KNJIGA PROROKA JEREMIJE
SVETA TRI KRALJA
Proklet bio dan kada je kurija odlučila restaurirati Sikstinsku kapelu pomoću 'najnovijih' znanstvenih metoda. Proklet bio Firentinac, prokleta bila sva umjetnost; prokleta Michelangelova ideja da svoje heretičke misli povjeri vapnencu pomiješanom s bojama. Proklet bio što nije bio dovoljno hrabar da ih izgovori na glas kao pravi Ijeretik.
Kardinal Jozef Jellinek pogledao je prema svodu i skeli prekrivenoj ceradama iza koje se nazirao samo još Adam na vršku Stvoriteljeva prsta. Preko kardinalova je lica, više puta u nepravilnim razmacima, preletio titraj, znak strahopoštovanja pred moćnom Boţjom pravdom; jer ondje je u crvenoj odori lebdio ne milosrdni Bog već Stvoritelj, snaţan i lijep, mišićav kao ratnik, Onaj koji daje ţivot. Riječ je postala ţivot.
Nakon pontifikata pape Julija II., osviještenoga ljubitelja umjetnosti, dugo se vremena nitko nije bavio Buonarrotijevim razuzdanim slikarstvom. Michelangelo je, što je bila javna tajna još za njegova ţivota, bio sumnjičav prema kršćanskoj vjeri. Njegove su slike bile neobična mješavina starozavjetnih predaja i grčke antike, čak i idealiziranog romanizma, što se tada smatralo grijehom. Papa Julije navodno je moleći pao na koljena kada mu je umjetnik prvi put otkrio fresku s prikazom nemilosrdnog Suca, pred kojim i dobri i loši dršću, očekujući konačnu presudu. S Michelangelom se ţestoko svađao o golotinji, odbojnosti i zagonetnosti interpretacije. Zbunjena
skrivenom simbolikom, mnogobrojnim aluzijama i novoplatonskim navještajima, kurija je napala Michelangelovo djelo, kudila ga zbog golotinje ljudskog tijela, štoviše, zahtijevala njegovo uklanjanje. U tome se isticao Biagio da Caesena, papin majstor ceremonije, koji je u Minosu, sucu iz pakla, prepoznao sebe. Tek je bijesan prosvjed najuglednijih rimskih umjetnika spasio Posljednji sud od uništenja.
Kišnica, mnogobrojni premazi bojom i čađa ugroţavali su Michelangelovo razvratno djelo. Da je barem plijesan izjela proroke, a dim prekrio proročice, jer tek što je voditelj restauracije Bruno Fedrizzi počeo posao, tek što je sa svojim pomoćnicima prve prikaze proroka oslobodio tamnoga sloja čađe, Michelangelova posljednja ţelja počela se ostvarivati. Izgledalo je kao da se uzdignuo iz mrtvih, prijeteći kao anđeo osvete.
Prorok Joel u rukama je drţao tamni komad pergamenta na kojem nije bilo vidljivog zapisa. Ipak, nakon temeljitoga čišćenja na svitku se jasno moglo vidjeti slovo A. A i O, prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta, bili su kršćanski simboli pracrkve. Restauratori su uzaludno tragali za slovom O, no na pergamentu ga nije bilo. No, u knjizi koju je eritrejska proročica, na slici pokraj Joela, drţala u rukama, otkrivena je zagonetna kratica: I- F- A. To neočekivano otkriće ostalo je nezapaţeno u javnosti, ali je pokrenulo ţestoku raspravu u Vatikanu. Vatikanski arhivisti i povjesničari umjetnosti, fltteđu njima i profesor Antonio Pavanetto, proučavali su otkriće. Iz Firence je doputovao stručnjak za Michelangelova djela Riccardo Parenti. Drţavni je tajnik Cascone nakon interne rasprave o značenju slova A- I -F objavio kako stvar mora ostati tajna. Profesor Parenti prvi je spomenuo mogućnost otkrivanja novih znakova tijekom daljnje restauracije čije konačno značenje moţda neće biti poţeljno za Crkvu i kuriju. Michelangelo je, naime, jednom najavio da će se Crkvi osvetiti za nasilan odnos prema njegovoj umjetnosti.
Kardinalova tajnika zanimalo je mogu li se od firentinskoga slikara očekivati heretičke ideje.
Profesor Pavanetto odgovorio je otvrdno.
Tajnik Giuliano Cascone pozvao je prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Jozefa Jellineka da se priključi diskusiji. Jellinek nije bio zainteresiran za problem te je preporučio da se time bavi uprava Vatikanskih muzeja pod vodstvom profesora Pavanetta. Sveti oficij nije se ţelio miješati.
Obnova je nastavljena. Kada su restauratori došli do lika proroka Ezekijela, Fedrizzi je obavijestio da je freska na tom dijelu znatnije uništena, štoviše, izgledalo je kao da je namjerno zacrnjena. Napokon su otkrivena još 2 slova:
L i U. Profesor Pavanetto izjavio je kako smatra da se i ispod perzijske proročice, koja je slijedila nakon Ezekijela, skriva tajno slovo. Tako je otkriveno i slovo B. Pretpostavljalo se da i posljednja slika u nizu, ona proroka Jeremije, sadrţi skriveno slovo. I uistinu, pod njegovim se likom skrivalo slovo A. Zagonetni niz sada je bio upotpunjen: A-I-F-A-L-U-B-A.
Tajnik Cascone izjavio je kako prije objavljivanja otkrića značenje zapisa mora biti otkriveno.
Također je potaknuo raspravu o tome treba li zapis u konačnici biti izbrisan, budući da se to prema riječima glavnog restauratora, Bruna Fedrizzija, moglo izvesti. Naime, Michelangelo je tajni zapis upisao a secco na gotovu fresku. Protiv te ideje ţestoko se pobunio profesor Parenti, zaprijetivši da će se odreći uloge savjetnika i objaviti kako se u Sikstinskoj kapeli uništava i falsificira moţda najveće svjetsko umjetničko djelo. Cascone je ex officio zaduţio kardinala Jozefa Jellineka, prefekta Kongregacije za nauk vjere, da osnuje komisiju za ispitivanje sikstinskoga zapisa. Komisija će rezultate istrage objaviti na redovnoj sjednici.
Predmet je iz kategorije speciali modo uzdignut u kategoriju spezialissimo modo. Crkva je dala nalog o tajnosti, a mogućim je prekršiteljima zaprijetila gubitkom časti i ugleda. Termin
koncila određen je za ponedjeljak poslije druge subote nakon blagdana Sveta tri kralja.
