Dvadeset peto poglavlje
U SNU MI JE PADAO SNIJEG. ISPRVA SAM MISLILA DA JE TO SUPER.
MlSLIM ono, stvarno je bilo lijepo... od njega je svijet izgledao kao u Disnevjevu
crtiću, savršeno, kao da se ništa ružno ne može dogoditi, ili, ako se i dogodi, da će
biti tek privremeno, jer svi znaju da kod Disnevja uvijek sve završi sretno do kraja
života...
Hodala sam polako, ne osjećajući hladnoću. Činilo mi se daje vrijeme tik pred
zoru, ali teško mi ga je bilo odrediti jer je nebo bilo skroz snježno i sivo. Zabacila
sam glavu i počela gledati kako se snijeg drži po debelim granama starih hrastova,
tako da istočni zid izgleda mekano, manje prijeteće.
Istočni zid.
U snu sam zastala u nedoumici kad sam shvatila gdje sam. Tada sam ugledala
prilike, u kapuljačama i ogrtačima, kako stoje u četveročlanoj grupi pred otvorenim
skrivenim vratima u zidu.
Ne! kazala sam samoj sebi u snu. Ne želim tu biti. Ne sad, netom nakon što je
Stevie Rae umrla. Nakon što je prethodnih dvoje početnika umrlo, vidjela sam ovdje
njihove duhove, prikaze, neumrla hodajuća tijela ili šta već god. Čak i ako me Nyx
obdarila čudnom sposobnosti da vidim mrtve. Sto je dosta, dosta je! Ne želim—
Najmanja zakukuljena prilika okrenula se i rasprava koju sam u sebi vodila
raštrkala mi se u glavi. Bila je to Stevie Rae! Samo što i nije. Izgledala je preblijedo i
premršavo. I još nešto nije bilo kako treba kod nje. Zagledala sam se, i početno mi je
oklijevanje pokleknulo pred groznom unutarnjom potrebom da shvatim. Mislim ono,
ako je to stvarno bila Stevie Rae, onda je se nisam trebala bojali. Čak i čudnovato
promijenjena u smrti, i dalje mi je bila najbolja prijateljica. Zar ne? Nisam mogla ne
prići bliže i zaustaviti se na svega nekoliko koraka od grupice. Zadržala sam dah,
čekajući da se okome na mene, ali nitko me nije primijetio. U svijetu moga sna kao
da sam im bila nevidljiva. Zato sam se primaknula još bliže, nisam mogla odmaknuti
pogled od Stevie Rae. Izgledala je užasno - mahnito - i stalno se kretala, puna nemira,
zvjerajući oko sebe kao da je krajnje nervozna ili krajnje ustrašena.
"Nije dobro što smo tu. Trebamo otići."
Poskočila sam na zvuk glasa Stevie Rae. I dalje je zavlačila po oklahomski, ali
ništa drugo nije bilo kao prije. Ton joj je bio tvrd i plošan, lišen svih emocija izuzev
nekakve životinjske nabrijanosti.
"Nisssssi ti nama šefica", prosiktala je druga zakukuljena prilika, iskesivši zube na
Stevie Rae. A, uh! Bio je to onaj stvor od Elliotta. Premda mu je tijelo bilo neobično
zgrbljeno, agresivno se nadnosio nad nju. Oči su mu počele sjati prljavom nijansom
crvene. Prepala sam se zbog nje, ali nije mu dala da joj se postavlja. Umjesto toga,
Stevie Rae se i sama iskesila, oči su joj jarkocrveno buknule i gadno je zarežala.
Zatim mu je procijedila: "Odgovara li zemlja tebi? Ne!" Primaknula mu se, a Elliott
je automatski ustuknuo za nekoliko koraka. "A dokle god je tako, slušat ćete me! To
je ona rekla."
Stvor od Elliotta izveo je nespretan, unizan poklon koji su ponovile i druge dvije
zakukuljene prilike. Zatim je Stevie Rae pokazala na otvorena skrivena vrata. "A sad,
idemo brzo." Ali prije nego što se itko od njih pokrenuo, začula sam poznati glas s
druge strane zida.
"E, ekipa, znate možda Zoey Redbird? Htio bih joj reć da sam tu i—"
Heath je umuknuo kad su četiri stvorenja brže od pogleda jurnula kroz vrata na
njega.
"Ne! Stanite! Što to radite, kvragu?" zaurlala sam. Srce mi je bolno lupalo kad sam
protrčala kroz vrata prije nego što su se zatvorila i stigla vidjeti kako njih troje
hvataju Heatha. Čula sam Stevie Rae kako govori: "Vidio nas je. Sad mora s nama."
"Ali rekla je da je dosta bilo!" viknuo je Elliott, držeći i dalje u čeličnom stisku
Heatha, koji se koprcao.
"Vidio nas je!" ponovila je Stevie Rae. "Zato mora s nama dok nam ona ne kaže šta
da radimo s njim!"
Nisu joj se usprotivili, i odvukli su ga neljudskom snagom. Snijeg kad da je
progutao njegove krikove.
Uspravila sam se u krevetu ravno kao štap, teško dišući, znojeći se i dršćući. Nala
je progunđala. Osvrnula sam se po sobi i osjetila nagli napad panike. Bila sam sama!
Jesam li samo sanjala sve ono što se jučer dogodilo? Pogledala sam prazni krevet
Stevie Rae, i vidjela da ničeg od njenih stvari nema u sobi. Ne. Nisam to sanjala.
Najbolja prijateljica mi je umrla. Pustila sam da me snađe puna težina tuge, i znala
sam da ću je još vrlo dugo nositi u sebi.
Ali nisu li Blizanke i Damien došli tu spavati? I dalje bunovna, protrljala sam oči i
pogledala stolni sat. Bilo je 5:00 popodne. Sigurno sam zaspala negdje između 6:30 i
7:00 ujutro. Pobogu, definitivno sam se naspavala. Ustala sam, otišla do prozora s
teškim zastorima i povirila van. Nevjerojatno, snijeg je i dalje padao, a premda je i
dalje bilo rano, plinska je rasvjeta obasjavala noć boje škriljevca, blistajući u malim
snježnim aureolama. Početnici su radili sve što klinci obično rade - pravili snjegoviće
i grudali se. Vidjela sam djevojku za koju mi se učinilo da je ona Cassie Kramme
koja se tako dobro plasirala na natjecanju iz monologa kako pravi anđele u snijegu s
još par cura. Stevie Rae bi se oduševila ovime. Ona bi me natjerala da se probudim
još pred hrpu sati i odem s njom van na snijeg, da budemo u centru cijelog veselja
(htjela ja to ili ne). Kad sam pomislila na nju, nisam znala bih li zaplakala ili se
nasmiješila.
"Z? Jesi budna?" oprezno me pozvala Shaunee s odškrinutih vrata.
Mahnula sam joj da uđe. "Kamo ste otišli?"
"Budni smo već par sati. Gledamo filmove. Hoćeš doć dolje do nas? Dolaze nam i
Erik i Cole, onaj njegov totalno doooobar frend." Onda je počela piljiti oko sebe s
grižnjom savjesti, kao da se prisjetila da Stevie Rae više nema, pa joj je sad žao što se
ponašala normalno. Nešto u meni natjeralo me da progovorim.
"Shaunee, moramo dalje. Moramo izlaziti s dečkima, biti sretne i živjeti svoje
živote. Ništa nam nije zajamčeno, a smrt Stevie Rae samo je to potvrdila. Ne možemo
pustiti da nam propadne vrijeme koje nam je dano. Kad sam rekla da ću se pobrinuti
da ona ostane upamćena, nisam htjela reći da ćemo dovijeka tugovati. To je značilo
da ću pamtiti sreću koju nam je donosila, i da mi njen osmijeh nikad neće biti daleko
od srca. Nikad."
"Nikad", složila se Shaunee.
"Daj mi samo sekundicu da obučem traperice, pa ću se spustiti do vas." '"Kej",
rekla je sa širokim osmijehom.
Kad je Shaunee otišla, izgubio mi se dio sretne vanjštine. Iskreno sam mislila to što
sam joj rekla, samo što će mi biti teško provesti to u djelo.
K tome, bilo mi je teško otresti se onog ružnog sna. Znala sam da je to bio samo san,
ali svejedno me tištao. Bilo mije kao da u teškoj tišini svoje sobe čujem odjeke
Heathovih krikova. Automatskim sam se pokretima obukla u najudobnije traperice i
ogromnu debelu majicu koju sam prije par tjedana kupila u školskoj trgovini. Preko
srca mi je na njoj stajao srebrni izvezeni amblem Nyx, kako stoji podignutih ruku
kojima obujmljuje puni mjesec, i nekako mi je od toga bilo lakše. Očetkala sam si
kosu i uzdahnula, gledajući se u zrcalu. Izgledala sam kao kakica. Zato sam si
korektorom natackala tamne fleke pod očima, te dodala maškaru i svjetlucavo sjajilo
za usne s mirisom jagoda. Osjećajući se nešto spremnije za suočenje sa svijetom,
krenula sam u prizemlje.
I zastala u dnu stubišta. Prizor je bio poznat, ali i potpuno promijenjen. Učenici su
u grupicama sjedili pred televizorima. Trebalo je biti priče, a i bilo je, ali definitivno
prigušene. Moja je škvadra sjedila pred našom najdražom telkom: Blizanke na dvije
sparene pufaste fotelje, Damien i Jack (vidno opušteni jedan uz drugoga) na podu do
dvosjeda, gdje je sjedio Erik, a iznenadilo me kad sam vidjela da je njegov
dooooobar prijatelj Cole privukao stolicu i stvarno sjeo između Blizanki. Osjetila
sam kako mi se kutovi usana podižu. To mu je bilo ili vrlo hrabro ili vrlo debilno. Svi
su tiho pričali, definitivno ne obraćajući pažnju na Povratak mumije, što se vrtilo na
telki. I tako je, izuzev dvije stvari, prizor bio savršeno poznat. Prvo, bili su itekako
pretihi. Drugo, Stevie Rae bi trebala sjediti na dvosjedu s podvrnutim nogama i
govoriti svima da budu tiho da ona može čuti film.
Progutala sam suzni osjećaj koji me zapekao u dnu nepca. Morat ću nekako dalje.
Morat ćemo nekako dalje.
"Bok, narode", rekla sam, nastojeći zvučati normalno.
Ovaj put me nije dočekala nespretna šutnja. Umjesto nje, dočekalo me jednako
nespretno prpošno pričanje svih u isti mah.
"Bok, Z!"
"Zoey!"
"Di si, Z!"
Uspjela sam ne uzdahnuti i ne zakolutati očima dok sam sjedala do Erika. Obgrlio
me i čvrsto stisnuo, od čega sam se osjetila neobično bolje, ali i puna grižnje savjesti.
Bolje -jer je bio totalno sladak i seksi, i još uvijek mi pomalo nije išlo u glavu da mu
se očito jako sviđam. Savjest - pa, to se dalo svesti na jednu riječ: Heath.
"Dobro je! Sad kad je Z stigla, filmski maraton može početi", rekao je Erik.
"Misliš filmski papakton", rekla je Shaunee i frknula. "Da je vikend, mogli bi reći
da je gikend", rekla je Erin. "Da pogodim." Pogledala sam u Erika. "Donio si one
DVD-e." "Nego što!"
Ostatak društva teatralno je prostenjao od muke. "Što znači da
gledamo Ratove zvijezda", rekla sam. "Opet", promrsio je njegov
frend Cole.
Shaunee je podigla jednu savršeno počupanu obrvu prema Coleu. "Ti to kažeš da
nisi veliki fan Ratova zvijezda?"
Osmjehnuo se Shaunee, i čak i sa svog mjesta vidjela sam mu titraj flerta u očima.
"Nisam došao ovamo gledati Erikovo dugo, produljeno posebno izdanje Ratova
zvijezda po milijunti put. Jesam fan, ali ne Dartha i Chevvbacce."
"Ti to kažeš da se više pališ na princezu Leiu?" spustila mu je Shaunee.
"Ne, palim se na nešto tamnije", rekao je, nagnuvši se prema njoj.
"Nisam ni ja došao zato što sam fan Ratova zvijezda", dometnuo je Jack, uputivši
pogled pun obožavanja Damienu.
Erin se zahihotala. "Pa, znamo da se ti ne pališ na princezu Leiu."
"Na svu sreću", rekao je Damien.
"Da je bar Stevie Rae tu", rekao je Erik. "Bila bi u stilu, ekipa, fakat ono niste
priiiistojni."
Svi su umuknuli na Erikove riječi. Bacila sam pogled prema njemu i vidjela da mu
se obrazi žare, kao da nije točno shvatio što je rekao sve dok nije rekao to što je
rekao. Osmjehnula sam se i položila glavu na njegovo rame.
"U pravu si. Stevie Rae bi nas sve špotala ko mama." "A onda bi napravila kokice za
sve i kazala nam da ih lijepo podijelimo", rekao je Damien. "Makar bi rekla da ih
trebamo podijelit kako spada?
"Sviđalo mi se kako je Stevie Rae kvarila engleski jezik", rekla je Shaunee. "Aha,
oklahomizirala ga je", rekla je Erin.
Svi smo razmijenili osmijehe, i osjetila sam kako mi se tračak topline stvara u
grudima. Tako je to počelo - tako ćemo se prisjećati Stevie Rae - s osmijesima i
ljubavlju.
"Eh, smijem sjesti s vama?"
Podigla sam glavu i ugledala onog slatkog malog Drewa Partaina gdje plaho stoji
na rubu naše grupice. Izgledao je blijedo i tužno, i oči su mu bile crvene kao od plača.
Sjetila sam se kako je gledao Stevie Rae, i žacnula me samilost prema njemu.
"Jasno!" toplo sam mu rekla. "Privuci si stolicu." Onda sam od unutarnjeg poriva
dodala: "Imaš mjesta tamo kod Erin."
Erin je malo raširila plave oči, ali brzo se snašla. "Aha, privuci stolicu, Drew. Ali,
samo da znaš, gledamo Ratove zvijezda"
"Može što se mene tiče", rekao je Drew i neodlučno se osmjehnuo Erin.
"Nizak, ali zgodan", čula sam kako je Shaunee prišapnula Erin, i uvjerena sam da
su se Erinini obrazi malo zarumenjeli.
"Hej, idem nam napraviti kokica. Plus, hoću si donijeti—"
"Kolu!" rekli su Damien, Blizanke i Erik u isti mah.
Isplela sam se iz Erikove ruke i otišla u kuhinju, osjećajući se opuštenije nego u
ijednom trenutku otkako je Stevie Rae počela kašljati. Sve će biti okej. Kuća Noći
mije dom. Prijatelji su mi obitelj. Slijedit ću vlastiti savjet i izlaziti nakraj s jednim po
jednim danom - s jednim po jednim problemom. Smislit ću kako da riješim svoje
probleme s dečkima. Davat ću sve od sebe da izbjegavam Neferet (i da pritom ne
bude preupadljivo daje izbjegavam) sve dok ne uspijem dokučiti što se to zbiva s
njom i onim čudnim neumrlim Elliottom (koji je sam po sebi bio dovoljan da
svakome stvori noćne more - nije ni čudo da sam imala onako užasan san o Stevie
Rae i Heathu).
Stavila sam po jednu vrećicu kokica s više maslaca i jačim pucanjem u svaku od
četiri mikrovalne i donijela velike zdjele kad su počele pucati. Možda bih trebala
izreći još jedan privatni krug i zamoliti Nyx da mi pomogne shvatiti pitanje tog
odurnog Elliotta. Želudac mi se stegnuo kad sam shvatila da će mi manjkati Stevie
Rae. Kako ću je moći zamijeniti? Od toga me spopala mučnina, ali nije bilo druge.
Ako ne sada, za svoj privatni obred, morat ću pronaći nekoga prije idućeg Obreda
punog mjeseca. Zažmirila sam od boli, jer Stevie Rae više nije bila uz mene i jer sam
shvatila koliko će mi teško biti ići dalje bez nje. Molim te, pokaži mi što da radim,
pomolila sam se Nyx u sebi.
"Zoey, moraš doći u glavnu sobu."
Naglo sam otvorila oči kad me prenuo Erikov glas. Od njegova izraza adrenalin mi
je jurnuo tijelom. "Što je bilo?"
"Samo dođi." Primio me za ruku i žurno smo izašli iz kuhinje. "Da čuješ vijesti."
Makar je u velikoj glavnoj sobi bila hrpa učenika, vladao je potpun tajac. Svi su
buljili u našu telku sa širokim ekranom, na kojoj je Chera Kimiko gledala u kameru i
ozbiljno govorila.
"... policiju upozorava javnost da ne podliježe panici, premda je ovo već treći
tinejdžer koji je nestao. Istraga traje, a Fox News ima informacija u postojanju
nekoliko konkretnih indicija.
Ponavljamo vijest zbog koje smo prekinuli program: prijavljen je nestanak
tinejdžera iz Broken Arrowa, još jednog srednjoškolskog nogometaša. Zove se Heath
Luck."
Koljena me više nisu držala, i pala bih da me Erik nije obujmio oko struka i
pomogao mi da dođem do dvosjeda. Činilo mi se da ne mogu doći do daha dok sam
slušala Cheru kako nastavlja:
"Heathov kamionet pronađen je pred Kućom Noći, ali tamošnja Nadsvećenica
Neferet uvjerava policiju da nije ušao u krug škole, te da ga nitko ondje nije vidio.
Naravno, kruže mnoga nagađanja o tim nestancima, naročito otkako je mrtvozornik
u izvještaju o prethodna dva oteta učenika kao razlog smrti naveo gubitak krvi od
višestrukih ugriza i posjekotina. A premda je istina da vampyri ne grizu dok uzimaju
krv od ljudi, posjekotine pak odgovaraju onima koje nastaju pri ishrani vampyra.
