala oštroumno osjetilo za mreškanje sustava i prepoznavanje prilika
kada bi se pojavile. Bila je protiv proglasa o smanjenju dobne granice.
Podržavala je ideju da se moroji nauče boriti. Ni u jednom nije bila
uspješna, stoga je skočila na sljedeću najbolju temu: Lissu.
»Zašto se međusobno svađamo oko toga kako najbolje ubiti strigoje kada
ih možemo spasiti?« Tasha je jednu ruku stavila oko Lisse, a drugu oko
Adriana vukući ih naprijed. Lissa je imala onaj svoj spokojni pouzdani
izgled, ali Adrian je izgledao spreman pobjeći kada bi ugledao ikakvu
priliku za to. »Vasilisa, kojoj je, usput, uistinu zanijekano njezino pravo
glasa ovdje zahvaljujući zastarjelom zakonu, dokazala je da se strigoji
mogu vratiti.«
»To nije dokazano«, viknuo je muškarac iz gomile.
»Šališ se?« pitala je žena do njega. »Moja sestra bila je u skupini koja ga
je dovela. Rekla je da je sigurno dhampir. Čak je bio i vani na suncu!«
Tasha je, odobravajući, kimnula ženi.
227
»I ja sam bila tamo. A sada imamo dvoje korisnika duha koji su to
sposobni napraviti i s drugim strigojima.«
Koliko god sam poštovala Tashu, nisam se u potpunosti slagala s ovim.
Količina moći, da ne spominjem trud potreban za probadanje, koja je
Lissi bila potrebna s Dimitrijem, bila je zapanjujuća. Čak je privremeno
oštetila vezu. To nije značilo da ona to ne bi mogla ponoviti. Niti je
značilo da ona to ne bi željela ponovno učiniti. Bila je dovoljno naivno
suosjećajna da bi se bacila u vatru kako bi pomogla drugima. Ipak, ja sam
znala da, što više magije koristi korisnik duha, brže putuje cestom koja
vodi u ludilo.
A Adrian... pa, on ovdje nije ni u pitanju. Čak i da je želio probosti
strigoja, nije imao takvu moć iscjeljenja koja je potrebna kako bi ga
vratio, barem ne za sada. Nije bilo neobično za moroje da svoje elemente
koriste na različite načine. Neki korisnici vatre, poput Christiana, imali su
vještinu kontroliranja samog plamena. Drugi su samo mogli upotrebljavati
svoju magiju kako bi, na primjer, zagrijali zrak u prostoriji. Isto tako su
Lissa i Adrian imali svoju snagu duha. Njegovo najveće postignuće
iscjeljenja bilo je izliječenje prijeloma, a ona još uvijek nije mogla šetati
kroz snove, bez obzira na to koliko je vježbala.
Tako je, zapravo, Tasha imala samo jednog korisnika duha sposobnog za
spašavanje strigoja, a i taj je teško mogao preobraziti legije tih čudovišta.
Činilo se da Tasha to nije prepoznala.
»Vijeće ne bi trebalo trošiti vrijeme na zakone o dobi«, nastavila je.
»Trebamo skupiti svoje izvore i pronaći još korisnika duha i regrutirati ih
kako bi pomogli u spašavanju strigoja.« Pogled je usmjerila na nekoga u
gomili. »Martine, zar nisu tvog brata pretvorili protiv njegove volje? Uz
dovoljno rada, mogli bismo ga ponovno vratiti tebi. Živog. Baš onakvog
kakvog ga poznaješ. Inače, vjerojatno će biti proboden kada ga pronađu
čuvari i naravno da će on usput klati nedužne.«
Aha, Tasha je bila dobra. Mogla je to dobro dočarati i skoro je tog
Martina dovela do suza. Nije spomenula one koji su svojom voljom
postali strigoji. Lissa, koja je još uvijek stajala s njom, nije bila sigurna
što misli o ideji vojske duha koja spašava strigoje, ali je prepoznala da je
ovo dio nekoliko drugih planova koje je imala Tasha, uključujući i onaj da
Lissa dobije svoje pravo glasa.
Tasha je igrala na Lissine sposobnosti i karakter rugajući se onome što je
očito bio zastarjeli zakon iz vremena u kojem se nisu mogle predvidjeti
ovakve okolnosti. Tasha je dalje naglasila kako bi potpuno Vijeće moglo
posvuda poslati poruku strigojima o morojskom ujedinjenju.
228
Nisam je željela više slušati. Pustila sam je neka odašilje svoju magičnu
politiku i kasnije nastavi pričati s Lissom. Još sam bila tako nervozna
zbog onog što se dogodilo kada sam vikala na Vijeće da više nisam mogla
podnijeti vidjeti tu prostoriju. Izašla sam iz njezinih misli i vratila se
svojima ciknuvši kada sam točno ispred sebe ugledala lice.
»Ambrose!«
Jedan od najzgodnijih dhampira na planeti, nakon Dimitrija, jasno, obasuo
me sjajnim osmijehom, poput filmske zvijezde.
»Bila si tako mirna da sam pomislio kako se trudiš biti šumska vila.«
Trepnula sam.
»Biti što?«
Pokazao je prema stablima.
»Duhovi prirode. Prekrasna žena koja postaje jedno s drvećem.«
»Nisam sigurna je li to bio kompliment ili ne«, rekla sam. »Ali, lijepo te
je ponovno vidjeti.«
Ambrose je bio prava čudnovatost u našoj kulturi: muški dhampir koji
nije položio čuvarske zavjete niti je pobjegao kako bi se skrivao među
ljudima. Žene dhampiri često bi odlučile ne pridružiti se čuvarima kako bi
se usredotočile na podizanje obitelji. Zbog toga nas je bilo tako malo. Ali,
muškarci? Za njih nije bilo opravdanja, barem što se tiče većine. Bolje to
nego sramotno zabušavanje, ipak, Ambrose je izabrao ostati i jednostavno
na drugi način raditi za moroje. Prvenstveno je bio sluga, onaj iz više
klase koji je posluživao pića na elitnim zabavama i masirao plemkinje.
Isto tako, ako su glasine istinite, u fizičkom smislu služio je Tatianu. Ipak,
to mi je bilo tako grozno da sam to odmah izbacila iz glave.
»I tebe, također«, rekao mi je. »Ali, ako se ne spajaš s prirodom, što onda
radiš?«
»Duga priča. Na neki sam način izbačena sa sjednice Vijeća.«
Izgledao je impresioniran.
»Doslovno izbačena?«
»Izvučena, pretpostavljam. Čudim se što te nisam baš viđala ovuda«,
zamišljeno sam rekla. »Jasno, bila sam, na neki način, ovaj, rastrzana
posljednji tjedan.«
»Tako sam čuo«, rekao je i suosjećajno me pogledao. »Iako, zapravo i
nisam bio ovdje. Baš sam se sinoć vratio.«
»Na vrijeme što se tiče zabave«, promrmljala sam.
Bezazlen izraz na njegovu licu govorio mi je kako još nije čuo za proglas.
»Što radiš sada?« pitao je. »Ovo ne izgleda kao kazna. Odradila si
presudu?«
»Tako nešto. Na neki način čekam nekog. Samo ću biti u svojoj sobi.«
229
»Pa, ako ubijaš vrijeme, zašto ne bi došla vidjeti tetu Rhondu?«
»Rhondu?« namrštila sam se. »Bez uvrede, ali tvoja teta nije me baš
zadivila svojim sposobnostima posljednji put.«
»Nisi me uvrijedila«, rekao je vedro. »Ali, pitala je za tebe. I Vasilisu. Pa,
ako već tratiš vrijeme...«
Oklijevala sam. Imao je pravo u tome da sada nisam imala pametnijeg
posla. Zapela sam između Dimitrija i idiotskih odluka Vijeća. Ipak,
Rhonda, njegova teta, morojka koja proriče budućnost, nije bila netko
koga sam željela ponovno vidjeti. Usprkos mojoj vlastitoj izjavi, osvrnem
li se, istina je da se jesu ostvarila neka od Rhondinih proročanstava. Samo
se meni nisu svidjela.
»Dobro«, rekla sam pokušavajući izgledati kao da mi je dosadno. »Ali,
ubrzaj to.«
Ponovno se nasmiješio, kao da je mogao vidjeti kroz moju smicalicu, i
poveo me prema zgradi u kojoj sam jednom već bila. Unutra su bili
smješteni luksuzan salon i toplice koje su često posjećivali moroji. Lissa i
ja smo ovdje uredile nokte i, dok smo Ambrose i ja išli prema Rhondinu
brlogu, osjetila sam neobičnu bol u sebi. Maniküre i pediküre... činile su
se najbeznačajnijom stvari na svijetu. Ali, tog je dana bilo prekrasno.
Lissa i ja smo se smijale i približile se jedna drugoj... upravo prije nego
što su napali školu i sve se raspalo...
Rhonda je predvidala budućnost u stražnjoj sobi koja je bila udaljena od
užurbanih toplica. Usprkos nekakvom otrcanom dojmu, ona je pokrenula
živahan posao i čak je imala i vlastitu recepcionarku. Ili, dobro, nekad ju
je imala. Ovaj put stol je bio prazan i Ambrose me odveo ravno u
Rhondinu sobu. Izgledala je potpuno isto kao i prije, kao da se nalaziš u
srcu. Sve je bilo crveno: tapete, ukrasi i jastuci koji su prekrivali pod.
Rhonda je, pak, sama sjedila na podu i jela jogurt koji se činio strašno
običnim za nekog tko je navodno koristio mistične moći. Crna kovrčava
kosa joj je stepenasto padala po ramenima i činila da sjaje veliki zlatni
ringovi na njezinim ušima.
»Rose Hathaway«, sretno je rekla i stavila jogurt na stranu. »Kakvo lijepo
iznenađenje.«
»Zar niste trebali vidjeti da dolazim?« ravnodušno sam pitala.
Usne su joj zatreperile od veselja.
»To nije u mojoj moći.«
»Oprosti što ti prekidamo večeru«, rekao je Ambrose graciozno složivši
svoje mišićavo tijelo dok je sjedao. »Ali, Rose nije lako uhvatiti.«
»Mogu misliti«, rekla je. »Zadivljena sam što si je uopće doveo. Što mogu
učiniti danas za tebe, Rose?«
230
Slegnula sam ramenima i sjela pored Ambrosa.
»Ne znam. Ovdje sam samo zato što me Ambrose nagovorio.«
»Misli da tvoje zadnje proricanje nije baš bilo dobro«, rekao je.
»Ej!« prostrijelila sam ga ljutitim pogledom. »To nije baš ono što sam
rekla.«
Prošli put sa mnom su bili Lissa i Dimitri. Rhondine karte za proricanje
budućnosti prikazale su Lissu okrunjenu snagom i svjetlom, što ne
iznenađuje. Rhonda je rekla da će Dimitri izgubiti ono što najviše cijeni i
jest: svoju dušu. A ja? Rhonda mi je tupo rekla da ću ubiti nemrtve. Na to
sam se namrštila jer sam znala da pred sobom imam čitav život za
ubijanje strigoja. Sada sam se pitala je li »nemrtvo« značilo strigojski dio
Dimitrija. Čak i ako nisam ja zabila kolac, sigurno sam odigrala veliku
ulogu u tome.
»Možda bi ti još jedno čitanje pomoglo da ono prvo dobije više smisla?«
ponudila je.
Moj mozak sastavljao je još jednu šalu na račun prevarantske
vidovnjakinje, zbog čega sam bila toliko zapanjena kada su moja usta
rekla:
»U tome i jest problem. Ono prvo imalo je smisla. Bojim se... bojim se
onoga što bi karte još mogle pokazati.«
»Karte ne određuju budućnost«, nježno je rekla. »Ako nešto mora biti, bit
će, bez obzira na to vidiš li to ovdje. I čak i tada... pa, budućnost se stalno
mijenja. Kada ne bismo imali izbora, ne bi imalo smisla živjeti.«
»Evo, vidite«, rekla sam brzopleto, »to je ta vrsta nejasnog ciganskog
odgovora kakvom sam se nadala.«
»Romkinja«, ispravila me. »Ne ciganka.« Usprkos mom sarkazmu i dalje
se činila dobre volje. Lagodan stav im je, izgleda, bio u obitelji. »Želiš li
te karte ili ne?«
Želim li ? Imala je pravo u vezi jedne stvari, budućnost će se dogoditi
vidjela ja karte ili ne. A čak i da karte to pokažu, vjerojatno to neću
razumjeti prije nego što se to dogodi.
»O. K.« rekla sam. »Samo iz zabave. Hoću reći, posljednji put to ste
vjerojatno pogodili pukom srećom.«
Rhonda je okrenula očima, ali nije ništa rekla te je počela miješati špil
tarota. Činila je to takvom preciznošću da je izgledalo kao da se karte
pokreću same. Kada je napokon završila, predala mi je kako bih presjekla.
Učinila sam to te ih je ponovno spojila.
»Prošli put smo vadili tri karte«, rekla je. »Danas imam vremena, stoga
možemo i više ako želiš. Možda pet?«
»Što ih je više, vjerojatnije je da će se moći bolje objasniti.«
231
»Ako ne vjeruješ u njih, onda to neće biti problem.«
»Dobro onda. Pet.«
Uozbiljila se dok je okretala karte. Njezine oči su ih pažljivo proučavale.
Dvije od njih izašle su naopako. Nisam to shvatila kao dobar znak. Prošli
put sam shvatila da su to bile naizgled sretne karte... dobro, ne baš tako
sretne.
Prva je bila ona s dva pehara, koja prikazuje muškarca i ženu zajedno na
travnatoj livadi punoj cvijeća dok iznad njih sja sunce. Naravno, bila je
naopako.
»Pehari su povezani s osjećajima«, objasnila je Rhonda. »Dva pehara
pokazuju sjedinjenje, savršenu ljubav i cvjetanje sretnih osjećaja. Ali, s
obzirom na to da je preokrenuto...«
»Znate što?« prekinula sam je. »Shvaćam značenje ove. Možete je
preskočiti. Imam dobru predodžbu o tome što znači.« Mogli bi ovo biti
Dimitri i ja na toj karti, pehar prazan i pun boli u srcu... nisam željela čuti
Rhondu kako objašnjava ono što je već trgalo moje srce.
Tako je prešla na drugu: kraljicu mačeva, isto preokrenutu.
»Karte poput ove odnose se na točno određene osobe«, rekla mi je
Rhonda. Kraljica mačeva je izgledala vrlo moćno, imala je crvenkastu
kosu i srebrni plašt. »Kraljica mačeva je jako mudra. Napreduje u znanju,
može nadmudriti svoje neprijatelje i ambiciozna je.«
Uzdahnula sam.
»Ali preokrenuto...«
»Preokrenuto«, rekla je Rhonda, »sve te stvari se izvrću. Još uvijek je
pametna, još uvijek pokušava postići svoje... ali ići će neiskrenim
putovima. Ima tu puno neprijateljstva i prijevare. Rekla bih da imaš
neprijatelja.«
»Aha«, rekla sam i gledala krunu. »Mislim da mogu pretpostaviti tko je
taj. Upravo sam je nazvala licemjernom kujom.«
Rhonda nije komentirala i nastavila je sa sljedećom. Ta je bila pravilno
okrenuta, ali sam nekako poželjela da nije. Na njoj je bilo jako puno
mačeva zabodenih u zemlju i žena privezana za jedan. Osam mačeva.
»Oh, ma daj«, rekla sam. »Što je to sa mnom i tim mačevima? Ovakvu
depresivnu imala sam i prošli put.« Prošli put prikazivala je ženu koja
plače ispred zida mačeva.
»Ono je bilo devet mačeva«, složila se. »Uvijek može biti gore.«
»Teško mi je u to povjerovati.«
Uzela je ostatak špila i pregledala ga te konačno izvukla kartu. Deset
mačeva.
»Ovo si mogla prizvati.«
232
Na njoj je bila slika mrtvog tipa koji leži na zemlji proboden hrpom
mačeva.
»O. K., skužila sam spiku«, rekla sam. Ambrose se zahihotao pored mene.
»Što znači devet?«
»Devet znači da si u zamci. Ne možeš izaći iz situacije. Isto tako može
značiti i klevetu ili optužbe. Dozivanje hrabrosti kako bi se nešto
izbjeglo.«
Pogledala sam ponovno u kraljicu misleći na ono što sam rekla u
Vijećnici. To se sigurno broji pod optužbe. A zamka? Pa, uvijek je tu bila
mogućnost doživotne papirologije... Uzdahnula sam.
»O. K., koja je sljedeća?« Ta je najbolje izgledala od svih do sada, šest
mačeva. Bila je tu cijela gomila osoba u čamcu koji veslaju po vodi
obasjanoj mjesečinom.
»Putovanje«, rekla je.
»Nedavno sam bila na putovanju. Nekoliko njih.« Sumnjičavo sam je
pogledala. »Čovječe, pa nije ovo valjda, tipa, neko duhovno putovanje
ili?«
Ambrose se ponovno nasmijao.
»Rose, želim da se tebi čita tarot svaki dan.«
Rhonda ga je ignorirala.
»Da su ovdje pehari, možda. Ali, mačevi su opipljivi. Akcija. Pravo
putovanje tamo-amo.«
A kamo bih ipak mogla ići? Znači li to da ću otputovati na Akademiju,
kao što je to predložila Tatiana? Ili je bilo moguće da ću, usprkos svojem
kršenju pravila i nazivanju nje kraljevskim uzvišenim imenima, biti
nekome dodijeljena? Nekom izvan dvora?
»Možda ćeš nekog tražiti. Možda će to biti fizičko putovanje u
kombinaciji s duhovnim«, rekla je, što je zvučalo kao da spašava svoju
guzicu. »Ovo zadnje...« Njezine su se obrve namrgodile zbog pete karte.
»Ovo je od mene sakriveno.«
Pogledala sam u kartu.
»Paž pehara. Čini se poprilično očito. To je karta, ovaj, s peharima.«
»Obično imam jasnu viziju... Karte mi govore kako su povezane. Ova nije
jasna.«
»Jedina što nije jasno je li cura ili dečko.« Osoba na karti je izgledala
mlado, ali je imala kosu i androginsko lice zbog kojeg je bilo nemoguće
odrediti spol. Plave tajice i tunika nisu bile od pomoći iako je sunčana
livada u pozadini izgledala obećavajuće.
»Može biti i jedno i drugo«, rekla je Rhonda. »To je najniži rang karti
koje predstavlja osobe u različitim odijelima: kralja, kraljicu, viteza i onda
233
paža. Tko god da je paž, to je netko od povjerenja i kreativan.
Optimističan. Može predstavljati nekoga tko će ići s tobom na putovanje,
ili možda razlog tvog putovanja.«
S tim je nestao bilo kakav optimizam ili vjera koju sam imala u karte.
Budući da mi je ponudila sto stvari koje karta može značiti, nisam je
smatrala vjerodostojnom. Inače bi primijetila moju sumnju, ali njezina je
pažnja još uvijek bila na karti dok se mrštila.
»Ali, jednostavno ne mogu reći... Oko toga je oblak. Zašto? Nema
smisla.«
Zbog nečega u njezinoj zbunjenosti prošli su me trnci. Uvijek sam sama
sebi govorila da je to lažno, ali da je ona to izmišljala... pa, zar ne bi
izmislila nešto i pažu pehara? Nije baš uvjerljivo odglumila ako ju je ova
zadnja karta natjerala da se preispituje. Pomisao na to da možda ipak
postoji neka mistična sila koja ju blokira, malo je otrijeznila moj ciničan
stav. Uzdahnuvši, napokon je podigla pogled.
»Oprosti, ovo je sve što ti mogu reći. Je li ostalo išta pomoglo?«
Pregledala sam karte. Bol u srcu. Neprijatelj. Optužbe. Zamka. Putovanje.
»Neke od njih govore mi ono što već znam. Ostalo me ostavlja samo s još
više pitanja.«
Znalački se nasmiješila.
»To je obično tako.«
Zahvalila sam joj na čitanju karata, potajno zadovoljna što nisam trebala
platiti. Ambrose je sa mnom izašao van i pokušala sam otresti
raspoloženje koje mi je izazvalo Rhondino proricanje. Imala sam
dovoljno problema u životu i bez zamaranja glupim kartama.
»Hoćeš biti dobro?« pitao me kada smo konačno izašli. Sunce se više
popelo. Uskoro će kraljevski dvor ići u krevet završavajući ovaj
turbulentan dan... »Ja... ja te ne bih doveo da sam znao da će te toliko
uznemiriti.«
»Ne, ne«, rekla sam. »Nije stvar u kartama. Ne zapravo. Puno drugih
stvari mi se petlja... jedna za koju vjerojatno znaš.«
Kada smo se sreli, nisam htjela spominjati proglas, ali kao dhampir imao
je pravo čuti što se dogodilo. Njegovo lice bilo je savršeno mirno dok sam
govorila, osim njegovih tamno smeđih očiju koje su postajale sve šire
kako je priča napredovala.
»To je neka pogreška«, na kraju je rekao. »Ne bi to učinili. Ne bi to
učinili šesnaestogodišnjacima.«
»Pa, dakle, nisam ni ja to mislila, ali očito su bili dovoljno ozbiljni da su
me izbacili kada sam, ovaj, u to posumnjala.«
234
»Mogu zamisliti tvoje 'sumnjanje'. Ovo će samo dovesti do toga da će sve
više dhampira odustati od čuvarstva... osim, naravno, ako to što su mladi
znači da im je i lakše isprati mozak.«
»Malo osjetljivo područje za tebe, ha?« pitala sam. Ipak, i on je također
odustao od toga da postane čuvar. Odmahnuo je glavom.
»Skoro mi je bilo nemoguće ostati u ovom društvu. Ako netko od te djece
odluči isto, neće imati utjecajne prijatelje kakve sam ja imao. Bit će
izopćeni. To je sve što će proizaći iz ovoga. Ili ubij tinejdžere ili ih odreži
od njihovog društva.«
Pitala sam se koje je to utjecajne prijatelje imao, ali ovo je bilo teško
vrijeme za slušanje njegove životne priče.
»Pa, izgleda da tu kraljevsku kuju nije briga.«
Zamišljen, odsutan pogled u njegovim očima odjednom se zaoštrio.
»Ne zovi je tako«, upozorio me bijesnog pogleda. »Nije ona kriva.«
Vao. Znak iznenađenja. Skoro nikada nisam vidjela seksi, karizmatičnog
Ambrosa da se ponaša ikako drugačije osim prijateljski.
»Naravno da je ona kriva. Ona je vrhovni vladar moroja, sjećaš se?«
Još više se namrštio.
»I Vijeće je također glasovalo. Ne samo ona.«
»Da, ah je ona glasovala tako da je podržala taj proglas. Njezin glas je
presudio.«
»Sigurno je imala razlog. Ne poznaješ je kao ja. Ne bi htjela tako nešto.«
Htjela sam ga pitati je li poludio, ali sam se zaustavila sjetivši se njegove
veze s kraljicom. Osjećala sam se nelagodno zbog tih ljubavnih tračeva,
ali ako su istiniti, pretpostavljam da ima pravo biti zabrinut za nju.
Odlučila sam da je i bolje da je ne poznajem onako kako je on poznaje.
Ugrizi na njegovu vratu sigurno su pokazivali neku vrstu intimne
aktivnosti.
»Što god je između vas vaša je stvar«, smireno sam mu rekla, »ali navikla
je prevariti te kako bi mislio da je netko tko ustvari nije. I meni je to
učinila i pala sam na to. Sve je to prijevara.«
»Ne vjerujem to«, rekao je još uvijek skamenjenog lica. »Kao kraljica
stavljena je u svakakve teške situacije. Mora biti tu nečeg većeg,
promijenit će proglas, siguran sam u to.«
»Kao kraljica«, rekla sam oponašajući njegov ton, »trebala bi imati
sposobnost da...«
Moje riječi su propale kada sam čula glas koji je govorio u mojoj glavi.
Lissin.
Rose, željet ćeš ovo vidjeti. Ali, moraš mi obećati da nećeš izazivati
nevolje. Lissa mi je dobacila lokaciju zajedno s naznakom hitnosti.
235
Ambroseov se pogled promijenio u onaj zabrinuti.
»Jesi dobro?«
»Ja, aha. Lissa me treba.« Uzdahnula sam. »Vidi, ne želim da se svađamo,
O. K.? Očito svatko od nas ima drugačiji pogled na situaciju... ali mislim
da se oboje slažemo u ključnoj stvari.«
»Da djecu ne bi trebalo slati u smrt? Da, u tome se možemo složiti.«
Provizorno smo se nasmiješili jedan drugome i ljutnja između nas se
razlila.
»Razgovarat ću s njom, Rose. Saznat ću pravu priču i reći ću ti, O. K.?«
»O. K.« Teško mi je bilo vjerovati daje netko mogao iskreno i otvoreno
razgovarati s Tatianom, ali opet, možda u njihovoj vezi ima više toga
nego što sam mislila. »Hvala. Drago mi je što smo se vidjeli.«
»I meni. Sada idi, idi Lissi.«
Nije me trebao dalje požurivati. Zajedno s naznakom hitnosti, Lissa mi je
poslala još jednu poruku kroz vezu koja mi je unijela vjetar u noge:
Radi se o Dimitriju.
Dvadesettreće poglavlje
Nisam trebala vezu kako bih pronašla Lissu. Gomila mi je pokazala gdje
ona i Dimitri jesu.
Moja prva pomisao bila je da se događala neka vrsta kamenovanja ili
srednjovjekovnog mučenja. Onda sam shvatila da svi ti koje stoje okolo
jednostavno nešto promatraju. Progurala sam se kroz njih ne mareći zbog
neodobravajućih pogleda koje su mi upućivali, dok nisam stala u prvi red
promatrača. Ono što sam vidjela naglo me zaustavilo.
Lissa i Dimitri su sjedili jedno pored drugog na klupi dok su tri moroja i
…ups… Hans sjedili preko puta njih. Oko njih stajali su raspoređeni
čuvari, očito napeti i spremni uskočiti ako stvari krenu na gore. Prije nego
što sam čula i riječ, točno sam znala o čemu se radi. Ovo je bilo
ispitivanje, istraga kako bi se odlučilo što je točno Dimitri.
U većini slučajeva ovo bi bilo čudno mjesto za službenu istragu. Ironično,
bilo je to jedno od onih dvorišta na kojima smo radili Eddie i ja, ono koje
je bilo u sjeni kipa mlade kraljice. Blizu je bila crkva. Ova travnata
površina nije bila baš sveto tlo, ali je bila dovoljno blizu crkve kako bi
okupljeni mogli pobjeći u nju u slučaju opasnosti. Križevi nisu mogli
povrijediti strigoje, ali oni nisu mogli ući u crkvu, džamiju ili neko drugo
sveto mjesto. Između toga i jutarnjeg sunca, ovo je bilo najvjerojatnije
236
najsigurnija lokacija i vrijeme koje su službenici mogli izabrati kako bi
ispitali Dimitrija.
Prepoznala sam jednog od morojskih ispitivača, Reecea Tarusa. On je bio
u rodu s Adrianom po maminoj strani, ali je isto tako glasao za proglas o
dobnoj granici. Tako mi se odmah nije svidio, pogotovo kada sam uzela u
obzir grubi ton kojim se obraćao Dimitriju.
»Zasljepljuje li te sunce?« pitao je Reese. Ispred sebe imao je mapu i
činilo se da postavlja pitanja s neke liste.
»Ne«, rekao je Dimitri glatko i kontrolirano. Pažnja mu je bila potpuno
usmjerena na ispitivače. Nije imao pojma da sam ovdje i to mi je na neki
način bilo drago. Samo sam ga željela neko vrijeme promatrati i diviti mu
se.
»Što kada bi gledao u sunce?«
Dimitri je oklijevao i nisam sigurna je li itko osim mene primijetio bljesak
u njegovim očima, ili znao što znači. Pitanje je bilo glupo i mislim da se
Dimitri, možda, samo možda, htio nasmijati. Posluživši se svojim
uobičajenim vještinama, zadržao je pribranost.
»Svatko bi oslijepio kada bi dugo zurio u sunce«, odgovorio je. »Napravit
ću ono što bi i svatko ovdje prisutan napravio.«
Činilo se da se Reeceu nije svidio odgovor, ali logika je bila u redu.
Stisnuo je usnice i prešao na sljedeće pitanje.
»Peče li ti kožu?«
»Trenutno ne.«
Lissa je pogledala prema okupljenima i vidjela me. Nije me mogla osjetiti
kroz vezu na način na koji sam ja mogla, ali ponekad se činilo da ima
tajanstveno osjetilo kada sam u blizini. Mislim da je osjećala moju auru
kad sam bila dovoljno blizu, s obzirom na to da su svi korisnici duha
tvrdili kako je polje svjetla oko osoba od sjenke poljubljenih vrlo
upečatljivo. Blago mi se nasmiješila prije nego što se ponovno okrenula
prema ispitivaču.
Dimitri, uvijek na oprezu, primijetio je njezin sitni pokret. Pogledao je
kako bi vidio što joj je privuklo pažnju, uhvatio me pogledom i malo
zamuckivao tijekom odgovora na sljedeće Reeceovo pitanje koje je
glasilo:
»Jesi li primijetio da tvoje oči ponekad postanu crvene?«
»Ja...« Dimitri je zurio u mene nekoliko trenutaka i zatim naglo okrenuo
glavu prema Reeceu. »Nisam bio baš blizu ogledala. Ali, mislim da bi
moji čuvari to primijetili, a ni jedan od njih nije ništa rekao.«
U blizini, od jednog čuvara došao je prigušeni zvuk. Jedva je uspio
zadržati ozbiljno lice, ali mislim da se i on želio nasmijati nizu
237
besmislenih pitanja. Nisam se mogla sjetiti njegova imena, ali jednom
davno, dok sam bila na dvoru, on i Dimitri pričali bi i smijali se dosta
dugo kad bi bili zajedno. Ako je stari Dimitrijev prijatelj vjerovao da je on
ponovno dhampir, to je trebao biti dobar znak.
Moroj pored Reecea gledao je okolo pokušavajući odgonetnuti odakle je
došao zvuk, ali nije ništa otkrio. Ispitivanje se nastavilo, ovaj put o tome
bi li Dimitri ušao u crkvu kada bi to od njega tražili.
»Mogu odmah«, rekao im je. »Mogu sutra ići i na misu ako želite.«
Reece je ponovno nešto zapisao, bez sumnje se pitajući bi li mogao
nagovoriti svećenika da namoči Dimitrija svetom vodom.
»To je sve odvlačenje pažnje«, rekao mi je poznati glas u uho. »Mazanje
očiju. Tako kaže moja teta Tasha.« Sada je pored mene stajao Christian.
»Moraju to napraviti«, promrmljala sam. »Moraju shvatiti da više nije
strigoj.«
»Da, ali su upravo potpisali zakon o dobnoj granici. Kraljica je ovome
dala zeleno svjetlo čim se raspustila sjednica jer je ovo senzacija i natjerat
će sve da usmjere pažnju na nešto novo. Tako su raščistili dvoranu. Hej,
idite van gledati predstavu!«
Skoro sam mogla čuti kako Tasha to govori, riječ po riječ. Bez obzira na
to, bilo je u tome istine. Osjećala sam sukob. Htjela sam da Dimitri bude
slobodan. Htjela sam da bude kakav je nekad bio. Ipak, nije mi se svidjelo
što je Tatiana ovo radila radi svoje političke koristi, a ne zbog toga što joj
je zapravo stalo do pravde. Ovo je možda bio najveći događaj u našoj
povijesti. Dimitrijeva sudbina ne bi trebala biti prikladna »sporedna
predstava« koja bi svima odvukla pažnju od nepravednog zakona.
Reece je sada tražio oboje, i Lissu i Dimitrija, kako bi točno opisali što su
doživjeli onu noć kada je dogodio napad. Imala sam osjećaj da je ovo bilo
nešto što su puno puta prepričavali. Iako je Dimitri do sada bio oličenje
pribranosti, osjetila sam da je još uvijek u njemu tmuran osjećaj, krivnja i
muka koju je osjećao zbog onog što je učinio kao strigoj. Ipak, kada se
okrenuo prema Lissi kako bi čuo dok ona govori svoju stranu priče,
njegovo je lice zasjalo od čuđenja. Strahopoštovanja. Obožavanja.
Zapljusnula me je ljubomora. Njegovi osjećaji nisu bili ljubavni, ali to
nije važno. Važno je to što je odbio mene, a nju je smatrao nekim
najvećim na svijetu. Rekao mi je da nikad više s njim ne razgovaram i
zakleo se da će sve učiniti za nju. Ponovno sam imala onaj zlovoljni
osjećaj da nisam u pravu. Odbijala sam vjerovati da me više ne može
voljeti. Nije moguće, ne nakon svega što smo on i ja zajedno prošli. Ne
nakon svega što smo osjećali jedno za drugo.
238
»Čini se da su doista bliski«, primijetio je Christian sa sumnjičavim
prizvukom u glasu. Nisam imala vremena reći mu da su mu sumnje
neosnovane jer sam željela čuti što Dimitri ima za reći.
Ostali su teško pratili priču o njegovoj promjeni, većinom zbog toga što je
duh još uvijek bio nešto nerazumljivo. Reece je izvukao iz toga koliko je
mogao i zatim prepustio ispitivanje Hansu. Hans, uvijek praktičan, nije
imao potrebu za opširnim ispitivanjem. Bio je od djela, ne riječi.
Uhvativši kolac u ruku, rekao je Dimitriju neka ga dotakne. Čuvari su se
na to trznuli, vjerojatno bi zbog straha Dimitri mogao zgrabiti kolac i
pobjesniti.
Umjesto toga, Dimitri je mirno pružio ruku i nekoliko trenutaka držao vrh
kolca. Kolektivno su svi ostali bez daha čekajući da vrisne od boli s
obzirom na to da strigoji ne mogu dirati začarano srebro. Umjesto toga,
Dimitri je izgledao kao da se dosađuje.
Zatim ih je sve zapanjio. Povukao je ruku nazad i pružio mišićavu
podlakticu prema Hansu. Budući da je bilo sunčano, Dimitri je bio u
majici kratkih rukava ostavljajući dio kože gol.
»Poreži me njime«, rekao je Hansu.
Hans je podignuo obrvu.
»Ako te porežem njime, boljet će te bez obzira na to što si.«
»Ako sam strigoj, bit će nepodnošljivo«, naglasio je Dimitri. Lice mu je
bilo čvrsto i odlučno. Bio je to Dimitri kojeg sam vidjela u borbi, Dimitri
koji nikada ne odustaje. »Učini to. Ne štedi me.«
Isprva, Hans nije reagirao. Očito je ovo bio neočekivani rasplet. Konačno
mu se pojavila odluka na licu te je zamahnuo i udario vrškom kolca po
Dimitrijevoj koži. Kao što je Dimitri i zahtijevao, Hans se nije
suzdržavao. Vrh je ušao duboko i navrla je krv. Nekoliko moroja,
nenaviknutih vidjeti krv (osim kada je piju), ostali su bez daha zbog
nasilja. Kao jedno, svi smo se nagnuli naprijed.
Na Dimitrijevu licu vidjelo se da ga sigurno boli, ali začarano srebro na
strigoju ne bi ga samo ozlijedilo, opeklo bi ga. Porezala sam dovoljno
strigoja kolcem i čula ih kako vrište u mukama. Dimitri je napravio
grimasu i ugrizao usnu dok je krv curila po njegovoj ruci. Zaklinjem se, u
njegovim očima bio je ponos zbog njegove sposobnosti da tijekom toga
ostane jak.
Kada je postalo očito da neće početi mlatiti, Lissa je posegnula prema
njemu. Osjetila sam njezinu namjeru: htjela ga je izliječiti.
»Čekaj«, rekao je Hans. »Strigoj bi se nakon nekoliko minuta sam
izliječio.«
239
Morala sam Hansu odati priznanje. Napravio je dva testa u jednom.
Dimitri ga je zahvalno pogledao i Hans mu je lagano kimnuo u znak
odobravanja. Shvatila sam da Hans vjeruje. Bez obzira na njegove mane,
Hans je iskreno vjerovao da je Dimitri ponovno dhampir. Voljela ću ga
zbog toga bez obzira na to koliko papirologije mi dao.
Tako smo svi stajali i gledali jadnog Dimitrija kako krvari. Bilo mi je na
neki način mučno, stvarno, ali test je djelovao. Bilo je svima jasno da
posjekotina ne ide nikamo. Lissi su konačno dopustili da ga iscijeli i to je
uzrokovalo veću reakciju među okupljenima. Okružilo me oduševljeno
mrmljanje i oni zaneseni pogledi zbog obožavane, božice vidjeli su se na
njihovim licima.
Reece je pogledao okupljene.
»Ima li još tko ikakvih pitanja za dodati?«
Nitko nije progovorio. Svi su bili ukipljeni zbog onog što su vidjeli.
Ipak, netko je istupio naprijed. Doslovno.
»Imam ja«, rekla sam krenuvši prema njima.
Ne, Rose, molila me Lissa.
Dimitri je imao jednaki pogled koji je govorio da mu nije drago. Zapravo,
kao i svi ostali koji su sjedili blizu njega. Kada je na meni završio
Reeceov pogled, imala sam osjećaj da me ponovno gleda u Vijećnici kako
nazivam Tatianu licemjernom kujom. Ovo je bila moja prilika da prisilim
Dimitrija da me prizna.
»Nekad dok si bio strigoj«, počela sam naglasivši da vjerujem kako je to
prošlost, »imao si dobre veze. Znao si za mnoga boravišta strigoja u
Rusiji i SAD-u, zar ne?«
Dimitri me pažljivo promatrao pokušavajući shvatiti smisao.
»Da.«
»Znaš li još uvijek za njih?«
Lissa se namrštila. Mislila je da ću nesvjesno dati naslutiti da je Dimitri
još uvijek u dosluhu sa strigojima.
»Da«, rekao je. »Ako se nisu preselili.«
Ovaj put odgovor je brže stigao. Nisam bila sigurna je li odgonetnuo moju
taktiku ili je jednostavno vjerovao da će Roseina logika biti korisna.
»Jesi li voljan tu informaciju podijeliti s čuvarima?« pitala sam. »Hoćeš
nam reći za skrovišta strigoja, tako da ih možemo napasti?«
To je izazvalo reakciju. O traženju strigoja kako bi ih se preduhitrilo
vruće se raspravljalo, kao i o drugim stvarima koje se sada događaju, s
čvrstim mišljenjima obiju strana. Čula sam kako se ta mišljenja ponavljaju
iza mene u gomili. Neki su govorili da predlažem samoubojstvo, dok su
drugi priznali kako imamo dragocjeno oružje.
240
Dimitrijeve oči su sjale. Nije to bio pogled obožavanja koji je često
upućivao Lissi, ali nije me bilo briga. Bio je sličan onome koji smo
nekada dijelili, u onim trenucima kada smo se tako savršeno razumjeli da
nismo trebali ni izgovoriti ono što smo mislili. Između nas je bljesnula ta
povezanost, kao i odobravanje i zahvalnost.
»Da«, odgovorio je, čvrsto i glasno. »Mogu vam reći sve što znam o
planovima strigoja i njihovim lokacijama. Mogu se suočiti s njima ili
ostati, kako budete htjeli.«
Hans se naslonio naprijed u svom stolcu s gorljivim izrazom lica.
»To bi bilo dragocjeno.« Više bodova za Hansa. Bio je za udar na strigoje
prije nego što oni dođu na nas.
Reece je porumenio, ili je samo osjećao sunce. U svojim pokušajima da
otkrije hoće li Dimitri izgorjeti na suncu moroji su se izlagali neugodi.
»Sada stanite malo«, viknuo je Reece dok se buka povećavala. »To nikada
nije bila odobrena taktika. Osim toga, mogao bi lagati...«
Njegov protest bio je prekinut ženskim vriskom. Mali morojski dječak, ne
stariji od šest godina, odjednom se odmaknuo od gomile i potrčao prema
nama. Ona koja je zavrištala bila je njegova majka. Pomaknula sam se
kako bih ga zaustavila uhvativši ga za ruku. Nisam se bojala kako bi ga
Dimitri ozlijedio, nego da bi njegova majka mogla dobiti srčani udar.
Prišla je naprijed sa zahvalnim izrazom lica.
»Ja imam pitanja«, rekao je tanašnim glasom dječak očito pokušavajući
biti hrabar. Njegova majka je posegnula za njim, ali ja sam i dalje držala
njegovu ruku.
»Pričekajte sekundu.« Nasmiješila sam mu se. »Što želiš pitati? Hajde.«
Iza njega strah se pojavio na licu njegove majke i dobacila je tjeskoban
pogled Dimitriju. »Neću dopustiti da mu se išta dogodi«, šapnula sam
iako nije mogla znati jesam li za to sposobna. Ipak, nije se pomaknula.
Reece je okrenuo očima.
»Ma, to je smiješ...«
»Ako si strigoj«, glasno je prekinuo dječak, »zašto onda nemaš rogove?
Moj prijatelj Jeffrey je rekao da strigoji imaju rogove.«
Dimitrijeve oči na trenutak nisu počivale na dječaku, već na meni.
Ponovno se između nas pojavila ona poznata iskra. Zatim, blagog, ali
ozbiljnog lica, Dimitri se okrenuo prema dječaku i odgovorio:
»Strigoji nemaju rogove. A čak i da imaju, to ne bi bilo važno jer ja nisam
strigoj.«
»Strigoji imaju crvene oči«, objasnila sam. »Izgledaju li njegove oči
doista crveno?« Dječak se nagnuo naprijed.
»Ne. Smeđe su.«
MIN@
241
»Što još znaš o strigojima?« pitala sam.
»Imaju očnjake poput nas«, odgovorio je dječak.
»Imaš li očnjake«, pitala sam Dimitrija jednoličnim glasom. Imala sam
osjećaj da je to već bilo ustanovljeno, ali je poprimilo novo značenje kada
je pitano iz dječje perspektive.
Dimitri se široko nasmiješio, prekrasan osmijeh koji me je uhvatio
nespremnu. Takva vrsta osmijeha na njemu bila je prava rijetkost. Čak i
kada je sretan ili se zabavlja, obično se napola nasmije. Ovo je bio pravi
osmijeh koji pokazuje sve zube, ravne kao i u bilo kojeg čovjeka ili
dhampira. Bez očnjaka.
Dečko je izgledao zadivljen.
»O. K., Jonathane«, rekla je njegova majka tjeskobno. »Pitao si. Sada
idemo.«
»Strigoji su superjaki«, nastavio je Jonathan koji je vjerojatno težio
postati odvjetnik u budućnosti. »Ništa ih ne može ozlijediti.« Nisam se
zamarala time da ga ispravim, od straha da ne bi poželio vidjeti kolac
gurnut kroz Dimitrijevo srce. Zapravo, bilo je to na neki način
nevjerojatno, što Reece to već nije zahtijevao. Jonathan je gledao
Dimitrija probadajućim pogledom. »Jesi ti superjak? Može li se tebe
ozlijediti?«
»Naravno da može«, odgovorio je Dimitri. »Ja jesam jak, ali svašta me
može ozlijediti.«
I onda, budući da sam ja Rose Hathaway, rekla sam dječaku nešto što
nisam trebala.
»Trebaš ga ići udariti i provjeriti.«
od strastvenih govora u kojima je bila dobra. Tasha možda nije bila toliko
hladno proračunata kao Tatiana kada se radilo o političkim potezima, ali
je imala oštroumno osjetilo za mreškanje sustava i prepoznavanje prilika
kada bi se pojavile. Bila je protiv proglasa o smanjenju dobne granice.
Podržavala je ideju da se moroji nauče boriti. Ni u jednom nije bila
uspješna, stoga je skočila na sljedeću najbolju temu: Lissu.
»Zašto se međusobno svađamo oko toga kako najbolje ubiti strigoje kada
ih možemo spasiti?« Tasha je jednu ruku stavila oko Lisse, a drugu oko
Adriana vukući ih naprijed. Lissa je imala onaj svoj spokojni pouzdani
izgled, ali Adrian je izgledao spreman pobjeći kada bi ugledao ikakvu
priliku za to. »Vasilisa, kojoj je, usput, uistinu zanijekano njezino pravo
glasa ovdje zahvaljujući zastarjelom zakonu, dokazala je da se strigoji
mogu vratiti.«
»To nije dokazano«, viknuo je muškarac iz gomile.
»Šališ se?« pitala je žena do njega. »Moja sestra bila je u skupini koja ga
je dovela. Rekla je da je sigurno dhampir. Čak je bio i vani na suncu!«
Tasha je, odobravajući, kimnula ženi.
227
»I ja sam bila tamo. A sada imamo dvoje korisnika duha koji su to
sposobni napraviti i s drugim strigojima.«
Koliko god sam poštovala Tashu, nisam se u potpunosti slagala s ovim.
Količina moći, da ne spominjem trud potreban za probadanje, koja je
Lissi bila potrebna s Dimitrijem, bila je zapanjujuća. Čak je privremeno
oštetila vezu. To nije značilo da ona to ne bi mogla ponoviti. Niti je
značilo da ona to ne bi željela ponovno učiniti. Bila je dovoljno naivno
suosjećajna da bi se bacila u vatru kako bi pomogla drugima. Ipak, ja sam
znala da, što više magije koristi korisnik duha, brže putuje cestom koja
vodi u ludilo.
A Adrian... pa, on ovdje nije ni u pitanju. Čak i da je želio probosti
strigoja, nije imao takvu moć iscjeljenja koja je potrebna kako bi ga
vratio, barem ne za sada. Nije bilo neobično za moroje da svoje elemente
koriste na različite načine. Neki korisnici vatre, poput Christiana, imali su
vještinu kontroliranja samog plamena. Drugi su samo mogli upotrebljavati
svoju magiju kako bi, na primjer, zagrijali zrak u prostoriji. Isto tako su
Lissa i Adrian imali svoju snagu duha. Njegovo najveće postignuće
iscjeljenja bilo je izliječenje prijeloma, a ona još uvijek nije mogla šetati
kroz snove, bez obzira na to koliko je vježbala.
Tako je, zapravo, Tasha imala samo jednog korisnika duha sposobnog za
spašavanje strigoja, a i taj je teško mogao preobraziti legije tih čudovišta.
Činilo se da Tasha to nije prepoznala.
»Vijeće ne bi trebalo trošiti vrijeme na zakone o dobi«, nastavila je.
»Trebamo skupiti svoje izvore i pronaći još korisnika duha i regrutirati ih
kako bi pomogli u spašavanju strigoja.« Pogled je usmjerila na nekoga u
gomili. »Martine, zar nisu tvog brata pretvorili protiv njegove volje? Uz
dovoljno rada, mogli bismo ga ponovno vratiti tebi. Živog. Baš onakvog
kakvog ga poznaješ. Inače, vjerojatno će biti proboden kada ga pronađu
čuvari i naravno da će on usput klati nedužne.«
Aha, Tasha je bila dobra. Mogla je to dobro dočarati i skoro je tog
Martina dovela do suza. Nije spomenula one koji su svojom voljom
postali strigoji. Lissa, koja je još uvijek stajala s njom, nije bila sigurna
što misli o ideji vojske duha koja spašava strigoje, ali je prepoznala da je
ovo dio nekoliko drugih planova koje je imala Tasha, uključujući i onaj da
Lissa dobije svoje pravo glasa.
Tasha je igrala na Lissine sposobnosti i karakter rugajući se onome što je
očito bio zastarjeli zakon iz vremena u kojem se nisu mogle predvidjeti
ovakve okolnosti. Tasha je dalje naglasila kako bi potpuno Vijeće moglo
posvuda poslati poruku strigojima o morojskom ujedinjenju.
228
Nisam je željela više slušati. Pustila sam je neka odašilje svoju magičnu
politiku i kasnije nastavi pričati s Lissom. Još sam bila tako nervozna
zbog onog što se dogodilo kada sam vikala na Vijeće da više nisam mogla
podnijeti vidjeti tu prostoriju. Izašla sam iz njezinih misli i vratila se
svojima ciknuvši kada sam točno ispred sebe ugledala lice.
»Ambrose!«
Jedan od najzgodnijih dhampira na planeti, nakon Dimitrija, jasno, obasuo
me sjajnim osmijehom, poput filmske zvijezde.
»Bila si tako mirna da sam pomislio kako se trudiš biti šumska vila.«
Trepnula sam.
»Biti što?«
Pokazao je prema stablima.
