OSMA GLAVA
Fare thee vell, and if for ever
Stillfor ever, fare thee well.
Byron
I
Kad sam u vrtu mog Liceja
Cvetao i bez briga skito,
Kada sam čito Apuleja,
Dok Cicerona nisam čito,
U doljama se tada čudnim
Sa labudovim krikom žudnim
Kraj vode što u miru blista
Javila meni Muza čista.
Ozarila se soba mala;
I tu je Muza mojih sanja
Počela prva pirovanja;
Veselja dečja opevala,
Prošlosti naše dane slavne
I mekog srca snove davne.
II
S osmehom svet je Muzu sreo,
Polet nam dade uspeh novi,
A Deržavin me star i sveo
Slazeći u grob blagoslovi.
III
Ko zakon koji večno traje
Priznavah tada samo želje
Sa svetom delih osećaje
Povedoh Muzu na veselje,
Na hučne gozbe, raspre glasne,
Pred oštre pretnje straže kasne.
I ona je na gozbe k njima
Sa svojim išla darovima;
Ko bahantkinja neka mala
Pevala društvu pokraj čaša
I nekadašnja mladež naša
Za njom je plaho pristajala,
A ja sam gord na svoju drugu
U prijateljskom bio krugu.
IV
Al' njihovih se mahnuh uza
I odoh u svet... ona za mnom.
Kako je često nežna Muza
Blažila nekom pričom mamnom
Samoću mojih gluhih staza;
Kako je često sa Kavkaza
Jezdila sa mnom ko Lenora
Na mesečini kršnih gora
I vodila me do Tavride
Da slušam s njom u noćnoj magli
S obale morski ropot nagli,
Taj stalni šapat Nereide,
Hor talasa, tu himnu mora
Ocu zemalja i prostora.
V
I prestonice naše sretne
Zaboravivši gozbe sjajne
Sred Moldavije puste, setne,
Pohađala je čerge tajne
Skitača stepskih; tu se krila
I kraj njih je zaboravila
Reč bogova i mesta znanih
Zbog jezika još divljih, stranih,
Zbog pesama njoj bliskih stepa...
Al' promeni se sve u tome
I Muza tad u vrtu mome
Ko gospođica niče lepa,
U oku s nekom setnom brigom
I s francuskom malenom knjigom.
VI
I prvi put sam sad u stvari
Sa Muzom u visokom krugu;
Gledam na njene stepske čari
Uz ljubomoran strah i tugu;
Kraj dama, kraj aristokrata,
Kicoša vojnih, diplomata,
Promiče ona i tu seda;
Redove guste njine gleda
I raduje se vrevi šumnoj,
Vrenju odela, reči, zvanja
I svetu što se redom klanja
Domaćici još mladoj, umnoj
I muškaraca srnom ramu
Što okružava svaku damu.
VII
I sviđaju se njoj ti gosti;
Njin skladni zbor, odela mrka,
Hladnoća mirne oholosti
I godina i zvanja zbrka.
Al' ko to stoji nepokrtan
U probranome skupu setan?
Svima je tuđ i usred vrenja
Ko lanac mrskih priviđenja
Pred njime roj se lica vije.
Šta, splin il' gordost patnje to je
Na licu tom? I ovde što je?
I KO je on? Zar Evgenije?
Zar on?... Da, tačno, on je ono.
- Je l' davno njega udes dono?
VIII
Je l’ smiren sad il' isti osta?
I da li se još čudak pravi?
Kažite šta on sada posta,
Kakav će sada da se javi?
I šta će biti? - Lik Melmota?
Il' kosmopolit, patriota,
Čajld Harold, kveker s lažnom laskom,
Il’ prsiće se drugom maskom?
Ili će biti jednostavno
Ko vi, ko ja, ko drugi ljudi?
Moj savet mu je: nek se trudi
Da mahne modu prošlu davno.
Dosta je laži, ludorije...
- Da l' vam je poznat? - Da, i nije.
IX
- S nenaklonošću što se tako
Izražavate vi o njemu?
Da l' zato što mi uvek lako
Dajemo i svoj sud o svemu,
Što neopreznost strasnih glava
Il' vređa, ili ismejava
Ništavnih ljudi ponos besni?
Što razum često i pritesni,
Što odveć često nehotice
Držimo da su reči dela
I što je glupost zla i smela,
A važnost svetu - važne trice,
Te prosečni i prosti ljudi
Jedino gode našoj ćudi?
