Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Aprilynne Pike - Krila Ned Jan 15, 2012 7:42 pm
Margita
Administrator
Vilinski svijet jednako je tajanstven, opasan i zanimljiv kao i svijet besmrtnih vampira kojeg je oživjela Stephenie Meyer. Pogotovo kada je toliko blizu ljudskom. Roman za mlade "Krila" Aprylinne Pike, to zorno pokazuje.
"Krila" su debitantski roman za mlade autorice Aprilynne Pike koji otvara urbanu fantaziju u se-riji od 4 knjige o petnaestogodišnjoj Laurel.
Laurel živi sa svojom hipi obitelji na starom imanju u ruralnom dijelu Kalifornije. Nakon selje-nja prvi puta počne pohađati javnu školu, gdje upoznaje Davida, zgodnog i slatkog dečka koji ju razumije. Jednoga dana Laurel na leđima izraste neobičan cvijet koji nalikuje na vilinska krila. Tada započinje potraga za njezinim pravim identitetom: onim vilinskim. Laurel otkriva da je vila i da je poslana među ljudska bića s misijom.
Događaji se počinju odvijati nevjerojatnom brzinom. Laurel upoznaje Tamanija, prvo biće koje joj može reći što je ona uistinu i koja je njezina zadaća. Obaveza joj je štititi roditelje i njihovo nas-ljedstvo jer staro imanje skriva veliku tajnu: prolaz u vilinski svijet.
Lauel će morati pronaći i očuvati ravnotežu između dva potpuno različita svijeta: svijeta ljudi u kojem živi i vilinskog kraljevstva, i dokazati svoju vjernost i pripadnost i jednom i drugom svijetu što neće biti nimalo lako. A ljubav je, sasvim neočekivano, čeka u oba svijeta...
Roman je, nakon što je objavljen u SAD-u prošle godine, stekao popularnost među mlađim čita-teljima i dosegao sam vrh prodajne ljestvice New York Timesa a Publisher’s Weekly proglasio ga je najprodavanijim debitantskim romanom za mlade u prošloj godini. Autorska prava za snimanje filma otkupio je Disney, a glavna uloga u filmu koji će se uskoro naći u kinima dodijeljena je popu-larnoj Miley Cyrus (Hannah Montana), dok su se u produkciji filma ujedinili producenti tinejdžer-skog hita Sumrak Marty Bowen i Wick Godfrey te Mileyina majka Tish Cyrus.
Za Kennyja, zrnce razuma u pozadini moje ludosti
Na trenutak je bila kao opčinjena, zureći širom otvo-renih očiju.
Bilo je zastrašujuće lijepo – gotovo prelijepo da bi se moglo opisati riječima.
Laurel se opet okrene licem prema zrcalu, gledajući latice koje su joj lebdjele pokraj glave. Izgledale su go-tovo kao krila.
"Krila" su debitantski roman za mlade autorice Aprilynne Pike koji otvara urbanu fantaziju u se-riji od 4 knjige o petnaestogodišnjoj Laurel.
Laurel živi sa svojom hipi obitelji na starom imanju u ruralnom dijelu Kalifornije. Nakon selje-nja prvi puta počne pohađati javnu školu, gdje upoznaje Davida, zgodnog i slatkog dečka koji ju razumije. Jednoga dana Laurel na leđima izraste neobičan cvijet koji nalikuje na vilinska krila. Tada započinje potraga za njezinim pravim identitetom: onim vilinskim. Laurel otkriva da je vila i da je poslana među ljudska bića s misijom.
Događaji se počinju odvijati nevjerojatnom brzinom. Laurel upoznaje Tamanija, prvo biće koje joj može reći što je ona uistinu i koja je njezina zadaća. Obaveza joj je štititi roditelje i njihovo nas-ljedstvo jer staro imanje skriva veliku tajnu: prolaz u vilinski svijet.
Lauel će morati pronaći i očuvati ravnotežu između dva potpuno različita svijeta: svijeta ljudi u kojem živi i vilinskog kraljevstva, i dokazati svoju vjernost i pripadnost i jednom i drugom svijetu što neće biti nimalo lako. A ljubav je, sasvim neočekivano, čeka u oba svijeta...
Roman je, nakon što je objavljen u SAD-u prošle godine, stekao popularnost među mlađim čita-teljima i dosegao sam vrh prodajne ljestvice New York Timesa a Publisher’s Weekly proglasio ga je najprodavanijim debitantskim romanom za mlade u prošloj godini. Autorska prava za snimanje filma otkupio je Disney, a glavna uloga u filmu koji će se uskoro naći u kinima dodijeljena je popu-larnoj Miley Cyrus (Hannah Montana), dok su se u produkciji filma ujedinili producenti tinejdžer-skog hita Sumrak Marty Bowen i Wick Godfrey te Mileyina majka Tish Cyrus.
Za Kennyja, zrnce razuma u pozadini moje ludosti
Na trenutak je bila kao opčinjena, zureći širom otvo-renih očiju.
Bilo je zastrašujuće lijepo – gotovo prelijepo da bi se moglo opisati riječima.
Laurel se opet okrene licem prema zrcalu, gledajući latice koje su joj lebdjele pokraj glave. Izgledale su go-tovo kao krila.
3 Re: Aprilynne Pike - Krila Ned Jan 15, 2012 7:54 pm
Margita
Administrator
JEDAN
Laureline cipele udarale su vedar ritam koji je bio u suprotnosti s njezinim mračnim raspoloženjem. Dok je hodala kroz hodnike škole Del Norte, pratili su je znatiželjni pogledi.
Nakon što je dvaput provjerila raspored, pronašla je laboratorij za biologiju i požurila zauzeti mjesto pored prozora. Ako već mora biti unutra, htjela je barem imati dobar pogled prema van. Ostali iz razreda ulazili su polako. Idući prema prednjem dijelu učionice, jedan joj se dečko nasmiješio pa mu je pokušala uzvratiti osmijeh. Nadala se da nije pomislio da je iskrivila lice u grimasu.
Visok, mršav muškarac predstavio se kao profesor James i počeo je dijeliti knjige. Činilo joj se da je početak knjige prilično standardno gradivo: klasifikacija biljaka i životinja – to je znala – a zatim je slijedila ljudska anatomija. Negdje oko osamdesete stranice tekst je počeo sličiti nekom stranom jeziku. Laurel zagunđa sebi u bradu. Bit će ovo dugačko polugodište.
Kad je profesor James počeo prozivati učenike, prepoznala je nekoliko imena s prva dva sata, ali trebat će joj dosta vremena da zapamti barem pola imena i poveže ih s licima koja su je okruživala. Osjećala se izgubljenom u moru nepoznatih ljudi.
Mama ju je uvjeravala da će se svi učenici osjećati isto – na kraju krajeva, i njima je to bio prvi dan srednje škole – ali nitko drugi nije izgledao izgubljeno ili uplašeno. Možda se nakon godina provedenih u osnovnoj školi čovjek već navikne na to.
Proteklih deset godina Laurel su kod kuće poučavali roditelji i bilo joj je sasvim dobro. Nije vidjela razloga da se to mijenja, ali njezini su roditelji za svoje jedino dijete htjeli sve najbolje. U dobi od pet godina to je značilo školovanje kod kuće u sićušnom gradiću. Sad, kad je imala petnaest godina, to je očito značilo državnu školu u malo većem gradu.
Laurel se prene shvativši da je u učionici zavladala tišina, a da je profesor već drugi put prozvao njezino ime: – Laurel Sewell?
– Ovdje, reče ona brzo.
Nelagodno se promeškoljila, a profesor James ju je još nekoliko trenutaka promatrao preko ruba naočala prije nego što je nastavio s prozivkom.
Laurel izdahne zrak koji je bila zadržavala pa izvadi bilježnicu, trudeći se privući što manje pozornosti na sebe.
Dok je profesor objašnjavao nastavni plan za to polugodište, pogled joj je stalno bježao prema dečku koji joj se prije bio nasmiješio. Zatomila je osmijeh kad je primijetila da i on nju stalno pogledava.
Kad ih je profesor James pustio na ručak, Laurel je odahnula i spremila knjigu u torbu.
– Hej.
Ona podigne pogled. Bio je to onaj dečko koji ju je bio gledao. Prvo što joj je na njemu privuklo pogled bile su oči – blistavo plave, u kontrastu s njegovom maslinastom puti. Njihova plava boja kao da nije tamo pripadala, ali nije izgledalo loše nego pomalo egzotično. Imao je blago valovitu svijetlosmeđu kosu koja mu je meko padala na čelo.
– Ti si Laurel, zar ne? – Ispod očiju bio je topao, ali ležeran osmijeh s vrlo pravilnim zubima. Vjerojatno je nosio aparatić, pomisli ona i nesvjesno jezikom prijeđe preko vlastitih zubi, također posve pravilnih. Srećom, kod nje je za to bila zaslužna priroda. – Aha. – Glas joj malo pukne pa se brzo nakašlje, osjećajući se pomalo glupo.
– Ja sam David. David Lawson. Samo... samo sam te htio pozdraviti. I zaželjeti ti dobrodošlicu u Crescent City.
Laurel se prisili na kratak osmijeh. – Hvala, reče.
– Želiš li za ručkom sjediti sa mnom i s mojim prijateljima?
– Gdje? – upita Laurel.
David joj uputi neobičan pogled. – U... kantini?
– Oh, reče ona razočarano. Činio se simpatičnim, ali njoj je već bilo dosta čučanja unutra. – Zapravo, pronaći ću si neko mjesto vani. – Zastane. – Ali hvala ti na pozivu. – Vani? Zvuči dobro. Jesi li za malo društva?
– Stvarno?
– Naravno. Ručak mi je u ruksaku pa sam spreman. Osim toga, reče on, prebacivši torbu na rame, – nije fora da prvi dan u novoj školi jedeš sama.
– Hvala ti, reče ona nakon trenutka oklijevanja. – Bilo bi mi drago.
Zajedno su izišli na livadu iza škole i pronašli mjesto na travi koje nije bilo premokro. Laurel je sjela na jaknu koju je prostrla po tlu. David nije skinuo svoju. – Nije ti hladno? – upita on, sumnjičavo pogledavajući njezine kratke hlače od trapera i majicu bez rukava.
Izula je cipele i zarila prste u gustu travu. – Rijetko mi je hladno, barem ovdje. Ako odemo nekamo na snijeg, smrzavam se, ali ovakvo je vrijeme idealno za mene. – Nezgrapno se nasmiješi. – Moja mama u šali kaže da sam hladnokrvna.
– Blago tebi. Ja sam se prije pet godina doselio ovamo iz Los Angelesa i još se nisam navikao na ove temperature.
– Pa nije baš tako hladno.
– Nije, reče David i nasmiješi se, – ali nije baš ni tako toplo. Nakon prve godine ovdje, provjerio sam u meteorološkom arhivu – jesi li znala da je razlika između prosječne temperature u srpnju i prosincu samo malo više od osam stupnjeva? To je zbilja poremećeno.
Utihnuli su dok je David jeo sendvič, a Laurel nabadala vilicom po salati.
– Mama mi je spakirala dva kolača, reče David, prekinuvši tišinu. – Hoćeš jedan? – upita i pruži joj lijep okrugli kolač s plavom glazurom u papirnatoj košarici. – Domaći je.
– Ne, hvala.
David sumnjičavo pogleda njezinu salatu pa opet kolač u svojoj ruci.
Shvativši što mu se mota po glavi, Laurel uzdahne. Zašto je to uvijek prvo što svima padne na um? Pa nije valjda jedina osoba na svijetu koja voli povrće. Ona lupne prstom po limenci Spritea. – Nisam na dijeti.
– Nisam mislio...
– Veganka sam, prekine ga Laurel. – Zapravo, prilično se strogo držim toga. – Stvarno?
Ona klimne glavom pa se ukočeno nasmije. – Povrća nikad previše, ne? – Pretpostavljam da je tako.
David pročisti grlo i upita: – Kad si se doselila ovamo?
– U svibnju. Dosta pomažem tati. Ima knjižaru u gradu.
– Ozbiljno? – upita David. – Prošli sam tjedan bio tamo. Super je knjižara. Ali ne sjećam se da sam te vidio.
– Mama je kriva za to. Cijeli me taj tjedan vukla sa sobom u kupnju stvari za školu.
Ovo je prva godina da me ne poučavaju kod kuće, a mama je uvjerena da nemam dovoljno pribora za školu.
– Dosad su te poučavali doma?
– Aha. Ove su me godine prisilili da se upišem u državnu školu.
Nasmiješio se. – Pa, drago mi je da jesu. – Nekoliko je sekundi gledao u kolač, a zatim upita: – Nedostaje ti rodni grad?
– Ponekad, nasmiješi se ona. – Ali lijepo je i ovdje. Moj rodni gradić Orick stvarno je malen. Ima samo petstotinjak stanovnika.
– Uau, zahihoće on. – L. A. je ipak mrvicu veći.
Ona se nasmije i zagrcne se sokom.
David je izgledao kao da će još nešto reći, ali uto je zazvonilo pa se samo nasmiješio. – Hoćemo li sutra opet ovako? – Na trenutak je oklijevao, a zatim doda: – Možda s mojim prijateljima?
Laurel je nagonski htjela reći ne, ali uživala je u Davidovu društvu. Osim toga, druženje s drugim klincima bilo je još jedan razlog zašto je mama ustrajala na upisu U državnu školu. – Može, reče brzo, prije nego što izgubi hrabrost. – Bilo bi zabavno. – Super. – On ustane i pruži joj ruku. Povukao ju je na noge i još se minutu smiješio naherenim osmijehom. – Pa, vidimo se onda.
Gledala je za njim. U jakni i širokim trapericama izgledao je više-manje kao i svi ostali, ali u njegovu je koraku bilo sigurnosti koja ga je izdvajala od ostalih. Laurel mu je zavidjela na tom samouvjerenom hodu.
Možda jednoga dana.
Laurel baci naprtnjaču na kuhinjski šank i klone na visoku stolicu. Njezina majka Sarah podigne pogled s kruha koji je mijesila. – Kako je bilo u školi?
– Kenjaža.
Ruke su zastale. – Pazi na rječnik, Laurel.
– Pa kad jest bilo tako. Nema bolje riječi kojom bih to opisala.
– Pusti neka prođe malo vremena, dušo.
– Svi bulje u mene kao da sam čudakinja.
– Zure u tebe zato što si nova u školi.
– Ne izgledam kao drugi.
Mama se naceri. – Zar bi htjela?
Laurel zakoluta očima, ali morala je priznati da mama ima pravo. Dobro, dosad nije išla u školu i živjela je pod nekom vrstom staklenog zvona, ali znala je da izgleda sličnije tinejdžerima u časopisima i na televiziji nego onima u školi.
I bilo joj je drago da je tako.
Pubertet je bio jako dobar prema njoj. Njezina gotovo prozirna blijeda put nije patila od bubuljica i akni, a plava kosa nikad nije bila masna. Bila je sitna, gipka petnaestogodišnjakinja savršeno ovalna lica i svijetlo-zelenih očiju. Uvijek je bila vitka, ali ne premršava, a posljednjih godinu, dvije dobila je i malo oblina. Imala je duge noge, a hodala je graciozno poput plesačice, premda nikad nije išla na satove plesa.
– Htjela sam reći da se drukčije odijevam.
– Možeš se odijevati kao i svi drugi, ako želiš.
– Da, ali oni svi nose teške cipele i uske traperice i tri majice jednu preko druge. – Pa?
– Ne volim usku odjeću. Osjećam se sputano i sve me grebe. I, mislim stvarno, pa tko normalan želi nositi teške cipele? Fuj.
– Nosi što te volja. Ako se netko neće družiti s tobom zbog toga kako izgledaš, dobro, jer takvi ti prijatelji ionako ne trebaju.
Tipičan majčinski savjet. Sladak, iskren i potpuno beskoristan. – I glasno je.
Mama prestane mijesiti tijesto i odmakne šiške s lica, ostavivši si trag brašna na čelu. – Zlato, pa ne možeš očekivati da cijela srednja škola bude tako tiha kao kad smo nas dvije same. Budi razumna.
– Jesam razumna. Ne govorim o onoj uobičajenoj, očekivanoj buci, nego o tomu da svi trče naokolo kao divlji majmuni. Vrište i smiju se i cendraju na sav glas. I ljubakaju se ispred svojih školskih ormarića.
Mama se podboči. – Još nešto?
– Da. Hodnici su mračni.
– Nisu mračni, reče mama, pomalo prijekorno. – Prošli sam tjedan zajedno s tobom obišla cijelu školu pa znam da su svi zidovi bijeli.
– Ali nema prozora, samo ta grozna fluorescentna rasvjeta. To je tako umjetno, u hodnicima nema nimalo prirodnog svjetla. Jednostavno su... mračni. Nedostaje mi Orick.
Mama je počela oblikovati tijesto u hljebove. – Reci mi nešto pozitivno o današnjem danu. Ozbiljno.
Laurel je prišla hladnjaku.
– Ne, reče njezina mama, podigavši jednu ruku da je zaustavi. – Prvo mi reci nešto dobro o današnjem danu.
– Ovaj... Upoznala sam jednog simpa dečka, reče Laurel, obiđe maminu ruku i dohvati limenku soka. – Zove se David... David nekako, zaboravila sam prezime.
Sad je bio red na mamu da zakoluta očima. – Naravno. Preselimo se u novi grad, upišem te u novu školu, a prva osoba za koju se vežeš neki je dečko.
– Nije tako kao što misliš.
– Šalim se.
Laurel je stajala šutke, slušajući pljeskanje tijesta za kruh o dasku.
– Mama?
– Da?
Laurel duboko udahne. – Zar stvarno moram ići u tu školu?
Mama protrlja sljepoočnice. – Laurel, već smo razgovarale o tomu.
– Ali...
– Ne. Nećemo opet raspravljati o istoj stvari. – Naslonila se na kuhinjski šank, približivši lice Laurelinu. – Ne osjećam se dovoljno kvalificiranom da te dalje poučavam kod kuće. Ako ćemo iskreno, mislim da sam te trebala upisati u državnu školu još u višim razredima osnovne. Ali škola je bila tako daleko od Oricka, a i tata je svakoga dana putovao na posao pa... Uglavnom, sad je zaista krajnje vrijeme.
– Ali mogla bi naručiti srednjoškolski program za učenje kod kuće. Vidjela sam na netu da ih ima, reče Laurel brzo kad je mama zaustila još nešto reći. – Ne bi me ti trebala poučavati, jer sve je sadržano u sklopu nastavnog materijala.
– A koliko to stoji? – upita mama tiho, podigavši obrvu.
Laurel je šutjela.
– Slušaj, reče mama nakon kratke stanke, – uzet ćemo to u obzir za nekoliko mjeseci, ako još budeš mrzila školu. Ali dok se ne proda naša kuća u Oricku, nemamo novca za dodatne troškove. Znaš to.
Laurel spusti pogled, a ramena joj se objese.
Glavni razlog zašto su se uopće i preselili u Crescent City bilo je to što je tata kupio knjižaru dolje u ulici Washington. Početkom godine bio se provezao tom ulicom i ugledao znak da se prodaje knjižara koja je otišla u stečaj. Laurel se sjećala kako je tjednima slušala razgovore roditelja o tomu što bi mogli učiniti da kupe tu knjižaru – nešto o čemu su sanjali otkad su se oženili – ali nikako nisu uspijevali namaknuti dovoljno novca.
A onda je potkraj travnja tati na posao u Eureku došao čovjek po imenu Jeremiah Barnes i izrazio zanimanje za njihovu zemlju u Oricku. Kad je tata došao kući, samo što nije poskakivao od uzbuđenja. Ostalo se dogodilo tako brzo da se Laurel jedva sjećala što je bilo prvo. Njezini su roditelji nekoliko dana redovito odlazili na sastanke u banku u Brookingsu, a početkom svibnja knjižara je bila njihova i već su se selili iz male kuće u Oricku u još manju u Crescent Cityju.
No mjeseci su prolazili, a prodaja gospodinu Barnesu još nije bila provedena. Sve dok se to ne obavi, novca će biti malo, tata će svakodnevno raditi dokasna u knjižari, a Laurel nije imala izbora nego ići u školu.
Mama poklopi njezinu ruku svojom toplom i utješnom. – Laurel, nije stvar samo u cijeni nego i u tomu da trebaš naučiti svladavati nove stvari. To je dobro za tebe. Sljedeće godine možeš upisati neke izborne predmete ili se uključiti u neku sportsku aktivnost. Sve će ti to dobro doći za upis na faks.
– Znam, ali...
– Ja sam roditelj, reče ona uz osmijeh koji je ublažio njezin ozbiljan ton. – A ja kažem – škola.
Laurel uzdahne i počne prstom pratiti fuge između pločica na kuhinjskoj radnoj plohi. Sat je glasno tiktakao, a mama je ubacila kruh u pećnicu i podesila tajmer.
– Mama, imamo li još tvog kompota od bresaka? Gladna sam.
Mama se zagleda u nju. – Gladna si?
Laurel je prstom crtala šare na limenci soka, izbjegavajući mamin pogled.
– Ogladnjela sam još za vrijeme posljednjeg sata u školi.
Mama se trudila ne raditi od buhe slona, ali obje su znale da je to neobično, jer Laurel je rijetko bila gladna. Roditelji su joj godinama kvocali zbog neobičnih prehrambenih navika. Za svakim bi obrokom pojela tek toliko da ih zadovolji, ali nije osjećala potrebu za hranom, a još je manje uživala u jelu.
Zato je mama na kraju pristala imati hladnjak krcat limenkama Spritea. Stalno je gunđala zbog još nepoznatih negativnih učinaka gaziranih pića na tijelo, ali nije mogla pobiti činjenicu da Sprite sadrži 140 kalorija po limenci – što je ipak 140 kalorija više no što ima voda. Ovako je barem znala da Laurel unosi kalorije u tijelo, pa makar i – prazne.
Mama je požurila u smočnicu po breskve, bojeći se da se Laurel ne predomisli.
Laurel je nepoznato grčenje u želucu osjetila na satu španjolskog, dvadeset minuta prije zvona. Malo je popustilo putem do kuće, ali nije nestalo.
– Izvoli, reče joj mama i stavi zdjelicu s kompotom pred Laurel. Zatim okrene leđa, dajući joj mrvicu privatnosti. Laurel pogleda dolje u hranu. Mama je igrala na sigurno stavila joj je samo polovicu breskve i oko pola šalice soka.
Pojela je breskvu u malim zalogajima, gledajući u mamina leđa, čekajući da se okrene i proviri. Ali mama je bila zauzeta posuđem i nijednom se nije okrenula. Laurel se svejedno osjećala kao da je izgubila neku imaginarnu bitku. Kad je pojela, brzo je dograbila naprtnjaču i na prstima se iskrala iz kuhinje prije no što se mama stigla okrenuti.
DVA
Zazvonilo je zvono za kraj sata biologije i Laurel žurno gurne mrsku knjigu duboko u torbu. – Kakav ti je bio drugi dan?
Laurel podigne glavu i ugleda Davida kako sjedi na naopako okrenutoj stolici nasuprot njezina laboratorijskog stola. – Bilo je dobro. – Pa, barem je svaki put od prve čula kad bi je prozivali na satu.
– Spremna?
Laurel se pokuša nasmiješiti, ali usta je nisu slušala. Kad je jučer pristala pridružiti se Davidu i njegovim prijateljima za ručkom, činilo joj se to kao dobra zamisao, ali danas se sva zgrčila na pomisao da mora upoznavati gomilu nepoznatih ljudi. – Aha, reče ona, ali i samoj joj je bilo jasno da ne zvuči uvjerljivo.
– Jesi li sigurna? Jer ne moraš ako ne želiš.
– Ne, sigurna sam, reče ona brzo. – Pričekaj samo da uzmem svoje stvari. – Polako je spremala bilježnicu i olovke.
Kad je jedna olovka pala na pod, David je podigne i pruži joj je. Pokušala ju je uzeti iz njegove ruke, ali on je nije puštao sve dok ga nije pogledala. – Ne grizu, reče on ozbiljno, – časna riječ.
Kad su izišli u hodnik, David je preuzeo riječ i nije posustajao sve do kantine.
Mahnuo je skupini učenika na kraju jednog od dugačkih uskih stolova. – Dođi, reče on, položivši joj dlan na donji dio leđa.
Bio je to čudan osjećaj – da te netko tako dotakne -ali i neobično utješan. Poveo ju je kroz gužvu i maknuo ruku čim su stigli do stola.
– Hej, škvadro, ovo je Laurel.
David joj je predstavio sve redom, ali već pet sekundi poslije Laurel se više nije sjećala nijednog imena. Sjela je na prazno mjesto pokraj Davida i trudila se pohvatati konce razgovora ljudi oko sebe. Rastreseno je izvukla limenku soka, salatu od špinata i jagoda te polovicu breskve u kompotu, ručak koji joj je toga jutra spremila mama.
– Salata? Danas za ručak imamo lazanje, a ti ćeš jesti salatu?
Laurel pogleda djevojku kovrčave smeđe kose koja je pred sobom imala pladanj pun hrane iz školske kuhinje.
– Laurel je veganka i strogo pazi na prehranu, ubaci brzo David, prije no što je Laurel stigla išta reći.
Djevojka podigne obrvu gledajući malu polovicu breskve. – Meni to izgleda malo drastičnije od veganstva. Zar vegani ne jedu kruh?
Laurel se napeto nasmiješi. – Neki, da.
David zakoluta očima. – Ova osoba koja te tako rešeta pitanjima zove se Chelsea.
Bok, Chelsea.
– Čini se da si na nekoj turbodijeti, reče Chelsea, ne obazirući se na Davidov pozdrav.
– Ne baš. Jednostavno volim ovakvu hranu.
Laurel je gledala kako se Chelsein pogled vraća na njezinu salatu, naslućujući da se sprema još jedna lavina pitanja. Vjerojatno je ipak bolje sve reći odmah nego odgovarati na baražu pitanja. – Moj probavni sustav ne nosi se dobro s normalnom hranom, reče ona. – Zlo mi je od svega osim od voća i povrća.
– Čudno. Tko može živjeti samo na zelenju? Jesi li bila kod doktora? Jer...
– Chelsea? – Davidov glas bio je naglašen, ali tih. Laurel je dvojila da ga je itko drugi za stolom čuo.
Chelseine su se sive oči malo raširile. – Oh, oprosti. – Nasmiješila se, a osmijeh joj ozari cijelo lice. Laurel se uhvati kako joj ga uzvraća. – Drago mi je da smo se upoznale, reče Chelsea pa se posveti svom ručku, više i ne pogledavši Laurelinu hranu.
Odmor za ručak trajao je samo dvadeset osam minuta – što je malo po svačijim standardima – ali danas kao da se otegnuo u beskonačnost. Kantina je bila prilično mala pa su se glasovi odbijali od zidova kao ping-pong loptice, parajući joj uši. Osjećala se kao da svi odjednom viču na nju. Nekolicina Davidovih prijatelja pokušala ju je uvući u razgovor, ali Laurel se nije mogla usredotočiti – zbog temperature u prostoriji koja kao da je stalno rasla. Nije joj bilo jasno kako to nitko drugi ne zamijećuje.
Tog se jutra odlučila za majicu kratkih rukava, a ne bez rukava, jer prethodnoga se dana bila osjećala kao bijela vrana u jatu crnih. Ali sad joj se činilo kao da joj se rub majice diže uz vrat sve dok se nije osjećala kao da na sebi ima dolčevitku. Usku dolčevitku. Kad je napokon zazvonilo za kraj odmora, nasmiješila se, pozdravila se sa svima i požurila prema vratima prije no što je David sustigne.
Gotovo je otrčala do WC-a, gdje je bacila torbu na pod ispod prozorske daske i gurnula glavu van. Udahnula je svjež, slan zrak i protresla prednjicu majice, trudeći se da joj povjetarac dotakne što veću površinu tijela. Lagana mučnina koja ju je počela mučiti za vrijeme ručka sad se polako povlačila. Kad je izišla iz WC-a, imala je Točno toliko vremena da otrči na početak sata.
Nakon škole kući se vraćala hodajući polako. Sunce i svjež zrak dali su joj energije i posve rastjerali mučninu iz želuca. Sljedećega se jutra opet odlučila za majicu bez rukava.
Na početku sata biologije, David je sjeo na stolicu pokraj nje. – Smijem li? – upita je. Laurel klimne glavom. – Cura koja inače sjedi ovdje cijeli sat crta srčeka za nekoga tko se zove Steve. Što mi malo odvlači pozornost.
David se nasmije. – Vjerojatno je u pitanju Steve Tanner. On je super popularan.
– Svi se uvijek zapale za takve, pretpostavljam. – Izvukla je knjigu i pronašla stranicu čiji je broj profesor James napisao na ploči.
– Hoćeš li i danas ručati sa mnom? I s mojim prijateljima, doda brzo.
Laurel je oklijevala. Očekivala je da će je pozvati, ali još nije smislila kako mu odgovoriti, a da ga ne povrijedi. Sviđao joj se, a sviđali su joj se i njegovi prijatelji – barem oni koje je uspjela čuti u svoj toj galami. – Mislim da neću, počne ona. – Ja... – Zbog Chelsea? Nije htjela da ti bude neugodno zbog tvog ručka, nego je stvar u tomu da je ona uvijek vrlo iskrena. Zapravo, jednom kad se na to navikneš, to je vrlo lijepa osobina.
– Ne, nije zbog nje – svi su tvoji prijatelji jako simpatični. Ali ne mogu... ne mogu podnijeti tu kantinu. Ako već cijeli dan moram biti unutra, želim barem za vrijeme ručka biti vani. Nakon deset godina školovanja kod kuće, mislim da mi je teško naglo se odreći te slobode.
– Hoće li te smetati ako se onda mi pridružimo tebi vani?
Laurel je šutjela slušajući početak lekcije o taksonimiji i koljenima. – To bi bilo lijepo, šapne napokon.
Kad je zazvonilo, David reče: – Vidimo se vani. Idem samo reći ostalima da nam se mogu pridružiti ako žele.
Do kraja odmora za ručak Laurel je već zapamtila imena barem polovice društva, a čak se uspjela i uključiti u nekoliko razgovora. Chelsea i David bili su s njom i na sljedećem satu, a bilo joj je prirodno hodati s njima. Kad se David našalio na račun profesora Jamesa, Laurelin je smijeh odzvanjao hodnicima. Nakon samo tri dana, škola joj je postajala sve poznatijim terenom – nije se više osjećala tako izgubljenom, a gomila ljudi koja joj je u ponedjeljak bila previše danas joj je bila podnošljiva. Prvi put otkad su se odselili iz Oricka, Laurel se osjećala kao da pripada ovamo.
TRI
Sljedeća su tri tjedna proletjela brže no što si je u tim prvim ne baš ugodnim danima mogla zamisliti. Bilo joj je drago što je upoznala Davida – često su se družili u školi, a neke je satove imala i s Chelsea. Nikad nije ručala sama i činilo joj se da je došla do točke kad Davida i Chelsea može nazvati prijateljima. Ni na satovima nije bilo loše. Polako se već navikavala na to da se od nje očekuje da usvaja gradivo istom brzinom kao i svi drugi, što je bilo drukčije od školovanja kod kuće.
Navikavala se i na Crescent City. Gradić je bio veći od Oricka, naravno, ali u njemu je bilo dovoljno zelenila, a nije bilo zgrada viših od kat-dva. Posvuda su rasle visoke jele i bjelogorična stabla širokih listova, čak i ispred trgovine mješovitom robom. Trava na travnjacima bila je gusta i zelena, a uza zidove većine kuća penjale su se rascvjetale penjačice.
Jednoga petka u rujnu, uletjevši u učionicu na sat španjolskoga, posljednji sat toga dana, Laurel se zaletjela u Davida.
– Žao mi je, ispričavao se David, pridržavši je za rame da ne padne.
– U redu je. Nisam pazila. – Laurel ga pogleda u oči. Stidljivo mu se smiješila sve dok nije shvatila da mu stoji na putu.
– Oh, oprosti, reče ona i makne se s vrata.
– Zapravo... baš sam te tražio. – Doimao se nervoznim.
– Dobro. Moram samo... – Ona podigne knjigu. – Moram spremiti knjigu u ormarić. – Zajedno su otišli do njezina ormarića. Spremila je knjigu unutra, a potom upitno pogleda Davida.
– Pitao sam se bi li možda htjela da poslije nekamo odemo?
I dalje se smiješila, ali osjetila je kako joj se u želudac sliježe nervoza. Dosad je njihovo prijateljstvo bilo ograničeno samo na školu; Laurel je iznenada shvatila da nije sigurna što David voli raditi kad ne jede ručak ili ne zapisuje na satu. Ali sviđala joj se pomisao da bi to mogla saznati. – Što si imao na umu?
– Iza moje kuće je šuma, a budući da ti tako voliš biti vani, mislio sam da bismo mogli malo prošetati. Ima jedno stvarno fora stablo koje mislim da bi ti se svidjelo. Pa, zapravo su dva stabla, ali shvatit ćeš kad ga vidiš. Naravno, ako uopće želiš da odemo tamo.
– Može.
– Stvarno?
Laurel se nasmiješi. – Da.
– Super. – On pogleda niz hodnik prema stražnjem izlazu. – Lakše je ako iziđemo onuda.
Laurel ga je slijedila kroz gužvu u hodniku van na svjež rujanski zrak. Sunce se pokušavalo probiti kroz maglu, a vani je bilo svježe i vlažno.
Sa zapada je puhao vjetar, noseći slani okus oceana. I.aurel duboko udahne, uživajući u jesenskom zraku dok su hodali kroz mirnu četvrt osamstotinjak metara južno od njezine kuće. – Znači, živiš s mamom? – upita ona.
– Aha. Tata nas je napustio kad sam imao devet godina. Pa je mama završila školovanje i došla ovamo.
– Čime se bavi?
– Radi u ljekarni.
– O, nasmije se Laurel. – Koje li ironije.
– Zašto?
– Moja se mama bavi holističkom prirodnom medicinom.
– Što to znači?
– Znači da, u načelu, sve lijekove izrađuje od biljaka. Neke čak i sama uzgaja. Nikad nisam uzimala nikakve lijekove, čak ni one protiv glavobolje ili za snižavanje temperature.
David se zagleda u nju. – Ma šališ se!
– Nimalo. Koristimo samo one lijekove koje mama napravi.
– Moja bi mama iskočila iz kože da to čuje. Ona smatra da postoji tableta za svaku tegobu.
– A moja mama smatra da nas klasična medicina ubija.
– Mislim da bi naše mame mogle mnogo toga naučiti jedna od druge.
Laurel se nasmije. – Vjerojatno.
– Dakle, tvoja mama nikad ne ide liječniku?
– Nikad.
– Znači li to da si se rodila kod kuće?
– Usvojena sam.
– Stvarno? – Nekoliko je trenutaka šutio. – Znaš li tko su ti pravi roditelji?
Laurel zahihoće. – Nemam pojma.
– Zašto je to smiješno?
Laurel zagrize usnu. – Obećaješ da se nećeš smijati?
David podigne ruku, hineći ozbiljnost. – Prisežem.
– Netko me ostavio u košari na pragu kuće mojih roditelja.
– Ma daj! Sad me totalno zezaš!
Laurel podigne obrvu i pogleda ga.
David zine. – Stvarno?
Laurel klimne glavom. – Bila sam nahoče. Ali nisam bila novorođenče, imala sam otprilike tri godine, a mama kaže da sam se ritala i pokušavala izići iz košare kad su otvorili vrata.
– Znači već si bila klinka? Jesi li znala govoriti?
– Aha. Mama kaže da sam imala neki čudan naglasak, koji se zadržao oko godinu dana.
– Ha. Zar nisi znala odakle si došla?
– Mama kaže da sam znala samo svoje ime, ništa drugo. Nisam znala odakle sam, ni što se dogodilo, ništa.
– To je nešto najčudnije što sam ikad čuo.
– Možeš si onda zamisliti pravne zavrzlame. Nakon što su moji roditelji odlučili da će me usvojiti, unajmili su privatnog istražitelja da pokuša pronaći moju biološku majku, zbog privremenog skrbništva i čega sve ne. Trebale su dvije godine da se sve to sredi.
– Jesi li za to vrijeme bila u dječjem domu ili kod udomitelja?
– Ne. Sutkinja je bila prilično spremna surađivati pa je dopustila da sve to vrijeme živim sa sadašnjim roditeljima. Doduše, svakoga tjedna dolazila je socijalna radnica u obilazak, a roditelji me nisu smjeli prevesti preko državne granice sve dok nisam napunila sedam godina.
– Kako neobično. Jesi li se ikad pitala odakle si došla?
– Prije jesam. Ali nema odgovora pa to nakon nekog vremena postane jako teško. – Kad bi mogla saznati tko ti je biološka majka, bi li to htjela?
– Ne znam, reče ona, gurnuvši ruke u džepove. – Vjerojatno. Ali volim svoj život. Nije mi žao što sam završila kod mame i tate.
– To je baš fora. – David pokaže prema kolnom prilazu. – Ovuda. – Pogledao je u nebo. – Izgleda kao da će uskoro kiša. Ostavimo torbe ovdje pa možda još stignemo vidjeti drvo.
– Je li ovo tvoja kuća? Lijepa je. – Prolazili su ispred male bijele kuće sa žarkocrvenim vratima i šarenim cinijama u dugačkoj cvjetnoj posudi koja se protezala cijelom duljinom kuće.
– Trebala bi biti, reče David, krenuvši uz prilaz. – Dva tjedna ljetnih praznika proveo sam ličeći je.
Ostavili su torbe pokraj vrata i ušli u urednu i jednostavno namještenu kuhinju. – Mogu li te nečim ponuditi? – upita David, otvorivši hladnjak. Izvadio je limenku Mountain Dewa, a iz kuhinjskog ormarića dohvatio kutiju Twinkiesa.
Laurel se uspjela suzdržati da ne namreška nos na Twinkiese. Ogledala se po kuhinji, a pogled joj padne na zdjelu s voćem. – Smijem li uzeti jednu? – upita, po¬kazujući na krušku.
– Aha. Uzmi je sa sobom. – On podigne bocu s vodom. – Vode?
Ona se nasmiješi. – Može.
Ubacili su užinu u džepove, a David pokaže prema stražnjim vratima. – Ovuda. – Otišli su u stražnji dio kuće, a on otvori klizna vrata.
Laurel zakorači u dobro održavano, ograđeno stražnje dvorište. – Izgleda kao da nikamo ne vodi.
David se nasmije. – Možda, onima koji ne znaju put.
Prišao je ogradi i spretno se povukao gore te ostao sjediti na vrhu.
– Dođi, reče on i ispruži ruku. – Pomoći ću ti.
Laurel ga sumnjičavo pogleda, ali ipak mu pruži ruku. Iznenađujuće su se lako popeli preko ograde.
Drveće je počinjalo gotovo odmah iza ograde, tako da su se već nakon tog malog skoka našli u šumi, gdje im je vlažno otpalo lišće tvorilo debeli sag pod nogama. Guste su krošnje prigušile zvuk prometa s ulice i Laurel se s divljenjem ogledavala oko sebe. – Lijepo je.
David podigne pogled, stojeći podbočen. – Valjda jest. Nikad nisam bio neki ljubitelj prirode, ali ovdje nalazim mnoštvo raznih biljaka koje promatram pod mikroskopom. – Laurel zaškilji prema njemu. – Imaš mikroskop? – zahihoće se ona. – Stvarno si štreber.
David se nasmije. – Je, tako su i za Clarka Kenta svi mislili da je štreber, a vidi kako je to ispalo.
– Hoćeš reći da si Superman? – upita Laurel.
– Nikad se ne zna, reče David, zadirkujući je.
Laurel se nasmije i spusti pogled, iznenada stidljiva. Kad je podigla glavu, shvati da David zuri u nju. Kad su im se pogledi sreli, u šumarku kao da je postalo još tiše. Sviđalo joj se kako je gleda, nježno i prodorno, kao da će saznati više o njoj čak i samo proučavanjem njezina lica.
Nakon dugog trenutka, on se nasmiješi, kao da mu je pomalo neugodno, a zatim pokaže glavom prema jedva vidljivoj stazi. – Stablo je u onom smjeru.
Poveo ju je puteljkom koji je vijugao naoko bez ikakve svrhe. Ali nakon nekoliko minuta on pokaže na jedno drvo.
– Uau, reče Laurel. – Stvarno jest fora.
Zapravo su to bila dva stabla, jela i joha, koje su iznikle blizu jedna drugoj. Debla su im se spojila i uvila se jedno oko drugoga, pa su izgledala kao stablo koje je s jedne strane imalo borove iglice, a s druge široke listove.
– Otkrio sam ga kad smo se doselili ovamo.
– A gdje ti je tata sad? – upita Laurel, skliznuvši leđima uz debla i smjestivši se na gomilu lišća. Izvukla je krušku iz džepa.
David se kratko nasmije. – U San Franciscu. Radi kao odvjetnik u jednoj velikoj tvrtki. – Viđaš li ga često? – upita ona.
David joj se pridružio na tlu, a njegovo je koljeno lagano dodirivalo njezino bedro. Nije se odmaknula. – Svakih nekoliko mjeseci. Ima privatni avion pa sleti u zračnu luku McNamara i pokupi me za vikend.
– Fora.
– Valjda.
– Ne voliš ga?
David slegne ramenima. – Volim. Ali on je taj koji je ostavio nas i nikad se nije trudio provesti više vremena sa mnom pa se ne osjećam kao da sam mu previše važan. – Laurel klimne glavom. – Žao mi je.
– Ma nema veze. Uvijek se dobro provedemo. Samo što je ponekad... malo neobično.
Nekoliko su minuta sjedili u tišini, a spokojno ih je ozračje u šumi opustilo. Ali oboje su podigli pogled kad je zagrmilo.
– Bolje da krenemo natrag. Samo što nije pljusnula kiša.
Laurel ustane i otrese odjeću. – Hvala ti što si me doveo ovamo, reče ona i pokaže na stablo. – Ovo je stvarno kul.
– Drago mi je da ti se svidjelo, reče David. Izbjegavao joj je pogled. – Ali nije to bilo samo zbog toga.
– Oh. – Laurel se istodobno osjećala i pomalo neobično i kao da je dobila kompliment. – Ovuda, reče David pocrvenjevši malo pa se brzo okrene od nje.
Prve kapi kiše pale su baš kad su se popeli preko ograde. – Hoćeš li nazvati mamu da dođe po tebe? – upita David kad su ušli u kuhinju.
– Ne, bit ću dobro.
– Ali pada kiša. Otpratit ću te kući.
– Ne, stvarno ne treba. Volim hodati po kiši.
David zastane pa izlane: – Smijem li te onda nazvati? Možda sutra?
Laurel se nasmiješi. – Može.
– Dobro. – Ali nije se maknuo s kuhinjskih vrata.
– Izlaz je tamo, zar ne? – upita ona što je uljudnije mogla.
– Aha. Ali ne mogu te nazvati ako mi ne daš svoj broj telefona.
– Oh, oprosti. – Ona izvadi kemijsku i nažvrlja svoj broj na blokić pokraj telefona.
– Hoćeš li ti moj broj?
– Može.
Laurel počne otkopčavati torbu, ali David je zaustavi. – Ne zamaraj se time, reče. – Evo.
Primio joj je ruku i napisao joj svoj broj na dlan. – Tako ga bar nećeš izgubiti, reče stidljivo.
– Super. Čujemo se poslije, reče ona i zabljesne ga osmijehom pa iziđe van na kišu. Čim je odmakla toliko da je on ne može vidjeti iz kuće, Laurel skine kapuljaču jakne i podigne lice prema nebu. Duboko je udahnula dok joj je kiša rominjala po licu i klizila niz vrat. Krenula je raširiti ruke, ali onda se sjeti broja napisanoga na dlanu. Zabije ruke u džepove i ubrza korak, smiješeći se dok su joj kišne kapi meko padale po glavi.
Kad je ušla u kuću, zazvonio je telefon. Činilo se da mama nije doma pa Laurel potrči prema telefonu. – Halo? – reče zadihano.
– O, hej, stigla si. Baš sam se spremao ostaviti poruku.
– David?
– Aha. Bok. Oprosti što zovem tako brzo, reče David, – ali sjetio sam se da sljedeći tjedan pišemo test iz biologije pa sam mislio da bi možda htjela sutra doći do mene pa da zajedno učimo.
– Stvarno? – reče Laurel. – To bi bilo super! Baš me brine taj test. Imam osjećaj da znam samo pola gradiva.
– Odlično. – On zastane. – Ne to da si pod stresom zbog testa, nego to što ćeš doći. – Laurel se nasmiješi na njegovu nespretnost. – Kad?
– Kad god ti odgovara. Sutra nemam ništa u planu, osim što moram obaviti neke sitnice za mamu.
– Dobro. Nazvat ću te.
– Super. Vidimo se sutra.
Laurel se pozdravi s njim i poklopi slušalicu. Smiješila se penjući se uza stube, preskačući po dvije odjednom.
Laureline cipele udarale su vedar ritam koji je bio u suprotnosti s njezinim mračnim raspoloženjem. Dok je hodala kroz hodnike škole Del Norte, pratili su je znatiželjni pogledi.
Nakon što je dvaput provjerila raspored, pronašla je laboratorij za biologiju i požurila zauzeti mjesto pored prozora. Ako već mora biti unutra, htjela je barem imati dobar pogled prema van. Ostali iz razreda ulazili su polako. Idući prema prednjem dijelu učionice, jedan joj se dečko nasmiješio pa mu je pokušala uzvratiti osmijeh. Nadala se da nije pomislio da je iskrivila lice u grimasu.
Visok, mršav muškarac predstavio se kao profesor James i počeo je dijeliti knjige. Činilo joj se da je početak knjige prilično standardno gradivo: klasifikacija biljaka i životinja – to je znala – a zatim je slijedila ljudska anatomija. Negdje oko osamdesete stranice tekst je počeo sličiti nekom stranom jeziku. Laurel zagunđa sebi u bradu. Bit će ovo dugačko polugodište.
Kad je profesor James počeo prozivati učenike, prepoznala je nekoliko imena s prva dva sata, ali trebat će joj dosta vremena da zapamti barem pola imena i poveže ih s licima koja su je okruživala. Osjećala se izgubljenom u moru nepoznatih ljudi.
Mama ju je uvjeravala da će se svi učenici osjećati isto – na kraju krajeva, i njima je to bio prvi dan srednje škole – ali nitko drugi nije izgledao izgubljeno ili uplašeno. Možda se nakon godina provedenih u osnovnoj školi čovjek već navikne na to.
Proteklih deset godina Laurel su kod kuće poučavali roditelji i bilo joj je sasvim dobro. Nije vidjela razloga da se to mijenja, ali njezini su roditelji za svoje jedino dijete htjeli sve najbolje. U dobi od pet godina to je značilo školovanje kod kuće u sićušnom gradiću. Sad, kad je imala petnaest godina, to je očito značilo državnu školu u malo većem gradu.
Laurel se prene shvativši da je u učionici zavladala tišina, a da je profesor već drugi put prozvao njezino ime: – Laurel Sewell?
– Ovdje, reče ona brzo.
Nelagodno se promeškoljila, a profesor James ju je još nekoliko trenutaka promatrao preko ruba naočala prije nego što je nastavio s prozivkom.
Laurel izdahne zrak koji je bila zadržavala pa izvadi bilježnicu, trudeći se privući što manje pozornosti na sebe.
Dok je profesor objašnjavao nastavni plan za to polugodište, pogled joj je stalno bježao prema dečku koji joj se prije bio nasmiješio. Zatomila je osmijeh kad je primijetila da i on nju stalno pogledava.
Kad ih je profesor James pustio na ručak, Laurel je odahnula i spremila knjigu u torbu.
– Hej.
Ona podigne pogled. Bio je to onaj dečko koji ju je bio gledao. Prvo što joj je na njemu privuklo pogled bile su oči – blistavo plave, u kontrastu s njegovom maslinastom puti. Njihova plava boja kao da nije tamo pripadala, ali nije izgledalo loše nego pomalo egzotično. Imao je blago valovitu svijetlosmeđu kosu koja mu je meko padala na čelo.
– Ti si Laurel, zar ne? – Ispod očiju bio je topao, ali ležeran osmijeh s vrlo pravilnim zubima. Vjerojatno je nosio aparatić, pomisli ona i nesvjesno jezikom prijeđe preko vlastitih zubi, također posve pravilnih. Srećom, kod nje je za to bila zaslužna priroda. – Aha. – Glas joj malo pukne pa se brzo nakašlje, osjećajući se pomalo glupo.
– Ja sam David. David Lawson. Samo... samo sam te htio pozdraviti. I zaželjeti ti dobrodošlicu u Crescent City.
Laurel se prisili na kratak osmijeh. – Hvala, reče.
– Želiš li za ručkom sjediti sa mnom i s mojim prijateljima?
– Gdje? – upita Laurel.
David joj uputi neobičan pogled. – U... kantini?
– Oh, reče ona razočarano. Činio se simpatičnim, ali njoj je već bilo dosta čučanja unutra. – Zapravo, pronaći ću si neko mjesto vani. – Zastane. – Ali hvala ti na pozivu. – Vani? Zvuči dobro. Jesi li za malo društva?
– Stvarno?
– Naravno. Ručak mi je u ruksaku pa sam spreman. Osim toga, reče on, prebacivši torbu na rame, – nije fora da prvi dan u novoj školi jedeš sama.
– Hvala ti, reče ona nakon trenutka oklijevanja. – Bilo bi mi drago.
Zajedno su izišli na livadu iza škole i pronašli mjesto na travi koje nije bilo premokro. Laurel je sjela na jaknu koju je prostrla po tlu. David nije skinuo svoju. – Nije ti hladno? – upita on, sumnjičavo pogledavajući njezine kratke hlače od trapera i majicu bez rukava.
Izula je cipele i zarila prste u gustu travu. – Rijetko mi je hladno, barem ovdje. Ako odemo nekamo na snijeg, smrzavam se, ali ovakvo je vrijeme idealno za mene. – Nezgrapno se nasmiješi. – Moja mama u šali kaže da sam hladnokrvna.
– Blago tebi. Ja sam se prije pet godina doselio ovamo iz Los Angelesa i još se nisam navikao na ove temperature.
– Pa nije baš tako hladno.
– Nije, reče David i nasmiješi se, – ali nije baš ni tako toplo. Nakon prve godine ovdje, provjerio sam u meteorološkom arhivu – jesi li znala da je razlika između prosječne temperature u srpnju i prosincu samo malo više od osam stupnjeva? To je zbilja poremećeno.
Utihnuli su dok je David jeo sendvič, a Laurel nabadala vilicom po salati.
– Mama mi je spakirala dva kolača, reče David, prekinuvši tišinu. – Hoćeš jedan? – upita i pruži joj lijep okrugli kolač s plavom glazurom u papirnatoj košarici. – Domaći je.
– Ne, hvala.
David sumnjičavo pogleda njezinu salatu pa opet kolač u svojoj ruci.
Shvativši što mu se mota po glavi, Laurel uzdahne. Zašto je to uvijek prvo što svima padne na um? Pa nije valjda jedina osoba na svijetu koja voli povrće. Ona lupne prstom po limenci Spritea. – Nisam na dijeti.
– Nisam mislio...
– Veganka sam, prekine ga Laurel. – Zapravo, prilično se strogo držim toga. – Stvarno?
Ona klimne glavom pa se ukočeno nasmije. – Povrća nikad previše, ne? – Pretpostavljam da je tako.
David pročisti grlo i upita: – Kad si se doselila ovamo?
– U svibnju. Dosta pomažem tati. Ima knjižaru u gradu.
– Ozbiljno? – upita David. – Prošli sam tjedan bio tamo. Super je knjižara. Ali ne sjećam se da sam te vidio.
– Mama je kriva za to. Cijeli me taj tjedan vukla sa sobom u kupnju stvari za školu.
Ovo je prva godina da me ne poučavaju kod kuće, a mama je uvjerena da nemam dovoljno pribora za školu.
– Dosad su te poučavali doma?
– Aha. Ove su me godine prisilili da se upišem u državnu školu.
Nasmiješio se. – Pa, drago mi je da jesu. – Nekoliko je sekundi gledao u kolač, a zatim upita: – Nedostaje ti rodni grad?
– Ponekad, nasmiješi se ona. – Ali lijepo je i ovdje. Moj rodni gradić Orick stvarno je malen. Ima samo petstotinjak stanovnika.
– Uau, zahihoće on. – L. A. je ipak mrvicu veći.
Ona se nasmije i zagrcne se sokom.
David je izgledao kao da će još nešto reći, ali uto je zazvonilo pa se samo nasmiješio. – Hoćemo li sutra opet ovako? – Na trenutak je oklijevao, a zatim doda: – Možda s mojim prijateljima?
Laurel je nagonski htjela reći ne, ali uživala je u Davidovu društvu. Osim toga, druženje s drugim klincima bilo je još jedan razlog zašto je mama ustrajala na upisu U državnu školu. – Može, reče brzo, prije nego što izgubi hrabrost. – Bilo bi zabavno. – Super. – On ustane i pruži joj ruku. Povukao ju je na noge i još se minutu smiješio naherenim osmijehom. – Pa, vidimo se onda.
Gledala je za njim. U jakni i širokim trapericama izgledao je više-manje kao i svi ostali, ali u njegovu je koraku bilo sigurnosti koja ga je izdvajala od ostalih. Laurel mu je zavidjela na tom samouvjerenom hodu.
Možda jednoga dana.
Laurel baci naprtnjaču na kuhinjski šank i klone na visoku stolicu. Njezina majka Sarah podigne pogled s kruha koji je mijesila. – Kako je bilo u školi?
– Kenjaža.
Ruke su zastale. – Pazi na rječnik, Laurel.
– Pa kad jest bilo tako. Nema bolje riječi kojom bih to opisala.
– Pusti neka prođe malo vremena, dušo.
– Svi bulje u mene kao da sam čudakinja.
– Zure u tebe zato što si nova u školi.
– Ne izgledam kao drugi.
Mama se naceri. – Zar bi htjela?
Laurel zakoluta očima, ali morala je priznati da mama ima pravo. Dobro, dosad nije išla u školu i živjela je pod nekom vrstom staklenog zvona, ali znala je da izgleda sličnije tinejdžerima u časopisima i na televiziji nego onima u školi.
I bilo joj je drago da je tako.
Pubertet je bio jako dobar prema njoj. Njezina gotovo prozirna blijeda put nije patila od bubuljica i akni, a plava kosa nikad nije bila masna. Bila je sitna, gipka petnaestogodišnjakinja savršeno ovalna lica i svijetlo-zelenih očiju. Uvijek je bila vitka, ali ne premršava, a posljednjih godinu, dvije dobila je i malo oblina. Imala je duge noge, a hodala je graciozno poput plesačice, premda nikad nije išla na satove plesa.
– Htjela sam reći da se drukčije odijevam.
– Možeš se odijevati kao i svi drugi, ako želiš.
– Da, ali oni svi nose teške cipele i uske traperice i tri majice jednu preko druge. – Pa?
– Ne volim usku odjeću. Osjećam se sputano i sve me grebe. I, mislim stvarno, pa tko normalan želi nositi teške cipele? Fuj.
– Nosi što te volja. Ako se netko neće družiti s tobom zbog toga kako izgledaš, dobro, jer takvi ti prijatelji ionako ne trebaju.
Tipičan majčinski savjet. Sladak, iskren i potpuno beskoristan. – I glasno je.
Mama prestane mijesiti tijesto i odmakne šiške s lica, ostavivši si trag brašna na čelu. – Zlato, pa ne možeš očekivati da cijela srednja škola bude tako tiha kao kad smo nas dvije same. Budi razumna.
– Jesam razumna. Ne govorim o onoj uobičajenoj, očekivanoj buci, nego o tomu da svi trče naokolo kao divlji majmuni. Vrište i smiju se i cendraju na sav glas. I ljubakaju se ispred svojih školskih ormarića.
Mama se podboči. – Još nešto?
– Da. Hodnici su mračni.
– Nisu mračni, reče mama, pomalo prijekorno. – Prošli sam tjedan zajedno s tobom obišla cijelu školu pa znam da su svi zidovi bijeli.
– Ali nema prozora, samo ta grozna fluorescentna rasvjeta. To je tako umjetno, u hodnicima nema nimalo prirodnog svjetla. Jednostavno su... mračni. Nedostaje mi Orick.
Mama je počela oblikovati tijesto u hljebove. – Reci mi nešto pozitivno o današnjem danu. Ozbiljno.
Laurel je prišla hladnjaku.
– Ne, reče njezina mama, podigavši jednu ruku da je zaustavi. – Prvo mi reci nešto dobro o današnjem danu.
– Ovaj... Upoznala sam jednog simpa dečka, reče Laurel, obiđe maminu ruku i dohvati limenku soka. – Zove se David... David nekako, zaboravila sam prezime.
Sad je bio red na mamu da zakoluta očima. – Naravno. Preselimo se u novi grad, upišem te u novu školu, a prva osoba za koju se vežeš neki je dečko.
– Nije tako kao što misliš.
– Šalim se.
Laurel je stajala šutke, slušajući pljeskanje tijesta za kruh o dasku.
– Mama?
– Da?
Laurel duboko udahne. – Zar stvarno moram ići u tu školu?
Mama protrlja sljepoočnice. – Laurel, već smo razgovarale o tomu.
– Ali...
– Ne. Nećemo opet raspravljati o istoj stvari. – Naslonila se na kuhinjski šank, približivši lice Laurelinu. – Ne osjećam se dovoljno kvalificiranom da te dalje poučavam kod kuće. Ako ćemo iskreno, mislim da sam te trebala upisati u državnu školu još u višim razredima osnovne. Ali škola je bila tako daleko od Oricka, a i tata je svakoga dana putovao na posao pa... Uglavnom, sad je zaista krajnje vrijeme.
– Ali mogla bi naručiti srednjoškolski program za učenje kod kuće. Vidjela sam na netu da ih ima, reče Laurel brzo kad je mama zaustila još nešto reći. – Ne bi me ti trebala poučavati, jer sve je sadržano u sklopu nastavnog materijala.
– A koliko to stoji? – upita mama tiho, podigavši obrvu.
Laurel je šutjela.
– Slušaj, reče mama nakon kratke stanke, – uzet ćemo to u obzir za nekoliko mjeseci, ako još budeš mrzila školu. Ali dok se ne proda naša kuća u Oricku, nemamo novca za dodatne troškove. Znaš to.
Laurel spusti pogled, a ramena joj se objese.
Glavni razlog zašto su se uopće i preselili u Crescent City bilo je to što je tata kupio knjižaru dolje u ulici Washington. Početkom godine bio se provezao tom ulicom i ugledao znak da se prodaje knjižara koja je otišla u stečaj. Laurel se sjećala kako je tjednima slušala razgovore roditelja o tomu što bi mogli učiniti da kupe tu knjižaru – nešto o čemu su sanjali otkad su se oženili – ali nikako nisu uspijevali namaknuti dovoljno novca.
A onda je potkraj travnja tati na posao u Eureku došao čovjek po imenu Jeremiah Barnes i izrazio zanimanje za njihovu zemlju u Oricku. Kad je tata došao kući, samo što nije poskakivao od uzbuđenja. Ostalo se dogodilo tako brzo da se Laurel jedva sjećala što je bilo prvo. Njezini su roditelji nekoliko dana redovito odlazili na sastanke u banku u Brookingsu, a početkom svibnja knjižara je bila njihova i već su se selili iz male kuće u Oricku u još manju u Crescent Cityju.
No mjeseci su prolazili, a prodaja gospodinu Barnesu još nije bila provedena. Sve dok se to ne obavi, novca će biti malo, tata će svakodnevno raditi dokasna u knjižari, a Laurel nije imala izbora nego ići u školu.
Mama poklopi njezinu ruku svojom toplom i utješnom. – Laurel, nije stvar samo u cijeni nego i u tomu da trebaš naučiti svladavati nove stvari. To je dobro za tebe. Sljedeće godine možeš upisati neke izborne predmete ili se uključiti u neku sportsku aktivnost. Sve će ti to dobro doći za upis na faks.
– Znam, ali...
– Ja sam roditelj, reče ona uz osmijeh koji je ublažio njezin ozbiljan ton. – A ja kažem – škola.
Laurel uzdahne i počne prstom pratiti fuge između pločica na kuhinjskoj radnoj plohi. Sat je glasno tiktakao, a mama je ubacila kruh u pećnicu i podesila tajmer.
– Mama, imamo li još tvog kompota od bresaka? Gladna sam.
Mama se zagleda u nju. – Gladna si?
Laurel je prstom crtala šare na limenci soka, izbjegavajući mamin pogled.
– Ogladnjela sam još za vrijeme posljednjeg sata u školi.
Mama se trudila ne raditi od buhe slona, ali obje su znale da je to neobično, jer Laurel je rijetko bila gladna. Roditelji su joj godinama kvocali zbog neobičnih prehrambenih navika. Za svakim bi obrokom pojela tek toliko da ih zadovolji, ali nije osjećala potrebu za hranom, a još je manje uživala u jelu.
Zato je mama na kraju pristala imati hladnjak krcat limenkama Spritea. Stalno je gunđala zbog još nepoznatih negativnih učinaka gaziranih pića na tijelo, ali nije mogla pobiti činjenicu da Sprite sadrži 140 kalorija po limenci – što je ipak 140 kalorija više no što ima voda. Ovako je barem znala da Laurel unosi kalorije u tijelo, pa makar i – prazne.
Mama je požurila u smočnicu po breskve, bojeći se da se Laurel ne predomisli.
Laurel je nepoznato grčenje u želucu osjetila na satu španjolskog, dvadeset minuta prije zvona. Malo je popustilo putem do kuće, ali nije nestalo.
– Izvoli, reče joj mama i stavi zdjelicu s kompotom pred Laurel. Zatim okrene leđa, dajući joj mrvicu privatnosti. Laurel pogleda dolje u hranu. Mama je igrala na sigurno stavila joj je samo polovicu breskve i oko pola šalice soka.
Pojela je breskvu u malim zalogajima, gledajući u mamina leđa, čekajući da se okrene i proviri. Ali mama je bila zauzeta posuđem i nijednom se nije okrenula. Laurel se svejedno osjećala kao da je izgubila neku imaginarnu bitku. Kad je pojela, brzo je dograbila naprtnjaču i na prstima se iskrala iz kuhinje prije no što se mama stigla okrenuti.
DVA
Zazvonilo je zvono za kraj sata biologije i Laurel žurno gurne mrsku knjigu duboko u torbu. – Kakav ti je bio drugi dan?