»Duhovi prirode. Prekrasna žena koja postaje jedno s drvećem.«
»Nisam sigurna je li to bio kompliment ili ne«, rekla sam. »Ali, lijepo te
je ponovno vidjeti.«
Ambrose je bio prava čudnovatost u našoj kulturi: muški dhampir koji
nije položio čuvarske zavjete niti je pobjegao kako bi se skrivao među
ljudima. Žene dhampiri često bi odlučile ne pridružiti se čuvarima kako bi
se usredotočile na podizanje obitelji. Zbog toga nas je bilo tako malo. Ali,
muškarci? Za njih nije bilo opravdanja, barem što se tiče većine. Bolje to
nego sramotno zabušavanje, ipak, Ambrose je izabrao ostati i jednostavno
na drugi način raditi za moroje. Prvenstveno je bio sluga, onaj iz više
klase koji je posluživao pića na elitnim zabavama i masirao plemkinje.
Isto tako, ako su glasine istinite, u fizičkom smislu služio je Tatianu. Ipak,
to mi je bilo tako grozno da sam to odmah izbacila iz glave.
»I tebe, također«, rekao mi je. »Ali, ako se ne spajaš s prirodom, što onda
radiš?«
»Duga priča. Na neki sam način izbačena sa sjednice Vijeća.«
Izgledao je impresioniran.
»Doslovno izbačena?«
»Izvučena, pretpostavljam. Čudim se što te nisam baš viđala ovuda«,
zamišljeno sam rekla. »Jasno, bila sam, na neki način, ovaj, rastrzana
posljednji tjedan.«
»Tako sam čuo«, rekao je i suosjećajno me pogledao. »Iako, zapravo i
nisam bio ovdje. Baš sam se sinoć vratio.«
»Na vrijeme što se tiče zabave«, promrmljala sam.
Bezazlen izraz na njegovu licu govorio mi je kako još nije čuo za proglas.
»Što radiš sada?« pitao je. »Ovo ne izgleda kao kazna. Odradila si
presudu?«
»Tako nešto. Na neki način čekam nekog. Samo ću biti u svojoj sobi.«
229
»Pa, ako ubijaš vrijeme, zašto ne bi došla vidjeti tetu Rhondu?«
»Rhondu?« namrštila sam se. »Bez uvrede, ali tvoja teta nije me baš
zadivila svojim sposobnostima posljednji put.«
»Nisi me uvrijedila«, rekao je vedro. »Ali, pitala je za tebe. I Vasilisu. Pa,
ako već tratiš vrijeme...«
Oklijevala sam. Imao je pravo u tome da sada nisam imala pametnijeg
posla. Zapela sam između Dimitrija i idiotskih odluka Vijeća. Ipak,
Rhonda, njegova teta, morojka koja proriče budućnost, nije bila netko
koga sam željela ponovno vidjeti. Usprkos mojoj vlastitoj izjavi, osvrnem
li se, istina je da se jesu ostvarila neka od Rhondinih proročanstava. Samo
se meni nisu svidjela.
»Dobro«, rekla sam pokušavajući izgledati kao da mi je dosadno. »Ali,
ubrzaj to.«
Ponovno se nasmiješio, kao da je mogao vidjeti kroz moju smicalicu, i
poveo me prema zgradi u kojoj sam jednom već bila. Unutra su bili
smješteni luksuzan salon i toplice koje su često posjećivali moroji. Lissa i
ja smo ovdje uredile nokte i, dok smo Ambrose i ja išli prema Rhondinu
brlogu, osjetila sam neobičnu bol u sebi. Maniküre i pediküre... činile su
se najbeznačajnijom stvari na svijetu. Ali, tog je dana bilo prekrasno.
Lissa i ja smo se smijale i približile se jedna drugoj... upravo prije nego
što su napali školu i sve se raspalo...
Rhonda je predvidala budućnost u stražnjoj sobi koja je bila udaljena od
užurbanih toplica. Usprkos nekakvom otrcanom dojmu, ona je pokrenula
živahan posao i čak je imala i vlastitu recepcionarku. Ili, dobro, nekad ju
je imala. Ovaj put stol je bio prazan i Ambrose me odveo ravno u
Rhondinu sobu. Izgledala je potpuno isto kao i prije, kao da se nalaziš u
srcu. Sve je bilo crveno: tapete, ukrasi i jastuci koji su prekrivali pod.
Rhonda je, pak, sama sjedila na podu i jela jogurt koji se činio strašno
običnim za nekog tko je navodno koristio mistične moći. Crna kovrčava
kosa joj je stepenasto padala po ramenima i činila da sjaje veliki zlatni
ringovi na njezinim ušima.
»Rose Hathaway«, sretno je rekla i stavila jogurt na stranu. »Kakvo lijepo
iznenađenje.«
»Zar niste trebali vidjeti da dolazim?« ravnodušno sam pitala.
Usne su joj zatreperile od veselja.
»To nije u mojoj moći.«
»Oprosti što ti prekidamo večeru«, rekao je Ambrose graciozno složivši
svoje mišićavo tijelo dok je sjedao. »Ali, Rose nije lako uhvatiti.«
»Mogu misliti«, rekla je. »Zadivljena sam što si je uopće doveo. Što mogu
učiniti danas za tebe, Rose?«
230
Slegnula sam ramenima i sjela pored Ambrosa.
»Ne znam. Ovdje sam samo zato što me Ambrose nagovorio.«
»Misli da tvoje zadnje proricanje nije baš bilo dobro«, rekao je.
»Ej!« prostrijelila sam ga ljutitim pogledom. »To nije baš ono što sam
rekla.«
Prošli put sa mnom su bili Lissa i Dimitri. Rhondine karte za proricanje
budućnosti prikazale su Lissu okrunjenu snagom i svjetlom, što ne
iznenađuje. Rhonda je rekla da će Dimitri izgubiti ono što najviše cijeni i
jest: svoju dušu. A ja? Rhonda mi je tupo rekla da ću ubiti nemrtve. Na to
sam se namrštila jer sam znala da pred sobom imam čitav život za
ubijanje strigoja. Sada sam se pitala je li »nemrtvo« značilo strigojski dio
Dimitrija. Čak i ako nisam ja zabila kolac, sigurno sam odigrala veliku
ulogu u tome.
»Možda bi ti još jedno čitanje pomoglo da ono prvo dobije više smisla?«
ponudila je.
Moj mozak sastavljao je još jednu šalu na račun prevarantske
vidovnjakinje, zbog čega sam bila toliko zapanjena kada su moja usta
rekla:
»U tome i jest problem. Ono prvo imalo je smisla. Bojim se... bojim se
onoga što bi karte još mogle pokazati.«
»Karte ne određuju budućnost«, nježno je rekla. »Ako nešto mora biti, bit
će, bez obzira na to vidiš li to ovdje. I čak i tada... pa, budućnost se stalno
mijenja. Kada ne bismo imali izbora, ne bi imalo smisla živjeti.«
»Evo, vidite«, rekla sam brzopleto, »to je ta vrsta nejasnog ciganskog
odgovora kakvom sam se nadala.«
»Romkinja«, ispravila me. »Ne ciganka.« Usprkos mom sarkazmu i dalje
se činila dobre volje. Lagodan stav im je, izgleda, bio u obitelji. »Želiš li
te karte ili ne?«
Želim li ? Imala je pravo u vezi jedne stvari, budućnost će se dogoditi
vidjela ja karte ili ne. A čak i da karte to pokažu, vjerojatno to neću
razumjeti prije nego što se to dogodi.
»O. K.« rekla sam. »Samo iz zabave. Hoću reći, posljednji put to ste
vjerojatno pogodili pukom srećom.«
Rhonda je okrenula očima, ali nije ništa rekla te je počela miješati špil
tarota. Činila je to takvom preciznošću da je izgledalo kao da se karte
pokreću same. Kada je napokon završila, predala mi je kako bih presjekla.
Učinila sam to te ih je ponovno spojila.
»Prošli put smo vadili tri karte«, rekla je. »Danas imam vremena, stoga
možemo i više ako želiš. Možda pet?«
»Što ih je više, vjerojatnije je da će se moći bolje objasniti.«
231
»Ako ne vjeruješ u njih, onda to neće biti problem.«
»Dobro onda. Pet.«
Uozbiljila se dok je okretala karte. Njezine oči su ih pažljivo proučavale.
Dvije od njih izašle su naopako. Nisam to shvatila kao dobar znak. Prošli
put sam shvatila da su to bile naizgled sretne karte... dobro, ne baš tako
sretne.
Prva je bila ona s dva pehara, koja prikazuje muškarca i ženu zajedno na
travnatoj livadi punoj cvijeća dok iznad njih sja sunce. Naravno, bila je
naopako.
»Pehari su povezani s osjećajima«, objasnila je Rhonda. »Dva pehara
pokazuju sjedinjenje, savršenu ljubav i cvjetanje sretnih osjećaja. Ali, s
obzirom na to da je preokrenuto...«
»Znate što?« prekinula sam je. »Shvaćam značenje ove. Možete je
preskočiti. Imam dobru predodžbu o tome što znači.« Mogli bi ovo biti
Dimitri i ja na toj karti, pehar prazan i pun boli u srcu... nisam željela čuti
Rhondu kako objašnjava ono što je već trgalo moje srce.
Tako je prešla na drugu: kraljicu mačeva, isto preokrenutu.
»Karte poput ove odnose se na točno određene osobe«, rekla mi je
Rhonda. Kraljica mačeva je izgledala vrlo moćno, imala je crvenkastu
kosu i srebrni plašt. »Kraljica mačeva je jako mudra. Napreduje u znanju,
može nadmudriti svoje neprijatelje i ambiciozna je.«
Uzdahnula sam.
»Ali preokrenuto...«
»Preokrenuto«, rekla je Rhonda, »sve te stvari se izvrću. Još uvijek je
pametna, još uvijek pokušava postići svoje... ali ići će neiskrenim
putovima. Ima tu puno neprijateljstva i prijevare. Rekla bih da imaš
neprijatelja.«
»Aha«, rekla sam i gledala krunu. »Mislim da mogu pretpostaviti tko je
taj. Upravo sam je nazvala licemjernom kujom.«
Rhonda nije komentirala i nastavila je sa sljedećom. Ta je bila pravilno
okrenuta, ali sam nekako poželjela da nije. Na njoj je bilo jako puno
mačeva zabodenih u zemlju i žena privezana za jedan. Osam mačeva.
»Oh, ma daj«, rekla sam. »Što je to sa mnom i tim mačevima? Ovakvu
depresivnu imala sam i prošli put.« Prošli put prikazivala je ženu koja
plače ispred zida mačeva.
»Ono je bilo devet mačeva«, složila se. »Uvijek može biti gore.«
»Teško mi je u to povjerovati.«
Uzela je ostatak špila i pregledala ga te konačno izvukla kartu. Deset
mačeva.
»Ovo si mogla prizvati.«
232
Na njoj je bila slika mrtvog tipa koji leži na zemlji proboden hrpom
mačeva.
»O. K., skužila sam spiku«, rekla sam. Ambrose se zahihotao pored mene.
»Što znači devet?«
»Devet znači da si u zamci. Ne možeš izaći iz situacije. Isto tako može
značiti i klevetu ili optužbe. Dozivanje hrabrosti kako bi se nešto
izbjeglo.«
Pogledala sam ponovno u kraljicu misleći na ono što sam rekla u
Vijećnici. To se sigurno broji pod optužbe. A zamka? Pa, uvijek je tu bila
mogućnost doživotne papirologije... Uzdahnula sam.
»O. K., koja je sljedeća?« Ta je najbolje izgledala od svih do sada, šest
mačeva. Bila je tu cijela gomila osoba u čamcu koji veslaju po vodi
obasjanoj mjesečinom.
»Putovanje«, rekla je.
»Nedavno sam bila na putovanju. Nekoliko njih.« Sumnjičavo sam je
pogledala. »Čovječe, pa nije ovo valjda, tipa, neko duhovno putovanje
ili?«
Ambrose se ponovno nasmijao.
»Rose, želim da se tebi čita tarot svaki dan.«
Rhonda ga je ignorirala.
»Da su ovdje pehari, možda. Ali, mačevi su opipljivi. Akcija. Pravo
putovanje tamo-amo.«
A kamo bih ipak mogla ići? Znači li to da ću otputovati na Akademiju,
kao što je to predložila Tatiana? Ili je bilo moguće da ću, usprkos svojem
kršenju pravila i nazivanju nje kraljevskim uzvišenim imenima, biti
nekome dodijeljena? Nekom izvan dvora?
»Možda ćeš nekog tražiti. Možda će to biti fizičko putovanje u
kombinaciji s duhovnim«, rekla je, što je zvučalo kao da spašava svoju
guzicu. »Ovo zadnje...« Njezine su se obrve namrgodile zbog pete karte.
»Ovo je od mene sakriveno.«
Pogledala sam u kartu.
»Paž pehara. Čini se poprilično očito. To je karta, ovaj, s peharima.«
»Obično imam jasnu viziju... Karte mi govore kako su povezane. Ova nije
jasna.«
»Jedina što nije jasno je li cura ili dečko.« Osoba na karti je izgledala
mlado, ali je imala kosu i androginsko lice zbog kojeg je bilo nemoguće
odrediti spol. Plave tajice i tunika nisu bile od pomoći iako je sunčana
livada u pozadini izgledala obećavajuće.
»Može biti i jedno i drugo«, rekla je Rhonda. »To je najniži rang karti
koje predstavlja osobe u različitim odijelima: kralja, kraljicu, viteza i onda
233
paža. Tko god da je paž, to je netko od povjerenja i kreativan.
Optimističan. Može predstavljati nekoga tko će ići s tobom na putovanje,
ili možda razlog tvog putovanja.«
S tim je nestao bilo kakav optimizam ili vjera koju sam imala u karte.
Budući da mi je ponudila sto stvari koje karta može značiti, nisam je
smatrala vjerodostojnom. Inače bi primijetila moju sumnju, ali njezina je
pažnja još uvijek bila na karti dok se mrštila.
»Ali, jednostavno ne mogu reći... Oko toga je oblak. Zašto? Nema
smisla.«
Zbog nečega u njezinoj zbunjenosti prošli su me trnci. Uvijek sam sama
sebi govorila da je to lažno, ali da je ona to izmišljala... pa, zar ne bi
izmislila nešto i pažu pehara? Nije baš uvjerljivo odglumila ako ju je ova
zadnja karta natjerala da se preispituje. Pomisao na to da možda ipak
postoji neka mistična sila koja ju blokira, malo je otrijeznila moj ciničan
stav. Uzdahnuvši, napokon je podigla pogled.
»Oprosti, ovo je sve što ti mogu reći. Je li ostalo išta pomoglo?«
Pregledala sam karte. Bol u srcu. Neprijatelj. Optužbe. Zamka. Putovanje.
»Neke od njih govore mi ono što već znam. Ostalo me ostavlja samo s još
više pitanja.«
Znalački se nasmiješila.
»To je obično tako.«
Zahvalila sam joj na čitanju karata, potajno zadovoljna što nisam trebala
platiti. Ambrose je sa mnom izašao van i pokušala sam otresti
raspoloženje koje mi je izazvalo Rhondino proricanje. Imala sam
dovoljno problema u životu i bez zamaranja glupim kartama.
»Hoćeš biti dobro?« pitao me kada smo konačno izašli. Sunce se više
popelo. Uskoro će kraljevski dvor ići u krevet završavajući ovaj
turbulentan dan... »Ja... ja te ne bih doveo da sam znao da će te toliko
uznemiriti.«
»Ne, ne«, rekla sam. »Nije stvar u kartama. Ne zapravo. Puno drugih
stvari mi se petlja... jedna za koju vjerojatno znaš.«
Kada smo se sreli, nisam htjela spominjati proglas, ali kao dhampir imao
je pravo čuti što se dogodilo. Njegovo lice bilo je savršeno mirno dok sam
govorila, osim njegovih tamno smeđih očiju koje su postajale sve šire
kako je priča napredovala.
»To je neka pogreška«, na kraju je rekao. »Ne bi to učinili. Ne bi to
učinili šesnaestogodišnjacima.«
»Pa, dakle, nisam ni ja to mislila, ali očito su bili dovoljno ozbiljni da su
me izbacili kada sam, ovaj, u to posumnjala.«
234
»Mogu zamisliti tvoje 'sumnjanje'. Ovo će samo dovesti do toga da će sve
više dhampira odustati od čuvarstva... osim, naravno, ako to što su mladi
znači da im je i lakše isprati mozak.«
»Malo osjetljivo područje za tebe, ha?« pitala sam. Ipak, i on je također
odustao od toga da postane čuvar. Odmahnuo je glavom.
»Skoro mi je bilo nemoguće ostati u ovom društvu. Ako netko od te djece
odluči isto, neće imati utjecajne prijatelje kakve sam ja imao. Bit će
izopćeni. To je sve što će proizaći iz ovoga. Ili ubij tinejdžere ili ih odreži
od njihovog društva.«
Pitala sam se koje je to utjecajne prijatelje imao, ali ovo je bilo teško
vrijeme za slušanje njegove životne priče.
»Pa, izgleda da tu kraljevsku kuju nije briga.«
Zamišljen, odsutan pogled u njegovim očima odjednom se zaoštrio.
»Ne zovi je tako«, upozorio me bijesnog pogleda. »Nije ona kriva.«
Vao. Znak iznenađenja. Skoro nikada nisam vidjela seksi, karizmatičnog
Ambrosa da se ponaša ikako drugačije osim prijateljski.
»Naravno da je ona kriva. Ona je vrhovni vladar moroja, sjećaš se?«
Još više se namrštio.
»I Vijeće je također glasovalo. Ne samo ona.«
»Da, ah je ona glasovala tako da je podržala taj proglas. Njezin glas je
presudio.«
»Sigurno je imala razlog. Ne poznaješ je kao ja. Ne bi htjela tako nešto.«
Htjela sam ga pitati je li poludio, ali sam se zaustavila sjetivši se njegove
veze s kraljicom. Osjećala sam se nelagodno zbog tih ljubavnih tračeva,
ali ako su istiniti, pretpostavljam da ima pravo biti zabrinut za nju.
Odlučila sam da je i bolje da je ne poznajem onako kako je on poznaje.
Ugrizi na njegovu vratu sigurno su pokazivali neku vrstu intimne
aktivnosti.
»Što god je između vas vaša je stvar«, smireno sam mu rekla, »ali navikla
je prevariti te kako bi mislio da je netko tko ustvari nije. I meni je to
učinila i pala sam na to. Sve je to prijevara.«
»Ne vjerujem to«, rekao je još uvijek skamenjenog lica. »Kao kraljica
stavljena je u svakakve teške situacije. Mora biti tu nečeg većeg,
promijenit će proglas, siguran sam u to.«
»Kao kraljica«, rekla sam oponašajući njegov ton, »trebala bi imati
sposobnost da...«
Moje riječi su propale kada sam čula glas koji je govorio u mojoj glavi.
Lissin.
Rose, željet ćeš ovo vidjeti. Ali, moraš mi obećati da nećeš izazivati
nevolje. Lissa mi je dobacila lokaciju zajedno s naznakom hitnosti.
235
Ambroseov se pogled promijenio u onaj zabrinuti.
»Jesi dobro?«
»Ja, aha. Lissa me treba.« Uzdahnula sam. »Vidi, ne želim da se svađamo,
O. K.? Očito svatko od nas ima drugačiji pogled na situaciju... ali mislim
da se oboje slažemo u ključnoj stvari.«
»Da djecu ne bi trebalo slati u smrt? Da, u tome se možemo složiti.«
Provizorno smo se nasmiješili jedan drugome i ljutnja između nas se
razlila.
»Razgovarat ću s njom, Rose. Saznat ću pravu priču i reći ću ti, O. K.?«
»O. K.« Teško mi je bilo vjerovati daje netko mogao iskreno i otvoreno
razgovarati s Tatianom, ali opet, možda u njihovoj vezi ima više toga
nego što sam mislila. »Hvala. Drago mi je što smo se vidjeli.«
»I meni. Sada idi, idi Lissi.«
Nije me trebao dalje požurivati. Zajedno s naznakom hitnosti, Lissa mi je
poslala još jednu poruku kroz vezu koja mi je unijela vjetar u noge:
Radi se o Dimitriju.
Dvadesettreće poglavlje
Nisam trebala vezu kako bih pronašla Lissu. Gomila mi je pokazala gdje
ona i Dimitri jesu.
Moja prva pomisao bila je da se događala neka vrsta kamenovanja ili
srednjovjekovnog mučenja. Onda sam shvatila da svi ti koje stoje okolo
jednostavno nešto promatraju. Progurala sam se kroz njih ne mareći zbog
neodobravajućih pogleda koje su mi upućivali, dok nisam stala u prvi red
promatrača. Ono što sam vidjela naglo me zaustavilo.
Lissa i Dimitri su sjedili jedno pored drugog na klupi dok su tri moroja i
…ups… Hans sjedili preko puta njih. Oko njih stajali su raspoređeni
čuvari, očito napeti i spremni uskočiti ako stvari krenu na gore. Prije nego
što sam čula i riječ, točno sam znala o čemu se radi. Ovo je bilo
ispitivanje, istraga kako bi se odlučilo što je točno Dimitri.
U većini slučajeva ovo bi bilo čudno mjesto za službenu istragu. Ironično,
bilo je to jedno od onih dvorišta na kojima smo radili Eddie i ja, ono koje
je bilo u sjeni kipa mlade kraljice. Blizu je bila crkva. Ova travnata
površina nije bila baš sveto tlo, ali je bila dovoljno blizu crkve kako bi
okupljeni mogli pobjeći u nju u slučaju opasnosti. Križevi nisu mogli
povrijediti strigoje, ali oni nisu mogli ući u crkvu, džamiju ili neko drugo
sveto mjesto. Između toga i jutarnjeg sunca, ovo je bilo najvjerojatnije
236
najsigurnija lokacija i vrijeme koje su službenici mogli izabrati kako bi
ispitali Dimitrija.
Prepoznala sam jednog od morojskih ispitivača, Reecea Tarusa. On je bio
u rodu s Adrianom po maminoj strani, ali je isto tako glasao za proglas o
dobnoj granici. Tako mi se odmah nije svidio, pogotovo kada sam uzela u
obzir grubi ton kojim se obraćao Dimitriju.
»Zasljepljuje li te sunce?« pitao je Reese. Ispred sebe imao je mapu i
činilo se da postavlja pitanja s neke liste.
»Ne«, rekao je Dimitri glatko i kontrolirano. Pažnja mu je bila potpuno
usmjerena na ispitivače. Nije imao pojma da sam ovdje i to mi je na neki
način bilo drago. Samo sam ga željela neko vrijeme promatrati i diviti mu
se.
»Što kada bi gledao u sunce?«
Dimitri je oklijevao i nisam sigurna je li itko osim mene primijetio bljesak
u njegovim očima, ili znao što znači. Pitanje je bilo glupo i mislim da se
Dimitri, možda, samo možda, htio nasmijati. Posluživši se svojim
uobičajenim vještinama, zadržao je pribranost.
»Svatko bi oslijepio kada bi dugo zurio u sunce«, odgovorio je. »Napravit
ću ono što bi i svatko ovdje prisutan napravio.«
Činilo se da se Reeceu nije svidio odgovor, ali logika je bila u redu.
Stisnuo je usnice i prešao na sljedeće pitanje.
»Peče li ti kožu?«
»Trenutno ne.«
Lissa je pogledala prema okupljenima i vidjela me. Nije me mogla osjetiti
kroz vezu na način na koji sam ja mogla, ali ponekad se činilo da ima
tajanstveno osjetilo kada sam u blizini. Mislim da je osjećala moju auru
kad sam bila dovoljno blizu, s obzirom na to da su svi korisnici duha
tvrdili kako je polje svjetla oko osoba od sjenke poljubljenih vrlo
upečatljivo. Blago mi se nasmiješila prije nego što se ponovno okrenula
prema ispitivaču.
Dimitri, uvijek na oprezu, primijetio je njezin sitni pokret. Pogledao je
kako bi vidio što joj je privuklo pažnju, uhvatio me pogledom i malo
zamuckivao tijekom odgovora na sljedeće Reeceovo pitanje koje je
glasilo:
»Jesi li primijetio da tvoje oči ponekad postanu crvene?«
»Ja...« Dimitri je zurio u mene nekoliko trenutaka i zatim naglo okrenuo
glavu prema Reeceu. »Nisam bio baš blizu ogledala. Ali, mislim da bi
moji čuvari to primijetili, a ni jedan od njih nije ništa rekao.«
U blizini, od jednog čuvara došao je prigušeni zvuk. Jedva je uspio
zadržati ozbiljno lice, ali mislim da se i on želio nasmijati nizu
237
besmislenih pitanja. Nisam se mogla sjetiti njegova imena, ali jednom
davno, dok sam bila na dvoru, on i Dimitri pričali bi i smijali se dosta
dugo kad bi bili zajedno. Ako je stari Dimitrijev prijatelj vjerovao da je on
ponovno dhampir, to je trebao biti dobar znak.
Moroj pored Reecea gledao je okolo pokušavajući odgonetnuti odakle je
došao zvuk, ali nije ništa otkrio. Ispitivanje se nastavilo, ovaj put o tome
bi li Dimitri ušao u crkvu kada bi to od njega tražili.
»Mogu odmah«, rekao im je. »Mogu sutra ići i na misu ako želite.«
Reece je ponovno nešto zapisao, bez sumnje se pitajući bi li mogao
nagovoriti svećenika da namoči Dimitrija svetom vodom.
»To je sve odvlačenje pažnje«, rekao mi je poznati glas u uho. »Mazanje
očiju. Tako kaže moja teta Tasha.« Sada je pored mene stajao Christian.
»Moraju to napraviti«, promrmljala sam. »Moraju shvatiti da više nije
strigoj.«
»Da, ali su upravo potpisali zakon o dobnoj granici. Kraljica je ovome
dala zeleno svjetlo čim se raspustila sjednica jer je ovo senzacija i natjerat
će sve da usmjere pažnju na nešto novo. Tako su raščistili dvoranu. Hej,
idite van gledati predstavu!«
Skoro sam mogla čuti kako Tasha to govori, riječ po riječ. Bez obzira na
to, bilo je u tome istine. Osjećala sam sukob. Htjela sam da Dimitri bude
slobodan. Htjela sam da bude kakav je nekad bio. Ipak, nije mi se svidjelo
što je Tatiana ovo radila radi svoje političke koristi, a ne zbog toga što joj
je zapravo stalo do pravde. Ovo je možda bio najveći događaj u našoj
povijesti. Dimitrijeva sudbina ne bi trebala biti prikladna »sporedna
predstava« koja bi svima odvukla pažnju od nepravednog zakona.
Reece je sada tražio oboje, i Lissu i Dimitrija, kako bi točno opisali što su
doživjeli onu noć kada je dogodio napad. Imala sam osjećaj da je ovo bilo
nešto što su puno puta prepričavali. Iako je Dimitri do sada bio oličenje
pribranosti, osjetila sam da je još uvijek u njemu tmuran osjećaj, krivnja i
muka koju je osjećao zbog onog što je učinio kao strigoj. Ipak, kada se
okrenuo prema Lissi kako bi čuo dok ona govori svoju stranu priče,
njegovo je lice zasjalo od čuđenja. Strahopoštovanja. Obožavanja.
Zapljusnula me je ljubomora. Njegovi osjećaji nisu bili ljubavni, ali to
nije važno. Važno je to što je odbio mene, a nju je smatrao nekim
najvećim na svijetu. Rekao mi je da nikad više s njim ne razgovaram i
zakleo se da će sve učiniti za nju. Ponovno sam imala onaj zlovoljni
osjećaj da nisam u pravu. Odbijala sam vjerovati da me više ne može
voljeti. Nije moguće, ne nakon svega što smo on i ja zajedno prošli. Ne
nakon svega što smo osjećali jedno za drugo.
238
»Čini se da su doista bliski«, primijetio je Christian sa sumnjičavim
prizvukom u glasu. Nisam imala vremena reći mu da su mu sumnje
neosnovane jer sam željela čuti što Dimitri ima za reći.
Ostali su teško pratili priču o njegovoj promjeni, većinom zbog toga što je
duh još uvijek bio nešto nerazumljivo. Reece je izvukao iz toga koliko je
mogao i zatim prepustio ispitivanje Hansu. Hans, uvijek praktičan, nije
imao potrebu za opširnim ispitivanjem. Bio je od djela, ne riječi.
Uhvativši kolac u ruku, rekao je Dimitriju neka ga dotakne. Čuvari su se
na to trznuli, vjerojatno bi zbog straha Dimitri mogao zgrabiti kolac i
pobjesniti.
Umjesto toga, Dimitri je mirno pružio ruku i nekoliko trenutaka držao vrh
kolca. Kolektivno su svi ostali bez daha čekajući da vrisne od boli s
obzirom na to da strigoji ne mogu dirati začarano srebro. Umjesto toga,
Dimitri je izgledao kao da se dosađuje.
Zatim ih je sve zapanjio. Povukao je ruku nazad i pružio mišićavu
podlakticu prema Hansu. Budući da je bilo sunčano, Dimitri je bio u
majici kratkih rukava ostavljajući dio kože gol.
»Poreži me njime«, rekao je Hansu.
Hans je podignuo obrvu.
»Ako te porežem njime, boljet će te bez obzira na to što si.«
»Ako sam strigoj, bit će nepodnošljivo«, naglasio je Dimitri. Lice mu je
bilo čvrsto i odlučno. Bio je to Dimitri kojeg sam vidjela u borbi, Dimitri
koji nikada ne odustaje. »Učini to. Ne štedi me.«
Isprva, Hans nije reagirao. Očito je ovo bio neočekivani rasplet. Konačno
mu se pojavila odluka na licu te je zamahnuo i udario vrškom kolca po
Dimitrijevoj koži. Kao što je Dimitri i zahtijevao, Hans se nije
suzdržavao. Vrh je ušao duboko i navrla je krv. Nekoliko moroja,
nenaviknutih vidjeti krv (osim kada je piju), ostali su bez daha zbog
nasilja. Kao jedno, svi smo se nagnuli naprijed.
Na Dimitrijevu licu vidjelo se da ga sigurno boli, ali začarano srebro na
strigoju ne bi ga samo ozlijedilo, opeklo bi ga. Porezala sam dovoljno
strigoja kolcem i čula ih kako vrište u mukama. Dimitri je napravio
grimasu i ugrizao usnu dok je krv curila po njegovoj ruci. Zaklinjem se, u
njegovim očima bio je ponos zbog njegove sposobnosti da tijekom toga
ostane jak.
Kada je postalo očito da neće početi mlatiti, Lissa je posegnula prema
njemu. Osjetila sam njezinu namjeru: htjela ga je izliječiti.
»Čekaj«, rekao je Hans. »Strigoj bi se nakon nekoliko minuta sam
izliječio.«
239
Morala sam Hansu odati priznanje. Napravio je dva testa u jednom.
Dimitri ga je zahvalno pogledao i Hans mu je lagano kimnuo u znak
odobravanja. Shvatila sam da Hans vjeruje. Bez obzira na njegove mane,
Hans je iskreno vjerovao da je Dimitri ponovno dhampir. Voljela ću ga
zbog toga bez obzira na to koliko papirologije mi dao.
Tako smo svi stajali i gledali jadnog Dimitrija kako krvari. Bilo mi je na
neki način mučno, stvarno, ali test je djelovao. Bilo je svima jasno da
posjekotina ne ide nikamo. Lissi su konačno dopustili da ga iscijeli i to je
uzrokovalo veću reakciju među okupljenima. Okružilo me oduševljeno
mrmljanje i oni zaneseni pogledi zbog obožavane, božice vidjeli su se na
njihovim licima.
Reece je pogledao okupljene.
»Ima li još tko ikakvih pitanja za dodati?«
Nitko nije progovorio. Svi su bili ukipljeni zbog onog što su vidjeli.
Ipak, netko je istupio naprijed. Doslovno.
»Imam ja«, rekla sam krenuvši prema njima.
Ne, Rose, molila me Lissa.
Dimitri je imao jednaki pogled koji je govorio da mu nije drago. Zapravo,
kao i svi ostali koji su sjedili blizu njega. Kada je na meni završio
Reeceov pogled, imala sam osjećaj da me ponovno gleda u Vijećnici kako
nazivam Tatianu licemjernom kujom. Ovo je bila moja prilika da prisilim
Dimitrija da me prizna.
»Nekad dok si bio strigoj«, počela sam naglasivši da vjerujem kako je to
prošlost, »imao si dobre veze. Znao si za mnoga boravišta strigoja u
Rusiji i SAD-u, zar ne?«
Dimitri me pažljivo promatrao pokušavajući shvatiti smisao.
»Da.«
»Znaš li još uvijek za njih?«
Lissa se namrštila. Mislila je da ću nesvjesno dati naslutiti da je Dimitri
još uvijek u dosluhu sa strigojima.
»Da«, rekao je. »Ako se nisu preselili.«
Ovaj put odgovor je brže stigao. Nisam bila sigurna je li odgonetnuo moju
taktiku ili je jednostavno vjerovao da će Roseina logika biti korisna.
»Jesi li voljan tu informaciju podijeliti s čuvarima?« pitala sam. »Hoćeš
nam reći za skrovišta strigoja, tako da ih možemo napasti?«
To je izazvalo reakciju. O traženju strigoja kako bi ih se preduhitrilo
vruće se raspravljalo, kao i o drugim stvarima koje se sada događaju, s
čvrstim mišljenjima obiju strana. Čula sam kako se ta mišljenja ponavljaju
iza mene u gomili. Neki su govorili da predlažem samoubojstvo, dok su
drugi priznali kako imamo dragocjeno oružje.
240
Dimitrijeve oči su sjale. Nije to bio pogled obožavanja koji je često
upućivao Lissi, ali nije me bilo briga. Bio je sličan onome koji smo
nekada dijelili, u onim trenucima kada smo se tako savršeno razumjeli da
nismo trebali ni izgovoriti ono što smo mislili. Između nas je bljesnula ta
povezanost, kao i odobravanje i zahvalnost.
»Da«, odgovorio je, čvrsto i glasno. »Mogu vam reći sve što znam o
planovima strigoja i njihovim lokacijama. Mogu se suočiti s njima ili
ostati, kako budete htjeli.«
Hans se naslonio naprijed u svom stolcu s gorljivim izrazom lica.
»To bi bilo dragocjeno.« Više bodova za Hansa. Bio je za udar na strigoje
prije nego što oni dođu na nas.
Reece je porumenio, ili je samo osjećao sunce. U svojim pokušajima da
otkrije hoće li Dimitri izgorjeti na suncu moroji su se izlagali neugodi.
»Sada stanite malo«, viknuo je Reece dok se buka povećavala. »To nikada
nije bila odobrena taktika. Osim toga, mogao bi lagati...«
Njegov protest bio je prekinut ženskim vriskom. Mali morojski dječak, ne
stariji od šest godina, odjednom se odmaknuo od gomile i potrčao prema
nama. Ona koja je zavrištala bila je njegova majka. Pomaknula sam se
kako bih ga zaustavila uhvativši ga za ruku. Nisam se bojala kako bi ga
Dimitri ozlijedio, nego da bi njegova majka mogla dobiti srčani udar.
Prišla je naprijed sa zahvalnim izrazom lica.
»Ja imam pitanja«, rekao je tanašnim glasom dječak očito pokušavajući
biti hrabar. Njegova majka je posegnula za njim, ali ja sam i dalje držala
njegovu ruku.
»Pričekajte sekundu.« Nasmiješila sam mu se. »Što želiš pitati? Hajde.«
Iza njega strah se pojavio na licu njegove majke i dobacila je tjeskoban
pogled Dimitriju. »Neću dopustiti da mu se išta dogodi«, šapnula sam
iako nije mogla znati jesam li za to sposobna. Ipak, nije se pomaknula.
Reece je okrenuo očima.
»Ma, to je smiješ...«
»Ako si strigoj«, glasno je prekinuo dječak, »zašto onda nemaš rogove?
Moj prijatelj Jeffrey je rekao da strigoji imaju rogove.«
Dimitrijeve oči na trenutak nisu počivale na dječaku, već na meni.
Ponovno se između nas pojavila ona poznata iskra. Zatim, blagog, ali
ozbiljnog lica, Dimitri se okrenuo prema dječaku i odgovorio:
»Strigoji nemaju rogove. A čak i da imaju, to ne bi bilo važno jer ja nisam
strigoj.«
»Strigoji imaju crvene oči«, objasnila sam. »Izgledaju li njegove oči
doista crveno?« Dječak se nagnuo naprijed.
»Ne. Smeđe su.«
MIN@
241
»Što još znaš o strigojima?« pitala sam.
»Imaju očnjake poput nas«, odgovorio je dječak.
»Imaš li očnjake«, pitala sam Dimitrija jednoličnim glasom. Imala sam
osjećaj da je to već bilo ustanovljeno, ali je poprimilo novo značenje kada
je pitano iz dječje perspektive.
Dimitri se široko nasmiješio, prekrasan osmijeh koji me je uhvatio
nespremnu. Takva vrsta osmijeha na njemu bila je prava rijetkost. Čak i
kada je sretan ili se zabavlja, obično se napola nasmije. Ovo je bio pravi
osmijeh koji pokazuje sve zube, ravne kao i u bilo kojeg čovjeka ili
dhampira. Bez očnjaka.
Dečko je izgledao zadivljen.
»O. K., Jonathane«, rekla je njegova majka tjeskobno. »Pitao si. Sada
idemo.«
»Strigoji su superjaki«, nastavio je Jonathan koji je vjerojatno težio
postati odvjetnik u budućnosti. »Ništa ih ne može ozlijediti.« Nisam se
zamarala time da ga ispravim, od straha da ne bi poželio vidjeti kolac
gurnut kroz Dimitrijevo srce. Zapravo, bilo je to na neki način
nevjerojatno, što Reece to već nije zahtijevao. Jonathan je gledao
Dimitrija probadajućim pogledom. »Jesi ti superjak? Može li se tebe
ozlijediti?«
»Naravno da može«, odgovorio je Dimitri. »Ja jesam jak, ali svašta me
može ozlijediti.«
I onda, budući da sam ja Rose Hathaway, rekla sam dječaku nešto što
nisam trebala.
»Trebaš ga ići udariti i provjeriti.«
16 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:50 pm
Margita
Administrator
Jonathanova majka ponovno je vrisnula, ali on je bio neko brzo derište i
izbjegnuo njezin doseg. Potrčao je Dimitriju prije nego što ga je itko
pokušao spriječiti, dobro, mogla sam ja, i malom šakom udario Dimitrija
u koljeno.
Zatim, zahvaljujući istim refleksima koji su mu omogućavali da izbjegava
neprijateljske napade, Dimitri je istog trenutka odglumio kako pada
unazad, kao da ga je Jonathan oborio s nogu. Uhvativši se za koljeno,
Dimitri je gunđao kao da ga užasno boli.
Nekolicina se nasmijala, a do tada već je jedan od ostalih čuvara uhvatio
Jonathana i vratio ga skoro histeričnoj majci. Dok su ga vukli, Jonathan je
preko ramena pogledao u Dimitrija.
»Ne izgleda mi baš jak. Mislim da nije strigoj.«
Ovo je uzrokovalo još više smijeha i treći moroj, ispitivač koji je šutio,
smijao se i ustao sa stolca.
242
»Vidio sam što sam trebao. Mislim da ne bi trebao hodati okolo bez
nadzora, ali nije strigoj. Nađite mu normalno mjesto boravka i čuvajte ga
dok se ne donesu daljnje odluke.«
Reece se ustao.
»Ali...«
Drugi mu je samo odmahnuo.
»Ne troši vrijeme. Vruće je i želim leći. Ne kažem da razumijem to što se
dogodilo, ali sada nam je to najmanji problem, kada polovica Vijeća čeka
da onoj drugoj polovici zavrne vratom zbog proglasa o dobnoj granici.
Ako išta, ovo što smo danas vidjeli je dobro, čak čudesno. Moglo bi
promijeniti način na koji živimo. Izvijestit ću Njezino Visočanstvo.«
I nakon tih riječi okupljeni su se počeli razilaziti, ali bilo je čuđenja na
nekim licima. I oni su počeli shvaćati da, ako je ono što se dogodilo
Dimitriju stvarno, onda će se promijeniti sve što smo ikada znali o
strigojima. Čuvari su ostali kod Dimitrija, naravno, dok su on i Lissa
ustajali. Odmah sam krenula prema njima, gorljivo želeći uživati u našoj
pobjedi. Kada ga je sićušna Jonathanova šaka »oborila s nogu«, Dimiti mi
je uputio mali osmijeh i poskočilo mi je srce. Tada sam znala da sam
imala pravo. Još uvijek osjeća nešto prema meni. Ali sada, u treptaju oka,
ta povezanost je nestala. Vidjevši me kako im prilazim, Dimitrijevo lice
ponovno je postalo hladno i čuvarsko.
Rose, rekla je Lissa kroz vezu. Idi sada. Ostavi ga na miru.
»Vraga hoću«, rekla sam istodobno joj odgovorivši na glas i obrativši se
njemu. »Upravo sam pogurnula tvoj slučaj.«
»Išlo nam je dobro i bez tebe«, ukočeno je rekao Dimitri.
»A da?« nisam mogla vjerovati svojim ušima. »Prije nekoliko minuta
činio si se poprilično zahvalan na ideji koju sam imala protiv strigoja.«
Dimitri se okrenuo prema Lissi. Glas mu je bio tih, ali sam ga čula.
»Ne želim je vidjeti.«
»Moraš!« viknula sam. Nekoliko prolaznika okrenulo se kako bi vidjeli o
čemu se radi. »Ne možeš me ignorirati.«
»Natjeraj ju da ode«, režao je Dimitri.
»Nisam...«
ROSE!
Lissa je vikala u mojoj glavi i ušutkavala me. Te probadajuće oči boje
žada bijesno su me gledale.
Želiš mu pomoći ili ne? To što tu stojiš i vičeš na njega samo će ga još
više uzrujati! Je li to ono što želiš? Želiš da drugi to vide? Da ga vide
bijesnog, kako viče na tebe samo kako se ne bi osjećala nevidljivom?
243
Moraju ga vidjeti smirenog. Moraju ga vidjeti... normalnog. Istina je,
upravo si pomogla. Ali, ako sada ne odeš, mogla bi sve pokvariti.
Prestravljeno sam zurila u njih oboje. Njezine riječi bile su u mojim
mislima, ali mogla je jednostavno došetati do mene i glasno me sažvakati.
Još više sam se iživcirala. Željela sam im očitati bukvicu, ah unatoč mojoj
ljutnji dopirala je istinitost njezinih riječi. Kada bih napravila scenu, ne bi
pomogla Dimitriju. Je li bilo u redu to što me tjeraju? Je li bilo u redu da
njih dvoje postanu tim i ignoriraju ono što sam upravo učinila? Ne. Ipak,
nisam htjela dopustiti da moj povrijeđeni ponos uništi ono što sam upravo
postigla. Ostali moraju prihvatiti Dimitrija. Ošinula sam ih oboje
pogledom koji je jasno pokazivao moje osjećaje i zatim sam odjurila.
Kroz vezu su se Lissini osjećaji pretvorili u suosjećanje, ali sam joj
zapriječila put. Nisam to željela slušati.
Jedva sam izašla iz dvorišta crkve, kada sam naletjela na Daniellu
Ivaškov. Znoj je počeo kvariti njezinu prekrasno nanesenu šminku, zbog
čega sam pomislila da je već neko vrijeme ovdje i da je i ona gledala
spektakl s Dimitrijem. Činilo se da je s njom nekoliko prijatelja, ali
zadržali su svoju udaljenost i pričali, kad je ona zastala ispred mene.
Progutavši ljutnju, podsjetila sam se da ona nije učinila ništa kako bi me
razbjesnila. Prisilila sam se na osmijeh.
»Bok, Lady Ivaškov.«
»Daniella«, ljubazno je rekla. »Bez titula.«
»Oprosti. Još mi je to čudno.«
Kimnula je prema Dimitriju i Lissi koji su odlazili s njegovim čuvarima.
»Upravo sam te vidjela tamo. Pomogla si u njegovu slučaju, mislim.
Jadan Reece se poprilično uskomešao.«
Sjetila sam se da joj je Reece u rodu.
»Oh... žao mi je. Nisam mislila...«
»Nemoj se ispričavati. Reece je moj ujak, ali u ovom slučaju, vjerujem u
ono što govore Vasilisa i gospodin Belikov.«
Usprkos tome koliko me Dimitri upravo naljutio, moja narav je
instinktivno zamjerila ispuštanje njegove titule »čuvara«. Ipak, uzevši u
obzir njezin stav, mogla sam joj oprostiti.
»Ti... ti vjeruješ da ga je Lissa izliječila? Da se strigoji mogu vratiti?«
shvatila sam da je bilo mnogo onih koji su vjerovali. Gomila je upravo
pokazala koliko, a Lissa je još uvijek okupljala svoje sljedbenike. Nekako,
moj smjer razmišljanja uvijek je nastojao pretpostavljati da su svi plemići
protiv mene. Daniellin osmijeh se nakrivio.
»Moj vlastiti sin je korisnik duha. Otkada sam to prihvatila, morala sam
prihvatiti mnogo toga što nisam smatrala mogućim.«
244
»Pretpostavljam«, priznala sam. Iza nje primijetila sam moroja koji je
stajao u blizini drveća. Njegov pogled je povremeno bio na nama i mogla
sam se zakleti da sam ga već prije vidjela. Danielline sljedeće riječi
ponovno su usmjerile moju pažnju na nju.
»Kad smo već kod Adriana... ranije te tražio. Znam da je sada za to
možda premalo vremena, ali neki Nathanovi rođaci imaju kasnu koktel
zabavu za nekih sat vremena i Adrian je želio da ideš s njim.«
Opet zabava. Je li to sve što rade ovdje na dvoru? Masakri, čuda... nije
važno. Sve je bilo razlog za zabavu, ogorčeno sam mislila.
Vjerojatno sam bila s Ambroseom i Rhondom kada me tražio Adrian.
Bilo je zanimljivo. Tijekom predaje pozivnice, Daniella je također rekla
kako bi i ona voljela da idem. Nažalost, nije mi baš bilo lako biti otvorena
prema tome. Nathanova obitelj značila je Ivaškovi, a oni neće biti tako
ljubazni.
»Hoće li tamo biti kraljica?« sumnjičavo sam pitala.
»Ne, ima neke druge dogovore.«
»Sigurno? Bez iznenadnih posjeta?«
Nasmijala se.
»Ne, sigurna sam. Postoje glasine o tome kako vas dvije u istoj
prostoriji... ne bi bila baš dobra ideja.«
Mogla sam samo zamisliti priče o mojoj predstavi pred Vijećem, naročito
jer je Adrianov otac bio tamo i može posvjedočiti.
»Ne, nakon te odluke. Ono što je učinila...« Ponovno se počela
rasplamsavati ona ljutnja koju sam osjećala ranije. »To je neoprostivo.«
Onaj čudan tip kod drveća još je uvijek čekao. Zašto?
Daniella nije potvrdila niti zanijekala moju izjavu i pitala sam se što ona o
tome misli.
»Još uvijek si joj draga.«
Zadirkivala sam je.
»Teško mogu to povjerovati.«
Obično kad osobe koje na tebe javno urlaju, nisi im baš previše »draga«, a
čak i Tatianin hladan stav puknuo je pri kraju naše svađe.
»Istina je. Ovo će splasnuti i možda postoje izgledi da te dodijele
Vasilisi.«
»Ne misliš valjda ozbiljno«, viknula sam. Trebala sam znati bolje.
Daniella Ivaškov nije se baš činila kao tip osobe koja se šali, ali sam
stvarno bila uvjerena da sam s Tatianom prešla granicu.
»Nakon svega što se dogodilo, ne žele potratiti dobre čuvare. Osim toga,
ona ne želi da između vas bude netrpeljivosti.«
245
»Da? Pa, ja ne želim njezin mito! Ako misli da će to što je izvela
Dimitrija van i zapustila kraljevski posao promijeniti moj stav, vara se.
Ona je lažljiva, podmukla...«
Naglo sam stala. Moj glas je postao dovoljno glasan da su Da- niellini
prijatelji koji su stajali u blizini sada zurili u nas. I stvarno nisam na glas
pred Daniellom htjela izgovoriti imena za koja sam mislila da ih Tatiana
zaslužuje.
