1
Harry Potter i darovi smrti 7 Čet Feb 16, 2012 7:46 pm
born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Glava Prva
Jačanje Gospodara tame
U uskoj, mjesečinom obasjanoj ulici, na udaljenosti od samo nekoliko koraka, odjednom iskrsnuše dva
muškarca. Na trenutak su nepomično stajali, uperivši jedan drugome štapić u prsa, no čim su se prepoznali,
spremiše oružje pod plašt te žustrim korakom krenuše u istom smjeru.
"Imaš vijesti?" upita viši od dvojice.
"I to kakve", odvrati Severus Snape.
Brzali su uličicom čiju je lijevu stranu omeđivalo zapušteno, nisko grmlje kupine, dok je desni rub opasivala
visoka i uredno podrezana živica. Dugi plaštevi lepetali su im oko nogu. "Već sam mislio da ću zakasniti",
nastavi Yaxley. Grane drveća nadvijenog nad uličicu mjestimice su zaklanjale mjesec, tako da je Yaxleyjevo
grubo lice svako malo nestajalo i onda se opet pojavljivalo u igri svjetla i sjene. "Ispalo je malo teže nego što
sam očekivao. Ipak, nadam se da će biti zadovoljan. A ti si siguran u svoj dobar prijem?"
Snape kimne, ne upuštajući se ni u kakva objašnjenja. Skrenuli su lijevo iz uličice, na široki kolni prilaz
prema kojemu je zavijala i visoka živica, protežući se u daljinu onkraj impresivnih vratnica od kovana željeza
koje su se muškarcima ispriječile na putu. Nisu ni usporili, nego su samo obojica podigli lijevu ruku na
svojevrstan pozdrav, prolazeći kroz tamni metal kao da je sačinjen od dima.
Živa ograda od tise prigušivala je zvuk njihovih koraka. Nešto je zašuštalo desno od njih: Yaxley je opet
izvukao štapić i uperio ga iznad glave svog kompanjona, no ispostavilo se da je krivac snježnobijeli paun u
važnom šepirenju navrh živice.
"Lucius si je uvijek volio ugađati. Paunovi..." puhne Yaxley i gurne štapić natrag pod plašt.
Iz tmine na kraju ravnog prilaza izronila je lijepa vlastelinska kuća U njezinim prozorskim oknima, olovnom
mrežom razdijeljenimć na rombove, treperila je svjetlost, dok je negdje iz mračnog vrta's druge strane živice
dopirao žubor vodoskoka. Škripanje šljunka pod Snapeovim i Yaxleyjevim nogama pojačalo se kad su
pohitali prema ulazu. Vrata su se pred njima raskrilila kao da ih je otvorila nevidljiva ruka.
Našli su se u prostranom, raskošno uređenom predvorju čiji je kameni pod bio prekriven luksuznim sagom.
Snape i Yaxley prošli su kroz polumračno predvorje pomno praćeni pogledima bljedolikih portreta na
zidovima, zaustavljajući se tek pred drvenim vratima što su vodila u sljedeću prostoriju. Dvojica muškaraca
malo su oklijevala a onda je Snape pritisnuo brončanu kvaku.
Primaća je soba bila ispunjena ljudima koji su šutke sjedili oko dugačkog, izrezbarenog stola. Stalni
namještaj sobe bio je nemarno naguran uza zidove. Jedino svjetlo dopiralo je od živahne vatre u otmjenom
mramornom kaminu na čijem je okviru stajalo pozlaćeno ogledalo. Snape i Yaxley zastaše na pragu. Kad su
im se oči privikle na slabo svjetlo, pogled im je privukao najneobičniji detalj cijele scene: nad stolom je,
odražena u njegovoj praznoj, ulaštenoj površini i ogledalu iznad kamina, naglavce visjela onesviještena
ljudska prilika, polako se vrteći na nevidljivu užetu. Nitko od ljudi za stolom nije gledao u taj bizarni prizor,
osim bljedunjavog mladića posjednutog gotovo točno ispod obješene prilike - on je svako malo pogledavao
gore, kao da si ne može pomoći.
" Yaxley. Snape", začu se visok, zvonak glas's čela stola. "Malo je nedostajalo da zakasnite."
Govornik je sjedio pred kaminom, pa pridošlice isprva nisu razabrale ništa osim njegova obrisa. Kad su mu
se, međutim, primakli, u polumraku je zabjelasalo bezdlako, zmijoliko lice,'s prorezima na mjestu nosnica te
sjajnim crvenim očima okomitih zjenica. Krajnje blijeda koža kao da je imala sedefast sjaj.
"Severuse, ovamo", reče Voldemort, pokazujući sjedalo desno od sebe. "Yaxley - pokraj Dolohova."
Dva muškarca zauzeše dodijeljena im mjesta. Gotovo sve oči za stolom pratile su Snapea, kojemu se i
Voldemort prvom obratio.
"Dakle?"
II
"Gospodaru, Red feniksa kani preseliti Harryja Pottera iz njegova trenutnog skloništa sljedeće subote, čim se
smrači." Zanimanje ostalih za stolom osjetno se pojačalo. Neki su se ukočili, drugi uzvrpoljili, ali svi su zurili
u Snapea i Voldemorta.
"U subotu... čim se smrači", ponovi Voldemort. Crvene oči unijele su se u Snapeove crne takvom silinom da
je nekoliko promatrača pogledalo u stranu, valjda od straha da i njih ne osine taj gorući pogled. Snape je pak
savršeno spokojno uzvraćao pogled Voldemortu, čija su se usta bez usana uskoro izvila u grimasu blisku
osmijehu.
