17
Bilo je još suviše rano kad sam stigao tamo, pa sam samo seo na jednu
od onih kožnih sofa, odmah ispod sata u foajeu, i posmatrao devojke. U
mnogim školama raspust je već počeo i bilo je mali milion devojaka koje su
sedele i stajale naokolo, čekajući da se pojave njihovi mladići. Devojke sa
prekrštenim nogama, devojke sa neprekrštenim nogama, devojke sa
neviđenim nogama, devojke sa nikakvim nogama, devojke koje su privlačno
izgledale, devojke koje su izgledale kao da bi, kad ih upoznaš, bile prave
veštice. Bio je to zaista lep prizor, ako znate na šta mislim. Istovremeno je
nekako i deprimirao, jer se čovek stalno pitao šta će se kog đavola desiti sa
svim tim devojkama. Kad izađu iz škole i koledža, mislim. Moglo se
pretpostaviti da će većina njih verovatno da se poudaje za neke mamlaze. Za
likove koji večito pričaju koliko milja prelazi njihov prokleti auto sa
galonom benzina. Likove koji se ljute i besne kao deca kad ih pobediš u
golfu ili čak u nekoj glupavoj igri kao što je ping-pong. Likove koji su
jednostavno bezlični. Likove koji nikad ne čitaju knjige. Likove koji su
užasno dosadni - ali tu bi trebalo da budem oprezan. Mislim, kad kažem za
neke ljude da su dosadni. Ne shvatam baš takve likove. Ozbiljno. Kad sam
bio u Elkton Hilsu, jedno dva meseca sam delio sobu s nekim Harisom
Meklinom. Bio je vrlo inteligentan i sve, ali je bio jedan od najvećih daveža
koje sam ikad upoznao. Imao je neki izrazito hrapav glas i bukvalno nikada
nije prestajao da govori. Nikada nije prestajao da govori i, što je najgore,
nikada nije govorio nešto što si hteo da čuješ. Ali umeo je jednu stvar. Taj
skot je zviždao najbolje na svetu. Nameštao bi krevet ili kačio stvari u plakar
- večito je nešto kačio u plakar, što me izluđivalo - i usput zviždao, ako nije
nešto pričao tim hrapavim glasom. Umeo je da zviždi čak i klasične stvari,
ali najčešće je zviždao džez. Pokupio bi nešto vrlo džezično, kao "Bluz
limenog krova" i zviždao tako lepo i lako - baš dok bi kačio stvari u plakar -
da je to bukvalno obaralo čoveka. Naravno, nikad mu nisam rekao kako
mislim da fenomenalno zviždi. Mislim, ne možeš tek tako da priđeš nekom i
kažeš mu: "Ti fenomenalno zviždiš". Ali delio sam sobu možda puna dva
meseca s njim, iako me toliko gušio da sam već bio na ivici ludila, samo zato
što je tako fenomenalno zviždao, najbolje od svih koje sam ikad čuo. Zato ne
znam šta da mislim o dosadnim likovima. Možda čoveku i ne treba da bude
preterano krivo kad vidi kako se neka izuzetna devojka udaje za tako nekog.
Oni, većinom, nikome ne čine nažao, a možda svi u potaji fenomenalno
zvižde ili nešto. Ko bi to, dođavola, znao? Ja ne.
Najzad sam ugledao Sali kako se penje uz stepenice, pa sam joj pošao u
susret. Neviđeno je izgledala. Najozbiljnije. Bila je u nekom crnom kaputu, s
nekom kao crnom beretkom na glavi. Gotovo nikad nije nosila šešir ili nešto,
ali ta beretka je mnogo lepo izgledala. Najčudnije u svemu tome bilo je što
mi je došlo da se oženim njom istog trenutka kad sam je ugledao. Ja sam lud.
Nije mi se čak ni sviđala toliko, pa ipak mi se iznenada učinilo da sam
zaljubljen u nju i da bih se oženio njom. Stvarno sam lud, kunem se.