»Oprosti«, rekla sam. Pokušala sam biti civilizirana. »Reci Adrianu da ću
doći na zabavu... ali, stvarno želite da dođem? Nakon što sam neki dan
onako upala na zabavu? I nakon, ovaj, drugih stvari koje sam napravila?«
Odmahnula je glavom.
»Ono što se dogodilo na ceremoniji Adrianova je krivica koliko i tvoja.
To je gotovo i Tatiana je to zaboravila. Ova zabava je mnogo ležerniji
događaj i, ako on želi da dođeš, onda ja želim da je on sretan.«
»Idem se sada istuširati i presvući pa se mogu naći s njim kod vas za sat
vremena.«
Bila je dovoljno obazriva da zanemari moj raniji ispad.
»Odlično. Znam da će biti sretan kad to čuje.«
Nisam joj rekla da se zapravo veselim pomisli na šepurenje pred nekim
Ivaškovima u nadi da ću se tako osvetiti Tatiani. Nisam više vjerovala ni
trenutka da je ona prihvatila vezu između Adriana i mene ili da će
dopustiti da se moj ispad zaboravi. A iskreno, i željela sam ga vidjeti. U
zadnje vrijeme nismo baš imali puno vremena za razgovor.
Nakon što su Daniella i njezini prijatelji otišli, shvatila sam da moram
riješiti ovo u korijenu. Krenula sam ravno prema moroju koji je virio
uokolo. Ruke su mi bile na bokovima.
»O. K.« zahtijevala sam odgovor. »Tko si ti i što hoćeš?«
Bio je samo nekoliko godina stariji od mene i uopće se nije činio zbunjen
mojim stavom opake cure. Nakrivio mi je osmijeh i ponovno sam počela
razmišljati gdje sam ga vidjela.
»Imam poruku za tebe«, rekao je. »I neke darove.«
Predao mi je veliku ručnu torbu. Pogledala sam unutra i vidjela laptop,
neke kablove i nekoliko papira. U nevjerici sam ga pogledala.
»Što je ovo?«
»Nešto što trebaš pokrenuti, i nikome ne smiješ za to reći. Poruka će sve
objasniti.«
»Nemoj se sa mnom igrati kao da smo u špijunskom filmu! Neću
napraviti ništa dok mi...« Proradili su mi klikeri. Vidjela sam ga u Sv.
Vladimiru, oko svoje diplome, uvijek je lebdio u pozadini. Gunđala sam
odjednom shvativši tajnu prirodu, i bahat stav. »Radiš za Abea.«
246
Dvadesetčetvrto poglavlje
Nacerio se.
»Zvuči kao da je to nešto loše.«
Napravila sam facu i ponovno pogledala u tehnotorbu s novim
uvažavanjem.
»Što se dogada?«
»Ja sam samo glasnik. Samo obavljam stvari za gospodina Mazura.«
»Je li to lijep način da kažeš da špijuniraš za njega? Otkrivaš svačije
prljave tajne kako bi ih on mogao upotrijebiti protiv njih i dalje igrati
svoje igrice?«
Činilo se kako Abe zna sve o svakome, posebno o plemićkoj politici.
Kako bi u tome uspijevao da nema oči i uši posvuda? Recimo, na dvoru?
Koliko ja znam, možda je moja soba ozvučena mikrofonima.
»Špijuniranje je gruba riječ.« Primijetila sam da tip to nije zanijekao.
»Osim toga, dobro plaća. I dobar je šef.« Okrenuo se od mene nakon
obavljenog posla, ali imao je zadnje upozorenje. »Kao što sam rekao,
hitno je. Pročitaj poruku što prije.«
Bila sam negdje na pola puta da mu sve bacim natrag. Priviknula sam se
na ideju da sam Abeova kći, ali to nije značilo da sam htjela biti upletena
u neke njegove nastrane spletke. Torba puna hardvera činila se kao
nagovještaj.
Ipak, odvukla sam je u svoj stan i ispraznila njezin sadržaj na krevet. Bilo
je tu nekoliko listova papira, a na onom prvom bila je uvodna poruka.
Rose,
nadam se da ti je Ted ovo dostavio u kratkom roku. I nadam se da prema
njemu nisi bila jako zla. Ovo radim za nekog tko ti se želi obratiti zbog
hitne stvari. Ipak, to je razgovor koji nitko drugi ne smije čuti. Laptop i
satelitski modem u ovoj torbi omogućit će ti da obaviš privatan razgovor,
sve dok si na privatnoj lokaciji. Uključena su ti korak po korak uputstva
kako to složiti. Tvoj sastanak održat će se u devetnaest sati.
Na dnu nije bilo nikakvog imena, ali ga nisam ni trebala. Spustila sam
pismo i zurila u spetljane kablove. Devetnaest sati bilo je za manje od sat
vremena.
»Oh, ma daj, starče«, jaukala sam.
Abeu u prilog, ostali papiri imali su vrlo jednostavne upute koje nisu
zahtijevale pristup inženjera za kompjutere. Jedini problem bio je u tome
što je toga bilo puno, detaljno kamo ide koji kabel, koja je lozinka za
ulogirati se, kako složiti modem i tako dalje. Na trenutak sam pomislila
247
sve to ignorirati. Opet, ako je netko poput Abea koristio riječ hitno, tjeralo
me na pomisao da ne budem tako ishitrena što se tiče odbacivanja.
Tako da sam se pripremila na neke tehničke akrobacije i počela slijediti
upute. Uzelo mi je skoro sve vrijeme koje sam imala, ali sam uspjela
povezati modem i kameru i pristupiti sigurnom programu koji će mi
omogućiti videokonferenciju s Abeovim tajanstvenim kontaktom.
Završila sam s nekoliko minuta viška i čekala vrijeme zureći u crni prozor
na sredini ekrana pitajući se u što sam se uvalila.
Točno u sedam prozor je oživio i poznato, ali neočekivano, lice se
pojavilo.
»Sydney?« iznenađeno sam pitala.
Video je imao iste one lagane smetnje kakve je imala većina prijenosa
putem interneta, ali ipak, smiješilo mi se lice moje (nazovimo) prijateljice
Sydney Sage. Smijala se onim bez humora, ali to je bilo tipično za nju.
»Dobro jutro«, rekla je i obuzdala zijevanje. Prema stanju njezine plave
kose do brade jasno se dalo zaključiti da je upravo izašla iz kreveta. Čak i
pri ovoj lošoj rezoluciji vidjela sam kako se na njezinu obrazu sjaji zlatna
tetovaža ljiljana. Svi alkemičari imali su istu tetovažu. Sastojala se od
tinte i morojske krvi, što donosi dobro zdravlje i dugovječnost onima koji
je nose. Sadržavala je i malo umiješane kompulzije kako bi spriječila
alkemičarsko tajno društvo da ne oda ništa što ne bi trebali o vampirima.
»Večer«, rekla sam. »Ne jutro.«
»Možemo se neki drugi put prepirati o vašem zbrkanom nesvetom
rasporedu«, rekla je. »Nisam zato ovdje.«
»Zašto si ovdje?« pitala sam, još uvijek iznenađena što je vidim.
Alkemičari su svoj posao obavljali skoro bezvoljno i, dok sam Sydney
bila draža od većine moroja ili dhampira, nije bila tip za prijateljske
pozive.
»Čekaj... ne možeš biti u Rusiji. Ne, ako je jutro...« pokušavala sam se
sjetiti vremenske razlike. Da, kod njih tamo sunce bi sada bilo na zalasku
ili bi već zašlo.
»Vratila sam se u rodni kraj«, rekla je hvalisavo. »Imam novo mjesto u
New Orleansu.«
»Lijepo.« Sydney je mrzila biti poslana u Rusiju, ali ja sam imala osjećaj
da je morala biti tamo dok ne završi alkemičarki pripravnički. »Kako si
uspjela?«
Njezin osmijeh pretvorio se u izraz nelagode.
»Ah, da. Abe, ovaj, na neki način napravio mi je uslugu. On je to
omogućio.«
248
»Dogovorila si se s njim?« Sydney je očito jako mrzila Rusiju. A Abeov
utjecaj je sigurno bio ogroman kada je mogao utjecati na ljudsku
organizaciju. »Što si mu dala zauzvrat? Svoju dušu?« Ovako se šaliti s
nekim tko je religiozan poput nje i nije baš bilo prikladno. Naravno,
mislim da je ona vjerovala da moroji i dhampiri jedu duše, stoga moj
komentar možda i nije bio tako neumjesan.
»U tome je stvar«, rekla je. »Bilo je to ono; pustit ću te i javit ću ti kada
budem trebala uslugu u budućnosti.«
»Luzerica«, rekla sam.
»Ej«, obrecnula se. »Ne moram to činiti. Ja zapravo činim tebi uslugu što
pričam s tobom.«
»Zapravo, zašto ti točno pričaš sa mnom?« htjela sam je više ispitivati o
njezinom neodređenom dogovoru s vragom, ali sam shvatila kako bi mi
prekinula vezu. Uzdahnula je i maknula kosu s lica.
»Moram te nešto pitati. I zaklinjem se da te neću tužiti... samo želim znati
istinu kako ne bih trošila vrijeme uzalud na nešto.«
»O. K...« Molim te, samo me nemoj pitati za Viktora, molila
sam.
»Jesi li nedavno nekamo provalila?«
Prokletstvo. Uspjela sam održati lice potpuno prirodnim.
»Na što misliš?«
»Nedavno su alkemičarima ukradeni neki podaci«, objasnila je. Sada je
bila sva službeno, ozbiljna. »I svi su već ludi jer pokušavaju saznati tko je
to učinio, i zašto.«
U glavi sam odahnula od olakšanja. O. K. Nije bilo zbog Tarasova. Hvala
bogu što je postojao zločin koji ja nisam skrivila. Zatim mi je sinulo pravo
značenje njezinih riječi. Bijesno sam je pogledala.
»Čekaj. Vi ste opljačkani i ja sam ta koja je osumnjičena? Mislila sam da
nisam na vašoj listi zlih stvorenja?«
»Nema dhampira koji nije na listi zlih stvorenja«, rekla je.
Vratio se onaj njezin polovični osmijeh, ali nisam mogla raspoznati šali li
se ili ne. Brzo je nestao, što mi je pokazalo koliko je ovo za nju ozbiljno.
»I vjeruj mi, ako bi itko mogao provaliti u našu arhivu, to si ti. Nije lako.
Skoro je nemoguće.«
»Hmm, hvala?« nisam bila sigurna bih li se trebala osjećati polaskanom
ili ne.
»Jasno«, prezirno je nastavila, »ukrali su samo papirnate podatke, što je
bilo jako glupo. Sada je sve podržano digitalno, tako da nisam sigurna
zašto su išli kopati po dinosaurskim ormarima s registratorima.«
249
Mogla sam joj iznijeti puno razloga zašto bi to netko učinio, ali mi je bilo
važnije saznati zašto sam ja njezin osumnjičenik broj jedan.
»To je glupo. Dakle, zašto misliš da sam ja to učinila?«
»Zbog onoga što je ukradeno. Bile su to informacije o moroju koji se zove
Eric Dragomir.«
»A, što?«
»To je tvoj prijatelj, zar ne? Hoću reći, njegova kći.«
»Da...« Skoro sam ostala bez riječi. Skoro. »Imate dosjee o morojima?«
»Imamo dosjee o svemu«, ponosno je rekla. »A, dok sam se trudila
razmisliti tko bi mogao počiniti takav zločin i biti zainteresiran za
Dragomire... pa, tvoje ime mi je iskočilo u glavi.«
»To nisam ja učinila. Radim svašta, ali to ne. Nisam čak ni znala da imate
takvu vrstu podataka.«
Sydney me sumnjičavo pogledala.
»Istina je!«
»Kao što sam već rekla«, ponovila je, »neću te prijaviti. Ozbiljno. Samo
želim znati kako bih rekla ljudima da prestanu trošiti vrijeme na određene
tragove.« Njezina samozadovoljnost je nestala. »I, ovaj, ako si ti to
učinila... morat ću pripaziti na tebe. Obećala sam Abeu.«
»Ne znam što trebam učiniti da povjeruješ, ali ja to nisam učinila! Ali,
sada ja želim znati tko jest. Što su ukrali? Sve o njemu?«
Ugrizla se za usnu. To što je dužna Abeu značilo je da mora raditi iza leđa
svojih ljudi, ali očito je imala granicu koliko toga može otkriti.
»Joj, daj! Ako imaš to sve u digitalnom obliku, znaš što su uzeli.
Govorimo o Lissi.« Pala mi je na pamet ideja. »Možeš li mi poslati
kopiju?«
»Ne«, brzo je rekla. »Apsolutno ne.«
»Onda te molim... samo mi nagovijesti o čemu se radi! Lissa mi je
najbolja prijateljica. Ne mogu dopustiti da joj se išta dogodi.«
Potpuno sam bila spremna na odbijanje. Sydney se nije činila jako
ugodna. Je li imala prijatelje? Je li mogla razumjeti što osjećam?
»Većinom biografske stvari«, napokon je rekla. »Nešto o njegovoj
povijesti i neka naša opažanja.«
»Opaž...« pustila sam to odlučivši kako ne želim znati više nego što sam
trebala o tome kako nas alkemičari špijuniraju. »Još što?«
»Financijske podatke.« Namrštila se. »Posebno o nekim velikim polozima
koje je stavio na bankovni račun u Las Vegasu. Polozi koje se svim
silama trudio sakriti.«
»Las Vegas? Baš sam bila tamo...« Nije da je bilo važno.
250
»Znam«, rekla je. »Vidjela sam neke snimke tvoje avanture s osiguranjem
u Witching Houru. Činjenica da si tako pobjegla dio je razloga zašto sam
posumnjala u tebe. Činilo se da se uklapa.« Oklijevala je. »Onaj tip koji je
bio s tobom... visoki moroj tamne kose... je li to tvoj dečko?«
»A, da.«
Trebalo je dosta vremena i velikog truda s njezine strane kako bi uspjela
izgovoriti sljedeće riječi.
»Sladak je.«
»Zajedno zlo stvorenje noći?«
»Naravno.« Ponovno je oklijevala. »Je li istina da ste otišli tamo kako
biste pobjegli?«
»Molim? Ne! Te priče su došle i do vas?« odmahnula sam glavom skoro
se smijući zbog toga koliko je sve to skupa bilo smiješno, ali sam znala da
se moram vratiti činjenicama. »Znači, Eric je imao račun u Vegasu na koji
je stavljao novac?«
»Nije bio njegov. Bio je od neke žene.«
»Koje žene?«
»Nijedne, dobro, ni jedne koju možemo naći. Bila je prijavljena pod Jane
Doe.«
»Originalno«, promrmljala sam. »Zašto bi to radio?«
»To ne znamo. Ili nam nije baš važno. Samo želimo znati tko nam je
provalio i ukrao stvari.«
»Jedina stvar koju znam o tome je to da to nisam bila ja.« Vidjevši kako
me pažljivo proučava, odmahnula sam rukama. »Ma daj! Da sam htjela
nešto saznati o njemu, pitala bih Lissu. Ili bih ukrala naše podatke.«
Prošlo je nekoliko trenutaka u tišini.
»O. K. Vjerujem ti«, rekla je.
»Stvarno?«
»Želiš da ti ne vjerujem?«
»Ne, bilo je jednostavnije uvjeriti te nego što sam mislila.«
Uzdahnula je.
»Želim znati više o tim podacima«, odlučno sam rekla. »Želim znati tko
je Jane Doe. Kada bi mi mogla dati ostale podatke...«
Sydney je odmahnula glavom.
»Ne. Vrijeme je da te otkačim. Ionako sam već previše rekla. Abe je htio
da te držim na sigurnom i to sam učinila. Učinila sam svoj dio.«
»Mislim da te Abe neće tako lako pustiti. Posebno ako imate dogovor
neodređenog tipa.«
Nije to htjela priznati, ali pogled u njezinim smeđim očima dao mi je
naslutiti kako se s tim slaže.
251
»Laku noć, Rose. Jutro. Što već.«
»Čekaj, ja...«
Ekran se zacrnio.
»Prokletstvo«, progunđala sam i zatvorila laptop malo snažnije nego što
sam trebala. Svaki dio tog razgovora bio je šokantan počevši sa Sydney i
završivši s time da je netko ukrao podatke o Lissinu ocu koji pripadaju
alkemičarima. Zašto bi ikoga bilo briga za mrtvaca? I zašto uopće ukrasti
podatke? Kako bi nešto saznali? Ili kako bi pokušali sakriti podatke? Ako
je ovo posljednje bilo točno, onda je Sydney bila u pravu da je to bio
uzaludan trud.
Sve sam ponovno prevrtjela u svojoj glavi dok sam se spremala za
spavanje i gledala u svoj odraz dok sam prala zube. Zašto? Zašto? Zašto?
Zašto bi to učinili? I tko? Nisam trebala više novih spletki u životu, ali sve
što je uplitalo Lissu morala sam ozbiljno shvatiti. Nažalost, uskoro je
postalo jasno da večeras neću moći ništa saznati te sam zaspala dok su mi
se sva ta pitanja vrtjela po glavi.
* * *
Sljedeće sam se jutro probudila nešto manje opterećena, ali još uvijek su
mi nedostajali odgovori. Razmišljala sam bih li trebala reći Lissi za ovo
što sam saznala i na kraju sam odlučila da bih. Ako je netko skupljao
podatke o njezinu ocu, imala je pravo znati, a osim toga, ovo nije bilo kao
one glasine o njegovu...
Pojavila mi se misao usred šamponiranja kose. Sinoć sam bila previše
umorna i iznenađena da bih povezala konce. Onaj tip u Witching Houru
rekao je da je Lissin otac puno vremena provodio tamo. Sada su
Sydneyini podaci pokazali da je velike pologe stavljao na račun u Las
Vegasu. Slučajnost? Možda. Ali, kako je vrijeme prolazilo, prestala sam
vjerovati u slučajnosti.
Kada sam izgledala pristojno, krenula sam prema dijelu dvora gdje se
nalazila Lissa, ali, nisam daleko došla. U predvorju zgrade čekao me
Adrian, zavaljen u fotelji.
»Rano je za tebe, zar ne?« zezala sam ga kad sam stala ispred njega.
Očekivala sam kako će odgovoriti smiješkom, ali Adrian se ovog jutra
nije činio baš vedro raspoložen. Zapravo, izgledao je kao da ga je voda
donijela. Njegova kosa nije imala uobičajeni styling, a njegova odjeća,
neobično dotjerana za ovo doba dana, bila je zgužvana. Oko njega osjećao
se miris cigareta.
»Lako je uraniti ako se dovoljno ne naspavaš«, odgovorio je. »Većinu
noći sam probdio čekajući nekoga.«
252
»Čekajući ko… oh. Bože.« Zabava. Potpuno sam zaboravila na zabavu na
koju me pozvala njegova majka. Abe i Sydney potpuno su me omeli.
»Adriane, tako mi je žao.«
Slegnuo je ramenima i nije me dotaknuo dok sam sjedala na naslon za
ruku na njegovoj fotelji.
»Što god. Vjerojatno me više ne bi trebalo iznenađivati. Počinjem
shvaćati kako sam sebe držim u zabludi.«
»Ne, ne. Htjela sam ići, ali nećeš vjerovati što...«
»Prestani. Molim te.« Njegov glas bio je iscrpljen, oči su mu bile crvene.
»Nema potrebe. Moja mama mi je rekla da te vidjela na ispitivanju
Dimitrija.«
Namrštila sam se.
»Ali, to nije razlog zašto nisam došla na zabavu. Bio je tamo jedan tip...«
»Ne radi se o tome, Rose. Stvar je u tome da si uspjela pronaći vremena
za to, i posjet njegovoj ćeliji ako je točno ono što sam čuo. Ipak, nisi se
udostojala pojaviti nakon što si rekla da ćeš ići sa mnom, čak ni poslati
poruku. To je sve što si trebala napraviti: reći da ne možeš ići. Čekao sam
kod roditelja više od sat vremena prije nego što sam odustao.«
Počela sam govoriti kako me trebao pokušati potražiti nekako, ali iskreno,
zašto bi? Nisam bila njegova odgovornost. Ja sam bila ta koja je rekla
Danielli kako ću se tamo naći s njim. Ja sam bila kriva što se nisam
pojavila.
»Adriane, žao mi je.« Stisnula sam njegovu ruku, ali nije mi uzvratio.
»Stvarno sam namjeravala, ali...«
»Ne«, ponovno me prekinuo. »Otkad se vratio Dimitri..., ne, izbriši to.
Otkada si postala opsjednuta time da ga promijeniš, udaljila si se od
mene. Bez obzira na to što se događalo između nas, nikada nisi bila
potpuno predana našoj vezi. Želio sam vjerovati u ono što si mi rekla.
Mislio sam da si spremna... ali nisi bila.«
Ponovno sam se htjela pobuniti, ali sam se ponovno zaustavila. Bio je u
pravu. Rekla sam da ću iskreno pokušati biti s njim. Čak sam se i uživjela
u ugodnu ulogu njegove cure, a ipak, cijelo vrijeme... cijelo vrijeme dio je
mene bio opsjednut Dimitrijem. I ja sam to znala, ali sam nastavila živjeti
s podijeljenim osjećajima. Javilo mi se čudno sjećanje na Masona. I s
njim sam vodila isti dvostruki život i zbog toga je poginuo. Bila sam
zbrkana. Nisam poznala vlastito srce.
»Oprosti«, ponovno sam rekla. »Stvarno želim da imamo nešto...« Ovo je
zvučalo veoma jadno čak i meni. Adrian mi se nasmiješio.
253
»Ne vjerujem to. Ni ti.« Ustao je i rukom prošao kroz kosu, nije da je to
imalo koristi. »Ako stvarno želiš biti sa mnom, ovaj put to moraš uistinu i
misliti.«
Mrzila sam ga gledati ovako neraspoloženog. Posebno sam mrzila to što
sam ja razlog tome. Slijedila sam ga prema vratima.
»Adriane, čekaj. Daj da još razgovaramo.«
»Ne sada, mala dhampirice. Moram spavati. Sada ne mogu podnijeti ovu
igricu.«
Mogla sam ići za njim. Mogla sam ga oboriti na zemlju. Ali, ne bi
vrijedilo... jer nisam imala odgovore koje je trebao. Bio je u pravu u vezi
svega i, dok se ne odlučim u svojoj zbunjenoj glavi, nisam imala pravo
prisiljavati ga na razgovor. Osim toga, uzmem li u obzir stanje u kojem je
bio, sumnjam da bi daljnji razgovor išta riješio.
Ipak, dok je izlazio, nisam se mogla suzdržati da ne progovorim.
»Prije nego što odeš, i razumijem da moraš, moram te nešto pitati. Nešto
nevezano za nas. Radi se… tiče se Lisse.«
To ga je polako zaustavilo.
»Uvijek važno.« S uzdahom svjetske iscrpljenosti, pogledao me preko
ramena. »Samo brzo.«
»Netko je provalio u arhivu alkemičara i ukrao podatke o Lissinu ocu.
Nešto od toga bile su obične činjenice o njegovu životu, ali bili su tamo i
neki dokumenti o tome kako je u tajnosti uplaćivao novac na račun u Las
Vegasu. Račun neke žene.«
Adrian je čekao nekoliko trenutaka.
»I?«
»Pokušavam shvatiti zašto bi to netko učinio. Ne želim da itko njuška po
ičemu što se tiče njezine obitelji. Imaš li kakvu ideju o tome što je njezin
tata mogao raditi?«
»Čula si onog tipa u kasinu. Njezin je tata tamo provodio puno vremena.
Možda je nekom zelenašu otplaćivao novac koji je prokockao.«
»Lissina obitelj uvijek je imala novaca«, istaknula sam. »Sigurno nije
imao tolike dugove. I zašto je nekom toliko stalo da ukrade te podatke?«
Adrian je odmahnuo rukama.
»Ne znam. To je sve što znam, bar ovako rano ujutro. Nemam snage
misliti na spletke. Ipak, ne gledam to kao ikakvu prijetnju Lissi.«
Razočarano sam kimnula.
»O. K. Hvala.«
Nastavio je svojim putem i gledala sam ga kako odlazi. Lissa je živjela
blizu njega, ali nisam željela da misli kako ga pratim. Kada je bio na
dovoljnoj udaljenosti, izašla sam van i krenula u istom smjeru. Zaustavio
254
me tihi zvuk zvona. Oklijevala sam, odjednom nesigurna u to kamo
trebam ići.
Željela sam razgovarati s Lissom i reći joj što mi je rekla Sydney. Lissa je
za promjenu bila sama; ovo je savršena prilika. A opet... zvona. Bila je
nedjelja ujutro. U dvorskoj crkvi upravo počinje misa. Imala sam
predosjećaj u vezi nečega i, usprkos svemu što se dogodilo, uključujući
ovo s Adrianom, morala sam vidjeti jesam li u pravu.
Tako sam krenula prema crkvi, u suprotnom smjeru od Lissine zgrade.
Kada sam stigla na odredište, vrata su bila zatvorena, ali još nekoliko njih
je kasnilo i pokušavalo nečujno ući. Ušla sam zajedno s njima zaustavivši
se kako bih vidjela kuda dalje. U zraku su visjeli oblaci tamjana i mojim
očima je trebao trenutak da se nakon sunčeva svjetla priviknu na svjetlo
svijeća. Kako se ova crkva činila puno veća od kapelice u Sv. Vladimiru,
u njoj je bilo puno više osoba nego što sam navikla vidjeti na misi. Većina
sjedala bila je zauzeta.
Ipak, ne sva.
Moj predosjećaj bio je točan. Dimitri je sjedio u jednoj od stražnjih klupa.
Naravno, u njegovoj blizini bilo je nekoliko čuvara, ali to je bilo to. Čak i
u prepunoj crkvi nitko drugi mu se nije pridružio u klupi. Reece je jučer
pitao Dimitrija bi li ušao u crkvu, ali Dimitri je otišao korak dalje i rekao
da će čak ići na nedjeljna služenja.
Svećenik je već počeo govoriti, stoga sam se pomaknula prema
Dimitrijevoj klupi što sam tiše mogla. Tišina nije bila važna jer sam ipak
privukla dosta pažnje onih u blizini koji su bili zapanjeni što sam sjela
pored dhampira, preobraženog iz strigoja. Oči su me gledale i počela su
neka šaputanja.
Čuvari su ostavili mjesta blizu Dimitrija i, kada sam sjela pored njega,
izraz njegova lica govorio je da je i nije iznenađen.
»Nemoj«, rekao je šapatom. »Ne počinji, ne ovdje...«
»Nisam ni mislila, druže«, promrmljala sam. »Samo sam došla za dobro
svoje duše, to je sve.«
Nije trebao reći ni riječ kako bi mi prenio kako sumnja da sam ovdje iz
ikakvog svetog razloga. Ipak, tijekom cijele mise bila sam tiha. Čak sam i
ja poštovala neke granice. Nakon nekoliko minuta napetost u njegovu
tijelu je popustila. Bio je na oprezu kada sam mu se pridružila, ali je
nakon nekog vremena zaključio da ću se dobro ponašati. Njegova pažnja
se maknula s mene i usmjerila na pjevanje i molitvu, a ja sam se trudila,
koliko sam mogla, da ga promatram a da ne budem očita.
Dimitri je išao u školsku kapelicu jer mu je donosila mir. Uvijek je
govorio da, iako je ubijajući uništavao zlo u svijetu, još uvijek je osjećao
255
kako treba doći razmišljati o svom životu i tražiti oprost za svoje grijehe.
Vidjevši ga sada, shvatila sam da je iskreniji no ikad.
Izraz njegova lica bio je poseban. Toliko sam navikla vidjeti ga kako
skriva svoje osjećaje da je bilo pomalo zastrašujuće vidjeti gomilu njih na
njegovu licu. Bio je obuzet riječima svećenika, njegovo prekrasno lice
bilo je potpuno usredotočeno. I shvatila sam kako sve što svećenik govori
o grijehu on shvaća osobno. Dimitri se prisjećao svih grozota koje je
napravio kao strigoj. Iz očaja na njegovu licu pomislili biste da je Dimitri
sam odgovoran za sve grijehe na svijetu, o kojima je govorio svećenik.
Na trenutak mi se učinilo da na njegovu licu vidim i nadu, samo tračak nje
pomiješan s njegovom krivnjom i tugom. Ne, shvatila sam. Ne nadu.
Nada daje naslutiti kako misliš da imaš izgleda za nešto. Ono što sam
vidjela na Dimitriju bila je čežnja. Sjeta. Dimitri je želio da, zahvaljujući
tome što sjedi ovdje na svetom mjestu i sluša prenesene poruke, pronađe
iskupljenje za ono što je učinio. Ipak... u isto vrijeme, bilo je jasno da
misli kako to nije moguće. To je želio, ali to nikada neće dobiti, barem što
se njega tiče.
Boljelo me što to vidim na njemu. Nisam znala kako se postaviti prema
ovakvom turobnom stavu. Mislio je da za njega nema nade. Ja? Nisam
mogla ni zamisliti svijet bez nade.
Nisam nikada mogla ni zamisliti da ću citirati crkvenu lekciju, ali kada je
ostatak gomile ustao kako bi se pričestio, zatekla sam se kako govorim
Dimitriju:
»Zar ne misliš da je, ako ti Bog navodno oprašta, na neki način sebično od
tebe što sam sebi ne možeš oprostiti?«
»Koliko si dugo čekala da upotrijebiš tu rečenicu u razgovoru sa mnom?«
pitao je.
»Zapravo, tek mi je sada došlo. Poprilično dobro, zar ne? Kladim se da si
mislio kako ne pazim.«
»Nisi pazila. Nikada ne paziš. Promatrala si mene.«
Zanimljivo. Kako bi znao da sam ga promatrala, je li Dimitri morao
promatrati mene kako ga promatram? Zagolicalo mi je misli.
»Nisi mi odgovorio na pitanje.«
Dok je smišljao odgovor, pogled mu je počivao na redu za pričest.
»Nije važno. Ne moram oprostiti sebi čak i ako Bog to hoće. A nisam
siguran da hoće.«
»Svećenik je upravo rekao da Bog oprašta. Rekao je da Bog oprašta sve.
Hoćeš reći da svećenik laže ? To je poprilično bogohuljenje.«
Dimitri je gunđao. Nikada nisam mislila da će me veseliti mučiti ga, ali
bespomoćni izgled njegova lica nije proizašao iz osobne tuge. Nastao je
256
zbog moje drskosti. Vidjela sam taj izraz na njemu stotinu puta i
poznatost osjećaja ulijevala mi je toplinu, koliko god to ludo zvučalo.
»Rose, ti si ta koja bogohuli. Okrećeš ovu vjeru u vlastitu korist. Nikada
nisi vjerovala ni u što od ovoga. Još uvijek ne vjeruješ.«
»Vjerujem da se mrtvi mogu vratiti natrag u život«, rekla sam ozbiljno.
»Dokaz sjedi pored mene. Ako je to istina, onda mislim da opraštanje sebi
i nije takva nebuloza.«
Njegov pogled postao je tvrđi i, ako je u tom trenutku za nešto molio, bilo
je to da se pričest ubrza, tako da može otići van i što dalje od mene. Oboje
smo znali kako mora pričekati da završi misa. Ako pobjegne, mislit će da
je još uvijek strigoj.
»Ne znaš o čemu pričaš«, rekao je.
»Ne znam?« režala sam nagnuvši se bliže. Učinila sam to kako bih
istaknula poantu, ali sve što sam je to donijelo (barem što se mene tiče)
bio je bolji pogled na to kako svjetlost svijeće obasjava njegovu kosu i
kako je njegovo tijelo dugo i tanko. Netko je očito odlučio da mu se može
vjerovati dovoljno da se obrije i lice mu je bilo glatko pokazujući njegove
prekrasne, savršene crte.
»Znam točno o čemu govorim«, nastavila sam pokušavajući ignorirati
utjecaj njegove prisutnosti. »Znam da si svašta prošao. Znam da si učinio
grozne stvari, vidjela sam. Ali, to je prošlost. Nisi se mogao svladati. Nije
da ćeš to ponoviti.«
Preko lica mu je prešao čudan, opsjednut pogled.
»Kako znaš? Možda čudovište nije otišlo. Možda u meni još negdje čuči
nešto strigojsko.«
»Onda to moraš pobijediti tako da nastaviš sa svojim životom! I ne samo
u skladu sa svojim plemenitim zavjetom kako ćeš štititi Lissu. Moraš
ponovno živjeti. Moraš se otvoriti onima koji te vole. Tako ćeš se spasiti.«
»Ne mogu dopustiti da me itko voli«, gunđao je. »Nisam sposoban ikoga
voljeti zauzvrat.«
»Možda bi trebao pokušati umjesto da sam sebe žališ!«
»Nije tako lako.«
»Pro...« jedva sam se zaustavila da ne opsujem u crkvi. »Ništa što smo
ikada činili nije bilo lako! Naš život prije…prije napada nije bio lak, a
uspjeli smo kroz to proći! Možemo proći i kroz ovo. Zajedno možemo
proći kroz bilo što. Nije važno vjeruješ li u ovo mjesto. Nije mi važno.
Važno je da vjeruješ u nas.«
»Nema nas. Već sam ti to rekao.«
»A ti znaš da ne slušam baš dobro.«
257
Govorili smo tiho, ali govor tijela jasno je pokazivao da raspravljamo.
Ostali su bili previše zaokupljeni kako bi to primijetili, ali Dimitrijevi
čuvari pažljivo su nas promatrali. Ponovno sam se prisjetila onoga što su
rekli Lissa i Mikhail. Ne bi koristilo da naljutim Dimitrija u javnosti.
Problem je bio u tome što reći kako ga ne bih naljutila.
»Volio bih da nisi došla ovdje«, na kraju je rekao. »Za nas je stvarno bolje
da smo razdvojeni.«
»To je baš smiješno jer bih se mogla zakleti da si jednom rekao kako nam
je suđeno da budemo zajedno.«
»Želim da mi se ne približavaš«, rekao je ignorirajući moj komentar. »Ne
želim da se trudiš vratiti osjećaje koji su nestali. To je prošlost. Ništa od
toga neće se ponoviti. Nikada. Za nas je bolje da se ponašamo kao stranci.
Bolje je za tebe.«
Brižna suosjećajnost koju je pokrenuo u meni zahuktala se u bijes.
»Ako mi već kaniš govoriti što trebam ili ne trebam raditi«, režala sam
najtiše što sam mogla, »onda bar imaj hrabrosti reći mi to u lice!«
Okrenuo se tako brzo, kao da je još uvijek strigoj. Njegovo je lice bilo
ispunjeno... čime? Ne onom depresijom od prije. Čak ni bijesom iako je tu
bilo malo ljutnje. Ipak, bilo je tu više... malo očaja, bespomoćnosti, a
možda čak i straha. Kroz to sve se povlačila bol, kao da je u groznoj,
posebnoj agoniji.
»Ne želim da budeš ovdje«, rekao je dok su mu oči plamtjele. Riječi su
boljele, ali me nešto u vezi svega toga oduševljavalo, kao i njegova ranija
uznemirenost zbog mojih podmuklih komentara. To nije bio hladan i
proračunat strigoj. To nije bio poraženi muškarac iz ćelije. Bio je to moj
stari instruktor, moj ljubavnik koji se sa svime u životu obračunavao
snažno i strastveno. »Koliko ti puta moram reći? Moraš se maknuti od
mene.«
»Ali, nećeš me povrijediti. Znam to.«
»Već sam te povrijedio. Kako to ne možeš razumjeti ? Koliko ti puta to
moram reći?«
»Rekao si mi... rekao si mi prije nego si otišao da me voliš.« Glas mi je
drhtao. »Kako si to mogao zaboraviti?«
»Zbog toga što je prekasno! I lakše je nego da se stalno podsjećam što
sam ti učinio!« Njegovo strpljenje je puklo i glas mu je odzvanjao
stražnjim dijelom crkve. Svećenik i oni koji su čekali na pričest nisu
primijetili, ali smo sigurno privukli pažnju onih u stražnjoj polovici crkve.
Nekoliko čuvara se ukočilo i ponovno sam morala ponoviti upozorenje
samoj sebi. Bez obzira na to koliko sam bijesna na Dimitrija, bez obzira
na to koliko se osjećam izdanom zbog toga što se okrenuo protiv mene...
258
nisam mogla riskirati da drugi pomisle da je opasan. Dimitri je teško
izgledao kao netko tko namjerava nekome slomiti vrat, ali bio je jasno
uzrujan i netko bi mogao zamijeniti njegovu ljutnju i bol s nečim mnogo
zlokobnijim.
Okrenula sam se od njega pokušavajući smiriti svoje uzavrele osjećaje.
Kada sam ga ponovno pogledala, pogledi su nam se zadržali. Između nas
gorjela je snaga i elektricitet. Dimitri je to mogao ignorirati koliko je htio,
ali ta povezanost, taj duboki zov naših duša, još uvijek je postojao.
Željela sam ga dodirnuti, ne samo ovako slučajno, tako da prislonim
nogu, nego potpuno. Željela sam ga priviti uz sebe i zagrliti ga, uvjeriti ga
da zajedno možemo učiniti sve. I ne shvativši, posegnula sam prema
njemu.
Trebala sam taj dodir.
Skočio je kao da sam zmija i svi njegovi čuvari krenuli su naprijed,
spremni na bilo što što bi mogao učiniti. Ipak, nije učinio ništa. Ništa
osim što je zurio u mene gledajući me tako da mi se ledila krv. Kao da
sam ja nešto strano i loše.
»Rose. Molim te, stani. Molim te, idi od mene.«
Jako se trudio ostati miran.
Ustala sam, sada jednako ljuta i bespomoćna kao i on. Imala sam osjećaj
da ćemo oboje puknuti ako ostanem.
Skoro nečujno sam promrmljala:
»Ovo nije gotovo. Neću odustati od tebe.«
»Ja sam odustao od tebe«, rekao je isto tako tiho. »Ljubav blijedi. Moja
jest.«
Gledala sam ga u nevjerici. Sve ovo vrijeme nikada se nije ovako
izražavao. Uvijek se vadio na neko veće dobro, na žaljenje što je bio
čudovište ih kako ga je to otupjelo za ljubav.
Ja sam odustao od tebe.
Ljubav blijedi.
Moja jest.
Ustuknula sam, te riječi su me ubole pogodivši me tolikom snagom kao
da me je udario. Nešto se na njemu promijenilo, kao da je možda znao
koliko me je povrijedio. Nisam ostala kako bih to saznala. Umjesto toga,
progurala sam se kroz sjedala i istrčala kroz stražnja vrata u strahu jer,
ostanem li malo duže, svi u crkvi vidjet će me kako plačem.
izbjegnuo njezin doseg. Potrčao je Dimitriju prije nego što ga je itko
pokušao spriječiti, dobro, mogla sam ja, i malom šakom udario Dimitrija
u koljeno.
Zatim, zahvaljujući istim refleksima koji su mu omogućavali da izbjegava
neprijateljske napade, Dimitri je istog trenutka odglumio kako pada
unazad, kao da ga je Jonathan oborio s nogu. Uhvativši se za koljeno,
Dimitri je gunđao kao da ga užasno boli.
Nekolicina se nasmijala, a do tada već je jedan od ostalih čuvara uhvatio
Jonathana i vratio ga skoro histeričnoj majci. Dok su ga vukli, Jonathan je
preko ramena pogledao u Dimitrija.
»Ne izgleda mi baš jak. Mislim da nije strigoj.«
Ovo je uzrokovalo još više smijeha i treći moroj, ispitivač koji je šutio,
smijao se i ustao sa stolca.
242
»Vidio sam što sam trebao. Mislim da ne bi trebao hodati okolo bez
nadzora, ali nije strigoj. Nađite mu normalno mjesto boravka i čuvajte ga
dok se ne donesu daljnje odluke.«
Reece se ustao.
»Ali...«
Drugi mu je samo odmahnuo.
»Ne troši vrijeme. Vruće je i želim leći. Ne kažem da razumijem to što se
dogodilo, ali sada nam je to najmanji problem, kada polovica Vijeća čeka
da onoj drugoj polovici zavrne vratom zbog proglasa o dobnoj granici.
Ako išta, ovo što smo danas vidjeli je dobro, čak čudesno. Moglo bi
promijeniti način na koji živimo. Izvijestit ću Njezino Visočanstvo.«
I nakon tih riječi okupljeni su se počeli razilaziti, ali bilo je čuđenja na
nekim licima. I oni su počeli shvaćati da, ako je ono što se dogodilo
Dimitriju stvarno, onda će se promijeniti sve što smo ikada znali o
strigojima. Čuvari su ostali kod Dimitrija, naravno, dok su on i Lissa
ustajali. Odmah sam krenula prema njima, gorljivo želeći uživati u našoj
pobjedi. Kada ga je sićušna Jonathanova šaka »oborila s nogu«, Dimiti mi
je uputio mali osmijeh i poskočilo mi je srce. Tada sam znala da sam
imala pravo. Još uvijek osjeća nešto prema meni. Ali sada, u treptaju oka,
ta povezanost je nestala. Vidjevši me kako im prilazim, Dimitrijevo lice
ponovno je postalo hladno i čuvarsko.
Rose, rekla je Lissa kroz vezu. Idi sada. Ostavi ga na miru.
»Vraga hoću«, rekla sam istodobno joj odgovorivši na glas i obrativši se
njemu. »Upravo sam pogurnula tvoj slučaj.«
»Išlo nam je dobro i bez tebe«, ukočeno je rekao Dimitri.
»A da?« nisam mogla vjerovati svojim ušima. »Prije nekoliko minuta
činio si se poprilično zahvalan na ideji koju sam imala protiv strigoja.«
Dimitri se okrenuo prema Lissi. Glas mu je bio tih, ali sam ga čula.
»Ne želim je vidjeti.«
»Moraš!« viknula sam. Nekoliko prolaznika okrenulo se kako bi vidjeli o
čemu se radi. »Ne možeš me ignorirati.«
»Natjeraj ju da ode«, režao je Dimitri.
»Nisam...«
ROSE!
Lissa je vikala u mojoj glavi i ušutkavala me. Te probadajuće oči boje
žada bijesno su me gledale.
Želiš mu pomoći ili ne? To što tu stojiš i vičeš na njega samo će ga još
više uzrujati! Je li to ono što želiš? Želiš da drugi to vide? Da ga vide
bijesnog, kako viče na tebe samo kako se ne bi osjećala nevidljivom?
243
Moraju ga vidjeti smirenog. Moraju ga vidjeti... normalnog. Istina je,
upravo si pomogla. Ali, ako sada ne odeš, mogla bi sve pokvariti.
Prestravljeno sam zurila u njih oboje. Njezine riječi bile su u mojim
mislima, ali mogla je jednostavno došetati do mene i glasno me sažvakati.
Još više sam se iživcirala. Željela sam im očitati bukvicu, ah unatoč mojoj
ljutnji dopirala je istinitost njezinih riječi. Kada bih napravila scenu, ne bi
pomogla Dimitriju. Je li bilo u redu to što me tjeraju? Je li bilo u redu da
njih dvoje postanu tim i ignoriraju ono što sam upravo učinila? Ne. Ipak,
nisam htjela dopustiti da moj povrijeđeni ponos uništi ono što sam upravo
postigla. Ostali moraju prihvatiti Dimitrija. Ošinula sam ih oboje
pogledom koji je jasno pokazivao moje osjećaje i zatim sam odjurila.
Kroz vezu su se Lissini osjećaji pretvorili u suosjećanje, ali sam joj
zapriječila put. Nisam to željela slušati.
Jedva sam izašla iz dvorišta crkve, kada sam naletjela na Daniellu
Ivaškov. Znoj je počeo kvariti njezinu prekrasno nanesenu šminku, zbog
čega sam pomislila da je već neko vrijeme ovdje i da je i ona gledala
spektakl s Dimitrijem. Činilo se da je s njom nekoliko prijatelja, ali
zadržali su svoju udaljenost i pričali, kad je ona zastala ispred mene.
Progutavši ljutnju, podsjetila sam se da ona nije učinila ništa kako bi me
razbjesnila. Prisilila sam se na osmijeh.
»Bok, Lady Ivaškov.«
»Daniella«, ljubazno je rekla. »Bez titula.«
»Oprosti. Još mi je to čudno.«
Kimnula je prema Dimitriju i Lissi koji su odlazili s njegovim čuvarima.
»Upravo sam te vidjela tamo. Pomogla si u njegovu slučaju, mislim.
Jadan Reece se poprilično uskomešao.«
Sjetila sam se da joj je Reece u rodu.
»Oh... žao mi je. Nisam mislila...«
»Nemoj se ispričavati. Reece je moj ujak, ali u ovom slučaju, vjerujem u
ono što govore Vasilisa i gospodin Belikov.«
Usprkos tome koliko me Dimitri upravo naljutio, moja narav je
instinktivno zamjerila ispuštanje njegove titule »čuvara«. Ipak, uzevši u
obzir njezin stav, mogla sam joj oprostiti.
»Ti... ti vjeruješ da ga je Lissa izliječila? Da se strigoji mogu vratiti?«
shvatila sam da je bilo mnogo onih koji su vjerovali. Gomila je upravo
pokazala koliko, a Lissa je još uvijek okupljala svoje sljedbenike. Nekako,
moj smjer razmišljanja uvijek je nastojao pretpostavljati da su svi plemići
protiv mene. Daniellin osmijeh se nakrivio.
»Moj vlastiti sin je korisnik duha. Otkada sam to prihvatila, morala sam
prihvatiti mnogo toga što nisam smatrala mogućim.«
244
»Pretpostavljam«, priznala sam. Iza nje primijetila sam moroja koji je
stajao u blizini drveća. Njegov pogled je povremeno bio na nama i mogla
sam se zakleti da sam ga već prije vidjela. Danielline sljedeće riječi
ponovno su usmjerile moju pažnju na nju.
»Kad smo već kod Adriana... ranije te tražio. Znam da je sada za to
možda premalo vremena, ali neki Nathanovi rođaci imaju kasnu koktel
zabavu za nekih sat vremena i Adrian je želio da ideš s njim.«
Opet zabava. Je li to sve što rade ovdje na dvoru? Masakri, čuda... nije
važno. Sve je bilo razlog za zabavu, ogorčeno sam mislila.
Vjerojatno sam bila s Ambroseom i Rhondom kada me tražio Adrian.
Bilo je zanimljivo. Tijekom predaje pozivnice, Daniella je također rekla
kako bi i ona voljela da idem. Nažalost, nije mi baš bilo lako biti otvorena
prema tome. Nathanova obitelj značila je Ivaškovi, a oni neće biti tako
ljubazni.
»Hoće li tamo biti kraljica?« sumnjičavo sam pitala.
»Ne, ima neke druge dogovore.«
»Sigurno? Bez iznenadnih posjeta?«
Nasmijala se.
»Ne, sigurna sam. Postoje glasine o tome kako vas dvije u istoj
prostoriji... ne bi bila baš dobra ideja.«
Mogla sam samo zamisliti priče o mojoj predstavi pred Vijećem, naročito
jer je Adrianov otac bio tamo i može posvjedočiti.
»Ne, nakon te odluke. Ono što je učinila...« Ponovno se počela
rasplamsavati ona ljutnja koju sam osjećala ranije. »To je neoprostivo.«
Onaj čudan tip kod drveća još je uvijek čekao. Zašto?
Daniella nije potvrdila niti zanijekala moju izjavu i pitala sam se što ona o
tome misli.
»Još uvijek si joj draga.«
Zadirkivala sam je.
»Teško mogu to povjerovati.«
Obično kad osobe koje na tebe javno urlaju, nisi im baš previše »draga«, a
čak i Tatianin hladan stav puknuo je pri kraju naše svađe.
»Istina je. Ovo će splasnuti i možda postoje izgledi da te dodijele
Vasilisi.«
»Ne misliš valjda ozbiljno«, viknula sam. Trebala sam znati bolje.
Daniella Ivaškov nije se baš činila kao tip osobe koja se šali, ali sam
stvarno bila uvjerena da sam s Tatianom prešla granicu.
»Nakon svega što se dogodilo, ne žele potratiti dobre čuvare. Osim toga,
ona ne želi da između vas bude netrpeljivosti.«
245
»Da? Pa, ja ne želim njezin mito! Ako misli da će to što je izvela
Dimitrija van i zapustila kraljevski posao promijeniti moj stav, vara se.
