Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 3:19 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Philipp Vandenberg - Sikstinska urota 015136
Još
jedan 'vjerski triler', kakvi u zadnjih nekoliko godina, intrigiraju
čitateljsku publiku: za vrijeme organiziranog posjeta jednom
benediktinskom samostanu, znatiželjan se posjetitelj izdvojio, da bi
razgledao prekrasni samostanski vrt. No u vrtu, upoznaje neobičnog
starog fratra, koji je sjedio u invalidskim kolicima. Fratar je započeo
pričati jednu nevjerojatnu priču, i zamolio ga da dođe poslušati
nastavak i slijedećih dana, uz napomenu, da ga ni jedan drugi fratar, ne
smije vidjeti. Znatiželjnik je dolazio pet dana, slušati nevjerojatnu
priču, koju je usporedio sa događanjima koja su baš uzimala maha, pri
obnovi Sikstinske kapele. Ali, kada je došao šesti dan, fratar je
nestao, i nitko, navodno za njega nikada nije čuo.


http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
POPIS NAJVAŢNIJIH LIKOVA
Gospoda kardinali
GIULIANO CASCONE drţavni tajnik, kardinal i prefekt Savjeta za javne poslove Crkve
JOZEF JELLINEK prefekt Kongregacije za nauk vjere
GIUSEPPE BELLINI prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
FRANTISEK KOLLETZKI zamjenik tajnika Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje (Collegium Teutonicum)
Gospoda nadbiskupi i biskupi
MARIO LOPEZ zamjenik tajnika Kongregacije za nauk vjere i počasni nadbiskup od Cezareje
PHIL CANISIUS voditelj IOR- a (Instituto per le Opere Religiose)
DESIDERIO SCAGLIA počasni nadbiskup od San Carla
Gospoda monsinjori
WILLIAM STICKLER papin komornik
RANERI glavni tajnik drţavnog tajnika
Ostali
AUGUSTIN FELDMANN voditelj Vatikanskog arhiva
PIO SEGONI benediktinac iz Montecassina
Prof. ANTONIO PAVANETTO glavni direktor Vatikanskih muzeja
Prof. GABRIEL MANNING profesor semiotike na Lateranskom sveučilištu
DR. HANS HAUSMANN redovnik iz samostana
BRAT BENNO alias
GIOVANNA domaćica

