“Čarolije” su drugi dio uzbudljivog serijala o djevojčici Laurel koja otkriva da je vila. U drugom nastavku ona nastavlja obavljati svoju odgovornu zadaću zaštite dveri Avalona od neprijatelja. Da bi to mogla, mora posjetiti vilinsku školu u Avalonu gdje će naučiti pripravljati vilinske napitke te svladati ostale vještine zbog kojih su jesenske vile toliko cijenjene u vilinskom svijetu. Laurel će svoju vjernost i pripadnost morati dokazati i jednom i drugom svijetu, i ponovno biti prisiljena birati između Davida i Tamanija.

JEDAN

Laurel je stajala ispred kuće, pogledom pretražujući rub šume, a grlo joj se stezalo od navale nervoze. Znala je da je on tamo negdje, da je gleda. To što ona njega još nije mogla vidjeti nije značilo ništa.
Ne bi se moglo reći da ga nije htjela vidjeti. Ponekad joj se činilo da i previše žudi za tim da ga vidi. Imati posla s Tamanijem, to je kao da se igraš u brzacima. Zakorači samo jedan korak predaleko i struja te nikad više neće pustiti. Bila je odabrala ostati s Davidom i još je vjerovala da je to bila ispravna odluka. No ponovni joj susret s Tamanijem zbog toga nije bio ništa lakši. I nisu joj se zato ruke ništa manje tresle. Obećala mu je da će ga doći posjetiti kad dobije vozačku dozvolu. Premda nije bila odredila točan datum, jest rekla da će to biti u svibnju. Sad je već zamalo bio kraj lipnja. Moralo mu je biti jasno da ga izbjegava. Sad je sigurno bio ovdje – bit će prvi koji će je pozdraviti – a ona nije bila sigurna bi li zbog toga trebala osjećati uzbuđenje ili strepnju. Osjećaji su se u njoj pomiješali u vrtoglavu mješavinu nečega što nikad prije nije bila osjetila, a nije bila sigurna želi li to ikad opet osjetiti.
Uhvati se kako stišće sićušni prsten koji joj je Tamani dao prošle godine, onaj što ga je nosila na tankom lančiću oko vrata. Proteklih šest mjeseci trudila se da ne razmišlja o njemu. Trudila se, ali uzalud, morala si je priznati. Hodajući prema šumi, Laurel se prisili pustiti prstenčić i pokuša ležerno spustiti ruke uz tijelo.
Kad je zakoračila u sjenu krošnje, sa stabla sijevne nešto zeleno i crno pa je odigne s tla. Vrisnula je, isprva od užasa, a zatim od radosti.
– Jesam li ti nedostajao? – upita Tamani s istim onim čarobnim poluosmijehom koji ju je bio očarao već prvoga trena.
I u trenutku je sve bilo kao da nije prošlo šest mjeseci. Već sam pogled na njega i osjećaj njegove blizine rastalili su sav strah, svaku misao... svaku odluku. Laurel ga zagrli i stisne ga najjače što je mogla. Najradije ga nikad više ne bi pustila iz zagrljaja.
– Shvatit ću to kao da, reče Tamani i zastenje.
Prisilila se pustiti ga iz zagrljaja i zakoračiti korak unatrag. Bilo je to kao da pokušaš natjerati rijeku da teče uzvodno. Nakon nekoliko sekundi ipak joj je to uspjelo pa se zadovoljila time da stoji u tišini i upija ga pogledom. Ista poluduga crna kosa, brz osmijeh, očaravajuće zelene oči. Osjećajući kako je obavija oblak nelagode, Laurel se zagleda u vrhove cipela, pomalo se srameći odveć gorljiva pozdrava. Nije bila sigurna što bi sad trebala reći.
– Očekivao sam te prije, reče Tamani napokon.
Sad kad je bila ovdje s njim, bilo joj je neshvatljivo da se bojala susreta, ali još se jasno sjećala hladnoga grča strepnje u želucu svaki put kad bi pomislila na to da će opet vidjeti Tamanija. – Žao mi je.
– Zašto nisi došla?
– Bojala sam se, odgovori ona iskreno.
– Mene? – upita Tamani smiješeći se.
– Tako nekako.
– Zašto?
Laurel duboko udahne. Zaslužio je istinu. – Previše mi je lako biti ovdje s tobom. Ne vjerujem si kad sam u tvojoj blizini.
Tamani se mangupski nasmiješi. – Pa... mislim da se ne bih smio previše uvrijediti zbog toga.
Laurel zakoluta očima. Njezina duga odsutnost nije nimalo umanjila njegov frajerski nastup.
– Kako ide?
– Dobro. Sve ide dobro, zamuca ona.
Oklijevao je. – Kako su ti prijatelji?
– Moji prijatelji? – ponovi Laurel. – Možeš li uopće biti prozirniji?
Nesvjesno je dotaknula srebrnu narukvicu oko zapešća. Tamani je pogledom slijedio njezin pokret.
Ritnuo je prašinu. – Kako je David? – upita napokon.
– Odlično.
– Jeste li vas dvoje...? – Pitanje je ostalo visjeti u zraku.
– Jesmo li zajedno?
– Da, to sam mislio. – Pogled mu opet pobjegne prema srebrnoj narukvici. Licem mu preleti izraz frustracije, preobrazivši letimičan pogled u bijesno sijevanje očima, ali uspio ga je rastjerati osmijehom.
Narukvica je bila dar od Davida. Dobila ju je nedugo poslije prošlog Božića, kad su službeno prohodali. Bila je to profinjena srebrna lijana sa sićušnim cvjetovima koji su cvjetali oko kristalića. Nije joj to otvoreno rekao, ali Laurel je pretpostavljala da je narukvica bila protuteža vilenjačkom prstenu koji je još nosila na lančiću oko vrata. Nije se mogla prisiliti da ga nekamo spremi, a baš kao što je i bila obećala, svaki put kad je pomislila na prsten, sjetila bi se Tamanija. Još joj je bilo stalo do njega. Osjećala se rastrganom i nesigurnom, ali ti su osjećaji bili dovoljno snažni da potaknu grižnju savjesti svaki put kad bi joj misli pobjegle u tom smjeru.
David je bio sve što je ikad tražila u dečku. Osim onoga što nije bio i što nikad ne može biti. Ali ni Tamani nikad ne može biti ono što David jest.
– Da, jesmo, odgovori mu ona napokon.
Tamani je šutio.
– Trebam ga, Tam, reče ona, tiho, ali ne ispričavajući se. Nije se mogla – nije se htjela – ispričavati za to što je izabrala Davida. – Već sam ti prije rekla kako stvari stoje.
– Da. – On joj prijeđe rukama po nadlakticama. – Ali on sad nije ovdje.
– Znaš da ne bih mogla živjeti s tim, prisilila se reći. Ali glas joj je bio tek malo glasniji od šapta.
Tamani uzdahne. – Morat ću to prihvatiti, zar ne?
– Osim ako ne želiš da budem sama.
Obgrlio ju je jednom rukom oko ramena – sad posve prijateljski. – Nikad ti to ne bih poželio.
I ona zagrli njega pa ga stisne.
– Čime sam ovo zaslužio? – upita Tamani.
– Time što si takav kakav jesi.
– Pa, definitivno neću odbiti zagrljaj, reče on. Glas mu je bio ležeran, kao da se šali, ali i drugu je ruku obavio oko nje, pomalo očajnički. No prije nego što se stigla odmaknuti, već je spustio ruku i pokazao niz puteljak. – Dođi, reče Tamani, – ovuda.
Osušila su joj se usta. Bilo je vrijeme. Zabivši ruke u džepove Laurel je po tko zna koji put opipavala ukrašenu kartu. Pojavila joj se na jastuku jednoga jutra početkom svibnja, zapečaćena voskom i zavezana blistavom srebrnom vrpcom. Poruka je bila kratka – samo četiri retka – ali nakon nje ništa više nije bilo isto.

S obzirom na tvoju žalosno neodgovarajuću trenutačnu naobrazbu, pozvana si na Akademiju u Avalonu. Molimo, budi na dverima sredinom jutra na prvi dan ljeta. U Avalonu ćeš ostati osam tjedana.


Žalosno neodgovarajuća. Mama nije bila sretna kad je to čula. Doduše, u posljednje vrijeme mama ni na što u vezi s vilama nije gledala blagonaklono. Nakon prvobitnog otkrića da je Laurel vila, stvari su bile iznenađujuće dobre. Njezini su roditelji oduvijek znali da je njihova usvojena kći drukčija. Ma kako da je suludo na kraju zvučala istina – da je Laurel podmetnuto vilinsko dijete koje im je bilo ostavljeno samo zato da jednoga dana naslijedi vilinsku zemlju – prihvatili su je iznenađujuće lako, barem isprva. Tatin se odnos prema njoj nije promijenio, ali mamu kao daje svakim danom sve više izluđivala činjenica da Laurel nije ljudsko biće. Prvo je prestala razgovarati o tome, zatim je odbijala i slušati o tome, a kad je prošli mjesec Laurel dobila poziv u Avalon, bila je to kap koja je prelila čašu. Trebalo je mnogo nagovaranja, a i tatina uvjeravanja prije nego što je mama napokon pristala pustiti je. Kao da se bojala da će na povratku biti još manje ljudsko biće nego što je sad.
Laurel je bila sretna što im nije ništa rekla o trolovima, jer da jest, sigurno sad ne bi ovdje stajala.
– Jesi li spremna? – upita Tamani, naslućujući njezino oklijevanje.
Spremna? Laurel nije bila sigurna hoće li ikada biti više – ili manje – spremna za ovo.
Bez riječi je krenula za njim kroz šumu. Krošnje su propuštale svjetlo i bacale sjenu na stazu kojom su išli. Jedva da bi je se i moglo nazvati stazom, ali Laurel je znala kamo vodi. Uskoro će stići do niska, grbavog stabla, jedinstvenog primjerka u ovoj šumi, ali inače posve obična izgleda. Premda je ovdje bila proživjela dvanaest godina tijekom kojih je često istraživala imanje, to je drvo dosad vidjela samo jednom – kad je nakon borbe s trolovima dovezla Tamanija, ranjenog i jedva pri svijesti. Tada je svjedočila preobrazbi toga stabla i na trenutak uhvatila pogled na ono što leži iza njega. Danas će i proći kroz dveri.
Danas će vlastitim očima vidjeti Avalon.
Kad su zašli dublje u šumu, drugi su vilenjaci iskoračili iz sjene i krenuli za njima, a Laurel se jedva suzdržavala da ne okreće glavu i da ne zuri u njih. Pomislila je da se nikad neće naviknuti na te prelijepe, nečujne stražare koji joj se nikad nisu obraćali, a rijetko bi je pogledali u oči. Uvijek su bili tu, čak i kad ih nije vidjela. Sad je to znala. Nakratko se zapita koliko njih ju je promatralo cijelo djetinjstvo, ali nije se usudila izreći pitanje naglas. Jedno su roditelji koji su promatrali njezine djetinje ludorije, bezimeni natprirodni stražari nešto su posve drugo. Progutala je slinu, usredotočila se na put ispred sebe i pokušala misliti na nešto drugo.
Ubrzo su prošli između sekvoja zaštitnički zbijenih oko prastarog, iskrivljenog stabla. Kad im je predvodnik Shar oštro dao znak, vilinski stražari stali su u polukrug, a Tamani je izvukao ruku iz Laurelina čeličnog stiska i pridružio im se. Stojeći u sredini među desetak stražara, Laurel je čvrsto držala naramenice svoje naprtnjače. Počela je brže disati kad su stražari jedan po jedan počeli polagati dlanove na koru stabla, točno tamo gdje se nisko, široko deblo razdvajalo u dvije debele grane. Stablo je počelo vibrirati, a svjetlo na čistini kao da se stalo skupljati oko njegovih grana. Laurel je odlučila da ovaj put neće zažmiriti, nego će promatrati cijelu preobrazbu. Ali premda je škiljila da zaštiti oči od sjaja, zbog blistava je bljeska ipak morala na trenutak sklopiti oči. Kad ih je opet otvorila, stablo se već preobrazilo u nadsvođene dveri od visokih zlatnih sipki isprepletenih zavijenim lijanama posutim ljubičastim cvjetovima. Dva čvrsta stupa sa svake strane usidrivala su dveri u tlo, a osim toga ništa ih drugo nije držalo na mjestu u osunčanoj šumi. Laurel izdahne, jer nesvjesno je bila zadržavala dah, ali kad su se dveri otvorile, opet je prestala disati.
S druge je strane dopirala osjetna toplina, a čak i tri-četiri metra dalje Laurel je osjetila mirišljavu aromu života i rasta koju je dobro poznavala nakon dugogodišnjeg vrtlarenja s mamom. Ali ova je bila mnogo jača – čisti parfem s notom ljetnog sunca. Osjetila je kako joj se stopala pokreću sama od sebe i samo što nije zakoračila kroz dveri kad je nešto povuče za ruku. Otrgnula je pogled od dveri i zatečeno shvatila da je Tamani iskoračio iz polukruga da bi je mogao nježno primiti za ruku. Dodir po drugoj ruci navede je da se okrene i pogleda kroz dveri.
Tamo je stajao Jamison, stari zimski vilenjak kojega je bila upoznala prošle jeseni. Sad joj je podigao ruku i položio njezin dlan na svoju podlakticu, kao kakav kavalir iz starog filma. Nasmiješio se Tamaniju, uljudno, ali značajno.
– Hvala ti što si nam doveo Laurel, Tarn. Sad ću je ja povesti dalje.
Tamani joj nije odmah pustio ruku. – Doći ću te posjetiti sljedeći tjedan, reče joj tiho, ali ne šapćući.
Njih su troje još nekoliko trenutaka ostali tako stajati, kao zarobljeni u vremenu. Zatim je Jamison nakrivio glavu i kratko kimnuo Tamaniju. Tamani mu je uzvratio pozdrav i vratio se na svoje mjesto u polukrugu.
Laurel je osjećala njegov pogled na sebi, ali lice joj se već opet okretalo prema blistavu svjetlu koje se slijevalo kroz dveri. Privlačna sila Avalona bila je odveć snažna da bi ostavila mjesta čak i za najmanji tračak žaljenja što ostavlja Tamanija tako brzo nakon ponovna susreta. Ali brzo će joj doći u posjet.
Jamison je zakoračio tik unutar zlatne arkade i pokretom pozvao Laurel naprijed, pustivši joj dlan koji mu je dotada bio počivao na nadlaktici. – Dobrodošla natrag, Laurel, reče on tiho.
Dah joj je zastao u grlu, ali Laurel zakorači naprijed i prijeđe prag, prvi put zakoračivši u Avalon. Zapravo, ne prvi put, podsjeti se. Odavde sam došla.
Isprva nije vidjela ništa osim lišća na golemu hrastu što se nadvijao nad dveri i tamne, rahle zemlje pod stopalima na puteljku obrubljenu gustom smaragdno-zelenom travom. Jamison je izvede ispod nadstrešnice od lišća i sunce joj osvijetli lice, trenutno joj zagrijavši obraze i natjeravši je da trepne. Stajali su u nekakvu ograđenom parku gdje su staze od bogate crnice vijugale kroz živo zelenilo što se penjalo čak i uza zidove. Laurel nikad prije nije vidjela tako visok kameni zid – izgradnja nečega tako velikog, a bez uporabe cementa, zacijelo je trajala desetljećima. U vrtu je raslo drveće uz čija su se debla i grane uvijale dugačke, lisnate lijane. Posvuda po lijanama vidjeli su se cvjetovi, ali njihove su časke na toplini dana bile čvrsto zatvorene.
Ona se okrene i pogleda natrag prema dverima. Sad su bile zatvorene, a iza njihovih zlatnih rešetaka vidjela se samo tama. Stajale su nasred parka, ni sa čim povezane – i okružene s dvadesetak stražarica. Laurel nakrivi glavu. Ipak je tu bilo još nešto. Ona zakorači naprijed, ali ispred nje odmah su se ukrstila široka koplja s naoko kristalnim vrhovima, zapriječivši joj pogled.
– U redu je, kapetanice, dopre Jamisonov glas iza Laurel. – Smije pogledati.
Koplja su se razmaknula, a Laurel zakorači naprijed, sigurna da je oči varaju. Ali ne, pod pravim kutom u odnosu na dveri bile su još jedne dveri. Nastavila je hodati sve dok nije obišla sve četvere dveri povezane čvrstim stupovima koje je prepoznala kao identične onima s druge strane. Svaki je stup bio povezan s dvoje dveri, a sve četvere zajedno oblikovale su savršen kvadrat oko neobična crnila koje se vidjelo iza njih, premda bi bilo logično da se kroz rešetke vide stražarice s druge strane.
– Ne razumijem, reče Laurel kad je opet stala pokraj Jamisona.
– Tvoje dveri nisu jedine, odgovori on uz osmijeh.
Laurel se nejasno sjećala da joj je Tamani prošle jeseni, kad je došla k njemu sva izubijana nakon što su je trolovi bacili u rijeku Chetco, spomenuo četvere dveri. – Četvere dveri, reče ona tiho, odgurnuvši neugodna sjećanja.
– Koje vode na četiri kraja svijeta. Jedan korak dovoljan je da te odvede kući, u planine Japana, u škotska brda ili na ušće Nila.
– Nevjerojatno, reče Laurel, zureći u dveri. Dveri? – Tisuće kilometara u jednom koraku.
– I najranjivije mjesto u Avalonu, reče Jamison. – No vrlo domišljato, zar ne? Prilično velik pothvat. Dveri je napravio kralj Oberon po cijenu vlastita života, ali kraljica Izida ta je koja je zakrilila dveri na drugoj strani – tek prije nekoliko stotina godina.
– Egipatska božica? – upita Laurel bez daha.
– Ne, samo je dobila ime po njoj, reče Jamison smiješeći se. – Ma koliko da bismo voljeli vjerovati drukčije, nisu sve povijesne ličnosti vilinskoga roda. Dođi, moji će se Am Fear-faire zabrinuti ako se predugo zadržim.
– Vaši što?
On je pogleda, isprva upitnim, a na kraju neobično tužnim pogledom. – Am Fear-faire, ponovi, – moji čuvari. Uvijek su sa mnom najmanje dvojica.
– Zašto?
– Zato što sam zimski vilenjak. – Jamison polako krene niz zemljani puteljak, naoko odvagujući riječi prije nego što će progovoriti. – Od svih vila naša je darovitost najrjeđa pa nas iznimno cijene. Samo mi možemo otvoriti dveri, zato nas uvijek čuvaju. A i sam je Avalon ranjiv na naše moći pa nikad ne smijemo biti u prilici da nas neprijatelj kompromitira. Uz veliku moć...
– Ide velika odgovornost? – dovrši Laurel.
Jamison se okrene prema njoj, ovaj put nasmiješen. – A tko te tomu naučio?
Laurel zastane, zbunjena. – Uh... Spider-Man? – reče s nelagodom.
– Čini se da su neke istine univerzalne, nasmije se Jamison, a glas mu je odjekivao od velikih kamenih zidova. A zatim se uozbilji. – Izraz je to koji mi Zimski često rabimo. Rekao je to britanski kralj Artur kad je vidio na koji su se strašan način trolovi osvetili Camelotu. Uvijek je sebe okrivljavao za uništenje Camelota, bio je uvjeren da ga je mogao spriječiti.
– Je li mogao? – upita Laurel.
Jamison kimne dvjema stražaricama što su stajale svaka s jedne strane golemih drvenih vrata u zidu. – Vjerojatno ne, reče on Laurel. – Ali svejedno je to dobar podsjetnik.
Vrata su se nečujno otvorila, a kad su ona i Jamison zakoračili na obronak, sve su joj misli iščezle iz glave.
Dokud je pogled sezao, na sve se strane prostirala raskošna ljepota. Crni su puteljci vijugali kroz guste šume u kojima su se vidjele rascvjetane livade i šarene nakupine nečega što Laurel nije prepoznala, a što je izgledalo kao prizemljeni divovski baloni svih mogućih boja koje su se prelijevale kao na mjehurićima od sapunice. Malo niže, u prstenu koji kao da je obavijao podnožje cijelog brda, vidjeli su se krovovi kućica među kojima su se kretale šarene točkice za koje Laurel pretpostavi da su druge vile.
– Ima ih na... tisuće, reče ona, nesvjesna da je misao izgovorila naglas.
– Naravno, reče Jamison, a u glasu mu se čuo nagovještaj smijeha. – Gotovo sav vilinski rod živi ovdje. Sad nas ima više od osam tisuća. – Zastane. – Tebi to vjerojatno zvuči malo.
– Ne, reče Laurel brzo. – Mislim, znam da ljudi ima mnogo više, ali... Nisam mogla ni zamisliti da na jednome mjestu ima toliko vila. – Bio je to neobičan osjećaj – istodobno se osjetila veoma normalnom i veoma beznačajnom. Upoznala je i druge vilenjake – Jamisona, Tamanija, Shara, stražare koje bi s vremena na vrijeme vidjela krajičkom oka – ali već i sama pomisao na tisuće i tisuće vila bila je iznimno uzbudljiva.
Jamison je blago dotakne po leđima. – Bit će vremena za razgledanje, reče tiho. – Sad te moramo odvesti na Akademiju.
Laurel krene za Jamisonom uz rub kamenog zida. Kad su obišli ograđeni park, ona se okrene i pogleda uzbrdo i opet ostane bez daha. Petstotinjak metara gore uz blagu padinu vidjela se golema kula što se uzdizala iz niske zgrade nalik nečemu iz romana Jane Eyre. Nije toliko sličilo dvorcu koliko velikoj knjižnici – četvrtasto, sivih kamenih zidova i strma krova. Na svim su se zidovima vidjeli golemi prozori, a stakla onih na krovovima svjetlucala su kao stranice prizmi. Sve su površine bile obrasle penjačicama, obrubljene cvjetnim gredicama, okružene raslinjem svih mogućih vrsta.
Jamisonove su riječi odgovorile na pitanje koje Laurel sva u čudu nije stigla postaviti. Pokazao je prema zgradi i rekao: – Avalonska akademija.

DVA

Dok su hodali prema Akademiji, Laurel je kroz mjestimično rjeđa stabla uhvatila pogled na još jednu građevinu. Na vrhu visoka brežuljka, tek malo višeg od Akademije, ležale su ruševine dvorca čiji su se zidovi već mrvili. Laurel trepne i zaškilji; možda mrvili nije prava riječ. Zidovi su se zaista raspadali, ali kroz bijeli mramor vijugale su zelene lijane kao da ih pokušavaju zašiti, a iznad njih nadvijala se krošnja golema stabla tako da je pola građevine bilo u sjeni ispod lišća.
– Kakva je to zgrada? – upita Laurel kad im je sljedeći put ušlo u vidno polje.
– To je zimska palača. Tamo živim, odgovori Jamison.
– Je li sigurno ondje živjeti? – upita Laurel sumnjičavo.
– Naravno da nije, reče Jamison. – Jedno je to od najopasnijih mjesta u Avalonu. Ali ja sam tamo siguran, kao i drugi stanovnici palače.
– Hoće li se srušiti? – upita Laurel, pogledavajući jedan ugao koji je već izgledao kao korzet od čipke.
– Ne, uistinu neće, odgovori Jamison. – Mi zimske vile već se više od tri tisuće godina brinemo za tu palaču. Korijenje ove goleme sekvoje sad već raste zajedno s dvorcem i u jednakoj je mjeri dijelom cijele građevine koliko i izvorni mramor od kojega je prvobitno bila sagrađena. Sekvoja nikad ne bi dopustila da se palača sruši.
– A zašto jednostavno ne sagradite novu?
Nekoliko trenutaka Jamison je šutio, a Laurel se zabrine da ga je njezino pitanje možda uvrijedilo, ali kad je napokon odgovorio, nije zvučao uzrujano. – Dvorac nije samo naš dom, Laurel, nego se u njemu i čuvaju mnoge stvari – stvari koje bi bio prevelik rizik premještati samo zato što nam je tako zgodnije ili zato što bismo iz čiste taštine htjeli imati novu palaču. – On se nasmiješi i pokaže rukom prema njihovu cilju. – Za to imamo Akademiju.
Laurel je sad dvorac gledala drugim očima. Umjesto nasumično isprepletenih lijana koje je vidjela na prvi pogled, sad je u isprepletenoj mreži zelenila počela uočavati red. Na uglovima potporne rešetke od grana, pod velikim zidovima mreža od korijenja – dvorac je zaista postao dijelom stabla. Činilo se da se cijela zgrada sigurno i udobno ugnijezdila u zagrljaj njegova korijenja.
Iza sljedećeg zavoja naišli su na nešto što je Laurel isprva izgledalo kao ograda od lijevanog željeza, no kad je pobliže pogledala, vidjela je daje to zapravo živi zid. Grane su se uvijale i isprepletale jedna oko druge u složenim uzorcima, kao na nekom nemoguće zamršenom bonsai-stablu. Ispred dveri stajalo je dvoje stražara, jedna vila i jedan vilenjak, a oboje su na sebi imali obredne plave oklope i blistave kacige s perjanicama. Oboje su se duboko naklonili Jamisonu i posegnuli za svojom polovicom dveri da mu ih otvore.
– Dođi, reče Jamison, pozivajući Laurel kad je oklijevajući zastala na dverima. – Čekaju te.
Posvuda oko Akademije vrvjelo je užurbanim životom. Deseci vila i vilenjaka radili su nešto po dvorištu. Neki su bili odjeveni u prozračne, lepršave haljine ili lagane svilene hlače, a u rukama su držali knjige. Drugi su na sebi imali pamučnu odjeću domaće izrade i bili su zauzeti kopanjem i orezivanjem. Treći su brali cvijeće, pretražujući po mnoštvu grmova u potrazi za savršenim primjercima. Kako su Jamison i Laurel prolazili pokraj njih, tako bi većina vila zastala s poslom i duboko se naklonila ili barem s poštovanjem kimnula glavom.
– Jesu li... – Laurel se osjećala glupo što to pita. – Jesu li se klanjali meni?
– Moguće je, odgovori Jamison, – ali rekao bih da se većina klanjala meni.
Njegov ju je ležerni ton zatekao, ali bilo je očito da je navikao da mu se klanjaju i da je to posve uobičajena pojava. Nije čak ni uzvraćao pozdrave. – Jesam li vam se i ja trebala nakloniti kad ste me dočekali na dverima? – upita ona pomalo nesigurnim glasom.
– O, ne, reče Jamison. – Ti si jesenska vila. Ti se klanjaš samo kraljici. Dovoljno je da mi samo kimneš.
Laurel je hodala u tišini dok su prolazili pokraj još vila. Promatrala je one koji su samo kimnuli s poštovanjem. Gledali su je u oči, a nije bila sigurna kako protumačiti izraze njihovih lica. Na nekima se vidjela znatiželja, drugi su sijevali pogledom, a mnoge uopće nije uspijevala odgonetnuti. Pokorno pognuvši glavu, Laurel požuri uhvatiti korak s Jamisonom.
Kad su došli do visokih ulaznih vrata, vratari ih otvoriše, a Jamison povede Laurel u prostrano predvorje s kupolastim staklenim svodom. Kroz njega se slijevalo sunčevo svjetlo hraneći stotine lončanica koje su ukrašavale prostoriju. U predvorju je bilo mirnije i manje užurbano nego vani, premda je i tu na kaučima i za malim stolovima sjedilo nekoliko vila s otvorenim knjigama pred sobom.
Prišla im je jedna starija vila – ne tako stara kao Jamison, pomisli Laurel, premda je s vilama to bilo teško reći – i nakrivila glavu. – Jamisone, drago mi je. – Nasmiješila se Laurel. – Pretpostavljam da je ovo Laurel. Oh, kako si se promijenila.
Laurel se načas zbunila, a zatim se sjeti da je u Avalonu provela sedam godina prije no što je otišla živjeti s roditeljima. To što se ona nije sjećala nikoga ne znači da se oni ne sjećaju nje. Obuzme je neka neobična nelagoda pa se zapita koliko se vila pokraj kojih je prošla sjećalo prošlosti koja je za nju bila zauvijek izgubljena.
– Ja sam Aurora, reče vila. – Poučavam one koji su upućeni u tajnu, a koji su istodobno napredniji i nazadniji od tebe. – Ona se nasmije kao na neku samo njoj poznatu šalu. – Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu. Malo smo je osvježili – zamijenili stare stvari za nove – ali sve ostalo ostavili smo kako je bilo da čeka tvoj povratak.
– Imam svoju sobu? – upita Laurel prije no što se stigla zaustaviti.
– Naravno, reče Aurora ne osvrćući se. – Ovo je tvoj dom.
Dom? Laurel se ogleda oko sebe po jednostavnom predvorju i zamršeno izrezbarenim rukohvatima na zavojitu stubištu, u blistave prozore na zidovima i krovu. Je li to zaista bio njezin dom? Sve joj se to činilo stranim, a jednako se tako i osjećala. Pogledala je preko ramena prema Jamisonu, ali on definitivno nije bio začuđen time što je vidio. Njegove odaje u Zimskoj palači zacijelo su još veličanstvenije.
Na trećem katu krenuli su prema hodniku s nizom vrata od tamne trešnjevine. Na svakima je svjetlucavim vitičastim pismom bilo napisano po jedno ime. Mara, Kalya, Fawn, Sierra, Sari. Aurora zastane ispred vrata na kojima je vrlo jasno pisalo Laurel.
Laurel osjeti kako joj se srce steže, a vrijeme kao da je počelo puzati dok je Aurora okretala kvaku i otvarala vrata. Glatko su se otvorila klizeći na nečujnim šarkama preko debelog bež saga, otkrivajući veliku sobu čiji je jedan cijeli zid bio od stakla. Ostala tri bila su od poda do stropa presvučena zelenim satenom. Kroz krovni prozor veličine pola sobe slijevalo se sunčevo svjetlo na golemi krevet prekriven svilenim prekrivačem i zastrt zastorima tako prozračnim i tanušnim da su lepršali već i na nagovještaj povjetarca koji je ušao kroz otvorena vrata. Osim kreveta, u sobi je bilo skromno, ali očito majstorski izrađeno pokućstvo – stol, komoda i ormar. Laurel zakorači unutra i polako se ogleda oko sebe, pogledom tražeći nešto poznato, nešto što bi je podsjetilo da joj je ovo nekoć bio dom.
Ali premda je to bila jedna od najljepših soba koju je ikada vidjela, nije je se sjećala. Nije osjetila ni tračak prepoznavanja, ni sjenu sjećanja. Ništa. Preplavi je val razočaranja, ali trudila se sakriti ga kad se okrenula prema Jamisonu i Aurori. – Hvala vam, reče nadajući se da joj osmijeh nije odveć napet. Je li to što se ne sjeća uopće važno? Sad je ovdje. Samo to je bitno.
– Ostavit ću te da raspakiraš stvari i da se malo osvježiš, reče Aurora. Pogledom preleti preko Laureline majice bez rukava i kratkih hlača od trapera. – Ovdje na Akademiji možeš se odijevati kako želiš, no možda bi ti odjeća koju ćeš pronaći u ormaru bila malo udobnija. Veličinu smo nagađali, ali ako ti ne bude odgovarala, već sutra možeš dobiti odjeću po mjeri – ako želiš. Te... hlače... koje imaš na sebi – tkanina od koje su sašivene ostavlja dojam kao da prilično nadražuje kožu.
Na tih Jamisonov hihot Aurora se još više uspravi. – Pozvoni, reče ona pokazujući na zvono, – ako išta trebaš. Dostupno ti je cijelo osoblje. Sljedeći si sat slobodna, a nakon toga poslat ću ti jednog od naših instruktora osnova pa da započnete s učenjem.
– Danas? – upita Laurel, malo glasnije no što je bila namjeravala.
Aurora brzo pogleda Jamisona. – Jamison i kraljica osobno uputili su nas neka maksimalno iskoristimo vrijeme koje ćeš provesti s nama. Ionako je prekratko.
Laurel kimne, osjećajući kako je prožima val uzbuđenja i nervoze. – Dobro, reče. – Bit ću spremna.
– Onda ću te sad ostaviti. – Aurora se okrene i pogleda Jamisona, ali on joj samo mahne.
– Ja ću ostati još nekoliko trenutaka prije no što se zaputim prema palači.
– Naravno, reče Aurora i kimne pa ode.
Jamison je ostao stajati na dovratku, pogledom prelazeći po sobi. Kad su Aurorini koraci utihnuli, Jamison reče: – Nisam bio ovdje otkad sam te prije trinaest godina ispratio odavde u život s ljudskim roditeljima. – Podigne pogled prema njoj. – Nadam se da ti ne smeta što ćeš odmah početi s učenjem. Imamo tako malo vremena.
Laurel zavrti glavom. – Ne, u redu je. Samo... imam toliko pitanja.
– Većina njih morat će pričekati, reče Jamison, poprativši riječi osmijehom koji ih je ublažio. – Vrijeme koje ćeš provesti ovdje previše je dragocjeno da bismo ga tratili na priče o Avalonu. Pred tobom je još mnogo godina, imat ćeš vremena saznati sve što te zanima.
Laurel kimne premda nije bila sigurna da se slaže s njim.
– Osim toga, doda Jamison s tračkom lukavosti u pogledu, – siguran sam da će ti tvoj prijatelj Tamani rado odgovoriti na sva pitanja koja ćeš mu imati vremena postaviti. – Okrene se da će poći.
– Kad ću vas opet vidjeti? – upita Laurel.
– Doći ću po tebe kad prođe tvojih osam tjedana, reče on. – Pobrinut ću se da imamo vremena porazgovarati o nekim stvarima, obeća joj on. Kratko je pozdravi i iziđe, zatvorivši vrata za sobom i ostavljajući Laurel neobično samu.
Stojeći nasred sobe, Laurel se okretala oko sebe pokušavajući pogledom upiti sve što ju je okruživalo. Nije se sjećala ove sobe, ali pronašla je utjehu u činjenici da joj se na određenoj razini ukus nije promijenio. Zelena joj je oduvijek bila omiljena boja, a obično se odlučivala za jednostavne radije nego za složene uzorke i stilove. Baldahin oko kreveta činio joj se pomalo djetinjastim, ali doduše, odabrala ga je prije cijelog svog zemaljskog životnog vijeka.
Prišla je stolu i sjela, primijetivši da joj je stolac malo premalen. Otvorila je ladice i pronašla listove debelog papira, vrčiće s bojama, pera za pisanje i bilježnicu sa svojim imenom na koricama. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati da joj se ime učinilo poznatim zato što je bilo napisano njezinim – premda mnogo mlađim – rukopisom. Drhtavih ruku, pažljivo je otvorila prvu stranicu. Bila je ispisana latinskim riječima za koje Laurel pretpostavi da su nazivi biljaka. Prelistala je stranice, našla još sličnih zapisa. Čak ni engleske riječi nisu joj imale previše smisla. Kako je obeshrabrujuće shvatiti da si sa sedam godina znala više nego sad sa šesnaest. Ili dvadeset, ispravi samu sebe u mislima, ili koliko god sam sad stara. Trudila se ne misliti previše o svojoj stvarnoj dobi jer to bi je uvijek samo podsjetilo na sedam godina vilinskoga života kojih se nije sjećala. Osjećala se kao da ima šesnaest godina i – što se nje tiče – toliko je i imala. Laurel vrati bilježnicu u ladicu i priđe ormaru.
Unutra je bilo nekoliko ljetnih haljina i dugačkih suknji od laganog, lepršavog materijala. U nizu ladica otkrila je rustikalne tunike i bluze s puf-rukavima. Protrljala je materijal uz lice, uživajući u njegovu svilenkastom dodiru. Isprobala je nekoliko stvari i na kraju se odlučila za laganu ružičastu haljinu pa je tek onda nastavila s istraživanjem sobe. Nije daleko stigla, jer čim je došla do prozora, pred pogledom koji je pucao s njega zastao je joj je dah. Njezina je soba gledala na najveći cvjetni vrt koji je ikada vidjela: ispod nje protezali su se redovi i redovi cvjetnih nasada, u vodopadu svih mogućih boja, velikom zamalo kao cijelo dvorište ispred Akademije. Pritisnula je prste uz staklo pokušavajući svu tu ljepotu upiti jednim pogledom. Učini joj se da je prava šteta što je soba s tako veličanstvenim pogledom trinaest godina zjapila prazna.
Laurel se prene začuvši kucanje na vratima. Poravnavši haljinu i zagladivši si kosu, ona požuri otvoriti.
– Laurel? – reče visoki vilenjak dubokim glasom. – Pa, i nisi se baš tako jako promijenila.
Pomalo zatečena, Laurel je blijedo zurila gore u vilenjaka. Vidjela je svoje slike iz djetinjstva – itekako se promijenila!
Visoki je vilenjak na sebi imao lanene hlače i tamno-zelenu košulju od neke svilenkaste tkanine s izrezom na prsima koji se, premda dubok, nije doimao nimalo senzualnim. Laurel se prisjeti vlastite sklonosti majicama s bretelicama da što veća površina kože bude izložena suncu, zbog fotosinteze, pa zaključi da je vjerojatno isti slučaj i s njim. Držanje mu je bilo otmjeno, službeno. Što je bilo gotovo posve oprečno činjenici da je hodao bos.
– Ja sam Yeardley, profesor osnova. Smijem li? – upita on, nakrivivši glavu.
– Oh, naravno, zamuca Laurel šire otvorivši vrata.
Yeardley uđe, a za njim još jedan vilenjak. – Tamo, reče Yeardley i pokaže na Laurelin stol. Drugi vilenjak odloži naramak knjiga na radni stol, duboko se nakloni Laurel i Yeardleyju pa natraške iziđe kroz vrata, okrene se i požuri niz hodnik.
Laurel opet pogleda profesora koji sve to vrijeme nije skidao oči s nje.
– Znam da je Jamisonu stalo da što prije počneš s poukom, ali – ako ću biti posve iskren – ne mogu početi ni s najosnovnijim lekcijama dok ne budeš imala barem neke osnovne temelje na kojima možemo graditi.
Laurel zausti nešto reći na to, ali shvati da nema što pa opet zatvori usta.
– Donio sam ti ono što držim najtemeljnijim i najvažnijim podacima bez kojih ne možemo početi pouku. Predlažem ti da odmah počneš s učenjem.
Laurel pogleda gomilu knjiga. – Sve to? – upita.
– Ne. Ovo je tek prva polovica. Kad završiš s ovim, čeka te druga pošiljka. Vjeruj mi, reče vilenjak, – već sam prilično suzio izbor. – On pogleda dolje u list papira što ga je izvukao iz torbe preko ramena. – Jedna od naših asistentica..., reče i podigne pogled prema njoj, – a to je razina na kojoj bi ti sad bila, da su okolnosti bile drukčije, pristala je davati ti instrukcije. Bit će ti dostupna tijekom cijeloga dana, a objašnjavanje ovako osnovnih stvari jedva da bi se moglo nazvati naporom pa se nemoj ustručavati zatražiti njezinu pomoć. Nadamo se da ti neće trebati više od dva tjedna da ponovno naučiš stvari koje si zaboravila kad si otišla od nas.
Laurel je stajala stisnutih šaka, osjećajući se kao da bi najradije u zemlju propala.
– Zove se Katya, nastavi Yeardley ne obazirući se na Laurelinu reakciju. – Pretpostavljam da će uskoro svratiti do tebe da se upoznate. Ne dopusti da te njezina društvenost omete u učenju.
Laurel ukočeno kimne, ne skidajući pogled s naslaganih knjiga.
– Sad ću te ostaviti tvome štivu, reče on i okrene se na bosoj peti. – Kad pročitaš sve knjige, počet ćemo s nastavom. – Zastane na pragu. – Tvoje me osoblje može pozvati kad završiš, ali ne zovi me prije nego što podrobno pročitaš svaku knjigu. Jednostavno ne bi imalo smisla.
Zakoračio je u hodnik i ne pozdravivši se, zatvorio vrata za sobom, a njihov je glasan škljocaj ispunio tešku tišinu u Laurelinoj sobi.
Duboko udahnuvši, Laurel priđe stolu i pogleda naslove na hrptima nekih od naoko prastarih knjiga: Osnove travarstva, Podrijetlo eliksira, Potpuna enciklopedija obrambenih biljaka i Anatomija trolova. Laurel iskrivi lice na posljednji naslov. Oduvijek je voljela čitati, ali te knjige baš i nisu lagano štivo. Podigne pogled s naslaganih knjiga prema prozoru i shvati da se sunce već počelo spuštati prema zapadnom obzoru.
Uzdahnula je. Nije bila tako zamišljala današnji dan.

TRI

Laurel je sjedila na krevetu prekriženih nogu i škarama režući listove papira na manje komade koji će joj poslužiti kao podsjetnici. Već nakon pola sata čitanja postalo joj je jasno da će joj trebati podsjetnici. I nešto čime će označavati tekst. Godina učenja biologije s Davidom očigledno ju je pretvorila u neurotičnu učenicu koja ima svoju iskušanu metodu. No sljedećega je jutra shvatila da – osoblje – kako su svi nazivali tihe, skromno odjevene sluge koji su se motali po Akademiji – nema pojma što su to podsjetnici. Ali znali su što su škare pa je sad Laurel sama izrađivala podsjetnike od vrlo tankoga kartona. Nažalost, flomasteri za označavanje teksta ovdje su bili potpuna nepoznanica.
Začuje se vrlo tiho kucanje na vratima. – Slobodno, dovikne Laurel, bojeći se da bi joj se papiri rasuli posvuda ako pokuša ustati i sama otvoriti.
Vrata su se odškrinula, a unutra proviri plavokosa glava. – Laurel?
Odustala je od pokušaja prepoznavanja ljudi pa je sad samo kimnula, čekajući da joj se nepoznata djevojka predstavi.
Dječački kratko ošišana kosa uokvirivala je osmijeh tako širok da ga je Laurel automatski uzvratila. Bilo je pravo olakšanje vidjeti nasmiješeno lice. Sinoćnja je večera bila prava katastrofa. Oko sedam navečer pozvali su je neka siđe na večernji obrok. Krenula je dolje za vilom koja ju je povela do blagovaonice, odjevena u laganu haljinu, bosonoga, kose skupljene u rep. Trebalo joj je biti jasno čim je čula da ide u blagovaonicu, a ne u kantinu. Svoju je pogrešku shvatila čim je ušla. Svi su bili odjeveni u svilene hlače i košulje zakopčane do grla ili u dugačke haljine i suknje. Izgledalo je kao neka svečana večera. Da sve bude još gore, Aurora ju je postavila na sredinu prostorije i službeno joj poželjela dobrodošlicu natrag te je predstavila jesenskim vilama. Stotinama jesenskih vila... koje nisu imale koga drugoga gledati osim nje.
Podsjetnik samoj sebi: svečano se odjenuti za večeru!
Ali to je bilo sinoć. Sad joj je bio upućen iskren osmijeh.
– Uđi, reče Laurel. Nije joj bilo važno tko je ta vila i zašto je došla, nego samo to da izgleda prijateljski. I da je dobar razlog za uzimanje kratke stanke.
– Ja sam Katya, reče vila.
– Laurel, reče ona automatski.
– Naravno, znam to, odgovori Katya i nasmije se. – Svi znaju tko si ti.
Laurel spusti pogled, bilo joj je pomalo neugodno.
– Nadam se da ti se sviđa Akademija, nastavi Katya, zvučeći kao savršena domaćica. – Ja sam uvijek malo uznemirena kad putujem. Ne spavam dobro, – reče Katya pa priđe i sjedne na krevet.
Laurel joj je izbjegavala pogled, promrmljavši nešto neodređeno, pitajući se kako je Katya uopće i mogla putovati u Avalonu.
Zapravo, ni Laurel nije dobro spavala. Nadala se da to ima veze s promjenom okoline, baš kao što je Katya rekla. Ali nekoliko su je puta iz sna budile noćne more
i to ne samo one o trolovima, pištoljima uperenim u Tamanija, o tome kako ona cilja u Barnesa ili o ledenim valovima koji joj se sklapaju iznad glave. Sinoć nije ona usporeno bježala pred Barnesom, nego njezini roditelji, David, Chelsea, Shar i Tamani. Ustala je iz kreveta, naslonila čelo na hladno staklo, gledajući dolje u treperava svjetla razasuta kroz tamu ispod svoga prozora. Činilo joj se to tako proturječnim – došla je u Avalon naučiti kako da zaštiti sebe i one koje voli, ali svojim odlaskom od njih učinila ih je ranjivima. Doduše, ako trolovi love nju, možda je njezina obitelj sigurnija dok im ona nije u blizini. Cijela je ta situacija izmakla kontroli, a sad i njoj iz vida. Mrzila je taj osjećaj nemoći i bespomoćnosti.
– Što radiš? – upita je Katya, prenuvši je iz mračnih misli.
– Izrađujem si podsjetnike.
– Podsjetnike?
– Ahm, nešto što mi je pomagalo pri učenju kod ku... Hoću reći u ljudskom svijetu, reče Laurel.
Katya podigne jednu od kartica. – Jesu li to zaista samo komadi tvrdog papira ili tu postoji još nešto što mi je promaklo?
– Ne. Samo to. Vrlo jednostavno.
– A zašto ih onda sama izrađuješ?
– Hm? – Laurel zavrti glavom pa slegne ramenima. Trebaju mi?
Katya ju je gledala raširenih očiju i nevino upitna pogleda. – Zar ne bi sve ovo vrijeme trebala učiti kao luda? Tako mi je barem Yeardley rekao.
– Da, ali ovi će mi podsjetnici pomoći da bolje učim. Vrijeme koje potrošim na izradu na kraju će mi se isplatiti.
– Nisam to mislila, nasmije se Katya pa ustane i priđe srebrnom zvoncu koje je jučer Aurora bila pokazala Laurel i zazvoni. Njegov je zvonak i jasan zvon nekoliko sekunda odjekivao kroz sobu, tako da se zrak doimao zamalo živim.
– Uau, reče Laurel, a Katya je zbunjeno pogleda.
Nekoliko sekunda poslije na pragu se pojavi sredovječna vila. Katya uzme škare Laurel iz ruke i prikupi papir i kartice na hrpicu. – Treba sve ove papire izrezati na kartice ove veličine, reče ona i pruži vili jedan netom izrezan podsjetnik. – Ovo je iznimno važno pa to obavite prije svega ostaloga.
– Naravno, reče žena i lagano se nakloni, kao da razgovara s kraljicom, a ne s upola mlađom vilom. – Želite li da to obavim ovdje pa da vam ih dajem kako ih budem dovršavala ili da to učinim negdje drugdje pa vam donesem sve zajedno čim bude gotovo?
Katya pogleda Laurel i slegne ramenima. – Meni ne smeta ako ostane ovdje – dobro bi bilo imati ih čim budu gotove.
– U redu je, promrmlja Laurel, ne osjećajući se ugodno što od odrasle žene traži da obavi taj zadatak.
– Možete sjesti tamo, reče Katya i pokaže na dugačku klupu pod prozorom. – Tamo je dobro svjetlo.
Žena jednostavno kimne glavom, odnese papire do prozorske klupe pa odmah prione poslu, režući ih u pravilne četverokute.
Katya se smjesti na krevet pokraj Laurel. – Pokaži mi što ćeš s tim karticama pa ću vidjeti kako ti mogu pomoći.
– Mogu i sama izrezati kartice, šapne Laurel.
– Naravno da možeš, ali možeš i mnogo bolje iskoristiti svoje vrijeme.
– Rekla bih da i ona može bolje iskoristiti svoje vrijeme, odgovori Laurel i pokaže glavom prema ženi na klupici.
Katya podigne pogled i otvoreno se zagleda u tom smjeru. – Ona? Ne bih rekla. Ona je samo proljetna vila.
Laurel osjeti kako se u njoj rađa nezadovoljstvo. – Kako to misliš 'samo proljetna vila'? Svejedno je osoba koja ima osjećaje.
Katya se doimala vrlo zbunjenom. – Nisam rekla da nema. Ali to joj je posao.
– Izrezivati mi kartice?
– Raditi što god joj jesenske vile kažu da im treba. Gledaj to ovako, nastavi Katya, i dalje jednako veselim, ležernim glasom, – vjerojatno smo je spasili od dosadnog sjedenja i čekanja da joj neka druga Jesenska da neki zadatak. Dođi sad, da ne izgubimo vrijeme koje ti je ona uštedjela. Pokaži mi koju knjigu čitaš.

Laurel je ležala potrbuške i zurila u knjigu. Više nije mogla čitati – cijelo je jutro provela čitajući i slova su joj već plesala pred očima pa je buljenje u knjigu bilo najbolje što je sad mogla. Začuje se tiho kucanje na otvorenim vratima od izrezbarene trešnjevine. Podigne pogled i ugleda postariju proljetnu vilu blagih, ružičastih očiju i sa savršeno simetričnim borama. Laurel se još nije priviknula na tu simetričnost.
– Imaš posjetitelja, čeka u predvorju, reče vila glasom tek malo glasnijim od šapta. Proljetne vile, njezino osoblje, dobile su upute da moraju biti vrlo tihe i što manje ometati Laurel.
Očito su i drugi učenici dobili iste upute, jer Laurel nije viđala nikoga osim Katye – osim za večerom kad su gotovo svi samo zurili u nju. Ali još malo pa će završiti s posljednjom knjigom, a onda ju je čekalo učenje u razredu. Nije bila posve sigurna bi li se tomu veselila ili ne, ali barem će biti promjena.
– Posjetitelja? – upita Laurel. Trebalo joj je nekoliko sekunda da njezin umorni mozak obradi taj podatak, a zatim je veselo uskliknula. Tamani!
Sišla je niza stube pa zatim krenula malo zaobilaznim putom, da prođe kroz zaobljen stakleni hodnik uz koji je raslo prekrasno cvijeće duginih boja. Isprva je to bilo sve što je Laurel u njemu vidjela – prekrasne boje od kojih se šarenilo cijelo dvorište. Ali bilo je ono mnogo više od ukrasa – bilo je to oruđe jesenskih vila. Nakon što je gotovo cijeli tjedan učila, sad je prepoznavala biljke i u sebi je nagonski izgovarala njihova imena. Plavi delfinij, crvena rununkula, žute frezije i ljiljani, prošarani anturij i njezine omiljene orhideje cimbidije s mekim bijelim listovima i tamnoružičastim sredinama cvijeta. Hodajući pokraj njih prstima je lagano prelazila preko cvjetova tropskih orhideja, automatski u glavi recitirajući za što se najčešće koriste. Liječi trovanje žutim cvijećem, privremeno onemogućava fotosintezu, svjetluca u mraku kad se pomiješa u odgovarajućem omjeru s kiselicom.
Imala je vrlo malo konteksta za sve te činjenice u glavi, ali zahvaljujući svojim – podsjetnicima – koje je, morala je priznati, proljetna vila izrezala mnogo urednije nego ona – dobro ih je zapamtila.
Izišavši iz cvjetnog hodnika, Laurel požuri prema stubištu i krene dolje preskačući po nekoliko stuba odjednom. Ugledala je Tamanija kako stoji naslonjen na zid blizu glavnog ulaza i nekako se uspjela suzdržati tla glasno ne vikne njegovo ime i da ne potrči prema njemu. Umjesto široke košulje i hlača na koje je već bila navikla, sad je na sebi imao usku svilenkastu tuniku preko crnih hlača. Kosa mu je bila pomno začešljana unatrag, a bez razbarušene kose koja pada preko njega lice mu je izgledalo drukčije. Kad je podigla ruke da ga zagrli, Tamani je zaustavi jedva zamjetnim pokretom. Zbunjeno je zastala, a onda se on nasmiješio i lagano se savio u struku, nakrivivši glavu na isti način kao njezino osoblje. – Drago mi je da te vidim, Laurel. – Tamani pokaže prema vratima. – Hoćemo li?
Uputila mu je neobičan pogled, ali kad je opet kini mio glavom prema izlazu, ona stisne usne i iziđe kroz vrata Akademije. Zaputili su se niz puteljak koji, za razliku od onih kod kuće, nije vodio ravno nego je vijugao kroz cvjetne nasade. A, nažalost, i među druge učenike. Osjećala je kako je njihovi pogledi prate, a premda su neki pokušali prikriti znatiželju vireći preko ruba knjiga, drugi su otvoreno zurili u nju.
Bila je to duga šetnja u tišini, a Laurel je stalno pogledavala Tamanija, koji je ustrajao na tome da hoda dva koraka iza nje. Krajičkom oka vidjela je mangupski osmijeh koji mu je titrao u kutovima usana, ali ništa nije rekao. Kad su prošli kroz vrata, zaustavio ju je laganim dodirom po leđima, a zatim pokaže glavom prema nizu visokih grmova. Krenula je prema njima, a čim ih se s Akademije više nije moglo vidjeti, snažne su je ruke odigle s tla i okrenule.
– Tako si mi nedostajala, reče Tamani s poznatim širokim osmijehom na licu.
Laurel ga čvrsto zagrli i stisne se uz njega. Podsjećao ju je na život izvan Akademije, bio je kao sidro njezina svijeta. Mjesta koje je još uvijek zvala domom. Neobično kako je za samo nekoliko kratkih dana njezina najizravnija veza s Avalonom postala najjačom vezom s ljudskim životom.
A uz to, on je bio... on. Što se nije moglo zanemariti.
– Oprosti za ovo, reče on. – Na Akademiji jako drže do protokola između proljetnih i jesenskih vila, a ne bih te htio uvaliti u nevolje. Zapravo, vjerojatnije je da bih sebe uvalio u nevolje, ali svejedno... radije budimo pristojni.
– Ako baš moramo, naceri se Laurel i razbaruši mu kosu sve dok nije padala u uobičajenim debelim pramenovima. Zgrabila ga je za ruke, presretna što je opet u prijateljskom i poznatom društvu. – Tako mi je drago da si došao. Mislila sam da ću poludjeti ako samo još jednu noć provedem učeći.
Tamani se uozbilji. – Znam da nije lako, ali zaista je važno.
Ona pogleda dolje u svoje bose noge umrljane točkicama tamne zemlje. – Nije to baš tako važno.
– Jest. Nemaš pojma u kojoj mjeri upotrebljavamo stvari koje za nas izrađuju jesenske vile.
– Ali ja ne znam ništa napraviti! još nisam ni krenula na predavanja. – Ona uzdahne i zavrti glavom. – Jednostavno ne znam koliko uopće i mogu naučiti za samo dva mjeseca.
– Zar se ne bi mogla vratiti ovamo... s vremena na vrijeme?
– Pretpostavljam da bih. – Laurel opet podigne pogled. – Ako me pozovu.
– Oh, pozvat će te, Tamani se nasmije, kao da mu je sama ta riječ smiješna. – Vjeruj mi.
Pogledi su im se sreli i Laurel osjeti kao da je hipnotizirana. Nakon jednog nervoznog trenutka, okrene se i nastavi hodati. – Kamo idemo? – upita ga, pokušavajući sakriti nelagodu.
– Idemo?
– Jamison je rekao da ćeš me povesti u razgledanje. Imam samo nekoliko sati slobodno.
Činilo se da je Tamani posve nepripremljen za taj razgovor. – Nisam siguran daje mislio...
– Cijelo vrijeme samo učim nazive biljaka. – Laurel zaslane. – Već punih šest dana. Želim vidjeti Avalon!
Tamanijevo se lice ozari mangupskim osmijehom. – Onda dobro. Kamo želiš ići?
– Pojma nemam. – Laurel se okrene prema njemu. – Kamo je najbolje poći u Avalonu?
On udahne pa zastane oklijevajući. Trenutak poslije reče: – Želiš li da odemo negdje gdje će biti drugih vila ili samo nas dvoje?
Laurel pogleda niz brežuljak. Dio nje htio je biti nasamo s Tamanijem, ali nije bila sigurna smije li si vjerovati i usuditi se biti tako dugo sama s njim. – Možemo li i jedno i drugo?
Tamani se naceri. – Naravno. Zašto ne odemo do...
Ona mu stavi prst na usta. – Nemoj mi reći. Jednostavno pođimo.
Umjesto odgovora, Tamani samo pokaže niz brežuljak i reče: – Poslije tebe.
Kako je Akademija iza njih postajala sve manja, tako Laurel osjeti kako je obuzima uzbuđenje. Prošli su visoke kamene zidove koji su okruživali dveri, a uskoro ih je put odveo na vijugave ceste koje su tek tu i tamo vodile pokraj nekog zdanja. Nisu bile popločene, nego ih je prekrivala ista mekana, plodna crnica kao ona na stazi od dveri do Akademije. Zemlja je ugodno hladila Laurelina stopala i davala polet njezinim koracima. Ta je šetnja bila deset puta bolja od ijedne dotad.
Kako su se udaljavali od Akademije, tako je na ulicama bivalo sve više ljudi. Došli su na nekakav sajam na otvorenom gdje su stotine vila stajale na vratima zgrada, razgledale izloge ili se okupljale oko štandova s blistavom robom. Kao da je sve bilo duginih boja pa je Laurel trebalo nekoliko sekunda da shvati da su bljeskovi blistavih boja zapravo cvatovi ljetnih vila. Pokraj nje prošla je jedna vila s nekakvim žicanim glazbalom i prekrasnim cvatom koji je podsjećao na neki tropski cvijet: blistavocrven i prošaran sunčanozlatnim, a imao je desetak širokih latica koje su završavale oštrim kutovima, kao purpurea koju je Laurel proučavala baš dan prije. Ali ovaj je cvat bio golem! Vrhovi donjih Latica bili su tek desetak centimetara iznad tla, a gornje su joj se latice uzdizale iznad glave kao divovska kruna.
Sva sreća da nisam ljetna vila, pomisli Laurel, prisjećajući se s koliko je muke prije nepunih godinu dana bila prikrivala svoj cvat. Ovakvo što nikad ne bi stalo pod majicu.
Kamo god je pogledala, posvuda su se vidjeli živopisni, gotovo tropski cvatovi u naoko bezbroj inačica. Vile su na sebi imale odjeću od iste prozračne i svjetlucave tkanine kao Laurel i njezini kolege učenici, ali njihova je bila dulja i komotnija, s naborima i volanima i resicama koji su lepršali na vjetru, ili su se krajevi haljina vukli po tlu iza njih. Privlače pozornost, pomisli Laurel, baš kao i njihovi cvatovi.
Osvrne se preko ramena bojeći se da je usput negdje izgubila Tamanija, ali još je bio tu, dva koraka iza nje. – Radije bih da ti vodiš, reče Laurel, umorna od istezanja vrata da bi ga mogla vidjeti.
– Ne bi to bilo na mjestu.
Laurel zastane. – Ne bi bilo na mjestu?
– Molim te, ne radi scene, reče Tamani tiho pa je vršcima prstiju opet gurne naprijed. – Jednostavno je tako i gotovo.
– Je li to neka fora među proljetnim vilama? – upita Laurel malo glasnije.
– Laurel, molim te, zamoli je Tamani, brzo pogledavši lijevo pa desno. – Poslije ćemo razgovarati o tome.
Ošinula ga je ljutitim pogledom, ali nije je htio pogledati u oči pa se predala trenutku i nastavila hodati. Neko je vrijeme šetala od kioska do kioska, uživajući u svjetlucavim zvončićima i svilenim tkaninama na štandovima prodavača od kojih su neki bili odjeveni još ekstravagantnije nego okolna gomila.
– Što je ovo? – upita ona podigavši veličanstveni lanac od blistavih dijamanata – vjerojatno pravih – isprepletenih sićušnim biserima i profinjenim staklenim cvjetićima.
– Ukras za kosu, reče visoki vilenjak grimizne kose. Prstima u bijelim rukavicama (koje su se Laurel činile pretjerano službenima) dotaknuo je jedan kraj, gdje je iza grozda staklenih cvjetića bio lukavo skriven češalj. Naravno, on nije imao cvata, ali njegova je odjeća ukazivala na to da je i on ljetni vilenjak. – Smijem li?
Laurel pogleda prema Tamaniju, a on kimne i nasmiješi se. Ona se okrene, a visoki joj vilenjak pričvrsti ukras u kosu, a zatim je povede prema velikom zrcalu na suprotnoj strani kioska. Laurel se nasmiješi svome odrazu. Srebrni lančić visio je sa strane razdjeljka i padao joj niz ramena. Svjetlucao je na suncu, ističući prirodne pramenove u njezinoj plavoj kosi. – Prekrasno je, reče ona bez daha.
– Želiš li ga odmah nositi ili da ga umotam i stavim u kutiju?
– Oh, ne mogu...
– Trebala bi, reče Tamani tiho. – Krasno izgleda.
– Ali ja... – Ona obiđe visokog trgovca i stane bliže Tamaniju. – Nemam čime platiti, a nema teorije da ću dopustiti tebi da platiš umjesto mene.
Tamani se tiho nasmije. – Ovdje se ni za što ne plaća, Laurel. To je nešto što rade samo ljudi. Jednostavno uzmi. Bit će mu jako drago da ti se sviđa njegov rad.
Laurel baci pogled prema vilenjaku koji je stajao tik izvan dometa njihovih glasova. – Stvarno?
– Da. Reci mu da ti se sviđa i da ćeš to nositi na Akademiji, to je jedina naknada koju želi.
Bilo je to tako nevjerojatno. Laurel osjeti laganu nervozu i na trenutak nije mogla odagnati strah da će se svakog trena pojaviti neki vilenjak zaštitar i uhititi je. Ali Tamani je ne bi tako nasamario... ili bi?
Još se jednom pogledala u zrcalo, a zatim se nasmiješi visokom vilenjaku, nadajući se da joj osmijeh ne izgleda previše usiljeno. – Uistinu je prekrasno, reče ona. – Voljela bih to odmah staviti u kosu i nositi na povratku do Akademije, ako smijem. – Vilenjak se sav ozario i lagano joj se naklonio. Oklijevajući, Laurel zakorači i krene se udaljavati.
Nitko je nije zaustavio.
Tek joj je nakon nekoliko minuta popustio osjećaj da je nešto ukrala. Počela je pažljivije promatrati ostale šetače, primjećujući da i mnogi od njih uzimaju predmete sa štandova i iz kioska ne dajući zauzvrat ništa osim zahvalnosti. Nakon toga ipak se uspjela malo smiriti.
– Trebali bismo uzeti nešto i za tebe, reče ona Tamaniju.
– Ne, ne. Ne za mene. Ja ne kupujem ovdje. Moja je tržnica malo niže niz brežuljak.
– A što je ovo?
– Ovo je Ljetni trg.
– Oh, reče Laurel, opet lagano uspaničena. – Ali ja sam jesenska vila. Nisam to trebala uzeti.
Tamani se nasmije. – Ne, ne, zimske i jesenske vile kupuju gdje žele. Premalo ih je da bi imale svoj trg.
– Oh. – Jedan je trenutak razmišljala. – Znači li to da bih mogla kupovati i na tvom trgu?
– Mogla bi, ali ne vidim zašto bi željela.
– A zašto ne?
Tamani slegne ramenima. – Nije lijep kao Ljetni trg. Hoću reći, trg sam po sebi jest lijep – sve je u Avalonu prekrasno – ali mi ne trebamo ukrase i nakit. Nama treba odjeća, hrana i oruđe za naše mnoge zanate. Tamo kupujem oružje, baš kao i eliksire i napitke koje trebam za stražarenje – takve nam stvari šalju s Akademije, ljetne vile trebaju blistave stvari – to je dio njihova posla. Osobito one u kazalištu. Ako bolje pogledaš, pogotovo u nekima od pravih trgovina, pronaći ćeš više tehničke stvari: boje i opremu za scenografiju, glazbala, oruđe za izradu nakita, takve stvari. – On se nasmiješi. – Nakit i svjetlucave stvari uvijek stavljaju u kioske, jer odražavaju svjetlo pa na taj način privlače kupce.
Oboje su se nasmijali, a Laurel dotakne svoj novi češalj. Nakratko se zapita koliko bi vrijedio u Kaliforniji, ali brzo odbaci tu pomisao. Ionako ga nikad ne bi prodala pa to i nije bilo važno.
Kad su se udaljili od tržnice, gomila se prorijedila. Široka zemljana cesta sad je vodila između kuća, a Laurel se u čudu ogledavala oko sebe. Sve su kuće bile sagrađene od istog onog šećernog stakla kao i prozor u Laurelinoj sobi. Veće prozirne kugle što su se otvarale na ulicu očito su bile dnevne sobe, a pretpostavljala je da su nešto manje pastelne kugle sa strane i otraga spavaće sobe. Iza svake nastambe bili su zataknuti golemi svileni zastori pastelnih boja, da sunce može jače sjati u te nevjerojatne građevine, ali noću su se mogli navući preko stakla i tako osigurati privatnost. Sve su kuće blistale na suncu, a mnoge su bile ukrašene nanizanim kristalima ili prizmama koje su hvatale svjetlo i lomile ga kao da pleše, baš kao prizme koje je Laurel imala kod kuće u svojoj sobi. Cijelo je naselje tako treperilo i svjetlucalo da je katkad bilo teško gledati u njega, a Laurel shvati da su to – baloni – koje je bila vidjela s brda kad je tek došla u Avalon s Jamisonom. – Tako su lijepe, reče zamišljeno.
– Zbilja jesu. Volim šetati kroz ljetne četvrti.
Blistave su se nastambe prorijedile i uskoro su Laurel i Tamani opet hodali nizbrdo. Široka cesta vodila je kroz livadu obraslu djetelinom, a tu i tamo vidjelo bi se šareno cvijeće. Takve je livade prije vidjela samo u filmovima. I premda se već naviknula na zrak u Avalonu – uvijek mirisan od cvijeća i svježe zemlje – ovdje je miris bio još jači, jer vjetar je nesmetano nosio arome dok joj je milovao lice. Ona duboko udahne, uživajući u svježem povjetarcu.
Zastane shvativši da Tamani više nije pokraj nje. Osvrne se preko ramena i ugleda ga kako čuči uz stazu i briše ruke u gustu djetelinu. – Što radiš? – upita ga ona.
Tamani skoči na noge, izgledajući pokunjeno. – Ovaj... zaboravio sam ponijeti rukavice, reče tiho.
Laurel je načas bila zbunjena, ali onda primijeti da djetelina sad blago svjetluca. – Nosite rukavice da pokrijete pelud? – reče.
– Da, iz uljudnosti, reče on i pročisti grlo.
Laurel se prisjeti da su svi muškarci na Ljetnom trgu imali rukavice. Sad joj je to imalo smisla. Požurila je promijeniti temu da umanji Tamanijevu očitu nelagodu. – I, što ćemo sad? – upita ona, rukom zaklanjajući sunce da može vidjeti što se nalazi dalje niz cestu.
– Vodim te na moje omiljeno mjesto u cijelom Avalonu.
– Stvarno? – upita Laurel, u uzbuđenju zaboravivši da mu je i rekla neka je iznenadi. – Kamo?
On se blago nasmiješi. – Kući. Želim da upoznaš moju majku.