Laurel podigne glavu i ugleda Davida kako sjedi na naopako okrenutoj stolici nasuprot njezina laboratorijskog stola. – Bilo je dobro. – Pa, barem je svaki put od prve čula kad bi je prozivali na satu.
– Spremna?
Laurel se pokuša nasmiješiti, ali usta je nisu slušala. Kad je jučer pristala pridružiti se Davidu i njegovim prijateljima za ručkom, činilo joj se to kao dobra zamisao, ali danas se sva zgrčila na pomisao da mora upoznavati gomilu nepoznatih ljudi. – Aha, reče ona, ali i samoj joj je bilo jasno da ne zvuči uvjerljivo.
– Jesi li sigurna? Jer ne moraš ako ne želiš.
– Ne, sigurna sam, reče ona brzo. – Pričekaj samo da uzmem svoje stvari. – Polako je spremala bilježnicu i olovke.
Kad je jedna olovka pala na pod, David je podigne i pruži joj je. Pokušala ju je uzeti iz njegove ruke, ali on je nije puštao sve dok ga nije pogledala. – Ne grizu, reče on ozbiljno, – časna riječ.
Kad su izišli u hodnik, David je preuzeo riječ i nije posustajao sve do kantine.
Mahnuo je skupini učenika na kraju jednog od dugačkih uskih stolova. – Dođi, reče on, položivši joj dlan na donji dio leđa.
Bio je to čudan osjećaj – da te netko tako dotakne -ali i neobično utješan. Poveo ju je kroz gužvu i maknuo ruku čim su stigli do stola.
– Hej, škvadro, ovo je Laurel.
David joj je predstavio sve redom, ali već pet sekundi poslije Laurel se više nije sjećala nijednog imena. Sjela je na prazno mjesto pokraj Davida i trudila se pohvatati konce razgovora ljudi oko sebe. Rastreseno je izvukla limenku soka, salatu od špinata i jagoda te polovicu breskve u kompotu, ručak koji joj je toga jutra spremila mama.
– Salata? Danas za ručak imamo lazanje, a ti ćeš jesti salatu?
Laurel pogleda djevojku kovrčave smeđe kose koja je pred sobom imala pladanj pun hrane iz školske kuhinje.
– Laurel je veganka i strogo pazi na prehranu, ubaci brzo David, prije no što je Laurel stigla išta reći.
Djevojka podigne obrvu gledajući malu polovicu breskve. – Meni to izgleda malo drastičnije od veganstva. Zar vegani ne jedu kruh?
Laurel se napeto nasmiješi. – Neki, da.
David zakoluta očima. – Ova osoba koja te tako rešeta pitanjima zove se Chelsea.
Bok, Chelsea.
– Čini se da si na nekoj turbodijeti, reče Chelsea, ne obazirući se na Davidov pozdrav.
– Ne baš. Jednostavno volim ovakvu hranu.
Laurel je gledala kako se Chelsein pogled vraća na njezinu salatu, naslućujući da se sprema još jedna lavina pitanja. Vjerojatno je ipak bolje sve reći odmah nego odgovarati na baražu pitanja. – Moj probavni sustav ne nosi se dobro s normalnom hranom, reče ona. – Zlo mi je od svega osim od voća i povrća.
– Čudno. Tko može živjeti samo na zelenju? Jesi li bila kod doktora? Jer...
– Chelsea? – Davidov glas bio je naglašen, ali tih. Laurel je dvojila da ga je itko drugi za stolom čuo.
Chelseine su se sive oči malo raširile. – Oh, oprosti. – Nasmiješila se, a osmijeh joj ozari cijelo lice. Laurel se uhvati kako joj ga uzvraća. – Drago mi je da smo se upoznale, reče Chelsea pa se posveti svom ručku, više i ne pogledavši Laurelinu hranu.
Odmor za ručak trajao je samo dvadeset osam minuta – što je malo po svačijim standardima – ali danas kao da se otegnuo u beskonačnost. Kantina je bila prilično mala pa su se glasovi odbijali od zidova kao ping-pong loptice, parajući joj uši. Osjećala se kao da svi odjednom viču na nju. Nekolicina Davidovih prijatelja pokušala ju je uvući u razgovor, ali Laurel se nije mogla usredotočiti – zbog temperature u prostoriji koja kao da je stalno rasla. Nije joj bilo jasno kako to nitko drugi ne zamijećuje.
Tog se jutra odlučila za majicu kratkih rukava, a ne bez rukava, jer prethodnoga se dana bila osjećala kao bijela vrana u jatu crnih. Ali sad joj se činilo kao da joj se rub majice diže uz vrat sve dok se nije osjećala kao da na sebi ima dolčevitku. Usku dolčevitku. Kad je napokon zazvonilo za kraj odmora, nasmiješila se, pozdravila se sa svima i požurila prema vratima prije no što je David sustigne.
Gotovo je otrčala do WC-a, gdje je bacila torbu na pod ispod prozorske daske i gurnula glavu van. Udahnula je svjež, slan zrak i protresla prednjicu majice, trudeći se da joj povjetarac dotakne što veću površinu tijela. Lagana mučnina koja ju je počela mučiti za vrijeme ručka sad se polako povlačila. Kad je izišla iz WC-a, imala je Točno toliko vremena da otrči na početak sata.
Nakon škole kući se vraćala hodajući polako. Sunce i svjež zrak dali su joj energije i posve rastjerali mučninu iz želuca. Sljedećega se jutra opet odlučila za majicu bez rukava.
Na početku sata biologije, David je sjeo na stolicu pokraj nje. – Smijem li? – upita je. Laurel klimne glavom. – Cura koja inače sjedi ovdje cijeli sat crta srčeka za nekoga tko se zove Steve. Što mi malo odvlači pozornost.
David se nasmije. – Vjerojatno je u pitanju Steve Tanner. On je super popularan.
– Svi se uvijek zapale za takve, pretpostavljam. – Izvukla je knjigu i pronašla stranicu čiji je broj profesor James napisao na ploči.
– Hoćeš li i danas ručati sa mnom? I s mojim prijateljima, doda brzo.
Laurel je oklijevala. Očekivala je da će je pozvati, ali još nije smislila kako mu odgovoriti, a da ga ne povrijedi. Sviđao joj se, a sviđali su joj se i njegovi prijatelji – barem oni koje je uspjela čuti u svoj toj galami. – Mislim da neću, počne ona. – Ja... – Zbog Chelsea? Nije htjela da ti bude neugodno zbog tvog ručka, nego je stvar u tomu da je ona uvijek vrlo iskrena. Zapravo, jednom kad se na to navikneš, to je vrlo lijepa osobina.
– Ne, nije zbog nje – svi su tvoji prijatelji jako simpatični. Ali ne mogu... ne mogu podnijeti tu kantinu. Ako već cijeli dan moram biti unutra, želim barem za vrijeme ručka biti vani. Nakon deset godina školovanja kod kuće, mislim da mi je teško naglo se odreći te slobode.
– Hoće li te smetati ako se onda mi pridružimo tebi vani?
Laurel je šutjela slušajući početak lekcije o taksonimiji i koljenima. – To bi bilo lijepo, šapne napokon.
Kad je zazvonilo, David reče: – Vidimo se vani. Idem samo reći ostalima da nam se mogu pridružiti ako žele.
Do kraja odmora za ručak Laurel je već zapamtila imena barem polovice društva, a čak se uspjela i uključiti u nekoliko razgovora. Chelsea i David bili su s njom i na sljedećem satu, a bilo joj je prirodno hodati s njima. Kad se David našalio na račun profesora Jamesa, Laurelin je smijeh odzvanjao hodnicima. Nakon samo tri dana, škola joj je postajala sve poznatijim terenom – nije se više osjećala tako izgubljenom, a gomila ljudi koja joj je u ponedjeljak bila previše danas joj je bila podnošljiva. Prvi put otkad su se odselili iz Oricka, Laurel se osjećala kao da pripada ovamo.
TRI
Sljedeća su tri tjedna proletjela brže no što si je u tim prvim ne baš ugodnim danima mogla zamisliti. Bilo joj je drago što je upoznala Davida – često su se družili u školi, a neke je satove imala i s Chelsea. Nikad nije ručala sama i činilo joj se da je došla do točke kad Davida i Chelsea može nazvati prijateljima. Ni na satovima nije bilo loše. Polako se već navikavala na to da se od nje očekuje da usvaja gradivo istom brzinom kao i svi drugi, što je bilo drukčije od školovanja kod kuće.
Navikavala se i na Crescent City. Gradić je bio veći od Oricka, naravno, ali u njemu je bilo dovoljno zelenila, a nije bilo zgrada viših od kat-dva. Posvuda su rasle visoke jele i bjelogorična stabla širokih listova, čak i ispred trgovine mješovitom robom. Trava na travnjacima bila je gusta i zelena, a uza zidove većine kuća penjale su se rascvjetale penjačice.
Jednoga petka u rujnu, uletjevši u učionicu na sat španjolskoga, posljednji sat toga dana, Laurel se zaletjela u Davida.
– Žao mi je, ispričavao se David, pridržavši je za rame da ne padne.
– U redu je. Nisam pazila. – Laurel ga pogleda u oči. Stidljivo mu se smiješila sve dok nije shvatila da mu stoji na putu.
– Oh, oprosti, reče ona i makne se s vrata.
– Zapravo... baš sam te tražio. – Doimao se nervoznim.
– Dobro. Moram samo... – Ona podigne knjigu. – Moram spremiti knjigu u ormarić. – Zajedno su otišli do njezina ormarića. Spremila je knjigu unutra, a potom upitno pogleda Davida.
– Pitao sam se bi li možda htjela da poslije nekamo odemo?
I dalje se smiješila, ali osjetila je kako joj se u želudac sliježe nervoza. Dosad je njihovo prijateljstvo bilo ograničeno samo na školu; Laurel je iznenada shvatila da nije sigurna što David voli raditi kad ne jede ručak ili ne zapisuje na satu. Ali sviđala joj se pomisao da bi to mogla saznati. – Što si imao na umu?
– Iza moje kuće je šuma, a budući da ti tako voliš biti vani, mislio sam da bismo mogli malo prošetati. Ima jedno stvarno fora stablo koje mislim da bi ti se svidjelo. Pa, zapravo su dva stabla, ali shvatit ćeš kad ga vidiš. Naravno, ako uopće želiš da odemo tamo.
– Može.
– Stvarno?
Laurel se nasmiješi. – Da.
– Super. – On pogleda niz hodnik prema stražnjem izlazu. – Lakše je ako iziđemo onuda.
Laurel ga je slijedila kroz gužvu u hodniku van na svjež rujanski zrak. Sunce se pokušavalo probiti kroz maglu, a vani je bilo svježe i vlažno.
Sa zapada je puhao vjetar, noseći slani okus oceana. I.aurel duboko udahne, uživajući u jesenskom zraku dok su hodali kroz mirnu četvrt osamstotinjak metara južno od njezine kuće. – Znači, živiš s mamom? – upita ona.
– Aha. Tata nas je napustio kad sam imao devet godina. Pa je mama završila školovanje i došla ovamo.
– Čime se bavi?
– Radi u ljekarni.
– O, nasmije se Laurel. – Koje li ironije.
– Zašto?
– Moja se mama bavi holističkom prirodnom medicinom.
– Što to znači?
– Znači da, u načelu, sve lijekove izrađuje od biljaka. Neke čak i sama uzgaja. Nikad nisam uzimala nikakve lijekove, čak ni one protiv glavobolje ili za snižavanje temperature.
David se zagleda u nju. – Ma šališ se!
– Nimalo. Koristimo samo one lijekove koje mama napravi.
– Moja bi mama iskočila iz kože da to čuje. Ona smatra da postoji tableta za svaku tegobu.
– A moja mama smatra da nas klasična medicina ubija.
– Mislim da bi naše mame mogle mnogo toga naučiti jedna od druge.
Laurel se nasmije. – Vjerojatno.
– Dakle, tvoja mama nikad ne ide liječniku?
– Nikad.
– Znači li to da si se rodila kod kuće?
– Usvojena sam.
– Stvarno? – Nekoliko je trenutaka šutio. – Znaš li tko su ti pravi roditelji?
Laurel zahihoće. – Nemam pojma.
– Zašto je to smiješno?
Laurel zagrize usnu. – Obećaješ da se nećeš smijati?
David podigne ruku, hineći ozbiljnost. – Prisežem.
– Netko me ostavio u košari na pragu kuće mojih roditelja.
– Ma daj! Sad me totalno zezaš!
Laurel podigne obrvu i pogleda ga.
David zine. – Stvarno?
Laurel klimne glavom. – Bila sam nahoče. Ali nisam bila novorođenče, imala sam otprilike tri godine, a mama kaže da sam se ritala i pokušavala izići iz košare kad su otvorili vrata.
– Znači već si bila klinka? Jesi li znala govoriti?
– Aha. Mama kaže da sam imala neki čudan naglasak, koji se zadržao oko godinu dana.
– Ha. Zar nisi znala odakle si došla?
– Mama kaže da sam znala samo svoje ime, ništa drugo. Nisam znala odakle sam, ni što se dogodilo, ništa.
– To je nešto najčudnije što sam ikad čuo.
– Možeš si onda zamisliti pravne zavrzlame. Nakon što su moji roditelji odlučili da će me usvojiti, unajmili su privatnog istražitelja da pokuša pronaći moju biološku majku, zbog privremenog skrbništva i čega sve ne. Trebale su dvije godine da se sve to sredi.
– Jesi li za to vrijeme bila u dječjem domu ili kod udomitelja?
– Ne. Sutkinja je bila prilično spremna surađivati pa je dopustila da sve to vrijeme živim sa sadašnjim roditeljima. Doduše, svakoga tjedna dolazila je socijalna radnica u obilazak, a roditelji me nisu smjeli prevesti preko državne granice sve dok nisam napunila sedam godina.
– Kako neobično. Jesi li se ikad pitala odakle si došla?
– Prije jesam. Ali nema odgovora pa to nakon nekog vremena postane jako teško. – Kad bi mogla saznati tko ti je biološka majka, bi li to htjela?
– Ne znam, reče ona, gurnuvši ruke u džepove. – Vjerojatno. Ali volim svoj život. Nije mi žao što sam završila kod mame i tate.
– To je baš fora. – David pokaže prema kolnom prilazu. – Ovuda. – Pogledao je u nebo. – Izgleda kao da će uskoro kiša. Ostavimo torbe ovdje pa možda još stignemo vidjeti drvo.
– Je li ovo tvoja kuća? Lijepa je. – Prolazili su ispred male bijele kuće sa žarkocrvenim vratima i šarenim cinijama u dugačkoj cvjetnoj posudi koja se protezala cijelom duljinom kuće.
– Trebala bi biti, reče David, krenuvši uz prilaz. – Dva tjedna ljetnih praznika proveo sam ličeći je.
Ostavili su torbe pokraj vrata i ušli u urednu i jednostavno namještenu kuhinju. – Mogu li te nečim ponuditi? – upita David, otvorivši hladnjak. Izvadio je limenku Mountain Dewa, a iz kuhinjskog ormarića dohvatio kutiju Twinkiesa.
Laurel se uspjela suzdržati da ne namreška nos na Twinkiese. Ogledala se po kuhinji, a pogled joj padne na zdjelu s voćem. – Smijem li uzeti jednu? – upita, po¬kazujući na krušku.
– Aha. Uzmi je sa sobom. – On podigne bocu s vodom. – Vode?
Ona se nasmiješi. – Može.
Ubacili su užinu u džepove, a David pokaže prema stražnjim vratima. – Ovuda. – Otišli su u stražnji dio kuće, a on otvori klizna vrata.
Laurel zakorači u dobro održavano, ograđeno stražnje dvorište. – Izgleda kao da nikamo ne vodi.
David se nasmije. – Možda, onima koji ne znaju put.
Prišao je ogradi i spretno se povukao gore te ostao sjediti na vrhu.
– Dođi, reče on i ispruži ruku. – Pomoći ću ti.
Laurel ga sumnjičavo pogleda, ali ipak mu pruži ruku. Iznenađujuće su se lako popeli preko ograde.
Drveće je počinjalo gotovo odmah iza ograde, tako da su se već nakon tog malog skoka našli u šumi, gdje im je vlažno otpalo lišće tvorilo debeli sag pod nogama. Guste su krošnje prigušile zvuk prometa s ulice i Laurel se s divljenjem ogledavala oko sebe. – Lijepo je.
David podigne pogled, stojeći podbočen. – Valjda jest. Nikad nisam bio neki ljubitelj prirode, ali ovdje nalazim mnoštvo raznih biljaka koje promatram pod mikroskopom. – Laurel zaškilji prema njemu. – Imaš mikroskop? – zahihoće se ona. – Stvarno si štreber.
David se nasmije. – Je, tako su i za Clarka Kenta svi mislili da je štreber, a vidi kako je to ispalo.
– Hoćeš reći da si Superman? – upita Laurel.
– Nikad se ne zna, reče David, zadirkujući je.
Laurel se nasmije i spusti pogled, iznenada stidljiva. Kad je podigla glavu, shvati da David zuri u nju. Kad su im se pogledi sreli, u šumarku kao da je postalo još tiše. Sviđalo joj se kako je gleda, nježno i prodorno, kao da će saznati više o njoj čak i samo proučavanjem njezina lica.
Nakon dugog trenutka, on se nasmiješi, kao da mu je pomalo neugodno, a zatim pokaže glavom prema jedva vidljivoj stazi. – Stablo je u onom smjeru.
Poveo ju je puteljkom koji je vijugao naoko bez ikakve svrhe. Ali nakon nekoliko minuta on pokaže na jedno drvo.
– Uau, reče Laurel. – Stvarno jest fora.
Zapravo su to bila dva stabla, jela i joha, koje su iznikle blizu jedna drugoj. Debla su im se spojila i uvila se jedno oko drugoga, pa su izgledala kao stablo koje je s jedne strane imalo borove iglice, a s druge široke listove.
– Otkrio sam ga kad smo se doselili ovamo.
– A gdje ti je tata sad? – upita Laurel, skliznuvši leđima uz debla i smjestivši se na gomilu lišća. Izvukla je krušku iz džepa.
David se kratko nasmije. – U San Franciscu. Radi kao odvjetnik u jednoj velikoj tvrtki. – Viđaš li ga često? – upita ona.
David joj se pridružio na tlu, a njegovo je koljeno lagano dodirivalo njezino bedro. Nije se odmaknula. – Svakih nekoliko mjeseci. Ima privatni avion pa sleti u zračnu luku McNamara i pokupi me za vikend.
– Fora.
– Valjda.
– Ne voliš ga?
David slegne ramenima. – Volim. Ali on je taj koji je ostavio nas i nikad se nije trudio provesti više vremena sa mnom pa se ne osjećam kao da sam mu previše važan. – Laurel klimne glavom. – Žao mi je.
– Ma nema veze. Uvijek se dobro provedemo. Samo što je ponekad... malo neobično.
Nekoliko su minuta sjedili u tišini, a spokojno ih je ozračje u šumi opustilo. Ali oboje su podigli pogled kad je zagrmilo.
– Bolje da krenemo natrag. Samo što nije pljusnula kiša.
Laurel ustane i otrese odjeću. – Hvala ti što si me doveo ovamo, reče ona i pokaže na stablo. – Ovo je stvarno kul.
– Drago mi je da ti se svidjelo, reče David. Izbjegavao joj je pogled. – Ali nije to bilo samo zbog toga.
– Oh. – Laurel se istodobno osjećala i pomalo neobično i kao da je dobila kompliment. – Ovuda, reče David pocrvenjevši malo pa se brzo okrene od nje.
Prve kapi kiše pale su baš kad su se popeli preko ograde. – Hoćeš li nazvati mamu da dođe po tebe? – upita David kad su ušli u kuhinju.
– Ne, bit ću dobro.
– Ali pada kiša. Otpratit ću te kući.
– Ne, stvarno ne treba. Volim hodati po kiši.
David zastane pa izlane: – Smijem li te onda nazvati? Možda sutra?
Laurel se nasmiješi. – Može.
– Dobro. – Ali nije se maknuo s kuhinjskih vrata.
– Izlaz je tamo, zar ne? – upita ona što je uljudnije mogla.
– Aha. Ali ne mogu te nazvati ako mi ne daš svoj broj telefona.
– Oh, oprosti. – Ona izvadi kemijsku i nažvrlja svoj broj na blokić pokraj telefona.
– Hoćeš li ti moj broj?
– Može.
Laurel počne otkopčavati torbu, ali David je zaustavi. – Ne zamaraj se time, reče. – Evo.
Primio joj je ruku i napisao joj svoj broj na dlan. – Tako ga bar nećeš izgubiti, reče stidljivo.
– Super. Čujemo se poslije, reče ona i zabljesne ga osmijehom pa iziđe van na kišu. Čim je odmakla toliko da je on ne može vidjeti iz kuće, Laurel skine kapuljaču jakne i podigne lice prema nebu. Duboko je udahnula dok joj je kiša rominjala po licu i klizila niz vrat. Krenula je raširiti ruke, ali onda se sjeti broja napisanoga na dlanu. Zabije ruke u džepove i ubrza korak, smiješeći se dok su joj kišne kapi meko padale po glavi.
Kad je ušla u kuću, zazvonio je telefon. Činilo se da mama nije doma pa Laurel potrči prema telefonu. – Halo? – reče zadihano.
– O, hej, stigla si. Baš sam se spremao ostaviti poruku.
– David?
– Aha. Bok. Oprosti što zovem tako brzo, reče David, – ali sjetio sam se da sljedeći tjedan pišemo test iz biologije pa sam mislio da bi možda htjela sutra doći do mene pa da zajedno učimo.
– Stvarno? – reče Laurel. – To bi bilo super! Baš me brine taj test. Imam osjećaj da znam samo pola gradiva.
– Odlično. – On zastane. – Ne to da si pod stresom zbog testa, nego to što ćeš doći. – Laurel se nasmiješi na njegovu nespretnost. – Kad?
– Kad god ti odgovara. Sutra nemam ništa u planu, osim što moram obaviti neke sitnice za mamu.
– Dobro. Nazvat ću te.
– Super. Vidimo se sutra.
Laurel se pozdravi s njim i poklopi slušalicu. Smiješila se penjući se uza stube, preskačući po dvije odjednom.
4 Re: Aprilynne Pike - Krila Ned Jan 15, 2012 7:57 pm
Margita
Administrator
ČETIRI
U subotu ujutro Laurel je otvorila oči u zoru. Nije joj smetalo, jer uvijek je bila jutarnji tip. Obično se budila sat vremena prije roditelja, što joj je ostavljalo dovoljno vremena da se ode prošetati. Uživala je u suncu na leđima i vjetru na obrazima prije odlaska u školu, gdje će satima morati sjediti unutra.
Navukla je haljinu bez rukava i dohvatila maminu staru gitaru iz kovčega pokraj straž-njih vrata, a zatim je tiho skliznula van uživati u tišini i svježini jutra. Kasni rujan otjerao je jasna, vedra jutra i donio maglu koja se valjala s oceana i zadržavala se u gradu sve do ranoga poslijepodneva.
Hodala je po kratkoj stazi koja je vijugala kroz stražnje dvorište. Kuća je bila mala, ali zemljište oko nje bilo je prostrano pa su Laurelini roditelji čak razmišljali o tomu da nešto dograde. U dvorištu je raslo nekoliko stabala koja su bacala lijepu sjenu, a Laurel je veći dio mjeseca provela pomažući mami posaditi cvijeće i penjačice uza sve zidove.
Njihova je kuća bila jedna u nizu samostojećih kuća pa su s obje strane imali susjede, ali kao i mnoge druge kuće u Crescent Cityju, i njihova je imala stražnje dvorište koje se protezalo sve do šume. Laurel je obično šetala vijugavim stazama kroz šumarak sve do ši-rokoga potoka koji je tekao kroz njega, usporedno s nizom kuća.
Danas je sjela na obalu potoka. Umočila je noge u hladnu vodu koja je jutrima bila čista i svježa, dok se ne pojave kukci i mušice u potrazi za hranom.
Laurel nasloni gitaru na koljeno i počne prebirati po žicama, a nasumični su se akor-di nakon nekog vremena pretvorili u melodiju. Bilo je lijepo ispuniti prostor oko sebe glazbom. Počela je svirati prije tri godine, kad je na tavanu pronašla maminu staru gita-ru. Očajnički je trebala nove žice i uštimavanje, ali Laurel je uspjela nagovoriti mamu neka je da srediti. Premda joj je mama rekla da je sad njezina, Laurel je i dalje voljela razmišljati o njoj kao o maminoj gitari, jer bilo je to nekako romantičnije. Kao neko sta-ro nasljedstvo.
Na rame joj sleti kukac i počne joj hodati niz leđa. Kad je zamahnula rukom da ga otje-ra, prsti su joj nešto dotaknuli. Još je malo istegnula ruku i opipala. Bila je to okrugla kvr-žica, jedva dovoljno velika da je može osjetiti pod kožom. Izvila je vrat, ali nije mogla vi-djeti dalje od ramena. Opet je dotaknula kvržicu, pokušavajući otkriti što je. Na kraju je ustala i zaputila se natrag doma u potragu za zrcalom.
Zaključavši vrata kupaonice, Laurel je sjela na toaletni stolić, izvivši se tako da si u zr-calu može vidjeti leđa. Spustila je naramenice haljine i potražila kvržicu. Napokon ju je ugledala, točno između lopatica – bio je to mali ispupčeni krug iste boje kao i koža oko njega. Jedva zamjetan, ali definitivno tamo. Oprezno ga je dotaknula – nije boljelo, ali na dodir je osjetila nešto kao trnce. Izgledalo je kao bubuljica. To je utješno, pomisli Laurel. Na posve neutješan način.
Začuvši mamine tihe korake niz hodnik, ona proviri kroz vrata kupaonice. – Mama?
– U kuhinji, reče mama, zijevnuvši.
Laurel je slijedila njezin glas. – Imam neku kvržicu na leđima. Hoćeš li mi to pog-ledati? – upita ona, okrenuvši se.
Mama je nekoliko puta lagano dotaknula kvržicu. – Prišt, zaključila je.
– Tako sam i mislila, reče Laurel i opet podigne naramenice.
– Ali ti nikad nemaš prišteve. – Oklijevala je. – Jesi li dobila... znaš...?
Laurel brzo odmahne glavom. – Vjerojatno slučajnost. – Glas joj je bio ravan, a osmijeh oštar. – Sve je to samo dio puberteta, kao što ti voliš reći. – Okrene se i pobje-gne prije no što je mama stigla postaviti još koje pitanje.
U svojoj sobi sjela je na krevet i opet si opipala kvržicu. Osjećala se nekako nor-malnije sad kad je dobila prvu bubuljicu; kao da je prošla nekakav prijemni ispit. Nje-zin pubertet nije bio nimalo nalik onomu kako ga se opisuje u knjigama. Nije imala akne ili bubuljice, premda su joj se prsa i bokovi razvili kako treba – zapravo, prilično rano – ali u dobi od petnaest i pol godina još nije dobila prvu mjesečnicu.
Mama bi uvijek samo odmahnula rukom i rekla da je to možda sasvim normal-no u njezinoj biološkoj obitelji, ali budući da ne znaju povijest bolesti njezine majke, ne mogu biti sigurni. No Laurel je bilo jasno da se mama već polako počela brinuti. Odjenula je uobičajene traperice i majicu bez rukava, a kad je počela veza-ti kosu u rep, sjetila se nadraženih crvenih kvržica koje su cure u WC-u pokušava-le prekriti korektorom, pa je ipak odlučila ostaviti kosu raspuštenu. Za slučaj da se i njezina kvržica pretvori u nešto tako ružno.
Pogotovo kad bude učila kod Davida. To bi bilo grozno.
Na izlasku, Laurel dohvati jabuku i dovikne pozdrav mami. Bila je već nado-mak Davidove kuće kad ugleda Chelsea koja je trčala u suprotnom smjeru. Laurel joj mahne i zazove je.
– Hej, reče Chelsea, smiješeći se, dok su joj kovrče lagano lepršale oko lica.
– Bok, reče Laurel uz osmijeh. – Nisam znala da trčiš.
– Aha, bavim se krosom. Obično trčim s ekipom, ali subotom trčim sama. Kamo si se ti zaputila?
– Idem do Davida, reče Laurel. – Učit ćemo zajedno.
Chelsea se nasmije. – Pa, dobrodošla u klub obožavateljica Davida Lawsona. Ja sam predsjednica, ti možeš biti blagajnica.
– Nije tako kao što misliš, reče Laurel, premda nije bila posve sigurna da govo-ri istinu. – Samo ćemo učiti. U ponedjeljak pišem test iz biologije, a dobit ću jedi-nicu visoku dva metra ako mi netko ne pomogne.
– On stanuje tu iza ugla. Otpratit ću te do njegove kuće.
Skrenule su u njegovu ulicu i začule zvuk kosilice za travu. David ih nije vidio dok su prilazile pa su ostale stajati, promatrajući ga.
Gurao je kosilicu kroz gustu travu, odjeven samo u traperice i tenisice. Imao je vit-ka, ali mišićava prsa i ruke, a koža mu je bila osunčana i sjajila se od znoja dok se go-tovo graciozno kretao kroz zrake blagog jutarnjeg sunca.
Laurel si nije mogla pomoći – buljila je.
Bezbroj je puta vidjela dečke kako trče bez majica, ali ovo je nekako bilo drukčije. Gledala je kako mu se mišići na rukama napinju kad je naišao na posebno gustu travu pa je morao uprijeti u kosilicu da je pomakne. Osjetila je lagano stezanje u prsima.
– Mislim da sam umrla i otišla u raj, reče Chelsea, i ne trudeći se sakriti divljenje u pogledu.
Kao da je osjetio da ga gledaju, David iznenada podigne glavu i pogleda Laurel rav-no u oči. Brzo je počela proučavati svoje cipele.
Chelsea nije ni trepnula.
Kad je Laurel opet podigla glavu, David je navlačio majicu. – Hej, cure. Uranile ste.
– Je li još rano? – upita Laurel. Pa već je bilo skoro devet. – Oh, reče ona, jer bilo joj je malo neugodno. – Zaboravila sam nazvati.
David slegne ramenima i nasmiješi se. – Nema veze. – Pokaže na kosilicu. – Ionako sam gotov.
– Pa, odoh ja, reče Chelsea, iznenada opet zadihana. Okrene se tako da joj samo Lau-rel može vidjeti lice pa nečujno oblikuje usne u – Uau!, a zatim im oboma mahne i otrči niz ulicu.
David zahihoće i zavrti glavom, gledajući za njom. Zatim se okrene prema Laurel i pokaže na kuću. – Hoćemo li? Biologija nikoga ne čeka.
Kad su u ponedjeljak predali riješene testove, David se okrene prema Laurel. – I, je li bilo tako gadno?
Laurel se nasmiješi. – Dobro, nije bilo baš tako gadno. Ali samo zato što si mi po-mogao.
U subotu su učili puna tri sata, a u nedjelju su cijeli sat proveli razgovarajući. Dobro, taj telefonski razgovor nije imao nikakve veze s biologijom, ali možda je nešto naučila osmozom preko telefona. Možeš misliti.
Na trenutak je oklijevao, a onda reče: – Mogli bismo lako svaki put. Učiti zajed-no. – Aha, reče Laurel, jer sviđala joj se pomisao na još instrukcija. – Ali sljedeći put bi ti mogao doći k meni, doda ona.
– Super.
Za vrijeme velikog odmora padala je kiša pa su se okupili ispod male sjenice. Tamo je rijetko tko jeo, jer nije bilo stolova, a ni betona, ali Laurel je voljela kvrgavo tlo i tra-vu koja kao da se nikad nije uspijevala posve osušiti, unatoč tomu što je bila natkrivena.
Kad je padala kiša, obično bi svi ostali jeli unutra, ali danas su joj se pridružili Da-vid, Chelsea i dečko po imenu Ryan. David i Ryan gađali su se komadićima kruha, a Chelsea je preuzela ulogu komentatorice – kritizirajući način bacanja, loše gađanje i či-njenicu da su – lopte – najčešće završile u gledalištu.
– Hej, ovo je bilo namjerno, reče Chelsea i podigne komadić kore koji ju je bio po-godio u prsa pa ga kvrcne natrag prema dečkima.
– Ma ne, bilo je potpuno slučajno, reče Ryan. – Pa sama si rekla da ja nisam u stanju pogoditi ništa što naciljam.
– Onda bi možda bilo najbolje da ciljaš u mene pa da mogu biti sigurna da me ništa neće pogoditi, odgovori mu ona brzo. Uzdahne i pogleda Laurel. – Nisam stvorena za život u sjevernoj Kaliforniji, reče ona, odmičući kosu s lica. – Ljeti mi je kosa dobra, ali čim padne malo kiše – bum! Pretvori se u ovo.
Chelsea je imala dugu smeđecrvenkastu kosu koja joj je padala niz leđa. Kad je bilo toplo i sunčano, imala je meke i svilenkaste kovrče, ali čim bi u zraku bilo malo vlage mšto je bilo gotovo jednako često – kosa bi joj se posve nakovrčala i postala neukroti-va. Njezine su svijetlosive oči podsjećale Laurel na ocean u praskozorje, kad se čini da valovi koji dolaze iz polutame nemaju kraja.
– Meni je tvoja kosa lijepa, reče Laurel.
– To je zato što nije tvoja. Moram koristiti posebne šampone i regeneratore da bih uopće mogla proći češljem kroz nju. – Ona pogleda Laurelinu glatku, ravnu ko-su i kratko je dotakne. – Tvoja je baš meka na dodir. Što koristiš?
– Oh, što god mi dođe pod ruku.
– Hmmm. – Chelsea joj još jednom dodirne kosu. – Upotrebljavaš li regeneratore koji se ne ispiru? Meni takvi najbolje djeluju.
Laurel udahne pa opet glasno izdahne.
– Zapravo, ne upotrebljavam ništa. Od svih mi regeneratora kosa bude nekako mas-na i uljasta. A ako upotrijebim šampon, čak i onaj hidratantni, kosa mi se jako isuši. – Znači li to da je uopće ne pereš? – Chelsea očigledno nije mogla ni zamisliti takvo što.
– Dobro je ispirem vodom. Mislim, čista je, ne?
– Ali ne upotrebljavaš šampon?'
Laurel odmahne glavom, čekajući sumnjičavu primjedbu, ali Chelsea sa-mo promrmlja: – Blago tebi, i vrati se svome ručku.
Te je večeri Laurel dobro pogledala svoju kosu. Bi li je trebala oprati? Ali izgledala je kao uvijek, a takva je i bila na opip. Ona okrene leđa prema ogledalu i dotakne kvr-žicu. U subotu ujutro bila je jedva zamjetna, ali preko vikenda je prilično narasla. – Su-per. Što se prišteva tiče, prvo pa muško, zagunđa ona prema svom odrazu. Sljedećega ju je jutra probudilo tupo trnjenje između lopatica. Odupirući se napadu panike, Laurel je požurila u kupaonicu i istegnula vrat da može bolje pogledati u zrcalo.
Kvrga je sad bila veća od kovanice!
Nije to bio prišt. Pažljivo je dotaknula izbočinu, osjetivši neobične trnce gdje god bi doticala. Uspaničena, pritisnula je spavaćicu na prsa i potrčala niz hodnik prema sobi svojih roditelja. Podigla je ruku da će pokucati, ali onda se prisilila zastati i nekoliko puta duboko udahnuti.
Laurel se pogleda i iznenada se osjeti prilično budalasto. Što joj je došlo? Stoji u hodniku praktički samo u gaćicama!
Zgranuta, polako se odmakne od vrata tatine i mamine spavaće sobe pa se na prsti-ma odšulja natrag u kupaonicu, brzo zatvorivši vrata za sobom što je tiše mogla. Opet se okrene prema ogledalu i pogleda izbočinu. Namještala se tako da je može vidjeti iz raznih kutova, sve dok nije uspjela samu sebe uvjeriti da i nije tako velika kao što joj se na prvi pogled bilo učinilo.
Laurel je odgajana u uvjerenju da ljudsko tijelo zna kako se brinuti samo za se-be. Većina stvari – ako se ne umiješamo – proći će sama od sebe. Njezini su rodite-lji živjeli na takav način. Nikad nisu išli liječniku, čak ni po antibiotike.
– To je samo golemi prišt. Proći će sam od sebe, reče Laurel svom odrazu, zvučeći točno kao mama.
Prekopala je po maminoj ladici i pronašla melem koji je mama pripremala svake go-dine. Sadržao je ružmarin, lavandu, ulje čajevca i tko zna što sve ne, a mama ga je stav-ljala na sve.
Ne može štetiti.
Laurel je prstom zagrabila u posudicu s melemom slatka mirisa pa ga je počela razmazivati po izbočini na leđima. Zbog trnaca izazvanih dodirom i žarenja od ulja čajevca imala je osjećaj da joj leđa gore pa je brzo navukla spavaćicu preko glave, iskrala se iz kupaonice i odšuljala se u svoju sobu.
Za taj je dan odabrala široku sportsku majicu kratkih rukava. Premda bi i većina nje-zinih majica bez rukava prekrila kvržicu, Laurel nije htjela riskirati. Ta grozota na le-đima može postati samo još gora pa je bolje sakriti je pod majicom. Osjećala je trnce svaki put kad bi se nešto očešalo o kvržicu, bila to majica ili kosa, a i svaki put kad bi je dotaknula. Kad je napokon krenula dolje u prizemlje, bila je uvjerena da je svaki ži-vac u njezinu tijelu spojen na tu izbočinu.
Do kraja dana u četvrtak već joj je bilo jasno da ta stvar na njezinim leđima nije prišt. Ne samo da je nastavila rasti, nego kao da je tijekom posljednja dva dana rasla brže. Tog je jutra već bila veličine loptice za golf.
Laurel je sišla na doručak odlučno naumivši sve reći roditeljima. Već je zinula, ali u posljednjem je trenutku izgubila hrabrost pa je samo rekla tati neka joj doda dinju. Budući da je već nekoliko dana nosila široke majice i raspuštenu kosu, nitko nije ništa primijetio, ali bilo je samo pitanje vremena – pogotovo ako ta kvrga nastavi rasti. Ako, ponavljala si je Laurel, ako nastavi rasti. Možda mamin melem ipak pomogne.
Već je tri dana mazala taj dio leđa melemom, ali nije previše pomoglo. Doduše, melem s uljem čajevca i nije predviđen za liječenje nečega tako velikog i što tako brzo raste. Možda je u pitanju tumor. Laurel je bila sigurna da je negdje čula o tumorima na kralješnici. Duboko udahne. Vjerojatnije je da je tumor.
– Halo? Slušaš li me? – Chelsein se glas probije kroz Laureline misli pa se ona ok-rene prema svojoj prijateljici.
– Što?
Chelsea se samo nasmije. – Tako sam si i mislila, reče pa nastavi tiše: – Jesi li dob-ro? Izgledalo je kao da uopće nisi ovdje.
Laurel podigne pogled i na trenutak se nije mogla sjetiti na koji sat ide. – Dobro sam, promrmlja pomalo uzrujano. – Samo sam se zamislila.
Chelsea se nakratko zagleda u nju, a onda sumnjičavo podigne jednu obrvu.
– Dobro.
Pridružio im se David i uskladio korak s njihovim. Kad je Chelsea skrenula prema svojoj učionici, Laurel je ubrzala korak nadajući se da će on ostati iza nje. Povukao ju je natrag.
– Gdje gori, Laury? Zvonit će tek za tri minute.
– Nemoj me tako zvati, otrese se ona prije nego što se stigla zaustaviti.
Davidova su se usta naglo zatvorila, a dok se oko njih slijevala rijeka učenika, više nije rekao ni riječ.
Laurel je tražila riječi kojima bi mu se ispričala, ali što mu je mogla reći? Op-rosti, Davide, malo sam živčana jer možda imam tumor. Umjesto toga izlane: – Ne volim nadimke.
David je već na lice navukao osmijeh. – Nisam znao. Žao mi je. – Provukao je prs-tima kroz kosu. – Jesi li... – Nije dovršio, kao da se predomislio. – Dođi. Otpratit ću te do učionice.
Sad joj je bilo pomalo neugodno. Kad su došli do vrata, ona se okrene i mahne mu preko ramena. – Vidimo se.
– Laurel?
Opet se okrenula prema njemu.
– Što radiš u subotu?
Oklijevala je. Bila se nadala da će David i ona opet nešto raditi zajedno, a sve do jutros smišljala je način kako da mu ležerno nešto predloži. Ali sad joj se činilo da to možda i nije tako dobra zamisao.
– Mislio sam da bismo se mogli naći – nas nekoliko – i napraviti piknik, možda i zapaliti krijes. Chelsea je rekla da bi došla, a i Ryan, Molly i Joe. Možda još nekoliko ljudi. – Hrana, pijesak i zadimljena vatra. Ništa od toga nije joj zvučalo zabavno.
– Malo je prehladno za plivanje, ali... znaš. Netko uvijek završi u vodi. Bit će za-bavno. – Laurelin je lažni osmijeh izblijedio. Mrzila je osjećaj slane vode na koži. Čak i nakon tuširanja osjećala bi sol u porama. Posljednji se put kupala u oceanu prije ne-koliko godina, a nakon toga danima se osjećala umornom i tromom. Uostalom, u ku-paćem kostimu nikako ne bi mogla sakriti kvrgu – ili što god to bilo – na leđima.
Zadrhtala je pri pomisli do koje bi veličine mogla narasti za dva dana! Ne može ići, čak i da želi. – Davide, ja... – Bilo joj je mrsko odbiti ga. – Ne mogu.
– Zašto? – upita David.
Mogla bi reći da mora raditi u knjižari – do prije dva Ijedna svake je subote pomagala tati – ali nije mu htjela lagati. – Jednostavno ne mogu, promrmlja i šmugne kroz vrata, ni ne pozdravivši se s njim.
U petak ujutro kvrga je bila veličine loptice za tenis. Definitivno je to bio tumor. Nije čak ni morala otići u kupaonicu i pogledati. Dovoljno je bilo samo je opipali.
Nema majice koja bi to mogla sakriti.
Prekopala je po ladicama da pronađe košulju s volančićima koja bi barem prikrila iz-bočinu. Čekala je u sobi do posljednjega trenutka, a onda je samo protrčala kroz kuhinju doviknuvši roditeljima – Dobro jutro! – i odmah zatim – Doviđenja!
Ostatak dana vukao se puževom brzinom. Kvrga joj je sad bridjela cijelo vrijeme, a ne samo na dodir. Nije mogla misliti ni o čemu drugom, kao da joj je misao o tomu stal-no zujala u glavi. Za vrijeme velikog odmora ni sa kim nije razgovarala i bilo joj je kri-vo zbog toga, ali leđa su joj tako bridjela da se ni na što drugo nije mogla usredotočiti.
Na posljednjem je satu četiri puta krivo odgovorila na postavljeno joj pitanje premda je svako sljedeće bilo lakše od prethodnoga, kao da joj je profesorica Martinez pokuša-vala dati priliku da si osvjetla obraz, ali ne bi imala ništa manje uspjeha da joj se obratila na svahiliju. Čim je zazvonilo za kraj sata, Laurel je skočila sa stolice i prije svih požuri-la prema vratima, da je profesorica ne stigne zadržati i pitati što je bilo.
Ugledala je Davida i Chelsea kako razgovaraju pred Chelseinim ormarićem pa je br-zo krenula u suprotnom smjeru i požurila prema stražnjem izlazu, nadajući se da se nije-dno od njih neće okrenuti i prepoznati je s leđa. Čim je izišla iz škole, zaputila se preko igrališta, premda je još premalo poznavala grad da bi točno znala kamo ide. Dok je ho-dala, strah je u njoj rastao. Što ako je rak? Rak neće proći sam od sebe. Možda bih tre-bala reći mami.
– U ponedjeljak, prošapće sama sebi, dok joj je hladan vjetar kuštrao kosu. – Ako ne nestane do ponedjeljka, reći ću roditeljima.
Počela se penjati uz tribine, sve do vrha, a koraci su joj odzvanjali po metalnim stubama. Naslonila se na ogradu i zagledala se preko vrhova drveća u obzor na za-padu. Tako visoko iznad okoline osjećala se kad da ne pripada ovamo. Što je pos-ve odgovaralo situaciji.
Začuvši korake iza sebe, naglo se okrene i ugleda Davidovo posramljeno lice. – Hej, reče on.
Laurel nije odgovorila, a u njoj su se za prevlast borili olakšanje i uzrujanost.
Mahnuo je rukom prema klupi na kojoj je stajala. – Smijem li sjesti?
Laurel je na trenutak ostala nepomično stajati, a zatim sjedne i potapše mjesto pokraj sebe, lagano se osmjehnuvši.
David je oprezno sjeo, kao da nije siguran bi li vjerovao njezinu pozivu. – Nisam te htio slijediti, reče, nagnuvši se naprijed i nalaktivši se na koljena. – Mislio sam te priče-kati dolje, ali... – Slegnuo je ramenima. – Što da kažem? Nestrpljiv sam...
Laurel nije ništa rekla.
Dugo su tako sjedili u tišini. – Jesi li dobro? – upita David, a glas mu je zvučao neprirodno glasno, jer odbijao se od praznih metalnih klupa.
Laurel osjeti kako joj se oči pune suzama, ali počne treptati da ih otjera. – Bit ću dobro.
– Cijeli si tjedan tako tiha.
– Oprosti.
– Jesam... jesam li ja što učinio?
Laurel brzo podigne glavu. – Ti? Ne, Davide. Ti si... super. – Obuzme je osjećaj krivnje. – Samo mi je težak dan, to je sve. Doći ću k sebi preko vikenda. Obećavam ti da ću u ponedjeljak biti bolje.
David klimne, pa opet zavlada tišina, teška i neugodna. Na kraju on pročisti grlo i upita: – Mogu li te otpratiti kući?
Ona zatrese glavom. – Još ću malo ostati ovdje. Bit ću dobro, doda.
– Ali... – No nije nastavio. Klimnuo je glavom, ustao i krenuo dolje. Ipak se na tre-nutak okrenuo. – Ako išta trebaš, znaš moj broj.
Laurel klimne glavom. Znala ga je napamet.
– Dobro. – Prebacio je težinu s noge na nogu. – Idem sad.
Prije no što je posve izmaknuo iz vida, Laurel dovikne: – Davide?
Ali kad se okrenuo prema njoj, lica tako otvorena i iskrena, izgubila je hrabrost.
– Lijepo se zabavi sutra, reče ona.
Lice mu se malo objesilo, ali klimnuo je i nastavio silaziti.
Te je večeri Laurel sjedila za toaletnim stolićem u kupaonici i zurila u svoja leđa.
Suze su joj se slijevale ni obraze dok je mazala izbočinu melemom – koji ni dosad nije pomogao pa ni sad nije očekivala čudo, ali jednostavno je morala nešto učiniti.
PET
Subota je osvanula svježa, s tek laganom izmaglicom koju će sunce do podneva ras-tjerati. Laurel je bila sto posto sigurna da će svi koji se budu okupili oko krijesa prije ili kasnije završiti u hladnoj vodi Tihog oceana pa joj je sad bilo dvostruko draže što je odbila poziv. Još je nekoliko minuta ostala ležati u krevetu, gledajući izlazak sunca u svim njegovim bojama: nekoliko nijansi ružičaste, narančaste i meke, magličaste plave. Većina ljudi redovito je uživala u zalascima sunca, ali Laurel je svitanje ostavljalo bez daha. Ona pomisli na sve te ljude u njezinu gradu koji prespavaju taj nevjerojatan pri-zor. Na primjer, njezin otac. Volio je dugo spavati, a subotom je rijetko ustajao prije podneva. Subotu je u šali zvao – spavata.
Nasmiješila se na tu pomisao, ali uskoro joj se u misli ušuljala stvarnost. Prsti su se prikrali ramenu i krenuli prema lopaticama. Oči su joj se širom otvorile. Zatomila je krik kad se i druga ruka pridružila prvoj, da potvrdi ono sto je osjetila.
Kvrga je nestala.
Ali sad je tamo bilo nešto drugo. Nešto dugačko i hladno.
I mnogo veće od kvrge.
Ljutita na sebe i činjenicu da u sobi nema ogledalo, Laurel izvije vrat pokušavajući vidjeti što je to, ali vidjela je samo zaobljene rubove nečeg bijeloga. Zaogrnula se tan-kim pokrivačem i potrčala prema vratima. Pažljivo ih odškrine. Čula je kako tata hrče, ali mama je katkad znala rano ustati i biti jako tiha. Laurel širom otvori vrata – prvi put svjesno zahvalna za dobro podmazane zglobnice – i sklizne niz hodnik prema kupaoni-ci, sve vrijeme leđima uza zid. Kao da će to pomoći.
Nesigurnim je rukama otvorila vrata kupaonice i počela petljati oko zasuna. Prestala je zadržavati dah tek kad je začula kako je brava škljocnula. Naslonila je čelo na grubo, nebrušeno drvo, prisiljavajući se da uspori disanje. Prsti su pronašli prekidač za svjetlo i uključili ga. Ona duboko udahne, zatrepće da otjera crne mrlje koje su joj plesale pred očima pa zakorači prema ogledalu.
Nije se morala okrenuti da vidi što joj je na leđima, jer dva dugačka plavičastobijela oblika uzdizala su joj se iznad ramena. Na trenutak je bila kao opčinjena, zureći širom otvorenih očiju. Bilo je jezovito lijepo – gotovo prelijepo da bi se moglo opisati riječi-ma.
Polako se okrenula da bolje vidi. S mjesta gdje je bila kvrga sad su se protezale tan-ke izrasline poput latica, oblikujući joj na leđima lagano zakrivljenu četverokraku zvi-jezdu. Najduže su se latice širile preko ramena i provirivale joj oko struka, a bile su du-lje od trideset centimetara i široke kao dlan. Manje latice – dugačke dvadesetak centi-metara – spiralno su se uvijale oko središta, ispunjavajući ostatak prostora.
Tamo gdje se golemi cvijet spajao s kožom vidjelo se nekoliko sitnih zelenih listova. Sve su latice u sredini bile tamnoplave boje, koja je blijedila u najnebeskije plavu, a na rubovima prelazila u bijelu. Rubovi su bili namreškani i strašno su podsjećali na afričke ljubice koje je mama tako brižno uzgajala u kuhinji. Latica je ukupno bilo dvadesetak. Možda i više.
Laurel se opet okrene licem prema zrcalu, gledajući latice koje su joj lebdjele pokraj glave. Izgledale su gotovo kao krila.
Iz transa je prene oštro kucanje na vratima. – Jesi li gotova? – upita mama pospano. Laurel zabije nokte u dlanove, užasnuto zureći u te goleme bijele stvari na leđima. Lije-pe su, da, ali komu drugome na leđima raste golem cvijet? Ovo je bilo deset – ne – sto puta gore od kvrge. Kako da to sakrije?
Možda se te latice mogu jednostavno iščupati. Ona primi jednu i snažno pouče. Niz kralješnicu joj sijevne takav bol da je morala stisnuti zube da ne vrisne. Ali nije uspjela zatomiti bolno stenjanje.
Mama opet pokuca. – Laurel, jesi li dobro?
Nekoliko je puta duboko udahnula, čekajući da bol popusti i da joj se vrati moć go-vora. – Dobro sam, reče malo drhtavim glasom. – Pričekaj minutu.
Brzo je pogledom prelazila po kupaonici, tražeći nešto upotrebljivo. Tanka spavaćica s naramenicama nije joj bila od prevelike koristi. Dohvati veliki ručnik i prebaci ga pre-ko ramena pa se čvrsto ogrne njime. Provjerivši u ogledalu da joj slučajno ne viri koja latica, Laurel otvori vrata i prisili se na osmijeh. – Oprosti što sam bila tako dugo unut-ra.
Mama trepne. – Tuširala si se? Nisam čula vodu da teče.
– Brzo sam to obavila, oklijevala je Laurel. – A nisam močila kosu, doda.
Ali mama ionako nije pridavala previše pozornosti njezinim riječima. – Kad se odje-neš, siđi pa ću ti napraviti nešto za doručak, reče i zijevne. – Čini se da će biti lijep dan. – Laurel šmugne pokraj mame u sigurnost svoje sobe. Nije bilo zasuna na vratima, ali gurnula je stolac ispod kvake, onako kako to rade u filmovima. Sumnjičavo je pogleda-vala u vrata i stolac, jer nije izgledalo kao da bi moglo ikoga zadržati da ne uđe, ali bilo je to najbolje što je znala.
Pustila je da joj ručnik padne s ramena i provjerila zgnječene latice. Bile su ma-lo izgužvane, ali nisu boljele. Povukla je jednu preko ramena, gledajući je. Kvrga na leđima bila je jedno, ovo je nešto sasvim drugo – što da radi?
Pomirisala je laticu, zastala pa je opet približila nosu. Mirisala je kao voćka u cvatu, ali jače. Opojni je miris već počeo ispunjavati cijelu sobu. Pa... jest golemo, ali barem ne smrdi. Morat će mami reći da si je nabavila novi parfem ili nešto slično. Laurel opet udahne miris i pomisli da bi bilo lijepo da zaista možeš kupiti parfem koji tako divno miriše.
Kad joj je napokon došlo do svijesti što se dogodilo, kao da se soba zavrtjela oko nje. Osjetila je kako je steže u prsima dok se pitala što da učini.
Prvo ono najvažnije: mora ih sakriti.
Laurel otvori ormar i stane ispred njega, tražeći nešto što bi moglo sakriti golemi cvi-jet koji joj je rastao iz leđa, ali kad je u kolovozu bila kupovala odjeću, nije joj baš to bilo na pameti. Laurel zastenje pri pogledu na ormar pun laganih, tankih košuljica i ljetnih ha-ljina. Koje ništa ne skrivaju.
Prekopala je po odjeći i dograbila nekoliko majica. Provjerivši je li zrak čist, potrčala je u kupaonicu, zaklinjući se da će si još danas kupiti ogledalo za sobu. Vrata su se zatvo-rila malo glasnije no što se nadala pa je još nekoliko sekundi ostala stajati s uhom na hla-dnom drvetu, ali nije se čuo mamin glas.
Prvu majicu nije mogla ni navući preko golemoga cvijeta. Zurila je u ogledalo. Mora postojati neki bolji način.
Dohvatila je što je mogla više latica i pokušala ih omotati oko ramena. Nije bilo dob-ro. Osim toga, ne bi htjela ostatak života – ma koliko to dugo bilo – nositi majice dugih rukava. Povukla ih je ispod pazuha i omotala ih oko struka. To je već bilo bolje. Mnogo bolje. S jedne vješalice dohvati dugački svileni šal i omota ga oko struka, pričvrstivši la-tice uz kožu. Zatim preko donjeg dijela šala navuče kratke hlače. Nije boljelo, ali osjeća-la se sputanom i utegnutom.
Svejedno, bolje i to nego ništa. Odabrala je laganu široku bluzu u rustikalnom stilu i navukla je preko svega. A zatim se sa strepnjom pogledala u zrcalo.
Prilično dojmljivo, morala je priznati. Tkanina bluze ionako je bila izgužvana pa se se ispod nje ništa nije vidjelo. Izbočina na leđima bila je jedva zamjetna, čak i kad se gleda sa strane, a ako počešlja kosu unatrag preko nje, uopće se neće vidjeti. Dobro, jedan je mali problem bio riješen.
Ostalo je još stotinu velikih.
Ovo nije bila samo nešto što se svima događa u pubertetu. Promjene raspoloženja, ak-ne, čak i mjesečnice koje traju tjednima, sve je to donekle normalno... ali kad ti iz prišta veličine teniske loptice na leđima izrastu goleme latice? To je nešto posve drugo.
Ali što? Takve stvari vidiš u jeftinim filmovima strave i užasa. Čak i da nekomu kaže, tko bi joj povjerovao? Nikad, čak ni u najgorim noćnim morama, nije si mogla zamisliti da će joj se jednoga dana dogoditi nešto ovakvo.
Ovo će joj uništiti cijeli život. Cijelu budućnost. Sve će nestati u trenu.
U kupaonici iznenada je postalo odveć vruće, odveć tijesno, odveć mračno, odveć... sve. Očajnički se želeći maknuti od kuće, Laurel šmugne kroz kuhinju i usput dohvati li-menku soka pa otvori stražnja vrata.
– Ideš u šetnju? – upita mama.
– Aha, reče ona ne okrećući se.
– Lijepo se provedi.
Laurel samo nešto promrmlja ispod glasa.
Otrčala je niz puteljak prema šumi, ne obazirući se na rosno zelenilo oko sebe. Na za-padnom obzoru, tamo odakle je dolazila s oceana, još su se zadržali ostaci magle, ali vi-soko gore nebo je bilo plavo i vedro, a sunce se polako, ali sigurno penjalo sve više. Dan će zaista biti lijep. Naravno. Osjećala se kao da joj se Majka Priroda ruga. Život joj se ra-spadao po šavovima, a unatoč tomu – ili možda njoj za inat – sve je oko nje bilo prekras-no.
Kliznula je iza velike nakupine stabala, tako da je se više nije moglo vidjeti ni s ceste ni iz kuće, ali ni to joj nije bilo dovoljno pa je nastavila hodati.
Nakon nekoliko minuta zastala je i osluhnula ima li nekoga ili nečega u blizini. Kad se osjetila sigurnom, podigla je košulju i odmotala šal koji ju je sputavao. Kad su se latice vratile u izvorni položaj, s usana joj se otme uzdah. Osjećala se kao da je puštena iz tijes-ne, skučene kutije.
Kroz krošnje stabala doprla je zraka sunca, tako da joj je sjena pala ispred nje – iz-gledala je kao golemi leptir prozračnih krila. A baš kao što baloni bacaju neobične sje-ne, tako je i njezina bila pomalo plavkasta. Pokušala je pomaknuti te latice nalik krilima, ali premda ih je osjećala – svaki njihov centimetar koji je upijao sunčevu svjetlost – nije mogla upravljati njima. Nešto što ti tako uništi cijeli život ne bi smjelo biti tako lijepo.
Dugo je zurila u sjenu na tlu, pitajući se što sad. Da kaže roditeljima? Obećala si je da će im reći u ponedjeljak ako kvrga ne nestane.
Pa, nestala je.
Povukavši jednu dugačku laticu preko ramena. Laurel prijeđe prstima po površini.
Bila je tako mekana. I nije boljelo. Možda će nestati samo od sebe, pomisli ona opti-mistično. Tako je mama uvijek razmišljala. Većina stvari najčešće prođe sama od sebe. Možda... možda će sve biti dobro.
Dobro? Ta joj je riječ ispunila um i kao da joj je odzvanjala u glavi. Iz leđa mi raste golemi cvijet. Kako bi to moglo biti dobro?!
Osjećaji su joj bili uzburkani kao da ih je poharao uragan, ali misli su joj se iznenada usredotočile na Davida. Možda bi joj David mogao pomoći da pronađe smisao u svemu ovome. Mora postojati neko znanstveno objašnjenje. On ima mikroskop – stvarno dobar mikroskop, ako je suditi po njegovim riječima. Možda bi joj on mogao reći što je ovo. A čak i da joj kaže da nema pojma, neće ništa izgubiti.
Opet je omotala šal oko latica, a zatim požuri prema kući, zamalo se zaletjevši u tatu koji je upravo uteturao u kuhinju.
– Tata! – reče ona iznenađeno. Njezini već ionako tanki živci sad su se dodatno ista-njili.
On se nagne i poljubi je u vrh glave. – Jutro, srećo. – Obrglio ju je oko ramena, a Laurel nervozno uvuče dah nadajući se da nije osjetio latice kroz košulju.
Ali njezin otac jedva da je išta primijećivao prije druge šalice kave.
– Zašto si ustao? – upita ona pomalo drhtavim glasom.
On zastenje. – Moram ići otvoriti knjižaru. Maddie je uzela slobodan dan.
– Dobro, reče Laurel rastreseno, trudeći se da tu promjenu rutine ne protumači kao loš znak.
Počeo je micati ruku, a zatim zastane i pomiriše zrak kraj njezina ramena. Laurel se sledila. – Baš fino mirišeš. Trebala bi češće upotrebljavati taj parfem.
Ona klimne glavom, moleći u sebi da joj oči ne iskoče iz duplji, pa se polako oslobo-di iz tatina zagrljaja. Brzo dohvati bežični telefon i požuri uza stube.
U svojoj je sobi dugo samo zurila u telefon prije no što su njezini prsti uspjeli utipka-ti Davidov broj. Javio se već nakon prvog zvona. – Halo?
– Hej, reče ona brzo, boreći se sa željom da prekine vezu.
– Laurel. Hej! Što ima?
Sekunde su prolazile u tišini.
– Laurel?
– Da?
– Ti si nazvala mene.
Još tišine.
– Mogu li doći k tebi?
– Možeš. Kad?
– Odmah?
ŠEST
Nekoliko minuta poslije Laurel je opet postavila stolicu s naslonom ispod kvake. Podigla je prednji dio košulje i lagano izvukla jednu bijelo-plavu laticu ispod šala. Na njezinu je dlanu izgledala tako bezazleno. Gotovo da je mogla zaboraviti da joj je pri-čvršćena za leđa. Uzela je mamine škarice za nokte i zagledala se u rub latice. Vjeroja-tno joj ne treba velik dio. Opet je dobro pogleda i odabere mali zakrivljeni dio na nam-reškanom vrhu.
Pokušavala se pripremiti na ono što slijedi. Najradije bi sklopila oči, ali bojala se da bi na taj način napravila još više štete. U sebi je brojala je dan, dva, tri... Namjeravala je brojati do pet. Nakon što je samu sebe u glavi nazvala kukavicom, opet postavi ška-rice u položaj za rezanje. Jedan, dva, tri, četiri, pet! Pritisnula je, a škarice su oštro od-rezale bijeli komadić koji je pao na posteljinu. Laurel je duboko uvukla zrak i nekoliko je sekundi poskakivala gore-dolje dok nije prestalo peći, a onda je pogledala zarezano mjesto. Nije krvarilo, ali izišlo je malo prozirne tekućine. Laurel ju je obrisala ručni-kom prije no što je opet gurnula vrh latice pod šal. Bijeli je komadić zamotala u papir-natu maramicu i spremila ga u džep.
Odskakutala je niza stube, trudeći se izgledati posve bezbrižno. Prozujala je pokraj mame i tate koji su sjedili za stolom i doručkovali, rekavši im: – Idem k Davidu.
– Čekaj malo, reče tata.
Laurel zastane, ali nije se okrenula.
– A kako bi bilo da pokušaš sa: 'Smijem li ići k Davidu?"'
Laurel se okrene s usiljenim smiješkom na licu. – Smijem li ići k Davidu?
