Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Idi na stranu : 
1, 2
Poruka [Strana 2 od 2]
26 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:29 pm
Margita
Administrator
24
FONOGRAFSKI DNEYNIK DR. SEWARDA, VAN HELSINGOV GLAS
Ovo je upućeno Jonathanu Harkeru.
Vi morate ostati sa svojom dragom gospodom Minom. Mi odlazimo u potragu, mogu li je tako nazvati, jer mine tragamo, već znamo, i tražimo samo potvrdu onoga što znamo. Ali vi danas ostanite i pobrinite se za nju To je vaša najkorisnija i najsvetija dužnost. Moram i vama ispričati ono što sam već ispričao ostalima, tako da i vi saznate ono što nas četvorica već znamo. On, naš neprijatelj, otputovao je; vratio se u svoj dvorac u Transilvaniju. To znam tako dobro kao da je to neka velika vatrena ruka ispisala na zidu. On se zato na neki način pripremio i onaj posljednji sanduk sa zemljom bio je negdje spreman za utovar na brod. Zbog toga je uzeo novac, zbog toga je na kraju pojurio, da ga ne uhvatimo prije nego što sunce zađe. Bila je to njegova posljednja nada, osim ako je mislio da može leći u onu grobnicu što je po njegovu mišljenju čuva za njega jadna gđica Lucy, za koju vjeruje da je još nalik na njega. Kad je i to propalo, pojurio je prema svom zadnjem utočištu, svom zadnjem počivalištu, da se malo poigram riječima. Domišljat je on, vrlo domišljat! Zna daje njegova igra ovdje završena te se odlučio vratiti kući. Pronašao je brod koji plovi na istoj liniji kao i onaj kojim je došao te se ukrcao na njega. Sad idemo pronaći koji je to brod i kamo se zaputio. Nakon toga vratit ćemo se i sve vam ispričati. Onda ćemo utješiti vas i jadnu dragu gospođu Minu novom nadom. Jer bit će to nada, kad promislite o tome; nije sve izgubljeno. Onom biću koje progonimo trebala su stoljeća da dođe sve do Londona; a mi smo ga ipak izjurili u jedan dan nakon što smo otkrili gdje boravi. On je uništiv, iako je u stanju počiniti silno zlo, i ne muče ga iste stvari kao nas. Ali mi smo snažni, svaki u svojoj namjeri, a još smo jači zajedno. Gore glavu, poštovani mužu gospođe Mine. Ova je bitka tek započela i mi ćemo na kraju pobijediti; to je sigurno kao stoje sigurno da u visinama sjedi Bog i pazi na svoju djecu. Stoga, neka vam ugodno prođe vrijeme do našeg povratka.
VAN HELSING
Dnevnik Jonathana Harkera
4. listopada.
Kad sam prenio Mini Van Helsingovu poruku s fonografa, jadna se djevojka uvelike razvedrila. Već ju je utješila i sama činjenica što zasigurno zna da je Grof izvan zemlje; a njoj utjeha predstavlja snagu. Što se mene tiče, sad kad više nismo suočeni s onom užasnom opasnošću, čini mi se gotovo nemogućim da povjerujem u to. Čak i moji vlastiti stravični doživljaji u Drakulinu dvorcu izgledaju mi se poput davno zaboravljena sna. Ovdje, na oštrom jesenjem zraku, pri jarkoj sunčevoj svjetlosti...
Zaboga, kako mogu ne vjerovati u to! Usred tih mojih razmišljanja pogled mi je pao na crveni ožiljak na bijelome čelu moje jadne drage. Sve dok to traje, ne može biti nevjerice. A kasnije će i samo sjećanje na to održavati vjeru kristalno čistom. Mina i ja bojimo se biti besposleni, pa smo ponovno iščitavali sve dnevnike. Mina kaže da smo mi možda sredstva kojima se služe sile dobra. To je moguće! Pokušat ću razmišljati na njen način. Još nikad nismo pričali o budućnosti. Bolje da pričekamo dok se ne nađemo s profesorom i ostalima nakon njihove istrage.
Dan prolazi brže nego što sam mislio da bi mi dan ikad više mogao prolaziti. Sad su tri sata.
Dnevnik Mine Harker
5. listopada, 5 sati poslijepodne.
Zapisnik o našem sastanku. Prisutni: profesor Van Helsing, lord Godalming, dr. Seward, g. Quincey Morris, Jonathan Harker, Mina Harker.
Dr. Van Helsing opisao nam je koji su koraci poduzeti tijekom dana kako bi se ustanovilo kojim je brodom i u kojem smjeru pobjegao grof Drakula: – Budući da sam znao da se želi vratiti u Transilvaniju, bio sam siguran da mora ići kroz ušće Dunava; ili pak kroz Crno more, jer tim je putem i došao. Pred nama je bila zastrašujuća nepoznanica. Omne ignutom pro magnifico; i tako smo teška srca krenuli provjeriti koji su brodovi sinoć isplovili za Crno more. Išao je jedrenjakom jer nam je gospoda Mina ispričala kako su se razapinjala jedra. Takav brod nije dovoljno važan da bi ušao na spisak brodova za isplovljavanje u Timesu, pa smo na prijedlog mog prijatelja Godalminga otišli u Lloyd, gdje su zabilježeni svi brodovi koji isplovljavaju, koliko god maleni. Tamo smo ustanovili daje samo jedan brod za Crno more isplovio s plimom. To je lađa Carica Katarina i krenula je s Doolittleova mola za Varnu, a odatle do drugih mjesta uzvodno po Dunavu. ‘Tako dakle!" rekoh, "to je taj brod na kojemu je Grof." Zatim smo otišli do Doolittleova mola, te ondje zatekli čovjeka u tako malenom drvenom uredu da je čovjek djelovao veći od ureda. Zapitali smo ga za kretanje Carice Katarine. Mnogo je psovao, crven u licu i vrlo bučan, no bio je ipak dobar čovjek, pa kad mu je Quincey dao iz svog džepa nešto stoje zašuškalo, kad je to smotao, te spremio u milenu torbicu koji je sakrio negdje duboko u odjeći, postajo je još bolji čovjek i naš ponizni slugi. Krenuo je s nama i postavljao pitanja brojnim grubim i naprasitim ljudima; i oni su postali pristojniji nakon što im se ugasila žeđ. Spominjali su mnoge proklete i vražje stvari te još štošta što nisam razumio, iako sam naslutio o čemu je riječ. Ipak su nam rekli sve što smo željeli znati.
– Ispričali su nam kako je jučer poslijepodne oko pet sati došao čovjek koji je jato žurio Bio je visok, mršav i blijed, s grbavim nosom i vrlo bijelim zubima, te očima koje kao da su plamtjele. Sav je bio u crnini, osim slamnatog šešira neprikladnog za ovo vrijeme te je šakom i kapom dijelio novac na brzinu se raspitujući koji brod kreće za Crno more i s kojeg mjesta. Netko ga je odveo u ured, pa zatim do broda, no nije se htio ukrcati, već se zaustavio ispred mostića za ulazak na brod te zatražio da kapetan dođe do njega. Kapetan je došao kad su mu rekli da će biti dobro plaćen. Iako je psovao kad je čuo uvjete, pristao je na njih. Nakon toga mršavi je čovjek otišao, a netko mu je rekao gdje se mogu unajmiti konj i kola. Otišao je na to mjesto te se uskoro vratio, sam vozeći kola na kojima se nalazio veliki sanduk; sam gaje spustio, iako je bilo potrebno nekoliko ljudi da ga ukrcaju na brod. Naveliko se raspričao s kapetanom, objašnjavajući na koji način i na koje mjesto treba smjestiti njegov sanduk. No, kapetanu se to nije svidjelo te ga je počeo psovati na mnogim jezicima, rekavši mu da može sam doći i pogledati gdje će se sanduk smjestiti. Ali on je odbio, rekavši da još ne može doći jer ima još mnogo posla. Na to mu je kapetan rekao neka požuri (k vragu) jer će njegov brod otploviti odavde (do vraga) prije nego što nastupi najveća plima (k vragu). Mršavi čovjek se nasmiješio te rekao da on mora krenuti kad god to bude smatrao prikladnim, ali kako se čudi što treba krenuti tako rano.
Kapetan je ponovno opsovao, na više jezika, a mršavi mu se čovjek poklonio, zahvalio mu, te rekao kako će morati iskoristiti njegovu ljubaznost i ukrcati se na brod prije nego što se razapnu jedra. Napokon mu je kapetan, crveniji nego ikad, na više jezika rekao kako ne želi nikakvog Francuza (tu je Francuzima opsovao i Boga i vraga) na svom brodu, kojega je također poslao k vragu. I tako, nakon što se raspitao gdje je najbliži ured u kojem može kupiti brodske isprave, otišao je.
– Nitko ne zna kamo je otišao, a kako su se izrazili, "vrag neka ih odnese ako ih je to briga", jer imali su drugih briga. Sve su to također začinili psovkama jer je uskoro postalo očigledno da Carica Katarina neće isploviti po planu. S rijeke je počela navirati rijetka sumaglica, koja se sve više i više zgušnjavala, sve dok nije prerasla u gustu maglu. Kapetan je psovao na svim jezicima, opet spominjući i Boga i vraga, ali ništa nije mogao učiniti. Voda se dizala i dizala, pa se počeo pribojavati da će potpuno izgubiti plimu. Uopće nije bio društven kad se, točno u vrijeme najveće plime, onaj mršavi čovjek popeo mostićem i zatražio da vidi gdje je smješten njegov sanduk. Kapetan mu je odvratio, sve nakićeno biranim psovkama, kako mu je najveća želja da i on i njegov sanduk odu k vragu. No mršavi se čovjek nije uvrijedio, te je sišao s časnikom pogledati gdje je smješten, a zatim se vratio i neko vrijeme ostao stajati na palubi u magli. Zacijelo je sam otišao jer nitko ga nije primijetio. Dapače, nisu više ni razmišljali o njemu jer se magla uskoro raspršila i zrak je ponovno postao čist. Moji žedni prijatelji, koji su rado spominjali Boga i vraga, nasmijali su se kad su mi ispričali kako je kapetan nadmašio svojim višejezičnim psovkama i samoga sebe te bio slikovitiji nego ikad raspitujući se kod nekih mornara koji su šetali amo-tamo po molu o magli, shvativši da nitko od njih nije vidio nikakvu maglu, osim oko onoga mola. No brod je isplovio kad je plima počela slabiti i bez sumnje je do jutra došao do ušća rijeke. Kad su nam to pričali već je bio na debelome moru.
– I tako, draga moja gospođo Mina, neko se vrijeme moramo odmoriti jer naš je neprijatelj na mora, dok mu magla dolazi na poziv, a putuje prema ušću Dunava. Putovanje jedrenjakom je sporo, koliko god bio brz; pa ćemo mi krenuti kopnom i stići prije, te ćemo ga ondje dočekati. Naša se najveća nada sastoji u tome da navalimo na njega kad bude u sanduku, između izlaska sunca i sumraka, jer onda nam se ne može oduprijeti, te možemo s njim obračunati po volji. Imamo dovoljno dana da pripremimo naš plan. Sad znamo kamo je otišao jer smo bili kod vlasnika tog broda, koji nam je pokazao fakture i sve papire koji postoje. Sanduk koji tražimo treba pristati u Vami, gdje će ga preuzeti jedan zastupnik, određeni Ristić, koji će ondje pokazati svoje isprave, čime će posao našeg prijatelja brodovlasnika završiti. Kad je zapitao da li nešto nije u redu, jer u tom slučaju može brzojaviti u Varnu te narediti istragu, odgovorili smo da je sve u redu jer ono što treba učiniti nije posao za carinike. To moramo učiniti sami, i to na svoj način.
Kad je dr. Van Helsing završio svoj govor, zapitala sam da li je sigurno daje Grof ostao na brodu.
– Za to imamo najbolji dokaz – odgovorio mi je – upravo vaše svjedočenje, kad ste jutros bili u hipnotičkom transu.
Ponovno sam ga zapitala je li baš nužno krenuti u potjera za Grofom jer sam se bojala da me Jonathan ostavlja, a znala sam da će zasigurno krenuti budu li išli i ostali. Odgovorio mi je isprva mimo, no zatim sa sve više emocija. No usput je postajao sve ljući i sve silovitiji, sve dok na kraju nismo vidjeli barem dio one jake ličnosti koja ga je još odavna učinila vrhunskim čovjekom: – Da, to je nužno, baš nužno! Kao prvo zbog vas, a osim toga i zbog čovječanstva. Ovo čudovište već je nanijelo mnogo zla na malome prostoru gdje se našao i u ovo kratko vrijeme kad još ni sam nije bio siguran kojim sve mračnim silama raspolaže. Drugima sam sve to već ispričao, a vi ćete, draga moji gospodo Mina, saznati to iz fonografskog dnevnika mog prijatelja Johna, ili iz dnevnika svog muža. Rekao sam im kako je stoljećima trajao posao da napusti svoju opustjelu zemlju, opustjelu ljudima, te da dođe u novu zemlju gdje sve ljudskim životima, poput stabljika na polju kukuruza. Kad bi neki drugi živi mrtvac poput njega pokušao učiniti isto, možda mu ne bi pomogla sva stoljeća na svijetu, prošla i buduća. U ovome slučaju magične, pritajene i snažne prirodne sile zacijelo su se spojile na neki čudesan način. Upravo ono mjesto na kojemu je nekoć živio, na kojem je svih ovih stoljeća bio živi mrtvac, prepuno je čudesa geološkog i kemijskog svijeta. Ondje je bilo vulkani, od kojih sa neki još uvijek otvoreni te iz njih izviru vode čudnovatih svojstava i plinovi koji ubijaju ili oživljavaju. Nesumnjivo u nekim kombinacijama tih magičnih sila postoji nešto magnetičko ili električno, što na neobičan način djeluje na tjelesni život; a on je od samog početka posjedovao neke silne osobine. U teška i ratnička vremena bio je slavljen po tome što je imao čeličnije živce, okretniji mozak i hrabrije srce nego bilo koji drugi čovjek. U njemu se neko životno načelo razvilo do maksimuma, a kako mu se tijelo održavalo snažnim, te razvijalo i napredovalo, tako mu se razvijao i mozak. I sve to bez one demonske pomoći kojom bez sumnje također raspolaže; jer ona mora ustuknuti pred snagama koje izviru iz dobrote i karakteristične su za nju. A eto što on predstavlja za nas. On vas je zagadio... Orostite mi, draga moja, što moram koristiti takve riječi, ali govorim upravo za vaše dobro. Zagadio vas je na takav način da čak i kad ništa drugo ne bi učinio, vi morate tek nastaviti živjeti... živjeti na svoj uobičajeni, dražestan način. Tako će vas s vremenom smrt, koja dolazi svakome čovjeku, i to uz Božju presudu, načiniti bićem poput njega. To se ne smije dogoditi! Zajednički smo se zakleli da se to ne smije dogoditi. Na taj smo način izvršitelji Božje volje: da svijet i ljudi za koje je umro njegov sin ne budu prepušteni čudovištima, čije postojanje baca na njega ljagu. On nam je već dozvolio da izbavimo jednu dušu i mi krećemo poput starih križarskih vitezova da ih još više izbavimo. I mi ćemo, kao i oni, putovati prema istoku. Padnemo li, past ćemo, kao i oni, zbog uzvišenog cilja.
Zastao je i ja sam ga zapitala: – Ali neće li Grof izvući pouku iz udarca koji smo mu nanijeli? Otkako je otjeran iz Engleske, neće li je izbjegavati, kao što tigar izbjegava selo iz kojega je prognan?
– Aha! – rekao je. – Vaša usporedba s tigrom dopada mi se i zapamtit ću je. On je ljudožder, a tako u Indiji nazivaju tigra koji, kad jednom okusi ljudsku krv, više ne mari za drugi plijen, već neprestance vreba dok ne ulovi čovjeka. Ono što smo otjerali iz našeg sela također je tigar, i to ljudožder, koji nikad ne prestaje vrebati. Ne, nikad se on neće povući i ostati daleko. Za života, svog stvarnog života, prelazio je tursku granicu i napadao svog neprijatelja na njegovu vlastitom tlu. Odbili bi ga natrag, no je li ondje i ostao? Ne. Ponovno bi došao, i opet, i opet. Pogledajte koliko je uporan i izdržljiv. Svojim djetinjim mozgom već je davno mogao doći na zamisao da se zaputi u veliki grad. I što je učinio? Pronašao je mjesto koje je za njega najviše obećavalo od svih na svijetu. Zatim se zdušno počeo pripremati za svoj zadatak. Strpljivo je ustanovio koliko je točno snažan, te kakvim moćima raspolaže. Naučio je nove jezike. Proučio je novi društveni život; stare običaje u novoj okolini, politiku, pravo, financije, znanost, običaje u novoj zemlji i među novim ljudima koji su rođeni nakon njegove smrti. Uvid u sve to samo mu je povećao apetite i pojačao želje. Štoviše, time je samo još dodatno razvio svoj mozak; jer sve mu je to pokazivalo koliko je od samoga početka bio u pravu u svojim pretpostavkama. Sve je to učinio sam; potpuno sam! I to iz ruševne grobnice u zaboravljenoj zemlji. Što sve ne bi mogao učiniti kad mu bude otvoren široki misaoni svijet? On – koji se može nasmiješiti smrti u lice, što dobro znamo; koji može napredovati usred bolesti koje ubijaju čitave narode. Ah, da je takav barem došao od Boga, a ne od vraga, kakva bi to sila dobra mogla biti u ovom našem starom svijetu! Ali mi smo se zakleli da ćemo osloboditi svijet. Naš posao mora se odvijati u tišini i sav naš trud mora ostati u tajnosti jer u ovo doba prosvijećenost, kad ljudi ne vjeruju čak ni ono što vide, skeptičnost mudrih predstavljala bi za njega najveću snagu. To bi mu ujedno predstavljalo korice mača i oklop, te oružje kojim bi nas uništio, nas, svoje neprijatelje koji su spremni dovesti u opasnost čak i svoje duše za sigurnost one koju volimo, za dobrobit čovječanstva, te za čast i slavu Boga.
Nakon općenite rasprave zaključeno je da večeras ništa definitivno nećemo odlučiti. Prespavat ćemo činjenice te pokušati smisliti valjane zaključke. Sutra za vrijeme doručka ponovno se trebamo sresti i nakon što izložimo svoje zaključke, odlučit ćemo što ćemo poduzeti.
* * *
Večeras se osjećam predivno smirena i odmorna. Kao daje neki sablasni teret skinut s mene. Možda...
Moja pretpostavka nije bila dovršena, nije ni mogla biti, jer sam u zrcalu opazila crveni znak na svom čelu i znam da sam još uvijek okaljana.
Dnevnik dr. Sewarda
5. listopada.
Svi srno rano ustali i mislim da nas je san sve uvelike okrijepio. Kad smo se sastali za ranim zajutarkom, vladalo je više vedrine nego što je itko od nas očekivao da ćemo ponovno doživjeti.
Doista je čudesno koliko sposobnosti za oporavljanje ima u ljudskoj prirodi. Ako se na bilo koji način, pa makar i smrću, ukloni neka zapreka, ma kakva bila, žurno se vraćamo prvim načelima nade u radost. Dok smo sjedili za stolom, oči su mi se više puta razrogačile od čuđenja nije li sve ovo što se dogodilo proteklih nekoliko dana bio tek san. Tek kad sam ugledao crvenu mrlju na čelu gđe Harker, vratio bih se u stvarnost. Čak i sad, kad ozbiljno razmišljam o svemu tome, gotovo mi je nemoguće pojmiti da razlog našoj nevolji još uvijek postoji. Čak i gđa Harker kao da na dugotrajne makove zaboravlja svoju nevolju; tek povremeno, kad je nešto na to podsjeti, razmišlja o svome strašnom ožiljku. Za pola sata svi bismo se trebali sastati ovdje u mojoj radnoj sobi te odlučiti što ćemo poduzeti. Vidim tek jednu neposrednu poteškoću, i to više nagonski nego kao plod razmišljanja: svi ćemo morati otvoreno govoriti, a ipak se pribojavam da je jezik jadne gđe Harker sputan na neki zagonetan način. Znam da ona stvara vlastite zaključke i iz svega što se dogodilo razabirem koliko su ti zaključci zacijelo izvanredni i točni; no ona ih ne želi ili ne može izreći. To sam spomenuo Van Helsingu te ćemo on i ja to raspraviti kad se nađemo nasamo. Vjerojatno je to na djelu onaj užasni otrov koji joj je ušao u krv. Grof je imao vlastite razloge za to što joj je dao ono što je Van Helsing nazvao, "vampirskim krštenjem u krvi." No, možda postoji i otrov koji se izlučuje iz dobrote; u doba kad postojanje ptomenskih otrova predstavlja zagonetku, ničemu se ne bismo trebali čuditi! Znam jednu stvar: ako je moj instinkt glede šutnje jadne gđe Harker ispravan, onda u poslu koji nam predstoji ima strahovitih poteškoća, nepoznatih opasnosti. Ista sila koja joj naređuje da šuti mogla bi joj narediti i da progovori. Ne usuđujem se ni pomišljati dalje od toga; jer takvim bih mislima povrijedio čast jedne plemenite žene!
Van Helsing dolazi u moju radnu sobu nešto prije ostalih. Pokušat ću s njime načeti tu temu.
Kasnije. Kad je profesor ušao, popričali smo o tome. Još i prije nego stoje progovorio vidio sam da mu nešto leži na srcu, no nekako je oklijevao početi razgovor o toj temi. Nakon okolišanja, rekao je iznenada: – Prijatelju John, ima nešto o čemu vi i ja moramo popričati nasamo, barem zasad. Kasnije se možemo povjeriti i drugima.
Na tom je mjestu zastao, pa sam pričekao.
– Gospoda Mina, naša jadna, draga gospoda Mina počela se mijenjati – nastavio je. Osjetio sam kako me prožeo hladni srh kad su na taj način bili potvrđeni moji najgori strahovi.
– Nakon onako tužnog iskustva s gospođicom Lucy – nastavio je – ovog puta moramo na to obratiti pozornost prije nego što stvari predaleko odmaknu. Naša je zadaća sada zapravo teža nego ikad, a ovaj novi problem pridaje svakom satu koji slijedi najveću važnost. Već vidim kako joj se na licu očituju osobine vampira. Zasad je to tek vrlo slabo zamjetno, ali to treba zapaziti želimo li promatrati bez predrasuda. Zubi su joj donekle oštriji, a pogled joj je povremeno prodorniji. Ali to nije sve, sad sve češće zapada u tišinu; baš kao stoje bio slučaj i s gospođicom Lucy. Ona nije govorila, čak ni kad je pisala ono što je željela da se kasnije sazna. Ja se bojim sljedećeg. Ako je moguće da nam ona u hipnotičkome transu kazuje što Grof vidi i čuje, nije li još više moguće da onaj koji ju je prvi hipnotizirao, te koji je pio njezinu krv i natjerao je da ona pije njegovu, po želji može saznati iz njezina uma ono što sama zna?
Kimnuo sam u znak slaganja i on je nastavio: – Onda to moramo spriječiti; moramo skrivati naše namjere pred njom, pa na taj način neće moći odati ono što i ne zna. To je bolan zadatak. Ah, to je tako bolno da mi srce hoće prepući kad pomislim na to, ali tako mora biti. Kad se danas sastanemo, moram joj reći da iz razloga koji joj nećemo odati ona više ne smije biti član našeg vijeća, već će biti naša štićenica.
Obrisao je čelo, koje je obilno oblio znoj kad je pomislio na to kakvu će bol morati zadati toj jadnoj duši koja je već toliko pretrpjela. Znao sam da će ga donekle utješiti ako mu kažem da sam i ja došao do istog zaključka. U svakom slučaju, odagnat će dvojbe. Rekao sam mu to i učinak je bio očekivajući.
Sad je već vrijeme da se svi zajedno nađemo. Van Helsing se otišao pripremiti za sastanak i svoju bolnu ulogu u njemu. Uvjeren sam da se zapravo otišao pomoliti nasamo.
Kasnije.
Na samome početku sastanka Van Helsing i ja doživjeli smo golemo olakšanje. Gđa Harker je po svome mužu poslala poruku u kojoj kaže da nam se zasad neće pridružiti jer smatra daće biti bolje ako budemo slobodnom raspravljali o svojim potezima bez nje, u čijoj bi nam prisutnosti moglo biti nelagodno. Profesor i ja na trenutak smo se poredali i nekako smo obojica osjetili olakšanje. Što se mene tiče, zaključio sam da, ako je gđa Harker sama shvatila opasnost, to za nju predstavljalo veliku bol, no da je uklonjena i velika opasnost. U takvim okolnostima složili smo se, upitnim pogledom i odgovorom, držeći prst pred ustima, da ćemo zadržati naše sumnje za sebe sve dok nam se ne pruži prilika da se ponovno posavjetujemo nasamo. Odmah smo se počeli izrađivati plan pohoda. Ponajprije nam je Van Helsing izložio činjenice: – Carica Katarina isplovila je iz Temze jučer ujutro. I uz najveću brzinu koju je ikad postigla, trebat će joj barem tri tjedna da dođe do Varne; ali mi možemo kopnom doputovati do istog mjesta za tri dana, Dakle, uz mogućnost da brod dođe dva dana ranije, zahvaljujući vremenskim prilikama kakve Grof može izazvati te ako tome dodamo još jedan cijeli dan i jednu noć, za slučaj da nas putem nešto zadrži, imamo vremena još gotovo dva tjedna. Da bismo bili sasvim sigurni, morimo krenuti odavde najkasnije sedamnaestoga. Onda ćemo u svakom slučaju biti u Varni barem jedar dan prije nego što brod stigne, te ćemo moći izvršiti sve nužne pripreme. Naravno, ići ćemo naoružani, naoružani protiv svih zlih pojava, i duhovnih i tjelesnih. Ta se umiješao Quincey Morris: – Koliko sam shvatio, Grof dolazi iz zemlje vukova, a možda stigne onamo prije nas. Predlažem da našoj opremi dodamo i vinčesterke, U te puške imam povjerenja u slučaju da dođe do neke nevolje. Sjećaš li se, Art, kad nas je onaj čopor jurio u Tobolsku? Što onda ne bismo dali za dvije repetirke!
– Dobra zamisao – reče Van Helsing. – Uzet ćemo i vinčesterke. Quincey uvijek razborito rasuđuje, ali najviše kad je u pitanju lov, iako je moja metafora veća uvreda za znanost nego što su vukovi opasni za čovjeka. U međuvremenu ovdje ništa ne možemo učiniti. Budući da vjerojatno nitko od nas ne poznaje Varnu, zašto ne bismo krenuli ranije? Čekanje će nam biti isto tako dugotrajno ovdje kao i ondje. Večeras i sutra možemo se spremiti, a onda, bude li sve kako treba, nas četvorica možemo krenuti na put.
– Nas četvorica? – zapita Harker, prelazeći pogledom s jednoga na drugoga.
– Naravno! – brzo odgovori profesor. – Vi morate ostati ovdje da pripazite na svoju dražesnu ženu! Harker je neko vrijeme šutio, a zatim je rekao bezbojnim glasom: – Pričat ćemo o tome ujutro. Želim se posavjetovati s Minom. Pomislio sam kako je sad pravi trenutak da ga Van Helsing upozori kako joj ne smije Odati naše planove; no on se nije obazirao na to. Uputio sam mu značajan pogled i on se nakašljao. U znak odgovora stavio je prst na usta i okrenuo se.
Dnevnik Jonathana Harkera
5. listopada, poslijepodne.
Neko vrijeme nakon našeg jutrašnjeg sastanka nisam uopće mogao razmišljati. Novi razvoj događaja tako mi je uskomešao misli da nisam mogao aktivno misliti. Minina odlučnost da ne sudjeluje u raspravi navela me na razmišljanje. Budući da uvjeravanje s moje strane nije dalo nikakva ploda, mogao sam tek naslućivati o čemu je riječ. Još uvijek nisam ništa bliže nekakvu zaključku. Zbunio me i način na koji su drugi to primili; zadnji put kad smo pričali o tome složili smo se da se ništa među nama ne smije više prikrivati. Mina sad spava, smireno i dražesno poput malenog djeteta. Usnice su joj zaobljene, a lice joj blista od sreće. Hvala Bogu da u njezinu životu još uvijek ima ovakvih trenutaka.
Kasnije. Kako je sve to čudnovato! Sjedio sam i promatrao kako Mina sretno spava, te je i mene obuzeo osjećaj toliko blizak sreći da sumnjam kako ću se ikad osjetiti sretnijim. Kako je nadolazilo veće, a zemlja se zaogrnula sjenkama dok je sunce sve niže zapadalo, tišina u sobi postajala je sve svečanijom. Odjednom je Mina otvorila oči, pogledala me i rekla nježnim glasom: – Jonathane, želim da mi nešto obećaš te da mi zadaš časnu riječ. To mi obećanje moraš zadati pred Božjim ušima i ne smiješ ga prekršiti čak ni ako kleknem na koljena i počnem te preklinjati uz gorke suze. Brzo, odmah mi to obećaj.
– Mina – rekoh – to ne mogu odmah obećati. Možda nemam pravo da to obećam.
– Ali, dragi moj – rekla je s takvih duševnim žarom da su joj oči bile nalik na polarne zvijezde – to ja želim; i nije meni namijenjeno. Možeš zapitati doktora Van Helsinga nisam li u pravu; ne bude li se složio sa mnom, radi kako hoćeš. Štoviše, ako se svi kasnije složite po tom pitanju, bit ćeš razriješen tog obećanja.
– Obećajem! – rekao sam i na trenutak je djelovala presretna; iako je meni svu sreću uvijek sputavao ožiljak na njezinu čelu.
– Obećaj mi – rekla je – da mi nećeš odati nikakve planove koje ste stvorili za pohod protiv Grofa. Ni riječju, ni izvođenjem zaključaka, ni neizravno; sve dok ovo bude na meni!
Dostojanstveno je pokazala svoj ožiljak. Vidio sam da ozbiljno misli te sam rekao vrlo svečanim glasom: – Obećajem!
Istog trenutka osjetio sam kao da su se među nama zalupila neka vrata.
Kasnije, ponoć. Mina je bila vedra i dobro raspoložena čitavo veče, i to toliko da su se i svi ostali ohrabrili, kao daje njezina veselost prešla na njih. Čak sam i ja osjetio kako se malo uzdigao pokrov tmine koji se spustio na nas. Svi smo rano otišli na spavanje. Mina sad spava poput malog djeteta; čudesno je kako je i dalje može spavati usred svoje strašne nevolje. Hvala Bogu na tome jer barem tada može zaboraviti svoje brige. Možda bih mogao slijediti njezin primjer, kao stoje večeras njezina veselost prešla na mene. Pokušat ću. 0, da mogu spavati bez snova.
6. listopada ujutro.
Još jedno iznenađenje. Mina me rano probudila, otprilike u isto vrijeme kao i jučer, te ne zamolila da dovedem doktora Van Helsinga. Pomislio sam kako je nastupila još jedna prilika za hipnozu, pa sam bez pitanja otišao po profesora. On je očigledno očekivao sličan poziv jer sam ga zatekao odjevena u njegovoj sobi. Vrata su bila odškrinuta tako da je čuo kako se otvaraju vrata naše sobe. Odmah je pošao.
Kad je ušao a sobu, zapitao je Minu mogu li i drugi doći.
– Ne – rekla je jednostavno – to neće biti potrebno. Vi im to isto tako možete ispričati. Moram poći s vama na vaše putovanje.
Dr. Van Helsing bio je podjednako zatečen kao i ja.
– Ali zašto? – zapitao je nakon stanke.
– Morate me povesti sa sobom. Sigurnija sam s vama, a i vi ćete biti sigurniji.
– Ali zašto, draga gospodo Mina? Vi znate da je vaša sigurnost naša najuzvišenija dužnost. Mi odlazimo u opasnost, kojoj ste vi možda izloženiji više nego itko od nas, zbog okolnosti... koje su se dogodile.
Zastao je obuzet nelagodom.
Dok mu je odgovorila, podigla je prst i pokazala prema svome čelu: – Znam. Upravo zato i moram ići. Sad kad se sunce uzdiže to vam mogu reći; poslije više neću moći. Znam da se moram odazvati Grofovu pozivu. Ako mi naredi da dođem potajno, znam da ću se poslužiti čak i trikovima, da ću i slagati, pa čak i Jonathanu.
Bog je vidio pogled koji mi je uputila kad je to rekla i ako doista postoji anđeo koji sve bilježi, taj joj je pogled zabilježen u čast za vijeke vjekova. Mogao sam je tek uhvatiti za ruku. Nisam mogao progovoriti; obuzeli su me osjećaji prejaki čak i za suze.
– Vi ste hrabri i snažni muškarci – nastavila je. – Snažni ste po broju, jer možete se suprotstaviti onome što bi porazilo svakog pojedinca koji bi me morao čuvati sam. Osim toga, možda ću vam biti i od koristi, jer kad me hipnotizirate, na taj način saznajete ono što čak ni ja ne znam.
– Gospođo Mina – reče dr. Van Helsing vrlo ozbiljnim glasom – vi ste, kao i uvijek, veoma mudri. Poći ćete s nama i zajedno ćemo obaviti onaj posao zbog kojeg krećemo.
Kad je to rekao, Mina je zapala u dugotrajnu šutnju te sam je pogledao. Ispružila se na jastuku i zaspala; nije se probudila čak ni kad sam podigao prozorski kapak i pustio unutra sunčevu svjetlost koja je preplavila sobu. Van Helsing mi je dao znak neka tiho pođem za njim. Otišli smo u njegovu sobo i za jedna minutu pridružili su nam se i lord Godalming, dr. Seward te g. Morris. Ispričao im je što je Mina rekla te nastavio: – Ujutro krećemo za Varnu. Sad moramo imati još jednu stvar na umu – gospođu Minu. Ali u duši je iskrena. Za nju predstavlja pravu agoniju ono što nam je rekla, ali to je bilo sasvim ispravno i na vrijeme smo upozoreni. Ne smijemo propustiti nijednu priliku, a u Varni moramo biti spremni djelovati istog trenutka kad brod pristane.
– A što ćemo točno učiniti? – lakonski zapita g. Morris. Profesor je načinio stanku prije nego što mu je odgovorio: – Najprije ćemo se popeti na onaj brod. Nakon toga, kad identificiramo sanduk, stavit ćemo na njega granu divlje ruže. Na taj ćemo ga način zatvoriti jer kad ona bude na njemu, nitko ne može izaći; barem tako kaže predaja. Moramo imati povjerenja u predaju; nekad je to bila čovjekova vjera i još uvijek ima korijen u vjeri. Zatim, kad nam se pruži prilika, kad nitko ne bude vidio, otvorit ćemo taj sanduk i... i sve će biti kako treba.
– Ja neću čekati nikakvu priliku – reče Morris. – Čim ugledam sanduk, otvorit ću ga i uništiti ono čudovište, pa makar me gledalo i tisuću ljudi, makar me sljedećeg trenutka zbrisali zbog toga s lica svijeta!
Nagonski sam mu stisnuo ruku. Šaka mu je bila čvrsta poput komada čelika. Mislim daje shvatio moj pogled; nadam se da jest.
– Dobri mladiću! – reče dr. Van Helsing. – Hrabri mladiću! Quincey je pravi muškarac, neka ga Bog blagoslovi zbog toga. Dijete moje, vjerujte mi, nitko od nas neće oklijevati niti zastajkivati iz straha. Govorim tek ono što bismo mogli učiniti, što moramo učiniti. Ali zasad nikako, nikako ne možemo znati što ćemo učiniti. Mogle bi se dogoditi tolike stvari i one bi se mogle odvijati na tako različite načine da to ne možemo znati sve dok do njih ne dođe. Bit ćemo naoružani, u svakom pogledu; pa kad nastupi sudbonosni trenutak, nećemo oklijevati. Uredimo danas sve što je potrebno. Obavimo sve stvari koje se tiču drugih ljudi koji su nam dragi i koji ovise o nama; jer nitko među nama ne može znati kakav će biti ishod, kad će do njega doći, niti na koji način. Što se mene tiče, moji su poslovi sređeni. Budući da nemam drugog posla, uredit ću sve što treba za put. Pripremit ću sve vozne karte za putovanje i drugo.
Nije se više imalo što dodati te smo se razdvojili. Sad ću urediti sve svoje ovozemaljske poslove i bit ću spreman za sve što se može dogoditi...
Kasnije. Sve je obavljeno; sastavio sam svoju oporuku i sve dovršio. Preživi li Mina, bit će moj jedini nasljednik. Ne bude li tako, sve će baštiniti ovi drugi, koji su nam bili tako dobri.
Približava se sumrak; nemir koji obuzima Minu skreće mi pozornost na to. Siguran sam da joj je na umu nešto što će se pokazati točno u vrijeme zalaska sunca. Te prilike postaju mučne za nas jer svaki izlazak i zalazak sunca otvara neku novu opasnost, neku rovu bol, koja bi ipak, Božjom voljom, možda dovesti do nekog sretnog svršetka, Zapisujem sve to u dnevnik jer moja draga sad to ne smije čuti;ali bude li jednog dana smjela, sve će biti spremno. Doziva me.
FONOGRAFSKI DNEYNIK DR. SEWARDA, VAN HELSINGOV GLAS
Ovo je upućeno Jonathanu Harkeru.