Jellinek je napustio kapelu, uspeo se strmim kamenim stubama te skrenuo lijevo na odmorištu. Na sebi je imao
reverendu šivanu kod Annibale Gammarelli iz ulice Santa Chiara 34, gdje se šivala i sva ostala kurijska i papinska odjeća. Njegovi su snaţni koraci odjekivali hodnikom, čije su zidove krasile freske i zemljovidi kozmografa Dantija. Freske su prikazivale 80 lokacija iz crkvene povijesti, a naručio ih je papa Grgur XIII. Hodnik je završavao vratima bez kvake i brave, koja su priječila ulaz u vjetreni toranj. Kardinal je pokucao na vrata i strpljivo pričekao da netko s druge strane otvori. Toranj je dobio ime nakon što je pontifeks u njemu postavio opservatorij Sunca, Mjeseca i zvijezda. Upravo je u tom tornju počela gregorijanska kalendarska reforma. Na krovu se nalazio pokazivač smjera vjetra, instrument, uz čiju je pomoć godine Gospodnje 1582. Zapadna Europa ostala uskraćena za 10 dana, kada je odlučeno da nakon 4. listopada dolazi 15. listopad. In-strument je odavno nestao. Podni mozaici što prikazuju znakove zodijaka obasjane suncem, zidne freske boţanstava u lepršavim odorama koje upravljaju vjetrom, jedino je što je preostalo.
Toranj je još od davnih vremena obavijen velom tajnovitosti i tabua. Uzrok te mističnosti nisu prikazi poganskih bogova, djevice, bika, vodenjaka ili činjenica da unutrašnjost zidina nije osvijetljena. Ne, aura misterija dolazi iz zidova prenatrpanih dokumentima, podijeljenih tematski, vremenski. Fondi već stoljećima miruju u prašini - L'Archivio Segreto Vaticano- Tajni vatikanski arhiv.
Tijekom godina papiri i pergamenti proširili su se po tornju kao vulkanska lava. Suvremenost je preplavila prošlost, dok suvremenost i sama nije postala prošlost prekrivena novom suvremenošću. Tako se toranj punio stoljećima. Arhivisti su u njemu gomilali dokumente koji nikome drugome doli novim papama nisu smjeli dospjeti u ruke - Riserva, zatvoreni odjel.
Kada je iza zatvorenih vrata čuo korake, kardinal je pokucao još jedanput; začulo se zveckanje ključa i teška vrata otvorila su se bez zvuka. Očigledno je prefekt s druge strane vrata dobro poznao kardinalovo kucanje ili moţda vrijeme dolaska, budući da nije niti upitao tko kuca niti je pogledao tko ulazi. Prefekt, oratorijanac, imenom Augustin, bio je najstariji, najiskusniji i glavni čuvar arhiva. Uz njega, istu su djelatnost obavljali još jedan podprefekt, tri arhivista i četiri pisara. Augustinu su pergamenti bili njegov ţivot i strast.
U arhiv se obično ulazilo s prednje strane. Tu je za širokim, crnim stolom sjedio ili prefekt ili jedan od pisara. Svi su sjedili u istom poloţaju, ruku skrivenih u rukavima crnog habita, s otvorenim registrima na stolu pred sobom, u koje su uz predočenje dozvole za pristup upisivani svi posjetitelji. Kustos je točno znao koliko je vremena koji posjetitelj, a tjedno ih nije bilo više od dva, tri, proveo u sjeni polica s dokumentima.
Kardinal je prolazeći pokraj prefekta promrmljao nešto kao laudetur Jesus Christus. On nije kardinala upisao u listu posjetitelja. Prostorija koja je s pravom nosila ime Sala degli indici skrivala je sveţnjeve, registre, zbirke, popise i klasifikacije inventara, bez čega uskladištenu dokumentaciju ne bi bilo moguće istraţivati. Ĉak i da su vrata arhiva ostajala širom otvorena za posjetitelje, u njima se nitko ne bi mogao snaći. I najmarljiviji bi znanstvenici morali odustati pred kilometrima dugim policama sa spisima. Svi safondi bili šifrirani slovima i brojkama, a čak su pisani znanstveni radovi o uporabi određenih registara.
Tko ima signaturu određenog dokumenta i vjeruje kako ga klasičnim načinom moţe pronaći, razočarat će se; novo obiljeţavanje započeto je mnogo puta što je dovelo do toga da neki dokumenti imaju i više signatura. Signatura moţe biti verbalna »decuria, de praebendis vacaturis, de diversisi formis, de exibitis, de plenaria remissione...«, koja je često čitljiva tek kada su akti polegnuti, kao što je bio običaj u srednjem vijeku (opis se tada nalazi na straţnoj strani) ili brojčana, ili pak
kombinacija brojčane i verbalne kao na primjer »Bonif. IX 1392Anno 3 Lib.28«.
Prema ovom posljednjem poznat je custos registri bullarum apostolicarum po imenu Giuseppe Garampi iz sredine 18. stoljeća. Njegova arhivska zbirka, Schedario Garampi, shematski podijeljena prema tematskim područjima za svaki pontifikat, uzrokovala je više pomutnje nego koristi, budući da niti jedan pontifeks nije trajao jednako dugo, te da su različiti registri kao de jubileo ili de beneficiis vacan-tibus bili različitog opsega, a imali su na raspolaganju istu količinu prostora.
Svaki novi pokušaj arhiviranja moţe se usporediti s biblijskim primjerom, gradnjom Babilonske kule; kao što ona nikada neće dosegnuti nebo jer je Bog pomiješao jezike graditelja, tako će i novi pokušaj sortiranja arhiva, preslike beskrajnoga svemira, ponovno biti osuđen na propast; ili kao što je prema postavkama grčke kozmogonije - kaos, praštanje iz kojeg je stvoren uređeni svemir, a ne obratno. Usporedba ne pristaje u potpunosti, Kaos nije samo Uneređenost, Kaos je Praznina, Ponor, Otvor, onome koji ulazi prikazuje se jedan nepoznati svijet, svijet nad kojim je Augustin straţario kao troglavi pas Kerber na ulazu u Had.
Oratorijanac je kardinalu dao baterijsku svjetiljku; slutio je da će ga put odvesti u Riservu gdje nema osvjetljenja. Kardinal je kimnuo glavom bez riječi. I Augustin je šutio, ali se nije dao omesti te je slijedio kardinala po uskim zavojitim stubama na gornje katove tornja. Bio je to naporan put, ali jedini pristup najtajnijem dijelu arhiva. Na svakom je odmorištu bio zidni telefon.