Tata nije ni podigao pogled s novina dok je prinosio šalicu s kavom ustima. – Na-ravno. Lijepo se provedi.
Laurel se trudila polako hodati do vrata, ali čim su se zatvorila za njom potrčala je prema biciklu i odjurila. Davidova je kuća bila samo nekoliko ulica niže pa je ubrzo već naslanjala bicikl na njegovu garažu. Stala je na otirač pred žarkocrvena vrata i brzo pozvonila, prije nego što se predomisli, podvije rep i pobjegne kući. Čuvši korake koji idu prema vratima, ona zadrži dah. Vrata su se otvorila.
Bila je to Davidova majka. Laurel je pokušala sakriti iznenađenje na licu, premda ne zna zašto ju je to začudilo – na kraju krajeva, bila je subota pa je i trebala očekivati da mu je mama kod kuće. Prije toga vidjele su se samo jednom. Na sebi je imala slatku crvenu majicu bez rukava i traperice, a duga, gotovo crna valovita kosa padala joj je niz leđa. Laurel nikad prije nije upoznala nijednu mamu koja je izgledala manje – ma-masto. Mislila je to kao kompliment.
– Laurel, lijepo je opet te vidjeti.
– Dobro jutro, reče Laurel nervozno i ostane stajati pred vratima.
Srećom, naišao je David. – Hej, reče on, široko se nasmiješivši. – Uđi. – Pozvao ju je niz hodnik. – Laurel treba pomoć oko zadaće iz biologije, objasni on mami. – Bit ćemo u mojoj sobi.
Davidova im se majka nasmiješi. – Trebate li štogod? Grickalice ili nešto slično?
On odmahne glavom. – Samo malo mira. Zadaća je prilično zahtjevna.
– Onda ću vas pustiti da se posvetite tomu.
Zelena vrata Davidove sobe bila su odškrinuta. On ih otvori širom i pokaže Laurel neka uđe. Sagnuo se i izvukao spiralno uvezanu bilježnicu iz biologije, a nakon što je provjerio da mama više ne stoji u hodniku, on zatvori vrata.
Laurel je buljila u njih. I prije je već bila u njegovoj sobi, ali nikad sa zatvorenim vratima. Sad je prvi put zapazila da se ni njegova soba ne može zaključati. – Tvoja mama neće prisluškivati na vratima ili tako nešto? – upita Laurel, osjećajući se buda-lasto još dok je to izgovarala.
David frkne nosom. – Nikad. Zaradio sam pravo na privatnost ne pitajući zašto neki muškarci s kojima navečer iziđe odlaze tek ujutro. Ja ne guram nos u njezine stvari, ona ga ne zabada u moje.
Laurel se nasmije, osjećajući se malo manje nervoznom sad kad je već bila ovdje. David joj pokaže neka sjedne na krevet, a on se spusti na stolicu. – No? – reče nakon nekoliko sekundi.
Sad ili nikad. – Zapravo, nadala sam se da bi možda mogao pogledati nešto pod mikroskopom.
Preko lica proleti mu zbunjen izraz. – Mojim mikroskopom?
– Rekao si da je dobar, nisi li?
Brzo se sabrao. – Uh, dobro. Može.
Laurel izvadi maramicu iz džepa i pruži mu je. – Možeš li mi reći što je to?
On pažljivo razmota rupčić i pogleda bijeli komadić. – Izgleda kao dio cvjetne lati-ce. – Laurel se prisili ne zakolutati očima. – Možeš li pogledati pod mikroskopom? – Naravno. – On se okrene prema stolu punom razne opreme – neke je dijelove Laurel prepoznala iz biološkog laboratorija. Ali ne mnogo njih. Skinuo je sivi prozirni zaštitni pokrov s blistavog mikroskopa i iz kutije uzeo stakalce.
– Smijem li razrezati ovo? – upita, pogledavši je.
Laurel zadrhti, prisjećajući se kako ga je odrezala sa sebe prije manje od pola sata pa klimne. – Što god treba.
David odreže sićušni komadić, doda malo žućkaste otopine i poklopi drugim sta-kalcem pa gurne sve pod mikroskop. Nakon malo podešavanja leće proviri kroz zurilo. Minute su prolazile sporo dok je pregledavao uzorak pod različitim kutovima. Napo-kon se odmaknuo. – Sa sigurnošću ti mogu reći samo to da je ovo dio biljke i da su stanice jako aktivne, što znači da je u fazi rasta. Cvatnje, ako je suditi prema boji. – Dio biljke? Jesi li siguran?
– Prilično, reče on, ponovno pogledavši.
– Nije dio... životinje?
– A-a. Nema teorije.
– Kako znaš?
Prolistao je kroz nekoliko prethodno pripremljenih i označenih slajdova u drugoj kutiji. Izabrao je jedan s ružičastom mrljom i opet podesio mikroskop. – Dođi ovamo, reče on, ustavši i pokazavši njoj neka sjedne.
Zauzela je njegovo mjesto i oprezno se nagnula nad mikroskop.
– Neće te ugristi, reče on i nasmije se. – Primakni se bliže.
Poslušala ga je i pogledala. Na stakalcu je bio ružičasti svijet protkan ljubičastim crtama i točkicama. – Što bih trebala vidjeti?
– Pogledaj stanice. Izgledaju kao one u knjizi iz biologije. Vidiš kako su okrugle ili nepravilna oblika? Izgledaju kao međusobno povezane kuglice. – Dobro.
On privuče mikroskop bliže sebi pa zamijeni stakalce onim koje je maloprije prip-remio. Izoštrivši sliku, opet gurne mikroskop prema njoj. – Pogledaj sad ovo.
Opet se nagnula nad mikroskop, a ovog se stakalca bojala više nego onog prvog. Nadala se da David nije zamijetio kako joj se tresu ruke.
– Pogledaj sad stanice. Prilično su četvrtaste i jednolične. Biljne su stanice pravilne, životinjske nisu. A imaju i debele stanične stijenke poput ovih kakve vidiš ovdje. To ne znači da ne postoje četvrtaste životinjske stanice, ali one ne bi bile ovako jednoob-razne, a stijenke bi im bile mnogo tanje.
Laurel se zavali unatrag. To nije imalo nimalo smisla.
Na leđima joj je rasla biljka! Mutirani parazitski cvijet! Bit će nakaza nad nakaza-ma, a ako itko ikad sazna, cijeloga će je života bockati i rezuckati. Počelo joj se vrtjeti u glavi i osjećala se kao da je netko iznenada isisao sav zrak iz sobe. Počelo ju je ste-zati u prsima i kao da nije mogla udahnuti dovoljno zraka. – Moram ići, promrmlja. – Čekaj, reče David primivši je za ruku. – Ne idi. Barem ne dok se malo ne smiriš. – Po-kušao ju je pogledati u oči, ali okretala se od njega. – Stvarno sam zabrinut za tebe. Zar mi ne možeš jednostavno reći što ti je?
Zurila je u njegove plave oči. Bile su blage i iskrene. Znala je da bi on mogao čuva-ti tajnu. Vjerovala mu je. A morala je nekomu reći. Nije se uspijevala sama nositi s tim. Zaista nije.
Možda bi on shvatio. Što je mogla izgubiti?
Oklijevala je. – Nećeš nikomu reći? Nikad?
– Nikad.
– Kuneš se?
On ozbiljno klimne.
– Moram čuti kako to izgovaraš, Davide.
– Kunem se.
– Ovo obećanje nema rok trajanja. Ako ti kažem, jasno se čuo naglasak na ako, – nikad nikomu ne smiješ reći. Nikad. Ni za deset godina, ni za pedeset...
– Laurel, prestani. Obećavam ti da nikomu neću reći. Osim ako mi ti ne kažeš da mogu.
Zurila je u njega. – To nije dio cvijeta neke biljke, Davide. To je dio mene.
David ju je dugo gledao. – Kako to misliš – da je dio tebe?
Prešla je točku s koje nema povratka. – Pojavila mi se kvrga na leđima. Zato sam se tako čudno ponašala. Mislila sam da imam rak ili nekakav tumor. Ali jutros mi je na leđima procvala ta... ta cvjetolika stvar. Iz leđa mi raste cvijet. – Zavalila se unatrag, prekriživši ruke na prsima, pogledom ga izazivajući neka je sad prihvati takvu.
David je buljio u nju, poluotvorenih usta. Zatim ustane, podboči se i stisne usne. Okrene se i priđe krevetu pa sjedne, nalaktivši se o koljena. – Pitat ću samo jednom, jer moram – ali nikad više neću ponoviti pitanje, zato što ti vjerujem, dobro?
Ona klimne glavom.
– Je li ovo šala ili stvarno vjeruješ u to što si upravo rekla?
Skočila je na noge i krenula prema vratima. Pogriješila je što je došla k njemu. Uža-sno je pogriješila. Ali prije no što je stigla okrenuti kvaku, David stane ispred nje, pri-ječeći joj prolaz.
– Čekaj. Rekao sam ti da moram pitati – jednom. I mislio sam to. Zakuni mi se da to nije šala i vjerovat ću ti.
Uzvratila mu je pogled, pomno mu se zagledavši u oči. Ono što je vidjela u njima iznenadilo ju je. Nije to bila nevjerica nego nesigurnost. Nije htio biti žrt-vom glupe šale. Morala mu je dokazati da mu nikad ne bi učinila nešto takvo.
– Pokazat ću ti, reče ona, ali zvučalo je više kao pitanje.
– Dobro. – I njegov je glas bio oprezan.
Okrenula mu je leđa i počela prčkati po čvoru kojim je bila zavezala šal. Kad je oslobodila goleme latice, ona podigne stražnji dio košulje da se polako usprave u normalan položaj.
Davidu se objesila čeljust, a oči su mu se potpuno raširile. – Ali kako – ne možeš – pa to je – koga vraga...?
Laurel iskrivi lice. – Točno.
– Smijem... smijem li pogledati izbliza?
Laurel klimne, a David zakorači naprijed, oklijevajući.
– Ne grizem, reče ona, ali bez imalo šale u glasu.
– Znam, samo što... – Lice mu se zacrvenjelo. – Nema veze. – Prišao joj je bliže i po-lako prešao prstima po dugoj, glatkoj površini latica. – Je li to u redu? – upita je.
Laurel klimne.
David je vrlo nježno dodirivao mjesto gdje joj se koža spajala s malim zelenim listo-vima. – Nema nikakva prijelaza. Kao da ti rastu iz kože. Ovo je nešto najčudesnije što sam ikada vidio.
Laurel je gledala u pod, ne znajući što bi rekla.
– Sad mi je jasno zašto si cijeli tjedan bila malo čudna.
– Nemaš pojma kako mi je bilo, reče Laurel i sjedne na krevet, okrenuvši leđa prema prozoru da latice budu na suncu. Dodir sunčevih zraka bio je neobično utješan.
David je zurio u nju, a oči su mu bile prepune pitanja. Ali ništa nije rekao. Sjeo je na-suprot njoj, a pogled mu je bježao s njezina lica prema vrhovima latica koje su joj stršale iznad ramena i natrag, – Jesi li...? – Ali prekinuo se.
Nakon minutu-dvije ustao je i nekoliko puta otkoračao gore-dolje po sobi. – Bi li mog-lo...? – Opet se prekinuo i nastavio koračati.
Laurel protrlja sljepoočnice. – Molim te, nemoj hodati amo-tamo, izluđuješ me.
David odmah sjedne. – Oprosti. – Opet se zagleda u nju. – Znaš da je to nemoguće, zar ne?
– Vjeruj mi, svjesna sam toga.
– Znam da vidjeti znači vjerovati, ali osjećam se kao da... ako nekoliko puta trepnem, probudit ću se... ili će mi se vid iznenada raščistiti.
– U redu je, reče Laurel, usredotočivši se na ruke sklopljene u krilu. – I ja još očeku-jem da ću se svakoga trena probuditi. – Ona posegne rukom preko ramena, privuče du-gačku laticu i nakratko se zagleda u nju pa je pusti. Vratila se natrag gdje je bila, lebdeći u zraku pokraj njezina lica.
– Nećeš ih opet zavezati? – upita David.
– Bolji je osjećaj kad su slobodne.
– Bolji je osjećaj'? Zar ih osjećaš?
Laurel klimne.
On pogleda onaj odrezani komadić. – Je li boljelo?
– Prilično je peklo.
– Možeš li ih micati?
– Mislim da ne mogu. Zašto?
– Pa, ako ih osjećaš, možda su dio tebe, a ne samo nekakva izraslina. Možda nisu cvje-tne latice, možda su više kao... pa... krila. – On se nasmije. – Zvuči zbilja čudno, ha?
Laurel se zahihoće. – Čudnije od činjenice da mi rastu iz leđa?
– Imaš pravo, uzdahne on, a pogled mu se vrati na latice koje su blistale na suncu. – Pa... moraš li ih zalijevati?
– Ne znam, zasmijulji se Laurel. – Ne bi li to bilo super? Imala bih super način da ih pustim da uvenu.
David promrmlja nešto ispod glasa.
– Što?
On slegne ramenima. – Mislim da su lijepe, to je sve.
Laurel baci pogled preko ramena na namreškane plavkaste rubove latica koje su se ši-rile oko nje. – Stvarno?
– Da. Kad bi se tako pojavila u školi, kladim se da bi pola cura bilo užasno ljubomor-no na tebe.
– A ostale bi buljile u mene kao da sam nakaza. Ne, hvala.
– Što ćeš učiniti?
Ona zavrti glavom. – Ne znam što uopće mogu učiniti. Ništa, pretpostavljam. – Suho se nasmije. – Čekati da mi to obuzme cijelo tijelo i ubije me?
– Možda nestane samo od sebe.
– Da, baš, to sam si govorila kad sam primijetila kvržicu.
David je oklijevao. – Jesi li rekla roditeljima?
Laurel odmahne glavom.
– A hoćeš li im reći?
Ona opet zavrti glavom.
– Mislim da bi trebala.
Laurel proguta kroz stisnuto grlo. – O tomu razmišljam otkad sam se probudila. – Okrene se prema njemu. – Da si ti roditelj i tvoje ti dijete kaže da mu iz leđa ras-te divovski cvijet, što bi učinio?
David zausti nešto reći, ali onda spusti pogled.
– Postupio bi kao svaki odgovorni roditelj. Odveo bi me u bolnicu – gdje bi obavljali sve moguće testove i proglasili me izrodom. Eto što bi se dogodilo. Ne želim da mi se to dogodi, Davide.
– Možda bi ti mama mogla napraviti nešto što bi ti pomoglo, predloži on, ali ne baš uvjerljivo.
– Oboje znamo da ovo nadilazi probleme koje moja mama može izliječiti. – Ona sklopi ruke ispred sebe. – Iskreno govoreći, ako će me ovo ubiti, radije bih da se to do-godi u potaji. A ako prođe... – reče ona i slegne ramenima, raširivši ruke, – onda je io-nako bolje da nitko ne sazna.
– Dobro, reče David na kraju. – Ali ako se išta drugo dogodi, mislim da trebaš po-novno razmisliti o svemu.
– Što bi se još drugo moglo dogoditi? – upita Laurel.
– Moglo bi narasti. Ili se proširiti.
– Proširiti? – To joj nije palo na pamet.
– Da. Što ako ti lišće počne rasti po cijelim leđima? Ili ti još negdje izbiju cvje-tovi? – Dugo je šutjela. – Razmislit ću o tomu.
On se suho nasmije. – Sad mi je jasno zašto ne možeš s nama na plažu.
– Ajoj. Oprosti. Posve sam zaboravila na to.
– U redu je. Idemo tek za nekoliko sati. Ne zadržavaš me. – Neko je vrijeme šutio.
– Opet bih te pozvao, ali... – On pokaže na latice, a Laurel tužno klimne glavom.
– Ne bi baš bilo pametno.
– Smijem li poslije svratiti do tebe? Da vidim jesi li dobro.
Laureline se oči napune suzama. – Misliš li da ću biti dobro?
David joj se pridruži na krevetu i obgrli je oko ramena. – Nadam se.
– Ali ne znaš, zar ne?
– Ne, odgovori David iskreno. – Ali nadam se svim srcem.
Ona protrlja lice. – Hvala ti.
– Znači li to da smijem svratiti?
Ona mu se nasmiješi i klimne glavom.
U subotu ujutro Laurel je otvorila oči u zoru. Nije joj smetalo, jer uvijek je bila jutarnji tip. Obično se budila sat vremena prije roditelja, što joj je ostavljalo dovoljno vremena da se ode prošetati. Uživala je u suncu na leđima i vjetru na obrazima prije odlaska u školu, gdje će satima morati sjediti unutra.
Navukla je haljinu bez rukava i dohvatila maminu staru gitaru iz kovčega pokraj straž-njih vrata, a zatim je tiho skliznula van uživati u tišini i svježini jutra. Kasni rujan otjerao je jasna, vedra jutra i donio maglu koja se valjala s oceana i zadržavala se u gradu sve do ranoga poslijepodneva.
Hodala je po kratkoj stazi koja je vijugala kroz stražnje dvorište. Kuća je bila mala, ali zemljište oko nje bilo je prostrano pa su Laurelini roditelji čak razmišljali o tomu da nešto dograde. U dvorištu je raslo nekoliko stabala koja su bacala lijepu sjenu, a Laurel je veći dio mjeseca provela pomažući mami posaditi cvijeće i penjačice uza sve zidove.
Njihova je kuća bila jedna u nizu samostojećih kuća pa su s obje strane imali susjede, ali kao i mnoge druge kuće u Crescent Cityju, i njihova je imala stražnje dvorište koje se protezalo sve do šume. Laurel je obično šetala vijugavim stazama kroz šumarak sve do ši-rokoga potoka koji je tekao kroz njega, usporedno s nizom kuća.
Danas je sjela na obalu potoka. Umočila je noge u hladnu vodu koja je jutrima bila čista i svježa, dok se ne pojave kukci i mušice u potrazi za hranom.
Laurel nasloni gitaru na koljeno i počne prebirati po žicama, a nasumični su se akor-di nakon nekog vremena pretvorili u melodiju. Bilo je lijepo ispuniti prostor oko sebe glazbom. Počela je svirati prije tri godine, kad je na tavanu pronašla maminu staru gita-ru. Očajnički je trebala nove žice i uštimavanje, ali Laurel je uspjela nagovoriti mamu neka je da srediti. Premda joj je mama rekla da je sad njezina, Laurel je i dalje voljela razmišljati o njoj kao o maminoj gitari, jer bilo je to nekako romantičnije. Kao neko sta-ro nasljedstvo.
Na rame joj sleti kukac i počne joj hodati niz leđa. Kad je zamahnula rukom da ga otje-ra, prsti su joj nešto dotaknuli. Još je malo istegnula ruku i opipala. Bila je to okrugla kvr-žica, jedva dovoljno velika da je može osjetiti pod kožom. Izvila je vrat, ali nije mogla vi-djeti dalje od ramena. Opet je dotaknula kvržicu, pokušavajući otkriti što je. Na kraju je ustala i zaputila se natrag doma u potragu za zrcalom.
Zaključavši vrata kupaonice, Laurel je sjela na toaletni stolić, izvivši se tako da si u zr-calu može vidjeti leđa. Spustila je naramenice haljine i potražila kvržicu. Napokon ju je ugledala, točno između lopatica – bio je to mali ispupčeni krug iste boje kao i koža oko njega. Jedva zamjetan, ali definitivno tamo. Oprezno ga je dotaknula – nije boljelo, ali na dodir je osjetila nešto kao trnce. Izgledalo je kao bubuljica. To je utješno, pomisli Laurel. Na posve neutješan način.
Začuvši mamine tihe korake niz hodnik, ona proviri kroz vrata kupaonice. – Mama?
– U kuhinji, reče mama, zijevnuvši.
Laurel je slijedila njezin glas. – Imam neku kvržicu na leđima. Hoćeš li mi to pog-ledati? – upita ona, okrenuvši se.
Mama je nekoliko puta lagano dotaknula kvržicu. – Prišt, zaključila je.
– Tako sam i mislila, reče Laurel i opet podigne naramenice.
– Ali ti nikad nemaš prišteve. – Oklijevala je. – Jesi li dobila... znaš...?
Laurel brzo odmahne glavom. – Vjerojatno slučajnost. – Glas joj je bio ravan, a osmijeh oštar. – Sve je to samo dio puberteta, kao što ti voliš reći. – Okrene se i pobje-gne prije no što je mama stigla postaviti još koje pitanje.
U svojoj sobi sjela je na krevet i opet si opipala kvržicu. Osjećala se nekako nor-malnije sad kad je dobila prvu bubuljicu; kao da je prošla nekakav prijemni ispit. Nje-zin pubertet nije bio nimalo nalik onomu kako ga se opisuje u knjigama. Nije imala akne ili bubuljice, premda su joj se prsa i bokovi razvili kako treba – zapravo, prilično rano – ali u dobi od petnaest i pol godina još nije dobila prvu mjesečnicu.
Mama bi uvijek samo odmahnula rukom i rekla da je to možda sasvim normal-no u njezinoj biološkoj obitelji, ali budući da ne znaju povijest bolesti njezine majke, ne mogu biti sigurni. No Laurel je bilo jasno da se mama već polako počela brinuti. Odjenula je uobičajene traperice i majicu bez rukava, a kad je počela veza-ti kosu u rep, sjetila se nadraženih crvenih kvržica koje su cure u WC-u pokušava-le prekriti korektorom, pa je ipak odlučila ostaviti kosu raspuštenu. Za slučaj da se i njezina kvržica pretvori u nešto tako ružno.
Pogotovo kad bude učila kod Davida. To bi bilo grozno.
Na izlasku, Laurel dohvati jabuku i dovikne pozdrav mami. Bila je već nado-mak Davidove kuće kad ugleda Chelsea koja je trčala u suprotnom smjeru. Laurel joj mahne i zazove je.
– Hej, reče Chelsea, smiješeći se, dok su joj kovrče lagano lepršale oko lica.
– Bok, reče Laurel uz osmijeh. – Nisam znala da trčiš.
– Aha, bavim se krosom. Obično trčim s ekipom, ali subotom trčim sama. Kamo si se ti zaputila?
– Idem do Davida, reče Laurel. – Učit ćemo zajedno.
Chelsea se nasmije. – Pa, dobrodošla u klub obožavateljica Davida Lawsona. Ja sam predsjednica, ti možeš biti blagajnica.
– Nije tako kao što misliš, reče Laurel, premda nije bila posve sigurna da govo-ri istinu. – Samo ćemo učiti. U ponedjeljak pišem test iz biologije, a dobit ću jedi-nicu visoku dva metra ako mi netko ne pomogne.
– On stanuje tu iza ugla. Otpratit ću te do njegove kuće.
Skrenule su u njegovu ulicu i začule zvuk kosilice za travu. David ih nije vidio dok su prilazile pa su ostale stajati, promatrajući ga.
Gurao je kosilicu kroz gustu travu, odjeven samo u traperice i tenisice. Imao je vit-ka, ali mišićava prsa i ruke, a koža mu je bila osunčana i sjajila se od znoja dok se go-tovo graciozno kretao kroz zrake blagog jutarnjeg sunca.
Laurel si nije mogla pomoći – buljila je.
Bezbroj je puta vidjela dečke kako trče bez majica, ali ovo je nekako bilo drukčije. Gledala je kako mu se mišići na rukama napinju kad je naišao na posebno gustu travu pa je morao uprijeti u kosilicu da je pomakne. Osjetila je lagano stezanje u prsima.
– Mislim da sam umrla i otišla u raj, reče Chelsea, i ne trudeći se sakriti divljenje u pogledu.
Kao da je osjetio da ga gledaju, David iznenada podigne glavu i pogleda Laurel rav-no u oči. Brzo je počela proučavati svoje cipele.
Chelsea nije ni trepnula.
Kad je Laurel opet podigla glavu, David je navlačio majicu. – Hej, cure. Uranile ste.
– Je li još rano? – upita Laurel. Pa već je bilo skoro devet. – Oh, reče ona, jer bilo joj je malo neugodno. – Zaboravila sam nazvati.
David slegne ramenima i nasmiješi se. – Nema veze. – Pokaže na kosilicu. – Ionako sam gotov.
– Pa, odoh ja, reče Chelsea, iznenada opet zadihana. Okrene se tako da joj samo Lau-rel može vidjeti lice pa nečujno oblikuje usne u – Uau!, a zatim im oboma mahne i otrči niz ulicu.
David zahihoće i zavrti glavom, gledajući za njom. Zatim se okrene prema Laurel i pokaže na kuću. – Hoćemo li? Biologija nikoga ne čeka.
Kad su u ponedjeljak predali riješene testove, David se okrene prema Laurel. – I, je li bilo tako gadno?
Laurel se nasmiješi. – Dobro, nije bilo baš tako gadno. Ali samo zato što si mi po-mogao.
U subotu su učili puna tri sata, a u nedjelju su cijeli sat proveli razgovarajući. Dobro, taj telefonski razgovor nije imao nikakve veze s biologijom, ali možda je nešto naučila osmozom preko telefona. Možeš misliti.
Na trenutak je oklijevao, a onda reče: – Mogli bismo lako svaki put. Učiti zajed-no. – Aha, reče Laurel, jer sviđala joj se pomisao na još instrukcija. – Ali sljedeći put bi ti mogao doći k meni, doda ona.
– Super.
Za vrijeme velikog odmora padala je kiša pa su se okupili ispod male sjenice. Tamo je rijetko tko jeo, jer nije bilo stolova, a ni betona, ali Laurel je voljela kvrgavo tlo i tra-vu koja kao da se nikad nije uspijevala posve osušiti, unatoč tomu što je bila natkrivena.
Kad je padala kiša, obično bi svi ostali jeli unutra, ali danas su joj se pridružili Da-vid, Chelsea i dečko po imenu Ryan. David i Ryan gađali su se komadićima kruha, a Chelsea je preuzela ulogu komentatorice – kritizirajući način bacanja, loše gađanje i či-njenicu da su – lopte – najčešće završile u gledalištu.
– Hej, ovo je bilo namjerno, reče Chelsea i podigne komadić kore koji ju je bio po-godio u prsa pa ga kvrcne natrag prema dečkima.
– Ma ne, bilo je potpuno slučajno, reče Ryan. – Pa sama si rekla da ja nisam u stanju pogoditi ništa što naciljam.
– Onda bi možda bilo najbolje da ciljaš u mene pa da mogu biti sigurna da me ništa neće pogoditi, odgovori mu ona brzo. Uzdahne i pogleda Laurel. – Nisam stvorena za život u sjevernoj Kaliforniji, reče ona, odmičući kosu s lica. – Ljeti mi je kosa dobra, ali čim padne malo kiše – bum! Pretvori se u ovo.
Chelsea je imala dugu smeđecrvenkastu kosu koja joj je padala niz leđa. Kad je bilo toplo i sunčano, imala je meke i svilenkaste kovrče, ali čim bi u zraku bilo malo vlage mšto je bilo gotovo jednako često – kosa bi joj se posve nakovrčala i postala neukroti-va. Njezine su svijetlosive oči podsjećale Laurel na ocean u praskozorje, kad se čini da valovi koji dolaze iz polutame nemaju kraja.
– Meni je tvoja kosa lijepa, reče Laurel.
– To je zato što nije tvoja. Moram koristiti posebne šampone i regeneratore da bih uopće mogla proći češljem kroz nju. – Ona pogleda Laurelinu glatku, ravnu ko-su i kratko je dotakne. – Tvoja je baš meka na dodir. Što koristiš?
– Oh, što god mi dođe pod ruku.
– Hmmm. – Chelsea joj još jednom dodirne kosu. – Upotrebljavaš li regeneratore koji se ne ispiru? Meni takvi najbolje djeluju.
Laurel udahne pa opet glasno izdahne.
– Zapravo, ne upotrebljavam ništa. Od svih mi regeneratora kosa bude nekako mas-na i uljasta. A ako upotrijebim šampon, čak i onaj hidratantni, kosa mi se jako isuši. – Znači li to da je uopće ne pereš? – Chelsea očigledno nije mogla ni zamisliti takvo što.
– Dobro je ispirem vodom. Mislim, čista je, ne?
– Ali ne upotrebljavaš šampon?'
Laurel odmahne glavom, čekajući sumnjičavu primjedbu, ali Chelsea sa-mo promrmlja: – Blago tebi, i vrati se svome ručku.
Te je večeri Laurel dobro pogledala svoju kosu. Bi li je trebala oprati? Ali izgledala je kao uvijek, a takva je i bila na opip. Ona okrene leđa prema ogledalu i dotakne kvr-žicu. U subotu ujutro bila je jedva zamjetna, ali preko vikenda je prilično narasla. – Su-per. Što se prišteva tiče, prvo pa muško, zagunđa ona prema svom odrazu. Sljedećega ju je jutra probudilo tupo trnjenje između lopatica. Odupirući se napadu panike, Laurel je požurila u kupaonicu i istegnula vrat da može bolje pogledati u zrcalo.
Kvrga je sad bila veća od kovanice!
Nije to bio prišt. Pažljivo je dotaknula izbočinu, osjetivši neobične trnce gdje god bi doticala. Uspaničena, pritisnula je spavaćicu na prsa i potrčala niz hodnik prema sobi svojih roditelja. Podigla je ruku da će pokucati, ali onda se prisilila zastati i nekoliko puta duboko udahnuti.
Laurel se pogleda i iznenada se osjeti prilično budalasto. Što joj je došlo? Stoji u hodniku praktički samo u gaćicama!
Zgranuta, polako se odmakne od vrata tatine i mamine spavaće sobe pa se na prsti-ma odšulja natrag u kupaonicu, brzo zatvorivši vrata za sobom što je tiše mogla. Opet se okrene prema ogledalu i pogleda izbočinu. Namještala se tako da je može vidjeti iz raznih kutova, sve dok nije uspjela samu sebe uvjeriti da i nije tako velika kao što joj se na prvi pogled bilo učinilo.
Laurel je odgajana u uvjerenju da ljudsko tijelo zna kako se brinuti samo za se-be. Većina stvari – ako se ne umiješamo – proći će sama od sebe. Njezini su rodite-lji živjeli na takav način. Nikad nisu išli liječniku, čak ni po antibiotike.
– To je samo golemi prišt. Proći će sam od sebe, reče Laurel svom odrazu, zvučeći točno kao mama.
Prekopala je po maminoj ladici i pronašla melem koji je mama pripremala svake go-dine. Sadržao je ružmarin, lavandu, ulje čajevca i tko zna što sve ne, a mama ga je stav-ljala na sve.
Ne može štetiti.
Laurel je prstom zagrabila u posudicu s melemom slatka mirisa pa ga je počela razmazivati po izbočini na leđima. Zbog trnaca izazvanih dodirom i žarenja od ulja čajevca imala je osjećaj da joj leđa gore pa je brzo navukla spavaćicu preko glave, iskrala se iz kupaonice i odšuljala se u svoju sobu.
Za taj je dan odabrala široku sportsku majicu kratkih rukava. Premda bi i većina nje-zinih majica bez rukava prekrila kvržicu, Laurel nije htjela riskirati. Ta grozota na le-đima može postati samo još gora pa je bolje sakriti je pod majicom. Osjećala je trnce svaki put kad bi se nešto očešalo o kvržicu, bila to majica ili kosa, a i svaki put kad bi je dotaknula. Kad je napokon krenula dolje u prizemlje, bila je uvjerena da je svaki ži-vac u njezinu tijelu spojen na tu izbočinu.
Do kraja dana u četvrtak već joj je bilo jasno da ta stvar na njezinim leđima nije prišt. Ne samo da je nastavila rasti, nego kao da je tijekom posljednja dva dana rasla brže. Tog je jutra već bila veličine loptice za golf.
Laurel je sišla na doručak odlučno naumivši sve reći roditeljima. Već je zinula, ali u posljednjem je trenutku izgubila hrabrost pa je samo rekla tati neka joj doda dinju. Budući da je već nekoliko dana nosila široke majice i raspuštenu kosu, nitko nije ništa primijetio, ali bilo je samo pitanje vremena – pogotovo ako ta kvrga nastavi rasti. Ako, ponavljala si je Laurel, ako nastavi rasti. Možda mamin melem ipak pomogne.
Već je tri dana mazala taj dio leđa melemom, ali nije previše pomoglo. Doduše, melem s uljem čajevca i nije predviđen za liječenje nečega tako velikog i što tako brzo raste. Možda je u pitanju tumor. Laurel je bila sigurna da je negdje čula o tumorima na kralješnici. Duboko udahne. Vjerojatnije je da je tumor.
– Halo? Slušaš li me? – Chelsein se glas probije kroz Laureline misli pa se ona ok-rene prema svojoj prijateljici.
– Što?
Chelsea se samo nasmije. – Tako sam si i mislila, reče pa nastavi tiše: – Jesi li dob-ro? Izgledalo je kao da uopće nisi ovdje.
Laurel podigne pogled i na trenutak se nije mogla sjetiti na koji sat ide. – Dobro sam, promrmlja pomalo uzrujano. – Samo sam se zamislila.
Chelsea se nakratko zagleda u nju, a onda sumnjičavo podigne jednu obrvu.
– Dobro.
Pridružio im se David i uskladio korak s njihovim. Kad je Chelsea skrenula prema svojoj učionici, Laurel je ubrzala korak nadajući se da će on ostati iza nje. Povukao ju je natrag.
– Gdje gori, Laury? Zvonit će tek za tri minute.
– Nemoj me tako zvati, otrese se ona prije nego što se stigla zaustaviti.
Davidova su se usta naglo zatvorila, a dok se oko njih slijevala rijeka učenika, više nije rekao ni riječ.
Laurel je tražila riječi kojima bi mu se ispričala, ali što mu je mogla reći? Op-rosti, Davide, malo sam živčana jer možda imam tumor. Umjesto toga izlane: – Ne volim nadimke.
David je već na lice navukao osmijeh. – Nisam znao. Žao mi je. – Provukao je prs-tima kroz kosu. – Jesi li... – Nije dovršio, kao da se predomislio. – Dođi. Otpratit ću te do učionice.
Sad joj je bilo pomalo neugodno. Kad su došli do vrata, ona se okrene i mahne mu preko ramena. – Vidimo se.
– Laurel?
Opet se okrenula prema njemu.
– Što radiš u subotu?
Oklijevala je. Bila se nadala da će David i ona opet nešto raditi zajedno, a sve do jutros smišljala je način kako da mu ležerno nešto predloži. Ali sad joj se činilo da to možda i nije tako dobra zamisao.
– Mislio sam da bismo se mogli naći – nas nekoliko – i napraviti piknik, možda i zapaliti krijes. Chelsea je rekla da bi došla, a i Ryan, Molly i Joe. Možda još nekoliko ljudi. – Hrana, pijesak i zadimljena vatra. Ništa od toga nije joj zvučalo zabavno.
– Malo je prehladno za plivanje, ali... znaš. Netko uvijek završi u vodi. Bit će za-bavno. – Laurelin je lažni osmijeh izblijedio. Mrzila je osjećaj slane vode na koži. Čak i nakon tuširanja osjećala bi sol u porama. Posljednji se put kupala u oceanu prije ne-koliko godina, a nakon toga danima se osjećala umornom i tromom. Uostalom, u ku-paćem kostimu nikako ne bi mogla sakriti kvrgu – ili što god to bilo – na leđima.
Zadrhtala je pri pomisli do koje bi veličine mogla narasti za dva dana! Ne može ići, čak i da želi. – Davide, ja... – Bilo joj je mrsko odbiti ga. – Ne mogu.
– Zašto? – upita David.
Mogla bi reći da mora raditi u knjižari – do prije dva Ijedna svake je subote pomagala tati – ali nije mu htjela lagati. – Jednostavno ne mogu, promrmlja i šmugne kroz vrata, ni ne pozdravivši se s njim.
U petak ujutro kvrga je bila veličine loptice za tenis. Definitivno je to bio tumor. Nije čak ni morala otići u kupaonicu i pogledati. Dovoljno je bilo samo je opipali.
Nema majice koja bi to mogla sakriti.
Prekopala je po ladicama da pronađe košulju s volančićima koja bi barem prikrila iz-bočinu. Čekala je u sobi do posljednjega trenutka, a onda je samo protrčala kroz kuhinju doviknuvši roditeljima – Dobro jutro! – i odmah zatim – Doviđenja!
Ostatak dana vukao se puževom brzinom. Kvrga joj je sad bridjela cijelo vrijeme, a ne samo na dodir. Nije mogla misliti ni o čemu drugom, kao da joj je misao o tomu stal-no zujala u glavi. Za vrijeme velikog odmora ni sa kim nije razgovarala i bilo joj je kri-vo zbog toga, ali leđa su joj tako bridjela da se ni na što drugo nije mogla usredotočiti.
Na posljednjem je satu četiri puta krivo odgovorila na postavljeno joj pitanje premda je svako sljedeće bilo lakše od prethodnoga, kao da joj je profesorica Martinez pokuša-vala dati priliku da si osvjetla obraz, ali ne bi imala ništa manje uspjeha da joj se obratila na svahiliju. Čim je zazvonilo za kraj sata, Laurel je skočila sa stolice i prije svih požuri-la prema vratima, da je profesorica ne stigne zadržati i pitati što je bilo.
Ugledala je Davida i Chelsea kako razgovaraju pred Chelseinim ormarićem pa je br-zo krenula u suprotnom smjeru i požurila prema stražnjem izlazu, nadajući se da se nije-dno od njih neće okrenuti i prepoznati je s leđa. Čim je izišla iz škole, zaputila se preko igrališta, premda je još premalo poznavala grad da bi točno znala kamo ide. Dok je ho-dala, strah je u njoj rastao. Što ako je rak? Rak neće proći sam od sebe. Možda bih tre-bala reći mami.
– U ponedjeljak, prošapće sama sebi, dok joj je hladan vjetar kuštrao kosu. – Ako ne nestane do ponedjeljka, reći ću roditeljima.
Počela se penjati uz tribine, sve do vrha, a koraci su joj odzvanjali po metalnim stubama. Naslonila se na ogradu i zagledala se preko vrhova drveća u obzor na za-padu. Tako visoko iznad okoline osjećala se kad da ne pripada ovamo. Što je pos-ve odgovaralo situaciji.
Začuvši korake iza sebe, naglo se okrene i ugleda Davidovo posramljeno lice. – Hej, reče on.
Laurel nije odgovorila, a u njoj su se za prevlast borili olakšanje i uzrujanost.
Mahnuo je rukom prema klupi na kojoj je stajala. – Smijem li sjesti?
Laurel je na trenutak ostala nepomično stajati, a zatim sjedne i potapše mjesto pokraj sebe, lagano se osmjehnuvši.
David je oprezno sjeo, kao da nije siguran bi li vjerovao njezinu pozivu. – Nisam te htio slijediti, reče, nagnuvši se naprijed i nalaktivši se na koljena. – Mislio sam te priče-kati dolje, ali... – Slegnuo je ramenima. – Što da kažem? Nestrpljiv sam...
Laurel nije ništa rekla.
Dugo su tako sjedili u tišini. – Jesi li dobro? – upita David, a glas mu je zvučao neprirodno glasno, jer odbijao se od praznih metalnih klupa.
Laurel osjeti kako joj se oči pune suzama, ali počne treptati da ih otjera. – Bit ću dobro.
– Cijeli si tjedan tako tiha.
– Oprosti.
– Jesam... jesam li ja što učinio?
Laurel brzo podigne glavu. – Ti? Ne, Davide. Ti si... super. – Obuzme je osjećaj krivnje. – Samo mi je težak dan, to je sve. Doći ću k sebi preko vikenda. Obećavam ti da ću u ponedjeljak biti bolje.
David klimne, pa opet zavlada tišina, teška i neugodna. Na kraju on pročisti grlo i upita: – Mogu li te otpratiti kući?
Ona zatrese glavom. – Još ću malo ostati ovdje. Bit ću dobro, doda.
– Ali... – No nije nastavio. Klimnuo je glavom, ustao i krenuo dolje. Ipak se na tre-nutak okrenuo. – Ako išta trebaš, znaš moj broj.
Laurel klimne glavom. Znala ga je napamet.
– Dobro. – Prebacio je težinu s noge na nogu. – Idem sad.
Prije no što je posve izmaknuo iz vida, Laurel dovikne: – Davide?
Ali kad se okrenuo prema njoj, lica tako otvorena i iskrena, izgubila je hrabrost.
– Lijepo se zabavi sutra, reče ona.
Lice mu se malo objesilo, ali klimnuo je i nastavio silaziti.
Te je večeri Laurel sjedila za toaletnim stolićem u kupaonici i zurila u svoja leđa.
Suze su joj se slijevale ni obraze dok je mazala izbočinu melemom – koji ni dosad nije pomogao pa ni sad nije očekivala čudo, ali jednostavno je morala nešto učiniti.
PET
Subota je osvanula svježa, s tek laganom izmaglicom koju će sunce do podneva ras-tjerati. Laurel je bila sto posto sigurna da će svi koji se budu okupili oko krijesa prije ili kasnije završiti u hladnoj vodi Tihog oceana pa joj je sad bilo dvostruko draže što je odbila poziv. Još je nekoliko minuta ostala ležati u krevetu, gledajući izlazak sunca u svim njegovim bojama: nekoliko nijansi ružičaste, narančaste i meke, magličaste plave. Većina ljudi redovito je uživala u zalascima sunca, ali Laurel je svitanje ostavljalo bez daha. Ona pomisli na sve te ljude u njezinu gradu koji prespavaju taj nevjerojatan pri-zor. Na primjer, njezin otac. Volio je dugo spavati, a subotom je rijetko ustajao prije podneva. Subotu je u šali zvao – spavata.
Nasmiješila se na tu pomisao, ali uskoro joj se u misli ušuljala stvarnost. Prsti su se prikrali ramenu i krenuli prema lopaticama. Oči su joj se širom otvorile. Zatomila je krik kad se i druga ruka pridružila prvoj, da potvrdi ono sto je osjetila.
Kvrga je nestala.
Ali sad je tamo bilo nešto drugo. Nešto dugačko i hladno.
I mnogo veće od kvrge.
Ljutita na sebe i činjenicu da u sobi nema ogledalo, Laurel izvije vrat pokušavajući vidjeti što je to, ali vidjela je samo zaobljene rubove nečeg bijeloga. Zaogrnula se tan-kim pokrivačem i potrčala prema vratima. Pažljivo ih odškrine. Čula je kako tata hrče, ali mama je katkad znala rano ustati i biti jako tiha. Laurel širom otvori vrata – prvi put svjesno zahvalna za dobro podmazane zglobnice – i sklizne niz hodnik prema kupaoni-ci, sve vrijeme leđima uza zid. Kao da će to pomoći.
Nesigurnim je rukama otvorila vrata kupaonice i počela petljati oko zasuna. Prestala je zadržavati dah tek kad je začula kako je brava škljocnula. Naslonila je čelo na grubo, nebrušeno drvo, prisiljavajući se da uspori disanje. Prsti su pronašli prekidač za svjetlo i uključili ga. Ona duboko udahne, zatrepće da otjera crne mrlje koje su joj plesale pred očima pa zakorači prema ogledalu.
Nije se morala okrenuti da vidi što joj je na leđima, jer dva dugačka plavičastobijela oblika uzdizala su joj se iznad ramena. Na trenutak je bila kao opčinjena, zureći širom otvorenih očiju. Bilo je jezovito lijepo – gotovo prelijepo da bi se moglo opisati riječi-ma.
Polako se okrenula da bolje vidi. S mjesta gdje je bila kvrga sad su se protezale tan-ke izrasline poput latica, oblikujući joj na leđima lagano zakrivljenu četverokraku zvi-jezdu. Najduže su se latice širile preko ramena i provirivale joj oko struka, a bile su du-lje od trideset centimetara i široke kao dlan. Manje latice – dugačke dvadesetak centi-metara – spiralno su se uvijale oko središta, ispunjavajući ostatak prostora.
Tamo gdje se golemi cvijet spajao s kožom vidjelo se nekoliko sitnih zelenih listova. Sve su latice u sredini bile tamnoplave boje, koja je blijedila u najnebeskije plavu, a na rubovima prelazila u bijelu. Rubovi su bili namreškani i strašno su podsjećali na afričke ljubice koje je mama tako brižno uzgajala u kuhinji. Latica je ukupno bilo dvadesetak. Možda i više.
Laurel se opet okrene licem prema zrcalu, gledajući latice koje su joj lebdjele pokraj glave. Izgledale su gotovo kao krila.
Iz transa je prene oštro kucanje na vratima. – Jesi li gotova? – upita mama pospano. Laurel zabije nokte u dlanove, užasnuto zureći u te goleme bijele stvari na leđima. Lije-pe su, da, ali komu drugome na leđima raste golem cvijet? Ovo je bilo deset – ne – sto puta gore od kvrge. Kako da to sakrije?
Možda se te latice mogu jednostavno iščupati. Ona primi jednu i snažno pouče. Niz kralješnicu joj sijevne takav bol da je morala stisnuti zube da ne vrisne. Ali nije uspjela zatomiti bolno stenjanje.
Mama opet pokuca. – Laurel, jesi li dobro?
Nekoliko je puta duboko udahnula, čekajući da bol popusti i da joj se vrati moć go-vora. – Dobro sam, reče malo drhtavim glasom. – Pričekaj minutu.
Brzo je pogledom prelazila po kupaonici, tražeći nešto upotrebljivo. Tanka spavaćica s naramenicama nije joj bila od prevelike koristi. Dohvati veliki ručnik i prebaci ga pre-ko ramena pa se čvrsto ogrne njime. Provjerivši u ogledalu da joj slučajno ne viri koja latica, Laurel otvori vrata i prisili se na osmijeh. – Oprosti što sam bila tako dugo unut-ra.
Mama trepne. – Tuširala si se? Nisam čula vodu da teče.
– Brzo sam to obavila, oklijevala je Laurel. – A nisam močila kosu, doda.
Ali mama ionako nije pridavala previše pozornosti njezinim riječima. – Kad se odje-neš, siđi pa ću ti napraviti nešto za doručak, reče i zijevne. – Čini se da će biti lijep dan. – Laurel šmugne pokraj mame u sigurnost svoje sobe. Nije bilo zasuna na vratima, ali gurnula je stolac ispod kvake, onako kako to rade u filmovima. Sumnjičavo je pogleda-vala u vrata i stolac, jer nije izgledalo kao da bi moglo ikoga zadržati da ne uđe, ali bilo je to najbolje što je znala.
Pustila je da joj ručnik padne s ramena i provjerila zgnječene latice. Bile su ma-lo izgužvane, ali nisu boljele. Povukla je jednu preko ramena, gledajući je. Kvrga na leđima bila je jedno, ovo je nešto sasvim drugo – što da radi?
Pomirisala je laticu, zastala pa je opet približila nosu. Mirisala je kao voćka u cvatu, ali jače. Opojni je miris već počeo ispunjavati cijelu sobu. Pa... jest golemo, ali barem ne smrdi. Morat će mami reći da si je nabavila novi parfem ili nešto slično. Laurel opet udahne miris i pomisli da bi bilo lijepo da zaista možeš kupiti parfem koji tako divno miriše.
Kad joj je napokon došlo do svijesti što se dogodilo, kao da se soba zavrtjela oko nje. Osjetila je kako je steže u prsima dok se pitala što da učini.
Prvo ono najvažnije: mora ih sakriti.
Laurel otvori ormar i stane ispred njega, tražeći nešto što bi moglo sakriti golemi cvi-jet koji joj je rastao iz leđa, ali kad je u kolovozu bila kupovala odjeću, nije joj baš to bilo na pameti. Laurel zastenje pri pogledu na ormar pun laganih, tankih košuljica i ljetnih ha-ljina. Koje ništa ne skrivaju.
Prekopala je po odjeći i dograbila nekoliko majica. Provjerivši je li zrak čist, potrčala je u kupaonicu, zaklinjući se da će si još danas kupiti ogledalo za sobu. Vrata su se zatvo-rila malo glasnije no što se nadala pa je još nekoliko sekundi ostala stajati s uhom na hla-dnom drvetu, ali nije se čuo mamin glas.
Prvu majicu nije mogla ni navući preko golemoga cvijeta. Zurila je u ogledalo. Mora postojati neki bolji način.
Dohvatila je što je mogla više latica i pokušala ih omotati oko ramena. Nije bilo dob-ro. Osim toga, ne bi htjela ostatak života – ma koliko to dugo bilo – nositi majice dugih rukava. Povukla ih je ispod pazuha i omotala ih oko struka. To je već bilo bolje. Mnogo bolje. S jedne vješalice dohvati dugački svileni šal i omota ga oko struka, pričvrstivši la-tice uz kožu. Zatim preko donjeg dijela šala navuče kratke hlače. Nije boljelo, ali osjeća-la se sputanom i utegnutom.
Svejedno, bolje i to nego ništa. Odabrala je laganu široku bluzu u rustikalnom stilu i navukla je preko svega. A zatim se sa strepnjom pogledala u zrcalo.
Prilično dojmljivo, morala je priznati. Tkanina bluze ionako je bila izgužvana pa se se ispod nje ništa nije vidjelo. Izbočina na leđima bila je jedva zamjetna, čak i kad se gleda sa strane, a ako počešlja kosu unatrag preko nje, uopće se neće vidjeti. Dobro, jedan je mali problem bio riješen.
Ostalo je još stotinu velikih.
Ovo nije bila samo nešto što se svima događa u pubertetu. Promjene raspoloženja, ak-ne, čak i mjesečnice koje traju tjednima, sve je to donekle normalno... ali kad ti iz prišta veličine teniske loptice na leđima izrastu goleme latice? To je nešto posve drugo.
Ali što? Takve stvari vidiš u jeftinim filmovima strave i užasa. Čak i da nekomu kaže, tko bi joj povjerovao? Nikad, čak ni u najgorim noćnim morama, nije si mogla zamisliti da će joj se jednoga dana dogoditi nešto ovakvo.
Ovo će joj uništiti cijeli život. Cijelu budućnost. Sve će nestati u trenu.
U kupaonici iznenada je postalo odveć vruće, odveć tijesno, odveć mračno, odveć... sve. Očajnički se želeći maknuti od kuće, Laurel šmugne kroz kuhinju i usput dohvati li-menku soka pa otvori stražnja vrata.
– Ideš u šetnju? – upita mama.
– Aha, reče ona ne okrećući se.
– Lijepo se provedi.
Laurel samo nešto promrmlja ispod glasa.
Otrčala je niz puteljak prema šumi, ne obazirući se na rosno zelenilo oko sebe. Na za-padnom obzoru, tamo odakle je dolazila s oceana, još su se zadržali ostaci magle, ali vi-soko gore nebo je bilo plavo i vedro, a sunce se polako, ali sigurno penjalo sve više. Dan će zaista biti lijep. Naravno. Osjećala se kao da joj se Majka Priroda ruga. Život joj se ra-spadao po šavovima, a unatoč tomu – ili možda njoj za inat – sve je oko nje bilo prekras-no.
Kliznula je iza velike nakupine stabala, tako da je se više nije moglo vidjeti ni s ceste ni iz kuće, ali ni to joj nije bilo dovoljno pa je nastavila hodati.
Nakon nekoliko minuta zastala je i osluhnula ima li nekoga ili nečega u blizini. Kad se osjetila sigurnom, podigla je košulju i odmotala šal koji ju je sputavao. Kad su se latice vratile u izvorni položaj, s usana joj se otme uzdah. Osjećala se kao da je puštena iz tijes-ne, skučene kutije.
Kroz krošnje stabala doprla je zraka sunca, tako da joj je sjena pala ispred nje – iz-gledala je kao golemi leptir prozračnih krila. A baš kao što baloni bacaju neobične sje-ne, tako je i njezina bila pomalo plavkasta. Pokušala je pomaknuti te latice nalik krilima, ali premda ih je osjećala – svaki njihov centimetar koji je upijao sunčevu svjetlost – nije mogla upravljati njima. Nešto što ti tako uništi cijeli život ne bi smjelo biti tako lijepo.
Dugo je zurila u sjenu na tlu, pitajući se što sad. Da kaže roditeljima? Obećala si je da će im reći u ponedjeljak ako kvrga ne nestane.
Pa, nestala je.
Povukavši jednu dugačku laticu preko ramena. Laurel prijeđe prstima po površini.
Bila je tako mekana. I nije boljelo. Možda će nestati samo od sebe, pomisli ona opti-mistično. Tako je mama uvijek razmišljala. Većina stvari najčešće prođe sama od sebe. Možda... možda će sve biti dobro.
Dobro? Ta joj je riječ ispunila um i kao da joj je odzvanjala u glavi. Iz leđa mi raste golemi cvijet. Kako bi to moglo biti dobro?!
Osjećaji su joj bili uzburkani kao da ih je poharao uragan, ali misli su joj se iznenada usredotočile na Davida. Možda bi joj David mogao pomoći da pronađe smisao u svemu ovome. Mora postojati neko znanstveno objašnjenje. On ima mikroskop – stvarno dobar mikroskop, ako je suditi po njegovim riječima. Možda bi joj on mogao reći što je ovo. A čak i da joj kaže da nema pojma, neće ništa izgubiti.
Opet je omotala šal oko latica, a zatim požuri prema kući, zamalo se zaletjevši u tatu koji je upravo uteturao u kuhinju.
– Tata! – reče ona iznenađeno. Njezini već ionako tanki živci sad su se dodatno ista-njili.
On se nagne i poljubi je u vrh glave. – Jutro, srećo. – Obrglio ju je oko ramena, a Laurel nervozno uvuče dah nadajući se da nije osjetio latice kroz košulju.
Ali njezin otac jedva da je išta primijećivao prije druge šalice kave.
– Zašto si ustao? – upita ona pomalo drhtavim glasom.
On zastenje. – Moram ići otvoriti knjižaru. Maddie je uzela slobodan dan.
– Dobro, reče Laurel rastreseno, trudeći se da tu promjenu rutine ne protumači kao loš znak.
Počeo je micati ruku, a zatim zastane i pomiriše zrak kraj njezina ramena. Laurel se sledila. – Baš fino mirišeš. Trebala bi češće upotrebljavati taj parfem.
Ona klimne glavom, moleći u sebi da joj oči ne iskoče iz duplji, pa se polako oslobo-di iz tatina zagrljaja. Brzo dohvati bežični telefon i požuri uza stube.
U svojoj je sobi dugo samo zurila u telefon prije no što su njezini prsti uspjeli utipka-ti Davidov broj. Javio se već nakon prvog zvona. – Halo?
– Hej, reče ona brzo, boreći se sa željom da prekine vezu.
– Laurel. Hej! Što ima?
Sekunde su prolazile u tišini.
– Laurel?
– Da?
– Ti si nazvala mene.
Još tišine.
– Mogu li doći k tebi?
– Možeš. Kad?
– Odmah?
ŠEST
Nekoliko minuta poslije Laurel je opet postavila stolicu s naslonom ispod kvake. Podigla je prednji dio košulje i lagano izvukla jednu bijelo-plavu laticu ispod šala. Na njezinu je dlanu izgledala tako bezazleno. Gotovo da je mogla zaboraviti da joj je pri-čvršćena za leđa. Uzela je mamine škarice za nokte i zagledala se u rub latice. Vjeroja-tno joj ne treba velik dio. Opet je dobro pogleda i odabere mali zakrivljeni dio na nam-reškanom vrhu.
Pokušavala se pripremiti na ono što slijedi. Najradije bi sklopila oči, ali bojala se da bi na taj način napravila još više štete. U sebi je brojala je dan, dva, tri... Namjeravala je brojati do pet. Nakon što je samu sebe u glavi nazvala kukavicom, opet postavi ška-rice u položaj za rezanje. Jedan, dva, tri, četiri, pet! Pritisnula je, a škarice su oštro od-rezale bijeli komadić koji je pao na posteljinu. Laurel je duboko uvukla zrak i nekoliko je sekundi poskakivala gore-dolje dok nije prestalo peći, a onda je pogledala zarezano mjesto. Nije krvarilo, ali izišlo je malo prozirne tekućine. Laurel ju je obrisala ručni-kom prije no što je opet gurnula vrh latice pod šal. Bijeli je komadić zamotala u papir-natu maramicu i spremila ga u džep.
Odskakutala je niza stube, trudeći se izgledati posve bezbrižno. Prozujala je pokraj mame i tate koji su sjedili za stolom i doručkovali, rekavši im: – Idem k Davidu.
– Čekaj malo, reče tata.
Laurel zastane, ali nije se okrenula.
– A kako bi bilo da pokušaš sa: 'Smijem li ići k Davidu?"'
Laurel se okrene s usiljenim smiješkom na licu. – Smijem li ići k Davidu?
Tata nije ni podigao pogled s novina dok je prinosio šalicu s kavom ustima. – Na-ravno. Lijepo se provedi.
Laurel se trudila polako hodati do vrata, ali čim su se zatvorila za njom potrčala je prema biciklu i odjurila. Davidova je kuća bila samo nekoliko ulica niže pa je ubrzo već naslanjala bicikl na njegovu garažu. Stala je na otirač pred žarkocrvena vrata i brzo pozvonila, prije nego što se predomisli, podvije rep i pobjegne kući. Čuvši korake koji idu prema vratima, ona zadrži dah. Vrata su se otvorila.
Bila je to Davidova majka. Laurel je pokušala sakriti iznenađenje na licu, premda ne zna zašto ju je to začudilo – na kraju krajeva, bila je subota pa je i trebala očekivati da mu je mama kod kuće. Prije toga vidjele su se samo jednom. Na sebi je imala slatku crvenu majicu bez rukava i traperice, a duga, gotovo crna valovita kosa padala joj je niz leđa. Laurel nikad prije nije upoznala nijednu mamu koja je izgledala manje – ma-masto. Mislila je to kao kompliment.
– Laurel, lijepo je opet te vidjeti.
– Dobro jutro, reče Laurel nervozno i ostane stajati pred vratima.
Srećom, naišao je David. – Hej, reče on, široko se nasmiješivši. – Uđi. – Pozvao ju je niz hodnik. – Laurel treba pomoć oko zadaće iz biologije, objasni on mami. – Bit ćemo u mojoj sobi.
Davidova im se majka nasmiješi. – Trebate li štogod? Grickalice ili nešto slično?
On odmahne glavom. – Samo malo mira. Zadaća je prilično zahtjevna.
– Onda ću vas pustiti da se posvetite tomu.
Zelena vrata Davidove sobe bila su odškrinuta. On ih otvori širom i pokaže Laurel neka uđe. Sagnuo se i izvukao spiralno uvezanu bilježnicu iz biologije, a nakon što je provjerio da mama više ne stoji u hodniku, on zatvori vrata.
Laurel je buljila u njih. I prije je već bila u njegovoj sobi, ali nikad sa zatvorenim vratima. Sad je prvi put zapazila da se ni njegova soba ne može zaključati. – Tvoja mama neće prisluškivati na vratima ili tako nešto? – upita Laurel, osjećajući se buda-lasto još dok je to izgovarala.
David frkne nosom. – Nikad. Zaradio sam pravo na privatnost ne pitajući zašto neki muškarci s kojima navečer iziđe odlaze tek ujutro. Ja ne guram nos u njezine stvari, ona ga ne zabada u moje.
Laurel se nasmije, osjećajući se malo manje nervoznom sad kad je već bila ovdje. David joj pokaže neka sjedne na krevet, a on se spusti na stolicu. – No? – reče nakon nekoliko sekundi.
Sad ili nikad. – Zapravo, nadala sam se da bi možda mogao pogledati nešto pod mikroskopom.
Preko lica proleti mu zbunjen izraz. – Mojim mikroskopom?
– Rekao si da je dobar, nisi li?
Brzo se sabrao. – Uh, dobro. Može.
Laurel izvadi maramicu iz džepa i pruži mu je. – Možeš li mi reći što je to?
On pažljivo razmota rupčić i pogleda bijeli komadić. – Izgleda kao dio cvjetne lati-ce. – Laurel se prisili ne zakolutati očima. – Možeš li pogledati pod mikroskopom? – Naravno. – On se okrene prema stolu punom razne opreme – neke je dijelove Laurel prepoznala iz biološkog laboratorija. Ali ne mnogo njih. Skinuo je sivi prozirni zaštitni pokrov s blistavog mikroskopa i iz kutije uzeo stakalce.
– Smijem li razrezati ovo? – upita, pogledavši je.
Laurel zadrhti, prisjećajući se kako ga je odrezala sa sebe prije manje od pola sata pa klimne. – Što god treba.
David odreže sićušni komadić, doda malo žućkaste otopine i poklopi drugim sta-kalcem pa gurne sve pod mikroskop. Nakon malo podešavanja leće proviri kroz zurilo. Minute su prolazile sporo dok je pregledavao uzorak pod različitim kutovima. Napo-kon se odmaknuo. – Sa sigurnošću ti mogu reći samo to da je ovo dio biljke i da su stanice jako aktivne, što znači da je u fazi rasta. Cvatnje, ako je suditi prema boji. – Dio biljke? Jesi li siguran?
– Prilično, reče on, ponovno pogledavši.
– Nije dio... životinje?
– A-a. Nema teorije.
– Kako znaš?
Prolistao je kroz nekoliko prethodno pripremljenih i označenih slajdova u drugoj kutiji. Izabrao je jedan s ružičastom mrljom i opet podesio mikroskop. – Dođi ovamo, reče on, ustavši i pokazavši njoj neka sjedne.
Zauzela je njegovo mjesto i oprezno se nagnula nad mikroskop.
– Neće te ugristi, reče on i nasmije se. – Primakni se bliže.
Poslušala ga je i pogledala. Na stakalcu je bio ružičasti svijet protkan ljubičastim crtama i točkicama. – Što bih trebala vidjeti?
– Pogledaj stanice. Izgledaju kao one u knjizi iz biologije. Vidiš kako su okrugle ili nepravilna oblika? Izgledaju kao međusobno povezane kuglice. – Dobro.
On privuče mikroskop bliže sebi pa zamijeni stakalce onim koje je maloprije prip-remio. Izoštrivši sliku, opet gurne mikroskop prema njoj. – Pogledaj sad ovo.
Opet se nagnula nad mikroskop, a ovog se stakalca bojala više nego onog prvog. Nadala se da David nije zamijetio kako joj se tresu ruke.
– Pogledaj sad stanice. Prilično su četvrtaste i jednolične. Biljne su stanice pravilne, životinjske nisu. A imaju i debele stanične stijenke poput ovih kakve vidiš ovdje. To ne znači da ne postoje četvrtaste životinjske stanice, ali one ne bi bile ovako jednoob-razne, a stijenke bi im bile mnogo tanje.
Laurel se zavali unatrag. To nije imalo nimalo smisla.