"Dobro. Jako dobro. A tu si informaciju dobio..." "... od izvora o kojemu smo već razgovarali", odvrati
Snape. "Gospodaru."
Yaxley se nagnuo nad dugi stol da pogleda Voldemorta i Snapea. Sva se lica okrenuše prema njemu.
"Gospodaru, ja sam čuo drugačiju priču."
Tu je Yaxley zastao, no kad Voldemort nije ništa rekao, nastavio je: "Auroru Davvlishu je izletjelo da Pottera
neće seliti sve do tridesetog, noć uoči njegova sedamnaestog rođendana."
Snape se smješkao.
"Čuo sam od svog izvora da planiraju podmetnuti lažni trag; to je sigurno to. Uopće ne sumnjam da su
Davvlisha začarali čarolijom zbunjivanja. Ne bi mu bilo prvi put; svi znaju koliko joj je podložan."
"Gospodaru, vjerujte mi da je Davvlish izgledao kao da je uvjeren u to", reče Yaxley.
"Pa naravno da je tako izgledao ako su ga začarali", reče Snape. "Vjeruj i ti meni, Yaxley, da Aurorski ured
više ne igra nikakvu ulogu u čuvanju Harryja Pottera. Red smatra da smo se već infiltrirali u Ministarstvo."
"Ajde da je i Red nešto točno pogodio", dobaci zdepasti muškarac koji je sjedio nedaleko od Yaxleyja.
Sipljivo se zahihotao, a smijeh je odjeknuo još ponegdje za stolom.
Voldemort im se nije pridružio. Pogled mu je odlutao prema tijelu koje se polako vrtjelo iznad njih. Izgledao
je zamišljeno.
"Gospodaru," nastavi Yaxley, "Davvlish vjeruje da će za dječakov premještaj zadužiti cijeli jedan odred
aurora..."
Yaxley je zašutio čim je Voldemort podigao krupnu bijelu ruku,'s ogorčenjem gledajući kako se opet obraća
Snapeu.
"A gdje će sakriti maloga?"
"U domu jednog od članova Reda", odgovori Snape. "Ako je vjerovati mome izvoru, to je mjesto zaštićeno
svim sredstvima kojima Red i Ministarstvo raspolažu. Mislim da su nam šanse da ga tamo ugrabimo
neznatne, gospodaru, osim, naravno, ako Ministarstvo ne padne prije sljedeće subote, jer bismo onda imali
vremena otkriti i ukloniti dovoljno čarolija da nam preostale ne bi bile prepreka."
"Pa, Yaxley?" dovikne Voldemort niza stol. U crvenim očima sijevnuše plamenovi iz kamina. "Hoće li
Ministarstvo pasti do sljedeće subote?"
Opet su se sve glave okrenule prema Yaxleyju. Sjeo je usprav-nije.
"Gospodaru, što se toga tiče, imam dobre vijesti. Uspio sam - iako teškom mukom i nakon velikog napora -
Piusa Thicknessea prokleti Imperiusom."
Mnogi koji su sjedili oko Yaxleyja izgledali su impresionirano. Prvi do njega, muškarac duguljasta,
iskrivljena lica zvan Dolohov, potapšao ga je po leđima.
"I to je nešto", dopusti Voldemort. "Ali Thicknesse je samo jedan čovjek. Scrimgeour mora biti okružen
našim ljudima prije nego što krenem u akciju. Neuspjeli atentat na ministra znatno bi me usporio."
"Da... gospodaru, to je istina... ali znate, Thicknesse kao voditelj Odjela magijskog pravosuđa nije samo u
stalnom kontaktu's ministrom, nego i's voditeljima ostalih odjela u Ministarstvu. Mislim da će nam sad kad
kontroliramo tako visokog dužnosnika biti lakše podjarmiti i ostale, a zatim svi oni zajedno mogu raditi na
svrgavanju Scrimgeoura."
"Pod uvjetom da našeg prijatelja Thicknessea ne otkriju prije nego što preobrati ostale", reče Voldemort. "No
u svakom slučaju, i dalje je malo vjerojatno da će Ministarstvo pasti u moje ruke prije sljedeće subote. Ako
malome ne možemo ništa na njegovu odredištu, moramo ga napasti dok je na putu."
"Tu smo mi u prednosti, gospodaru", reče Yaxley, očito i dalje željan pohvale. "Trenutno imamo sedmero
ljudi u Odjelu za magijski
promet. Znat ćemo čim se Potter aparatira ili upotrijebi letimrežu."
"Neće učiniti ni jedno ni drugo", reče Snape. "Red izbjegava sve oblike prijevoza koje nadzire ili regulira
Ministarstvo; sumnjivo im je sve što's Ministarstvom ima ikakve veze."
"To bolje", reče Voldemort. "Morat će se kretati na otvorenom. To će nam uvelike olakšati otmicu."
Voldemort je opet podigao pogled prema tijelu koje se polako vrtjelo i nastavio: "Ja ću se pobrinuti za
maloga. Previše se pogrešaka nanizalo oko Harryja Pottera. Neke sam počinio ja. Potter je još na životu zbog
mojih propusta, a ne zbog vlastitih pobjeda."
Okupljeni oko stola zabrinuto su motrili Voldemorta, a sudeći po izrazima njihovih lica, činilo se da se svi
pribojavaju optužbe da su baš oni krivi za to što Harry Potter još živi. No Voldemort kao da je razgovarao
sam sa sobom ili's besvjesnim tijelom pred sobom.
"Bio sam nemaran, pa su me osujetile sreća i slučajnost, koje kvare sve osim najpomnije skovanih planova.
Ali sad sam pažljiviji. Razumijem ono što prije nisam razumio. Harryja Pottera moram ubiti baš ja, a tako će
i biti."