Ona je lažljiva, podmukla...«
Naglo sam stala. Moj glas je postao dovoljno glasan da su Da- niellini
prijatelji koji su stajali u blizini sada zurili u nas. I stvarno nisam na glas
pred Daniellom htjela izgovoriti imena za koja sam mislila da ih Tatiana
zaslužuje.
»Oprosti«, rekla sam. Pokušala sam biti civilizirana. »Reci Adrianu da ću
doći na zabavu... ali, stvarno želite da dođem? Nakon što sam neki dan
onako upala na zabavu? I nakon, ovaj, drugih stvari koje sam napravila?«
Odmahnula je glavom.
»Ono što se dogodilo na ceremoniji Adrianova je krivica koliko i tvoja.
To je gotovo i Tatiana je to zaboravila. Ova zabava je mnogo ležerniji
događaj i, ako on želi da dođeš, onda ja želim da je on sretan.«
»Idem se sada istuširati i presvući pa se mogu naći s njim kod vas za sat
vremena.«
Bila je dovoljno obazriva da zanemari moj raniji ispad.
»Odlično. Znam da će biti sretan kad to čuje.«
Nisam joj rekla da se zapravo veselim pomisli na šepurenje pred nekim
Ivaškovima u nadi da ću se tako osvetiti Tatiani. Nisam više vjerovala ni
trenutka da je ona prihvatila vezu između Adriana i mene ili da će
dopustiti da se moj ispad zaboravi. A iskreno, i željela sam ga vidjeti. U
zadnje vrijeme nismo baš imali puno vremena za razgovor.
Nakon što su Daniella i njezini prijatelji otišli, shvatila sam da moram
riješiti ovo u korijenu. Krenula sam ravno prema moroju koji je virio
uokolo. Ruke su mi bile na bokovima.
»O. K.« zahtijevala sam odgovor. »Tko si ti i što hoćeš?«
Bio je samo nekoliko godina stariji od mene i uopće se nije činio zbunjen
mojim stavom opake cure. Nakrivio mi je osmijeh i ponovno sam počela
razmišljati gdje sam ga vidjela.
»Imam poruku za tebe«, rekao je. »I neke darove.«
Predao mi je veliku ručnu torbu. Pogledala sam unutra i vidjela laptop,
neke kablove i nekoliko papira. U nevjerici sam ga pogledala.
»Što je ovo?«
»Nešto što trebaš pokrenuti, i nikome ne smiješ za to reći. Poruka će sve
objasniti.«
»Nemoj se sa mnom igrati kao da smo u špijunskom filmu! Neću
napraviti ništa dok mi...« Proradili su mi klikeri. Vidjela sam ga u Sv.
Vladimiru, oko svoje diplome, uvijek je lebdio u pozadini. Gunđala sam
odjednom shvativši tajnu prirodu, i bahat stav. »Radiš za Abea.«
246
Dvadesetčetvrto poglavlje
Nacerio se.
»Zvuči kao da je to nešto loše.«
Napravila sam facu i ponovno pogledala u tehnotorbu s novim
uvažavanjem.
»Što se dogada?«
»Ja sam samo glasnik. Samo obavljam stvari za gospodina Mazura.«
»Je li to lijep način da kažeš da špijuniraš za njega? Otkrivaš svačije
prljave tajne kako bi ih on mogao upotrijebiti protiv njih i dalje igrati
svoje igrice?«
Činilo se kako Abe zna sve o svakome, posebno o plemićkoj politici.
Kako bi u tome uspijevao da nema oči i uši posvuda? Recimo, na dvoru?
Koliko ja znam, možda je moja soba ozvučena mikrofonima.
»Špijuniranje je gruba riječ.« Primijetila sam da tip to nije zanijekao.
»Osim toga, dobro plaća. I dobar je šef.« Okrenuo se od mene nakon
obavljenog posla, ali imao je zadnje upozorenje. »Kao što sam rekao,
hitno je. Pročitaj poruku što prije.«
Bila sam negdje na pola puta da mu sve bacim natrag. Priviknula sam se
na ideju da sam Abeova kći, ali to nije značilo da sam htjela biti upletena
u neke njegove nastrane spletke. Torba puna hardvera činila se kao
nagovještaj.
Ipak, odvukla sam je u svoj stan i ispraznila njezin sadržaj na krevet. Bilo
je tu nekoliko listova papira, a na onom prvom bila je uvodna poruka.
Rose,
nadam se da ti je Ted ovo dostavio u kratkom roku. I nadam se da prema
njemu nisi bila jako zla. Ovo radim za nekog tko ti se želi obratiti zbog
hitne stvari. Ipak, to je razgovor koji nitko drugi ne smije čuti. Laptop i
satelitski modem u ovoj torbi omogućit će ti da obaviš privatan razgovor,
sve dok si na privatnoj lokaciji. Uključena su ti korak po korak uputstva
kako to složiti. Tvoj sastanak održat će se u devetnaest sati.
Na dnu nije bilo nikakvog imena, ali ga nisam ni trebala. Spustila sam
pismo i zurila u spetljane kablove. Devetnaest sati bilo je za manje od sat
vremena.
»Oh, ma daj, starče«, jaukala sam.
Abeu u prilog, ostali papiri imali su vrlo jednostavne upute koje nisu
zahtijevale pristup inženjera za kompjutere. Jedini problem bio je u tome
što je toga bilo puno, detaljno kamo ide koji kabel, koja je lozinka za
ulogirati se, kako složiti modem i tako dalje. Na trenutak sam pomislila
247
sve to ignorirati. Opet, ako je netko poput Abea koristio riječ hitno, tjeralo
me na pomisao da ne budem tako ishitrena što se tiče odbacivanja.
Tako da sam se pripremila na neke tehničke akrobacije i počela slijediti
upute. Uzelo mi je skoro sve vrijeme koje sam imala, ali sam uspjela
povezati modem i kameru i pristupiti sigurnom programu koji će mi
omogućiti videokonferenciju s Abeovim tajanstvenim kontaktom.
Završila sam s nekoliko minuta viška i čekala vrijeme zureći u crni prozor
na sredini ekrana pitajući se u što sam se uvalila.
Točno u sedam prozor je oživio i poznato, ali neočekivano, lice se
pojavilo.
»Sydney?« iznenađeno sam pitala.
Video je imao iste one lagane smetnje kakve je imala većina prijenosa
putem interneta, ali ipak, smiješilo mi se lice moje (nazovimo) prijateljice
Sydney Sage. Smijala se onim bez humora, ali to je bilo tipično za nju.
»Dobro jutro«, rekla je i obuzdala zijevanje. Prema stanju njezine plave
kose do brade jasno se dalo zaključiti da je upravo izašla iz kreveta. Čak i
pri ovoj lošoj rezoluciji vidjela sam kako se na njezinu obrazu sjaji zlatna
tetovaža ljiljana. Svi alkemičari imali su istu tetovažu. Sastojala se od
tinte i morojske krvi, što donosi dobro zdravlje i dugovječnost onima koji
je nose. Sadržavala je i malo umiješane kompulzije kako bi spriječila
alkemičarsko tajno društvo da ne oda ništa što ne bi trebali o vampirima.
»Večer«, rekla sam. »Ne jutro.«
»Možemo se neki drugi put prepirati o vašem zbrkanom nesvetom
rasporedu«, rekla je. »Nisam zato ovdje.«
»Zašto si ovdje?« pitala sam, još uvijek iznenađena što je vidim.
Alkemičari su svoj posao obavljali skoro bezvoljno i, dok sam Sydney
bila draža od većine moroja ili dhampira, nije bila tip za prijateljske
pozive.
»Čekaj... ne možeš biti u Rusiji. Ne, ako je jutro...« pokušavala sam se
sjetiti vremenske razlike. Da, kod njih tamo sunce bi sada bilo na zalasku
ili bi već zašlo.
»Vratila sam se u rodni kraj«, rekla je hvalisavo. »Imam novo mjesto u
New Orleansu.«
»Lijepo.« Sydney je mrzila biti poslana u Rusiju, ali ja sam imala osjećaj
da je morala biti tamo dok ne završi alkemičarki pripravnički. »Kako si
uspjela?«
Njezin osmijeh pretvorio se u izraz nelagode.
»Ah, da. Abe, ovaj, na neki način napravio mi je uslugu. On je to
omogućio.«
248
»Dogovorila si se s njim?« Sydney je očito jako mrzila Rusiju. A Abeov
utjecaj je sigurno bio ogroman kada je mogao utjecati na ljudsku
organizaciju. »Što si mu dala zauzvrat? Svoju dušu?« Ovako se šaliti s
nekim tko je religiozan poput nje i nije baš bilo prikladno. Naravno,
mislim da je ona vjerovala da moroji i dhampiri jedu duše, stoga moj
komentar možda i nije bio tako neumjesan.
»U tome je stvar«, rekla je. »Bilo je to ono; pustit ću te i javit ću ti kada
budem trebala uslugu u budućnosti.«
»Luzerica«, rekla sam.
»Ej«, obrecnula se. »Ne moram to činiti. Ja zapravo činim tebi uslugu što
pričam s tobom.«
»Zapravo, zašto ti točno pričaš sa mnom?« htjela sam je više ispitivati o
njezinom neodređenom dogovoru s vragom, ali sam shvatila kako bi mi
prekinula vezu. Uzdahnula je i maknula kosu s lica.
»Moram te nešto pitati. I zaklinjem se da te neću tužiti... samo želim znati
istinu kako ne bih trošila vrijeme uzalud na nešto.«
»O. K...« Molim te, samo me nemoj pitati za Viktora, molila
sam.
»Jesi li nedavno nekamo provalila?«
Prokletstvo. Uspjela sam održati lice potpuno prirodnim.
»Na što misliš?«
»Nedavno su alkemičarima ukradeni neki podaci«, objasnila je. Sada je
bila sva službeno, ozbiljna. »I svi su već ludi jer pokušavaju saznati tko je
to učinio, i zašto.«
U glavi sam odahnula od olakšanja. O. K. Nije bilo zbog Tarasova. Hvala
bogu što je postojao zločin koji ja nisam skrivila. Zatim mi je sinulo pravo
značenje njezinih riječi. Bijesno sam je pogledala.
»Čekaj. Vi ste opljačkani i ja sam ta koja je osumnjičena? Mislila sam da
nisam na vašoj listi zlih stvorenja?«
»Nema dhampira koji nije na listi zlih stvorenja«, rekla je.
Vratio se onaj njezin polovični osmijeh, ali nisam mogla raspoznati šali li
se ili ne. Brzo je nestao, što mi je pokazalo koliko je ovo za nju ozbiljno.
»I vjeruj mi, ako bi itko mogao provaliti u našu arhivu, to si ti. Nije lako.
Skoro je nemoguće.«
»Hmm, hvala?« nisam bila sigurna bih li se trebala osjećati polaskanom
ili ne.
»Jasno«, prezirno je nastavila, »ukrali su samo papirnate podatke, što je
bilo jako glupo. Sada je sve podržano digitalno, tako da nisam sigurna
zašto su išli kopati po dinosaurskim ormarima s registratorima.«
249
Mogla sam joj iznijeti puno razloga zašto bi to netko učinio, ali mi je bilo
važnije saznati zašto sam ja njezin osumnjičenik broj jedan.
»To je glupo. Dakle, zašto misliš da sam ja to učinila?«
»Zbog onoga što je ukradeno. Bile su to informacije o moroju koji se zove
Eric Dragomir.«
»A, što?«
»To je tvoj prijatelj, zar ne? Hoću reći, njegova kći.«
»Da...« Skoro sam ostala bez riječi. Skoro. »Imate dosjee o morojima?«
»Imamo dosjee o svemu«, ponosno je rekla. »A, dok sam se trudila
razmisliti tko bi mogao počiniti takav zločin i biti zainteresiran za
Dragomire... pa, tvoje ime mi je iskočilo u glavi.«
»To nisam ja učinila. Radim svašta, ali to ne. Nisam čak ni znala da imate
takvu vrstu podataka.«
Sydney me sumnjičavo pogledala.
»Istina je!«
»Kao što sam već rekla«, ponovila je, »neću te prijaviti. Ozbiljno. Samo
želim znati kako bih rekla ljudima da prestanu trošiti vrijeme na određene
tragove.« Njezina samozadovoljnost je nestala. »I, ovaj, ako si ti to
učinila... morat ću pripaziti na tebe. Obećala sam Abeu.«
»Ne znam što trebam učiniti da povjeruješ, ali ja to nisam učinila! Ali,
sada ja želim znati tko jest. Što su ukrali? Sve o njemu?«
Ugrizla se za usnu. To što je dužna Abeu značilo je da mora raditi iza leđa
svojih ljudi, ali očito je imala granicu koliko toga može otkriti.
»Joj, daj! Ako imaš to sve u digitalnom obliku, znaš što su uzeli.
Govorimo o Lissi.« Pala mi je na pamet ideja. »Možeš li mi poslati
kopiju?«
»Ne«, brzo je rekla. »Apsolutno ne.«
»Onda te molim... samo mi nagovijesti o čemu se radi! Lissa mi je
najbolja prijateljica. Ne mogu dopustiti da joj se išta dogodi.«
Potpuno sam bila spremna na odbijanje. Sydney se nije činila jako
ugodna. Je li imala prijatelje? Je li mogla razumjeti što osjećam?
»Većinom biografske stvari«, napokon je rekla. »Nešto o njegovoj
povijesti i neka naša opažanja.«
»Opaž...« pustila sam to odlučivši kako ne želim znati više nego što sam
trebala o tome kako nas alkemičari špijuniraju. »Još što?«
»Financijske podatke.« Namrštila se. »Posebno o nekim velikim polozima
koje je stavio na bankovni račun u Las Vegasu. Polozi koje se svim
silama trudio sakriti.«
»Las Vegas? Baš sam bila tamo...« Nije da je bilo važno.
250
»Znam«, rekla je. »Vidjela sam neke snimke tvoje avanture s osiguranjem
u Witching Houru. Činjenica da si tako pobjegla dio je razloga zašto sam
posumnjala u tebe. Činilo se da se uklapa.« Oklijevala je. »Onaj tip koji je
bio s tobom... visoki moroj tamne kose... je li to tvoj dečko?«
»A, da.«
Trebalo je dosta vremena i velikog truda s njezine strane kako bi uspjela
izgovoriti sljedeće riječi.
»Sladak je.«
»Zajedno zlo stvorenje noći?«
»Naravno.« Ponovno je oklijevala. »Je li istina da ste otišli tamo kako
biste pobjegli?«
»Molim? Ne! Te priče su došle i do vas?« odmahnula sam glavom skoro
se smijući zbog toga koliko je sve to skupa bilo smiješno, ali sam znala da
se moram vratiti činjenicama. »Znači, Eric je imao račun u Vegasu na koji
je stavljao novac?«
»Nije bio njegov. Bio je od neke žene.«
»Koje žene?«
»Nijedne, dobro, ni jedne koju možemo naći. Bila je prijavljena pod Jane
Doe.«
»Originalno«, promrmljala sam. »Zašto bi to radio?«
»To ne znamo. Ili nam nije baš važno. Samo želimo znati tko nam je
provalio i ukrao stvari.«
»Jedina stvar koju znam o tome je to da to nisam bila ja.« Vidjevši kako
me pažljivo proučava, odmahnula sam rukama. »Ma daj! Da sam htjela
nešto saznati o njemu, pitala bih Lissu. Ili bih ukrala naše podatke.«
Prošlo je nekoliko trenutaka u tišini.
»O. K. Vjerujem ti«, rekla je.
»Stvarno?«
»Želiš da ti ne vjerujem?«
»Ne, bilo je jednostavnije uvjeriti te nego što sam mislila.«
Uzdahnula je.
»Želim znati više o tim podacima«, odlučno sam rekla. »Želim znati tko
je Jane Doe. Kada bi mi mogla dati ostale podatke...«
Sydney je odmahnula glavom.
»Ne. Vrijeme je da te otkačim. Ionako sam već previše rekla. Abe je htio
da te držim na sigurnom i to sam učinila. Učinila sam svoj dio.«
»Mislim da te Abe neće tako lako pustiti. Posebno ako imate dogovor
neodređenog tipa.«
Nije to htjela priznati, ali pogled u njezinim smeđim očima dao mi je
naslutiti kako se s tim slaže.
251
»Laku noć, Rose. Jutro. Što već.«
»Čekaj, ja...«
Ekran se zacrnio.
»Prokletstvo«, progunđala sam i zatvorila laptop malo snažnije nego što
sam trebala. Svaki dio tog razgovora bio je šokantan počevši sa Sydney i
završivši s time da je netko ukrao podatke o Lissinu ocu koji pripadaju
alkemičarima. Zašto bi ikoga bilo briga za mrtvaca? I zašto uopće ukrasti
podatke? Kako bi nešto saznali? Ili kako bi pokušali sakriti podatke? Ako
je ovo posljednje bilo točno, onda je Sydney bila u pravu da je to bio
uzaludan trud.
Sve sam ponovno prevrtjela u svojoj glavi dok sam se spremala za
spavanje i gledala u svoj odraz dok sam prala zube. Zašto? Zašto? Zašto?
Zašto bi to učinili? I tko? Nisam trebala više novih spletki u životu, ali sve
što je uplitalo Lissu morala sam ozbiljno shvatiti. Nažalost, uskoro je
postalo jasno da večeras neću moći ništa saznati te sam zaspala dok su mi
se sva ta pitanja vrtjela po glavi.
* * *
Sljedeće sam se jutro probudila nešto manje opterećena, ali još uvijek su
mi nedostajali odgovori. Razmišljala sam bih li trebala reći Lissi za ovo
što sam saznala i na kraju sam odlučila da bih. Ako je netko skupljao
podatke o njezinu ocu, imala je pravo znati, a osim toga, ovo nije bilo kao
one glasine o njegovu...
Pojavila mi se misao usred šamponiranja kose. Sinoć sam bila previše
umorna i iznenađena da bih povezala konce. Onaj tip u Witching Houru
rekao je da je Lissin otac puno vremena provodio tamo. Sada su
Sydneyini podaci pokazali da je velike pologe stavljao na račun u Las
Vegasu. Slučajnost? Možda. Ali, kako je vrijeme prolazilo, prestala sam
vjerovati u slučajnosti.
Kada sam izgledala pristojno, krenula sam prema dijelu dvora gdje se
nalazila Lissa, ali, nisam daleko došla. U predvorju zgrade čekao me
Adrian, zavaljen u fotelji.
»Rano je za tebe, zar ne?« zezala sam ga kad sam stala ispred njega.
Očekivala sam kako će odgovoriti smiješkom, ali Adrian se ovog jutra
nije činio baš vedro raspoložen. Zapravo, izgledao je kao da ga je voda
donijela. Njegova kosa nije imala uobičajeni styling, a njegova odjeća,
neobično dotjerana za ovo doba dana, bila je zgužvana. Oko njega osjećao
se miris cigareta.
»Lako je uraniti ako se dovoljno ne naspavaš«, odgovorio je. »Većinu
noći sam probdio čekajući nekoga.«
252
»Čekajući ko… oh. Bože.« Zabava. Potpuno sam zaboravila na zabavu na
koju me pozvala njegova majka. Abe i Sydney potpuno su me omeli.
»Adriane, tako mi je žao.«
Slegnuo je ramenima i nije me dotaknuo dok sam sjedala na naslon za
ruku na njegovoj fotelji.
»Što god. Vjerojatno me više ne bi trebalo iznenađivati. Počinjem
shvaćati kako sam sebe držim u zabludi.«
»Ne, ne. Htjela sam ići, ali nećeš vjerovati što...«
»Prestani. Molim te.« Njegov glas bio je iscrpljen, oči su mu bile crvene.
»Nema potrebe. Moja mama mi je rekla da te vidjela na ispitivanju
Dimitrija.«
Namrštila sam se.
»Ali, to nije razlog zašto nisam došla na zabavu. Bio je tamo jedan tip...«
»Ne radi se o tome, Rose. Stvar je u tome da si uspjela pronaći vremena
za to, i posjet njegovoj ćeliji ako je točno ono što sam čuo. Ipak, nisi se
udostojala pojaviti nakon što si rekla da ćeš ići sa mnom, čak ni poslati
poruku. To je sve što si trebala napraviti: reći da ne možeš ići. Čekao sam
kod roditelja više od sat vremena prije nego što sam odustao.«
Počela sam govoriti kako me trebao pokušati potražiti nekako, ali iskreno,
zašto bi? Nisam bila njegova odgovornost. Ja sam bila ta koja je rekla
Danielli kako ću se tamo naći s njim. Ja sam bila kriva što se nisam
pojavila.
»Adriane, žao mi je.« Stisnula sam njegovu ruku, ali nije mi uzvratio.
»Stvarno sam namjeravala, ali...«
»Ne«, ponovno me prekinuo. »Otkad se vratio Dimitri..., ne, izbriši to.
Otkada si postala opsjednuta time da ga promijeniš, udaljila si se od
mene. Bez obzira na to što se događalo između nas, nikada nisi bila
potpuno predana našoj vezi. Želio sam vjerovati u ono što si mi rekla.
Mislio sam da si spremna... ali nisi bila.«
Ponovno sam se htjela pobuniti, ali sam se ponovno zaustavila. Bio je u
pravu. Rekla sam da ću iskreno pokušati biti s njim. Čak sam se i uživjela
u ugodnu ulogu njegove cure, a ipak, cijelo vrijeme... cijelo vrijeme dio je
mene bio opsjednut Dimitrijem. I ja sam to znala, ali sam nastavila živjeti
s podijeljenim osjećajima. Javilo mi se čudno sjećanje na Masona. I s
njim sam vodila isti dvostruki život i zbog toga je poginuo. Bila sam
zbrkana. Nisam poznala vlastito srce.
»Oprosti«, ponovno sam rekla. »Stvarno želim da imamo nešto...« Ovo je
zvučalo veoma jadno čak i meni. Adrian mi se nasmiješio.
253
»Ne vjerujem to. Ni ti.« Ustao je i rukom prošao kroz kosu, nije da je to
imalo koristi. »Ako stvarno želiš biti sa mnom, ovaj put to moraš uistinu i
misliti.«
Mrzila sam ga gledati ovako neraspoloženog. Posebno sam mrzila to što
sam ja razlog tome. Slijedila sam ga prema vratima.
»Adriane, čekaj. Daj da još razgovaramo.«
»Ne sada, mala dhampirice. Moram spavati. Sada ne mogu podnijeti ovu
igricu.«
Mogla sam ići za njim. Mogla sam ga oboriti na zemlju. Ali, ne bi
vrijedilo... jer nisam imala odgovore koje je trebao. Bio je u pravu u vezi
svega i, dok se ne odlučim u svojoj zbunjenoj glavi, nisam imala pravo
prisiljavati ga na razgovor. Osim toga, uzmem li u obzir stanje u kojem je
bio, sumnjam da bi daljnji razgovor išta riješio.
Ipak, dok je izlazio, nisam se mogla suzdržati da ne progovorim.
»Prije nego što odeš, i razumijem da moraš, moram te nešto pitati. Nešto
nevezano za nas. Radi se… tiče se Lisse.«
To ga je polako zaustavilo.
»Uvijek važno.« S uzdahom svjetske iscrpljenosti, pogledao me preko
ramena. »Samo brzo.«
»Netko je provalio u arhivu alkemičara i ukrao podatke o Lissinu ocu.
Nešto od toga bile su obične činjenice o njegovu životu, ali bili su tamo i
neki dokumenti o tome kako je u tajnosti uplaćivao novac na račun u Las
Vegasu. Račun neke žene.«
Adrian je čekao nekoliko trenutaka.
»I?«
»Pokušavam shvatiti zašto bi to netko učinio. Ne želim da itko njuška po
ičemu što se tiče njezine obitelji. Imaš li kakvu ideju o tome što je njezin
tata mogao raditi?«
»Čula si onog tipa u kasinu. Njezin je tata tamo provodio puno vremena.
Možda je nekom zelenašu otplaćivao novac koji je prokockao.«
»Lissina obitelj uvijek je imala novaca«, istaknula sam. »Sigurno nije
imao tolike dugove. I zašto je nekom toliko stalo da ukrade te podatke?«
Adrian je odmahnuo rukama.
»Ne znam. To je sve što znam, bar ovako rano ujutro. Nemam snage
misliti na spletke. Ipak, ne gledam to kao ikakvu prijetnju Lissi.«
Razočarano sam kimnula.
»O. K. Hvala.«
Nastavio je svojim putem i gledala sam ga kako odlazi. Lissa je živjela
blizu njega, ali nisam željela da misli kako ga pratim. Kada je bio na
dovoljnoj udaljenosti, izašla sam van i krenula u istom smjeru. Zaustavio
254
me tihi zvuk zvona. Oklijevala sam, odjednom nesigurna u to kamo
trebam ići.
Željela sam razgovarati s Lissom i reći joj što mi je rekla Sydney. Lissa je
za promjenu bila sama; ovo je savršena prilika. A opet... zvona. Bila je
nedjelja ujutro. U dvorskoj crkvi upravo počinje misa. Imala sam
predosjećaj u vezi nečega i, usprkos svemu što se dogodilo, uključujući
ovo s Adrianom, morala sam vidjeti jesam li u pravu.
Tako sam krenula prema crkvi, u suprotnom smjeru od Lissine zgrade.
Kada sam stigla na odredište, vrata su bila zatvorena, ali još nekoliko njih
je kasnilo i pokušavalo nečujno ući. Ušla sam zajedno s njima zaustavivši
se kako bih vidjela kuda dalje. U zraku su visjeli oblaci tamjana i mojim
očima je trebao trenutak da se nakon sunčeva svjetla priviknu na svjetlo
svijeća. Kako se ova crkva činila puno veća od kapelice u Sv. Vladimiru,
u njoj je bilo puno više osoba nego što sam navikla vidjeti na misi. Većina
sjedala bila je zauzeta.
Ipak, ne sva.
Moj predosjećaj bio je točan. Dimitri je sjedio u jednoj od stražnjih klupa.
Naravno, u njegovoj blizini bilo je nekoliko čuvara, ali to je bilo to. Čak i
u prepunoj crkvi nitko drugi mu se nije pridružio u klupi. Reece je jučer
pitao Dimitrija bi li ušao u crkvu, ali Dimitri je otišao korak dalje i rekao
da će čak ići na nedjeljna služenja.
Svećenik je već počeo govoriti, stoga sam se pomaknula prema
Dimitrijevoj klupi što sam tiše mogla. Tišina nije bila važna jer sam ipak
privukla dosta pažnje onih u blizini koji su bili zapanjeni što sam sjela
pored dhampira, preobraženog iz strigoja. Oči su me gledale i počela su
neka šaputanja.
Čuvari su ostavili mjesta blizu Dimitrija i, kada sam sjela pored njega,
izraz njegova lica govorio je da je i nije iznenađen.
»Nemoj«, rekao je šapatom. »Ne počinji, ne ovdje...«
»Nisam ni mislila, druže«, promrmljala sam. »Samo sam došla za dobro
svoje duše, to je sve.«
Nije trebao reći ni riječ kako bi mi prenio kako sumnja da sam ovdje iz
ikakvog svetog razloga. Ipak, tijekom cijele mise bila sam tiha. Čak sam i
ja poštovala neke granice. Nakon nekoliko minuta napetost u njegovu
tijelu je popustila. Bio je na oprezu kada sam mu se pridružila, ali je
nakon nekog vremena zaključio da ću se dobro ponašati. Njegova pažnja
se maknula s mene i usmjerila na pjevanje i molitvu, a ja sam se trudila,
koliko sam mogla, da ga promatram a da ne budem očita.
Dimitri je išao u školsku kapelicu jer mu je donosila mir. Uvijek je
govorio da, iako je ubijajući uništavao zlo u svijetu, još uvijek je osjećao
255
kako treba doći razmišljati o svom životu i tražiti oprost za svoje grijehe.
Vidjevši ga sada, shvatila sam da je iskreniji no ikad.
Izraz njegova lica bio je poseban. Toliko sam navikla vidjeti ga kako
skriva svoje osjećaje da je bilo pomalo zastrašujuće vidjeti gomilu njih na
njegovu licu. Bio je obuzet riječima svećenika, njegovo prekrasno lice
bilo je potpuno usredotočeno. I shvatila sam kako sve što svećenik govori
o grijehu on shvaća osobno. Dimitri se prisjećao svih grozota koje je
napravio kao strigoj. Iz očaja na njegovu licu pomislili biste da je Dimitri
sam odgovoran za sve grijehe na svijetu, o kojima je govorio svećenik.
Na trenutak mi se učinilo da na njegovu licu vidim i nadu, samo tračak nje
pomiješan s njegovom krivnjom i tugom. Ne, shvatila sam. Ne nadu.
Nada daje naslutiti kako misliš da imaš izgleda za nešto. Ono što sam
vidjela na Dimitriju bila je čežnja. Sjeta. Dimitri je želio da, zahvaljujući
tome što sjedi ovdje na svetom mjestu i sluša prenesene poruke, pronađe
iskupljenje za ono što je učinio. Ipak... u isto vrijeme, bilo je jasno da
misli kako to nije moguće. To je želio, ali to nikada neće dobiti, barem što
se njega tiče.
Boljelo me što to vidim na njemu. Nisam znala kako se postaviti prema
ovakvom turobnom stavu. Mislio je da za njega nema nade. Ja? Nisam
mogla ni zamisliti svijet bez nade.
Nisam nikada mogla ni zamisliti da ću citirati crkvenu lekciju, ali kada je
ostatak gomile ustao kako bi se pričestio, zatekla sam se kako govorim
Dimitriju:
»Zar ne misliš da je, ako ti Bog navodno oprašta, na neki način sebično od
tebe što sam sebi ne možeš oprostiti?«
»Koliko si dugo čekala da upotrijebiš tu rečenicu u razgovoru sa mnom?«
pitao je.
»Zapravo, tek mi je sada došlo. Poprilično dobro, zar ne? Kladim se da si
mislio kako ne pazim.«
»Nisi pazila. Nikada ne paziš. Promatrala si mene.«
Zanimljivo. Kako bi znao da sam ga promatrala, je li Dimitri morao
promatrati mene kako ga promatram? Zagolicalo mi je misli.
»Nisi mi odgovorio na pitanje.«
Dok je smišljao odgovor, pogled mu je počivao na redu za pričest.
»Nije važno. Ne moram oprostiti sebi čak i ako Bog to hoće. A nisam
siguran da hoće.«
»Svećenik je upravo rekao da Bog oprašta. Rekao je da Bog oprašta sve.
Hoćeš reći da svećenik laže ? To je poprilično bogohuljenje.«
Dimitri je gunđao. Nikada nisam mislila da će me veseliti mučiti ga, ali
bespomoćni izgled njegova lica nije proizašao iz osobne tuge. Nastao je
256
zbog moje drskosti. Vidjela sam taj izraz na njemu stotinu puta i
poznatost osjećaja ulijevala mi je toplinu, koliko god to ludo zvučalo.
»Rose, ti si ta koja bogohuli. Okrećeš ovu vjeru u vlastitu korist. Nikada
nisi vjerovala ni u što od ovoga. Još uvijek ne vjeruješ.«
»Vjerujem da se mrtvi mogu vratiti natrag u život«, rekla sam ozbiljno.
»Dokaz sjedi pored mene. Ako je to istina, onda mislim da opraštanje sebi
i nije takva nebuloza.«
Njegov pogled postao je tvrđi i, ako je u tom trenutku za nešto molio, bilo
je to da se pričest ubrza, tako da može otići van i što dalje od mene. Oboje
smo znali kako mora pričekati da završi misa. Ako pobjegne, mislit će da
je još uvijek strigoj.
»Ne znaš o čemu pričaš«, rekao je.
»Ne znam?« režala sam nagnuvši se bliže. Učinila sam to kako bih
istaknula poantu, ali sve što sam je to donijelo (barem što se mene tiče)
bio je bolji pogled na to kako svjetlost svijeće obasjava njegovu kosu i
kako je njegovo tijelo dugo i tanko. Netko je očito odlučio da mu se može
vjerovati dovoljno da se obrije i lice mu je bilo glatko pokazujući njegove
prekrasne, savršene crte.
»Znam točno o čemu govorim«, nastavila sam pokušavajući ignorirati
utjecaj njegove prisutnosti. »Znam da si svašta prošao. Znam da si učinio
grozne stvari, vidjela sam. Ali, to je prošlost. Nisi se mogao svladati. Nije
da ćeš to ponoviti.«
Preko lica mu je prešao čudan, opsjednut pogled.
»Kako znaš? Možda čudovište nije otišlo. Možda u meni još negdje čuči
nešto strigojsko.«
»Onda to moraš pobijediti tako da nastaviš sa svojim životom! I ne samo
u skladu sa svojim plemenitim zavjetom kako ćeš štititi Lissu. Moraš
ponovno živjeti. Moraš se otvoriti onima koji te vole. Tako ćeš se spasiti.«
»Ne mogu dopustiti da me itko voli«, gunđao je. »Nisam sposoban ikoga
voljeti zauzvrat.«
»Možda bi trebao pokušati umjesto da sam sebe žališ!«
»Nije tako lako.«
»Pro...« jedva sam se zaustavila da ne opsujem u crkvi. »Ništa što smo
ikada činili nije bilo lako! Naš život prije…prije napada nije bio lak, a
uspjeli smo kroz to proći! Možemo proći i kroz ovo. Zajedno možemo
proći kroz bilo što. Nije važno vjeruješ li u ovo mjesto. Nije mi važno.
Važno je da vjeruješ u nas.«
»Nema nas. Već sam ti to rekao.«
»A ti znaš da ne slušam baš dobro.«
257
Govorili smo tiho, ali govor tijela jasno je pokazivao da raspravljamo.
Ostali su bili previše zaokupljeni kako bi to primijetili, ali Dimitrijevi
čuvari pažljivo su nas promatrali. Ponovno sam se prisjetila onoga što su
rekli Lissa i Mikhail. Ne bi koristilo da naljutim Dimitrija u javnosti.
Problem je bio u tome što reći kako ga ne bih naljutila.
»Volio bih da nisi došla ovdje«, na kraju je rekao. »Za nas je stvarno bolje
da smo razdvojeni.«
»To je baš smiješno jer bih se mogla zakleti da si jednom rekao kako nam
je suđeno da budemo zajedno.«
»Želim da mi se ne približavaš«, rekao je ignorirajući moj komentar. »Ne
želim da se trudiš vratiti osjećaje koji su nestali. To je prošlost. Ništa od
toga neće se ponoviti. Nikada. Za nas je bolje da se ponašamo kao stranci.
Bolje je za tebe.«
Brižna suosjećajnost koju je pokrenuo u meni zahuktala se u bijes.
»Ako mi već kaniš govoriti što trebam ili ne trebam raditi«, režala sam
najtiše što sam mogla, »onda bar imaj hrabrosti reći mi to u lice!«
Okrenuo se tako brzo, kao da je još uvijek strigoj. Njegovo je lice bilo
ispunjeno... čime? Ne onom depresijom od prije. Čak ni bijesom iako je tu
bilo malo ljutnje. Ipak, bilo je tu više... malo očaja, bespomoćnosti, a
možda čak i straha. Kroz to sve se povlačila bol, kao da je u groznoj,
posebnoj agoniji.
»Ne želim da budeš ovdje«, rekao je dok su mu oči plamtjele. Riječi su
boljele, ali me nešto u vezi svega toga oduševljavalo, kao i njegova ranija
uznemirenost zbog mojih podmuklih komentara. To nije bio hladan i
proračunat strigoj. To nije bio poraženi muškarac iz ćelije. Bio je to moj
stari instruktor, moj ljubavnik koji se sa svime u životu obračunavao
snažno i strastveno. »Koliko ti puta moram reći? Moraš se maknuti od
mene.«
»Ali, nećeš me povrijediti. Znam to.«
»Već sam te povrijedio. Kako to ne možeš razumjeti ? Koliko ti puta to
moram reći?«
»Rekao si mi... rekao si mi prije nego si otišao da me voliš.« Glas mi je
drhtao. »Kako si to mogao zaboraviti?«
»Zbog toga što je prekasno! I lakše je nego da se stalno podsjećam što
sam ti učinio!« Njegovo strpljenje je puklo i glas mu je odzvanjao
stražnjim dijelom crkve. Svećenik i oni koji su čekali na pričest nisu
primijetili, ali smo sigurno privukli pažnju onih u stražnjoj polovici crkve.
Nekoliko čuvara se ukočilo i ponovno sam morala ponoviti upozorenje
samoj sebi. Bez obzira na to koliko sam bijesna na Dimitrija, bez obzira
na to koliko se osjećam izdanom zbog toga što se okrenuo protiv mene...
258
nisam mogla riskirati da drugi pomisle da je opasan. Dimitri je teško
izgledao kao netko tko namjerava nekome slomiti vrat, ali bio je jasno
uzrujan i netko bi mogao zamijeniti njegovu ljutnju i bol s nečim mnogo
zlokobnijim.
Okrenula sam se od njega pokušavajući smiriti svoje uzavrele osjećaje.
Kada sam ga ponovno pogledala, pogledi su nam se zadržali. Između nas
gorjela je snaga i elektricitet. Dimitri je to mogao ignorirati koliko je htio,
ali ta povezanost, taj duboki zov naših duša, još uvijek je postojao.
Željela sam ga dodirnuti, ne samo ovako slučajno, tako da prislonim
nogu, nego potpuno. Željela sam ga priviti uz sebe i zagrliti ga, uvjeriti ga
da zajedno možemo učiniti sve. I ne shvativši, posegnula sam prema
njemu.
Trebala sam taj dodir.
Skočio je kao da sam zmija i svi njegovi čuvari krenuli su naprijed,
spremni na bilo što što bi mogao učiniti. Ipak, nije učinio ništa. Ništa
osim što je zurio u mene gledajući me tako da mi se ledila krv. Kao da
sam ja nešto strano i loše.
»Rose. Molim te, stani. Molim te, idi od mene.«
Jako se trudio ostati miran.
Ustala sam, sada jednako ljuta i bespomoćna kao i on. Imala sam osjećaj
da ćemo oboje puknuti ako ostanem.
Skoro nečujno sam promrmljala:
»Ovo nije gotovo. Neću odustati od tebe.«
»Ja sam odustao od tebe«, rekao je isto tako tiho. »Ljubav blijedi. Moja
jest.«
Gledala sam ga u nevjerici. Sve ovo vrijeme nikada se nije ovako
izražavao. Uvijek se vadio na neko veće dobro, na žaljenje što je bio
čudovište ih kako ga je to otupjelo za ljubav.
Ja sam odustao od tebe.
Ljubav blijedi.
Moja jest.
Ustuknula sam, te riječi su me ubole pogodivši me tolikom snagom kao
da me je udario. Nešto se na njemu promijenilo, kao da je možda znao
koliko me je povrijedio. Nisam ostala kako bih to saznala. Umjesto toga,
progurala sam se kroz sjedala i istrčala kroz stražnja vrata u strahu jer,
ostanem li malo duže, svi u crkvi vidjet će me kako plačem.
17 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:51 pm
Margita
Administrator
Dvadesetpeto poglavlje
Nisam željela nikoga vidjeti nakon toga. Išla sam prema sobi koliko sam
brže mogla ne obraćajući pažnju na prepreke i osobe na putu. Stalno
ispočetka u glavi su mi odzvanjale Dimitrijeve riječi:
Ljubav blijedi. Moja jest.
Nekako, to je bila najgora stvar koju je mogao reći. Nemojte me krivo
shvatiti: ostalo mi isto nije bilo lako. To što mi je rekao da će me
izbjegavati i ignorirati našu vezu iz prošlosti također je doprinijelo tome
da se osjećam grozno. Ipak, u tome, bez obzira koliko je boljelo, bilo je
malo nade da između nas još uvijek postoje ljubavne iskre. Da me još
uvijek voli.
Ali... ljubav blijedi.
To je bilo nešto potpuno drugačije. Značilo je da će ono što smo imali
umrijeti, da blijedi dok ne postane mrvica i onda nestane poput osušenog
lišća na vjetru. Misao na to uzrokovala je bol u mom srcu i želucu te sam
se sklupčala na krevetu, obgrlila sam se rukama kao da to može umanjiti
bol. Nisam mogla prihvatiti to što je rekao. Nisam mogla prihvatiti da je,
nekako, nakon njegove muke, nestala njegova ljubav prema meni. Željela
sam ostati do kraja dana u svojoj sobi, sklupčana u mraku pod
pokrivačem. Zaboravila sam na Sydney i svoje ranije brige u vezi Lissina
oca. Pustila sam čak i samu Lissu. Imala je danas nekih obaveza, ali svako
malo do mene bi došla poruka kroz vezu:
Hoćeš mi se pridružiti?
Kako joj se nisam javljala, počela se brinuti. Odjednom sam se bojala
kako bi me ona, ili netko drugi, mogao doći potražiti u moju sobu. Tako
sam odlučila otići. Nisam imala točno odredište; samo sam se trebala
kretati. Šetala sam po dvoru i tražila mjesta koja nikada prije nisam
vidjela. Na dvoru je bilo puno više kipova i fontana nego što sam mislila.
Ipak, njihova ljepota bila mi je nevažna i, kada sam se nekoliko sati
kasnije vratila u svoju sobu, bila sam iscrpljena od svega toga hodanja.
Ah, dobro. Barem sam izbjegla razgovarati s kime god.
Ili nisam? Bilo je kasno, kasnije od mog uobičajenog odlaska u krevet,
kada je netko pokucao na vrata. Oklijevala sam otvoriti. Tko bi došao
ovako kasno? Jesam li željela ometanje ili sam željela nastaviti samovati?
Nisam imala pojma tko bi to mogao biti, osim Lisse. Dobro. Što se mene
tiče, mogao je to biti i Hans i zahtijevati razlog zašto se nisam došla
raspitati o poslu. Nakon dosta razmišljanja (i upornog kucanja) odlučila
sam otvoriti vrata.
Bio je to Adrian.
260
»Malena dhampirice«, rekao je malim, opreznim osmijehom. »Izgledaš
kao da si vidjela duha.«
Ne duha, zapravo. Vjerujte mi, znala bih kako izgleda duh da sam ga
vidjela.
»Samo... samo te nisam očekivala nakon onog jutros...«
Ušao je i sjeo na moj krevet i bilo mi je drago što više nije neuredan kao
ujutro. Imao je na sebi svježu odjeću i kosa mu je bila uobičajeno
savršena. Još uvijek sam primjećivala miris dima, ali nakon onog što sam
mu priuštila, imao je pravo na svoje poroke.
»Da, dobro, nisam ni ja očekivao da ću navratiti«, priznao je. »Ali, ti...
ovaj... natjerala si me da razmislim o nečemu.«
Sjela sam pored njega na zdravoj udaljenosti.
»O nama?«
»Ne. O Lissi.«
»Oh.« Optužila sam Dimitrija da je sebičan, a evo me, prirodno sam
pretpostavljala da je ljubav jedino što je moglo dovesti Adriana.
Njegove zelene oči postale su zamišljene.
»Razmišljao sam o onome što si rekla, ono o njezinom tati. I bila si u
pravu, u vezi onoga s kockanjem. Imao je novaca za platiti svaki dug. Ne
bi to trebao čuvati kao tajnu. Pa sam išao pitati svoju mamu.«
»Molim?« viknula sam. »Nitko za to ne bi trebao znati...«
»Da, da, skužio sam da je tvoja informacija top tajna. Ne brini. Rekao sam
da smo čuli kako neki pričaju o tome dok smo bili u Vegasu, o tome da je
Lissin tata potajno uplaćivao novce.«
»Što je rekla?«
»Isto što i ja. Zapravo, prvo me napala. Rekla je da je Eric Dragomir bio
dobar čovjek i da ne bi smio širiti glasine o mrtvima. Pretpostavila je da je
imao problema s kockom, ali ako je tako, ne bismo se na to smjeli
obazirati zbog toga što je napravio puno lijepih stvari. Nakon bdijenja
mislim da se ona boji kako ću napraviti još javnih scena.«
»U pravu je. U vezi Erica«, rekla sam. Možda je netko ukrao te podatke
kao dio neke spletke. Priznajem da je širenje glasina o mrtvima
besmisleno, ali je možda netko želio ocrniti ugled Dragomira i tako se
riješiti mogućnosti da se pravo glasanja promijeni zbog Lisse? Htjela sam
to upravo reći Adrianu, kada me prekinuo rekavši nešto još šokantnije.
»I onda nas je čuo moj tata i reagirao kao 'Vjerojatno je financirao neku
ljubavnicu. U pravu si, bio je dobar tip. Ali, volio je flertovati. I volio je
žene'.« Adrian je preokrenuo očima. »To je izravan citat: 'Volio je žene'.
Moj tata je takav glupan.«
Uhvatila sam ga za ruku i ne primijetivši.
MIN@
261
»I što je rekao nakon toga?«
Adrian je slegnuo ramenima, ali je ostavio moju ruku tamo gdje je bila.
»Ništa. Moja mama se naljutila i rekla mu je isto što je rekla i meni, da je
okrutno širiti priče koje nitko ne može dokazati.«
»Misliš da je to istina? Misliš da je Lissin tata imao ljubavnicu? Da je
zato uplaćivao novac?«
»Ne znam, mala dhampirice. Iskreno? Moj tata je tip koji bi skočio na
svaku glasinu koju može. Ili bi je izmislio. Hoću reći, znamo da je Lissin
tata volio zabave. Iz toga je lako donositi krive zaključke. Vjerojatno je
imao neku prljavu tajnu. K vragu, pa svi mi je imamo. Možda je onaj tko
je ukrao te podatke samo to želio iskoristiti.«
Rekla sam mu svoju teoriju o tome kako se to može iskoristiti protiv
Lisse.
»Ili«, rekla sam razmislivši, »možda je uzeo to netko tko je podržava.
Tako da se ne dozna.«
Adrian je kimnuo.
»U svakom slučaju, mislim da Lissa nije u smrtnoj opasnosti.«
Krenuo je ustati i povukla sam ga natrag.
»Adriane, čekaj... ja...« progutala sam knedlu. »Želim se ispričati. Zbog
načina na koji sam se ponašala prema tebi, onoga što sam radila... nije u
redu prema tebi. Oprosti.«
Maknuo je pogled s mene i pogledao u pod.
»Ne možeš protiv onog što osjećaš.«
»Stvar je u tome... ne znam što osjećam. To zvuči glupo, ali je istina.
Stalo mi je do Dimitrija. Bila sam glupa što sam mislila da njegov
povratak neće utjecati na mene. Ali, sada shvaćam...« Ljubav blijedi.
Moja jest. »Sada shvaćam da je s njim gotovo. Nisam rekla da je to lako
prihvatiti. Trebat će neko vrijeme i lagala bih nam oboma kada bih rekla
da neće.«
»To ima smisla«, rekao je Adrian.
»Ima?«
Pogledao me i u očima mu je zabljesnulo malo veselja.
»Da, mala dhampirice. Nekad i ti imaš smisla. Nastavi.«
»Ja... ovaj, kao što sam rekla... moram se izliječiti od njega. Ali, stalo mi
je do tebe... i mislim da te malo volim.« To je rezultiralo malim
osmijehom. »Želim probati ponovno. Stvarno želim. Sviđa mi se kada si u
mom životu, ali možda sam ranije uletjela u to nespremna. Nemaš razloga
željeti me nakon toga kako sam te zavlačila, ali ako želiš da budemo
ponovno zajedno, onda to želim.«
262
Dugo me promatrao i dah mi je stao. Mislila sam ono što sam rekla: Imao
je potpuno pravo prekinuti naš odnos... pa ipak, zgražala sam se od
pomisli na to.
Napokon, povukao me k sebi i legao na krevet.
»Rose, imam svakakvih razloga željeti te. Nisam se mogao držati dalje od
tebe otkada sam te vidio na skijanju.«
Pomaknula sam se bliže Adrianu na krevetu i prislonila glavu na njegova
prsa.
»Možemo uspjeti. Znam da možemo. Ako ponovno zeznem, možeš otići.«
»Kada bi bar bilo tako jednostavno«, nasmijao se. »Zaboravljaš: imam
ovisničku narav. Ovisan sam o tebi. Nekako mislim da mi možeš učiniti
svakakve loše stvari i da ću ti se svejedno uvijek vratiti. Samo budi
iskrena, O. K.? Reci mi što osjećaš. Ako osjećaš nešto za Dimitrija što te
zbunjuje, reci mi. Riješit ćemo to.«
Htjela sam mu reći da, bez obzira na moje osjećaje, on ne treba brinuti za
Dimitrija jer me Dimitri odbio sada već puno puta. Mogla sam trčati za
Dimitrijem koliko sam htjela i od toga ne bih imala nikakve koristi.
