Tek tada sam ponovo okrenuo glavu prema svom drugaru, ostavivši mu, znaci, dovoljno vremena da se presliša i ude u lik zabrinutog, bespomocnog momka, kog je, ocigledno naumio da mi odglumi.
- Samo ti mi možeš pomoci, Joe. Dva dana nisam oka sklopio. Bojim se da necu moci da se prihvatim tog kumstva...
Popac je inace bio rodeni lažov, ali je znao da sam ja oduvek bio nepogrešivi detektor svih njegovih folova, i cudi me da se usudio da mi isprica tu švajcarsku "ementaler" pricu, punu malih i velikih rupa...
Vadio se na ispitni rok i na Sonjinu sestru s kojom se nekad muvao, a koja ce biti tamo s novim deckom, trudio se, ne mogu da kažem da nije, ali medu pet-šest razloga koje je naveo nisu bila i dva na koje sam sumnjao, a od kojih je jedan sigurno bio onaj pravi.
Klasa ili kasa?
Samo ako nije i jedno i drugo...
Naše društvo opisuje se kao besklasno društvo u kome vlada radnicka klasa, što znaci da i nije baš jako besklasno, cim jedna klasa ne samo da postoji, nego uz to još i vlada.
Svejedno...
Bitno je da je ta jedna, kao jedina, ujedno i prva, i u tome je prednost našeg uredenja nad svim ostalim uredenjima na ovom svetu.
Kod nas se svi radaju prvoklasni...
Dabome, i tu postoji caka.
Tako se, na primer, Popac rodio kao prva-A, a Lufter kao prva-C klasa, i iako se ti indeksi nikad nisu pojavljivali u javnosti, uvek su se nekako podrazumevali.
Mladi gospodin Popovicki vremenom je sve više i više zazirao od onih nizvod-no u abecedi, i cini mi se da ga je mogucnost da se okumi sa prvom-C klasom konacno prelomila i naterala da mene pozove u pomoc.
Jer, ja sam bio džoker, Ludak. Pesnik i smehotvorac. Boemcina, kao moj ošinuti Cale. O, mi smo mogli sa svima...
Popac se godinama podsmevao Martinovim roditeljima i stvarima, i da je u pitanju bio neko za samo pola mrvice manje dobrodušan nego Lufter, lepuškasti doktorski sin bi vec mnogo puta do tad jeo supicu na slamku.
Umesto toga, Martinec se uvek na sve to samo smušeno smeškao, kao da je on kriv za gondolu na televizoru, ruski automobil i kratke dezenirane carape svog starog.
Kume, izgore ti kesa...
Za razliku od ustaljenog shvatanja,, mislim da je, u stvari, kum taj koji najviše najebe u prvoj bracnoj noci. Mlada to odradi unapred, kao ono firme pred državni praznik, pa od maticara nadalje samo smišlja kako da skine cipele koje je nesnosno žulje, budno motri na muža, da se isti ne bi slucajno preterano usvinjio, i onda fino, negde po ponoci, triput zevne, dvaput se nasmeši i ladno zbriše na spavanjac.
A kum ostaje sam protiv svih...
Tog dana svi gledaju da ga ojade. Mali Cigusi sa kovrdžama prvi mu izbiju sitniš, pred Opštinom, a veliki Cigusi sa tamburama poslednji mu izbiju krupniš, pred zoru. Izmedu toga, svi mu prodaju sve i svašta, od ruzmarina do ukradene mladine cipele, ogovaraju ga ako nije dao najskuplji poklon, i ne daju mu da ode kuci dogod im se cini da bi od njega moglo biti još neke materijalne koristi.
Popac nije imao matematiku na fakultetu, ali ju je, definitivno, imao u genima.
- Znao sam da ceš pristati da me zameniš Joe OK. Necu ti to nikad zaboraviti...
Gledao sam kako odlazi. Veseli polutrk nikako nije bio u skladu sa ozbiljnim tonom i odraslim izrazom koji je zadržao na licu.
Ni ja tebi, Gorane. Ni ja tebi necu to nikada zaboraviti...
Kad smo postali takvi? Đavo ce ga znati...
Možeš uzeti hoklicu, sesti pred drvo i gledati u njega deset godina, pa opet neceš videti kako raste.
Mi smo tako deset godina bili nerazdvojni. Letovali i zimovali zajedno. Jeseno-vali i prolecevali. I nismo primetili kako se menjamo...
Popac je imao više od nas. Oduvek. Ali, ne mislim na one tanke flomastere, hokejke "CCM", gramofon "gutac", jaknu "vijetnamku", ronilacki sat, "brukserice"...