"Holdene!" rekla je. "Baš divno što te vidim! Prošla je čitava večnost"
Imala je neki jak, prodoran glas, koji te dovodio u nepriliku kad god izađeš s
njom. To je još i moglo da joj prođe - jer je bila tako prokleto zgodna - ali
uvek me nerviralo.
"I meni je drago što tebe vidim", rekoh. Tako sam stvarno i mislio.
"Kako si, inače?"
"Apsolutno čarobno. Jesam li zakasnila?"
Rekao sam joj da nije, ali kasnila je oko deset minuta, u suštini. Bilo mi
je, uostalom, svejedno. Sve one glupe karikature koje štampaju po
časopisima i svuda, gde tipovi besne po uličnim ćoškovima zato što im
devojke kasne - sve su to nebuloze. Ako devojka lepo izgleda kada dolazi na
sudar, koga je briga što kasni? Nikoga. "Bolje da požurimo", rekoh.
"Predstava počinje u dvadeset do tri." Pošli smo niz stepenice prema taksi
stanici.
"Šta ćemo gledati?" rekla je.
"Ne znam. Lantove. Samo sam za to našao karte."
"Lantove! O, pa to je čarobno!"
Rekao sam vam da će da zabalavi kada čuje za Lantove.
Povatali smo se malo u taksiju, na putu do pozorišta. Prvo nije htela, jer
je bila nakarminisana i sve, ali nastupio sam maksimalno zavodnički pa nije
imala kud. Dvaput, kad je prokleti taksi naglo prikočio, malo je falilo da
padnem sa sedišta. Ti prokleti taksisti nikada ne gledaju kuda voze, kunem
se. A onda, tek da vam predstavim koliko sam lud, kad smo izlazili iz klinča,
rekao sam joj da je volim i sve. Bila je to laž, naravno, ali stvar je u tome što
sam tako i mislio kad sam joj to rekao. Lud sam. Stvarno sam lud.
"O, dragi, i ja tebe volim", rekla je. A onda je, u istom dahu, dodala:
"Obećaj mi da ćeš da pustiš kosu. Kratke frizure izlaze iz mode. A imaš tako
divnu kosu."
Divnu, kad bi se zezali.
Predstava nije bila tako loša kao neke koje sam gledao. Ali svejedno je
bila glupa. Nešto o petsto hiljada godina u životu nekog starog bračnog para.
Počinje kad su oboje mladi i sve, a roditelji te devojke ne žele da se ona uda
za tog mladića, ali ona se ipak udaje za njega. Onda postaju sve stariji i
stariji. Muž odlazi u rat, a žena ima brata koji je pijanac. Nisam baš mogao
da se zainteresujem za sve to. Mislim, nisam se preterano uzbuđivao kad bi
neko u toj porodici umro ili nešto. Svi su bili samo gomila glumaca. Muž i
žena su bili sasvim pristojan stari par - vrlo duhoviti i sve - ali nisam mogao
preterano da se zainteresujem za njih. Pre svega, stalno su pili čaj ili nešto,
tokom čitave proklete predstave. Kad god bi se pojavili, neki batler je
postavljao pred njih čaj ili ga je žena sipala nekom. I svi su neprestano
ulazili i izlazili - da ti se zavrti u glavi dok ih gledaš kako stalno sedaju i
ustaju. Alfred Lant i Lin Fonten su igrali stari par i bili su veoma dobri, ali
nisu mi se mnogo dopali. Ipak, bili su drukčiji, moram da priznam. Nisu se
ponašali kao obični ljudi, a nisu se ponašali ni kao glumci. Teško je to
objasniti. Ponašali su se više kao da znaju da su neke veličine. Mislim, dobri
su bili, ali previše dobri. Kad bi jedno od njih izgovorilo svoj tekst, ono
drugo bi odmah nešto reklo. To je trebalo da izgleda kao kad ljudi stvarno
razgovaraju i upadaju jedno drugom u reč i sve. Problem je što su previše
ličili na ljude koji razgovaraju i upadaju jedno drugom u reč. Ponašali su se,
donekle, kao što stari Erni, tamo u Vilidžu, svira klavir. Kada nešto previše
dobro radiš, onda, posle nekog vremena, ako ne paziš, postaneš razmetljiv.