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
O UŢITKU PRIPOVIJEDANJA
Dok ovo pišem razdiru me sumnje o tome trebam li uopće sve to ispričati. Ne bi li bilo bolje da tu priču, kao i mnogi prije mene, zadrţim za sebe? No nije li upravo šutnja najgora laţ? Ne pridonosi li i zabluda razumijevanju istine? Nesposoban
spoznati ono što čak i istinskom kršćaninu cijeli njegov vijek ostaje skriveno u svjedočanstvu vjere, dugo sam vagao Za i Protiv, dok napokon nije prevladao uţitak pripovijedanja ove priče - onakve kakvu sam je pod začudnim okolnostima doznao.
Volim samostane; ta od vanjskoga svijeta odvojena mjesta privlače me nekom neobjašnjivom snagom. Volim samostane jer u njima kao da je vrijeme stalo. Uţivam u morbidnim mirisima koji se šire razgranatim zgradama, mješavini svjeţe opranih hodnika i ishlapjelog tamjana. Najviše volim samostanske vrtove. Oni pruţaju pogled u raj pa ne znam zašto su baš uvijek nedostupni javnosti.
Prije svega ţelim objasniti zašto sam tog sunčanog jesenjeg dana ušao u rajski vrt benediktinskoga samostana. Tijekom organiziranog razgledavanja crkve, kripte i samostanske knjiţnice uspio sam se neprimjetno odvojiti od grupe. Ubrzo sam naišao na vratašca iza kojih se, što se moglo naslutiti prema planu benediktinskog samostana, skrio samostanski vrt.
Vrt je bio neobično malen, puno manji nego što je bilo uobičajeno za samostane te vrste. Dojam je pojačavala sunčana svjetlost, obasjavajući tek polovicu toga komadića raja, dok je druga polovica bila u sjeni. Nakon osjećaja tjes-kobne hladnoće u unutrašnjosti samostana, sunčana svjetlost je godila. Kasno ljetno cvijeće, plamenci, dalije, irisi, gladiole i vučike te razno začinsko bilje u divljem rastu, tiskalo se unutar uskih cvjetnih gredica, razdvojenih tek drvenim daščicama. Ne, vrt nije imao ništa zajedničko s vrtovima drugih benediktinskih samostana, koji su mogli konkurirati Versaillesu ili Schonbrunnu. Taj je bio obrastao, smješten na terasi na juţnoj padini samostana, poduprijet visokim ciglenim zidom. Prema jugu je pogled bio slobodan, i za vedrih su se dana na obzoru mogle vidjeti Alpe. Na strani na kojoj je raslo začinsko bilje ţuborila je voda na svom putu iz ţeljezne cijevi u kameno korito. Oronula vrtna kućica, ili tek hrpa dasaka, nalazila se u blizini. Tanki krovni
pokrov štitio je od kiše, a svjetlost je ulazila kroz trošne prozorske kapke. Sve je to na neki čudan način širilo osjećaj vedrine, moţda zato što je konstrukcija podsjećala na drvene kućice koje smo kao djeca gradili tijekom ljetnih praznika.
Odjednom se iz sjene začuo glas: „Kako si me pronašao, sine moj?"
Kako bih se bolje orijentirao, stavio sam ruku iznad očiju da zaštitim pogled od svjetlosti. Ono što sam ugledao na trenutak me paraliziralo: sijedobradi fratar proročkog izgleda sjedio je u kolicima. Nosio je sivi habit koji se upadljivo razlikovao od otmjenoga crnog habita benediktinskih redovnika. Glavu je pomicao lijevo-desno kao drvena marioneta, ali me je i dalje prodorno gledao.
Iako sam njegovo pitanje vrlo dobro razumio, kako bih dobio na vremenu, pitao sam: „Kako to mislite?"
„Kako si me pronašao, sine moj?" ponovio je neobični redovnik pitanje s istim pokretom glave. Na trenutak sam mu u očima ugledao prazninu.
Moj je odgovor bio rezerviran jer nisam znao što da mislim o ovom neobičnom susretu i još neobičnijem pitanju: „ Nisam traţio Vas", rekao sam, „razgledavao sam samostan i ţelio sam vidjeti vrt, ispričavam se." Klimnuo sam glavom kao znak pozdrava odlazeći, ali starac se velikom brzinom odgurnuo i pojurio prema meni. Bio je jak kao medvjed. Isto tako brzo se zaustavio pokraj mene. Kada mi se pribliţio, ugledao sam blijedo usko lice, mlade nego što mi se učinilo na prvi pogled. Susret me počeo uznemira-vati. „Jesi li čuo za proroka Jeremiju?" upitao me iznenada. Na trenutak sam zastao i pomislio da jednostavno pobjegnem; njegov prodoran pogled i neobično dostojanstvo kojim je zračio spriječili su me.
„Da", rekao sam, „znam proroke Jeremiju, Izaiju, Ba-ruha, Ezekijela, Danijela, Amosa, Zahariju i Malahiju"- ostali su mi u sjećanju još iz internatskih dana u samostanu. Moj ga je
odgovor istodobno iznenadio i razveselio, a ukočenost njegova lica i tijela nestali su u sekundi.
„U ono vrijeme", počeo je, „povadit će iz grobova kosti kraljeva judejskih, kosti knezova njezinih, kosti svećenika, kosti proroka i kosti ţitelja jeruzalemskih. I razasut će ih prema suncu, prema mjesecu i prema vojsci nebeskoj, koje ljubljahu, kojima sluţahu, koje slijedahu, koje za savjet pitahu i kojima se klanjahu. I neće ih pokupiti i sahraniti, ostat će kao gnoj po zemlji. Tada će svima onima što preosta-nu od tih zlih plemena, po svim mjestima kuda ih rasprših, smrt biti milija od ţivota.«
Upitno sam pogledao redovnika, a on je, prepoznavši moj zbunjeni pogled, rekao: „ Jeremija osam, jedan do tri."
Kimnuo sam.
Podignuo je glavu dok mu snjeţnobijela brada nije stajala gotovo vodoravno te ju pogladio rukom. „Ja sam Jeremija." Ton njegova glasa odavao je umjerenu taštinu, osobinu koja ni po čemu nije bila redovnička. „Svi me zovu brat Jeremija. Ali to je duga priča."
„Vi ste benediktinac?"
Napravio je negirajući pokret rukom. „Smjestili su me u ovaj samostan jer misle da im ovdje ne mogu naštetiti. Ovdje ţivim prema odredbama sv. Benedikta u miru i neopterećen svjetovnim potrebama. Ipak da mogu, pobjegao bih."
„Niste dugo u samostanu?"
„Tjednima. Mjesecima. Moţda i godinama. Uopće nije vaţno!"
Jadikovanje brata Jeremije zainteresiralo me pa sam ga počeo oprezno ispitivati o njegovu prijašnjem ţivotu. Zašutio je, pogledavši oduzete udove. Osjetio sam da sam otišao predaleko. No, prije nego što sam se stigao ispričati, počeo je svoju priču.
„Sine moj, znaš li ti išta o Michelangelu?"
Govorio je zamuckujući, ne gledajući u mene. Osjetilo se da promišlja svaku riječ. Ipak, riječi su mu bile kaotične i nepovezane. Ne sjećam se svakoga detalja, ponajviše stoga što je uvijek iznova počinjao rečenice, ispravljao se i zamuckivao. Ali sjećam se priča o događajima koji su se odvijali unutar vatikanskih zidina, o kojima poboţni kršćani nisu imali pojma i koji su dokazivali da je Crkva - a to me je šokiralo- casta meretrix ili nevina kurva. Jeremija je koristio stručne izraze i termine kao što su kontroverzna teologija, moralna teologija i dogmatika. Moja sumnja u njegov zdrav razum nestala je brţe no što se pojavila. Spominjao je koncile imenom i godinom, razlikovao partikularne, plenarne i provincijalne, navodeći prednosti i nedostatke episkopalizma, sve dok iznenada nije stao i upitao me: "Sigurno i ti misliš da sam lud?"
Da, rekao je i ti, i to me iznenadilo. Očito je u samostan zatvoren kao duševni bolesnik, heretik. Nisam znao što da mu odgovorim; sjećam se samo da sam se sve više zanimao za toga neobičnoga čovjeka. Tako sam se vratio na svoje staro pitanje te ga zamolio da mi ispriča kako je došao u taj samostan. Okrenuo je lice prema suncu i šutio zatvorenih očiju. Primijetio sam kako mu se brada počela tresti; pokreti su bivali sve jači i odjednom se tresao cijelim gornjim dijelom svoga tijela. Usne su mu titrale kao da ima vrućicu. Kakav li se uţasan događaj odigravao pred njegovim zatvorenim očima?
Kada je crkveno zvono zazvonilo pozivajući na molitvu, prenuo se kao iz sna. „Ne govori nikome o našem susretu", rekao je uţurbano, „najbolje da se sakriješ u vrtnoj kućici. Tijekom večernje mise moći ćeš neopazice napustiti samostan. Dođi sutra u isto vrijeme! Ja ću biti ovdje!"
Slijedio sam upute redovnika i sklonio se u trošnu kućicu. Ubrzo sam začuo korake. Provirio sam kroz poluotvoreni prozor i ugledao kako ga neki benediktinac vozi prema crkvi. Nisu progovorili niti riječ. Ĉinilo se kao da jedan drugoga ne primjećuju.
Ubrzo sam iz crkve začuo gregorijanske napjeve pa sam izašao. Zaklon mi je pruţala vrtna kućica. Nisam ţelio biti otkriven kako bih i sutradan mogao posjetiti brata Jeremiju. Po strmom sam se stubištu spustio na dno ciglenoga zida i preskočio ţeljezna vrata.
Tako sam napustio samostan i rajski vrt, a sutradan sam se istim putem vratio. Ubrzo je fratar Jeremiju dovezao u vrt. Kao i jučer, nisu progovorili niti riječ.
„Otkako sam ovdje nitko se nije zanimao za moj ţivot", počeo je bez okolišanja, „upravo suprotno, potrudili su se zaboraviti me, odvojiti me od vanjskog svijeta, uvjeriti me kako sam izgubio razum, kao da sam neki propali duhovnik, islamski ubojica. Moţe biti da potpuna istina o meni nije dospjela u ovaj samostan; mogu se i tisuću puta zakleti, no nitko mi neće vjerovati. Ovako mora da se osjećao Galileo."
Kleo sam se da mu vjerujem; osjećao sam da ima potrebu nekomu se povjeriti.
„Ali moja te priča neće usrećiti", dodao je dok sam ga uvjeravao da to mogu podnijeti. Tako je osamljeni fratar počeo pričati, polako, ponekad čak distancirano. Prvi mi je dan bilo neobično što se on u priči ne spominje. Drugi sam dan postupno počeo shvaćati da o sebi priča u trećem licu, kao da je samo neutralni promatrač - da, jedan od ljudi o kojima je pričao morao je biti on sam: brat Jeremija.
Nalazili smo se pet dana zaredom u rajskom vrtu samostana, skrivali se iza divljega grma ruţe, ponekad čak i u trošnoj kućici. Jeremija je pričao, navodio imena i podatke, i iako se njegova priča na trenutke činila fantastičnom, nisam sumnjao u njezinu istinitost. Dok je pričao, samo rijetko me gledao. Pogled mu je uglavnom bio usmjeren u zamišljenu točku u daljini, pa se činilo kao da čita s ploče. Iz straha da ne izgubi nit nisam se usudio prekinuti ga, niti sam vodio zabilješke. Ovo zapisujem
isključivo prema sjećanju, ali siguran sam da sam ostao vjeran njegovim riječima.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
KNJIGA PROROKA JEREMIJE
SVETA TRI KRALJA
Proklet bio dan kada je kurija odlučila restaurirati Sikstinsku kapelu pomoću 'najnovijih' znanstvenih metoda. Proklet bio Firentinac, prokleta bila sva umjetnost; prokleta Michelangelova ideja da svoje heretičke misli povjeri vapnencu pomiješanom s bojama. Proklet bio što nije bio dovoljno hrabar da ih izgovori na glas kao pravi Ijeretik.
Kardinal Jozef Jellinek pogledao je prema svodu i skeli prekrivenoj ceradama iza koje se nazirao samo još Adam na vršku Stvoriteljeva prsta. Preko kardinalova je lica, više puta u nepravilnim razmacima, preletio titraj, znak strahopoštovanja pred moćnom Boţjom pravdom; jer ondje je u crvenoj odori lebdio ne milosrdni Bog već Stvoritelj, snaţan i lijep, mišićav kao ratnik, Onaj koji daje ţivot. Riječ je postala ţivot.
Nakon pontifikata pape Julija II., osviještenoga ljubitelja umjetnosti, dugo se vremena nitko nije bavio Buonarrotijevim razuzdanim slikarstvom. Michelangelo je, što je bila javna tajna još za njegova ţivota, bio sumnjičav prema kršćanskoj vjeri. Njegove su slike bile neobična mješavina starozavjetnih predaja i grčke antike, čak i idealiziranog romanizma, što se tada smatralo grijehom. Papa Julije navodno je moleći pao na koljena kada mu je umjetnik prvi put otkrio fresku s prikazom nemilosrdnog Suca, pred kojim i dobri i loši dršću, očekujući konačnu presudu. S Michelangelom se ţestoko svađao o golotinji, odbojnosti i zagonetnosti interpretacije. Zbunjena
skrivenom simbolikom, mnogobrojnim aluzijama i novoplatonskim navještajima, kurija je napala Michelangelovo djelo, kudila ga zbog golotinje ljudskog tijela, štoviše, zahtijevala njegovo uklanjanje. U tome se isticao Biagio da Caesena, papin majstor ceremonije, koji je u Minosu, sucu iz pakla, prepoznao sebe. Tek je bijesan prosvjed najuglednijih rimskih umjetnika spasio Posljednji sud od uništenja.
Kišnica, mnogobrojni premazi bojom i čađa ugroţavali su Michelangelovo razvratno djelo. Da je barem plijesan izjela proroke, a dim prekrio proročice, jer tek što je voditelj restauracije Bruno Fedrizzi počeo posao, tek što je sa svojim pomoćnicima prve prikaze proroka oslobodio tamnoga sloja čađe, Michelangelova posljednja ţelja počela se ostvarivati. Izgledalo je kao da se uzdignuo iz mrtvih, prijeteći kao anđeo osvete.
Prorok Joel u rukama je drţao tamni komad pergamenta na kojem nije bilo vidljivog zapisa. Ipak, nakon temeljitoga čišćenja na svitku se jasno moglo vidjeti slovo A. A i O, prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta, bili su kršćanski simboli pracrkve. Restauratori su uzaludno tragali za slovom O, no na pergamentu ga nije bilo. No, u knjizi koju je eritrejska proročica, na slici pokraj Joela, drţala u rukama, otkrivena je zagonetna kratica: I- F- A. To neočekivano otkriće ostalo je nezapaţeno u javnosti, ali je pokrenulo ţestoku raspravu u Vatikanu. Vatikanski arhivisti i povjesničari umjetnosti, fltteđu njima i profesor Antonio Pavanetto, proučavali su otkriće. Iz Firence je doputovao stručnjak za Michelangelova djela Riccardo Parenti. Drţavni je tajnik Cascone nakon interne rasprave o značenju slova A- I -F objavio kako stvar mora ostati tajna. Profesor Parenti prvi je spomenuo mogućnost otkrivanja novih znakova tijekom daljnje restauracije čije konačno značenje moţda neće biti poţeljno za Crkvu i kuriju. Michelangelo je, naime, jednom najavio da će se Crkvi osvetiti za nasilan odnos prema njegovoj umjetnosti.
Kardinalova tajnika zanimalo je mogu li se od firentinskoga slikara očekivati heretičke ideje.
Profesor Pavanetto odgovorio je otvrdno.
Tajnik Giuliano Cascone pozvao je prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Jozefa Jellineka da se priključi diskusiji. Jellinek nije bio zainteresiran za problem te je preporučio da se time bavi uprava Vatikanskih muzeja pod vodstvom profesora Pavanetta. Sveti oficij nije se ţelio miješati.
Obnova je nastavljena. Kada su restauratori došli do lika proroka Ezekijela, Fedrizzi je obavijestio da je freska na tom dijelu znatnije uništena, štoviše, izgledalo je kao da je namjerno zacrnjena. Napokon su otkrivena još 2 slova:
L i U. Profesor Pavanetto izjavio je kako smatra da se i ispod perzijske proročice, koja je slijedila nakon Ezekijela, skriva tajno slovo. Tako je otkriveno i slovo B. Pretpostavljalo se da i posljednja slika u nizu, ona proroka Jeremije, sadrţi skriveno slovo. I uistinu, pod njegovim se likom skrivalo slovo A. Zagonetni niz sada je bio upotpunjen: A-I-F-A-L-U-B-A.
Tajnik Cascone izjavio je kako prije objavljivanja otkrića značenje zapisa mora biti otkriveno.
Također je potaknuo raspravu o tome treba li zapis u konačnici biti izbrisan, budući da se to prema riječima glavnog restauratora, Bruna Fedrizzija, moglo izvesti. Naime, Michelangelo je tajni zapis upisao a secco na gotovu fresku. Protiv te ideje ţestoko se pobunio profesor Parenti, zaprijetivši da će se odreći uloge savjetnika i objaviti kako se u Sikstinskoj kapeli uništava i falsificira moţda najveće svjetsko umjetničko djelo. Cascone je ex officio zaduţio kardinala Jozefa Jellineka, prefekta Kongregacije za nauk vjere, da osnuje komisiju za ispitivanje sikstinskoga zapisa. Komisija će rezultate istrage objaviti na redovnoj sjednici.
Predmet je iz kategorije speciali modo uzdignut u kategoriju spezialissimo modo. Crkva je dala nalog o tajnosti, a mogućim je prekršiteljima zaprijetila gubitkom časti i ugleda. Termin
koncila određen je za ponedjeljak poslije druge subote nakon blagdana Sveta tri kralja.
Jellinek je napustio kapelu, uspeo se strmim kamenim stubama te skrenuo lijevo na odmorištu. Na sebi je imao
reverendu šivanu kod Annibale Gammarelli iz ulice Santa Chiara 34, gdje se šivala i sva ostala kurijska i papinska odjeća. Njegovi su snaţni koraci odjekivali hodnikom, čije su zidove krasile freske i zemljovidi kozmografa Dantija. Freske su prikazivale 80 lokacija iz crkvene povijesti, a naručio ih je papa Grgur XIII. Hodnik je završavao vratima bez kvake i brave, koja su priječila ulaz u vjetreni toranj. Kardinal je pokucao na vrata i strpljivo pričekao da netko s druge strane otvori. Toranj je dobio ime nakon što je pontifeks u njemu postavio opservatorij Sunca, Mjeseca i zvijezda. Upravo je u tom tornju počela gregorijanska kalendarska reforma. Na krovu se nalazio pokazivač smjera vjetra, instrument, uz čiju je pomoć godine Gospodnje 1582. Zapadna Europa ostala uskraćena za 10 dana, kada je odlučeno da nakon 4. listopada dolazi 15. listopad. In-strument je odavno nestao. Podni mozaici što prikazuju znakove zodijaka obasjane suncem, zidne freske boţanstava u lepršavim odorama koje upravljaju vjetrom, jedino je što je preostalo.
Toranj je još od davnih vremena obavijen velom tajnovitosti i tabua. Uzrok te mističnosti nisu prikazi poganskih bogova, djevice, bika, vodenjaka ili činjenica da unutrašnjost zidina nije osvijetljena. Ne, aura misterija dolazi iz zidova prenatrpanih dokumentima, podijeljenih tematski, vremenski. Fondi već stoljećima miruju u prašini - L'Archivio Segreto Vaticano- Tajni vatikanski arhiv.
Tijekom godina papiri i pergamenti proširili su se po tornju kao vulkanska lava. Suvremenost je preplavila prošlost, dok suvremenost i sama nije postala prošlost prekrivena novom suvremenošću. Tako se toranj punio stoljećima. Arhivisti su u njemu gomilali dokumente koji nikome drugome doli novim papama nisu smjeli dospjeti u ruke - Riserva, zatvoreni odjel.
Kada je iza zatvorenih vrata čuo korake, kardinal je pokucao još jedanput; začulo se zveckanje ključa i teška vrata otvorila su se bez zvuka. Očigledno je prefekt s druge strane vrata dobro poznao kardinalovo kucanje ili moţda vrijeme dolaska, budući da nije niti upitao tko kuca niti je pogledao tko ulazi. Prefekt, oratorijanac, imenom Augustin, bio je najstariji, najiskusniji i glavni čuvar arhiva. Uz njega, istu su djelatnost obavljali još jedan podprefekt, tri arhivista i četiri pisara. Augustinu su pergamenti bili njegov ţivot i strast.
U arhiv se obično ulazilo s prednje strane. Tu je za širokim, crnim stolom sjedio ili prefekt ili jedan od pisara. Svi su sjedili u istom poloţaju, ruku skrivenih u rukavima crnog habita, s otvorenim registrima na stolu pred sobom, u koje su uz predočenje dozvole za pristup upisivani svi posjetitelji. Kustos je točno znao koliko je vremena koji posjetitelj, a tjedno ih nije bilo više od dva, tri, proveo u sjeni polica s dokumentima.
Kardinal je prolazeći pokraj prefekta promrmljao nešto kao laudetur Jesus Christus. On nije kardinala upisao u listu posjetitelja. Prostorija koja je s pravom nosila ime Sala degli indici skrivala je sveţnjeve, registre, zbirke, popise i klasifikacije inventara, bez čega uskladištenu dokumentaciju ne bi bilo moguće istraţivati. Ĉak i da su vrata arhiva ostajala širom otvorena za posjetitelje, u njima se nitko ne bi mogao snaći. I najmarljiviji bi znanstvenici morali odustati pred kilometrima dugim policama sa spisima. Svi safondi bili šifrirani slovima i brojkama, a čak su pisani znanstveni radovi o uporabi određenih registara.
Tko ima signaturu određenog dokumenta i vjeruje kako ga klasičnim načinom moţe pronaći, razočarat će se; novo obiljeţavanje započeto je mnogo puta što je dovelo do toga da neki dokumenti imaju i više signatura. Signatura moţe biti verbalna »decuria, de praebendis vacaturis, de diversisi formis, de exibitis, de plenaria remissione...«, koja je često čitljiva tek kada su akti polegnuti, kao što je bio običaj u srednjem vijeku (opis se tada nalazi na straţnoj strani) ili brojčana, ili pak
kombinacija brojčane i verbalne kao na primjer »Bonif. IX 1392Anno 3 Lib.28«.
Prema ovom posljednjem poznat je custos registri bullarum apostolicarum po imenu Giuseppe Garampi iz sredine 18. stoljeća. Njegova arhivska zbirka, Schedario Garampi, shematski podijeljena prema tematskim područjima za svaki pontifikat, uzrokovala je više pomutnje nego koristi, budući da niti jedan pontifeks nije trajao jednako dugo, te da su različiti registri kao de jubileo ili de beneficiis vacan-tibus bili različitog opsega, a imali su na raspolaganju istu količinu prostora.
Svaki novi pokušaj arhiviranja moţe se usporediti s biblijskim primjerom, gradnjom Babilonske kule; kao što ona nikada neće dosegnuti nebo jer je Bog pomiješao jezike graditelja, tako će i novi pokušaj sortiranja arhiva, preslike beskrajnoga svemira, ponovno biti osuđen na propast; ili kao što je prema postavkama grčke kozmogonije - kaos, praštanje iz kojeg je stvoren uređeni svemir, a ne obratno. Usporedba ne pristaje u potpunosti, Kaos nije samo Uneređenost, Kaos je Praznina, Ponor, Otvor, onome koji ulazi prikazuje se jedan nepoznati svijet, svijet nad kojim je Augustin straţario kao troglavi pas Kerber na ulazu u Had.
Oratorijanac je kardinalu dao baterijsku svjetiljku; slutio je da će ga put odvesti u Riservu gdje nema osvjetljenja. Kardinal je kimnuo glavom bez riječi. I Augustin je šutio, ali se nije dao omesti te je slijedio kardinala po uskim zavojitim stubama na gornje katove tornja. Bio je to naporan put, ali jedini pristup najtajnijem dijelu arhiva. Na svakom je odmorištu bio zidni telefon.
Put prema najstarijim i najtajnijim odjelima bio je zagušljiv i pljesniv. Miris kemikalija isparavao je u zraku, a neuništive gljivice odolijevale su novim kemijskim formulama te po aktima i pergamentima ostavljale grimizni trag. U te se prostorije smjelo ući samo uz posebno odobrenje Svetog Oca, ali to je nerado činio, vrlo rijetko samovoljno osim ako se nije radilo o iznimno vaţnim stvarima. Spisi mlađi od stotinu
godina bili su bezuvjetno tajni, dok su papinski dokumenti i dokumenti o papama ostajali tajni čak tri stotine godina. Gotovo dvije tisuće godina crkvene povijesti ondje je bilo zaključano, zapečaćeno, nagomilano i uvezano: među ostalim, povelja kojom je švedska protestantska kraljica Kristina priznala pretvorbu kruha i vina u krv i tijelo Kristovo, priznala Ĉistilište, oprost grijeha, autoritet pape, odredbe Tridentskog koncila, a time i Katoličku crkvu. Upute pape Aleksandra VII., računovodstvene knjige, pisma i detaljni izvještaji, u kojima se spominju odjeća preobraćenica (crna svila, duboki dekolte), slastice (kipići i cvjetovi od marcipana, hladetine i šećera) i njihove biseksualne sklonosti, uistinu opravdavaju ugled arhiva kao jednog od najboljih na svijetu. Ĉuva se i posljednje pismo velike katolkinje, pranećakinje Henri-ka VII., Marije Stuart papi, zatim odredba o zabrani Šest knjiga o gibanju nebeskih tijela Nikole Kopernika. U odvojenom su arhivu dokumenti o slučaju Galileo Galilei, pod kraticom EN XIX, koji sadrţavaju nesretnu presudu sedam kardinala, 402. stranica: » Mi proglašavamo, presuđujemo, objašnjavamo da si ti, gore navedeni Galileo, zbog procesno dokazanih i od tebe priznatih stvari, pred ovim svetim heretičkim sudom optuţen da si tvrdio i vjerovao u krivu i svetim i Boţjim spisima protivnu nauku, da je Sunce, a ne Zemlja, središte svijeta i da se ne pomiče od istoka prema zapadu i da se Zemlja pomiče i nije središte svijeta...te ćeš biti kaţnjen prema svetim crkvenim zakonima. Verba volant, scripta manent.
U arhivu se čuvaju papinska proročanstva koja sluţbeno nisu priznata, navodni falsifikati, ali i Proročanstva sv. Malahije o papama koja nisu mogla potjecati od tog sveca budući da su nastala tek 440 godina nakon njegove smrti. Ta je činjenica zbunila Crkvu, pogotovo zato što su upravo ta anonimna proročanstva s nevjerojatnom točnošću proricala imena, podrijetlo papa i najvaţnije podatke iz njihova pontifikata. Malahija je prorekao kraj papinstva za vrijeme pontifikata trećeg pape nakon 2. svjetskog rata, Rimljanina Petra. Prema
tom će proročanstvu grad na sedam breţuljaka biti uništen, a strašni će sudac kazniti svoj narod.
Ništa na ovom svijetu nije tako nepobitno i konačno kao odredba Rimske kurije. Budući da Crkva odbija priznati papinska proročanstva, iako credo quia absurdum (vjerujem jer je protivno razumu) potječe, ne iz usta jednog heretika već crkvenog učenjaka Anselma Canterburyja, čija je lojalnost prema Gregoru VII. i Crkvi neprikosnovena, Proročanstva proroka Malahije ostaju tabu - makar prema javnosti.
Papa Pio X., prema proročanstvu ignis ardens (goruća vatra), izabran je 4. kolovoza, na dan svetog Dominika čiji je atribut pas s vatrenom zubljom; Pio je umro nekoliko tjedana nakon početka Prvog svjetskog rata - taj je pontifikat raţalostio njegova nasljednika, koji je znao o proročanstvu koje je njemu pripisano: religio depopulata-opustošena vjera.
Znanost i istraţivanje u međuvremenu su kao tvorca
papinskih proročanstava razotkrili velikog sveca katoličke obnove Fillipa Nerija. Neri je navodno ponekad bio potpuno otuđen, opsjednut, tijelo mu je drhtalo, a zajedno s njim i zgrade u kojima se nalazio. Za euharistijskoga je slavlja lebdio iznad oltara, a srce mu je kucalo glasno kao bubanj. Karizmatska nadarenost i uspješna izlječenja doveli su kasnije do njegove kanonizacije.
Ali gdje su se nalazili zapisi Nerija, oca oratorijana-ca? Navodno je prije smrti zapalio sve svoje osobne papire. Je li to bila slučajnost? U godini Nerijeve smrti 1595. izdana je knjiga benediktinca Arnolda Wiona o knjiţevnim dostignućima njegova reda u pet svezaka pod imenom Lignum vitae- ornamentum et decus Ecclesiae u kojoj u 2. svesku od 307. do 311. stranice navodi proročanstva osnivatelja oratorijanaca kao Prophetia S. Malachiae Archiepiscopi, de Summis Pontificibus. Ĉudo je najdraţe dijete vjere. Poveznica između Nerija i benediktinca zasigurno postoji, što god ona bila.
Sidus olorum - ponos labudova će na glavu staviti papinsku krunu; kada se 1667. Klement IX. popeo na tron nitko više nije
sumnjao u proročanstvo. Klement (Giulio Rospigliosi) kao pisac i kao papa postigao je veliku slavu; do danas je ostao jedini pisac među papama, a labud je simbol pisaca. Stoljećima niti jedan Summus Pontifex nije napustio Vatikan. Klementa je naslijedio Pio VI.- pereginus apostolicus, kako ga je opisao prorok. Papu Pija VI. smrt je dočekala u Francuskoj za Revolucije 1789. godine, gdje
je umro u zatočeništvu kao peregrinus, stranac. Papa Leon XIII. u proročanstvu je nazvan lumen in cielo, nebesko svjetlo. Rješenje zagonetke pronađeno je na njegovu grbu na kojem je bila oslikana svjetleća zvijezda, komet. Proročanstvo vezano za papu koji će naslijediti Pija XII. analiziralo se i prije samog izbora Ivana XXIII. Nasljednik Pija XII. nazvan je pastor et nauta, pastir i mornar; proročanstvo se nije moglo pripisati niti jednom od kandidata za vrhovnog poglavara Katoličke crkve, a venecijanskom patrijarhu Angelu Giuseppeu Roncalliju nitko nije davao prevelike šanse. No ipak, upravo je Roncalli izabran i njegov je pontifikat smatran jednim od najpastoralnijih.
Tek nekoliko koraka dalje nalazilo se priznanje redovnika Girolama Savonarole da je kriv zbog hereze, propovijedanja krivog učenja i preziranja Rimske crkve. Minuciozni izvještaji o njegovim posljednjim satima, mučnim ispitivanjima o tome nije li ga čarolija nekog demona pretvorila u hermafrodita kako je sumnjala inkvizicija, iskazi svjedoka o njegovu dubokom snu neposredno prije pogubljenja, prekidanoga glasnim smijehom, opis njegove smrti na vješalima i spaljivanja mrtvog tijela, bačenog u rijeku Arno. Tajni dosjei o firentinskim sluţavkama, ispod čije su se odjeće krile otmjene ţene koje su skupljale pepeo fratara, čak su kao relikvije otkriveni komadi ruku i lubanja. Papinske su se dogme također nalazile u ovom arhivu, pa tako i ona o Marijinu bezgrešnom začeću, uvezana u plavi baršun.
Kustos je znao da sve to kardinala niti najmanje ne zanima, njega je zanimalo ono što se nalazilo iza velikih hrastovih vrata na najgornjoj etaţi. Ključ tih vrata visio je oko vrata čuvara
arhiva Augustina i samo je on mogao otvoriti vrata najtajnije sobe od svih soba u tajnom arhivu. Augustin nije bio upoznat s misterijom te sobe, on je znao samo da se iza tih hrastovih vrata nalaze najveće tajne Rimske crkve, dostupne samo papi - barem je tako bilo u vrijeme prethodnika Ivana Pavla II. Papa Wojtila tu je čast prepustio kardinalu. Kustos je ušao prvi, za njim kardinal Jellinek, a onda je Augustin zatvorio vrata. Drhtanje ruke odalo je njegovo uzbuđenje. Kardinal je nestao iza vrata, a Augustin je ostao u mraku. Poţurio je ponovno zaključati vrata; takvo je bilo pravilo.
Svaki put prije zaključavanja kustos bi pogledao prostoriju te se na taj način upoznao s unutrašnjošću tajne sobe: jedan do drugog bili su teški trezori kao u podrumu neke drţavne banke. Ključeve je trezora imao, na ţalost, samo kardinal. Nije se često događalo da je Augustin morao otvarati ta vrata, iako je u posljednje vrijeme kardinal češće koristio tu privilegiju. Kada je 1960. godine te iste prostorije otvarao papi Ivanu XXIII., prvi je put doznao nešto o uzbudljivu sadrţaju dokumenata unutar sobe. Ispred zaključanih vrata čekao je da mu Sveti Otac iznutra pokuca, kao što je i sada čekao kardinala, ali sve je ostalo tiho više od jednog sata. Odjednom je začuo tupe udarce šakom po vratima. Otvorivši, Papa je potrčao pored njega tresući se cijelim tijelom, kao da ge je uhvatila nekakva vrućica - barem je u tom trenutku kustos tako mislio. Na kraju se ipak dio istine doznao.
Sveta Djevica, koja se 1917. prikazala u Fatimi pred trojicom portugalskih pastira i prorekla izbijanje Prvog svjetskog rata, navijestila je još jedan događaj. To je proročanstvo zapisano, ali nije smjelo biti otkriveno nego Svetom Ocu tek 1960. godine. Pravi sadrţaj tog dokumenta, čuvanoga iza tih vrata, u Vatikanu je potaknuo mnoga nagađanja - apokaliptični svjetski rat koji će uništiti sav ţivot na Zemlji, atentat na papu - papa Pavao VI. nije mogao, a da se ne upozna sa sadrţajem zagonetnog navještaja Djevice iz Fatime. Nije tajna da je nakon toga patio od teških depresija i nemoći pri donošenju odluka.
Kardinal je večeras bio zainteresiran samo za čelični ormar u kojem su bili dokumenti o Michelangelu Buonarrot-iju. Michelangelova korespondencija s papama- prije svega s Julijem II. i Klementom VII., dosjei o njegovim poznanstvima, podaci o njegovoj asketskoj strasti prema kneginji Viktoriji Colonna, o kontaktima s novoplatoncima i kabalistima - svi su ti dokumenti pripadali najčuvanijim tajnama tog arhiva. Kardinal je s pravom sumnjao da se iza Michelangela i njegove umjetnosti skriva neka velika tajna. Da, nije niti moglo biti drugačije; morao je postojati razlog zašto je Michelangelo više od 450 godina zabranjena tema u Vatikanu!
Kardinal je sve revnije kopao po papirima, pergamentima, svescima. Pod svjetlom lampe uočio je lijepi vijugavi rukopis. Brzo je pregledao pisma, koja su najčešće počinjala rečenicom na talijanskom Io Michelangelo scultor"... Uporabom talijanskog jezika Michelangelo je s jedne strane ţelio iskazati ponos na Danteov jezik i nerazumijevanje latinskoga, a s druge strane kritiku nasilnom odnosu Vatikana spram njegove umjetnosti.
Julije II. pozvao je Michelangela u Rim pod laţnom izlikom da za njega treba podići golemi nadgrobni spomenik od mramora iz Carrare za deset tisuća škuda. Ali kada je mramor stigao iz Toskane u Rim, papa Julije je izgubio interes za projekt, čak je odbijao isplatiti kamenolomce pa je Michelangelo naglo napustio Rim i otišao u Firencu. Tek su nakon dvije godine papinski pomoćnici poslali poziv Michelangelu da se hitno vrati u Rim, gdje ga je Julije II. iznenadio pričom da je nesreća izgraditi vlastiti grob za ţivota. Izrazio je ţelju da umjetnik oslika svod Sikstin-ske kapele, jednostavne građevine koja je dobila ime prema Sikstusu IV. Uvjeravanja umjetnika da je rođen kao scul-tore ne kao pittore nisu pomogla i Njegova Svetost je traţila izvršenje planova.
Kardinal je u rukama drţao neugledan pergament, s teško čitljivim natpisom. Pergament je dokaz pobjede pape Julija II. nad Michelangelom: »Danas, 30. svibnja 1508., sam ja,
Michelagelo scultore, primio pet stotina dukata od Njegove Svetosti, pape Julija II., koje su mi isplatili komornici Carlino i Carlo Abrizzi, na račun slike na kojoj s današnjim danom počinjem raditi u kapeli pape Sikstusa, i to prema ugovorenim uvjetima koje je sastavio monsinjor Pavija i koje sam ja vlastoručno potpisao.«
Kardinal je uţivao u mirisu što se širio iz starih dokumenata. Nevidljiva, sitna prašina u svijest je prizivala obličja davnih vremena. Odjednom je pred njegovim očima iz prašine izronio zdepast, snaţan Firentinac u uskim tankim hlačama i prošivenom, uskom, poludugom baršunastom prsluku. Trokutasta glava, dugačak nos i usko postavljene oči - nimalo lijep muškarac, a još manje impozantan scultore. Sa znalačkim smiješkom na licu - ili je to bila zloba? - pruţao je kardinalu jedan pergament za drugim, koje je on pohlepno čitao. Prelistavao je ponekad teško razumljive dokumente, nailazio na dokaze nerazumljivih promjena raspoloţenja pape Julija II. i njegove neobične škrtosti, ponovljenih pokušaja da umjetniku uskrati pošteno zasluţenu nagradu. To je moralo dovesti do svađe između Pape i Michelangela. Papa je na svodu Sik-stinske kapele ţelio vidjeti dvanaest apostola i umjetnik je dostavljao skice. Umjetnost je postala sluškinja teologije. Michelangelo je smatrao da izgledaju jadno dok napušteni vise na središnjem dijelu svoda. Papa Rovere drţao je da svaka njegova ţelja mora biti ispunjena, čak i ako zatraţi da se kapela oslika od prozora do krova, in nomen Jesu Christi. Michelangelo se odlučio za genezu, stvaranje svijeta, prikaz Boga Oca koji lebdi iznad vode, opći potop iz kojeg se spasila samo Noina arka. Kao da je, ignorirajući krov i svod građevine, povijest postanka naslikao na nebu - ali bez i najmanje naznake Crkve. Michelangelo je izbjegao svaki njezin navještaj, čak i ondje gdje se on sam od sebe nametao. Odlučio je unutar dvariaest udubljenja u svodu naslikati, umjesto dvanaest apostola, pet proročica i sedam proroka, kao da je time ţelio navijestiti svoje znanje, znanje koje proroci skrivaju. Proroci su
dojmljivi u snazi koja je iz njih zračila, inkarnacija Titana, zagonetni u svom simbolizmu, koji moţemo naslutiti, ali nikada istinski shvatiti.
Kardinal je iz jedne zabilješke razabrao da Michelangelo nije slikao rukama već glavom. Na svod je utkao gnjev i znanje, 343 figure homerovske raznovrsnosti, kojima dominiraju likovi dvanaest proročica i proroka u gotovo prijetećoj boţanstvenosti. Balzac je stvorio tri tisuće likova, ali njemu je za to trebao cijeli ţivotni vijek. Michelangelo je slikao samo četiri godine - mrzovoljno, nezadovoljno, osvetoljubivo, kao da je ţelio Papi vratiti milo za drago - to je proizlazilo iz dokumenata. No, gdje se nalazio ključ spoznaje? Što je Michelangelo Buonarroti znao? Što je vaţno Firentinac tim nerazumljivim prikazom svijeta ţelio iskazati?
Ĉetrdeset i osam papa nakon Julija II. pitalo se zašto je Michelangelo Adamu, kojemu lebdeći Bog Otac pruţa prst ţivota, nacrtao pupak kada mu pupčana vrpca nikada nije bila prerezana, a k tomu i u Bibliji piše: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah ţivota." (Knjiga postanka 2,7). Bilo je više ozbiljnih pokušaja da se pupak ukloni. Još za majstorova ţivota - Michelangelo mora da je tada imao 86 godina - Daniele da Volterra od pape Pavla IV. dobio je zadatak da vidljive spolne oznake Michelangelovih giganta pokuša prekriti odjećom. Jadni pomoćni slikar tada je dobio nadimak Brachettone (majstor od prljavih gaća). Adamov je pupak ipak u njegovo vrijeme, i poslije, ostao netaknut. Rim-ska je kurija smatrala da će precrtani pupak promatrača ipak zaintrigirati više nego onaj anatomski ispravan, iako egzegetski.
Miris prašnjavih knjiga i pergamenata, koji je toliko volio, smatravši ga uzvišenim kao i miris tamjana, kardinala je doveo u stanje kontemplacije.. Osjetio je strahopoštovanje. Da, što se više udubljivao u dokumente, to je osjećaj samilosti prema Firentincu u njemu jačao. Iz njegovih je pisama bilo očito da je mrţnja prema papama u njemu rasla istodobno s njihovim
lošim odnosom prema njemu. Zalio se kako od Julija II. već godinu dana nije dobio niti groša, kako se osjeća silovanim u svojoj umjetnosti (« Vašoj sam Svetosti još na početku rekao da slikanje nije moj zanat«), stojeći na klimavoj skeli proklinjao je njihovu nestrpljivost. Dan za danom u oči mu je, dok je leţao na leđima, kapala boja, patio je zbog ukočenoga vrata, a još je godinama poslije morao drţati spise uzdignute iznad glave kako bi ih pročitao.
Papa Leon Medici, Julijev nasljednik, nije tajio svoju nesklonost prema Firentincu. Nazivao ga je divljim i razglasio kako je s Michelangelom nemoguće komunicirati. Papa Leon od slikara favorizirao je Raffaela, iako je njegova najveća strast bila glazba. Papa Hadrijan, koji je došao nakon njega, Michelangelovu bi fresku, da u međuvremenu nije umro, dao skinuti sa svoda. Ništa bolje nije bilo ni u vrijeme Klementa. U jednom pismu Njegovoj Svetosti hrabro i zlobno Michelangelo je izrazio svoj prijezir prema njegovu projektu: izgradnji osamdeset stopa visokoga kolosa. Papin nedostatak ukusa mora da ga je vrlo uznemirio kada si je dopustio takvu kritiku: brijačnice koje će smetati izgradnji kolosa, neka budu integrirane u to umjetničko djelo, pod pretpostavkom da kolos bude sagrađen u sjedećem poloţaju, u ruci neka mu bude rog obilja - kao dimnjak, a u glavi kućica za golubove - Mi-chelangelo scultore.
Kardinal je svako pismo vraćao na mjesto. Zbunjeno je vrtio glavom. Niti jedan mu dokument nije djelovao toliko izazovno ili vrijedno da bi se trebao čuvati u najvećoj tajnosti. Tada je opazio neuglednu hrpu pergamenata, povezanih potamnjelim koţnatim remenom. Dokumenti bi vjerojatno i dalje ostali netaknuti - bilo ih je negdje tucet- da ga nisu privukla dva velika ţarko crvena pečata. Pečati su imali utisnut grb pape Pija V- tri poprečne linije. Nije li Michelangelo umro za vrijeme njegova prethodnika?
Jesu domine nostrum. Zbog činjenice da ljudsko oko vise od četiri stotine godina nije vidjelo tajnoviti sadrţaj toga sveţnja,
da je pontifeks iz nekog razloga pred budućim naraštajima tajio i skrivao vaţne dokumente, kardinalove su ruke počele drhtati. Osjećao je kako mu se znoj cijedi niz vrat, a zrak koji je dotada doţivljavao kao slatkoću svibanjskog jutra u albanskim planinama, kada tisuće kestena posipaju zemlju svojim cvjetnim prahom, sada mu je djelovao tjeskobno, oštro. Osjećao je kao da će se ugušiti u atmosferi neizvjesnosti i straha. Ali upravo su ta neizvjesnost i strah pokrenuli njegove drhtave prste - razbio je pečate i razderao na njima pričvršćene vrpce. Ugledao je, pritisnute ispod valovitih koţnatih korica, izguţvane pergamente različitih veličina, terru incognitu.
»Za Giorigia Vasarija«. Kardinal je prepoznao Michel-angelov rukopis. Zašto se pismo naslovljeno na Michelan-gelova prijatelja nalazilo u Vatikanskom arhivu? Kardinal je ţurno čitao, uvijek iznova gubeći se u Michelangelovu sitnom rukopisu: » Cijenjeni moj mladi prijatelju. Moje srce je s tobom, čak i ako ovo pismo, što je u današnje vrijeme vrlo moguće, nikada ne stigne do tebe. Sigurno si upoznat s naredbom Njegove Svetosti (dok tu riječ pišem gorka ţuč kaplje s mog pera) prema kojoj sva pisma i paketi mogu biti otvoreni i zadrţani, čak i upotrijebljeni kao dokazni materijal, a sve u interesu inkvizicije. Taj čudesni starac, koji sebe naziva Pavao IV, kao da ime moţe sakriti vraga u čovjeku, oduzeo mi je mojih dvanaest tisuća škuda mirovine. Iako to nije utjecalo na moje prilike, vjeruj mi, jedan Buonarroti neće nikome ostati duţan. Svod Sikstin-ske kapele nisam, kao što će se činiti poboţnom oku, oslikao bojama nego prahom, čiji je razorni učinak Francesco Petrarca, slavni pisac iz Arezza, opisao u svojem Uputstvu za sretan ţivot - ti znaš na što mislim. Ispod ţbuke ima dovoljno sumpora i salitra da Carafu zajedno s njegovim grimiznim slugama pošalje u Inferno, koji je Alighieri tako precizno opisao u svojoj svetoj knjizi. Pisci kaţu da su riječi najrazornije oruţje. Ja ti kaţem, moj cijenjeni prijatelju, sikstinske su freske opasnije od španjolskih mačeva i koplja, što prijete Rimu. Papa Carafa pokušava se zabarikadirati pred
Španjolcima, a redovnici u svojim habitima moraju nositi tisućstruko carstvo zemlje. Da nije tek običan bezmoćni starac, Pavao bi zavitlao bičem i poţurio posao. Ja se Španjolaca ne bojim, moţda baš zato što sam tako star da me smrt vuče za rukav. Iskreno Ti se preporučam. Michelangelo Buonarroti. Post scriptum: Je li istina da se u Firenci svakoga dana mora podnositi izvješće o tome koliko je hostija podijeljeno?«
Kardinal je odloţio pismo. Laktovima se naslonio na jedan od šankova između ormara koji su sluţili za odlaganje dokumenata i knjiga. Desnom je rukom prešao po licu kao da ţeli izbrisati priviđenje pred očima. Pokušao je posloţiti misli, shvatiti pročitano, stvoriti neku sliku. Trudio se, ali uzalud. Krenuo je ispočetka: očito pismo nikada nije došlo do Vasarija, dočepala ga se inkvizicija koja ga nije razumjela, ali ga je zadrţala kao mogući dokaz protiv Michelangela. Što je Firentinac mislio kada je napisao da su sumpor i salitra pomiješani s finom ţbukom na koju je onda nanio boje al fresco, na vlaţno? Mrzio je Pavla IV., sve pape koji su se prema njemu, geniju, što je objektivni promatrač lako primijetio, loše ponašali; kada je pisao da jedan Buonarroti nikada neće ostati duţan, mislio je na osvetu, štoviše, na strašan plan, dovoljno opasan da ukloni poglavara Crkve. Kakva je to opasnost vrebala iz sikstinske freske?
Drugo je pismo bilo naslovljeno na rimskog biskupa di Carpu, ali je sadrţaj bio sličan. Michelangelo, koji je tada već u dubokoj starosti, napada Svetog Oca grubim riječima jer je doznao kako se izraţavao o njegovu djelu. Ulizivanje je nepotrebno, budući da je Carafa mrtav. Štoviše, ustanak u Rimu, juriš na inkvizicijske zatvore, rušenje papina kipa na Kapitolu dokaz su njegove nepopularnosti, ali i nemoć njegova nasljednika, koji se nazivao Medici, iako su i vrapci na grani znali da je podrijetlom iz Milana i da se ustvari preziva Medici. Njegova Uzoritost je ulizica, tvrdi da nije upućen u dogovor između svog prethodnika i slikara o isplati prihoda; on je starac kojemu ne treba puno, ponudio je odreći se svog rada, no na tu ponudu se
nije odgovorilo pa sada od njega, di Carpe, traţi da se kod Julija II. zauzme za njegovu ostavku. Posla mu ionako neće nedostajati. On, Michelangelo, nema pravo procjenjivati posao koji je za Papu napravio, ali ako Papa misli da će mu njegov rad
omogućiti vječni spas, sumnja da ga je tako lako postići i to samo tako da jednom umjetniku sedamnaest godina uskraćuje zasluţenu naknadu. O temi vječnoga spasa imao bi još štošta reći, ali razum ga tjera na šutnju. Sve što ima reći povjerio je svojim freskama u Sikstinskoj kapeli. Onaj tko ima oči taj vidi. Ponizno ljubim ruku. Michelangelo.
In nomine domini! Michelangelo je sa zagonetnom zlobnošću širio priču o tajni Sikstinske kapele. Sve su tajne od vraga, proletjelo je kardinalu kroz glavu. Prestravila ga je ta pomisao. Trudio se snaći u pročitanome. Sljedeće se činilo sigurnim: napadi na pape nisu bili razlog zašto su ti dokumenti drţani u najvećoj tajnosti. Puno opasnije kritike protiv papa nalazile su se u prednjim prostorijama, i nisu bile tajne. Ne, činilo se da se pravi razlog skriva u Michelangelovu navještaju. No tko je znao tajnu? Pio V. sigurno ju je znao, jer zašto bi inače dokumente zapečatio? Je li to značilo da svih 39 papa nakon njega nije znalo za tajnu? Je li postojala veza između zagonetke sikstinske freske i i trećeg fatimskog proročanstva Djevice Marije? Zapis sa svoda nije mu izlazio iz glave. Ţurno je našvrljao nekoliko riječi na papir. Nije bio svjestan što čini...
»Eminencijo?« Kustosov se glas začuo kroz vrata. »Em-inencijo?«
Jellinek nije znao koliko se zadrţao u Sanctissimumu. S obzirom na otkriće, nije mu bilo niti vaţno. Otišao je do vrata i viknuo zapovjedničkim tonom: »Ĉekajte dok ne pokucam, rekao sam! Jeste li razumjeli?«
»Naravno«, začuo se ponizan glas s druge strane. »Naravno.«
Kardinal je uzeo spis koji se isticao jer je bio napisan posebno finim perom. Ukrasna slova, vijugava kao šarena svila na svibanjskom vjetru, iskazivala su razuzdano oduševljenje pisca.
Signora Marchesa pisalo je u prvom redu. Slovo S gore je počinjalo vijugom In dulci jubilo, koja je na polovici preskočila redak te se na kraju omotala kao zmija oko jajeta. » Signora Marchesa!« Kardinal je bio svjestan pikanterije koja se skrivala u ovakvom oslovljavanju jer je vrlo dobro znao komu je pismo upućeno. Vittoria Colonna, marki-za od Pescare, udovica nakon pokolja kod Pavije. Vrlo poboţna, da, ali neiskreno. Papa Klement VII. ţestoko ju je odvraćao od odluke da postane redovnica, dok se rimsko i firentinsko plemstvo nadmetalo u ţenidbenim ponudama. Bila je jedna od najljepših, najinteligentnijih ţena svog vremena, latinski je poznavala koliko i kardinali, a o umjetnosti je mogla raspravljati kao filozof. Ta je markiza bila Mi-chelangelova velika, jedina i - nagađa se - platonska ljubav. Ljubav zbog koje je slikar postao pjesnik, smušeni scolaro, koji je počeo pisati strastvene sonete. » Signora Marchesa!« Pismo, ovdje? Nije bilo teško shvatiti zašto zapis nikada nije napustio Vatikan. Oprezno, gotovo plašljivo kardinal se počeo udubljivati u krasopis:
» Vaše milosrdno pismo iz Viterba učinilo me sretnijim od ţdrjebeta na livadi zbog visoke naklonosti koju izraţavate Vašem poniznom slugi. Sretan si Michelangelo, uzviknuo sam, sretniji od svih knezova na svijetu. Moje je oduševljenje dakako splasnulo kada sam čuo da sam povrijedio i Vaše osjećaje prema svetoj religiji Majke Crkve. No shvatite to kao brbljarije jednog umjetnika, ponekad u dobrom, ponekad u lošem tonu, umjetnika koji tetura zbunjen između Dobra i Zla. Ponizno se divim čvrstoj vjeri i misli vodilji Vaše Uzvišenosti, »omnia suntpossibilia creden-ti«, koju ste mi tako izvrsno preveli, a prema kojoj je dovoljno vjerovati da bude ostvareno. Zasigurno me drţite za jednog nevjernog blesana i zabrinuto se pitate kako Stvaranje i Posljednji mogu niknuti iz moje duše pune sumnje. Sumnja o kojoj Vam govorim ne leţi skrivena u mračnim oblacima nebeskog prostranstva, ona se nalazi u zabludi zemaljskoga ţivota. Nemam Vam namjeru to objašnjavati, iako bih za Vašu Uzvišenost napravio više nego za
ikoga na ovome svijetu. Vaša Uzvišenost upoznata je s izrekom »amore non vuol maestro«- zaljubljenom srcu ne treba poticaj. Ipak ovu tajnu moram ponijeti u grob, čak niti Vama ništa ne smijem odati. Ta bi tajna bila otrov, zločin, prijevremeni pakao za Vašu dušu. Za Vas, koja ste časnim sestrama izgradila samostan na uzvisini Monte Cavalla, istoj onoj s koje je Neron davno gledao gorući grad, kako bi koraci poboţnih ţena izbrisali tragove zla s tog mjesta. Reći ću samo ovoliko: sve je moje znanje, kao što ste već dulje slutili, ovjekovječeno u freskama u Sikstinskoj kapeli i boli me priznati da je oni koji su zaduţeni za širenje vjere, učenje te iste vjere, slabo poznaju. Sedam je papa do sada svakodnevno gledalo svod svete kapele, ali nisu prepoznali strasnu oporuku; oslijepljeni svojom raskoši, tvrdoglavim su glavama milostivo gledali ravno ispred sebe, umjesto da su podignuli pogled i prepoznali. Ovime sam zamalo rekao previše, a ne ţelim Vas uznemiriti.
Da l' se neznatna milost nekoć nađena ponizno s tisuću grijeha zbliţila kad su oni, na svoja djela ponosni, dobrim djelima u obilju se pribliţili.
Sluga Vaše Uzvišenosti,
Michelangelo Buonarroti iz Rima.«
Kardinal je uţurbano sloţio popucani pergament i odloţio ga na hrpu u ormaru. Tko je mogao razumjeti tog Michelangela? Što je umjetnik skrivao na svodu Sikstinske kapele? I kako će on, kardinal i teolog, nakon više od četiri stotine godina otkriti tu tajnu?
Zatvorio je trezor, uzeo lampu i krenuo prema vratima. Rukom je nekoliko puta nestrpljivo udario po vratima, dok nije začuo kako kustos s druge strane okreće ključ. Otvorio je vrata, izgurao pospanoga čuvara u stranu i, dok je ovaj uţurbano zaključavao, poţurio prema stubama. Lampa je stvarala sjene. Pred očima su mu plesali čudni likovi, lijepe proročice i sijedi, bradati proroci, draţesna Eva i mišićavi Adam, koji ju je volio beznadno i iz daljine, kao što student voli primadonu s pozornice. I Noa je uskočio u kolo; oko njega Sem, Ham i Jafet,
Judita pokrivene glave i David samouvjereno mašući mačem. Sveta Djevice Marijo!
Što je taj Michelangelo, genij i vrag, nevidljivom tintom zapisao na svojim freskama? Je li iza alegorijskih likova vrebao antikrist? Što je značilo slovo A na pergamentu što ga je u rukama drţao Joel, prorok koji je bio toliko sličan Bramanteu? Što je s anđelom koji pali uljnu lampicu eritrejske proročice, koja je navodno prorekla posljednji sud? Ona sanjareći, lijepa i raskošno odjevena, lista po svojoj knjizi kao i proročica iz Cumae, koja je pak stara i košćata no snaţnija od svih ostalih dok u svojoj zelenoj knjizi pokušava pronaći istinu. A prorok Eze-kijel, s turbanom i knjigom? Koju su tajnu skrivala slova L i U na njegovu rukopisu? Ili Danijel? Je li tekst kojim je on okupiran skrivao boţansku spoznaju? Kakav se lijepi san skrivao iza delfske proročice, kamo je prestrašeno gledala?
Na putu prema Sikstinskoj kapeli, kroz slabo osvijetljene hodnike, kardinalu se pred očima ukazao lik proroka Jeremije, tragične i sjetne pojave, kojoj je Michelangelo bez sumnje dao svoju vlastitu grubu fizionomiju. Crne, guste obrve, dugačak kvrgavi nos, usta i brada naslonjeni na desnicu - prorok sjetnoga pogleda kao Onaj koji zna. Da, ondje gore mora da se nalazi rješenje zagonetke, iznad Posljednjega suda. Kardinal je ubrzao korak.
Sjedio je ondje, prerano ostario, razmišljajući o bezizlaznosti situacije, onoga što je gledao pred sobom. Širokim ramenima prekrivao je dva neobična lika. Stariji ţenski lik s lijeve strane neobično je nalikovao delfskoj proročici. Mladenački snaţan bio je lijevi lik; pokrivalo za glavu i profil podsjećali su na Savonarolu. Navještaj? Ĉega?
Teško dišući, kardinal je silazio po uskim kamenim stubama i oprezno otvorio vrata prema svetoj kapeli, kao da se bojao da ne zasmeta Stvoritelju. Studensko sunce probilo se kroz visoko postavljene prozore i osvijetlilo geometriju umjetničkog poda. Michelangelovo Stvaranje skrilo se u blagoj tami, tek je tu i tamo iz mraka provirila ispruţena ruka, neprepoznatljivo lice.
Iako je osjećao da ga nešto sprječava, upalio je reflektore koji su s prozora bili usmjereni prema tlu, odakle se umjetno svjetlo odbijalo prema svodu, slijedeći isti put kao i sunčana svjetlost.
Paljenje reflektora podsjećalo je na čin stvaranja iz Knjige postanka, kada je Bog rekao neka bude svjetlost i bi svjetlost, i vidje Bog da je svjetlost dobra i rastavi Bog svjetlost od tame.
Dok je stajao pokraj mramorne ograde koja je inače dijelila zborske pjevače od ostatka kapele, kardinalov je pogled nehotice skrenuo prema gore, promatrajući Stvaranje po tisućiti put. Gledao je proroka Jonu, dijeljenje svjetlosti od tame, Boga, koji stvara zvijezde i biljke, koji dijeli kopno od vode. Gledao je ispruţeni prst Boga Oca, koji daje ţivot Adamu, i iza njega Evu, probuđenu u ţivot – i konačno taj isti par, zaveden od vraga u obliku zmije. Vrat ga je bolio i pomaknuo se nekoliko koraka unatrag bez da je spustio pogled, a kroz glavu mu je prošla rečenica iz Michelangelova pisma. Sedam je papa, zaslijepljenih vlastitom raskoši, svoje glave drţalo blagonaklono ravno, umjesto da su pogled uperili prema gore, pogledali i prepoznali. Zatim mu se ukazao Noa te konačno opći potop, plutajući hram, sebični i egoistični na prenatrpanom otoku; priliku za ţivot nisu dobili čak niti oni plemeniti niti zaljubljeni.
Kardinal je zastao. Koliko je puta pogledom promatrao sliku Stvaranja, čudio se, pokušavao odgonetnuti: ali nikada nije primijetio da je kronologija bila naopaka. Zašto je Michelangelo naslikao ţrtvovanje prije poplave?
Knjiga postanka 8,20: "I podiţe Noa ţrtvenik Jahvi; uze od svih čistih ţivotinja i od svih čistih ptica i prinese na ţrtveniku ţrtve paljenice."
Knjiga postanka 7,7 naprotiv: ,,I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova ţena i ţene sinova njegovih. Scenarij završava iznenada Noinom opijenošću: on pripit i gol spava u svom šatoru, sin Ham ga ismijava, a Sam i Jafet pokrivaju njegovo golo tijelo, odvraćajući pogled."
Ĉini se da je Michelangelo na toj strani počeo ciklus koji nije u skladu s tijekom stvaranja i da je namjerno počinio pogreške.
Firentinac je bio dobro upoznat sa Starim zavjetom, ali prema Novom zavjetu kao da je bio suzdrţan, gotovo da ga nije prihvaćao. I paţljivi je promatrač sikstinskih freski ogorčeno uočio da je Michelangelo Novi zavjet prepustio drugima: Peruginu Krštenje Kristovo, Ghirlanda-iju Poziv apostolima, Roselliju Posljednju večeru i Propovijed na planini, Boticelliju Iskušenje Kristovo - Michelangelo je očito ignorirao Isusa Krista, neka milost Gospodina bude s njim.
U Sikstinskoj je kapeli postojao samo jedan Michelangelov prikaz Isusa Krista; Posljednji sud. Kardinal se ponizno pribliţavao visokom zidu. Nebeskoplava boja djelovala je kao zračni udar, vrdog koji promatrača uvuče, zavrti i prestrašenoga ga spusti natrag na tlo. Dojam je bivao sve jači što si duţe gledao iz daljine. Pribliţavajući se, kardinal je osjećao kako nemir u njemu nestaje. I Michelangelovi su likovi gubili svoju strastvenost i nemir što su se više bliţili Posljednjem sudu. Je li taj mišićavi titan ustvari bio uskrsnu-ti Krist? Uskrsnuo nakon smrti kako je Crkva podučavala svoje sljedbenike? Njegova je snaţna podignuta desnica mogla smrskati svakoga golijata. Je li taj junak predstavljao čovjeka koji je na gori izgovorio: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago oţalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i ţednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Stoljećima prije i generacijama nakon Michelangela Isus Krist prikazivan je pun blagosti i njeţnosti, kao bez-vremenski i plemenit lik, častan, bradat i svet. Kardinal je zastao na stepenici ispred oltara - niti svilenkasta, umjetna svjetlost Michelangelovu Isusu Kristu nije mogla dati izgled milostiva Boga. Upravo suprotno, on je svoj strogi pogled uperio na zemlju, snaţan, gol i lijep kao neki grčki bog. Njegova je ljepota odavala boţanstvenost grmećeg Zeusa, moćnog Herkulesa, umiljatog Apolona - Apolon? Nije li taj Isus Krist bio zapanjujuće sličan Apolonu iz Belvedera, mramornom
boţanstvu koje je davno u brončanom izljevu krasilo atensku agoru i koje je nepoznatim putem dospjelo u Rim, nakon čega ga je papa Julije pohranio u palači Belvedere? Isus kao Apolon? Kakvu je to neslanu šalu inscenirao Michelangelo?
Kardinal je izašao istim putem kojim je došao. Zurio je uza stube, a znoj ga je oblijevao. Taj je isti put prešao već tisuću puta i mogao je tuda proći zatvorenih očiju, no nikada mu se nije činio tako dalek, tako dugačak i tajanstven. U glavi mu je tutnjilo, čuo je zvukove glasne limene glazbe, kao da jedna pokušava nadglasati drugu. Odjednom je začuo nepoznati glas kako izgovara riječi tajnog Otkrivenja: »Potom opazih nekoga drugoga silnog anđela gdje silazi s neba, ogrnut oblakom i s dugom nad glavom. Lice mu je bilo kao sunce, a noge kao ognjeni stupovi. U ruci je drţao otvorenu knjiţicu. I kad stade desnom nogom na more, a lijevom na zemlju viknu jako poput lava kad riče. A kad on poviče, odjeknu sedam gromova svojim jezicima. A kad odjednom sedam gromova, htjedoh da pišem. Tada čuh glas s neba koji mi reče: »Sačuvaj tajnim što je reklo sedam gromova; to ne piši!»«
Dok je u iščekivanju osluškivao što će njegov unutarnji glas sljedeće reći, kardinal je stigao do crnih vrata što vode u arhiv. Bila su zaključana pa je objema laktovima udario u njih da ga je sve zaboljelo. Bio je iscrpljen, zastao je i osluhnuo. Tada je opet začuo glas Otkrivenja, jasan i neljudski. Rekao je: » Idi, uzmi knjiţicu što je otvorena u ruci anđela što stoji na moru i na zemlji.« I anđeo reče: »Uzmi je i progutaj! Bit će ti gorka u utrobi, ali će ti u ustima biti slatka kao med.« Više ništa nije čuo.
Voditelj jedne grupe čistača pronašao ga je ujutro u četiri i trideset ispred ulaza u tajni arhiv. Još je uvijek disao.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DAN NAKON SVETA TRI KRALJA
