2. OTVORENA KNJIGA
Oslonio sam se na meki nanos snijega, puštajući da se suhi prah oblikuje pod
mojom težinom. Koža mi se ohladila tako da je pristajala sa zrakom oko
mene, i male komadiće leda sam osjetio pod kožom kao baršun.Nebo iznad
mene bilo je čisto, briljantno sa zvijezdama, na nekim mjestima sjajeći se
plavičasto, na drugim žućkasto. Zvijezde su stvarale veličanstvene, vrludave
oblike naspram crnog svemira – impresivan prizor. Nevjerojatno lijepo.
Radije, trebalo je biti nevjerojatno. Bilo bi, kada bih bio sposoban istinski
pogledati.
Nije mi bilo ništa bolje. Prošlo je šest dana, šest dana koliko sam se krio
ovdje, u praznoj divljini Denalija, ali nisam bio ništa bliži slobodi nego onog
trenutka kad sam prvi put uhvatio njen miris. Kada sam zurio u okićeno
nebo, kao da je postojala prepreka između njegove ljepote i mojih očiju.
Prepreka je bila lice, neosobito ljudsko lice, ali jednostavno ga nisam uspio
istjerati iz uma.
Čuo sam približavanje misli, prije nego sam čuo korake koji su ih pratili.
Zvuk kretanja bio je samo nerazgovijetan šapat po prahu. Nisam bio
iznenađen što me Tanya pratila do ovdje. Znao sam da je prevrtala po ovom
razgovoru prošlih dana, odgađajući ga sve dok nije bila sigurna što želi reći.
Pojavila se u vidokrugu pedesetak metara od mene, živahno skočivši na vrh
crne stijene i tamo održavajući ravnotežu. Tanyina koža bila je srebrna pod
svjetlosti zvijezda, a njene duge kovrče inače blijede, poprimile su ružicastu
boju. Žute oči zablještale su nakon što me locirala napola zakopanog u
snijegu, u usne su joj se polako razvukle u smiješak. Izvrsno. Kada bih je
mogao vidjeti. Uzdahnuo sam.
Čučnula je, prsti su joj doticali kamen, i tijelo joj se savilo.
Topovska kugla, pomislila je.
Bacila se u zrak; oblik tijela joj je postao tamna, uvijena sjena kada se
graciozno ispružila između mene i zvijezda. Savila se u kuglu nakon što je
srušila nasip snijega pored mene. Mećava snijega podigla se oko mene.
Zvijezde su se zatamnile kada sam se našao duboko zakopan u meke kao
perje ledene kristale.
Ponovno sam uzdahnuo, ali se nisam pomaknuo da se iskopam. Crnoća
ispod snijega nije ni pogoršala ni poboljšala pogled. I dalje sam vidio isto
lice.
''Edward?''
Onda je snijeg ponovno poletio, kad me Tanya brzo otkopala. Maknula mi je
snijeg s nepomičnog lica, izbjegavajući me pogledati u oči.
''Oprosti'', promrmljala je. '' Šalila sam se''.
''Znam. Bilo je smiješno.''
Usne su joj se savile.
''Irina i Kate su rekle da te trebam ostaviti na miru. Misle da ti idem na
živce.''
''Uopće ne'', uvjerio sam je. '' Naprotiv, ja sam taj koji je nepristojan,grozno
nepristojan. Zbilja mi je žao.''
Ideš kući, zar ne? Pomislila je.
''Nisam još... posve... odlučio.''
Ali ne ostaješ ni ovdje. Sad su joj misli bile sjetne, žalosne.
''Ne. Izgleda da ne...pomaže.'' Napravila je grimasu.
''Moja krivnja, zar ne?''
''Naravno da ne,'' glatko sam izlagao.
Ne budi džentlmen.Nasmijao sam se.Radim ti neugodnosti, optužila se.
''Ne.''
Podigla je jednu obrvu, izraz tolike sumnje da sam se morao nasmijati. Jedan
kratak osmijeh, praćen još jednim uzdahom.
''Uredu,'' priznao sam. ''Pomalo.''
I ona je uzdahnula i stavila ruke pod bradu. Misli su joj bile razočarane.
''Tisuću puta si ljepša od zvijezda, Tanya. Naravno, ti si posve svjesna toga.
Nemoj dopustiti da ti moja tvrdoglavost potkopa samopouzdanje.'' Zacerekao
sam se nevjerojatnosti toga.
''Nisam navikla na odbijanje'' progunđala je i napućila donju usnu.
''Naravno da nisi,'' složio sam se, i pokušao s malo uspjeha blokirati
naviranje njenog sjećanja o uspješnim osvajanjima. Većinom je preferirala
ljudske muškarce prvo, bilo ih je mnogo više, s dodatkom da su bili meki i
topli. I uvijek požudni, definitivno.
''Smrtnici'', zezao sam je, nadajući se da ću prekinuti slike koje su joj izvirale
iz glave. Namrštila se, svijetleći zubima.
''Originalni.''
Suprotno Carlisleu, Tanya i njene sestre su polako otkrivale savjest. Na
kraju, njihova sklonost ljudskim muškarcima ih je okrenula od krvoprolića.
Sada su muškarci koje su voljele...živi.
''Kada si se pojavio ovdje,'' polako je rekla. ''Pomislila sam da ...''
Znao sam što je pomislila. I mogao sam pogoditi što je osjećala. Ali trenutno
nisam bio u najboljem stanju za analitička promišljanja.
''Pomislila si da sam se predomislio.''
''Da.'' Namrštila se.
''Užasno mi je žao što se poigravam s tvojim očekivanjima, Tanya. Nisam
htio,nisam mislio. Samo je to što sam ih napustio...u žurbi.''
''Da ne pretpostavljam da ćeš mi reći zašto...?''
Savio sam noge pod ruke i jako se prignuo.
''Ne želim pričati o tome.''
Tanya, Irina i Kate bile su jako dobre u životu za koji su se opredijelile. U
nekim pogledima bolje čak i od Carlislea. Unatoč suludoj blizini koju su si
dopuštale s onima koji su im nekoć bili plijen, nisu radile pogreške. Bio sam
previše posramljen da priznam Tanyi svoju slabost.
''Problemi s ženama?'', pogodila je ignorirajući moje opiranje. Ispustio sam
turoban osmjeh.
''Ne na način na koji misliš.''
Onda je zašutila. Slušao sam joj misli dok je prelazila kroz različita
pogađanja, pokušavajući protumačiti značenje mojih riječi.
''Nisi ni blizu'', rekao sam joj.
''Jedan nagovještaj?'' pitala je.
''Molim te, pusti to, Tanya.''
I dalje je bila tiho, špekulirajući. Ignorirao sam je, uzaludno pokušavajući
razaznati zvijezde. Odustala je nakon tihog trenutka, i misli su joj poprimile
drugi pravac. Kamo ćeš otići, Edwarde, kada odeš? Nazad Carlisleu?
''Ne znam baš, '' prošaptao sam.
Kamo ću otići? Nisam mogao zamisliti nijedno mjesto na svijetu koje bi me
interesiralo. Nije bilo ništa što sam htio vidjeti ili raditi. Jer, bez obzira kamo
otišao, neću ići prema nikamo – bježat ću.
Mrzio sam to. Kada sam postao takva kukavica?
Tanya je prebacila svoju tanku ruku oko mojih ramena. Ukočio sam se, ali
nisam ustuknuo od dodira. Nije ovo shvaćala kao ništa više od prijateljske
utjehe. Većinom.
''Mislim da ćeš se vratiti,'' rekla je glasom koji je još samo malo nagoviještao
njen davno izgubljen ruski naglasak. Bez obzira što je...ili tko je...taj tko te
lovi. Suočit ćeš se s njim. Ti si taj tip.
Misli su joj se podudarale s riječima. Pokušao sam prigrliti viziju sebe koju
je nosila u glavi. Onu koja se suočava sa stvarima. Bilo je ugodno ponovno
razmišljati o sebi na taj način. Nikad nisam sumnjao u svoju hrabrost, svoju
sposobnost da se suočim s teškoćama, prije tog užasnog sata biologije u
srednjoj školi, tako nedavnog.
