SCENA DRUGA
Verona. Kapuletov dom.
(Ulazi Julija.)
JULIJA
Kasajte brzo, vatronogi konji,
konačištu Feba. Kočijaš Faeton
šibao bi vas do zapada sve,
i nastala bi odmah tamna noć.
O noći, jatače ljubavi, raširi
svoj gusti veo, da se sklopi oko
neba, pa da mi Romeo neviđen
i neogovaran u zagrljaj padne.
Ljubavnici vide pri svetlosti svoje
lepote da vrše ljubavne obrede;
a ako je ljubav slepa, tad najbolje
pristaje noći. Dođi, lepa noći,
ozbiljna gospo u crnini sva,
i nauči me kako da izgubim
i time dobijem utakmicu što se
igra za čiste nevinosti dve.
Obavi svojim crnim plaštom moju
na čoveka nenaviknutu krv,
Merkucio je knežsv rođak.
u obrazima koja mi leprša
dok se plašljiva ljubav ne osmeli
da u činu istinske ljubavi
vidi samo čistu smernost. Dođi noći!
Romeo, dođi! Ti, dane u noći!
Jer ćeš na njenim krilima ležati
belji no na leđima gavranovim sneg.
Dođi, mila noći, dođi, zaljubljena
crnoveđa noći, daj Romea mog.
A kad umre, ti ga uzmi i istroši
u zvezdice, pa će samoga neba lik
zablistati tako da će ceo svet
zaljubiti se u noć i prestati
da obožava prejako sunce to.
O, kupila sam dvorac ljubavi,
ali se nisam uselila još;
i prodana sam, al' nepreuzeta.
Dug mi je dan ovaj ko detetu noć
pretpraznička, kad za novo ruho zna,
ali ga ne sme oblačiti još.
O, evo moje dadilje, dolazi
(Ulazi dadilja sa lestvicama od užeta.)
i donosi vesti; a svaki mi jezik
što samo kaže ime Romeo
govori nebeskom rečitošću nekom.
Oh, dado, kakve su vesti! Šta je to?
Lestvice što ti je Romeo rekao
da doneseš?
DADILjA
Da, da, lestvice.
(Baci ih na pod.)
JULIJA
Jao meni, šta je? Zašto kršiš ruke?
DADILjA
Da kobna dana! On je mrtav, mrtav!
Gospođice, mi smo propali, propali.
O, nesrećna dana, njega nema, on je
ubijen, mrtav!
JULIJA
Zar može nebo biti tako zlobno?
DADILjA
Romeo može ako nebo ne.
Romeo! Ko bi pomislio to?
JULIJA
Koji si đavo kad me mučiš tako?
Od takve muke u paklu se riče.
Je li Romeo sam sebe ubio?
Reci „da" samo, pa će i to „da"
kratko za mene biti otrovnije
od smrtonosnog oka baziliska.
Ja nisam ja ako postoji to „da",
il' ako su za uvek sklopljene
oči zbog kojih moraš reći „da".
Je l' mrtav, reci „da"; nije li, „ne".
Kratkom ćeš rečju odlučiti tom
o propasti mojoj ili spasu mom.
DADILjA
Videh ranu, videh svojim očima
(sakloni bože!) ovde, na njegovim
grudima muškim. O, taj jadan leš,
jadan leš, krvav, bled, ko krpa bled,
ogrezo u krvi, u krvi zgrušanoj!
na taj sam prizor izgubila svest.
JULIJA
O svisni, srce! Siroto jadniče,
presvisni odmah! U tamnicu, oči,
da slobodu nikad više ne vidite!
Bedna zemljo, zemlji opet se povrati,
prekini dah, pa nek' s Romeom me taku
nosila ista ponesu u raku.
DADILjA
O, Tibalte, Tibalte, prijatelju!
Učtivi Tibalte, čestiti plemiću,
što doživeh da te mrtva vidim ja!
JULIJA
Kakav je to oluj sa suprotne strane?
Je l' Romeo mrtav? Je l' Tibalt ubijen?
Najmiliji rođak i još draži muž?
Onda, strašna trubo, trubi sudnji dan!
Jer ko živi ako mrtva leže oba?
DADILjA
Tibalt je mrtav, a Romeo prognan;
Romeo ga ubi, i prognan je zato.
JULIJA
O, bože! Je li Romeova ruka
Tibaltovu krv prosula?
DADILjA
Jeste,
jeste! Avaj, tužna dana, jeste!
JULIJA
O zmijsko srce cvetom sakriveno!
Je li u pećini tako lepoj zmaj
živeo ikad? Lepi mučitelju,
anđelski đavole, golubijeg perja
gavrane, vučki krvožedno jagnje!
Gnusna suštino božanstvena lika,
suprotnosti sušta onom što izgledaš,
svetitelju grešni, pošteni nitkove!