Važno je podsjetiti javnost da vampyri imaju pravno obavezujući sporazum s ljudima
da se neće hraniti nijednim ljudskim bićem protiv njegove ili njezine volje. Javit ćemo
se s novim informacijama o ovoj vijesti u dvadeset dva sata, te, naravno, prekidati
program doznamo li nešto novo..."
"Dajte mi zdjelu, povratit ću!" uspjela sam se proderati kroz brujanje u glavi.
Tutnuli su mi zdjelu u ruke, a ja sam smjesta u nju izrigala čitavu utrobu.

Dvadeset šesto poglavlje
"EVO, ZOEY, BIT ĆE TI LAKŠE AKO PROBUĆKAŠ OVO PO USTIMA." NASLIJEPO sam uzela to što mi je
Erin pružila, i laknulo mi je kad sam otkrila da je to samo hladna voda. Ispljunula
sam je u zdjelu punu gadne rigotine.
"Uf, nosite to", rekla sam, susprežući refleksno dizanje želuca kad sam nanjušila
bljuvotinu. Došlo mi je da rukama prekrijem lice i briznem u plač, ali znala sam da
me cijela soba gleda, pa sam polako izravnala ramena i zagladila vlažnu kosu iza
ušiju. Nisam si mogla priuštiti luksuz da se sva raspadnem od panike. Mozak mi je
već obrađivao sve što trebam učiniti - što moram učiniti. Za Heatha. On je sada bio
važan, a ne ja, kao ni moja potreba za histerijom. "Moram do Neferet", odlučno sam
rekla i ustala, iznenadivši se koliko su mi koljena očvrsnula.
"Idem s tobom", rekao mi je Erik.
"Hvala, ali prvo moram oprati zube i obuti se." (Za silazak u prizemlje i gledanje
telke samo sam navukla par debelih čarapa.) Osmijehom sam zahvalila Eriku. "Idem
trknuti do sobe, odmah se vraćam." Osjetila sam da se Blizanke spremaju otići sa
mnom. "Mogu sama. Samo se strpite sekundu." Onda sam se okrenula i požurila se
na kat.
Nisam zastala kod svoje sobe, već sam produžila kroz hodnik, skrenula udesno i
zaustavila se pred sobom broj 124. Podigla sam šaku, ali nisam stigla pokucati kad su
se vrata otvorila.
"Mislila sam da si ti." Afrodita me hladno pogledala, ali odmaknula se u stranu.
"Daj, uđi."
Ušla sam, iznenađena lijepom, pastelnom unutrašnjošću sobe. Valjda sam
očekivala da unutra bude mračno i strašno, kao u mreži crne udovice.
"Imaš nešto za ispiranje usta? Upravo sam povratila i temeljilo se zgadila samoj
sebi."
Bradom mije pokazala prema ormariću za lijekove iznad umivaonika. "Unutra ti je.
Čaša na umivaoniku je čista."
Isprala sam usta, koristeći priliku da si priberem misli. Kad sam to obavila,
okrenula sam se i suočila s njom. Odlučila sam ne trošiti vrijeme na sranja, pa sam
prešla ravno na stvar. "Kako znaš je li ti neka vizija stvarna, ili je samo san?"
Sjela je na jedan krevet i zabacila dugu, savršenu plavu kosu. "Osjetiš to u utrobi.
Vizije nikad nisu lake, ugodne, ili jebeno cvjetne kao na filmu. Vizije su koma.
Barem one prave. U principu, ako ti je od neke vizije koma, vjerojatno je prava, a ne
samo san." Pažljivo me odmjerila plavim očima. "Znači, dobivaš vizije?"
"Mislila sam da sam sinoć nešto sanjala, noćnu moru, točnije. Danas mislim da je
to bila vizija."
Afroditi su se malčice podigli kutovi usana. "Pa, to ti je baš koma."
Promijenila sam temu. "Što se to zbiva s Neferet?"
Afrodita je oprezno maknula svaki izraz s lica. "Kako to misliš?"
"Mislim da točno znaš kako to mislim. Nešto nije kako treba s njom. Zanima me
što."
"Ti si njena početnica. Njena miljenica. Njena nova zlatna djevojčica. Misliš da ću
ja tebi fakat kurca reći? Možda sam plavuša, ali definitivno nisam glupača."
"Ako stvarno to misliš, zašto si me upozorila da ne uzmem lijek koji mi je dala?"
Afrodita je odmaknula pogled. "Moja prva cimerica umrla je šest mjeseci nakon
dolaska ovamo. Uzela sam taj lijek. On je - utjecao je na mene. I to dugo."
"Kako to misliš? Kako je utjecao na tebe?"
"Od njega sam se osjećala čudno, udaljeno. I prekinuo mi je vizije. Ne trajno, samo
na par tjedana. A onda sam se teško više mogla i prisjetiti kako je ona izgledala."
Afrodita je zastala. "Venera. Zvala se Venera Davis." Opet me pogledala u oči. "Zbog
nje sam odlučila promijeniti svoje ime u Afrodita. Bile smo najbolje prijateljice i to
nam je baš bilo cool." Oči su joj se ispunile tugom. "Natjerala sam sebe da se sjećam
Venere, pa računam da se i ti želiš sjećati Stevie Rae."
"Želim. I hoću. Hvala."
"Bolje da odeš. Ni za jednu od nas neće biti dobro ako itko sazna da si došla
popričati sa mnom", rekla je Afrodita.
Shvatila sam da vjerojatno ima pravo, pa sam se okrenula prema vratima.
Zaustavio me njen glas.
"Trudi se da pomisliš da je dobra, ali nije. Sve što je svijetlo nije dobro, niti je sve
što je mračno uvijek loše."
Mrak nije uvijek isto što i zlo, baš kao što ni svjetlo ne donosi uvijek dobro. Riječi
koje mi je Nyx rekla na dan kad sam bila Obilježena odražavale su se u Afroditinu
upozorenju.
"Drugim riječima, pazi se uz Neferet i ne pouzdavaj se u nju", rekla sam.
"Aha, ali nisi to čula od mene."
"Čula što? Pa uopće nismo razgovarale." Zatvorila sam vrata za sobom i požurila
se u svoju sobu, gdje sam se umila i oprala zube, obukla nekakve cipele i onda se
vratila u glavnu sobu.
"Spremna?" upitao me Erik.
"Idemo i mi", rekao je Damien, pokretom obuhvativši Blizanke, Jacka i Drewa.
Zaustila sam da im kažem ne, ali nisam mogla prevaliti tu riječ preko jezika. Istini
za volju, bilo mije drago što su tu, što su očito smatrali da se trebaju zbiti oko mene i
zaštititi me. Jako me dugo brinulo da će me moje dodatne moći i moj čudni Biljeg
koji je Božica izabrala žigosati kao takvu frikušu da se neću nikako moći uklopiti, da
neću imati nijednog prijatelja. Ali kao da se događalo upravo suprotno.
"Okej, idemo." Krenuli smo prema vratima. Nisam bila sasvim sigurna što
namjeravam kazati Neferet. Znala sam samo da ne mogu i dalje držati jezik za
zubima, da imam grozan osjećaj daje moj "san" zapravo bio vizija, te da "duhovi"
koje sam viđala po svoj prilici nisu bili samo prikaze. Više od svega, bojala sam se da
su oteli Heatha. To je kazivalo o onome u što se Stevie Rae pretvorila nešto što me
ježilo do dna duše, ali nije mijenjalo činjenicu da je Heath nestao, i da sam mislila da
znam tko ga je oteo (ako već ne i što ga je otelo).
Nismo stigli sasvim do vrata kad su se otvorila, i Neferet je glatko ušla u sobu na
valu zraka s aromom snijega. Slijedili su je detektiv Marx i detektiv Martin. Na sebi
su imali plave jakne s paperjem, zakopčane do brade. Kape su im bile pune snijega, a
nosovi crveni. Neferet je, kao i obično, bila savršena držanja, savršena izgledom,
savršeno suverena.
"A, Zoey, dobro je. Sada ne trebam dalje tragati za tobom. Dva detektiva donijela
su prilično loše vijesti, a htjeli bi i malo porazgovarati s tobom."
Nisam ni pogledala Neferet, i osjetila sam kako se ukočila kad sam se obratila
izravno detektivima. "Već sam čula na vijestima da je Heath nestao. Pomoći ću vam
ako ikako mogu."
"Možemo li opet razgovarati u knjižnici?" upitao me detektiv Marx.
"Naravno", smjesta se snašla Neferet.
Krenula sam iz sobe za Neferet i detektivima, ali zastala sam i osvrnula se prema
Eriku.
"Bit ćemo tu", rekao je. "Svi mi", dodao je
Damien.
Kimnula sam. Osjećajući se bolje, otišla sam u knjižnicu. Jedva da sam ušla, kad
me detektiv Martin počeo ispitivati.
"Zoey, možeš li nam opisati gdje si bila jutros između šest i trideset i osam i
trideset?"
Kimnula sam glavom. "Bila sam gore u svojoj sobi. Otprilike u to vrijeme bila sam
na telefonu s bakom, a onda smo se Heath i ja nekoliko puta SMS-ali." Izvadila sam
mobitel iz džepa traperica. "Nisam još ni obrisala poruke. Možete ih vidjeti, ako
hoćete."
"Nisi mu dužna dati svoj mobitel, Zoey", rekla je Neferet.
Natjerala sam se da joj uputim osmijeh. "Sve je u redu. Nemam ništa protiv."
Detektiv Martin uzeo je moj mob i počeo pregledavati spremljene SMS-ove,
prepisujući im tekst u mali blok.
"Jesi li se jutros vidjela s Heathom?" upitao me detektiv Marx.
"Ne. Pitao me može li doći da se vidimo, ali rekla sam mu ne."
"Ovdje piše da ste se dogovorili naći u petak", rekao je detektiv Martin.
Osjetila sam oštar pogled Neferet na sebi. Duboko sam udahnula. Ovo će mi
uspjeti jedino ako se budem što je moguće više držala istine.
"Aha, namjeravala sam izaći s njim nakon utakmice u petak."
"Zoey, znaš da školska pravila strogo zabranjuju nastavak veza s ljudskim bićima
iz svog prijašnjeg života." Primijetila sam, kao da mi je prvi put, gađenje kojim joj se
glas ispunio kad je rekla s ljudskim bićima.
"Znam. Žao mi je." I opet sam rekla istinu, izostavljajući samo detaljčić o pijenju
krvi i Utiskivanju ovdje, i detaljčić o tome kako više nemam povjerenja u nju ondje.
"Stvar je samo u tome da se iza Heatha i mene vuku tako dugi repovi da mi je bilo
stvarno teško totalno prestati razgovarati s njim, makar sam znala da bih morala.
Mislila sam da bi bilo lakše da se nađemo i da mu kažem u lice, jedanput zasvagda,
zbog čega se više ne možemo viđati. Bila bih ti se povjerila, ali htjela sam sama to
riješiti."
"Znači, nisi se jutros vidjela s njim?" ponovio je detektiv Marx.
"Nisam. Nakon što smo se SMS-ali, otišla sam u krevet."
"Može li itko potvrditi da si u to vrijeme spavala u svojoj sobi?" upitao me detektiv
Martin, vraćajući mi mobitel.
Neferetin je glas bio leden. "Gospodo, već sam vam objasnila kakav je užasan
gubitak Zoey koliko jučer pretrpjela. Umrla joj je cimerica. Prema tome, kako bi itko
mogao potvrditi gdje je bila u—"
"Ovaj, ispričavam se, Neferet, ali zapravo nisam spavala sama. Moje prijateljice
Shaunee i Erin nisu htjele da budem sama, pa su došle u moju sobu i spavale kod
mene." Izostavila sam Damiena. Čemu stvarati momku probleme?
"O, baš uviđavno od njih", blago je rekla Neferet, u dahu se promijenivši iz strašne
vampyrice u brižnu majku. Pokušala sam ne pomisliti na to kako ne padam na te fore.
"Imate li ikakvog pojma o tome gdje bi Heath mogao biti?" upitala sam detektiva
Maraa (koji mije i dalje bio simpatičniji dio njihova dvojca).
"Ne. Njegov smo kamionet pronašli nedaleko od zida škole, ali snijeg tako gusto
pada da je sasvim zameo svaki njegov trag."
"Pa, rekla bih da policija ne bi više smjela tratiti vrijeme na ispitivanje moje
početnice, nego se posvetiti pročešljavanju kanala u potrazi za tim tinejdžerom",
rekla je Neferet prepotentnim tonom od kojeg mi je došlo da zavrištim.
"Gospođo?" rekao je Marx.
"Meni se čini da je posve jasno što se to dogodilo. Dečko se htio vidjeti sa Zoey,
opet. Prošli mjesec on i ona njegova djevojka popeli su se na naš zid s namjerom da
je, kako su rekli, izbave iz škole." Neferet je prezirno odmahnula rukom. "Tada je bio
pijan i drogiran, pa je i jutros vjerojatno bio pijan i drogiran. Bilo mu je preteško
uzverati se po snijegu, pa je vjerojatno pao u neki kanal. A ne završe li pijanci
uglavnom tako?"
"Gospođo, on je tinejdžer, a ne pijanac. A njegovi roditelji i prijatelji kažu da već
mjesec dana nije pio."
Neferet je tihim smijehom jasno dala do znanja da mu nimalo ne vjeruje. Mara me
iznenadio kad ju je zanemario i stao me pažljivo proučavati. "Dakle, Zoey? Vas dvoje
ste izlazili par godina, je 1 tako? Pada li ti na pamet kamo je mogao otići?"
"Ne u ovom smjeru. Da su mu kamionet našli uz Oak Grove Road u Broken
Arrowu, lako bih vam rekla gdje bi mu mogao biti pivski tulum." Nisam se htjela
našaliti, naročito nakon Neferelinih zlobnih šala na Heathov račun, ali učinilo mi se
da detektiv suspreže smiješak, zbog čega mi se odjednom učinio drag, čak i
pristupačan. Dok se nisam stigla predomisliti, blebnula sam: "Ali jutros sam imala
čudan san, koji možda zapravo i nije bio san, nego nekakva vizija o Heathu."
U zgranutoj tišini Neferetin je glas zvučao odsječno i grubo. "Zoey, nikad ti se
prije nije manifestirao afinitet za prorokovanje ili vizije."
"Znam." Namjerno sam zvučala nesigurno i čak pomalo ustrašeno (dobro, taj strah
nisam baš morala fingirati). "Ali naprosto mije prečudno da sam sanjala da je Heath
kod istočnog zida, i da su ga ondje ščepali."
"Što ga je ščepalo, Zoey?" Detektivu Marxu čula se hitnja u glasu. Definitivno me
ozbiljno shvaćao.
"Ne znam." A to definitivno nije bila laž. "Znam da to nisu bili ni početnici ni
vampyri. U mom snu su ga odvukle četiri zakukuljene prilike." "Jesi li vidjela kamo
su otišli?"
"Ne. Probudila sam se vrišteći za Heathom." Nisam morala lažirati suze kojima su
mi se ispunile oči. "Možda bi trebalo pretražiti sve oko škole. Tamo ima nečega,
nečega što otima klince, ali to nismo mi."
"Naravno da to nismo mi." Neferet mi je prišla i obgrlila me, tapšući me po ramenu
i ispuštajući tihe, majčinske zvukove. "Gospodo, mislim da je Zoey pretrpjela više
nego dovoljno neugodnosti u jednome danu. Htjela bih vas sada upoznati sa Shaunee
i Erin, koje će jamačno potvrditi njezin alibi."
Alibi. Riječ je zvučala jezovito.
"Sjetiš li se bilo čega drugoga, ili dobiješ neki novi neobičan san, molim te, javi mi
se bez oklijevanja, u bilo koje doba dana ili noći", rekao je detektiv Mara.
Sad mi je već drugi put dao posjetnicu - bio je uporan, to svakako. Uzela sam
njegovu vizitku i zahvalila mu. Onda ih je Neferet povela iz prostorije, ali detektiv
Mara je zastao i vratio se do mene.
"Moja sestra blizanka bila je Obilježena i Promijenjena prije petnaest godina", tiho
mije rekao. "Nas dvoje smo i dalje bliski, premda je navodno trebala zaboraviti svoju
ljudsku obitelj. I zato, kad ti kažem da me možeš nazvati bilo kada i reći mi bilo što,
vjeruj mi da to ozbiljno mislim. I možeš imati povjerenja u mene."
"Detektive Marx?" Neferet je stajala na vratima.
"Samo sam htio još jedanput zahvaliti Zoey, i izraziti joj sućut zbog cimerice",
kazao je bez oklijevanja dok je izlazio.
Ostala sam na istome mjestu, nastojeći pribrati misli. Marxu je sestra vampyrica?
Pa, to zapravo i nije bilo baš bizarno. Bilo je bizarno to što je on i dalje voli. Možda
bih zaista mogla imati povjerenja u njega.
Vrata su se škljocajem zatvorila, a ja sam se iznenađeno trgnula. Neferet je stajala
leđima okrenuta prema njima i pažljivo me promatrala.
"Jesi li se Utisnula s Heathom?"
Proživjela sam trenutak hladne, bijele panike. Ona će me moći pročitati.
Zavaravala sam samu sebe. Nije bilo šanse da ću se ikako moći nositi s ovom
Nadsvećenicom. Zatim sam osjetila dodir blagog, nemogućeg povjetarca... toplinu
nevidljive vatre... svježinu proljetne kiše... slatko zelenilo plodne livade... i moćan
doticaj elementalne snage što utječe u moj duh. Pogledala sam Neferet u oči s
novostečenim samopouzdanjem.
"Ali rekla si da nisam. Prije si mi kazala da to što se dogodilo između njega i mene
na zidu nije bilo dovoljno da se Utisnemo." Pobrinula sam se da zvučim sva zbunjena
i pogođena.