Put prema najstarijim i najtajnijim odjelima bio je zagušljiv i pljesniv. Miris kemikalija isparavao je u zraku, a neuništive gljivice odolijevale su novim kemijskim formulama te po aktima i pergamentima ostavljale grimizni trag. U te se prostorije smjelo ući samo uz posebno odobrenje Svetog Oca, ali to je nerado činio, vrlo rijetko samovoljno osim ako se nije radilo o iznimno vaţnim stvarima. Spisi mlađi od stotinu
godina bili su bezuvjetno tajni, dok su papinski dokumenti i dokumenti o papama ostajali tajni čak tri stotine godina. Gotovo dvije tisuće godina crkvene povijesti ondje je bilo zaključano, zapečaćeno, nagomilano i uvezano: među ostalim, povelja kojom je švedska protestantska kraljica Kristina priznala pretvorbu kruha i vina u krv i tijelo Kristovo, priznala Ĉistilište, oprost grijeha, autoritet pape, odredbe Tridentskog koncila, a time i Katoličku crkvu. Upute pape Aleksandra VII., računovodstvene knjige, pisma i detaljni izvještaji, u kojima se spominju odjeća preobraćenica (crna svila, duboki dekolte), slastice (kipići i cvjetovi od marcipana, hladetine i šećera) i njihove biseksualne sklonosti, uistinu opravdavaju ugled arhiva kao jednog od najboljih na svijetu. Ĉuva se i posljednje pismo velike katolkinje, pranećakinje Henri-ka VII., Marije Stuart papi, zatim odredba o zabrani Šest knjiga o gibanju nebeskih tijela Nikole Kopernika. U odvojenom su arhivu dokumenti o slučaju Galileo Galilei, pod kraticom EN XIX, koji sadrţavaju nesretnu presudu sedam kardinala, 402. stranica: » Mi proglašavamo, presuđujemo, objašnjavamo da si ti, gore navedeni Galileo, zbog procesno dokazanih i od tebe priznatih stvari, pred ovim svetim heretičkim sudom optuţen da si tvrdio i vjerovao u krivu i svetim i Boţjim spisima protivnu nauku, da je Sunce, a ne Zemlja, središte svijeta i da se ne pomiče od istoka prema zapadu i da se Zemlja pomiče i nije središte svijeta...te ćeš biti kaţnjen prema svetim crkvenim zakonima. Verba volant, scripta manent.
U arhivu se čuvaju papinska proročanstva koja sluţbeno nisu priznata, navodni falsifikati, ali i Proročanstva sv. Malahije o papama koja nisu mogla potjecati od tog sveca budući da su nastala tek 440 godina nakon njegove smrti. Ta je činjenica zbunila Crkvu, pogotovo zato što su upravo ta anonimna proročanstva s nevjerojatnom točnošću proricala imena, podrijetlo papa i najvaţnije podatke iz njihova pontifikata. Malahija je prorekao kraj papinstva za vrijeme pontifikata trećeg pape nakon 2. svjetskog rata, Rimljanina Petra. Prema
tom će proročanstvu grad na sedam breţuljaka biti uništen, a strašni će sudac kazniti svoj narod.
Ništa na ovom svijetu nije tako nepobitno i konačno kao odredba Rimske kurije. Budući da Crkva odbija priznati papinska proročanstva, iako credo quia absurdum (vjerujem jer je protivno razumu) potječe, ne iz usta jednog heretika već crkvenog učenjaka Anselma Canterburyja, čija je lojalnost prema Gregoru VII. i Crkvi neprikosnovena, Proročanstva proroka Malahije ostaju tabu - makar prema javnosti.
Papa Pio X., prema proročanstvu ignis ardens (goruća vatra), izabran je 4. kolovoza, na dan svetog Dominika čiji je atribut pas s vatrenom zubljom; Pio je umro nekoliko tjedana nakon početka Prvog svjetskog rata - taj je pontifikat raţalostio njegova nasljednika, koji je znao o proročanstvu koje je njemu pripisano: religio depopulata-opustošena vjera.
Znanost i istraţivanje u međuvremenu su kao tvorca
papinskih proročanstava razotkrili velikog sveca katoličke obnove Fillipa Nerija. Neri je navodno ponekad bio potpuno otuđen, opsjednut, tijelo mu je drhtalo, a zajedno s njim i zgrade u kojima se nalazio. Za euharistijskoga je slavlja lebdio iznad oltara, a srce mu je kucalo glasno kao bubanj. Karizmatska nadarenost i uspješna izlječenja doveli su kasnije do njegove kanonizacije.
Ali gdje su se nalazili zapisi Nerija, oca oratorijana-ca? Navodno je prije smrti zapalio sve svoje osobne papire. Je li to bila slučajnost? U godini Nerijeve smrti 1595. izdana je knjiga benediktinca Arnolda Wiona o knjiţevnim dostignućima njegova reda u pet svezaka pod imenom Lignum vitae- ornamentum et decus Ecclesiae u kojoj u 2. svesku od 307. do 311. stranice navodi proročanstva osnivatelja oratorijanaca kao Prophetia S. Malachiae Archiepiscopi, de Summis Pontificibus. Ĉudo je najdraţe dijete vjere. Poveznica između Nerija i benediktinca zasigurno postoji, što god ona bila.
Sidus olorum - ponos labudova će na glavu staviti papinsku krunu; kada se 1667. Klement IX. popeo na tron nitko više nije
sumnjao u proročanstvo. Klement (Giulio Rospigliosi) kao pisac i kao papa postigao je veliku slavu; do danas je ostao jedini pisac među papama, a labud je simbol pisaca. Stoljećima niti jedan Summus Pontifex nije napustio Vatikan. Klementa je naslijedio Pio VI.- pereginus apostolicus, kako ga je opisao prorok. Papu Pija VI. smrt je dočekala u Francuskoj za Revolucije 1789. godine, gdje
je umro u zatočeništvu kao peregrinus, stranac. Papa Leon XIII. u proročanstvu je nazvan lumen in cielo, nebesko svjetlo. Rješenje zagonetke pronađeno je na njegovu grbu na kojem je bila oslikana svjetleća zvijezda, komet. Proročanstvo vezano za papu koji će naslijediti Pija XII. analiziralo se i prije samog izbora Ivana XXIII. Nasljednik Pija XII. nazvan je pastor et nauta, pastir i mornar; proročanstvo se nije moglo pripisati niti jednom od kandidata za vrhovnog poglavara Katoličke crkve, a venecijanskom patrijarhu Angelu Giuseppeu Roncalliju nitko nije davao prevelike šanse. No ipak, upravo je Roncalli izabran i njegov je pontifikat smatran jednim od najpastoralnijih.
Tek nekoliko koraka dalje nalazilo se priznanje redovnika Girolama Savonarole da je kriv zbog hereze, propovijedanja krivog učenja i preziranja Rimske crkve. Minuciozni izvještaji o njegovim posljednjim satima, mučnim ispitivanjima o tome nije li ga čarolija nekog demona pretvorila u hermafrodita kako je sumnjala inkvizicija, iskazi svjedoka o njegovu dubokom snu neposredno prije pogubljenja, prekidanoga glasnim smijehom, opis njegove smrti na vješalima i spaljivanja mrtvog tijela, bačenog u rijeku Arno. Tajni dosjei o firentinskim sluţavkama, ispod čije su se odjeće krile otmjene ţene koje su skupljale pepeo fratara, čak su kao relikvije otkriveni komadi ruku i lubanja. Papinske su se dogme također nalazile u ovom arhivu, pa tako i ona o Marijinu bezgrešnom začeću, uvezana u plavi baršun.