Poslije tih riječi, možda i kao odgovor na njih, iznenada se prolomio jauk - jeziv, razvučen vapaj, pun očajne
boli. Mnogi su zatečeno spustili pogled, jer se činilo da je taj zvuk dopro odozdo, ispod njihovih nogu.
"Crvorepe," reče Voldemort nepromijenjeno tihim, zamišljenim tonom, ne odvajajući pogled od rotirajućeg
tijela u zraku, "nisam li ti već rekao da ne želim čuti našeg zatočenika?"
"Da, g-gospodaru", protisne čovječuljak koji je sjedio oko sredine stola, tako se nisko spustivši na stolcu da
se na prvi pogled činilo da tamo nema nikoga. Sad se izvukao iz sjedala i otrčao iz sobe, praćen neobičnim
srebrnastim odsjevom.
"Kao što rekoh," nastavio je Voldemort, ponovno pogledavši napeta lica svojih sljedbenika, "sad mi je sve
jasnije. Na primjer, prije nego što krenem ubiti Pottera, morat ću posuditi štapić od jednoga od vas."
Sva lica oko njega odavala su šok. Jednako je tako mogao objaviti da želi posuditi nečiju ruku.
"Nema dobrovoljaca?" upita Voldemort. "Da vidimo... Luciuse više stvarno ne znam što će tebi štapić."
Lucius Malfoy podigne pogled. Koža mu je pod svjetlošću vatre iz kamina djelovala žućkasto i voštano, a
oko upalih očiju imao je tamne kolutove. Progovorio je promuklim glasom.
"Gospodaru?"
"Tvoj štapić, Luciuse. Treba mi tvoj štapić."
"Ja..."
Malfoy je krajičkom oka pogledao suprugu. Ona je gledala ravno pred sebe, jednako blijeda kao i on, duge
plave kose koja joj je padala niz leđa, ali ispod stola mu je vitkim prstima nakratko stegnula zapešće.
Osjetivši ženin dodir, Malfoy je zavukao ruku u pelerinu izvukao štapić i po drugima ga poslao Voldemortu,
koji ga je podigao pred crvene oči i pomno promotrio.
"Od čega je?"
"Od brestovine, gospodaru", šapne Malfoy.
"A jezgra?"
"Zmajsko... zmajsko srčano vlakno."
"Dobro", reče Voldemort. Izvukao je vlastiti štapić da usporedi duljine, a Lucius Malfoy nehotice se
pomaknuo; djelić sekunde učinilo se da zauzvrat očekuje Voldemortov štapić. Kretnja nije promakla
Voldemortu, koji je pakosno raširio oči.
"Da ti dam svoj štapić, Luciuse? Svoj štapić?"
Začu se nešto posprdnog smijuljenja.
"Dao sam ti slobodu, Luciuse, zar ti to nije dovoljno? Primijetio sam, doduše, da ni ti ni tvoja obitelj u
posljednje vrijeme ne izgledate pretjerano sretno... Zar ti tako smeta što boravim u tvom domu, Luciuse?"
"Ne... ne, gospodaru!"
"Kakav si ti lažljivac, Luciuse..."
Tihi glas kao daje nastavio siktati i nakon što su se okrutna usta umirila. Jedan ili dva čarobnjaka jedva su
uspjeli zatomiti drhtaj kad se siktanje pojačalo; jasno se čulo da po podu ispod stola gmiže neko teško tijelo.
Pojavila se golema zmija i počela se polako penjati uz Voldemortov stolac. Uspon je potrajao naizgled
beskrajno dugo, no naposljetku se
ipak umirila na Voldemortovim ramenima: vrat joj je bio širok poput bedra odraslog muškarca, dok su oči
okomitih zjenica netremice zurile pred sebe. Voldemort odsutnim pokretom dugih tankih prstiju pogladi
stvorenje, ne skidajući pogled's Luciusa Malfoya.
"Zašto Malfoyevi izgledaju tako nezadovoljni svojom sudbinom? Nije li moj povratak, moj uspon na vlast,
upravo ono što su navodno priželjkivali svih ovih dugih godina?"
"Naravno, gospodaru", reče Lucius Malfoy. Drhtavom je rukom obrisao znoj's gornje usne. "Doista smo to
priželjkivali... još to priželjkujemo." .:.
Lijevo od Malfoya, njegova je supruga kimnula usiljenim, čudnim pokretom, odvraćajući pogled od
Voldemorta i zmije. Desno od njega, njegov sin. Dračo, netremice zagledan u obamrlo tijelo iznad njih,
pogledao je Voldemorta ispod oka i smjesta okrenuo glavu, kao da strepi od susreta's njegovim pogledom.
"Gospodaru", javi se tamnokosa žena koja je također sjedila oko sredine stola. Glas joj je podrhtavao od
siline osjećaja. "Počašćena sam što ste ovdje, u našoj obiteljskoj kući. Veću sreću ne mogu ni zamisliti."
Sjedila je pokraj sestre, kojoj nije sličila ni izgledom, onako tamnokosa i teških kapaka, ni držanjem i
ponašanjem; dok je Narcissa sjedila ukočeno i nepomično, Bellatrix se naginjala prema Voldemortu kao da
puke riječi ne mogu dočarati njezinu žudnju da mu bude što bliže.
"Veću sreću ne mogu ni zamisliti", odvrati Voldemort, motreći Bellatrix nakrivljene glave. "Od tebe mi to
mnogo znači, Bellatrix."
Lice joj se obli rumenilom; u očima se pojaviše suze radosnice.
"Moj gospodar zna da govorim istinu!"
