Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1 Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 3:19 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :


Još
jedan 'vjerski triler', kakvi u zadnjih nekoliko godina, intrigiraju
čitateljsku publiku: za vrijeme organiziranog posjeta jednom
benediktinskom samostanu, znatiželjan se posjetitelj izdvojio, da bi
razgledao prekrasni samostanski vrt. No u vrtu, upoznaje neobičnog
starog fratra, koji je sjedio u invalidskim kolicima. Fratar je započeo
pričati jednu nevjerojatnu priču, i zamolio ga da dođe poslušati
nastavak i slijedećih dana, uz napomenu, da ga ni jedan drugi fratar, ne
smije vidjeti. Znatiželjnik je dolazio pet dana, slušati nevjerojatnu
priču, koju je usporedio sa događanjima koja su baš uzimala maha, pri
obnovi Sikstinske kapele. Ali, kada je došao šesti dan, fratar je
nestao, i nitko, navodno za njega nikada nije čuo.




Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

26 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
U PETAK DRUGOG KORIZMENOG TJEDNA
Konzilij se tog petka bavio uglavnom s pseudoepigrafs-kim karakterom osnovnih kabalističkih djela i njihovih dodirnih točaka s Katoličkom crkvom, no bez rezultata koji bi pomogli pri rješavanju tajne imena Abulafia na svodu Sikstinske kapele. Pater Pio konziliju je predloţio dokument iz vremena pape Nikole III. u kojem je stajalo da je Abrahamu Abulafiji, prilikom njegova boravka u jednom franjevačkom samostanu, oduzet tajni zapis, pamflet protiv vjere. Potraga za tim pamfletom nije bila uspješna, pretpostavlja se da je dokument zapaljen.
Ova je informacija uznemirila članove konzilija i o mogućem sadrţaju dokumenta ţidovskog mistika raspravljalo se nekoliko sati. Mario Lopez, zamjenik tajnika Kongregacije za nauk vjere, napomenuo je da je dokument, ako se Michelangelo oslanjao na njega, morao biti prisutan i u 16. stoljeću te da nakon toga nije bilo razloga da se dokument uništi. U svakom slučaju, ime Abulafia više se nije pojavilo u vatikanskim analima. Konzilij je nakon toga odgođen do daljnjega, odnosno, do novih otkrića.
Tu su se večer kardinal Jellinek i monsinjor Stickler
nakon dugo vremena našli u kardinalovu stanu na partiji šaha. No niti jedan niti drugi nisu bili mislima pri igri. Igrali su mehanički, potez po potez, bez uobičajene elegancije i profinjenosti, po čemu se dalo zaključiti da su im misli negdje drugdje.
„Šeh!" rekao je Stickler kao usputno, nakon što je svog topa postavio na put bijeloj kraljici - nakon točno devet poteza. Kardinal je krenuo u bijeg.
»Mislim«, rekao je konačno, »da smo obojica okupirani istom stvari.«
»Da«, odgovorio je Stickler, »tako izgleda.«
»Vi«, Jellinek se ustručavao nastaviti, »Vi ste odani Belliniju, monsinjore?«
»Što znači odan? Ja sam na njegovoj strani, ako na to mislite, i to ne bez razloga.«
Kardinal je podignuo pogled.
»Znate«, Stickler je nastavio, »Vatikan je drţava u malom koja ima vladu i stranke, koje se međusobno natječu i koaliraju, postoje moćni i manje moćni, vrijedni i lijeni, simpatični i antipatični, no prije svega postoje opasni i bezopasni. Pogrešno je vjerovati da u Vatikanu vlada poboţnost. Ja sam sluţio trojici papa i znam što govorim. Mali je korak od poboţnosti do grješne zablude i olako se zaboravlja da se kurija sastoji od ljudi, ne od svetaca.«
»Kakve veze ima Bellini s tim?« pitao je Jellinek bez okolišanja.
Monsinjor je nekoliko trenutaka šutio, a zatim je rekao: »Vjerujem Vam, gospodine kardinale, moram Vam vjerovati zbog toga što izgleda da imamo iste neprijatelje. Bellini je na čelu skupine koja vjeruje da papa Ivan Pa-vao nije umro prirodnom smrću. On i dalje, protivno svim naredbama najvišeg vrha drţave, nastavlja istragu o tom slučaju. Sada je sigurno da je paket s Papinim stvarima bio snaţno upozorenje, kojim Vas se ţeljelo odvratiti od daljnjih istraţivanja. Paket također dokazuje da se smrt Ivana Pavla nije dogodila na način kako stoji u sluţbenoj verziji.«
»Vi poznate imena onih koji su umiješani u tu zavjeru? Kakvu bi korist ti ljudi mogli imati od njegove smrti?«
Monsinjor je svoga kralja izvadio iz igre, kako bi dao do znanja da je partija završena. Zatim je pogledao kardinala i rekao: » Molim Vas za šutnju, ali budući da smo zajedno u istom brodu, reći ću Vam što znam.«
»Cascone?« pitao je Jellinek.
Monsinjor je kimnuo. »Dokument koji je misteriozno nestao nakon smrti Ivana Pavla sadrţavao je točne upute o reorganizaciji kurije. Neki su ljudi trebali biti razriješeni svojih duţnosti i novi su trebali doći na njihovo mjesto. Na vrhu su stajala tri imena: drţavni tajnik Giuliano Cascone, voditelj Instituta. per le Opere Religiose, Phil Canisius i zamjenik tajnika Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje Frantisek Kolletzki. Reći ću to ovako: da te noći papa Ivan Pavao nije umro, oni danas ne bi bili na svojim poloţajima.«
»Zar jedan drţavni tajnik moţe tako jednostavno biti razriješen duţnosti?«
»Ne postoji zakon ili propis koji to zabranjuje, iako se to nikada u povijesti nije dogodilo.«
»Moram priznati, uvijek sam smatrao da su Cascone i Canisius rivali.«
»Oni to na neki način i jesu. Cascone je visokoobrazovan čovjek, naviknut da uţiva u pogodnostima svog statusa; Canisius je seljak po podrijetlu, a seljak je ostao do danas. Potječe iz okolice Chicaga i oduvijek je ţelio nešto postići. Nije dospio dalje od biskupske stolice, no njemu i ta čast laska. Kada ju je preuzeo, IOR je bila prilično nevaţna institucija, a on je od nje stvorio cijenjeni financijski institut. Sve je radio s namjerom da dobije vaţnu ulogu u financijskim poslovima. Imao je instinkt za novac, prodao bi i papinsku tijaru u Ameriku kada bi mu dopustili. Njegovi su ga novčani poslovi pretvorili u moćnoga člana kurije, naravno, na nezadovoljstvo drţavnog tajnika, koji utjelovljuje svjetovnu vlast Vatikana. Ja vjerujem da u dubini duše osjećaju mrţnju jedan prema drugome, ali njihov je zajednički interes da sačuvaju tajnu. Razumijete li?«
»Razumijem. Bellini je dakle neprijatelj Casconeu, Kolletzkom i Canisiusu?«
»Nije baš tako. Bellini je bio prvi u kuriji koji je sumnjao u prirodnu smrt i to je javno priznao. Zato Cascone, Canisius i Kolletzki izbjegavaju Bellinija. No, prije svega izbjegavaju mene, jer sumnjaju da sam upoznat sa sadrţajem nestalih spisa i da znam da bi njihovi poloţaji bili upitni. Mislim da bi za tu trojicu bila najveća nesreća da je Sveti Otac mene izabrao za svoga komornika.« »Zna li Sveti Otac za ovu priču?«
»Obvezan sam na šutnju, čak i prema Vama.«
»Ne morate odgovoriti, monsinjore, ali mogu si misliti―.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

27 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DAN NAKON TREĆE KORIZMENE NEDJELJE
Dan nakon nedjelje Oculi kardinal Jellinek u tajnom arhivu naišao je na nevjerojatno otkriće. Iz razloga koji su i njemu
samomu nejasni, nije se više usudio ući u onaj dio arhiva u kojem je prije tri tjedna sreo tajnovitog posjetitelja, iako je slutio da mu je promaknulo nešto, jedan dio mozaika koji se nije uklapao u sliku, ali koji bi se za rješavanje tajne mogao pokazati kao ključni dio. No nakon posljednjeg razgovora s monsinjorom Sticklerom osjetio se ohrabren i uvjeravao je sam sebe kako su noge koje je vidio u arhivu, uistinu noge nekog neţeljenog posjetioca, a ne duha, isto kao što je i glasnik, koji ga je nepozvan posjetio u stanu tek zemaljski, ne nadnaravni agent. Sada mu je i halucinacija, koju je doţivio u knjiţnici, izgledala kao rezultat ţivčane napetosti, a ne kao djelo neke više instance.
Tako se tihim, ali čvrstim korakom, lebdeći između razuma i iracionalnog straha, zaputio u arhiv.
Odmah je uočio koţnati svezak koji je virio s police, kao da ga je netko u velikoj ţurbi gurnuo na mjesto. Uzevši ga u ruke, ugledao je iste riječi koje su mu se pojavljivale u vizijama. Zlatnim slovima, potamnjelim od vremena, pisalo je: LIBER HIEREMIAS.
Nije bilo razloga da ta knjiga bude zaključana u tajnom arhivu. Jellinek je njezin početak znao gotovo napamet: »Riječi Jeremije, sina Hilkijina, svećenika iz Anato-ta, u zemlji Benjaminovoj. Njemu dođe riječ Jahvina, u dane Jošije, sina Amonova, kralja Judina, trinaeste godine vladanja njegova...« Začudo, početak ove knjige nije bio isti. Ispod naslovne stranice knjige bila je druga naslovna strana na kojoj je pisalo: Knjiga znakova. Ime autora nije bilo napisano. Prva je stranica knjige bila ofucana, gornji je dio nedostajao u cijelosti, no ono što je bilo napisano bilo je slično Jeremijinim riječima, ali opet potpuno drugačije. »Ja sam rekao: Ovdje sam«, čitao je Jellinek, » tada mi je On pokazao pravi put, probudio me iz sna i dao mi inspiraciju da napišem nešto novo. Nikada nisam ništa slično doţivio i ojačao sam svoju volju i usudio se uzdignuti iznad vlastite moći shvaćanja. Nazivali su me heretikom i nevjernikom, jer sam odlučio Bogu sluţiti u istini, ne kao neki koji tapkaju u mraku.
Oni i njima slični, izgubljeni na dnu ponora, bili su oduševljeni uvući me u njihovu taštinu i mračne spletke. Ali Bog je spriječio da pravi put zamijenim krivim.«
Neobične proročke riječi koje ne potječu od proroka Jeremije, koji o istoj temi govori: »Dođe mi riječ Jahvina: prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčinih izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.«
Koliko god ovo bilo besmisleno, kardinala je sljedeće otkriće još više zbunilo: između izlizanih stranica nalazilo se pismo, potpisano s »Pio Segoni OSB». Kardinal je, i prije nego ga je pročitao, shvatio vaţnost tog pisma. Pater Pio! Mora da je Pio bio neznanac kojeg je sreo u tajnom arhivu! Ulaz mu je omogućio zamjenski ključ kojem je imao pristup kao voditelj Vatikanskog arhiva. Kardinal je bio zaprepašten.
Ĉitao je pismo: »Tko god otkrije ovaj trag upravo na ovome mjestu, mora znati da je na tragu tajne. No treba znati, ako je ostao odan vjeri Crkve, da još uvijek ima vremena za povratak i za prekid daljnjih istraţivanja prije nego bude prekasno. Meni je Bog dao neizdrţljivi teret da moram ţivjeti sa svojim znanjem. Ja to ne mogu. Neka mi Bog oprosti. Pio Segoni OSB.«
Jellinek je pismo vratio u knjigu i s knjigom u rukama krenuo prema izlazu. »Augustine,« zazvao je, »dođite brzo!« Augustin se pojavio odnekud iz arhiva. Kardinal je bez riječi polegnuo knjigu na stol, otvorio ju i pruţio Au-gustinu pismo. Ovaj je pismo pročitao i nečujno rekao: »Sveta Majko Boţja!«
»Pismo sam našao skriveno u ovoj knjizi«, rekao je Jellinek. »Kakve veze ima Pio sa sikstinskim zapisom?«
»Zašto je Jeremijina knjiga u tajnom arhivu?« upitao je Augustin gledajući u signaturu.
»To nije ta knjiga već samo njezina naslovnica. Okrenite list.«
Augustin je napravio kako mu je kardinal rekao. »Knjiga znakova?« pater je pogledao kardinala Jellineka.
»Govori li Vam to išta?«
»Naravno. Autor je Knjige znakova Abulafia. Na hebrejskom se zove Sefer ha-'oth i napisana je 1288. godine. Vjerojatno je nastala nakon neobičnog sastanka s papom Nikolom III.«
»Pokojni pater Pio uz sebe je nosio cedulju na kojoj je bila zapisana signatura pape Nikole III. Papirić sam vidio.«
»To situaciju nimalo ne razjašnjava.« Augustin je rukom prešao preko korice knjige.
»Ako je uistinu riječ o toj knjizi, onda mi se čini da je zagonetka još veća. Navodno postoji nekoliko kopija te knjige i mislim da je i ovo jedna od njih. No to moţemo ispitati tek točnom usporedbom pojedinih kopija i ne znam bi li nas to stvarno dovelo koji korak dalje.«
»Ali mora postojati neki razlog zašto je pater Pio upravo ovu knjigu smatrao ključem za rješavanje sikstinske tajne!«
»Ali kako? Gdje je rješenje? Kardinal je podignuo ruke ispred lica. »Taj je Michelangelo bio vrag«, siktao je, »vrag.«
»Eminencijo,« počeo je Augustin plaho,»izgleda da smo došli do mjesta gdje moţemo nastaviti naša istraţivanja, ali gdje ih moţemo i prekinuti. Moţda trebamo slušati savjet pokojnog patera Pija i ostaviti se ovog posla te objaviti da je Michelangelo imenom Abulafia ţelio omalovaţiti Crkvu, osvetiti se za nepravdu koju sumu napravili pape.«
Tu mu je Jellinek upao u riječ: »To bi, brate, bila kriva odluka jer moţete biti sigurni kada bi mi prekinuli svoju istragu, nastavili bi ju drugi i istina bi kad-tad izašla na vidjelo.«
Augustin je kimnuo. Pitao se treba li kardinalu ispričati što je doznao od opata Odila. Postoji li tu nekakva veza? No već je sljedećeg trenutka odbacio tu ideju, veza između Michelangela i nacista izgledala mu je apsurdno.
»Sumnjate u moje riječi?« zanimao se Jellinek.
»O ne, naravno da ne«, odgovorio je Augustin, »ali strah me je kada pomislim na budućnost.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