ČETIRI

Dok su se u njoj nervoza i zbunjenost borile za prevlast, Laurel osjeti kako joj se uz kralješnicu penju ledeni trnci. – Tvoju majku?
– Je li... je li to u redu?
– Rekao si mi da vile nemaju majke.
Tamani zine pa opet brzo zatvori usta, a čelo mu se namršti – uvijek je tako izgledao kad bi ga uhvatila u polulaži. – Nikad nisam baš rekao da vile nemaju majke, reče on polako. – Rekao sam da su stvari ovdje drukčije. A jesu.
– Ali... ali jednostavno sam pretpostavila... znaš, budući da vile nastaju iz sjemena... Rekao si da se sami brinete za sebe! – uzvikne ona, sad već pomalo ljutita.
– I brinemo se, odgovori Tamani pokušavajući je smiriti. – Uglavnom. U vilinskomu svijetu majčinstvo nije isto što i u ljudskom.
– Ali ti imaš majku?
On kimne, a bilo je očito da zna što će uslijediti.
– Imam lija majku? Vilinsku majku?
Nekoliko je trenutaka šutio, a Laurel je bilo jasno da ne želi odgovoriti. Na kraju samo jedva zamjetno slegne ramenima i odmahne glavom.
Preplave je šok i razočaranje. Činjenica da joj je, unatoč trzavicama kod kuće, jako nedostajala mama nimalo nije pomogla. Imala je osjećaj da će se rasplakati, ali borila se protiv suza. Okrenula se na peti i nastavila hodati nizbrdo, sretna što u blizini nema nikoga. – A zašto ne? – upita potišteno.
– Jednostavno nemaš.
– Ali ti imaš. Zašto onda ti imaš? – Znala je da zvuči djetinjasto i prkosno, ali nije je bilo briga.
– Zato što ja nisam ni zimska ni jesenska vila.
Laurel zastane i opet se okrene prema njemu. – Zar se mi drukčije rađamo?
Tamani odmahne glavom.
– Sjemenka od koje sam nastala – napravili su je vila i vilenjak, zar ne?
Tamani je prvo oklijevao, a zatim kimne.
– A gdje su onda oni? Možda bih mogla...
– Ne znam, reče Tamani prekinuvši je. – Nitko ne zna. Zapisi su uništeni, završi on tiho.
– Zašto?
– Zimske i jesenske vile ne ostaju s roditeljima. One su djeca Avalona, djeca krune. Nije to kao u ljudskom svijetu, doda on. – Međuljudski i obiteljski odnosi nisu isti.
– Znači da odnos koji ti imaš sa svojom majkom nije nalik onome koji ja imam sa svojom kod kuče? – upita Laurel. Znala je da će ga zasmetati što je domom nazvala neko drugo mjesto, a ne Avalon, ali bila je previše uzrujana da bi se osjećala krivom zbog toga.
– Nisam to mislio. Kad napraviš sjemenku, to je samo sjemenka. Vrlo je dragocjena, jer predstavlja mogući novi život, ali povezanost ne počinje u fazi sjemenke nego kad mladica procvate i kad novorođena vila odlazi kući živjeti sa svojim roditeljima. Ali samo proljetne i ljetne vile žive s roditeljima. Tvoji su... sjeme začetnici...
– Roditelji, prekine ga Laurel.
– Dobro. Tvoji su roditelji možda bili razočarani kad su saznali da nećeš biti njihova, da nikad nećeš živjeti kod kuće s njima, ali najvjerojatnije su slavili što daju takav doprinos društvu. Što se njih ticalo, tada još nisi bila osoba. Nisi im mogla nedostajati jer te ionako nisu poznavali.
– I sad bih se zbog toga trebala osjećati bolje?
– Da. – Tamani joj položi ruku na rame, zaustavivši je prije no što je stigla skrenuti na široku središnju cestu. – Zato što znam koliko si nesebična. Zar bi radije iskusila ponovni susret s davno izgubljenim roditeljima koji su sve te godine proveli voleći te i pateći zbog rastanka s tobom? Ili bi radije da su bili sretni dok su tebe odgajali ljudski roditelji koji te obožavaju?
Laurel proguta slinu. – Nisam o tome razmišljala na taj način.
Tamani se blago nasmiješi, podigne ruku do njezina lica i zatakne joj pramen kose za uho, i dalje joj palcem dodirujući obraz. – Vjeruj mi, nije lako onomu komu ti nedostaješ. Ne bih to nikomu poželio.
Laurel se nesvjesno nasloni na njegovu ruku. Sagnuo se i prislonio čelo na njezino, dlanovima joj obuhvativši lice pa zatim pustivši da skliznu niz vrat. Tek kad je vrhom nosa lagano dotaknuo njezin, Laurel shvati da se on sprema poljubiti je... i da nije posve sigurna da ga želi spriječiti u tome.
– Tam, šapne ona. Njegove su usne bile samo za dah udaljene od njezinih.
Prsti su mu se tek jedva zamjetno jače priljubili uz njezinu kožu, ali zastao je i odmaknuo se. – Oprosti, reče. Pomaknuo je lice i usnama joj dotaknuo čelo prije nego što se okrenuo i nastavio niz široku cestu koja je presijecala livadu. – Nastavimo dalje. Vjerojatno nemamo više od sat vremena prije no što te moram vratiti na Akademiju.
Laurel kimne, premda nije bila sigurna koji je osjećaj u njoj najjači: olakšanje, razočaranje, usamljenost, žaljenje.
– Kako... kako su znali da ću biti jesenska vila? – upita Laurel, trudeći se naći neku neutralniju temu.
– Tvoj se izdanak otvorio u jesen, jednostavno odgovori Tamani. – Sve se vile pojave iz izdanka u godišnjem dobu koje odgovara njihovim moćima.
– Izdanka?
– Cvijeta iz kojega si rođena.
– Oh.
Nije ga imala što drugo pitati, a da se ne vrate na temu vilinskog roditeljstva pa je ostala šutjeti pokušavajući apsorbirati te nove podatke. Ni Tamani nije nastavio s razgovorom. Još su neko vrijeme hodali niz cestu prije nego što se pješački promet pojačao, a počele su se pojavljivati i kuće. Bile su drukčije od onih koje je vidjela oko Ljetnog trga. Imale su iste lijane penjačice koje su ukrašavale veći dio Akademije – one s cvjetovima koji se otvaraju kad iziđe mjesec. Ali umjesto prozirnih zidova na koje je već bila navikla te su kuće bile od drva i kore – čvrste kolibice i nekoliko kućica sa slamnatim krovovima. Bile su dražesne i divne i sve ostalo kako se u bajkama opisuju male nastambe, ali u /raku se osjećala razlika.
– Zašto ove kuće nisu prozirne? – upita Laurel.
– Ovo su domovi proljetnih vila – odgovori Tamani, loš uvijek negdje iza njezina lijevog ramena.
– I...?
– Isto?
– Kakve to veze ima?
– Ljetne vile trebaju golemu količinu sunčeve svjetlosti da bi mogle stvoriti svoje iluzije i svjetlo potrebno za vatromete. Potrebna im je svaka sekunda sunčeve svjetlosti. Osim toga, nastavi on nakon kratke stanke, – ovakve je kuće lakše sagraditi i lakše održavati. Nas ima mnogo.
– Koliko ima proljetnih vila?
Tamani slegne ramenima. – Ne znam točno, ali negdje oko osamdeset posto stanovništva.
– Osamdeset? Stvarno? A koliko je ljetnih vila?
– Oh, rekao bih negdje oko petnaest posto. Možda mrvicu više.
Dalje je mogla i sama izračunati. Tamani joj je bio rekao da su zimske vile najrjeđe od svih – u svakom se naraštaju rodi najviše jedna – ali sad joj je bilo očito da su i jesenske vile vrlo rijetke. Podsvjesno je to vjerojatno i znala, ali nije shvaćala da ih je baš tako malo. Nije čudo da nisu imale vlastiti trg.
Sad je bilo sve više kuća, a i sve više vila oko njih. Neke su nosile rukavice i vrtlarska pomagala – mnoga od njih bila su joj posve nepoznata, unatoč maminoj ljubavi prema vrtlarstvu. Druge su bile zauzete pranjem odjeće koja je već na prvi pogled bila previše profinjena da bi bila njihova. Laurel je zamijetila i nekoliko kolica natovarenih hranom – od sirova povrća i voća do gotovih jela umotanih u lišće vinove loze ili u latice neka golema cvijeta čiji je miris blago podsjećao na gardenije.
Jedan proljetni vilenjak koji je prošao pokraj njih imao je štap nalik pastirskom, s čijeg je zavijena vrha visio mali kabao. Preko prsa visjelo mu je desetak vrčeva s tekućinom. Laurel upitno pogleda Tamanija, ali on samo pokaže prstom i nasmiješi se.
Laurel se okrene i shvati da duboki žamor gomile postaje sve viši, ali shvatila je zašto tek kad se naoko niotkud pojavio zujavi oblak. Zatomila je krik kad se našla usred roja vrlo aktivnih pčela.
No nestale su jednako brzo kao što su se i bile pojavile. Gledala je kako roj nestaje među gomilom, leteći za proljetnim vilenjakom s pastirskim štapom. Laurel se prisjeti da je u jednoj od svojih knjiga pročitala o uporabi mirisa za utjecaj na životinje, kukce – i ostale niže oblike života. Na trenutak se zamislila o korisnosti pitomih pčela u društvu koje se sastoji od biljaka, ali prekine je Tamanijev smijeh.
– Oprosti, reče on uz hihot. Na kutovima usana još mu je titrao osmijeh. – Ali trebala si vidjeti svoje lice!
Laurel bi se najradije naljutila, ali pretpostavila je da joj je izraz lica zaista bio prilično smiješan. – Idem li u pravom smjeru? – upita ona, kao da se ništa nije dogodilo.
– Da, reći ću ti kad trebaš skrenuti.
– Sad smo već u Proljeću, zar ne? Zašto je onda i dalje važno da hodaš iza mene? Zbog toga se osjećam izgubljenom.
– Žao mi je, reče Tamani napetim glasom, – ali tako ovdje stvari stoje. Uvijek hodaš iza vile koja je više od jednog ranga iznad tebe.
Ona zastane, a Tamani se zamalo zabije u nju. – To je nešto najgluplje što sam ikad čula. – Okrene se prema Tamaniju. – I neću pristati na to.
Tamani uzdahne. – Gle, ti si dovoljno povlaštena da možeš imati takve standarde. Ja nisam. – On brzo pogleda gomilu koja se slijevala oko njih pa napokon tiho reče: – Ako se ne budem pridržavao toga, nećeš ti nadrapati nego ja.
Laurel nije htjela samo tako popustiti, ali nije htjela ni da Tamani bude kažnjen zbog njezinih ideala. Još jednom pogledavši njegov spušten pogled, Laurel se okrene i nastavi hodati. Postajala je sve svjesnija toga koliko se ističe ovdje – mnogo više nego na Ljetnom trgu. Na stranu razna oruđa koja su nosili, svi oko nje izjedali su... pa... kao Tamani. Bili su odjeveni u poluduge hlače ili suknje od jednostavne platnene tkanine. Ali kao i svi drugi pripadnici vilinskoga roda, bili su privlačni i uredni. Nisu izgledali kao tipična radnička klasa – izmučenih lica i otrcane odjeće – nego kao glumci koji se samo pretvaraju da su radnici. Mnogo manje dražesno bilo je to kako bi svatko čiji bi pogled uhvatila zastao u razgovoru, nasmiješio se i naklonio joj se uz lagano savijanje u struku, baš kao što je to bio učinio Tamani kad je došao po nju na Akademiju. Kad bi njih dvoje prošli dalje, razgovor bi se nastavio. Nekolicina njih pokušala se pozdraviti s Tamanijem i nešto mu reći, ali on bi samo odmahnuo rukom. No jedna je riječ ipak uspjela doprijeti do Laurelinih ušiju.
– Što je to miješalica? – upita ona kad su se maknuli iz gužve.
Tamani je oklijevao. – Malo je teže objasniti.
– Ah, onda ništa, jer dosad mi nikad nisi morao objašnjavati teško objašnjive stvari.
Njezin mu je sarkazam izmamio osmijeh. – Ma ništa, to je nešto tipično za proljetne vile, reče on, ali kao da izbjegava odgovor.
– Ma daj, reče ona pa doda zadirkujući: – Reci mi ili ću hodati uz tebe.
Kad nije odgovorio, usporila je, a zatim se brzo okrenula i stala uz njega.
– Dobro, šapne on i opet je blago gurne ispred sebe. – Miješalica je jesenska vila. Nije to pogrdno ili takvo što, brzo doda. – To je samo... nadimak. Ali nitko tako ne bi nazvao jesensku vilu pred njom.
– Miješalica? – ponovi Laurel, a svidjelo joj se kako je to zvučalo. – Zato što miješamo napitke, reče ona smijući se. – Primjereno ime.
Tamani slegne ramenima.
– A kako zovete ljetne vile?
Tamani se malo lecne. – Bljeskalice.
Laurel se nasmije, a nekoliko veselo odjevenih proljetnih vila pogledalo je prema njoj, ali brzo su se vratili poslu, trudeći se odavati dojam velike zaposlenosti. – A zimske?
Tamani zavrti glavom. – Oh, nikad se ne bismo šalili na njihov račun. Nikad, ponovi.
– A kako nazivate sebe? – upita ona.
– Vesteri, reče Tamani. – To svatko zna.
– Možda svatko u Vester-gradu, reče Laurel. – Ali ja nisam znala.
Tamani frkne nosom kad je rekla Vester-grad. – Pa., sad i ti znaš.
– Što to znači? – upita Laurel.
– Vester, od na-vest-i ili za-vest-i. Jer to je ono što radimo. Odnosno što možemo raditi. Navođenjem na krivi put i zavođenjem sad se najčešće koriste samo stražari.
– Oh, reče Laurel i široko se nasmiješi. – Vester. Shvaćam. Zašto se time sad koriste samo stražari?
– Ovaj... – počne on nesigurno, – sjećaš se kad sam to lani pokušao upotrijebiti na tebi?
– Oh, točno! Skoro sam to zaboravila. – Okrene se prema njemu hineći ljutnju. – Baš sam se ljutila na tebe!
Tamani se zahihoće i slegne ramenima. – Nije baš dobro djelovalo jer si vila. Upravo zato samo stražari – točnije, stražari izvan Avalona – zapravo imaju priliku upotrijebiti tu moć na nevilinskim stvorenjima.
– Ima smisla. – Sad, kad joj je znatiželja bila zadovoljena, Laurel opet nastavi hodati. Meki joj prsti lagano dotaknu struk usmjeravajući je kroz gomilu.
– Ovdje desno, reče Tamani. – Samo što nismo stigli.
Laurel odahne kad su skrenuli u mnogo manje prometnu pokrajnju uličicu. Osjećala se kao da strši u gomili, kao da se previše ističe. Sad joj je bilo žao što nije zamolila onog ljetnog vilenjaka da ukras za kosu ipak spremi u kutijicu. Ovdje nitko nije nosio ništa slično. – Jesmo li stigli?
– Evo, ona kuća tamo, reče Tamani i pokaže. – Ona s velikim cvjetnim posudama.
Prišli su maloj, ali dražesnoj kući napravljenoj od izdubljena debla – premda Laurel nikad prije nije vidjela takvo stablo. Umjesto širokog debla koje raste uvis, ovo je imalo široko podnožje koje se širilo u krug i gore, a pomalo je podsjećalo na golemu bundevu. Deblo se pri vrhu opet sužavalo i nastavilo rasti pa su njegove lisnate grane bacale ugodnu sjenu na kuću. – Kako je moguće da tako raste?
– Čarolija. Ova je kuća bila kraljičin dar mojoj majci. Zimske vile mogu zamoliti drveće neka raste kako god one žele.
– Zašto je tvoja majka dobila dar od kraljice?
– U znak zahvale za godine iznimne službe na mjestu Vrtlarice.
– Vrtlarice? Zar nema cijelo mnoštvo vrtlara?
– O ne. To je vrlo usko specijalizirano područje, jedan od najviših položaja kojima može stremiti proljetna vila.
– Stvarno? – upita Laurel sumnjičavo. Vidjela je desetke vrtlara oko Akademije.
Tamani ju je nekoliko trenutaka promatrao neobičnim pogledom, a onda mu se licem razlije izraz shvaćanja. – Nisu kao ljudski vrtlari. Njih ovdje nazivamo uzgajivačima i da, ima ih mnogo. Pretpostavljam da bi se moju majku moglo nazvati... primaljom.
– Primaljom?
Ako je Tamani i čuo pitanje, nije to pokazao. Tiho je zakucao na vrata neobične kuće od stabla. Ne čekajući odgovor, on ih otvori i reče: – Stigao sam.
Iznutra se začuje cik, a iznenada se Tamaniju oko nogu omota lepršava haljinica. – Opa, što to tu imamo? – Otpetljao je malu vilu i podigao je iznad glave. – Što li je to? Mislim da je Rowen-cvijet! – Djevojčica cikne, a Tamani je privine na prsa.
Izgledala je kao da ima godinu dana, tek malo starija od dojenčeta. Ali hodala je sigurno, a u pogledu joj se vidjela inteligencija. Inteligencija i nestašnost, pomisli Laurel.
– Jesi li danas bila dobra curica? – upita Tamani.
– Naravno da jesam, odgovori mala vila, mnogo rječitije no što je Laurel mislila da netko tako malen može. – Uvijek sam dobra curica.
– Odlično. – On pogleda prema unutrašnjosti kuće. – Majko? – zazove.
– Tam! Kakvog li iznenađenja! Nisam znala da ćeš danas doći. – Laurel podigne pogled, osjećajući se pomalo sramežljivo kad je starija vila ušla u sobu. Bila je vrlo lijepa, s tek lagano izboranim licem, blijedozelenim očima nalik Laurelinim i sa širokim osmijehom upućenim Tamaniju. Činilo se da još nije zamijetila Laurel napola skrivenu iza njega.
– Ni sam nisam znao do jutros.
– Nema veze, reče žena, primi mu lice objema dlanovima i poljubi ga u obraze.
– Doveo sam gošću, reče Tamani iznenada tihim glasom.
Žena se okrene prema Laurel i na trenutak joj licem preleti zabrinutost, a zatim prepoznavanje i smiješak. – Laurel. Ma vidi te samo, jedva da si se promijenila.
Laurel joj uzvrati osmijehom, ali lice joj se objesilo kad je Tamanijeva majka nakrivila glavu i lagano joj se naklonila.
Tamani je zacijelo osjetio da se Laurel ukočila, jer je stisnuo majci ruku i rekao: – Laurel je već dosta formalnosti za jedan dan. U ovoj je kući samo Laurel.
– Još bolje, reče Tamanijeva majka i nasmiješi se, a zatim priđe i obujmi Laurelino lice, baš kao maloprije Tamanijevo, pa je poljubi u oba obraza. – Dobro nam došla.
Laurel osjeti kako joj se oči pune suzama. Bio je to najtopliji pozdrav koji je dobila otkad je došla u Avalon. Iznenada joj je strašno nedostajala mama. – Hvala vam, reče tiho.
– Uđi, uđi, nemoj stajati na pragu. Imamo prozore za virenje u kuću, a vrata su za ulazak, reče Tamanijeva majka, zovući ih unutra. – A kad već odbacujemo formalnost, možeš me jednostavno zvati Rhoslyn.

PET

Unutrašnjost kuće bila je slična učeničkom domu u kojem je živjela Laurel, osim što je sve bilo jednostavnije. Sa stropnih greda visjele su zlatice posebno obrađene – korom jasena i esencijom lavande, Laurel si automatski odrecitira u glavi da svijetle uvečer, blago se njišući na laganu povjetarcu što je dopirao kroz šest otvorenih prozora. Umjesto od svile, zastori su bili sašiveni od tkanine koja je više sličila pamuku, a od istog su materijala bile i presvlake na stolcima svud po sobi. Podovi su bili od mekog drva, a ne prekriveni debelim, mekanim tepisima pa je Laurel pažljivo otrla stopala na otiraču prije nego što će zakoračiti u kuću. Na zidovima je visjelo nekoliko uokvirenih akvarela.
– Prekrasni su, reče Laurel, nagnuvši se bliže da bolje vidi sliku koja je prikazivala cvjetnu gredicu punu vrlo visokih stapki koje su na vrhu imale samo po jedan pupoljak koji samo što se nije rascvjetao.
– Hvala ti, reče Rhoslyn. – Otkad sam u mirovini, počela sam se baviti slikanjem. Uživam u tome.
Laurel se okrene prema drugoj slici – na toj je bio Tamani. Nasmiješila se na to kako je Rhoslyn savršeno uhvatila njegov izraz lica. Oči su mu na slici bile ozbiljne, a gledao je nešto tik izvan okvira. – Jako vam dobro ide, reče Laurel.
– Ma ne, to se ja samo zabavljam, kratim vrijeme materijalima koji ostanu ljetnim vilama. A i teško je pogriješiti kad je model zgodan kao naš Tamani, reče ona i zagrli ga oko struka.
Laurel ih pogleda – Rhoslyn, koja je bila još niža od nje, s ponosom je gledala u svog sina, a Tamani je na boku držao malu vilu koja mu se privijala na prsa. Nakratko je osjetila ubod razočaranja što njegov život ne uključuje i nju, ali odmah se prekorila zbog te pomisli. Najveći dio njezina života nije uključivao njega pa bi bilo sebično priželjkivati da on njoj da više no što je ona voljna ili u mogućnosti dati njemu. Nasmiješila se Tamaniju i otjerala mračne misli.
– Je li ti ovo sestra? – upita Laurel pokazujući na vilinsku djevojčicu.
– Ne, reče Tamani, a Rhoslyn se nasmije.
– U mojim godinama? – reče i nasmiješi se. – Zemljo i nebo, ne. Tam je moje najmlađe dijete, a već kad sam njega imala, bila sam malo prestara.
– Ovo je Rowen, reče Tamani bockajući djevojčicu prstom. – Njezina majka moja je sestra.
– Oh. Znači ona ti je nećakinja, reče Laurel.
Tamani slegne ramenima. – Ovdje se zapravo ne koristimo drugim izrazima osim majka, otac, brat, sestra. Izvan toga, svi pripadamo jedni drugima i pomažemo svima oko djece. – Poškakljao je malu vilu, a ona je cičala od užitka. – Rowen možda dobije malo više pažnje jer smo bliskije povezani s njom nego s drugom djecom, ali svi smo mi obitelj.
– Oh. – Laurel se takav pristup istodobno sviđao i odbijao je. Bilo bi zabavno imati cijelo društvo ljudi koji se svi redom smatraju dijelom tvoje obitelji. Ali nedostajala bi joj povezanost sa širom obitelji, premda njezina i nije bila tako široka.
Laurel iznenađeno trepne prema malom stvorenju nalik ljubičastoj vjeverici s ružičastim leptirskim krilima koje je sjedilo Rowen na ramenu. Mogla bi se zakleti da ga trenutak prije nije bilo. Gledala je u čudu kako mu je Rowen nešto šapnula, a potom se nasmijala kao na neku internu šalu.
– Tamani? – šapne Laurel, ne mogavši odvojiti pogled s te neobične stvari.
– Sto? – upita on slijedeći njezin pogled.
– Što je to?
– To je njezin prijatelj, odgovori Tamani, susprežući osmijeh. – Barem zasad. Redovito ih mijenja.
– Trebam li ti uopće reći da sam potpuno zbunjena?
Tamani je pronašao stolac i sjeo, spustivši Rowen natrag na pod. Ispružio je noge ispred sebe. – Gledaj na to kao na ne-baš-zamišljenog imaginarnog prijatelja.
– Nije stvaran?
– Samo iluzija. – On se nasmiješi, jer Laurel je i dalje izgledala zbunjeno. – Rowen je, reče on toplim glasom, – ljetna vila.
Rowen se stidljivo osmjehne.
Rhoslynino se lice ozari. – Jako smo ponosni na nju.
– Stvaranje zamišljenog prijatelja jedna je od prvih manifestacija čarolije ljetnih vila. Rowen je prvi put stvorila jednog takvoga samo dva tjedna nakon izlaska iz cvijeta. To ti je kao da imaš posebnu dekicu ili igračku, samo je mnogo zabavnije. Moje se igračke, recimo, nikad nisu tako kretale.
Laurel je oprezno odmjeravala ljubičasto stvorenje nalik vjeverici. – Znači nije stvaran?
– Tek malo stvarniji od imaginarnih prijatelja drugih vila.
– Nevjerojatno.
Tamani zakoluta očima. – Ma nije to ništa. Trebaš Vidjeti junačke spasitelje koje si stvori da je spase od čudovišta ispod kreveta. – On zastane. – Koje je također sama stvorila.
– Gdje su joj roditelji?
– Danas su gore u Ljetu, reče Rhoslyn. – Rowen je gotovo dovoljno stara da počne s učenjem pa se dogovaraju s njezinim redateljem.
– Tako mlada već počinje s učenjem?
– Ima skoro tri godine, odgovori Tamani.
– Stvarno? – upita Laurel, pogledavajući djevojčicu koja se igrala na podu. – Izgleda mnogo mlađe, reče tiho. Zastane. – A ponaša se kao da je mnogo starija. Baš sam te mislila pitati o tome.
Rowen je zurila gore u Laurel. – Ista sam kao sve druge vile moje dobi. Nisam li? – upita Tamanija.
– Savršena si, Rowen. – On je podigne u krilo, a ljubičasto-ružičasti stvor smjesti mu se na vrh glave. Laurel se morala prisiljavati da ne bulji, premda se pitala računa li se to uopće kao nepristojno ako stvar u koju zuriš zapravo ne postoji. – Da ti kažem nešto o Laurel, reče Tamani Rowen. – Ona je jako posebna. Živi u ljudskom svijetu.
– Kao i ti, reče Rowen, kao da to nije ništa neobično.
– Ne baš kao ja, reče Tamani smijući se. – Laurel živi s ljudima.
Rowenine se oči raširiše. – Zbilja?
– Da. Zapravo, saznala je da je vila tek lani, kad je procvjetala.
– A što si mislila da si? – upita Rowen.
– Mislila sam da sam ljudsko biće, kao moji roditelji.
– To je šašavo, reče Rowen. – Kako bi vila mogla biti ljudsko biće. Ljudi su čudni. I strašni, doda nakon kratke stanke. A zatim zavjerenički šapne: – Oni su životinje.
– Nisu baš tako strašni, Rowen, reče Tamani. – A izgledaju isto kao i mi. Da ne znaš ništa o vilama, možda bi i ti za sebe mislila da si ljudsko biće.
– Oh, ja nikad ne bih mogla biti ljudsko biće, reče Rowen ozbiljno.
– Pa... nikad i nećeš morati biti, reče Tamani. – Bit ćeš najljepša ljetna vila u Avalonu.
Rowen se nasmiješi i koketno spusti pogled, a Laurel nije nimalo dvojila da Tamani ima pravo. Sa svojom mekanom, kovrčavom smeđom kosom i dugačkim trepavicama bila je najljepše dijete koje je Laurel ikad vidjela. Djevojčica otvori usta poput ružina pupoljka i zijevne.
– Vrijeme je za odmor, Rowen, reče Rhoslyn.
Rowenino se lišće objesi i ona napući usta. – Ali želim se igrati s Laurel.
– Laurel će opet doći, reče Rhoslyn i brzo svrne pogled prema Laurel, kao da provjerava istinitost svog obećanja. Laurel brzo kimne, premda nije bila sigurna je li to istina. – Možeš spavati u Tamovu krevetu, doda Rhoslyn kad se Rowen još nećkala. – Nadam se da ti ne smeta, reče ona Tamaniju, a on odmahne glavom.
Lice male vile odmah se ozarilo i Rhoslyn je povede niz uzak hodnik ostavljajući Laurel i Tamanija same.
– Zar zaista ima samo tri godine? – upita Laurel.
– Aha. I vrlo je normalna za vilu njezine dobi, doda Tamani, zavaljen u širok naslonjač.
Laurel ga je opčinjeno promatrala. Nikad ga prije nije vidjela tako opuštena.
– Rekao si mi da vile stare i sazrijevaju drukčije od ljudi, ali... – Nije završila.
– Nisi mi vjerovala? – reče Tamani i nasmiješi se.
– Jesam, ali posve je drukčije kad to i vidiš vlastitim očima. – Ona ga pogleda. – Jesu li vile ikad bebe?
– Ne u onom smislu kako ti misliš.
– A ja sam bila starija od Rowen kad sam otišla živjeti s roditeljima?
Tamani kimne, a u kutovima usana titrao mu je osmijeh. – Upravo si navršila sedam godina.
– A ti i ja – zajedno smo išli u školu?
On se zahihoće. – Od kakve bi mi koristi bila jesenska škola?
– Pa kako sam te onda poznavala?
– Provodio sam dosta vremena na Akademiji s majkom.
Kao da je osjetila da su je spomenuli, Rhoslyn uđe u sobu noseći dvije šalice toplog nektara od helikonije. Laurel ga je već bila kušala na Akademiji, gdje su joj rekli da je taj slatki napitak omiljeno piće u Avalonu, ali da ga je često teško naći. Osjećala se počašćenom što joj ga je Rhoslyn ponudila.
– Što je vrtlarica? – upita Laurel obraćajući se Rhoslyn. – Tamani mi je rekao da je to kao primalja.
Rhoslyn neodobravajući cokne jezikom. – Tamani i njegove ljudske riječi. Ne znam što je primalja, ali vrtlarica je uzgajivačica koja se brine za rast izdanaka.
– Oh, reče Laurel, ali još je bila zbunjena. – Zar se za njih ne brinu roditelji?
Rhoslyn odmahne glavom. – Nema dovoljno vremena za to. Izdancima treba stalna i vrlo specijalizirana njega. Svi mi imamo svoje poslove, a kad bi svaka majka uzela godinu odmora da se može posvetiti njezi svog izdanka, previše bi poslova ostalo neobavljeno. Osim toga, moglo bi se dogoditi da neki par odluči stvoriti sjemenku samo zato da se izvuku od posla na godinu dana, a novi je život previše dragocjen i važan da bi ga se začinjalo tako lakomisleno.
Laurel se zapita što bi Rhoslyn rekla o mnogim lakomislenim razlozima zašto ljudi odlučuju imati djecu, ali odlučila je zadržati to za sebe.
– Izdanci se njeguju u posebnom vrtu na Akademiji, nastavi Rhoslyn, – kao i sve ostalo važno bilje i cvijeće.
Proljetne i ljetne mladice uče raditi promatrajući druge, zato je Tamani provodio toliko vremena na Akademiji sa mnom.
– A ja sam bila tamo?
– Naravno. Od trenutka kad se tvoj izdanak otvorio, baš kao i sve ostale jesenske vile.
Laurel pogleda Tamanija, a on kimne. – Od prvoga dana. Kao što sam ti rekao, oni te i ne poznaju.
Laurel tužno kimne glavom.
– Laurel se malo teže miri s činjenicom da nema vilinske roditelje, objasni Tamani tiho.
– Oh, ne brini se, ukori je Rhoslyn. – Odvajanje je važan dio tvog rasta i odgoja. Roditelji bi ti samo smetali.
– Zašto? Kako? – upita Laurel, malo uznemirena ležernim tonom kojim je Rhoslyn – koja je i sama bila majka – odbacila svaki spomen na Laureline nepoznate roditelje.
– Veliki su izgledi da su tvoji roditelji bili proljetne vile
ne bi znali poučavati malu jesensku mladicu. Jesenske vile moraju biti slobodne od tih nasumičnih privrženosti nižim vilama, reče ona smireno, kao da ne govori i o sebi. – Moraju naučiti kultivirati um da bi mogle obavljati posao koji se od njih očekuje. Jesenske su vile veoma važne za naše društvo. Sigurno si to uvidjela već i nakon tako kratka boravka na Akademiji.
Laurelin se um zakvačio za izraz nasumične privrženosti. Roditelji su mnogo više od toga. Ili bi barem trebali biti. Unatoč toplini Tamanijeva doma, Laurel shvati da bi najradije pobjegla od te teme. – Tamani, reče naglo, – daleko smo hodali, bojim se da bismo mogli zakasniti natrag na Akademiju.
– Oh, ne brini se, reče Tamani. – Hodali smo zaobilaznim putem, uz rub naseljenog područja. Sad nismo daleko od Kraljičine šume, a ona graniči sa zemljištem
Akademije. Svejedno, nastavi on obraćajući se majci, – trebali bismo krenuti. Obećao sam osoblju Akademije da te neću predugo zadržati. – Tamani je zabrinuto pogleda, ali ona skrene pogled.
– Naravno, reče Rhoslyn toplo, potpuno nesvjesna napetosti koju je stvorila. – Dođi nam opet kad god želiš, Laurel. Bilo je lijepo opet te vidjeti.
Laurel se tupo nasmiješi. Osjeti kako se Tamanijevi prsti isprepliću s njezinima i vuku je prema vratima.
– Hoćeš li se ti vratiti, Tam? – upita Rhoslyn tren prije nego što su prešli preko praga.
– Da. Moram se vratiti na dveri u zoru, ali večeras ostajem ovdje.
– Dobro. Kad se vratiš, Rowen više neće biti ovdje. Potrudit ću se da te dočeka spremljen krevet.
– Hvala ti.
Laurel se pozdravi i krene natrag prema glavnoj cesti kojom su bili došli prije samo sat vremena.
Kad joj je Tamani pustio ruku i zauzeo uobičajeno mjesto nekoliko koraka iza nje, Laurel progunđa nešto nerazumljivo i prekriži ruke na prsima.
– Molim te, ne budi takva, reče on tiho.
– Ne mogu si pomoći, reče ona. – To što je rekla...
– Znam da nisi navikla na takvo što, ali tako ovdje stoje stvari. Siguran sam da nitko od tvojih kolega ne misli da je to čudno.
– Zato jer ne znaju bolje. Ti znaš.
– Zašto? Zato što znam kako to ljudi rade? Automatski pretpostavljaš da je vaš način bolji.
– Pa kad jesti – reče Laurel, okrenuvši se prema njemu.
– Možda za ljude, odgovori joj Tamani snažnim, ali tihim glasom. – Ali ljudi nisu vile. Vile imaju drukčije potrebe.
– Znači kažeš da je to u redu? To da se roditeljima oduzmu vilinska djeca?
– Ne kažem da je jedno bolje od drugoga. Nisam dovoljno dugo živio među ljudima da bih mogao suditi o tome. Ali razmisli o nečemu, reče on položivši joj jednu ruku na rame i tako ublažujući oštrinu svojih riječi. – Što bi bilo da mi u Avalonu živimo kao vi u ljudskom svijetu? Svaki put kad par proljetnih vila dobije jesensku mladicu, ostavimo je kod njih. Oni je odgajaju. Ali ona svakoga dana odlazi u školu na Akademiju i tamo provodi dvanaest sati. Oni ne razumiju ništa od onoga što ona radi. Osim toga, nemaju vrt oko kuće – vrt koji joj je nužno potreban za učenje – pa mora ostajati dulje u školi. Nema je šesnaest sati na dan. Ona nedostaje njima, oni nedostaju njoj. Jedva da se i vide. Na kraju budu kao stranci, osim što za razliku od sadašnjeg načina ti roditelji točno znaju što propuštaju. A to boli, Laurel. Boli njih i boli nju. Pa mi sad reci da |e to bolje.
Kad su joj njegove riječi prodrle u dubinu, Laurel je ostala stajati u šoku. Je li moguće da on ima pravo? Bilo joj je mrsko i razmišljati o toj mogućnosti. A ipak, imala je neku surovu učinkovitost koju nije mogla poreći.
– Ne kažem da je naš način bolji, reče Tamani blagim glasom. – Ne kažem čak ni da moraš shvatiti to što radimo, ali nemoj misliti da nemamo osjećaja zato što odvajamo više od nižih. Imamo svoje razloge za to.
Laurel polako kimne. – A što je s očevima? – upita ga sad već tišim glasom. – Imaš li oca?
Tamani se čvrsto zagleda u jednu točku na tlu. – Imao sam, reče kroz stisnuto grlo.
Preplavi je osjećaj krivnje. – Tako mi je žao. Nisam mislila... Oprosti. – Dotakne ga po ramenu, priželjkujući da može učiniti nešto više od toga.
Tamanijeva čeljust bila je čvrsto stisnuta, ali prisilio se na osmijeh. – U redu je. Samo što mi nedostaje. Prošlo je tek mjesec dana.
Mjesec dana. Taman u vrijeme kad je očekivao da ga dođe posjetiti. Ali nisam došla. Osjetila je neku prazninu u prsima. – Nisam znala... – Zastane.
On se nasmiješi. – U redu je, zaista. Znali smo da se to sprema.
– Stvarno? Od čega je umro?
– Nije umro, zapravo. To je gotovo suprotno od umiranja.
– Što to znači?
Tamani duboko udahne i zatim polako izdahne. Kad je opet pogledao Laurel, već je bio onaj stari, a tuga je bila dobro skrivena. – Jednom ću ti pokazati. Moraš to vidjeti da bi mogla shvatiti.
– Ali zar ne možemo...?
– Danas nemamo vremena, reče Tamani, prekinuvši je pomalo napetim glasom. – Dođi. Bolje da te vratim na vrijeme, tako da mi dopuste da te sljedeći put izvedem van.
– Sljedeći tjedan? – upita Laurel s nadom.
Tamani odmahne glavom. – Čak i da mi dopuste da toliko slobodnih dana provedem u Avalonu, tebi ne bi dali da se makneš od učenja. Za nekoliko tjedana.
Taj koncept o – slobodnim danima u Avalonu – bio joj je nekako nelagodan, ali ne toliko koliko pomisao na to da će neko neodređeno vrijeme biti zatvorena s knjigama na Akademiji. Nekoliko tjedana? Jednako tako mogao je reći zauvijek. Mogla se samo nadati da će u sljedećoj etapi njezine naobrazbe vrijeme proći brže nego sad kad je samo sjedila u sobi nad knjigama.

ŠEST

Sljedećega jutra Laurel je proučavala svoj odraz u zrcalu pitajući se kako bi trebala izgledati učenica na početnom stupnju? Nakon fijaska tijekom prve večere u Avalonu, silno se trudila primjereno se odijevati, ali kad god bi nekoga upitala što da odjene, nikad nije dobila više od ohrabrujućega smiješka i upute – neka odjene ono u čemu se najudobnije osjeća. Pogleda svoju kosu skupljenu u rep pa je raspusti, pustivši je neka joj padne na ramena. Kad ju je opet podigla, začuje se kucanje na vratima. Otvorila ih je i provirila van, ugledavši Katyino nasmiješeno lice.
– Došla sam ti pokazati kamo trebaš ići, danas ti je ipak službeni početak škole, reče Katya veselo.
– To bi bilo super, reče Laurel smiješeći se od olakšanja. Pogleda Katyinu odjeću – dugačku lepršavu suknju i majicu bez rukava s povišenim ovratnikom. Laurel je na sebi imala poludugu haljinu od laganog materijala koji je lepršao na povjetarcu i šuškao joj oko nogu dok je hodala. Zaključila je da je njezina odjeća dovoljno slična Katyinoj da neće izgledati neprimjereno.
– Jesi li spremna? – upita Katya.
– Aha, odgovori Laurel. – Samo da uzmem ruksak. – Prebacila je naprtnjaču preko ramena, a Katya je pogleda ispod oka. Debeli crni patentni zatvarači i najlonska mrežica – da ne spominjemo prišivke s logom Transformersa koje joj je David prije nekoliko mjeseci stavio iz šale – bili su u oštrom kontrastu s Katyinom platnenom torbom. Ali Laurel nije imala u čemu drugomu nositi svoje kartice-podsjetnike, a osim toga, bilo je utješno nositi staru, poznatu naprtnjaču.
Krenule su van, a nakon nekoliko skretanja zaputile su se niz dugački hodnik s prozorima od šećernoga stakla koji su unutra propuštali zoru i projicirali njihove odraze na nasuprotni zid. Laurel je promatrala odraze i na trenutak se morala zapitati koji je njezin. Katya je bila iste visine, a i ona je imala svijetlu kosu, premda je njezina bila kratka i slatko joj se uvijala u raznim smjerovima. Većina drugih vila promijenila je boju kose prehranom pa je bilo mnogo više vila s crvenom, zelenom i plavom kosom nego onih svjetlokosih. Bio je to zanimljiv pristup modi, a Laurel bi čak i uživala u tome da nije imala pune ruke već i s nijansama neslužbeno propisana načina odijevanja.
Došle su do dvostrukih vrata kroz koja je dopirao miris bogate, vlažne zemlje. – Danas ćemo biti ovdje, reče Katya. – Sastajemo se na raznim mjestima, ovisno o projektu na kojem radimo. No pola se satova održava ovdje. – Ona otvori vrata i začuje se žamor čavrljanja.
Iza vrata bila je učionica kakvu Laurel nikad prije nije vidjela. Inače bi to nazvala staklenikom. Uz rub prostorije, ispod visokih prozora što su sezali do stropa, bile su nanizane posude za sadnju pune raznoraznih zelenih biljaka. Na kosom krovu vidjeli su se krovni prozori, a u cijeloj je prostoriji bilo tropski toplo i vlažno. Bilo joj je drago da je izabrala laganu ljetnu haljinu, a ujedno i jasno zašto se njezina garderoba sastojala većinom od lagane odjeće.
Nije bilo radnih stolova, ali sredinom cijele prostorije protezao se dugačak stol pun razne opreme. Laurel je lako mogla zamisliti koliko bi David uživao u pogledu na sve te stvari: bočice, epruvete, kapaljke, nekoliko instrumenata nalik mikroskopu te redove i redove bočica ispunjenih tekućinama svih boja.
Ali nigdje radnog stola. Laurel je bila pomalo iznenađena što joj je zbog toga laknulo. Podsjećalo ju je na njezino školovanje kod kuće.
No, za razliku od toga, vile su joj izazivale laganu napetost. Prostoriju je ispunjavao žamor razgovora prigušen bujnim zelenilom. Naokolo se motalo stotinjak vila, zbijenih oko cvjetnih posuda ili stojeći u skupinama i čavrljajući. Prema Aurorinim riječima, akoliti s kojima će Laurel učiti mogu biti stari između petnaest i četrdeset godina, ovisno o njihovoj nadarenosti i posvećenosti tom polju, tako da se nije moglo unaprijed reći koliko će toga imati zajedničkoga sa svojim kolegama. Nikoga od njih nije prepoznala, tek joj se poneko lice učinilo poznatim iz blagovaonice. Što znači da su svi ostali bili U velikoj prednosti jer bila je sigurna da se većina njih sjeća nje od prije – da je se sjećaju kao nekoga koga se ona sama ne sjeća.
Dok je Laurel stajala kao prikovana za vlažan kameni pod, Katya mahne jednoj skupini vila koje su stajale oko nečega što je izgledalo kao veliki grm šipka. – Profesori će doći tek za nekoliko minuta, reče ona, – a rado bih prije toga provjerila kako je moje stablo kruške. Bi li ti smetalo?
Laurel odmahne glavom. Smetalo? Ne znam što bih drugo uopće mogla raditi.
Katya priđe posudi za sadnju u kojoj je raslo maleno lisnato stablo pa iz torbe izvuče knjigu.
Kruska, pomisli Laurel automatski. Ljekovita, neutralizira većinu otrova. Sok cvjetova štiti od dehidracije. – Sto radiš tim stablom?
– Pokušavam mu ubrzati rast, reče Katya škilje ći prema nekoliko oznaka na deblu mladog stabalca.
– To je prilično jednostavan eliksir, ali ne uspijevam ga smiješati kako treba. – Ona podigne bočicu tamnozelene tekućine i okrene je prema suncu. – Ako ti zatreba napitak za neku boljku, ja sam prava miješalica za taj posao. – Laurel trepne na Katvinu ležernu uporabu te riječi – na kraju krajeva, Tamani joj je dao naslutiti da ta riječ kojom proljetne vile nazivaju jesenske ima blago pogrdnu notu. No bilo je očito da Katya ne misli tako. – Ali kad treba smućkati nešto što jednostavno pojačava već postojeće funkcionalne osobine, mozak mi se zaveže u čvor, dovrši Katya, ne zamijetivši Laurelinu reakciju.
Laurel se obazre po učionici. Neke su vile podigle glavu i uzvratile joj pogled, druge su ga skrenule, neke su se nasmiješile, a neki su jednostavno nastavili buljiti sve dok Laurel nije pogledala u stranu. Ali kad su joj se oči srele s pogledom visoke vile ljubičastih očiju i s ravnim tamnosmeđim šiškama, iznenadi je njegova oštrina. Umjesto da samo skrene pogled, visoka vila zabaci kosu preko ramena i cijela se okrene, pokazujući joj leđa. – Hej, Katya, šapne Laurel, – tko je to?
– Tko? – upita Katya malo rastreseno. – Ona tamo. S dugačkom tamnom kosom. Ljubičasti korijen kose i oči.
Katya brzo pogleda – Oh, to je Mara. Je li te prostrijelila pogledom? Ne obaziri se na nju. Ima neke nerazriješene stvari s tobom.
– Sa mnom? – Laurel gotovo zaskviči. – Pa i ne poznaje me!
Katya zagrize donju usnu, oklijevajući. – Gle, reče tiho, – nitko zapravo ne voli govoriti o tome koliko se toga ti ne sjećaš. Svi mi spravljamo napitke za zaborav, doda brzo, prije nego što je Laurel stigne prekinuti. – Već na samom početku naučimo kako. Prvi uspješan napitak smiješala sam u dobi od deset godina. Ali namijenjeni su ljudima i trolovima, ma znaš... životinjama. Ne djeluju isto na vile.
– Misliš kao što su vile imune na utjecaj proljetnih vila? – upita Laurel.
– Ne baš. Da su vile imune na jesensku čaroliju, ne bismo mogli koristiti ljekovite napitke. Ali oni koje spravimo za životinje nemaju isto djelovanje na biljke, a tko bi normalan smiješao napitak koji će uništiti sjećanja drugoj vili? Doduše, nekoć davno – davno prije nego što sam propupala – jesenske su vile proučavale otrove, ali jedna od njih... otišla je predaleko, reče Katya gotovo šaptom. – Zato nas sad usmjeravaju dalje od toga. Treba ti posebno dopuštenje čak i za čitanje knjiga o tome. Ti si poseban slučaj – htjeli su biti sigurni da ne postoji ništa što bi, makar i slučajno, mogla otkriti ljudima. Ali svejedno, iskreno govoreći, kao žrtva čarolije koju nam više nije dopušteno ni proučavati, ti si hodajući tabu. Bez uvrede. – Katya kimne glavom prema Mari. – Mari to najviše smeta. Prije nekoliko godina zatražila je dopuštenje za proučavanje vilinskih otrova, ali su je odbili – unatoč tomu što je najbolja u razredu i već je prava stručnjakinja za životinjske otrove.
– I zbog toga mrzi mene? – upita Laurel zbunjeno.
– Mrzi činjenicu da si ti živi dokaz otrova koji ona ne zna smiješati. A povrh toga, poznaje te... ili te nekoć poznavala. Više-manje svi smo te poznavali.
– Oh, reče Laurel tiho.
– Prije nego što me upitaš, ja te nisam poznavala prije nego što su te izabrali za kalema, a i onda samo izdaleka. Ali Mara, reče ona i opet pokaže prema visokoj vili, – vas dvije bile ste prilično dobre prijateljice.
– Stvarno? – upita Laurel, istodobno se osjećajući glupo što joj drugi moraju reći tko su joj bili prijatelji, i pomalo u nevjerici da ju je netko s kim je nekoć bila prisna mogao prostrijeliti takvim pogledom.
– Da, ali i Mara je bila u užem izboru za kalema pa je bila jako nesretna kad su izabrali tebe. Shvatila je to kao svoj neuspjeh, a ne kao jednostavan pokazatelj da si ti bolje odgovarala zadanim parametrima. Prevagnula je tvoja svijetla kosa, reče Katya i odmahne rukom. – Ljudi vole plavokose bebe, rekli su.
Laurel se malo zagrcne na to pa se zakašlje da pročisti grlo, privukavši time pozornost mnogih vila. Čak se i Mara okrenula i opet je ošinula pogledom.
– Mislim da se sve otada pokušava dokazati, reče Katya. – Zaista je nadarena, postala je akolitom mnogo prije većine nas ostalih. Mislim da će uskoro postati kalfa, a ako mene pitaš – što prije, to bolje. – Katya se opet okrene prema svom stablu. – Neka ode u nauk kod njih, promrmlja.
I Laurel se nagnula, ali i dalje je krajičkom oka pogledavala Maru. Visoka vila stajala je opušteno naslonjena na pult, s gracioznošću i ljepotom balerine, ali njezine su oči pogledom upijale cijelu prostoriju – i kao da nisu bile zadovoljne onime što vide. Jesu li njih dvije zaista nekoć bile prijateljice?
U učionicu uđe skupina sredovječnih vila, a ona na čelu pljesne rukama da privuče pozornost. – Okupite se, molim vas, reče iznenađujuće tihim glasom, ali jako je se dobro čulo u odjednom potpuno tihoj prostoriji. Sve su vile ušutjele i okrenule se prema instruktorima.
Pa, pomisli Laurel, eto nečega što kod kuće definitivno nije tako.
Vile sa svih strana prostorije okupile su se u krug oko dvadesetak učitelja. Vila koja ih je pozvala da se okupe upita: – Ima li ovdje netko tko danas započinje novi projekt?
Podigne se nekoliko ruku, a vile su se odmah razmaknule da ih propuste naprijed. Jedna po jedna, vile su opisivale projekte na kojima započinju raditi, njihovu svrhu, kako ih planiraju raditi, koliko očekuju da će trajati, i ostale pojedinosti. Odgovorile su na nekoliko pitanja koja su im postavili učitelji, čak i na neka koja su postavili ostali učenici.
Svi su projekti zvučali vrlo složeno, a vile su često koristile izraze koje Laurel nije razumjela, kao monastuolni receptori, matrice eukariotičnog otpora i kaprilični hieokraftni vektori. Nakon nekoliko minuta takvih izraza počela joj je popuštati pozornost. Dok su vile iznosile podatke o planiranim projektima, Laurel se ogledavala po krugu. Druge su vile stajale u tišini, slušajući. Nitko se nije meškoljio, jedva da je itko šaptao, a čak i kad jest, bilo je to nešto vezano uz projekt o kojemu je bila riječ. Prošlo je gotovo pola sata prije nego što su završili S opisivanjem projekata, a sve su to vrijeme svi bili tihi i usredotočeni.
Bilo je to pomalo sablasno.
– Je li itko jučer dovršio projekt? – upita instruktorica nakon toga. Podigne se još nekoliko ruku i opet se gomila razmakne da te učenike propusti naprijed.
Dok su vile izvještavale o završenim projektima, Laurel se opet ogledavala po prostoriji. Biljke koje su rasle ovdje unutra bile su jednako raznovrsne kao one vani, ali doimale su se više nasumičnima u smislu raznovrsnosti. Oko mnogih stajali su snopovi papira, laboratorijska oprema, ili tkanine strateški postavljene tako da filtriraju svjetlo. Nije to bio staklenik, nego laboratorij.
– Kad sam prošli tjedan pregledao tvoj projekt, činilo mi se da ne napreduje dobro. – Jedan od profesora, vilenjak duboka glasa, ispitivao je malu brinetu koja je izgledala prilično mladom.
– I nije, reče vila jednostavno, bez trunke srama ili smetenosti. – Na kraju se pokazao kao potpuni neuspjeh.
Laurel se zgrči očekujući podrugljivo šaptanje i hihotanje.
Ali nije ih bilo.
Ogleda se oko sebe. Ostale su vile pozorno slušale. Zapravo, neke su kimale glavama dok je mala vila opisivala razne vidove svog neuspjeha. Nitko se nije doimao ni najmanje obeshrabrenim. Još jedna prilično pozitivna razlika između toga kako je ovdje, a kako je kod kuće.
– Što sad planiraš? – upita isti učitelj.
Mlada vila nije oklijevala. – Moram još malo učiti da bih mogla zaključiti zašto serum nije djelovao, ali kad to završim, htjela bih opet pokušati. Odlučna sam u namjeri da ponovno potaknem uporabu napitka viri-defeka u Avalonu.
Instruktor je nakratko razmislio o tome. – Odobrit ću ti to, reče napokon. – Još jedan pokušaj. Ali nakon toga vraćaš se svom redovnom programu.
Mlada vila kimne glavom i zahvali mu pa se vrati u krug.
Učitelji su se ogledavali da vide ima li još koja podignuta ruka, ali nije ih bilo. – Prije nego što se raziđete, reče instruktorica, – mislim da ste svi svjesni da nam se Laurel vratila, pa makar i na tako kratko vrijeme.
Sve su se oči okrenule prema Laurel. Dobila je nekoliko osmijeha, ali većinom su samo znatiželjno zurili u nju.
– Ostat će s nama sljedećih nekoliko tjedana. Molim vas da joj dopustite da slobodno promatra vaš rad i vaše projekte. Odgovorite na njezina pitanja. Nema potrebe da ona išta radi, pogotovo ako je u pitanju nešto što zahtijeva određeno predznanje, ali molim vas da budete strpljivi i da joj objasnite što radite, kako to radite i zašto. Sad se možete razići. – Pljesne rukama i vile se počnu razilaziti.
– Što sad? – šapne Laurel Katyi. Opet se čuo žamor razgovora, ali nakon tišine koja je bila vladala proteklog sata Laurel se činilo da je primjerenije šaptati.
– Sad ćemo se primiti posla, reče Katya jednostavno. – Imam dva dugoročna projekta na kojima trenutačno radim, a onda me čeka ponavljanje.
– Ponavljanje?
– Spravljanje jednostavnih napitaka i seruma za druge vile u Avalonu. Naučimo ih pripremati već u jako ranoj dobi, ali tek se učenicima na višim razinama povjerava izrada proizvoda koji se uistinu i koriste. Imamo mjesečne kvote koje moramo ispuniti, a ja sam bila toliko usredotočena na svoje stablo kruške da sam malo u zaostatku.
– Svi vi jednostavno... radite? Na čemu god želite.
– Pa, napredne projekte mora odobriti vijeće učitelja. Povremeno dođu ovamo i provjere što radimo, ali da, sami odlučujemo o svojim projektima.
Cijeli ju je taj postupak podsjećao na godine kad ju je majka poučavala kod kuće, kad je nastavni plan prilagođavala njezinim interesima i puštala je da uči vlastitim tempom. Ona se nasmiješi na to sjećanje, premda je već odavno prestala moljakati mamu da je opet poučava kod kuće – najviše zahvaljujući Davidu i svojoj prijateljici Chelsea.
Ali ovdje Laurel nije imala vlastita projekta, a nije joj se činilo da bi lunjanje po prostoriji pomoglo da išta nauči. Ni nakon dva tjedna učenja naziva biljaka jednostavno nije znala dovoljno da bi drugim učenicima mogla postaviti smislena pitanja. Zato joj je laknulo kad je ugledala poznato lice, premda si nikad prije nije mogla zamisliti da je to osjećaj koji će je ikada obuzeti pri pogledu na strogo Yeardleyjevo lice.
– Je li spremna? – upita Yeardley, obrativši se Katyi, a ne njoj.
Katya se nasmiješi i lagano gurne Laurel naprijed. – Aha. Sad je vaša.
Laurel krene za Yeardleyem do mjesta za dugačkim stolom s opremom. Bez ikakva uvoda, čak i bez pozdrava, počeo ju je ispitivati gradivo iz druge pošiljke knjiga. Nije bila posve sigurna u točnost svojih odgovora, ali činilo se da je Yeardley zadovoljan njezinim napretkom. Posegnuo je u svoju torbu i izvukao... još knjiga.
Preplavi je razočaranje. – Mislila sam da sam gotova s knjigama, reče ona prije no što se stigla zaustaviti.
– Nikad nećeš biti gotova s knjigama, reče Yeardley kao da mu je i sama ta pomisao odbojna. – Svaka kasta ima svoju esencijalnu prirodu. Esencija proljetnih vila društvene je prirode i oslanja se na empatiju. Ljetne vile moraju izoštriti svoj osjećaj za estetiku; bez umjetnosti njihova je čarolija vrlo slaba. Esencija naše čarolije je um, znanje stečeno kroz predano učenje izvor je iz kojega naša intuicija crpi svoju snagu.
Laurel to uopće nije zvučalo kao čarolija, nego kao naporan rad.
– No, sad kad sam to rekao, znaj da ovo nisu tvoje knjige, nego moje.
Laurel je uspjela zatomiti uzdah olakšanja.
– Laurel.
Na zvuk njegova glasa ona podigne pogled. Nije bio strog kao maloprije, bio je napet, čak možda zabrinut, ali čula se i toplina koje prije tamo nije bilo.
– Inače bih te na ovoj razini počeo učiti spravljanju osnovnih napitaka. Losiona, seruma za čišćenje, hranjivih tonika, takvih stvari. Ono što poučavamo početnike. Ali morat ćeš se vratiti u neko manje važno vrijeme i sve to naučiti, uz pomoć ili sama. Ja ću te poučavati obrambenom travarstvu. Jamison je ustrajao na tome, a ja se u potpunosti slažem s njegovom odlukom.
Laurel kimne, osjećajući kako je preplavljuje val adrenalina. Ne samo zbog uzbuđenja što će napokon početi učiti nešto konkretno nego i zbog razloga tomu: prijetnje koju su predstavljali trolovi. To je ono što je bila čekala.
– Većina toga čemu ću te učiti nadilazi tvoje sposobnosti i znanje, a vjerojatno će tako biti još neko vrijeme, ali i to je početak. Očekujem da marljivo radiš, više zbog sebe nego zbog mene.
– Naravno, odgovori Laurel iskreno.
– Dao sam ti da čitaš o raznim biljkama i o tome za što se koriste. Ne znam jesi li dosad već shvatila da pripremanje napitaka, seruma, eliksira i sličnih stvari nije samo miješanje esencija u odgovarajućim omjerima. Uvijek postoje osnovne smjernice – recept, ako to želiš tako nazvati – ali postupak i konačni rezultat razlikuju se od vile do vile. Na Akademiji ne poučavamo kako slijediti upute iz recepta, nego kako slijediti vlastitu intuiciju – kako vjerovati urođenoj sposobnosti i kako iskoristiti poznavanje prirode za dobrobit svih u Avalonu. Jer najvažniji si sastojak u svakoj mješavini ti – jesenska vila. Nitko drugi ne može to što ti možeš, čak ni ako slijepo slijedi tvoje postupke. – On posegne u torbu i izvuče malenu cvjetnu posudu iz koje je rasla zelena biljčica čvrsto zatvorenih pupoljaka.
– Moraš naučiti osjetiti samu srž prirode s kojom radiš, nastavi on, nježno dodirujući biljku, – i ostvariti povezanost s njom, tako blisku, tako intimnu, da ne samo da ćeš znati kako njezine komponente pokoriti svojoj volji... – prekopao je po nizu bočica i uzeo jednu pa kapnuo kap iz nje na svoj prst – ... nego i kako otključati njezine mogućnosti i omogućiti joj da napreduje onako kako to nitko drugi ne može. – Pažljivo je vlažnim prstom dotaknuo sve zatvorene pupoljke jednog po jednog, a kad je odmaknuo ruku, maleni su se pupoljci otvorili u žarkoljubičaste cvjetove.
On pogleda Laurel u raširene oči. – Hoćemo li početi?