Kustos je znao da sve to kardinala niti najmanje ne zanima, njega je zanimalo ono što se nalazilo iza velikih hrastovih vrata na najgornjoj etaţi. Ključ tih vrata visio je oko vrata čuvara
arhiva Augustina i samo je on mogao otvoriti vrata najtajnije sobe od svih soba u tajnom arhivu. Augustin nije bio upoznat s misterijom te sobe, on je znao samo da se iza tih hrastovih vrata nalaze najveće tajne Rimske crkve, dostupne samo papi - barem je tako bilo u vrijeme prethodnika Ivana Pavla II. Papa Wojtila tu je čast prepustio kardinalu. Kustos je ušao prvi, za njim kardinal Jellinek, a onda je Augustin zatvorio vrata. Drhtanje ruke odalo je njegovo uzbuđenje. Kardinal je nestao iza vrata, a Augustin je ostao u mraku. Poţurio je ponovno zaključati vrata; takvo je bilo pravilo.
Svaki put prije zaključavanja kustos bi pogledao prostoriju te se na taj način upoznao s unutrašnjošću tajne sobe: jedan do drugog bili su teški trezori kao u podrumu neke drţavne banke. Ključeve je trezora imao, na ţalost, samo kardinal. Nije se često događalo da je Augustin morao otvarati ta vrata, iako je u posljednje vrijeme kardinal češće koristio tu privilegiju. Kada je 1960. godine te iste prostorije otvarao papi Ivanu XXIII., prvi je put doznao nešto o uzbudljivu sadrţaju dokumenata unutar sobe. Ispred zaključanih vrata čekao je da mu Sveti Otac iznutra pokuca, kao što je i sada čekao kardinala, ali sve je ostalo tiho više od jednog sata. Odjednom je začuo tupe udarce šakom po vratima. Otvorivši, Papa je potrčao pored njega tresući se cijelim tijelom, kao da ge je uhvatila nekakva vrućica - barem je u tom trenutku kustos tako mislio. Na kraju se ipak dio istine doznao.
Sveta Djevica, koja se 1917. prikazala u Fatimi pred trojicom portugalskih pastira i prorekla izbijanje Prvog svjetskog rata, navijestila je još jedan događaj. To je proročanstvo zapisano, ali nije smjelo biti otkriveno nego Svetom Ocu tek 1960. godine. Pravi sadrţaj tog dokumenta, čuvanoga iza tih vrata, u Vatikanu je potaknuo mnoga nagađanja - apokaliptični svjetski rat koji će uništiti sav ţivot na Zemlji, atentat na papu - papa Pavao VI. nije mogao, a da se ne upozna sa sadrţajem zagonetnog navještaja Djevice iz Fatime. Nije tajna da je nakon toga patio od teških depresija i nemoći pri donošenju odluka.
Kardinal je večeras bio zainteresiran samo za čelični ormar u kojem su bili dokumenti o Michelangelu Buonarrot-iju. Michelangelova korespondencija s papama- prije svega s Julijem II. i Klementom VII., dosjei o njegovim poznanstvima, podaci o njegovoj asketskoj strasti prema kneginji Viktoriji Colonna, o kontaktima s novoplatoncima i kabalistima - svi su ti dokumenti pripadali najčuvanijim tajnama tog arhiva. Kardinal je s pravom sumnjao da se iza Michelangela i njegove umjetnosti skriva neka velika tajna. Da, nije niti moglo biti drugačije; morao je postojati razlog zašto je Michelangelo više od 450 godina zabranjena tema u Vatikanu!
Kardinal je sve revnije kopao po papirima, pergamentima, svescima. Pod svjetlom lampe uočio je lijepi vijugavi rukopis. Brzo je pregledao pisma, koja su najčešće počinjala rečenicom na talijanskom Io Michelangelo scultor"... Uporabom talijanskog jezika Michelangelo je s jedne strane ţelio iskazati ponos na Danteov jezik i nerazumijevanje latinskoga, a s druge strane kritiku nasilnom odnosu Vatikana spram njegove umjetnosti.
Julije II. pozvao je Michelangela u Rim pod laţnom izlikom da za njega treba podići golemi nadgrobni spomenik od mramora iz Carrare za deset tisuća škuda. Ali kada je mramor stigao iz Toskane u Rim, papa Julije je izgubio interes za projekt, čak je odbijao isplatiti kamenolomce pa je Michelangelo naglo napustio Rim i otišao u Firencu. Tek su nakon dvije godine papinski pomoćnici poslali poziv Michelangelu da se hitno vrati u Rim, gdje ga je Julije II. iznenadio pričom da je nesreća izgraditi vlastiti grob za ţivota. Izrazio je ţelju da umjetnik oslika svod Sikstin-ske kapele, jednostavne građevine koja je dobila ime prema Sikstusu IV. Uvjeravanja umjetnika da je rođen kao scul-tore ne kao pittore nisu pomogla i Njegova Svetost je traţila izvršenje planova.
Kardinal je u rukama drţao neugledan pergament, s teško čitljivim natpisom. Pergament je dokaz pobjede pape Julija II. nad Michelangelom: »Danas, 30. svibnja 1508., sam ja,
Michelagelo scultore, primio pet stotina dukata od Njegove Svetosti, pape Julija II., koje su mi isplatili komornici Carlino i Carlo Abrizzi, na račun slike na kojoj s današnjim danom počinjem raditi u kapeli pape Sikstusa, i to prema ugovorenim uvjetima koje je sastavio monsinjor Pavija i koje sam ja vlastoručno potpisao.«
Kardinal je uţivao u mirisu što se širio iz starih dokumenata. Nevidljiva, sitna prašina u svijest je prizivala obličja davnih vremena. Odjednom je pred njegovim očima iz prašine izronio zdepast, snaţan Firentinac u uskim tankim hlačama i prošivenom, uskom, poludugom baršunastom prsluku. Trokutasta glava, dugačak nos i usko postavljene oči - nimalo lijep muškarac, a još manje impozantan scultore. Sa znalačkim smiješkom na licu - ili je to bila zloba? - pruţao je kardinalu jedan pergament za drugim, koje je on pohlepno čitao. Prelistavao je ponekad teško razumljive dokumente, nailazio na dokaze nerazumljivih promjena raspoloţenja pape Julija II. i njegove neobične škrtosti, ponovljenih pokušaja da umjetniku uskrati pošteno zasluţenu nagradu. To je moralo dovesti do svađe između Pape i Michelangela. Papa je na svodu Sik-stinske kapele ţelio vidjeti dvanaest apostola i umjetnik je dostavljao skice. Umjetnost je postala sluškinja teologije. Michelangelo je smatrao da izgledaju jadno dok napušteni vise na središnjem dijelu svoda. Papa Rovere drţao je da svaka njegova ţelja mora biti ispunjena, čak i ako zatraţi da se kapela oslika od prozora do krova, in nomen Jesu Christi. Michelangelo se odlučio za genezu, stvaranje svijeta, prikaz Boga Oca koji lebdi iznad vode, opći potop iz kojeg se spasila samo Noina arka. Kao da je, ignorirajući krov i svod građevine, povijest postanka naslikao na nebu - ali bez i najmanje naznake Crkve. Michelangelo je izbjegao svaki njezin navještaj, čak i ondje gdje se on sam od sebe nametao. Odlučio je unutar dvariaest udubljenja u svodu naslikati, umjesto dvanaest apostola, pet proročica i sedam proroka, kao da je time ţelio navijestiti svoje znanje, znanje koje proroci skrivaju. Proroci su
dojmljivi u snazi koja je iz njih zračila, inkarnacija Titana, zagonetni u svom simbolizmu, koji moţemo naslutiti, ali nikada istinski shvatiti.