Ne, to nisam ni primetio. Ko bi se i setio tih bezveznih drangulija koje su i Martinu i meni bile dostupne.
Istini za volju, uvek malo kasno, kad više nije bio tako veliki štos imati ih.
Nema veze...
Mislio sam na njegov džeparac...
Pop je vecito bio pun love, fatirali su ga pomalo roditelji, malo više dede i babe, a najviše jedan vetropirasti ujak, neženja, koji je kao stomatolog radio u Švici.
Ipak, mislim da kao decak nije bio sebican.
Ili Lufterica i ja kao decaci nismo bili grebatori?
Zaista, Goran je stvari i predmete ortacki delio s nama, ali, ako vec pricamo o lovi, džep mu nikad nije bio najprometniji deo garderobe. O, no. A nije ni bilo potrebe. Njegova ostala dva drugara bila su ponosna, svaki na svoj nacin i svaki iz svog ubedenja, i nismo mu nikad dali priliku da se istakne, šlepajuci nas po pitanju valute.
Martin je ponekad radio peruci prozore, preko studentskog, a ja sam se dotirao praveci fotografije u socijalistickom kupatilu bez prozora, idealnom za non-stop foto-laboratoriju. Nije to bilo bog zna šta, ali nam je, osim sitne materijalne koristi, donosilo i osecaj važnosti, tako potreban u tim godinama.
- Sam se izdržavam...
Vraga smo se sami izdržavali. To je mogla da proguta neka šištavica koju smo pržili, ali naši donatori i sponzori, moj Cale i matori Lufter, znali su da ti honorarcici imaju strogo edukativnu vrednost, i puštali su nas da se igramo milioner-pocetnika, i da mislimo kako ravnopravno doprinosimo budžetima svojih porodica.
Jedne sezone bebe su rodile kao nenormalne, bilo je škljocanja, razvijanja filmova, dupliranja i uvelicavanja fotografija preko glave, i zaradio sam dovoljno da u retkom nastupu sentimentalnosti kupim Caletu "livacki" džemper na zakopcavanje, sa dugmadima od roga i dva velika jelena u skoku, izvezena na ledima.
- Red je da i ja tebi pocnem da vracam dugove...
Bila je to prva stvar koju sam mu kupio od svoje love, i siguran sam da ga je dirnulo, ali moj stari nije bio rasipnik emocija.
Da je kojim slucajem bio glumac, ne verujem da bi ikad rasplakao gledalište.
- Hvala, sine moj, ali nemoj to više raditi. Te dugove vraticeš mom unuku, a on ce tvom i tako redom. Tako to vec ide...
Pa ne znam, Cale. Kako danas stvari stoje u vezi tvog unuka, imam neki rdav predosecaj da cu ti vecito ostati dužan...
Kažu da me je lova pratila kao senka, ali problem sa senkama je u tom što su ti uvek iza leda kad je svetlost pred tobom. Zaslepljan reflektorima, blicevima i odsjajem na zlatnim civijama pokušavao sam da dokucim šarene nedoglede pred sobom, i nije mi bilo ni na kraj pameti da se osvrcem.
I nisam primetio tu senku...
Spazio sam je mnogo kasnije, kad je svetlost bila daleko za mnom, i tad sam ja pojurio za njom, ali sam prošao kao svi ocajnici koji su nekad pokušali da stignu svoju senku.
Ne, nikad se nismo našli...
Pravu lovu, onu koju sam pravio i na koju sam smrdeo, zapravo uopšte nisam video. Video sam jedino njen odraz, kao u ogledalu, u pogledima ljudi koje sam svakodnevno sretao.
Blagajnica u samoposluzi, na primer, posle prvih nekontrolisanih simpatija, mesec dana kasnije skinula je osmeh sa repertoara, sledeceg meseca je vec coktala u svoju šuplju gornju "cetvorku", svaki put kad bih joj pružio krupnu novcanicu, a krajem treceg meseca nije mogla više da izdrži.
- Lako je vama, komšija, vi se zajebavate i još dobijate pare za to. Šta da kažemo mi, koji pošteno zaradujemo svoj lebac?
Slegao sam ramenima, ne zato što nisam znao šta da odgovorim, nego jednostavno zato što sam ukapirao da sam opkoljen. Miris vinjaka stigao je do mene otpozadi, iz reda, mnogo pre promuklog, frustriranog glasa.
- Njega, njega, Deso. Njega oderi. Taj ima novaca, ne zna šta ce s njima...
Ma, nisam imao "novaca". Neozbiljno je da pozivam boga za svedoka, ali jedino pomenuti i ja znamo kako sam jadna i siromašna zvezda bio. Zaradio sam, navodno, puno, ali skoro ništa od toga nisam dobio. Inflacija je ulazila u svoje zlatno doba, i svi su zadržavali isplate do krajnjeg roka, pa onda još koji dan. Koju nedelju. Koji mesec...