Ramena su joj se gotovo neprimjetno opustila. "Onda mislim da se nisi Utisnula s
njim. Dakle, ti to želiš reći da se odonda nisi vidjela s njim? Da se nisi opet hranila
njime?"
"Opet!" Pustila sam da mi se u glasu čuje upravo ona šokiranost koju bih uvijek
osjetila na nelagodnu, no zamamnu pomisao na hranjenje Heathom. "Ali tada se
nisam zaista hranila njime, zar ne?"
"Ne, ne, naravno da se nisi", potvrdila mi je Neferet. "To što si radila bilo je vrlo
sitno, zaista vrlo sitno. Samo, zbog tvog sam se sna upitala jesi li opet bila sa svojim
dečkom."
"Bivšim dečkom", rekla sam gotovo automatski. "Ne. Ali on me u zadnje vrijeme
stalno SMS-a i zove, pa sam mislila da bi mi bilo najpametnije da se nađem s njim i
pokušam ga natjerati da shvati, jednom zauvijek, da više ne možemo biti skupa. Žao
mi je. Trebala sam ti reći, ali stvarno sam htjela samostalno to riješiti. Mislim ono,
sama sam se u to uvalila. Trebala bih sama znati i kako da se iz toga izvučem."
"Pa, tvoj pojam odgovornosti doista je hvalevrijedan, ali mislim da ti nije bilo
mudro navesti detektive na zaključak da je tvoj san možda bio vizija."
"Ma kad mi je djelovao sasvim stvarno", rekla sam. "Sigurna sam da je. Zoey, jesi li
uzela onaj lijek koji sam te sinoć zamolila da popiješ?"
"Misliš, ono mliječno? Aha, Shaunee mi ga je dala." I je, samo šio sam izlila to
sranje u umivaonik.
Neferet je sada djelovala još opuštenije. "Dobro je. Ako nastaviš imati mučne
snove, javi mi se pa ću ti dati snažniju mješavinu. To bi te trebalo poštedjeti noćnih
mora, ali očito sam podcijenila dozu koja ti je potrebna."
Doza nije bila sve što je podcijenila.
Osmjehnula sam se. "Hvala ti, Neferet. Stvarno sam ti zahvalna."
"Pa, trebala bi se sada vratiti svojim prijateljima. Jako te žele zaštititi, i sigurna
sam da se već brinu."
Kimnula sam i otišla s njom natrag u glavnu sobu, pripazivši da ne iskažem
gađenje kad me zagrlila pred svima i oprostila se majčinski toplim riječima. Zapravo,
bila je baš onakva kao majka, konkretnije moja majka, Linda Heffer. Žena koja me
izdala zbog jednog muškarca i kojoj je bilo više stalo do sebe i mišljenja drugih nego
do mene. Sličnosti između Neferet i Linde postajale su sve očitije i očitije.

Dvadeset sedmo poglavlje
NAŠA SE GRUPICA OPET OKUPILA NAKON ŠTO su OTIŠLI, I NISMO PUNO GOVORILI dok se stanje u
sobi vraćalo u normalu. Primijetila sam da nitko nije promijenio kanal s mjesne
postaje. DVD Ratova zvijezda bio je zaboravljen, barem za noćas.
"Jesi dobro?" napokon me blago upitao Erik. Opet me obgrlio, a ja sam se ušuškala
uz njega.
"Jesam, valjda."
"Je li murja znala štogod novo o Heathu?" upitao me Damien.
"Ništa više od onoga što smo već čuli", rekla sam. "Ili, ako i znaju, nisu mi htjeli
reći."
"Možemo li mi tu što učiniti?" upitala me Shaunee.
Odmahnula sam glavom. "Daj da samo gledamo mjesnu postaju i vidimo što će
biti na vijestima u deset."
Promrmljali su da se slažu i svi su se posvetili gledanju maratona repriza serije
Will i Grace u iščekivanju vijesti. Buljila sam u telku i razmišljala o Heathu. Jesam li
imala ružan predosjećaj o njemu? Definitivno. Ali, je li to bio isti onaj ružni
predosjećaj koji sam ranije imala o Chrisu Fordu i Bradu Higeonsu? Ne, mislim da
nije. Nisam znala kako bih to objasnila. U utrobi sam osjećala daje Heath u opasnosti,
ali ne i daje mrtav. Zasad.
Što sam više mislila o Heathu, to me obuzimao sve jači nespokoj. Kad su kasne
vijesti napokon počele, jedva da sam mogla sjediti i slušati priloge o neočekivanoj
mećavi koja je snijegom zavila Tulsu i okolicu. Vrpoljila sam se dok smo gledali
kadrove gradskog centra i prilaznih cesta, jezovito praznih, kao da su pretrpjele pad
meteorita ili nuklearni rat.
Nije bilo nikakvih novosti o Heathu, izuzev tmurnog izvještaja o tome kako
nepogode ometaju daljnju potragu.
"Moram ići." Riječi su mi izašle iz usta i našla sam se na nogama prije nego što me
svijest stigla podsjetiti da nemam blage veze kamo idem i kako onamo namjeravam
stići.
"Kamo, Z?" upitao me Erik.
Misli su mi počele naslijepo loviti i uhvatile se za jedno - za jedan sitni otočić
spokoja u svijetu koji se pretvorio u stres, zbunjenost i ludilo.
"Idem u štalu." Erik me pogledao tupo kao i svi ostali. "Lenobia mi je rekla da
mogu četkati Perzefonu kad god poželim." Pomaknula sam ramena. "Smiruje me kad
je četkam, a sad bi mi dobro došlo malo smirenosti."
"Pa, okej. Volim konje. Hajde, idemo timariti Perzefonu", rekao je Erik.
"Moram biti sama." Riječi su zvučale toliko strože nego što sam ih mislila izreći da
sam opet sjela do njega i zavukla ruku u njegovu. "Oprosti. Ma samo mi treba
vremena da razmislim, a pritom moram biti sama."
Tužno me pogledao plavim očima, ali uputio mi je malen smiješak. "Sto kažeš na
to da te otpratim do štale, a zatim se vratim ovamo i pratim vijesti umjesto tebe dok
ne završiš s razmišljanjem?"
"To bi mi bilo drago."
Bilo mije grozno gledati zabrinute izraze na licima mojih prijatelja, ali nisam ih
nekako naročito mogla smiriti. Erik i ja nismo se trudili obući kapute. Do štale nije
bilo daleko. Hladnoća nam neće stići zasmetati.
"Ovaj snijeg je fenomenalan", rekao je Erik nakon što smo prošli omanji dio
pločnika. Netko ga je pokušao raščistiti ralicom, jer je na pločniku snijeg bio daleko
manje dubok nego na okolnom terenu, ali padao je tako nezaustavljivo da ga ralice
nisu mogle sustizati, pa nam ga je već bilo do pola potkoljenice.
"Kao da se sjećam daje ovako padalo kad mije bilo šest-sedam godina. Bilo je to u
vrijeme božičnih praznika, pa mi je bilo koma što nismo zbog njega morali propustiti
ni jedan dan nastave."
Erik je promrmljao neki neodređeni, tipično muški odgovor, a onda smo nastavili
šutke. Naše šutnje obično nisu bile nelagodne, ali ova mi je čudno padala. Nisam
znala što da kažem - kako da popravim situaciju.
Erik se nakašljao. "Još uvijek ti je stalo do njega, zar ne? Hoću reći, više nego kao
do bivšeg dečka."
"Da." Erik je zasluživao istinu, a meni je bilo totalno muka od laži.
Došli smo do vrata štale i zastali u aureoli žute plinske svjetlosti. Ulaz nas je
zaštitio od najgoreg snijega, pa je izgledalo kao da stojimo u mjehuriću unutar
staklene snježne kugle.
"A do mene?" upitao me Erik.
Pogledala sam u njega. "Stalo mi je i do tebe. Erik, voljela bih da ovo mogu srediti,
riješiti se svega lošeg, ali ne mogu. I nemam ti namjeru lagati o Heathu. Mislim da
sam se Utisnula s njim."
Vidjela sam iznenađenje u Erikovim očima. "Samo od onoga jedanput na zidu? Z,
bio sam tamo, i jedva da si mu uopće okusila krv. On te naprosto ne želi izgubiti, zato
je tako opsjednut. Nije da ga ne shvaćam", dodao je s oporim smiješkom.
"Opet sam se vidjela s njim."
"A?"
"Baš pred neki dan. Nisam mogla zaspati, pa sam otišla sama u Starbucks na Utica
Squareu. Bio je tamo, lijepio je plakate o Bradu. Nisam se namjeravala vidjeti s njim,
a da sam znala da će i on biti tamo, ne bih otišla. Kunem ti se, Erik."
"Ali ipak si se vidjela s njim."
Kimnula sam glavom.
"I hranila si se njime?"
"Ma to - to se nekako dogodilo samo od sebe. Pokušala sam se oduprijeti, ali on se
porezao. Namjerno. I nisam si mogla pomoći." Nastavila sam ga netremice gledati u
oči, pogledom ga moleći da shvati. Sad kad sam se suočila s vrlo izglednom
mogućnošću da Erik i ja prekinemo, shvatila sam koliko mi je stalo da do toga ne
dođe, što mi definitivno nije pomoglo pri smanjivanju zbunjenosti ili stresa, jer mi je
i dalje stvarno bilo stalo do Heatha. "Žao mi je, Erik. Nisam tražila da se to dogodi,
ali dogodilo se,
1 sada postoji to nešto između Heatha i mene, i nisam sigurna što ću s tim."
Duboko je uzdahnuo i otro mi malo snijega s kose. "Okej, čuj, postoji nekakvo
nešto i između tebe i mene. A jednoga dana, ako prebrodimo ovu prokletu Promjenu,
bit ćemo srodni. Ja se neću pretvoriti u izboranog starca i umrijeti desetljećima prije
tebe. Ako budeš sa mnom, o tome neće kružiti glasine među drugim vampvrima, niti
će te ljudi zbog toga mrziti. To će biti normalno. To će biti ispravno." Tada mu se
ruka našla na mome zatiljku i privukao me sebi. Snažno me poljubio. Imao je hladan,
sladak okus. Ruke su mi se podigle oko njegovih ramena i uzvratila sam mu poljubac.
Isprva sam ga samo htjela lišiti patnje koju sam mu stvorila. Zatim se naš poljubac
pojačao, i priljubili smo sc tijelima. Nije me nadvladala zasljepljujuća krvožednost
prema njemu, kao dok sam bila s I Icalhom, ali ljubljenje s Erikom stvaralo je
ugodan osjećaj u meni, sav nekako topao i vrtoglav. Kvragu, u krajnjoj liniji, on se
sviđao meni. Itekako. K tome, to što je rekao imalo je smisla. Nas dvoje bili bismo
dobar par. Heath i ja ne bismo.
Oboje smo teško disali kad je poljubac završio. Obujmila sam dlanom Erikov
obraz. "Stvarno mi je žao."
Erik je okrenuo glavu i poljubio me u dlan. "Snaći ćemo se već nekako."
"Nadam se", prošaptala sam, prije sebi nego njemu. Onda sam se odmaknula od
njega i primila staru željeznu kvaku. "Hvala ti što si me dopratio. Ne znam kad ću se
vratiti. Ne bi me trebao čekati." Krenula sam otvoriti vrata.
"Z, ako si se stvarno Utisnula s Heathom, možda ćeš ga uspjeti pronaći", rekao je
Erik. Zastala sam i okrenula se prema njemu. Izgledao je izmoždeno i nesretno, ali
nije oklijevao s objašnjenjem. "Dok budeš timarila kobilu, misli na Heatha. Prizivaj
ga. Bude li mogao, doći će k tebi. Ako nije u stanju, a Utiskivanje vam je dovoljno
snažno, možda uspiješ steći neki pojam o tome gdje se on nalazi."
"Hvala ti, Erik."
Osmjehnuo se, ali nije djelovao sretno. "Vidimo se, Z." Udaljio se i snijeg ga je
progutao.
Miris topla sijena, pomiješan s vonjem čistih, suhih konja stvarao je dramatičan
kontrast s hladnoćom i snijegom vani. Štalu je slabašno osvjetljivalo svega par
prigušenih plinskih svjetiljki. Čulo se kako konji pospano žvaču. Neki su frktali, što
je pomalo zvučalo kao da hrču. Gledala sam je li Lenobia u blizini dok sam otirala
snijeg s majice i kose i kretala prema ostavi, ali bilo je prilično očito da tu nema
nikoga osim konja i mene.
I bolje. Trebala sam razmisliti, a ne objašnjavati što tu radim usred mećave u pola
noći.
Okej, Eriku sam rekla istinu o Heathu, a on me nije zato ostavio. Naravno, ovisno
o tome što bude s Heathom, možda mi svejedno dade nogu. Kako onim kurvastim
curama uspijeva izlaziti s desetak tipova u isti mah? Već su dvojica nesnosna.
Uspomena na Lorenov seksi osmijeh i nevjerojatan glas sijevnula mi je sviješću
punom grižnje savjesti. Grizla sam se za usnu dok sam uzimala četku za timarenje i
češalj za grivu. Zapravo, ja sam eto recimo izlazila s tri tipa, što je bilo krajnje
bezumno. Na licu mjesta odlučila sam da imam sasvim dovoljno problema i ako im
ne pridodajem taj čudni flert koji se možda odvija, a možda i ne odvija između
Lorena i mene. Već od same pomisli što bi bilo da Erik sazna da sam Lorenu otkrila
onoliko svoje kože... stresla sam se. Došlo mi je da samoj sebi dam nogu. Ubuduće
ću izbjegavati Lorena, a ako ga ne budem mogla izbjegavati, odnosit ću se prema
njemu kao prema svakom drugom nastavniku, što znači da flertovanja nema. E sad,
još samo da smislim što ću s Erikom i Heathom.
Otvorila sam Perzefonin pregradak i rekla joj kako je ona krasna, draga djevojka, a
ona mije sneno, iznenađeno šmrknula i usnama mi dotaknula lice kad sam je
poljubila u mekani nos. Uzdahnula je i nastavila se odmarati na tri noge kad sam je
počela timariti.
Okej, nije bilo šanse da išta smislim o izlaženju s Erikom i Heathom sve dok Heath
ne bude na sigurnom. (Odbila sam uzeti u obzir mogućnost da možda više nikad neće
biti na sigurnom - da možda nikad neće biti nađen živ.) Počela sam stišavati brbljanje,
gužvu i strku u svojoj glavi. Istini za volju, nije mi trebalo da mi Erik kaže kako bih
mogla pronaći Heatha. Ta je mogućnost bila jedna od mnogih stvari koje mi cijele
noći nisu dale mira. Kukavička je istina glasila da se bojim - da se bojim onoga što
bih mogla naći i što bih mogla ne naći, i da se bojim da neću biti dovoljno snažna da i
s jednim izađem nakraj. Od smrti Stevie Rae ostala sam slomljena, i nisam bila
sigurna da sam u stanju spasiti bilo koga.
Ali nije da sam imala ikakva izbora.
Dakle... misliti na Heatha... Počela sam prisjećajući se kako je to sladak dečko bio
u osnovnoj školi. U trećem razredu kosa mu je bila daleko plavija nego sada, i imao
je ono tko zna koliko zaležanih vlasi. Kosa mu je stršala po cijeloj glavi kao pačje
paperje. Tada, u trećem razredu, prvi put mi je rekao da me voli i da će me jednoga
dana oženiti. Bila sam u drugom razredu, i totalno ga nisam ozbiljno shvaćala.
Mislim ono, makar sam bila gotovo dvije godine mlađa, bila sam dva pedlja viša od
njega. Bio je sladak, ali bio je i dečko, što znači da mi je išao na živce.
Okej, je li, i dalje mi je znao ići na živce, ali odrastao je i popunio se. Negdje
između trećeg i osmog razreda počela sam ga ozbiljno shvaćati. Prisjetila sam se prve
prilike u kojoj me zbilja poljubio, i treperavog ushita koji sam na to osjetila. Prisjetila
sam se kako je sladak bio, i kako sam se uz njega mogla osjetiti kao ljepotica, čak i s
teškom prehladom i jarko rumenim nosom. I kako je on bio staromodni kavalir. Heath
mije od svoje devete godine otvarao vrata i nosio knjige.
Onda sam se prisjetila prilike u kojoj sam ga posljednji put vidjela. Bio je tako
siguran da trebamo biti zajedno i toliko me se nije bojao da se sam posjekao i
ponudio mi svoju krv. Zažmirila sam i oslonila se na meke Perzefonine sapi, misleći
na Heatha i puštajući da mi uspomene na njega promiču pod spuštenim kapcima kao
na filmskom platnu. Onda su se sjećanja na našu prošlost promijenila i dobila sam
nejasan pojam mraka, vlage i hladnoće - i strah me opalio u želudac. Zinula sam da
dođem do daha, čvrsto žmireći i dalje. Htjela sam se cijela usredotočiti na njega, kao
onaj prošli put kad sam ga vidjela u spavaćoj sobi, ali ova spona između nas bila je
nekako drugačija. Bila je manje jasna, više prožeta tamnim emocijama nego
zaigranom strašću. Koncentrirala sam se još jače, i postupila kako mi je Erik
savjetovao. Prizvala sam Heatha.
Naglas sam, kao i cijelim bićem, rekla: "Heath, dođi mi. Zovem te, Heath. Hoću da
mi sada dođeš. Gdje god bio, otiđi odande i dođi k meni!"
Ništa. Nije bilo odgovora. Ni reakcije. Ni bilo kakva osjećaja osim vlažna, hladna
straha. Opet sam ga pozvala. "Heath! Dođi mi!" Ovaj put sam osjetila nalet
bespomoćnosti, nakon koga je stiglo beznađe. Ali nisam dobila predodžbu o njemu.
Znala sam da ne može doći do mene, ali nisam znala gdje je on.