A onda već nisi tako dobar. Ali, sve u svemu, oni su bili jedini u predstavi -
Lantovi, mislim - koji su delovali kao da imaju nešto u glavi. To moram da
priznam.
Posle prvog čina izašli smo sa svim ostalim mamlazima da popušimo
cigaretu. Kakav je to prizor bio. U životu niste videli toliko foliranata, svi su
pušili da im uši otpadnu i laparali o predstavi tako da svako može da ih čuje
i ukapira koliko su oštroumni. Neki glupi filmski glumac stajao je pored nas
i pušio. Ne znam mu ime, ali večito glumi u ratnim filmovima, tipa koji
ispadne kukavica baš kad zagusti ili nešto. Bio je sa nekom zanosnom
plavušom i oboje su se trudili da budu maksimalno blazirani i sve, kao da on
pojma nema da ga ljudi gledaju. Neviđeno skroman lik, nema šta. Baš me
razgalio. Sali nije mnogo pričala, osim nekih izliva ushićenja namenjenih
Lantovima, jer je uglavnom krivila vrat naokolo i trudila se da izgleda
šarmantno. Onda je, najednom, na drugoj strani foajea ugledala nekog
mamlaza kojeg je poznavala. Nekog tipa u jednom od onih tamnosivih
flanelskih odela s kariranim prslukom. Strogo u stilu ekskluzivnih koledža.
Jaka stvar. Stajao je uza zid i pušio kao sumanut, delujući kao da umire od
dosade. Sali je samo ponavljala: "Taj mladić mi je odnekud poznat." Uvek je
nekog znala, kud god da odeš s njom, ili je bar mislila da zna. Ponavljala je
to, sve dok me nije totalno ugušila pa sam joj rekao: "Što ne odeš i poljubiš
ga onako od srca, ako ti je poznat? Oduševiće se." Naljutila se kad sam to
rekao. Na kraju, mamlaz je ipak uočio, pa je prišao i pozdravio je. Trebalo je
videti kako se njih dvoje pozdravljaju. Čovek bi pomislio da se dvadeset
godina nisu videli. Pomislio bi da su se kupali u istoj kadi ili nešto kad su
bili deca. Stare drugarčine. Muka da ti pripadne. Najsmešnije u svemu tome
bilo je što su se verovatno sreli samo jednom, na nekom folirantskom žuru.
Na kraju, kad su prestali da afektiraju, Sali nas je upoznala. Zvao se Džordž
nešto - čak se i ne sećam - i studirao je u Endoveru. Jaka, neviđeno jaka
stvar. Trebalo je videti tog tipa kad ga je Sali pitala kako mu se dopao
komad. Bio je od onih foliranata kojima je izgleda potreban prostor kada
odgovaraju na nečije pitanje. Zakoračio je unazad i zgazio pravo na nogu
neke dame iza sebe. Verovatno joj je svaki prst polomio. Rekao je da komad
sam po sebi nije remek-delo, ali da su Lantovi, naravno, apsolutni anđeli.