Poljubio sam je u obraz, brzo se povlačeći nakon što je stisnula lice uz moje,
usne su joj se opet namrštile. Tužno se smješkala mojoj brzini.
''Hvala ti, Tanya. Trebao sam to čuti.'' Misli su joj poprimile jadan ton.
''Dobrodošao si, valjda. Želim samo da budeš razumniji, Edward.''
''Oprosti, Tanya. Znaš da si predobra za mene. Ja još... samo nisam našao
ono što tražim.''
''Pa, ako odeš prije nego te još jednom vidim...zbogom, Edward.''
''Zbogom, Tanya.'' Kada sam rekao te riječi, mogao sam vidjeti. Mogao sam
se vidjeti kako odlazim. Da sam dosta snažan da se vratim na jedinom mjesto
gdje sam želio biti. ''Hvala, još jednom.''
Bila je na nogama u jednom brzom pokretu, i onda je otrčala, klizeći preko
snijega tako brzo da joj stopala nisu imala vremena stati u snijeg, nije
ostavila tragove za sobom.
Usne su mi se izvile u razočaranju. Nisam volio nanositi Tanyi bol, iako joj
osjećaji nisu bili duboki, posve nevini, i u svakom slučaju, ne neki koje bih
mogao uzvratiti. I dalje se nisam uopće osjećao kao džentlmen.
Položio sam bradu na koljena i nastavio gledati u zvijezde i uhvatio se kako
sam nemiran što sam sam.
Znao sam da bi me Alice vidjela kako se vraćam kuci, da bi rekla ostalima.
To bi ih usrećilo, ponajviše Carlislea i Esme. Ali zagledao sam se još malo u
zvijezde, pokušavajući vidjeti prijašnje lice u glavi. Između mene i
briljantnih svjetala na nebu, par zbunjenih čokoladno-smeđih očiju me
gledao, i činilo se kao da pitaju, što ova odluka znači za njih. Naravno, nisam
bio siguran, je li to bila informacija koju su njene znatiželjne oči tražile. Čak
i u mašti, nisam mogao čuti njene misli. Oči Belle Swan nastavile su me
ispitivati, i nesmetan pogled na zvijezde me i dalje ometao. S teškim
uzdahom, odustao sam i ustao na noge. Ako budem trčao¸vratit ću se u
Carlisleov auto za manje od sata...
U žurbi da vidim obitelj i željno očekujući da budem Edward koji se suočava
sa stvarima, potrčao sam preko zvjezdanog snježnog polja, ne ostavljajući
tragove.
''Bit će uredu,'' odahnula je Alice. Oči joj nisu bile usredotočene i Jasper ju je
lagano držao za zglob, vodeći je kroz kafeteriju. Rosalie i Emmett vodili su,
Emmett je apsurdno nalikovao tjelesnom čuvaru u središtu neprijateljskog
teritorija. Rose je izgledala oprezno, također, ali više iziritirano nego
zaštitnički.
''Naravno da bude,'' progunđao sam. Njihovo ponašanje bilo je smiješno. Da
nisam mislio da se ne mogu nositi s ovim trenutkom, ostao bih kod kuće.
Iznenadna promjena, našeg normalnog, inače zaigranog jutra, noćas je
sniježilo, i Emmett i Jasper su iskoristili moju odsutnost da me bombardiraju
s grudama otopljenog snijega; kada im je dosadio moj manjak
zainteresiranosti, okrenuli su se jedan prema drugom ova pretjerana energija
bila bi komična da nije bila iritantna.
''Još nije ovdje, ali budući da će doći... neće biti uz vjetar ako sjednemo na
uobičajeno mjesto.''
''Naravno da ćemo sjesti na naše uobičajeno mjesto. Prestani, Alice. Ideš mi
na živce. Bit ću posve uredu.''
Pogledala je nakratko prema Jasperu koji joj je pomogao da sjedne, i oči su
joj se konačno fokusirale na moje lice.
''Hmm,'' rekla je, zvučeći iznenađeno. ''Mislim da si u pravu.''
''Naravno da jesam,'' promrsio sam.
Mrzio sam biti njihova briga. Odjednom sam osjetio simpatiju prema
Jasperu, prisjećajući se koliko smo se mi puta ponašali prezaštitnički prema
njemu.
Nakratko je uhvatio moj pogled i namrštio se. Iritantno, zar ne?
Kimnuo sam.Zar mi se prije samo tjedan dana, ova duga, siva soba činila
tako ubojito dosadnom?
Da mi se činilo kao da sam u njoj u snu, kao u komi?
Danas su mi živci bili čvrsto zategnuti, klavirske žice, zategnute da se oglase
na najmanji pritisak. Osjetila su mi bila na oprezu; skenirao sam svaki zvuk,
svaki pogled, svaki pokret zraka koji me dotakao, svaku misao. Posebno
misli. Postojao je samo jedan osjet koji sam držao zaključanim, odbijajući
upotrijebiti ga. Njuh, naravno. Nisam disao.
Očekivao sam da ću čuti više o Cullenovima u mislima koje sam filtrirao.
Čekao sam cijeli dan, tražeći bilo kojeg novog poznanika Belle Swan kojem
se možda povjerila, pokušavajući vidjeti pravac kojim bi krenuo novi trač.
Ali nije bilo ničega. Nitko nije primijetio vampire u kafeteriji, sve je bilo isto
kao i prije, prije nego je nova cura došla. Nekoliko ljudi je još mislilo o njoj,
još uvijek iste misli od prošlog tjedna. Umjesto da sam to smatrao neizrecivo
dosadnim, sad sam bio fasciniran.
Zar nikom nije rekla ništa o meni?
Nije bilo šanse da nije primijetila moj crn, ubojit odsjaj. Vidio sam da je
reagirala na njega. Sigurno, nasmrt sam je preplašio. Bio sam uvjeren da bi
to spomenula nekome, možda čak preuveličala priču da ju poboljša. dajući
mi par manijačkih crta ličnosti.
A onda, čak me i čula da se pokušavam izvući sa zajedničkog sata biologije.
Mora da se pitala, nakon što je vidjela moj izraz lica, da je ona uzrok.
Normalna djevojka bi se raspitivala okolo, uspoređivala svoje iskustvo s
drugima, tražila za neki sličan uzrok koji bi objasnio moje ponašanje, da se
ne bi osjećala izdvojenom. Ljudi su oduvijek i stalno u očajničkoj potrebi da
se osjećaju normalnima, da se uklope. Da se stope sa svima oko njih, kao
krdo ovaca. Potreba je naročito jaka tijekom nesigurnih adolescentskih
godina. Ova djevojka neće biti iznimka pravilu.
Ali nitko nije obratio pažnju na nas, koji smo sjedili ovdje, za našim
svakidašnjim stolom. Bella je sigurno iznimno sramežljiva, čim to nije
nikome povjerila. Možda je razgovarala sa svojim ocem, možda je to bila
najsnažnija veza...iako to je malo vjerojatno, uzimajući u obzir činjenicu da
je tijekom života tako malo vremena provela s njim. Majci bi bila bliža. Ipak,
mogao bih proći pored načelnika Swana da poslušam što misli.
''Išta novo?'' upitao je Jasper.
''Ništa. Ona...sigurno nije ništa rekla.''
Svi su podigli obrvu na ovu vijest.
''Možda nisi toliko strašan, koliko misliš,'' rekao je Emmett, cerekajući se.
''Kladim se da bi je mogao bolje preplašiti nego ti.'' Preokrenuo sam očima.
''Pitam se zašto...?'' Mozgao je ponovno o mojoj teoriji o njenoj unikatnoj
tišini.
''Već sam prošao tu teoriju. Ne znam.''
''Ulazi,'' mrmljala je Alice. Osjetio sam kako mi je tijelo ukočilo. „Pokušaj
izgledati ljudsko.''
''Ljudsko, kažeš?'' Pitao je Emmett.