Na leđima joj je rasla biljka! Mutirani parazitski cvijet! Bit će nakaza nad nakaza-ma, a ako itko ikad sazna, cijeloga će je života bockati i rezuckati. Počelo joj se vrtjeti u glavi i osjećala se kao da je netko iznenada isisao sav zrak iz sobe. Počelo ju je ste-zati u prsima i kao da nije mogla udahnuti dovoljno zraka. – Moram ići, promrmlja. – Čekaj, reče David primivši je za ruku. – Ne idi. Barem ne dok se malo ne smiriš. – Po-kušao ju je pogledati u oči, ali okretala se od njega. – Stvarno sam zabrinut za tebe. Zar mi ne možeš jednostavno reći što ti je?
Zurila je u njegove plave oči. Bile su blage i iskrene. Znala je da bi on mogao čuva-ti tajnu. Vjerovala mu je. A morala je nekomu reći. Nije se uspijevala sama nositi s tim. Zaista nije.
Možda bi on shvatio. Što je mogla izgubiti?
Oklijevala je. – Nećeš nikomu reći? Nikad?
– Nikad.
– Kuneš se?
On ozbiljno klimne.
– Moram čuti kako to izgovaraš, Davide.
– Kunem se.
– Ovo obećanje nema rok trajanja. Ako ti kažem, jasno se čuo naglasak na ako, – nikad nikomu ne smiješ reći. Nikad. Ni za deset godina, ni za pedeset...
– Laurel, prestani. Obećavam ti da nikomu neću reći. Osim ako mi ti ne kažeš da mogu.
Zurila je u njega. – To nije dio cvijeta neke biljke, Davide. To je dio mene.
David ju je dugo gledao. – Kako to misliš – da je dio tebe?
Prešla je točku s koje nema povratka. – Pojavila mi se kvrga na leđima. Zato sam se tako čudno ponašala. Mislila sam da imam rak ili nekakav tumor. Ali jutros mi je na leđima procvala ta... ta cvjetolika stvar. Iz leđa mi raste cvijet. – Zavalila se unatrag, prekriživši ruke na prsima, pogledom ga izazivajući neka je sad prihvati takvu.
David je buljio u nju, poluotvorenih usta. Zatim ustane, podboči se i stisne usne. Okrene se i priđe krevetu pa sjedne, nalaktivši se o koljena. – Pitat ću samo jednom, jer moram – ali nikad više neću ponoviti pitanje, zato što ti vjerujem, dobro?
Ona klimne glavom.
– Je li ovo šala ili stvarno vjeruješ u to što si upravo rekla?
Skočila je na noge i krenula prema vratima. Pogriješila je što je došla k njemu. Uža-sno je pogriješila. Ali prije no što je stigla okrenuti kvaku, David stane ispred nje, pri-ječeći joj prolaz.
– Čekaj. Rekao sam ti da moram pitati – jednom. I mislio sam to. Zakuni mi se da to nije šala i vjerovat ću ti.
Uzvratila mu je pogled, pomno mu se zagledavši u oči. Ono što je vidjela u njima iznenadilo ju je. Nije to bila nevjerica nego nesigurnost. Nije htio biti žrt-vom glupe šale. Morala mu je dokazati da mu nikad ne bi učinila nešto takvo.
– Pokazat ću ti, reče ona, ali zvučalo je više kao pitanje.
– Dobro. – I njegov je glas bio oprezan.
Okrenula mu je leđa i počela prčkati po čvoru kojim je bila zavezala šal. Kad je oslobodila goleme latice, ona podigne stražnji dio košulje da se polako usprave u normalan položaj.
Davidu se objesila čeljust, a oči su mu se potpuno raširile. – Ali kako – ne možeš – pa to je – koga vraga...?
Laurel iskrivi lice. – Točno.
– Smijem... smijem li pogledati izbliza?
Laurel klimne, a David zakorači naprijed, oklijevajući.
– Ne grizem, reče ona, ali bez imalo šale u glasu.
– Znam, samo što... – Lice mu se zacrvenjelo. – Nema veze. – Prišao joj je bliže i po-lako prešao prstima po dugoj, glatkoj površini latica. – Je li to u redu? – upita je.
Laurel klimne.
David je vrlo nježno dodirivao mjesto gdje joj se koža spajala s malim zelenim listo-vima. – Nema nikakva prijelaza. Kao da ti rastu iz kože. Ovo je nešto najčudesnije što sam ikada vidio.
Laurel je gledala u pod, ne znajući što bi rekla.
– Sad mi je jasno zašto si cijeli tjedan bila malo čudna.
– Nemaš pojma kako mi je bilo, reče Laurel i sjedne na krevet, okrenuvši leđa prema prozoru da latice budu na suncu. Dodir sunčevih zraka bio je neobično utješan.
David je zurio u nju, a oči su mu bile prepune pitanja. Ali ništa nije rekao. Sjeo je na-suprot njoj, a pogled mu je bježao s njezina lica prema vrhovima latica koje su joj stršale iznad ramena i natrag, – Jesi li...? – Ali prekinuo se.
Nakon minutu-dvije ustao je i nekoliko puta otkoračao gore-dolje po sobi. – Bi li mog-lo...? – Opet se prekinuo i nastavio koračati.
Laurel protrlja sljepoočnice. – Molim te, nemoj hodati amo-tamo, izluđuješ me.
David odmah sjedne. – Oprosti. – Opet se zagleda u nju. – Znaš da je to nemoguće, zar ne?
– Vjeruj mi, svjesna sam toga.
– Znam da vidjeti znači vjerovati, ali osjećam se kao da... ako nekoliko puta trepnem, probudit ću se... ili će mi se vid iznenada raščistiti.
– U redu je, reče Laurel, usredotočivši se na ruke sklopljene u krilu. – I ja još očeku-jem da ću se svakoga trena probuditi. – Ona posegne rukom preko ramena, privuče du-gačku laticu i nakratko se zagleda u nju pa je pusti. Vratila se natrag gdje je bila, lebdeći u zraku pokraj njezina lica.
– Nećeš ih opet zavezati? – upita David.
– Bolji je osjećaj kad su slobodne.
– Bolji je osjećaj'? Zar ih osjećaš?
Laurel klimne.
On pogleda onaj odrezani komadić. – Je li boljelo?
– Prilično je peklo.
– Možeš li ih micati?
– Mislim da ne mogu. Zašto?
– Pa, ako ih osjećaš, možda su dio tebe, a ne samo nekakva izraslina. Možda nisu cvje-tne latice, možda su više kao... pa... krila. – On se nasmije. – Zvuči zbilja čudno, ha?
Laurel se zahihoće. – Čudnije od činjenice da mi rastu iz leđa?
– Imaš pravo, uzdahne on, a pogled mu se vrati na latice koje su blistale na suncu. – Pa... moraš li ih zalijevati?
– Ne znam, zasmijulji se Laurel. – Ne bi li to bilo super? Imala bih super način da ih pustim da uvenu.
David promrmlja nešto ispod glasa.
– Što?
On slegne ramenima. – Mislim da su lijepe, to je sve.
Laurel baci pogled preko ramena na namreškane plavkaste rubove latica koje su se ši-rile oko nje. – Stvarno?
– Da. Kad bi se tako pojavila u školi, kladim se da bi pola cura bilo užasno ljubomor-no na tebe.
– A ostale bi buljile u mene kao da sam nakaza. Ne, hvala.
– Što ćeš učiniti?
Ona zavrti glavom. – Ne znam što uopće mogu učiniti. Ništa, pretpostavljam. – Suho se nasmije. – Čekati da mi to obuzme cijelo tijelo i ubije me?
– Možda nestane samo od sebe.
– Da, baš, to sam si govorila kad sam primijetila kvržicu.
David je oklijevao. – Jesi li rekla roditeljima?
Laurel odmahne glavom.
– A hoćeš li im reći?
Ona opet zavrti glavom.
– Mislim da bi trebala.
Laurel proguta kroz stisnuto grlo. – O tomu razmišljam otkad sam se probudila. – Okrene se prema njemu. – Da si ti roditelj i tvoje ti dijete kaže da mu iz leđa ras-te divovski cvijet, što bi učinio?
David zausti nešto reći, ali onda spusti pogled.
– Postupio bi kao svaki odgovorni roditelj. Odveo bi me u bolnicu – gdje bi obavljali sve moguće testove i proglasili me izrodom. Eto što bi se dogodilo. Ne želim da mi se to dogodi, Davide.
– Možda bi ti mama mogla napraviti nešto što bi ti pomoglo, predloži on, ali ne baš uvjerljivo.
– Oboje znamo da ovo nadilazi probleme koje moja mama može izliječiti. – Ona sklopi ruke ispred sebe. – Iskreno govoreći, ako će me ovo ubiti, radije bih da se to do-godi u potaji. A ako prođe... – reče ona i slegne ramenima, raširivši ruke, – onda je io-nako bolje da nitko ne sazna.
– Dobro, reče David na kraju. – Ali ako se išta drugo dogodi, mislim da trebaš po-novno razmisliti o svemu.
– Što bi se još drugo moglo dogoditi? – upita Laurel.
– Moglo bi narasti. Ili se proširiti.
– Proširiti? – To joj nije palo na pamet.
– Da. Što ako ti lišće počne rasti po cijelim leđima? Ili ti još negdje izbiju cvje-tovi? – Dugo je šutjela. – Razmislit ću o tomu.
On se suho nasmije. – Sad mi je jasno zašto ne možeš s nama na plažu.
– Ajoj. Oprosti. Posve sam zaboravila na to.
– U redu je. Idemo tek za nekoliko sati. Ne zadržavaš me. – Neko je vrijeme šutio.
– Opet bih te pozvao, ali... – On pokaže na latice, a Laurel tužno klimne glavom.
– Ne bi baš bilo pametno.
– Smijem li poslije svratiti do tebe? Da vidim jesi li dobro.
Laureline se oči napune suzama. – Misliš li da ću biti dobro?
David joj se pridruži na krevetu i obgrli je oko ramena. – Nadam se.
– Ali ne znaš, zar ne?
– Ne, odgovori David iskreno. – Ali nadam se svim srcem.
Ona protrlja lice. – Hvala ti.
– Znači li to da smijem svratiti?
Ona mu se nasmiješi i klimne glavom.
5 Re: Aprilynne Pike - Krila Ned Jan 15, 2012 8:11 pm
Margita
Administrator
SEDAM
Kad se oglasilo zvono na vratima, Laurel se izležavala na kauču. – Ja ću, dovikne. Otvorila je vrata i ugledala Davida u crnoj majici i žarko žutim bermudama. – Hej, reče ona, zakorači van na trijem i zatvori vrata za sobom. – Kako je bilo?
David slegne ramenima. – Bilo bi zabavnije da si i ti bila s nama. – Oklijevao je. – Ka-ko si?
Laurel pogleda u pod. – Dobro sam. Isto kao jutros.
– Boli li te?
Ona odmahne glavom.
Pogladio ju je po nadlaktici. – Bit će sve dobro, reče on.
– Kako će biti dobro, Davide? Iz leđa mi raste cvijet. To nije dobro.
– Mislio sam reći da ćemo već nešto smisliti.
Tužno se osmjehnula. – Žao mi je. Došao si pogledati kako sam, a ja se ponašam... – Prekinula se kad su je zaslijepila svjetla automobila. Podigla je ruku da zaštiti oči, gle-dajući kako auto skreće na prilaz njihovoj kući. Iz njega je izišao visok muškarac širo-kih ramena i krenuo prema njima.
– Stanuju li ovdje Sewellovi? – upita dubokim i ozbiljnim glasom.
– Da, reče ona kad je zakoračio na trijem i na svjetlo. Laurel nesvjesno namreška nos. Lice mu je izgledalo kao da s njim nešto nije u redu. Jagodične kosti bile su oštre i nepravilne, a lijevi mu je kapak bio obješen.
Dugački mu je nos izgledao kao da je nekoliko puta bio slomljen, a da ga nitko nikad nije pravilno namjestio. Premda se nije mrštio, usta su mu bila ukočena u trajni izraz ra-zočaranja. Imao je nevjerojatno široka ramena, a na njegovu je krupnome tijelu odijelo izgledalo kao da mu tamo nije mjesto.
– Jesu li ti roditelji kod kuće? – upita on.
– Da, samo malo. – Ona se polako okrene. – Ovaj... uđite.
Pridržala je vrata pa su obojica ušli – i David i muškarac. Dok su stajali u predvorju, muškarac šmrcne i pročisti grlo. – Palili ste kriješ ili tako nešto? – upita on, kritički odmjeravajući Davida.
– Aha, odgovori David. – Dolje na plaži. Ja sam bio zadužen za paljenje i recimo samo da je prije vatre bilo mnogo dima. – Nakratko se nasmije, ali kad se muškarac nije ni nasmiješio, David ušuti.
– Idem po njih, reče Laurel brzo.
– Pomoći ću ti, doda David, krenuvši za njom.
Ušli su u kuhinju, gdje su Laurelini roditelji pili čaj.
– Netko vas treba, reče Laurel.
– Oh, reče tata, odloži šalicu s čajem i označi gdje je stao u knjizi. – Ispričajte me. – Laurel je ostala stajati na pragu, gledajući za tatom. David je položio dlan na donji dio njezinih leđa i nadala se da ga neće maknuti. Nije se bojala, ali nije mogla otresti osje-ćaj da nešto nije u redu.
– Sarah, zazove njezin otac. – Došao je Jeremiah Barnes.
Laurelina mama glasno spusti šalicu na tanjurić i požuri pokraj njih prema ulaznim vratima.
– Tko je Jeremiah Barnes? – upita David tiho.
– Agent za prodaju nekretnina, odgovori Laurel i ogleda se oko sebe. – Dođi ovamo, reče i primi Davida za ruku pa ga povede uza stube iza kauča na koji je gospodin Bar-nes upravo sjedao. Na prstima su se popeli nekoliko stuba, tek toliko da ih se iz sobe ne može vidjeti. Pustila je Davidovu ruku, ali kad su sjeli, on je ispružio ruku na stubu iza njezinih leđa. Naslonila se malo na nju, uživajući u osjećaju njegove blizine. Kao da je to rastjeralo malo one nelagode koja je rasla otkako se pojavio gospodin Barnes.
– Nadam se da mi nećete zamjeriti što sam banuo nenajavljen, reče Barnes.
– Nimalo, reče Laurelina mama. – Jeste li za kavu? Čaj? Čašu vode?
– Ne, hvala, reče Barnes.
Od njegova je glasa Laurel zadrhtalo cijelo tijelo.
– Prije nego što vam iznesem našu službenu ponudu, imam nekoliko pitanja o ima-nju, reče Barnes. – Koliko shvaćam, riječ je o obiteljskom nasljedstvu. Koliko je već dugo to zemljište u vašoj obitelji?
– Još od vremena zlatne groznice, reče Laurelina mama. – Moj pra-pra-i nešto.-djed zauzeo je to zemljište i tamo sagradio prvu kolibu. Doduše, nikad nije pronašao zlato. Otada je na toj zemlji uvijek živio netko iz moje obitelji.
– Nitko je nikad nije pokušao prodati?
Ona odmahne glavom. – Ne, ja sam prva. Pretpostavljam da se moja majka okreće o grobu, ali... – Ona slegne ramenima. – Ma koliko nam bilo mrsko rastati se od tog zem-ljišta, ima važnijih stvari.
– Zaista. Postoji li išta neobično u vezi s imanjem?
Laurelini se roditelji pogledaše pa oboje odmahnuše glavama. – Ne bih rekao, odgo-vori njezin otac.
Barnes klimne. – Jeste li imali problema s neovlaštenim upadom na posjed? Ili s nez-nancima koji se pokušavaju nastaniti na zemljištu? Išta takvo?
– Ne baš, reče Laurelin tata. – Povremeno bi se netko prošetao našim terenom, a tu i tamo bismo vidjeli neke ljude. Doduše, zemljište graniči s nacionalnim parkom Red-wood, a nemamo ogradu i nismo označili granice našeg zemljišta. Ako postavite ogradu, siguran sam da nećete imati nikakvih problema.
– Nisam uspio saznati koju cijenu tražite, reče Barnes, a u zraku je ostalo visjeti nei-zgovoreno pitanje.
Laurelin tata pročisti grlo. – Nije lako dobiti procjenu: imalo smo dva procjenitelja, ali obojica su nekako uspjeli izgubiti naš dosje. Radije bismo da vi date ponudu pa ćemo se dogovoriti.
– Razumljivo. – Barnes ustane. – Nadam se da ću vam poslati pismenu ponudu do kraja tjedna.
Rukovao se s njezinim roditeljima i otišao.
Laurel je zadržavala dah sve dok nije čula kako njegov auto odlazi s prilaza. Davidov je stisak oko nje popustio i ona siđe niza stube.
– Napokon, Sarah, reče njezin otac uzbuđeno. – Prošlo je već gotovo šest mjeseci ot-kad mi je prišao i izrazio zanimanje za zemljište. Već sam pomislio da smo se poveselili uzalud.
– Bilo bi nam mnogo lakše da se to napokon ostvari, složi se mama. – Ali još nije ni-šta stavljeno na papir.
– Znam, ali blizu je.
– I prije smo bili blizu. Sjećaš se one žene koja je ljetos bila tako uzbuđena u vezi s kućom.
– Kako ne, zaista uzbuđena, usprotivi se tata. – Kad sam je nazvao da se raspitam kako stoje stvari s ponudom, upitala me 'koja kuća?'. Potpuno je zaboravila na to. – Imaš pravo, prizna Laurelina majka. – Očito je se nije baš tako jako dojmila.
– Ne mislite stvarno njemu prodati našu zemlju? – upita Laurel gorljivo.
– Ma dajte, reče ona, – pa tip je totalno jeziv.
Laurelina mama uzdahne. – Čovjek ne može odbiti prodati zemlju nekomu samo zato što taj netko nije karizmatičan. Osim toga, to je nešto što će nam promijeniti ži-vot. – Ne sviđa mi se. Plaši me.
– Plaši te? – upita otac. – A što ti je na njemu strašno?
– Ne znam, reče Laurel, osjećajući se malo budalasto sad kad Barnesa više nije bilo u blizini. – Izgledao je... čudno.
Tata se nasmije. – Da, vjerojatno je ragbijaš koji je previše puta slomio nos. Ali ne možeš ljude suditi prema izgledu. Sjećaš se cijele one priče o knjizi i koricama?
– Valjda, popusti Laurel, ali nije bila uvjerena. Nešto s njim nije bilo u redu, u nje-govu je pogledu bilo nešto čudno. Nešto što joj se nije svidjelo.
David pročisti grlo. – Moram kući. Svratio sam samo nakratko.
– Ispratit ću te, reče Laurel brzo, vodeći ga prema vratima.
Prije no što je zakoračila na trijem, dvaput je provjerila je li prilaz kući prazan.
Čim je David zatvorio vrata za sobom, ona ga upita: – Je li se i tebi činio čud-nim? – Barnes? – On pričeka nekoliko trenutaka pa slegne ramenima. – Ne baš, pri-zna. – Čudno izgleda, ali to je najviše zbog tog njegova nosa. Izgleda kao Owen Wilson. Vjerojatno ga je slomio igrajući ragbi, kao što je tvoj tata rekao.
Laurel uzdahne. – Možda je stvar u meni, možda sam odveć osjetljiva zbog... – Ona pokaže na leđa. – Znaš na što mislim.
– Upravo sam o tomu htio razgovarati s tobom. – David gurne ruke u džepove, ali ih brzo opet izvadi i prekriži na prsima. – Moram ti reći, Laurel, da je to nešto najčudnije za što sam ikada čuo. Ne mogu se pretvarati da nije.
Laurel klimne glavom. – Znam, totalna sam nakaza.
– Ne, nisi. To što ti se događa čudno je, ali ti nisi, doda on brzo. – Ja... pomoći ću ti koliko god mogu, dobro?
– Stvarno? – šapne Laurel.
David klimne glavom. – Obećavam.
Zamalo su joj krenule suze od zahvalnosti, ali otjerala ih je treptanjem. – Hvala ti. – Sutra idem s mamom u crkvu, a onda idemo u Eureku na ručak s bakom i djedom, ali vraćam se navečer. Nazvat ću te.
– Super. Lijepo se provedi.
– Pokušat ću. – Nakratko je oklijevao, a činilo se kao da će se okrenuti i otići, ali u posljednjem trenutku zakorači naprijed i zagrli je.
Iznenađena, Laurel mu uzvrati zagrljaj.
Promatrala je kako Davidov bicikl nestaje u sumraku, i još je dugo ostala gledati za njim. Kad je jutros došla k njemu, tako se bojala, ali sad je znala da nije mogla izabrati bolju osobu kojoj će se povjeriti. Nasmiješila se i ušla u kuću.
Ponedjeljak je bio Laurelin prvi dan u školi otkad joj je na leđima izrastao cvijet. Razmotrila je mogućnost da kaže da je bolesna, ali tko zna koliko će joj dugo taj cvijet ostati na leđima. Možda zauvijek, pomisli i zadrhti na tu pomisao. Sastala se s Davidom u predvorju prije početka sata, a on ju je nekoliko puta uvjerio da joj se ispod košulje ništa ne vidi. Duboko je udahnula i otišla na prvi sat.
Za ručkom je promatrala Davida. Oblaci su se razišli na nekoliko minuta, propustiv-ši malo blistava svjetla, a Laurel je primijetila kako ono blista na njemu – svjetlucalo je na svjetlijim pramenovima u njegovoj pješčanosmeđoj kosi i na rubovima trepavica. Prije nije mnogo razmišljala o tomu koliko je zgodan, ali u posljednjih nekoliko dana često bi se uhvatila kako ga gleda – a i on ju je već dvaput danas uhvatio u tomu. Pri pogledu na njega počela je osjećati ono čuveno treperenje u trbuhu o kojemu je toliko čitala.
Kad je bila sigurna da je nitko ne gleda, Laurel podigne vlastitu ruku prema suncu. Nije izgledalo isto – Davidovo je tijelo potpuno blokiralo sunce pa su mu zlatne zrake prosijavale sa strane, a njezina ruka kao da je samo djelomično zaustavljala zrake i či-nilo se da je svjetlost pronašla neki put kroz njezinu kožu. Ona brzo gurne ruku u džep. Već je lagano postajala paranoična.
Latice oko struka počele su je stezati i žudjela je za tim da ih oslobodi – pogotovo sad kad je sunčeva svjetlost bila rijetkost koje će u nadolazećim mjesecima biti sve manje. Ali bila je to nelagoda koju će morati trpjeti. Nadala se da će sunca biti i poslije, kad bude išla u šetnju.
Chelsea je bila bolesna pa nije došla u školu, tako da ju je na engleski pratio samo David.
– Hej, Davide? – reče ona.
– Da?
– Hoćeš li poslijepodne na izlet sa mnom? I mojim roditeljima, doda brzo.
Lice mu se objesi. – Ne mogu.
– Zašto?
– Za nekoliko tjedana polažem vozački ispit, a mama je odlučila da moram sam za-raditi za gorivo i osiguranje. Našla mi je posao u ljekarni – počinjem danas poslijepo-dne.
– Oh. Nisi mi rekao.
– I ja sam tek sinoć saznao. Osim toga, reče on i nagne se bliže, – tvoji su problemi trenutačno veći od mojih.
– Pa, sretno, reče Laurel.
David uzdahne. – Da, ne postoji bolji način da te suradnici zabole nego kad ti ma-ma namjesti posao preko veze. – Kratko se nasmije. – Kamo idete?
– Dolje do moje stare kuće. Protekla dva dana mama ne priča ni o čemu drugome nego o prodaji. Uzbuđena je, ali istodobno se i premišlja.
– Zašto? Mislio sam da stvarno jedva čekaju da prodaju imanje.
– I ja sam tako mislila. Ali mama se sva rastužila. Odrasla je tamo. I njezina mama. I mnogi naraštaji prije nje. Shvaćaš?
– Mislim da je to super. Žao mi je što morate prodati.
– I meni, reče Laurel. – Ne mislim reći da nam je ovdje loše, doda brzo. – Drago mi je da smo se odselili, ali sviđa mi se pomisao da se mogu vratiti tamo kad poželim. – Jeste li bili tamo otkad ste se odselili?
– Ne. Bili smo odveć zauzeti otvaranjem knjižare i sređivanjem kuće pa jednostav-no nije bilo vremena za to. Zato mama želi da odemo tamo, da vidi je li sigurna u vezi s prodajom, a i da usput pograbljamo lišće. I da operemo prozore. A tata će vjerojatno htjeti podrezati grmlje. – Nasmiješi se s lažnim ushićenjem. – Bit će to nenadmašna zabava, reče sarkastično.
David klimne pa je ozbiljno pogleda. – Svejedno bih volio da mogu ići s vama, reče on. – Zaista.
Laurel spusti pogled; oči su mu bile tako prodorne. – Možda neki drugi put, reče ona, trudeći se ne zvučati odveć razočarano.
– Nadam se.
OSAM
Kad su stigli, Laurelina je kosa bila sva razbarušena i zapetljana. Trebat će joj cijela vječnost da je raščešlja, ali isplati se – s obzirom na to koliko je uživala u četrdeset pet minuta vožnje u starom kabrioletu i u vjetru koji joj je šibao lice. Skrenuli su na du-gački prilaz, a Laurel zaustavi dah dok su skretali kroz gaj prema kući.
Pogled na staru kuću popratio je val nostalgije koji nije bila očekivala. Drvena kuća bila je mala, ali lijepa, okružena bujnom zelenom travom i trošnom drvenom ogradom. Otkad su se odselili, često joj je nedostajala stara kuća, ali nikad tako jako kao kad ju je sad opet ugledala nakon nekoliko mjeseci. Dvanaest je godina živjela u toj kući i na tom imanju. Poznavala je sve vijugave staze u golemoj šumi iza kuće, kroz koju je znala lutati satima. Nije baš da je priželjkivala da opet živi ovdje, ali jednako tako i ni-je htjela otići odavde.
Njezini su roditelji počeli istovarivati grablje, kante i sredstva za čišćenje. Laurel doh-vati gitaru sa stražnjeg sjedala, a mama se nasmije. – Super mi je to što sviraš na toj staru-diji.
– Zašto?
– Podsjeća me na to da sam je ja svirala nekoć davno na Berkeleyu. – Ona se nasmiješi Laurelinu ocu. – Kad smo se upoznali. Bili smo pravi hipiji.
Laurel pogleda maminu pletenicu i tatine sandale. – Pa i sad ste hipiji.
– Ma ne, ovo nije ništa u usporedbi s onim. U to smo vrijeme stvarno bili hipiji. – Mama primi tatu za ruku i ispreplete prste s njegovima. – Tu sam gitaru nosila na pro-teste. Svirala bih 'We Shall Not Be Moved', prilično falš, a svi bi pjevali na sav glas. Sjećaš li se?
Tata se nasmiješi i zavrti glavom. – Dobra stara vremena, reče sarkastično.
– Ma daj, pa bilo je zabavno.
– Ako ti tako kažeš, popusti on, nagnuvši se prema njoj da je poljubi.
– Hoće li vam smetati ako se odem malo prošetati? – upita Laurel i prebaci remen od gitare preko ramena. – Vratit ću se brzo da vam pomognem. – Može, reče mama. kopajući po prtljažniku.
– Vidimo se uskoro, reče Laurel, već hodajući prema stražnjem dijelu kuće.
Šuma je bila bogata crnogoricom i bjelogoricom, a stabla su bacala sjenu na meko zeleno raslinje koje je posve prekrivalo tlo. Kamo god da čovjek pogleda, sve je bilo zeleno. Tog je jutra bila padala kišica, a sad je već izišlo sunce, pretvarajući milijune kapljica u blistave kuglice koje su svjetlucale kao smaragdni pokrov. Nekoliko je staza vijugalo u mračnu unutrašnjost šume, a Laurel odabere jednu od njih.
Nije joj bilo teško zamisliti da hoda kroz posvećeno tlo – kroz ruševine neke prasta-re katedrale iz vremena prije sjećanja. Nasmiješila se ugledavši granu obraslu mahovi-nom i obasjanu tankom zrakom sunca. Prešla je rukom po njoj, gledajući kako blistave kapljice padaju s njezinih prstiju na tlo i lome sunčevu svjetlost.
Kad je odmaknula roditeljima iz vida, Laurel prebaci gitaru na prsa i razveže šal. Uzdahnuvši od olakšanja, podigne košulju i pusti da se latice slobodno rašire. Nakon što su cijeli dan bile povezane, jedva su dočekale slobodu. Izravnavale su se polako, kao zgrčeni mišići, dok je Laurel nastavljala niz uzak puteljak posut lišćem. Začula je udaljen žubor vode pa je krenula u tom smjeru. Već nekoliko minuta poslije došla je do rječice i sjela na veliki kamen pokraj nje. Izula je japanke i umočila stopala u hlad-nu vodu.
Uvijek je voljela tu rječicu. Voda je bila tako bistra i čista da se vidjelo dno i ribe koje su plivale po njoj. Tamo gdje je zapljuskivala stijene i stvarala male slapove voda se pretvarala u savršeno bijelu pjenu koja je izgledala kao nešto s razglednice.
Laurel počne prebirati akorde iz omiljene joj pjesme Sare McLachlan. Ti-ho je pjevušila, obavijena mirisom cvijeta na leđima.
Nakon prve strofe začuje zvuk s lijeve strane koji je natjera da brzo podigne pogled. Osluhne i učini joj se da čuje tihi šapat. – Mama? – zazove oprezno. – Tata?
Ona nasloni gitaru na jedno stablo i počne razvezivati čvor na šalu koji si je bila omotala oko ruke. Bolje da zamota latice prije nego što ih roditelji vide.
Ali nikako nije uspijevala odvezati čvor. Uto opet začuje šuškanje, glasnije nego prvi put. Brzo pogleda u tom smjeru, tik iznad lijevog ramena. – Tko je?
Laurel pažljivo savine latice prema dolje i omota ih oko struka. Baš se spremala po-vezati ih šalom kad odnekud iza jednog stabla netko zatetura naprijed, kao da ga je netko gurnuo. On osine stablo ljutitim pogledom, a onda se okrene prema Laurel. Ljut-nja iščezne, a pogled mu se ispuni toplinom. – Zdravo, reče uz osmijeh.
Laurel tiho usklikne i pokuša uzmaknuti, ali petom zapne za korijen i padne, pustiv-ši latice da bi se mogla dočekati na ruke.
Bilo je prekasno da ih pokuša sakriti – odskočile u zrak.
– Nemoj! O, žao mi je. Mogu li ti pomoći? – upita neznanac.
Laurel podigne glavu i ugleda oči tako zelene da su se doimale nestvarnima. Ležala je na tlu, a odozgo je u nju gledalo lice mladića.
On ispruži ruku. – Zaista mi je žao. Mi... ja... mislio sam da si me čula, nasmiješi se on pokajnički. – Očigledno nisi. – Imao je lice kao slika starih majstora -naglašene ja-godične kosti ispod kože tako osunčane da bi bolje pristajala na neku plažu u L.A.- u nego u prohladnu šumu obraslu mahovinom. Kosa mu je bila gusta i crna, iste boje kao obrve i trepavice koje su uokvirivale njegove zabrinute oči. Dugačka mu je kosa bila vlažna – kao da se nije stigao skloniti kad je počela kiša – a nekako ju je uspio samo pri korijenu obojiti u istu blistavo zelenu kakve su mu bile oči. Imao je blag os-mijeh od kojega Laurel zastane dah u grlu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da uspije progovoriti.
– Tko si ti?
Zastao je i netremice se zagledao u nju.
– No? – ponuka ga Laurel.
– Ne poznaješ me, zar ne?
Nije žurila s odgovorom. Imala je osjećaj da ga ipak poznaje. Negdje u nekom za-kutku njezina uma čučalo je sjećanje na nešto, ali što se više trudila doći do njega, to joj je brže bježalo. – Zar bih trebala? – upita ona oprezno.
Prodoran je pogled nestao. Neznanac se tiho – gotovo tužno – nasmije, a njegov se glas odbijao od stabala, zvučeći više ptičje nego ljudski. – Ja sam Tamani, reče on, još ispružene ruke. – Ako želiš, možeš me zvati Tam.
Iznenada svjesna da još leži na vlažnu tlu na koje je pala, Laurel osjeti kako je prep-lavljuje osjećaj srama. Nije se obazirala na njegovu ruku nego se osovila na noge, za-boravivši na latice. Uz oštar usklik, ona brzo povuče košulju dolje, lecnuvši se kad je naglo pritisnula cvijet.
– Ne brini, reče on, – držat ću se podalje od tvog cvata. – On se nasmiješi od uha do uha, a Laurel obuzme osjećaj da joj je promaknula neka šala. – Znam u čije latice smi-jem, a u čije ne smijem. – On duboko udahne. – Mmmm. Zamamno mirišeš, ali tvoje su mi latice zabranjene. – On podigne obrvu. – Barem zasad.
On podigne ruku prema njezinu licu, a Laurel se nije mogla ni pomaknuti. Otresao joj je lišće iz kose, a onda prijeđe pogledom preko nje. – Čini se da si neozlijeđena.
Nema slomljenih latica ili peteljka.
– O čemu ti govoriš? – upita ona, pokušavajući sakriti latice koje su joj provirivale ispod košulje.
– Malo je prekasno za to, ne misliš li?
Ljutito je zurila u njega. – Što radiš ovdje?
''Tu živim.''
– Ne živiš, reče ona, zbunjeno. – Ovo je moja zemlja.
– Stvarno?
Opet se sva zajapurila. – Pripada mojim roditeljima. – Čvrsto je držala rubove ko-šulje. – A ti... ti nisi dobrodošao. – Kako je moguće da su mu oči tako blistavo zelene? Leće u boji, reče u sebi.
– Nisam?
Oči mu se rašire i on zakorači bliže. Lice mu je bilo jako samouvjereno, osmijeh tako zarazan da nije mogla uzmaknuti. Bila je sigurna da nikad prije u životu nije upo-znala nikoga poput njega, a ipak je opet obuzme osjećaj da joj je poznat.
– Tko si ti? – ponovi Laurel.
– Rekao sam ti već, ja sam Tamani.
Ona zavrti glavom. – Ali tko si zapravo?
Tamani joj pritisne prst na usne. – Šššš, sve u svoje vrijeme. Dođi. – Primio ju je za ruku, a ona se nije pobunila kad ju je poveo dublje u šumu. Njezina je druga ruka pos-tupno zaboravila što bi trebala raditi pa je pustila rub košulje. Latice su se polako uzdi-zale sve dok nisu bile raširene u punoj ljepoti. Tamani se osvrne preko ramena. – Eto. Nije li tako bolje?
Laurel je mogla samo klimnuti. U glavi joj je bilo mutno i premda je negdje u poza-dini uma znala da bi trebala biti uznemirena svim ovim, nekako joj se ta misao nije či-nila važnom. Važno je bilo samo slijediti ovog dečka čarobna osmijeha.
Doveo ju je na malu čistinu gdje su se krošnje iznad razmaknule i propustile krug sunčeve svjetlosti na travu istočkanu spužvastom mahovinom. Tamani se ispruži na travu i pokaže joj neka sjedne njemu nasuprot.
Laurel je zurila kao opčinjena. Zeleno-crna kosa padala mu je u pramenovima preko čela, gotovo do očiju. Bio je odjeven u široku bijelu košulju koja je izgledala kao nešto iz kućne radinosti, baš kao i njegove široke smeđe hlače do ispod koljena. Odjeća mu je bila vrlo staromodna, ali nekako je na njemu izgledala jednako dobro kao i sve osta-lo. Stopala su mu bila bosa, ali kao da ga oštre borove iglice i suhe grančice na putelj-ku uopće nisu smetale. Bio je možda dvadesetak centimetara viši od nje, a kretao se graciozno poput mačke. Nikad prije nije vidjela da se neki dečko tako kreće.
Laurel sjedne i prekriži noge, pogledavši ga s očekivanjem. Neobična želja da ga slijedi polako je blijedjela, a na njezino je mjesto dolazila zbunjenost.
– Prilično si nas prestrašila kad si tako pobjegla. – Imao je pomalo pjevuckav naglasak ne baš britanski i ne baš irski.
– Kako? – upita Laurel, pokušavajući raščistiti misli.
– Jednoga si dana bila tu, drugog te dana nije bilo. Kamo si nestala? Već sam se us-paničio?
– Uspaničio? – Bila je previše zbunjena da bi raspravljala s njim ili zahtijevala još podataka.
– Jesi li ikomu rekla za to? – upita on i pokaže preko njezina ramena.
Ona odmahne glavom. – Nisam – oh, jesam. Rekla sam prijatelju Davidu.
Tamanijevim licem preleti nečitljiv izraz. – Samo prijatelj?
Laurel je polako počela dolaziti k sebi. – Da... ne... mislim da se to tebe ne tiče.
U kutovima Tamanijevih očiju pojavile su se sitne bore, a Laurel se na trenutak uči-ni da je vidjela i bljesak straha. A onda se on zavali unatrag i njegov se blagi osmijeh vrati; zacijelo joj se ipak samo učinilo. – Možda i ne. – Među prstima je vrtio vlat tra-ve. – Ali roditelji ti ne znaju?
Laurel počne odmahivati glavom, ali napokon je do nje doprla apsurdnost cijele si-tuacije. – Ne... da... možda – ne bih trebala biti ovdje, reče ona oštro i ustane.
– Nemoj me slijediti.
– Čekaj, reče Tamani, a u glasu mu se čuo prizvuk panike.
Ona sklizne ispod niske grane. – Nestani!
– Znam odgovore! – dovikne on.
Laurel zastane i osvrne se. Tamani se pridigao na jedno koljeno, a izraz njegova lica preklinjao ju je neka ostane.
– Znam odgovore na sva tvoja pitanja. O cvatu... i svemu drugom.
Ona se polako okrene, još ne znajući bi li mu trebala vjerovati.
– Reći ću ti sve što želiš znati, doda on sad već tišim glasom.
Laurel zakorači dva koraka naprijed i Tamani se odmah opusti. – Ostani tamo, reče mu Laurel, pokazavši na drugi kraj čistine. – A ja ću sjesti ovdje. Ne želim da me više dotakneš.
Tamani uzdahne. – Pošteno.
Opet je sjela na travu, ali ostala je napeta, oprezna, spremna na bijeg. – Dobro, što je to?
– Cvat.
– Hoće li nestati?
– Sad je red na mene. Kamo si otišla?
– U Crescent City. Hoće li nestati? – ponovi ona oštrijim glasom.
– Nažalost, da, uzdahne on tužno. – Prava šteta.
– Siguran si da će se povući? – Laurelino je oklijevanje nestalo kad je čula dobre vi-jesti iz njegovih usta.
– Naravno. Sljedeće godine opet ćeš procvasti, ali nijedan cvat ne traje zauvijek. – Kako to znaš?
– Opet je moj red. Koliko je daleko Crescent City?
Ona slegne ramenima. – Šezdeset-sedamdeset kilometara. Tako nešto.
– U kojem smjeru?
– Moj red. Kako znaš sve ovo?
– Ja sam poput tebe. Iste smo vrste.
– A gdje je onda tvoj cvat?
Tamani se nasmije, – Ja ne cvatem.
– Rekao si da smo iste vrste. Ako je to istina, onda bi i ti trebao imati cvat.
Tamani se nalakti na jednu ruku. – Ako nisi primijetila, ja sam muško.
Laurel osjeti kako joj se ubrzava dah. Itekako je bila svjesna da je muško.
– U kojem smjeru? – ponovi on.
– Prema sjeveru. Zar nemaš zemljovid?
On se naceri. – To je tvoje sljedeće pitanje?
– Ne! – reče Laurel i ljutito ga pogleda kad se nasmijao. Pitanje koje je stvarno že-ljela postaviti bilo joj je na vrh jezika, ali bojala se odgovora. Napokon s mukom pro-guta i ipak tiho upita: – Pretvaram li se u cvijet?
Tamanijeva su se usta izvila u lagan poluosmijeh, ali nije se nasmijao. – Ne, reče blago.
Laurel osjeti kako joj se cijelo tijelo opušta od olakšanja.
– Oduvijek si bila cvijet.
– Molim? – reče ona. – Što time misliš reći?
– Biljka si. Nisi ljudsko biće, nikad i nisi bila. Cvjetanje je samo najočitija manifes-tacija, objasni Tamani, smireniji no što je po njezinu mišljenju imao pravo biti.
– Biljka? – upita Laurel, ne trudeći se sakriti nevjericu U glasu.
– Da. Ne bilo kakva biljka, naravno. Najrazvijeniji oblik prirode na svijetu. – On se nagne naprijed, a zelene su mu oči blistale. – Laurel, ti si vila.
Čeljust joj se stisla kad je shvatila kako je glupa. Opčinjena tim njegovim privlač-nim licem, dopustila mu je da je namami duboko u šumu, čak je i napola povjerovala njegovim nevjerojatnim tvrdnjama. Ona ustane, bijesno ga gledajući.
– Čekaj, reče Tamani, skoči naprijed i primi je za zapešće. – Ne idi još. Moram znati što tvoji roditelji namjeravaju učiniti s ovom zemljom.
Laurel istegne ruku. – Želim da se izgubiš odavde, prosikće ona. – A ako te ikad vi-še vidim, pozvat ću policiju. – Ona se okrene i potrči, povlačeći košulju preko latica. Dovikivao je za njom: – Laurel, moram znati! Laurell!
Potrčala je još brže. Ništa joj se nije činilo važnije od loga da se što prije udalji od Tamanija, te neobične osobe koja je u njoj probudila toliko zbunjujućih osjećaja.
Kad je došla do čistine kraj rječice, gdje je bila prije njegova dolaska, Laurel je zas-tala tek toliko da opet omota latice šalom. Pokupila je gitaru i podigla remen preko gla-ve. Dok je to radila, ruka joj je prošla kroz sunčevu zraku. Cijelo joj je zapešće svjetlu-calo kao posuto sićušnim blistavim prahom. Super. Ostavio je nekakav trag na meni. Koji glupi trik.
Usporila je tek kad je već mogla vidjeti kuću. Opet pogleda zapešće i osjeti kako u njoj raste ljutnja. Trljala je svjetlucavi prah sve dok nije posve nestao.
DEVET
Sljedećeg se dana osjećala kao zombi. Nije htjela vjerovati ničemu što je Tamani re-kao, ali nije mogla prestati razmišljati o tomu, nije se mogla prestati pitati je li to mogu-će? A onda bi se razljutila sama na sebe, ne vjerujući da može biti tako budalasta, i cije-li bi se ciklus ponovio.
David ju je nekoliko puta pokušao sustići na hodniku, ali uvijek mu je uspjela pobje-ći i šmugnuti u učionicu prije njega.
Ali na biologiji ga nije uspjela izbjeći.
Požurio je sjesti na svoje uobičajeno mjesto pokraj nje. – Što nije u redu? – upita on.
– Je li se proširilo? – šapne on prije no što se stigla okrenuti.
Ona odmahne glavom i pusti da joj kosa padne oko lica, kao barijera između njih dvoje.
David primakne stolac bliže njezinu. – Laurel, moraš razgovarati sa mnom. Poludjet ćeš ako budeš sve zadržavala u sebi.
– Ne mogu... – prekine se ona dok su joj se oči punile suzama. – Ne mogu sad raz-govarati.
David klimne glavom. – Možemo li razgovarati nakon škole? – upita on kad je pro-fesor James već počeo s nastavom.
Laurel klimne i pokuša neprimjetno obrisati suze, da ne privuče pozornost.
David je pod klupom potapše po nozi, a zatim počne crtkarati po bilježnici. Laurel požali što barem on ne zapisuje na satu pa da kasnije može od njega prepisati.
Dan se vukao, a Laureline su se proturječne misli kovitlale – prvo se prekoravala što je obećala Davidu da će razgovarati, a već bi joj u sljedećem trenutku bilo lakše na po-misao da se ima komu povjeriti. Nije bila sigurna odakle početi. Kako uopće nekomu reći da misliš da si možda mitsko biće?
– Nisam, promrmlja Laurel sebi u bradu. – To je glupo.
Ali nije se uspijevala uvjeriti.
Poslije škole, ona i David hodali su prema njegovoj kući. David je naslutio da još ni-je spremna razgovarati pa su hodali u tišini.
Bio je posebno nježan dok joj je pomagao preko ograde u njegovu stražnjem dvoriš-tu, a izbjegavao je dotaknuti je po leđima. Kad je doskočila, pridržao ju je za ruke, a ni-je je pustio ni kad je već bila sigurna na nogama.
Laurel osjeti poriv da se stisne uz njega pa da zaboravi na sve te gluposti, ali znala je da to nije moguće. Netremice ju je gledao sve dok nije gurnula ruke u džep i dok se nije natjerala da se okrene od njega.
– Ovuda, reče David i povede je prema isprepletenim stablima.
Ona pogleda gore u guste krošnje. Bio je već listopad i lišće je bilo u savršenom sta-diju polu-preobrazbe. Rubovi su bili narančasti i crveni – na nekim granama žuti i svije-tlosmeđi, ali sredina listova još se borila da ostane zelenom. Ta je mješavina boja činila šumu prekrasnom, ali Laurel je svejedno bila pomalo tužna što zelenilo gubi bitku sa šarenijim nijansama.
Podsjetilo ju je to na njezin vlastiti cvat. Hoće li polako uvenuti kao lišće? Hoće li bo-ljeti? pomisli iznenada, osjetivši ubod straha. Čak i da boli, isplatit će se, samo da nestane. Ali Tamani je rekao da će joj sljedeće godine izrasti novi cvijet. Nadala se da je većina to-ga što je rekao istina. A ostalo... Nije htjela ni razmišljati o tomu.
Ali misli su joj se ipak stalno vraćale na to. I premda si nije htjela priznati, nije to bilo samo zbog toga što su te informacije bile tako bizarne, nego i zbog samoga Tamanija. Uzdrmao ju je, upoznao je s osjećajima koje nikad prije nije bila iskusila. Taj snažan os-jećaj žudnje za nekim koga i ne poznaješ – nikad se prije nije tako osjećala. Ni sa kim. Bilo je to uzbudljivo i novo, ali i strašno. Dijelom sebe kao da nije upravljala. Nije bila sigurna da joj se to sviđa.
Bio je tako... prekrasan. Je li to prava riječ? Činilo joj se da jest. Što god da jest, nije mogla odvojiti oči od njega. To je ono što ju je navelo da se zapita nije li sve to bila neka vrsta priviđenja. Neki superrealističan san.
Pogleda dolje u zapešće s kojega je bila istrljala svjetlucavi prah. To je bilo stvarno. Kad je došla kući, pronašla je trag i na trapericama. Morao je biti stvaran.
A tu je bila i ta pomisao koja joj nije dala mira, taj osjećaj da ga je već prije vidjela. Nije je mogla otresti. On se i ponašao kao da je poznaje otprije. Zašto bi je poznavao? Kako je to moguće? Od svega joj se toga već vrtjelo u glavi.
– Što se dogodilo jučer? – upita David napokon, kad su došli do isprepletenih stabala. Laurel zastenje, pomislivši na to kako joj se glupim sve to učinilo nakon što je pristala na razgovor s Davidom. – Toliko je bedasto da ne znam zašto sam se tako uzrujala oko toga. Vjerojatno zato što se osjećam užasno glupo.
– Ima li ikakve veze s... ovaj... s cvijetom?
– Možda. Ne znam, reče Laurel. Ushodala se, a riječi su potekle. – Jedino ako je isti-na, a ne mogu vjerovati da jest. Počinje mi se činiti da sam sve to izmislila, kao san koji sam sanjala premda se ne sjećam da sam zaspala.
– Ne razumijem što pokušavaš reći. Tvoje riječi nemaju previše smisla.
– Smisla, posprdno će Laurel. – Kad ti kažem što je rekao, imat će još manje smisla. – Tko?
Laurel stane i nasloni se na drvo. – Upoznala sam nekoga. Gore na imanju. Jednog dečka... recimo. – Gotovo muškarca, ali nije to rekla naglas. – Kaže da živi tamo.
– Na tvojoj zemlji?
– To sam i ja rekla.
– A što su na to rekli tvoji roditelji?
Laurel odmahne glavom. – Nisu ga vidjeli.
– Sama si ga upoznala?
Laurel klimne glavom.
– Naletjela si na nekog nepoznatog tipa dok si bila posve sama? Imaš sreće da si živa i zdrava! – On zastane na trenutak, a zatim tiho upita: – Je li te ozlijedio?
Ali Laurel je već odmahivala glavom. – Nije bilo ništa takvo. – Na trenutak se prisje-tila osjećaja koji je imala dok je sjedila na maloj čistini. – Osjećala sam se sigurnom. I bila sam sigurna. On... poznavao me. Ne znam kako. Vidio je cvijet na mojim leđima i nije bio nimalo iznenađen. Rekao mi je da je to cvat.
– Cvat?
– Rekao je i da će proći. To je jedini dio razgovora za koji se nadam da je istinit.
– Tko je to bio? Je li ti rekao?
– Samo da se zove Tamani. – Čim je izgovorila to ime, poželjela je da nije. Činilo se nekako čarobnim, a kad ga je čula vratio joj se osjećaj da je dio nje izvan kontrole. Nje-govo joj se lice uguralo u sjećanje, izguravši sve drugo. Njegov intenzivan pogled, taj poluosmijeh, to kako ju je preplavio osjećaj da ga poznaje kad joj je dotaknuo ruku.
– Tamani? – reče David, što je vrati u stvarnost. – Čudno ime.
Laurel samo klimne glavom, silom vrativši misli u sadašnjost.
– Što je još rekao?
– Rekao mi je da smo od iste vrste – zato je i znao za cvat.
– Iste vrste? Što to znači?
Laurel se nasmije, pokušavajući razbiti napetost. Nije upalilo. – Tako je glupo. Re-kao je... rekao je da sam cvijet, biljka.
– Biljka?
– Točno. Svašta.
David se zamisli. – Još nešto? – upita.
– Još nešto? Pa zar to nije dovoljno? Rekao je da sam idiotska biljka. Nisam biljka! Nisam, doda ona, tek toliko da se zna.
David sklizne leđima niz deblo i sjedne na tlo, lupkajući prstima po koljenu.
– To bi puno toga objasnilo, znaš, reče on, oklijevajući.
– Ma daj, Davide, ne i ti.
– Je li išta drugo rekao? – upita on, ne obazirući se na njezin komentar.
Laurel se okrene i počne cupkati komadiće kore stabla na koje je bila naslonjena. – Rekao je još neke ludosti.
David ustane i pride drvetu koje je napadala, čekajući tla podigne glavu i pogleda ga. – Ako su ludosti, zašto te to tako uzrujalo?
– Zato – zato što je tako glupo.
– Laurel.
Brzo ga je pogledala.
– Što je rekao?
– Ma, glupo je. Rekao je da sam... Smijat ćeš se.
– Neću se smijati. Što je rekao da si?
Ona izdahne, a ramena joj se objese. – Rekao je da sam vila, prošapće.
David je kratko šutio, a zatim podigne ruku, pokazujući palcem i prstom visinu od sedam-osam centimetara. – Vila? – reče sumnjičavo.
– Pa, očito sam malo veća od toga, odbrusi Laurel.
David se samo nasmiješi.
– Što? – Glas joj je bio oštriji no što je namjeravala, ali nije se ispričala.
– Pa... ima smisla.
Laurel se podboči. – Neki luđak tvrdi da sam mitsko biće, a tebi to ima smisla?
David se zacrveni i slegne ramenima. – Kad bih morao izabrati jednu osobu koja me najviše podsjeća na vilu, bila bi to ti.
Laurel je očekivala da će se David nasmijati i reći joj da je to glupo. Računala je na to. Ali on kao da je povjerovao. I premda je znala da je nerazumno, razljutilo ju je to. – Možemo li sad krenuti natrag? – upita ona i zakorači na stazu.
– Čekaj, reče David i potrči za njom. – Zar nisi znatiželjna?
– Ne, Davide, otrese se ona. – Nisam. Samo želim otići kući, probuditi se sutra ujut-ro i otkriti da je sve to bio samo san. Da se taj cvijet, kvrga, čak i državna škola nikad nisu dogodili. Eto što želim! – Ona se okrene, ne dajući mu priliku da išta odgovori pa potrči niz jedan puteljak. Nije je bilo briga kamo vodi.
– Čega se više bojiš, Laurel? – dovikne David za njom. – Da govori istinu ili da la-že? – Laurel je trčala cijelim putem do kuće. Nekoliko je minuta stajala na prilazu kući, pokušavajući doći do zraka prije nego što uđe. Dani su postajali sve kraći i sunce je već zalazilo. Klonula je na trijem i obgrlila koljena rukama. Bilo je to onaj čarobni trenutak kad su oblaci ljubičasti i prošarani fluorescentnom narančastom. Voljela je to doba da-na. Njihova nova kuća imala je veliki prozor okrenut prema zapadu, s kojega bi ona i mama često promatrale kako oblaci postaju tamno-ljubičasti, a zatim blijede u svijetlo-ljubičastu, predajući se narančastom svjetlu umirućeg sunca.
Večeras nije uživala u ljepoti zalaska.
Gledala je dvorište i bijela stabla vučjega drena koja su rasla uz rub dvorišta. Ako je vjerovati Tamaniju, imala je više zajedničkog s tim stablima nego sa svojim živu-ćim roditeljima koji su je čekali s druge strane vrata.
Ona pogleda dolje u svoja stopala. Nije ni primijetila da je izula japanke i zarila prste u zemlju u cvjetnjaku. Brzo je nekoliko puta plitko udahnula da otjera paniku koja ju je obuzela, a onda otrese zemlju sa stopala i vrati ih u japanke. Što bi bilo da ode u stražnje dvorište, da ukopa stopala u bogatu crnu zemlju i da podigne ruke pre-ma nebu? Bi li joj se koža postupno stvrdnula u koru? Bi li procvalo još latica, možda iz trbuha ili na vrhu glave?
Bila je to zastrašujuća pomisao.
Ali Tamani je izgledao normalno. Ako su zaista bili iste vrste, znači li to da se ni ona neće mijenjati? Još nije bila sigurna može li vjerovati ičemu što je rekao.
Vrata se otvoriše, a Laurel skoči na noge i okrene se, baš kad je tata provirio van. – Činilo mi se da sam nekoga čuo, reče on i nasmiješi se. – Što radiš?
Laurel zastane na trenutak, pokušavajući se prisjetiti što ju je navelo da sjedne na trijem. – Gledala sam zalazak sunca, reče uz usiljen osmijeh.
On uzdahne i nasloni se na dovratak. – Prekrasan je, zar ne?
Laurel klimne, teško gutajući kroz stisnuto grlo.
– Jako si tiha proteklih nekoliko tjedana, Laurel. Jesi li dobro? – upita on blago.
– Samo sam malo pod stresom zbog škole, slaže Laurel. – Teže je nego što sam mislila.
On joj se pridruži na trijemu. – Uspijevaš li se nositi s tim?
– Da, ali iscrpljuje me.
On se nasmiješi i obgrli je oko ramena. Laurel se ukoči, ali tata nije primijetio ni to ni tanke latice od kojih ga je dijelio samo milimetar tkanine. – Pa, imamo gomilu kompota od bresaka za dodatnu energiju, reče i mangupski se nasmiješi.
– Hvala, tata.
– Uđi kad budeš spremna, reče on. – Uskoro će večera.
– Tata?
– Da?
– Jesam... jesam li bila drukčija od drugih klinaca kad sam bila mala?
On zastane. Vidjevši joj izraz lica, opet sjedne pokraj nje. – Na što misliš?
Na trenutak je razmotrila mogućnost da mu se povjeri, ali brzo se predomislila. Pr-vo je htjela čuti što on zna. – Na primjer, to kako jedem. Druga djeca ne jedu poput mene. Svima je to čudno.
– Pa, jest malo drukčije. Ali ne poznajem nikoga tko jede više voća i povrća od te-be. Mislim da je to zdravo. Nisi imala nikakvih problema zbog toga, zar ne?
– Jesam li ikad bila kod liječnika?
– Naravno. Kad smo završavali s postupkom usvojenja, jedan je pedijatar došao do nas na imanje provjeriti jesi li dobra zdravlja. – On zastane. – Zapravo, to je smiješna priča. Pregledao te cijelu i sve je bilo u redu. – Tata se nasmije. – Osim što ti koljeno nije reagiralo na udarac batićem. Bio je malo zabrinut zbog toga, ali meni se to nije činilo odveć važnim. A onda je izvadio stetoskop. Tad je sve postalo čudno. Micao je stetoskop po cijelim tvojim prsima i leđima. Upitao sam ga u čemu je problem, a on mi je rekao neka odem po tvoju majku. Htio je razgovarati s nama oboma. Pa sam oti-šao po nju, ali kad smo se vratili, on je već pakirao svoje stvari. Nasmiješio se i rekao da si savršeno zdrava.
– U čemu je onda bio štos?
– To sam i ja pitao. Odgovorio je da nema pojma o čemu govorim. Recimo samo da to nije poboljšalo mišljenje koje tvoja majka ima o liječnicima. Tjednima nakon toga iščuđavala se tomu koliko je nenormalan.
– I nikad niste otkrili što je bilo?
Tata slegne ramenima. – Ne mislim da s tobom nešto nije bilo u redu. Mislim da mu je stetoskop bio pokvaren ili ga je pogrešno koristio. Kad je to shvatio, nije htio is-pasti nesposoban pa se pretvarao da ništa nije bilo. Liječnici ne vole priznati da su po-griješili. – On pogleda Laurel. – Zašto me to pitaš? Želiš li da te odvedemo liječniku? Tražili smo izuzeće od obveznoga školskog sistematskog pregleda, ali ako želiš, mo-žemo te odvesti.
Laurel odmahne glavom. To je posljednje što bi htjela. – Ne. Stvarno ne želim.
– Jesi li dobro?
Laurel se nasmiješi. – Da, mislim da jesam.
– Sigurna si? – Tata je bio uporan, gledajući je blago, ali zabrinuto.
Ona klimne. – Dobro sam.
– Dobro. – On ustane i okrene kvaku. – Oh, usput, jutros smo dobili ponudu od Barnesa.
– To je super, reče Laurel, zagledavši se u sve mračniji obzor. – Nadam se da će se prodaja brzo obaviti. – Jer nikad se više ne želim vratiti tamo, doda ona u sebi.
Kad se oglasilo zvono na vratima, Laurel se izležavala na kauču. – Ja ću, dovikne. Otvorila je vrata i ugledala Davida u crnoj majici i žarko žutim bermudama. – Hej, reče ona, zakorači van na trijem i zatvori vrata za sobom. – Kako je bilo?
David slegne ramenima. – Bilo bi zabavnije da si i ti bila s nama. – Oklijevao je. – Ka-ko si?
Laurel pogleda u pod. – Dobro sam. Isto kao jutros.
– Boli li te?
Ona odmahne glavom.
Pogladio ju je po nadlaktici. – Bit će sve dobro, reče on.
– Kako će biti dobro, Davide? Iz leđa mi raste cvijet. To nije dobro.
– Mislio sam reći da ćemo već nešto smisliti.
Tužno se osmjehnula. – Žao mi je. Došao si pogledati kako sam, a ja se ponašam... – Prekinula se kad su je zaslijepila svjetla automobila. Podigla je ruku da zaštiti oči, gle-dajući kako auto skreće na prilaz njihovoj kući. Iz njega je izišao visok muškarac širo-kih ramena i krenuo prema njima.
– Stanuju li ovdje Sewellovi? – upita dubokim i ozbiljnim glasom.
– Da, reče ona kad je zakoračio na trijem i na svjetlo. Laurel nesvjesno namreška nos. Lice mu je izgledalo kao da s njim nešto nije u redu. Jagodične kosti bile su oštre i nepravilne, a lijevi mu je kapak bio obješen.
Dugački mu je nos izgledao kao da je nekoliko puta bio slomljen, a da ga nitko nikad nije pravilno namjestio. Premda se nije mrštio, usta su mu bila ukočena u trajni izraz ra-zočaranja. Imao je nevjerojatno široka ramena, a na njegovu je krupnome tijelu odijelo izgledalo kao da mu tamo nije mjesto.
– Jesu li ti roditelji kod kuće? – upita on.
– Da, samo malo. – Ona se polako okrene. – Ovaj... uđite.
Pridržala je vrata pa su obojica ušli – i David i muškarac. Dok su stajali u predvorju, muškarac šmrcne i pročisti grlo. – Palili ste kriješ ili tako nešto? – upita on, kritički odmjeravajući Davida.
– Aha, odgovori David. – Dolje na plaži. Ja sam bio zadužen za paljenje i recimo samo da je prije vatre bilo mnogo dima. – Nakratko se nasmije, ali kad se muškarac nije ni nasmiješio, David ušuti.
– Idem po njih, reče Laurel brzo.
– Pomoći ću ti, doda David, krenuvši za njom.
Ušli su u kuhinju, gdje su Laurelini roditelji pili čaj.
– Netko vas treba, reče Laurel.
– Oh, reče tata, odloži šalicu s čajem i označi gdje je stao u knjizi. – Ispričajte me. – Laurel je ostala stajati na pragu, gledajući za tatom. David je položio dlan na donji dio njezinih leđa i nadala se da ga neće maknuti. Nije se bojala, ali nije mogla otresti osje-ćaj da nešto nije u redu.
– Sarah, zazove njezin otac. – Došao je Jeremiah Barnes.
Laurelina mama glasno spusti šalicu na tanjurić i požuri pokraj njih prema ulaznim vratima.
– Tko je Jeremiah Barnes? – upita David tiho.
– Agent za prodaju nekretnina, odgovori Laurel i ogleda se oko sebe. – Dođi ovamo, reče i primi Davida za ruku pa ga povede uza stube iza kauča na koji je gospodin Bar-nes upravo sjedao. Na prstima su se popeli nekoliko stuba, tek toliko da ih se iz sobe ne može vidjeti. Pustila je Davidovu ruku, ali kad su sjeli, on je ispružio ruku na stubu iza njezinih leđa. Naslonila se malo na nju, uživajući u osjećaju njegove blizine. Kao da je to rastjeralo malo one nelagode koja je rasla otkako se pojavio gospodin Barnes.
– Nadam se da mi nećete zamjeriti što sam banuo nenajavljen, reče Barnes.
– Nimalo, reče Laurelina mama. – Jeste li za kavu? Čaj? Čašu vode?
– Ne, hvala, reče Barnes.
Od njegova je glasa Laurel zadrhtalo cijelo tijelo.
– Prije nego što vam iznesem našu službenu ponudu, imam nekoliko pitanja o ima-nju, reče Barnes. – Koliko shvaćam, riječ je o obiteljskom nasljedstvu. Koliko je već dugo to zemljište u vašoj obitelji?
