Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: R.L.Stine - Bozicna strava Pon Jan 09, 2012 12:05 pm
Margita
Administrator
R. L. Stine Božicna strava
Poglavlje I
Jenny, vidi!" Lice moje mlade sestre razvuklo se u širok osmijeh.
Pokazivala mi je balerinu. "Zar nije predivna?" Uzdahnula je. "Za
Božic hocu baš ovu lutku."
Prošli mjesec mama je odvela Kristi na balet Uspavana ljepotica.
Otad po cijele dane prica samo o tome. Balerine. Balerine. Balerine.
"Sigurno želiš baš ovu?" pitao sam je.
Kristi je kimala glavom gore-dolje. "Oh, da!" rekla je.
"Da vidimo može li se vrtjeti." Uzeo sam joj lutku i zavrtio je na
glavi.
"Kenny! Prestani. Uništit ceš joj kosu", cviljela je Kristi.
Lutka se zaustavila. Pala je na leda koliko je duga i široka. Kapci su
joj se zaglavili.
"Villi, Kristi. Baš je onakva kakvu si htjela", uzviknuo sam.
"Uspavana ljepotica."
Tutnuo sam lutku nazad na policu.
"Kenny! Vrati mi je!" Kristi je maknula kratke plave kovrce s lica.
"Moram je pokazati Djedu Božicnjaku da bi znao što ce mi donijeti
za Božic.
Zbog toga sam i zaglavio ovdje - usred robne kuce Dalby. Na
Badnjak. Na odjelu s igrackama. S Djedom Božicnjakom, glupavim
patuljcima i šestogodišnjom sestrom Kristi.
Nije da ne volim Božic. Nemam ništa protiv poklona, ali mrzim sve
vezano uz "mir na zemlji".
Uglavnom, mama je rekla da pripazim na Kristi dok ona ne završi s
božicnom kupovinom - i tako mi upropastila cijelu vecer.
Meni je Badnjak najbolji dan u godini. Svake godine ušuljam se
susjedima u vrtove - i odvijem sve žarulje na božicnim drvcima.
Kristi me povukla za rukav. "Idemo, Kenny. Motamo stati u red za
Djeda Božicnjaka. Moram mu sjesti u kRilo i reci što želim."
"Djed Božicnjak se morao vratiti na Sjeverni pol", rekao sam joj. "Ne
možemo k njemu. Više nije ovdje."
Netko me potapšao po ramenu.
O-o. Nadam sa da nije mama. I da nije cula kako lažem Kristi. Inace
sam nadrapao.
Nije mama. Još gore.
Timmy Smathers. Štrebercina. I najniži decko u mom razredu u
shadysideskoj srednjoj školi.
"Bok, Kenny!" pozdravio je Timmy s glupavim osmijehom na licu.
"Odjel s igrackama je zanimljiv. Zar ne?"
Nekoliko sam trenutaka tupo piljio u njegu. A onda sam ga
letimicno pogledao i rekao: "Oh, Timmy, to si ti. Na tren sam
pomislio da si jedan od patuljaka Djeda Božicnjaka."
Timmyjev osmijeh je nestao. Ne voli kad netko spominje njegovu
visinu. Zato to i radim kad god mi se pruži prilika.
"Bok, Kristi!" Timmy se okrenuo prema mojoj sestri. "Jesi li rekla
Djedu Božicnjaku što želiš za Božic?" upitao je kreštavim glasicem.
Kristi je odmahnula glavom. Zagledala mu se u tenisice.
"Djed Božicnjak više nije ovdje. Morao se vratiti na Sjeverni pol",
prošaptala je. "Tako bar Kenny kaže."
A onda se zapiljila u mene. Donja usna joj je drhtala. Vidio sam
kako joj se niz obraz skotrljala velika okrugla suza.
"Hej! Nemoj plakati, Kristi." Timmy se ponovno nasmijao svojim
glupavim osmijehom. "Kenny se zabunio. Djed Božicnjak još uvijek
sjedi u Selu. Nece otici dok ne poprica sa svom djecom."
Kristi se zajapurila. Digla je nos, kao i uvijek kad je ljuta.
"Lagao si, Kenny!" vikala je. "Odvedi me u Selo Djeda Božicnjaka.
Odmah!"
"Bok, Kenny. Sretan Božic!" veselo je doviknuo Timmy odlazeci.
"Bok, Maleni. Hocu reci, Timmy", odgovorio sam mu. "Sretan
Božic!"
"Ako me odmah ne odvedeš, reci cu mami da si lagao o Djedu
Božicnjaku", zaprijetila je Kristi.
"Dobro, idemo. Hajde", procvilio sam. Zgrabio sam Kristi za ruku i
odvukao je do kraja odjela s igrackama - u Selo Djeda Božicnjaka.
Selo Djeda Božicnjaka. Najgluplje mjesto koje sam ikad vidio. Na
velikom ulaznom natpisu pisalo je: SELO DJEDA BOŽICNJAKA!
PUNA IGRACAKA - ZA SVAKU DOBRU DJEVOJCICU, ZA
SVAKOG DOBROG DJECAKA!
S obje strane ulaza stajala su dva visoka drvena vojnika. Niz ulicu
su bile poredane velike plasticne kutije oslikano kao kuce od
medenjaka i posute lažnim snijegom. S krovova su visjele ledenice.
Ušli smo kroz bijela vratašca i stali u red s ostalom djecom.
Istezao sam vrat da vidim što se dogada ispred nas.
Na samom kraju Ulice Djeda Božicnjaka spazio sam debelog
veseljaka glavom i bradom. Sjedio je u velikim zlatnim saonicama
ukrašenim širokim vrpcama od crvenog satena i velikim zlatnim
zvoncicima.
Neki mališan sjedio je cicici u krilu i šaplao mu na uho! "Ho-ho-ho!"
tutnjao je Djed Božicnjak. Glas mu je zvucao totalno lažno.
Covjece, koji bijedni Djed Božicnjak. Nije mi jasno kako ga klinci ne
prokuže.
Red se pomicao sporo.
Patuljci Djeda Božicnjaka trckarali su ulicom gore-dolje, zveckali
dosadnim zvoncicima i dijelili slatke štapice. Pokušavali su
namamiti klince da im se pridruže u pjevanju božicnih pjesama.
Kristi se ukljucila svojim kreštavim glasicem zadovoljno ližuci
šecerni štapic.
"Kad cemo doci na red, Kenny?" upitala me u stanci izmedu dva
liza. "Jedva cekam da vidim Djeda Božicnjaka."
"Koliko imaš godina, Kristi?"
"Šest, Kenny, i ti to vrlo dobro znaš!"
"E pa kad konacno sjedneš Djedu u krilo, imat ceš osam", rekao sam
joj.
"Kenn-nny", procviljela je Kristi. Okrenula se i ceznutljivo zapiljila
u Djeda Božicnjaka. Plavi uvojci skakutali su joj po licu.
Mama kaže da je i moja kosa bila takva kad sam imao šest. Užas!
Drago mi je što sada imam normalnu kosu - najobicniju ravnu
smedu kosu.
I drago mi je što sam dosta visok - a ne nizak kao Maleni Timmy. Ili
kao ovi glupavi patuljci, pomislio sam dok mi jc jedan od njih
pokušavao ugurati šecerni štapic u ruku.
"Hej, Kristi," nagnuo sam se prema njoj i prošaptao, "kladim se da
znam nešto o Djedu Božicnjaku što ti ne znaš."
"Ostavi me na miru, Kenny", odgovorila je šmrcajuci.
"Ali radi se o Djedu Božicnjaku", rekao sam. "To je tajna. I to jako
važna."
Okrenula je glavu i promatrala me skupljenim ocima. Probudio
sam njezinu znatiželju.
"Kakva tajna?" upitala je.
"Ovo nije pravi Djed Božicnjak", šapnuo sam.
"E baš je!" prasnulaje.
"A-a." Ozbiljno sam odmahnuo glavom. "Nije!"
"Je!" nije odustajala. Oci su joj se zaokružile, a donja usna zadrhtala.
"A što to?" pitala je mama. Prišla nam je s leda. "Kenny kaže-",
pocela je Kristi.
Jedan od patuljaka zvecnuo je zlatnim zvoncicem. "Djevojcice, ti si
na redu", veselo se nasmiješio Kristi.
Uh! Spas u posljednji cas, pomislio sam.
Patuljak je odveo Kristi do saonica Djeda Božicnjaka. Dm ga dva
patuljka su je podigla i posjela Djedu u kulu.
Kristine plave oci svjetlucale mi poput lampica na božicnom drvcu.
Još nikada nisam vidio tako sretno dijete.
Ovo ce biti sjajno.
Odšetao sam do saonica i stao iza mame. Gledala je Kristi, smiješila
joj se i mahala.
Nece ni primijetiti ako nakratko nestanem.
"Ho-ho-ho!" vikao je Djed Božicnjak kad se Kristi smjestila. "Kako
se zoveš, djevojcice?"
Kroz gomilu djece provukao sam se do drugog kraja saonica.
Projurio sam kraj nekoliko patuljaka i zastao pretvarajuci se da
gledam Kristi.
"Kristi Frobisher", sretno je odgovorila. "Živim u Ulici Straha na
broju 27. To je cetvrta kuca lijevo. Ima plave kapke i dva velika
dimnjaka "
"Dobro je, Kristi. Djed Božicnjak ce je pronaci", obecao je. "A što
želiš za Božic, zlato?"
Dobro sam pogledao oko sebe.
Sve su oci bile zalijepljene za Djeda Božicnjaka.
Spustio sam se na pod i zavukao ispod saonica.
Potrbuške sam puzao po podu.
Cuo sam Kristi kako brblja. Znaci da su Kristi i Djed Božicnjak
sjedili tocno iznad mene.
Zaustavio sam se i otpuzao van - iza saonica. Krznom ukrašen rub
Božicnjakova crvenog kaputa visio je tek nekoliko centimetara od
mene. Krzno me škakljalo po misu. Suzdržavao sam se da ne
kihnem.
"Najviše bih htjela lutku balerinu", "Ima plavu kosu i ružicastu
baletnu haljinicu i salonske baletne papucice. Na ledima ima gumb
i kad ga pritisnete..."
Savršen trenutak.
Skocio sam.
Djed Božicnjak se okrenuo prema meni. Od iznenadenja su mu se
podigle cupave bijele obrve.
Ispružio sam obje ruke i cvrsto zgrabio dugacku bijelu bradu Djeda
Božicnjaka.
I povukao svom snagom.
Hej!" viknuo je Djed Božicnjak. Trznuo je glavom nazad. Super! Još
mi i pomaže.
Djed Božicnjak pomicao je glavu na jednu stranu, a ja sam vukao
bradu na drugu.
I prije nego što stigneš reci ho-ho-ho, Djed Božicnjak rukama je
skrivao golobrado blijedo lice.
"Varalica!" derao sam se. Mahao sam bijelom bradom iznad glave
da svi vide. "Najobicnija varalica! Kome sad vjeruješ, Kristi?"
Kristi je stajala na saonicama i piljila u mene širom otvorenih usta,
još uvijek u šoku. "Užasno si zao, Kenny!" cviljela je.
"Kenny!" viknula je mama. "Kako si mogao uciniti takvo što?
Duž cijele Ulice Djeda Božicnjaka klinci su jecah i cmizdrili.
"Sto se dogodilo Djedu Božicnjaku'.'" placuci je pitao jedan djecak.
"Hocu pravog Djeda Božicnjaka!"
Odrasli su ih pokušavali sum ili. Patuljci su mahnito trckarali amo-
tamo, zveckali zvoncicima i dijelili pune šake slatkiša.
Kakva dernjava!
"Zlocesto derište!" vikao je na mene Djed Božienjak. "Vrati mi
bradu!"
Pokušao je zgrabiti bradu, ali sam je na vrijeme izmaknuo. Izgubio
je ravnotežu i zamalo pao sa saonica. Sjeo je i zagledao se u mene.
Dobro sam znao taj pogled. Htio mi je zavrnuti vratom.
Piljio sam u golobradog Djeda Božicnjaka. Bio mi je užasno poznat.
Joe! Cuvar iz shadysideske srednje škole. On je, sto posto.
"Hej, Joe!" smijao sam mu se. "Otkad si ti Djed Božienjak?"
"Uvijek si bio zlocesto dijete, Frobisher", rekao je. "I uvijek ceš biti."
Zgrabio je bradu, mršteci se. Pritisnuo ju je na obraz, ali nije stajala.
"Ma daj, Joe", hihotao sam. "Samo sam se šalio."
"Ali nitko se ne smije, Kenny!" rekao je.
"Kako je to netko mogao napraviti sirotoj djecici?" gundala je
prodavacica.
"Trebalo bi ga biti sram", dodao je netko sa strane.
"Grozan djecak", promrmljala je visoka žena gledajuci u mene. "Ne
djecak. Cudovište."
Domišljat patuljak stao je na saonice i zamolio za trenutak pažnje.
"Ništa se ne brinite, djeco. Djedu Božicnjaku je dobro. Njegova
brada je, znate, carobna. Ponekad je mora skinuti da ga ne
prepoznaju."
Mališani su povjerovali. Obrisali su oci i prestali plakati.
Drugi patuljak je iza saonica pomagao Joeu zalijepiti bradu.
"A sada, djeco, ponovno stanite u red", rekao je patuljak sa saonica.
"Još uvijek možete reci Djedu Božicnjaku što želite za Božic."
"Kenny!" s druge strane saonica cuo se mamin oštar i ljut glas.
"Dolazi ovamo - odmah!"
Kristi se prvi put te veceri nacerila.
Grlo mi se stegnulo.
"Stižem za nekoliko minuta, mama." Morao sam pobjeci. Sakriti se.
Dok se mama malo ne ohladi. A mama se ohladi prilicno brzo.
Ali gdje bih se mogao sakriti?
Zaobišao sam saonice i ugledao vrata s natpisom. Velikim crvenim
masnim slovima pisalo je: OPASNOST! NEZAPOSLENIMA ULAZ
ZABRANJEN!
To se zove sreca!
Sklonit cu se ovdje desetak minuta. Kad izadem, mami ce se vec
žuriti kuci. Nece imati vremena derati se na mene, barem ne
previše.
Cuo sam Djeda Božicnjaka kako pozdravlja djecicu sa saonica.
Pogledao sam mamu. Ona i Kristi gledale su policu s balerinama.
Na mene se nitko nije obazirao. Super! Savršeno vrijeme za bijeg.
Odšuljao sam se do vrata. I okrenuo kvaku.
To! Koja sreca! Vrata nisu bila zakljucana. Potiho sam se ušuljao u
malu prostoriju. Brzo sam zatvorio vrata - i zaprepastm se.
Koja soba!
Uza svaki zid nalazio se golem kompjuter - sa stotinu prekidaca i
gumba. Svaki komadic zida bio je prekriven prekidacima,
gumbima, polugama, brojcanicima i sicušnim svjetlima u tisucu
razlicitih boja. Svjetla su bliještala i treperila, sjajnije i ljepše od bilo
kojeg božicnog drvca.
Iz svih smjerova zaculo se tiho zujanje. I kroz donove tenisica
osjetio sam lagano podrhtavanje tla pod nogama.
Vau! Ovo je slicno simulatoru svemirske kapsule u Astrolandu. Ali
bolje.
I eto me. U središtu. Sam samcat.
Glavni sam zapovjednik, ali cega? Razmišljao sam. Cemu služe svi
ti prekidaci?
Pažljivo sam ih promotrio.
Tražio sam kakav natpis, nešto po cemu bih shvatio cemu služe.
Uzalud.
Pa, postoji samo jedan nacin da saznam! Vršci prstiju drhtali su od
išcekivanja. Brada Djeda Božicnjaka? Sitnica!
Sretan Božic svima, oduševljeno sam pomislio. Pripremite se za
pravo uzbudenje!
Polako sam ispružio ruku - prema velikom crvenom prekidacu na
sredini komandne ploce.
Dohvatio sam ga.
I pritisnuo.
Cekao sam.
I cekao.
I osluškivao glasove kupaca s druge strane vrata, ne bih li možda
cuo krikove - jer je nestalo svjetla. Ili zato što se ukljucio sustav za
polijevanje. Bilo što.
Nikakvih povika iznenadenja.
Ništa.
Uzdahnuo sam i pritisnuo veliki plavi prekidac koji se nalazio
pokraj crvenog.
Bum!
Poskocio sam.
Vrata su se zatvorila - uz zvuk velikog zasuna.
Ponovno sam pritisnuo plavi prekidac. Osluškivao sam hoce li se
zasun otvoriti. Nije. Uhvacen sam u stupicu.
Poglavlje 3
Zgrabio sam kvaku i okrenuo je. Vrata su bila zakljucana.
Protresao sam kvaku. Ponovno sam povukao vrata. Nisu se
pomakla.
Bila su zatvorena zasunom - izvana. Poceo sam lagano panicariti.
Promatrao sam sobu.
Cinilo mi se da svjetla brže trepcu. I da šum postaje sve glasniji.
Smiri se, Kenny, rekao sam si. Lupaj po vratima. Netko ce
cuti i osloboditi te.
Osluškivao sam.
Culo se jedino zujanje komandne ploce. "Hej, hoce li netko otvoriti
ta vrata?" vikao sam. "Zaglavio sam."
Nije bilo odgovora.
"Hej, zaglavio sam!" derao sam se, udarajuci Šakom po vratima.
"Otvorite vrata!"
Nitko mi nije odgovorio.
Vani ima toliko ljudi. Zašto se nitko ne javlja?
"Ja sam djecak i zaglavio sam u ovoj sobi!" vikao sam što sam
glasnije mogao. "Pomozite mi! Bilo tko! Izvucite me odavde!"
Lupao sam po vratima s obje ruke. Udario sam ih nogom.
Tako! Netko je morao cuti!
Tišina.
Osjetio sam grc u želucu. Odmaknuo sam se od vrata i duboko
udahnuo.
A onda sam se zaletio i ramenom udario vrata.
Ništa.
Lupao sam dok me nisu zaboljeli zglobovi na prstima. Još uvijek
ništa. Gdje su svi?
Bacio sam pogled na rucni sat: 20:15! Dalby zatvara u osam. Zar su
svi otišli kuci? Nemoguce!
Kako su mogli otici kucama i ostaviti me? Mama je sigurno nekome
rekla da sam nestao. Zašto me ne traže?
Pocele su mi se znojiti ruke. Moram se nekako izvuci odavde. Ali
kako?
Obrisao sam znojne dlanove u hlace I ponovno pogledao na sat:
20:20.
Još nije tako kasno. Netko bi još trebao biti ovdje. Poslovoda. Cuvar
koji mora sve zakljucati. Neki od patuljaka Djeda Božicnjaka. Netko.
Pa da, sad mi je jasno! Sigurno znaju da sam ovdje. Samo me žele
nauciti pameti ili neku slicnu glupost.
"Dajte, molim vas!" urlao sam. "Molim vas. Pustite me! Odmah!"
Nije bilo odgovora.
Zgrabio sam kvaku i povukao svom snagom. "Pustite me van!"
vikao sam.
Nitko mi nije odgovorio. Odmaknuo sam se od vrata, razmišljajuci
što dalje.
A onda sam cuo nekakvo piskutanje.
Promotrio sam prostoriju. Nisam znao odakle zvukovi dolaze.
Piskutanje je odjednom postalo glasnije. I glasnije. Prodoran i
glasan zvuk ispunio je sobu. Cinilo se da juriša na mene
istovremeno iz svih dijelova sobe.
Treslo mi se tlo pod nogama.
Izgubio sam ravnotežu.
Pao sam ravno na komandnu plocu - i onda su se vrata otvorila.
Poglavlje 4
Uhvatio sam se za komandnu plocu i zadržao ravnotežu. Piljio sam
u vrata.
Otvorila su se još malo više. Kroz otvor je dopirala blijedocrvena
svjetlost.
Oteturao sam do vrata.
"Gdje ste tako dugo?" pitao sam izlazeci. "Nešto se cudno
dogadalo u ovoj sobi!"
Ha?
Pred vratima nije bilo nikoga.
Odjel s igrackama bio je prazan i u potpunom mraku, izuzev
prigušenog crvenog svjetla na oznakama za izlaz.
Kad su mi se oci privikle na slabo svjetlo, promotrio sam sobu.
Vidio sam obrise Sela Djeda Hožicnjaka,
Pod crvenkastim svjetlom Ulica Djeda djelovala je zastrašujuce -
poput Ulice Straha u malom. I to onog dijela Ulice Straha s
napuštenim kucama, za koje kažu da su opsjednute duhovima.
Ja živim u Ulici Straha. Moram priznati da te kuce stvarno djeluju
pomalo jezovito. Ali opsjednute duhovima - glupost! Zar je moguce
da netko zaista vjeruje u duhove?
Zakoracio sam.
"Hej!" viknuo sam. "Ima li koga?" Cuo sam samo svoju jeku.
Napravio sam još nekoliko koraka. Tenisice su škripale na
mramornom podu.
Mirno sam stajao i slušao. Cuo sam jedino kako mi lupa srce.
Užasno glasno.
A onda sam cuo još nešto.
Zadržao sam dah. Što je to?
Nešto kao - zvoncici.
Zvoncici saonica. Zvuk je bio sve glasniji. Približavao %e -
dolazio je iz Sela Djeda Božicnjaka.
Ušao sam u Selo.
"Hej, ima li koga?" vikao sam.
Koraci. Polagani i teški.
Zirkao sam u mraku. Vidio sam da se nešto mice.
Prepoznao sam sjenu - covjecju sjenu. Netko je sjedio u saonicama.
Uspravio se i sišao.
Cak i u mraku vidjelo se da je krupan. I visok, hoda Ulicom Djeda
Božicnjaka - ravno prema meni.
"Tko je to?" viknuo sam. "Tko?" Glas mi je bio.. kreštav.
Nije mi odgovorio.
Cuo sam teške cipele kako škripe po podu
Dok je hodao, zveckali su zvoncici
Stajao sam i promatrao ga, jedva dišuci.
Sad sam vec prepoznao krznom opišivene crvene hlace.
Joe!
Joe - još uvijek je imao bradu. Pa zar je nikad ne skida?
"Hej, jesi li ti otvorio vrata?" upitao sam ga.
Slegnuo je ramenima. "Možda jesam. A možda i nisam."
"Daj prestani, Joe." Zakolutao sam ocima. "Pa dosta ti je trebalo",
žalio sam se. "Vikao sam k'o lud. Zar nisi cuo?"
"Veceras imam puno posla", odgovorio je. "Ova noc je posebna."
"Dobro, dobro. Još uvijek se ljutiš na mene jer sam ti strgnuo bradu",
rekao sam sarkasticno. "Htio si me nauciti pameti, zar ne?"
Joe mi je prišao gledajuci me. Polako je odmahnuo glavom. Unatoc
bradi primijetio sam vrlo cudan smiješak.
"Žališ li zbog onog što si napravio, Kenny?" upitao me.
"Cemu tolika strka?" rugao sam se. " Klinci ce preživjeti."
"Bio si zlocest cijelu godinu, Kenny", strogo je rekao Joe.
"Zlocest?" Oponašao sam ga. I smijuljio se. ".Štedi rijeci i za sljedecu
godinu. Što kažeš, Joe?"
Zaprijetio mi je prstom, mršteci se.
"Daj, Joe, smiri se", provocirao sam ga. "Zbog mene ne moraš
glumiti Djeda Božicnjaka."
Ispružio sam ruke, zgrabio ga za Im adu i jako povukao.
Nije se micala.
Ponovno sam povukao, ali ovaj put malo jace. Opet je nisam uspio
strgnuli. Povukao sam još snažnije.
Poglavlje I
Jenny, vidi!" Lice moje mlade sestre razvuklo se u širok osmijeh.
Pokazivala mi je balerinu. "Zar nije predivna?" Uzdahnula je. "Za
Božic hocu baš ovu lutku."
Prošli mjesec mama je odvela Kristi na balet Uspavana ljepotica.
Otad po cijele dane prica samo o tome. Balerine. Balerine. Balerine.
"Sigurno želiš baš ovu?" pitao sam je.