Prvo je podignuo desnu ruku, savijajući prste oko grude snijega koju je
sakrio u šaci. Naravno, nije se otopila. Stisnuo ju je u grudu. Držao je oči na
Jasperu, ali vidio sam smjer njegovih misli. Alice, također. Kad je iznenada
bacio grudu na nju, ona je samo lagano, ali vrlo brzo zavrtila prste i
odgurnula grudu. Preletjela je preko kafeterije, prebrzo da je ljudske oči
vide, i udarila s oštrim zvukom u cigleni zid. On se također okrhnuo.
Glave u tom uglu prostorije okrenule su se i zagledale u hrpu slomljenog
leda i cigle na podu, te se počeli osvrtati u potrazi za krivcem. Nisu gledali
dalje od par stolova u blizini. Nitko nije gledao u nas.
''Vrlo ljudski, Emmett,'' rekla je Rosalie cinično. ''Zašto jednostavno nisi
srušio rukama taj zid?''
''Bilo bi mnogo impresivnije, draga, da si ti to učinila.''
Pokušao sam obratiti pozornost na njih, pokušavajući zadržati izraz lica kao
da sam dio njihove zezancije. Nisam si dozvolio da gledam u pravcu gdje je
stajala. Ali to je bilo sve što sam slušao.
Mogao sam čuti Jessicinu netrpeljivost prema novoj djevojci, koja se činila
kao da je ometena, također, stojeći nepokretno u redu. Vidio sam u
Jessicinim mislima, da su obrazi Belle Swan odjednom postali ružičasti od
naleta krvi.
Disao sam kratkim, plitkim udisajima, u pripravnosti da prekinem disati na
bilo koji znak njenog mirisa u zraku koji me okruživao.
Mike Newton je bio s dvije cure. Čuo sam oba njegova glasa, mentalni i
verbalni, kada je pitao Jessicu što nije u redu sa Swanicom. Nije mi se sviđao
ton njegovih misli koje su se obavijale oko nje, dok su mu fantazijice koje si
je složio u glavi zamagljivale um, gledajući je kako se prenula i podigla
pogled kao da je zaboravila gdje je.
''Ništa,'' čuo sam Bellu kako je rekla tihim, čistim glasom. Činilo mi se da je
zvučao kao zvono preko brbljanja u kafeteriji, ali znao sam da je to samo
posljedica toga što sam bio tako usredotočen na njega.
''Uzet ću samo sok danas,'' nastavila se pomicati u redu. Nisam si mogao
pomoći da ne pogledam brzo u njenom smjeru. Gledala je u pod, a krv joj je
polako nestajala iz lica. Brzo sam skrenuo pogled, prema Emmettu, koji se
smijao mom novom bolećivom osmjehu na licu...
Izgledaš bolesno, buraz. Preinačio sam crte lica u izraz koji je trebao
djelovati opušteno i ne napeto.
Jessicca se naglas pitala o Bellinom nedostatku apetita.
''Zar nisi gladna?''
''Zapravo, malo mi je zlo.'' Glas joj je bio tiši, ali ipak vrlo čist.
Zašto se zamaram s tom zaštitničkom brigom koja je izbila odjednom iz
misli Mika Newtona?
Zašto sam osjećao posesivnost prema njima? Nije moja stvar ako Mike
Newton previše žudi za njom. Možda je to način na koji svi reagiraju na nju.
Zar ju nisam i ja želio, instinktno, zaštititi, također? Prije nego sam je htio
ubiti...
Ali, je li ona bila bolesna?
To je bilo teško za prosuditi – djelovala je tako nježno s tom prozirnom
kožom... Onda sam shvatio da se i ja brinem, kao i ovaj nerazboriti dečko, i
prisilio se da ne razmišljam o njenom zdravlju.
Bez obzira, nisam je volio gledati kroz Mikeove misli. Prebacio sam se na
Jessicine, prateći pažljivo za koji ce stol njih troje sjesti. Na sreću, sjeli su s
Jessicinim uobičajenim kolegama, za jedan od prvih stolova u prostoriji. Ne
uz vjetar, baš kako je Alice obećala.
Alice me trknula laktom.Ubrzo ce pogledati, ponašaj se ljudski.
Stisnuo sam zube iza smješka.
''Opusti se, Edward,'' rekao je Emmet. ''Iskreno. Pa ubio si jednog čovjeka.
Teško da je kraj svijeta.''
''Ti ćeš znati,'' promrmljao sam. Emmett se nasmijao.
''Moraš naučiti preboljeti stvari. Kao ja.Vječnost je dugo vrijeme da se
koprcaš u krivnji.''
Upravo tada, Alice je bacila malu grudu snijega, koju je krila, ravno
Emmettu u lice.Trepnuo je iznenađeno i onda se nasmiješio u iščekivanju.
''Tražila si to,'' rekao je, tresući glavom punom snijega u njenom smjeru.
Snijeg, koji se već otapao u toploj prostoriji, letio je s njegove kose u
debelom mlazu polu-otopljene bljuzge.
''Fuj!'' Požalila se Rose, kad su ona i Alice ustuknule.
Alice se nasmijala, i svi smo se priključili. Mogao sam vidjeti u Alicinoj
glavi da je isplanirala ovaj trenutak savršenstva, i znao sam da cura, trebam
prestati razmišljati o njoj na taj način, kao da je jedina cura na svijetu, da
Bella sada gleda kako se igramo i smijemo; gleda nas sretne i ljudske i
nerealno idealne kao slike Normana Rockwella.
Alice se nastavila smijati, držeći poslužavnik gore kao štit. Cura, Bella mora
da je još gledala u nas.
...bulji u Cullenove ponovno, netko je pomislio, hvatajući moju pažnju.
Automatski sam pogledao prema nenamjernom pozivu, shvativši da sam
prepoznao glas kad su mi oči susrele cilj, danas sam previše slušao.
Ali misli su mi samo pošle pored Jessice, i usredotočile se na pronicljiv
pogled djevojke. Brzo je spustila pogled, skrivajući se iza debelog sloja kose.
Što je mislila? Frustracija kao da je bila sve silovitija kako je vrijeme
protjecalo, umjesto da mi dosadi. Pokušao sam, nesiguran u ono to radim, jer
nisam nikad prije to činio, ispitati tišinu mislima oko nje. Moj super sluh mi
je uvijek dolazio prirodno, bez pitanja, nikad nisam morao raditi na njemu.
Ali sad sam se koncentrirao, pokušavajući probiti kroz štit, kakav god da bio,
koji ju je okruživao.
Ništa osim tišine.
Što je to s njom? Pomislila je Jessica, odgovarajući na moju frustraciju.
''Edward Cullen zuri u tebe,'' šapnula je u Swanicino uho, dodajući smiješak.
Nije bilo nagovještaja ljubomori u njenom glasu. Izgleda da je Jessica bila
iskusna u lažiranju prijateljstva.
Slušao sam, preobuzeto, curin odgovor.
''Ne izgleda ljutito, zar ne?'' šapnula joj je.
Znači, ona jest, primijetila moju reakciju prošli tjedan. Naravno da je.
Pitanje je zbunilo Jessicu, vidio sam svoje lice u njenim mislima kad je
pokušavala protumačiti moj izraz lica, ali nisam vidio odgovor. Još sam bio
koncentriran na djevojku, pokušavajuči čuti nešto. Moj pokušaj
namjeravanja nije pomagao.
''Ne,'' rekla je Jessica, i znao sam da je željela reći da mučilo ju je iznutra,
moje zurenje,iako nije bilo ni traga mučenja u njenom glasu. ''Zar bi trebao
biti?''
''Mislim da mu se ne sviđam,'' cura je šapnula, nagnuvši glavu na ruku kao
da se odjednom umorila. Pokušao sam razumjeti pokret, ali mogao sam samo
pogađati. Možda jest bila umorna.
''Cullenovima se nitko ne sviđa,'' razuvjerila ju je Jess. ''Pa, oni ne primjećuju
nikoga osim međusobno.'' Nikad ni nisu. Glas joj je bio hrpa gunđanja. ''Ali
on još uvijek zuri u tebe.''