Anđeli. Isuse. Anđeli. To me dotuklo. Onda su Sali i on počeli da pričaju o
masi ljudi koje su oboje poznavali. To je bio najisfoliraniji razgovor koji ste
ikad čuli. Oboje su se utrkivali da se sete što više raznih mesta, a onda bi se
setili nekog ko tamo živi i pominjali njegovo ime. Malo je falilo da povratim
pre nego što smo se vratili u salu. Najozbiljnije. A onda, kad se završio i
drugi čin, nastavili su svoj ubistveno dosadni razgovor. I dalje su se prisećali
novih mesta i novih imena ljudi koji su tamo živeli. Što je najgore, taj klipan
je govorio krajnje isfoliranim glasom, baš kao likovi iz takvih koledža,
nekim vrlo umornim, snobovskim glasom. Zvučao je baš kao neka devojka.
Ni najmanje nije oklevao da se nabacuje mojoj ribi, strvina. Na trenutak sam
pomislio da će čak i da uđe u naš taksi kad se predstava završila, jer je išao
čitava dva bloka s nama, ali trebalo je da ode s gomilom nekih foliranata na
koktel ili negde. Lepo sam mogao da ih vidim kako sede u nekom baru, u
tim prokletim kariranim prslucima, i kritikuju predstave, knjige i žene tim
umornim, snobovskim glasovima. U stanju su da me dotuku, takvi likovi.
Do ulaska u taksi već sam kao zamrzeo staru Sali, posle deset sati
slušanja tog isfoliranog endoverskog skota. Bio sam spreman da je odvedem
kući i sve - najozbiljnije - ali rekla je: "Imam čarobnu ideju!" Ona je večito
imala neke čarobne ideje.
"Slušaj", rekla je. "Kada treba da ideš kući na večeru? Mislim, da li
strašno žuriš ili nešto? Moraš li da budeš kod kuće u neko određeno vreme?"
"Ja? Ne. Ni u kakvo određeno vreme", rekao sam. Ljudi moji, nikad
veća istina nije izgovorena. "Zašto?"
"Hajdemo na klizanje u Radio Siti!" Takve su uvek bile njene čarobne
ideje. "Na klizanje u Radio Siti? Misliš odmah?"
"Samo na sat vremena. Zar ne želiš? Ako ne želiš..."
"Nisam rekao da ne želim", rekoh. "Zašto da ne. Ako se tebi ide."
"Stvarno tako misliš? Nemoj da govoriš ako tako i ne misliš. Mislim,
meni je sasvim svejedno, kako god ti hoćeš."
Svejedno, kad bi se zezali.
"Tamo mogu da se iznajme one slatke male suknjice za klizanje", rekla
je. "Žinet Kale je to uradila prošle nedelje."
Zato je toliko navalila da ide. Htela je da vidi sebe u jednoj od tih
suknjica koje jedva pokrivaju dupence i ostalo.
I tako smo otišli, pa su nam tamo dali klizaljke, a onda je Sali dobila tu
malu plavu vrcoguzu haljinicu. Stvarno je neviđeno izgledala u njoj, moram
da priznam. I nemojte misliti da to nije znala. Stalno je išla ispred mene,
tako da mogu da vidim kakvo zgodno dupence ima. I jeste bilo zgodno,
priznajem.
Smešno je bilo, međutim, što smo bili najgori klizači na čitavom
prokletom klizalištu. Mislim, stvarno najgori. A bilo je i mahera, nema šta.
Gležnjevi stare Sali toliko su se povijali, sve dok bukvalno nisu polegli po
ledu. Ne samo što su stravično glupo izgledali, već su verovatno i stravično
boleli. Znam da su moji boleli. Ubijali su me. Mora da smo čarobno
izgledali. A da bude još gore, bilo je bar nekoliko stotina pacijenata koji nisu
imali druga posla osim da stoje naokolo i gledaju svo to lomatanje.
"Hoćeš da sednemo malo unutra i popijemo neko piće ili nešto?" najzad
sam joj rekao.
"To je najdivnija ideja koju si danas smislio", rekla je. Bukvalno je
izdisala. Bilo je brutalno. Stvarno mi je bilo žao.