Odlazio sam uporno u banku, ali više ni sam nisam verovao da ce službenica jednom klimnuti glavom i u nekom drugom pravcu osim svog omiljenog "levo-desno", ali ona je pogledala papire, otišla do velike knjige na pultu, i proderala se kao kormilar italijanskog osmerca.
- Imate dvadeset pet miliona!
Svi su se okrenuli. Lufter, koji je bio sa mnom, zapanjeno me je pogledao. Za tu lovu moglo se kupiti pet automobila domace proizvodnje, sa radnom zapreminom 1100 kubnih centimetara.
U poslednji cas...
Bilo je to dva dana pre Martinovog vencanja, i vec sam se plašio da cu posle svih prica o silnim milionima ponovo morati da od Caleta iskukavam par stotki za svatove.
Podigao sam svu lovu. Blagajnica je zvala referenta, referent je zvao kontrolora, a kontrolor je zvao mene, na stranu, i pokušao da me nagovori da sve ostavim na knjižici, ali nisam se dao.
Rekao sam da imam neodložne investicije, sacekao da kurir iz centrale donese sumu u krupnim apoenima, pa sam, sa Lufterom, orobio najbližu robnu kucu.
Još sa vrata sam pazario plave antilopske "adidaske", buba-maru "Europa Cup", petsto grama prženog badema i litru "koke", bez kaucije, i tek tada mi je srce bilo na mestu.
Lovu sam nosio pod rukom, u kutiji od novih patika, koje sam, jasno, odmah obuo, i moram priznati da mi je taj, za mene novi osecaj ekonomske superior-nosti, sasvim godio.
Na elektro-odeljenju hit su bili portabl "philips" televizorcici, a Lufter se palio na elektroniku i zagledao ih je sa svih strana, pa nije pratio moj razgovor sa prodavcem. Zacudeno me je gledao dok sam dolazio noseci dve istovetne kutije, uvezane kanapom, i lagano ih spustio pred njega.
- Iz koje ceš ruke?
Mali kolorci danas su potrošni materijal, ali tada su bili jako ozbiljne stvari, što samo pokazuje kako je neozbiljno vreme to bilo. Nije se znalo za BETA, VHS, HQ, VPR, FF, RWD, PLAY...
Znalo se samo za JRT, i televizor je bio gazda u kuci. Šef svih elektricnih aparata.
Zato je Martin bio iskreno uznemiren. Okrenuo mi je leda i podigao šake u visinu ramena, nervozno se udaljavao pa se vracao, ne prestajuci da vrti glavom. Sve mi je to nekako vuklo na natezanje, ubedivanje i teatar koji nam uopšte nije bio potreban.
- Slušaj me Luftersone, i odgovori mi nešto. Ali iskreno...
Mar-Tin-Tin je naculio uši i primirio se kao pticar, nišaneci mi tacno izmedu ociju. Šta li je mislio da cu ga pitati?
- Vidi ovako, ortace: Da si ti danas dobio dvadeset i pet cigli. A da se ja preksutra ženim. I da si mi kum. Da li bi ti meni za poklon kupio jedan obicni mali "philips" kakav sam želeo citavog života?
Odmerio je onu kutiju od patika pod mojom rukom, zatim ju je zamislio pod svojim pazuhom, trebalo mu je malo vremena da sve to docara, ali, sve u svemu nije razmišljao duže od pet sekundi.
- Fala bogu da bih ti ga kupio...
Znam da bi. Nasmešio sam se, i on se nasmešio, pružio sam mu ruku, a on je opalio po njoj kao nekad, kad smo se igrali "crvenih rukavica".
- Onda cuti, monkey, i diži svoj televizor. Inace ce ovi prodavci još pomisliti da sam oba uzeo sebi, za prvi i drugi program...
Siguran sam da bi Felini dao mesecnu platu samo da vidi face na Martinovoj svadbi, ali plašim se da bi za te pare morao da viri kroz ogradu.
Sorry, Frederico, ali u baštu doma JNA te veceri više niko nije mogao stati...
Kuvalo se od ranog jutra.
Mene su uhapsili još oko pola devet. Baš sam završio sa tuširanjem kad se Lufterov stric Dobrivoje pojavio na vratima sa coporom garavih trubaca.
Indusi su tako dunuli u svoju limariju da su mi osušili kosu za tili cas. Kad onda nisam dobio "na pluca", nikad necu...
