*Precious* ::Vec pade mrak.

pajac hus ::Vidim parče crvenog krova i siv dimnjak, ugašen i mrtav. I oblake vidim. Bijele, čudesno bijele za jedan zimski dan. Obilaze ko zna koji krug oko ovog blatnjavog kamena, do zla Boga prljavog. I čisti ostaju. Nevino snježni, paperjasti, neuprljani kalom iznad koga gaze u galopu, na iskrivljenom hrbatu umornih milenijuma. I život nose. Da, nose ga tihom i skrušenom, koji mirno kaže hvala i prima taj dar uz blag i iskren smiješak. Nose onom što na konopu visi, i isplažena jezika prezrivo gleda šaren zamotuljak na dlanu poštara sudbine, u crnom odijelu, sa tamnom i teškom torbom oko vrata. Nose i onom što prst na orozu drži, i u oči svoje žrtve gleda krvoločno, poražen njihovom vedrinom i sjajem, ponižen njihovom smrću od njegove ruke. Da, život nose...onom što živi...onom koji to ne želi...onom koji život uzima.
Ja...ja neću više kroz prozor da gledam! Ni oblake! Ni oblake! Oblak ne zna...ne zna...on samo život nosi...svima...baš svima.