Skinuli smo proklete klizaljke i ušli u taj bar gde si mogao da uzmeš
piće i posmatraš klizače, sedeći samo u čarapama. Čim smo seli, Sali je
skinula rukavice, a ja joj dao cigaretu. Nije presrećno izgledala. Prišao je
kelner pa sam naručio koka-kolu za nju - jer nije pila - a viski sa sodom za
sebe, ali skot je odbio da mi ga donese, pa sam i ja uzeo koka-kolu. Onda
sam kao počeo da palim šibice. Radim to prilično često kad sam u
određenom raspoloženju. Pustim ih kao da gore dokle god mogu da ih
držim, a onda ih bacam u pepeljaru. Neka nervozna navika, šta li.
Najednom, Sali je rekla: "Slušaj. Moram da znam. Dolaziš li ili ne
dolaziš da mi pomogneš da okitim jelku za Božić? Moram da znam." Još je
bila nadrndana zbog svojih gležnjeva na klizanju i svega.
"Pisao sam ti da hoću. Pitala si me to već dvadeset puta. Naravno da
hoću."
"Mislim, moram da znam", rekla je. Počela je da gleda naokolo po
čitavoj prokletoj prostoriji.
Iznenada sam prestao da palim šibice i kao nagnuo se ka njoj preko
stola. Motalo mi sve i svašta po glavi. "Ej, Sali", rekoh.
"Šta?" rekla je. Gledala je neku devojku na drugoj strani prostorije.
"Da li se ikad zasitiš svega?" rekoh. "Mislim, da li si se ikad uplašila da
će sve da ode dođavola ako ne preduzmeš nešto? Mislim, voliš li ti školu i
sve te stvari?"
"Užasno je dosadna."
"Mislim, da li je mrziš? Znam da je užasno dosadna, ali da li je mrziš,
to sam mislio."
"Pa sad, nije baš da je mrzim. Ti večito moraš da nešto..."
"E pa ja je mrzim. Ljudi moji, kako je mrzim", rekoh. "Ali nije samo
to. Nego sve. Mrzim život u Njujorku i sve. Taksije i autobuse sa Medison
avenije, s vozačima koji se večito deru da je izlaz na zadnja vrata, i
upoznavanja s nekim folirantima koji za Lantove kažu da su anđeli, i vožnje
gore-dole liftovima kada samo želiš da si napolju, i tipove koji ti stalno
uzimaju meru za pantalone kod 'Bruksa', i ljude koji večito..."
"Ne viči, molim te", rekla je Sali.
Što je zaista bilo smešno, jer uopšte nisam vikao.
"Uzmi samo kola", rekoh. Rekao sam to veoma tihim glasom. "Uzmi
većinu ljudi, ludi su za kolima. Pate se ako ih malo ogrebu negde i večito
pričaju o tome koliko milja prelaze s galonom benzina, i čim nabave nova
kola, već misle kako da ih zamene za neka još novija. Ja ne volim čak ni
stara kola. Mislim, uopšte me ne interesuju. Radije bih imao nekog konja.
Konj je bar human. Konja bar možeš..."
"Ne znam o čemu ti uopšte govoriš", rekla je Sali. "Samo skačeš s
jedne..."
"Znaš šta?" rekoh. "Ti si verovatno jedini razlog što sam sada u
Njujorku. Da ti nisi ovde, verovatno bih bio negde bestraga daleko. Negde u
šumama ili ne znam gde. Ti si bukvalno jedini razlog što sam ovde."
"Sladak si", rekla je. Ali videlo se kako bi volela da promenim prokletu
temu.
"Trebalo bi da odeš u neku mušku školu. Probaj jednom", rekoh.
"Prepune su licemera i samo učiš ne bi li naučio da budeš dovoljno bistar
kako bi jednog lepog dana bio u stanju da kupiš prokleti 'kadilak', i stalno
moraš da se praviš kako ti je teško ako je ragbi-tim izgubio, i po ceo dan
pričaš samo o devojkama, piću i seksu, i svi su izdeljeni u te odvratne male
klike. Likovi koji igraju košarku drže se za sebe, katolici se drže za sebe,
prokleti intelektualci se drže za sebe, likovi koji igraju bridž drže se za sebe.