SEDAM

Laurel je klečala na prozorskoj klupici, nosa pritisnuta o staklo, škiljeći niz put koji je vodio do ulaza u Akademiju. Tamani je rekao da će doći u jedanaest sati, ali nije si mogla pomoći – nadala se da će uraniti.
Razočarano se vratila poslu – danas je to bio serum monastuolo, koji je očito išao u krivom smjeru. Ali Yeardley je ustrajao na tome da svaki neuspjeli projekt ipak privede kraju, čak i kad je jasno da je osuđen na propast, jer tako će bolje naučiti što ne treba raditi. Laurel se to činilo kao gubitak vremena, ali dosad je već naučila da je bolje poslušati Yeardleya bez pogovora. Unatoč izvanjskoj mrzovoljnosti, tijekom protekloga mjeseca vidjela je i njegovu drugu stranu. Bio je opsjednut travarstvom i ničemu se nije veselio više nego predanu učeniku. A uvijek je, uvijek, imao pravo. Svejedno, Laurel je i dalje bila sumnjičava u vezi s tim pravilom o neuspješnim projektima.
Baš je htjela sjesti i ubaciti sljedeći sastojak kad se začulo kucanje na vratima. Napokon! Brzo u zrcalu provjerivši kosu i odjeću, Laurel duboko udahne i otvori vrata. Na pragu je stajala Celia, proljetna vila koja ne samo da joj je bila izrezala podsjetnike nego joj je u proteklih nekoliko tjedana učinila stotine malih usluga.
– Dolje u atriju čeka te posjetitelj, reče ona i lagano nakrivi glavu. Ma koliko puta da ih je zamolila neka to ne rade, proljetne su vile uvijek pronašle način kako da joj se naklone.
Laurel joj zahvali na poruci i požuri kroz vrata. Svakim se korakom osjećala sve lakšom. Ne bi se moglo reći da ne voli učenje – baš naprotiv, sad kad je bolje razumjela gradivo, bila je opčinjena time što je učila, ali već je na samu početku imala pravo kad joj se učinilo da će to biti naporno. Svakoga je dana osam sati učila s Yeardleyem, zatim je nekoliko sati promatrala druge jesenske vile, a svake ju je večeri čekalo još knjiga, kao i vježbe pripremanja napitaka, prašaka i seruma. Bila je zauzeta od zore do sumraka, a imala je samo kratku stanku za večeru na kraju dana. Katya ju je uvjeravala da nije tako za sve jesenske vile, da ostali uče – samo – dvanaest sati na dan. Laurel se i to činilo pretjeranim.
Ali ostali su barem imali slobodnog vremena, a Laurel nije.
– Dobro, priznat ću da od tebe traže malo previše, rekla je Katya jednoga dana, što je bilo veliko priznanje s obzirom na to da je došlo od marljive, odane jesenske vile. U tome je bila slična Davidu. Ali kad joj je to rekla u namjeri da joj da kompliment, Katya se smrtno uvrijedila što ju je usporedila s ljudskim bićem. Zato je Laurel bila ushićena kad je tri dana poslije stigla Tamanijeva poruka u kojoj je zatražio da mu se dopusti da provede poslijepodne s njom. Znala je da to neće biti dug odmor, ali bila je to dobrodošla prilika da si napuni baterije i da se pripremi za još jedan tjedan naporna učenja prije nego što se vrati roditeljima.
Laurel je bila dovoljno rastresena da zamalo nije vidjela Maru i Katyu koje su stajale na odmorištu, naslonjene na ogradu, odakle su gledale dolje u predvorje.
– Opet je ovdje, reče Mara, a sa savršenih usana boje rubina kao da je kapao prezir. – Zar mu ne možeš reći tla te pričeka vani?
Laurel podigne obrvu. – Da se mene pita, došao bi gore u moju sobu.
Marine su se oči raširile i ona osine Laurel bijesnim pogledom, ali Laurel se već navikla na prijeteće poglede te visoke ljepotice. Njihov se odnos nije nimalo popravio od onoga prvog dana u laboratoriju. Laurel ju je jednostavno izbjegavala pogledati. Čak i kad ju je jednom upitala nešto u vezi s njezinim projektom – istraživanjem kaktusa, kako primjereno! – Mara joj je jednostavno okrenula leđa i pretvarala se da je ne čuje.
Visoko podignute glave, Laurel je nastavila hodati, ne rekavši više ni riječi. Katya ju je sustigla i uhvatila korak s njom. – Ne daj se izbaciti iz takta, reče ona toplo. – Ja mislim da je to jako hrabro s tvoje strane.
Laurel je pogleda. – Kako to misliš 'hrabro'?
– Ako se izuzme osoblje, ne poznajem mnogo proljetnih vila. – Katya slegne ramenima. – Pogotovo ne vojnika.
– Stražara, ispravi je Laurel automatski, premda nije bila sigurna zašto. – Svejedno. Doimaju se tako... sirovima. – Ona zastane i proviri preko ograde dolje u predvorje gdje je čekao Tamani. – A i tako ih je mnogo. – Laurel zakoluta očima. – Naravno, vas se dvoje već dugo poznajete pa vjerujem da je s vama drukčije.
Laurel kimne, premda je to samo djelomično bilo istina. Što se nje tiče, Tamanija je poznavala manje od godine dana, ali i to je bilo dulje no što je poznavala ijednu od jesenskih vila koje je sad svakodnevno viđala.
– Pa... vidimo se poslije, reče Laurel veselo, a umor i iscrpljenost od proteklih nekoliko tjedana bili su tek blijedo sjećanje.
– Koliko ćeš dugo izbivati? – upita Katya raširenih očiju.
Koliko god mogu, pomisli ona. Ali naglas reče: – Ne znam. Ali ako se ne vidimo večeras, vidimo se sutra, može?
Činilo se da Katya ne misli da je to pametno. – Zaista mislim da ne bi trebala ići sama. Možda bi Caelin mogao poći s tobom.
Laurel zatomi poriv da zakoluta očima. Igrom slučaja Caelin je bio jedini jesenski vilenjak koji joj je bio blizak po godinama. Unatoč sitnoj građi i visoku glasu, ustrajao je na tome da glumi zaštitnika svim – damama, kako ih je zvao. No, samo bi joj još trebalo njegovo stalno dokazivanje da je bolji od svih drugih vilenjaka na koje bi možda usput naišli. A Caelin bi činio baš to. Nije smjela ni pomisliti na to kakva bi bila Tamanijeva reakcija.
Licem joj preleti osmijeh. Doduše, možda bi to bilo zanimljivo vidjeti. Caelin je izgledao kao netko tko ne bi izdržao više od desetak sekundi u Tamanijevu društvu. Uživala bi gledati kako mu Tamani uzima mjeru. Ali ne toliko koliko bi uživala u tome daje sama s Tamanijem. – Vjeruj mi, Katya, ne trebam pratnju.
– Ako ti tako kažeš, nasmiješi se Katya. – Dobro se provedi, reče ona, a u glasu joj se istodobno čula iskrena želja i dvojba.

"I, kamo idemo? – upita Laurel nakon što su Tamani i ona završili šaradu službenoga hoda u tišini kroz dvorište ispred Akademije i kroz velika vrata.
– Zar ne možeš pogoditi? – upita Tamani i nasmiješi se od uha do uha, pokazujući na veliku pletenu košaru u svojoj lijevoj ruci.
– Pitala sam kamo idemo, a ne što ćemo raditi. – Ali u njezinu glasu nije bilo prijekora. Bilo je tako dobro maknuti se s Akademije, osjetiti svjež povjetarac na licu i mekanu zemlju pod nogama te krajičkom oka gledati Tamanija koji je išao iza nje. Najradije bi raširila ruke i zavrtjela se oko sebe smijući se, ali uspjela se suzdržati.
– Vidjet ćeš, reče on lagano je dodirujući prstima po leđima i usmjeravajući je niz puteljak koji se na tome mjestu račvao i vodio na drugu stranu od kuća uz koje su prošli put šetali. – Želim ti nešto pokazati.
Puteljak se sužavao i postajao sve strmiji, a nakon nekoliko minuta popeli su se na visok brežuljak. Laurel je na trenutak pomislila da joj nešto nije u redu s očima. Cijela visoravan na vrhu bila je u sjeni divovskoga stabla s debelim granama koje su tvorile široku krošnju. Nazubljeni izduženi listovi lagano su podsjećali na hrast, ali deblo mu nije bilo visoko, nego nisko, nabito, kvrgavo i izobličeno. Laurel se činilo da bi se pokraj njega patuljastima doimale i najveće sekvoje u nacionalnom parku koji je graničio s njezinim zemljištem u Oricku. No njegova je veličina naoko bila jedino neobično obilježje, sve dok Laurel nije zakoračila ispod njegovih grana. Naglo je uvukla zrak kad je osjetila... nešto... nešto što nije mogla identificirati ni objasniti. Gotovo kao da je zrak postao gušći, kao da se uvijao oko njezina tijela poput vode. Žive vode koja se ušuljala u zrak koji je disala i ispunjavala je, iznutra i izvana.
– Što je to? – dahne ona čim je opet mogla progovoriti. Nije dotad ni primijetila da joj se Tamani približio i da joj je položio ruku na struk kao potporu.
– Zove se Drvo svijeta. Načinjeno... sastoji se od vila.
– Kako... – Laurel nije znala kako završiti pitanje.
Tamanijevo se čelo namreškalo. – Pa... duga je to priča. – Povede je bliže deblu. – Prije mnogo, mnogo godina – prije nego što je bilo ljudi – iz avalonske su šume iznikle vile. Prema legendama, tada još nismo znali govoriti. Ali postojao je jedan zimski vilenjak – prvi zimski vilenjak – koji je imao moć veću nego ijedna vila ikad prije ili poslije. A uz tu je moć išla i golema mudrost. Kad je osjetio da se približava vrijeme njegova odlaska, tražio je način kako prenijeti mudrost koju je stekao. Umjesto da čeka dok ne uvene, došao je na ovu visoravan i molio se Gaji, majci sve prirode, rekavši joj da će se odreći života ako ona očuva njegovu svijest u obliku stabla.
– Znači... on... je ovo stablo? – upita Laurel, zakoračivši bliže kvrgavu deblu.
Tamani kimne. – On je izvorno drvo. A druge su vile mogle doći ovamo s pitanjima ili problemima. Ako su vrlo pažljivo slušale, kad bi vjetar zapuhao, čule bi šuštanje lišća i on bi s njima podijelio svoju mudrost. Prolazile su godine i uskoro su vile od ptica naučile govoriti i...
– Od ptica?
– Da. Ptice su bile prva stvorenja koja su vile čule da pjevaju – od njih smo naučili koristiti se glasovima.
– Što se onda dogodilo?
– Nažalost, kad su vile počele govoriti i pjevati, na kraju su zaboravile slušati šuštanje lišća. Dugo, dugo vremena Drvo svijeta bilo je samo obično drvo. Ali onda je Efreisone postao kralj. Efreisone je bio učenjak i u starim je knjigama pronašao legende o Drvu svijeta. Kad je sve priče spojio u cjelinu, ništa na svijetu nije želio više nego oživiti Drvo i zauzdati njegovu mudrost. Ispod ove je krošnje provodio sate i sate, njegujući drvo i oživljavajući ga. Tijekom toga vremena otkrio je da počinje čuti riječi što ih je drvo izgovaralo. Od njega je saznao stare priče, a svake ih je večeri, po povratku kući, zapisivao i poslije bi ih podijelio s podanicima. Kad je osjetio da mu više nije ostalo mnogo vremena, odlučio se pridružiti drvetu.
– Kako to misliš pridružiti se drvetu?
Tamani je oklijevao. – On... nakalemio se na drvo. Urastao je u njega i postao dijelom njega.
Laurel si je to pokušala zamisliti. Bilo je istodobno groteskno i čarobno. – Zašto je to učinio?
– Vile koje postanu dijelom Drva svijeta otpuste svoju svijest u njega. U tom stablu živi svijest tisuća vila. Milijuna. – On zastane. – Zovemo ih Nečujnima.
Laurelinim se licem razlije shvaćanje. – Tvoj je otac to učinio. On je dio ovog stabla.
Tamani kimne glavom.
Laurel se odmakne od drveta, iznenada se osjećajući kao uljez. Ali nakon nekoliko trenutaka ispružila je ruku i lagano dotaknula deblo. Yeardley ju je bio naučio kako da vršcima prstiju osjeti esenciju svake biljke – bila je to jedna od nekoliko lekcija koje je usvojila brzo i s lakoćom. Laurel položi dlanove na deblo, sklopi oči i prepusti se osjećaju. Bilo je drukčije od svih drugih biljaka. Život joj nije blago brujao pod prstima – hučao je kao moćna rijeka, valjao se kao cunami. Brzo je udahnula kad joj je nešto poput pjesme poteklo u ruku i kao da ju je ispunilo od glave do pete. Ona se okrene Tamaniju, pogledavši ga raširenih očiju. – On živi zauvijek.
– Da. Ali nedostupan nam je pa je to kao da je umro. Nedostaje mi.
Laurel odmakne ruku sa stabla i ispreplete prste s Tamanijevima. – Koliko često to vile rade?
– Ne često. Velika je to žrtva. Moraš se pridružiti stablu dok još imaš snage da prođeš taj postupak. Moj je otac imao samo sto šezdeset godina – ostalo mu je još dobrih trideset, četrdeset godina – ali osjetio je da počinje slabjeti pa je znao da mora brzo djelovati. – On se suho nasmije. – Tad sam jedini put čuo roditelje da se svađaju.
Zastao je, a glas mu je opet postao ozbiljan. – Ako odlučiš srasti sa stablom, moraš ići sam, tako da ne znam koji je dio stabla odabrao. Ali katkad bih se mogao zakleti da mu vidim lice na onoj grani, trećoj odozdo, reče on pokazujući prstom pa slegne ramenima. – Ali vjerojatno sam to samo umislio.
– Možda nisi, reče Laurel, očajnički ga želeći malo utješiti. Nakon nekoliko trenutaka duboke tišine, ona upita: – Koliko dugo to traje? – U mislima je vidjela kako golemo stablo upija vilenjaka dok život istječe iz njega.
– Oh, brzo je, reče Tamani i izbriše joj jezivu sliku iz uma. – Ne zaboravi da su prvi vilenjak koji je postao drvo i prvi koji mu se pridružio obojica bili zimske vile. Drvo je zadržalo nešto od te goleme moći. Moj... – zastane, – otac mi je rekao da odabereš svoje mjesto na stablu i predaš mu se dok ti je um bistar i namjere čiste. Stablo te podigne i upije te u trenutku. – Pogled mu je opet odlutao prema mjestu gdje mu se činilo da vidi očevo lice.
Laurel priđe malo bliže. – Rekao si da drvo komunicira. Zar ne možeš razgovarati s njim?
Tamani odmahne glavom. – Ne samo s njim. Razgovaraš s drvetom kao cjelinom, a ono odgovara jednim jedinstvenim glasom.
Laurel pogleda gore prema visokim granama. – Bih li ja mogla razgovarati sa stablom?
– Ne danas. Za to treba vremena. Moraš doći i reći mu svoje pitanje ili što te već zanima, zatim sjediš u tišini i slušaš sve dok se tvoje stanice ne sjete kako razumjeti laj jezik.
– Koliko to traje?
– Satima. Danima. Teško je predvidjeti. A i ovisi o tome koliko pozorno slušaš i koliko si otvoren odgovoru.
Dugo je oklijevala prije nego što je upitala: – Jesi li ti to već učinio?
Okrenuo se prema njoj, a pogled mu je bio otvoren kao samo nekoliko puta prije toga, kao da je maknuo sve ograde. – Jesam.
– Jesi li dobio odgovor?
Kimnuo je.
– Koliko ti je trebalo?
Oklijevao je. – Četiri dana. – Nasmiješio se. – Tvrdoglav sam. Nisam bio otvoren odgovoru koji mi je drvo htjelo dati. Htio sam dobiti odgovor koji sam priželjkivao.
Pokušala je zamisliti Tamanija kako šutke sjedi pod krošnjom puna četiri dana. – Što ti je stablo reklo? – šapne ona.
– Možda ću ti jednoga dana reći.
Usta su joj se osušila kad ju je samo pogledao, a živi se zrak zakovitlao oko nje. Zatim se Tamani nasmiješio i pokazao na gustu travu nekoliko metara izvan sjene krošnje Drva svijeta.
– Zar ne možemo jesti ovdje? – upita ona, ne želeći se maknuti od stabla.
Tamani odmahne glavom. – Nije pristojno, reče. – Trudimo se što više prepustiti drvo onima koji tragaju za odgovorima. A to je vrlo privatna stvar, doda on.
Premda je to shvaćala, svejedno joj je bilo pomalo žao kad je morala iskoračiti iz sjene na sunce. Tamani je postavio oskudan piknik – pod hranjivim avalonskim suncem nije bilo potrebe za jelom – pa su se oboje smjestili na travu. Laurel je legla potrbuške nakratko uživajući u ljenčarenju.
– Kako ti ide s učenjem? – upita Tamani.
Laurel razmisli o pitanju. – Jako mi je zanimljivo, reče napokon. – Nisam znala da se s biljkama može učiniti toliko toga. – Zakotrlja se na bok i okrene se prema njemu pa se osloni na lakat i nasloni glavu na dlan. – A moja mama je naturopat, zato vjeruj mi, to nije mala stvar.
– Jesi li mnogo naučila?
– Moglo bi se reći. – Obrve joj se skupiše. – Tehnički govoreći jesam naučila mnogo, više no što sam ikad mislila da je moguće naučiti u samo nekoliko tjedana. Ali još ne znam ništa konkretno napraviti. – Ona uzdahne i opet legne. – Nijedan od mojih napitaka ne djeluje. Neki su bili blizu, ali još nijedan nije djelovao kako je trebao.
– Nijedan? – upita Tamani, a u glasu mu se čuo prizvuk zabrinutosti.
– Yeardley kaže da je to normalno. Kaže da ponekad treba nekoliko godina da napraviš napitak koji djeluje. Ali ja nemam toliko vremena, barem ne ovdje u Avalonu, a moram zaštititi svoju obitelj. Ali on kaže da dobro napredujem. – Opet se okrene prema Tamaniju. – Kaže da je očito da se prisjećam stvari, premda se ne sjećam da sam ih već učila. Kaže da iznimno brzo shvaćam. Nadam se da ima pravo, zagunđa ona. – A kako si ti? Tvoj je život sigurno mnogo zanimljiviji od moga.
– Zapravo, nije, ne baš. Na dverima je u posljednje vrijeme jako mirno. Previše mirno. – Sjedio je s koljenima privučenim na prsa, obgrlivši ih rukama i gledajući u Drvo svijeta. – Često idem u izviđanje.
– Kako to misliš u izviđanje?
Na trenutak je svrnuo pogled na nju, a onda se opet zagledao u drvo. – Udaljim se od dveri. Lunjam naokolo da bolje upoznam zemljište. – On zavrti glavom. – Već tjednima nismo vidjeli nijednog trola. A nekako ne vjerujem da je to zato što su iznenada odustali od Avalona, reče i napeto se nasmije, a zatim se opet smrkne. – Tražim razlog zašto, ali ne mogu učiniti mnogo. Nisam ljudsko biće, ne znam kako se uklopiti u svijet ljudi. Pa ne mogu do podataka koje trebam. Nešto – nešto mi promiče, reče on čvrstim glasom. – Znam to. Osjećam to. – Slegne ramenima. – Ali ne znam što i gdje to naći.
Laurel pogleda drvo. – Zašto ne pitaš njih? – upita ona i pokaže.
On odmahne glavom. – Ne ide to tako. Drvo nije sveznajuće. Sadrži združenu mudrost tisuća godina, ali nikad nije bilo izvan Avalona. – On zavrti glavom. – Čak mi ni Nečujni ne mogu pomoći s ovim. Moram to sam učiniti.
Nekoliko su minuta ležali u tišini, uživajući na toplini sunca. – Tam? – reče Laurel s oklijevanjem.
– Mhm? – Tamani je sklopio oči, izgledalo je kao da spava.
– Je li... – oklijevala je. – Je li ti katkad već dosta toga što si proljetna vila?
Oči su mu se na trenutak otvorile, a onda ih opet sklopi. – Kako to misliš?
Govorila je tiho, trudeći se pronaći način kako to pitati, a da ga ne uvrijedi. – Svi se ponašaju kao da proljetne vile nisu jednako vrijedne kao ostale. Morate se klanjati, služiti nam, hodati iza nas. Nije pošteno.
Tamani je neko vrijeme šutio, prelazeći vrškom jezika po donjoj usni dok je razmišljao. Na kraju reče: – Je li tebi već dosta toga što misle da si ljudsko biće?
Laurel odmahne glavom.
– Zašto ne?
Ona slegne ramenima. – Izgledam kao ljudsko biće pa to ima smisla.
– Ne, to je logično razmišljanje o tome zašto ljudi misle da si i ti ljudsko biće. Želim znati zašto ti to ne smeta.
– Zato što su svi oduvijek mislili da sam ljudsko biće. Navikla sam na to, reče ona, a riječi su joj izišle iz usta prije no što joj je sinulo da je ušetala ravno u njegovu zamku.
On se nasmiješi. – Vidiš? Isto je sa mnom. Oduvijek sam proljetni vilenjak, oduvijek se ponašam kao proljetni vilenjak. To je kao da me pitaš je li mi već dojadilo biti živ. Ovo je moj život.
– Ali zar – na nekoj razini – ne shvaćaš da je to pogrešno?
– Zašto je pogrešno?
– Zato što si ti osoba, kao i svi drugi ovdje. Zašto bi to koja si vrsta vile definiralo tvoj društveni status?
– Mislim da je način određivanja društvenog statusa među ljudima jednako čudan. Možda još više nego naš.
– Kako to?
– Liječnici, odvjetnici – zašto ih toliko cijenite?
– Zato što su obrazovani. A liječnici spašavaju ljudske živote.
– Zato im više plaćate i imaju viši položaj u društvu?
Laurel kimne.
– Kako je to onda drukčije od ovoga ovdje? Jesenske su vile obrazovanije i spašavaju ljudske živote. Zimske vile čine još više: one štite Avalon od vanjskoga svijeta, štite naše portale, brinu se da nas ljudi ne otkriju. Zašto ih ne bismo cijenili više?
– Ali tu je u pitanju čista slučajnost. Ne biraš hoćeš li se roditi kao proljetna vila.
– Možda ne, ali recimo ti biraš raditi tako naporno kao što radiš. Sve su jesenske vile takve. Nije baš da samo sjediš i povremeno smućkaš neki napitak. Rekla si mi koliko učiš. Sve jesenske vile mnogo i naporno uče. Premda nisu izabrale roditi se kao jesenske vile, njihov je izbor naporno raditi i usavršavati svoje vještine da bi pomogle meni. Ako to nije vrijedno mog poštovanja, ne znam što jest.
Imalo je to smisla, u neku ruku, ali svejedno joj se nekako činilo pogrešnim. – Nije stvar samo u tome što svi poštuju zimske i jesenske vile, nego što svisoka gledaju na proljetne. A toliko vas je mnogo, reče ona, osjetivši ubod grižnje savjesti kad se sjetila da je i Katya nedavno rekla istu stvar – premda ne na isti način i istim tonom. – Zimske vile možda jesu te koje štite Avalon, ali proljetne su te koje ga održavaju. Vi radite gotovo sve poslove. Ljetne vile brinu se za zabavu i takve stvari, ali tko proizvodi i priprema hranu, tko gradi kuće i ceste, tko šije i pere svu moju odjeću? – upita ona, podigavši glas. – Vi! Proljetne vile! Vi niste ništa, vi ste sve!
Nešto u Tamanijevu pogledu reče joj da je pogodila u bolnu točku. Stisnuo je čeljust i nekoliko je trenutaka razmišljao prije nego što će odgovoriti. – Možda imaš pravo, reče tiho, – ali jednostavno je tako. Uvijek je bilo tako. Proljetne vile služe Avalonu. I rado to radimo, doda, a glas mu se oboji prizvukom ponosa. – Ja rado služim, doda. – Nismo robovi. Potpuno sam slobodan. Kad završi moja dužnost, mogu raditi što hoću i ići kamo želim.
– Jesi li slobodan? – upita Laurel. Jesam.
– Koliko slobodan?
– Onoliko koliko to želim biti, odgovori on pomalo ljutito.
– Imaš li slobodu hodati uz mene?
Šutio je.
– Jesi li slobodan biti mi išta više od prijatelja? Ako, a naglasila je to ako, – ikad odlučim živjeti u Avalonu i da poželim biti s tobom, bi li to smio?
Skrenuo je pogled, ali Laurel je bilo jasno da bi najradije izbjegao taj razgovor.
– No? – ustrajala je.
– Ako bi ti to htjela.
– Ako bih ja to htjela?
On kimne. – Meni nije dopušteno pitati. Ti bi trebala pitati mene.
Ona osjeti kako joj dah zastaje u plućima, a Tamani je pogleda.
– Što misliš zašto me toliko smeta David?
Laurel spusti pogled.
– Ja ne mogu jednostavno uletjeti i obznaniti svoje namjere. Ne mogu te 'ukrasti'. Moram čekati i nadati se da ćeš jednoga dana ti pitati mene.
– A ako te ne pitam? – reče Laurel tek malo glasnije od šapta.
– U tom slučaju čekat ću zauvijek, čini se.

OSAM

Laurel je stajala u svojoj sobi gledajući raznoliku zbirku stvari rasprostrtih po krevetu. Sad je već počela cijeniti svoju vilinsku odjeću i to ne samo zato što je bila lijepa – u ljudskomu se svijetu nije moglo naći ništa slično. Većina odjeće bila je izrađena od svilenkaste prozračne tkanine za koju su joj rekli – premda nije bila sigurna jesu li je možda samo zadirkivali – da je nastala od paučine. Od čega god da je bila, omogućavala je fotosintezu cijelim tijelom pa Laurel nije osjećala potrebu nositi majice bez rukava i kratke hlače kao kod kuće.
Na krevetu je ležala i haljina koju je pronašla na jednom od ljetnih kioska kad je nakon posebno naporna dana otišla u kratku šetnju da razbistri um. Bila je prekrasna i točno njezine veličine: tamnoplava, dugačka haljina s dubokim leđnim izrezom za cvat, uska i pripijena do koljena, a dalje se zvonasto širila. Oko haljine bio je omotan još jedan sloj od meke, prozirne i naborane tkanine, tako prozračne da je lepršala i na najblažem povjetarcu. Laurel se osjećala pomalo krivom što ju je uzela – na kraju krajeva, nije baš da će je imati prilike nositi – ali bila je jednostavno odveć savršena da bi je mogla ostaviti.
Imala je i mnogo dugačkih, lepršavih suknja i tunika koje su je podsjećale na Tamanijeve te nekoliko kratkih suknji i haljina u kojima se osjećala kao vila iz bajke.
Ali samo će mali dio te odjeće stati u njezinu naprtnjaču.
A nije mogla otići bez svog pribora. Od svih stvari koje su joj dali, to je bilo najdragocjenije. Veličine kutije za cipele, spremnik s priborom što joj ga je Yeardley dao toga jutra sadržavao je desetke esencija. Preciznije, unutra je bilo nekoliko napitaka za odbijanje trolova što su ih smiješale jesenske vile mnogo vještije od nje. Sadržavao je i mnogo raznih ekstrakata koje će moći uporabiti za zaštitu svog doma i obitelji. Pod pretpostavkom da, uz mnogo vježbe, poboljša vlastite vještine. Ipak, bolje i to nego ništa.
Ali spremnik je zauzimao pola naprtnjače. Dok je stajala zagledana u krevet pun odjeće, u sobu zakorači Katya i dobaci joj nešto. – Čini mi se da bi ti to dobro došlo, reče i nasmije se.
Laurel podigne ružičastu torbu koja je izgledala kao da je napravljena od tkanine mekane i tanke kao papirnati rupčići. Bila je sigurna daje ipak mnogo čvršća nego što se činilo. – Hvala, reče ona. – Baš sam htjela pozvoniti Ćeliji da vidim može li mi pronaći nešto takvo.
Katya pogleda odjeću na krevetu pa Laurelinu naprtnjaču. – Nisi valjda stvarno mislila pokušati sve to potrpati unutra?
– Ne, reče Laurel i nasmiješi se.
– Dobro, reče Katya i zvonko se nasmije. – Mislim da bi ti za takvo što trebala zimska čarolija.
Laurel se nasmije na šalu koju bi shvatile samo druge vile. Odvezala je uzicu na gornjem dijelu torbe, a pogled joj zapne na prekrasno izvezeno slovo K sa strane. Ne mogu to uzeti. Monogramirana je. – Katya pogleda. – Oh? Stvarno nisam primijetila. Imam ih gomilu.
– Stvarno?
– Da. Kad god sam poslala rublje na pranje, vratili su mi ga u ovakvoj torbi. Čini se da sad to radi netko drugi, jer više nisu izvezene.
Laurel počne gurati odjeću u ružičastu torbu. Svejedno će morati ostaviti neke stvari, ali barem ne toliko.
Nekoliko sekundi Katya ju je promatrala u tišini, a zatim upita gotovo plašljivim glasom: – Zar zaista moraš ići?
Laurel iznenađeno podigne pogled. Uz nekoliko iznimaka, sve su vile bile vrlo ljubazne prema njoj – i rado su razgovarale s njom – ali svejedno nijednu od njih ne bi nazvala prijateljicom. Katya je očito imala drukčije mišljenje. – Vratit ću se, reče Laurel.
– Znam. – Katya se usiljeno nasmiješi pa upita: – Ali zar se zaista moraš vratiti tamo? Ne znam sve, ali priča se da si obavila zadatak. Zemljište na kojemu su dveri sad pripada tebi. Ne bi li se sad mogla zauvijek vratiti ovamo?
Laurel pogleda dolje u odjeću koju je slagala, izbjegavajući Katyin pogled. – Nije tako jednostavno. Imam obitelj, prijatelje. Ne mogu ih samo tako ostaviti.
– Mogla bi im odlaziti u posjet, predloži Katya veselo, ali u njezinu se glasu čula odlučnost.
– Nije stvar samo u tome da ih želim vidjeti, odgovori Laurel ozbiljno. – Moram ih zaštititi. U opasnosti su zbog mene i imam obvezu prema njima.
– Obvezu prema ljudima?
Laurel stisne čeljust. Nije to, zapravo, bila Katyna krivnja, ona jednostavno nije znala drukčije. Nikad nije čak ni vidjela ljudsko biće. Nešto joj sine pa umjesto odgovora posegne u naprtnjaču i izvadi fotografiju. Prikazivala je nju i Davida na školskom plesu prošloga proljeća. David je stajao iza nje, obgrlivši je rukama. Fotograf je uhvatio Laurel baš u trenutku kad se okrenula pogledati Davida pa je njezin profil bio nasmijana silueta, a David je čeznutljivim pogledom gledao dolje u nju. Bila joj je to jedna od najdražih fotografija. Pruži je Katyi.
Katyinim se licem razlije osmijeh. – Već si isprepletena? – cikne ona. – Nisi mi rekla, reče, a oči su joj bile raširene od uzbuđenja. – Je li on jedan od onih vilenjaka koji žive tik izvan dvera? Čula sam za njih i...
– Ne, reče Laurel, prekinuvši je. – To je David. Ljudski dečko o kojemu sam ti pričala.
Katyino se lice objesi od razočaranja. – Ljudsko biće? – reče zaprepašteno. Opet pogleda dolje u fotografiju, a između obrva počne joj se stvarati bora gađenja. – Ali... on te dodiruje.
– Da, reče Laurel ljutito i uzme joj fotografiju iz ruke. – On mi je dečko. Dodiruje me i ljubi i... – Prisilila se zašutjeti na nekoliko trenutaka, a onda čvrstim, ali tihim glasom nastavi: – Voli me.
Katya je nekoliko sekundi samo zurila u nju, a onda joj se lice smekšalo. – Samo se brinem za tebe tamo vani, to je sve, reče ona, a pogled joj je i dalje bježao prema šokantnoj fotografiji. – Ljudi nikad nisu lijepo postupali prema vilama.
– Kako to misliš?
Na Katyinu se licu vidjela iskrena zabrinutost. Ona slegne ramenima. – Mnogo je vremena prošlo otkad je Avalon imao posla s ljudima. Znam da je to ponekad potrebno, ali čini se da veze između ljudi i vila uvijek loše završe.
Laurel prkosno zabaci glavu. – Stvarno?
– Da. Sanzang, Šeherezada, Guinevere. A tu je i onaj sramotni incident s Evom.
Katya nije primijetila da je fotografija – zaboravljena – odlepršala iz Laureline ruke. – Ima i drugih. Svaki put kad Avalon zadre u ljudski svijet, nešto pođe po zlu. To je sve što pokušavam reći.
– Moja me obitelj voli, baš kao i David. Nikad me ne bi povrijedili.
– Samo budi oprezna, reče Katya.
Laurel se sljedećih nekoliko minuta pakirala u tišini, umatajući ukrase za kosu u jednu od dugih suknja. Nakon što je pregledala cijelu sobu da vidi je li možda nešto zaboravila, opet pogleda Katyu i podigne obrvu. – Eva? Stvarno?
– Naravno. Zašto? Što ljudi pričaju o njoj?

Kad su se vrata Akademije otvorila da propuste Jamisona i njegove uvijek prisutne čuvare, Laurel je čekala sjedeći na sjedalu presvučenu brokatom. Ti su čuvari jedan od razloga zašto ne bi htjela biti zimska vila, pomisli Laurel. Ne bi voljela da je uvijek netko prati kamo god da pođe. Već joj je i ovo što su je posvuda pratili pola dana bilo i više nego dovoljno.
– Laurel, draga moja, reče Jamison ispruživši ruke prema njoj. Primio je njezine dlanove među svoje i nasmiješio joj se kao djed voljenoj unuci prije no što je sjeo pokraj nje. – Yeardley mi kaže da si bila izvrsna učenica.
Laurel se nasmiješi na pohvalu iz usta stroga profesora.
– Sa zadovoljstvom me izvijestio da si jako nadarena, nastavi Jamison. – Zapravo, rekao je da imaš fenomenalan dar. Moram priznati da me to ni najmanje nije iznenadilo, reče on i toplo joj se osmjehne. – Kad sam te lani upoznao, naslutio sam tvoje nevjerojatne mogućnosti.
– Oh, reče Laurel iznenađeno, – nisam tako nadarena. U velikom sam zaostatku, nikad neću...
– O, mislim da hoćeš. Imaš još više mogućnosti nego što smo pretpostavljali u vrijeme kad si bila tek izdanak. S vremenom i uz vježbu, tvoje će sposobnosti spektakularno procvjetati, siguran sam. Možda ćeš jednoga dana biti tako veličanstvena kao... ma, nema veze. Samo ti njeguj svoje iznimne sposobnosti. Jer velike su.
Potapšao ju je po ruci. – Izvrstan sam u prosudbi takvih stvari.
– Jeste li? – upita Laurel tiho, pomalo zatečena vlastitom smjelošću. Ali činjenica da je u tako velikom zaostatku iza svojih vilinskih vršnjaka veoma ju je pogađala; čeznula je za takvim samouvjerenim izjavama.
Osmijeh je nestao, a zamijenio ga je ozbiljan izraz. – Doista jesam. A trebat će ti vještine koje si stekla. Vjerojatno uskoro. – Okrene se prema Laurel vrlo ozbiljna lica. – Drago mi je da si došla, reče iskreno. – Zadatak koji imamo za tebe ozbiljniji je no što smo očekivali. Tvoja je pouka ovoga ljeta bila zahtjevna i naporna, ali moraš ustrajati. Vježbaj vještine koje si stekla, usavrši ih. Možda ćemo te još trebati u ljudskomu svijetu.
Laurel pogleda gore u njega. – Ali niste li u početku planirali da se vratim u Avalon i nastavim s obrazovanjem?
– Izvorno, da, reče Jamison. – Ali stvari su se promijenile. Moramo od tebe zatražiti više no što smo planirali. Reci mi, Laurel, što znaš o eroziji.
Laurel nije mogla zamisliti kakve bi to veze moglo imati s bilo čim, ali svejedno je odgovorila. – Mislite na ono kad vjetar ili voda istroše tlo?
– Točno. Ako im daš dovoljno vremena, vjetar i kiša i najvišu će planinu odnijeti u more. Ali, nastavi on i podigne prst, – obronak obrastao travom oduprijet će se eroziji, a riječnu obalu na mjestu drži grmlje i drveće. Ono širi korijenje, reče on i raširi ruke, – i usidri se. Premda rijeka odvlači zemlju, ako je korijenje dovoljno snažno, zadržat će je. Ako nije, voda će na kraju odnijeti i stabla.
– Već gotovo dvije tisuće godina čuvamo svoju zemlju da je ne iskorištavaju trolovi i ljudi. Tamo gdje erozija prijeti našoj obrani posijemo sjeme – poput tebe. Kad smo te ostavili kod tvojih roditelja, od tebe se očekivalo ono što i od većine vila – da rasteš tamo gdje si posađena. Tvoj jedini zadatak bio je živjeti i rasti i naslijediti zemlju zajedno s neosporivo ljudskim identitetom, što je od velike pomoći kad trebamo sakriti svoje djelovanje pred trolovima. Nismo te namjeravali vratiti u Avalon sve dok ne dosegneš odraslu dob u ljudskomu svijetu.
– Ali sad će tvoja uloga biti aktivnija. – On joj položi jednu ruku na nadlakticu, a nju iznenada obuzme blaga tjeskoba. – Laurel, netko se okomio na nas, na našu zemlju i naše ljude, a vrijeme nije na našoj strani. Trebamo te da raširiš svoje korijenje. Trebamo te da se odupireš riječnoj bujici, što god ona bila. Ako ne uspiješ...
Brzo je skrenuo pogled, pogledavši kroz prozor od šarena stakla na avalonski krajolik ispod njih. Prošao je dugi trenutak prije nego što je ponovno progovorio. – Ako ne uspiješ, bojim se da će svega ovoga nestati.
– Govorite o trolovima, reče Laurel kad je opet uspjela pronaći gas. – Govorite o Barnesu. – To ime već mjesecima nije izgovorila naglas – nije mu bilo traga ni glasa od prosinca – ali nikad joj nije bio daleko od uma. Sve od prošle jeseni virila je iza uglova i skakala na svaku sjenu.
– Bilo bi bezumno vjerovati da je djelovao sam, reče Jamison. Okrene se prema Laurel i pogleda je blijedo-plavim očima čija je boja odgovarala jedva zamjetnom izrastu u srebrnoj kosi. – Zato ni ti ne vjeruj.
– Tko bi mu bio saveznik? I zašto? – upita Laurel.
– Ne znamo, odgovori Jamison. – Ali znamo da je Barnes živ i da je tamo negdje vani.
– Ali više nema koristi od mene. Ne može me natjerati da mu prodam zemlju, pobuni se Laurel.
Jamison se tužno osmjehne. – Da je barem tako jednostavno. Postoji još mnogo toga za što te može iskoristiti. Premda zna gdje je zemljište, ne zna gdje su dveri. Mogao bi pokušati preko tebe saznati taj podatak.
– Zašto to treba znati? Zar ne može jednostavno doći sa svojim hordama i sravniti cijelu šumu?
– Mogao bi pokušati, ali ne podcjenjuj sposobnosti naših stražara, snagu dveri i čaroliju zimskih vila. Dveri je moguće uništiti, ali za to bi trebala golema koncentracija sile. Ako ne zna točno gdje su, ne može ih uništiti.
– Nikad mu ne bih rekla gdje su, reče Laurel odlučno.
– Znam. A mislim da duboko u sebi i on to zna. Ali to ga neće spriječiti da ti se pokuša osvetiti. Nijedno drugo stvorenje nije tako osvetoljubivo kao što su trolovi. Nijedan im osjećaj nije tako duboko ukorijenjen kao osvetoljubivost. Ako ni zbog čega drugoga, potražit će te zato da ti se osveti.
– A zašto to onda već dosad nije učinio? – upita Laurel.
Jamison zavrti glavom. – Jesi li ikad promatrala muholovku? – upita on.Laurel se u sebi zahihoće, prisjetivši se svog razgovora s Davidom o tome. – Da, reče ona. – Moja je mama imala jednu kad sam bila mala.
– Jesi li se ikad zapitala zašto muholovka uspije uhvatiti muhu? – upita Jamison. – Muha je brža i lako može pobjeći. Logično bi bilo da muholovka umre od gladi. Ali zašto nije tako?
Laurel slegne ramenima.
– Zato što je strpljiva, reče Jamison. – Toliko je nepomična da se doima bezopasnom. Ne čini ništa sve dok muha mirno ne zaluta ravno u središte zamke. Tek kad je potpuno sigurno – praktički neizbježno – da će uloviti muhu, muholovka se pokrene. I trolovi su strpljivi, Laurel. Barnes će čekati; čekat će dok se ne opustiš, dok ne zaboraviš biti stalno na oprezu. Tek će tada, ni trenutka prije, krenuti u napad.
Laurel osjeti kako joj se grlo steže. – Kako ga mogu zaustaviti?
– Vježbaj ono čemu te Yeardley poučio, odgovori Jamison. – To će ti biti najbolja obrana. Posebno budi na oprezu nakon zalaska sunca...
– Barnes može van i po danjem svjetlu, prekine ga Laurel. – To već znamo.
– Nije najbolja zaštita, reče Jamison, a u glasu mu se nije čulo nimalo ljutnje što ga je prekinula, – ali činjenica jest da su trolovi – pa tako i Barnes – najslabiji tijekom dana, a ti ćeš biti najslabija u suton. Budnost i oprez nakon zalaska sunca neće ih zaustaviti, ali će svakako ukloniti element iznenađenja. – On se malo uspravi. – A tvojim će čuvarima dati malu prednost.
– Mojim čuvarima?
– Nakon prošlojesenskog incidenta, postavili smo stražare u šumu blizu tvog novog doma. Shar nije htio da ti to kažem – bojao se da ćeš zbog toga biti još nemirnija – ali smatram da imaš pravo znati.
– Opet me uhode? – upita Laurel, a u njoj se opet probudi stari osjećaj zamjeranja.
– Ne, reče Jamison odlučno. – Jednostavno te čuvaju. Nitko ti neće viriti kroz prozore i smetati te u intimnim trenucima, ali tvoju ćemo kuću nadgledati i štititi. Postavljena je i zaštita protiv trolova – sve dok si ti unutra, samo najjači trolovi mogu do tebe. Ali budi svjesna da u šumi iza tvoje kuće ne živi samo drveće. Tamo su i stražari koji paze da ti se nešto ne dogodi.
Laurel kimne, čvrsto stisnute čeljusti. I dalje joj je smetalo da su je gotovo cijeli život nadzirali – i povremeno joj brisali sjećanja. Čak joj je i ovaj samo malo manje strog nadzor istoga trenutka izazvao osjećaj sputanosti. Ali kako da se pobuni protiv toga? Barnesov je bijes bila iskusila iz prve ruke, vidjela ga je kad je pucao u Tamanija, a zatim je skočio kroz prozor s visine od četiri metra i nestao u noći čak i nakon što gaje nastrijelila. Bio je opasan protivnik i premda je Yeardley imao povjerenje u njezine vještine, sama Laurel nije. Trebala je pomoć, to se nije moglo poreći. Jamison je imao pravo, kao i uvijek. Zračio je mudrošću – u usporedbi s njim čak su i najmudriji učitelji na Akademiji bili kao blijede, treperave svijeće pokraj sunčeva bljeska njegovih uvida. Činilo joj se budalastim da je on sad ovdje s njom, da je tješi i umiruje njezin strah i nedostatak samopouzdanja, kad bi Avalon imao mnogo više koristi od njegove mudrosti.
– Zašto... – počne Laurel pa se prekine. Često se bila pitala zašto, s obzirom na to da je zimskih vila tako malo, Jamison nije izabran za vladara Avalona. Ali to je se, zapravo, nije ticalo.
– Nastavi.
Laurel odmahne glavom. – Nema veze.
– Želiš znati... – Jamison joj je proučavao lice, a zatim se nasmiješi. Činilo se da je pomalo iznenađen, ali ne i nezadovoljan. – Želiš znati zašto nisam kralj?
Laurel brzo udahne. – Kako ste...
– Neke stvari u životu plod su čiste slučajnosti, a ovo je jedna od njih. Pokojna kraljica bila je nekoliko godina starija od mene, ali dovoljno mlada da u vrijeme nasljeđivanja krune postane vladaricom. A kad se vratila u rahlu zemlju..., nasmije se on, – ja više nisam bio dovoljno mlad i podatan da bi me se moglo savijati i oblikovati za tu ulogu. Možda da u to vrijeme nije bilo nijedne druge zimske vile koja bi mogla ponijeti krunu... Ali srećom, već nekoliko naraštaja nismo bili u tako očajničkom položaju da bih ja morao uskočiti.
– Oh. – Laurel nije znala što bi drugo rekla. Činilo joj se nekako neprimjerenim reći – Žao mi je.
– Meni to nije važno, reče Jamison, kao da joj je opet pročitao misli. – Više od stotinu godina bio sam savjetnik jednoj od najvećih kraljica u dugoj povijesti Avalona. – U pogled mu se vrati iskrica. – Barem po mome mišljenju. – On umorno uzdahne. – Ova nova kraljica... pa, uz rast koji dolazi samo s vremenom i iskustvom, možda će joj se prosuđivanje popraviti.
Njegova kritika na račun kraljice, premda blaga, šokirala je Laurel. Koliko je ona znala, nitko nikad nije rekao ništa protiv kraljice, ali imalo je smisla da druge zimske vile imaju više slobode u izražavanju vlastita mišljenja. No pitala se na što je točno mislio kad je rekao da je kraljica krivo prosudila.
Zamišljen izraz na Jamisonovu licu podsjeti je na Tamanijeva oca. – Hoćete li i vi postati jedan od Nečujnih, Jamisone?
On je pogleda i tiho se nasmije. – A tko ti je pričao o njima?
Laurel pomalo posramljeno pogne glavu, ne odgovorivši ništa. Kad je opet podigla pogled, Jamison nije gledao u nju, nego kroz istočni prozor gdje se – ako znaš kamo gledati – iznad vrhova krošanja drugih, običnijih stabala naziralo Drvo svijeta sa svojim kvrgavim granama i širokom krošnjom. – Tamani ti je rekao, zar ne?
Laurel kimne glavom.
– Previše je potišten otkad mu se otac spojio s Drvom. Nadam se da mu ti možeš pomoći da opet pronađe sreću.
Laurel se opet osjeti krivom. Nadala se da Jamison ne zna koliko dugo nije došla posjetiti Tamanija, premda je znala da ju je očekivao.
– Jako bih volio da mogu ići stopama Tamova oca, reče Jamison, – ali to je vrijeme za mene prošlo. Više nemam dovoljno snage. – Opet pogleda dolje u nju, a osmijeh je istjerao tugu s njegova lica – premda ne posve. – Potreban sam ovdje. Ponekad moramo svoje želje staviti na drugo mjesto i služiti općem dobru. Bojim se da Avalon u ovom trenutku, kao i mnogo puta prije u povijesti, balansira na oštrici noža. – Pogleda prema čuvarima, ali oni su zamišljeno gledali u daljinu. No svejedno je spustio glas. – Bio sam kod Drveta i slušao sam vjetar.
Laurel je zadržala dah, ne skidajući pogleda s Jamisona.
– Čeka me još jedan zadatak. Nešto što nitko osim mene ne može... ili ne želi... učiniti. Pa sam odlučio ostati.
Prije no što ga je mogla dalje ispitivati, Jamison ustane i ponudi joj ruku. – Hoćemo li nastaviti?
Krenuli su poznatom stazom koja je vodila od Akademije dolje do zidom ograđena trga s dverima, a čuvari su išli za njima. Laurel je s uzbuđenjem čekala kako će Jamison otvoriti čarobni put koji vodi njezinoj kući. Čekala je da učini nešto čudesno – kišu iskrica i bljesak svjetlosti, ili da izgovori neku pradavnu bajalicu, ali samo je posegnuo rukom i otvorio dveri, koje su klizile na nečujnim šarkama. Dobacivši pogled vilama iza sebe, širom ih je otvorio i iznenada su ugledali skupinu stražara na drugoj strani. U sredini je stajao Shar – ozbiljan i prekrasan – a njemu zdesna Tamani. Svi su bili u punim stražarskim oklopima: zastrašujući prizor, ali polako se već navikavala na to.
Jamison još jednom ispruži ruku pozivajući Laurel neka zakorači kroz dveri. U posljednjoj sekundi blago je primi za rame i nagne se da joj može šapnuti na uho: – Vrati se. Avalon te treba.
Ali kad je pogledala preko ramena, već je zatvarao dveri. Još dvije sekunde i Avalon se stopio sa sjenama, nestavši joj iz vida.
– Ja ću to nositi, reče Tamani, zatekavši je. Laurel se nasmiješi i pruži mu veliku ružičastu torbu. Pogledao ju je i nasmijao se. – Cure i njihova odjeća.
Laurel se nasmiješi i još se jednom okrene da pogleda dveri, ali tamo je već opet stajalo stablo prosječna izgleda. Ona zatrese glavom, još uvijek u čudu zbog svega što je toga ljeta vidjela.
– Moramo požuriti, premda bih radije da ne moramo, reče Tamani. – Očekujemo da će se tvoja majka uskoro pojaviti ovdje, a bilo bi bolje da je ti dočekaš. – On joj položi ruku oko struka, a Laurel osjeti kako se ostali vilenjaci stapaju sa šumom dok njih dvoje nastavljaju stazom.
Osjećala se pomalo čudno, kao i uvijek kad bi se morala oprostiti s Tamanijem. Hodali su u tišini sve dok nisu došli do mjesta tik izvan dometa pogleda iz kuće ili s dugačkog prilaza. – Još nema nikoga, reče Tamani. – Ali pretpostavljam da će biti tu za nekoliko minuta.
– Ja... – Glas joj pukne pa počne opet. – Žao mi je što nemamo malo više vremena.
Tamani se blago osmjehne. – Drago mi je da ti je žao. – Naslonio se na drvo, jednom se nogom oslonivši na deblo. Nije ju gledao. – Koliko te dugo ovaj put neće biti?
Osjećala je kako je krivnja steže u prsima dok se prisjećala Jamisonovih riječi. – Nije tako kao što misliš, reče ona. – Moram...
– U redu je, prekine je Tamani. – Nisam mislio ništa krivo. Samo sam se pitao, to je sve.
– Ne tako dugo kao prošli put, reče ona brzo.
– Kad? – upita Tamani i pogleda je, a maska staloženosti nakratko mu spadne.
– Ne znam, reče Laurel, izbjegavajući mu pogled. Nije ga mogla pogledati u oči, ne sad kad mu je pogled bio tako otvoren i ranjiv. – Zar ne mogu samo reći da ću doći?
Tamani nakratko razmisli. – Dobro, reče. – Naći ću način kako da mi to bude u redu. Samo dođi, doda žustro.
– Doći ću, obeća ona.
Oboje se okrenuše na zvuk motora automobila koji je skrenuo s autoceste i koji im se približavao.
– Tvoja kočija, reče Tamani i nasmiješi se, ali usta su mu bila stisnuta.
– Hvala ti, reče Laurel, – za sve.
On slegne ramenima, ruku zabijenih duboko u džepove. – Nisam učinio ništa posebno.
– Ti... – pokušala je pronaći riječi kojima bi izrazila kako se osjeća, ali ništa joj se nije činilo odgovarajućim. – Ja... – Ovaj put prekine je zvuk automobilske trube. – To je moja mama, reče ona, ispričavajući se. – Moram
ići
Tamani kimne i ostane nepomično stajati. Odluku je prepustio njoj.
Oklijevala je, a onda brzo zakorači do njega i poljubi ga u obraz pa pobjegne prije nego što je išta stigao reći. Požurila je niz puteljak prema autu, koji je sad stajao ugašena motora. Ona zastane. Nije to bio mamin auto.
– David. – Tek što je izgovorila njegovo ime, već su je njegove ruke obavile i privukle na prsa. Odigao ju je od tla, vrteći je na isti način kao Tamani kad su odmaknuli od Akademije. Osjećaj svog obraza uz njegov vrat vratio joj je sjećanja na trenutke koje su proveli ležeći zagrljeni na kauču, na travi u parku, u autu, na njegovu krevetu. Privila se uz njega, napola posramljeno shvativši da jedva da je i mislila na njega otkako je otišla. U tom je trenutku preplave dva mjeseca zatomljene čežnje i ona osjeti kako joj se oči pune suzama dok su joj se ruke sklapale oko njegova vrata.
Blagi su joj prsti podigli bradu i njegove su usne pronašle njezine – meke i uporne. Uzvratila mu je poljubac, svjesna da tamo negdje izvan dometa njezina pogleda stoji Tamani i promatra njihov ponovni susret, s onim tako dobro uvježbanim suzdržanim izrazom na licu.