28 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
JEDNOM IZMEĐU TREĆE I ČETVRTE KORIZMENE NEDJELJE
Činilo se da je vrijeme stalo u knjiţnici oratorija. Malo se toga promijenilo, a brat Benno je bio siguran da se ovdje ni u budućnosti ništa neće mijenjati. Benno je bio zaposlen. Po karticama je traţio signature, listao knjige i pisao bilješke. Konačno se sigurnim korakom zaputio prema jednom od regala i zastao.
»Brate,« zazvao je knjiţničara, »ovdje, na ovome mjestu prepoznajem promjenu. Ĉini se da je ovdje novi odjel.«
»Ne, koliko ja znam«, odgovorio je knjiţničar, »barem se ja ne mogu sjetiti, a ovdje sam već deset godina.«
»Brate,« rekao je Benno sa smiješkom na licu, »ja sam ovdje radio prije četrdeset godina i tada su ovdje bile buste s dokumentima o Michelangelu. Bili su to zanimljivi do-kumenti.«
»O Michelangelu?« Fratar je pozvao drugog fratra, drugi trećeg i svi su odmahivali glavom i gledali u knjige propovijedi iz 18. stoljeća, koje su se sada nalazile na tom mjestu. Jedan od njih izvukao je prvu knjigu i počeo čitati beskonačni naslov: Theologia Moralis Universa ad mentem praecipuorum Theologorum et Canonistarum per Casus Practicos exposita a Reverendissimo ac Amplissimo D. leonardo Jansen, Ordinis Praemonstratensis. Ne, rekao je. Dokumente o Michelangelu nikada na tom mjestu nije vidio.
Gost je tijekom večere u samostanskoj blagovaonici sjedio pokraj opata i Odilo ga je upitao kako napreduje s poslom te je li našao ono što je traţio.
Benno je odgovorio kako se ne snalazi baš dobro, iako sistem prema kojem je knjiţnica organizirana još uvijek ima u glavi. Izgleda da upravo ono što traţi nije na svome mjestu, čak se čini da je iščezlo.
Bennov je govor zainteresirao opata. Rekao je da bi mu bila čast pomoći, ali da ne zna što točno traţi.
Brat Benno je odgovorio da se u ono vrijeme, za svog prvog boravka u Rimu, bavio dijelovima problematike sikstinske
freske. U ovom su se samostanu čuvali vaţni dokumenti iz doba nastanka freski.
Opat je odmahnuo glavom, čudeći se što su takvi dokumenti bili upravo u ovom oratoriju.
Objašnjenje je jednostavno, rekao je Benno: Ascanio Condivi, Michelangelov učenik i pouzdanik, sačuvao je u ovom samostanu mnogobrojne dokumente i pisma svog učitelja, a budući da je bio prijatelj s opatom koji je tada vodio samostan, smatrao je da je ovo najsigurnije mjesto za pohranu.
Opat je nekoliko trenutaka šutio i razmišljao. Zatim je rekao da se mutno sjeća kako ga je prije puno godina jedan svećenik upitao za buste o Michelangelu.
Brat Benno je odgurnuo tanjur od sebe i pogledao opata. Bio je uzbuđen i poţurivao je svog sugovornika da se sjeti, tko je taj svećenik bio i otkuda je došao.
Bilo je to davno, izrazio je ţaljenje Odilo, još za vrijeme pretposljednjeg, ne, posljednjeg Svetog Oca. Molio je Benna da shvati kako tada tome nije pridavao vaţnost, ali se sjeća da je svećenik rekao kako su buste potrebne u Vatikanu. Više od toga nije se mogao sjetiti.
Dok su dva fratra pospremala stol, opat je ustručavajući se, upitao Benna, namjerava li sada otputovati natrag kući. No, Benno ga je zamolio ako još nekoliko dana moţe iskoristiti gostoprimstvo.
Opat se sloţio, ali je Benno osjećao da mu nije drago i da bi ga se najradije bio riješio još danas.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

29 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:40 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DAN NAKON ČETVRTE KORIZMENE NEDJELJE I JUTRO POSLIJE
Kardinal je iznova čitao pismo: »Eminencijo, zbrka koja je nastala oko zapisa u Sikstinskoj kapeli potaknula me da Vas obavijestim kako Vam moţda mogu biti od pomoći. Molim Vas, nazovite me. Antonio Adelman, predsjednik.«
Što je bankar ţelio od njega? Kako je on mogao pridonijeti rješavanju problema? Ali kardinal se u ovoj situaciji morao
hvatati za slamke. Imao je osjećaj da stoji na mjestu. Ponekad mu se činilo da je pred zidom, blizu cilju, ali ga ne moţe vidjeti. Osjećao je da je blizu rješenju, ali nije se mogao pomaknuti s mjesta. I ta knjiga, koju je pronašao, bila je sigurno fascinantna, no kakve je ona imala veze s Mi-chelangelom?«
Jellinek je svom tajniku naredio da doveze auto jer se ţeli odvesti u brda. Moţda će samo uludo potrošiti vrijeme, ali nadao se da neće biti tako. Tajnik je kardinala upozorio da izađe kroz straţnji ulaz, budući da je pred ulaznim vratima stajala horda novinara. Ispostavilo se da je to bilo uzaludno jer je kardinal, čim je nogom stupio na ulicu, bio opkoljen mnoštvom novinara koji su mu gurali mikrofone pred lice:
»Zašto Vatikan ne komentira otkriće?«
»Kada će biti dopušteno fotografirati freske?«
»Skriva li se iza zapisa tajna šifra?«
»Sto je potaknulo Michelangela da to napravi?«
»Je li Michelangelo bio neprijatelj Crkve?«
»Sto se dogodilo s freskama?«
»Nastavlja li se restauracija?«
Kardinal se pokušavao provući kroz guţvu, rekao je da nema što reći te da je za sve odgovore zaduţen vatikanski Ured za odnose s javnošću. Tajnik je jedva uspio zatvoriti vrata automobila za kardinalom te je vozač krenuo. Kardinal je još čuo povike: »Sve ćemo otkriti. Ništa ne moţete zatajiti. Ĉak niti specialissimo modo.«
Sastanak je dogovoren tog poslijepodneva u Nemi-ju, slikovitom mjestašcu pokraj istoimenog jezera, u lokalu »Specchio di Diana«. Kardinal i bankar sreli su se prvi put u mirnoj sobici na prvom katu, gdje se u staklenom regalu čuvaju u koţu uvezane knjige gostiju - u jednu od njih upisao se čak Johann Wolfgang von Goethe.
Antonio Adelman, predsjednik Banče Unione iz Rima, bio je čovjek od šezdesetak godina, sijede kose, ugodnih crta lica i svjeţeg, inteligentnog pogleda. »Zasigurno ste se začudili«, počeo je odmah, »što sam Vas pozvao na ovaj sastanak, ali
otkad sam doznao za Vaš problem, konstantno mislim ne bih li Vam moje znanje moglo pomoći pri rješavanju zagonetke.«
Konobar u dugoj bijeloj pregači servirao je domaće vino u visokoj staklenoj boci. »Rado ću poslušati što mi imate za reći«, odgovorio je Jellinek, »iako ne mogu smisliti kako mi Vi moţete pomoći. Slušam Vas!«
»Eminencijo, ako još niste znali: ja sam Juda i priča koju ću Vam ispričati počiva isključivo na toj činjenici.«
»I kakve to ima veze s Michelangelom, signore?«
»Da, to je duga, komplicirana priča.«
Dva su sugovornika zatim nazdravila i ispila vino.
»Vi znate da su Nijemci 1943., nakon Mussolinijeva pada i potpisivanja primirja, zauzeli Rim. Istodobno su se Amerikanci iskrcali na jugu zemlje kod Salerna i u Rimu je vladao strah, zbog onoga što bi se moglo dogoditi, a osobito kod 8000 Ţidova u gradu. Ja sam tada bio mladić i naučnik u očevoj banci. Moji su se roditelji bojali da će rimski Zidovi završiti isto kao i praški. Moj je otac rekao da ako izdrţimo prva tri dana, imamo šansu. Navečer tog 10. rujna - taj dan nikada neću zaboraviti - roditelji i ja, iskrali smo se iz našeg stana i sakrili se u garaţi jednog očeva neţidovskog prijatelja u starim dostavnim kolima. Noću smo osluškivali svaki korak, svaki zvuk, uvijek u strahu da ne budemo otkriveni. Nakon tri dana prvi put sam se usudio izaći iz našeg skrovišta, glad me potjerala te sam saznao da su nacisti bili voljni ostaviti Zidove na miru za cijenu od jedne tone zlata.«
»Ĉuo sam za to«, rekao je Jellinek, »navodno je skupljena samo polovica, pa se pokušalo drugu polovicu posuditi od Svetog Oca.«
»Nije bilo lako prikupiti toliko zlata jer je većina bogatih Zidova već pobjegla. Jedan od naše braće obratio se opatu oratorija na Aventinu i zamolio ga da zlato pokuša nabaviti u Vatikanu. Papa se sloţio da se zlato da kao pozajmica. 28. rujna odvezli smo se privatnim automobilima do središnjice Gestapa u Via Tasso i dostavili zlato. Rimski su Zidovi vjerovali da su
sigurni, ali bila je to zabluda. Počeli su pretraţivati kuće, pljačkati blago iz naših sinagoga. Pronašli su kartoteku s adresama ţidovskih obitelji. Nakon nekoliko dana, oko dva sata u noći, začuli smo glasno lupanje po vratima. Naš je susjed glasno viknuo: »Nijemci dolaze kamionima!« Ponovno smo pobjegli u garaţu. Dva smo dana strpljivo čekali, zatim je moj otac otišao u stan kako bi uzeo neke vaţne stvari. Nikada se nije vratio. Kasnije sam čuo da je sljedećeg dana sa ţeljezničke postaje Ti-burtina vlak s tisuću Ţidova krenuo prema Njemačkoj.«
Jellinek je šutio pod dojmom priče.
»Rim«, nastavio je Adelman, »velik je i zamršen grad te se većina članova naše zajednice uspjela sakriti po crkvama i samostanima, a neki su zaštitu pronašli čak u Vatikanu. Ja sam sa svojom majkom to vrijeme proţivio u oratoriju na Aventinu. Sada se sigurno pitate: kakve to sve ima veze sa zapisom u Sikstinskoj kapeli? Ali ima u ovoj priči i ironije: upravo su u oratoriju, koji je nama sluţio kao sklonište tijekom okupacije, nakon rata utočište pronašli bivši pripadnici SS-a. Oratorij je pripadnicima ODESSE, organizacije
bivših SS-ovaca, sluţio kao mostobran pri emigraciji njihovih članova.«
»Ne vjerujem u to!« viknuo je kardinal Jellinek. »Jednostavno ne mogu u to povjerovati.«
»Znam da zvuči nevjerojatno, gospodine kardinale, ali to je tako. Akcija je dobila odobrenje od najviših instanci, čak je i Vatikan s time bio upoznat.«
»Znate li Vi uopće što govorite?« Jellinek je bio uzbuđen. »Vi ozbiljno tvrdite da je Katolička crkva, uz odobrenje Svetog Oca, pomagala nacističkim bjeguncima pri bijegu u inozemstvo?«
»Ne dobrovoljno, ne dobrovoljno! Upravo dolazim do teme: tada se šuškalo, kako nacisti imaju nešto čime Crkvu drţe u šaci, nešto toliko razorno, da Crkva nije imala izbora. Bilo je to nešto vezano za Michelangela.«
Kardinal je piljio u čašu ispred sebe na stolu. Izgledao je kao oduzet. Nekoliko su trenutaka obojica šutjeli. Tada je Jellinek mucajući rekao: »Ako vas dobro razumijem, to bi značilo - jednostavno ne mogu vjerovati - moj Boţe, ako ste u pravu, to bi značilo da su se nacisti okoristili Mi-chelangelom. Gospode Boţe, Michelangelo je mrtav više od četiri stotine godina. Kako im je on mogao posluţiti kao razlog ucjene? Kakvu je on štetu mogao učiniti Crkvi?«
»Morate shvatiti, tada kada sam saznao za tu priču, bilo je to prije dvadeset godina, koliko god mi je bila uţasna, nisam više o tome razmišljao. Nisam ţelio razmišljati o prošlosti i o tom groznom vremenu. Ali kada sam saznao za priču o zapisu na Michelangelovim freskama, sjetio sam se priče koju mi je opat samostana ispričao prije puno godina te sam pomislio kako bih Vam mogao pomoći. Imam ja tu i vlastitih interesa. Ja sam bankar i s Vatikanom surađujem u bankarskim poslovima pa ţelim što hitnije rješavanje problema. Bankarstvo treba mir, nemirna vremena uvijek štete našem poslu - ako razumijete što ţelim reći.«
»Razumijem«, rekao je kardinal Jellinek odsutno duhom, »nemirna vremena nisu dobra za posao.«
Nakon razgovora Jellinek nije bio sposoban jasno razmišljati pa su se dvojica muškaraca rastala. Kardinal je sjeo u svoj plavi fiat. »Vozite me kući«, rekao je vozaču. Nakon toga nije više rekao niti riječ.
Smrkavalo se i vječni je grad počeo treperiti pod svjetlom tisuća lampi. Jellinek je gledao u daljinu. Razmišljao je o upozorenju patera Pija da prekine istragu dok ne bude prekasno, ali već se u sljedećem trenutku naljutio zbog vlastite plašljivosti. Stisnuo je šaku da ga je zaboljelo: moram riješiti tajnu.
U isto je vrijeme pater Augustin u Vatikanskom arhivu sjedio nad Jeremijinom knjigom, u kojoj se krila Knjiga znakova Abrahama Abulafije. Promatrao je signaturu i odmahivao glavom. Signatura je bila puno mlađa od knjige, koja je vjerojatno bila arhivirana tek nakon Drugog svjetskog rata. Ali
zašto se nalazila u tajnom arhivu? Augustin se trudio pročitati mala slova latinskog prijevoda.
»Ja beznačajan, nepoznat, svoje sam srce istraţio putovima duhovne ekspanzije i pritom otkrio tri vrste naprednih spoznaja: općepoznatu, filozofsku i kabalističku. Putem općepoznate spoznaje kreću se asketi. Oni se koriste raznim trikovima, kako bi iz svojih duša izbacili slike svijeta koji ih okruţuje. Kada u njihovu dušu uđe slika duhovnog svijeta, njihova se mašta uzdigne do razine da postanu sposobni proricati. Pritom upadnu u stanje transa.
Filozofska se spoznaja temelji na stjecanju znanstvenih znanja, koja su u analogiji s prirodnim znanostima i teologijom, te se tako zaokruţuje centar. Tako onaj koji traţi spoznaju shvaća da su određene stvari ispunjene proročanstvima i vjeruje da ona proizlaze iz proširenja i produbljenja ljudskog razuma. Ali u stvarnosti su slova i njihovo kretanje ono što na njega utječe. Ako mi pak postavite teško pitanje: zašto mi izgovaramo slova, zašto ih pokrećemo i pomoći njih pokušavamo djelovati, tada je odgovor treći - izazivanje spiritualnosti, i ja ovdje ţelim iz-vijestiti što sam doţivio na tom području.«
Augustin je znatiţeljno čitao. Pregledavao je sitna slova, stranicu po stranicu. Slova je bilo teško dešifrirati; već je gotovo zaboravio za čime traga.
»Bog mi je svjedok«, pisao je Abulafia, »ako nisam već prije crpio snagu iz ţidovske vjere i onoga što sam naučio iz Tore i Talmuda. Ali ono što su mi moji učitelji na mom filozofskom putovanju prenijeli, nije mi bilo dostatno sve dok nisam susreo jednog Boţjeg čovjeka, pripadnika redova onih koji znaju, jednog kabalista s prastarim znanjem o prošlosti, koje je istodobno uzvišeno i zastrašujuće, ovisno o vjeri kojoj pojedinac pripada. Podučio me metodi permutacije, kombinacijama slova, te mistici brojeva, naredivši mi da u tome ustrajem. Jednom mi je pokazao knjige, sastavljene od potpuno nerazumljivih kombinacija slova i mističnih brojeva, koje je mogao razumjeti samo upućen čovjek. Običan smrtnik nikada
ih neće moći razumjeti, no knjige takvima nisu niti namijenjene. Ubrzo je poţalio što mi je to pokazao, sam je sebe nazvao glu-panom i počeo me izbjegavati. No, ja sam ga slijedio dan i noć. Shvatio sam da se u meni događaju neobične stvari. Spavao sam pred njegovim vratima kao pas, sve dok mi se nije smilovao. Upustio se sa mnom u duboki razgovor. Tako sam doznao da moram proći tri ispita prije no što mi moţe prenijeti svoje znanje. Već i sami ispiti, prijetio mi je, zahtijevaju apsolutnu šutnju jer su neka vrsta teškog iskušenja. No neću šutjeti o stvarima koje se tiču Svetog Oca i Crkve. Naumio sam ono s dna staviti na vrh i objaviti da Luka, evanđelist, laţe - da li iz opakih namjera ili protiv vlastite volje, ne mogu reći. No ovdje expressis verbis navješćujem da...«
Augustin je listao, ali nastavak je nedostajao. Da, knjiţničar je bio siguran da je sljedeća stranica iz knjige bila istrgnuta. Listao je stranicu po stranicu, nadajući se da će pronaći list koji nedostaje. Došavši do kraja knjige, morao je zaključiti da se netko dočepao knjige i istrgnuo dio koji otkriva tajnu te knjige.
Pater je rukama prešao preko očiju i čela, kao da ţeli obrisati umor. Tada je ustao i polako hodao lijevo-desno ispred pulta za čitanje. Koraci su mu odjekivali u praznom arhivu. Ruke je ugurao ispod redovničke halje i rekapitulirao pročitano. Mnogo mu toga nije bilo jasno i dugo je razmišljao o mjestu u tekstu u kojem piše da Luka, evanđelist, laţe. Što je Abulafia mislio time?
Luka je bio jedan od ranih velikih kršćana, suradnik apostola Pavla, čija je djela kasnije ovjekovječio u svojim tekstovima. On nije napisao prvo Evanđelje - bio je to Marko, čiji je tekst nastao oko 60. godine nakon Krista i koji je Luki, kao i Mateju, sluţio kao izvor. Posljednje Evanđelje, Ivanovo, uopće se ne podudara s ostalima. Ipak, sva Evanđelja izvještavaju, iako na različit način, o ţivotu, smrti i uskrsnuću Isusa. Na što je Abulafia mislio kada je izričito naveo Luku kao laţljivca. Na tom je pitanju Augustin zastao.
Pater je vidio samo jednu mogućnost koja bi ga pribliţila rješenju - pronaći drugi primjerak Knjige znakova u kojoj ne nedostaje stranica. Ali gdje traţiti? Knjige su tada pisane u vrlo malo primjeraka, često samo u jednome. Pitanje je i koja će knjiţnica imati takvu kabalističku knjigu?
Sljedećeg su se jutra sastali kardinal Jellinek i pater Augustin. Kardinal nije imao nikakvih novosti, ali ga
je začudilo što jedna stranica iz knjige nedostaje. Obojica nisu mogli shvatiti povezanost svih tih događaja.
»Ponekad«, rekao je Jellinek, »vjerujem da smo blizu otkriću Michelangelove tajne, ali već u sljedećem trenutku počinjem sumnjati da ćemo je ikada riješiti.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