Zašto mije prije bilo tako lakše vidjeti ga? Kako mije to uspjelo? Tada sam mislila
na Heatha, baš kao što sam i sada. Mislila sam na...
Na što sam ono mislila? Uto sam osjetila da mi se obrazi žare kad sam shvatila što
me to prije privuklo njemu. Nisam mislila o tome kako je sladak bio kao dijete ili
kako sam se uz njega osjećala lijepo. Mislila sam o tome kako mu pijem krv... kako
se hranim njime... i o usijanoj krvožednosti koju je to izazivalo u meni.
Okej, eto, dakle...
Duboko sam udahnula i pomislila na Heathovu krv. Imala je okus tekuće želje,
vrele, guste i električne. Od nje mi je tijelo grunulo u život na mjestima koja su se
prethodno tek počinjala uzbuđivati. I ta su mjesta gladovala. Htjela sam piti slatku
Heathovu krv dok on zadovoljava moju žudnju za njegovim dodirom, njegovim
tijelom, njegovim okusom—
Moja nevezana predodžba tame razbistrila se tako naglo da sam se šokirala. I dalje
je bio mrak, ali to nije bio problem za moj noćni vid. Isprva nisam shvatila što to
vidim. Prostorija je bila čudna. Bila je sličnija maloj niši u špilji ili tunelu negoli sobi.
Zidovi su joj bili okrugli i vlažni. Bilo je nešto svjetla, ali dopiralo je iz slaba, mutna
fenjera obješenog na hrdavu kuku. Sve ostalo bilo je u mrklome mraku. Ono što mi je
isprva izgledalo kao hrpa prljave odjeće pomaknulo se i prostenjalo. Ovaj put nisam
gledala tek kroz ticaljku tanku poput niti. Bilo mi je zaista kao da lebdim, a kad sam
prepoznala to stenjanje, lebdeće mi je tijelo prišlo bliže njemu.
L ežao je skvrčen na prljavom madracu. Zapešća i gležnjevi bili su mu omotani
vodoinstalaterskom trakom i krvario je iz većeg broja posjekotina na vratu i rukama.
"Heath!" Glas mi se nije čuo, ali on je podigao glavu tako naglo kao da sam se
upravo proderala na njega.
"Zoey? Jesi to ti?" A onda je razrogačio oči i sjeo ravno, mahnito gledajući oko
sebe. "Bježi odavde, Zoey! Ludi su. Ubit će te kao i Chrisa i Brada." I počeo se
koprcati, očajnički pokušavajući rastrgati traku, premda je jedino uspijevao postići da
mu već ojedeni zglobovi počnu krvariti.
"Heath, stani! U redu je - ja sam u redu. Nisam ovdje, nisam zaista." Prestao se
otimati i počeo škiljiti oko sebe, kao da me pokušava primijetiti.
"Ali čujem te."
"U svojoj glavi. Tu me čuješ, Heath. To je zato što smo se Utisnuli i sada smo
povezani."
Heath se neočekivano iscerio. "Baš cool, Zo."
Mentalno sam prevrnula očima. "Okej, Heath, fokusiraj se. Gdje si?"
"Nećeš mi vjerovat, Zo, ali ispod Tulse sam."
"Što to znači, Heath?"
"Sjećaš se što smo učili kod Shaddoxa na povijesti? Pričao nam je o tunelima koje
su u dvadesetima prokopali ispod Tulse zbog onoga kad je alkohol bio zabranjen."
"Prohibicije", rekla sam.
"Aha, toga. Ja sam u jednom od njih."
Na trenutak nisam znala što bih rekla. Nejasno sam se sjećala da smo na povijesti
učili o tim tunelima, i zaprepastilo me što se Heath - koji nije baš bio izvrstan učenik
- uopće toga sjeća.
Kao da je shvatio zašto oklijevam, iscerio se i rekao: "Radilo se o šveranju cuge.
Baš mi je to bilo cool."
Nakon još jednog prevrtanja očima u glavi, rekla sam: "Samo mi kaži kako da
onamo stignem, Heath."
Odmahnuo je glavom i lice mu se složilo u već viđen izraz tvrdoglavosti. "Nema
šanse. Ubit će vas. Idi javi murji, pa nek pošalju specijalce ili šta ja znam koga."
Upravo sam to i namjeravala. Htjela sam izvaditi vizitku detektiva Marxa iz džepa i
nazvati ga, pa da on spasi stvar. Nažalost, bojala sam se da to ne mogu. "Tko su to
'oni'?" upitala sam ga
"A?"
"Ti koji su te oteli? Tko su oni?"
"Nisu ljudi, a nisu ni vampyri, makar piju krv, ali nisu ko ti, Zo. Oni su—" ušutio
je, zadrhtavši. "Oni su nešto drugo. Nešto krivo."
"Jesu li ti pili krv?" Od te pomisli tako sam se silovito razjarila da sam jedva
uspjela obuzdati emocije. Htjela sam popizditi na nekoga i vrisnuti: On pripada
meni! Prisilila sam se da nekoliko puta duboko udahnem dok mi je davao odgovor.
"Aha, jesu." Heath je složio grimasu. "Ali stalno se tuže zbog toga. Kažu da im
moja krv nema okus kako treba. Mislim daje to glavni razlog zašto sam još uvijek
živ." Zatim je tvrdo progutao, a lice mu je postalo za nijansu bijede. "Nije to kao kad
mi ti piješ krv, Zo. To mi je ugodno. Ovo što oni rade je - odurno je. Oni su odurni."
"Koliko ih je?" procijedila sam kroz stisnute zube.
"Nisam sasvim siguran. Tu dolje je jako mračno, a uvijek dolaze u čudnim
grupama, skroz zbijeni, ko da se boje bit sami. Pa, izuzev njih troje. Jedan se zove
Elliott, druga se zove Venera - šta to nije baš čudno - a treća se zove Stevie Rae."
Želudac mi se stegnuo. "Ima li ta Stevie Rae kratku, kovrčavu plavu kosu?"
"Aha. Ona im je glavna."
Heath je upravo potvrdio moja strahovanja. Nisam mogla pozvati policiju. "Okej,
Heath. Izvući ću te odande. Reci mi kako da nađem taj tvoj tunel." "Pozvat ćeš
murju?" "Da", slagala sam. "Nećeš. Lažeš." "Ne lažem!"
"Zo, kužim ja kad ti lažeš. Osjećam to. To ti je od te povezanosti." Iscerio se.
"Heath. Ne mogu pozvati policiju."
"Onda ti neću reć di sam."
S jednog kraja tunela začula se jeka trčkaranja, koje me podsjetilo na zvuk koji su
stvarali štakori iz labosa dok su hitali po labirintima koje smo im pravili na naprednoj
nastavi biologije. Heathu je osmijeh nestao s lica, zajedno s bojom koja mu se vratila
u obraze dok smo razgovarali.
"Heath, nemamo vremena za ovo." Krenuo je odmahnuti glavom. "Slušaj me!
Imam posebne moći. Ti—" zastala sam u nedoumici, ne znajući točno kako da
nazovem skupinu slvoienja u kojoj se nekako našla moja mrtva najbolja prijateljica.
"Ti stvorovi mi neće moći ništa."
I lealh mi nije odgovorio, ali nisam imala ni dojam da sam ga uvjerila, a štakorski
su zvukovi bivali sve glasniji.
"Rekao si da kužiš kad lažem zbog naše povezanosti. To mora funkcionirati u oba
smjera. Moraš moći skužiti kada je to što ti govorim istinito." Izgledao je kao da se
nećka, pa sam dodala: "Dobro razmisli. Rekao si tla se pomalo sjećaš što je bilo one
noći kad si me pronašao u Philbrooku. Spasila sam te te noći, Heath. A ne murja. Niti
neki odrasli vamp. Ja sam le spasila, i mogu te opet spasiti." Bilo mi je drago što
zvučim daleko samouvjerenije nego što sam se osjećala. "Reci mi gdje se nalaziš."
Razmišljao je neko vrijeme, i spremala sam se (opet) izderati na njega kad je
napokon rekao: "Znaš gdje je stari depo u donjem dijelu centra grada?"
"Aha, vidi se iz Performing Arts Centera, gdje smo prošle godine za moj rođendan
išli gledati Fantoma, je 1 tako?"
"Aha. Odveli su me u njegov podrum. Ušli su kroz nešto što izgleda kao
zakračunata vrata. Stara su i zahrđala, ali dižu se bez problema. Tunel počinje tamo
dolje kod odvodne rešetke."
"Dobro, ja ću—"
"Čekaj, to nije sve. Ima hrpa tunela. Prije ti dođu kao nekakve pećine. Nisu onako
cool kao što sam mislio na satu povijesti. Mračni su, vlažni i odvratni. Kreni onim s
desne strane, i onda samo skreći udesno. Ja sam ti na kraju jednog od tih."
"Okej. Doći ću što prije mogu."
"Čuvaj se, Zo."
"Hoću. A ti ostani čitav."
"Pokušat ću." U šumovima trčkaranja sada se začulo i siktanje. "Ali sve mi se čini
da se trebaš požuriti.

Dvadeset osmo poglavlje
OTVORILA SAM OČI I PONOVNO SE NAŠLA U ŠTALI S PERZEFONOM. TEŠKO SAM disala i znojila se,
a kobila me rivala njuškom i ispuštala tihe, zabrinute, rzave glasove. Ruke su mi se
tresle dok sam je milovala po glavi i trljala joj čeljust, govoreći joj da će sve biti okej,
premda sam bila prilično sigurna da neće.
Stari depo u donjem dijelu centra bio je udaljen desetak kilometara, možda i više, u
mračnom, zapuštenom dijelu grada pod velikim, strašnim nadvožnjakom koji je
spajao jedan dio grada s drugim. Nekada je tamo vladala žešća gužva, teretni i
putnički vlakovi dolazili su i odlazili maltene non-stop. Ali u proteklih par desetljeća
sav putnički promet je prestao (što sam znala zato što me baka htjela povesti u vožnju
vlakom za trinaesti rođendan, pa smo se morale odvesti u Oklahoma City da tamo
sjednemo na vlak), a poslovanje teretnih vlakova definitivno je oslabjelo. Pod
normalnim okolnostima trebalo bi mi svega nekoliko minuta da trknem od Kuće Noći
do depoa.
Noćas nisam imala posla s normalnim okolnostima.
Na vijestima u deset sati rekli su da su ceste neprohodne, a to je bilo - pogledala
sam na sat i iznenađeno trepnula - prije par sati. Nisam se mogla odvesti onamo.
Mogla sam otići pješice, valjda, ali žurba koju sam osjećala davala mi je do znanja da
to neće biti na nivou zadatka.
"Uzmi konja."
I Perzefona i ja ustuknule smo od zvuka Afroditina glasa. Stajala je naslonjena na
vrata pregratka, sva blijeda i smrknuta.
"Koma izgledaš", rekla sam joj.
Gotovo se osmjehnula. "Vizije su u kurcu."
"Jesi vidjela Healha?" Želudac mi se opet stegnuo. Afrodita nije imala sretne i
svijetle vizije. Vidjela je smrt i nesreće. Uvijek.
"Aha."
"I?"
"I ako ne sjedneš na tog konja i ne odvučeš guzicu tamo di on već je, Heath će
stradati." Zastala je, pogledavši me u oči. "To jest, osim ako mi ne vjeruješ."
"Vjerujem ti", rekla sam bez oklijevanja.
"Onda se goni odavde."
Ušla je u štalu i pružila mi uzde koje nisam ni primijetila da drži u ruci. Dok sam ih
stavljala na Perzefonu, Afrodita se izgubila i vratila sa sedlom i dekom za sedlo.
Šutke smo njima opremile Perzefonu, koja kao da je osjećala našu uživljenost, jer se
držala potpuno mirno. Kad smo je priredile, povela sam je iz pregratka.
"Prvo nazovi svoju škvadru", rekla je Afrodita.
"A?"
"Ne možeš samostalno srediti te stvorove."
"Ali kako da oni pođu sa mnom?" Bolio me trbuh. Tako sam se bojala da su mi se
ruke tresle, i nije mi bilo lako shvatiti koga to vraga Afrodita sad kenja.
"Ne mogu poći s tobom, ali svejedno ti mogu pomoći."
"Afrodita, nemam vremena za zagonetke. Što želiš reći, Bog te?"
"Jebiga, ne znam!" Izgledala je jednako frustrirano kao što sam se ja osjećala.
"Samo znam da ti mogu pomoći."
Otklopila sam mobitel i, slijedeći svoj nagon i izdišući nijemu molitvu da me Nyx
vodi, otipkala Shauneein broj. Javila mi se nakon prvog zvona.
"Šta ima, Zoey?"
"Hoću da ti, Erin i Damien odete zajedno nekamo i prizovete svoje elemente, kao
što ste učinili za Stevie Rae."
"Nema beda. Ti ćeš se nać s nama?"
"Ne. Ja idem po Heatha." Sebi na čast, Shaunee je oklijevala tek sekundu-dvije, te
rekla: "Okej. Kako ti možemo pomoć?"
"Samo budite zajedno, manifestirajte svoje elemente i mislite na mene." Stvarno
mije počinjalo ići od ruke da zvučim smireno čak i dok sam mislila da bi mi glava
mogla eksplodirati.
"Zoey, samo se čuvaj."
"Hoću. Bez brige." Ma da, uzrujavat ću se dovoljno za nas obje. "Eriku se ovo
neće svidit."
"Znam. Reci mu... reci mu... da ću, eh, razgovarati s njim kad se vratim." Blage
veze nisam imala što bih drugo rekla.
"Okej, reći ću mu."
"Hvala, Shaunee. Vidimo se", rekla sam i zaklopila mob. Onda sam se obratila
Afroditi. "Kakva su to stvorenja?"
"Ne znam."
"Ali vidjela si ih u svojoj viziji?"
"Danas sam već drugi put imala viziju o njima, znaš. Prvi put sam ih vidjela kako
ubijaju ona druga dva tipa." Afrodita je odmaknula gust pramen plave kose s lica.
Smjesta sam popizdila. "A to nisi ni spomenula jer su oni samo ljudski tinejdžeri,
pa ti ih je ispod časti spašavati?"
Afroditi su oči buknule od bijesa. "Rekla sam Neferet. Sve sam joj ispričala - o
ljudskim klincima - o tim stvorovima - o svemu. Upravo tada je počela pričati da su
mi vizije lažne."
Znala sam da govori istinu, s jednakom sigurnošću kao što sam polako shvaćala da
u Neferet ima nečega mračnog.
"Sori", kratko sam rekla. "Nisam znala."
"Šta god", rekla je. "Moraš više krenuti, inače će ti dečko poginuti." "Bivši dečko",
rekla sam.
"Opet kažem, šta god. Evo, da ti pridržim nogu."
Pustila sam joj da mi pomogne da se popnem u sedlo.
"Ponesi ovo sa sobom." Afrodita mi je pružila debelu kariranu konjsku deku. Prije
nego što sam se stigla pobuniti, rekla je: "Nije za tebe. Njemu će trebati."
Ogrnula sam se dekom, nalazeći smirenje u njenu zemljanom, konjskom mirisu.
Krenula sam za Afroditom do stražnjih vrata štale, koja je klizno otvorila u stranu.
Studeni zrak i snijeg u minijaturnim je kovitlacima puhnuo u štalu, tako da sam
zadrhtala, premda je stvar prije bila u živcima i strepnji nego u hladnoći.
"Stevie Rae je jedna od njih", rekla je Afrodita.
Pogledala sam je sa sedla, ali ona je samo zurila u noć.
"Znam", rekla sam.
"Nije onakva kao nekada."
"Znam", ponovila sam, premda me sive zaboljelo kad sam izgovorila te riječi
naglas. "Hvala ti na ovome, Afrodita."
Tada me ipak pogledala, a izraz joj je bio suh i nečitljiv. "Nemoj mi se sad ponašat
ko da smo frendice i to", rekla je.
"Nije mi nakraj pameti", rekla sam.
"Mislim, kad nismo prijateljice."
"Nikako, definitivno nismo." Bila sam prilično sigurna da sam primijetila kako
suspreže osmijeh.
"Da ne bi bilo nesporazuma", rekla je Afrodita. "E", dodala je. "Ne zaboravi
privući tišinu i tamu oko sebe, tako da ljudskima bude teško da te vide dok ideš
onamo. Nemaš vremena da te zaustavljaju."
"Da znaš da hoću. Hvala što si me podsjetila", rekla sam.
"Okej, dobro, sretno ti bilo", rekla je Afrodita.
Primila sam uzde, duboko udahnula, a onda stisnula bedra i coknula jezikom, pa je
Perzefona krenula.
Ušla sam u sasvim čudan svijet, stvoren od bijele tame. Bjelina mu je definitivno
pružala pravi opis. Više nisu padale krupne, prijazne pahuljice, već britki, sitni, poput
britve oštri komadići sleđenog snijega. Vjetar je postojano puhao, tako da je snijeg
padao pod kutom. Navukla sam deku preko glave, da me bar djelomično štiti od
snijega, nagnula se prema naprijed i petama podbola Perzefonu u brzi kas. Požuri!
derala sam se na samu sebe u glavi. Heath te treba!
Udarila sam prečicom preko parkirališta i stražnjeg dijela školskog kruga. Snijeg je
potpuno prekrivao onih nekoliko automobila koji su još bili u školi, a od treperave
plinske svjetlosti koja ih je ludo obasjavala straga izgledali su kao hruštevi na
prozorskoj mrežici. Pritisnula sam unutarnju tipku za otvaranje kolnog ulaza. Vrata su
se pokušala raskriliti, ali zapela su u nanosu snijega. Perzefona i ja jedva da smo
imale prostora da se provučemo. Okrenula sam je udesno i načas zastala pod strehom
hrastova koji su okruživali krug škole.