Prvo što je kardinal razabrao u mliječnobijeloj magli bila su široka krila sablasne ptice koja se bešumno kretala gore-dolje.
Pred očima mu se postupno razbistrilo i Jellinek je začuo prodorne riječi: »Eminencijo, čujete li me? Ĉujete li me?«
»Da«, rekao je kardinal i tek je sad jasno prepoznao bijelu krilatu kapicu medicinske sestre; čvrsti lan obrubljivao je njeno rumeno lice.
»Eminencijo, sve je u redu«, preduhitrila je časna sestra njegovo pitanje. »Srušili ste se od slabosti.« »Slabosti?«
»Pronašli su vas bez svijesti ispred ulaza u arhiv. Trenutačno ste u Fondo Assistenza Sanitaria. Za Vaše se ozdravljenje brine profesor Montana osobno. Sve je u najboljem redu.«
Kardinal je pogledom pratio cijev koja je iz pregiba na ruci išla do staklene bočice pričvršćene na kromirani sta-lak. Iz podlaktice mu je izlazila druga cijev, kojom je bio prikopčan na aparat sa zelenim svjetlećim ekranom, koji je pokazivao ritam otkucaja njegova srca. Aparat je ispuštao tihe zvukove. Pogledom je ispitivao prostoriju. Sestra je kimala glavom, a s lica joj nije silazio umjetni smiješak. Sve je bilo bijelo: zidovi, svod, oskudan namještaj, čak i zidna rasvjeta i staromodni telefon, što je stajao na bijelom noćnom ormariću. Nikada ga nedostatak boje u nekom prostoru nije pogodio tako kao sada. Počeo se prisjećati što se dogodilo. Pokraj telefona bio je zguţvani, poţutjeli papirić.
Kada je sestra opazila kardinalov pogled, dotaknula je papir, ali ga nije uzela u ruke. Počela je objašnjavati pacijentu da je papirić pronađen u njegovim ustima i da je situacija bila opasna jer se mogao ugušiti. Pitala ga je da li je papirić vaţan.
Kardinal je šutio. Trudio se prisjetiti. Konačno je posegnuo za papirićem i počeo ga ravnati rukama. Ugledao je našvrljana slova.
»Atramento ibi feci argumentum...« rekao je tiho, a časna, koja nije razumjela njegove riječi, posramljeno je spustila glavu te naizgled nezainteresirano pogladila nabore na svojoj bijeloj odori. »Atramento ibi feci argumentum — crnom sam bojom ondje naveo dokaz...« Riječi su mu bile poznate. Nije znao
kome bi ih točno mogao pripisati, ali je bio siguran da je to vaţan trag.
»Ne smijete se uzbuđivati!« Ĉasna je pokušala uzeti papirić iz Jellinekove ruke, ali on ga je stisnuo u šaci. Začuli su se glasovi ispred ulaza u sobu. Bijela su se vrata otvorila i u sobu je ušla neobična procesija; profesor Montana, iza njega glavni drţavni tajnik Cascone, zatim dva medicinska asistenta, pomoćnik tajnika te kao posljednji William Stickler, papin komornik. Ĉasna je sestra ustala.
»Eminencijo!« drţavni je tajnik ispruţio obje ruke prema kardinalu koji se pokušao pridignuti, ali ga je Cascone spriječio i njeţno pritisnu natrag na jastuk. Profesor se pribliţio, uzeo njegovu ruku i opipao mu puls. Kimnuo je. »Kako se osjećate?«
»Moţda malo oslabljeno, ali ni u kojem slučaju bolesno, profesore.«
» Znate, doţivjeli ste kolaps krvnog toka. Ništa opasno za ţivot, ali se svakako morate čuvati, manje raditi, a više šetati.«
»Kako je do toga došlo?« upitao je Cascone. » Pronašli su Vas, uz Boţju pomoć, pred vratima tajnog arhiva. Ondje je zrak vrlo loš. Nije čudo da ste izgubili svijest.«
»Eminencijo, mogu li s Vama popričati nasamo!« Jellinek je odlučno pogledao drţavnog tajnika. Posjetitelji su jedan za drugim napustili sobu. Stickler je nadodao da prenosi blagoslov Svetog Oca na što je Jellinek napravio znak kriţa.
Kardinal Jozef Jellinek je počeo: »Bilo je to od uzbuđenja. Pri potrazi za objašnjenjem Michelangelova zapisa došao sam do određenog otkrića...«
»Ne uzimajte to k srcu«, prekinuo ga je Cascone. »Mi-chelangelo je mrtav već četiri stotine godina. On je bio veliki umjetnik, ne teolog. Kakvu je on tajnu mogao sakriti?«
»On je čovjek renesanse. Prije tog vremena sva je umjetnost sluţila Crkvi, a što je bilo poslije ne trebam vam objašnjavati. Michelangelo je bio iz Firence, a iz Firence je oduvijek dolazio grijeh.«
»Fedrizzi je slova trebao obrisati još na početku. Sada previše ljudi zna. Ali naći ćemo objašnjenje koje će odgovarati svima.«
»Ali, moj brate po Kristu, Vi znate kao i ja da zgrada naše Crkve nije izgrađena samo na granitu već i na pijesku...«
»Dakle, Vi zaista vjerujete«, drţavni tajnik se rasrdio, »da jedan četiri stotine godina mrtav umjetnik, kojega najviša tijela Crkve nisu najbolja tretirala, Crkvu moţe dovesti u opasnost nekakvim slovima skrivenima po nekakvim freskama?«
Jellinek se uspravio: » Kao prvo, moj brate po Kristu, ne radi se o bilo kojim freskama već o freskama iz Sikstin-ske kapele. Kao drugo, Michelangelo Buonarroti je moţda umro, ali on nije mrtav, u svijesti ljudi on je danas ţivlji nego što je bio svojedobno, i kao treće, tvrdim da je toliko mrzio pape i Crkvu da je protiv njih iskoristio sve što je imao na raspolaganju. To kaţem nakon što sam proveo opširno istraţivanje.«
»Ĉini mi se da provodite noći u tajnom arhivu. Eminencijo, kao što vidite, to Vam škodi.«
»Taj ste mi zadatak Vi dali, brate po Kristu. U međuvremenu me slučaj toliko zainteresirao da rado ţrtvujem nekoliko sati sna. Ĉemu se smijete, drţavni tajnice?
Cascone je zatresao glavom. »Jednostavno ne mogu vjerovati da osam jednostavnih slova, slučajno otkrivenih pri restauraciji freske, toliko mogu uznemiriti Rimsku kuriju.«
»Bilo je i beznačajnijih slučajeva, a oni su se nalazili daleko izvan vatikanskih zidina.«
»Zamislimo što bi se dogodilo da Fedrizzi sutra obriše slova nekim sredstvom od kojega će ona jednostavno nestati?«
»Upravo Vam to ţelim reći. To bi izašlo u svim novinama, opisali bi nas kao uništavatelje umjetničkih djela, počela bi nagađanja o zapisu i o tome zašto je kurija obrisala slova, pojavili bi se krivi svjedoci i laţna svjedočanstva. Imali bi više štete nego koristi.«
Dok je govorio, Jellinek je ispruţio ruku i tajniku pokazao zguţvani komad papira. »Neposredno prije nego ste došli,
bavio sam se značenjem ovih slova.« Cascone se pribliţio i pogledao papirić: » I?«
»A- I- F- A: Atramento ibi feci argumentum...Ovakav početak ne zvuči baš obećavajuće.«
Cascone je izgledao duboko potresen. Do tog je trena slučaj smatrao beznačajnim, ali sada si je iskreno morao postaviti pitanje, nije li Michelangelo zaista na svod Sikstinske kapele zapisao neku crkvenu tajnu? Cascone je razmišljao, a zatim je rekao: »Kako mislite dokazati ispravnost Vašeg tumačenja?«
»Zasada ga ne mogu dokazati, prije svega zbog toga što mi je poznata tek polovica, ali već ova moja prva interpretacija pokazuje koliko bi opasan taj zapis uistinu mogao biti.«
»Što nam preostaje učiniti?«
» Sto nam preostaje učiniti? Kao brat bratu: prisiljeni smo koristiti se istim sredstvima kao i Firentinac. Ako je on bio u savezu s vragom, i mi ćemo morati zahtijevati njegove usluge.«
Cascone se prekriţi.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
NA BLAGDAN SVETOG PAPE MARCELA
Bilo je predvečerje. Ispred palače Chigi zaustavio se kardinalov plavi fiat. Palači je ime dao bankar Augotini Chigi, a ime njezina graditelja iz vremena baroka bilo je, kao i mnogo toga u tome gradu, zaboravljeno. Bila je to oronula građevina bogate povijest, koju su posvađani nasljednici naknadno pretvorili u stambenu zgradu. Unajmiti stan u palači Chigi nije si mogao priuštiti bilo tko. Iz automobila je izašao vozač čija je odora podsjećala na svećeničku. Otvorio je straţnja vrata, a kardinal je produţio prema malom sporednom ulazu. Sigurnosna kamera bila je iznad vrata. U malom predvorju sjedio je domar Annibale. Prijateljski je pozdravio kardinala Jellineka. Kada su se upoznali, Annibale mu je priznao da je ateist, te je istodobno prokomentirao: hvala Bogu! Annibale je bio član KP Italije, bavio se mijenjanjem novca i motokrosom.
Gospođa Giovanna, njegova srednjovječna supruga, kardinalu je bila zanimljivija. Najčešće ju je susretao na stubama, gdje je očito provodila najviše vremena; naime, čistila ih je čak nekoliko puta na dan. Kako bi došao na četvrti kat, kardinal se sluţio staromodnim dizalom od
mahagonija oko kojega se kao zmija omotavalo široko, kovanim ţeljezom obrubljeno stubište. Jednom je prilikom iz dizala ugledao Giovannu kako čisti. Bila mu je okrenuta leđima. Promatrao je njezine mesnate gleţnjeve ugurane u prekratke čarape, koje je kao prava grješnica vrpcama zavezala oko nogu. Izmučen grješnim mislima sutradan je potraţio spas u ispovjedaonici. Povjerio se kamilijanu iz crkve Sv. Magdalene i zatraţio oprost uz odgovarajuću pokoru. Redovnik mu je, uz utjehu i pokoru u obliku dva Očenaša, dvije Zdravomarije i dvije Glorije, dao i dobronamjeran savjet: ako oko struka veţe konopac sv. Tereze, istjerat će bludne misli iz glave. Redovnik je također zaključio da gledanje samo po sebi nije grijeh, ali naslađivanje u pogledu jest, pa je preporučio kardinalu da se za pomoć obrati sv. Kamilu, koji liječi sve bolesti.
Nakon što je dobio pastoralno ohrabrenje i utvrdio pravila iz Encyclopaedia* Catholice iz poglavlja pod naslovom Heretizam, kardinal se ponovno usudio rabiti dizalo. Ipak je tijekom voţnje oči drţao zatvorene i zazivao sv. Agnezu kako bi izbjegao svaku mogućnost ponovnog iskušenja. Dizalo je iznenada stalo. Voţnja je bila prekrat-ka, pa je znao da nije stigao do četvrtoga kata, no vrata su se otvorila i bio je prisiljen otvoriti oči. Pred njim je stajala Giovanna, u desnoj ruci noseći kabao pun prljave vode, a u lijevoj ofucano krpu. Ţenu takvog izgleda ne bi se moglo nazvati izazovnom, ali kardinal je još bio pod utjecajem jučerašnjeg prizora. Pokušao je brzo i bez pozdrava pobjeći iz dizala, ali Giovanna mu se ispriječila i rekla: »Eminencijo, ovo je drugi kat!« »Drugi kat?« zamucao je zbunjen i prestrašen kao vrag pred egzorcistom, te se od-maknuo u stranu. Od blizine i grješne topline njezina tijela zavrtjelo mu se u glavi. Vrata dizala automatski su se zatvorila
i krenuli su. Put prema četvrtom katu trajao je cijelu vječnost. Osjećao se kao Adam u Raju, kao namamljena ţrtva. Zgrčena lica uhvatio se za ogradu i naizgled nezainteresirano gledao kroz prozor prema stubama. Odjednom mu se pred očima ukazala jučerašnja slika; ugledao je njezine tamne oči, visoko postavljenu jagodičnu kost i naprćene usne. Opazivši njegov pogled, zabacila je bujnu kosu i zagledala se prema mliječnobijeloj lampi na sredini stropa. Sve do četvrtoga kata zadrţala je isti poloţaj, a neugodnu tišinu prekidala je tihim pjevušenjem: fiinicoli, Junicola, fiinicoli, funicolaaa! Refren jedne nevine napuljske pjesmice kardinalu je iz njezinih usta zvučao nepristojno i grješno, Bog zna zašto. Na prozorskom staklu gledao je odraz njezinih usana i kroz glavu su mu prošle riječi kamili-jana kako sam pogled nije grijeh, ali naslada jest. Da, nije bilo sumnje, pogled na Giovannu njemu je pruţao nasladu!
»Eminencijo, četvrti kat!« Odjednom mu se učini daje voţnja bila prekratka. Brzo je napustio dizalo čim su se automatska vrata otvorila. Zaobišao ju je u velikom luku, tek je uspio izustiti: »Hvala, gospodo Giovanna, hvala!«
Taj se susret dogodio prije više od dvije godine i kardinal se otada redovito na četvrti kat penjao stubama, ţeleći biti siguran da će sresti Giovannu. Začudo, događalo se da ju je sretao u dizalu, na stubištu ili pak u neuobičajeno doba kada bi se vraćao u stan. Večeras se odlučio za stubište. Dok se penjao, čeznutljivo je gledao prema gore ne bi li je ugledao, a nije se ustručavao ni glasnije lupati nogama ili pak sporije hodati kako bi joj dao vremena da mu izađe u susret. Stigavši na prvi kat, shvatio je da se danas neće susresti i osjetio je razočaranje, strast za Giovannom. Slijedeći savjet redovnika, nije se trudio grješne misli izbaciti iz glave; pokušao je razviti osjećaj prijezira prema toj poţudnoj ţeni. Prema riječima kamilijana, na taj će način jednoga dana ojačati da se odupre iskušenjima zla.
Onaj tko je ţivot posvetio propovijedanju kršćanske savršenosti, a sanja ţensku golotinju, komu u snovima plešu
ţene golih grudi, komu bi se i usred pustinje priviđale rasplesane rimske djevice, njemu nema pomoći. Kako se jedan kardinal moţe oduprijeti takvoj tjelesnoj kušnji? Razočarano se penjao na drugi pa na treći kat, dok su mu pred očima plesali Giovannini razgolićeni mesnati gleţnjevi. Iz crne mantije izvadio je ključeve od stana. Jellinek je ţivio sam, a za kućanske poslove brinula se jedna franjevka. Predvečer je odlazila u samostan na Aventinu pa se kardinal naviknuo vraćati u prazan stan. Visoki, mračni hodnik oblijepljen svilenim crvenim tapetama, dijelio je stan na dva dijela. Dvokrilna vrata s lijeve strane vodila su u salon, uređen raskošnim namještajem stila Novecento Italiano, odakle se kroz staklena vrata ulazilo u biblioteku. Spavaća soba, kupaonica i kuhinja nalazile su se s druge strane hodnika. Kardinal je ušao u biblioteku. Knjige su ispunjavale dva nasuprotna zida od poda do stropa. Na trećem se zidu nalazio drveni kriţ, a ispred njega molitvena klupica presvučena purpurom. Kleknuo je na klupicu, a lice je naslonio na ruke. Počeo je potiho moliti krunicu, no neuspješno. Ĉak je i Ave Maria bila upropaštena pohotnim Giovanninim priviđenjem u kardinalovim mislima. Bijesno je ustao, odjurio u mračnu spavaću sobu i počeo kopati po nekoj ofucanoj komodi. Izvukao je koţnati remen, otkopčao habit i počeo se bičevati po leđima kao što je to radio sveti Dominik. Počeo je plašljivo, a zatim, kao da je uţivao u kazni, sve je više pojačavao intenzitet udaraca. Remen je glasno udarao po koţi i moţda bi se, sam Bog zna, udarao do besvijesti da ga u jednom trenu iz transa nije prekinula zvonjava na ulaznim vratima. „Tko je?" zavikao je kroz hodnik.
Iza zaključanih vrata začuo je Giovannin glas. „Domine nostrum!" uzviknuo je i na brzinu se prekriţio. Otvorio je vrata.
„Jedan je pater ovo dostavio!" rekla je i predala mu prljavi, u smeđi papir umotani paket. Kardinal ju je gledao prestrašeno i bez riječi. „ Jedan pater?" konačno je promrmljao.
„Da, jedan pater, dominikanac, palotin ili kako se već zovu, u svakom slučaju bio je odjeven u crno. Samo je rekao da je ovo za Vas. To je sve."
Kardinal je uzeo paketić, kimnuo u znak zahvale i zatvorio vrata. Osluškivao je kako Giovannini koraci odjekuju stubama, zatim je otišao do salona i bacio se u jednu od fotelja presvučenu cvjetnim uzorkom. Ta je ţena bila grijeh, zmija iz Raja, iskušenje u pustinji. Domine nostrum! Sto mu je činiti? Učenje je najbolji lijek protiv grješne strasti, pomislio je i posegnuo za misalom. Počeo je rastreseno listati, a zaustavio se na Evanđelju po Luki: » Svi se carinici i grješnici pribliţavali k Isusu da ga čuju. A farizeji i knjiţevnici mrmljali: »Ovaj prima grješnike i jede s njima.« Tada im reče usporedbu: »Tko od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je, pun veselja, na svoja ramena te, čim dođe kući, pozove prijatelje i susjede pa im rekne: Radujte se sa mnom, jer našao sam svoju izgubljenu ovcu! Kaţem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednoga grješnika koji se obrati nego zbog devedest i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«
Riječi evanđelista djelovale su smirujuće poput lijeka, a kardinal se, strahujući da ponovno ne padne u iskušenje, vratio u biblioteku i kleknuo na molitvenu klupicu. Pomoć je potraţio u psalmima. Osobitu utjehu pruţali su mu oni kralja Davida: »O Boţe, spasi me, Jahve, u pomoć mi po-hitaj!« Kardinal je čitao poluglasno i preklinjuće. »Nek se postide i smetu svi koji mi o glavi rade! Nek odstupe i nek se posrame koji se nesreći mojoj raduju! Nek uzmaknu u sramoti svojoj koji zlurado na me grohoću! Neka kliču i nek se vesele u tebi svi koji tebe traţe! Neka govore svagda: velik je Bog! A bijedan sam ja i nevoljan, o Boţe, u pomoć mi pohitaj!«
Dok je tako meditirao, pogledao je paket koji je u svojoj smetenosti nemarno odloţio na stranu. Opipao ga je cijeloga, kao da se bojao tajnovitog sadrţaja, i počeo ga oprezno
odmotavati. Sveta Marijo i svi sveti, iako znatiţelja nije bila kršćanska vrlina, obuzela je njegovu poboţnu ličnost isto onako kako su ga pri pogledu na Giovannu obuzimale bludne misli. I opet je Giovanna stajala pred njim, a u glavi mu je zvonila Davidova Pjesma nad pjesmama - nikada nije čitao nešto toliko grješno: Kosa ti je kao stado koza što izađoše na brdo Gilead...Usne su tvoje kao trake od grimiza...Vrat ti je kao kula Davidova...Tvoje su dvije dojke kao dva laneta, blizanca košutina...
Zastao je, sadrţaj paketa zbunio ga je kao Saula Kristovo prikazanje pred vratima Damaska. U paketu su se nalazile zlatno uokvirene naočale i dvije crvene papuče s izvezenim znakom kriţa.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
NAKON DVA DANA
Nakon sazivanja konzilija Sv. Duha za osobita pitanja u Svetom oficiju, Piazza del Sant'Ufficio 11, drugi kat, kardinal Jellinek utvrdio je da su sljedeće osobe prisutne: glavni drţavni tajnik kardinal Giuliano Cascone, istodobno prefekt Savjeta za javne poslove Crkve, kardinal Mario Lopez, zamjenik tajnika Kongregacije za nauk vjere i počasni nadbiskup Cesareje, kardinal Giuseppe Bellini, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, posebno zaduţen za liturgiju u ritualnim i pastoralnim prilikama, počasni biskup od Ele i Frantisek Kolletzki, za-menik tajnika Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje, nadleţan za visoke škole i fakultete i rektor Collegiuma Teutonicum Santa Maria dell'Anima; zatim cijenjeni mon-sinjori i pateri Augustin Feldmann, voditelj Vatikanskog arhiva i glavni čuvar Tajnog arhiva Njegove Svetosti, ora-torijanac samostana na Aventinu i Pio Grolewski, kurator Vatikanskih muzeja, pater redovnika propovjednika; konzuli Bruno Fedrizzi, voditelj restauracije Sikstinske kapele, profesor Antonio Pavanetto, glavni direktor Vatikanskih muzeja i profesor Ricardo Parenti, profesor povijesti umjetnosti
na firentinskom Sveučilištu i stručnjak za freske kasne renesanse i baroka, specijaliziran za Michelangela, Adam Melcer iz Druţbe Isusove, Ugo Pironi od Pustinjaka sv. Augustina, Pier Luigi Ţalba od Marijinih slugu, fratar Felice Centino, nositelj naslova svete Anastazije, fratar Desiderio Scaglia, nositelj naslova sv. Karla i Laudivio Zaccfria, nositelj naslova svetog Petra u Vincoliju. Kao sluţbenici bili su prisutni monsinjori Antonio Barberino, biljeţnik, Eugenio Berlingero, zapisničar i Francesco Sales, pisar. Iz protokola Svetog oficija:
Njegova Eminencija, kardinal Jozef Jellinek, zatraţio je od prisutnih da se prema slučaju odnose expaucis multa, ex minimis maxima i da događaj ne podcjenjuju, jer je poznato da su umjetnost i znanost tijekom dvije tisuće godina Crkvi napravile više štete čak i od Rimljana. Nije riječ prije svega o otkrivanju značenja tajnovitog zapisa u Sikstinskoj kapeli, čiji je tvorac bolesni protivnik papa, već o tome da se mora pronaći način na koji će se zlobne insinuacije preduhitriti te se mora istodobno s objavom otkrića javnosti ponuditi neoborivo objašnjenje slučaja.
Frantisek Kolletzki prigovorio je da njega konzilij podsjeća na sličan beznačajan slučaj, koji se dogodio nedavno, a koji je prerastao u nerješiv problem samo zato što se o njemu raspravljalo pred Svetim oficijem. Adam Melcer iz Druţbe Isusove ţelio je znati o kojem to slučaju cijenjeni Kolletzki govori, pa je zatraţio da se izrazi tako da ga svi razumiju.
Kolletzki je ironično odgovorio: »Oni koji su upućeni znaju - podrazumijevam da se kardinal Jellinek kao prefekt Kongregacije za nauk vjere s tim slaţe.« (U znak potvrde oslovljeni je kimnuo glavom). »Riječ je o diskusiji ovoga konzilija o prepuciju našega Gospodina Isusa Krista koja je bila jednako neuspješna, isto tako neuspješno je zadrţana u tajnosti te se slučaj pretvorio u nerješiv problem, unatoč tomu što se djelovalo s poboţnim i moralnim namjerama.«
Pier Luigi Ţalba izrazio je svoje ogorčenje, a Kolletzki je nastavio: »Diskusiju je pokrenuo jedan jezuit, postavivši pitanje
o tome je li sveta koţica, koja se čuvala u njegovu samostanu, dostojna štovanja. U Lukinu se evanđelju spominje kako je Isus, osmog dana nakon rođenja obrezan i kako je njegov prepucij sačuvan u ulju. Diskusija Svetog oficija imala je neočekivane posljedice; osim što se odjednom pojavilo više prepucij a, pred uzvišenim se odborom raspravljalo o tome nije li Gospodin Isus pri Uskrsnuću i Uzašašću sa sobom morao ponijeti i prirođeni dio svoga tijela. Ĉasna su se gospoda oko toga počela ţestoko prepirati, pa se umiješala i tadašnja papinska Komisija za kanonsko pravo, koja je problem ipak riješila samo djelomično, tako što je svetom prepuciju osporila status relikvije, budući da prema Kanonu 1281, stavak 2, relikvije mogu biti samo oni djelovi tijela koji su proţivjeli mučenje. Sveti oficij zaprijetio je da će svaku diskusiju o prepuciju, bilo usmenu bilo pismenu, kazniti ekskomunikacijom speciali modo.«
Kardinalov govor prekinulo je lupanje o stol: »Prijeđite na stvar, gospodine kardinale!«
Kolletzki je nastavio: »Ţelja mi je pokazati kako kurija sa svojim dikasterijem ponekad od muhe radi slona i da je dosad uvijek šutnja bila bolja od riječi. Riječi mogu otvoriti ranu, šutnja, naprotiv, ubrzava zacjeljivanje.«
Drţavni tajnik i prefekt Savjeta za javne poslove kardinal Giuliano Cascone naprasito je reagirao: »Zadaća kurije nije da šuti! Mi ovdje za ovim stolom moramo donijeti odluku, quoquomodo possumusl«
Na to je kardinal da umiri situaciju rekao: »Moj brate po Kristu, poniznost je najveća kršćanska vrlina! Ţelim objasniti zašto ovaj slučaj smatram vaţni, čak opasnim. Prije 350 godina za ovim se stolom odlučivalo o slučaju -neka se Svemogući Bog smiluje nama jadnim grješnicima - koji je Crkvi nanio velike štete. Mislim na causa Galilei, koji je postao ruglo Svetog oficija. Ţelim podsjetiti da je taj slučaj proizašao iz naoko nebitne stvari, naime, iz pitanja o promjenjivosti svemira. Ja samo ţelim upozoriti da se ista pogreška ne ponovi.«
Upadica uzbuđenog Uga Pironija od Pustinjaka sv. Augustina: »Tridentski koncil zabranjuje tumačenje Svetog pisma, koje je u suprotnosti s tumačenjem Crkve! Galilei je osuđen s pravom!«
Kardinal Jellinek ljutito: »U ovom se slučaju ne radi o Kanonskom pravu. Riječ je o šteti koju je djelovanje Svetog oficija napravilo Crkvi i o tome kako se zbog nepaţnje od-govornih jedna sitnica moţe pretvoriti u causa causarum.«
Monsinjor Ugo Pironio rasrdio se: »Prema tadašnjim spoznajama bilo je poznato da se Sunce okreće oko Zemlje, a da Zemlja nepomično stoji u središtu svemira. Svaka pismena osoba to je mogla doznati od crkvenih učenjaka, iz psalma, povijesnih knjiga Jošue i Salomona. Zar je Crkva trebala trpjeti sumnju spram Svetog pisma? Ubrzo bi se pojavio neki drugi heretik koji bi objavio da nije Bog protjerao Adama i Evu iz Raja već su Adam i Eva protjerali Boga jer su ţeljeli samoću. I za to su mogli biti ponuđeni neki astronomsko-matematički dokazi.« Na kraju govora Pironio je u zraku napravio mali znak kriţa.
»Izgleda da ste zaboravili da je u krivu bio Sveti oficij, a ne Galileo Galilei, da je u krivu bila teologija, a ne astronomija ili geometrija. Ili se moţa kod Pustinjaka svetog Augustina još uvijek Sunce okreće oko Zemlje?« (Kardinalove su riječi uznemirile prisutne.)
Kardinal je nastavio: »Galilei je uvijek, što se tiče, divnog učenja, Boţje objave i vječnog blaţenstva, prednost pred ostalim znanostima davao teologiji. On je teologiju čak nazivao kraljicom među znanostima, ali je istodobno zahtijevao od teologa da ne podcjenjuju ostale znanosti samo zato što ne doprinose duhovnosti. Također je rekao da ne smijemo uzimati autoritet da odlučujemo o onim stvarima o kojima nemamo stručno znanje.«
Monsinjor Ugo Pironio tada je ljutito bacio »Genesis ad literam« svetog Augustina na pod:
» Hoc indubitanter tenendum est, ut quicquid sapien-tes huius mundi de natura rerum demonstrare potuerint, ostendamus
nostris libris non esse contrarium: quicquid autem Uli in suis voluminibus contrarium Sacris Literis docent, sine ulla dubitatione eredamus idfalsissimum esse, et, quoquomo-do possumus, etiam ostendamus.«
Mario Lopez, zamjenik tajnika Kongregacije za nauk vjere i počasni biskup od Cezareje, odgovorio mu je: »Monsinjore Pironio, odnosi u svemiru ne mogu se objasniti Svetim pismom, isto kao što se vjerski nauk ne moţe objasniti znanošću. To nisu moje riječi, to su riječi Galilea.«
»Sveto pismo nas ne podučava o osobinama stvari, budući da one ne pridonose Spasenju. Poznata vam je rečenica Njegove Svetosti Lea XIII.iz Enciklike: »Providentissimus Deus«« ( Upadica kardinala Jellineka).
Mario Lopez je nastavio: »Ţelite li se vratiti u srednji vijek i tvrditi da se Sveto pismo bavi geometrijom, astronomijom, glazbom i medicinom ozbiljnije nego Arhimed, Boetije i Galen? Galilei je samo tvrdio da su neki njegovi suvremenici pojedine prirodne pojave mogli znanstveno dokazati, dok su neki samo hipotetički podučavali. Imao je pravo kada je odbio diskutirati o tvrdnjama ovih prvih, čija je istinitost mogla biti znanstveno dokazana i kada je traţio dokaze kojima bi tvrdnje ovih drugih razotkrio kao zablude. Nije li on bio najpošteniji od svih učenjaka? Firentinac je imao pravo kada je rekao da prije nego što osudimo neko znanstveno objašnjenje trebamo dokazati da ono nije istinito, no to nije duţnost onoga koji u to objašnjenje vjeruje nego onoga koji u njega sumnja!«
»Accesorium sequitur prinicak!« Kardinal je ponovno lupio šakom o stol i upozorio da se treba vratiti na temu. Spomenuo je Galileov slučaj kako bi upozorio da je Crkva, svojim neoprezom i nesposobnošću češće nego što su to učinili njezini protivnici, štetila sama sebi. Zatim je još spomenuo slučaj dugogodišnjeg sukoba između dominikanaca i jezuita o predestinacijskom nauku svetog Augustina, koje je u istoj mjeri štetilo jednom i drugom bratstvu.
Ta je izjava izazvala ljutite upadice sljedećih sudionika: isusovca Adam Melcera, fratra Desiderija Scaglie, počasnog nositelja naslova sv. Karla, fratra Felicea Centina, počasnog nositelja naslova svete Anastazije, kardinala Giuseppea Bellinija, prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, posebno zaduţenoga za liturgiju u ritualnim i pastoralnim prilikama.
Kardinal je uz puno muke uspio nadglasati skup i usmjeriti raspravu u ţeljenom smjeru, prema tumačenju sikstinskog zapisa. Riječ je konačno prepustio glavnom restauratoru Brunu Fedrizziju.
Fedrizzi je govorio o tehnikama izrađivanja freski, o kemijskoj analizi i o otkriću osam oznaka, koje su pronađene na knjigama i pergamentima u rukama proroka Joela, eritrejske proročice i na figurama koje su slijedile: A-IFA-LU-B-A. Michelangelo je slova nanio tehnikom a secco, nakon što je fresku već završio, istodobno dok je vršio korekture obrisa, perspektive i proporcija.
Kardinal Giuliano Cascone upitao je da li je moguće da su oznake na fresku nanijeli kasnije neki nepoznati autori.
Fedrizzi je zanijekao tu mogućnost, navodeći kao dokaz da su anorganski pigmenti pronađeni na zapisima identični s onima na starozavjetnim slikama; onaj koji bi doveo u pitanje izvornost zapisa morao bi istodobno sumnjati i u činjenicu da je Michelangelo autor freske u Siks-tinskoj kapeli.
Drţavnog je tajnika zanimalo postoje li na drugim radovima Firentinca slični zapisi.
Odgovorio mu je Ricardo Parenti, profesor povijesti umjetnosti Sveučilišta u Firenci: Michelangelo nije, kao prema običajima onog vremena, potpisivao svoja djela, ako izuzmemo činjenicu da je u svojim djelima portretirao samog sebe. Michelangelove crte lica prisutne su, u to nema sumnje, u prikazu proroka Jeremije i Bartolomeja. Taj njegov osebujni stil do danas nije objašnjen.
»Znači, misterij u svakom pogledu odgovara karakteristikama njegova rada?« (Upadica kardinala Jellineka.)
Parenti mu je odgovorio: »U svakom slučaju, pogotovo zato što Michelangelo, osim ovih u Sikstinskoj kapeli, nije stvorio vaţnija slikarska djela. Kao što je opće poznato, slike u Sikstinskoj kapeli naslikao je pod financijskim pritiskom, pun mrţnje prema Papi i Crkvi, i nakon mnogih pretrpljenih poniţenja ne čudi da je došao na ideju osvete. Već se sam umjetnikov izbor scenarija kojim je odlučio oslikati unutrašnjost papinske kuće moţe nazvati provokacijom, ako ne i skandalom. Zamislite samo da jedan suvremeni umjetnik kapelu Njegove Svetosti oslika golim ţenama i muškarcima, koji bi odgovarali današnjem idealu ljepote te da umjesto kršćanskih simbola oslika scene iz drogeraške, slobodnozidarske ili pop- scene! Skandal ne bi bio ništa veći.«
Nemir se proširio Svetim oficijem.
»Iz tog je sukoba Firentinac izašao kao pobjednik«, nastavio je Parenti, » a za osvetu je prezirno ignorirao svaku novozavjetnu, štoviše crkvenu slikariju, on je ostao vjeran Danteu, novoplatonizmu i antičkom duhu, koje je Crkva javno ţigosala kao poganske. Do dana današnjega nije jasno zašto rimski biskup nije protestirao protiv takve vrste prikaza.«
U razgovor se ubacio kardinal Jellinek: » Papa Julije II. nije samo protestirao već se sa svojeglavim umjetnikom ţestoko sukobio.«
To je potaknulo patera Augustina Feldmanna, voditelja Vatikanskog arhiva i prvog čuvara tajnog arhiva da reagira. »Sto znači svojeglav? Umjetnici su po samoj svojoj biti svojeglavi!«
»Što nam ţelite time reći, brate?« upitao ga je kardinal Jellinek.
»Vrlo jednostavno. Umjetnost kao takva nije potkupljiva. Ili da se drugačije izrazim, nerazumno je vjerovati da je umjetnost potkupljiva. Navedeni je slučaj najbolji dokaz za to. Papa je vjerovao da Michelangelo ispunjava njegov nalog, u početku je tako i izgledalo, no u stvarnosti se umjetnik osvetio
najmodavcu koji ga je poniţavao. To je napravio tako da Summus Pontifex nije niti primijetio. Budimo iskreni, Michelangelova freska dopušta razna tumačenja, a shvaćanje kako je umjetnik prikazao tri ţivotna stanja čovjeka, dakle tjelesno, duševno i umno, mene ne zadovoljava. Ne pomoću takve simbolike. Ţivot i svakodnevi-ca čovjeka ispunjeni su simbolima koji ga podsjećaju, upozoravaju, zapovijedaju mu i zabranjuju, koji se isprepleću i nadjačavaju. Ne postoji apsolutni simbol, simbol koji uvijek i u svim kulturama ima isto značenje. Ĉak i kriţ, naizgled prakršćanski simbol uskrsnuća i vjere u drugim kulturama ima potpuno drugačije značenje. S druge pak strane, postoji više simbola koji znače isto. Time ţelim reći ovo: kako bi ono što je ţelio prenijeti izrazio na jedan tajnovit način, Michelangelo ni u kojem slučaju nije trebao poganske proročice. Ĉak ako proročice i izgledaju boţanski, one nisu dio onog svemogućeg Boga kojega majka Crkva slavi kao Najvećega, već prije dio bogova s Olimpa", objasnio je pater Augustin Feldmann.
Kardinal Jellinek mu je uzvratio: " Vi govorite kao heretik."
"Ja samo govorim ono što je svakom obrazovanom kršćaninu, koji je svjedočio tom daru, jasno. Govorim to samo zato da potaknem ovaj konzilij da novom otkriću pristupi oprezno, kako se jednoga dana ne bi našli u istoj situaciji kao i papa Julije."
"Koje bi se značenje, prema vašem mišljenju trebalo pripisati zapisu kojim nas je Fedrizzi iznenadio?" Pitao ga je drţavni tajnik kardinal Giuliano Cascone.
"Ja trenutačno", počeo je pater Augustin oklijevajući, "nisam u mogućnosti dati uvjerljivo objašnjenje za osam zapisanih slova te smatram da za to postoje osobe stručnije od mene, ali mogu vas upoznati s mojim viđenjem problema." Potvrdno mrmljanje prisutnih ispunilo je prostoriju. "Smatram da smo se u ovom slučaju susreli s neobičnom vrstom sinkretizma, dakle, pokušajem objedinjavanja religioznih misli različitog podrijetla u jednu cjelinu, kojoj očito nedostaje unutarnje jedinstvo."
Mario Lopez je naglasio: "O toj se ideji mnogo raspravljalo, ona nije nova: sinkretistima su u 16. stoljeću nazivani oni filozofi koji su ţeljeli spojiti filozofije Platona i Aristotela, što je - kao što znamo - jednostavno nemoguće izvesti. Ali vaše se upozorenje, brate po Kristu, pretpostavljam odnosi na tematiku prikaza, a ne na značenje zapisa!"
Pater Augustin je potvrdio: " Upravo tako i ja to spominjem zbog toga što se moţe pretpostaviti da i zapisi skrivaju neku vjerolomnu vrstu sinkretizma."
"Dakle, ako vas dobro razumijem, brate po Kristu, mi moramo savjet pri rješavanju ove tajne zatraţiti ne samo od teologa naše vjerskog nauka već i od..."
Drţavni tajnik kardinal Casone ţestoko i glasno prekinuo je patera Pija Grolewskog, kuratora Vatikanskih muzeja: "Nadam se da konzilij ne moram podsjetiti da se savjetujemo specialissimo modo. Naša je zadaća da spriječimo da Crkva i kurija budu izloţene ruglu. A dođe li do toga da naiđemo na neki teološki problem, tada je naša zadaća da problem riješimo - specicalissimo modol«
Tišina.
Kardinal Cascone je nastavio: »Ţelim se jasno izraziti. Niti jedna riječ s ovog konzilija ne smije doprijeti u javnost, ne prije nego što objasnimo slučaj. A sve prema načelu: Znanost ima prednost pred umjetnošću.«
Fratar Desiderio Scaglia, nositelj naslova sv. Karla naglasio je da su Michelangelove freske već stoljećima izvor vjere milijunima kršćana i da su upravo prikazi Stvoritelja mnogim naraštajima dali povod za obraćenje. Stoga problem nije samo teološke prirode već je pitanje u kojoj mjeri o slučaju treba informirati javnost.
Adam Melcer iz Druţbe Isusove izrazio je svoju sumnju u postojanje zapisa, jer ih on pri pregledavanju kapele nije uočio. U najboljem slučaju ih je naslutio, pa se protivi da se o toj stvari raspravlja s takvom ozbiljnošću.
Profesor Pavanetto šutke je podignuo hrpu fotografija i pruţio je Melceru. »To ništa ne znači«, ponavljao je Melcer kod svake slike, nakon što ju je detaljno pregledao.
»Kršćanska vjera potiče vjerovanje u nešto što nije potkri-jepljeno potrebnim i potpunim svjedočenjem opaţanjem i razmišljanjem, a zašto ona ne bi poticala nevjerovanje u ono što je potkrijepljeno opaţanjem i razmišljanjem.«
Mario Lopez odgovorio mu je naprasito: »Tipične isusovačke brbljarije! Vi isusovci uvijek ste se htjeli prilagoditi svim situacijama koje su odgovarale vašim zahtjevima za utrošivanjem najmanje moguće energije. Et omnia maio-rem Dei gloriaml«
Kardinal Jellinek pokušao je smiriti situaciju:«Molim vas, braćo, smirite se! Smirite se u Isusovo ime.«
Adam Melcer odgovorio je Lopezu da treba moliti za oprost, ali ne njega već Societas Jesu. Isusovcima nije potrebno vrijeđanje jednog azijatskog počasnog nadbiskupa. Ţelio je napustiti sobu, ali ga je kardinal Jellinek pozvao da se smiri i upozorio ga da se ex officio vrati na svoje mjesto.
Smirivši situaciju, kardinal Jellinek upitao je da li je moguće da između slova i prikaza proroka i proročica postoji neki unutarnji odnos; ima li slovo A povezano s prorocima Joelom i Jeremijom neko posebno značenje, da li nas slovo B upućuje na nešto što se odnosi na perzijsku proročicu, isto tako slova LU u odnosu na Ezekijela ili IFA u odnosu na eritrejsku proročicu.
Riječ je preuzeo pater Augustin, objasnivši da ime Joel, prevedeno s hebrejskoga, znači isto kao »Jahve je Bog«. Joelovo proročanstvo prije svega iznenađujuće je kratko u usporedbi s opširnim Ezekijelovim proročanstvima, koja bi mogla ispuniti cijelu knjigu svojim oplakivanjima, uzdisanjima i jaukovanjima; ljubavne pjesme priprostog sadrţaja uzdignute su do razine religioznih i čestitih zakona. Joelovo proročanstvo odnosi se na dan kada će Bog Svetim Duhom ispuniti Izrael i kada će narod stati pred sud. Ĉak niti sumnjive znanosti kao mistika slova i
brojeva ne mogu pomoći otkriti povezanost zapisanih slova s prorocima i proročicama.
Profesor Antonio Pavanetto na to je prigovorio: »Zar ne trebamo veću vaţnost pripisati činjenici da su proroci Joel i Ezekijel označeni tajnovitim slovima, dok Jeremija, Danijel i Izaija nisu. Isto to vrijedi i za proročice, od kojih su označene samo eritrejska i perzijska, dok delfska proročica i ona od Cumae nisu.«
Njegov je komentar naišao na opće odobravanje prisutnih, no nitko nije odgovorio niti pobliţe pojasnio.
Profesor Frantisek Kolletzki obratio je pozornost na kabalu, ţidovsko tajno učenje koje koristi magiju slova i brojeva. Naime, prema kabali slova posjeduju brojčane vrijednosti, uz čiju se pomoć mogu dobiti određeni proračuni i proročanstva.
»Brate po Kristu!« prekinuo je ţustro govornika fratar Desiderio Scaglia.« Zar zaista vjerujete da se na svodu Sik-stinske kapele skrivaju kabalistički znakovi? Ţelite li reći da je Michelangelo bio kabalist, krivovjernik? Mislim da je veća vjerojatnost da je riječ o srednjovjekovnim blagoslovima koje je Crkva proglasila praznovjernima. Obrasci prizivanja reproducirani su početnim slovima svake riječi. Najpoznatiji je Zaharijin blagoslov protiv kuge, čija se početna slova pojavljuju na amajlijama, ogrtačima redovnika, zvonima i Zaharijinim kriţevima. Kršćanska mi vjera zabranjuje da ponovim te riječi, ali mogu reći da nisu u nikakvoj vezi s redom slova o kojem mi raspravljamo.«
Kardinal Giuseppe Bellini upitao je jesu li već provedena ispitivanja slova s obzirom na slovno-tonski zapis, budući da su se najstariji muzički zapisi biljeţili pomoću abecede, a notni se sistem počeo upotrebljavati tek nakon prijelaza tisućljeća. Odo von Gluny svoje je dirljive gregorijanske napjeve zabiljeţio slovnim zapisom.
»Ako sam vas dobro razumio, gospodine kardinale, vi smatrate da se iza tih slova skriva neka melodija, koja se opet temelji na
nekom tekstu, odnosno poruci«, komentirao je kardinal Jellinek.
Uslijedilo je odobravanje prisutnih.
Pier Luigi Ţalbe, Ugo Pironio i fratar Felice Centino su protestirali. Posljednji je bio vidno uzbuđen:« Braćo po Kristu, na najboljem smo putu da zanemarimo činjenice. Mi raspravljamo o heretičkim oblicima prizivanja i stranim napjevima, umjesto da spoznaju potraţimo u poboţnoj molitvi. Neka Bog bude s nama.«
Reagirao je oratorijanac Augustin: »Kršćanska vjera svakodnevno zanemaruje činjenice, da, vjera je neprijatelj činjenicama i ono što je prividno nevidljivo postaje razumljivo pod znakom vjere. Niti jedan poboţni kršćanin neće sumnjati u Ivanovo Otkrivenje, poruku punu utjehe svakoj kršćanskoj generaciji. Pa ipak, Apokalipsa je puna zagonetnog i nerazjašnjenog. Hoćete li zato, brate po Kristu, sumnjati u poruku i istinitost Otkrivenja? Hoćete li poricati da Ivanovo Otkrivenje u svojoj biti odgovara onom Isusa Krista, samo zato što je Ivanovo do danas ostalo nerazumljivo i postalo predmet poganskih tumačenja?
Kardinal Jellinek zatraţio je pojašnjenje. . »Kako biste drugačije objasnili Ivanovu Apokalipsu 13, 11-18, ako ne uz pomoć magije brojeva? Ivan kaţe da je ugledao zvijer koja se uzdignula iz zemlje. Imala je dva roga, kao janje, ali glas kao zmaj i onaj tko je pronicljiv i prodoran taj neka odgonetne broj zvijeri, jer radi se o broju čovjeka, njegov broj je šest stotina šezdeset i šest. Tako glasi tekst, poznajete ga svi.«
Tada je fratar Felice Centino upitao: »Treba li svaki tekst neko tumačenje?«
»Sigurno da ne. Kršćanin moţe vjerovati samo zbog vjere; ali Gospodin Isus nas je obvezao da tumačimo. Tko je dakle ta ţivotinja? Već stotinama godina nakon Ivana to pitanje nema odgovora i do dana današnjega kršćanska teologija nije pronašla odgovor... Dakle, u pomoć ćemo pozvati magiju brojeva, grčko-orijentalnu gnozu.«
Začuli su se protesti sa svih strana. Fratar Felice Centino uzviknuo je, istodobno pred sobom praveći znak kriţa: »Neka nam se Bog smiluje!«
Kardinal Jellinek potaknuo je Augustina: »Nastavite dalje, brate!«
Pater Augustin je nastavio, ali sada nešto nesigurnije nego prije: »Molim da primite na znanje daje ono što ovdje govorim svakome dostupno u Vatikanskom arhivu. Sekta kasnoantičkog gnostika Bazilija, koja je djelovala oko 130. godine nakon Kristova rođenja koristila je magičnu riječ ABRAXAS, među ostalim, za međusobno prepoznavanje, ali i kao magičnu formulu. Riječ je navodno sastavljena od početnih slova hebrejskih Boţjih imena i osim što se sastoji od 7 slova, odlikuje se i drugim osobitostima: magija slova te sekte kaţe da formula ABRAXAS sadrţi brojevnu vrijednost 365 i kao broj dana u godini simbolizira Cjelinu, Sveobuhvatnost, Boţanstvenost: A-l, B-2, R-100, A-l, X-60, A-l, S-200. I riječ Meithras, gdje dvoglas ei dolazi iz grčkog jezika, sadrţi u sebi brojevnu vrijednost 365. Riječ Ieosus, ponovno s grčkim dvoglasom, ima brojevnu vrijednost 888. No vratimo se Ivanovu Otkrivenju i tajnovitom broju 666- prema navedenom slovnom i brojnom sistemu taj broj proizlazi iz riječi: AKAIDOMETSEBGE. Ništa manje tajnovito od Michelangelova zapisa. Ako međutim uzmemo u obzir da je Ivan Apokalipsu napisao na grčkom jeziku i ako slova podijelimo u kratice, dobit ćemo: A.KAI. DOMET.SEB.GE.- točnu kraticu imena cara Domicijana: Autokrator Kaiser Dometianos Sebastos Germanikos. Apokalipsu je Ivan, prema legendi, napisao na Patmo-su, otoku koji su porazili Rimljani i postoji objašnjenje da
je tom skrivenom porukom ţelio ţigosati tadašnji kult cara i oboţavanje zemaljskog vladara.«
Nakon što je pater Augustin završio svoj govor, u prostoriji je nastala tišina.
Prvi se oglasio drţavni tajnik kardinal Cascone: »Znači vi, brate Augustine, smatrate da bi Michelangelov zapis mogao
sadrţavati sličnu tajnu. Vi vjerujete da je Firentinac iskoristio magiju slova neke poganske sekte kako bi se narugao Svetom Ocu i Crkvi?«
Augustin je odgovorio protupitanjem: »Imate li vi neko bolje objašnjenje?«
Nitko nije na to odgovorio jer je riječ preuzeo prefekt konzilija, kardinal Jellinek: »Diskusija je pokazala da slučaj ne treba podcjenjivati.« Zatim je ex officio zaduţio patera Augustina Feldmanna, voditelja Vatikanskog arhiva i prvoga čuvara tajnog arhiva, da nabavi dokumentaciju o tajnim naukama i kultovima u vrijeme papa: Julija II., LeonaX., Hadrijana VI., Klementa VII., Pavla III., Julija III., Marcela II., Pavla IV. i Pija IV. Profesor povijesti umjetnosti na firentinskom Sveučilištu Antonio Parenti trebao je potraţiti uzroke Michelangelova mogućeg heretizma i njegove dodirne točke s protucrkvenom mišlju. Frantisek Kolletzki, zamjenika tajnika Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje i rektor Collegiuma Teutonicum Santa Maria dell'Anima zaduţen je da se spezialissimo modo posavjetuje s nekim semiotičarem vezano za tumačenje zapisa. Određeno je da će se sljedeći konzilij odrţati prvog ponedjeljka nakon Svijećnice.
Točnost gore navedenog zapisnika jamče:
Monsinjor Antonio Barberino, biljeţnik.
Monsinjor Eugenio Berlingero, zapisničar.
Monsinjor Francesco Sales, pisar.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
IZMEĐU DRUGE I TREĆE NEDJELJE NAKON SVETA TRI KRALJA
Oratorijanac Augustin nije pamtio da ga je drţavni tajnik kardinal Giuliano Cascone ikada pozvao na razgovor, iako je u sluţbi bio već gotovo trideset godina; arhivar je bez sumnje bio pri samom dnu hijerarhijskog poretka Rimske kurije. Bio je naviknut primati pismene naloge, koje je ispunjavao apsolutno točno. Kurija je kao profinjeni mehnizam sata, u kojem je on tek najmanji kotačić. Upravo je stoga Augustin bio iznenađen kada
ga je monsinjor Raneri, prvi tajnik kardinala Casconea, pozvao u ured. Poţurio je i krenuo preko dvorišta Pigna prema dvorištu San Damaso, gdje se predstavio i naveo razlog posjeta. Portir ga je nakon kratke telefonske provjere pustio.
Drţavni tajnik kardinal Cascone pripadao je malobrojnoj skupini ljudi koja u Vatikanu i radi i stanuje. Zvukovi fagota odzvanjali su prvim katom. Svirao je monsinjor Raneri, prvi tajnik kardinala Casconea. Svaki je slobodan trenutak posvetio sviranju u slavu Boţju, za svoj vlastiti uţitak i na zadovoljstvo kurije. Augustin se popeo na drugi kat, prošao cijeli niz predsoblja te konačno dospio u ţeljenu prostoriju. U sjećanju su mu ostale dvije sobe, jedna ukrašena crvenim baldahinom ispod kojega je visio papin grb te druga, namještena tek jednim stolom na kojem je stajao kriţ i crveni biret. Prostorija u kojoj se trenutačno nalazio također je bila jednostavno namještena, desetak stolica s visokim naslonima, a između njih stol koji se gotovo nije ni primijetio. Tajnik mu je pokazao gdje da sjedne, te nečujno otišao. Visoki su zidovi dvorane bili presvučeni crvenim damastom; veliki prozori bili su zaklonjeni brokat-nim zavjesama prošaranima zlatnim nitima pa je svjetlost u prostoriji bila prigušena.
Vrata su se glasno otvorila i ušao je kardinal Cascone raširenih ruku kao Spasitelj, a slijedili su ga prvi tajnik i njegov pomoćnik, kojeg Augustin nije prepoznao. Augustin je ustao i naklonio se, a kardinal je glasno rekao: »Patere Augustine, hvaljen Isus Krist!« Rukom mu je pokazao da sjedne te se zaputio na drugu stranu stola. Kratak pogled prema dvojici pomoćnika bio je dovoljan da oni nečujno napuste prostoriju.
Nakon što je jedan trenutak vladala tišina kardinal je, pomalo zbunjeno, počeo govoriti: »Pozvao sam Vas jer znam cijeniti vašu promišljenost i umijeće rada s dokumentima. Mi smo obojica dio jednoga tijela od velike vaţnosti, tijela kurije. Ako sam ja odlučna ruka, koja oblikuje i vijeća, tada ste Vi sjećanje ovoga tijela, sjećanje koje ništa ne zaboravlja, ni dobro ni zlo.«
Augustin je gledao u tlo. Nije bio siguran treba li odgovoriti, no ipak je rekao:«U slavu Boţju i slavu Crkve!«
Nakon kratke pauze dodao je: »Sluţio sam petorici papa, četvoricu sam ispratio na posljednji počinak, izdao sam mnoštvo enciklika i ispisao tisuće spisa. Vjerujem da mogu reći da sam ostavio trag.«
»Mislim«, počeo je kardinal, »da ste napravili i više nego dosta za jedan ţivot...«
»Ne!« prekinuo ga je arhivar.
»Molim?«
»Znam što ţelite reći. Ţelite reći da sam dovoljno napravio i da se trebam povući u samostan te ţivot posvetiti Bogu. Eminencijo, ja to ne mogu! Ja trebam svoje spise, arhiv, prašinu kao što trebam zrak! Moţe li mi itko predbaciti nemar ili neurednost? Je li se ikada neki dokument zagubio?« Glas mu je bivao sve glasniji, titrao je.
»Naravno da ne, oče Augustine. Upravo zato što ste svoju zadaću obavljali tako dobro, čini se prikladno prekinuti prije nego što se pojave prve prituţbe, pogreške, prije nego netko kaţe da je otac Augustin ostario i ne moţe više obavljati svoju duţnost.«
»Ali moje je pamćenje izvrsno, bolje nego u mladim godinama. U glavi imam signature svih odjela, a ovaj arhiv ih ima više od ikojeg. Evo, navedite bilo koji vaţan dokument iz crkvene povijesti, kodeks ili povelju, ja ću napamet reći signaturu i moji će pisari to za tren pronaći!«
Cascone je podignuo ruke. »Oče!« rekao je. »Ja Vam vjerujem. Vjerujem i to da ste Vi trenutačno najstručnija osoba za to mjesto, ali isto tako smatram da je neodgovorno ostaviti Vas u sluţbi doţivotno i istodobno uskratiti priliku mlađima. Ja sam se već raspitao i pronašao jednog sposobnog benediktinca iz samostana Monte Casino, diplomiranog starofilologa, Pija Segonija. A Regula Svetog Benedikta iz Nursije jest najbolji preduvjet za rad jednog arhivara.«
»Dakle tako.« Augustin je smeteno gledao u stranu. Osjećao je da mu se ţivot ruši pred očima. »Dakle tako«, ponovio je gotovo nečujno.
Kardinal je ustao, naslanjajući se rukama na stol, te priveo sastanak kraju: »Poniznost je, oče, najdjelotvornije sredstvo na putu prema
spoznaji - in nomine domini.« Vrata su se iznenada, kao čarolijom, otvorila te su ušli zamjenik tajnika i pomoćnik.
Vraćajući se, Augustin je potišteno piljio pred sebe, razmišljajući o kardinalovim riječima, o poniznosti i o Filip-pu Neriju, osnivaču bratstva. Je li Neri poslušnost također smatrao poniznom? Bi li za njega to bilo poniţavanje samoga sebe ili robovanje? Bi li se usprotivio takvoj samovolji, takvom cinizmu? Cijeli je svoj ţivot Augustin bio dio stada, onaj koji prima naredbe. Bio je naviknut na rad i pojam moći bio mu je stran. Nikada nije ţudio postati pastir. Ali nikada se oratorijanac nije osjećao toliko nemoćno. U njemu je rastao bijes, osjećaj koji mu je dosada bio stran kao islamska vjera.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
BLAGDAN PAVLOVA OBRAĆENJA
Jellinek je redovito jednom na tjedan igrao šah. Igranje moţda nije prava riječ za taj poboţni čin gotovo ritualnoga karaktera, koji je počinjao ceremonijalnim otvaranjima ili piece toucheom. Kardinal je pripadao onoj skupini ljudi koji šah ne igraju već trebaju, koji su odani svojoj strasti. Ĉesto je prekidao poboţnu molitvu kada bi se dosjetio nekoga novoga gambita, poteza kojim se ţrtvuje jedna ili više figura s određenim ciljem. Budući da je među šahistima bilo uobičajeno nove gambite detaljno opisivati, davao im je imena s obzirom na mjesto u brevijaru na kojem je stao u trenutku kada je dobio novu ideju. Naravno, imena kao Rimljanin-13, Efez-3 bila su poznata samo u Vatikanu.
Prvi kardinalov protivnik bio je Ottanni, koji je obično potpuno bezopasno otvarao igru e2-e4 (na što je Jellinek također nevješto odgovarao s e7-e5), ali čija je igra svaki put bila sve bolja. Nakon njegove smrti Jellinek je pronašao novog protivnika, biskupa Phila Canisiusa, voditelja IOR-a (Instituto per le Opere Religiose). Njegov je posao, prema mišljenju laika, imao više veze s novcem nego s religijom. To je šahovsko prijateljstvo doduše trajao vrlo kratko, budući da je Jellinek prezirao Canisiusov način igre, temeljen na bezobzirnoj razmjeni figura. Kardinal je uţivao u pozicijskoj igri i smišljanju iznenađujućih strategija. Otada je igrao s monsinjorom
Williamom Sticklerom, papinim komornikom. Susretali su se najčešće petkom, uz bocu Frascatija. Stickler je bio izvanredan partner u šahu, ne samo zato što je igrao promišljeno i sa zavidnom elegancijom već i stoga što je gotovo svaku varijantu poznavao po imenu i o svakoj je znao neku anegdotu. Središte njihova svijeta tada se nalazilo ispod staromodne stojeće svjetiljke u kardinalovu salonu, čija se svjetlost prelijevala preko šezdeset i četiri polja. Tek su ih pravilni otkucaji baroknog sata podsjećali na stvarnost.
U papinskoj riznici {Sala di merce), gdje su se čuvali vrijedni papinski pokloni, nalazila se moćna šahovska ploča, izrađena od zlata i ljubičastog emajla, zajedno sa srebrnim i zlatnim figurama, veličine šake. Šah je bio poklon kneza Orsinija. Šahovska ploča stajala je nekorištena i spremna za igru između pokala i raskošnih svezaka sve dok, ima od toga dvije godine, Stickler nije kardinalu ispričao o njoj. Tada je između njih počela naizgled beskrajna partija. O njoj nisu nikada pričali, iako su vjerovali da mogu prepoznati reakciju na posljednji potez. Ponekad je trajalo tjedan dana, ponekad dva, dok bi se situacija na raskošnoj ploči izmijenila i dok bi onaj drugi došao na red. No, to je bio dio prešutnog dogovora. Kako je vrijeme odmicalo, tako su potezi bili smisleniji i rafiniraniji. Jednom nakon što je Jellineku trebalo gotovo 3 tjedna da izvede naizgled jednostavan, gotovo bijedan potez, kula s a4 na e4 (što se u konačnici pokazalo kao briljantan potez), Stickler je na sljedećem njihovu sastanku usputno prokomentirao da šah moţda nije igra za ljude njihovih godina; naime, najduţa partija ikada trajala je čak 27 godina. Više od toga nije rekao.
I večeras je u salonu kardinala Jellineka u palači Chigi trajala jedna takva partija. Kardinal je kao uvijek napunio čaše i pomaknuo pješaka s e2 na e4. Stickler je svog pješaka pomaknuo s TI na e5 i rekao: »Pješaci su duša šaha.«
Kardinal je kimnuo istodobno dok je desnog lovca spuštao na polje c4.
»Nisu to moje riječi!« komentirao je monisnjor. »To je rekao Filidor prije dvije stotine godina, šahovski genij i komponist, umro je u Londonu iako je bio Francuz.«
Kardinal se trudio ignorirati Sticklerove riječi, budući ih je smatrao nespretnim pokušajem odvraćanja pozornosti u toj početnoj fazi igre. Izgubiti koncentraciju značilo bi protivniku dati veliku prednost. Naravno da je znao tko je Filidor, koji šahist nije za njega čuo!
Stickler je u međuvremenu svog lijevog lovca, uporno ga nazivajući biskupom, premjestio na c5. Kardinal je zatim pomaknuo kraljicu na h5 i zaprijetio kralju. »Sah!« uzviknuo je kardinal, dok je monsinjor ponavljao: »Kraljice su skupe, kraljice su skupe.«
Sada treba vidjeti koliko se isplatio naizgled agresivan potez kardinala Jellineka. Znao je da odgovarajuća protivnikova reakcija moţe značiti pogrešku i neugodan gubitak vremena, budući da ga moţe natjerati na bijeg. No, za to je bio potreban pametan i razborit potez. I zaista, Stickler mu je parirao filidorskom sigurnošću, stavivši svoju kraljicu na e 7.
Ne, izgleda da ovo nije moja igra, pomislio je kardinal, i dotaknuo desnoga konja. Monsinjor je primijetio nesigurnost svog protivnika i nasmiješio se. Postoji li jače oruţje od smješkanja protivnika! Stickler je zatim rekao:« Priča o sikstinskim freskama je zaista neobična!« Ta je rečenica kardinala u potpunosti izbacila iz takta.
Jellinek je šutio i zbunjeno zurio u svoga konja. Stickler je pokušao prekinuti neugodnu tišinu: »Bit ću iskren, gospodine kardinale, nisam toj stvari u početku pridavao veliku vaţnost. Nisam smatrao da bi osam slova na jednoj freski moglo predstavljati problem za Crkvu. No ipak...«
»Da?« pitao je Jellinek napeto. »Ipak?« Konačno je stavio konja na f 3.
»Tada sam čuo interpretaciju oca Augustina o Ivanovu Otkrivenju i značenju broja 666, iza kojeg se skrivalo ime cara Domicijana. Moram priznati da tu noć nisam mogao zaspati, niti izbaciti tajnovita slova iz glave.«
»Crne su na potezu!« upozorio je kardinal, pokušajući ostaviti hladnokrvan dojam, iako je bio pun straha. Bojao se sljedećeg protivnikova poteza, shvativši da je krenuo u napad. Bojao se i monsinjorovih pitanja, na koja danas nije mogao odgovoriti kao niti
na izazove današnje šahovske igre. Napravio je pogrešan potez i morao je gledati kako Stickler stavlja konja na c 6 i kreće u napad. »Ponekad«, počeo je Jellinek, »ponekad sumnjam da je Sokrat bio u pravu kada je rekao da za čovjeka postoji samo jedno Dobro i da je to znanje i samo jedno Zlo, odnosno neznanje! Bez sumnje, znanje je prouzročilo mnogo zla na ovome svijetu.«
»Smatrate da bi bilo bolje da zapis na svodu Sikstinske kapele nikada nije otkriven?«
Jellinek je šutio i rastresenim pokretom dotaknuo svog konja, ali se istodobno ispričao: »J'adoube - ispravljam.« »Što pokreće«, počeo je ispočetka, » čovjeka poput Michel-angela da u svoje djelo unese takvu tajnu? Nije to vjera! Sve su tajne vraţje djelo. Gore između proroka i proročica skriva se vrag koji nikada ne pokazuje svoje pravo lice. Skriva se iza neobičnih maski, a slova su najomiljenija i najčešća vraţja maska jer su mrtva. Njih duh dovodi u ţivot. Jedno slovo stoji za jednu riječ, jedna riječ za jedan svjetonazor, dakle jedna riječ moţe uzdrmati jedan svjetonazor do temelja.«
Stickler je podignuo glavu. Kardinalove su ga riječi duboko uznemirile, te je igra, u kojoj je danas bio u velikoj prednosti, pala u drugi plan. »Vi pričate«, rekao je oprezno, » kao da znate više nego što priznajete.«
»Ništa ja ne znam!« odgovorio je kardinal grubo. »Baš ništa, osim da je Michelangelo bio svjetski poznata osoba i da su se najvaţnije osobe toga doba s njim druţile. Dakle, moţemo pretpostaviti da je i njegovo znanje bilo puno šire nego većine drugih ljudi i da je dostignuo nove dimenzije svijesti, dimenzije koje su kršćanima bile zabranjene. Samo se tako mogu objasniti njegove krivovjerničke ideje.«
Stickler je bio osupnut, odjednom je problijedio i kardinal se pitao otkud takva promjena u njegovu drţanju. Jesu li ga uznemirile riječi o Michelangelu ili činjenica da je ţelio odigrati damu na polje e 5, ili se moţda iza njegova vidljivo smetenog pogleda skrivala nova ubitačna kombinacija. Sticklerov je gledao mimo Jellineka, ali kada se kardinal okrenuo iza sebe nije ugledao ništa što bi ga toliko moglo uznemiriti osim bezopasnog smedeg paketa, na kojem su
stajale dvije crvene papuče i raskošne naočale. Mon-sinjor je izgledao izbezumljeno, problijedio je.
Kardinal je bio zatečen, ali nije vjerovao da sadrţaj paketa moţe biti uzrok takvom šoku. Razmišljao je kako će Stickleru objasniti sadrţaj tog paketa ako ga upita.
Monsinjor je odjenom ustao. Zateturao je, ruke je drţao ispred sebe i krenuo prema izlazu. Rekao je: »Izvinja-vam se!« i napustio prostoriju, ne pogledavši kardinala.
Ulazna su vrata zalupila. Jellinek je zbunjeno osluškivao tišinu.