30 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:41 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
BLAGDAN SVETOG JOSIPA
Rano ujutro brat je Benno u vatikanskim kolonada-ma traţio prazni hodočasnički ured. Ţelio se sastati s Papom. Svećenik ga je uputio na srijedu, kada će se odrţati glavna audijencija, ali ga je upozorio da tada neće biti moguće pričati osobno s Papom i da nije moguće napraviti iznimku, čak i kad se radi o redovnicima.
»Ali ja moram pričati sa Svetim Ocem!« ljutio se brat Benno. »Riječ je o iznimno vaţnoj stvari!«
»U tom slučaju iznesite to pismenim putem!« »Pismeno? To nije moguće«, odvratio je Benno, »radi se o stvari koju ne smije znati nitko osim Pape!«
Svećenik je svog sugovornika ispitivao pogledom od glave do pete, i prije no što je uspio odgovoriti, Benno je rekao: »Riječ je o otkriću u Sikstinskoj kapeli!«
»Za to su odgovorni profesor Pavanetto, glavni direktor Vatikanskih muzeja i kardinal Jellinek, koji vodi istragu.«
»Slušajte«, počeo je brat Benno ponovno, »ja moram pričati sa Svetim Ocem, stvar je iznimno vaţna. Prije dosta godina ja sam bez problema razgovarao s papom Ivanom Pavlom i za to mi je trebao samo jedan telefonski poziv. Zašto je to sada toliki problem?«
»Ja ću Vas najaviti u tajništvu Kongregacije za nauk vjere. Moţda je kardinal Jellinek spreman primiti Vas pa ćete moći njemu prenijeti svoje ţelje.«
»Zelje?« Benno se gorko nasmijao.
Kardinalov tajnik uvjeravao ga je da će sljedeći tjedan dobiti priliku. To je najraniji termin koji moţe dobiti za razgovor s kardinalom.
Benno je ustrajao na vaţnosti informacija koje posjeduje.
»Ah, znate što«, odgovorio mu je tajnik, »trenutačno gomile povjesničara umjetnosti pokušavaju ugovoriti sastanak i svaki vjeruje da ima ključ rješenja tajne, no na kraju nitko ne kaţe ništa novo. Većina ih se sa svojim teorijama ţeli proslaviti, ţele da im ime postane poznato. Nemojte mi zamjeriti moju iskrenost, brate. A što se tiče termina -sljedeći tjedan - moţda.«
Brat Benno je pristojno zahvalio i napustio Sveti oficij istim putem kojim je i došao.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

31 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:42 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PONEDJELJAK NAKON PETE KORIZMENE NEDJELJE
Tog se ponedjeljka konzilij sastao na novom zasjedanju. Na velikom ovalnom stolu nalazila se Knjiga znakova, skrivena ispod omota Jeremijine knjige.
Nakon otvaranja sjednice i invokacije Duha Svetoga gospoda kardinali, biskupi i monsinjori počeli su ţestoko ispitivati kardinala Jellineka o tome gdje je pronađena Knjiga znakova. Kardinal je objasnio da mu je u tajnom arhivu upala u oči knjiga koja ondje nije pripadala jer nije trebala biti pohranjena u tajnom arhivu. Bila je to Jeremij ina knjiga. Međutim, pri detaljnijem ispitivanju pokazalo se da su samo naslovnica i nekoliko prvih stranica dio Jeremi-jine knjige. Ostatak je bila knjiga nastala iz pera kabalista Abulafije.
Upadica kardinala Giuseppea Bellinija: »Onog Abulafije koji je ovjekovječen na svodu Sikstinske kapele?«
»Upravo tog Abulafije, kojeg je papa Nikola III. osudio na lomaču.«
»Dakle, ta se knjiga uopće nije izgubila.« Prisutni su uzbuđeno razgovarali, a Pio Luigi Ţalba nekoliko se puta prekriţio. Jellinek je samo bespomoćno gledao.
»Kako da Vam objasnim«, počeo je oprezno, »čini se da je bitna stranica iz te knjige nestala, jednostavno nedostaje, istrgnuta je.«
Na to je kardinal Bellini počeo galamiti kako je to sve dogovorena igra te da neki članovi konzilija već dugo znaju rješenje tajne. On smatra kako članovi konzilija imaju pravo doznati pozadinu slučaja, čak i ako je istina strašna i nepovoljna za vjeru te se mora sakriti pred vjernicima.
Jellinek mu je ţustro odvratio: »Ako time ţelite kazati da sam ja taj koji je istrgnuo spornu stranicu, najţešće odbacujem tu optuţbu. Kao prefektu ovog konzilija meni ništa nije vaţnije od rješavanja slučaja. Kakve bih ja mogao imati koristi od zataškavanja istine?«
Drţavni je tajnik kardinal Giuliano Cascone upozorio Bellinija da se umiri. Izjavio je da moţda stranica koja nedostaje uopće nije toliko vaţna za rješavanje problema. »Nije li nam, kardinale, pater Augustin prošli put predočio pergament u kojem je pisalo da je kabalistu Abu-lafiji oduzet jedan tajni spis? Nije li vjerojatnije daje taj dokument odavno uništen?«
Ubacio se kardinal Frantisek Kolletzki, zamjenik tajnika Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje: »Knjiga kao što je ova zasigurno postoji u nekoliko primjeraka. Ĉovjek kao što je pater Augustin vjerojatno moţe nabaviti drugi primjerak iz neke knjiţnice.«
»Do sada«, odgovorio je Augustin, »svi su pokušaji propali. Knjiga znakova nigdje nije arhivirana.«
»Zato što je to ţidovska knjiga! Trebali biste se raspitati u ţidovskim knjiţnicama.«
Jellinek je usprkos ţustroj diskusiji ustao i iz dţepa izvukao pismo. Podignuo ga je i rekao: »Umjesto stranice koja nedostaje, u knjizi sam pronašao ovo pismo. Napisao ga je
čovjek kojeg smo svi poznavali, pater Pio Segoni, Bog neka se smiluje njegovoj duši.«
Odjednom je zavladala tišina. Svi su zurili u list papira u kardinalovim rukama. Kardinal je upozorenje benediktinca da se istraga prekine prije nego bude prekasno čitao polagano, s kratkim stankama među pojedinim riječima.
»Pio je znao sve, on je znao sve!« tiho je rekao kardinal Bellini. »Moj Boţe!«
Jellinek je proslijedio pismo pa su ga svi pročitali osobno.
»Ţelite li nam sada objasniti što piše u toj Knjizi znakova«, rekao je drţavni tajnik, »barem do one stranice koja je misteriozno nestala?«
Jellinek je objasnio da je prije svega riječ o kabalističkom učenju o spoznaji, što nije vaţno niti za slučaj niti za Crkvu. No, pri kraju knjige govori o svom učitelju, koji mu je nakon što je poloţio tri ispita, prenio svoje znanje. U to su znanje bile upletene stvari koje su se ticale pape, Crkve, a vrhunac je tvrdnja da Luka, evanđelist, laţe.«
»Luka laţe?« kardinal Kolletzki ţestoko je rukom lupio o stol.
»Tako tvrdi Abulafia.«
»Postoje li neki detaljniji navještaji, neko upozorenje?«
»Da, na sljedećoj stranici, onoj koja nedostaje. » Zavladala je tišina. Konačno je progovorio kardinal Giuliano Cascone: »Zašto bi bili tako sigurni, brate, da je upravo na toj stranici objašnjenje. A čak i da jest - ne moţemo biti sigurni da je to ono na što nas je Michelangelo ţelio uputiti. Meni se čini da smo nasjeli na Michelan-gelovu podvalu.«
»Ipak je, gospodine kardinale, ta podvala, kako je Vi volite nazivati, bila pateru Piju dovoljno vaţna da si oduzme ţivot.«
Sjednica je na kraju odgođena do daljnjega, dok se ne pronađe kopija Knjige znakova.
Kasno navečer Cascone i Canisius su se sastali u prostorijama drţavnog tajništva.
»Znao sam«, rekao je Cascone, »a i ti si sumnjao da će nam taj smiješni zapis stvarati poteškoće. Istrage su oduvijek bile kobne za kuriju. Pomisli na Ivana Pavla!«
Canisius je napravio grimasu, kao da osjeća bol pri samom spomenu tog imena.
»Da Ivan Pavao«, nastavio je Cascone, »nije odjednom počeo kopati po nekakvim tajnim dokumentima, mogao je još uvijek biti ţiv. Da je uistinu došlo do tog nesretnog koncila, posljedice bi bile nezamislive. Ivan Pavao bi uzrokovao vjersku krizu u Crkvi. Ne, nezamislivo!«
Canisius je kimnuo. Ruke je drţao prekriţene na leđima i hodao lijevo desno ispred drţavnog tajnika, koji je sjedio u crvenom baroknom stolcu. »Već samo spominjanje koncila djelovalo bi razorno na Crkvu. Koncil o temeljnoj vjerskoj tematici! Nezamislivo! Sva sreća da svoje planove nije uspio sluţbeno objaviti.«
»Prava sreća!« ponovio je Cascone te se prekriţio.
Caniosius je odjednom stao. »Sikstinski konzilij mora biti zaključen što prije. Situacija je slična kao onda s Ivanom Pavlom. Posvuda samo njuškanje. Taj mi se Jellinek uopće ne sviđa, a Augustin još manje.«
»Da sam znao što će taj zapis sve povući za sobom, budi siguran da bih ga dao izbrisati.«
»Nisi smio natrag pozvati tog Augustina!«
Cascone se uzrujao: »Otpustio sam ga kada sam doznao da skuplja dokumentaciju o svim papama koji su u Vatikanu stolovali vrlo kratko. Među tim je materijalom bila i dokumentacija o Ivanu Pavlu. Ali tada se dogodilo samo-ubojstvo patera Pija - morao sam ga pozvati natrag. Da to nisam učinio, postao bih sumnjiv.«
»Ja u ovoj situaciji vidim samo jedno rješenje: ti trebaš konzilij ex officio raspustiti. Konzilij je svoj zadatak ispunio. Michelangelo se zapisivanjem imena jednog heretika na svod Sikstinske kapele osvetio - to objašnjenje mora biti dovoljno. A neće naštetiti niti Crkvi niti kuriji.«
Drţavni je tajnik kardinal Giuliano Cascone obećao da će to napraviti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