X
Srećan, ko beše mlad na vreme,
I ko kad treba posta zreo,
Života hladnog KO je breme
S vremenom steko i poneo,
Ko čudne snove nije sanjo,
Od sveta KO Se nije sklanjo,
Ko s dvadeset beše kicoš senjen,
I s trideset već zgodno ženjen,
S pedeset KO je skino s vrata
Dužnosti privatne i druge,
I KO je slavu, čin i sluge
Po redu steko pored plata,
O kome mnenje beše dovek:
N. N. je zbilja krasan čovek!
XI
Misao nikom nije mila
Da zalud mladost imali smo,
Da nas je ona prevarila,
Da mi njoj verni bili nismo,
I da su naše lepe želje,
Nevini snovi i veselje
Morali redom istrunuti
Ko lišće što u jesen žuti.
Teško je onom ko pred sobom
Jedino ima niz obeda,
Ko život kao obred gleda,
I ko za svetom i za dobom
Pristaje, a ne deli s njima
Misli i strasti koje ima.
XII
Postavši predmet priča šumnih,
(I vi ćete, zacelo, reći)
Mrsko je to, kod ljudi umnih
Glas pritvornog čudaka steći,
Il' glas šašavka kakvog jadnog,
Satane odvratnog i hladnog,
Il' Demona mog zlog u svemu!
Onjegin (da se vratim njemu),
Ubivši druga na dvoboju,
Bez silja, posla, na zlom glasu,
Do dvadeset i šeste rasu,
Neradom mučen, mladost svoju;
Bez posla, žene da ga prati,
Ne znade ničeg da se lati.
XIII
Savladalo ga nespokojstvo
I žeđ da menja mesta mnoga
(Veoma mučno jedno svojstvo,
Krst dobrovoljni retko koga).
On ostavi dolinu nemu
I mirno selo gde se njemu
Javljala skoro svakog dana
Krvava sena dobro znana,
I putovanje poče dugo
Bez silja, istih osećanja;
Al' njemu su i putovanja
Dosadila ko i sve drugo,
Te vrati se i odmah zađe
Ko Čacki pravo na bal s lađe.
XIV
Al’ sva se sala uzburkala
I šaptanja su skup obišla;
Kraj nekog važnog generala
Domaćici je dama prišla;
Neužurbana, skromna, skladna,
Ni brbljiva, ni mnogo hladna,
Bez pogleda što lete svima,
Bez siljanja da uspeh ima,
Sva prirodna i vedrog lika,
Bez podržavanih manira,
Sva jedostavna, puna mira,
Ona je bila verna slika
Du somme il faut... (Oprosti slogu,
Prevesti, Šiškove, ne mogu...)
XV
Dame su htele do nje bliže,
Starice slale osmeh mali,
A klanjali se ljudi niže
I poglede joj ugrabljali,
Devojke kraj nje išle tiše,
A od svih drugih ljudi više
Ramena i svoj nos je digo
General što je sa njom stigo.
U njoj i njenim pokretima
Lepote ne bi našli mnogo,
Al' u njoj niko ne bi mogo
Naći ni ono, za šta ima
Londonska moda rečcu strogu:
Vulgar. (Izvini, al’ ne mogu...
XVI
Meni se dopada reč ova,
Al' ne znam da prevedem šta je;
Kod nas, međutim, još je nova
I retko joj se počast daje,
A išla bi u epigramu...)
Al' vraćam se na našu damu.
U bezbrižnoj lepoti mila,
Za istim stolom tu je bila
Sa Voronskom, sa Ninom sjajnom,
S tom Kleopatrom Neve čiste,
I vi zacelo rekli biste,
Da Nina svom lepotom bajnom,
Iako slepi sve i pleni
Nju nije mogla da zaseni.
XVII
"Zar ona - misli Evgenije: -
Za ona tu? - Da, zbilja... znači...
Iz stepskog sela? Valjda nije!..."
I sada lornjet on privlači
I obraća ga pored sveća,
Na onu, čiji lik ga seća
Zaboravljenih srta, draži...
"Čuj, kneže, da l' znaš, hajde, kaži,
Ko to sa srvenom beretom
Kraj poslanika španskog seda?"
Knez Onjegina nemo gleda.
"Uh! Dugo nisi već sa svetom.
Upoznaću te ovog trena". -
"Pakojeona?" - "Moja žena". -
XVIII
"Ženjen si! novost s prvim danom!
Da l' dugo?" - "Već dve zime ima". -
"Akojom?" - "Larinom". - "Tatjanom!
"Ti znaš nju?" - "Ja sam sused njima".
"O, pa hajdemo onda, hodi! "
I ide knez i ženi vodi
Svog srodnika i druga svoga;
Kneginja gleda gosta toga...
Ma šta se njoj u duši krilo,
Ma kako beše toga trena
Iznenađena, začuđena,
Promene na njoj nije bilo;
Njen ton i dalje osta biran,
Ko pre njen pozdrav beše miran.