http://www.book-forum.net

10Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 3:59 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
ĈETVRTE NEDJELJE NAKON SVETA TRI KRALJA
Kardinal Cascone sluţio je svetu nedjeljnu misu u crkvi Svetog Petra. Zbor je pjevao misu pape Mar-cela, njegovu najdraţu. Cascone je sluţio misu u crvenoj svečanoj odori ukrašenoj resama. Asistirali su mu Phil Ca-nisius, monsinjor Raineri i dva benediktinca. Pri čitanju Evanđelja Cascone je odabrao iz Mateja 8, 23 do 27, gdje je Isus pokorio olujno more.
»...Najedanput se na moru podiţe tako velika oluja da valovi gotovo pokriše ladicu. A Isus je spavao. Tada pristupiše učenici k njemu, probudiše ga i rekoše mu: »Gospodine, spasi nas, izgibosmo!« »Malovjerni - reče im-zašto se toliko strašite?« Tada ustade, zapovjedi vjetrovima i moru, i nastade duboka tišina...«
Tijekom mise Cascone je razmišljao o čitanju Evanđelja. Crkva je već preţivjela mnoge oluje. Znače li znakovi, koji su se tajanstveno pojavili na svodu kapele, da će se Crkva naći pred novim problemima? Drţavni tajnik Cascone bio je odgovoran kapetan svog broda i mrzio je turbulencije.
Nije se mogao othrvati mislima o sikstinskoj tajni, i dok je nakon zadnjeg korala hodao prema kapeli Orsini, sakristiji crkve Sv. Petra, razmišljao je:« Brate, danas nisi koncentriran.«
Ne moţe se reći da su Cascone i Canisius bili prijatelji, ali su svakako bili ljudi istoga kova. Razumjeli su se unatoč različitom podrijetlu - jedan je bio potomak starog rimskog plemstva, drugi sin američkog farmera, ali su obojica posjedovali istu logiku i način
govora, svojstven tadašnjim potomcima jezuita. Njihova je bliskost bila trn u oku drugim članovima kurije, budući da su Cascone, drţavni tajnik, i Canisius, bankar, predstavljali svjetovnu vlast Vatikana.
Svečano ukrašena kapela Orsini izgledala je tog nedjeljnog prijepodneva kao nebeski kolodvor. Pri presvlačenju su im pomagala dva zborska pjevača. Dok je Canisius preferirao jednostavnu crnu odjeću, Cascone je nosio raskošan mantil od crvene svile, crvenu kapu s uskom vrpcom i zlatnim resama i crvene cipele sa zlatnom kopčom. Nakon presvlačenja Cascone je Canisiusa povukao na stranu. Plavo i bijelo svjetlo što je prodiralo kroz ocrtana prozorska stakla obojalo je njihova lica blijedim tonovima. Razgovarali su poluglasno ispod jedne prozorske niše.
»Vi ste ludi«, siktao je Canisius. »Svi ste poludjeli zbog osam smiješnih slova. Ĉini se da je netko pogodio u osinje gnjezdo. Ne mogu vjerovati da se Crkva tako lako moţe uzbuditi - zbog osam smiješnih slova!«
Cascone je podignuo ruke. »Što da radim? Boţe moj, ja nisam za to kriv. Meni bi također bilo draţe da su restauratori slova odmah izbrisali, ali sada su tu i ne moţemo to prešutjeti, Phile.«
Canisius je odjednom puknuo: »Pa pronađite onda objašnjenje za ta prokleta slova!«
Kardinal je Canisiusa okrenuo u stranu kako nitko ne bi čuo o čemu govori. » Phile,« odgovorio je, »ja radim sve što je u mojoj moći kako bismo pronašli rješenje. Zaduţio sam Jellineka ex officio da riješi problem. On je sazvao konzilij najboljih stručnjaka koji raspravljaju o tom problemu sa svih mogućih aspekata.«
»Raspravljaju! Muka mi je čim čujem tu riječ. Tako problem neće biti riješen. Ne vjerujem da bi sikstinska tajna mogla biti opasna za Crkvu.«
»Iz tvojih usta u Boţje uši! Ali svijet ţudi za tajnama. Ljudi nisu više zadovoljni ako imaju hranu i odjeću, automobile i četiri tjedna godišnjeg odmora. Ljudi ţele tajne. Nije bitna religijska punoća već ono mistično, tajnovito u religiji. Osam zagonetnih slova na stoljetnoj freski, to je ono što ljudi ţele. A najgore što moţemo
napraviti jest objaviti otkriće prije nego što moţemo ponuditi logično objašnjenje za njega.«
»Isuse i Marijo, pa pronađite ga konačno, ali prije nego bude prekasno. Znaš da sam od početka bio protiv tog istraţivanja, a znaš i zašto. Sada, kada se vrag već uvukao u vatikanske hodnike, gdje ostavlja svoje odvratne hrpice, moje je neprihvaćanje preraslo u mrţnju i ljutnju pa razmišljam kako da to riješim.«
»Non in verbis, sed in rebus est!« Cascone se potajno nasmijao. »Ne znam jesam li učinio dobro kada sam otjerao Augustina. On je pametan čovjek i ako netko moţe riješiti tajnu, onda je to on. Trebao si čuti njegov govor pred konzilijem; on ne posjeduje samo golemo znanje već i talent za kombiniranje. Otkrivenje je iskoristio kako bi pokazao da se svaka zagonetna kombinacija slova ili brojeva moţe riješiti ako pronađeš ključ. Ali taj se ključ najčešće nalazi ondje gdje ćeš ga posljednje traţiti. Augustin je pomoću gnostika Bazilija otkrio da se iza broja 666 skriva rimski car Domicijan. Tko će, ako ne Augustin, razotkriti tajnu?«
Canisius je bio vrlo uzbuđen. »Razlog zbog kojeg sam te molio da ga se riješiš nije njegova nesposobnost već strah od njegove pronicljivosti. Bojim se da ne počne otkrivati stvari za koje je bolje da ostanu skrivene - znaš o čemu govorim.«
Casconeov izraz lica odraţavao je njegovu bespomoćnost dok je nečujno kimao prolaznicima u znak pozdrava. »Teško je uhvatiti jazavca, ako si ustrijelio psa.«
»Sto je s benedikticem iz Montecassina?«
Cascone je okrenuo očima. »On je zasigurno iskusan, obrazovan čovjek, ali otac Pio već više od četrdeset godina nije bio u Rimu, nedostaje mu pregled koji Augustin ima, ako me razumiješ.«
»Pio je čovjek po mom ukusu, njega se ne trebamo bojati. Augustin nema srama, jer ništa nije besramnije nego znanje o vlastitom znanju. To je znanje besramnije od svih babilonskih kurvi i ono sadrţi svu moć ovoga svijeta; jer znanje je moć - vrag je onaj tko je to rekao.« Casinius je naprčio usta kao da ţeli pljunuti.
»Sss!« Cascone ga je upozorio da se suzdrţi. »Bit će teško bez Augustinove pomoći, svi ćemo strahovati dok se zagonetka ne
razjasni, dok nam opasnost visi nad glavama, strah neće napustiti naše redove.«
»Strah od čega? Michelangelovih krivovjernih misli? Crkva je u svojoj povijesti izdrţala i veće opasnosti. Preţivjet će i ovu, siguran sam!«
Cascone je dugo šutio, da bi konačno rekao: » Razmisli o opasnosti koju spominje prorok Danijel. Kada je babilonski kralj Baltazar u pijanstvu omalovaţavao Boga, pojavila se ljudska ruka i na zidu njegove palače na armejskom pismu napisala: meneh tekel u pharsin. Poznato ti je da je Danijel bio taj koji je protumačio tajnoviti zapis: Bog je izmjerio tvoje kraljevstvo, bio si vagan i nađeno je da si prelagan, tvoje kraljevstvo je razdijeljeno. Kralj Baltazar bi ubijen iste noći, njegovo kraljevstvo razdijeljeno.
»To je bilo prije dvije tisuće i petsto godina!«
»Zar to nešto mijenja?«
Canisius je razmišljao. »Michelangelo je bio slikar, ne prorok!«
»Kipar!« Upao mu je Cascone u riječ. »Kipar, ne slikar. Papa Julije Michelangela je prisilio da slika. Biskup Rima se nije baš razumio u umjetnost pa je mislio da onaj tko od mramora moţe napraviti kip kardinala od San Dionigia moţe uljepšati i svod Sikstinske kapele.«
»Gospode Boţe!« mrmljao je Canisius, a Cascone je nastavio:
»Ne smijemo pretpostavljati da se iza Michelangelo-va zapisa kriju poboţni psalmi. Ne trebamo se bojati ako je Michelangelo hulio protiv crkvenog učenja ili protiv inkvizicija - svi znamo da to nije bila najsretnija institucija, ali čovjek koji je našeg Gospodina Isusa prikazao kao anđela osvete, vjeruj mi brate, taj čovjek nije lakrdijaš. On će se preko tijela koja je svojom rukom stvorio uzdignuti kao pobjednik nakon masakra.
»Moţda su tvoja filozofska stajališta promišljena, ali tvoja mašta prelazi granice moga shvaćanja. No, mogu si vrlo dobro predočiti kako će iz potrage za rješenjem ovog problema proizaći stvari koje će nam zadati puno više glavobolje nego sam polazni problem. Više od toga neću reći.«
Kardinal je mahao prstom: »Slučaj se obrađuje spezialissimo modo, razumiješ?«
»Upravo zato. Navedi mi jednu tajnu koja je unutar ovih zidova ostala tajna. Što je veća tajna, to se o njoj više priča. Ţelim reći da bi najgore bilo uskratiti pristup u kapelu.«
»To nitko ne ţeli«, objasnio je Cascone, »no što ako se slučaj otkrije prije nego pronađemo odgovarajuće objašnjenje?«
»Razmišljao sam o tome. Jednostavno treba prigušiti rasvjetu u kapeli i objasniti da je to napravljeno zbog restauracije, kako svjeţe očišćene boje ne bi bile oštećene jakim svjetlom, ili nešto slično.«
Kardinal Cascone kimnuo je u znak slaganja i obojica su krenuli dugačkim hodnikom prema Petrovoj crkvi. Cascone je govorio u hodu: »Ne znam, ponekad mi se čini da je to dio nekog Boţjeg plana kojim nas ţeli kazniti zbog naše oholosti. Svijet je zao, besraman i pun laţi, zašto bi nam ovdje bilo drugačije.«
Ušli su u crkvu Svetog Petra i prošli pored natpisa gdje su zapisani svi pape iz crkvene povijesti. Iz kapele Colonne čuo se koral, koji je širio poboţnost i poniznost.

http://www.book-forum.net

11Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:02 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
TAKOĐER ĈETVRTE NEDJELJE NAKON SVETA TRI KRALJA
Istodobno je monsinjor William Stickler, papin komornik, kroz bočnu ladu crkve ulazio u kapelu Clementinu, ispod čijeg je oltara bio pokopan papa Grgur Veliki. Kratko se zaustavio pokraj groba pape Lea XI. iz obitelji Medici. Pogledao je natpis na podnoţju: SIC FLORUI. Natpis se odnosi na činjenicu da je papa Leo XI. vladao tek 24 dana 1605. godine. Istodobno je promatrao ispovjed-aonicu iscifranu, baroknu grdosiju, kao da je čekao neki znak. Iz daljine je bilo teško vidjeti sjedi li tko u njoj. Odjednom se na dvokrilnom staklenom prozorčiću ispovjeda-onice pokazao uzak otvor kroz koji je provirio bijeli rubac. Stickler je istog trenutka poţurio prema ispovjedaonici i ušao kroz desna vratašca.
Na drugoj strani rešetke nalazio se prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Giuseppe Bellini. Monsinjor je djelovao uzbuđeno, a glas mu je titrao dok je šaptao: »Eminencijo, Jellinek ima papuče i naočale Ivana Pavla. Vidio sam ih vlastitim očima.«
Nemir se sada proširio i na sugovornika. »Jellinek?« šapnuo je kardinal. »Jeste li sigurni?«
»Itekako sam siguran!« Strickler je povisio glas, a kardinal gaje ušutkavao: »Psssst...!«
Komornik je nastavio šapčući: »Eminencijo! Dobro sam poznavao papuče, a i naočale pape Ivana Pavla, i stavit ću ruku u vatru da sam ih vidio kod Jellineka. Nalazile su se u salonu palače Chigi, polegnute na nekakav smeđi papir.«
Bellini se prekriţio i promrmljao nekoliko riječi od kojih je Stickler razabrao samo: »Neka Bog bude s nama.« Zatim je nastavio, u početku glasno, odmah potom šapčući: »Brate, znate li što to znači? To ili znači da je Jozef Jellinek stajao iza zavjere ili je barem bio sudionikom urote protiv pape Ivana Pavla.«
»Ni ja ne vidim drugačije objašnjenje«, šapnuo je Stickler, »i svjestan sam ozbiljnosti tvrdnje.«
»Moj Boţe, kako ste to otkrili?« Bellini se trudio da ne povisuje ton.
»Vrlo lako. Kardinal i ja jednom na tjedan igramo šah. Jellinek je izvrstan igrač, prije je igrao protiv Ottanija, a njegovi su gambiti poznati. Prošlog smo se petka, kao i obično, našli na partiji šaha. Jellinek mi je djelovao rastreseno. Sjedili smo u salonu, kao uvijek, i iako je Jellinek igru otvorio uspješnije od mene, nakon nekoliko poteza natjerao sam ga da se brani. Usred igre privukla me komoda na kojoj je bio smeđi paket, a na njemu papuče i naočale.«
»Kaţete da je paket bio otvoren, a Jellinek se nije trudio sakriti ga?«
»Tako je, upravo je to bila druga stvar koja me šokirala. Bio sam iznenađen činjenicom da se corpus delicti nalazi usred prostorije i da se Jellinek uopće ne trudi sakriti ga, tim više što je znao da dolazim.«
»Dakle, on je to napravio namjerno«, šapnuo je Bellini.
Stickler je odvratio: »Da, mislim da nema drugog objašnjenja.«
Bellini se ponovno prekriţio, no ovaj put sporije. Dodirnuo je čelo, prsa i ramena, a istodobno mrmljao: »Ave Maria, gratia plena...«
Kada je Bellini završio molitvu, Stickler se ispričao što je predloţio sastanak na tako neuobičajenome mjestu, ali budući da u Vatikanu svi zidovi imaju uši, mjesto mu se činilo najsigurnijim. Bellini je rekao da je dobro napravio te je sklopljenih ruku piskavim glasom mrmljao riječi iz Otkrivenja: »Blago onima koji peru svoje haljine tako da dobiju pravo na stablo ţivota i da mognu ući u grad na vra-ta. Vani ostaju psi i vračari, bludnice i ubojice, idolopoklonici i svi koji ljube i govore laţ.«
Stickler je slušao njegove riječi kao poboţnu molitvu, a kada je Bellini završio, prošaptao je: »Ja ne ţelim vjerovati da je papa Ivan Pavao ţrtva urote, ne, ne, ne, moj razum odbija prihvatiti. » Triput se dlanom lupio po čelu. »Nisu li za njega govorili da je radosni papa, nije li svijet pričao o njegovoj dobroti, zdravom razumu, čovječnosti. Nije li volio ljude, za sebe je govorio da je samo čovjek i ništa više?«
»Upravo je to bila njegova pogreška. Nakon što je umro Pavao, koji je prerano ostario, neodlučan i rezigniran, Rimska kurija ili barem neki njezini krugovi ţeljeli su da Crkva dobije odlučnog vođu, nekog kao što je bio Pio XII., tko će ţigosati marksizam, odbiti svaku potporu teroristima iz Juţne Amerike i prekinuti interes Crkve za probleme Trećeg svijeta. Umjesto toga dobili su Ivana Pavla, koji se smješkao, rukovao s komunističkim gradonačelnikom Rima i otvoreno govorio kako Crkva trenutačno nije na vrhuncu.«
»Ali Ivan Pavao nije pao s neba! Kardinali su ga sami izabrali!«
»Pssst!« Bellini je ušutkavao Sticklera. »Bili su ogorčeni upravo zato što su ga oni izabrali, i upravo zato što su ga pretpostavili ostalim kandidatima, njihova je mrţnja postala nepredvidljiva.«
»Dragi Boţe! Pa nisu ga zato morali ubiti!«
Kardinal je šutio i rupčićem brisao znoj sa čela.
»Ubili su ga!« ponovno je počeo Stickler. »Od početka nisam vjerovao da je umro prirodnom smrću. Nikada nisam u to vjerovao.
Dobro se sjećam tadašnjeg ozračja, imao sam dojam da unutar kurije postoji kurija.«
»Kurija je oduvijek imala različite grupacije, konzervativne i progresivne, elitne i populističke.«
»Naravno. Ivan Pavao nije bio prvi papa kojemu sam sluţio i zato mogu reći da nikada nije bilo toliko podmuk-losti i tajnih saveza kao u 34 dana njegova pontifikata. Ĉinilo se da je svatko svakome neprijatelj, većina je sa Svetim Ocem komunicirala još samo pismeno, što je njemu predstavljalo golemo opterećenje.«
»Sveti Otac se jednostavno preopteretio...«
»To je sluţbena verzija, ali nije bilo razloga da se odbije zahtjev za autopsijom.«
»Stickleru,« kardinal je šaptao ali ljutito, » znate dobro da još nikada nije provedena obdukcija niti na jednome papi!«
»Da, znam, ali do dana današnjega se pitam zašto, budući da se postupak obrade mrtvaca niti najmanje ne razlikuje o postupka kojem su bili podvrgnuti posmrtni ostaci Svetog Oca. Pogrebnici su oko njegovih zglobova i oko prsa vezali uţad te zgrčeno tijelo svog snagom rastegnuli. Bilo je to sve samo ne uzvišeni trenutak. Ĉulo se kako kosti pucaju. Eminencijo, vidio sam to.«
»Profesor Montana je jasno utvrdio da je uzrok smrti bila koronarna konkluzija.«
»Eminencijo! Sto je drugo mogao zaključiti nakon što je na krevetu ugledao mrtvaca zgrčenih nogu, koji u lijevoj ruci drţi registrator, dok mu desna mlitavo visi s kreveta? Montana je ponovio postupak koji pamtim još iz doba smrti Pavlove u Castel Gandolfu: izvadio je zlatni čekić, s lica mu maknuo naočale, odloţio ih na noćni ormarić te ga tri puta lupio čekićem po čelu, istodobno ga pozivajući krnjim imenom. Kada je odgovor i nakon trećeg puta izostao, proglasio je Svetog Oca Ivana Pavla I. mrtvim.« »Requiescat in pace. Amen.«
»Ĉudne su se stvari počele događati tek kada je ušao drţavni tajnik. Bilo je 5 sati i 30 minuta, a on je bio svjeţe obrijan i vrlo priseban. Objasnio mi je da će sluţbena verzija glasiti kako sam ja Svetog Oca pronašao mrtvog u krevetu dok je u rukama drţao knjigu o Kristovu potomstvu, a ne registrator s dokumentima. Naravno da
sam se zapitao čemu to izvrtanje činjenica, zašto se ne smije znati što je drţao u rukama i da ga je ustvari pronašla časna sestra Vincenza, koja mu je svako jutro donosila kavu. Zašto te laţi?«
»Što je s papučama i naočalama Svetog Oca?«
»Ne znam, one su u kaosu odjednom nestale, isto kao i spisi koji su bili razbacani po podu. U početku tomu nisam pridavao pozornost jer sam mislio da je te stvari uzeo drţavni tajnik. Tek poslije, nakon što je Ivan Pavao uklonjen i nakon što sam pokušao doznati gdje se ti predmeti nalaze, postalo mi je jasno da je netko pokrao mrtvog Papu.«
»A Jellinek? Mislim, kada je on ušao u sobu?« »Jellinek? On nije bio nazočan. Koliko je meni poznato, kardinal Jellinek toga dana uopće nije bio u Rimu.«
»To se slaţe s mojim opaţanjima, Stickleru. Koliko se ja sjećam, Jellinek je bio na Prvom kardinalskom zboru tijekom Sede Vacante u dvorani Bologna, iako je zbor odrţan tek sutradan. Dakle, kardinal Jellinek ne moţe biti počinitelj - čak ako ste vi u pravu. Uostalom Stickleru, bolje je za vas da šutite, jer bude li se slučajem počela baviti Rota, postat ćete glavni osumnjičeni.«
Komornik je na to skočio, ţeleći otići iz ispovjeda-onice, ali je Bellini zatraţio da ostane, rekavši da ga je krivo shvatio. Naime, nije ga htio optuţiti već upozoriti jer ako se bude pokrenuo sudski postupak, postat će krunski svjedok, budući da je zadnji vidio Svetog Oca, našavši ga mrtvog u krevetu.
»Ali ja ga nisam pronašao, tu je glasinu proširio drţavni tajnik!« Monsinjor se više nije mogao suzdrţati i glas mu je drhtao.
Bellini se trudio umiriti ga, uvjeravajući ga da nije vaţno što on, Bellini, vjeruje, već je mjerodavno ono što otkrije Vrhovni sud Katoličke crkve, koji ga neće poštedjeti mučnih ispitivanja. Bitno je da shvati da kao papin komornik moţe biti optuţen da mu je u lijekove, kojima se Papa obilato sluţio, podvalio otrov.
Nakon tih riječi uslijedila je dugotrajna tišina. Kardinal Bellini razmišljao je o onome što je upravo rekao Stickleru. Stickler si je pokušavao predočiti kardinalove riječi i u glavi mu je rastao oblak sumnje. Moţda Bellini ne pripada onoj grupaciji kojoj je mislio.
Prema onome što je upravo čuo Bellini bi mogao biti član Casconeove grupe, ili moţda Jellinekove?
»Eminencijo,« počeo je Stickler šaptom, »što mi je sada činiti?«
»Što ste rekli Jellineku? Jeste li mu dali do znanja da znate što ste vidjeli u salonu?«
»Ne. Rekao sam da mi je iznenada postalo mučno te sam se ispričao i otišao.«
»Dakle, Jellinek ne zna što ste otkrili?«
»Uz pretpostavku da to nije napravio s namjerom, ne.«
»Onda ćemo zasada ostaviti tu stvar na miru, In nomine domini.«
Monsinjor William Stickler, papin komornik, još je tog istog dana kardinalu Jellineku poslao pismo isprike, objasnivši da se onoga dana nije dobro osjećao te da se veseli sljedećoj partiji.

