U PONEDJELJAK NA VELIKI TJEDAN
Kardinal Jellinek sastao se s bratom Bennom u Svetom oficiju. Kardinal je bio odjeven jednostavno i skromno, u tamnoj reverendi, ukrašenoj purpurom. Bio je vrlo ozbiljan; na čelu su mu se ocrtavale dvije vodoravne bore. Ispod crvene kapice bijela mu je kosa bila strogo razdijeljena, kao u nekog savjesnog birokrata. Usta su mu bila stisnuta i na licu mu se nisu mogle iščitati misli. Sjedio je za velikim antiknim pisaćim stolom. Način na koji se drţao kao da je trebao kod nepozvana gosta izazvati strahopoštovanje.
»Pater Augustin mi je pričao o Vama.« Jellinek mu je pruţio ruku. »Morate razumjeti rezerviranost kurije u ovom slučaju. S jedne strane riječ je o delikatnoj situaciji, s druge pak strane, na stotine ljudi vjeruje kako mogu pomoći rješavanju slučaja. Na početku smo slušali sve argumente, ali niti jedan nas nije pribliţio rješenju. Zbog toga smo suzdrţani, razumijete.«
Brat Benno je kimnuo. Ukočeno je sjedio nasuprot kardinalu. »Ja već godinama na srcu nosim teret koji će me uništiti. Mislio sam da ću s tim znanjem moći ţivjeti u izoliranom samostanu. Vjerovao sam da mogu biti toliko snaţan da to znanje nikada ne otkrijem niti jednom drugom čovjeku. Smatram da tajna, jednom kad je otkrivena, uvijek za sobom povlači novu nesreću. No tada sam čuo o otkriću u Sikstinskoj kapeli i o istrazi koja se provodi pa sam pomislio kako bih, ako Michelangelovu prijetnju prenesem pravim ljudima, mogao pomoći u ograničavanju štete. Pokušao sam razgovarati sa Svetim Ocem, ali isključivo zbog vaţnosti moje izjave.«
»Papa«, prekinuo ga je Jellinek, »nije upoznat sa slučajem. Zato ćete se morati zadovoljiti sa mnom. Ja ex officio vodim konzilij koji je upravo zbog tog slučaja sazvan. Dakle, brate, Vi ozbiljno tvrdite da poznajete značenje imena Abulafia, koje je Michelangelo sakrio u svojoj gigantskoj freski?«
Brat Benno je oklijevao s odgovorom. Tisuće su mu stvari prolazile glavom; cijeli njegov ţivot koji je izgledao tako koban. Tada je rekao: »Da.«
Jellinek je skočio sa stolice i pribliţio mu se. Sagnuo se prema njemu i tiho, gotovo prijeteće rekao: »Ponovite to još jednom, brate!«
»Da«, odgovorio je Benno, »ja poznajem okolnosti i to ima svoj razlog!«
»Govorite, govorite!«
Brat Benno je kardinalu prepričao svoj ţivot, onako kako je kazivao pateru Augustinu; djetinjstvo, očna bolest zbog koje je još u mladosti morao nositi debele naočale. Nije se mogao uklopiti u društvo, pa je utjehu pronašao u postizanju vrhunskih uspjeha u školi. Da, nakon prerane očeve smrti, postao je mamin sin te se prema njezinoj ţelji okrenuo umjetnosti. Tako je došao u Rim, kako bi istraţivao o Michelangelu. U knjiţnici oratorija na Aventinu pronašao je spise iz Michelangelove ostavštine. Medu ostalim, i jedno Michelangelovo pismo učeniku Condivi-ju, u kojem umjetnik piše o Abulafiji i Knjizi znakova. Nije mu pridavao pozornost. No bio je znatiţeljan pa je potraţio Knjigu znakova i u knjiţnici pronašao jedan primjerak. Je li kardinal upoznat s tom knjigom?
»Naravno«, rekao je Jellinek, »samo ne vidim vezu između knjige i zapisa iz Sikstinske kapele.«
»Jeste li pročitali Knjigu znakova?«
»Da«, rekao je kardinal oklijevajući.