XIX
Bar da se trgla kad ga srete,
Da posta bleda il' rumena...
Na njoj se ništa ne pokrete;
Ni obrva, ni usna njena;
Mada je gledo najbudnije,
Ni traga stare Tanje nije
Mogao naći. Barem htede
Razgovor sa njom da povede
I - ne uspe! Upitala ga
Kad, i iz kog je došo kraja?
Ide l' iz njenog zavičaja?
Zatim je pogled oka blaga
Prenela na svog muža s gosta,
Izišla... i on ko kip osta.
XX
Je l’ ovo ista ta Tatjana,
Kojoj je on u pustom gaju
Još u početku mog romana,
U divljem i dalekom kraju,
Pažljivo, da je ne uvredi,
Moralne držo propovedi?
On i sad čuva pismo njeno
Gde srce leži izliveno,
Gde iskrenost, sloboda vlada.
Je l' ona to, il' san je bio?...
Ta, koju on je ostavio
Sudbini skromnoj njenoj tada,
Zar se sa njime sada srela
Ravnodušna i tako smela?
XXI
Na počinak on kući krete
I ostavi taj raut bučan.
Snevo je san pun čudne sete,
Čas pun vedrine, a čas mučan.
Al' evo, i probudio se;
Od kneza N. mu pismo nose;
Večeras zovu... bože, bože!
Ići će k njoj ! i što pre može
Odgovor učtiv on mu daje.
U kakvom čudnom snu on bludi?
Šta je to s njim i šta se budi
U hladnoj, lenoj duši? Šta je?
Dosada? Gordost? ili snova
Mladosti briga - ljubav nova?
XXII
Trenutke broji, u sat gleda,
Nikako dan da stigne kraju...
Al' deset je... u kola seda,
Pred njenim tremom ona staju.
On kneginji sav drhtav hita;
Tatjana sama nešto čita;
Dva-tri trenutka nem od sreće
On sedi sa njom. Reči neće
Na usta mom junaku bednom.
Sav smeten on je, jedva čuje,
Uzvraća s mukom. Glava mu je
Zaokupljena mišlju jednom;
Uporno gleda on i bledi;
Slobodno, mirno ona sedi.
XXIII
Muž prekida taj čudan prijem
I neprijatnost tête-à-tête-a;
On oživljava s Evgenijem
Đavolstva, šale prošlih leta;
Oni se smeju. Stižu gosti
I solju spletki i pakosti
Oživljava se bučno veče;
Ćaskanje lako, evo, teče,
A besmislice smeh već dižu.
Al' prenemaganja tu nema,
I pričanja bez plitkih tema,
Bez večnih istina se nižu
I ne plaše sluh našeg uha
Smelošću svojom punom duha.
XXIV
Al' tu je sela prestonica,
Obrasci tu su naši modni,
Svud viđena i slavna lica,
Glupaci svuda neophodni,
Starije dame još bez muža,
Naoko zle i pune ruža,
I nekoliko gospođica
Bez osmeha, svečanih lica,
I poslanik što priča s žarom
O državničkim poslovima,
I sedi starac što se s njima
Smeje i šali još po starom:
Otmeno, mudro, ali vešto.
Danas je smešno tako nešto.
XXV
Večito željan epigrama,
Tu je gospodin ljut na svakog;
Na muški ton, na plitkost dama,
Na preslađenost čaja mladog,
Na priče o romanu bledom,
Na monograme, na sve redom;
Na novine, na rat, migrenu,
Na zimu, sneg i svoju ženu.
XXVI
Čuven zbog niske duše svoje
I Prolasov je tu sa njima,
Što tupi sjajno pero tvoje,
St. Priest, u mnogimaalbumima.
Iz vrata drugi despot bala
Gleda ko slika iz žurnala;
Ukrućen ko heruvim drven,
Nem, utegnut i nešto srven.
A prevejanko neki hudi,
Namernik drski s gordom glavom,
Poslovnim, važnim svojim stavom
Podsmešljiv osmeh ovde budi
I zgledanje je nemo njemu
Prigovor opšti i u svemu.
XXVII
Al' Onjegin je dušom selom
Tatjanom bio zanet slavnom,
Ne zaljubljenom i nesmelom
Devojkom jadnom, jednostavnom,
Već kneginjom visokom, hladnom,
Beskrajno gordom, ali skladnom
Boginjom naše sarske Neve.
O, ljudi, svi ste poput Eve,
Praroditeljke drevne naše;
Ne privlači vas dozvoljeno;
Zmija i čudno drvo njeno
Večito mame srce vaše!
Zabranjen plod vam ono sprema
I raja bez tog za vas nema.