– Još od vremena zlatne groznice, reče Laurelina mama. – Moj pra-pra-i nešto.-djed zauzeo je to zemljište i tamo sagradio prvu kolibu. Doduše, nikad nije pronašao zlato. Otada je na toj zemlji uvijek živio netko iz moje obitelji.
– Nitko je nikad nije pokušao prodati?
Ona odmahne glavom. – Ne, ja sam prva. Pretpostavljam da se moja majka okreće o grobu, ali... – Ona slegne ramenima. – Ma koliko nam bilo mrsko rastati se od tog zem-ljišta, ima važnijih stvari.
– Zaista. Postoji li išta neobično u vezi s imanjem?
Laurelini se roditelji pogledaše pa oboje odmahnuše glavama. – Ne bih rekao, odgo-vori njezin otac.
Barnes klimne. – Jeste li imali problema s neovlaštenim upadom na posjed? Ili s nez-nancima koji se pokušavaju nastaniti na zemljištu? Išta takvo?
– Ne baš, reče Laurelin tata. – Povremeno bi se netko prošetao našim terenom, a tu i tamo bismo vidjeli neke ljude. Doduše, zemljište graniči s nacionalnim parkom Red-wood, a nemamo ogradu i nismo označili granice našeg zemljišta. Ako postavite ogradu, siguran sam da nećete imati nikakvih problema.
– Nisam uspio saznati koju cijenu tražite, reče Barnes, a u zraku je ostalo visjeti nei-zgovoreno pitanje.
Laurelin tata pročisti grlo. – Nije lako dobiti procjenu: imalo smo dva procjenitelja, ali obojica su nekako uspjeli izgubiti naš dosje. Radije bismo da vi date ponudu pa ćemo se dogovoriti.
– Razumljivo. – Barnes ustane. – Nadam se da ću vam poslati pismenu ponudu do kraja tjedna.
Rukovao se s njezinim roditeljima i otišao.
Laurel je zadržavala dah sve dok nije čula kako njegov auto odlazi s prilaza. Davidov je stisak oko nje popustio i ona siđe niza stube.
– Napokon, Sarah, reče njezin otac uzbuđeno. – Prošlo je već gotovo šest mjeseci ot-kad mi je prišao i izrazio zanimanje za zemljište. Već sam pomislio da smo se poveselili uzalud.
– Bilo bi nam mnogo lakše da se to napokon ostvari, složi se mama. – Ali još nije ni-šta stavljeno na papir.
– Znam, ali blizu je.
– I prije smo bili blizu. Sjećaš se one žene koja je ljetos bila tako uzbuđena u vezi s kućom.
– Kako ne, zaista uzbuđena, usprotivi se tata. – Kad sam je nazvao da se raspitam kako stoje stvari s ponudom, upitala me 'koja kuća?'. Potpuno je zaboravila na to. – Imaš pravo, prizna Laurelina majka. – Očito je se nije baš tako jako dojmila.
– Ne mislite stvarno njemu prodati našu zemlju? – upita Laurel gorljivo.
– Ma dajte, reče ona, – pa tip je totalno jeziv.
Laurelina mama uzdahne. – Čovjek ne može odbiti prodati zemlju nekomu samo zato što taj netko nije karizmatičan. Osim toga, to je nešto što će nam promijeniti ži-vot. – Ne sviđa mi se. Plaši me.
– Plaši te? – upita otac. – A što ti je na njemu strašno?
– Ne znam, reče Laurel, osjećajući se malo budalasto sad kad Barnesa više nije bilo u blizini. – Izgledao je... čudno.
Tata se nasmije. – Da, vjerojatno je ragbijaš koji je previše puta slomio nos. Ali ne možeš ljude suditi prema izgledu. Sjećaš se cijele one priče o knjizi i koricama?
– Valjda, popusti Laurel, ali nije bila uvjerena. Nešto s njim nije bilo u redu, u nje-govu je pogledu bilo nešto čudno. Nešto što joj se nije svidjelo.
David pročisti grlo. – Moram kući. Svratio sam samo nakratko.
– Ispratit ću te, reče Laurel brzo, vodeći ga prema vratima.
Prije no što je zakoračila na trijem, dvaput je provjerila je li prilaz kući prazan.
Čim je David zatvorio vrata za sobom, ona ga upita: – Je li se i tebi činio čud-nim? – Barnes? – On pričeka nekoliko trenutaka pa slegne ramenima. – Ne baš, pri-zna. – Čudno izgleda, ali to je najviše zbog tog njegova nosa. Izgleda kao Owen Wilson. Vjerojatno ga je slomio igrajući ragbi, kao što je tvoj tata rekao.
Laurel uzdahne. – Možda je stvar u meni, možda sam odveć osjetljiva zbog... – Ona pokaže na leđa. – Znaš na što mislim.
– Upravo sam o tomu htio razgovarati s tobom. – David gurne ruke u džepove, ali ih brzo opet izvadi i prekriži na prsima. – Moram ti reći, Laurel, da je to nešto najčudnije za što sam ikada čuo. Ne mogu se pretvarati da nije.
Laurel klimne glavom. – Znam, totalna sam nakaza.
– Ne, nisi. To što ti se događa čudno je, ali ti nisi, doda on brzo. – Ja... pomoći ću ti koliko god mogu, dobro?
– Stvarno? – šapne Laurel.
David klimne glavom. – Obećavam.
Zamalo su joj krenule suze od zahvalnosti, ali otjerala ih je treptanjem. – Hvala ti. – Sutra idem s mamom u crkvu, a onda idemo u Eureku na ručak s bakom i djedom, ali vraćam se navečer. Nazvat ću te.
– Super. Lijepo se provedi.
– Pokušat ću. – Nakratko je oklijevao, a činilo se kao da će se okrenuti i otići, ali u posljednjem trenutku zakorači naprijed i zagrli je.
Iznenađena, Laurel mu uzvrati zagrljaj.
Promatrala je kako Davidov bicikl nestaje u sumraku, i još je dugo ostala gledati za njim. Kad je jutros došla k njemu, tako se bojala, ali sad je znala da nije mogla izabrati bolju osobu kojoj će se povjeriti. Nasmiješila se i ušla u kuću.
Ponedjeljak je bio Laurelin prvi dan u školi otkad joj je na leđima izrastao cvijet. Razmotrila je mogućnost da kaže da je bolesna, ali tko zna koliko će joj dugo taj cvijet ostati na leđima. Možda zauvijek, pomisli i zadrhti na tu pomisao. Sastala se s Davidom u predvorju prije početka sata, a on ju je nekoliko puta uvjerio da joj se ispod košulje ništa ne vidi. Duboko je udahnula i otišla na prvi sat.
Za ručkom je promatrala Davida. Oblaci su se razišli na nekoliko minuta, propustiv-ši malo blistava svjetla, a Laurel je primijetila kako ono blista na njemu – svjetlucalo je na svjetlijim pramenovima u njegovoj pješčanosmeđoj kosi i na rubovima trepavica. Prije nije mnogo razmišljala o tomu koliko je zgodan, ali u posljednjih nekoliko dana često bi se uhvatila kako ga gleda – a i on ju je već dvaput danas uhvatio u tomu. Pri pogledu na njega počela je osjećati ono čuveno treperenje u trbuhu o kojemu je toliko čitala.
Kad je bila sigurna da je nitko ne gleda, Laurel podigne vlastitu ruku prema suncu. Nije izgledalo isto – Davidovo je tijelo potpuno blokiralo sunce pa su mu zlatne zrake prosijavale sa strane, a njezina ruka kao da je samo djelomično zaustavljala zrake i či-nilo se da je svjetlost pronašla neki put kroz njezinu kožu. Ona brzo gurne ruku u džep. Već je lagano postajala paranoična.
Latice oko struka počele su je stezati i žudjela je za tim da ih oslobodi – pogotovo sad kad je sunčeva svjetlost bila rijetkost koje će u nadolazećim mjesecima biti sve manje. Ali bila je to nelagoda koju će morati trpjeti. Nadala se da će sunca biti i poslije, kad bude išla u šetnju.
Chelsea je bila bolesna pa nije došla u školu, tako da ju je na engleski pratio samo David.
– Hej, Davide? – reče ona.
– Da?
– Hoćeš li poslijepodne na izlet sa mnom? I mojim roditeljima, doda brzo.
Lice mu se objesi. – Ne mogu.
– Zašto?
– Za nekoliko tjedana polažem vozački ispit, a mama je odlučila da moram sam za-raditi za gorivo i osiguranje. Našla mi je posao u ljekarni – počinjem danas poslijepo-dne.
– Oh. Nisi mi rekao.
– I ja sam tek sinoć saznao. Osim toga, reče on i nagne se bliže, – tvoji su problemi trenutačno veći od mojih.
– Pa, sretno, reče Laurel.
David uzdahne. – Da, ne postoji bolji način da te suradnici zabole nego kad ti ma-ma namjesti posao preko veze. – Kratko se nasmije. – Kamo idete?
– Dolje do moje stare kuće. Protekla dva dana mama ne priča ni o čemu drugome nego o prodaji. Uzbuđena je, ali istodobno se i premišlja.
– Zašto? Mislio sam da stvarno jedva čekaju da prodaju imanje.
– I ja sam tako mislila. Ali mama se sva rastužila. Odrasla je tamo. I njezina mama. I mnogi naraštaji prije nje. Shvaćaš?
– Mislim da je to super. Žao mi je što morate prodati.
– I meni, reče Laurel. – Ne mislim reći da nam je ovdje loše, doda brzo. – Drago mi je da smo se odselili, ali sviđa mi se pomisao da se mogu vratiti tamo kad poželim. – Jeste li bili tamo otkad ste se odselili?
– Ne. Bili smo odveć zauzeti otvaranjem knjižare i sređivanjem kuće pa jednostav-no nije bilo vremena za to. Zato mama želi da odemo tamo, da vidi je li sigurna u vezi s prodajom, a i da usput pograbljamo lišće. I da operemo prozore. A tata će vjerojatno htjeti podrezati grmlje. – Nasmiješi se s lažnim ushićenjem. – Bit će to nenadmašna zabava, reče sarkastično.
David klimne pa je ozbiljno pogleda. – Svejedno bih volio da mogu ići s vama, reče on. – Zaista.
Laurel spusti pogled; oči su mu bile tako prodorne. – Možda neki drugi put, reče ona, trudeći se ne zvučati odveć razočarano.
– Nadam se.
OSAM
Kad su stigli, Laurelina je kosa bila sva razbarušena i zapetljana. Trebat će joj cijela vječnost da je raščešlja, ali isplati se – s obzirom na to koliko je uživala u četrdeset pet minuta vožnje u starom kabrioletu i u vjetru koji joj je šibao lice. Skrenuli su na du-gački prilaz, a Laurel zaustavi dah dok su skretali kroz gaj prema kući.
Pogled na staru kuću popratio je val nostalgije koji nije bila očekivala. Drvena kuća bila je mala, ali lijepa, okružena bujnom zelenom travom i trošnom drvenom ogradom. Otkad su se odselili, često joj je nedostajala stara kuća, ali nikad tako jako kao kad ju je sad opet ugledala nakon nekoliko mjeseci. Dvanaest je godina živjela u toj kući i na tom imanju. Poznavala je sve vijugave staze u golemoj šumi iza kuće, kroz koju je znala lutati satima. Nije baš da je priželjkivala da opet živi ovdje, ali jednako tako i ni-je htjela otići odavde.
Njezini su roditelji počeli istovarivati grablje, kante i sredstva za čišćenje. Laurel doh-vati gitaru sa stražnjeg sjedala, a mama se nasmije. – Super mi je to što sviraš na toj staru-diji.
– Zašto?
– Podsjeća me na to da sam je ja svirala nekoć davno na Berkeleyu. – Ona se nasmiješi Laurelinu ocu. – Kad smo se upoznali. Bili smo pravi hipiji.
Laurel pogleda maminu pletenicu i tatine sandale. – Pa i sad ste hipiji.
– Ma ne, ovo nije ništa u usporedbi s onim. U to smo vrijeme stvarno bili hipiji. – Mama primi tatu za ruku i ispreplete prste s njegovima. – Tu sam gitaru nosila na pro-teste. Svirala bih 'We Shall Not Be Moved', prilično falš, a svi bi pjevali na sav glas. Sjećaš li se?
Tata se nasmiješi i zavrti glavom. – Dobra stara vremena, reče sarkastično.
– Ma daj, pa bilo je zabavno.
– Ako ti tako kažeš, popusti on, nagnuvši se prema njoj da je poljubi.
– Hoće li vam smetati ako se odem malo prošetati? – upita Laurel i prebaci remen od gitare preko ramena. – Vratit ću se brzo da vam pomognem. – Može, reče mama. kopajući po prtljažniku.
– Vidimo se uskoro, reče Laurel, već hodajući prema stražnjem dijelu kuće.
Šuma je bila bogata crnogoricom i bjelogoricom, a stabla su bacala sjenu na meko zeleno raslinje koje je posve prekrivalo tlo. Kamo god da čovjek pogleda, sve je bilo zeleno. Tog je jutra bila padala kišica, a sad je već izišlo sunce, pretvarajući milijune kapljica u blistave kuglice koje su svjetlucale kao smaragdni pokrov. Nekoliko je staza vijugalo u mračnu unutrašnjost šume, a Laurel odabere jednu od njih.
Nije joj bilo teško zamisliti da hoda kroz posvećeno tlo – kroz ruševine neke prasta-re katedrale iz vremena prije sjećanja. Nasmiješila se ugledavši granu obraslu mahovi-nom i obasjanu tankom zrakom sunca. Prešla je rukom po njoj, gledajući kako blistave kapljice padaju s njezinih prstiju na tlo i lome sunčevu svjetlost.
Kad je odmaknula roditeljima iz vida, Laurel prebaci gitaru na prsa i razveže šal. Uzdahnuvši od olakšanja, podigne košulju i pusti da se latice slobodno rašire. Nakon što su cijeli dan bile povezane, jedva su dočekale slobodu. Izravnavale su se polako, kao zgrčeni mišići, dok je Laurel nastavljala niz uzak puteljak posut lišćem. Začula je udaljen žubor vode pa je krenula u tom smjeru. Već nekoliko minuta poslije došla je do rječice i sjela na veliki kamen pokraj nje. Izula je japanke i umočila stopala u hlad-nu vodu.
Uvijek je voljela tu rječicu. Voda je bila tako bistra i čista da se vidjelo dno i ribe koje su plivale po njoj. Tamo gdje je zapljuskivala stijene i stvarala male slapove voda se pretvarala u savršeno bijelu pjenu koja je izgledala kao nešto s razglednice.
Laurel počne prebirati akorde iz omiljene joj pjesme Sare McLachlan. Ti-ho je pjevušila, obavijena mirisom cvijeta na leđima.
Nakon prve strofe začuje zvuk s lijeve strane koji je natjera da brzo podigne pogled. Osluhne i učini joj se da čuje tihi šapat. – Mama? – zazove oprezno. – Tata?
Ona nasloni gitaru na jedno stablo i počne razvezivati čvor na šalu koji si je bila omotala oko ruke. Bolje da zamota latice prije nego što ih roditelji vide.
Ali nikako nije uspijevala odvezati čvor. Uto opet začuje šuškanje, glasnije nego prvi put. Brzo pogleda u tom smjeru, tik iznad lijevog ramena. – Tko je?
Laurel pažljivo savine latice prema dolje i omota ih oko struka. Baš se spremala po-vezati ih šalom kad odnekud iza jednog stabla netko zatetura naprijed, kao da ga je netko gurnuo. On osine stablo ljutitim pogledom, a onda se okrene prema Laurel. Ljut-nja iščezne, a pogled mu se ispuni toplinom. – Zdravo, reče uz osmijeh.
Laurel tiho usklikne i pokuša uzmaknuti, ali petom zapne za korijen i padne, pustiv-ši latice da bi se mogla dočekati na ruke.
Bilo je prekasno da ih pokuša sakriti – odskočile u zrak.
– Nemoj! O, žao mi je. Mogu li ti pomoći? – upita neznanac.
Laurel podigne glavu i ugleda oči tako zelene da su se doimale nestvarnima. Ležala je na tlu, a odozgo je u nju gledalo lice mladića.
On ispruži ruku. – Zaista mi je žao. Mi... ja... mislio sam da si me čula, nasmiješi se on pokajnički. – Očigledno nisi. – Imao je lice kao slika starih majstora -naglašene ja-godične kosti ispod kože tako osunčane da bi bolje pristajala na neku plažu u L.A.- u nego u prohladnu šumu obraslu mahovinom. Kosa mu je bila gusta i crna, iste boje kao obrve i trepavice koje su uokvirivale njegove zabrinute oči. Dugačka mu je kosa bila vlažna – kao da se nije stigao skloniti kad je počela kiša – a nekako ju je uspio samo pri korijenu obojiti u istu blistavo zelenu kakve su mu bile oči. Imao je blag os-mijeh od kojega Laurel zastane dah u grlu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da uspije progovoriti.
– Tko si ti?
Zastao je i netremice se zagledao u nju.
– No? – ponuka ga Laurel.
– Ne poznaješ me, zar ne?
Nije žurila s odgovorom. Imala je osjećaj da ga ipak poznaje. Negdje u nekom za-kutku njezina uma čučalo je sjećanje na nešto, ali što se više trudila doći do njega, to joj je brže bježalo. – Zar bih trebala? – upita ona oprezno.
Prodoran je pogled nestao. Neznanac se tiho – gotovo tužno – nasmije, a njegov se glas odbijao od stabala, zvučeći više ptičje nego ljudski. – Ja sam Tamani, reče on, još ispružene ruke. – Ako želiš, možeš me zvati Tam.
Iznenada svjesna da još leži na vlažnu tlu na koje je pala, Laurel osjeti kako je prep-lavljuje osjećaj srama. Nije se obazirala na njegovu ruku nego se osovila na noge, za-boravivši na latice. Uz oštar usklik, ona brzo povuče košulju dolje, lecnuvši se kad je naglo pritisnula cvijet.
– Ne brini, reče on, – držat ću se podalje od tvog cvata. – On se nasmiješi od uha do uha, a Laurel obuzme osjećaj da joj je promaknula neka šala. – Znam u čije latice smi-jem, a u čije ne smijem. – On duboko udahne. – Mmmm. Zamamno mirišeš, ali tvoje su mi latice zabranjene. – On podigne obrvu. – Barem zasad.
On podigne ruku prema njezinu licu, a Laurel se nije mogla ni pomaknuti. Otresao joj je lišće iz kose, a onda prijeđe pogledom preko nje. – Čini se da si neozlijeđena.
Nema slomljenih latica ili peteljka.
– O čemu ti govoriš? – upita ona, pokušavajući sakriti latice koje su joj provirivale ispod košulje.
– Malo je prekasno za to, ne misliš li?
Ljutito je zurila u njega. – Što radiš ovdje?
''Tu živim.''
– Ne živiš, reče ona, zbunjeno. – Ovo je moja zemlja.
– Stvarno?
Opet se sva zajapurila. – Pripada mojim roditeljima. – Čvrsto je držala rubove ko-šulje. – A ti... ti nisi dobrodošao. – Kako je moguće da su mu oči tako blistavo zelene? Leće u boji, reče u sebi.
– Nisam?
Oči mu se rašire i on zakorači bliže. Lice mu je bilo jako samouvjereno, osmijeh tako zarazan da nije mogla uzmaknuti. Bila je sigurna da nikad prije u životu nije upo-znala nikoga poput njega, a ipak je opet obuzme osjećaj da joj je poznat.
– Tko si ti? – ponovi Laurel.
– Rekao sam ti već, ja sam Tamani.
Ona zavrti glavom. – Ali tko si zapravo?
Tamani joj pritisne prst na usne. – Šššš, sve u svoje vrijeme. Dođi. – Primio ju je za ruku, a ona se nije pobunila kad ju je poveo dublje u šumu. Njezina je druga ruka pos-tupno zaboravila što bi trebala raditi pa je pustila rub košulje. Latice su se polako uzdi-zale sve dok nisu bile raširene u punoj ljepoti. Tamani se osvrne preko ramena. – Eto. Nije li tako bolje?
Laurel je mogla samo klimnuti. U glavi joj je bilo mutno i premda je negdje u poza-dini uma znala da bi trebala biti uznemirena svim ovim, nekako joj se ta misao nije či-nila važnom. Važno je bilo samo slijediti ovog dečka čarobna osmijeha.
Doveo ju je na malu čistinu gdje su se krošnje iznad razmaknule i propustile krug sunčeve svjetlosti na travu istočkanu spužvastom mahovinom. Tamani se ispruži na travu i pokaže joj neka sjedne njemu nasuprot.
Laurel je zurila kao opčinjena. Zeleno-crna kosa padala mu je u pramenovima preko čela, gotovo do očiju. Bio je odjeven u široku bijelu košulju koja je izgledala kao nešto iz kućne radinosti, baš kao i njegove široke smeđe hlače do ispod koljena. Odjeća mu je bila vrlo staromodna, ali nekako je na njemu izgledala jednako dobro kao i sve osta-lo. Stopala su mu bila bosa, ali kao da ga oštre borove iglice i suhe grančice na putelj-ku uopće nisu smetale. Bio je možda dvadesetak centimetara viši od nje, a kretao se graciozno poput mačke. Nikad prije nije vidjela da se neki dečko tako kreće.
Laurel sjedne i prekriži noge, pogledavši ga s očekivanjem. Neobična želja da ga slijedi polako je blijedjela, a na njezino je mjesto dolazila zbunjenost.
– Prilično si nas prestrašila kad si tako pobjegla. – Imao je pomalo pjevuckav naglasak ne baš britanski i ne baš irski.
– Kako? – upita Laurel, pokušavajući raščistiti misli.
– Jednoga si dana bila tu, drugog te dana nije bilo. Kamo si nestala? Već sam se us-paničio?
– Uspaničio? – Bila je previše zbunjena da bi raspravljala s njim ili zahtijevala još podataka.
– Jesi li ikomu rekla za to? – upita on i pokaže preko njezina ramena.
Ona odmahne glavom. – Nisam – oh, jesam. Rekla sam prijatelju Davidu.
Tamanijevim licem preleti nečitljiv izraz. – Samo prijatelj?
Laurel je polako počela dolaziti k sebi. – Da... ne... mislim da se to tebe ne tiče.
U kutovima Tamanijevih očiju pojavile su se sitne bore, a Laurel se na trenutak uči-ni da je vidjela i bljesak straha. A onda se on zavali unatrag i njegov se blagi osmijeh vrati; zacijelo joj se ipak samo učinilo. – Možda i ne. – Među prstima je vrtio vlat tra-ve. – Ali roditelji ti ne znaju?
Laurel počne odmahivati glavom, ali napokon je do nje doprla apsurdnost cijele si-tuacije. – Ne... da... možda – ne bih trebala biti ovdje, reče ona oštro i ustane.
– Nemoj me slijediti.
– Čekaj, reče Tamani, a u glasu mu se čuo prizvuk panike.
Ona sklizne ispod niske grane. – Nestani!
– Znam odgovore! – dovikne on.
Laurel zastane i osvrne se. Tamani se pridigao na jedno koljeno, a izraz njegova lica preklinjao ju je neka ostane.
– Znam odgovore na sva tvoja pitanja. O cvatu... i svemu drugom.
Ona se polako okrene, još ne znajući bi li mu trebala vjerovati.
– Reći ću ti sve što želiš znati, doda on sad već tišim glasom.
Laurel zakorači dva koraka naprijed i Tamani se odmah opusti. – Ostani tamo, reče mu Laurel, pokazavši na drugi kraj čistine. – A ja ću sjesti ovdje. Ne želim da me više dotakneš.
Tamani uzdahne. – Pošteno.
Opet je sjela na travu, ali ostala je napeta, oprezna, spremna na bijeg. – Dobro, što je to?
– Cvat.
– Hoće li nestati?
– Sad je red na mene. Kamo si otišla?
– U Crescent City. Hoće li nestati? – ponovi ona oštrijim glasom.
– Nažalost, da, uzdahne on tužno. – Prava šteta.
– Siguran si da će se povući? – Laurelino je oklijevanje nestalo kad je čula dobre vi-jesti iz njegovih usta.
– Naravno. Sljedeće godine opet ćeš procvasti, ali nijedan cvat ne traje zauvijek. – Kako to znaš?
– Opet je moj red. Koliko je daleko Crescent City?
Ona slegne ramenima. – Šezdeset-sedamdeset kilometara. Tako nešto.
– U kojem smjeru?
– Moj red. Kako znaš sve ovo?
– Ja sam poput tebe. Iste smo vrste.
– A gdje je onda tvoj cvat?
Tamani se nasmije, – Ja ne cvatem.
– Rekao si da smo iste vrste. Ako je to istina, onda bi i ti trebao imati cvat.
Tamani se nalakti na jednu ruku. – Ako nisi primijetila, ja sam muško.
Laurel osjeti kako joj se ubrzava dah. Itekako je bila svjesna da je muško.
– U kojem smjeru? – ponovi on.
– Prema sjeveru. Zar nemaš zemljovid?
On se naceri. – To je tvoje sljedeće pitanje?
– Ne! – reče Laurel i ljutito ga pogleda kad se nasmijao. Pitanje koje je stvarno že-ljela postaviti bilo joj je na vrh jezika, ali bojala se odgovora. Napokon s mukom pro-guta i ipak tiho upita: – Pretvaram li se u cvijet?
Tamanijeva su se usta izvila u lagan poluosmijeh, ali nije se nasmijao. – Ne, reče blago.
Laurel osjeti kako joj se cijelo tijelo opušta od olakšanja.
– Oduvijek si bila cvijet.
– Molim? – reče ona. – Što time misliš reći?
– Biljka si. Nisi ljudsko biće, nikad i nisi bila. Cvjetanje je samo najočitija manifes-tacija, objasni Tamani, smireniji no što je po njezinu mišljenju imao pravo biti.
– Biljka? – upita Laurel, ne trudeći se sakriti nevjericu U glasu.
– Da. Ne bilo kakva biljka, naravno. Najrazvijeniji oblik prirode na svijetu. – On se nagne naprijed, a zelene su mu oči blistale. – Laurel, ti si vila.
Čeljust joj se stisla kad je shvatila kako je glupa. Opčinjena tim njegovim privlač-nim licem, dopustila mu je da je namami duboko u šumu, čak je i napola povjerovala njegovim nevjerojatnim tvrdnjama. Ona ustane, bijesno ga gledajući.
– Čekaj, reče Tamani, skoči naprijed i primi je za zapešće. – Ne idi još. Moram znati što tvoji roditelji namjeravaju učiniti s ovom zemljom.
Laurel istegne ruku. – Želim da se izgubiš odavde, prosikće ona. – A ako te ikad vi-še vidim, pozvat ću policiju. – Ona se okrene i potrči, povlačeći košulju preko latica. Dovikivao je za njom: – Laurel, moram znati! Laurell!
Potrčala je još brže. Ništa joj se nije činilo važnije od loga da se što prije udalji od Tamanija, te neobične osobe koja je u njoj probudila toliko zbunjujućih osjećaja.
Kad je došla do čistine kraj rječice, gdje je bila prije njegova dolaska, Laurel je zas-tala tek toliko da opet omota latice šalom. Pokupila je gitaru i podigla remen preko gla-ve. Dok je to radila, ruka joj je prošla kroz sunčevu zraku. Cijelo joj je zapešće svjetlu-calo kao posuto sićušnim blistavim prahom. Super. Ostavio je nekakav trag na meni. Koji glupi trik.
Usporila je tek kad je već mogla vidjeti kuću. Opet pogleda zapešće i osjeti kako u njoj raste ljutnja. Trljala je svjetlucavi prah sve dok nije posve nestao.
DEVET
Sljedećeg se dana osjećala kao zombi. Nije htjela vjerovati ničemu što je Tamani re-kao, ali nije mogla prestati razmišljati o tomu, nije se mogla prestati pitati je li to mogu-će? A onda bi se razljutila sama na sebe, ne vjerujući da može biti tako budalasta, i cije-li bi se ciklus ponovio.
David ju je nekoliko puta pokušao sustići na hodniku, ali uvijek mu je uspjela pobje-ći i šmugnuti u učionicu prije njega.
Ali na biologiji ga nije uspjela izbjeći.
Požurio je sjesti na svoje uobičajeno mjesto pokraj nje. – Što nije u redu? – upita on.
– Je li se proširilo? – šapne on prije no što se stigla okrenuti.
Ona odmahne glavom i pusti da joj kosa padne oko lica, kao barijera između njih dvoje.
David primakne stolac bliže njezinu. – Laurel, moraš razgovarati sa mnom. Poludjet ćeš ako budeš sve zadržavala u sebi.
– Ne mogu... – prekine se ona dok su joj se oči punile suzama. – Ne mogu sad raz-govarati.
David klimne glavom. – Možemo li razgovarati nakon škole? – upita on kad je pro-fesor James već počeo s nastavom.
Laurel klimne i pokuša neprimjetno obrisati suze, da ne privuče pozornost.
David je pod klupom potapše po nozi, a zatim počne crtkarati po bilježnici. Laurel požali što barem on ne zapisuje na satu pa da kasnije može od njega prepisati.
Dan se vukao, a Laureline su se proturječne misli kovitlale – prvo se prekoravala što je obećala Davidu da će razgovarati, a već bi joj u sljedećem trenutku bilo lakše na po-misao da se ima komu povjeriti. Nije bila sigurna odakle početi. Kako uopće nekomu reći da misliš da si možda mitsko biće?
– Nisam, promrmlja Laurel sebi u bradu. – To je glupo.
Ali nije se uspijevala uvjeriti.
Poslije škole, ona i David hodali su prema njegovoj kući. David je naslutio da još ni-je spremna razgovarati pa su hodali u tišini.
Bio je posebno nježan dok joj je pomagao preko ograde u njegovu stražnjem dvoriš-tu, a izbjegavao je dotaknuti je po leđima. Kad je doskočila, pridržao ju je za ruke, a ni-je je pustio ni kad je već bila sigurna na nogama.
Laurel osjeti poriv da se stisne uz njega pa da zaboravi na sve te gluposti, ali znala je da to nije moguće. Netremice ju je gledao sve dok nije gurnula ruke u džep i dok se nije natjerala da se okrene od njega.
– Ovuda, reče David i povede je prema isprepletenim stablima.
Ona pogleda gore u guste krošnje. Bio je već listopad i lišće je bilo u savršenom sta-diju polu-preobrazbe. Rubovi su bili narančasti i crveni – na nekim granama žuti i svije-tlosmeđi, ali sredina listova još se borila da ostane zelenom. Ta je mješavina boja činila šumu prekrasnom, ali Laurel je svejedno bila pomalo tužna što zelenilo gubi bitku sa šarenijim nijansama.
Podsjetilo ju je to na njezin vlastiti cvat. Hoće li polako uvenuti kao lišće? Hoće li bo-ljeti? pomisli iznenada, osjetivši ubod straha. Čak i da boli, isplatit će se, samo da nestane. Ali Tamani je rekao da će joj sljedeće godine izrasti novi cvijet. Nadala se da je većina to-ga što je rekao istina. A ostalo... Nije htjela ni razmišljati o tomu.
Ali misli su joj se ipak stalno vraćale na to. I premda si nije htjela priznati, nije to bilo samo zbog toga što su te informacije bile tako bizarne, nego i zbog samoga Tamanija. Uzdrmao ju je, upoznao je s osjećajima koje nikad prije nije bila iskusila. Taj snažan os-jećaj žudnje za nekim koga i ne poznaješ – nikad se prije nije tako osjećala. Ni sa kim. Bilo je to uzbudljivo i novo, ali i strašno. Dijelom sebe kao da nije upravljala. Nije bila sigurna da joj se to sviđa.
Bio je tako... prekrasan. Je li to prava riječ? Činilo joj se da jest. Što god da jest, nije mogla odvojiti oči od njega. To je ono što ju je navelo da se zapita nije li sve to bila neka vrsta priviđenja. Neki superrealističan san.
Pogleda dolje u zapešće s kojega je bila istrljala svjetlucavi prah. To je bilo stvarno. Kad je došla kući, pronašla je trag i na trapericama. Morao je biti stvaran.
A tu je bila i ta pomisao koja joj nije dala mira, taj osjećaj da ga je već prije vidjela. Nije je mogla otresti. On se i ponašao kao da je poznaje otprije. Zašto bi je poznavao? Kako je to moguće? Od svega joj se toga već vrtjelo u glavi.
– Što se dogodilo jučer? – upita David napokon, kad su došli do isprepletenih stabala. Laurel zastenje, pomislivši na to kako joj se glupim sve to učinilo nakon što je pristala na razgovor s Davidom. – Toliko je bedasto da ne znam zašto sam se tako uzrujala oko toga. Vjerojatno zato što se osjećam užasno glupo.
– Ima li ikakve veze s... ovaj... s cvijetom?
– Možda. Ne znam, reče Laurel. Ushodala se, a riječi su potekle. – Jedino ako je isti-na, a ne mogu vjerovati da jest. Počinje mi se činiti da sam sve to izmislila, kao san koji sam sanjala premda se ne sjećam da sam zaspala.
– Ne razumijem što pokušavaš reći. Tvoje riječi nemaju previše smisla.
– Smisla, posprdno će Laurel. – Kad ti kažem što je rekao, imat će još manje smisla. – Tko?
Laurel stane i nasloni se na drvo. – Upoznala sam nekoga. Gore na imanju. Jednog dečka... recimo. – Gotovo muškarca, ali nije to rekla naglas. – Kaže da živi tamo.
– Na tvojoj zemlji?
– To sam i ja rekla.
– A što su na to rekli tvoji roditelji?
Laurel odmahne glavom. – Nisu ga vidjeli.
– Sama si ga upoznala?
Laurel klimne glavom.
– Naletjela si na nekog nepoznatog tipa dok si bila posve sama? Imaš sreće da si živa i zdrava! – On zastane na trenutak, a zatim tiho upita: – Je li te ozlijedio?
Ali Laurel je već odmahivala glavom. – Nije bilo ništa takvo. – Na trenutak se prisje-tila osjećaja koji je imala dok je sjedila na maloj čistini. – Osjećala sam se sigurnom. I bila sam sigurna. On... poznavao me. Ne znam kako. Vidio je cvijet na mojim leđima i nije bio nimalo iznenađen. Rekao mi je da je to cvat.
– Cvat?
– Rekao je i da će proći. To je jedini dio razgovora za koji se nadam da je istinit.
– Tko je to bio? Je li ti rekao?
– Samo da se zove Tamani. – Čim je izgovorila to ime, poželjela je da nije. Činilo se nekako čarobnim, a kad ga je čula vratio joj se osjećaj da je dio nje izvan kontrole. Nje-govo joj se lice uguralo u sjećanje, izguravši sve drugo. Njegov intenzivan pogled, taj poluosmijeh, to kako ju je preplavio osjećaj da ga poznaje kad joj je dotaknuo ruku.
– Tamani? – reče David, što je vrati u stvarnost. – Čudno ime.
Laurel samo klimne glavom, silom vrativši misli u sadašnjost.
– Što je još rekao?
– Rekao mi je da smo od iste vrste – zato je i znao za cvat.
– Iste vrste? Što to znači?
Laurel se nasmije, pokušavajući razbiti napetost. Nije upalilo. – Tako je glupo. Re-kao je... rekao je da sam cvijet, biljka.
– Biljka?
– Točno. Svašta.
David se zamisli. – Još nešto? – upita.
– Još nešto? Pa zar to nije dovoljno? Rekao je da sam idiotska biljka. Nisam biljka! Nisam, doda ona, tek toliko da se zna.
David sklizne leđima niz deblo i sjedne na tlo, lupkajući prstima po koljenu.
– To bi puno toga objasnilo, znaš, reče on, oklijevajući.
– Ma daj, Davide, ne i ti.
– Je li išta drugo rekao? – upita on, ne obazirući se na njezin komentar.
Laurel se okrene i počne cupkati komadiće kore stabla na koje je bila naslonjena. – Rekao je još neke ludosti.
David ustane i pride drvetu koje je napadala, čekajući tla podigne glavu i pogleda ga. – Ako su ludosti, zašto te to tako uzrujalo?
– Zato – zato što je tako glupo.
– Laurel.
Brzo ga je pogledala.
– Što je rekao?
– Ma, glupo je. Rekao je da sam... Smijat ćeš se.
– Neću se smijati. Što je rekao da si?
Ona izdahne, a ramena joj se objese. – Rekao je da sam vila, prošapće.
David je kratko šutio, a zatim podigne ruku, pokazujući palcem i prstom visinu od sedam-osam centimetara. – Vila? – reče sumnjičavo.
– Pa, očito sam malo veća od toga, odbrusi Laurel.
David se samo nasmiješi.
– Što? – Glas joj je bio oštriji no što je namjeravala, ali nije se ispričala.
– Pa... ima smisla.
Laurel se podboči. – Neki luđak tvrdi da sam mitsko biće, a tebi to ima smisla?
David se zacrveni i slegne ramenima. – Kad bih morao izabrati jednu osobu koja me najviše podsjeća na vilu, bila bi to ti.
Laurel je očekivala da će se David nasmijati i reći joj da je to glupo. Računala je na to. Ali on kao da je povjerovao. I premda je znala da je nerazumno, razljutilo ju je to. – Možemo li sad krenuti natrag? – upita ona i zakorači na stazu.
– Čekaj, reče David i potrči za njom. – Zar nisi znatiželjna?
– Ne, Davide, otrese se ona. – Nisam. Samo želim otići kući, probuditi se sutra ujut-ro i otkriti da je sve to bio samo san. Da se taj cvijet, kvrga, čak i državna škola nikad nisu dogodili. Eto što želim! – Ona se okrene, ne dajući mu priliku da išta odgovori pa potrči niz jedan puteljak. Nije je bilo briga kamo vodi.
– Čega se više bojiš, Laurel? – dovikne David za njom. – Da govori istinu ili da la-že? – Laurel je trčala cijelim putem do kuće. Nekoliko je minuta stajala na prilazu kući, pokušavajući doći do zraka prije nego što uđe. Dani su postajali sve kraći i sunce je već zalazilo. Klonula je na trijem i obgrlila koljena rukama. Bilo je to onaj čarobni trenutak kad su oblaci ljubičasti i prošarani fluorescentnom narančastom. Voljela je to doba da-na. Njihova nova kuća imala je veliki prozor okrenut prema zapadu, s kojega bi ona i mama često promatrale kako oblaci postaju tamno-ljubičasti, a zatim blijede u svijetlo-ljubičastu, predajući se narančastom svjetlu umirućeg sunca.
Večeras nije uživala u ljepoti zalaska.
Gledala je dvorište i bijela stabla vučjega drena koja su rasla uz rub dvorišta. Ako je vjerovati Tamaniju, imala je više zajedničkog s tim stablima nego sa svojim živu-ćim roditeljima koji su je čekali s druge strane vrata.
Ona pogleda dolje u svoja stopala. Nije ni primijetila da je izula japanke i zarila prste u zemlju u cvjetnjaku. Brzo je nekoliko puta plitko udahnula da otjera paniku koja ju je obuzela, a onda otrese zemlju sa stopala i vrati ih u japanke. Što bi bilo da ode u stražnje dvorište, da ukopa stopala u bogatu crnu zemlju i da podigne ruke pre-ma nebu? Bi li joj se koža postupno stvrdnula u koru? Bi li procvalo još latica, možda iz trbuha ili na vrhu glave?
Bila je to zastrašujuća pomisao.
Ali Tamani je izgledao normalno. Ako su zaista bili iste vrste, znači li to da se ni ona neće mijenjati? Još nije bila sigurna može li vjerovati ičemu što je rekao.
Vrata se otvoriše, a Laurel skoči na noge i okrene se, baš kad je tata provirio van. – Činilo mi se da sam nekoga čuo, reče on i nasmiješi se. – Što radiš?
Laurel zastane na trenutak, pokušavajući se prisjetiti što ju je navelo da sjedne na trijem. – Gledala sam zalazak sunca, reče uz usiljen osmijeh.
On uzdahne i nasloni se na dovratak. – Prekrasan je, zar ne?
Laurel klimne, teško gutajući kroz stisnuto grlo.
– Jako si tiha proteklih nekoliko tjedana, Laurel. Jesi li dobro? – upita on blago.
– Samo sam malo pod stresom zbog škole, slaže Laurel. – Teže je nego što sam mislila.
On joj se pridruži na trijemu. – Uspijevaš li se nositi s tim?
– Da, ali iscrpljuje me.
On se nasmiješi i obgrli je oko ramena. Laurel se ukoči, ali tata nije primijetio ni to ni tanke latice od kojih ga je dijelio samo milimetar tkanine. – Pa, imamo gomilu kompota od bresaka za dodatnu energiju, reče i mangupski se nasmiješi.
– Hvala, tata.
– Uđi kad budeš spremna, reče on. – Uskoro će večera.
– Tata?
– Da?
– Jesam... jesam li bila drukčija od drugih klinaca kad sam bila mala?
On zastane. Vidjevši joj izraz lica, opet sjedne pokraj nje. – Na što misliš?
Na trenutak je razmotrila mogućnost da mu se povjeri, ali brzo se predomislila. Pr-vo je htjela čuti što on zna. – Na primjer, to kako jedem. Druga djeca ne jedu poput mene. Svima je to čudno.
– Pa, jest malo drukčije. Ali ne poznajem nikoga tko jede više voća i povrća od te-be. Mislim da je to zdravo. Nisi imala nikakvih problema zbog toga, zar ne?
– Jesam li ikad bila kod liječnika?
– Naravno. Kad smo završavali s postupkom usvojenja, jedan je pedijatar došao do nas na imanje provjeriti jesi li dobra zdravlja. – On zastane. – Zapravo, to je smiješna priča. Pregledao te cijelu i sve je bilo u redu. – Tata se nasmije. – Osim što ti koljeno nije reagiralo na udarac batićem. Bio je malo zabrinut zbog toga, ali meni se to nije činilo odveć važnim. A onda je izvadio stetoskop. Tad je sve postalo čudno. Micao je stetoskop po cijelim tvojim prsima i leđima. Upitao sam ga u čemu je problem, a on mi je rekao neka odem po tvoju majku. Htio je razgovarati s nama oboma. Pa sam oti-šao po nju, ali kad smo se vratili, on je već pakirao svoje stvari. Nasmiješio se i rekao da si savršeno zdrava.
– U čemu je onda bio štos?
– To sam i ja pitao. Odgovorio je da nema pojma o čemu govorim. Recimo samo da to nije poboljšalo mišljenje koje tvoja majka ima o liječnicima. Tjednima nakon toga iščuđavala se tomu koliko je nenormalan.
– I nikad niste otkrili što je bilo?
Tata slegne ramenima. – Ne mislim da s tobom nešto nije bilo u redu. Mislim da mu je stetoskop bio pokvaren ili ga je pogrešno koristio. Kad je to shvatio, nije htio is-pasti nesposoban pa se pretvarao da ništa nije bilo. Liječnici ne vole priznati da su po-griješili. – On pogleda Laurel. – Zašto me to pitaš? Želiš li da te odvedemo liječniku? Tražili smo izuzeće od obveznoga školskog sistematskog pregleda, ali ako želiš, mo-žemo te odvesti.
Laurel odmahne glavom. To je posljednje što bi htjela. – Ne. Stvarno ne želim.
– Jesi li dobro?
Laurel se nasmiješi. – Da, mislim da jesam.
– Sigurna si? – Tata je bio uporan, gledajući je blago, ali zabrinuto.
Ona klimne. – Dobro sam.
– Dobro. – On ustane i okrene kvaku. – Oh, usput, jutros smo dobili ponudu od Barnesa.
– To je super, reče Laurel, zagledavši se u sve mračniji obzor. – Nadam se da će se prodaja brzo obaviti. – Jer nikad se više ne želim vratiti tamo, doda ona u sebi.
6 Re: Aprilynne Pike - Krila Ned Jan 15, 2012 8:14 pm
Margita
Administrator
DESET
Kad je David sljedećeg jutra krenuo u školu, zatekao je Laurel kako sjedi na trijemu njegove kuće. Nekoliko je sekundi zurio dolje u nju, a zatim duboko udahne i zaključa vrata.
– Žao mi je, reče Laurel prije nego što se stigao opet okrenuti prema njoj. – Nisam imala razloga vikati na tebe. Bio si tako super i pokušao si mi pomoći, a ja sam se iz-vikala na tebe.
– U redu je, promrmlja David, gurnuvši ključ u džep.
– Ne, nije, reče Laurel, uhvativši korak s njim. – Bila sam grozna – vikala sam na tebe. Nikad ne vičem. Ali pod užasnim sam stresom.
David slegne ramenima. – Zaslužio sam. Pretjerao sam. Nisam te trebao toliko gnjaviti.
– Ali katkad mi to treba. Ne volim se suočiti sa stvarima koje mi teško padaju. U tomu si mnogo bolji od mene.
– Samo zato što to za mene nije tako osobna stvar. Nisam ja taj koji cvate.
Laurel zastane i uhvati ga za ruku da ga okrene prema sebi. No kad se okrenuo, nije mu pustila ruku. Bilo joj je ugodno dodirivati ga. – Ne mogu prolaziti kroz to bez pri-jatelja. Zbilja mi je žao.
David odmahne glavom, a zatim podigne ruku prema njezinu licu i nježno joj zata-kne pramen kose iza uha, lagano joj palcem prešavši preko obraza. Stajala je potpuno mirno, uživajući u osjećaju njegove kože na svojoj. – Nemoguće je ljutiti se na tebe, reče on.
– Dobro. – Stajali su tako blizu da je gotovo osjećala toplinu njegovih prsa. Iznena-da je obuzme želja da ga poljubi. Bez razmišljanja, prebaci težinu na prste i nagne se naprijed. Ali u tom trenutku pokraj njih projuri auto pa je izgubila hrabrost. Naglo se okrene i nastavi hodati. – Požuri, da ne zakasnimo, reče, napeto se nasmijavši.
David je brzo sustigne. – Jesi li htjela razgovarati o tomu? – upita je.
– Ne znam o čemu bismo još mogli razgovarati, odgovori Laurel.
– Što ako govori istinu? – David nije morao posebno reći tko.
Laurel odmahne glavom. – To nema smisla. Priznajem da sam malo drukčija i da je ovaj cvijet koji mi raste na leđima užasno čudna stvar, ali to da sam zapravo biljka...? Kako bih uopće mogla biti živa?
– Pa, biljka može značiti mnogo stvari. Postoje biljke koje imaju sposobnosti kakve si ne možeš ni zamisliti – a sad govorim samo o onima koje su znanstvenici dosad otkrili. Pretpostavlja se da u kišnim šumama postoje milijuni vrsta koje još nitko nije imao pri-liku proučavati.
– Da, ali jesi li ikada vidio da neka biljka iskorači iz zemlje i hoda ulicom?
– Ne. – On slegne ramenima. – Ali mnogo je stvari koje nikad prije nisam vidio. To ne znači da ne postoje. – On zakoluta očima. – Svakoga mi je dana to sve jasnije.
– Ali to nema smisla, ponovi ona.
– Zapravo sam dosta razmišljao o tomu, za slučaj da ipak odlučiš jednoga dana opet razgovarati sa mnom. Postoji prilično jednostavan način da se to dokaže ili opovrgne.
– Kako?
– Uzorak tkiva.
– Što?
– Daj mi uzorke stanica s raznih dijelova svog tijela i pogledat ćemo ih pod mojim mikroskopom. Vidjet ćemo jesu li biljne ili životinjske. To bi trebalo biti prilično pouz-dano.
Laurel naškubi nos. – Kako da ti dam uzorke tkiva?
– Mogli bismo ti s unutrašnje strane obraza uzeti bris s epitelnim stanicama, kao na CSI-u.
Laurel se nasmije. – CSI? Sad ćeš me istraživati?
– Ne ako to ne želiš. Ali čini mi se da bi trebala barem provjeriti tvrdnje tog tipa – kako se zove?
– Tamani. – Uz kralješnicu joj prođe lagani drhtaj.
– Da. Trebala bi provjeriti to što Tamani kaže, da otkriješ ima li u tomu istine.
– A što ako ima? – Laurel zastane.
On se okrene prema njoj. Na licu joj se jasno vidio strah. – Onda ćeš barem znati.
– Ali to bi značilo da će ostatak mog života biti jedna velika laž. Kamo bih mogla otići? Što bih mogla učiniti?
– Ne bi morala otići. Sve bi moglo ostati isto.
– Ne, ne bi. Ljudi bi saznali i htjeli bi... što ja znam... htjeli bi na meni raditi pokuse. – Nitko ne mora znati. Ti nećeš nikomu reći, a neću ni ja. Imala bi tu nevjerojatnu tajnu koja te čini drukčijom, Znala bi da si nešto... nevjerojatno, a nitko drugi ne bi ni posum-njao.
Laurel udari nogom u asfalt. – Ovako kako si to ti postavio, gotovo da zvuči uzbud-ljivo i glamurozno.
– Možda i jest.
Laurel je oklijevala, a David zakorači bliže. – Ovisi samo o tebi, reče blago, – ali što god da odlučiš, znaj da ću ti pomoći. – On joj mekim, toplim dlanom primi stražnji dio vrata, a Laurel osjeti kako joj zastaje dah u prsima. – Bit ću što god ti treba. Ako ti treba štreber koji će ti davati odgovore iz knjige, ja sam taj. Ako želiš samo prijatelja s kojim sjediš na satu biologije i tko će te utješiti kad budeš tužna, taj sam. – Palcem je pomiluje po uhu i niz obraz. – A ako trebaš nekoga tko će te zagrliti i zaštititi od svakoga tko bi ti htio nauditi, definitivno sam taj. – Njegove su je svijetle plave oči prodorno gledale i na trenutak je ostala bez daha. – Ali sve ovisi samo o tebi, šapne on.
Bila je to tako primamljiva ponuda. Ali Laurel je znala da to ne bi bilo pošteno. Sviđao joj se – jako – ali nije bila sigurna jesu li u pitanju romantični osjećaji ili samo potreba.
A sve dok ne bude sigurna, ne može se ni u što upustiti. – Davide, mislim da imaš pravo – trebala bih saznati neke odgovore. Ali u ovom trenutku jedino što mi treba, je-dino s čim se mogu nositi, jest prijatelj.
Davidov je osmijeh izgledao malo nategnuto, ali samo ju je blago stisnuo za rame i rekao: – Onda ćeš to i dobiti. – Okrenuo se i nastavio hodati, ali ostao joj je dovoljno blizu da su im se ramena povremeno dodirivala.
Sviđalo joj se to.
– Ovo su definitivno biljne stanice, Laurel, reče David, škiljeći kroz mikroskop.
– Jesi li siguran? – upita ona, gledajući stanice koje su joj uzeli s unutrašnje strane obraza. Ali čak je i ona s lakoćom prepoznala četvrtaste stanice debelih stijenki koje je sad gledala na osvijetljenom stakalcu.
– Devedeset devet posto siguran, reče David, protežući ruke iznad glave. – Mislim da ima nešto u tomu što kaže taj tip Tamani.
Laurel uzdahne i zakoluta očima. – Nisi bio tamo – tip je stvarno čudan. – Aha, nas-tavi si to govoriti, možda na kraju i povjeruješ u to. Ona ušutka taj glas u sebi.
– Što povećava vjerojatnost da ste u rodu.
Laurel se namršti i ritne Davidovu stolicu kad se nasmijao. – Sad sam stvarno uvri-jeđena, reče teatralno, raširivši oči.
– Svejedno, reče David, – čini se da je govorio istinu. Barem o tomu.
Laurel zavrti glavom. Mora postojati još nešto.
David zastane. – I postoji, ali... ne, glupo je.
– Što?
David ju je neko vrijeme šutke gledao. – Pa... mogao bih pogledati uzorak krvi.
– Oh. – Laurelino srce potone u pete.
– Što je?
– A kako bi mi izvadio krv?
David slegne ramenima. – Bio bi dovoljan ubod iglicom u prst.
Laurel odmahne glavom. – Ne podnosim igle. Užasavam ih se.
– Stvarno?
Laurel klimne, a lice joj se zgrči. – Nikad me nisu uboli iglom.
– Nikad?
Laurel odmahne glavom. – Nikad nisam bila kod liječnika, sjećaš se?
– A cijepljenje?
– Nisam cijepljena. Moja je mama morala potpisati posebne formulare kad me upi-sivala u školu.
– Nemaš nijedan šav?
– Ajoj, reče ona, pokrivši usta dlanom. – O tomu ne želim ni razmišljati.
– Dobro, onda zaboravi da sam išta rekao.
Neko su vrijeme sjedili u tišini.
– Ne bih morala gledati? – upita Laurel.
– Časna riječ. I zaista ne boli.
Laurel osjeti kako joj dah zastaje u grlu, ali ovo se činilo važnim. – Dobro. Pokušat ću. – Moja je mama dijabetičarka pa u sobi ima lancete za testiranje krvi. To je najjed-nostavniji način. Odmah se vraćam.
Laurel se prisiljavala ujednačiti disanje dok Davida nije bilo. Kad je opet ušao, ništa nije držao u ruci.
– Gdje je? – upita ona.
– Neću ti reći. Neću ti ni pokazati. Pomakni se, imam ideju. – Sjeo je na krevet ispred nje. – Dobro. Sjedni iza mene i obujmi me rukama oko struka. Možeš nasloniti glavu na moja leđa i stisnuti me ako se budeš bojala.
Laurel sjedne iza njega, pritisne lice o njegova leđa i stisne ga rukama oko struka što je čvršće mogla.
– Ipak mi treba barem jedna ruka, reče David, malo se naprežući da bi mogao govo-riti.
Laurel se prisili popustiti stisak i otpusti jednu ruku, David je pogladi po dlanu kad ga je opet počela stiskati. – Spremna? – upita.
– Iznenadi me, reče ona bez daha.
Još joj je malo gladio ruku, a onda ona cikne kad joj je na prstu eksplodirao statički šok. – Dobro, gotovo je, reče David mirnim glasom.
– Jesi li spremio iglu? – upita Laurel, ne podižući glavu.
– Jesam, reče David, neobično ravnim glasom. – Laurel, moraš ovo vidjeti.
Znatiželja joj je raspršila strah pa Laurel proviri Davidu preko ramena. – Što?
David lagano pritisne jagodicu njezina srednjeg prsta. Na koži se stvori kapljica prozirne tekućine.
– Što je to? – upita Laurel.
– Mene više brine to što nije, odgovori David. – Nije crveno.
Laurel je samo zurila.
– Smijem li...? – upita David i pokaže na stakalca.
– Naravno, reče Laurel tupo.
David uzme stakalce i lagano pritisne Laurelin prst o njega. – Mogu li istisnuti još koju kap?
Laurel samo klimne glavom.
Tri stakalca poslije, David zamota Laurelin prst u rupčić, a ona sklopi ruke u krilu. Sjedili su tako blizu da su im se bedra dodirivala. – Laurel, je li ti oduvijek to curilo van kad bi se porezala?
– Već se odavno nisam porezala.
– Valjda si barem jednom u životu ogrebala koljena.
– Sigurna sam da jesam, ali... – Nije dovršila, shvativši da se ne može sjetiti nijedne takve situacije, – Ne znam, reče. – Ne sjećam se.
David provuče prstima kroz kosu. – Laurel, jesi li ikada u životu krvarila... od bilo kud? – Mrzila je to na što je ciljao, ali nije mogla lagati. – Ne znam. Zaista se ne sje-ćam da sam ikada krvarila.
David opet privuče stolac do mikroskopa i stavi novo stakalce. Dugo ga je promat-rao. Potom je ubacio drugo i opet pogledao. Nakon toga iz druge je kutije izvadio ne-koliko stakalaca s crvenim mrljama, za usporedbu.
Laurel je sve to vrijeme nepomično sjedila.
Okrenuo se prema njoj. – Laurel, reče on, – što ako nemaš krvi? Što ako tvojim ve-nama teče samo ta prozirna tekućina?
Laurel zavrti glavom. – To je nemoguće. Svi imaju krv, Davide.
– Da, i svačije kožne stanice izgledaju kao životinjske – ali tvoje ne, odgovori on. – Rekla si da tvoji roditelji ne vjeruju liječnicima. Jesi li ikad bila kod liječnika?
– Kad sam bila jako mala. Tata mi je baš neku večer pričao o tomu. – Oči joj se raši-riše. – O, bože. – Prepričala mu je cijelu priču. – Znao je, sigurno je znao.
– Ali zašto ne bi rekao tvojim roditeljima?
– Ne znam. – Ona zatrese glavom.
David je šutio, a čelo mu je bilo namršteno. Kad je napokon opet progovorio, kao da je oklijevao. – Bi li te smetalo da nešto pokušam?
– Ne, ako se ne moram razrezati i gledati si utrobu.
Nasmijao se.
Laurel nije.
– Smijem li ti opipati bilo?
Bila je zatečena. Preplavio ju je val olakšanja i počela se smijati. Nije mogla prestati. David ju je šutke promatrao, čekajući da njezin histerični smijeh prestane i da se opet sa-bere. – Oprosti, reče ona, teško dišući i zatomljujući još jedan val hihotanja. – Stvar je u tomu da... ovo je... mnogo bolje nego da me seciraš.
David se osmjehne i zakoluta očima. – Daj mi ruku, reče.
Ona je ispruži, a on položi dva prsta na unutrašnju stranu njezina zapešća. – Koža ti je hladna, reče on. – Čudi me da to prije nisam primijetio. – Potom utihne, usredotočivši se. Nakon nekoliko trenutaka, ustane sa stolice pa sjedne na krevet pokraj nje. – Daj da pro-bam gore na vratu.
Dlanom joj je obujmio vrat sa stražnje strane, pritisnuvši prste tamo gdje bi trebala biti žila kucavica. Osjećala je njegov dah na svom obrazu i premda se on trudio gledati svuda samo ne u nju, ona nije mogla odvojiti oči od njega. Vidjela je sitne pjegice uz rub kose, mali ožiljak gotovo posve skriven u obrvi, graciozni luk njegovih trepavica. Osjetila je kako njegovi prsti pritišću malo jače. Kad je naglo udahnula, on se odmakne. – Je li te zaboljelo?
Odmahnula je glavom, trudeći se ne misliti kako joj je blizu.
Nekoliko sekundi poslije, odmaknuo je ruku. Nije joj se sviđao pogled u njegovim očima – ni bora zabrinutosti između obrva. – Što? – upita ona.
Ali on samo zavrti glavom. – Moram biti siguran. Ne bih te htio plašiti bez razloga. Smijem li... mogu li ti poslušati srce?
– Sa stetoskopom?
– Nemam stetoskop. Ali ako... – Oklijevao je. – Ako stavim uho na tvoje srce, trebao bih ga jasno i glasno čuti.
Laurel sjedne malo uspravnije. – Dobro, reče tiho.
David je primi sa strane dlanovima za rebra i polako spusti glavu. Laurel se trudila di-sati pravilno, ali bila je sigurna da joj srce nabija. Osjećala je toplinu njegova obraza na koži, a glava mu je bila naslonjena na otvor njezine košulje.
Nakon nekoliko trenutaka, on podigne glavu i odmakne se.
– No...?
– Ššš, reče on, okrene glavu i prisloni joj drugo uho na prsa. Brzo opet makne glavu. – Ništa se ne čuje, reče vrlo tihim glasom. – Ne osjećam ti bilo ni na vratu ni na zapešću. A u prsima ti ne čujem ništa. Zvuči... prazno.
– Što to znači?
– Nemaš bila, Laurel. Vjerojatno nemaš ni srca.
JEDANAEST
Cijelo joj se tijelo treslo. Osjećala je Davidove ruke oko sebe i kao da ništa drugo nije mogla osjećati. On je bio slamka za koju se grčevito držala i nije bila sigurna da će pre-živjeti ako je pusti iz zagrljaja. – Što da sad radim, Davide?
– Ne moraš ništa učiniti.
– Imaš pravo, reče ona očajno. – Trebam samo pričekati da i ostatak mog tijela shvati da je mrtav.
David je privuče bliže i pomiluje je po kosi. Čvrsto se držala za njegovu košulju, a svaki joj je udisaj bio mučan.
– Ne, promrmlja David negdje blizu njezina uha. – Nećeš umrijeti. – Protrljao je obraz o njezin, osjetila je rijetke dlačice na bradi. Vrhom nosa prelazio joj je po licu, a kad se usredotočila na osjećaj njegova lica na svom, njezine su suze presahnule. Njegov obraz bio je tako topao na njezinoj uvijek hladnoj koži. Usnama joj je okrznuo čelo i ona osjeti lagani drhtaj uz kralješnicu. Naslonio je čelo na njezino i ona nesvjesno otvori oči. Sve su joj se misli izgubile u plavom oceanu njegovih očiju. Lagano je usnama dotaknuo njezine i preplavi je val topline kakvu nikad prije nije osjetila, a koja se širila od usana kroz cijelo lice.
Kad se nije odmaknula, on je opet poljubi, ovoga puta malo samouvjerenije. U tre-nutku je postao dijelom oluje koja je bjesnjela u njoj – ona ga zagrli čvršće i privuče ga bliže, pokušavajući upiti tu njegovu nevjerojatnu toplinu. Moglo je to trajati nekoliko sekundi, minuta, sati – vrijeme je prestalo postojati dok se njegovo toplo tijelo stiskalo uz njezino, dok ju je obavijala ta polagana toplina.
Kad se David gotovo silovito odmaknuo i naglo udahnuo, Laurel se opet nade u stvarnosti. Što sam učinila?
– Tako mi je žao, šapne on. – Nisam mislio...
– Šššš, Laurel mu stavi prst na usne. – U redu je. – Nije ga puštala iz zagrljaja, a kad je vidio da se ne buni, David se opet nagne prema njoj, pomalo oklijevajući.
U posljednjem ga je trenutku zaustavila, položivši mu dlan na prsa i odmahnuvši glavom. Duboko je udahnula, a zatim reče: – Ne znam je li ovo što osjećam stvarno ili je to zato što me obuzela panika... ili... – Ona zastane. – Ne mogu, Davide, ne uza sve ovo drugo što mi se događa.
On se polako odmakne od nje. Dugo je šutio. – Onda ću čekati, reče napokon tiho. Laurel podigne svoju torbu. – Trebala bih poći, reče.
Davidove su je oči slijedile dok je išla prema vratima.
Još se jednom okrenula prije no što je zatvorila vrata za sobom.