»Cijelu?«
»Da, osim zadnje stranice.«
»Ali zašto ste izostavili zadnju stranicu?«
»Ona u tom primjerku nedostaje, netko ju je istrgnuo.«
Brat Benno je gledao kardinala: »Eminencijo, smatram da se na toj stranici krije rješenje tajne ili vaţan naputak za rješavanje problema. Ta stranica krije gorku istinu o Crkvi.«
»No recite, što piše na toj stranici?«
»Abulafia piše da je od svog učitelja doznao uznemirujuću istinu koja se tiče vjere i Crkve i koju je dokumentirao u svom spisu Pismo šutnje. To je Pismo ţelio
predati papi Nikoli III. No, inkvizicijski su špijuni nekako otkrili sadrţaj toga te ga otkrili Svetom Ocu i prije nego su se susreli. Papa Nikola je smatrao tu istinu toliko opasnom da je bio spreman na sve kako bi došao do tog dokumenta. Ali umro je prije nego je Abulafia uhićen na ulazu u grad i prije nego se uspio dočepati dokumenta. Ipak, Abulafia je bio uhapšen i odveden u oratorij na Aventinu, gdje mu je spis oduzet i gdje se još uvijek nalazi. Abulafia je zadrţan kako nikada više ne bi mogao otkriti sadrţaj Pisma šutnje. Tako piše kabalist, a u Knjizi znakova on još optuţuje da se kurija sastoji od muškaraca kojima je vlastita moć vaţnija od svega. Njegov spis sadrţi dokaze jedne, za Crkvu potresne, istine koja bi promijenila svete temelje i sliku Crkve. Tada bi reforma vjere bila prijeko potrebna. Zato ga je Crkva ušutkala, odbivši priznati njegov dokaz, ali ne zbog osjećaja odgovornosti spram vjere ili vjernika već zbog ţelje za moći. Crkva, piše Abulafia, stoji na klimavim nogama. Dokaz se krije u Pismu šutnje.
»Jeste li Vi pronašli taj dokument?«
»Jesam, pronašao sam ga zajedno s dokumentacijom o Michelangelu. Očito ga nitko nije smatrao vaţnim.«
Kardinal je bio vrlo uzbuđen. »Vi iznosite zastrašujuće aluzije. Nećete li mi konačno otkriti što piše u tom Pismu šutnje."
»Gospodine kardinale, Pismo šutnje je hebrejski rukopis. Znate kako je teško dešifrirati te rukopise. Ja sam stigao tek do polovice, ali ono što sam doznao bilo je dovoljno strašno da mi zauvijek naruši duševni mir. Abulafia piše o onome što je čuo od svog učitelja, da Sveto Pismo nije točno te da evanđelist Luka iznosi netočne pretpostavke. Abulafia tvrdi: Luka laţe...«
»Luka laţe!« prekinuo ga je kardinal. »O tome smo već raspravljali. Ali zašto Luka? Sto je tako posebno kod njega?«
»Ja sam se«, počeo je Benno plaho, kao da se ustručava jednom kardinalu i čuvaru vjerskog nauka objašnjavati pitanja Evanđelja, »godinama puno bavio tim pitanjem. Vi znate da se djela ranih evanđelista o Isusovim djelima međusobno uvelike podudaraju. Ona ovise o Markovu evanđelju, koji je opisao
zemaljski ţivot Spasitelja. Njegov izvještaj završava na otvorenome grobu: posljednji je dio, u kojem je riječ o Kristovu Uskrsnuću i Uzašašću, nadopuna nastala kasnije, kada su preostala Evanđelja već bila napisana.«
»Dakle, Vi mislite da Luka...«
»Da, Luka je prvi koji je opisao Uskrsnuće. Sjećate li se da je on bio Pavlov učenik, a Pavao je u Prvoj poslanici Korinćanima, još prije Marka, prije Evanđelja, suzdrţano, kao iz druge ruke, svjedočio o uskrsnulom Kristu?«