XVIII
Promenila se mnogo Tanja!
U ulozi se snašla ovoj
I navike svog teškog zvanja
Stekla u toj sredini novoj.
Devojku tihu ko da traži
U ovoj hladnoj, punoj draži
Zakonodavki sjajnih sala?
A nekad mu je srce dala
I nekad je u mraku noći
Dok Morfej do nje ne dobludi
Čeznula za njim puna žudi,
I dizala na mesec oči
Želeći da ko žena verna
S njim prođe put života smerna.
XXIX
Svim uzrastima ljubav vlada,
Al' srcu mladom i još čednom
Korisno strasni nemir pada
Ko rane bure polju žednom;
Ono se kišom strasti krepi,
Sazreva kroz taj zanos lepi
I moćni život daje plod,
Raskošni svet i slatki rod.
Al' kada starost na nas padne
Na zaokretu naših dana,
Trag mrtve strasti pun je rana...
Tako u jesen bure hladne
Skrivaju blatom do i lug
I naže tužnih šuma krug.
XXX
Bez sumnje naš je Evgenije
Ko dete zaljubljen u Tanju.
Ljubavnim snom zanesen bdije;
Sanjari stalno, noću, danju;
Glas razuma ne slušajući
On svakog dana njenoj kući
Odlazi, luta oko trema
I prati je KO senka nema,
Sav srećan kad joj zaogrne
Ramena sjajna mekim plaštom,
Kada je takne rukom taštom,
Il' razmakne liverje srne
Pred njome, ili ako stigne
Ispušten rubac da joj digne.
XXXI
A ona - ne primećuje ga;
Ne zapaža bledoću setnu,
Kod kuće mirno prima njega,
Reč-dve mu kaže kad se sretnu,
Pozdravom ga se katkad seti,
A neki put ga ne primeti:
Ne liči ona na koketu;
Ne trpe to u višem svetu.
Da bledi junak naš je stao -
Ne vidi ona il' ne mari;
Onjegin vene i u stvari
U sušicu je skoro pao.
I svi ga šalju u tom stanju
Lekaru, a on, gde? - u banju.
XXXII
A on ne ide; pradedima
Svoj dolazak da javi hoće,
No Tanja sve to mirno prima
(Njen pol je takav; pun hladnoće!).
Al' uporne je i on ćudi;
I još se nada, još se trudi;
Smeliji no zdrav, s teškom mukom
On bolestan i slabom rukom
Kneginji jedno pismo piše.
Mada je smatro (s puno prava)
Da pošta ništa ne rešava, -
Al’ eto, nije mogo više
Da trpi jade srca svoga.
Evo vam pisma njegovoga.
Pismo
Onjegina Tatjani
Znam, razjašnjenje tužne tajne
Duboko će vas uvrediti.
Kakav će prezir plemeniti
Izreći vaše oči sjajne!
Šta hoću? s kakvom željom kobnom
Otvoriću vam srce svoje?
Kakvom će sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje!
Kada ja u vašem srcu čednom
Nežnosti iskru spazih jednom,
Da verujem joj nisam smeo;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam hteo
Da izgubim pun čudnog straha.
Još jedno nas je rastavilo...
Nesrećni Lenski tad je pao...
Od svega što je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan ničim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreću. Bože!
Kako pogreših, kako patim!
Ne, da vas viđam, da vas pratim,
Da svaki osmeh, pogled hvatam
Na vašem licu i da patim,
Vaš glas da slušam i da shvatam
Svom dušom svojom vaše čari
I savršenstva od svih veća,
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim... to je sreća!
A ja sam lišen svega toga;
Zbog vas ja lutam svetom grubim;
Svaki je čas života moga
Dragocen, a ja zalud gubim
Već i onako teške dane
Sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vek će skoro da se skrati;
Al' da bih bio živ, u svesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da ću vas tokom dana sresti...
Bojim se da će da se plaše
Od moje molbe oči vaše
Ko od lukavstva koje kujem...
I gnevni prekor ja već čujem.
Da znate kako strašno boli
Ljubavnom žeđi biti moren,
Umom u srcu koje voli
Gušiti nemir strašću stvoren!
Ja žudim da kraj vaših nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve što krijem,
I sve što još izreći mogu!
A mesto tog, hladnoćom lažnom
I reč i pogled ja oružam,
Govorim s vama o nevažnom
I veseo vam osmeh pružam!...
Da protivim se sebi, strasti,
Više u moći nije mojoj;
Reših: u vašoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.
XXXIII
Odgovor čeka. Al' ga nema
Na drugo pismo ni na treće...
Na neko se poselo sprema...
Čim uđe... ona!... O, da sreće!