DEVET

– Laurel?
Sićušni cilindar od šećernog stakla razbio se kad se zatečeno lecnula. – Gore sam, dovikne ona umorno.
Ušao je David i ležerno je zagrlio i poljubio u obraz. Pogled mu je poletio prema opremi ispred nje. – Sto radiš? – Nije se ni trudio sakriti uzbuđenje u glasu.
Pustivši da joj sićušne krhotine stakla padnu iz ruke na stol, Laurel uzdahne. – Pokušavam napraviti bočice od šećernog stakla.
– Zar su zaista napravljene od šećera?
Laurel kimne, trljajući si sljepoočnice. – Ako želiš, možeš pojesti ove krhotine, reče ona, ne očekujući da će on to zaista i učiniti.
David sumnjičavo pogleda hrpicu staklenih krhotina, a zatim uzme jedan od većih komada. Jedan ga je trenutak proučavao, a zatim lizne plosnatu stranu – daleko od oštrog, zašiljenog kraja. – Kao tvrdi bomboni, reče, vrativši krhotinu na stol. – Čudno.
– Frustrirajuće je bolja riječ.
– Čemu služe?
Laurel se okrene prema svom spremniku i iz njega izvadi staklenu bočicu koju je načinio Yeardley, ne ona. Njoj još nijedna nije uspjela kako treba. Pruži bočicu Davidu. – Neke se napitke ili eliksire ne može pohraniti u njihovu konačnom obliku. Zato ih pripremimo u dva dijela. No čim se pomiješaju, dobiješ željeni efekt. Zato ta dva sastojka pohranimo u različite bočice od šećernog stakla kako bismo ih mogli pomiješati u pravom trenutku – ili, ako je hitno, samo zdrobiti obje bočice u ruci.
– Zvuči bolno, reče David, oprezno joj pružajući krhku bočicu.
Laurel odmahne glavom. – To staklo obično nije toliko debelo da bi te moglo porezati. Ali čak i da te poreze, šećer bi se rastopio i ne bi morao iz ranice vaditi krhotine stakla – zato se ne koristi pravo staklo. U idealnom se slučaju jednostavno obje bočice ubace u tarionik, ali treba biti spreman na sve. – Ja moram biti spremna na sve, doda ona u sebi.
– Zar se šećer ne otopi u napitku ili eliksiru?
– Čini se da ne.
– Zašto ne?
– Ne znam, Davide, reče Laurel napeto. – Jednostavno se ne otopi.
– Oprosti, reče David tiho. Privuče stolac s ružičastom presvlakom i pridruži joj se za stolom. – Kako to radiš?
Laurel duboko udahne i počne se pripremati za još jedan pokušaj. – Imam šećernu trsku u prahu, reče i pokaže na platnenu vrećicu sa sitnim zelenkastim prahom, – koju pomiješam s jelovom smolom. – Objašnjavajući mu, usput je i slijedila upute koje je izgovarala naglas, pokušavajući se usredotočiti unatoč Davidovu dahu blizu uha i njegovu pogledu na svojim rukama. Gotovo da je čula kako mu um radi dok pokušava upiti sve te podatke. – Stvrdne se i postane ljepljivo kao sirup, reče ona, miješajući srebrnom žličicom, – i zagrije se.
David kimne i nastavi promatrati.
– Zatim uzmem ovu slamčicu, reče ona i podigne nešto što je izgledalo kao slamka od stakla. Nije mu rekla da je izrađena od dijamanta u komadu. – Umočim je u mješavinu šećera i zatim pušem kao pravo staklo.
Zvučalo je jednostavno, a većina njezinih vilinskih vršnjaka već je godinama sama izrađivala svoje bočice. Laurel se još nije posve izvježbala u tome.
Ona udahne, uvukavši vrlo malu količinu mješavine u slamku, a zatim lagano puhne, istodobno se usredotočivši na željeni izgled bočice. Okretala je slamku i puhala, a mjehurić na njezinu kraju izduživao se i – u suprotnosti sa svim zakonima fizike – oblikovao u izdužen cilindar, a ne u okruglu bočicu. Neprozirna, mutna mješavina prvo je pobijeljela, a zatim je postala prozirna. Laurel još jednom lagano puhne i još jednom okrene cjevčicu prije nego što s oklijevanjem odmakne usta. Obično je do ove točke sve išlo dobro. To je...
– Pssst, zapovjedi mu Laurel, podižući nožić nalik skalpelu. Zarežala je staklo oko ruba dijamantne cjevčice, a zatim lagano povuče cilindar, polako ga odvajajući od slamke.
Na jednoj se strani odvojio lako i sad je pažljivo vrtjeli cilindar u krug odvajajući rub i na ostalim mjestima gdje se još držao za cjevčicu. Zadržala je dah dok je odvajala i posljednji dio ruba. Još podatan šećer savio se, izdužio u dugačku nit i napokon se odvojio.
U tom se trenutku cilindar raspao.
– Kvragu! – vikne Laurel i tresne cjevčicom o stol.
– Pažljivo s tim, reče David.
Laurel samo uzrujano odmahne rukom. – Ne može se razbiti, promrmlja.
Uslijedila je duga tišina dok je Laurel proučavala hrpicu staklenih krhotina pokušavajući dokučiti gdje je pogriješila. Možda da je uvukla malo više šećernog sirupa u cjevčicu, možda bi staklo bilo deblje.
– Mogu li... mogu li ja pokušati? – upita David oklijevajući.
– Ako baš moraš, reče Laurel, premda je znala da neće uspjeti.
Ali David se naceri i privuče stolac s kojega je ona netom ustala. Promatrala ga je dok je pokušavao oponašati ono što je ona maloprije radila. Uvukao je malo ljepljivog sirupa u slamčicu i oprezno puhnuo. Na trenutak se činilo da će uspjeti. Počeo se oblikovati mjehurić, ne izdužen nego okrugao, ali gotovo u istom je trenutku prsnuo uz tiho blurp, a tekućina se iscijedila iz cjevčice.
– Sto sam krivo napravio? – upita David.
– Ništa, reče Laurel. – Ti to jednostavno ne možeš.
– Ne vidim zašto ne bih mogao, reče David gledajući zelenkastu bezobličnu masu koja je visjela s kraja cjevčice. – Nema mi logike da radimo istu stvar s tako različitim rezultatima. Trebali bi biti u najmanju ruku slični.
– Nije to fizika, Davide – nije znanost. Meni to uspijeva zato što sam jesenska vila i to je kraj priče. Pa, reče ona i uzme cjevčicu od Davida, – skoro da mi uspijeva.
– Ali zašto?
– Ne znam! – reče Laurel uzrujano.
– Možda ti pušeš na poseban način? Postoji li neka posebna tehnika koju ne vidim? – upita David kao da uopće nije zapazio ton njezina glasa.
– Ne. Pušem točno onako kako vidiš. Ne postoji nikakva tajna metoda ili takvo što.
– A u čemu onda griješim?
– U čemu ti griješiš? – nasmije se Laurel cinično. – Davide, ne znam ni u čemu ja griješim! – Ona sjedne na krevet. – U Avalonu sam protekla tri tjedna jedan sat svakoga dana vježbala puhanje staklenih bočica. I još nisam uspjela napraviti nijednu cijelu. Ni jednu jedinu!
David joj se pridruži na krevetu. – Sat vremena svaki dan?
Laurel je znala da se on pita bi li vježba njemu pomogla da usavrši puhanje stakla, ali barem to nije izgovorio naglas. – Moji učitelji stalno su mi govorili da sam naučila sve potrebne korake i postupke te da bih se za ostalo trebala osloniti na intuiciju, ali još mi to nije uspjelo.
– Znači, trebala bi jednostavno znati što učiniti?
– Tako mi kažu.
– Nešto kao... instinktivno?
Na to se Laurel baci na leđa, frustrirano izdahnuvši. – Čovječe, instinkt – u Avalonu je to gotovo pa prosta riječ. Yeardley mi je stalno ponavljao: 'Pokušavaš se osloniti na instinkt, a trebala bi vjerovati intuiciji.' Ali meni te dvije riječi imaju isto značenje.
David legne pokraj nje, a ona se primakne bliže njemu, nasloni mu glavu na rame i prebaci mu ruku preko prsa. Kako je punih osam tjedana izdržala bez toga?
– Tako me to muči. Svi moji vršnjaci u Avalonu daleko su ispred mene. A upravo odmiču još dalje. Svakog trena! – Ona uzdahne. – Nikad ih neću dostići.
– Ma hoćeš, reče David tiho, usnama je škakljajući po vratu. – Shvatit ćeš već.
– Ne, neću, reče Laurel mračno.
– Hoćeš, hoćeš, ponovi David, nosom dodirujući njezin. Čvršće je zagrli oko struka, a Laurel ne uspije suspregnuti osmijeh.
– Hvala ti, reče ona.
Sklopila je oči čekajući poljubac, ali lagano kucanje na vratima natjera je da naglo podigne glavu.
– Možeš li se suzdržati od cmakanja na krevetu barem dok sam ja doma? – upita Laurelina mama suho. – Znaš ono, barem se pretvarati da se držiš pravila?
David je već skočio na noge i odmaknuo se tri koraka od kreveta. Laurel se polako pridigne. – Pa ostavila sam vrata otvorena, reče.
– O, onda dobro, odgovori mama. – Jedva čekam da vidim što će se unutra događati kad sljedeći put budem prolazila pokraj vrata. Idem u dućan, nastavi ona prije no što je Laurel stigla nešto reći. – Želim da oboje siđete u prizemlje, molim vas.
Laurel je gledala za mamom koja je na sebi imala lijepu suknju i bluzu te vrlo poslovnu torbu preko ramena. Bila je to samo još jedna u nizu promjena koje su dočekale Laurel na povratku iz Avalona.
Prva je novost bila divna. Kad ju je David jučer dovezao kući, parkirao je na prilazu pokraj nove crne Nissan Sentre s velikom crvenom mašnom. – Budući da si ti zaslužna za našu trenutačnu financijsku situaciju, činilo nam se da bi bilo lijepo da i ti imaš nešto od toga, rekao je tata, nasmijavši se kad je Laurel ciknula i zagrlila ga. Dijamant što joj ga je dao Jamison da njezini roditelji ne bi morali prodavati zemlju pokrio je mnogo više od bolničkih troškova, ali Laurel ipak nije očekivala ovako osoban dobitak.
Druga velika promjena nije bila iznenađenje. Roditelji su odlučili preurediti njihovu prilično malu kuću – dogradili su sobu za odmor – s mnogo velikih prozora za Laurel – i povećali su kuhinju. Laurelino izbivanje preko ljeta išlo im je na ruku. Sve je trebalo biti gotovo do njezina povratka, ali kad je jučer ušla kroz vrata, spotaknula se na hrpu alata. Majstori su bili obećali da će sve završiti do kraja tjedna, ali Laurel baš nije bila sigurna da će zaista biti tako.
No ona najdrastičnija promjena bila je za Laurel još veće iznenađenje nego auto. Tog je proljeća tata bio kupio još jedan manji prostor pokraj knjižare. Nedugo nakon njezina odlaska u Avalon roditelji su odlučili otvoriti novu trgovinu – za mamu koja se bavila naturopatijom. Trgovina Priroda liječi otvorena je tik prije Laurelina povratka kući, a u njoj su se mogla kupiti razna ljekovita sredstva iz kućne radinosti i cijeli spektar vitamina, začina i organske hrane te odabrane knjige o zdravlju i holističkom pristupu. S obzirom na to koliko su vremena provodili svako u svojoj trgovini, Laurelini su se roditelji sad viđali više i češće nego ikad prije.
To je super! pomislila je Laurel. Dobro je da mama ima nešto takvo što je samo njezino. Ali dok Laurel nije bilo, mama kao da se nekako udaljila od nje. Tati kao da nikad nije bilo dosta priča o Avalonu, ali čim bi se započeo razgovor o tome, mama bi se iznenada sjetila nečega što treba napraviti u drugoj sobi. Laurel je imala osjećaj da je nova trgovina bila dodatno utočište – tijekom cijeloga dana, koliko je bila doma, Laurel je mamu vidjela samo nakratko za večerom i nekoliko puta kad je došla nešto obaviti na brzinu.
Ona uzdahne i ustane s kreveta, povukavši Davida za ruke. – Dođi, idemo dolje.
– Da, ali... – David pokaže na opremu za puhanje stakla na Laurelinu stolu.
– Gotova sam za danas, reče ona. – Idemo raditi nešto zabavno. Imamo još samo nekoliko dana prije početka škole. – Laurel ga povuče prema vratima. – Mama je jutros ispekla pogačice s cimetom, doda ona dajući mu dodatni poticaj.
Dopustio je da ga Laurel odvuče, ali na odlasku je još jednom čeznutljivo pogledao prema stolu.
Dolje u kuhinji uzeo je jedno pecivo i obilno ga namazao slatkom kremom od sira. Zagrizavši u njega okrenuo se prema velikom kuhinjskom prozoru – još jednoj promjeni kojoj se Laurel razveselila.
– Još se nisam vidjela s Chelsea. Da je nazovemo i pitamo hoće li gledati neki film s nama ili nešto drugo?
Laurel navuče prianjajuću foliju preko posude s kremom od sira. Od tog joj je mirisa uvijek bilo pomalo mučno.
– Može, ako nije negdje s Ryanom.
– S Ryanom? – upita Laurel spremajući kremu natrag u hladnjak. – S visokim Ryanom?
– Aha.
– Jesu li njih dvoje sad... zajedno?
– Chelsea nije baš pričljiva kad je to u pitanju – ako si to možeš zamisliti – ali ako još nisu zajedno, uskoro će biti. Možda ćeš ti uspjeti izvući što iz nje.
– Možda. To je čudno. – Ne to da Chelsea ima dečka – to je bila vrlo uzbudljiva vijest – nego to da je izabrala Ryana. Visokog, krakatog Ryana koji je bio vrlo šutljiv i nije baš primjećivao mnogo. Dobro, suprotnosti se navodno privlače, ali Laurel se činilo da možda postoje i prevelike suprotnosti.
Osim toga, Chelsea je posljednjih nekoliko godina bila prilično zagrijana za Davida. Ali ako ovo znači da ga je preboljela, odlično.
Nekoliko su minuta šutjeli. David je dovršavao pecivo, a Laurel je zurila van kroz prozor razmišljajući o Chelsea. David je napokon progutao posljednji zalogaj pa duboko udahne i reče: – Jučer, netom prije nego što sam krenuo po tebe, učinilo mi se da sam vidio Barnesa.
Laurel osjeti kako je ledena ruka straha stišće oko srca. – Učinilo ti se?
– Da. Nije to bio on, nego onaj tip koji vodi kuglanu.
– Oh, i meni se to dogodilo prije nekoliko mjeseci, reče ona i živčano se nasmije, ali smijeh joj zamre kad je ugledala ozbiljan izraz na Davidovu licu.
– Zašto se nije vratio, Laurel? – upita on tiho.
Laurel zavrti glavom, i dalje gledajući kroz prozor prema šumi iza kuće. Zapita se koliko vilenjaka tamo živi i koliko je njih sad promatra. Možda je sad bio pravi trenutak da Davidu ispriča za svoj razgovor s Jamisonom. – Ne znam, reče ona, ipak to ostavljajući za poslije.
– Omeli smo mu planove. Velike, velike planove. A zna gdje živiš.
– Hvala ti što si me podsjetio na to, reče ona suho.
– Oprosti. Nisam te mislio prestrašiti. Ali osjećam se kao... ne znam, kao da situacija svakim danom postaje sve napetija. Stalno čekam da se nešto dogodi. A osjećaj stalno jača, nastavi on. – Kamo god pogledam, vidim trolove. Svaki put kad ugledam nepoznato lice sa sunčanim naočalama, zapitam se je li to trol. Premda su svi bili sretni zbog uspješne turističke sezone, za mene je to bilo ljeto ispunjeno paranojom, kao što si možeš zamisliti. A ni tebe nije bilo... – On je primi za zapešće i privuče je k sebi pa je poljubi u tjeme. – Drago mi je da si se vratila.
– Dobro. – Ona ga obgrli oko struka i propne se na prste da bi ga mogla poljubiti. Sad je već bio dvadeset i nešto centimetara viši od nje. U proteklih je šest mjeseci narastao desetak centimetara, a i počeo je dizati utege. Nije joj ništa rekao, ali Laurel je pretpostavljala da mu je onaj zamalo kobni susret s Barnesom poljuljao samopouzdanje. Bez obzira na to što ga je motiviralo, bila je vrlo zadovoljna rezultatima. Sviđao joj se njegov novi izgled – sad se uz njega osjećala sigurnom i zaštićenom.
Još kad bi imala više uspjeha u stvarima koje je naučila u Avalonu, možda bi se osjećala još sigurnije.

Chelsea je veselo zaskvičala i zagrlila Laurel koja se smijala lica zagnjurena u prijateljičinu kosu, shvativši koliko joj je bila nedostajala.
– Mislila sam svratiti još sinoć, reče Chelsea, – ali obećala sam si da ću ti prvo dati jedan dan nasamo s Davidom. Bio je tako potišten bez tebe.
Laurel se naceri. To joj je bilo drago čuti.
– Prvih mjesec dana stalno je visio kod mene, neprestano pričajući o tebi, ali onda sam se ja počela družiti s Ryanom, a David je postao sav čudan pa se proteklih par mjeseci i nismo često viđali. Dođi gore, reče Chelsea kad se klupko ruku i nogu zabilo u dovratak pokraj njih. – Posljednji tjedan prije škole uvijek je najgori, reče ona i pokaže na svoju braću koja su se hrvala na podu.
Laurel nije bila sigurna je li to istinska tučnjava ili samo igra, ali svejedno je bilo najpametnije maknuti im se s puta. Krenula je za Chelsea uza stube do njezine sobe ukrašene vilinskim stvarima. Uvijek se osjećala pomalo nelagodno kad bi vidjela tradicionalne krilate vile na tapetama, na stropu i na hrptima Chelseaine dojmljive zbirke knjiga o njima.
– Pa, i nisi baš dobila boju, reče Chelsea i pričeka odgovor.
– Ahm... – reče Laurel, posve zatečena. – Što?
– Boju, ponovi Chelsea. – Nisi baš dobila neku boju. Nakon gotovo dva mjeseca u prirodnjačkom kampu, čovjek bi očekivao da ćeš se vratiti prilično osunčana.
Laurel je gotovo zaboravila izgovor koji je David izmislio – daje bila u prirodnjačkom ljetnom kampu. U kojemu, naravno, nema telefona ili Interneta. Laurel se osjećala grozno što mora lagati Chelsea, ali Chelsea nije bila osoba koja zna čuvati tajnu. Srećom, bila je to jedna od njezinih boljih karakteristika. – Ovaj... koristila sam kremu s visokim zaštitnim faktorom, reče Laurel. – U golemim količinama.
– A očito si i stalno nosila šešir, reče Chelsea suho.
– Aha. Nego, pričaj mi o tebi i Ryanu, reče ona, trudeći se što prije promijeniti temu.
Chelsea je iznenada pronašla nešto jako zanimljivo na tepihu. Laurel se nasmije. – Chelsea, jesi li ti to pocrvenjela?
Chelsea se nervozno nasmije i slegne ramenima.
– Sviđa ti se? – ponuka je Laurel.
– Da. Nikad ne bih pomislila da će biti tako, ali sviđa mi se.
– Pa to je super, reče Laurel iskreno.
– I, jeste li vas dvoje službeno zajedno?
– Što to znači 'službeno zajedno'? – upita Chelsea. – Trebamo li imati neki posebni razgovor o tome? Da netko kaže: 'Gle, ti se sviđaš meni i ja se sviđam tebi, a i volimo se maziti, pa neka to onda bude službeno'? Kako to ide?
Laurel je pogleda raširenih očiju. – Maziš se s Ryanom?
– Mislim da da.
– Ili se maziš ili ne, reče Laurel i podigne obrvu.
– Pa... često se ljubimo. Računa li se to?
– Ne samo da se računa, nego mislim da to i znači da ste službeno zajedno.
– O, onda dobro, reče Chelsea i uzdahne od olakšanja. – Mučilo me to što nismo vodili nikakav poseban razgovor o tome.
– Ljubljenje je važnije od razgovora, reče Laurel i široko se nasmiješi. – Kako je uopće došlo do toga da budete zajedno?
Chelsea slegne ramenima. – Jednostavno se dogodilo. Valjda. Hoću reći, pa znaš da mi se godinama sviđao David.
Laurel kimne glavom, ali činilo joj se da bi bilo bolje da ne kaže ništa.
– Došla sam do točke kad sam vidjela njega i samo njega. I bilo mi je mrsko da si ti s njim, ali bilo mi je drago da ste oboje sretni. Mrzila sam biti tako rastrganih osjećaja.
Laurel se primakne bliže i položi ruku na Chelseainu. Nikad prije nisu razgovarale o tome, premda je Laurel znala da joj je zbog toga teško. Chelsea se nasmiješi i slegne ramenima. – Pa sam odlučila da je vrijeme da prestanem s tim. Sa svime u vezi s Davidom. Da prestanem razmišljati o njemu, promatrati ga, pa čak i da mi se prestane sviđati.
– Kako ti je to uspjelo? – upita Laurel, odmah pomislivši na svoj problem s Tamanijem.
– Ne znam, zaista. Jednostavno je bilo tako. Ali čudno je to – godinama sam se iz petnih žila trudila privući mu pozornost, navesti ga da mu se svidim. Kao da ništa drugo nisam vidjela. A onda sam si u jednom trenutku dopustila primijetiti i druge ljude. To je bio stvarno lijep osjećaj. – Oči joj se dramatično raširiše. – Znaš li da su zgodni dečki posvuda oko nas?
Laurel se nasmije. – Bojim se da sam ja još uvijek prilično usredotočena na Davida.
– I trebaš biti, reče Chelsea ozbiljno. – Uglavnom. Ryan i ja počeli smo se češće družiti, a onda me pozvao u kino pa na ručak i uskoro smo bili nerazdvojni.
– I počeli se ljubiti.
– I počeli se ljubiti, složi se Chelsea ushićeno. – Ryan se super ljubi.
Laurel zakoluta očima. – Da, baš sam se pitala, reče ona sarkastično.
– Ma daj, pa svi se to uvijek pitaju. – Ja ne!
– Možeš misliti. Ja sam se uvijek pitala kako se David ljubi.
– Hm, to je jedno od onih pitanja koja mi ne bi trebala postaviti.
Chelsea se nasmije. – Nisam ti ga postavila. Samo sam rekla da sam se uvijek pitala.
– To je kao da jesi.
– Nije. – Ona se nasloni na uzglavlje kreveta. – Naravno, mogla bi mi svejedno reći.
– Chelsea!
– Što? Pa ja sam tebi rekla.
– Ali ja te nisam pitala.
– Sitničariš.
– Neću ti reći.
– Znači da se grozno ljubi.
– Baš naprotiv.
– Aha!
Laurel uzdahne. – Ti si čudna.
– Aha, reče Chelsea i naceri se, zabacivši svoje elastične kovrče. – Ali me svejedno voliš.
Laurel se nasmije. – Da, volim te. – Nagne se i nasloni glavu Chelsea na rame. – I drago mi je da si sretna.
– Bila bih još sretnija da mi kažeš kakav je David u krevetu.
Laurel je pogleda s nevjericom i udari je jastukom.

DESET

Laurel je sjedila prekriženih nogu u svojoj sobi, preslagujući stvari za školu i stavljajući neke u naprtnjaču. David, koji se već prije tjedan – a možda i prije mjesec dana, ali Laurel nije imala dokaza za to – spremio za školu, ležao je na njezinu krevetu i gledao je. Ona iz vrećice izvadi paketić s četiri flomastera za označavanje teksta u različitim bojama i pritisne ih na prsa pa melodramatično reče: – Oh, markeri, kako ste mi nedostajali!
David se nasmije. – Sljedeće ih godine možeš ponijeti sa sobom.
– Oh. Sljedeće godine. U ovom trenutku ne mogu si ni zamisliti da bih ikad više mogla tako naporno raditi. – Pogleda ga. – Nisu li mi to trebali biti ljetni praznici?
Kad se nasmijala, David se sagne i obrgli je oko prsa pa je podigne na krevet pokraj sebe. – Ni meni to nisu bili neki praznici kad tebe nije bilo, reče on i polegne je na jastuk.
Laurel mu se privije. – A sad su završili, jadikovala je.
– Ovaj dan još nije završio, šapne David, a njegov ju je dah škakljao po uhu.
– Pa, reče Laurel trudeći se zadržati ozbiljan izraz, – roditelji mi uvijek govore da trebam maksimalno iskoristiti svaki dan.
– Potpuno se slažem s tim, reče on podrugljivo, ali s tračkom gunđanja u glasu. Osjećala je njegove prste na leđima dok ju je nježno ljubio u rame, golo ispod tanke naramenice. Zagrlila gaje oko vrata i provukla mu prste kroz kosu – bila joj je to jedna od omiljenih navika. Svilenkaste bi joj kovrče prvo malo zarobile prste, ali na malo jači pritisak propustile bi ih.
Kad su im se usne srele, iz Davidova se grla začuo lagani uzdah i Laurel se prepusti ugodnom zadovoljstvu koje je uvijek osjećala u Davidovu naručju. Kad se odmaknuo od nje i naslonio se čelom na njezino, ona se nasmiješi. – Kako je moguće da sam imao toliko sreće? – upita on tiho, položivši joj ruku na rebra.
– Sreća nije imala ništa s tim, odgovori Laurel, nagne se bliže i poljubi ga. Jednom, dvaput, a treći put ga čvršće privuče, uživajući u dodiru njegovih usana na svojima. Ruka joj je zalutala pod njegovu košulju, osjećajući kako mu ubrzano disanje širi prsni koš. Na trenutak je oklijevala zapitavši se koliki su izgledi da jedno od njezinih roditelja dođe kući ranije, a zatim mu objema rukama podigne košulju i povuče je gore uz njegove podignute ruke. Bilo joj je to omiljeno zadovoljstvo – priviti mu se na gola prsa. Uvijek je bio tako topao, čak i ljeti kad je njezina tjelesna temperatura bila gotovo jednaka njegovoj. Voljela je taj osjećaj kad bi se njegova toplina širila na nju, polako strujeći kroz nju sve dok joj cijelo tijelo ne bi bilo ugodno toplo, a stopalo lijeno omotano oko njegove noge.
Sklopila je oči čekajući sljedeći poljubac, ali nakon nekoliko trenutaka opet ih otvori. David je gledao dolje u nju – na licu mu je titrao poluosmijeh, ali oči su mu bile posve ozbiljne. – Volim te, reče on.
Nasmiješila se, uživajući u zvuku tih riječi. Kad god bi joj to rekao, uvijek je zvučalo kao prvi put.

– Hej, Kosjenko.
Laurel se nasmiješi silazeći niza stube. Tata ju je počeo tako zvati kad se vratio iz bolnice. Uvijek su bili bliski, ali nakon što ga je lani gotovo izgubila, imala je osjećaj da se svaka minuta računa dvostruko. I premda ju je njegova nezasitna znatiželja o svemu vilinskomu ponekad izluđivala, bilo joj je jako drago zbog činjenice da ju je tako lako prihvatio takvu kakva jest.
– Kakav ti je bio prvi dan škole?
Laurel priđe kauču, prije toga svrativši do hladnjaka odakle je uzela limenku Spritea.
– Bilo je u redu. Bolje nego prošle godine. I mislim da sam bolje pripremljena za kemiju no što sam bila za biologiju.
– Zvuči kao poboljšanje, reče on podigavši pogled s knjige.
– Što to čitaš? – upita ona, bacivši pogled na već pomalo raskupusanu meko ukoričenu knjigu.
Izgledao je pomalo posramljeno. – Zvjezdanu prašinu.
– Opet?
On slegne ramenima. Fantastični romani – pogotovo oni u kojima su se pojavljivale vile – skočili su na vrh tatine ljestvice omiljenog štiva, a najdraže su mu bile knjige Neila Gaimana.
– Gdje je mama? – upita Laurel, premda je i sama mogla pogoditi odgovor.
– Radi inventuru, stigne očekivani odgovor. – Sutra mora predati narudžbu.
– Tako sam i mislila.
Tata pogleda gore u njezino smrknuto lice pa spusti knjigu. – Jesi li dobro?
Ona slegne ramenima. Tata se malo uspravi i potapše mjesto pokraj sebe. Laurel uzdahne i pridruži mu se na kauču pa mu nasloni glavu na rame.
– Što je?
– Ne znam. Samo mi je... malo mi je čudno da iznenada tebe viđam mnogo više nego mamu. Cijelo je vrijeme u dućanu.
Tata je čvršće zagrli. – Sad je malo prezaposlena jer otvaranje trgovine znači dosta posla. Sjeti se prošloga ljeta, kad sam tek otvorio knjižaru – nikad me nije bilo doma. – On se zahihoće. – Zapravo, da sam bio više kod kuće, možda bih i sam shvatio što se događa. – On zastane i opet stisne Laurel oko ramena. – Moraš shvatiti, kad sam se razbolio, mama se osjećala potpuno bespomoćnom. Nismo imali gotovo nikakvo osiguranje, bolnički su se računi gomilali, a da mi se išta dogodilo, ona te ne bi imala kako uzdržavati. Ne razumije se u vođenje knjižare. Možda ne biste baš gladovale, ali jedva bi spajala kraj s krajem. Strahuje od toga da se opet ne nađe u takvoj situaciji. Uostalom, svakim smo danom sve stariji. – On se okrene prema njoj. – Sve to radi za tebe, tako da te može uzdržavati ako se ikad opet nešto dogodi.
Laurel je trljala nožnim palcem po kauču. – Ali ponekad mi se čini... – Ona zastane pa onda brzo nastavi u jednom dahu prije nego što se predomisli. – Mislim da mrzi to što sam vila.
Tata joj se primakne bliže. – Kako to misliš?
Nakon prve rečenice, ostatak je provalio iz nje. – Sve se promijenilo kad je saznala. Ponaša se kao da me više ne poznaje – kao da sam neznanka koja živi u njezinoj kući. Ne razgovaramo. Prije smo stalno razgovarale, o svemu. A sad se osjećam kao da mi izbjegava pogled i kao da izlazi iz prostorije čim ja uđem.
– Zlato, moraš joj dati malo vremena da sredi stvari u trgovini. Zaista mislim da...
– Počelo je to i prije otvaranja trgovine, prekine ga Laurel vrteći glavom. – Ne želi čuti ništa o tome da nisam kao drugi. Kad sam dobila poziv u Avalon, bila sam tako uzbuđena – ne dobije se često u životu takva prilika. A ona zamalo da me nije pustila!
– Budimo pošteni, to je više bilo zbog činjenice da te pušta da provedeš dva mjeseca s potpunim strancima nego zbog cijele te vilinske stvari.
– Svejedno, ustrajala je Laurel. – Nadala sam se da će se stvari možda poboljšati dok me ne bude. Da će se dok me nema možda lakše priviknuti na činjenicu da sam vila. Ali ništa se nije promijenilo, reče ona tiho. – Samo je postalo još gore.
Tata razmisli na trenutak. – Ne znam zašto joj je tako teško prihvatiti to, Laurel, reče on oklijevajući. – Jednostavno ne razumije. To je uzdrmalo cijeli njezin pogled na svijet. Možda će joj trebati neko vrijeme da prihvati tu činjenicu. Samo te molim da budeš strpljiva.
Laurel udahne duboko i drhtavo. – Jedva da me i zagrlila kad sam se vratila. Trudim se biti strpljiva, ali osjećam se kao da me više ne voli.
– Ne, Laurel, reče njezin otac, privukavši je na prsa dok je treptala da otjera suze. – Nije tako, časna riječ. Nema to veze s tobom, samo joj je teško uopće i prihvatiti činjenicu da vile postoje. – Pogleda je ravno u oči. – Ali voli te, reče čvrstim glasom. – Voli te jednako kao i prije, vjeruj mi. – Naslonio je obraz na njezino tjeme. – Hoćeš li da porazgovaram s njom?
Laurel odmah zavrti glavom. – Ne, molim te, nemoj. Ne trebaju joj dodatne brige. – Prisili se na osmijeh. – Dat ću joj još vremena – bit ću strpljiva, kao što si rekao. Stvari će se uskoro opet vratiti u normalu, zar ne?
– Apsolutno, reče on i široko se nasmiješi osmijehom kakvim Laurel nije mogla uzvratiti.
Kad je ustala i krenula prema kuhinji, tata opet podigne knjigu. Kleknula je pokraj vrata hladnjaka i počela stavljati još limenki Spritea u vrata.
– Sve će opet biti normalno, promrmlja sebi u bradu. – Aha, možeš misliti.
Laurel pogleda gore u ostatke hrane uredno spremljene u plastične posude. – Hej, tata, jesi li već jeo? – upita ona.
– Ovaj... nisam, reče on pokajnički. – Mislio sam pročitati samo prvo poglavlje, ali sam se zanio.
– Velikog li iznenađenja, otegne Laurel. – Da ti nešto spremim?
– Ne moraš, reče tata, ustane s kauča i protegne se. – Mogu i sam podgrijati ostatke.
– Ne, ja ću, nije mi teško, reče Laurel. – Zaista.
Tata je začuđeno pogleda.
– Samo ti sjedni. Moram samo skočiti nakratko u svoju sobu. Vraćam se za sekundu.
Kad je krenula uza stube, tata slegne ramenima, sjedne za stol i opet otvori knjigu.
Laurel dohvati svoju opremu, prisilivši se ne gledati najnovije krhotine šećernog stakla razasute po radnom stolu, pa brzo požuri natrag dolje. U plastičnoj posudi u hladnjaku bilo je ostataka kineskog prženo-miješanog povrća s rezancima – jednog od tatinih omiljenih jela. To će biti dobro. Otvorila je svoj kovčežić i stavila ga blizu štednjaka, a zatim je povrće i rezance prebacila u tavu i uključila plamenik.
Kad je tava zazveckala po štednjaku, tata podigne pogled. – Ne moraš tako podgrijavati, reče on. – Možeš samo ubaciti u mikrovalnu.
– Znam, ali htjela bih pokušati nešto posebno.
Tata digne obrvu. – Posebno? U kojem smislu?
– Vidjet ćeš, reče Laurel, prstima prolazeći kroz paru što se dizala iz tave kad je umak počeo krčkati.
Nije joj bio cilj promijeniti mu okus, htjela ga je pojačati. Učitelji u Avalonu stalno su joj govorili da može učiniti što god želi – ako poznaje biljke s kojima radi i ako bude vjerovala svojoj intuiciji. Ovo bi trebalo biti lako. Zar ne?
Opustila se i sklopila oči – srećom, štednjak nije bio okrenut prema stolu – i uskoro kao da su joj sastojci hrane oživjeli na prstima kojima je i dalje prolazila kroz paru. Nakrivila je glavu na jednu stranu, osjećajući češnjak i umak od soje, đumbir i papar.
Šafran, reče u sebi. Ulje šafrana i malo kadulje. To će pojačati okus češnjaka i đumbira. Usredotočila se, jer imala je osjećaj da ima još jedna stvar koju bi trebala dodati pa da sve bude savršeno. Parožina, odlučila je napokon. Možda zato što ima visok udio škroba koji će naglasiti soju. A papar je papar, njega ne treba pojačavati.
Ona posegne u svoj kovčežić i izvuče mali mužar pa ubaci nekoliko kapi šafranova ulja i prstohvat kadulje. Parožinu je imala u sićušnoj bočici s malom prskalicom na vrhu koja bi svakim pritiskom propustila manje od jedne kapi. Laurel pritisne prskalicu i lagana se izmaglica slegne u kameni mužar. Razmislivši malo, pritisne još jednom. Tučkom je usitnila sitne sjemenke kadulje, miješajući tri esencije sve dok se miris nije neznatno promijenio. Okrenula je mužar naopako i pustila da dvije zeleno prošarane kapi padnu u rezance koji su krčkali. Podigla se pjenušava para koja se raščistila čim je Laurel promiješala jelo, a dodane kapi stopile su se sa smeđim umakom.
– Bon appétit, reče Laurel, ponosno stavivši jelo pred tatu.
On podigne pogled s knjige. – O, hvala.
Laurel se nasmiješi pa se vrati do štednjaka i počne čistiti. No stalno ga je krišom pogledavala, pitajući se hoće li on išta primijetiti ako mu ništa ne kaže. Nije trebala dugo čekati.
– Opa, Laurel, ovo je zbilja dobro! – reče tata. – Izgleda da je iz tave ipak bolje nego iz mikrovalne. – Jeo je s tekom i Laurel se nasmiješi, strašno ponosna što je nešto ipak uspješno napravila, nakon toliko neuspjeha u proteklih nekoliko tjedana.
– Jesi li dodala nešto? – upita tata nakon što je slistio već pola hrane s tanjura. – Jer teriyaki nikad nije bio tako dobar. – On zastane i ubaci još jedan zalogaj u usta. – A jeo sam ga prije dva dana kad je bio svjež, doda kroz usta puna rezanaca.
Laurel se okrene i zavjerenički se nasmiješi. – Možda sam nešto malo dodala, reče.
– Moraš reći mami, jer ovo je najbolje prženo-miješano jelo koje sam ikada jeo.
Laurel se nasmiješi od uha do uha pa se okrene i spusti plastičnu posudu i tavu u sudoper pod toplu vodu. Navukla je gumene rukavice i počela prati posude. – Vidiš, to je to što bih voljela da mama shvati, reče Laurel, a glas joj se jedva čuo preko šuma vode. – Stvari koje mogu i znam napraviti nisu samo za vile, nego mogu pomoći i vama. Na primjer, poboljšati okus hrane kako nitko drugi ne može. Znam napraviti izvrsne vitamine. Moja je verzija vitamina C super. – Nakon što je isprala tih nekoliko posuda, ona zatvori vodu. – Ili će biti, kad je usavršim. Voljela bih da mama shvati da nisam ništa drukčija nego prije. Nisam postala vila, uvijek sam to bila. Još uvijek sam ista osoba. Ti to shvaćaš, reče ona okrenuvši se. – Je li onda... – Čeljust joj se objesi.
Tata je spavao – tiho hrčući – obraza naslonjena na posljednjih nekoliko zalogaja u tanjuru.
– Tata? – Laurel priđe bliže i dotakne ga po ramenu. Kad se nije ni pomaknuo, ona ga prodrma – isprva lagano, a zatim jače. Što sam učinila?! Već je bila na pola stubišta trčeći po onu plavu bočicu ljekovitog eliksira kad se sjetila svih uporaba parožine. Sjela je na stube prisjećajući se ulomka iz knjige. Ako vam ikada zatreba, jedna kapljica parožine uspavat će svaku životinju. Ne istog trenutka, ali savršeno je sredstvo za situacije kad imate dovoljno vremena. Laurel dosad na svoje roditelje nije primijenila ništa od onoga što je naučila o uporabi ekstrakata biljaka na životinjama. Tehnički govoreći, oni jesu bili životinje.
Laurel polako ustane i vrati se u kuhinju. Tata je sad već hrkao glasnije. Dograbivši krpicu za pranje posuđa, pažljivo mu podigne glavu iz tanjura i obriše ljepljivi umak s obraza. Zatim mu lagano gurne Zvjezdanu prašinu ispod ruku i položi mu glavu na njih. Ne bi to bio prvi put da je zaspao čitajući. Doduše, nikad još nije zaspao za kuhinjskim stolom, ali vjerojatno to nikomu neće biti sumnjivo. U posljednje je vrijeme naporno radio.
Odnijela je tanjur u kuhinju i ostrugala ostatke hrane u smeće. Morat će i oprati tanjur. Ne smije dopustiti da mama otkrije kako je zeznula stvar praveći se važna. Nakon što je spremila tanjur u kuhinjski ormarić, Laurel još jednom pogleda oca koji je hrkao za stolom. Nadala se da će se probuditi do jutra. Nije imala pojma što će učiniti ako se tata dotad ne probudi.
– Ja sam najgora vila na svijetu

JEDANAEST

Tjedan dana nakon početka škole Laurel je hodala prema tatinoj knjižari, držeći se za ruke s Davidom, uživajući u posljednjem toplom dahu ljeta. Poljubivši je, David se odlijepio od nje i krenuo na svoj posao u ljekarni, a Laurel otvori vrata knjižare i uđe uza zvuk zvonca iznad vrata. Maddie podigne pogled i široko joj se nasmiješi. – Laurel, reče veselo, kao i uvijek kad bi je vidjela. Bila je to jedna konstanta u Laurelinu životu i mnogo joj je značila. Ma što da se događalo s njezinim roditeljima, s trolovima, Avalonom ili bilo s čime, Maddie je uvijek bila iza pulta u knjižari, čekajući je s osmijehom i zagrljajem.
Laurel se nasmije kad ju je Maddie čvrsto stisnula uza se. – Gdje mi je tata? – upita ona ogledavajući se oko sebe.
– Otraga, reče Maddie. – Sređuje papire.
– Kao i obično, reče Laurel zaputivši se prema vratima na stražnjem dijelu knjižare.
– Hej, tata, reče ona i nasmiješi mu se kad je podigao glavu. Premda je sumnjala da je potrebno, svejedno ga je pomno promatrala. Iz onog se drijemeža izazvana ekstraktom parožine probudio tek u osam sati sljedećeg jutra. No osim ukočena vrata nije bilo drugih posljedica. Mama ga je izgrdila zbog toga što previše radi i što je ostao tako dugo budan, ali srećom nije ništa posumnjala. Svejedno, Laurel otada više nije eksperimentirala hranom. Tko se jednom opeče, i na hladno puše.
Ona sjedne na stolac nasuprot računalu, prelazeći prstima preko malog snopa knjiških oznaka.
– Kako je bilo u školi? – upita je otac.
– Dobro, reče Laurel i nasmiješi se. – Lako. – Nakon Avalona sve joj se činilo lakim. Sedam sati škole na dan? Nema problema. Sat-dva učenja navečer? Dječja igra. Boravak u Avalonu promijenio joj je pogled na ljudsko školovanje – u pozitivnom smislu. Još samo kad bi u učionicama bilo više krovnih prozora...
– Trebaš li danas pomoć? – upita Laurel ogledavajući se po prostoriji.
– Ne baš, reče tata, uspravivši se i protegnuvši leđa. – Zapravo, sređujem zaostatke u papirima, a jako mi sporo ide. – On pogleda kroz prozorčić iza radnog stola. – Prekrasan je dan. Očito je ljudima draže biti vani na svježem zraku nego unutra u zagušljivoj staroj knjižari.
– U tvojoj knjižari nije zagušljivo, nasmije se Laurel. Zastane na trenutak. – Misliš li da možda mami treba pomoć? – upita ona izbjegavajući mu pogled.
Tata podigne glavu i na trenutak se zagleda u nju, a onda ležerno upita: – Treba li ti novca?
Laurel odmahne glavom. – Ne, mislila sam... mislila sam da bi možda... da bi to možda pomoglo poboljšati naš odnos, smanjiti napetost. Možda obje čekamo da ona druga napravi prvi korak, reče tiho.
Tata je zastao s prstima iznad tipkovnice, a zatim skine naočale, obiđe radni stol i zagrli je. – Volim kad si proaktivna, šapne joj na uho. – Ponosan sam na tebe.
– Hvala. – Laurel zabaci naprtnjaču na leđa i okrene se mahnuti mu pa se opet zaputi u prednji dio knjižare. Duboko udahne i othrva se nagonu da još malo odugovlači pa se zaputi do susjedne trgovine Priroda liječi. U nekoliko tjedana otkad se vratila iz Avalona, Laurel je u maminu dućanu bila samo nekoliko puta, ali svaki put je se dojmilo koliko je pažnje mama posvetila sitnicama. Otvori vrata, ali umjesto uobičajenoga mehaničkog zvuka začuo se melodičan zvon kad je rub vrata udario u tanko srebrno zvonce. Na prozorskim daskama stajale su lončanice, a u kutu je žuborila fontana u malom zen-vrtu. Na prozorima su čak visjele svjetlucave kristalne prizme. Laurel zastane i dotakne jednu od njih. Bilo joj je drago da je mama posudila njezinu zamisao i iskoristila je za uređenje trgovine. Unatoč sadašnjoj napetosti između njih dvije, Laurel je bila gotovo sigurna da bi uživala radeći ovdje, još više nego u knjižari – što je već samo po sebi govorilo mnogo.
Laurel se okrene kad je kroz zastor od perlica iz stražnje prostorije ušla mama noseći veliku kutiju. Lice joj je bilo pomalo zajapureno, a ona zadihana. – O, to si ti, Laurel. Dobro. Onda mogu ovo odložiti na trenutak. – Spustila je veliku kutiju nasred poda i obrisala znoj s čela. – Čovjek bi očekivao da će ove stvari slati u manjim kutijama. Što si trebala? – upita, sagne se i počne gurati kutiju po podu umjesto da je nosi.
– Samo sam došla vidjeti treba li ti pomoć. U knjižari je pomalo pusto, doda i odmah požali što je to rekla. Ne bi htjela da mama pomisli da joj je njezin dućan tek drugi izbor.
– Oh, reče mama smiješeći se osmijehom koji je – ako to i nije bio – barem izgledao iskreno. – To bi bilo savršeno. Danas punim police i dobro bi mi došao još jedan par ruku. – Nasmije se. – Tata ima zaposlenike, ja još nisam došla do tog stadija.
– Super, – reče Laurel, skine naprtnjaču i stane pokraj pošiljke novih stvari. Mama joj je objasnila što je u kutiji – većinu je stvari poznavala iz iskustva dugogodišnjeg suživota s nekim tko se bavi naturopatijom – a zatim joj je pokazala sustav označavanja tako da zna kamo staviti koju kutiju ili bočicu.
– Idem ispuniti dostavnicu i račun pa ću početi pripremati narudžbu za sljedeći tjedan, ali samo vikni ako me nešto trebaš, dobro?
– Može, reče Laurel i nasmiješi se. Mama joj je uzvratila osmijeh. Zasad je sve išlo dobro.
Laurel se iznenadila kad je shvatila koliko se sastojaka prirodnih ljekovitih sredstava sjeća sa satova intenzivnog učenja u Avalonu. Što znači da su se oni podsjetnici ipak isplatili. Dok je iz kutije vadila različite proizvode i stavljala ih na odgovarajuća mjesta na policama, u glavi je ponavljala za što se koriste. Kamfor, kao ulje upotrebljava se za ublažavanje upala, skraćuje životni vijek korova i pomaže u slučaju slabljenja vida. Vrijesak primorski, za jasnoću uma i nesanicu. Dobar je i za koi, ako im se doda u vodu. Potiče oksigenaciju. Čaj od lista maline, za izdanke koji odbijaju jesti. Dodati mnogo šećera da se poveća hranjiva vrijednost. Daje energiju kad trebaš dugo ostati budan.
Posebno je voljela slagati homeopatske pripravke – koji su potpuno sigurni za vile jer obično su konzervirani šećerom, ali na vile imaju gotovo suprotno djelovanje nego na ljude. Na primjer, Ignatia amara može se koristiti kao pomoć za ublažavanje duševne boli kod ljudi, ali vile je rabe kao sredstvo za smirenje. Bijela kukovina snižava temperaturu kod ljudi, dok je kod vila iznimno učinkovita kao sredstvo koje sprečava smrzavanje. Tamani joj je rekao da stražari koji čuvaju dveri u Japanu tijekom zimskih mjeseci svakoga dana piju hladan čaj od bijele kukovine, jer visoko u planinama zna jako zahladnjeti.
Pomisao na Tamanija nakratko ju je omela i njezina je ruka – stisnuta oko bočice s Natrum muriaticumom – zastala u zraku i ostala tako sve dok se nije pojavila mama i prenula je iz misli.
– Je li sve u redu, Laurel?
– Što? O, da, jest, promrmlja ona i pogleda mamu pa se brzo sagne uzeti još bočica iz kutije. – Samo sam se malo zamislila.
– Dobro, reče mama, nekako je čudno gledajući. Okrene se pa zastane još na trenutak. – Hvala ti što si mi došla pomoći, reče. – Cijenim to. – Jednom rukom zagrli Laurel, ali nekako postrance. Bio je to nelagodan zagrljaj, kao kad moraš zagrliti nekoga s kim bi se radije rukovao. Zagrljaj reda radi.
Zazvoni telefon i Laurel je s muklom čežnjom u prsima gledala kako mama odlazi do blagajne. Kako je neobično kad ti nedostaje netko tko stoji pred tobom, ali Laurel se točno tako osjećala. Nedostajala joj je mama.
– Oprostite, začuje se glas tik iza nje.
Laurel se okrene i ugleda postariju ženu koja joj je bila poznata iz viđenja. – Da?
– Možete li mi pomoći?
Laurel pogleda prema mami, ali još je telefonirala. Opet se okrene prema ženi. – Pokušat ću, reče i nasmiješi se.
– Treba mi nešto protiv glavobolje. Uzimala sam ibuprofen, ali više mi ne pomaže. Mislim da se moje tijelo već naviklo na njega.
– Događa se, reče Laurel suosjećajno kimajući glavom.
– Htjela bih nešto prirodnije, ali jednako učinkovito, doda žena.
Laurel se pokuša prisjetiti što je to maloprije bila stavi1a na policu – nekoliko je sekundi bila držala bočicu u ruci pitajući se ne bi li i njoj dobro došlo takvo što, s. obzirom na stres kojemu je bila izložena u proteklih nekoliko mjeseci. Prišla je polici i pronašla bočicu. – Izvolite, reče ženi i pruži joj je. – Malo je skupo, doda i pokaže na naljepnicu s cijenom, – ali isplatit će se. Baš sam maloprije razmišljala kako bi i meni to dobro došlo. Djelovat će mnogo bolje nego ibuprofen.
Žena se nasmiješi. – Hvala. Svakako se isplati pokušati.
Odnijela je bočicu do blagajne, a Laurel se vratila slaganju homeopatskih pripravaka. Minutu poslije Laurelina je mama povela ženu do police koju je Laurel slagala, a zatim – naglašeno pogledavši kćer – uzme jednu od zelenih bočica. – Ovo će mnogo bolje djelovati, reče. – To je ciklama, već je godinama dajem mužu za migrene. Izvrsno djeluje. – Dok su se vraćale prema blagajni Laurelina je mama objašnjavala kako se uzimaju homeopatske tablete. Uskoro je žena otišla.
Mama je još nekoliko trenutaka ostala stajati na vratima mašući ženi, a onda priđe Laurel. – Laurel, počne, a u glasu joj se jasno čula napetost koju je pokušavala držati pod kontrolom, – ako ne znaš što bi preporučila, dođi po mene. Nemoj samo uzeti prvo što ti je pod rukom. Radije bih da si pričekala da završim razgovor. Ovi ljudi dolaze potražiti pomoć, a različite biljke imaju različito djelovanje.
Laurel se osjećala kao malo dijete koje dobiva jezikovu juhu od odrasle osobe koja se trudi ne povrijediti mu osjećaje. – Nisam samo uzela prvo što mi je bilo pod rukom, pobuni se Laurel. – To što sam joj dala stvarno je dobro protiv glavobolja. Namjerno sam to izabrala.
– Stvarno? – reče njezina mama suho. – Nekako mi se čini da kod nje ipak nije u pitanju ta vrsta glavobolje.
– Što?
– Pausinystalia yohimbe?. Znaš li uopće za što je reklamiraju? To je biljka za pojačavanje seksualne funkcije muškaraca.
– Aaaa, fuj! – reče Laurel, a zgadi joj se i sama pomisao na to da je htjela uzeti jednu bočicu i za sebe. Znala je da većina biljaka djeluje na vile posve drukčije, ali ovo je bilo previše!
– Točno. Držim je samo zato što mi je prošli tjedan došao jedan kupac i zamolio me da mu je naručim. Eto još nečega što nisam htjela ili trebala znati o svom šezdesetogodišnjem osobnom bankaru.
– Žao mi je, reče Laurel iskreno. – Nisam znala.
– I ne očekujem da znaš. Zato sam ja ovdje. Drago mi je da si mi došla pomoći, ali kad ljudima daješ tablete za potenciju kao lijek protiv glavobolje, to mi nije pomoć. Moraš naučiti zatražiti savjet kad ga trebaš, Laurel. Možeš ubiti nekoga ako mu daš pogrešne biljke koje su kontraindicirane za njegovo zdravstveno stanje. Molim te da to sljedeći put imaš na umu. Razmisli malo.
– I jesam razmišljala, odgovori Laurel, iznenada ljutila na mamin stav. – Ta bi biljka pomogla menil – doda impulzivno.
Mama duboko uzdahne i okrene se kao da će otići.
– Spetljala sam se, reče Laurel idući za njom. – Smetnula sam s uma da biljke ne djeluju jednako na ljude i na vile. Napravila sam malu pogrešku.
– Laurel, ne sad, molim te. – Mama obiđe pult.
– Zašto ne sad? – upita Laurel glasno spustivši dlanove na pult. – A kad onda? Doma? Jer ni tamo nikad ne želiš razgovarati o tome da sam ja vila.
– Laurel, stišaj se. – Mamin je glas bio oštar – jasno upozorenje da pripazi na jezik.
– Samo želim razgovarati, mama. To je sve. I znam da ovo nije idealno mjesto, ali više ne mogu čekati idealne uvjete. Umorna sam već od toga što nam se događa. Nekoć smo bile prijateljice, a sad ne želiš čuti ni riječ o mom vilinskom životu. Više me i ne gledaš! Pogled ti samo preleti preko mene. To traje već mjesecima, mama. – Grlo joj se stislo, a jedva je zadržavala suze. – Kad ćeš se naviknuti na mene?
– To je smiješno, Laurel, reče mama i pogleda je u oči, kao da joj želi dokazati da nema pravo.
– Je li?
Mama ju je još nekoliko sekunda gledala u oči, a Laurel se učini da joj se u pogledu nešto mijenja. Na trenutak je pomislila da će mama popustiti – da će zaista razgovarati s njom. Ali onda je trepnula i pročistila grlo i trenutak je prošao. Spustila je pogled i počela premetati po računima. – Ostatak proizvoda mogu i sama staviti na police, reče tiho. – Možeš ići.
Osjećajući se kao da ju je pljusnula, Laurel je ostala ošamućeno stajati. Nakon nekoliko brzih udaha, okrene se na peti i otvori vrata, a veseli zvuk zvonca kao da joj se rugao.
Kad su se vrata za njom zatvorila, udari je jak nalet vjetra u lice i ona shvati da ne zna kamo bi pošla. David je radio, Chelsea je bila na treningu. Nagonski je poželjela otići razgovarati s tatom, čak se već i uhvatila za kvaku knjižare, ali onda se zaustavila. Ne bi bilo pošteno staviti roditelje u situaciju gdje moraju biti na suprotnim stranama, jer kad je jedno od njih povrijedi, ona trči drugomu. Sakrila se iza velikog postera što je najavljivao novu knjigu Nore Roberts, promatrajući kako tata i Maddie pomažu jednom kupcu s naramkom knjiga. Kupac je rekao nešto što nije mogla čuti, a tata je zabacio glavu i nasmijao se umatajući knjige u papir, dok ih je Maddie samo gledala s onim svojim blagim osmijehom na licu.
Još jednom pogledavši tatu, Laurel se okrene i zaputi se prema svojoj praznoj kući.