''Prestani ga gledati,'' uznemireno je rekla, mičući glavu s ruke i pogledavši
Jessicu da se uvjeri da je poslušala njenu naredbu.
Jessica se nasmijala, ali je učinila što joj je rekla. Djevojka nije gledala dalje
od svog stola do kraja sata. Mislio sam, mislio, naravno, nisam mogao biti
siguran da je to radila namjerno. Činilo se kao da je željela pogledati u
mene. Tijelo bi joj se okrenulo polako u mom smjeru. Brada bi joj se krenula
okretati, i onda bi se uhvatila, duboko udahnula, i fiksno počela zuriti u bilo
koga tko bi pričao.
Ignorirao sam ostale misli oko djevojke, većinom, koje nisu bile o njoj. Mike
Newton je planirao grudanje poslije škole na parkiralištu, kao da nije shvatio
da se snijeg već pretvorio u kišu. Lepršanje mekih pahuljica na krovu je
postalo sličnije kišnim kapima. Zar nije mogao čuti promjenu? Meni je bila
preglasna.
Kada je vrijeme ručka završilo, ostao sam na svom mjestu. Ljudi su izašli i
uhvatio sam se kako pokušavam razlučiti zvuk njenog koračanja od ostatka
učenika, kao da je bilo nešto važno i neobično u njima. Kako glupo.
Moja se porodica, također nije pomakla. Čekali su da vide što ću ja učiniti.
Hoću li otići u razred sjesti pored djevojke gdje sam mogao nanjušiti njen
apsurdno snažan miris krvi, i osjetiti toplinu njenog pulsa u zraku oko mene?
Jesam li dovoljno snažan za to? Ili mi je dosta za jedan dan?
''Mislim da...da je ok,'' zamuckivala je Alice. ''Um ti je miran. Mislim da ćeš
izdržati jedan sat.''
Ali Alice je znala kako se brzo um može promijeniti.
''Zašto forsirati, Edward?'' pitao je Jasper. Znao sam da ne želi ispasti
samodopadan jer sam sad ja onaj koji je slab, ali mogao sam čuti da je, samo
malo. ''Idi kući. Uspori.''
''U čemu je stvar?'' Emmett se usprotivio. ''Ili je hoće, ili neće ubiti. Koji god
način da odabere, prijeći će preko toga.''
''Ne želim se još preseliti,'' žalila se Rosalie. ''Ne želim polaziti iz početka.
Skoro smo na kraju srednje škole, Emmett. Konačno.''
Bio sam podjednako razdvojen oko odluke. Želio sam, žarko sam želio,
suočiti se s ovim, umjesto bježati ponovno. Ali nisam se želio ni gurati
previše. Prošli tjedan je bila pogreška pustiti Jaspera onoliko dugo bez lova;
je li ovo bila isto bespotrebna greška?
Nisam želio iskorijeniti svoju obitelj. Nitko od njih mi ne bi za to zahvalio.
Ali želio sam otići na sat biologije. Shvatio sam da joj ponovno želim vidjeti
lice.
To je odlučilo umjesto mene. Ta znatiželja. Bio sam ljut što je osjećam. Zar
si nisam obećao da me tišina oko nje neće zainteresirati za nju? A opet, evo
me, zainteresiran koliko najviše mogu biti. Želio sam znati što misli. Um joj
je bio zatvoren, ali oči su joj bile veoma otvorene. Možda bi njih mogao
pročitati.
''Ne, Rose, mislim da će biti u redu,'' Alice je rekla. ''Učvršćuje se. 93% sam
sigurna da se ništa loše neće dogoditi ako ode u razred.'' Pogledala me
znatiželjno, pitajući se što se promijenilo u mojim mislima da je učvrstilo
njenu viziju budućnosti.
Hoće li znatiželja biti dovoljna da održi Bellu živom?
Emmett je bio u pravu, valjda, zašto se ne suočiti s tim, na bilo koji način?
Suočit ću se s iskušenjem.
''Idem u razred,'' naredio sam si, ustajući od stola. Okrenuo sam se i udaljio
od njih bez okretanja. Mogao sam čuti Alicinu brigu, Jasperovu kritiku,
Emmettovo odobrenje i Rosalinu iziritiranost iza mene.
Udahnuo sam posljednji duboki udah na vratima učionice, i zadržao ga u
plućima kada sam ušao u mali, vrući prostor.
Nisam kasnio. Gosp.Banner se još pripremao za današnji laboratorijski rad.
Cura je sjedila za mojim našim stolom, s pognutom glavom, opet, zureći u
mapu po kojoj je črčkala.Proučavao sam črčkariju kako sam se približavao,
zainteresiran čak i za ovu bezveznu kreaciju njenog uma, ali bilo je
beznačajno. Samo nasumično črčkanje kružića unutar kružića. Možda se nije
koncentrirala na uzorak, već mislila o nečem drugom?
Povukao sam stolicu s nepotrebnom gruboćom, puštajući da zagrebe po
linoleumu; ljudi su se uvijek osjećali ugodnije kada su čuli buku koja je
nagoviještala da im netko prilazi. Znao sam da je čula zvuk, ali nije digla
pogled, ali ruka joj je promašila krug koji je crtala, čineći ga nepravilnim.
Zašto me nije pogledala? Vjerojatno je bila preplašena. Morao sam je danas
razuvjeriti. Uvjeriti je da je umislila stvari od prošlog puta.
''Bok,'' rekao sam tihim glasom kojeg sam koristio kada sam želio opustiti
ljude, formirajući uljudan osmjeh na usnicama koji ne bi pokazao zube.
Onda me pogledala, širom raširene smeđe oči su se prenerazile, zbunile se i
bile pune tihih pitanja. Bio je to isti izraz koji je bio prepreka u mojoj
prošlotjednoj viziji.
Gledajući u te, čudne, duboke smeđe oči, shvatio sam da je mržnja,mržnja
koju sam izmislio da ju je cura zaslužila samo jer je postojala,isparila. Sad
nisam disao, nisam osjećao njen miris, bilo je teško povjerovati da bi itko
toliko ranjiv mogao biti predmet mržnje.
Obrazi su joj se počeli crveniti, ali ništa nije rekla.
Držao sam oči na njenima, usredotočivao se samo na pitanja iz dubine, i
pokušavao ignorirati boju koja mi je budila apetit. Imao sam dovoljno zraka
da pričam dulje vrijeme bez udisanja.
''Zovem se Edward Cullen,'' rekao sam, iako sam znao da to zna. To je bio
uljudan način za početak. ''Nisam imao priliku, predstaviti ti se prošli tjedan.
Ti mora da si Bella Swan.''
Izgledala je zbunjeno, ponovno se pojavila mala bora između njenih očiju.
Trebalo joj je pola sekunde dulje da odgovori nego što je bilo potrebno.
''Kako znaš moje ime?'', zahtijevala je, i glas joj je malo podrhtavao.
Mora da sam je prestrašio. To me nagnalo da osjećam krivnju; bila je tako
slaba. Polako sam se nasmijao, to je bio zvuk za koji sam znao da opušta
ljude. Opet, bio sam pažljiv sa zubima.
''Oh, mislim da svi znaju tvoje ime.'' Zasigurno je morala primijetiti da je
bila centar pozornosti u ovoj monotoniji. ''Cijeli je grad čekao tvoj dolazak.''
Namrgodila se kao da joj je ova informacija neprijatna. Pretpostavio sam,
kad si sramežljiv kao što je ona, nije ugodna ovolika pažnja. Većina je ljudi
osjećala suprotno. Iako se nisu htjeli izdvajati iz čopora, u isto bi vrijeme
čeznuli za pažnjom okoline.
''Ne,'' rekla je. ''Mislila sam, zašto si me nazvao Bella?''
''Je li ti Isabella draže?'' Pitao sam, zbunjen činjenicom da nisam mogao
vidjeti kamo je ovo pitanje vodilo. Nisam razumio. Sigurno, mnogo je puta
dala do znanja prvi dan što preferira. Jesu li svi ljudi bili toliko ograničeni
bez konteksta?
