ČETVRTI ČIN
SCENA PRVA
Pećina. U sredini vri kazan.
(Gromovi. Ulaze TRI VEŠTICE)
PRVA VEŠTICA. Triput mačak mijauknu.
DRUGA VEŠTICA. Četir' puta ciknu jež.
TREĆA VEŠTICA. Zloduh kriknu: sad je čas.
PRVA VEŠTICA. Krugom kazan obigravaj,
Iznutrice u nj strpavaj
Zatrovane. Žabo, ti,
Što si dana tri'est tri
Ispod leden-stene snila
I u znoju otrov lila,
Prvo neka tebe vari
Začarani kazan stari.
SVE TRI. Nek' se tava prekuvava,
Ukrčkava, nabubrava.
DRUGA VEŠTICA. Šarke oko nek' se vari,
S barske zmije režanj bari,
Pseći jezik, žablje kralje,
Sa slepoga miša malje,
Krilce sove, gujin žalac,
Krastavuše žabe palac,
I batačić gušterića,
Jezik-raklja od slepića —
Da se vraški-vraška tava
Uvračana zakuvava.
SVE TRI. Mek' se tava prekuvava.
Ukrčkava, nabubrava.
TREĆA VEŠTICA. Krljušt zmaja, zub od vuka,
Pa mumiju što je ruka
Veštičina proizvela,
Trbušinu zagladnela
Morskog psa, pa koren grki
Od bunike, što u mrki
Mrak je vađen; pupolj venje
Bran u samo pomračenje
Mesečevo; jetru koga
Jevrejina što na boga
Hulom huli, duša kleta;
Pa prstiće od deteta
Tek rođenog, što ga bila
Drolja-mati udavila,
Nos od nekog turskog starca,
Onda žuč od kakvog jarca,
Tatarina nekog usne,
Da se čorba bolje zgusne,
Iznutrice još od tigra,
Da nam kazan, presit, igra.
SVE TRI. Nek' se tava zakuvava,
Ukrčkava, nabubrava.
DRUGA VEŠTICA. Još majmunsku krv dodajte,
Pa za čini ne brigajte.
(Ulazi HEKATA.)
HEKATA. O! sjajno! svaka čast! A deo svoj
Dobiće svaka u raboti toj.
Sad pesmu oko kotla toga dajte,
K'o vile oko njega zaigrajte,
I činima mu sadržaj obajte.
(Muzika i pesma: „Duhovi crni.. ." itd.)
DRUGA VEŠTICA. Zasvrbe me palac: znači
Da se nešto zlo privlači.
Otvori se, bravo,
Ma lup'o đavo.
(Ulazi MAKBET)
MAKBET. Pa, ponoćnice, potajne i mračne,
Veštice vi, šta poslujete tu?
SVE. Posao koji nema imena.
MAKBET. U poslovanje to vas zaklinjem —
Ne pitajući kako ste do te
Veštine došle — odgovorite mi:
Ma orkan s lanca puštale da boj
Povede protiv hramova, ma vali,
Raspomamljeni, brod za brodom ždrali,
Ma mlado žito padalo, a šume
Sve polomljene bile, ma se kule
Na glave svojih rušile čuvara,
Ma piramide i palate čelom
Podnožje svoje ljubile, ma blago
Svih zametaka prirodinih skupa
U haosu se stropoštavalo
Sve dok i samo to razaranje
Ne onemoća — odgovorite mi
Na ono što vas budem pitao.
PRVA VEŠTICA. Govori.
DRUGA VEŠTICA. Pitaj.
TREĆA VEŠTICA. Odgovorićemo.
PRVA VEŠTICA. Da ' više voliš da od nas to čuješ,
Ili iz usta naših majstora?
MAKBET. Njih mi pozov'te; nek' se pokažu.
PRVA VEŠTICA. Kani krv od svinje što je
Devetoro dece svoje
Požderala. Sad, da plane,
Još u plamen da se kane
Kap od masti sastrugane
S omče što je omastio
Vrat ubičin.
SVE. Visok bio
Ili malen, ti se javi,
Pa se hitro sam objavi.