"Veću sreću ne mogu ni zamisliti... zar ni u usporedbi's radosnim događajem koji se, kako čujem, ovog
tjedna zbio u vašoj obitelji?"
Zagledala se u njega rastvorenih usta, očito zbunjena.
"Ne znam na što ciljate, gospodaru."
"Govorim o tvojoj nećakinji, Bellatrix. I vašoj, Lucius i Narcissa. Upravo se udala za onog vukodlaka,
Remusa Lupina. Sigurno pucate od ponosa."
Oko stola se prolomio podrugljiv smijeh. Mnogi su se nagnuli da razmijene poglede pune likovanja;
nekolicina je šakama udarala po
stolu. Velika zmija, uznemirena metežom, razjapila je usta i bijesno siknula, no smrtonoše je u svom
oduševljenju zbog poniženja Bellatrix i Malfoyevih nisu čuli. Bellatrixino lice, do maloprije rumeno od
sreće, sad se osulo ružnim crvenim mrljama.
"Nije nam ona nećakinja, gospodaru", viknula je da nadglasa provalu smijeha. "Mi... Narcissa i ja... nismo
vidjele sestru otkako se udala za onog mutnjaka. To derište nema nikakve veze's nama a zvijer za koju se
udala još i manje."
"A što ti kažeš Dračo?" upita Voldemort. Iako mu je glas bio tih, jasno se razabirao kroz dobacivanja i
poruge. "Hoćeš li čuvat vučiće kad im zatreba dadilja?"
Ostali su se nasmijali još jačim grohotom. Dračo Malfoy prestrav Ijeno je pogledao oca, koji je zurio u svoje
krilo, a zatim i majku čiji je pogled uspio uhvatiti. Ona je gotovo neprimjetno odmahnula glavom i nastavila
bezizražajno gledati u suprotni zid.
"Dosta", reče Voldemort, gladeći razdraženu zmiju. "Dosta."
Smijeh je smjesta zamro.
"Mnoga među našim najstarijim obiteljskim stablima's vremenon su počela pobolijevati", obratio se
Bellatrix, koja je molećivo, suspreg nuta daha, zurila u njega. "Ti svoje trebaš malo obrezati, zar ne, da ga
održiš zdravim? Odreži one dijelove koji ugrožavaju ostatak."
"Da, gospodaru moj", šapne Bellatrix. Oči joj se opet ispuniše suzama zahvalnosti. "Čim mi se pruži prilika!"
"Pružit će se", reče Voldemort. "A kako u tvojoj obitelji, tako u svijetu... suzbijat ćemo tu boleštinu koja nas
sve izjeda, dok ne preostanu samo oni čija je krv čista..."
Voldemort podigne štapić Luciusa Malfoya, uperi ga ravno u priliku koja se polako vrtjela u zraku nad
stolom i lagano tržne, Prilika je došla k svijesti uz jecanje i smjesta se počela otimati nevidljivim sponama.
"Prepoznaješ li našu gošću, Severuse?" upita Voldemort.
Snape je podigao pogled prema izvrnutom licu. Sad su je gledali i ostali smrtonoše, kao da napokon imaju
dopuštenje da pokažu radoznalost. Kad se u vrtnji licem okrenula prema svjetlosti vatre, žena je promuklim i
prestravljenim glasom rekla: "Severuse! Pomozi mi!"
"Ah, da", reče Snape kad se zarobljenica nastavila polako vrtjeti.
"A ti, Dračo?" upita Voldemort, milujući zmijinu gubicu slobodnom rukom. Dračo je grčevito odmahnuo
glavom. Sad kad se žena osvijestila, činilo se da više nije kadar pogledati u nju.
"Ma da, ti ne bi ni išao na njezine satove", reče Voldemort. "Za one među vama koji to ne znaju, danas nam
je u goste navratila Charity Burbage, koja je donedavno predavala u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u
Hogwartsu."
Oko stola se začuše tihi usklici onih koji su shvatili o kome je riječ. Široka, pogrbljena žena šiljastih zubi
graktavo se nasmijala.
"Da... profesorica Burbage učila je djecu vještica i čarobnjaka o bezjacima... da se oni zapravo i ne razlikuju
previše od nas..."
Jedan smrtonoša pljunuo je na pod. Charity Burbage opet je licem bila okrenuta prema Snapeu.
"Severuse... molim te... molim te..."
"Tišina", reče Voldemort, trznuvši opet Malfoyevim štapićem. Charity je umuknula kao da joj je začepio
usta. "Profesorici Burbage nije bilo dosta što truje i zagađuje umove čarobnjačke djece, nego je prošlog
tjedna u Dnevnom proroku objavila gorljiv tekst u obranu mutnjaka. Čarobnjaci, kaže ona, moraju prigrliti te
kradljivce njihova znanja i magije. Opadanje broja čistokrvnih čarobnjaka, kaže profesorica Burbage,
poželjna je pojava... Ona bi htjela da se svi parimo's bezjacima... ili, uopće ne dvojim o tome,'s
vukodlacima..."
Ovaj put nitko se nije nasmijao: nije im promaknuo bijes i prezir u Voldemortovu glasu. Charity Burbage se
u vrtnji treći put našla licem u lice sa Snapeom. Suze su joj se iz očiju slijevale u kosu. Dok se opet polako
okretala od njega, Snape joj je uzvraćao pogled posve bezizražajna lica.
"Avada kedavra."
Zeleni bljesak obasjao je sve kutke u prostoriji. Charity je tresnula 0 stol, koji je zaškripao i zaljuljao se od
siline udara. Nekoliko smrtonoša skočilo je na noge. Dračo je pao na pod.
"Večera, Nagini", tiho reče Voldemort. Golema se zmija zanjihala i's njegovih ramena spuznula na ulašteno
drvo.