Al' stroga je i puna briga,
Ni reči s njime, ne vidi ga...
Kako je sada duša njena
Jovanskim mrazom okružena,
Kako se trude usne njene
Da prekor ili gnev zadrže!
Onjegin oštar pogled vrže:
Al' gde su suze pritajne?
Gde sažaljenje? Ne, njih nema;
Na tome licu gnev se sprema,
XXXIV
Il' ono krije strepnju tajnu
Da muž il' svet ne dozna zao
Kroz šalu ili reč slučajnu
Sve Evgenije što je znao.
Ne, nade nema. Ide kući
Bezumlje svoje proklinjući,
Al' ono ga sve jače sleta
I odriče se on od sveta.
Tad mu u tihom kabinetu
Dođoše na um dani oni
Kada je stala da ga goni
Čamotinja u hučnom svetu,
Kad ga je stegla puna zlobe
I nagnala u mračne sobe.
XXXV
Da čita opet, redom uze:
Gibona, Herdera, Rusoa,
De Stal i ostale Francuze,
Šamfora, Biša i Tisoa;
Čito je skepse punog Bela
I čito knjige Fontenela,
Od naših malo, al' od svega,
Ne libeći se ni od čega:
I almanahe i žurnale,
Gde pouke nam štedro nude,
Gde sada mene tako kude,
A gde sam nekad madrigale
Čitao meni upućene;
Pa gospodo. E sempre bene.
XXXVI
I? Čitale su oči žudne,
No misli su daleko bile,
A jadi, želje, mašte čudne
Duboko se u dušu zbile.
Kraj pravih vrsta, mimoidom,
Duhovnim on je čito vidom
I druge vrste, i u njima
Zaborav mogo tek da ima.
A to su bila il' predanja
Iz prošlosti daleke, tavne,
Il' nevezane sanje davne,
Il' priče, pretnje, predskazanja,
Il’ gatke pune žive laži,
Il' nežna pisma puna draži.
XXXVII
I njegov um i osećanja
Tonu u zanos taj sve brže,
A misli pred njim pune sanja
Svoj šareni faraon drže.
Čas vidi tu, na snegu tankom,
Kao na logu shrvan sankom
Počiva mladić nem, izvijen,
I čuje reči: pa? ubijen...
Čas nitkova i klevetnika
Zaboravljena vidi lica...
Tu su i čete nevernica,
Tu je drugova bivših slika,
I selo, kuća... i gle, tamo,
Uz prozor ona... ona samo!...
XXXVIII
Sviko je na taj zanos tako
Da tek što s uma nije sišo,
Il' pesnik posto. Bilo kako,
Skupo bi račun taj izišo!
Pa ipak tad umalo nije
Primio i moj Evgenije
Od mene snagom magnetizma
Moć pesničkoga mehanizma.
I ličio je na poeta
Kad pored svog kamina sedi,
Dok pred njim titra odsev bledi,
A on uz pesmu Benedetta
U oganj baca baš ko pesnik
Il' papuču, il' dnevni vesnik.
XXXIX
Zima je već odumirala
Pod toplim dahom, ali nije
Ni s uma sišo, bogu hvala,
Ni pesnik posto Evgenije.
Prolećno sad ga budi doba;
Dvostruka okna svojih soba
I udobne salone svoje
Gde kao mrmot zimovo je,
On ostavlja: u sanke seda,
Niz Nevu leti posut injem:
Na izbrazdanom ledu sinjem
Sunce se igra i ogleda;
Ulice kopne već pod snegom.
Pa kuda svojim brzim spregom.
XL
Naš junak tako rano juri?
Pogodili ste već; dabome!
Moj neizlečiv čudak žuri
Tatjani svojoj, sudu svome!
Ko senka hita on sa trema;
U predvorju ni duše nema;
U sali, nikog. S njenog praga
Otvara vrata... ali šta ga
Pogađa tako, ko bi reko?
Kneginju on pred sobom gleda;
Nedoterana sedi, bleda,
Sa tugom čita pismo neko,
Na hladnu ruku obraz kloni
I tiho potok suza roni.
XLI
Ko ne bi bio sad u stanju
Da odgonetne tugu njenu,
I da prepozna jadnu Tanju
U kneginji, u ovom trenu?
Pun sažaljenja i pun jada
Njoj Onjegin pred noge pada,
A ona drhti, setna, bleda,
I Onjegina nemo gleda
Bez čuđenja, bez svakog gneva...
Sve shvata: izraz koji moli,
Prekorni pogled prepun boli...
Devojka skromna koja sneva
S negdašnjim srcem, živih čula
U njoj je opet vaskrsnula.