Kardinal je iz jedne zabilješke razabrao da Michelangelo nije slikao rukama već glavom. Na svod je utkao gnjev i znanje, 343 figure homerovske raznovrsnosti, kojima dominiraju likovi dvanaest proročica i proroka u gotovo prijetećoj boţanstvenosti. Balzac je stvorio tri tisuće likova, ali njemu je za to trebao cijeli ţivotni vijek. Michelangelo je slikao samo četiri godine - mrzovoljno, nezadovoljno, osvetoljubivo, kao da je ţelio Papi vratiti milo za drago - to je proizlazilo iz dokumenata. No, gdje se nalazio ključ spoznaje? Što je Michelangelo Buonarroti znao? Što je vaţno Firentinac tim nerazumljivim prikazom svijeta ţelio iskazati?
Ĉetrdeset i osam papa nakon Julija II. pitalo se zašto je Michelangelo Adamu, kojemu lebdeći Bog Otac pruţa prst ţivota, nacrtao pupak kada mu pupčana vrpca nikada nije bila prerezana, a k tomu i u Bibliji piše: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah ţivota." (Knjiga postanka 2,7). Bilo je više ozbiljnih pokušaja da se pupak ukloni. Još za majstorova ţivota - Michelangelo mora da je tada imao 86 godina - Daniele da Volterra od pape Pavla IV. dobio je zadatak da vidljive spolne oznake Michelangelovih giganta pokuša prekriti odjećom. Jadni pomoćni slikar tada je dobio nadimak Brachettone (majstor od prljavih gaća). Adamov je pupak ipak u njegovo vrijeme, i poslije, ostao netaknut. Rim-ska je kurija smatrala da će precrtani pupak promatrača ipak zaintrigirati više nego onaj anatomski ispravan, iako egzegetski.
Miris prašnjavih knjiga i pergamenata, koji je toliko volio, smatravši ga uzvišenim kao i miris tamjana, kardinala je doveo u stanje kontemplacije.. Osjetio je strahopoštovanje. Da, što se više udubljivao u dokumente, to je osjećaj samilosti prema Firentincu u njemu jačao. Iz njegovih je pisama bilo očito da je mrţnja prema papama u njemu rasla istodobno s njihovim
lošim odnosom prema njemu. Zalio se kako od Julija II. već godinu dana nije dobio niti groša, kako se osjeća silovanim u svojoj umjetnosti (« Vašoj sam Svetosti još na početku rekao da slikanje nije moj zanat«), stojeći na klimavoj skeli proklinjao je njihovu nestrpljivost. Dan za danom u oči mu je, dok je leţao na leđima, kapala boja, patio je zbog ukočenoga vrata, a još je godinama poslije morao drţati spise uzdignute iznad glave kako bi ih pročitao.
Papa Leon Medici, Julijev nasljednik, nije tajio svoju nesklonost prema Firentincu. Nazivao ga je divljim i razglasio kako je s Michelangelom nemoguće komunicirati. Papa Leon od slikara favorizirao je Raffaela, iako je njegova najveća strast bila glazba. Papa Hadrijan, koji je došao nakon njega, Michelangelovu bi fresku, da u međuvremenu nije umro, dao skinuti sa svoda. Ništa bolje nije bilo ni u vrijeme Klementa. U jednom pismu Njegovoj Svetosti hrabro i zlobno Michelangelo je izrazio svoj prijezir prema njegovu projektu: izgradnji osamdeset stopa visokoga kolosa. Papin nedostatak ukusa mora da ga je vrlo uznemirio kada si je dopustio takvu kritiku: brijačnice koje će smetati izgradnji kolosa, neka budu integrirane u to umjetničko djelo, pod pretpostavkom da kolos bude sagrađen u sjedećem poloţaju, u ruci neka mu bude rog obilja - kao dimnjak, a u glavi kućica za golubove - Mi-chelangelo scultore.
Kardinal je svako pismo vraćao na mjesto. Zbunjeno je vrtio glavom. Niti jedan mu dokument nije djelovao toliko izazovno ili vrijedno da bi se trebao čuvati u najvećoj tajnosti. Tada je opazio neuglednu hrpu pergamenata, povezanih potamnjelim koţnatim remenom. Dokumenti bi vjerojatno i dalje ostali netaknuti - bilo ih je negdje tucet- da ga nisu privukla dva velika ţarko crvena pečata. Pečati su imali utisnut grb pape Pija V- tri poprečne linije. Nije li Michelangelo umro za vrijeme njegova prethodnika?
Jesu domine nostrum. Zbog činjenice da ljudsko oko vise od četiri stotine godina nije vidjelo tajnoviti sadrţaj toga sveţnja,
da je pontifeks iz nekog razloga pred budućim naraštajima tajio i skrivao vaţne dokumente, kardinalove su ruke počele drhtati. Osjećao je kako mu se znoj cijedi niz vrat, a zrak koji je dotada doţivljavao kao slatkoću svibanjskog jutra u albanskim planinama, kada tisuće kestena posipaju zemlju svojim cvjetnim prahom, sada mu je djelovao tjeskobno, oštro. Osjećao je kao da će se ugušiti u atmosferi neizvjesnosti i straha. Ali upravo su ta neizvjesnost i strah pokrenuli njegove drhtave prste - razbio je pečate i razderao na njima pričvršćene vrpce. Ugledao je, pritisnute ispod valovitih koţnatih korica, izguţvane pergamente različitih veličina, terru incognitu.