Jačanje Gospodara tame
U uskoj, mjesečinom obasjanoj ulici, na udaljenosti od samo nekoliko koraka, odjednom iskrsnuše dva
muškarca. Na trenutak su nepomično stajali, uperivši jedan drugome štapić u prsa, no čim su se prepoznali,
spremiše oružje pod plašt te žustrim korakom krenuše u istom smjeru.
"Imaš vijesti?" upita viši od dvojice.
"I to kakve", odvrati Severus Snape.
Brzali su uličicom čiju je lijevu stranu omeđivalo zapušteno, nisko grmlje kupine, dok je desni rub opasivala
visoka i uredno podrezana živica. Dugi plaštevi lepetali su im oko nogu. "Već sam mislio da ću zakasniti",
nastavi Yaxley. Grane drveća nadvijenog nad uličicu mjestimice su zaklanjale mjesec, tako da je Yaxleyjevo
grubo lice svako malo nestajalo i onda se opet pojavljivalo u igri svjetla i sjene. "Ispalo je malo teže nego što
sam očekivao. Ipak, nadam se da će biti zadovoljan. A ti si siguran u svoj dobar prijem?"
Snape kimne, ne upuštajući se ni u kakva objašnjenja. Skrenuli su lijevo iz uličice, na široki kolni prilaz
prema kojemu je zavijala i visoka živica, protežući se u daljinu onkraj impresivnih vratnica od kovana željeza
koje su se muškarcima ispriječile na putu. Nisu ni usporili, nego su samo obojica podigli lijevu ruku na
svojevrstan pozdrav, prolazeći kroz tamni metal kao da je sačinjen od dima.
Živa ograda od tise prigušivala je zvuk njihovih koraka. Nešto je zašuštalo desno od njih: Yaxley je opet
izvukao štapić i uperio ga iznad glave svog kompanjona, no ispostavilo se da je krivac snježnobijeli paun u
važnom šepirenju navrh živice.
"Lucius si je uvijek volio ugađati. Paunovi..." puhne Yaxley i gurne štapić natrag pod plašt.
Iz tmine na kraju ravnog prilaza izronila je lijepa vlastelinska kuća U njezinim prozorskim oknima, olovnom
mrežom razdijeljenimć na rombove, treperila je svjetlost, dok je negdje iz mračnog vrta's druge strane živice
dopirao žubor vodoskoka. Škripanje šljunka pod Snapeovim i Yaxleyjevim nogama pojačalo se kad su
pohitali prema ulazu. Vrata su se pred njima raskrilila kao da ih je otvorila nevidljiva ruka.
Našli su se u prostranom, raskošno uređenom predvorju čiji je kameni pod bio prekriven luksuznim sagom.
Snape i Yaxley prošli su kroz polumračno predvorje pomno praćeni pogledima bljedolikih portreta na
zidovima, zaustavljajući se tek pred drvenim vratima što su vodila u sljedeću prostoriju. Dvojica muškaraca
malo su oklijevala a onda je Snape pritisnuo brončanu kvaku.
Primaća je soba bila ispunjena ljudima koji su šutke sjedili oko dugačkog, izrezbarenog stola. Stalni
namještaj sobe bio je nemarno naguran uza zidove. Jedino svjetlo dopiralo je od živahne vatre u otmjenom
mramornom kaminu na čijem je okviru stajalo pozlaćeno ogledalo. Snape i Yaxley zastaše na pragu. Kad su
im se oči privikle na slabo svjetlo, pogled im je privukao najneobičniji detalj cijele scene: nad stolom je,
odražena u njegovoj praznoj, ulaštenoj površini i ogledalu iznad kamina, naglavce visjela onesviještena
ljudska prilika, polako se vrteći na nevidljivu užetu. Nitko od ljudi za stolom nije gledao u taj bizarni prizor,
osim bljedunjavog mladića posjednutog gotovo točno ispod obješene prilike - on je svako malo pogledavao
gore, kao da si ne može pomoći.
" Yaxley. Snape", začu se visok, zvonak glas's čela stola. "Malo je nedostajalo da zakasnite."
Govornik je sjedio pred kaminom, pa pridošlice isprva nisu razabrale ništa osim njegova obrisa. Kad su mu
se, međutim, primakli, u polumraku je zabjelasalo bezdlako, zmijoliko lice,'s prorezima na mjestu nosnica te
sjajnim crvenim očima okomitih zjenica. Krajnje blijeda koža kao da je imala sedefast sjaj.
"Severuse, ovamo", reče Voldemort, pokazujući sjedalo desno od sebe. "Yaxley - pokraj Dolohova."
Dva muškarca zauzeše dodijeljena im mjesta. Gotovo sve oči za stolom pratile su Snapea, kojemu se i
Voldemort prvom obratio.
"Dakle?"
II
"Gospodaru, Red feniksa kani preseliti Harryja Pottera iz njegova trenutnog skloništa sljedeće subote, čim se
smrači." Zanimanje ostalih za stolom osjetno se pojačalo. Neki su se ukočili, drugi uzvrpoljili, ali svi su zurili
u Snapea i Voldemorta.
"U subotu... čim se smrači", ponovi Voldemort. Crvene oči unijele su se u Snapeove crne takvom silinom da
je nekoliko promatrača pogledalo u stranu, valjda od straha da i njih ne osine taj gorući pogled. Snape je pak
savršeno spokojno uzvraćao pogled Voldemortu, čija su se usta bez usana uskoro izvila u grimasu blisku
osmijehu.
"Dobro. Jako dobro. A tu si informaciju dobio..." "... od izvora o kojemu smo već razgovarali", odvrati
Snape. "Gospodaru."