DVANAEST

Laurel i David stajali su jedno pokraj drugoga u kabinetu za kemiju, gledajući kako im pokus neslavno propada. David je provjeravao njihove proračune u potrazi za korakom koji su propustili ili nekim pogrešnim matematičkim računom. Laurel namreška nos na zadah mješavine koja je krčkala iznad plamenika.
– Jesmo li stavili sumpornu kiselinu? – upita David. – Jesmo, zar ne?
– Jesmo, reče Laurel. – Pedeset mililitara. Triput smo provjeravali jednadžbu.
– Ne razumijem! – prosikće David ispod glasa. – Trebalo je poplavjeti prije dvije minute!
– Pričekajmo još par minuta. Možda još poplavi.
– Ne. Definitivno je prekasno. Gle, ovdje kaže: 'Otopina bi trebala poprimiti plavu boju u roku jedne minute nakon što provri.' Totalno smo zeznuli stvar. A rekla je da je vježba jednostavna. – On prođe rukama kroz kosu. David je iz nekog razloga zaključio da četiri predmeta po naprednom programu nisu previše za jedno polugodište. Laurel baš i nije bila sigurna da se slaže s njim. Prošla su tek dva tjedna od početka škole, a on je već bio prilično napet i uzrujan.
– Davide, u redu je.
– Nije u redu, šapne on. – Ako ne budem imao peticu iz ovog predmeta, profesor Kling neće mi dopustiti da slušam naprednu fiziku. A moram upasti u napredni program fizike.
– Bit će sve u redu, reče Laurel, držeći mu ruku na ramenu da ga umiri. – Teško da zbog jednog propalog pokusa nećeš upasti u razred profesora Klinga.
David je na trenutak oklijevao, a onda brzo svrne pogled natrag na njihov zajednički zadatak. – Još jednom ću izjednačiti jednadžbu, da vidim gdje smo pogriješili.
David nije bio od onih koji se uzrujavaju oko sitnica, ali sad je bio na rubu živčanog sloma. Laurel uzdahne. Duboko udahne i stavi prste iznad posude iz koje je izlazila para, dovoljno daleko da joj ne opeče prste. – Trebalo bi poplavjeti, zar ne?
Čuvši njezin smiren glas, David podigne pogled. – Da, zašto?
Laurel ga ušutka dok se usredotočivala, još nekoliko sekunda mičući prstima kroz paru. Brzo pogledavši Davida još pognuta nad zajedničkim izračunima, Laurel sklopi oči i nekoliko puta duboko udahne pokušavajući si raščistiti misli onako kako su je bili naučili učitelji u Avalonu. Prsti su joj lagano bridjeli dok je pokušavala proniknuti u sve elemente iz otopine, ali u njoj nije bilo biljnih tvari koje bi mogla identificirati. Ovo neće biti lako.
– Laurel, šapne joj David blizu uha, – što radiš?
– Ometaš me, reče Laurel ravnim glasom trudeći se zadržati koncentraciju.
– Izvodiš li nešto vilinsko? – upita on.
– Možda.
David se brzo ogleda po učionici. – Mislim da to baš nije pametno.
– Zašto? Da nam ne pokvarim savršeni pokus? – reče ona sarkastično.
– Bojim se da bi se moglo dogoditi da nam razneseš školu, reče on, a glas mu je još bio samo tiho mrmljanje.
Ona brzo izvuče ruku iz pare. – Neću raznijeti školu, reče, mrvicu preglasno. Par za stolom iza njih podigne glave pa se pogledaju kao da ih sve to dobro zabavlja.
– Ma daj, reče David položivši joj ruku na nadlakticu. – Pa nije baš da ti ide od ruke pripremanje napitaka.
Imao je pravo. Činilo joj se da od povratka iz Avalona nije napravila nikakav napredak, unatoč tomu što je svakodnevno vježbala najmanje sat vremena. Jamison joj je rekao neka bude na oprezu i zaista je davala sve od sebe. Ali jednostavno nije išlo. Zasad. – Znači da bih trebala odustati?
– Ne, naravno da ne. Ali možda ne bi trebala eksperimentirati na stvarima koje se ocjenjuju.
Laurel nije slušala. – Ti mi čuvaj stražu, može?
– Što?
– Samo mi reci ako profesorica Pehrson pogleda prema nama.
– Što radiš? – upita on, ali nije skidao oči s profesorice.
Laurel posegne rukom u naprtnjaču i otklopi svoj kovčežić s priborom koji je stalno nosila sa sobom. Prekopa po sadržaju pa odvije poklopac s bočice ulja valerijane i istisne kap na prst. Dohvati drugu bočicu i na dlan si istrese malo praha kasije. Puhne malo pa utrlja ulje u dlan, miješajući ga sa zrnastim prahom. – Daj mi onu malu žličicu, šapne Davidu.
– Laurel, ne možeš to učiniti.
– Mogu! Mislim da ću ovaj put uspjeti.
– Nisam na to mislio. Ovo nam je školski zadatak. Trebali bismo...
Laurel ga prekine i posegne rukom preko stola pa dohvati žlicu od nehrđajućeg čelika dugačke drške koju joj je on bio odbio dodati. Ostrugala je smjesu sa svog dlana i ubacila je u otopinu prije nego što ju je David stigao spriječiti. Pažljivo je promiješala prvo u jednom pa u drugom smjeru.
– Laurel!
– Šššš, zapovjedi mu Laurel, usredotočena na mješavinu.
Gledala je kako otopina polako dobiva plavkastu nijansu. Što je dulje gledala, to je bivala plavija. – Je li ovako dobro?
David je samo zurio.
Laurel baci pogled preko ramena prema stolu za kojim je dvoje učenika već završilo s pokusom. Boja njihove otopine bila je otprilike iste boje. Ona prestane miješati.
– Pokušaj je dobiti da dođe do našeg stola, reče Laurel. – Otopina je prevruća da bi boja ostala postojana.
David je zurio u nju, a na licu mu je bio izraz koji Laurel nije uspjela protumačiti, ali nije joj se činio zadovoljnim.
– Jako dobro, Laurel i Davide, reče profesorica Pehrson, zatekavši ih nespremne kad im je iznenada prišla s leđa. – I to baš u pravi čas. Samo što nije zvonilo.
David podigne pogled baš kad je profesorica nešto zapisala u svoju bilježnicu i krenula dalje od njih. – Čekajte, profesorice!
Ona se okrene, a Laurel osine Davida pogledom upozorenja.
Laurel i profesorica Pehrson gledale su u njega.
Na trenutak mu se u pogledu vidjela odlučnost, a onda se opustio. – Samo sam se pitao je li sigurno izliti ovu otopinu u sudoper.
– Da. Zar to nisam napisala u listićima sa zadatkom? Samo pazi da se ne opečeš, reče ona i krene prema sljedećem stolu.
Laurel i David pospremali su u tišini, a kad je zazvonilo za kraj sata, oboje su poskočili. Nakon što su izišli na hodnik, Laurel primi Davida za ruku. – Zašto se ljutiš? – upita ga. – Upravo sam ti zaradila peticu.
– Varala si, reče David tiho. – A ja sam pustio da mi da peticu zato što bi bilo nemoguće objasniti joj kako sam varao.
– Nisam varala, reče Laurel sad malo uvrijeđena. – Shvatila sam kako postići da otopina poplavi. Nije li to bio smisao pokusa?
– Smisao je bio slijediti upute.
– Je li? Mislila sam da je bit u tome da otkrijemo što treba smiješati da dobijemo plavu boju. Nije li to jednako važno?
On uzdahne. – Ne znam. Ne ide mi kemija.
– Nije istina, reče Laurel, ali glas joj nije bio pretjerano uvjerljiv.
– Istina je. Jednostavno je ne razumijem, za razliku od biologije. Nema mi smisla. Prošla su tek dva tjedna, a ja već imam osjećaj da mi je previše. Što će tek biti do kraja polugodišta? – On uzdahne. – Stvarno puno učim za taj predmet.
– Znam, reče Laurel. – I zaslužuješ dobru ocjenu. Pa što ako sam ti malo pomogla? Mislim da sve to učenje opravdava malo varanja. Osim toga, doda ona nakon kratke stanke, – da nema tebe, ja i ne bih upala na naprednu kemiju. Mislim da je onda pošteno da ja tebi pomognem da upadneš na naprednu fiziku. – Nekoliko su trenutaka šutjeli, a onda ga Laurel blago gurne laktom u rebra. – Pa i sama je rekla da je najvažniji timski rad.
– Jesi li sigurna da to nije varanje?
– Davide, što ja znam, možda nam pokus nije uspio zato što su se umiješale moje..., ona spusti glas, – vilinske sposobnosti. Rekla je da nam je dala lagan pokus za početak. Dovoljno je bilo samo slijediti upute. Trebalo je uspjeti. Zaista mislim da je nešto u vezi sa mnom krivo što nismo uspjeli.
Dugo je zurio u nju. – Možda imaš pravo, reče. – Nikad mi se to prije nije dogodilo.
– Vidiš?
David se počeo smijati. Naslonio se leđima na ormariće pa je skliznuo na pod. Laurel mu se oprezno pridružila. – Stvarno sam zaglibio, vidim po tome što ne znam bih li se trebao ljutiti na tebe ili misliti da je to totalno cool, zar ne? – upita on. – Ali ti si uspješno izvela pokus. Ti si to učinila.
Laurel se nasmiješi. – Jesam, zar ne? – Sad se i ona nasmijala. – Nisam loša vila.
– Nisi, složi se David pa je privuče k sebi, ljubeći je u čelo. – Bravo.
– Unajmite si sobu!
David naglo podigne glavu, ali bila je to samo Chelsea koja im se nacerila s drugog kraja hodnika, a zatim se opet okrenula prema Ryanu.
– Još se nisam naviknuo na to, reče David tresući glavom i smiješeći se.
– Znam kako ti je, reče Laurel, gledajući kako se ljube i osjećajući se kao voajer, ali nije mogla otrgnuti pogled od njih.
– Pitam se koliko mogu izdržati bez zraka.
– Budi pristojan, reče Laurel, a u glasu joj se čula i natruha ozbiljnosti. – Sretna je.
– Nadam se.
– Trebali bismo izlaziti s njima učetvero.
– Nešto kao dvostruki spoj?
– Aha. Nismo se družili otkad su zajedno. Mislim da bismo trebali. Sviđa mi se Ryan. Ima dobar ukus u curama.
David se nasmije. – Ja imam bolji.
Laurel podigne obrve. – Ja ne samo da imam dobar ukus nego i dobar okus, što može potvrditi svatko tko me poljubio.
– Ne možemo svi imati okus po nektaru, reče David zadirkujući je pa joj položi ruku na zatiljak, privlačeći je bliže da je poljubi. – Tu si u prednosti, ali to nije pošteno, promrmlja on kroz usne gotovo priljubljene uz njezine, a ruka mu sklizne niz njezina leda i privuče je k sebi.
– Au! – reče ona i odmakne se.
David pogleda dolje u nju, a na licu mu se jasno vidjela zbunjenost. – Oprosti? – reče, što je istodobno bilo isprika i pitanje.
Laurel se ogleda po hodniku. – Samo što nisam procvala, šapne ona. – Još dva ili tri dana, mislim.
David se naceri pa se nakašlje pokušavajući to prikriti. Nije mu uspjelo.
– U redu je, Laurel reče. – Znam da ti to voliš. Ali budući da ovaj put znam što me čeka, ne smeta ni meni, zaista. Samo mi je to mjesto malo osjetljivo.
– Dobro, bit ću pažljiviji, obeća on, naginjući se prema njoj za još jedan poljubac.
Oboje su poskočili kad su se vrata kemijskog kabineta iznenada otvorila i glasno udarila u zid pokraj njih. Zveket protupožarnog alarma proparao im je uši, odzvanjajući hodnikom, a kroz vrata je pokuljao plavi dim iz kojega je kašljući izišlo nekoliko učenika. – Van, van! – glas profesorice Pehrson nadglasavao je buku dok je tjerala učenike iz kabineta. Plava se izmaglica proširila niz hodnik i netko je uključio i glavni protupožarni alarm pa je sad zvonilo u cijeloj zgradi.
David je gledao plavi dim i učenike koji su trčali prema izlazu. On ustane i pomogne Laurel da se osovi na noge.
– Pa, reče suho, približivši usne njezinu uhu, – što misliš čiji je to bio pokus?
Pogledali su se i prasnuli u smijeh.

Laurel je stajala pred zrcalom u svojoj sobi zureći u svijetloplave latice koje su joj se uzdizale iznad ramena. Nakon tatina povratka iz bolnice prošle godine, obitelj je odlučila da će dom biti sigurno utočište za Laurel – da kod kuće nikad neće morati skrivati što je. Ali u teoriji je to bilo jedno, a u praksi nešto sasvim drugo – nije znala kako će sići u prizemlje, a da prije toga ne sakrije latice. Za pola sata mora krenuti u školu, možda bi u tom slučaju bilo shvatljivo da siđe s već povezanim laticama. Ali tata će biti razočaran. Naravno, mami bi moglo laknuti. Laurel pogleda šal koji je držala u ruci. Ove godine bila je pošteđena straha da se radi o nekoj strašnoj bolesti, ali iz nekog je razloga tjeskoba u vezi s cvatom i dalje bila tu.
Stisnuvši zube, Laurel omota šal oko zapešća. – Ne sramim se toga što sam, reče svom odrazu u zrcalu. Ali kad je stisnula kvaku, stisnuo joj se i želudac, jer znala je da svi mogu vidjeti njezine latice.
Na prstima se odšuljala niza stube, a onda se predomislila – nije htjela da ispadne da se šulja po vlastitoj kući – i niz ostatak je sišla glasnim korakom.
– Uau!
Laurel podigne pogled i sretne se s Davidovim koji je skrenuo na njezin pupak pa se brzo vratio do lica. Kad joj latice nisu bile povezane, lagano bi joj podigle majicu s prednje i sa stražnje strane. Davidu se to očito sviđalo, ali Laurel se ponovno prisjetila kako je neudobno kad joj je majica naborana oko rebara i gnječi joj sićušne listove pri dnu cvata. Iz Avalona je bila donijela nekoliko majica koje su imale dubok izrez na leđima, savršeno prilagođen nošenju za vrijeme cvata, ali danas joj je trebalo nešto što ga skriva, a ne otkriva.
– Što ti radiš ovdje? – upita ona.
– I menije drago da tebe vidim, reče David podigavši obrvu.
– Oprosti, reče Laurel, stisnuvši mu ruku. – Iznenadio si me.
– Jučer samo što nisi procvala pa mi se činilo da bi bilo lijepo da danas dođem i budem ti podrška. Ili što već.
Laurel se nasmije i zagrli ga. I jest se osjećala bolje sad kad je on bio ovdje. Čak i ako je došao samo zato da vidi njezin cvat.
U kuhinji, Laurelina je majka petljala oko aparata za kavu, trudeći se izbjeći kćerin pogled. No dok je ulijevala svježe skuhanu kavu u termos-šalicu, Laurel je uhvati kako krajičkom oka brzo pogledava prema njoj.
Ništa se nije promijenilo od onoga razgovora u maminoj trgovini. Nije bilo ispričavanja, ali ni dodatne nelagode. Kao da Laurel toga dana nije ni došla do nje, što je na neki čudan način bilo još gore. Njihov se odnos, činilo se, sveo na ignoriranje problema u nadi da će nestati sami od sebe. Ali nisu.
– Gdje je tata? – upita Laurel.
Tata zašuška novinama s kauča u dnevnoj sobi, tik izvan njihova vidnog polja. – Ovdje sam, reče rastreseno.
– Procvala je, dovikne mu David.
Laurel se pljesne po čelu, čuvši kako tata brzo ustaje. – O, stvarno? Da vidimo.
– Tužibabo, šapne ona Davidu.
Mama dohvati platnenu torbu i prođe kraj nje baš kad je tata ušao kroz vrata. – Idem na posao, reče ona izbjegavajući mu pogled.
– Ali nećeš li...?
– Već kasnim, ustrajala je, premda joj glas nije bio oštar. Zvučala je nekako čudno, gotovo kao da bi htjela ostati, ali kao da se ne može prisiliti na to. Laurel i tata gledali su za njom sve dok nije izišla i zatvorila vrata za sobom. Laurelin je pogled ostao prikovan za vrata u nadi da će se ona opet otvoriti, da će se mama vratiti.
– Ti vrapca, reče tata, preusmjerivši pozornost na Laurel. – To... to je golemo.
– Pa rekla sam ti, reče Laurel. Da je ljudsko biće, sad bi pocrvenjela kao paprika – biti biljkom imalo je i svoje prednosti.
– Znam, znam, ali mislio sam... – Počešao se po zatiljku. – Iskreno govoreći, mislio sam da malo preuveličavaš. – Hodao je oko Laurel, a njoj je bilo sve više neugodno. – Pa kako si to lani uspjela sakriti od nas?
Odličan tajming. – Ovako, reče ona, skine šal s ruke i počne omatati latice oko rebara i struka. Povuče široku tuniku preko toga i još pusti kosu da joj pada niz leđa. – Eto!
On kimne. – Impresivno.
– Aha, reče Laurel i uhvati Davida za ruku. – Idemo.
– A doručak? – reče tata kad je zgrabila naprtnjaču sa stola. Laurel ga samo pogleda.
– Oprosti, stvar navike.
– Idemo mojim autom ili tvojim? – upita David kad je Laurel zatvorila vrata za njima.
– Tvojim. Kladim se da mi ne bi bilo ugodno voziti s ovako spljoštenim cvatom.
– Imaš pravo. – David joj pridrži vrata na strani suvozača. Čak i nakon godinu dana nijednom to nije zaboravio.
– Pa, reče David uključivši motor, – imamo skoro pola sata do zvona. Da idemo ravno u školu? – Ruka mu sklizne na njezino bedro. – Ili da prvo odemo negdje drugdje?
Kad se nagnuo prema njoj i poljubio je u vrat, Laurel se nasmiješi.
– Mmm, nedostajao mi je taj miris. – Usnama je krenuo uz vrat pa uzduž linije njezine čeljusti. – Davide, tata viri kroz prozor i gleda nas.
– Meni ne smeta, promrmlja on.
– Aha, jer nije tvoj tata. Miči se! – reče ona smijući se.
David se odmakne i ubaci u brzinu. – Mislim da ću izdržati dok se malo ne udaljimo. – Pogleda prema kući i mahne prema malom procjepu između zastora na prozoru dnevne dobe.
– Davide!
Zastori su se zatvorili.
– Zločest si.
On se samodopadno osmjehne. – Tvoji me starci vole.
I zaista je bilo tako. Laurel je uvijek smatrala da bi to bilo dobro. No sada katkad baš i nije bila sigurna u to.

TRINAEST

Sljedećega dana Laurel i Chelsea sjedile su na ljuljački na trijemu ispred Laureline kuće, lijeno se ljuljajući naprijed-natrag. – Mrzim subote, reče Chelsea sklopljenih očiju i lica okrenuta prema suncu. Glava joj je visjela preko jednog naslona ljuljačke.
– Zašto? – upita Laurel, koja je sjedila u sličnom položaju.
– Zato što naši dečki moraju raditi.
– Ti ponekad subotom imaš utrke.
– Istina.
– Osim toga, imaš priliku doći k meni i družiti se sa mnom. Zar to ništa ne vrijedi?
Chelsea otvori oči i sumnjičavo pogleda Laurel. – Ti se ne ljubiš tako dobro kao Ryan.
– Ne možeš biti sigurna u to, reče Laurel s osmijehom.
– Još ne, reče Chelsea i nagne se prema njoj.
Laurel je pljesne po nadlaktici pa se obje zavališe unatrag na ljuljački smijući se.
– Imaš pravo, reče Chelsea. – Više se ne družimo dovoljno često, osim u školi za ručkom.
– A i tad ti najčešće tajanstveno nestaneš, reče Laurel smijući se.
– Što mogu kad sam zauzeta cura, reče Chelsea hineći da se brani. – Hej, Ryan sljedećeg petka priprema veliki tulum. Ti i David ste pozvani. Slavimo veliko opraštanje s ljetom, samo što ove godine neće biti hladne vode, pijeska koji grebe kožu i zadimljene vatre.
– Malo kasni, reče Laurel, zaboravljajući da nisu svi superosjetljivi na promjenu iz ljeta u jesen kao ona.
– Bah. Dovoljno je blizu. Svejedno je to dobar razlog za tulum. Ryanova je kuća idealna za tulume. Ima veliku sobu i odličnu audioopremu. Bit će super. Morate doći.
– Naravno, reče Laurel prihvaćajući poziv u Davidovo ime. Znala je da on neće imati ništa protiv – obično je ona bila ta koja nije voljela kasnovečernja druženja.
– Super. – Chelsea zaškilji prema suncu. – Je li to već pet sati?
Laurel se nasmije. – Iznenadit ću se i ako je već tri.
Chelsea dramatično isturi donju usnicu. – Nedostaje mi Ryan.
– To je dobro. Dečko ti i treba nedostajati.
– Prije sam se rugala curama kojima su klecala koljena svaki put kad bi njihovi dečki prošli pokraj njih. Uvijek sam im htjela reći neka si uzgoje osobnost i neka prestanu puštati da netko drugi definira tko su. Katkad bih im to i rekla.
Laurel zakoluta očima. – Zašto me to ne čudi?
– A sad sam ja jedna od njih, zastenje Chelsea.
– S tom razlikom što ti imaš osobnost. – Chelsea je imala više osobnosti nego itko drugi koga je Laurel poznavala.
– Nadam se. Ali ozbiljno, postao je tako važnim dijelom mog života. – Ona podigne glavu i opet pogleda Laurel. – Jesi li znala da sam najbolje trčala u dvije utrke koje je on došao gledati? Stvarno brže trčim kad je on u blizini. A prije sam mislila da ne mogu trčati brže. Sad sam jedna od najboljih trkačica u timu. To je njegova zasluga! – Ona položi nadlanicu na čelo, glumeći da će pasti u nesvijest. – Oh, tako je divan!
– Drago mi je, Chelsea. Zavređuješ krasnog dečka, a čini mi se da je Ryanu stvarno stalo do tebe.
– Da, jest. Čudno, ha?
Laurel samo frkne nosom i nasmije se.
– Misliš li da sve to ide prebrzo? – upita je Chelsea ozbiljno.
Laurel podigne obrvu. – Ovisi. Kako brzo ide?
– Ma ne, ne tako brzo, reče Chelsea odmahnuvši rukom na njezinu zabrinutost. – Mislila sam pitati čini li ti se da sam se ja prebrzo tako jako zagrijala za njega.
– Na što misliš?
– Neki dan sam se prijavljivala za jesenski rok mature u studenome...
– U studenome? – prekine je Laurel. – Kako to? David i ja nećemo na maturu prije proljeća.
– Kronična štreberica, što ćeš, reče Chelsea. – Uglavnom, u upitniku je i pitanje na koje ću fakseve poslati prijavnicu. A ja sam odgovorila...?
– Na Harvard. Oduvijek si htjela ići na Harvard, reče Laurel bez razmišljanja.
– Pa da, točno tako, reče Chelsea koja je sad sjela uspravno i prekrižila noge. – Krenula sam pisati Harvard, ali onda mi je sinulo da Ryan ide na UCLA, a Boston je stvarno daleko od Kalifornije. Želim li biti tako daleko od njega? I tako nisam napisala Harvard.
– Napisala si nešto drugo? – Sad se i Laurel uspravila. – Kamo će poslati prijavnicu s tvojim rezultatima na maturu? Na Stanford? Ali ti mrziš Stanford.
– Ne, ostavila sam prazno. Nisam još ispunila do kraja. – Ona zastane. – Osjećaš li se i ti tako? U vezi s Davidom?
– Aha, reče Laurel. – I ja bih se odrekla Harvarda radi Davida.
– Naravno, otegne Chelsea, – zato što ionako želiš na Berkeley, kao tvoji roditelji, točno?
Pitanje je zateklo Laurel nespremnu. Samo je nesigurno kimnula glavom, ali misli su joj bile u Avalonu.
Tamo ju je čekalo mjesto na Akademiji – besplatna naobrazba i besplatni smještaj, nema potrebe za polaganjem državne mature. Premda je Jamison htio da im sad pomogne držati trolove na oku, pretpostavila je da se od nje očekuje da prije ili poslije počne studirati na Akademiji. Ali kako da to kaže Chelsea?
– Recimo da se David odluči za neki faks na istoku. Bi li odustala od svojih planova i otišla za njim?
To je tek za skoro dvije godine, reče Laurel u sebi, pokušavajući umanjiti rastući osjećaj nelagode. Lagano slegne ramenima.
– Ali razmislila bi o tome, zar ne?
– Možda, reče Laurel automatski. Ali nije to bilo samo pitanje toga hoće li ili neće slijediti Davida tisuće kilometara od kuće. Slijediti Davida značilo bi ostaviti Avalon, Akademiju, sve. Hoće li odlazak na Akademiju značiti da mora ostaviti Davida? Bila je to nova pomisao koja joj se nimalo nije svidjela.
– Znači misliš da ćete ti i David zauvijek ostati zajedno? Jer nekima to zaista i uspije, doda Chelsea brzo, govoreći više sebi nego Laurel. – Upoznaju se u srednjoj školi i u trenutku shvate da su srodne duše.
– Ne znam, odgovori Laurel iskreno. – Ne mogu zamisliti da jednoga dana neću voljeti Davida. Jednostavno ne mogu zamisliti da prekinemo. – Ali što ako budemo na silu razdvojeni? Iznenada joj se to učinilo kao stvarna mogućnost.
– Rekla si onu riječ na v, reče Chelsea i nasmije se, prenuvši tako Laurel iz mračnih misli.
– Gle stvarno, jesam, da. – Laurel se nasmije.
– Zaljubljena si u Davida?
Već pri samoj pomisli na to kroz tijelo joj je prostruji la toplina. – Da, jesam.
– A jeste li vas dvoje već... znaš...?
Osjećaj topline se raspline. – Ne... baš.
– A što ti to znači?
– Znači ne baš, ustrajala je Laurel tvrdoglavo.
Chelsea je neko vrijeme šutjela. Laurel se nadala da ne razbija glavu oko točne prirode njezine veze s Davidom. – Mislim da možda volim Ryana, reče Chelsea napokon, a Laurel lakne. – Zato me toliko uzdrmala cijela ta stvar s Harvardom. Negdje od desete godine želim na Harvard, ali sad mi je mrska i sama pomisao da neću biti s Ryanom.
– Možda bi on trebao slijediti tebe na Harvard.
– Misliš da nisam razmišljala o tome? – odgovori Chelsea. – On želi biti liječnik kao njegov tata, a Harvard ima izvrstan medicinski fakultet.
– Pa pošalji onda prijavnicu na Harvard, reče Laurel, svim se silama trudeći ostati usredotočena na Chelseain problem umjesto na svoj. – Imaš još gotovo dvije godine do stvarnog trenutka odluke. Mnogo se toga može dogoditi u međuvremenu. I gle, ako moraš odustati od svoga sna da bi bila s dečkom, onda si možda izabrala krivog dečka.
Chelseaino se čelo namrštilo i počela se igrati prstima. – A što ako mi se, kad taj trenutak dođe, moj san više ne bude činio vrijednim toga?
Laurel su pred očima plesala dva lica, Davidovo i Tamanijevo, a iza njih se nadvijala Akademija. Ona slegne ramenima i otjera te slike iz misli. – Onda je to možda krivi san.

Kad su u petak navečer Laurel i David zaustavili auto ispred prilaza, Ryanova je kuća vibrirala od glazbe. – Uau, reče Laurel. Plavosiva dvokatnica imala je kosi krov i blistavo bijele rebrenice na golemim prozorima koji su gledali na prekrasno uređeno dvorište. Uz popločen prilaz rasli su cvjetni drenovi, a uz južni se zid penjao bršljan. Kuća je bila gotovo uza sam rub stjenovite obale pa je Laurel pretpostavljala da sa stražnje terase imaju divan pogled. – Ovo je zaista prekrasno.
– Aha. Nije loše biti jedino dijete jedinoga kardiologa u gradu.
– To mi je jasno. – Držeći se za ruke krenuli su uz prilaz do ulaznih vrata. Budući da je grad bio malen, a kuća velika, na tulumu nije bila gužva, ali svejedno je bilo dovoljno ljudi. Prostor koji nisu ispunjavali ljudi, ispunila je glazba. Laurel je već počela osjećati tupu bol u ušima.
– Tamo, reče on nadglasavši glazbu i pokazujući prema Chelsea i Ryanu. U žarkocrvenoj majici i trapericama Ryan je izgledao prilično normalno, ali Chelsea je nadmašila samu sebe. Skupila je kovrče u rep visoko na glavi, a imala je dugačke viseće zlatne naušnice. Tamnoplave traperice, slatke crne sandale i crna majica na bretelice sa svjetlucavim ukrasima naglašavale su lijepu boju koju je dobila tog ljeta. Vjerojatno na ležaljci pokraj Ryanova bazena.
– Vidi te samo! – reče Laurel kad su prišli. Privuče Chelsea u zagrljaj. – Izgledaš super!
– I ti, reče Chelsea.
Ali Laurel je u sebi već žalila što je morala obući dugačku tuniku spuštena struka s prilično velikom mašnom koja je prekrivala izbočinu od cvata na leđima. Bilo je toplo i već se počinjala osjećati sputano.
– Nije li kuća genijalna? – usklikne Chelsea, povukavši Laurel na stranu.
– Divna je.
– Obožavam doći ovamo. Uz tri brata mlađa od dvanaest godina, u mojoj kući nemamo mnogo stvari koje se mogu razbiti, reče Chelsea. – Ali ovdje... imaju kipiće na stoliću u dnevnoj sobi. A čaše su – vjerovala ili ne – staklene.
Obje su se nasmijale.
Chelsea okrene glavu i pogleda Davida i Ryana koji su razgovarali i smijali se. Kao da su naslutili da ih gledaju, obojica su se okrenula i pogledala prema curama. Ryan namigne.
– Ponekad, kad ih vidim ovako zajedno, zapitam se kako je moguće da je Ryan bio ovdje sve te godine, a ja ga nisam zamjećivala. – Ona se okrene prema Laurel. – Pa što mi se događalo u glavi?
Laurel se nasmije i obgrli Chelsea. – Mislila si da je David zgodniji?
– Ah, da, točno, reče Chelsea i zakoluta očima. – Dođi, reče i povuče Laurel prema stražnjem dijelu kuće. – Moraš vidjeti taj pogled.

ČETRNAEST

U jedanaest sati Laurel je već bila iscrpljena od plesa i nedostatka sunčeve svjetlosti. Nasmiješila se od olakšanja kad se David progurao kroz gomilu i donio joj plastičnu čašu s nekakvim crvenim punčem.
– Hvala ti, reče Laurel, uzimajući je od njega. – Ozbiljno, užasno sam žedna i iscrpljena.
– Tvoj princ na bijelom konju opet priskače u pomoć, reče David.
Ona prinese čašu ustima, ali odmah iskrivi lice u grimasu. – Fuj. Netko je ulio alkohola.
– Stvarno? Pa što je ovo, humoristička serija iz pedesetih?
– Izgleda. – Laurel nije mogla čak ni sjediti za istim stolom s roditeljima kad bi pili vino, a da joj ne bude zlo. Miris bilo kakva alkohola izazivao joj je mučninu.
– Pa, onda ću se žrtvovati i popiti i tvoje, reče David uzimajući Laurelinu čašu.
– Davide!
– Što? – upita on nakon što je otpio dugi gutljaj.
Laurel zakoluta očima. – Ja vozim doma.
– Meni odgovara, reče David otpivši još malo. – Znači da mogu otići po još.
– Napit ćeš se.
– Daj, molim te. Mama mi najmanje jednom tjedno dopusti da popijem malo vina uz večeru.
– Stvarno?
David se naceri.
– Daj mi to, reče Laurel i uzme natrag svoju čašu.
– Zašto? Ne možeš to piti.
– Itekako mogu, reče ona i posegne u torbu pa izvadi bočicu koju je bila uzela iz svog kovčežića s vilinskim priborom.
– Što je to? – upita David približivši joj se.
– Pročišćivač vode, odgovori Laurel i istisne jednu prozirnu kap u svoju čašu, blago je tresući da promiješa tekućinu.
– Jesi li to sama napravila?
– Da bar, reče Laurel mračno. – Dali su mi to na Akademiji.
Laurel pogleda u svoju čašu. Crveni punč postao je bezbojan. – Ha, reče ona, – pretpostavljam da se i boja računa kao zagađivač.
David nagne čašu prema sebi i pomiriše. – Znaš, većina ljudi masno plaća da im se u bezalkoholno piće doda alkohol, a ne obrnuto.
– Ja ne plešem kako drugi sviraju.
– I, što ti je sad ostalo? Šećer i voda?
Laurel slegne ramenima i otpije gutljaj. – Aha, u osnovi da.
– Ma kako to primamljivo zvučalo, mislim da idem po još jednu čašu punča, hvala lijepa.
– Razmažen si, dovikne Laurel šaljivo za njim. Držeći svoju čašu sa zašećerenom vodom, izišla je u prazan hodnik. Godilo joj je maknuti se iz gužve. Iskreno govoreći, bila je spremna za odlazak kući i u krevet. Tulum će trajati još sigurno sat vremena – možda čak dva ili tri – a znala je da će David htjeti ostati do kraja.
Svejedno, mogla bi stisnuti zube i izdržati još sat vremena. Možda.
Priđe dugačkom visokom prozoru između dviju slika balerina koje su se međusobno nadopunjavale pa pritisne čelo na hladno staklo i zagleda se van u noćno nebo. Krajičkom oka ugleda nekakav pokret. Tamni oblik, tek neznatno osvijetljen svjetlima iz kuće, opet se pomaknuo. Usredotočila se na njega pokušavajući razaznati o čemu je riječ. Bi li to mogla biti neka životinja? Možda pas? Činio joj se prevelikim za to. Stajao je napola u sjeni velikoga stabla pa nije mogla jasno vidjeti obris. A onda je podigao glavu i blijedo je svjetlo groteskno jasno osvijetlilo deformirano lice. Laurel odskoči od stakla osjećajući kako joj se disanje ubrzava i kako je počinje stiskati u prsima. Nakon što je polako brojila do deset, opet proviri van.
Više ga nije bilo.
To ju je plašilo jednako koliko i njegova nazočnost, kao da je u svjetlu ostala praznina tamo gdje je do maloprije bilo krupno tijelo.
]e li mi se to samo učinilo? Ruke su joj se još tresle dok je u sjećanje prizivala neskladno lice – jedno je oko bilo nekoliko centimetara niže od drugog, usta samo izobličena crta ispod nemoguće iskrivljena nosa. Ne, nije joj se pričinilo, zaista ga je vidjela.
Strah je opet zgrabi za prsa. Znala je da mora pronaći Davida.
Prisilivši se da ostane pribrana, Laurel je išla od sobe do sobe tražeći ga. Već ju je polako počela hvatati panika, jer činilo se da pronalazi sve osim njega. Napokon ga je ugledala u kuhinji, gdje je stajao s čašom u jednoj i sendvičem u drugoj ruci razgovarajući s nekim dečkima. Prišla mu je, pretvarajući se daje posve smirena. – Mogu li porazgovarati s tobom? – upita ga uz napet osmijeh i povuče ga malo dalje od ljudi. Nagne se bliže njemu da mu može šapnuti na uho: – Vani je jedan trol, reče drhtavim glasom.
David se odmah uozbiljio. – Jesi li sigurna? Hoću reći da smo oboje već dulje vrijeme napeti kao puške, ali već mjesecima zapravo nismo vidjeli nijednoga trola.
Laurel gotovo grčevito zatrese glavom. – Ne, vidjela sam ga. Nije mi se učinilo. Ovdje je radi mene. Ah! – zaječi ona tiho. – Kako sam mogla biti tako glupa?
– Čekaj, čekaj, reče David držeći je za ramena. – Ne možeš biti sigurna da je ovdje radi tebe. Zašto bi te sad iznenada htjeli napasti? Nema smisla.
– Itekako ima. Jamison mi je rekao da će se to dogoditi. I dogodilo se! – Ruke su joj se tresle, a kako joj je strah rastao, tako su riječi izlazile sve brže: – Bila sam tako oprezna. Jedna večer neopreza i evo ih. Baš kao što je Jamison rekao. Sigurno su me nadzirali – čekali su da jednom zaboravim svoj kovčežić s priborom. Ja sam muha, Davide, ja sam glupa, glupa muha!
– Kakva muha? Što to govoriš? Laurel, moraš se smiriti. Nemaš svoj pribor sa sobom?
– Ne! Nemam! U tome i jest problem. Ubacila sam nekoliko osnovnih stvari u torbicu, a mislila sam ponijeti ostatak u ruksaku i ostaviti u tvom autu, ali sam totalno zaboravila.
– Dobro, reče David i odvuče je još malo dalje od ostalih. – Daj da razmislimo na trenutak. Što imaš kod sebe?
– Imam dva monastuolo-seruma. Oni uspavljuju trolove.
– Savršeno, onda se ne moramo brinuti.
Laurel zatrese glavom. – Djeluju samo u zatvorenom prostoru i nemaju trenutno djelovanje. Koriste se u slučajevima kad imaš dovoljno vremena za bijeg, ne u ovakvim. Kad bi trol ušao u kuću, pola ovih klinaca bilo bi mrtvo prije nego što bi serum počeo djelovati.
David duboko uzdahne. – Što ćemo onda?
– Žele mene, ali neće oklijevati ubiti sve ostale ako misle da će im to pomoći da me uhvate. Moramo ga namamiti dalje odavde i to što prije.
– Namamiti ga, kamo?
– U moju kuću, reče Laurel premda joj je i sama pomisao na to bila mrska. – Moja je kuća sigurna. Ima zaštitu protiv trolova, a tamo su i vilinski stražari. U ovom je trenutku to za nas najsigurnije mjesto na svijetu.
– Ali...
– Davide, nemamo se vremena natezati oko toga.
David stisne čeljust. – Dobro. Vjerujem ti. Maknimo se odavde. – On izvuče ključeve iz džepa. Ja vozim.
– Vjeruj mi, Laurel, osjećam se potpuno trijeznim.
– Nije me briga. Daj mi ključeve.
– Dobro. A što da kažem Chelsea?
– Da se ne osjećam dobro. Da sam nešto pojela. Zna da imam osjetljiv želudac.
– U redu.
Pronašli su Chelsea i Ryana koji su plesali na neku sporu pjesmu. Chelsea je naslonila glavu na Ryanovo rame, a on ju je čvrsto privio na svoja prsa.
– Bolje da samo odemo, reče Laurel. – Ne želim ih prekidati.
David je oklijevao. – Znaš kakva je Chelsea. Brinut će se ako joj se ne javimo prije odlaska. – On se okrene i pogleda Laurel. – Možda će čak putem doma svratiti do tvoje kuće da provjeri je li sve u redu.
– Imaš pravo. Idem joj reći.
Laurel nije bilo drago što ih mora prekinuti u takvu trenutku, ali nije imala izbora. Nekoliko se puta ispričala i triput je uvjeravala Chelsea da ne treba ništa drugo nego otići doma u krevet i odmoriti se.
Chelsea se nasmiješila i zagrlila je. – Hvala ti što si došla. Vidimo se poslije.
Uzvrativši joj zagrljaj Laurel se očajnički nadala da će uspjeti navesti trolove da je prate. Ako se išta dogodi Chelsea ili ikomu drugome od gostiju na tulumu, do kraja si života neče oprostiti ovu večer.
David primi Laurel za ruku pa se zapute prema kuhinji. – Vrata koja vode u dvorište najbliža su mome autu, reče David i pokaže, – ali svejedno ćemo morati malo potrčati.
– Dobro, krenimo.
Nekoliko su trenutaka stajali na kuhinjskim vratima, a David je jednom rukom čvrsto zagrlio Laurel. Nakon brza poljupca u čelo, on upita: – Spremna?
– Aha.
Oboje su duboko udahnuli, a zatim David primi Laurel za ruku i gurne vrata. – Sad! – zapovjedi šaptom.
Držeći se za ruke potrčali su prema Davidovoj Hondi udaljenoj petnaestak metara. Pognuti su pretrčali uz sedam automobila, a zatim su otvorili vrata i uskočili na sjedala. – Misliš li da su nas vidjeli? – upita ona, gurne ključ u bravu i uključi motor.
– Ne znam.
– Ne mogu otići ako nas nisu vidjeli.
– Pa, što predlažeš da učinimo? – upita David vireći kroz prozor u tamu.
Laurel duboko udahne, ne usuđujući se ni razmišljati o tome što se spremala učiniti. Prije no što se stigne predomisliti, izvukla se sa sjedala vozača i počela skakati gore-dolje mašući rukama. – Hej! Mene tražiš?
Šest metara ispred njih uzdigne se tamni oblik. Laurel naglo uvuče zrak i baci se natrag na sjedalo te ubaci u brzinu. Trol poleti naprijed, a Hondina su prednja svjetla jasno osvijetlila njegove mornarskoplave hlače s naramenicama i grozno lice. Udario je šakama po pokrivaču motora baš kad je ručica mjenjača sjela na mjesto.
– Kreni, kreni, kreni! – vrisne David.
Laurel jednom nogom brzo pritisne gas, a drugu je tako brzo podigla sa spojke daje auto poskočio natraške, zamalo udarivši u kamionet parkiran iza njih. Trol je zateturao na mjesto gdje je do maloprije bio auto, ali već se opet uspravljao. Laurel brzo ubaci ručicu mjenjača u prvu brzinu i krene s parkirališta. David se izvio na sjedalu zureći kroz stražnji prozor.
– Davide! – vikne Laurel. – Pazi na promet. Ne mogu stati na znaku za obavezno zaustavljanje.
David se opet okrene naprijed i zaškilji u tamu lijevo i desno. Dok su se približavali križanju, Laurel je držala nogu tik iznad kočnice.
– Sve je čisto! Samo vozi!
Laurel nagazi na gas i auto projuri kroz križanje. Kad su s ceste koja je vodila do Ryanove kuće skrenuli na Pebble Beach Drive, Laurel pritisne kočnicu. Auto je malo otklizao, a gume su se bučno bunile, ali uspjela je održati auto u pravom smjeru.
– Samo se iznenada stvorio iza ugla, reče David nakon desetak sekunda vožnje uz cestu. – Vraški je brz.
– Ovdje je ograničenje brzine na pedeset. Koliko brzo smijem voziti a da me ne kazne? – upita Laurel, a kazaljka na brzinomjeru već se približavala brojci sedamdeset.
– Murija nam je večeras najmanji problem, reče David. – Samo ti... Pazi, Laurel!
Na cestu ispred njih iskoči pogrbljen oblik i stane. Laurel nagazi na kočnicu, a auto se odsklizao na pločnik premda je pokušavala zadržati nadzor nad njim. Zamalo su udarili u neku veliku životinju – trola, zasigurno – a potom su skliznuli s pločnika u jarak s druge si rane. Auto se zaustavio, a kotači su se uzaludno vrtjeli u blatu i šljunku.
David zastenje, pokušavajući se uspraviti nakon što je udario o upravljačku ploču. Laurel zaviri u tamu, ali isprva nije uspijevala ništa vidjeti, a onda joj se pogled usredotočio na nazubljeni rub šume udaljen stotinjak metara.
– Drveće, David, reče Laurel s prizvukom hitnje u glasu. – Moramo potrčati prema šumi.
– Ne znam jesam li u stanju trčati, reče David. – Gadno sam se udario u koljeno.
– Možeš, Davide, reče Laurel očajnički. – Moraš! Idemo! – Otvorila je vrata vukući Davida za sobom. Nakon nekoliko teturavih koraka vratila mu se snaga pa su potrčali prema šumi držeći se za ruke.
– Nanjušit će me, reče David. – Lijevo mi koljeno krvari.
– Nisi ništa gori od mene, reče Laurel. – Ionako će nanjušiti moj cvat. Ostajemo zajedno. Nema rasprave. – Iznenada je shvatila gdje je pogriješila – trolovi su krenuli u napad baš zato što je procvala. Sad su je s lakoćom mogli nanjušiti i pratiti njezin miris. Mrzila je samu sebe što je bila tako neoprezna. Ona je bila kriva za ovo, dopustila je da se to dogodi.
Dok su trčali, Laurel posegne rukom u torbicu i izvadi bočice čiji će se sadržaj, kad ih zdrobi u ruci, pomiješati u serum monastuolo. Znala je da na svježem zraku neće biti pretjerano učinkovit, ali bolje išta nego ništa – možda ih barem malo uspori. Od trčanja joj je olabavio šal pa se cvat oslobodio, ali nije mogla stati i popraviti to – čula je jednoga trola odmah iza njih, a drugi im se približavao slijeva.
David zatetura kad ga je koljeno izdalo, a trol iza njih zareži i skoči. Laurel osjeti strašan bol u predjelu cvata. Zatomivši vrisak, ona se okrene i zamahne rukom pa otvorena dlana tresne bočice s monastuolom trolu u čelo. Zateturao je unatrag tuleći od bola, golemim se rukama držeći za lice. Laurel odskoči, a u leđima ju je tako boljelo da je zamalo zaplakala boreći se protiv vala mučnine.
Kad su napokon došli do ruba šume na vrhu brežuljka, noge su je gotovo nepodnošljivo boljele . – Dođi, Davide, nagovarala ga je.
Uteturali su u šumu, a niske grane zapinjale su im za odjeću i udarale ih grebući im lica. Došavši do male čistine među drvećem, zastali su okrećući se u krug.
– Na koju stranu? – upita David.
S jednoga kraja čistine začuje se potmulo rezanje.
– Tamo, reče Laurel pokazujući na suprotnu stranu od one odakle je dopro zvuk. Ali gotovo u istom trenu začulo se rezanje baš iz tog smjera. Opet su se okrenuli, ugledavši obrise trećega trola i oblačić njegova topla daha na hladnom jesenjem zraku. David privuče Laurel leđima sebi na prsa, bolno joj prignječivši cvat između njihovih tijela. Pokušali su držati na oku trolove koji su kružili oko njih, ali stvorovi su bili prebrzi – trčeći oko njih pa se naglo okrećući i mijenjajući smjer, kružeći oko njih kao morski psi.
Zrak ispuni zvuk struganja metala o metal, a na mjesečini zasvjetluca bljesak oštrice noža. Laurel osjeti kako je David zadržao zrak. Brzo je zagrli, a zatim se odmakne od nje i podigne ruke.
– Predajem se, dovikne glasno. – Uzmite mene, a nju pustite. Bezopasna je.
Laurel dahne i zgrabi ga za leđa košulje, pokušavajući ga povući natrag, ali on je već nastavio hodati naprijed.
Prolomi se glasan smijeh.
– Bezopasna? – reče grub, ozbiljan glas. – Zar misliš da smo tako glupi, čovječe? Ako noćas netko i preživi, definitivno to neće biti ona.
Prije no što je David stigao do Laurel, dvojica trolova zakoračiše između njih. Jedan je bio viši od Davida, a kombinezon mu je bio jako zategnut preko širokih ramena. Drugo je stvorenje bilo ženskoga spola – imalo je dugu, zamršenu kosu, a čak se i na mjesečini vidjelo da joj je koštanobijela koža sva raspucana i da krvari na pregibima. Laurel se morala prisiljavati da ne zažmiri kad je visoki trol krenuo prema njoj s podignutim nožem.