»Za Giorigia Vasarija«. Kardinal je prepoznao Michel-angelov rukopis. Zašto se pismo naslovljeno na Michelan-gelova prijatelja nalazilo u Vatikanskom arhivu? Kardinal je ţurno čitao, uvijek iznova gubeći se u Michelangelovu sitnom rukopisu: » Cijenjeni moj mladi prijatelju. Moje srce je s tobom, čak i ako ovo pismo, što je u današnje vrijeme vrlo moguće, nikada ne stigne do tebe. Sigurno si upoznat s naredbom Njegove Svetosti (dok tu riječ pišem gorka ţuč kaplje s mog pera) prema kojoj sva pisma i paketi mogu biti otvoreni i zadrţani, čak i upotrijebljeni kao dokazni materijal, a sve u interesu inkvizicije. Taj čudesni starac, koji sebe naziva Pavao IV, kao da ime moţe sakriti vraga u čovjeku, oduzeo mi je mojih dvanaest tisuća škuda mirovine. Iako to nije utjecalo na moje prilike, vjeruj mi, jedan Buonarroti neće nikome ostati duţan. Svod Sikstin-ske kapele nisam, kao što će se činiti poboţnom oku, oslikao bojama nego prahom, čiji je razorni učinak Francesco Petrarca, slavni pisac iz Arezza, opisao u svojem Uputstvu za sretan ţivot - ti znaš na što mislim. Ispod ţbuke ima dovoljno sumpora i salitra da Carafu zajedno s njegovim grimiznim slugama pošalje u Inferno, koji je Alighieri tako precizno opisao u svojoj svetoj knjizi. Pisci kaţu da su riječi najrazornije oruţje. Ja ti kaţem, moj cijenjeni prijatelju, sikstinske su freske opasnije od španjolskih mačeva i koplja, što prijete Rimu. Papa Carafa pokušava se zabarikadirati pred
Španjolcima, a redovnici u svojim habitima moraju nositi tisućstruko carstvo zemlje. Da nije tek običan bezmoćni starac, Pavao bi zavitlao bičem i poţurio posao. Ja se Španjolaca ne bojim, moţda baš zato što sam tako star da me smrt vuče za rukav. Iskreno Ti se preporučam. Michelangelo Buonarroti. Post scriptum: Je li istina da se u Firenci svakoga dana mora podnositi izvješće o tome koliko je hostija podijeljeno?«
Kardinal je odloţio pismo. Laktovima se naslonio na jedan od šankova između ormara koji su sluţili za odlaganje dokumenata i knjiga. Desnom je rukom prešao po licu kao da ţeli izbrisati priviđenje pred očima. Pokušao je posloţiti misli, shvatiti pročitano, stvoriti neku sliku. Trudio se, ali uzalud. Krenuo je ispočetka: očito pismo nikada nije došlo do Vasarija, dočepala ga se inkvizicija koja ga nije razumjela, ali ga je zadrţala kao mogući dokaz protiv Michelangela. Što je Firentinac mislio kada je napisao da su sumpor i salitra pomiješani s finom ţbukom na koju je onda nanio boje al fresco, na vlaţno? Mrzio je Pavla IV., sve pape koji su se prema njemu, geniju, što je objektivni promatrač lako primijetio, loše ponašali; kada je pisao da jedan Buonarroti nikada neće ostati duţan, mislio je na osvetu, štoviše, na strašan plan, dovoljno opasan da ukloni poglavara Crkve. Kakva je to opasnost vrebala iz sikstinske freske?
Drugo je pismo bilo naslovljeno na rimskog biskupa di Carpu, ali je sadrţaj bio sličan. Michelangelo, koji je tada već u dubokoj starosti, napada Svetog Oca grubim riječima jer je doznao kako se izraţavao o njegovu djelu. Ulizivanje je nepotrebno, budući da je Carafa mrtav. Štoviše, ustanak u Rimu, juriš na inkvizicijske zatvore, rušenje papina kipa na Kapitolu dokaz su njegove nepopularnosti, ali i nemoć njegova nasljednika, koji se nazivao Medici, iako su i vrapci na grani znali da je podrijetlom iz Milana i da se ustvari preziva Medici. Njegova Uzoritost je ulizica, tvrdi da nije upućen u dogovor između svog prethodnika i slikara o isplati prihoda; on je starac kojemu ne treba puno, ponudio je odreći se svog rada, no na tu ponudu se
nije odgovorilo pa sada od njega, di Carpe, traţi da se kod Julija II. zauzme za njegovu ostavku. Posla mu ionako neće nedostajati. On, Michelangelo, nema pravo procjenjivati posao koji je za Papu napravio, ali ako Papa misli da će mu njegov rad
omogućiti vječni spas, sumnja da ga je tako lako postići i to samo tako da jednom umjetniku sedamnaest godina uskraćuje zasluţenu naknadu. O temi vječnoga spasa imao bi još štošta reći, ali razum ga tjera na šutnju. Sve što ima reći povjerio je svojim freskama u Sikstinskoj kapeli. Onaj tko ima oči taj vidi. Ponizno ljubim ruku. Michelangelo.
In nomine domini! Michelangelo je sa zagonetnom zlobnošću širio priču o tajni Sikstinske kapele. Sve su tajne od vraga, proletjelo je kardinalu kroz glavu. Prestravila ga je ta pomisao. Trudio se snaći u pročitanome. Sljedeće se činilo sigurnim: napadi na pape nisu bili razlog zašto su ti dokumenti drţani u najvećoj tajnosti. Puno opasnije kritike protiv papa nalazile su se u prednjim prostorijama, i nisu bile tajne. Ne, činilo se da se pravi razlog skriva u Michelangelovu navještaju. No tko je znao tajnu? Pio V. sigurno ju je znao, jer zašto bi inače dokumente zapečatio? Je li to značilo da svih 39 papa nakon njega nije znalo za tajnu? Je li postojala veza između zagonetke sikstinske freske i i trećeg fatimskog proročanstva Djevice Marije? Zapis sa svoda nije mu izlazio iz glave. Ţurno je našvrljao nekoliko riječi na papir. Nije bio svjestan što čini...
»Eminencijo?« Kustosov se glas začuo kroz vrata. »Em-inencijo?«
Jellinek nije znao koliko se zadrţao u Sanctissimumu. S obzirom na otkriće, nije mu bilo niti vaţno. Otišao je do vrata i viknuo zapovjedničkim tonom: »Ĉekajte dok ne pokucam, rekao sam! Jeste li razumjeli?«
»Naravno«, začuo se ponizan glas s druge strane. »Naravno.«
Kardinal je uzeo spis koji se isticao jer je bio napisan posebno finim perom. Ukrasna slova, vijugava kao šarena svila na svibanjskom vjetru, iskazivala su razuzdano oduševljenje pisca.