(Gromovi. Pojavi se glava u šlemu PRVE PRIKAZE)
MAKBET. Neznana moći, reci —
PRVA VEŠTICA. Ne govori.
On zna šta misliš: slušaj, a ne zbori.
PRVA PRIKAZA. Makbete, čuj! O! Makbete! O! čuj!
Makdaf ti preti više nego iko;
Tana od Fajta čuvaj se. Toliko.
(Potone.)
MAKBET. Bio ma ko, na opomeni hvala;
Potak'o ti si strah moj. Al' još nešto —
PRVA VEŠTICA. Naloge on ne trpi: evo drugog,
Moćnijeg nego prvi.
(Gromovi. DRUGA PRIKAZA, jedna krvava dečja glava.)
DRUGA PRIKAZA. Makbete, čuj! O! Makbete! O! čuj!
MAKBET. S tri uha da sam, trostruko bih sluš'o.
DRUGA PRIKAZA. Odlučan, krvav, neustrašiv budi;
Moć ljudsku prezri: tebi ne naudi
Niko kog žena rodi.
MAKBET. Pa živi onda, Makdafe! Šta imam
Da te se bojim. Ali dvogubo ću
Da osiguram što je sigurno,
I da od sudbe uzmem zalogu;
Živeti nećeš, da bih mogao
Da spavam i uprkos gromovima,
Pa bledi strah u laž da uteram.
(Gromovi. TREĆA PRIKAZA, jedno krunisano dete sa stablom drveta u ruci.)
No šta je ovo što se javlja kao
Izdanak neki loze kraljevske
I ima na svom čelu detinjem
Obruč i vršak krune vladalačke?
SVE. Slušaj, no njemu ne upućuj reč.
TREĆA PRIKAZA. Srčan k'o lav i ohol budi ti.
Ne haj za mržnju, gnev i prevrat zli:
Dok uz visoke dansinejske stene
Birnajnska šuma velika ne krene,
Makbet pobeđen neće biti.
MAKBET. To
Dogoditi se nikad neće: Ko
Da krene šumu, drveću da da
Nalog da čupa korenje iz tla
S kojim je sraslo? Predskazanje divno!
Pa digni glavu, prevratništvo kivno,
Kad krene šuma birnamska, ne pre,
A naš će Makbet, nadvisivši sve,
Arendu dotle da uživa, koju
Darova njemu priroda, i svoju
Predaće dušu tek kad red i tok
Života samog odrede mu rok.
Ali mi srce svom žestinom bije
Da sazna jedno: rec'te — ako nije
Veština vaša neuka to reći —
Hoće li ikad Bankov porod steći
Nad krajevima ovim vlast?
SVE. Ne traži
Da saznaš sve.
MAKBET. Zahtevam da saznam:
Odbijete li, nek' prokletstvo večno
Padne na vas! Da saznam hoću! Zašto
Taj kazan tone? Kakva je to buka?
(Zvuci oboe.)
PRVA VEŠTICA. Objavite se!
DRUGA VEŠTICA. Objavite se!
TREĆA VEŠTICA. Objavite se!
SVE. Nek' vid mu vidi, jad mu srce pleni;
K'o seni dod'te, nestan'te k'o seni.
(Pojavi se OSAM KRALJEVA; poslednji sa ogleđalom u ruci; BANKOV
DUH ide za njima.)
MAKBET. Odveć na Bankov ličiš duh; utoni!
Prži mi tvoja kruna zenice:
Ti, druga glavo, zlatom optočena,
Ličiš na prvu svojim vlasima:
Treća je slična onoj ispred nje.
Veštice gnusne! Što pokazujete
Očima mojim ovo? — Četvrti?
Zenice moje, ispadnite! Šta?
Misli li ova litija da traje
Do strašnog suda? Jedan još? Već sedmi!
Neću da gledam više. Al' i osmi
Pojavljuje se sa ogledalom
U kojem vidim mnoge druge još
Od kojih neki imaju u ruci
Jabuke dve i skiptar trostruki.
Prizora groznog! Vidim da je cela
Istina to; jer Banko se na mene,
Umrljan krvlju, smeška, a na njih
Upire prstom k'o na svoje.