''Ne, sviđa mi se Bella,'' odgovorila je, lagano naginjući glavu na stranu.Njen
izraz lica,ako sam ga točno pročitao bio je razdvojen između neugode i
zbunjenosti. ''Ali mislim da me Charlie,mislim, moj tata zove Isabella iza
leđa.Izgleda da me zato ovdje svi znaju pod tim imenom.'' Koža joj je
poprimila za nijansu tamniju ružičastu boju.
''Oh,'' rekao sam zgranuto, i brzo odvratio pogled od njena lica.
Upravo sam shvatio što je značilo njeno pitanje: omaknulo mi se, napravio
sam grešku. Da nisam prisluškivao sve ljude prvi dan, onda bih je nazvao
automatski punim imenom, kao i svi ostali. Primijetila je razliku.
Osjetio sam neugodu, vrlo je brzo shvatila moj propust. Vrlo oštroumno,
posebno za nekoga tko bi trebao biti prestravljen mojom blizinom.Ali imao
sam većih problema od mnogobrojnih sumnji o meni koje je možda držala
zaključane u glavi.
Nisam imao zraka. Ako sam opet želio pričati s njom, morao bih
udahnuti.Bilo bi teško izbjeći razgovaranje. Na nesreću za nju, dijeljenje
ovog stola učinilo ju je mojim laboratorijskim partnerom, i danas ćemo
morati raditi zajedno. Činio bih se čudan i vrlo bezobrazan da je ignoriram
dok radimo pokuse. Više bi posumnjala i bojala se…
Nagnuo sam se što dalje od nje što sam mogao bez ustajanja sa stolice
stavljajući glavu u prolaz između sjedala. Ukipio sam se na stolici, stežući
mišiće, i onda brzo udahnuo zrak punim plućima kroz usta. Ahh!
Stvarno je bilo bolno. Čak i da je ne mirišem, mogao sam je osjetiti na
jeziku. Grlo mi je odjednom ponovno bilo u plamenu, a žeđa jača od prvog
puta prošli tjedan kad sam joj uhvatio miris.
Stisnuo sam zube i pokušao se smiriti.
''Počnimo,'' zapovjedio je Gosp.Banner.
Osjećao sam kao da je svaka mrvica samokontrole koju sam postigao za
sedamdeset godina davala sve od sebe da me odvrati od djevojke, koja je
gledala u stol i smješkala se.
''Dame prve, partnerice?'' Ponudio sam.
Podigla je pogled prema meni i lice joj je problijedjelo, a oči širom otvorile.
Zar nešto nije bilo u redu s mojim izrazom? Je li ponovno bila prestravljena?
Nije govorila.
''A, mogu i ja početi, ako želiš,'' rekao sam tiho.
''Ne,'' rekla je, i lice joj je opet prešlo iz bijele u crvenu boju. ''Ja ću prva.''
Gledao sam u pribor na stolu, mikroskop na baterije, kutijicu stakala, radije
nego da gledam u krv ispod čiste kože. Još sam jednom brzo udahnuo, kroz
zube, i zgrčio se kad me zaboljelo grlo.
''Profaza,'' rekla je nakon brzog pregleda. Krenula je pomaknuti stakalce,
iako ga je jedva pogledala.
''Imaš li što protiv da ja pogledam?'' Instinktivno,glupo, kao da sam jedan od
njene vrste,posegnuo sam da joj zadržim ruku od pomicanja stakalca. Na
jednu sekunde, toplina njene kože me opekla. Bilo je kao električni
impuls,sigurno, mnogo vrući od 36 stupnjeva. Toplina mi je prošla dlanom
duž ruke. Izmakla je ruku ispod moje.
''Oprosti,'' promrmljao sam kroz stisnute zube. Trebao sam nekuda pogledati,
pa sam zgrabio mikroskop i uporno zurio u uzorak. Bila je upravu.
''Profaza,'' složio sam se.
I dalje je bilo nesigurno pogledati u nju. Disao sam što sam tiše mogao kroz
stisnute zube i pokušavao ignorirati žeđ, koncentrirao sam se na jednostavno
zapisivanje, upisivao sam riječ na zadano mjesto u laboratorijsku tablicu, i
onda prešao na slijedeću stranu.
Što je sada mislila? Kako se ona osjećala kad sam je dotaknuo? Moja je ruka
bila ledeno hladna – odbojna. Nije bilo sumnje zašto je tako tiha.
Virnuo sam na stakalce.
''Anafaza,'' rekao sam sam sebi i zapisao na iduću crtu.
''Mogu li?'' pitala je.
Pogledao sam je, bio sam iznenađen vidjevši da drži ruku ispruženu prema
mikroskopu. Nije izgledala uplašeno. Zar je zaista mislila da bih krivo
odgovorio?
Nisam mogao da se ne nasmijem njenom izrazu lica koji se nadao da sam
pogriješio, i prepustio sam joj mikroskop.Gledala je u stakalce s
nestrpljenjem koje je brzo nestalo, kutovi usnica su joj se spustili.
''Treće stakalce?'' pitala je, bez da je podigla pogled s mikroskopa, ali držeći
ispruženu ruku. Ispustio sam idući uzorak na njenu ruku, bez da mi je koža
igdje dodirnula išta njeno. Sjedenje pored nje bilo je poput sjedenja pored
užarene svjetiljke. Mogao sam osjetiti kako mi se tijelo zagrijava pored njene
više temperature.
Nije dugo gledala u stakalce.
''Interfaza,'' rekla je nonšalantno,možda se malo previše trudila da zvuči tako
i gurnula mikroskop prema meni. Provjerio sam,bila je opet upravu.
Tako smo i završili, progovarajući svatko po jednu riječ i bez gledanja u oči.
Jedini smo završili,ostali u razredu su imali više problema s pokusom. Mike
Newton kao da je imao problema s koncentracijom, pokušavao je gledati
Bellu i mene.
Da je bar ostao gdje god da je otišao, pomislio je Mike, bijesno me
gledajući.Hmm, zanimljivo. Nisam znao da je dečko imao nešto protiv mene.
Ovo je bilo novo otkriće, otkad je djevojka došla. Još interesantnije, shvatio
sam, na svoje iznenađenje, da je osjećaj obostran.
Pogledao sam prema djevojci, smeten širokim dometom razaranja i prevrata
koje je, unatoč svojoj običnosti i bezopasnom izgledu, ostvarila nad mojim
životom.
Nije da nisam vidio što se dešavalo s Mikeom. Zapravo je bila lijepa…na
neobičan način. Više nego lijepa, lice joj je bilo zanimljivo. Ne posve
simetrično ,brada joj se sužavala previše od širokih kosti obraza; posebno u
bojama, svijetli i tamni kontrast kože i kose; i onda, tu su bile oči,
prepunjene tihim tajnama,oči koje su se dosađivale u mojima. Uzvratio sam
joj pogled, pokušavajući pogoditi bar jednu od tih tajni.
''Nosiš li leće?'', iznenada je upitala. Kakvo čudno pitanje.
''Ne.'' Umalo sam se nasmijao činjenici da bih trebao popraviti vid.
''Oh,'' mrmljala je. ''Mislim da je nešto drugačije s tvojim očima.''
Odjednom sam se osjetio hladnije kad sam shvatio da nisam jedini koji
pokušava pronjuškati tajne danas.
Slegnuo sam ramenima, i pogledao ravno naprijed prema profesoru koji je
radio preparate. Naravno da je bilo nešto drugačije s mojim očima otkad je
prošli put gledala u njih. Da se pripremim na današnje iskušenje, proveo sam
cijeli tjedan u lovu, zadovoljavajući svoju žed što je više moguće, zapravo i
previše. Prežderavao sam se životinjskom krvlju, da bih se odupro nasilnom
mirisu koji se širio oko nje. Kad sam je posljednji put pogledao, oči su mi
bile crne i žedne. Sada, kad mi je tijelo bilo napunjeno krvlju, oči su mi bile
toplije, zlatne. Blago jantarne zbog suzbijanja žedi.