http://www.book-forum.net

12Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:04 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
SVIJEĆNICA
Istoga dana navečer kardinal Jellinek se uspinjao po stubištu palače Chigi. Portirska je lođa bila prazna, što je bila rijetkost. Kardinala je proţimao ugodan osjećaj iščekivanja. Obuzet grješnim mislima, stupao je po stepenicama, trudeći se da što glasnije najavi svoj dolazak. Stigavši do trećeg odmorišta, konačno ju je ugledao, nabi-jenu i debeljuškastu, kako mu silazi u susret, ljuljajući bokovima.
»Buona sera, Eminenza!« pozdravila ga je prijateljski još iz daljine, odjevena u tanki, crni, jeftini haljetak. Zbog pogleda na nju osjećao se kao Mojsije na gori Nebo odakle mu je Bog pokazao obećanu zemlju i rekao da u nju ne smije ući.
»Buona sera, signora Giovanna!« odvratio je Jellinek pristojno, trudeći se da mu glas zvuči osobito ugodno, no kada mu nije uspjelo, zbunjeno se nakašljao.
»Prehlađeni?« upitala je domaćica ljubazno. »Proljeće nikako da stigne ove godine.« Smjestila se jednu stepenicu više od njega, a kada ju je zaobišao, uzvratio je kašljucajući: »Ništa čudno po ovakvom vremenu, signora Giovanna. Malo je hladno, malo toplo!«
Nastavio je dalje bez da joj je uputio iti jedan pogled - iako mu ništa ne bi bilo draţe od toga.
Istodobno oslobođen i razočaran zatvorio je ulazna vrata za sobom. Odmah je primijetio da je netko u stanu. U salonu je gorjelo svjedo. »Sestro?« viknuo je, ali nije bilo odgovora. Ĉudno, franjevka nikada u ovo doba nije bila u stanu. Vrata salona bila su, protiv svih običaja, otvorena. Ušavši, kardinal se prestrašio. U naslonjaču je sjedio svećenik odjeven u crno.
Tko ste vi? Što ţelite? Kako ste ušli? Sva je ta pitanja Jellinek ţelio postaviti, ali riječi mu nisu izlazile iz usta.
Ĉovjek u crnom, kardinal nije više bio siguran je li to neki svećenik ili sam vrag, pogledao ga je i rekao bez okolišanja: » Eminencijo, jeste li dobili moj paket?«
»Znači, vi ste mi poslali misteriozni poklon?«
»Ne dar - upozorenje!«
Kardinal je bio zbunjen. »Upozorenje? - Tko ste vi? Što ţelite? Tko vas je pustio unutra?«
Neznanac je odmahnuo rukom. »Znači, sadrţaj paketa nije vam poznat? Ivan Pavao...«
»Jesus Maria.« Jellinek je zastao. Kada je stranac spomenuo to ime, postalo mu je jasno o čemu je riječ. Osjetio je kako mu krv navire u obraze. Naočale i papuče 34-dnevog pape Ivana Pavla! Da, sada se sjećao kako su tog rujna kolale glasine da je Papa pokraden, ali tada nije tome pridavao pozornost. Nestale su razne beznačajne stvari. Ĉak se govorilo da su ga ubili kako bi se dočepali tih stvari. Sve ga se toga kardinal sada prisjetio, a neznanac bezizraţajna lica nastavio je dalje. »Sada shvaćate?«
»Shvaćam?« Jellineka je odjednom obuzeo neobjašnjiv, smiješan, bijedan osjećaj straha od osvete stranca u crnom. Bojao se kao Elizej pred bijesom Jezabelinim.
»Ne«, rekao je kardinal, »ne razumijem ništa. Recite, što ţelite i tko vas je poslao?«
Stranac se zlobno iscerio. »Postavljate previše pitanja, gospodine kardinale. Iskonski je grijeh također bilo pitanje.«
»Recite napokon što ţelite!" Ponovio je kardinal prodornim glasom. Ruke su mu drhtale.
»Ja?« upitao je stranac s podsmijehom. »Ništa. Dolazim prema nalogu viših krugova koji ţele da se istraţivanje natpisa iz Sikstinske kapele prekine!«
Kardinal je šutio. Bio je spreman na mnogo toga, ali ova mu je izjava oduzela snagu govora, pa je potrajalo dok je došao k sebi. »Gospodine,« počeo je uzbuđeno, » u Sik-stinskoj je kapeli otkriveno osam tajanstvenih slova, koja se ne mogu prešutjeti ili zaboraviti i mogu biti od kobnog značenja za Crkvu. Ja sam ex officio zaduţen da pronađem objašnjenje, koje će instituciju Crkve očuvati od većih šteta te sam kao predsjedajući Svetog oficija sazvao konzilij koji treba pronaći rješenje problema. Kakvi god bili vaši motivi, budite sigurni da bi najveća glupost bila obrisati ili precrtati slova. Tek tada bi se otvorile mogućnosti mnogobrojnih nagađanja.«
»To moţe biti istina«, uzvratio je stranac. »Varate se samo u jednome: zahtjev da prekinete istragu nije tek pusta ţelja ili molba, to je zapovijed!«
»Ali ja sam ex officio zaduţen...«
»Ĉak i da vas je sam Gospodin Isus zaduţio, morate prekinuti istragu. Pronađite brzo nekakvo objašnjenje, platite nekog stručnjaka i objavite rezultate njegovih »istraţivanja«, ali prekinite rad konzilija.«
»Što ako odbijem?«
»Ne znam ima li kurija više koristi od vas ako ste ţivi ili mrtvi. Paket vam je poslan da shvatite o kakvoj je ozbiljnoj situaciji riječ. Naime, ako je bilo tako lako riješiti se jednog Svetog Oca, budite sigurni, riješiti se jednog kardinala još je lakše. Vaša smrt ne bi stigla niti na naslovnice, moţda bi izašao mali članak u dnevnim novinama Osservatore Romano pod naslovom »Kardinal Jellinek podlegao ozljedama nakon nesreće« ili »Kardinal Jellinek počinio samoubojstvo« - ne više od toga.«
»Šutite!«
»Šutnja? Kurija, kojoj i vi pripadate, počinila je više pogrešaka šutnjom nego govorom. Bit će mi ţao ako se ne dogovorimo, ali
siguran sam da nećete počiniti nekakvu glupost - počinjem se ponavljati.«
Kardinal se pribliţio zagonetnom strancu. Bio je bijesan i dotučen. »Ĉujte, vi neobični »sveti« čovječe,« kardinal ga je uhvatio za ramena, »napustite ovog trena moj stan, jer...«
»Jer?« pitao je svećenik izazivajući.
Kada je shvatio koliko smiješno zvuči ta prijetnja, kardinal ga je pustio. Na strančevu se licu licu pojavio isti pokvareni smiješak.
»Dakle, dobro«, rekao je tajanstveni svećenik i otresao halju na mjestima gdje ga je kardinal uhvatio rukama. »To nije moja stvar. Ja sam ovdje samo glasnik, zadaću sam ispunio. Laudetur jesus Christus.«
Pozdrav je zvučao čudno. U riječima se osjećala poruga i prijezir. »Ne trudite se, sam ću pronaći izlaz.«
To je bilo na blagdan Svijećnice. Kardinal nije znao tko bi mogao biti tajanstveni stranac i kako je došao u posjed Papina pribora. Jellineku se njegov zahtjev činio nemogućim, a budući da je stvar postajala sve nejasnija i zagonetnija, odlučio je iskoristiti sva sredstva kako bi razjasnio tajnu. Prijetnja je još više ojačala njegovu odlučnost, jer nije li on kao nositelj Purpura, bio obvezan svoj ţivot zaloţiti za učenje Crkve - od majorem Dei glorianii
Kardinal je odlučio šutjeti o tajanstvenom susretu. Ponajprije stoga što je mislio da mu nitko ne bi vjerovao, a kao drugo, zato što je već sutradan počeo razmišljati o tome nije li se susreo sa samim vragom.

http://www.book-forum.net

13Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:07 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PONEDJELJAK NAKON SVIJEĆNICE
U ponedjeljak na Veliki tjedan članovi konzilija zaduţenoga za rješavanje tajne iz Sikstinske kapele ponovno su se sastali. Uz ranije navedene članove, prisutan je bio i profesor semiotike s Lateranskog sveučilišta Ga-brijel Manning. Konzilijem je predsjedao kardinal Jozef Jellinek, koji je nakon zazivanja Duha Svetoga upitao prisutne jesu li otkrili značenje zapisa iz kapele, no odgovor je bio negativan. Kardinal je predstavio profesora Man-ninga kao savjetnika budući da je najkompetentnija osoba za područje nauke o znakovima.
Manning se već ex officio suočio s problemom te će pomoći konziliju oko dešifriranja sadrţaja tajnovitog zapisa.
Manning je naglasio da će potraga za rješenjem zasigurno potrajati, budući da svi znakovi upućuju da se ono nalazi izvan zidina Vatikana. Prva indicija koja ide tome u prilog jest broj od osam slova, koliko ih ima u tajnovitom zapisu AIFA- LUBA, dok kršćanska simbolika prednost daje broju sedam. Potvrdu te tvrdnje Manning vidi u tematskom oblikovanju površine svoda, gdje je Michelangelo kršćanski broj dvanaest podijelio u dvije skupine pro-roka i proročica. Slikarska tematika Stvaranja svijeta daje naslutiti neku vrstu univerzizma, postracionalističke vjere u simboličnost cjelokupnog svijeta. To bi značilo da je sve što čovjek vidi i sluti tajna, simbol, znak, ogledalo, alegorija. Ti su znakovi međusobno povezani tajnom vezom, koja ne moţe biti otkrivena bez ključa. Upravo su u vrijeme nastajanja sikstinskih freski astrolozi, pitagorejci, gnos-tici i kabalisti proţivljavali svoje vrhunce pa su se mnogi, prije svega obrazovani ljudi, priklonili magično-mističnim shvaćanjima toga vremena. Moţe se reći da je tada posto-jala prava jezična alkemija, a razni su se mistici i magičari bavili slovima i riječima, slogovima i značenjima.
Stari Grci glazbene su tonove označavali slovima, 24 slova alfabeta za 24 tona. Pitagora i njegovi suvremenici bili su oduševljeni otkrićem da visina tona ovisi o duţini strune, odnosno da ono što uho čuje moţe biti vidljivo okom. Dakle, tonovi utjelovljuju brojeve. Moguće je da u tom akustičnom prostoru Sikstinske kapele slova čine melodiju, čiji tekst moţda skriva rješenje zagonetke. To je jedna od jednostavnijih teorija.
Sljedeća mogućnost, no kompliciranija, jest da slova predstavljaju imena. To je učenje starije od svih grčkih znanosti. Crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski dokazao je u svom djelu Praeparatio evangelica da su Grci svoje slovne znakove preuzeli od Hebrejaca, a to je dokazao navodom da je svako hebrejsko dijete poznavalo značenje slovo-ime, dok Platon nije imao taj dar. Tek su crkveni oci kasnije utvrdili blagotvorna
tumačenja alfabetskih i akrostihovanih odnosa u Jeremijinim psalmima i elegijama.
Kardinal Cascone zamolio je profesora Manninga da svoje tvrdnje pobliţe objasni konkretnim primjerom kako bi prisutni mogli dobiti bolju predodţbu. Slovo A, početno slovo alfabeta, glas je koji pri izgovoru zahtijeva najšire otvorena usta, i to u svim jezicima. Zato se smatra da je upravo to slovo sluţilo Bogu kada je čovjeku dao mogućnost govora. Drugo slovo u sikstinskom zapisu, I, utjelovljuje jednakost, istinu i pravdu, budući da to jednostavno slovo jednako dobro i brzo mogu napisati djeca, mladi i starci. Slovo F simbolizira upravo suprotno, te predstavlja tek jednu polovicu vage, apsolutnog simbola pravednosti. Ti primjeri mogu posluţiti kako bi se odredilo maglovito značenje prvog dijela zapisa. Naravno, ne treba zaboraviti da se objašnjenja odnose na sve vrste riječi, imenice, pridjeve, glagole i dr. Manning je na papiru napisao prva četiri slova jedno ispod drugoga i pokraj njih svoju interpretaciju:
A Bog govori
I istinu
F laţ pak
A leţi u ustima...
Prisutni, osobito redovnici, ţestoko su navalili na profesora kako bi protumačio i preostala slova. Međutim, Manning je upozorio da se drugi dio zapisa ne moţe protumačiti istim sistemom. Slovo L utjelovljuje Logos, dakle razum. U i B su višeznačni i nejasni: U je prema latinskom pismu izjednačeno s V i zračni je znak, istodobno predstavlja broj 5 i simbolizira trokut okrenut vrhom prema dolje, odnosno znak ţenske spolnosti ( fratar De-siderio Scaglia prekriţio se pri spomenu te riječi), koji je u suprotnosti s muškom. Značenje slova B razlikuje se u pojedinim jezicima: u latinskom, a na njemu je vjerojatno zapis napisan, ono označava prijetnju. Na temelju navedenih činjenica nije moguće odrediti nekom smisleno tumačenje zapisa, pa je očito da to nije odgovarajući sistem.
Profesora su nakon toga zapljusnuti pitanjima o drugim mogućnostima tumačenja koje im moţe ponuditi. Profesor je počeo pričati o klasama slova, odnosno o razlici između vokala i
konsonanta, koja se osobito ističe u ovom slučaju, budući da su vokali u većini. Za pitagore-jce i gramatičare razlika između vokala i konsonanta simbolizirala je različitost duše i tijela. Prema misteriju grčkih slova sedam vokala predstavlja sedam bića s darom govora: 1. anđeli, 2. unutarnji glas, 3. tjelesni glas čovjeka, 4. ptice, 5. sisavci, 6. reptili, 7. divlje ţivotinje. Dok se 15 konsonanta, koliko ih je bilo poznato prema grčkom alfabetu, odnosilo na nijeme stvari: 1. nadnebesko nebo, 2. nebeski svod, 3. podzemni svijet, 5. voda, 6. zrak, 7. tama, 8. svjetlo, 9. biljke, 10. plodonosna stabla, 11. zvijezde, 12. sunce, 13. mjesec, 14. ribe u vodi i 15. morski bezdan. Prema znanstvenim stajalištima ovo se tumačenje moţe ismijavati,
no ono u svakom slučaju dokazuje da su i u najranije doba postojale tajne znanosti koje su se bavile misterijem slova.
Ipak, naglasio je Manning, to se tumačenje ne moţe primijeniti na slučaj iz Sikstinske kapele jer u njemu nedostaje slovo Y. Pitagora je u slovu Y prepoznao ključ i simbol svih tajni povezanih sa slovima, on je tvrdio da tri kraka tog slova imaju sljedeća značenja: deblo simbolizira vokale, a grane se dijele u zvučne i bezvučne konsonante. Dakle, Y je slovo spoznaje. Budući da Y u ovom slučaju nije ključno slovo u zapisu, navedeno tumačenje ne moţe odgovarati.
Kardinal Giuliano Cascone bio je uznemiren nabrajanjem gotovo bezgraničnog broja mogućnosti pa je zatraţio od profesora Manninga da se okrene vjerojatnijim sistemima. Koje rješenje smatra najboljim?
Profesor se ispričao jer nije imao dovoljno vremena da se detaljnije bavi slučajem, ali favorizira dvije mogućnosti: postoje indicije da se radi o slučaju gematrije, varijacije mistike slova, koja se pojavljuje u mnogobrojnim grčkim, orijentalnim, ţidovskim i arapskim predajama, među ostalim, i u Ivanovu Otkrivenju.
Kardinal Jellinek prokomentirao je kako je o toj teoriji već govorio pater Augustin Feldmann. Koje je sljedeće moguće rješenje?
S druge pak strane, nastavio je profesor, svojstva slovnog niza sa sikstinskog svoda ukazuju na notarikone, koji su se često upotrebljavali u pracrkvi, ali i na jednu vrstu tajnog učenja, koje se
ustručava spomenuti. Kao primjer, profesor je naveo grčku riječ ICHTHYS, koja u prijevodu znači »riba«. Ribu su kao znak prepoznavanja rabili rani kršćani. Izvorno značenje simbola ribe bilo je brzo zaboravljeno, pa se moralo kasnije ponovno otkrivati. Slovni niz ICHTHYS u sebi skriva formulu: Jesus Christos Theou Yios Soter, što bi u prijevodu značilo Isus Krist, Boţji Sin, Spasitelj svijeta. Skolastik Albert Magnus u svojem je kompendijumu Compendium theologicae veritatis ime Isus obrazloţio jed-nim notarikonom, tako što je riječ, čije značenje nije poznavao, shvatio kao grupu slova koja dobiju značenje tek kada se spoje s početnim slovima drugih riječi. Riječ Jesus on je objasnio sljedećom kombinacijom: Jucunditas mae-rentium, Eternitas viventium, Sanitas languentium, Ubertas egentium, Satietas esurientum.
Iz tog je primjera vidljivo da su se upravo učenjaci i filozofi bavili mistikom slova. Moţda je Firentinac pri izradi anagrama iz Sikstinske kapele posegnuo za znanjem svojih uzora.
Jellineka je zanimalo koje tajno učenje Manning ne ţeli spomenuti.
Manning je rekao da je to ţidovska kabala, koja se ponajviše koristila slovnom simbolikom i mistikom te da je vrlo moguće kako je i Michelangelo ţelio skrenuti pozornost na to ţidovsko tajno učenje. Na to upućuju i raspored i podjela sikstinskih fresaka, ali i neobičan slijed slova.
Te su riječi u salonu Svetog oficija uvelike uznemirile kardinale, monsinjore i profesore, koji su govorili u isti glas. Kardinal Lopez, zamjenik tajnika Kongregacije za nauk vjere i počasni biskup od Cezareje, neprestano je ponavljao da je sam vrag nasamario Crkvu, horrible dictu.
Kardinal Bellini nazvao je cijelu priču hokus-poku-som i obmanom, a Manning mu je odvratio kako on nije zaduţen da utvrdi istinitost već sadrţaj sikstinskog zapisa. Duţnost je časnoga konzilija da nakon što se utvrdi sadrţaj ispita njegovu istinitost. Dok se Jellinek sloţio s Manningovom tvrdnjom, kardinal Bellini bio je tvrdoglav, izjavivši da su svi semiotičari neprijatelji vjere. Tu je tvrdnju
pokušavao dokazati navodeći da postoje dokazi da su Shakespeare i Bacon bili ista osoba te da je Goethe bio kabalist.
Manning se sloţio s kardinalom, ali je ponovio da u ovom trenutku nije bitan sadrţaj zapisa već rješenje. Dokle god ne znamo rješenje zagonetke, ne moţemo raspravljati o njezinu sadrţaju. Naravno da mistika slova sadrţi mnogobrojne imponderabilije. Gematrija, na primjer, pseudoznanost koja dovodi u vezu brojevne vrijednosti različitih riječi, protivnicima takvih nazovi-znanosti često sluţi kao protudokaz. Temelj gematrije jest numeriranje grčkih slova od alfe do omege s brojevima od 1 do 24. Takvo je numeriranje posluţilo kao temelj rješavanju mnogih svjetskih zagonetki. Postignuti su zapanjujući rezultati i mnogi su izvanredni ljudi postali sljedbenici te nauke. Govori se da je Napoleon još u mladim danima otkrio gematriju Bona-parte= 82= Bourbon te da se upravo zato osjećao pozvanim da postane vladar Francuske. Ţidovski protivnici gematrije dokazali su da Knjiga stvaranja posjeduje istu brojčanu vrijednost kao »laţ i obmana« i da je naziv Svemogući Bog gematrijski identičan nazivu »drugi bogovi«. No, to nije problem kojim se mi bavimo. Naša je zadaća pronaći znanstveno rješenje tajnog zapisa, koje u sebi skriva dokaz svoje ispravnosti.
Na to su se sve oči usmjerile prema kardinalu Jellineku, koji je iz reverende izvukao komad papira. Kardinal je objasnio da se i on sam okušao u pronalaţenju rješenja, iako do sada nije imao hrabrosti svoju ideju predstaviti drugima. Tek sada, kada je upoznao svu raznolikost mogućih tumačenja, usudio se, uz dopuštenje konzilija, predstaviti svoje tumačenje. Jellinek je na papir zapisao osam slova jedno ispod drugog, te nadodao:
A atramento
I ibi
F feci
A argumentum
L locum
U ultionis
B bibliothecam
A aptavi
Papir je podignuo kako bi ga svi mogli vidjeti te je polako pročitao sadrţaj: Atramento ibi feci argumentum, locum ultionis bibliothecam aptavi — bojom sam dokaz nanio i biblioteku kao mjesto osvete izabrao.
Zavladala je tišina. Kardinali, monsinjori i ostali prisutni buljili su u papir u drhtavoj kardinalovoj ruci.
Biblioteka kao mjesto osvete? Što to treba značiti? Što se krije u vatikanskoj knjiţnici? Svi prisutni pogledom su traţili patera Augustina, no na njegovu je mjestu sjedio njegov nasljednik. Pater Pio, nakon što je primijetio da svi gledaju u njega, bespomoćno je slegnuo ramenima. Izgledao je kao mladi Kelofa kada mu se ukazao Gospodin.
Drţavni tajnik kardinal Giuliano Cascone napravio je zbunjenu grimasu i umornim glasom zamolio Manninga da komentira tumačenje kardinala Jellineka.
Manning se bez oklijevanja izjasnio kako to rješenje nema teţinu, budući da nije logično i da se ne moţe dokazati. Zašto bi slovo A jednom značilo atramentum, drugi put argumentum, a sljedeći pak aptarei Ako to i jest točno, gdje je dokaz koji nas na to upućuje? Ne, tako jednostavno Michelangelo to nije mogao napraviti, ne Michelangelo!
Ĉinilo se da se kardinal Cascone prvi pribrao te je Manninga Ijutito pitao zašto je tako siguran da rješenje nije točno i zašto ne dopušta mogućnost da je moţda kardinal Jellinek pronašao odgovor, ako ga već sam nije uspio dokučiti. Profesor na ovo pitanje nije odgovorio pa se Cascone obratio Jellineku, moleći da, ako je to moguće, ponudi nekakvo sadrţajno ili formalno objašnjenje za svoje tumačenje.
Jellinek je naglasio da ne moţe dati niti sadrţajno niti formalno objašnjenje te da je jednostavno oslobodio maštu, kao što je to jednom činio i Michelangelo. Michelangelo nije bio znanstvenik, štoviše, on nije bio semiotičar. U tajni je zapis utkao svoje najosobnije osjećaje. Kardinal je naglasio da ne vjeruje da je Michelangelo dugo razmišljao o tome gdje i zašto će zapisati koje slovo. Što se tiče sadrţaja, kardinal je izjavio da o tome ne ţeli govoriti javno. Zamo-
lio je drţanog tajnika za razgovor u četiri oka, specialissimo modo, nakon završetka konzilija.
Na to su se redovnici dominikanac pater Pio, fratar Desiderio, Pier Luigi Zalba i Adam Melcer ustali od stola. Velika plosnata stakla na naočalama isusovca patera Melcera svijetlila su prijeteće dok je govorio uzbuđen kao Na-bukadonosor pred ognjenom peći. Šakom je lupio o stol. Rekao je kako će se konzilij pretvoriti u farsu ako jedni budu znali više od drugih, tj. ako nekima ne budu dostupne osnovne činjenice. Stoga je zatraţio svoju demisiju, a ostali su se redovnici pridruţili njegovu zahtjevu.
Uskoro je u salonu Svetog oficija zavladao potpuni nered, a kardinal Jellinek uzaludno je pokušavao raširenih ruku umiriti sveopći meteţ. I ostali su članovi konzilija otkazali svoje sudjelovanje u radu konzilija, među ostalim i kardinal Giuseppe Bellini, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Jellinek se trudio nadjačati buku u salonu. Svim će članovim biti sve pojašnjeno, no neke će stvari ostati skrivene specialissimo modo čak i najvišim krugovima kurije, budući da je riječ o Vatikanskom tajnom arhivu. Kardinalove su riječi potaknule Adama Melcera, koji ga je počeo ţestoko kritizirati. Moţda konzilij vodi tek prividnu borbu protiv nepoznatog protivnika, moţda je sikstinska tajna odavno riješena, ali iz nepoznatih razloga ovom skupu skrivena. Kardinal Jellinek tvrdi da je pronašao rješenje tajne koja potječe iz tajnog arhiva, u koji niti jedan običan smrtnik nema pristup. Prema njegovu, Melcerovu viđenju, istinski sadrţaj zapisa poznat je odavno, ali je toliko opasan za Crkvu da je sazvan ovaj konzilij kako bi pronašao neko bezopasno dopunsko rješenje. To je farizejstvo, kao pitanje svećenika i levita upućeno Ivanu na obali Jordana.
Jellinek je na to skočio i zabranio Melceru govoriti, okarakteriziravši njegov govor nepromišljenim i nedostojnim jednog istinskoga kršćanina. Šutnja bi u ovom slučaju bila bolje rješenje, rekao je Jellinek. Iako ovaj slučaj drţi povredom časti koji se zasluţuje naći pred časnim sudom, ovaj ga put neće kazniti. I sam je bespomoćan jer je i njegovo tumačenje samo pokušaj. Stoga poštuje mišljenje pro-fesora.
Manning je pak rekao da smatra kako je nadasve nečasno, izopačeno i protiv svake kršćanske vrline uplitati ga u slučaj koji je odavno riješen i čije rješenje treba uljepšavanje zato što je nepodobno za kuriju. On zahtijeva da mu se dopusti pristup u tajni arhiv ili ţeli odstupiti. Budući da je bio stjeran u kut, i Jellinek je ponudio svoju ostavku. Prekinula ga je upadica drţavnog tajnika : »Non est possibile, ex officio!«
Tako se konzilij iznenadno i brzo raspao, bez da je došao bliţe rješenju misterija. Upravo suprotno, u svoj toj strci članovi konzilija još su postali nepovjerljivi jedan prema drugome, redovnici prema kardinalima, kardinali prema profesorima, profesori prema kardinalima, kardinal Bellini prema kardinalu Jellineku, Jellinek prema drţavnom tajniku, drţavni tajnik prema Jellineku, Jellinek prema monsin-joru Stickleru, monsinjor Stickler prema Jellineku, Melcer prema Jellineku - činilo se da Jellinek u kuriji ima samo neprijatelje i da iznad Vatikana raste bijes Gospodina kao nekad iznad Sodome i Gomore.
U Oratoriju na Aventinu toga dana neočekivano su se susreli pater Pio Segonio i opat samostana. Opat je poricao da ga poznaje, ali je pater Pio ustrajao na tome da benediktinca poznaje iz Montecassina, gdje su sudjelovali na svećeničkom seminaru. Dok mu je to objašnjavao, pater Pio se uzbudio. Bio je vrlo glasan pa ga je opat utišavao.
Pio je plamtećih očiju govorio o nekakvim dokaznim materijalima iz tog vremena: »Moraju se nalaziti u ovom samostanu, znam, jer njihova selidba na neko drugo mjesto ne bi mogla ostati tajna. Recite mi gdje su?«
Opat se trudio umiriti ljutitog Segonija: »Brate, dokumenti o kojima govorite postoje samo u vašoj mašti. Da su ovdje, ja bih to sigurno znao, budući da sam ovdje već pola ţivota.!
»Naravno, opate,« cinično je prokomentirao Segoni. »Vi ste neoštećeni prošli kroz taj slučaj, a to zasigurno moţete zahvaliti svojoj sposobnosti da šutite.«
»Puno je jednostavnije šutjeti, nego se u govoru suzdrţavati, brate.«
»Da, znam, ja sam sebi samo štetio, tako što sam govorio što sam morao. Cijelog sam ţivota drţao pokoru za nešto za što nisam bio kriv. Tako nešto boli. Selili su me iz jedne opatije u drugu, iz jednog samostana u drugi. Tretirali su me kao gubavca iz Biblije.«
»Vi ţivite prema Ordo Sancti Benedicti i znate da je pravilo njegova djela uništiti na licu mjesta. A sada idite.«
Njihov je razgovor završio i svaki je ljutito krenuo na svoju strane, ne obazirući se na riječi svetog Pavla: Sunce ne smije zaći dan vašim bijesom.

http://www.book-forum.net

14Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:08 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PEDESETNICA, NAVODNO
Nakon nekoliko dana, moţda na Pedesetnicu, iako se ne moţe više točno odrediti, no to za ovu priču nije ni bitno - dakle, u predvečerje je Jellinek ušao u arhiv. To nije bilo čudno jer je kardinal bio vrlo zaposlen. Također nije bilo neobično što je hodnicima papinske palače odzvanjao zvuk fagota monsinjora Ranerija. Jellinek je bio uvjeren kako samo on istinski moţe pridonijeti rješavanju tajne i to istraţivanjem u tajnom arhivu, budući da Bellini i Lopez nisu smjeli ući u arhiv. Cascone je pak ostavljao dojam da mu je vaţnije prikrivanje nego rješavanje problema. Kao i obično, otišao je na straţnja vrata. Vrata mu je nakon ugovorenog znaka otvorio jedan pisar, mladić pun srama - ili bolje rečeno, strahopoštovanja prema knjigama, čija imena kardinalu nisu bila poznata. Jellinek nije osjećao sram ili strahopoštovanje prema knjigama, njemu su knjige bile izazov, uzbuđivale su ga kao Giovannina tjelesnost, on je knjige milovao, gnječio, knjige su bile njegova strast.
Nikad nisi mogao biti siguran ima li u tom labirintu ormara još nekoga ili sam vlada nad učenjem, krivim učenjem i nad riječju, koja bijaše na početku: onaj tko je kao Jellinek poznavao putove riječi kao Očenaš, taj je osjećao njezinu svemoć, beskrajnu, strašnu snagu slova, jaču od ratova i ratnika, koja je mogla izgraditi, ali i srušiti svjetove, spasenje i vječno prokletstvo, ţivot i smrt, raj i pakao, nigdje suprotnosti nisu bile bliţe nego ovdje. Jellinek je toga bio svjestan. On je imao pristup najvećim tajnama, bio je svjestan i zato
se bojao Michelangelova zapisa više nego itko u kuriji. Bojao se zato što je poznavao pisanu riječ bolje od ikoga i zato što je znao da je upoznao tek djelić; znao je da mu ni tisuću ţivota ne bi bilo dovoljno da upozna sve tajne tajnog arhiva.
Iz ruku pisara uzeo je lampu i zaputio se prema Riser-vi. Pater Augustin nikada ga nije puštao da se sam penje uz zavojite stube tornja. Pater Pio taj je običaj, uz Jellinekovo odobravanje, ukinuo, pa je Jellinek otada ključ tajne sobe nosio u svojoj reverendi. Miris je na stubištu bio jak. Kako je samo mrzi miris kemikalija za ubijanje bakterija koji je prekrivao uzbudljivi miris knjiga. Došao je do crnih vrata i gurnuo ključ u bravu.
U trenutku dok je otvarao vrata učinilo mu se da se u prostoriji ugasio trag svjetlosti, no ubrzo je na to zaboravio. Zatvorio je vrata i krenuo prema ormaru koji je skrivao dokumente o Firentincu.
Zašto, pitao se Jellinek dok je dokumente dijelio na one koji su mu poznati i one koje tek mora pročitati. Zašto je samo nesretnim umjetnicima suđeno da postanu veliki? Bijes, čemer, jad, nezadovoljstvo i ugnjetavanje izviru iz svih njegovih pisama. Ĉinilo se kao da je Michelangelo rođen nesretan - taedium vitae svugdje; prevaranti, intriganti i neprijatelji posvuda. Michelangelo je čak osjećao da ga sama smrt prati, patio je od apokaliptičnih strahova. Kada ga drugi nisu mučili, mučio je sam sebe, razmišljajući o metafizičkom bitku i zamišljenim strastima, ostavši ipak zarobljen vječnom tugom. Je li iz tog močvarnog tla izrasla njegova umjetnost? Mora li čovjek biti rob, kako bi uţivao slatku slobodu? Mora li biti slijep da bi znao cijeniti dar vida? Gluh da bi cijenio sluh?
Dosje nepoznatog izvora o 81-godišnjem Michelanglu, koji je u međuvremenu postao graditelj Svetog Petra. Starac je slinio i pokazivao znakove infantilizma i smatra se da je zadnji trenutak da se Michelangela ukloni iz sluţbe. Upitno je hoće li biti u stanju ono što je na papiru ikad prenijeti u stvarnost. M. prigovara zbog loše dostave vapna, koje ako ne zadovolji njegove potrebe, ide Nanniju Big-iju, mladom graditelju, koji se već dugo nada naslijediti Fi-
rentinca na njegovu mjestu. Najbolje bi bilo Michelangela otpustiti da ga Bigio zamijeni..
Medu papirima je pronalazio i rukom pisane sonete, koji nikada nisu stigli na odredište. Razumljivo i nerazumljivo na granici ţivota, no bilo koji pergament mogao je sadrţavati neki naputak u pravom smjeru k rješavanju tajne. Jellinek je zapanjeno čitao:
Ovdje na krajnjem rubu života
Prekasno naučih spoznati, o svijete, sadržaj
Tvojih veselja. Kako slobodu
Koju možeš dopustiti, obećaješ
I onaj mir života,
Koji već prije rođenja umire.
Sa strahom gledam unatrag, sada, kada nebo
Mojih dana prilazi svom kraju; neprekidno
Pred očima imam staru slatku zabludu,
Koja onome, koji ju zgrabi, uništava dušu.
Sada sam dokazujem, onog očekuje
Gore najsretniji udes, koji se od rođenja
Okrenuo najkraćem putu prema smrti.
Ne, ove misli nisu kršćanske, prije sofoklovske, prema kojima je ne biti rođen veće od svake mudrosti. Koja je slatka zabluda uništila Michelangelovu dušu?
Dopis izvjesnog Carla, pomoćnika pomoćniku Svete Inkvizicije: M. baca sumnju na sebe, zato što noću, nikada danju, posjećuje kuće u prigradu, u kojima stanuju krivovjernici i kabalisti, a koje izbjegavaju svi pravi kršćani: Confutatis maledictis, flammis acribus addictis.
Michelangelo kabalist, pripadnik tajne ţidovske sekte? Iako je zvučalo čudno, mnogo je toga govorilo u prilog tome. Zašto je prije smrti sve svoje nacrte i skice zapalio? Zašto? Jedno pismo njegova doktora to potvrđuje. Što se nalazilo u zapečaćenom drvenom
kovčegu, koji su nakon njegove smrti otvorili njegovi, prijatelji, Daniele da Voltera i Tommaso Cavalieri? Je li ta škrinja zaista sadrţavala samo 8000 scudi, kako su tvrdila dvojica prijatelja? Ili su moţda pronašli neki koban dokument te ga sakrili na tajno mjesto? Zašto Michelangelo nije ţelio biti pokopan u Rimu, gradu u kojem je proveo posljednjih 30 godina svojeg ţivota i dostigao najveće uspjehe kao umjetnik?
Prijepis pisma Michelangelova doktora Gherarda Fidelissima iz Pistoje firentinskom vojvodi: »Večeras se od nas oprostio i u bolji ţivot otišao izvanredni i uistinu čudesni Michelangelo Buonarroti. Budući da sam ga s ostalim doktorima liječio pri njegovoj posljednjoj bolesti, upoznat sam s njegovom posljednjom ţeljom, da mu tijelo bude vraćeno u Firencu. Budući da nitko od njegove rodbine nije bio prisutan i da nije napisao oporuku, molim Vašu Ekscelenciju da poštuje njegovu posljednju ţelju te omogući da se ona ostvari, tako bi i njegov prekrasni rodni grad doţivio čast da ostaci velikoga čovjeka, kojega je nekada cijeli svijet cijenio, u njemu počivaju. Rim, 13. veljače 1564.«
Zašto se, u ime Boţje, sva ova pisma, prijepisi i dosjei čuvaju u tajnom arhivu? Zašto su plijenili pisma, zašto pisali dosjee? Ako je i postojalo objašnjenje, moglo je biti samo jedno: Michelangelo, umjetnik nadzemaljskog umijeća, bio je sumnjičen za heretika i nakon njegove smrti ta je sumnja vjerojatno na neki način bila dokazana - jer ako se radilo samo o sumnji, tada nema razloga da sav taj materijal bude zadrţan u arhivu.
Kardinal je upao u tmurne misli, pod svjetlom lampe pregledavao je dokumente jedan za drugim. Jedan mu je pergament iskliznuo iz ruku i pao na pod. Kardinal se sagnuo kako bi ga podignuo. Dok je to činio, svjetlost lampe u njegovoj lijevoj ruci pala je na donju policu jednog praznog regala, tako da se moglo vidjeti na drugu stranu. Deus Sabaoth, to ne moţe biti, to ne smije biti! S druge je strane regala ugledao dvije cipele. Na trenutak je pomislio da se vara. Nadao se da je to priviđenje u tjeskobnoj atmosferi tajnog arhiva kada su se cipele odjednom na vršcima prstiju počele udaljavati. Jellinek je bio zaprepašten, kao Lotova ţena kada je Gospodin
poslao sumpor i vatru na Sodomu i Gomoru. »Stani!« viknuo je. »Tko je tamo?« Posvijetlio je u tamu i krenuo s druge strane ormara na mjesto gdje je ugledao cipele. Svjetlost je bila preslaba pa nije prodirala do posljednjeg zakutka sobe. Šuljao se oprezno i tiho. »Tko je tamo?« viknuo je, više kako bi sebe ohrabrio nego što je očekivao odgovor: »Tko je tamo? Ima li koga?«
Jellinek se bojao, a taj osjećaj inače nije poznavao. No, sada je bio potaknut ovom neobičnom, nepoznatom, nelagodnom situacijom. Brzim je potezom svjetlost usmjerio natrag prema mjestu odakle je došao. Svjetlost je nemirno šarala po prostoriji, dok su ormari bacali dugačke sjene po zidovima i svodu. Sjene kao da su oţivjele. Neke su imale oblike nemani koje ga ţele dohvatiti. Odjednom je, da li zbog tih slika ili zbog zagušljiva zraka, začuo glasove, koji su se u početku divlje isprepletati, da bi zatim začuo jasan glas: »Što vidiš tamo, Jeremija?«
Jellinek je odgovorio, kao da se to podrazumijeva: »Vidim procvjetalo stablo badema.« Glas je nastavio: »Dobro vidiš, jer ja bdijem nad svojom riječju, da ona bude izvršena.« Opet se začuo isti glas: »Sto vidiš?« Kardinal je klimajući glavom odgovorio: »Vidim zapaljenu uţarenu peć, čiji otvor gleda na sjever.« Glas je na to rekao: » Sa sjevera će doći zlo na sve stanovnike zemlje. Uistinu, pozvat ću sva plemena kraljevstva sjevera i oni će doći i svoja prijestolja staviti pokraj jeruzalemskih tornjeva. Tada ću ih pozvati da mi poloţe račun, jer su me napustili i drugim bogovima podigli hramove. Tebe ću pak uzdignuti na utvrdu, ţeljezni stup, mjedeni zid protiv cijelog svijeta, protiv Judinih kraljeva i plemića, protiv njihovih svećenika i ljudi.«
Dok je osluškivao prodorne riječi koje su prijetile iz tame, kardinalu se učinilo da je u najdaljem uglu ugledao tračak svjetlosti, plahi plamenčić usmjeren prema svodu. Ponovio je neodlučnim glasom: »Tko je tamo? Ima li koga?« Već je u sljedećem trenu ispustio krik pun straha, kao da ga je onaj s kojim je dijelio tamnu usamljenu pro-storiju dohvatio za rukav.
Jellinek je pogledao u stranu i pronašao uzrok: udario je u jedan ormar koji je stršio iz reda. Dok je osvjetljavao kupove knjiga, pred
očima su mu iz mraka plamtjela zlatna slova: LIBER HIEREMIAS, Knjiga proroka Jeremije.
Kardinal se prekriţio. Svjetlo iz pozadine nije se promijenilo. Jellinek je na trenutak pomislio da jednostavno pobjegne, da odustane od misterija, kao da će se tako nešto promijeniti. No, tada je shvatio da je moţda upravo tajanstvena osoba rješenje svih nedaća. Nastavio se šuljati, pribliţavajući se svjetlu - dijelio ih je samo jedan ormar sa spisima. Lampu je usmjerio iza sebe. Dok je paţljivo virio iza polica, gdje je ugledao tek svjetiljku okrenutu prema gore kako leţi na podu, iz daljine je začuo glasan zvuk: vrata arhiva glasno su zalupila, a odmah zatim začuo je kako netko zaključava bravu. Kardinal je podignuo svjetiljku, otišao do vrata, no bila su zaključana. Shvatio je da arhiv nije toliko tajan koliko je vjerovao.
Otključao je vrata i zakašljao se kako bi naglasio svoju prisutnost. Pisar je odmah došao. »Jeste li vidjeli nekoga ovdje?« upitao je kardinal, trudeći se da pitanje zvuči nevaţno. »Kada?« pitao je scrittore.
»Upravo sada.«
Pisar je odmahnuo glavom. »Posljednji je ovuda prošao prije dva sata. Redovnik sa Collegiuma Teutonicuma. Ostavio je svoje ime u knjizi na ulazu.«
»A u tajnom arhivu?«
»Eminencijo!« odgovorio je pisar ogorčeno, kao da se ogriješio na samu pomisao na to. »Niste li čuli vrata tajnog arhiva?«
»Naravno da jesam, no znao sam da ste to Vi!« »Dobro, dobro«, Jellinek je odloţio obje lampe na mjesto. »Ah da, usput, koliko lampi postoji za tajni arhiv?«
»Dvije«, objasnio je mladić, »jedna za svakoga tko ima pristup: za Svetog Oca i za Vas.«
»Dobro, dobro«, ponovio je Jellinek, »a kada ste posljednji put ovdje vidjeli Svetog Oca ili drţavnog tajnika?«
»O, ima već dugo. Ne mogu se niti sjetiti!«
Pritom se sagnuo i s poda podignuo sveţanj pergamenta. »Nešto ste izgubili!«
» Ja?« Jellinek je zurio u komad papira za koji je znao da nije njegov, ali se brzo snašao. »Dajte mi to, hvala.«
Pisar se pristojno naklonio i otišao. Jellinek se smjestio za jednim od pomoćnih stolova i nakon što se uvjerio da ga nitko ne promatra, raširio pergament ispred sebe. Bila je to povelja s potpisom pape Hadrijana VI. Nepoznati ju je provalnik sigurno izgubio u bijegu.
Kardinal je znatiţeljno čitao zapis na latinskom jeziku: »S tugom i brigom utvrđujemo, mi Boţjom milošću zastupnici Kristovi na Zemlji, papa Hadrijan VI., da je bolest udova i glave Crkve sve jača. Svete sluţbe bivaju zloupotre-bljene za osobnu korist pojedinaca, a propisi Crkve ne koriste ničemu osim da se prekrše. Ĉak su kardinali i prelati kurije skrenuli s pravoga puta, da, oni kleru sluţe kao primjer za grijeh umjesto za poboţnost. Iz ovih i drugih razloga provodim reformu kurije.« - ovdje se tekst povelje prekida.
Izgleda da je tekst izvađen iz Papinske bule, koju Hadrijan VI. nikada nije objavio. Bio je to propis koji nije zaţivio, slučajno ili namjerno. Papa Hadrijan, posljednji netalijanski papa za četiri stoljeća, umro je u rujnu 1523. godine, nakon nekoliko mjeseci vladanja. Govorilo se da ga je otrovao njegov doktor. Jellinek je razmišljao u kakvoj bi vezi mogao biti izgubljeni pergament s tajanstvenim provalnikom. Postoji li uopće nekakva veza ili je riječ o događaju o kojem on niti ne sluti? Kardinal je zagurao rolu pergamenta u halju i ustao.
Vraćao se kroz Salu di merce kako bi provjerio je li monsinjor odigrao svoj potez. Ĉinilo mu se daje to najbolji put na kojem će na miru moći promisliti o situaciji. Nije mogao prestati razmišljati o događaju. Sto se ondje zapravo dogodilo? Tko je i što pokušavao zataškati? Tko je i što pokušavao otkriti?
Partija šaha na skupocjenoj ploči razvila se, bez kardinalova utjecaja, u španjolsku partiju. Jellinek je partiju otvorio s pješakom e2 na e4, Stickler je nastavio s e7 na e5, zatim je Jellinek odigrao konja s gl na f3, a Stickler također konja s b8 na c6. Kardinal je odgovorio potezom lovac s fl na b5, nakon čega je suparnik oklijevao, što nije bilo čudno, budući da monsinjoru nije bilo preporučljivo da odgovori simetrično, dakle, da lovca stavi na b4. Budući da na c3 još
nije stajao konj, Jellinek je sa svojim pješakom c3 mogao lovca natjerati u bijeg. To je trebalo biti dobro promišljeno. Stickler je napokon odgovorio nakon dva tjedna i stavio pješaka na a6. Nakon toga obojica su ubrzali tijek partije, koja je trenutačno bila na 12. potezu, pri kojem je Jellinek svog bijelog konja stavio s f3 na g5. Taj je prodor vjerojatno iznenadio monsinjora koji je oklijevao danima.
Jellinek nije mogao zaspati. Suprotno navici u krevet je išao kasno. Pomisao na tajanstvenog posjetioca tajnog arhiva i dalje ga je kopkala. Tko se još, osim njega, zanimao za sadrţaj arhiva? Na što je upućivao pergament pape Hadrijana? Kardinal je u polusnu smišljao stotine teorija, razmišljajući o stotinu članova kurije. No stotinu je puta pitanje ostalo neodgovoreno. Oko ponoći je ustao, navukao crveni ogrtač te rukama zaguranih u dţepove šetao gore-dolje po sobi. Ispod prozora preko puta ulice nalazila se benzinska postaja koja je bila otvorena do ponoći. Radnik s benzinske fućkajući se uspeo na svoj bicikl i otišao. U telefonskoj govornici razgovarao je čovjek ozbiljna lica. Na kraju se kratko nasmijao, izašao i otišao preko ceste ravno na ulaz palače Chigi. Jellinek je otvorio prozor, nagnuo se i ispod svijetle cestovne rasvjete ugledao čovjeka kako ulazi. Prizore da muškarci razgovaraju u govornici preko puta i zatim ulaze u zgradu, kardinal je često viđao. Krenuo je prema ulaznim vratima stana i zastao osluškujući. Ĉuo je korake. Prestali su na parteru pred vratima pazikuće.
Na trenutak je zatvorio oči i pokušao zamisliti da su Tomo Akvinski, Spinoza, Augustin, Ambrozius, Hieroni-mus ili Athanaisos ili Bazilej, čiji su ţivoti bili proţeti pravovjernim učenjem i svetošću, iza sebe ostavili tajni spis, nastao zadnjih dana njihova ţivota, od zamračenog uma. U spisu su iznijeli kobno vjersko učenje, posebnih teoloških vrijednosti, koji bi za Crkvu mogli biti pogubni; no već se sljedećeg trenutka udario u prsa zbog prokletih misli i prošaptao: »Libera me Domine, de morta aeterna in die ilia tremenda, quando coeli movendi sunt et terra.«
Dok je izgovarao molitvu, začuo je smijeh na stubištu. Giovanna!