XLII
Ne podiže ga ona, ćuti,
Očiju s njega još ne skida,
Premrlu ruku nežne puti
Od žudnih usta ne otkida.
O čemu Tanja misli sada?
Tišina dugo, dugo vlada
I tiho najzad ona veli:
"Sad ustanite, ma šta hteli,
Ja hoću da se razumemo.
Da l' pamtite još vrt kraj sela
Gde sam se nekad s vama srela
I slušala pred vama nemo
Sve pridike i opomene?
Danas je, evo, red na mene.
XLIII
Mlađa i možda lepša ja sam
Bila u bednom selu našem,
I volela vas; i šta? šta sam
Našla u hladnom srcu vašem?
Odgovor beše strogost sama.
Ne, novi nisu bili vama
Devojke čedne ljubav, jadi...
I sada - bože! - krv se hladi
Kada se u snu setim tamnom
Pogleda onog, hladnog glasa...
Al’ ne krivim vas: toga časa
Postupili ste časno sa mnom,
I spasili me od mnogih zala;
Svom dušom vam na tome hvala...
XLIV
U pustinji, daleko, sama,
Van taština i dvorske svite
Nimalo se ne sviđah vama...
Pa što me sada progonite?
Što sada vašu pažnju skrećem?
Da l' zato što se sada krećem
U višem društvu, što ga primam,
Što ugled i bogatstvo imam?
Da l' što nas dvor sad pazi tako
Jer ranjavan je muž u boju,
I što bi sad sramotu moju
Primetili u društvu lako
I mogla bi u toj sredini
Sablažnjiv ugled da vam čini?
XLV
Ja plačem... Ako Tanju jadnu
Vi niste još zaboravili,
Uz gnev i vašu jetkost hladnu
Meni bi dani draži bili
- U mojoj kad bi bilo vlasti -
Od ove vaše sramne strasti
I pisma onog što ste slali.
Nekad ste barem poštovali
U meni mladost punu snova
I štedeli ste srce vrelo.
A šta je sada vas dovelo
Pred moje noge? raskoš ova!
Zar s vašim srcem, s vašom časti
Da robujete sitnoj strasti?
XLVI
Sva raskoš ta je, Onjegine,
Pozlata mog života mučnog;
Jer čemu sve te svetkovine
I uspesi kod sveta hučnog?
Dala bih rado odmah sada
Sve, sve te krpe maskarada,
Sav ovaj blesak, dim i sjaj
Za svoje knjige, divlji gaj.
Za boravište naše bedno,
Za mesta gde sam kraj mog sela
Bac, Onjegine, nekad srela,
I za to groblje neugledno
Gde stoji krst i senka grana
Nad grobom gde je moja nana.
XLVII
A moguća je sreća bila...
No udes moj je rešen sada.
A možda i ja, što bih krila,
Nepažljivo postupih tada.
Zaklinjala me mati jadna,
A spremna beše duša hladna
Na svaku novu volju neba.
Udala sam se. Sada treba
Da odete, jer ja vas molim.
U srcu vašem pored strasti
Ponosa ima, ima časti;
Zašto da krijem? još vas volim,
Al’ drugom ja sam poverena
I ostaću mu verna žena".
XLVIII
Izišla je, i Evgenije
Ko zgromljen još na mestu stoji.
Kakvih se misli vihor vije,
I šta se u tom srcu roji?
Al' mamuza se zveket čuo,
Tatjanin muž je iskrsnuo
I mog ćemo junaka sada,
U ovom srnom času jada,
Da ostavimo, možda s tugom,
Zanavek... Dosta leta, zime,
Lutasmo istim putem s njime!
Kliknimo sada jedan drugom
Ko pozdrav naše "ura!" slavno.
Vreme je (zar ne?) već odavno!
XLIX
Moj čitaoče, ma ko bio,
Da oprostim se s tobom želim
Ko prijatelj i sadrug mio...
Pa zbogom. Ma šta putem smelim
Tražio ti kroz strofe moje;
Da l' uspomene burne svoje,
Da l' odmor što od truda leči,
Da l’ žive slike, jetke reči,
Il' pravopisne moje greške, -
Daj, bože, da bar jednu mrvu
Za maštanja, za radost prvu,
Za novinarske spletke teške
Nađeš nad mojim pognut slogom!
Raziđimo se ovim. Zbogom!
L
Zbogom i ti, moj saputniče,
I ti, moj verni ideale,
I vi, sve draži moje priče
Žive i trajne, mada male!
Pesničku sreću kraj vas nađoh:
Mir kad u buru sveta zađoh,
I prijateljsku reč takođe...