Čak se i likovi koji pripadaju prokletom klubu Knjige meseca drže za sebe.
Ako pokušaš da vodiš neki iole inteligentan ray..."
"Slušaj sad", rekla je Sali. "Mnogim mladićima škola pruža mnogo više
od toga."
"Slažem se! Slažem se da im pruža, nekima od njih! Ali to je sve što
meni pruža. Shvataš li? U tome je poenta. Baš u tome je prokleta poenta",
rekoh. "Meni teško da se bilo šta pruža. U lošem sam stanju. U očajnom sam
stanju."
"Vidi se."
A onda, najednom, sinula mi je ideja.
"Slušaj", rekoh. "Evo šta sam smislio. Da li bi volela da odeš bestraga
odavde? Evo šta sam smislio. Znam jednog tipa u Grinič Vilidžu od koga
možemo da uzmemo auto na nekoliko nedelja. Išli smo u istu školu i još mi
duguje deset dolara. Šta bismo mogli da uradimo - da se sutra ujutro
odvezemo gore do Masačusetsa i Vermonta i svuda naokolo, znaš. Tamo
gore je užasno lepo. Najozbiljnije." Počeo sam stravično da se uzbuđujem,
što sam više mislio o tome, i pružio sam kao ruku i uhvatio Sali za ruku.
Kakva sam budala bio. "Bez zezanja", rekoh. "Imam oko sto osamdeset
dolara u banci. Mogu da ih podignem kad ujutro otvore, a onda mogu da
odem po taj auto. Bez zezanja. Smestićemo se u neki bungalov tamo u
nekom kampu ili negde, dok nam traju pare. A onda, kad nam nestane para,
mogu da nađem neki posao, pa bismo mogli da živimo uz neki potok ili
negde, a kasnije bismo mogli da se venčamo ili nešto. Zimi bih mogao da
nacepam koliko god nam treba drva i svega. Fantastično bi nam bilo, kunem
se! Šta kažeš na to? Hajde, reci! Šta kažeš na to? Hoćeš li da pođeš sa
mnom? Molim te!"
"Ne možeš tek tako da uradiš takvu stvar", rekla je Sali, kao da se
užasno iznervirala.
"Zašto? Zašto, dođavola, ne možeš?"
"Nemoj da urlaš na mene, molim te", rekla je. Što je bila glupost, jer
uopšte nisam urlao.
"Zašto ne možeš? Zašto?"
"Zato što ne možeš, i gotovo. Pre svega, oboje smo bukvalno još deca. I
da li ti je ikad palo na pamet šta bi radio ako ne bi našao posao kad ti nestane
novca? Umrli bismo od gladi. Čitava stvar je takva fantazija da nije čak ni..."
"Nije fantazija. Naći ću posao. Ne brini za to. Nemoj da brineš za to. U
čemu je stvar? Zar ne želiš da ideš sa mnom? Reci ako ne želiš."
"Nije to. Uopšte nije to", rekla je Sali. Počinjao sam već da je mrzim,
šta li. "Imaćemo koliko god hoćeš vremena za takve stvari - za sve te stvari.
Mislim, kad završiš koledž, i ako se venčamo i sve. Biće bezbroj čarobnih
mesta kuda može da se ode. Ti si samo..."
"Ne, neće biti. Uopšte neće biti bezbroj mesta kuda može da se ode.
Sve će biti potpuno drukčije", rekoh. Ponovo sam postajao užasno potišten.
"Šta?" rekla je. "Ne čujem te. Prvo urlaš na mene, a onda..."
"Rekao sam ne, neće biti čarobnih mesta kuda može da se ode kad
završim koledž i sve. Aktiviraj malo uši. Sve će biti totalno drukčije.