http://www.book-forum.net

15Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:09 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PEPELNICA
Na Pepelnicu se dogodilo ono što je od početka bilo neizbjeţno: komunistički dnevni list Unita na naslovnici je objavio vijest o tajanstvenom otkriću na freskama iz Sikstinske kapele.
Phil Canisius u svom je suhoparnom, ali vrhunski namještenom uredu u Institutu per le Opere Religiose u rukama drţao primjerak dnevnih novina i lupao njime po radnome stolu. Vrlo uzbuđeno je vikao: »Kako se to moglo dogoditi! Nije se smjelo dogoditi! To je slučaj za Rotu!«
U članku je pisalo da su u Vatikanu uznemireni otkad su restauratori na svodu Sikstinske kapele otkrili tajnoviti Michelangelov zapis. Riječ je o zagonetnim kraticama, koje stručnjaci već istraţuju i koje su Crkvi stvorile velike poteškoće, budući da Michelangelo nije bio prijatelj papa. »To je ciljana indiskrecija!« bijesnio je Canisius. »To je slučaj za Rotu«, ponovio je.
Drţavni tajnik kardinal Giuliano Cascone, koji je kao i uvijek došao u pratnji svog prvog tajnika, monsinjora Ra-nerija, pokušao je smiriti situaciju: »Još ništa nije dokazano! Još ne znamo tko je crna ovca u našem stadu.«
Profesor Antonio Pavanetto, glavni direktor Vatikanskih muzeja, svečano je prisegnuo kako nema pojma o objavljivanju članka. »Kunem se Bogom i ţivotom svoje stare majke«, viknuo je profesor Gabriel Manning, »da nisam ništa imao s tim!« Profesor Riccardo Parenti uvjeravao je prisutne da bi si prije dao odrezati jezik nego rekao i jednu riječ o slučaju prije njegova razjašnjenja.
»Bit ću iskren prema vama«, objašnjavao je Canisius,« svejedno mi je kakve je pogrdne stvari o Crkvi i kuriji iznio Michelangelo - vaš je posao da to otkrijete; ono što nama i IOR-u šteti jest nemir i njuškanje po tajnim dokumentima. Apsolutno čuvanje tajne kapital je naše banke.«
Instituto per le Opere Religiose ili skraćeno IOR, koji se nalazi pokraj privatnih papinskih odaja, ima oblik velikog latinskog D. Taj je oblik nastao slučajno, objašnjavaju u Vatikanu i ni u kom slučaju nije skraćenica riječi Diabolo - vrag. IOR je vatikanska banka, a još od osnivanja za pape Pija XIII., neprekidno je obuhvaćena promjenama.
Osnovana je radi prikupljanje novca za crkvene projekte. Papa Pio XII. dao joj je status upravne institucije. Danas IOR djeluje kao profitabilno poduzeće, koje naspram drugih banaka ima prednost jer je oslobođeno poreznih davanja. Ĉlanak br. II Lateranskih ugovora vatikansku vlast štiti od uplitanja talijanske drţave, te je stoga IOR među bogatim ljudima na dobrom glasu. Phil Canisius, doktor kanonskog prava i voditelj poduzeća, objasnio je to ovim riječima: U Vatikan se moţe ući s kovčegom punim novca, a talijan-ski devizni zakoni nemaju s tim nikakve veze.
Canisius je, izvan sebe od bijesa, neprestano lupao novinama po stolu, kao da je ţelio vijest izbiti s papira te je neprestano ponavljao: »Slučaj mora biti prijavljen Roti. Ja inzistiram na tome.« Drţavni tajnik Cascone, također bijesan, izjavio je da se krivci moraju pronaći i najteţe kazniti prema Codex Juris Canonici, budući da su Crkvi nanijeli neizmjernu štetu. Monsinjor Raneri na to je reagirao ţestoko kimajući glavom. Profesor Pavanetto smatrao je da se zagonetka mora riješiti u što kraćem roku, na bilo koji način.
»Kako bih ja to trebao shvatiti?« sumnjičavim glasom je upitao profesor Manning. »Što to treba značiti: na bilo koji način?«
»Ţelim reći da si ne moţemo dopustiti da i dalje tapkamo u mraku, čekajući da nam znanost ponudi rješenje. Svi znamo kakvu je štetu uzrokovala rasprava o autentičnosti torinskog platna, prije nego što je Crkva donijela konačnu odluku i zauzela jednoznačan stav.«
»Majka svih znanosti«, nastavio je Manning, »jest istina, ne brzina. Iako je vijest izašla u javnost u nezgodno vrijeme, ona se mene tiče samo utoliko da ja sada posao, s obzirom na javnost, moram napraviti još točnije.«
»Mister«, rekao je Canisius - ponekad je rabio tu riječ, što je upućivalo na njegovo američko podrijetlo-, »kurija Vam je za ovo istraţivanje uplatila poveću svotu. Iznos bi mogao biti udvostručen, ako poţurite s poslom ili ako sljedećih dana pronađete neko odgovarajuće rješenje, kako bi se ţivot unutar vatikanskih zidina mogao vratiti normalnom tijeku.«
Parenti se na to nasmijao, a ostali su ga pogledali: »Pitate se zašto se smijem? Situacija je donekle komična. Naime, izgleda da je
Michelangelu već uspjelo uznemiriti Crkvu još prije nego je i jedno slovo protumačeno. Ne mogu niti zamisliti što će se dogoditi kada slova počnu govoriti!«
»Ţelim biti jasan«, počeo je Phil Canisius ispočetka. »Ako Vi, profesore Manning, ne moţete zapis protumačiti unutar tjedan dana, kurija će biti prisiljena kontaktirati druge stručnjake.«
»Treba li to biti prijetnja?« Manning je skočio i uzbuđeno mahao prstom pred Canisiusovim licem. »Eminencijo, nećete me zastrašiti jer kada se radi o znanosti, ja ne padam pred ucjenama niti pod pritiskom!«
Drţavni je tajnik pokušao primiriti situaciju: »Nismo tako mislili, nismo na Vas ţeljeli vršiti pritisak, ali morate nas razumjeti. Ova nas izvanredna situacija prisiljava na brzo djelovanje, ako ţelimo izbjeći štetu.«
Parenti se prijezirno nasmijao: »Prošlo je 480 godina otkad je Michelangelo na sikstinski svod napisao nešto, nama nepoznato, što je moţda poboţno, a moţda krivovjerno; 480 godina je ondje stajalo napisano i moţe se pretpostaviti da je bar polovicu toga vremena bilo prepoznatljivo svakome tko ima oči, a sada zapis treba biti razjašnjen u tjedan dana. Ne mogu si pomoći, meni je to smiješno.
Pod ovakvim vremenskim pritiskom nikada ne bih prihvatio ovaj posao.«
»Molim Vas da shvatite!« preklinjao je profesor Pava-netto »Ova je situacija vrlo neugodna za Crkvu. Raneri je ponovno kimao glavom u znak odobravanja.
»Zašto«, pitao je Manning, »zašto Vi svi vjerujete da se iza kombinacije slova AIFA-LUBA skriva neko prokletstvo ili neko drugo strašno otkriće? Nije li Michelangelo mogao ovjekovječiti neki biblijski citat?«
Cascone se pribliţio Manningu. Govorio je tiho, gotovo je šaptao: »Profesore, Vi podcjenjujete ljudsku zlobu. Svijet je zlo mjesto.«
Manning, Parenti i Pavanetto zatečeno su šutjeli. Zvonjava telefona prekinula je neugodnu šutnju.
»Pronto!« javio se Canisius. »Za Vas!« Slušalicu je dodao Casconeu, koji se nevoljko javio: »Pronto!« Izgledao je uţasnut. Drţavni je
tajnik obuhvatio slušalicu objema rukama, koje su drhtale. »Dolazim odmah!« Rekao je tihim glasom i poklopio.
Canisius i ostali su ga gledali. On je bez riječi okretao glavu lijevo-desno. Lice mu je bilo blijedo.
»Loše vijesti?« navaljivao je Canisius.
Cascone je obje ruke stisnuo uz usta. Napokon je progovorio: »Pater Pio se objesio u arhivu.« Brzo je nadodao: »Domine Jesu Christe, Rexgloriae, libera animas omnium fidelim dejunctorum depoenis inferni et deprojundo lacu.« Triput se prkriţio.
Ostali su slijedili njegov primjer: »Libera eas de ore le-onis, ne absorbeat eas tartarus, ne cadant in obscurum; sed signifer sanctus Michael, repraesentet eas in lucem sanctam, quam olim Abrahae promisisti, et semini eius.«
Pater Pio visio j e na kriţu prozora u j ednom zavučenom dijelu arhiva. Svoj je debeli benediktinski pojas vezao oko vrata i učvrstio ga na poluotvorenom prozoru. Prisutnima je bilo nevjerojatno da je tako skončao svoj ţivot.
Kardinali Jellinek i Bellini već su bili ondje kada je ušao Cascone. Jellinek je stao na stolicu kako bi noţem odrezao pojas obješenoga, ali ga je Cascone odvratio od toga. Zapazio je izbuljene oči i isplaţeni jezik benediktinca te rekao: »Vidite, ovdje nemamo što napraviti. Prepustite to drugima. Trebamo doktora! Profesor Montana, gdje je profesor Montana?«
Pisar, koji je pronašao tijelo, obavijestio je da je doktor Montana već informiran te da bi svakog trenutka trebao stići. Jellinek je sklopio ruke i mrmljao: »Lux aeterna luceat ei, Lux aeterna luceat ei...«
Montana je stigao praćen dvojicom fratara, odjevenih u bijelo. Montana je opipao puis obješenoga, zatresao glavom i dao dvojici pratitelja znak da spuste mrtvaca. Po-legnuli su ga na tlo. Njegov ukočen pogled djelovao je divlje. Prisutni su sklopili ruke. Montana je zatvorio oči i usta mrtvaca i pregledao znakove davljenja. »Exitus, Mortuus est«, rekao je opušteno.
»Kako se to dogodilo?« upitao je kardinal Bellini. »On je bio tako sposoban čovjek.« Jellinek je kimnuo. Cascone se obratio pisaru: »Imate li Vi moţda neko objašnjenje? Mislim, jeste li opazili da je pater Pio bio deprimiran?«
Pisar je zanijekao tu mogućnost, no dodao je da nitko ne moţe znati što se događa u nekoj osobi. Pater Pio provodio je dane i noći u arhivu; neka Bog bude milostiv prema njegovoj duši. Nitko od arhivara niti pisara nije ništa posumnjao kada se pater Pio jutros nije pojavio. Inače je u arhiv dolazio u zoru, a izlazio tek oko podneva. Pritom je ponekad djelovao duhovno odsutan. Sa sobom je nosio bilješke i signature, koje su zatim nestajale u nekim ladicama ili dţepovima. O sadrţaju svojih istraţivanja nije nikada govorio, tim više što je i inače bio šutljiv. Svi su arhivari i pisari vjerovali da pater Pio radi na tajnom zadatku.
»Tajni zadatak?«
Radilo se o Michelangelu i sadrţaju sikstinskih freski. »Tko mu je dao nalog?«
»Ja!« odgovorio je Jellinek, a Cascone je ţelio znati da li je već bilo kakvih rezultata.
Pisar je objasnio da nije, ali nekim čudom o Michelangelu u Vatikanskom arhivu uopće ne postoji dokumentacija. Ĉini se kao da je nad njim crkveno prokletstvo, no čak i tada bi postojalo više dokumentacije.
»Ja bih to moţda mogao objasniti«, umiješao se Jellinek, na što ga je kardinal Cascone pogledao upitno. Očekivao je odgovor. »Mogao bih to objasniti, ali mi zabranjuje Codex Juris Canonici, ako razumijete što govorim.«
»Ne razumijem ništa«, bjesnio je drţavni tajnik. »Ništa ne razumijem i zahtijevam objašnjenje ex officiol«
»Vi točno znate gdje prestaje vaša ovlast, ex officio.« Cascone je razmislio. Ĉinilo se da je shvatio i da je zadovoljan objašnjenjem. Zatim se obratio pisaru: »Kaţete da su signature koje je pronašao pater Pio spremljene u neke ladice i stolove? Moţe te li to pobliţe objasniti?« »Uglavnom«, odgovorio je pisar, »pater Pio svoje je
pronalaske čuvao u svom pisaćem stolu, a i u svojoj halji uvijek je nosio nekakve papiriće.«
Cascone je dao znak fratru u bijelom da pretraţi dţepove mrtvaca, a drugom je naredio da se raspita o sadrţaju ladica. Iz desnog je dţepa izvadio bijeli rupčić. U lijevom je bio papirić, na kojem je neurednim rukopisom bilo napisano: »Nicc. III anno 3 Lib. p. Aff. 471.«
»Govori li Vam to išta?« pitao je Cascone.
Pisar je razmislio. »Ĉini mi se da je riječ o signaturi iz Schedario Garampi, znači iz vremena pape Nikole III.«
»Molim Vas da mi to nabavite, što je prije moguće!« Drţavni tajnik je bio uzbuđen.
»To neće biti moguće tako brzo«, objasnio je pisar.
»Zašto ne, scrittore?«
»Schedario Garampi više nije arhiviran u svojoj prijašnjoj formi. Znači, u međuvremenu mu se dodjeljuje jedna ili više novih signatura, odnosno novi sistem, tako da je teško pronaći odgovarajuću bustu, bez da se poznaje njezin povijesni sadrţaj ili poveznica. Ali...« »Ali?«
»Mislim da je signatura u ovoj situaciji ionako beskorisna, budući da je papa Nikola III. umro oko 1280. Dakle, ne bi trebao biti povezan s Michelangelom. No, jedini koji bi u ovoj situaciji mogao pomoći jest pater Augustin.«
»Pater Augustin je u mirovini i tako treba i ostati.«
»Eminencijo,« počeo je kardinal Jellinek obraćajući se drţavnom tajniku, »Vi s jedne strane zahtijevate što skorije rješavanje problema, s druge strane poslali ste jedinoga čovjeka koji nas moţe pribliţiti rješenju u mirovinu. Ne znam kako je to moguće. Treba nam pater Augustin.«
»Svaki je čovjek zamjenjiv, pa tako i Augustin«, uzvratio je Cascone.
»To nije upitno, gospodine drţavni tajnice. Pitanje je moţe li si kurija dopustiti da se u ovakvom trenutku odrekne čovjeka kao što je pater Augustin. Vatikanski arhiv ne treba čovjeka koji samo dobro poznaje tehniku arhiviranja već čovjeka koji sa svime što se ovdje
čuva moţe izaći na kraj.« Kardinal Jellinek pogledao je prema mrtvom tijelu patera Pija. »Montecassino nije Vatikan.«
Kardinali su se ţestoko posvađali. Jellinek je zaprijetio da će usporiti rad konzilija kada već ne moţe ex officio odstupiti s mjesta predsjedajućega. Svađa je konačno završila Casconeovim obećanjem da će vratiti patera Augustina.

http://www.book-forum.net

16Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:12 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
ČETVRTAK NAKON PEPELNICE
Dnevnik Unita objavio je članak koji je stvorio popriličnu strku u vatikanskom Uredu za odnose s javnošću. Novinari su se naguravali i postavljali mnogobrojna pitanja.
AIFALUBA, što znači AIFALUBA? Sto se krije iza te šifre?
Tko je otkrio zapis? Koliko se već zna da on postoji?
Je li zapis moţda krivotvoren, i hoće li biti uklonjen?
Zašto Vatikan tek sada reagira na otkriće?
Što kurija prešućuje?
Koji su stručnjaci angaţirani?
Je li Michelangelo bio heretik?
Ako jest, koje su moguće posljedice, prema mišljenu kurije?
Postoji li neki sličan slučaj u crkvenoj povijesti?
Drţavni tajnik Giuliano Cascone toga je jutra naredio svim članovima konzilija da moraju šutjeti o slučaju. Budući da je bio prefekt Savjeta za javne poslove Crkve, Cascone je bio zaduţen za objavljivanje informacija. Odlučeno je da će se to obaviti sljedećih dana. Profesori i kardinal Jellinek navaljivali su i upozoravali Casconea da objavi sve dosad poznate podatke, zbog straha da ne bude pokrenuta lavina glasina i nagađanja. Drţavni je tajnik konačno popustio, obećavši da će Crkva dati svoje sluţbeno stajalište o slučaju.
Kardinal Cascone na konferenciji za novinare pročitao je izjavu, a na pitanja je odgovarao: »Nemam komentara!« Govorio je da će se rezultati istraţivanja objaviti čim budu poznati.
Kardinal Jellinek iskoristio je četvrtak nakon dirljive svete mise kako bi posloţio misli. Već je sedam tjedana tapkao u mraku, a činilo mu se da se udaljava od rješenja. Jedino je bio uvjeren da tajna u sebi krije druge tajne. Bio je siguran da se iza sikstinskog zapisa ne krije tek kletva jednog mučenika već vraţji pothvat, čiji je cilj naštetiti Crkvi i kuriji. Mnogo je puta kardinal Jellinek u kapeli pozorno promatrao lik proroka Jeremije, koji u dubokom očaju zuri u pod, gdje se gube svi tragovi. Kardinal je iznova čitao njegova proročanstva iz vremena Jojakina i Sidkije te njegove prijeteće poruke Egipćanima, Filistejcima, Amonima, Edomima, Moabima, proročanstva protiv Babilona i protiv Elama. Podcrtao je 26. ulomak, redak 1-3, iz Jeremi-jinih proročanstava: »U početku kraljevanja Jojakima, sina Jošijina, kralja Judina, dode mi riječ Jahvina. Ovako govori Jahve: Stani u predvorju Doma Jahvina i svim gradovima judejskim koji dolaze da se poklone u domu Jahvinu naviještaj sve riječi koje sam ti zapovjedio da im kaţeš. I ne izostavi ni jedne jedine. Moţda će poslušati i vratiti se sva-ki sa zla puta svoga pa ću se pokajati za zlo koje naumih učiniti zbog zlodjela njihovih.«
No niti neprestano ponavljanje stihova nije Jellineka odvelo niti korak dalje. Sve što je dotad doznao nadaleko je prelazilo njegove okvire shvaćanja, a sumnjičavost ga je gurala u strašne, grješne misli. Jellinek više nije znao kome moţe vjerovati. U to vrijeme neizvjesnosti prvi je put posumnjao u kršćanske ideale, ljubav prema bliţnjemu, vjeru, milosrđe. Kada je shvatio da i sumnja za pravog kršćanina predstavlja grijeh, počeo je slučaj promatrati iz suprotnog ugla. Počeo je sumnjati u sebe i svoju sluţbu, u ostale članove kurije koji su bili upleteni u slučaj Sikstinske kapele. Samoubojstvo benediktinca snaţno je uznemirilo njegov duh. Molitve pokore rasplinule su se kao koluti na vodi pri pomisli da je pater Pio moţda pronašao rješenje zagonetke, ali ga nije mogao podnijeti, te si je oduzeo ţivot. Ĉak ni duboki osjećaj liturgije nije mogao prosvijetliti njegovu dušu niti usmjeriti njegov um na pravi put.
Kardinal se trudio sve što se dogodilo nakon otkrića ta-janstvenih slova posloţiti u svojoj glavi. To ga je podsjećalo na šah. Nekim su figurama dopušteni samo određeni potezi, a jednoj je figuri dopušteno sve. Kardinal Jellinek shvatio je kakva se mudrost krije u čvrstim pravilima te prastare igre; shvatio je da je šah slika i prilika stvarnoga ţivota. Postalo mu je jasno da iz najjače figure ne proizlazi ni najveća moć ni najveća opasnost već da je igra ostalih figura ono što daje moć i uzrokuje opasnost.
Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, koja se bavi novim učenjima i vjerskim zabludama, kardinal je točno znao da Katolička crkva ima mnoge slabe točke. No, ono što ga je najviše plašilo bilo je nepoznavanje neprijatelja i nepredvidljivost situacije.
Jellinek se osjećao bijedno. Osjećao je bolove u trbuhu pa je legao na crveni kauč u svom salonu i zatvorio oči. Kako je moguće da jedan zapis star 480 godina toliko uznemiri kuriju? Da se ljudi najvišeg autoriteta odjednom ponašaju bezumno? Da se posvuda osjeća nepovjerenje? Strah onog koji ne zna pred onim koji zna?
Odjednom se sjetio dana kada je prvi put u ţivotu postao svjestan Znanja. Središte njegova ţivota bile su knjige, znanje, zbirke, knjiţnice i arhivi. Da, jasno se sjećao kada je prvi put, nije imao niti 9 godina, ušao u biblioteku. Roditelji su svog najstarijeg sina iz provincije poslali u veliki grad kod stranih ljudi. Iako su to bili njegov tetak i teta, ipak su mu cijeloga ţivota ostali stranci.
Jozef je potjecao iz malenog sela, s desetak gospodarstava. Najmanje i najneuglednije pripadalo je obitelji Jellinek. Jellinekovi su morali puno raditi kako bi preţivjeli. Niti djeca nisu bila pošteđena, prije svega Jozef kao najstariji.
No ipak nije imao nesretno djetinjstvo. Ono je bilo sretno, koliko djetinjstvo djeteta koji nema ţelja moţe biti.
Godišnja su doba određivala ritam njegova ţivota, a nedjelje su bile posebne. Nedjeljom su Jellinekovi svečano odjeveni
odlazili u susjedno selo u crkvu, a nakon toga i u gostionicu, gdje bi otac naručio pivo, a majka i djeca dvije limunade. Nedjelje su zato bile osobite. Svećenik, orgulje i gostionica u Jozefu su budili uzvišene osjećaje, s kojima se ništa nije moglo usporediti. Majka mu je poslije, kada je već postao svećenik, ispričala kako ju je ozbiljna lica, a nije još bio niti krenuo u školu, upitao zašto svaki dan ne moţe biti nedjelja.
Daleki grad, koji je poznavao iz rijetkih posjeta u majčinu društvu, oduvijek je za njega predstavljao nešto nepoznato, sumnjivo i zavodljivo. Put prema gradu podrazumijevao je polusatnu šetnju do male jednotračne pruge odakle se kretalo vlakom do grada. Seoska su se djeca igrala tako da su ispod kotača vlakova prešala sitne kovanice. Jednom kad je Jozef isto to napravio s kovanicom od 5 pfenni-ga, koja se povećala više od prijateljevih, otac ga je pretukao kako bi naučio poštovati teško zarađen novac.
Jozef je bio nepovjerljiv prema ţivotu u gradu. Smatrao je neprirodnim to što se ljudi, kuće, prodavaonice i automobili međusobno guţvaju. S obzirom na tjelesnu konstituciju, više je bio gradsko nego seosko dijete. Nije bio snaţno, divlje dijete crvenih obraščića, ne, bio je njeţne građe, vitak i blijed, nalik majci. Moţda je upravo zato između majke i sina postojala posebna veza. Naime, majka je bila gradsko dijete.
Jozef se do polaska u školu ni u čemu nije razlikovao od ostale seoske djece. No, to se promijenilo. Škola je bila u susjednom selu, a tada nije bilo autobusa koji bi prevozio školsku djecu. Ĉak i da ga je bilo, bijeli neasfaltirani put nije mu bio prilagođen. Jozef se u školi pokazao kao vrlo nadareno dijete. Postojala su samo dvije učionice, jedna za djecu od 1. do 4. razreda i druga za onu od 5. do 8. Rado je slušao nastavu namijenjenu starijim učenicima. Ubrzo je postao bolji od svojih školskih kolega pa je preskočio drugi razred. Potkraj trećeg razreda učiteljica je pozvala njegove roditelje u školu na dugi razgovor. Potom su odlučili sina poslati u gimnaziju kako bi postigao nešto u ţivotu. Rekli su mu da će ţivjeti kod rođakinje
čiji je suprug profesor. Profesor, filolog, imao je šiljastu sivu bradu, naočale i velegradsko domaćinstvo s krupnom domaćicom i drskom sobaricom. Gospodarica kuće, majčina rođakinja, bila je blijeda, elegantna i hladna. Prvo ga je upoznala s kućnim pravilima, prema kojima je vrijeme obroka bilo čvrsto određeno. Iako je na raspolaganju imao malu sobu, nedostajala mu je udobna atmosfera doma i srdačnost njegove obitelji. Uzbuđivao ga je pogled na veliku, urednu kuću. Fascinirali su ga kontakti s nepoznatim, otmjenim ljudima, novi dojmovi, no najviše jedna prostorija, gdje se od početka udomaćio i u koju mu nitko nije zabranjivao pristup. Bila je to kućna knjiţnica. Knjige smeđih, crvenih i zlatnih hrp-tova prostirale su se od poda do ukrašenog svoda; bio je to prostor gdje je mogao pustiti misli da lutaju, odlaziti na istraţivačka putovanja, sanjati. Najčešće je posjećivao biblioteku navečer, nakon večere, što je veselilo profesora. Ondje je prvi put upoznao i zavolio miris starog papira i uštavljene koţe, miris neiscrpnog znanja, uhvaćenog medu stranicama, koje je samo trebalo pročitati.
U tom se istom prostoru sklonio kada je, pri samom kraju rata, doznao da mu je umrla majka. Jedinu mu je utjehu tada pruţalo čitanje Knjige nad knjigama, velikog sveska, uvezenog u koţu, koji je rado primao u ruke; čitanje iz Poslanice apostola Pavla, Prve poslanice Korinćanima.
»Dozivljem vam, braćo, u pamet Evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako drţite što sam vam navijestio...
Doista predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima...«
Moţda je upravo tada odlučio postati svećenik.
Tisuće je knjiga kardinal otada proučio, najveći dio iz zadovoljstva, manji dio iz obveze. Pa ipak, sveukupno njegovo znanje nije mu bilo dovoljno da riješi zagonetku, tako vješto
utkanu u povijest da je on, zajedno s ostalim pametnim glavama u Vatikanu, morao kapitulirati.

http://www.book-forum.net

17Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:13 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PRIJE PRVE KORIZMENE NEDJELJE - INVOCAVIT
Kako bismo bolje shvatili tijek stvari, moramo napustiti Rim i zaputiti se u onaj samostan u kojem je šutnja najviša zapovijed. Među redovnicima toga samostana ţivio je vrlo poboţan čovjek. Zvali su ga brat Benno. Lice mu je bilo uokvireno debelim staklima naočala i izgledao je kao oni ljudi za koje teško moţemo zamisliti da su ikad bili mladi. Pravo mu je ime bilo dr. Hans Hausmann, ali njegovo ime nitko nikada u tom samostanu nije izgovorio. Fratri ga čak nisu niti znali. Brat Benno pripadao je onoj vrsti ljudi koji kasno osjete Boţji poziv, zato što njihovu duševnom ţivotu prethode obrazovanje i posao u svjetovnom ţivotu. Brat Benno bio je povjesničar umjetnosti. Svoj je ţivot posvetio talijanskoj renesansi prije no što se, nakon završetka rata, iznenada odlučio povući u samostan o kojem je riječ. Otada je ţivahni učenjak slovio za povučena, zatvorena i neobična čovjeka, koji izbjegava ionako slabe kontakte s ostalim redovnicima. Isticao se ponajviše svojom šutnjom. Kada bi govorio, a bilo je to vrlo rijetko, njegovi su ga sustanari pozorno slušali i zatim dugo razmišljali o njegovim riječima.
Dok su ostali redovnici često za nedjeljnog druţenja u vrtu pričali o svojim ţivotima prije samostana, svojoj mladosti i djetinjstvu, a prije svega o roditeljima, brat Benno je bio vrlo povučen. Znalo se da mu je otac bio dobrostojeći trgovac ugljenom i špediter, koji se opio do smrti, što se na kraju pokazalo za njegovu obitelj više kao milost nego kao breme, prije svega za majku, lijepu i ponosnu ţenu. Benno je njezin bahati ponos volio kao nešto natprirodno. Njezine zapovjedničke, prema gore uzdignute obrve i vodoravne bore s obiju strana njenih tankih usana; da, za njega je pokornost majci bila potreba i radost istodobno. Majka je bila ta koja je u njemu potaknula ljubav prema umjetnosti, osjećaj za profinjeno, što je
njoj bilo puno bliţe nego trgovina ogrjevom i tonaţa. Benno joj je cijelog svog ţivota pokazivao zahvalu poniznim oboţavanjem.
Mladi je Hausmann studirao u Firenci i Rimu, tečno je govorio talijanski, a doktorirao je na Michelangelu. Izvjesna financijska neovisnost, koju je ponio od doma, te mala stipendija rimske biblioteke Hertizane, učinili su mu poslovni početak relativno bezbriţnim. Zasigurno bi bio postao izvanredan povjesničar umjetnosti, no ţivot je najčešće jači od snova.
O njegovu zaredivanju još će biti riječi, no za sada ću otkriti da to nije napravio iz neukrotive ţelje za poboţnošću, svojstvene običnim ljudima koji odluče obući mantiju.
Toga je dana jedan redovnik pri večeri nakon molitve čitao redovnicima dnevne novine, što je bio tjedni ritual i ujedno jedini kratki uvid u vanjski svijet. Uz uobičajene članke o politici i sportu, redovnik je pročitao i članak o otkriću na Michelangelovim freskama u Sikstinskoj kapeli. Na te je riječi brat Benno problijedio. Iz ruke mu je ispala ţlica kojom je jeo juhu, te je zveckajući pala na pod samostanske blagovaonice. Fratri su ga gledali osudujućim pogledom pa je promrmljao nekoliko nerazumljivih riječi isprike, hitro podignuo ţlicu i nastavio slušati članak. Njegov je susjed za stolom, visoki ţilavi brat vatreno crvene koţe na ćelavoj glavi, zamijetio da te večeri brat Benno više nije taknuo svoje jelo. Nije mogao shvatiti da postoji neka veza između pročitanoga novinskoga članka i askeze brata Benna.
Kada je Benno i sljedećeg dana odbio jesti te sjedio šutke gledajući pred sebe, s rukama uguranim u rukave crnog habita, usudio se upitati ga: » Što ti je, brate, ne jedeš niti malo, muči li te kakva briga na srcu. Ţeliš li mi se povjeriti?«
Ne pogledavši ga, Benno je odgovorio, odmahujući glavom: »Ne osjećam se dobro.« Lagao je. »Znaš već, brate, muči me ţeludac ili ţuč. Bit će mi bolje za nekoliko dana, ništa se ne brini.« Zatim je nastavio šutjeti cijelu večer.
Redovnici se obično na višednevnu šutnju i post odlučuju zbog iskušenja ili grijeha, pa je Bennov susjed za stolom u tome vidio razlog njegove šutnje. Sutradan je dao
do znanja i drugima, jer - što moţe zagorčati jezik više od grijeha.
Brat Benno se nakon večere u tišini, ali naočigled uzbuđen, dignuo od stola i uspeo stubama do svoje ćelije, na kraju tamnog hodnika. Ćelija je predstavljala njegovo sklonište u noćima i u tihim satima molitve. Prostorija nije bile veća od 3 puta 4 metra, jedino pozitivno bio je prozor okrenut prema van; golemi drveni krevet, ormarić, koji ne zasluţuje naziv ormar, komoda, na čijoj se kamenoj ploči nalazila porculanska zdjelica za higijenu. To je bio sav namještaj, ako izuzmemo krevet, koji je bio ispod prozora. Knjige su bile razasute i nagomilane posvuda po podu, kao u nekog studenta.
Kao i uvijek, Benno je iz najviše ladice svoje komode izvukao novinski članak; onu uzbudljivu vijest o sikstins-kim freskama. Ĉlanak je izrezao iz novina i čitao ga po tko zna koji put, riječ po riječ. Zatim ga je vratio natrag u ladicu i sav se očajan bacio na krevet prekriţenih ruku.