Kakav sam bio kum? Pricalo se da sam bio dobar, mada licno nisam bio oduševljen svojom reprodukcijom. Samo sam radio ono što sam video da rade kumovi u svatovima u kojima sa dotad bio.
Vitlao sam flašom, nazdravljao svima redom, gnjavio muziku svaki put kad su pokušali da uzmu vazduh, i stoicki podnosio redaljku Sonjinih i Martinovih tetaka i ujni, koje su htele da i licno, svojim rukama, dotaknu tog zlatnog deckica sa televizije.
E, vala su me se i nadoticale. Sa obe rukice, za vrat, pa stiskaj dok ne poplavi...
Ali nisu me mogle pridaviti. Niko mi ništa nije mogao. Tu negde je bila i Veverica, i ja sam za nju izvodio monodramu usred tog haosa.
Pojavila se u podne, kad smo se spremali po mladu, i to me je odmah povratilo iz teškog nokdauna u koji me je bacio stric Dobrivoje, cvrsto rešen da me ekspresno ušika.
Snimio sam je izdaleka. Strika i ja napravili smo krug po gradu u fijakeru na kom su trubaci viseli kao izbeglice iz Bangladeša, i vracajuci se pred zgradu ucinilo mi se da je vidim kako stoji sa ostalim devojkama. Rekoh: ucinilo mi se...
Jer, u stvari su ostale devojke stajale sa njom...
Imala je laku, lepršavu crnu haljinu poprskanu sicušnim belim tackicama, i krivo mi je što ne umem strucno da opišem tu kreaciju.
Ja bih mogao da spomenem kratke rukave, dubok izrez, tanani struk, uski gornji i široki donji deo, ali ti detalji su nedovoljni da bi po njima pravi poznavaoci mode mogli rekonstruisati i skicirati taj neodoljivi letnji model s kraja sedamdesetih.
A i šta ce im?
Taj strukirani model ionako niko ne bi primetio da je slucajno neki drugi struk tog davnog juna bio u njemu. A to vec niko ne mora da skicira...
Kod maticara sam pokušao da izvalim nekoliko fazona, ali nasmejao sam sve osim mladenaca, njihovih roditelja, rodaka, zvanica, fotografa i maticara.
Jebo te miš, svi su to shvatili ozbiljno, kao vozacki ispit, i nije ih smirilo ni kad sam rekao Sonji da se slobodno opusti, jer imam fotokopirana pitanja koja ce im maticar postaviti.
Veverica je bila korak iza mene, ponadao sam se da ce uhvatiti buket koji je mlada bacila devojkama, ali pored kršnih gorštakinja nije imala realnih izgleda.
Jedna Martinova košcata rodaka razgrnula je sve pred sobom, i docepala se buketa, praveci namernu licnu u napadu. Ne znam zašto...
Po obicaju, veruje se da ce se ona koja uhvati mladin buket sledeca udati, a pomenuta pobednica, bar sudeci po izgledu, mogla se, eventualno, sledeca jedino oženiti...
Uglavnom, i to je prošlo, i za Martina je bilo prekasno, a za veceru je bilo prerano kad smo stigli u Dom JNA.
Iskusni Dobrivoje bio je vec uveliko grogi, ali je uporno vršio poverenu mu dužnost ceremonijal-majstora. Tu je i nastao glavni zaplet.
Kumica sa Sonjine strane, smotana naocarka sa cvikusima zamagljenim još od prve caše, povela je i momka, i on je, sve po redu, dobio mesto odmah pored svoje devojke. A mladoženjin kum da sedi sam, kao pecaroš?
- Ni govora...
Ne, Striko nije hteo ni da cuje za tako nešto.
- Đe li je ona tvoja curica, što se stalno gledate? Deder mala, poteci ovamo. Ajde, ajde...
Veverica je tako radosno prihvatila poziv da sam se osetio krivim što je sam nisam pozvao.
Mislio sam da bi joj bilo neprijatno, ali to je bila pogrešna pretpostavka.
Kao i svakoj normalnoj ženi, nije joj moglo biti neprijatno negde gde svi gledaju u nju.
- Aha, kume, gotov si. Baš bih volela da vidim dal' ce sad neka od ovih brkatih smeti da te pogleda...
Iskoristivši priliku dok mi je šaputala, nežno sam poljubio tajno mesto iza njenog malog uha, otkriveno visoko podignutom kosom. Sve je potrajalo trenutak, i bilo je beskrajno cisto i bezazleno, ali ipak sam, okrenuvši glavu, naišao na Popcev namršteni pogled. I bilo mi je malo kilavo.
Mahnuo sam mu rukom, ali nije mi odmahnuo. Protumacio sam da to nije video.