"Tihi smo... duhovi... nitko nas ne može vidjeti. Nitko nas ne može čuti." Mrmorila
sam kroz stenjanje vjetra, i zgranula se kad se prostor oko mene smirio. Odjednom mi
je nešto palo na pamet, pa sam nastavila. "Vjetre, miruj tamo gdje sam ja. Vatro, grij
mi put. Vodo, smiri snijeg preda mnom. Zemljo, štiti me kad uzmogneš. I duše,
pomozi mi da pred strahom ne pokleknem." Jedva da sam to izrekla, kad sam oko
sebe ugledala mali bljesak energije. Perzefona je frknula i odskočila malo u stranu. A
kad se pokrenula, kao da se mali mjehur spokoja pokrenuo s njom. Da, još je puhala
mećava i noć je i dalje bila hladna i strahovito izmijenjena, ali ja sam se ispunila
smirenošću i okružila zaštitom elemenata. Naklonila sam glavu i prošaptala: "Hvala
ti, Nyx, na silnim darovima koje si mi dala." Šutke sam dodala da se nadam da ih
zaslužujem.
"Idemo po Heatha", rekla sam Perzefoni. S lakoćom je prešla u trk koji je gutao
razdaljine, a ja sam u čudu gledala kako snijeg i led kao da odlijeću od njenih kopita
dok smo čarobno jezdile kroz noć pod budnim oko Božice koja je, kao takva, bila
utjelovljenje Noći.
Putovanje mi je prošlo iznenađujuće brzo. Trkom smo sišle niz Utica Street sve do
izlaza na brzu autocestu za Broken Arrow. Tamo su stajale zapreke s rotirkama kao
upozorenjem da je autocesta zatvorena. Osjetila sam kako mi se na licu stvara
osmijeh kad sam elegantno provela Perzefonu oko zapreka i izbila na široku, a
potpuno pustu cestu. Zatim sam pustila kobili na volju, a ona je galopom jurnula
prema donjem gradskom centru. Čvrsto sam se držala, nisko prignuta nad njen vrat.
Dok je deka vijorila iza nas, zamišljala sam da izgledam kao junakinja iz nekog
starog povijesnog ljubavnog romana, i poželjela da ja to galopiram prema nekoj
razvratnoj krčmi gdje ću se naći s nekim koga je moj otac, velmoža, proglasio neprikladnim
za mene, umjesto da srljam u pakao.
Usmjerila sam Perzefonu prema izlazu koji će nas odvesti do Performing Arts
Centera i starog depoa iza njega. Nisam vidjela nikoga između srednjeg dijela centra i
autoceste, ali sad sam zapažala motanje rijetkih beskućnika oko autobusnog
kolodvora i pokoji policijski auto tu i tamo. Tihi smo... duhovi... nitko nas ne može
vidjeti. Nitko nas ne može čuti. Nastavila sam se tako moliti u sebi. Nitko se nije ni
osvrnuo prema nama. Stvarno je bilo kao da sam se pretvorila u duha, makar me ta
misao nije naročito smirivala.
Usporila sam Perzefonu dok smo prolazile pokraj Performing Arts Centera i kasom
prelazile široki most koji je prelazio zbunjujući preplet starih, naporednih
željezničkih kolosijeka. Kad smo stigle do sredine mosta, zaustavila sam Perzefonu i
zagledala se u napuštenu zgradu depoa koja je mračno i muklo stajala pod nama.
Zahvaljujući gospođi Brovvn, mojoj nekadašnjoj učiteljici likovnog iz Južne srednje
škole, znala sam da je to nekada bila prekrasna građevina u stilu art decoa koju su
napustili i potom opljačkali kad su vlakovi prestali voziti. Sad je izgledala kao nešto
čemu bi prije bilo mjesto u Gotham Citvju iz stripova o Batmanu, Vitezu tame. (Da,
znam. Baš sam gik.) Imala je one goleme prozore s lukovima koji su me podsjećali na
zube između dvije kule koje su izgledale kao savršeno jezoviti ukleti dvorci.
"A mi moramo onamo sići", kazala sam Perzefoni. Teško je disala od našeg
putovanja, ali nije mi djelovala naročito zabrinulo, što je, nadam se, bio dobar znak.
Znale ono, kad životinje već mogu osjetiti ružne stvari i to.
Prešle smo na drugi kraj mosta, gdje sam pronašla malu, razlomljenu prilaznu
ulicu kojom se spuštalo do depoa. U razni kolnika bilo je mračno. Stvarno mračno.
To mi nije trebalo smetati, s obzirom na moj izvrsni noćni vid početnice, ali smetalo
mi je. Ruku na srce, bilo mi je totalno frkovito dok je Perzefona hodala prema zgradi
i kad smo je počele polako obilaziti, u potrazi za onim ulazom u podrum koji mi je
Heath opisao.
Nije mi trebalo dugo da pronađem zahrđalu željeznu rešetku koja je naizgled
tvorila neprohodnu prepreku. Nisam si dopustila da oklijevam i pomislim na krajnji
strah koji osjećam. Sišla sam s Perzefone i odvela je do natkrivena ulaza, da se skloni
s vjetra i bude zaštićena od glavnine snijega. Omotala sam joj uzde oko nečega
metalnog, prekrila joj leđa dodatnom dekom i potrudila se da je što dulje mogu
milujem i govorim joj kako je ona hrabra, draga djevojka i da ću se vratiti za tili čas.
Htjela sam da mi to ispadne jedno od onih proročanstava koja se sama ispunjavaju,
ako ga stalno budem ponavljala. Bilo mi je teško odvojiti se od Perzefone. Valjda
nisam shvatila koliko me smirivala njena blizina. Dobro bi mi došlo malo te
smirenosti kad sam stala pred željeznu rešetku i zaškiljila, trudeći se prozreti tamu iza
nje.
Nisam vidjela ništa osim nejasna oblika goleme, mračne prostorije. Podruma
jezovite, nažalost ne sasvim napuštene zgrade. Ma super. Heath je tu dolje, podsjetila
sam se, primila rub rešetke i potegnula je. Otvorila se bez problema, što sam shvatila
kao dokaz da se sigurno učestalo koristi. I opet, super.
U podrumu nije bilo tako grozno kao što sam zamišljala da će biti. Pruge slabašna
svjetla probijale su se kroz daske zakucane preko prozora u prizemlju, i jasno se
vidjelo da su se beskućnici sigurno služili ovim prostorom. Zapravo, tu je za njima
ostalo koješta: velike kutije, prljave deke, čak i kolica iz trgovine (tko zna kako su
njih uspjeli dovući skroz tamo dolje?). Ali, začudo, sada tu nije bilo nijednog
beskućnika. Izgledalo je kao grad beskućnih utvara, što mi je bilo duplo čudnije kad
sam uzela vremenske prilike u obzir. Zar im ne bi noćas bilo savršeno skloniti se u
razmjernu toplinu i zaklon ovog podruma, umjesto da pokušavaju pronaći neko toplo
i suho mjesto na ulici ili da se tiskaju po prihvatilištu? A snijeg je padao već danima.
Zato bi, realno gledano, ova prostorija trebala biti krcata ljudi koji su ovamo i donijeli
kutije i sve to.
Jasno, ako su se podrumom počela služiti strašna neumrla stvorenja, daleko bi se
lakše shvatilo zašto su beskućnici zbrisali.
Ne razmišljaj o tome. Pronađi odvodnu rešetku i onda pronađi Heatha.
Nije mi bilo teško pronaći rešetku. Samo sam krenula prema najmračnijem,
najgadnijem kutu prostorije, i ugledala metalnu rešetku u podu. Nego šta. U samom
kutu. Nikada, ni za sto milijuna godina, ne bi mi bilo na kraj pameti da taknem taj
odurni šaht, a kamoli da ga podignem i siđem u njega.
Naravno, upravo sam to morala učiniti.
Rešetka se podigla jednako lako kao što se vanjska "prepreka" otvorila, dajući mi
(opet) do znanja da nisam jedina osoba/početnica/ljudsko biće/stvorenje koje je u
zadnje vrijeme ovuda prošlo. Tu su stajale nekakve željezne ljestve kojima sam
morala sići, duge valjda tri metra. Onda sam skočila na pod tunela. I upravo se o tome
radilo - o velikom, vlažnom kanalizacijskom tunelu. E, i mračnom. Stvarno
mračnom. Neko vrijeme sam samo tu stajala, puštajući da mi se noćni vid privikne na
gustu tminu, ali nisam mogla predugo samo stajati. Potreba da pronađem Heatha bila
mi je poput potkožnog svraba. Tjerala me dalje.
"Samo idi desno", prošaptala sam. Zatim sam ušutjela, jer je čak i taj tihi zvuk
odjeknuo oko mene. Okrenula sam se udesno i počela hodati najbrže što sam mogla.
Heath mije rekao istinu. Bilo je jako puno tunela. Granali su se i granali,
podsjećajući me na crvotočine izrovane u zemlji. Isprva sam viđala daljnje naznake
da su beskućnici boravili i tu dolje. Ali nakon što sam nekoliko puta skrenula udesno,
prestala sam nailaziti na kutije, raštrkano smeće i deke. Preostali su samo vlaga i
mrak. Tuneli više nisu bili onako glatki, obli i civilizirani kao što sam zamišljala da
će dobro sagrađeni tuneli biti, i postali su apsolutni drek. Zidne stijenke izgledale su
im kao da su ih izdubili skroz pijani Tolkienovi patuljci (ponavljam, itekako dobro
znam da sam teški gik). Bilo je i hladno, ali to nisam stvarno osjećala.
Nastavila sam ići udesno, nadajući se daje Heath znao o čemu govori. Palo mije na
pamet da zastanem dovoljno dugo da se stignem koncentrirati na njegovu krv, pa da
ga opet ugledam kroz naše Utiskivanje, ali žurba koju sam osjećala nije mi dala da se
zaustavim. Morala. Sam. Pronaći. Heatha.
Nanjušila sam ih prije nego što sam začula siktanje i šuškanje i prvi put ih
ugledala. Bio je to onaj vlažni, stari, pogrešni vonj koji sam primijetila svaki put kad
bih ugledala jednog od njih kod zida. Shvatila sam da je to smrad smrti, a onda se
upitala kako to da ga i prije nisam prepoznala.
Onda se u tami na koju sam se već priviknula ukazala slabašna, titrava svjetlost.
Zastala sam da se usredotočim. Možeš ti to, Z. Tebe je Izabrala tvoja Božica.
Još uvijek sam se trudila "fokusirati" (drugim riječima, nagovorili sebe da budem
hrabra) kad je Heath vrisnuo. A onda više nije bilo vremena za fokusiranje ili
unutarnja bodrenja. Potrčala sam prema Heathovu vrisku. Okej, vjerojatno bih trebala
objasniti da su vampyri jači i brži od ljudi, a premda sam i dalje bila tek početnica,
bila sam vrlo čudna početnica, lako da kad kažem da sam potrčala - hoću reći da sam
se pokrenula stvarno brzo - brzo i nečujno. Pronašla sam ih valjda za svega nekoliko
sekundi, ali činilo mi se da su prošli sati. Nalazili su se u maloj niši na kraju
izdubljenog tunela. Onaj fenjer koji sam prije primijetila visio je s hrđavog čavla i
bacao im groteskne sjene po grubo iskopanim zidovima. Bili su u polukrugu oko
Heatha. On je stajao na prljavom madracu, leđima prislonjen uza zid. Nekako je
uspio skinuti traku s gležnjeva, ali zapešća su mu još bila čvrsto svezana. Na desnoj
je mišici imao novu posjekotinu, i krv mu je gusto i zamamno mirisala.
I to mi je bio posljednji podstrek. Heath je pripadao meni - usprkos mojoj
zbunjenosti oko cijelog pitanja krvi, i usprkos mojim osjećajima prema Eriku. Heath
je bio moj i nitko se drugi nikad, baš nikad neće hraniti onime što je moje.
Proletjela sam kroz krug siktavih stvorenja kao da sam ja kugla a oni bezumni
čunjevi, te stala njemu uz bok.
"Zo!" Na djelić sekunde izgledao je delirično sretno, a onda me, kao tipično
muško, pokušao odgurnuti iza sebe. "Čuvaj! Zubi i kandže su im fakat oštri." Šaptom
je dodao: "Stvarno nisi dovela specijalce?"
Bilo mi je lako spriječiti ga da me ikamo odgurne. Mislim ono, zgodan je on i sve
to, ali ipak je samo ljudsko biće. Potapšala sam mu svezane ruke kojima me primio za
nadlakticu i osmjehnula mu se, te mu jednim potezom palčanog nokta presjekla sivu
traku oblijepljenu oko zapešća. Razrogačio je oči kad je raširio ruke.
Široko sam mu se osmjehnula. Više se nisam bojala. Sad sam bila samo
nevjerojatno ljuta. "To što sam donijela bolje je od specijalaca. Samo stani iza mene i
gledaj."
Ja sam odgurnula Heatha prema zidu i stala pred njega, okrećući se da se suočim
sa sve bližim krugom tih...
Fuuj! Bili su najodurniji stvorovi koje sam u životu vidjela. Bilo ih je otprilike
dvanaestak. Lica su im bila bijela i upala. Oči su im prljavocrveno sjale. Režali su i
siktali na mene i vidjela sam da su im zubi šiljati, a tek nokti! Uf! Nokti su im bili
dugi i žuti, i izgledali su opasno.
"To je sssamo početnica", prosiktao je jedan. "Taj Biljeg ne znači daje vampvr.
Sssssamo znači da je frikuša."
Pogledala sam tko je to rekao. "Elliott!"
"Bio sssam. Nissssam više onaj Elliott kojeg si znala." Glava mu se zmijski njihala
naprijed-natrag dok je govorio. Onda su mu užarene oči malo ugasnule, i iskrivio je
gornju usnu. "Sssad ću ti pokazati kako to missslim..."
Krenuo je prema meni zvjerskim koracima, u polučučnju. Pokrenula su se i ostala
stvorenja, crpeći hrabrost od njega.
"Čuvaj, Zo, idu na nas", rekao je Heath i opet pokušao stati pred mene.
"Ne, ne idu", rekla sam. Sklopila sam oči samo na sekundu i usredotočila se,
misleći na moć i toplinu plamena - na to kako on pročišćava jednako kao što uništava
- i pomislila na Shaunee. "Plamenu, dođi mi!" U dlanovima mi je nastala vrelina.
Otvorila sam oči i podigla ruke, koje su sad blistale jarkožutim plamenom.
"Ne prilazi, Elliott! Bio si totalna tlaka dok si bio živ, a smrt ništa nije
promijenila." Elliott je ustuknuo od svjetla koje sam stvarala. Pošla sam korak dalje,
spremajući se reći Heathu da krene za mnom, pa da se pokupimo odavde, ali ukipila
sam se kad sam začula njen glas.
"Varaš se, Zoey. Smrt je ponešto promijenila."
Stvorenja su napravila prolaz u gomili da kroz njih može proći Stevie Rae.

Dvadeset deveto poglavlje
PLAMEN U MOJIM RUKAMA JENJAO JE I UTRNUO KAD MI JE ŠOKIRANOST prekinula koncentraciju.
"Stevie Rae!" Zakoraknula sam prema njoj, ali lupila me stvarnost njena izgleda i
osjetila sam kako mi tijelo postaje hladno i ukočeno. Izgledala je užasno - gore nego
u onoj viziji koju sam sanjala. Nije toliko bila stvar u tome što je zbog blijede
ispijenosti i grozne pogrešnosti smrada koji je bazdio iz nje djelovala tako
promijenjeno. Radilo se o izrazu lica. Za života, Stevie Rae je bila najmilija osoba
koju sam u životu upoznala. Ali sada, kakva god da je bila - mrtva, neumrla, bizarno
uskrsnula - bila je drugačija. Oči su joj bile okrutne i suhe. Lice joj je bilo lišeno
svake emocije osim jedne, a ta jedna emocija bila je mržnja. "Stevie Rae, što se to
dogodilo s tobom?"
"Umrla sam." Glas joj je bio tek izopačena, izobličena sjena nekadašnjega. Još
uvijek je otezala po oklahomski, ali više nije bilo one slatke mekoće kojom je nekad
odisala. Zvučala je kao zlobna seoska prostakuša.
"Jesi li ti duh?"
"Duh?" Podrugljivo se nasmijala. "Ne, nisam ti ja nikakav prokleti duh."
Progutala sam slinu i osjetila vrtoglav nalet nade. "Znači, živa si?" Iskrivila je usnu
u sarkastičan podsmijeh koji je na njenu licu izgledao tako pogrešno da mije istinski
pozlilo. "Ti bi rekla da sam živa, ali ja bih rekla da to nije tako jednostavno. S druge
strane, nisam ni ja tako jednostavna kao nekad."
Pa, barem nije prosiktala na mene kao onaj stvor od Elliotta. Stevie Rae je živa.
Čvrsto sam se primila tog čuda, progutala strah i odbojnost, i prišla joj lako brzo da
sc nije imala vremena oilmaknuli (ili me ugristi, ili šta već god), pa je zgrabila i,
ignorirajući njen odurni smrad, čvrsto zagrlila. "Tako sam sretna što nisi mrtva!"
prišapnula sam joj.
Bilo mi je kao da sam zagrlila smrdljivi kamen. Nije se odmaknula od mene. Nije
me ugrizla. Nije nikako reagirala, ali stvorenja oko nas jesu. Čula sam ih kako sikću i
gunđaju. Pustila sam je i uzmaknula za korak.
"Da me nisi više dotaknula", rekla je.
"Stevie Rae, možemo li otići nekamo da na miru popričamo? Moram odvesti
Heatha doma, ali mogu se vratiti da se nađemo. Ili se možda možeš vratiti u školu sa
mnom?"
"Tebi ništa nije jasno, je 1 tako?"