Signora Marchesa pisalo je u prvom redu. Slovo S gore je počinjalo vijugom In dulci jubilo, koja je na polovici preskočila redak te se na kraju omotala kao zmija oko jajeta. » Signora Marchesa!« Kardinal je bio svjestan pikanterije koja se skrivala u ovakvom oslovljavanju jer je vrlo dobro znao komu je pismo upućeno. Vittoria Colonna, marki-za od Pescare, udovica nakon pokolja kod Pavije. Vrlo poboţna, da, ali neiskreno. Papa Klement VII. ţestoko ju je odvraćao od odluke da postane redovnica, dok se rimsko i firentinsko plemstvo nadmetalo u ţenidbenim ponudama. Bila je jedna od najljepših, najinteligentnijih ţena svog vremena, latinski je poznavala koliko i kardinali, a o umjetnosti je mogla raspravljati kao filozof. Ta je markiza bila Mi-chelangelova velika, jedina i - nagađa se - platonska ljubav. Ljubav zbog koje je slikar postao pjesnik, smušeni scolaro, koji je počeo pisati strastvene sonete. » Signora Marchesa!« Pismo, ovdje? Nije bilo teško shvatiti zašto zapis nikada nije napustio Vatikan. Oprezno, gotovo plašljivo kardinal se počeo udubljivati u krasopis:
» Vaše milosrdno pismo iz Viterba učinilo me sretnijim od ţdrjebeta na livadi zbog visoke naklonosti koju izraţavate Vašem poniznom slugi. Sretan si Michelangelo, uzviknuo sam, sretniji od svih knezova na svijetu. Moje je oduševljenje dakako splasnulo kada sam čuo da sam povrijedio i Vaše osjećaje prema svetoj religiji Majke Crkve. No shvatite to kao brbljarije jednog umjetnika, ponekad u dobrom, ponekad u lošem tonu, umjetnika koji tetura zbunjen između Dobra i Zla. Ponizno se divim čvrstoj vjeri i misli vodilji Vaše Uzvišenosti, »omnia suntpossibilia creden-ti«, koju ste mi tako izvrsno preveli, a prema kojoj je dovoljno vjerovati da bude ostvareno. Zasigurno me drţite za jednog nevjernog blesana i zabrinuto se pitate kako Stvaranje i Posljednji mogu niknuti iz moje duše pune sumnje. Sumnja o kojoj Vam govorim ne leţi skrivena u mračnim oblacima nebeskog prostranstva, ona se nalazi u zabludi zemaljskoga ţivota. Nemam Vam namjeru to objašnjavati, iako bih za Vašu Uzvišenost napravio više nego za
ikoga na ovome svijetu. Vaša Uzvišenost upoznata je s izrekom »amore non vuol maestro«- zaljubljenom srcu ne treba poticaj. Ipak ovu tajnu moram ponijeti u grob, čak niti Vama ništa ne smijem odati. Ta bi tajna bila otrov, zločin, prijevremeni pakao za Vašu dušu. Za Vas, koja ste časnim sestrama izgradila samostan na uzvisini Monte Cavalla, istoj onoj s koje je Neron davno gledao gorući grad, kako bi koraci poboţnih ţena izbrisali tragove zla s tog mjesta. Reći ću samo ovoliko: sve je moje znanje, kao što ste već dulje slutili, ovjekovječeno u freskama u Sikstinskoj kapeli i boli me priznati da je oni koji su zaduţeni za širenje vjere, učenje te iste vjere, slabo poznaju. Sedam je papa do sada svakodnevno gledalo svod svete kapele, ali nisu prepoznali strasnu oporuku; oslijepljeni svojom raskoši, tvrdoglavim su glavama milostivo gledali ravno ispred sebe, umjesto da su podignuli pogled i prepoznali. Ovime sam zamalo rekao previše, a ne ţelim Vas uznemiriti.
Da l' se neznatna milost nekoć nađena ponizno s tisuću grijeha zbliţila kad su oni, na svoja djela ponosni, dobrim djelima u obilju se pribliţili.
Sluga Vaše Uzvišenosti,
Michelangelo Buonarroti iz Rima.«
Kardinal je uţurbano sloţio popucani pergament i odloţio ga na hrpu u ormaru. Tko je mogao razumjeti tog Michelangela? Što je umjetnik skrivao na svodu Sikstinske kapele? I kako će on, kardinal i teolog, nakon više od četiri stotine godina otkriti tu tajnu?
Zatvorio je trezor, uzeo lampu i krenuo prema vratima. Rukom je nekoliko puta nestrpljivo udario po vratima, dok nije začuo kako kustos s druge strane okreće ključ. Otvorio je vrata, izgurao pospanoga čuvara u stranu i, dok je ovaj uţurbano zaključavao, poţurio prema stubama. Lampa je stvarala sjene. Pred očima su mu plesali čudni likovi, lijepe proročice i sijedi, bradati proroci, draţesna Eva i mišićavi Adam, koji ju je volio beznadno i iz daljine, kao što student voli primadonu s pozornice. I Noa je uskočio u kolo; oko njega Sem, Ham i Jafet,
Judita pokrivene glave i David samouvjereno mašući mačem. Sveta Djevice Marijo!
Što je taj Michelangelo, genij i vrag, nevidljivom tintom zapisao na svojim freskama? Je li iza alegorijskih likova vrebao antikrist? Što je značilo slovo A na pergamentu što ga je u rukama drţao Joel, prorok koji je bio toliko sličan Bramanteu? Što je s anđelom koji pali uljnu lampicu eritrejske proročice, koja je navodno prorekla posljednji sud? Ona sanjareći, lijepa i raskošno odjevena, lista po svojoj knjizi kao i proročica iz Cumae, koja je pak stara i košćata no snaţnija od svih ostalih dok u svojoj zelenoj knjizi pokušava pronaći istinu. A prorok Eze-kijel, s turbanom i knjigom? Koju su tajnu skrivala slova L i U na njegovu rukopisu? Ili Danijel? Je li tekst kojim je on okupiran skrivao boţansku spoznaju? Kakav se lijepi san skrivao iza delfske proročice, kamo je prestrašeno gledala?
Na putu prema Sikstinskoj kapeli, kroz slabo osvijetljene hodnike, kardinalu se pred očima ukazao lik proroka Jeremije, tragične i sjetne pojave, kojoj je Michelangelo bez sumnje dao svoju vlastitu grubu fizionomiju. Crne, guste obrve, dugačak kvrgavi nos, usta i brada naslonjeni na desnicu - prorok sjetnoga pogleda kao Onaj koji zna. Da, ondje gore mora da se nalazi rješenje zagonetke, iznad Posljednjega suda. Kardinal je ubrzao korak.
Sjedio je ondje, prerano ostario, razmišljajući o bezizlaznosti situacije, onoga što je gledao pred sobom. Širokim ramenima prekrivao je dva neobična lika. Stariji ţenski lik s lijeve strane neobično je nalikovao delfskoj proročici. Mladenački snaţan bio je lijevi lik; pokrivalo za glavu i profil podsjećali su na Savonarolu. Navještaj? Ĉega?
Teško dišući, kardinal je silazio po uskim kamenim stubama i oprezno otvorio vrata prema svetoj kapeli, kao da se bojao da ne zasmeta Stvoritelju. Studensko sunce probilo se kroz visoko postavljene prozore i osvijetlilo geometriju umjetničkog poda. Michelangelovo Stvaranje skrilo se u blagoj tami, tek je tu i tamo iz mraka provirila ispruţena ruka, neprepoznatljivo lice.