U svatovima se uvek neko napije, neko pobije, neko rasplace i neko nekog smrtno uvredi.
Kad nema mnogo umešanih, nego se sve to dogodi medu nekolicinom, dobro je, a kad se sve to desi jednoj te istoj osobi, onda se vec može reci da je to bila izuzetno mirna i uspešna svadba za sve.
Osim za tu, jednu te istu osobu...
Popac je dobro cugao, ali nije bio dobar kad je cugao, i slutio sam da bi mogao prirediti neku frkicu. Ne znam kako je izgledao Srda Zlopogleda pred boj na Kosovu, ali pogled našeg neraspoloženog prijatelja, koji sam sreo nekoliko puta u toku svecane vecere, nikako mi se nije dopadao.
Ali, sve je teklo u redu...
Svadba je dobro poodmakla, igrala se otprilike sredina drugog poluvremena, a vecih incidenata još nije bilo. Naravno, ako izuzmem lakši pad Strika Dobrivoja kod iznošenja torti, i gaf iste osobe prilikom narucivanja nacionalistickih pesama.
Pred ponoc su trubaci konacno ostali bez kompresije. Duvali, duvali, pa izduvali. Nesnosno celovecernje kolo, koje je citav sat teralo zvanice u stampedo, prestalo je kad smo vec izgubili svaku nadu. Malaksale dame su se izule, i lepezirale papirnim salvetama, a zajapureni džentlmeni otkopcali još jedno dugme na košuljama i popalili po dve-tri cigarete odjednom, ne bi li nadoknadili višeminutnu apstinenciju.
Organizovana kolona kretala se prema "onom" mestu, a mi, preostali, molili smo se da tišina što duže potraje.
I onda su došli tamburaši...
Privuceni varljivim svetlom patuljastih neonskih lampi u bašti, crni nocni leptiri dolepršali su iz mraka, zazujavši oko mladenaca i oko nas. Sedef na instrumentima i zlatan zub violiniste caklili su se u tami kao lukave macije okice.
- Dobarvece želim. Evo nas, kume, ko što smo i rekli. Malko smo okasnili, ne zamert'e...
Nisam zamerio. Pojavili su se kao po scenariju. Pozvao sam ih da navrate posle fajrontta u kafani u kojoj su svirali, i Neko Od Gore je odredio kad bi to moglo biti. Pet minuta ranije bilo bi prerano, pet minuta kasnije, suviše kasno...
"Puteve sam proš'o mnoge, dobro sam prošet'o noge,
Pile moje, pace moje malo...
Kuca mi je tamo di sam, nigdi mira naš'o nisam
Lane moje, luce moje lepo..."
Eh, šta su geni...
Cangrrrrrr!
Baš sam trapav. Vrhom kažiprsta nespretno sam kvrcnuo cašu, i ona se slucajno prevrnula baš na ivicu teške kristalne pepeljare...
Dogovor je bio da se ne lumpuje, i znao sam da mi niko nece poverovati ako mu kažem da se razocarana caša sama bacila pod pepeljaru.
Zato nikom ništa nisam ni govorio.
Jednostavno sam nasuo sledecu, polako je ispio pre kraja naredne strofe, pa sam pred refren, dok su me svi još gledali, i nju kvrcnuo onim istim nespretnim pokretom.
O, kakva koincidencija.
Cangrrrrrrrr!
Jedan pogled ko hiljadu reci. U mene je bilo upereno stotinu pogleda, što je moglo znaciti mnogo više reci nego što mi je, objektivno, bilo potrebno.
Martinov stari strogo me je fiksirao, i bilo je neophodno da ga pridobijem na svoju stranu.
Ustao sam, prihvatio od Veverice još jednu, ovog puta punu cašu, i podigao je visoko iznad glave.
- Nek bude muško, druže potpukovnice...
Nosiocu najvišeg ordenja i stanarskog prava, na to su sinule oci, onda se podigao prosedi levi brk, a odmah posle toga podigla se i desnica ruka.
- I nek je živ i zdrav, sinko moj. I ti da si mi živ i zdrav. I vi svi da ste mi živi i zdravi, dragi gosti. Živeli!
Pogledao sam Vevericu, koju nije spomenuo, i laknulo mi je kad sam video da je i ona živa i zdrava. I, ocigledno sretna...
Uživala je u "Zoni sumraka". Nalazila se u jednoj cudnoj, potpuno novoj situaciji, koja joj je ipak bila savršeno bliska i poznata.
Posmatrajuci kako je posmatraju, zatekao sam sebe u onom pomerenom osecaju kad si jako ponosan na sebe zbog neceg što uopšte nisi ti.
To je moja devojka...