Još jedna pogreška. Da sam vidio na što je mislila kad me pitala to pitanje,
jednostavno bih rekao da. Već sam dvije godine sjedio među učenicima ove
škole i jedino me ona pitala za promjenu boje očiju. Ostali, dok su se divili
ljepoti moje obitelji, imali su naviku da brzo skreću pogled kad bi im
uzvratili pogled. Micali bi se, blokirali detalje naše prisutnosti, na indirektan
se način opirali razumijevanju. Ignoriranje je bilo blisko ljudskom umu.
Zašto je baš ova cura vidjela toliko?
Gosp.Banner se približio našem stolu. Zahvalno sam udahnuo niz svježeg
zraka koji je došao za njim, prije nego se pomiješao s njenim mirisom.
''Pa, Edwarde,'' rekao je pregledavajući naše odgovore, ''ne misliš li da bi i
Isabella trebala dobiti šansu s mikroskopom?''
''Bella'', automatski sam ga ispravio. ''Zapravo, ona je identificirala tri od pet
uzoraka.''
Misli gosp.Bannera bile su skeptično uperene u djevojku.
''Jesi li prije već radila ovaj pokus?''
Obuzeto sam gledao dok se smijala, djelujući blago posramljeno.
''Ne s lukovim korijenom.''
''S blastulom bjelice?'' Pitao je Gosp.Banner.
''Da.'' To ga je iznenadilo. Današnji pokus je uzeo s naprednog nastavnog
programa. Ozbiljno je kimnuo djevojci.
''Jesi li bila u naprednom nastavnom programu u Phoenixu?''
''Da.''
Bila je napredna, inteligentna za čovjeka. To me nije iznenadilo.
''Pa,'' rekao je gosp.Banner stisnuvši usnice. ''Valjda je dobro da ste vas dvoje
laboratorijski partneri.'' Okrenuo se i odšetao mrmljajući:''tako da bar druga
djeca dobiju priliku da sami nešto nauče,'' sebi u bradu. Sumnjao sam da ga
je uspjela čuti. Počela je ponovno črčkati krugove na svojoj mapi. Dvije
pogreške u ovih pola sata. Nije se baš iskazala. Ipak, nisam imao pojma što
je mislila o meni,koliko je strahovala, koliko je sumnjala? Znao sam da se
trebam potruditi da joj ostavim što bolji dojam o sebi. Nešto što bi joj utopilo
sjećanja na naš prošli grozni susret.
''Šteta za snijeg, zar ne?'' rekao sam ponovivši razgovor koji sam načuo prije
od nekih učenika. Dosadna, standardna tema razgovora. Vrijeme, uvijek
sigurno.Zurila je u mene s očitom dvojbom u očima abnormalna reakcija na
moje vrlo normalno pitanje.
''Pa i ne baš,'' rekla je, ponovno me iznenadivši. Pokušao sam vratiti pravac
razgovora natrag na običan smjer. Ona je došla s mnogo svjetlijeg i toplijeg
mjesta – kao da joj je koža to reflektirala i mora da joj hladnoća nije bila
ugodna. Moj leden dodir sigurno nije...
''Ne voliš hladnoću,'' pogađao sam.
''I vlagu,'' složila se.
''Forks je onda mjesto na kojem ti je teško živjeti.'' Možda nisi trebala doći
onda ovdje. Htio sam dodati. Možda bi se trebala vratiti kamo pripadaš. Iako,
nisam bio siguran želim li to. Uvijek bi se prisjećao mirisa njene krvi bi li
postojala garancija da je ne bih pratio? Ipak, i ako ode, njen um bi zauvijek
ostao misterij. Stalna, iritirajuća slagalica.
''Nemaš pojma,'' rekla je tiho, poprijeko me pogledavši na trenutak.
Njeni odgovori su mi uvijek bili iznenadujući. Tjerali su me da je pitam još
više pitanja.
''Zašto si onda došla ovdje?'' zahtijevao sam, shvaćajući odmah da mi je ton
bio optuživački, ne dovoljno opušten za razgovor. Pitanje je zvučalo
bezobrazno, radoznalo.
''To je... komplicirano.''
Trepnula je, ostavivši sve na tome, a ja sam se umalo skvrčio od
radoznalosti, radoznalost je gorila kao i moje grlo. Zapravo, shvatio sam da
sam sve lakše disao; agonija je postajala podnošljivija što je bila poznatija.
''Mislim da ću shvatiti.'' Inzistirao sam. Možda će je obična znatiželja nagnati
da nastavi odgovarati na moja pitanja, sve dok ih ja budem postavljao.
Gledala je dolje u svoje ruke i šutjela.To me činilo nestrpljivim; želio sam joj
staviti ruku pod bradu i podići joj glavu tako da joj pročitam oči. Ali to bi
bilo glupo,opasno,dotaknuti joj kožu.
Odjednom je podigla pogled. Bilo je olakšanje ponovno joj moći vidjeti
emocije u očima. Odgovorila je brzo, brzajući kroz riječi.
''Mama mi se preudala.''
Ah, ovo je bilo ljudsko, lako razumljivo. Tuga joj je prešla preko očiju i
između njih se pojavila bora.
''To ne zvuči previše složeno,'' rekao sam. Glas mi je bio mek, bez truda da
ga učinim takvim. Njena tuga me ostavila čudno bespomoćnim, želio sam da
mogu učiniti nešto da je oraspoložim. Čudan nagon.
''Kad se to dogodilo?''
''Prošlog rujna.''
Duboko je izdahnula – ne baš tužno. Zadržao sam dah kad je njen vrući
izdisaj došao do mog lica.
''A on se tebi ne sviđa,'' pogađao sam, pecajući više informacija.
''Ne, Phil je uredu,'' rekla je ispravljajući moju pretpostavku. Sada joj se
pojavio malen smiješak u kutu usana. ''Možda premlad, ali uredu.''
Ovo nije pristajalo u scenarij koji sam si složio u glavi.
''Zašto nisi ostala s njima?'' Pitao sam, malo preradoznalim glasom. Zvučalo
je kao da sam bio zabadalo. Što sam bio, priznajem.
''Phil puno putuje. Igra baseball.'' Malen osmjeh je sad bio razgovjetniji; ovaj
izbor karijere ju je zabavljao.
I ja sam se nasmijao, iako nisam htio. Nisam pokušavao učiniti je
spokojnom. Njen osmjeh me jednostavno nagnao da se i ja nasmiješim da
budem iskren.
''Jesam li čuo kad za njega?'' Prošao sam kroz popis profesionalnih igrača
beseballa u glavi, pitajući se koji je Phil njezin...
''Vjerojatno ne. Ne igra dobro.'' Još jedan osmijeh. ''Strogo manje lige.
Mnogo se seli.''
Popis u glavi mi se naglo promijenio, i sastavio sam listu mogućnosti u
manje od sekunde. U isto vrijeme, zamišljao sam novi scenarij.
''I majka te poslala ovdje tako da bi ona mogla putovati s njim,'' rekao sam.
Ređanje pretpostavki je izvlačilo iz nje više informacija od samih pitanja.
Ponovno je upalilo. Podigla je bradu i odjednom poprimila tvrdoglav izraz.
''Ne, nije me ona poslala ovamo,'' rekla je, i glas joj je imao nov prizvuk,
tvrđi.Moja pretpostavka ju je uzrujala, iako nisam vidio zašto. ''Poslala sam
sama sebe.''
Nisam mogao pogoditi značenje ovoga, niti razlog za razdraženost. Bio sam
posve izgubljen, pa sam odustao. Cura nije imala smisla. Nije bila kao drugi
ljudi. Možda tišina uma i miris nisu bile jedine neobične stvari na njoj.
''Ne razumijem.'' Priznao sam, mrzeći priznanje.
Pogledala je i gledala me u oči duže nego su obični ljudi mogli podnijeti.