Iako je osjećao da ga nešto sprječava, upalio je reflektore koji su s prozora bili usmjereni prema tlu, odakle se umjetno svjetlo odbijalo prema svodu, slijedeći isti put kao i sunčana svjetlost.
Paljenje reflektora podsjećalo je na čin stvaranja iz Knjige postanka, kada je Bog rekao neka bude svjetlost i bi svjetlost, i vidje Bog da je svjetlost dobra i rastavi Bog svjetlost od tame.
Dok je stajao pokraj mramorne ograde koja je inače dijelila zborske pjevače od ostatka kapele, kardinalov je pogled nehotice skrenuo prema gore, promatrajući Stvaranje po tisućiti put. Gledao je proroka Jonu, dijeljenje svjetlosti od tame, Boga, koji stvara zvijezde i biljke, koji dijeli kopno od vode. Gledao je ispruţeni prst Boga Oca, koji daje ţivot Adamu, i iza njega Evu, probuđenu u ţivot – i konačno taj isti par, zaveden od vraga u obliku zmije. Vrat ga je bolio i pomaknuo se nekoliko koraka unatrag bez da je spustio pogled, a kroz glavu mu je prošla rečenica iz Michelangelova pisma. Sedam je papa, zaslijepljenih vlastitom raskoši, svoje glave drţalo blagonaklono ravno, umjesto da su pogled uperili prema gore, pogledali i prepoznali. Zatim mu se ukazao Noa te konačno opći potop, plutajući hram, sebični i egoistični na prenatrpanom otoku; priliku za ţivot nisu dobili čak niti oni plemeniti niti zaljubljeni.
Kardinal je zastao. Koliko je puta pogledom promatrao sliku Stvaranja, čudio se, pokušavao odgonetnuti: ali nikada nije primijetio da je kronologija bila naopaka. Zašto je Michelangelo naslikao ţrtvovanje prije poplave?
Knjiga postanka 8,20: "I podiţe Noa ţrtvenik Jahvi; uze od svih čistih ţivotinja i od svih čistih ptica i prinese na ţrtveniku ţrtve paljenice."
Knjiga postanka 7,7 naprotiv: ,,I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova ţena i ţene sinova njegovih. Scenarij završava iznenada Noinom opijenošću: on pripit i gol spava u svom šatoru, sin Ham ga ismijava, a Sam i Jafet pokrivaju njegovo golo tijelo, odvraćajući pogled."
Ĉini se da je Michelangelo na toj strani počeo ciklus koji nije u skladu s tijekom stvaranja i da je namjerno počinio pogreške.
Firentinac je bio dobro upoznat sa Starim zavjetom, ali prema Novom zavjetu kao da je bio suzdrţan, gotovo da ga nije prihvaćao. I paţljivi je promatrač sikstinskih freski ogorčeno uočio da je Michelangelo Novi zavjet prepustio drugima: Peruginu Krštenje Kristovo, Ghirlanda-iju Poziv apostolima, Roselliju Posljednju večeru i Propovijed na planini, Boticelliju Iskušenje Kristovo - Michelangelo je očito ignorirao Isusa Krista, neka milost Gospodina bude s njim.
U Sikstinskoj je kapeli postojao samo jedan Michelangelov prikaz Isusa Krista; Posljednji sud. Kardinal se ponizno pribliţavao visokom zidu. Nebeskoplava boja djelovala je kao zračni udar, vrdog koji promatrača uvuče, zavrti i prestrašenoga ga spusti natrag na tlo. Dojam je bivao sve jači što si duţe gledao iz daljine. Pribliţavajući se, kardinal je osjećao kako nemir u njemu nestaje. I Michelangelovi su likovi gubili svoju strastvenost i nemir što su se više bliţili Posljednjem sudu. Je li taj mišićavi titan ustvari bio uskrsnu-ti Krist? Uskrsnuo nakon smrti kako je Crkva podučavala svoje sljedbenike? Njegova je snaţna podignuta desnica mogla smrskati svakoga golijata. Je li taj junak predstavljao čovjeka koji je na gori izgovorio: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago oţalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i ţednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Stoljećima prije i generacijama nakon Michelangela Isus Krist prikazivan je pun blagosti i njeţnosti, kao bez-vremenski i plemenit lik, častan, bradat i svet. Kardinal je zastao na stepenici ispred oltara - niti svilenkasta, umjetna svjetlost Michelangelovu Isusu Kristu nije mogla dati izgled milostiva Boga. Upravo suprotno, on je svoj strogi pogled uperio na zemlju, snaţan, gol i lijep kao neki grčki bog. Njegova je ljepota odavala boţanstvenost grmećeg Zeusa, moćnog Herkulesa, umiljatog Apolona - Apolon? Nije li taj Isus Krist bio zapanjujuće sličan Apolonu iz Belvedera, mramornom
boţanstvu koje je davno u brončanom izljevu krasilo atensku agoru i koje je nepoznatim putem dospjelo u Rim, nakon čega ga je papa Julije pohranio u palači Belvedere? Isus kao Apolon? Kakvu je to neslanu šalu inscenirao Michelangelo?
Kardinal je izašao istim putem kojim je došao. Zurio je uza stube, a znoj ga je oblijevao. Taj je isti put prešao već tisuću puta i mogao je tuda proći zatvorenih očiju, no nikada mu se nije činio tako dalek, tako dugačak i tajanstven. U glavi mu je tutnjilo, čuo je zvukove glasne limene glazbe, kao da jedna pokušava nadglasati drugu. Odjednom je začuo nepoznati glas kako izgovara riječi tajnog Otkrivenja: »Potom opazih nekoga drugoga silnog anđela gdje silazi s neba, ogrnut oblakom i s dugom nad glavom. Lice mu je bilo kao sunce, a noge kao ognjeni stupovi. U ruci je drţao otvorenu knjiţicu. I kad stade desnom nogom na more, a lijevom na zemlju viknu jako poput lava kad riče. A kad on poviče, odjeknu sedam gromova svojim jezicima. A kad odjednom sedam gromova, htjedoh da pišem. Tada čuh glas s neba koji mi reče: »Sačuvaj tajnim što je reklo sedam gromova; to ne piši!»«
Dok je u iščekivanju osluškivao što će njegov unutarnji glas sljedeće reći, kardinal je stigao do crnih vrata što vode u arhiv. Bila su zaključana pa je objema laktovima udario u njih da ga je sve zaboljelo. Bio je iscrpljen, zastao je i osluhnuo. Tada je opet začuo glas Otkrivenja, jasan i neljudski. Rekao je: » Idi, uzmi knjiţicu što je otvorena u ruci anđela što stoji na moru i na zemlji.« I anđeo reče: »Uzmi je i progutaj! Bit će ti gorka u utrobi, ali će ti u ustima biti slatka kao med.« Više ništa nije čuo.
Voditelj jedne grupe čistača pronašao ga je ujutro u četiri i trideset ispred ulaza u tajni arhiv. Još je uvijek disao.