Uhvatio sam Sonju kako viri pod uglom, ispod šlajera, špijunirajuci obicne, banalne pokrete, koji su Veverici išli od ruke mnogo bolje nego njoj.
Da, da, to je moja devojka. Mala Kraljica bez trenutnog zaposlenja...
Da li je pogodila da mislim na nju? Ustala je i mazno se zavukla pod moje rame. Osetio sam kako mi srce pici pod njenim malim dlanom koji mi je prislonila na grudi.
Cangrrrrrrrr!
Opet je caša sama bila kriva. Neoprezno je ostala prazna, a da nije, možda je Veverica ne bi slucajno pustila iz ruke, elegantnim, najprirodnijim pokretom na svetu.
- Daniela! Sad je dosta seljacenja!
Popac je, ocito, samo to i cekao, jer je startovao zajedno sa zvukom razbijenog stakla.
Besno je gledao svoju sestru, ali ona ga je totalno ignorisala. Samo po nacinu na koji se stisla uz mene, osetio sam da ga je uopšte i cula.
Cekao je nekoliko sekundi, a onda prezrivo odmahnuo rukom, besno strgao sako sa naslona stolice, i furiozno se uputio prema izlazu.
- Gorane! Šta ti je?
Martin je pošao za njim, što je bio signal i za tadašnju Popcevu devojku Bojanu, neuništivog Strika Dobrivoja i još par dežurnih dušebrižnika.
Mislio sam da ce, ako ne podem i ja, to znaciti rat, i žurno sam pošao za ekipom.
Bolje da nisam...
Potera ga je stigla u visokom, izglancanom holu, kroz koji se moralo proci. Bacio je kaput na pult, iza kog je u zimskim mesecima bila garderoba, i besno spuštao zavrnute rukave tanke pamucne košulje.
- Gubite se da vas ne vidim!
Ostali su zastali na pristojnoj distanci, Martin je napravio korak više od njih, a ja sam prišao tacno do kriticne linije.
Ili sam prestupio?
- Ajde Pope, nemoj kvariti vece. Ponašaš se kao klinac...
Naglo se okrenuo. Nije cuo da sam se toliko primakao.
- Samo mi ti nemoj ništa govoriti. Skloni se. Tebe mi je dosta za ceo život.
Gurnuo me je u grudi vrhovima prstiju, ali nije uspeo da me pomeri, pa me je gurnuo još jednom, mnogo jace. Onda je iznenada široko zamahnuo, i svom snagom me pesnicom razvalio po licu.
Bio je prilicno pijan, a vec sam imao posla i sa momcima koji su to radili mnogo bolje od njega, pa sam uspeo da ublažim udarac, cimnuvši glavu malo unazad.
Ipak, usna mi je zabridela, osetio sam ukus krvi u ustima, i instiktivno sam podigao ruke u gard.
Zbunio se, nacas, kad je video da sam samo zatresao glavom kao paradni konj. Ocekivao je da cu pasti, pa i u vesternima uvek padaju. Šta je sad to, šta nije dobro uradio?
Trgao se, zauzeo petlicku pozu, i vratio na lice onu ružnu, izbezumljenu masku.
- Ajde, ajde... Šta misliš, ko si ti? Mogu da te kupim, seljacino. Da te kupim. Imam sto hiljada maraka. Da te kupim zajedno sa tvojim glupim plocama, pederu uobraženi...
Sad sam ja bio zbunjen. Priznajem da sam, primivši udarac, odlucio da mu vratim, ali više nisam znao šta da radim. Spremio sam se da malo pedagoški tresnem svog pijanog prijatelja, a preda mnom je, odjednom, bio neko kog nisam poznavao.
Ne, nisam mogao, tek tako, da udarim nepoznatog coveka...
Okrenuvši se neodlucno, ugledao sam Vevericu koja je u meduvremenu pristigla, i nije mi bilo drago što je i ona sve to videla. Ni njoj nije bilo drago. Uplašeno je virila preko Lufterovog ramena, šaka sklopljenih na usnama, kao za molitvu.
Spustio sam ruke.
- Ne, Gorane. Sto hiljada maraka su pristojna cena, ali za tu lovu ipak ne bi mogao da me kupiš...
Svi ventili su otišli u božiju mater, i adrenalin je šibao kao gejzir. Naglo se otreznio i sad mu je vec bilo mnogo jasnije koliko je zabrljao. Okrenuo se i požurio ka izlazu, vukuci po podu sako u jednoj, a Bojanu u drugoj ruci.
Na vratima se okrenuo, kao da je znao da je ostalo još nešto što treba da se kaže.
Nasmešio sam se, koliko je to vec bilo moguce, posle svega.