(Vizije nestane.)
Šta!
Pa je li to zacelo tako baš?
PRVA VEŠTICA. Baš tako: al' toliko što je
Zapanjen Makbet? Čarne svoje
Poslastice mu sada dajmo
I bodrošću ga ojačajmo.
Odaće vazduh zvuk kad moje
Prospu se čini; vi pak svoje
Kolo starinsko, sejke, dajte,
Te kralju moćnom čast odajte,
Da se po duši on pohvali
Da smo mu poštu svu odali.
(Muzika. VEŠTICE igraju, a onda nestanu zajedno sa HEKTOROM)
MAKBET. Gde su? Otišle? Nek' u kalendaru
Taj kobni čas zanavek kao proklet
Zapisan bude! Ej, ti napolju,
Ulazi!
(Ulazi LENOKS)
LENOKS. Šta želite, milosti?
MAKBET. Vračare one jeste ' videli?
LENOKS. Ne, gospodaru.
MAKBET. Zar se mimoišle
Sa vama nisu?
LENOKS. Ne, zacelo nisu.
MAKBET. Okužen bio vazduh gde projezde!
I proklet svak ko njima verovao!
Konje u trku čuh; ko dođe to?
LENOKS. Dvojica ih je ili trojica,
I glas vam nose da u Englesku
Pobegao je Makdaf.
MAKBET. Pobegao!
LENOKS. Da, gospodaru dobri.
MAKBET. O, vreme, ti si grozne radnje moje
Preduhitrilo; nikada se smer,
Krilat za bekstvo, neće postići
Kad naporedo s njim ne ide čin;
Odsad će misli moje prvenac
Biti i moje ruke prvenac.
I sad baš, da bih činom krunisao
Pomisli svoje, nek' mi pomisao
Bude i čin: na prepad napašću
Makdafov zamak, zauzeću Fajf;
Oštrici noža ženu njegovu,
Njegovu decu predaću, i svaki
Zlosrećni stvor od loze njegove.
Nije to ludo hvastanje, o ne;
Imaće delo to da se uradi
Pre no se moja namera ohladi;
Tih vizija je meni dosta. — Gde su
Gospoda ta? Odvedite me k njima.
(Odlaze.)
SCENA DRUGA
Fajf. Makdafov zamak.
(Ulaze LEDI MAKDAF, njen SIN i ROS.)
LEDI MAKDAF. Skrivio šta je da iz zemlje beži?
ROS. Strpljenja samo, gospođo!
LEDI MAKDAF. Strpljenja
U njega bilo nije; bilo je
Ludo da beži: kad nas izdajnikom
Ne čini delo, strah nas čini tim.
ROS. Ne znate da ' je njegov postupak
Strah ili mudrost izazvala.
LEDI MAKDAF. Mudrost!
Da tamo otkle pobeg'o je sam
Ostavi ženu, decu, boravište
I sve što ima. On nas ne voli;
Osetljivosti prirodne je lišen;
Jer će i ptica najmajušnija,
I bedni carić, kad u gnezdu svom
Mladunce ima, sa sovuljagom
Da se ponese. Strah je njemu sve,
A ljubav ništa: mala je tu mudrost
Gde svaki razlog protivi se bekstvu.
ROS. Rođako moja najmilija, ja vas
Molim da samu sebe obuzdate.
A što se vašeg muža tiče, on je
Plemenit, uman, promišljen i zna
Odakle vetar duva. Više ja
Da kažem ne smem, ali su vremena
Surova kad smo izdajice mi,
A to ni sami ne znamo, kad šapat
O nečem što nas plaši prihvatamo,
A ne znamo od čega se bojimo,
Nego nas divlje more nosi, baca
Tamo i amo. Opraštam se s vama:
Eto me skoro opet. Kada što
Zacrni, ono ili se okonča,
Il' se na meru vrati pređašnju.
Neka vas prati božji blagoslov,
Rođako mila.
LEDI MAKDAF. I oca ima, i siroče je.
ROS. Ludo bi bilo zadržavati se:
Na vas bih mog'o neprijatnosti,
A nemilost na sebe da navučem.
Zato ću prosto zbogom da vam kažem.