32 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:43 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
MARIJINO NAVJEŠTENJE
»Zvali ste me, oče?«
»Da«, rekao je Odilo. Pustio je redovnika da ude u njegovu privatnu knjiţnicu te se poţurio zatvoriti vrata iza patera Augustina. »Ţelim još jednom s tobom razgovarati.«
»Zbog stvari koje se nalaze u podrumu?«
»Upravo zato.« Gurnuo je pred Augustina stolicu. »Sada, kada si upoznat sa situacijom, moraš se pobrinuti da se ništa ne otkrije. Istraga o Piovoj smrti sve me više uznemirava i bojim se da nećemo moći izbjeći da naša tajna bude otkrivena. Sigurno si već primijetio da u našem oratoriju imamo gosta!«
»Njemačkog benediktinca? Zašto ste ga prihvatili?«
»To je kršćanska duţnost, brate, mi prihvaćamo svakog člana naših redova, ako imamo mjesta. Nisam znao da je njegova istraga vezana za taj neobični slučaj. On tvrdi da traţi buste, koje sadrţe materijal o Michelangelu. Ja sam mu rekao da ovdje nema nikakvog materijala o Michelangelu, makar je moţda nekada i bio ovdje. Ali imam osjećaj da mi ne vjeruje, isto kao što ja ne vjerujem njemu. Ti moţeš doznati je li on stvarno znanstvenik ili se iza toga krije nešto drugo.«
Augustin je kimnuo.
Sutradan je arhivar sjeo pokraj nepoznatog brata za stol. Opat Odilo ih je, kao prema dogovoru, pustio same.
Moţe li moţda gostu pomoći na neki način, pitao je Augustin.
Brat Benno je zahvalio na ponudi i objasnio ono što je već rekao opatu, da traţi buste o Michelangelu, koje je on sam prije mnogo godina drţao u rukama. Moţda je taj materijal završio u Vatikanskom arhivu?
»Nije, koliko ja znam.« Augustin je odmahivao glavom. »Recite, brate, o čemu se radilo u tim dokumentima, što ste Vi u to vrijeme istraţivali?«
Brat Benno je duboko udahnuo: »Morate znati, brate, ja tada nisam nosio habit, bio sam mladi povjesničar umjetnosti. Tada sam zbog neoperabilne očne bolesti, zbog koje sam nosio debele naočale, bio oslobođen vojne duţnosti pa sam uz njemačku stipendiju mogao ovdje raditi i istraţivati. Izabrao sam Michelangela, najzagonetnijeg od svih genija i s tim sam u vezi istraţivao i o Sikstinskoj kapeli. Vjerujte mi, toliko sam vremena proveo u kapeli, glave usmjerene prema svodu, da sam na kraju dobio grčeve, kao Michelangelo kada je slikao. Tada su u biblioteci oratorija bila arhivi-rana Michelangelova pisma. Bio je to vrlo zanimljiv materijal. Ponekad su u njemu bila objašnjenja njegova slikarstva i duhovnog stanja.«
»Michelangelo je sva svoja pisma i crteţe kratko prije smrti zapalio. To je poznato među povjesničarima umjetnosti, brate.«
»To je istina u jednu ruku, ali u drugu opet nije. Michelangelo je spalio sve što je smatrao nevaţnim. Ali svome je učeniku i prijatelju Ascaniju Condiviju ostavio zaključani ţeljezni kovčeg u kojem se, kako kaţu, nalazila samo njegova oporuka.« Brat Benno se na silu nasmiješio i odmahnuo glavom: »To nije istina, brate Augustine. Ja sam vidio pisma iz tog kovčega, pisma koja su se nalazila u ovom oratoriju i u kojima se Michelangelo prije svega bavio vjerskim pitanjima. Zadubio sam se u taj materijal i došao do čudnih otkrića, koja su se potvrdila na svodu Sikstinske kapele. Moj Boţe, bilo je to uzbudljivo vrijeme! Tada su kruţile glasine kako Nijemci ţele zaposjesti Vatikan, sve umjetnine i dokumentaciju staviti na sigurno, kao i Svetog Oca i kuriju. Papa je trebao biti premješten na sjever, u Njemačku ili Lihtenštajn, jer Hitler nije ţelio da padne pod utjecaj saveznika. Nacisti su bili spremni pronaći stručnjake za planiranje prijevoza i sam transport umjetnina. Ti su stručnjaci, uz talijanski, trebali znati latinski i grčki jezik, a na jednom od popisa stajalo je i moje ime. Papa Pio XII., doznavši za taj plan, rekao je da neće dobrovoljno napustiti Vatikan, te da ga mogu preseliti samo na silu. Također je rekao da se ne ţeli odreći niti jedne umjetnine. Tada je već Gestapo nadgledao Vatikan. Neki
članovi Gestapa, kao i SS-trupa, bili su smješteni u ovom oratoriju. Kako bi vojnicima skratio vrijeme, drţao sam im predavanja i moram reći, da sam imao paţljive slušaoce. Jedne sam večeri govorio o Michelangelu, o mojim otkrićima o njegovoj mrţnji prema papama i kabalističkim sklonostima. Punim sam zanosom mladog istraţivača pričao o pronađenome materijalu koji bi mogao biti opasan za Crkvu. Cak sam obećao da ću materijale pokazati na svom sljedećem predavanju. Već sam istu večer primijetio neočekivano veliki interes muškaraca za moj posao. Sljedećeg me je jutra, u zoru, probudio čovjek u uniformi te mi predao poziv za vojsku. Mjesto: domovina. Morao sam se ţurno spakirati. Ţelio sam još jednom otići u knjiţnicu, no bila je zaključana, a jedan mi je SS-ovac spriječio ulazak. Nisam imao što izgubiti. Tako nisam mogao na mjesto vratiti original tj. jedno Michelangelovo pismo, koje sam uzeo na kopiranje.«
Pater Augustin je kimao glavom: »A kada ste se odlučili zarediti?«
»Niti pola godine poslije. Bio sam zatrpan tijekom jednog bombaškog napada. Nakon tri dana, kada je zrak počeo nedostajati i kada sam pred očima imao smrt, zavjetovao sam se da ću se zarediti ako preţivim. Nakon nekoliko sati bio sam spašen.«
»I što sada?«
»Sada moram razgovarati s Papom, a Vi mi morate pomoći!«
»Papa se tim problemom uopće ne bavi. On će odbiti naći se s Vama i razgovarati o toj temi. Razgovarajte s kardinalom Jellinekom!«
»Jellinek? Već su me upućivali na njega.«
»Jellinek predsjeda konzilijem koji se bavi tim problemom. Ja mu vjerujem i on vjeruje meni. Neće mi biti teško spojiti Vas s njime. Napravit ću to za Vas, budite sigurni.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