O, mnogo dana otad prođe
Kad su Onjegin i Tatjana
Došli u moje budne snove,
I kad sam ja pun strepnje nove
Daljinu slobodnog romana
U magičnom kristalu sjajnom
Još naziro skrivenu tajnom.
LI
Oni što behu tad kraj mene
Sada su davno već daleko,
A drugih nema da ih smene,
Kako je nekad Sadi reko.
Bez njih se roman bliži kraju,
A ona što je u svom sjaju
Tanjinog lika uzor bila...
I nju je sudba ugrabila!
Srećan je ko svoj pehar skroman
Ne pije do dna neprestano,
Ko pir života mahne rano,
Ko ne dočita njegov roman
I ostavi ga iznenada
Ko ja junaka mojeg sada.
DODATAK
Tu beštu diže glave svoje
A stešnjava ga brda krug;
Pustinje večni čuvar to je,
A s njim je Mašuk, njegov drug,
Istočnik vode koja seli;
Čarobni potok njegov vreli
Bolesnih ljudi mami roj;
Unesrećio ovog boj,
Tog čirevi, a tog Kiprida;
Bolesnik hoće život svoj
Da potkrepi na vodi toj,
koketa hoće da se vida
Od godina, a starac snen
Da vrati mladost bar za tren.
Gorčini gotov da se preda
Pred ojađenim skupom tim,
Sažaljivo naš junak gleda
Na izvore i njihov dim.
I misli skrhan tugom srnom:
Što nisam ranjen kobnim zrnom?
Što nisam starac slab i bled
Ko napoličar onaj sed?
Što nisam ko član tulskog veća
Oduzet, nemoćan i star?
Kostobolju što nemam bar?
Što me ne bole bedra, pleća?
O, bože! zdrav sam, krepak, mlad;
Šta čekam? Dosada i jad!...
Onjegin zatim posećuje Tavridu.
Podneblje svete mašte to je:
Tu smrt je našo Mitridat,
Atridi tu poveli rat,
Mickjevič tamo pevao je
I pored mora, putnik stran,
O svojoj Litvi snevo san.
Divne ste, obale Tavride,
Gledane s broda u taj čas
Kad vas obasja zrak Kipride
Ko onda kad ja videh vas!
U dvostrukom su sjaju zore
Blistale vaše kršne gore
Kroz vazduh prozračan i plav;
Ko divna šara Krim je sav
Pukao ispred moga oka.
Tatarske izbe, bedni krov...
Kakav me zanos opi nov
I tuga, čarobna, duboka
Steže se oko srca mog!
Al' ne sećaj se, Muzo, tog!
Ma kakva čuvstva da su bila
U meni pre - sad nema njih;
Prošla su il' se izmenila...
Ostavi nemir dana tih!
Tad su mi bile neophodne
Pustinje, vali, dolje plodne
I mora huk i kršni žal,
Devojke gorde ideal,
Bezimen bol i čudna mesta.
Al' nova noć je s novim snom!
Prohuja mladost i sa njom
Visokoparnih misli nesta.
U pesnički sam pehar svoj
Dolio sada vode sloj.
Sad tražim sasvim druge slike;
Zavoleo sam peščan hum,
pred kućicom dve omorike,
Vratanca, plot i stari drum,
Oblačiće na nebu sive,
Ribnjak u senci guste ive,
Gde plove pačići u slast
I pored guvna slame plast.
Sad mi je draga balalajka
I pijanih mužika bat
Pred krčmicom u pozni sat.
Moj ideal je vredna snajka,
A moje želje - mira čun
I lonac ščija, ali pun.
Onomad me je posle kiše
Naneo baš u staju hod...
Fuj! tu je proze i suviše,
Flamanske škole tričav plod!
Fontano mog Bahčisaraja!
U mladosti, u dane raja,
Zar mi je misli te na um
Navodio tvoj večni šum,
Kada se usred tvoje pene
Stvaro u pustom dvorcu tvom
Zaremin lik u duhu mom?
Tri godine se posle mene
Moj Onjegin pod nebom tim
Setio mog drugarstva s njim.
Ja živeh tada u Odesi...
Tu dugo plav je neba svod,
Tržnicu njenu da uresi
Podiže jedra mnogi brod.
Tu svuda dah Evrope veje;
Raznoliko i živo sve je,
Šareni se i blista jug.
Po ulicama vri u krug,
Reč Italije tu se čuje,
Tu šeta gordi Sloven, Grk,
Jermenin, Francuz, Španac mrk,
Moldavac tromi tu stanuje,
Egipćanin i Mavritan,
I bivši gusar, tu još stran.
Naš Tumanski je stihom svojim
Odesi dao slave dar,
Al' pristrasno je, ja se bojim,
On gledo na njenu čar.