http://www.book-forum.net

18Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:15 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PONEDJELJAK NAKON PRVE KORIZMENE NEDJELJE
Postojao je čovjek koji je znao više nego svi ostali, no pripadao je onima kojima je znanje nametnulo šutnju. Znao je više nego što moţe znati kršćanin na visokom poloţaju jer je pola ţivota proveo na izvoru znanja. No, prije svega je znao šutjeti. Znao je šutjeti o stvarima koje je jedan drugi izabrao za svoj ţivotni poziv, bilo to iz poboţnih ili iz podlih namjera. Taj je čovjek bio pater Augustin.
Augustin je bio neobičan čovjek koji se nije potpuno uklapao u crnu redovničku halju. Kratko podšišana svojeglava raščupana kosa i duboko izbrazdano lice davali su mu posebnu draţ. Izgledao je kao netko tko ne odustaje olako i tko s velikom energijom izvršava zadane zadatke. Ĉesto je znao prespavati na podu arhiva jer mu se put do samostana činio preteţak ili
besmislen, budući da se već dizala jutarnja maglica kada bi završio s poslom. Augustin posao nije smatrao poslom već obvezom koju mora ispuniti u Boţju čast. Njegovo izvanredno pamćenje, koje nije posjedovao od početka već ga je nakon 30-godišnje sluţbe uvjeţbao do savršenstva, omogućavalo mu je da svaku bus-tu, koju je sam arhivirao, bez problema pronađe. Bio je te sreće da su ga, uz pamćenje, vrlo dobro sluţile i oči pa za čitanje nije trebao naočale.
Pruţalo mu je zadovoljštinu što je nakon nesretne smrti svoga nasljednika odmah pozvan na razgovor s drţavnim tajnikom. No, on nije više bio isti čovjek, kao onaj kojeg su potjerali iz sluţbe. Nije prebolio prijevremenu mirovinu i bio je svjestan da će ga nakon što ga iskoriste odbaciti na isti način. Cascone je njegove molbe tada hladno i nemilosrdno odbio, a Augustin se istinski prestrašio misli da se iza drţavnog tajnika skriva sam vrag. U svakom slučaju, Augustin u njemu nije prepoznao niti jednu kršćansku vrlinu.
Naravno da je slutio, ne, čak je vjerovao da zna zašto ga je Cascone tako prenagljeno poslao iz sluţbe. Onaj tko 30 godina sjedi na izvoru znanja zna sve. Postoje stvari u onim ormarima koje su još uvijek nepoznate. One se ne smiju objaviti prije isteka određenog roka. Prije smrti onoga o kome je riječ, nitko o njima ne smije znati. Tek je jedan kršćanin poznavao gotovo sve buste tog sadrţaja: pater Augustin. Cascone, koji je bio upoznat tek s malim djelićem tih tajni, strahovao je da bi potraga za rješenjem tajnog zapisa mogla otkriti podatke koji bi naštetili Crkvi i kuriji.
Osveta sigurno nije ponos velike duše, no nije li Bog rekao Mojsiju: Osveta je moja!
Jellinek je još istoga dana ugovorio sastanak s Augusti-nom u Svetom oficiju, gdje se smjestio iza praznog pisaćeg stola. Augustin nije pretjerano volio Jellineka, ali ga barem nije mrzio kao Casconea.
»Pozvao sam Vas, brate,« počeo je Jellinek šeprtljavo, »
jer Vam ţelim izraziti svoje zadovoljstvo zbog Vašeg povratka. Vi ste zasigurno najsposobniji čovjek koji je ikada vodio ovaj arhiv i zasigurno nam moţete uvelike pomoći pri rješavanju problema. Da budem iskren, nismo napravili niti jedan korak naprijed nakon Vašeg odlaska.«
Augustinu se svidjela kardinalova iskrenost. Ţelio je reći puno toga. Zašto je navrat nanos smijenjen s duţnosti? Zašto su mu oduzeli njegove buste, bez kojih ne moţe ţivjeti? No nije se usudio te je šutio.
»Vi ste vrlo pametan čovjek«, počeo je kardinal iznova, » pa s Vama mogu pričati nesluţbeno. Recite, što mislite gdje se krije rješenje? Sumnjate li na nešto?«
Augustin je odgovorio: » Sve sam svoje pretpostavke iznio pred konzilijem. Nemam ništa konkretnije od toga. Moţda je istina skrivena u tajnom arhivu, ali ja više nemam pristup.« Riječi oratorijanca otkrivale su uvrijeđenost. »No s druge strane...«
»Da?« i
»Prave se tajne ne nalaze u tajnom arhivu, one su dostupne svakome, no nitko ne zna gdje se nalaze. Smatram da je to također razlog nemiru i zbrci koja u Vatikanu vlada od otkrića na sikstinskom freskama. Bit ću iskren: u kuriji postoji mnogo različitih interesnih skupina i saveza; ne govorim Vam ništa novo, no smatram da se svaka od njih boji nekog otkrića.«
Jellinek je bez riječi iz ladice na stolu izvukao stari pergament i gurnuo ga prema Augustinu preko stola. »To sam jedne večeri pronašao na podu arhiva. Netko je to izgubio. Moţete li pretpostaviti koga bi mogao zanimati ovaj dokument?«
Augustin je čitao. »Poznajem ovaj dokment.«
»Moţe li on imati veza sa smrću patera Pija?«
»Ne čini mi se da je tako. No postoji jedna posebnost vezana za ovaj dokument. On pripada onima koji stalno mijenjaju mjesto u arhivu.«
»Sto bi to trebalo značiti?«
»Jednostavno, neki dokumenti, koje sam arhivirao u određene fondi, nestaju otuda te se pojavljuju na drugim mjestima. Svi su
mi se pisari zakleli da nemaju ništa s tim. Dokument pripada onima koji na tajanstveni način mijenjaju mjesta. Vama je poznato koji kaos vlada u arhivu s raznolikim sistemima i signaturama. Garampi je u svoje vrijeme dotični dokument arhivirao pod Nikolu III., no ja sam ga smjestio u jedan poseban fondo, u koji se bolje uklapao. Naime, napravio sam rubriku za dokumente od ili o papama koji se umrli neočekivanom smrću, a vladali tek nekoliko mjeseci, tjedana ili čak dana. Nakon Celestina IV. u prvoj konklavi 1241. bilo ih je više od tucet, koji su tako skončali.«
»Neobično sortiranje, brate.«
»Vama se to moţda čini neobično, no meni je to nakon smrti Ivana Pavla bila potreba, jer za sve pape koji su vladali kratko, postoji sumnja da su bili ubijeni.«
»Tek u rijetkim slučajevima postoje dokazi za te sumnje.«
»Upravo stoga sam prikupio mnogo indicija. Celestin je umro 16 dana nakon izbora, Ivan Pavao je vladao 33 dana. Ne vjerujem da je to bio Boţji plan.«
»Dokazi, dokazi!«
»Ja nisam kriminalist, ja sam skupljač dokumenata.« Kardinal je odmahnuo rukom, no Augustin se nije dao smesti.
»Do danas nije poznato gdje su završili dokumenti koje je monsinjor Raneri donio Svetom Ocu na čitanje večer prije njegove smrti. Također nije razjašnjeno gdje su nestale papuče i naočale Svetoga Oca.«
Jellinek je gledao u oratorijanca. Osjećao je kako ga oblijeva hladan znoj. Osjećao se kao da ga anđeo smrti guši, duboko je udahnuo. »Dakle«, mrmljao je, »dakle, ne nedostaju samo dokumenti...«
».. .ne, već i njegove papuče i naočale — kakvog god to imalo smisla.«
»...kakvog god imalo smisla«, ponovio je zamišljeno kardinal.
»Vjerujem da ste s time upoznati?« pitao je Augustin plašljivo. »Sve su to poznate stvari.«
»Da, da«, rekao je Jellinek, »sve poznato, no čudno.« Osjećao se očajno. U ţelucu mu je gorjelo. Pokušao je duboko udahnuti, no neuspješno. Nešto nevidljivo stezalo ga je oko prsa. Nije li to, što je njemu netko poslao papuče i naočale, bio dokaz da je Ivan Pavao zaista ubijen? No tko i zašto? I zašto je njemu netko prijetio istom sudbinom?
»Ja tada nisam bio član kurije«, rekao je Jellinek, kao da se ţeli opravdati. »Ali zašto bi mogle nestati naočale i papuče Svetog Oca?«
Kardinal je bio nesiguran. Je li Augustin moţda znao više no što je pokazivao? Moţda ga je ţelio ispitati? Što je znao taj sveznajući čovjek?
Augustin je odgovorio: »Nestanak dokumenata morao je biti riješen. Monsinjor Stickler je znao njihov sadrţaj. Nije baš pohvalno za kuriju, gospodine kardinale. Ivan Pavao I. bio je uzor iskrenosti, mnogi kaţu uzor naivnosti. Bio je poboţan, gotovo svetac, a teţio je samo poboţnom i svetom. Za njega je postojalo samo Dobro i Zlo, ništa između. Istina je da je bio naivan jer je ignorirao ono između zla i dobra, ono od čega se sastoji ţivot. Zaboravio da su najveće grozote u povijesti učinjene ne u ime zla već u ime svjetonazora navodno dobrih ljudi. Papa je planirao veliku reformu kurije. Da je ostvario svoje planove, neki članovi kurije danas ne bi bili u sluţbi. Vaš prijatelj Stickler moţe navesti imena. Ĉudi me nestajanje papuča i naočala, za to ne postoji neko jasno objašnjenje.«
»Što ako se te stvari negdje iznenada pojave?
»Vjerojatno će stići od onih kojima je Papina smrt odgovarala.«
Odjednom je kardinal shvatio zašto se Stickler neki dan ponašao tako čudno. Nije li on, Jellinek, zagonetni paket ostavio na stolu u salonu? Stickler ga je uočio i povjerovao da je otkrio urotnika protiv Svetog Oca. Kako se sada treba ponašati?
»Ne vidite neku drugu mogućnost?«
Augustin je odmahnuo glavom
»Ne znam kako bi se drugačije moglo objasniti iznenadno pojavljivanje tih stvari? Imate li Vi nešto drugo na umu?«
»Ne, ne«, odgovorio je kardinal, »sigurno ste u pravu. No to je ionako samo hipoteza.«
Brat Benno bio je vrlo uzrujan zbog otkrića u Sikstin-skoj kapeli. Njegovo je neobično ponašanje začudilo ostale u samostanu. Bez posebnog je objašnjenja zatraţio od opata samostana da mu dopusti pregledati pretinac s njegovim privatnim stvarim. Naime, u opatovoj je sobi bio veliki ormar na kotačima s puno pretinaca na zaključavanje. Opat se nije mogao sjetiti da ga je brat Benno ikada pitao za svoje stvari, ali mu je odobrio zahtjev bez pitanja. Dok je Benno nervozno kopao po svojim papirima, opat se naizgled udubio u pročavanje nekih dokumenata.
Naravno da je i opata čudilo njegovo ponašanje, no nije tomu pridavao veliku pozornost jer je poznavao njegovu prošlost te je znao da se u mladosti bavio Michelange-lom. Ništa neobično da je bio posebno zainteresiran za cijelu stvar. Ţelio ga je upitati traţi li nešto vezano za otkriće u kapeli, no bojao se da ga ne stavi u neugodan poloţaj. Uostalom, i on posjeduje jednu kopiju ključa pretinca.

http://www.book-forum.net

19Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:18 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
SUTRADAN
Iako je bio umoran, Jellinek je patio od nesanice. Noć mu se činila duţa no ikad. Kardinal je osjećao strah, strah od nepoznatoga, koje se uzdizalo pred njim kao da ga ţeli progutati. Ustao je iz kreveta, ponovno pogledao prema telefonskoj govornici s druge strane ulice. Ugledao je čovjeka koji je kratko telefonirao te ušao u kuću. No, kardinalove su misli bile uz Jeremiju, proroke i proročice, čiji su likovi izvirali iz skrivenih zemaljskih ponora, polubudni, polusneni. Iz najvišeg je planinskog vrha izlazila voda, opći potop, a on se kao maleno dijete rukama drţao za majčino bedro istodobno osjećajući smrtni strah i strast. Poţudno je gledao stvaranje ţene iz Adamova rebra, poţeljne i okrugle, ponizne pred Stvoriteljem. Gledao je Evu potajno, dok je gola pruţala ruku
prema jabuci s drva spoznaje te zazvao Giovanna, Giovanna! Bilo je to jedino ime koje mu je ostalo u sjećanju.
Nije mogao skinuti pogled s grješnih riječi i nedjela proroka. Dok je osluškivao u noć, začuo je Joelovo A kako odjekuje, dok čita iz knjige opscenosti. Ljudi se trebaju opijati, uništiti vinove loze i polja u pijanstvu, a kada im se pokvari zrno i osuši ulje, trebaju krasti od drugih. A stari Ezekijel, još uvijek tašt kao paun, svoju je knjigu bacio u vjetar i razgolićen se nudio muškarcima u prolazu, obasipao svoje ljubavnike darovima, trčao za razvratnim egipatskim redovnicama, hvatajući ih za grudi. Izaija, najugledniji medu prorocima, kraljevske krvi, nije se ponašao nimalo otmjeno. Plesao je sa Sionovim kćerima, diveći se njihovim drskim pogledima, vrpcama preko čela i noţnim kopčama. Sa sedam od njih upustio u ljubavni zanos da je bila milina gledati ih. »Amo s krivim idolima!« vikao je. »Ovamo, ovamo, napravite sami svoja boţanstva, boţanstava koliko vam srce poţeli, prospite ih tamjanom, odbacite stare zapovijedi i gazite po njihovim krhotinama.« Tada se pomazao od glave do pete, pruţio delfskoj proročici ruku za ples. Proročica je zaneseno okretala bademastim očima i ekstatično zabacivala glavu. Vrpca sa čela pala joj je na pod i pretvorila se u bjeloušku. Zmija je prijetila kardinalu siktajući, a on ju je gazio divljim trzajima.
Na visokom stupu, koji je stršao prema nebu, stajao je starac sličan Jeremiji. Raširio je ruke kao da ţeli poletjeti, dok mu je vjetar podizao haljinu. Zakoračio je, a Jellinek je u strahu vikao neka to ne čini, neka ne skače, no bilo je prekasno. Jeremija se bacio u beskrajnu dubinu. Pad proroka trajao je neizmjerno dugo, a negdje na sredini puta pribliţio mu se Jellinek te ga upitao: »Kamo letiš, stari Jeremija?« Odgovorio je: »U prošlost!« Jellinek je ponovno upitao: »Sto traţiš u prošlosti, Jeremija?« »Spoznaju brate, spoznaju!« Opet ga je upitao: »Zašto si očajan, Jeremija?«
No, Jeremija nije odgovorio. Tek je iz dubine Jellinek začuo riječi proroka: »Početak i kraj su jedno. To moraš shvatiti!« Kardinal se prestrašio tih riječi.
San je kardinala jako uzbudio. Uvijek su mu se iznova pred očima ukazivale ekstatične plesačice. Slike bestidnih pokreta proroka i proročica nije mogao izbrisati iz glave. Ujutro se, kao i obično, glasno spuštao po stubama, no Giovanna mu nije izašla u susret. Tog se dana nije mogao koncentrirati na posao, na heretičko učenje juţnoameričkih svećenika. Pokušao se purificirati strogom molitvom, no kada mu ni to nije uspjelo, zaputio se u Sikstinsku kapelu, kako bi promatrao izazovne slike iz svojih snova.
Zauzeo je mjesto točno u sredini, ispod prikaza Stvaranja Eve. Zabacio je glavu i strasno se zagledao u freske. Odjednom se šareni svijet počeo okretati te mu se zavrtjelo u glavi. Iz daljine je začuo glas iz snova, Jeremijin glas: » Početak i kraj su jedno. To moraš shvatiti!« Taj Jeremija, najmudriji od svih proroka, Jeremija s Michelangelovom glavom, on mora biti ključ za rješenje zagonetke. Imaju li njegovi snovi neke veze s tumačenjem tajnog zapisa?
Kardinal je zaklopio oči i zamislio slova. Sto ako redoslijed okrenemo naopakao? Jellinek je zapanjeno čitao: A-B-UL-AFI-A, riječ, koja je besmislena kao i ona prva, no koja moţda omogućava potpuno novu interpretaciju.
Jellinek je sa svojim otkrićem upoznao patera Augus-tina, koji se lupio po glavi zbog svoje gluposti. Jeremija je bio sin svećenika iz Anatota, koji je pisao samo na hebrejskom, dakle, s desna na lijevo. Arhivar je slova napisao na papir. »Pogledajte! Ova riječ ima smisla.«
ABULAFLA , pročitao je Jellinek. Uistinu, Abulafia je bilo ime jedno kabalista, kojeg je Crkva proklela. Bio je sljedbenik ţidovskog tajnog učenja, nastalog sredinom 12. stoljeća u zapadnoj Provansi, koje se proširilo u Španjolsku, zatim i u Italiju i koje je teško naštetilo Crkvi. »Vrag je bio taj Firentinac«, rekao je Jellinek. »Imamo ime, ali što znači ime samo za sebe.
Michelangelo ga je s nekom namjerom zapisao na svodu Sikstinske kapele.«
»To i ja mislim. Iza toga ima puno više, puno više. No i ovo ime otkriva puno o Michelangelu. Otkriva nam njegovo golemo znanje. Ne postoji enciklopedija u kojoj se to ime spominje. Ne moţete ga nigdje pronaći. Budući da ga je Michelangelo poznavao, znao je mnogo više, poznavao je njegovo učenje, moţda i ono tajno.«
Kardinal je molio sklopljenih ruku: »Pater noster, qui es in coelis...«
»Amen«, rekao je pater Augustin. Kardinal Jellinek sazvao je sutradan konzilij kako bi rasvijetlili slučaj.
Brat Benno u to je vrijeme u samostanu pokušavao sastaviti pismo. Pisao je: »Vaša Svetosti, ovo je bojaţljiv pokušaj da u svome bijednom i uistinu beskorisnom ţivotu učinim nešto vaţno pa se usuđujem pisati Vam, u nadi da ćete pročitati pismo.« Benno je rečenicu pročitao nekoliko puta, zatim je rastrgao papir u komadiće i počeo iznova:
»Ljubljeni Sveti Oče, danima me muče brige zbog otkrića iz Sikstinske kapele i trebalo mi je puno hrabrosti da Vam se obratim.« Zastao je, pročitao i shvatio da početak pisma nije primjeren pa ga je potrgao. Razmišljao je, i napokon je ustao te kroz tamni hodnik krenuo prema kamenom stubištu, što je vodilo do opatovih prostorija. Plaho je pokucao.
»Laudetur Jesus Christus!«
Opat je prijateljski krenuo prema njemu. »Očekujem te već danima, brate. Osjećam da te nešto muči«, rekao je i gurnuo stolicu pred njega. »Moţeš mi se povjeriti!«
Brat Benno je sjeo i bojaţljivo počeo pričati: »Oče, otkriće u Sikstinskoj kapeli muči me ustvari puno više nego što moţete zamisliti. Ja sam proučavao Michelangela i njegov rad, stoga me je ovaj slučaj duboko uznemirio.«
»Imaš li kakvih sumnji glede značenje zapisa, brate?«
»Sumnja?« Brat Benno je šutio.
»Nekakav razlog mora postojati za tvoje neobično ponašanje!«
»Razlog« - Benno je napravio dugačku stanku - »razlog je taj što znam puno o Michelangelu, moţda više od onih koji se bave slučajem; mislim, moţda bih mogao pomoći pri rješavanju tajne.« »Ali brate, kako to misliš?«
»Moram otputovati u Rim, molim Vas, nemojte me odbiti!«

http://www.book-forum.net

20Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:18 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
BLAGDAN SV MATEJA
Izvanredni sastanak konzilija u Svetom oficiju počeo je kao i uvijek strogim ritualom invokacije Duha Svetoga te nabrajanjem prisutnih od strane predsjedatelja, kardinala Jozefa Jellineka. Kardinal je također ex officio upozorio da se slučaj smatra najstroţom tajnom te tako treba biti i tretiran, budući da su se, kako izgleda, ostvarile najgore bojazni. Znakovi na svodu kapele, čitani prema hebrejskom načinu, s desna na lijevo, otkrivaju ime Abulafia.
To je ime kod prisutnih izazvalo različite reakcije. Stručnjaci poput Gabriela Manninga, profesora semio-tike na Lateranskom sveučilištu, Marija Lopeza, zamjenika tajnika Kongregacije za nauk vjere, Frantiseka Kolletzkija, zamjenika tajnika Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje i rektora Collegiuma Teutonicuma, Adama Melcera iz Druţbe Isusove i profesora Ricarda Parentija, stručnjaka za Michelangela iz Firence, reagirali su tihim uzvikom, koji je pokazao da su svjesni vaţnosti otkrića. Ostali su blijedo gledali kardinala, čekajući objašnjenje.
Manning je bio posramljen činjenicom što nije sam uočio da je riječ o pisanju s desna na lijevo, a ostali su počeli slova zapisivati na papire u obrnutom smjeru. Tumačenje je, rekao je Manning, nesumnjivo točno te potvrđuje ono o čemu je govorio na prijašnjem konziliju: Jeremija je čitao i pisao samo s lijeva na desno. To je školski primjer semiotičkog dešifriranja.
»A to znači?« upitao je drţavni tajnik kardinal Cascone provocirajući.
»Pomalo, pomalo«, odgovorio je kardinal Jellinek. »Za početak znamo da je Michelangelo ţelio uputiti na kabalu — više od toga ne znamo.«
»I zbog toga se ovoliko uzbuđujemo? Zbog toga ste sazvali ovaj konzilij? Zbog toga se uznemirava cijela kurija?« Cascone je bio gnjevan. »Kabala je jedna od mnogobrojnih krivih učenja kojima nije uspjelo uništiti Crkvu. Ako je Michelangelo bio sljedbenik toga, dobro, neće nam koristiti, ali moći ćemo ţivjeti s tom činjenicom.«
»To su preuranjeni zaključci, gospodine drţavni tajnice!« Gabrijel Manning podignuo je prst upozoravajući. »Michelangelo je time što je napisao ime na svod Sikstinske kapele ţelio postići više od zlobnog otkrivanja jednog imena.«
»Ma da, profesore, ja predlaţem da damo javno objašnjenje kako je Michelangelo navodno bio kabalist te je ime jednog manje poznatog kabalista napisao na svod kako bi se osvetio papama. To će napraviti nešto zbrke, no stvari će se smiriti i slučaj ćemo moći zaključiti.«
»Stanite!« viknuo je kardinal Jellinek. »To je najsigurniji put da otvorimo vrata raznim insinuacijama i skandalima. Naši se kritičari sigurno neće zadovoljti tek imenom.
Istraţivat će dalje i pronaći mnoga tumačenja tog imena pa diskusija neće imati kraja.«
Riječ je preuzeo profesor Parenti. Naglasio je kako ni u kojem slučaju nije dokazano da je Michelangelo bio kaba-list, iako je struka u nekoliko navrata izrazila sličnu sumnju te da je s druge strane ovo otkriće senzacija, kojom će se znanost baviti godinama, ako ne i desetljećima. Parenti je upitao glavnog restauratora Bruna Fedrizzija je li moguće da budu otkrivena nova slova, koja bi mogla biti u vezi s imenom Abulafia.
Fedrizzi je zanijekao tu mogućnosti. Nakon prvog otkrića sve su površine ispitane posebnom tehnikom,' kvarcnom lampom, a rezultat je bio negativan. S apsolutnom sigurnošću moţe se odbaciti mogućnost da postoji još zapisanih znakova.
»Upravo se zato«, smatrao je nadbiskup Lopez, »moramo baviti imenom. Patere Augustine, što nam Vi imate za reći o ovoj temi?«
Augustin je uţivao u svom znanju. Objasnio je da nije imao dovoljno vremena kako bi detaljno proučio ime, osobito zato što na njegovo čuđenje ne postoji busta Abulafia, iako je mislio da postoji jer se spominje u vatikanskim analima.
Drţavni tajnik kardinal Cascone bio je odriješit: »Moţete li to malo pojasniti?«
»No dobro«, započeo je oratorijanac, »Abraham Abulafia bio je nesumnjivo mudar čovjek, iako zaslijepljen.
Rođen je 1240. u Zaragozi. Otac ga je podučavao Bibliji, ponešto Misni i Talmudu. Otišao je na Orijent kako bi se bavio filozofijom i mistikom, osobito kabalističkim i teo-zofskim učenjima. Pri tom je otkrio stvari koje nije bilo dopušteno zapisati. Napisao je 26 teoretskih djela o kabali i 22 proročke knjige. Na jednome je mjestu rekao kako irna puno toga što ţeli zapisati, no ne smije. Nagovijestio da će pisati u dijelovima, započeti na jednome mjestu, nastaviti na drugome - takav je bio njegov postupak.
Upadica drţavnog tajnika kardinala Casconea: » Biste li ga nazvali filozofom ili prorokom?«
»Mislim da je on bio oboje. Kada je imao 31 godinu obuzeo ga je, kako kaţe, proročki duh. Imao je vizije demona koje su mu pomutile um te je petnaest godina tapkao kao slijepac sa sotonom s desne strane - tako on kaţe. Tek je nakon toga počeo pisati proročke knjige, koristeći se pritom raznim pseudonimima, koji su imali istu brojevnu vrijednost kao njegovo ime Abraham. Nazivao se Zecha-riah ili Rasiel. No gotovo su sve njegove proročke knjige izgubljene.«
-v^ Kardinal Jellinek u neprilici se zakašljao. »Adrem. Rekli ste da je Abulafia bio u kontaktu s Vatikanom. Kada se to dpgodilo i pod kojim okolnostima?«
»Koliko ja znam, to je bilo 1280.«
Kardinal Jellinek začuđeno je uzviknuo: »Za vrijeme pape Nikole III.?«
»Tako je. Bio je to u svakom pogledu čudan susret, odnosno, do samog upoznavanja nikada nije ni došlo. To je bilo vrijeme kada su kabalisti proširili svoje učenje da će, kada dođe do kraja svijeta, Mesija po Boţjoj zapovijedi doći do pape te zatraţiti slobodu za svoj narod. Abulafia je tada ţivio u Capui i bio je vrlo cijenjen. Kada je papa Nikola doznao da Abulafia ţeli doći u Rim kako bi mu prenio poruku, naredio je da ga uhite na gradskim vratima, ubiju i zapale ispred grada. Abulafia je znao za tu naredbu, ali nije bio zabrinut te je ipak otišao u Rim. Na gradskim je vratima obaviješten da je papa Nikola III. umro te noći. Abu-lafiju su 28 dana drţali zatočenog u franjevačkom kolegi-jumu, nakon čega su ga oslobodili. Otada mu se izgubio svaki trag. Do danas se ne zna koju je poruku Abulafia ţelio prenijeti papi Nikoli III.«
Ako Vas dobro razumijem«, počeo je drţavni tajnik Cascone, »riječ je o istom papi Nikoli, čije je ime pronađeno u torbi mrtvog patera Pija.«
»Da, signatura Nice. III. znači papa Nikola III., ali je busta s tom signaturom nestala.«
Zatim se javio isusovac Adam Melcer, koji je dotada šutio: »To je tajanstvena priča koja se vrlo dobro uklapa u sve što se dosad dogodilo u svezi s otkrićem u Sikstin-skoj kapeli. Ne trebam Vas podsjećati da ta smrt do dana današnjeg nije razjašnjena.«
Drţavni tajnik je uzvratio glasno: »Ţelite reći da postoje indicije koje upućuju na to da je papa Nikola III. umro nasilnom smrću?«
Melcer je slegnuo ramenima i šutio.
Kardinal Cascone je nastavio: »Brate, mi smo se ovdje okupili kako bismo istraţili činjenice, a ne da izraţavamo sumnje. Ako imate dokaze koji potvrđuju da je papa Nikola III. umro nasilnom smrću, molim Vas da ih predočite. No, ako samo pretpostavljate, onda šutite!«
Isusovac je na to uzbuđeno odgovorio: »Ako smo opet došli do toga da suzbijamo slobodu mišljenja, molim Vas da me oslobodite moje duţnosti!«
Kardinal Jellinek pokušavao je smiriti strasti te je traţio da se vrate na temu. Na kraju je rekapitulirao: »Utvrđujem da postoji neka tajanstvena veza između kabalista Abraha-ma Abulafije, Svetog Oca Nikole III., slikara Michelange-la Buonarrotija i benediktinca patera Pija. Prva su dvojica ţivjeli u 13. stoljeću, Michelangelo u 16. i pater Pio u 20. stoljeću. Moţe li netko od prisutnih prepoznati vezu koja bi nas pribliţila rješenju?«
Uslijedila je samo tišina.
Pod utjecajem novih spoznaja konzilij je odgođen do petka drugog korizmenog tjedna.

http://www.book-forum.net

21Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:21 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA - REMINISCERE
Ubrzom vlaku prema Rimu. Brat Benno godinama nije putovao, a putovanja su mu u pamćenju ostala kao nešto naporno. Sjedio je u luksuznom odjeljku i uţivao u pogledu na brdoviti krajolik. Bio je sam. S vremena na vrijeme pokušavao je čitati iz molitvenika, no svaki bi ga put ponovno odloţio na stranu. Dok se kao dijete vozio vlakom, uvijek je osluškivao ritam vlaka i stvarao riječi koje su odgovarale klopotanju. Sada je taj ritam bio gotovo neprimjetan, no Benno je ipak u njemu traţio neko značenje. Odjednom je u glavi začuo riječi Luka laže, Luka laže, Luka laže. Koliko god se trudio izbaciti riječi iz glave i pronaći neke druge, stalno su se vraćale. Osjećao se kao da je podvrgnut beskonačnom mučenju.
Dok se vlak kao crv vukao pokraj visokih vrhova i brujećih rijeka, sjetio se Michelangela, samotnjaka, indi-vidualca koji je stvorio najveća umjetnička djela i na to nije gubio riječi. Uvijek je bio tajnovit i samozatajan pa nam je do danas mnogo toga ostalo skriveno. Michelangelo je u šali govorio da je ljubav prema kamenu dobio kroz majčino mlijeko, budući da ga je majka Francesca, kada ga je s 19 godina rodila, predala na dojenje jednoj stasitoj dojilji, ţeni nekog klesara. Michelangelo
je bio dijete renesanse, no nikad joj se nije podredio već je stvorio vlastiti stvaralački svijet, mješavinu antike, novoplatonizma i Danteove beskonačne snage predočavanja.
Bio je neobrazovan i potišten, osobito nakon rane majčine smrti, a otac Lodovico, neumoran gradski načelnik, poslao ga je mimo njegove volje u školu i na obuku. Učio je kod braće Domenica i Davida Ghirlandaia, vrlo cijenjenih firentinskih majstora. Nikada nije prebolio nedostatak ljubavi, koji je osjećao nakon smrti majke pa su ţene često u njegovim očima bile boginje i svetice. Michelangelo je cijeli svoj ţivot ţivio asketski i povučeno, kao Benno, dakako, ne iz moralnih razloga već iz poboţnosti i ljubavnih osjećaja, pri čemu mu je Danteova Beatrice bila uzor. Stvarao je neobično njeţne majčinske piete - skulpture Madone i proročice. Njegova mu je prošlost bila vaţna. Na vidjelo je izašao njegov plemićki ponos; u većini prikaza muškaraca mogu se prepoznati očinske vizije.
Michelangelo je imao 14 godina kada je kist i olovku zamijenio dlijetom. Tomu se razveselio Lorenzo de Medici, sjajan vladar drţave Firence, koji je mladića uzeo pod svoje okrilje. U to se vrijeme dogodilo nešto što je utjecalo na njegov ţivot: tijekom svađe školski ga je kolega Torrigiani šakom udario u lice i polomio mu nosnu kost, što je ostavilo vidljiv trag. Lice mu je toga dana bilo unakaţeno. Kakva je to bol morala biti za nekoga tko stvara ljepotu!
Tako je razmišljao brat Benno dok je vlak jurio prema jugu. Mislio je na devetnaestogodišnjaka koji je u firentinskoj katedrali osluškivao propovijedi dominikanca Savonar-ole, koji je riječima bičevao luksuzan ţivot plemstva i oholost duhovnih prelata, što je bio grijeh. Savonarola je bio grubijan na propovjedaonici, nije se libio javno kuditi korupciju u drţavi i Crkvi te tadašnju teologiju. Bio je malen, mršav, asketskog izraza lica. Svojim je slušaocima, a slijedile su ga tisuće, u lice bacao strašne, apokaliptične vizije, koje su u zemlji zahvaćenoj ratovima i urotama izgledale vrlo moguće. Propovijedao je Boţji bijes i propast Firence: »Ecce ego abducam aquas super
terram.« Njegove su propovijedi ostavile snaţan dojam na mladog Michelangela. Slike Boţjega gnjeva i divljih voda, koje preplavljuju zemlju, pojavile su se godinama kasnije na svodu Sikstinske kapele, proţete istom onom prodornošću koja se osjećala u Savon-arolinim propovijedima.
Michelangelo je u biti ostao autodidaktičar, učio je iz stvarnoga ţivota, diveći se antičkim skulpturama u vrtu obitelji Medici, djelima Donatella i Ghibertija, za kojega je rekao da je svojom umjetnošću otvorio vrata raja. Sve se više udaljavao od svog učitelja Ghirlandaia. Prva su mu kiparska djela nestala, ali gaje Pieta, skulptura mlade Madone s mrtvim Isusom u krilu, lijepa kao grčka boginja, izrađena1 od kararskog mramora i ukrašena filigranskim uresima, nastala prema nalogu kardinala od San Dionigia, proslavila. Kada su ga pitali zašto je Madonu prikazao kao djevojku u cvijetu mladosti, kakva je bila njegova majka prije smrti, odgovorio je da nevina ţena ne stari, ona je svjeţija od nečiste ţene, a najčistija od svih je djevica, čija duša ne poznaje pohotu i grijeh. Michelangelo, dvadesetdvogodišnjak, bio je ponosan na svoje djelo. Tada je prvi i jedini put na svojem djelu ovjekovječio vlastito ime.
Umjetnik je preslika svog vremena i okoline. Michelangelo je nakon povratka u Firencu zatekao novu situaciju: broj Savonarolinih sljedbenika rastao je iz dana u dan, odrţavale su se procesije pokore i sve im se više ljudi priklanjalo. Kuga i glad pokosile su mnoge ţrtve, a Savon-arolin je glas odjekivao i zahtijevao pokoru i ţivot prema pravilima. Savonarola je sebe nazivao Boţjim djelom, no njegovi su ga sljedbenici nazivali prorokom.
Tri je puta iz Rima upozoren da prestane za propovjedaonicom govoriti protiv Crkve. Papa Aleksandar Borgia osudio ga je na ekskomunikaciju. No, to je propovjednika potaknulo na još ţešće govore. Savonarolu papinska bula nije mogla natjerati na šutnju, upravo suprotno, on je dizao glas protiv običaja papinskog dvora, čiju je propast stavljao na Papinu savjest. Papu je optuţio za simoniju, prodaju crkvenih sluţbi pa je u
konačnici na poticaj svojih protivnika bio uhapšen, mučen i prisiljen na priznanje, koje ga ipak nije spasilo inkvizicije. Papa ga je ţelio dovesti u Rim, ali je tada ipak poslao glasnika u Firencu, koji mu je objavio smrtnu presudu. Savonarola je spaljen na dan Uzašašća godine 1498. godine na trgu ispred sjedišta vlade.
Michelangelo se zadrţao u Rimu i nije bio u svjetini koja se okupila ispod lomače. Iako tu jezovitu predstavu nije gledao, njegovu je osjetljivu umjetničku dušu ljudska pokvarenost duboko ranila. Razdiralo ga je što su ti isti ljudi koji su Savonarolu osudili na lomaču, njemu osigurali posao i kruh.
Michelangelo je više radio kao kipar nego kao slikar. Je li moţda osjećao strah pred Leonardom, Perugiom i Raf-faleom, ne znamo. Papa Julije II. ponovno ga je pozvao u Rim. Papa je bio više ratnik nego pastir, više političar nego svećenik, bio je divljeg duha, ali je nadasve volio umjetnost i divio se djelima velikih umjetnika. Jedan od njih svratio mu je pozornost na Michelangela, pa mu je bez ikakva prethodnog dogovora uplatio sto škuda za putne troškove, kako bi ga mogao upoznati.
Tek se kasnije dosjetio gradnje vlastita nadgrobnog spomenika u Sv. Petru. No, suradnja pape Julija II. i Michelangela nije bila uspješna pa je Michelangelo rekao da će, ako se još dugo zadrţi u Rimu, morati sagraditi vlastitu grobnicu. Napustio je Rim bijesan i ljut.
Michelangelo se morao zaduţiti kako?bi platio kamen i radnike, a Condivi, jedan od njegovih učenika, poslije je o tom događaju govorio kao o »tragediji nadgrobnog spomenika«. Umjetnik je sam komentirao: »Da sam barem u mladosti učio izrađivati šibice, sada ne bih bio ovako očajan.« Firentinci su strahovali da će Julije II. zbog Michelangela započeti rat. Michelangelo je u to vrijeme ozbiljno razmišljao da pobjegne u Carigrad te da ondje sultanovom milošću nastavi ţivjeti do smrti. Posla bi imao dovoljno jer je sultan planirao izgradnju mosta od Carigrada prema Peri. Na kraju su se našli na pola
puta te su se sastali u Bologni, koju je Sveti Otac upravo bio osvojio uz pomoć pet stotina vitezova. Papa je naredio da se izradi četiri metra visoka brončana skulptura. Uspjela je tek iz drugog odljeva. No, nakon tri godine vratila se vladajuća obitelj Bentivoglio i srušila ju. Ostaci su iskorišteni za izradu topovskih cijevi.
Firentinac se nakon povratka u Rim ponovno posvetio radu na grobnici, ali Julije II. pokušavao gaje odgovoriti od tog posla. Od četrdeset planiranih skluptura, Michelangelo je upravo bio završio Mojsija kada je ukraden mramor. Michelangelo ga je uskladištio iza crkve Sv. Petra, gdje je i stanovao. Umjetnik je bio očajan. No, jednog dana papa Julije II. iznenadio ga je zahtjevom da oslika svod Sikstinske kapele. Michelangelo se odlučio za prikaz stvaranja svijeta i čovjeka, ali na svoj, jedinstven i neobičan način.
Tako je razmišljao brat Benno dok je ritam vlaka govorio Luka laže, Luka, laže...

http://www.book-forum.net

22Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:23 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PONEDJELJAK NAKON DRUGE KORIZMENE NEDJELJE
Tog je ponedjeljka kardinal Jellinek, nakon dugog promišljanja, potraţio monsinjora Williama Sticklera, papina komornika. Ispričao mu je o paketu opasna sadrţaja što ga je neki neznanac ostavio u njegovu stanu, vjerojatno isti čovjek koji mu je nakon nekoliko dana provalio u stan kako bi ga upozorio da prekine daljnja istraţivanja vezana za zapis.
Monisnjor je u tišini slušao ispovijed kardinala, nakon čega je bez ijedne riječi posegnuo za telefonom, birao broj te rekao: »Eminencijo, došlo je do neočekivana obrata u slučaju Jellinek. Najbolje da osobno čujete priču.«
Ubrzo je stigao kardinal Giuseppe Bellini. Jellinek mu je ponovio svoju priču, kako je tuđim djelovanjem došao do naočala i papuča.
»A zašto tek sada to priznajete?« ţelio je znati Bellini.
»Priznanje se moţe očekivati od nekoga koga muči osjećaj krivnje, no posjedovanje tih predmeta u meni nije budilo taj
osjećaj, gospodine kardinale. Kao dokaz moţe posluţiti činjenica da se ja nisam niti potrudio paket sakriti kada je monsinjor Stickler došao na partiju šaha. Da sam imalo slutio o kakvim se stvarima radi, zasigurno bih ga pospremio. Nemojte zaboraviti: u vrijeme kada je Ivan Pa-vao umro, ja još nisam bio član kurije.«
Kardinal Giuseppe Bellini je upitao bez okolišanja: »Eminencijo, na kojoj ste Vi strani?«
»Kojoj strani? Što bi to trebalo značiti?«
»Zasigurno ste već primijetili, gospodine kardinale, da kurija nije jedinstvena. To je sasvim normalno kada se na jednome mjestu nađe toliko ljudi različitih nacionalnosti i podrijetla. Ne trebate odmah odgovoriti na moje pitanje. Ja ţelim samo pitati, mogu li Vas smatrati prijateljem?«
Jellinek je kimnuo, a Bellini je nastavio: »Papa Ivan Pa-vao bio je ţrtva urote, za mene tu nema sumnje, a nestanak nekih stvari tek je jedan dio te priče, vjerujte mi.«
»Znam tu priču«, odgovorio je Jellinek, »ali moram priznati, nikada joj nisam pridavao veliku vaţnost. Neočekivana smrt jednog pape moţe potaknuti mnoga nagađanja.«
»A neobičan paket?«
»To me uistinu tjera na razmišljanje, jer iza toga, bez sumnje, postoji određena namjera. Recimo, da je Ivan Pa-vao zaista bio ubijen, tada sam ja paket vjerojatno primio kao nekakvu prijetnju, a budući da nije dala rezultat, poslali su glasnika koji je tu prijetnju izgovorio.« Jellinek se obratio Stickleru: »Kakvi su to bili akti koji su nestali, mon-sinjore?«
Bellini mu je upao u riječ: »Papin je komornik obvezan na šutnju. Ali nije tajna da su dokumenti sadrţavali imena nekih članova kurije.«
»Razumijem«, odgovorio je Jellinek.
Bellini je razmislio pa je rekao: »Vi ste hrabar čovjek, kardinale. Ne znam kako bih ja postupio na Vašem mjestu.«
Tako su se rastali. Ne, Jellinek niti nakon razgovora nije znao moţe li vjerovati Belliniju. Nije bio siguran kojoj skupini kurije
Bellini pripada, tko su njegovi protivnici, a tko prijatelji pa je zaključio da će i dalje biti nepovjerljiv prema svemu i svakome.
Brat Benno prvu je noć u Rimu proveo u nekom jeftinom pansionu. Sljedećeg se dana zaputio prema oratoriju na Aventinu. Opat Odilo primio je nepoznatog redovnika ljubazno, kako se već stoljećima čini u tom samostanu, ponudivši bratu Bennu da za boravka u Rimu prenoći u samostanu. On je zahvalno prihvatio. »Samo nekoliko dana.«
Benno je svom domaćinu ispričao kako oratorij poznaje iz prijašnjeg boravka u Rimu. No, to je bilo prije dosta vremena, kada je tijekom rata proučavao u samostanskoj knjiţnici.
»Kada je to bilo točno, brate?« zanimao se opat.
»Pred kraj rata, kada su Nijemci već bili u Rimu.«
Opat se prestrašio.
»Bio je to neslavan kraj«, nastavio je brat Benno, »ne ţelim o tome razmišljati.«
»I sada ste se vratili kako bi nastavili svoja istraţivanja?«
»Da«, odgovorio je Benno, »čovjek se u starosti često hvata stvari koje u mladosti nije dovršio.«
»Istinu govorite«, nastavio je opat, »pretpostavljam da se ţelite sluţiti našom knjiţnicom?«
»Tako je, opate.«
»Bojim se da se knjiţnica tijekom vremena pomalo izmijenila.«
»To mi ne bi trebalo smetati. Sigurno ću se snaći.«
Sigurnost kojom je govorio stranac u opatu je probudila nepovjerenje. Knjiţnica tijekom godina mijenja svoje lice. Kako bi stranac mogao znati kako ona danas izgleda? Zašto je tako siguran da će se snaći? Dok su se u tišini penjali po stubama prema knjiţnici, opat je počeo razmišljati je li postupio dobro što je nepoznatog brata tako primio.
Stigavši, opat je pisare upozorio neka bratu Bennu budu na raspolaganju. Nakon što se rukovao sa svima, prepustili su ga poslu.
Navečer, nakon molitve, opat Odilo zaputio se u zabiti dio oratorija, gdje se u podrumu nalazila gomila mnogobrojnih
prastarih dokumenata. No nisu ga zanimali ti dokumenti već hrpa drvenih kutija. Nakon što ih je prebrojio i pregledao jesu li sve zaključane, izašao je iz podruma, bez da je išta dirao.