33 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:48 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
U PONEDJELJAK NA VELIKI TJEDAN
Kardinal Jellinek sastao se s bratom Bennom u Svetom oficiju. Kardinal je bio odjeven jednostavno i skromno, u tamnoj reverendi, ukrašenoj purpurom. Bio je vrlo ozbiljan; na čelu su mu se ocrtavale dvije vodoravne bore. Ispod crvene kapice bijela mu je kosa bila strogo razdijeljena, kao u nekog savjesnog birokrata. Usta su mu bila stisnuta i na licu mu se nisu mogle iščitati misli. Sjedio je za velikim antiknim pisaćim stolom. Način na koji se drţao kao da je trebao kod nepozvana gosta izazvati strahopoštovanje.
»Pater Augustin mi je pričao o Vama.« Jellinek mu je pruţio ruku. »Morate razumjeti rezerviranost kurije u ovom slučaju. S jedne strane riječ je o delikatnoj situaciji, s druge pak strane, na stotine ljudi vjeruje kako mogu pomoći rješavanju slučaja. Na početku smo slušali sve argumente, ali niti jedan nas nije pribliţio rješenju. Zbog toga smo suzdrţani, razumijete.«
Brat Benno je kimnuo. Ukočeno je sjedio nasuprot kardinalu. »Ja već godinama na srcu nosim teret koji će me uništiti. Mislio sam da ću s tim znanjem moći ţivjeti u izoliranom samostanu. Vjerovao sam da mogu biti toliko snaţan da to znanje nikada ne otkrijem niti jednom drugom čovjeku. Smatram da tajna, jednom kad je otkrivena, uvijek za sobom povlači novu nesreću. No tada sam čuo o otkriću u Sikstinskoj kapeli i o istrazi koja se provodi pa sam pomislio kako bih, ako Michelangelovu prijetnju prenesem pravim ljudima, mogao pomoći u ograničavanju štete. Pokušao sam razgovarati sa Svetim Ocem, ali isključivo zbog vaţnosti moje izjave.«
»Papa«, prekinuo ga je Jellinek, »nije upoznat sa slučajem. Zato ćete se morati zadovoljiti sa mnom. Ja ex officio vodim konzilij koji je upravo zbog tog slučaja sazvan. Dakle, brate, Vi ozbiljno tvrdite da poznajete značenje imena Abulafia, koje je Michelangelo sakrio u svojoj gigantskoj freski?«
Brat Benno je oklijevao s odgovorom. Tisuće su mu stvari prolazile glavom; cijeli njegov ţivot koji je izgledao tako koban. Tada je rekao: »Da.«
Jellinek je skočio sa stolice i pribliţio mu se. Sagnuo se prema njemu i tiho, gotovo prijeteće rekao: »Ponovite to još jednom, brate!«
»Da«, odgovorio je Benno, »ja poznajem okolnosti i to ima svoj razlog!«
»Govorite, govorite!«
Brat Benno je kardinalu prepričao svoj ţivot, onako kako je kazivao pateru Augustinu; djetinjstvo, očna bolest zbog koje je još u mladosti morao nositi debele naočale. Nije se mogao uklopiti u društvo, pa je utjehu pronašao u postizanju vrhunskih uspjeha u školi. Da, nakon prerane očeve smrti, postao je mamin sin te se prema njezinoj ţelji okrenuo umjetnosti. Tako je došao u Rim, kako bi istraţivao o Michelangelu. U knjiţnici oratorija na Aventinu pronašao je spise iz Michelangelove ostavštine. Medu ostalim, i jedno Michelangelovo pismo učeniku Condivi-ju, u kojem umjetnik piše o Abulafiji i Knjizi znakova. Nije mu pridavao pozornost. No bio je znatiţeljan pa je potraţio Knjigu znakova i u knjiţnici pronašao jedan primjerak. Je li kardinal upoznat s tom knjigom?
»Naravno«, rekao je Jellinek, »samo ne vidim vezu između knjige i zapisa iz Sikstinske kapele.«
»Jeste li pročitali Knjigu znakova?«
»Da«, rekao je kardinal oklijevajući.
»Cijelu?«
»Da, osim zadnje stranice.«
»Ali zašto ste izostavili zadnju stranicu?«
»Ona u tom primjerku nedostaje, netko ju je istrgnuo.«
Brat Benno je gledao kardinala: »Eminencijo, smatram da se na toj stranici krije rješenje tajne ili vaţan naputak za rješavanje problema. Ta stranica krije gorku istinu o Crkvi.«
»No recite, što piše na toj stranici?«
»Abulafia piše da je od svog učitelja doznao uznemirujuću istinu koja se tiče vjere i Crkve i koju je dokumentirao u svom spisu Pismo šutnje. To je Pismo ţelio
predati papi Nikoli III. No, inkvizicijski su špijuni nekako otkrili sadrţaj toga te ga otkrili Svetom Ocu i prije nego su se susreli. Papa Nikola je smatrao tu istinu toliko opasnom da je bio spreman na sve kako bi došao do tog dokumenta. Ali umro je prije nego je Abulafia uhićen na ulazu u grad i prije nego se uspio dočepati dokumenta. Ipak, Abulafia je bio uhapšen i odveden u oratorij na Aventinu, gdje mu je spis oduzet i gdje se još uvijek nalazi. Abulafia je zadrţan kako nikada više ne bi mogao otkriti sadrţaj Pisma šutnje. Tako piše kabalist, a u Knjizi znakova on još optuţuje da se kurija sastoji od muškaraca kojima je vlastita moć vaţnija od svega. Njegov spis sadrţi dokaze jedne, za Crkvu potresne, istine koja bi promijenila svete temelje i sliku Crkve. Tada bi reforma vjere bila prijeko potrebna. Zato ga je Crkva ušutkala, odbivši priznati njegov dokaz, ali ne zbog osjećaja odgovornosti spram vjere ili vjernika već zbog ţelje za moći. Crkva, piše Abulafia, stoji na klimavim nogama. Dokaz se krije u Pismu šutnje.
»Jeste li Vi pronašli taj dokument?«
»Jesam, pronašao sam ga zajedno s dokumentacijom o Michelangelu. Očito ga nitko nije smatrao vaţnim.«
Kardinal je bio vrlo uzbuđen. »Vi iznosite zastrašujuće aluzije. Nećete li mi konačno otkriti što piše u tom Pismu šutnje."
»Gospodine kardinale, Pismo šutnje je hebrejski rukopis. Znate kako je teško dešifrirati te rukopise. Ja sam stigao tek do polovice, ali ono što sam doznao bilo je dovoljno strašno da mi zauvijek naruši duševni mir. Abulafia piše o onome što je čuo od svog učitelja, da Sveto Pismo nije točno te da evanđelist Luka iznosi netočne pretpostavke. Abulafia tvrdi: Luka laţe...«
»Luka laţe!« prekinuo ga je kardinal. »O tome smo već raspravljali. Ali zašto Luka? Sto je tako posebno kod njega?«
»Ja sam se«, počeo je Benno plaho, kao da se ustručava jednom kardinalu i čuvaru vjerskog nauka objašnjavati pitanja Evanđelja, »godinama puno bavio tim pitanjem. Vi znate da se djela ranih evanđelista o Isusovim djelima međusobno uvelike podudaraju. Ona ovise o Markovu evanđelju, koji je opisao
zemaljski ţivot Spasitelja. Njegov izvještaj završava na otvorenome grobu: posljednji je dio, u kojem je riječ o Kristovu Uskrsnuću i Uzašašću, nadopuna nastala kasnije, kada su preostala Evanđelja već bila napisana.«
»Dakle, Vi mislite da Luka...«
»Da, Luka je prvi koji je opisao Uskrsnuće. Sjećate li se da je on bio Pavlov učenik, a Pavao je u Prvoj poslanici Korinćanima, još prije Marka, prije Evanđelja, suzdrţano, kao iz druge ruke, svjedočio o uskrsnulom Kristu?«
»Poznam to mjesto u Bibliji.« Jellinek se nasmiješio prisjećajući se, ali su se bore na njegovu čelu produbile. »Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan uskrsnuo...« Te su mi riječi oduvijek puno značile.«
»To je ista Poslanica«, nastavio je Benno, »u kojoj slijedi: »Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i naša vjera... A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše...Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oţivjeti.« Pitao sam se često nisu li mnogi učenjaci, koji su pri potrazi za tumačenjem Michelangelovih freski pretraţivali Stari zavjet, više pozornosti trebali dati Novom.«
»Mislite zbog veze koja ovdje postoji između starog Adama i novog, koji je ovdje Krist?«
»Ja sam bio povjesničar umjetnosti - i još uvijek jesam, ako se to ne zaboravlja. Proučavao sam freske u kapeli. I uvijek sam traţio razlog zašto je Firentinac Noino pijanstvo i potop postavio na početak svojeg djela, zatim je nastavio na apokaliptični grijeh, prema stvaranju svijeta i na kraju završio s posljednjim sudom, pri kojem jarosni Bog ljude baca u dubine Stiksa. Sto drugo moţemo činiti nego isto što i Noa, kako apostol Pavao kaţe: »Ako mrtvi zbilja ne uskrsavaju, jedimo i pijmo jer sutra mremo!»?«
»Tada je to tajna Sikstinske kapele? Da Michelangelo, tvorac freski, poriče uskrsnuće Krista, a time i uskrsnuće tijela?« Jellinek je ponovno ustao. U glavi mu se vrtjelo, ne samo zato što mu je postalo jasno koliko se to tumačenje uklapa u sliku, koliko objašnjava ono što je dosad bilo neobjašnjivo. Nije čudno što se Firentinac toliko bojao smrti. Jer ako Krist nije uskrsnuo, tada nema nade ni za ljude nakon njega. Tada bi ugroţen bio ne samo temelj Crkve već bi sva stajala na opasnome ţivom pijesku.
»Hereza!« Jozef Jellinek, prefekt Kongregacije za nauk vjere, koja je nekada nosila ime Svete inkvizicije, lupio je šakom o stol.
»Ali Crkva je već izdrţala iskušenja drugih krivovjernih nauka. Maniheizam, arijanizam, katarska hereza. Tko još danas ozbiljno govorio o tome?«
»Abraham Abulafia«, rekao je brat Benno promuklim glasom, »nije rekao da misli, da naš Gospodin Isus nije uskrsnuo treći dan. On je za to imao dokaz, a dokaz se nalazi u Pismu šutnje.«.
»A od čega se sastoji taj dokaz?«
»Pri svom istraţivanju nisam stigao do toga,« priznao je brat Benno, »usred posla sam bio pozvan i SS, pred kojim sam samo dan ranije drţao predavanje, zabranio mi je pristup knjiţnici.«
»O tom Pismu šutnje nisam još nikada čuo«, rekao je Jellinek.
»Ali Michelangelo mora da je bio upoznat i s Knjigom znakova i s Pismom šutnje. On je poznavao cijelu ţivotnu priču Abrahama Abulafije. U ovom pismu« - Benno je iz torbe izvadio komad papira — »Michelangelo piše o Abu-lafiji, a to je ujedno i ključ sikstinskog zapisa.«
»Dajte ovamo, kakvo je to pismo?« »Ja sam tijekom svojeg istraţivanja uzeo pismo i nisam ga više mogao vratiti. Godinama čuvam to pismo.« »Dajte mi ga!«
»Ali ovo što drţite u rukama jest kopija. Original sam predao papi Ivanu Pavlu, u vrijeme kada me mučila savjest. Kao što vidite, ja sam star čovjek i nisam ţelio tu tajnu odnijeti u grob.
Ivan Pavao me rado primio i ja sam mu sve ispričao, kao i sada vama. Papu je moja priča jako pogodila. Ostavio sam pismo i vratio se kući. Moja je misija bila ispunjena.«
»Ali o tom se pismu u kuriji ne zna!«
»Ne znam je li pismo imalo utjecaja, ali Papa je sigurno reagirao, budući da je samo on mogao biti taj koji je u oratorij poslao nekog čovjeka. Opat Odilo mi je pričao da se neki čovjek iz Vatikana prije puno godina raspitivao o dokumentaciji o Michelangelu. Opat se nije mogao sjetiti tko je to bio, no nakon mojih pritisaka sjetio se da je to bilo u vrijeme nakon konklave na kojoj je Ivan Pavao izabran, dakle, otprilike u vrijeme kada sam ja bio kod njega. No Ivan Pavao prerano je umro i ne znam je li istraga prekinuta ili nastavljena. Ĉlanci u novinama potaknuli su me da se vratim.«
»Da«, rekao je Jellinek, »dobro je što ste tu.« Zatim je počeo čitati cifrasti rukopis:
»Dragi Ascanio. Postavio si mi pitanje, a ja ću odgovoriti na sljedeći način: Budi siguran da mi cijeloga ţivota nije palo na pamet raditi nešto što bi bilo protivno Crkvi. Ja sam zbog vjere na sebe svalio muke i rad, otkada sam iz Firence došao u Rim, i pretrpio sam više nego što pripada jednom običnom kršćaninu, sve kako bi papama odagnao dosadu. Skulpture obavljaju svoju duţnost, one kamenu preotimaju formu, koja se umjetniku ukazuje kroz njegove duhovne oči. Ona uspijeva ili ne uspijeva. O tome se više nema što reći. Slikari naprotiv posjeduju, Ti to znaš bolje nego itko, određene osobine, pogotovo ovdje u Italiji, gdje je slikarstvo bolje nego igdje u svijetu. Za nizozemsko slikarstvo kaţu da je krotkije od talijanskoga jer ono ljudima tjera suze na oči, dok ih naše ostavlja hladnima. Nizozemci pokušavaju potplatiti oko, tako što prikazuju ugodne i draţesne stvari koje su upadljive zbog svog izgleda, a ustvari u sebi ne nose ništa od istinske umjetnosti. No ponajprije kudim takvu umjetnost, zato što pokušava na jednoj slici prikazati toliko stvari, od kojih bi samo jedna bila dovoljna da se ispuni cijelo umjetničko djelo. Ja sam
uvijek tako slikao i ne trebam se toga sramiti. To govorim prije svega s obzirom na Sikstinu, koju sam oslikao u duhu stare Grčke; jer naša je umjetnost stare Grčke - ti ćeš se sloţiti sa mnom. Iako umjetnost ne pripada niti jednoj drţavi, ona dolazi s neba. Ne trebam se sramiti Sikstinske kapele, iako kardinali bijesne i ocrnjuju neobuzdanu slobodu mojega duha. Predbacu-ju mi što sam anđele prikazao bez njihove nebeske raskoši, a svece bez najmanjeg traga zemaljske stidljivosti, da, pri-govaraju što sam povrijeđenu srameţljivost aranţirao kao predstavu. U svom su bijesu, pape i kardinali, previdjeli ono najvaţnije što sam utkao na svod Sikstinske kapele. Ti trebaš znati istinu, dragi Ascanio, ali ju dok sam ja na ţivotu, moraš zadrţati za sebe jer bi me oni kamenovali da doznaju istinu. Nitko od njih, dok su se uzbuđivali zbog golotinje mojih likova, dosada nije uočio čitalačku strast strogo odjevenih proroka i proročica, njihove knjige i pergamente. Ja sam mislio da ću svoju tajnu ponijeti u grob, kada si Ti, dragi Ascanio, otkrio onih osam slova i upitao me za njihovo značenje. Ovo je moj odgovor: ta su slova moja osveta. Ti si kao i ja odan kabali i znaš za velikog čovjeka. Abraham Abulafia. Ja sam za sve upućene ondje gore ostavio znakove koje ne mogu previdjeti. Jer Abulafia je znao istinu koja bi potresla Crkvu. On je bio čestit i pošten čovjek, isto kao Savonarola; obojici su pape ura-dile zlo, progonili su ih kao heretike, jer Crkva nije onakva kakva bi trebala biti. Ona suzbija svaku istinu, koja bi joj mogla naštetiti. Tako je bilo s Abulafijom, tako je bilo sa Savonarolom. Savonarola je spaljen, Abulafiji su oteti njegovi spisi. Saznao sam to od svojih prijatelja. Sve što je Abulafia dokazao, ostalo je prešućeno. Pape se ponašaju kao gospodari svijeta, a Crkva se nije promijenila od Abu-lafijina vremena. Ti znaš kako su se ponašali prema meni. Ali ja sam se ondje gore osvetio, ja, Michelangelo Buonarroti. Doći će drugi pape koji će, kada pogledaju prema gore, prepoznati utučenost i očajnu šutnju proroka Jeremije. Jeremija, naime, zna istinu. Oni će prepoznati znak koji sam ja, Michelangelo, ovjekovječio na svodu kapele.
Jer na rukopisu pokraj Jeremijinih nogu stoji: Luka laţe. Jednoga će dana svijet prepoznati ono što ja ţelim reći. Michelangelo Buonarroti u Rimu.«
Jellinek je šutio, a brat Benno je gledao u njega. Nastala je duga pauza.
»Đavolja osveta«, rekao je kardinal. »Uistinu jedna vraţja osveta Firentinca. Ali o čemu govori taj Abulafia? Dokaz? Prastara urota Crkve protiv svijeta?«
»Upravo me ta misao muči do današnjega dana, gospodine kardinale.«
»Heretičke brbljarije! Gdje su buste na kojima ste tada radili, Michelangelova ostavština i Pismo šutnje?«
»Osim ovog pisma, sve ostalo sam ostavio u knjiţnici oratorija. Bio sam u knjiţnici, ali nisam našao niti jedan dokument. Knjiţničar se nije mogao sjetiti da je ikada vidio spise vezane za Michelangela ili bio koji dio njegove ostavštine. Opat Odilo se sjetio da čak niti poslanik iz Vatikana, koji mu se jednom obratio, ništa nije pronašao.«
»Ĉudno. Zašto su te stvari nestale? I kamo?« Kardinal je razmišljao. Nije li on u tajnom arhivu pronašao dokumente o Michelangelu? Nije li se tada zapitao što ti dokumenti rade u Riservi? Moţda je to upravo Michelangelova ostavština na kojoj je radio brat Benno, iako nikada nije vidio original tog Michelangelova pisma niti rukopisa Pismo šutnje.
Kardinal je Benna zamolio da se pokuša sjetiti kakvi su se sve dokumenti i pisma nalazili u Michelangelovoj ostavštini.
Benno je rekao da je to bilo davno, ali da se sjeća da je bilo otprilike tucet pisama. Neka su bila naslovljena na Michelangela, neka koja je on pisao drugima, što je bilo čudno jer tko čuva pisma koja je sam napisao? Bila su to pisma naslovljena na Condivija, Svetog Oca, Michelangelova oca u Firenci i naravno, na njegovu platonsku ljubav, Vittoriju Collona.
Kardinal je te večeri došao u svoj stan vrlo dotučen. Nije ga čak oraspoloţila niti Giovanna koju je susreo na stubama. »Buona sera, signora«, rekao je odsutno i zatvorio vrata za sobom.
U svojoj je kućnoj biblioteci iznova čitao pismo. Sadrţaj ga je tištio. Gospodin Isus navodno nije uskrsnuo. Nije to mogao shvatiti pa je rekapitulirao: na svodu Sikstinske kapele imamo zapis i neobičan raspored figura, rad Michelangelove ruke; imamo kopiju Michelangelova pisma, čiji je originalni primjerak bio u posjedu pape Ivana Pavla, a sada je nestao; Knjiga znakova od Abulafije, iz koje nedostaje posljednja stranica, bila je skrivena u omotu druge knjige; zatim Michelangelova ostavština, koja se iz nepoznatih razloga čuva u tajnom arhivu; te Pismo šutnje, čiji potpuni sadrţaj nitko ne poznaje i koje nije pronađeno čak niti u tajnom arhivu.
Kardinalov je oštri um ovoga puta zakazao. Je li pametno da sve što je dosada doznao iznese pred konzilij kardinala, biskupa i monsinjora? Ne smije to učiniti. Slučaj je preopasan. Kardinal je odlučio prvo razgovarati s Augustinom.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

34 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:49 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
UTORAK
NA VELIKI TJEDAN
Jellinek se sastao s Augustinom u najzabitijem dijelu Va-tikanske knjiţnice. Miris ustajalih knjiga i prašina napunili su im pluća. Kardinal je Augustinu ispričao sve o sastanku s bratom Bennom te mu je priznao da je nestale buste o Michelangelu pronašao u tajnom arhivu. Nedostaje samo jedno Michelangelovo pismo i Pismo šutnje. Više od toga Jellinek nije rekao.
Augustin je bio potresen.
»Jeste li ikada čuli za Pismo šutnje?« pitao ga je kardinal, a Augustin je odgovorio: »Ne mogu se sjetiti, ali čekajte!« Zatim se izgubio medu policama, listao po priručnicima i katalozima. Kada se vratio, rekao je da u Vatikanu spis pod tim imenom ne postoji, odnosno nije arhiviran.
Jellinek je izvukao papirić te ga pruţio arhivaru. »Ovo je signatura dokumenata iz Michelangelove ostavštine. Moţete li doznati kada je dospjela ovdje u arhiv?«
Augustin je ţmirkao. »U svakom slučaju nakon posljednjeg svjetskog rata.«
»Onda shvaćam što se tada događalo!«
»Recite!«
»Ĉuli ste za organizaciju pod imenom ODESSA?«
Augustin je podignuo pogled. »Ona organizacija bivših nacista?«
»Upravo na tu mislim. Nedavno me je Antonio Adel-man, predsjednik Banče Unione izvijestio o jednoj epizodi, vezanoj za zapis iz kapele, koja Crkvi ne sluţi na čast.«
»Vi znate?«
»Znam da su u oratoriju na Aventinu nakon rata skrivani nacisti te da su dobili krivotvorene dokumente. Vatikan je to znao i odobrio.«
Augustin je zapanjeno gledao u Jellineka. Nije znao treba li šutjeti ili govoriti.
»Ali kakve veze to s Adelmanom ima s Michelange-lom«, rekao je napokon.
»Adelman je Ţidov. On je preţivio okupaciju skriven usred Rima, a nacisti su njegovoj obitelji nanijeli mnogo zla. Nacisti su od rimskih Ţidova izvukli tonu zlata i dragocjenosti, obećavši da će ih poštedjeti. Unatoč tomu, Adelman se nije usudio izaći iz skrovišta i tako si je spasio ţivot. Nakon rata je čuo da nacisti nečim ucjenjuju Crkvu kako bi mogli oratorij koristiti kao sklonište. Pri tom je Michelangelovo ime odigralo ulogu.«
»Eminencijo, ne trebate dalje pričati, ja sam upoznat s tim.«
»Vi znate...«
»Opat Odilo mi je ispričao pod zavjetom šutnje. Ĉak mi je i pokazao novac i zlato.« »To blago je još ondje?«
»Barem dio. Ne znam.«
Kardinal je kimnuo i dignuo kaţiprst u zrak.
»Sada znam što se tada dogodilo. Dok je brat Benno drţao svoje predavanje, nacisti su paţljivo slušali. Benno im je pričao kako je medu Michelangelovom ostavštinom pronašao Pismo šutnje, koje bi moglo uvelike naštetiti Crkvi. Gospoda su znali da je njihovo vrijeme prošlo, a tada im je u krilo palo nešto čime su mogli ucjenjivati Crkvu. Njemu su uručili poziv za vojsku, a sebi priskrbili spise na kojima je radio. Vjerojatno su se nadali kako će Benno poginuti u ratu i svoje znanje ponijeti u grob.«
»Ali brat Benno je preţivio.«
»Preţivio je, no nije se usudio objaviti što zna, pa su nacisti iskoristili rukopis te njime ucijenili Crkvu. Samostanska je ruta bila genijalna ideja, a oratorij na Aventinu bezopasno i sigurno sklonište, odakle su nacisti potajno prebacivani u inozemstvo. Crkva je morala pristati da Pismo šutnje ne bi bilo objavljeno.«
Jellinek je razmišljao. Mora da je Vatikan, nakon što je akcija završena, ucjenjivački materijal - uključujući Pismo šutnje, dobio natrag. Zašto bi se inače Michelangelova ostavština čuvala u tajnom arhivu? No, gdje je Pismo šutnje, sa čijim pravim sadrţajem još uvijek nisu upoznati?
»Još uvijek mi nije jasno«, rekao je Jellinek, »kakve veze ima pater Pio s tim. On je našao Knjigu znakova i sigurno je nešto znao ili slutio. Stoga je istrgnuo zadnju stranicu i na to mjesto umetnuo svoje pismo upozorenja. On je slutio da postoji rukopis razornoga sadrţaja. Inače to ništa nema smisla. Ali kako je pater Pio to doznao? I zašto se ubio? Poznavanje ove tajne nije razlog da se počini samoubojstvo.«
Augustin je odmahivao glavom. On je znao razlog, barem je tako mislio nakon onoga što mu je ispričao opat Odilo. Da li da šuti ili ispriča ono što zna? Kardinal će prije ili poslije ionako sve doznati, jer Jellinek nije čovjek koji odustaje na pola puta.
Augustin je kardinalu ispričao o vatikanskom iseljeničkom uredu, o nacistima koji su postali laţnim redovnicima s laţnim imenima, o monsinjoru Tondiniju i o njegovu pomoćniku Piju Segoniju, koji se nije ustručavao za svoje usluge primati zlato i
dragocjenosti, preteţito one dragocjenosti koje su nacisti ucjenom dobili od rimskih Zidova.
Pija je progutala njegova vlastita prošlost. Vrijeme liječi mnoge rane, no ponekad je dovoljno tek sjećanje da te iste rane počnu boljeti. Pater Pio poznavao je drugačiju stranu priče o Michelangelovoj ostavštini i to ga je znanje izjedalo. Postojala je opasnost da se sve otkrije.
Pitanje koje se postavlja jest: Je li Pio poznavao Pismo šutnje? Je li ga pronašao i moţda uništio?