O, prirodo, šta si imala da radiš
u paklu, kad si nastanila duh
đavola u smrtni raj miloga tela?
Je l' gnusnija knjiga u lepšem povezu
bila? Ah obmane u divnom dvorcu tom!
DADILjA
Nema uzdanja, vere, ni poštenja
u muškaraca; svi su oni samo
krivokletnici, svi lažljivci, svi
ništavila, i svi licemeri.
Ah, gde je moj sluga? Daj mi rakije.
Ovi jadi, ove tuge i žalosti
ostariše me. Sram bilo Romea!
JULIJA
Jezik ti se oprištio za to!
On nije rođen za kakvu sramotu.
Sram se stidi da je na njegovom čelu,
jer je ono presto na kome se čast
kruniše za samodršca zemlje.
O, životinja sam što sam ga ružila!
DADILjA
Zar možeš o onom govoriti lepo
što ti rođaka ubi?
JULIJA
A zar mogu
rđavo da kažem što o mužu svom?
Ah, jadni moj mužu, ko će tvoje ime
uzdići kad ga i ja, tvoja žena
od pre tri sata, ružila sam već?
Al' zašto, rđo, ubi mog rođaka?
Zli rođak je hteo ubiti mi muža.
Svom izvoru natrag, budalaste suze!
U kapima danak vaš pripada tuzi,
a pogrešno ga nudite radosti.
Muž mi živ, a Tibalt ga je mogo
ubiti; Tibalt je mrtav, a hteo je
ubiti mog muža; sve je to utešno,
pa zašto plačem? Jedna reč gora od smrti
Tibaltove porazila je mene.
Rado bih je zaboravila, oh,
al' utisnuta je u pamćenje moje
ko proklet zločin u dušu grešnika.
Tibalt je mrtav, a Romeo prognan.
Ta jedna reč „prognan" ubila je deset
hiljada Tibalta. Tibaltova smrt
dovoljan jad je pa da bude kraj.
Il' ako jadi vole društvo s drugim
jadima, zašto iza njenih reči
„Tibalt je mrtav" nije došlo još
„i tvoj otac" il' „i tvoja mati",
il' oboje, jer to bi obična tuga bila.
Al' kad je posle Tibaltove smrti
došlo i ono: „Romeo je prognan",
ta reč ubi oca, majku, Tibalta,
Romea, Juliju - svi su pobijeni,
svi su mrtvi. „Romeo je prognan!"
U smrti koju ta reč širi, stere,
nema kraja, konca, granice, ni mere.
Nikakvom se rečju ne meri taj jad.
Gde su mi otac, mati, dado, sad?
DADILjA
Plaču, jadikuju nad Tibaltovim lešom.
Hoćeš li k njima? Odvešću te tamo.
JULIJA
Peru li mu rane u svojim suzama?
Ali će one osušene biti,
a ja zbog Romea prognanog ih liti.
Nosi te lestve, jadne lestve moje,
jer prevareni mi smo obadvoje.
Romeo je prognan; a on vas je pleo,
jer put do moje postelje je hteo.
Al' hajte lestve, hajde, dado moja,
ko udova deva mre Julija tvoja.
Postelji ću bračnoj, na njoj ću umreti;
ne Romeo, smrt će čednost mi uzeti!
DADILjA
Idi u svoju sobu. Ja ću naći
Romea da te teši; dobro znam
gde je. Slušaj, tvoj Romeo će biti
noćas ovde. Idem njemu; on se krije
u Lavrentijevoj ćeliji.
JULIJA
Nađi ga!
Daj ovaj prsten mom vernom vitezu.
Reci mu da dođe i poslednji svoj
oproštaj uzme.
(Odlaze.)
SCENA TREĆA
Ćelija monaha Lavrentija. Pozadi njegova knjižnica.
(Ulazi Lavrentije.)
MONAH
Hodi, Romeo; plašljivče moj, hodi!
Tuga se u tebe zaljubila već,
a s nesrećom si venčan.
(Romeo izlazi iz knjižnice.)
ROMEO
Šta je novo,
oče? Šta je kneževa presuda?
Kakav jad to, koji još ne znam, sad traži
poznanstvo sa mnom?
MONAH
Moj mili je sin
isuviše prisan sa tim tužnim društvom!
Donosim ti vest o kneževoj presudi.
ROMEO
Je l' mu sud blaži od strašnoga suda?
MONAH
Blažu mu presudu izrekoše usta:
ne smrt telu, no izgnanstvo tela.
ROMEO
Ha, izgnanstvo? Smiluj se, reci „smrt",
jer izgnanstvo ima u svom oku više
užasa, mnogo više nego smrt.
Ne reci „izgnanstvo".