»Poznam to mjesto u Bibliji.« Jellinek se nasmiješio prisjećajući se, ali su se bore na njegovu čelu produbile. »Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan uskrsnuo...« Te su mi riječi oduvijek puno značile.«
»To je ista Poslanica«, nastavio je Benno, »u kojoj slijedi: »Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i naša vjera... A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše...Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oţivjeti.« Pitao sam se često nisu li mnogi učenjaci, koji su pri potrazi za tumačenjem Michelangelovih freski pretraţivali Stari zavjet, više pozornosti trebali dati Novom.«
»Mislite zbog veze koja ovdje postoji između starog Adama i novog, koji je ovdje Krist?«
»Ja sam bio povjesničar umjetnosti - i još uvijek jesam, ako se to ne zaboravlja. Proučavao sam freske u kapeli. I uvijek sam traţio razlog zašto je Firentinac Noino pijanstvo i potop postavio na početak svojeg djela, zatim je nastavio na apokaliptični grijeh, prema stvaranju svijeta i na kraju završio s posljednjim sudom, pri kojem jarosni Bog ljude baca u dubine Stiksa. Sto drugo moţemo činiti nego isto što i Noa, kako apostol Pavao kaţe: »Ako mrtvi zbilja ne uskrsavaju, jedimo i pijmo jer sutra mremo!»?«
»Tada je to tajna Sikstinske kapele? Da Michelangelo, tvorac freski, poriče uskrsnuće Krista, a time i uskrsnuće tijela?« Jellinek je ponovno ustao. U glavi mu se vrtjelo, ne samo zato što mu je postalo jasno koliko se to tumačenje uklapa u sliku, koliko objašnjava ono što je dosad bilo neobjašnjivo. Nije čudno što se Firentinac toliko bojao smrti. Jer ako Krist nije uskrsnuo, tada nema nade ni za ljude nakon njega. Tada bi ugroţen bio ne samo temelj Crkve već bi sva stajala na opasnome ţivom pijesku.
»Hereza!« Jozef Jellinek, prefekt Kongregacije za nauk vjere, koja je nekada nosila ime Svete inkvizicije, lupio je šakom o stol.
»Ali Crkva je već izdrţala iskušenja drugih krivovjernih nauka. Maniheizam, arijanizam, katarska hereza. Tko još danas ozbiljno govorio o tome?«
»Abraham Abulafia«, rekao je brat Benno promuklim glasom, »nije rekao da misli, da naš Gospodin Isus nije uskrsnuo treći dan. On je za to imao dokaz, a dokaz se nalazi u Pismu šutnje.«.
»A od čega se sastoji taj dokaz?«
»Pri svom istraţivanju nisam stigao do toga,« priznao je brat Benno, »usred posla sam bio pozvan i SS, pred kojim sam samo dan ranije drţao predavanje, zabranio mi je pristup knjiţnici.«
»O tom Pismu šutnje nisam još nikada čuo«, rekao je Jellinek.
»Ali Michelangelo mora da je bio upoznat i s Knjigom znakova i s Pismom šutnje. On je poznavao cijelu ţivotnu priču Abrahama Abulafije. U ovom pismu« - Benno je iz torbe izvadio komad papira — »Michelangelo piše o Abu-lafiji, a to je ujedno i ključ sikstinskog zapisa.«
»Dajte ovamo, kakvo je to pismo?« »Ja sam tijekom svojeg istraţivanja uzeo pismo i nisam ga više mogao vratiti. Godinama čuvam to pismo.« »Dajte mi ga!«
»Ali ovo što drţite u rukama jest kopija. Original sam predao papi Ivanu Pavlu, u vrijeme kada me mučila savjest. Kao što vidite, ja sam star čovjek i nisam ţelio tu tajnu odnijeti u grob.