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

35 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:50 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
U SRIJEDU NA VELIKI TJEDAN
Tog su se prijepodneva članovi konzilija sastali na izvanrednoj sjednici. Sastanak je organiziran na hitnu molbu drţavnog tajnika kardinala Casconea. On je otvorio sjednicu pitanjem ima li netko novosti vezane za slučaj. Gospoda su zanijekala da išta novo znaju, te su naglasili da ovisi o Jellineku da riješi zagonetku uz pomoć stranice koja nedostaje iz Knjige znakova. Tek kada budu doznali što je Abulafia napisao na toj stranici, moći će se ponuditi nova tumačenja. Zašto je Cascone konzilij sazvao sada, na Veliki tjedan?
Uskrs je, odgovorio je Cascone, za Crkvu blagdan slobode te ne bi li bilo dobro konačno se osloboditi te mučne stvari, budući da već dulje vrijeme nije postignut nikakav napredak. Rješenje je pronađeno: Michelangelo je na svod u kapeli zapisao ime jednog kabalista; o njegovim su kabalističkim sklonostima već raspravljali, on samo ponavlja ono što je već rečeno. Ima li Jellinek kakvih novih spoznaja?
Jellinek je odgovorio da nije doznao ništa novo. Objasnio je da je i arhiv i Riservu prekopao od poda do svoda, ali nije pronašao rukopis koji je inkvizicija Abulafiji oduzela, niti bilo kakav drugi spis s njim u vezi. Istraţivanja u ţidovskim knjiţnicama nisu dosada dovela do nikakvih konkretnih rezultata, a nije uspio niti nabaviti novi primjerak Knjige znakova. Jellinek je objasnio da se ne nada unutar vatikanskih zidina pronaći još nešto što bi moglo pomoći u rasvjetljavanju
slučajeva. Smatra da su dokumenti ili izgubljeni ili ih je pater Pio uništio prije smrti. Ovo posljednje ne treba isključiti, s obzirom na pismo preminulog patera. Samo ga je posjetio jedan redovnik koji mu je donio dokument u kojem Michelangelo najavljuje da će se osvetiti na sikstinskom svodu. Naime, Michelangelo se poziva na rukopis koji je uzela inkvizicija. Sve ostalo poštovanim je članovima konzilija već otprije poznato.
Cascone je komentirao: »Gospodine kardinale, to nas ne vodi niti korak naprijed! No ni ne moţe nas odvesti dalje jer smo rješenje već pronašli. Michelangelo je izrazio svoje nezadovoljstvo zbog podcijenjenog rada i lošeg odnosa Svetog Oca prema njemu. Ĉemu daljnja tumačenja? Zagonetka je riješena. Potraga za Abulafijom moţe samo štetiti. Doznali smo dovoljno. Michelangelo je bio pripadnik kabale. I zato sam vas, gospodo, pozvao. Mi tratimo svoje vrijeme, a svaki od nas ima puno vaţnijih stvari...«
»Ali gospodine drţavni tajnice,« viknuo je Parenti, »to objašnjenje mene ne zadovoljava! A ne zadovoljava niti znanost!«
Cascone je prekinuo Parentija. »Ovo je crkveni, ne znanstveni slučaj! Nama je to dovoljno! Zbog toga dajem prijedlog, i molim gospodu da mi se hitno pridruţe, da se konzilij razriješi i da se slučaj nadalje obraduje specialissi-mo modo.«
»Ja se s time ne mogu i neću sloţiti!« ubacio se Paren-
ti.
»Pronaći će se neko rješenje za Vas, profesore. Crkva ne zaboravlja i ima dugačke ruke! Nemojte to zaboraviti!«
Jellinek se također suprotstavio prijedlogu kardinala Casconea. Iako slučaj dugo nije napredovao, rješenje je blizu.
Drţavni tajnik ima pravo, umiješao se Canisius, a većina se kimajući sloţila s njim. I on je za to da se rad konzilija prekine. Sva daljnja ispitivanja mogu donijeti više štete nego koristi.
Većina se izjasnila za tu opciju pa je konzilij zaključen. Jellinek je ex officio lišen pozicije predsjednika konzilija. Dogovoreno je da sve o čemu je raspravljano na konziliju i u budućnosti
tretira specialissimo modo. Parenti ima zadatak da tijekom narednih tjedana pripremi izjavu za javnost, a nakon toga će se odlučiti što će biti sa slovima na svodu.
Jellinek je prostoriju napustio u društvu Bellinija.
»Ne budite tako potišteni, gospodine kardinale.«
»Razočaran sam! Cascone je uvijek bio protiv mojih istraţivanja, od samog je početka ţelio brzo objašnjenje radije nego temeljitu istragu. Mislio sam da ste barem Vi na mojoj strani! Računao sam na Vašu pomoć! Razočarao sam se u Vama. I u Stickleru.«
»Ja se moram sloţiti s Casconeom, mi svi imamo vaţnije stvari kojima se moramo posvetiti. Ĉemu kopati po dalekoj prošlosti, kad i u bliţoj ima puno toga što traţi objašnjenje. Ima još dovoljno krivnje koja nije zastarjela.«
»Moţda. Ni ja ponekad nisam vjerovao da će moja istraţivanja donijeti ploda. Previše je tragova nestalo u pijesku. Ali ja sam čovjek koji svoje poslove ne ostavlja nedovršene, koji ne odustaje tako brzo. Inače ne bih bio gdje sam sad. Ne mogu odustati sada, kada sam moţda jako blizu rješenja.«
»Ĉesto smo prisiljeni odustati, brate,« ubacio se Bellini. »Ţivot zahtijeva ustupke. Mislite da meni ponekad nije teško u mom poslu? Sjećate li se našeg razgovora sa Stick-lerom od prije nekoliko tjedana? Ja stojim iza onoga što sam vam ispričao.«
»Tim više. Upravo sam zato trebao vašu potporu protiv pripadnika drugog tabora.«
»Kao što sam rekao, nekada je potrebno napraviti ustupke kako bi se preţivjelo. Inače, jeste li imali još koji uznemirujući posjet?«
Jellinek je negirao. »Još uvijek ne znam odakle početi vezano za to čudno upozorenje. Zašto sam baš ja dobio taj paket?«
»Ja sam u međuvremenu razmišljao o tome. Meni se čini da ste se Vi protiv svoje volje upleli u poslove neke tajne organizacije, budući da su istraţivanja o zapisu išla dublje nego što se očekivalo na početku. S jedne strane postoji strah od nastavka istrage.«
»Dakle, otuda neobični paket, s naočalama i papučama pape Ivana Pavla!«
»Upravo tako. Za nekoga tko nije upućen, paket ostaje nerazumljiv. Međutim, onome tko svoju istragu nastavi i upozna pozadinu, postat će jasno da paket predstavlja posve razumljivo upozorenje. Brate, u opasnosti ste, u vrlo velikoj opasnosti!«
Jellinek je nesigurno prčkao po purpurnoj dugmadi na svojoj reverendi. On nije bio čovjek koji se lako uplaši, no sada je odjednom osjetio da mu srce ubrzano udara te je posegnuo za zrakom.
»Zasigurno ste čuli«, počeo je Bellini, »za tajnu loţu pod imenom P2. Ta organizacija nije još niti izbliza uništena. Ĉlanovi te organizacije ţele proširiti svoju moć i izvan granice Italije te povećati svoje bogatstvo. Njihove ruke seţu do Juţne Amerike, a oni su pripadnici najviših vladajućih krugova, drţavnih odvjetništava, industrija i banaka. Već se odavno šuška da članovi kurije, biskupi i kardinali pripadaju toj loţi. Za neke sam kardinale i biskupe«, Bellini je napravio pauzu, »potpuno siguran. Povezani su i s najvišim financijskim krugovima. Novčani poslovi naše biskupske financijske uprave u Vatikanu - riječ je o golemim novčanim poslovima, a financijske konstrukcije često nailaze na probleme i zahtijevaju najvišu diskreciju. Sigurno ste upoznati s izrekom da kada čovjek ude u Vatikan s
torbom punom novca, svi svjetovni financijski zakoni više ne vrijede! Svaka napetost u ili oko kurije znači opasnost za neometano poslovanje. Vaša je istraga usmjeravala preveliku pozornost na kuriju.«
»Crkva samo članstvo u ortodoksnoj loţi smatra dovoljnim razlogom za ekskomunikaciju!«
Bellini je slegnuo ramenima. »To očito ne smeta mnogima. To se zlo posljednjih godina proširilo po Vatikanu. P2 je uspostavila pravu špijunsku sluţbu. Oni skupljaju podatke o vaţnim ljudima, traţe njihove slabosti i te podatke koriste
protiv njih. Vi niste dugo u Rimu, gospodine kardinale? Moţda već i Vas špijuniraju?«
»Telefonska govornica ispred moje kuće!« Jellinek je povisio glas. »I Giovanna, domaćica! Sve je to namještaljka!«
»Ne razumijem.«
»Ne trebate razumjeti, kardinale Bellini, ne trebate razumjeti.«
Rastali su se, a Jellinek je još dugo razmišljao o tom razgovoru. Sada je znao zašto neobični noćni pozivi i tajanstveni posjetioci. Sada je znao razlog Giovannine naklonosti. No ipak se nadao da će i dalje biti u njegovoj blizini. Povukao se s bludnim mislima u glavi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

36 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:51 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
NA VELIKI ČETVRTAK
Jellinek je u četvrtak navečer došao u Salu di merce kako bi utvrdio stanje šahovske partije. Pri ulasku u prostoriju neočekivano je naletio na kardinala Casconea koji ga je samo kratko i odsutno pozdravio. Jellinek se činilo da mu se iz nekog razloga jako ţuri napustiti prostoriju.
Jellinek je pri svom 18. potezu pomaknuo konja s e4 na c5, a njegov je protivnik pomaknuo svoju kulu s e6 na g6. Bijeli je konj, zajedno s bijelom kraljicom blokirao pristup crnim pješacima. Jellinek se začudio prenagljenom potezu svog protivnika. Očito ga je namamio u klopku i pokušao ga matirati. Trenutačno nije imao sreće. Konzilij je raspušten protiv njegove volje, a i u šahu nije imao sreće. Promatrao je umjetnički izrađene figure čija ga je ljepota uvijek iznova fascinirala. Ne, nije bio u bezizlaznoj situaciji, vidio je rješenje.
Odlučno je pomaknuo svoju kulu s el na e3. Je li on uopće igrao protiv Sticklera? Ovakva lakoumno smiona igra uopće nije bila Sticklerov način jer on je bio paţljivi taktičar.
Jellinek je odbacio tu misao, trenutačno je imao drugih problema. U potrazi za Pismom šutnje stajao je na mjestu. Iako je pregledao stotine busta i knjiga u nadi da će
se u jednoj skrivati traţeni dokument, svi su pokušaji bili neuspješni.
Jellinek je pri izlasku susreo Sticklera. Nije se mogao suzdrţati od komentara: »Nije dobro za Vas, brate u Kristu!«
»Kako to mislite?« pitao je Stickler. »Vi ste na potezu, monsinjore!« »Ne razumijem, gospodine kardinale. O čemu govorite?«
»O našoj partiji. Moţete slobodno priznati.«
»Eminencijo, ţao mi je, ne znam o čemu govorite.«
»Ne tvrdite valjda da Vi niste tajanstveni partner protiv kojeg već tjednima igram?«
Jellinek je Sticklera uveo u prostoriju i pokazao mu šahovsku ploču.
»Znači, Vi mislite...«, rekao je Stickler. »Moram Vas razočarati. Ovo je vrlo lijepa šahovska ploča, no ja na njoj još nikada nisam igrao.«
Jellinek je zbunjeno šutio.
»Ali osim nas, u Vatikanu ima još puno izvrsnih igrača šaha. Uzmite Canisiusa na primjer.«
Jellinek je odmahnuo glavom. »Ovo nije njegova strategija, ja poznajem njegov način igre.«
»A što je s Kolletzkijem ili Casconeom, koji je izvanredan i hrabar igrač, i svojim protivnicima rado podmeće nogu, kao i u stvarnom ţivotu. U šahu se uvijek otkrije
čovjekov pravi karakter. Svi su oni majstori kraljevske igre i imaju priliku često svratiti u ovu prostoriju.«
Jellinek je udahnuo. »Dakle, ja već dugo igram protiv protivnika kojeg ne poznajem.«
Stickler je slegnuo ramenima. Jellinek je bio zamišljen. »U neku me ruku to ne čudi«, rekao je, »ovdje nitko ne pozna svoje protivnike.«
»Eminencijo, meni moţete vjerovati«, odgovorio mu je Stickler. »Ja mislim da Vi meni vjerujete, ali mislim da nemate povjerenja u mene, to je razlika. Zašto nemate povjerenja u mene?«
»Imam povjerenja u Vas, monsinjore,« rekao je Jellinek. »Ali ovo nije pravo mjesto za povjerljivi razgovor. Gdje moţemo na miru pričati?«
»Dođite«, pozvao ga je u komornikov stan.
Stickler je stanovao u malenom stanu u papinskoj palači. Njegov je stan, u usporedbi s raskošnim kardinalovim odajama, djelovao vrlo skromno. Tamni je namještaj bio star i običan. Smjestili su se u kutu, na istrošenoj sjedećoj garnituri. Kardinal mu je ispričao o posjetu brata Benna iz samostana šutljivih redovnika. Benno gaje upoznao s nevjerojatnim činjenicama, vezanim za sikstinski zapis, činjenicama zbog kojih ne moţe mirno spavati.
Stickler ga je zamolio da mu pobliţe objasni o čemu je riječ. Objasnio je da mu je Benno predočio kopiju Michelangelova pisma u kojem postoje navještaji o određenoj dokumentaciji do koje nikako nije mogao doći. Smatrala se bez te dokumentacije neće moći protumačiti zagonetni zapis do kraja.
Sticklera je zanimalo kako je brat došao do navedene kopije pisma.
On je istraţivao dokumentaciju o Michelangelu u Rimu. Pod izvanrednim je okolnostima došao do originala, ali ga je navodno predao papi Ivanu Pavlu. Upitao je Sticklera moţe li se sjetiti takvoga događaja.
Stickler je nekoliko puta ponovio ime Benno i učinilo mu se da je to ime već čuo. Da, sjeća se da je na pisaćem stolu Svetoga Oca vidio jedno prastaro pismo. Ivan Pavao se u to vrijeme često zadrţavao u tajnom arhivu pa je pretpostavio da je i to pismo odande. Nije pridavao posebnu vaţnost tom pismu. Koliko je shvatio iz njegovih izjava, Ivan Pavao je - Stickler je kardinala zamolio da se prema ovoj informaciji odnosi specialissimo modo- pripremao novi koncil.
Koncil? Jellinek se prepao. Još nikada nije čuo za takav plan pape Ivana Pavala I.
Niste niti mogli, objasnio je Stickler, budući da Papa nije došao u priliku da javno objavi svoje planove. Osim Casconea i
Canisiusa, i njegove malenkosti naravno, nitko za to nije znao. U riječima mu se osjetio određeni ponos. Cascone i Canisius bili su ţestoki protivnici tog plana. Puno je puta čuo kako se trude uvjeriti Ivana Pavla da je taj plan loš za Crkvu, čak su se usudili proturječiti mu. Nekoliko je puta došlo do ţestokih rasprava. Iza zatvorenih je vrata znao čuti glasne razgovore i naizmjenične optuţbe, ali Ivan Pavao je ostao čvrsto pri svojoj odluci da sazove koncil. Umro je pod nejasnim okolnostima dan prije no što je uspio objaviti svoj plan.
Jellineka je čudilo što se njegov nasljednik nikada nije bavio idejom sazivanja koncila. Stickler mu je odgovorio da to nije bilo moguće jer je sva dokumentacija o tome nestala. Sa sigurnošću moţe tvrditi da se Papa večer prije smrti bavio upravo tim pitanjem. Ivan Pavao je ţelio reorganizirati kuriju kako bi mogao imati odriješene ruke.
Vjerujete li da su ti dokumenti ukradeni?
Da, vjerujem da jesu, odgovorio je Stickler. Ĉasna, koja ga je pronašla mrtvog u krevetu, rekla je da je u rukama drţao više araka papira, dok u sluţbenom izvješću stoji da je Papa preminuo dok je čitao neku knjigu. Ĉasnoj je sestri naređena apsolutna šutnja i poslana je u neki zabačeni samostan. On sluţbeno, naravno, ništa od toga ne zna, ali je kao komornik bio upućen u sve što je Papa radio.
»Ja«, rekao je Jellinek, nakon kratkog ustručavanja, »uţasno sumnjam. Osim Vas, samo je dvoje ljudi znalo za planove Svetog Oca, i obojica su bili ţestoki protivnici tih planova. Njegova smrt... upravo u tom trenutku... izgubljena dokumentacija... ostaje samo jedan zaključak... da su Cascone i Canisius... mora da su to bili oni... ne, ne usudim se to izreći...«
»I ja «, ubacio se Stickler, »sumnjam na to, no nedostaju mi dokazi i zato je bolje šutjeti.«
Jellinek se nakašljao. »Bellini mi je nedavno govorio o jednoj tajnoj loţi. Jeste li čuli za to?« »Naravno.«
»Rekao je da neki članovi kurije pripadaju toj ilegalnoj organizaciji. Vjerujete li da tu postoji neka veza s navedenima?«
»Ja sam u to čak uvjeren. Postojao je popis članova loţe, a ja sam načuo da su među njima i imena te dvojice. Moţda su vam oni poslali prijetnju, budući da su im Vaša istraţivanja uzdrmala tlo pod nogama. Tko bi drugi mogao iskoristiti papuče i naočale kao sredstvo prijetnje, nego oni koji su odgovorni za njihovo nestajanje.«
»Ja u sve to jednostavno ne mogu vjerovati. To što mi govorite zaista je strašno. Ali vratimo se, monsinjore, na koncil. Koja je bila tema planiranog koncila?«
»Radilo se o Uskrsnuću našeg Gospodina Isusa.«
»Uskrsnuće Krista? A pisma i dokumentacija, kojima se Papa tada bavio, jesu li i ona nestala na dan kada je umro?«
»Mislim da nisu.« Odgovorio je Stickler. »Sjećam se da sam kao komornik dobio zadatak počistiti njegov pisaći stol, pri čemu sam naišao na stare buste, pisma i jedan hebrejski rukopis, koji nisam mogao dešifrirati. Papa je noćima sjedio nad tim rukopisom i uvijek bi ga, kada bih ušao, skrivao.«
»Znate li o kakvom se rukopisu radilo?«
»Zao mi je. Ja tim papirima tada nisam pridavao po
zornost. Jednostavno mi nije izgledalo vaţno. S druge me strane Cascone poţurivao, stol je trebao biti očišćen do večeri. Sve se dogodilo tako brzo. Ja sam zato tu dokumentaciju ostavio među njegovom ostavštinom.«
»A gdje se nalazi papinska ostavština?«
»U arhivu, gdje se čuva ostavština svih papa.«
Jellinek je skočio. »Stickleru, to je rješenje! Zato nisam te dokumente pronašao u tajnom arhivu, gdje pripadaju i odakle su uzeti!«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