Ko pravi pesnik, čim je stigo,
S lornjetom svojim on se digo
Niz odeski da luta sprud,
A zatim je no svetu svud
Slavio njene rukosade.
Al' nije prav u tom naš drug;
Gola je stepa tu u krug,
I skori trud je grane mlade
Nagnao silom i tek sad
Da gde-gde bace šturi hlad.
Zbrkana pričo, kuda ćeš? Gde si?
U prašnoj smo Odesi sad.
Da kažem - kaljavoj Odesi?
Pa ne bih slago, kako kad.
Šest nedelja se ta Odesa
Po volji Zevsa punog besa
Sva potopi: i trg i žal,
Sve ogrezne u dubok kal.
Kuće su blatne sve do pola;
Bez hodaljki, gde nije brod,
Ulicom nije moguć hod;
Zaglibljuju se ljudi, kola
I vo pod amom, spustiv rog,
Smenjuje žustrog konja tvog.
Al’ zvoni čekić iz Odese
I spasen grad i sasvim zdrav
Pločnikom zvonkim pokriće se
Ko iskovan od bronze sav.
Al' ovaj kraj veoma vlažan
Svoj nedostatak ima važan;
Šta mislite? Bez vode grad!
I potreban je mučan rad...
Al' to i nije baš najgore,
Jer vino stiže svaki čas
Bez sarine na trg za nas,
A uz to južno sunce, more...
Šta ćete više? Večni sjaj!
Da, blagosloven to je kraj.
Čim grane s broda top u zoru
Napuštam krevet i svoj stan;
Ostavljam kopno, hitam k moru,
Dočekujem na njemu dan.
Oživljen vodom slanom, plavom,
Za istočnjačkom sedim kavom
I sigaretu pušim s njom
Ko musliman u paju svom.
Zatim se šetam. Otvara se
Kazino. Zvoni čaša zvek,
I sanjiv marker sad se tek
Sa metlom javlja sa terase.
Kraj ulaza već prave plan
Dva trgovca za novi dan.
Gledaš - i trg se, eno, budi:
Komeša se šareni roj;
Bez posla, poslom žure ljudi,
Al’ ipak poslom veći broj.
Tu sin računa i slobode,
Trgovac gleda morske vode
Da vidi da l’ mu strujin hod
S poznatim jedrom nosi brod?
I kakav novi tovar prima
Karantin gradski? I je l' pun?
Sa vinom da l' je stigo čun?
Gde požara, gde kuge ima?
I da l' će biti rat, il' glad,
Il' nešto slično, gde i kad?
Al' mi smo čili i bez brige,
Kraj trgovaca tih bez sna
Čekali samo na osrige
Sa sarigradskog morskog dna.
Ostrige? Stigle! Kakva radost!
Halapljiva ih guta mladost;
Iz školjki siše sve u slast
Robinja živih nežnu mast
Limunom ovlaš zalivenu...
Prepirke, huk i boca stroj
Uslužno nosi Oton moj
Iz podruma. Uz vinsku penu
Protiču časi, besni pir,
A na računu raste zbir.
Al' plavo veče već se mrači;
Za operu je stigo čas;
Rosini tamo sve privlači
I Orfej, idol sviju nas.
Za kritiku on slabo mari,
I uvek nov i večno stari,
On zvuke lije i njin sklad
Teče i gori još i sad
Ko poljupci sa mlade usne
Kroz nežnost, ljubav i kroz sjaj,
Ko kad penušav, vrcav aj
Pun zlatnih iskri mlazom pljusne.
No da l' se slaže takav mol:
Vino i sa njim do-mi-sol?
A zar se tamo malo sanja?
A ljubopitljiv lornjet tvoj?
A zakulisna susretanja?
A primadona lepi roj?
A loža ona, gde je sjajna
Negocijanka mlada, bajna,
Gorda, no setna svaki čas
U ropskom krugu sviju nas?
Ne čuje ona tužna, nema,
Laskanja, molbi, šala huk
I kavatine skladni zvuk...
A muž u uglu za njom drema;
Il’ vikne bis! onako snen,
Zevne i zaspi isti tren.
Finale. Već se prazni sala.
Odlazi svako na svoj kraj;
Na trg je masa istrčala
Uz meseca i zvezda sjaj.
Sinovi srećne Avzonije
Pevuše žive melodije
Upamtivši ih maločas,
I rečitativ muči nas.
Kasno je. Tiho spi Odesa;
Zamire tople noći dah.
Rađa se mesec. Sjajni prah
Zastire plavi svod nebesa
Prozračnim velom. Mir je svud;
Tek Crnog mora huči sprud...
Da, tad ja živeh u Odesi...