Moraćemo da se spuštamo liftovima, sa koferima i ostalim glupostima.
Moraćemo da telefoniramo svima živima i da se ispozdravljamo s njima i
šaljemo im razglednice iz hotela i sve. A ja ću raditi u nekoj kancelariji,
pravicu gomilu para i voziću se na posao taksijem i autobusima s Me-dison
avenije i čita'u novine i redovno ću igrati bridž i odlaziću u bioskop i
gledaću masu glupih dokumentaraca i najava za buduće filmove i žurnale.
Žurnale. Isuse svemogući. Uvek neka glupa konjska trka, i neka dama koja
razbija flašu o brod, i neki šimpanza u pantalonama koji vozi prokleti bicikl.
Uopšte neće biti isto. Ti uopšte ne shvataš na šta mislim."
"Možda i ne shvatam! Možda ni ti ne shvataš", rekla je Sali. Oboje smo
do tada već zamrzeli jedno drugo. Videlo se da nema nikakvog smisla
pokušavati da vodiš neki inteligentan razgovor. Bilo mi je stravično krivo
što sam uopšte započeo sve to.
"Hajde, idemo odavde", rekoh. "Dosadna si kao stenica, ako baš hoćeš
da znaš."
Ljudi moji, kako je pogodilo kad sam to rekao. Znam da to nije trebalo
da kažem, i verovamo joj ne bih ni rekao da me nije toliko deprimirala.
Obično nikad ne govorim tako grube stvari devojkama. Ljudi moji, kako je
to pogodilo. Izvinjavao sam se kao sumanut, ali nije prihvatala moja
izvinjenja. Čak je i plakala. Što me malo uplašilo, jer sam se pribojavao da
će da ode kući i kaže svome ocu kako sam joj rekao da je dosadna kao
stenica. Njen otac je bio jedan od onih velikih ćutljivih skotova, a ionako
nije bio preterano lud za mnom. Jednom joj je rekao da previše galamim.
"Najozbiljnije. Žao mi je", govorio sam joj.
"Žao ti je. Tebi je žao. To je jako smešno", rekla je. I dalje je kao
plakala, i najednom mi je zaista bilo nekako žao što sam to rekao.
"Hajde, otpratiću te kući. Ozbiljno."
"Mogu i sama da odem kući, hvala ti. Ako misliš da bih tebi dozvolila
da me pratiš kući, onda si stvarno lud. Nijedan mladić mi nikad u životu nije
rekao tako nešto."
Čitava je stvar, na neki način, bila pomalo komična, kad se bolje
razmisli, pa sam najednom uradio nešto što nije trebalo. Nasmejao sam se. A
ja se smejem baš onako glasno, nekim glupavim smehom. Mislim, kad bih
nekim slučajem sedeo iza sebe u bioskopu ili negde, verovamo bih se
nagnuo napred i rekao sebi da umuknem već jednom. To ju je izludelo više
nego išta.
Muvao sam se još neko vreme oko nje, izvinjavajući se i pokušavajući
da je navedem da mi oprosti, ali nije htela. Samo mi je govorila da odem i
ostavim je na miru. Što sam na kraju i uradio. Otišao sam u garderobu, uzeo
cipele i ostalo i otišao bez nje. To nije trebalo da uradim, ali sam do tada bio
već prokleto sit svega.
Ako baš hoćete da znate, ne znam čak ni zašto sam pokrenuo čitavu tu
stvar s njom. Mislim, to da odemo negde, u Masačusets i Vermont i sve.
Verovamo je ne bih ni vodio, čak i da je htela da pođe sa mnom. Ona
stvarno nije bila neko s kim bi trebalo otići. Međutim, najstrašnije u svemu
tome bilo je što sam ozbiljno mislio kad sam je pitao. To je ono najstrašnije.
Stvarno sam lud, kunem se.