PETNAEST

Laurel pokrije glavu rukama nadajući se da će David potrčati i spasiti se, premda je znala da neće učiniti i ostaviti je. U ušima joj odjekne glasan zveket i trebalo joj je nekoliko sekunda da shvati da je još živa.
Okrećući se oko sebe u potrazi za napadačem, trolovi su vikali i gunđali. Oružje im je iz ruku izbio metalni disk neobična izgleda koji je sad bio zabijen u deblo stabla tik iza Laurel, samo petnaestak centimetara iznad njezine glave. Cijelo joj je tijelo zadrhtalo od olakšanja i prvi put u životu učini joj se da će se onesvijestiti, ali opasnost još nije prošla. Trolovi su nakratko bili smeteni i Laurel se, iskoristivši tu kratkotrajnu prednost, bacila na trbuh i počela puzati prema rubu čistine. U nju udari nešto veliko i teško, odnijevši je s čistine i iza velikog stabla. Kad je zaustila vrisnuti, nečija joj ruka pokrije usta.
– To sam ja, prosikće joj David na uho.
David. I on je bio živ. Ruke su joj se same obavile oko njega, a prislonila mu je uho na prsa gdje je čula kako mu srce glasno nabija. Bio je to prekrasan zvuk. – Misliš li da se možemo iskrasti? – upita Laurel što je liše mogla.
– Ne znam. Moram pričekati dobru priliku ili će nas opet uhvatiti.
Kad su trolovi podignutih nosova opet krenuli u njihovu smjeru, Laurel je čeličnim stiskom zgrabila Davidovu nadlakticu. Začuo se nekakav metalni zvuk, ali prije no što je stigla i pokušati pogoditi o čemu se radi, Davidova ju je ruka grubo uhvatila za vrh glave i gurnula je na zemlju, a odmah se i on spustio pokraj nje. Čim joj je trbuh udario o tlo, kroz šumu odjekne brzi ritam pucnjave. Laurel brzo rukama pokrije uši i pritisne lice o mokro lišće pokušavajući prigušiti zvuk pucnjeva, a s njim i poplavu sjećanja na prošlu jesen.
Između pucnjeva čuli su se bolni jauci i cvilež. Laurel proviri i ugleda troje trolova kako bježe pred kišom metaka u šumu.
– Kukavice, začuje se tih i smiren ženski glas. Laurel se odigne od tla, lagano otvorenih usta. – Sad možete izići, reče tamna silueta koja je još gledala za trolovima. – Neće se vratiti. Šteta što nisam došla pripremljena za pravu potjeru.
Laurel i David osovili su se na noge, a Laurel je navukla tuniku preko cvata koliko je mogla, lecajući se od bola. U žaru trenutka zaboravila je na ozljedu, ali sad se zapita koliko joj je štete napravio taj trol, no znala je da će pregled morati pričekati. David iskorači iza stabla, ali Laurel ga povuče natrag.
– Ne grizem, reče žena jasnim glasom. Laurel shvati da je besmisleno skrivati se. Tko god bila ta žena, znala je da su ovdje. Zakoračili su nekoliko opreznih koraka naprijed i napokon su mogli dobro vidjeti osobu koja ih je spasila. Bila je desetak centimetara viša od Laurel, odjevena od glave do pete u crno – od košulje dugih rukava i donjeg dijela trenirke do crnih kožnatih rukavica i vojničkih čizama. Samo su naočale se zrcalnim staklima ležerno podignute na vrh glave odskakale od cijele slike, naglašavajući pramenove zalizane plavocrvene kose koja joj je okruživala lice i na zatiljku stršala točno koliko treba. Izgledala je kao da ima oko četrdeset godina, a bila je u odličnoj formi, ali ne tako krupne građe kao trol.
– Ne krivim vas što ste nervozni, reče žena. – Pogotovo ne nakon svega što ste upravo prošli, ali vjerujte mi, ja sam jedna od pozitivaca. – Ona podigne pištolj i izvede niz pokreta uz mnogo škljocanja, a zatim ga spremi natrag u korice na boku.
– Tko ste vi? – upita Laurel otvoreno.
Žena se nasmiješi, a bijeli joj zubi bljesnuše na mjesečini. – Klea, reče. – Klea Wilson. A vi ste?
– To je bilo... to je bilo... nevjerojatno! – zamuckivao je David, ne obazirući se na njezino pitanje. – Bili ste fenomenalni. Hoću reći, samo ste se stvorili, a oni su... pa, znate...
Klea je dugo gledala u njega podignute obrve. – Hvala ti, reče suho.
– Kako ste..., počne David, ali Laurel ga prekine brzo ga povukavši za ruku.
– Kakva su to bila stvorenja? – upita Laurel trudeći se zvučati nevino, ali ne lažno. – Nisu izgledala... ljudski.
David zbunjeno pogleda dolje u nju, ali njezino brzo sijevanje očima izbrisalo mu je pitanja s lica. Unatoč svemu Laurel je bila odlučna u namjeri da ostane pribrana, a najvažnije od svega bilo je da ovoj neznanki – pa makar zaista i bila jedna od pozitivaca – ne otkrije što je.
Klea je oklijevala. – To je bila... jedna vrsta životinja kakve nikad prije niste vidjeli. Recimo to tako. – Prekrižila je ruke na prsima. – Još ne znam vaša imena.
– David. David Lawson.
– David, ponovi ona pa se okrene prema Laurel.
Laurel se zapita ima li uopće smisla skrivati taj podatak, jer ne bi ga bilo teško otkriti. Napokon promrmlja: – Laurel.
Kleine se oči raširiše. – Laurel Sewell?
Laurel oštro podigne pogled. Kako je ta žena znala tko je ona?
– Pa, reče Klea gotovo kao da govori sama sebi, – to objašnjava mnogo toga.
Laurel je bila zbunjena, ali David ju je spasio promijenivši temu. – Kako ste znali da smo...? – David bez riječi pokaže na sredinu čistine.
– Nekoliko sam sati pratila te... životinje, reče Klea. – Shvatila sam što rade tek kad su počeli naganjati vaš auto. Žao mi je što nisam stigla prije, ali ne mogu trčati tako brzo kao što vi vozite. Dobro je da su vas prisilili da skrenete s ceste, jer inače ne bih stigla na vrijeme.
– Kako ste... – počne Laurel.
– Slušajte, reče Klea, – ne možemo stajati ovdje i razgovarati. Ne znamo koliko im je blizu pojačanje. – Ona priđe stablu gdje je bio zabijen njezin metalni disk. Izvuče ga pa pogleda gore u Davida, prvi put ga pogledavši u oči. – Biste li me vas dvoje povezli? Odvest ću vas na neko sigurno mjesto gdje možemo razgovarati. – Pogleda prema Laurel. – Zaista moramo razgovarati.
Laurelin se um bunio protiv te zamisli, nije htjela vjerovati Klei – ma tko ona bila. Ali nije mogla poreći činjenicu da im je upravo spasila život. Osim toga, David se odmah složio.
– Da. Svakako. Naravno! – reče on. – Moj je auto... malo niže – pa, znate gdje je. Naravno da ćemo vas povesti – osim što... ovaj... zapeli smo, ali... – Nije dovršio pa se na čistinu spusti nelagodna tišina.
Klea spremi metalni disk u široku kutiju na leđima. – Uvjerena sam da ga nas troje možemo pogurati i osloboditi. Krenimo. – I zaputi se u smjeru gdje im je ostao auto.
David se okrene prema Laurel i položi joj ruke na ramena. – Jesi li dobro? – upita je, brzo preletjevši pogledom preko nje u potrazi za ozljedama. Laurel kinine glavom. Možda dobro i nije najbolja riječ kojom bi opisala svoje stanje, ali bila je živa. On uzdahne od olakšanja i zagrli je, a ruka mu je bolno pritiskala njezin cvat. Ali u tom trenutku Laurel nije marila za to. Ugnijezdila mu se u udubinu ramena, priželjkujući da se može rasplakati od olakšanja. Ali to će morati pričekati. – Tako sam sretan da si dobro, šapne on.
– Živa sam, reče ona sumnjičavo. – Još ne znam je li opasnost prošla. Kako tvoja koljena?
David zatrese glavom. – Sutra će vraški boljeti, ali barem hodam.
– Dobro, reče Laurel i dalje dišući pomalo ubrzano. A zatim ga lupi po prsima sjetivši se onog trenutka njegova idiotizma. – Koga si vrag izvodio s onim žrtvovanjem? – upita ga ljutito.
David se pokunjeno nasmiješi. – Ništa mi drugo u tom trenu nije padalo na pamet.
– Nadam se da ti nikad više na pamet neće pasti nešto slično.
Jedan dugi trenutak nakon toga David je šutio, a zatim slegne ramenima i krene prema autu. – Bolje da pođemo.
– Hej, reče Laurel i dotakne ga rukom po obrazu. – Ti kreni, dolazim za sekundu, šapne mu. – Moram povezati svoj cvat. Ali, doda oštro, – nemoj joj ništa reći. Ne vjerujem joj.
– Upravo nas je spasila od trolova, pobuni se David. – Bila je nevjerojatna!
– Baš me briga! Ne poznajem je, a nešto zna. Ništa joj ne smiješ reći! – Za Davida je to bilo drukčije – nije on bio taj koji je nešto skrivao. – Idi sad, prije nego što posumnja. Reci joj da mi je negdje ispala torbica.
– Ne želim te ostaviti samu, reče on odlučno.
– Evo me za minutu, reče Laurel. – Moram povezati cvat. Idi sad, molim te. Gleda prema nama. – Klea je već sišla s brežuljka i sad je škiljila kroz tamu gore prema njima. – Ako ne siđeš, ona će se opet popeti gore da vidi gdje smo.
Uputivši joj dug pogled i stisnuvši joj ruku, David se nevoljko zaputi van iz šume i niz padinu.
Laurel odveže čvor oko struka i savije latice. Ono mjesto na leđima još ju je peklo kao živa rana. Stisnula je zube i čvrsto povezala latice. Čim je povukla tuniku preko cvata, požuri van iz sjene drveća, jedva se suzdržavajući da ne potrči. Pod svjetlom blijede mjesečine pažljivo je birala kamo će stati pa je zamalo vrisnula kad se našla licem u lice s trolom. Bacila se na leđa i već se počela panično dizati kad je shvatila da se trol ne miče. Polako mu se opet prišuljala. Bio je to onaj trol koji je dobio serum monastuolo u lice. Očigledno je iz takve blizine serum bio učinkovit i na otvorenom. Imala je samo nekoliko sekunda za odluku. Ako Klea vidi onesviještena trola, možda će ga htjeti ubiti. Ali na licu, tamo gdje ga je dotaknuo i opekao serum, vidjele su mu se žarkocrvene pruge – Klea bi znala da su mu Laurel ili David nešto učinili. A ako Klea išta zna o Laurel, taj bi podatak još samo pogoršao stvar. Dakle, ne može joj reći za trola, a da istodobno ne otkrije i postojanje vilinskog seruma. Drhtureći, Laurel ustane i nastavi nizbrdo ne okrećući se više, pitajući se koliko će serum još djelovati. Što se prije maknu odatle, to bolje.
Davidov je auto stajao tamo gdje su ga bili ostavili, s prednjim kotačem zaglavljenim u blatu, uključenih svjetala koja su sjekla tamu i širom otvorenih vrata.
– Prilično se zaglavio, reče Klea, tek nakratko podigavši pogled kad se Laurel vratila, – ali mislim da bismo ga ti i ja mogli izgurati, Davide. – Lagano ga lupi šakom u nadlakticu. – Izgledaš mi kao snažan dečko. – Daviti pročisti grlo kao da će nešto reći, ali ništa nije izišlo.
– Laurel, hoćeš li ti sjesti za volan? – upita Klea i zasuče rukave košulje.
Skliznuvši na sjedalo vozača, Laurel je gledala kako David hoda za Kleom do stražnjega kraja auta, a zatim su oboje uprli u odbojnik. I dalje nije bila sigurna što bi mislila. Prije pet minuta bila je sigurna da joj je život pri kraju, a da nije bio Klee, nedvojbeno bi i bilo tako. I što bi onda trebali učiniti? Ostaviti ženu koja im je spasila život samu kraj ceste samo zato što je nekako znala Laurelino ime? Nisu imali drugog izbora nego povesti je sa sobom i odvesti je kamo god želi ići. Čim oslobode auto, naravno. Ali sve je to bilo nekako previše čudno. Laurel poželi da ima više vremena da razmisli o svemu.
Kad su David i Klea počeli gurati, Laurel okrene upravljač. Nakon nekoliko pokušaja Honda se polako oslobodila iz blatnoga stiska i Laurel je krenula natraške na cestu. Podigla je ručnu kočnicu, izišla i pridružila im se dok su pregledavali auto da vide je li negdje oštećen. Bolje rečeno, Klea je zurila u auto, a David je zurio u Kleu.
– Definitivno bi mu dobro došlo pošteno pranje, reče Klea, – ali čini se da nema nikakvih oštećenja.
– Tim bolje, reče Laurel.
– Dakle, reče Klea maknuvši se sa svjetla, – hoćemo li?
David pogleda Laurel, a ona kimne. Nije bilo načina kako bi mu bez riječi mogla dati na znanje da se samo dvadesetak metara dalje od njih nalazi onesviješteni trol.
David im je potrčao otvoriti vrata, kao da je riječ o običnoj večeri, a zatim su se ukrcali u auto i krenuli. Nakon kratke prepirke bez riječi, za upravljačem je ostala Laurel.
Klea joj je davala upute. – Samo još kilometar i pol, reče ona. – Stalno selimo logor. Jedini razlog zašto vam dopuštam da ga večeras vidite činjenica je da će sutra već biti negdje drugdje.
– Kakav logor? – upita David.
– Vidjet ćeš, reče Klea. – Ovdje skreni desno.
– Ne vidim cestu, reče Laurel.
– I ne trebaš je vidjeti. Počni skretati i spazit ćeš je.
Uz stoičko kimanje glavom, Laurel počne skretati udesno. Tik iza velikoga grma ugleda nagovještaj ceste. Polako skrene na nju i nastavi voziti kroz zastor od tankih grančica koje su grebale po prozorima i vratima. Ali čim su prošli kroz njih, Honda se našla na dvjema usporednim, širokim i očigledno svježim brazdama od kotača.
– Fora, reče David i nasloni se naprijed na sjedalu.
Otprilike minutu vozili su u tišini po uskoj, mračnoj cesti, a Laurel je svakim trenom bila sve sigurnija da se voze ravno u zamku. Da barem nije bila zaboravila svoju naprtnjaču! Cesta je naglo skrenula udesno, otkrivajući tri kamp-kućice u dobro osvijetljenom krugu. Ispred dvije prikolice stajala su dva crna kamiona koja bi bolje pripadala u neko trkalište onih auta s golemim gumama. Njihovi su jako zatamnjeni prozori odražavali svjetlo nekoliko snažnih reflektora na visokim stupovima koji su cijeli logor ispunjavali oštrim bijelim svjetlom. Iznad ulaza u svaku od prikolica bile su obješene manje svjetiljke. Tik izvan osvijetljenoga kruga stajala su dva privezana smeđa konja, a na aluminijskom stoliću za piknik bilo je naslagano nekoliko mačeva i velikih pištolja. Grč u želucu govorio je Laurel da su se David i ona upravo uvalili u nešto čemu nisu dorasli.
– Opa, reče David.
– Dome, slatki dome, reče Klea suho. – Dobrodošli u naš logor.
Izišli su iz auta i krenuli prema logoru – Klea odlučnim korakom, a David i Laurel nešto opreznije. Naokolo se motalo nekoliko ljudi, obavljajući razne poslove, jedva i pogledavši Laurel i Davida. Poput Klee, i oni su bili odjeveni pretežno u crno.
– Laurel, David, ovo je moj tim, reče Klea pokazujući na ljude oko sebe. – Mala smo skupina, ali marljivo radimo.
David zakorači prema niskom bijelom šatoru iz kojega je dopiralo neko svjetlo, kao da unutra gori desetak svjetiljaka.
– Što imate unutra? – upita on, istežući vrat kad je jedan od Kleinih ljudi ušao unutra. Na trenutak, prije no što se pokrov na ulazu opet spustio, snop svjetlosti iznutra na trenutak je osvijetlio cijelo područje.
– Kao što kažu, mogla bih ti reći, ali onda bih te morala ubiti, reče Klea s malo više ozbiljnosti u glasu no što se Laurel sviđalo. Klea zastane pokraj jednog od crnih kamiona pa iznutra dohvati platnenu torbu boje pijeska. – Dođite ovamo, reče ona pokazujući prema stoliću za piknik blizu sredine logora.
Dok su išli za njom prema stolu, Laurel zgrabi Davida za ruku. Sad kad su već ovdje, bolje da pokušaju saznati koliko mogu. Ionako nije bilo ni teoretske šanse da pobjegnu. Laurel nije bila sigurna je li sad u većoj ili manjoj opasnosti nego prije, dok su ih ganjali trolovi.
Sjeli su, a Klea iz torbe izvuče smeđu omotnicu pa spusti naočale sa zrcalnim staklima na oči. Dobro, logor je zaista bio snažno osvijetljen, ali Laurel se činilo da je ta gesta pomalo malodramatična. Klea je prelistala sadržaj omotnice, a zatim iz snopa izvuče jednu fotografiju i sklizne je po stolu prema Laurel. – Što znaš o ovom čovjeku? – upita ona.
Laurel je zurila u iskeženo lice Jeremiaha Barnesa.

ŠESNAEST

Zatomivši drhtaj, Laurel je u šoku gledala u lice koje ju je već godinu dana proganjalo u noćnim morama. Ruka kojom je držala Davidovu zgrčila se u čelični stisak.
– Već ga nekoliko godina tražim... – reče Klea. – Njega i druge poput njega. Prošli put kad smo ga pronašli, prije par mjeseci, u džepu je imao posjetnicu s nekoliko imena napisanih na njoj. – Ona pogleda gore u Laurel. – Jedno je od njih bilo tvoje.
Već na samu pomisao da Barnes sa sobom nosi njezino ime, Laurel su se počele tresti ruke. – I samo ste prepisali moje ime i pustili ga? – upita Laurel tiho, ali u glasu joj se čulo siktanje.
– Ne... baš. – Klein je pogled nekoliko trenutaka lutao lijevo-desno, a zatim se nagnula naprijed i spremila fotografiju natrag u omotnicu. – Bio je... snažniji no što smo očekivali. Pobjegao nam je.
Laurel polako kimne glavom, trudeći se suspregnuti drhtanje. Unatoč Jamisonovim riječima, Laurel se bila nadala da je nakon prošlogodišnjega ranjavanja Barnes doista i bio umro. Ali ovo je bio dokaz – neosporiv dokaz – da je još živ. I da joj je za petama.
– Ne doimaš se iznenađenom. Znači da ga poznaješ?
Laži, laži, laži! vikao je njezin um. Ali kakve koristi od toga? Odala se istoga trenutka kad je prepoznala Barnesa. Sad je bio prekasno poricati. – Moglo bi se reći. Lani sam naletjela na njega.
– Nema mnogo ljudi koji su preživjeli susret s njim. – Klein je glas bio ravan, ali bilo je bolno očito da njezina izjava sadrži pitanje. Kako to da ti još dišeš?
Laurel je gotovo odmah pomislila na Tamanija i zamalo se nasmiješila. Brzo spusti pogled i zagleda se u mrlju na stolu. – Imala sam sreće, reče ona. – U krivom je trenutku spustio pištolj.
– Shvaćam. – Klea je sad kimala glavom, gotovo kao kakav mudrac. – Hladni čelik jedino je čega se on boji. Što je htio od tebe?
Laurel se zagleda gore u Kleine reflektirajuće naočale, žaleći što joj ne može vidjeti oči. Morala je smisliti nešto – bilo što – čime će prikriti istinu.
– Možeš joj reći, reče David nakon duge stanke.
Laurel ga osine pogledom.
– Hoću reći, ionako su ga prodali, više vam ga nitko ne može uzeti. – O čemu on to? Ona ga stisne rukom za bedro, ali, doduše, David je bio dobar u smišljanju priča – njoj laganje nije išlo od ruke. Bilo bi bolje da ga pusti i da igra na njegovu kartu. Pokrila je lice rukama i naslonila se Davidu na prsa, pretvarajući se daje previše uzrujana da bi mogla govoriti. – Tijekom obnove kuće... njezini su roditelji pronašli dijamant, objasni David.
Laurel se nadala da je Klei promakla kratka stanka.
– Golem dijamant. Taj ju je tip pokušao oteti, valjda je htio zatražiti otkupninu, što ja znam. – David ju je milovao po ramenu i tapšao je po leđima. – Bilo je to vrlo traumatično iskustvo, uvjeravao je Kleu.
Davide, genijalan si.
Klea je polako kimala glavom. – Ima smisla. Trolovi su uvijek bili lovci na blago. I po prirodi, a i zato što trebaju novac da bi se bolje uklopili u naš svijet.
– Trolovi? – upita David, nastavljajući s njihovom šaradom. – Kao pravi trolovi koji žive ispod mosta i na sunčevu se svjetlu okamene? Ona su stvorenja bila trolovi?
– Zar sam rekla trolovi? – upita Klea, a obrve su joj se komično podigle preko ruba okvira naočala. – Ups. Pa... – nastavi ona tresući glavom, – s obzirom na to da ste ih vidjeli, možete baš i znati što su zapravo. – Ona pogleda Laurel koja se opet uspravila i sad je brisala lažne suze. – Dobro je da su tvoji roditelji prodali dijamant. Tako ih Barnes barem neće dalje proganjati. No, nastavi ona, – čini se da si im ti stalno na radaru. Nema teorije da su oni trolovi večeras slučajno banuli na tvoj tulum. – Ona zastane. – Ne vjerujem u tako velike slučajnosti.
– A što bi on sad mogao htjeti od mene? – upita Laurel brzo pogledavši Davida. – Dijamant više nije kod nas.
– Osvetu, odgovori Klea jednostavno i okrene se prema Laurel, a Laurel je čak i kroz naočale osjećala snagu njezina pogleda. – To je jedino što trolovi vole više od blaga.
Laurel se sjeti da joj je Jamison posljednjega dana u Avalonu bio rekao gotovo isto. Činilo joj se prilično apsurdnim da u ovoj gomili laži pronađe i malo istine.
Klea posegne natrag u torbu, izvadi sivu posjetnicu i pruži je Laurel, a ona je oprezno prihvati. – Pripadam organizaciji koja... pronalazi... natprirodna bića. Uglavnom trolove, jer oni su jedini koji se pokušavaju ubaciti u ljudsko društvo. Većina ostalih to izbjegava po svaku cijenu. Ovo je moj tim, ali organizacija je međunarodna. – Ona se nagne naprijed. – Vjerujem da si u velikoj opasnosti, Laurel. Rado bismo ti ponudili našu pomoć.
– U zamjenu za što? – upita Laurel, i dalje sumnjičava.
Na Kleinim usnama zatitra osmijeh. – Barnes mi je jednom pobjegao, Laurel. Nije jedini koji želi izravnali račune.
– Želite da vam pomognemo da ga opet uhvatite?
– Ne, nikako, reče Klea tresući glavom. – Neiskusna djeca poput vas? Samo biste nastradali. A i – bez uvrede – nekako ste sitni.
Laurel zine kao da će odgovoriti, ali David je oštro stisne za nogu i ona zagrize jezik.
Klea izvuče još jedan papir iz torbe – bio je to zemljovid Crescent Cityja. – Rado bih postavila stražare oko tvoje kuće – a i oko tvoje, Davide – za svaki slučaj...
– Ne trebam stražare, reče Laurel, odmah pomislivši na one koji su već bili postavljeni blizu njezine kuće.
Klea se zagleda u nju. – Molim?
– Ne trebam stražare, ponovi Laurel. – Ne želim ih.
– No stvarno, Laurel. To je za tvoje dobro. Sigurna sam da bi se tvoji roditelji složili. Mogla bih porazgovarati s njima, ako želiš...
– Ne! – Laurel se zagrize za usnu jer dvojica muškaraca, koji su malo dalje od njih nešto radili, zastala su i okrenula se prema njima. Znala je da će sad morati priznati istinu. – Ne znaju za njega, reče ona. – Nikad im nisam rekla ništa o Barnesu. Vratila sam se i prije no što su shvatili da me nema.
Klea se otvoreno naceri. – Stvarno? Snalažljiva mala, zar ne? – Laurel se jedva suzdržala da je ne osine ljutitim pogledom. – Ali zaista, Laurel. U posljednje je vrijeme oko grada zapaženo dosta aktivnosti trolova. Mnogo više no što bi mi bilo prihvatljivo. Srećom, nastavi ona, a u glasu joj se čuo tračak zabave, – imamo posla sa stvorenjima koja je lako... zaustaviti. – Nakratko protrlja sljepoočnice. – Za razliku od nekih drugih koja sam imala priliku loviti samo jedanput.
– Drugih stvorenja? – upita David.
Klea je prestala masirati sljepoočnice i sad naglašeno pogleda Davida. – Oh, Davide, što su sve moje oči vidjele. Na svijetu više toga no što se itko usuđuje vjerovati.
David raširi oči i zausti nešto reći.
– Ali bojim se da večeras nemamo vremena za razgovor o tome, reče ona i sasiječe mu pitanja u korijenu. Opet se okrene prema Laurel. – Voljela bih da ponovno razmisliš, reče ozbiljno. – Mislim da podcjenjuješ ta stvorenja – zato što si im prošli put uspjela pobjeći neozlijeđena. Ali brzi su, lukavi i nevjerojatno jaki. I nama se teško nositi s njima, a mi smo profesionalci.
– Zašto to onda radite? – upita Laurel.
– Kako to misliš zašto? Zato što su trolovil Lovim ih da zaštitim ljude, kao što sam večeras zaštitila vas. – Nakratko je oklijevala, a onda nastavi. – Prije nekog vremena izgubila sam sve... sve... zbog neljudskih čudovišta poput njih. Sad mi je životna misija stati na kraj njima i patnji koju uzrokuju. – Na trenutak zastane pa se opet usredotoči na Laurel. – Velik je to zalogaj, znam, ali ako se nitko toga ne prihvati, moj se san nikad neće ostvariti. Molim te, pomozi nam tako što ćeš dopustiti da mi pomognemo tebi.
– Ne trebam tjelesne čuvare ili što mi već nudite, ustrajala je Laurel. Znala je da zvuči kao da se inati, ali nije joj imala što drugo reći. Vilinski su stražari jedno, ali ovo? Ova neznanka sa svojim vojničkim logorom i teškim naoružanjem – samo bi joj još trebalo da nabasaju na njezine stvarne čuvare. Što se prije ona i David uspiju maknuti odavde, to bolje.
Klea napući usne. – Dobro, reče tiho, – ako tako želiš. Ali ako se predomisliš, imaš moju posjetnicu. – Pogledavala je Davida pa Laurel. – No moram vam pošteno priznati da ću vas svejedno držati na oku. Ne želim da vam se nešto dogodi. Činite mi se kao dobri klinci. – Ona zastane s prstom na bradi, razmišljajući nekoliko sekundi. – Prije nego što krenete, reče polako, – imam nešto za vas. I nadam se da ćete shvatiti moje razloge zašto vam ih dajem, kao i molbu da to držite u tajnosti. Pogotovo pred svojim roditeljima.
Laurel se nije sviđalo kako je to zvučalo.
Klea mahne jednom od muškaraca u prolazu, a on joj donese veliku kutiju. Nekoliko je trenutaka prekopavala po njoj, a zatim izvuče dva pištolja u crnim platnenim navlakama. – Ne očekujem da će vam to trebati, reče pružajući svakomu po jedan, – ali ako ne pristajete na stražare, ovo je najviše što mogu učiniti za vas. Radije ću biti previše oprezna nego... pa, mrtva.
Laurel pogleda dolje u pištolj koji joj je Klea pružila. Krajičkom oka vidjela je kako David bez imalo oklijevanja uzima onaj što gaje pružila njemu. – Fora! – reče on, ali Laurel nije mogla skrenuti pogled s pištolja. Jako polako ispruži ruku i dotakne hladni metal. Nije izgledao kao onaj koji je lani uperila u Barnesa, ali kad je stisnula prste oko drška, osjećaj je bio isti. Kroz glavu joj prolete prizori s Barnesom, svi redom u nijansama boje krvi – Davidove krvi na njezinoj ruci, krvi koja je procvjetala na Barnesovu ramenu kad gaje nastrijelila, i još gore – izraz na Tamanijevu licu kad ga je dvaput pogodio metak iz pištolja ne toliko različita od ovoga.
Laurel brzo trgne ruku, kao da ju je pištolj opekao. – Ne želim ga, reče tiho.
– To ti služi na čast, reče Klea mirno, – ali i dalje mislim...
– Rekla sam da ga ne želim, ponovi Laurel.
Klea naškubi usne. – Zaista, Laurel...
– Ja ću ga uzeti, zasad, reče David posežući za drugim pištoljem. – Poslije ćemo porazgovarati o tome.
Klea podigne pogled prema Davidu, a zbog tih glupih reflektirajućih naočala bilo joj je nemoguće pročitati izraz lica. – Bolje išta nego ništa, pretpostavljam.
– Ali... – počne Laurel.
– Daj, molim te, reče David tihim i blagim glasom. – Skoro pa je ponoć, tvoji će se roditelji zabrinuti gdje si. – Obgrli je rukom i počne je voditi prema autu. – Oh, zastane i okrene se prema Klei, – hvala. Za sve.
– Da, promrmlja Laurel i ne okrećući se. – Hvala vam. – Požurila je prema autu i skliznula unutra prije nego što joj je David stigao otvoriti vrata. Boljela su je leđa i samo je željela što prije otići od Klee i njezina logora te doći kući. Uključila je motor i prije nego što je David ušao, a čim je čula da je škljocnuo njegov pojas, ubacila je u brzinu i okrenula auto. Vozila je natrag niz utrt put onoliko brzo koliko se usudila, gledajući u retrovizoru Kleu sve dok cesta nije skrenula pa je više nije mogla vidjeti.
– Uau, reče David kad su skrenuli na autocestu.
– Znam, složi se Laurel.
– Nije li genijalna?
– Što? – To nije bilo to što je mislila.
Ali Davidova je pozornost već bila negdje drugdje. Izvadio je pištolj koji mu je dala Klea i otkopčao navlaku.
– Davide! Nemoj ga vaditi iz navlake, reče Laurel pokušavajući istodobno gledati Davida, pištolj i cestu.
– Ne brini se. Znam što radim. – On izvuče pištolj i počne ga okretati po rukama. – SIG SAUER, reče.
– Sig što?
– SAUER. To je marka oružja. Stvarno dobar pištolj. Skup, doda. – Premda ni približno tako cool kao Klein pištolj. Jesi li ga vidjela? Automatik. Kladim se da je to bio Glock osamnaest.
– Halo? David pristalica nošenja oružja, reče Laurel mrzovoljno. – Odakle se on stvorio? Nisam znala da te tako zanimaju pištolji.
– Moj tata ih ima nekoliko, reče on rastreseno. – Kad sam bio mali, prije nego što su se razveli, često smo išli u lov. Još me ponekad, kad ga odem posjetiti, povede u streljanu. Zapravo, prilično sam dobar strijelac. Mama
ne voli oružje, njoj je draži mikroskop. Što je još jedan razlog zašto nisu bili jedno za drugo, pretpostavljam. – On povuče bubanj i Laurel začuje škljocaj.
– Pazi! – vikne ona.
– Ne brini se – zakočen je. – Začuje se još jedno klik i isklizne spremnik. – Posebno dugačak spremnik za metke, reče on, redajući činjenice jednakim glasom kao njezin otac kad popisuje robu. – Deset metaka umjesto osam. – On izbaci jedan metak i približi ga prozoru. – Kalibar 11,4 mm. – Tiho zazviždi. – Ovi meci naprave veliku štetu.
Riječi su joj se vrtjele kroz glavu kao neka groteskna pokvarena ploča. Kalibar 11,4 mm, posebno dugačak spremnik, deset metaka, velika šteta. Kalibar 11,4 mm, posebno dugačak spremnik, deset metaka, velika šteta.
– Dosta, reče Laurel kroz stisnute zube. Nagazi na kočnicu i brzo se zaustavi uz rub ceste.
David je pogleda s mješavinom zbunjenosti i nečega što je izgledalo gotovo kao strah. – Što?
– Kako to misliš 'što'?
– Što je? – Njegov joj je nevin, iskren glas jasno pokazivao da on zaista nema pojma zašto se ona tako uzrujala.
Laurel prekriži ruke preko upravljača i nasloni glavu na njih. Nekoliko puta duboko udahne, prisiljavajući se da ostane smirena. David je šutio, čekajući da se ona sabere i da sredi misli.
Napokon je prekinula tišinu. – Mislim da ne shvaćaš što sve ovo znači za mene. – Kad David nije odgovorio, ona nastavi: – Sad nas promatraju. Možda su nas oduvijek promatrali, ne znam. Iskreno govoreći, mislim da ćeš ti sad biti sigurniji. Ali kako znamo da ona ne lovi i vile?
David frkne nosom u nevjerici. – Ma daj, ne bi to ona nikad učinila.
– Ne bi li? – upita ona smrtno ozbiljnim glasom, okrećući se prema njemu.
– Naravno da ne bi. – Ali glas mu je izgubio nešto od prijašnje sigurnosti.
– Je li rekla zašto želi uhvatiti trolove? Ili zašto ih želi ubiti?
– Zato što oni pokušavaju ubiti nas.
– Nije to rekla. Rekla je samo da ih se želi riješiti jer su trolovi.
– Nije li to dovoljan razlog?
– Nije. Ne možeš loviti stvorenja samo zbog toga što su ono što jesu, ili zbog toga što su ti učinili drugi poput njih. Ne mogu sa sigurnošću znati da ne postoje dobri trolovi, jednako kao što ne mogu sa sigurnošću tvrditi da nema loših vila. To što ona lovi stvorenja koja i mi smatramo lošima ne znači da to radi iz ispravnih pobuda.
– Laurel, reče David smireno, stavivši joj jednu ruku na rame, – sad cjepidlačiš oko semantike. I zaista mislim da si prenapuhala cijelu tu stvar.
– To je zato što si ti ljudsko biće. Taj pištolj koji te se tako dojmio? Mene se ne može toliko dojmiti, jer se bojim da će ga jednoga dana uperiti u mene – ako otkrije što sam.
David zastane, na licu mu se vidjelo da je šokiran. – Ne bih dopustio da se to dogodi.
Laurel se oštro nasmije. – Ma koliko da mi je drago što to kažeš, zar zaista misliš da bi je mogao spriječili u tome? Nju i sve one njezine – što ja znam – nindže? – Laurel ispreplete prste s Davidovima. – Zaista vjerujem u tebe, Davide, ali sumnjam da si jako dobar u zaustavljanju metaka.
David uzdahne. – Mrzim kad se osjećam tako bespomoćnim. Jedno je kad se radi samo o mom životu... – reče i ironično se nasmije. – Ja sam ludi tinejdžer, a mi stalno radimo takve stvari. – Uozbiljio se i nekoliko je trenutaka šutio. – Ali posve je drugo kad si u životnoj opasnosti ti – i Chelsea, i Ryan, i svi ostali na tulumu. Večeras je sve to postalo stvarno, Laurel. Uplašio sam se. – On se nasmije. – Ne, bio sam prestravljen.
Laurel pogleda dolje u svoje krilo i počne prstima uvijati rub košulje. – Žao mi je što sam te uvukla u sve ovo, promrmlja ona.
– Nije u tome stvar. Drago mi je da sam uključen u sve što ti se događa. – On je primi za obje ruke, držeći ih sve dok ga opet nije pogledala. – Volim biti dijelom tvoga svijeta, Laurel. Unatoč tomu što sam lani skoro nastradao, bilo je to nešto najuzbudljivije što mi se ikada dogodilo. – On se nasmije. – Osim možda ovoga večeras. – Prinio je njezine ruke usnama i poljubio ih jednu po jednu. – Volim to što jesi i volim tebe.
Laurel se blijedo osmjehne.
– Ali mislim da nam treba pomoć.
– Imamo pomoć, ustrajala je Laurel. – Vilinski stražari već šest mjeseci nadziru moju kuću.
– Ali gdje su bili večeras? – upita David, a glas mu je postajao sve glasniji. – Nisu bili tamo. A Klea jest. Sviđalo ti se to ili ne, spasila nas je i mislim da je time zaslužila određeno povjerenje.
– Znači želiš da se vratimo natrag i da joj sve kažem? Da joj priznam da sam vila i da joj kažem pravi razlog zašto me Barnes lovi? – upita Laurel ljutito.
David joj primi ruke i stisne ih među svoje. Uvijek je to radio kad bije htio smiriti. Usredotočila se na njihove spojene dlanove i nekoliko puta duboko udahnula. – Naravno da ne, reče David tiho. – Nema razloga da joj se kaže išta više od onoga što već zna. Samo mislim da bi joj trebala vjerovati dovoljno da prihvatiš neku pomoć. Ne stražare, reče prije nego što se Laurel stigla pobuniti, – ali ako nas želi držati na oku kad nismo u tvojoj kući, bi li to zaista bilo tako loše?
– Pretpostavljam da ne bi, promrmlja Laurel.
– Večeras je mnogo ljudi zbog nas bilo u opasnosti, Laurel. Znam da ćemo ubuduće biti mnogo oprezniji, ali za slučaj da se opet dogodi nešto slično, zar ne želiš..., on podigne pištolj koji je, uguran u navlaku, izgledao i previše sigurno, – još jednu liniju obrane?
– Alije li to zaista najbolji način? Upravo je naoružala dvoje maloljetnika, Davide. Je li ti jasno koliko se to kosi sa zakonom?
– Ali to je za naše dobro! Zakon ne bi shvatio ništa od ovoga. Moramo uzeti stvar u svoje ruke. – On zastane. – Nisi razbijala glavu oko zakona kad je Tamani prošle godine ubio one trolove.
Laurel je dugo šutjela. Zatim sjedne uspravnije i pogleda ga u lice. – Jesi li ikada ikoga nastrijelio, Davide?
– Naravno da nisam.
– Jesi li ikada uperio pištolj u nekoga?
On odmahne glavom.
– Jesi li ikada vidio kako pucaju u nekoga?
Opet je odmahnuo glavom, vrlo ozbiljno i vrlo polako.
– Ja jesam, sve to, reče Laurel lupajući se prstima u prsa. – Nakon što smo pobjegli od Barnesa, gotovo svake noći imala sam noćne more. Još ih ponekad imam.
– I ja, Laurel. Prestravilo me to.
– Barnes te prestravio, David. Znaš li što mene prestravi u mojim noćnim morama? Ja. Ja prestravim samu sebe. Jer ja sam zgrabila taj pištolj i ja sam pucala u nekoga.
– Morala si.
– Misliš li da to ima veze? Nije me briga zašto sam to učinila. Važno je samo da jesam. Taj osjećaj nikad ne zaboraviš. Taj trenutak kad osjetiš povratni trzaj pištolja i ugledaš kako se na osobi nasuprot tebi širi krvava mrlja. Nikad to ne zaboraviš, Davide. Zato oprosti što ne skačem od sreće kad mi netko gura u ruku još jedan pištolj.
David je dugo šutio. – Oprosti, šapne napokon. – Nisam razmišljao. – Zastane pa frustrirano uzdahne. – Ali ni ti ne razumiješ. Ti imaš vilinske stražare i eliksire. Ja nemam ništa. Možeš li barem pokušati shvatiti zašto se osjećam bolje ako imam barem nekakav oblik obrane?
– Uz pištolj se osjećaš velikim i snažnim, zar ne? – ispali Laurel.
– Ne! Ne osjećam se snažnim, niti mislim da sam više macho, ili kakve već gluposti govore u filmovima. Ali osjećam se kao da ipak nešto poduzimam, kao da ipak pomažem na neki način. Je li to tako teško razumjeti?
Laurel zausti nešto reći, ali ipak zatvori usta. Imao je pravo. – Zapravo i nije, promrmlja ona.
– Osim toga, reče David uz nesiguran osmijeh, – znaš da sam lud za tehnologijom. Mikroskopi, kompjutori, pištolji – sve to obožavam.
Trebalo je nekoliko sekundi, ali uzvratila mu je osmijehom. – To je definitivno istina. Sjećam se da si lani, kad sam procvjetala, odmah uskočio u ulogu nekoga iz CSI-a. – Oboje su se nasmijali – smijehom koji te ne čini sretnim, ali od kojega se barem osjećaš bolje.

SEDAMNAEST

Skrenuli su na prilaz Laurelinoj kući te, nakon trenutka oklijevanja, otvorili vrata auta i potrčali prema kući. Čim su ušli, Laurel se okrenula i zatvorila vrata za njima – malo prejako – a tresak je odjeknuo kroz zamračenu kuću.
– Laurel?
David i Laurel oboje poskočiše. Okrenu se prema stubištu gdje je na odmorištu stajala mama, pospano škiljeći dolje u njih.
– Je li sve u redu? Zalupila si vratima.
– Oprosti, mama. Nisam namjerno. Nismo te htjeli probuditi.
Mama samo odmahne rukom. – Ma bila sam budna. Neke su se životinje tukle iza kuće, valjda psi lutalice. Svaki put kad sam utonula u san, opet bi počelo, pa sam sišla i skuhala si šalicu čaja. Sad su se smirili. Nadam se da neće opet početi.
David i Laurel se pogledaše. Teško da su se to iza kuće tukli psi.
– Jeste li se dobro proveli?
– Što? – upita Laurel zbunjeno.
– Na tulumu. Je li bilo zabavno?
Laurel je već gotovo bila zaboravila. – Aha, reče ona hineći dobro raspoloženje. – Bilo je super. Ryanova je kuća fenomenalna. I golema, doda ona, nadajući se da ne zvuči previše lažno. – Možeš se vratiti u krevet, reče brzo. – David i ja pogledat ćemo film. Je li to u redu?
– Valjda, reče ona i zijevne. – Ali nemojte biti glasni, dobro?
– Naravno, reče Laurel vukući Davida prema dnevnoj sobi.
– Psi su se potukli? – upita David sumnjičavo nakon što su začuli zatvaranje vrata mamine sobe.
– Da, znam što misliš, reče Laurel zabrinuta glasa. – Trolovi su večeras očito bili aktivni. – Ona proviri kroz rolete, škiljeći u mrak. Znala je da ništa neće moći vidjeti, ali svejedno je pokušala. Preplavi je osjećaj krivnje. Nije htjela ni razmišljati o tome koliko je ljudi i vila večeras zbog nje bilo u opasnosti.
David joj priđe s leđa i obavije ruke oko njezina struka pa je privuče k sebi.
– Molim te, nemoj, šapne ona.
On pogleda svoje ruke pa ih odmakne od nje i prekriži ih na prsima, zbunjena izraza na licu.
– Ne, ne, reče ona umirujuće, – nije stvar u tebi, nego u mom cvatu. – Ona zastenje. – Jako me boli. – Sad kad je teška noć bila za njima, nije mogla razmišljati ni o čemu drugome nego o oštrom bolu u leđima. Počela je petljati oko čvora na šalu pokušavajući ga razvezati, ali ruke su joj se stalno tresle. Dok je vukla šal želeći što prije osloboditi ozlijeđene latice, oči su joj se punile suzama.
– Pusti, ja ću, reče David tiho.
Odustala je i ostala mirno stajati, dok su Davidovi meki prsti raspetljavali nabrzinu zavezane čvorove. Odmotao je šal i malo joj podigao tuniku na leđima da se latice mogu podignuti. Laurel stisne zube i brzo duboko udahne. Pustiti ih da se rašire bilo je gotovo jednako bolno kao i kad ih je savijala da ih može povezati. Dlanovima je pritisnula oči trudeći se zatomiti jecaj. – Vidiš li kakva oštećenja? – upita.
David nije odgovorio. Ona se okrene i pogleda ga. Na licu mu je bio bolno užasnut izraz.
– Što? – upita Laurel glasom koji je bio jedva šapat.
– Čini se da je zahvatio šaku latica i istrgnuo ih. Ostali su samo nazubljeni rubovi.
Laurel raširi oči i pogleda preko ramena, tamo gdje bi trebale lebdjeti svijetloplave latice. Cvat iza desnoga ramena bio je netaknut, ali na lijevoj strani nije ostalo ništa. Golemih latica jednostavno... više nije bilo. Laurel preplavi neobičan, ali snažan osjećaj gubitka. Suze su joj se počele slijevati niz obraze još i prije no što je shvatila da plače. Okrenula se i zarila lice u Davidovu košulju, pustivši da sav očaj, užas i bol te večeri napokon iziđu na površinu.
Nježno joj je obavio ruke oko leđa, pažljivo ih odmaknuvši toliko da joj ne dodiruju cvat. Prsa su mu bila topla i odagnala su studen straha i hladnog vremena, a obrazom – bockavim nakon nekoliko dana nebrijanja – lagano joj je dotaknuo čelo. Nije bilo mjesta na svijetu gdje bi u tom trenutku radije bila.
– Dođi ovamo, šapne on povukavši je prema kauču. Legao je na bok, a ona mu se privila uz prsa, naslonivši mu glavu na rame. Progovorio je tek kad je Laurel opet glatko disala. – Koja noć, ha?
Ona zastenje. – Bome da.
– Što ćemo sad?
Laurel ga zgrabi za ruku. – Nemoj ići.
– Naravno da neću, reče David privukavši je bliže.
– Sve će biti dobro kad iziđe sunce, reče Laurel, napola uvjeravajući samu sebe.
– Onda ću ostati do jutra, odgovori David.
– Mama će razumjeti. Reći ću joj da smo zaspali gledajući film. – Laurel zijevne. – Ne bi to bilo daleko od istine. Iscrpljena sam.
– Osim toga, nije me sram priznati da noćas zaista ne bih volio opet izići van.
– Šmizlo, reče Laurel hihoćući se nekoliko trenutaka na svoju trulu šalu, a onda je obuzme zijevanje. David zapravo nikad nije uspio shvatiti koliko joj je u to doba noći teško biti budnom i aktivnom. Osjećala se kao sito iz kojega stalno curi energija, a nema se odakle ponovno napuniti. Sad je već funkcionirala čistom snagom volje.
– Spavaj, reče David utješno, držeći joj tople ruke na ramenima. – Bit ću tu kraj tebe, – obeća joj.
Laurel mu se privine uz prsa i opusti se. Unatoč bolu i strahu koji je još osjećala, brzo je utonula u san. Ali s njim su došli i snovi o trolovima s noževima i ljudima s pištoljima... i o Jeremiahu Barnesu.

Probudila se u svitanje i pokušala ne probuditi Davida, ali imao je vrlo lak san. Otvorio je oči i pogledao je pa ih opet sklopio.
– Ne sanjam, reče ozbiljnim glasom.
– Da barem, reče Laurel pokušavajući poravnati tuniku. – Ne mogu si ni zamisliti na što sličim. – Cvat ju je još bolio, ali bol više nije probadao. Odustala je od pokušaja da navuče košulju, od toga ju je cvat samo još jače bolio.
David se naceri pri pogledu na njezin goli trbuh pa joj rukama prijeđe po struku i krene uz leđa, gdje je oprezno pomilovao neoštećene latice. Laurel se zapita shvaća li on da ih ona osjeća kao produžetak kože. Ponekad ih je gotovo nesvjesno dodirivao. U drugim bi ga situacijama uhvatila kako drži dlan tamo gdje su joj pod odjećom bile čvrsto povezane latice. Bilo je pomalo čudno kad bi je tako dodirivao. Bilo je to vrlo intimno. Više nego držanje za ruke. Više čak i od ljubljenja.
– Bit će to uskoro, zar ne? – upita on s čujnim žaljenjem u glasu, promatrajući njezin veliki cvijet.
Ona kimne i istegne vrat da može pogledati plavi cvat. – Trebao bi otpasti za tjedan ili dva, reče. U njezinu glasu nije bilo ni trunke žaljenja. – Možda i manje, nakon onoga sinoć.
– Zaista ti to tako smeta?
– Ponekad.
David prijeđe rukom po jednoj od duljih latica, od podnožja do vrha, pa je nakratko prinese nosu i udahne. – Tako je... ne znam... seksi.
– Stvarno? Ali tako je... biljkasto.
– Biljkasto? – nasmije se David. – Je li to stručan izraz?
Laurel zakoluta očima. – Znaš što mislim.
– Ne, ne znam. Na leđima imaš to nešto što je ljepše od ijednoga cvijeta koji sam ikada vidio. Miriše čudesno, a tako je glatko i svježe na dodir. I k tome je – doda on, – čarobno. Što tu ne bi bilo seksi?
Ona se naceri. – Možda, ako to tako postaviš.
– Hvala, reče David obliznuvši prst i zapisavši si bod na zamišljenoj ploči.
– Ali samo zato što nije tvoj, odgovori mu ona.
– Jest moj, na neki način, reče on sugestivno, privlačeći je bliže sebi.
– Samo zato što sam ja voljna dijeliti, reče ona.
Nježno ju je poljubio gledajući je u lice tako dugo da se već počela malo meškoljiti. – Je li zvala tvoja mama? – upi ta ga, mijenjajući temu da mu skrene pozornost sa sebe.
David odmahne glavom. – Ne još, ali bolje bi bilo da pođem. Zapravo, doda pogledavši na zaslon svog mobitela, – nemam nijednu poruku pa vjerojatno još ne zna da me nema. Ako požurim, možda neće ni shvatit i da sinoć nisam došao kući. – On se protegne. – A zaista nisam veliki ljubitelj tvog ranog ustajanja. Dobro bi ml došlo još par sati sna prije posla.
– Do kad bi trebao raditi?
– Samo od podneva do pet. Ne brini se.
David je bio dio ekipe za popunjavanje polica u ljekarni gdje mu je radila mama. Biti sinom glavne ljekarnice imalo je i prednosti. Imao je vrlo fleksibilno radno vrijeme, a radio je samo dvije subote u mjesecu, tek povremeno i pokoju nedjelju. Naravno, Laurel je imala slične prednosti pa je u maminoj trgovini ili u tatinoj knjižari morala raditi samo kad bi joj trebalo dvadesetak dolara. Ili više.
– Pretpostavljam da nema načina da nagovorimo tvoju mamu da navečer ne izlazi? – upita Laurel.
David zakoluta očima prema njoj. Njegova je mama bila poznata po tome da je glavna na svakom tulumu.
– Samo sam pitala.
– Imaš li još kod sebe Kleinu vizitku? – upita David.
Laurel je iznenada pronašla nešto zanimljivo na podu u što se zagledala. – Aha.
– Mogu li je vidjeti?
Laurel je oklijevala, a zatim je izvuče iz džepa. Već ju je bila zapamtila. Klea Wilson, pisalo je na njoj crnim slovima. Ispod je bio naveden broj. Nije bilo naziva radnog mjesta, slike ili logotipa. Samo njezino ime i broj telefona.
David je već izvukao mobitel i sad je upisivao broj u memoriju. – Za svaki slučaj, reče. – Ako ti slučajno izgubiš vizitku ili tako nešto.
– Neću je izgubiti. – Premda je moguće da je namjerno bacim. Nešto u vezi s Kleom izazivalo joj je osjećaj nelagode, ali nije mogla odrediti što. Možda su to bile s.imo one glupe sunčane naočale.
– Usput, reče Laurel oprezno. – Mislim da bih danas l rebala otići do stare kuće. Ili najkasnije sutra.
David se ukoči. – Kako to?
– Moraju znati što se dogodilo, reče Laurel ne gledajući ga u oči.
– Misliš reći da Tamani treba saznati što se dogodilo?
– I Shar, reče Laurel obrambenim tonom.
David zabije ruke u džepove, šuteći. – Smijem li i ja poći s tobom? – upita napokon.
– Radije bih išla sama.
On brzo podigne glavu. – Zašto?
Laurel uzdahne i provuče prste kroz kosu. – Tamani se čudno ponaša kad si ti u blizini, a da budem iskrena, i ti se počneš čudno ponašati. Moram sjesti i ozbiljno porazgovarati s njim o Klei, a ne treba mi vaše skakanje jedan drugomu za vrat dok to radim. Osim toga, reče ona, – ti moraš raditi.
– Mogao bih uzeti slobodan dan, reče on ukočeno.
Laurel podigne pogled prema njemu. – Ne trebaš. Mogu to obaviti sama. A i ne moraš se brinuti – s tobom sam. Volim tebe. Ne znam što bih još mogla reći da te uvjerim.
– Imaš pravo, žao mi je. – On uzdahne i obavije ruke oko nje, a zatim se odmakne i pogleda je. – Bit ću iskren s tobom – ne volim kad ideš k njemu. Pogotovo kad ideš sama, radije bih i ja išao s tobom. – Oklijevao je. – Ali vjerujem ti. Časna riječ. – On slegne ramenima. – Samo sam tipični ljubomorni dečko, to je sve.
– Pa, polaskana sam, reče Laurel i propne se na prste da ga može poljubiti. – Ali idem samo razgovarati s njim. – Ona naškubi nos. – I malo počistiti. Trebala bih barem prozračiti kuću, već mjesecima nitko nije bio unutra.
– Ideš li autom?
– Pa, mislila sam odletjeti do tamo, reče ona šaljivo, pokazujući na svoja leđa, – ali čini se da to baš i ne ide tako.
– Ozbiljno te pitam.
– Dobro, reče Laurel, a nije joj bilo jasno na što cilja s tim. – Da, idem autom.
Davidovo je lice bilo napeto. – Što ako te budu slijedili?
Laurel odmahne glavom. – Ne mogu zamisliti da bi to napravili. Ako ništa drugo, dan je. I gotovo cijelim putem vozim po autocesti. A uostalom, čak i da me slijede sve do kuće, tamo bi ih čekalo neugodno iznenađenje.
– Istina, reče David namrštena čela.
– Bit ću oprezna, obeća Laurel. – Ovdje sam zaštićena, a neću se zaustavljati sve dok ne stignem tamo.
David je privuče bliže. – Oprosti što se toliko brinem, reče on. – Samo ne želim da ti se išta dogodi. – On zastane. – Pretpostavljam da nema teorije da sa sobom poneseš... ahm... ono što nam je Klea dala?
– Ne, reče Laurel oštro. – Sad je dosta. Van! – reče, tjerajući ga prema vratima. – Van!
– Dobro, dobro, reče David smijući se. – Idem, idem.
Laurel se naceri i privuče ga bliže da ga još jednom poljubi. – Bok, šapne ona. On sklizne kroz vrata, a ona ih zaključa za njim.
– Nisam mislila da ti to moram doslovno reći – David ne može prespavati ovdje. Mislila sam da je to pravilo prilično jasno.
Laurel poskoči, a zatim se okrene prema mami koja je stajala naslonjena na ogradu stubišta.
– Oprosti. Zaspali smo gledajući film. Ništa se nije dogodilo.
Mama se nasmije. – Kosa ti je ovako raščupana samo od spavanja?
Iscrpljenost i stres pomiješali su se s mentalnom slikom toga kako zacijelo izgleda i iznenada joj je sve to bilo smiješno. Nasmijala se pa udahnula i počela se još jače smijati. Uzalud se trudila zatomiti hihot.
Mama je sišla niza stube, a na licu joj je bio izraz koji je govorio da ne zna bi li je to trebalo uzrujati ili zabavljati.
– Vjerojatno grozno izgledam, reče Laurel provlačeći prstima kroz kosu. Još je bila malo kruta od laka koji je sinoć stavila.
– Recimo samo da ti ovo nije najbolje izdanje.
Laurel uzdahne i otvori hladnjak u potrazi za sokom. – Zaista smo samo zaspali.
– Znam, reče mama uz osmijeh. Bila je zauzeta drobljenjem vitaminskih tableta za žvakanje u malom tarioniku. – Sišla sam dolje provjeriti kako ste. – Posula je vitaminskim praškom zemlju oko afričkih ljubičica – bio je to trik koji je prije mnogo godina naučila od čovjeka koji je uzgajao marihuanu u zatvorenom. Laurel je gledala mamu i odjednom shvati da nijedna od njih dvije nije rekla ništa zlonamjerno ili nelagodno. Barem ne još. Nekoliko je minuta sve izgledalo normalno. Laurel nije znala bi li trebala uživati u tome dok traje ili žaliti što se događa tako rijetko.
– Žao mi je, reče ona opet. – Sljedeći put ću ga prije izbaciti.
– Molim te, reče mama šaleći se.
Obje su se okrenule čuvši tatino zviždukanje dok je silazio niza stube. Pozdravio je obje i poljubio ženu u obraz u zamjenu za šalicu kave.
– Danas oboje radite? – upita Laurel.
– Je li subota? – upita mama ironično.
– Nema odmora za opake, reče tata i naceri se. Pogleda u mamu. – A mi smo jako, jako opaki. – Nasmijali su se, a Laurel se na trenutak učini da su se vratili godinu dana u prošlost, u vrijeme tik prije no što je procvala. U vrijeme kad još ništa nije bilo čudno, kad su još svi bili normalni.
Osmijeh joj se istopi kad je shvatila da je tata gleda i čudnim izrazom na licu. – Što? – upita kad joj je prišao.
– Što ti se dogodilo s cvatom? – upita on zabrinulo. – Nedostaje ti nekoliko latica!
Posljednje što joj je jutros trebalo bila je obiteljska rasprava o njezinim laticama. – Ponekad jednostavno ispadnu, reče ona. – Svakodnevno vezanje baš i nije dobro za njih. Pitala sam se...
– Bi li trebala ostati kod kuće i ne ići u školu kad si u cvatu, da ti se to ne dogodi? – upita tata prekinuvši je.
Laurel ugleda kako se mami oči šire.
– Ne, naravno da ne, pobuni se ona. – Imam sve pod kontrolom. Dobro je.
– Pretpostavljam da ipak ti znaš najbolje, reče on nevoljko. Vratio se pijuckanju kave, ali i daje ju je promatrao preko ruba šalice.
– Budući da ćete vas dvoje biti na poslu, reče Laurel vraćajući se prvobitnom razgovoru, – bi li vam smetalo da odem do stare kuće?
Mama je postrance pogleda. – Kako to? – upita.
– Trebala bih malo počistiti, reče Laurel trudeći se zadržati neutralan izraz lica. – Kad sam se vratila iz... kad sam u kolovozu bila tamo, kuća je izgledala prilično loše. Zaista bih trebala malo pospremiti – da se ne useli neki beskućnik, reče ona i nelagodno se nasmije.
– Mislila sam da se oni brinu da se takve stvari ne dogode, reče mama.
– Pa, da, vjerojatno, ali ne mogu tražiti od stražara da mi budu spremačice.
– Mislim da je to shvatljivo, reče tata, ubacivši se. – A kući bi dobro došlo malo čišćenja. – On pogleda mamu. – Što kažeš na to?
Mama je uspjela navući napet osmijeh. – Naravno. Svakako.
– Hvala, promrmlja Laurel skrenuvši pogled. Dio nje radije bi da nije pitala.