Yaxley se nagnuo nad dugi stol da pogleda Voldemorta i Snapea. Sva se lica okrenuše prema njemu.
"Gospodaru, ja sam čuo drugačiju priču."
Tu je Yaxley zastao, no kad Voldemort nije ništa rekao, nastavio je: "Auroru Davvlishu je izletjelo da Pottera
neće seliti sve do tridesetog, noć uoči njegova sedamnaestog rođendana."
Snape se smješkao.
"Čuo sam od svog izvora da planiraju podmetnuti lažni trag; to je sigurno to. Uopće ne sumnjam da su
Davvlisha začarali čarolijom zbunjivanja. Ne bi mu bilo prvi put; svi znaju koliko joj je podložan."
"Gospodaru, vjerujte mi da je Davvlish izgledao kao da je uvjeren u to", reče Yaxley.
"Pa naravno da je tako izgledao ako su ga začarali", reče Snape. "Vjeruj i ti meni, Yaxley, da Aurorski ured
više ne igra nikakvu ulogu u čuvanju Harryja Pottera. Red smatra da smo se već infiltrirali u Ministarstvo."
"Ajde da je i Red nešto točno pogodio", dobaci zdepasti muškarac koji je sjedio nedaleko od Yaxleyja.
Sipljivo se zahihotao, a smijeh je odjeknuo još ponegdje za stolom.
Voldemort im se nije pridružio. Pogled mu je odlutao prema tijelu koje se polako vrtjelo iznad njih. Izgledao
je zamišljeno.
"Gospodaru," nastavi Yaxley, "Davvlish vjeruje da će za dječakov premještaj zadužiti cijeli jedan odred
aurora..."
Yaxley je zašutio čim je Voldemort podigao krupnu bijelu ruku,'s ogorčenjem gledajući kako se opet obraća
Snapeu.
"A gdje će sakriti maloga?"
"U domu jednog od članova Reda", odgovori Snape. "Ako je vjerovati mome izvoru, to je mjesto zaštićeno
svim sredstvima kojima Red i Ministarstvo raspolažu. Mislim da su nam šanse da ga tamo ugrabimo
neznatne, gospodaru, osim, naravno, ako Ministarstvo ne padne prije sljedeće subote, jer bismo onda imali
vremena otkriti i ukloniti dovoljno čarolija da nam preostale ne bi bile prepreka."
"Pa, Yaxley?" dovikne Voldemort niza stol. U crvenim očima sijevnuše plamenovi iz kamina. "Hoće li
Ministarstvo pasti do sljedeće subote?"
Opet su se sve glave okrenule prema Yaxleyju. Sjeo je usprav-nije.
"Gospodaru, što se toga tiče, imam dobre vijesti. Uspio sam - iako teškom mukom i nakon velikog napora -
Piusa Thicknessea prokleti Imperiusom."
Mnogi koji su sjedili oko Yaxleyja izgledali su impresionirano. Prvi do njega, muškarac duguljasta,
iskrivljena lica zvan Dolohov, potapšao ga je po leđima.
"I to je nešto", dopusti Voldemort. "Ali Thicknesse je samo jedan čovjek. Scrimgeour mora biti okružen
našim ljudima prije nego što krenem u akciju. Neuspjeli atentat na ministra znatno bi me usporio."
"Da... gospodaru, to je istina... ali znate, Thicknesse kao voditelj Odjela magijskog pravosuđa nije samo u
stalnom kontaktu's ministrom, nego i's voditeljima ostalih odjela u Ministarstvu. Mislim da će nam sad kad
kontroliramo tako visokog dužnosnika biti lakše podjarmiti i ostale, a zatim svi oni zajedno mogu raditi na
svrgavanju Scrimgeoura."
"Pod uvjetom da našeg prijatelja Thicknessea ne otkriju prije nego što preobrati ostale", reče Voldemort. "No
u svakom slučaju, i dalje je malo vjerojatno da će Ministarstvo pasti u moje ruke prije sljedeće subote. Ako
malome ne možemo ništa na njegovu odredištu, moramo ga napasti dok je na putu."
"Tu smo mi u prednosti, gospodaru", reče Yaxley, očito i dalje željan pohvale. "Trenutno imamo sedmero
ljudi u Odjelu za magijski
promet. Znat ćemo čim se Potter aparatira ili upotrijebi letimrežu."
"Neće učiniti ni jedno ni drugo", reče Snape. "Red izbjegava sve oblike prijevoza koje nadzire ili regulira
Ministarstvo; sumnjivo im je sve što's Ministarstvom ima ikakve veze."
"To bolje", reče Voldemort. "Morat će se kretati na otvorenom. To će nam uvelike olakšati otmicu."
Voldemort je opet podigao pogled prema tijelu koje se polako vrtjelo i nastavio: "Ja ću se pobrinuti za
maloga. Previše se pogrešaka nanizalo oko Harryja Pottera. Neke sam počinio ja. Potter je još na životu zbog
mojih propusta, a ne zbog vlastitih pobjeda."
Okupljeni oko stola zabrinuto su motrili Voldemorta, a sudeći po izrazima njihovih lica, činilo se da se svi
pribojavaju optužbe da su baš oni krivi za to što Harry Potter još živi. No Voldemort kao da je razgovarao
sam sa sobom ili's besvjesnim tijelom pred sobom.
"Bio sam nemaran, pa su me osujetile sreća i slučajnost, koje kvare sve osim najpomnije skovanih planova.
Ali sad sam pažljiviji. Razumijem ono što prije nisam razumio. Harryja Pottera moram ubiti baš ja, a tako će
i biti."