(Ode.)
LEDI MAKDAF. Umro je, momče, otac vaš: i sad
Šta ćete? Kako ćete živeti?
SIN. K'o ptice, majko.
LEDI MAKDAF. Šta! od muva zar
I od crvića?
SIN. Hteo sam da kažem:
Od onog što se nađe, k'o i one.
LEDI MAKDAF. Siroto ptiče! Nimalo se ti
Ne bojiš niti mreže niti lepka,
Nit' klopke niti jame.
SIN. Pa što bih, majko? Pred sirote ptice
Tako se nešto i ne postavlja.
Živ je moj otac, rekli vi što rekli.
LEDI MAKDAF. Ne, nije živ: pa gde da oca nađeš?
SIN. A vi; gde vi da muža nađete?
LEDI MAKDAF. Mogu na bilo kojoj pijaci
Dvadeset da ih kupim.
SIN. Da ih onda
Prodate opet kad ih kupite.
LEDI MAKDAF. Zbor ti je taman prema pameti;
A ipak uman, duše mi, za tebe.
SIN. Je li moj otac bio izdajnik, majko?
LEDI MAKDAF. Naravno da je bio.
SIN. A šta je to izdajnik?
LEDI MAKDAF. Pa, onaj koji se zakune, pa slaže.
SIN. A jesu li svi izdajnici koji čine tako?
LEDI MAKDAF. Svak koji tako uradi izdajnik je i mora da
bude obešen.
SIN. A moraju li da budu obešeni svi koji se zakunu, pa slažu?
LEDI MAKDAF. Svi odreda.
SIN. A ko mora da ih obesi?
LEDI MAKDAF. Pa, pošteni ljudi.
SIN. Onda su budale oni koji lažu a kunu se, jer tih što lažu
a kunu se ima dovoljno da potuku poštene ljude i da ih
povešaju.
LEDI MAKDAF. Nu, nek' ti bude bog na pomoći,
Majmunče jedno. Ali gde i kako
Da nađeš oca?
SIN. Da je on umro, vi biste plakali za njim; ako li ne, to bi onda
bio dobar znak da ću ubrzo dobiti novog oca.
LEDI MAKDAF. Brbljivko moj, šta pričaš to!
(Ulazi JEDAN GLASNIK)
GLASNIK. Blagosloveni da ste, gospođo!
Nepoznat ja sam vama, ali ja
Znam vrlo dobro ko ste vi i šta ste.
Zebem da bliska preti vam opasnost;
Pa, ako vam na odmet nije savet
Prosta čoveka, tu ne ostajte;
Bež'te sa svojim mališanom. To je
Sa moje strane, mislim, odveć grubo
Što vas ovako plašim; ali bi
Već nečovečnost bila ako bi vas
Što gore snašlo, a za vas je takva
Opasnost blizu. Nek' vas nebo štiti!
Ostati duže ne smem.
(Ode.)
LEDI MAKDAF. Kud da bežim?
Zlo ništa ne uradih. Ali sad se
Prisećam da sam na zemaljskom svetu,
Gde je zlodejstvo često pohvalno,
A gde u ludost opasnu se katkad
Računa dobro rađenje; pa zašto
Potržem, avaj, žensku odbranu,
Pa kažem kako ništa zlo ne tvorih?
(Ulaze UBICE)
Kakva su ovo lica?
UBICA. Gde vam se
Nalazi muž?
LEDI MAKDAF. Nadam se, ne na mestu toliko
Neposvećenom da bi mog'o njega
Neko k'o ti da nađe tamo.
UBICA. On je
Izdajnik.
SIN. Lažeš, huljo čupava.
UBICA. O, ti jajašce! Ikro izdajnička!
(Ubije ga.)
SIN. Ubi me, majko; bež'te, molim vas. (Umire)
(LEDI MAKDAF, uz krik „Ubistvo!" pobegne, a za njom se nadadu UBICE)
SCENA TREĆA
Engleska. Pred kraljevom palatom.
(Ulaze MALKOM i MAKDAF.)
MALKOM. Usamljen kakav hlad da potražimo,
Da tamo setno srce isplačemo.