Na satu biologije Laurel je sjela na svoje uobičajeno mjesto, ali nije vadila knji-ge. Osluškivala je hoće li čuti Davidov poznati korak, ali svejedno se iznenadila kad je spustio naprtnjaču na klupu pokraj nje. Prisilila se podići pogled prema nje-mu, ali umjesto napeta i oprezna izraza koji je bila očekivala dočeka je širok osmi-jeh i obrazi zajapureni od uzbuđenja. – Sinoć sam malo čitao, reče on bez pozdra-va, – i imam neke teorije.
Teorije? Nije bila sigurna želi li znati. Zapravo, nešto na njegovu licu govorilo joj je da sigurno ne želi znati.
On otvori knjigu i gurne je pred nju.
– Muholovka? Stvarno znaš što cure vole čuti. – Pokušala je gurnuti knjigu natrag prema njemu, ali on položi obje ruke na nju, držeći je na mjestu.
– Slušaj na trenutak. Ne kažem da si muholovka, ali daj malo pročitaj o njezinoj prehrani.
– To je biljka mesožderka, Davide.
– Tehnički, da, ali pročitaj zašto. – Prstom pokaže na ulomak koji je označio zele-nim fluorescentnim flomasterom. – Muholovke najbolje uspijevaju na tlu siromašnom dušikom. Jedu muhe zato što tijelo muha sadrži mnogo dušika, a nimalo masnoće i ko-lesterola. Nije stvar u mesu nego u vrsti hranjivih tvari koje im trebaju. – On okrene sljedeću stranicu. – Pogledaj ovo. Tu su upute čime hraniti muholovku ako je uzgajaš kod kuće. Kaže da joj mnogi ljudi daju komadiće hamburgera i odrezaka jer, poput te-be, misle da je to biljka mesožderka. Ali time je, zapravo, možeš ubiti jer hamburger sadrži mnogo masnoće i kolesterola koje biljka ne može probaviti.
Laurel je užasnuto zurila u sliku čudovišne biljke, pitajući se kako David može mis-liti da između njih ima neke sličnosti. – Ne shvaćam, reče ravnim glasom.
– Nutrijenti, Laurel. Ne piješ mlijeko, zar ne?
– Ne. – Zašto?
– Jer mi je od njega zlo.
– Kladim se da ti je zlo zato što mlijeko sadrži masnoće i kolesterol. Što piješ?
– Vodu, sokove. – Ona zastane, razmišljajući. – Vodu od mamina kompota. To je otprilike to.
– Vodu i šećer. Jesi li ikad stavljala šećer u vazu da bi cvijeće dulje opstalo? Cvijeće obožava šećer.
Davidovo objašnjenje imalo je i previše smisla. Laurel osjeti početak glavobolje. – A zašto onda ja ne jedem muhe? – upita ona sarkastično, masirajući si sljepoočnice. – Premale su da bi ti bile od koristi, pretpostavljam. Ali sjeti se stvari koje jedeš. Voće i povrće. Biljke koje su rasle u tlu i koje su kroz korijenje upile sve nutrijente. Ti jedeš njih i na taj način dobiješ iste hranjive tvari koje bi dobila da i sama imaš korijenje.
Nekoliko je sekundi šutjela, a profesor James ionako je rekao cijelom razredu neka se utišaju. – Znači, još misliš da sam biljka? – upita Laurel šaptom.
– Nevjerojatno evoluirana, visoko razvijena biljka, reče David. – Ali da, biljka.
– To je grozno.
– Ne znam, reče David i naceri se. – Meni je to kul.
– Naravno, kad si štreber. Ja sam samo cura koja bi voljela da na tjelesnom ne bulje u mene.
– Dobro, ustrajao je David. – Onda ću ja misliti da je to kul dovoljno jako za oboje. – Laurel se zasmijulji i time privuče pozornost profesora Jamesa.
– Laurel, Davide? Biste li šalu podijelili i s nama ostalima? – upita on, podbočivši se o mršavi kuk.
– Ne, profesore, reče David. – Ali hvala na pitanju. – Učenici oko njih prasnuli su u smijeh, ali profesor James nije izgledao sretno. Laurel se zavali unatrag na stolici i nas-miješi se. David, jedan, učitelj koji bi rado bio pametan kao David, nula. U subotu su se sastali kod Davida da bi – učili. Pokazao joj je članak koji je pronašao na netu o tomu kako biljke upijaju ugljični dioksid kroz lišće. – A ti? – upita on. Sjedila je na krevetu, a latice su bile odmotane i okrenute prema prozoru da mogu upijati sunčevu svjetlost. To je bila jedna od mnogih prednosti svakodnevnog – učenja – u Davidovoj praznoj kući. David se silno trudio ne buljiti, premda Laurel nije bila sigurna je li mu pogled bježao prema laticama ili njezinu golom trbuhu. Svejedno, jer nije joj smetalo. – Pa, ne računa-jući ovih nekoliko listova ispod latica, ja nemam lišće – još, reče ona zagonetno.
– Tehnički, nemaš, ali mislim da se i tvoja koža vjerojatno računa.
– Zašto? Je li ovih dana malo zelenkasta? – upita ona i brzo zatvori usta. Pomisao na to da će pozelenjeti podsjetila ju je na Tamanija i njegovu zelenu kosu. A činilo joj se da nije pošteno misliti na njega dok je s Davidom. Osjećala se kao da ga vara – na neki čudan način. Razmišljanje o Tamaniju ostavljala je za navečer, prije spavanja. – Nije sve lišće zeleno, nastavi David, ništa ne opazivši. – Na većini biljaka, lišće zau-zima najveću površinu. Na tebi je to koža. Možda ti apsorbiraš ugljični dioksid kroz kožu. – On pocrveni. – Voliš nositi majice bez rukava čak i kad je hladno.
Laurel je slamčicom miješala Sprite. – A zašto onda dišem? A dišem, znaš, naglasi ona.
– Ali moraš li?'
– Kako to misliš 'moram li'? Naravno da moram.
– Nisam siguran da moraš. Barem ne u onoj mjeri kao što ja moram. Ili barem ne ta-ko redovito. Koliko dugo možeš zadržavati dah?
Ona slegne ramenima. – Dovoljno dugo.
– Ma daj, pa valjda si koji put išla na plivanje – sigurno znaš. Bar otprilike, ustra-jao je kad je počela odmahivati glavom.
– Kad završim ispod vode, jednostavno izronim. Ali ionako nisam često u vodi. Tek toliko da smočim kosu pa zaista ne znam.
David se mangupski nasmiješi i pokaže na svoj sat. – Hoćemo li pokušati saznati? – Laurel ga je nekoliko trenutaka šutke gledala, a onda odgurne sok i nasmiješi se pa gurne Davida prstom u prsa. – Već mi je dosta toga da radimo pokuse na meni. Da vi-dimo koliko dugo ti možeš bez zraka.
– Dobro, ali ti si sljedeća.
– Dogovoreno.
David nekoliko puta duboko udahne, a kad mu je Laurel dala znak, on napuni pluća zrakom i nagne se unatrag na stolici. Izdržao je pedeset dvije sekunde prije nego što je, sav crven u licu, morao izdahnuti. Sad je bio red na Laurel.
– Nema nasmijavanja, upozori ga ona. – Ionako ćeš me vjerojatno pobijediti.
– Čisto sumnjam. – On se podsmjehne jednako samouvjereno kao i uvijek kad je si-guran da ima pravo.
Laurel duboko udahne i zavali se unatrag na Davidove jastuke. On uključi štopericu. Dok su sekunde polako prolazile, njegov joj je postojani osmijeh počeo ići na živce pa se okrenula prema prozoru. Promatrala je pticu koja je letjela preko plavog neba, sve dok joj nije izmaknula iz vida.
Kako više nije imala što zanimljivo gledati, usredotočila se na svoja prsa. Počela je osjećati nelagodu. Još je malo pričekala, ali zaključila je da joj se taj osjećaj ne sviđa pa je izdahnula. – Evo. Kakva je presuda?
David pogleda na sat. – Jesi li zadržavala dah koliko si mogla?
– Koliko sam htjela.
– To nije isto. Bi li mogla još malo izdržati?
– Vjerojatno, ali počela sam osjećati nelagodu.
– Koliko bi još izdržala?
– Ne znam, reče ona, sad već pomalo uzrujana. – Koliko sam izdržala?
– Tri minute i dvadeset osam sekundi.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da joj taj podatak sjedne. Ona se uspravi. – Jesi li me namjerno pustio da pobijedim?
– Ne. Samo si dokazala moju teoriju.
Laurel pogleda svoju ruku. – List? Stvarno?
David ispruži ruku i stavi je uz njezinu. – Gle ovo – ako pozorno pogledaš, primijetit ćeš da nam ruke ne izgledaju isto. Vidiš? – reče, pokazujući vene koje su mu se granale ispod kože. – Dobro, dečkima se i inače više vide vene, ali s obzirom na tvoju blijedu put, trebale bi ti se barem nazirati ove veće vene. Ali ne vidi se nijedna.
Laurel je proučavala svoje ruke, a zatim upita: – Kad si to primijetio?
On slegne ramenima, a izgledao je kao da se osjeća krivim. – Kad sam ti provjeravao bilo, ali bila si tako izbezumljena da sam zaključio da nije pravi trenutak da ti to kažem. Osim toga, htio sam prvo još malo istražiti.
– Hvala. Valjda. – Dugo je šutjela, dok su joj misli brzale kroz glavu. Ali uvijek bi na kraju došla do istog zaključka. – Zaista sam biljka, zar ne?
David pogleda gore u nju pa ozbiljno klimne glavom. – Mislim da jesi.
Laurel nije bila sigurna zašto su joj potekle suze. Ne bi se moglo reći da joj je ta spo-znaja došla kao veliko iznenađenje, ali čini se da ju je tek sad u potpunosti pri¬hvatila. Preplavi je osjećaj koji je bio mješavina straha, olakšanja, čuđenja i neke neobične tuge.
David se popne na krevet pokraj nje. Ne rekavši ništa, naslonio se na uzglavlje i privu-kao je sebi na prsa. Opustila se, uživajući u osjećaju sigurnosti u njegovu zagrljaju. Pov-remeno bi je pogladio po nadlakticama, pažljivo izbjegavajući latice. Slušala je pravilne otkucaje njegova srca i to ju je podsjetilo da su neke stvari još normalne. Da se na nešto može osloniti.
Toplina njegova tijela proširila se na nju, grijući je slično kao sunce. Nasmiješila se i još se čvršće privila uz njega.
– Što radiš sljedeće subote? – upita David, a glas mu je odzvanjao u prsima ispod njezina uha.
– Ne znam. A ti?
– Ovisi o tebi. Razmišljao sam o tomu što ti je Tamani rekao.
Ona podigne glavu. – Ne želim razgovarati o tomu.
– Zašto ne? Pa rekao je istinu o tomu da si biljka. Možda je istina i to... da si vila. – Kako to uopće možeš reći pred svojim mikroskopom, Davide? – nasmije se Laurel, po-kušavajući unijeti malo šale u razgovor. – Pokvarit će se ako shvati da mu je vlasnik prešao na neznanstvenu stranu.
– Pa, prilično je neznanstveno imati biljku za prijateljicu, reče David, odbijajući pri-hvatiti njezin šaljivi ton.
Laurel uzdahne, ali opet spusti glavu na njegova prsa. – Sve curice sanjaju o tomu da su princeze ili vile ili sirene ili nešto slično. Pogotovo curice koje ne znaju tko su im majke. Ali negdje oko šeste godine ipak prerastu taj san. S petnaest godina nijedna više ne sanja o tomu. – Ona tvrdoglavo stisne usne. – Vile ne postoje.
– Možda ne, ali možda ti zapravo i nisi stvarna vila.
– Kako to misliš?
David je zurio u njezin cvat. – Sljedeće subote u školi će se održati maskenbal. Mis-lio sam da bi mogla doći kao vila, tek toliko da iskušaš tu ulogu. Da se navikneš na kostim prije nego što se suočiš s idejom da bi to mogla biti istina. Da se počneš osjećati ugodno u toj koži.
– Što? Da si prikvačim krila i da odjenem lepršavu haljinicu?
– Čini mi se da već imaš krila, reče David ozbiljnim glasom.
Laurel polako sine na što je mislio pa ga pogleda s nevjericom. – Želiš da idem ova-ko? Da svi vide moj cvat? Poludio si! Neću!
– Poslušaj me, reče David, uspravivši se. – Razmislio sam o tomu. Znaš one ukrasne cvjetne lančiće? Ako oko sredine cvijeta, tamo gdje ti raste iz leđa, omotamo takav la-nac i prebacimo ti ga preko ramena, svi će misliti da je cijeli cvijet umjetan. Mislit će da imaš odličan kostim.
– Ne bi prošlo kao kostim, Davide. Izgleda previše stvarno.
David slegne ramenima. – Ljudi najčešće povjeruju ono što im kažeš. – Nasmiješi se. – Zar zaista misliš da će te netko pogledati i i pomisliti si 'hm, mislim da je ta cura zapravo biljka'?
Zaista je zvučalo apsurdno. Laurel se sjeti nebesko-plave haljine koju je bila nosila na vjenčanju mamine rođakinje prošloga ljeta. – Razmislit ću o tomu, obeća mu.
U srijedu nakon škole David je morao raditi pa je Laurel odlučila otići do knjižnice. Prišla je stolu gdje je knjižničarka pokušavala objasniti decimalni sustav klincu koji ni-je mogao ili nije htio shvatiti. Nakon nekoliko minuta, odustao je i odmaknuo se od sto-la.
Uz frustrirani uzdah, ona se okrene se prema Laurel. – Da?
– Mogu li se koristiti internetom? – upita Laurel.
Knjižničarka se nasmiješi, vjerojatno sretna što je netko pita nešto razumno i nor-malno. – Na onom računalu tamo, reče, pokazujući. – Prijavi se s brojem članske iska-znice i imaš sat vremena besplatno.
– Samo jedan sat?
Knjižničarka se nagne naprijed i reče urotničkim glasom. – Prije nekoliko mjeseci morali smo uvesti to pravilo, zbog jedne starije dame koja bi došla i cijeli dan surfala po stranicama za usamljena srca. – Ona slegne ramenima i opet se uspravi. – Znaš kako je, uvijek se nađe netko munjen tko zezne sve nas normalne. Ali zato nam je veza stvarno brza, doda i vrati se gomilici knjiga koje je razvrstavala.
Laurel se uputi prema odjeljku gdje je bilo jedino računalo spojeno na internet. Za razliku od prostrane knjižnice u Eureki, kamo bi često odlazila s tatom, ova u Crescent Cityju jedva da je bila malo veća od obične kuće. Imala je samo jednu policu sa slikov-nicama i jednu s beletristikom za odrasle, a sve ostalo bile su stare enciklopedije. Ali ni njih nije bilo mnogo.
Sjela je za računalo i prijavila se. Pogledavši na sat, počela je pretraživati po netu. Četrdeset pet minuta poslije pronašla je slike vila koje žive u cvijeću, odjevene u odje-ću načinjenu od cvijeća, i piju čaj iz majušnih čaški cvjetova. Ali nigdje nije pro¬našla ništa o tomu da su vile zapravo cvijeće. Ili biljke. Ili štogod. Bez veze, pomisli ona.
Počela je čitati dugački članak na Wikipediji, ali svako malo nailazila bi na referen-cije koje nije razumjela. Dosad je uspjela pročitati samo nekoliko ulomaka.
Duboko uzdahnuvši, ona zaškilji i počne ispočetka.
– Obožavam vile!
Zamalo je pala sa stolice začuvši Chelsein glas.
Chelsea sjedne na mjesto pokraj nje. – Prije godinu dana prošla sam kroz fazu kad je sve što sam radila imalo neke veze s vilama. Imam valjda deset knjiga o vilama, imam slike vila na stropu, čak sam i pronašla teoriju zavjere nekog tipa koji tvrdi da u Irskoj konce zapravo povlači vilinski dvor. Premda su mu ideje sulude, neke su stvari zvučale sasvim vjerojatno.
Laurel ugasi preglednik, premda joj kroz glavu prođe misao: malo prekasno.
– U davna stara vremena, ljudi su sve loše pripisivali vilama, nastavi Chelsea, naoko ne primjećujući da Laurel još nije rekla ni riječi. – Naravno, i sve dobro što se dogodilo pripisali bi vilama pa pretpostavljam da je to u redu. – Ona se nasmiješi. – Zašto te za-nimaju vile?
Laurel osjeti kako su joj usta najednom suha. Pokušavala je smisliti neku izliku, ali nakon što je u glavi prevrtjela desetak proturječnih vilinskih legendi, i dalje joj na pa-met nije padalo ništa smisleno. – Ovaj, malo sam istraživala zato što... – Na vrijeme se sjetila da su Chelsea i ona zajedno na satu engleskog pa nije mogla reći da joj treba za sastavak.
A onda se sjetila Davidova prijedloga.
– U subotu idem na maskenbal kao vila, lane ona. – Pa sam htjela naučiti nešto više o njima.
Chelseino se lice ozari. – To je tako kul. I ja bih htjela ići kao vila – mogle bismo uskladiti kostime.
O, super. – Zapravo, David mi izrađuje nekakva krila, kaže da je to iznenađenje.
– Oh. – Chelsea je oklijevala na trenutak. – Dobro onda. Vjerojatno bih se ionako trebala dogovoriti s Ryanom. – Malo se zacrvenjela. – U petak me pozvao da idem s njim.
– To je super.
– Da. Sladak je. Nije li?
– Aha.
– Dobro. – Na trenutak je djelovala izgubljeno. – Znači, ti ideš s Davidom?
Laurel klimne.
Chelsea se nasmiješi, premda pomalo nategnuto. – Pa, bit ćeš prekrasna vila. Ionako već izgledaš kao vila pa ćeš biti savršena.
– Misliš da izgledam kao vila?
Chelsea slegne ramenima. – Da, s tom blijedom puti i svijetlom kosom. Nekoć su ljudi mislili da su anđeli vile pa pretpostavljam da su vile vrlo svijetle i krhka izgleda. – Krhka izgleda? pomisli Laurel, malo zatečena.
– Izgledat ćeš savršeno, reče Chelsea. – Čekat ću te na vratima. Želim što prije vidjeti tvoj kostim.
– Dogovoreno, reče Laurel uz usiljen osmijeh. Nije joj se sviđalo to kako se iznenada našla uvučena u Davidovu zamisao. Ali bilo je to bolje nego da Chelsea kaže istinu. – Za-što uopće surfaš ovdje? – upita Chelsea. – Zar kod kuće nemaš internet?
– Imam, ali spajamo se preko običnog modema, reče Laurel, zakolutavši očima. – Stvarno? Zar to još postoji? Moj je tata informatičar pa nam je po cijeloj kući postavio bežičnu jako brzu vezu. Umro bi da mu kažem da se još spajaš preko običnog modema. Sljedeći put dođi k meni. Imam stalnu vezu pa možeš surfati do mile volje, a i posudit ću ti knjige, dobro?
Laurel je nagonski rekla dobro, ali nema teorije da ode k Chelsea istraživati vile. Chel-sea je bila previše pametna – brzo bi zbrojila dva i dva i posložila si cijelu sliku. Ako cije-la slika uopće postoji. Dosad nije pronašla nijedan izvor gdje bi pisalo da su vile slične njoj. Najbliže tomu bile su drijade, šumske vile, a one su bile samo duhovi drveća.
Bila je prilično sigurna da ona nije duh.
– Pa, moram ići, reče Chelsea. – Moram zaviriti u pravu knjigu. – Ona podigne knjigu iz povijesti. – Dobila sam zadatak pronaći najmanje tri izvora koja nisu s neta. Časna ri-ječ, profesorica Miller totalno je zaostala. Vidimo se sutra, može?
– Aha, reče Laurel i mahne joj. – Sutra. – Okrene se prema računalu, želeći još malo istraživati, ali kad je otvorila preglednik, shvati da joj je vrijeme isteklo.
Laurel uzdahne i prikupi svoje šture zabilješke. Ako želi još, morat će doći neki drugi dan. Pogleda prema policama, gdje su se još vidjele Chelseine živahne kovrče. Stvarno bi bilo mnogo lakše otići do Chelsea. Šteta što joj – lakše – u posljednje vrijeme i nije viso-ko na popisu prioriteta.
DVANAEST
''Još ništa?'', upita David kad ga je Laurel nazvala u subotu poslijepodne, nekoliko sa-ti prije plesa. – Ništa. Već tri dana za redom odlazim u knjižnicu, ali ne nalazim ama baš ništa. – Nikakve tragove?
– Pa, kad čovjek želi, u svemu može iščitati tragove, ali ne nalazim nikakve opise..., ona spusti glas, – ... vila koje bi bile slične meni.
– A u Shakespeareovim djelima? U Snu Ivanjske noći.
– Zapravo, to je najbliže na što sam naišla. Ali i tamo imaju krila i doimaju se čarob-nima. A i prilično sklonima izvođenju svakojakih nestašluka. Ja nisam takva, zar ne?
David se nasmije. – Ne, nisi. – Nekoliko je trenutaka šutio. – Možda su priče u krivu. – Baš sve?
– Većina legendi je takva.
– Ne znam. Kad bi to bilo istina, mislim da bi negdje ipak postojali nekakvi tragovi.
– Pa, nastavit ćemo tražiti. Nego, jesi li spremna za večeras?
– Naravno.
– Onda se vidimo u osam, dobro?
– Bit ću spremna.
David se pojavio nekoliko sati poslije, s velikom kutijom u kojoj su – kao – trebala biti – krila. Laurel mu je otvorila vrata odjevena u plavu haljinu i sa šalom čvrsto omo-tanim oko ramena.
– Uau, reče on, – izgledaš super.
Laurel pogleda niz haljinu, napola žaleći što nije odabrala nešto manje upadljivo – u ovoj će haljini svi gledati u nju. Bila je od svjetlucavog svijetloplavog satena sa srebr-nim ukrasima, rezana dijagonalno, a savršeno je padala niz sve njezine obline.
S prednje je strane bila srcoliko odrezana, a leđa su bila gola gotovo do struka. Otraga se malo vukla po podu.
David je na sebi imao crne hlače i bijeli frak. Oko struka bio mu je zavezan crveni svileni šal, a negdje je uspio pronaći i starinsku kravatu. Iz džepa na prsima virile su bijele rukavice, a kosa mu je bila zalizana voskom.
– A što bi ti trebao biti? – upita Laurel, gledajući ga s odobravanjem.
David malo pocrveni. – Princ iz bajke? – Kad se Laurel nasmijala, on slegne rameni-ma. – Činilo mi se zgodno da oboje budemo mitska bića.
– Moja mama zna da dolaziš, šapne Laurel, vodeći ga uza stube, – ali mislim da je najbolje da sve obavimo prije no što shvati da si već ovdje. Inače će možda ustrajati na tomu da vrata moje sobe ostanu otvorena.
– Nema problema.
Pogledavši niz hodnik da provjeri je li zrak čist, brzo ga je povukla u svoju sobu i za-tvorila vrata. Odvezala je čvor bijeloga šala i oslobodila svoj cvat. Podigla je latice u us-pravan položaj. Posljednjih nekoliko dana činile su se malo mlitave i nisu stajale tako visoko kao prije. Kad je začula kako David naglo uvlači zrak, Laurel se brzo okrene.
– Što?
– Ništa, samo... tako su prekrasne – pogotovo u toj haljini. Ostanem bez daha svaki put kad ih vidim.
– Da, baš, reče Laurel sarkastično. – Super su kad su na tuđim leđima.
Bile su im dovoljne dvije minute da David pričvrsti cvjetni lanac oko podnožja cvije-ta i preko njezinih ramena. Laurel se okrene i pogleda se u novo zrcalo koje je visjelo na vratima. Nasmije se i reče: – Davide, ti si genijalac. Totalno izgleda kao kostim!
David je stajao pokraj nje, smiješeći se njihovu odrazu. – Još nisam gotov. – Okrene se natrag prema kutiji. – Sjedni, reče joj i pokaže na stolicu. – I zatvori oči.
Poslušala gaje, počevši uživati u svemu ovome. Njegove su joj ruke dotakle lice i osje-tila je kako joj nanosi nešto hladno na kapke i obraze. – Što radiš?
– Bez pitanja. I ne otvaraj oči.
Čula je kako je nešto protresao, a zatim joj kosu prekrije prohladna maglica. – Samo malo, reče on. A onda osjeti njegov topli dah, od čega su joj još vlažni kapci postali još hladniji, ali ugrijao joj je ostatak lica. – Dobro, gotova si.
Ona otvori oči i ustane pa se pogleda u ogledalo. Dahne i nasmije se, okrećući glavu prvo na jednu pa na drugu stranu, puštajući da posljednje zrake zalazećeg sunca zablistaju po šljokicama na njezinim obrazima i kapcima. I kosa joj je bila puna šljokica koje su joj padale po haljini kad god bi zatresla glavom. Jedva se prepoznala sa svim tim svjetluca-vim prahom po sebi.
– Sad zaista izgledaš kao vila, reče David zadovoljno.
Laurel uzdahne. – I osjećam se kao vila. Nikad nisam mislila da ću to reći. – Ona se okrene prema Davidu. – Nevjerojatan si.
– Ne, reče David, smiješeći se od uha do uha. – Znanstveno smo dokazali da si ti nevje-rojatna. – On provuče rukom kroz svoju sjajnu kosu i nahereno se osmjehne. – Ja sam sa-mo čovjek.
Laurel se nasmiješi i stisne mu ruku. – Možda, ali si najbolji čovjek.
– Kad smo već kod ljudi, reče David i pokaže prema vratima, – trebali bismo otići i pokazati tvojim roditeljima. Moja će mama doći po nas za desetak minuta.
Opet je preplavi sva napetost otprije. – Misliš da nas moja mama neće prozreti? – upita ona.
– Neće imati pojma, odgovori David. – Siguran sam. – Primio ju je za obje ruke. – Spremna?
Nije bila, ali svejedno ukočeno klimne glavom.
David otvori vrata, a zatim joj teatralno ponudi ruku. – Hoćemo li, mlada damo? – Laurelina se mama pojavila baš kad su silazili niza stube. – A, tu ste, reče ona, nam-ještajući fotoaparat. – Bojala sam se da ćete se samo iskrasti. – Gledala je u Laurel smiješeći se. – Izgledaš prekrasno, reče. – I ti si zgodan, doda Davidu.
– Gdje je tata? – upita Laurel ogledavajući se po dnevnoj sobi.
– Morao je ostati na poslu. Ali obećala sam mu brdo fotografija. Zato molim osmijehe od uha do uha!
Snimila je pedesetak fotografija prije nego što se napokon začulo kako im Davidova mama trubi ispred kuće.
Laurel povuče Davida za sobom, a mama im dovikne neka se lijepo zabave. I Davidova im se mama divila, ali ona je već kod kuće bila slikala Davida pa su se izvukli sa samo još pet-šest zajedničkih.
Kad je napokon završilo, Laurel se gotovo predomislila. – Privlačimo previše pozor-nosti, šapne ona Davidu dok su sjedili na stražnjem sjedalu auta njegove mame. – Netko će nas razotkriti.
David se nasmije. – Nitko neće ništa otkriti, uvjeravao ju je. – Obećavam ti.
– Nadam se da imaš pravo, progunđa Laurel kad su skrenuli na školsko parkiralište. – Ma vidi tebe! – usklikne Chelsea oduševljeno kad su ušli u ukrašenu sportsku dvoranu. – David je rekao da će krila biti super, ali nisam imala pojma da će biti ovako dobra. – Lau-rel se morala nekoliko puta okrenuti oko sebe. – Znaš, gotovo da više izgleda kao cvijet nego kao krila.
– Pretpostavljam da su to cvjetna krila, reče Laurel nervozno.
Ali Chelsea samo slegne ramenima. – Predivna su. Davide, ti si genijalac, reče ona i dotakne mu rame.
Laurel se kiselo osmjehne. David će pobrati sve zasluge za krila, ali njoj je to i od-govaralo. Pogotovo kad se uzme u obzir da je druga mogućnost da svi shvate da su joj krila izrasla!
Chelsea pomiriše zrak oko njezinih ramena, a Laurel se ukoči. – Uau, reče Chelsea, sad otvoreno udišući punim plućima. – Čime si ih poprskala? Bila bih spremna platiti za tako nešto.
Laurel je bila zbunjena samo na trenutak, a onda odgovori: – Zapravo, to je jedan stari parfem koji već odavno imam. Ne mogu se ni sjetiti kako se zove.
– Ako ti ikada dojadi, rado ću ga uzeti od tebe. Mm-mm...
Laurel se nasmiješi i značajno pogleda Davida pa jedva zamjetno pokaže glavom na drugi kraj prostorije. Daleko od Chelseina nosa.
– Idemo po neko piće, reče David i primi Laurel za ruku. Srećom, u tom je trenutku prišao Ryan pa je Chelsea bila previše zaokupljena da bi pošla s njima.
Laurel nije puštala Davidovu ruku. Zapravo, nije rekao da je ovo pravi izlazak, ali nije ni rekao da nije. Pa se ona odlučila ponašati kao da jest. Unatoč tomu što je oklije-vala nazvati ga svojim dečkom, nije bila sigurna da to ne bi htjela. Tko bi mogao tražiti više? David je bio dobar, strpljiv, pametan, zabavan i nije krio da je obožava. Smiješila se, idući za njim. Znala je da će držanje za ruke potaknuti ogovaranja, ali nije je bilo briga.
Dok su hodali, svi su se razmicali da naprave mjesta za njezina – krila. Ljudi koji nikad prije nisu razgovarali s njom prilazili su joj reći da joj je kostim stvarno kul. Sve su oči bile uprte u nju. Ali večeras je to nije činilo nervoznom – jer vidjela se u ogleda-lu. Izgledala je čarobno, nije bilo druge riječi za to.
Oko pola dvanaest počela je jedna spora pjesma, a David je napokon povede na nji-hov prvi zajednički ples te večeri. Dotad je čavrljao s prijateljima, pustivši je neka ple-še s drugim dečkima koji su je došli zamoliti za ples.
– I, reci mi, upita, privukavši je bliže, – je li tako loše?
Ona mu se nasmiješi i položi mu ruku na rame. – Nimalo. Imao si pravo.
David se nasmije. – U vezi s čim?
I dalje se smiješila, ali riječi su joj bile ozbiljne. – Onakva sam kakva zaista jesam, a nitko me se ne boji niti je izbezumljen. Nitko ne zove lude znanstvenike ili polici ju.
Svi kažu da su moja krila kul. – Na trenutak je oklijevala, a zatim nastavi: – I ja mi-slim da je prilično kul.
– Pa kad jest. Prekrasno je. – On se nasmiješi od uha do uha. – Ti si prekrasna.
Laurel spusti pogled na njegovo rame, ali osjeti kako je preplavljuje toplina i lagani trnci.
– I, kakav je osjećaj biti vila?
Laurel slegne ramenima. – Nije loše. Naravno, ne bi svaki dan bilo ovako.
– Ne, ali kad bi se mogla naviknuti na tu pomisiao, možda bi počela razmišljati o tomu je li to stvarno istina.
Laurel ga pogleda, zabavljajući se. – Ti bi htio da je to istina!
– Pa što ako bih?
– Zašto?
– Zato što je to najbliže što mogu doći nečemu mitskom.
– Kako to misliš? Pa ti si princ iz bajke.
– Da, ali... znaš... ne baš. Ali ti? Laurel, ja zaista mislim da je istina. I mislim da je to super. Tko drugi ima najbolju prijateljicu vilu? Nitko!
Laurel se nasmiješi. – Jesam li ti zaista najbolja prijateljica?
On je ozbiljno pogleda. – Zasad.
Ona zakorači bliže i nasloni mu glavu na rame, ostavši tako do kraja pjesme. Kad je ples završio, privuče ga bliže i zagrli ga. – Hvala ti, šapne mu na uho.
On se nasmiješi i opet joj teatralno ponudi ruku. – Hoćemo li?
Poveo ju je do stola gdje je sjedila većina njihovih prijatelja, a Laurel sjedne. – Mo-ram priznati da sam totalno iscrpljena.
David se nagne i šapne joj na uho. – A što očekuješ? Sunce je već davno zašlo. Sve su pristojne vile već odavno doma u cvjetnim gredicama.
Laurel se nasmije i zamalo poskoči kad je netko potapše po ramenu. Iza nje je stajao jedan od učenika četvrtih razreda. – Hej, ovo ti je ispalo kad ste plesali. Pretpostavio sam da bi to htjela natrag. – Pružio joj je jednu dugačku plavo-bijelu laticu.
Laurel je razrogačenih očiju gledala u Davida. Nakon nekoliko trenutaka, David uzme laticu i reče: – Hvala ti.
– Nema problema. Nego, od čega si ih napravio? Na dodir su kao prave cvjetne lati-ce.
– To je tajna, reče David i naceri se.
– Pa, zbilja su fenomenalne.
– Hvala.
Maturant se vrati natrag u gomilu, a David položi laticu na stol. Laurel je bilo neka-ko neugodno što ju je stavio tamo gdje je svi mogu vidjeti. Osjećala se nekako ragoli-ćenom, kao da je na stol stavio dio njezina donjeg rublja. – Je li samo ispala? – upita David, opet se nagnuvši bliže njoj. – Jesi li išta osjetila?
Laurel odmahne glavom.
– Ne bi ti je nitko mogao iščupati, a da ne primijetiš, zar ne?
Laurel se sjeti užasna bola kad si je prije nekoliko tjedana sama pokušala iščupati jednu laticu. – Nema teorije.
– Laurel, počne David, tako tiho da ga je jedva čula, – nije li Tamani rekao da će se to dogoditi?
Laurel brzo klimne glavom. – Nisam mu vjerovala, nisam mogla. Zvučalo je predo-bro da bi bilo istinito. – Njezina su usta automatski izgovorila te riječi, ali um joj se us-redotočio na očito pitanje: Ako je imao pravo u vezi s tim, je li onda istina i to da sam vila?
David na trenutak pogleda na pod iza nje pa se sagne. Kad se uspravio, u ruci je dr-žao još dvije latice. Nasmijao se i slegnuo ramenima. – Čini se da se moja kreacija ras-pada, reče prijateljima.
– Nema veze, reče Chelsea. – Ples ionako završava za nekoliko minuta. – Ona se nasmiješi Laurel. – Bilo je prekrasno dok je trajalo.
– Davide, možemo li tvoju mamu pričekati vani? – upita Laurel očajnički.
– Naravno. Dođi.
Laurel je cijelim putem do vrata skupljala latice dok ju je David vodio kroz gomilu. Ali svaki put kad bi so netko očešao o nju, ispala bi još pokoja. Kad su napokon došli do vrata, na leđima joj se držalo još samo nekoliko, a imala ih je pune ruke. – Jesam li sve pokupila? – upita ona, pretražujući pogledom pod oko sebe.
– Mislim da jesi.
Laurel uzdahne i protrlja lice. Na pod zaleprša kiša šljokica, – Oh, zaboravila sam. – David se nasmije i pogleda na sat. – Ponoć je. Hoćeš li izgubiti i cipelicu?
Laurel zakoluta očima. – Uopće nije smiješno.
David samo gurne ruke u džepove i naceri se.
– Kako izgleda? – upita Laurel i okrene mu leđa.
– Ne mogu reći, ne vidi se od cvjetnoga vijenca i šljokica.
– Dobro.
Ušutjela je i zagledala se dolje u latice u svom naručju. Grlo joj se stislo. Podigne pog-led prema Davidu i upita: – Istina je, zar ne?
– Što?
Ona slegne ramenima, ali prisili se na odgovor: – Zaista sam vila, zar ne?
David se samo nasmije i klimne glavom.
Nekako se odjednom osjećala bolje. Zahihoće se. – Uau, reče.
Njegova je mama stigla nekoliko minuta poslije pa su ušli i sjeli na stražnje sjedalo. – Oh, krila su se raspala, reče ona. – Sva sreća da sam vas već prije fotkala.
Laurel nije ništa odgovorila, samo je pobrala još dvije otpale latice i dodala ih na hrpu s ostalima.
Skrenuli su na prilaz Laurelinoj kući, a David ju je otpratio do vrata. – Ostalo je još samo pet latica, reče on, gledajući joj leda. – A vjerojatno će ti i one otpasti preko noći.
– Ha! Ako izdrže i toliko.
David zastane. – Je li ti laknulo?
Laurel razmisli na trenutak. – Na neki način. Drago mi je da ih više neću morati skrivati osim ako mi ne ostane neki trag tamo gdje je izbila kvrga. Bit će mi drago da opet mogu nositi majice bez rukava s niskim izrezom na leđima. Ali... – zastane, da malo sabere misli. – Večeras se nešto promijenilo, Davide. Tih mi se nekoliko sati sviđao moj cvat. Zaista mi se sviđao. Osjećala sam se posebno i čarobno. – Ona se nasmiješi. – Ti si zaslužan za to. I... stvarno mi je drago.
– Sjeti se da ćeš ga opet imati sljedeće godine. Tako je Tamani rekao, nije li?
Ona se namršti na zvuk njegova imena.
– Mogli bismo od toga napraviti tradiciju. Jednom godišnje možeš pred svima biti vila. – Ona klimne. Ta joj se zamisao sviđala više no što si je ikad prije večeras mogla zamisliti. – Druge bi cure bile ljubomorne, upozori ga ona. – Sve bi htjele da i njima napraviš krila.
– Morat ću im reći da samo Laurel može dobiti krila. Neće imati pojma koliko je to točno.
– Misliš da nitko neće shvatiti o čemu se radi?
– Tko zna. Uvijek se nađe netko tko vjeruje u mitove i legende, ili barem u neke njihove dijelove. To su ljudi koji gledaju dalje od očitoga i vide stvari na ovom svijetu koje su istinski čudesne. – On slegne ramenima. – Ali takvi ionako ništa neće reći, čak i ako shvate. Jer mi ostali koji svijet vidimo kroz znanstvene i logične naočale ionako ne bismo prepoznali istinu, čak ni da nam je netko napiše na jumbo plakat. Ja sam imao sreće što si ti mene praktički opalila istinom po glavi – jer inače te ni ja nikad ne bih mogao vidjeti ovakvu kakva jesi.
– Ja sam samo ja, Davide.
– To je ono najbolje u svemu.
Prije no što je mogla išta reći, on se nagne naprijed i lagano je poljubi u čelo, a za-tim se okrene, promrmlja laku noć i pođe prema autu.
Kad je David sljedećeg jutra krenuo u školu, zatekao je Laurel kako sjedi na trijemu njegove kuće. Nekoliko je sekundi zurio dolje u nju, a zatim duboko udahne i zaključa vrata.
– Žao mi je, reče Laurel prije nego što se stigao opet okrenuti prema njoj. – Nisam imala razloga vikati na tebe. Bio si tako super i pokušao si mi pomoći, a ja sam se iz-vikala na tebe.
– U redu je, promrmlja David, gurnuvši ključ u džep.
– Ne, nije, reče Laurel, uhvativši korak s njim. – Bila sam grozna – vikala sam na tebe. Nikad ne vičem. Ali pod užasnim sam stresom.
David slegne ramenima. – Zaslužio sam. Pretjerao sam. Nisam te trebao toliko gnjaviti.
– Ali katkad mi to treba. Ne volim se suočiti sa stvarima koje mi teško padaju. U tomu si mnogo bolji od mene.
– Samo zato što to za mene nije tako osobna stvar. Nisam ja taj koji cvate.
Laurel zastane i uhvati ga za ruku da ga okrene prema sebi. No kad se okrenuo, nije mu pustila ruku. Bilo joj je ugodno dodirivati ga. – Ne mogu prolaziti kroz to bez pri-jatelja. Zbilja mi je žao.
David odmahne glavom, a zatim podigne ruku prema njezinu licu i nježno joj zata-kne pramen kose iza uha, lagano joj palcem prešavši preko obraza. Stajala je potpuno mirno, uživajući u osjećaju njegove kože na svojoj. – Nemoguće je ljutiti se na tebe, reče on.
– Dobro. – Stajali su tako blizu da je gotovo osjećala toplinu njegovih prsa. Iznena-da je obuzme želja da ga poljubi. Bez razmišljanja, prebaci težinu na prste i nagne se naprijed. Ali u tom trenutku pokraj njih projuri auto pa je izgubila hrabrost. Naglo se okrene i nastavi hodati. – Požuri, da ne zakasnimo, reče, napeto se nasmijavši.
David je brzo sustigne. – Jesi li htjela razgovarati o tomu? – upita je.
– Ne znam o čemu bismo još mogli razgovarati, odgovori Laurel.
– Što ako govori istinu? – David nije morao posebno reći tko.
Laurel odmahne glavom. – To nema smisla. Priznajem da sam malo drukčija i da je ovaj cvijet koji mi raste na leđima užasno čudna stvar, ali to da sam zapravo biljka...? Kako bih uopće mogla biti živa?
– Pa, biljka može značiti mnogo stvari. Postoje biljke koje imaju sposobnosti kakve si ne možeš ni zamisliti – a sad govorim samo o onima koje su znanstvenici dosad otkrili. Pretpostavlja se da u kišnim šumama postoje milijuni vrsta koje još nitko nije imao pri-liku proučavati.
– Da, ali jesi li ikada vidio da neka biljka iskorači iz zemlje i hoda ulicom?
– Ne. – On slegne ramenima. – Ali mnogo je stvari koje nikad prije nisam vidio. To ne znači da ne postoje. – On zakoluta očima. – Svakoga mi je dana to sve jasnije.
– Ali to nema smisla, ponovi ona.
– Zapravo sam dosta razmišljao o tomu, za slučaj da ipak odlučiš jednoga dana opet razgovarati sa mnom. Postoji prilično jednostavan način da se to dokaže ili opovrgne.
– Kako?
– Uzorak tkiva.
– Što?
– Daj mi uzorke stanica s raznih dijelova svog tijela i pogledat ćemo ih pod mojim mikroskopom. Vidjet ćemo jesu li biljne ili životinjske. To bi trebalo biti prilično pouz-dano.
Laurel naškubi nos. – Kako da ti dam uzorke tkiva?
– Mogli bismo ti s unutrašnje strane obraza uzeti bris s epitelnim stanicama, kao na CSI-u.
Laurel se nasmije. – CSI? Sad ćeš me istraživati?
– Ne ako to ne želiš. Ali čini mi se da bi trebala barem provjeriti tvrdnje tog tipa – kako se zove?
– Tamani. – Uz kralješnicu joj prođe lagani drhtaj.
– Da. Trebala bi provjeriti to što Tamani kaže, da otkriješ ima li u tomu istine.
– A što ako ima? – Laurel zastane.
On se okrene prema njoj. Na licu joj se jasno vidio strah. – Onda ćeš barem znati.
– Ali to bi značilo da će ostatak mog života biti jedna velika laž. Kamo bih mogla otići? Što bih mogla učiniti?
– Ne bi morala otići. Sve bi moglo ostati isto.
– Ne, ne bi. Ljudi bi saznali i htjeli bi... što ja znam... htjeli bi na meni raditi pokuse. – Nitko ne mora znati. Ti nećeš nikomu reći, a neću ni ja. Imala bi tu nevjerojatnu tajnu koja te čini drukčijom, Znala bi da si nešto... nevjerojatno, a nitko drugi ne bi ni posum-njao.
Laurel udari nogom u asfalt. – Ovako kako si to ti postavio, gotovo da zvuči uzbud-ljivo i glamurozno.
– Možda i jest.
Laurel je oklijevala, a David zakorači bliže. – Ovisi samo o tebi, reče blago, – ali što god da odlučiš, znaj da ću ti pomoći. – On joj mekim, toplim dlanom primi stražnji dio vrata, a Laurel osjeti kako joj zastaje dah u prsima. – Bit ću što god ti treba. Ako ti treba štreber koji će ti davati odgovore iz knjige, ja sam taj. Ako želiš samo prijatelja s kojim sjediš na satu biologije i tko će te utješiti kad budeš tužna, taj sam. – Palcem je pomiluje po uhu i niz obraz. – A ako trebaš nekoga tko će te zagrliti i zaštititi od svakoga tko bi ti htio nauditi, definitivno sam taj. – Njegove su je svijetle plave oči prodorno gledale i na trenutak je ostala bez daha. – Ali sve ovisi samo o tebi, šapne on.
Bila je to tako primamljiva ponuda. Ali Laurel je znala da to ne bi bilo pošteno. Sviđao joj se – jako – ali nije bila sigurna jesu li u pitanju romantični osjećaji ili samo potreba.
A sve dok ne bude sigurna, ne može se ni u što upustiti. – Davide, mislim da imaš pravo – trebala bih saznati neke odgovore. Ali u ovom trenutku jedino što mi treba, je-dino s čim se mogu nositi, jest prijatelj.
Davidov je osmijeh izgledao malo nategnuto, ali samo ju je blago stisnuo za rame i rekao: – Onda ćeš to i dobiti. – Okrenuo se i nastavio hodati, ali ostao joj je dovoljno blizu da su im se ramena povremeno dodirivala.
Sviđalo joj se to.
– Ovo su definitivno biljne stanice, Laurel, reče David, škiljeći kroz mikroskop.
– Jesi li siguran? – upita ona, gledajući stanice koje su joj uzeli s unutrašnje strane obraza. Ali čak je i ona s lakoćom prepoznala četvrtaste stanice debelih stijenki koje je sad gledala na osvijetljenom stakalcu.
– Devedeset devet posto siguran, reče David, protežući ruke iznad glave. – Mislim da ima nešto u tomu što kaže taj tip Tamani.
Laurel uzdahne i zakoluta očima. – Nisi bio tamo – tip je stvarno čudan. – Aha, nas-tavi si to govoriti, možda na kraju i povjeruješ u to. Ona ušutka taj glas u sebi.
– Što povećava vjerojatnost da ste u rodu.
Laurel se namršti i ritne Davidovu stolicu kad se nasmijao. – Sad sam stvarno uvri-jeđena, reče teatralno, raširivši oči.
– Svejedno, reče David, – čini se da je govorio istinu. Barem o tomu.
Laurel zavrti glavom. Mora postojati još nešto.
David zastane. – I postoji, ali... ne, glupo je.
– Što?
David ju je neko vrijeme šutke gledao. – Pa... mogao bih pogledati uzorak krvi.
– Oh. – Laurelino srce potone u pete.
– Što je?
– A kako bi mi izvadio krv?
David slegne ramenima. – Bio bi dovoljan ubod iglicom u prst.
Laurel odmahne glavom. – Ne podnosim igle. Užasavam ih se.
– Stvarno?
Laurel klimne, a lice joj se zgrči. – Nikad me nisu uboli iglom.
– Nikad?
Laurel odmahne glavom. – Nikad nisam bila kod liječnika, sjećaš se?
– A cijepljenje?
– Nisam cijepljena. Moja je mama morala potpisati posebne formulare kad me upi-sivala u školu.
– Nemaš nijedan šav?
– Ajoj, reče ona, pokrivši usta dlanom. – O tomu ne želim ni razmišljati.
– Dobro, onda zaboravi da sam išta rekao.
Neko su vrijeme sjedili u tišini.
– Ne bih morala gledati? – upita Laurel.
– Časna riječ. I zaista ne boli.
Laurel osjeti kako joj dah zastaje u grlu, ali ovo se činilo važnim. – Dobro. Pokušat ću. – Moja je mama dijabetičarka pa u sobi ima lancete za testiranje krvi. To je najjed-nostavniji način. Odmah se vraćam.
Laurel se prisiljavala ujednačiti disanje dok Davida nije bilo. Kad je opet ušao, ništa nije držao u ruci.
– Gdje je? – upita ona.
– Neću ti reći. Neću ti ni pokazati. Pomakni se, imam ideju. – Sjeo je na krevet ispred nje. – Dobro. Sjedni iza mene i obujmi me rukama oko struka. Možeš nasloniti glavu na moja leđa i stisnuti me ako se budeš bojala.
Laurel sjedne iza njega, pritisne lice o njegova leđa i stisne ga rukama oko struka što je čvršće mogla.
– Ipak mi treba barem jedna ruka, reče David, malo se naprežući da bi mogao govo-riti.
Laurel se prisili popustiti stisak i otpusti jednu ruku, David je pogladi po dlanu kad ga je opet počela stiskati. – Spremna? – upita.
– Iznenadi me, reče ona bez daha.
Još joj je malo gladio ruku, a onda ona cikne kad joj je na prstu eksplodirao statički šok. – Dobro, gotovo je, reče David mirnim glasom.
– Jesi li spremio iglu? – upita Laurel, ne podižući glavu.
– Jesam, reče David, neobično ravnim glasom. – Laurel, moraš ovo vidjeti.
Znatiželja joj je raspršila strah pa Laurel proviri Davidu preko ramena. – Što?
David lagano pritisne jagodicu njezina srednjeg prsta. Na koži se stvori kapljica prozirne tekućine.
– Što je to? – upita Laurel.
– Mene više brine to što nije, odgovori David. – Nije crveno.
Laurel je samo zurila.
– Smijem li...? – upita David i pokaže na stakalca.
– Naravno, reče Laurel tupo.
David uzme stakalce i lagano pritisne Laurelin prst o njega. – Mogu li istisnuti još koju kap?
Laurel samo klimne glavom.
Tri stakalca poslije, David zamota Laurelin prst u rupčić, a ona sklopi ruke u krilu. Sjedili su tako blizu da su im se bedra dodirivala. – Laurel, je li ti oduvijek to curilo van kad bi se porezala?
– Već se odavno nisam porezala.
– Valjda si barem jednom u životu ogrebala koljena.
– Sigurna sam da jesam, ali... – Nije dovršila, shvativši da se ne može sjetiti nijedne takve situacije, – Ne znam, reče. – Ne sjećam se.
David provuče prstima kroz kosu. – Laurel, jesi li ikada u životu krvarila... od bilo kud? – Mrzila je to na što je ciljao, ali nije mogla lagati. – Ne znam. Zaista se ne sje-ćam da sam ikada krvarila.
David opet privuče stolac do mikroskopa i stavi novo stakalce. Dugo ga je promat-rao. Potom je ubacio drugo i opet pogledao. Nakon toga iz druge je kutije izvadio ne-koliko stakalaca s crvenim mrljama, za usporedbu.
Laurel je sve to vrijeme nepomično sjedila.
Okrenuo se prema njoj. – Laurel, reče on, – što ako nemaš krvi? Što ako tvojim ve-nama teče samo ta prozirna tekućina?
Laurel zavrti glavom. – To je nemoguće. Svi imaju krv, Davide.
– Da, i svačije kožne stanice izgledaju kao životinjske – ali tvoje ne, odgovori on. – Rekla si da tvoji roditelji ne vjeruju liječnicima. Jesi li ikad bila kod liječnika?
– Kad sam bila jako mala. Tata mi je baš neku večer pričao o tomu. – Oči joj se raši-riše. – O, bože. – Prepričala mu je cijelu priču. – Znao je, sigurno je znao.
– Ali zašto ne bi rekao tvojim roditeljima?
– Ne znam. – Ona zatrese glavom.
David je šutio, a čelo mu je bilo namršteno. Kad je napokon opet progovorio, kao da je oklijevao. – Bi li te smetalo da nešto pokušam?
– Ne, ako se ne moram razrezati i gledati si utrobu.
Nasmijao se.
Laurel nije.
– Smijem li ti opipati bilo?
Bila je zatečena. Preplavio ju je val olakšanja i počela se smijati. Nije mogla prestati. David ju je šutke promatrao, čekajući da njezin histerični smijeh prestane i da se opet sa-bere. – Oprosti, reče ona, teško dišući i zatomljujući još jedan val hihotanja. – Stvar je u tomu da... ovo je... mnogo bolje nego da me seciraš.
David se osmjehne i zakoluta očima. – Daj mi ruku, reče.
Ona je ispruži, a on položi dva prsta na unutrašnju stranu njezina zapešća. – Koža ti je hladna, reče on. – Čudi me da to prije nisam primijetio. – Potom utihne, usredotočivši se. Nakon nekoliko trenutaka, ustane sa stolice pa sjedne na krevet pokraj nje. – Daj da pro-bam gore na vratu.
Dlanom joj je obujmio vrat sa stražnje strane, pritisnuvši prste tamo gdje bi trebala biti žila kucavica. Osjećala je njegov dah na svom obrazu i premda se on trudio gledati svuda samo ne u nju, ona nije mogla odvojiti oči od njega. Vidjela je sitne pjegice uz rub kose, mali ožiljak gotovo posve skriven u obrvi, graciozni luk njegovih trepavica. Osjetila je kako njegovi prsti pritišću malo jače. Kad je naglo udahnula, on se odmakne. – Je li te zaboljelo?
Odmahnula je glavom, trudeći se ne misliti kako joj je blizu.
Nekoliko sekundi poslije, odmaknuo je ruku. Nije joj se sviđao pogled u njegovim očima – ni bora zabrinutosti između obrva. – Što? – upita ona.
Ali on samo zavrti glavom. – Moram biti siguran. Ne bih te htio plašiti bez razloga. Smijem li... mogu li ti poslušati srce?
– Sa stetoskopom?
– Nemam stetoskop. Ali ako... – Oklijevao je. – Ako stavim uho na tvoje srce, trebao bih ga jasno i glasno čuti.
Laurel sjedne malo uspravnije. – Dobro, reče tiho.
David je primi sa strane dlanovima za rebra i polako spusti glavu. Laurel se trudila di-sati pravilno, ali bila je sigurna da joj srce nabija. Osjećala je toplinu njegova obraza na koži, a glava mu je bila naslonjena na otvor njezine košulje.
Nakon nekoliko trenutaka, on podigne glavu i odmakne se.
– No...?
– Ššš, reče on, okrene glavu i prisloni joj drugo uho na prsa. Brzo opet makne glavu. – Ništa se ne čuje, reče vrlo tihim glasom. – Ne osjećam ti bilo ni na vratu ni na zapešću. A u prsima ti ne čujem ništa. Zvuči... prazno.
– Što to znači?
– Nemaš bila, Laurel. Vjerojatno nemaš ni srca.
JEDANAEST
Cijelo joj se tijelo treslo. Osjećala je Davidove ruke oko sebe i kao da ništa drugo nije mogla osjećati. On je bio slamka za koju se grčevito držala i nije bila sigurna da će pre-živjeti ako je pusti iz zagrljaja. – Što da sad radim, Davide?
– Ne moraš ništa učiniti.
– Imaš pravo, reče ona očajno. – Trebam samo pričekati da i ostatak mog tijela shvati da je mrtav.
David je privuče bliže i pomiluje je po kosi. Čvrsto se držala za njegovu košulju, a svaki joj je udisaj bio mučan.
– Ne, promrmlja David negdje blizu njezina uha. – Nećeš umrijeti. – Protrljao je obraz o njezin, osjetila je rijetke dlačice na bradi. Vrhom nosa prelazio joj je po licu, a kad se usredotočila na osjećaj njegova lica na svom, njezine su suze presahnule. Njegov obraz bio je tako topao na njezinoj uvijek hladnoj koži. Usnama joj je okrznuo čelo i ona osjeti lagani drhtaj uz kralješnicu. Naslonio je čelo na njezino i ona nesvjesno otvori oči. Sve su joj se misli izgubile u plavom oceanu njegovih očiju. Lagano je usnama dotaknuo njezine i preplavi je val topline kakvu nikad prije nije osjetila, a koja se širila od usana kroz cijelo lice.
Kad se nije odmaknula, on je opet poljubi, ovoga puta malo samouvjerenije. U tre-nutku je postao dijelom oluje koja je bjesnjela u njoj – ona ga zagrli čvršće i privuče ga bliže, pokušavajući upiti tu njegovu nevjerojatnu toplinu. Moglo je to trajati nekoliko sekundi, minuta, sati – vrijeme je prestalo postojati dok se njegovo toplo tijelo stiskalo uz njezino, dok ju je obavijala ta polagana toplina.
Kad se David gotovo silovito odmaknuo i naglo udahnuo, Laurel se opet nade u stvarnosti. Što sam učinila?
– Tako mi je žao, šapne on. – Nisam mislio...
– Šššš, Laurel mu stavi prst na usne. – U redu je. – Nije ga puštala iz zagrljaja, a kad je vidio da se ne buni, David se opet nagne prema njoj, pomalo oklijevajući.
U posljednjem ga je trenutku zaustavila, položivši mu dlan na prsa i odmahnuvši glavom. Duboko je udahnula, a zatim reče: – Ne znam je li ovo što osjećam stvarno ili je to zato što me obuzela panika... ili... – Ona zastane. – Ne mogu, Davide, ne uza sve ovo drugo što mi se događa.
On se polako odmakne od nje. Dugo je šutio. – Onda ću čekati, reče napokon tiho. Laurel podigne svoju torbu. – Trebala bih poći, reče.
Davidove su je oči slijedile dok je išla prema vratima.
Još se jednom okrenula prije no što je zatvorila vrata za sobom.
Na satu biologije Laurel je sjela na svoje uobičajeno mjesto, ali nije vadila knji-ge. Osluškivala je hoće li čuti Davidov poznati korak, ali svejedno se iznenadila kad je spustio naprtnjaču na klupu pokraj nje. Prisilila se podići pogled prema nje-mu, ali umjesto napeta i oprezna izraza koji je bila očekivala dočeka je širok osmi-jeh i obrazi zajapureni od uzbuđenja. – Sinoć sam malo čitao, reče on bez pozdra-va, – i imam neke teorije.
Teorije? Nije bila sigurna želi li znati. Zapravo, nešto na njegovu licu govorilo joj je da sigurno ne želi znati.
On otvori knjigu i gurne je pred nju.
– Muholovka? Stvarno znaš što cure vole čuti. – Pokušala je gurnuti knjigu natrag prema njemu, ali on položi obje ruke na nju, držeći je na mjestu.
– Slušaj na trenutak. Ne kažem da si muholovka, ali daj malo pročitaj o njezinoj prehrani.
– To je biljka mesožderka, Davide.
– Tehnički, da, ali pročitaj zašto. – Prstom pokaže na ulomak koji je označio zele-nim fluorescentnim flomasterom. – Muholovke najbolje uspijevaju na tlu siromašnom dušikom. Jedu muhe zato što tijelo muha sadrži mnogo dušika, a nimalo masnoće i ko-lesterola. Nije stvar u mesu nego u vrsti hranjivih tvari koje im trebaju. – On okrene sljedeću stranicu. – Pogledaj ovo. Tu su upute čime hraniti muholovku ako je uzgajaš kod kuće. Kaže da joj mnogi ljudi daju komadiće hamburgera i odrezaka jer, poput te-be, misle da je to biljka mesožderka. Ali time je, zapravo, možeš ubiti jer hamburger sadrži mnogo masnoće i kolesterola koje biljka ne može probaviti.
Laurel je užasnuto zurila u sliku čudovišne biljke, pitajući se kako David može mis-liti da između njih ima neke sličnosti. – Ne shvaćam, reče ravnim glasom.
– Nutrijenti, Laurel. Ne piješ mlijeko, zar ne?
– Ne. – Zašto?
– Jer mi je od njega zlo.
– Kladim se da ti je zlo zato što mlijeko sadrži masnoće i kolesterol. Što piješ?
– Vodu, sokove. – Ona zastane, razmišljajući. – Vodu od mamina kompota. To je otprilike to.
– Vodu i šećer. Jesi li ikad stavljala šećer u vazu da bi cvijeće dulje opstalo? Cvijeće obožava šećer.
Davidovo objašnjenje imalo je i previše smisla. Laurel osjeti početak glavobolje. – A zašto onda ja ne jedem muhe? – upita ona sarkastično, masirajući si sljepoočnice. – Premale su da bi ti bile od koristi, pretpostavljam. Ali sjeti se stvari koje jedeš. Voće i povrće. Biljke koje su rasle u tlu i koje su kroz korijenje upile sve nutrijente. Ti jedeš njih i na taj način dobiješ iste hranjive tvari koje bi dobila da i sama imaš korijenje.
Nekoliko je sekundi šutjela, a profesor James ionako je rekao cijelom razredu neka se utišaju. – Znači, još misliš da sam biljka? – upita Laurel šaptom.
– Nevjerojatno evoluirana, visoko razvijena biljka, reče David. – Ali da, biljka.
– To je grozno.
– Ne znam, reče David i naceri se. – Meni je to kul.
– Naravno, kad si štreber. Ja sam samo cura koja bi voljela da na tjelesnom ne bulje u mene.
– Dobro, ustrajao je David. – Onda ću ja misliti da je to kul dovoljno jako za oboje. – Laurel se zasmijulji i time privuče pozornost profesora Jamesa.
– Laurel, Davide? Biste li šalu podijelili i s nama ostalima? – upita on, podbočivši se o mršavi kuk.
– Ne, profesore, reče David. – Ali hvala na pitanju. – Učenici oko njih prasnuli su u smijeh, ali profesor James nije izgledao sretno. Laurel se zavali unatrag na stolici i nas-miješi se. David, jedan, učitelj koji bi rado bio pametan kao David, nula. U subotu su se sastali kod Davida da bi – učili. Pokazao joj je članak koji je pronašao na netu o tomu kako biljke upijaju ugljični dioksid kroz lišće. – A ti? – upita on. Sjedila je na krevetu, a latice su bile odmotane i okrenute prema prozoru da mogu upijati sunčevu svjetlost. To je bila jedna od mnogih prednosti svakodnevnog – učenja – u Davidovoj praznoj kući. David se silno trudio ne buljiti, premda Laurel nije bila sigurna je li mu pogled bježao prema laticama ili njezinu golom trbuhu. Svejedno, jer nije joj smetalo. – Pa, ne računa-jući ovih nekoliko listova ispod latica, ja nemam lišće – još, reče ona zagonetno.
– Tehnički, nemaš, ali mislim da se i tvoja koža vjerojatno računa.
– Zašto? Je li ovih dana malo zelenkasta? – upita ona i brzo zatvori usta. Pomisao na to da će pozelenjeti podsjetila ju je na Tamanija i njegovu zelenu kosu. A činilo joj se da nije pošteno misliti na njega dok je s Davidom. Osjećala se kao da ga vara – na neki čudan način. Razmišljanje o Tamaniju ostavljala je za navečer, prije spavanja. – Nije sve lišće zeleno, nastavi David, ništa ne opazivši. – Na većini biljaka, lišće zau-zima najveću površinu. Na tebi je to koža. Možda ti apsorbiraš ugljični dioksid kroz kožu. – On pocrveni. – Voliš nositi majice bez rukava čak i kad je hladno.
Laurel je slamčicom miješala Sprite. – A zašto onda dišem? A dišem, znaš, naglasi ona.
– Ali moraš li?'
– Kako to misliš 'moram li'? Naravno da moram.
– Nisam siguran da moraš. Barem ne u onoj mjeri kao što ja moram. Ili barem ne ta-ko redovito. Koliko dugo možeš zadržavati dah?
Ona slegne ramenima. – Dovoljno dugo.