Ivan Pavao me rado primio i ja sam mu sve ispričao, kao i sada vama. Papu je moja priča jako pogodila. Ostavio sam pismo i vratio se kući. Moja je misija bila ispunjena.«
»Ali o tom se pismu u kuriji ne zna!«
»Ne znam je li pismo imalo utjecaja, ali Papa je sigurno reagirao, budući da je samo on mogao biti taj koji je u oratorij poslao nekog čovjeka. Opat Odilo mi je pričao da se neki čovjek iz Vatikana prije puno godina raspitivao o dokumentaciji o Michelangelu. Opat se nije mogao sjetiti tko je to bio, no nakon mojih pritisaka sjetio se da je to bilo u vrijeme nakon konklave na kojoj je Ivan Pavao izabran, dakle, otprilike u vrijeme kada sam ja bio kod njega. No Ivan Pavao prerano je umro i ne znam je li istraga prekinuta ili nastavljena. Ĉlanci u novinama potaknuli su me da se vratim.«
»Da«, rekao je Jellinek, »dobro je što ste tu.« Zatim je počeo čitati cifrasti rukopis:
»Dragi Ascanio. Postavio si mi pitanje, a ja ću odgovoriti na sljedeći način: Budi siguran da mi cijeloga ţivota nije palo na pamet raditi nešto što bi bilo protivno Crkvi. Ja sam zbog vjere na sebe svalio muke i rad, otkada sam iz Firence došao u Rim, i pretrpio sam više nego što pripada jednom običnom kršćaninu, sve kako bi papama odagnao dosadu. Skulpture obavljaju svoju duţnost, one kamenu preotimaju formu, koja se umjetniku ukazuje kroz njegove duhovne oči. Ona uspijeva ili ne uspijeva. O tome se više nema što reći. Slikari naprotiv posjeduju, Ti to znaš bolje nego itko, određene osobine, pogotovo ovdje u Italiji, gdje je slikarstvo bolje nego igdje u svijetu. Za nizozemsko slikarstvo kaţu da je krotkije od talijanskoga jer ono ljudima tjera suze na oči, dok ih naše ostavlja hladnima. Nizozemci pokušavaju potplatiti oko, tako što prikazuju ugodne i draţesne stvari koje su upadljive zbog svog izgleda, a ustvari u sebi ne nose ništa od istinske umjetnosti. No ponajprije kudim takvu umjetnost, zato što pokušava na jednoj slici prikazati toliko stvari, od kojih bi samo jedna bila dovoljna da se ispuni cijelo umjetničko djelo. Ja sam
uvijek tako slikao i ne trebam se toga sramiti. To govorim prije svega s obzirom na Sikstinu, koju sam oslikao u duhu stare Grčke; jer naša je umjetnost stare Grčke - ti ćeš se sloţiti sa mnom. Iako umjetnost ne pripada niti jednoj drţavi, ona dolazi s neba. Ne trebam se sramiti Sikstinske kapele, iako kardinali bijesne i ocrnjuju neobuzdanu slobodu mojega duha. Predbacu-ju mi što sam anđele prikazao bez njihove nebeske raskoši, a svece bez najmanjeg traga zemaljske stidljivosti, da, pri-govaraju što sam povrijeđenu srameţljivost aranţirao kao predstavu. U svom su bijesu, pape i kardinali, previdjeli ono najvaţnije što sam utkao na svod Sikstinske kapele. Ti trebaš znati istinu, dragi Ascanio, ali ju dok sam ja na ţivotu, moraš zadrţati za sebe jer bi me oni kamenovali da doznaju istinu. Nitko od njih, dok su se uzbuđivali zbog golotinje mojih likova, dosada nije uočio čitalačku strast strogo odjevenih proroka i proročica, njihove knjige i pergamente. Ja sam mislio da ću svoju tajnu ponijeti u grob, kada si Ti, dragi Ascanio, otkrio onih osam slova i upitao me za njihovo značenje. Ovo je moj odgovor: ta su slova moja osveta. Ti si kao i ja odan kabali i znaš za velikog čovjeka. Abraham Abulafia. Ja sam za sve upućene ondje gore ostavio znakove koje ne mogu previdjeti. Jer Abulafia je znao istinu koja bi potresla Crkvu. On je bio čestit i pošten čovjek, isto kao Savonarola; obojici su pape ura-dile zlo, progonili su ih kao heretike, jer Crkva nije onakva kakva bi trebala biti. Ona suzbija svaku istinu, koja bi joj mogla naštetiti. Tako je bilo s Abulafijom, tako je bilo sa Savonarolom. Savonarola je spaljen, Abulafiji su oteti njegovi spisi. Saznao sam to od svojih prijatelja. Sve što je Abulafia dokazao, ostalo je prešućeno. Pape se ponašaju kao gospodari svijeta, a Crkva se nije promijenila od Abu-lafijina vremena. Ti znaš kako su se ponašali prema meni. Ali ja sam se ondje gore osvetio, ja, Michelangelo Buonarroti. Doći će drugi pape koji će, kada pogledaju prema gore, prepoznati utučenost i očajnu šutnju proroka Jeremije. Jeremija, naime, zna istinu. Oni će prepoznati znak koji sam ja, Michelangelo, ovjekovječio na svodu kapele.