37 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:52 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
UOČI USKRSA
Kardinal Jellinek čak niti na Veliki petak nije mogao postići unutarnji mir. Hoće li pronaći Pismo šutnje? To ga je pitanje mučilo i u snu. Da je barem Stickler bio u pravu! Morao je biti u pravu, u svakom je slučaju to bio jedini smisleni zaključak: ODESSA je zauzvrat, nakon što je završena samostanska ruta,
dokumentaciju vratila u Vatikan. Dokumentacija je čuvana u tajnom arhivu, daleko od neovlaštenih ruku. Ondje bi i ostala, netaknuta i zaboravljena, jer je tajni arhiv kao grob za stvari koje nisu namijenjene javnosti. Budući da je ime Abulafia izdvojeno iz općeg arhiva, tajna bi zauvijek ostala tajna da brat Benno nije papu Ivana Pavla obavijestio o svojim istraţivanjima. Ivan Pavao je nakon toga uzeo Abulafijine spise iz tajnog arhiva i počeo planirati koncil.
Što se, domine nostrum, nalazi u tom Pismu šutnje, da se Papa odlučio na tako drastičan korak? Sigurno je bilo vaţno kada je zbog toga umro. Tajanstveni je rukopis uvijek iznova izlazio na vidjelo. Najprije se nalazio u oratoriju na Aventinu, zatim u tajnom arhivu te napokon medu ostavštinom. Pod normalnim bi okolnostima rukopis ondje i ostao. Koga bi mogla zanimati papinska ostavština, tko je prije svega imao pristup tom odjelu?
Jellinek nije ţelio čekati da se arhiv otvori u utorak nakon Uskrsa. Odmah je pozvao čuvara ključeva te mu objasnio da mora obaviti vaţna istraţivanja. Zamolio ga je da mu preda ključ i ostavi samoga. Krenuo je prema zabačenim vratima arhiva, vratima kroz koja nikada nije prošao. Svakim je korakom napetost u njemu rasla. Na trenutak je zastao prije nego je gurnuo ključ u vrata. Što ga očekuje? Kakvu će strašnu istinu saznati? Odlučno je otvorio teška vrata.
Prostor mu je bio nepoznat pa se prvo morao priviknuti na slabu svjetlost. Podsjećao ga je na grobnicu. Na zidovima su bile metalne škrinje i posude. Nije mogao odrediti miris, nije to bio miris koţe i papira, kao u Riservi; zrak je bio zagušljiv i neugodan. Prostor je bio grob, koji se koristio za skladištenje privatne imovine papa.
Svaka je limena kutija nosila ime onog pape čije su se privatne stvari unutra čuvale: Leon X., Pio XII., Ivan XXIII. Imena su imala određeni redoslijed. Ime Ivan Pavao I. bilo je zapisano na jednostavnoj bakrenoj kutiji. Kutija nije bila ukrašena kao neke druge - bila je skromna kao i sam Papa. Jellinek je smeđastu
škrinju široku oko pola i dugu oko jedan metar oprezno izvukao te ju stavio na stol. Trenutak ju je promatrao. Sada kada je bio tako blizu rješenju hrabrost ga je napuštala, a strah pred nepoznatim u njemu je rastao. Što ga očekuje? Kakvu će istinu doznati? Ima li on uopće pravo kopati po Papinoj ostavštini? Ako
je Gospodin Bog ţelio da taj dokument uvijek iznova bude zagubljen i zaboravljen, da li on, Jellinek, smije taj rukopis opet iznijeti na vidjelo? Smije li on u ovom dijelu arhiva uopće istraţivati, bez da o tome nekoga obavijesti? Nije li trebao svoje spoznaje prenijeti članovima konzilija?
Sva su ta pitanja kardinala mučila dok je promatrao škrinju. Ipak je odlučio pokidati pečat iznad jednostavnog zasuna. U škrinji je našao pisma, dokumente i rukom pisane isprave, među kojima i original Michelangelova pisma. Kardinalu su ruke počele drhtati. Odjednom je ispod papira napipao izlizani, porozni pergament. Kada ga je izvukao, odmah je prepoznao izblijedjela načrčkana hebrejska slova - Pismo šutnje.
Oprezno je čitao i mučio se dešifrirajući rukopis: »Moj je učitelj meni, neimenovanom i nepoznatom pojedincu, prenio sljedeću spoznaju, onako kako ju je njemu prenio njegov učitelj, a njemu opet njegov, uvijek s obvezom da znanje mora prenijeti dalje na onoga tko je prema njegovu mišljenju dostojan i sposoban, kako ono ne bi bilo izgubljeno za sva vremena.« Kardinal je prepoznao osebujan stil kabalista Abulafije te je čitao dalje redak po redak. Abulafia je napisao ovaj rukopis zato što ga prati inkvizicija te sumnja da će moći tajnu prenijeti usmeno. Budući da tajna ne smije biti zaboravljena, odlučio se na taj čin te zapisao predaju svoga učitelja. Svakome kome kabala nije bliska srcu, zaprijetio je prokletstvom, ako pročita i jedan redak ovog teksta.
Ta je prijetnja kardinala učinila još znatiţeljnijim te je pohlepno čitao, najbrţe što je mogao, o predaji, o snazi vjere i dugo nije shvaćao na što kabalist smjera, sve dok nije stigao do glavne točke rukopisa, gdje doslovno stoji: »Ja sam ovu tajnu doznao
za dobrobit ljudi, kako bi se vratili pravoj vjeri i odrekli se svoje krive vjere. Isus, kojeg mi nazivamo smrtnim prorokom, nije, kao što neki koji ga smatraju Sinom Boţjim vjeruju, uskrsnuo treći dan od mrtvih, već su njegovo mrtvo tijelo ukrali pripadnici našeg učenja te odnijeli u grad Safed u Gornjoj Galileji gdje ga je Simon ben Jeruchim pokopao u vlastitom grobu. Oni su to učinili kako bi spriječili kult koji se širio nakon smrti Nazarećanina. Dakako da nitko nije mogao naslutiti da će njihov čin potaknuti upravo suprotno te da će prorokovi sljedbenici nakon tog događaja tvrditi da je Isus uskrsnuo u nebo.«
Slijedio je popis 30 osoba, koje su tajnu prenijele na svoje nasljednike.
Jellinek je spustio rukopis, skočio, udahnuo i otkopčao gornje dugme na reverendi. Zatim je opet pao na stolicu, uhvatio pergament te ga počeo čitati poluglasno ispočetka, kao da si ţeli zvukom vlastita glasa predočiti sadrţaj. Tek što je završio, počeo je čitati ponovno treći put, a četvrti je put čitao gotovo vrišteći kao u transu. Zahvatio ga je paralizirajući uţas, osjećao je kao da se guši. Objema je rukama stiskao prsa. Zapis, sve oko njega, počelo se ljuljati. Gospode Boţe, ne smije biti istina to što ovdje piše! To je dakle bila istina koju je papa Nikola III. ţelio sakriti. To je dakle istina koju je Michelangelo doznao od kabalista. To je istina koje se Crkva toliko boji da je popustila pred nacističkim ucjenama. To je dakle istina koja je papu Ivana Pavla potaknula da počne planirati vjerski koncil.
Jellinek je ispustio pergament na stol, kao da je u rukama drţao goruću cjepanicu. Ruke su mu drhtale. Osjetio je trzaj u kutu oka. Od straha da se ne uguši, skočio je i pobjegao iz prostorije. Na pergament više nije obraćao pozornost.. Gonjen očajem, teturao je kroz tamne prazne hodnike, salone i galerije. Raskoš koja ga je okruţivala odjednom mu se činila prazna i neugodna. Besciljno je lutao po hodnicima, ne osvrćući se na Raffaelove, Tizianove, Vasarijeve slike. Izgubio je osjećaj za vrijeme, a noge su ga nosile mehanički. Kroz glavu su mu iznova prolazile mis-
li. Ako Isus nije uskrsnuo, tada je sve ovo što ga okruţuje upitno. Ako Isus nije uskrsnuo, tada ne postoji najvaţniji vjerski temelj katoličke Crkve, tada je sve što Crkva propo-vijeda besmisleno, jedna divovska zabluda. Jellinek je u glavi zamislio strašan scenarij: milijuni ljudi, ukradenih nada, izvan kontrole, odbacuju svoje moralne vrijednosti. Smije li on, Jellinek, proslijediti ovu istinu?
Kamenim se stubama popeo na toranj Borgia. Dvoranu proročica i proroka ostavio je iza sebe te ušao u Salu di Credo. Na prozorskim lunetama bili su naslikani proroci i apostoli, u parovima. U rukama su nosili arke papira sa stihovima Vjerovanja: Petar s Jeremijom, Ivan s Davidom, Jakov sa Zaharijom... Jellinek je pokušao izgovoriti Credo, ali neuspješno. Poţurio je dalje. Zastao je u sali svetaca: Ako Pismo šutnje vrati na mjesto, u ostavštinu Ivana Pavla, tajna će opet biti zaboravljena, moţda na stotinu godina, a moţda i cijelu vječnost. No već je u sljedećem trenutku odbacio tu ideju. Bi li problem tako bio riješen? Nemir je kardinala tjerao dalje. Mislio je na proroka Jeremiju, kome je Michelangelo dao svoje vlastito lice, fizionomiju onoga koji zna i kojemu je pogled zamišljen i očajan. Pokraj Jeremije Michelangelo nije naslikao niti jednog sveca već samo poganske likove i to je napravio s namjerom. Da barem nikada nije otvorio kutiju s ostavštinom Ivana Pavla!
Pala je noć, uskrsna noć. Iz Sikstinske su kapele odjekivali korali u slavu Gospodnju. On ih je čuo i trebao je sudjelovati na ceremoniji, ali nije mogao. Lutao je dalje kroz prazne hodnike, a pritom je osluškivao nebesku glazbu iz kapele.
Mi-se-re-re, odjekivalo je u kardinalovoj glavi, voci forzate nebeske jasnoće, glasovi kastrata, metalni tenori, tuţni basovi, svaki je u sebi nosio dušu, bol, ljubav. Nitko, tko je slušao Triduum sacrum, antifone, psalme, propovijedi, responzorije, dok se i zadnja svijeća, kao znak da je Isus napušten od svih, nije ugasila, kada se pontifeks baca na koljena pred oltarom i kada zavlada tjeskobna tišina, dok plaho ne zazvoni prvi stih,
koji postupno jača u višeglasni forte: Christus factus est, nitko tko je ikada doţivio mušica sacra Gregorija Allegri, ove napjeve ne moţe potisnuti iz sjećanja. Bez pratnje orgulja i bilo kojeg drugog instrumenta, a capella, goli kao Michelangelova tijela, napjevi tjeraju suze na oči, bude jezu, bude čeţnju, zadovoljstvo- miserere.
Kardinal je tako stigao do vatikanske knjiţnice, do mjesta gdje je sve počelo. Otvorio je jedan od prozora i duboko udahnuo. Prekasno je primijetio da je to isti prozor na čijem je kriţu pater Pio okončao svoj ţivot. I dok je udis-ao noćni zrak i osluškivao Allegrijevu glazbu, uhvatila ga je vrtoglavica, u glavi mu je šumjelo, dok se koral pribliţavao mjestu koje veliča uskrsnuće našeg Gospodina Isusa. Kardinal se trznuo, lagano, no tijelo ga je pretegnulo i strmoglavio se. Dok je padao, po licu gaje milovao hladan vjetar. Samo nakratko je osjetio sreću.
Straţar koji je sve to vidio poslije je rekao da je kardinal tijekom pada ispustio vrisak. Nije bio siguran, ali zvučalo je kao Jeremij a.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