OSAMNAEST

Laurel je nekoliko minuta samo sjedila u autu zureći u kućicu. Svoju kućicu, moglo bi se reći. Protekle je godine nekoliko puta bila ovdje – na odlasku u Avalon i na povratku iz njega, kao i onda kad je ujesen došla posjetiti Tamanija. Ali otkako su se prije gotovo godinu i pol odselili u Crescent City, nije bila u samoj kući. Tamo gdje dvorište nije bilo prekriveno lišćem, otpalim ove i prošle jeseni, zaraslo je u travu i korov, a grmlje je naraslo dovoljno visoko da prekrije donju polovicu prozora. Laurel uzdahne. Kad je bila pakirala sredstva i pribor za čišćenje, nije se sjetila dvorišta. Najjednostavnije rješenje tog problema bilo bi da sljedeći put povede Davida s kosilicom, ali s obzirom na situaciju između njega i Tamanija, to bi – u najboljem slučaju – bilo vraški neugodno. Riješit će to jednog drugog dana, imala je dovoljno posla za danas. Otvorila je prtljažnik, uzela kabao pun spužvi, krpa i sredstava za čišćenje pa krenula prema ulaznim vratima.
Vrata su zaškripala na zglobnicama kad ih je otvorila pa ušla u kuću. Bilo joj je neobično ušetati u posve praznu kuću – kuće bi trebale biti ispunjene stvarima, i ljudima, i glazbom, i mirisima. Široka dnevna soba koja je zauzimala veći dio prizemlja sad je zjapila prazna. Soba puna praznine.
Laurel spusti kabao na kuhinjski ormarić pa priđe sudoperu i otvori slavinu. Nakon kratkog glogotanja iz slavine je krenuo hrđav mlaz. Pustila je da teče sve dok voda nije postala prozirna. Nasmiješila se, jer zvuk vode koja teče nekako je utješno ispunio sobu i odzvanjao od golih zidova.
Obišla je prizemlje i otključala te otvorila sve prozore, puštajući da svjež jesenski povjetarac struji kroz kuću, tjerajući pred sobom ustajali zrak koji je mjesecima čučao zarobljen u kući. Prozor desno od ulaznih vrata nije se dao otvoriti pa se nekoliko sekunda borila s njim.
– Pusti, ja ću, reče tih glas tik iza nje.
Poskočila je, premda ga je bila očekivala. Zakoračila je u stranu, puštajući Tamanija da po rubovima prozora poštrca nešto iz jedne bočice, nakon čega se s lakoćom otvorio. On se okrene prema njoj i nasmiješi se. – Eto.
– Hvala, reče ona uzvraćajući mu osmijeh.
Ništa nije rekao, samo se malo pomaknuo i naslonio se na zid.
– Došla sam malo pospremiti, reče Laurel i pokaže prema kanti s priborom.
– Vidim. – On se ogleda po praznoj sobi. – Već dugo ovdje nikoga nije bilo. Ni ja već odavno nisam bio tu.
Nekoliko dugih trenutaka stajali su u tišini koja je Laurel bila pomalo neugodna, ali Tamaniju kao da uopće nije smetala. Na kraju ona zakorači naprijed da ga zagrli. I on je nju zagrlio, ali čim je pod rukama osjetio izbočinu na leđima gdje je povezala cvat, skočio je unatrag kao da ga je stresla struja.
– Oprosti, reče on brzo, prekriživši ruke na prsima. – Nisam znao.
– U redu je, reče Laurel, a ruke joj požuriše prema čvoru na šalu oko struka. – Mislila sam ih osloboditi čim otvorim prozore. – Latice su se ispružile čim je skinula šal, a Laurel se nije trudila sakriti uzdah olakšanja. – Ovo je jedna od najboljih stvari u vezi s dolaskom ovamo, reče veselo.
Tamanijeve su se usne počele razvlačiti u osmijeh, ali onda mu je pogled pao na plave i bijele latice. – Što se, dovraga, dogodilo? – upita on zakoračivši iza nje.
– Ovaj... to je drugi razlog zašto sam ovdje, prizna Laurel. – Čišćenje je samo izgovor koji sam dala roditeljima da bi me pustili ovamo.
Ali Tamani jedva da ju je i slušao. Šokirano i stisnutih šaka zurio je u njezina leđa. – Kako? – šapne.
– Trolovi, reče Laurel tiho.
On naglo podigne glavu. – Trolovi? Gdje? Kod tvoje kuće?
Laurel odmahne glavom. – Bila sam glupa, reče, pokušavajući umanjiti ozbiljnost situacije. – Sinoć sam otišla na jedan tulum. Pronašli su nas i stjerali nam auto s ceste. Ali dobro sam.
– Gdje su ti bili stražari? – ustrajao je Tamani. – Njihov zadatak nije čuvati samo kuću, znaš.
– Mislim da su bili zauzeti s... drugim stvarima, reče Laurel. – Kad smo se vratili kući, mama je rekla da su se u dvorištu iza kuće tukli nekakvi psi.
– Mogli su te ubiti! – usklikne Tamani. Opet pogleda prema njezinim leđima. – Čini se da je zamalo i bilo tako.
– Jedna... jedna nas je žena pronašla u pravi čas. Otjerala je trolove.
– Žena? Tko?
Laurel mu pruži Kleinu posjetnicu.
– Klea Wilson. Tko je to?
Laurel mu ispriča sve o prethodnoj večeri. Tamani ju je nekoliko puta prekidao tražeći pojašnjenja ili više podataka. Kad je završila, imala je osjećaj daje ponovno proživjela cijelu tu grozotu. – A onda nas je prisilila da uzmemo pištolje. Nakon toga smo otišli, završi ona. – Bilo je to tako čudno. Nemam blage veze tko je ona.
– Tko... – zastane Tamani pa se ushoda gore-dolje. – Nema teorije... – Još nekoliko koraka, ruku prekriženih na prsima. – Moram o tome porazgovarati sa Sharom. Ovo je... problematično.
– Što bih trebala učiniti? – upita Laurel.
– Prestati izlaziti navečer? – predloži Tamani.
Laurel zakoluta očima. – Osim toga. Da joj vjerujem? Ako sam u nevolji, a moji čuvari nisu u blizini...
– Trebali bi uvijek biti u blizini, reče Tamani mračno.
– Ali ako nisu, a ja opet naletim na ovu ženu... da joj vjerujem ili ne?
– Ona je ljudsko biće, zar ne?
Laurel kimne glavom.
– Onda ne, ne vjerujemo joj.
Laurel se zagleda u njega. – Samo zato što je ljudsko biće? Što to onda govori o Davidu? Ili o mojim roditeljima?
– Znači, želiš joj vjerovati?
– Ne. Ne želim. Možda. Ne znam. Reci mi da joj ne vjerujem zato što lovi sva neljudska bića ili zato što nam je dala pištolje. Ali ne možeš jednostavno reći da nije vrijedna povjerenja samo zato što je ljudsko biće. To nije pošteno.
Tamani bespomoćno podigne ruke. – To je sve što imam, Laurel. Nemam ništa drugo na osnovi čega bih mogao suditi o njoj.
– Spasila mi je život.
– Dobro, upisat ću jednu crticu u stupac pozitivnih stvari. – Prišao joj je i naslonio se na zid pokraj nje.
Laurel uzdahne. – Zašto se to sad događa? – upita ona, a u glas joj se uvlačio prizvuk napetosti. – Prošla je godina od svega onoga s Barnesom – i ništa. A onda u jednoj noći, buum! Trolovi, Klea, još trolova kod moje kuće. Sve odjednom. Zašto? – upita Laurel okrenuvši se prema Tamaniju.
– Pa, počne Tamani oklijevajući, – nije baš da se u protekloj godini ništa nije događalo. – Izgledao je kao da se ispričava. – Smatrali smo da nije potrebno da znaš baš za svakoga trola koji je prošao kroz Crescent City i pogledao u tvom smjeru.
– Znači da je bilo i drugih? – upita Laurel.
– Nekolicina. Ali imaš pravo – ovo je najbolje organiziran, najpomnije razrađen napad za koji sam čuo.
– Ne mogu vjerovati da je bilo i drugih, reče Laurel s nevjericom u glasu. – Zaista nemam nimalo kontrole nad vlastitim životom.
– Ma daj. Nije tako. Većina njih nisu uspjeli prići na manje od osamstotinjak metara od tvoje kuće. Stražari su ih sredili. Ništa posebno.
Laurel frkne nosom. – Ništa posebno. Lako je tebi reci.
– Imali smo stvari pod kontrolom, ustrajao je Tamani.
– A sinoć? Jeste li i sinoć sve držali pod kontrolom?
– Ne, prizna Tamani. – Nismo. Ali nikad se prije nije dogodilo ništa slično.
– A zašto onda sad?
Tamani se umorno nasmiješi. – Dobro pitanje. Kad bih znao zašto, bio bi to odgovor i na mnoga moja pitanja. Na primjer, zašto su trolovi u posljednje vrijeme prestali njuškati ovuda, ili kako je Jeremiah Barnes otkrio da su dveri na ovom zemljištu, ili tko zapravo komu naređuje u ovom fijasku. To je još jedna od mnogo stvari koje pokušavamo otkriti.
Laurel je na trenutak šutjela. – Što da radim? – upita.
– Ne znam, – reče on. – Ne žuri. Valjda. Budi na oprezu i pokušaj izbjeći situacije u kojima bi se opet mogla pojaviti ta žena Klea.
– O, vjeruj mi, hoću.
– Mislim da je u ovom trenutku to sve što možeš učiniti. Razgovarat ću sa Sharom. Vidjet ćemo možemo li smisliti još nešto. Dobro?
– Dobro.
– Hvala ti što si mi to došla reći, reče on. – Zaista to cijenim. I ne samo zato što te imam priliku vidjeti. Premda je to lijep bonus. Oh, doda on i posegne u džep. – Imam nešto za tebe, od Jamisona. – Pružio joj je platnenu vreću. Laurel je prihvati i zaviri unutra, a zatim se nasmije.
– Što je to? – upita Tamani zbunjeno.
– Šećerna trska u prahu. Od toga izrađujem bočice za napitke, a ostalo mi je još samo malo. – Ona zavrti glavom. – Sad mogu razbiti još stotinu bočica, reče tužno.
– Još uvijek ti ne ide? – upita Tamani pokušavajući prikriti zabrinutost.
– Ne, reče Laurel vedro, – ali ići će. Pogotovo sad kad imam još tonu ovoga, doda i naceri se.
Tamani se nasmiješi, a onda mu pogled skrene u stranu i usredotoči se na nešto tik njoj iznad ramena.
– Što? – upita Laurel, istežući vrat da može bolje vidjeti svoje latice.
– Oprosti, reče on, opet se ispričavajući. – Cvat ti je tako prekrasan, a lani jedva da sam ga i vidio.
Laurel se nasmije i okrene se, pokazujući mu svoj cvat. Kad se opet okrenula licem prema njemu, Tamani je napadno promatrao kantu s priborom za čišćenje. Sjetila se razgovora koji su ona i David imali o tome koliko mu je njezin cvat seksi. Ako je bio privlačan Davidu... Dosta okretanja.
– Što je sve to? – upita Tamani da umanji nelagodu trenutka.
– Pribor za čišćenje. Sredstvo za čišćenje stakla, sredstvo za čišćenje poda, univerzalno sredstvo za čišćenje.
Ona izvuče par gumenih rukavica. – A ovo je zato da mi ništa od toga ne dođe u dodir s kožom.
– Mogu li ti ja pomoći?
– Donijela sam samo jedan par rukavica, ali... – Ona izvuče perušku za prašinu. – Možeš brisati prašinu.
– Kako bi bilo da ja čistim, a ti brišeš prašinu.
– To je samo brisanje prašine, reče Laurel i nasmije se. – Pa ne moraš nositi čipkastu pregaču ili tako nešto.
Tamani slegne ramenima. – Dobro. Samo mi je čudno.
– Zašto ti je čudno? – upita Laurel kad je napunila kantu toplom sapunastom vodom i navukla rukavice.
– To su poslovi za Proljetne. Neobično mi je vidjeti tebe kako to radiš. To je sve.
Laurel se nasmije i potegne spužvom preko prašnjavih kuhinjskih ormarića. – Mislila sam da ti je neugodno zato što se to smatra ženskim poslovima.
– Ljudi, promrmlja Tamani posprdno, tresući glavom. A zatim veselo doda: – Mnogo sam soba počistio u životu.
Neko su vrijeme radili u tišini. Tamani je uklanjao paučinu iz uglova, a Laurel je prala kuhinjske ormariće.
– Ako ovo budeš češće radila, trebala bi mi dopustiti da ti donesem sredstva za čišćenje iz Avalona, reče Tamani. – Moja majka poznaje jednu mije... ovaj... jednu Jesensku koja izrađuje odlične stvari. Ne bi ti trebale rukavice.
– Htio si reći 'mješalicu', zadirkivala ga je Laurel.
– Ja sam vojnik, reče Tamani, a glas mu postane pre naglašeno služben. – Okružen sam stražarima od jutru do mraka. Ispričavam se zbog svog vulgarnog ponašanja.
Laurel podigne glavu prema njemu. Gledao ju je sa zaigranim, gotovo izazivačkim osmijehom. Isplazila mu je jezik, na što se on nasmijao. – Pa, ako ti nije problem, rado bih da mi doneseš vilinska sredstva za čišćenje. – Kako ti je mama?
– Dobro. Rado bi te opet vidjela.
– A Rowen? – upita Laurel, izbjegavši odgovoriti na pitanje sadržano u njegovim riječima.
Tamani se široko nasmiješi. – Imala je prvu predstavu na festivalu za ravnodnevnicu – bila je dražesna. Nosila je skute vili koja je u predstavi o Camelotu glumila Guinevere.
– Kladim se da je bila prelijepa.
– I jest. Trebala bi jednom doći na festival.
Sve su joj se te mogućnosti prijeteći nadvijale u mislima. – Možda jednoga dana, reče ona uz osmijeh. – Kad stvari ne budu tako... znaš.
– Nigdje na svijetu ne bi bila tako sigurna kao u Avalonu, reče Tamani.
– Znam, reče Laurel i brzo pogleda kroz prozor.
– Što tražiš? – upita je Tamani.
– Druge stražare.
– Zašto?
– Zar se nikad ne umoriš od toga da te netko uvijek prisluškuje?
– Ne. Pristojni su. Dat će nam privatnost.
Laurel frkne nosom u nevjerici. – Priznaj – da je u pitanju Shar i neka neobična djevojka, i ti bi špijunirao.
Tamanijevo se lice na trenutak sledi, a onda mu pogled brzo pobjegne prema prozoru. – Dobro, prizna. – Pobijedila si.
– To je jedan od razloga zašto mislim da nikad više ne bih mogla živjeti u ovoj kući. Nikad više ne bih bila sama.
– Ima to i svoje prednosti, reče Tamani ne baš posve u šali.
– O, sigurna sam da ima, reče Laurel, ne zagrizavši mamac. – Ali privatnost nije jedna od njih.
Još su neko vrijeme čistili u tišini. Isprva je požalila što nije bila ponijela radio ili tako nešto. Ali Tamaniju kao da tišina nije smetala. Uskoro je i Laurel shvatila da zapravo uopće nije tišina. Povjetarac koji je puhao kroz krošnje i popuhivao kroz prozore bio je svojevrsna zvučna kulisa.
– Je li teško? – upita Tamani iznenada.
– Što? – upita Laurel, podigavši pogled s prozorskog stakla koje je laštila.
– Živjeti ljudskim životom? Sad kad znaš što si.
Dugo je samo nepomično stajala, a onda kimne glavom. – Ponekad. A ti? Je li tebi teško živjeti u šumi tako blizu Avalonu, ali na krivoj strani dvera?
– U početku mi je bilo, ali sad sam se već navikao. A zaista jesam blizu. Često odlazim tamo. Osim to ga, imam prijatelje – vilinske prijatelje – koji su stalno sa mnom. – On zastane na nekoliko trenutaka. – Jesi li sretna? – šapne.
– Sad? – odgovori ona pitanjem, glasom jednako tihim poput njegova, dok je rukom čvrsto stiskala papirnati ručnike.
Tužno se osmjehnuvši, Tamani odmahne glavom. – Znam da si sad sretna. Vidim ti u očima. Ali jesi li sretna kad nismo – kad nisi ovdje?
– Naravno, reče Laurel brzo. – Jako sam sretna. – Okrenula se i nastavila čvrsto trljati staklo.
Tamanijev se izraz lica nije promijenio.
– Nemam razloga ne biti sretna, nastavi Laurel, trudeći se da joj glas ostane miran. – Imam krasan životi
– Nisam ni rekao da nemaš.
– Nisi jedina osoba koja me čini sretnom.
Kratko kimanje glavom i grimasa. – Jako sam toga svjestan.
– Ljudski svijet nije tako sumoran i prazan kao što bi ti htio vjerovati. Zabavan je i uzbudljiv i... – tražila je još jednu riječ – i...
– Drago mi je, reče Tamani. Sad joj je stajao blizu ramena. – Nisam te pitao zato da nešto dokažem, reče on iskreno. – Stvarno sam htio znati. I nadao sam se da jesi sretna. Brinem se za tebe. Nepotrebno, siguran sam, ali svejedno se brinem.
Preplavi je osjećaj srama dok je pokušavala opustiti ukočenu kralješnicu. – Žao mi je.
– I treba ti biti. – Tamani se naceri.
Laurel zatrese glavom i nasmije se.
Krajičkom oka vidjela je kako podiže ruku prema njoj, ali onda je pusti neka opet padne i pokuša neprimjetno staviti dlanove u džepove.
– Što? – upita Laurel.
– Ništa, reče Tamani, okrene se i krene prema suprotnoj strani sobe.
– Vilinska prašina? – upita ona, prisjetivši se prošle godine, kao i one situacije u Avalonu.
Tamani kimne.
– Daj da vidim. – U Avalonu je zakasnila, ali sad je imala savršenu priliku.
– Lani si se ljutila na mene.
– Ma daj, molim te. Nemoj me okrivljavati za sve gluposti koje sam počinila prošle godine. – Zgrabila ga je za zapešće i privukla mu ruku svojoj.
Nije se opirao.
Dlan mu je bio lagano posut sitnim, svjetlucavim prahom. Nagnula mu je ruku tako da je pelud uhvatila sunčevo svjetlo i zasvjetlucala. – Tako je lijepo.
Tek tad je Tamani opustio ruku. Licem mu se razlije mangupski osmijeh i on podigne ruku pa je protrlja prstom po obrazu, ostavljajući srebrnkast trag.
– Hej!
Njegova je ruka brzo sijevnula i prstom joj je povukao crtu i po drugom obrazu. – Sad imaš simetriju.
Još je jednom ispružio ruku, ciljajući njezin nos, ali ovaj put bila je spremna. Zgrabila ga je za zapešće. Tamani pogleda dolje u svoju ruku, dobrih osam centimetara od njezina lica pa reče. – Zadivljen sam.
Drugu je ruku pomaknuo tako brzo da je Laurel nije ni vidjela prije no što ju je dotaknula po nosu. Lupila ga je po ruci, a on se smijao i nastavio s pokušajima da povuče još koju crtu, dok se ona trudila – uglavnom neuspješno – spriječiti ga u tome. Na kraju ju je uspio uhvatiti za obje ruke; spustio joj ih je uz tijelo i privukao je na prsa. Osmijeh joj se istopio kad je pogledala gore u njega, jer lica su im bila udaljena tek nekoliko centimetara.
– Pobijedio sam, šapne on.
Pogledi su im se sreli i Tamani se lagano nagne naprijed, ali prije no što su njegove usne stigle do njezinih, ona skrene pogled i spusti glavu. – Oprosti, promrmlja.
Tamani samo kimne i pusti je. – Jesi li namjeravala danas počistiti i gore na katu? – upita je.
Laurel se ogleda po napola očišćenom prizemlju. – Možda?
– Ako želiš, ostat ću ti pomoći, ponudi on.
– Voljela bih da ostaneš, reče Laurel, a njezine su riječi odgovarale na mnogo više od jednostavna pitanja. – Ali samo ako to ti želiš.
– Želim, reče on ne skrećući pogled. – Osim toga, doda uz širok osmijeh, – nisi donijela ljestve. Kako ćeš do stropa bez moje pomoći? Praktički si mladica.
Radili su sljedeća tri sata, sve dok oboje nisu bili umorni i prašnjavi, ali kuća je bila uglavnom čista. U najmanju ruku, sljedeći put imat će mnogo manje posla.
Tamani je ustrajao na tome da on nosi kantu dok ju je pratio do auta. – Molio bih te da ostaneš još malo, ali zaista bi mi bilo draže da budeš doma prije zalaska sunca, reče on. – Pogotovo nakon onoga sinoć. Bolje je tako.
Laurel kimne glavom.
– I budi oprezna, reče on strogo. – Nadziremo te koliko možemo, ali nismo čudotvorci.
– Pazit ću na sebe, obeća Laurel. – I jesam pazila. – Stajala je još nekoliko trenutaka, a ovaj put je Tam bio taj koji je zakoračio naprijed i obavio je rukama, čvrsto je držeći uza se, a njezino mu je lice bilo naslonjeno na vrat.
– Brzo opet dođi, promrmlja on. – Nedostaješ mi.
– Znam, prizna Laurel. – Pokušat ću.
Sjela je za upravljač i podesila retrovizor da može vidjeti Tamanija koji je stajao s rukama u džepovima, gledajući je. Krajičkom oka ugleda nagovještaj pokreta pa se zagleda u debelo stablo na kraju dvorišta. Trebao joj je trenutak da razabere visokog, vitkog vilenjaka napola skrivena iza njega. Shar. Ništa nije rekao, samo je sijevao pogledom. Laurel zadrhti. Nije sijevao pogledom na Tamanija. Bijesno je gledao nju.

DEVETNAEST

U ponedjeljak ujutro, Laurel je otvorila teška dvostruka vrata na ulazu u školu, jedva čekajući da vidi Davida. Ona je bila otišla do svog zemljišta, a David je morao u posjet baki i djedu dogovoren u posljednji tren, pa se cijeli vikend uopće nisu vidjeli.
Osmijeh joj je izblijedio kad je vidjela da ga nema pokraj njezina ormarića. Kad nisu zajedno išli u školu, uvijek su se prije početka sata nalazili pokraj ormarića. I nakon završetka škole. I pod svakim odmorom.
Ali danas ga nije bilo. Inače bi pretpostavila da samo kasni, ali nije je nazvao da joj to kaže, kao što je uvijek prije napravio. Trudila se razumnim razmišljanjem odagnati zabrinutost. Nije se često događalo da David zakasni na prvi sat, ali znalo se dogoditi. Ona polako izvadi knjigu iz španjolskog iz ormarića, želeći izgledati kao da je zauzeta nečim, a ne kao djevojka koja nema boljega posla nego stoji kraj ormarića i čeka svog dečka. Odugovlačila je sve do pola minute prije drugoga zvona, a zatim potrčala da na sat španjolskoga stigne na vrijeme.
Čim je zazvonilo za kraj sata, istrčala je iz razreda, ali ispred ormarića opet nije bilo nikoga. Preplavi je val straha i ona požuri do tajništva, po milijunti put priželjkujući da ima mobitel. Njezini bi joj roditelji sasvim sigurno mogli priuštiti mobitel, ali mama je odlučno tvrdila da joj to ne treba sve dok ne krene na faks.
– Bih li mogla nakratko telefonirati odavde? – upita Laurel tajnicu. Tajnica položi bežični telefon na pult ispred nje. Laurel utipka broj Davidova mobitela, osjećajući kako joj napetost raste sa svakim zvonjenjem. Na četvrti zvon uključila se sekretarica. Začuo se zvuk nakon kojega bi trebala ostaviti poruku, ali što da kaže? Zabrinuta sam. Molim te, dođi u školu? Prekinula je vezu ne rekavši ništa. Razmišljala je o tome da markira ostatak dana i da se vozi po gradu tražeći ga, ali osim što bi to bilo uzaludno, sljedeći je sat imala kemiju. Ako se David pojavi, barem će odmah znati, jer na tom su satu zajedno.
Sat kemije nikad nije tako dugo trajao.
Dok je profesorica govorila nešto o poliatomskim ionima, Laurelin je um vrtio sve gore i gore moguće scenarije. Ubili su ga trolovi. Oteli su ga i mučili. Oteli su ga trolovi i sad će iskoristiti kao mamac da nju uhvate u klopku kako bi i nju mogli mučiti. Do kraja sata, svi ti scenariji ne samo da su joj se činili mogućima nego i vrlo vjerojatnima.
Otrčala je do drugog hodnika gdje je Chelsea upravo izlazila sa sata povijesti. – Jesi li vidjela Davida? – upita je Laurel.
Chelsea odmahne glavom. – Uvijek pretpostavim da je s tobom.
– Ne mogu ga pronaći, reče Laurel, trudeći se zadržati mirnoću u glasu.
– Možda je bolestan, reče Chelsea razumno.
– Da, ali ne javlja mi se na mobitel. Uvijek mi se javi na mobitel.
– Možda spava.
– Možda, reče Laurel. Vratila se do svog ormarića i iz njega izvadila čitanku iz književnosti. Pri pogledu na naslovnicu iznenada joj se pomisao na to da će morati čitati nešto što je napisano prije nekoliko stotina godina učini kao najbesmislenija stvar na svijetu. Vrati knjigu natrag unutra i dograbi torbu. Mora provjeriti je li David kod kuće. Neće joj trebati dugo do njegove kuće i natrag. Možda još i stigne na ostatak sata. Baš je zatvarala ormarić kad je Chelsea potapše po ramenu.
– Eno ga, reče ona pokazujući niz hodnik. David je hodao prema njoj, s osmijehom na licu i sa sunčanim naočalama koje su mu skrivale oči. Nije se mogla suzdržati, potrčala je prema njemu. Zaletjela se u njega, zagrlila ga i čvrsto ga stisnula.
– Zdravo i tebi, reče David upitno je pogledavši.
Nakon što je proteklih sat vremena zamišljala grozote koje su mu se dogodile, Davidov ležerni ton izazvao joj je navalu bijesa u prsima. Zgrabila ga je objema šakama za prednjicu košulje i malo ga protresla. – Nasmrt si me prepao, Davide Adame Lawsone! Pa gdje si bio?
David brzo pogleda niz hodnik prema ulaznim vratima. – Hajdemo odavde, reče ne odgovorivši joj na pitanje.
– Kako to misliš?
– Idemo se nekamo malo zabaviti.
Ona se ogleda oko sebe pa tiho upita: – Da markiramo?
– Ma daj. Sljedeći sat imaš književnost. Koliko ćeš imati iz toga – pet plus? Idemo!
Ona ga pogleda pa sumnjičavo podigne obrvu. – Želiš da se maknemo odavde, da markiramo i da se idemo 'zabaviti'? Tko si ti i što si učinio s mojim dečkom?
David se samo nasmiješi. – Dođi, reče gorljivo. – Samo ovaj put.
– Dobro, reče ona. Toliko joj je laknulo što ga vidi da joj zaista nije bilo važno kamo želi ići. Pristala bi na sve. – Idemo!
– Super, reče David i primi je za ruku. Samo što nije poskakivao od veselja. – Dođi!
Morala je priznati da je to njegovo uzbuđenje zarazno. Uskoro se smijala zajedno s njim dok su trčali prema njegovu autu.
– Kamo idemo? – upita ona vežući pojas.
– To je iznenađenje, reče David i mangupski je pogleda. Izvuče dugačku platnenu vrpcu. – Zaveži oči, reče joj tiho.
– Šališ se, zar ne? – upita Laurel s nevjericom.
– No, hajde! – reče David. – Vjeruješ mi, zar ne?
Laurel pogleda gore u njega, gledajući odraz svog lica u njegovim naočalama. – Zašto imaš naočale? – upita ga. – Ne vidim ti oči.
– To i jest cilj, ne?
– Sto – da ti cura ne može vidjeti oči?
– Ne samo ti, naceri se on. – Uostalom, baš mi se sviđaju. Fora su.
– A meni bi bila fora da ti mogu vidjeti oči, Davide.
Nimalo ne oklijevajući, on skine naočale i pogleda je, a pogled njegovih plavih očiju bio je otvoren i iskren. Sve su Laureline sumnje nestale i ona se okrene, dajući mu da joj zaveže oči. – Vjerujem ti, reče.
Kad joj je stavio povez, Laurel se zavali u sjedalo suvozača, pokušavajući zapamtiti svako skretanje, odlučno naumivši otkriti gdje je. Ali nakon otprilike pet minuta postalo joj je jasno da se voze u krug pa je odustala. Uskoro se auto zaustavio uz rub pločnika. Nekoliko sekundi poslije David joj je otvorio vrata i nježno joj pomogao izići, držeći je jednom rukom oko struka, a drugu joj položivši na rame da ne izgubi ravnotežu.
– Davide, reče Laurel oklijevajući, – ne želim kvariti iznenađenje, ali nadam se da smo negdje na sigurnom. Nakon onoga nedavno... ma znaš...
– Ne brini se, reče joj David gotovo na uho. – Doveo sam te na najsigurnije mjesto na svijetu. – David joj skine povez s očiju i na trenutak je zaslijepi sunce koje je sjalo kroz lišće, dajući svemu pomalo nestvaran izgled. Stajali su na maloj čistini okruženoj posljednjim jesenskim cvijećem – narančastim rudbekijama, nekoliko ljubičastih pupavica i nekoliko grmića plave ruske kadulje. Na sredini, na gustoj zelenoj travi, bio je prostrt pokrivač, a na njemu dva jastuka s kauča i nekoliko zdjelica narezanog voća. Jagode, nektarine, jabuke i orošena boca gaziranog soka od jabuka koja je svjetlucala na blagom suncu. Laurel se nasmije i okrene se da potvrdi sumnje – malo dalje od ruba šume vidjelo se njezino dvorište. Zaista najsigurnije mjesto na svijetu.
– Davide! Ovo je prekrasno! – reče Laurel bez daha pa se propne na prste da ga poljubi, sretna što su ipak predaleko da bi ih se moglo vidjeti iz kuće, čak i ako su roditelji došli doma na ručak – a obično to nisu činili. – Kad si to napravio?
– Postoji razlog zašto me jutros nisi mogla pronaći, reče on pokajnički.
– Davide Lawsone! – dahne Laurel hineći strogoću. – Kamo ide ovaj svijet kad je najbolji učenik u školi počeo markirati?
On slegne ramenima pa se naceri. – Neke su mi stvari ipak važnije od prosjeka ocjena.
Nakon kratkog oklijevanja, Laurel upita: – Jesam li... zaboravila neku posebnu prigodu?
David odmahne glavom. – Ne. Samo sam zaključio da smo oboje u zadnje vrijeme bili toliko napeti da nismo stigli biti zajedno i zabavljati se.
Laurel ga zagrli i poljubi. – Mislim da je ovo odličan način da to nadoknadimo.
– Tako sam i ja mislio, odgovori on. – Sjedni. – Sjela je prekriženih nogu na pokrivač, a on je sjeo na tlo iza nje. – Još jedno, reče on, a ruke mu skliznuše oko njezina struka, tik ispod košulje. Laurel se smiješila dok je razvezivao čvor na šalu, ali na kraju je uspio i podigao joj košulju na leđima tako da joj se cvat može raširiti.
– Mnogo bolje, reče David. Natočio im je sok od jabuke pa su legli podbočeni jastucima, a Laurel je naslonila glavu Davidu na prsa.
– Ovo je super, reče ona lijeno.
David podigne krišku nektarine. Smijala se dok se on izmicao njezinim rukama i prinosio joj voće usnama. Zabacila je glavu i otvorila usta. U posljednjem se trenutku opet nagnula naprijed i lagano ga gricnula za prste, a onda mu je pustila ruku i pritisnula usne o njegove. Prstima joj je prelazio po goloj koži između vrha traperica i ruba podignute košulje, nježno je dodirujući, kao da pomalo oklijeva. Čak i nakon godinu dana još ju je tako dodirivao, kao da je to povlastica za koju nije bio posve siguran da ju je zaslužio.
Imao je okus po jabukama i nektarinama, a u odjeću mu se uvukao miris trave. Laurel je često zapažala biološke razlike između njih dvoje, ali danas kao da su bili isti – uz miris i okus prirode posvuda oko njega, gotovo kao da je i on bio vilinskoga roda.
– Kako ti je cvat? – upita David nježno ga milujući.
– Sad je dobro, reče Laurel. – Prvih me nekoliko dana boljelo, ali mislim da će biti u redu. – Istegnula je vrat pokušavajući vidjeti oštećeni dio. – Ali mrzim kako zarasta – rubovi su suhi i smeđi. Stvarno nije lijepo.
– Ali bilo je to veliko oštećenje, reče David i poljubi je u čelo. – Sljedeće će godine opet narasti i bit će jednako lijep kao i uvijek.
– Oh, sljedeće godine, reče Laurel. – Teško mi je i zamisliti kako će biti za godinu dana. Ponekad mi se čini da ova godina nikad neće završiti.
– A prošla godina? Čini li ti se da je bila jako, jako davno? Toliko se toga dogodilo, nasmije se David. – Bi li prije godinu dana mogla zamisliti da ćemo danas ovako ležati ovdje?
Laurel se samo nasmiješi i odmahne glavom. – Lani sam mislila da mi je kucnuo zadnji čas.
– Što misliš što ćemo raditi sljedeće godine?
– Isto ovo, nadam se, reče on i čvršće je privije k sebi.
– Osim toga, reče on i zavali se unatrag, ispreplevši prste ispod glave. Laurel se prevali na bok, trbuhom priljubljena uz njegova rebra. – Mislio sam na vrijeme kad budemo završavali školu. Birat ćemo fakseve i tako to.
Laurel osjeti kao joj srce tone i ona skrene pogled. Sve otkad je Chelsea bila spomenula maturu, bilo joj je pomalo teško razmišljati o budućnosti. – Mislim da u mojoj budućnosti nema faksa.
– Što? Zašto ne?
– Pretpostavljam da će htjeti da pohađam Akademiju, reče ona nekako malodušno.
David se podboči da je može pogledati. – Uvijek sam mislio da ćeš povremeno odlaziti na Akademiju – možda na kraju i za stalno – ali to ne znači da ne možeš na faks.
– Kakve koristi od toga? – Laurel slegne ramenima. – Nije baš da ću jednoga dana imati karijeru. Ja sam vila.
– Pa?
– Htjet će da radim... vilinske stvari. – David napući usne. – Kakve to veze ima što oni žele? A što ti želiš?
– Ja... zapravo, ne znam. Što bih drugo mogla radi ti?
– Ti si mnogo više od obične vile, Laurel. Imaš priliku napraviti nešto za što većina vila nikad ne dobije priliku. Živjeti kao ljudsko biće. Napraviti taj izbor.
– Ali oni ništa od toga neće smatrati važnim. Svima njima u Avalonu važno je samo to da naučim biti jesenska vila – i da naslijedim zemljište.
– Nema veze što oni misle da je važno. Ti si ta koja odlučuje što je važno, a to vrijedi i za sve drugo u životu. Stvari imaju onu vrijednost koju im pridaješ. – Zastane na trenutak. – Ne daj im da te uvjere da ljudi nisu važni, reče on, a glas mu bijaše jedva čujan. – Ako ti misliš da smo važni, važni smo.
– Ali što bih radila?
– Što si htjela raditi prije nego što si saznala da si vila?
Laurel slegne ramenima. – Nisam se bila odlučila za samo jednu stvar. Razmišljala sam o tome da postanem učiteljica ili profesorica engleskog. – Ona se naceri. – Neko vrijeme razmišljala sam o tome da postanem medicinska sestra. Mislim da to nikad prije nikomu nisam rekla.
– Kako to?
Ona zakoluta očima. – Moja bi mama umrla da ja radim u bolnici. – Laurel pogleda Davida. – Oduvijek sam htjela raditi negdje gdje bih mogla pomagati ljudima, znaš?
– A da postaneš liječnica?
Ona zavrti glavom. – Stvar je u tome... mislim da me medicina ne zanima... Zapravo, ni poučavanje, ali učitelji i medicinske sestre pomažu ljudima, a to je ono što sam ja htjela. No sad stvarno više ne znam.
– Pa, što god da odlučiš, učini tako. Ali neka to bude nešto što ti želiš.
– Ponekad... ponekad mi se čini da više nemam kontrolu nad svojim životom. Mislim, imam li uopće mogućnost odbiti školovanje na Akademiji? To je uloga za koju su me pripremali od malih nogu.
– A što će učiniti – na silu te odvući u Avalon? Nekako baš i ne vjerujem u to.
Laurel polako kimne glavom. Imao je pravo. Možda bi mogla ostati.
Ali hoću li htjeti ostati?
Zasad je htjela samo uživati u Davidu. Izgledao je kao da se sprema još nešto reći, ali prekinula ga je poljupcem i zagrljajem. – Hvala ti za ovo, promrmljala je usana pritisnutih o njegove. – Točno mi je to trebalo. Čini se da uvijek znaš što mi treba.
– Drago mi je, reče David nježno se smiješeći.
Zrak oko njih bio je ispunjen mirisima borova i voća, vlažne zemlje i profinjene arome Laurelina cvata. Sve je bilo savršeno, a kad ju je opet poljubio, usne su mu bile tako meke, tako nježne. Prsti su mu bili u njezinoj kosi, a ona je podigla jedno koljeno i prebacila ga njemu preko bedra. Tijela su im bila kao dijelovi slagalice koji savršeno pristaju jedan uz drugi. Najradije bi da to traje zauvijek.
David odmakne lice i zagleda se u nju, gledajući u sve dok se nije zahihotala. – Što?
Davidova usta koja se inače tako brzo izviju u osmijeh, sad su ostala ozbiljna. – Tako si lijepa, šapne on. – I ne samo zbog toga kako izgledaš. Lijepo je sve što ima veze s tobom. Ponekad se bojim daje sve ovo samo najčudesniji san iz kojega ću se jednoga dana probuditi. – Nasmije se. – A, da budem iskren, činjenica da si vila baš i ne pomaže da se osjećam stvarnije.
Oboje su se nasmijali, a zvuk njihova smijeha ispunio je gaj. – Pa, reče ona koketno, – onda ću ti morali dokazati koliko sam stvarna. – Privila mu se uz prsa i podigla glavu da ga može opet poljubiti.

DVADESET

Laurel je ležala na svom krevetu, smiješeći se. Bio je to tako divan dan – baš ono što joj je trebalo. Zadovoljno uzdahnuvši, ona raširi ruke i osjeti kako ju je nešto oštro udarilo u lakat. Pogleda u tom smjeru i ugleda poznat četvrtasti oblik – presavijeni pergament zavezan vrpcom. Želudac joj se zgrčio, a ponadala se da to nije prerano poslan poziv da mjesec dana zimskih praznika provede na Akademiji. Ma koliko da je bila uživala u ljetu provedenom u Avalonu, ne bi htjela da do kraja srednje škole svake praznike mora provesti na Akademiji. Imala je svoj život.
Oklijevajući, ona razveže vrpcu i raširi pergament. Njezin je strah zamijenilo uzbuđenje.

Drago nam je pozvati te na žetveni festival Samhain kojim pozdravljamo dolazak Nove godine. Ako odlučiš prihvatiti poziv, molimo te da budeš pri dverima ujutro prvoga dana mjeseca studenoga.
Svečana odjeća obvezna.

U donjem desnom uglu pozivnice dječačkim je rukopisom bilo dopisano:

Ja ću te otpratiti. Tam

I ništa više.
Ona dotakne potpis na dnu. Govorio je tako mnogo i tako malo. Nije bilo pozdrava, nije pisalo – voli te Tam – ili – tvoj Tam, čak ni – pozdrav, Tam. Ali potpisao se kao Tam, a ne Tamani. Možda nije napisao ništa drugo za slučaj da netko drugi otvori pozivnicu. Ili je možda primijetio da ga zove Tam samo kad osjeća posebnu bliskost među njima.
A možda to nije značilo ništa od toga. Osim toga, sad joj je to bila najmanja briga. Kako će to izvesti? Ne može reći Davidu. Ne nakon njegove reakcije kad je prošli put otišla posjetiti Tamanija. Iznenada se zapita koliko je od toga danas bilo nadahnuto i potaknuto dugom subotom koju je bila provela u staroj kući s Tamanijem. Da Davidu kaže da želi otići na još jedna cijeli dan u Avalon – u pratnji Tamanija – vjerojatno mu to ne bi dobro sjelo.
Ali festival u Avalonu! Bila je to prilika koju nije mogla propustiti. Htjela bi ići čak i da Tamani ne može biti tamo.
Nije voljela lagati Davidu, ali u ovom je to slučaju možda bilo najbolje. Postoje stvari za koje je bolje da ih tvoj dečko ne zna. Osim toga, David je bio opčinjen Avalonom. Činilo joj se gotovo sebičnim da mu kaže kamo ide, a da on zna da ne može poći s njom. Vile nikad ne bi dopustile da ljudsko biće kroči u Avalon. Možda bi zaista bilo najbolje da mu ništa ne kaže.
Sto je više razmišljala o tome, to se tjeskobnije osjeća la. Gurnula je pozivnicu ispod jastuka. Želeći skrenuti misli s toga, sjela je za radni stol i izvukla sastojke za šećerno staklo. Kad se prva bočica rasprsnula, Laurel uzdahne i počne opet.
Prvi studenoga pada u subotu. David će vjerojatno raditi. To će pomoći, barem malo... Ali njezin je društveni život bio prilično ograničen. Ako nije bila kod kuće, u školi ili na poslu, uvijek je bila s Davidom. Dobro, ponekad i s Chelsea. Chelsea! Mogla bi reći da radi nešto s Chelsea. Ta blistava zamisao pala je u vodu čim se sjetila da Chelsea ne laže ni radi sebe pa definitivno ne bi lagala za Laurel.
Svejedno, Laurel nije mogla podnijeti pomisao da propusti festival. Nije imala nikakvu predodžbu o tome kako bi to moglo biti, ali znala je točno što bi odjenula. Bila bi to savršena prilika za onu tamnoplavu haljinu koju je nabavila pri kraju boravka u Avalonu. Premda se tada osjećala pomalo krivom što ju je uzela, sad joj se činilo gotovo kao da joj je bilo suđeno.
Smiješeći se u iščekivanju, Laurel spusti dijamantnu cjevčicu i pogleda svojih ruku djelo. Otkad joj se prva bočica rasprsnula u ruci, tim dosadnim i ponavljajućim radnjama nije posvetila nijednu svjesnu misao. Uredno posložene na njezinu stolu stajale su četiri savršene bočice od šećernog stakla.

Tog je petka Laurel sjedila za kuhinjskim šankom, mučeći se oko zadaće iz španjolskog. Do završnoga testa ostalo je još samo šest tjedana, a njoj još nije bila jasna konjugacija glagola u imperfektu. Latice su joj mlitavo visjele na leđima – dvije su već otpale, a osjećaj olakšanja uspio je nadjačati razočaranje. Opasno je biti u cvatu kad su trolovi u blizini.
U proteklih nekoliko tjedana nije bilo nikakvih incidenata, no, doduše, David i ona bili su posebno oprezni. Rijetko su ikamo išli, najčešće su bili kod Laurel, a ona je svoj vilinski kovčežić uvijek nosila sa sobom, čak i U školu.
Uz to je posebno marljivo učila gradivo s Akademije. Ovotjedni uspjeh s bočicama od šećernoga stakla obnovio joj je samopouzdanje, ali sad je opet padalo jer joj nikako nije išlo spravljanje napitaka. Uz to, od ponedjeljka nije uspjela napraviti nijednu novu bočicu. A sad joj je ponestalo sastojaka za serum monastuolo pa je miješala sredstva za gnojenje biljaka ili za odbijanje kukaca – što baš i ne bi bilo od prevelike pomoći u borbi protiv trola. Ali nije smjela prestati vježbati, ne sad kad je toliko ljudi ovisilo o njoj i o tome koliko je uspješna u tome.
Te je večeri bila Noć vještica pa se razina stresa dodatno pojačala. Nije joj se sviđala pomisao na hrpu ljudi koji trče naokolo pod maskama. Što bi spriječilo trolove da ugnjetavaju grad?
Povrh toga, mama i tata dragovoljno su se prijavili u program u sklopu kojega klinci pod maskama obilaze lokalne tvrtke. Laurel bi se osjećala mnogo bolje da ostanu kod kuće gdje bi ih ona – i vilinski stražari – mogli držati na oku. Ali to bi bilo moguće jedino ako im kaže za trolove, što sasvim sigurno ne bi naišlo na dobar odjek. Pogotovo s obzirom na to da je Laurelina mama bila u trajnu šoku zbog postojanja vila. Ne, bolje je da budu blaženo nesvjesni. Osim toga, trolovi ionako ne žele njezine roditelje, nego nju.
Kao da je nešto naslutila, Laurelina je mama sišla niza stube i dohvatila posudu s kavom, a zatim si je kavu staru nekoliko sati ulila u termos-šalicu. – Moram natrag u dućan, reče ona, pažljivo izbjegavajući pogledati Laurelin cvat – odnosno ono što je od njega ostalo. – Kasno ću se vratiti. Doći će ti prijatelji da ti pomognu dijeliti slatkiše klincima?
– Za nekih pola sata, reče Laurel. Bio je to njezin plan. Ne može paziti na sve, ali može zaštititi barem Chelsea i Ryana. Premda nije mislila da su u nekoj posebnoj opasnosti pred trolovima, nešto ju je večeras činilo univerzalno paranoičnom.
– Dobro se provedite, reče mama i poklopi šalicu. Otpije malo i iskrivi lice u grimasu. – Uh, ovo je odvratno. Pa, slatkiši su u onom gornjem ormariću, pokaže nejasno.
– Super! Hvala ti što si ih kupila, nasmiješi se Laurel, vjerojatno se malo previše trudeći, ali previše truda bolje je nego premalo.
– Nema na čemu. Ima ih dosta pa možete i vi malo pojesti. – Oklijevala je, a zatim su im se pogledi sreli. – Nisam mislila na tebe. Znam da ih ti ne jedeš, ali znaš, David i Chelsea i... Moram ići. – Požurila je pokraj Laurel, bježeći od nelagode. Uvijek je bilo tako – neko bi vrijeme stvari išle dobro, a zatim bi Laurelinu mamu nešto podsjetilo na to koliko je život uistinu postao čudnim. Laurel uzdahne. Takvi su je trenuci uvijek rastuživali. Počela je osjećati kako je preplavljuje još jedan val razočaranja kad je negdje iza njezina desnog ramena mama pročistila grlo.
– Ahm, reče ona oklijevajući, – čini se da se raspadaš. – Neobičnim je pogledom zurila dolje u još tri latice koje su otpale dok je Laurel bila pisala zadaću. Mama zastane na trenutak i činilo se da će se okrenuti i izići, ali onda se predomislila. Sagnula se i podigla jednu laticu s poda. Laurel je ostala nepomično sjediti, zadržavajući dah i pokušavajući razlučiti je li to dobro ili loše. Mama je držala dugačku laticu – veću od ičega što je ikad mogla vidjeti na nekoj biljci – a zatim je podigne prema prozoru, gledajući kako sunce prosijava kroz nju.
Nakon kratke stanke mama je pogleda. – Mogu li... hoće li te smetati ako je ponesem sa sobom u dućan? – upita tihim, gotovo pokornim glasom.
– Naravno da neće! – reče Laurel, lecnuvši se na zvuk vlastita glasa koji je ispunio sobu – previše vedar, previše veseo. Ali mama kao da nije zamijetila. Kimnula je i pažljivo spremila laticu u svoju platnenu torbu. Pogledala je na sat i naglo uvukla zrak. – Sad već stvarno kasnim, reče i požuri prema vratima. Napravila je dva koraka, a zatim stane i okrene se. Kao da je probila nevidljivu barijeru, ona požuri natrag i zagrli Laurel.
Zaista je zagrli. Bilo je kratko – samo nekoliko kratkih sekundi – ali bilo je stvarno. Bez ijedne riječi, mama krene van dok su joj pete odzvanjale po drvenom podu. Otvorila je vrata i malo ih jače zalupila za sobom.
Laurel je sjedila na stolcu smiješeći se. Bio je to malen korak i do sutra možda više neće značiti ništa, ali bila je voljna zadovoljiti se i time. Još je osjećala maminu ruku na leđima, toplinu njezina obraza, blagi miris njezina parfema. Sve joj je to bilo poznato, kao stari prijatelj koji se nakon duga izbivanja vraća kući.
Iznenada su se otvorila ulazna vrata, prenuvši je iz razmišljanja. Laurel zgužva stranicu u knjizi, jedva zatomivši vrisak. Brzo se sakrije iza kuhinjskih elemenata, osluškujući meke korake koji su išli prema njoj. Je li neki trol uspio probiti zaštitu oko kuće? Jamison je rekao da je zaštita dovoljno jaka da zaustavi sve osim najsnažnijih trolova, jer ipak nije stopostotna.
Laurel pomisli na vilinske stražare. Gdje su? Koraci su se zaustavili u podnožju stuba. Stajao je između nje i stražnjeg izlaza. Iskoristila je trenutak i posegnula rukom te dohvatila nož s radne površine.
Mesarski nož. Odlično.
Možda bi ga mogla iznenaditi, nekako ga izbosti mesarskim nožem i potrčati prema stražnjem izlazu prije nego što je stigne uhvatiti. Bilo je to opasno, ali nije imala drugog izbora. Ako uspije izići u dvorište gdje će je stražari moći vidjeti, bit će na sigurnom. Prišuljala se izlazu iz kuhinje i podigla nož ispred sebe. Koraci su se približavali. Iza ugla se pojavi poznati lik – David.
– Isuse! – vikne on i odskoči držeći ruke ispred sebe.
Laurel se sledi, još stežući mesarski nož, i odjednom je preplavi šok, strah, olakšanje i jeza. Zgađeno zastenjavši, ona odbaci nož na radnu plohu. – Koji mi je vrag?
David joj priđe i privuče je k sebi, trljajući joj nadlaktice.
– Ja sam kriv, reče on. – Uranio sam. Sreo sam tvoju mamu na odlasku, a rekla mi je neka samo uđem. Trebao sam pokucati, ali nisam razmišljao...
– Ma nisi ti kriv, Davide, nego ja.
– Nisi ti kriva, nego sve ovo. Trolovi, Noć vještica, Klea... – On provuče rukom kroz kosu. – Oboje smo napeti k'o puške.
– Znam, reče Laurel, nagne se naprijed i obgrli ga oko struka. Prisilivši se na promjenu teme, ona reče: – Netom prije nego što si došao imala sam jedan dobar trenutak s mamom.
– Stvarno?
Laurel kimne glavom. – Već godinu dana čekam da stvari krenu nabolje. Možda... možda su krenule.
– Sve će se to srediti.
– Nadam se.
– Siguran sam da hoće, reče David, prelazeći joj usnama po licu sve do iza uha. – Previše si lijepa da bi se itko mogao dugo ljutiti na tebe.
– Mislim ozbiljno! – reče ona, a dah joj se ubrzao kad su joj se njegove usne spustile na vrat.
– O, i ja mislim ozbiljno, reče on, a ruke mu se prikradoše na golu kožu njezinih leđa. – Jako, jako ozbiljno.
Ona se nasmije. – Ti nikad ne misliš ozbiljno.
– Mislim, kad si ti u pitanju, reče on, a ruke mu se zaustaviše na njezinim kukovima.
Rastopila mu se u zagrljaju, a ruke su mu na nekoliko sekundi opet pošle prema njezinim leđima prije nego što se odmaknuo.
– Što? – upita ona.
On pokaže na pod. Na tepihu su ležale dvije latice. – Mislim da bi ipak bilo bolje da ih pokupimo prije no što dođu Chelsea i Ryan, reče on zadirkujući je.
– Zar stvarno? Srećom, do sutra će već sve otpasti.
– Mogli bismo ih se pokušati riješiti trenjem, reče David i pokaže glavom prema kauču.
– Ma kako to dobro zvučalo, reče Laurel i lagano ga lupne prstima po prsima, – Chelsea i Ryan samo što nisu stigli.
– Pa što? Neće se šokirati – oni se stalno ljube i pipkaju u školi, reče on i naceri se.
Laurel ga samo pogleda i podigne obrvu.
– Dobro. – On je još jednom poljubi pa krene u kuhinju i otvori hladnjak. – Zar ne možeš jednom unutra staviti i nešto drugo osim Spritea? Možda koju bocu kole?
– Naravno, to bi bila super boja za kosu i oči, reče Laurel sarkastično. – Osim toga, bilo bi mi zlo od kofeina.
– Nisam rekao da je ti moraš piti, odgovori David otvarajući limenku Spritea koju zatim pruži njoj. – Mislio sam za druge. – Otvorio je i jednu limenku za sebe i sjeo na visoki stolac za šankom. – Chelsea valjda ne očekuje da ćemo se i mi maskirati? – upita on namreškavši nos.
– Ne, provjerila sam za svaki slučaj, odgovori Laurel. – Nitko neće biti maskiran – osim mene.
– Ti ćeš se maskirati? – upita David sumnjičavo.
– Aha. U ljudsko biće.
David zakoluta očima. – Uletio sam u klopku koju sam si sam postavio, ha? – On pogleda dolje u zgužvanu stranicu udžbenika iz španjolskog. – Učila si? – upita. – Čini se da je tvoja knjiga izvukla kraći kraj.
– Da, učila sam – sve dok me ti nisi omeo pa sam te pokušala ubiti mesarskim nožem.
– O, da, to je bilo baš zabavno. Mogli bismo to češće raditi.
Laurel zastenje i zarije glavu u ruke. – Mogla sam te ubiti, reče.
– Nema teorije, reče David i naceri se. – Bio sam potpuno spreman. – On posegne rukom iza leđa i izvadi crni pištolj.
Laurel skoči sa stolca. – Davide! Donio si pištolj u moju kuću?
– Naravno, reče on posve nonšalantno.
– Miči ga odavde, Davide!
– Hej, hej, smiri se, reče on brzo spremajući pištolj u skrivene korice pri dnu leđa. – Nikad to prije nisam napravio. Tvoja je kuća sigurna... onoliko koliko to ovih dana išta može biti. Ali..., on se ogleda po sobi gotovo kao da očekuje da ih netko prisluškuje, – večeras će ovdje biti Chelsea i Ryan. A tvoja izbezumljenost zbog Noći vještica lagano je izbezumila i mene. Htio sam biti spreman za slučaj da... za svaki slučaj. Zaista sam mislio da ćeš se zbog toga i ti osjećati malo sigurnijom. Očito sam krivo mislio.
Podigao je glavu i pogledao je u oči. Njezin se ljutiti pogled borio s njegovim punim isprike, ali odlučnim. Ona je prva popustila. – Žao mi je. Jednostavno mrzim te stvari.
Oklijevao je. – Ako zaista tako želiš, odnijet ću ga u auto.
Ono što je rekao o tome da je htio biti spreman imalo je smisla, ali pobijedila je njezina mržnja prema oružju. – Cijenila bih to, reče ona tiho.
Prodorni zvuk zvona natjera je da poskoči. – Evo ih, reče frustrirano. – Zasad ga samo drži podalje od mene, zapovjedi mu ona. – Ne želim ga više vidjeti.
Već je bila na izlazu iz kuhinje kad ju je David zgrabio za ruku. – Tvoj cvat, šapne on. – Ja ću pokupiti latice s poda.
– Kvragu. Evo me odmah! – vikne Laurel prema ulaznim vratima. Žurno je odmotala šal s ruke i brzo ga omotala oko struka. Zasad će biti dovoljno da prekrije već napola uvenule latice, poslije će se iskrasti u kupaonicu i ljepše ih povezati.
David je pokupio latice s poda i bacio ih, a ona je otvorila vrata Ryanu i Chelsea, smiješeći se osmijehom za koji se nadala da ne izgleda previše umjetno. – Hej, društvo.
Imali su blesave osmijehe i neonske rajfove s fluorescentnim očnim jabučicama na dugačkim oprugama koje su im poskakivale oko glave.
Laurel podigne obrvu. – Impresivno, reče suho.
– Ne toliko impresivno kao to, reče Chelsea pokazujući Laurel preko ramena.
– Što? – upita Laurel i panično okrene glavu, iznenada se uplašivši da su joj izvirile latice. Čim se okrenula, osjeti kako joj Chelsea stavlja nešto na glavu. Zakolutala je očima shvativši da sad i njoj oko glave poskakuju neonske očne jabučice. – Baš ti hvala, otegne ona.
– Ma daj, reče Chelsea. – Fora su!
Laurel se okrene prema Ryanu i podigne obrvu.
– Ne gledaj mene, reče on. – Bila je to njezina ideja.
– Dobro, nosit ću ih, reče Laurel i zavjerenički se nasmije. – Pod uvjetom da ste donijeli i jedne za Davida.
Chelsea podigne i četvrti rajf.
– Savršeno. – Ona povuče Chelsea unutra, zaškilji u sumrak i zatvori vrata za Ryanom.

DVADESET JEDAN

Jutro je bilo hladno i oštro, a sunce tek živo ružičasta sjena koja se penje uz oblačni istočni obzor. Stojeći na trijemu ispred kuće, Laurel navuče jaknu i izvuče ključeve iz džepa, pokušavajući biti što tiša.
– Kamo ideš?
Laurel cikne i ključevi joj ispadnu iz ruke. Toliko o nečujnosti.
– Žao mi je, reče tata i proviri kroz vrata. Kosa mu je stršala na sve strane, a izgledao je omamljeno – nikad nije bio ranoranilac. – Nisam te htio prestrašiti.
– U redu je, reče Laurel i sagne se za ključevima. – Idem do Chelsea. – Mogla mu je reći kamo zapravo ide, ali ovako je bilo lakše. Manji su izgledi da će David saznati njezino stvarno odredište.
– Ah, da, sinoć si nam rekla. Zašto ideš tako rano?
– Chelsea večeras ide van s Ryanom, reče Laurel, a laž joj s lakoćom sklizne s jezika. Zapita se ne postaje li joj to suviše lako. – Trebat će nam svaka minuta.
– Pa, idi onda. I dobro se zabavite, reče tata i zijevne. – Vraćam se u krevet.
Laurel požuri do auta i krene što je brže mogla, a da pritom ne privuče pozornost na sebe. Što se prije makne iz grada, to bolje.
Na kraju je ipak odlučila ne reći Davidu. Mrzila je lagati mu, ali nije znala što bi drugo mogla učiniti. Nakon jučerašnje bi večeri bio previše zabrinut i tražio bi od nje da ne ide.
Ili bi je htio otpratiti, zajedno s tim svojim glupim pištoljem.
Bila joj je mrska spoznaja da ga sad stalno nosi sa sobom. Nije ga mogla okrivljavati zbog toga – on nije imao čak ni one osnovne zaštitne mjere koje je ona imala – ali sinoć je u nekoliko navrata vidjela kako mu, kad god bi netko pokucao na vrata, ruka nesvjesno polazi prema koricama. Što je, s obzirom na Noć vještica, bilo svakih nekoliko minuta. Zato je zaključila da je bolje da mu ne kaže kamo ide. Oboje su bili previše napeti.
Nije uspjela smisliti nikakvu dobru laž za Chelsea pa je odlučila da joj neće ništa reći. Uz malo sreće, Davidu neće toliko nedostajati da nazove Chelsea. Ako bude morala, otići će rano s festivala. I ne samo zato da stigne kući prije no što se David vrati s posla, nego zato što je htjela biti u sigurnosti svoga doma kad se smrači.
Putem do Oricka jedva da je i bilo prometa, ali Laurel je budnim okom promatrala cestu ispred, sa strane i iza sebe, provjeravajući ne prati li je netko. Skrenula je na jedinu benzinsku postaju u Oricku, a nakon što je dobro promotrila parkiralište, brzo je izišla iz auta i otrčala u WC. Otvorila je naprtnjaču i izvukla haljinu. Dosad je nijednom nije bila odjenula, osim kad ju je isprobala. Navukavši šuškavu tkaninu preko vitkog tijela, osjeti kako je prožima val uzbuđenja. Posljednjih je nekoliko latica otpalo preko noći i leđa su joj opet bila glatka i svilenkasta – ostao je samo sićušan ožiljak kao i lani. Izvirivši van da se uvjeri da u trgovini na benzinskoj nema previše ljudi, Laurel potrči prema autu dok su joj skuti haljine šuštali oko gležnjeva i stopala u japankama.
Odatle je bilo samo nekoliko minuta do njihove stare kuće i dugačkog prilaza. Parkirala je auto iza stare jele koja ga je skrivala od pogleda s ceste.
Tamani ju je već čekao, ne na rubu šume, nego u dvorištu male kuće. Stajao je naslonjen na ogradu; s leđa mu je visio dugačak crni plašt, a hlače su mu bile ugurane u visoke crne čizme. Pri pogledu na njega ubrzao joj se dah.
Nije se prvi put upitala je li pogriješila što je danas došla. Nije prekasno da se predomislim.
Dok mu je prilazila, Tamani je stajao nepomično, prateći je pogledom. Nije progovorio sve dok nije stala pred njega, dovoljno blizu da je može zagrliti i privući k sebi.
– Nisam bio siguran hoćeš li doći, reče on, a glas mu malo pukne, kao da već jako dugo nije govorio. Kao da je cijelu hladnu noć proveo stojeći tu i čekajući je. Možda i jest.
Mogla bi otići. Tamani bi joj oprostio. Na kraju. Pogleda ga. U njegovu je držanju bilo opreza, kao da je naslutio da je na rubu toga da se okrene i pođe natrag.
Kroz krošnje zapuše vjetar i baci Tamaniju kosu preko očiju. On podigne ruku i zatakne dugačke pramenove iza uha. Na trenutak, dok mu je podlaktica prelazila ispred lica, pogledom je prešao po njoj – od glave do pete – što prije gotovo nikad nije učinio. I u tom je kratkom trenutku bilo nešto drukčije. Laurel nije bila sigurna što.
– U Avalon? – pokaže Tamani rukom prema šumi, a drugom je lagano dotakne po donjem dijelu leđa. Prilazila je točki s koje nema povratka, a jedan je dio nje to osjećao.
Pogledala je Tamanija, pogledala je rub šume.
A zatim zakorači naprijed i prijeđe crtu.