MAKDAF. Bolje da mača latimo se ljutog,
Pa da k'o ljudi svoja ugnjetena
Nasledna prava branimo: jer plač
Sve nove siročadi, zapevke
Udovica sve novih, lelek novi
Sa svakim novim danom šibaju
Nebo po licu, te sa njega odjek
Odječe k'o da Škotsku žali ono,
Pa slog po slog njen vapaj ponavlja.
MALKOM. Što poverujem to ću oplakati:
Što znam u to ću i da poverujem;
A što se daje popraviti to ću
I popraviti kada mi se čas
Povoljan pruži. Što mi rekoste,
To možda može biti. Tiran taj,
Od čijeg samog imena oprišta
Jezik u nas, za časnoga je bio
Nekada smatran: voleli ste vi
Njega veoma; on vas dirao
Dosada nije. Ja sam mlad, al' štošta
Pomoću mene mogli biste za nj
Da učinite; mudro je, pak, da se
Nevino kakvo, slabo, jadno jagnje
Žrtvuje, pa se odobrovolji
Bog neki gnevni.
MAKDAF. Nisam izdajnik.
MALKOM. A Makbet jeste. Može čestito
I dobro srce ispred vladarskog
Naloga i da ustukne. No, molim,
Oprostite mi; moje mišljenje
Izmeniti vas neće; anđeli će
Blistati vazda, mada pade onaj
Koji je bio najblistaviji;
I mada svaka neispravna stvar
Uzima na se čestitosti vid,
Čestitost ipak ima izgled čestit.
MAKDAF. Izgubih nade svoje.
MALKOM. Možda baš
Tamo gde sumnje svoje nađoh ja.
Što ste s toliko žurbe ostavili
Ženu i decu — podstrek taj dragocen,
Taj čvrsti čvor za ljubav — a da niste
Od njih ni zbogom uzeli? — Tu sumnju
Ne uzimajte, molim vas, k'o kakvo
Prljanje vaše časti, nego samo
K'o moju predostrožnost. Možete
Ispravni biti i te kako vi,
Ma šta da mislim ja.
MAKDAF. Sirota zemljo,
Krvari, o, krvari! Temelj svoj
Učvrsti, o tiranijo golema,
Jer se valjani ne usuđuju
Da ustavu ti stave! Nepravdama
Kljukaj se svojim: jamčevinu imaš
Na ovo pravo! Zbogom, visočanstvo:
Ja hulja takva, kakvom ti me ceniš,
Nikada ne bih bio ni za sva
Prostranstva što ih nagrabila pest
Onoga tiranina, ma mi dao
I sva bogatstva istoka u pride.
MALKOM. Nemojte biti na kraj srca. Nije
Isključiv povod tome što vam rekoh
Zebnja od vas. I ja sam mišljenja
Da zemlja naša kleca već pod jarmom,
Da roni suze i da krvari,
Da svaki novi dan posekotine
Dodaje nove njenim ranama:
Sem toga, držim da će onamo
Mog prava radi mišice se dići;
A Engleska mi ovde hiljadama
Ratnika nudi velikodušno:
Ali unatoč svemu, ako li
I budem tome tiraninu stao
Nogom na glavu, il' je poneo
Na vrhu mača svoga, biće tad
Poroka više nego pre za moju
Sirotu zemlju, trpeće tad više,
Na više raznih načina no ikad
Od strane onog koji potom dođe.
MAKDAF. Ko bi to bio?
MALKOM. Mislim sebe sama,
U kojega je tol'ko poroka
Od svake ruke ucepljeno. Znam to:
Da bi, kad njini pupoljci napupe
I otvore se, crni Makbet tad
Izgled'o Čist i beo kao sneg,
Pa bi za jagnje njega smatrala
Sirota zemlja kad ga poredi
S opačinama mojim bezgraničnim.
MAKDAF. Ne može ni međ' legionima
Strašnoga pakla da se nađe đavo
Toliko opak da bi Makbeta
Opačinama nadmašio.