MONAH
Prognan si iz Verone.
Budi strpljiv; širok i velik je svet.
ROMEO
Van veronskih zidina nije svet,
već čistilište, muke, pakao.
Odavde prognan, prognan sam iz sveta,
a progonstvo iz sveta je smrt.
Reč „prognan" je loš izraz za smrt.
Time što smrt nazivaš progonstvom,
sekirom zlatnom odsecaš mi glavu
i smešiš se udarcu smrtonosnom.
MONAH
Da smrtna greha! ljuta nezahvalnost!
Naš zakon smrću kažnjava zločin tvoj;
al' dobri knez je, tebe radi, zakon
gurnuo u stranu i crnu reč smrt
promenio je u progonstvo. To je
velika milost, al' ne vidiš je ti.
ROMEO
To je mučenje, a ne milost neka.
Nebo je ovde gde Julija živi.
Svaka mačka i pas, i mišić, i svaka
ništavna stvar živi tu na nebu, može
da je gleda, samo Romeo ne sme to.
Više vrednosti, više dostojanstva
i veće pravo da joj se udvara
ima muva nego Romeo; jer ona
sme da sleti na belu divotu
Julijine ruke, da krade besmrtno
blaženstvo s njenih usana, koje su
u svojoj čednoj vestalskoj smernosti
stalno crvene, kao da se stide
što se dodiruju i ko da je greh
i ovaj njihov vlastiti poljubac.
Muva što leti sme, dakle, a ja
leteti moram odavde; pa sad
kažeš li da izgnanstvo nije smrt?
(Ali Romeo ne sme - on je prognan.
Muva sme, a ja moram leteti
odavde: ona je slobodna, ja prognan.)
Zar nemaš spremljen otrov, oštar nož,
neko sredstvo, ma kako odvratno,
što brzo zada smrt, već moraš da me
ubijaš tom rečju „prognan"! Oče moj,
tu reč uz jauk kazuju proklete
duše u paklu. Kako imaš srca
ti, duhovnik, dobri ispovednik,
praštalac greha i prijatelj moj,
da me tom rečju „prognan" još mrcvariš?
MONAH
Budalasti bezumniče, čuj me
bar malo.
ROMEO
Ah, ti ćeš opet o izgnanstvu.
MONAH
Daću ti oklop što će te štititi
od te reči - slatko mleko nevolje,
filozofiju što će te tešiti
iako si prognan.
ROMEO
Zar opet to „prognan"?
Do vraga i s tom filozofijom!
Jer ako ne može ta filozofija
da stvori Juliju, da premesti grad,
da opozove kneževu presudu,
onda ne pomaže i ne vredi ništa.
Ne govori dalje.
MONAH
O, dobro vidim ja
da bezumnici nemaju ušiju.
ROMEO
Kad ni mudraci nemaju očiju.
MONAH
Da progovorimo o udesu tvom.
ROMEO
Ne govori se što se ne oseća.
Da si mlad kao ja, da je Julija
dragana tvoja, da si samo sat
oženjen, a da je Tibalt poginuo,
da si zaljubljen i prognan ko ja,
mogao bi zboriti, čupati
kose, baciti se na tle kao ja,
da uzmem meru za nespremljen grob.
(Kucanje spolja.)
MONAH
Ustani neko kuca. Romeo dobri moj,
sakrij se.
ROMEO
Neću, sem ako me para
uzdaha iz bolnog srca ne zakloni
ko magla od pogleda svih.
(Opet kucanje.)
MONAH
Slušaj, kucaju!
- Ko je tamo? - Ustani, Romeo;
uhvatiće te. - Pričekajte malo!
- Ustani; skloni se u moju knjižnicu.
(Još glasnije kucanje.)
- Sad, sad! Zaboga, nemoj biti lud.
- Evo, dolazim, idem.
(Opet kucanje.)
Ko to lupa
toliko jako? Otkud dolazite?
Šta hoćete?
DADILjA (spolja)
Pusti me unutra,
da čuješ poruku što nosim. Dolazim
od gospe Julije.
MONAH
Onda dobro došla.
(Ulazi dadilja.)
DADILjA
O, sveti oče, reci, oče sveti,
gde je muž moje gospe, Romeo?
MONAH
Tamo na podu, suzama opijen.
DADILjA
O, u istom stanju kao moja gospa,
istovetnom.
MONAH
Da tužnog li stanja
i saosećanja bolnog!
DADILjA
Isto tako
i ona leži, jadikuje, plače,
plače, jadikuje. Ustani, ustaj,
diži se, ako si čovek; radi nje,
Julije radi, ustani. Ah, zašto
zapadaš sad u tako dubok jad?
ROMEO (ustaje)
Dado!
DADILjA
Ah, gospodine, gospodine,
smrt je kraj svemu.