Kristi je kimala glavom gore-dolje. "Oh, da!" rekla je.
"Da vidimo može li se vrtjeti." Uzeo sam joj lutku i zavrtio je na
glavi.
"Kenny! Prestani. Uništit ceš joj kosu", cviljela je Kristi.
Lutka se zaustavila. Pala je na leda koliko je duga i široka. Kapci su
joj se zaglavili.
"Villi, Kristi. Baš je onakva kakvu si htjela", uzviknuo sam.
"Uspavana ljepotica."
Tutnuo sam lutku nazad na policu.
"Kenny! Vrati mi je!" Kristi je maknula kratke plave kovrce s lica.
"Moram je pokazati Djedu Božicnjaku da bi znao što ce mi donijeti
za Božic.
Zbog toga sam i zaglavio ovdje - usred robne kuce Dalby. Na
Badnjak. Na odjelu s igrackama. S Djedom Božicnjakom, glupavim
patuljcima i šestogodišnjom sestrom Kristi.
Nije da ne volim Božic. Nemam ništa protiv poklona, ali mrzim sve
vezano uz "mir na zemlji".
Uglavnom, mama je rekla da pripazim na Kristi dok ona ne završi s
božicnom kupovinom - i tako mi upropastila cijelu vecer.
Meni je Badnjak najbolji dan u godini. Svake godine ušuljam se
susjedima u vrtove - i odvijem sve žarulje na božicnim drvcima.
Kristi me povukla za rukav. "Idemo, Kenny. Motamo stati u red za
Djeda Božicnjaka. Moram mu sjesti u kRilo i reci što želim."
"Djed Božicnjak se morao vratiti na Sjeverni pol", rekao sam joj. "Ne
možemo k njemu. Više nije ovdje."
Netko me potapšao po ramenu.
O-o. Nadam sa da nije mama. I da nije cula kako lažem Kristi. Inace
sam nadrapao.
Nije mama. Još gore.
Timmy Smathers. Štrebercina. I najniži decko u mom razredu u
shadysideskoj srednjoj školi.
"Bok, Kenny!" pozdravio je Timmy s glupavim osmijehom na licu.
"Odjel s igrackama je zanimljiv. Zar ne?"
Nekoliko sam trenutaka tupo piljio u njegu. A onda sam ga
letimicno pogledao i rekao: "Oh, Timmy, to si ti. Na tren sam
pomislio da si jedan od patuljaka Djeda Božicnjaka."
Timmyjev osmijeh je nestao. Ne voli kad netko spominje njegovu
visinu. Zato to i radim kad god mi se pruži prilika.
"Bok, Kristi!" Timmy se okrenuo prema mojoj sestri. "Jesi li rekla
Djedu Božicnjaku što želiš za Božic?" upitao je kreštavim glasicem.
Kristi je odmahnula glavom. Zagledala mu se u tenisice.
"Djed Božicnjak više nije ovdje. Morao se vratiti na Sjeverni pol",
prošaptala je. "Tako bar Kenny kaže."
A onda se zapiljila u mene. Donja usna joj je drhtala. Vidio sam
kako joj se niz obraz skotrljala velika okrugla suza.
"Hej! Nemoj plakati, Kristi." Timmy se ponovno nasmijao svojim
glupavim osmijehom. "Kenny se zabunio. Djed Božicnjak još uvijek
sjedi u Selu. Nece otici dok ne poprica sa svom djecom."
Kristi se zajapurila. Digla je nos, kao i uvijek kad je ljuta.
"Lagao si, Kenny!" vikala je. "Odvedi me u Selo Djeda Božicnjaka.
Odmah!"
"Bok, Kenny. Sretan Božic!" veselo je doviknuo Timmy odlazeci.
"Bok, Maleni. Hocu reci, Timmy", odgovorio sam mu. "Sretan
Božic!"
"Ako me odmah ne odvedeš, reci cu mami da si lagao o Djedu
Božicnjaku", zaprijetila je Kristi.
"Dobro, idemo. Hajde", procvilio sam. Zgrabio sam Kristi za ruku i
odvukao je do kraja odjela s igrackama - u Selo Djeda Božicnjaka.
Selo Djeda Božicnjaka. Najgluplje mjesto koje sam ikad vidio. Na
velikom ulaznom natpisu pisalo je: SELO DJEDA BOŽICNJAKA!
PUNA IGRACAKA - ZA SVAKU DOBRU DJEVOJCICU, ZA
SVAKOG DOBROG DJECAKA!
S obje strane ulaza stajala su dva visoka drvena vojnika. Niz ulicu
su bile poredane velike plasticne kutije oslikano kao kuce od
medenjaka i posute lažnim snijegom. S krovova su visjele ledenice.
Ušli smo kroz bijela vratašca i stali u red s ostalom djecom.
Istezao sam vrat da vidim što se dogada ispred nas.
Na samom kraju Ulice Djeda Božicnjaka spazio sam debelog
veseljaka glavom i bradom. Sjedio je u velikim zlatnim saonicama
ukrašenim širokim vrpcama od crvenog satena i velikim zlatnim
zvoncicima.
Neki mališan sjedio je cicici u krilu i šaplao mu na uho! "Ho-ho-ho!"
tutnjao je Djed Božicnjak. Glas mu je zvucao totalno lažno.
Covjece, koji bijedni Djed Božicnjak. Nije mi jasno kako ga klinci ne
prokuže.
Red se pomicao sporo.
Patuljci Djeda Božicnjaka trckarali su ulicom gore-dolje, zveckali
dosadnim zvoncicima i dijelili slatke štapice. Pokušavali su
namamiti klince da im se pridruže u pjevanju božicnih pjesama.
Kristi se ukljucila svojim kreštavim glasicem zadovoljno ližuci
šecerni štapic.
"Kad cemo doci na red, Kenny?" upitala me u stanci izmedu dva
liza. "Jedva cekam da vidim Djeda Božicnjaka."
"Koliko imaš godina, Kristi?"
"Šest, Kenny, i ti to vrlo dobro znaš!"
"E pa kad konacno sjedneš Djedu u krilo, imat ceš osam", rekao sam
joj.
"Kenn-nny", procviljela je Kristi. Okrenula se i ceznutljivo zapiljila
u Djeda Božicnjaka. Plavi uvojci skakutali su joj po licu.
Mama kaže da je i moja kosa bila takva kad sam imao šest. Užas!
Drago mi je što sada imam normalnu kosu - najobicniju ravnu
smedu kosu.
I drago mi je što sam dosta visok - a ne nizak kao Maleni Timmy. Ili
kao ovi glupavi patuljci, pomislio sam dok mi jc jedan od njih
pokušavao ugurati šecerni štapic u ruku.
"Hej, Kristi," nagnuo sam se prema njoj i prošaptao, "kladim se da
znam nešto o Djedu Božicnjaku što ti ne znaš."
"Ostavi me na miru, Kenny", odgovorila je šmrcajuci.
"Ali radi se o Djedu Božicnjaku", rekao sam. "To je tajna. I to jako
važna."
Okrenula je glavu i promatrala me skupljenim ocima. Probudio
sam njezinu znatiželju.
"Kakva tajna?" upitala je.
"Ovo nije pravi Djed Božicnjak", šapnuo sam.
"E baš je!" prasnulaje.
"A-a." Ozbiljno sam odmahnuo glavom. "Nije!"
"Je!" nije odustajala. Oci su joj se zaokružile, a donja usna zadrhtala.
"A što to?" pitala je mama. Prišla nam je s leda. "Kenny kaže-",
pocela je Kristi.
Jedan od patuljaka zvecnuo je zlatnim zvoncicem. "Djevojcice, ti si
na redu", veselo se nasmiješio Kristi.
Uh! Spas u posljednji cas, pomislio sam.
Patuljak je odveo Kristi do saonica Djeda Božicnjaka. Dm ga dva
patuljka su je podigla i posjela Djedu u kulu.
Kristine plave oci svjetlucale mi poput lampica na božicnom drvcu.
Još nikada nisam vidio tako sretno dijete.
Ovo ce biti sjajno.
Odšetao sam do saonica i stao iza mame. Gledala je Kristi, smiješila
joj se i mahala.
Nece ni primijetiti ako nakratko nestanem.
"Ho-ho-ho!" vikao je Djed Božicnjak kad se Kristi smjestila. "Kako
se zoveš, djevojcice?"
Kroz gomilu djece provukao sam se do drugog kraja saonica.
Projurio sam kraj nekoliko patuljaka i zastao pretvarajuci se da
gledam Kristi.
"Kristi Frobisher", sretno je odgovorila. "Živim u Ulici Straha na
broju 27. To je cetvrta kuca lijevo. Ima plave kapke i dva velika
dimnjaka "
"Dobro je, Kristi. Djed Božicnjak ce je pronaci", obecao je. "A što
želiš za Božic, zlato?"
Dobro sam pogledao oko sebe.
Sve su oci bile zalijepljene za Djeda Božicnjaka.
Spustio sam se na pod i zavukao ispod saonica.
Potrbuške sam puzao po podu.
Cuo sam Kristi kako brblja. Znaci da su Kristi i Djed Božicnjak
sjedili tocno iznad mene.
Zaustavio sam se i otpuzao van - iza saonica. Krznom ukrašen rub
Božicnjakova crvenog kaputa visio je tek nekoliko centimetara od
mene. Krzno me škakljalo po misu. Suzdržavao sam se da ne
kihnem.
"Najviše bih htjela lutku balerinu", "Ima plavu kosu i ružicastu
baletnu haljinicu i salonske baletne papucice. Na ledima ima gumb
i kad ga pritisnete..."
Savršen trenutak.
Skocio sam.
Djed Božicnjak se okrenuo prema meni. Od iznenadenja su mu se
podigle cupave bijele obrve.
Ispružio sam obje ruke i cvrsto zgrabio dugacku bijelu bradu Djeda
Božicnjaka.
I povukao svom snagom.
Hej!" viknuo je Djed Božicnjak. Trznuo je glavom nazad. Super! Još
mi i pomaže.
Djed Božicnjak pomicao je glavu na jednu stranu, a ja sam vukao
bradu na drugu.
I prije nego što stigneš reci ho-ho-ho, Djed Božicnjak rukama je
skrivao golobrado blijedo lice.
"Varalica!" derao sam se. Mahao sam bijelom bradom iznad glave
da svi vide. "Najobicnija varalica! Kome sad vjeruješ, Kristi?"
Kristi je stajala na saonicama i piljila u mene širom otvorenih usta,
još uvijek u šoku. "Užasno si zao, Kenny!" cviljela je.
"Kenny!" viknula je mama. "Kako si mogao uciniti takvo što?
Duž cijele Ulice Djeda Božicnjaka klinci su jecah i cmizdrili.
"Sto se dogodilo Djedu Božicnjaku'.'" placuci je pitao jedan djecak.
"Hocu pravog Djeda Božicnjaka!"
Odrasli su ih pokušavali sum ili. Patuljci su mahnito trckarali amo-
tamo, zveckali zvoncicima i dijelili pune šake slatkiša.
Kakva dernjava!
"Zlocesto derište!" vikao je na mene Djed Božienjak. "Vrati mi
bradu!"
Pokušao je zgrabiti bradu, ali sam je na vrijeme izmaknuo. Izgubio
je ravnotežu i zamalo pao sa saonica. Sjeo je i zagledao se u mene.
Dobro sam znao taj pogled. Htio mi je zavrnuti vratom.
Piljio sam u golobradog Djeda Božicnjaka. Bio mi je užasno poznat.
Joe! Cuvar iz shadysideske srednje škole. On je, sto posto.
"Hej, Joe!" smijao sam mu se. "Otkad si ti Djed Božienjak?"
"Uvijek si bio zlocesto dijete, Frobisher", rekao je. "I uvijek ceš biti."
Zgrabio je bradu, mršteci se. Pritisnuo ju je na obraz, ali nije stajala.
"Ma daj, Joe", hihotao sam. "Samo sam se šalio."
"Ali nitko se ne smije, Kenny!" rekao je.
"Kako je to netko mogao napraviti sirotoj djecici?" gundala je
prodavacica.
"Trebalo bi ga biti sram", dodao je netko sa strane.
"Grozan djecak", promrmljala je visoka žena gledajuci u mene. "Ne
djecak. Cudovište."
Domišljat patuljak stao je na saonice i zamolio za trenutak pažnje.
"Ništa se ne brinite, djeco. Djedu Božicnjaku je dobro. Njegova
brada je, znate, carobna. Ponekad je mora skinuti da ga ne
prepoznaju."
Mališani su povjerovali. Obrisali su oci i prestali plakati.
Drugi patuljak je iza saonica pomagao Joeu zalijepiti bradu.
"A sada, djeco, ponovno stanite u red", rekao je patuljak sa saonica.
"Još uvijek možete reci Djedu Božicnjaku što želite za Božic."
"Kenny!" s druge strane saonica cuo se mamin oštar i ljut glas.
"Dolazi ovamo - odmah!"
Kristi se prvi put te veceri nacerila.
Grlo mi se stegnulo.
"Stižem za nekoliko minuta, mama." Morao sam pobjeci. Sakriti se.
Dok se mama malo ne ohladi. A mama se ohladi prilicno brzo.
Ali gdje bih se mogao sakriti?
Zaobišao sam saonice i ugledao vrata s natpisom. Velikim crvenim
masnim slovima pisalo je: OPASNOST! NEZAPOSLENIMA ULAZ
ZABRANJEN!
To se zove sreca!
Sklonit cu se ovdje desetak minuta. Kad izadem, mami ce se vec
žuriti kuci. Nece imati vremena derati se na mene, barem ne
previše.
Cuo sam Djeda Božicnjaka kako pozdravlja djecicu sa saonica.
Pogledao sam mamu. Ona i Kristi gledale su policu s balerinama.
Na mene se nitko nije obazirao. Super! Savršeno vrijeme za bijeg.
Odšuljao sam se do vrata. I okrenuo kvaku.
To! Koja sreca! Vrata nisu bila zakljucana. Potiho sam se ušuljao u
malu prostoriju. Brzo sam zatvorio vrata - i zaprepastm se.
Koja soba!
Uza svaki zid nalazio se golem kompjuter - sa stotinu prekidaca i
gumba. Svaki komadic zida bio je prekriven prekidacima,
gumbima, polugama, brojcanicima i sicušnim svjetlima u tisucu
razlicitih boja. Svjetla su bliještala i treperila, sjajnije i ljepše od bilo
kojeg božicnog drvca.
Iz svih smjerova zaculo se tiho zujanje. I kroz donove tenisica
osjetio sam lagano podrhtavanje tla pod nogama.
Vau! Ovo je slicno simulatoru svemirske kapsule u Astrolandu. Ali
bolje.
I eto me. U središtu. Sam samcat.
Glavni sam zapovjednik, ali cega? Razmišljao sam. Cemu služe svi
ti prekidaci?
Pažljivo sam ih promotrio.
Tražio sam kakav natpis, nešto po cemu bih shvatio cemu služe.
Uzalud.
Pa, postoji samo jedan nacin da saznam! Vršci prstiju drhtali su od
išcekivanja. Brada Djeda Božicnjaka? Sitnica!
Sretan Božic svima, oduševljeno sam pomislio. Pripremite se za
pravo uzbudenje!
Polako sam ispružio ruku - prema velikom crvenom prekidacu na
sredini komandne ploce.
Dohvatio sam ga.
I pritisnuo.
Cekao sam.
I cekao.
I osluškivao glasove kupaca s druge strane vrata, ne bih li možda
cuo krikove - jer je nestalo svjetla. Ili zato što se ukljucio sustav za
polijevanje. Bilo što.
Nikakvih povika iznenadenja.
Ništa.
Uzdahnuo sam i pritisnuo veliki plavi prekidac koji se nalazio
pokraj crvenog.
Bum!
Poskocio sam.
Vrata su se zatvorila - uz zvuk velikog zasuna.
Ponovno sam pritisnuo plavi prekidac. Osluškivao sam hoce li se
zasun otvoriti. Nije. Uhvacen sam u stupicu.
Poglavlje 3
Zgrabio sam kvaku i okrenuo je. Vrata su bila zakljucana.
Protresao sam kvaku. Ponovno sam povukao vrata. Nisu se
pomakla.
Bila su zatvorena zasunom - izvana. Poceo sam lagano panicariti.
Promatrao sam sobu.
Cinilo mi se da svjetla brže trepcu. I da šum postaje sve glasniji.
Smiri se, Kenny, rekao sam si. Lupaj po vratima. Netko ce
cuti i osloboditi te.
Osluškivao sam.
Culo se jedino zujanje komandne ploce. "Hej, hoce li netko otvoriti
ta vrata?" vikao sam. "Zaglavio sam."
Nije bilo odgovora.
"Hej, zaglavio sam!" derao sam se, udarajuci Šakom po vratima.
"Otvorite vrata!"
Nitko mi nije odgovorio.
Vani ima toliko ljudi. Zašto se nitko ne javlja?
"Ja sam djecak i zaglavio sam u ovoj sobi!" vikao sam što sam
glasnije mogao. "Pomozite mi! Bilo tko! Izvucite me odavde!"
Lupao sam po vratima s obje ruke. Udario sam ih nogom.
Tako! Netko je morao cuti!
Tišina.
Osjetio sam grc u želucu. Odmaknuo sam se od vrata i duboko
udahnuo.
A onda sam se zaletio i ramenom udario vrata.
Ništa.
Lupao sam dok me nisu zaboljeli zglobovi na prstima. Još uvijek
ništa. Gdje su svi?
Bacio sam pogled na rucni sat: 20:15! Dalby zatvara u osam. Zar su
svi otišli kuci? Nemoguce!
Kako su mogli otici kucama i ostaviti me? Mama je sigurno nekome
rekla da sam nestao. Zašto me ne traže?
Pocele su mi se znojiti ruke. Moram se nekako izvuci odavde. Ali
kako?
Obrisao sam znojne dlanove u hlace I ponovno pogledao na sat:
20:20.
Još nije tako kasno. Netko bi još trebao biti ovdje. Poslovoda. Cuvar
koji mora sve zakljucati. Neki od patuljaka Djeda Božicnjaka. Netko.
Pa da, sad mi je jasno! Sigurno znaju da sam ovdje. Samo me žele
nauciti pameti ili neku slicnu glupost.
"Dajte, molim vas!" urlao sam. "Molim vas. Pustite me! Odmah!"
Nije bilo odgovora.
Zgrabio sam kvaku i povukao svom snagom. "Pustite me van!"
vikao sam.
Nitko mi nije odgovorio. Odmaknuo sam se od vrata, razmišljajuci
što dalje.
A onda sam cuo nekakvo piskutanje.
Promotrio sam prostoriju. Nisam znao odakle zvukovi dolaze.
Piskutanje je odjednom postalo glasnije. I glasnije. Prodoran i
glasan zvuk ispunio je sobu. Cinilo se da juriša na mene
istovremeno iz svih dijelova sobe.
Treslo mi se tlo pod nogama.
Izgubio sam ravnotežu.
Pao sam ravno na komandnu plocu - i onda su se vrata otvorila.
Poglavlje 4
Uhvatio sam se za komandnu plocu i zadržao ravnotežu. Piljio sam
u vrata.
Otvorila su se još malo više. Kroz otvor je dopirala blijedocrvena
svjetlost.
Oteturao sam do vrata.
"Gdje ste tako dugo?" pitao sam izlazeci. "Nešto se cudno
dogadalo u ovoj sobi!"
Ha?
Pred vratima nije bilo nikoga.
Odjel s igrackama bio je prazan i u potpunom mraku, izuzev
prigušenog crvenog svjetla na oznakama za izlaz.
Kad su mi se oci privikle na slabo svjetlo, promotrio sam sobu.
Vidio sam obrise Sela Djeda Hožicnjaka,
Pod crvenkastim svjetlom Ulica Djeda djelovala je zastrašujuce -
poput Ulice Straha u malom. I to onog dijela Ulice Straha s
napuštenim kucama, za koje kažu da su opsjednute duhovima.
Ja živim u Ulici Straha. Moram priznati da te kuce stvarno djeluju
pomalo jezovito. Ali opsjednute duhovima - glupost! Zar je moguce
da netko zaista vjeruje u duhove?
Zakoracio sam.
"Hej!" viknuo sam. "Ima li koga?" Cuo sam samo svoju jeku.
Napravio sam još nekoliko koraka. Tenisice su škripale na
mramornom podu.
Mirno sam stajao i slušao. Cuo sam jedino kako mi lupa srce.
Užasno glasno.
A onda sam cuo još nešto.
Zadržao sam dah. Što je to?
Nešto kao - zvoncici.
Zvoncici saonica. Zvuk je bio sve glasniji. Približavao %e -
dolazio je iz Sela Djeda Božicnjaka.
Ušao sam u Selo.
"Hej, ima li koga?" vikao sam.
Koraci. Polagani i teški.
Zirkao sam u mraku. Vidio sam da se nešto mice.
Prepoznao sam sjenu - covjecju sjenu. Netko je sjedio u saonicama.
Uspravio se i sišao.
Cak i u mraku vidjelo se da je krupan. I visok, hoda Ulicom Djeda
Božicnjaka - ravno prema meni.
"Tko je to?" viknuo sam. "Tko?" Glas mi je bio.. kreštav.
Nije mi odgovorio.
Cuo sam teške cipele kako škripe po podu
Dok je hodao, zveckali su zvoncici
Stajao sam i promatrao ga, jedva dišuci.
Sad sam vec prepoznao krznom opišivene crvene hlace.
Joe!
Joe - još uvijek je imao bradu. Pa zar je nikad ne skida?
"Hej, jesi li ti otvorio vrata?" upitao sam ga.
Slegnuo je ramenima. "Možda jesam. A možda i nisam."
"Daj prestani, Joe." Zakolutao sam ocima. "Pa dosta ti je trebalo",
žalio sam se. "Vikao sam k'o lud. Zar nisi cuo?"
"Veceras imam puno posla", odgovorio je. "Ova noc je posebna."
"Dobro, dobro. Još uvijek se ljutiš na mene jer sam ti strgnuo bradu",
rekao sam sarkasticno. "Htio si me nauciti pameti, zar ne?"
Joe mi je prišao gledajuci me. Polako je odmahnuo glavom. Unatoc
bradi primijetio sam vrlo cudan smiješak.
"Žališ li zbog onog što si napravio, Kenny?" upitao me.
"Cemu tolika strka?" rugao sam se. " Klinci ce preživjeti."
"Bio si zlocest cijelu godinu, Kenny", strogo je rekao Joe.
"Zlocest?" Oponašao sam ga. I smijuljio se. ".Štedi rijeci i za sljedecu
godinu. Što kažeš, Joe?"
Zaprijetio mi je prstom, mršteci se.
"Daj, Joe, smiri se", provocirao sam ga. "Zbog mene ne moraš
glumiti Djeda Božicnjaka."
Ispružio sam ruke, zgrabio ga za Im adu i jako povukao.
Nije se micala.
Ponovno sam povukao, ali ovaj put malo jace. Opet je nisam uspio
strgnuli. Povukao sam još snažnije.
3 Re: R.L.Stine - Bozicna strava Pon Jan 09, 2012 12:06 pm
Margita
Administrator
Poglavlje 5
Cime si je to zalijepio? promucao sam.
Joeovi okrugli obrazi su se zacrvenjeli.
Snažno me primio za ruku i maknuo je s brade. Ali nije popuštao
stisak.
Piljio sam u njega - i pomno ga proucavao. Cak pod svjetlom više
mi nije slicio na Joea.
Grlo mi se osušilo.
Na brzinu sam se odmaknuo. Što dalje od njega.
"Brada je prava, je 1' da?" promrmljao sam.
"Tocno." Polako je kimnuo. Na kapi je zazvonio. U tišini robne kuce
odjekivao je sablasno.
"Ti nisi Joe", izlanuo sam.
"Opet si pogodio." Prekrižio je ruke –vrijeme je da nas dvojica malo
porazgovaramo, Kenny". Praznom trgovinom odzvanjao je zvuk
zvona.
Još mi se više približio.
"Porazgovaramo? A o cemu?"