Ulice Avalona vrvjele su vilama. Čak i uz Tamanijevo vodstvo, nije bilo lako probijati se kroz gomilu.
– Što točno radite na festivalu? – upita Laurel, zaobišavši skupinu vila koje su razgovarale nasred ceste.
– Ovisi. Danas idemo u veliko kazalište u Ljetu gledati balet. Nakon toga ćemo se svi okupiti na zajedničkom travnjaku gdje će biti glazbe, hrane i plesa. – Oklijevao je. – Poslije će se svi razići ili će ostati, kako im volja, a slavlje će se nastaviti sve dok se svi zadovoljno ne vrate svojim svakodnevnim poslovima. Ovuda, reče on i pokaže prema blagom usponu.
Kako su se penjali, tako im je amfiteatar ulazio u vidno polje. Za razliku od Akademije, koja je sagrađena uglavnom od kamena, ili domova ljetnih vila, koji su od stakla, zidove amfiteatra tvorila su živa stabla, poput onoga u kojemu je živjela Tamanijeva majka. Ali ta stabla crne kore nisu bila okrugla i šuplja, nego rastegnuta i spljoštena, preklapajući se jedna preko drugih i tako oblikujući čvrst drveni zid visok najmanje petnaest metara i natkriven gustim krošnjama. Zid je bio ukrašen svilenom tkaninom žarkih boja, blistavo oslikanim muralima i kipovima od mramora i granita, što je golemoj strukturi davalo veselo ozračje.
No, Laurelino je divljenje splasnulo kad su se našli na kraju dugačkog reda vila koje su čekale ulaz u amfiteatar. Sve su bile svečano odjevene, premda Laurel nije vidjela nikoga odjevena tako svečano kao ona. Opet se pogrešno odjenula. Ona uzdahne i okrene se prema Tamaniju. – Ovo će trajati sto godina.
Tamani zatrese glavom. – To nije tvoj ulaz. – On pokaže desno od reda i povede je kroz gomilu. Došli su do maloga nadsvođena ulaza u amfiteatar, petnaestak metara od glavnog ulaza. Sa svake strane vrata stajao je po jedan stražar u tamnoplavoj odori.
– Laurel Sewell, reče Tamani tiho stražarima.
Jedan od njih brzo pogleda Laurel, a zatim se opet zagleda u Tamanija. Iz nekog je razloga pogledom prešao gore-dolje po Tamanijevim rukama prije nego što je progovorio. – Am fear-faire za Jesensku?
– Fear-gleidhidh, ispravi ga Tamani, nelagodno pogledavajući Laurel. – Ja sam Tamani de Rhoslyn, Hekatina mu oka, čovječe, pa rekao sam ti da je ovo Laurel Sewell.
Stražar stane malo uspravnije i kimne svom partneru, koji otvori vrata. – Možete proći.
– Fer-glajd? – reče Laurel, znajući da je loše izgovorila tu frazu čim joj je izišla iz usta. Sjetila se Jamisonova objašnjenja izraza Am fear-faire, ali ovo je bilo nešto novo.
– Znači da sam ti... pratnja, reče Tamani namrštena čela. – Kad sam mu rekao tvoje ljudsko prezime, pretpostavio sam da će shvatiti tko si i da neće praviti probleme. Ali očito je da nije bio na obuci u palači.
– Palači? – Kako to da se svaki razgovor s Tamanijem na kraju sveo na ubrzani tečaj vilinske kulture?
– Ne sad, odgovori Tamani blago. – Nije važno.
I zaista, nakon samo jednog pogleda na unutrašnjost amfiteatra, sva su joj pitanja isparila iz glave i samo je ushićeno dahnula.
Zidovi amfiteatra rasli su oko strme kosine na vrhu brežuljka. Laurel je stajala na širokom mezaninu od čvrsto isprepletenih grana koje su se pružale iz živih zidova. Uz iznimku triju ukrašenih zlatnih stolaca na postolju u središtu mezanina, sva su druga sjedala bila drvena i presvučena crvenom svilom, s naslonima za ruke koji su rasli ravno iz poda. Očigledno su bila postavljena tako da se s njih najbolje vidi, a ne da se maksimalno iskoristi prostor.
Petnaestak metara dalje od njih Laurel je vidjela vile koje su se gurale kroz glavni ulaz na donju razinu amfiteatra koja je bila tek malo više od travom obraslog obronka. Dolje nije bilo sjedala, ali vile su se veselo gurale, trudeći se prići što bliže najvećoj pozornici koju je Laurel ikada vidjela. Bila je prekrivena svilenkastim bijelim zastorima koji su lepršali na povjetarcu i svjetlucali tisućama kristalića, bacajući dugine boje na cijeli amfiteatar. Odozgo se kroz nadstrešnicu od tankoga prozirnog materijala, koji je lepršao na vjetru, slijevalo sunčevo svjetlo. Ublažavala je sjaj, ali nije priječila put blagotvornim zrakama.
Kamo god je pogledala, posvuda su se vidjeli blistavi dijamanti, nabori zlatne svile, profinjene tapiserije koje su slavile avalonsku povijest. Mračnije su kutke osvjetljavale zlatne kugle poput one koju je Tamani uporabio na Laurel prije više od godinu dana, nakon što su je trolovi bili bacili u rijeku Chetco. Tu i tamo cvjetni su vijenci ili hrpice voća ukrašavali nasumično raspoređene drvene ili kamene stupove.
Laurel duboko udahne i krene naprijed, pitajući se kamo da sjedne. Nekoliko trenutaka poslije osjetila je da Tamani više nije iza nje pa se okrenula. Ostao je ispod arkade, a činilo se da tamo namjerava i ostati.
– Hej, reče ona vraćajući se prema njemu. – Dođi, Tam.
On odmahne glavom. – Ostat ću tu dok traje predstava. Pričekat ću te ovdje, a poslije ćemo zajedno na proslavu.
– Ne, reče Laurel. Prišla mu je i primila ga za nadlakticu. – Molim te, dođi sa mnom, reče tiho.
– Ne mogu, reče Tamani. – Nije mi tamo mjesto.
– Ja kažem da jest.
– Žali se kraljici, reče Tamani cinično.
– I hoću.
U glasu mu se začuje panika: – Ne, Laurel. Ne mogu. Samo bih izazvao nevolje.
– Onda ću ostati ovdje s tobom, reče ona i primi ga za ruku.
Tamani opet zatrese glavom. – Ovo je moje mjesto. Tvoje je tamo, reče i pokaže prema sjedalima presvučenima crvenom svilom na rubu mezanina.
– I Jamison će biti ovdje, Tam. Oboje ćemo ustrajati na tome da ti se dopusti da sjediš sa mnom. Sigurna sam u to.
Tamanijev je pogled lutao od Laurel do jesenskih vila koje su se kretale po mezaninu pa prema proljetnim vilama koje su se slijevale kroz glavni ulaz. – Dobro, reče na kraju i uzdahne.
– Hvala ti! – reče Laurel i nagonski se propne na prste pa ga poljubi u obraz. No odmah je požalila. Brzo se odmaknula nekoliko centimetara, ali kao da dalje nije mogla. Tamani okrene glavu i pogleda je u oči. Bio je tako blizu da su im se nosevi zamalo dodirivali. Njegov joj je dah milovao usne i ona osjeti kako se počinje naginjati prema njemu. Tamani okrene lice. – Povedi me, reče tako tiho da ga je jedva čula.
Povela ga je niza stube prema prednjem dijelu mezanina, a sad je pošao za njom. Ali taj nervozni, gotovo prestrašeni Tamani bio joj je potpuni stranac. Nestalo je njegova mangupskog držanja, njegova samopouzdanja – izgledao je kao da pokušava nestati ispod plašta. Laurel zastane i okrene se prema njemu i položi mu obje ruke na nadlaktice, šutke ga gledajući sve dok napokon nije podigao glavu i pogledao je u oči. – Što nije u redu?
– Ne bih trebao biti ovdje, šapne on. – Ne pripadam ovamo.
– Pripadaš ovamo sa mnom, reče Laurel odlučno. – Trebam te ovdje.
On pogleda dolje u nju, a u očima mu se nazirao tračak straha koji nikad prije nije bila vidjela. Čak ni kad ga je Barnes nastrijelio. – Nije mi ovdje mjesto, ponovi on. – Ne želim biti taj vilenjak.
– Koji vilenjak?
– Onaj koji se uhvati za djevojku iz višeg staleža, opsjednut ambicijom kao životinja. Kunem ti se da ja to ne radim. Nisam ovo planirao.
– Je li to zato što si proljetna vila? – upita ona oštro. Njihov se razgovor izgubio u žamoru gomile, ali Laurel je svejedno još spustila glas. Tamani je nije htio pogledati u oči. – Jest, zar ne? Ne samo da te oni smatraju građaninom drugoga – pardon, četvrtoga – reda, nego i sam to misliš. Zašto?
– Jednostavno je tako, promrmlja Tamani, i dalje je ne gledajući.
– Pa, ne bi trebalo biti tako! – prosikće Laurel. Zgrabi ga za ramena, prisiljavajući ga da je pogleda u oči. – Tamani, dvaput si bolji od bilo koje jesenske vile na Akademiji. U cijelom Avalonu ne postoji nitko koga bih radije imala uza se. – Laurel stisne zube pa nastavi, premda je znala da će ga njezine riječi povrijediti, ali možda je to jedino što će poslušati. – A ako ti je zaista stalo do mene samo upola toliko koliko kažeš, trebalo bi ti biti važnije što ja mislim nego što misle oni.
Pogled mu se smračio. Prošao je jedan dugi trenutak prije no što je kimnuo glavom. – Dobro, reče tiho.
Kimnula je, ali nije se nasmiješila. Nije bio trenutak za osmijeh.
Hodao je za njom, a crni mu se plašt uvijao oko nogu. Sad se durio u tišini, ali i dalje odlučno.
– Laurel! – začuje ona poznat glas. Okrene se i ugleda Katyu u raskošnoj svilenoj haljini koja joj je naglašavala figuru. Iznad ramena provirivale su joj nježnoružičaste latice, jednake boje kao i haljina. Plava joj je kosa savršeno uokvirivala lice, a iznad lijevoga je uha nosila svjetlucav srebrni češalj.
– Katya, nasmiješi se Laurel.
– Nadala sam se da ćeš doći! – reče Katya. – Ovo je najbolji festival u cijeloj godini.
– Stvarno?
– Naravno. Početak nove godine! Novi ciljevi, novo gradivo, novi razredi. Cijele godine iščekujem ovaj dan. – Primila je Laurel ispod ruke i povukla je prema kraju mezanina. – Mislim da će Mara sutra napokon biti promaknuta u kalfu, reče i zahihoće se. Pogled joj poleti prema mjestu gdje je stajala tamnooka jesenska vila u veličanstvenoj ljubičastoj haljini mnogo dubljeg izreza no što bi se Laurel ikad usudila odjenuti u javnosti. Poput Katye, i Mara je bila u cvatu – njezin je cvijet bila skromna šesterokraka zvijezda nalik narcisu koja joj je naglašavala boju haljine.
Laurel se osvrne preko ramena da vidi prati li je Tamani, a kad su im se pogledi sreli, brzo mu se osmjehnula.
– Dovela si i njega? – prošapće Katya.
– Naravno, reče Laurel glasno.
Katya se nasmiješi, ali nekako nategnuto. – Baš sam bedasta. Naravno da ti treba vodič. Nikad prije nisi bila na ovakvoj proslavi. Trebala sam se prije sjetiti. Vidimo se nakon predstave, dobro?
Katya joj veselo mahne, a zatim nestane u skupini vila koje je Laurel većinom poznavala s Akademije. Nekoliko njih besramno je zurilo u nju. Prije je bila toliko zauzeta razgledavanjem da nije primijetila da vile širom mezanina svako malo pogledavaju prema njoj i Tamaniju. Trebao joj je trenutak da shvati zašto.
Katya i Mara nisu bile jedine u punom cvatu. U odnosu na one što ih je Laurel bila vidjela tog ljeta, cvatovi na mezaninu bili su maleni i neugledni, pretežno jednobojni i jednostavnih oblika, poput njezina. Ali sve su jesenske vile bile u cvatu, sve do jedne. Osim nje.
Obratila je pozornost na temperaturu u Avalonu – sad je bilo malo hladnije nego ljetos, kad je prošli put bila ovdje, ali ne mnogo. Zapita se kako tijela vila znaju kad procvjetati. Je li u pitanju nagib sunca? Male razlike u temperaturi? Imalo je smisla da blaga klima u Avalonu odgađa jesensko cvjetanje – i možda produljava trajanje cvatnje – ali za koliko? Odlučila je da će se sljedećeg ljeta, kad opet bude u Avalonu, potruditi saznati više o tome. Dotada može samo zaključiti da postoji neka razlika između Avalona i Crescent Cityja. Dva dana prije i dva stupnja više, možda bi i ona još bila u cvatu pa se ne bi osjećala tako izdvojenom.
Prkosno podigavši bradu, Laurel priđe rubu balkona. Dotaknula je Tamanija po nadlaktici, usput primijetivši daje u međuvremenu navukao crne baršunaste rukavice. Ne želeći raspravljati i oko toga, Laurel pogleda na donju razinu, ovaj se put usredotočivši na same vile, a ne na ukrase. Odjeća im je bila mnogo običnija i nije se vidjelo toliko svjetlucanja dragulja, ali proljetne su vile i vilenjaci izgledali savršeno sretno. Razmjenjivali su zagrljaje, veselo podizali djecu u naručje, pozdravljali se, a čak se i visoko gore gdje je ona stajala čuo njihov smijeh.
– Jesu li sve to proljetne vile? – upita Laurel.
– Većina, reče Tamani. – Dolje je i nekoliko ljetnih vila koje su premlade da bi sudjelovale, ali većina je Ljetnih uključena u predstavu.
– Je li... – oklijevala je, – je li Rowen tamo dolje?
– Negdje. S mojom sestrom.
Laurel kimne, ne znajući što bi mogla reći. Dosad nije razmišljala o tome da to što je Tamani njezina pratnja znači da ne može biti sa svojom obitelji. Ispuni je poznati osjećaj krivnje. Tako je lako bilo vjerovati da Tamani živi samo za nju, da ima život samo kad im se putovi sretnu. Tako je lako bilo zaboraviti da postoje i drugi ljudi koji ga vole.
Žamor gomile odjednom se promijenio, a vile na donjoj razini sve su s iščekivanjem pogledale gore.
Laurel osjeti Tamanijevu ruku na svojoj nadlaktici i iznenada ju je napola vodio, napola vukao prema njezinu sjedalu nekoliko redova dalje od sredine mezanina.
– Dolaze zimske vile, šapne joj Tamani. – Jamison, Yasmine i Njezina Visost kraljica Marion.
Grlo joj se stisnulo kad se okrenula od Tamanija, pogledavši – kao i sve druge vile – prema arkadi na vrhu mezanina. Nije znala je li više iznenađena time što ih je samo troje ili time to ih je čak troje. Dosad je, kad bi razmišljala o zimskim vilama, na umu imala samo Jamisona i kraljicu.
Prvo je ušla kraljevska garda u nebeskoplavim odorama – Laurel ih je prepoznala kao Jamisonovu pratnju s njihova posljednjeg susreta. Za njima je išao Jamison u tamnozelenoj halji i s uobičajenim vedrim osmijehom. Pod rukom je vodio djevojčicu koja je izgledala kao da ima dvanaestak godina, a njezina je iznenađujuće formalna haljina od blijedoljubičaste svile lijepo isticala kožu boje slonovače i brižljivo uvijene kovrče. A zatim kao daje cijeli amfiteatar odjednom udahnuo i zadržao dah, jer ušla je kraljica.
Imala je svjetlucavu bijelu haljinu čiji su se skuti protkani blistavim koncem vukli za njom i lagano lepršali na blagu povjetarcu. Sjajna crna kosa valovito joj se spuštala niz leđa sve do ispod struka. Na glavi je imala profinjenu kristalnu krunu s nizovima dijamanata koji su joj padali na kovrče i blistali na suncu. Ali Laurel se usredotočila na njezino lice. Blijedozelene oči prelazile su preko gomile. Premda je znala da će kraljičino lice biti lijepo prema svim mogućim mjerilima, iznenadile su je napućene usne, pomalo namršteno čelo i lagano podignuta obrva – kao da kraljici strašno ide na živce što mora pokazati da je primijetila da su se svi oko nje duboko naklonili. Uključujući i Tamanija.
Samo je Laurel ostala uspravno stajati.
Brzo se spustila u dubok naklon kao i svi ostali prije no što je kraljica zamijeti. Upalilo je – kraljičin je pregled preletio preko gomile bez zastajanja, a već nekoliko trenutaka poslije jesenske su se vile uspravile i nastavile međusobno razgovarati.
Uz šuškavi šapat haljine, Marion se okrene i priđe uzdignutom postolju gdje su stajale tri izrezbarena stolca. Laurel je gledala kako Jamison prima djevojčicu za ruku i pomaže joj uza stube pa na mekani stolac kraljici s lijeva. Laurel mu uhvati pogled, a on joj se nasmiješi i nešto šapne djevojčici pa se zaputi prema njima. Okupljene jesenske vile nisu prestale razgovarati ili smijati se dok je Jamison prolazio, ali suptilno su mu se micale s puta, raščistivši mu prolaz.
– Draga moja Laurel, reče Jamison, a zelene su mu oči – sad u skladu s odjećom – iskrile. – Tako mi je drago da si došla. – On položi ruku Tamaniju na rame. – I ti, dječače moj. Već te mjesecima nisam vidio. Pretpostavljam da si prezauzet na tim tvojim dverima.
Tamani se nasmiješi, malo se razvedrivši. – Zaista, gospodine. Uz Laureline nepodopštine, nema odmora za nas.
– Mogu zamisliti, reče Jamison i naceri se. Amfiteatar ispuni zvuk gudačkih glazbala. – Bolje da se vratim na svoje mjesto, reče, ali prije nego što će se okrenuti, on obujmi Laurelino lice dlanovima nježno joj uokvirivši obraze prstima. – Tako mi je drago da si mogla doći, reče on gotovo šaptom. U sljedećem ga trenutku već nije bilo, samo se čulo šuškanje njegovih zelenih halja među okupljenom gomilom.
Tamani blago gurne Laurel prema sjedalima na udaljenom kraju balkona, odakle im je mahala Katya.
– Tko je ta djevojčica? – upita Laurel, istežući vrat da bolje vidi. Jamison je nešto pružio djevojčici prije no što je zauzeo svoje mjesto.
– To je Yasmine. Ona je zimska vila.
– Oh. Hoće li ona biti sljedeća kraljica? – Tamani zatrese glavom. – Sumnjam. Ona i Marion preblizu su po godinama. Isto je bilo s Jamisonom i Corom, pokojnom kraljicom.
– U cijelom Avalonu postoje samo tri zimske vile?
– Samo tri. Cesto ih bude i manje. – Tamani se nasmiješi. – Moja je majka bila Vrtlarica i za Marion i za Yasmine. Yasmine je propupala samo mjesec prije mamina odlaska u mirovinu. Malo je Vrtlara koji su imali čast brinuti se za dvije zimske vile. – On nakrivi glavu prema mladoj zimskoj vili. – Imao sam priliku malo upoznati Yasmine prije no što je otišla u Zimsku palaču. Slatka mala. Dobra srca, barem mislim. Jamisonu je jako draga.
U tom je trenutku iza masivnog zastora koji je prekrivao pozornicu iskoračila sitna, ali raskošno odjevena vila. Gomila se odmah utišala.
– Pripremi se, šapne joj Tamani na uho. – Nikad prije u životu nisi vidjela ništa slično.

DVADESET DVA

Zastor se podigao i otkrio istančan prizor šume s višebojnim mekim osvjetljenjem koje je bacalo krugove svjetla po pozornici. Laurel shvati da ne postoji način da se priguše svjetla u amfiteatru, ali i da nema potrebe za tim. Sve na pozornici kao da je sjalo iznutra – izgledajući blistavije, jasnije i stvarnije od svega oko Laurel. Bila je opčinjena – to je sigurno bila ljetna magija na djelu. Dvoje je zagrljenih klečalo na sredini pozornice, dok je orkestar svirao tihu, romantičnu melodiju. Izgledali su više-manje kao obični baletni plesači – vilenjak je imao savršenu kožu boje bijele kave i kratko ošišanu kosu, a vila je bila dugih, vretenastih udova i crvene kose čvrsto skupljene na zatiljku. Ustali su i počeli plesati, bosonogi.
– Bez baletnih papučica? – šapne Laurel Tamaniiju.
– Što su to baletne papučice?
Dobro, očito bez, pomisli Laurel. No svejedno se vidjelo da je to balet. Pokreti su graciozno tekli, a plesači su izvodili istezanja i podizanja kojih se ne bi posramio nijedan ljudski gimnastičar. Doduše, za glavne plesače u tako važnoj predstavi bili su nekako premalo graciozni. Stopala su im malo udarala, a pokreti se činili teškima. Svejedno, bili su jako dobri. Tek nekoliko minuta nakon početka plesa shvatila je što je bode u oči.
– Što je s bradom? – upita ona Tamanija. Plesač je imao crnu bradu koja mu se slagala s kostimom, ali Laurel shvati da mu seže gotovo do struka.
Tamani tiho pročisti grlo i Laurel na trenutak pomisli da joj i neće odgovoriti na pitanje. – Moraš shvatiti, šapne on napokon, – da većina ovih vila nikad nije vidjela stvarno ljudsko biće. Njihova predodžba o tome kako ljudi izgledaju gotovo je jednako iskrivljena kao ona koju ljudi imaju o vilama. Vile jako..., tražio je pravu riječ, – intrigira činjenica da ljudima po licu rastu dlake. To je vrlo životinjski.
Laurel iznenada shvati da nikad nije vidjela nijednog vilenjaka s bradom. Ta joj pomisao jednostavno nije pala na pamet. Sad se prisjetila kako je Tamanijevo lice uvijek glatko i meko – bez nagovještaja brade kao kod Davida. Nikad to prije nije primijetila.
– Također, plesači koji glume ljude kreću se manje graciozno kako bi pokazali da su životinje, a ne vile, nastavi Tamani.
Ponovno se usredotočivši na predstavu, Laurel je gledala kako plesači izvode pokrete – s nagovještajem težine i lupanja stopalima. Sad kad je znala da to rade namjerno, divila se njihovoj nadarenosti – teško je graciozno predočiti nedostatak gracioznosti. Otjerala je u pozadinu uma nekoliko ljutitih misli o stereotipima.
Još su dvojica bradatih vilenjaka ušla na pozornicu, a žena se pokušala sakriti iza svog partnera. – Sto se događa? – upita Laurel.
Tamani pokaže na izvorni par. – To su Heather i Lotus. Oni su ljubavnici u potaji, ali Heatherin otac..., on pokaže na starijeg vilenjaka kuštrave smeđe brade protkane sijedima, – kaže joj da se mora udati za Darnela. Usput, ljudski običaj dogovaranja brakova smiješan je i besmislen.
– Pa to se više ne radi. Barem ne tamo odakle ja dolazim.
– Svejedno.
Dvojica muškaraca napustili su pozornicu, a Heather i Lotus pali su jedno drugom u zagrljaj praćen tužnom glazbom. Laurel nikad prije nije čula takvu glazbu – osjeti kako joj se oči pune suzama od tuge zbog sudbine tragično zaljubljena para koji je tako prekrasno plesao uz žalobne note.
Svjetlo se na pozornici pojačalo, a Lotus skoči na stijenu i širom raširi ruke u profinjenoj gesti zaklinjanja. – Što se sad događa? – upita Laurel, uzbuđeno vukući Tamanija za košulju.
– Lotus se odlučio dokazati Heatherinu ocu tako što će donijeti zlatnu jabuku s otoka Hesperida. Inače poznatoga kao Avalon, doda on uz osmijeh.
Pozornica se raščistila, a kulise su na trenutak zatreperile prije nego što su se pretopile u prizor golema cvjetnjaka s cvijećem svih mogućih boja. Laurel začuđeno uvuče zrak.
– Kako su to učinili?
Tamani se nasmiješi. – Veći dio kulisa samo su iluzije. To je razlog zašto su ljetne vile zadužene za zabavu.
Laurel se nagne naprijed pokušavajući bolje proučiti sadašnju scenografiju, ali nije imala previše vremena za to prije no što se pozornica ispunila rasplesanim vilama u šarenim kostimima. Istog joj je trenutka bilo očito koliko su – ljudski plesači – bili negraciozni. Vilinski plesači otplesali su zamršenu koreografiju s lakoćom i gracioznošću koja bi posramila i slavnu balerinu Pavlovu. Nakon nekoliko minuta nevjerojatna plesnog umijeća, s desne je strane na pozornicu ušla prilično visoka vila u prozirnoj pripijenoj haljini. Sve su ostale vile kleknule, omogućivši visokoj plesačici da otpleše svoj solo ples na sredini pozornice. Laurel je gledala profesionalni balet u San Franciscu, ali ništa je nije moglo pripremiti za urođenu nadarenost i gracioznost ove glavne plesačice.
– Tko je to? – dahne ona, ne uspijevajući odvojiti pogled od pozornice.
– Titanija, odgovori Tamani.
– Ona Titanija? – upita Laurel bez daha.
Obgrlio ju je rukom oko ramena i približio glavu njezinoj da bi mogli šaptati, ali Laurel jedva da je i primijetila.
– Ne. Mislio sam reći da ona glumi Titaniju.
– Oh, reče Laurel pomalo razočarana što neće vidjeti legendarnu vilu. Usred Titanijine prekrasne arabeske, s lijeve je strane na pozornicu ušao vilenjak – ovaj put bez brade. Vilinski vojnici duboko mu se nakloniše.
– Je li to Oberon? – upita Laurel, sjetivši se vilinskog kralja iz legendi o vilama.
– Vidiš, počela si shvaćati, reče Tamani i naceri se.
Vilenjak koji je glumio Oberona započeo je svoj solo ples, a pokreti su mu bili naglašeni, smjeli, gotovo siloviti, ali istodobno su imali istu kontroliranu gracioznost kao i oni koje je maloprije izvela Titanija. Uskoro su već plesali zajedno, jedno bolje od drugoga, dok je glazba oko njih jačala, glasnija i glasnija, sve dok se uz val udaraljki Titanija nije saplela o vlastita stopala i pala na tlo. Odmahnuvši rukom, ljutito je otutnjala s pozornice praćena dijelom vilinske vojske, bježeći pred Oberonovim snagama.
– Zašto se ljute na nju? – upita Laurel.
– Titanija je vrlo omražena povijesna ličnost, odgovori Tamani. – Bila je jesenska vila – k tome još i zla – koja je postala kraljicom u vrijeme kad nije bilo zimskih vila. Oberon se rodio nedugo nakon toga, a prijestolje je preuzeo sa samo dvanaest godina, dok je još gotovo bio dijete, ali po mišljenju nekih ni to nije bilo dovoljno rano. Titanija je bila odgovorna za katastrofalne nevolje u Camelotu.
– Uništili su ga trolovi, zar ne?
– Točno. A ono što je uslijedilo dovelo je do Oberonove smrti, i to baš kad je dokazao da je jedan od najvećih kraljeva u povijesti Avalona. Više-manje svi okrivljuju Titaniju za taj gubitak.
– To mi se čini nepošteno.
– Možda.
Pozornica se raščistila, a kulise su se opet pretvorile u prizor šume. Utrčao je Lotus, za njim Heather, koja bi se sakrila iza stabla svaki put kad se on okrenuo. Trčali su u zbunjujućim krugovima, sve dok se na pozornici nisu pojavila još dva lika: Darnel i vrlo lijepa vila.
– Sad sam opet zbunjena, reče Laurel kad se vila pokušala priviti uz Darnela, a on ju je stalno odgurivao od sebe.
– To je Hazel. Ona je zaljubljena u Darnela. Darnel ganja Heather, koja naganja Lotusa pokušavajući ga spriječiti da pođe na opasno putovanje na otok Hesperida. Hazel pokušava uvjeriti Darnela da jednostavno bude sretan s njom.
Kad je ljupka Hazel tužno povukla Darnelov kaput, Laurel u glavi zazvoni nešto poznato. – Čekaj malo, reče ona. – Pa to je San Ivanjske noći.
– Pa, to je ono što je na kraju postalo Snom Ivanjske noći. Kao i većina najboljih Shakespearovih drama, i ova je počela kao vilinska priča.
– Ma daj!
Kad se nekoliko jesenskih vila okrenulo prema njima Tamani je blago utiša. – Budi iskrena, nastavi on tihim glasom, – zar si zaista mislila da je sam smislio Romea i Juliju? Prije tisuću godina zvali su se Rhoem i Jasmine, ali Shakespeareova verzija i nije tako loša prerada te priče.
Laurel nije skidala pogleda s plesača koji su i dalje izvodili svoju vrtoglavu igru lovice. – Kako je Shakespeare došao do vilinskih priča? – Pogleda gore u Tamanija. – On jest bio ljudsko biće, zar ne?
– O, da, zahihoće se Tamani tiho. – Živio je u vrijeme kad su vladari Avalona još pratili što se događa u ljudskomu svijetu. Dojmile su ih se njegove drame o kraljevima – Learu i Rikardu, ako se ne varam. Strašno dosadne priče, ali veličanstveno napisane. Pa je kralj dao da ga dovedu ovamo kako bi ovdje pronašao nove priče za svoje prekrasne riječi. A i nadali su se da će ispraviti neke od zabluda u vilinskoj mitologiji. San Ivanjske noći prva je komedija koju je napisao nakon dolaska u Avalon, a nakon nje uslijedila je Oluja. Ali nakon nekog vremena postao je ogorčen na činjenicu da mu kralj ne dopušta da dolazi i odlazi kad god poželi pa je otišao i više se nije vratio. Za osvetu, nikad više ni u kojem svojem djelu nije spomenuo nijednu vilu. Sve ih je pretvorio u ljude, a priče je prisvojio tvrdeći da ih je sam izmislio.
– Je li to stvarno istina? – upita Laurel u čudu.
– Tako su me učili.
Scena se opet promijenila u rascvjetanu livadu gdje je Oberon rekao Pučku – jesenskom vilenjaku iznimnih vještina, objasnio je Tamani Laurel – neka spravi napitak od kojega će se Titanija, kao kaznu za to što je učinila Camelotu, zaljubiti u prvo stvorenje koje ugleda. Budući da je Oberon bio dobrohotan kralj, pokušao je i pomoći ljudima.
– Na kraju krajeva, objasni Tamani, – nije mogao dopustiti da zaista uđu u Avalon i uzmu zlatnu jabuku, ali nije ih ni htio poslati kući praznih ruku.
Laurel kimne i opet se usredotoči na balet. Sad kad je znala o čemu je riječ, priča se nastavila u poznatom smjeru – Lotus i Darnel obojica su trčali za Hazel, Heather je ostala nevoljena, a svi su izvodili zamršene i brze plesne pokrete od kojih se Laurel zavrtjelo u glavi.
Scena se pomijenila i sad je prikazivala vilinsku sjenicu, a nakon što je Puck kapnuo svoj napitak Titaniji u oči, na pozornicu utetura golema pogrbljena zvijer. Laurel nije mogla razlučiti je li zvijer također iluzija ili je glumac u izvrsnom kostimu. – Što je to? – upita ona. – Ne bi li to trebao biti čovjek s glavom magarca.
– To je trol, reče Tamani. – Među vilinskim rodom nema veće sramote nego zaljubiti se u trola. Takve se stvari jednostavno ne događaju, a da se nekomu ne pomuti um ili je pod utjecajem nekakve čarolije.
– A što je s onim dijelom gdje svi ljudi pripremaju predstavu? Tip je navodno došao odande.
– Shakespeare je sam ubacio taj dio. U izvornoj priči nema nikakve čudne predstave.
– Uvijek mi se i činilo da je to najgori dio priče. Smatrala sam da bi trebala završiti kad se ljubavnici probude i budu otkriveni, reče Laurel.
– Tako i završava, reče Tamani i nasmiješi se.
Laurel je neko vrijeme u tišini gledala kako plesači nastavljaju s pričom i kako sve polako ide nabolje. Netom prije posljednjega prizora ušla je Titanija i uz tužne note tihe žalopojke otplesala najljepši solo ples koji je Laurel ikada vidjela. Zatim se okrenula i klonula Oberonu pred noge, nudeći mu svoju krunu.
– Što se upravo dogodilo? – upita Laurel kad je ples završio. Nije htjela pitati za vrijeme plesa – bio je previše dražestan da bi makar i samo na tren odvojila oči od njega.
– Titanija moli Oberona da joj oprosti za sve što je učinila i vraća mu svoju krunu. To znači da priznaje da nikad i nije istinski bila kraljica.
– Zbog Camelota?
– Ne, nego zato što je jesenska vila.
Laurel se namršti razmišljajući o tome. Ali scena se brzo promijenila i sad je prikazivala čistinu gdje su se ljubavnici budili iz začarana sna, a zatim su otplesali razdragan dvostruki pas de deux, da bi im se na kraju pridružili i svi ostali plesači. Kad su zakoračili do ruba pozornice i naklonili se, publika na donjoj razini podigla se na noge i zapljeskala. I Tamani je ustao. Laurel skoči na noge, pridruživši mu se, plješćući tako jako da su joj dlanovi počeli bridjeti.
Tamani je čvrsto primi za nadlakticu i povuče je dolje.
– Što? – upita Laurel, izvlačeći ruku iz njegova stiska.
Tamani je brzo pogledavao oko sebe. – Ne možeš tako, Laurel. Ti ne ustaješ ni za koga tko je na položaju nižem od tvoga. Samo za sebi ravne i one iznad tebe.
Laurel se ogleda oko sebe. Imao je pravo. Gotovo svi na balkonu ushićeno su pljeskali, a lica su im krasili široki, prekrasni osmijesi, ali nije ustao nitko osim nje i Tamanija. Ona podigne obrvu i okrene se natrag prema pozornici, ostavši na nogama i nastavivši pljeskati.
– Laurel! – reče Tamani tiho, ali strogo.
– Nikad u životu nisam vidjela nešto tako čudesno i izrazit ću svoje oduševljenje kako me volja, reče Laurel odrješito i nastavi pljeskati. Brzo ga pogleda. – Hoćeš li me ti u tome spriječiti?
Tamani uzdahne i zavrti glavom, ali prestao je s pokušajima da je navede da sjedne. Pljesak je polako jenjavao, a plesači su graciozno otrčali s pozornice čija se scenografija pretopila u posvemašnju bjelinu. Na stražnjem dijelu pozornice pojavilo se dvadesetak vila odjevenih u zeleno, a stajale su u nekoliko redova.
– Ima još? – upita Laurel kad su ona i Tamani opet sjeli.
– Plameni plesači, reče Tamani uz širok osmijeh. – Svidjet će ti se.
Začuje se dubok zvuk velikog bubnja. Isprva je to bio samo polagan, ujednačen ritam. Vile u zelenom zakoračile su naprijed kao jedna, polako koračajući u ritmu s bubnjevima. Kako bi koji red vila došao do prednjega ruba pozornice, podigli bi ruke i prema nebu bi prsnuli šareni svjetlosni snopovi. Sekundu poslije iznad publike rasprsnuo se vatromet iskrica – gotovo u ravnini s balkonom – prekrasnih boja dugina spektra, tako blistavih daje Laurel zatreptala. Bilo je to bolje od ijednog vatrometa koji je ikada bila vidjela.
Oglasio se drugi bubanj lupajući brži i zamršeniji ritam, a pokreti vila na pozornici uskladili su se s njim. Njihov je ples poprimio akrobatsku notu – skakali su i izvodili razne figure krećući se prema prednjem dijelu pozornice. Začuo se i treći bubanj pa četvrti, a pokreti izvođača frenetično su pratili ritam.
Laurel je opčinjeno promatrala kako plameni plesači iznimno vješto izvode akrobatske pokrete. Svaki put kad bi došli do prednjega dijela pozornice, priredili bi još jedan svjetlosni vatromet. Svjetlosne su zrake padale po publici kao kišne kapi, a vatrene su se kugle vrtjele leteći po amfiteatru, ostavljajući za sobom trag blistavih iskrica koje su blijedjele u svjetlucave dragulje prije no što bi ugasle. Laurel je bila rastrgana, gledajući prvo akrobate, a zatim vatromet, žaleći što ne može istodobno gledati jedno i drugo. A tada, kad je ritam bubnjeva postao tako brz da joj nije bilo jasno kako ga vile uspijevaju slijediti, svi su doskočili na prednji dio pozornice i istodobno iz ruku otpustili vatromet, stvorivši zastor iskrica koje su zabljesnule sjajem blistavim poput sunca.
Laurel je ustala i počela jednako ushićeno pljeskat i plamenim plesačima kao prije njih onima što su bili izveli balet. Tamani ovaj put nije rekao ni riječ nego je i on ustao i pridružio joj se u pljesku.
Plameni plesači izveli su posljednji naklon i pljesak je polako počeo jenjavati. Jesenske vile na balkonu ustale su i krenule prema izlazu, a isto su učinile i proljetne na donjoj razini.
Laurel se ozarena lica okrene prema Tamaniju. – Oh, Tam, ovo je bilo nevjerojatno! Hvala ti što si se pobrinuo da dođem. – Pogledala je natrag na praznu pozornicu, sad sakrivenu iza teških svilenih zastora. – Ovo je bio čudesan dan.
Tamani je primi za ruku i položi je na svoju. – Proslava jedva da je i počela!
Laurel ga iznenađeno pogleda. Prokopa po torbici u potrazi za satom što ga je bila ponijela sa sobom. Zaključi da si može dopustiti da ostane još sat ili dva. Licem joj se razlije osmijeh pa pogleda prema izlazu, ovaj put s iščekivanjem. – Spremna sam, reče.

DVADESET TRI

Bilo je fenomenalno, reče Laurel opet dok su Tamani i ona opušteno sjedili na jastucima uz niske stolove krcate voćem, povrćem, sokovima i jelima od meda u vrtoglavim bojama. Zrak je ispunjavala glazba koja je dopirala iz desetak smjerova, a vile su sjedile, plesale ili se družile. – Nisam imala pojma da kazalište može biti takvo. A onaj vatromet na kraju! Bilo je nevjerojatno dobro.
Tamani se nasmije, a sad kad su bili na livadi gdje su se vile različitog staleža slobodnije družile, i on je bio opušteniji. – Drago mi je da ti se svidjelo. Već nekoliko godina nisam bio na proslavi Samhaina.
– Zašto?
Tamani slegne ramenima i opet se uozbilji. – Htio sam biti s tobom, reče, izbjegavajući joj pogled. – Odlazak na festivale nije mi se činio tako važnim, osobito ako je to značilo da te moram ostaviti s druge strane dveri. Pogotovo s obzirom na aktivnosti u suton.
– Kakve aktivnosti? – upita Laurel napola rastreseno, umačući golemu jagodu u umak od plavog meda.
– Uh... pa, tebi bi to sigurno bilo grozno.
Laurel pričeka da Tamani nastavi, jer sad joj je probudio znatiželju, ali kad to nije učinio, ona se nasmije. – No, reci, potakne ga.
Tamani slegne ramenima i uzdahne. – Mislim da sam ti lani rekao: oprašivanje služi za razmnožavanje, a seks je za zabavu.
– Sjećam se, reče Laurel, ali nije joj bilo jasno kakve to veze ima jedno s drugim.
– Na ovakvim velikim festivalima većina se ljudi... zabavlja.
Laurel raširi oči, a zatim se nasmije. – Stvarno?
– Ma daj, pa zar u ljudskom svijetu ljudi ne rade ništa slično?
Laurel mu je baš htjela niječno odgovoriti, ali onda se prisjetila običaja ljubljenja u ponoć na dočeku Nove godine. Doduše, mora se priznati da to baš i nije isto. – Valjda da. – Ona pogleda gomilu oko sebe. – Znači, nikomu to ne smeta? Nije li većina ljudi u braku?
– Kao prvo, u Avalonu se ne ženimo, mi se vežemo. I ne, većina ljudi nije vezana. U Avalonu se ljudi vežu uglavnom zato da bi podigli mladice. Vile obično nisu spremne za to prije... – on zastane razmišljajući, – osamdesete, čak možda stote.
– Ali... – Laurel zašuti ne dovršivši pitanje i okrene lice od njega.
– Ali što? – upita Tamani blago.
Nakon trenutka oklijevanja, ona se opet okrene prema njemu. – Vežu li se vile ikad dok su mlade? Recimo... naših godina?
– Gotovo nikad. – Činilo se da zna što ga pita, premda se nije mogla prisiliti da bude posve otvorena, ali njegov ju je pogled svrdlao sve dok se nije okrenula. – Ali to ne znači da nisu povezani. Mnogi imaju odane i vjerne ljubavnike. Ne većina, ali mnogi. Moji su roditelji bili vezani sedamdeset godina prije no što su se spojili. Spajanje je malo drukčije od ljudskog braka – nije samo znak ozbiljne veze nego i namjere da se začne obitelj, da se stvori izdanak i da se postane društvenom jedinicom.
Laurel se zahihoće pokušavajući razbiti napetost što ih je obavila. – Neobično mi je i razmišljati o tome da vile stare stotinu godina imaju djecu.
– Ovdje je to tek početak srednje dobi. Nakon što dosegnemo odraslu dob, fizički se ne mijenjamo previše sve do sto četrdesete ili sto pedesete. Poslije toga starimo prilično brzo – prema vilinskim standardima. Od nekoga tko izgleda kao tridesetogodišnje ljudsko biće, za manje od dvadeset godina možeš izgledati kao ljudski šezdeseto – ili čak sedamdesetogodišnjak.
– Zar svi dozive dvjestotu? – upita Laurel. Pri pomisli na to da bi mogla živjeti dva stoljeća, zavrtjelo joj se u glavi.
– Više-manje svi. Neki žive dulje, neki kraće, ali ne mnogo.
– Zar se nitko ne razboli i ne umre?
– Gotovo nikad. – Tamani se nagne prema njoj i dotakne je po vrhu nosa. – Zato si ti tu.
– Kako to misliš?
– Ne samo ti, nego sve jesenske vile. To je kao da imaš najbolju svjetsku... kako ih ono nazivate? Bol-bolin...? – On uzdahne. – Pomozi mi – mislim na ono mjesto kamo ljudi idu kad su bolesni?
– Bolnicu? – ponudi Laurel.
– Aha. – Tamani zavrti glavom. – Već mi se dugo nije dogodilo da se tako ne mogu sjetiti neke ljudske riječi. Mislim, svi mi govorimo engleski, ali ljudski mi je jezik ponekad zaista kao strani jezik.
– Maloprije nisi s onim stražarima razgovarao na engleskom, primijeti Laurel.
– Zaista želiš još jednu povijesnu lekciju danas? – zadirkivao ju je Tamani.
– Ne bih imala ništa protiv, reče Laurel uživajući u savršeno zreloj nektarini. U Avalonu kao da je uvijek bilo vrijeme berbe.
– Bile su to gaelske riječi. Tijekom godina imali smo mnogo dodira s ljudima, kroz dveri. Am fear-faire, na primjer, gaelska je riječ koja znači 'stražar', ali posudili smo je prije mnogo godina kad su ljudi s kojima smo bili u kontaktu još govorili gaelski. U današnje se vrijeme uglavnom upotrebljava u službenim obraćanjima.
– Kad smo već kod toga, zašto svi govore engleski? Zar ne postoje dveri u Egiptu i Japanu?
– I u Americi, da ne zaboravimo, reče Tamani smiješeći se. – Imali smo dodira i s vašim američkim domorocima, jednako kao i s Egipćanima i Japancima. – Nasmije se. – U Japanu smo imali dosta kontakata s narodom Ainu – ljudima koji su tamo živjeli prije Japanaca. – On se naceri. – Premda ni Ainu nisu imali pojma koliko smo dugo prije njih mi tamo živjeli.
– Stotinama godina? – pogađala je Laurel.
– Tisućama, odgovori Tamani ozbiljno. – Vilinski je narod mnogo stariji od ljudi. Ali ljudi su se razmnožili i rasprostranili daleko brže od nas. I jednostavno su otporniji – ako ništa drugo, sposobniji su preživjeti u ekstremnim klimatskim uvjetima. Naši stražari kod dveri na Hokaidu uspijevaju preživjeti samo zahvaljujući jesenskim vilama. Tako je došlo do toga da ljudi zagospodare cijelim planetom pa smo morali naučiti živjeti među njima, barem donekle. A jezik je velik dio toga. Imamo mjesto za obuku u Škotskoj, gdje – kao što znaš – govore engleski. Svaki stražar koji će imati dodir s ljudskim svijetom mora proći obuku tamo, u trajanju najmanje četiri tjedna.
– Znači da ste i ti i Shar tamo obučavani?
– Zajedno s još nekima. – Tamanijev je govor postajao sve življi, bez onog oklijevanja koje mu se uvijek osjetilo u ponašanju kad god bi kročili u Avalon. – Tajne operacije uvijek izvode Bljeskalice, a vrlo je rijetko da nekomu od Miješalica zatreba neki sastojak koji ne raste u Avalonu. Oko dvera je, na sredini prostranog zabrana, sagrađeno imanje koje ne samo da čuva dveri nego i predstavlja sigurnu i kontroliranu vezu s ljudskim svijetom. Do njega smo došli prije nekoliko stoljeća, više-manje na isti način kao i do tvoje zemlje.
Laurel se nasmiješi Tamanijevu entuzijazmu. Očito je o ljudskomu svijetu znao više nego druge vile, ne samo zato što je tamo živio, nego i zato što je cijeli život proučavao ljudska bića.
A učinio je to zato da bi bolje shvatio mene. Mnoge je godine svoga života posvetio nastojanju da shvati osobu kakvom će ona postati pod maskom ljudskoga bića. Na zamolbu bivše kraljice ona je bila žrtvovala svoja sjećanja i napustila je Avalon, a Tamani ju je slijedio – i to ne samo fizički. Ta ju je spoznaja zatekla.
– Uglavnom, završi Tamani, – to nam je imanje već stoljećima poveznica sa svijetom izvan Avalona pa je prirodno da govorimo jezikom ljudi koji žive u blizini. No čak i stručnjaci koji žive na imanju katkad neke stvari shvate pogrešno pa mislim da se ne bih trebao previše zamarati time što i ja povremeno zaboravim pokoju riječ.
– Mislim da ti izvrsno ide, reče Laurel prelazeći mu prstom po nadlaktici. Gotovo instinktivno, Tamani ispruži ruku i poklopi njezinu svojom. Laurelin se pogled fiksirao na tu ruku. Položena na njezinu izgledala je tako bezopasno, ali dobro je znala da to nešto znači. Ona podigne pogled i oči im se sretnu. Protekao je dugi trenutak tišine između njih, a nakon nekoliko sekundi Laurel izvuče ruku ispod Tamanijeve. Izraz na njegovu licu nije se promijenio, ali Laurel se svejedno osjećala krivom.
Nelagodu trenutka prikrila je tako što si je natočila piće iz prvoga vrča koji joj je došao pod ruku, a zatim je otpila velik gutljaj. Imalo je okus kao da joj se niz grlo slijeva tekući šećer. – Čovječe, što je ovo? – upita ona škiljeći dolje u rubinski crvenu tekućinu u svojoj čaši.
Tamani pogleda. – Amrita.
Laurel je sumnjičavo proučavala sadržaj svoje čaše. – Je li to kao vilinsko vino? – upita ona, već osjećajući kako joj piće udara u glavu.
– Nešto slično. To je nektar cvjetova stabla Yggdrasila. Poslužuje se samo za Samhain. Tradicija je da se njime nazdravi dolasku Nove godine.
– Fenomenalno je.
– Drago mi je da ti se sviđa, nasmije se Tamani.
Laurel uzdahne. – Tako sam sita da imam osjećaj da ću puknuti. – Samo je u Avalonu hrana bila tako dobra da nije mogla prestati jesti sve dok joj zamalo ne pozli. Sad se približavala toj točki.
– Znači da si gotova? – upita Tamani, a u glas mu se opet uvuklo oklijevanje.
– O, da. Gotova sam, reče Laurel, nasmiješi se i dublje se zavali na jastuke.
– Bi li... – on zastane i pogleda prema sredini livade. – Bi li me htjela zamoliti za ples?
Laurel se naglo uspravi. – Bih lija htjela tebe zamoliti za ples?
Tamani spusti pogled na ruke u krilu. – Ispričavam se ako sam bio preslobodan.
Ali Laurel je bila toliko ljutita da jedva da ga je i čula. – Čak me ni na proslavi ne možeš jednostavno pitati?
– Je li to 'ne'?
Nešto u njegovu glasu pretvorilo je Laurelinu uzrujanost u tugu. Nije on bio kriv. Ali bilo joj je mrsko da se čak i s njom osjeća sputan glupim društvenim normama. Ona podigne bradu i pokuša zatomiti ojađenost. Nije htjela kazniti njega. – Tamani, bi li htio plesati?
Pogled mu se smekšao. – Jako bih to volio.
Laurel pogleda prema plesačima pa zastane. – Zapravo, ne znam plesati, reče nesigurno.
– Pokazat ću ti... ako želiš.
– Dobro.
Tamani ustane i ponudi joj ruku. Već je prije nekoliko sati skinuo plašt, ali još je na sebi imao crne hlače i čizme te široku bijelu košulju razvezanu sprijeda, što je lijepo naglašavalo njegova preplanula prsa. Izgledao je kao junak iz nekog filma, kao Wesley iz Princeze nevjeste ili Edmond Dantes iz Grofa Monte Crista. Laurel se nasmiješi i primi ga za ruku.
Došetali su bliže glazbenicima. Većina ih je svirala žičana glazbala kojima Laurel nije znala naziv, ali prepoznala je neke od puhačkih – flaute i Panove frule te nešto slično klarinetu. Tamani ju je vješto vodio kroz plesne korake kojih gotovo kao da se sjećala, a dotad nije znala da joj se stopala mogu tako graciozno kretati. Poskakivala je i izvodila plesne korake u ritmu s ostalim plesnim parovima, i premda nije bila tako vješta i graciozna kao drugi, među ljudima ne bi nimalo zaostajala. Plesala je na jednu pjesmu pa na još jednu, sve dok nije izgubila pojam o vremenu. Na mirisnoj je livadi gužva bivala sve veća, jer sve se više ljudi dizalo od stolova i pridruživalo plesu. Uskoro je bila okružena morem rasplesanih vitkih udova i gracioznih tijela koja su se ljuljala i njihala u ritmu opojne glazbe ljetnih svirača, a prozračna je odjeća lepršala na ugodnom zraku avalonskoga vječnog proljeća.
Tamani ju je poveo u dugi niz plesnih okreta, sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi pa mu je klonula na prsa, smijući se. Trebao joj je trenutak da shvati kako je čvrsto stisnuta uz njega. Nije bilo isto kao kad stoji jako blizu Davidu – Tamani joj je bio mnogo bliži po visini. Dok mu je stajala tako blizu, usne su im se zamalo srele.
Osjetila je kako pojačava stisak ruke na njezinim leđima, privlačeći je k sebi. Da mu se oduprla, vjerojatno bi je pustio, ali nije to učinila. Prošao joj je prstima kroz kosu, a zatim joj dlanom obujmio stražnju stranu vrata naginjući joj lice unatrag. Lagano je naslonio nos na njezin, a dok su joj prsti dodirivali golu kožu između vezica njegove košulje, osjećala je svježinu njegova daha na obrazima.
– Laurel. – Tamanijev šapat bio je tako tih da nije bila potpuno sigurna je li ga uopće i čula. Prije no što je stigla i pomisliti na to, a kamoli pobuniti se, on je poljubi.
Usne su mu bile tako meke, blage i nježne. Njegov slatki okus stopio se u nju. Ples oko njih kao da je postao polagani valcer dok je Zemlja usporavala vrtnju, a zatim se za nju i Tamanija posve zaustavila. Samo na trenutak.
Iluzija se razbila kad je Laurel okrenula glavu, prekinula dodir i prisilila se da ode. S livade, dalje od plesača. Dalje od Tamanija.
Dok se udaljavala s čistine, u njoj su se vrtložili osjećaji ljutnje i zbunjenosti. Tamani je krenuo za njom, ali ništa nije rekao.
– Trebala bih poći, reče ona neodređeno, ne okrećući se prema njemu. I nije to bila samo prazna izlika. Nije bila sigurna koliko su dugo plesali, najvjerojatnije predugo. Morala je krenuti natrag. Zaputila se u smjeru gdje joj se činilo da se nalaze dveri, nadajući se da će početi prepoznavati okoliš. Optimistički je čekala Tamanijevu ruku da je dotakne po struku i da je usmjeri u pravom smjeru, kao toliko puta prije. Ali nije bila te sreće.
– Mogao bi se barem ispričati, reče Laurel. Raspoloženje joj se pokvarilo, a nije bila sigurna zašto. U glavi joj je vladala zbunjena zbrka.
– Nije mi žao, reče Tamani, a u glasu mu se nije čulo nimalo isprike.
– Trebalo bi ti biti! – reče Laurel i samo se na trenutak okrene prema njemu.
– Zašto? – upita Tamani izluđujuće smirenim glasom.
Laurel se okrene prema njemu.
– Zašto bi mi trebalo biti žao? Zato što sam poljubio djevojku u koju sam zaljubljen? Volim te, Laurel.
Pokušavala je ne ostati bez daha na te njegove riječi, ali nije ih bila očekivala pa su je zatekle posve nespremnu. S vremena na vrijeme jasno joj je bio dao na znanje kakve su mu namjere, ali nikad joj dotad nije otvoreno rekao da je voli. Odjednom je njihovo koketiranje dobilo previše ozbiljnu notu. Imalo je previše posljedica. Bilo je preblizu varanju.
– Koliko dugo bih trebao sjediti i samo čekati da ti dođeš k sebi? Bio sam strpljiv. Godinama sam bio strpljiv, Laurel, i već sam pomalo umoran. – Nježno ju je držao za ramena, sagnuvši se malo da je može gledati ravno u lice. – Umoran sam od čekanja, Laurel.
– Ali David...
– Ne spominji mi Davida! Ako želiš da se povučem zato što se to tebi ne sviđa, onda mi tako i reci. Ali ne očekuj od mene da uzimam u obzir Davidove osjećaje. Nije me briga za Davida, Laurel. – On zastane, teško i glasno dišući. – Stalo mi je do tebe. A kad me pogledaš s tom nježnošću u očima, reče on i malo pojača stisak, – i kad izgledaš kao da želiš da te poljubim, poljubit ću te, a David neka ide k vragu, dovrši on tiho.
Laurel se okrene, a u glavi joj je bolno nabijalo. – Ne možeš, Tam.
– A što bi htjela da uradim? – upita on glasom tako ranjivim da ga je jedva uspijevala i dalje gledati.
– Samo... čekaj.
– Što? Da umru tvoji roditelji? Da umre David? Što da čekam, Laurel? – upita on povrijeđeno.
Laurel se okrene i nastavi hodati, očajnički pokušavajući ostaviti njegove riječi iza sebe. Popela se na strm brežuljak, ali umjesto niza vilinskih kućica ugleda blistavo bijelu plažu koju su oplahivali safirno plavi valovi. Nešto tu nije bilo kako treba – nije se osjećao miris oceana – ali nije se mogla okrenuti, Tamani je bio iza nje. Pa je nastavila hodati, a stopala su se polagano probijala kroz svjetlucave kristaliće pijeska.
Zastala je i prekrižila ruke na prsima. Došla je do vode. Dalje nije mogla. Vjetar joj je nosio kosu s lica. – Ne sviđa mi se što si tako daleko, reče Tamani nakon duge stanke. Glas mu je opet zvučao uobičajeno, bez prizvuka gorčine. – Brinem se. Znam da imaš čuvare, ali... Bilo mi je draže kad si živjela na imanju. Ne volim stavljati tvoj život u ruke drugih vilenjaka. Da barem... da barem mogu poći s tobom i čuvati te.
Laurel je već odmahivala glavom. – Ne bi to išlo, reče odlučno.
– Misliš da ne bih bio dovoljno dobar u tome? – upita Tamani gledajući je s ozbiljnošću koja joj se nije sviđala.
– Ne bi to išlo, ponovi ona, znajući da misle na posve različite stvari.
– Ne želiš me u svom ljudskom svijetu, reče Tamani tiho, a laganijoj povjetarac donese njegove riječi.
– Bojiš se da bi, kad bih bio dijelom tvoga ljudskoga svijeta, morala donijeti stvarnu odluku. Sad imaš najbolje od oba svijeta. Imaš svog Davida. – Ime je izgovorio prijekorno, a u glas mu se uvukao prizvuk ljutnje. No bilo je to bolje nego bol koju je čula maloprije. Gotovo da bi joj bilo draže da vikne na nju. S ljutnjom se lakše nositi nego s tugom i boli. – A onda dođeš ovamo i imaš mene kad god me poželiš. Skačem na svaki tvoj mig i dobro to znaš. Jesi li se ikada zapitala kako se ja osjećam zbog toga? Svaki put kao odeš odavde – kad se vratiš njemu – opet mi iznova slomiš srce. Ponekad... – On uzdahne. – Ponekad poželim da jednostavno prestaneš dolaziti. – Frustrirano zagunđa duboko iz grla. – Ne, zapravo to ne želim, ali jednostavno... tako mi je teško svaki put kad odlaziš, Laurel. Rado bih da to shvatiš.
Niz obraz joj sklizne suza, ali otare je rukom, prisiljavajući se da ostane smirena. – Ne mogu ostati, reče, sretna što joj je glas čvrst, postojan. – Ako dođem ovamo... svaki put kad dođem ovamo... moram na kraju otići. Možda bi za tebe bilo bolje – lakše – da posve prestanem dolaziti.
– Moraš se vratiti, reče Tamani, a u glasu mu se čula zabrinutost. – Moraš naučiti biti jesenskom vilom. To ti je pravo po rođenju. To ti je sudbina.
– Znam dovoljno za neko vrijeme, ustrajala je Laurel. – Sad mi treba vježbe, a to mogu i od kuće. – Ruke su joj se tresle pa ih je prekrižila na prsima, pokušavajući to sakriti od njega.
– Plan nije takav, reče Tamani gotovo prijekornim glasom. – Moraš se redovito vraćati.
Laurel se prisili govoriti smireno, sabrano. – Ne, Tamani, ne moram.
Oči su im se srele i nijedno od njih nije se moglo natjerati da skrene pogled.
Laurel je prva popustila. – Moram ići. Bolje je da u sumrak budem blizu svoje kuće. Trebam te da me odvedeš do dvera.
– Laurel...
– Do dvera! – zapovjedi mu Laurel znajući da nema snage čuti ono što joj je htio reći, ma što to bilo. Nekako je pokvarila cijeli dan i sad je samo htjela da što prije završi.
Tamani se ukoči, a na licu mu se vidjela poraženost. Laurel se okrene od njega da to ne mora gledati. Nije mogla. On joj položi ruku na leđa i lagano je gurne naprijed, vodeći je prema dverima, uvijek ostajući korak iza nje.
Kad su došli do kamenih zidina oko dvera, Tamani je dao znak jednomu od stražara koji je odmah nekamo otrčao.
Nekoliko sekundi poslije, Tamani reče: – Ja... samo želim da budeš na sigurnom, reče ispričavajući se.
– Znam, promrmlja Laurel.
– Što je s tom Kleom? – upita Tamani. – Jesi li je poslije još vidjela?
Laurel odmahne glavom. – Rekla sam ti da nisam bila sigurna mogu li joj vjerovati.
– Zna li ona za tebe? – upita Tamani, oštro se okrenuvši prema njoj. – Naslućuje li da si vila?
– Da, Tamani, sve sam joj izblebetala čim smo se upoznale, reče Laurel sarkastično. – Ne, naravno da nema pojma! Bila sam vrlo oprezna...
– Jer čim otkrije što si, nastavi on, opet je prekinuvši, – život će ti biti u opasnosti.
– Ništa ne zna, vikne Laurel privukavši pozornost stražara. Ali nije je bilo briga. – A čak i da sazna, pa što? Predomislit će se pa će umjesto trolova početi lov na mene? Ne bih baš rekla. – Bilo joj je neobično da sad zauzima suprotan stav od onoga u raspravi s Davidom prije nekoliko tjedana, ali činilo se da joj logika izmiče. – Dobro sam! – reče kad više nije znala što bi.
Oboje se okrenuše začuvši korake koji su im prilazili. Bila je to skupina stražara. Tamani pogne glavu i zakorači unatrag, zauzevši uobičajeno mjesto iza Laurelina ramena. No i dalje je čula njegovo teško disanje.
Stražari se razmaknuše, otkrivajući mladu zimsku vilu Yasmine.
– Oh, reče Laurel zatečeno, – mislila sam da će poslati… nekoga drugoga, završi ona zbunjeno kad su se djevojčičine blage zelene oči okrenule prema njoj. Yasmine nije rekla ništa, samo se okrenula prema zidu.
– Zar može sama otvoriti dveri? – šapne Laurel Tamaniju.
– Naravno, reče on odrješito. – Nije to vještina koja se uči. Samo moraš biti zimska vila.
Stražari su ih poveli niz puteljak prema dverima. Tamani je šutke hodao iza Laurel, uopće je ne dodirujući. Mrzila je biti u takvim odnosima s njim, ali nije znala što bi drugo mogla učiniti. Njezina dva svijeta, dva života koja se tako trudila držati odvojenima, počela su se sudarati. A ona se osjećala bespomoćnom da to spriječi.