ROMEO
Reče li ti to
nešto o Juliji? Kako je ona sad?
Smatra li da sam bezdušni ubica
kada sam krvlju bliskom krvi njenoj
uprljao nam detinjstvo radosti?
Gde je? Kako joj je? Šta mi tajna žena
kaže o ljubavi našoj poništenoj?
DADILjA
Ne kaže ništa, gospodine, nego
plače i plače, pa se časom baci
na postelju. časom ustane, pa zove
Tibalta, kuka na Romea, pa se opet sruši.
ROMEO
Kao da to ime,
ispaljeno iz smrtonosne cevi,
ubija nju, ko što mu prokleta
ruka ubi njenoga rođaka.
O reci mi, oče, reci u kom gnusnom
delu ovog tela boravi mi ime?
Reci mi, pa da opustošim to
prebivalište mrsko!
(Trgne nož na sebe, ali mu dadilja istrgne nož iz ruke.)
MONAH
Ustavi
tu očajničku ruku! Jesi l' čovek?
Obličje mi tvoje govori da jesi,
al' suze ti ženske, mahniti postupci
odaju zveri nerazumne bes.
Po izgledu dičan čovek, u suštini
slaba žena ili neukroćen zver.
Čudiš me. Tako mi moga svetog reda,
mišljah da ti je boljeg kova ćud.
Pogubi l' Tibalta? Pa zar hoćeš sad
da ubiješ sebe? I zar grešnim tim
nasiljem nad samim sobom ne ubiješ
i ženu što živi u životu tvom?
Što kuneš poreklo svoje, nebo, zemlju?
Poreklo, nebo i zemlja su troje
spojeni u tebi u jedno, a ti
hoćeš da ih odjednom rasturiš.
Pfuj! pfuj! pa ti sramotiš svoj lik,
svoju ljubav, um svoj, kojima si bogat
ko zelenaš, al' ni jedno ne koristiš
za onaj pravi i visoki cilj
što bi ti krasio lik, ljubav i um.
Tvoj plemeniti lik je samo kalup
od voska, jer mušku odbacuješ hrabrost;
amanet tvoje ljubavi je divne
pusto krivokletstvo, jer si se zakleo
da joj čuvar budeš, a ti je ubijaš;
tvoj um, taj ukras ljubavi i lika,
neuk da im vlada, raspaljen u strast,
ko barut u rogu neveštog vojnika,
s neznanja tvoga razara te sredstvom
odbrane tvoje. - Trgni se, čoveče!
Julija ti je, za kojom si mreo
do malopre, živa. U tome si srećan.
Tibalt bi te ubio, al' ti si
ubio njega. U tome si srećan.
Zakon, koji ti je smrću pretio,
posta ti prijatelj i pretvori nju
u progonstvo. Dakle, srećan si i tu.
Jato blagoslova na rame ti sleće,
sreća te dvori u divnoj odori,
a ti, ko mazna, ćudljiva devojka,
duriš se na svoju dobru sreću, ljubav.
Pazi, takvi bedan dočekaju kraj.
Idi svojoj ženi ko što je rešeno;
popni se u njenu sobu; uteši je.
Ali pazi da tamo ne ostaneš
kad straže budu postavljene već,
jer nećeš moći proći za Mantovu,
gde ćeš živeti dok ne dođe čas
da vaše venčanje objavimo svima,
da pomirimo vaše porodice,
da izmolimo oproštaj od kneza,
i pozovemo te da se vratiš s dvesta
hiljada puta većom radošću
no što je žalost sa kojom odlaziš.
Dadiljo, hajd' napred. Pozdravi mi tvoju
gospođu; neka ukućane sve
pošlje u postelju, na što su i skloni
zbog teškog bola. Romeo dolazi.
DADILjA
O, bože, mogla bih ostati svu noć,
da slušam dobre pouke. Kako je
divna stvar učenost! Gospodaru moj,
reći ću mojoj gospi da dolaziš.
ROMEO
I neka bude spremna da me kara.
(Dadilja pođe, ali se vraća za trenutak.)
DADILjA
Evo ti, gospodine, prsten što mi ona
reče da ti predam. Požurite, žur'te,
kasno je.
(Ode.)
ROMEO
Kako me ovo obodrilo!
MONAH
Hajd', laku noć sada. Sudbina ti sva
zavisi od ovog: ili idi pre
nego što straža bude postavljena,
ili odavde u zoru, prerušen.
Idi u Mantovu. Ja ću naći
slugu tvog, on će ti s vremena na vreme
javljati što bude povoljno za tebe.
Daj ruku; dockan je; zbogom, dobru noć!
ROMEO
Da me najveća radost ne poziva,
rastanak bi s tobom bio žalost živa.
Zbogom.
(Odlaze.)