Jer na rukopisu pokraj Jeremijinih nogu stoji: Luka laţe. Jednoga će dana svijet prepoznati ono što ja ţelim reći. Michelangelo Buonarroti u Rimu.«
Jellinek je šutio, a brat Benno je gledao u njega. Nastala je duga pauza.
»Đavolja osveta«, rekao je kardinal. »Uistinu jedna vraţja osveta Firentinca. Ali o čemu govori taj Abulafia? Dokaz? Prastara urota Crkve protiv svijeta?«
»Upravo me ta misao muči do današnjega dana, gospodine kardinale.«
»Heretičke brbljarije! Gdje su buste na kojima ste tada radili, Michelangelova ostavština i Pismo šutnje?«
»Osim ovog pisma, sve ostalo sam ostavio u knjiţnici oratorija. Bio sam u knjiţnici, ali nisam našao niti jedan dokument. Knjiţničar se nije mogao sjetiti da je ikada vidio spise vezane za Michelangela ili bio koji dio njegove ostavštine. Opat Odilo se sjetio da čak niti poslanik iz Vatikana, koji mu se jednom obratio, ništa nije pronašao.«
»Ĉudno. Zašto su te stvari nestale? I kamo?« Kardinal je razmišljao. Nije li on u tajnom arhivu pronašao dokumente o Michelangelu? Nije li se tada zapitao što ti dokumenti rade u Riservi? Moţda je to upravo Michelangelova ostavština na kojoj je radio brat Benno, iako nikada nije vidio original tog Michelangelova pisma niti rukopisa Pismo šutnje.
Kardinal je Benna zamolio da se pokuša sjetiti kakvi su se sve dokumenti i pisma nalazili u Michelangelovoj ostavštini.
Benno je rekao da je to bilo davno, ali da se sjeća da je bilo otprilike tucet pisama. Neka su bila naslovljena na Michelangela, neka koja je on pisao drugima, što je bilo čudno jer tko čuva pisma koja je sam napisao? Bila su to pisma naslovljena na Condivija, Svetog Oca, Michelangelova oca u Firenci i naravno, na njegovu platonsku ljubav, Vittoriju Collona.
Kardinal je te večeri došao u svoj stan vrlo dotučen. Nije ga čak oraspoloţila niti Giovanna koju je susreo na stubama. »Buona sera, signora«, rekao je odsutno i zatvorio vrata za sobom.
U svojoj je kućnoj biblioteci iznova čitao pismo. Sadrţaj ga je tištio. Gospodin Isus navodno nije uskrsnuo. Nije to mogao shvatiti pa je rekapitulirao: na svodu Sikstinske kapele imamo zapis i neobičan raspored figura, rad Michelangelove ruke; imamo kopiju Michelangelova pisma, čiji je originalni primjerak bio u posjedu pape Ivana Pavla, a sada je nestao; Knjiga znakova od Abulafije, iz koje nedostaje posljednja stranica, bila je skrivena u omotu druge knjige; zatim Michelangelova ostavština, koja se iz nepoznatih razloga čuva u tajnom arhivu; te Pismo šutnje, čiji potpuni sadrţaj nitko ne poznaje i koje nije pronađeno čak niti u tajnom arhivu.
Kardinalov je oštri um ovoga puta zakazao. Je li pametno da sve što je dosada doznao iznese pred konzilij kardinala, biskupa i monsinjora? Ne smije to učiniti. Slučaj je preopasan. Kardinal je odlučio prvo razgovarati s Augustinom.
Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 3:19 pm