Ljubav blijedi. Te riječi još su uvijek pekle i ne bih mogla podnijeti dati
glas toj boli. Ipak, dok me Adrian držao i dok sam mislila kako ima
razumijevanja za sve ovo, jedan ranjeni dio mene priznao je da je i
obrnuto isto tako istina: Ljubav jača. Pokušat ću s njim. Stvarno hoću.
Uzdahnula sam.
»Ti ne bi trebao biti tako pametan. Trebao bi biti plitak i nerazuman i...
i...«
Pritisnuo mi je poljubac u čelo.
»I?«
»Mmm... smiješan.«
»Smiješan nekako prolazi. A ostalo... samo u posebnim prilikama.«
Sada smo bili obavijeni čvršće i podigla sam glavu kako bih ga
promatrala, visoke jagodice i umjetnički razbarušenu kosu koja ga je
činila tako divnim. Sjetila sam se riječi njegove majke, da bez obzira na to
što želimo, on i ja ćemo se na kraju razići. Možda će takav biti moj život.
Uvijek ću gubiti muškarce koje zavolim.
Snažno sam ga privukla sebi ljubeći njegova usta snagom koja je i njega
iznenadila. Ako sam naučila išta o životu i ljubavi, bila je to spoznaja
kako su to beznačajne stvari koje mogu završiti svakog trenutka. Oprez je
bio ključan, ali ne pod cijenu uzaludnog trošenja života. Odlučila sam da
ga sada neću trošiti.
Prije nego što sam i stvorila tu misao, moje ruke već su vukle Adrianovu
majicu. Nije postavljao pitanja niti je oklijevao u skidanju moje odjeće
263
zauzvrat. Možda je i imao trenutke dubokoumnosti i razumijevanja, ali još
uvijek je bio... pa, Adrian. Adrian je svoj život živio sada, radeći ono što
je želio bez puno razmišljanja. A želio me je već jako dugo.
Bio je isto jako dobar u ovome, zbog čega je moja odjeća nestala brže od
njegove. Njegove usne bile su vruće i gorljive na mom vratu, ali bio je
oprezan i nije dopustio da njegovi očnjaci dotaknu moju kožu. Ja sam bila
malo manje nježna, iznenađena sama sobom kada sam zabila nokte u golu
kožu njegovih leđa. Njegove su se usne spuštale niže prateći liniju moje
ključne kosti dok je spretno jednom rukom skinuo moj grudnjak.
Malo sam bila zapanjena reakcijom svog tijela dok smo se oboje borili da
što prije skinemo traperice onom drugom. Uvjeravala sam samu sebe da
nakon Dimitrija nikada neću željeti seks, ali sada? Oh, željela sam ga.
Možda je to bila neka psihološka reakcija na Dimitrijevo odbijanje.
Možda je to bio nagon za proživljavanjem trenutka. Možda je to bila
ljubav prema Adrianu. A možda je to bila jednostavno požuda.
Što god da je bilo, učinilo me bespomoćnom pod njegovim rukama i
usnama koje su imale namjeru istražiti svaki dio mene. Jedini trenutak u
kojem je stao bilo je kada sam konačno ostala bez ijednog komada odjeće
i ležala s njim gola. I on je bio skoro gol, ali još nisam uspjela skinuti
njegove bokserice. (Bile su svilene jer, iskreno, što bi drugo Adrian
nosio?) Rukama mi je obujmio lice, oči su mu bile pune snage i želje, a
pomalo i čuđenja.
»Što si ti, Rose Hathaway? Jesi li stvarna? Ti si san u snu. Bojim se da ću
se probuditi ako te nastavim dirati. Da ćeš nestati.« Prepoznala sam malo
pjesničkog zanosa koji bi ga ponekad obuzeo, čarolija zbog koje sam se
pitala hvata li ga nešto od onog duhom potaknutog ludila.
»Diraj me pa ćeš saznati«, rekla sam i povukla ga sebi.
Ponovno nije oklijevao. Pao je i posljednji komad njegove odjeće i moje
cijelo tijelo se užarilo od dodira njegove kože i načina na koji su njegove
ruke klizile po meni. Moje fizičke želje brzo su prevagnule nad razumom
i logikom. Nisu postojale misli, samo mi, i vatrene žurbe koja nas je
spajala. Gorjela sam od potrebe i želje i uzbuđenja i...
»O, sranje.«
Čulo se to kao neko mumljanje s obzirom na to da smo se ljubili, a naše
usne su gorljivo tražile usne onog drugog. Usprkos čuvarskim refleksima
jedva sam se uspjela pomaknuti, upravo kada su se naši bokovi krenuli
spajati. To što ga nisam više osjećala šokiralo me, a njega još više. Bio je
zbunjen, jednostavno je gledao zapanjeno dok sam se još više izmigoljila
od njega i konačno uspjela sjesti na krevet.
»Što... što nije u redu? Predomislila si se?«
264
»Trebamo zaštitu«, rekla sam. »Imaš kondom?«
Nekoliko je sekundi razmišljao i uzdahnuo.
»Rose, samo ti možeš izabrati ovakav trenutak da bi se toga sjetila.«
To je bila istina. Tajming mi je bio katastrofa. Ipak, bilo je bolje nego da
sam se sjetila nakon toga. Usprkos divljoj želji mog tijela, još uvijek je
bila tu, vjerujte, odjednom mi se pojavila zbunjujuća, živa slika
Dimitrijeve sestre Karoline. Upoznala sam je u Sibiru i imala je dijete od
šest mjeseci. Beba je bila preslatka, kao što bebe obično i jesu, ali bože
mili, koliko je imala posla s njom. Karolina je radila kao konobarica i,
čim bi se vratila kući s posla, njezina pažnja bila je posvećena djetetu.
Kada je radila, o djetetu se brinula Dimitrijeva majka. A dijete je uvijek
nešto trebalo: hranu, čiste pelene, spašavanje od gušenja malim
predmetima. Njegova sestra Sonya trebala je uskoro roditi i, uzevši u
obzir situaciju u kojoj se nalazila njegova najmlađa sestra Viktorija, ne bi
me iznenadilo da je i ona u međuvremenu ostala trudna. Velike životne
promjene nastale iz malih neopreznih situacija.
Tako da sam bila poprilično sigurna da trenutno ne želim dijete, ne tako
mlada. S Dimitrijem to nije bio problem s obzirom na dhampirsku
neplodnost. S Adrianom? Bio je problem, kao i činjenica da, iako su
bolesti vrlo rijetke u objema našim rasama, ja nisam bila prva cura s
kojom je Adrian bio. Ili druga. Ili treća...
»Pa, je 1' imaš?« nestrpljivo sam rekla. Samo to što sam bila odgovorna,
nije značilo da želim seks išta manje.
»Da«, rekao je Adrian i sjeo. »Tamo u mojoj spavaćoj sobi.«
Zurili smo jedno u drugo. Njegova spavaća soba bila je jako daleko, skroz
u morojskom dijelu dvora.
Približio mi se, stavio ruku oko mene i grickao mi uho.
»Izgledi da se nešto loše dogodi prilično su mali.«
Zatvorila sam oči i naslonila glavu unatrag na njega. Rukama je obujmio
moje bokove i gladio moju kožu.
»Što si ti, doktor?« pitala sam.
Nježno se nasmijao i ljubio me iza uha.
»Ne. Samo netko voljan riskirati. Ne možeš mi reći da ne želiš to.«
Otvorila sam oči i povukla se dovoljno kako bih ga mogla pogledati ravno
u oči. Bio je u pravu. Jesam, željela sam to. Jako, jako snažno. A dio
mene, što je zapravo manje-više značilo cijela ja, gorio je od požude koja
me je pokušavala pridobiti. Izgledi su vjerojatno bili mali, zar ne? Zar
nisu postojali oni koji se željeli ostati trudni pa nisu mogli? Moja žudnja
pronašla je dobar argument, stoga je nekako bilo iznenađujuće što je moja
logika pobijedila.
265
»Ja ne mogu riskirati«, rekla sam.
Sada je Adrian proučavao mene i na kraju kimnuo.
»O. K. Onda drugi put. Večeras ćemo biti... odgovorni.«
»To je sve što imaš za reći?«
Namrštio se.
»A što bih drugo rekao? Rekla si ne.«
»Ali ti... ti bi me mogao natjerati.«
Sada je stvarno bio zapanjen.
»Želiš li da te natjeram?«
»Ne. Naravno da ne. Samo mi je palo na pamet da... pa, mogao si.«
Adrian je rukama obujmio moje lice.
»Rose, varam dok kartam i kupujem alkohol za maloljetnike. Ali ne bih te
nikada, nikada prisilio na ono što ne želiš. Pogotovo ne ovo...«
Njegova rečenica prekinula se jer sam se opet privila uz njega i počela ga
ljubiti. Iznenađenje ga je spriječilo da istog trenutka reagira, ali uskoro me
odmaknuo, i to velikom mukom.
»Mala dhampirice«, rekao je pribrano, »ako želiš biti odgovorna, ovo nije
dobar način za to.«
»Ne moramo odustati od ovoga. A i možemo biti odgovorni.«
»Sve te priče su...«
Tihim vriskom zastao je kada sam zabacila kosu i ponudila mu svoj vrat.
Uspjela sam se lagano okrenuti tako da nam se pogledi sretnu, ali nisam
rekla ni riječ. Nisam trebala. Poziv je bio očit.
»Rose...«, nesigurno je rekao, iako sam mogla vidjeti kako mu se želja
pojavila na licu.
Pijenje krvi nije isto kao seks, ali to je čežnja svakog vampira, a kada to
rade dok su uzbuđeni, tako sam čula, iskustvo je poput nevjerojatne
eksplozije. Isto tako to je bio tabu i teško da je to itko radio, tako su bar
tvrdili. Tako je nastao izraz krvne kurve: dhampiri koji su dali krv za
vrijeme seksa. Ideja da dhampiri daju krv uopće, bila je smatrana
sramotnom, ali već sam to radila: s Lissom dok je trebala hranu i s
Dimitrijem dok je bio strigoj. I bilo je božanstveno.
Pokušao je ponovno, ovaj put mirnijim glasom.
»Rose, znaš li što tražiš?«
»Da«, čvrsto sam rekla. Prstom sam nježno prešla preko njegovih usana i
zatim nježno dotakla njegove očnjake. Uzvratila sam mu njegovim
riječima. »Ne možeš mi reći da ne želiš to.«
Želio je. U sekundi su njegova usta bila na mom vratu i njegovi očnjaci
probadali su mi kožu. Viknula sam zbog iznenadne boli, zvuk koji je
omekšao u jecanje dok su me obuzimali endorfini koji su dolazili
266
vampirskom krvlju. Opčinilo me posebno blaženstvo. Čvrsto me povukao
sebi dok je pio, skoro u svoje krilo, pritišćući moja leđa na svoja prsa. U
magli sam bila svjesna njegovih ruku po mom cijelom tijelu, njegovih
usana na mom vratu. Najviše od svega znala sam da se utapam u čistoj,
ekstatičnoj slatkoći. Savršena omamljenost.
Kada se odmaknuo, bilo je kao da sam izgubila dio sebe. Kao da nisam
potpuna. Zbunjena, trebala sam ga natrag, posegnula sam za njim. Nježno
je maknuo moju ruku i smiješio se dok je oblizivao usne.
»Pažljivo, mala dhampirice. Ionako sam išao dulje nego što sam trebao.
Sada bi ti vjerojatno mogla narasti krila i mogla bi odletjeti.«
Zapravo, to i nije zvučalo kao loša ideja. Za nekoliko trenutaka, ipak,
izblijedio je onaj snažni, ludi dio omamljenosti i ja sam se ponovno
pribrala. Još uvijek sam se osjećala prekrasno i malo mi se vrtjelo;
endorfini su nahranili želju mog tijela. Polako mi se vraćala razboritost,
dopustivši mi (recimo) dosljednu misao kako bih prodrla u tu sretnu
sumaglicu. Kada se Adrian uvjerio da sam dovoljno trijezna, opustio se i
legao na krevet. Trenutak kasnije pridružila sam mu se i sklupčala uz
njega. Činio se zadovoljan kao i ja.
»To«, zamišljeno je rekao, »je bio najbolji neseks ikad.«
Moj jedini odgovor bio je pospani osmijeh. Bilo je kasno i, što sam se
više budila iz navale endorfina, bila sam sve pospanija. Jedan sićušni dio
mene govorio je da je ovo, iako sam to željela i iako mi je stalo do
Adriana, bilo potpuno pogrešno. Nisam to učinila iz pravih razloga, nego
sam dopustila da me ponesu vlastita tuga i zbunjenost.
Ostali dio mene smatrao je da to nije istina i zanovijetajući glas uskoro je
nestao u iscrpljenosti. Zaspala sam uz Adriana i odlično se naspavala
nakon dugo vremena.
Nisam se potpuno iznenadila kada sam se uspjela ustati, istuširati,
odjenuti i čak osušiti kosu ne probudivši Adriana. U prošlosti smo moji
prijatelji i ja potrošili puno vremena pokušavajući ga izvući iz kreveta.
Mamuran ili trijezan, čvrsto je spavao.
Potrošila sam više vremena na kosu nego inače. Znak vampirskog ugriza
još je bio svjež na mom vratu. Tako sam spustila kosu, pažljivo je
namjestila tako da su duge kovrče visjele na strani ugriza. Zadovoljna što
će ogrebotina biti sakrivena, razmišljala sam što dalje. Za oko sat vremena
Vijeće će slušati argumente grupa koje imaju drugačije ideje vezano za
novi proglas o dobnoj granici, morojima u borbi i glasu Dragomira.
Predvidjevši da će me pustiti u dvoranu, nisam imala namjeru propustiti
raspravljanje o trenutno najvažnijim stvarima u našem svijetu.
267
Ipak, nisam željela probuditi Adriana. Bio je omotan plahtom i mirno je
spavao. Kad bih ga probudila, osjećala bih se obaveznom čekati ga da se
spremi. Kroz vezu sam osjetila Lissu i vidjela kako sjedi sama u kafiću.
Htjela sam je vidjeti i doručkovati, stoga sam zaključila da se Adrian sam
može snaći. Ostavila sam mu poruku gdje ću biti, rekla mu da će se vrata
zaključati kad ode i nacrtala mu puno pusa.
Ipak, dok sam bila na pola puta do kafića, osjetila sam nešto što je
pokvarilo moje planove za doručak. Christian je sjeo pokraj Lisse.
»Da, da«, promrmljala sam. Uza sve ostalo što se događalo, nisam
poklanjala puno pažnje Lissinu osobnom životu. Nakon onog što se
dogodilo u skladištu nisam bila potpuno iznenađena što ih vidim zajedno
iako su mi njezini osjećaji govorili da nije bilo romantičnog pomirenja...
još. Ovo je bio nesiguran pokušaj prijateljstva, prilika da se riješe
neprestane ljubomore i nepovjerenja.
Daleko od toga da sam pomislila ometati ljubav na djelu. Znala sam za
drugo mjesto u blizini čuvarske zgrade koje je isto posluživalo kavu i
krafne. Bit će dovoljno ako se nitko ondje ne sjeti da sam ja zapravo još
uvijek na uvjetnoj i da sam napravila scenu u kraljevskoj vijećnici.
Izgledi za to vjerojatno su bili mali.
Ipak sam odlučila pokušati i krenula sam tamo nelagodno gledajući u
oblačno nebo. Kiša ne bi doprinijela mom raspoloženju. Kada sam stigla
do kafića, otkrila sam da ne trebam brinuti o tome hoću li privući nečiju
pažnju. Tamo je bio netko tko je veća meta: Dimitri.
Bio je vani s osobnim čuvarima i, ako mi je čak i bilo drago što je dobio
malo slobode, još uvijek me ljutilo mišljenje kako mu je potrebna straža.
Barem danas nije bilo velike gomile. Oni koji su došli doručkovati nisu se
mogli suzdržati da ne bulje, ali nekoliko ih je oklijevalo. Sada je imao pet
čuvara, što je bilo znatno smanjenje. To je bio dobar znak. Sjedio je sam
za stolom, pred njim je bila kava i napola pojedena prelivena krafna.
Čitao je knjigu mekog uveza za koju bih mogla dati život da je vestern.
Nitko nije sjedio s njim. Njegova pratnja jednostavno je ostala u krugu
zaštite, neki blizu zidova, jedan na ulazu i dva za obližnjim stolovima.
Osiguranje se činilo besmislenim. Dimitri je bio potpuno udubljen u
knjigu, nesvjestan čuvara i povremenih promatrača, ili je jednostavno
priredio dobru predstavu nezainteresiranosti. Činio se poprilično
neopasan, ali vratile su mi se Adrianove riječi. Je li išta strigoja ostalo u
njemu? Neki mračni dio? Dimitri je sam tvrdio da još uvijek nosi onaj dio
koji mu nije dopuštao da ikad ikoga iskreno voli. On i ja uvijek smo imali
tu tajanstvenu svijest jedno za drugo. U prepunoj prostoriji uvijek sam ga
mogla pronaći. I, usprkos svojoj zaokupljenosti knjigom, podigao jc
268
pogled kada sam prišla blagajni. Pogledi su nam se sreli na milisekundu.
Na licu nije imao nikakav izraz... a ipak, imala sam osjećaj da nešto čeka.
Mene, iznenađeno sam shvatila. Usprkos svemu, usprkos našoj svađi u
crkvi... još uvijek je mislio da ću nastaviti i založiti se za ljubav. Zašto?
Mislio je da ću biti tako nerazumna? Ili je bilo moguće... je li bilo moguće
da on želi da mu priđem?
Pa, bez obzira na razlog, odlučila sam da mu to neću priuštiti. Već me
previše puta povrijedio. Rekao mi je da mu se ne približavam, a ako je to
bio dio neke razrađene igre s mojim osjećajima, neću se igrati. Bahato
sam ga pogledala i oštro se okrenula dok sam išla prema blagajni.
Naručila sam čaj i čokoladni kolač. Nakon malo razmišljanja naručila sam
još jedan kolač. Imala sam osjećaj da će ovo biti jedan od onih dana.
Moj je plan bio jesti vani, ali kad sam pogledala prema zatamnjenim
prozorima, jedva sam mogla primijetiti obrise kapljica kako udaraju po
njima. Prokletstvo. Kratko sam razmišljala o borbi s vremenom i odlasku
negdje drugdje sa svojom hranom, ali sam odlučila da neću dopustiti da
me Dimitri otjera. Spazivši stol daleko od njega, krenula sam tamo i svim
silama se trudila ne pogledati ili mu dati do znanja da sam ga vidjela.
»Ej, Rose. Je 1' ideš danas u Vijećnicu?«
Zastala sam. Obratio mi se jedan od Dimitrijevih čuvara prijateljskim
smiješkom. Nisam se mogla sjetiti njegova imena, ali je uvijek bio drag
kada bismo se sreli. Nisam htjela biti bezobrazna i tako sam nevoljko
odgovorila, iako je to značilo ostati blizu Dimitrija.
»Aha«, rekla sam i pobrinula sam se da sva moja pažnja bude usmjerena
samo na čuvara. »Samo da prije nešto prigrizem.«
»Hoće li te pustiti unutra?« pitao je drugi čuvar. I on se smiješio. Na
trenutak sam pomislila da se rugaju zbog mojeg ispada prošli put. Ali ne...
to nije bilo to. Na licima im se vidjelo odobravanje.
»To je odlično pitanje«, priznala sam. Zagrizla sam kolač. »Ali, pomislila
sam kako bih mogla pokušati. Također ću pokušati biti pristojna.«
Prvi se čuvar zahihotao.
»Iskreno se nadam da nećeš. Ta skupina zaslužuje svu bol koju im možeš
zadati zbog tog glupog zakona o dobnoj granici.« Drugi čuvar je kimnuo.
»Kakvog zakona o dobnoj granici?« pitao je Dimitri.
Nevoljko sam ga pogledala. Kao i uvijek, ostavio me je bez daha.
Prestani, Rose, korila sam se. Ljuta si na njega, sjećaš se? I sada si
odabrala Adriana.
»Proglas kojim plemići misle da je slati šesnaestogodišnje dhampire u
borbu protiv strigoja isto kao slati i osamnaestogodišnjake«, rekla sam.
Opet sam zagrizla kolač.
269
Dimitri je tako brzo podigao glavu da sam se skoro ugušila.
»Koji se šesnaestogodišnjaci bore sa strigojima?« Njegovi su se čuvari
trznuli, ali ništa više.
Trebao mi je trenutak da progutam zalogaj. Kada sam konačno mogla
govoriti, skoro sam se bojala reći.
»To je proglas. Sada će dhampiri diplomirati sa šesnaest.«
»Kad se to dogodilo?« zahtijevao je odgovor.
»Neki dan. Nitko ti nije rekao?« pogledala sam u čuvare. Jedan od njih je
slegnuo ramenima. Imala sam dojam da možda i vjeruju da je Dimitri
stvarno dhampir, ali da još nisu spremni na čavrljanje s njim. Njegovo
jedino društvo bila je Lissa i ispitivači.
»Ne.« Dimitrijeve obrve namrštile su se dok je razmišljao o toj vijesti.
Pojela sam kolač u tišini nadajući se da će ga to natjerati da još govori. I
jest.
»To je ludost«, rekao je. »Ako i ostavimo smrtnost po strani, oni nisu
spremni tako mladi. To je samoubojstvo.«
»Znam. Tasha je dala dobar argument protiv toga. I ja isto.«
Dimitri me je sumnjičavo pogledao kad sam izgovorila ovo posljednje,
posebno kada se nekolicina njegovih čuvara nasmiješila.
»Je li glasovanje bilo blizu?« pitao je. Govorio mi je ispitivačkim stilom,
ozbiljano i usredotočeno, što ga je tako svrstavalo u čuvare.
Odlučila sam da je to bolje od depresije. Bilo je bolje i od toga da mi
govori neka odem.
»Jako blizu. Da je Lissa mogla glasovati, ne bi prošlo.«
»Ah«, rekao je igrajući se sa šalicom kave. »Kvorum.«
»Ti znaš za to?« iznenađeno sam pitala.
»To je stari morojski zakon.«
»Tako čujem.«
»Što opozicija pokušava? Pokolebati Vijeće ili dati Lissi glas
Dragomira?«
»Oboje. I druge stvari.« Odmahnuo je glavom i stavio kosu iza uha.
»Ne mogu tako. Moraju izabrati samo jedno od toga i svu važnost dati
tome. Lissa je najpametniji izbor. Vijeće ponovno treba Dragomire, a i
vidio sam kako je gledaju dok su me javno ispitivali.«
Samo je malo ogorčenosti bilo u njegovim riječima, po čemu se moglo
naslutiti kako se osjeća zbog toga. Onda se opet radilo samo o poslu.
»Ne bi bilo teško dobiti podršku za to, ako se ne podijele snage.«
Počela sam jesti svoj drugi kolač zaboravljajući svoju odluku da ću ga
ignorirati. Nisam ga željela odvući s teme. Bila je prvo što je njegovim
očima vratila stari žar, jedino za što se činio uistinu zainteresiran, dobro,
270
osim doživotnog zavjeta koji je podrazumijevao odanost Lissi i to da mi
govori neka mu se ne približavam. Sviđao mi se ovaj Dimitri.
Bio je to onaj isti Dimitri iz davnih dana, onaj neustrašivi koji je voljan
riskirati život za ono što je pravedno. Skoro sam poželjela da postane opet
onaj dosadan, udaljen Dimitri, onaj koji mi je rekao da se držim podalje.
Vidjevši ga ovakvog, vratila su mi se mnoga sjećanja, da ne spominjem
privlačnost za koju sam mislila da sam je uništila. Sada, sa svom tom
strasti u sebi, činio se više seksi no ikad. Tu je istu snagu imao kada smo
se zajedno borili. Čak i kada smo se seksali. To je bio Dimitri kakav je
trebao biti: jak i vođa. Bilo mi je drago, a opet... vidjevši ga ovakvog
kakvog sam voljela, samo se moje srce osjećalo gore. Bio je izgubljen za
mene.
Ako je Dimitri i pogodio moje misli, nije to pokazao. Izravno je gledao u
mene i, baš kao uvijek, moć tog pogleda omotala se oko mene.
»Sljedeći put kad vidiš Tashu hoćeš li je poslati k meni? Trebamo
razgovarati o ovome.«
»Znači, Tasha može biti tvoja prijateljica, ali ja ne?« Oštre riječi izašle su
i prije nego što sam ih mogla zaustaviti. Zacrvenila sam se, bilo mi je
neugodno što sam se izlajala pred ostalim čuvarima. Dimitri očito isto nije
želio publiku. Pogledao je onog koji mi se prvi obratio.
»Je li moguće dobiti malo privatnosti?«
Čuvari su razmijenili poglede i zatim, kao jedan, svi su odstupili. Nije to
bila velika udaljenost i još su uvijek stajali u krugu oko Dimitrija. Ipak,
bilo je dovoljno da se ne čuje cijeli naš razgovor. Dimitri se okrenuo
prema meni. Sjela sam.
»Ti i Tasha u potpuno ste drugačijoj situaciji. Ona može bez problema biti
u mom životu. Ti ne možeš.«
»A ipak«, rekla sam i ljutito zabacila kosu, »očito je O. K. to da sam u
tvom životu kada ti to odgovara, recimo, na primjer, kada obavljam stvari
i prenosim poruke.«
»Baš se i ne čini da me trebaš u svom životu«, ravnodušno je primijetio
nagnuvši glavu u smjeru mog desnog ramena.
Trebao mi je trenutak da shvatim što se dogodilo. Kada sam zabacila
kosu, pokazala sam svoj vrat i ugriz. Trudila sam se ne zacrvenjeti opet
znajući da se nemam zašto sramiti. Vratila sam kosu natrag.
»To te se ne tiče«, prosiktala sam u nadi da ostali čuvari to nisu vidjeli.
»Točno«, zvučao je pobjednički. »Zato što ti trebaš živjeti svoj život,
daleko od mene.«
»O, daj, molim te«, viknula sam. »Hoćeš li konačno prestati sa...«
Moje su se oči podigle od njegova lica jer nas je uskoro opkolila vojska.
271
O. K., nije to bila baš vojska, ali je i mogla biti. Jedan trenutak postojali
smo samo Dimitri, ja i njegovo osiguranje i odjednom, prostorija je
vrvjela čuvarima. I to ne bilo kojim čuvarima. Nosili su crno-bijela odijela
kakva su nosili čuvari u službenim prilikama, ali mali crveni gumbi na
njihovim ovratnicima označavali su ili kao posebno pripadnike kraljičine
garde. Bilo ih je bar dvadeset.
Bili su opasni i smrtonosni, najbolji od najboljih. Kroz povijest, ubojice
koje su napadale vladare brzo su pale od kraljevske garde. Bili su
hodajuća smrt i skupili su se oko nas. I Dimitri i ja smo ustali, nesigurni
što se događa, ali sigurni da je prijetnja usmjerena prema nama. Između
nas nalazio se njegov stol i stolci, ali smo ipak odmah zauzeli standardni
borbeni stav kada bismo bili okruženi neprijateljem: leđa uz leđa.
Dimitrijevo osiguranje imalo je običnu odjeću i činilo se pomalo
zapanjenim što vide svoje kolege, ali zahvaljujući čuvarskoj učinkovitosti,
pratnja se odmah pridružila naprednoj kraljevskoj gardi. Više nije bilo
šala ni osmijeha. Željela sam se baciti ispred Dimitrija, ali je to u ovoj
situaciji bilo malo teže.
»Moraš odmah poći s nama«, rekao je jedan iz kraljevske garde. »Budeš li
se opirao, privest ćemo te silom.«
»Ostavite ga na miru!« vrisnula sam gledajući lice do lica. U meni je
eksplodirala ljuta tama. Kako je moguće da još ne vjeruju? Zašto još
uvijek idu na njega? »Nije ništa učinio! Zašto jednostavno ne možete
prihvatiti da je sada dhampir?«
Onaj koji je govorio podigao je obrvu.
»Nisam se obraćao njemu.«
»Vi ste... vi ste ovdje zbog mene?« pitala sam. Pokušala sam se sjetiti
kakav sam spektakl mogla uzrokovati u posljednje vrijeme. Čak mi je
palo na pamet da je kraljica saznala da sam provela noć s Adrianom i da
je zbog toga bijesna. Ipak, to je teško bio dovoljan razlog da na mene
pošalje kraljevsku gardu... ili? Jesam li stvarno pretjerala sa svojim
budalaštinama?
»Zbog čega?« zahtijevao je Dimitri. To njegovo visoko, prekrasno tijelo,
ono koje je ponekad znalo biti tako senzualno, sada je bilo puno napetosti
i prijetnje.
Tip je svoj pogled zadržao na meni i totalno ignorirao Dimitrija.
»Nemoj da se moram ponavljati: pođi s nama mirno ili ćemo te natjerati.«
U njegovim rukama pojavile su se lisice. Oči su mi se raširile.
»To je ludo! Ne idem nikamo dok mi ne kažete koji vrag...«
To je bio trenutak u kojem su oni očito zaključili da neću poći mirno.
Dvojica iz kraljevske garde jurnuli su na mene i, iako smo tehnički radili
272
za istu stranu, upalili su mi se instinkti. Nisam razumjela ništa osim da
neću dopustiti da me odvuku kao nekakvog teškog kriminalca. Gurnula
sam stolac na kojoj sam maloprije sjedila u jednog od čuvara i naciljala
šakom kako bih udarila drugog. Bio je to šlampav udarac, a ispao je još
gori jer je on bio viši od mene. Ta razlika u visini omogućila mi je da
izbjegnem njegov sljedeći pokušaj da me dograbi i, kada sam snažno
udarila nogom u njegove noge, lagani jauk rekao mi je da sam mu
uzvratila.
Čula sam još neke raspršene vriskove. Oni koji su radili u kafiću sakrili su
se iza šanka kao da očekuju da će se sada vaditi automatsko oružje. Ostali
gosti koji su jeli doručak brzo su skočili od stolova i pritom bezglavo
prevrnuli hranu i posude. Potrčali su prema izlazima, izlazima koji su bili
blokirani s još više čuvara. To je uzrokovalo još vriske iako su izlazi bili
zatvoreni zbog mene.
U međuvremenu i ostali čuvari su se pridružili svađi. Iako sam uspjela
zadati nekoliko dobrih udaraca, znala sam da imaju brojčanu prevlast.
Jedan me čuvar primio za ruku i pokušao mi staviti lisice. Zastao je kada
me drugi par ruku zgrabio s druge strane i povukao me u stranu.
Dimitri.
»Ne diraj je«, režao je.
U glasu mu je bio prizvuk za koji sam se preplašila da je usmjeren meni.
Gurnuo me iza sebe i zaštitnički postavio svoje tijelo ispred mojeg, dok je
meni iza leđa bio stol. Čuvari su dolazili na nas iz svih smjerova i Dimitri
ih je počeo otpremati istim smrtnim skladom zbog kojeg su ga nekad zvali
bogom. Nije ubio ni jednog s kojim se borio, ali se pobrinuo da ih
onesposobi za napad. Ako je netko pomislio da je njegova muka dok je
bio strigoj ili to što je bio zaključan umanjilo njegove sposobnosti za
borbu, grdno su se varali. Dimitri je imao prirodnu snagu uspijevajući se
održati i s nemogućim izgledima i zaustaviti mene svaki put kada sam se
pokušala pridružiti borbi. Kraljevska garda možda i jest bila najbolja od
najboljih, ali Dimitri... pa, moj bivši ljubavnik i instruktor bio je
kategorija iznad. Njegove borbene vještine bile su daleko iznad vještina
svih ostalih i koristio ih je sve kako bi mene obranio.
»Ostani otraga«, naredio mi je. »Neće te ni taknuti.«
Isprva sam bila oduševljena zbog njegove zaštite, usprkos to me što sam
mrzila što ne sudjelujem u borbi. Promatrati ga kako se bori bilo je isto
prihvatljivo. Činio je to tako da istodobno izgleda prekrasno i
smrtnonosno. Bio je vojska sastavljena od jedne osobe, neka vrsta ratnika
koji je štitio one koje voli i donosio užas svojim neprijateljima...
I tada mi je sinulo grozno otkrivenje.
273
»Stanite!« odjednom sam povikala. »Idem! Idem s vama!«
Isprva me nitko nije čuo. Bili su previše zaokupljeni borbom. Čuvari su se
pokušali provući iza Dimitrija, ali činilo se kao da ih osjeća te bi gurnuo
stolac ili bilo što čime bi ih mogao dohvatiti, dok je još uspijevao udarati
one koji su dolazili na nas. Tko bi znao? Možda je stvarno mogao sam
srediti vojsku.
Međutim, nisam mu mogla to dopustiti.
Tresla sam Dimitrijevu ruku.
»Stani«, ponovila sam. »Nemoj se više boriti.«
»Rose...«
»Stanite!«
Bila sam poprilično sigurna da nikada nisam ovako glasno vrištala u
životu. Odzvonilo je prostorijom. Koliko znam, moglo je odzvoniti i
cijelim dvorom. Nisu baš svi istog trenutka stali, ali većina ih je usporila.
Nekoliko radnika je preko šanka pogledalo u nas. Dimitri je još uvijek bio
u pokretu, još uvijek spreman sve srediti i praktički sam se morala baciti
na njega kako bi me primijetio.
»Stani.« Ovaj sam put šaptala. Zavladala je neugodna tišina. »Nemoj se
više boriti protiv njih. Ići ću s njima.«
»Ne. Neću im dopustiti da te odvedu.«
»Moraš«, molila sam.
Teško je disao, svaki dio njega bio je pripravan i spreman za napad.
Pogledali smo se i činilo se da između nas leti tisuću poruka dok je stari
elektricitet pucao zrakom. Samo se nadam da je primio pravu poruku.
Jedan od čuvara pokušao je krenuti naprijed, trebao je ići oko svog
onesviještenog kolege i Dimitrijeva napetost je pukla. Počeo je
zaustavljati čuvara i ponovno me braniti, ali umjesto toga ja sam stala
između njih maknuvši Dimitrijevu ruku još ga uvijek gledajući u oči.
Njegova koža bila je topla i osjećala sam da je tako ispravno kada
dodiruje moju.
»Molim te. Ne više.«
Tada sam vidjela da je konačno razumio ono što sam pokušavala reći. Još
su ga se bojali. Nitko nije znao što je on. Lissa je rekla da će umanjiti
strah ako se bude ponašao normalno i mirno. Ali, ovo? Da svlada vojsku
čuvara? To mu neće donijeti bodove za dobro ponašanje. Koliko sam
znala, možda je već bilo kasno nakon ovog, ali morala sam pokušati
umanjiti štetu. Nisam mogla dopustiti da ga ponovno zatvore, ne zbog
mene.
Kada me pogledao, činilo se da šalje svoju poruku: da bi se još uvijek
borio za mene, da bi se borio dok se ne sruši kako me ne bi odveli.
274
Odmahnula sam glavom i lagano mu stisnula ruku. Njegovi prsti bili su
upravo onakvi kakvih sam se sjećala, dugi i elegantni sa zadebljanjima
zbog godina treniranja. Pustila sam ga i okrenula se onom koji je govorio
na početku. Pretpostavljala sam da je neka vrsta vođe.
Pružila sam ruke i polako krenula naprijed.
»Ići ću mirno. Ali, molim vas... nemojte ga opet zatvoriti. Samo je
mislio... jednostavno je mislio da sam u opasnosti.«
Stvar je u tome da sam i ja, kada su zaključali lisice oko mojih zglobova,
počela misliti da sam u opasnosti. Dok su čuvari pomagali jedan drugome,
njihov vođa duboko je udahnuo i krenuo objaviti ono što je pokušavao
cijelo vrijeme. Progutala sam knedlu čekajući da spomenu Viktorovo ime.
»Rose Hathaway, uhićena si zbog velike izdaje.« Nije baš ono što sam
očekivala. Nadajući se da mi je pokornost donijela neke bodove, pitala
sam:
»Kakve velike izdaje?«
»Ubojstva Njezina Visočanstva, kraljice Tatiane.«
Nisam željela nikoga vidjeti nakon toga. Išla sam prema sobi koliko sam
brže mogla ne obraćajući pažnju na prepreke i osobe na putu. Stalno
ispočetka u glavi su mi odzvanjale Dimitrijeve riječi:
Ljubav blijedi. Moja jest.
Nekako, to je bila najgora stvar koju je mogao reći. Nemojte me krivo
shvatiti: ostalo mi isto nije bilo lako. To što mi je rekao da će me
izbjegavati i ignorirati našu vezu iz prošlosti također je doprinijelo tome
da se osjećam grozno. Ipak, u tome, bez obzira koliko je boljelo, bilo je
malo nade da između nas još uvijek postoje ljubavne iskre. Da me još
uvijek voli.
Ali... ljubav blijedi.
To je bilo nešto potpuno drugačije. Značilo je da će ono što smo imali
umrijeti, da blijedi dok ne postane mrvica i onda nestane poput osušenog
lišća na vjetru. Misao na to uzrokovala je bol u mom srcu i želucu te sam
se sklupčala na krevetu, obgrlila sam se rukama kao da to može umanjiti
bol. Nisam mogla prihvatiti to što je rekao. Nisam mogla prihvatiti da je,
nekako, nakon njegove muke, nestala njegova ljubav prema meni. Željela
sam ostati do kraja dana u svojoj sobi, sklupčana u mraku pod
pokrivačem. Zaboravila sam na Sydney i svoje ranije brige u vezi Lissina
oca. Pustila sam čak i samu Lissu. Imala je danas nekih obaveza, ali svako
malo do mene bi došla poruka kroz vezu:
Hoćeš mi se pridružiti?
Kako joj se nisam javljala, počela se brinuti. Odjednom sam se bojala
kako bi me ona, ili netko drugi, mogao doći potražiti u moju sobu. Tako
sam odlučila otići. Nisam imala točno odredište; samo sam se trebala
kretati. Šetala sam po dvoru i tražila mjesta koja nikada prije nisam
vidjela. Na dvoru je bilo puno više kipova i fontana nego što sam mislila.
Ipak, njihova ljepota bila mi je nevažna i, kada sam se nekoliko sati
kasnije vratila u svoju sobu, bila sam iscrpljena od svega toga hodanja.
Ah, dobro. Barem sam izbjegla razgovarati s kime god.
Ili nisam? Bilo je kasno, kasnije od mog uobičajenog odlaska u krevet,
kada je netko pokucao na vrata. Oklijevala sam otvoriti. Tko bi došao
ovako kasno? Jesam li željela ometanje ili sam željela nastaviti samovati?
Nisam imala pojma tko bi to mogao biti, osim Lisse. Dobro. Što se mene
tiče, mogao je to biti i Hans i zahtijevati razlog zašto se nisam došla
raspitati o poslu. Nakon dosta razmišljanja (i upornog kucanja) odlučila
sam otvoriti vrata.
Bio je to Adrian.
260
»Malena dhampirice«, rekao je malim, opreznim osmijehom. »Izgledaš
kao da si vidjela duha.«
Ne duha, zapravo. Vjerujte mi, znala bih kako izgleda duh da sam ga
vidjela.
»Samo... samo te nisam očekivala nakon onog jutros...«
Ušao je i sjeo na moj krevet i bilo mi je drago što više nije neuredan kao
ujutro. Imao je na sebi svježu odjeću i kosa mu je bila uobičajeno
savršena. Još uvijek sam primjećivala miris dima, ali nakon onog što sam
mu priuštila, imao je pravo na svoje poroke.
»Da, dobro, nisam ni ja očekivao da ću navratiti«, priznao je. »Ali, ti...
ovaj... natjerala si me da razmislim o nečemu.«
Sjela sam pored njega na zdravoj udaljenosti.
»O nama?«
»Ne. O Lissi.«
»Oh.« Optužila sam Dimitrija da je sebičan, a evo me, prirodno sam
pretpostavljala da je ljubav jedino što je moglo dovesti Adriana.
Njegove zelene oči postale su zamišljene.
»Razmišljao sam o onome što si rekla, ono o njezinom tati. I bila si u
pravu, u vezi onoga s kockanjem. Imao je novaca za platiti svaki dug. Ne
bi to trebao čuvati kao tajnu. Pa sam išao pitati svoju mamu.«
»Molim?« viknula sam. »Nitko za to ne bi trebao znati...«
»Da, da, skužio sam da je tvoja informacija top tajna. Ne brini. Rekao sam
da smo čuli kako neki pričaju o tome dok smo bili u Vegasu, o tome da je
Lissin tata potajno uplaćivao novce.«
»Što je rekla?«
»Isto što i ja. Zapravo, prvo me napala. Rekla je da je Eric Dragomir bio
dobar čovjek i da ne bi smio širiti glasine o mrtvima. Pretpostavila je da je
imao problema s kockom, ali ako je tako, ne bismo se na to smjeli
obazirati zbog toga što je napravio puno lijepih stvari. Nakon bdijenja
mislim da se ona boji kako ću napraviti još javnih scena.«
»U pravu je. U vezi Erica«, rekla sam. Možda je netko ukrao te podatke
kao dio neke spletke. Priznajem da je širenje glasina o mrtvima
besmisleno, ali je možda netko želio ocrniti ugled Dragomira i tako se
riješiti mogućnosti da se pravo glasanja promijeni zbog Lisse? Htjela sam
to upravo reći Adrianu, kada me prekinuo rekavši nešto još šokantnije.
»I onda nas je čuo moj tata i reagirao kao 'Vjerojatno je financirao neku
ljubavnicu. U pravu si, bio je dobar tip. Ali, volio je flertovati. I volio je
žene'.« Adrian je preokrenuo očima. »To je izravan citat: 'Volio je žene'.
Moj tata je takav glupan.«
Uhvatila sam ga za ruku i ne primijetivši.
MIN@
261
»I što je rekao nakon toga?«
Adrian je slegnuo ramenima, ali je ostavio moju ruku tamo gdje je bila.
»Ništa. Moja mama se naljutila i rekla mu je isto što je rekla i meni, da je
okrutno širiti priče koje nitko ne može dokazati.«
»Misliš da je to istina? Misliš da je Lissin tata imao ljubavnicu? Da je
zato uplaćivao novac?«
»Ne znam, mala dhampirice. Iskreno? Moj tata je tip koji bi skočio na
svaku glasinu koju može. Ili bi je izmislio. Hoću reći, znamo da je Lissin
tata volio zabave. Iz toga je lako donositi krive zaključke. Vjerojatno je
imao neku prljavu tajnu. K vragu, pa svi mi je imamo. Možda je onaj tko
je ukrao te podatke samo to želio iskoristiti.«
Rekla sam mu svoju teoriju o tome kako se to može iskoristiti protiv
Lisse.
»Ili«, rekla sam razmislivši, »možda je uzeo to netko tko je podržava.
Tako da se ne dozna.«
Adrian je kimnuo.
»U svakom slučaju, mislim da Lissa nije u smrtnoj opasnosti.«
Krenuo je ustati i povukla sam ga natrag.
»Adriane, čekaj... ja...« progutala sam knedlu. »Želim se ispričati. Zbog
načina na koji sam se ponašala prema tebi, onoga što sam radila... nije u
redu prema tebi. Oprosti.«
Maknuo je pogled s mene i pogledao u pod.
»Ne možeš protiv onog što osjećaš.«
»Stvar je u tome... ne znam što osjećam. To zvuči glupo, ali je istina.
Stalo mi je do Dimitrija. Bila sam glupa što sam mislila da njegov
povratak neće utjecati na mene. Ali, sada shvaćam...« Ljubav blijedi.
Moja jest. »Sada shvaćam da je s njim gotovo. Nisam rekla da je to lako
prihvatiti. Trebat će neko vrijeme i lagala bih nam oboma kada bih rekla
da neće.«
»To ima smisla«, rekao je Adrian.
»Ima?«
Pogledao me i u očima mu je zabljesnulo malo veselja.
»Da, mala dhampirice. Nekad i ti imaš smisla. Nastavi.«
»Ja... ovaj, kao što sam rekla... moram se izliječiti od njega. Ali, stalo mi
je do tebe... i mislim da te malo volim.« To je rezultiralo malim
osmijehom. »Želim probati ponovno. Stvarno želim. Sviđa mi se kada si u
mom životu, ali možda sam ranije uletjela u to nespremna. Nemaš razloga
željeti me nakon toga kako sam te zavlačila, ali ako želiš da budemo
ponovno zajedno, onda to želim.«
262
Dugo me promatrao i dah mi je stao. Mislila sam ono što sam rekla: Imao
je potpuno pravo prekinuti naš odnos... pa ipak, zgražala sam se od
pomisli na to.
Napokon, povukao me k sebi i legao na krevet.
»Rose, imam svakakvih razloga željeti te. Nisam se mogao držati dalje od
tebe otkada sam te vidio na skijanju.«
Pomaknula sam se bliže Adrianu na krevetu i prislonila glavu na njegova
prsa.
»Možemo uspjeti. Znam da možemo. Ako ponovno zeznem, možeš otići.«
»Kada bi bar bilo tako jednostavno«, nasmijao se. »Zaboravljaš: imam
ovisničku narav. Ovisan sam o tebi. Nekako mislim da mi možeš učiniti
svakakve loše stvari i da ću ti se svejedno uvijek vratiti. Samo budi
iskrena, O. K.? Reci mi što osjećaš. Ako osjećaš nešto za Dimitrija što te
zbunjuje, reci mi. Riješit ćemo to.«
Htjela sam mu reći da, bez obzira na moje osjećaje, on ne treba brinuti za
Dimitrija jer me Dimitri odbio sada već puno puta. Mogla sam trčati za
Dimitrijem koliko sam htjela i od toga ne bih imala nikakve koristi.
Ljubav blijedi. Te riječi još su uvijek pekle i ne bih mogla podnijeti dati
glas toj boli. Ipak, dok me Adrian držao i dok sam mislila kako ima
razumijevanja za sve ovo, jedan ranjeni dio mene priznao je da je i
obrnuto isto tako istina: Ljubav jača. Pokušat ću s njim. Stvarno hoću.
Uzdahnula sam.
»Ti ne bi trebao biti tako pametan. Trebao bi biti plitak i nerazuman i...
i...«
Pritisnuo mi je poljubac u čelo.
»I?«
»Mmm... smiješan.«
»Smiješan nekako prolazi. A ostalo... samo u posebnim prilikama.«
Sada smo bili obavijeni čvršće i podigla sam glavu kako bih ga
promatrala, visoke jagodice i umjetnički razbarušenu kosu koja ga je
činila tako divnim. Sjetila sam se riječi njegove majke, da bez obzira na to
što želimo, on i ja ćemo se na kraju razići. Možda će takav biti moj život.
Uvijek ću gubiti muškarce koje zavolim.
Snažno sam ga privukla sebi ljubeći njegova usta snagom koja je i njega
iznenadila. Ako sam naučila išta o životu i ljubavi, bila je to spoznaja
kako su to beznačajne stvari koje mogu završiti svakog trenutka. Oprez je
bio ključan, ali ne pod cijenu uzaludnog trošenja života. Odlučila sam da
ga sada neću trošiti.
Prije nego što sam i stvorila tu misao, moje ruke već su vukle Adrianovu
majicu. Nije postavljao pitanja niti je oklijevao u skidanju moje odjeće
263
zauzvrat. Možda je i imao trenutke dubokoumnosti i razumijevanja, ali još
uvijek je bio... pa, Adrian. Adrian je svoj život živio sada, radeći ono što
je želio bez puno razmišljanja. A želio me je već jako dugo.
Bio je isto jako dobar u ovome, zbog čega je moja odjeća nestala brže od
njegove. Njegove usne bile su vruće i gorljive na mom vratu, ali bio je
oprezan i nije dopustio da njegovi očnjaci dotaknu moju kožu. Ja sam bila
malo manje nježna, iznenađena sama sobom kada sam zabila nokte u golu
kožu njegovih leđa. Njegove su se usne spuštale niže prateći liniju moje
ključne kosti dok je spretno jednom rukom skinuo moj grudnjak.
Malo sam bila zapanjena reakcijom svog tijela dok smo se oboje borili da
što prije skinemo traperice onom drugom. Uvjeravala sam samu sebe da
nakon Dimitrija nikada neću željeti seks, ali sada? Oh, željela sam ga.