- Ne brini, Popac. Sve je u redu. Mene i ne moraš da kupuješ. Mene, i onako, vec imaš...
Martinov klinac napunice jedanaest pred Božic. Necu valjda opet zaboraviti...
Sve više mi se brkaju telefonski brojevi i datumi u glavi, ponekad tako provedem citavu noc pokušavajuci da se setim imena štrkljaste karakterne glumice, ili bradatog centarhalfa "Benfike", koji je u finalu kupa šampiona, šezdeset i druge-trece, zamenio povredenog golmana.
Negde sam citao da mojim vršnjacima svakog dana umre dvadeset hiljada moždanih celija.
Umiru celije, umire lišce, umiru stari basisti...
Šta je to sad, neki trend?
Pokušao sam da dobacim do crvenih digitalnih casova i minuta na radio- budilniku, i da tako saznam da li sam zadremao samo nacas, ili je to bila sasvim regularna "sova".
21:28...
21:28! Olala. Ipak me je ona cuga posle sahrane dobila više nego što sam priznavao.
Tip u ogledalu bio je mutan, zapljusnuo sam ga hladnom vodom, ali ni to mu nije pomoglo. Koji sam baksuz...
Za subotu uvece baš mi je moglo zapasti i neko veselije lice.
Svejedno. Za pumpu ce biti sasvim OK...
Ding-Dong! Ding-Dong! Ding-Dong!
21:31? Tri puta "ding-dong"? To je moglo biti samo nešto jako loše ili nešto jako dobro.
- Dobro vece. Mogu li malo da udem?
Bilo je nešto jako dobro...
Beli kišni mantil, neobavezno ogrnut, uski kostim od sivog štofa, sa crnom kragnom i ruzmarinom na reveru, i ocni kapci za nijansu sporiji nego što bi smeli da budu.
- Emilija?
Bila je kod frizera. Kosa joj je bila upletena u kiku, koja je opet bila upletena u neku vrst punde, pa zakacena elegantnom šnalom, presvucenom onim sitnim crnim plišem, šta li, od kog je bila i kragna kostima. Slucajno, verovatno...
- Malo si iznenaden?
Malo zaprepašten. Frapiran. Zabezeknut. Šokiran...
Ali iznenaden? Ne. To ne...
- Priznajem, nisam se nadao da cu te videti pre srede. Mislio sam da ceš zaglaviti u svadbi, i da ce ti onda trebati bar tri dana da dodeš sebi...
Uf, to nije trebalo reci.
- Šta, zar je tako ocigledno da sam cugnula?
Pa, bilo je ocigledno, nema tu šta. Prošavši kraj mene, dotakla me ramenom, i onda, uplašena tim dodirom, naglo povukla na drugu stranu. Suviše naglo...
Ops!
Štikla je škljocnula, ali arhitekta je o svemu vodio racuna. Hodnik je bio tako uzan da se u njemu nje moglo pasti. Emaliganija je raširila ruke i to je bilo dovoljno da se pridrži za zid, i s jedne i s druge strane.
Stan se ljuljao kao lada. Izgleda da su bili veliki talasi napolju...
Pridržavajuci joj mantil, pokušao sam da budem taktican.
- Dešava se. Kuma mora da se kucne sa svima, to je sasvim normalno...
Srucila se na kauc i zažmurila, cekajuci da se umiri onaj ringišpil u njenoj glavi.
- Ništa nije normalno. Ni ja nisam normalna. Da li sam ja normalna?
Smakla je cipelu koju je klatila na vrhovima prstiju, i odahnula gimnasticirajuci slobodnim stopalom po vazduhu.
- Ja to nisam zaslužila. Zašto je kuma sama? Je l' raspuštenica? Što se nije udavala? Zašto ja moram da trpim svaku budalu kojoj padne na pamet da mi dahce alkohol u lice?
Ne znam, Emilija. Nisi mi baš preterano pricala o sebi.
I ona se toga setila.
- Nisam ti o tome nikad pricala. Ma, samo ti još treba da te ja mucim svojim pricama...
Tacno. Samo mi to još treba. Molim te muci me...
Nije htela...
Zacutala je, duboko se zamislila, i pomerila se tek kad sam se vratio iz kuhinje sa cašom vode i malim šumecim stvarcicama koje sam išceprkao iz kutije za lekove.
- Popi ovo. To ce ti malo popraviti krvnu sliku...
Prihvatila je cašu i oprezno zavukla nosic u nju, uživajuci u minijaturnim kapljicama koje su je prskale po licu.
- Samo da nije alkohol. Još jedna cašica i morala bih na intenzivnu negu...