Vi morate ostati sa svojom dragom gospodom Minom. Mi odlazimo u potragu, mogu li je tako nazvati, jer mine tragamo, već znamo, i tražimo samo potvrdu onoga što znamo. Ali vi danas ostanite i pobrinite se za nju To je vaša najkorisnija i najsvetija dužnost. Moram i vama ispričati ono što sam već ispričao ostalima, tako da i vi saznate ono što nas četvorica već znamo. On, naš neprijatelj, otputovao je; vratio se u svoj dvorac u Transilvaniju. To znam tako dobro kao da je to neka velika vatrena ruka ispisala na zidu. On se zato na neki način pripremio i onaj posljednji sanduk sa zemljom bio je negdje spreman za utovar na brod. Zbog toga je uzeo novac, zbog toga je na kraju pojurio, da ga ne uhvatimo prije nego što sunce zađe. Bila je to njegova posljednja nada, osim ako je mislio da može leći u onu grobnicu što je po njegovu mišljenju čuva za njega jadna gđica Lucy, za koju vjeruje da je još nalik na njega. Kad je i to propalo, pojurio je prema svom zadnjem utočištu, svom zadnjem počivalištu, da se malo poigram riječima. Domišljat je on, vrlo domišljat! Zna daje njegova igra ovdje završena te se odlučio vratiti kući. Pronašao je brod koji plovi na istoj liniji kao i onaj kojim je došao te se ukrcao na njega. Sad idemo pronaći koji je to brod i kamo se zaputio. Nakon toga vratit ćemo se i sve vam ispričati. Onda ćemo utješiti vas i jadnu dragu gospođu Minu novom nadom. Jer bit će to nada, kad promislite o tome; nije sve izgubljeno. Onom biću koje progonimo trebala su stoljeća da dođe sve do Londona; a mi smo ga ipak izjurili u jedan dan nakon što smo otkrili gdje boravi. On je uništiv, iako je u stanju počiniti silno zlo, i ne muče ga iste stvari kao nas. Ali mi smo snažni, svaki u svojoj namjeri, a još smo jači zajedno. Gore glavu, poštovani mužu gospođe Mine. Ova je bitka tek započela i mi ćemo na kraju pobijediti; to je sigurno kao stoje sigurno da u visinama sjedi Bog i pazi na svoju djecu. Stoga, neka vam ugodno prođe vrijeme do našeg povratka.
VAN HELSING
Dnevnik Jonathana Harkera
4. listopada.
Kad sam prenio Mini Van Helsingovu poruku s fonografa, jadna se djevojka uvelike razvedrila. Već ju je utješila i sama činjenica što zasigurno zna da je Grof izvan zemlje; a njoj utjeha predstavlja snagu. Što se mene tiče, sad kad više nismo suočeni s onom užasnom opasnošću, čini mi se gotovo nemogućim da povjerujem u to. Čak i moji vlastiti stravični doživljaji u Drakulinu dvorcu izgledaju mi se poput davno zaboravljena sna. Ovdje, na oštrom jesenjem zraku, pri jarkoj sunčevoj svjetlosti...
Zaboga, kako mogu ne vjerovati u to! Usred tih mojih razmišljanja pogled mi je pao na crveni ožiljak na bijelome čelu moje jadne drage. Sve dok to traje, ne može biti nevjerice. A kasnije će i samo sjećanje na to održavati vjeru kristalno čistom. Mina i ja bojimo se biti besposleni, pa smo ponovno iščitavali sve dnevnike. Mina kaže da smo mi možda sredstva kojima se služe sile dobra. To je moguće! Pokušat ću razmišljati na njen način. Još nikad nismo pričali o budućnosti. Bolje da pričekamo dok se ne nađemo s profesorom i ostalima nakon njihove istrage.
Dan prolazi brže nego što sam mislio da bi mi dan ikad više mogao prolaziti. Sad su tri sata.
Dnevnik Mine Harker
5. listopada, 5 sati poslijepodne.
Zapisnik o našem sastanku. Prisutni: profesor Van Helsing, lord Godalming, dr. Seward, g. Quincey Morris, Jonathan Harker, Mina Harker.
Dr. Van Helsing opisao nam je koji su koraci poduzeti tijekom dana kako bi se ustanovilo kojim je brodom i u kojem smjeru pobjegao grof Drakula: – Budući da sam znao da se želi vratiti u Transilvaniju, bio sam siguran da mora ići kroz ušće Dunava; ili pak kroz Crno more, jer tim je putem i došao. Pred nama je bila zastrašujuća nepoznanica. Omne ignutom pro magnifico; i tako smo teška srca krenuli provjeriti koji su brodovi sinoć isplovili za Crno more. Išao je jedrenjakom jer nam je gospoda Mina ispričala kako su se razapinjala jedra. Takav brod nije dovoljno važan da bi ušao na spisak brodova za isplovljavanje u Timesu, pa smo na prijedlog mog prijatelja Godalminga otišli u Lloyd, gdje su zabilježeni svi brodovi koji isplovljavaju, koliko god maleni. Tamo smo ustanovili daje samo jedan brod za Crno more isplovio s plimom. To je lađa Carica Katarina i krenula je s Doolittleova mola za Varnu, a odatle do drugih mjesta uzvodno po Dunavu. ‘Tako dakle!" rekoh, "to je taj brod na kojemu je Grof." Zatim smo otišli do Doolittleova mola, te ondje zatekli čovjeka u tako malenom drvenom uredu da je čovjek djelovao veći od ureda. Zapitali smo ga za kretanje Carice Katarine. Mnogo je psovao, crven u licu i vrlo bučan, no bio je ipak dobar čovjek, pa kad mu je Quincey dao iz svog džepa nešto stoje zašuškalo, kad je to smotao, te spremio u milenu torbicu koji je sakrio negdje duboko u odjeći, postajo je još bolji čovjek i naš ponizni slugi. Krenuo je s nama i postavljao pitanja brojnim grubim i naprasitim ljudima; i oni su postali pristojniji nakon što im se ugasila žeđ. Spominjali su mnoge proklete i vražje stvari te još štošta što nisam razumio, iako sam naslutio o čemu je riječ. Ipak su nam rekli sve što smo željeli znati.
– Ispričali su nam kako je jučer poslijepodne oko pet sati došao čovjek koji je jato žurio Bio je visok, mršav i blijed, s grbavim nosom i vrlo bijelim zubima, te očima koje kao da su plamtjele. Sav je bio u crnini, osim slamnatog šešira neprikladnog za ovo vrijeme te je šakom i kapom dijelio novac na brzinu se raspitujući koji brod kreće za Crno more i s kojeg mjesta. Netko ga je odveo u ured, pa zatim do broda, no nije se htio ukrcati, već se zaustavio ispred mostića za ulazak na brod te zatražio da kapetan dođe do njega. Kapetan je došao kad su mu rekli da će biti dobro plaćen. Iako je psovao kad je čuo uvjete, pristao je na njih. Nakon toga mršavi je čovjek otišao, a netko mu je rekao gdje se mogu unajmiti konj i kola. Otišao je na to mjesto te se uskoro vratio, sam vozeći kola na kojima se nalazio veliki sanduk; sam gaje spustio, iako je bilo potrebno nekoliko ljudi da ga ukrcaju na brod. Naveliko se raspričao s kapetanom, objašnjavajući na koji način i na koje mjesto treba smjestiti njegov sanduk. No, kapetanu se to nije svidjelo te ga je počeo psovati na mnogim jezicima, rekavši mu da može sam doći i pogledati gdje će se sanduk smjestiti. Ali on je odbio, rekavši da još ne može doći jer ima još mnogo posla. Na to mu je kapetan rekao neka požuri (k vragu) jer će njegov brod otploviti odavde (do vraga) prije nego što nastupi najveća plima (k vragu). Mršavi čovjek se nasmiješio te rekao da on mora krenuti kad god to bude smatrao prikladnim, ali kako se čudi što treba krenuti tako rano.
Kapetan je ponovno opsovao, na više jezika, a mršavi mu se čovjek poklonio, zahvalio mu, te rekao kako će morati iskoristiti njegovu ljubaznost i ukrcati se na brod prije nego što se razapnu jedra. Napokon mu je kapetan, crveniji nego ikad, na više jezika rekao kako ne želi nikakvog Francuza (tu je Francuzima opsovao i Boga i vraga) na svom brodu, kojega je također poslao k vragu. I tako, nakon što se raspitao gdje je najbliži ured u kojem može kupiti brodske isprave, otišao je.
– Nitko ne zna kamo je otišao, a kako su se izrazili, "vrag neka ih odnese ako ih je to briga", jer imali su drugih briga. Sve su to također začinili psovkama jer je uskoro postalo očigledno da Carica Katarina neće isploviti po planu. S rijeke je počela navirati rijetka sumaglica, koja se sve više i više zgušnjavala, sve dok nije prerasla u gustu maglu. Kapetan je psovao na svim jezicima, opet spominjući i Boga i vraga, ali ništa nije mogao učiniti. Voda se dizala i dizala, pa se počeo pribojavati da će potpuno izgubiti plimu. Uopće nije bio društven kad se, točno u vrijeme najveće plime, onaj mršavi čovjek popeo mostićem i zatražio da vidi gdje je smješten njegov sanduk. Kapetan mu je odvratio, sve nakićeno biranim psovkama, kako mu je najveća želja da i on i njegov sanduk odu k vragu. No mršavi se čovjek nije uvrijedio, te je sišao s časnikom pogledati gdje je smješten, a zatim se vratio i neko vrijeme ostao stajati na palubi u magli. Zacijelo je sam otišao jer nitko ga nije primijetio. Dapače, nisu više ni razmišljali o njemu jer se magla uskoro raspršila i zrak je ponovno postao čist. Moji žedni prijatelji, koji su rado spominjali Boga i vraga, nasmijali su se kad su mi ispričali kako je kapetan nadmašio svojim višejezičnim psovkama i samoga sebe te bio slikovitiji nego ikad raspitujući se kod nekih mornara koji su šetali amo-tamo po molu o magli, shvativši da nitko od njih nije vidio nikakvu maglu, osim oko onoga mola. No brod je isplovio kad je plima počela slabiti i bez sumnje je do jutra došao do ušća rijeke. Kad su nam to pričali već je bio na debelome moru.
– I tako, draga moja gospođo Mina, neko se vrijeme moramo odmoriti jer naš je neprijatelj na mora, dok mu magla dolazi na poziv, a putuje prema ušću Dunava. Putovanje jedrenjakom je sporo, koliko god bio brz; pa ćemo mi krenuti kopnom i stići prije, te ćemo ga ondje dočekati. Naša se najveća nada sastoji u tome da navalimo na njega kad bude u sanduku, između izlaska sunca i sumraka, jer onda nam se ne može oduprijeti, te možemo s njim obračunati po volji. Imamo dovoljno dana da pripremimo naš plan. Sad znamo kamo je otišao jer smo bili kod vlasnika tog broda, koji nam je pokazao fakture i sve papire koji postoje. Sanduk koji tražimo treba pristati u Vami, gdje će ga preuzeti jedan zastupnik, određeni Ristić, koji će ondje pokazati svoje isprave, čime će posao našeg prijatelja brodovlasnika završiti. Kad je zapitao da li nešto nije u redu, jer u tom slučaju može brzojaviti u Varnu te narediti istragu, odgovorili smo da je sve u redu jer ono što treba učiniti nije posao za carinike. To moramo učiniti sami, i to na svoj način.
Kad je dr. Van Helsing završio svoj govor, zapitala sam da li je sigurno daje Grof ostao na brodu.
– Za to imamo najbolji dokaz – odgovorio mi je – upravo vaše svjedočenje, kad ste jutros bili u hipnotičkom transu.
Ponovno sam ga zapitala je li baš nužno krenuti u potjera za Grofom jer sam se bojala da me Jonathan ostavlja, a znala sam da će zasigurno krenuti budu li išli i ostali. Odgovorio mi je isprva mimo, no zatim sa sve više emocija. No usput je postajao sve ljući i sve silovitiji, sve dok na kraju nismo vidjeli barem dio one jake ličnosti koja ga je još odavna učinila vrhunskim čovjekom: – Da, to je nužno, baš nužno! Kao prvo zbog vas, a osim toga i zbog čovječanstva. Ovo čudovište već je nanijelo mnogo zla na malome prostoru gdje se našao i u ovo kratko vrijeme kad još ni sam nije bio siguran kojim sve mračnim silama raspolaže. Drugima sam sve to već ispričao, a vi ćete, draga moji gospodo Mina, saznati to iz fonografskog dnevnika mog prijatelja Johna, ili iz dnevnika svog muža. Rekao sam im kako je stoljećima trajao posao da napusti svoju opustjelu zemlju, opustjelu ljudima, te da dođe u novu zemlju gdje sve ljudskim životima, poput stabljika na polju kukuruza. Kad bi neki drugi živi mrtvac poput njega pokušao učiniti isto, možda mu ne bi pomogla sva stoljeća na svijetu, prošla i buduća. U ovome slučaju magične, pritajene i snažne prirodne sile zacijelo su se spojile na neki čudesan način. Upravo ono mjesto na kojemu je nekoć živio, na kojem je svih ovih stoljeća bio živi mrtvac, prepuno je čudesa geološkog i kemijskog svijeta. Ondje je bilo vulkani, od kojih sa neki još uvijek otvoreni te iz njih izviru vode čudnovatih svojstava i plinovi koji ubijaju ili oživljavaju. Nesumnjivo u nekim kombinacijama tih magičnih sila postoji nešto magnetičko ili električno, što na neobičan način djeluje na tjelesni život; a on je od samog početka posjedovao neke silne osobine. U teška i ratnička vremena bio je slavljen po tome što je imao čeličnije živce, okretniji mozak i hrabrije srce nego bilo koji drugi čovjek. U njemu se neko životno načelo razvilo do maksimuma, a kako mu se tijelo održavalo snažnim, te razvijalo i napredovalo, tako mu se razvijao i mozak. I sve to bez one demonske pomoći kojom bez sumnje također raspolaže; jer ona mora ustuknuti pred snagama koje izviru iz dobrote i karakteristične su za nju. A eto što on predstavlja za nas. On vas je zagadio... Orostite mi, draga moja, što moram koristiti takve riječi, ali govorim upravo za vaše dobro. Zagadio vas je na takav način da čak i kad ništa drugo ne bi učinio, vi morate tek nastaviti živjeti... živjeti na svoj uobičajeni, dražestan način. Tako će vas s vremenom smrt, koja dolazi svakome čovjeku, i to uz Božju presudu, načiniti bićem poput njega. To se ne smije dogoditi! Zajednički smo se zakleli da se to ne smije dogoditi. Na taj smo način izvršitelji Božje volje: da svijet i ljudi za koje je umro njegov sin ne budu prepušteni čudovištima, čije postojanje baca na njega ljagu. On nam je već dozvolio da izbavimo jednu dušu i mi krećemo poput starih križarskih vitezova da ih još više izbavimo. I mi ćemo, kao i oni, putovati prema istoku. Padnemo li, past ćemo, kao i oni, zbog uzvišenog cilja.
Zastao je i ja sam ga zapitala: – Ali neće li Grof izvući pouku iz udarca koji smo mu nanijeli? Otkako je otjeran iz Engleske, neće li je izbjegavati, kao što tigar izbjegava selo iz kojega je prognan?
– Aha! – rekao je. – Vaša usporedba s tigrom dopada mi se i zapamtit ću je. On je ljudožder, a tako u Indiji nazivaju tigra koji, kad jednom okusi ljudsku krv, više ne mari za drugi plijen, već neprestance vreba dok ne ulovi čovjeka. Ono što smo otjerali iz našeg sela također je tigar, i to ljudožder, koji nikad ne prestaje vrebati. Ne, nikad se on neće povući i ostati daleko. Za života, svog stvarnog života, prelazio je tursku granicu i napadao svog neprijatelja na njegovu vlastitom tlu. Odbili bi ga natrag, no je li ondje i ostao? Ne. Ponovno bi došao, i opet, i opet. Pogledajte koliko je uporan i izdržljiv. Svojim djetinjim mozgom već je davno mogao doći na zamisao da se zaputi u veliki grad. I što je učinio? Pronašao je mjesto koje je za njega najviše obećavalo od svih na svijetu. Zatim se zdušno počeo pripremati za svoj zadatak. Strpljivo je ustanovio koliko je točno snažan, te kakvim moćima raspolaže. Naučio je nove jezike. Proučio je novi društveni život; stare običaje u novoj okolini, politiku, pravo, financije, znanost, običaje u novoj zemlji i među novim ljudima koji su rođeni nakon njegove smrti. Uvid u sve to samo mu je povećao apetite i pojačao želje. Štoviše, time je samo još dodatno razvio svoj mozak; jer sve mu je to pokazivalo koliko je od samoga početka bio u pravu u svojim pretpostavkama. Sve je to učinio sam; potpuno sam! I to iz ruševne grobnice u zaboravljenoj zemlji. Što sve ne bi mogao učiniti kad mu bude otvoren široki misaoni svijet? On – koji se može nasmiješiti smrti u lice, što dobro znamo; koji može napredovati usred bolesti koje ubijaju čitave narode. Ah, da je takav barem došao od Boga, a ne od vraga, kakva bi to sila dobra mogla biti u ovom našem starom svijetu! Ali mi smo se zakleli da ćemo osloboditi svijet. Naš posao mora se odvijati u tišini i sav naš trud mora ostati u tajnosti jer u ovo doba prosvijećenost, kad ljudi ne vjeruju čak ni ono što vide, skeptičnost mudrih predstavljala bi za njega najveću snagu. To bi mu ujedno predstavljalo korice mača i oklop, te oružje kojim bi nas uništio, nas, svoje neprijatelje koji su spremni dovesti u opasnost čak i svoje duše za sigurnost one koju volimo, za dobrobit čovječanstva, te za čast i slavu Boga.
Nakon općenite rasprave zaključeno je da večeras ništa definitivno nećemo odlučiti. Prespavat ćemo činjenice te pokušati smisliti valjane zaključke. Sutra za vrijeme doručka ponovno se trebamo sresti i nakon što izložimo svoje zaključke, odlučit ćemo što ćemo poduzeti.
* * *
Večeras se osjećam predivno smirena i odmorna. Kao daje neki sablasni teret skinut s mene. Možda...
Moja pretpostavka nije bila dovršena, nije ni mogla biti, jer sam u zrcalu opazila crveni znak na svom čelu i znam da sam još uvijek okaljana.
Dnevnik dr. Sewarda
5. listopada.
Svi srno rano ustali i mislim da nas je san sve uvelike okrijepio. Kad smo se sastali za ranim zajutarkom, vladalo je više vedrine nego što je itko od nas očekivao da ćemo ponovno doživjeti.
Doista je čudesno koliko sposobnosti za oporavljanje ima u ljudskoj prirodi. Ako se na bilo koji način, pa makar i smrću, ukloni neka zapreka, ma kakva bila, žurno se vraćamo prvim načelima nade u radost. Dok smo sjedili za stolom, oči su mi se više puta razrogačile od čuđenja nije li sve ovo što se dogodilo proteklih nekoliko dana bio tek san. Tek kad sam ugledao crvenu mrlju na čelu gđe Harker, vratio bih se u stvarnost. Čak i sad, kad ozbiljno razmišljam o svemu tome, gotovo mi je nemoguće pojmiti da razlog našoj nevolji još uvijek postoji. Čak i gđa Harker kao da na dugotrajne makove zaboravlja svoju nevolju; tek povremeno, kad je nešto na to podsjeti, razmišlja o svome strašnom ožiljku. Za pola sata svi bismo se trebali sastati ovdje u mojoj radnoj sobi te odlučiti što ćemo poduzeti. Vidim tek jednu neposrednu poteškoću, i to više nagonski nego kao plod razmišljanja: svi ćemo morati otvoreno govoriti, a ipak se pribojavam da je jezik jadne gđe Harker sputan na neki zagonetan način. Znam da ona stvara vlastite zaključke i iz svega što se dogodilo razabirem koliko su ti zaključci zacijelo izvanredni i točni; no ona ih ne želi ili ne može izreći. To sam spomenuo Van Helsingu te ćemo on i ja to raspraviti kad se nađemo nasamo. Vjerojatno je to na djelu onaj užasni otrov koji joj je ušao u krv. Grof je imao vlastite razloge za to što joj je dao ono što je Van Helsing nazvao, "vampirskim krštenjem u krvi." No, možda postoji i otrov koji se izlučuje iz dobrote; u doba kad postojanje ptomenskih otrova predstavlja zagonetku, ničemu se ne bismo trebali čuditi! Znam jednu stvar: ako je moj instinkt glede šutnje jadne gđe Harker ispravan, onda u poslu koji nam predstoji ima strahovitih poteškoća, nepoznatih opasnosti. Ista sila koja joj naređuje da šuti mogla bi joj narediti i da progovori. Ne usuđujem se ni pomišljati dalje od toga; jer takvim bih mislima povrijedio čast jedne plemenite žene!
Van Helsing dolazi u moju radnu sobu nešto prije ostalih. Pokušat ću s njime načeti tu temu.
Kasnije. Kad je profesor ušao, popričali smo o tome. Još i prije nego stoje progovorio vidio sam da mu nešto leži na srcu, no nekako je oklijevao početi razgovor o toj temi. Nakon okolišanja, rekao je iznenada: – Prijatelju John, ima nešto o čemu vi i ja moramo popričati nasamo, barem zasad. Kasnije se možemo povjeriti i drugima.
Na tom je mjestu zastao, pa sam pričekao.
– Gospoda Mina, naša jadna, draga gospoda Mina počela se mijenjati – nastavio je. Osjetio sam kako me prožeo hladni srh kad su na taj način bili potvrđeni moji najgori strahovi.
– Nakon onako tužnog iskustva s gospođicom Lucy – nastavio je – ovog puta moramo na to obratiti pozornost prije nego što stvari predaleko odmaknu. Naša je zadaća sada zapravo teža nego ikad, a ovaj novi problem pridaje svakom satu koji slijedi najveću važnost. Već vidim kako joj se na licu očituju osobine vampira. Zasad je to tek vrlo slabo zamjetno, ali to treba zapaziti želimo li promatrati bez predrasuda. Zubi su joj donekle oštriji, a pogled joj je povremeno prodorniji. Ali to nije sve, sad sve češće zapada u tišinu; baš kao stoje bio slučaj i s gospođicom Lucy. Ona nije govorila, čak ni kad je pisala ono što je željela da se kasnije sazna. Ja se bojim sljedećeg. Ako je moguće da nam ona u hipnotičkome transu kazuje što Grof vidi i čuje, nije li još više moguće da onaj koji ju je prvi hipnotizirao, te koji je pio njezinu krv i natjerao je da ona pije njegovu, po želji može saznati iz njezina uma ono što sama zna?
Kimnuo sam u znak slaganja i on je nastavio: – Onda to moramo spriječiti; moramo skrivati naše namjere pred njom, pa na taj način neće moći odati ono što i ne zna. To je bolan zadatak. Ah, to je tako bolno da mi srce hoće prepući kad pomislim na to, ali tako mora biti. Kad se danas sastanemo, moram joj reći da iz razloga koji joj nećemo odati ona više ne smije biti član našeg vijeća, već će biti naša štićenica.
Obrisao je čelo, koje je obilno oblio znoj kad je pomislio na to kakvu će bol morati zadati toj jadnoj duši koja je već toliko pretrpjela. Znao sam da će ga donekle utješiti ako mu kažem da sam i ja došao do istog zaključka. U svakom slučaju, odagnat će dvojbe. Rekao sam mu to i učinak je bio očekivajući.
Sad je već vrijeme da se svi zajedno nađemo. Van Helsing se otišao pripremiti za sastanak i svoju bolnu ulogu u njemu. Uvjeren sam da se zapravo otišao pomoliti nasamo.
Kasnije.
Na samome početku sastanka Van Helsing i ja doživjeli smo golemo olakšanje. Gđa Harker je po svome mužu poslala poruku u kojoj kaže da nam se zasad neće pridružiti jer smatra daće biti bolje ako budemo slobodnom raspravljali o svojim potezima bez nje, u čijoj bi nam prisutnosti moglo biti nelagodno. Profesor i ja na trenutak smo se poredali i nekako smo obojica osjetili olakšanje. Što se mene tiče, zaključio sam da, ako je gđa Harker sama shvatila opasnost, to za nju predstavljalo veliku bol, no da je uklonjena i velika opasnost. U takvim okolnostima složili smo se, upitnim pogledom i odgovorom, držeći prst pred ustima, da ćemo zadržati naše sumnje za sebe sve dok nam se ne pruži prilika da se ponovno posavjetujemo nasamo. Odmah smo se počeli izrađivati plan pohoda. Ponajprije nam je Van Helsing izložio činjenice: – Carica Katarina isplovila je iz Temze jučer ujutro. I uz najveću brzinu koju je ikad postigla, trebat će joj barem tri tjedna da dođe do Varne; ali mi možemo kopnom doputovati do istog mjesta za tri dana, Dakle, uz mogućnost da brod dođe dva dana ranije, zahvaljujući vremenskim prilikama kakve Grof može izazvati te ako tome dodamo još jedan cijeli dan i jednu noć, za slučaj da nas putem nešto zadrži, imamo vremena još gotovo dva tjedna. Da bismo bili sasvim sigurni, morimo krenuti odavde najkasnije sedamnaestoga. Onda ćemo u svakom slučaju biti u Varni barem jedar dan prije nego što brod stigne, te ćemo moći izvršiti sve nužne pripreme. Naravno, ići ćemo naoružani, naoružani protiv svih zlih pojava, i duhovnih i tjelesnih. Ta se umiješao Quincey Morris: – Koliko sam shvatio, Grof dolazi iz zemlje vukova, a možda stigne onamo prije nas. Predlažem da našoj opremi dodamo i vinčesterke, U te puške imam povjerenja u slučaju da dođe do neke nevolje. Sjećaš li se, Art, kad nas je onaj čopor jurio u Tobolsku? Što onda ne bismo dali za dvije repetirke!
– Dobra zamisao – reče Van Helsing. – Uzet ćemo i vinčesterke. Quincey uvijek razborito rasuđuje, ali najviše kad je u pitanju lov, iako je moja metafora veća uvreda za znanost nego što su vukovi opasni za čovjeka. U međuvremenu ovdje ništa ne možemo učiniti. Budući da vjerojatno nitko od nas ne poznaje Varnu, zašto ne bismo krenuli ranije? Čekanje će nam biti isto tako dugotrajno ovdje kao i ondje. Večeras i sutra možemo se spremiti, a onda, bude li sve kako treba, nas četvorica možemo krenuti na put.
– Nas četvorica? – zapita Harker, prelazeći pogledom s jednoga na drugoga.
– Naravno! – brzo odgovori profesor. – Vi morate ostati ovdje da pripazite na svoju dražesnu ženu! Harker je neko vrijeme šutio, a zatim je rekao bezbojnim glasom: – Pričat ćemo o tome ujutro. Želim se posavjetovati s Minom. Pomislio sam kako je sad pravi trenutak da ga Van Helsing upozori kako joj ne smije Odati naše planove; no on se nije obazirao na to. Uputio sam mu značajan pogled i on se nakašljao. U znak odgovora stavio je prst na usta i okrenuo se.
Dnevnik Jonathana Harkera
5. listopada, poslijepodne.
Neko vrijeme nakon našeg jutrašnjeg sastanka nisam uopće mogao razmišljati. Novi razvoj događaja tako mi je uskomešao misli da nisam mogao aktivno misliti. Minina odlučnost da ne sudjeluje u raspravi navela me na razmišljanje. Budući da uvjeravanje s moje strane nije dalo nikakva ploda, mogao sam tek naslućivati o čemu je riječ. Još uvijek nisam ništa bliže nekakvu zaključku. Zbunio me i način na koji su drugi to primili; zadnji put kad smo pričali o tome složili smo se da se ništa među nama ne smije više prikrivati. Mina sad spava, smireno i dražesno poput malenog djeteta. Usnice su joj zaobljene, a lice joj blista od sreće. Hvala Bogu da u njezinu životu još uvijek ima ovakvih trenutaka.
Kasnije. Kako je sve to čudnovato! Sjedio sam i promatrao kako Mina sretno spava, te je i mene obuzeo osjećaj toliko blizak sreći da sumnjam kako ću se ikad osjetiti sretnijim. Kako je nadolazilo veće, a zemlja se zaogrnula sjenkama dok je sunce sve niže zapadalo, tišina u sobi postajala je sve svečanijom. Odjednom je Mina otvorila oči, pogledala me i rekla nježnim glasom: – Jonathane, želim da mi nešto obećaš te da mi zadaš časnu riječ. To mi obećanje moraš zadati pred Božjim ušima i ne smiješ ga prekršiti čak ni ako kleknem na koljena i počnem te preklinjati uz gorke suze. Brzo, odmah mi to obećaj.
– Mina – rekoh – to ne mogu odmah obećati. Možda nemam pravo da to obećam.
– Ali, dragi moj – rekla je s takvih duševnim žarom da su joj oči bile nalik na polarne zvijezde – to ja želim; i nije meni namijenjeno. Možeš zapitati doktora Van Helsinga nisam li u pravu; ne bude li se složio sa mnom, radi kako hoćeš. Štoviše, ako se svi kasnije složite po tom pitanju, bit ćeš razriješen tog obećanja.
– Obećajem! – rekao sam i na trenutak je djelovala presretna; iako je meni svu sreću uvijek sputavao ožiljak na njezinu čelu.
– Obećaj mi – rekla je – da mi nećeš odati nikakve planove koje ste stvorili za pohod protiv Grofa. Ni riječju, ni izvođenjem zaključaka, ni neizravno; sve dok ovo bude na meni!
Dostojanstveno je pokazala svoj ožiljak. Vidio sam da ozbiljno misli te sam rekao vrlo svečanim glasom: – Obećajem!
Istog trenutka osjetio sam kao da su se među nama zalupila neka vrata.
Kasnije, ponoć. Mina je bila vedra i dobro raspoložena čitavo veče, i to toliko da su se i svi ostali ohrabrili, kao daje njezina veselost prešla na njih. Čak sam i ja osjetio kako se malo uzdigao pokrov tmine koji se spustio na nas. Svi smo rano otišli na spavanje. Mina sad spava poput malog djeteta; čudesno je kako je i dalje može spavati usred svoje strašne nevolje. Hvala Bogu na tome jer barem tada može zaboraviti svoje brige. Možda bih mogao slijediti njezin primjer, kao stoje večeras njezina veselost prešla na mene. Pokušat ću. 0, da mogu spavati bez snova.
6. listopada ujutro.
Još jedno iznenađenje. Mina me rano probudila, otprilike u isto vrijeme kao i jučer, te ne zamolila da dovedem doktora Van Helsinga. Pomislio sam kako je nastupila još jedna prilika za hipnozu, pa sam bez pitanja otišao po profesora. On je očigledno očekivao sličan poziv jer sam ga zatekao odjevena u njegovoj sobi. Vrata su bila odškrinuta tako da je čuo kako se otvaraju vrata naše sobe. Odmah je pošao.
Kad je ušao a sobu, zapitao je Minu mogu li i drugi doći.
– Ne – rekla je jednostavno – to neće biti potrebno. Vi im to isto tako možete ispričati. Moram poći s vama na vaše putovanje.
Dr. Van Helsing bio je podjednako zatečen kao i ja.
– Ali zašto? – zapitao je nakon stanke.
– Morate me povesti sa sobom. Sigurnija sam s vama, a i vi ćete biti sigurniji.
– Ali zašto, draga gospodo Mina? Vi znate da je vaša sigurnost naša najuzvišenija dužnost. Mi odlazimo u opasnost, kojoj ste vi možda izloženiji više nego itko od nas, zbog okolnosti... koje su se dogodile.
Zastao je obuzet nelagodom.
Dok mu je odgovorila, podigla je prst i pokazala prema svome čelu: – Znam. Upravo zato i moram ići. Sad kad se sunce uzdiže to vam mogu reći; poslije više neću moći. Znam da se moram odazvati Grofovu pozivu. Ako mi naredi da dođem potajno, znam da ću se poslužiti čak i trikovima, da ću i slagati, pa čak i Jonathanu.
Bog je vidio pogled koji mi je uputila kad je to rekla i ako doista postoji anđeo koji sve bilježi, taj joj je pogled zabilježen u čast za vijeke vjekova. Mogao sam je tek uhvatiti za ruku. Nisam mogao progovoriti; obuzeli su me osjećaji prejaki čak i za suze.
– Vi ste hrabri i snažni muškarci – nastavila je. – Snažni ste po broju, jer možete se suprotstaviti onome što bi porazilo svakog pojedinca koji bi me morao čuvati sam. Osim toga, možda ću vam biti i od koristi, jer kad me hipnotizirate, na taj način saznajete ono što čak ni ja ne znam.
– Gospođo Mina – reče dr. Van Helsing vrlo ozbiljnim glasom – vi ste, kao i uvijek, veoma mudri. Poći ćete s nama i zajedno ćemo obaviti onaj posao zbog kojeg krećemo.
Kad je to rekao, Mina je zapala u dugotrajnu šutnju te sam je pogledao. Ispružila se na jastuku i zaspala; nije se probudila čak ni kad sam podigao prozorski kapak i pustio unutra sunčevu svjetlost koja je preplavila sobu. Van Helsing mi je dao znak neka tiho pođem za njim. Otišli smo u njegovu sobo i za jedna minutu pridružili su nam se i lord Godalming, dr. Seward te g. Morris. Ispričao im je što je Mina rekla te nastavio: – Ujutro krećemo za Varnu. Sad moramo imati još jednu stvar na umu – gospođu Minu. Ali u duši je iskrena. Za nju predstavlja pravu agoniju ono što nam je rekla, ali to je bilo sasvim ispravno i na vrijeme smo upozoreni. Ne smijemo propustiti nijednu priliku, a u Varni moramo biti spremni djelovati istog trenutka kad brod pristane.
– A što ćemo točno učiniti? – lakonski zapita g. Morris. Profesor je načinio stanku prije nego što mu je odgovorio: – Najprije ćemo se popeti na onaj brod. Nakon toga, kad identificiramo sanduk, stavit ćemo na njega granu divlje ruže. Na taj ćemo ga način zatvoriti jer kad ona bude na njemu, nitko ne može izaći; barem tako kaže predaja. Moramo imati povjerenja u predaju; nekad je to bila čovjekova vjera i još uvijek ima korijen u vjeri. Zatim, kad nam se pruži prilika, kad nitko ne bude vidio, otvorit ćemo taj sanduk i... i sve će biti kako treba.
– Ja neću čekati nikakvu priliku – reče Morris. – Čim ugledam sanduk, otvorit ću ga i uništiti ono čudovište, pa makar me gledalo i tisuću ljudi, makar me sljedećeg trenutka zbrisali zbog toga s lica svijeta!
Nagonski sam mu stisnuo ruku. Šaka mu je bila čvrsta poput komada čelika. Mislim daje shvatio moj pogled; nadam se da jest.
– Dobri mladiću! – reče dr. Van Helsing. – Hrabri mladiću! Quincey je pravi muškarac, neka ga Bog blagoslovi zbog toga. Dijete moje, vjerujte mi, nitko od nas neće oklijevati niti zastajkivati iz straha. Govorim tek ono što bismo mogli učiniti, što moramo učiniti. Ali zasad nikako, nikako ne možemo znati što ćemo učiniti. Mogle bi se dogoditi tolike stvari i one bi se mogle odvijati na tako različite načine da to ne možemo znati sve dok do njih ne dođe. Bit ćemo naoružani, u svakom pogledu; pa kad nastupi sudbonosni trenutak, nećemo oklijevati. Uredimo danas sve što je potrebno. Obavimo sve stvari koje se tiču drugih ljudi koji su nam dragi i koji ovise o nama; jer nitko među nama ne može znati kakav će biti ishod, kad će do njega doći, niti na koji način. Što se mene tiče, moji su poslovi sređeni. Budući da nemam drugog posla, uredit ću sve što treba za put. Pripremit ću sve vozne karte za putovanje i drugo.
Nije se više imalo što dodati te smo se razdvojili. Sad ću urediti sve svoje ovozemaljske poslove i bit ću spreman za sve što se može dogoditi...
Kasnije. Sve je obavljeno; sastavio sam svoju oporuku i sve dovršio. Preživi li Mina, bit će moj jedini nasljednik. Ne bude li tako, sve će baštiniti ovi drugi, koji su nam bili tako dobri.
Približava se sumrak; nemir koji obuzima Minu skreće mi pozornost na to. Siguran sam da joj je na umu nešto što će se pokazati točno u vrijeme zalaska sunca. Te prilike postaju mučne za nas jer svaki izlazak i zalazak sunca otvara neku novu opasnost, neku rovu bol, koja bi ipak, Božjom voljom, možda dovesti do nekog sretnog svršetka, Zapisujem sve to u dnevnik jer moja draga sad to ne smije čuti;ali bude li jednog dana smjela, sve će biti spremno. Doziva me.
27 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:31 pm
Margita
Administrator
25.
DNEVNIK DR. SEWARDA
11. listopada, navečer.
Jonathan Harker me zamolio da pribilježim ovo jer kaže da on nije dorastao tom zadatku, a želi da sve bude točno zapisano.
Mislim da nitko od nas nije bio iznenađen kad smo dobili poziv da nešto prije sumraka posjetimo gđu Harker. Odnedavno smo počeli shvaćati kako za nju zora i sumrak predstavljaju vrijeme kad je na čudnovat način slobodna, te se može pokazati njezin prijašnji karakter, a da je nikakva sila ne nadzire i ne sputava, niti je potiče na ikakvo djelovanje. To raspoloženje ili stanje započinje kakvih pola sata ili više prije nego što točno nastupe zora ili sumrak, te traje dok se sunce ne uzdigne visoko, odnosno sve dok su oblaci još uvijek zažareni zrakama koje svijetle iznad obzorja. Isprva dolazi do nekakva negativnog stanja, kao da se otpušta neka spona, a zatim brzo uslijedi posvemašnja sloboda. No, kad toj slobodi dođe kraj, brzo uslijedi povratak na staro, a prethodi mu tek kratko razdoblje upozoravajuće tišine.
Kad smo se večeras sastali, bila je pomalo sputana i na njoj su se očitovali svi znakovi unutrašnje borbe. Ja sam to pripisao tome što se silovito trudi osloboditi od prve sekunde kad to postaje moguće. No nakon nekoliko minuta potpuno je ovladala sobom. Zatim je dala znak svom mužu da sjedne na sofu pokraj nje, gdje se nalazila u napola ležećem položaju, a mi ostali približili smo svoje stolice. Uhvatila je muža za ruku te započela: – Možda smo posljednji put svi zajedno ovdje u slobodi! Znam, dragi; znam da ćeš ti uvijek biti sa mnom, sve do samoga svršetka. – Ovo je bilo upućeno njezinu mužu, čija je ruka stegnula njezinu. – Ujutro odlazimo na naš zadatak i samo Bog zna što očekuje bilo koga od nas. Bit ćete toliko dobri prema meni da me povedete. Znam da ćete poduzeti sve što hrabri i iskreni muškarci mogu učiniti za slabu, jadnu ženu čija je duša možda izgubljena... Ne, ne, još nije, ali u svakom je slučaju u opasnosti. Ali morate zapamtiti da ja nisam poput vas. U mojoj krvi ima otrova koji me može uništiti; koji će me zasigurno uništiti osim ako za nas ne nastupi kakvo olakšanje. O, prijatelji moji, vi znate isto tako dobro kao i ja da je moja duša u opasnosti. Iako ja znam da za mene postoji samo jedan izlaz, ni vi ni ja ne smijemo posegnuti za njime. Svima nam je redom uputila molećivi pogled, započevši i završivši sa svojim mužem.