Možda je to bila neka psihološka reakcija na Dimitrijevo odbijanje.
Možda je to bio nagon za proživljavanjem trenutka. Možda je to bila
ljubav prema Adrianu. A možda je to bila jednostavno požuda.
Što god da je bilo, učinilo me bespomoćnom pod njegovim rukama i
usnama koje su imale namjeru istražiti svaki dio mene. Jedini trenutak u
kojem je stao bilo je kada sam konačno ostala bez ijednog komada odjeće
i ležala s njim gola. I on je bio skoro gol, ali još nisam uspjela skinuti
njegove bokserice. (Bile su svilene jer, iskreno, što bi drugo Adrian
nosio?) Rukama mi je obujmio lice, oči su mu bile pune snage i želje, a
pomalo i čuđenja.
»Što si ti, Rose Hathaway? Jesi li stvarna? Ti si san u snu. Bojim se da ću
se probuditi ako te nastavim dirati. Da ćeš nestati.« Prepoznala sam malo
pjesničkog zanosa koji bi ga ponekad obuzeo, čarolija zbog koje sam se
pitala hvata li ga nešto od onog duhom potaknutog ludila.
»Diraj me pa ćeš saznati«, rekla sam i povukla ga sebi.
Ponovno nije oklijevao. Pao je i posljednji komad njegove odjeće i moje
cijelo tijelo se užarilo od dodira njegove kože i načina na koji su njegove
ruke klizile po meni. Moje fizičke želje brzo su prevagnule nad razumom
i logikom. Nisu postojale misli, samo mi, i vatrene žurbe koja nas je
spajala. Gorjela sam od potrebe i želje i uzbuđenja i...
»O, sranje.«
Čulo se to kao neko mumljanje s obzirom na to da smo se ljubili, a naše
usne su gorljivo tražile usne onog drugog. Usprkos čuvarskim refleksima
jedva sam se uspjela pomaknuti, upravo kada su se naši bokovi krenuli
spajati. To što ga nisam više osjećala šokiralo me, a njega još više. Bio je
zbunjen, jednostavno je gledao zapanjeno dok sam se još više izmigoljila
od njega i konačno uspjela sjesti na krevet.
»Što... što nije u redu? Predomislila si se?«
264
»Trebamo zaštitu«, rekla sam. »Imaš kondom?«
Nekoliko je sekundi razmišljao i uzdahnuo.
»Rose, samo ti možeš izabrati ovakav trenutak da bi se toga sjetila.«
To je bila istina. Tajming mi je bio katastrofa. Ipak, bilo je bolje nego da
sam se sjetila nakon toga. Usprkos divljoj želji mog tijela, još uvijek je
bila tu, vjerujte, odjednom mi se pojavila zbunjujuća, živa slika
Dimitrijeve sestre Karoline. Upoznala sam je u Sibiru i imala je dijete od
šest mjeseci. Beba je bila preslatka, kao što bebe obično i jesu, ali bože
mili, koliko je imala posla s njom. Karolina je radila kao konobarica i,
čim bi se vratila kući s posla, njezina pažnja bila je posvećena djetetu.
Kada je radila, o djetetu se brinula Dimitrijeva majka. A dijete je uvijek
nešto trebalo: hranu, čiste pelene, spašavanje od gušenja malim
predmetima. Njegova sestra Sonya trebala je uskoro roditi i, uzevši u
obzir situaciju u kojoj se nalazila njegova najmlađa sestra Viktorija, ne bi
me iznenadilo da je i ona u međuvremenu ostala trudna. Velike životne
promjene nastale iz malih neopreznih situacija.
Tako da sam bila poprilično sigurna da trenutno ne želim dijete, ne tako
mlada. S Dimitrijem to nije bio problem s obzirom na dhampirsku
neplodnost. S Adrianom? Bio je problem, kao i činjenica da, iako su
bolesti vrlo rijetke u objema našim rasama, ja nisam bila prva cura s
kojom je Adrian bio. Ili druga. Ili treća...
»Pa, je 1' imaš?« nestrpljivo sam rekla. Samo to što sam bila odgovorna,
nije značilo da želim seks išta manje.
»Da«, rekao je Adrian i sjeo. »Tamo u mojoj spavaćoj sobi.«
Zurili smo jedno u drugo. Njegova spavaća soba bila je jako daleko, skroz
u morojskom dijelu dvora.
Približio mi se, stavio ruku oko mene i grickao mi uho.
»Izgledi da se nešto loše dogodi prilično su mali.«
Zatvorila sam oči i naslonila glavu unatrag na njega. Rukama je obujmio
moje bokove i gladio moju kožu.
»Što si ti, doktor?« pitala sam.
Nježno se nasmijao i ljubio me iza uha.
»Ne. Samo netko voljan riskirati. Ne možeš mi reći da ne želiš to.«
Otvorila sam oči i povukla se dovoljno kako bih ga mogla pogledati ravno
u oči. Bio je u pravu. Jesam, željela sam to. Jako, jako snažno. A dio
mene, što je zapravo manje-više značilo cijela ja, gorio je od požude koja
me je pokušavala pridobiti. Izgledi su vjerojatno bili mali, zar ne? Zar
nisu postojali oni koji se željeli ostati trudni pa nisu mogli? Moja žudnja
pronašla je dobar argument, stoga je nekako bilo iznenađujuće što je moja
logika pobijedila.
265
»Ja ne mogu riskirati«, rekla sam.
Sada je Adrian proučavao mene i na kraju kimnuo.
»O. K. Onda drugi put. Večeras ćemo biti... odgovorni.«
»To je sve što imaš za reći?«
Namrštio se.
»A što bih drugo rekao? Rekla si ne.«
»Ali ti... ti bi me mogao natjerati.«
Sada je stvarno bio zapanjen.
»Želiš li da te natjeram?«
»Ne. Naravno da ne. Samo mi je palo na pamet da... pa, mogao si.«
Adrian je rukama obujmio moje lice.
»Rose, varam dok kartam i kupujem alkohol za maloljetnike. Ali ne bih te
nikada, nikada prisilio na ono što ne želiš. Pogotovo ne ovo...«
Njegova rečenica prekinula se jer sam se opet privila uz njega i počela ga
ljubiti. Iznenađenje ga je spriječilo da istog trenutka reagira, ali uskoro me
odmaknuo, i to velikom mukom.
»Mala dhampirice«, rekao je pribrano, »ako želiš biti odgovorna, ovo nije
dobar način za to.«
»Ne moramo odustati od ovoga. A i možemo biti odgovorni.«
»Sve te priče su...«
Tihim vriskom zastao je kada sam zabacila kosu i ponudila mu svoj vrat.
Uspjela sam se lagano okrenuti tako da nam se pogledi sretnu, ali nisam
rekla ni riječ. Nisam trebala. Poziv je bio očit.
»Rose...«, nesigurno je rekao, iako sam mogla vidjeti kako mu se želja
pojavila na licu.
Pijenje krvi nije isto kao seks, ali to je čežnja svakog vampira, a kada to
rade dok su uzbuđeni, tako sam čula, iskustvo je poput nevjerojatne
eksplozije. Isto tako to je bio tabu i teško da je to itko radio, tako su bar
tvrdili. Tako je nastao izraz krvne kurve: dhampiri koji su dali krv za
vrijeme seksa. Ideja da dhampiri daju krv uopće, bila je smatrana
sramotnom, ali već sam to radila: s Lissom dok je trebala hranu i s
Dimitrijem dok je bio strigoj. I bilo je božanstveno.
Pokušao je ponovno, ovaj put mirnijim glasom.
»Rose, znaš li što tražiš?«
»Da«, čvrsto sam rekla. Prstom sam nježno prešla preko njegovih usana i
zatim nježno dotakla njegove očnjake. Uzvratila sam mu njegovim
riječima. »Ne možeš mi reći da ne želiš to.«
Želio je. U sekundi su njegova usta bila na mom vratu i njegovi očnjaci
probadali su mi kožu. Viknula sam zbog iznenadne boli, zvuk koji je
omekšao u jecanje dok su me obuzimali endorfini koji su dolazili
266
vampirskom krvlju. Opčinilo me posebno blaženstvo. Čvrsto me povukao
sebi dok je pio, skoro u svoje krilo, pritišćući moja leđa na svoja prsa. U
magli sam bila svjesna njegovih ruku po mom cijelom tijelu, njegovih
usana na mom vratu. Najviše od svega znala sam da se utapam u čistoj,
ekstatičnoj slatkoći. Savršena omamljenost.
Kada se odmaknuo, bilo je kao da sam izgubila dio sebe. Kao da nisam
potpuna. Zbunjena, trebala sam ga natrag, posegnula sam za njim. Nježno
je maknuo moju ruku i smiješio se dok je oblizivao usne.
»Pažljivo, mala dhampirice. Ionako sam išao dulje nego što sam trebao.
Sada bi ti vjerojatno mogla narasti krila i mogla bi odletjeti.«
Zapravo, to i nije zvučalo kao loša ideja. Za nekoliko trenutaka, ipak,
izblijedio je onaj snažni, ludi dio omamljenosti i ja sam se ponovno
pribrala. Još uvijek sam se osjećala prekrasno i malo mi se vrtjelo;
endorfini su nahranili želju mog tijela. Polako mi se vraćala razboritost,
dopustivši mi (recimo) dosljednu misao kako bih prodrla u tu sretnu
sumaglicu. Kada se Adrian uvjerio da sam dovoljno trijezna, opustio se i
legao na krevet. Trenutak kasnije pridružila sam mu se i sklupčala uz
njega. Činio se zadovoljan kao i ja.
»To«, zamišljeno je rekao, »je bio najbolji neseks ikad.«
Moj jedini odgovor bio je pospani osmijeh. Bilo je kasno i, što sam se
više budila iz navale endorfina, bila sam sve pospanija. Jedan sićušni dio
mene govorio je da je ovo, iako sam to željela i iako mi je stalo do
Adriana, bilo potpuno pogrešno. Nisam to učinila iz pravih razloga, nego
sam dopustila da me ponesu vlastita tuga i zbunjenost.
Ostali dio mene smatrao je da to nije istina i zanovijetajući glas uskoro je
nestao u iscrpljenosti. Zaspala sam uz Adriana i odlično se naspavala
nakon dugo vremena.
Nisam se potpuno iznenadila kada sam se uspjela ustati, istuširati,
odjenuti i čak osušiti kosu ne probudivši Adriana. U prošlosti smo moji
prijatelji i ja potrošili puno vremena pokušavajući ga izvući iz kreveta.
Mamuran ili trijezan, čvrsto je spavao.
Potrošila sam više vremena na kosu nego inače. Znak vampirskog ugriza
još je bio svjež na mom vratu. Tako sam spustila kosu, pažljivo je
namjestila tako da su duge kovrče visjele na strani ugriza. Zadovoljna što
će ogrebotina biti sakrivena, razmišljala sam što dalje. Za oko sat vremena
Vijeće će slušati argumente grupa koje imaju drugačije ideje vezano za
novi proglas o dobnoj granici, morojima u borbi i glasu Dragomira.
Predvidjevši da će me pustiti u dvoranu, nisam imala namjeru propustiti
raspravljanje o trenutno najvažnijim stvarima u našem svijetu.
267
Ipak, nisam željela probuditi Adriana. Bio je omotan plahtom i mirno je
spavao. Kad bih ga probudila, osjećala bih se obaveznom čekati ga da se
spremi. Kroz vezu sam osjetila Lissu i vidjela kako sjedi sama u kafiću.
Htjela sam je vidjeti i doručkovati, stoga sam zaključila da se Adrian sam
može snaći. Ostavila sam mu poruku gdje ću biti, rekla mu da će se vrata
zaključati kad ode i nacrtala mu puno pusa.
Ipak, dok sam bila na pola puta do kafića, osjetila sam nešto što je
pokvarilo moje planove za doručak. Christian je sjeo pokraj Lisse.
»Da, da«, promrmljala sam. Uza sve ostalo što se događalo, nisam
poklanjala puno pažnje Lissinu osobnom životu. Nakon onog što se
dogodilo u skladištu nisam bila potpuno iznenađena što ih vidim zajedno
iako su mi njezini osjećaji govorili da nije bilo romantičnog pomirenja...
još. Ovo je bio nesiguran pokušaj prijateljstva, prilika da se riješe
neprestane ljubomore i nepovjerenja.
Daleko od toga da sam pomislila ometati ljubav na djelu. Znala sam za
drugo mjesto u blizini čuvarske zgrade koje je isto posluživalo kavu i
krafne. Bit će dovoljno ako se nitko ondje ne sjeti da sam ja zapravo još
uvijek na uvjetnoj i da sam napravila scenu u kraljevskoj vijećnici.
Izgledi za to vjerojatno su bili mali.
Ipak sam odlučila pokušati i krenula sam tamo nelagodno gledajući u
oblačno nebo. Kiša ne bi doprinijela mom raspoloženju. Kada sam stigla
do kafića, otkrila sam da ne trebam brinuti o tome hoću li privući nečiju
pažnju. Tamo je bio netko tko je veća meta: Dimitri.
Bio je vani s osobnim čuvarima i, ako mi je čak i bilo drago što je dobio
malo slobode, još uvijek me ljutilo mišljenje kako mu je potrebna straža.
Barem danas nije bilo velike gomile. Oni koji su došli doručkovati nisu se
mogli suzdržati da ne bulje, ali nekoliko ih je oklijevalo. Sada je imao pet
čuvara, što je bilo znatno smanjenje. To je bio dobar znak. Sjedio je sam
za stolom, pred njim je bila kava i napola pojedena prelivena krafna.
Čitao je knjigu mekog uveza za koju bih mogla dati život da je vestern.
Nitko nije sjedio s njim. Njegova pratnja jednostavno je ostala u krugu
zaštite, neki blizu zidova, jedan na ulazu i dva za obližnjim stolovima.
Osiguranje se činilo besmislenim. Dimitri je bio potpuno udubljen u
knjigu, nesvjestan čuvara i povremenih promatrača, ili je jednostavno
priredio dobru predstavu nezainteresiranosti. Činio se poprilično
neopasan, ali vratile su mi se Adrianove riječi. Je li išta strigoja ostalo u
njemu? Neki mračni dio? Dimitri je sam tvrdio da još uvijek nosi onaj dio
koji mu nije dopuštao da ikad ikoga iskreno voli. On i ja uvijek smo imali
tu tajanstvenu svijest jedno za drugo. U prepunoj prostoriji uvijek sam ga
mogla pronaći. I, usprkos svojoj zaokupljenosti knjigom, podigao jc
268
pogled kada sam prišla blagajni. Pogledi su nam se sreli na milisekundu.
Na licu nije imao nikakav izraz... a ipak, imala sam osjećaj da nešto čeka.
Mene, iznenađeno sam shvatila. Usprkos svemu, usprkos našoj svađi u
crkvi... još uvijek je mislio da ću nastaviti i založiti se za ljubav. Zašto?
Mislio je da ću biti tako nerazumna? Ili je bilo moguće... je li bilo moguće
da on želi da mu priđem?
Pa, bez obzira na razlog, odlučila sam da mu to neću priuštiti. Već me
previše puta povrijedio. Rekao mi je da mu se ne približavam, a ako je to
bio dio neke razrađene igre s mojim osjećajima, neću se igrati. Bahato
sam ga pogledala i oštro se okrenula dok sam išla prema blagajni.
Naručila sam čaj i čokoladni kolač. Nakon malo razmišljanja naručila sam
još jedan kolač. Imala sam osjećaj da će ovo biti jedan od onih dana.
Moj je plan bio jesti vani, ali kad sam pogledala prema zatamnjenim
prozorima, jedva sam mogla primijetiti obrise kapljica kako udaraju po
njima. Prokletstvo. Kratko sam razmišljala o borbi s vremenom i odlasku
negdje drugdje sa svojom hranom, ali sam odlučila da neću dopustiti da
me Dimitri otjera. Spazivši stol daleko od njega, krenula sam tamo i svim
silama se trudila ne pogledati ili mu dati do znanja da sam ga vidjela.
»Ej, Rose. Je 1' ideš danas u Vijećnicu?«
Zastala sam. Obratio mi se jedan od Dimitrijevih čuvara prijateljskim
smiješkom. Nisam se mogla sjetiti njegova imena, ali je uvijek bio drag
kada bismo se sreli. Nisam htjela biti bezobrazna i tako sam nevoljko
odgovorila, iako je to značilo ostati blizu Dimitrija.
»Aha«, rekla sam i pobrinula sam se da sva moja pažnja bude usmjerena
samo na čuvara. »Samo da prije nešto prigrizem.«
»Hoće li te pustiti unutra?« pitao je drugi čuvar. I on se smiješio. Na
trenutak sam pomislila da se rugaju zbog mojeg ispada prošli put. Ali ne...
to nije bilo to. Na licima im se vidjelo odobravanje.
»To je odlično pitanje«, priznala sam. Zagrizla sam kolač. »Ali, pomislila
sam kako bih mogla pokušati. Također ću pokušati biti pristojna.«
Prvi se čuvar zahihotao.
»Iskreno se nadam da nećeš. Ta skupina zaslužuje svu bol koju im možeš
zadati zbog tog glupog zakona o dobnoj granici.« Drugi čuvar je kimnuo.
»Kakvog zakona o dobnoj granici?« pitao je Dimitri.
Nevoljko sam ga pogledala. Kao i uvijek, ostavio me je bez daha.
Prestani, Rose, korila sam se. Ljuta si na njega, sjećaš se? I sada si
odabrala Adriana.
»Proglas kojim plemići misle da je slati šesnaestogodišnje dhampire u
borbu protiv strigoja isto kao slati i osamnaestogodišnjake«, rekla sam.
Opet sam zagrizla kolač.
269
Dimitri je tako brzo podigao glavu da sam se skoro ugušila.
»Koji se šesnaestogodišnjaci bore sa strigojima?« Njegovi su se čuvari
trznuli, ali ništa više.
Trebao mi je trenutak da progutam zalogaj. Kada sam konačno mogla
govoriti, skoro sam se bojala reći.
»To je proglas. Sada će dhampiri diplomirati sa šesnaest.«
»Kad se to dogodilo?« zahtijevao je odgovor.
»Neki dan. Nitko ti nije rekao?« pogledala sam u čuvare. Jedan od njih je
slegnuo ramenima. Imala sam dojam da možda i vjeruju da je Dimitri
stvarno dhampir, ali da još nisu spremni na čavrljanje s njim. Njegovo
jedino društvo bila je Lissa i ispitivači.
»Ne.« Dimitrijeve obrve namrštile su se dok je razmišljao o toj vijesti.
Pojela sam kolač u tišini nadajući se da će ga to natjerati da još govori. I
jest.
»To je ludost«, rekao je. »Ako i ostavimo smrtnost po strani, oni nisu
spremni tako mladi. To je samoubojstvo.«
»Znam. Tasha je dala dobar argument protiv toga. I ja isto.«
Dimitri me je sumnjičavo pogledao kad sam izgovorila ovo posljednje,
posebno kada se nekolicina njegovih čuvara nasmiješila.
»Je li glasovanje bilo blizu?« pitao je. Govorio mi je ispitivačkim stilom,
ozbiljano i usredotočeno, što ga je tako svrstavalo u čuvare.
Odlučila sam da je to bolje od depresije. Bilo je bolje i od toga da mi
govori neka odem.
»Jako blizu. Da je Lissa mogla glasovati, ne bi prošlo.«
»Ah«, rekao je igrajući se sa šalicom kave. »Kvorum.«
»Ti znaš za to?« iznenađeno sam pitala.
»To je stari morojski zakon.«
»Tako čujem.«
»Što opozicija pokušava? Pokolebati Vijeće ili dati Lissi glas
Dragomira?«
»Oboje. I druge stvari.« Odmahnuo je glavom i stavio kosu iza uha.
»Ne mogu tako. Moraju izabrati samo jedno od toga i svu važnost dati
tome. Lissa je najpametniji izbor. Vijeće ponovno treba Dragomire, a i
vidio sam kako je gledaju dok su me javno ispitivali.«
Samo je malo ogorčenosti bilo u njegovim riječima, po čemu se moglo
naslutiti kako se osjeća zbog toga. Onda se opet radilo samo o poslu.
»Ne bi bilo teško dobiti podršku za to, ako se ne podijele snage.«
Počela sam jesti svoj drugi kolač zaboravljajući svoju odluku da ću ga
ignorirati. Nisam ga željela odvući s teme. Bila je prvo što je njegovim
očima vratila stari žar, jedino za što se činio uistinu zainteresiran, dobro,
270
osim doživotnog zavjeta koji je podrazumijevao odanost Lissi i to da mi
govori neka mu se ne približavam. Sviđao mi se ovaj Dimitri.
Bio je to onaj isti Dimitri iz davnih dana, onaj neustrašivi koji je voljan
riskirati život za ono što je pravedno. Skoro sam poželjela da postane opet
onaj dosadan, udaljen Dimitri, onaj koji mi je rekao da se držim podalje.
Vidjevši ga ovakvog, vratila su mi se mnoga sjećanja, da ne spominjem
privlačnost za koju sam mislila da sam je uništila. Sada, sa svom tom
strasti u sebi, činio se više seksi no ikad. Tu je istu snagu imao kada smo
se zajedno borili. Čak i kada smo se seksali. To je bio Dimitri kakav je
trebao biti: jak i vođa. Bilo mi je drago, a opet... vidjevši ga ovakvog
kakvog sam voljela, samo se moje srce osjećalo gore. Bio je izgubljen za
mene.
Ako je Dimitri i pogodio moje misli, nije to pokazao. Izravno je gledao u
mene i, baš kao uvijek, moć tog pogleda omotala se oko mene.
»Sljedeći put kad vidiš Tashu hoćeš li je poslati k meni? Trebamo
razgovarati o ovome.«
»Znači, Tasha može biti tvoja prijateljica, ali ja ne?« Oštre riječi izašle su
i prije nego što sam ih mogla zaustaviti. Zacrvenila sam se, bilo mi je
neugodno što sam se izlajala pred ostalim čuvarima. Dimitri očito isto nije
želio publiku. Pogledao je onog koji mi se prvi obratio.
»Je li moguće dobiti malo privatnosti?«
Čuvari su razmijenili poglede i zatim, kao jedan, svi su odstupili. Nije to
bila velika udaljenost i još su uvijek stajali u krugu oko Dimitrija. Ipak,
bilo je dovoljno da se ne čuje cijeli naš razgovor. Dimitri se okrenuo
prema meni. Sjela sam.
»Ti i Tasha u potpuno ste drugačijoj situaciji. Ona može bez problema biti
u mom životu. Ti ne možeš.«
»A ipak«, rekla sam i ljutito zabacila kosu, »očito je O. K. to da sam u
tvom životu kada ti to odgovara, recimo, na primjer, kada obavljam stvari
i prenosim poruke.«
»Baš se i ne čini da me trebaš u svom životu«, ravnodušno je primijetio
nagnuvši glavu u smjeru mog desnog ramena.
Trebao mi je trenutak da shvatim što se dogodilo. Kada sam zabacila
kosu, pokazala sam svoj vrat i ugriz. Trudila sam se ne zacrvenjeti opet
znajući da se nemam zašto sramiti. Vratila sam kosu natrag.
»To te se ne tiče«, prosiktala sam u nadi da ostali čuvari to nisu vidjeli.
»Točno«, zvučao je pobjednički. »Zato što ti trebaš živjeti svoj život,
daleko od mene.«
»O, daj, molim te«, viknula sam. »Hoćeš li konačno prestati sa...«
Moje su se oči podigle od njegova lica jer nas je uskoro opkolila vojska.
271
O. K., nije to bila baš vojska, ali je i mogla biti. Jedan trenutak postojali
smo samo Dimitri, ja i njegovo osiguranje i odjednom, prostorija je
vrvjela čuvarima. I to ne bilo kojim čuvarima. Nosili su crno-bijela odijela
kakva su nosili čuvari u službenim prilikama, ali mali crveni gumbi na
njihovim ovratnicima označavali su ili kao posebno pripadnike kraljičine
garde. Bilo ih je bar dvadeset.
Bili su opasni i smrtonosni, najbolji od najboljih. Kroz povijest, ubojice
koje su napadale vladare brzo su pale od kraljevske garde. Bili su
hodajuća smrt i skupili su se oko nas. I Dimitri i ja smo ustali, nesigurni
što se događa, ali sigurni da je prijetnja usmjerena prema nama. Između
nas nalazio se njegov stol i stolci, ali smo ipak odmah zauzeli standardni
borbeni stav kada bismo bili okruženi neprijateljem: leđa uz leđa.
Dimitrijevo osiguranje imalo je običnu odjeću i činilo se pomalo
zapanjenim što vide svoje kolege, ali zahvaljujući čuvarskoj učinkovitosti,
pratnja se odmah pridružila naprednoj kraljevskoj gardi. Više nije bilo
šala ni osmijeha. Željela sam se baciti ispred Dimitrija, ali je to u ovoj
situaciji bilo malo teže.
»Moraš odmah poći s nama«, rekao je jedan iz kraljevske garde. »Budeš li
se opirao, privest ćemo te silom.«
»Ostavite ga na miru!« vrisnula sam gledajući lice do lica. U meni je
eksplodirala ljuta tama. Kako je moguće da još ne vjeruju? Zašto još
uvijek idu na njega? »Nije ništa učinio! Zašto jednostavno ne možete
prihvatiti da je sada dhampir?«
Onaj koji je govorio podigao je obrvu.
»Nisam se obraćao njemu.«
»Vi ste... vi ste ovdje zbog mene?« pitala sam. Pokušala sam se sjetiti
kakav sam spektakl mogla uzrokovati u posljednje vrijeme. Čak mi je
palo na pamet da je kraljica saznala da sam provela noć s Adrianom i da
je zbog toga bijesna. Ipak, to je teško bio dovoljan razlog da na mene
pošalje kraljevsku gardu... ili? Jesam li stvarno pretjerala sa svojim
budalaštinama?
»Zbog čega?« zahtijevao je Dimitri. To njegovo visoko, prekrasno tijelo,
ono koje je ponekad znalo biti tako senzualno, sada je bilo puno napetosti
i prijetnje.
Tip je svoj pogled zadržao na meni i totalno ignorirao Dimitrija.
»Nemoj da se moram ponavljati: pođi s nama mirno ili ćemo te natjerati.«
U njegovim rukama pojavile su se lisice. Oči su mi se raširile.
»To je ludo! Ne idem nikamo dok mi ne kažete koji vrag...«
To je bio trenutak u kojem su oni očito zaključili da neću poći mirno.
Dvojica iz kraljevske garde jurnuli su na mene i, iako smo tehnički radili
272
za istu stranu, upalili su mi se instinkti. Nisam razumjela ništa osim da
neću dopustiti da me odvuku kao nekakvog teškog kriminalca. Gurnula
sam stolac na kojoj sam maloprije sjedila u jednog od čuvara i naciljala
šakom kako bih udarila drugog. Bio je to šlampav udarac, a ispao je još
gori jer je on bio viši od mene. Ta razlika u visini omogućila mi je da
izbjegnem njegov sljedeći pokušaj da me dograbi i, kada sam snažno
udarila nogom u njegove noge, lagani jauk rekao mi je da sam mu
uzvratila.
Čula sam još neke raspršene vriskove. Oni koji su radili u kafiću sakrili su
se iza šanka kao da očekuju da će se sada vaditi automatsko oružje. Ostali
gosti koji su jeli doručak brzo su skočili od stolova i pritom bezglavo
prevrnuli hranu i posude. Potrčali su prema izlazima, izlazima koji su bili
blokirani s još više čuvara. To je uzrokovalo još vriske iako su izlazi bili
zatvoreni zbog mene.
U međuvremenu i ostali čuvari su se pridružili svađi. Iako sam uspjela
zadati nekoliko dobrih udaraca, znala sam da imaju brojčanu prevlast.
Jedan me čuvar primio za ruku i pokušao mi staviti lisice. Zastao je kada
me drugi par ruku zgrabio s druge strane i povukao me u stranu.
Dimitri.
»Ne diraj je«, režao je.
U glasu mu je bio prizvuk za koji sam se preplašila da je usmjeren meni.
Gurnuo me iza sebe i zaštitnički postavio svoje tijelo ispred mojeg, dok je
meni iza leđa bio stol. Čuvari su dolazili na nas iz svih smjerova i Dimitri
ih je počeo otpremati istim smrtnim skladom zbog kojeg su ga nekad zvali
bogom. Nije ubio ni jednog s kojim se borio, ali se pobrinuo da ih
onesposobi za napad. Ako je netko pomislio da je njegova muka dok je
bio strigoj ili to što je bio zaključan umanjilo njegove sposobnosti za
borbu, grdno su se varali. Dimitri je imao prirodnu snagu uspijevajući se
održati i s nemogućim izgledima i zaustaviti mene svaki put kada sam se
pokušala pridružiti borbi. Kraljevska garda možda i jest bila najbolja od
najboljih, ali Dimitri... pa, moj bivši ljubavnik i instruktor bio je
kategorija iznad. Njegove borbene vještine bile su daleko iznad vještina
svih ostalih i koristio ih je sve kako bi mene obranio.
»Ostani otraga«, naredio mi je. »Neće te ni taknuti.«
Isprva sam bila oduševljena zbog njegove zaštite, usprkos to me što sam
mrzila što ne sudjelujem u borbi. Promatrati ga kako se bori bilo je isto
prihvatljivo. Činio je to tako da istodobno izgleda prekrasno i
smrtnonosno. Bio je vojska sastavljena od jedne osobe, neka vrsta ratnika
koji je štitio one koje voli i donosio užas svojim neprijateljima...
I tada mi je sinulo grozno otkrivenje.
273
»Stanite!« odjednom sam povikala. »Idem! Idem s vama!«
Isprva me nitko nije čuo. Bili su previše zaokupljeni borbom. Čuvari su se
pokušali provući iza Dimitrija, ali činilo se kao da ih osjeća te bi gurnuo
stolac ili bilo što čime bi ih mogao dohvatiti, dok je još uspijevao udarati
one koji su dolazili na nas. Tko bi znao? Možda je stvarno mogao sam
srediti vojsku.
Međutim, nisam mu mogla to dopustiti.
Tresla sam Dimitrijevu ruku.
»Stani«, ponovila sam. »Nemoj se više boriti.«
»Rose...«
»Stanite!«
Bila sam poprilično sigurna da nikada nisam ovako glasno vrištala u
životu. Odzvonilo je prostorijom. Koliko znam, moglo je odzvoniti i
cijelim dvorom. Nisu baš svi istog trenutka stali, ali većina ih je usporila.
Nekoliko radnika je preko šanka pogledalo u nas. Dimitri je još uvijek bio
u pokretu, još uvijek spreman sve srediti i praktički sam se morala baciti
na njega kako bi me primijetio.
»Stani.« Ovaj sam put šaptala. Zavladala je neugodna tišina. »Nemoj se
više boriti protiv njih. Ići ću s njima.«
»Ne. Neću im dopustiti da te odvedu.«
»Moraš«, molila sam.
Teško je disao, svaki dio njega bio je pripravan i spreman za napad.
Pogledali smo se i činilo se da između nas leti tisuću poruka dok je stari
elektricitet pucao zrakom. Samo se nadam da je primio pravu poruku.
Jedan od čuvara pokušao je krenuti naprijed, trebao je ići oko svog
onesviještenog kolege i Dimitrijeva napetost je pukla. Počeo je
zaustavljati čuvara i ponovno me braniti, ali umjesto toga ja sam stala
između njih maknuvši Dimitrijevu ruku još ga uvijek gledajući u oči.
Njegova koža bila je topla i osjećala sam da je tako ispravno kada
dodiruje moju.
»Molim te. Ne više.«
Tada sam vidjela da je konačno razumio ono što sam pokušavala reći. Još
su ga se bojali. Nitko nije znao što je on. Lissa je rekla da će umanjiti
strah ako se bude ponašao normalno i mirno. Ali, ovo? Da svlada vojsku
čuvara? To mu neće donijeti bodove za dobro ponašanje. Koliko sam
znala, možda je već bilo kasno nakon ovog, ali morala sam pokušati
umanjiti štetu. Nisam mogla dopustiti da ga ponovno zatvore, ne zbog
mene.
Kada me pogledao, činilo se da šalje svoju poruku: da bi se još uvijek
borio za mene, da bi se borio dok se ne sruši kako me ne bi odveli.
274
Odmahnula sam glavom i lagano mu stisnula ruku. Njegovi prsti bili su
upravo onakvi kakvih sam se sjećala, dugi i elegantni sa zadebljanjima
zbog godina treniranja. Pustila sam ga i okrenula se onom koji je govorio
na početku. Pretpostavljala sam da je neka vrsta vođe.
Pružila sam ruke i polako krenula naprijed.
»Ići ću mirno. Ali, molim vas... nemojte ga opet zatvoriti. Samo je
mislio... jednostavno je mislio da sam u opasnosti.«
Stvar je u tome da sam i ja, kada su zaključali lisice oko mojih zglobova,
počela misliti da sam u opasnosti. Dok su čuvari pomagali jedan drugome,
njihov vođa duboko je udahnuo i krenuo objaviti ono što je pokušavao
cijelo vrijeme. Progutala sam knedlu čekajući da spomenu Viktorovo ime.
»Rose Hathaway, uhićena si zbog velike izdaje.« Nije baš ono što sam
očekivala. Nadajući se da mi je pokornost donijela neke bodove, pitala
sam:
»Kakve velike izdaje?«
»Ubojstva Njezina Visočanstva, kraljice Tatiane.«
18 Re: Richelle Mead - Zov duha - 5 Sre Jan 04, 2012 6:51 pm
Margita
Administrator
Dvadesetšesto poglavlje
Možda je to bio nečiji bolesni smisao za humor, ali završila sam u
Dimitrijevoj ćeliji koja je sada bila napuštena.
Mirno sam otišla nakon što je onaj čuvar iznio optužbe protiv mene.
Zapravo, postala sam omamljena jer mi je previše toga što je rekao bilo
neshvatljivo. Nisam čak došla do onog dijela koji je uključivao mene.
Nisam mogla osjećati bijes ili ozlojeđenost zbog optužbi jer sam još
uvijek bila na onom dijelu da je Tatiana mrtva.
Ne samo mrtva. Ubijena.
Ubijena?
Kako se to dogodilo? Kako se to ovdje dogodilo? Dvor je bio najsigurnije
mjesto na svijetu, a Tatiana je uvijek bila posebno čuvana, od iste grupe
koja je tako brzo opkolila Dimitrija i mene. Osim ako nije napustila dvor,
a bila sam poprilično sigurna da nije, nije ju mogao ubiti nikakav strigoj.
Zbog neprestanih prijetnji s kojima smo bili suočeni, ubojstvo među
dhampirima i morojima bilo je nečuveno. Jasno, događalo se. Bilo je to
neizbježno u svakom društvu, ali s obzirom na to kako je naše bio
opsjedano, rijetko smo se imali vremena okrenuti jedni protiv drugih (ako
se urlanje u Vijeću stavi sa strane). To je bio razlog zbog kojeg je Viktor
bio tako osuđivan. Njegov je zločin bio grozan koliko je god mogao biti.
Do sada.
275
Jednom kada sam mogla prihvatiti nemoguću ideju da je Tatiana mrtva,
bila sam sposobna pitati se pravo pitanje: Zašto ja? Zašto optužuju mene?
Nisam bila odvjetnik, ali bila sam sigurna da to što sam nekog nazvala
licemjernom kujom nije čvrst dokaz na sudu.
Pokušala sam saznati više detalja od čuvara koji je bio ispred moje ćelije,
ali oni su ostali čvrstih lica i tihi. Nakon što sam skoro promukla od
vikanja, bacila sam se na krevet i otišla u Lissinu glavu, gdje sam bila
sigurna da ću pronaći više informacija.
Lissa je bila luda pokušavajući dobiti odgovore od svakog od koga je
mogla. Christian je još uvijek bio s njom i stajali su u predvorju jedne od
zgrada koja je vrvjela od događanja. Dhampiri i moroji jednako su
posvuda trčali, neki uplašeni zbog nestabilnosti nove vlade, a drugi
nadajući se da će to iskoristiti. Lissa i Christian stajali su usred svega,
poput listova odnesenih strašnom olujom.
Dok je Lissa sada tehnički bila odrasla, još uvijek je bila pod okriljem
neke starije osobe na dvoru, obično Priscille Voda i, povremeno, čak
Tatiane. Sada ni jedna od njih nije bila na raspolaganju, iz očitih razloga.
Iako su je mnogi plemići poštovali, Lissa se nije imala kome obratiti.
Vidjevši je tako uznemirenu, Christian ju je primio za ruku.
»Teta Tasha će znati što se događa«, rekao je. »Pojavit će se prije ili
kasnije. Znaš da neće dopustiti da se išta dogodi Rose.«
Lissa je znala da u toj izjavi postoji malo nesigurnosti, ali nije to
spomenula. Tasha možda i nije htjela da mi se išta dogodi, ali zasigurno
nije bila tako moćna.
»Lissa!«
Adrianov glas učinio je da se oboje, i Lissa i Christian, okrenu. Upravo je
ušao zajedno sa svojom majkom. Adrian je izgledao kao da je tamo došao
izravno iz moje sobe. Na sebi je imao jučerašnju odjeću, lagano
zgužvanu, i kosa mu nije bila uređena kao obično. U usporedbi s njim,
Daniella je izgledala uglađeno i uređeno, savršena slika poslovne žene
koja nije izgubila svoju ženstvenost.
Konačno! Ovdje su bili ljudi koji možda znaju odgovore. Lissa je
zahvalno potrčala k njima.
»Hvala bogu«, rekla je Lissa. »Nitko nam iu želi reći što se dogodilo...
osim da je kraljica mrtva, a Rose pritvorena. Ona je molećivo pogledala
Daniellu. »Recite mi da je došlo do zabune.«
Daniella je potapšala Lissu po ramenu i uputila joj najutješniji pogled koji
je mogla, s obzirom na okolnosti.
»Bojim se da ne. Tatiana je sinoć ubijena, a Rose im je glavni
osumnjičenik.«
276
»Ali, ona to nikada ne bi učinila!« viknula je Lissa.
Christian se pridružio njezinu opravdanom bijesu.
»Njezino vikanje na Vijeće nije dovoljno kako bi je optužili za ubojstvo.«
Ah, Christian i ja jednako smo razmišljali. Bilo je to gotovo jezivo. »Kao
ni ono s bdijenja.«
»U pravu si. Nije dovoljno«, složila se Daniella. »Ali, isto tako ne izgleda
ni dobro za nju. A očito imaju druge dokaze koji potvrđuju njezinu
krivnju.«
»Kakve dokaze?« Lissa je zahtijevala odgovor.
Daniella je počela kao da se ispričava.
»Ne znam. To je još uvijek pod istragom. Održat će saslušanje kako bi
iznijeli dokaze i ispitali je o tome gdje je bila, mogućim motivima... takve
stvari.« Pogledala je prema prolaznicima koji su jurili. »Ako uopće dođu
tako daleko. Ovo se... nije dogodilo stoljećima. Vijeće ima potpunu vlast
dok se ne izabere novi vladar, ali još uvijek će biti kaos. Svi se boje. Ne bi
me iznenadilo da dvor padne pod ratni zakon.«
Christian se okrenuo prema Lissi, licem punim nade.
»Jesi vidjela Rose sinoć? Je li bila s tobom?«
Lissa se namrštila.
»Ne. Mislim da je bila u svojoj sobi. Zadnji sam je put vidjela prekjučer.«
Daniella nije izgledala baš sretno zbog toga.
»To neće pomoći. Ako je bila sama, znači da nema alibi.«
»Nije bila sama.«
Tri para očiju okrenula su se prema Adrianu. Bilo je to prvi put da je
progovorio otkada je zazvao Lissu. Lissa se do sada nije na njega puno
obazirala, što je značilo da nisam ni ja. Samo je površno promotrila
njegovu pojavu kada je došao, ali sada je mogla vidjeti sitne detalje. Briga
i bol ostavljali su svoje znakove, zbog čega se činio starijim nego što jest.
Kada se okrenula njegovoj auri, vidjela je uobičajeno zlato korisnika
duha, ali ono, kao i njegove druge boje, bilo je mutno i obrubljeno tamom.
Bilo je tu i treperenja, upozorenje da i nestabilnost duha uzima svoje. To
je sve došlo prebrzo za njega da bi reagirao, ali pretpostavljala sam da će
zgrabiti cigaretu i piće čim bude mogao. Bio je to način na koji se Adrian
suočavao s ovakvim situacijama.
»Što hoćeš reći?« oštro je pitala Daniella.
Adrian je slegnuo ramenima.
»Nije bila sama. Ja sam bio s njom cijelu noć.«
Lissa i Christian dobro su uspjeli zadržati neutralna lica, ali Daniellino
lice pokazalo je šok kakav bi doživio svaki roditelj na spomen seksualnog
života svog djeteta. Adrian je također primijetio tu reakciju.
277
»Ne trudi se«, upozorio je. »Tvoji morali, tvoje mišljenje... ništa mi sada
nije važno.« Pokazao je na skupinu uspaničenih prolaznika koji su jurili
okolo i vikali da je sigurno Viktor Daškov došao na dvor kako bi ih sve
poubijao. Adrian je odmahnuo glavom i okrenuo se natrag prema svojoj
majci. »Ja sam bio s Rose. To je dokaz da ona to nije učinila. Kasnije
ćemo se pozabaviti s tvojim majčinskim neodobravanjem mog ljubavnog
života.«
»To nije ono što me brine! Ako imaju čvrst dokaz i ti se u ovo umiješaš,
mogli bi i tebe sumnjičiti.« Držanje koje je Daniella imala kad je ušla
počelo je pucati.
»Ona mi je bila teta«, rekao je Adrian u nevjerici. »Zašto bismo je,
pobogu, Rose i ja ubili?«
»Zato što nije odobravala vašu vezu. I zato što je Rose bila uzrujana zbog
proglasa u vezi dobne granice.« To je došlo od Christiana. Lissa ga je
bijesno gledala, ali je on jedva slegnuo ramenima. »Što? Samo sam
izjavio očito. Netko drugi bi to napravio da nisam ja. I svi smo čuli priče,
neki su izmišljali stvari koje su ekstremne čak i za Rose.« Doista jak
komentar.
»Kada?« pitala je Daniella držeći Adriana za rukav. »Kada si bio s Rose?
Kada si došao tamo?«
»Ne znam. Ne sjećam se«, rekao je.
Uhvatila ga je čvršće.
»Adriane! Shvati ovo ozbiljno, ovo će jako utjecati na to kako će se sve
razvijati. Ako si stigao tamo prije nego što je Tatiana ubijena, onda te
neće moći s tim povezati. A ako si bio s Rose poslije...«
»Onda ona ima alibi«, prekinuo ju je. »I nema problema
»Nadam se da je to istina«, mrmljala je Daniella. Činilo si da njezin
pogled više nije usmjeren na moje prijatelje. U glavi su joj se okretali
kotačići, njezine su misli iskakale dok je pokušavala smisliti kako najbolje
zaštititi svog sina. Ja sam za nju bila nesrc tan slučaj. On je, razumljivo,
bio za nju alarmantna hitnost. »Ipak ćemo ti morati nabaviti odvjetnika.
Razgovarat ću sa Damonom. Moram ga pronaći prije večerašnjeg
saslušanja. I Rufus će morati saznati za ovo. Prokletstvo.« Na to je Adrian
podigao obrvu. Imala sam dojam da Lady Ivaškov nije često psovala.
»Moramo otkriti kada si stigao tamo.«
Adrian je još uvijek bio omotan patnjom kao ogrtačem i izgledao je kao
da bi se mogao srušiti ako uskoro ne dobije nikotina ili alkohola. Mrzila
sam ga gledati takvog, posebno zbog mene. Sigurno je tu postojala snaga,
ali njegova priroda, i zeznute posljedice duha, učinile su da se s ovim
teško nosi.
278
Ipak, usprkos svom bijesu, uspio je dozvati sjećanje kako bi pomogao
svojoj ludoj majci.
»Netko je bio u predvorju zgrade kada sam došao... domar ili nešto,
mislim. Ipak, nikoga nije bilo na recepciji.« Većina zgrada imala je
članove osoblja za hitne slučajeve ili portira.
Daniellino lice se oraspoložilo.
»To je to. To je ono što trebamo. Damon će saznati u koje vrijeme si bio
tamo, tako da te možemo osloboditi i očistiti od ovoga.«
»I tako da me može obraniti ako stvari krenu po zlu?«
»Naravno«, vedro je odgovorila.
»Što s Rose?«
»Što s Rose?«
Adrian je još uvijek izgledao kao da će se slomiti, ali u njegovim zelenim
očima bilo je ozbiljnosti i usredotočenosti.
»Ako se dozna da je teta Tatiana ubijena prije nego što sam stigao tamo i
Rose bace samu među vukove, hoće li Damon biti njezin odvjetnik?«
Njegova majka se smela.
»Oh, pa, dragi... Damon zapravo i nije za te stvari...«
»Bit će ako ga zamoliš«, rekao je Adrian odlučno.
»Adriane«, oprezno je rekla, »ne znaš o čemu govoriš. Kažu da su dokazi
protiv nje čvrsti. Ako naša obitelj pruži podršku...«
»Nije kao da podržavamo ubojstvo! Upoznala si Rose. Svidjela ti se.
Možeš li me pogledati u oči i reći da je O. K. da ima neku tko zna kakvu
polovičnu obranu koju će iskopati za nju? Možeš li?«
Daniella je problijedjela i, časna riječ, zapravo se pokunjila. Mislim da
nije navikla na ovakvu neustrašivu odlučnost kod svog bezbrižnog sina. I,
iako su njegove riječi imale smisla, u njegovu je glasu bilo nekog
luđačkog očaja i stava koji je bio pomalo jezovit. Nisam mogla reći je li to
zbog duha ili samo zbog njegovih osjećaja.
»Ja... razgovarat ću sa Damonom«, na kraju je rekla Daniella. Morala je
nekoliko puta progutati knedlu prije nego što je uspjela izgovoriti te riječi.
Adrian je duboko izdahnuo i s izdahom je otišlo i malo bijesa.
»Hvala.«
Jurnula je i stopila se s gomilom i ostavila Adriana samog s Lissom i
Christianom. Njih dvoje izgledali su mrvicu manje zabezeknuti od
Danielle.
»Damon Tarus?« pogađala je Lissa. Adrian je kimnuo.
»Tko je to?« pitao je Christian.
»Majčin rođak«, rekao je Adrian. »Obiteljski odvjetnik. Pravi morski pas.
Nekako je i ljigav, ali skoro da može svakoga izvući iz svačega.«
279
»I to je nešto, pretpostavljam«, zamišljeno je rekao Christian. »Ali, je li
dovoljno dobar da se bori protiv takozvanog čvrstog dokaza?«
»Ne znam. Stvarno ne znam.« Adrian je nesvjesno posegnuo prema džepu
i uobičajenom mjestu gdje je držao cigarete, ali ih danas nije imao.
Uzdahnuo je. »Ne znam kakav je njihov dokaz niti kako je ubijena teta
Tatiana. Sve što sam čuo je to da su je jutros pronašli mrtvu.«
Lissa i Christian izmijenili su grimase. Christian je slegnuo ramenima, a
Lissa se okrenula natrag Adrianu preuzevši ulogu glasnika.
»Kolcem«, rekla je Lissa. »Našli su je u krevetu sa srebrnim kolcem u
srcu.«
Adrian nije ništa rekao i njegov izraz na licu nije se promijenio. Lissi je
palo napamet da tijekom čitava tog razgovora o nedužnosti, dokazima i
odvjetnicima svi su nekako previdjeli činjenicu da je Tatiana bila
Adrianova prateta. On nije odobravao neke njezine odluke i šalio se na
njezin račun iza njezinih leđa. Međutim, ipak mu je ona bila obitelj, netko
koga je poznavao cijeli život. Uza sve ostalo sigurno osjeća i bol zbog
njezine smrti. Čak sam se i ja osjećala malo zbunjeno. Mrzila sam je zbog
onoga što mi je učinila, ali nikad nisam željela da umre. I nisam se mogla
suzdržati da se ne sjetim kako mi se ponekad obraćala kao da sam prava
osoba. Možda je to bila gluma, ali bila sam poprilično sigurna da je bila
iskrena one večeri kada je navratila kod Ivaškovih. Bila je oprezna i
obazriva, većinom se samo brinula kako svom narodu osigurati mir.