MALKOM. On je,
To sumnje nema, raspusan krvolok,
Pakostan, gramziv, potuljen, lažljivko,
Naprasit, veroloman, prenatučen
Svim porocima kojima uopšte
Ime se zna; al' nema, nema dna
Pohoti mojoj: žene vaše sve,
Sve kćeri, sve matrone, svekolike
Devojke vaše ne bi ispunile
Bezdani ambis moje požude,
A svaku branu koja bi pred prohtev
Isprečila se moj razvalila bi
Pohotnost moja: bolje je da vlada
I Makbet no ovakav jedan.
MAKDAF. Narav
Neobuzdano neuzdržljiva
Nasilništvo je; mnogi srećni presto
Sa nje pre roka upražnjen je bio,
S nje pao mnogi kralj. No ipak vi
Nemojte zepsti da se prihvatite
Onoga što je vaše: možete
U potaji, jer svet će da zažmuri
Na jedno oko, da zadovoljite
U punoj meri svoje sladostrašće,
A da pri svem tom izgledate hladni.
Voljnih je žena dovoljno u nas;
A niste takav kraguj baš ni vi
Da prožderete svekolike one
Što će se moćnom žrtvovati same,
Kad vide da je tome sklon.
MALKOM. Sem toga
Buja u mojoj krajnje naopako
Složenoj ćudi takva nezasitna
Gramzivost, da ću radi poseda,
Budem li kralj, da šiljem velmože
Na onaj svet, izgaraću od želje
Da uzmem jednom nakit, drugom dom:
Pa kol'ko više budem imao,
Tol'ko će više to, k'o začin kakav,
Glad da mi draži, pa ću nepravične
Kavge da kujem i zapcdevam
Sa odanima i s valjanima
I da ih rad imetka satirem.
MAKDAF. Gramženje takvo dublje ponire,
Kprenje pušta većma opako
Od onog koje, letu podobna,
Pohota pušta; mač je ono bilo
Za pogubljene naše kraljeve;
AP ne brinite; dovoljno je Škotska
Bogata da imetkom vlastitim
Prohteve svoje zajazite; to se
Podneti može sve kad ravnotežu
Drže vrline druge.
MALKOM. Al' ja ih nemam: nemam ja vrlina
Što kralja krase: pravičnost, dobrotu,
Istinoljublje, umerenost, hrabrost,
Istrajnost, milosrđe, strpljivost,
Skromnost, pobožnost, rešenost, čvrstinu; —
Sve to ne marim, već do preobilja
U prestupima raznim jatakujem
I obavljam ih nacinima svima.
O, ne! da imam vlast, u pakao bih
Prosuo sloge mleko blagodetno,
Zaglušio bih mir i pokoj svetski,
Razorio bih svaku saglasnost
I sklad na zemlji toj.
MAKDAF. O, Škotska, Škotska!
MALKOM. Ako je takav podoban da vlada,
Recite; ja sam takav k'o što rekoh.
MAKDAF. Podoban! Ne, ni podoban da živi.
O, kad ćeš opet, jadni narode,
Kojega krvlju krunisani liran
Bespravno ugnjetava, kad ćeš opet
Da vidiš dane blagodeti svoje,
Kad samog sebe anatemiše
Izdanak čisti trona tvog i huli
Na lozu svoju. Sušti svetac-kralj
Vladarski ti je otac bio; ona
Koja te rodi, a na kolenima
Bila je više no na nogama,
Svakoga dana za života svog
Umirala je. Zbogom. Poroci
Kojima samog sebe teretiš
Iz Škotske su me prognali. O, tu je
Nadama mojim konac, srce moje.