– Koji je to izlaz? – zapita Van Helsing promuklim glasom. – Koji je to izlaz za kojim ne možemo... ne smijemo posegnuti?
– To da ja sad umrem, ili od vlastite ruke ili pak od tuđe, prije nego što dođe do najvećeg zla. Jer jednom kad budem mrtva, to znamo i vi i ja, bit ćete n stanju osloboditi moju besmrtnu dušu, kao što ste to učinili s dušom moje jadne Lucy. Da mi na putu stoji jedino smrt, ili pak strah od smrti, ne bih oklijevala da umrem ovdje i sad, među prijateljima koji me vole. Ali nije sve u smrti. Ne mogu povjerovati da bi to bila Božja volja, da umrem u ovakvome položaju, kad još za nas ima nade i očekuje nas bolji zadatak. Stoga,u svoje ime na ovome mjestu odričem se izvjesnosti vječitog počinka i izlazim u mrak gdje me možda čekaju najcrnje stvari što ih skriva, naš ili pak podzemni svijet!
Svi smo šutjeli je smo nagonski znali da je ovo samo uvod. Lica drugih bila su nepomična, a Harkerovo je postalo pepeljasto sivo; možda je bolje od svih nas naslutio što slijedi. Ona je nastavila: – To je ono što ja mogu dati kao svoj dio dionica. – Nisam mogao ne zamijetiti kako se u ovakvu trenutku poslužila gospodarstvenim izrazom, i to s najvećom ozbiljnošću. – Što će svatko od vas dati? Znam, dat ćete živote – nastavila je brzo. – To je lako hrabrim ljudima. Vaši su životi u Božjem vlasništvu te mu ih možete vratiti; ali što ćete dati meni? – Ponovno je uputila upitni pogled, ali ovaj put je izbjegla lice svog muža. Quincey kao da je shvatio; kimnuo je i lice joj je zasjalo. – Onda ću vam otvoreno reći što želim, jer u ovoj našoj vezi ne smije više biti nikakvih dvojbi. Morate mi obećati, svi do zadnjega, čak i ti, voljeni moj Jonathane, da ćete me ubiti bude li došlo vrijeme za to.
– Koje je to vrijeme?
Glas je bio Quinceyev, no bio je prigušen i napet.
– To će biti onda. kad budete uvjereni u to da je moj promjena tolika da je bolje da umrem nego da dalje živim. Kad na taj način tjelesno umrem, onda ćete, bez trenutka oklijevanja, zabosti kolac u mene i odrezati mi glavu; ili učiniti sve što je potrebno da mi pružite počinak!
Quincey je prvi ustao nakon stanke koja je uslijedila. Kleknuo je pred nju, uhvatio je za ruku i rekao svečanim glasom: – Ja sam priprost čovjek, koji možda nije živio onako kako bi trebalo da zasluži ovakvu čast, ali prisežem vam svime što mi je sveto i drago da, nastupi li ikad vrijeme za to, neću oklijevati pred dužnošću koju ste postavili pred nas. A obećajem vam i da ću ići na sigurno, jer budem li tek sumnjao u to, uzet ću da je to vrijeme nastupilo!
– Iskreni moj prijatelju! – izustila je kroz suze koje su brzo padale te se nagnula i poljubila mu ruku.
– I ja prisežem isto to, draga moja gospođo Mina! – reče Van Helsing.
– I ja! – reče lord Godalming, dok je svatko od njih kleknuo kako bi prisegnuo. I ja sam slijedio njihov primjer. Zatim se prema njoj okrenuo njezin muž, bezbojna pogleda i obuzet zelenkastim bijedi lom koje je nadvladalo snježnu bjelinu njegove kose, te zapitao: – Moram li i ja to obećati, Mina?
– I ti, najdraži moj – rekla je s neiskazivom čežnjom i sućuti u glasu i očima. – Ne smiješ ustuknuti. Ti si mi najbliži i najdraži na cijelome svijetu; naše su duše upletene u jednu, za čitav život i čitavu vječnost. Promisli, dragi, da su nekoć davno hrabri muškarci ubijali svoje supruge i sve žene u kući kako ne bi pale u ruke neprijatelju. Njima nisu zadrhtale ruke zbog toga što su ih njihove voljene preklinjale da ih ubiju. To je muška dužnost prema onima koje vole, u vrijeme velikih nedaća! I još nešto, dragi moj, ako treba umrijeti, neka to bude od ruke od onoga koji me najviše voli. Doktore Van Helsing, nisam zaboravila vašu milost u Lucynu slučaju prema onome koji ju je volio – zastala je porumenjevši te promijenila izbor riječi – onome koji je imao najviše prava da joj podari mir. Ako takvo vrijeme ponovno dođe, očekujem od vas da mome mužu podarite tu sretnu uspomenu, da me upravo njegova raka puna ljubavi izbavi iz užasnog sužanjstva koje me zapalo.
– Još jednom prisežem! – oglasio se zvučni profesorov glas. Gđa Harker se nasmiješila, doslovce nasmiješila, te se uz uzdah olakšanja naslonila i rekla: – A sada jedna riječ upozorenja, upozorenja koje nikad ne smijete zaboraviti: taj trenutak, nastupi li ikad, može nastupiti brzo i neočekivano, a u tom slučaju ne smijete gubiti vrijeme da iskoristite priliku. U tom trenutku ja bih mogla biti... Ne, nastupi li ikad taj trenutak ja ću sigurno biti ujedinjena s vašim neprijateljem protiv vas.
– I još jedna molba – izrekla je to vrlo svečanim tonom. – Nije presudna i nužna poput one prve, ali želim da nešto učinite za mene, ako hoćete.
Svi smo pristali, no nitko nije progovorio; nije bilo potrebe za riječima.
– Želim da mi izmolite molitvu za mrtve. – Prekinuo ju je duboki jauk njezina muža; uhvatila je njegovu raku te je položila na svoje srce i nastavila: – Morate mi je jednog dana izmoliti. Kakav god bio ishod ovog strašnog puta, svima nama, ili barem nekima od nas, bit će to draga pomisao. Nadam se, najdraži moj, da ćeš je ti izmoliti jer će mi izgovorena tvojim glasom zauvijek ostati u pamćenju... što god se dogodilo.
– Ali, voljena moja – preklinjao je – smrt je još daleko od tebe.
– Ne – rekla je, podignuvši ruku u znak upozorenja. – U ovom sam trenutku dublje u smrti nego da me teško pritišće teret groba!
– O, Mina, zar moram to izmoliti? – zapitao je prije nego što je počeo.
– To bi me utješilo, Jonathane! – rekla je jednostavno i on je počeo čitati kad mu je pripremila molitvenik. Kako bih mogao, kako bi itko mogao, opisati taj neobičan prizor, njegovu svečanost, njegovu turobnost, njegovu tugu, njegov užas; a uz sve to i njegovi dražest! Čak i nevjerniku, koji ni u čemu svetom ili osjećajnome ne vidi ništa doli lakrdiju gorke istine, raznježile bi se srce da je vidio ovu malenu skupinu odanih i privrženih prijatelja koji su klečali te ženu pogođenu i ožalošćeni sudbinom ili da je čuo nježnu strast u glasu njezina muža dok je čitao tu priprostu i prelijepu službu prilikom ukopamrtvili, a glas mu je bio toliko obuzet emocijama daje nerijetko trebao zastati.
– Ja... ja ne mogu nastaviti... ostavljaju me i... riječi i... g-glas! Instinktivno je bila u pravu. Koliko je god sve to bilo čudnovato, te koliko god se bizarno poslije moglo učiniti čak i nama koji smo u tom trenutku osjetili veliku snagu tog postupka, on nas je uvelike utješio. Čak ni tišina, koja je upućivala to da će se u gđe Harker uskoro prekinuti sloboda duše, nije nam djelovala tako bremenita očajem kao što smo se pribojavali.
Dnevnik Jonathana Harkera
15. listopada.
Vama. Krenuli smo s Charing Crossa ujutro dvanaestoga, stigli u Pariz navečer istog dana te zauzeli mjesta koja su bila rezervirana za nas u Orijent Ekspresu. Putovali smo cijelu noć i cijeli dan, te stigli oko pet sati. Lord Godalming otišao je do konzulata, da vidi je li za njega stigao kakav brzojav, dok smo mi ostali došli u ovaj hotel, Odesu. Za vrijeme putovanja možda je i bilo nekakvih događaja; no bio sam previše obuzet željom da idem naprijed, a da bih ih zamijetio. Sve dok Carica Katarina ne uplovi u luku, neće me zanimati ništa na cijelome svijetu. Hvala Bogu da se Mina osjeća dobro i djeluje kao da je ojačala; vraća joj se boja u lice. Mnogo spava; za vrijeme putovanja spavala je gotovo čitavo vrijeme. No prije zore i sumraka vrlo je budna i oprezna; uvriježila se navika da je dr. Van Helsing hipnotizira u to vrijeme. Isprva je trebalo nešto truda i morao je načiniti mnogo pokreta rukom; no sad kao da se odmah prepušta, kao po navici, i jedva da je potreban ikakav napor. Izgleda da on za tih određenih trenutaka raspolaže sposobnošću da poželi nešto, a njezine ga misli slušaju. Uvijek je pita što vidi i čuje. Na prvo pitanje uvijek odgovara: – Ništa; sve je u mraku. – A na drugo: – Čujem kako valovi zapljuskuju brod i kako protječe voda. Platno i konopci napinju se, a jarboli i prečke škripe. Vjetar je jak, čujem ga u jedrima, a pramac odbacuje pjenu.
Očigledno je da je Carica Katarina još uvijek na moru, te žuri na svom putu prema Varni. Lord Godalming upravo se vratio. Primio je četiri brzojava, svakog dana otkako smo krenuli po jedan, i svi su bili jednakog sadržaja: ni s kojeg mjesta nije javljeno za Caricu Katarinu u Lloyd. Prije nego što smo krenuli iz Londona, uredio je da mu zastupnik svakog dana brzojavi da li je odakle prijavljen prolazak tog broda. Poruka je trebala stići čak i da ništa ne bude javljeno, tako da bude siguran da se s druge strane žice budno pazi. Večerali smo i rano otišli na spavanje. Sutra idemo u posjet vicekonzulu. S njim ćemo urediti, ako je to moguće, dozvolu da stupimo na palubu broda čim pristigne. Van Helsing kaže da ćemo imati najveće šanse ako se popnemo na brod između zore i sumraka. Čak i ako Grof uzme oblik šišmiša, ne može prijeći tekuću vodu svojevoljno, pa tako neće moći napustiti ni brod. Budući da se neće moći preobraziti u ljudsko oblik, a da ne izazove sumnje, što očigledno želi izbjeći, morat će ostati u sanduku. Dakle, uspijemo li doći na brod nakon zore, bit će u našoj milosti. Moći ćemo otvoriti sanduk i uvjeriti seje li tamo prije nego što se probudi, kao što smo učinili s jadnom Lucy. Milost koju primi od nas neće biti baš osobita. Smatramo da ne bi trebalo biti većih problema sa službenicima niti pak mornarima. Hvala Bogu, ovo je zemlja u kojoj se podmićivanjem sve može postići, a mi smo dobro opskrbljeni novcem. Samo se moramo potruditi da brod ne uđe u luku između sumraka i zore, a da nas se ne upozori na to, i onda smo na sigurnome. Mislim da će u ovome slučaju presuditi novac!
16. listopada.
Minin izvještaj i dalje je isti: zapljuskivanje valova i protjecanje vode, mrak i povoljni vjetrovi. Očigledno smo stigli na vrijeme, pa kad čujemo za Caricu Katarinu, bit ćemo spremni. Budući da mora proći kroz Dardanele, zacijelo ćemo primiti izvještaj o njoj.
* * *
17. listopada.
Mislim da je sada sve pripremljeno za doček Grofa po povratku s njegova putovanja.
Godalming je rekao otpremnicima kako mu se čini da sanduk koji je poslan tim brodom možda sadrži nešto što je ukradeno jednom njegovom prijatelju, te je napola dobio dozvolu da ga otvori na vlastiti rizik. Vlasnik mu je dao papir na kojemu je nalog kapetanu neka dozvoli Godalmingu da učini sve što god poželi na brodu, a slično je odobrenje dobio i za zastupnika u Vami. Posjetili smo zastupnika, na kojega je uljudno Godalmingovo držanje ostavilo jak dojam, te smo svi uvjereni da će učiniti sve što god može kako bi izišao ususret našim željama. Već smo se dogovorili što ćemo učiniti u slučaju da možemo otvoriti sanduk. Bude li Grof u njem«, Van Helsing i Seivard će mu odmah odrezati glavu i zabiti ma kolac u srce. Morris, Godalming i ja spriječit ćemo da se itko umiješa, čak i ako budemo morali upotrijebiti oružje koje ćemo biti spremno. Profesor kaže da će se Grofovo tijelo brzo pretvoriti u prašinu, budemo li ga mogli onako obraditi. U tom slučaju, neće biti nikakva dokaza protiv nas,za slučaj da nas netko osumnjiči za umorstvo. Ali čak i da se to ne dogodi, mi ćemo se držati našeg čina, i možda će jednog dana upravo ovaj rukopis poslužiti kao dokaz koji će spriječiti da neki od nas završe na užetu. Što se mene tiče, ja bih sa zahvalnošću preuzeo taj rizik, samo da mi se ukaže prilika. Nećemo prezati ni od čega da izvršimo naš naum. Kod nekih smo službenika uredili da nam posebni glasnik javi čim Carica Katarina bude opažena.
24. listopada.
Cijeli tjedan čekanja. Svakodnevni brzojavi za Godalminga, ali uvijek ista priča: "Još nema nikakvih vijesti." Minin hipnotički odgovor ne mijenja se: "Zapljuskivanje valova, voda koja teče i škripa jarbola." Brzojav, 24. listopada Rufits Smith, Lloyd, London, upućeno lordu Godalminga, preko njegove visosti vicekonzula u Varni Jutros javljeno da je Carica Katarina prošla kroz Dardanele. Dnevnik dr. Sewarda 24. listopada. Kako mi nedostaje moj fonograf! Zamorno mi je pisati dnevnik perom, ali Van Helsing kaže da moram. Svi smo danas pomahnitali od uzbuđenja kad je Godalming dobio brzojav iz Lloyda. Sad znam što osjećaju ratnici kad začuju poziv za borbu. Gđa Harker jedina iz naše skupine nije pokazala nikakvih osjećaja. Na posljetku, to nije ni čudno jer smo se posebno potrudili da ona to uopće ne sazna i svi smo pokušali suzdržati uzbuđenje kad smo se nalazili u njezinoj prisutnosti. Siguran sam da bi nekoć primijetila, koliko god pokušavali prikriti svoje osjećaje; ali u posljednja se tri tjedna vrlo promijenila. Postaje sve više letargična. Iako djeluje snažna i zdrava (a djelomice joj se vraća i nekadašnja boja), Van Helsing i ja nismo zadovoljni. Često pričamo o njoj, no drugima nismo rekli ni riječi. Jadnome Harkeru bi prepuklo srce, a svakako bi mu stradali živci kad bi znao da uopće i sumnjamo u to. Van Helsing mi kaže da pažljivo promatra njezine zube kad se nalazi u hipnotičkom stanju jer nema neposredne opasnosti da će se promijeniti sve dok joj zubi ne postanu oštriji. Nastupi li ta promjena, morat ćemo poduzeti korake! Obojica znamo koji će to koraci biti, iako ne želimo drugima ni spominjati svoje misli. Nijedan od nas ne bi smio ustuknuti pred tim zadatkom, koliko god užasno bilo i pomisliti na nj. "Eutanazija" je izvrsna i utješna riječ! Zahvalan sam onome tko ju je izmislio.
Od Dardanela do ovog mjesta plovidba traje samo oko 24 sata pri brzini kojom je Carica Katarina stigla iz Londona. Brod bi, dakle, trebao stići negdje ujutro; no budući da nikako ne može doći prije toga, svi se spremamo rano leći. Ustat ćemo u jedan, tako da budemo spremni.
25. listopada, podne.
I dalje nikakvih vijesti o dolasku broda. Jutrašnji hipnotički izvještaj gđe Harker bio je isti kao i obično, pa je moguće da vijesti dopru do nas svakog trenutka. Mi muškarci u grozničavu smo uzbuđenju, osim Harkera, koji je smiren; ruke su mu hladne kao led, a prije sat vremena zatekao sam ga kako brusi oštricu svog velikog noža koji sad uvijek nosi sa sobom. Grof će se loše provesti ako mu oštrica tog noža ikad dodirne grlo, tjerana tom čvrstom rukom, hladnom poput leda!
Van Helsing i ja smo se danas malo uzrujali zbog gđe Harker. Oko podneva je upala u svojevrsno mrtvilo koje nam se nije dopalo. Iako smo šutjeli pred ostalima, ni on ni ja nismo bili zadovoljni. Bila je nemirna cijelog jutra, pa nam je isprva bilo drago kad smo čuli da spava. No kad je njezin muž nehajno spomenuo da spava tako čvrsto daje nije mogao probuditi, otišli smo u njezinu sobu kako bismo to sami provjerili. Prirodno je disala i izgledala tako dobro i smireno da smo se složili kako joj san godi više nego išta drugo.
Jadna djevojka, toliko joj toga leži na srcu da nije nikakvo čudo što joj san čini dobro, ako joj donosi zaborav.
Kasnije. Naše je mišljenje bilo opravdano, jer kad se probudila nakon nekolike sati okrepljujućeg sna, djelovala je vedrije i bolje nego zadnjih nekoliko dana. U sumrak je dala svoj uobičajeni hipnotički izvještaj. Gdje god se nalazio u Crnome mom, Grof žuri prema svome cilju. Prema svojoj sudbini, nadam se!
26. listopada.
Još jedan dan i nikakvih vijesti o Carici Katarini. Već je trebala biti ovdje. Očigledno je da još uvijek negdje plovi jer je hipnotički izvještaj gđe Harker u zoru još uvijek bio isti. Moguće je da brod povremeno zastaje zbog magle; na nekoliko parobroda koji su večeras pristali zamijećeni su oblaci magle, i prema sjeveru i prema jugu od luke. Moramo nastaviti naš nadzor jer bismo brod mogli opaziti svakog trenutka.
27. listopada, podne.
Doista čudno; još uvijek nikakvih vijesti o brodu što ga očekujemo. Gđa Harker je i sinoć i jutros dala uobičajeni izvještaj: ‘Zapljuskivanje valova i žubor vode, kako je dodala kako su "valovi vilo slabi". Brzojav iz Londona bio je isti: "Ništa novo." Van Helsing je strahovito zabrinut. Upravo mi je ispričao kako se boji da nam Grof izmiče Dodao je značajnim glasom: – Nije mi se dopalo ono- mrtvilo gospođe Mine. Duše i sjećanja za vrijeme transa mogu učiniti neobične stvari.
Htio sam ga zapitati još nešto o tome, ali upravo je naišao Harker te je profesor podigao ruku u znak upozorenja. Večeras, u sumrak, morimo je navesti da kaže nešto više kad bude u hipnotičkorn transu.
Brzojav, 28. Listopada Rufis Smith, London, upućeno lordu Godalmingu, preko njegove visosti vicekonzula u Vani
Javljeno da je Carica. Katarina uplovila u Galatz danas u jedan sat.
Dnevnik dr. Sewarda
28. listopada.
Kad je stigao brzojav kojim smo obaviješteni o dolasku u Galatz, mislim da nitko od nas nije doživio onakav šok kakav bi se mogao očekivati. Istina, nismo znali s koje će strane udarac doći, niti kakav će biti, niti pak kada; no mislim da smo svi očekivali kako će se dogoditi nešto neobično. Nakon što je dolazak u Varnu bio toliko odgođen, svi smo zajedno došli do zaključka da se stvari neće odvijati onako kako smo očekivali. Čekali smo da vidimo do kakve će promjene doći. No, iznenađenje nije bilo ništa manje. Valjda priroda radi na takvoj beznadnoj osnovi da i usprkos zdravom razumu vjerujemo kako će se stvari odvijati onako kako bi trebalo biti, a ne onako kako bismo i samo trebali znati da će zapravo biti. Transcendentalnost je luč vodilja za anđele, iako je za čovjeka to tek neuhvatljivi plamičak. Bilo je to čudnovato iskustvo i svi smo ga drukčije prihvatili. Van Helsing je na trenutak podigao ruke iznad glave, kao da želi prekoriti Svevišnjega; no nije rekao ni riječi i za nekoliko sekundi ustao je smrknuta lica. Lord Godalming je vrlo problijedio i ostao je sjediti teško dišući. Osobno sam bio napola osupnut i u čudu sam pogledavao od jednoga do drugoga. Quincey Morris je zategnuo opasač onim brzim pokretom koji sam tako dobro poznavao; u vrijeme naših starih lutanja to je označavalo "akciju". Gđa Harker je sablasno problijedjela, tako da se učinilo kako joj je ožiljak na čelu planuo, no skrušeno je prekrižila ruke i uzdigla pogled u molitvi. Harker se nasmiješio, doslovce nasmiješio, mračnim, ogorčenim osmijehom čovjeka koji je izgubio nadu; no istodobno njegov postupak nije tome odgovarao jer su mu ruke nagonski posegnule za drškom velikog noža i ostale na njoj počivati.
– Kad kreće sljedeći vlak za Galatz? – zapitao nas je Van Helsing.
– U 6.30 sutra ujutro!
Svi smo se pogledali jer je odgovor došao od gđe Harker.
– Kako ste, zaboga, znali? – zapita Art.
– Zaboravili ste, ili možda niste ni znali, iako je znao Jonathan, a isto tako i dr. Van Helsing, da sam ja manijak što se tiče vlakova. Kod kuće u Exeteru uvijek sam zapisivala redove vožnje tako da budem korisna svojem mužu, Shvatila sam da je to ponekad korisno pa uvijek proučavam redove vožnje. Znala sam da, kojim god se prijevoznim sredstvom zaputili do Drakulina dvorca, moramo proći kroz Galatz, ili barem kroz Bukurešt, pa sam vrlo temeljito zapamtila vrijeme polazaka. Na žalost, nema baš mnogo za zapamtiti jer jedini vlak kreće sutra u vrijeme koje sam navela.
– Čudesna žena! – promrmlja profesor.
– Ne možemo li ići nekim posebnim vlakom? – zapita lord Godalming. Van Helsing odmahne glavom.
– Bojim se da ne možemo. Ova se zemlja uvelike razlikuje od vaše i moje; čak i da unajmimo posebni vlak, on bi vjerojatno stigao još kasnije nego naš redoviti vlak. Nadalje, trebamo se pripremiti. Moramo razmisliti. Hajde da se organiziramo. Vi, prijatelju Arthure, otiđite do kolodvora pa kupite vozne karte i uredite da sve bude spremno za polazak ujutro. A vi, prijatelju Jonathane, otiđite do zastupnika tog broda i uzmite od njega pisma za zastupnika u Galatzu, ovlaštena za pregled broda, baš kao da je ovdje. Quincey Morris, vi posjetite vicekonzula. Neka vam pomogne u svezi s onim čovjekom u Galatzu, te uredite sve da putujemo bez problema, tako da ne gubimo vrijeme kad prijeđemo Dunav. John će ostati s gospođom Minom i sa mnom, i mi ćemo se posavjetovati. Ako se dugo zadržite, to neće biti važno jer ja ću biti ovdje s gospođom kad sunce zađe da čujem njezin izvještaj.
– A ja – vedro reče gđa Harker, sličnija samoj sebi nego prijašnjih dana – pokušat ću biti korisna gdje je god to moguće, pa ću razmišljati i pisati za vas kao nekoć. Nešto se na neki čudan način mijenja u meni i osjećam se slobodnijom nego što sam bila u zadnje vrijeme!
Trojica mladih ljudi djelovala je obradovano u tom trenutku, shvativši značenje njezinih riječi; no Van Helsing i ja smo jedan drugome uputili ozbiljan i zabrinut pogled. No ništa nismo rekli.
Kad su ona trojica otišla po svojim poslovima, Van Helsing je zamolio gđu Harker da potraži primjerak naših dnevnika, te da mu pronađe mjesto u Harkerovu dnevniku gdje opisuje boravak u dvorcu. Otišla je po nj. Kad su se vrata zatvorila za njom, obratio mi se: – Ista stvar nanije na umu! Recite vi!
– Nastupila je neka promjena. Ta nada je možda varljiva nada, pa me to tišti.
– Upravo tako. Znate li tašto sam je zamolio da donese rukopis?
– Ne znam – rekoh – osim ako niste željeli priliku da ostanemo sami.
– Djelomice ste u pravu, prijatelju John, ali samo djelomice. Htio bih vam nešto reći. I znate, prijatelju moj, time mnogo, užasno mnogo riskiram; ali vjerujem da je to ispravno. U trenutku kad je gospođa Mini rekla one riječi koje smo obojica shvatili, došlo mi je jedno nadahnuće. Kad je prije tri dana bila u transu, Grof joj je poslao svoj duh (da joj pročita misli; ili bolje rečeno pozvao ju je k sebi u svoj sanduk sa zemljom u brodu, dok: je zapljuskivala voda, isto onako kao kad joj je duh odlazio slobodan svaki put za izlaska i zalaska sunca. Saznao je da smo ovdje; jer ona ima više toga za ispričati dok živi na otvorenome, s očima koje vide i ušima koje čuju, od njega koji je zatvoren u svome lijesu. Sad je dao sve od sebe da nam pobjegne. Isprva je nije htio. Uz svoje ogromno znanje siguran je da će ona doći na njegov poziv; ali odbio ju je od sebe, oslobodio ja je svoje moći, što može učiniti, tako da ne odlazi k njemu. E, i tu ja polažem nade u naše ljudske mozgove, koji su već dugo ljudski i nisu izgubili Božju milost, da će nadmašiti njegov djetinji mozak koji je stoljećima ležao u grobnici i obavlja samo sebične i sitne poslove, pa nam još nije dorastao.
Eno, dolazi gospođa Mina; njoj ni riječi o njezinu transu! Ona ne zna ništa o tome. To bi je pogodilo i nagnalo u očaj upravo u trenutku kad nam je potrebna sva njezina nada, sva njezina hrabrost; kad nam je najpotrebniji od svega onaj njezin vrstan um koji djeluje poput muškarčeva, ali ipak pripada dražesnoj ženi i odlikuje se posebnom snagom koju joj je ulio Grof i koju joj ne može sasvim oduzeti, iako to ni sam ne zna. Pst! Pustite mene da govorim i svašta ćete naučiti. O, prijatelju moj Johne, u strašnome smo škripcu. Bojim se kao što se nikad prije nisam bojao. Možemo se pouzdati jedino u dragog Boga. Tišina! Evo je, dolazi! Pomislio sam da će se profesor slomiti i zapasti u histeriju, kao onda nakon Lucyne smrti, ali pribrao se uz veliki napor i nalazio se u nekoj nervoznoj pozi kad je gđa Harker, vedra i sretna izgleda zbog zaposlenosti i nesvjesna svoje bijede, ušla u sobu. Nakon što je ušla, pružila je Van Helsingu veći broj otipkanih listova.
Ozbiljno ih je pogledao, a lice mu se razvedrilo dok je čitao. Zatim je prihvatio te stranice palcem i kažiprstom, te rekao: – Prijatelju John, koji već imate toliko iskustva; a i vi draga gospođo Mina, koji ste tako mladi, ovo vam je pouka – nikad se nemojte bojati razmišljanja. Često mi se u mozgu javljala neka nedovršena misao, no bojao sam pustiti je da se slobodno razmaše krilima. Ovdje i sad, s više znanja nego prije, vraćam se onamo odakle je došla ta misao i zaključio sam da to nije bila nikakva nedovršena misao, već da je to razrađena misao, iako tako mlada da još nema dovoljno snage u svojim malenim krilima. Upravo kao u bajci "Ružno pače" mog prijatelja Hansa Andersena, ta misao nije patka, već veliki labud koji će dostojanstveno zaploviti svojim velikim krilima kad nastupi vrijeme. Eto, da vam pročitam stoje Jonathan ovdje zapisao: – "...jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju vojsku preko velike rijeke u Tursku. Kad bi ga potisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljenog polja gdje su pali njegovi vojnici jer znao je da sam može izvojevati konačnu pobjedu." – Što nam ovo govori? Ništa naročito, zar ne? Grofov djetinji um ništa nije vidio u tome, zato je i govorio ovako slobodno. Vaš muški um ne vidi ništa; ni moj muški um nije vidio ništa, sve do maloprije. Ništa! Ali čuli smo nešto od jedne druge osobe koja je to rekla bez razmišljanja, zato što ni ona nije znala što to znači, što bi to moglo značiti! Baš kao što postoje elementi koji počivaju, no kad se prirodnim tijekom zbivanja pomaknu i dodirnu jedan drugoga... bum! Nastaje bljesak svjetlosti po čitavu nebu, koji može oslijepiti nekoga, te ubiti i uništiti; ali koji pokazuje čitavu zemlju ispod sebe, na kilometre i kilometre daleko. Nije li tako? No, objasnit ću vam. Za početak, jeste li ikad proučavali filozofiju zločina? Da i ne. Vi, Johne, da, jer to je proučavanje ludila. Vi niste, gospodo Mina, jer vas zločin nije dodirnuo, osim jednom. Pa ipak, vaš um ispravno radi i ne izvlačite općenite zaključke na osnovi pojedinačnih događaja. Ta je osobina tipična za zločince. Ona je tako postojana, u svim zemljama i povijesnim razdobljima, da čak i policija, koja ne zna mnogo o filozofiji, zna iz iskustva da je to tako. To znači biti empiričan. Zločinac uvijek radi na jednome zločinu; to je onaj pravi zločinac koji kao daje predodređen za zločin i kojega ne zanima ništa drugo. Takav zločinac nema do kraja razvijeni um. On je pametan, lukav i domišljat; ali um mu nije potpuno odrastao. Po mnogočemu mu je um djetinjast. I ovaj naš zločinac predodređen je za zločin; i on ima djetinjast um, a neke stvari koje je učinio tipične su za dječje postupke. Mlada ptica, mlada riba, mlada životinja ne uči po načelima, već iz iskustva; pa kad nešto nauči, to je ishodište za učenje nečega novog. "Dos pou sto," kaže Arhimed. "Dajte mi čvrstu točku i pomaknut ću svijet!" Jednom učiniti nešto, to je čvrsta točka kojom djetinji um postaje odrastao um; i sve dok ga ne obuzme želja da učini nešto više, i dalje će raditi istu stvar svaki put baš kao što je i prije učini»! O, draga moja, vidim da ste razrogačili oči, te da vam je bljesak munje polazao čitav krajolik.
Jer, gđa Harker počela je pljeskati rukama, a oči su joj se zakrijesile.
– Sad ćete progovoriti – nastavio je on. – Recite nama, suhoparnim znanstvenicima, što vidite svojim blistavim očima.
Uhvatio ju je za ruku i pridržao je dok je progovorila. Nagonski i nesvjesno sam zapazio kako su mu se kažiprst i palac sklopili na njezinoj žili kucavici dok je progovorila: – Grof je zločinac i zločinački tip. Nordau i Lombroso klasificirali bi ga na taj način. Kao zločinac posjeduje nesavršen um. Stoga, kad se nađe u nevolji, traži utočište u onome na što je naučen. Ključ za odgonetanje toga je njegova prošlost, a jedina stranica njegove povijesti koju znamo, i to iz njegovih usta, kazuje nam kako se nekoć, kad bi se po riječima gospodina Morrisa našao "u škripcu", vraćao u vlastitu domovinu iz zemlje koju je pokušavao osvojiti, te se ondje, ne odričući se svoje nakane, pripremao za novi napad. Ponovno bi se vratio, bolje opremljen za svoj posao, te pobijedio. Tako je došao i u London kako bi osvojio novu zemlju. Potučen je i kad je izgubio svaku nadu u uspjeh, te mu je i opstanak došao u opasnost, pobjegao je natrag preko mora u svoj dom; baš kao što je nekoć bježao preko Dunava iz Turske.
– Tako je, tako je! O, vi pametna ženo! – oduševljeno reče Van Helsing, te se sagne i poljubi joj ruku. Trenutak kasnije rekao mi je, mimo kao da se konzultiramo u bolesničkoj sobi: – Samo sedamdeset dva udarca u minuti; i to usred ovakva uzbuđenja. Ima nade.
Ponovno se okrenuo prema njoj te rekao nestrpljivo: – Ali nastavite. Nastavite! Ima još toga za reći ako želite. Ne bojte se; John i ja to znamo. U svakom slučaju, ja znam i reći ću vam jeste li u pravu. Pričajte bez straha!
– Pokušat ću, ali oprostit ćete mi budem li djelovala egoistično.
– Bez straha, morate biti egoist jer strahujemo upravo za vas.
– Dakle, budući da je zločinac, on je i sebičan; a kako mu je intelekt ograničen, a djelovanje utemeljeno na sebičnosti, on se posvećuje samo jednome cilju. Pritom ne poznaje grižnje savjesti. Kao kad je bježao natrag preko Dunava, ostavljajući svoje vojnike da ih sasjeku na komade, isto mu je tako i sad najveća briga njegova sigurnost, te ne mari ni za koga. Upravo njegova sebičnost donekle oslobađa moju dušu od strahovite moći koju je stekao nada mnom one grozne noći. Osjetila sam to, o, kako sam to osjetila! Hvala Bogu na njegovoj velikoj milosti! Moja je duša slobodnija nego što je bila sve od onog užasnog sata i muči me jedino strah daje on u nekome transu ili snu iskoristio moje znanje u vlastite svrhe. Profesor ustade.
– Iskoristio je vaš um i na taj način nas je ostavio ovdje u Varni, dok je brod koji ga je prevozio pojurio obavijen maglom do Galatza, gdje je nesumnjivo obavio pripreme da nam izmakne. Ali njegov djetinji um nije predvidio događaje nakon toga i moglo bi se dogoditi, kao što je uvijek po okriljem Boga, da se upravo ono na što zlikovac najviše računa u svojim sebičnim ciljevima pokaže kao glavno oružje pri njegovoj propasti. Lovac se uhvatio u vlastitu klopku, kao što kaže veliki pjesnik psalama. Jer sad kad misli da nas se u potpunosti oslobodio, da nam je izmaknuo s toliko sati prednosti, njegov će ga sebični djetinjasti um uljuljkati u san. Misli također, nakon što se odrekao poznavanja vaših misli, da ni vi ne možete znati ništa o njemu; i tu je pogriješio! Ono užasno krštenje u krvi daje vam slobodu da u duhu odlazite k njemu, kao što ste već učinili u vrijeme izlaska i zalaska sunca, kad ste bili slobodni. U to vrijeme bit ćete vođeni mojom voljom, a ne njegovom. Ta moć, koju ste zaradili svojim patnjama u njegovim rukama, bit će upotrijebljena za dobrobit vas i drugih ljudi. Dragocjeno je što on to ne zna, a kako bi se zaštitio, čak se odrekao znanja o tome gdje se mi nalazimo. No mi nismo u potpunosti sebični, te vjerujemo da je Bog s nama u ovoj tmini, u ovim mračnim satima. Poći ćemo za njim i nećemo odustajati; čak i ako dođemo u opasnost da postanemo poput njega. Prijatelju John, ovo je bio veliki sat i izuzetno mnogo samo napredovali na svome putu. Vi morate biti pisar i zapisati sve to, tako da to možete dati i ostalima kad se vrate sa svojih poslova. Tako će znati sve ono što znamo i mi.
Očekujući njihov povratak, zapisivao sam naše spoznaje, a gđa Harker je natipkala na svom stroju sve što se zbilo otkako nam je donijela rukopis.
DNEVNIK DR. SEWARDA
11. listopada, navečer.
Jonathan Harker me zamolio da pribilježim ovo jer kaže da on nije dorastao tom zadatku, a želi da sve bude točno zapisano.
Mislim da nitko od nas nije bio iznenađen kad smo dobili poziv da nešto prije sumraka posjetimo gđu Harker. Odnedavno smo počeli shvaćati kako za nju zora i sumrak predstavljaju vrijeme kad je na čudnovat način slobodna, te se može pokazati njezin prijašnji karakter, a da je nikakva sila ne nadzire i ne sputava, niti je potiče na ikakvo djelovanje. To raspoloženje ili stanje započinje kakvih pola sata ili više prije nego što točno nastupe zora ili sumrak, te traje dok se sunce ne uzdigne visoko, odnosno sve dok su oblaci još uvijek zažareni zrakama koje svijetle iznad obzorja. Isprva dolazi do nekakva negativnog stanja, kao da se otpušta neka spona, a zatim brzo uslijedi posvemašnja sloboda. No, kad toj slobodi dođe kraj, brzo uslijedi povratak na staro, a prethodi mu tek kratko razdoblje upozoravajuće tišine.
Kad smo se večeras sastali, bila je pomalo sputana i na njoj su se očitovali svi znakovi unutrašnje borbe. Ja sam to pripisao tome što se silovito trudi osloboditi od prve sekunde kad to postaje moguće. No nakon nekoliko minuta potpuno je ovladala sobom. Zatim je dala znak svom mužu da sjedne na sofu pokraj nje, gdje se nalazila u napola ležećem položaju, a mi ostali približili smo svoje stolice. Uhvatila je muža za ruku te započela: – Možda smo posljednji put svi zajedno ovdje u slobodi! Znam, dragi; znam da ćeš ti uvijek biti sa mnom, sve do samoga svršetka. – Ovo je bilo upućeno njezinu mužu, čija je ruka stegnula njezinu. – Ujutro odlazimo na naš zadatak i samo Bog zna što očekuje bilo koga od nas. Bit ćete toliko dobri prema meni da me povedete. Znam da ćete poduzeti sve što hrabri i iskreni muškarci mogu učiniti za slabu, jadnu ženu čija je duša možda izgubljena... Ne, ne, još nije, ali u svakom je slučaju u opasnosti. Ali morate zapamtiti da ja nisam poput vas. U mojoj krvi ima otrova koji me može uništiti; koji će me zasigurno uništiti osim ako za nas ne nastupi kakvo olakšanje. O, prijatelji moji, vi znate isto tako dobro kao i ja da je moja duša u opasnosti. Iako ja znam da za mene postoji samo jedan izlaz, ni vi ni ja ne smijemo posegnuti za njime. Svima nam je redom uputila molećivi pogled, započevši i završivši sa svojim mužem.