– Ma daj, pa valjda si koji put išla na plivanje – sigurno znaš. Bar otprilike, ustra-jao je kad je počela odmahivati glavom.
– Kad završim ispod vode, jednostavno izronim. Ali ionako nisam često u vodi. Tek toliko da smočim kosu pa zaista ne znam.
David se mangupski nasmiješi i pokaže na svoj sat. – Hoćemo li pokušati saznati? – Laurel ga je nekoliko trenutaka šutke gledala, a onda odgurne sok i nasmiješi se pa gurne Davida prstom u prsa. – Već mi je dosta toga da radimo pokuse na meni. Da vi-dimo koliko dugo ti možeš bez zraka.
– Dobro, ali ti si sljedeća.
– Dogovoreno.
David nekoliko puta duboko udahne, a kad mu je Laurel dala znak, on napuni pluća zrakom i nagne se unatrag na stolici. Izdržao je pedeset dvije sekunde prije nego što je, sav crven u licu, morao izdahnuti. Sad je bio red na Laurel.
– Nema nasmijavanja, upozori ga ona. – Ionako ćeš me vjerojatno pobijediti.
– Čisto sumnjam. – On se podsmjehne jednako samouvjereno kao i uvijek kad je si-guran da ima pravo.
Laurel duboko udahne i zavali se unatrag na Davidove jastuke. On uključi štopericu. Dok su sekunde polako prolazile, njegov joj je postojani osmijeh počeo ići na živce pa se okrenula prema prozoru. Promatrala je pticu koja je letjela preko plavog neba, sve dok joj nije izmaknula iz vida.
Kako više nije imala što zanimljivo gledati, usredotočila se na svoja prsa. Počela je osjećati nelagodu. Još je malo pričekala, ali zaključila je da joj se taj osjećaj ne sviđa pa je izdahnula. – Evo. Kakva je presuda?
David pogleda na sat. – Jesi li zadržavala dah koliko si mogla?
– Koliko sam htjela.
– To nije isto. Bi li mogla još malo izdržati?
– Vjerojatno, ali počela sam osjećati nelagodu.
– Koliko bi još izdržala?
– Ne znam, reče ona, sad već pomalo uzrujana. – Koliko sam izdržala?
– Tri minute i dvadeset osam sekundi.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da joj taj podatak sjedne. Ona se uspravi. – Jesi li me namjerno pustio da pobijedim?
– Ne. Samo si dokazala moju teoriju.
Laurel pogleda svoju ruku. – List? Stvarno?
David ispruži ruku i stavi je uz njezinu. – Gle ovo – ako pozorno pogledaš, primijetit ćeš da nam ruke ne izgledaju isto. Vidiš? – reče, pokazujući vene koje su mu se granale ispod kože. – Dobro, dečkima se i inače više vide vene, ali s obzirom na tvoju blijedu put, trebale bi ti se barem nazirati ove veće vene. Ali ne vidi se nijedna.
Laurel je proučavala svoje ruke, a zatim upita: – Kad si to primijetio?
On slegne ramenima, a izgledao je kao da se osjeća krivim. – Kad sam ti provjeravao bilo, ali bila si tako izbezumljena da sam zaključio da nije pravi trenutak da ti to kažem. Osim toga, htio sam prvo još malo istražiti.
– Hvala. Valjda. – Dugo je šutjela, dok su joj misli brzale kroz glavu. Ali uvijek bi na kraju došla do istog zaključka. – Zaista sam biljka, zar ne?
David pogleda gore u nju pa ozbiljno klimne glavom. – Mislim da jesi.
Laurel nije bila sigurna zašto su joj potekle suze. Ne bi se moglo reći da joj je ta spo-znaja došla kao veliko iznenađenje, ali čini se da ju je tek sad u potpunosti pri¬hvatila. Preplavi je osjećaj koji je bio mješavina straha, olakšanja, čuđenja i neke neobične tuge.
David se popne na krevet pokraj nje. Ne rekavši ništa, naslonio se na uzglavlje i privu-kao je sebi na prsa. Opustila se, uživajući u osjećaju sigurnosti u njegovu zagrljaju. Pov-remeno bi je pogladio po nadlakticama, pažljivo izbjegavajući latice. Slušala je pravilne otkucaje njegova srca i to ju je podsjetilo da su neke stvari još normalne. Da se na nešto može osloniti.
Toplina njegova tijela proširila se na nju, grijući je slično kao sunce. Nasmiješila se i još se čvršće privila uz njega.
– Što radiš sljedeće subote? – upita David, a glas mu je odzvanjao u prsima ispod njezina uha.
– Ne znam. A ti?
– Ovisi o tebi. Razmišljao sam o tomu što ti je Tamani rekao.
Ona podigne glavu. – Ne želim razgovarati o tomu.
– Zašto ne? Pa rekao je istinu o tomu da si biljka. Možda je istina i to... da si vila. – Kako to uopće možeš reći pred svojim mikroskopom, Davide? – nasmije se Laurel, po-kušavajući unijeti malo šale u razgovor. – Pokvarit će se ako shvati da mu je vlasnik prešao na neznanstvenu stranu.
– Pa, prilično je neznanstveno imati biljku za prijateljicu, reče David, odbijajući pri-hvatiti njezin šaljivi ton.
Laurel uzdahne, ali opet spusti glavu na njegova prsa. – Sve curice sanjaju o tomu da su princeze ili vile ili sirene ili nešto slično. Pogotovo curice koje ne znaju tko su im majke. Ali negdje oko šeste godine ipak prerastu taj san. S petnaest godina nijedna više ne sanja o tomu. – Ona tvrdoglavo stisne usne. – Vile ne postoje.
– Možda ne, ali možda ti zapravo i nisi stvarna vila.
– Kako to misliš?
David je zurio u njezin cvat. – Sljedeće subote u školi će se održati maskenbal. Mis-lio sam da bi mogla doći kao vila, tek toliko da iskušaš tu ulogu. Da se navikneš na kostim prije nego što se suočiš s idejom da bi to mogla biti istina. Da se počneš osjećati ugodno u toj koži.
– Što? Da si prikvačim krila i da odjenem lepršavu haljinicu?
– Čini mi se da već imaš krila, reče David ozbiljnim glasom.
Laurel polako sine na što je mislio pa ga pogleda s nevjericom. – Želiš da idem ova-ko? Da svi vide moj cvat? Poludio si! Neću!
– Poslušaj me, reče David, uspravivši se. – Razmislio sam o tomu. Znaš one ukrasne cvjetne lančiće? Ako oko sredine cvijeta, tamo gdje ti raste iz leđa, omotamo takav la-nac i prebacimo ti ga preko ramena, svi će misliti da je cijeli cvijet umjetan. Mislit će da imaš odličan kostim.
– Ne bi prošlo kao kostim, Davide. Izgleda previše stvarno.
David slegne ramenima. – Ljudi najčešće povjeruju ono što im kažeš. – Nasmiješi se. – Zar zaista misliš da će te netko pogledati i i pomisliti si 'hm, mislim da je ta cura zapravo biljka'?
Zaista je zvučalo apsurdno. Laurel se sjeti nebesko-plave haljine koju je bila nosila na vjenčanju mamine rođakinje prošloga ljeta. – Razmislit ću o tomu, obeća mu.
U srijedu nakon škole David je morao raditi pa je Laurel odlučila otići do knjižnice. Prišla je stolu gdje je knjižničarka pokušavala objasniti decimalni sustav klincu koji ni-je mogao ili nije htio shvatiti. Nakon nekoliko minuta, odustao je i odmaknuo se od sto-la.
Uz frustrirani uzdah, ona se okrene se prema Laurel. – Da?
– Mogu li se koristiti internetom? – upita Laurel.
Knjižničarka se nasmiješi, vjerojatno sretna što je netko pita nešto razumno i nor-malno. – Na onom računalu tamo, reče, pokazujući. – Prijavi se s brojem članske iska-znice i imaš sat vremena besplatno.
– Samo jedan sat?
Knjižničarka se nagne naprijed i reče urotničkim glasom. – Prije nekoliko mjeseci morali smo uvesti to pravilo, zbog jedne starije dame koja bi došla i cijeli dan surfala po stranicama za usamljena srca. – Ona slegne ramenima i opet se uspravi. – Znaš kako je, uvijek se nađe netko munjen tko zezne sve nas normalne. Ali zato nam je veza stvarno brza, doda i vrati se gomilici knjiga koje je razvrstavala.
Laurel se uputi prema odjeljku gdje je bilo jedino računalo spojeno na internet. Za razliku od prostrane knjižnice u Eureki, kamo bi često odlazila s tatom, ova u Crescent Cityju jedva da je bila malo veća od obične kuće. Imala je samo jednu policu sa slikov-nicama i jednu s beletristikom za odrasle, a sve ostalo bile su stare enciklopedije. Ali ni njih nije bilo mnogo.
Sjela je za računalo i prijavila se. Pogledavši na sat, počela je pretraživati po netu. Četrdeset pet minuta poslije pronašla je slike vila koje žive u cvijeću, odjevene u odje-ću načinjenu od cvijeća, i piju čaj iz majušnih čaški cvjetova. Ali nigdje nije pro¬našla ništa o tomu da su vile zapravo cvijeće. Ili biljke. Ili štogod. Bez veze, pomisli ona.
Počela je čitati dugački članak na Wikipediji, ali svako malo nailazila bi na referen-cije koje nije razumjela. Dosad je uspjela pročitati samo nekoliko ulomaka.
Duboko uzdahnuvši, ona zaškilji i počne ispočetka.
– Obožavam vile!
Zamalo je pala sa stolice začuvši Chelsein glas.
Chelsea sjedne na mjesto pokraj nje. – Prije godinu dana prošla sam kroz fazu kad je sve što sam radila imalo neke veze s vilama. Imam valjda deset knjiga o vilama, imam slike vila na stropu, čak sam i pronašla teoriju zavjere nekog tipa koji tvrdi da u Irskoj konce zapravo povlači vilinski dvor. Premda su mu ideje sulude, neke su stvari zvučale sasvim vjerojatno.
Laurel ugasi preglednik, premda joj kroz glavu prođe misao: malo prekasno.
– U davna stara vremena, ljudi su sve loše pripisivali vilama, nastavi Chelsea, naoko ne primjećujući da Laurel još nije rekla ni riječi. – Naravno, i sve dobro što se dogodilo pripisali bi vilama pa pretpostavljam da je to u redu. – Ona se nasmiješi. – Zašto te za-nimaju vile?
Laurel osjeti kako su joj usta najednom suha. Pokušavala je smisliti neku izliku, ali nakon što je u glavi prevrtjela desetak proturječnih vilinskih legendi, i dalje joj na pa-met nije padalo ništa smisleno. – Ovaj, malo sam istraživala zato što... – Na vrijeme se sjetila da su Chelsea i ona zajedno na satu engleskog pa nije mogla reći da joj treba za sastavak.
A onda se sjetila Davidova prijedloga.
– U subotu idem na maskenbal kao vila, lane ona. – Pa sam htjela naučiti nešto više o njima.
Chelseino se lice ozari. – To je tako kul. I ja bih htjela ići kao vila – mogle bismo uskladiti kostime.
O, super. – Zapravo, David mi izrađuje nekakva krila, kaže da je to iznenađenje.
– Oh. – Chelsea je oklijevala na trenutak. – Dobro onda. Vjerojatno bih se ionako trebala dogovoriti s Ryanom. – Malo se zacrvenjela. – U petak me pozvao da idem s njim.
– To je super.
– Da. Sladak je. Nije li?
– Aha.
– Dobro. – Na trenutak je djelovala izgubljeno. – Znači, ti ideš s Davidom?
Laurel klimne.
Chelsea se nasmiješi, premda pomalo nategnuto. – Pa, bit ćeš prekrasna vila. Ionako već izgledaš kao vila pa ćeš biti savršena.
– Misliš da izgledam kao vila?
Chelsea slegne ramenima. – Da, s tom blijedom puti i svijetlom kosom. Nekoć su ljudi mislili da su anđeli vile pa pretpostavljam da su vile vrlo svijetle i krhka izgleda. – Krhka izgleda? pomisli Laurel, malo zatečena.
– Izgledat ćeš savršeno, reče Chelsea. – Čekat ću te na vratima. Želim što prije vidjeti tvoj kostim.
– Dogovoreno, reče Laurel uz usiljen osmijeh. Nije joj se sviđalo to kako se iznenada našla uvučena u Davidovu zamisao. Ali bilo je to bolje nego da Chelsea kaže istinu. – Za-što uopće surfaš ovdje? – upita Chelsea. – Zar kod kuće nemaš internet?
– Imam, ali spajamo se preko običnog modema, reče Laurel, zakolutavši očima. – Stvarno? Zar to još postoji? Moj je tata informatičar pa nam je po cijeloj kući postavio bežičnu jako brzu vezu. Umro bi da mu kažem da se još spajaš preko običnog modema. Sljedeći put dođi k meni. Imam stalnu vezu pa možeš surfati do mile volje, a i posudit ću ti knjige, dobro?
Laurel je nagonski rekla dobro, ali nema teorije da ode k Chelsea istraživati vile. Chel-sea je bila previše pametna – brzo bi zbrojila dva i dva i posložila si cijelu sliku. Ako cije-la slika uopće postoji. Dosad nije pronašla nijedan izvor gdje bi pisalo da su vile slične njoj. Najbliže tomu bile su drijade, šumske vile, a one su bile samo duhovi drveća.
Bila je prilično sigurna da ona nije duh.
– Pa, moram ići, reče Chelsea. – Moram zaviriti u pravu knjigu. – Ona podigne knjigu iz povijesti. – Dobila sam zadatak pronaći najmanje tri izvora koja nisu s neta. Časna ri-ječ, profesorica Miller totalno je zaostala. Vidimo se sutra, može?
– Aha, reče Laurel i mahne joj. – Sutra. – Okrene se prema računalu, želeći još malo istraživati, ali kad je otvorila preglednik, shvati da joj je vrijeme isteklo.
Laurel uzdahne i prikupi svoje šture zabilješke. Ako želi još, morat će doći neki drugi dan. Pogleda prema policama, gdje su se još vidjele Chelseine živahne kovrče. Stvarno bi bilo mnogo lakše otići do Chelsea. Šteta što joj – lakše – u posljednje vrijeme i nije viso-ko na popisu prioriteta.
DVANAEST
''Još ništa?'', upita David kad ga je Laurel nazvala u subotu poslijepodne, nekoliko sa-ti prije plesa. – Ništa. Već tri dana za redom odlazim u knjižnicu, ali ne nalazim ama baš ništa. – Nikakve tragove?
– Pa, kad čovjek želi, u svemu može iščitati tragove, ali ne nalazim nikakve opise..., ona spusti glas, – ... vila koje bi bile slične meni.
– A u Shakespeareovim djelima? U Snu Ivanjske noći.
– Zapravo, to je najbliže na što sam naišla. Ali i tamo imaju krila i doimaju se čarob-nima. A i prilično sklonima izvođenju svakojakih nestašluka. Ja nisam takva, zar ne?
David se nasmije. – Ne, nisi. – Nekoliko je trenutaka šutio. – Možda su priče u krivu. – Baš sve?
– Većina legendi je takva.
– Ne znam. Kad bi to bilo istina, mislim da bi negdje ipak postojali nekakvi tragovi.
– Pa, nastavit ćemo tražiti. Nego, jesi li spremna za večeras?
– Naravno.
– Onda se vidimo u osam, dobro?
– Bit ću spremna.
David se pojavio nekoliko sati poslije, s velikom kutijom u kojoj su – kao – trebala biti – krila. Laurel mu je otvorila vrata odjevena u plavu haljinu i sa šalom čvrsto omo-tanim oko ramena.
– Uau, reče on, – izgledaš super.
Laurel pogleda niz haljinu, napola žaleći što nije odabrala nešto manje upadljivo – u ovoj će haljini svi gledati u nju. Bila je od svjetlucavog svijetloplavog satena sa srebr-nim ukrasima, rezana dijagonalno, a savršeno je padala niz sve njezine obline.
S prednje je strane bila srcoliko odrezana, a leđa su bila gola gotovo do struka. Otraga se malo vukla po podu.
David je na sebi imao crne hlače i bijeli frak. Oko struka bio mu je zavezan crveni svileni šal, a negdje je uspio pronaći i starinsku kravatu. Iz džepa na prsima virile su bijele rukavice, a kosa mu je bila zalizana voskom.
– A što bi ti trebao biti? – upita Laurel, gledajući ga s odobravanjem.
David malo pocrveni. – Princ iz bajke? – Kad se Laurel nasmijala, on slegne rameni-ma. – Činilo mi se zgodno da oboje budemo mitska bića.
– Moja mama zna da dolaziš, šapne Laurel, vodeći ga uza stube, – ali mislim da je najbolje da sve obavimo prije no što shvati da si već ovdje. Inače će možda ustrajati na tomu da vrata moje sobe ostanu otvorena.
– Nema problema.
Pogledavši niz hodnik da provjeri je li zrak čist, brzo ga je povukla u svoju sobu i za-tvorila vrata. Odvezala je čvor bijeloga šala i oslobodila svoj cvat. Podigla je latice u us-pravan položaj. Posljednjih nekoliko dana činile su se malo mlitave i nisu stajale tako visoko kao prije. Kad je začula kako David naglo uvlači zrak, Laurel se brzo okrene.
– Što?
– Ništa, samo... tako su prekrasne – pogotovo u toj haljini. Ostanem bez daha svaki put kad ih vidim.
– Da, baš, reče Laurel sarkastično. – Super su kad su na tuđim leđima.
Bile su im dovoljne dvije minute da David pričvrsti cvjetni lanac oko podnožja cvije-ta i preko njezinih ramena. Laurel se okrene i pogleda se u novo zrcalo koje je visjelo na vratima. Nasmije se i reče: – Davide, ti si genijalac. Totalno izgleda kao kostim!
David je stajao pokraj nje, smiješeći se njihovu odrazu. – Još nisam gotov. – Okrene se natrag prema kutiji. – Sjedni, reče joj i pokaže na stolicu. – I zatvori oči.
Poslušala gaje, počevši uživati u svemu ovome. Njegove su joj ruke dotakle lice i osje-tila je kako joj nanosi nešto hladno na kapke i obraze. – Što radiš?
– Bez pitanja. I ne otvaraj oči.
Čula je kako je nešto protresao, a zatim joj kosu prekrije prohladna maglica. – Samo malo, reče on. A onda osjeti njegov topli dah, od čega su joj još vlažni kapci postali još hladniji, ali ugrijao joj je ostatak lica. – Dobro, gotova si.
Ona otvori oči i ustane pa se pogleda u ogledalo. Dahne i nasmije se, okrećući glavu prvo na jednu pa na drugu stranu, puštajući da posljednje zrake zalazećeg sunca zablistaju po šljokicama na njezinim obrazima i kapcima. I kosa joj je bila puna šljokica koje su joj padale po haljini kad god bi zatresla glavom. Jedva se prepoznala sa svim tim svjetluca-vim prahom po sebi.
– Sad zaista izgledaš kao vila, reče David zadovoljno.
Laurel uzdahne. – I osjećam se kao vila. Nikad nisam mislila da ću to reći. – Ona se okrene prema Davidu. – Nevjerojatan si.
– Ne, reče David, smiješeći se od uha do uha. – Znanstveno smo dokazali da si ti nevje-rojatna. – On provuče rukom kroz svoju sjajnu kosu i nahereno se osmjehne. – Ja sam sa-mo čovjek.
Laurel se nasmiješi i stisne mu ruku. – Možda, ali si najbolji čovjek.
– Kad smo već kod ljudi, reče David i pokaže prema vratima, – trebali bismo otići i pokazati tvojim roditeljima. Moja će mama doći po nas za desetak minuta.
Opet je preplavi sva napetost otprije. – Misliš da nas moja mama neće prozreti? – upita ona.
– Neće imati pojma, odgovori David. – Siguran sam. – Primio ju je za obje ruke. – Spremna?
Nije bila, ali svejedno ukočeno klimne glavom.
David otvori vrata, a zatim joj teatralno ponudi ruku. – Hoćemo li, mlada damo? – Laurelina se mama pojavila baš kad su silazili niza stube. – A, tu ste, reče ona, nam-ještajući fotoaparat. – Bojala sam se da ćete se samo iskrasti. – Gledala je u Laurel smiješeći se. – Izgledaš prekrasno, reče. – I ti si zgodan, doda Davidu.
– Gdje je tata? – upita Laurel ogledavajući se po dnevnoj sobi.
– Morao je ostati na poslu. Ali obećala sam mu brdo fotografija. Zato molim osmijehe od uha do uha!
Snimila je pedesetak fotografija prije nego što se napokon začulo kako im Davidova mama trubi ispred kuće.
Laurel povuče Davida za sobom, a mama im dovikne neka se lijepo zabave. I Davidova im se mama divila, ali ona je već kod kuće bila slikala Davida pa su se izvukli sa samo još pet-šest zajedničkih.
Kad je napokon završilo, Laurel se gotovo predomislila. – Privlačimo previše pozor-nosti, šapne ona Davidu dok su sjedili na stražnjem sjedalu auta njegove mame. – Netko će nas razotkriti.
David se nasmije. – Nitko neće ništa otkriti, uvjeravao ju je. – Obećavam ti.
– Nadam se da imaš pravo, progunđa Laurel kad su skrenuli na školsko parkiralište. – Ma vidi tebe! – usklikne Chelsea oduševljeno kad su ušli u ukrašenu sportsku dvoranu. – David je rekao da će krila biti super, ali nisam imala pojma da će biti ovako dobra. – Lau-rel se morala nekoliko puta okrenuti oko sebe. – Znaš, gotovo da više izgleda kao cvijet nego kao krila.
– Pretpostavljam da su to cvjetna krila, reče Laurel nervozno.
Ali Chelsea samo slegne ramenima. – Predivna su. Davide, ti si genijalac, reče ona i dotakne mu rame.
Laurel se kiselo osmjehne. David će pobrati sve zasluge za krila, ali njoj je to i od-govaralo. Pogotovo kad se uzme u obzir da je druga mogućnost da svi shvate da su joj krila izrasla!
Chelsea pomiriše zrak oko njezinih ramena, a Laurel se ukoči. – Uau, reče Chelsea, sad otvoreno udišući punim plućima. – Čime si ih poprskala? Bila bih spremna platiti za tako nešto.
Laurel je bila zbunjena samo na trenutak, a onda odgovori: – Zapravo, to je jedan stari parfem koji već odavno imam. Ne mogu se ni sjetiti kako se zove.
– Ako ti ikada dojadi, rado ću ga uzeti od tebe. Mm-mm...
Laurel se nasmiješi i značajno pogleda Davida pa jedva zamjetno pokaže glavom na drugi kraj prostorije. Daleko od Chelseina nosa.
– Idemo po neko piće, reče David i primi Laurel za ruku. Srećom, u tom je trenutku prišao Ryan pa je Chelsea bila previše zaokupljena da bi pošla s njima.
Laurel nije puštala Davidovu ruku. Zapravo, nije rekao da je ovo pravi izlazak, ali nije ni rekao da nije. Pa se ona odlučila ponašati kao da jest. Unatoč tomu što je oklije-vala nazvati ga svojim dečkom, nije bila sigurna da to ne bi htjela. Tko bi mogao tražiti više? David je bio dobar, strpljiv, pametan, zabavan i nije krio da je obožava. Smiješila se, idući za njim. Znala je da će držanje za ruke potaknuti ogovaranja, ali nije je bilo briga.
Dok su hodali, svi su se razmicali da naprave mjesta za njezina – krila. Ljudi koji nikad prije nisu razgovarali s njom prilazili su joj reći da joj je kostim stvarno kul. Sve su oči bile uprte u nju. Ali večeras je to nije činilo nervoznom – jer vidjela se u ogleda-lu. Izgledala je čarobno, nije bilo druge riječi za to.
Oko pola dvanaest počela je jedna spora pjesma, a David je napokon povede na nji-hov prvi zajednički ples te večeri. Dotad je čavrljao s prijateljima, pustivši je neka ple-še s drugim dečkima koji su je došli zamoliti za ples.
– I, reci mi, upita, privukavši je bliže, – je li tako loše?
Ona mu se nasmiješi i položi mu ruku na rame. – Nimalo. Imao si pravo.
David se nasmije. – U vezi s čim?
I dalje se smiješila, ali riječi su joj bile ozbiljne. – Onakva sam kakva zaista jesam, a nitko me se ne boji niti je izbezumljen. Nitko ne zove lude znanstvenike ili polici ju.
Svi kažu da su moja krila kul. – Na trenutak je oklijevala, a zatim nastavi: – I ja mi-slim da je prilično kul.
– Pa kad jest. Prekrasno je. – On se nasmiješi od uha do uha. – Ti si prekrasna.
Laurel spusti pogled na njegovo rame, ali osjeti kako je preplavljuje toplina i lagani trnci.
– I, kakav je osjećaj biti vila?
Laurel slegne ramenima. – Nije loše. Naravno, ne bi svaki dan bilo ovako.
– Ne, ali kad bi se mogla naviknuti na tu pomisiao, možda bi počela razmišljati o tomu je li to stvarno istina.
Laurel ga pogleda, zabavljajući se. – Ti bi htio da je to istina!
– Pa što ako bih?
– Zašto?
– Zato što je to najbliže što mogu doći nečemu mitskom.
– Kako to misliš? Pa ti si princ iz bajke.
– Da, ali... znaš... ne baš. Ali ti? Laurel, ja zaista mislim da je istina. I mislim da je to super. Tko drugi ima najbolju prijateljicu vilu? Nitko!
Laurel se nasmiješi. – Jesam li ti zaista najbolja prijateljica?
On je ozbiljno pogleda. – Zasad.
Ona zakorači bliže i nasloni mu glavu na rame, ostavši tako do kraja pjesme. Kad je ples završio, privuče ga bliže i zagrli ga. – Hvala ti, šapne mu na uho.
On se nasmiješi i opet joj teatralno ponudi ruku. – Hoćemo li?
Poveo ju je do stola gdje je sjedila većina njihovih prijatelja, a Laurel sjedne. – Mo-ram priznati da sam totalno iscrpljena.
David se nagne i šapne joj na uho. – A što očekuješ? Sunce je već davno zašlo. Sve su pristojne vile već odavno doma u cvjetnim gredicama.
Laurel se nasmije i zamalo poskoči kad je netko potapše po ramenu. Iza nje je stajao jedan od učenika četvrtih razreda. – Hej, ovo ti je ispalo kad ste plesali. Pretpostavio sam da bi to htjela natrag. – Pružio joj je jednu dugačku plavo-bijelu laticu.
Laurel je razrogačenih očiju gledala u Davida. Nakon nekoliko trenutaka, David uzme laticu i reče: – Hvala ti.
– Nema problema. Nego, od čega si ih napravio? Na dodir su kao prave cvjetne lati-ce.
– To je tajna, reče David i naceri se.
– Pa, zbilja su fenomenalne.
– Hvala.
Maturant se vrati natrag u gomilu, a David položi laticu na stol. Laurel je bilo neka-ko neugodno što ju je stavio tamo gdje je svi mogu vidjeti. Osjećala se nekako ragoli-ćenom, kao da je na stol stavio dio njezina donjeg rublja. – Je li samo ispala? – upita David, opet se nagnuvši bliže njoj. – Jesi li išta osjetila?
Laurel odmahne glavom.
– Ne bi ti je nitko mogao iščupati, a da ne primijetiš, zar ne?
Laurel se sjeti užasna bola kad si je prije nekoliko tjedana sama pokušala iščupati jednu laticu. – Nema teorije.
– Laurel, počne David, tako tiho da ga je jedva čula, – nije li Tamani rekao da će se to dogoditi?
Laurel brzo klimne glavom. – Nisam mu vjerovala, nisam mogla. Zvučalo je predo-bro da bi bilo istinito. – Njezina su usta automatski izgovorila te riječi, ali um joj se us-redotočio na očito pitanje: Ako je imao pravo u vezi s tim, je li onda istina i to da sam vila?
David na trenutak pogleda na pod iza nje pa se sagne. Kad se uspravio, u ruci je dr-žao još dvije latice. Nasmijao se i slegnuo ramenima. – Čini se da se moja kreacija ras-pada, reče prijateljima.
– Nema veze, reče Chelsea. – Ples ionako završava za nekoliko minuta. – Ona se nasmiješi Laurel. – Bilo je prekrasno dok je trajalo.
– Davide, možemo li tvoju mamu pričekati vani? – upita Laurel očajnički.
– Naravno. Dođi.
Laurel je cijelim putem do vrata skupljala latice dok ju je David vodio kroz gomilu. Ali svaki put kad bi so netko očešao o nju, ispala bi još pokoja. Kad su napokon došli do vrata, na leđima joj se držalo još samo nekoliko, a imala ih je pune ruke. – Jesam li sve pokupila? – upita ona, pretražujući pogledom pod oko sebe.
– Mislim da jesi.
Laurel uzdahne i protrlja lice. Na pod zaleprša kiša šljokica, – Oh, zaboravila sam. – David se nasmije i pogleda na sat. – Ponoć je. Hoćeš li izgubiti i cipelicu?
Laurel zakoluta očima. – Uopće nije smiješno.
David samo gurne ruke u džepove i naceri se.
– Kako izgleda? – upita Laurel i okrene mu leđa.
– Ne mogu reći, ne vidi se od cvjetnoga vijenca i šljokica.
– Dobro.
Ušutjela je i zagledala se dolje u latice u svom naručju. Grlo joj se stislo. Podigne pog-led prema Davidu i upita: – Istina je, zar ne?
– Što?
Ona slegne ramenima, ali prisili se na odgovor: – Zaista sam vila, zar ne?
David se samo nasmije i klimne glavom.
Nekako se odjednom osjećala bolje. Zahihoće se. – Uau, reče.
Njegova je mama stigla nekoliko minuta poslije pa su ušli i sjeli na stražnje sjedalo. – Oh, krila su se raspala, reče ona. – Sva sreća da sam vas već prije fotkala.
Laurel nije ništa odgovorila, samo je pobrala još dvije otpale latice i dodala ih na hrpu s ostalima.
Skrenuli su na prilaz Laurelinoj kući, a David ju je otpratio do vrata. – Ostalo je još samo pet latica, reče on, gledajući joj leda. – A vjerojatno će ti i one otpasti preko noći.
– Ha! Ako izdrže i toliko.
David zastane. – Je li ti laknulo?
Laurel razmisli na trenutak. – Na neki način. Drago mi je da ih više neću morati skrivati osim ako mi ne ostane neki trag tamo gdje je izbila kvrga. Bit će mi drago da opet mogu nositi majice bez rukava s niskim izrezom na leđima. Ali... – zastane, da malo sabere misli. – Večeras se nešto promijenilo, Davide. Tih mi se nekoliko sati sviđao moj cvat. Zaista mi se sviđao. Osjećala sam se posebno i čarobno. – Ona se nasmiješi. – Ti si zaslužan za to. I... stvarno mi je drago.
– Sjeti se da ćeš ga opet imati sljedeće godine. Tako je Tamani rekao, nije li?
Ona se namršti na zvuk njegova imena.
– Mogli bismo od toga napraviti tradiciju. Jednom godišnje možeš pred svima biti vila. – Ona klimne. Ta joj se zamisao sviđala više no što si je ikad prije večeras mogla zamisliti. – Druge bi cure bile ljubomorne, upozori ga ona. – Sve bi htjele da i njima napraviš krila.
– Morat ću im reći da samo Laurel može dobiti krila. Neće imati pojma koliko je to točno.
– Misliš da nitko neće shvatiti o čemu se radi?
– Tko zna. Uvijek se nađe netko tko vjeruje u mitove i legende, ili barem u neke njihove dijelove. To su ljudi koji gledaju dalje od očitoga i vide stvari na ovom svijetu koje su istinski čudesne. – On slegne ramenima. – Ali takvi ionako ništa neće reći, čak i ako shvate. Jer mi ostali koji svijet vidimo kroz znanstvene i logične naočale ionako ne bismo prepoznali istinu, čak ni da nam je netko napiše na jumbo plakat. Ja sam imao sreće što si ti mene praktički opalila istinom po glavi – jer inače te ni ja nikad ne bih mogao vidjeti ovakvu kakva jesi.
– Ja sam samo ja, Davide.
– To je ono najbolje u svemu.
Prije no što je mogla išta reći, on se nagne naprijed i lagano je poljubi u čelo, a za-tim se okrene, promrmlja laku noć i pođe prema autu.
7 Re: Aprilynne Pike - Krila Ned Jan 15, 2012 8:29 pm
Margita
Administrator
TRINAEST
Laurel je zurila preko ramena u ogledalo i svoja gola leđa. Na sredini se vidjela tan-ka bijela crtica kao davno zaboravljen i jedva vidljiv ožiljak.
Ona uzdahne i navuče majicu kratkih rukava preko glave. Ovo je bilo mnogo bolje. Sinoć joj se cijela ta zamisao da je vila činila tako stvarnom. Danas je bila milijun ki-lometara daleko. Pomno si je promatrala lice, napola očekujući da se promijenilo. – Ja sam vila, šapne ona, ali njezin odraz nije odgovorio.
Osjećala se budalasto izgovorivši to naglas. Nije se osjećala kao vila – nije se osjećala ništa drukčije nego prije. Osjećala se normalno. Ali kako bilo da bilo, sad je znala istinu – a riječ – normalno – nikad se više neće moći primijeniti na njezin život. Mora razgovarati s Tamanijem.
Na prstima se iskrala u prizemlje i uzela telefon te utipkala Davidov broj. Tek kad joj se javio snenim glasom, sinulo joj je koliko je sati. – Što?
Sad više nije imalo smisla prekinuti vezu – već ga je probudila. – Bok. Oprosti. Zaboravila sam da je još rano.
– Zašto si budna u šest ujutro? – upita on pospano.
– Pa... sunce je izišlo.
David se zahihoće. – Naravno.
Vrata spavaće sobe njezinih roditelja bila su odškrinuta pa Laurel šmugne u smoč-nicu. – Hoćeš li mi danas biti paravan? – upita polušaptom.
– Paravan?
– Možeš li mojim roditeljima reći da sam kod tebe?
David je sad već zvučao budnije. – A kamo zapravo ideš?
– Moram razgovarati s Tamanijem, Davide. Ili barem pokušati.
– Ideš na imanje? Kako ćeš doći tamo?
– Busom? Valjda nedjeljom nešto vozi u tom smjeru, ha?
– Do Oricka, valjda, ali kako ćeš doći do svoje stare kuće?
– Uzet ću bicikl sa sobom. Kuća je samo kilometar i pol od busne postaje, trebat će mi manje od deset minuta.
David uzdahne. – Da barem već imam vozačku.
Laurel se nasmije. Stalno je to govorio. – Još dva tjedna, Davide. Izdržat ćeš.
– Nije to, nego bih htio ići s tobom.
– Ne možeš. Da te vidi, možda se ne bi pojavio. Ionako mu se nije baš svidjelo kad sam mu rekla da ti znaš za moj cvat.
– Rekla si mu to?
Laurel omota telefonski kabel oko zapešća. – Pitao me jesam li ikomu rekla pa sam se izlanula. Drukčiji je – kao da mu ne možeš lagati.
– Ne sviđa mi se to, Laurel. Mogao bi biti opasan.
– Ti si taj koji cijeli tjedan ponavlja da on ima pravo. Kažeš da je poput mene. Ako je sve drugo što je rekao istinito, zašto bi mi lagao o tomu?
– A što je s Barnesom? Što ako on bude tamo?
– Ugovor još nije potpisan. Još je to naša zemlja.
– Jesi li sigurna?
– Da. Mama je to baš jučer spomenula. – David uzdahne i zavlada tišina.
– Molim te? Moram ići. Moram saznati još.
– Dobro. Ali pod jednim uvjetom. Kad se vratiš, ispričat ćeš mi sve što je rekao.
– Sve što mogu.
– Što bi to trebalo značiti?
– Ne znam što će mi reći. Što ako mi oda neku veliku vilenjačku tajnu koju nikomu ne smijem reći?
– Dobro, dobro, onda sve osim eventualne velike vilenjačke tajne. Mo-že? – Dogovoreno.
– Laurel?
– Da?
– Budi oprezna. Pazi na sebe.
Nakon što je privezala bicikl za malo stablo, Laurel prebaci naprtnjaču na jedno ra-me. Prošla je pokraj prazne kuće i zastala na rubu šume odakle je nekoliko puteljaka vi-jugalo kroz gusto grmlje i drveće. Odlučila je poći stazom do mjesta gdje ju je prošli put pronašao. To joj se činilo kao dobar plan.
Kad je došla do velikog kamena pored rječice, Laurel se ogleda oko sebe. Kad god je sjedila pokraj potoka, osjećala se sretno i spokojno. Na trenutak pomisli da bi mogla samo sjediti ovdje sat vremena i vratiti se kući, a da uopće ne razgovara s Tamanijem.
Ali nije si mogla dopustiti da odustane, zato duboko udahne i vikne: – Tamani? – Glas joj se nije odbio od stijena, nego kao da ga je šuma upila. Osjećala se jako malenom. – Tamani? – zazove opet, malo tiše. – Jesi li još ovdje? Želim razgovarati. – Okretala se u krug, pokušavajući gledati u svim smjerovima odjednom. – Tam...
– Hej. – U glasu mu se čula dobrodošlica, ali i neobično oklijevanje.
Laurel se okrene i zamalo se ne zaleti u Tamanijeva prsa. Brzo pokrije usta rukom da zatomi krik. Bio je to Tamani, ali izgledao je drukčije nego prije. Ruke su mu bile gole, ali ramena i prsa pokrivao mu je oklop načinjen od kore i lišća. Preko ramena virilo mu je dugačko koplje, čiji je kameni vrh izgledao oštar kao britva. Bio je prekrasan kao i prije, ali u zraku oko njega visjelo je nešto prijeteće, kao gusta magla.
Tamani ju je dugo samo promatrao, a ona nije mogla skrenuti pogled, ma koliko se trudila. Jedan kraj usana izvio mu se gore u poluosmijeh, a onda skine oklop preko glave pa ga odloži na travu, zajedno s tim prijetećim ozračjem. – Žao mi je zbog ovoga, reče, spremivši oklop iza stabla. – Danas smo u stanju pripravnosti. – Uspravio se i nasmiješio, pomalo oklijevajući. – Drago mi je da si se vratila. Nisam bio siguran hoćeš li. – Ispod oklopa bio je odjeven od glave do pete u tamnozeleno: usku košulju s rukavima do ispod lakta i hlače istog kroja kao i prošli put. – I došla si sama. – Nije to bilo pitanje.
– Kako znaš?
Tamani se nasmije, a pogled mu zablista. – Kakav bih stražar bio kad ne bih znao koli-ko je ljudi ušlo na moj teritorij?
– Stražar?
– Točno. – Povede je niz puteljak, prema čistini na kojoj su prošli put razgovarali.
– A što čuvaš?
On se okrene, široko se nasmiješivši, pa joj dotakne vrh nosa. – Nešto jako, jako pose-bno.
Laurel je jedva opet došla do daha. – Došla sam... ovaj... ispričati se.
– Za što? – upita Tamani, ne usporivši korak.
Zeza li me ili se zaista nije uvrijedio? – Moja reakcija prošli put bila je pretjerana, reče ona, uskladivši korak s njegovim. – Bila sam već dovoljno izbezumljena svime što mi se događalo, a ono što si mi rekao prelilo je čašu. Ali nisam se trebala onako istresti na tebe. Zato oprosti.
Prešli su još nekoliko koraka. – I..? – ponuka je Tamani.
– I što? – upita Laurel, a pod njegovim je zelenim pogledom opet počne stezati u prsi-ma.
– I sve što sam rekao istina je pa si sad došla po još. – On naglo stane. – Zato si ovdje, zar ne? – Naslonio se na jedno stablo, mangupski je promatrajući.
Ona samo klimne glavom, jer nije mogla progovoriti. Zašto joj se pred njim uvijek za-vezao jezik? Kraj njega nije mogla ni govoriti ni razmišljati. S druge strane, činilo se da se on ne osjeća nimalo neugodno u njezinu društvu.
Tamani graciozno sklizne na tlo, a Laurel tek tad shvati da su već stigli na čistinu. On pokaže na mjesto nedaleko od sebe. – Sjedni, reče uz naheren osmijeh i potapše travu. – Naravno, možeš sjesti i pored mene, ako ti je draže.
Laurel pročisti grlo i sjedne nasuprot njemu.
– Još nemam sreće, ha? – Isprepleo je prste iza glave, – Ima još vremena. Dakle, reče kad se udobno smjestila, – latice su ti uvenule.
Laurel klimne. – Sinoć.
– Je li ti laknulo?
– Uglavnom.
– I sad si došla saznati još nešto o tomu kako je biti vila, točno?
Bilo joj je neugodno što je čita kao knjigu, ali imao je pravo i što je mogla nego priz-nati?
– Ne znam što bih ti još mogao reći. Preživjela si dvanaest godina posve sama, ne trebaš mene da te upozorim da ne smiješ jesti sol.
– Malo sam istraživala, reče Laurel.
Tamani se zahihoće. – O, to će biti dobro.
– Što?
– Ljudi nikad ne pogode istinu.
– Primijetila sam. – Nakon trenutka oklijevanja, ona upita: – Nemaš krila skrivena ispod košulje?
– Hoćeš li provjeriti? – Ruka mu krene prema rubu košulje.
– Ne, ne treba, reče Laurel brzo.
Tamani se uozbiljio. – Nemam krila, Laurel. Nitko ih nema. Neki cvatovi izgledaju kao krila, na isti način kao što neki cvjetovi podsjećaju na leptire. Tvoj je cvat sličan krilima, da, ali to je samo cvijet – kao što si i sama otkrila.
– Zašto su sve priče i legende pogrešne?
– Možda zato što su ljudi jako dobri u krivu tumačenju onoga što vide.
– Nikad nisam naišla ni na što o tomu da su vile biljke. A, vjeruj mi, dosta sam toga pročitala, reče ona.
– Ljudi vole pričati priče o drugim ljudima, ali o onima s krilima ili kopitima ili s ča-robnim štapićima, ne. Ne o nečemu što sami nisu i ne mogu se ni nadati da će ikada biti. – On slegne ramenima. – A ljudi su nam izgledom tako slični da je to razumna pretpos-tavka.
– Ali svejedno. Priče su zaista pogrešne. Nemam krila. I sasvim sigurno nemam ča-rolije.
– Nemaš? – upita Tamani uz širok osmijeh.
Laurel raširi oči. – Imam li?
– Naravno.
– Stvarno?!
Tamani se nasmije na njezino uzbuđenje.
– Znači da postoji čarolija? Stvarna čarolija? Nije sve znanstveno, kao što David ka-že?
Tamani zakoluta očima. – Opet David.
Laurel podigne bradu. – On mi je prijatelj. Najbolji prijatelj.
– Nije ti dečko?
– Ne. Hoću reći... nije.
Tamani je nekoliko trenutaka gledao u nju. – Znači da je to mjesto slobodno?
Laurel zakoluta očima. – Da znaš da nećemo o tomu.''
Još ju je nekoliko sekundi prodorno promatrao, ali odbijala ga je pogledati u oči. Gledao ju je tako posjednički, kao da je već njegova i da samo čeka da to i ona shvati.
– Ispričaj mi o čaroliji, reče ona, promijenivši temu. – Možeš li letjeti?
– Ne, to su samo priče, kao i krila.
– A što onda možeš?
– Zar te ne zanima što ti možeš?
– Zar i ja mogu izvoditi čarolije?
– Naravno. Vrlo moćne čarolije. Ti si jesenska vila.
– Što to znači?
– Postoje četiri vrste vila: proljetna, ljetna...
– Jesenska i zimska?
– Aha.
– Zašto sam ja jesenska vila?
– Zato što si se rodila ujesen. Zato cvateš ujesen.
– To mi ne zvuči jako čarobno, reče Laurel, pomalo razočarano. – Zvuči više znanstveno.
– I jest. Nije sve u našim životima čarobno. Zapravo, vile su u najvećem dijelu pri-lično normalne.
– A gdje je onda čarolija?
– Pa, svaka vrsta vila ima svoju vrstu čarolije. – Lice mu postane ozbiljno. – Zimske su vile najmoćnije od svih vila, a i najrjeđe. U jednom ih naraštaju bude samo dvije-tri, često i manje. One vladaju nad biljkama. Svim biljkama. Stoljetna bi se sekvoja savila na pola da je zimska vila zamoli.
– Zvuči kao da mogu gotovo sve.
– Ponekad mislim da i mogu. Ali zimske vile uglavnom drže svoje sposobnosti – i ograničenja – za sebe, predaju ih s koljena na koljeno. Neki kažu da je najveći dar koji zimske vile imaju njihova sposobnost čuvanja tajne.
– A što rade jesenske vile? – upita Laurel nestrpljivo.
– Jesenske su vile druge po moći i gotovo jednako rijetke kao i zimske vile. Jesen-ske vile stvaraju.
– Što?
– Stvari od drugih biljaka. Eliksire, napitke, meleme. Takve stvari.
To joj nije zvučalo nimalo čarobno. – Znači, ja sam kao neka kuharica? Miješam stvari?
Tamani odmahne glavom. – Ne razumiješ. Ne radi se tu samo o miješanju stvari – inače bi to svi mogli. Jesenske vile imaju čarobni osjećaj za biljke i znaju se njima ko-ristiti u dobrobit cijelog kraljevstva. Daj mi sve knjige ikad napisane o raznim priprav-cima, ali svejedno ne bih znao napraviti ni jednostavno sredstvo protiv plijesni. To je čarolija, čak i ako ti se čini razumnim.
– Ne zvuči kao čarolija, to je sve.
– Ali jest. Različite jesenske vile specijalizirane su za različite stvari. Spravljaju na-pitke i eliksire koji rade svakojake stvari – od izmaglice koja zbuni uljeze, do napitka koji ih uspava. Jesenske su vile od presudnog značenja za preživljavanje vila kao vrste. Iznimno su važne.
– To je kul, reče Laurel, ali nije baš bila posve uvjerena. Sve joj je to zvučalo kao kemija, a ako je suditi po njezinu uspjehu u školskom laboratoriju, neće u tomu biti osobito uspješna.
– A što rade ljetne vile?
Tamani se nasmiješi. – Ljetne su vile kao ljetno cvijeće. Stvaraju iluzije i nevjeroja-tne vatromete. Stvari na koje ljudi obično pomisle kad se spomene čarolija.
Laurel pomisli da je mnogo zabavnije biti ljetna vila nego jesenska, ili je bar tako zvučalo. – Jesi li ti ljetna vila?
– Ne, reče Tamani, oklijevajući. – Ja sam samo proljetni vilenjak.
– Zašto 'samo'?
Tamani slegne ramenima. – Proljetne su vile najmanje moćne. Zato sam stražar. Radna snaga. Za to mi ne treba mnogo čarolije.
– Što ti možeš?
Tamani skrene pogled. – Ako ti kažem, moraš mi obećati da se nećeš ljuti-ti. – Zašto bih se ljutila?
– Zato što sam to tebi učinio prošli put kad si bila tu.
ČETRNAEST
''Što si mi učinio?'', Laurel podigne glas. – Moraš mi obećati da se nećeš uzrujati. – Bacio si neku čaroliju na mene i sad očekuješ da se samo nasmiješim i da kažem da je to u redu? E, pa nije!
– Gle, nije čak ni djelovalo kako treba. Nikad ne djeluje dobro na druge vile.
Laurel prekriži ruke. – Reci mi.
Tamani se nasloni na stablo. – Zaveo sam te. – Zaveo si me?
– Zato da me pratiš ovamo.
– Zašto si to učinio?
– Morala si me slušati dovoljno dugo da čuješ istinu.''
– Što si učinio? Bacio si mi vilinski prah u oči?
– Ne, to je smiješno, reče Tamani. – Rekao sam ti da stvarna vilinska čarolija nije ono što misliš. Ne postoji vilinski prah od kojega ćeš moći letjeti, nema čarobnih šta-pića, nitko ne nestaje u oblačiću dima. Postoje samo stvari koje možemo učiniti, a ko-je nam pomažu u ulogama koje u životu imamo.
– Kako ti tvoja moć zavođenja pomaže u stražarenju? – Laurelin je glas bio otežao od sarkazma, ali Tamani je nastavio objašnjavati, kao da to uopće nije primijetio. – Razmisli malo. Mogu uljeza otjerati kopljem, ali od kakve je to koristi? Samo će otr-čati i ispričati prijatelji ma što se dogodilo pa će se svi zajedno vratiti u potragu za nama. – Tamani raširi ruke ispred sebe. – Umjesto toga, navedem ga da pođe sa mnom, dam mu eliksir zaborava pa ga pošaljem natrag van. Jesi li ikad čula za takoz-vani divlji oganj ili svjetlost lutalicu?
''Da.''
– To smo mi. Nakon što čovjek popije eliksir, jedino čega se sjeća jest da je slije-dio svjetlo. Tako je mirnije, nitko ne bude ozlijeđen.
– Ali ja te se sjećam.
– Pa nisam ti dao eliksir.
– Ali si na mene bacio svoju čaroliju. – Nije se htjela tako lako predati.
– Morao sam. Bi li pošla za mnom da nisam?
Laurel odmahne glavom, ali u sebi je znala da to baš i nije potpuna istina. Možda bi za Tamanijem otišla i na kraj svijeta.
– Osim toga, kao što rekoh, čarolija ne djeluje tako dobro na druge vile – a pogoto-vo ne ako znaju što se događa. Vrlo si je lako razbila, čim si počela razmišljati o tomu što se događa. – Vratio mu se poluosmijeh.
– A danas? – upita Laurel prije no što je osmijeh uspije hipnotizirati.
– Bojiš se da sam te opet zaveo? – upita on, smiješeći se mangupski.
– Tako nekako.
– Nisam. Ovaj šarm i karizma potpuno su prirodni. – Osmijeh mu je sad bio samo-uvjeren. Arogantan.
– Obećaj mi da više nikad nećeš uporabiti čaroliju na meni.
– To je lako. Sad kad znaš, ionako ne bi djelovalo, čak i da pokušam. A neću, do-da. – Više mi se sviđa kad te uspijem opčiniti bez svoje čarolije.
Laurel sakrije osmijeh i zavali se unatrag, čekajući da osjećaj ugode koju ju je oba-vijao nestane.
Ali nije.
Namrštila se. – Prestani. Obećao si.
Tamani je zbunjeno pogleda. – S čim da prestanem?
– S tim zavođenjem. Još to radiš.
Tamanijeva se zbunjenost preobrazi u topao osmijeh, a u očima mu se vidjelo zado-voljstvo. – Ne radim ja ništa.
Laurel ga ljutito pogleda.
– To je čarolija vilinskog kraljevstva. Teče iz svijeta u nas. Pomaže nama stražarima da se osjećamo kao kod kuće čak i kad nismo tamo. – Osmijeh mu je bio spokojan, a u pogledu mu se i dalje vidjelo isto zadovoljstvo. – I prije si to osjetila. Znam da jesi. Za-to i toliko voliš ovu zemlju. Sad kad znaš što si i kad si prvi put procvjetala, taj će osje-ćaj biti snažniji. – Nagnuo se naprijed, a nos mu je bio samo nekoliko centimetara od njezina. Ostala je bez daha, a od njegove joj je blizine cijelo tijelo postalo nekako mli-tavo. – Vilinsko te carstvo zove kući, Laurel.
Otrgnula je pogled od beskrajne dubine Tamanijevih očiju i usredotočila se na to što je osjećala. Promatrala je raslinje oko sebe i osjećaj ugode pojačao se. Kao da je zračio iz stabala, kao da je zrak vibrirao njime. – Je li to zaista čarolija? – upita ona bez daha, znajući da ne može biti ništa drugo.
– Naravno.
– Ne činiš to ti?
Tamani se tiho nasmije, ali ne podrugljivo. – To je mnogo jača čarolija od one koju bi se bijedni proljetni vilenjak usudio i pokušati izvesti.
Pogledala ga je u oči i na trenutak nije mogla skrenuti pogled. Njegove su je zelene oči zarobile. Izgledao je gotovo posve ljudski, ali nešto na njemu – nije mogla odrediti što – kao da je dalo naslutiti da je mnogo više no što se čini. – Je li većina vilenjaka poput tebe?
On trepne, a ona uspije otrgnuti pogled. – Ovisi na što misliš, reče on. – Ako misliš na moj šarm i duhovitost, ne – nema mi ravna. Ako misliš na moj izgled... – On zasta-ne i pogleda se. – Rekao bih da sam prilično normalan. Ništa posebno.
Laurel se ne bi složila s tim. Imao je lice kakvo filmske zvijezde imaju na jako retu-širanim fotografijama. Ali možda zaista svi vilenjaci izgledaju poput njega.
Laurel se zatečeno zapita izgleda li ona tako drugim ljudima. Njoj se njezino lice či-nilo normalnim, ali doduše, ona ga vidi svaki dan u zrcalu. Nakratko se zamisli – kad David pogleda nju, vidi li isto što ona vidi kad pogleda Tamanija?
Ta joj misao izazove osjećaj lagane nelagode. Pročisti grlo i počne prekopavati po naprtnjači, da prikrije svoje stanje. Izvuče limenku sa sokom. – Hoćeš li jednu?
– Što je to?
– Sprite.
Tamani se nasmije. – Sprite? Šališ se.
Laurel zakoluta očima. – Hoćeš li ili nećeš?
– Može.
Pokazala mu je kako se otvara limenka. Oprezno je kušao. – Ha, vidi ti to. – Neko-liko ju je trenutaka prodorno promatrao. – To ti je uobičajeno piće?
– Jedna od stvari koje volim piti, da.
– Nije čudo da su ti kosa i oči gotovo bezbojni.
– Pa?
– Nikad se nisi zapitala zašto moje nisu?
– Pa... jesam, pitala sam se zašto ti je kosa takva. – Da, aha, kao da ju je samo to zanimalo.
– Jedem mnogo tamnozelenih stvari. Većinom mahovinu koja raste pokraj rijeke. – Fuuj.
– Ne, dobra je. Odrasla si s ljudskim predodžbama. Da je probaš, kladim se da bi ti se svidjela.
– Ne, hvala.
– Kako hoćeš. I ovako si dovoljno lijepa.
Ona se stidljivo osmjehne, a on joj nazdravi prije nego što opet otpije gutljaj.
– Jedem breskve, reče ona iznenada.
Tamani klimne glavom. – Dobre su, pretpostavljam. Nisam baš ljubitelj slatkog.
– Nije u tomu stvar. Nego, zašto onda nisam narančasta?
– Što još jedeš?
– Jagode, salatu i špinat. Ponekad jabuke. Osnovno voće i povrće.
– Jedeš raznovrsno pa ti kosa i oči ne pokupe samo jednu boju, nego ostanu svijetle. – On frkne nosom. – Pokušaj neko vrijeme jesti isključivo jagode pa da vidiš kako će ti se mama uspaničiti.
– Zar bih pocrvenjela?
– Ne cijela, reče Tamani. – Samo korijen kose i oči. Kao ja. Kod nas je to stvar mo-de. Plavo, ružičasto, ljubičasto. Zabavno je.
– Kako neobično.
– Zašto? U većini ljudskih priča imamo zelenu kožu? To je još čudnije.
– Možda. – Laurel se sjeti nečega od prošli put kad je bila ovdje s Tamanijem. – Rekao si da ne postoji vilinski prah, točno?
Tamani malo spusti bradu, kao da potvrđuje, ali izraz lica bio mu je nečitljiv.
– Kad sam prošli put bila ovdje, primio si me za ruku, a poslije sam na zapešću primijetila svjetlucavi prah. Ako to nije bila vilinska prašina, što je to bilo?
Tamani iskrivi lice. – Oprosti za to, trebao sam biti pažljiviji.
– Zašto – je li opasno?
Tamani se nasmije. – Ma ne. To je samo pelud.
– Pelud?
– Da, znaš. – Zagledao se u svoje ruke, kao da su iznenada postale iznimno zanim-ljive. – Za oprašivanje.
– Oprašivanje? – Laurel se počne smijati, ali Tamani nije izgledao kao da se šali.
– A što misliš, zašto ti je na leđima izrastao cvijet? Nije samo zbog izgleda. Premda moram priznati da je tvoj bio jako lijep.
– Oh. – Laurel je nakratko utihnula. – Cvijeće se razmnožava oprašivanjem.
– I mi se tako razmnožavamo.
– Znači... mogao si me oprašiti?
– Nikad to ne bih učinio, Laurel. – Lice mu je bilo smrtno ozbiljno.
– Ali mogao si? – ustrajala je.
Tamani odgovori polako, pažljivo birajući riječi. – Tehnički gledano, da.
– Što bi se onda dogodilo? Imala bih dijete?
– Izdanak, da.
– Bi li mi naraslo na leđima?
– Ne, ne. Vile rastu u cvijetu. To je jedna stvar koju su ljudske priče točno prenijele. Vilenjak... opraši... vilu, a kad joj otpadnu latice cvata, ostane sjemenka. Ona je posa-di, a kad cvijet naraste, dobije se mali izdanak.
– Kako se vi... odnosno mi... vile oprašujemo?
– Vilenjak proizvodi pelud na rukama, a kad se dvoje odluče za oprašivanje, vile-njak zarije ruke u vilin cvijet i pusti da se pelud pomiješa. Pritom mora biti jako paž-ljiv.
– Ne zvuči jako romantično.
– I nije. Nema veze s romantikom, odgovori Tamani, a usne mu se razvuku u samo-uvjeren osmijeh. – Za to služi seks.
– Znači da vi ipak...? – Nije dovršila.
– Naravno.
– Ali vile ne mogu zatrudnjeti?
– Ne. – Tamani joj namigne. – Seks je samo za zabavu, a za razmnožavanje služi op-rašivanje.
– Mogu li vidjeti pelud? – upita Laurel, ispruživši ruke prema njegovima.
Tamani nagonski privuče dlanove k sebi. – Nemam više peluda. Više nisi u cvatu. Pelud proizvodimo samo kad smo u blizini vile koja je u cvatu. Zaboravio sam na to pa sam ti ostavio trag na ruci. Već dugo nisam bio blizu neke vile u cvatu.
– Zašto?
– Stražar sam. Postoje i drugi stražari, ali većinom su muški. A ne idem često kući. – Zvuči usamljeno.
– Katkad i jest. – Opet je pogleda, a sad mu se nešto u očima promijenilo. Kao da je spustio ograde i sad je u njima vidjela duboku tugu. Bilo je gotovo bolno gledati u njih, ali nije mogla skrenuti pogled.
Ali nestalo je jednako brzo kao što se i pojavilo, a tugu je zamijenio bezbrižni osmi-jeh. – Bilo je zabavnije dok si ti bila ovdje. Usput, uvalila si me u velike nevolje. – Što sam učinila?
– Nestala si. – Tamani se nasmije i zavrti glavom. – Da samo znaš kako nam je dra-go da si se vratila. Kad si...
– Tko ste to 'vi'?
– Nisi valjda mislila da sam ja jedini od vilinskoga roda u ovoj šumi?
Laurel je uvijala pramen kose koji joj se bio oslobodio iz repa. – Zapravo, da.
– Ne možeš nas vidjeti, osim ako ti ne dopustimo.
Unatoč njegovim riječima, Laurel se ogleda oko sebe. – Koliko vas ima? – upita ona, pitajući se je li okružena mnoštvom vila.
– Ovisi. Shar i ja gotovo smo uvijek tu. Još desetak ili petnaestak drugih dolaze i os-taju u smjenama od po šest mjeseci ili godinu dana.
– Koliko si već dugo ovdje?
Nekoliko trenutaka gledao ju je u tišini, s izrazom lica koji je bilo teško protumačiti. – Dugo, reče napokon.
– Zašto si ovdje?
Nasmiješio se. – Pazio sam na tebe. Dok nisi nestala.
– Pazio si na mene. Zašto?
– Da te pomognem zaštititi. Da nitko ne sazna što si.
Laurel se prisjeti nečega što je pročitala. – Jesam li ja... podmetnuto dijete?
Na trenutak je oklijevao. – U najširem smislu, da. Osim što nismo ukrali ničije dijete i zamijenili ga tobom. Radije o tebi razmišljam kao o odvjetku.
– Što je odvjetak?
– To je dio biljke koji se odreže i nakalemi na drugu. Ti si bila uzeta iz našega svije-ta i stavljena u ljudski. Kao kalem.
– Ali zašto? Ima li mnogo tih... kalema?
– Ne. Trenutačno si jedina.
– Zašto baš ja?
On se lagano nagne naprijed. – Ne mogu ti reći sve, i moraš to poštovati, ali reći ću ti što mogu, dobro?
Laurel klimne glavom.
– Stavili smo te ovamo prije dvanaest godina da se uklopiš u ljudski svijet.
Laurel zakoluta očima. – Trebala sam si misliti. Tko bi me drugi ostavio u košari na nečijem pragu? – Kad se Tamani nasmijao, ona raširi oči. – Jesi li to bio ti?
Sad se još jače smijao, zabacivši glavu. – Ne, ne, ja sam bio premlad. Ali kad sam preuzeo stražarsko mjesto, ispričali su mi više-manje sve o tvom životu.
Laurel nije bila sigurna da joj se to sviđa. – O cijelom mom životu.
– Aha.
Pogleda ga kroz sužene oči. – Jeste li me uhodili?
– Nije to uhođenje. Pomagali smo ti.
– Pomagali... aha. – Ona prekriži ruke na prsima.
– Zaista. Morali smo se pobrinuti da tvoji roditelji ne otkriju tko si.
– To mi zvuči kao besprijekoran plan, reče ona sarkastično. – Kako da spriječimo da ovo dvoje ljudi saznaju za postojanje vila? Znam! Ajmo im ostaviti jednu u košari na pragu!
– Nije bilo tako. Trebalo nam je to da imaju vilinsko dijete.
– Zašto?
Tamani je oklijevao, a onda napući usne.
– Dobro, gospodine Rekao-bih-ti-ali-onda-bih-te-mo-rao-ubiti. Zašto me onda niste ostavili kao sasvim malo dijete? – Zahihoće se, ali zvučalo je nekako čudno. – Vjeruj mi, lakše bih stala u košaru da nisam već imala tri godine.
Tog se puta Tamani nije nasmiješio. – Zapravo, bila si malo starija od toga.
– Kako to misliš?
– Vile ne stare jednako kao ljudi. Nikad zapravo nismo dojenčad. Kad procvjetaju, vilinske bebe izgledaju kao ljudske bebe, ali nikad nisu bespomoćne poput ljudskih. Čim se rode, znaju hodati i govoriti, a mentalno su na razini... – On razmisli na trenutak. – Možda petogodišnjaka.