"Jasno mi je da ti se dogodilo nešto ružno, ali i dalje si mi najbolja prijateljica, pa
možemo naći neko rješenje."
"Zoey, ne ideš ti nikamo."
"U redu." Namjerno sam se pravila da nisam shvatila njenu prijetnju. "Valjda
možemo i tu popričati, ali, eto..." Obazrela sam se prema stvorenjima koja su odurno
siktala. "Nije baš neka privatnost, a tu dolje ti je i odurno."
"Ssssamo ih ubij!" zarežao je Elliott iza Stevie Rae.
"Kuš, Elliott!" brecnule smo se Stevie Rae i ja na njega u isti mah. Zatim me
pogledala u oči, i kunem se da sam u njenima ugledala bljesak nečega većeg od
ljutnje i okrutnosti.
"Znaš da ne mogu živjeti ssssad kad sssu nassss vidjeli", rekao je Elliott. Ostala su
se stvorenja počela nemirno vrpoljiti, ispuštajući sitne zle glasove odobravanja.
Zatim je iz čopora stvorenja istupila jedna djevojka. Očito je nekada bila ljepotica.
Čak i sada je odisala nekom jezovitom, nadrealnom zavodljivošću. Bila je visoka i
plavokosa, i kretala se gracioznije od ostalih. Ali kad sam pogledala u njene crvene
oči, u njima sam vidjela samo zlobu.
"Ako ne možeš, ja ću. Prvo ću uzeti muškoga. Meni ne smeta što mu je krv
okaljana Utiskivanjem. Još uvijek je topla i živa", rekla je, i gotovo plesnim
pokretima krenula prema Heathu.
Postavila sam se pred njega, ispriječivši joj se na putu. "Takni ga i umrijet ćeš.
Ponovno", rekla sam.
Stevie Rae ju je prekinula usred siktava smijeha.
"Venera, vrati se ostalima. Nećete napasti dok vam ja ne kažem."
Venera. Ta mi je riječ probudila jedno sjećanje. "Venera Daviš?" rekla sam.
Zgodna ine plavuša pogledala slisnulili očiju. "Odakle me znaš, početnice?"
"Zna ona hrpu loga", rekao je llealh, obilazeći me. Progovorio je glasom koji sam
nekada zvala njegovim nogometaškim. Zvučao je frajerski, bijesno i totalno spremno
za makljažu. "A menije već polako dosta svih vas sjebanih stvorenja."
"Zašto to govori?" procijedila je Stevie Rae.
Uzdahnula sam i zakolutala očima. Slagala sam se s Heathom - bilo mi je totalno
dosta cijele ove izopačene strahote. Bilo je vrijeme da brišemo odavde, a bilo je i
vrijeme da se moja najbolja prijateljica počne ponašati kao ona osoba koju sam
opazila kako se skriva u njenim očima. "Nije on to. On je Heath. Sjećaš se, Stevie
Rae? Moj bivši dečko?"
"Zo, ja ti nisam bivši dečko. Ja sam ti dečko."
"Heath. Već sam ti rekla da ovo između nas nikako ne može uspjeti."
"Ma daj, Zo, Utisnuli smo se. To znači da smo par, mala!" Iscerio mi se kao da smo
usred maturalne, a ne usred hrpe neumrlih stvorenja koja nas žele pojesti.
"To je bilo slučajno, i morat ćemo razgovarati o tome, ali sada definitivno nije
vrijeme za to."
"Ma, Zo, znaš ti da me voliš." Heathovo cerenje nije se smanjilo ni za mrvicu.
"Heath, u životu nisam upoznala tvrdoglavijeg dečka." Namignuo mi je, a ja mu
nisam mogla ne uzvratiti osmijehom. "Pa dobro. Volim te."
"Šta je sssad ovo..." prosiktalo je ono odurno stvorenje od Elliotta. Ostali odvratni
stvorovi koji su nas okruživali počeli su se vrpoljiti u mjestu, a Venera je kliznula
korak bliže Heathu. Prisilila sam se da ne drhtim, ne vrištim, ili šta već. Umjesto
toga, obuzela me neka čudna smirenost. Pogledala sam Stevie Rae, i odjednom znala
što moram reći. Stavila sam ruke na bokove i postavila se prema njoj.
"Kaži im", rekla sam. "Kaži svima njima."
"Što da im kažem?" Opasno je stisnula oči boje granata.
"Kaži im što se to tu zbiva. Jer znaš. Znam da znaš."
Lice Stevie Rae se izobličilo, a riječi su zvučale kao da joj se otkidaju iz grla.
"Ljudskost! Oni to iskazuju svoju ljudskost." Stvorenja su zarežala kao da ih je
upravo poškropila svetom vodicom (a, molim vas, to je tako netočan kliše o
vampyrima).
"Slabost! Zato smo mi jači od njih." Venera je iskrivila gornju usnu. "Je, to je
slabost koju mi više nemamo."
Zanemarila sam Veneru. Zanemarila sam Elliotta. Kvragu, zanemarila sam sve njih
i sami) zurila u Slevie Rae, si leći je da me pogleda u oči, i sileći sebe da ne odvratim
pogled i ne leenem se kad su se njene oei vrelo, rumeno zažarile.
"Sere", rekla sam.
"Ima pravo", rekla je Stevie Rae. Glas joj je bio hladan i zloban. "Kad smo umrli,
umrla je i ljudskost u nama."
"To možda vrijedi za njih, ali ne vjerujem da vrijedi i za tebe", rekla sam.
"Nemaš ti pojma o ovome, Zoey", rekla je Stevie Rae.
"Ne moram ni imati. Znam tebe, i znam našu Božicu, i to je sve što trebam znati."
"Ona više nije moja Božica."
"Stvarno, baš kao što tvoja mama više nije tvoja mama?" Znala sam da sam je
pogodila u slabu točku kad sam vidjela da se trznula kao da ju je nešto fizički
zaboljelo.
"Nemam ja mamu. Nisam ja više ljudska."
"Velika jebena stvar. Formalno ni ja više nisam ljudska. Negdje sam na pola puta
kroz Promjenu, što znači da sam pomalo ovo i podosta ono. Kvragu, ovdje je ljudski
još jedino Heath."
"Makar meni vaša neljudskoća uopće nije bed, ekipa", rekao je Heath.
Uzdahnula sam. "Heath, ne kaže se neljudskoća. Nego neljudskost."
"Zo, nisam ja glup. Znam ja to. Samo sam skovao novu riječ."
"Skovao?" On je stvarno to rekao?
Kimnuo je. "Naučio sam to na engleskom kod Dicksona. Vezano je uz..." Zastao je,
i kunem se da su čak i stvorenja iščekivala što će reći. "Poeziju"
Prasnula sam u smijeh, usprkos groznoj situaciji u kojoj smo bili. "Heath, pa ti si
zbilja učio!"
"Jesam ti reko." Široko se osmjehnuo, izgledajući potpuno preslatko.
"Dosta!" Glas Stevie Rae odjeknuo je od stijenki tunela. "S ovim sam završila."
Okrenula je leđa Heathu i meni, potpuno nas zanemarivši. "Vidjeli su nas. Previše
znaju. Moraju umrijeti. Ubijte ih." I otišla je odande.
Ovaj put Heath nije komplicirao pokušajima da me gurne iza sebe. Umjesto toga,
okrenuo se na peti, ulovio me sasvim nespremnu i oborio, tako da sam se svalila na
dupe na onaj odurni madrac uz prigušeno uf. Zatim se okrenuo prema sve bližem
krugu režećih neumrlih stvorenja, osovljen na noge razmaknute za širinu bokova,
čvrsto stišćući šake i ispuštajući svoje nogometaško rezanje Tigersa iz Broken
Arrowa.
"Ajmo, trikovi!"
Okej, nije da nisam cijenila I lealhov mačizam. Ali dečku nije išlo u tu zgodnu
plavu glavu u šio se lo uvalio. Ustala sam i usredotočila se.
"Vatro, trebam tc opet!" Ovaj put sam izviknula riječi zapovjedničkim tonom
Nadsvećenice. Plamenovi su mi buknuli iz dlanova i raširili mi se cijelom duljinom
ruku. Voljela bih da sam imala vremena proučiti vatru koju sam tada prizvala - bilo je
cool što je mogla gorjeti na meni, a da me pritom ne peče, ali za to nije bilo vremena.
"Kreći, Heath."
Osvrnuo se prema meni, i oči su mu se iznenađeno iskolačile. "Zo?"
"Dobro mi je. Kreći više!"
Skočio mi je s puta kad sam, plamteći, krenula odande. Stvorenja su zgroženo
uzmicala od mene, premda su u isti mah rukama pokušavala dohvatiti Heatha iza
mene.
"Dosta!" proderala sam se. "Mičite se natrag i pustite ga na miru. Heath i ja ćemo
otići odavde. Sada. Ako nas pokušate spriječiti, ubit ću vas, a imam dojam da ćete
ovaj put stradati zauvijek." Okej, stvarno, stvarno nikoga nisam željela ubiti. Željela
sam samo izbaviti Heatha odande, a onda pronaći Stevie Rae i natjerati je da mi
objasni kako to da početnici koji su navodno umrli hodaju ovuda s pokvarenim
držanjem, užarenim očima i smradom po plijesni i prašini.
Krajičkom oka opazila sam neko kretanje. Okrenula sam se na vrijeme da vidim
kako se jedno od tih stvorenja baca na Heatha. Podigla sam ruke i ispalila vatru na
nju kao da bacam kuglu. Kad je vrisnula i buknula prepoznala sam je i morala dati
sve od sebe da mi se želudac ne okrene. Bila je to ona Elizabeth Bez Prezimena - ona
draga djevojka koja je umrla prošli mjesec. Sad joj se zapaljeno tijelo ostalo koprcati
na podu, bazdeći po pokvarenome mesu i truleži, što je bilo sve što je preostalo od
njene beživotne ljušture.
"Vjetre i kišo! Pozivam vas", kriknula sam, a kad se zrak oko mene počeo kovitlati
i ispunjavati aromom proljetne kiše, načas sam ugledala Damiena i Erin kako
prekriženih nogu sjede pokraj Shaunee. Koncentrirano su žmirili i držali zavjetne
svijeće u bojama svojih elemenata. Uprla sam svoj plameni prst u Elizabethino
tinjajuće tijelo i zalio ga je iznenadan nalet kiše, a onda je hladan lahor ponio
zelenkasti dim, podigao ga nad naše glave i odnio njegov smrad niz tunel, van, u noć.
Opet sam se okrenula prema stvorenjima. "To ću učiniti sa svakim od vas tko nas
pokuša spriječiti." Mahnula sam Heathu da krene prvi, pa sam pošla za njim,
uzmičući unatraške od stvorenja.
Krenula su za nama. Nisam ih stalno vidjela dok smo se zavojito vraćali kroz
mračni tunel, ali čula sam kako vuku noge i prigušeno reže. Otprilike tada počela sam
se osjećati iscrpljeno. Bilo mi je kat) da sam mobitel koji se već neko vrijeme nije
punio, a na kome netko predugo priča. Pustila sam da mi vatra koja mi je ocrtavala
ruke ugasne, izuzev treperava plamena koji sam obujmila desnom rukom. Nije bilo
šanse da Heath vidi kuda će izaći odavde bez toga, a ja sam još uvijek uzmicala za
njim, dobro pazeći na napade stvorenja. Kad sam prošla dva sporedna ogranka tunela,
doviknula sam Heathu da stane.
"Bolje da se požurimo, Zo. Znam da ti ide ta brija na moći, ali ima ih hrpa - više
nego što ih je bilo tamo otraga. Ne znam koliko njih možeš zadržati." Dotaknuo mi je
lice. "Ne mislim biti zločest ni ništa, ali stvarno izgledaš usrano."
I osjećala sam se kao kakica, ali nisam to htjela spomenuti. "Sjetila sam se
nečega." Upravo smo obišli jedan zavoj gdje se tunel suzio toliko da sam mu mogla
dotaknuti obje stijenke kad bih raširila ruke. Vratila sam se do najužeg dijela krivine.
Heath je pošao za mnom, ali rekla sam mu: "Stani tamo" i pokazala mu niže niz
tunel, u smjeru u kom smo išli. Namrštio se, ali poslušao me.
Okrenula sam leđa Heathu i koncentrirala se. Podigla sam ruke i pomislila na
netom izorana polja i lijepe livade Oklahome, pune nepokošene zimske slame.
Pomislila sam na zemlju, unutar koje stojim... koja me okružuje...
"Zemljo! Zazivam te!" Kad sam podigla ruke, vizija Stevie Rae bljesnula mi je
ispod spuštenih kapaka. Nije bila onakva kao nekada - slatka i sva usredotočena nad
upaljenom zelenom svijećom. Ležala je sklupčana u kutu nekog mračnog tunela. Lice
joj je bilo ispijeno i blijedo, a oči su joj se jarkocrveno žarile. Ali lice joj nije bila
bezosjećajna parodija nje same, a ni maska okrutnosti. Otvoreno je ridala, sva u
očaju. / to je početak, pomislila sam. A onda sam hitrom, moćnom kretnjom spustila
ruke uz zapovijed: "Zatvori se!" Ispred i iznad mene komadi zemlje i kamena počeli
su padati sa stropa. Isprva je to bilo tek curenje kamenčića, ali uskoro je provalila
minijaturna lavina koja je brzo ugušila ljutito rezanje i siktanje zarobljenih stvorenja.
Preplavio me val slabosti i zaglavinjala sam unatraške.
"Držim te, Zo." Heathove snažne ruke našle su se oko mene i pustila sam si da se
na trenutak odmorim na njemu. Nekoliko posjekotina opet mu se otvorilo dok smo
bježali, i zreli miris njegove krvi zagolicao mi je osjetila.
"Nisu zaista zarobljeni, znaš", tiho sam rekla, nastojeći ne misliti na to koliko bih
htjela polizati trag krvi koji mu je curio niz obraz. "Prošli smo kraj još nekoliko
tunela. Sigurna sam da će prije ili poslije opet pronaći put do površine."
"Okej je, Zo." Heath me nastavio držati u zagrljaju, ali odmaknuo se toliko da me
može pogledati u oči. "Znam što ti treba. Osjećam to. Nahrani se iz mene, pa nećeš
bit tako slaba." Osmjehnuo se, a plave su mu oči postale tamnije. "Okej je", ponovio
je. "Hoću da se nahraniš."
"Heath, pretrpio si strahovite muke. Tko zna koliko si krvi već izgubio? Ne bi bilo
pametno da ti je sada još ja idem piti." Odbijala sam ga, ali glas mi je podrhtavao od
želje.
"Šališ se? Ovakav jedan frajerski nogometni mrga? Imam ja krvi napretek", našalio
se Heath. Zatim se uozbiljio. "Za tebe imam svega napretek." Kad me pogledao u oči,
prešao je vrškom prsta po vlažnoj, crvenoj posjekotini na svom obrazu i krvlju
natrljao svoju donju usnu. Onda se prignuo i poljubio me.
Osjetila sam mračno slatki okus njegove krvi, i ona mi se rastopila u ustima i
odaslala nalet plamene naslade i energije kroz cijelo moje tijelo. Heath je odvojio
usne od mojih i pomaknuo ih do mjesta gdje mu je obraz bio porezan. Kad mi je jezik
zapalucao i dodirnuo posjekotinu, prostenjao je i priljubio moje bokove uz svoje.
Zažmirila sam i počela lizati—
"Ubij me!" Slomljeni glas Stevie Rae raspršio je čaroliju Heathove krvi.

Trideseto poglavlje
LICE MI JE BUKNULO OD POSRAMLJENOSTI KAD SAM SE ODGURNULA IZ Heathova zagrljaja,
brišući si usta i teško dišući. Stevie Rae je stajala u tunelu svega nekoliko metara niže
od nas. Suze su joj se još slijevale niz obraze, a lice joj se iskrivilo od očaja.
"Ubij me", ponovila je uz jecaj.
"Ne." Odmahnula sam glavom i zakoraknula prema njoj, ali ona je ustuknula,
podižući ruku kao da me želi zadržati. Stala sam i progutala nekoliko dubokih
udisaja, nastojeći ovladati sobom. "Vrati se sa mnom u Kuću Noći. Skužit ćemo kako
se ovo dogodilo. Bit će okej, Stevie Rae, obećavam ti. Najvažnije je da si ti živa."
Stevie Rae je počela odmahivati glavom čim sam progovorila. "Nisam zbilja živa, i
ne mogu se vratiti onamo."
"Jasna stvar da si živa. Hodaš i govoriš."
"Ja nisam više ja. Stvarno sam umrla, i dio mene - najbolji dio mene -još uvijek je
mrtav, baš kao i kod onih ostalih." Mahnula je natrag prema urušenom tunelu.
"Ti nisi kao oni", odlučno sam rekla.
"Više sam kao oni nego kao ti." Pogled joj je prešao s mene na Heatha, koji je tiho
stajao pokraj mene. "Ne bi vjerovala kakve mi sve grozote prolaze glavom. Mogla
bih ga ubiti bez razmišljanja. Već bih ga i ubila, da mu se krv nije promijenila od
Utiskivanja s tobom."
"Možda nije samo bila stvar u tome, Stevie Rae. Možda ga nisi ubila zato što to
nisi zapravo htjela", rekla sam.
Oči su joj opet pronašle moje. "Ne. Htjela sam ga ubili. Još uvijek to hoću."
"Oni ostali su ubili Brada i Chrisa", rekao je Heath. "A za to sam ja bio kriv."
"Heath, sad nije vrijeme—" započela sam, ali prekinuo me.
"Ne, moraš ovo čuti, Zoey. Oni stvorovi su ugrabili Brada i Chrisa zato što su se
oni motali oko Kuće Noći, a ja sam bio kriv za to jer sam im pričao kako si ti seksi."