http://www.book-forum.net

23Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:23 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
UTORAK NAKON DRUGE KORIZMENE NEDJELJE
Kasno poslijepodne sedmorica neupadljivo odjevenih muškaraca sastala su se u Excelsioru, jednom od najuglednijih rimskih hotela, na čijem ulazu i danas stoje staromodno odjeveni portiri. Kroz predvorje hotela krenuli su prema jednom od mnogih salona za konferencije. Na vratima salona nije bilo označeno o kakvom je skupu riječ, a upravo je ta tajnovitost dokazivala da je u pitanju neka vaţna stvar.
Medu sivo odjevenim muškarcima nalazili su se predsjednici i potpredsjednici najvećih banaka - Banca Italia, Continental Illinois National Bank + Trust Company of Chicago, Chase Manhattan iz New Yorka, Credit Suisse iz Zeneve, Hambros Bank iz Londona i Banca Unione iz Rima. Medu sudionicima bio je i Phil Canisius iz Instituta per le Opere Religiose, koji se svjesno odrekao bijele svećeničke kragne te se obukao u sivo. Gospoda su zahtijevala objašnjenje.
»Jedino objašnjenje koje Vam danas mogu dati jest da je ime Abulafia za sada neobjašnjivo«, rekao je Canisius.
»Ah što!« Jim Blackfoot, potpredsjednik banke Chase Manhattan, dahtao je od bijesa. »Zašto bi nas zanimao Vaš neobičan zapis. Nas zanima što Vi planirate učiniti kako biste zaustavili daljnje rasprave i tajnovitosti u Vatikanu.«
Uključio se i Urs Brodmanniz: »Moja banka, Credit Suisse, ni pod kojim uvjetima ne smije dospjeti na naslovnice.«
»Ali gospodo!« Canisius se trudio smiriti situaciju. »O tome nema govora. Taj je problem još uvijek prije svega problem znanstvenika i stručnjaka. Oni za sada pokušavaju temeljito ispitati značenje imena Abulafia. Ne više od toga.«
»Ja bih rekao da je i to dovoljno«, dodao je Antonio Adelmann {Banca Unione), jedan od najuglednijih bankara u Rimu, čija je riječ medu kolegama imala teţinu. »Ne postoji ništa osjetljivije
od trţišta novcem i vrijednosnim papirima. Mi u svakom slučaju već registriramo prve povratne pozive. Dakle, učinite nešto, Canisiuse, i učinite to diskretno i dok ne bude prekasno!«
Phil Canisius je bio zatečen ovim riječima. Iako je uglavnom dijelio mišljenje bankara, pokušavao je primiriti situaciju.
»Ponovit ću još jednom«, rekao je Blackfoot, »ne radi se o zapisu, potjecao on od Michelangela, Raffaela, Da Vincija ili nekog drugog već o povjerenju u suradnju naših banaka. Naši zajednički poslovi ne mogu izbjeći poneku pikanteriju, no do sada je, podsjećam, IOR predstavljao adresu koja je obećavala diskreciju. Bojim se da bi se to
moglo promijeniti, sada kada cijeli svijet traţi rješenje tog zapisa.«
Douglas Tenner iz banke Hambros sloţio se s njime: »Sjetite se samo neočekivane smrti Ivana Pavla I. i šuškanja o mogućem ubojstvu. Trebale su tri godine da se trţište oporavi nakon toga. Ne, Canisiuse, temelj je našeg poslovanje vjera u čvrstinu Vatikana, a ova neobična igra ne pridonosi toj čvrstini. Ako razumijete što ţelim reći.«
»Nemojmo okolišati«, ljutio se Neil Proudman, potpredsjednik ContinentalIllinoisa i dugogodišnji Canisiusov poznanik. »IOR je prva adresa kada se radi o pranju novca, a svi mi ovdje okupljeni gomilamo ono što Vi operete. Svi znamo da je to ilegalan posao i da ćemo ako stvar eksplodira, izgubiti svoj glas. Naređeno mi je da Vam prenesem ovo: ako se situacija u Vatikanu u kratkom roku ne smiri, bit ćemo prisiljeni prekinuti našu suradnju.«
Ostali nisu htjeli ići tako daleko, ali su izrazili slična stajališta. Dok su predsjednici banaka zasjedali u Excelsi-oru, kardinal Jellinek bio je u tajnom arhivu i traţio informacije o imenu Abulafia. Bio je siguran da se iza imena krije puno više od samog svraćanja pozornosti na jednog kabalista i heretika. No njegovo je istraţivanje bilo poput traţenja igle u plastu sijena. Jellinek je zaneseno kopao po mnogobrojnim bustama,
dešifrirajući rukopise sa ţarom u očima. Miris prošlosti omamljivao ga je kao otrov. Iako su ga stoljeća dijelila od dokumenata i povelja, ljudi koje je susretao u njima postali su sadašnjost.
Kardinal je osjećao sve jaču bliskost s Michelangelom pa je na glas s njim pričao i odgovarao na pitanja koja je retorički postavljao u svojim pismima. Također se naviknuo na Firentinčev neuglađen ton, psovke i uvrede usmjerene protiv Julija II. i Crkve, koje su ga prije smetale. Potraga za ključem imena Abulafia uskoro se pretvorila u avanturu, sličnu putovanju u nepoznatu zemlju. Neka je mjesta znatiţeljno traţio, zatim bi izgubio trag, koji bi nakon toga ponovno našao na drugome mjestu. Neke je stvari zaobilazio, a s nekima se dugo bavio. Kardinal je bio opsjednut svojim zadatkom, čak ga ni mogućnost neugodnog otkrića nije mogla odvratiti od rada. Bio je svjestan da samo onaj tko ima pristup Riservi moţe riješiti zagonetku imena Abulafia.
Kasno navečer, oko ponoći, kardinal Jellinek je ušao u Salu di merce i povukao 15. potez. Odigrao je damu sa c5 na d4. Bio je uzbuđen jer je razmišljao o tome što će se sljedeće zbiti.

http://www.book-forum.net

24Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:25 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
U SRIJEDU NAKON DRUGE KORIZMENE NEDJELJE
Sutradan je kardinal Jellinek dogovorio susret s profesorom Parentijem, glavnim restauratorom Brunom Fe-drizzijem i direktorom Vatikanskih muzeja profesorom Pavanettom, kako bi raspravljali o slikovnoj dimenziji fresaka iz Sikstinske kapele te se na taj način, moţda, pribliţili rješenju tajne.
Parenti je bio skeptičan: »Generacije povjesničara umjetnosti bavile su se tumačenjem Michelangelovih freski i svatko je došao do drugačijeg rezultata, bez da je mogao svoju tvrdnju čvrsto dokazati.«
Ĉetvorica muškarca usmjerila su glave prema svodu, a Jellinek je, ne spuštajući pogled, rekao: »Tada zasigurno i Vi imate svoju interpretaciju cjelokupnog prikaza.«
»Naravno«, odgovorio je Parenti, »ali kao i ostala, i moje je objašnjenje subjektivno.«
Kardinal je bez okolišanja upitao: »Je li Michelangelo, prema Vašem mišljenju, bio vjernik?« Zatim se poţurio dodati: »Moţda Vas je ovo pitanje iznenadilo na ovome mjestu.«
Parenti je pogledao Jellineka. »Gospodine kardinale, mene je to pitanje puno manje iznenadilo. No, Vas bi mogao iznenaditi moj odgovor jer tvrdim: ne, Michelangelo je u smislu Svete Crkve bio loš kršćanin. Ne zato što je mrzio pape. Povrh toga je postojalo nešto drugo, što je promijenilo njegov ţivot i razmišljanje, odnosno što ga je okrenulo u drugom smjeru.«
»Govori se«, profesor Pavanetto mu je priskočio u pomoć, »da je bio pristaša novoplatonizma i da je u mladosti kontaktirao s Ficinom.«
»Ficino? Tko je on?« ubacio se Fedrizzi.
Marsilio Ficino, objasnio je Parenti, bio je humanist i filozof, podučavao je na jednoj od platonskih akademija koje je osnovala obitelj Medici. Sve su se njegove filozofske misli vraćale na Platona, zbog čega i govorimo o novopla-tonizmu.«
»Dakle, Ficino je bio heretik?«
Parenti je slegnuo ramenima. »Ficino je bio svećenik. Bio je optuţen za herezu, ali je oslobođen. Rekao je da je ljudska duša od Boga i da ţudi ponovnom ujedinjenju sa svojim prauzrokom. Za mnoge je crkvene ljude tada to bila heretička izjava.«
Pavanetto se ubacio: »Ali čovjek koji tako dobro poznaje Bibliju ne moţe biti krivovjernik.«
»To je pogrešan zaključak«, odgovorio mu je Parenti. »Povijest je pokazala da su upravo najbolji poznavatelji Biblije ujedno bili i najveći neprijatelji Crkve. Ne trebam navoditi imena.«
»Zaboravimo na trenutak otkriveni zapis.« Jellinek se obratio profesoru Parentiju. »Kako biste jednom laiku objasnili prikaz kojim je Michelangelo oslikao ovaj svod?«
Parenti je odgovorio: »No dobro, pokušat ću zanemariti svoje mišljenje i drţati se općenitog tumačenja. Iz pisama doznajemo
da se Michelangelo nije pokorio ţeljama pape Julija II. koji mu na kraju dao slobodne ruke. Postoje stručnjaci koji sumnjaju da je Michelangelo Buonarroti odgovoran za ovu ikonografiju i da moţda iza nje stoji teološka skica nekog nepoznatog čovjeka.«
Jellinek je ozbiljno upitao: »A tko bi mogla biti ta nepoznata osoba?«
»Na to pitanje do danas nitko nije mogao odgovoriti, gospodine kardinale.«
»A kako bismo si mi mogli jedan takav teološki plan predočiti, profesore?«
»Na primjer. Jedan je britanski znanstvenik iznio mišljenje da je Michelangelo 12 proroka i proročica poredao tako zato što oni predstavljaju 12 vjerskih rečenica Apostolskog vjerovanja., budući da se određene izjave podudaraju s njihovim naukom, njihovim vanjskim obiljeţjima ili njihovim ţivotima. Za Zahariju stoji: Credo in Deum Patrem omnipotentem creatorem coeli et terrae- za Joela: et in Jesum Christum, Filium eius unicum, Dominum nostrum - za Izaiju: qui conceptus est de Špiritu Sancto, natus ex Ma-ria Virgine- za Ezekijela: passus sub Pontio Pilato, crucifixus, mortuus et sepultus descendit ad inferos - za Danijela: tertia die resurrexit a mortius- za Jeremiju: ascendit ad coelos, sedet ad dexteram Dei Patronis omnipotentis- za Jonu: inde ventu-rus est iduicare vivos et mortuos- za delfsku proročicu: credo in Spiritum Sanctum- za eritrejsku: sanctam Ecclesiam cath-olicam, sanctorum communionem- za kumeansku proročicu: remissio peccatorum- za. perzijsku: carnis resurrectionem- za libijsku: et vitam aeternam.«
»Smiona interpretacija!« komentirao je kardinal Jellinek, dok su ostali zamišljeno šutjeli. »To je prije svega interpretacija kojom se moţe dokazati sve i ništa.«
Parenti je odgovorio: »Uistinu. Ako analiziramo tekst i slike, pokazat će nam se začuđujuće podudarnosti.«
»Na primjer?« pitao je Fedrizzi. • »Kod Danijela, koji ovdje predstavlja Uskrsnuće, u 12. poglavlju doslovno stoji: »A ti idi i otpočini; ustat ćeš da primiš svoju baštinu na kraju dana». A kod Izaije, koji predstavlja rođenje Kristovo, u 9. poglavlju piše:
»Jer dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. A Jona, koji simbolizira Posljednji sud, u 3. poglavlju svoje knjige opisuje Boţju presudu nad gradom Ninivom. I kod drugih se proroka mogu uočiti slične podudarnosti, no ono što ovu interpretaciju dovodi u pitanje jesu proročice. Delfskoj proročici Pitiji moţemo priznati sveznanje Svetoga Duha, ali za preostale je proročice ovakve podudarnosti vrlo teško pronaći pa smatram da se tu gubi točnost ove interpretacije.«
Pavanetti je upitao: »Smatrate da Michelangelo nije bio dovoljno inteligentan za takvo što?«
»Ne osporavam da je bio sposoban«, odgovorio je Parenti, »ali siguran sam da nije imao potrebnu volju za to.«
»Nije li se Michelangelo više puta koristio takvim osebujnim tajnovitostima?« upitao je Jellinek.
A Parenti je odgovorio: »To je točno. Michelangelo je bio sve osim običan čovjek. Ţivio je u svojem, teško shvatljivom svijetu i nema sumnje da je samovoljno interpretirao Bibliju, odnosno Stari zavjet. Neke je događaje naglasio, a neke potpuno ignorirao i izostavio, kao na primjer gradnju Babilonske kule, motiv koji je među drugim umjetnicima bio vrlo cijenjen.«
»Kajinovo ubojstvo!« ubacio se Pavanetto.
»Također nedostaje, iako je za Kajina i njegov rod iznimno vaţno.«
»Ja vjerujem«, objasnio je Jellinek, »da Michelangelo-vo shvaćanje Biblije moramo odvojiti od shvaćanja jednog teologa i tek se tada moţemo pribliţiti sadrţaju freski. Da, što više razmišljam o tome, sve mi se više čini da je Michelangelo sa svjesnom naivnošću krenuo u taj pothvat. Kako Vi na to gledate, profesore?«
»Ja bih to ovako formulirao: Michelangelova interpretacija starozavjetne priče o stvaranju i spasenju nastala je prema duhu, a ne prema riječi. Promotrimo malo Stvaranje.« Parenti je rukom pokazao prednji dio freske. »Prije nego se sedmi dan odmarao Bog je napravio osam djela stvaranja. Kod Michelangela ih je devet. Za njega stvaranje Adama i Eve
predstavlja dva podijeljena djela, dok u Bibliji stoji kako ih je Bog stvorio kao ţensko i muško, a na kraju je ionako sedam dana stvaranja naslikao samo u pet fresaka. Zagonetnost počinje već dok promatramo prvo djelo stvaranja, podjelu svjetla od tame.«
Jellinek ga je prekinuo: »Nadam se da ćete nam dati objašnjenje zašto Bog Otac ima ţenske grudi.«
»Molim da mi oprostite, gospodine kardinale, ali do danas za to ne postoji objašnjenje. Stvaranje Sunca, Mjeseca i Zemlje je ipak jasnije, ako ne i neosporno. Bog se pribliţava bučno i munjevito, ruke su mu širom raširene, pri čemu se čini da se Michelangelo poziva na Izaiju, koji naglašava bracchium domini, moćnu Boţju ruku. Kod prikaza stvaranja zemlje i biljaka izgleda da je Michelangelo napravio neslanu šalu budući da Bog, koji je prepoznadjiv tek u pozadini, kruţi oko Sunca. No izgleda ipak da se Michelangelo u ovom smionom prikazu ţelio prisjetiti mjesta u Pismu gdje Mojsije moli Boga da mu dopusti vidjeti ga, no Bog mu tek dopušta da ga pogleda s leđa.
» Videbisposteriora mea!« mrmljao je Jellinek i kao da se podrazumijeva, nadodao : »Knjiga izlaska, 33,23.«
Parenti je kimnuo i nastavio: »Stručnjaci se ne mogu sloţiti oko djece koja proviruju iza nabora Boţjeg odijela. Jedni tvrde da se radi o navještaju Isusa i Ivana, drugi smatraju da se radi o anđelima, koji hvale njegova djela, kako je opisano u psalmima. U trećoj freski Bog lebdi iznad vode, a prate ga anđeoski dječaci. Ta je slika najjasnija. Ĉetvrta freska prikazuje stvaranje Adama, najpoznatiju scenu: kada Bog čovjeku dodiruje ispruţeni kaţiprst i daje mu ţivot. Iza Boţje ruke već tada proviruje ţena. Postoji jedna druga, čak vjerojatnija teorija, da je ta ţena Sofija, Salomono-va mlada.«
Jellinek je napamet citirao: »Ona je na čast svome plemenitom podrijetlu, budući da ţivi Bogom i da ju zavolje. Jer ona je upućena u boţansko znanje i izabrana od njegovih djela. Ako je bogatstvo najpoţeljniji posjed u ţivotu, što je onda veće bogatstvo od mudrosti koja proţima svemir.«
»Bravo, bravissimo!« Pavanetto je zapljeskao. »Meni se čini, da Vi gospodine kardinale, Stari zavjet znate napamet!«
Jellinek je odmahnuo rukom.
»Gledajte«, Riccardo Parenti je nastavio svoj govor, »neke je Michelangelove slike naizgled vrlo jednostavno protumačiti, no one u sebi kriju i dublje značenje, koje će oteţati razjašnjenje imena Abulafia. Peta freska. Stvaranje Eve ponajprije potvrđuje teoriju da je Sofija ona koja viri iza Boţjih skuta, jer Eva je potpuno drugačija - zaokruţena, ţenstvena, duge kose, dok je Sofija njeţne građe i ima kratku kosu. Nešto je osobito uočljivo: Suprotno Pismu, Bog ovu Evu ne dodiruje, a raj, koji ostali umjetnici prikazuju kao mjesto bujne vegetacije, gdje su stabla puna plodova i gdje ima mnoštvo ţivotinja, raj je kod Michelangela ogoljen, prazan, čak je i stablo ispod kojeg Adam spava tek trupac, otpiljen do pola. Pitamo se je li Michelangelo ţelio prikazati svoj vlastiti neveseli raj. Svijet je u svakom slučaju pust i prazan. U sredini slike prikazana je zmija, omotana oko stabla spoznaje i suprotno Bibliji, za zabranjenim voćem pruţaju ruku i Adam i Eva. U visini se pojavljuje Arhanđeo koji ih mačem tjera iz raja. Ako usporedimo Adama kod stvaranja i kod protjerivanja, vidjet ćemo svu veličinu Michelangelove umjetnosti: ondje je to bio sjajan Adam, sličan Bogu, ovdje je očovječen, potučen.«
»Postoji li neko objašnjenje zašto je Michelangelo ispustio Kajina i Abela?« zanimao se Jellinek.
»Ne«, odgovorio je Parenti, »i tu moţemo primijetiti sklonost i nesklonost spram nekih figura. Zato se Noa pojavljuje tri puta: kod ţrtve, općeg potopa i u svojem pijanstvu. Neobično je što je Michelangelo pomiješao redoslijed, ţrtva je prikazana prije potopa. Ţrtvovanje je jedan od najdetaljnijih prikaza na cijeloj slici na svodu. Ono se odnosi na mjesto u tekstu: »I Noa podiţe ţrtvenik Jahvi; uze od svih čistih ţivotinja i od svih čistih ptica i prinese na ţrtveniku ţrtve paljenice.« Vidimo Nou s desnicom usmjerenom prema nebu, njegova ga ţena ohrabruje, u prvom planu desno stoji mladić, koji je zaklanom ovnu izvadio srce,
drugi mladić nosi drva, a treći potpaljuje vatru. Nema sumnje da se ovaj događaj odigrao nakon potopa, ali za Michelangela potop dolazi nakon toga.«
Fedrizzi je glave okrenute prema gore rekao: »Ne znam zašto, ali na mene ta slika ostavlja najjači dojam.«
»Zasigurno je najdirljivija«, odgovorio je Parenti, »prikazuje cijeli niz ljudskih sudbina.«
»Doduše, na jedan vrlo samovoljan način«, napomenuo je Jellinek.
»Samovoljan, u kolikoj mjeri samovoljan?«
»Pa, slika prikazuje Noino spasenje pred potopom kao pozadinsku, sporednu priču. Glavni je motiv uništenje čovječanstva, o kojemu u Pismu piše: »Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.»«
»A što je s devetom freskom, profesore, koji se smisao krije iza Noina pijanstva prikazanog na toj slici?«
»Ovdje ponovno susrećemo jednu od Michelangelovih tajni. Umjetnik je iskoristio kratki dio teksta iz devetog poglavlja Knjige postanka u kojem piše da je Noa zasadio vinograd, napio se vina, pa se otkrio nasred šatora. Michelangelo je na lijevoj strani prikazao Nou kako radi u svom vinogradu. U prvom je planu on s vrčem vina pokraj sebe, već opijen, a s desne je strane njegov sin Ham, praotac Kanaanaca, koji pokazuje oca braći. Druga dvojica sinova, Sem i Jafet, pokrivaju očevu golotinju, licem okrenutim od oca. Moguće da je Michelangelo ovu scenu smatrao praslikom ljudske zablude i krivnje.«
Prisutni su pognutih glava slušali.
»Smatrate li da je moguće«, pitao je kardinal Jellinek profesora Parentija, »da se u Michelangelovim prikazima Starog zavjeta krije ključ zagonetnog zapisa?«
Profesor je dugo šutio. Zatim je podignuo glavu prema svodu i rekao: »Moguće? Kod Michelangela je sve moguće. Međutim, prema mom mišljenju, vjerojatnije je da se rješenje krije kod
proroka i proročica, ne samo zato što pet od njih na sebi ima dio imena Abulafia već je i njihova prisutnost u broju 12 toliko dominantna da...«
»Znam što ţelite reći«, prekinuo ga je Pavanetto, »promatraču se čini da se prikazi proroka i proročica vaţniji od naizgled usputno razbacanih dijelova Starog zavjeta.«
Ostali su se sloţili s izjavom profesora Pavanetta.
»Obratite pozornost na izbor proroka. Michelangelo je prikazao Izaiju, Jeremiju, Ezekijela, Zahariju, Jonu, Joela i Danijela, a vaţnije kao što su Mojsije, Jošua, Samuel, Na-tan i Elija, nije prikazao. To je čudno i pitanje je zašto je napravio takav izbor. Je li to tek samovolja ili se nešto drugo krije iza toga?«
»Mesijansko proročanstvo!« viknuo je Jellinek. »Svi su oni prorekli Mesiju.«
Parenti se nasmijao: »A što je s Jonom? Stoji li ta tvrdnja i za njega?«
Jellinek: »Ne.«
»Dakle, Vaša je teorija kriva. Kako biste opravdali Joninu prisutnost? Ja vjerujem da je jedino objašnjenje da je Michelangelo prednost dao proročkim rukopisima, a ne proročkoj riječi, odnosno izabrao je proroke koji su napisali vlastite proročke knjige ili koji se u proročkim knjigama pojavljuju."
»A što je s proročicama?«
»One su bez sumnje nebiblijske pojave i njihova je prisutnost jedna od najvećih zagonetki sikstinskog svoda. Michelangelo se nikada o tome nije izjasnio. Moţe se reći da su one ţenski proroci. One su proţete zemaljskim duhom, a proroci su inspirirani kozmičkim. Tu se zasigurno budi Michelangelovo novoplatonsko obrazovanje. Vi nam sigurno moţete citirati tekst iz Pavlovih poslanica, gospodine kardinale!«
Jellinek je kimnuo i počeo citirati dio teksta iz Pavlove Prve poslanice Korinćanima: „ Što se tiče proroka, neka govore dvojica ili trojica, a ostali neka prosuđuju! Ako tko drugi od prisutnih dobije objavu, prvi neka ušuti! Moţete svi
prorokovati jedan po jedan, da svi nauče i da se svi potaknu. Duhovi proroka podloţni su prorocima..." Tako piše Pavao.
Ako usporedimo dvanaest apostola i proroka, samo Jona, Jeremija, Danijel i Ezekijel imaju znakove po kojima ih moţemo identificirati. Da ih umjetnik nije označio pločicama s imenima, bilo bi ih teško prepoznati. Jonu moţemo prepoznati po grmu ricinusa i kitu, Jeremiju po njegovoj tuzi i očaju, koji se odnose na njegove riječi:" Nikada sjedio nisam u društvu veseljaka da se razveselim. Pod teţinom ruke tvoje samotan ţivim, jer ti me jarošću proze. Zar je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste?"
Danijela moţemo prepoznati po dvjema knjigama. On, kako kaţe, prepisuje dijelove iz Jeremijine knjige. Ezekijel nosi neku vrstu turbana na glavi o kojem u Pismu piše:
„Uzdiši u tišini, ti nećeš ispuniti pogrebne obrede, svezi svoj turban, stavi svoje sandale..."
Ostali su proroci prikazani vrlo slobodno, i po izgledu i po drţanju.
Profesor je tada počeo govoriti o golim bićima naslik-anima iznad glava proroka i proročica. Zvali su se Ignudi i kod mnogih su promatrača izazivali čuđenje. Ignudi su, rekao je Parenti, opisani u Starom zavjetu kao muţevni, snaţni i lijepi, bez krila. Za njihovu je putenu golotinju Michelangelo pronašao inspiraciju jednom u Knjizi postanka, gdje je opisano kako su dva anđela prenoćila u Loto-voj kući, a muškarci iz Sodome osjećali su pohotu prema njima. Michelangelo ih je prikazao u paru zato što su tako opisani u Knjizi izlaska. Smatra se da je jedan od okruglih štitova, objašnjavao je Parenti, alegorija Deset zapovijedi.
Na kraju ime je Parenti obratio pozornost na lunete iznad prozora. One, smatrao je profesor, bez sumnje predstavljaju rodoslovno stablo izabranog naroda, počevši od Abrahama, Izaka i Jakova pa sve do Josipa - sveukupno četrdeset osoba. I to je, u grubo, sadrţaj sikstinskog svoda.
Svi su šutjeli i razmišljali.
»O čemu razmišljate?« pitao je Pavanetto.
»Razmišljam o tome je li Michelangelo Stari zavjet iskrivio ili samo krivo interpretirao, ili je pak njegov rad imao nekakvu drugu svrhu.«
Pavanetto je odgovorio: »Mene, nakon što smo sve ovo čuli, muči jedno drugo pitanje: je li Michelangelo bio tako dobar poznavatelj Biblije ili je imao pomoć nekog teologa?«
»Taj podatak nije poznat«, rekao je Parenti.
»Dojam je varljiv«, prekinuo ih je Jellinek, »jer ako gledamo od Knjige postanka, o kojoj svako dijete uči u školi, Michelangelu su bili poznati samo proroci Izaija, Jeremija i Ezekijel, o kojima je mogao čitati iz Psalama, dok je iz povijesnih knjiga poznavao tek malo detalja iz Knjige Makabejaca. Gledajući ukupno, to je tek dio Starog zavjeta.«
»Ja vjerujem«, rekao je Parenti, »da se iz stilskih razlika na freskama moţe vidjeti da se Michelangelo tek tijekom rada u Sikstinskoj kapeli intenzivnije počeo baviti Biblijom. Moram naglasiti da je umjetnik slikao suprotno kronologiji, dakle, počeo je s Noinim pijanstvom. Način na koji je Bog Otac prikazan potvrđuje taj zaključak. Promotrite kako je naslikao Boga prvi put u Stvaranju Eve, zatim ga usporedite s Bogom u Stvaranju Adama ili u sljedećoj sceni, i prepoznat ćete novi, drugačiji prikaz Boga. Isto vrijedi i za proroke i proročice. I u početku su to lijepe figure, no kasnije u sebi imaju više biblijskih detalja, kao da je Michelangelo te pojedinosti doznao pri proučavanju Biblije.«
»A tajnoviti zapis?« Jellinek je bio napet.
Odgovorio mu je restaurator Fedrizzi: »Kao što sam već jednom rekao, moţemo biti sigurni da je zapis nastao u isto vrijeme kad i freske, budući da je boja koju je umjetnik koristio za izradu zapisa istog sastava kao i ona koju je koristio pri izradi freske.«
Jellinek je gledao u pod. »Znači da se Michelangelo od početka bavio idejom da na sikstinski svod zapiše tajnu. Mislim, zapis nije nastao zbog neke trenutačne ljutnje ili raspoloţenja.«
»Ne«, odgovorio je Parenti, »moj nalaz dokazuje upravo suprotno.«

http://www.book-forum.net

25Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Empty Re: Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Pet Sep 21, 2012 4:26 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
TAKOĐER U SRIJEDU NAKON DRUGE KORIZMENE NEDJELJE
Mnoga su otkrića nastala ne zahvaljujući ljudskom umu već čistoj slučajnosti. Tako je bilo i u ovom slučaju, za koji su se u međuvremenu zainteresirali različiti ljudi iz različitih razloga. Dogodilo se da je Augustin opatu svog samostana na Aventinu ispričao o uzbuđenju koje je uzrokovalo otkriće u Sikstinskoj kapeli i koje je uzdrmalo Crkvu. »Ne znam«, zaključio je, »kakvu je čaroliju izveo Michelangelo, no izgleda da je otkriće iz kapele oţivjelo duhove prošlosti.«
Opat Odilo, nizak, ćelavi starac, odgovorio mu je: »Moj mi zavjet, brate, nalaţe da budem iskren, a nalaţe mi i čuvanje ovog samostana pa sada dvojim oko toga kojem zavjetu trebam dati prednost. Ako ti iskreno ispričam sve što znam, istina je tada zastrašujuća, a ako protiv svoje volje šutim, koristim ovom samostanu, moţda čak i Crkvi. Nosim teţak teret. Što da napravim, brate Augustine?«
Augustin nije razumio njegove riječi pa je rekao da svatko treba postupati po svojoj savjesti.
»Počuj, brate,« počeo je opat, »u podrumu našeg samostana skladištem su dokumenti koji prljaju dušu ovog samostana i Crkve. Bojim se da će se ti dokumenti razotkriti tijekom istraga i zato ti, brate, ţelim reći istinu. Dođi!«
Augustin se za opatom spuštao po uskim, kamenim stubama. Hladnoća koju su osjećali godila im je tog toplog proljetnog dana. No, što su se dalje spuštali to je zrak bio vlaţniji i tjeskobniji.
Opat je zastao pred jednim ţeljeznim vratima, izvadio ključ i otključao. Vrata su zaškripila kao da dugo nisu bila otvarana. Opat je lijevom rukom potraţio prekidač i upalio električnu rasvjetu. Gole ţarulje raspršivale su svjetlost po naizgled
beskonačnoj prostoriji ispunjenoj drvenim ormarima, kutijama i kovčezima u kojima su se nalazile knjige i razni dokumenti.
»Nikada nisi bio ovdje, brate?« upitao je opat te krenuo naprijed pored urušenog ormara s knjigama.
»Ne«, odgovorio je Augustin, »nisam niti znao da ovo postoji. Što se uopće ovdje čuva?«
Opat je stao, dohvatio jednu knjiţurinu, otpuhnuo paučinu s nje i podignuo koricu.
»Pogledaj«, počeo je čitati, »na Svijećnicu godine Gospodnje tisućušeststotinasedamdesetsedme Konfederacija Oratorija S. Philippi Nerii postavila je 89 svećenika i 240 laika bez zavjeta, koji su slijedili savjete evanđelista i posvetili se znanosti i poboţnom radu dušobriţništva. Treba nahraniti 329 duša na godinu dana sa sljedećim sredstvima, stečenim na vlastitom gospodarstvu ...«
»To je knjigovodstvena dokumentacija samostana!« uzviknuo je pater Augustin.
»Upravo tako«, odgovorio je opat, »knjige su nastale
od kada je 1575. godine Filipo Neri osnovao oratorij pa sve do kraja posljednjeg rata. Otada se knjigovodstveni papiri čuvaju u drugim prostorijama.«
Opat Odilo krenuo je prema jednoj gomili glomaznih drvenih sanduka. Poklopci su bili zakovani čavlima. Odilo je izvadio dţepni noţić i podignuo prvi poklopac. »Ono što ćeš sada vidjeti«, govorio je dok je otvarao drugi poklopac, » nije na čast našem redu niti Katoličkoj crkvi.« Neslućenom je snagom otvorio poklopac.
»Isuse i Marijo!« omaknulo se pateru Augustinu. Ugledao je hrpe zlatnih poluga, nakita i dragoga kamenja. Augustin je paţljivo upitao: »Zar je to sve pravo?«
»Pa, za pretpostaviti je da jest, brate,« odgovorio je opat Odilo i krenuo prema drugom sanduku. »Ovi sanduci koje vidiš puni su toga.«
»Ali tu su milijuni!«
»Mnogo, mnogo milijuna, brate, toliko milijuna da nije moguće to neprimijećeno prodati.« Odilo je u međuvremenu otvorio drugi sanduk, a Augustin, koji je očekivao još blaga, bio je razočaran: »Osobni dokumenti, putne isprave i dokumenti!«
Odilo mu je pred oči gurnuo sivu putovnicu. Šutio je, a Augustin je primijetio da se na putovnici nalazi kukasti kriţ. I ostali su dokumenti imali na sebi pečate s kukastim kriţem.
»Sto to znači?« Augustin je kopao po dokumentima. Bilo ih je nekoliko stotina.
»Nikada nisi čuo za »samostansku rutu»?« »Ne, što je to?«
»Tada ti sigurno ništa ne znači ime tajne organizacije ODESSA?«
»ODESSA? Ne, nikad čuo.«
»Nakon posljednjeg rata u Europi je bilo puno odlazaka i dolazaka. Mnogi koji su pobjegli pred nacistima, vraćali su se u svoje domovine i obrnuto, mnogi su nacionalsoci-jalisti pokušali pobjeći u inozemstvo. No granice u Europi bile su zatvorene i posvuda je trajala potraga za starim nacistima. Ti su nacisti, shvativši da je Treći Reich izgubljen, počeli gomilati novac i blago, koje su zatim djelomično odnijeli u druge zemlje. Puno se novca tada slilo u vatikanske riznice. Ne ţelim ni tvrditi da se ispočetka znalo otkuda novac potječe i za koje svrhe je namijenjen. Kad se to sve doznalo, bilo je prekasno. I Vatikan i ODESSA ţeljeli su da stvar ostane tajna. Trik koji su izmislili nacisti bio je genijalan, ali nije ga bilo moguće izvesti bez pristanka kurije. Najprije su ti ljudi u zemlji u kojoj su se nalazili, u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj ili Italiji, ušli u neki samostan. Ondje su se, međutim, zadrţali tek nekoliko dana te su zatim, najčešće uz pismo preporuke od opata, otišli u neki drugi samostan pa u sljedeći i tako dalje. Tako im se postupno izgubio trag. Na kraju u svi završili u...«
»Dopustite mi da kaţem«, prekinuo ga je pater Augustin, »na kraju su svi ti ljudi završili u ovom oratoriju, odjeveni u odoru redovnika.«
»Upravo tako.«
»Moj Boţe. I što se dogodilo s njima?«
»Vatikan im je izdao falsificirane dokumente, dao im nova imena i adrese, što je ponekad bilo pomalo ironično jer su dobili adrese biskupskih ordinarijata u Beču, Miinche-nu ili Milanu. Što je drugo Vatikan mogao učiniti? Srećom, laţni su redovnici ţeljeli otići u inozemstvo, najčešće u Juţnu Ameriku, pa ih se Vatikan riješio. Cijelu je akciju vodio neki monsinjor Tondini i njegov mladi pomoćnik, Pio Segoni. Tondini je bio na čelu vatikanskog Iseljeničkog ureda, kasnije i Internacionalne katoličke iseljeničke komisije. Segoni je bio posrednik između laţnih redovnika i vatikanskih vlasti, i za to je dobivao novac i vrijedile predmete.«
»Pio Segoni, jeste li uistinu rekli Pio Segoni?«
Opat je kimnuo. »Iz tog sam te razloga doveo ovamo. Nitko ne bi vjerovao da je ovaj samostan bio posljednja stanica samostanske rute i da je ovdje sjedio muškarac koji je od nacista, pod krinkom ljubavi prema bliţnjemu, uzimao novac i zlato. Zasigurno nije pater Pio sam za to kriv, no njegova djela ne sluţe na čast Bogu.«
Prašina i ustajali zrak uvukli su se u pluća dvojice muškaraca. Augustin je radio kratke udisaje. »Pitam se«, rekao je, trudeći se što manje otvarati usta, »pitam se samo, zašto ste mi sve ovo pokazali.«
»Ja sam«, odgovorio je opat, »zasigurno jedini koji zna o blagu i dokumentima u ovom podrumu. Meni je to znan
je prenio moj prethodnik pod zavjetom šutnje. Ja sam vrlo star čovjek, Augustine, i isto kako sam teret preuzeo, tako ga sada dajem tebi. Znam, brate, da znaš šutjeti i znam da si ti dokumentima ovoga prokletog vremena najbliţi. Oni su svi uskladišteni u Vatikanskom arhivu i bojao sam se da ćeš i sam tijekom potrage za rješenjem sikstinskog zapisa naići na ovu tajnu. Sada, kada si s njom upoznat, moraš s njom ţivjeti.«

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Philipp Vandenberg - Sikstinska urota Beautiful-girl-look-up2-