''Prvo je ona ostajala sa mnom, ali joj je nedostajao,'' polako je objasnila, a
ton joj je svakom riječi postajao usamljeniji. ''To ju je činilo nesretnom...pa
sam odlučila da je vrijeme da provedem kvalitetno vrijeme s Charlijem.''
Malena bora među očima se produbila.
''Ali sada si ti nesretna,'' promrmljao sam.Nisam mogao prestati iznositi
svoje hipoteze na glas,nadajući se učenju iz njenih reakcija. Ipak, ova se nije
činila udaljenom od cilja.
''I?'', rekla je, kao da to nije ništa što bi se uzimalo u obzir.
Nastavio sam gledati je u oči, osjećajući da sam konačno dobio malen
pogled u dio njene duše. U toj jednoj riječi vidio sam gdje se postavila
između svojih prioriteta. Ne kao kod ostalih ljudi, njene vlastite potrebe su
bile su daleko niže na listi. Bila je nesebična.
Vidjevši to, misterij o osobi koja se skrivala iza ovog tihog uma kao da se
stanjio.
''To ne zvuči fer,'' rekao sam. Slegnuo sam ramenima, pokušavajući izgledati
opušteno, pokušavajući sakriti intenzitet znatiželje.
Nasmijala se, ali nije bilo zabave u zvuku.
''Zar ti nitko nikad nije rekao? Život nije fer.''
Želio sam se nasmijati na njene riječi, ali ni ja nisam to smatrao zabavnim.
Znao sam ponešto o nepravednosti života.
''Mislim da sam to već negdje čuo.''
Uzvratila mi je pogled, izgledajući zbunjeno, opet. Oči su joj svjetlucale, i
onda se vratile na moje.
''Pa, to je sve,'' rekla mi je.
Ali nisam bio spreman pustiti ovaj razgovor da završi. Mala bora među
očima, ostatak patnje, me mučila. Želio sam je maknuti vrhom prsta. Ali,
naravno, nisam je smio dotaknuti. Bilo je nesigurno na toliko načina.
''Priredila si lijepu predstavu,'' rekao sam polako, još uvijek uzimajući u
obzir posljednju hipotezu. ''Ali mogu se kladiti da patiš više, nego što ikome
dopuštaš da vidi.''
Okrenula mi je lice, suzila je oči i napućila usne u izraz durenja i okrenula se
prema razredu. Nije voljela kad sam točno pogodio. Nije bila običan
mučenik, nije željela publiku svojoj boli.
''Jesam li u krivu?'' Polako je ustuknula, ali pravila se kao da me nije čula.To
me nasmijalo. ''Nisam ni mislio.''
''Što to tebi znači?'' zahtijevala je, još gledajući u stranu.
''To je vrlo dobro pitanje,'' priznao sam, više sebi nego kao odgovor.
Njena pretpostavka je bila bolja od moje, vidjela je središte stvari, dok sam
se ja bavio rubovima, slijepo prolazio kroz zaključke. Detalji njenog
ljudskog života ne bi mi trebali značiti. Nisam trebao mariti za njene misli.
Izuzev zaštite moje obitelji od sumnja, ljudske misli su bile beznačajne.
Nisam navikao postupati po intuiciji. Previše sam se uzdao u svoj ekstrasluh,
u svakom slučaju nisam bio perceptivan koliko sam mislio da jesam.
Djevojka je uzdisala i poprijeko gledala unatoč razredu. Nešto u izrazu njene
frustracije bilo je smiješno. Cijela situacija, cijeli razgovor je bio smiješan.
Nitko nikad nije bio ugroženiji, zahvaljujući meni, od ove male cure,u
svakom trenutku bih mogao, ometen mojim smiješnim udjelom u razgovoru,
udahnuti kroz nos i napasti je prije nego se uspijem zaustaviti, a ona je bila
iznervirana jer joj nisam odgovorio na pitanje.
''Živciram li te?'' pitao sam, smijući se apsurdnosti svega.
Brzo me pogledala, a onda kao da su joj oči zapele u mom pogledu.
''Ne baš,'' rekla je. ''Više živciram sama sebe. Moje je lice tako lako
pročitati,majka me uvijek zove njenom otvorenom knjigom.''
Ljutito se namrgodila. Zadivljeno sam zurio u nju. Bila je uzrujana jer je
mislila, da sam je ja prelako pročitao. Kako bizarno. Nikad nisam utrošio
toliki trud da razumijem nekog u cijelom svom životu,ili bolje rečeno
postojanju, jer život i nije prava riječ. Zapravo nisam imao život.
''Baš suprotno,'' rekao sam, osjećajući se čudno,lukavo, kao da je bila negdje
neka skrivena opasnost koju nisam mogao uočiti. Odjednom sam bio na
rubu, slutnja me mučila. ''Mislim da te je vrlo teško pročitati.''
''Onda si sigurno vrlo dobar čitač,''pogodila je, stavljajući svoju
pretpostavku, koje je opet bila točna, na cilj.
''Najčešće,'' složio sam se.
Široko sam joj se osmjehnuo, puštajući usne da izlože redove sjajnih, kao
britva oštrih zubi iza njih.
Bilo je glupo to učiniti, ali bio sam naglo, neočekivano očajan da dobijem
ikakvo upozorenje kroz djevojku. Tijelo joj je bilo bliže mome nego prije,
nesvjesno se pomičući u smjeru razgovora. Svi mali znakovi i simboli koji
su bili dovoljni da uplaše ostatak čovječanstva kao da nisu radili na njoj.
Zašto se nije udaljila od mene od užasa? Sigurno je vidjela dosta moje tamne
strane da shvati opasnost, nesvjesno, kao što bi trebala.
Nisam stigao vidjeti je li moje upozorenje imalo željeni efekt na nju.
Gosp.Banner pozvao je razred za pozornost, i okrenula se od mene. Izgledala
je kao da joj je smetnja donijela olakšanje, pa je možda nesvjesno shvatila.
Nadam se da je.
Osjetio sam kako fascinacija raste u meni, iako sam je pokušavao
iskorijeniti. Nisam si mogao priuštiti da smatram Bellu Swan zanimljivom.
Ili bolje, ona si to nije mogla priuštiti. Već sada, bio sam uzbuđen što ću
dobiti još prilika da pričam s njom.Želio sam znati više o njenoj majci,
životu prije nego je došla ovamo, njenoj vezi s ocem. Sve beznačajne detalje
koji bi što bolje pokazali njen karakter. Ali svaka sekunda koju sam proveo s
njom bila je pogreška, rizik koji nije trebala podnositi. Ne razmišljajući,
protresla je kosom baš u trenutku kad sam si dozvolio da udišem zrak.
Posebno koncentriran val njenog mirisa udario mi je u grlo.
Bilo je kao i prvi dan,kao užarena kugla. Bol suhog gorenja činila me
nesuvislim. Ponovno sa morao čvrsto uhvatiti stol da bih se održao na
mjestu. Ovaj put sam imao malo više kontrole. Nisam uništio ništa, na kraju.
Čudovište je režalo, ali nije uživalo u boli. Bilo je previše svezano. Na
trenutak sam prestao disati, i udaljio se od djevojke najviše što sam
mogao.Ne, nisam si mogao priuštiti da je smatram fascinantnom. Što sam je
više smatrao zanimljivom, bilo je vjerojatnije da ću je ubiti. Danas sam već
napravio dva manja propusta. Bih li napravio i treći, osim što taj ne bi bio
manji?Čim se zvono oglasilo,nestao sam iz učionice, vjerojatno uništivši sav
dojam kulturnosti koji sam na pola složio u proteklom satu. Ponovno, dahtao
sam na čistom, vlažnom zraku, kao da je bio lijek. Požurio sam se da se
udaljim od djevojke što je dalje bilo moguće.
Emmett me čekao ispred vrata za španjolski jezik. Pročitao je moj divlji
izraz u sekundi. Kako je prošlo?, pitao se.
''Nitko nije umro,'' promrmljao sam. I to je nešto. Kad sam vidio Alice kako
se meškolji na kraju, pomislio sam...
Kako smo ulazili u razred, vidio sam njegovo sjećanje od prije par minuta:
ustane i pridruži joj se, i onda njegovu odluku da ostane.Alice kako živahno i
s blijedim licem prelazi preko puta do zgrade za znanstvene predmete.
Osjećao sam njegovo prisjećanje hitnje da. Ako je Alice trebala pomoć,
tražila bi je...
Zatvorio sam oči u stravi i u gađenju se spustio na sjedalo.
''Nisam shvatio da je bilo tako blizu.Nisam mislio da ću je... Nisam mislio da
je toliko loše,'' prošaptao sam.
Nije bilo, odgovorio mi je. Nitko nije umro, točno?
''Točno,'' rekao sam kroz zube. ''Nije ovaj put.''
Možda će biti lakše.
''Sigurno.''
Ili ćeš je ubiti. Mrmljao je. Ne bi bio prvi koji je uprskao. Nitko te neće
osuđivati previše. Ponekad osoba jednostavno miriše predobro.
Impresioniran sam koliko si izdržao.
''Ne pomažeš, Emmette.''
Pobunio sam se protiv prihvaćanja ideje da bih je mogao ubiti, kao da je to
bilo neizbježno. Je li bila njena krivnja što je predobro mirisala?
Znam kad se to dogodi meni..., prisjećao se, vodeći me zajedno s njim pola
stoljeća u prošlost, na seoski put u sumrak, gdje je srednjovječna žena kupila
plahte s konopca između drveta jabuka. Miris jabuka se jako osjetio u
zraku,berba je završila i odbačeni plodovi su bili razbacani po tlu, iz
oštećenja su se izvijali oblaci mirisa. Svježe pokošeno polje sijena je bilo u
pozadini mirisa, harmonija. Išao je putem, prema ženi, s porukom za Rosalie.
Nebo je bilo ružičasto, narandžasto preko zapadnog drveća. Nastavio bi
kolima krivudavim putem i ne bi bilo razloga da se prisjeća ove večeri, da
odjednom noćni povjetarac nije dopuhao miris bijelih plahti zajedno sa
ženinim mirisom do Emmettova lica.
''Ah,'' uzdahnuo sam tiho. Kao da moje prisjećanje nije bilo dovoljno. Znam.
Nije potrajalo ni pola sekunde. Nisam ni razmišljao o otporu. Sjećanje mu je
postalo previše jasno da bih ga mogao podnijeti.
Skočio sam na noge, a zubi su mi škrgutali.
''Esta bien, Edward?'' Senora Goff je pitala, zatečena mojim naglim
pomakom. Mogao sam vidjeti svoje lice u njenom umu, i znam da sam joj
izgledao daleko od normalnog.
''Me perdona,'' rekao sam, kad sam krenuo prema vratima.
''Emmett – molim te, otprati Edwarda.'' rekla je, bespomoćno me gledajući
kad sam izjurio iz prostorije.
''Naravno.'' Čuo sam ga da je rekao. I onda je bio točno iza mene. Slijedio me
iza stražnjeg dijela zgrade, gdje me dostignuo i stavio mi ruku na rame.
Otresao sam mu ruku, nepotrebnom silinom.Slomila bi kosti ljudske ruke.
''Oprosti, Edward.''
''Znam.'' Duboko sam disao, pokušavajući pročistiti glavu i pluća.
''Je li toliko loše?'' pitao je, pokušavajući ne misliti na miris u pamćenju kada
je pitao, ali nije uspijevao.
''Gore, Emmett, gore.'' Bio je tiho na trenutak.. Možda...
''Ne, ne bi bilo bolje da to završim. Vrati se nazad na sat. Želim biti sam.''
Okrenuo se bez ijedne riječi i misli i udaljio brzim korakom. Reći će
profesoru španjolskog da sam bolestan, ili da mi je zlo, ili da sam opasan
vampir izvan kontrole. Je li njegova isprika uopće bitna? Možda se neću ni
vratiti. Možda moram otići.
Ponovno sam se vratio u auto, i čekao da završi škola. Da se sakrijem.
Ponovno. Trebao sam provesti vrijeme smišljajući odluke ili pokušavajući
opravdati hrabrost, ali, kao ovisnik, uhvatio sam se kako pretražujem žubor
misli koje su nadolazile iz školske zgrade. Poznati glasovi stajali su vani, ali
trenutno nisam bio zainteresiran za slušanje Alicinih vizija i Rosalinih
pritužbi. Lako sam pronašao Jessicu, ali djevojka nije bila s njom, pa sam
nastavio tražiti. Misli Mikea Newtona su mi privukle pažnju, i naposljetku
sam je locirao s njim u dvorani. Bio je nesretan jer sam pričao danas pod
biologijom s njom.
Zapravo ga nikad nisam vidio da je s ikim ovdje progovorio više od jedne
riječi. Naravno da je odlučio da mu Bella bude zanimljiva. Ne sviđa mi se
kako je gleda. Ali ona nije izgledala previše uzbuđeno zbog njega. Što je
rekla? 'Pitam se što je s njim bilo prošli ponedjeljak.' Nešto tako. Nije
zvučalo kao da ju je briga. To nije bio neki razgovor...Pričao je sam sebi,
pun pesimizma, ali s idejom da Bella nije bila zainteresirana u razgovor sa
mnom. To me iritiralo više nego što je bilo prihvatljivo, pa sam ga prestao
slušati.
Stavio sam CD žestoke glazbe u radio, i onda je pojačao sve dok ostali
glasovi nisu utihnuli. Morao sam se jako koncentrirati na glazbu da se
uspijem spriječiti od vraćanja na misli Mikea Newtona, da špijuniram na
nesumnjivu djevojku... Varao sam par puta kako se bližio kraj sata. Nisam
špijunirao, pokušavao sam se uvjeriti. Samo sam se pripremao. Htio sam
znati kad će točno napustiti dvoranu, kada će biti na parkiralištu. Nisam želio
da me iznenadi.
Kada su učenici počeli izlaziti iz dvorane, izašao sam iz auta, ne znam zašto.
Kiša je bila lagana,ignorirao sam je dok mi je polako močila kosu.
Jesam li želio da me vidi ovdje? Jesam li se nadao da će mi prići i
razgovarati sa mnom? Što sam ja radio?
Nisam se pomaknuo, iako sam se pokušavao uvjeriti da se vratim u auto,
znajući da se ne ponašam uredu. Držao sam ruke prekrižene na prsima i
polako udisao kada je prošla pored mene, blago savijenih usnica. Nije me
pogledala. Par puta je pogledala u oblake s grimasom na licu, kao da su je
uvrijedili.
Bio sam razočaran što je došla do auta da nije zastala. Bi li ona pričala sa
mnom? Bih li ja trebao pričati s njom?
Ušla je u blijedo crveni Chevy kamionet, hrđavog monstruma starijeg od
njenog oca. Gledao sam kako ga je palila,stari motor je zarežao glasnije od
ijednog drugog vozila na parkiralištu i onda pružila ruke prema ventilatorima
s vrućim zrakom. Hladnoća joj je bila neugodna nije ju voljela. Prošla je
prstima kroz gustu kosu, puštajući je da pada kroz dotok vrućeg zraka da je
osuši. Zamislio sam kako bi auto mirisao, a onda brzo prognao tu misao.
Gledala je okolo dok je pokušavala isparkirati, i konačno pogledala u mom
smjeru. Gledala je u mene samo pola sekunde, i sve što sam uspio pročitati u
njenim očima bilo je iznenađenje prije nego je odvratila pogled i pokrenula
auto unazad. Gume su zacvilile jer je za par centimetara izbjegla udar s Erin
Teagueom koji je nadolazio. Gledala je u stražnji prozor, a usta su joj bila
otvorena od razočaranja. Kada je drugi auto prošao, provjerila je dvaput sve
retrovizore i onda odvezla tako pažljivo da me to nasmijalo. Izgledalo je kao
da je pomislila da je opasna u svom oronulom autu.
Pomisao da bi Bella Swan mogla biti opasna, bez obzira što vozila, nasmijala
me dok je prolazila pored mene, gledajući ravno ispred.