Pogledao me pun isprike. "Oprosti, Zo." Onda mu se izraz stvrdnuo i rekao je:
"Trebala bi je ubiti. Trebala bi ubiti sve njih. Dokle god su živi, ljudi će biti u
opasnosti."
"U pravu je", rekla je Stevie Rae.
"A kako bi se ovo riješilo ako ubijem tebe i ostale? Zar neće nastati novi takvi?"
Donijela sam odluku i prišla bliže Stevie Rae. Izgledala je kao da želi pobjeći, ali
moje su je riječi zaustavile. "Kako se ovo dogodilo? Kako si postala ovakva?"
Lice joj se izobličilo od jada. "Ne znam kako. Samo znam tko."
"Onda, tko ti je to učinio?"
Zaustila je da mi odgovori a onda se, kretnjom tako brzom da joj se tijelo zamutilo,
odjednom šćućurila uz stijenku tunela.
"Ona stiže!"
"Što? Tko?" Čučnula sam pokraj nje.
"Bježite odavde! Brzo. Vjerojatno još stignete pobjeći." Zatim je Stevie Rae
ispružila ruku i primila moju. Koža joj je bila hladna, ali stisak joj je bio čvrst. "Ubit
će vas ako vas vidi - oboje. Previše znate. Možda te ionako ubije, ali bit će joj teže
ako se vratiš u Kuću Noći."
"O kome ti to govoriš, Stevie Rae?"
"O Neferet."
To je ime grunulo kroz mene, i još dok sam ga nijekala odmahivanjem glave
duboko u sebi osjetila sam da je to istina. "Neferet je to učinila tebi, i svima vama?"
"Da. A sad, bježite odavde, Zoey!"
Osjećala sam da je prestravljena i znala sam da ima pravo. Ako Heath i ja ne
odemo, poginut ćemo.
"Neću dići ruke od tebe, Stevie Rae. Služi se svojim elementom. Još uvijek imaš
sponu sa zemljom, osjećam to. Zato se posluži svojim elementom da ostaneš snažna.
Vratit ću se po tebe, i smislit ćemo nekako što da radimo - nekako će već opet biti
okej. Obećavam ti." Zatim sam je čvrsto zagrlila, a ona mi je, nakon tek malo
oklijevanja, uzvratila zagrljaj.
"Idemo, Heath." Zgrabila sam ga za ruku da ga brzo mogu provesti mrakom tunela.
Svjetlo u mom dlanu ugasilo se kad sam prizvala zemlju, a sad nije bilo šanse da ga
se usudim opet pripaliti. Moglo bi nju dovesti do nas. Dok smo trčali kroz tunel, čula
sam kako nas prati šapat Stevie Rae: "Molim te, ne zaboravi me..."
Heath i ja smo trčali. Nalet energije koji mi je pružila njegova krv nije potrajao, i
kad smo stigli do metalnih ljestava koje su vodile do rešetke u podrumu, imala sam
potrebu da se srušim i samo danima spavam. Heath je navijao da se što brže popnemo
ljestvama u podrum, ali natjerala sam ga se strpi. Teško dišući, naslonila sam se na
stijenku tunela i iščeprkala mobitel iz džepa hlača, zajedno s vizitkom detektiva
Marxa. Otklopila sam mob i kunem se da mi je srce prestalo kucati sve dok se nisu
počele paliti zelene crtice.
"Sada me možeš čut?" rekao je Heath, cereći mi se.
"Pssst!" opomenula sam ga, ali uzvratila sam mu osmijeh. Zatim sam utipkala
detektivov broj.
"Ovdje Marx", odgovorio je duboki glas na drugo zvono.
"Detektive Mara, ovdje Zoey Redbird. Mogu razgovarati samo sekundu, a onda
moram ići. Pronašla sam Heatha Lucka. Nalazimo se u podrumu depoa Tulsa, i treba
nam pomoć."
"Držite se. Odmah stižem!"
Odozgo se začuo šum, zbog koga sam prekinula vezu i isključila telefon. Pritisnula
sam prst na usta kad je Heath krenuo nešto reći. Heath me obgrlio, i nastojali smo ne
disati. Zatim sam začula golublje gukanje i lepet krila.
"Mislim da je to samo ptica", prošaptao je Heath. "Idem vidit."
Bila sam preumorna da mu se usprotivim, a i Mara je stizao ovamo i bilo mi je
muka od ovog vlažnog, ogavnog tunela. "Samo oprezno", uzvratila sam mu šaptom.
Heath je kimnuo i stisnuo mi rame, a onda se popeo ljestvama. Polako i oprezno
podigao je metalnu rešetku, provukao glavu i provirio. Prilično brzo spustio je ruku i
pokazao mi da se popnem i primim je. "To je samo golub. Dođi."
Umorno sam se popela do njega i pustila ga da me povuče gore u podrum.
Nekoliko dugih minuta samo smo sjedili u kutu kod rešetke, napeto osluškujući.
Naposljetku sam prošaptala: "Idemo van, pa da tamo pričekamo Maraa." Heath je već
bio počeo drhtati, ali sjetila sam se deke koju me Afrodita nagovorila da ponesem. K
tome, bilo mije draže izložiti se riziku vremenskih nepogoda nego ostati u tom
jezovitom podrumu.
"I meni je koma tu unutra. Ko u prokletoj grobnici", tiho je rekao Heath kroz
cvokotave zube.
Držeći se za ruke, prošli smo podrumom, prolazeći kroz kose pruge sivkaste
svjetlosti što se odbijalo odozgo, iz gornjega svijeta. Bili smo na željeznim vratima
kad sam začula zavijanje policijske sirene u daljini. Strahovita napetost u tijelu tek
što mi je počela popuštati kad sam iz sjene začula Neferetin glas.
"Trebala sam znati da ćeš ti biti tu."
Heathu se tijelo trgnulo od iznenađenja, a ja sam ga čvršće stisnula za ruku da ga
upozorim. Dok sam se okretala prema njoj, usredotočivala sam se, i osjetila sam kako
snaga elemenata počinje treperiti u zraku oko mene. Duboko sam udahnula i pažljivo
ispraznila sve iz misli.
"O, Neferet! Tako mi je drago što te vidim!" Još jedanput sam stisnula Heathu
ruku, a onda ga pustila, nastojeći mu dodirom prenijeti poruku sudjeluj u svemu što
budem rekla. Zatim sam jecajući otrčala u naručje Nadsvećenice. "Kako si me
pronašla? Je li te nazvao detektiv Marx?"
Dok se Neferet vješto ispletala iz mojih ruku, vidjela sam joj nedoumicu u očima.
"Detektiv Marx?"
"Aha." Šmrcnula sam i obrisala si nos o rukav, sileći se da odišem od olakšanja i
pouzdanja prema njoj. "Eno ga, upravo dolazi." Zvuk sirene bio je vrlo blizu, i čula
sam da su mu se pridružila još barem dva vozila. "Hvala ti što si me pronašla!"
oduševljeno sam rekla. "Da znaš kako je grozno bilo. Mislila sam da će nas onaj ludi
beskućnik ubiti oboje." Vratila sam se do Heatha, stala uz njega i opet ga primila za
ruku. Zurio je u Neferet, izgledajući itekako šokirano. Shvatila sam da se po svoj
prilici prisjeća djelića jedine prethodne prilike u kojoj je vidio Nadsvećenicu - one
noći kad su ga vampyrski duhovi zamalo ubili - i pretpostavila da mu je svijest
previše zbrkana da bi Neferet mogla suvislo dokučiti što mu se to zbiva u glavi. I
bolje da je tako bilo.
Zatim se začulo lupanje automobilskih vrata i hrskanje teških stopala po snijegu.
"Zoey, Heath..." Neferet nam se brzo primaknula. Podigla je ruke, koje su se žarile
osebujnom, crvenkastom svjetlošću, odjednom me podsjetivši na oči onih neumrlih
stvorova. Prije nego što sam stigla pobjeći, vrisnuti, ili makar udahnuti, ščepala nas je
za ramena. Osjetila sam kako se Heath ukočio kad mi je bol sijevnula tijelom. Opalila
me u mozak i koljena bi me izdala da me njene ruke nisu pridržavale čvrsto poput
škripca. "Nećete se ničega sjećati!" Riječi su odjeknule kroz agoniju koja mi je
ispunjavala svijest, a za njima je stigla samo tama.

Trideset prvo poglavlje
NALAZILA SAM SE NA PREKRASNOJ LIVADI SMJEŠTENOJ NASRED ŠUME KOJA mi se činila vrlo
gusta. Topao, blag povjetarac donosio mi je miris ljiljana. Livadom je tekao potočić,
čija je kristalna voda melodiozno klokotala preko glatkih kamenova.
"Zoey? Čuješ li me, Zoey?" Uporni muški glas umiješao mi se u san.
Namrštila sam se i pokušala ga zanemariti. Nisam se htjela probuditi, ali duh mi se
prenuo. Trebala sam se probuditi. Trebala sam se prisjetiti. Trebala sam se prisjetiti
zbog nje.
Ali zbog koje to?
"Zoey..." Glas je ovaj put dopro iz nutrine moga sna i vidjela sam svoje ime
naslikano spram plavetnila proljetnog neba. Glas je bio ženski... poznat... čaroban...
čudesan. "Zoey..."
Obazrela sam se po čistini i ugledala Božicu gdje sjedi na suprotnoj strani
potočića, graciozno smještena na stijenu od glatkog oklahomskog pješčenjaka, dok
joj se bose noge poigravaju po vodi.
"Nyx!" kriknula sam. "Jesam li mrtva?" Moje su riječi zatitrale oko mene.
Božica se nasmiješila. "Hoćeš li me to pitati svaki put kad te posjetim, Zoey
Redbird?"
"Ne, eh, ovaj, ispričavam se." Riječi su mi imale ružičastu nijansu, vjerojatno
porumenjele poput mojih obraza.
"Nemoj se ispričavati, kćeri moja. Istinski si se iskazala. Zadovoljna sam tobom.
Sada je došlo vrijeme da se probudiš. A također bih te htjela podsjetiti da elementi
mogu ne samo uništavati, već i obnavljati."
Počela sam joj zahvaljivati, premda nisam imala blagog pojma o čemu ona to
priča, ali prekinulo me drmanje ramena i iznenadan udar hladnoga zraka. Otvorila
sam oči.
Snijeg je vijorio svuda oko mene. Detektiv Marx stajao je nagnut nad mene i
drmao mi rame. Kroz čudnu maglu u svojoj svijesti pronašla sam jednu riječ.
"Heath?" graknula sam.
Marx je trznuo bradom udesno, a ja sam nakrivila glavu i ugledala kako Heathovo
nepomično tijelo utovaruju u kola hitne pomoći.
"Je li..." Nisam mogla dovršiti.
"Dobro mu je, samo je izubijan. Izgubio je dosta krvi i već su mu dali nešto protiv
bolova."
"Izubijan?" Upinjala sam se shvatiti sve ovo. "Što je bilo s Heathom?"
"Ima mnogostruke posjekotine, baš kao i ona druga dva dečka. Sva sreća da si ga
pronašla i nazvala me prije nego što je nasmrt iskrvario." Stisnuo mije rame. Jedan je
bolničar pokušao odmaknuti Marxa od mene, ali on je rekao: "Ja ću se pobrinuti za
nju. Samo se treba vratiti u Kuću Noći i bit će joj sasvim dobro."
Vidjela sam kako mi bolničar upućuje pogled koji je jasno govorio frikušo, ali
snažne ruke detektiva Marxa pomagale su mi da uspravno sjednem, a njegovo mi je
visoko tijelo zapriječilo pogled na gunđavog službenika hitne.
"Možeš li hodati do mog auta?" upitao me Mara.
Kimnula sam. Tijelo mi se osjećalo bolje, ali svijest mije i dalje bila skroz
smušena. Maraov "auto" zapravo je bio golemi kamionet za sve vremenske prilike s
divovskim kotačima i šipkom za slučaj prevrtanja. Pomogao mi je da se popnem na
prednje sjedalo, koje je bilo toplo i udobno, ali prije nego što je zatvorio vrata
odjednom sam se prisjetila još nečega, iako me od napora glava zaboljela kao da će
se raskoliti. "Perzefona? Je li ona okej?"
Mara je izgledao zbunjeno samo na trenutak, a onda se osmjehnuo. "Ona kobila?"
Kimnula sam.
"Sasvim joj je dobro. Jedan pozornik ide pješice s njom u policijske staje u donjem
gradu, gdje će ostati dok se ulice ne raščiste dovoljno da je prikolicom ne vratimo u
Kuću Noći." Osmijeh mu se proširio. "Čini mi se da si hrabrija od policijske službe
Tulse. Nitko od njih nije se dobrovoljno javio da je jaše natrag."
Naslonila sam glavu na sjedalo kad je prebacio kamionet u pogon na sva četiri
kotača i polako krenuo vijugati kroz zapuhe snijega, udaljavajući sc od ilcpoa.
Okupilo sc najmanje clesel miujaekili vozila, u/ vatrogasna kola i dvoja kola hitne
pomoći, koja su stajala i rolirkama bljeskala crvenu, plavu i bijelu svjetlost u praznu,
snijegom zastrtu noć.
"Što se to ovdje noćas dogodilo, Zoey?"
Razmislila sam, i morala zaškiljiti od iznenadne boli u glavi. "Ne sjećam se",
uspjela sam kazati uz nabijanje u sljepoočnicama. Osjećala sam njegov oštri pogled
na sebi. Pogledala sam detektiva u oči i prisjetila se da mi je pričao o svojoj sestri
blizanki, vampici koja ga i dalje voli. Rekao je da mogu imati povjerenja u njega, i
vjerovala sam mu. "Nešto nije u redu", priznala sam. "Sjećanje mi je uništeno."
"Okej, polako je rekao. "Počni od posljednjega čega se s lakoćom možeš prisjetiti."
"Timarila sam Perzefonu i odjednom sam spoznala gdje se Heath nalazi, kao i to
da će stradati ako ne odem po njega."
"Vas dvoje ste se Utisnuli?" Iznenađenje mi se očito jasno vidjelo na licu, jer se
osmjehnuo i nastavio. "Sestra i ja često razgovaramo, a mene već dugo zanimaju
vampovske stvari, pogotovo otkako se ona Promijenila." Slegnuo je ramenima kao da
nije ništa naročito što jedno ljudsko biće ima kojekakva znanja o vampyrima.
"Blizanci smo, pa smo navikli sve dijeliti. Situacija nam se nije naročito izmijenila
samo zato što je ona promijenila vrstu." Opet je iskosa pogledao prema meni.
"Utisnuli ste se, zar ne?"
"Aha, Heath i ja smo se Utisnuli. Tako sam znala gdje se nalazi." Izostavila sam
sve ono o Afroditi. Nije bilo šanse da mu sad imam snage objašnjavati sve to kako su
njene vizije stvarne, ali Neferet ih...
"Ah!" Ovaj put sam glasno jauknula od agonije u svojoj glavi.
"Duboko diši, da se smiriš", rekao je Mara, upućujući mi zabrinute poglede kad
god je uspijevao odmaknuti pogled od varljive ceste. "Rekao sam ti, ono čega se s
lakoćom možeš prisjetiti."
"Ne, okej je. Okej mi je. Želim vam to ispričati."
Još uvijek je izgledao zabrinuto, ali nastavio me propitkivati. "U redu, znala si daje
Heath u nevolji, i znala si gdje se nalazi. Dakle, zašto me nisi jednostavno nazvala i
rekla mi da odem u depo?"
Pokušala sam se sjetiti i bol mi je sijevnula glavom, ali zajedno s boli stigao je i
bijes. Nešto se dogodilo s mojom sviješću. Netko je petljao po mojoj svijesti. A to me
istinski razljutilo. Protrljala sam si sljepoočnice i stisnula zube da suzbijem bol.
"Možda bi bilo bolje da malo stanemo sa strane."
"Ne! Samo me pustite da razmislim", propentala sam. Sjećala sam se štale i
Afrodite. Sjećala sam se da me Heath trebao, i da sam mahnito odjahala kroz snijeg
na Perzefoni do podruma depoa. Ali kad sam se pokušala prisjetiti što je bilo nakon
podruma, agonija koja mi je probijala glavu postala mi je nesnosna.
"Zoey!" Zabrinutost detektiva Marxa prodrla je kroz moju bol.
"Nešto mi je petljalo po svijesti." Otrla sam s lica suze koje nisam ni znala da sam
pustila.
"Nedostaju ti dijelovi sjećanja."
To nije zvučalo kao pitanje, ali svejedno sam kimnula.
Neko vrijeme je samo šutio. Činilo se da se usredotočio na pustu, snijegom
zavijenu cestu, ali imala sam dojam da to nije sve, a onime što je zatim rekao
pokazao mi je da sam imala pravo.
"Moja sestra" - osmjehnuo se i bacio pogled prema meni - "zove se Anne, jedanput
me upozorila da bih se našao u ozbiljnoj nevolji da ikada razljutim neku
Nadsvećenicu, jer one imaju načina da izbrišu pojedine stvari, a pod pojedinim
stvarima mislila je na ljude i sjećanja." Opet je svrnuo pogled s ceste prema meni, ali
ovaj put se više nije osmjehivao. "Zato mislim da pravo pitanje glasi: što si to učinila
da razljutiš neku Nadsvećenicu?"
"Ne znam. Ma..." Nisam dovršila, razmišljajući o tome što je rekao. Nisam se
pokušala sjetiti što se noćas dogodilo. Radije sam pustila da mi sjećanja lijeno
otplove unatrag... do Afrodite i činjenice da je Nyx i dalje blagoslivlje vizijama,
premda je Neferet razglasila da su njene vizije lažne... do sitnog, gotovo neopazivog
dojma pogrešnosti koji se razrastao oko Neferet poput gljivica, došavši do vrhunca u
nedjeljnoj noći, kad je došla podrivati odluke o Kćerima Mraka koje sam ja donijela...
do gadnog prizora kojemu sam posvjedočila između Neferet i... i... oduprla sam se
vrelini koja mi je počela nabijati u glavi i, uz bljesak prodorne boli, prisjetila se
stvorenja u koje se Elliott pretvorio od hranjenja krvlju Nadsvećenice.