Poslije tih riječi, možda i kao odgovor na njih, iznenada se prolomio jauk - jeziv, razvučen vapaj, pun očajne
boli. Mnogi su zatečeno spustili pogled, jer se činilo da je taj zvuk dopro odozdo, ispod njihovih nogu.
"Crvorepe," reče Voldemort nepromijenjeno tihim, zamišljenim tonom, ne odvajajući pogled od rotirajućeg
tijela u zraku, "nisam li ti već rekao da ne želim čuti našeg zatočenika?"
"Da, g-gospodaru", protisne čovječuljak koji je sjedio oko sredine stola, tako se nisko spustivši na stolcu da
se na prvi pogled činilo da tamo nema nikoga. Sad se izvukao iz sjedala i otrčao iz sobe, praćen neobičnim
srebrnastim odsjevom.
"Kao što rekoh," nastavio je Voldemort, ponovno pogledavši napeta lica svojih sljedbenika, "sad mi je sve
jasnije. Na primjer, prije nego što krenem ubiti Pottera, morat ću posuditi štapić od jednoga od vas."
Sva lica oko njega odavala su šok. Jednako je tako mogao objaviti da želi posuditi nečiju ruku.
"Nema dobrovoljaca?" upita Voldemort. "Da vidimo... Luciuse više stvarno ne znam što će tebi štapić."
Lucius Malfoy podigne pogled. Koža mu je pod svjetlošću vatre iz kamina djelovala žućkasto i voštano, a
oko upalih očiju imao je tamne kolutove. Progovorio je promuklim glasom.
"Gospodaru?"
"Tvoj štapić, Luciuse. Treba mi tvoj štapić."
"Ja..."
Malfoy je krajičkom oka pogledao suprugu. Ona je gledala ravno pred sebe, jednako blijeda kao i on, duge
plave kose koja joj je padala niz leđa, ali ispod stola mu je vitkim prstima nakratko stegnula zapešće.
Osjetivši ženin dodir, Malfoy je zavukao ruku u pelerinu izvukao štapić i po drugima ga poslao Voldemortu,
koji ga je podigao pred crvene oči i pomno promotrio.
"Od čega je?"
"Od brestovine, gospodaru", šapne Malfoy.
"A jezgra?"
"Zmajsko... zmajsko srčano vlakno."
"Dobro", reče Voldemort. Izvukao je vlastiti štapić da usporedi duljine, a Lucius Malfoy nehotice se
pomaknuo; djelić sekunde učinilo se da zauzvrat očekuje Voldemortov štapić. Kretnja nije promakla
Voldemortu, koji je pakosno raširio oči.
"Da ti dam svoj štapić, Luciuse? Svoj štapić?"
Začu se nešto posprdnog smijuljenja.
"Dao sam ti slobodu, Luciuse, zar ti to nije dovoljno? Primijetio sam, doduše, da ni ti ni tvoja obitelj u
posljednje vrijeme ne izgledate pretjerano sretno... Zar ti tako smeta što boravim u tvom domu, Luciuse?"
"Ne... ne, gospodaru!"
"Kakav si ti lažljivac, Luciuse..."
Tihi glas kao daje nastavio siktati i nakon što su se okrutna usta umirila. Jedan ili dva čarobnjaka jedva su
uspjeli zatomiti drhtaj kad se siktanje pojačalo; jasno se čulo da po podu ispod stola gmiže neko teško tijelo.
Pojavila se golema zmija i počela se polako penjati uz Voldemortov stolac. Uspon je potrajao naizgled
beskrajno dugo, no naposljetku se
ipak umirila na Voldemortovim ramenima: vrat joj je bio širok poput bedra odraslog muškarca, dok su oči
okomitih zjenica netremice zurile pred sebe. Voldemort odsutnim pokretom dugih tankih prstiju pogladi
stvorenje, ne skidajući pogled's Luciusa Malfoya.
"Zašto Malfoyevi izgledaju tako nezadovoljni svojom sudbinom? Nije li moj povratak, moj uspon na vlast,
upravo ono što su navodno priželjkivali svih ovih dugih godina?"
"Naravno, gospodaru", reče Lucius Malfoy. Drhtavom je rukom obrisao znoj's gornje usne. "Doista smo to
priželjkivali... još to priželjkujemo." .:.
Lijevo od Malfoya, njegova je supruga kimnula usiljenim, čudnim pokretom, odvraćajući pogled od
Voldemorta i zmije. Desno od njega, njegov sin. Dračo, netremice zagledan u obamrlo tijelo iznad njih,
pogledao je Voldemorta ispod oka i smjesta okrenuo glavu, kao da strepi od susreta's njegovim pogledom.
"Gospodaru", javi se tamnokosa žena koja je također sjedila oko sredine stola. Glas joj je podrhtavao od
siline osjećaja. "Počašćena sam što ste ovdje, u našoj obiteljskoj kući. Veću sreću ne mogu ni zamisliti."
Sjedila je pokraj sestre, kojoj nije sličila ni izgledom, onako tamnokosa i teških kapaka, ni držanjem i
ponašanjem; dok je Narcissa sjedila ukočeno i nepomično, Bellatrix se naginjala prema Voldemortu kao da
puke riječi ne mogu dočarati njezinu žudnju da mu bude što bliže.
"Veću sreću ne mogu ni zamisliti", odvrati Voldemort, motreći Bellatrix nakrivljene glave. "Od tebe mi to
mnogo znači, Bellatrix."
Lice joj se obli rumenilom; u očima se pojaviše suze radosnice.
"Moj gospodar zna da govorim istinu!"
"Veću sreću ne mogu ni zamisliti... zar ni u usporedbi's radosnim događajem koji se, kako čujem, ovog
tjedna zbio u vašoj obitelji?"