"O tebi, Kenny", rekao je.
"Kako to misliš, o meni? Tko si ti uopce?" upitao sam.
Ho-ho-ho! smijao se. Zvuk je dolazio duboko iz želuca. Citavo mu
se tijelo treslo. "Šališ se, Kenny, zar ne?"
"Ne, ne šalim se", viknuo sam. "Otkud mogu znati tko si ti?
Marširaš ovuda u toj glupoj odjeci. Pokušavaš me prestrašiti ili što
slicno-"
"Stvarno me ne prepoznaješ, Kenny?" Nagnuo se i unio mi se u lice.
"Pa ti si bar pametan djecak. Razmisli malo."
Gledao sam ga.
I razmišljao.
Samo je jedan odgovor imao smisla. Ne. Nemoguce. "I?" pitao je.
"To je samo šala, zar ne?" odgovorio sam. "I to prilicno dobra."
Usiljeno sam se nasmijao. "Na trenutak si me stvarno preplašio.
Vidimo se. Moji me vec sigurno traže. Vjerojatno su zabrinuti."
"Ne možeš još otici, Kenny." Krupni muškarac odmahnuo je
glavom. "Prvo moramo razgovarati."
"Hej, oprosti zbog brade", na brzinu sam odgovorio. "Samo sam se
šalio. Stvarno mi je žao."
"Moraš se ispricati zbog puno više stvari", glasno je rekao.
"Napravio si mnogo toga lošeg. Sad je vrijeme da priznaš - dok još
nije prekasno."
"Dodi", naredio mi je. Zgrabio me za rukav i odveo do police s
balerinama.
S dna hrpe izvukao je lutku. Baš onu koju mi je pokazivala Kristi.
Kosa joj je bila potpuno spljoštena, a oci trajno zatvorene.
"To si ti napravio?" pitao me.
"Samo sam malo zezao Kristi. Ništa važno", rekao sam. "Pa nisam
nikoga povrijedio. Lutke nemaju osjecaje."
"Ali djevojcice imaju", rekao je, pažljivo podižuci kapke na lutki. "I
prijatelji iz razreda. I roditelji. I školski cuvari."
Pažljivo je odložio lutku na policu. I onda se okrenuo prema meni.
"I to je to? To si mi htio pokazati?" Ijutito sam upitao. "Sad zaista
moram ici. Vec je prilicno kasno."
Okrenuo sam se da cu otici. Mahnuo sam mu preko ramena.
"Vidimo se!" rekao sam.
"Nismo još gotovi." Zgrabio me za rame. Zagledao mi se duboko u
oci.
Bezuspješno sam se pokušavao izmigoljiti iz stiska.
"Sutra ujutro bit ceš druga osoba, Kenny. Dobar i pristojan.
Ljubazan i pažljiv. Obziran prema tudim osjecajima. Nece ti više
biti zabavno pakostiti drugim ljudima. Neceš više uživati u
zlobnim šalama. Što kažeš na to?"
"Sjajno", rekao sam nervozno. "Mogu li sad ici?"
"Ne, Kenny. Žele te vidjeti neki moji prijatelji", rekao je. Zvucao je
ozbiljno. Stvarno ozbiljno. To nije bio dobar znak.
"Prijatelji?" graknuo sam. "Zašto bi tvoji prijatelji željeli vidjeti
mene?"
"Saznat ceš", rekao je. "Prvi ce doci u devet, Drugi u deset. A treci u
ponoc."
"U ponoc", ponovio sam. "Meni je jako žao, ali ne mogu ostati do
ponoci." Oslobodio sam se i krenuo prema izlazu.
Hoce li me pokušati zaustaviti? Nece.
Nepomicno je stajao i promatrao me.
Duboko sam uzdahnuo. Laknulo mi je.
Krenuo sam prema pokretnim stepenicama. Nisu radile. Trkom
sam se spustio do prizemlja.
Crveno svjetlo s oznake izlaza obasjalo je prolaz ispred mene.
Krenuo sam prema znaku.
Ali vrata nisam mogao pronaci.
Nigdje u blizini nije bilo vrata.
Na suprotnoj strani robne kuce svijetlio je još jedan znak.
Jurnuo sam kroz glavni prolaz - pokraj rucnih torbi, parfema i
ženskih šešira - ravno prema izlazu.
Hej! Sto se to dogada ?
Ispod znaka se nalazio samo goli zid.
Vrata nije bilo.
Otrcao sam kroz odjel s cipelama. Prema stražnjem dijelu robne
kuce. Prema još jednom znaku.
Ali vrata nije bilo!
Cuo sam korake. Teške korake. I slabašnu zvonjavu.
Okrenuo sam se i ugledao bradatog stranca. "Hej, kako da
izadem odavde?"
"Ali ti nikamo ne ideš, Kenny. Harem ne veceras", rekao mi je tiho i
smireno.
Prošla me jeza.
"Ne mogu ostati ovdje cijelu noc", pobunio sam se. "Ne možeš me
ostaviti samog."
Položio je svoju tešku ruku na moje rame. Imao je crne kožne
rukavice. A pokraj njega se nalazila golema crvena vreca - toliko
natrpana da se cinilo kao da ce se raspasti svakog trenutka.
"Neceš biti sam, Kenny", podsjetio me. "Posjecivat ce te moji
prijatelji. Ovaj Badnjak neceš nikada zaboraviti."
Nimalo mi se nije svidalo to što sam cuo.
Grlo mi se stegnulo.
"A tko - tko su tvoji prijatelji?" promucao sam.
"Duhovi, Kenny", odgovorio je bradati. Oci su mu sjale u mraku.
Nagnuo se i podigao vrecu na rame. Bio je na odlasku.
"Sretan Božic, Kenny." Kratko mije mahnuo, a njegov je lik polako
poceo išcezavati.
Nestajao je - ispred mojih ociju!
"Cekaj!" zvao sam ga.
"Ne zaboravi, prvi u devet sati. Drugi u deset-" Skocio sam i
pokušao ga zadržati.
Ali bio je vec samo sjena. Mutna sjena koja je l»i/o nestajala.
"A treci u ponoc."
Rijeci su ostale visjeti u zraku.
I prije no što su zamrle, njega više nije bilo!
Poglavlje 6
Hej!" viknuo sam. "Vrati se!"
Lunjao sam amo-tamo. Pretraživao sam sjene.
"Gdje si?" derao sam se.
Glas mi je odjekivao prostorijom.
Duhovi, Kenny. Tri duha koja se jako vole zabavljati. I šaliti se na
racun drugih. Baš kao i ti. Sjetio sam se njegovih rijeci.
Duhovi. Glupost.
Kako je samo mogao pomisliti da cu mu povjerovali?
Pogledao sam na sat. Deset do devet.
Prvi duh bi se trebao pojaviti u devet.
Srce mi je pocelo jace udarati. A onda sam ne nasmijao samome
sebi.
Daj se saberi, Kenny, rekao sam si. Stvarno misliš da ceš za deset
minuta vidjeti duha? Usred robne kuce Dalby?
A-ha. Samo za tebe.
Okretao sam se po mracnoj trgovini tražeci oznaku izlaza. Ugledao
sam jednu u kutu robne kuce i potrcao.
Dok sam prolazio pokraj polica sa šalovima, imao sam osjecaj da
me netko promatra. Bradati. Sigurno se krije negdje medu sjenama.
Osjecao sam njegov pogled na sebi.
Zastao sam i okrenuo se.
"Hej, znam da si tu", govorio sam u mrak. "Prestani se skrivati i
pokaži mi kako da izadem."
Nije odgovorio.
"Ma, zaboravi. Sam cu se izvuci", promrmljao sam.
Nastavio sam hodati prema izlazu. Gumeni donovi tenisica tapkali
su na mramornom podu i odjekivali u lami.
Došao sam do kraja reda.
Do još jednog izlaza.
Ali ispod znaka ponovno nije bilo vrata!
Sto se to dogada?
Udario sam nogom u mjesto na zidu gdje su trebala biti vrata.
Kako su sva vrata mogla nestati? To je nemoguce! Kap hladnog
znoja skotrljala mi se niz celo. Okrenuo sam se. I krenuo prema
sljedecem prolazu. Crveno svjetlo znakova za izlaz odbijalo se od
stakla na policama prepunim ruževa, šminke i parfema.
Ludacki sam tražio vrata. Morala su biti tu negdje Prošao sam kroz
još jedan prolaz. I još jedan. Trckarao sam pored izložbenih lutaka.
Redovi I redovi lutaka u rukavicama.
Lutaka s ispruženim rukama.
Lutaka s rukama ispruženim. U crnim kožnim rukavicama.
Srce mi je ubrzano lupalo.
Ali to su samo lutke. Ne mogu se kretati.
Odlucio sam pobjeci.
Uzalud.
Nešto me zgrabilo za jaknu. I povuklo nazad. Pogledao sam i -
zanijemio.
Poglavlje 7
Necija ruka držala me za jaknu.
Ruka lutke u crnim kožnim rukavicama.
Trgnuo sam se i oslobodio stiska.
Naletio si na lutku. Naletio - i zapeo, uvjeravao sam
Ponovno sam poceo trcati.
Pogledao sam na sat - pet minuta do devet.
Puls mi se ubrzao.
Što da radim? Nigdje ne mogu pronaci izlazna vrata. Kuda cu.
Telefon.
Pa naravno! Na prvom katu je telefonska govorni, zvat cu kuci.
Znam tocno gdje je. Prošli tjedan sam zvao tatu da dode po mene.
Potrcao sam prema stepenicama i preskakao po dvije odjednom.
Trcao sam dugim prolazom s malim kucanskim aparatima -
mikserima, tosterima, mikrovalnim pecnicama dao nekog kako stoji
na kraju reda.
Neki visok i mršav muškarac.
To! Pomoci ce mi.
"Hej!" zaderao sam se još
"Zaglavio sam. Ne mogu pronaci izlaz.31
Muškarac je nepomicno stajao. Nije me cuo?
Dotrcao sam do njega tako naglo da sam ga srušio. Osjecao sam se
kao totalni idiot.
Razgovarao sam s kartonskom slikom. Slikom Texa Tabascoa,
slavnog kuhara s vlastitim TV-showom, koji drži tavu koja se ovdje
može kupiti.
Bio sam toliko ljut da sam skocio na Texa. I gazio po njemu. A onda
sam ugledao svijetleci plavo-bijeli znak: TIUHFON.
Ostavio sam zgužvanog Texa na podu i projurio po odjelu s
posteljinom - pokraj niza kreveta prekrivenih debelim i mekanim
pokrivacima.
Stao sam. Tenisice su zacviljele.
Ispod telefonskog znaka nije bilo - nicega.
Ispod znaka nije bilo telefona.
Nigdje nije bilo telefona.
"Ne kužim!" vrištao sam. "Što se to dogada'.
Sjeo sam na obližnji krevet. "Misli, Kenny", naredio sam si. "Ovdje
se nešto cudno dogada. Moraš pronaci izlaz. Odmah!"
Razmišljao sam. I zijevnuo.
Odjednom me poceo svladavati umor.
Kapci su mi bili teški. Oci su mi se sklapale
Jedva sam ih otvorio.
"Ne možeš sad spavati! Sto ti je?" držao sam se na samoga sebe.
"Moraš se izvuci odavde!"
Prislonio sam glavu na jastuk i zavukao se pod mekani pokrivac.
"Ustani!" rekao sam si.
Ali nisam mogao. Ne znam zašto. Jednostavnu nisam mogao. Tijelo
mi je bilo tako teško. Odjednom s.am bio luko umoran.
Pogledao sam na sat: 20:59.
"Moram otici odavde", mumljao sam.
Sklopio sam oci. Na minutu? Ili sat? Ne znam.
Probudio me glasan prasak.
Otvorio sam oci.
Veliko, mjedeno uzglavlje kreveta se treslo. I udaralo sve jace i jace.
Tresao se citav krevet.
Pokušao sam sjesti. Ali krevet se toliko tresao da nisam u« pio
održati ravnotežu.
Nekakav bijeli prah letio mi je u lice. Obrisao sam se i po gledao što
se dogada.
Luster iznad kreveta se opasno tresao. Po meni su padali sicušni
komadici stropa.
Što je to? Potres? U Shadvsideu?
Sad se vec tresao citav odjel. Kreveti su skakali udarajuci nogama o
pod. Kineske lampe razbijale su se na svakom koraku.
A onda se cuo tresak. Praznom trgovinom razlijegao se zvuk
snažnog motora.
Pojacavao se.
Dolazio je iz svih smjerova istovremeno.
Uhvatio sam se za krevet koji se još uvijek tresao.
Piljio sam u mrak. Zvuk je bio sve bliži.
Nešto je zasjalo u mraku. Što je to? Zraka svjetla? Otkud dolazi?
Nestala je brzo kao što se i pojavila.
A onda je ponovno zasjala. Ali ovaj put ravno meni u oci!
Zaklonio sam oci rukom.
"Tko je to?" pitao sam.
A onda sam ugledao golem i sjajan motor.
Jurio je niz prolaz.
Ravno na mene.
Poglavlje 8
Skreni! Skreni!" vrištao sam.
Zaslijepilo me prednje svjetlo. Motor je jurio ravno na
mene.
Zgrabio sam krevet, ukocen od straha. Zatvorio sam oci - i cekao
sudar. Ali nije ga bilo.
Cuo sam škripu kocnica i osjetio miris spaljene gume
Povirio sam s kreveta - i ugledao golem prednji kotac. Okretao se u
zraku. Nekoliko centimetara od moje glave
Prednji far osvijetlio je strop iznad mene.
Pogledao sam vozaca - i zadrhtao cijelim tijelom.
Motorist je na glavi imao srebrnu kacigu i vizir preko ociju. Ostatak
lica bio je zakriven crnom maskom.
Bio je krupne grade. Nosio je crnu majicu i crni prsluk. Ali najviše
su me prestrašili lanci prebaceni preko ramena i prsa.
Držao je motor u zraku svojim mišicavim rukama dok se prednji
kotac okretao. Meni ispred lica.
Pokušao sam nešto reci, ali nisam mogao.
Motorist je piljio u mene.
Dodao je gas - i ja sam uzmaknuo. A onda je spustio motor,
udarivši prednjim kotacem o pod.
Grlo mi se steglo. Zadržao sam dah.
Motor je utihnuo.
Motorist se polako nacerio i otkrio niz bijelih zubi. "Bok, Kenny!"
progundao je. "Jesi li spreman za zabavu?"
Cime si je to zalijepio? promucao sam.
Joeovi okrugli obrazi su se zacrvenjeli.
Snažno me primio za ruku i maknuo je s brade. Ali nije popuštao
stisak.
Piljio sam u njega - i pomno ga proucavao. Cak pod svjetlom više
mi nije slicio na Joea.
Grlo mi se osušilo.
Na brzinu sam se odmaknuo. Što dalje od njega.
"Brada je prava, je 1' da?" promrmljao sam.
"Tocno." Polako je kimnuo. Na kapi je zazvonio. U tišini robne kuce
odjekivao je sablasno.
"Ti nisi Joe", izlanuo sam.
"Opet si pogodio." Prekrižio je ruke –vrijeme je da nas dvojica malo
porazgovaramo, Kenny". Praznom trgovinom odzvanjao je zvuk
zvona.
Još mi se više približio.
"Porazgovaramo? A o cemu?"
"O tebi, Kenny", rekao je.
"Kako to misliš, o meni? Tko si ti uopce?" upitao sam.
Ho-ho-ho! smijao se. Zvuk je dolazio duboko iz želuca. Citavo mu
se tijelo treslo. "Šališ se, Kenny, zar ne?"
"Ne, ne šalim se", viknuo sam. "Otkud mogu znati tko si ti?
Marširaš ovuda u toj glupoj odjeci. Pokušavaš me prestrašiti ili što
slicno-"
"Stvarno me ne prepoznaješ, Kenny?" Nagnuo se i unio mi se u lice.
"Pa ti si bar pametan djecak. Razmisli malo."
Gledao sam ga.
I razmišljao.
Samo je jedan odgovor imao smisla. Ne. Nemoguce. "I?" pitao je.
"To je samo šala, zar ne?" odgovorio sam. "I to prilicno dobra."
Usiljeno sam se nasmijao. "Na trenutak si me stvarno preplašio.
Vidimo se. Moji me vec sigurno traže. Vjerojatno su zabrinuti."
"Ne možeš još otici, Kenny." Krupni muškarac odmahnuo je
glavom. "Prvo moramo razgovarati."
"Hej, oprosti zbog brade", na brzinu sam odgovorio. "Samo sam se
šalio. Stvarno mi je žao."
"Moraš se ispricati zbog puno više stvari", glasno je rekao.
"Napravio si mnogo toga lošeg. Sad je vrijeme da priznaš - dok još
nije prekasno."
"Dodi", naredio mi je. Zgrabio me za rukav i odveo do police s
balerinama.
S dna hrpe izvukao je lutku. Baš onu koju mi je pokazivala Kristi.
Kosa joj je bila potpuno spljoštena, a oci trajno zatvorene.
"To si ti napravio?" pitao me.
"Samo sam malo zezao Kristi. Ništa važno", rekao sam. "Pa nisam
nikoga povrijedio. Lutke nemaju osjecaje."
"Ali djevojcice imaju", rekao je, pažljivo podižuci kapke na lutki. "I
prijatelji iz razreda. I roditelji. I školski cuvari."
Pažljivo je odložio lutku na policu. I onda se okrenuo prema meni.
"I to je to? To si mi htio pokazati?" Ijutito sam upitao. "Sad zaista
moram ici. Vec je prilicno kasno."
Okrenuo sam se da cu otici. Mahnuo sam mu preko ramena.
"Vidimo se!" rekao sam.
"Nismo još gotovi." Zgrabio me za rame. Zagledao mi se duboko u
oci.
Bezuspješno sam se pokušavao izmigoljiti iz stiska.
"Sutra ujutro bit ceš druga osoba, Kenny. Dobar i pristojan.
Ljubazan i pažljiv. Obziran prema tudim osjecajima. Nece ti više
biti zabavno pakostiti drugim ljudima. Neceš više uživati u
zlobnim šalama. Što kažeš na to?"
"Sjajno", rekao sam nervozno. "Mogu li sad ici?"
"Ne, Kenny. Žele te vidjeti neki moji prijatelji", rekao je. Zvucao je
ozbiljno. Stvarno ozbiljno. To nije bio dobar znak.
"Prijatelji?" graknuo sam. "Zašto bi tvoji prijatelji željeli vidjeti
mene?"
"Saznat ceš", rekao je. "Prvi ce doci u devet, Drugi u deset. A treci u
ponoc."
"U ponoc", ponovio sam. "Meni je jako žao, ali ne mogu ostati do
ponoci." Oslobodio sam se i krenuo prema izlazu.
Hoce li me pokušati zaustaviti? Nece.
Nepomicno je stajao i promatrao me.
Duboko sam uzdahnuo. Laknulo mi je.
Krenuo sam prema pokretnim stepenicama. Nisu radile. Trkom
sam se spustio do prizemlja.
Crveno svjetlo s oznake izlaza obasjalo je prolaz ispred mene.
Krenuo sam prema znaku.
Ali vrata nisam mogao pronaci.
Nigdje u blizini nije bilo vrata.
Na suprotnoj strani robne kuce svijetlio je još jedan znak.
Jurnuo sam kroz glavni prolaz - pokraj rucnih torbi, parfema i
ženskih šešira - ravno prema izlazu.
Hej! Sto se to dogada ?
Ispod znaka se nalazio samo goli zid.
Vrata nije bilo.
Otrcao sam kroz odjel s cipelama. Prema stražnjem dijelu robne
kuce. Prema još jednom znaku.
Ali vrata nije bilo!
Cuo sam korake. Teške korake. I slabašnu zvonjavu.
Okrenuo sam se i ugledao bradatog stranca. "Hej, kako da
izadem odavde?"
"Ali ti nikamo ne ideš, Kenny. Harem ne veceras", rekao mi je tiho i
smireno.
Prošla me jeza.
"Ne mogu ostati ovdje cijelu noc", pobunio sam se. "Ne možeš me
ostaviti samog."
Položio je svoju tešku ruku na moje rame. Imao je crne kožne
rukavice. A pokraj njega se nalazila golema crvena vreca - toliko
natrpana da se cinilo kao da ce se raspasti svakog trenutka.
"Neceš biti sam, Kenny", podsjetio me. "Posjecivat ce te moji
prijatelji. Ovaj Badnjak neceš nikada zaboraviti."
Nimalo mi se nije svidalo to što sam cuo.
Grlo mi se stegnulo.
"A tko - tko su tvoji prijatelji?" promucao sam.
"Duhovi, Kenny", odgovorio je bradati. Oci su mu sjale u mraku.
Nagnuo se i podigao vrecu na rame. Bio je na odlasku.
"Sretan Božic, Kenny." Kratko mije mahnuo, a njegov je lik polako
poceo išcezavati.
Nestajao je - ispred mojih ociju!
"Cekaj!" zvao sam ga.
"Ne zaboravi, prvi u devet sati. Drugi u deset-" Skocio sam i
pokušao ga zadržati.
Ali bio je vec samo sjena. Mutna sjena koja je l»i/o nestajala.
"A treci u ponoc."
Rijeci su ostale visjeti u zraku.
I prije no što su zamrle, njega više nije bilo!
Poglavlje 6
Hej!" viknuo sam. "Vrati se!"
Lunjao sam amo-tamo. Pretraživao sam sjene.
"Gdje si?" derao sam se.
Glas mi je odjekivao prostorijom.
Duhovi, Kenny. Tri duha koja se jako vole zabavljati. I šaliti se na
racun drugih. Baš kao i ti. Sjetio sam se njegovih rijeci.
Duhovi. Glupost.
Kako je samo mogao pomisliti da cu mu povjerovali?
Pogledao sam na sat. Deset do devet.
Prvi duh bi se trebao pojaviti u devet.
Srce mi je pocelo jace udarati. A onda sam ne nasmijao samome
sebi.
Daj se saberi, Kenny, rekao sam si. Stvarno misliš da ceš za deset
minuta vidjeti duha? Usred robne kuce Dalby?
A-ha. Samo za tebe.
Okretao sam se po mracnoj trgovini tražeci oznaku izlaza. Ugledao
sam jednu u kutu robne kuce i potrcao.
Dok sam prolazio pokraj polica sa šalovima, imao sam osjecaj da
me netko promatra. Bradati. Sigurno se krije negdje medu sjenama.
Osjecao sam njegov pogled na sebi.
Zastao sam i okrenuo se.
"Hej, znam da si tu", govorio sam u mrak. "Prestani se skrivati i
pokaži mi kako da izadem."
Nije odgovorio.
"Ma, zaboravi. Sam cu se izvuci", promrmljao sam.
Nastavio sam hodati prema izlazu. Gumeni donovi tenisica tapkali
su na mramornom podu i odjekivali u lami.
Došao sam do kraja reda.
Do još jednog izlaza.
Ali ispod znaka ponovno nije bilo vrata!
Sto se to dogada?
Udario sam nogom u mjesto na zidu gdje su trebala biti vrata.
Kako su sva vrata mogla nestati? To je nemoguce! Kap hladnog
znoja skotrljala mi se niz celo. Okrenuo sam se. I krenuo prema
sljedecem prolazu. Crveno svjetlo znakova za izlaz odbijalo se od
stakla na policama prepunim ruževa, šminke i parfema.
Ludacki sam tražio vrata. Morala su biti tu negdje Prošao sam kroz
još jedan prolaz. I još jedan. Trckarao sam pored izložbenih lutaka.
Redovi I redovi lutaka u rukavicama.
Lutaka s ispruženim rukama.
Lutaka s rukama ispruženim. U crnim kožnim rukavicama.
Srce mi je ubrzano lupalo.
Ali to su samo lutke. Ne mogu se kretati.
Odlucio sam pobjeci.
Uzalud.
Nešto me zgrabilo za jaknu. I povuklo nazad. Pogledao sam i -
zanijemio.
Poglavlje 7
Necija ruka držala me za jaknu.
Ruka lutke u crnim kožnim rukavicama.