38 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:52 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
je ispričao brat Jeremija. Sastajali smo se pet dana u samostanskom vrtu. Pet sam dana u drvenoj vrtnoj kućici osluškivao njegove riječi i nisam se usudio postaviti niti jedno pitanje. U tih sam pet dana stekao povjerenje u bradatog redovnika, samostanski vrt i drvenu kućicu. Ali i brat Jeremija je stekao povjerenje u mene. Prvoga je dana govorio mucajući i povučeno, no svakim je danom njegova priča bila tečnija, izgledalo je kao da mu se ţuri, od straha da ne budemo otkriveni.
Šestog sam se dana ponovno popeo po kamenim stubama prema vrtu. Kišilo je, ali kiša nije učinila vrt manje lijepim. Cvjetovi su puni vode visjeli do zemlje, a ja sam bio sretan kada sam ušao u drvenu kolibicu. Odlučio sam da ću mu danas postaviti pitanja; no brat Jeremija nije došao. Budući da nisam znao što se dogodilo, što ga je spriječilo, cijelo sam vrijeme sam
ostao u kolibi, sam sa svojim mislima. Kišne su kapi lupale po krovu. Što da napravim? Da se u samostanu raspitam za njega? To bi samo pobudilo sumnju, a bratu Jeremij i naštetilo.
Tako sam čekao do sljedećeg, sedmog dana. Sunce je
ponovno sjalo pa sam se nadao da će moţda doći jer više nije padala kiša. No redovnik nije došao ni sedmog dana. Sjetio sam se njegovih riječi da bi pobjegao kad bi mogao. Ali kako bi mogao pobjeći sa svojim oduzetim nogama?
Iz samostanske su crkve do mojih ušiju dopirali večernji napjevi. Nalazi li se Jeremija medu onima koji pjevaju? Ĉekao sam da obred završi, zatim sam krenuo prema samostanskoj zgradi. Jedan redovnik, kojeg sam susreo u hodniku, uputio me do opata. Opat je sjedio, zaštićen dvjema vratima, u velikom praznom prostoru s izlizanim drvenim podom, okruţen starim knjigama i velikom sobnom biljkom, koja je sezala do svoda. Opat je bio naočit gospodin, ćelave glave, s naočalama bez okvira na nosu.
Nespretno sam se trudio objasniti mu svoj susret s bratom Jeremijom, ali prije nego sam završio opat me prekinuo i upitao zašto mu to pričam. Nisam razumio njegovo pitanje.
Objasnio sam mu što se to odigralo u ovom samostanu posljednjih sedam dana te da je brat Jeremija u ovom sa-mostanu bio zadrţavan protiv svoje volje.
Brat Jeremija? U samostanu nema redovnika pod tim imenom, još manje redovnika u invalidskim kolicima.
Bio sam potpuno zbunjen i zaklinjao sam se opatu da govorim istinu. Znao sam da je Jeremija izdvojen od vanjskog svijeta, da se prema njemu odnose kao da je izgubio razum, ali on nije lud, ja se mogu zakleti u to.
Opat me samo gledao svojim malim očima i odmahivao glavom. No ja sam izrazio svoje nezadovoljstvo. Nekako se sve to uklapalo u uţasnu priču, koju mi je otkrio tajnoviti redovnik. Rekao sam da vjerujem da je brat Jeremija dobio to ime zbog prikrivanja i da se iza njega zapravo krije kardinal Jellinek,
prefekt Kongregacije za nauk vjere, kojega je kurija natjerala na samoubojstvo koje je ipak preţivio.
Opata se moje riječi nisu uopće dojmile. Konačno se dignuo, krenuo prema jednom ormaru s knjigama i izvukao primjerak nekih dnevnih novina. Polegnuo ih je ispred mene na stol te mi prstom pokazao članak na prvoj stranici. Novine su bile od prethodnog dana, a članak je glasio:
Sikstinski je zapis krivotvorina
Rim - Zapis, koji su restauratori otkrili u Sikstinskoj kapeli u Rimu, krivotvorina je. Restauratori su, navodi se, pri čišćenju fresaka na svodu kapele, naišli na besmisleni zapis koji je u vatikanskim krugovima uzrokovao nagađanja te je organiziran konzilij. Navodno je Michelangelo u kapeli, izgrađenoj za vrijeme pape Siksta IV. (1475.- 1480.), ostavio tajnu poruku. Kako je voditelj konzilija, prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Jozef Jellinek objavio jučer na tiskovnoj konferenciji u Rimu, tajnoviti je zapis nastao tijekom jedne restauracije prošlog stoljeća. Iz toga proizlazi da se veza sa slikarom Michelangelom moţe isključiti. Zapis je tijekom restauracije uklonjen. Za novog voditelja restauracije u Sikstinskoj kapeli postavljen je glavni direktor Vatikanskih muzeja, profesor Antonio Pavanetto.
U novinama je bila slika kardinala na konferenciji za novinare. Posegnuo sam za zrakom.
Da nisam sve to, priču s redovnikom i njegovim tajnama, samo sanjao, upitao me opat. Ljudi često sanjaju neke stvari i vjeruju da su ih zaista doţivjeli.
Ne, ne, viknuo sam, ja sam pet dana sjedio nasuprot tajanstvenom bratu i slušao njegove riječi, poznajem njegovo lice, mogu opisati svaku boru na njemu, poznajem zvuk njegova glasa, mogu ga uočiti medu stotinama drugih. Nije to san, brat Jeremija postoji, on je oduzet i bespomoćan. Svakoga ga je dana drugi brat gurao u kolicima do samostanskog vrta. To je istina.
Mora da se varam, odgovorio mi je ćelavac, jer da u ovom samostanu postoji neki invalid, on bi to znao.
Osjećao sam se nemoćan, osjećao sam se kao on, brat Jeremija. Otišao sam bez pozdrava. Ţurno sam prošao dugačak hodnik, spustio se po kamenim stubama i kroz uska vratašca ušao u vrt. Voda je šumjela. Dva su brata u sivim haljama grabljama uklanjala tragove kolica u pijesku.
Nakon tog dana nikad se nisam prestao pitati je li bolje da šutim ili da govorim, smijem li izvijestiti o onome što mi je redovnik povjerio. Pričanje moţe biti grijeh, ali šutnja također.
Mnogo je toga vezano za ovu priču ostalo u tami i
vjerojatno nikada neće biti rasvijetljeno. Do danas nisam našao objašnjenje zašto slovo A, početno slovo imena ABULAFIA, na arku papira pokraj nogu proroka Jeremije, nije izbrisano. Onaj tko ima oči moţe ga vidjeti - svaki dan.
KRAJ
28.02.2010.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

39 Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota taj Pet Sep 21, 2012 4:53 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PRIJEVOD TALIJANSKIH I LATINSKIH RIJEČI I IZRAZA
O užitku pripovijedanja
casta meretrix
nevina kurva
Sveta tri kralja
a secco
na suho
ex officio
u ime službe
speciali modo
specijalan način
Fondi
odjeli
L'Archivio Segreto Vaticano
Tajni vatikanski arhiv
Riserva
zatvoreni odjel
laudetur Jesus Christtis
Hvaljen Isus Krist
Sala degli Indici
soba s kazalima
de curia, depraebendis vacaturis,
o Rimskoj kuriji,
o slobodama koje treba
odobriti,
de diversisi formis, de exibitis,
o različitim formama,
o spoznajama,
de plenaria remissione...
o potpunim oprostima
custos registri bullarum apostolicarum- čuvar registra papinskih bula
Schedario Garampi- arhivska zbirka Garampi
De jubileo- o jubileju
de beneficiis vacantibus - o dostupnim povlasticama
Verba volant, scripta manent- riječi lete, ono što je napisano ostaje
credo quia absurdum- vjerujem jer je protivno razumu
Ignis ardens - goruća vatra
religio depopulata - opustošena vjera
Lignum vitae- drvo života
ornamentum et decus Ecclesiae- ukras i ponos Crkve
Prophetia S. Makchiae Archiepiscpi,- Proročanstvo sv. Malahije
de Summis Pontificibus- o papama
Sidus olorum- ponos labudova
pereginus apostolicus- apostolski stranac
lumen in coelo- nebesko svjetlo
pastor et nauta- pastir i mornar
scultore- kipar
pittore- slikar
in nomen Jesu Christi - u ime Isusa Krista
Jesu domine nostrum - Isus, naš Gospodin
terra incognita- nepoznata zemlja
al fresco- na mokro
In nomine domini - u ime Gospodnje
Scolaro- učenik
omnia suntpossibilia credenti - onome koji vjeruje sve je moguće
amore non vuol maestro- ljubav ne treba poticaj
Dan nakon Sveta tri kralja
Fondo Assistenza Sanitaria - bolesnički odjel
Atramento ibifeci argumentum- bojom tamo nanijeh dokaz
Na blagdan Svetog pape Marcela
funicoli, funicola -talijanski narodni napjev
Novecento Italiano- talijansko 19. stoljeće
Domine nostrum- Naš Gospodin
Dva dana kasnije
ex paucis multa,- iz malo izvući puno
ex minimis maxima - iz najmanje najviše
quoquomodo possumus - na koji god mogući način
causa- slučaj
Genesis ad literam- Spis sv. Augustina
Hoc indubitanter tenendum est, - svemu što svjetovni učenjaci
ut quicquid sapientes huius- mogu dokazati kao istinu,
mundi de natura rerum- mi u našim spisima
nećemo proturječiti,
demonstrarepotuerint, - ali što u svojim knjigama uče
ostendamus nostris libris non - protiv svetih spisa, mi
esse contrarium: quicquid autem - bez sumnje moramo smatrati
illi in suis voluminibus- netočnim i mi to želimo,
contrarium
Sacris Uteris docent, sine ulla - na koji god način možemo.
dubitatione eredamus idfalsissimum esse,
et, quoquomodo possumus, etiam ostendamus
Providentissimus Deus - Bog koji sve vidi
Accesorium sequiturprinicale - sporedna stvar dolazi nakon
glavne
Et omnia maiorem Dei gloriam - i sve u slavu Božju
Četvrte nedjelje nakon Sveta tri kralja
Non in verbis, sed in rebus est - Ne govoriti, već djelovati.
(Seneca)
TakoĎer četvrte nedjelje nakon Tri kralja
corpus delicti - dokaz
Ave Maria, gratia plena...- Zdravo Marijo, milosti puna.
Svijećnica
Buona sera, Eminenza- Dobra večer, eminencijo
Ponedjeljak nakon Svijećnice
Praeparatio evangelica - priprema za Evanđelje
Compendium theologicae veritatis - kompendij teološke istine
Jucunditas maerentium, - veselje je žalost
Eternitas viventium, - vječni život
Sanitas languentium, - snaga slabima
Libertas egentium, - , bogatstvo siromasima
Satietas esurientum - hrana gladnima
horrible dictu - strašno je izgovoriti
Atramento ibi feci - bojom tamo nanijeh
argumentum, locum ultionis - dokaz, a kao mjesto osvete
bibliothecam aptavi - izabrah knjižnicu
Non est possibile, ex officio- nije moguće, u ime službe
Pedesetnica, navodno
taedium vitae ,-odvratnost prema životu
Confutatis maledictis- pakao bez poštede
flammis acribus addictis- prokletnicima će biti nagrada
Deus Sabaoth- Bog masa
Libera me Domine,- Spasi me, Gospodine, vječne
de morta aeterna in die illa- smrti tog strašnog dana,
tremenda, quando coeli- kada će se nebo i zemlja
movendi sunt et terra- tresti
Pepelnica
Domine Jesu Christe, - Gospodine Isuse Kriste
Rexgloriae, libera animas - , Kralju savršenosti, zaštiti
omnium Jidelim defunc- duše svih umrlih
torum depoenis inferni et de - vjernika od strave pakla i
profundo lacu- dubina podzemnog svijeta
Libera eas de ore leonis, ne - Zaštiti ih od osvete lava,
absorbeat eas tartarus, ne - da ih pakao ne proguta,
cadant in obscurum; sed - da ne propadnu u tamu.
signifer sanctus Michael, - Nego vodi ih, sv. Mihovile,
repraesentet eas in lucem sanctam, - stjegonošo, prema svetom
quam olim Abrahae - svjetlu, koje si jednom
navijestio
promisisti, et semini eius- Abrahamu i njegovom potomstvu.
Lux aeterna luceat ei
Exitus, Mortuus est- Vječno mu svjetlo svijetli Mrtav. Mrtav je
Blagdan Sv. Mateja
Ad rem - vratiti se/ prijeći na stvar
Druga korizmena nedjelja - Reminiscere
Ecce ego abducam aquas - Pogledaj, poslat
super terram ću potop na zemlju
U srijedu nakon Druge korizmene nedjelje
Credo in Deum Patrem Vjerujem u
Omnipotentem... jednoga Boga
bracchium domini Božja ruka
Videbis posteriora mea- Vidjet ćeš me odostraga
Jednom izmeĎu Treće i Četvrte korizmene nedjelje
Tbeologia Moralis Universa Sveopća moralna teologija
ad mentem praecipuorum na uvid osobitim teolozima
Theologorum et Canonistarum i kanonicima s praktičnim
per Casus Practicos exposita savjetima, objavio
a Reverendissimo acAmplissimo poštovani i cijenjeni dr.
D. leonardo Jansen, Leonardo Jansen iz reda
Ordinis Praemonstratensis premonstratenzijanaca
Dan nakon Četvrte korizmene nedjelje i jutro poslije
expressis verbis jasnim riječima
U ponedjeljak na Veliki tjedan
Buona sera, Signora Dobra večer, gospodo
Uoči Uskrsa
Sala di Credo dvorana vjeroispovijesti
Voci forzate snažni glasovi
Triduum sacrum Sveta Trodnevnica
Christus foetus est Krist je činjenica
mušica sacra sveta glazba



OBRADA I SCAN - KIKA



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu