PRVI ČIN
SCENA PRVA
Rim. Ulica.
(Dolaze FLAVIJE, MARUL i nekoliko građana.)
FLAVIJE. Vucite se kući, vi besposličari,
Kućama svojim! Je li danas praznik?
Šta, ne znate da zanatlije
Ne smeju radnim danom ići gradom
Bez esnafskog znaka? Šta si ti Po zanatu, reci.
DRVODELJA. Ja sam, gospodine, drvodelja.
MARUL. Gde ti je lenjir, gde kožna pregača?
Šta radiš u tom prazničnom odelu?
A ti, gospodine, šta si po zanatu?
KRPA. Odista, gospodine, u poređenju s finim zanatlijom, ja
sam samo, kako biste rekli, krpa.
MARUL. Ali šta ti je zanat? Reci jasno.
KRPA. Zanat mi je, gospodine, takav da mislim da ga mogu
obavljati mirne savesti, a sastoji se, vaistinu, gospodine,
u opravljanju poderanog.
MAKUL. Ali sta ti je zanat, lupežu?
Nevaljala huljo, šta je zanat tvoj?
KRPA. Molim vas, gospodine, ne derite se tako ljutito na mene;
jer ako se izderete, gospodine, mogu da vas opravim.
MARUL. Šta misliš time? Da opraviš mene,
Ti nevaljali bezobrazniče?
KRPA. Pa da vam opravim obuću, gospodine.
FLAVIJE. A, ti si dakle krpa obuće, jesi l' to?
KRPA. Vaistinu, gospodine, sve od čega živim to je šilo; ne
pačam se ni u trgovačke ni u ženske poslove; ali sam ipak,
doista, gospodine, vidar stare obuće; kad je ona u velikoj
opasnosti, ja je izbavim. Neki od najboljih ljudi što su ikad
gazili po goveđoj koži, hodali su po mojoj rukotvorini.
FLAVIJE. Pa zašto nisi u radnji svojoj danas?
Što ulicama vodaš ljude te?
KRPA. Istinu reći, gospodine, da bi poderali obuću, pa da do-
bijem više posla. Ali, pravo da kažem, danas ne radimo,
gospodine, da bismo videli Cezara i uživali u njegovom
trijumfu.
MARUL. Što da uživate? Šta je on za nas
Osvojio? Kakvi ga vazali
Prate u Rim u ropskom lancu
Da mu krase kola? Vi klade, vi stene,
Gori ste od stoke beslovesne!
O nemilosrdni, svirepi ljudi Rima,
Zar niste znali Pompeja? Zar često
I mnogo puta vi se niste peli
Na zidine, kule, bedeme, prozore,
Čak dimnjake, s decom u naručju,
I tamo čekali po vazdugi dan
Da vidite velikog Pompeja
Kad prolazi rimskim ulicama?
I čim bi mu se pomolila kola,
Zar niste klicali tako jednodušno
Da Tibar drhtaše u koritu svom
Slušajuć odjek vašega klicanja
U izlokanim obalama svojim?
Pa zar sad da ste u svečanom ruhu?
Pa zar ovo da vam bude praznik vaš?
Pa zar sad cvećem posipate put
Onome što vam u trijumfu ide
Nad Pompejevom krvlju? Odlazite!
Trčite kućama, pa na kolenima
Molite bogove da ne puste kugu
Što mora pasti na tu nezahvalnost.
FLAVIJE. Idite, idite, valjani zemljaci,
Zbog tog greha skupte sabraću sirotu
I povedite je do Tibra, pa tu
Lijte suze dok mu i najniži tok
Ne poljubi najvišu obalu.
(Svi plebejci odlaze.)
U niskoj duši kako su ganuti!
Odlaze nemi zbog svoje krivice.
Ti idi tim putem prema Kapitolu,
A ja ću ovim. Sa kipova skidaj
Državne ambleme, ako su na njima
Kao ukras.
MARUL. Ali da li smemo to?
Znaš li da su danas Luperkalije?
FLAVIJE: Ne mari; neka na kipovima nema
Cezarskih trofeja. Idem da rasterujem
Plebejce s ulica; čini i ti to
Gde god bi kakav primetio skup.
Čupanje toga perja koje raste
Iz Cezarovog krila nagnaće ga
Da leti običnom visinom, inače
Lebdeo bi gore izvan ljudskog vida
A nas sve držao u ropskome strahu.
(Odlaze.)
SCENA DRUGA
Rim. Trg.
(Dolaze u svečanoj povorci s muzikom CEZAR, ANTONIJE, opremljen za
trku, KALPURNIJA, PORCIJA, DECIJE, CICERON, BRUT, KASIJE,
KASKA, prorok, velika gomila; za njima MARUL i FLAVIJE.)
CEZAR. Kalpurnijo!
KASKA.Mir, hej! Cezar govori.
CEZAR. Kalpurnijo!
KALPURNIJA. Evo me, mužu moj.
CEZAR. Pri trci stani na put Antoniju.
Antonije!
ANTONIJE. Cezare, gospodaru?
CEZAR. Ne zaboravi da u trci dirneš
Kalpurniju. Stari kažu da se
Nerotkinja, dirnuta u toj
Svetoj trci, prašta s jalovošću.
ANTONIJE. Upamtiću. Kada Cezar kaže
„Učini", to je učinjeno već.
CEZAR. Počnite, i ništa ne propustite
Od običaja.
PROROK. Cezare!
CEZAR. Ha, ko me
Zove?
KASKA. Dosta s grajom tom; još jednom: mir!
CEZAR. Ko me to zove iz gomile? Čujem
Glas oštriji od muzike sve
Gde viče „Cezare!" Govori! Cezar se
Okrenuo da čuje.
PROROK. Čuvaj se
Martovskih Ida.
CEZAR. Ko je čovek taj?
BRUT. Prorok kaže da se čuvaš od Martovskih
Ida.
CEZAR.. Dovedite ga pred mene, da vidim
Njegovo lice.
KASKA. Čoveče, izađi
Iz gomile, pogledaj Cezara.
CEZAR. Šta mi ti ono reče? Ponovi mi.
PROROK. Čuvaj se Martovskih Ida.
CEZAR. To je neka
Sanjalica. Da ga ostavimo. Hajdmo.
{Truba. Odlaze svi sem BRUTA i KASIJA.)
KASIJE. Hoćeš li da ideš da gledaš tok trke?
BRUT. Neću.
KASIJE. Molim te, hajde.
BRUT. Nisam sklon
Tim igrama; nedostaje mi nešto
Od Antonijevog živog duha tog.
Ali neću da smetam, Kasije,
Tvojoj želji, pa ću da te ostavim.
KASIJE. Brute, posmatram te u poslednje vreme:
Tvoje mi oči više ne odaju
Onu blagost, ljubav na koju sam ja
Navikao. Suviše si tuđ;
Suviše okrut prema prijatelju
Koji te voli.
BRUT. Varaš se, Kasije.
Ako mi je pogled mrk, to je jedino
Zato što se mrštim na samoga sebe.
More me od nekog vremena oprečna
Osećanja, misli što se samo mene
Tiču, a to možda baca neku sen
Na moje držanje; ali neka to
Nimalo ne tišti moje prijatelje
(U koje ubrajam i tebe, Kasije),
I nek moj nehat ne tumače ničim
urugim sem time sto taj jaum urut,
U ratu sa samim sobom, zaboravlja
Da pokazuje ljubav za drugove.
KASIJE. Onda sam ja, Brute, vrlo nepravilno
Shvatio stav tvoj; stoga su mi grudi
Sakrivale duboko u sebi
Značajne misli i planove važne.
Reci mi, dobri Brute, možeš ti
Videti svoje lice?
BRUT. Ne, Kasije.
Jer oko vidi sebe samo onda
Kad mu ogledalo bude druga stvar.
KASIJE. Tako je. Vrlo je žalosno, moj Brute,
Što nemaš takvih ogledala što bi
Tvoju skrivenu vrednost pokazala
Tvom oku, da svoje sagledaš obličje.
Čuo sam mnoge najuglednije
Rimljane (izuzev besmrtnog Cezara)
Da govoreći o Brutu, stenjući
Pod jarmom doba, žele da im Brut
Plemeniti ima oči pa da vidi.
BRUT. U kakve pogibli hoće, da me vodiš,
Kasije, kad želiš da tražim u sebi
Što nije u meni?
KASIJE. Što se toga tiče,
Moraš me, vrli Brute, saslušati.
A kad znaš da se dobro vidiš samo
U odsjaju, ja, koji sam tvoje
Ogledalo, verno ću otkriti
O tebi ono što ne znaš ni sam.
Ne sumnjaj u mene, dobri Brute moj.
Ako sam samo lakrdijaš prost;
Ako sam svikao da obesvećujem
Ljubav zakletvama u nju svakoj novoj
Pridošlici što je meni izjavljuje;
Ako znaš da laskam ljudima ponizno
I čvrsto ih grlim, da ih posle kaljam;
Il ako znaš da se o gozbama bratim
Sa celom ruljom, — smatraj me opasnim.
(Trube i klicanje.)
BRUT. Šta znači ovo Klicanje? Bojim se
Da narod bira Cezara za kralja.
KASIJE. O, ti se bojiš toga? Onda moram
Zaključiti da to ne bi želeo.
BRUT. Ne bih, Kasije, mada ga volim mnogo.
Ali, zašto me zadržavaš ovde
Toliko? Šta bi hteo da mi kažeš?
Ako je to nešto radi opšteg dobra,
Stavi mi pred jedno oko čast, pred drugo
Smrt: u obe ću gledati spokojno.
Bogovi mi dali koliko mi je veća
Ljubav prema časti nego strah od smrti.
KASIJE. Znam da je u tebi ta vrlina, Brute,
Kao što poznajem tvoj spoljašnji lik.
Pa eto, čast je predmet moje priče.
Ja ne znam šta ti i drugi mislite
O ovom životu, ali ja bih pre
Umro no da živim u strahu od stvora
Što je kao i ja. Rođen sam slobodan
Kao i Cezar, i ti; hranimo se
Istom hranom; oba podnosimo studen
Kao on. Jednog hladnog, burnog dana,
Kad je mutni Tibar besno udarao
U obale, Cezar mi je reko:
,,Smeš li, Kasije, sa mnom skočiti
U gnevnu bujicu tu i otploviti
Do onog mesta?" Na tu reč, odeven,
Skočim u reku i pozovem njega,
Te i on skoči. Voda je rikala,
A mi smo je tukli snažnim mišicama,
Odbacivali je, i u takmičenju
Zajednički se borili sa njom.
Ali pre nego stigosmo na metu,
Cezar viknu: „Pomozi, Kasije,
Potonuću!" I ko što Eneja,
Naš veliki predak, iz plamena Troje
Iznese Anhiza, tako sam i ja
Iz talasa Tibra Klonulog Cezara.
I taj je čovek sad postao bog,
A Kasije je bednik što se svija
Kad Cezar, nehatno, klimne glavom samo.
U Španiji ga spopala groznica,
I dok je trajao nastup, spazio sam
Da se trese. Zbilja, taj se bog tresao;
Njegove plašljive usne pobegle su
Od svoje boje; i to isto oko,
Čiji pogled sada zastrašava svet,
Izgubilo je sjaj svoj; čuo sam ga
Kako ječi; i njegov jezik taj,
Što naređuje Rimu da ga sluša
I govore mu beleži u knjige,
Zavapio je ko bolno devojče:
,,Daj mi malo vode, Titinije." O,
Bogovi, čudim se kako čovek tako
Slabog sastava toliko izmače
Od celog drugog tako divnog sveta
Da jedini nosi lovor moći, slave.
(Klicanje. Trube.)
BRUT. Opet opšte klicanje? Verujem
Da je to zbog nekih novih počasti
Kojima Cezara obasipaju sad.
KASIJE. Eto, čoveče, on je kao Kolos
Opkoračio ovaj uski svet
A mi, sićušni ljudi, koračamo
Pod njegovim divovskim nogama
I piljimo svud unaokolo,
Da nađemo sebi nečasne grobove.
Ljudi su katkad gospodari svoje
Sudbine: krivica, mili Brute moj,
Nije u našim zvezdama već u nama
Što smo potčinjeni. Brut i Cezar! Šta je
U tome „Cezar"? Zašto bi to ime
Bilo na većem glasu nego tvoje?
— Napiši ih zajedno, tvoje je
Isto tako lepo; izreci ih, ono
Isto tako pristaje ustima;
Meri ih, iste je težine; baj njima,
Pa će „Brut" brzo prizvati duhove
Kao i „Cezar". Za ime svih bogova,
Kakvim se mesom hrani Cezar taj
Kad je tako velik? O doba sramote!
Izgubio si, Rime, onaj soj
Plemenitih i hrabrih ljudi ti!
Kad se od velikog Potopa slavilo
Ime jednog doba zbog jednog čoveka?
Kada su ljudi pre našeg vremena
Mogli reći da rimske zidine
Opasuju jednog jedinog čoveka?
Kakav je Rim to, kakvo je to mesto
Kad je u njemu jedna ličnost samo?
O, ti i ja smo čuli od oceva
Da je jednom bio jedan Brut koji bi
Radije podneo da Rimom ovlada
Pakleni đavo nego neki kralj.
BRUT: Da me voliš, ne sumnjam nimalo;
Na šta bi da me navedeš, to slutim;
Šta mislim o tom i o ovom dobu
Reći ću docnije. Zasad, ako smem
Zamoliti te kao prijatelj,
Ne podstrekavaj me dalje. Ono što si
Reko razmotriću; što budeš imao
Još da mi kažeš, ja ću saslušati
Strpljivo; naći ću podesnog vremena
Da čujem o tako krupnim stvarima
I da odgovorim. A dotle, dobri moj
Prijatelju, upamti i ovo:
Da bi Brut radije bio seljanin
No zvan sinom Rima u tim teškoćama
Koje nam, izgleda, vreme nameće.
KASIJE. Milo mi je što je moja slaba reč
Bar iskresala tu iskru iz Bruta.
(Dolazi CEZAR s pratnjom.)
BRUT. Igre su svršene, i Cezar se vraća.
KASIJE. Kad naiđu, povuci za rukav
Kasku; on će ti (na svoj jetki način)
Ispričati šta se dogodilo
Vredno pažnje.
BRUT. Hoću. Ali pogledaj,
Kasije, na Cezarovom čelu
Pečat gneva plamti, a svi su ostali
Pokunjeni ko grđene sluge.
Kalpurnija je bleda, a Ciceron
Gleda lasičinim, plamenim očima
Ko na Kapitolu, kad mu se u veću
Usprotive neki senatori.
KASIJE. Kaska će nam reći šta se zbilo.
CEZAR. Antonije?
ANTONIJE. Cezare?
CEZAR. Ja volim
Da imam oko sebe pune ljude,
Ljude glatka lica, što spavaju noću.
Onaj Kasije je mršav, kao gladan,
On suviše misli; takvi su opasni.
ANTONIJE. Ne boj ga se, Cezare, nije on
Opasan; to je plemenit Rimljanin,
I dobre naravi.
CEZAR. Kamo da je deblji!
No ne bojim ga se. A'l da mi je ime
Podložno strahu, ja ne znam čoveka
Od koga bih se više klonio
Nego li toga mršavog Kasija.
On čita mnogo, voli da posmatra,
Prozire sasvim dobro dela ljudi.
Ne voli igre ko ti, Antonije;
Ne sluša muziku. Retko se nasmeši,
A kad se smeši, kao da se ruga
Samome sebi, preziruć svoj duh
Što ga je moguće podstaći na sraeh.
Takvi u duši ne miruju nikad
Dok gledaju drugog većega od sebe;
Zato su opasni. Kazujem ti ono
Čega se treba bojati, a ne
Ono čega bih se ja bojao sam,
Jer ja sam uvek Cezar. Pređi mi
S desna, jer mi je ovo uvo gluvo.
Kaži pravo šta ti misliš o Kasiju.
(Truba. CEZAR i pratnja odlaze.)
KASKA. Povukao si me za togu. Hoćeš li
Da govoriš sa mnom?
BRUT. Da, Kaska. Reci mi
Šta se to danas dogodilo, te mi
Cezar toliko natmuren izgleda.
KASKA. Pa bio si s njime, zar ne?
BRUT. Onda ne bih
Pitao Kasku šta se dogodilo.
KASKA: Eto, ponudili su mu krunu; a kad mu je ponudiše,
on je odgurnu nadlanicom ovako; i onda narod poče klicati.
BRUT. A zašto je bilo ono drugo klicanje?
KASKA. Opet zbog toga.
KASIJE. Triput su klrcali; zašto treći put?
KASKA. Opet zbog toga.
BRUT. Zar mu je kruna triput nuđena?
KASKA. Vaistinu jeste, a on je triput odgurnuo, svaki put
nežnije no pre; i pri svakom oturanju moji čestiti susedi
su klicali.
KASIJE. Ko mu je nudio krunu?
KASKA. Antonije.
BRUT. Dragi Kaska, pričaj kako se to razvijalo.
KASKA. Da me obesite, ne bih umeo ispričati kako se razvijalo.
Same ludorije, nisam ni obraćao pažnju. Video sam Marka
Antonija kako mu nudi krunu; ali to nije ni bila kruna, već
jedan od ovih venaca; i, kao što rekoh, on je odgurnu prvi
put, ali pri svem tom on bi je, kako mi se činilo, rado zadržao.