Trgnuo sam se i oslobodio stiska.
Naletio si na lutku. Naletio - i zapeo, uvjeravao sam
Ponovno sam poceo trcati.
Pogledao sam na sat - pet minuta do devet.
Puls mi se ubrzao.
Što da radim? Nigdje ne mogu pronaci izlazna vrata. Kuda cu.
Telefon.
Pa naravno! Na prvom katu je telefonska govorni, zvat cu kuci.
Znam tocno gdje je. Prošli tjedan sam zvao tatu da dode po mene.
Potrcao sam prema stepenicama i preskakao po dvije odjednom.
Trcao sam dugim prolazom s malim kucanskim aparatima -
mikserima, tosterima, mikrovalnim pecnicama dao nekog kako stoji
na kraju reda.
Neki visok i mršav muškarac.
To! Pomoci ce mi.
"Hej!" zaderao sam se još
"Zaglavio sam. Ne mogu pronaci izlaz.31
Muškarac je nepomicno stajao. Nije me cuo?
Dotrcao sam do njega tako naglo da sam ga srušio. Osjecao sam se
kao totalni idiot.
Razgovarao sam s kartonskom slikom. Slikom Texa Tabascoa,
slavnog kuhara s vlastitim TV-showom, koji drži tavu koja se ovdje
može kupiti.
Bio sam toliko ljut da sam skocio na Texa. I gazio po njemu. A onda
sam ugledao svijetleci plavo-bijeli znak: TIUHFON.
Ostavio sam zgužvanog Texa na podu i projurio po odjelu s
posteljinom - pokraj niza kreveta prekrivenih debelim i mekanim
pokrivacima.
Stao sam. Tenisice su zacviljele.
Ispod telefonskog znaka nije bilo - nicega.
Ispod znaka nije bilo telefona.
Nigdje nije bilo telefona.
"Ne kužim!" vrištao sam. "Što se to dogada'.
Sjeo sam na obližnji krevet. "Misli, Kenny", naredio sam si. "Ovdje
se nešto cudno dogada. Moraš pronaci izlaz. Odmah!"
Razmišljao sam. I zijevnuo.
Odjednom me poceo svladavati umor.
Kapci su mi bili teški. Oci su mi se sklapale
Jedva sam ih otvorio.
"Ne možeš sad spavati! Sto ti je?" držao sam se na samoga sebe.
"Moraš se izvuci odavde!"
Prislonio sam glavu na jastuk i zavukao se pod mekani pokrivac.
"Ustani!" rekao sam si.
Ali nisam mogao. Ne znam zašto. Jednostavnu nisam mogao. Tijelo
mi je bilo tako teško. Odjednom s.am bio luko umoran.
Pogledao sam na sat: 20:59.
"Moram otici odavde", mumljao sam.
Sklopio sam oci. Na minutu? Ili sat? Ne znam.
Probudio me glasan prasak.
Otvorio sam oci.
Veliko, mjedeno uzglavlje kreveta se treslo. I udaralo sve jace i jace.
Tresao se citav krevet.
Pokušao sam sjesti. Ali krevet se toliko tresao da nisam u« pio
održati ravnotežu.
Nekakav bijeli prah letio mi je u lice. Obrisao sam se i po gledao što
se dogada.
Luster iznad kreveta se opasno tresao. Po meni su padali sicušni
komadici stropa.
Što je to? Potres? U Shadvsideu?
Sad se vec tresao citav odjel. Kreveti su skakali udarajuci nogama o
pod. Kineske lampe razbijale su se na svakom koraku.
A onda se cuo tresak. Praznom trgovinom razlijegao se zvuk
snažnog motora.
Pojacavao se.
Dolazio je iz svih smjerova istovremeno.
Uhvatio sam se za krevet koji se još uvijek tresao.
Piljio sam u mrak. Zvuk je bio sve bliži.
Nešto je zasjalo u mraku. Što je to? Zraka svjetla? Otkud dolazi?
Nestala je brzo kao što se i pojavila.
A onda je ponovno zasjala. Ali ovaj put ravno meni u oci!
Zaklonio sam oci rukom.
"Tko je to?" pitao sam.
A onda sam ugledao golem i sjajan motor.
Jurio je niz prolaz.
Ravno na mene.
Poglavlje 8
Skreni! Skreni!" vrištao sam.
Zaslijepilo me prednje svjetlo. Motor je jurio ravno na
mene.
Zgrabio sam krevet, ukocen od straha. Zatvorio sam oci - i cekao
sudar. Ali nije ga bilo.
Cuo sam škripu kocnica i osjetio miris spaljene gume
Povirio sam s kreveta - i ugledao golem prednji kotac. Okretao se u
zraku. Nekoliko centimetara od moje glave
Prednji far osvijetlio je strop iznad mene.
Pogledao sam vozaca - i zadrhtao cijelim tijelom.
Motorist je na glavi imao srebrnu kacigu i vizir preko ociju. Ostatak
lica bio je zakriven crnom maskom.
Bio je krupne grade. Nosio je crnu majicu i crni prsluk. Ali najviše
su me prestrašili lanci prebaceni preko ramena i prsa.
Držao je motor u zraku svojim mišicavim rukama dok se prednji
kotac okretao. Meni ispred lica.
Pokušao sam nešto reci, ali nisam mogao.
Motorist je piljio u mene.
Dodao je gas - i ja sam uzmaknuo. A onda je spustio motor,
udarivši prednjim kotacem o pod.
Grlo mi se steglo. Zadržao sam dah.
Motor je utihnuo.
Motorist se polako nacerio i otkrio niz bijelih zubi. "Bok, Kenny!"
progundao je. "Jesi li spreman za zabavu?"
4 Re: R.L.Stine - Bozicna strava Pon Jan 09, 2012 12:07 pm
Margita
Administrator
Poglavlje 9
O-otkud znaš kako se zovem?" promucao sam. Nasmijao se. Glasno
i prodorno.
Obrisao sam znojne ruke o jaknu i skliznuo s kreveta. Dobro sam
ga promotrio.
Naslonio se na motor, ruku prekriženih preko golemih prsa.
Široka ramena napinjala su se ispod majice. Oko ruku je imao
široke kožne trake sa srebrnim nitnama.
Golemi lanci, s omcama vecim od moje šake, vijugali su mu po
tijelu.
A onda sam mu vidio kožu
Ne. Nije plava, shvatio sam. To su tetovaže. Bio je istetoviran po
cijelom tijelu.
Ocima sam pratio široku plavozelenu zmiju istetoviranu po citavoj
motoristovoj ruci. Na tren mi se ucinilo da me zmija pogledala
svojim crvenim ocima.
A onda sam vidio da joj se mice jezik
Motorist se cerekao - a zmija je zasiktala.
Zaprepašteno sam gledao debeli plavi zmijski rep kako se obavija
motoristu oko struka.
"Svidaju ti se tetovaže?" pitao me.
"Da, baš su cool", odgovorio sam.
Srce mi je skocilo u grlo - kad je oživio i veliki crni pauk. Gmizao je
po motoristovoj podlaktici, penjuci se prema laktu. A onda je
nestao ispod rukava majice.
Neposredno ispod ruba rukava nalazila se lubanja koja mi je
namignula blještavim žutim ocima.
Okrenuo sam glavu na drugu stranu.
"T-tko si ti?" promucao sam.
"Zovu me Nocni Stražar", progundao je.
"Znaci, ti paziš na trgovinu?" pitao sam nervozno.
"Netocno, decko." Nocni Stražar polako je odmahnuo glavom.
"Pazim na tebe."
Sledio sam se na njegov odgovor.
"Što misliš, zašto si ovdje?" pitao me.
"Z-zaglavio sam. Nisam ja kriv. Stvarno", zamuckivao sam. "Ovako
- bio sam zakljucan u kompjuterskoj sobi.
Dok sam govorio, motorist je prebacio svoju golemu nogu preko
motora. Sjeo je na sic, primio upravljac i ubacio u brzinu. Podignuo
je desnu cizmu i stisnuo pedalu.
Iz srebrne ispušne cijevi suknuo je dug plavi plamen. Izmaknuo
sam se u stranu.
Sjajno, odlazi! pomislio sam.
"Penji se!" proderao se nadglasavši motor.
"Hvala, ne treba." Mahnuo sam mu. "Vec cu se ja nekako snaci."
Pokazao je na prazno mjesto rtu motoru. "Odmah!" naredio je.
Piljio je u mene cereci se.
Sav sam se tresao dok sam prilazio motoru i sjedao.
Tražio sam nešto za što bih se uhvatio. Samo da ne moram primiti
njega.
Motor je zabrujao i krenuo.
Vau! Kad smo krenuli, glava mi je trznula unazad.
Uhvatio sam Nocnog Stražara oko struka.
Nisam mogao vjerovati.
Ali ruke su mi prošle kroz njega.
Mogao sam vidjeti široka, u kožu odjevena leda. Moga. sam vidjeti
i lance kako mu vijugaju oko tijela. Ali ništa nisam mogao
dotaknuti.
Baš ništa.
Nocni Stražar je bio duh.
Poglavlje 10
Duh!
Cvrsto sam se primio za sic - dok ne uspori, tako da mogu skociti.
Ali motorist je jurio odjelom s posteljnom sve brže i brže.
Skupio sam snagu i progovorio. "Uspori!" zamolio sam.
"Da ubrzam?" odgovorio je. "Hoceš da ubi/am? Nema frke!"
Dodao je gas. Okrenuo se i sablasno nasmijao. I la-ha-ha! "Pusti me
da sidem!" vrištao sam.
"Stani! Pusti me da sidem!" Jednom sam si- nikom držao za sic, a
drugom ga lupao po ledima
Ali šaka je prolazila kroz njega i mlatarala po zraku.
"Zabavljaš se, Kenny?" pitao me Nocni Stražar preko ramena.
Jurili smo kroz odjel s keramikom i mlatili direktno u jednu od
polica.
TREEEEESSSSSS!
Razbijeno posude letjelo je na sve strane. Sagnuo sam glavu kako
bih se zaklonio od komadica porculana koji je bio posvuda.
"Pusti me da sidem!" neprestano sam ponavljao.
Nocni Stražar zabacio je glavu i smijao se. ".Što je izgubio si smisao
za humor, decko? Mislio sam da voliš dobiti Aulu, Nemoj mi reci
da ti se nije svidjelo?"
"N-nijeee" promucao sam. "Sad je dosta. Pusti me da sidem!"
"Da sideš?" rekao je. "Nema frke. Ali tek na dingom kalu Drugom
katu?
Povirio sam mu preko ramena - i ostao bez teksta.
Ravno ispred nas bile su stepenice.
Pa nece valjda krenuti motorom po stepenicama, ili ...
ZUUUUUUUM!
Prednji kotac vec je bio na prvoj stepenici. Pa na sljedecoj
I sljedecoj.
Tresao sam se dok smo se uspinjali sve više. Zatvorio sam oci - i
suspregao dah. Stigli smo na drugi kat. Polako sam izdahnuo.
I brzo udahnuo jer smo naglo skrenuli - i pojmili pivitM
odjelu s elektronskim aparatima.
Nocni Stražar je usporio, dovoljno da pobjegnem Skocio sam kad je
skrenuo.
To! Napokon siguran! A sad u bijeg. Najgore je prošlo.
Nisam ni slutio koliko sam pogriješi'
Poglavlje 11
FIIIIIJJJJJJJUUUUU!
Nocni Stražar je zakocio. Motor se zaustavio. "Dolazi ovamo,
decko!" grmio je. Okrenuo sam se i pobjegao.
Trcao sam prema stepenicama - ali nešto me povuklo unatrag. Niz
prolaz. Prema televizorima. Prema Nocnom Stražaru.
"Ideš nekamo, Kenny?"
"Moram kuci", zastenjao sam.
"I propustit ceš zabavu?" cerio se.
Zabavu?
O cemu on to? Ne želim ni saznati. Okrenuo sam se - i jurnuo
prema stepenicama.
I naletio ravno na Nocnog Stražara. Kao da sam se sudario sa
zidom.
Odletio sam unatrag i sletio na pod
"Trošiš mi vrijeme", gundao je. "Nc može* mi pobjeci. Zaboravljaš
da sam duh? Duh tvoje prošlosti."
"K-kako to misliš?" mucao sam.
"Razocarao si me, Kenny." Nocni Stražar privukao je ruke na prsa.
"Još nisi shvatio?"
"A što to?" Gledao sam ga. "Ne Znam o cemu govoriš!"
"Hoceš da ti nacrtam, decko? Ja sam Duh prošlosti. Tvoje prošlosti",
izjavio je.
Zgrabio me za jaknu i podignuo. Pete na cizmama su zveckale dok
me nosio na odjel s videoaparatima.
"Sjedni!" Spustio me. Lupio sam o pod. Prekopavao je po polici s
kasetama.
"Film mogu gledati i kod kuce!" uzviknuo sam. "Moram m kuci!"
"Žao mi je, Kenny", rekao je. "Ali ovaj sigurno nemate."
Stavio je kasetu u video.
Na velikom televizoru upalio se ekran. Prikazivao je ulicu. Bila mi
je odnekud poznata.
"Hej, pa to je Main Street!" rekao sam. "Nisam znao da su snimali
film u Shadysideu!"
Nocni Stražar se naslonio na motor. Iz džepa je izvadio dugacku
metalnu cackalicu i stavio je u usta,
"Ovo ce biti prava poslastica za tebe, Kenny!" procacka zube.
Vratio sam se ekranu. Kamera je pratila ulicu za ulicom koje au bile
prepune ljudi zabundanih u zimsku odjecu. Kuki-vrecica, kutija i
paketa. Božicni darovi!
"Hej, pa to je snimljeno danas", rekao sam
"Htnmmmm." Nocni Stražar je odmahnuo- daj, Kenny."
Kamera je zumirala jednu od zgrada
A onda se na ekranu pojavila školska zgrada
"Ucenici shadysideske srednje škole," rekao je, "nadam se da ste
uživali u ovogodišnjoj božicnoj predstavi."
"Hej! Cekaj malo. Što je ovo?" rekao sam. "Uciteljica drame je na
Dan zahvalnosti slomila nogu pa ove godine nismo radili
predstavu."
Pogledao sam Nocnog Stražara. "Gledaj dalje, Kenny."
"A sada ce jedan od naših najboljih ucenika održati uobicajeni
božicni govor", nastavio je ravnatelj. "Timmy Smathers!"
Kamera je zumirala štreberka, Malenog Timmyja. Sjedio je u
prvom redu.
Piljio sam u ekran. Sve mi je bilo užasno poznato, kao da sam to vec
negdje vidio.
Publika je pljeskala. Timmy je ustao. Premecuci brdo papira po
rukama popeo se stepenicama na pozornicu.
Neki lik kretao se u mraku iza pozornice. Nisam ga odmah
prepoznao. Nisam mu vidio lice.
A onda sam se sjetio!
Znao sam što gledam.
"Hej, pa to sam ja!" uzviknuo sam.
"A sjecaš li se što si napravio?" upitao me Nocni Stražar.
"Tko bi to zaboravio?" rekao sam. "To je bilo prošli Božic." I od
same pomisli prasnuo sam u smijeh
Vratio sam se ekranu - baš na vrijeme da vidim kako se skrivam iza
govornice.
Uzeo sam postolje koje su napravili posebno za Timmyja. Trebalo
mu je postolu jer je tako jako nizak!
Promatrao sam se kako napuštani pozornicu s postoljem u rukama.
Timmy je prišao govornici i stavio papire na vrh.
"Dragi kolege shadysideske srednje škole", poceo je. "U ovo
posebno doba godine..."
Timmy je mahao rukama dok je govorio. A jedino smo to i mogli
vidjeti - kako rukama mlatara po zraku. Ostatak tijela bio je
zakriven govornicom.
Kamera je pokazala publiku. U pocetku se tek nekoliko klinaca
smijalo. Drugi su ih pokušali ušutkati.
Ali smijeh je postajao sve glasniji. Na kraju su se svi smijali. Koja
buka!
Kamera je pokazala mene. Sjedio sam u zadnjem redu. Poceo sam
skandirati.
"Maleni Timmy! Maleni Timmy!" Ubrzo su mi se pridružili i ostali.
Kamera se vratila na pozornicu. Iza govornice Timmy je grizao
usne i plakao.
Ravnatelj je dojurio na pozornicu.
Nocni Stražar pritisnuo je stop. Ekran je prikazivao Timmyja, sveg
u suzama.
"Je 1' ti dosta?" pitao je.
"Zašto si zaustavio?" viknuo sam. "Sad postaje najbolje."
"Jer je meni dosta", rekao je.
Lupio je šakom po videu. Video je izbacio kazetu.
Skinuo je masku. Vidio sam mu oci.
Sablasne žute oci. Bez kapaka. Bez trepavica.
Stresao sam se.
"A Sto sad misliš?" upitao me.
Kad su mu zasjale oci, potpuno sam se sledio.
"Još uvijek misliš da sam lud, Kenny?"
Pokušao sam nešto izustiti, ali su mi rijeci zapele u grlu.
"Timmy nije zaboravio što si mu priredio prošli Božic", rekao je duh.
"Povrijedio si ga, Kenny."
"D-daj se smiri", nekako sam progovorio. "To je Timmyjev problem,
a ne moj."
Duh je odmahnuo glavom. "Ne bih rekao. To je tvoj problem,
Kenny!"
Poglavlje 12
Tanke usne Nocnog Stražara razvukle su se u osmijeh.
Prišao mi je - stisnutih šaka. Bježi! rekao sam si. Ustani i bježi! Ali
nisam se mogao pomaknuti.
"Samo - samo sam se šalio", promucao sam. "To je bila samo mala
psina!"
"Platit ceš zbog onoga što si napravio Timmvju", viknuo je. Ispružio
je svoje rucetine prema meni. Sagnuo sam se.
Skocio sam i potrcao.
Srce mi je lupalo kao ludo.
Projurio sam pokraj dugackog reda televizora. Iza sebe sam cuo
brujanje motora.
Skrenuo sam iza prvog ugla. Ispred mene se nalazi odjel s
pokucstvom. Stolice... kauci... stolovi. Odvojeni ogradama u
tobožnje sobice.
Tu bih trebao pronaci neko dobro mjesto za skrivanje.
Brujanje motora bilo je sve bliže.
Jurio sam kroz sobe.
Gdje god bih se okrenuo, iza sebe sam cuo zvuk motora.
"Ne možeš mi pobjeci, Kenny", derao se duh. "Radije odustani!"
Od trcanja su me boljele noge.
Cuo sam kad je udario o stol slijedeci me.
"Stižem te, Kenny!" vrištao je duh. Unatoc brujanju motora, cuo se
njegov zlobni smijeh i zveckanje teških lanaca.
"Dosta je bilo skrivaca, Kenny", ludacki se smijao. "Izgubio si!"
Istrcao sam iz odjela s pokucstvom.
Motor je brujao po robnoj kuci, odjekujuci posvuda.
Trcao sam i trcao - ravno do ograde ispred mene.
Provirio sam dolje.
Vidio se prvi kat - odjel s alatima.
Police s motornim pilama. Redovi i redovi oštrica koje su se
presijavale u mraku.
"Došlo je vrijeme za tvoju lekciju, Kenny! Dobra šala, zar ne?"
Okrenuo sam se.
Duh je sjedio na motoru - samo nekoliko metara dalje. Odjednom se
stvorio ispred mene. Niotkuda!
"Možemo malo porazgovarati?" rekao sam.
Umjesto odgovora dodao je gas.
Oci su mi nervozno skakutale. Ulijevo. Pa udesno. Uhvacen sam u
stupicu - nisam imao kud.
Pogledao sam na prvi kat.
Promatrao sam duha. Oci su nm sjale u mraku - dubokim žutim
sjajem.
Srce mi je uzbudeno lupalo.
Duh je bacio masku i stegnuo remencice na kacigi. "Sretno slijetanje,
Kenny", grmio je. Prasnuo je u ludacki zloban smijeh.
A onda je dodao gas i - krenuo ravno na mene. Zatvorio sam oci.
"Neeeeeeee!" vrisnuo sam i preskocio ogradu. Padao sam. Sve niže.
Prema oštricama.
O-otkud znaš kako se zovem?" promucao sam. Nasmijao se. Glasno
i prodorno.
Obrisao sam znojne ruke o jaknu i skliznuo s kreveta. Dobro sam
ga promotrio.
Naslonio se na motor, ruku prekriženih preko golemih prsa.
Široka ramena napinjala su se ispod majice. Oko ruku je imao
široke kožne trake sa srebrnim nitnama.
Golemi lanci, s omcama vecim od moje šake, vijugali su mu po
tijelu.
A onda sam mu vidio kožu
Ne. Nije plava, shvatio sam. To su tetovaže. Bio je istetoviran po
cijelom tijelu.
Ocima sam pratio široku plavozelenu zmiju istetoviranu po citavoj
motoristovoj ruci. Na tren mi se ucinilo da me zmija pogledala
svojim crvenim ocima.
A onda sam vidio da joj se mice jezik
Motorist se cerekao - a zmija je zasiktala.
Zaprepašteno sam gledao debeli plavi zmijski rep kako se obavija
motoristu oko struka.
"Svidaju ti se tetovaže?" pitao me.
"Da, baš su cool", odgovorio sam.
Srce mi je skocilo u grlo - kad je oživio i veliki crni pauk. Gmizao je
po motoristovoj podlaktici, penjuci se prema laktu. A onda je
nestao ispod rukava majice.
Neposredno ispod ruba rukava nalazila se lubanja koja mi je
namignula blještavim žutim ocima.
Okrenuo sam glavu na drugu stranu.
"T-tko si ti?" promucao sam.
"Zovu me Nocni Stražar", progundao je.
"Znaci, ti paziš na trgovinu?" pitao sam nervozno.
"Netocno, decko." Nocni Stražar polako je odmahnuo glavom.
"Pazim na tebe."
Sledio sam se na njegov odgovor.
"Što misliš, zašto si ovdje?" pitao me.
"Z-zaglavio sam. Nisam ja kriv. Stvarno", zamuckivao sam. "Ovako
- bio sam zakljucan u kompjuterskoj sobi.
Dok sam govorio, motorist je prebacio svoju golemu nogu preko
motora. Sjeo je na sic, primio upravljac i ubacio u brzinu. Podignuo
je desnu cizmu i stisnuo pedalu.
Iz srebrne ispušne cijevi suknuo je dug plavi plamen. Izmaknuo
sam se u stranu.
Sjajno, odlazi! pomislio sam.
"Penji se!" proderao se nadglasavši motor.
"Hvala, ne treba." Mahnuo sam mu. "Vec cu se ja nekako snaci."
Pokazao je na prazno mjesto rtu motoru. "Odmah!" naredio je.
Piljio je u mene cereci se.
Sav sam se tresao dok sam prilazio motoru i sjedao.
Tražio sam nešto za što bih se uhvatio. Samo da ne moram primiti
njega.
Motor je zabrujao i krenuo.
Vau! Kad smo krenuli, glava mi je trznula unazad.
Uhvatio sam Nocnog Stražara oko struka.
Nisam mogao vjerovati.
Ali ruke su mi prošle kroz njega.
Mogao sam vidjeti široka, u kožu odjevena leda. Moga. sam vidjeti
i lance kako mu vijugaju oko tijela. Ali ništa nisam mogao
dotaknuti.
Baš ništa.
Nocni Stražar je bio duh.
Poglavlje 10
Duh!
Cvrsto sam se primio za sic - dok ne uspori, tako da mogu skociti.
Ali motorist je jurio odjelom s posteljnom sve brže i brže.
Skupio sam snagu i progovorio. "Uspori!" zamolio sam.
"Da ubrzam?" odgovorio je. "Hoceš da ubi/am? Nema frke!"
Dodao je gas. Okrenuo se i sablasno nasmijao. I la-ha-ha! "Pusti me
da sidem!" vrištao sam.
"Stani! Pusti me da sidem!" Jednom sam si- nikom držao za sic, a
drugom ga lupao po ledima
Ali šaka je prolazila kroz njega i mlatarala po zraku.
"Zabavljaš se, Kenny?" pitao me Nocni Stražar preko ramena.
Jurili smo kroz odjel s keramikom i mlatili direktno u jednu od
polica.
TREEEEESSSSSS!
Razbijeno posude letjelo je na sve strane. Sagnuo sam glavu kako
bih se zaklonio od komadica porculana koji je bio posvuda.
"Pusti me da sidem!" neprestano sam ponavljao.
Nocni Stražar zabacio je glavu i smijao se. ".Što je izgubio si smisao
za humor, decko? Mislio sam da voliš dobiti Aulu, Nemoj mi reci
da ti se nije svidjelo?"
"N-nijeee" promucao sam. "Sad je dosta. Pusti me da sidem!"
"Da sideš?" rekao je. "Nema frke. Ali tek na dingom kalu Drugom
katu?
Povirio sam mu preko ramena - i ostao bez teksta.
Ravno ispred nas bile su stepenice.
Pa nece valjda krenuti motorom po stepenicama, ili ...
ZUUUUUUUM!
Prednji kotac vec je bio na prvoj stepenici. Pa na sljedecoj
I sljedecoj.
Tresao sam se dok smo se uspinjali sve više. Zatvorio sam oci - i
suspregao dah. Stigli smo na drugi kat. Polako sam izdahnuo.
I brzo udahnuo jer smo naglo skrenuli - i pojmili pivitM
odjelu s elektronskim aparatima.
Nocni Stražar je usporio, dovoljno da pobjegnem Skocio sam kad je
skrenuo.
To! Napokon siguran! A sad u bijeg. Najgore je prošlo.
Nisam ni slutio koliko sam pogriješi'
Poglavlje 11
FIIIIIJJJJJJJUUUUU!
Nocni Stražar je zakocio. Motor se zaustavio. "Dolazi ovamo,
decko!" grmio je. Okrenuo sam se i pobjegao.
Trcao sam prema stepenicama - ali nešto me povuklo unatrag. Niz
prolaz. Prema televizorima. Prema Nocnom Stražaru.
"Ideš nekamo, Kenny?"
"Moram kuci", zastenjao sam.
"I propustit ceš zabavu?" cerio se.
Zabavu?
O cemu on to? Ne želim ni saznati. Okrenuo sam se - i jurnuo
prema stepenicama.
I naletio ravno na Nocnog Stražara. Kao da sam se sudario sa
zidom.
Odletio sam unatrag i sletio na pod
"Trošiš mi vrijeme", gundao je. "Nc može* mi pobjeci. Zaboravljaš
da sam duh? Duh tvoje prošlosti."
"K-kako to misliš?" mucao sam.
"Razocarao si me, Kenny." Nocni Stražar privukao je ruke na prsa.
"Još nisi shvatio?"
"A što to?" Gledao sam ga. "Ne Znam o cemu govoriš!"
"Hoceš da ti nacrtam, decko? Ja sam Duh prošlosti. Tvoje prošlosti",
izjavio je.
Zgrabio me za jaknu i podignuo. Pete na cizmama su zveckale dok
me nosio na odjel s videoaparatima.
"Sjedni!" Spustio me. Lupio sam o pod. Prekopavao je po polici s
kasetama.
"Film mogu gledati i kod kuce!" uzviknuo sam. "Moram m kuci!"
"Žao mi je, Kenny", rekao je. "Ali ovaj sigurno nemate."
Stavio je kasetu u video.
Na velikom televizoru upalio se ekran. Prikazivao je ulicu. Bila mi
je odnekud poznata.
"Hej, pa to je Main Street!" rekao sam. "Nisam znao da su snimali
film u Shadysideu!"
Nocni Stražar se naslonio na motor. Iz džepa je izvadio dugacku
metalnu cackalicu i stavio je u usta,
"Ovo ce biti prava poslastica za tebe, Kenny!" procacka zube.
Vratio sam se ekranu. Kamera je pratila ulicu za ulicom koje au bile
prepune ljudi zabundanih u zimsku odjecu. Kuki-vrecica, kutija i
paketa. Božicni darovi!
"Hej, pa to je snimljeno danas", rekao sam
"Htnmmmm." Nocni Stražar je odmahnuo- daj, Kenny."
Kamera je zumirala jednu od zgrada
A onda se na ekranu pojavila školska zgrada
"Ucenici shadysideske srednje škole," rekao je, "nadam se da ste
uživali u ovogodišnjoj božicnoj predstavi."
"Hej! Cekaj malo. Što je ovo?" rekao sam. "Uciteljica drame je na
Dan zahvalnosti slomila nogu pa ove godine nismo radili
predstavu."
Pogledao sam Nocnog Stražara. "Gledaj dalje, Kenny."
"A sada ce jedan od naših najboljih ucenika održati uobicajeni
božicni govor", nastavio je ravnatelj. "Timmy Smathers!"
Kamera je zumirala štreberka, Malenog Timmyja. Sjedio je u
prvom redu.
Piljio sam u ekran. Sve mi je bilo užasno poznato, kao da sam to vec
negdje vidio.
Publika je pljeskala. Timmy je ustao. Premecuci brdo papira po
rukama popeo se stepenicama na pozornicu.
Neki lik kretao se u mraku iza pozornice. Nisam ga odmah
prepoznao. Nisam mu vidio lice.
A onda sam se sjetio!
Znao sam što gledam.
"Hej, pa to sam ja!" uzviknuo sam.
"A sjecaš li se što si napravio?" upitao me Nocni Stražar.
"Tko bi to zaboravio?" rekao sam. "To je bilo prošli Božic." I od
same pomisli prasnuo sam u smijeh
Vratio sam se ekranu - baš na vrijeme da vidim kako se skrivam iza
govornice.
Uzeo sam postolje koje su napravili posebno za Timmyja. Trebalo
mu je postolu jer je tako jako nizak!
Promatrao sam se kako napuštani pozornicu s postoljem u rukama.
Timmy je prišao govornici i stavio papire na vrh.
"Dragi kolege shadysideske srednje škole", poceo je. "U ovo
posebno doba godine..."
Timmy je mahao rukama dok je govorio. A jedino smo to i mogli
vidjeti - kako rukama mlatara po zraku. Ostatak tijela bio je
zakriven govornicom.
Kamera je pokazala publiku. U pocetku se tek nekoliko klinaca
smijalo. Drugi su ih pokušali ušutkati.
Ali smijeh je postajao sve glasniji. Na kraju su se svi smijali. Koja
buka!
Kamera je pokazala mene. Sjedio sam u zadnjem redu. Poceo sam
skandirati.
"Maleni Timmy! Maleni Timmy!" Ubrzo su mi se pridružili i ostali.
Kamera se vratila na pozornicu. Iza govornice Timmy je grizao
usne i plakao.
Ravnatelj je dojurio na pozornicu.
Nocni Stražar pritisnuo je stop. Ekran je prikazivao Timmyja, sveg
u suzama.
"Je 1' ti dosta?" pitao je.
"Zašto si zaustavio?" viknuo sam. "Sad postaje najbolje."
"Jer je meni dosta", rekao je.
Lupio je šakom po videu. Video je izbacio kazetu.
Skinuo je masku. Vidio sam mu oci.
Sablasne žute oci. Bez kapaka. Bez trepavica.
Stresao sam se.
"A Sto sad misliš?" upitao me.
Kad su mu zasjale oci, potpuno sam se sledio.
"Još uvijek misliš da sam lud, Kenny?"
Pokušao sam nešto izustiti, ali su mi rijeci zapele u grlu.
"Timmy nije zaboravio što si mu priredio prošli Božic", rekao je duh.
"Povrijedio si ga, Kenny."
"D-daj se smiri", nekako sam progovorio. "To je Timmyjev problem,
a ne moj."
Duh je odmahnuo glavom. "Ne bih rekao. To je tvoj problem,
Kenny!"
Poglavlje 12
Tanke usne Nocnog Stražara razvukle su se u osmijeh.
Prišao mi je - stisnutih šaka. Bježi! rekao sam si. Ustani i bježi! Ali
nisam se mogao pomaknuti.
"Samo - samo sam se šalio", promucao sam. "To je bila samo mala
psina!"
"Platit ceš zbog onoga što si napravio Timmvju", viknuo je. Ispružio
je svoje rucetine prema meni. Sagnuo sam se.
Skocio sam i potrcao.
Srce mi je lupalo kao ludo.
Projurio sam pokraj dugackog reda televizora. Iza sebe sam cuo
brujanje motora.
Skrenuo sam iza prvog ugla. Ispred mene se nalazi odjel s
pokucstvom. Stolice... kauci... stolovi. Odvojeni ogradama u
tobožnje sobice.
Tu bih trebao pronaci neko dobro mjesto za skrivanje.
Brujanje motora bilo je sve bliže.
Jurio sam kroz sobe.
Gdje god bih se okrenuo, iza sebe sam cuo zvuk motora.
"Ne možeš mi pobjeci, Kenny", derao se duh. "Radije odustani!"
Od trcanja su me boljele noge.
Cuo sam kad je udario o stol slijedeci me.
"Stižem te, Kenny!" vrištao je duh. Unatoc brujanju motora, cuo se
njegov zlobni smijeh i zveckanje teških lanaca.
"Dosta je bilo skrivaca, Kenny", ludacki se smijao. "Izgubio si!"
Istrcao sam iz odjela s pokucstvom.
Motor je brujao po robnoj kuci, odjekujuci posvuda.
Trcao sam i trcao - ravno do ograde ispred mene.
Provirio sam dolje.
Vidio se prvi kat - odjel s alatima.
Police s motornim pilama. Redovi i redovi oštrica koje su se
presijavale u mraku.
"Došlo je vrijeme za tvoju lekciju, Kenny! Dobra šala, zar ne?"
Okrenuo sam se.
Duh je sjedio na motoru - samo nekoliko metara dalje. Odjednom se
stvorio ispred mene. Niotkuda!
"Možemo malo porazgovarati?" rekao sam.
Umjesto odgovora dodao je gas.
Oci su mi nervozno skakutale. Ulijevo. Pa udesno. Uhvacen sam u
stupicu - nisam imao kud.
Pogledao sam na prvi kat.
Promatrao sam duha. Oci su nm sjale u mraku - dubokim žutim
sjajem.
Srce mi je uzbudeno lupalo.
Duh je bacio masku i stegnuo remencice na kacigi. "Sretno slijetanje,
Kenny", grmio je. Prasnuo je u ludacki zloban smijeh.
A onda je dodao gas i - krenuo ravno na mene. Zatvorio sam oci.
"Neeeeeeee!" vrisnuo sam i preskocio ogradu. Padao sam. Sve niže.
Prema oštricama.
5 Re: R.L.Stine - Bozicna strava Pon Jan 09, 2012 12:08 pm
Margita
Administrator
Poglavlje 13
Sletio sam uz tup udarac. Bilo me strah otvoriti oci.
Bojao sam se i pomaknuti. Mislio sam da cu osjetiti šiljate oštrice
kako mi paraju kožu.
Ali ništa me nije boljelo. Nisam osjecao nikakve oštrice.
Zapravo, ispod mene je bilo nešto mekano. Otvorio sam oci i
nisam mogao vjerovati. Ležao sam na krevetu!
Sjeo sam i pogledao naokolo. Da. Nalazio sam se na odjelu s
posteljinom. U onom istom krevetu!
Ali gdje je Nocni Stražar? Sjedio sam, napet i oprezan. Srce mi je
udaralo. Osluškivao sam hocu li culi hrujanje motora.
Ništa.
Robna kuca je bila mracna i tiha.
Nisam valjda sve sanjao? Nisam valjda samo zaspao i ružno sanjao?
Moguce. Vjerojatno, rekao sam si. Na kraju krajeva, po robnoj kuci
Dalby nitko se ne vozi motorom.
A duhovi ne postoje!
Smirio sam se. Bilo mi je puno lakše. Pogledao sam na sat. Bilo je
vec skoro deset sati.
Sjetio sam se rijeci Djeda Božicnjaka. Prvi duh u devet. Drugi u
deset.
Stresao sam se i zagrnuo pokrivacem.
"Duhovi ne postoje", ponovio sam u sebi.
Trebao bih pronaci izlaz. Zijevnuo sam.
Opet mi se spavalo. I bilo mi je hladno. Do kostiju. Drhtao sam.
Podignuo sam noge na krevet.
Navukao sam pokrivac do brade. Zar baš moraju iskljuciti grijanje
nocu? Glasno sam zijevnuo i prislonio glavu na jastuk.
Spavalo mi se. Bilo mi je užasno hladno. Sklupcao sam se i uvukao
pod pokrivac. U prostoriji je bilo sve hladnije. Sav sam se tresao.
Zubi su mi cvokotali. Da mi je biti kod kuce. A gdje je mama? Zašto
me nije cekala?
Odjednom je zapuhao vjetar. Duž prolaza, izložene zavjese lepršale
su na vjetru.
Vjetar je zavijao robnom kucom. Puhalo je sve jace.
Hej, pa u Dalbyju nema prozora! Otkud vjetar?
Hladan zrak zapuhnuo mi je lice i oci. Drhtao sam, sklupcan u
smrznuto klupko na krevetu.
Vjetar je trgao pokrivac. Pod snažnim naletima, pokrivac se
nadimao i pucao. A ja sam se ocajnicki držao za njega.
Vjetar je strgnuo zavjese s karniša. Rucnici i tepisi za kupaonice
padali su s polica.
Jedan nalet vjetra nosio je metalnu karnišu ravno na mene.
Podignuo sam jastuk da se zaštitim. Karniša se odbila od jastuka i
odletjela na pod.
No vjetar je udario u jastuk - i rasparao ga.
Krenuo sam po drugi. No svi su jastuci sa svih kreveta letjeli po
zraku. Vjetar ih je trgao na komadice. Sve je bilo puno perja i
spužve.
Perje i spužva letjeli su i letjeli - i padali po meni. Hladni i vlažni.
Hladni i vlažni!
Perje se pretvorilo u snijeg.
Snijeg? Usred Dalbvja?
"Nocni Stražaru?" viknuo sam, no hladan vjetar progutao mije rijeci.
"Jesi li to ti? To mi ti radiš?"
Primijetio sam da se nešto krece u mom smjeni.
Ne-nešto.
Netko.
U dugoj i prozracnoj odjeci. Bijeloj poput pahulja koje su lepršale u
zraku.
S lica su mu visjele ledenice svjetlucajuci sc na sijedoj kosi i dugoj
bradi.
Klizio je prema meni kroz lepršav snijeg
Otkucaji srca su mi se ubrzali.
Kad mi je prišao bliže, ugledao sam zastrašujuci prizor -lice
izrezbareno iz grubog komada leda i hladne plave oci zarobljene
iza ledenog zida.
Upale ledene obraze.
I dug usjek na mjestu gdje hi trebala biti usta. "Kenn-nny", rekao je,
zavijajuci popni hladnog vjetra.
"Tko... si... ti?" vrisnuo sam. "Što... si... ti?"
Približio se. Iz dugackog rukava provirila je ledena ruka s
pandžama. Svjetlucala je u mraku.
Odmaknuo sam se prema krevetu. Što sam dalje mogao.
Stvorenje je ispružilo ledenu ruku - i položilo je na moje rame.
Val hladnoce prostrujao je kroz mene.
"Kenny", progundao je. "Ja sam tvoja Božicna Sadašnjost!"
Poglavlje 14
Snažno me stisnuo za rame i kroz mene je ponovno prostru-jao val
hladnoce.
"Tko-tko si ti?" ponovno sam ga pilao, cvokocuci zubima. "Zovu me
Ledeni Covjek", rekao je. Kad sam se pokušao odmaknuti, stisnuo
me još snažnije. Snijeg je padao sve jace. Ledene pahulje grizle su
me za lice.
Hladan vjetar tutnjao je robnom kucom. "Smrzavam se!" cvokotao
sam. "Prestani!" Sablasno se nasmijao. "Naviknut ceš se", rekao je.
"S vremenom."
"Ali ti si duh!" viknuo sam.
"I na to ceš se naviknuti!" rekao je hrapavim glasom. Grlo mi se
stegnulo.
Zar cu se smrznuti - i pretvoriti u duha? Nemoguce. Stresao sam se
i odmahnuo glavom. Nešto mi se cudno hvatalo za glavu. Ispružio
sam ruku i opipao. Duga ledenica. Oh, ne!
"Što mi to radiš?" cvilio sam.
"Još ništa", odgovorio je tiho. "A sad - pogledaj."
Pogledao sam gore - i ugledao nebo! Mjesec i zvijezde polako su
nestajali. Izlazilo je sunce.
Kad sam spustio pogled, Dalbvja više nije bilo.
Nestao je.
Stajali smo na otvorenom!
To! Konacno sam izašao!
"Gdje smo?" pitao sam uzbudeno.
"Zar ne prepoznaješ Ulicu Straha?" progundao je ledeni Covjek.
Okrenuo sam se i ugledao svoju kucu. Stajali smo ravno ispred nje.
Na ulaznim vratima visio je božicni vijenac. Osjetio sam val veselja
i olakšanja.
"Zar je vec božicno jutro?" pitao sam znatiželjno. "Sada je sve u
redu, zar ne?"
Ledeni Covjek odmahnuo je glavom. "Za tebe je ovo mracniji
trenutak", izjavio je.
"Ali Božic je! I kod kuce sam!" uzviknuo sam.
Ledeni Covjek promatrao je naša vrata na drvenoj ojii Žestok
udarac vjetra ih je otvorio. Uperio je svoj ledeni pogled u mene.
"Idi!" naredio je.
Krenuo sam prema kuci.
Ledeni Covjek me slijedio.
Još uvijek mi je bilo hladno. Promrzao sam
Stisnuo sam se i protrljao rukama. Ugrijat cu se u kuci, rekao sam si,
Došao sam do ulaznih vrata i provirio u boravak. Kao što sam i
ocekivao,vidio sam mamu pokraj kamina. Božicno drvce stajalo je
sa strane. Presijavalo se u svim bojama.
Uzdahnuo sam.
Božic je - i kod kuce sam.
Kad sam htio pozvoniti, Ledeni Covjek maknuo mi je ruku sa
zvona svojim hladnim prstima. "Zašto ih uznemiravati?" pitao je.
"Vrata su zakljucana", objasnio sam. "A ja nemam kljuca."
"Ti si pametan djecak, Kenny", rekao je Ledeni Covjek. . "Zar još
uvijek nisi shvatio da nama kljuc nije potreban?"
"Ha?"
Nije objašnjavao. Zakoracio je - i prošao nogom kroz vrata!
"Hajde, Kenny!"
"Ne mogu!" rekao sam.
Zgrabio me za ruku i povukao.
Oh, ne! Sklopio sam oci i cekao udarac.
Ništa.
Prošao sam kroz vrata! Dobro sam se pogledao. Kako je to moguce?
"Alija nisam duh!" uzviknuo sam stojeci u predsoblju.
"Ne još", odgovorio je Ledeni Covjek slegnuvši ramenima. Pokazao
je na dnevni boravak.
Mama, tata i Kristi sjedili su kraj kamina. Mislio sam da ce otvarati
poklone. Ali pokloni su bih uredno poslagani ispod drvca. Još
uvijek zamotani.
Cudno.
"Nema ga", jecala je Kristi. "Nestao je i više se nece vratiti!"
"To se zna dogoditi", tješila ju je mama i nježno potapšala po
ramenu.
"Ali nije pošteno!" rekla je Kristi. "Užasno mi nedostaje!"
Otac je ustao, otišao do drvca i uzeo najveci paket. "Evo, dušo",
rekao je. "Otvori. Razveselit ce te!"
"Ništa me ne može razveseliti", odgovorila je Kristi. "Ništa. Dok se
ne vrati, živ i zdrav."
Mama i tata su se tužno pogledali.
Nisam morao pitati zašto. Nedostajao sam im!
Bilo je nepodnošljivo gledati ih tako tužne.
Pobjegao sam Ledenom Covjeku i potrcao k njima. "Mama, tata!
Vratio sam se!" vikao sam. "Vratio sam se, Kristi! Sve je u redu.
Zajedno cemo proslaviti Božic."
Ali nitko me nije ni pogledao.
Zar me ne vide?
"Ovdje sam", vikao sam. "Nemojte više plakati. Vratio sam se!"
Ali Kristi je i dalje plakala. Mama i tata bili su tužni.
Okrenuo sam se Ledenom Covjeku. "Što im je?" pitao sam.
Ledeni Covjek slegnuo je ramenima. "Ne vide te, Kenny",
progundao je. "I ne cuju."
"Zašto?" pitao sam. "Što ne valja?"
Netko je pozvonio na vratima. Tata je krenuo otvoriti.
Na ulaznim stepenicama stajao je Jimmy Smathers.
Oh, predivno! Što taj kreten sad hoce?
"Sretan Božic, gospodine Frobisliei!" uzviknuo je.
"Nažalost, nama baš i nije najsretniji", rekao je otac tmurno. "Barem
ne ove godine."
Skidajuci kapuljacu, Timmy je ušao u predsoblje. U ruci je držao
uzicu. Povukao ju je i u dnevni boravak je uletio pas!
Rags! Naš koker španijel.
Zašto je Rags s Timmyjem?
"Vau! Vau!" lajao je Rags i skakutao naokolo, mašuci repom.
"Rags!" zacviljela je Kristi. "Ipak si se vratio. Došao si kuci! Vratio si
se - živ i zdrav!"
Kleknula je i Rags je skocio na nju. Mama je prišla i potapšala Ragsa
po glavi.
"Na kraju ipak sve bude kako treba, zar ne?" rekla je mama veselo.
"Božic bez Ragsa nije Božic!" rekao je tata.
Zadržavao sam suze.
Nisam im nedostajao!
Plakali su zbog Ragsa! Našeg psa!
"Hvala ti, Timmy", rekao je tata i potapšao ga po ledima. "Hvala ti
što si pronašao Ragsa i doveo ga kuci. Sad možemo proslaviti
Božic!"
"Timmy, ostaješ na objedu?" pitala je mama Timmy je bacio pogled
u blagovaonicu, na sto! prireden za božicni objed.
"Ah, izgleda jako ukusno. A mi smo jeli dosta rano", odgovorio je.
"Kad vidim kako sve fino izgleda ponovno ogladnim."
"Znaci, dogovoreno!" rekla je mama. "Ostaješ na rucku." "Sigurni
ste?" pitao je Timmy. "Mislim, imate dovoljno?" "Naravno, Timmy!
Možeš dobiti i Kennvjev dio", rekao je tata veselo.
"Ne može, tata!" viknuo sam. "A ja? Što cu ja jesti?"
Zaboravio sam.
Ne vide me. I ne cuju.
"Kenny nikada ne dode na vrijeme", objasnio je tata Timmyju. "Cak
ni za Božic!"
"Ne mogu vjerovati!" progundao sam. "Timmv ce dobili moju
porciju!"
Osjetio sam kako mi prsti Ledenog Covjeka stežu ruku Zadrhtao
sam od hladnoce.
"Gledaj", rekao je pokazujuci na božicno drvce.
Mama je uzela veliki paket. "Sretan Božic!" rekla je i dala paket
Timmyju. "Od obitelji Frobisher."
Timmy je procitao cestitku ispod crvene vrpce. "Ali to je za
Kennyja."
Smiješeci se, mama je strgnula cestitku s poklona i bacila je u vatru.
"Ne obracaj pažnju", rekla je. "Kennyju se nikad ne svida ono što
mu poklonimo. Nikad nije zadovoljan s onim što dobije za Božic."
"Ali to nije istina!" zacvilio sam.
Srce mi se stegnulo.
Istina je.
"Dodi, Kenny", rekao je Ledeni Covjek. "Moramo ici "
"Kako su mogli? Trebali bismo zajedno slaviti Božic. Kad mene
nema, nije isto."
"U pravu si, Kenny." Okrutno se nasmijao. Ljepše je bez tebe,
Kenny. Puno ljepše."
I to je istina.
Moji su nastavili s otvaranjem poklona. Još ih nikada nisam vidio
tako sretne.
Ledeni Covjek me zgrabio za ruku.
Nisam se ni pokušao istrgnuti. Znao sam da je uzaludno -nisam
nedostajao svojoj obitelji. Ne vole me!