MALKOM. Ta plemenita strastvenost, a nju
Čestitost rađa, sprala mi je s duše
Sva mračna podozrenja, Makdafe,
Pomiriv duh moj tvojom čestitošću
I odanošću. Mnogom takvom zamkom
Nastojao je da me podvlasti
Satanski Makbet, no od lakoverne
Brzopletosti zdravi razum moj
Spasavao me; al' nek izmeđ' tebe
I mene Višnji ravna: ja se sad
Zanavek tvojoj ruci predajem,
Poričem ono što sam rekao
Ružno o sebi, pa se, evo, kunem,
Da nemam onih poroka i mrlja
Koje pripisah sebi, jer su one
Prirodi mojoj tuđe. Ja i ne znam
Šta je to žena, nit' se krivo kleh,
Nit' mnogo žudim i za onim što je
Moje sopstveno, niti svoju reč
Prekrših ikad, nit' bih odao
Satanu samog đavolu, a volim
Istinu ništa manje nego život;
I prva moja laž je bila ovo
Što sad o sebi rekoh. Upravljajte
Mnome onakvim kakav stvarno jesam
Odsada ti i moja jadna zemlja,
Kud zbilja s deset tisuć' ratnika
Starina Sjuard, oružan do zuba,
Pre tvog prispeća krete. Tamo ćemo
Zajedno poći. Nek' bi dao bog
Pravičnoj našoj stvari uspeha
Onol'ko kol'ko naše pritužbe
Imaju mesta. Što zaćutaste?
MAKDAF. Toliko dobrodošlog i toliko
Nedobrodošlog u trenutku istom
Teško se miri.
MALKOM. Lepo; no više potom.
(Ulazi jeđan DOKTOR.;
Hoće ' kralj
Izići, molim?
DOKTOR. Da, gospcdine;
Gornila jedna bednika ga čeka
Rad isceljenja; bolest njihova
Prkosi svemu što pokušava
Moćna veština; ali kad ih on
Dotakne rukom, okrepe se smesta: '
Toliku svetost ruci njegovoj
Nebo je dalo.
MALKOM. Hvala, doktore.
(DOKTOR odlazi.)
MAKDAF. Kakvu to bolest ima on u vidu?
MALKOM. Nedugom nju nazivaju: i ja sam,
Otkad se bavim tu u Engleskoj,
Dobroga kralja često gledao
Kako to krajnje čudno delo vrši.
Kako od neba izmoli tu milost,
Jedino on će znati; ali on
Okuženike ove čudnovate,
Sve naduvene i u ranama,
Da ih je prosto žalost gledati,
Isceljuje i tamo gde od njih
Vidari dižu ruke: veša im
Nekakvu zlatnu paricu o vrat,
A pri tom čita svete molitve;
I blagoslov će isceljivanja
Naslednicima, vele, ostaviti.
Sem ove čudne moći ima on
I neba dar da zna da prorokuje,
A blagoslovi tol'ki, kojima je
Obasut njegov presto, govore
Da je na njemu puna milost božja.
MAKDAF. Gle, ko to ide?
MALKOM. Zemljak moj; no on je
Nepoznat meni.
(Ulazi ROS)
MAKDAF. Dobro došao nam,
Rođače vazda vrli.
MALKOM. Sad ga znam.
Što pre od nas odstrani, dobri bože,
Ono što čini da se tuđimo
Jedan od drugog.
ROS. O, gospodine,
Neka bi dao bog!
MAKDAF. Je l' još u Škotskoj
K'o što je bilo?
ROS. Avaj, zemlje jadne!
Bezmalo strepi da i zna za sebe!
Majkom je svojom zvati ne možemo,
Već grobom svojim, gde se osim onog
Ko ništa ne zna, ništa nasmejano
Ne vidi nikad; gde nebesa para
Uzdah i krik i vapaj, a da niko
Ne trepne okom; gde golemi jad
Izgleda otrcano uzrujanje;
Gde se na zvono pogrebno tek jedva
I pita ko za kim to ono zvoni;
Gde svene život čestita čoveka
Pre nego cvet za kapom njegovom;
I gde se, pre no bolest dođe, mre.
MAKDAF. O, podrobna li izvešća, a ipak
I odveć istinita!
MALKOM. Koji jad je
Poslednji bio?
ROS. Koji jad je star
Više od sata, izveštaj bi njegov
Izviždan bio, jer se novi rađa
Svakoga trena.
MAKDAF. Šta mi žena radi?
ROS. Pa, dobro je.
MAKDAF. A deca?
ROS.
Isto tako.
MAKDAF. Odljud na mir njin kidisao nije?
ROS. U potpunom ih miru ostavih.
MAKDAF. Ne cedite, već rec'te: šta je bilo?