"Zaustavite kamionet!" viknula sam.
"Samo što nismo stigli do škole, Zoey."
"Smjesta! Povratit ću."
Skrenuli smo na rub prazne ceste. Otvorila sam vrata i ispala na zavijeni kolnik,
oteturala do jarka i izrigala sve iz sebe u zapuh snijega. Detektiv Mara bio je uz
mene, odmicao mi kosu s lica i vrlo očinskim tonom govorio da samo dišem i da će
sve biti u redu. Gutala sam zrak i grčevi su mi napokon prošli. Pružio mije rupčić,
onakav staromodni, od tkanine, uredno presavijen u čisti četverokut.
"Hvala." Pokušala sam mu ga vratiti nakon što sam si obrisala liee i ispuhala nos,
ali on se osmjehnuo i rekao: "Zadrži ga."
Stajala sam tamo, samo gutala zrak i puštala da mi nabijanje u glavi polako prolazi
dok sam gledala preko polja netaknuta snijega prema nekakvim dalekim hrastovima
što su rasli uz masivan zid od kamena i cigle. A onda sam se iznenađeno trgnula kad
sam shvatila gdje se to nalazimo.
"To je istočni zid škole", rekla sam.
"Aha, htio sam te dovesti stražnjim putem - da se imaš više vremena pribrati, i
možda obnoviti još koji djelić sjećanja."
Obnoviti... U čemu je bila stvar kod te riječi? Oprezno sam krenula dobro
porazmisliti, ne bih li se sjetila, dok sam se pripremala za bol koja će me neizbježno
snaći. Ali nije, a u sjećanju sam ugledala viziju prekrasne livade, s mudrim riječima
moje Božice... elementi mogu ne samo uništavati, već i obnavljati.
A onda sam shvatila što moram učiniti.
"Detektive Marx, trebala bih minutu vremena, okej?"
"Nasamo?" upitao me.
Kimnula sam glavom.
"Bit ću u kamionetu i držati te na oku. Ako ti zatrebam, zovi."
Zahvalila sam mu smiješkom, ali nije se ni okrenuo da se vrati u kamionet, a već
sam hodala prema hrastovima. Nisam morala stići pod njih - konkretno stupiti u
školski krug, ali njihova mi je blizina pomagala da se usredotočim. Kad sam stigla
dovoljno blizu da vidim kako im se grane isprepleću kao stari prijatelji, zastala sam i
sklopila oči.
"Vjetre, prizivam te i ovaj put molim da puhanjem očistiš sve tamne mrlje što su
mi dotaknule svijest." Osjetila sam nalet hladnoće, kao da me udario osobni uragan,
ali nije mi tukao o tijelo. Hujao mi je kroz svijest. Nastavila sam čvrsto žmiriti i
tjerati od sebe nabijajuću bol koja mi se vratila u sljepoočnice. "Vatro, prizivam te i
molim da spališ u mojoj svijesti svu tamu što ju je dotaknula." Vrućina mi je ispunila
glavu, samo što nije bila slična vrelome koplju koje sam ranije osjetila. Prije je to bila
ugodna toplina, poput grijućeg flastera na istegnutom mišiću. "Vodo, prizivam te i
molim da spereš iz moje svijesti tamu što ju je dotaknula." Svježina se razlila
toplinom, hladeći ono što se bilo pregrijalo i donoseći nevjerojatno olakšanje.
"Zemljo, prizivam te i molim da svojom hraniteljskom snagom iz moje svijesti
izvučeš tamu što ju je dotaknula." U tabanima, gdje sam bila
Ovisio spojena sa zemljom, kao da mi se otvorila slavina, i zamislila sam kako
mi užegla lama curi niz tijelo i istječe iz njega, te kako je zemlja upija svojom
snagom i zdravljem. "1, duše, molim te da izliječiš ono stoje tama uništila u mojoj
svijesti, i obnoviš mi sjećanje!" Nešto je u meni prepuklo i poznati, usijani osjećaj
sijevnuo mi je niz leđa, strovalivši me na koljena.
"Zoey! Zoey! Bože moj, jesi li okej?"
Snažne ruke detektiva Marxa ponovno su mi tresle ramena i pomagao mi je da
ustanem. Oči su mi se ovaj put s lakoćom otvorile i osmjehnula sam se njegovu
dobrom licu.
"Više sam nego okej. Sjećam se svega."

Trideset drugo poglavlje
"SIGURNA SI DA OVAKO MORA BITI?" UPITAO ME DETEKTIV MARX PO VALJDA sto milijunti put.
"Da." Umorno sam kimnula. "Mora biti ovako." Bila sam tako prokleto umorna da
sam mislila da bih mogla zaspati na licu mjesta, u murjakovoj preogromnoj
kamiončini. Ali znala sam da ne smijem. Noć još nije bila gotova. Moj posao još nije
bio gotov.
Detektiv je uzdahnuo, a ja sam mu se osmjehnula.
"Jednostavno ćete morati imati povjerenja u mene", rekla sam, zvučeći baš kao on
ranije toga dana.
"Ne sviđa mi se to", rekao je.
"Znam, i žao mi je. Ali ispričala sam vam sve što mogu."
"Da je neki manijak beskućnik odgovoran za Heatha i ostala dva dečka?"
Odmahnuo je glavom. "Ne slaže mi se to."
"Sigurni ste da niste malčice vidoviti?" umorno sam mu se osmjehnula.
"Kad bih bio, mogao bih dokučiti što mi se to ne slaže." Opet je odmahnuo
glavom. "Objasni mi ovo - što se dogodilo s tvojim pamćenjem?"
Unaprijed sam bila smislila odgovor na to pitanje. "Stvar je bila u noćašnjoj
traumi. Zbog nje sam blokirala to što mi se dogodilo. A onda mi je afinitet za pet
elemenata pomogao da nadvladam blokadu i prisjetim se."
"Zbog toga si trpjela onolike boli?"
Slegnula sam ramenima. "Valjda. Sad ih ionako više nema."
"Čuj, Zoey, prilično sam siguran da se tu zbiva više nego što mi govoriš. Htio bih
da znaš da stvarno možeš imati povjerenja u mene", rekao je.
"Znam da mogu." Vjerovala sam mu, ali znala sam i da ima tajni koje mu nisam
mogla povjeriti. Ni ovom stvarno dragom detektivu. Ni bilo kome drugome.
"Ne moraš se sama nositi s time, što god to bilo. Mogu ti pomoći. Ti si samo dijete
- samo tinejdžerica." Zvučao je totalno iznureno.
Smireno sam ga pogledala u oči. "Ne, ja sam početnica koja predvodi Kćeri Mraka
i školuje se za Nadsvećenicu. Vjerujte mi, to je daleko više od samo tinejdžerice.
Dala sam vam riječ, a od svoje sestre znate da me riječ obvezuje. Obećavam da sam
vam rekla sve što mogu, a ako nestane još koji učenik, vjerujem da ću vam ga moći
pronaći." Nisam mu ipak rekla da ne znam baš sto posto kako ću to izvesti, ali
obećanje mije djelovalo ispravno, pa sam znala da će mi Nyx pomoći da ga održim.
Jasno, to neće biti lako. Ali nisam mogla odati prisutnost Stevie Rae, što je značilo da
nitko ne smije saznati za stvorenja, ili barem sve dok Stevie Rae ne bude na
sigurnom.
Marx je opet uzdahnuo, i vidjela sam da gunđa sebi u bradu dok je hodao oko
kamioneta da mi pomogne da izađem. Ali netom prije nego što je otvorio vrata glavne
školske zgrade, Marx mi je (iritantno) promrsio kosu i rekao: "U redu, bit će kako ti
hoćeš. Naravno, nije baš da imam izbora."
Bio je u pravu. Nije imao nikakvog izbora.
Ušla sam u zgradu prije njega i smjesta me preplavila toplina njenih poznatih
mirisa tamjana i ulja, uz smirujuće plinske svjetiljke koje su treperile dobrodošlicom
srdačnih prijatelja.
A kad smo već kod...
"Zoey!" čula sam kako su Blizanke ciknule u isti mah, a onda su me zgnječile
između svojih tijela dok su me grlile, vikale i derale se na mene jer sam ih jako
zabrinula i dok su pričale non-stop o tome kako su mogle osjetiti kad sam posezala za
njihovim elementima. Damien nije bio daleko iza njih. Zatim sam se našla u snažnim
Erikovim rukama kad me zagrlio i prišapnuo mi kako je strahovao zbog mene i kako
mu je drago što sam dobro. Dopustila sam si da se opustim u njegovu naručju i
uzvratim mu zagrljaj. Kasnije ću smisliti što da radim s Heathom i njim. U ovom
trenutku bila sam preumorna, a, uostalom, morala sam sačuvati snagu za suočenje s—
"Zoey, da znaš kako si nas prestrašila."
Izašla sam iz Erikova zagrljaja i stala pred Neferet.
"Zao mi je. Stvarno nikoga nisam mislila uzrujati", rekla sam, i to je bila istina.
Nisam htjela nikoga ni zabrinuti, ni uzrujati, ni prestrašiti.
"Pa, rekla bih da nema nikakve štete, dušo. Svima nam je samo silno drago što si
se čitava vratila kući." Uputila mi je onaj svoj prekrasni majčinski osmijeh koji je
izgledao lako pun ljubavi, svjetla i dobrote, i premda sam znala što sve taj osmijeh
skriva, osjetila sam kako mi se srce stišće i očajnički poželjela da se varam, da je
Neferet zaista onako čudesna kako sam nekada vjerovala.
Mrak nije uvijek isto što i zlo, baš kao što ni svjetlo ne donosi uvijek dobro. Riječi
Božice odjeknule su mi u svijesti, donoseći mi snagu.
"Pa, Zoey je definitivno naša junakinja", rekao je detektiv Mara. "Da nije bila
usklađena s onim momkom, nikako nas ne bi stigla pozvati u taj depo na vrijeme da
ga spasimo."
"Da, pa, to je problemčić o kojem ćemo nas dvije još morati razgovarati." Strogo
me pogledala, ali tonom glasa davala je svima do znanja da me ne čekaju naročite
nevolje.
Da su samo znali.
"Detektive, jeste li ulovili tu osobu koja je otimala dječake?" nastavila je Neferet.
"Ne, pobjegao je prije nego što smo stigli, ali imamo obilje dokaza da je netko
živio u depou, točnije, čini se da se njime služio kao svojevrsnim sjedištem. Mislim
da će biti lako pronaći dokaze da je prethodna dva momka ondje ubio netko tko se
trudio ostaviti dojam da su vampyri ugrabili tinejdžere. A sada, premda se Heath
ničega naročito dobro ne sjeća zbog traume, Zoey nam je dala dobar opis tog čovjeka
koji će nam poslužiti. Samo je pitanje vremena kad ćemo ga uloviti."
Jesam li bila jedina koja je primijetila bljesak iznenađenja u Neferetinim očima?
"Pa to je prekrasno!" rekla je Neferet.
"Aha." Pogledala sam Nadsvećenicu u oči. "Puno toga sam ispričala detektivu
Marxu. Jako se dobro sjećam."
"Ponosim se tobom, Zoeybird!" Neferet mi je prišla, primila me u naručje i čvrsto
zagrlila. Tako čvrsto da sam jedino ja čula kako mi šapće u uho: "Progovoriš li protiv
mene, pobrinut ću se za to da ti nijedan čovjek, početnik ili vampyr ne povjeruje."
Nisam se otrgnula od nje. Nisam nikako reagirala. Ali kad me ona pustila, izvela
sam svoj završni potez - onaj koji sam planirala otkako mi je poznati, usijani osjećaj
opržio kožu na leđima.
"Neferet, bi li mi pogledala leđa, molim te?"
Moji su prijatelji dotad međusobno čavrljali, očito razdragani od olakšanja koje su
osjećali otkako sam ih nazvala dok sam pričala pred školom s detektivom
Marxom i zamolila ih da se nađu sa mnom u glavnoj zgradi, te da se pobrinu za to da
tu dođe i Neferet. Sada su ušutjeli zbog moga čudnog zahtjeva, koji sam se pobrinula
izgovoriti jasno i glasno. Zapravo, svi prisutni, uključujući detektiva Marxa, gledali
su me kao da se pitaju nisam li se možda u svojim pustolovinama nekako kresnula u
glavu, pa mi je iscurio dio moždina.
"Važno je", rekla sam i uputila širok osmijeh Neferet, kao da pod plećkom svoje
majice skrivam poklon samo za nju.
"Zoey, nisam sigurna što—" započela je Neferet, pažljivo odmjerivši ton između
zabrinutosti i neugodnosti.
Teatralno sam uzdahnula. "Pobogu, samo pogledaj." I prije nego što me itko stigao
spriječiti, okrenula sam se leđima prema njima i podigla donji dio svoje debele
majice (dobro pazeći da mi prednji dio tijela ostane pokriven).
Nisam se zaista zabrinjavala da možda nisam u pravu, ali bilo mi je olakšanje čuti
očarane uzdahe i usklike udivljenosti i sretne iznenađenosti mojih prijatelja.
"Z! Biljeg ti se proširio." Erik se nasmijao i oprezno dotaknuo nove tetovaže na
koži mojih leđa.
"Vau, fenomenalno je", bez daha je rekla Shaunee. "Totalno cool",
rekla je Erin.
"Spektakularno", rekao je Damien. "Slijedi isti onaj labirintski uzorak kao i tvoji
drugi Bilježi."
"Aha, s runskim simbolima razmještenim između spirala", rekao je Erik.
Mislim da sam bila jedina koja je primijetila da Neferet nije baš ništa rekla.
Spustila sam plećku majice i opet je zagladila. Istinski sam jedva čekala da dođem
do nekog ogledala, pa da vidim ono što sam dosad mogla jedino osjetiti.
"Čestitam, Zoey. Pretpostavljam da ovo znači kako te tvoja Božica i dalje smatra
posebnom", rekao je detektiv Marx.
Osmjehnula sam mu se. "Hvala. Hvala vam na svemu noćas."
Pogledi su nam se sreli, i namignuo je. Zatim se obratio Neferet. "Krenuo bih
polako, gospodo. Noćas još treba obaviti mnogo posla. Ktome, pretpostavljam da
Zoey jedva čeka da legne u krevet. Laku noć svima." Dotaknuo je kapu s dva prsta,
opet mi se osmjehnuo i otišao.
"Stvarno sam umorna." Pogledala sam Neferet. "Ako smijem, voljela bih otići u
krevet."
"Da, dušo", rekla je meko. "To bi bilo sasvim u redu."
"A htjela bih i na putu do doma usput svratiti do Hrama Nyx, ako nemaš ništa
protiv", rekla sam.
"Doista, imaš podosta razloga za izražavanje zahvalnosti Nyx. Dobro si se sjetila
svratiti u njezin hram."
"Idemo s tobom", rekla je Shaunee.
"Aha, Nyx je noćas bila sa svima nama", rekla je Erin.
Damien i Erik također su kazali da se slažu, ali nisam pogledala ni u jednog svog
prijatelja. Nastavila sam gledati Neferet ravno u oči i rekla: "Izrazit ću zahvalnost
Nyx, ali u njen hram zapravo idem iz drugog razloga." Nisam joj dala vremena da me
upita, već sam usrdno nastavila: "Pripalit ću svijeću zemlje za Stevie Rae. Obećala
sam joj da je neću zaboraviti."
Moji su prijatelji mrmorili tihe riječi slaganja, ali nastavila sam pozorno promatrati
Neferet dok sam joj prilazila polaganim i odlučnim koracima.
"Laku noć, Neferet", rekla sam i ovaj put je zagrlila, a kad sam je privukla uza se,
prišapnula sam joj: "Ljudi, početnici i vampyri ne moraju mi povjerovati za tebe, jer
mi Nyx vjeruje. Ovo između nas još nije gotovo."
Izašla sam iz Neferetina zagrljaja i okrenula joj leđa. Zajedno s prijateljima izašla
sam iz škole i prešla kratki put do Hrama Nyx. Snijeg je u međuvremenu napokon
prestao padati, i mjesec je provirivao između koprena oblaka koje su izgledale kao
svilene marame. Zaustavila sam se kod prekrasnog mramornog kipa Božice koji je
stajao pred njenim hramom.
"Tu", rekla sam odlučno.
"Z?" upitno je rekao Erik.
"Htjela bih staviti svijeću Stevie Rae tu vani, pod noge Nyx."
"Donijet ću ti je", rekao je Erik. Stisnuo mi je ruku, a onda trknuo u Hram Nyx.
"Imaš pravo", rekla je Shaunee.
"Aha, Stevie Rae bi voljela što je tu", rekla je Erin.
"Tako je bliže zemlji", rekao je Damien.
"A time je bliže i Stevie Rae", tiho sam rekla.
Erik se vratio i pružio mi zelenu zavjetnu svijeću i dugi obredni upaljač. Slijedeći
svoje instinkte, pripalila sam svijeću i čvrsto je umetnula pred stopala Nyx.
"Prisjećam te se, Stevie Rae. Baš kao što sam ti obećala", rekla sam. "Kao i ja",
rekao je Damien.
"1 ja", rekla je Shaunee.
"Također", rekla je Erin.
"I ja se prisjećam", rekao je Erik.
Miris travnate livade odjednom je zavijorio oko kipa Nyx, tjerajući moje prijatelje
da se osmjehnu kroz suze. Prije nego što smo otišli odande, sklopila sam oči i šaptom
izgovorila molitvu, dajući obećanje koje sam osjećala duboko u duši.
Vratit ću se po tebe, Stevie Rae.
KRAJ