Ledeni Covjek ponovno me povukao kroz vrata. Vani je padao gust
snijeg. Zadrhtao sam pod naletom ledenog vjetra.
Ledeni Covjek klizio je ispred mene.
"Moramo razgovarati!" viknuo sam.
Ali nije se zaustavio. Otklizao je naprijed. Pokušao sam ga stici!
Pahulje su lepršale oko mene. Lice i ruke su mi promrzli. Snijeg je
padao brzo i gusto. Jedva sam vidio ispred sebe. Nisam više vidio
Ledenog Covjeka. Nisam znao kamo bih. Snijeg me zaslijepio.
Vjetar mi je udarao u lice, u prsa, u noge. Nosio me unatrag... u
stranu... ukrug. Pokušavao sam hodati. Pomicem li se uopce? Ne
znam. Gotov sam!
Srce mi je ubrzano lupalo. Promrzao sam i izgubljen.
Ledeni Covjek rekao mije da cu postati poput njega. Ledeni duh.
Zar mi se to dogada?
Okrenuo sam se i izbezumljeno tražio Ledenog Covjeka. Vjetar je
zavijao oko mene. Posrtao sam. Pao sam na zaledeno tlo.
Natjerao sam se da ustanem. I nastavim hodati. "Ledeni Covjece!
Gdje si?" mlao sam "Ne ostavljaj me samog!"
Poglavlje 15
Teturao sam kroz snježnu oluju.
Noge su mi bile smrznute - poput dvije gromade leda. Ruke su mi
se tresle. Prste nisam ni osjecao.
"Ledeni Covjece!" vikao sam. "Ledeni Covjece! Gdje si?"
Snažan nalet vjetra oborio me na tlo. Pao sam u snijeg naglavce.
Moram pronaci Ledenog Covjeka!
Obrisao sam snijeg s lica i piljio u oluju. Puzao sam cetveronoške.
Puzao i puzao - dok nisam opazio cistinu ispred sebe. I )io na kojem
nije padalo!
Još sam malo puzao, pognute glave, probijajuci sc km/ vjetar.
Puzao sam sve dok pod rukama nisam osjetio nešto mekano. Nešto
toplo i suho!
S obraza i trepavica obrisao sam snijeg. Samo, lo nije bio
snijeg. Nego - perje!
Pogledao sam malo pažljivije.
Ponovno sam se nalazio u Dalhvju!
U odjelu s posteljinom - sklupcan na krevetu!
Što se to dogada?
Oluja je uništila citav odjel. Zavjese, rucnici, pokrivaci i tepisi bili su
razbacani na sve strane - i prekriveni bijelim pokrivacem od perja i
spužve.
Sve - baš sve je bilo kao zatrpano gustim snijegom.
Drhtao sam.
Sada znam da nisam sanjao.
Sve što se dogodilo bilo je stvarno. Tak su i duhovi - obojica - bili
pravi pravcati duhovi.
Moram pobjeci. I to brzo. Prije nego što dotle treci duh.
Spustio sam noge na pod - i zijevnuo.
Oci su mi se sklapale.
"Ne!" vikao sam. "Ne sad! Ne opet!"
Ispljuskao sam se. "Probudi se!" derao sam se.
Nije djelovalo.
Ponovno sam zijevnuo - i sklupcao se na krevetu.
Prislonio sam obraz na hladan i mekan jastuk. "Ne smijem-",
mumljao sam sklapajuci oci.
Zaspao sam.
BUM!
Probudio sam se i trgnuo.
Žarka svjetlost bliještala mi je pred ocima!
Crveno! Žuto! Zeleno!
Paleci se i gaseci! Paleci se i gaseci!
Treštala je neka luda glazba.
"Uresite svoje grobove granama kukutc!" vrištao je visoki glas. "Fa-
la-la-la!"
Pogledao sam na sat. Dvanaest - ponoc! Srce je mahnito udaralo.
Stigao je treci duh!
Sletio sam uz tup udarac. Bilo me strah otvoriti oci.
Bojao sam se i pomaknuti. Mislio sam da cu osjetiti šiljate oštrice
kako mi paraju kožu.
Ali ništa me nije boljelo. Nisam osjecao nikakve oštrice.
Zapravo, ispod mene je bilo nešto mekano. Otvorio sam oci i
nisam mogao vjerovati. Ležao sam na krevetu!
Sjeo sam i pogledao naokolo. Da. Nalazio sam se na odjelu s
posteljinom. U onom istom krevetu!
Ali gdje je Nocni Stražar? Sjedio sam, napet i oprezan. Srce mi je
udaralo. Osluškivao sam hocu li culi hrujanje motora.
Ništa.
Robna kuca je bila mracna i tiha.
Nisam valjda sve sanjao? Nisam valjda samo zaspao i ružno sanjao?
Moguce. Vjerojatno, rekao sam si. Na kraju krajeva, po robnoj kuci
Dalby nitko se ne vozi motorom.
A duhovi ne postoje!
Smirio sam se. Bilo mi je puno lakše. Pogledao sam na sat. Bilo je
vec skoro deset sati.
Sjetio sam se rijeci Djeda Božicnjaka. Prvi duh u devet. Drugi u
deset.
Stresao sam se i zagrnuo pokrivacem.
"Duhovi ne postoje", ponovio sam u sebi.
Trebao bih pronaci izlaz. Zijevnuo sam.
Opet mi se spavalo. I bilo mi je hladno. Do kostiju. Drhtao sam.
Podignuo sam noge na krevet.
Navukao sam pokrivac do brade. Zar baš moraju iskljuciti grijanje
nocu? Glasno sam zijevnuo i prislonio glavu na jastuk.
Spavalo mi se. Bilo mi je užasno hladno. Sklupcao sam se i uvukao
pod pokrivac. U prostoriji je bilo sve hladnije. Sav sam se tresao.
Zubi su mi cvokotali. Da mi je biti kod kuce. A gdje je mama? Zašto
me nije cekala?
Odjednom je zapuhao vjetar. Duž prolaza, izložene zavjese lepršale
su na vjetru.
Vjetar je zavijao robnom kucom. Puhalo je sve jace.
Hej, pa u Dalbyju nema prozora! Otkud vjetar?
Hladan zrak zapuhnuo mi je lice i oci. Drhtao sam, sklupcan u
smrznuto klupko na krevetu.
Vjetar je trgao pokrivac. Pod snažnim naletima, pokrivac se
nadimao i pucao. A ja sam se ocajnicki držao za njega.
Vjetar je strgnuo zavjese s karniša. Rucnici i tepisi za kupaonice
padali su s polica.
Jedan nalet vjetra nosio je metalnu karnišu ravno na mene.
Podignuo sam jastuk da se zaštitim. Karniša se odbila od jastuka i
odletjela na pod.
No vjetar je udario u jastuk - i rasparao ga.
Krenuo sam po drugi. No svi su jastuci sa svih kreveta letjeli po
zraku. Vjetar ih je trgao na komadice. Sve je bilo puno perja i
spužve.
Perje i spužva letjeli su i letjeli - i padali po meni. Hladni i vlažni.
Hladni i vlažni!
Perje se pretvorilo u snijeg.
Snijeg? Usred Dalbvja?
"Nocni Stražaru?" viknuo sam, no hladan vjetar progutao mije rijeci.
"Jesi li to ti? To mi ti radiš?"
Primijetio sam da se nešto krece u mom smjeni.
Ne-nešto.
Netko.
U dugoj i prozracnoj odjeci. Bijeloj poput pahulja koje su lepršale u
zraku.
S lica su mu visjele ledenice svjetlucajuci sc na sijedoj kosi i dugoj
bradi.
Klizio je prema meni kroz lepršav snijeg
Otkucaji srca su mi se ubrzali.
Kad mi je prišao bliže, ugledao sam zastrašujuci prizor -lice
izrezbareno iz grubog komada leda i hladne plave oci zarobljene
iza ledenog zida.
Upale ledene obraze.
I dug usjek na mjestu gdje hi trebala biti usta. "Kenn-nny", rekao je,
zavijajuci popni hladnog vjetra.
"Tko... si... ti?" vrisnuo sam. "Što... si... ti?"
Približio se. Iz dugackog rukava provirila je ledena ruka s
pandžama. Svjetlucala je u mraku.
Odmaknuo sam se prema krevetu. Što sam dalje mogao.
Stvorenje je ispružilo ledenu ruku - i položilo je na moje rame.
Val hladnoce prostrujao je kroz mene.
"Kenny", progundao je. "Ja sam tvoja Božicna Sadašnjost!"
Poglavlje 14
Snažno me stisnuo za rame i kroz mene je ponovno prostru-jao val
hladnoce.
"Tko-tko si ti?" ponovno sam ga pilao, cvokocuci zubima. "Zovu me
Ledeni Covjek", rekao je. Kad sam se pokušao odmaknuti, stisnuo
me još snažnije. Snijeg je padao sve jace. Ledene pahulje grizle su
me za lice.
Hladan vjetar tutnjao je robnom kucom. "Smrzavam se!" cvokotao
sam. "Prestani!" Sablasno se nasmijao. "Naviknut ceš se", rekao je.
"S vremenom."
"Ali ti si duh!" viknuo sam.
"I na to ceš se naviknuti!" rekao je hrapavim glasom. Grlo mi se
stegnulo.
Zar cu se smrznuti - i pretvoriti u duha? Nemoguce. Stresao sam se
i odmahnuo glavom. Nešto mi se cudno hvatalo za glavu. Ispružio
sam ruku i opipao. Duga ledenica. Oh, ne!
"Što mi to radiš?" cvilio sam.
"Još ništa", odgovorio je tiho. "A sad - pogledaj."
Pogledao sam gore - i ugledao nebo! Mjesec i zvijezde polako su
nestajali. Izlazilo je sunce.
Kad sam spustio pogled, Dalbvja više nije bilo.
Nestao je.
Stajali smo na otvorenom!
To! Konacno sam izašao!
"Gdje smo?" pitao sam uzbudeno.
"Zar ne prepoznaješ Ulicu Straha?" progundao je ledeni Covjek.
Okrenuo sam se i ugledao svoju kucu. Stajali smo ravno ispred nje.
Na ulaznim vratima visio je božicni vijenac. Osjetio sam val veselja
i olakšanja.
"Zar je vec božicno jutro?" pitao sam znatiželjno. "Sada je sve u
redu, zar ne?"
Ledeni Covjek odmahnuo je glavom. "Za tebe je ovo mracniji
trenutak", izjavio je.
"Ali Božic je! I kod kuce sam!" uzviknuo sam.
Ledeni Covjek promatrao je naša vrata na drvenoj ojii Žestok
udarac vjetra ih je otvorio. Uperio je svoj ledeni pogled u mene.
"Idi!" naredio je.
Krenuo sam prema kuci.
Ledeni Covjek me slijedio.
Još uvijek mi je bilo hladno. Promrzao sam
Stisnuo sam se i protrljao rukama. Ugrijat cu se u kuci, rekao sam si,
Došao sam do ulaznih vrata i provirio u boravak. Kao što sam i
ocekivao,vidio sam mamu pokraj kamina. Božicno drvce stajalo je
sa strane. Presijavalo se u svim bojama.
Uzdahnuo sam.
Božic je - i kod kuce sam.
Kad sam htio pozvoniti, Ledeni Covjek maknuo mi je ruku sa
zvona svojim hladnim prstima. "Zašto ih uznemiravati?" pitao je.
"Vrata su zakljucana", objasnio sam. "A ja nemam kljuca."
"Ti si pametan djecak, Kenny", rekao je Ledeni Covjek. . "Zar još
uvijek nisi shvatio da nama kljuc nije potreban?"
"Ha?"
Nije objašnjavao. Zakoracio je - i prošao nogom kroz vrata!
"Hajde, Kenny!"
"Ne mogu!" rekao sam.
Zgrabio me za ruku i povukao.
Oh, ne! Sklopio sam oci i cekao udarac.
Ništa.
Prošao sam kroz vrata! Dobro sam se pogledao. Kako je to moguce?
"Alija nisam duh!" uzviknuo sam stojeci u predsoblju.
"Ne još", odgovorio je Ledeni Covjek slegnuvši ramenima. Pokazao
je na dnevni boravak.
Mama, tata i Kristi sjedili su kraj kamina. Mislio sam da ce otvarati
poklone. Ali pokloni su bih uredno poslagani ispod drvca. Još
uvijek zamotani.
Cudno.
"Nema ga", jecala je Kristi. "Nestao je i više se nece vratiti!"
"To se zna dogoditi", tješila ju je mama i nježno potapšala po
ramenu.
"Ali nije pošteno!" rekla je Kristi. "Užasno mi nedostaje!"
Otac je ustao, otišao do drvca i uzeo najveci paket. "Evo, dušo",
rekao je. "Otvori. Razveselit ce te!"
"Ništa me ne može razveseliti", odgovorila je Kristi. "Ništa. Dok se
ne vrati, živ i zdrav."
Mama i tata su se tužno pogledali.
Nisam morao pitati zašto. Nedostajao sam im!
Bilo je nepodnošljivo gledati ih tako tužne.
Pobjegao sam Ledenom Covjeku i potrcao k njima. "Mama, tata!
Vratio sam se!" vikao sam. "Vratio sam se, Kristi! Sve je u redu.
Zajedno cemo proslaviti Božic."
Ali nitko me nije ni pogledao.
Zar me ne vide?
"Ovdje sam", vikao sam. "Nemojte više plakati. Vratio sam se!"
Ali Kristi je i dalje plakala. Mama i tata bili su tužni.
Okrenuo sam se Ledenom Covjeku. "Što im je?" pitao sam.
Ledeni Covjek slegnuo je ramenima. "Ne vide te, Kenny",
progundao je. "I ne cuju."
"Zašto?" pitao sam. "Što ne valja?"
Netko je pozvonio na vratima. Tata je krenuo otvoriti.
Na ulaznim stepenicama stajao je Jimmy Smathers.
Oh, predivno! Što taj kreten sad hoce?
"Sretan Božic, gospodine Frobisliei!" uzviknuo je.
"Nažalost, nama baš i nije najsretniji", rekao je otac tmurno. "Barem
ne ove godine."
Skidajuci kapuljacu, Timmy je ušao u predsoblje. U ruci je držao
uzicu. Povukao ju je i u dnevni boravak je uletio pas!
Rags! Naš koker španijel.
Zašto je Rags s Timmyjem?
"Vau! Vau!" lajao je Rags i skakutao naokolo, mašuci repom.
"Rags!" zacviljela je Kristi. "Ipak si se vratio. Došao si kuci! Vratio si
se - živ i zdrav!"
Kleknula je i Rags je skocio na nju. Mama je prišla i potapšala Ragsa
po glavi.
"Na kraju ipak sve bude kako treba, zar ne?" rekla je mama veselo.
"Božic bez Ragsa nije Božic!" rekao je tata.
Zadržavao sam suze.
Nisam im nedostajao!
Plakali su zbog Ragsa! Našeg psa!
"Hvala ti, Timmy", rekao je tata i potapšao ga po ledima. "Hvala ti
što si pronašao Ragsa i doveo ga kuci. Sad možemo proslaviti
Božic!"
"Timmy, ostaješ na objedu?" pitala je mama Timmy je bacio pogled
u blagovaonicu, na sto! prireden za božicni objed.
"Ah, izgleda jako ukusno. A mi smo jeli dosta rano", odgovorio je.
"Kad vidim kako sve fino izgleda ponovno ogladnim."
"Znaci, dogovoreno!" rekla je mama. "Ostaješ na rucku." "Sigurni
ste?" pitao je Timmy. "Mislim, imate dovoljno?" "Naravno, Timmy!
Možeš dobiti i Kennvjev dio", rekao je tata veselo.
"Ne može, tata!" viknuo sam. "A ja? Što cu ja jesti?"
Zaboravio sam.
Ne vide me. I ne cuju.
"Kenny nikada ne dode na vrijeme", objasnio je tata Timmyju. "Cak
ni za Božic!"
"Ne mogu vjerovati!" progundao sam. "Timmv ce dobili moju
porciju!"
Osjetio sam kako mi prsti Ledenog Covjeka stežu ruku Zadrhtao
sam od hladnoce.
"Gledaj", rekao je pokazujuci na božicno drvce.
Mama je uzela veliki paket. "Sretan Božic!" rekla je i dala paket
Timmyju. "Od obitelji Frobisher."
Timmy je procitao cestitku ispod crvene vrpce. "Ali to je za
Kennyja."
Smiješeci se, mama je strgnula cestitku s poklona i bacila je u vatru.
"Ne obracaj pažnju", rekla je. "Kennyju se nikad ne svida ono što
mu poklonimo. Nikad nije zadovoljan s onim što dobije za Božic."
"Ali to nije istina!" zacvilio sam.
Srce mi se stegnulo.
Istina je.
"Dodi, Kenny", rekao je Ledeni Covjek. "Moramo ici "
"Kako su mogli? Trebali bismo zajedno slaviti Božic. Kad mene
nema, nije isto."
"U pravu si, Kenny." Okrutno se nasmijao. Ljepše je bez tebe,
Kenny. Puno ljepše."
I to je istina.
Moji su nastavili s otvaranjem poklona. Još ih nikada nisam vidio
tako sretne.
Ledeni Covjek me zgrabio za ruku.
Nisam se ni pokušao istrgnuti. Znao sam da je uzaludno -nisam
nedostajao svojoj obitelji. Ne vole me!
Ledeni Covjek ponovno me povukao kroz vrata. Vani je padao gust
snijeg. Zadrhtao sam pod naletom ledenog vjetra.
Ledeni Covjek klizio je ispred mene.
"Moramo razgovarati!" viknuo sam.
Ali nije se zaustavio. Otklizao je naprijed. Pokušao sam ga stici!
Pahulje su lepršale oko mene. Lice i ruke su mi promrzli. Snijeg je
padao brzo i gusto. Jedva sam vidio ispred sebe. Nisam više vidio
Ledenog Covjeka. Nisam znao kamo bih. Snijeg me zaslijepio.
Vjetar mi je udarao u lice, u prsa, u noge. Nosio me unatrag... u
stranu... ukrug. Pokušavao sam hodati. Pomicem li se uopce? Ne
znam. Gotov sam!
Srce mi je ubrzano lupalo. Promrzao sam i izgubljen.
Ledeni Covjek rekao mije da cu postati poput njega. Ledeni duh.
Zar mi se to dogada?
Okrenuo sam se i izbezumljeno tražio Ledenog Covjeka. Vjetar je
zavijao oko mene. Posrtao sam. Pao sam na zaledeno tlo.
Natjerao sam se da ustanem. I nastavim hodati. "Ledeni Covjece!
Gdje si?" mlao sam "Ne ostavljaj me samog!"
Poglavlje 15
Teturao sam kroz snježnu oluju.
Noge su mi bile smrznute - poput dvije gromade leda. Ruke su mi
se tresle. Prste nisam ni osjecao.
"Ledeni Covjece!" vikao sam. "Ledeni Covjece! Gdje si?"
Snažan nalet vjetra oborio me na tlo. Pao sam u snijeg naglavce.
Moram pronaci Ledenog Covjeka!
Obrisao sam snijeg s lica i piljio u oluju. Puzao sam cetveronoške.
Puzao i puzao - dok nisam opazio cistinu ispred sebe. I )io na kojem
nije padalo!
Još sam malo puzao, pognute glave, probijajuci sc km/ vjetar.
Puzao sam sve dok pod rukama nisam osjetio nešto mekano. Nešto
toplo i suho!
S obraza i trepavica obrisao sam snijeg. Samo, lo nije bio
snijeg. Nego - perje!
Pogledao sam malo pažljivije.
Ponovno sam se nalazio u Dalhvju!
U odjelu s posteljinom - sklupcan na krevetu!
Što se to dogada?
Oluja je uništila citav odjel. Zavjese, rucnici, pokrivaci i tepisi bili su
razbacani na sve strane - i prekriveni bijelim pokrivacem od perja i
spužve.
Sve - baš sve je bilo kao zatrpano gustim snijegom.
Drhtao sam.
Sada znam da nisam sanjao.
Sve što se dogodilo bilo je stvarno. Tak su i duhovi - obojica - bili
pravi pravcati duhovi.
Moram pobjeci. I to brzo. Prije nego što dotle treci duh.
Spustio sam noge na pod - i zijevnuo.
Oci su mi se sklapale.
"Ne!" vikao sam. "Ne sad! Ne opet!"
Ispljuskao sam se. "Probudi se!" derao sam se.
Nije djelovalo.
Ponovno sam zijevnuo - i sklupcao se na krevetu.
Prislonio sam obraz na hladan i mekan jastuk. "Ne smijem-",
mumljao sam sklapajuci oci.
Zaspao sam.
BUM!
Probudio sam se i trgnuo.
Žarka svjetlost bliještala mi je pred ocima!
Crveno! Žuto! Zeleno!
Paleci se i gaseci! Paleci se i gaseci!
Treštala je neka luda glazba.
"Uresite svoje grobove granama kukutc!" vrištao je visoki glas. "Fa-
la-la-la!"
Pogledao sam na sat. Dvanaest - ponoc! Srce je mahnito udaralo.
Stigao je treci duh!
6 Re: R.L.Stine - Bozicna strava Pon Jan 09, 2012 12:08 pm
Margita
Administrator
Poglavlje 16
Skocio sam s kreveta.
Bježi! Bježi ako ti je stalo do života! Trcao sam.
Jurio sam robnom kucom. Kroz odjele u kojima još nisam bio.
Došao sam do lutaka u teniskim odijelima, skijaškim jaknama i
kupacim kostimima. Bio sam na odjelu sportske odjece.
Zastao sam. Možda bih se ovdje mogao sakrili''
"Stani, Kenny!" prošaptao je netko.
Okrenuo sam se. "Tko-tko je to?"
"Ne budi lud!" Neki drugi glas ovaj put. "Bježi odavde!
Smjesta!"
"Tko je to? Gdje si?" Oblio me znoj.
"Zašto ne odgovoriš?" pitao sam.
Zirkao sam u mraku. Blijedocrveno svjetlo na znakovima izlaza
sablasno je obasjavalo sve stvari - odjecu, pultove, lutke.
Lutke.
Piljio sam u lutke.
Cinilo mi se da i one pilje u mene, tupim i praznim pogledom.
Još sam se jace zagledao u njih.
Buljio sam u lutku do mene - u odijelu za golf i s golf-palicom u
ruci.
A onda sam vidio.
Vidio sam da joj se jedna ruka pocela micali.
Pogledao sam joj lice. Nasmijala se. I zamahnula prema meni.
Sagnuo sam se.
Palica mi je prozujala iznad glave. Udarila je po pultu i smrskala
staklo.
TUUUUM!
Ponovno je zamahnula prema meni.
"Nemaš šanse, Kenny", prošaptala je lutka iza mene. Nadrapao si,
gdje god pobjegao!"
Prestravljeno sam piljio u lutke.
Trzale su se i migoljile, mrmljale i treptale ocima.
Oživjele su!
Oteturao sam unatrag. "Jesi li to ti, Ledeni Covjece'' Ili ' Nocni
Stražaru?"
Ili je to duh kojeg još nisam upoznao? Treci duh
Lutka u skijaškoj jakni ispružila je ruke i pomakla nogu. Pa drugu.
Krutim i naglim koracima sišla je s podija.
Krenula je ravno na mene. Piljila je u mene svojim ocima.
Jednim brzim pokretom podigla je skijaški štap na mene poput
koplja.
Na vrijeme sam se izmaknuo. Štap se zabio u zid iza mene.
Potrcao sam niz prolaz - i naglo se zaustavio.
Grupa lutaka vec me cekala* preprijecivši mi put.
"Ne-ne bojim vas se", promucao sam. "Vi ste samo glupe lutke."
"Ne slažem se, Kenny", nasmijala se jalna. "Nismo mi glupe - ti si
glupan!"
Sve lutke su se sablasno nasmijale. Vrištale su, hihotale i rugale se.
"Kenny je glupan! Kenny je glupan!"
Okrenuo sam se i odjurio u suprotnom smjeni. Sakrio sam , se iza
ugla. Nije bilo nigdje nikog. Potrcao sam.
"Lakše malo, Kenny!" Iza pulta je iskocila lutka. Podmetnula mije
svoju ukocenu nogu. Pao sam.
"Makni se od mene!" derao sam se listajuci. "Trebaš pomoc,
Kenny?" kreštala je lutka. Otrgnula si je jednu ruku i bacila je na
mene.
Trcao sam i trcao.
"Ne možeš još otici, Kenny", upozorila me lutka u kupacem
kostimu. "Tek smo se poceli zabavljali!"
"Kenny je glupan! Kenny je glupan!" Zastrašujuci, jezivi glasovi
lutaka odzvanjali su robnom kucom.
Pokrio sam oci i trcao.
Krajickom oka vidio sam da me progone. Cijela vojska lutaka
jurišala je na mene iz odjela s muškom odjecom!
"Kenny je glupan! Kenny je glupan!" rugale su se.
Ubrzao sam!
Trcao sam prema odjelu s igrackama. Ali morao sam stati.
Dva golema drvena vojnika okrenula su ukocene glave. Ispružili su
ukocene ruke. I nezgrapno zakoracili.
Iz korica su izvukli duge zlatne sablje.
Duge oštrice zviždukale su po zraku.
"Odustani, Kenny!" vrištali su. "Znamo mi kako treba s cudovištem
poput tebe."
Pokušao sam ne panicariti. Okrenuo sam se i pobjegao.
Drveni vojnici su me slijedili.
"Gotov si, Kenny!" vikali su. "Ne možeš nam pobjeci!" Trcao sam
sve brže.
Ostao sam bez zraka. Boljele su me noge. Ali nisam smio stati.
Moram pobjeci!
PING!
Zvuk je dolazio odnekud ispred mene. Zvuk lifta!
Kako ga nisam ranije primijetio? Nije važno.
Potrcao sam prema liftu. Vrata su se otvorila. Uskocio sam. Vojnici
su mi se približili na samo nekoliko metara. Ušao sam u lift i
izbezumljeno stiskao gumbe. Uzalud! Vrata se nisu zatvarala.
Vojnici su bili sve bliže. Ponovno sam pritisnuo gumbe.
"Stižemo te, Kenny!" Vojnici su mahali sabljama
Jedan je ušao u lift i pritisnuo me uza zid
Gurao sam ga i lupao nogama. Bezuspješno.
"Drži ga!" naredio je drugi vojnik.
Vojnik u liftu zgrabio me za ruku i izvukao van
"Ne!" vikao sam. "Pusti me! Pusti me!"
Jednom sam nogom bio u liftu, a drugom izvan lifta. Slucajno sam
udario rukom po gumbima.
Vrata su se pocela zatvarati.
Oslobodio sam se jednim snažnim zamahom - baš kad su se vrata
zatvorila.
Lift se trznuo i krenuo dolje.
Silazimo.
Piljio sam u brojeve katova. Svijetlio je - broj dva.
Hoce li se i vojnici spustiti pokretnim stepenicama? Hoce li me
cekati u prizemlju? Spremni za napad.
Brže! Brže!
Obrisao sam znojne ruke o hlace. Neprestano sam pritiskao gumb
za prizemlje. Broj dva više nije svijetlio. Zasvijetlio je broj jedan. Pa
prizemlje.
Bio sam okrenut vratima - spreman iskociti i pobjeci.
Ali lift se nije zaustavio. I dalje se spuštao. I niže. I niže.
Lupao sam po gumbu za zaustavljanje, ali lift se i dalje spuštao.
Bojao sam se.
Lift je ubrzavao. Padao je sve brže.
Nemoguce! Ni jedna zgrada u Shadvsideu nema tako dubok
podrum!
Lift se i dalje spuštao - velikom brzinom
Cucnuo sam i pripremio se na udarac. Pokrio sam oci rukama.
Odjednom je usporio.
Stali smo - i vrata su se otvorila.
Izašao sam iz lifta i našao se u uskoj prostoriji.
Zidovi su bili smedi. Svjetlo je bilo slabo. Jedva sam vidio. Bilo je
vlažno i hladno. Zrak je bio ustajao i gušio me.
PING!
Okrenuo sam se. Lift je otišao! Nestao! Zacvilio sam. A što sad?
Dotaknuo sam zid. Površinski sloj mrvio se pod prstima.
Zemlja! Zidovi su bili od zemlje!
Opipao sam i ostala tri zida. Zemlja - samo zemlja.
Pogledao sam gore - stropa nije bilo!
Iznad mene su se njihale gole grane. Vidio sam zvijezde i mjesec na
nocnom nebu.
Polako sam se okrenuo i pažljivije promotrio zidove.
Gdje sam?
Odjednom mi je sinulo. Stajao sam u otvorenom grobu.
Poglavlje 17
Oh, neeeeeee! Zašto sam u grobu? Ne panicari, naredio sam si.
Razmisli.
Groblje Ulice Straha je samo nekoliko blokova od moje kuce. Barem
znam gdje sam.
Gledao sam u zidove groba. Ako se popnem i izadem, mogu otrcati
kuci! Za samo nekoliko trenutaka mogao bih biti u svom krevetu.
Zabio sam prste u zemlju i poceo se penjati. Grob je bio dubok i
strm.
Dignuo sam nogu i zabio je u zemlju. I popeo se.
Zabio sam i drugu nogu, i popeo se još malo više.
Napredovao sam polako.
Zemlja se drobila pod prstima i padala mi po licu. U oci. U usta.
Penjao sam se i penjao.
Bio sam na pola puta.
Ali morao sam stati. Nešto hladno i sluzavo plazilo mi je po ruci.
Otresao sam ruku.
Fuj.
Odletio je debeli, naduti crv. Nastavio sam se penjati - ali...
Nešto mi je skliznulo pod jaknu. Ispod oba rukava. 1 ispod košulje.
Izgubio sam oslonac - i survao se na dno groba.
Strgnuo sam jaknu - i vrisnuo.
Crvi!
Stotine crva puzalo mije po rukama. Klizilo po prsima. Penjalo se
po nogama.
"Silazite! Gubite se!" urlao sam i tresao ih sa sebe.
Crvi su mi puzali po vratu. Po obrazima. Po kosi.
Mahnito sam tresao glavom. Skakao sam gore-dolje. Dio ih je otpao,
ali meni se cinilo da ih je sve više.
Grebao sam se po rukama i prsima. Izbezumljeno sam ili otresao s
vrata i lica.
Kad bi pali na tlo, cuo se mukao udarac od kojeg mi je bilo slabo.
Kopao sam po zemlji tražeci kakav korijen kao uporište. Pronašao
sam ga.
Uhvatio sam ga i penjao se. Sve više i više.
Mjesecina je bacala topao, sablastan sjaj po nadrobim spomenicima.
Po drvecu. Sjene su se pomicale. Maglilo se.
Groblje je bilo tiho. Potpuno tiho.
Ispružio sam ruke i dosegao vrh groba.
Svom snagom pokušao sam se izvuci.
Ali nešto nije bilo u redu.
Kao da sam zapeo nogama za nešto. Pogledao sam dolje i
prestravio se.
Kroz zemlju se nazirao obris - ruke. Zgrabila me za gležanj. Ruka
kostura!
Stezala me sve jace.
"Neeee!" urlao sam.
Udarao sam i mahao nogama.
Koštunjavi prsti rezali su mi meso sve dublje.
Ali ruka me vukla nazad. Dolje. » Na dno groba.
Poglavlje 18
Pusti meeee!" vrištao sam i vrištao.
Kopao sam po zemlji. Pronašao sam korijen stabla.
Povukao sam svom snagom. Lupajuci i ritajuci se pokušavao sam
se osloboditi kosturova pogubnog stiska.
Došao sam do otvora. Provirio sam van. Poceo sam se podizati.
Ruke su mi klizile.
Ucinilo mi se da se nešto mice u sjeni. Možda ima nekog?
"Pomozite!" derao sam se. "Pomozite mi!"
Koštunjavi prsti vukli su me za nogu. Sve jace. Prema dnu.
Nešto se micalo na groblju!
Bio sam siguran.
Kroz maglu se nazirao neki lik. Vidio sam da ide prema meni.
"Pomozite!" jauknuo sam. "Pomozite mi..." Zaustavio se.
"Ovdje!" urlao sam. "Pomozite! Morale mi pomoci!" Lik se
primaknuo bliže. Cuo me! Pomoci ce mi! "Požuri!" vikao sam. "Dok
nije prekasno."
Bio je sve bliže. Neki covjek. Nosio je dugacak štap.
Covjek koji se brine o groblju - sigurno je on!
A onda sam ugledao dugi crni plašt. Šiljata kapuljaca skrivala mu je
gotovo citavo lice.
Tko je to?
Približio se rubu groba. Vrisnuo sam.
Pet dugih koštunjavih prstiju stiskalo je štap. Ruka kostura. Ispod
kapuljace nije bilo lica. Samo lubanja i sjajne crvene oci!
"Treci duh!" promucao sam. "Duh Božicne Buducnosti.".
Poglavlje 19
Duh je lagano kimnuo glavom.
Polako je izvukao koštunjavu ruku iz rukava i podignuo kažiprst
koji je na izmaglici poprimio žuckast sjaj.
Prstom je pokazao na drugu stranu groblja.
Prema tri lika koja su se primicala kroz maglu.
Kad su prišli bliže, vidio sam da su to djeca. Otprilike moje visine i
mojih godina. Djecak kovrcave plave kose. Još jedim djecak kratke
smede kose. I djevojcica duge plave kose.
Oni ce mi pomoci!
"Ovdje sam!" viknuo sam. "Pomozite. Necu još dugo izdržati!"
Približavali su se. Polako. "Požurite!" vikao sam. Nisu odgovorili.
Niti ubrzali.
Što im je? Zašto ne potrce? Zašto mi ne pomognu'! Približili su se.
Nekako su cudno hodali. Ukoceno.
I lica su im bila cudna. Tupa i prazna.
"Dobro ste?" doviknuo sam im.
Prišli su rubu groba.
Piljio sam u njih - a oni su poceli pjevušiti.
U pocetku tiho.
Pa sve glasnije. Nalik jaukanju.
Plavokosi djecak bio mi je najbliže. "Pomozi mi! Pruži mi ruku!"
molio sam ga. Nije odgovorio.
Jaukanje je postajalo sve glasnije.
Ali je iznenada prestalo, a klinci su se poceli smijati. Promijenili su
izraz lica.
Iskolacili su oci.
Usta su im postala crna i ljuskasta. Koža im je trunula.
Prestravljeno sam gledao kako im sluz kapa kroz pore.
Zadah truleži širio se prema meni.
Cudovišta!
Cudovišta!
Odvratna cudovišta!
Poglavlje 20
Cudovišta!" urlao sam i okrenuo glavu od tog stravicnog prizora.
"Pogledaj nas, Kenny!" kreštali su jednoglasno. "Pogledaj
nas!"
"Ne-ne mogu!" promucao sam.
Cudovišta su vrištala od smijeha. Djevojcica cudovište unijela mi se
u lice. "Zar ne misliš da sam predivna?" nacerila se. i otkrila niz
crnih i pokvarenih zubi.
"Odgovori joj!" naredio je plavokosi djecak.
"Ti-ti si nešto najodvratnije što sam ikada vidio!"
"Uskoro ceš se predomisliti", viknuo je smedokosi djecak "Kad
postaneš poput nas!"
Zakolutao je ocima. I oba oka nestala su u ocnim dupljama.
"Nikad!" vrištao sam. "Nikad necu biti takav!''
"Kad živiš kao cudovište, umireš kao cudovište, Kad živiš kao
cudovište, umireš kao cudovište", poceli su pjevušiti.
Sagnuli su se do ruba groba. Gušio sam se
Došlo mi je da povratim.
"Odlazite!" derao sam se. "Ostavile me mi miru!"
"Mislili smo da trebaš pomoc", hihotao je smedokosi djecak.
"Pomozite! Pomozite miiiiiii", oponašala me djevojcica. "Pož-
žurite!"
Prasnuli su u smijeh.
Pogledao sam duha. Podignuo je kažiprst i smijeh je naglo utihnuo.
"I mi smo bili isti takvi!" reklo je jedno cudovište. "Bili smo zlobni i
uživali smo u tome."
"Baš kao i ti. Baš kao i ti", pjevušili su.
Hihotali su.
"Ti si naša prošlost", rekla je djevojcica. "A mi tvoja buducnost!"
"Oh, neeeee!" jauknuo sam.
Sve mi je bilo jasno.
Žena u Dalbyju nazvala me cudovištem.
I drveni vojnici.
Kad živiš kao cudovište, umireš kao cudovište.
Sad mi je sve jasno.
Piljio sam u treceg duha.
Uperio je kažiprstom u mene.
Pretvorit ce me u cudovište!
Prošao mi je prstom po obrazu.
"Neeee!" molio sam. "Nemojte!"
"Molim vas, molim vas! Dajte mi još jednu šansu! Ucinit cu bilo što!
Bilo što! Promijenit cu se. Bit cu... dobar!"
Poglavlje 21
Molim vas!" vrištao sam. "Molim vas! Molim vas!"
"Smiri se, djecace!" Iznad mene je nešto bljesnulo. "Vjeruj mi.
Nemaš se cega bojati!"
Netko me primio za ruku. Otvorio sam oci. Bio je to cuvat Iz
Dalbvja.
"Vrata se tu i tamo zaglave", objasnio mi je dok me vodio van.
Grupa kupaca skupila se oko nas. Vidio sam Selo Djeda Božicnjaka.
"Nismo odmah primijetili da si unutra", nastavio je cuvat i
potapšao me po ramenu. "Nismo te culi. Zbog buke!"
Osvrnuo sam se i još jednom pogledao kompjutersku sobu. Cuvar
se okrenuo i zatvorio vrata.
Pogledao sam na sat: 19:50.
Provjerio sam datum: 24.12.
"Još uvijek je Badnjak?" pitao sam, za svaki slucaj
"Naravno da je Badnjak", odgovorio je i zbunjeno me Izgledao. "Ali
zatvaramo za deset minuta. Da te nismo pronašli bio bi tu zatocen
za Božic!"
Pogledao sam niz Ulicu Djeda Božicnjaka.
Vidio sam da je i posljednji klinac u redu dobio šecerni štapic od
Djeda Božicnjaka.
I nasmijao se od uha do uha!
Veseli patuljci skupili su se oko božicnog drvca i zapjevali božicnu
pjesmu, posljednju za veceras.
Još nikad nisam vidio nešto tako predivno.
"Tvoja mama i sestra mislile su da si vec otišao", rekao je cuvar. "Pa
su i one krenule kuci. Bolje požuri, da se ne zabrinu!"
"Imate pravo! Idem!" složio sam se.
Ponovno sam pogledao na sat: 19:55.
Trgovina se zatvara za samo pet minuta.
Hocu li stici?
Otrcao sam do police s lutkama.
Moram pronaci onu preslatku balerinu! Krist i nije do kraja rekla
Djedu Božicnjaku što želi. Mojom krivnjom. Tko ce joj je pokloniti,
ako ne ja?
Balerina je bila na dnu hrpe lutaka. Izvukao sam je i otrcao do
prodavacice.
"Koliko stoji ova lutka?" pitao sam.
"Oh, ova je deset dolara", ljubazno mi je odgovorila. "Predivna je,
zar ne?"
Uzdahnuo sam.
Posegnuo sam u džep, iako sam znao da imam samo pet dolara.
"Imate li neku manju lutku? Neku za pet dolara?" pitao sam
prodavacicu dok sam vadio novcanicu.
Pogledao sam - i zinuo od iznenadenja.
U ruci sam držao novcanicu od deset dolara!
"Izvolite!" kliknuo sam pružajuci joj novac. "Ipak imam dovoljno.
Sretan Božic!"
"Sretan Božic i tebi." Nasmijala se. Stavila je lutku u vrecicu i
pažljivo mi je dodala preko pulta.
Trcao sam kroz trgovinu.
"Sretan Božic!" vikao sam i mahao spuštajuci se stepenicama.
"Sretan Božic svima!"
"To je Kenny Frobisher", rekla je neka žena.
"Ne, nemoguce", rekla je druga. "Kenny Frobishct nikad nikom nije
rekao nešto lijepo."
"Ali, to jesam ja", viknuo sam. "I sretna Nova godina!" dodao sam
na izlasku.
Poglavlje 22
Trcao sam cijelim putem kuci, cvrsto držeci vrecicu s lutkom.
Jureci niz Ulicu Straha vidio sam da na vratima svih susjednih kuca
vise božicni vijenci. Lampice na božicnim drvcima svijetlile su kroz
prozore. Bile su prekrasne!
Ali najljepše božicno drvce svijetlilo je kroz prozor kuce broj 27.
Moje kuce.
Pokucao sam na ulazna vrata. Mama je otvorila.
"Kenny!" uzviknula je. "Stigao si!" Razveselila se. "Zabrinula sam se,
dušo!"
"Sretan Božic, mama!" rekao sam. Ušao sam i utrcao u dnevni
boravak.
Božicno drvce, vatra u kaminu, božicna glazba - sve je bilo savršeno.
Baš kako treba biti na Badnju vecer.
Tata je sjedio pokraj drvca. U krilu je držao staru knjigu. Mama je
sjela kraj Kristi, ispred kamina.
Na stolicu je bio pladanj s tri šalice vruce cokolade i tanjurom
domacih kolacica.
"Žao mije, Kenny", rekao je tata nježno. "Citamo Božicnu pricu.
Znam daje mrziš."
"Ne više, tata", rekao sam odmahujuci glavom. Uzeo sam šalicu
vruce cokolade i smjestio se na kaucu. "Volim je! To mi je sad
omiljena prica!"
Tata se nasmijao i odmahnuo glavom. "Otkud ta nagli promjena,
Kenny?" pitao je. "Što se dogodilo?"
Otpio sam malo cokolade i namjestio jastuke. "Duga prica,
tata", odgovorio sam.
I stravicna.
Necu je nikad zaboraviti.
Sljedece jutro skocio sam iz kreveta i širom rastvorio zastore.
Aaah!
U Shadysideu je preko noci napadalo mnogo snijega. Svjetlucao je
na jutarnjem suncu. Ulica Straha izgledala je poput božicne
razglednice.
"Kenny, jesi li vec budan?" pitala je mama. Provirila je s vrata. "Je li
Rags kod tebe? Ne mogu ga pronaci."
"Rags? Dodi!" zvao sam.
Pretražio sam citavu sobu. Pogledao sam i u ormar i ispod kreveta.
Tu se obicno skrivao. Ali od njega ni traga.
"Nema ga, mama."
"Moramo ga potražiti", uzdahnula je mama. "Kristi se uzrujala. Ako
ga uskoro ne pronademo, propast ce joj sve...
"Pa prošli put se vratio?"
"Prošli put?" pitala je mama. Namrštila se. "Još nikada nije nestao."
Dok je zatvarala vrata, svega sam se sjetio.
Nocnog Stražara. Ledenog Covjeka. Duhova s groblja. Triju
odurnih cudovišta... Stresao sam se.
Promotrio sam sobu. Krevet, postere, elektricnu gitaru -da se
podsjetim da sam samo sanjao! Bila je to samo nocna mora. Najgora
koju sam ikad imao!
Navukao sam majicu i traperice. I odjurio u kuhinju.
Kristi je klecala pokraj Ragsove postelje.
"Vratit ce se", obecao sam joj.
Podigla je glavu ociju punih suza. "A što ako se nikad ne vrati?"
prošaptala je. "Možda se izgubio? Možda gaje auto..."
"Ne brini, Kristi." Potapšao sam je po ramenu. "Sigurno je dobro.
Vratit ce se svaki tren."
Hoce li se vratiti? Ne znam. Ali nekako sam je morao utješiti?
Netko je pozvonio.
"Ja cu", viknuo sam.
Otvorio sam vrata i ugledao Timmyja Smathersa. Držao je uzicu.
Baš kao u mom snu!
"Gle kog sam pronašao!" uzviknuo je Timmy. Izmaknuo se i Rags je
utrcao u dnevnu sobu.
"Rags!" cicala je Kristi.
"Vau! Vau!" lajao je i skocio Kristi n narucje.
"Bio je iza naše kuce", objasnio je Timmy. "Odmah sam ga doveo."
"Puno ti hvala, Timmy. Baš si dobar. Nisam ti to još nikad rekao."
Timmy me sumnjicavo pogledao. S punim pravom. Zacrvenio sam
se.
"To je neki trik?" pitao je nesigurno. "Ne skrivaš vodeni pištolj iza
leda?"
"Nije trik, Timmy", odgovorio sam. "Od danas ce sve bili drugacije",
obecao sam. "Više se nikada necu šalili na tudi racun."
"Nikada?" iznenadeno je pitao Timmy. "Što se dogodilo'.'"
"Pa, recimo da sam ružno sanjao", rekao sam. "I napokon se
probudio!"
Kristi je prekopavala po poklonima. Sjetio sam se da još nisam
zamotao balerinu.
"Hej, Timmy. Dodi malo u kuhinju", prošaptao sam. "Moram nešto
zamotati."
"Evo, stižem", odgovorio je. Ušao je za mnom u smocnicu gdje sam
sakrio balerinu. Poceo sam je zamotavati.
"Kristi ce biti presretna kad je vidi!" rekao sam vežuci sjajnu crvenu
vrpcu oko kutije.
"O, Kenny." Uzdahnuo je Timmy promatrajuci me. "Izgleda da te
san stvarno promijenio." Stavio je prst na vrpcu dok sam je
zavezivao.
"Hvala", odgovorio sam prtljajuci po vrhovima vrpce.
Pogledao sam kutiju dok sam vezao cvor - i sledio se.
Timmyjev prst.
Koštunjav poput kosturova.
Podigao sam pogled baš kad je Timmy zamišljeno položio prst na
bradu.
Prestravio sam se. Timmyjev prst je zasjao!
Piljio sam mu u oci. I one su se sjajile. Sablasno crveno.
Timmy se nacerio. Navukao je zašiljenu kapuljacu svoje crne jakne.
U sjeni kapuljace lice mu je bilo sablasno blijedo. Obrazi su mu
upali.
"T-ti!" promucao sam. "Ti si treci duh. Nisam sanjao. Ne-ne mogu
vjerovati!"
"Zašto ne, Kenny?" odgovorio je demonskim glasom. "Živiš u Ulici
Straha. A što si ocekivao?"
Timmy je otvorio vrata kuhinje i izašao.
Osvrnuo se preko ramena i mahnuo mi svojom koštunjavom
rukom.
"Sretan Božic svima", rekao je i sablasno se nasmijao. "I dobro se
prestravite!"
Skocio sam s kreveta.
Bježi! Bježi ako ti je stalo do života! Trcao sam.
Jurio sam robnom kucom. Kroz odjele u kojima još nisam bio.
Došao sam do lutaka u teniskim odijelima, skijaškim jaknama i
kupacim kostimima. Bio sam na odjelu sportske odjece.
Zastao sam. Možda bih se ovdje mogao sakrili''
"Stani, Kenny!" prošaptao je netko.
Okrenuo sam se. "Tko-tko je to?"
"Ne budi lud!" Neki drugi glas ovaj put. "Bježi odavde!
Smjesta!"
"Tko je to? Gdje si?" Oblio me znoj.
"Zašto ne odgovoriš?" pitao sam.
Zirkao sam u mraku. Blijedocrveno svjetlo na znakovima izlaza
sablasno je obasjavalo sve stvari - odjecu, pultove, lutke.
Lutke.
Piljio sam u lutke.
Cinilo mi se da i one pilje u mene, tupim i praznim pogledom.
Još sam se jace zagledao u njih.
Buljio sam u lutku do mene - u odijelu za golf i s golf-palicom u
ruci.
A onda sam vidio.
Vidio sam da joj se jedna ruka pocela micali.
Pogledao sam joj lice. Nasmijala se. I zamahnula prema meni.
Sagnuo sam se.
Palica mi je prozujala iznad glave. Udarila je po pultu i smrskala
staklo.