ROS. Kad amo pođoh da donesem vesti
Koje mi teret behu, glas je iš'o
Kako su mnogi drugovi valjani
Odmetnuli se; a ponajviše me
U istinitost toga uverilo
To što umotrih trupe pešačke
Onoga tiranina. Sad je čas
U pomoć da se krene. Da vas samo
Vide u Škotskoj, stekla bi se vojska;
U boj i naše žene bi potekle,
Da stresu strašnu nevolju sa sebe.
MALKOM. Mogu da budu utešeni: mi
Krećemo tamo. Vrlog Sjuarda
Sa deset tisuć' ljudi dao nam je
Engleski dobri kralj, a ratnika
Iskusnijeg i boljega od njega
Nema u celom svetu hrišćanskom.
ROS. Kamo da mogu utehom i ja
Uzvratiti vam sličnom! Ali glas
Koji vam nosim ja u pustinji bi
Trebalo da se urliče, gde uho
Čulo ga ne bi.
MAKDAF. Čega se on tiče?
Je l' nečeg opšteg? Ili je to jad
Namenjen kakvom srcu posebnom?
ROS. Čestite duše nema da se nje
Kosnuo ne bi ovaj jad, iako
Pretežnim svojim delom pripada
Jedino vama.
MAKDAF. Pripada li meni,
Tad mi ga ne uskraćujte, već brže
Meni ga dajte.
ROS. Neka ne zamrze
Zanavek usi vaše jezik moj,
Jer će u njih da dospe teži zvuk
No što ga ikad čuše one.
MAKDAF. Ha!
Pogađam šta je.
ROS. Prepadom je zamak
Napadnut vaš; na divljački su način
Žena i deca vaša pobijeni;
Da pričam kako, to bi značilo
Da pobijenoj ovoj divljači
Dodam i vašu smrt.
MALKOM. Nebesa blaga!
Ta čoveče! Na obrve svoj.šešir
Ne nabijajte! jadu svome rečju
OduŠke dajte: jad kad umukne,
Šapuće srcu preopterećenom
I podbada ga da se raspukne.
MAKDAF. I deca moja?
ROS. Žena, deca, sluge,
Sve što se moglo naći.
MAKDAF. I da ja
Ne budem tamo! A i žena moja?
ROS. Rekao sam vam već.
MALKOM. Obodrite se:
Osveta strašna nek' nam bude lek
Za ovaj smrtni jad.
MAKDAF. On dece nema. Sve ljubimce moje?
Rekoste ' sve? Pakleni jastreb! Sve?
Šta? pilad moju umiljatu svu,
I majku njinu, ugrabio strašnim
Naletom jednim?
MALKOM. Hrabro, kao čovek
Ponesite se.
MAKDAF. To i hoću. Ali
Moram k'o čovek to i da proživim:
Ne mogu da ne pomislim u sebi
Kako je nešto postojalo što je
Najdraže meni bilo. Zar je nebo
Gledalo sve to a priteklo nije
U pomoć njima? Grešni Makdafe!
Svi su zbog tebe oni pobijeni.
Ništavna mene! Nisii njtne duše
Iskasapljene zbog sopstvenih njinih
Grehova, već zbog mojih. Nek' i.m mir
Podari nebo sad.
MALKOM. Nek' to za mač vaš
Tocilo bude: nek' se prometne
Vaš jad u gnev, nek' to ne otromi,
Već nek' razbesni srce vaše!
MAKDAF. O,
Ženu bih mog'o da izigravam
Očima svojim, a hvalisavca
Jezikom svojim. — Al' oklevanje
Presec'te svako, preblaga nebesa!
Satanu toga škotskog stavite
Prsa u prsa sa mnom; stavite ga
Na domak mača mog; pa umakne li,
Nek' mu je bogom prosto!
MALKOM. Ovo sad
Zvuči već muški. Kralju pođimo;
Naše su snage spremne; još nam samo
Ostaje da se oprostimo. Makbet
Za pad je zreo, a pripremile su
Svoj mač već višnje sile. Vi, međutim,
Prisetite se onog što će moći
Okrepiti vas. Noć se dugom ceni
Samo kad zora nikad nju ne smeni.
(Odlaze.)