Disciplinovano je ispila do kraja, ali cašu nije spustila na sto, nego ju je pružila meni. Slucajno? Ponadao sam se da je možda poželela da me dotakne, kao što sam i ja, ocajnicki, želeo da dotaknem nju...
- O, zašto se to sve baš meni dogada? Šta sam ja kriva? Da sam tvoja, da li bi me ti nekad pustio samu u svatove?
Da to ne bi zazvucalo suviše ozbiljno, nasmešio sam se jace nego što je trebalo.
- Da si moja. Pa... ne bih te pustio samu. Poveo bih te u svatove... I još bih ti poklonio jednu malu zlatnu kariku, notes i crvenu olovcicu...
Lijini klikeri inace su savršeno radili, ali izgleda da su zbog nazdravljanja imali neradnu subotu. Vec sam se pomirio da se nece nastavljati na to što sam rekao, ali ipak je uspostavila kontrolu nad svojim ringišpilom.
- Notes i crvenu olovcicu? Zašto notes i crvenu olovcicu?
Tako dakle. Ni ne pitaš za kariku u koju se tura prstic, to je, kao, u redu, a notes i olovcica ti nisu jasni. Dobro de, objasnicu ti.
- Da bi imala gde da zapišeš kad bi sledeci put negde izašla sama. Da si nešto moja...
Nasmejala se zabacivši glavu, ali to je bio znak da se veseli vrtuljak u njoj ponovo aktivira, i zalepi je za naslon kauca.
- O, nije mi dobro. A ti si tako dobar. Ja se ne vracam tamo...
O-o. Sad bi trebalo da je nagovaram da se vrati u svadbu iz koje je zbrisala, ali to je bilo zadnje što bih ucinio. Nacvrcala se tako amaterski, da sam znao da njeni problemi tek dolaze, i zato sam joj savetovao ono što sam zaista mislio da je najbolje.
- Da, vidi se da si umorna. Preporodila bi se kad bi sad odspavala malo...
Oci su pocele da joj se sklapaju cim sam spomenuo spavanje.
- Ne mogu u stan. Tamo me vec sigurno traže. Ici cu u hotel. Pa da. Baš me briga. Koji je najbolji hotel u gradu?
U ovom gradu? Šališ se...
Sve bih rasturio na kvizu "Hoteli moje domovine", ali samo ako se izuzmu hoteli u Gradu Heroju. Ovde sam uvek spavao u vrlo privatnom smeštaju.
- Spavaj ovde, Rido. Nema potrebe da se smucaš po gradu...
Namrštila je celo pokušavajuci da svrsta moje namere, ali nije joj išlo. Brzo sam nastavio, uplašivši se da bi mogla da pogreši.
- Ja idem na pumpu za par minuta, niko ti nece smetati. Moj cimer Turcin, vozac hladnjace, doduše ponekad hrce, ali on spava u kuhinji. Njega neceš ni cuti od svade ona dva odbegla robijaša koja se kriju na terasi. A ti krvolocni manijaci verovatno nece ni ulaziti. Strašno cvikaju od velikih dlakavih tarantula i odvratne zelene zmije otrovnice koja živi u kupatilu...
Bio sam prezadovoljan svojim složenim recenicama, ali kad je izostao smeh koji sam po scenariju ocekivao na tom mestu, shvatio sam da je krajnji trenutak da se uozbiljim.
Ona je vec bila ozbiljna.
- Pa, ne znam, Ako ti to ne komplikuje stvari. Ne bih volela da pomisliš nešto loše o meni...
Bez brige. Ni ja to ne bih voleo. Sem toga, naucio sam da pomišljam nešto loše baš o mackama koje se motaju po hotelima, što govori da sam žrtva malogradanskih predrasuda. Jebi ga, a ribice koje su se naspavale po kucama ljubaznih domacina uglavnom su sacuvale ugled, ukljucujuci tu i one vesele tice-skocice koje su cešce menjale krevete nego pidžame.
Uf, to je bio sasvim pogrešan primer, i sva je sreca da ga nisam izgovorio naglas.
- Dakle? Koji broj jastuka nosiš? Imam jedan koji mi je mali, mislim da ce biti taman za tebe...
Taj jastuk je, medu nama, u poslednje vreme bio pun briga, i pripremajuci ga za iznenadnog gosta dobro sam ga protresao, za svaki slucaj. Znao sam, iz licnog iskustva, da u njemu ima i odlicnih, evergrin snova, i ponadao sam se da neki od njih nece odoleti lepoj nepoznatoj glavici.
Jer, bilo bi divno da Emilija Kovacev, kad otvori okice sledeceg jutra, duboko uzdahne, stavi ruku na srce, i tajno poželi da još poneki put sanjucka u mojoj sobi...