Zagledala se u njega rastvorenih usta, očito zbunjena.
"Ne znam na što ciljate, gospodaru."
"Govorim o tvojoj nećakinji, Bellatrix. I vašoj, Lucius i Narcissa. Upravo se udala za onog vukodlaka,
Remusa Lupina. Sigurno pucate od ponosa."
Oko stola se prolomio podrugljiv smijeh. Mnogi su se nagnuli da razmijene poglede pune likovanja;
nekolicina je šakama udarala po
stolu. Velika zmija, uznemirena metežom, razjapila je usta i bijesno siknula, no smrtonoše je u svom
oduševljenju zbog poniženja Bellatrix i Malfoyevih nisu čuli. Bellatrixino lice, do maloprije rumeno od
sreće, sad se osulo ružnim crvenim mrljama.
"Nije nam ona nećakinja, gospodaru", viknula je da nadglasa provalu smijeha. "Mi... Narcissa i ja... nismo
vidjele sestru otkako se udala za onog mutnjaka. To derište nema nikakve veze's nama a zvijer za koju se
udala još i manje."
"A što ti kažeš Dračo?" upita Voldemort. Iako mu je glas bio tih, jasno se razabirao kroz dobacivanja i
poruge. "Hoćeš li čuvat vučiće kad im zatreba dadilja?"
Ostali su se nasmijali još jačim grohotom. Dračo Malfoy prestrav Ijeno je pogledao oca, koji je zurio u svoje
krilo, a zatim i majku čiji je pogled uspio uhvatiti. Ona je gotovo neprimjetno odmahnula glavom i nastavila
bezizražajno gledati u suprotni zid.
"Dosta", reče Voldemort, gladeći razdraženu zmiju. "Dosta."
Smijeh je smjesta zamro.
"Mnoga među našim najstarijim obiteljskim stablima's vremenon su počela pobolijevati", obratio se
Bellatrix, koja je molećivo, suspreg nuta daha, zurila u njega. "Ti svoje trebaš malo obrezati, zar ne, da ga
održiš zdravim? Odreži one dijelove koji ugrožavaju ostatak."
"Da, gospodaru moj", šapne Bellatrix. Oči joj se opet ispuniše suzama zahvalnosti. "Čim mi se pruži prilika!"
"Pružit će se", reče Voldemort. "A kako u tvojoj obitelji, tako u svijetu... suzbijat ćemo tu boleštinu koja nas
sve izjeda, dok ne preostanu samo oni čija je krv čista..."
Voldemort podigne štapić Luciusa Malfoya, uperi ga ravno u priliku koja se polako vrtjela u zraku nad
stolom i lagano tržne, Prilika je došla k svijesti uz jecanje i smjesta se počela otimati nevidljivim sponama.
"Prepoznaješ li našu gošću, Severuse?" upita Voldemort.
Snape je podigao pogled prema izvrnutom licu. Sad su je gledali i ostali smrtonoše, kao da napokon imaju
dopuštenje da pokažu radoznalost. Kad se u vrtnji licem okrenula prema svjetlosti vatre, žena je promuklim i
prestravljenim glasom rekla: "Severuse! Pomozi mi!"
"Ah, da", reče Snape kad se zarobljenica nastavila polako vrtjeti.
"A ti, Dračo?" upita Voldemort, milujući zmijinu gubicu slobodnom rukom. Dračo je grčevito odmahnuo
glavom. Sad kad se žena osvijestila, činilo se da više nije kadar pogledati u nju.
"Ma da, ti ne bi ni išao na njezine satove", reče Voldemort. "Za one među vama koji to ne znaju, danas nam
je u goste navratila Charity Burbage, koja je donedavno predavala u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u
Hogwartsu."
Oko stola se začuše tihi usklici onih koji su shvatili o kome je riječ. Široka, pogrbljena žena šiljastih zubi
graktavo se nasmijala.
"Da... profesorica Burbage učila je djecu vještica i čarobnjaka o bezjacima... da se oni zapravo i ne razlikuju
previše od nas..."
Jedan smrtonoša pljunuo je na pod. Charity Burbage opet je licem bila okrenuta prema Snapeu.
"Severuse... molim te... molim te..."
"Tišina", reče Voldemort, trznuvši opet Malfoyevim štapićem. Charity je umuknula kao da joj je začepio
usta. "Profesorici Burbage nije bilo dosta što truje i zagađuje umove čarobnjačke djece, nego je prošlog
tjedna u Dnevnom proroku objavila gorljiv tekst u obranu mutnjaka. Čarobnjaci, kaže ona, moraju prigrliti te
kradljivce njihova znanja i magije. Opadanje broja čistokrvnih čarobnjaka, kaže profesorica Burbage,
poželjna je pojava... Ona bi htjela da se svi parimo's bezjacima... ili, uopće ne dvojim o tome,'s
vukodlacima..."
Ovaj put nitko se nije nasmijao: nije im promaknuo bijes i prezir u Voldemortovu glasu. Charity Burbage se
u vrtnji treći put našla licem u lice sa Snapeom. Suze su joj se iz očiju slijevale u kosu. Dok se opet polako
okretala od njega, Snape joj je uzvraćao pogled posve bezizražajna lica.
"Avada kedavra."
Zeleni bljesak obasjao je sve kutke u prostoriji. Charity je tresnula 0 stol, koji je zaškripao i zaljuljao se od
siline udara. Nekoliko smrtonoša skočilo je na noge. Dračo je pao na pod.
"Večera, Nagini", tiho reče Voldemort. Golema se zmija zanjihala i's njegovih ramena spuznula na ulašteno
drvo.