TUUUUM!
Ponovno je zamahnula prema meni.
"Nemaš šanse, Kenny", prošaptala je lutka iza mene. Nadrapao si,
gdje god pobjegao!"
Prestravljeno sam piljio u lutke.
Trzale su se i migoljile, mrmljale i treptale ocima.
Oživjele su!
Oteturao sam unatrag. "Jesi li to ti, Ledeni Covjece'' Ili ' Nocni
Stražaru?"
Ili je to duh kojeg još nisam upoznao? Treci duh
Lutka u skijaškoj jakni ispružila je ruke i pomakla nogu. Pa drugu.
Krutim i naglim koracima sišla je s podija.
Krenula je ravno na mene. Piljila je u mene svojim ocima.
Jednim brzim pokretom podigla je skijaški štap na mene poput
koplja.
Na vrijeme sam se izmaknuo. Štap se zabio u zid iza mene.
Potrcao sam niz prolaz - i naglo se zaustavio.
Grupa lutaka vec me cekala* preprijecivši mi put.
"Ne-ne bojim vas se", promucao sam. "Vi ste samo glupe lutke."
"Ne slažem se, Kenny", nasmijala se jalna. "Nismo mi glupe - ti si
glupan!"
Sve lutke su se sablasno nasmijale. Vrištale su, hihotale i rugale se.
"Kenny je glupan! Kenny je glupan!"
Okrenuo sam se i odjurio u suprotnom smjeni. Sakrio sam , se iza
ugla. Nije bilo nigdje nikog. Potrcao sam.
"Lakše malo, Kenny!" Iza pulta je iskocila lutka. Podmetnula mije
svoju ukocenu nogu. Pao sam.
"Makni se od mene!" derao sam se listajuci. "Trebaš pomoc,
Kenny?" kreštala je lutka. Otrgnula si je jednu ruku i bacila je na
mene.
Trcao sam i trcao.
"Ne možeš još otici, Kenny", upozorila me lutka u kupacem
kostimu. "Tek smo se poceli zabavljali!"
"Kenny je glupan! Kenny je glupan!" Zastrašujuci, jezivi glasovi
lutaka odzvanjali su robnom kucom.
Pokrio sam oci i trcao.
Krajickom oka vidio sam da me progone. Cijela vojska lutaka
jurišala je na mene iz odjela s muškom odjecom!
"Kenny je glupan! Kenny je glupan!" rugale su se.
Ubrzao sam!
Trcao sam prema odjelu s igrackama. Ali morao sam stati.
Dva golema drvena vojnika okrenula su ukocene glave. Ispružili su
ukocene ruke. I nezgrapno zakoracili.
Iz korica su izvukli duge zlatne sablje.
Duge oštrice zviždukale su po zraku.
"Odustani, Kenny!" vrištali su. "Znamo mi kako treba s cudovištem
poput tebe."
Pokušao sam ne panicariti. Okrenuo sam se i pobjegao.
Drveni vojnici su me slijedili.
"Gotov si, Kenny!" vikali su. "Ne možeš nam pobjeci!" Trcao sam
sve brže.
Ostao sam bez zraka. Boljele su me noge. Ali nisam smio stati.
Moram pobjeci!
PING!
Zvuk je dolazio odnekud ispred mene. Zvuk lifta!
Kako ga nisam ranije primijetio? Nije važno.
Potrcao sam prema liftu. Vrata su se otvorila. Uskocio sam. Vojnici
su mi se približili na samo nekoliko metara. Ušao sam u lift i
izbezumljeno stiskao gumbe. Uzalud! Vrata se nisu zatvarala.
Vojnici su bili sve bliže. Ponovno sam pritisnuo gumbe.
"Stižemo te, Kenny!" Vojnici su mahali sabljama
Jedan je ušao u lift i pritisnuo me uza zid
Gurao sam ga i lupao nogama. Bezuspješno.
"Drži ga!" naredio je drugi vojnik.
Vojnik u liftu zgrabio me za ruku i izvukao van
"Ne!" vikao sam. "Pusti me! Pusti me!"
Jednom sam nogom bio u liftu, a drugom izvan lifta. Slucajno sam
udario rukom po gumbima.
Vrata su se pocela zatvarati.
Oslobodio sam se jednim snažnim zamahom - baš kad su se vrata
zatvorila.
Lift se trznuo i krenuo dolje.
Silazimo.
Piljio sam u brojeve katova. Svijetlio je - broj dva.
Hoce li se i vojnici spustiti pokretnim stepenicama? Hoce li me
cekati u prizemlju? Spremni za napad.
Brže! Brže!
Obrisao sam znojne ruke o hlace. Neprestano sam pritiskao gumb
za prizemlje. Broj dva više nije svijetlio. Zasvijetlio je broj jedan. Pa
prizemlje.
Bio sam okrenut vratima - spreman iskociti i pobjeci.
Ali lift se nije zaustavio. I dalje se spuštao. I niže. I niže.
Lupao sam po gumbu za zaustavljanje, ali lift se i dalje spuštao.
Bojao sam se.
Lift je ubrzavao. Padao je sve brže.
Nemoguce! Ni jedna zgrada u Shadvsideu nema tako dubok
podrum!
Lift se i dalje spuštao - velikom brzinom
Cucnuo sam i pripremio se na udarac. Pokrio sam oci rukama.
Odjednom je usporio.
Stali smo - i vrata su se otvorila.
Izašao sam iz lifta i našao se u uskoj prostoriji.
Zidovi su bili smedi. Svjetlo je bilo slabo. Jedva sam vidio. Bilo je
vlažno i hladno. Zrak je bio ustajao i gušio me.
PING!
Okrenuo sam se. Lift je otišao! Nestao! Zacvilio sam. A što sad?
Dotaknuo sam zid. Površinski sloj mrvio se pod prstima.
Zemlja! Zidovi su bili od zemlje!
Opipao sam i ostala tri zida. Zemlja - samo zemlja.
Pogledao sam gore - stropa nije bilo!
Iznad mene su se njihale gole grane. Vidio sam zvijezde i mjesec na
nocnom nebu.
Polako sam se okrenuo i pažljivije promotrio zidove.
Gdje sam?
Odjednom mi je sinulo. Stajao sam u otvorenom grobu.
Poglavlje 17
Oh, neeeeeee! Zašto sam u grobu? Ne panicari, naredio sam si.
Razmisli.
Groblje Ulice Straha je samo nekoliko blokova od moje kuce. Barem
znam gdje sam.
Gledao sam u zidove groba. Ako se popnem i izadem, mogu otrcati
kuci! Za samo nekoliko trenutaka mogao bih biti u svom krevetu.
Zabio sam prste u zemlju i poceo se penjati. Grob je bio dubok i
strm.
Dignuo sam nogu i zabio je u zemlju. I popeo se.
Zabio sam i drugu nogu, i popeo se još malo više.
Napredovao sam polako.
Zemlja se drobila pod prstima i padala mi po licu. U oci. U usta.
Penjao sam se i penjao.
Bio sam na pola puta.
Ali morao sam stati. Nešto hladno i sluzavo plazilo mi je po ruci.
Otresao sam ruku.
Fuj.
Odletio je debeli, naduti crv. Nastavio sam se penjati - ali...
Nešto mi je skliznulo pod jaknu. Ispod oba rukava. 1 ispod košulje.
Izgubio sam oslonac - i survao se na dno groba.
Strgnuo sam jaknu - i vrisnuo.
Crvi!
Stotine crva puzalo mije po rukama. Klizilo po prsima. Penjalo se
po nogama.
"Silazite! Gubite se!" urlao sam i tresao ih sa sebe.
Crvi su mi puzali po vratu. Po obrazima. Po kosi.
Mahnito sam tresao glavom. Skakao sam gore-dolje. Dio ih je otpao,
ali meni se cinilo da ih je sve više.
Grebao sam se po rukama i prsima. Izbezumljeno sam ili otresao s
vrata i lica.
Kad bi pali na tlo, cuo se mukao udarac od kojeg mi je bilo slabo.
Kopao sam po zemlji tražeci kakav korijen kao uporište. Pronašao
sam ga.
Uhvatio sam ga i penjao se. Sve više i više.
Mjesecina je bacala topao, sablastan sjaj po nadrobim spomenicima.
Po drvecu. Sjene su se pomicale. Maglilo se.
Groblje je bilo tiho. Potpuno tiho.
Ispružio sam ruke i dosegao vrh groba.
Svom snagom pokušao sam se izvuci.
Ali nešto nije bilo u redu.
Kao da sam zapeo nogama za nešto. Pogledao sam dolje i
prestravio se.
Kroz zemlju se nazirao obris - ruke. Zgrabila me za gležanj. Ruka
kostura!
Stezala me sve jace.
"Neeee!" urlao sam.
Udarao sam i mahao nogama.
Koštunjavi prsti rezali su mi meso sve dublje.
Ali ruka me vukla nazad. Dolje. » Na dno groba.
Poglavlje 18
Pusti meeee!" vrištao sam i vrištao.
Kopao sam po zemlji. Pronašao sam korijen stabla.
Povukao sam svom snagom. Lupajuci i ritajuci se pokušavao sam
se osloboditi kosturova pogubnog stiska.
Došao sam do otvora. Provirio sam van. Poceo sam se podizati.
Ruke su mi klizile.
Ucinilo mi se da se nešto mice u sjeni. Možda ima nekog?
"Pomozite!" derao sam se. "Pomozite mi!"
Koštunjavi prsti vukli su me za nogu. Sve jace. Prema dnu.
Nešto se micalo na groblju!
Bio sam siguran.
Kroz maglu se nazirao neki lik. Vidio sam da ide prema meni.
"Pomozite!" jauknuo sam. "Pomozite mi..." Zaustavio se.
"Ovdje!" urlao sam. "Pomozite! Morale mi pomoci!" Lik se
primaknuo bliže. Cuo me! Pomoci ce mi! "Požuri!" vikao sam. "Dok
nije prekasno."
Bio je sve bliže. Neki covjek. Nosio je dugacak štap.
Covjek koji se brine o groblju - sigurno je on!
A onda sam ugledao dugi crni plašt. Šiljata kapuljaca skrivala mu je
gotovo citavo lice.
Tko je to?
Približio se rubu groba. Vrisnuo sam.
Pet dugih koštunjavih prstiju stiskalo je štap. Ruka kostura. Ispod
kapuljace nije bilo lica. Samo lubanja i sjajne crvene oci!
"Treci duh!" promucao sam. "Duh Božicne Buducnosti.".
Poglavlje 19
Duh je lagano kimnuo glavom.
Polako je izvukao koštunjavu ruku iz rukava i podignuo kažiprst
koji je na izmaglici poprimio žuckast sjaj.
Prstom je pokazao na drugu stranu groblja.
Prema tri lika koja su se primicala kroz maglu.
Kad su prišli bliže, vidio sam da su to djeca. Otprilike moje visine i
mojih godina. Djecak kovrcave plave kose. Još jedim djecak kratke
smede kose. I djevojcica duge plave kose.
Oni ce mi pomoci!
"Ovdje sam!" viknuo sam. "Pomozite. Necu još dugo izdržati!"
Približavali su se. Polako. "Požurite!" vikao sam. Nisu odgovorili.
Niti ubrzali.
Što im je? Zašto ne potrce? Zašto mi ne pomognu'! Približili su se.
Nekako su cudno hodali. Ukoceno.
I lica su im bila cudna. Tupa i prazna.
"Dobro ste?" doviknuo sam im.
Prišli su rubu groba.
Piljio sam u njih - a oni su poceli pjevušiti.
U pocetku tiho.
Pa sve glasnije. Nalik jaukanju.
Plavokosi djecak bio mi je najbliže. "Pomozi mi! Pruži mi ruku!"
molio sam ga. Nije odgovorio.
Jaukanje je postajalo sve glasnije.
Ali je iznenada prestalo, a klinci su se poceli smijati. Promijenili su
izraz lica.
Iskolacili su oci.
Usta su im postala crna i ljuskasta. Koža im je trunula.
Prestravljeno sam gledao kako im sluz kapa kroz pore.
Zadah truleži širio se prema meni.
Cudovišta!
Cudovišta!
Odvratna cudovišta!
Poglavlje 20
Cudovišta!" urlao sam i okrenuo glavu od tog stravicnog prizora.
"Pogledaj nas, Kenny!" kreštali su jednoglasno. "Pogledaj
nas!"
"Ne-ne mogu!" promucao sam.
Cudovišta su vrištala od smijeha. Djevojcica cudovište unijela mi se
u lice. "Zar ne misliš da sam predivna?" nacerila se. i otkrila niz
crnih i pokvarenih zubi.
"Odgovori joj!" naredio je plavokosi djecak.
"Ti-ti si nešto najodvratnije što sam ikada vidio!"
"Uskoro ceš se predomisliti", viknuo je smedokosi djecak "Kad
postaneš poput nas!"
Zakolutao je ocima. I oba oka nestala su u ocnim dupljama.
"Nikad!" vrištao sam. "Nikad necu biti takav!''
"Kad živiš kao cudovište, umireš kao cudovište, Kad živiš kao
cudovište, umireš kao cudovište", poceli su pjevušiti.
Sagnuli su se do ruba groba. Gušio sam se
Došlo mi je da povratim.
"Odlazite!" derao sam se. "Ostavile me mi miru!"
"Mislili smo da trebaš pomoc", hihotao je smedokosi djecak.
"Pomozite! Pomozite miiiiiii", oponašala me djevojcica. "Pož-
žurite!"
Prasnuli su u smijeh.
Pogledao sam duha. Podignuo je kažiprst i smijeh je naglo utihnuo.
"I mi smo bili isti takvi!" reklo je jedno cudovište. "Bili smo zlobni i
uživali smo u tome."
"Baš kao i ti. Baš kao i ti", pjevušili su.
Hihotali su.
"Ti si naša prošlost", rekla je djevojcica. "A mi tvoja buducnost!"
"Oh, neeeee!" jauknuo sam.
Sve mi je bilo jasno.
Žena u Dalbyju nazvala me cudovištem.
I drveni vojnici.
Kad živiš kao cudovište, umireš kao cudovište.
Sad mi je sve jasno.
Piljio sam u treceg duha.
Uperio je kažiprstom u mene.
Pretvorit ce me u cudovište!
Prošao mi je prstom po obrazu.
"Neeee!" molio sam. "Nemojte!"
"Molim vas, molim vas! Dajte mi još jednu šansu! Ucinit cu bilo što!
Bilo što! Promijenit cu se. Bit cu... dobar!"
Poglavlje 21
Molim vas!" vrištao sam. "Molim vas! Molim vas!"
"Smiri se, djecace!" Iznad mene je nešto bljesnulo. "Vjeruj mi.
Nemaš se cega bojati!"
Netko me primio za ruku. Otvorio sam oci. Bio je to cuvat Iz
Dalbvja.
"Vrata se tu i tamo zaglave", objasnio mi je dok me vodio van.
Grupa kupaca skupila se oko nas. Vidio sam Selo Djeda Božicnjaka.
"Nismo odmah primijetili da si unutra", nastavio je cuvat i
potapšao me po ramenu. "Nismo te culi. Zbog buke!"
Osvrnuo sam se i još jednom pogledao kompjutersku sobu. Cuvar
se okrenuo i zatvorio vrata.
Pogledao sam na sat: 19:50.
Provjerio sam datum: 24.12.
"Još uvijek je Badnjak?" pitao sam, za svaki slucaj
"Naravno da je Badnjak", odgovorio je i zbunjeno me Izgledao. "Ali
zatvaramo za deset minuta. Da te nismo pronašli bio bi tu zatocen
za Božic!"
Pogledao sam niz Ulicu Djeda Božicnjaka.
Vidio sam da je i posljednji klinac u redu dobio šecerni štapic od
Djeda Božicnjaka.
I nasmijao se od uha do uha!
Veseli patuljci skupili su se oko božicnog drvca i zapjevali božicnu
pjesmu, posljednju za veceras.
Još nikad nisam vidio nešto tako predivno.
"Tvoja mama i sestra mislile su da si vec otišao", rekao je cuvar. "Pa
su i one krenule kuci. Bolje požuri, da se ne zabrinu!"
"Imate pravo! Idem!" složio sam se.
Ponovno sam pogledao na sat: 19:55.
Trgovina se zatvara za samo pet minuta.
Hocu li stici?
Otrcao sam do police s lutkama.
Moram pronaci onu preslatku balerinu! Krist i nije do kraja rekla
Djedu Božicnjaku što želi. Mojom krivnjom. Tko ce joj je pokloniti,
ako ne ja?
Balerina je bila na dnu hrpe lutaka. Izvukao sam je i otrcao do
prodavacice.
"Koliko stoji ova lutka?" pitao sam.
"Oh, ova je deset dolara", ljubazno mi je odgovorila. "Predivna je,
zar ne?"
Uzdahnuo sam.
Posegnuo sam u džep, iako sam znao da imam samo pet dolara.
"Imate li neku manju lutku? Neku za pet dolara?" pitao sam
prodavacicu dok sam vadio novcanicu.
Pogledao sam - i zinuo od iznenadenja.
U ruci sam držao novcanicu od deset dolara!
"Izvolite!" kliknuo sam pružajuci joj novac. "Ipak imam dovoljno.
Sretan Božic!"
"Sretan Božic i tebi." Nasmijala se. Stavila je lutku u vrecicu i
pažljivo mi je dodala preko pulta.
Trcao sam kroz trgovinu.
"Sretan Božic!" vikao sam i mahao spuštajuci se stepenicama.
"Sretan Božic svima!"
"To je Kenny Frobisher", rekla je neka žena.
"Ne, nemoguce", rekla je druga. "Kenny Frobishct nikad nikom nije
rekao nešto lijepo."
"Ali, to jesam ja", viknuo sam. "I sretna Nova godina!" dodao sam
na izlasku.
Poglavlje 22
Trcao sam cijelim putem kuci, cvrsto držeci vrecicu s lutkom.
Jureci niz Ulicu Straha vidio sam da na vratima svih susjednih kuca
vise božicni vijenci. Lampice na božicnim drvcima svijetlile su kroz
prozore. Bile su prekrasne!
Ali najljepše božicno drvce svijetlilo je kroz prozor kuce broj 27.
Moje kuce.
Pokucao sam na ulazna vrata. Mama je otvorila.
"Kenny!" uzviknula je. "Stigao si!" Razveselila se. "Zabrinula sam se,
dušo!"
"Sretan Božic, mama!" rekao sam. Ušao sam i utrcao u dnevni
boravak.
Božicno drvce, vatra u kaminu, božicna glazba - sve je bilo savršeno.
Baš kako treba biti na Badnju vecer.
Tata je sjedio pokraj drvca. U krilu je držao staru knjigu. Mama je
sjela kraj Kristi, ispred kamina.
Na stolicu je bio pladanj s tri šalice vruce cokolade i tanjurom
domacih kolacica.
"Žao mije, Kenny", rekao je tata nježno. "Citamo Božicnu pricu.
Znam daje mrziš."
"Ne više, tata", rekao sam odmahujuci glavom. Uzeo sam šalicu
vruce cokolade i smjestio se na kaucu. "Volim je! To mi je sad
omiljena prica!"
Tata se nasmijao i odmahnuo glavom. "Otkud ta nagli promjena,
Kenny?" pitao je. "Što se dogodilo?"
Otpio sam malo cokolade i namjestio jastuke. "Duga prica,
tata", odgovorio sam.
I stravicna.
Necu je nikad zaboraviti.
Sljedece jutro skocio sam iz kreveta i širom rastvorio zastore.
Aaah!
U Shadysideu je preko noci napadalo mnogo snijega. Svjetlucao je
na jutarnjem suncu. Ulica Straha izgledala je poput božicne
razglednice.
"Kenny, jesi li vec budan?" pitala je mama. Provirila je s vrata. "Je li
Rags kod tebe? Ne mogu ga pronaci."
"Rags? Dodi!" zvao sam.
Pretražio sam citavu sobu. Pogledao sam i u ormar i ispod kreveta.
Tu se obicno skrivao. Ali od njega ni traga.
"Nema ga, mama."
"Moramo ga potražiti", uzdahnula je mama. "Kristi se uzrujala. Ako
ga uskoro ne pronademo, propast ce joj sve...
"Pa prošli put se vratio?"
"Prošli put?" pitala je mama. Namrštila se. "Još nikada nije nestao."
Dok je zatvarala vrata, svega sam se sjetio.
Nocnog Stražara. Ledenog Covjeka. Duhova s groblja. Triju
odurnih cudovišta... Stresao sam se.
Promotrio sam sobu. Krevet, postere, elektricnu gitaru -da se
podsjetim da sam samo sanjao! Bila je to samo nocna mora. Najgora
koju sam ikad imao!
Navukao sam majicu i traperice. I odjurio u kuhinju.
Kristi je klecala pokraj Ragsove postelje.
"Vratit ce se", obecao sam joj.
Podigla je glavu ociju punih suza. "A što ako se nikad ne vrati?"
prošaptala je. "Možda se izgubio? Možda gaje auto..."
"Ne brini, Kristi." Potapšao sam je po ramenu. "Sigurno je dobro.
Vratit ce se svaki tren."
Hoce li se vratiti? Ne znam. Ali nekako sam je morao utješiti?
Netko je pozvonio.
"Ja cu", viknuo sam.
Otvorio sam vrata i ugledao Timmyja Smathersa. Držao je uzicu.
Baš kao u mom snu!
"Gle kog sam pronašao!" uzviknuo je Timmy. Izmaknuo se i Rags je
utrcao u dnevnu sobu.
"Rags!" cicala je Kristi.
"Vau! Vau!" lajao je i skocio Kristi n narucje.
"Bio je iza naše kuce", objasnio je Timmy. "Odmah sam ga doveo."
"Puno ti hvala, Timmy. Baš si dobar. Nisam ti to još nikad rekao."
Timmy me sumnjicavo pogledao. S punim pravom. Zacrvenio sam
se.
"To je neki trik?" pitao je nesigurno. "Ne skrivaš vodeni pištolj iza
leda?"
"Nije trik, Timmy", odgovorio sam. "Od danas ce sve bili drugacije",
obecao sam. "Više se nikada necu šalili na tudi racun."
"Nikada?" iznenadeno je pitao Timmy. "Što se dogodilo'.'"
"Pa, recimo da sam ružno sanjao", rekao sam. "I napokon se
probudio!"
Kristi je prekopavala po poklonima. Sjetio sam se da još nisam
zamotao balerinu.
"Hej, Timmy. Dodi malo u kuhinju", prošaptao sam. "Moram nešto
zamotati."
"Evo, stižem", odgovorio je. Ušao je za mnom u smocnicu gdje sam
sakrio balerinu. Poceo sam je zamotavati.
"Kristi ce biti presretna kad je vidi!" rekao sam vežuci sjajnu crvenu
vrpcu oko kutije.
"O, Kenny." Uzdahnuo je Timmy promatrajuci me. "Izgleda da te
san stvarno promijenio." Stavio je prst na vrpcu dok sam je
zavezivao.
"Hvala", odgovorio sam prtljajuci po vrhovima vrpce.
Pogledao sam kutiju dok sam vezao cvor - i sledio se.
Timmyjev prst.
Koštunjav poput kosturova.
Podigao sam pogled baš kad je Timmy zamišljeno položio prst na
bradu.
Prestravio sam se. Timmyjev prst je zasjao!
Piljio sam mu u oci. I one su se sjajile. Sablasno crveno.
Timmy se nacerio. Navukao je zašiljenu kapuljacu svoje crne jakne.
U sjeni kapuljace lice mu je bilo sablasno blijedo. Obrazi su mu
upali.
"T-ti!" promucao sam. "Ti si treci duh. Nisam sanjao. Ne-ne mogu
vjerovati!"
"Zašto ne, Kenny?" odgovorio je demonskim glasom. "Živiš u Ulici
Straha. A što si ocekivao?"
Timmy je otvorio vrata kuhinje i izašao.
Osvrnuo se preko ramena i mahnuo mi svojom koštunjavom
rukom.
"Sretan Božic svima", rekao je i sablasno se nasmijao. "I dobro se
prestravite!"
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