– Stvarno?
– Da. Nakon toga fizički stare malo sporije. U vrijeme kad izgledaju kao trogodi-šnjaci ili četverogodišnjaci, zapravo imaju sedam ili osam godina, a mentalno se po-našaju kao da imaju jedanaest ili dvanaest.
– To je čudno.
– Ne zaboravi da smo biljke. Životinjska je mladunčad bespomoćna i treba brigu, biljke ne. Biljke proizvedu izdanke, mladice, koje rastu same. Ne treba im pomoć.
– Znači li to da vile zapravo nemaju roditelje? Da ja nemam vilinske roditelje?
Tamani zagrize usnu i pogleda u tlo. – U vilinskom carstvu stvari su drukčije. Ne-mamo mnogo vremena biti djeca, a i nema dovoljno odraslih vila koje bi mogle sjediti i paziti na djecu koja se igraju. Svatko od nas ima svoju ulogu i svrhu, a te uloge preuz-memo vrlo rano. Brzo odrastamo. Stražarim od svoje četrnaeste. Bio sam mrvicu prem-lad, ali samo godinu ili dvije. Većina vila bavi se svojim zanimanjem i živi samostalno već s petnaest ili šesnaest godina.
– To mi ne zvuči jako zabavno.
– Jer i nije bit u zabavi.
– Ako tako kažeš. Znači, niste me mogli ostaviti dok sam još bila beba, zato što sam već znala hodati i govoriti? – Da.
– Koliko sam, zapravo, bila stara kad ste me ostavili?
On uzdahne, a Laurel na trenutak pomisli da joj neće reći. Ali onda kao da se predomislio.
– Imala si sedam godina.
– Sedam? – To ju je malo šokiralo. – A zašto se onda ničega ne sjećam?
Tamani se nagne naprijed, oslonivši se laktovima na bedra. – Prije nego što ti odgo-vorim, moraš shvatiti da si sama pristala na sve ovo, premda se ne sjećaš.
– Na što sam pristala?
– Na sve ovo. Na dolazak ovamo, na izvršavanje svoje uloge, na život s ljudima, sve to. Davno si bila izabrana za ovo, a pristala si doći.
– Zašto se ne sjećam?
– Nisam li ti rekao da mogu učiniti da ljudi zaborave da su me vidjeli?
Ona klimne.
– To su učinili tebi. Kad si dovoljno narasla da možeš proći pod ljudsko dijete, uči-nili su da zaboraviš svoj vilinski život.
– Uz pomoć nekakvog napitka ili tako nečega? – Da.
Laurel je sjedila, prilično zatečena. – Učinili su da zaboravim sedam godina svog života?
Tamani ozbiljno klimne.
– Ja... ne znam što bih rekla.
Nekoliko su minuta sjedili u tišini dok je Laurel pokušavala shvatiti što to znači za nju. Zbrojila je godine. – Znači da imam devetnaest godina? – upita sva u čudu.
– Tehnički, da. Ali svejedno si ista kao i svi drugi ljudski petnaestogodišnjaci.
– Koliko ti imaš godina? – upita ona, a glas joj je bio otežao ljutnjom. – Pedeset? – Dvadeset jednu, reče Tamani tiho. – Gotovo smo vršnjaci.
– Znači, učinili su da zaboravim baš sve?
Tamani slegne ramenima, a lice mu je bilo napeto.
Laurel se dosad bila suzdržavala, ali sad je provalilo iz nje. – Jeste li uopće razmis-lili o svemu? Milijun stvari moglo je poći krivo. Što da me moji roditelji nisu htjeli? Što da su otkrili da nemam srce i krv, ili da jedva da i trebam disati? Znate li čime ve-ćina ljudi hrani trogodišnjake? Mlijekom, keksima, hrenovkama! Mogla sam umrijeti! – Tamani odmahne glavom. – Zar misliš da smo takvi amateri? Gotovo da nema tre-nutka u tvom životu kad na tebe nije pazilo najmanje pet vila, brinući se da sve ide ka-ko treba. A to s hranjenjem ionako nije bio problem. Zato su te i izabrali.
– Nisam li zaboravila što bih trebala jesti?
– Dio je čarolije jesenskih vila i to da nagonski znaju što je dobro, a što loše za njih i za sve ostale vile. Moraju to znati da bi mogle spravljati eliksire. Znali smo da nećeš pojesti ništa što bi bilo loše za tebe. Morali smo samo paziti da te tvoji roditelji slučaj-no ne bi prisiljavali da jedeš hranu koja ti šteti. Ali nikad nisu, reče prije nego što je i stigla pitati. – Sve smo držali pod nadzorom. Dok nisi otišla, doda nevoljko. – Dok ni-sam otišla? Da ste me tako budno pratili, znali biste da se selimo.
– Prije nekoliko godina prestali smo te tako pozorno pratiti. Na moj nagovor. Ja sam zadužen za tebe. Više nisi bila dijete. Po vilinskim si mjerilima već bila više nego dovoljno odrasla. Nisi više često padala, a tvoji su se roditelji navikli na neobične pre-hrambene navike svoje kćeri. Više nije bilo tako očito da si vila. Smatrao sam da zas-lužuješ malo više privatnosti. Mislio sam da bi ti bilo drago zbog toga, doda sumornim glasom.
– I bi, da sam znala, prizna Laurel.
Tamani uzdahne. – Ali prebrzo sam se povukao pa nismo imali pojma da se selite sve dok se nisu pojavili kamioni za selidbu. Htio sam poduzeti ekstremne mjere i sve zaustaviti. Omamiti radnike, odvesti tebe natrag u vilinsko carstvo, otkazati cijeli pro-jekt. Ali... recimo samo da sam bio nadglasan. Pa ste ti i tvoji roditelji lijepo sjeli u au-to i otišli. – Nasmijao se, ali bez trunke radosti. – O, u kakvoj sam nevolji bio.
''Žao mi je.''
– U redu je. Vratila si se. Sad je sve dobro. – Ona ga oprezno pogleda. – S obzirom na to da me očito jako voliš uhoditi, hoćeš li me slijediti kući i useliti se u moje dvo-rište? – On se nasmije. – Ne. Sasvim nam je dobro ovdje, hvala na pitanju. Najviše smo se brinuli oko toga da ćeš procvasti i da ćeš imati problema s tim. Srećom, sasvim si to lijepo i sama riješila.
– Znači, ja ću živjeti tamo, a vi ćete nastaviti živjeti ovdje?
– Zasad.
– Čemu onda sve to? Zašto sam morala biti... kalem? Jesam li bila samo pokus?
– Ne, nikako. – Tamani glasno izdahne, a onda se brzo ogleda po čistini. – Poslali smo te u svijet ljudi da pomogneš očuvati ovu zemlju. Ovo je... važno mjesto za nas vi-le. To je glavni razlog zašto si stavljena među ljude. Kad je umrla tvoja baka, tvoja je majka bila jako ogorčena i htjela je odmah prodati zemlju. Imala je samo devetnaest godina i pretpostavljam da ju je za ovo mjesto vezalo previše sjećanja.
– Ispričala mi je o tomu.
Tamani klimne glavom. – Kad se udala za tvog tatu, stvari su krenule na bolje, ali nikad nije odustala od zamisli o prodaji. Tad se vilinsko vijeće odlučilo na to da te uba-cimo u njezinu obitelj. Ispalo je bolje no što smo se nadali. Nakon što se duboko vezala za tebe, pretala je s pokušajima da proda kuću. Ako izuzmemo pokojeg kupca koji bi slučajno naišao, taj je dio našeg posla bio lak. Sad se čini da će sve ići glatko. – Tamani se zavali unatrag, istežući ruke iznad glave. – Trebamo samo čekati da ti naslijediš zemlju.
Laurel pogleda dolje u svoje ruke. – A što ako ne na slijedim? Što ako – ako je moji roditelji ipak prodaju?
– Ne mogu prodati, reče on činjeničnim glasom.
Ona brzo podigne glavu. – A zašto ne?
Tamani se lukavo nasmiješi. – Ne možeš prodati kuću, ako se nitko ne sjeća da ona postoji.
– Molim?
– Možemo učiniti da ljudi zaborave i druge stvari, ne samo to da su nas vidjeli.
Laurel raširi oči kad je shvatila. – Sabotirate ih! Navodite kupce da zaborave da su uopće vidjeli kuću!
– Moramo.
– A procjenitelji?
– Vjeruj mi, kad bi tvoja majka znala koliko ova zemlja vrijedi, ne bi odoljela isku-šenju da proda.
– Znači, i njih ste naveli da zaborave?
– Bilo je to nužno, Laurel. Vjeruj mi.
– Ali... nije upalilo, reče ona tiho.
U Tamanijevu se pogledu pojavi oprez. – Kako to misliš? – upita on dubokim i oz-biljnim glasom.
– Mama prodaje zemlju.
– Komu? Nitko nije došao gledati imanje. Da jest, pobrinuli bismo se za njega.
– Ne znam, nekom tipu kojega je tata upoznao u Brookingsu.
Tamani se nagne naprijed. – Laurel, ovo je iznimno važno. Ne smiješ joj dopustiti da proda.
– Zašto ne?
– Za početak, zato što ovdje živim. Ne bih volio ostati bez doma. Ali... – On se og-leda oko sebe i frustrirano zagunđa. – Ne mogu ti sad sve objasniti, ali ne smiješ joj dopustiti da proda zemlju. Čim dođeš kući, moraš razgovarati s njom. Učini što god je potrebno da je uvjeriš da ne smije prodati.
– To bi moglo biti malo teže.
– Zašto?
– Kupac je već dao ponudu. Uskoro potpisuju ugovor.
– O, ne. – Tamani makne kosu s čela. – Ovo je loše, ovo je užasno. Shar će me ubiti. – On uzdahne. – Možeš li išta učiniti?
– Nisam ja ta koja odlučujem, reče ona. – Ne mogu ja njima reći što da rade.
– Molim te da barem pokušaš. Reci... nešto. A i mi ćemo pokušati nešto smisliti. Kad bi znala koliko je ova zemlja važna za vilinsko carstvo, ne bi mogla oka sklopiti dok opet ne bude sigurna. Mislim da ja neću moći spavati dok se ne vratiš i ne kažeš mi da je sigurna.
– Zašto?
On ljutito izdahne kroz stisnute zube. – Ne smijem ti reći – zabranjeno mi je. – Zabranjeno? Pa i ja sam vila, nisam li?
– Ne razumiješ, Laurel. Ne možeš saznati sve samo zato što si jedna od nas – ne još. Čak i u carstvu, mladim se vilama ne dopušta odlazak u ljudski svijet dok ne dokažu svoju odanost – ako i onda. Tražiš od mene da ti otkrijem jednu od najvećih tajni vilin-skoga roda. Ne možeš očekivati da to učinim.
Nekoliko je trenutaka prošlo u potpunoj tišini. – Učinit ću što mogu, reče Laurel na-pokon.
– To je sve što tražim od tebe.
Ona se prisili na osmijeh. – Moji roditelji mislit će da sam poludjela.
– To mi je u redu.
Laurel ga pogleda pa se nagne i udari ga šakom u rame.
Tamani se samo nasmije.
A onda se uozbilji i zagleda se u nju. Oklijevajući, sklizne malo bliže i prijeđe joj prstom po goloj nadlaktici. – Drago mi je da si danas došla, reče. – Nedostajala si mi. – Ja... mislim da si možda i ti meni nedostajao.
– Stvarno? – U očima mu zasja takva nada da je morala skrenuti pogled. Nervozno se nasmijala.
– Da, nakon što sam prestala misliti da si samo neki skitnica bez doma.
Oboje su se nasmijali, a Laurel se ponovno začudila mekoći i zvonkosti Tamanijeva glasa. Od njega su je prošli topli trnci. Ona pogleda na sat. – Moram krenuti natrag, re-če, a u glasu joj se čulo da joj je žao.
– Brzo se vrati, reče Tamani. – Pa ćemo još razgovarati.
Laurel se nasmiješi. – Voljela bih to.
– I obećaj mi da ćeš razgovarati sa svojim roditeljima.
Ona klimne glavom. – Hoću, obećavam.
– Hoćeš li mi javiti novosti?
– Čim budem mogla. Ali ne znam kad će to biti.
– Hoćeš li reći roditeljima za sve ovo? – upita Tamani.
– Ne znam, reče Laurel. – Nisam sigurna da bi mi vjerovali. Pogotovo sad kad više nemam cvat pa im ne mogu dokazati. Jer tako sam uspjela uvjeriti Davida.
– David, reče Tamani, neodobravajućim tonom.
– Što nije u redu s Davidom?
– Ništa, valjda. Ali jesi li sigurna da mu možeš vjerovati?
– Sigurna sam.
Tamani uzdahne. – Pa, pretpostavljam da si morala nekomu reći. Ali ne sviđa mi se to.
– Zašto?
– Zato što je ljudsko biće. A svi znaju da se ljudima ne može vjerovati. Budi oprez-na. – S njim ne moram biti na oprezu. On nikad nikomu ne bi rekao.
– Nadam se da imaš pravo.
Hodali su polako niz poznati puteljak, a Laurel je išla prva. Zastali su na rubu šume.
– Jesi li sigurna da moraš ići? – upita Tamani tiho.
Iznenadili su je osjećaji u njegovu glasu. Još dok su razgovarali, naslutila je da mu se sviđa... jako. Ali ovo je bilo više od toga. Nešto osobnije. Zatečeno shvati da je i njoj teš-ko otići. – Moji roditelji i ne znaju da sam ovdje. Iskrala sam se potajno.
Tamani klimne glavom. – Nedostajat ćeš mi, šapne.
Laurel se nervozno nasmije. – Pa jedva da me poznaješ''.
– Svejedno ćeš mi nedostajati. – Pogledao ju je u oči. – Ako ti dam nešto, hoćeš li to zadržati kao uspomenu – i možda malo češće misliti na mene?
– Možda. – Tamanijeve tamnozelene oči kao da su vidjele kroz nju – u nju.
Otrgnuo je tanku uzicu koju je imao oko vrata pa joj pruži nešto malo i sjajno. – Ovo je za tebe.
Položi joj je na dlan. Bio je to prstenčić, veličine zrna graška, s minijaturnim cvjetićem na vrhu. – Što je to? – upita Laurel zadivljeno.
– To je prsten za izdanak, objasni Tamani. – Znaš, za vilinsku bebu. Svaki izdanak do-bije jedan takav dok je još malen. Ako ga nosiš, raste zajedno s tobom. Izrađuju ih zimske vile. Zapravo, izrađuju ih proljetne vile, ali zimske im vile samo udahnu čaroliju. – On podigne ruku i pokaže joj jednostavan srebrni prsten na svom prstu. – Pogledaj, ovo je moj. Nekoć je bio tako malen kao ovaj ovdje. Ti više nisi izdanak pa se ovaj neće prila-goditi tvom prstu, ali mislio sam da bi ti se mogao svidjeti.
Sve je na tom sićušnom prstenu bilo prekrasno. – Zašto mi to daješ?
– Da ti pomognem da se malo više osjećaš kao da si jedna od nas. – Na trenutak je ok-lijevao. – Jednostavno mislim da bi ga trebala imati.
Laurel ga upitno pogleda, ali nije joj htio uzvratili pogled. Bilo joj je žao što nema više vremena pa da pokuša iz njega izvući još koju tajnu. – Uvijek ću ga nositi, reče ona.
– I misliti na mene? – Njegove su je oči zarobile i znala je da postoji samo jedan odgo-vor.
– Da.
– Dobro.
Počela se okretati, ali nije stigla zakoračiti, jer Tamani je zgrabi za ruku. Ne skidajući pogleda s njezinih očiju, on prinese njezinu ruku svom licu i lagano joj prijeđe usnama po zglobovima na nadlanici. Na trenutak su njegove ograde pale. Laurel zadrhti od onoga što je ugledala u njegovu pogledu: sirovu, neobuzdanu želju. Prije no što je uspjela bolje pog-ledati, on se nasmiješi i bljesak nestane.
Dok je hodala prema biciklu, plitko je disala, pokušavajući zaustaviti val topline koji joj se, s mjesta gdje su joj Tamanijeve usne dotaknule ruku, širio cijelim tijelom. Stalno se okretala preko ramena i svaki je put susretala njegov pogled. Čak i nakon što je skrenu-la na biciklističku stazu uz cestu, i dalje je osjećala njegov pogled na sebi.
Laurel je zurila preko ramena u ogledalo i svoja gola leđa. Na sredini se vidjela tan-ka bijela crtica kao davno zaboravljen i jedva vidljiv ožiljak.
Ona uzdahne i navuče majicu kratkih rukava preko glave. Ovo je bilo mnogo bolje. Sinoć joj se cijela ta zamisao da je vila činila tako stvarnom. Danas je bila milijun ki-lometara daleko. Pomno si je promatrala lice, napola očekujući da se promijenilo. – Ja sam vila, šapne ona, ali njezin odraz nije odgovorio.
Osjećala se budalasto izgovorivši to naglas. Nije se osjećala kao vila – nije se osjećala ništa drukčije nego prije. Osjećala se normalno. Ali kako bilo da bilo, sad je znala istinu – a riječ – normalno – nikad se više neće moći primijeniti na njezin život. Mora razgovarati s Tamanijem.
Na prstima se iskrala u prizemlje i uzela telefon te utipkala Davidov broj. Tek kad joj se javio snenim glasom, sinulo joj je koliko je sati. – Što?
Sad više nije imalo smisla prekinuti vezu – već ga je probudila. – Bok. Oprosti. Zaboravila sam da je još rano.
– Zašto si budna u šest ujutro? – upita on pospano.
– Pa... sunce je izišlo.
David se zahihoće. – Naravno.
Vrata spavaće sobe njezinih roditelja bila su odškrinuta pa Laurel šmugne u smoč-nicu. – Hoćeš li mi danas biti paravan? – upita polušaptom.
– Paravan?
– Možeš li mojim roditeljima reći da sam kod tebe?
David je sad već zvučao budnije. – A kamo zapravo ideš?
– Moram razgovarati s Tamanijem, Davide. Ili barem pokušati.
– Ideš na imanje? Kako ćeš doći tamo?
– Busom? Valjda nedjeljom nešto vozi u tom smjeru, ha?
– Do Oricka, valjda, ali kako ćeš doći do svoje stare kuće?
– Uzet ću bicikl sa sobom. Kuća je samo kilometar i pol od busne postaje, trebat će mi manje od deset minuta.
David uzdahne. – Da barem već imam vozačku.
Laurel se nasmije. Stalno je to govorio. – Još dva tjedna, Davide. Izdržat ćeš.
– Nije to, nego bih htio ići s tobom.
– Ne možeš. Da te vidi, možda se ne bi pojavio. Ionako mu se nije baš svidjelo kad sam mu rekla da ti znaš za moj cvat.
– Rekla si mu to?
Laurel omota telefonski kabel oko zapešća. – Pitao me jesam li ikomu rekla pa sam se izlanula. Drukčiji je – kao da mu ne možeš lagati.
– Ne sviđa mi se to, Laurel. Mogao bi biti opasan.
– Ti si taj koji cijeli tjedan ponavlja da on ima pravo. Kažeš da je poput mene. Ako je sve drugo što je rekao istinito, zašto bi mi lagao o tomu?
– A što je s Barnesom? Što ako on bude tamo?
– Ugovor još nije potpisan. Još je to naša zemlja.
– Jesi li sigurna?
– Da. Mama je to baš jučer spomenula. – David uzdahne i zavlada tišina.
– Molim te? Moram ići. Moram saznati još.
– Dobro. Ali pod jednim uvjetom. Kad se vratiš, ispričat ćeš mi sve što je rekao.
– Sve što mogu.
– Što bi to trebalo značiti?
– Ne znam što će mi reći. Što ako mi oda neku veliku vilenjačku tajnu koju nikomu ne smijem reći?
– Dobro, dobro, onda sve osim eventualne velike vilenjačke tajne. Mo-že? – Dogovoreno.
– Laurel?
– Da?
– Budi oprezna. Pazi na sebe.
Nakon što je privezala bicikl za malo stablo, Laurel prebaci naprtnjaču na jedno ra-me. Prošla je pokraj prazne kuće i zastala na rubu šume odakle je nekoliko puteljaka vi-jugalo kroz gusto grmlje i drveće. Odlučila je poći stazom do mjesta gdje ju je prošli put pronašao. To joj se činilo kao dobar plan.
Kad je došla do velikog kamena pored rječice, Laurel se ogleda oko sebe. Kad god je sjedila pokraj potoka, osjećala se sretno i spokojno. Na trenutak pomisli da bi mogla samo sjediti ovdje sat vremena i vratiti se kući, a da uopće ne razgovara s Tamanijem.
Ali nije si mogla dopustiti da odustane, zato duboko udahne i vikne: – Tamani? – Glas joj se nije odbio od stijena, nego kao da ga je šuma upila. Osjećala se jako malenom. – Tamani? – zazove opet, malo tiše. – Jesi li još ovdje? Želim razgovarati. – Okretala se u krug, pokušavajući gledati u svim smjerovima odjednom. – Tam...
– Hej. – U glasu mu se čula dobrodošlica, ali i neobično oklijevanje.
Laurel se okrene i zamalo se ne zaleti u Tamanijeva prsa. Brzo pokrije usta rukom da zatomi krik. Bio je to Tamani, ali izgledao je drukčije nego prije. Ruke su mu bile gole, ali ramena i prsa pokrivao mu je oklop načinjen od kore i lišća. Preko ramena virilo mu je dugačko koplje, čiji je kameni vrh izgledao oštar kao britva. Bio je prekrasan kao i prije, ali u zraku oko njega visjelo je nešto prijeteće, kao gusta magla.
Tamani ju je dugo samo promatrao, a ona nije mogla skrenuti pogled, ma koliko se trudila. Jedan kraj usana izvio mu se gore u poluosmijeh, a onda skine oklop preko glave pa ga odloži na travu, zajedno s tim prijetećim ozračjem. – Žao mi je zbog ovoga, reče, spremivši oklop iza stabla. – Danas smo u stanju pripravnosti. – Uspravio se i nasmiješio, pomalo oklijevajući. – Drago mi je da si se vratila. Nisam bio siguran hoćeš li. – Ispod oklopa bio je odjeven od glave do pete u tamnozeleno: usku košulju s rukavima do ispod lakta i hlače istog kroja kao i prošli put. – I došla si sama. – Nije to bilo pitanje.
– Kako znaš?
Tamani se nasmije, a pogled mu zablista. – Kakav bih stražar bio kad ne bih znao koli-ko je ljudi ušlo na moj teritorij?
– Stražar?
– Točno. – Povede je niz puteljak, prema čistini na kojoj su prošli put razgovarali.
– A što čuvaš?
On se okrene, široko se nasmiješivši, pa joj dotakne vrh nosa. – Nešto jako, jako pose-bno.
Laurel je jedva opet došla do daha. – Došla sam... ovaj... ispričati se.
– Za što? – upita Tamani, ne usporivši korak.
Zeza li me ili se zaista nije uvrijedio? – Moja reakcija prošli put bila je pretjerana, reče ona, uskladivši korak s njegovim. – Bila sam već dovoljno izbezumljena svime što mi se događalo, a ono što si mi rekao prelilo je čašu. Ali nisam se trebala onako istresti na tebe. Zato oprosti.
Prešli su još nekoliko koraka. – I..? – ponuka je Tamani.
– I što? – upita Laurel, a pod njegovim je zelenim pogledom opet počne stezati u prsi-ma.
– I sve što sam rekao istina je pa si sad došla po još. – On naglo stane. – Zato si ovdje, zar ne? – Naslonio se na jedno stablo, mangupski je promatrajući.
Ona samo klimne glavom, jer nije mogla progovoriti. Zašto joj se pred njim uvijek za-vezao jezik? Kraj njega nije mogla ni govoriti ni razmišljati. S druge strane, činilo se da se on ne osjeća nimalo neugodno u njezinu društvu.
Tamani graciozno sklizne na tlo, a Laurel tek tad shvati da su već stigli na čistinu. On pokaže na mjesto nedaleko od sebe. – Sjedni, reče uz naheren osmijeh i potapše travu. – Naravno, možeš sjesti i pored mene, ako ti je draže.
Laurel pročisti grlo i sjedne nasuprot njemu.
– Još nemam sreće, ha? – Isprepleo je prste iza glave, – Ima još vremena. Dakle, reče kad se udobno smjestila, – latice su ti uvenule.
Laurel klimne. – Sinoć.
– Je li ti laknulo?
– Uglavnom.
– I sad si došla saznati još nešto o tomu kako je biti vila, točno?
Bilo joj je neugodno što je čita kao knjigu, ali imao je pravo i što je mogla nego priz-nati?
– Ne znam što bih ti još mogao reći. Preživjela si dvanaest godina posve sama, ne trebaš mene da te upozorim da ne smiješ jesti sol.
– Malo sam istraživala, reče Laurel.
Tamani se zahihoće. – O, to će biti dobro.
– Što?
– Ljudi nikad ne pogode istinu.
– Primijetila sam. – Nakon trenutka oklijevanja, ona upita: – Nemaš krila skrivena ispod košulje?
– Hoćeš li provjeriti? – Ruka mu krene prema rubu košulje.
– Ne, ne treba, reče Laurel brzo.
Tamani se uozbiljio. – Nemam krila, Laurel. Nitko ih nema. Neki cvatovi izgledaju kao krila, na isti način kao što neki cvjetovi podsjećaju na leptire. Tvoj je cvat sličan krilima, da, ali to je samo cvijet – kao što si i sama otkrila.
– Zašto su sve priče i legende pogrešne?
– Možda zato što su ljudi jako dobri u krivu tumačenju onoga što vide.
– Nikad nisam naišla ni na što o tomu da su vile biljke. A, vjeruj mi, dosta sam toga pročitala, reče ona.
– Ljudi vole pričati priče o drugim ljudima, ali o onima s krilima ili kopitima ili s ča-robnim štapićima, ne. Ne o nečemu što sami nisu i ne mogu se ni nadati da će ikada biti. – On slegne ramenima. – A ljudi su nam izgledom tako slični da je to razumna pretpos-tavka.
– Ali svejedno. Priče su zaista pogrešne. Nemam krila. I sasvim sigurno nemam ča-rolije.
– Nemaš? – upita Tamani uz širok osmijeh.
Laurel raširi oči. – Imam li?
– Naravno.
– Stvarno?!
Tamani se nasmije na njezino uzbuđenje.
– Znači da postoji čarolija? Stvarna čarolija? Nije sve znanstveno, kao što David ka-že?
Tamani zakoluta očima. – Opet David.
Laurel podigne bradu. – On mi je prijatelj. Najbolji prijatelj.
– Nije ti dečko?
– Ne. Hoću reći... nije.
Tamani je nekoliko trenutaka gledao u nju. – Znači da je to mjesto slobodno?
Laurel zakoluta očima. – Da znaš da nećemo o tomu.''
Još ju je nekoliko sekundi prodorno promatrao, ali odbijala ga je pogledati u oči. Gledao ju je tako posjednički, kao da je već njegova i da samo čeka da to i ona shvati.
– Ispričaj mi o čaroliji, reče ona, promijenivši temu. – Možeš li letjeti?
– Ne, to su samo priče, kao i krila.
– A što onda možeš?
– Zar te ne zanima što ti možeš?
– Zar i ja mogu izvoditi čarolije?
– Naravno. Vrlo moćne čarolije. Ti si jesenska vila.
– Što to znači?
– Postoje četiri vrste vila: proljetna, ljetna...
– Jesenska i zimska?
– Aha.
– Zašto sam ja jesenska vila?
– Zato što si se rodila ujesen. Zato cvateš ujesen.
– To mi ne zvuči jako čarobno, reče Laurel, pomalo razočarano. – Zvuči više znanstveno.
– I jest. Nije sve u našim životima čarobno. Zapravo, vile su u najvećem dijelu pri-lično normalne.
– A gdje je onda čarolija?
– Pa, svaka vrsta vila ima svoju vrstu čarolije. – Lice mu postane ozbiljno. – Zimske su vile najmoćnije od svih vila, a i najrjeđe. U jednom ih naraštaju bude samo dvije-tri, često i manje. One vladaju nad biljkama. Svim biljkama. Stoljetna bi se sekvoja savila na pola da je zimska vila zamoli.
– Zvuči kao da mogu gotovo sve.
– Ponekad mislim da i mogu. Ali zimske vile uglavnom drže svoje sposobnosti – i ograničenja – za sebe, predaju ih s koljena na koljeno. Neki kažu da je najveći dar koji zimske vile imaju njihova sposobnost čuvanja tajne.
– A što rade jesenske vile? – upita Laurel nestrpljivo.
– Jesenske su vile druge po moći i gotovo jednako rijetke kao i zimske vile. Jesen-ske vile stvaraju.
– Što?
– Stvari od drugih biljaka. Eliksire, napitke, meleme. Takve stvari.
To joj nije zvučalo nimalo čarobno. – Znači, ja sam kao neka kuharica? Miješam stvari?
Tamani odmahne glavom. – Ne razumiješ. Ne radi se tu samo o miješanju stvari – inače bi to svi mogli. Jesenske vile imaju čarobni osjećaj za biljke i znaju se njima ko-ristiti u dobrobit cijelog kraljevstva. Daj mi sve knjige ikad napisane o raznim priprav-cima, ali svejedno ne bih znao napraviti ni jednostavno sredstvo protiv plijesni. To je čarolija, čak i ako ti se čini razumnim.
– Ne zvuči kao čarolija, to je sve.
– Ali jest. Različite jesenske vile specijalizirane su za različite stvari. Spravljaju na-pitke i eliksire koji rade svakojake stvari – od izmaglice koja zbuni uljeze, do napitka koji ih uspava. Jesenske su vile od presudnog značenja za preživljavanje vila kao vrste. Iznimno su važne.
– To je kul, reče Laurel, ali nije baš bila posve uvjerena. Sve joj je to zvučalo kao kemija, a ako je suditi po njezinu uspjehu u školskom laboratoriju, neće u tomu biti osobito uspješna.
– A što rade ljetne vile?
Tamani se nasmiješi. – Ljetne su vile kao ljetno cvijeće. Stvaraju iluzije i nevjeroja-tne vatromete. Stvari na koje ljudi obično pomisle kad se spomene čarolija.
Laurel pomisli da je mnogo zabavnije biti ljetna vila nego jesenska, ili je bar tako zvučalo. – Jesi li ti ljetna vila?
– Ne, reče Tamani, oklijevajući. – Ja sam samo proljetni vilenjak.
– Zašto 'samo'?
Tamani slegne ramenima. – Proljetne su vile najmanje moćne. Zato sam stražar. Radna snaga. Za to mi ne treba mnogo čarolije.
– Što ti možeš?
Tamani skrene pogled. – Ako ti kažem, moraš mi obećati da se nećeš ljuti-ti. – Zašto bih se ljutila?
– Zato što sam to tebi učinio prošli put kad si bila tu.
ČETRNAEST
''Što si mi učinio?'', Laurel podigne glas. – Moraš mi obećati da se nećeš uzrujati. – Bacio si neku čaroliju na mene i sad očekuješ da se samo nasmiješim i da kažem da je to u redu? E, pa nije!
– Gle, nije čak ni djelovalo kako treba. Nikad ne djeluje dobro na druge vile.
Laurel prekriži ruke. – Reci mi.
Tamani se nasloni na stablo. – Zaveo sam te. – Zaveo si me?
– Zato da me pratiš ovamo.
– Zašto si to učinio?
– Morala si me slušati dovoljno dugo da čuješ istinu.''
– Što si učinio? Bacio si mi vilinski prah u oči?
– Ne, to je smiješno, reče Tamani. – Rekao sam ti da stvarna vilinska čarolija nije ono što misliš. Ne postoji vilinski prah od kojega ćeš moći letjeti, nema čarobnih šta-pića, nitko ne nestaje u oblačiću dima. Postoje samo stvari koje možemo učiniti, a ko-je nam pomažu u ulogama koje u životu imamo.
– Kako ti tvoja moć zavođenja pomaže u stražarenju? – Laurelin je glas bio otežao od sarkazma, ali Tamani je nastavio objašnjavati, kao da to uopće nije primijetio. – Razmisli malo. Mogu uljeza otjerati kopljem, ali od kakve je to koristi? Samo će otr-čati i ispričati prijatelji ma što se dogodilo pa će se svi zajedno vratiti u potragu za nama. – Tamani raširi ruke ispred sebe. – Umjesto toga, navedem ga da pođe sa mnom, dam mu eliksir zaborava pa ga pošaljem natrag van. Jesi li ikad čula za takoz-vani divlji oganj ili svjetlost lutalicu?
''Da.''
– To smo mi. Nakon što čovjek popije eliksir, jedino čega se sjeća jest da je slije-dio svjetlo. Tako je mirnije, nitko ne bude ozlijeđen.
– Ali ja te se sjećam.
– Pa nisam ti dao eliksir.
– Ali si na mene bacio svoju čaroliju. – Nije se htjela tako lako predati.
– Morao sam. Bi li pošla za mnom da nisam?
Laurel odmahne glavom, ali u sebi je znala da to baš i nije potpuna istina. Možda bi za Tamanijem otišla i na kraj svijeta.
– Osim toga, kao što rekoh, čarolija ne djeluje tako dobro na druge vile – a pogoto-vo ne ako znaju što se događa. Vrlo si je lako razbila, čim si počela razmišljati o tomu što se događa. – Vratio mu se poluosmijeh.
– A danas? – upita Laurel prije no što je osmijeh uspije hipnotizirati.
– Bojiš se da sam te opet zaveo? – upita on, smiješeći se mangupski.
– Tako nekako.
– Nisam. Ovaj šarm i karizma potpuno su prirodni. – Osmijeh mu je sad bio samo-uvjeren. Arogantan.
– Obećaj mi da više nikad nećeš uporabiti čaroliju na meni.
– To je lako. Sad kad znaš, ionako ne bi djelovalo, čak i da pokušam. A neću, do-da. – Više mi se sviđa kad te uspijem opčiniti bez svoje čarolije.
Laurel sakrije osmijeh i zavali se unatrag, čekajući da osjećaj ugode koju ju je oba-vijao nestane.
Ali nije.
Namrštila se. – Prestani. Obećao si.
Tamani je zbunjeno pogleda. – S čim da prestanem?
– S tim zavođenjem. Još to radiš.
Tamanijeva se zbunjenost preobrazi u topao osmijeh, a u očima mu se vidjelo zado-voljstvo. – Ne radim ja ništa.
Laurel ga ljutito pogleda.
– To je čarolija vilinskog kraljevstva. Teče iz svijeta u nas. Pomaže nama stražarima da se osjećamo kao kod kuće čak i kad nismo tamo. – Osmijeh mu je bio spokojan, a u pogledu mu se i dalje vidjelo isto zadovoljstvo. – I prije si to osjetila. Znam da jesi. Za-to i toliko voliš ovu zemlju. Sad kad znaš što si i kad si prvi put procvjetala, taj će osje-ćaj biti snažniji. – Nagnuo se naprijed, a nos mu je bio samo nekoliko centimetara od njezina. Ostala je bez daha, a od njegove joj je blizine cijelo tijelo postalo nekako mli-tavo. – Vilinsko te carstvo zove kući, Laurel.
Otrgnula je pogled od beskrajne dubine Tamanijevih očiju i usredotočila se na to što je osjećala. Promatrala je raslinje oko sebe i osjećaj ugode pojačao se. Kao da je zračio iz stabala, kao da je zrak vibrirao njime. – Je li to zaista čarolija? – upita ona bez daha, znajući da ne može biti ništa drugo.
– Naravno.
– Ne činiš to ti?
Tamani se tiho nasmije, ali ne podrugljivo. – To je mnogo jača čarolija od one koju bi se bijedni proljetni vilenjak usudio i pokušati izvesti.
Pogledala ga je u oči i na trenutak nije mogla skrenuti pogled. Njegove su je zelene oči zarobile. Izgledao je gotovo posve ljudski, ali nešto na njemu – nije mogla odrediti što – kao da je dalo naslutiti da je mnogo više no što se čini. – Je li većina vilenjaka poput tebe?
On trepne, a ona uspije otrgnuti pogled. – Ovisi na što misliš, reče on. – Ako misliš na moj šarm i duhovitost, ne – nema mi ravna. Ako misliš na moj izgled... – On zasta-ne i pogleda se. – Rekao bih da sam prilično normalan. Ništa posebno.
Laurel se ne bi složila s tim. Imao je lice kakvo filmske zvijezde imaju na jako retu-širanim fotografijama. Ali možda zaista svi vilenjaci izgledaju poput njega.
Laurel se zatečeno zapita izgleda li ona tako drugim ljudima. Njoj se njezino lice či-nilo normalnim, ali doduše, ona ga vidi svaki dan u zrcalu. Nakratko se zamisli – kad David pogleda nju, vidi li isto što ona vidi kad pogleda Tamanija?
Ta joj misao izazove osjećaj lagane nelagode. Pročisti grlo i počne prekopavati po naprtnjači, da prikrije svoje stanje. Izvuče limenku sa sokom. – Hoćeš li jednu?
– Što je to?
– Sprite.
Tamani se nasmije. – Sprite? Šališ se.
Laurel zakoluta očima. – Hoćeš li ili nećeš?
– Može.
Pokazala mu je kako se otvara limenka. Oprezno je kušao. – Ha, vidi ti to. – Neko-liko ju je trenutaka prodorno promatrao. – To ti je uobičajeno piće?
– Jedna od stvari koje volim piti, da.
– Nije čudo da su ti kosa i oči gotovo bezbojni.
– Pa?
– Nikad se nisi zapitala zašto moje nisu?
– Pa... jesam, pitala sam se zašto ti je kosa takva. – Da, aha, kao da ju je samo to zanimalo.
– Jedem mnogo tamnozelenih stvari. Većinom mahovinu koja raste pokraj rijeke. – Fuuj.
– Ne, dobra je. Odrasla si s ljudskim predodžbama. Da je probaš, kladim se da bi ti se svidjela.
– Ne, hvala.
– Kako hoćeš. I ovako si dovoljno lijepa.
Ona se stidljivo osmjehne, a on joj nazdravi prije nego što opet otpije gutljaj.
– Jedem breskve, reče ona iznenada.
Tamani klimne glavom. – Dobre su, pretpostavljam. Nisam baš ljubitelj slatkog.
– Nije u tomu stvar. Nego, zašto onda nisam narančasta?
– Što još jedeš?
– Jagode, salatu i špinat. Ponekad jabuke. Osnovno voće i povrće.
– Jedeš raznovrsno pa ti kosa i oči ne pokupe samo jednu boju, nego ostanu svijetle. – On frkne nosom. – Pokušaj neko vrijeme jesti isključivo jagode pa da vidiš kako će ti se mama uspaničiti.
– Zar bih pocrvenjela?
– Ne cijela, reče Tamani. – Samo korijen kose i oči. Kao ja. Kod nas je to stvar mo-de. Plavo, ružičasto, ljubičasto. Zabavno je.
– Kako neobično.
– Zašto? U većini ljudskih priča imamo zelenu kožu? To je još čudnije.
– Možda. – Laurel se sjeti nečega od prošli put kad je bila ovdje s Tamanijem. – Rekao si da ne postoji vilinski prah, točno?
Tamani malo spusti bradu, kao da potvrđuje, ali izraz lica bio mu je nečitljiv.
– Kad sam prošli put bila ovdje, primio si me za ruku, a poslije sam na zapešću primijetila svjetlucavi prah. Ako to nije bila vilinska prašina, što je to bilo?
Tamani iskrivi lice. – Oprosti za to, trebao sam biti pažljiviji.
– Zašto – je li opasno?
Tamani se nasmije. – Ma ne. To je samo pelud.
– Pelud?
– Da, znaš. – Zagledao se u svoje ruke, kao da su iznenada postale iznimno zanim-ljive. – Za oprašivanje.
– Oprašivanje? – Laurel se počne smijati, ali Tamani nije izgledao kao da se šali.
– A što misliš, zašto ti je na leđima izrastao cvijet? Nije samo zbog izgleda. Premda moram priznati da je tvoj bio jako lijep.
– Oh. – Laurel je nakratko utihnula. – Cvijeće se razmnožava oprašivanjem.
– I mi se tako razmnožavamo.
– Znači... mogao si me oprašiti?
– Nikad to ne bih učinio, Laurel. – Lice mu je bilo smrtno ozbiljno.
– Ali mogao si? – ustrajala je.
Tamani odgovori polako, pažljivo birajući riječi. – Tehnički gledano, da.
– Što bi se onda dogodilo? Imala bih dijete?
– Izdanak, da.
– Bi li mi naraslo na leđima?
– Ne, ne. Vile rastu u cvijetu. To je jedna stvar koju su ljudske priče točno prenijele. Vilenjak... opraši... vilu, a kad joj otpadnu latice cvata, ostane sjemenka. Ona je posa-di, a kad cvijet naraste, dobije se mali izdanak.
– Kako se vi... odnosno mi... vile oprašujemo?
– Vilenjak proizvodi pelud na rukama, a kad se dvoje odluče za oprašivanje, vile-njak zarije ruke u vilin cvijet i pusti da se pelud pomiješa. Pritom mora biti jako paž-ljiv.
– Ne zvuči jako romantično.
– I nije. Nema veze s romantikom, odgovori Tamani, a usne mu se razvuku u samo-uvjeren osmijeh. – Za to služi seks.
– Znači da vi ipak...? – Nije dovršila.
– Naravno.
– Ali vile ne mogu zatrudnjeti?
– Ne. – Tamani joj namigne. – Seks je samo za zabavu, a za razmnožavanje služi op-rašivanje.
– Mogu li vidjeti pelud? – upita Laurel, ispruživši ruke prema njegovima.
Tamani nagonski privuče dlanove k sebi. – Nemam više peluda. Više nisi u cvatu. Pelud proizvodimo samo kad smo u blizini vile koja je u cvatu. Zaboravio sam na to pa sam ti ostavio trag na ruci. Već dugo nisam bio blizu neke vile u cvatu.
– Zašto?
– Stražar sam. Postoje i drugi stražari, ali većinom su muški. A ne idem često kući. – Zvuči usamljeno.
– Katkad i jest. – Opet je pogleda, a sad mu se nešto u očima promijenilo. Kao da je spustio ograde i sad je u njima vidjela duboku tugu. Bilo je gotovo bolno gledati u njih, ali nije mogla skrenuti pogled.
Ali nestalo je jednako brzo kao što se i pojavilo, a tugu je zamijenio bezbrižni osmi-jeh. – Bilo je zabavnije dok si ti bila ovdje. Usput, uvalila si me u velike nevolje. – Što sam učinila?
– Nestala si. – Tamani se nasmije i zavrti glavom. – Da samo znaš kako nam je dra-go da si se vratila. Kad si...
– Tko ste to 'vi'?
– Nisi valjda mislila da sam ja jedini od vilinskoga roda u ovoj šumi?
Laurel je uvijala pramen kose koji joj se bio oslobodio iz repa. – Zapravo, da.
– Ne možeš nas vidjeti, osim ako ti ne dopustimo.
Unatoč njegovim riječima, Laurel se ogleda oko sebe. – Koliko vas ima? – upita ona, pitajući se je li okružena mnoštvom vila.
– Ovisi. Shar i ja gotovo smo uvijek tu. Još desetak ili petnaestak drugih dolaze i os-taju u smjenama od po šest mjeseci ili godinu dana.
– Koliko si već dugo ovdje?
Nekoliko trenutaka gledao ju je u tišini, s izrazom lica koji je bilo teško protumačiti. – Dugo, reče napokon.
– Zašto si ovdje?
Nasmiješio se. – Pazio sam na tebe. Dok nisi nestala.
– Pazio si na mene. Zašto?
– Da te pomognem zaštititi. Da nitko ne sazna što si.
Laurel se prisjeti nečega što je pročitala. – Jesam li ja... podmetnuto dijete?
Na trenutak je oklijevao. – U najširem smislu, da. Osim što nismo ukrali ničije dijete i zamijenili ga tobom. Radije o tebi razmišljam kao o odvjetku.
– Što je odvjetak?
– To je dio biljke koji se odreže i nakalemi na drugu. Ti si bila uzeta iz našega svije-ta i stavljena u ljudski. Kao kalem.
– Ali zašto? Ima li mnogo tih... kalema?
– Ne. Trenutačno si jedina.
– Zašto baš ja?
On se lagano nagne naprijed. – Ne mogu ti reći sve, i moraš to poštovati, ali reći ću ti što mogu, dobro?
Laurel klimne glavom.
– Stavili smo te ovamo prije dvanaest godina da se uklopiš u ljudski svijet.
Laurel zakoluta očima. – Trebala sam si misliti. Tko bi me drugi ostavio u košari na nečijem pragu? – Kad se Tamani nasmijao, ona raširi oči. – Jesi li to bio ti?
Sad se još jače smijao, zabacivši glavu. – Ne, ne, ja sam bio premlad. Ali kad sam preuzeo stražarsko mjesto, ispričali su mi više-manje sve o tvom životu.
Laurel nije bila sigurna da joj se to sviđa. – O cijelom mom životu.
– Aha.
Pogleda ga kroz sužene oči. – Jeste li me uhodili?
– Nije to uhođenje. Pomagali smo ti.
– Pomagali... aha. – Ona prekriži ruke na prsima.
– Zaista. Morali smo se pobrinuti da tvoji roditelji ne otkriju tko si.
– To mi zvuči kao besprijekoran plan, reče ona sarkastično. – Kako da spriječimo da ovo dvoje ljudi saznaju za postojanje vila? Znam! Ajmo im ostaviti jednu u košari na pragu!
– Nije bilo tako. Trebalo nam je to da imaju vilinsko dijete.
– Zašto?
Tamani je oklijevao, a onda napući usne.
– Dobro, gospodine Rekao-bih-ti-ali-onda-bih-te-mo-rao-ubiti. Zašto me onda niste ostavili kao sasvim malo dijete? – Zahihoće se, ali zvučalo je nekako čudno. – Vjeruj mi, lakše bih stala u košaru da nisam već imala tri godine.
Tog se puta Tamani nije nasmiješio. – Zapravo, bila si malo starija od toga.
– Kako to misliš?
– Vile ne stare jednako kao ljudi. Nikad zapravo nismo dojenčad. Kad procvjetaju, vilinske bebe izgledaju kao ljudske bebe, ali nikad nisu bespomoćne poput ljudskih. Čim se rode, znaju hodati i govoriti, a mentalno su na razini... – On razmisli na trenutak. – Možda petogodišnjaka.
– Stvarno?
– Da. Nakon toga fizički stare malo sporije. U vrijeme kad izgledaju kao trogodi-šnjaci ili četverogodišnjaci, zapravo imaju sedam ili osam godina, a mentalno se po-našaju kao da imaju jedanaest ili dvanaest.
– To je čudno.
– Ne zaboravi da smo biljke. Životinjska je mladunčad bespomoćna i treba brigu, biljke ne. Biljke proizvedu izdanke, mladice, koje rastu same. Ne treba im pomoć.
– Znači li to da vile zapravo nemaju roditelje? Da ja nemam vilinske roditelje?
Tamani zagrize usnu i pogleda u tlo. – U vilinskom carstvu stvari su drukčije. Ne-mamo mnogo vremena biti djeca, a i nema dovoljno odraslih vila koje bi mogle sjediti i paziti na djecu koja se igraju. Svatko od nas ima svoju ulogu i svrhu, a te uloge preuz-memo vrlo rano. Brzo odrastamo. Stražarim od svoje četrnaeste. Bio sam mrvicu prem-lad, ali samo godinu ili dvije. Većina vila bavi se svojim zanimanjem i živi samostalno već s petnaest ili šesnaest godina.
– To mi ne zvuči jako zabavno.
– Jer i nije bit u zabavi.
– Ako tako kažeš. Znači, niste me mogli ostaviti dok sam još bila beba, zato što sam već znala hodati i govoriti? – Da.
– Koliko sam, zapravo, bila stara kad ste me ostavili?
On uzdahne, a Laurel na trenutak pomisli da joj neće reći. Ali onda kao da se predomislio.
– Imala si sedam godina.
– Sedam? – To ju je malo šokiralo. – A zašto se onda ničega ne sjećam?
Tamani se nagne naprijed, oslonivši se laktovima na bedra. – Prije nego što ti odgo-vorim, moraš shvatiti da si sama pristala na sve ovo, premda se ne sjećaš.
– Na što sam pristala?
– Na sve ovo. Na dolazak ovamo, na izvršavanje svoje uloge, na život s ljudima, sve to. Davno si bila izabrana za ovo, a pristala si doći.
– Zašto se ne sjećam?
– Nisam li ti rekao da mogu učiniti da ljudi zaborave da su me vidjeli?
Ona klimne.
– To su učinili tebi. Kad si dovoljno narasla da možeš proći pod ljudsko dijete, uči-nili su da zaboraviš svoj vilinski život.
– Uz pomoć nekakvog napitka ili tako nečega? – Da.
Laurel je sjedila, prilično zatečena. – Učinili su da zaboravim sedam godina svog života?
Tamani ozbiljno klimne.
– Ja... ne znam što bih rekla.
Nekoliko su minuta sjedili u tišini dok je Laurel pokušavala shvatiti što to znači za nju. Zbrojila je godine. – Znači da imam devetnaest godina? – upita sva u čudu.
– Tehnički, da. Ali svejedno si ista kao i svi drugi ljudski petnaestogodišnjaci.
– Koliko ti imaš godina? – upita ona, a glas joj je bio otežao ljutnjom. – Pedeset? – Dvadeset jednu, reče Tamani tiho. – Gotovo smo vršnjaci.
– Znači, učinili su da zaboravim baš sve?
Tamani slegne ramenima, a lice mu je bilo napeto.
Laurel se dosad bila suzdržavala, ali sad je provalilo iz nje. – Jeste li uopće razmis-lili o svemu? Milijun stvari moglo je poći krivo. Što da me moji roditelji nisu htjeli? Što da su otkrili da nemam srce i krv, ili da jedva da i trebam disati? Znate li čime ve-ćina ljudi hrani trogodišnjake? Mlijekom, keksima, hrenovkama! Mogla sam umrijeti! – Tamani odmahne glavom. – Zar misliš da smo takvi amateri? Gotovo da nema tre-nutka u tvom životu kad na tebe nije pazilo najmanje pet vila, brinući se da sve ide ka-ko treba. A to s hranjenjem ionako nije bio problem. Zato su te i izabrali.
– Nisam li zaboravila što bih trebala jesti?
– Dio je čarolije jesenskih vila i to da nagonski znaju što je dobro, a što loše za njih i za sve ostale vile. Moraju to znati da bi mogle spravljati eliksire. Znali smo da nećeš pojesti ništa što bi bilo loše za tebe. Morali smo samo paziti da te tvoji roditelji slučaj-no ne bi prisiljavali da jedeš hranu koja ti šteti. Ali nikad nisu, reče prije nego što je i stigla pitati. – Sve smo držali pod nadzorom. Dok nisi otišla, doda nevoljko. – Dok ni-sam otišla? Da ste me tako budno pratili, znali biste da se selimo.
– Prije nekoliko godina prestali smo te tako pozorno pratiti. Na moj nagovor. Ja sam zadužen za tebe. Više nisi bila dijete. Po vilinskim si mjerilima već bila više nego dovoljno odrasla. Nisi više često padala, a tvoji su se roditelji navikli na neobične pre-hrambene navike svoje kćeri. Više nije bilo tako očito da si vila. Smatrao sam da zas-lužuješ malo više privatnosti. Mislio sam da bi ti bilo drago zbog toga, doda sumornim glasom.
– I bi, da sam znala, prizna Laurel.
Tamani uzdahne. – Ali prebrzo sam se povukao pa nismo imali pojma da se selite sve dok se nisu pojavili kamioni za selidbu. Htio sam poduzeti ekstremne mjere i sve zaustaviti. Omamiti radnike, odvesti tebe natrag u vilinsko carstvo, otkazati cijeli pro-jekt. Ali... recimo samo da sam bio nadglasan. Pa ste ti i tvoji roditelji lijepo sjeli u au-to i otišli. – Nasmijao se, ali bez trunke radosti. – O, u kakvoj sam nevolji bio.
''Žao mi je.''
– U redu je. Vratila si se. Sad je sve dobro. – Ona ga oprezno pogleda. – S obzirom na to da me očito jako voliš uhoditi, hoćeš li me slijediti kući i useliti se u moje dvo-rište? – On se nasmije. – Ne. Sasvim nam je dobro ovdje, hvala na pitanju. Najviše smo se brinuli oko toga da ćeš procvasti i da ćeš imati problema s tim. Srećom, sasvim si to lijepo i sama riješila.
– Znači, ja ću živjeti tamo, a vi ćete nastaviti živjeti ovdje?
– Zasad.
– Čemu onda sve to? Zašto sam morala biti... kalem? Jesam li bila samo pokus?
– Ne, nikako. – Tamani glasno izdahne, a onda se brzo ogleda po čistini. – Poslali smo te u svijet ljudi da pomogneš očuvati ovu zemlju. Ovo je... važno mjesto za nas vi-le. To je glavni razlog zašto si stavljena među ljude. Kad je umrla tvoja baka, tvoja je majka bila jako ogorčena i htjela je odmah prodati zemlju. Imala je samo devetnaest godina i pretpostavljam da ju je za ovo mjesto vezalo previše sjećanja.
– Ispričala mi je o tomu.
Tamani klimne glavom. – Kad se udala za tvog tatu, stvari su krenule na bolje, ali nikad nije odustala od zamisli o prodaji. Tad se vilinsko vijeće odlučilo na to da te uba-cimo u njezinu obitelj. Ispalo je bolje no što smo se nadali. Nakon što se duboko vezala za tebe, pretala je s pokušajima da proda kuću. Ako izuzmemo pokojeg kupca koji bi slučajno naišao, taj je dio našeg posla bio lak. Sad se čini da će sve ići glatko. – Tamani se zavali unatrag, istežući ruke iznad glave. – Trebamo samo čekati da ti naslijediš zemlju.
Laurel pogleda dolje u svoje ruke. – A što ako ne na slijedim? Što ako – ako je moji roditelji ipak prodaju?
– Ne mogu prodati, reče on činjeničnim glasom.
Ona brzo podigne glavu. – A zašto ne?
Tamani se lukavo nasmiješi. – Ne možeš prodati kuću, ako se nitko ne sjeća da ona postoji.
– Molim?
– Možemo učiniti da ljudi zaborave i druge stvari, ne samo to da su nas vidjeli.
Laurel raširi oči kad je shvatila. – Sabotirate ih! Navodite kupce da zaborave da su uopće vidjeli kuću!
– Moramo.
– A procjenitelji?
– Vjeruj mi, kad bi tvoja majka znala koliko ova zemlja vrijedi, ne bi odoljela isku-šenju da proda.
– Znači, i njih ste naveli da zaborave?
– Bilo je to nužno, Laurel. Vjeruj mi.
– Ali... nije upalilo, reče ona tiho.
U Tamanijevu se pogledu pojavi oprez. – Kako to misliš? – upita on dubokim i oz-biljnim glasom.
– Mama prodaje zemlju.
– Komu? Nitko nije došao gledati imanje. Da jest, pobrinuli bismo se za njega.
– Ne znam, nekom tipu kojega je tata upoznao u Brookingsu.
Tamani se nagne naprijed. – Laurel, ovo je iznimno važno. Ne smiješ joj dopustiti da proda.
– Zašto ne?
– Za početak, zato što ovdje živim. Ne bih volio ostati bez doma. Ali... – On se og-leda oko sebe i frustrirano zagunđa. – Ne mogu ti sad sve objasniti, ali ne smiješ joj dopustiti da proda zemlju. Čim dođeš kući, moraš razgovarati s njom. Učini što god je potrebno da je uvjeriš da ne smije prodati.
– To bi moglo biti malo teže.
– Zašto?
– Kupac je već dao ponudu. Uskoro potpisuju ugovor.
– O, ne. – Tamani makne kosu s čela. – Ovo je loše, ovo je užasno. Shar će me ubiti. – On uzdahne. – Možeš li išta učiniti?
– Nisam ja ta koja odlučujem, reče ona. – Ne mogu ja njima reći što da rade.
– Molim te da barem pokušaš. Reci... nešto. A i mi ćemo pokušati nešto smisliti. Kad bi znala koliko je ova zemlja važna za vilinsko carstvo, ne bi mogla oka sklopiti dok opet ne bude sigurna. Mislim da ja neću moći spavati dok se ne vratiš i ne kažeš mi da je sigurna.
– Zašto?
On ljutito izdahne kroz stisnute zube. – Ne smijem ti reći – zabranjeno mi je. – Zabranjeno? Pa i ja sam vila, nisam li?
– Ne razumiješ, Laurel. Ne možeš saznati sve samo zato što si jedna od nas – ne još. Čak i u carstvu, mladim se vilama ne dopušta odlazak u ljudski svijet dok ne dokažu svoju odanost – ako i onda. Tražiš od mene da ti otkrijem jednu od najvećih tajni vilin-skoga roda. Ne možeš očekivati da to učinim.
Nekoliko je trenutaka prošlo u potpunoj tišini. – Učinit ću što mogu, reče Laurel na-pokon.
– To je sve što tražim od tebe.
Ona se prisili na osmijeh. – Moji roditelji mislit će da sam poludjela.
– To mi je u redu.
Laurel ga pogleda pa se nagne i udari ga šakom u rame.
Tamani se samo nasmije.
A onda se uozbilji i zagleda se u nju. Oklijevajući, sklizne malo bliže i prijeđe joj prstom po goloj nadlaktici. – Drago mi je da si danas došla, reče. – Nedostajala si mi. – Ja... mislim da si možda i ti meni nedostajao.
– Stvarno? – U očima mu zasja takva nada da je morala skrenuti pogled. Nervozno se nasmijala.
– Da, nakon što sam prestala misliti da si samo neki skitnica bez doma.
Oboje su se nasmijali, a Laurel se ponovno začudila mekoći i zvonkosti Tamanijeva glasa. Od njega su je prošli topli trnci. Ona pogleda na sat. – Moram krenuti natrag, re-če, a u glasu joj se čulo da joj je žao.
– Brzo se vrati, reče Tamani. – Pa ćemo još razgovarati.
Laurel se nasmiješi. – Voljela bih to.
– I obećaj mi da ćeš razgovarati sa svojim roditeljima.
Ona klimne glavom. – Hoću, obećavam.
– Hoćeš li mi javiti novosti?
– Čim budem mogla. Ali ne znam kad će to biti.
– Hoćeš li reći roditeljima za sve ovo? – upita Tamani.
– Ne znam, reče Laurel. – Nisam sigurna da bi mi vjerovali. Pogotovo sad kad više nemam cvat pa im ne mogu dokazati. Jer tako sam uspjela uvjeriti Davida.
– David, reče Tamani, neodobravajućim tonom.
– Što nije u redu s Davidom?
– Ništa, valjda. Ali jesi li sigurna da mu možeš vjerovati?
– Sigurna sam.
Tamani uzdahne. – Pa, pretpostavljam da si morala nekomu reći. Ali ne sviđa mi se to.
– Zašto?
– Zato što je ljudsko biće. A svi znaju da se ljudima ne može vjerovati. Budi oprez-na. – S njim ne moram biti na oprezu. On nikad nikomu ne bi rekao.
– Nadam se da imaš pravo.
Hodali su polako niz poznati puteljak, a Laurel je išla prva. Zastali su na rubu šume.
– Jesi li sigurna da moraš ići? – upita Tamani tiho.
Iznenadili su je osjećaji u njegovu glasu. Još dok su razgovarali, naslutila je da mu se sviđa... jako. Ali ovo je bilo više od toga. Nešto osobnije. Zatečeno shvati da je i njoj teš-ko otići. – Moji roditelji i ne znaju da sam ovdje. Iskrala sam se potajno.
Tamani klimne glavom. – Nedostajat ćeš mi, šapne.
Laurel se nervozno nasmije. – Pa jedva da me poznaješ''.
– Svejedno ćeš mi nedostajati. – Pogledao ju je u oči. – Ako ti dam nešto, hoćeš li to zadržati kao uspomenu – i možda malo češće misliti na mene?
– Možda. – Tamanijeve tamnozelene oči kao da su vidjele kroz nju – u nju.
Otrgnuo je tanku uzicu koju je imao oko vrata pa joj pruži nešto malo i sjajno. – Ovo je za tebe.
Položi joj je na dlan. Bio je to prstenčić, veličine zrna graška, s minijaturnim cvjetićem na vrhu. – Što je to? – upita Laurel zadivljeno.
– To je prsten za izdanak, objasni Tamani. – Znaš, za vilinsku bebu. Svaki izdanak do-bije jedan takav dok je još malen. Ako ga nosiš, raste zajedno s tobom. Izrađuju ih zimske vile. Zapravo, izrađuju ih proljetne vile, ali zimske im vile samo udahnu čaroliju. – On podigne ruku i pokaže joj jednostavan srebrni prsten na svom prstu. – Pogledaj, ovo je moj. Nekoć je bio tako malen kao ovaj ovdje. Ti više nisi izdanak pa se ovaj neće prila-goditi tvom prstu, ali mislio sam da bi ti se mogao svidjeti.
Sve je na tom sićušnom prstenu bilo prekrasno. – Zašto mi to daješ?
– Da ti pomognem da se malo više osjećaš kao da si jedna od nas. – Na trenutak je ok-lijevao. – Jednostavno mislim da bi ga trebala imati.
Laurel ga upitno pogleda, ali nije joj htio uzvratili pogled. Bilo joj je žao što nema više vremena pa da pokuša iz njega izvući još koju tajnu. – Uvijek ću ga nositi, reče ona.
– I misliti na mene? – Njegove su je oči zarobile i znala je da postoji samo jedan odgo-vor.
– Da.
– Dobro.
Počela se okretati, ali nije stigla zakoračiti, jer Tamani je zgrabi za ruku. Ne skidajući pogleda s njezinih očiju, on prinese njezinu ruku svom licu i lagano joj prijeđe usnama po zglobovima na nadlanici. Na trenutak su njegove ograde pale. Laurel zadrhti od onoga što je ugledala u njegovu pogledu: sirovu, neobuzdanu želju. Prije no što je uspjela bolje pog-ledati, on se nasmiješi i bljesak nestane.
Dok je hodala prema biciklu, plitko je disala, pokušavajući zaustaviti val topline koji joj se, s mjesta gdje su joj Tamanijeve usne dotaknule ruku, širio cijelim tijelom. Stalno se okretala preko ramena i svaki je put susretala njegov pogled. Čak i nakon što je skrenu-la na biciklističku stazu uz cestu, i dalje je osjećala njegov pogled na sebi.
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