Onda mu je on opet ponudi, a on je opet odbi, ali, po mom
mišljenju, vrlo je nerado skinuo prste s nje. Zatim mu je
on ponudi i treći put. On je i treći put odgurnu; i kad god
je odbio, rulja je urlala, pljeskala ispucanim rukama, bacala
uvis znojave kape, i izdisala toliko smrdljivog daha zato
što je Cezar odbio krunu, da to umalo nije ugušilo Cezara;
on se onesvestio i pao. A ja nisam smeo ni da se nasmejem,
jer sam se bojao da otvorim usta i da gutam taj okužen
vazduh.
KASIJE. Polako, molim te; zar se Cezar obneznanio?
KASKA. Pao je na trgu, pena mu je udarila na usta, i bio je nem.
BRUT. Sasvim moguće; on ima padavicu.
KASIJE. Ne, Cezar je nema; ali ti i ja
I vrli Kaska imamo padavicu.
KASKA. Ne znam šta misliš time, ali znam pouzdano da je
Cezar pao. Ako mu rulja nije poljeskala i zviždala, kako
joj se kad dopao, kao što rade s glumcima u pozorištu,
onda sam ja lažov.
BRUT. Šta je rekao kad je došao sebi?
KASKA. Kad je, pre no što je pao, video da se ono prosto krdo
raduje što je odbio krunu, razdrljio je okovratnik i pružio
im svoj grkljan da ga preseku. Da sam ja bio jedan od onih
zanatlija, ako ga ne bih uzeo za reč i učinio to, neka odem
u pakao medu nitkove. Zatim je pao. Kad je došao sebi,
rekao je: ako je učinio ili rekao išta neumesno, on moli
njihova blagorodstva da to pripišu njegovoj slabosti. Tri
ili četiri ženetine kraj mene uzviknuše: ,,Ah, dobra duša!"
i svesrdno mu oprostiše; ali se na njih ne treba obzirati,
one bi tako učinile i da im je majke proburazio.
BRUT. I posle toga je otisao onako natmuren?
KASKA. Da.
KASIJE. Je li Ciceron štogod govorio?
KASKA. Jeste, govorio je grčki.
KASIJE. Šta je rekao?
KASKA. E, ako bih vam to kazao, nikad vam više ne bih smeo
u oči pogledati. Ali oni koji su ga razumeli, smeškali su se
jedni na druge i vrteli glavom. Što se mene tiče, za mene je
to bilo grčki. Mogu vam reći još jednu novost: Marul
i Flavije su pritvoreni, zato što su skidali trake s Cezarovih
kipova. Zdravo da ste! Bilo je još kojekakvih ludorija, kad
bih samo mogao da se setim.
KASIJE. Hoćeš li, Kaska, da noćas večeramo kod mene?
KASKA. Ne mogu, obećao sam drugome.
KASIJE. Hoćeš li sutra da ručaš sa mnom?
KASKA. Hoću, ako budem živ, ako ti ostaneš pri tome, i ako ti
ručak bude dobar.
KASIJE. Dobro, čekaću te.
KASKA. Čekaj me. Ostajte zdravo obojica.
(Ode.)
BRUT. Kako je postao tupav! A bio je
Živa vatra kad besmo u školi.
KASIJE. Takav je i sad na delu u svakom
Plemenitom i smelom podvigu,
A pravi se tromim. Ta nezgrapnost
Razboritosti njegove je začin,
I podstiče ljude da mu reči svare
S više gotovosti.
BRUT. Tako je. A sad
Ostavljam te. Ako sutra želiš
Da govoriš sa mnom, ja ću doći tebi;
Ili, ako hoces, dođi ti kod mene.
Čekaću te.
KASIJE. Hoću. Ti dotle razmišljaj
O našem svetu.
(BRUT odlazi.)
Plemenit si, Brute,
Ali vidim da se tvoj čestit duh daje
Odvratiti od svoje sklonosti;
Zato je dobro da se plemeniti
Druže uvek sa sebi sličnima;
Jer ko je čvrst da se ne može zavesti?
Cezar mene mrzi, ali Bruta voli.
Da sam ja Brut sada, a on Kasije,
Brut ne bi mogo da utiče na me.
Noćas ću Brutu kroz prozor baciti
Pisma različitih rukopisa,
Kao da su od raznih građana:
U svima će se visoko ceniti
Brutovo ime, i nagovestiti
I Cezarovo vlastoljublje još.
A tada nek se Cezar dobro drži,
Jer naše će ga ruke da sahrane,
Il' ćemo još gore doživeti dane.
(Ode.)