Lissa je gledala Adriana kako odlazi dok su kroz nju kolali suosjećanje i
tuga. Christian ju je nježno potapšao po ramenu.
»Dođi«, rekao je. »Saznali smo što smo trebali. Ovdje samo smetamo.«
Osjećajući se bespomoćno, Lissa mu je dopustila da je izvede van
izbjegavajući sve jače uspaničenu gomilu. Narančasta boja niskog sunca
obasjala je svaki list i drvo zlatnim, toplim osjećajem. Kada smo se vratili
iz skladišta s Dimitrijem, vani je bilo jako puno ljudi, ali ništa u usporedbi
s ovim. Brujali su od straha, žurili se prenositi vijest. Neki su već bili u
žalosti, odjeveni u crninu, lica punih suza. Pitala sam se koliko je od toga
iskreno. Čak i usred tragedije i zločina, plemići će se grebati za moć.
I svaki put kada bi čula moje ime, Lissa bi postajala sve više ljuta. To je
bila ona loša ljutnja, ona koja se osjećala kao crni dim u našoj vezi i koja
bi je često izudarala. Bilo je to prokletstvo duha.
»Ne mogu vjerovati!« viknula je Christianu. Primijetila sam, čak i ako
ona nije, da ju je brzo želio odvesti negdje gdje nema nikoga. »Kako to
netko može pomisliti za Rose? To je podmetnuto. Mora biti.«
»Znam, znam«, rekao je. I on je znao za opasne znakove duha i
pokušavao ju je smiriti. Stigli su do male travnate površine u sjeni velikog
280
stabla oraha i sjeli na zemlju. »Znamo da to nije učinila. To je sve što je
važno. Dokazat ćemo to. Ne može biti kažnjena za nešto što nije učinila.«
»Ti ne znaš njih«, gunđala je Lissa. »Ako se netko okomio na nju, mogu
svašta učiniti.« Uz prisutnost mrvice svijesti, povukla sam malo njezine
tame u sebe pokušavajući je smiriti. Nažalost, samo me još jače naljutilo.
Christian se smijao.
»Zaboravljaš. I ja sam odrastao među njima. Išao sam u školu s njihovom
djecom. Znam ih, ali, nećemo paničariti dok ne saznamo više, u redu?«
Lissa je odahnula osjećajući se puno bolje. Preuzet ću previše tame ako ne
budem pažljiva. Pokušala se lagano nasmiješiti Christianu.
»Ne sjećam se da si prije bio tako razborit.«
»Zato što svako ima drugačiju definiciju 'razboritosti'. Moja je samo krivo
shvaćena, to je sve.« Glas mu je bio uzvišen.
»Mislim da si jako puno krivo shvaćen«, nasmijala se.
Njegove oči gledale su njezine i osmijeh na njegovu licu pretvorio se u
nešto toplije i nježnije.
»Pa, nadam se da ovo neće biti krivo shvaćeno. Inače ću možda primiti
udarac.«
Nagnuvši se, prinio je svoje usne njezinima. Lissa je odgovorila bez
ikakvog pogovora i prepustila se slatkoći poljupca. Nažalost, i ja sam
pometena skupa s njom. Kada su se razdvojili, Lissa je osjećala kako joj
srce kuca brže i kako joj obrazi gore.
»Čega je to točno bila definicija?« pitala je oživljavajući osjećaj njegovih
usana.
»Znači 'žao mi je',« rekao je.
Maknula je pogled i nervozno cupkala neku travu. Konačno, uzdahnuvši,
ponovno ga je pogledala.
»Christiane... je li ikada... bilo išta između tebe i Jill? Ili Mije?«
Iznenađeno ju je pogledao.
»Molim? Kako to možeš misliti?«
»Puno si vremena provodio s njima.«
»Samo je jedna osoba koju sam ikad želio«, rekao je. Mirnoća njegova
pogleda, tih kristalno plavih očiju, nije ostavljala mjesta pitanju tko je ta
osoba. »Nitko drugi nije nikada došao blizu. Usprkos svemu, čak i s
Avery...«
»Christian, žao mi je zbog toga...«
»Ne moraš to...«
»Moram...«
»Prokletstvo«, rekao je. »Hoćeš mi dati da završim reč...«
MIN@
281
»Ne«, prekinula ga je Lissa. I onda se nagnula i poljubila ga, snažan i
čvrst poljubac koji je gorio njezinim tijelom, onaj koji joj je govorio da i
za nju nije postojao nitko drugi na svijetu.
Dobro. Očito da je Tasha bila u pravu: ja sam ona koja ih može ponovno
spojiti. Jednostavno nisam mislila da će moje uhićenje odigrati tu ulogu.
Izvukla sam se iz njezine glave kako bih im dala privatnosti i spasila se od
toga da gledam kako se maze. Nisam im zamjerala njihov trenutak. Nije
bilo ničeg što sada mogu za mene učiniti i zaslužili su svoje pomirenje.
Jedino što im je preostalo bilo čekati više informacija i, stvarno, njihova
metoda pomoću koje im je brže prolazilo vrijeme bila je puno zdravija od
one koju je vjerojatno izabrao Adrian.
Legla sam na krevet i buljila u strop. Oko mene nije bilo ničega osim
običnog metala i neutralnih boja. Izluđivalo me. Nisam imala što gledati,
ništa za čitati. Osjećala sam se kao životinja u kavezu. Činilo mi se da
prostorija postaje sve manja i manja. Sve što sam mogla bilo je ponovno
prevrtjeti ono što sam saznala od Lisse analizirajući svaku izrečenu riječ.
Naravno, imala sam pitanja o svemu, ali jedna stvar koja mi je zapela za
uho bilo je saslušanje koje je spomenula Daniella. Morala sam saznati
više o tome.
Dobila sam svoj odgovor, nekoliko sati kasnije.
Zapala sam u nekakvo tupo stanje i skoro nisam prepoznala Mikhaila
kako stoji ispred vrata moje ćelije. Skočila sam iz kreveta prema
rešetkama i vidjela da otključava vrata. Kroz mene je prozujala nada.
»Što se događa?« pitala sam. »Puštaju me?«
»Bojim se da ne«, rekao je. Njegove riječi obistinile su se nakon što mi je
stavio lisice na ruke, i to čim je otvorio vrata. Nisam se opirala. »Došao
sam te odvesti na saslušanje.«
Kročivši u hodnik, vidjela sam kako se skupljaju ostali čuvari. Moje
vlastito osiguranje, točnije. Odraz Dimitrijeva. Divno. Mikhail i ja hodali
smo zajedno i, umjesto da zadrži onu groznu tišinu koja se činila kao
uobičajeni tretman zatvorenika, on je suosjećajno pričao.
»Što je točno saslušanje? Suđenje?«
»Ne, ne. Prerano je za suđenje. Saslušanjem će odlučiti ideš li na
suđenje.«
»To mi nekako zvuči kao gubljenje vremena«, istaknula sam. Izašli smo
iz čuvarske zgrade i taj svjež i vlažan zrak bio je najslađa stvar na svijetu.
»Još je veći gubitak vremena ako se ide na veliko skupo suđenje pa
ustanove da nemaju dobar slučaj. Na saslušanju oni iznose dokaze koje
imaju i sudac, ili, dakle, netko tko predstavlja suca, odlučuje treba li se ići
282
na suđenje. Suđenjem postaje službeno. Tamo donose presudu i određuju
kaznu.«
»Zašto im treba tako dugo za saslušanje? Zašto su me natjerali da čekam
cijeli dan u ćeliji?«
Nasmijao se, ali ne zato što je mislio da je smiješno.
»Rose, to je bilo brzo. Jako brzo. Može potrajati danima ili tjednima dok
se ne dobije saslušanje, a ako ideš na suđenje, ostaješ do tada zatvoren.«
Progutala sam knedlu.
»Hoće li i to požuriti?«
»Ne znam. Skoro sto godina nije ubijen ni jedan vladar. Svi su poludjeli i
Vijeće želi uspostaviti red. Već rade velike planove za kraljičin sprovod,
veliki spektakl koji će svima odvući pažnju. Tvoje je saslušanje također
pokušaj uspostavljanja reda.«
»Molim? Kako?«
»Što prije osude ubojicu, to prije će se svi osjećati sigurnije. Misle da je
optužba protiv tebe tako čvrsta da se žele požuriti. Žele da si kriva. Žele je
pokopati znajući da je njezin ubojica priveden pravdi, tako da svi mogu
čvrsto spavati kada izaberu novog kralja ili kraljicu.«
»Ali, ja nisam...« pustila sam svoje poricanje. To nije imalo smisla.
Ispred nas pojavila se zgrada u kojoj je bila sudnica. Činila se odbojnom
prvi put kada sam bila tamo na Viktorovu suđenju, ali to je bilo iz straha
od sjećanja koje je budio u meni. Sada... sada je na kocki moja vlastita
budućnost. I očito ne samo moja budućnost, morojski svijet je gledao i
čekao nadajući se da sam ja zločinac kojeg se može zauvijek zatvoriti.
Progutavši, nervozno sam pogledala Mikhaila.
»Misliš li... misliš da će me poslati na suđenje?«
Nije odgovorio. Jedan od čuvara nam je držao otvorena vrata.
»Mikhail?« ubrzala sam. »Hoće li mi suditi za ubojstvo?«
»Da«, rekao je suosjećajno. »Prilično sam siguran da hoće.«
Dvadesetsedmo poglavlje
Ulazak u sudnicu bilo je jedno od najnestvarnijih iskustava u mom životu,
i ne samo zbog toga što sam ja ovdje optužena. Jednostavno me stalno
podsjećalo na Viktorovo suđenje, a to da sam sada na njegovu mjestu bilo
je previše čudno za shvatiti.
Ulazak u prostoriju s hrpom čuvara učini da svi zure i, vjerujte mi, unutra
je bilo krcato, pa naravno, nisam se skupila niti sam izgledala kao da se
sramim. Hodala sam samouvjereno i glavu držala visoko. Opet, pojavilo
283
mi se to jezivo sjećanje na Viktora. I on je ušao prkosno i bila sam
zaprepaštena kako se netko tko je počinio takve zločine može tako
ponašati. Misle li ovdje prisutni isto o meni?
Na podiju u prednjem djelu prostorije sjedila je žena koju nisam
prepoznala. Među morojima sudac je obično bio odvjetnik kojeg su
postavili na tu funkciju za potrebe saslušanja ili čega već. Samim
suđenjem, bar onim velikim poput Viktorova, predsjedala je kraljica. Ona
je bila ta koja je odlučivala o konačnoj presudi. Ovdje, oni koji će
odlučivati o tome članovi su Vijeća, ako uopće dođem do te faze.
Suđenjem postaje službeno. Tamo donose presudu i određuju kaznu.
Moja pratnja dovela me do prednjeg sjedala prostorije prolazeći pored
rešetke koja je odvajala ključne igrače od publike te su me usmjerili
prema mjestu pored moroja srednjih godina, u vrlo službenom i
dizajnerskom crnom odijelu. Odijelo je vrištalo:
Žao mi je što je kraljica mrtva, a ja ću izgledati moderno dok pokazujem
tugu. Njegova kosa bila je svijetloplava, lagano prošarana prvim sijedima.
Nekako je uspio da mu to dobro stoji. Pretpostavljala sam da je to Damon
Tarus, moj odvjetnik, ali nije mi rekao ni riječi
Mikhail je isto sjedio pored mene i bilo mi je drago što su izabrali njega
tko me doslovno neće napuštati. Pogledajući unazad, vidjela sam Daniellu
i Nathana Ivaškova kako sjede s ostalim visokopozicioniranim članovima
svoje obitelji. Adrian je odlučio da im se neće pridružiti. On je sjedio
dublje odostraga, s Lissom, Christianom i Eddiejem. Sva njihova lica bila
su jako zabrinuta.
Sutkinja, starija morojka sive kose koja je izgledala kao da još može
rasturati, zamolila je za pažnju u prostoriji i ja sam se okrenula kako bih
gledala ravno. Ulazilo je Vijeće i ona ih je najavila jedno po jedno. Za
njih su složili dva reda klupa, dva reda od šest, s trinaestim povišenim
mjestom otraga. Naravno, ispunjeno je samo jedanaest mjesta i pokušala
sam se ne mrštiti. Lissa bi trebala sjediti ondje.
Kada se Vijeće smjestilo, sutkinja se okrenula prema nama ostalima i
govorila glasom koji je odzvanjao prostorijom.
»Ovo saslušanje sada zasjeda, tijekom toga odlučit ćemo ima li dovoljno
dokaza za...«
Prekinulo ju je komešanje kod vrata i publika je istegnula vratove kako bi
vidjela što se događa.
»Kakve su ovo smetnje?« ljutila se sutkinja.
Jedan od čuvara djelomično je otvorio vrata i naginjao se prema van očito
govoreći nekome tko je bio u hodniku. Ponovno je provirio unutra.
»Ovdje je odvjetnik optužene, Vaša Visosti.«
284
Sutkinja je pogledala u mene i Damona i zatim se namrštila čuvaru.
»Ona već ima odvjetnika.«
Čuvar je slegnuo ramenima i izgledao smiješno bespomoćno. Da je vani
bio strigoj, znao bi što treba učiniti. U ovom bizarnom prekidu protokola
njegove vještine nisu mu bile korisne. Sutkinja je uzdahnula.
»Dobro. Pošaljite toga tko je već vani pa da to sredimo.«
Ušao je Abe.
»O dragi bože«, rekla sam naglas.
Nisam se trebala namrštiti što mi je izletjelo jer je istog trenutka žamor
razgovora ispunio prostoriju. Pretpostavljala sam da je polovica osjećala
strahopoštovanje jer su čuli za Abea i njegovu reputaciju. Druga polovica
vjerojatno je bila zatečena njegovom pojavom.
Imao je sivo odijelo od kašmira, znatno svjetlije od Damonova mračno
crnog. Ispod je bila košulja koja je bila tako jako bijela da se činilo da
svijetli, posebno uz sjajnu grimiznu crvenu kravatu koju je nosio. Prema
njegovoj odjeći bile su raspoređene ostale točke crvene, rupčić u džepu i
manžete crvene poput rubina. Naravno, to je sve bilo savršeno skrojeno i
skupo, kao i Damonovo odijelo. Međutim, Abe nije izgledao kao da je u
žalosti. Čak nije izgledao ni kao da ide na suđenje. Činilo se kao da su ga
prekinuli na putu prema zabavi. I, naravno, stavio je svoje uobičajene
zlatne ringove na uši i podšišao je crnu bradicu.
Sutkinja je ušutkala prostoriju pokretom ruke dok joj je on prilazio.
»Ibrahim Mazur«, rekao je i kimnuo glavom. U njezinu glasu bilo je
podjednako i zapanjenosti i negodovanja.
»Ovo je... neočekivano.«
Abe joj se galantno naklonio.
»Lijepo Vas je ponovno vidjeti, Paula. Niste ostarjeli ni dana.«
»Nismo u ladanjskom klubu, gospodine Mazur«, obavijestila ga je. »I,
dok smo ovdje, naslovit ćete me mojom titulom.«
»Ah. U redu.« Namignuo je. »Moje isprike, Vaša Visosti.«
Okrenuvši se, gledao je okolo dok mu se pogled nije zaustavio na meni.
»Evo je. Oprostite što smo ovo malo odgodili. Možemo početi.«
Damon je ustao.
»Što je ovo? Tko ste vi? Ja sam njezin odvjetnik.«
Abe je odmahnuo glavom.
»Sigurno je došlo do pogreške. Trebalo mi je malo vremena kako bih
uzeo let, tako da mogu razumjeti što ste uzeli građanskog odvjetnika da
uskoči.«
285
»Građanskog odvjetnika!« Damonovo lice je bilo crveno od
ozlojeđenosti. »Ja sam jedan od najpoznatijih odvjetnika među američkim
morojima.«
»Poznat, građanski.« Abe je slegnuo ramenima i oslonio se na svoje pete.
»Ne sudim. Nisam se namjeravao igrati riječima.«
»Gospodine Mazur«, prekinula je sutkinja, »jeste li odvjetnik?«
»Ja sam puno toga, Paula, Vaša Visosti. Osim toga, je li to važno? Ona
samo treba nekoga kako bi govorio za nju.«
»I ima nekoga«, viknuo je Damon. »Mene.«
»Više ne«, rekao je Abe još uvijek vrlo ugodnog držanja. Nije se prestao
smiješiti, ali mi se učinilo da vidim onaj opasan bljesak u njegovim očima
kojeg se bojalo toliko njegovih neprijatelja. Bio je oličenje smirenosti,
dok je Damon izgledao kao da će imati napadaj.
»Vaša Visosti...«
»Dosta!« rekla je svojim glasom koji odjekuje. »Neka djevojka izabere.«
Svoj je pogled zadržala na meni. »Koga želiš da te zastupa?«
»Ja...« Otvorila su mi se usta od naglog usmjerenja pažnje na mene.
Promatrala sam dramu između dva muškarca kao teniski meč, a sada me
loptica udarila u glavu.
»Rose.« Zapanjena, polako sam se okrenula. Daniella Ivaškov dovukla se
u red iza mene. »Rose«, ponovno je prošaptala, »i ne znaš tko je taj
Mazur.« Oh, ne znam? »Ne želiš imati ništa s njim. Damon je najbolji. Ne
može ga svatko dobiti.«
Otišla je natrag na svoje sjedalo, a ja sam gledala lica svojih potencijalnih
odvjetnika. Razumjela sam što mi je Daniella htjela reći. Adrian ju je
nagovorio da dogovori Damona za mene i ona je stvarno nagovorila
Damona da to učini. Ako ga odbijem, bit će za nju to uvreda, a s obzirom
na to da je ona jedna od rijetkih plemićkih moroja koja je bila dobra
prema meni radi Adriana, nisam htjela zaraditi njezinu nenaklonost. Osim
toga, ako je ovo bila neka namještaljka od strane plemića, imati jednog od
njih na svojoj strani pružalo je najbolje izglede da se izvučem.
A ipak... bio je tu Abe gledajući me tim svojim lukavim smiješkom. On je
sigurno bio dobar u postizanju onog što je htio, ali puno toga dogodilo se
silom zahvaljući njegovoj prisutnosti i reputaciji. Ako uistinu postoji neki
apsurdni dokaz protiv mene, Abeov stav bit će dovoljan da učini da
nestane. Naravno, on je bio lukav. Zmija. Mogao je dovesti do toga da se
dogodi nemoguće; sigurno bi povukao puno veza za mene.
To ipak nije mijenjalo činjenicu da on nije odvjetnik.
S druge strane, on je moj otac.
286
On je moj otac i, iako smo se jedva znali, prešao je veliku udaljenost kako
bi stigao ovdje i besposličario u svom sivom odijelu kako bi me branio. Je
li se očinska ljubav pokvarila? Je li on stvarno bio ikakav odvjetnik? Je li
na kraju krajeva istina da krv nije voda? Nisam znala. Zapravo nisam ni
voljela tu izreku. Možda je ona funkcionirala za ljude, ali nije imala
smisla vampirima.
Bilo kako bilo, Abe je napeto zurio u mene svojim tamnosmeđim očima,
skoro identičnim mojima. Činilo se da govori vjeruj mi. Ali, jesam li
mogla? Vjerovala bih majci da je ovdje, a znala sam da ona vjeruje Abeu.
Uzdahnula sam i pokazala prema njemu.
»Uzet ću njega.« Tišim glasom sam dodala: »Zmey, nemoj me
iznevjeriti.«
Abeov osmijeh postao je širi dok su šokirani uzvici ispunili publiku i
Damon je bijesno protestirao. Možda ga je na početku Daniella i trebala
uvjeravati da me brani, ali sada je za njega ovaj slučaj postao stvar
ponosa. Sada mu je bačena mrlja na ugled jer sam ga zaobišla. Međutim,
izabrala sam i razbješnjena sutkinja nije više željela slušati primjedbe na
to. Rekla je Damonu da se makne i Abe je sjeo na njegovo mjesto.
Sutkinja je počela sa standardnim uvodnim govorom objašnjavajući zašto
smo ovdje itd., itd. Dok je govorila, nagnula sam se prema Abeu.
»U što si me uvalio?« prosiktala sam mu.
»Ja? U što si se ti uvalila? Zašto te nisam mogao pokupiti u policijskoj
postaji zbog maloljetnog pijančevanja kao što to radi većina očeva?«
Počela sam shvaćati zašto je neke jako živciralo kada sam se šalila u
opasnim situacijama.
»Moja jebena budućnost je na kocki! Poslat će me na suđenje i osuditi!«
S njegova lica nestao je svaki trag humora i veselja. Izraz mu je postao
čvrst, smrtno ozbiljan. Kralježnicom su mi prošli trnci
»To«, rekao je tihim, ravnim glasom, »je nešto za što zaklinjem da se
nikada, nikada neće dogoditi.«
Sutkinja je svoju pažnju usmjerila natrag na nas i na tu odvetnicu, ženu po
imenu Iris Kane. To nije plemićko ime, ali je ipak izgledala poprilično
tvrdokorna. Možda je to bila samo stvar odvjetnika.
Prije nego što su iznijeli dokaze protiv mene, opisali su kraljičino
ubojstvo, i to sve užasne detalje. Kako su je jutros pronašli u krevetu sa
srebrnim kolcem zabijenim u srce i s izrazom dubokog užasa i šoka na
njezinu licu. Krv je bila posvuda: na njezinoj spavaćici, plahtama,
njezinoj koži... Fotografije su pokazali svima u sudnici pokrenuvši time
raznolike reakcije. Iznenađene uzdahe. Još više straha i panike. A neki...
neki su jecali. Neke su suze, bez sumnje, bile zbog čitave grozne situacije,
287
ali mislim da su mnogi plakali jer su voljeli Tatianu ili im je bila draga.
Ponekad je bila hladna i ukočena, ali većinom je njezina vladavina bila
mirna i pravedna.
Nakon fotografija prozvali su me. Saslušanje nije imalo isti redoslijed kao
suđenje. Nije bilo službenog izmjenjivanja odvjetnika koji bi preispitali
svjedoke. Oni su na neki način samo stajali te su krenuli postavljati
pitanja dok je sutkinja održavala red.
»Gospođice Hathaway«, počela je Iris izbacivši moju titulu. »Kada ste se
jučer vratili u svoju sobu?«
»Ne znam točno vrijeme...« usredotočila sam se na nju i Abea, a ne na
more lica tamo. »Mislim da negdje oko sedamnaest sati. Možda
osamnaest.«
»Je li netko bio s vama?«
»Ne, pa.. da. Kasnije.« O, bože. Evo ga. »Ovaj, hm, posjetio me Adrian
Ivaškov.«
»U koliko sati je došao?« pitao je Abe.
»Nisam ni u to sigurna. Nekoliko sati nakon što sam se ja vratila,
pretpostavljam.«
Abe se okrenuo svojim šarmantnim osmijehom prema Iris koja je
prekapala po nekim papirima.
»Kraljičino ubojstvo poprilično je suženo na točno vrijeme između sedam
i osam. Rose nije bila sama, naravno, gospodin Ivaškov trebao bi potvrditi
navedeno.«
Moje su oči kratko skrenule u publiku. Daniella je bila blijeda. Ovo je bila
njezina noćna mora: petljanje Adriana. Gledajući dalje, vidjela sam da se
sam Adrian čini dosta smiren. Stvarno sam se nadala da nije pijan.
Iris je trijumfalno držala papire.
»Imamo potpisanu izjavu domara iz zgrade optužene da je gospodin
Ivaškov stigao oko otprilike pola deset navečer.«
»To je poprilično konkretno«, rekao je Abe. Zvučao je kao da se zabavlja,
kao da je ona rekla nešto slatko. »Ima li itko od osoblja recepcije kako bi
se to potvrdilo?«
»Ne«, rekla je Iris ledeno. »Ali, ovo je dovoljno. Domar se sjeća jer je baš
namjeravao ići na stanku. Gospođica Hathaway bila je sama kada se
dogodilo ubojstvo. Nema alibi.«
»Pa«, rekao je Abe, »bar prema nekim nepouzdanim činjenicama.«
Ipak, ništa više nije rečeno. Dokaz je unesen u službeni zapisnik i ja sam
duboko udahnula. Nije mi se sviđao ovaj tip ispitivanja, ali to je bilo
očekivano na temelju ranijeg razgovora koji sam čula preko Lisse. To što
nemam alibija nije bilo dobro, ali sam na neki način dijelila Abeovu
288
vibru. Ono što su iznijeli do sada još uvijek se nije činilo dovoljno da me
pošalju na suđenje. Osim toga, nisu još ništa pitali o Adrianu, što ga je
držalo van svega ovoga.
»Sljedeći dokaz«, rekla je Iris. Lice joj je bilo preplavljeno lukavim
trijumfom. Znala je da je ono s vremenom malo škakljivo, ali što god da
je slijedilo, mislila je da je zlata vrijedno.
Ali, zapravo, bilo je srebrno. Srebrni kolac.
Stvarno, u prozirnom plastičnom najlonu bio je srebrni kolac. Sjao je pod
usijanom rasvjetom, osim njegova vrha. On je bio taman. Od krvi.
»Ovim je kolcem ubijena kraljica«, izjavila je Iris. »Kolcem gospođice
Hathaway.«
Abe se zapravo počeo smijati.
»Oh, ma daj! Čuvarima se stalno izdaju kolci. Imaju veliku zalihu
potpuno istih«
Iris ga je ignorirala i pogledala mene.
»Gdje je tvoj kolac sada?«
Namrštila sam se.
»U mojoj sobi.«
Okrenula se i pogledala prema gomili.
»Čuvaru Stone?«
Visoki dhampir čupavih crnih brkova ustao se iz gomile.
»Da?«
»Vi ste vodili pretres sobe gospođice Hathaway, točno?«
Bijesno sam zurila.
»Pretražili ste moju...«
Ušutkao me oštar Abeov pogled.
»Točno«, rekao je čuvar.
»I, jeste li pronašli srebrni kolac?« pitala je Iris.
»Ne.«
Okrenula se prema nama, lukavo, ali se činilo da je Abeu ova nova
informacija još smješnija od one prve.
»To ništa ne dokazuje. Mogla ga je izgubiti a da nije to primijetila.«
»Izgubiti u kraljičinu srcu?«
»Gospođice Kane«, upozorila ju je sutkinja.
»Ispričavam se, Vaša Visosti«, rekla je glatko Iris. Okrenula se prema
meni. »Gospođice Hathaway, ima li nešto posebno u vezi Vašeg kolca?
Nešto što bi ga razlikovalo od ostalih?«
»D-da.«
»Možete li to objasniti?«
Nešto mi je zapelo u grlu. Imala sam loš osjećaj u vezi ovoga.
289
»Ima ugravirani uzorak na vrhu. Nekakav geometrijski znak.«
Čuvari su ponekad znali nešto ugravirati. Taj kolac sam pronašla u Sibiru
i zadržala ga. Pa, zapravo mi ga je poslao Dimitri nakon što je izašao iz
njegovih prsa.
Iris je prišla Vijeću i držala najlon tako da ga svaki od njih može
pregledati. Vrativši se meni, dala mi je da ga pogledam.
»Je li ovo taj uzorak? Tvoj kolac?«
Zurila sam. Uistinu je bio. Otvorila su mi se usta, spremna izgovoriti da,
ali sam uhvatila Abeov pogled. Jasno, nije mi mogao izravno govoriti, ali
je puno poruka slao pogledom. Najveća poruka je da budem oprezna,
lukava. Što bi učinila ljigava osoba poput Abea?
»Čini se... izgleda slično dizajnu na mom«, konačno sam rekla. »Ali, ne
mogu sa sigurnošću tvrditi da je isti.« Abeov smiješak mi je govorio da
sam ispravno odgovorila.
»Naravno da ne možeš«, rekla je Iris, kao da bolje nije ni očekivala.
Predala je najlon jednom od sudskih službenika. »Ali, sada kada je Vijeće
vidjelo da dizajn odgovara njezinu opisu i da je skoro kao njezin kolac,
željela bih istaknuti da je ispitivanje pokazalo« uzela je još papira,
pobjeda joj se vidjela na cijelom licu... »da su na njemu njezini otisci.«
Evo ga. Veliki zgoditak. To je »čvrst dokaz«.
»Ima li još kakvih otisaka?« pitala je sutkinja.
»Ne, Vaša Visosti. Samo njezinih.«
»To ne znači ništa«, rekao je Abe slegnuvši ramenima. Imala sam osjećaj
da bi on, kada bih se sada ustala i priznala ubojstvo, i dalje tvrdio da su to
nebulozni dokazi. »Netko joj ukrade kolac, a nosi rukavice. Njezini otisci
bili na njemu jer je njezin.«
»To postaje malo uvrnuto, ne mislite li?« pitala je Iris.
»Dokazi su još uvijek puni rupa«, bunio se. »To je ono što je uvrnuto.
Kako je mogla ući u kraljičinu sobu? Kako je mogla proći stražu?«
»Pa«, zamišljeno je rekla Iris, »ta pitanja najbolje bi se objasnila tijekom
suđenja, ali s obzirom na opsežne podatke o provaljivanjima gospođice
Hathaway u svakakva mjesta, kao i bezbrojne disciplinske oznake koje
ima, vjerujem da je mogla pronaći puno putova za ulazak.«
»Nemate dokaza za to«, rekao je Abe. »Nemate teoriju.«
»I ne trebamo je«, rekla je Iris. »Ne za sada. Imamo i više nego što je
dovoljno za ići na suđenje, zar ne? Hoću reći, nismo čak ni došli do onog
dijela kada su brojni svjedoci čuli kako gospođica Hathaway govori
kraljici da će zažaliti zbog donošenja nedavnog čuvarskog zakona. Mogu
pronaći prepisku ako želite, da ne spominjem ostale 'izraze' iz komentara
koje je gospođica Hathaway javno izgovorila.«
290
Sjetila sam se, kada sam stajala vani sa Daniellom, dok su drugi gledali, o
tome kako me kraljica nije mogla kupiti dodjeljivanjem. To nije bio dobar
potez s moje strane. Ni kad su nas uhvatili na bdijenju niti kada sam se
žalila na čuvanje kraljice dok je Lissa uhvaćena. Dala sam Iris poprilično
materijala.
»Oh, da«, nastavila je Iris. »Isto tako imamo i saznanje o tome kako je
kraljica izjavila da ne odobrava vezu gospođice Hathaway s Adrianom
Ivaškovim, posebno nakon što su njih dvoji pobjegli.« Na to sam otvorila
usta, ali me Abe utišao. »Postoji bezbroj drugih podataka o javnim
svađama Njezina Visočanstva i gospođice Hathaway. Želite li da sada
pronađem i te papire ili možemo glasovati za suđenje?«
Ovo je bilo upućeno sutkinji. Nije bilo zakonskog uporišta, ali dokazi su
bili prilično uvjerljivi. Rekla bih da definitivno postoji razlog da me
smatraju sumnjivom za ubojstvo, osim...
»Vaša Visosti?« pitala sam. Mislim da je upravo namjeravala reći svoju
odluku. »Mogu li ja nešto reći?«
Sutkinja je malo razmišljala i onda slegnula ramenima.
»Ne vidim razlog zašto ne. Skupljamo sve dokaze koji postoje.«
Oh, to da budem samostalna nije bilo uopće u Abeovim planovima.
Hodao je prema meni nadajući se da će me zaustaviti svojim savjetom, ali
nije bio dovoljno brz.
»O. K.« rekla sam nadajući se da zvučim razumno i da neću izgubiti
kontrolu. »Iznijeli ste ovdje dosta sumnjivih stvari. To razumijem.« Abe
je izgledao kao da ga boli. To nije bio izraz koji sam na njemu prije
vidjela. Nije često gubio kontrolu ili konce. »Ali, u tome je stvar. To je
sve previše sumnjivo. Da idem nekoga ubiti, ne bih bila tako glupa. Zar
mislite da bih ostavila svoj kolac u njezinim prsima? Mislite li da ne bih
nosila rukavice? Dajte. To me vrijeđa. Ako sam tako iskusna kao što
govore podaci o meni, zašto bih to učinila na taj način? Hoću reći,
ozbiljno? Da sam to ja učinila, izgledalo bi to puno bolje. Ne bi me čak ni
uzeli u obzir kao sumnjivu. Ovo je na neki način uvreda mojoj
inteligenciji.«
»Rose...« počeo je Abe opasnim prizvukom u glasu. Ja sam nastavila.
»Svi ovi dokazi koje imate bolno su očiti. K vragu, tko god da je ovo
smjestio, mogao je i nacrtati strelicu prema meni, a netko mi i jest
smjestio, ali vi ste previše glupi da biste na to uopće pomislili.« Ton moga
glasa podizao se i svjesno sam ga ponovno vratila u normalu. »Želite laki
odgovor. Brzi odgovor. A posebno želite nekoga tko nema veze, tko nema
moćnu obitelj kako bi ga štitila...« tu sam oklijevala nesigurna gdje
svrstati Abea. »Zato što je to uvijek tako. Tako je bilo i sa zakonom o
291
dobnoj granici. Nitko nije bio sposoban zauzeti se za dhampire jer to ovaj
prokleti sistem ne dopušta.«
Palo mi je napamet da sam se poprilično udaljila od teme i da samu sebe
još više okrivljujem zbog blaćenja dobnog zakona. Ponovno sam se
sabrala.
»Hm, bilo kako bilo, Vaša Visosti... ono što pokušavam reći je da ovi
dokazi ne bi trebali biti dovoljni da me se optuži ili pošalje na suđenje. Ja
ne bih isplanirala ubojstvo ovako loše.«
»Hvala, gospođice Hathaway«, rekla je sutkinja. »To je bilo vrlo...
informativno. Sada možete sjesti dok Vijeće glasuje.«
Abe i ja smo se vratili u našu klupu.
»Što si uopće mislila?« šaptao je.
»Rekla sam ono što jest. Branila sam se.«
»Ne bih išao tako daleko. Ti nisi odvjetnik.«
Iskosa sam ga pogledala.
»Nisi ni ti, stari.«
Sutkinja je zatražila od Vijeća neka glasuje vjeruju li da je ovdje izneseno
dovoljno dokaza da ostanem osumnjičena i da idem na suđenje. Da.
Podiglo se jedanaest ruku. Upravo tako, sve je završilo.
Kroz vezu osjetila sam uzbunu od Lisse. Kada smo se Abe i ja ustali kako
bismo krenuli, pogledala sam u publiku koja se počela razilaziti i brujati o
tome što će se sada dogoditi. Njezine svijetlozelene oči bile su raširene,
njezino lice bilo je neobično blijedo. Pored nje, Adrian je također izgledao
potresen, ali dok me gledao, mogla sam osjetiti kako isijava ljubav i
odlučnost. A otraga, iza njih...
Dimitri.
Nisam čak ni znala da je ovdje. I njegove su oči bile također na meni,
tamne i beskrajne. Ipak, nisam mogla pročitati što osjeća. Njegovo lice
nije ništa odavalo, ali je bilo nešto u njegovim očima...nešto napeto i
zastrašujuće. Kroz glavu mi je prošla njegova slika spremnog da uništi
onu grupu čuvara i nešto mi je govorilo da bi to ponovio kad bih ga
tražila. Izborio bi se za put do mene kroz sudnicu i učinio sve što može
kako bi me spasio od toga.
Dodirnula sam nešto rukom i to mi je odvuklo pažnju od njega. Abe i ja
počeli smo izlaziti, ali je prolaz ispred nas bio krcat, zbog čega smo stali.
Ono što je dotaklo moju ruku bio je komad papira gurnut među moje
prste. Podigla sam pogled i vidjela da Ambrose sjedi blizu prolaza i gleda
ravno. Željela sam ga pitati što se događa, ali neki instinkt rekao mi je da
šutim. Vidjevši da se red još uvijek ne miče, brzo sam otvorila papir i
držala ga van Abeova pogleda.
292
Papir je bio jako malen, elegantan kurziv skoro je bilo nemoguće
pročitati.
Rose,
ako ovo čitaš, znači da se dogodilo nešto strašno. Vjerojatno me mrziš, ali
te ne krivim. Mogu te samo zamoliti da mi vjeruješ da je ono što sam
napravila s proglasom o dobnoj granici bolje za tvoj narod od onoga što
su planirali drugi. Postoje neki moroji koji žele prisiliti sve dhampire da
služe, bez obzira na to žele li to oni ili ne, i to pomoću kompulzije.
Proglas o dobnoj granici tu je grupu usporio.
Ipak, pišem ti u vezi tajne koji moraš ispraviti, i to je tajna koju moraš
podijeliti sa što manje osoba ukoliko je to moguće. Vasilisa treba svoje
mjesto u Vijeću, i to se može napraviti. Ona nije posljednji Dragomir. Živi
još jedan, nezakonito dijete Erica Dragomira. Ne znam ništa drugo, ali
ako možeš pronaći njegova sina ili kćer, dat ćeš Vasilisi moć koju
zaslužuje. Bez obzira na tvoje mane i temperament, ti si jedina za koju
osjećam da možeš odraditi taj zadatak. Nemoj gubiti vrijeme, nego ga što
prije izvrši.
Tatiana Ivaškov
Buljila sam u taj komad papira, rukopis u njemu vrtio se ispred mene, ali
poruka u njemu gorjela mi je u glavi. Ona nije posljednji Dragomir. Živi
još jedan.
Ako je to istina, ako Lissa ima polubrata ili polusestru... to će sve
promijeniti. Dobila bi glas u Vijeću. Više ne bi bila sama. Ako je to istina.
Ako je to bilo od Tatiane. Bilo tko se mogao potpisati kao ona na papiru.
Nije se činilo stvarnim. Ipak, zadrhtala sam od pomisli da sam dobila
pismo od mrtve žene. Kad bih dopustila sebi da vidim duhove oko nas, bi
li ovdje bila Tatiana, nemirna i osvetoljubiva? Nisam se mogla natjerati
spustiti zidove i pogledati. Ne još. Moralo je tu biti drugih odgovora.
Ambrose mi je dao poruku. Trebala sam njega pitati... osim što se sada
mičemo kroz prolaz. Čuvar me lagano gurkao.
»Što je to?« pitao je Abe, uvijek na oprezu i sumnjičav.
Brzo sam zamotala papir.
»Ništa.«
Pogled koji mi je uputio jasno je govorio kako mi uopće nije povjerovao.
Pitala sam se bih li mu trebala reći. To je tajna koju moraš podijeliti sa što
manje osoba ukoliko je to moguće. Ako on i jest jedan od manje osoba,
ovo nije mjesto. Pokušala sam mu skrenuti pozornost i maknula sam onaj
šokirani pogled koji sam vjerojatno imala na licu. Ova poruka bila je
veliki problem, ah, ni upola toliko veliki kao onaj s kojim se odmah
moram suočiti.
293
»Rekao si mi da neću ići na suđenje«, rekla sam Abeu. Ponovno mi se
vratila prijašnja muka. »S tobom sam jako riskirala!«
»Nije to bio veliki rizik. Ni Tarus te ne bi mogao izvući iz ovoga.«
Još uvijek me živcirao njegov bezbrižan stav u vezi svega ovoga.
»Hoćeš reći da si od početka znao kako je ovo saslušanje izgubljeno?«
To je ono što je i Mikhail rekao. Kako je lijepo od svih dobiti toliko vjere.
»Ovo saslušanje nije bilo važno«, rekao je Abe nejasno. »Ono što slijedi
jest.«
»A što je to točno?«
Ponovno me pogledao mračnim, lukavim pogledom.
»Ništa o čemu moraš već sad brinuti.«
Jedan od čuvara stavio je svoju ruku na moju govoreći mi da se moram
kretati. Oduprla sam se njemu i naslonila na Abea.
»Vraga ne moram! Govorimo o mom životu«, viknula sam. Znala sam što
slijedi. Zatvor do suđenja. I onda još zatvora ako me osude. »Ovo je
ozbiljno! Ne želim ići na suđenje! Ne želim provesti ostatak života na
mjestu poput Tarasova.«
Čuvar me povukao jače gurajući nas naprijed, a Abe me fiksirao
probadajućim pogledom koji mi je sledio krv.
»Nećeš ići na suđenje. Nećeš ići u zatvor«, prosiktao je, ali da ga ne čuje
čuvar. »Neću to dopustiti. Razumiješ?«
Odmahnula sam glavom, zbunjena zbog toliko toga i neznanja što raditi u
vezi s bilo čim od toga.
»Čak i ti imaš svoja ograničenja, stari.« Vratio mu se osmijeh.
»Iznenadila bi se. Osim toga, oni čak i ne šalju izdajice kraljevstva u
zatvor, Rose. Svi to znaju.«
Ismijavala sam ga.
»Jesi lud? Naravno da šalju. Što misliš da drugo rade s izdajicama?
Oslobode ih i kažu im da to više ne ponove?«
»Ne«, rekao je Abe upravo prije nego što se okrenuo. »Izdajice pogube.«
K R A J
Možda je to bio nečiji bolesni smisao za humor, ali završila sam u
Dimitrijevoj ćeliji koja je sada bila napuštena.
Mirno sam otišla nakon što je onaj čuvar iznio optužbe protiv mene.
Zapravo, postala sam omamljena jer mi je previše toga što je rekao bilo
neshvatljivo. Nisam čak došla do onog dijela koji je uključivao mene.
Nisam mogla osjećati bijes ili ozlojeđenost zbog optužbi jer sam još
uvijek bila na onom dijelu da je Tatiana mrtva.
Ne samo mrtva. Ubijena.
Ubijena?
Kako se to dogodilo? Kako se to ovdje dogodilo? Dvor je bio najsigurnije
mjesto na svijetu, a Tatiana je uvijek bila posebno čuvana, od iste grupe
koja je tako brzo opkolila Dimitrija i mene. Osim ako nije napustila dvor,
a bila sam poprilično sigurna da nije, nije ju mogao ubiti nikakav strigoj.
Zbog neprestanih prijetnji s kojima smo bili suočeni, ubojstvo među
dhampirima i morojima bilo je nečuveno. Jasno, događalo se. Bilo je to
neizbježno u svakom društvu, ali s obzirom na to kako je naše bio
opsjedano, rijetko smo se imali vremena okrenuti jedni protiv drugih (ako
se urlanje u Vijeću stavi sa strane). To je bio razlog zbog kojeg je Viktor
bio tako osuđivan. Njegov je zločin bio grozan koliko je god mogao biti.
Do sada.
275
Jednom kada sam mogla prihvatiti nemoguću ideju da je Tatiana mrtva,
bila sam sposobna pitati se pravo pitanje: Zašto ja? Zašto optužuju mene?
Nisam bila odvjetnik, ali bila sam sigurna da to što sam nekog nazvala
licemjernom kujom nije čvrst dokaz na sudu.
Pokušala sam saznati više detalja od čuvara koji je bio ispred moje ćelije,
ali oni su ostali čvrstih lica i tihi. Nakon što sam skoro promukla od
vikanja, bacila sam se na krevet i otišla u Lissinu glavu, gdje sam bila
sigurna da ću pronaći više informacija.
Lissa je bila luda pokušavajući dobiti odgovore od svakog od koga je
mogla. Christian je još uvijek bio s njom i stajali su u predvorju jedne od
zgrada koja je vrvjela od događanja. Dhampiri i moroji jednako su
posvuda trčali, neki uplašeni zbog nestabilnosti nove vlade, a drugi
nadajući se da će to iskoristiti. Lissa i Christian stajali su usred svega,
poput listova odnesenih strašnom olujom.
Dok je Lissa sada tehnički bila odrasla, još uvijek je bila pod okriljem
neke starije osobe na dvoru, obično Priscille Voda i, povremeno, čak
Tatiane. Sada ni jedna od njih nije bila na raspolaganju, iz očitih razloga.
Iako su je mnogi plemići poštovali, Lissa se nije imala kome obratiti.
Vidjevši je tako uznemirenu, Christian ju je primio za ruku.
»Teta Tasha će znati što se događa«, rekao je. »Pojavit će se prije ili
kasnije. Znaš da neće dopustiti da se išta dogodi Rose.«
Lissa je znala da u toj izjavi postoji malo nesigurnosti, ali nije to
spomenula. Tasha možda i nije htjela da mi se išta dogodi, ali zasigurno
nije bila tako moćna.
»Lissa!«
Adrianov glas učinio je da se oboje, i Lissa i Christian, okrenu. Upravo je
ušao zajedno sa svojom majkom. Adrian je izgledao kao da je tamo došao
izravno iz moje sobe. Na sebi je imao jučerašnju odjeću, lagano
zgužvanu, i kosa mu nije bila uređena kao obično. U usporedbi s njim,
Daniella je izgledala uglađeno i uređeno, savršena slika poslovne žene
koja nije izgubila svoju ženstvenost.
Konačno! Ovdje su bili ljudi koji možda znaju odgovore. Lissa je
zahvalno potrčala k njima.
»Hvala bogu«, rekla je Lissa. »Nitko nam iu želi reći što se dogodilo...
osim da je kraljica mrtva, a Rose pritvorena. Ona je molećivo pogledala
Daniellu. »Recite mi da je došlo do zabune.«
Daniella je potapšala Lissu po ramenu i uputila joj najutješniji pogled koji
je mogla, s obzirom na okolnosti.
»Bojim se da ne. Tatiana je sinoć ubijena, a Rose im je glavni
osumnjičenik.«
276
»Ali, ona to nikada ne bi učinila!« viknula je Lissa.
Christian se pridružio njezinu opravdanom bijesu.
»Njezino vikanje na Vijeće nije dovoljno kako bi je optužili za ubojstvo.«
Ah, Christian i ja jednako smo razmišljali. Bilo je to gotovo jezivo. »Kao
ni ono s bdijenja.«
»U pravu si. Nije dovoljno«, složila se Daniella. »Ali, isto tako ne izgleda
ni dobro za nju. A očito imaju druge dokaze koji potvrđuju njezinu
krivnju.«
»Kakve dokaze?« Lissa je zahtijevala odgovor.
Daniella je počela kao da se ispričava.
»Ne znam. To je još uvijek pod istragom. Održat će saslušanje kako bi
iznijeli dokaze i ispitali je o tome gdje je bila, mogućim motivima... takve
stvari.« Pogledala je prema prolaznicima koji su jurili. »Ako uopće dođu
tako daleko. Ovo se... nije dogodilo stoljećima. Vijeće ima potpunu vlast
dok se ne izabere novi vladar, ali još uvijek će biti kaos. Svi se boje. Ne bi
me iznenadilo da dvor padne pod ratni zakon.«
Christian se okrenuo prema Lissi, licem punim nade.
»Jesi vidjela Rose sinoć? Je li bila s tobom?«
Lissa se namrštila.
»Ne. Mislim da je bila u svojoj sobi. Zadnji sam je put vidjela prekjučer.«
Daniella nije izgledala baš sretno zbog toga.
»To neće pomoći. Ako je bila sama, znači da nema alibi.«
»Nije bila sama.«
Tri para očiju okrenula su se prema Adrianu. Bilo je to prvi put da je
progovorio otkada je zazvao Lissu. Lissa se do sada nije na njega puno
obazirala, što je značilo da nisam ni ja. Samo je površno promotrila
njegovu pojavu kada je došao, ali sada je mogla vidjeti sitne detalje. Briga
i bol ostavljali su svoje znakove, zbog čega se činio starijim nego što jest.
Kada se okrenula njegovoj auri, vidjela je uobičajeno zlato korisnika
duha, ali ono, kao i njegove druge boje, bilo je mutno i obrubljeno tamom.
Bilo je tu i treperenja, upozorenje da i nestabilnost duha uzima svoje. To
je sve došlo prebrzo za njega da bi reagirao, ali pretpostavljala sam da će
zgrabiti cigaretu i piće čim bude mogao. Bio je to način na koji se Adrian
suočavao s ovakvim situacijama.
»Što hoćeš reći?« oštro je pitala Daniella.
Adrian je slegnuo ramenima.
»Nije bila sama. Ja sam bio s njom cijelu noć.«
Lissa i Christian dobro su uspjeli zadržati neutralna lica, ali Daniellino
lice pokazalo je šok kakav bi doživio svaki roditelj na spomen seksualnog
života svog djeteta. Adrian je također primijetio tu reakciju.
277
»Ne trudi se«, upozorio je. »Tvoji morali, tvoje mišljenje... ništa mi sada
nije važno.« Pokazao je na skupinu uspaničenih prolaznika koji su jurili
okolo i vikali da je sigurno Viktor Daškov došao na dvor kako bi ih sve
poubijao. Adrian je odmahnuo glavom i okrenuo se natrag prema svojoj
majci. »Ja sam bio s Rose. To je dokaz da ona to nije učinila. Kasnije
ćemo se pozabaviti s tvojim majčinskim neodobravanjem mog ljubavnog
života.«
»To nije ono što me brine! Ako imaju čvrst dokaz i ti se u ovo umiješaš,
mogli bi i tebe sumnjičiti.« Držanje koje je Daniella imala kad je ušla
počelo je pucati.
»Ona mi je bila teta«, rekao je Adrian u nevjerici. »Zašto bismo je,
pobogu, Rose i ja ubili?«
»Zato što nije odobravala vašu vezu. I zato što je Rose bila uzrujana zbog
proglasa u vezi dobne granice.« To je došlo od Christiana. Lissa ga je
bijesno gledala, ali je on jedva slegnuo ramenima. »Što? Samo sam
izjavio očito. Netko drugi bi to napravio da nisam ja. I svi smo čuli priče,
neki su izmišljali stvari koje su ekstremne čak i za Rose.« Doista jak
komentar.
»Kada?« pitala je Daniella držeći Adriana za rukav. »Kada si bio s Rose?
Kada si došao tamo?«
»Ne znam. Ne sjećam se«, rekao je.
Uhvatila ga je čvršće.
»Adriane! Shvati ovo ozbiljno, ovo će jako utjecati na to kako će se sve
razvijati. Ako si stigao tamo prije nego što je Tatiana ubijena, onda te
neće moći s tim povezati. A ako si bio s Rose poslije...«
»Onda ona ima alibi«, prekinuo ju je. »I nema problema
»Nadam se da je to istina«, mrmljala je Daniella. Činilo si da njezin
pogled više nije usmjeren na moje prijatelje. U glavi su joj se okretali
kotačići, njezine su misli iskakale dok je pokušavala smisliti kako najbolje
zaštititi svog sina. Ja sam za nju bila nesrc tan slučaj. On je, razumljivo,
bio za nju alarmantna hitnost. »Ipak ćemo ti morati nabaviti odvjetnika.
Razgovarat ću sa Damonom. Moram ga pronaći prije večerašnjeg
saslušanja. I Rufus će morati saznati za ovo. Prokletstvo.« Na to je Adrian
podigao obrvu. Imala sam dojam da Lady Ivaškov nije često psovala.
»Moramo otkriti kada si stigao tamo.«
Adrian je još uvijek bio omotan patnjom kao ogrtačem i izgledao je kao
da bi se mogao srušiti ako uskoro ne dobije nikotina ili alkohola. Mrzila
sam ga gledati takvog, posebno zbog mene. Sigurno je tu postojala snaga,
ali njegova priroda, i zeznute posljedice duha, učinile su da se s ovim
teško nosi.
278
Ipak, usprkos svom bijesu, uspio je dozvati sjećanje kako bi pomogao
svojoj ludoj majci.
»Netko je bio u predvorju zgrade kada sam došao... domar ili nešto,
mislim. Ipak, nikoga nije bilo na recepciji.« Većina zgrada imala je
članove osoblja za hitne slučajeve ili portira.
Daniellino lice se oraspoložilo.
»To je to. To je ono što trebamo. Damon će saznati u koje vrijeme si bio
tamo, tako da te možemo osloboditi i očistiti od ovoga.«
»I tako da me može obraniti ako stvari krenu po zlu?«
»Naravno«, vedro je odgovorila.
»Što s Rose?«
»Što s Rose?«
Adrian je još uvijek izgledao kao da će se slomiti, ali u njegovim zelenim
očima bilo je ozbiljnosti i usredotočenosti.
»Ako se dozna da je teta Tatiana ubijena prije nego što sam stigao tamo i
Rose bace samu među vukove, hoće li Damon biti njezin odvjetnik?«
Njegova majka se smela.
»Oh, pa, dragi... Damon zapravo i nije za te stvari...«
»Bit će ako ga zamoliš«, rekao je Adrian odlučno.
»Adriane«, oprezno je rekla, »ne znaš o čemu govoriš. Kažu da su dokazi
protiv nje čvrsti. Ako naša obitelj pruži podršku...«
»Nije kao da podržavamo ubojstvo! Upoznala si Rose. Svidjela ti se.
Možeš li me pogledati u oči i reći da je O. K. da ima neku tko zna kakvu
polovičnu obranu koju će iskopati za nju? Možeš li?«
Daniella je problijedjela i, časna riječ, zapravo se pokunjila. Mislim da
nije navikla na ovakvu neustrašivu odlučnost kod svog bezbrižnog sina. I,
iako su njegove riječi imale smisla, u njegovu je glasu bilo nekog
luđačkog očaja i stava koji je bio pomalo jezovit. Nisam mogla reći je li to
zbog duha ili samo zbog njegovih osjećaja.
»Ja... razgovarat ću sa Damonom«, na kraju je rekla Daniella. Morala je
nekoliko puta progutati knedlu prije nego što je uspjela izgovoriti te riječi.
Adrian je duboko izdahnuo i s izdahom je otišlo i malo bijesa.
»Hvala.«
Jurnula je i stopila se s gomilom i ostavila Adriana samog s Lissom i
Christianom. Njih dvoje izgledali su mrvicu manje zabezeknuti od
Danielle.
»Damon Tarus?« pogađala je Lissa. Adrian je kimnuo.
»Tko je to?« pitao je Christian.
»Majčin rođak«, rekao je Adrian. »Obiteljski odvjetnik. Pravi morski pas.
Nekako je i ljigav, ali skoro da može svakoga izvući iz svačega.«
279
»I to je nešto, pretpostavljam«, zamišljeno je rekao Christian. »Ali, je li
dovoljno dobar da se bori protiv takozvanog čvrstog dokaza?«
»Ne znam. Stvarno ne znam.« Adrian je nesvjesno posegnuo prema džepu
i uobičajenom mjestu gdje je držao cigarete, ali ih danas nije imao.
Uzdahnuo je. »Ne znam kakav je njihov dokaz niti kako je ubijena teta
Tatiana. Sve što sam čuo je to da su je jutros pronašli mrtvu.«
Lissa i Christian izmijenili su grimase. Christian je slegnuo ramenima, a
Lissa se okrenula natrag Adrianu preuzevši ulogu glasnika.
»Kolcem«, rekla je Lissa. »Našli su je u krevetu sa srebrnim kolcem u
srcu.«
Adrian nije ništa rekao i njegov izraz na licu nije se promijenio. Lissi je
palo napamet da tijekom čitava tog razgovora o nedužnosti, dokazima i
odvjetnicima svi su nekako previdjeli činjenicu da je Tatiana bila
Adrianova prateta. On nije odobravao neke njezine odluke i šalio se na
njezin račun iza njezinih leđa. Međutim, ipak mu je ona bila obitelj, netko
koga je poznavao cijeli život. Uza sve ostalo sigurno osjeća i bol zbog
njezine smrti. Čak sam se i ja osjećala malo zbunjeno. Mrzila sam je zbog
onoga što mi je učinila, ali nikad nisam željela da umre. I nisam se mogla
suzdržati da se ne sjetim kako mi se ponekad obraćala kao da sam prava
osoba. Možda je to bila gluma, ali bila sam poprilično sigurna da je bila
iskrena one večeri kada je navratila kod Ivaškovih. Bila je oprezna i
obazriva, većinom se samo brinula kako svom narodu osigurati mir.
Lissa je gledala Adriana kako odlazi dok su kroz nju kolali suosjećanje i
tuga. Christian ju je nježno potapšao po ramenu.
»Dođi«, rekao je. »Saznali smo što smo trebali. Ovdje samo smetamo.«
Osjećajući se bespomoćno, Lissa mu je dopustila da je izvede van
izbjegavajući sve jače uspaničenu gomilu. Narančasta boja niskog sunca
obasjala je svaki list i drvo zlatnim, toplim osjećajem. Kada smo se vratili
iz skladišta s Dimitrijem, vani je bilo jako puno ljudi, ali ništa u usporedbi
s ovim. Brujali su od straha, žurili se prenositi vijest. Neki su već bili u
žalosti, odjeveni u crninu, lica punih suza. Pitala sam se koliko je od toga
iskreno. Čak i usred tragedije i zločina, plemići će se grebati za moć.
I svaki put kada bi čula moje ime, Lissa bi postajala sve više ljuta. To je
bila ona loša ljutnja, ona koja se osjećala kao crni dim u našoj vezi i koja
bi je često izudarala. Bilo je to prokletstvo duha.
»Ne mogu vjerovati!« viknula je Christianu. Primijetila sam, čak i ako
ona nije, da ju je brzo želio odvesti negdje gdje nema nikoga. »Kako to
netko može pomisliti za Rose? To je podmetnuto. Mora biti.«
»Znam, znam«, rekao je. I on je znao za opasne znakove duha i
pokušavao ju je smiriti. Stigli su do male travnate površine u sjeni velikog
280
stabla oraha i sjeli na zemlju. »Znamo da to nije učinila. To je sve što je
važno. Dokazat ćemo to. Ne može biti kažnjena za nešto što nije učinila.«
»Ti ne znaš njih«, gunđala je Lissa. »Ako se netko okomio na nju, mogu
svašta učiniti.« Uz prisutnost mrvice svijesti, povukla sam malo njezine
tame u sebe pokušavajući je smiriti. Nažalost, samo me još jače naljutilo.
Christian se smijao.
»Zaboravljaš. I ja sam odrastao među njima. Išao sam u školu s njihovom
djecom. Znam ih, ali, nećemo paničariti dok ne saznamo više, u redu?«
Lissa je odahnula osjećajući se puno bolje. Preuzet ću previše tame ako ne
budem pažljiva. Pokušala se lagano nasmiješiti Christianu.
»Ne sjećam se da si prije bio tako razborit.«
»Zato što svako ima drugačiju definiciju 'razboritosti'. Moja je samo krivo
shvaćena, to je sve.« Glas mu je bio uzvišen.
»Mislim da si jako puno krivo shvaćen«, nasmijala se.
Njegove oči gledale su njezine i osmijeh na njegovu licu pretvorio se u
nešto toplije i nježnije.
»Pa, nadam se da ovo neće biti krivo shvaćeno. Inače ću možda primiti
udarac.«
Nagnuvši se, prinio je svoje usne njezinima. Lissa je odgovorila bez
ikakvog pogovora i prepustila se slatkoći poljupca. Nažalost, i ja sam
pometena skupa s njom. Kada su se razdvojili, Lissa je osjećala kako joj
srce kuca brže i kako joj obrazi gore.
»Čega je to točno bila definicija?« pitala je oživljavajući osjećaj njegovih
usana.
»Znači 'žao mi je',« rekao je.
Maknula je pogled i nervozno cupkala neku travu. Konačno, uzdahnuvši,
ponovno ga je pogledala.
»Christiane... je li ikada... bilo išta između tebe i Jill? Ili Mije?«
Iznenađeno ju je pogledao.
»Molim? Kako to možeš misliti?«
»Puno si vremena provodio s njima.«
»Samo je jedna osoba koju sam ikad želio«, rekao je. Mirnoća njegova
pogleda, tih kristalno plavih očiju, nije ostavljala mjesta pitanju tko je ta
osoba. »Nitko drugi nije nikada došao blizu. Usprkos svemu, čak i s
Avery...«
»Christian, žao mi je zbog toga...«
»Ne moraš to...«
»Moram...«
»Prokletstvo«, rekao je. »Hoćeš mi dati da završim reč...«
MIN@
281
»Ne«, prekinula ga je Lissa. I onda se nagnula i poljubila ga, snažan i
čvrst poljubac koji je gorio njezinim tijelom, onaj koji joj je govorio da i
za nju nije postojao nitko drugi na svijetu.
Dobro. Očito da je Tasha bila u pravu: ja sam ona koja ih može ponovno
spojiti. Jednostavno nisam mislila da će moje uhićenje odigrati tu ulogu.
Izvukla sam se iz njezine glave kako bih im dala privatnosti i spasila se od
toga da gledam kako se maze. Nisam im zamjerala njihov trenutak. Nije
bilo ničeg što sada mogu za mene učiniti i zaslužili su svoje pomirenje.
Jedino što im je preostalo bilo čekati više informacija i, stvarno, njihova
metoda pomoću koje im je brže prolazilo vrijeme bila je puno zdravija od
one koju je vjerojatno izabrao Adrian.
Legla sam na krevet i buljila u strop. Oko mene nije bilo ničega osim
običnog metala i neutralnih boja. Izluđivalo me. Nisam imala što gledati,
ništa za čitati. Osjećala sam se kao životinja u kavezu. Činilo mi se da
prostorija postaje sve manja i manja. Sve što sam mogla bilo je ponovno
prevrtjeti ono što sam saznala od Lisse analizirajući svaku izrečenu riječ.
Naravno, imala sam pitanja o svemu, ali jedna stvar koja mi je zapela za
uho bilo je saslušanje koje je spomenula Daniella. Morala sam saznati
više o tome.
Dobila sam svoj odgovor, nekoliko sati kasnije.
Zapala sam u nekakvo tupo stanje i skoro nisam prepoznala Mikhaila
kako stoji ispred vrata moje ćelije. Skočila sam iz kreveta prema
rešetkama i vidjela da otključava vrata. Kroz mene je prozujala nada.
»Što se događa?« pitala sam. »Puštaju me?«
»Bojim se da ne«, rekao je. Njegove riječi obistinile su se nakon što mi je
stavio lisice na ruke, i to čim je otvorio vrata. Nisam se opirala. »Došao
sam te odvesti na saslušanje.«
Kročivši u hodnik, vidjela sam kako se skupljaju ostali čuvari. Moje
vlastito osiguranje, točnije. Odraz Dimitrijeva. Divno. Mikhail i ja hodali
smo zajedno i, umjesto da zadrži onu groznu tišinu koja se činila kao
uobičajeni tretman zatvorenika, on je suosjećajno pričao.
»Što je točno saslušanje? Suđenje?«
»Ne, ne. Prerano je za suđenje. Saslušanjem će odlučiti ideš li na
suđenje.«
»To mi nekako zvuči kao gubljenje vremena«, istaknula sam. Izašli smo
iz čuvarske zgrade i taj svjež i vlažan zrak bio je najslađa stvar na svijetu.
»Još je veći gubitak vremena ako se ide na veliko skupo suđenje pa
ustanove da nemaju dobar slučaj. Na saslušanju oni iznose dokaze koje
imaju i sudac, ili, dakle, netko tko predstavlja suca, odlučuje treba li se ići
282
na suđenje. Suđenjem postaje službeno. Tamo donose presudu i određuju
kaznu.«
»Zašto im treba tako dugo za saslušanje? Zašto su me natjerali da čekam
cijeli dan u ćeliji?«
Nasmijao se, ali ne zato što je mislio da je smiješno.
»Rose, to je bilo brzo. Jako brzo. Može potrajati danima ili tjednima dok
se ne dobije saslušanje, a ako ideš na suđenje, ostaješ do tada zatvoren.«
Progutala sam knedlu.
»Hoće li i to požuriti?«
»Ne znam. Skoro sto godina nije ubijen ni jedan vladar. Svi su poludjeli i
Vijeće želi uspostaviti red. Već rade velike planove za kraljičin sprovod,
veliki spektakl koji će svima odvući pažnju. Tvoje je saslušanje također
pokušaj uspostavljanja reda.«
»Molim? Kako?«
»Što prije osude ubojicu, to prije će se svi osjećati sigurnije. Misle da je
optužba protiv tebe tako čvrsta da se žele požuriti. Žele da si kriva. Žele je
pokopati znajući da je njezin ubojica priveden pravdi, tako da svi mogu
čvrsto spavati kada izaberu novog kralja ili kraljicu.«
»Ali, ja nisam...« pustila sam svoje poricanje. To nije imalo smisla.
Ispred nas pojavila se zgrada u kojoj je bila sudnica. Činila se odbojnom
prvi put kada sam bila tamo na Viktorovu suđenju, ali to je bilo iz straha
od sjećanja koje je budio u meni. Sada... sada je na kocki moja vlastita
budućnost. I očito ne samo moja budućnost, morojski svijet je gledao i
čekao nadajući se da sam ja zločinac kojeg se može zauvijek zatvoriti.
Progutavši, nervozno sam pogledala Mikhaila.
»Misliš li... misliš da će me poslati na suđenje?«
Nije odgovorio. Jedan od čuvara nam je držao otvorena vrata.
»Mikhail?« ubrzala sam. »Hoće li mi suditi za ubojstvo?«
»Da«, rekao je suosjećajno. »Prilično sam siguran da hoće.«
Dvadesetsedmo poglavlje
Ulazak u sudnicu bilo je jedno od najnestvarnijih iskustava u mom životu,
i ne samo zbog toga što sam ja ovdje optužena. Jednostavno me stalno
podsjećalo na Viktorovo suđenje, a to da sam sada na njegovu mjestu bilo
je previše čudno za shvatiti.
Ulazak u prostoriju s hrpom čuvara učini da svi zure i, vjerujte mi, unutra
je bilo krcato, pa naravno, nisam se skupila niti sam izgledala kao da se
sramim. Hodala sam samouvjereno i glavu držala visoko. Opet, pojavilo
283
mi se to jezivo sjećanje na Viktora. I on je ušao prkosno i bila sam
zaprepaštena kako se netko tko je počinio takve zločine može tako
ponašati. Misle li ovdje prisutni isto o meni?
Na podiju u prednjem djelu prostorije sjedila je žena koju nisam
prepoznala. Među morojima sudac je obično bio odvjetnik kojeg su
postavili na tu funkciju za potrebe saslušanja ili čega već. Samim
suđenjem, bar onim velikim poput Viktorova, predsjedala je kraljica. Ona
je bila ta koja je odlučivala o konačnoj presudi. Ovdje, oni koji će
odlučivati o tome članovi su Vijeća, ako uopće dođem do te faze.
Suđenjem postaje službeno. Tamo donose presudu i određuju kaznu.
Moja pratnja dovela me do prednjeg sjedala prostorije prolazeći pored
rešetke koja je odvajala ključne igrače od publike te su me usmjerili
prema mjestu pored moroja srednjih godina, u vrlo službenom i
dizajnerskom crnom odijelu. Odijelo je vrištalo:
Žao mi je što je kraljica mrtva, a ja ću izgledati moderno dok pokazujem
tugu. Njegova kosa bila je svijetloplava, lagano prošarana prvim sijedima.
Nekako je uspio da mu to dobro stoji. Pretpostavljala sam da je to Damon
Tarus, moj odvjetnik, ali nije mi rekao ni riječi
Mikhail je isto sjedio pored mene i bilo mi je drago što su izabrali njega
tko me doslovno neće napuštati. Pogledajući unazad, vidjela sam Daniellu
i Nathana Ivaškova kako sjede s ostalim visokopozicioniranim članovima
svoje obitelji. Adrian je odlučio da im se neće pridružiti. On je sjedio
dublje odostraga, s Lissom, Christianom i Eddiejem. Sva njihova lica bila
su jako zabrinuta.
Sutkinja, starija morojka sive kose koja je izgledala kao da još može
rasturati, zamolila je za pažnju u prostoriji i ja sam se okrenula kako bih
gledala ravno. Ulazilo je Vijeće i ona ih je najavila jedno po jedno. Za
njih su složili dva reda klupa, dva reda od šest, s trinaestim povišenim
mjestom otraga. Naravno, ispunjeno je samo jedanaest mjesta i pokušala
sam se ne mrštiti. Lissa bi trebala sjediti ondje.
Kada se Vijeće smjestilo, sutkinja se okrenula prema nama ostalima i
govorila glasom koji je odzvanjao prostorijom.
»Ovo saslušanje sada zasjeda, tijekom toga odlučit ćemo ima li dovoljno
dokaza za...«
Prekinulo ju je komešanje kod vrata i publika je istegnula vratove kako bi
vidjela što se događa.
»Kakve su ovo smetnje?« ljutila se sutkinja.
Jedan od čuvara djelomično je otvorio vrata i naginjao se prema van očito
govoreći nekome tko je bio u hodniku. Ponovno je provirio unutra.
»Ovdje je odvjetnik optužene, Vaša Visosti.«
284
Sutkinja je pogledala u mene i Damona i zatim se namrštila čuvaru.
»Ona već ima odvjetnika.«
Čuvar je slegnuo ramenima i izgledao smiješno bespomoćno. Da je vani
bio strigoj, znao bi što treba učiniti. U ovom bizarnom prekidu protokola
njegove vještine nisu mu bile korisne. Sutkinja je uzdahnula.
»Dobro. Pošaljite toga tko je već vani pa da to sredimo.«
Ušao je Abe.
»O dragi bože«, rekla sam naglas.
Nisam se trebala namrštiti što mi je izletjelo jer je istog trenutka žamor
razgovora ispunio prostoriju. Pretpostavljala sam da je polovica osjećala
strahopoštovanje jer su čuli za Abea i njegovu reputaciju. Druga polovica
vjerojatno je bila zatečena njegovom pojavom.
Imao je sivo odijelo od kašmira, znatno svjetlije od Damonova mračno
crnog. Ispod je bila košulja koja je bila tako jako bijela da se činilo da
svijetli, posebno uz sjajnu grimiznu crvenu kravatu koju je nosio. Prema
njegovoj odjeći bile su raspoređene ostale točke crvene, rupčić u džepu i
manžete crvene poput rubina. Naravno, to je sve bilo savršeno skrojeno i
skupo, kao i Damonovo odijelo. Međutim, Abe nije izgledao kao da je u
žalosti. Čak nije izgledao ni kao da ide na suđenje. Činilo se kao da su ga
prekinuli na putu prema zabavi. I, naravno, stavio je svoje uobičajene
zlatne ringove na uši i podšišao je crnu bradicu.
Sutkinja je ušutkala prostoriju pokretom ruke dok joj je on prilazio.
»Ibrahim Mazur«, rekao je i kimnuo glavom. U njezinu glasu bilo je
podjednako i zapanjenosti i negodovanja.
»Ovo je... neočekivano.«
Abe joj se galantno naklonio.
»Lijepo Vas je ponovno vidjeti, Paula. Niste ostarjeli ni dana.«
»Nismo u ladanjskom klubu, gospodine Mazur«, obavijestila ga je. »I,
dok smo ovdje, naslovit ćete me mojom titulom.«
»Ah. U redu.« Namignuo je. »Moje isprike, Vaša Visosti.«
Okrenuvši se, gledao je okolo dok mu se pogled nije zaustavio na meni.
»Evo je. Oprostite što smo ovo malo odgodili. Možemo početi.«
Damon je ustao.
»Što je ovo? Tko ste vi? Ja sam njezin odvjetnik.«
Abe je odmahnuo glavom.
»Sigurno je došlo do pogreške. Trebalo mi je malo vremena kako bih
uzeo let, tako da mogu razumjeti što ste uzeli građanskog odvjetnika da
uskoči.«
285
»Građanskog odvjetnika!« Damonovo lice je bilo crveno od
ozlojeđenosti. »Ja sam jedan od najpoznatijih odvjetnika među američkim
morojima.«
»Poznat, građanski.« Abe je slegnuo ramenima i oslonio se na svoje pete.
»Ne sudim. Nisam se namjeravao igrati riječima.«
»Gospodine Mazur«, prekinula je sutkinja, »jeste li odvjetnik?«
»Ja sam puno toga, Paula, Vaša Visosti. Osim toga, je li to važno? Ona
samo treba nekoga kako bi govorio za nju.«
»I ima nekoga«, viknuo je Damon. »Mene.«
»Više ne«, rekao je Abe još uvijek vrlo ugodnog držanja. Nije se prestao
smiješiti, ali mi se učinilo da vidim onaj opasan bljesak u njegovim očima
kojeg se bojalo toliko njegovih neprijatelja. Bio je oličenje smirenosti,
dok je Damon izgledao kao da će imati napadaj.
»Vaša Visosti...«
»Dosta!« rekla je svojim glasom koji odjekuje. »Neka djevojka izabere.«
Svoj je pogled zadržala na meni. »Koga želiš da te zastupa?«
»Ja...« Otvorila su mi se usta od naglog usmjerenja pažnje na mene.
Promatrala sam dramu između dva muškarca kao teniski meč, a sada me
loptica udarila u glavu.
»Rose.« Zapanjena, polako sam se okrenula. Daniella Ivaškov dovukla se
u red iza mene. »Rose«, ponovno je prošaptala, »i ne znaš tko je taj
Mazur.« Oh, ne znam? »Ne želiš imati ništa s njim. Damon je najbolji. Ne
može ga svatko dobiti.«
Otišla je natrag na svoje sjedalo, a ja sam gledala lica svojih potencijalnih
odvjetnika. Razumjela sam što mi je Daniella htjela reći. Adrian ju je
nagovorio da dogovori Damona za mene i ona je stvarno nagovorila
Damona da to učini. Ako ga odbijem, bit će za nju to uvreda, a s obzirom
na to da je ona jedna od rijetkih plemićkih moroja koja je bila dobra
prema meni radi Adriana, nisam htjela zaraditi njezinu nenaklonost. Osim
toga, ako je ovo bila neka namještaljka od strane plemića, imati jednog od
njih na svojoj strani pružalo je najbolje izglede da se izvučem.
A ipak... bio je tu Abe gledajući me tim svojim lukavim smiješkom. On je
sigurno bio dobar u postizanju onog što je htio, ali puno toga dogodilo se
silom zahvaljući njegovoj prisutnosti i reputaciji. Ako uistinu postoji neki
apsurdni dokaz protiv mene, Abeov stav bit će dovoljan da učini da
nestane. Naravno, on je bio lukav. Zmija. Mogao je dovesti do toga da se
dogodi nemoguće; sigurno bi povukao puno veza za mene.
To ipak nije mijenjalo činjenicu da on nije odvjetnik.
S druge strane, on je moj otac.
286
On je moj otac i, iako smo se jedva znali, prešao je veliku udaljenost kako
bi stigao ovdje i besposličario u svom sivom odijelu kako bi me branio. Je
li se očinska ljubav pokvarila? Je li on stvarno bio ikakav odvjetnik? Je li
na kraju krajeva istina da krv nije voda? Nisam znala. Zapravo nisam ni
voljela tu izreku. Možda je ona funkcionirala za ljude, ali nije imala
smisla vampirima.
Bilo kako bilo, Abe je napeto zurio u mene svojim tamnosmeđim očima,
skoro identičnim mojima. Činilo se da govori vjeruj mi. Ali, jesam li
mogla? Vjerovala bih majci da je ovdje, a znala sam da ona vjeruje Abeu.
Uzdahnula sam i pokazala prema njemu.
»Uzet ću njega.« Tišim glasom sam dodala: »Zmey, nemoj me
iznevjeriti.«
Abeov osmijeh postao je širi dok su šokirani uzvici ispunili publiku i
Damon je bijesno protestirao. Možda ga je na početku Daniella i trebala
uvjeravati da me brani, ali sada je za njega ovaj slučaj postao stvar
ponosa. Sada mu je bačena mrlja na ugled jer sam ga zaobišla. Međutim,
izabrala sam i razbješnjena sutkinja nije više željela slušati primjedbe na
to. Rekla je Damonu da se makne i Abe je sjeo na njegovo mjesto.
Sutkinja je počela sa standardnim uvodnim govorom objašnjavajući zašto
smo ovdje itd., itd. Dok je govorila, nagnula sam se prema Abeu.
»U što si me uvalio?« prosiktala sam mu.
»Ja? U što si se ti uvalila? Zašto te nisam mogao pokupiti u policijskoj
postaji zbog maloljetnog pijančevanja kao što to radi većina očeva?«
Počela sam shvaćati zašto je neke jako živciralo kada sam se šalila u
opasnim situacijama.
»Moja jebena budućnost je na kocki! Poslat će me na suđenje i osuditi!«
S njegova lica nestao je svaki trag humora i veselja. Izraz mu je postao
čvrst, smrtno ozbiljan. Kralježnicom su mi prošli trnci
»To«, rekao je tihim, ravnim glasom, »je nešto za što zaklinjem da se
nikada, nikada neće dogoditi.«
Sutkinja je svoju pažnju usmjerila natrag na nas i na tu odvetnicu, ženu po
imenu Iris Kane. To nije plemićko ime, ali je ipak izgledala poprilično
tvrdokorna. Možda je to bila samo stvar odvjetnika.
Prije nego što su iznijeli dokaze protiv mene, opisali su kraljičino
ubojstvo, i to sve užasne detalje. Kako su je jutros pronašli u krevetu sa
srebrnim kolcem zabijenim u srce i s izrazom dubokog užasa i šoka na
njezinu licu. Krv je bila posvuda: na njezinoj spavaćici, plahtama,
njezinoj koži... Fotografije su pokazali svima u sudnici pokrenuvši time
raznolike reakcije. Iznenađene uzdahe. Još više straha i panike. A neki...
neki su jecali. Neke su suze, bez sumnje, bile zbog čitave grozne situacije,
287
ali mislim da su mnogi plakali jer su voljeli Tatianu ili im je bila draga.
Ponekad je bila hladna i ukočena, ali većinom je njezina vladavina bila
mirna i pravedna.
Nakon fotografija prozvali su me. Saslušanje nije imalo isti redoslijed kao
suđenje. Nije bilo službenog izmjenjivanja odvjetnika koji bi preispitali
svjedoke. Oni su na neki način samo stajali te su krenuli postavljati
pitanja dok je sutkinja održavala red.
»Gospođice Hathaway«, počela je Iris izbacivši moju titulu. »Kada ste se
jučer vratili u svoju sobu?«
»Ne znam točno vrijeme...« usredotočila sam se na nju i Abea, a ne na
more lica tamo. »Mislim da negdje oko sedamnaest sati. Možda
osamnaest.«
»Je li netko bio s vama?«
»Ne, pa.. da. Kasnije.« O, bože. Evo ga. »Ovaj, hm, posjetio me Adrian
Ivaškov.«
»U koliko sati je došao?« pitao je Abe.
»Nisam ni u to sigurna. Nekoliko sati nakon što sam se ja vratila,
pretpostavljam.«
Abe se okrenuo svojim šarmantnim osmijehom prema Iris koja je
prekapala po nekim papirima.
»Kraljičino ubojstvo poprilično je suženo na točno vrijeme između sedam
i osam. Rose nije bila sama, naravno, gospodin Ivaškov trebao bi potvrditi
navedeno.«
Moje su oči kratko skrenule u publiku. Daniella je bila blijeda. Ovo je bila
njezina noćna mora: petljanje Adriana. Gledajući dalje, vidjela sam da se
sam Adrian čini dosta smiren. Stvarno sam se nadala da nije pijan.
Iris je trijumfalno držala papire.
»Imamo potpisanu izjavu domara iz zgrade optužene da je gospodin
Ivaškov stigao oko otprilike pola deset navečer.«
»To je poprilično konkretno«, rekao je Abe. Zvučao je kao da se zabavlja,
kao da je ona rekla nešto slatko. »Ima li itko od osoblja recepcije kako bi
se to potvrdilo?«
»Ne«, rekla je Iris ledeno. »Ali, ovo je dovoljno. Domar se sjeća jer je baš
namjeravao ići na stanku. Gospođica Hathaway bila je sama kada se
dogodilo ubojstvo. Nema alibi.«
»Pa«, rekao je Abe, »bar prema nekim nepouzdanim činjenicama.«
Ipak, ništa više nije rečeno. Dokaz je unesen u službeni zapisnik i ja sam
duboko udahnula. Nije mi se sviđao ovaj tip ispitivanja, ali to je bilo
očekivano na temelju ranijeg razgovora koji sam čula preko Lisse. To što
nemam alibija nije bilo dobro, ali sam na neki način dijelila Abeovu
288
vibru. Ono što su iznijeli do sada još uvijek se nije činilo dovoljno da me
pošalju na suđenje. Osim toga, nisu još ništa pitali o Adrianu, što ga je
držalo van svega ovoga.
»Sljedeći dokaz«, rekla je Iris. Lice joj je bilo preplavljeno lukavim
trijumfom. Znala je da je ono s vremenom malo škakljivo, ali što god da
je slijedilo, mislila je da je zlata vrijedno.
Ali, zapravo, bilo je srebrno. Srebrni kolac.
Stvarno, u prozirnom plastičnom najlonu bio je srebrni kolac. Sjao je pod
usijanom rasvjetom, osim njegova vrha. On je bio taman. Od krvi.
»Ovim je kolcem ubijena kraljica«, izjavila je Iris. »Kolcem gospođice
Hathaway.«
Abe se zapravo počeo smijati.
»Oh, ma daj! Čuvarima se stalno izdaju kolci. Imaju veliku zalihu
potpuno istih«
Iris ga je ignorirala i pogledala mene.
»Gdje je tvoj kolac sada?«
Namrštila sam se.
»U mojoj sobi.«
Okrenula se i pogledala prema gomili.
»Čuvaru Stone?«
Visoki dhampir čupavih crnih brkova ustao se iz gomile.
»Da?«
»Vi ste vodili pretres sobe gospođice Hathaway, točno?«
Bijesno sam zurila.
»Pretražili ste moju...«
Ušutkao me oštar Abeov pogled.
»Točno«, rekao je čuvar.
»I, jeste li pronašli srebrni kolac?« pitala je Iris.
»Ne.«
Okrenula se prema nama, lukavo, ali se činilo da je Abeu ova nova
informacija još smješnija od one prve.
»To ništa ne dokazuje. Mogla ga je izgubiti a da nije to primijetila.«
»Izgubiti u kraljičinu srcu?«
»Gospođice Kane«, upozorila ju je sutkinja.
»Ispričavam se, Vaša Visosti«, rekla je glatko Iris. Okrenula se prema
meni. »Gospođice Hathaway, ima li nešto posebno u vezi Vašeg kolca?
Nešto što bi ga razlikovalo od ostalih?«
»D-da.«
»Možete li to objasniti?«
Nešto mi je zapelo u grlu. Imala sam loš osjećaj u vezi ovoga.
289
»Ima ugravirani uzorak na vrhu. Nekakav geometrijski znak.«
Čuvari su ponekad znali nešto ugravirati. Taj kolac sam pronašla u Sibiru
i zadržala ga. Pa, zapravo mi ga je poslao Dimitri nakon što je izašao iz
njegovih prsa.
Iris je prišla Vijeću i držala najlon tako da ga svaki od njih može
pregledati. Vrativši se meni, dala mi je da ga pogledam.
»Je li ovo taj uzorak? Tvoj kolac?«
Zurila sam. Uistinu je bio. Otvorila su mi se usta, spremna izgovoriti da,
ali sam uhvatila Abeov pogled. Jasno, nije mi mogao izravno govoriti, ali
je puno poruka slao pogledom. Najveća poruka je da budem oprezna,
lukava. Što bi učinila ljigava osoba poput Abea?
»Čini se... izgleda slično dizajnu na mom«, konačno sam rekla. »Ali, ne
mogu sa sigurnošću tvrditi da je isti.« Abeov smiješak mi je govorio da
sam ispravno odgovorila.
»Naravno da ne možeš«, rekla je Iris, kao da bolje nije ni očekivala.
Predala je najlon jednom od sudskih službenika. »Ali, sada kada je Vijeće
vidjelo da dizajn odgovara njezinu opisu i da je skoro kao njezin kolac,
željela bih istaknuti da je ispitivanje pokazalo« uzela je još papira,
pobjeda joj se vidjela na cijelom licu... »da su na njemu njezini otisci.«
Evo ga. Veliki zgoditak. To je »čvrst dokaz«.
»Ima li još kakvih otisaka?« pitala je sutkinja.
»Ne, Vaša Visosti. Samo njezinih.«
»To ne znači ništa«, rekao je Abe slegnuvši ramenima. Imala sam osjećaj
da bi on, kada bih se sada ustala i priznala ubojstvo, i dalje tvrdio da su to
nebulozni dokazi. »Netko joj ukrade kolac, a nosi rukavice. Njezini otisci
bili na njemu jer je njezin.«
»To postaje malo uvrnuto, ne mislite li?« pitala je Iris.
»Dokazi su još uvijek puni rupa«, bunio se. »To je ono što je uvrnuto.
Kako je mogla ući u kraljičinu sobu? Kako je mogla proći stražu?«
»Pa«, zamišljeno je rekla Iris, »ta pitanja najbolje bi se objasnila tijekom
suđenja, ali s obzirom na opsežne podatke o provaljivanjima gospođice
Hathaway u svakakva mjesta, kao i bezbrojne disciplinske oznake koje
ima, vjerujem da je mogla pronaći puno putova za ulazak.«
»Nemate dokaza za to«, rekao je Abe. »Nemate teoriju.«
»I ne trebamo je«, rekla je Iris. »Ne za sada. Imamo i više nego što je
dovoljno za ići na suđenje, zar ne? Hoću reći, nismo čak ni došli do onog
dijela kada su brojni svjedoci čuli kako gospođica Hathaway govori
kraljici da će zažaliti zbog donošenja nedavnog čuvarskog zakona. Mogu
pronaći prepisku ako želite, da ne spominjem ostale 'izraze' iz komentara
koje je gospođica Hathaway javno izgovorila.«
290
Sjetila sam se, kada sam stajala vani sa Daniellom, dok su drugi gledali, o
tome kako me kraljica nije mogla kupiti dodjeljivanjem. To nije bio dobar
potez s moje strane. Ni kad su nas uhvatili na bdijenju niti kada sam se
žalila na čuvanje kraljice dok je Lissa uhvaćena. Dala sam Iris poprilično
materijala.
»Oh, da«, nastavila je Iris. »Isto tako imamo i saznanje o tome kako je
kraljica izjavila da ne odobrava vezu gospođice Hathaway s Adrianom
Ivaškovim, posebno nakon što su njih dvoji pobjegli.« Na to sam otvorila
usta, ali me Abe utišao. »Postoji bezbroj drugih podataka o javnim
svađama Njezina Visočanstva i gospođice Hathaway. Želite li da sada
pronađem i te papire ili možemo glasovati za suđenje?«
Ovo je bilo upućeno sutkinji. Nije bilo zakonskog uporišta, ali dokazi su
bili prilično uvjerljivi. Rekla bih da definitivno postoji razlog da me
smatraju sumnjivom za ubojstvo, osim...
»Vaša Visosti?« pitala sam. Mislim da je upravo namjeravala reći svoju
odluku. »Mogu li ja nešto reći?«
Sutkinja je malo razmišljala i onda slegnula ramenima.
»Ne vidim razlog zašto ne. Skupljamo sve dokaze koji postoje.«
Oh, to da budem samostalna nije bilo uopće u Abeovim planovima.
Hodao je prema meni nadajući se da će me zaustaviti svojim savjetom, ali
nije bio dovoljno brz.
»O. K.« rekla sam nadajući se da zvučim razumno i da neću izgubiti
kontrolu. »Iznijeli ste ovdje dosta sumnjivih stvari. To razumijem.« Abe
je izgledao kao da ga boli. To nije bio izraz koji sam na njemu prije
vidjela. Nije često gubio kontrolu ili konce. »Ali, u tome je stvar. To je
sve previše sumnjivo. Da idem nekoga ubiti, ne bih bila tako glupa. Zar
mislite da bih ostavila svoj kolac u njezinim prsima? Mislite li da ne bih
nosila rukavice? Dajte. To me vrijeđa. Ako sam tako iskusna kao što
govore podaci o meni, zašto bih to učinila na taj način? Hoću reći,
ozbiljno? Da sam to ja učinila, izgledalo bi to puno bolje. Ne bi me čak ni
uzeli u obzir kao sumnjivu. Ovo je na neki način uvreda mojoj
inteligenciji.«
»Rose...« počeo je Abe opasnim prizvukom u glasu. Ja sam nastavila.
»Svi ovi dokazi koje imate bolno su očiti. K vragu, tko god da je ovo
smjestio, mogao je i nacrtati strelicu prema meni, a netko mi i jest
smjestio, ali vi ste previše glupi da biste na to uopće pomislili.« Ton moga
glasa podizao se i svjesno sam ga ponovno vratila u normalu. »Želite laki
odgovor. Brzi odgovor. A posebno želite nekoga tko nema veze, tko nema
moćnu obitelj kako bi ga štitila...« tu sam oklijevala nesigurna gdje
svrstati Abea. »Zato što je to uvijek tako. Tako je bilo i sa zakonom o
291
dobnoj granici. Nitko nije bio sposoban zauzeti se za dhampire jer to ovaj
prokleti sistem ne dopušta.«
Palo mi je napamet da sam se poprilično udaljila od teme i da samu sebe
još više okrivljujem zbog blaćenja dobnog zakona. Ponovno sam se
sabrala.
»Hm, bilo kako bilo, Vaša Visosti... ono što pokušavam reći je da ovi
dokazi ne bi trebali biti dovoljni da me se optuži ili pošalje na suđenje. Ja
ne bih isplanirala ubojstvo ovako loše.«
»Hvala, gospođice Hathaway«, rekla je sutkinja. »To je bilo vrlo...
informativno. Sada možete sjesti dok Vijeće glasuje.«
Abe i ja smo se vratili u našu klupu.
»Što si uopće mislila?« šaptao je.
»Rekla sam ono što jest. Branila sam se.«
»Ne bih išao tako daleko. Ti nisi odvjetnik.«
Iskosa sam ga pogledala.
»Nisi ni ti, stari.«
Sutkinja je zatražila od Vijeća neka glasuje vjeruju li da je ovdje izneseno
dovoljno dokaza da ostanem osumnjičena i da idem na suđenje. Da.
Podiglo se jedanaest ruku. Upravo tako, sve je završilo.
Kroz vezu osjetila sam uzbunu od Lisse. Kada smo se Abe i ja ustali kako
bismo krenuli, pogledala sam u publiku koja se počela razilaziti i brujati o
tome što će se sada dogoditi. Njezine svijetlozelene oči bile su raširene,
njezino lice bilo je neobično blijedo. Pored nje, Adrian je također izgledao
potresen, ali dok me gledao, mogla sam osjetiti kako isijava ljubav i
odlučnost. A otraga, iza njih...
Dimitri.
Nisam čak ni znala da je ovdje. I njegove su oči bile također na meni,
tamne i beskrajne. Ipak, nisam mogla pročitati što osjeća. Njegovo lice
nije ništa odavalo, ali je bilo nešto u njegovim očima...nešto napeto i
zastrašujuće. Kroz glavu mi je prošla njegova slika spremnog da uništi
onu grupu čuvara i nešto mi je govorilo da bi to ponovio kad bih ga
tražila. Izborio bi se za put do mene kroz sudnicu i učinio sve što može
kako bi me spasio od toga.
Dodirnula sam nešto rukom i to mi je odvuklo pažnju od njega. Abe i ja
počeli smo izlaziti, ali je prolaz ispred nas bio krcat, zbog čega smo stali.
Ono što je dotaklo moju ruku bio je komad papira gurnut među moje
prste. Podigla sam pogled i vidjela da Ambrose sjedi blizu prolaza i gleda
ravno. Željela sam ga pitati što se događa, ali neki instinkt rekao mi je da
šutim. Vidjevši da se red još uvijek ne miče, brzo sam otvorila papir i
držala ga van Abeova pogleda.
292
Papir je bio jako malen, elegantan kurziv skoro je bilo nemoguće
pročitati.
Rose,
ako ovo čitaš, znači da se dogodilo nešto strašno. Vjerojatno me mrziš, ali
te ne krivim. Mogu te samo zamoliti da mi vjeruješ da je ono što sam
napravila s proglasom o dobnoj granici bolje za tvoj narod od onoga što
su planirali drugi. Postoje neki moroji koji žele prisiliti sve dhampire da
služe, bez obzira na to žele li to oni ili ne, i to pomoću kompulzije.
Proglas o dobnoj granici tu je grupu usporio.
Ipak, pišem ti u vezi tajne koji moraš ispraviti, i to je tajna koju moraš
podijeliti sa što manje osoba ukoliko je to moguće. Vasilisa treba svoje
mjesto u Vijeću, i to se može napraviti. Ona nije posljednji Dragomir. Živi
još jedan, nezakonito dijete Erica Dragomira. Ne znam ništa drugo, ali
ako možeš pronaći njegova sina ili kćer, dat ćeš Vasilisi moć koju
zaslužuje. Bez obzira na tvoje mane i temperament, ti si jedina za koju
osjećam da možeš odraditi taj zadatak. Nemoj gubiti vrijeme, nego ga što
prije izvrši.
Tatiana Ivaškov
Buljila sam u taj komad papira, rukopis u njemu vrtio se ispred mene, ali
poruka u njemu gorjela mi je u glavi. Ona nije posljednji Dragomir. Živi
još jedan.
Ako je to istina, ako Lissa ima polubrata ili polusestru... to će sve
promijeniti. Dobila bi glas u Vijeću. Više ne bi bila sama. Ako je to istina.
Ako je to bilo od Tatiane. Bilo tko se mogao potpisati kao ona na papiru.
Nije se činilo stvarnim. Ipak, zadrhtala sam od pomisli da sam dobila
pismo od mrtve žene. Kad bih dopustila sebi da vidim duhove oko nas, bi
li ovdje bila Tatiana, nemirna i osvetoljubiva? Nisam se mogla natjerati
spustiti zidove i pogledati. Ne još. Moralo je tu biti drugih odgovora.
Ambrose mi je dao poruku. Trebala sam njega pitati... osim što se sada
mičemo kroz prolaz. Čuvar me lagano gurkao.
»Što je to?« pitao je Abe, uvijek na oprezu i sumnjičav.
Brzo sam zamotala papir.
»Ništa.«
Pogled koji mi je uputio jasno je govorio kako mi uopće nije povjerovao.
Pitala sam se bih li mu trebala reći. To je tajna koju moraš podijeliti sa što
manje osoba ukoliko je to moguće. Ako on i jest jedan od manje osoba,
ovo nije mjesto. Pokušala sam mu skrenuti pozornost i maknula sam onaj
šokirani pogled koji sam vjerojatno imala na licu. Ova poruka bila je
veliki problem, ah, ni upola toliko veliki kao onaj s kojim se odmah
moram suočiti.
293
»Rekao si mi da neću ići na suđenje«, rekla sam Abeu. Ponovno mi se
vratila prijašnja muka. »S tobom sam jako riskirala!«
»Nije to bio veliki rizik. Ni Tarus te ne bi mogao izvući iz ovoga.«
Još uvijek me živcirao njegov bezbrižan stav u vezi svega ovoga.
»Hoćeš reći da si od početka znao kako je ovo saslušanje izgubljeno?«
To je ono što je i Mikhail rekao. Kako je lijepo od svih dobiti toliko vjere.
»Ovo saslušanje nije bilo važno«, rekao je Abe nejasno. »Ono što slijedi
jest.«
»A što je to točno?«
Ponovno me pogledao mračnim, lukavim pogledom.
»Ništa o čemu moraš već sad brinuti.«
Jedan od čuvara stavio je svoju ruku na moju govoreći mi da se moram
kretati. Oduprla sam se njemu i naslonila na Abea.
»Vraga ne moram! Govorimo o mom životu«, viknula sam. Znala sam što
slijedi. Zatvor do suđenja. I onda još zatvora ako me osude. »Ovo je
ozbiljno! Ne želim ići na suđenje! Ne želim provesti ostatak života na
mjestu poput Tarasova.«
Čuvar me povukao jače gurajući nas naprijed, a Abe me fiksirao
probadajućim pogledom koji mi je sledio krv.
»Nećeš ići na suđenje. Nećeš ići u zatvor«, prosiktao je, ali da ga ne čuje
čuvar. »Neću to dopustiti. Razumiješ?«
Odmahnula sam glavom, zbunjena zbog toliko toga i neznanja što raditi u
vezi s bilo čim od toga.
»Čak i ti imaš svoja ograničenja, stari.« Vratio mu se osmijeh.
»Iznenadila bi se. Osim toga, oni čak i ne šalju izdajice kraljevstva u
zatvor, Rose. Svi to znaju.«
Ismijavala sam ga.
»Jesi lud? Naravno da šalju. Što misliš da drugo rade s izdajicama?
Oslobode ih i kažu im da to više ne ponove?«
»Ne«, rekao je Abe upravo prije nego što se okrenuo. »Izdajice pogube.«
K R A J
Poruka [Strana 1 od 1]
» Svet književnosti » Forumska biblioteka » Fantastika/Horor » Vampirska Akademija » Richelle Mead - Zov duha - 5
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