– Koji je to izlaz? – zapita Van Helsing promuklim glasom. – Koji je to izlaz za kojim ne možemo... ne smijemo posegnuti?
– To da ja sad umrem, ili od vlastite ruke ili pak od tuđe, prije nego što dođe do najvećeg zla. Jer jednom kad budem mrtva, to znamo i vi i ja, bit ćete n stanju osloboditi moju besmrtnu dušu, kao što ste to učinili s dušom moje jadne Lucy. Da mi na putu stoji jedino smrt, ili pak strah od smrti, ne bih oklijevala da umrem ovdje i sad, među prijateljima koji me vole. Ali nije sve u smrti. Ne mogu povjerovati da bi to bila Božja volja, da umrem u ovakvome položaju, kad još za nas ima nade i očekuje nas bolji zadatak. Stoga,u svoje ime na ovome mjestu odričem se izvjesnosti vječitog počinka i izlazim u mrak gdje me možda čekaju najcrnje stvari što ih skriva, naš ili pak podzemni svijet!
Svi smo šutjeli je smo nagonski znali da je ovo samo uvod. Lica drugih bila su nepomična, a Harkerovo je postalo pepeljasto sivo; možda je bolje od svih nas naslutio što slijedi. Ona je nastavila: – To je ono što ja mogu dati kao svoj dio dionica. – Nisam mogao ne zamijetiti kako se u ovakvu trenutku poslužila gospodarstvenim izrazom, i to s najvećom ozbiljnošću. – Što će svatko od vas dati? Znam, dat ćete živote – nastavila je brzo. – To je lako hrabrim ljudima. Vaši su životi u Božjem vlasništvu te mu ih možete vratiti; ali što ćete dati meni? – Ponovno je uputila upitni pogled, ali ovaj put je izbjegla lice svog muža. Quincey kao da je shvatio; kimnuo je i lice joj je zasjalo. – Onda ću vam otvoreno reći što želim, jer u ovoj našoj vezi ne smije više biti nikakvih dvojbi. Morate mi obećati, svi do zadnjega, čak i ti, voljeni moj Jonathane, da ćete me ubiti bude li došlo vrijeme za to.
– Koje je to vrijeme?
Glas je bio Quinceyev, no bio je prigušen i napet.
– To će biti onda. kad budete uvjereni u to da je moj promjena tolika da je bolje da umrem nego da dalje živim. Kad na taj način tjelesno umrem, onda ćete, bez trenutka oklijevanja, zabosti kolac u mene i odrezati mi glavu; ili učiniti sve što je potrebno da mi pružite počinak!
Quincey je prvi ustao nakon stanke koja je uslijedila. Kleknuo je pred nju, uhvatio je za ruku i rekao svečanim glasom: – Ja sam priprost čovjek, koji možda nije živio onako kako bi trebalo da zasluži ovakvu čast, ali prisežem vam svime što mi je sveto i drago da, nastupi li ikad vrijeme za to, neću oklijevati pred dužnošću koju ste postavili pred nas. A obećajem vam i da ću ići na sigurno, jer budem li tek sumnjao u to, uzet ću da je to vrijeme nastupilo!
– Iskreni moj prijatelju! – izustila je kroz suze koje su brzo padale te se nagnula i poljubila mu ruku.
– I ja prisežem isto to, draga moja gospođo Mina! – reče Van Helsing.
– I ja! – reče lord Godalming, dok je svatko od njih kleknuo kako bi prisegnuo. I ja sam slijedio njihov primjer. Zatim se prema njoj okrenuo njezin muž, bezbojna pogleda i obuzet zelenkastim bijedi lom koje je nadvladalo snježnu bjelinu njegove kose, te zapitao: – Moram li i ja to obećati, Mina?
– I ti, najdraži moj – rekla je s neiskazivom čežnjom i sućuti u glasu i očima. – Ne smiješ ustuknuti. Ti si mi najbliži i najdraži na cijelome svijetu; naše su duše upletene u jednu, za čitav život i čitavu vječnost. Promisli, dragi, da su nekoć davno hrabri muškarci ubijali svoje supruge i sve žene u kući kako ne bi pale u ruke neprijatelju. Njima nisu zadrhtale ruke zbog toga što su ih njihove voljene preklinjale da ih ubiju. To je muška dužnost prema onima koje vole, u vrijeme velikih nedaća! I još nešto, dragi moj, ako treba umrijeti, neka to bude od ruke od onoga koji me najviše voli. Doktore Van Helsing, nisam zaboravila vašu milost u Lucynu slučaju prema onome koji ju je volio – zastala je porumenjevši te promijenila izbor riječi – onome koji je imao najviše prava da joj podari mir. Ako takvo vrijeme ponovno dođe, očekujem od vas da mome mužu podarite tu sretnu uspomenu, da me upravo njegova raka puna ljubavi izbavi iz užasnog sužanjstva koje me zapalo.
– Još jednom prisežem! – oglasio se zvučni profesorov glas. Gđa Harker se nasmiješila, doslovce nasmiješila, te se uz uzdah olakšanja naslonila i rekla: – A sada jedna riječ upozorenja, upozorenja koje nikad ne smijete zaboraviti: taj trenutak, nastupi li ikad, može nastupiti brzo i neočekivano, a u tom slučaju ne smijete gubiti vrijeme da iskoristite priliku. U tom trenutku ja bih mogla biti... Ne, nastupi li ikad taj trenutak ja ću sigurno biti ujedinjena s vašim neprijateljem protiv vas.
– I još jedna molba – izrekla je to vrlo svečanim tonom. – Nije presudna i nužna poput one prve, ali želim da nešto učinite za mene, ako hoćete.
Svi smo pristali, no nitko nije progovorio; nije bilo potrebe za riječima.
– Želim da mi izmolite molitvu za mrtve. – Prekinuo ju je duboki jauk njezina muža; uhvatila je njegovu raku te je položila na svoje srce i nastavila: – Morate mi je jednog dana izmoliti. Kakav god bio ishod ovog strašnog puta, svima nama, ili barem nekima od nas, bit će to draga pomisao. Nadam se, najdraži moj, da ćeš je ti izmoliti jer će mi izgovorena tvojim glasom zauvijek ostati u pamćenju... što god se dogodilo.
– Ali, voljena moja – preklinjao je – smrt je još daleko od tebe.
– Ne – rekla je, podignuvši ruku u znak upozorenja. – U ovom sam trenutku dublje u smrti nego da me teško pritišće teret groba!
– O, Mina, zar moram to izmoliti? – zapitao je prije nego što je počeo.
– To bi me utješilo, Jonathane! – rekla je jednostavno i on je počeo čitati kad mu je pripremila molitvenik. Kako bih mogao, kako bi itko mogao, opisati taj neobičan prizor, njegovu svečanost, njegovu turobnost, njegovu tugu, njegov užas; a uz sve to i njegovi dražest! Čak i nevjerniku, koji ni u čemu svetom ili osjećajnome ne vidi ništa doli lakrdiju gorke istine, raznježile bi se srce da je vidio ovu malenu skupinu odanih i privrženih prijatelja koji su klečali te ženu pogođenu i ožalošćeni sudbinom ili da je čuo nježnu strast u glasu njezina muža dok je čitao tu priprostu i prelijepu službu prilikom ukopamrtvili, a glas mu je bio toliko obuzet emocijama daje nerijetko trebao zastati.
– Ja... ja ne mogu nastaviti... ostavljaju me i... riječi i... g-glas! Instinktivno je bila u pravu. Koliko je god sve to bilo čudnovato, te koliko god se bizarno poslije moglo učiniti čak i nama koji smo u tom trenutku osjetili veliku snagu tog postupka, on nas je uvelike utješio. Čak ni tišina, koja je upućivala to da će se u gđe Harker uskoro prekinuti sloboda duše, nije nam djelovala tako bremenita očajem kao što smo se pribojavali.
Dnevnik Jonathana Harkera
15. listopada.
Vama. Krenuli smo s Charing Crossa ujutro dvanaestoga, stigli u Pariz navečer istog dana te zauzeli mjesta koja su bila rezervirana za nas u Orijent Ekspresu. Putovali smo cijelu noć i cijeli dan, te stigli oko pet sati. Lord Godalming otišao je do konzulata, da vidi je li za njega stigao kakav brzojav, dok smo mi ostali došli u ovaj hotel, Odesu. Za vrijeme putovanja možda je i bilo nekakvih događaja; no bio sam previše obuzet željom da idem naprijed, a da bih ih zamijetio. Sve dok Carica Katarina ne uplovi u luku, neće me zanimati ništa na cijelome svijetu. Hvala Bogu da se Mina osjeća dobro i djeluje kao da je ojačala; vraća joj se boja u lice. Mnogo spava; za vrijeme putovanja spavala je gotovo čitavo vrijeme. No prije zore i sumraka vrlo je budna i oprezna; uvriježila se navika da je dr. Van Helsing hipnotizira u to vrijeme. Isprva je trebalo nešto truda i morao je načiniti mnogo pokreta rukom; no sad kao da se odmah prepušta, kao po navici, i jedva da je potreban ikakav napor. Izgleda da on za tih određenih trenutaka raspolaže sposobnošću da poželi nešto, a njezine ga misli slušaju. Uvijek je pita što vidi i čuje. Na prvo pitanje uvijek odgovara: – Ništa; sve je u mraku. – A na drugo: – Čujem kako valovi zapljuskuju brod i kako protječe voda. Platno i konopci napinju se, a jarboli i prečke škripe. Vjetar je jak, čujem ga u jedrima, a pramac odbacuje pjenu.
Očigledno je da je Carica Katarina još uvijek na moru, te žuri na svom putu prema Varni. Lord Godalming upravo se vratio. Primio je četiri brzojava, svakog dana otkako smo krenuli po jedan, i svi su bili jednakog sadržaja: ni s kojeg mjesta nije javljeno za Caricu Katarinu u Lloyd. Prije nego što smo krenuli iz Londona, uredio je da mu zastupnik svakog dana brzojavi da li je odakle prijavljen prolazak tog broda. Poruka je trebala stići čak i da ništa ne bude javljeno, tako da bude siguran da se s druge strane žice budno pazi. Večerali smo i rano otišli na spavanje. Sutra idemo u posjet vicekonzulu. S njim ćemo urediti, ako je to moguće, dozvolu da stupimo na palubu broda čim pristigne. Van Helsing kaže da ćemo imati najveće šanse ako se popnemo na brod između zore i sumraka. Čak i ako Grof uzme oblik šišmiša, ne može prijeći tekuću vodu svojevoljno, pa tako neće moći napustiti ni brod. Budući da se neće moći preobraziti u ljudsko oblik, a da ne izazove sumnje, što očigledno želi izbjeći, morat će ostati u sanduku. Dakle, uspijemo li doći na brod nakon zore, bit će u našoj milosti. Moći ćemo otvoriti sanduk i uvjeriti seje li tamo prije nego što se probudi, kao što smo učinili s jadnom Lucy. Milost koju primi od nas neće biti baš osobita. Smatramo da ne bi trebalo biti većih problema sa službenicima niti pak mornarima. Hvala Bogu, ovo je zemlja u kojoj se podmićivanjem sve može postići, a mi smo dobro opskrbljeni novcem. Samo se moramo potruditi da brod ne uđe u luku između sumraka i zore, a da nas se ne upozori na to, i onda smo na sigurnome. Mislim da će u ovome slučaju presuditi novac!
16. listopada.
Minin izvještaj i dalje je isti: zapljuskivanje valova i protjecanje vode, mrak i povoljni vjetrovi. Očigledno smo stigli na vrijeme, pa kad čujemo za Caricu Katarinu, bit ćemo spremni. Budući da mora proći kroz Dardanele, zacijelo ćemo primiti izvještaj o njoj.
* * *
17. listopada.
Mislim da je sada sve pripremljeno za doček Grofa po povratku s njegova putovanja.
Godalming je rekao otpremnicima kako mu se čini da sanduk koji je poslan tim brodom možda sadrži nešto što je ukradeno jednom njegovom prijatelju, te je napola dobio dozvolu da ga otvori na vlastiti rizik. Vlasnik mu je dao papir na kojemu je nalog kapetanu neka dozvoli Godalmingu da učini sve što god poželi na brodu, a slično je odobrenje dobio i za zastupnika u Vami. Posjetili smo zastupnika, na kojega je uljudno Godalmingovo držanje ostavilo jak dojam, te smo svi uvjereni da će učiniti sve što god može kako bi izišao ususret našim željama. Već smo se dogovorili što ćemo učiniti u slučaju da možemo otvoriti sanduk. Bude li Grof u njem«, Van Helsing i Seivard će mu odmah odrezati glavu i zabiti ma kolac u srce. Morris, Godalming i ja spriječit ćemo da se itko umiješa, čak i ako budemo morali upotrijebiti oružje koje ćemo biti spremno. Profesor kaže da će se Grofovo tijelo brzo pretvoriti u prašinu, budemo li ga mogli onako obraditi. U tom slučaju, neće biti nikakva dokaza protiv nas,za slučaj da nas netko osumnjiči za umorstvo. Ali čak i da se to ne dogodi, mi ćemo se držati našeg čina, i možda će jednog dana upravo ovaj rukopis poslužiti kao dokaz koji će spriječiti da neki od nas završe na užetu. Što se mene tiče, ja bih sa zahvalnošću preuzeo taj rizik, samo da mi se ukaže prilika. Nećemo prezati ni od čega da izvršimo naš naum. Kod nekih smo službenika uredili da nam posebni glasnik javi čim Carica Katarina bude opažena.
24. listopada.
Cijeli tjedan čekanja. Svakodnevni brzojavi za Godalminga, ali uvijek ista priča: "Još nema nikakvih vijesti." Minin hipnotički odgovor ne mijenja se: "Zapljuskivanje valova, voda koja teče i škripa jarbola." Brzojav, 24. listopada Rufits Smith, Lloyd, London, upućeno lordu Godalminga, preko njegove visosti vicekonzula u Varni Jutros javljeno da je Carica Katarina prošla kroz Dardanele. Dnevnik dr. Sewarda 24. listopada. Kako mi nedostaje moj fonograf! Zamorno mi je pisati dnevnik perom, ali Van Helsing kaže da moram. Svi smo danas pomahnitali od uzbuđenja kad je Godalming dobio brzojav iz Lloyda. Sad znam što osjećaju ratnici kad začuju poziv za borbu. Gđa Harker jedina iz naše skupine nije pokazala nikakvih osjećaja. Na posljetku, to nije ni čudno jer smo se posebno potrudili da ona to uopće ne sazna i svi smo pokušali suzdržati uzbuđenje kad smo se nalazili u njezinoj prisutnosti. Siguran sam da bi nekoć primijetila, koliko god pokušavali prikriti svoje osjećaje; ali u posljednja se tri tjedna vrlo promijenila. Postaje sve više letargična. Iako djeluje snažna i zdrava (a djelomice joj se vraća i nekadašnja boja), Van Helsing i ja nismo zadovoljni. Često pričamo o njoj, no drugima nismo rekli ni riječi. Jadnome Harkeru bi prepuklo srce, a svakako bi mu stradali živci kad bi znao da uopće i sumnjamo u to. Van Helsing mi kaže da pažljivo promatra njezine zube kad se nalazi u hipnotičkom stanju jer nema neposredne opasnosti da će se promijeniti sve dok joj zubi ne postanu oštriji. Nastupi li ta promjena, morat ćemo poduzeti korake! Obojica znamo koji će to koraci biti, iako ne želimo drugima ni spominjati svoje misli. Nijedan od nas ne bi smio ustuknuti pred tim zadatkom, koliko god užasno bilo i pomisliti na nj. "Eutanazija" je izvrsna i utješna riječ! Zahvalan sam onome tko ju je izmislio.
Od Dardanela do ovog mjesta plovidba traje samo oko 24 sata pri brzini kojom je Carica Katarina stigla iz Londona. Brod bi, dakle, trebao stići negdje ujutro; no budući da nikako ne može doći prije toga, svi se spremamo rano leći. Ustat ćemo u jedan, tako da budemo spremni.
25. listopada, podne.
I dalje nikakvih vijesti o dolasku broda. Jutrašnji hipnotički izvještaj gđe Harker bio je isti kao i obično, pa je moguće da vijesti dopru do nas svakog trenutka. Mi muškarci u grozničavu smo uzbuđenju, osim Harkera, koji je smiren; ruke su mu hladne kao led, a prije sat vremena zatekao sam ga kako brusi oštricu svog velikog noža koji sad uvijek nosi sa sobom. Grof će se loše provesti ako mu oštrica tog noža ikad dodirne grlo, tjerana tom čvrstom rukom, hladnom poput leda!
Van Helsing i ja smo se danas malo uzrujali zbog gđe Harker. Oko podneva je upala u svojevrsno mrtvilo koje nam se nije dopalo. Iako smo šutjeli pred ostalima, ni on ni ja nismo bili zadovoljni. Bila je nemirna cijelog jutra, pa nam je isprva bilo drago kad smo čuli da spava. No kad je njezin muž nehajno spomenuo da spava tako čvrsto daje nije mogao probuditi, otišli smo u njezinu sobu kako bismo to sami provjerili. Prirodno je disala i izgledala tako dobro i smireno da smo se složili kako joj san godi više nego išta drugo.
Jadna djevojka, toliko joj toga leži na srcu da nije nikakvo čudo što joj san čini dobro, ako joj donosi zaborav.
Kasnije. Naše je mišljenje bilo opravdano, jer kad se probudila nakon nekolike sati okrepljujućeg sna, djelovala je vedrije i bolje nego zadnjih nekoliko dana. U sumrak je dala svoj uobičajeni hipnotički izvještaj. Gdje god se nalazio u Crnome mom, Grof žuri prema svome cilju. Prema svojoj sudbini, nadam se!
26. listopada.
Još jedan dan i nikakvih vijesti o Carici Katarini. Već je trebala biti ovdje. Očigledno je da još uvijek negdje plovi jer je hipnotički izvještaj gđe Harker u zoru još uvijek bio isti. Moguće je da brod povremeno zastaje zbog magle; na nekoliko parobroda koji su večeras pristali zamijećeni su oblaci magle, i prema sjeveru i prema jugu od luke. Moramo nastaviti naš nadzor jer bismo brod mogli opaziti svakog trenutka.
27. listopada, podne.
Doista čudno; još uvijek nikakvih vijesti o brodu što ga očekujemo. Gđa Harker je i sinoć i jutros dala uobičajeni izvještaj: ‘Zapljuskivanje valova i žubor vode, kako je dodala kako su "valovi vilo slabi". Brzojav iz Londona bio je isti: "Ništa novo." Van Helsing je strahovito zabrinut. Upravo mi je ispričao kako se boji da nam Grof izmiče Dodao je značajnim glasom: – Nije mi se dopalo ono- mrtvilo gospođe Mine. Duše i sjećanja za vrijeme transa mogu učiniti neobične stvari.
Htio sam ga zapitati još nešto o tome, ali upravo je naišao Harker te je profesor podigao ruku u znak upozorenja. Večeras, u sumrak, morimo je navesti da kaže nešto više kad bude u hipnotičkorn transu.
Brzojav, 28. Listopada Rufis Smith, London, upućeno lordu Godalmingu, preko njegove visosti vicekonzula u Vani
Javljeno da je Carica. Katarina uplovila u Galatz danas u jedan sat.
Dnevnik dr. Sewarda
28. listopada.
Kad je stigao brzojav kojim smo obaviješteni o dolasku u Galatz, mislim da nitko od nas nije doživio onakav šok kakav bi se mogao očekivati. Istina, nismo znali s koje će strane udarac doći, niti kakav će biti, niti pak kada; no mislim da smo svi očekivali kako će se dogoditi nešto neobično. Nakon što je dolazak u Varnu bio toliko odgođen, svi smo zajedno došli do zaključka da se stvari neće odvijati onako kako smo očekivali. Čekali smo da vidimo do kakve će promjene doći. No, iznenađenje nije bilo ništa manje. Valjda priroda radi na takvoj beznadnoj osnovi da i usprkos zdravom razumu vjerujemo kako će se stvari odvijati onako kako bi trebalo biti, a ne onako kako bismo i samo trebali znati da će zapravo biti. Transcendentalnost je luč vodilja za anđele, iako je za čovjeka to tek neuhvatljivi plamičak. Bilo je to čudnovato iskustvo i svi smo ga drukčije prihvatili. Van Helsing je na trenutak podigao ruke iznad glave, kao da želi prekoriti Svevišnjega; no nije rekao ni riječi i za nekoliko sekundi ustao je smrknuta lica. Lord Godalming je vrlo problijedio i ostao je sjediti teško dišući. Osobno sam bio napola osupnut i u čudu sam pogledavao od jednoga do drugoga. Quincey Morris je zategnuo opasač onim brzim pokretom koji sam tako dobro poznavao; u vrijeme naših starih lutanja to je označavalo "akciju". Gđa Harker je sablasno problijedjela, tako da se učinilo kako joj je ožiljak na čelu planuo, no skrušeno je prekrižila ruke i uzdigla pogled u molitvi. Harker se nasmiješio, doslovce nasmiješio, mračnim, ogorčenim osmijehom čovjeka koji je izgubio nadu; no istodobno njegov postupak nije tome odgovarao jer su mu ruke nagonski posegnule za drškom velikog noža i ostale na njoj počivati.
– Kad kreće sljedeći vlak za Galatz? – zapitao nas je Van Helsing.
– U 6.30 sutra ujutro!
Svi smo se pogledali jer je odgovor došao od gđe Harker.
– Kako ste, zaboga, znali? – zapita Art.
– Zaboravili ste, ili možda niste ni znali, iako je znao Jonathan, a isto tako i dr. Van Helsing, da sam ja manijak što se tiče vlakova. Kod kuće u Exeteru uvijek sam zapisivala redove vožnje tako da budem korisna svojem mužu, Shvatila sam da je to ponekad korisno pa uvijek proučavam redove vožnje. Znala sam da, kojim god se prijevoznim sredstvom zaputili do Drakulina dvorca, moramo proći kroz Galatz, ili barem kroz Bukurešt, pa sam vrlo temeljito zapamtila vrijeme polazaka. Na žalost, nema baš mnogo za zapamtiti jer jedini vlak kreće sutra u vrijeme koje sam navela.
– Čudesna žena! – promrmlja profesor.
– Ne možemo li ići nekim posebnim vlakom? – zapita lord Godalming. Van Helsing odmahne glavom.
– Bojim se da ne možemo. Ova se zemlja uvelike razlikuje od vaše i moje; čak i da unajmimo posebni vlak, on bi vjerojatno stigao još kasnije nego naš redoviti vlak. Nadalje, trebamo se pripremiti. Moramo razmisliti. Hajde da se organiziramo. Vi, prijatelju Arthure, otiđite do kolodvora pa kupite vozne karte i uredite da sve bude spremno za polazak ujutro. A vi, prijatelju Jonathane, otiđite do zastupnika tog broda i uzmite od njega pisma za zastupnika u Galatzu, ovlaštena za pregled broda, baš kao da je ovdje. Quincey Morris, vi posjetite vicekonzula. Neka vam pomogne u svezi s onim čovjekom u Galatzu, te uredite sve da putujemo bez problema, tako da ne gubimo vrijeme kad prijeđemo Dunav. John će ostati s gospođom Minom i sa mnom, i mi ćemo se posavjetovati. Ako se dugo zadržite, to neće biti važno jer ja ću biti ovdje s gospođom kad sunce zađe da čujem njezin izvještaj.
– A ja – vedro reče gđa Harker, sličnija samoj sebi nego prijašnjih dana – pokušat ću biti korisna gdje je god to moguće, pa ću razmišljati i pisati za vas kao nekoć. Nešto se na neki čudan način mijenja u meni i osjećam se slobodnijom nego što sam bila u zadnje vrijeme!
Trojica mladih ljudi djelovala je obradovano u tom trenutku, shvativši značenje njezinih riječi; no Van Helsing i ja smo jedan drugome uputili ozbiljan i zabrinut pogled. No ništa nismo rekli.
Kad su ona trojica otišla po svojim poslovima, Van Helsing je zamolio gđu Harker da potraži primjerak naših dnevnika, te da mu pronađe mjesto u Harkerovu dnevniku gdje opisuje boravak u dvorcu. Otišla je po nj. Kad su se vrata zatvorila za njom, obratio mi se: – Ista stvar nanije na umu! Recite vi!
– Nastupila je neka promjena. Ta nada je možda varljiva nada, pa me to tišti.
– Upravo tako. Znate li tašto sam je zamolio da donese rukopis?
– Ne znam – rekoh – osim ako niste željeli priliku da ostanemo sami.
– Djelomice ste u pravu, prijatelju John, ali samo djelomice. Htio bih vam nešto reći. I znate, prijatelju moj, time mnogo, užasno mnogo riskiram; ali vjerujem da je to ispravno. U trenutku kad je gospođa Mini rekla one riječi koje smo obojica shvatili, došlo mi je jedno nadahnuće. Kad je prije tri dana bila u transu, Grof joj je poslao svoj duh (da joj pročita misli; ili bolje rečeno pozvao ju je k sebi u svoj sanduk sa zemljom u brodu, dok: je zapljuskivala voda, isto onako kao kad joj je duh odlazio slobodan svaki put za izlaska i zalaska sunca. Saznao je da smo ovdje; jer ona ima više toga za ispričati dok živi na otvorenome, s očima koje vide i ušima koje čuju, od njega koji je zatvoren u svome lijesu. Sad je dao sve od sebe da nam pobjegne. Isprva je nije htio. Uz svoje ogromno znanje siguran je da će ona doći na njegov poziv; ali odbio ju je od sebe, oslobodio ja je svoje moći, što može učiniti, tako da ne odlazi k njemu. E, i tu ja polažem nade u naše ljudske mozgove, koji su već dugo ljudski i nisu izgubili Božju milost, da će nadmašiti njegov djetinji mozak koji je stoljećima ležao u grobnici i obavlja samo sebične i sitne poslove, pa nam još nije dorastao.
Eno, dolazi gospođa Mina; njoj ni riječi o njezinu transu! Ona ne zna ništa o tome. To bi je pogodilo i nagnalo u očaj upravo u trenutku kad nam je potrebna sva njezina nada, sva njezina hrabrost; kad nam je najpotrebniji od svega onaj njezin vrstan um koji djeluje poput muškarčeva, ali ipak pripada dražesnoj ženi i odlikuje se posebnom snagom koju joj je ulio Grof i koju joj ne može sasvim oduzeti, iako to ni sam ne zna. Pst! Pustite mene da govorim i svašta ćete naučiti. O, prijatelju moj Johne, u strašnome smo škripcu. Bojim se kao što se nikad prije nisam bojao. Možemo se pouzdati jedino u dragog Boga. Tišina! Evo je, dolazi! Pomislio sam da će se profesor slomiti i zapasti u histeriju, kao onda nakon Lucyne smrti, ali pribrao se uz veliki napor i nalazio se u nekoj nervoznoj pozi kad je gđa Harker, vedra i sretna izgleda zbog zaposlenosti i nesvjesna svoje bijede, ušla u sobu. Nakon što je ušla, pružila je Van Helsingu veći broj otipkanih listova.
Ozbiljno ih je pogledao, a lice mu se razvedrilo dok je čitao. Zatim je prihvatio te stranice palcem i kažiprstom, te rekao: – Prijatelju John, koji već imate toliko iskustva; a i vi draga gospođo Mina, koji ste tako mladi, ovo vam je pouka – nikad se nemojte bojati razmišljanja. Često mi se u mozgu javljala neka nedovršena misao, no bojao sam pustiti je da se slobodno razmaše krilima. Ovdje i sad, s više znanja nego prije, vraćam se onamo odakle je došla ta misao i zaključio sam da to nije bila nikakva nedovršena misao, već da je to razrađena misao, iako tako mlada da još nema dovoljno snage u svojim malenim krilima. Upravo kao u bajci "Ružno pače" mog prijatelja Hansa Andersena, ta misao nije patka, već veliki labud koji će dostojanstveno zaploviti svojim velikim krilima kad nastupi vrijeme. Eto, da vam pročitam stoje Jonathan ovdje zapisao: – "...jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju vojsku preko velike rijeke u Tursku. Kad bi ga potisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljenog polja gdje su pali njegovi vojnici jer znao je da sam može izvojevati konačnu pobjedu." – Što nam ovo govori? Ništa naročito, zar ne? Grofov djetinji um ništa nije vidio u tome, zato je i govorio ovako slobodno. Vaš muški um ne vidi ništa; ni moj muški um nije vidio ništa, sve do maloprije. Ništa! Ali čuli smo nešto od jedne druge osobe koja je to rekla bez razmišljanja, zato što ni ona nije znala što to znači, što bi to moglo značiti! Baš kao što postoje elementi koji počivaju, no kad se prirodnim tijekom zbivanja pomaknu i dodirnu jedan drugoga... bum! Nastaje bljesak svjetlosti po čitavu nebu, koji može oslijepiti nekoga, te ubiti i uništiti; ali koji pokazuje čitavu zemlju ispod sebe, na kilometre i kilometre daleko. Nije li tako? No, objasnit ću vam. Za početak, jeste li ikad proučavali filozofiju zločina? Da i ne. Vi, Johne, da, jer to je proučavanje ludila. Vi niste, gospodo Mina, jer vas zločin nije dodirnuo, osim jednom. Pa ipak, vaš um ispravno radi i ne izvlačite općenite zaključke na osnovi pojedinačnih događaja. Ta je osobina tipična za zločince. Ona je tako postojana, u svim zemljama i povijesnim razdobljima, da čak i policija, koja ne zna mnogo o filozofiji, zna iz iskustva da je to tako. To znači biti empiričan. Zločinac uvijek radi na jednome zločinu; to je onaj pravi zločinac koji kao daje predodređen za zločin i kojega ne zanima ništa drugo. Takav zločinac nema do kraja razvijeni um. On je pametan, lukav i domišljat; ali um mu nije potpuno odrastao. Po mnogočemu mu je um djetinjast. I ovaj naš zločinac predodređen je za zločin; i on ima djetinjast um, a neke stvari koje je učinio tipične su za dječje postupke. Mlada ptica, mlada riba, mlada životinja ne uči po načelima, već iz iskustva; pa kad nešto nauči, to je ishodište za učenje nečega novog. "Dos pou sto," kaže Arhimed. "Dajte mi čvrstu točku i pomaknut ću svijet!" Jednom učiniti nešto, to je čvrsta točka kojom djetinji um postaje odrastao um; i sve dok ga ne obuzme želja da učini nešto više, i dalje će raditi istu stvar svaki put baš kao što je i prije učini»! O, draga moja, vidim da ste razrogačili oči, te da vam je bljesak munje polazao čitav krajolik.
Jer, gđa Harker počela je pljeskati rukama, a oči su joj se zakrijesile.
– Sad ćete progovoriti – nastavio je on. – Recite nama, suhoparnim znanstvenicima, što vidite svojim blistavim očima.
Uhvatio ju je za ruku i pridržao je dok je progovorila. Nagonski i nesvjesno sam zapazio kako su mu se kažiprst i palac sklopili na njezinoj žili kucavici dok je progovorila: – Grof je zločinac i zločinački tip. Nordau i Lombroso klasificirali bi ga na taj način. Kao zločinac posjeduje nesavršen um. Stoga, kad se nađe u nevolji, traži utočište u onome na što je naučen. Ključ za odgonetanje toga je njegova prošlost, a jedina stranica njegove povijesti koju znamo, i to iz njegovih usta, kazuje nam kako se nekoć, kad bi se po riječima gospodina Morrisa našao "u škripcu", vraćao u vlastitu domovinu iz zemlje koju je pokušavao osvojiti, te se ondje, ne odričući se svoje nakane, pripremao za novi napad. Ponovno bi se vratio, bolje opremljen za svoj posao, te pobijedio. Tako je došao i u London kako bi osvojio novu zemlju. Potučen je i kad je izgubio svaku nadu u uspjeh, te mu je i opstanak došao u opasnost, pobjegao je natrag preko mora u svoj dom; baš kao što je nekoć bježao preko Dunava iz Turske.
– Tako je, tako je! O, vi pametna ženo! – oduševljeno reče Van Helsing, te se sagne i poljubi joj ruku. Trenutak kasnije rekao mi je, mimo kao da se konzultiramo u bolesničkoj sobi: – Samo sedamdeset dva udarca u minuti; i to usred ovakva uzbuđenja. Ima nade.
Ponovno se okrenuo prema njoj te rekao nestrpljivo: – Ali nastavite. Nastavite! Ima još toga za reći ako želite. Ne bojte se; John i ja to znamo. U svakom slučaju, ja znam i reći ću vam jeste li u pravu. Pričajte bez straha!
– Pokušat ću, ali oprostit ćete mi budem li djelovala egoistično.
– Bez straha, morate biti egoist jer strahujemo upravo za vas.
– Dakle, budući da je zločinac, on je i sebičan; a kako mu je intelekt ograničen, a djelovanje utemeljeno na sebičnosti, on se posvećuje samo jednome cilju. Pritom ne poznaje grižnje savjesti. Kao kad je bježao natrag preko Dunava, ostavljajući svoje vojnike da ih sasjeku na komade, isto mu je tako i sad najveća briga njegova sigurnost, te ne mari ni za koga. Upravo njegova sebičnost donekle oslobađa moju dušu od strahovite moći koju je stekao nada mnom one grozne noći. Osjetila sam to, o, kako sam to osjetila! Hvala Bogu na njegovoj velikoj milosti! Moja je duša slobodnija nego što je bila sve od onog užasnog sata i muči me jedino strah daje on u nekome transu ili snu iskoristio moje znanje u vlastite svrhe. Profesor ustade.
– Iskoristio je vaš um i na taj način nas je ostavio ovdje u Varni, dok je brod koji ga je prevozio pojurio obavijen maglom do Galatza, gdje je nesumnjivo obavio pripreme da nam izmakne. Ali njegov djetinji um nije predvidio događaje nakon toga i moglo bi se dogoditi, kao što je uvijek po okriljem Boga, da se upravo ono na što zlikovac najviše računa u svojim sebičnim ciljevima pokaže kao glavno oružje pri njegovoj propasti. Lovac se uhvatio u vlastitu klopku, kao što kaže veliki pjesnik psalama. Jer sad kad misli da nas se u potpunosti oslobodio, da nam je izmaknuo s toliko sati prednosti, njegov će ga sebični djetinjasti um uljuljkati u san. Misli također, nakon što se odrekao poznavanja vaših misli, da ni vi ne možete znati ništa o njemu; i tu je pogriješio! Ono užasno krštenje u krvi daje vam slobodu da u duhu odlazite k njemu, kao što ste već učinili u vrijeme izlaska i zalaska sunca, kad ste bili slobodni. U to vrijeme bit ćete vođeni mojom voljom, a ne njegovom. Ta moć, koju ste zaradili svojim patnjama u njegovim rukama, bit će upotrijebljena za dobrobit vas i drugih ljudi. Dragocjeno je što on to ne zna, a kako bi se zaštitio, čak se odrekao znanja o tome gdje se mi nalazimo. No mi nismo u potpunosti sebični, te vjerujemo da je Bog s nama u ovoj tmini, u ovim mračnim satima. Poći ćemo za njim i nećemo odustajati; čak i ako dođemo u opasnost da postanemo poput njega. Prijatelju John, ovo je bio veliki sat i izuzetno mnogo samo napredovali na svome putu. Vi morate biti pisar i zapisati sve to, tako da to možete dati i ostalima kad se vrate sa svojih poslova. Tako će znati sve ono što znamo i mi.
Očekujući njihov povratak, zapisivao sam naše spoznaje, a gđa Harker je natipkala na svom stroju sve što se zbilo otkako nam je donijela rukopis.
28 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:32 pm
Margita
Administrator
26.
DNEVNIK DR. SEWARDA
29. listopada
Ovo pišem u vlaku iz Varne prema Galatzu. Sinoć smo se sastali nešto prije sumraka. Obavili smo svoje poslove što smo god bolje mogli; koliko su nas poslužili pamet, trud i sreća. Pripremljeni smo za naše putovanje te za posao koji nas čeki kad stignemo u Galatz. Kad je nastupilo uobičajeno vrijeme, gđa Harker se pripremila za svoj hipnotički napor. Van Helsing se trudio dulje i požrtvovnije nego što je inače potrebno, te je utonula u trans. Obično je govorila uz tek mali poticaj, no ovog puta profesor joj je morao postavljati pitanja, i to vrlo odlučno, prije nego što smo išta saznali. Napokon je uslijedio njezin odgovor: – Ništa ne vidim; mirujemo; nema zapljuskivala valova, već samo postojani šum vode koja tiho protječe uz vezno uže. Čujem glasove muškaraca koji dovikuju i blizu i daleko, te škripu vesala u njihovim ležištima.
Negdje je opalio top; njegova je jeka doprla iz velike daljine. Iznad mene čuje se toptanje nogu, te povlačenje konopaca i lanaca. Sto je ovo? Vidim tračak svjetlosti; osjećam kako po meni puše zrak. Tu je zastala. Ustala je, kao vođena nekim nagonom, sa sofe na kojoj je ležala te podigla obje ruke, s dlanovima prema gore, kao da podiže neki teret. Van Helsing i ja pogledali smo se s razumijevanjem. Quincey je ovlaš podigao obrve pogledavši značajno, dok se Harkerova šaka nagonski stegnuta oko drške njegova noža. Uslijedila je dugačka stanka. Svi smo znali da prolazi vrijeme kad je mogla govoriti, no imali smo osjećaj kako je beskorisno išta reći. Odjednom se uspravila, otvorila oči, te rekla dražesnim glasom: – Zar nitko ne želi šalicu čaja? Zacijelo ste vrlo umorni! Prihvatili smo jer ju je samo to moglo usrećiti. Odjurila je po čaj; kad je otišla, Van Helsing reče: – Vidite, prijatelji moj. On je blizu kopna; napustio je svoj sanduk sa zemljom. Ali tek mu predstoji odlazak na obalu. Tijekom noći bi mogao ležati negdje sakriven; ali ako ga ne prenesu na obalu ili ako je brod ne dodirne, on se ne može domoći kopna. U tom slučaju, ako je noć, može skočiti ili pak odletjeti na obalu, kao stoje učinio u Whitbyju. Ali ako dan nastupi prije nego što se domogne obale, onda ne može pobjeći, osim ako ga netko prenese. A ako ga prenesu, carinici bi mogli ustanoviti što se nalazi u tom sanduku. Sve u svemu, ako on noćas ni prije zore ne pobjegne na obalu, izgubit će čitav dan. U tom ćemo slučaju možda stići na vrijeme; jer ne pobjegne li noću, zateći ćemo ga za dana, zatvorena u sanduk i prepuštena našoj milosti; jer on se ne usuđuje biti u svome stvarnom obličju, budan i vidljiv, da ga ne otkriju.
Ništa se više nije moglo pridodati tome, pa smo strpljivo čekali do zore kad bismo mogli nešto saznati od gde Harker.
Rano jutros saslušali smo bez daha njezine odgovore u transu. Hipnotičko stanje nastupilo je sporije nego prošli put. Kad je napokon nastupilo, vrijeme do potpunog izlaska sunca bilo je tako kratko da smo počeli očajavati. Van Helsing kao da je unio svu svoju dušu u svoje napore. Naposljetku, odazvavši se njegovoj volji, odvratila mu je: – Sve je u mraku. Čujem zapljuskivanje vode, u istoj razini sa mnom, te škripu drveta po drvetu. Zastala je, i crveno sunce se uzdiglo. Moram čekati do navečer.
I tako sad putujemo prema Galatzu u agoniji iščekivanja. Trebali bismo stići između dva i tri ujutro; no već kod Bukurešta kasnimo tri sata, pa nikako ne možemo doći prije nego što bude potpuno svanulo. Na taj način dobit ćemo još dvije hipnotičke poruke od gđe Harker; jedna od njih, ili pak obje, mogle bi baciti više svjetla na ono što se događa.
Kasnije.
Sumrak je prošao. Srećom, u to vrijeme nismo bili ometani, jer da smo se tada nalazili na nekom kolodvoru, možda ne bismo mogli osigurati neophodan mir i izdvojenost. Gđa Harker se predala hipnotičkome utjecaju još manje spremno nego jutros. Pribojavam se da bi njezina moć da čita ono što Grof doživljava mogla zamrijeti upravo kad nam bude najpotrebnija. Čini mi se da joj se razbuktala mašta. Dok se nalazila u transu, dosad se ograničavala na najjednostavnije činjenice. Ako se ovo nastavi, moglo bi nas navesti na krivi trag. Da Grofova moć nad njom zamire usporedno s njezinom moći spoznaje, bila bi to sretna pomisao; no bojim se da možda nije tako. Kad je napokon progovorila, riječi su joj bile zagonetne: – Nešto izlazi; osjećam kako to prolazi pokraj mene poput hladna vjetra. Čujem nejasne zvukove iz daljine ljude koji pričaju na stranim jezicima, vodu koja pada velikom silinom, te zavijanje vukova.
Zastala je i prožeo ju je drhtaj, koji se nekoliko sekundi pojačavao, sve dok se na kraju nije počela tresti kao šiba na vjetru. Ništa više nije rekla, čak ni u znak odgovora na profesorova odrješita pitanja. Kad se probudila iz transa, bilo joj je hladno, te je bila iscrpljena i klonula; no um joj je bio napet. Ništa se nije sjećala, već je zapitala što je rekla. Kad smo joj ispričali, nadugo i naširoko, u tišini je počela razmišljati o tome.
30. listopada, 7 sati ujutro.
Sad smo već blizu Galatza i kasnije možda neću imati vremena za pisanje. Jutros smo svi s posebnom napetošću očekivali zoru. Kako je znao za sve veće poteškoće prilikom izazivanja hipnotičkog transa, Van Helsing je započeo postupak ranije nego inače. No, nije bilo nikakvog rezultata sve do uobičajenog vremena, kad je popustila uz još veće poteškoće, samo jednu minutu prije nego što se podiglo sunce. Profesor nije gubo vrijeme pri ispitivanju; odgovor joj je došao s podjednakom hitrošću: – Sve je u maku. Čijem kako protječe voda, u ravnini s mojim ušima, te škripu drveta po drvetu. U daljini tuli stoka. Čuje se još jedan čudnovati zvuk, nalik na... – zastala je i stalo ju je obuzimati sve jače bljedilo.
– Dalje! Dalje! Govorite, naređujem vam! – rekao je Van Helsing glasom punim agonije. U isto vrijeme pogled mu je postao očajnički jer je uzdiglo sunce zarumenilo čak i blijedo lice gđe Harker. Otvorila je oči i svi smo se trgnuli kad je rekla dražesnim i naizgled zabrinutim glasom: – Jao, profesore, zašto tražite od mene ono što znate da ne mogu učiniti?Ničega se ne sjećam. – Zatim je ugledala zaprepašteni izraz na našim licima te rekla, skrećući pogled od jednoga do drugoga: – Što sam rekla? Što sam učinila? Ništa ne znam, osim da sam ovdje ležala i napola spavala, a zatim sam čula kako ste rekli "Dalje! Govorite, naređujem vam!" Učinilo mi se smiješnim kako ste mi naređivali, kao da sam zločesto dijete.
– Ah, gospođo Mina – rekao je tužnim glasom – to je dokaz, ako je dokaz potreban, koliko vas volim i poštujem, jer vam se riječ izgovorena za vaše dobro, iskrenije nego ikad, čini tako čudnovata, zato što naređujem onoj kojoj se s ponosom pokoravam!
Čuje se zviždanje; približavamo se Galatzu. Izgaramo od napetosti i nestrpljivosti.
Dnevnik Mine Harker
30. listopada.
G. Morris odveo me u hotel u kojemu smo brzojavom rezervirali sobe. On je jedini mogao biti oslobođen posla budući da ne govori nijedan strani jezik. Poslovi su raspoređeni otprilike kao i u Varni, osim što je lord Godalming otišao do vicekonzula, jer bi njegov status mogao poslužiti kao trenutačna garancija tome dužnosniku budući da smo u strahovitoj žurbi. Jonathan i liječnici otišli su do brodarskog zastupnika kako bi saznali detalje o dolasku Carice Katarine.
Kasnije.
Lord Godalming se vratio. Konzul je na putu, a vicekonzul je bolestan; stoga jedan činovnik obavlja sve rutinske poslove. Bio je vrlo susretljiv i ponudio je da će učiniti sve što je u njegovoj moći.
Dnevnik Jonathana Harkera
30. listopada.
U devet sati dr. Van Helsing, dr. Seward i ja posjetili smo gospodu Makenzija i Steinkoffa, zastupnike londonske tvrtke Hapgood. Primili su brzojav iz Londona, kao odgovor na brzojavni zahtjev u kojemu ih se moli da nam izađu ususret koliko god bude u njihovoj moći. Bili su više nego ljubazni i učtivi, te su nas odmah odveli na palubu Carice Katarine, koja je ležala usidrena u riječnoj luci. Ondje nas je primio kapetan, imenom Donelson, koji nam je pričao o svome putovanju. Rekao je kako u cijelom životu nije imao tako povoljne vjetrove.
– Čovječe! — rekao je. – Bojali smo se jer smo očekivali da će nam se te povoljne okolnosti vratiti kao bumerang u obliku neke strašne nesreće, tako da sve u svemu budemo na nuli. Nije normalno ploviti od Londona do Crnog mora s vjetrom u leda, kao da ti sam vrag puše u jedra zbog vlastite koristi. I cijelo to vrijeme ništa nismo ni vidjeli. Čim bismo se primaknuli nekom brodu, luci ili kopnu, na nas bi pala magla i putovala zajedno s nama, a kad bi se podignula i mi pogledali, vraga smo mogli vidjeti. Prošli smo pokraj Gibraltara, no nismo mogli dati ni signal. Sve dok nismo došli do Dardanela, gdje smo morali čekati dozvolu za prolaz, nijednom nismo bili nadomak poziva. Prvo sam namjeravao popustiti jedra i usporiti dok se magla ne digne, ali onda sam pomislio da, ako vrag hoće da brzo stignemo u Crno more, on će to učiniti i uz našu pomoć i bez nje. Ako brzo doputujemo, vlasnici broda neće nam to uzeti za zlo, niti će nam naškoditi prometu; a onaj stari vrag kojemu smo poslužili svrsi bit će nam zahvalan što ga nismo zadržavali.
Ova mješavina priprostosti i lukavstva, praznovjerja i komercijalnog rasuđivanja bocnula je Van Helsinga, koji je rekao: – Prijatelju moj, taj je vrag spretniji nego što neki misle i zna kad se nađe netko ravan njemu!
Kapetanu se dopao taj kompliment, pa je nastavio: – Kad smo prošli Bospor, ljudi su počeli gunđati i neki od njih, Rumunji, zatražili su od mene da bacimo u more veliki sanduk koji je na brod smjestio neki stari čudak baš prije nego što smo krenuli iz Londona.
Vidio sam kako pogledavaju tog tipa. Kad su ga vidjeli, ispružili su dva prsta prema njemu, za zaštitu od uroka. Čovječe, smiješno je kakvo je praznovjerje tih stranaca! Odmah sam ih poslao obavljati posao; ali budući da se odmah poslije toga oko nas zgusnula magla, imao sam osjećaj da su učinili nešto, makar nisam mogao biti siguran daje u svezi sa sandukom. Dakle, išli smo dalje, pa kako se magla nije podignula pet dana, jednostavno sam pustio da nas vjetar nosi; jer ako je vrag htio nekamo doći, mada će nam i tome i pomoći, k ako nam ne pomogne, ipak ćemo biti na oprezu. I jasna stvar, cijelim smo putem držali dobar pravac i imali duboko more. Prije dva dana, kad se ujutro sunce probilo kroz maglu, zatekli smo se točno na rijeci nasuprot Galatzi. Rumunji su poludjeli i htjeli svakako baciti onaj sanduk u rijeku. Morao sam porazgovarati s njima o tome uz pomoć štapa; pa kad se i zadnji digao s palube i uhvatio za glavu, uvjerio sam ih kako je roba povjerena meni i vlasnicima mog broda sigurnija u mojim rukama nego u Dunavu, pa bilo u njoj urok ili ne bilo. Pazite, već su imali onaj sanduku rukama, spremni da ga bace u rodu. Kako je bio adresiran na Galatz preko Varne, odlučio sam da ostane tamo sve dok se ne iskrcamo u luci i potpuno ga se riješimo. Taj dan nismo bogzna što učinili i morali smo prenoćiti usidreni; ali sasvim rano ujutro, sat prije zore, na brod je došao neki čovjek s nalogom, poslanim iz Engleske, da preuzme sanduk upućen na nekog grofa Drakulu. Jasna stvar, sve je bilo spremno. Papiri su mu bili ispravni i baš mi je bilo drago da se riješim tog prokletstva jer mi je i samom počelo biti neugodno. Ako je vrag imao neku prtljagu na brodu, pomišljam da je to bio baš taj sanduk!
– Kako se zvao čovjek koji ga je preuzeo? – zapita dr. Van Helsing, s pritajenim zanimanjem.
– Sad ću vam reć! – odvratio je kapetan, sišao u svoju kabinu, te donio potvrdu na kojoj je bio potpisan "Immanuel Hildesheim." Adresa je glasila Burgen-strasse 16. Ustanovili smo da je to sve što kapetan zna te smo, zahvalivši mu se, i otišli.
Zatekli smo Hildesheima u njegovu uredu. Riječ je o Židovu pomalo adelfskog tipa, s nosem kao u ovce i fesom na glavi. Izgladili smo njegovo protivljenje gotovinom i nakon manjeg cjenkanja ispričao nam je sve što je znao. To nije bilo pretjerano značajno. Primio je od gospodina de Villea iz Londona pismo s molbom da primi sanduk koji će stići u Galatz brodom Carica Katarina, ako je moguće prije zore, tako da izbjegne carinike. Trebalo gaje proslijediti određenom Petrofu Skinskome, koji je surađivao sa Slovacima koji su trgovali uz rijeku sve do luke. Za svoj je posao plaćen engleskom novčanicom, koju je kasnije unovčio u zlato u Dunavskoj međunarodnoj banci. Kad je Skinsky došao k njemu, odveo gaje do broda i prebacio mu sanduk, tako da prištedi za nosača. To je bilo sve što je znao.
Potom smo potražili Skinskoga, ali nismo ga mogli naći. Jedan od njegovih susjeda, koji ga po svoj prilici nimalo nije volio, rekao je da je otišao nekamo prije dva dana, nitko ne zna kamo. To je potvrdio i njegov gazda, koji je po tekliću primio ključ od kuće zajedno sa zaostalom stanarinom, u engleskoj valuti. To je bilo između deset i jedanaest sati prošle noći. Opet smo bili na mrtvoj točki.
Dok smo razgovarali, neki je čovjek dotrčao i izustio bez daha da je tijelo Skinskoga pronađeno s unutrašnje strane zida groblja Sv. Petra, te da mu je grlo razderano, kao da je to učinila neka divlja zvijer. Ljudi s kojima smo pričali otrčali su kako bi vidjeli tu strahotu, a žene su vriskale "Ovo je djelo nekog Slovaka!" Požurili smo odatle., da nas nitko ne uvuče u to, čime bismo bili zadržani.
Kad smo stigli kući, nismo mogli doći ni do kakva određenog zaključka. Svi smo bili uvjereni da sanduk nekamo putuje po planu, i to vodom, ali tek smo morali utvrditi kamo. Teška smo se srca vratili u hotel k Mini.
Kad smo se sastali, prvo smo se posavjetovali da li da se ponovno povjerimo Mini. Situacija postaje očajnička i u tome leži barem neka šansa, koliko god bila rizična. Kao prvi korak u tom smjera, ja sam oslobođen obećanja koje sam joj zadao.
Dnevnik Mine Harker
30. listopada, navečer.
Svi su bili toliko umorni, izmučeni i potišteni da se ništa nije moglo poduzeti sve dok se ne odmore. Stoga sam ih zamolila da prilegnu pola sata dok ja prepišem dnevničke zapise do ovog trenutka. Vrlo sam zahvalna čovjeku koji je izumio prijenosni pisaći stroj, te g. Morrisu koji mi ga je nabavio. Sasvim bih se izgubila u tom poslu da moram pisati perom...
Gotovo je; jadni, dragi Jonathan, što je sve morao pretrpjeti, kako li negdje još uvijek trpi! Leži na sofi i jedva da diše, a čitavo tijelo kao da mu je otkazalo poslušnost. Čelo mu je naborano; lice mu je stegnuto od boli. Jadnik, možda razmišlja, a ja mu vidim lice naborano zbog koncentracije s kojom razmišlja. Ah, kad bih barem mogla biti od ikakve koristi... Uradit ću sve što mogu...
Zamolila sam dr. Van Helsinga i on mi je dao sve papire koje još nisam vidjela... Dok se oni odmaraju, sve ću pažljivo pročitati i možda dođem do kakva zaključka. Pokušat ću slijediti profesorov primjer te bez predrasuda razmisliti o činjenicama preda mnom...
Doista vjerujem da sam Božjom milošću otkrila nešto. Nabavit ću zemljovide i proučiti ih...
Sigurnija sam nego ikad da sam u pravu. Moj je novi zaključak gotov, pa ću okupiti naše društvo i pročitati ga. Oni mogu prosuditi. Dobro je biti točan, a svaka je minuta dragocjena.
Bilješka Mine Harker (priključena njezinu dnevniku)
Osnono pitanje: Problem grofa Drakule sastoji se u tome kako da se vati do svog dvorca.
a) Neko ga mora prevesti. To je očigledno; jer da. raspolaže moćima, kretanja po vlastitoj volji, mogao bi ići u obliku čovjeka, vuka ili šišmiša, ili na neki drugi način. Očigledno se boji da bi ga netko mogao otkriti ili mu pomrsiti planove dok se nalazi u bespomoćnu stanju, sputan od zore do sumraka u svome drvenom sanduku.
b) Na koji će način biti prevezen? Ovdje nam može pomoći metoda eliminacije. Cestom, željeznicom ili vodom?
1. Cestom. Poteškoće su nebrojene, naročito za vrijeme napuštanja grada.
a) Postoje ljudi, a ljudi su radoznali i skloni ispitivanju. Neki pokazatelj, pretpostavka, dvojba glede onoga što se nalazi u sanduku uništilo bi ga.
b) Mogao bi naići na carinske ili pak porezne službenike.
c) Njegovi bi ga progonitelji mogli slijediti. To je njegov najveći strah. Kako bi spriječio da ga netko izda, odbio je od sebe, koliko je mogao, čak i svoju žrtvu — mene!
2. Željeznicom. Nitko ne bi nadzirao sanduk. Trebalo bi prihvatiti rizik da dođe do zastoja; a zastoj bi bio koban dok su mu neprijatelji na tragu. Istina, noću bi mogao pobjeći, ali na čemu bi bio kad bi se našao na nepoznatu mjestu bez utočišta u koje bi mogao pobjeći? To nije njegov plan i on to neće riskirati.
3. Vodom. Ovo je s jedne strane najsigurniji način, ali s druge najopasniji. Na vodi je lišen moći, osim noću. Čak i onda samo može pozvati maglu, oluju i snijeg, te svoje vukove. Ali dode li do brodoloma, živa će ga voda poklopiti, bespomoćnog, a onda bi doista bio izgubljen. Mogao bi izvući lađu na kopno, ali ako je riječ o negostoljubivoj zemlji, gdje se ne može slobodno kretati, položaj bi mu i dalje bio bezizlazan. Po našim saznanjima nalazi se na vodi; još moramo ustanoviti na kojoj vodi.
Najprije moramo točno utvrditi što je već učinio; onda bismo mogli naslutiti što namjerava nakon toga.
Kao prvo, moramo dokučiti što je učinio u Londonu u sklopu svog sveukupnog plana, kad mu se radilo o sekundama, te se trebao snaći kako je znao i umio.
Kao drugo, moramo utvrditi što je već učinio ovdje, koliko to možemo razabrati iz činjenica kojima raspolažemo.
Što se tiče prvog zadatka, on je očigledno imao namjera pristati u Galatzu, te je poslao fakturu u Vamu kako bi nas zavarao u slučaju da otkrijemo na koji je način otputovao iz Engleske. Njegova je, dakle, jedina namjera bila pobjeći. Dokaz je pismo s uputama što ga je poslao Immanuelu Hildesheimu, u kojemu piše da on preuzme i odveze sanduk prije zore. Tu su također i upute za Petrofa Skinskoga. To možemo jedino naslućivati; ali zacijelo je postojalo nekakvo pismo ili pak poruka, budući da je Skinsky došao k Hildesheimu.
Znamo da su njegovi planovi zasad postigli uspjeh. Carica Katarina fenomenalno je brzo doputovala, tako brzo da su kapetana Donelsona obuzele sumnje. No njegovo praznovjerje, ujedinjeno s njegovom lukavošću, išlo je Grofu na raku, te je jurio, tjeran povoljnim vjetrom kroz magle i sve ostalo, dok nije naslijepo nabasao na Galatz. Dokazano je daje Grof dobro organizirao stvari. Hildesheim je preuzeo sanduk, odvezao ga i predao ga Skinskome. Skinsky gaje odvezao – i tu mu se trag gubi. Znamo jedino daje sanduk negdje na vodi, te daje u pokretu. Carinici i poreski službenici, ako ih je uopće i bilo, izbjegnuti su.
Sad stižemo do onoga što je Grof zacijelo učinio nakon svog dolaska, na kopnu, u Galatzu.
Uručio je sanduk Skinskome prije zore. U vrijeme zore Grof se mogao pojavljivati samo u svome pravom obliku. Tu se pitamo zastoje Skinsky uopće odabran da sudjeluje u ovome poslu? U dnevniku mog muža Skinsky se spominje kao čovjek koji kontaktira sa Slovacima koji trguju uz rijeku sve do luke; a primjedba onog čovjeka, daje neki Slovak počinio umorstvo, pokazuje da njegov soj ljudi nije osobito omiljen. Grof je želio izdvojenost.
Moja je pretpostavka sljedeća: u Londonu je Grof odlučio da će se vratiti u dvorac vodenim putem, koje je smatrao najsigurnijim i najtajnijim. Iz dvorca su ga prevezli Cigani i vjerojatno isporučili svoj teret Slovacima, koji su dalje odvezli sanduke do Varne, jer odatle su brodom isporučeni za London. Na taj je način Grof imao uvid u osobe koje su mogle urediti taj posao. Kad se sanduk našao na kopnu, prije zore ili nakon sumraka, on je izašao iz sanduka, našao se sa Skinskim i dao mu upute kako da organizira prijevoz sanduka duž neke rijeke. Kad je to bilo obavljeno i kad je znao da je sve ukrcano, izbrisao je sve tragove ubivši svog zastupnika, ili je barem tako mislio.
Pregledala sam zemljovid i utvrdila sa su najprikladnije rijeke uz koje su Slovaci mogli krenuti Pruth ili Sereth. U dnevniku sam pročitala da sam u svom transu čula mukanje krava, vodu koja žubori u visini mojih ušiju, te škripu drveta. Grof u svome sanduku nalazi se dakle na rijeci u nekoj otvorenoj lađi, koju pokreću veslima ili pak motkama, jer obale su blizu jedna dragoj i plovi se uzvodno. Kad bi putovali nizvodno, ne bi bilo takva zvuka.
Dakako, možda nisu u pitanju ni Sereth ni Pruth, ali možemo za svaki slučaj i dalje istraživati. Što se tiče ovih dviju rijeka, lakše je upravljati brodom po Pruthu, ali kod Funduase u Sereth ulijeva rijeka Bistrica, koja protjeće oko klanca Borgo. Zavoj koji čini najbliže je mjesto Drakulinu dvorcu do kojega se može sliči vodenim putem.
Dnevnik Mine Harker (nastavak)
Kad sam završila s čitanjem, Jonathan me zagrlio i poljubio. Ostali su mi stegnuli obje ruke, a dr. Van Helsing je rekao: – Naša draga gospođa Mina još nam je jednom učiteljica. Njezine su oči vidjele onda kad smo svi bili slijepi.
Sad smo ponovno na tragu i ovaj put mogli bismo uspjeli. Naš je neprijatelj u najbespomoćnijem položaju i ako ga uspijemo dohvatiti za vrijeme dana, na vodi, naš će zadatak biti priveden kraju. On je u prednosti, ali nije u stanju žuriti jer ne može napustiti svoj sanduk da ljudi koji ga prevoze ne posumnjaju u nešto. Kad bi posumnjali, zacijelo bi ga bacili b rijeku, gdje bi umro. To zna i zato to neće učiniti. A sad, muškarci, održimo ratno zasjedanje; jer ovdje i sada moramo isplanirati što će svaki od nas poduzeti.
– Ja ću nabaviti parnu barku i krenuti za njim – reče lord Godalming.
– A ja konje da pođem za njim obalom, za slučaj da pristane – reče g. Morris.
– Dobro je! – reče profesor. – Ijedno i drugo je dobro. Ali nitko ne smije ići sam. U slučaju potrebe, moramo raspolagati silom kako bismo se suprotstavili sili; Slovaci su snažni i okorjeli, te raspolažu grabim oružjima. Svi su se muškarci nasmiješili jer su zajedno imali čitav mali arsenal.
– Ja sam ponio nekoliko vinčesterki – rekao je g. Morris. – Dosta su praktične u gužvi, a moglo bi biti vukova. Ako se sjećate, Grof je poduzeo još neke mjere predostrožnosti; drugima je uputio neke zahtjeve koje gospoda Harker nije mogla sasvim čuti ili pak shvatiti. Moramo biti spremni na sve.
– Mislim da bi bilo najbolje da ja pođem s Quinceyem – rekao je dr. Seward. – Mi smo naviknuti na zajednički lov i nas ćemo dvojica, dobro naoružani, biti dorasli bilo čemu što bi moglo iskrsnuti. Ni ti ne smiješ bili sam, Art. Možda će se trebali boriti sa Slovacima i slučajni napad s njihove strane, iako ne vjerujem da nose vatreno oružje, upropastio bi nam sve planove. Ova put više ne smije biti slučajeva; nećemo odahnuti sve dok Grofova glava i tijelo ne budu odvojeni, te dok ne budemo sigurni da se više neće reinkarnirati.
Rekavši to pogledao je Jonathana, a Jonathan je pogledao mene.
Vidjela sam da se u jadniku odvija strahovita borba. Naravno, htio je biti sa mnom; ali s druge strane, upravo će ekipa na barki najvjerojatnije uništiti onog... onog... vampira. (Zašto sam oklijevala pri pisanju te riječi?) Nekoje vrijeme šutio, a za vrijeme njegove šutnje progovorio je dr. Van Helsing.
– Prijatelju Jonathane, to je posao za vas iz dva razloga. Kao prvo, mladi ste i hrabri, te se možete boriti, a u presudnom će trenutku biti potrebne sve raspoložive snage. S droge strane, vaše je pravo da ga uništite, to biće koje je nanijelo toliko zla i vama i vama dragima. Ne bojte se za gospodu Minu; ja ću brinuti za nju, budem li mogao. Ja sam star. Moje noge nisu više onako hitre kao nekoć i nisam naviknut na dugotrajno jahanje niti pak na potjere koje traju sve dok je to potrebno. Ne mogu rukovati ni smrtonosnim oružjima. Ali mogu biti koristan na druge načine, boriti se drugim sredstvima. A bude li to potrebno, mogu umrijeti poput kakvog mladića. Dopustite mi da vam kažem kako imam sljedeću želju; kad vi, moj lorde Godalming i prijatelju Jonathane, krenete uzvodno rijekom, te kad John i Quincey budu čuvali obalu na koju Drakula možda pristane, ja ću povesti gospodu Minu u samo srce neprijateljske zemlje. Sve dok je stari lisac sputan u svome sanduku te pluta po brzoj rijeci s koje ne može pobjeći na kopno i ne usuđuje se podići poklopac svog lijesa kako ga slovački prijevoznici ne bi u strahu prepustili smrti, mi ćemo poći onim putem kojim je išao Jonathan, od Bistrice preko Borga, te pronaći put do Drakulina dvorca. Tu će hipnotička pomoć gospođe Mine svakako biti korisna, i pronaći ćemo put, inače obavijen mrakom i nepoznat, nakon prve zore kad se približimo tome sudbonosnom mjestu. Ondje ima mnogo toga za učiniti, posvetiti još neka mjesta, tako da zbrišemo s lica svijeta ono zmijsko leglo.
Tu ga je Jonathan prekinuo, sav zažaren: – Mislite li reći, profesore Van Helsing, da ćete odvesti Minu, u ovakvom žalosnom stanju, okaljanu bolešću onoga vraga, u same ralje njegove smrtonosne stupice? Ni za cijeli svijet! Ni za sve živo i mrtvo! – Na trenutak kad daje izgubio dar govora, a zatim je nastavio: – Znate li vi kakvo je to mjesto? Jeste li vidjeli ono užasno leglo paklenske sramote, u kojemu je i sama mjesečina živa u obličja strašnih prikaza, a svako zrnce prašine koje se vrtloži u vjetru začetak je proždrljivog čudovišta? Jeste li osjetili vampirske usne na svom grlu? – Na tom se mjestu okrenuo prema meni, pa kad mu je pogled zastao na mom čelu, uz usklik je podigao ruke. – O, Bože moj, što smo učinili da zaslužimo ovakav užas?
Potom je klonuo na sofu, obuzet nesnosnim patnjama. Tada je progovorio profesor, jasnim, ugodnim glasom koji kao da je treperio u zraku i sve nas umirio: – O, prijatelju moj, želim ići na ono grozno mjesto »pravo zato da bih izbavio go spolu Min« iz njega Ne daj Bože da povedem nju na to mjesto! Tamo treba obaviti jedan posao, strašan posao, i njezine oči to ne smiju vidjeti. Mi muškarci koji se ovdje nalazimo, svi osim Jonathana, vlastitim smo očima vidjeli što treba učiniti prije nego što to mjesto može biti očišćeno. Prisjetite se da smo u užasnu škripcu. Ako nam Grof pobjegne i ovaj put, a jak je, prepreden i lukav, može donijeti odluku da spava čitavo stoljeće; a u tom će slučaju nakon određenog vremena naša draga... – uhvatio me za raku – krenuti k njemu kako bi mu pravila društvo i postala bi nalik na one druge koje ste vi, Jonathane, vidjeli. Ispričali ste nam kakve halapljive usne imaju; čuli ste njihov razuzdani smijeh dok su zgrabile onu pokretnu torbu koju im je Grof dobacio. Zadrhtali ste, i to je dobro. Oprostite mi što vam nanosim toliko boli, ali to je nužno. Prijatelju moj, ne navodi li me prijeka potreba na posao u kojemu ću, zatreba li, dati i svoj život? Ako itko možda ostane na onome mjestu, da im pravi društvo, onda ću to biti ja.
– Radite kako hoćete – rekao je Jonathan, uz jecaj koji ga je cijeloga protresao. – U Božjim smo rukama! Kasnije. Ah, doista mi je dobro činilo kad sam vidjela kako rade ti hrabri ljudi. Kako da žena ne zavoli muškarce kad su tako predani, iskreni i hrabri! A osim toga, to me navelo na razmišljanje i o čudesnoj moći novca! Što se sve ne može njime postići kad se pravilno koristi; a što se može postići kad se koristi iz niskih pobuda! Bila sam doista zahvalna što je lord Godalming bogat, te što su i on i g. Morris, koji također ima mnogo novaca, spremni obilno ga trošiti. Jer da to nije slučaj, naša mala ekspedicija ne bi mogla krenuti ni na vrijeme niti pak ovako dobro opremljena, kao što će biti slučaj za sat vremena. Nisu prošla još ni tri sata otkako smo se dogovorili tko će se čega prihvatiti; sad već lord Godalming i Jonathan imaju krasan parni brodić, dobro zažarena kotla, spreman da krene svakog trenutka kad zatreba. Dr. Seward i g. Morris imaju šest prekrasnih, dobro opremljenih konja. Imamo sve moguće zemljovide i razna pomagala koja smo mogli nabaviti. Profesor Van Helsing i ja trebali bismo krenuti večeras, vlakom od 23.40 za Verešti, gdje bismo trebali nabaviti kočiju kojom bismo se odvezli do klanca Borgo. Nosimo sa sobom mnogo novaca u gotovini jer moramo kupiti kočiju i konje. Sami ćemo voziti jer pri ovome poslu ni u koga ne možemo imati povjerenje. Profesor natuca mnogobrojne jezike pa ćemo se snaći. Svi smo naoružani, čak i ja imam revolver velikog kalibra; Jonathan ne bi bio miran da i ja nisam naoružana poput ostalih. Na žalost, ja ne mogu nositi jedno oružje koje imaju svi ostali; ožiljak na mom čelu to onemogućuje. Dragi dr. Van Helsing tješi me da sam potpuno naoružana, jer bi moglo bi biti vukova. Iz sata u sat sve je veća hladnoća, a svako malo u znak upozorenja zapršti i snijeg.
Kasnije.
Trebala sam prikupiti svu svoju hrabrost kako bih se mogla oprostiti sa svojim dragim. Možda se nikad više nećemo sresti. Samo hrabro, Mina! Profesor te budno promatra; pogled mu je upozoravajući. Sad ne smije biti suza, osim ako Bog dopusti da one poteku od sreće.
Dnevnik Jonathana Harkera
30. listopada, noć.
Pišem ovo pri svjetlosti koja dolazi kroz vratašca ložišta parobroda; lord Godalming raspiruje vatra. Iskusan je u takvim poslovima jer već godinama posjeduje vlastiti parni brodić na Temzi, i još jedan na Norfolk Broadsu. Naposljetku smo zaključili daje Minina pretpostavka ispravna; ako je za Grofov bijeg do njegova dvorca odabrana neka rijeka, zacijelo je to Sereth, a nadalje Bistrica, od mjesta gdje se sastaju. Zaključili smo da se negdje oko 47. stupnja sjeverne zemljopisne širine zacijelo nalazi mjesto za prelazak područja od rijeke do Karpata. Ne bojimo se noću ploviti rijekom punom brzinom; voda je dovoljno duboka, a obale su dovoljno razmaknute da bi se čak i u mraku s lakoćom moglo ploviti. Lord Godalming mi kaže neka malo odspavam jer je zasad dovoljno da samo jedan od nas dežura. No ne mogu zaspati; kako bih i mogao, kad mojoj voljenoj prijeti onakva užasna opasnost i kad ona odlazi na to strašno mjesto? Jedina mi je utjeha da se nalazimo u Božjim rakama. Samo zbog vjere u to bilo bi lakše umrijeti nego živjeti, te se na taj način riješiti svih briga. G. Morris i dr. Seward zaputili su se na svoj dugački put još i prije nego što smo mi krenuli; oni će se držati desne obale, i to nešto podalje, na višem terenu, odakle mogu vidjeti velik komad rijeke, te izbjeći njezino krivudanje. Na prvoj etapi svog puta sa sobom imaju još dvojicu koji im vode rezervne konje. Sveukupno ih je četvero, tako da ne izazivaju previše pozornosti. Nakon što otpuste te ljude, a to će biti uskoro, sami će pripaziti na konje. Možda će biti potrebno da se udružimo; u tom slučaju, svi zajedno možemo jahati. Jedno od sedla ima pokretni rog i u slučaju potrebe, lako se može prilagoditi za Minu.
Upustili smo se u suludu pustolovinu. Dok jurimo ovdje kroz mrak, hladnoća rijeke kao da se uzdiže i obavija nas. Dok nas okružuju svi ti zagonetni noćni zvukovi, sve se primiče svršetku. Kao da zamičemo na nepoznata mjesta, medu nepoznate običaje; u čitav svijet ispunjen mračnim i jezovitim stvarima. Godalming zatvara vratašca ložišta...
31. listopada.
Još uvijek hitamo. Nastupio je dan i Godalming spava. Ja dežuram. Jutro je strahovito hladno; zahvalni smo na toplini ložišta, iako imamo debele bunde. Zasad smo prošli tek pokraj nekoliko otvorenih lađa, no ni na jednoj od njih nije bilo nikakva sanduka niti pak zavežljaja veličine onoga što mi tražimo. Ljudi bi nas se preplašili svaki pat kad smo okrenuli našu električnu svjetiljku prema njima, bacili se na koljena i stali moliti.
1. studenog.
Cijelog dana nikakvih novosti; nismo pronašli ništa nalik onome što tražimo. Sad smo već prešli u Bistricu; ako su naše pretpostavke bile pogrešne, propustili smo priliku. Pregledali smo svaki brod, i veliki imali. Rano jutros na jednome su brodu pomislili da smo mi u državnoj službi, te su se dolično tome i ponijeli prema nama. U tome smo vidjeli dobar način da se lakše provlačimo, pa smo u mjestu Fundu, gdje se Bistrica ulijeva u Sereth, nabavili rumunjsku zastavu, koju smo upadljivo izvjesili. Ovaj je trik upalio sa svakim brodom što smo ga pregledali nakon toga; iskazali su nam puno poštovanje i nitko nam nijednom nije prigovorio zbog naših pitanja i postupaka. Neki su nam Slovaci rekli kako ih je prestigla velika lađa koja se kretala brže nego što je uobičajeno, budući da je imala udvostručenu posadu. To je bilo prije nego što su došli do Fundua, pa nam nisu znali reći je li ta lađa skrenula u Bistricu ili pak nastavila plovidbu Serethom. U Funduu nismo čuli ni za kakav sličan brod, pa je zacijelo prošao onuda noću. Vrlo sam pospan; možda je na mene počela utjecati hladnoća i moram se neko vrijeme odmoriti. Godalming ustraje u tome da on preuzme prvo dežurstvo. Neka ga Bog blagoslovi zbog sve dobrote što ju je iskazao prema jadnoj dragoj Mini i prema meni.
2. studenog, ujutro.
Bijeli je dan. Onaj me dobri čovjek nije htio probuditi. Kaže da bi to bio pravi grijeh jer sam sasvim mimo zaspao, zaboravivši na sve svoje brige. Čini mi se daje od mene strašno sebično što sam spavao tako dugo te mu prepustio da dežura čitave noći; no doista je bio u pravu. Jutros sam novi čovjek. Dok sjedim ovdje i gledam ga kako spava, mogu učiniti sve što je potrebno. S jedne strane održavam stroj i kormilarim, a s druge pak dežuram. Osjećam kako mi se vraćaju snaga i energija. Pitam se gdje su sad Mina i Van Helsing. Trebali su pristići u Verešti u srijedu oko podneva. Trebat će im neko vrijeme da pribave kočiju i konje; pa ako su brzo krenuli i hitro putovali, sad bi mogli biti negdje oko klanca Borgo. Neka ih Bog vodi i čuva! Bojim se i pomisliti što bi se moglo dogoditi. Kad bismo samo mogli brže napredovati, ali ne možemo; strojevi brekću i daju sve od sebe. Pitam se kako napreduju dr. Seward i g. Morris. S planina u ovu rijeku teku naizgled bezbrojni potoci, ali budući da nijedan nije prevelik, barem dosad, iako su nesumnjivo strašni zimi i kad se snijeg otopi. Jahači možda nemaju prevelikih smetnji. Nadam se da ćemo ih vidjeti prije nego što dođemo do Strasbe; jer ako do tog vremena ne dostignemo Grofa, možda ćemo se morati posavjetovati glede našeg sljedećeg koraka.
Dnevnik dr. Sewarda
2. studenog.
Tri dana na cesti. Nikakvih novosti, a nema vremena za zapisivanje čak i da ih je bilo jer nam je svaki trenutak dragocjen. Odmarali smo se samo koliko je bilo potrebno za konje; no nas dvojica to izvrsno podnosimo. Oni naši pustolovni dani sad su nam se pokazali korisnima. Moramo dati sve od sebe. Nećemo biti mirni sve dok opet ne ugledamo parobrod.
3. studenog.
Kod Fundua smo čuli da je parobrod skrenuo u Bistricu. Da barem nije ovako hladno. Ima znakova da će uskoro snijeg. Bude li debeli sloj snijega, zaustavit će nas. U tom slučaju moramo nabaviti saonice i nastaviti dalje u ruskome stilu.
4. studenog.
Danas smo čuli da se parobrod zadržao zbog nezgode nastale kad su se pokušali probiti uzvodno po nekim brzacima. Slovački čamci lako ih prevaljuju uz pomoć užeta, zahvaljujući znalačkom upravljanju. Jedan je prošao tim putem samo nekoliko sati prije tog događaja. Godalming se amaterski bavi monterskim poslovima i očigledno je ponovno osposobio brod. Naposljetku su uspješno prešli brzake, uz pomoć tamošnjih ljudi, i nanovo krenuli u potjeru. Bojim se daje ta nezgoda ostavila brod u lošem stanju; seljaci nam kažu daje po povratku na mirnu vodu brod svako malo zastao, i to se nastavilo sve dok im je bio nadomak pogleda. Moramo zapeti jače nego ikad; možda će im uskoro zatrebati naša pomoć.
Dnevnik Mine Harker
31. listopada.
Stigli smo u Verešti u podne. Profesor mi kaže da me jutros u zoru jedva hipnotizirao, a ja sam rekla tek "Mrak i tišina." On je sada otišao kupiti kočiju i konje. Kaže da će kasnije pokušati kupiti i rezervne konje, tako da ih možemo mijenjati putem. Predstoji nam nešto više od stotinu kilometara. Priroda je lijepa i iznimno zanimljiva; da smo barem ovdje pod drukčijim okolnostima, kako bi bilo lijepo sve to promatrati! Da se Jonathan i ja sami vozimo ovuda, kakvo bi to bilo zadovoljstvo! Zaustavljali bismo se da upoznamo ljude i saznamo nešto o njihovu životu te bismo ispunili naše misli i uspomene svim bojama i živopisnošću ove nepripitomljene, prekrasne zemlje i slikovitog naroda! Ali, na žalost...!
Kasnije.
Dr. Van Helsing se vratio. Nabavio je kočiju i konje; na brzinu ćemo večerati i krenuti za jedan sat. Vlasnica krčme priprema nam golemu košaru s namirnicama; djeluje dostatna za četu vojnika. Profesor je u tome potiče, a meni je šapnuo da bismo tek za tjedan dana ponovno mogli nabaviti pristojnu hranu. I on je išao u kupnju, te je dao poslati kući čitavu gomilu krasnih bundi i krznenih ogrtača te čitavu silu toplih odjevnih predmeta. Nećemo imati prilike da nam bule hladno.
Uskoro krećemo. Bojim se i pomisliti što nam se može dogoditi. Doista smo u Božjim rukama Samo Bog zna što bi se moglo dogoditi. Ja mu se molim, svom snagom svoje lažne i skrušene duše da pripazi na mog voljenog muža; da Jonathan dozna, štogod se dogodilo, da ga volim i poštujem više nego što to mogu riječima iskazati te da ce moja posljednja i najiskrenija pomisao uvijek biti upućena njemu.
DNEVNIK DR. SEWARDA
29. listopada
Ovo pišem u vlaku iz Varne prema Galatzu. Sinoć smo se sastali nešto prije sumraka. Obavili smo svoje poslove što smo god bolje mogli; koliko su nas poslužili pamet, trud i sreća. Pripremljeni smo za naše putovanje te za posao koji nas čeki kad stignemo u Galatz. Kad je nastupilo uobičajeno vrijeme, gđa Harker se pripremila za svoj hipnotički napor. Van Helsing se trudio dulje i požrtvovnije nego što je inače potrebno, te je utonula u trans. Obično je govorila uz tek mali poticaj, no ovog puta profesor joj je morao postavljati pitanja, i to vrlo odlučno, prije nego što smo išta saznali. Napokon je uslijedio njezin odgovor: – Ništa ne vidim; mirujemo; nema zapljuskivala valova, već samo postojani šum vode koja tiho protječe uz vezno uže. Čujem glasove muškaraca koji dovikuju i blizu i daleko, te škripu vesala u njihovim ležištima.
Negdje je opalio top; njegova je jeka doprla iz velike daljine. Iznad mene čuje se toptanje nogu, te povlačenje konopaca i lanaca. Sto je ovo? Vidim tračak svjetlosti; osjećam kako po meni puše zrak. Tu je zastala. Ustala je, kao vođena nekim nagonom, sa sofe na kojoj je ležala te podigla obje ruke, s dlanovima prema gore, kao da podiže neki teret. Van Helsing i ja pogledali smo se s razumijevanjem. Quincey je ovlaš podigao obrve pogledavši značajno, dok se Harkerova šaka nagonski stegnuta oko drške njegova noža. Uslijedila je dugačka stanka. Svi smo znali da prolazi vrijeme kad je mogla govoriti, no imali smo osjećaj kako je beskorisno išta reći. Odjednom se uspravila, otvorila oči, te rekla dražesnim glasom: – Zar nitko ne želi šalicu čaja? Zacijelo ste vrlo umorni! Prihvatili smo jer ju je samo to moglo usrećiti. Odjurila je po čaj; kad je otišla, Van Helsing reče: – Vidite, prijatelji moj. On je blizu kopna; napustio je svoj sanduk sa zemljom. Ali tek mu predstoji odlazak na obalu. Tijekom noći bi mogao ležati negdje sakriven; ali ako ga ne prenesu na obalu ili ako je brod ne dodirne, on se ne može domoći kopna. U tom slučaju, ako je noć, može skočiti ili pak odletjeti na obalu, kao stoje učinio u Whitbyju. Ali ako dan nastupi prije nego što se domogne obale, onda ne može pobjeći, osim ako ga netko prenese. A ako ga prenesu, carinici bi mogli ustanoviti što se nalazi u tom sanduku. Sve u svemu, ako on noćas ni prije zore ne pobjegne na obalu, izgubit će čitav dan. U tom ćemo slučaju možda stići na vrijeme; jer ne pobjegne li noću, zateći ćemo ga za dana, zatvorena u sanduk i prepuštena našoj milosti; jer on se ne usuđuje biti u svome stvarnom obličju, budan i vidljiv, da ga ne otkriju.
Ništa se više nije moglo pridodati tome, pa smo strpljivo čekali do zore kad bismo mogli nešto saznati od gde Harker.
Rano jutros saslušali smo bez daha njezine odgovore u transu. Hipnotičko stanje nastupilo je sporije nego prošli put. Kad je napokon nastupilo, vrijeme do potpunog izlaska sunca bilo je tako kratko da smo počeli očajavati. Van Helsing kao da je unio svu svoju dušu u svoje napore. Naposljetku, odazvavši se njegovoj volji, odvratila mu je: – Sve je u mraku. Čujem zapljuskivanje vode, u istoj razini sa mnom, te škripu drveta po drvetu. Zastala je, i crveno sunce se uzdiglo. Moram čekati do navečer.
I tako sad putujemo prema Galatzu u agoniji iščekivanja. Trebali bismo stići između dva i tri ujutro; no već kod Bukurešta kasnimo tri sata, pa nikako ne možemo doći prije nego što bude potpuno svanulo. Na taj način dobit ćemo još dvije hipnotičke poruke od gđe Harker; jedna od njih, ili pak obje, mogle bi baciti više svjetla na ono što se događa.
Kasnije.
Sumrak je prošao. Srećom, u to vrijeme nismo bili ometani, jer da smo se tada nalazili na nekom kolodvoru, možda ne bismo mogli osigurati neophodan mir i izdvojenost. Gđa Harker se predala hipnotičkome utjecaju još manje spremno nego jutros. Pribojavam se da bi njezina moć da čita ono što Grof doživljava mogla zamrijeti upravo kad nam bude najpotrebnija. Čini mi se da joj se razbuktala mašta. Dok se nalazila u transu, dosad se ograničavala na najjednostavnije činjenice. Ako se ovo nastavi, moglo bi nas navesti na krivi trag. Da Grofova moć nad njom zamire usporedno s njezinom moći spoznaje, bila bi to sretna pomisao; no bojim se da možda nije tako. Kad je napokon progovorila, riječi su joj bile zagonetne: – Nešto izlazi; osjećam kako to prolazi pokraj mene poput hladna vjetra. Čujem nejasne zvukove iz daljine ljude koji pričaju na stranim jezicima, vodu koja pada velikom silinom, te zavijanje vukova.
Zastala je i prožeo ju je drhtaj, koji se nekoliko sekundi pojačavao, sve dok se na kraju nije počela tresti kao šiba na vjetru. Ništa više nije rekla, čak ni u znak odgovora na profesorova odrješita pitanja. Kad se probudila iz transa, bilo joj je hladno, te je bila iscrpljena i klonula; no um joj je bio napet. Ništa se nije sjećala, već je zapitala što je rekla. Kad smo joj ispričali, nadugo i naširoko, u tišini je počela razmišljati o tome.
30. listopada, 7 sati ujutro.
Sad smo već blizu Galatza i kasnije možda neću imati vremena za pisanje. Jutros smo svi s posebnom napetošću očekivali zoru. Kako je znao za sve veće poteškoće prilikom izazivanja hipnotičkog transa, Van Helsing je započeo postupak ranije nego inače. No, nije bilo nikakvog rezultata sve do uobičajenog vremena, kad je popustila uz još veće poteškoće, samo jednu minutu prije nego što se podiglo sunce. Profesor nije gubo vrijeme pri ispitivanju; odgovor joj je došao s podjednakom hitrošću: – Sve je u maku. Čijem kako protječe voda, u ravnini s mojim ušima, te škripu drveta po drvetu. U daljini tuli stoka. Čuje se još jedan čudnovati zvuk, nalik na... – zastala je i stalo ju je obuzimati sve jače bljedilo.
– Dalje! Dalje! Govorite, naređujem vam! – rekao je Van Helsing glasom punim agonije. U isto vrijeme pogled mu je postao očajnički jer je uzdiglo sunce zarumenilo čak i blijedo lice gđe Harker. Otvorila je oči i svi smo se trgnuli kad je rekla dražesnim i naizgled zabrinutim glasom: – Jao, profesore, zašto tražite od mene ono što znate da ne mogu učiniti?Ničega se ne sjećam. – Zatim je ugledala zaprepašteni izraz na našim licima te rekla, skrećući pogled od jednoga do drugoga: – Što sam rekla? Što sam učinila? Ništa ne znam, osim da sam ovdje ležala i napola spavala, a zatim sam čula kako ste rekli "Dalje! Govorite, naređujem vam!" Učinilo mi se smiješnim kako ste mi naređivali, kao da sam zločesto dijete.
– Ah, gospođo Mina – rekao je tužnim glasom – to je dokaz, ako je dokaz potreban, koliko vas volim i poštujem, jer vam se riječ izgovorena za vaše dobro, iskrenije nego ikad, čini tako čudnovata, zato što naređujem onoj kojoj se s ponosom pokoravam!
Čuje se zviždanje; približavamo se Galatzu. Izgaramo od napetosti i nestrpljivosti.
Dnevnik Mine Harker
30. listopada.
G. Morris odveo me u hotel u kojemu smo brzojavom rezervirali sobe. On je jedini mogao biti oslobođen posla budući da ne govori nijedan strani jezik. Poslovi su raspoređeni otprilike kao i u Varni, osim što je lord Godalming otišao do vicekonzula, jer bi njegov status mogao poslužiti kao trenutačna garancija tome dužnosniku budući da smo u strahovitoj žurbi. Jonathan i liječnici otišli su do brodarskog zastupnika kako bi saznali detalje o dolasku Carice Katarine.
Kasnije.
Lord Godalming se vratio. Konzul je na putu, a vicekonzul je bolestan; stoga jedan činovnik obavlja sve rutinske poslove. Bio je vrlo susretljiv i ponudio je da će učiniti sve što je u njegovoj moći.
Dnevnik Jonathana Harkera
30. listopada.
U devet sati dr. Van Helsing, dr. Seward i ja posjetili smo gospodu Makenzija i Steinkoffa, zastupnike londonske tvrtke Hapgood. Primili su brzojav iz Londona, kao odgovor na brzojavni zahtjev u kojemu ih se moli da nam izađu ususret koliko god bude u njihovoj moći. Bili su više nego ljubazni i učtivi, te su nas odmah odveli na palubu Carice Katarine, koja je ležala usidrena u riječnoj luci. Ondje nas je primio kapetan, imenom Donelson, koji nam je pričao o svome putovanju. Rekao je kako u cijelom životu nije imao tako povoljne vjetrove.
– Čovječe! — rekao je. – Bojali smo se jer smo očekivali da će nam se te povoljne okolnosti vratiti kao bumerang u obliku neke strašne nesreće, tako da sve u svemu budemo na nuli. Nije normalno ploviti od Londona do Crnog mora s vjetrom u leda, kao da ti sam vrag puše u jedra zbog vlastite koristi. I cijelo to vrijeme ništa nismo ni vidjeli. Čim bismo se primaknuli nekom brodu, luci ili kopnu, na nas bi pala magla i putovala zajedno s nama, a kad bi se podignula i mi pogledali, vraga smo mogli vidjeti. Prošli smo pokraj Gibraltara, no nismo mogli dati ni signal. Sve dok nismo došli do Dardanela, gdje smo morali čekati dozvolu za prolaz, nijednom nismo bili nadomak poziva. Prvo sam namjeravao popustiti jedra i usporiti dok se magla ne digne, ali onda sam pomislio da, ako vrag hoće da brzo stignemo u Crno more, on će to učiniti i uz našu pomoć i bez nje. Ako brzo doputujemo, vlasnici broda neće nam to uzeti za zlo, niti će nam naškoditi prometu; a onaj stari vrag kojemu smo poslužili svrsi bit će nam zahvalan što ga nismo zadržavali.
Ova mješavina priprostosti i lukavstva, praznovjerja i komercijalnog rasuđivanja bocnula je Van Helsinga, koji je rekao: – Prijatelju moj, taj je vrag spretniji nego što neki misle i zna kad se nađe netko ravan njemu!
Kapetanu se dopao taj kompliment, pa je nastavio: – Kad smo prošli Bospor, ljudi su počeli gunđati i neki od njih, Rumunji, zatražili su od mene da bacimo u more veliki sanduk koji je na brod smjestio neki stari čudak baš prije nego što smo krenuli iz Londona.
Vidio sam kako pogledavaju tog tipa. Kad su ga vidjeli, ispružili su dva prsta prema njemu, za zaštitu od uroka. Čovječe, smiješno je kakvo je praznovjerje tih stranaca! Odmah sam ih poslao obavljati posao; ali budući da se odmah poslije toga oko nas zgusnula magla, imao sam osjećaj da su učinili nešto, makar nisam mogao biti siguran daje u svezi sa sandukom. Dakle, išli smo dalje, pa kako se magla nije podignula pet dana, jednostavno sam pustio da nas vjetar nosi; jer ako je vrag htio nekamo doći, mada će nam i tome i pomoći, k ako nam ne pomogne, ipak ćemo biti na oprezu. I jasna stvar, cijelim smo putem držali dobar pravac i imali duboko more. Prije dva dana, kad se ujutro sunce probilo kroz maglu, zatekli smo se točno na rijeci nasuprot Galatzi. Rumunji su poludjeli i htjeli svakako baciti onaj sanduk u rijeku. Morao sam porazgovarati s njima o tome uz pomoć štapa; pa kad se i zadnji digao s palube i uhvatio za glavu, uvjerio sam ih kako je roba povjerena meni i vlasnicima mog broda sigurnija u mojim rukama nego u Dunavu, pa bilo u njoj urok ili ne bilo. Pazite, već su imali onaj sanduku rukama, spremni da ga bace u rodu. Kako je bio adresiran na Galatz preko Varne, odlučio sam da ostane tamo sve dok se ne iskrcamo u luci i potpuno ga se riješimo. Taj dan nismo bogzna što učinili i morali smo prenoćiti usidreni; ali sasvim rano ujutro, sat prije zore, na brod je došao neki čovjek s nalogom, poslanim iz Engleske, da preuzme sanduk upućen na nekog grofa Drakulu. Jasna stvar, sve je bilo spremno. Papiri su mu bili ispravni i baš mi je bilo drago da se riješim tog prokletstva jer mi je i samom počelo biti neugodno. Ako je vrag imao neku prtljagu na brodu, pomišljam da je to bio baš taj sanduk!
– Kako se zvao čovjek koji ga je preuzeo? – zapita dr. Van Helsing, s pritajenim zanimanjem.
– Sad ću vam reć! – odvratio je kapetan, sišao u svoju kabinu, te donio potvrdu na kojoj je bio potpisan "Immanuel Hildesheim." Adresa je glasila Burgen-strasse 16. Ustanovili smo da je to sve što kapetan zna te smo, zahvalivši mu se, i otišli.
Zatekli smo Hildesheima u njegovu uredu. Riječ je o Židovu pomalo adelfskog tipa, s nosem kao u ovce i fesom na glavi. Izgladili smo njegovo protivljenje gotovinom i nakon manjeg cjenkanja ispričao nam je sve što je znao. To nije bilo pretjerano značajno. Primio je od gospodina de Villea iz Londona pismo s molbom da primi sanduk koji će stići u Galatz brodom Carica Katarina, ako je moguće prije zore, tako da izbjegne carinike. Trebalo gaje proslijediti određenom Petrofu Skinskome, koji je surađivao sa Slovacima koji su trgovali uz rijeku sve do luke. Za svoj je posao plaćen engleskom novčanicom, koju je kasnije unovčio u zlato u Dunavskoj međunarodnoj banci. Kad je Skinsky došao k njemu, odveo gaje do broda i prebacio mu sanduk, tako da prištedi za nosača. To je bilo sve što je znao.
Potom smo potražili Skinskoga, ali nismo ga mogli naći. Jedan od njegovih susjeda, koji ga po svoj prilici nimalo nije volio, rekao je da je otišao nekamo prije dva dana, nitko ne zna kamo. To je potvrdio i njegov gazda, koji je po tekliću primio ključ od kuće zajedno sa zaostalom stanarinom, u engleskoj valuti. To je bilo između deset i jedanaest sati prošle noći. Opet smo bili na mrtvoj točki.
Dok smo razgovarali, neki je čovjek dotrčao i izustio bez daha da je tijelo Skinskoga pronađeno s unutrašnje strane zida groblja Sv. Petra, te da mu je grlo razderano, kao da je to učinila neka divlja zvijer. Ljudi s kojima smo pričali otrčali su kako bi vidjeli tu strahotu, a žene su vriskale "Ovo je djelo nekog Slovaka!" Požurili smo odatle., da nas nitko ne uvuče u to, čime bismo bili zadržani.
Kad smo stigli kući, nismo mogli doći ni do kakva određenog zaključka. Svi smo bili uvjereni da sanduk nekamo putuje po planu, i to vodom, ali tek smo morali utvrditi kamo. Teška smo se srca vratili u hotel k Mini.
Kad smo se sastali, prvo smo se posavjetovali da li da se ponovno povjerimo Mini. Situacija postaje očajnička i u tome leži barem neka šansa, koliko god bila rizična. Kao prvi korak u tom smjera, ja sam oslobođen obećanja koje sam joj zadao.
Dnevnik Mine Harker
30. listopada, navečer.
Svi su bili toliko umorni, izmučeni i potišteni da se ništa nije moglo poduzeti sve dok se ne odmore. Stoga sam ih zamolila da prilegnu pola sata dok ja prepišem dnevničke zapise do ovog trenutka. Vrlo sam zahvalna čovjeku koji je izumio prijenosni pisaći stroj, te g. Morrisu koji mi ga je nabavio. Sasvim bih se izgubila u tom poslu da moram pisati perom...
Gotovo je; jadni, dragi Jonathan, što je sve morao pretrpjeti, kako li negdje još uvijek trpi! Leži na sofi i jedva da diše, a čitavo tijelo kao da mu je otkazalo poslušnost. Čelo mu je naborano; lice mu je stegnuto od boli. Jadnik, možda razmišlja, a ja mu vidim lice naborano zbog koncentracije s kojom razmišlja. Ah, kad bih barem mogla biti od ikakve koristi... Uradit ću sve što mogu...
Zamolila sam dr. Van Helsinga i on mi je dao sve papire koje još nisam vidjela... Dok se oni odmaraju, sve ću pažljivo pročitati i možda dođem do kakva zaključka. Pokušat ću slijediti profesorov primjer te bez predrasuda razmisliti o činjenicama preda mnom...
Doista vjerujem da sam Božjom milošću otkrila nešto. Nabavit ću zemljovide i proučiti ih...
Sigurnija sam nego ikad da sam u pravu. Moj je novi zaključak gotov, pa ću okupiti naše društvo i pročitati ga. Oni mogu prosuditi. Dobro je biti točan, a svaka je minuta dragocjena.
Bilješka Mine Harker (priključena njezinu dnevniku)
Osnono pitanje: Problem grofa Drakule sastoji se u tome kako da se vati do svog dvorca.
a) Neko ga mora prevesti. To je očigledno; jer da. raspolaže moćima, kretanja po vlastitoj volji, mogao bi ići u obliku čovjeka, vuka ili šišmiša, ili na neki drugi način. Očigledno se boji da bi ga netko mogao otkriti ili mu pomrsiti planove dok se nalazi u bespomoćnu stanju, sputan od zore do sumraka u svome drvenom sanduku.
b) Na koji će način biti prevezen? Ovdje nam može pomoći metoda eliminacije. Cestom, željeznicom ili vodom?
1. Cestom. Poteškoće su nebrojene, naročito za vrijeme napuštanja grada.
a) Postoje ljudi, a ljudi su radoznali i skloni ispitivanju. Neki pokazatelj, pretpostavka, dvojba glede onoga što se nalazi u sanduku uništilo bi ga.
b) Mogao bi naići na carinske ili pak porezne službenike.
c) Njegovi bi ga progonitelji mogli slijediti. To je njegov najveći strah. Kako bi spriječio da ga netko izda, odbio je od sebe, koliko je mogao, čak i svoju žrtvu — mene!
2. Željeznicom. Nitko ne bi nadzirao sanduk. Trebalo bi prihvatiti rizik da dođe do zastoja; a zastoj bi bio koban dok su mu neprijatelji na tragu. Istina, noću bi mogao pobjeći, ali na čemu bi bio kad bi se našao na nepoznatu mjestu bez utočišta u koje bi mogao pobjeći? To nije njegov plan i on to neće riskirati.
3. Vodom. Ovo je s jedne strane najsigurniji način, ali s druge najopasniji. Na vodi je lišen moći, osim noću. Čak i onda samo može pozvati maglu, oluju i snijeg, te svoje vukove. Ali dode li do brodoloma, živa će ga voda poklopiti, bespomoćnog, a onda bi doista bio izgubljen. Mogao bi izvući lađu na kopno, ali ako je riječ o negostoljubivoj zemlji, gdje se ne može slobodno kretati, položaj bi mu i dalje bio bezizlazan. Po našim saznanjima nalazi se na vodi; još moramo ustanoviti na kojoj vodi.
Najprije moramo točno utvrditi što je već učinio; onda bismo mogli naslutiti što namjerava nakon toga.
Kao prvo, moramo dokučiti što je učinio u Londonu u sklopu svog sveukupnog plana, kad mu se radilo o sekundama, te se trebao snaći kako je znao i umio.
Kao drugo, moramo utvrditi što je već učinio ovdje, koliko to možemo razabrati iz činjenica kojima raspolažemo.
Što se tiče prvog zadatka, on je očigledno imao namjera pristati u Galatzu, te je poslao fakturu u Vamu kako bi nas zavarao u slučaju da otkrijemo na koji je način otputovao iz Engleske. Njegova je, dakle, jedina namjera bila pobjeći. Dokaz je pismo s uputama što ga je poslao Immanuelu Hildesheimu, u kojemu piše da on preuzme i odveze sanduk prije zore. Tu su također i upute za Petrofa Skinskoga. To možemo jedino naslućivati; ali zacijelo je postojalo nekakvo pismo ili pak poruka, budući da je Skinsky došao k Hildesheimu.
Znamo da su njegovi planovi zasad postigli uspjeh. Carica Katarina fenomenalno je brzo doputovala, tako brzo da su kapetana Donelsona obuzele sumnje. No njegovo praznovjerje, ujedinjeno s njegovom lukavošću, išlo je Grofu na raku, te je jurio, tjeran povoljnim vjetrom kroz magle i sve ostalo, dok nije naslijepo nabasao na Galatz. Dokazano je daje Grof dobro organizirao stvari. Hildesheim je preuzeo sanduk, odvezao ga i predao ga Skinskome. Skinsky gaje odvezao – i tu mu se trag gubi. Znamo jedino daje sanduk negdje na vodi, te daje u pokretu. Carinici i poreski službenici, ako ih je uopće i bilo, izbjegnuti su.
Sad stižemo do onoga što je Grof zacijelo učinio nakon svog dolaska, na kopnu, u Galatzu.
Uručio je sanduk Skinskome prije zore. U vrijeme zore Grof se mogao pojavljivati samo u svome pravom obliku. Tu se pitamo zastoje Skinsky uopće odabran da sudjeluje u ovome poslu? U dnevniku mog muža Skinsky se spominje kao čovjek koji kontaktira sa Slovacima koji trguju uz rijeku sve do luke; a primjedba onog čovjeka, daje neki Slovak počinio umorstvo, pokazuje da njegov soj ljudi nije osobito omiljen. Grof je želio izdvojenost.
Moja je pretpostavka sljedeća: u Londonu je Grof odlučio da će se vratiti u dvorac vodenim putem, koje je smatrao najsigurnijim i najtajnijim. Iz dvorca su ga prevezli Cigani i vjerojatno isporučili svoj teret Slovacima, koji su dalje odvezli sanduke do Varne, jer odatle su brodom isporučeni za London. Na taj je način Grof imao uvid u osobe koje su mogle urediti taj posao. Kad se sanduk našao na kopnu, prije zore ili nakon sumraka, on je izašao iz sanduka, našao se sa Skinskim i dao mu upute kako da organizira prijevoz sanduka duž neke rijeke. Kad je to bilo obavljeno i kad je znao da je sve ukrcano, izbrisao je sve tragove ubivši svog zastupnika, ili je barem tako mislio.
Pregledala sam zemljovid i utvrdila sa su najprikladnije rijeke uz koje su Slovaci mogli krenuti Pruth ili Sereth. U dnevniku sam pročitala da sam u svom transu čula mukanje krava, vodu koja žubori u visini mojih ušiju, te škripu drveta. Grof u svome sanduku nalazi se dakle na rijeci u nekoj otvorenoj lađi, koju pokreću veslima ili pak motkama, jer obale su blizu jedna dragoj i plovi se uzvodno. Kad bi putovali nizvodno, ne bi bilo takva zvuka.
Dakako, možda nisu u pitanju ni Sereth ni Pruth, ali možemo za svaki slučaj i dalje istraživati. Što se tiče ovih dviju rijeka, lakše je upravljati brodom po Pruthu, ali kod Funduase u Sereth ulijeva rijeka Bistrica, koja protjeće oko klanca Borgo. Zavoj koji čini najbliže je mjesto Drakulinu dvorcu do kojega se može sliči vodenim putem.
Dnevnik Mine Harker (nastavak)
Kad sam završila s čitanjem, Jonathan me zagrlio i poljubio. Ostali su mi stegnuli obje ruke, a dr. Van Helsing je rekao: – Naša draga gospođa Mina još nam je jednom učiteljica. Njezine su oči vidjele onda kad smo svi bili slijepi.
Sad smo ponovno na tragu i ovaj put mogli bismo uspjeli. Naš je neprijatelj u najbespomoćnijem položaju i ako ga uspijemo dohvatiti za vrijeme dana, na vodi, naš će zadatak biti priveden kraju. On je u prednosti, ali nije u stanju žuriti jer ne može napustiti svoj sanduk da ljudi koji ga prevoze ne posumnjaju u nešto. Kad bi posumnjali, zacijelo bi ga bacili b rijeku, gdje bi umro. To zna i zato to neće učiniti. A sad, muškarci, održimo ratno zasjedanje; jer ovdje i sada moramo isplanirati što će svaki od nas poduzeti.
– Ja ću nabaviti parnu barku i krenuti za njim – reče lord Godalming.
– A ja konje da pođem za njim obalom, za slučaj da pristane – reče g. Morris.
– Dobro je! – reče profesor. – Ijedno i drugo je dobro. Ali nitko ne smije ići sam. U slučaju potrebe, moramo raspolagati silom kako bismo se suprotstavili sili; Slovaci su snažni i okorjeli, te raspolažu grabim oružjima. Svi su se muškarci nasmiješili jer su zajedno imali čitav mali arsenal.
– Ja sam ponio nekoliko vinčesterki – rekao je g. Morris. – Dosta su praktične u gužvi, a moglo bi biti vukova. Ako se sjećate, Grof je poduzeo još neke mjere predostrožnosti; drugima je uputio neke zahtjeve koje gospoda Harker nije mogla sasvim čuti ili pak shvatiti. Moramo biti spremni na sve.
– Mislim da bi bilo najbolje da ja pođem s Quinceyem – rekao je dr. Seward. – Mi smo naviknuti na zajednički lov i nas ćemo dvojica, dobro naoružani, biti dorasli bilo čemu što bi moglo iskrsnuti. Ni ti ne smiješ bili sam, Art. Možda će se trebali boriti sa Slovacima i slučajni napad s njihove strane, iako ne vjerujem da nose vatreno oružje, upropastio bi nam sve planove. Ova put više ne smije biti slučajeva; nećemo odahnuti sve dok Grofova glava i tijelo ne budu odvojeni, te dok ne budemo sigurni da se više neće reinkarnirati.
Rekavši to pogledao je Jonathana, a Jonathan je pogledao mene.
Vidjela sam da se u jadniku odvija strahovita borba. Naravno, htio je biti sa mnom; ali s druge strane, upravo će ekipa na barki najvjerojatnije uništiti onog... onog... vampira. (Zašto sam oklijevala pri pisanju te riječi?) Nekoje vrijeme šutio, a za vrijeme njegove šutnje progovorio je dr. Van Helsing.
– Prijatelju Jonathane, to je posao za vas iz dva razloga. Kao prvo, mladi ste i hrabri, te se možete boriti, a u presudnom će trenutku biti potrebne sve raspoložive snage. S droge strane, vaše je pravo da ga uništite, to biće koje je nanijelo toliko zla i vama i vama dragima. Ne bojte se za gospodu Minu; ja ću brinuti za nju, budem li mogao. Ja sam star. Moje noge nisu više onako hitre kao nekoć i nisam naviknut na dugotrajno jahanje niti pak na potjere koje traju sve dok je to potrebno. Ne mogu rukovati ni smrtonosnim oružjima. Ali mogu biti koristan na druge načine, boriti se drugim sredstvima. A bude li to potrebno, mogu umrijeti poput kakvog mladića. Dopustite mi da vam kažem kako imam sljedeću želju; kad vi, moj lorde Godalming i prijatelju Jonathane, krenete uzvodno rijekom, te kad John i Quincey budu čuvali obalu na koju Drakula možda pristane, ja ću povesti gospodu Minu u samo srce neprijateljske zemlje. Sve dok je stari lisac sputan u svome sanduku te pluta po brzoj rijeci s koje ne može pobjeći na kopno i ne usuđuje se podići poklopac svog lijesa kako ga slovački prijevoznici ne bi u strahu prepustili smrti, mi ćemo poći onim putem kojim je išao Jonathan, od Bistrice preko Borga, te pronaći put do Drakulina dvorca. Tu će hipnotička pomoć gospođe Mine svakako biti korisna, i pronaći ćemo put, inače obavijen mrakom i nepoznat, nakon prve zore kad se približimo tome sudbonosnom mjestu. Ondje ima mnogo toga za učiniti, posvetiti još neka mjesta, tako da zbrišemo s lica svijeta ono zmijsko leglo.
Tu ga je Jonathan prekinuo, sav zažaren: – Mislite li reći, profesore Van Helsing, da ćete odvesti Minu, u ovakvom žalosnom stanju, okaljanu bolešću onoga vraga, u same ralje njegove smrtonosne stupice? Ni za cijeli svijet! Ni za sve živo i mrtvo! – Na trenutak kad daje izgubio dar govora, a zatim je nastavio: – Znate li vi kakvo je to mjesto? Jeste li vidjeli ono užasno leglo paklenske sramote, u kojemu je i sama mjesečina živa u obličja strašnih prikaza, a svako zrnce prašine koje se vrtloži u vjetru začetak je proždrljivog čudovišta? Jeste li osjetili vampirske usne na svom grlu? – Na tom se mjestu okrenuo prema meni, pa kad mu je pogled zastao na mom čelu, uz usklik je podigao ruke. – O, Bože moj, što smo učinili da zaslužimo ovakav užas?
Potom je klonuo na sofu, obuzet nesnosnim patnjama. Tada je progovorio profesor, jasnim, ugodnim glasom koji kao da je treperio u zraku i sve nas umirio: – O, prijatelju moj, želim ići na ono grozno mjesto »pravo zato da bih izbavio go spolu Min« iz njega Ne daj Bože da povedem nju na to mjesto! Tamo treba obaviti jedan posao, strašan posao, i njezine oči to ne smiju vidjeti. Mi muškarci koji se ovdje nalazimo, svi osim Jonathana, vlastitim smo očima vidjeli što treba učiniti prije nego što to mjesto može biti očišćeno. Prisjetite se da smo u užasnu škripcu. Ako nam Grof pobjegne i ovaj put, a jak je, prepreden i lukav, može donijeti odluku da spava čitavo stoljeće; a u tom će slučaju nakon određenog vremena naša draga... – uhvatio me za raku – krenuti k njemu kako bi mu pravila društvo i postala bi nalik na one druge koje ste vi, Jonathane, vidjeli. Ispričali ste nam kakve halapljive usne imaju; čuli ste njihov razuzdani smijeh dok su zgrabile onu pokretnu torbu koju im je Grof dobacio. Zadrhtali ste, i to je dobro. Oprostite mi što vam nanosim toliko boli, ali to je nužno. Prijatelju moj, ne navodi li me prijeka potreba na posao u kojemu ću, zatreba li, dati i svoj život? Ako itko možda ostane na onome mjestu, da im pravi društvo, onda ću to biti ja.
– Radite kako hoćete – rekao je Jonathan, uz jecaj koji ga je cijeloga protresao. – U Božjim smo rukama! Kasnije. Ah, doista mi je dobro činilo kad sam vidjela kako rade ti hrabri ljudi. Kako da žena ne zavoli muškarce kad su tako predani, iskreni i hrabri! A osim toga, to me navelo na razmišljanje i o čudesnoj moći novca! Što se sve ne može njime postići kad se pravilno koristi; a što se može postići kad se koristi iz niskih pobuda! Bila sam doista zahvalna što je lord Godalming bogat, te što su i on i g. Morris, koji također ima mnogo novaca, spremni obilno ga trošiti. Jer da to nije slučaj, naša mala ekspedicija ne bi mogla krenuti ni na vrijeme niti pak ovako dobro opremljena, kao što će biti slučaj za sat vremena. Nisu prošla još ni tri sata otkako smo se dogovorili tko će se čega prihvatiti; sad već lord Godalming i Jonathan imaju krasan parni brodić, dobro zažarena kotla, spreman da krene svakog trenutka kad zatreba. Dr. Seward i g. Morris imaju šest prekrasnih, dobro opremljenih konja. Imamo sve moguće zemljovide i razna pomagala koja smo mogli nabaviti. Profesor Van Helsing i ja trebali bismo krenuti večeras, vlakom od 23.40 za Verešti, gdje bismo trebali nabaviti kočiju kojom bismo se odvezli do klanca Borgo. Nosimo sa sobom mnogo novaca u gotovini jer moramo kupiti kočiju i konje. Sami ćemo voziti jer pri ovome poslu ni u koga ne možemo imati povjerenje. Profesor natuca mnogobrojne jezike pa ćemo se snaći. Svi smo naoružani, čak i ja imam revolver velikog kalibra; Jonathan ne bi bio miran da i ja nisam naoružana poput ostalih. Na žalost, ja ne mogu nositi jedno oružje koje imaju svi ostali; ožiljak na mom čelu to onemogućuje. Dragi dr. Van Helsing tješi me da sam potpuno naoružana, jer bi moglo bi biti vukova. Iz sata u sat sve je veća hladnoća, a svako malo u znak upozorenja zapršti i snijeg.
Kasnije.
Trebala sam prikupiti svu svoju hrabrost kako bih se mogla oprostiti sa svojim dragim. Možda se nikad više nećemo sresti. Samo hrabro, Mina! Profesor te budno promatra; pogled mu je upozoravajući. Sad ne smije biti suza, osim ako Bog dopusti da one poteku od sreće.
Dnevnik Jonathana Harkera
30. listopada, noć.
Pišem ovo pri svjetlosti koja dolazi kroz vratašca ložišta parobroda; lord Godalming raspiruje vatra. Iskusan je u takvim poslovima jer već godinama posjeduje vlastiti parni brodić na Temzi, i još jedan na Norfolk Broadsu. Naposljetku smo zaključili daje Minina pretpostavka ispravna; ako je za Grofov bijeg do njegova dvorca odabrana neka rijeka, zacijelo je to Sereth, a nadalje Bistrica, od mjesta gdje se sastaju. Zaključili smo da se negdje oko 47. stupnja sjeverne zemljopisne širine zacijelo nalazi mjesto za prelazak područja od rijeke do Karpata. Ne bojimo se noću ploviti rijekom punom brzinom; voda je dovoljno duboka, a obale su dovoljno razmaknute da bi se čak i u mraku s lakoćom moglo ploviti. Lord Godalming mi kaže neka malo odspavam jer je zasad dovoljno da samo jedan od nas dežura. No ne mogu zaspati; kako bih i mogao, kad mojoj voljenoj prijeti onakva užasna opasnost i kad ona odlazi na to strašno mjesto? Jedina mi je utjeha da se nalazimo u Božjim rakama. Samo zbog vjere u to bilo bi lakše umrijeti nego živjeti, te se na taj način riješiti svih briga. G. Morris i dr. Seward zaputili su se na svoj dugački put još i prije nego što smo mi krenuli; oni će se držati desne obale, i to nešto podalje, na višem terenu, odakle mogu vidjeti velik komad rijeke, te izbjeći njezino krivudanje. Na prvoj etapi svog puta sa sobom imaju još dvojicu koji im vode rezervne konje. Sveukupno ih je četvero, tako da ne izazivaju previše pozornosti. Nakon što otpuste te ljude, a to će biti uskoro, sami će pripaziti na konje. Možda će biti potrebno da se udružimo; u tom slučaju, svi zajedno možemo jahati. Jedno od sedla ima pokretni rog i u slučaju potrebe, lako se može prilagoditi za Minu.
Upustili smo se u suludu pustolovinu. Dok jurimo ovdje kroz mrak, hladnoća rijeke kao da se uzdiže i obavija nas. Dok nas okružuju svi ti zagonetni noćni zvukovi, sve se primiče svršetku. Kao da zamičemo na nepoznata mjesta, medu nepoznate običaje; u čitav svijet ispunjen mračnim i jezovitim stvarima. Godalming zatvara vratašca ložišta...
31. listopada.
Još uvijek hitamo. Nastupio je dan i Godalming spava. Ja dežuram. Jutro je strahovito hladno; zahvalni smo na toplini ložišta, iako imamo debele bunde. Zasad smo prošli tek pokraj nekoliko otvorenih lađa, no ni na jednoj od njih nije bilo nikakva sanduka niti pak zavežljaja veličine onoga što mi tražimo. Ljudi bi nas se preplašili svaki pat kad smo okrenuli našu električnu svjetiljku prema njima, bacili se na koljena i stali moliti.
1. studenog.
Cijelog dana nikakvih novosti; nismo pronašli ništa nalik onome što tražimo. Sad smo već prešli u Bistricu; ako su naše pretpostavke bile pogrešne, propustili smo priliku. Pregledali smo svaki brod, i veliki imali. Rano jutros na jednome su brodu pomislili da smo mi u državnoj službi, te su se dolično tome i ponijeli prema nama. U tome smo vidjeli dobar način da se lakše provlačimo, pa smo u mjestu Fundu, gdje se Bistrica ulijeva u Sereth, nabavili rumunjsku zastavu, koju smo upadljivo izvjesili. Ovaj je trik upalio sa svakim brodom što smo ga pregledali nakon toga; iskazali su nam puno poštovanje i nitko nam nijednom nije prigovorio zbog naših pitanja i postupaka. Neki su nam Slovaci rekli kako ih je prestigla velika lađa koja se kretala brže nego što je uobičajeno, budući da je imala udvostručenu posadu. To je bilo prije nego što su došli do Fundua, pa nam nisu znali reći je li ta lađa skrenula u Bistricu ili pak nastavila plovidbu Serethom. U Funduu nismo čuli ni za kakav sličan brod, pa je zacijelo prošao onuda noću. Vrlo sam pospan; možda je na mene počela utjecati hladnoća i moram se neko vrijeme odmoriti. Godalming ustraje u tome da on preuzme prvo dežurstvo. Neka ga Bog blagoslovi zbog sve dobrote što ju je iskazao prema jadnoj dragoj Mini i prema meni.
2. studenog, ujutro.
Bijeli je dan. Onaj me dobri čovjek nije htio probuditi. Kaže da bi to bio pravi grijeh jer sam sasvim mimo zaspao, zaboravivši na sve svoje brige. Čini mi se daje od mene strašno sebično što sam spavao tako dugo te mu prepustio da dežura čitave noći; no doista je bio u pravu. Jutros sam novi čovjek. Dok sjedim ovdje i gledam ga kako spava, mogu učiniti sve što je potrebno. S jedne strane održavam stroj i kormilarim, a s druge pak dežuram. Osjećam kako mi se vraćaju snaga i energija. Pitam se gdje su sad Mina i Van Helsing. Trebali su pristići u Verešti u srijedu oko podneva. Trebat će im neko vrijeme da pribave kočiju i konje; pa ako su brzo krenuli i hitro putovali, sad bi mogli biti negdje oko klanca Borgo. Neka ih Bog vodi i čuva! Bojim se i pomisliti što bi se moglo dogoditi. Kad bismo samo mogli brže napredovati, ali ne možemo; strojevi brekću i daju sve od sebe. Pitam se kako napreduju dr. Seward i g. Morris. S planina u ovu rijeku teku naizgled bezbrojni potoci, ali budući da nijedan nije prevelik, barem dosad, iako su nesumnjivo strašni zimi i kad se snijeg otopi. Jahači možda nemaju prevelikih smetnji. Nadam se da ćemo ih vidjeti prije nego što dođemo do Strasbe; jer ako do tog vremena ne dostignemo Grofa, možda ćemo se morati posavjetovati glede našeg sljedećeg koraka.
Dnevnik dr. Sewarda
2. studenog.
Tri dana na cesti. Nikakvih novosti, a nema vremena za zapisivanje čak i da ih je bilo jer nam je svaki trenutak dragocjen. Odmarali smo se samo koliko je bilo potrebno za konje; no nas dvojica to izvrsno podnosimo. Oni naši pustolovni dani sad su nam se pokazali korisnima. Moramo dati sve od sebe. Nećemo biti mirni sve dok opet ne ugledamo parobrod.
3. studenog.
Kod Fundua smo čuli da je parobrod skrenuo u Bistricu. Da barem nije ovako hladno. Ima znakova da će uskoro snijeg. Bude li debeli sloj snijega, zaustavit će nas. U tom slučaju moramo nabaviti saonice i nastaviti dalje u ruskome stilu.
4. studenog.
Danas smo čuli da se parobrod zadržao zbog nezgode nastale kad su se pokušali probiti uzvodno po nekim brzacima. Slovački čamci lako ih prevaljuju uz pomoć užeta, zahvaljujući znalačkom upravljanju. Jedan je prošao tim putem samo nekoliko sati prije tog događaja. Godalming se amaterski bavi monterskim poslovima i očigledno je ponovno osposobio brod. Naposljetku su uspješno prešli brzake, uz pomoć tamošnjih ljudi, i nanovo krenuli u potjeru. Bojim se daje ta nezgoda ostavila brod u lošem stanju; seljaci nam kažu daje po povratku na mirnu vodu brod svako malo zastao, i to se nastavilo sve dok im je bio nadomak pogleda. Moramo zapeti jače nego ikad; možda će im uskoro zatrebati naša pomoć.
Dnevnik Mine Harker
31. listopada.
Stigli smo u Verešti u podne. Profesor mi kaže da me jutros u zoru jedva hipnotizirao, a ja sam rekla tek "Mrak i tišina." On je sada otišao kupiti kočiju i konje. Kaže da će kasnije pokušati kupiti i rezervne konje, tako da ih možemo mijenjati putem. Predstoji nam nešto više od stotinu kilometara. Priroda je lijepa i iznimno zanimljiva; da smo barem ovdje pod drukčijim okolnostima, kako bi bilo lijepo sve to promatrati! Da se Jonathan i ja sami vozimo ovuda, kakvo bi to bilo zadovoljstvo! Zaustavljali bismo se da upoznamo ljude i saznamo nešto o njihovu životu te bismo ispunili naše misli i uspomene svim bojama i živopisnošću ove nepripitomljene, prekrasne zemlje i slikovitog naroda! Ali, na žalost...!
Kasnije.
Dr. Van Helsing se vratio. Nabavio je kočiju i konje; na brzinu ćemo večerati i krenuti za jedan sat. Vlasnica krčme priprema nam golemu košaru s namirnicama; djeluje dostatna za četu vojnika. Profesor je u tome potiče, a meni je šapnuo da bismo tek za tjedan dana ponovno mogli nabaviti pristojnu hranu. I on je išao u kupnju, te je dao poslati kući čitavu gomilu krasnih bundi i krznenih ogrtača te čitavu silu toplih odjevnih predmeta. Nećemo imati prilike da nam bule hladno.
Uskoro krećemo. Bojim se i pomisliti što nam se može dogoditi. Doista smo u Božjim rukama Samo Bog zna što bi se moglo dogoditi. Ja mu se molim, svom snagom svoje lažne i skrušene duše da pripazi na mog voljenog muža; da Jonathan dozna, štogod se dogodilo, da ga volim i poštujem više nego što to mogu riječima iskazati te da ce moja posljednja i najiskrenija pomisao uvijek biti upućena njemu.
29 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:33 pm
Margita
Administrator
27.
DNEVNIK MINE HARKER
1. studenog.
Putujemo čitav dan, i to dobrom brzinom. Kao da konji znaju da imamo obzira prema njima jer čitavim putem jure punom brzinom. Dosad smo ih već toliko puta zamijenili i svaki put smo doživjeli isto, tako da smo se odvažili pomišljati kako će nam putovanje biti lako. Dr. Van Helsing drži se lakonski; govori seljacima da putuje u Bistricu, te im dobro plaća za zamjenu konja. Obično dobijemo toplu juhu, kavu ili čaj i krećemo dalje. Ovo je lijepa zemlja, prepuna ljepota, a ljudi su odvažni, snažni i priprosti, te su naizgled prepuni lijepih osobina. Vrlo su, vrlo praznovjerni. U prvoj kući gdje smo zastali, kad je žena koja nas je poslužila ugledala ožiljak na mom čelu, prekrižila se i ispružila prema meni dva prsta, da se zaštiti od uroka. Vjerujem kako su se potrudili da nam u hranu stave više češnjaka nego je uobičajeno; a ja ne podnosim češnjak. Od tog trenutka ne skidam ni šešir ni veo, te sam na taj način izbjegla njihove sumnje. Brzo putujemo, pa budući da nemamo sa sobom vozača koji bi prenosio priče, brži smo od skandala. No usudila bih se reći da će nas strah od uroka nezaobilazno pratiti čitavim putem. Profesor djeluje neumorno; čitavog se dana uopće nije odmarao, iako je mene natjerao da odspavam poprilično dugo. U sumrak me hipnotizirao i kaže da sam rekla po običaju – "Mrak, zapljuskivanje vode i škripa drveta". Dakle, naš je neprijatelj još uvijek na rijeci. Bojim se razmišljati o Jonathanu, no sad se nekako ne bojim za njega, niti pak za sebe. Pišem ovo dok čekamo u kući jednog ratara da nam se pripreme konji. Dr. Van Helsing spava. Jadni dragi čovjek, djeluje vrlo umorno, ostarjelo i sivo, ali usta su mu stisnuta čvrsto poput ustiju nekog pobjednika. Čak i u snu odlikuje se nekom nagonskom odlučnošću. Kad krenemo, nakon nekog vremena moram ga natjerati da se odmori, dok ću ja upravljati kočijom. Reći ću mu da su ispred nas još dani puta, te da ne smije klonuti onda kad sva njegova snaga bude najpotrebnija... Sve je spremno; uskoro krećemo.
2. studenog, ujutro.
Imala sam uspjeha i naizmjence smo vozili cijelu noć. Sad je svanuo dan, vedar, ali hladan. U zraku je neka čudnovata težina; kažem "težina" u pomanjkanju neke bolje riječi; oboje je osjećamo poput tereta. Vrlo je hladno i jedino nas naši topli odjevni predmeti od krzna čuvaju od hladnoće. U zoru me dr. Van Helsing hipnotizirao; kaže da sam odgovorila, "Mrak, škripa drveta i hučanje vode." Dakle, rijeka se mijenja kako napreduju uzvodno. Doista se nadam da se moj dragi neće izložiti nikakvoj opasnosti... Barem ne više nego što bude potrebno, no u Božjim smo rukama.
2. studenog, uvečer.
Vozimo se čitav dan. Krajolik postaje sve krševitiji kako napredujemo i veliki izdanci Karpata, koji su nam se u Vereštiju činili onako udaljenima i bili nisko na obzorju, sad kao da nas opkoljavaju i uzdižu se pred nama. Oboje smo prilično dobro raspoloženi; mislim da se međusobno pokušavamo razvedriti. Na taj način razvedrujemo i sebe. Dr. Van Helsing kaže da bismo do jutra trebali stići do klanca Borgo. Ovdje su kuće vrlo rijetke i profesor kaže da će zadnji konji koje smo nabavili trebati ići s nama do kraja, jer ih možda više nećemo moći zamijeniti. Nabavio je još dva uz ona dva koja smo zamijenili, pa sad imamo svojevrsni četveropreg. Ti su mili konji strpljivi i dobri ine zadaju nam nikakvih nevolja. Ne zabrinjavaju nas nikakvi drugi putnici, pa čak i ja mogu voziti. Doći ćemo do klanca za dana; ne želim stići onamo prije. Stoga putujemo laganim tempom i naizmjence se dugo odmaramo. Ah, što li će nam sutrašnji dan donijeti? Idemo u potragu za mjestom na kojemu je moj jadni muž onoliko patio. Daj Bože da idemo u pravom smjeru, te da će Bog čuvati mog muža i one koji su dragi i njemu i meni, te koji se nalaze u takvoj smrtonosnoj opasnosti. Jao, ja sam okaljana u Božjim očima i ostat ću takva sve dok on ne nađe potrebnim da se uzdignem pred njime, poput onih koji nisu ničime izazvali njegov gnjev.
Zapis Abrahama van Helsinga
4. studenog.
Ovo je upućeno mom starom i iskrenom prijatelju, liječniku Johnu Sewardu iz Purfleeta u Londonu, u slučaju da se više ne sretnemo. To bi moglo pružiti objašnjenje. Jutro je i pišem uz vatru koju sam održavao cijele noći, uz pomoć gospođe Mine. Hladno je, hladno; tako hladno da je sivo, teško nebo prepuno snijega, koji će jednom kad padne ostati ovdje čitave zime; tlo se otvrdnjava kako bi ga primilo. Izgleda da je to izvršilo jak utjecaj na gospodu Minu; cijelog joj je dana glava tako otežana da uopće nije nalik sebi. Samo spava, i spava, i spava! Ona, koja je inače tako budna, doslovce ništa nije učinila čitavog dana; izgubila je čak i volju za jelom. Ništa više ne zapisuje u svoj mali dnevnik, ona koja gaje vodila onako vjerno kad bismo god išli na spavanje. Nešto mi govori da nije sve u redu. No, večeras je malo bolje. Njezin dug cjelodnevni san osvježio ju je i oporavio, jer sad je ponovno dražesna i vedra po običaju. U sumrak sam je pokušao hipnotizirati, ali na žalost bezuspješno. Ta moć svakim danom postaje sve slabija, a večeras me u potpunosti izdala. No, neka bude Božja volja, kakva god bila i do čega nas dovela!
Da se sad vratim na protekle događaje, jer s obzirom na to da ih gospoda Mina ne zapisuje više stenografijom, moram ih ja zapisati na svoj nezgrapan, staromodni način, tako da nam baš svaki dan ne protekne nezabilježen.
Stigli smo do klanca Borgo jučer ujutro, odmah nakon izlaska sunca. Kad sam ugledao znakove nadolazeće zore, pripremio sam se za hipnotiziranje. Zaustavili smo kočiju i sišli, tako da nas ništa ne uznemiri. Načinio sam ležaj od krzna, a gospođa Mina je legla na nj i prepustila se hipnotičkome snu kao inače, ali sporije i na kraće vrijeme nego ikad prije. Došao je odgovor kao i prije: "Mrak i žubor vode." Zatim se probudila, vedra i puna života, te smo nastavili našim putem i uskoro stigli do klanca. Tada je postala jako uzbuđena; u njoj se stala očitovati neka nova snaga koja je vodi, jer pokazala je prema jednoj cesti i rekla: – Ovo je pravi put.
– Kako znate? – zapitao sam.
– Naravno da znam – odgovorila je, te dodala nakon stanke: – Nije li moj Jonathan putovao ovuda, te zapisao svoje putovanje?
U prvo vrijeme to mi se učinilo pomalo čudnovatim, no uskoro sam vidio da postoji samo jedna takva sporedna cesta. Slabo je korištena i razlikuje se od putničke ceste od Bukovine do Bistrice, koja je šira i tvrda, te češće korištena.
Stoga smo pošli ovom cestom. Kad bismo naišli na druge putove, to su znali isključivo konji, jer nismo uvijek bili sigurni čak ni da put postoji budući da su zapušteni i na njih je napadalo nešto malo snijega. Ja bih ih potaknuo uzdama i oni bi strpljivo krenuli dalje. Malo-pomalo, naišli smo na sve stoje Jonathan zabilježio u svome čudesnom dnevniku. Onda smo išli dugo, vrlo dugo; satima i satima. Na početku sam rekao gospodi Mini neka spava; pokušala je i uspjela. Spavala je cijelo vrijeme; sve dok me na kraju nisu počele obuzimati sumnje te sam je pokušao probuditi. No ona je i dalje nastavila spavati i nisam je mogao probuditi iako sam pokušavao. Ne želim biti pregrub u tome, da joj ne nanesem kakvo zlo, jer znam daje mnogo pretrpjela i san joj je na trenutke jedina utjeha. Mislim da sam malo zadrijemao, jer odjednom me prožeo osjećaj krivice, kao da sam nešto učinio. Osjetio sam kako sam se naglo trgnuo, s uzdama u ruci, a dobri su konji kaskali naprijed, kao i prije. Spustio sam pogled i ustanovio da gospođa Mina još uvijek spava. Sad je sumrak već blizu i svjetlost sunca nadire preko snijega poput velike žute poplave, tako da bacamo dugačke sjenke na mjestima gdje se planine strmo uzdižu. Jer mi se uspinjemo, cijelo se vrijeme uspinjemo, i sve je tako divlje i kamenito, kao daje ovdje kraj svijeta.
Probudio sam gospodu Minu. Ovaj put se probudila bez ikakva problema, te sam je potom pokušao hipnotizirati. Ali nije zaspala, bez obzira na mene. Ipak sam pokušavao i pokušavao, sve dok odjednom nisam vidio da se nalazimo u mraku. Stoga sam se ogledao oko sebe i ustanovio da je sunce zašlo. Gospođa Mina se nasmijala, a ja sam se okrenuo i pogledao je. Sad je sasvim budna i izgleda začuđujuće dobro, kao one noći kad smo prvi put ušli u Grofovu kuću u Carfaau. To me jako uznemirilo, ali ona je tako vedra i obzirna i tako misli na mene da sam zaboravio na sav svoj strah. Zapalio sam vatru, jer ponijeli smo sa sobom zalihu drveta, i ona je pripremila hranu dok sam ja ispregnuo konje, povezao ih i ostavio ih na zaklonjenu mjestu neka se hrane. Kad sam se nakon toga vratio do vatre, imala je spremnu večeru za mene. Kad sam i njoj ponudio, nasmiješila se i rekla mi da je već jela, da je bila tako gladna da me nije mogla čekati. To mi se nije svidjelo i obuzele su me mračne sumnje, ali bojim se da je ne preplašim, pa ne govorim ništa o tome. Jeo sam sam. Zatim smo se umotali u krzna i legli pokraj vatre. Rekao sam joj neka spava dok ću ja ostati na straži. Ali nakon nekog vremena sasvim sam zaboravio na stražarenje; pa kad sam se iznenadno prisjetio da sam na straži, zatekao sam je kako leži u tišini, no bila je budna i promatrala me blistavim očima. Ista se stvar ponovila još jednom, dvaput i do jutra sam se dobro naspavao. Kad sam je probudio, pokušao sam je hipnotizirati, ali na žalost nije mogla zaspati, iako je poslušno sklopila oči. Sunce se podizalo sve više i više, a zatim je usnula, prekasno, no tako duboko da se nije mogla probuditi. Nakon što sam upregnuo konje i sve pripremio, morao sam je podići i usnulu je smjestiti u kočiju. Još uvijek spava, i samo spava; u snu izgleda zdravije i rumenije nego prije. A meni se to ne sviđa. I bojim se, bojim se, bojim se! Svega se bojim, čak i razmišljanja, ali moram nastaviti svojim putem. Ulog u ovoj igri su život i smrt, ili još i više od toga, i ne smijemo ustuknuti.
5. studenog, ujutro.
Sve moram točno zapisati jer iako smo i vi i ja zajedno vidjeli kojekakva čudnovata zbivanja, možda ćete isprva pomisliti da sam ja, Van Helsing, poludio; da su mi brojne strahote i dugotrajno trpljenje živaca napokon pomračili um.
Putovali smo čitavog jučerašnjeg dana, sve više se približavajući planinama te zadirući u sve krševitije i pustije područje. Ovdje ima brojnih mrkih strmina te mnogo vodopada, a priroda kao da je nekoć održala ovdje svoj krabuljni ples. Gospođa Mina i dalje je samo spavala. Iako sam u međuvremenu ogladnio i utažio glad, nisam je mogao probuditi, čak ni da se najede. Počeo sam se pribojavati daju je obuzeo kobni utjecaj tog mjesta budući daje obilježena vampirskim krštenjem. "Dakle," rekao sam samome sebi, "ako već spava cijeli dan, onda ja neću spavati noću." Dok smo putovali grabom cestom, jer cesta je ondje doista bila stara i neuređena, držao sam glavu na grudima i spavao. Ponovno sam se probudio uz osjećaj krivice, naslutivši daje prošlo dosta vremena, te zatekao gospođu Minu kako još uvijek spava, a sunce je nisko zapalo. No sve se promijenilo; namrštene planine kao da su se udaljile i nalazili smo se blizu vrhunca strmog brežuljka, na čijem se samom vrhu nalazio upravo onakav dvorac o kakvome je pisao Jonathan u svom dnevniku. Istodobno sam stao likovati i pribojavati se; jer sad je svršetak bio blizu, što bilo da bilo. Probudio sam gospođu Minu i još je jednom pokušao hipnotizirati, ali, na žalost, nisam u tome imao uspjeha sve dok nije bilo prekasno. Zatim, prije nego što nas je prekrila silna tmina, jer čak i nakon zalaska sunca nebo je odražavalo potonulo sunce na snijegu, i neko vrijeme trajao je sveopći sumrak, ispregnuo sam konje i nahranio ih na najzaštićenijem mjestu što sam ga mogao pronaći. Zatim sam zapalio vatra i pokraj nje je gospođa Mina, sad budna i šarmantnija nego ikad, udobno sjedila medu svojim pokrivačima. Spremio sam hranu, no nije htjela jesti, rekavši jednostavno da nije gladna. Nisam je prisiljavao, znajući da bi to bilo uzaludno. Ali ja sam se najeo jer sad moram prikupiti snage za sve. Zatim sam, obuzet strahom od svega što bi se moglo dogoditi, povukao prsten oko mjesta na kojem je sjedila gospođa Mina, dovoljno velik da se može odmoriti. Potom sam komadićem hostije prešao po tome prstenu, te ga razlomio na sićušne komadiće, tako da je sve bilo dobro čuvano. Ona je čitavo to vrijeme nepomično sjedila, tako mirno kao daje mrtva, i postajala je sve bjelja i bjelja, sve dok nije bila bijela poput snijega; nije rekla ni riječi. Ali kad sam joj se približio, privukla se k meni i shvatio sam da se ta jadna duša trese od glave do pete, tako daje to bilo upravo bolno zamijetiti. Kad se malo umirila, obratio sam joj se: – Zar nećete doći bliže k vatri?
Jer, htio sam testirati što je bila u stanju učiniti. Poslušno je ustala, no kad je načinila jedan korak, zaustavila se te ostala na mjestu kao da ju je netko udario.
– Zašto ste stali? – zapitao sam.
Odmahnula je glavom, te se vratila i sjela na svoje mjesto. Zatim me pogledala širom otvorenih očiju, poput osobe koja se prenula iz sna.
– Ne mogu! – rekla je jednostavno te zašutjela. Obradovao sam se jer sam znao da ono što ona ne može, ne mogu ni oni kojih se pribojavamo. Iako joj je tijelu prijetila opasnost, barem joj je duša bila na sigurnome!
Nakon nekog vremena konji su počeli njištati te su stali natezati svoje spone sve dok nisam otišao do njih i umirio ih. Kad su osjetili moje rake na sebi, zanjištali su radosno te mi stali lizati šake, zašutjevši na neko vrijeme. Otišao sam do njih mnogo puta te noći, sve dok nije nastupio onaj hladni sat kad zamre sve u prirodi. Svaki put moj ih je dolazak umirio. Za vrijeme onog hladnog sata vatra je počela gasnuti i ja sam kročio kako bih dodao još drva na nju, jer sad je snijeg dolazio na mahove, a s njime i studena magla. Čak je i u mraku bilo nekakve svjetlosti, što je uvijek slučaj uz snijeg. Činilo mi se da snježni zapusi i pramenovi magle uzimaju oblike žena u odjeći koja im se vukla po tlu. Vladala je mrtvačka, mračna tišina, samo su konji njištali i zgurili se, kao da ih je obuzeo najstrašniji užas. Počeli su me obuzimati strahovi, jezoviti strahovi; no onda me obuzeo osjećaj sigurnosti unutar prstena u kojemu sam stajao. I ja sam počeo pomišljati da su moje maštarije plod noći i tmine, te nemira kroz koji sam prošao i sve te užasne brige. Kao da su se sa mnom poigravala moja sjećanja na ono stravično Jonathanovo iskustvo; jer snježne pahuljice i magla počele su kružiti okolo-naokolo, sve dok mi se nije učinilo da nejasno vidim one žene koje su ga htjele ljubiti. A zatim su se konji stali zgurivati sve niže i niže, te zaječali od užasa kao ljudi koje je obuzela bol. Nije ih spopalo čak ni ludilo straha, da se otrgnu i pobjegnu. Pobojao sam se za moju dragu gospođu Minu kad su se te čudnovate prilike približile i stale kružiti naokolo. Pogledao sam je, no ona je mirno sjedila i nasmiješila mi se. Kad sam htio otići do vatre da bacim još drva na nju, uhvatila me i povukla natrag, te prošaptala tako prigušenim glasom da se činio kao iz sna: – Ne, ne! Nemojte izlaziti. Ovdje ste sigurni! Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je u oči.
– Ali vi? Bojim se upravo za vas! – rekao sara joj, na što se nasmijala, prigušeno i nestvarno.
– Bojite se za mene! – rekla je. – Zašto se bojite za mene? Nitko na svijetu nije sigurniji od njih nego što sam ja.
Dok sam se pitao što to znači, zapuh vjetra rasplamsao je vatru i ugledao sam crveni ožiljak na njezinu čelu. A zatim sam, na žalost, saznao istinu. Da nisam, uskoro bih je saznao, jer one uzvrtjele prilike sazdane od magle i snijega približile su se, no neprestance su se držale izvan svetog kruga. Zatim su se počele utjelovljivati, ako mi Bog nije oduzeo razum, jer sve sam vidio vlastitim očima, sve dok se nisu našle preda mnom, od krvi i mesa, iste one tri žene koje je Jonathan vidio u sobi, kad su ga htjele ljubiti u grlo. Prepoznao sam njišuće zaobljene oblike, blistave prodorne oči, bijele zube, rumenu boju, razbludne usne. Nasmiješile su se čaki jadnoj dragoj gospodi Mini. Dok je njihov smijeh dopirao kroz tišinu noći, ispreplitale su ruke i pokazivale na nju, te se javljale onim svojim zamamnim zvonkim glasovima koje je Jonathan opisao kao prepune neizdržljive zamamnosti glazbenih čaša: – Dođi, sestro. Dođi k nama. Dođi! Dođi!
U strahu sam se okrenuo prema mojoj jadnoj gospođi Mini i srce mi je od radosti poskočilo poput plamička, jer užas u njezinim očima, odbojnost, strava, ispričali su mome srcu priču prepunu nade. Hvala Bogu, ona još uvijek ne pripada njima. Zgrabio sam drvo za potpalu koje sam imao uz sebe, ispružio komadić hostije te krenuo u njihovu smjera prema vatri. Povukle su se preda mnom te se prigušeno i zastrašujuće nasmijale. Dometnuo sam drvo na vatru i nisam ih se bojao, jer znao sam da smo sigurni pod zaštitom kojom smo raspolagali. Nisu mi mogle prići dok sam bio naoružan na taj način, niti pak gospodi Mini dok se nalazila unutar onog kruga, koji nije mogla napustiti, kao što one nisu mogle prodrijeti u nj. Konji su prestali tuliti i mirno su legli na tlo. Snijeg je polako padao na njih i postajali su sve bjelji. Znao sam da te uboge životinje više ne osjećaju užas.
I tako smo ostali sve dok se crvenilo zore nije počelo probijati kroz snježnu tminu. Bio sam usamljen i preplašen, te pun jada i užasa. Ali kad se ono prekrasno sunce stalo uzdizati iznad obzorja, kao da sam nanovo oživio. Pri prvome znaku zore jezovite su se prilike rastopile u uzvrtjeloj magli i snijegu; duhovi od prozirne tmine udaljili su se prema dvorcu i izgubili se.
Kako je stala rudjeti zora, nagonski sam se okrenuo prema gospođi Mini, u namjeri da je hipnotiziram, no ona je ležala obuzeta dubokim i iznenadnim snom, iz kojega je nisam mogao probuditi. Pokušao sam je hipnotizirati kroz san, ali uopće nije reagirala, baš ni malo. I tako je svanuo dan. Još uvijek se bojim pomaknuti. Zapalio sam vatru i pogledao konje – svi su mrtvi. Danas ovdje imam mnogo posla i još uvijek čekam da se sunce visoko uzdigne. Moram obići mjesta gdje će mi to sunčevo svjetlo, koliko god bilo prigušeno snijegom i maglom, donijeti sigurnost.
Ojačat ću se doručkom, a onda krećem na svoj užasan posao. Gospođa Mina još uvijek spava; i hvala Bogu, smirena je u snu!
Dnevnik Jonathana Harkera
4. studenog, navečer.
Nesreća s brodom bila je za nas prava strahota. Da se to nije dogodilo, već bismo davno prestigli onaj brod, a moja bi draga Mina bila slobodna. Bojim se razmišljati o njoj, koja je sad na pustarama blizu onoga jezovitog mjesta. Nabavili smo konje i slijedimo po tragu. Pišem ovo dok se Godalming priprema. Naoružani smo. Cigani moraju pripaziti ako se namjeravaju boriti. Ah, da su barem Morris i Seward s nama! Preostaje nam tek da se nadamo! Ako ništa više ne zapišem, zbogom Mina! Bog nek te čuva i blagoslovi.
Dnevnik dr. Sewarda
5. studenog.
U zora smo pred sobom ugledali skupinu Cigana koji su jurili iz smjera rijeke s teretnim kolima. Nagusto su ih opkolili te jurili kao da su pomahnitali. Lagano pada snijeg i u zraku se osjeća neko čudnovato uzbuđenje. Možda smo jednostavno mi uzbuđeni, ali ova je potištenost neobična. Izdaleka čujem zavijanje vukova;snijeg ih dovodi dolje s planina i svima nam prijete opasnosti sa svih strana. Konji su gotovo spremni i uskoro krećemo. Jurimo prema nečijoj smrti. Samo Bog znade prema čijoj, i gdje,kada ili kako bi se to moglo zbiti...
Zapis dr. van Helsinga
5. studenog, poslijepodne.
U najmanju ruku, zdrav sam duhom. Hvala Bogu barem na toj milosti, što god se drugo dogodilo, iako je to bilo teško dokazati. Kad sam ostavio gospođu Minu da spava unutar svetog kruga, krenuo sam prema dvorcu. Kovački čekić koji sam uzeo u kočiji iz Vereštija pokazao se korisnim. Iako su sva vrata bila otvorena, razvalio sam ih s njihovih zahrđalih šarki, kako se ne bi zatvorila zbog nečije zle namjere ili pak zlosretnom igrom slučaja, pa kasnije ne bih mogao izaći. Tu mi je pomoglo Jonathanovo gorko iskustvo. Prisjetivši se njegova dnevnika, pronašao sam put do stare kapelice jer sam znao da me ondje čeka moj posao. Zrak je bio nepodnošljiv; činilo mi se kao da u njemu ima nekakva sumpornog plina, od kojeg mi se na mahove vrtjelo u glavi. Ili mi je šumjelo u ušima, ili je pak izdaleka dopiralo zavijanje vukova. Zatim sam se prisjetio drage gospođe Mine i obuzela me strahovita nedoumica. Upravo me razdirala. Nju se nisam usuđivao dovesti na ovo mjesto, već sam je ostavio na sigurnome od vampira u onome svetom krugu; no čak će i tamo biti vuk! Odlučio sam da je moj posao ovdje, te da se moramo prepustiti vukovima bude li to Božja volja. U svakom slučaju, to je značilo tek smrt iza koje slijedi sloboda. Stoga sam ja odabrao u njezino ime. Da se radilo o meni, izbor bi bio jednostavan; vučja je gubica bolje mjesto za počinak nego pak vampirski grob! Stoga sam odlučio nastaviti sa svojim poslom.
Znao sam da trebam pronaći barem tri groba; odnosno, barem tri zaposjednuta. Stoga sam krenuo u potragu i pronašao sam jednu od žena. Ležala je u svom vampirskom snu, tako prepuna života i razbludne ljepote da sam zadrhtao kao da namjeravam počiniti umorstvo. Ah, ne sumnjam da su u stara vremena, kad su takve stvari bile česte, brojni ljudi koji su se upustili u zadatak poput mojeg na kraju doživjeli da ih izda srce, pa onda i živci. I tako su oklijevali, oklijevali i oklijevali, sve dok ih sama ljepota i čudesnost raskalašenih živih mrtvaca nisu hipnotizirali; te bi on ostao sve dok ne bi nastupio sumrak, a onda bi vampirski san završio.
Tad bi se prekrasne oči ljepotice otvorile i pogledale pune ljubavi, a putena usta napućila bi se u poljubac... a muškarac je slab. I tako bi medu vampirima ostala još jedna žrtva; još jedno pojačanje mračnim i jezovitim redovima živih mrtvaca!
Zacijelo postoji neka privlačnost kad me privukla i sama prisutnost takvog bića, čak i dok je ona ležala u grobnici oronuloj od starosti i prepunoj prašine koja se stoljećima skupljala i iako je ondje vladao onaj užasan zadah koji smo zatekli i u Grofovim jazbinama. Da, bio sam privučen... Ja, Van Helsing, onako predan svome poslu i s tolikim razlozima za mržnju, bio sam privučen, obuzet čežnjom za oklijevanjem, koja kao da me paralizirala i zagušila mi samu dušu. Možda su me počeli svladavati potreba za snom i ona težina u zraku. U svakom slučaju, zapadao sam u san, i to san otvorenih očiju, tipičan za čovjeka koji se prepušta slatkim privlačnostima, kad je iznenada kroz zrak nepomičan od snijega došao dugački, potmuli jecaj, toliko ispunjen jadom i tugom da me probudio poput zvuka trube. Jer bio je to glas moje drage gospode Mine.
Zatim sam se ponovno pripremio za svoju jezovitu zadaću, te stao odvaljivati nadgrobne spomenike i pronašao još jednu od sestara, onu drugu crnomanjastu. Nisam se usudio zastati da je pogledam, kao što sam se zagledao u njezinu sestru, da još jednom ne budem začaran, već sam nastavio s potragom, sve dok u jednoj visokoj grobnici, koja kao daje sagrađena za neku vrlo voljenu osobu, nisam pronašao onu preostalu, plavokosu sestru koju sam, poput Jonathana, vidio kako se utjelovljuje iz atoma magle. Pružala je tako prekrasan prizor i bila toliko očaravajuće lijepa, tako iznimno putena, da mi se u glavi zavrtjelo od mog muškog nagona koji navodi neke pripadnike mog spola da zavole i zaštite slične njoj. No, hvala Bogu, onaj jecaj iz duše moje drage gospode Mine još mi nije utihnuo u ušima. Prije nego što me začaranost jače uhvatila, pripremio sam se za svoj strahovit posao. Do tog sam trenutka pretražio već sve grobnice u kapelici, koliko sam mogao vidjeti. Kako su nas u noći pohodila samo ova tri fantomska živa mrtvaca, zaključio sam da ne postoji više ni jedan aktivan vampir. Bila je ondje i jedna velika grobnica, uzvišenija od ostalih; bijaše golema i skladnih razmjera. Na njoj je stajala tek jedna-jedina riječ: DRAKULA To je, dakle, bio posmrtni dom kraljevskog vampira, zbog kojega su nastali onako brojni drugi grobovi.
Njegova je praznina rječito govorila ono što sam već znao. Prije nego što sam počeo svojim strašnim poslom vraćati one žene u njihovo mrtvo stanje, stavio sam u Drakulinu grobnicu nešto hostije te na taj način zauvijek prognao tog živog mrtvaca iz nje.
Zatim je započeo moj strašni zadatak i ja sam ga se pribojavao. Da je bila samo jedna, bilo bi to razmjerno lako. Ali tri! Dvaput započeti nakon što sam već jednom izvršio taj užasni posao; jer ako je bilo strašno u slučaju dražesne gđice Lucy kako će tek biti s ovim neznanim ženama koje su preživjele tijekom stoljeća i koje su bile ojačane prolaskom godina; koje će se, ako to mogu, boriti za svoje gnusne živote?
O, prijatelju moj Johne, bilo je to pravo mesarenje. Da nisam imao na umu druge mrtve osobe te jednu živu nad koju se nadvio takav teret straha, ne bih to mogao dovršiti. Još uvijek ne prestajem drhtati, iako su mi do samoga svršetka hvala budi Bogu, živci izdržali. Da nisam ugledao počinak, na prvome licu, te radost koja ju je obuzela prije nego što je započelo raspadanje, u znak shvaćanja da je duša pobijedila, ne bih mogao nastaviti sa svojini mesarenjem. Ne bih bio izdržao užasno vriskanje dok se zabijao kolac; bacakanje tijela obuzeta grčevima te usnice prekrivene krvavom pjenom. Pobjegao bih užasnut i ostavio svoj posao nedovršenim. Ali gotovo je! A one jadne duše, sad ih mogu žaliti i plakati za njima, kad se sjetim kako su bile smirene u duboku smrtnome snu, onaj kratki trenutak prije nego što su nestale. Jer, prijatelju John, jedva da je moj nož odrezao nekoj od njih glavu, kad se čitavo tijelo počelo rastapati i drobiti u prvobitnu prašinu, kao da je smrt koja je trebala nastupiti još prije mnogo stoljeća konačno došla na svoje, te jasno i glasno rekla "Ja sam ovdje!" Prije nego što sam napustio dvorac, uredio sam njegove ulaze tako da Grof nikad više ne može ući na to mjesto kao živi mrtvac.
Kad sam stupio unutar kruga u kojem je spavala gospođa Mina, ona se razbudila, ugledala me te uskliknula od boli što sam toliko propatio.
– Dođite! – rekla je. – Pođimo s ovog užasnog mjesta! Hajde da krenemo ususret mome mužu, koji dolazi prema nama, znam to.
Izgledala je oslabjelo i blijedo, no oči joj bijahu čiste i blistale su od žara s kojim je govorila. Bilo mije drago vidjeti njezino bljedilo i njezinu bolest, jer misli su mi bile pune svježeg užasa onog rumenog vampirskog sna.
I tako, uz vjeru i nadu, pa ipak ispunjeni strahom, krećemo prema istoku da se susretnemo s našim prijateljima... i njime, za kojega mi gospođa Mina kaže kako zna da nam dolazi ususret.
Dnevnik Mine Harker
6. studenog.
Već je bilo kasno poslijepodne kad smo profesor i ja krenuli prema istoku, odakle je, znala sam, dolazio Jonathan. Nismo išli brzo, iako je put strmo vodio nizbrdo, jer morali smo nositi sa sobom teške pokrivače i omotače. Nismo se usudili suočiti s mogućnošću da ostanemo bez topline u hladnoći i na snijegu. Morali smo uzeti i dio naših zaliha, jer nalazili smo se u potpunoj pustoši i, koliko smo mogli vidjeti kroz snijeg koji je padao, nije bilo nikakva znaka da netko ondje živi. Nakon što smo prešli više od kilometra, umorila sam se od naporna pješačenja te sjela da se odmorim. Tada smo se okrenuli i ugledali kako Drakulin dvorac u jasnoj crti para nebo, jer nalazili smo se tako duboko pod brdom na kojemu je stajao da se pogled na Karpate pružao iz velike dubine. Vidjeli smo ga u svoj njegovoj veličanstvenosti, šćućurena na vrhu tristo metara duboke provalije, a između njega i strmine planine s bilo koje strane nalazio se veliki rasjek. To se mjesto odlikovalo nečim nepripitomljenim i sablasnim. Mogli smo čuti udaljeno zavijanje vukova. Bili su još daleko, no taj je zvuk, iako prigušen snijegom koji je padajući sve umrtvljivao, bio prepun groze. Po tome kako je dr. Van Helsing nešto tražio, vidjela sam da pokušava pronaći neko strateško mjesto, gdje bismo bili manje izloženi u slučaju napada. Gruba cesta i dalje je vodila nizbrdo; mogli smo je nazrijeti kroz lepršavi snijeg.
Za kratko vrijeme profesor mi je dao znak neka dođem, pa sam ustala i pridružila mu se. Pronašao je izvrsno mjesto, svojevrsnu prirodnu spilju u stijeni, s ulazom nalik na vrata između dvije kamene gromade. Uhvatio me za ruku i povukao me unutra.
– Gledajte! – rekao je. – Ovdje ćete biti zaklonjeni, a dođu li vukovi, mogu se obračunati s njima jednim po jednim.
Unio je unutra naša krzna i načinio mi udobno gnijezdo, te izvadio nešto namirnica i stao me tjerati da ih pojedem. Ali nisam mogla jesti; i sam mi je pokušaj bio odbojan. Koliko god sam mu htjela ugoditi, nisam se mogla natjerati da to pokušam. Djelovao je vrlo tužno, no nije me korio. Uzeo je iz svog kovčega dalekozor te stao navrh stijene i počeo pretraživati obzorje.
– Gledajte, gospođo Mina! – uzviknuo je odjednom. – Gledajte, gledajte!
Skočila sam na noge i stala pokraj njega na stijeni; pružio mi je dalekozor i pokazao prstom. Snijeg je sad padao još gušće, te se silovito vrtložio jer počeo je puhati jak vjetar. No, tu i tamo nastala bi pokoja stanka između snježnih zapuha i tad sam mogla vidjeti vrlo daleko. S visine na kojoj smo se nalazili moglo se vidjeti vrlo daleko, a tamo daleko, iza bijele snježne pustoši, mogla sam vidjeti rijeku koja je ležala poput crne vrpce prepune zavijutaka u svome tijeku. Točno ispred nas i ne osobito daleko, zapravo, tako blizu da sam se čudila kako to nisam već prije zapazila, žurno je pristizala skupina jahača. U sredini su se nalazila dugačka teretna kola, koja su se naginjala s jedne strane na drugu, poput psećeg repa kad maše, prilikom svake veće neravnine na cesti. Kako su bili grabo ocrtani na pozadini od snijega, iz odjeće muškaraca mogla sam razabrati da su to bili nekakvi seljaci ili pak Cigani.
Na kolima se nalazio veliki četverokutni sanduk. Srce mi je zastalo kad sam ga ugledala, jer osjećala sam da je kraj blizu. Sad se već primicalo večer i dobro sam znala da će u sumrak ono Biće, koje će do tog trenutka ostati ondje zatočeno, steći novu slobodu te će moći u bilo kojem od mnogobojnih oblika umaći svakoj potjeri. U strahu sam se okrenula prema profesoru, no na moje zaprepaštenje njega nije ondje bilo. Trenutak kasnije ugledala sam ga ispod sebe. Oko stijene je povukao krug, nalik na onaj u kojemu smo sinoć pronašli utočište. Kad ga je dovršio, ponovno je stao pokraj mene.
– Ovdje ćete barem biti sigurni od njega!- rekao je. Uzeo mi je dalekozor iz ruku i sljedeći zapuh snijega pomeo je čitavi prostor ispod nas. – Vidite! – rekao je.- Brzo stižu; bičuju konje te galopiraju najbrže što mogu. – Zastao je i nastavio muklim glasom: – Jure da stignu prije sumraka. Možda smo zakasnili. Neka bude Božja volja!
Navalio je još jedan zasljepljujući nalet snijega nošena vjetrom i čitav je krajolik bio izbrisan. No, to je brzo prošlo i još jednom njegov se dalekozor usmjerio prema ravnici. Zatim je iznenadno uskliknuo: – Gledajte! Gledajte! Eno, dva jahača brzo ih slijede, stižu s juga. To su zacijelo Quincey i John. Uzmite dalekozor. Gledajte prije nego snijeg sve to izbriše!
Prihvatila sam dalekozor i pogledala. Ona su dva muškarca mogla biti dr. Seward i g. Morris. U svakom slučaju, znala sam da nijedan od njih nije Jonathan. Istovremeno sam znala i da Jonathan nije daleko; pogledala sam naokolo te sa sjeverne strane od nadolazeće skupine ugledala još dva muškarca koji su jahali vratolomnom brzinom. Znala sam da je jedan od njih Jonathan, a daje drugi, dakako, lord Godalming. I oni su progonili skupinu s kolima. Kad sam to rekla profesoru, povikao je od radosti poput školarca i nakon stoje netremice promatrao sve dok snijeg nije onemogućio pogled, položio je svoju pušku spremnu za upotrebu na veliki kamen kod otvora našeg skloništa.
– Međusobno se približavaju – rekao je. – Kad dođe vrijeme za to, imat ćemo Cigane sa svih strana.
Ja sam pripremila svoj revolver jer dok smo razgovarali, zavijanje vukova postajalo je sve jače i bliže. Kad je vijavica na trenutak jenjala, ponovno smo pogledali. Bilo je čudno vidjeti kako snijeg pada u takvim teškim pahuljama sasvim blizu nas, a u daljini je sunce sjalo sve većim sjajem kako je tonulo iza udaljenih planinskih vrhunaca. Kako sam pogledala dalekozorom svuda oko-nas, ugledala sam kako se tu i tamo pojedinačno, te u parovima, po troje i više kreću točkice – vukovi su se skupljali radi plijena.
Svaki je trenutak djelovao poput čitave vječnosti dok smo čekali. Vjetar je sad dolazio u silovitim naletima, te bjesomučno gonio snijeg koji je navaljivao na nas u kovitlacima. Na trenutke nismo mogli vidjeti ni za dužinu ruke ispred sebe; no zatim bi se pak, dok je pokraj nas puhao vjetar mukla zvuka, zrak oko nas naizgled raščistio tako da smo mogli vidjeti u daljinu. U posljednje smo se vrijeme toliko priviknuli na očekivanje zore i sumraka da smo s velikom točnošću znali kad će oni nastupiti; i sad smo znali da će sunce uskoro zaci.
Bilo je teško povjerovati daje po našim satovima prošlo manje od sat vremena čekanja u onome kamenitom skloništu prije nego što su se oko nas počela skupljati različita tijela. Vjetar je sad počeo puhati bjesnije i uz silovitije nalete, a postojanije je dolazio sa sjevera. Činilo se kao daje odagnao snježne oblake od nas jer snijeg je sad padao tek u povremenim naletima. Začudo, oni progonjeni ljudi kao da uopće nisu primjećivali da su progonjeni, ili barem nisu za to marili. No činilo se da obnovljenom brzinom hitaju kako se sunce sve više i više spuštalo na planinske vrhove.
Bili su nam sve bliži i bliži. Profesor i ja čučnuli smo iza naše stijene te držali spremno oružje. Mogla sam vidjeti kako je odlučan u namjeri da oni neće proći. Svi su do jednoga bili sasvim nesvjesni naše prisutnosti.
Iznenada su dva glasa povikala "Stoj!" Jedan je pripadao mom Jonathanu, povišen zbog snažnih emocija; drugi je bio odlučan glas tihe zapovijedi g. Morrisa. Cigani možda nisu znali taj jezik, ali nije bilo nikakve zabune glede tona glasa, na kojem god jeziku to bilo izgovoreno. Nagonski su povukli uzde i u tom su trenutku lord Godalming i Jonathan dojurili sjedne strane, a dr. Seward i g. Morris s druge. Vođa Cigana, naočit muškarac koji je sjedio u sedlu poput kentaura, mahnuo im je neka odbiju, te razjarenim glasom doviknuo svojim drugovima neka produže. Bičem su ošinuli konje, koji su skočili naprijed, ali ona su četvorica podigla svoje vinčesterke i na nepogrešivi im način naredili neka stanu. U istom trenutku dr. Van Helsing i ja skočili smo iz zaklona stijene i usmjerili prema njima svoje oružje. Videći da su opkoljeni, dvojica su povukla svoje uzde i zaustavila se. Voda se okrenuo prema njima i rekao im nešto, na što su svi muškarci iz skupine Cigana povukli oružje kakvo su već nosili, nož ili pištolj, te se spremili za napad. Zapovijed je odmah poslušana.
Vođa je uz brzi pokret svojih uzda natjerao svog konja naprijed, te prvo pokazao sunce, koje je sad bilo sasvim na planinskim vrhuncima, a zatim prema dvorcu te rekao nešto što nisam razumjela. U znak odgovora, sva četvorica muškaraca na našoj strani bacila su se sa svojih konja te su pojurili prema kolima.
Trebala sam osjetiti užasan strah kad sam vidjela Jonathana u onakvoj opasnosti, no zacijelo me obuzeo žar bitke, baš kao i njih. Nisam osjećala nikakva straha, već samo divlju, sveobuhvatnu želju da poduzmem nešto. Kad je vidio brz poket naših, vođi Cigana izdao je naredbu. Njegovi su ljudi odmah stali uokolo kola, u nekakvu nediscipliniranom pokušaju, te je svaki ramenom štitio i gurao drugoga u želji da izvrši zapovijed.
Usred svega toga mogla sam vidjeti da se Jonathan s jedne strane obruča ljudi i Quincey s druge strane silom primiču kolima; bilo je očigledno da namjeravaju završiti taj posao prije nego što zađe sunce. Kao da ih ništa nije zaustavljalo, pa čak ni usporavalo. Ni uperena oružja Cigana pred njima, ni njihovi blistavi noževi, niti pak zavijanje vukova iza njih – ništa kao da nije čak ni privlačilo njihova pozornost. Jonathanova razjarenost te očiglednost njegove nakane naizgled su izvršili jak dojam na ljude ispred njega;nagonski su se zgurili u stranu i propustili ga. U hipu je skočio na kola i snagom koja se činila nevjerojatnom podigao veliki sanduk i bacio ga preko kotača na tlo. U međuvremenu je g. Morris morao upotrijebiti silu kako bi sa svoje strane prodro kroz obruč Cigana. Dok sam bez daha promatrala Jonathana, krajičkom sam oka vidjela g. Morrisa kako očajnički napreduje, te ugledala kako su bljesnuli ciganski noževi dok se probio kroz njih, i zamahnuli su prema njemu. Parirao im je svojim velikim traperskim nožem i isprva sam pomislila kako se i on probio neozlijeđen; no kad je skočio pokraj Jonathana, koji se do tog vremena bacio s kola, vidjela sam kako se lijevom rukom uhvatio za bok, te da mu kroz prste brizga krv. No bez obzira na to, nije oklijevao, jer dok je Jonathan očajničkom snagom navalio na jedan kraj sanduka, pokušavajući odvaliti poklopac svojim velikim nožem, on je mahnito navalio na drugi svojim traperskim. Uslijed napora obojice muškaraca poklopac je počeo popuštati, čavli su se izvukli uz kratkotrajan škriputav zvuk i vrh sanduka bio je odbačen. Sad su već Cigani opazili da se nalaze na nišanu vinčesterki te na milost i nemilost lorda Godalminga i dr. Sewarda, pa su se predali i nisu više pružali otpor. Sunce se gotovo spustilo iza planinskih vrhunaca, a sjenke čitave skupine padale su dugačke na snijeg. Ugledala sam Grofa kako leži u sanduku na zemlji, a dio te zemlje uslijed silovitog pada s kola prosuo se po njemu. Bio je mrtvački blijed, upravo poput voštane lutke, i crvene su mu oči zasjale onim užasnim osvetoljubivim pogledom kojega sam predobro poznavala. Dok sam gledala, oči su mu opazile zalazeće sunce i pogled pun mržnje u njima postao je pobjedonosan.
No istog trenutka uslijedio je zamah i udarac Jonathanova velikog noža. Vrisnula sam ugledavši kako reže kroz grlo, dok se u istome trenutku traperski nož g. Morrisa zario u srce.
Bilo je to nalik čudu; no pred našim očima, gotovo prije nego što sam mogla uzeti zrak, cijelo se tijelo urušilo u prah i nestalo nam s očiju.
Sve dok budem živa bit će mi drago što mu je upravo u tom trenutku konačna raspadanja licem prešao smireni izgled, kakav nikad nisam mogla zamisliti na njemu.
Drakulin se dvorac sad ocrtavao na crvenom nebu i svaki kamen na njegovim ruševnim bedemima bio je naglašen svjetlošću zalazećeg sunca.
Cigani, koji su nas na neki način povezali s nevjerojatnim nestankom mrtva čovjeka, okrenuli su se bez ijedne riječi te odjahali kao da im o tome ovisi život. Oni koji nisu bili na konjima skočili su na teretna kola i povikali jahačima neka ih ne napuste. Vukovi, koji su se bili povukli na sigurnu udaljenost, krenuli su za njihovim tragom, ostavivši nas na miru.
G. Morris, koji je klonuo na tlo, naslonio se na lakat pritiskajući rukom bok; krv mu je i dalje navirala kroz prste. Pojurila sam prema njemu, jer sveti krug me sad više nije zadržavao; isto su tako pojurila i oba liječnika. Jonathan je kleknuo iza njega i ranjenik je zabacio glavu na njegovo rame. S uzdahom je uzeo moju ruku u svoju koja nije bila umrljana. Zacijelo mi je na licu vidio tjeskobu, jer nasmiješio mi se i rekao: – Jednostavno sam presretan što sam mogao biti od koristi! O, Bože! – povikao je iznenada, s mukom se uspravivši u sjedeći stav, te prstom pokazao prema meni. – Vrijedilo je zbog ovoga umrijeti! Gledajte! Gledajte!
Sunce je sad već sasvim sišlo do planinskog vrha i crveni odsjaji padali su mi na lice, tako daje bilo okupano ružičastom svjetlošću. Svi su muškarci kao jedan pali na koljena te izustili jedan duboki i iskreni "Amen" dok su im oči slijedile smjer što gaje pokazivao njegov prst, a umirući čovjek je rekao: – Sad neka je hvala Bogu što sve ovo nije bilo uzalud! Gledajte! Ni snijeg nije tako besprijekorno čist kao njezino čelo! Kletva je prošla!
I na našu strahovitu bol, uz osmijeh i bez riječi, umro je taj galantni gospodin.
Bilješka Prije nekoliko godina svi smo prošli kroz plamen; a sreća koja je u međuvremenu zadesila neke od nas po našem je mišljenju vrijedna boli koju smo pretrpjeli. Za Minu i mene dodatnu radost predstavlja to što je rođendan našeg sina na isti dan kad je umro Quincey Morris. Znam da njegova majka potajno vjeruje kako je dio duha našeg hrabrog prijatelja prešao u njega. Njegova imena povezuju cijelu našu skupinu muškaraca, no mi ga zovemo samo Quincey.
Ljetos ove godine otišli smo na putovanje u Transilvaniju, još jednom posjetiti stari teren koji nam je bio, i još je uvijek, toliko prepun živih i užasnih sjećanja. Bilo je gotovo nemoguće povjerovati da su stvari koje smo vidjeli vlastitim očima i čuli vlastitim ušima prava, živa istina. Svaki trag onoga što je nekoć bilo izbrisan je. Dvorac je stajao kao i prije, visoko uspravljen iznad pustoši.
Kad smo se vratili kući, počeli smo pričati o starim vremenima, na koja smo svi mogli pogledati bez očaja, jer i Godalming i Seward sretno su oženjeni. Ja sam uzeo spise iz sefa u kojem su se nalazili još od našeg povratka prije toliko vremena. Zapanjila nas je činjenica da se među gomilom materijala od kojeg su sastavljeni ovi zapisi jedva nalazi i jedan autentičan dokument. Tek gomila otipkana materijala, s iznimkom kasnijih bilježnica što smo ih vodili Mina, Seward i ja, te Van Helsingov zapis. Čak i da smo to željeli, jedva da smo mogli zatražiti od bilo koga da to prihvati kao dokaz o tako strahovitoj priči. Van Helsing sve je to sažeo rekavši, s našim sinčićem na koljenu: – Mi ne želimo nikakvih dokaza; ne tražimo ni od koga da nam povjeruje! Ovaj dječak jednog će dana saznati kakva je hrabra i galantna žena njegova majka. Već zna koliko je ona dražesna i prepuna ljubavi; kasnije će shvatiti kako to da su je neki ljudi toliko voljeli da su se toliko toga usudili učiniti zbog nje.
DNEVNIK MINE HARKER
1. studenog.
Putujemo čitav dan, i to dobrom brzinom. Kao da konji znaju da imamo obzira prema njima jer čitavim putem jure punom brzinom. Dosad smo ih već toliko puta zamijenili i svaki put smo doživjeli isto, tako da smo se odvažili pomišljati kako će nam putovanje biti lako. Dr. Van Helsing drži se lakonski; govori seljacima da putuje u Bistricu, te im dobro plaća za zamjenu konja. Obično dobijemo toplu juhu, kavu ili čaj i krećemo dalje. Ovo je lijepa zemlja, prepuna ljepota, a ljudi su odvažni, snažni i priprosti, te su naizgled prepuni lijepih osobina. Vrlo su, vrlo praznovjerni. U prvoj kući gdje smo zastali, kad je žena koja nas je poslužila ugledala ožiljak na mom čelu, prekrižila se i ispružila prema meni dva prsta, da se zaštiti od uroka. Vjerujem kako su se potrudili da nam u hranu stave više češnjaka nego je uobičajeno; a ja ne podnosim češnjak. Od tog trenutka ne skidam ni šešir ni veo, te sam na taj način izbjegla njihove sumnje. Brzo putujemo, pa budući da nemamo sa sobom vozača koji bi prenosio priče, brži smo od skandala. No usudila bih se reći da će nas strah od uroka nezaobilazno pratiti čitavim putem. Profesor djeluje neumorno; čitavog se dana uopće nije odmarao, iako je mene natjerao da odspavam poprilično dugo. U sumrak me hipnotizirao i kaže da sam rekla po običaju – "Mrak, zapljuskivanje vode i škripa drveta". Dakle, naš je neprijatelj još uvijek na rijeci. Bojim se razmišljati o Jonathanu, no sad se nekako ne bojim za njega, niti pak za sebe. Pišem ovo dok čekamo u kući jednog ratara da nam se pripreme konji. Dr. Van Helsing spava. Jadni dragi čovjek, djeluje vrlo umorno, ostarjelo i sivo, ali usta su mu stisnuta čvrsto poput ustiju nekog pobjednika. Čak i u snu odlikuje se nekom nagonskom odlučnošću. Kad krenemo, nakon nekog vremena moram ga natjerati da se odmori, dok ću ja upravljati kočijom. Reći ću mu da su ispred nas još dani puta, te da ne smije klonuti onda kad sva njegova snaga bude najpotrebnija... Sve je spremno; uskoro krećemo.
2. studenog, ujutro.
Imala sam uspjeha i naizmjence smo vozili cijelu noć. Sad je svanuo dan, vedar, ali hladan. U zraku je neka čudnovata težina; kažem "težina" u pomanjkanju neke bolje riječi; oboje je osjećamo poput tereta. Vrlo je hladno i jedino nas naši topli odjevni predmeti od krzna čuvaju od hladnoće. U zoru me dr. Van Helsing hipnotizirao; kaže da sam odgovorila, "Mrak, škripa drveta i hučanje vode." Dakle, rijeka se mijenja kako napreduju uzvodno. Doista se nadam da se moj dragi neće izložiti nikakvoj opasnosti... Barem ne više nego što bude potrebno, no u Božjim smo rukama.
2. studenog, uvečer.
Vozimo se čitav dan. Krajolik postaje sve krševitiji kako napredujemo i veliki izdanci Karpata, koji su nam se u Vereštiju činili onako udaljenima i bili nisko na obzorju, sad kao da nas opkoljavaju i uzdižu se pred nama. Oboje smo prilično dobro raspoloženi; mislim da se međusobno pokušavamo razvedriti. Na taj način razvedrujemo i sebe. Dr. Van Helsing kaže da bismo do jutra trebali stići do klanca Borgo. Ovdje su kuće vrlo rijetke i profesor kaže da će zadnji konji koje smo nabavili trebati ići s nama do kraja, jer ih možda više nećemo moći zamijeniti. Nabavio je još dva uz ona dva koja smo zamijenili, pa sad imamo svojevrsni četveropreg. Ti su mili konji strpljivi i dobri ine zadaju nam nikakvih nevolja. Ne zabrinjavaju nas nikakvi drugi putnici, pa čak i ja mogu voziti. Doći ćemo do klanca za dana; ne želim stići onamo prije. Stoga putujemo laganim tempom i naizmjence se dugo odmaramo. Ah, što li će nam sutrašnji dan donijeti? Idemo u potragu za mjestom na kojemu je moj jadni muž onoliko patio. Daj Bože da idemo u pravom smjeru, te da će Bog čuvati mog muža i one koji su dragi i njemu i meni, te koji se nalaze u takvoj smrtonosnoj opasnosti. Jao, ja sam okaljana u Božjim očima i ostat ću takva sve dok on ne nađe potrebnim da se uzdignem pred njime, poput onih koji nisu ničime izazvali njegov gnjev.
Zapis Abrahama van Helsinga
4. studenog.
Ovo je upućeno mom starom i iskrenom prijatelju, liječniku Johnu Sewardu iz Purfleeta u Londonu, u slučaju da se više ne sretnemo. To bi moglo pružiti objašnjenje. Jutro je i pišem uz vatru koju sam održavao cijele noći, uz pomoć gospođe Mine. Hladno je, hladno; tako hladno da je sivo, teško nebo prepuno snijega, koji će jednom kad padne ostati ovdje čitave zime; tlo se otvrdnjava kako bi ga primilo. Izgleda da je to izvršilo jak utjecaj na gospodu Minu; cijelog joj je dana glava tako otežana da uopće nije nalik sebi. Samo spava, i spava, i spava! Ona, koja je inače tako budna, doslovce ništa nije učinila čitavog dana; izgubila je čak i volju za jelom. Ništa više ne zapisuje u svoj mali dnevnik, ona koja gaje vodila onako vjerno kad bismo god išli na spavanje. Nešto mi govori da nije sve u redu. No, večeras je malo bolje. Njezin dug cjelodnevni san osvježio ju je i oporavio, jer sad je ponovno dražesna i vedra po običaju. U sumrak sam je pokušao hipnotizirati, ali na žalost bezuspješno. Ta moć svakim danom postaje sve slabija, a večeras me u potpunosti izdala. No, neka bude Božja volja, kakva god bila i do čega nas dovela!
Da se sad vratim na protekle događaje, jer s obzirom na to da ih gospoda Mina ne zapisuje više stenografijom, moram ih ja zapisati na svoj nezgrapan, staromodni način, tako da nam baš svaki dan ne protekne nezabilježen.
Stigli smo do klanca Borgo jučer ujutro, odmah nakon izlaska sunca. Kad sam ugledao znakove nadolazeće zore, pripremio sam se za hipnotiziranje. Zaustavili smo kočiju i sišli, tako da nas ništa ne uznemiri. Načinio sam ležaj od krzna, a gospođa Mina je legla na nj i prepustila se hipnotičkome snu kao inače, ali sporije i na kraće vrijeme nego ikad prije. Došao je odgovor kao i prije: "Mrak i žubor vode." Zatim se probudila, vedra i puna života, te smo nastavili našim putem i uskoro stigli do klanca. Tada je postala jako uzbuđena; u njoj se stala očitovati neka nova snaga koja je vodi, jer pokazala je prema jednoj cesti i rekla: – Ovo je pravi put.
– Kako znate? – zapitao sam.
– Naravno da znam – odgovorila je, te dodala nakon stanke: – Nije li moj Jonathan putovao ovuda, te zapisao svoje putovanje?
U prvo vrijeme to mi se učinilo pomalo čudnovatim, no uskoro sam vidio da postoji samo jedna takva sporedna cesta. Slabo je korištena i razlikuje se od putničke ceste od Bukovine do Bistrice, koja je šira i tvrda, te češće korištena.
Stoga smo pošli ovom cestom. Kad bismo naišli na druge putove, to su znali isključivo konji, jer nismo uvijek bili sigurni čak ni da put postoji budući da su zapušteni i na njih je napadalo nešto malo snijega. Ja bih ih potaknuo uzdama i oni bi strpljivo krenuli dalje. Malo-pomalo, naišli smo na sve stoje Jonathan zabilježio u svome čudesnom dnevniku. Onda smo išli dugo, vrlo dugo; satima i satima. Na početku sam rekao gospodi Mini neka spava; pokušala je i uspjela. Spavala je cijelo vrijeme; sve dok me na kraju nisu počele obuzimati sumnje te sam je pokušao probuditi. No ona je i dalje nastavila spavati i nisam je mogao probuditi iako sam pokušavao. Ne želim biti pregrub u tome, da joj ne nanesem kakvo zlo, jer znam daje mnogo pretrpjela i san joj je na trenutke jedina utjeha. Mislim da sam malo zadrijemao, jer odjednom me prožeo osjećaj krivice, kao da sam nešto učinio. Osjetio sam kako sam se naglo trgnuo, s uzdama u ruci, a dobri su konji kaskali naprijed, kao i prije. Spustio sam pogled i ustanovio da gospođa Mina još uvijek spava. Sad je sumrak već blizu i svjetlost sunca nadire preko snijega poput velike žute poplave, tako da bacamo dugačke sjenke na mjestima gdje se planine strmo uzdižu. Jer mi se uspinjemo, cijelo se vrijeme uspinjemo, i sve je tako divlje i kamenito, kao daje ovdje kraj svijeta.
Probudio sam gospodu Minu. Ovaj put se probudila bez ikakva problema, te sam je potom pokušao hipnotizirati. Ali nije zaspala, bez obzira na mene. Ipak sam pokušavao i pokušavao, sve dok odjednom nisam vidio da se nalazimo u mraku. Stoga sam se ogledao oko sebe i ustanovio da je sunce zašlo. Gospođa Mina se nasmijala, a ja sam se okrenuo i pogledao je. Sad je sasvim budna i izgleda začuđujuće dobro, kao one noći kad smo prvi put ušli u Grofovu kuću u Carfaau. To me jako uznemirilo, ali ona je tako vedra i obzirna i tako misli na mene da sam zaboravio na sav svoj strah. Zapalio sam vatru, jer ponijeli smo sa sobom zalihu drveta, i ona je pripremila hranu dok sam ja ispregnuo konje, povezao ih i ostavio ih na zaklonjenu mjestu neka se hrane. Kad sam se nakon toga vratio do vatre, imala je spremnu večeru za mene. Kad sam i njoj ponudio, nasmiješila se i rekla mi da je već jela, da je bila tako gladna da me nije mogla čekati. To mi se nije svidjelo i obuzele su me mračne sumnje, ali bojim se da je ne preplašim, pa ne govorim ništa o tome. Jeo sam sam. Zatim smo se umotali u krzna i legli pokraj vatre. Rekao sam joj neka spava dok ću ja ostati na straži. Ali nakon nekog vremena sasvim sam zaboravio na stražarenje; pa kad sam se iznenadno prisjetio da sam na straži, zatekao sam je kako leži u tišini, no bila je budna i promatrala me blistavim očima. Ista se stvar ponovila još jednom, dvaput i do jutra sam se dobro naspavao. Kad sam je probudio, pokušao sam je hipnotizirati, ali na žalost nije mogla zaspati, iako je poslušno sklopila oči. Sunce se podizalo sve više i više, a zatim je usnula, prekasno, no tako duboko da se nije mogla probuditi. Nakon što sam upregnuo konje i sve pripremio, morao sam je podići i usnulu je smjestiti u kočiju. Još uvijek spava, i samo spava; u snu izgleda zdravije i rumenije nego prije. A meni se to ne sviđa. I bojim se, bojim se, bojim se! Svega se bojim, čak i razmišljanja, ali moram nastaviti svojim putem. Ulog u ovoj igri su život i smrt, ili još i više od toga, i ne smijemo ustuknuti.
5. studenog, ujutro.
Sve moram točno zapisati jer iako smo i vi i ja zajedno vidjeli kojekakva čudnovata zbivanja, možda ćete isprva pomisliti da sam ja, Van Helsing, poludio; da su mi brojne strahote i dugotrajno trpljenje živaca napokon pomračili um.
Putovali smo čitavog jučerašnjeg dana, sve više se približavajući planinama te zadirući u sve krševitije i pustije područje. Ovdje ima brojnih mrkih strmina te mnogo vodopada, a priroda kao da je nekoć održala ovdje svoj krabuljni ples. Gospođa Mina i dalje je samo spavala. Iako sam u međuvremenu ogladnio i utažio glad, nisam je mogao probuditi, čak ni da se najede. Počeo sam se pribojavati daju je obuzeo kobni utjecaj tog mjesta budući daje obilježena vampirskim krštenjem. "Dakle," rekao sam samome sebi, "ako već spava cijeli dan, onda ja neću spavati noću." Dok smo putovali grabom cestom, jer cesta je ondje doista bila stara i neuređena, držao sam glavu na grudima i spavao. Ponovno sam se probudio uz osjećaj krivice, naslutivši daje prošlo dosta vremena, te zatekao gospođu Minu kako još uvijek spava, a sunce je nisko zapalo. No sve se promijenilo; namrštene planine kao da su se udaljile i nalazili smo se blizu vrhunca strmog brežuljka, na čijem se samom vrhu nalazio upravo onakav dvorac o kakvome je pisao Jonathan u svom dnevniku. Istodobno sam stao likovati i pribojavati se; jer sad je svršetak bio blizu, što bilo da bilo. Probudio sam gospođu Minu i još je jednom pokušao hipnotizirati, ali, na žalost, nisam u tome imao uspjeha sve dok nije bilo prekasno. Zatim, prije nego što nas je prekrila silna tmina, jer čak i nakon zalaska sunca nebo je odražavalo potonulo sunce na snijegu, i neko vrijeme trajao je sveopći sumrak, ispregnuo sam konje i nahranio ih na najzaštićenijem mjestu što sam ga mogao pronaći. Zatim sam zapalio vatra i pokraj nje je gospođa Mina, sad budna i šarmantnija nego ikad, udobno sjedila medu svojim pokrivačima. Spremio sam hranu, no nije htjela jesti, rekavši jednostavno da nije gladna. Nisam je prisiljavao, znajući da bi to bilo uzaludno. Ali ja sam se najeo jer sad moram prikupiti snage za sve. Zatim sam, obuzet strahom od svega što bi se moglo dogoditi, povukao prsten oko mjesta na kojem je sjedila gospođa Mina, dovoljno velik da se može odmoriti. Potom sam komadićem hostije prešao po tome prstenu, te ga razlomio na sićušne komadiće, tako da je sve bilo dobro čuvano. Ona je čitavo to vrijeme nepomično sjedila, tako mirno kao daje mrtva, i postajala je sve bjelja i bjelja, sve dok nije bila bijela poput snijega; nije rekla ni riječi. Ali kad sam joj se približio, privukla se k meni i shvatio sam da se ta jadna duša trese od glave do pete, tako daje to bilo upravo bolno zamijetiti. Kad se malo umirila, obratio sam joj se: – Zar nećete doći bliže k vatri?
Jer, htio sam testirati što je bila u stanju učiniti. Poslušno je ustala, no kad je načinila jedan korak, zaustavila se te ostala na mjestu kao da ju je netko udario.
– Zašto ste stali? – zapitao sam.
Odmahnula je glavom, te se vratila i sjela na svoje mjesto. Zatim me pogledala širom otvorenih očiju, poput osobe koja se prenula iz sna.
– Ne mogu! – rekla je jednostavno te zašutjela. Obradovao sam se jer sam znao da ono što ona ne može, ne mogu ni oni kojih se pribojavamo. Iako joj je tijelu prijetila opasnost, barem joj je duša bila na sigurnome!
Nakon nekog vremena konji su počeli njištati te su stali natezati svoje spone sve dok nisam otišao do njih i umirio ih. Kad su osjetili moje rake na sebi, zanjištali su radosno te mi stali lizati šake, zašutjevši na neko vrijeme. Otišao sam do njih mnogo puta te noći, sve dok nije nastupio onaj hladni sat kad zamre sve u prirodi. Svaki put moj ih je dolazak umirio. Za vrijeme onog hladnog sata vatra je počela gasnuti i ja sam kročio kako bih dodao još drva na nju, jer sad je snijeg dolazio na mahove, a s njime i studena magla. Čak je i u mraku bilo nekakve svjetlosti, što je uvijek slučaj uz snijeg. Činilo mi se da snježni zapusi i pramenovi magle uzimaju oblike žena u odjeći koja im se vukla po tlu. Vladala je mrtvačka, mračna tišina, samo su konji njištali i zgurili se, kao da ih je obuzeo najstrašniji užas. Počeli su me obuzimati strahovi, jezoviti strahovi; no onda me obuzeo osjećaj sigurnosti unutar prstena u kojemu sam stajao. I ja sam počeo pomišljati da su moje maštarije plod noći i tmine, te nemira kroz koji sam prošao i sve te užasne brige. Kao da su se sa mnom poigravala moja sjećanja na ono stravično Jonathanovo iskustvo; jer snježne pahuljice i magla počele su kružiti okolo-naokolo, sve dok mi se nije učinilo da nejasno vidim one žene koje su ga htjele ljubiti. A zatim su se konji stali zgurivati sve niže i niže, te zaječali od užasa kao ljudi koje je obuzela bol. Nije ih spopalo čak ni ludilo straha, da se otrgnu i pobjegnu. Pobojao sam se za moju dragu gospođu Minu kad su se te čudnovate prilike približile i stale kružiti naokolo. Pogledao sam je, no ona je mirno sjedila i nasmiješila mi se. Kad sam htio otići do vatre da bacim još drva na nju, uhvatila me i povukla natrag, te prošaptala tako prigušenim glasom da se činio kao iz sna: – Ne, ne! Nemojte izlaziti. Ovdje ste sigurni! Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je u oči.
– Ali vi? Bojim se upravo za vas! – rekao sara joj, na što se nasmijala, prigušeno i nestvarno.
– Bojite se za mene! – rekla je. – Zašto se bojite za mene? Nitko na svijetu nije sigurniji od njih nego što sam ja.
Dok sam se pitao što to znači, zapuh vjetra rasplamsao je vatru i ugledao sam crveni ožiljak na njezinu čelu. A zatim sam, na žalost, saznao istinu. Da nisam, uskoro bih je saznao, jer one uzvrtjele prilike sazdane od magle i snijega približile su se, no neprestance su se držale izvan svetog kruga. Zatim su se počele utjelovljivati, ako mi Bog nije oduzeo razum, jer sve sam vidio vlastitim očima, sve dok se nisu našle preda mnom, od krvi i mesa, iste one tri žene koje je Jonathan vidio u sobi, kad su ga htjele ljubiti u grlo. Prepoznao sam njišuće zaobljene oblike, blistave prodorne oči, bijele zube, rumenu boju, razbludne usne. Nasmiješile su se čaki jadnoj dragoj gospodi Mini. Dok je njihov smijeh dopirao kroz tišinu noći, ispreplitale su ruke i pokazivale na nju, te se javljale onim svojim zamamnim zvonkim glasovima koje je Jonathan opisao kao prepune neizdržljive zamamnosti glazbenih čaša: – Dođi, sestro. Dođi k nama. Dođi! Dođi!
U strahu sam se okrenuo prema mojoj jadnoj gospođi Mini i srce mi je od radosti poskočilo poput plamička, jer užas u njezinim očima, odbojnost, strava, ispričali su mome srcu priču prepunu nade. Hvala Bogu, ona još uvijek ne pripada njima. Zgrabio sam drvo za potpalu koje sam imao uz sebe, ispružio komadić hostije te krenuo u njihovu smjera prema vatri. Povukle su se preda mnom te se prigušeno i zastrašujuće nasmijale. Dometnuo sam drvo na vatru i nisam ih se bojao, jer znao sam da smo sigurni pod zaštitom kojom smo raspolagali. Nisu mi mogle prići dok sam bio naoružan na taj način, niti pak gospodi Mini dok se nalazila unutar onog kruga, koji nije mogla napustiti, kao što one nisu mogle prodrijeti u nj. Konji su prestali tuliti i mirno su legli na tlo. Snijeg je polako padao na njih i postajali su sve bjelji. Znao sam da te uboge životinje više ne osjećaju užas.
I tako smo ostali sve dok se crvenilo zore nije počelo probijati kroz snježnu tminu. Bio sam usamljen i preplašen, te pun jada i užasa. Ali kad se ono prekrasno sunce stalo uzdizati iznad obzorja, kao da sam nanovo oživio. Pri prvome znaku zore jezovite su se prilike rastopile u uzvrtjeloj magli i snijegu; duhovi od prozirne tmine udaljili su se prema dvorcu i izgubili se.
Kako je stala rudjeti zora, nagonski sam se okrenuo prema gospođi Mini, u namjeri da je hipnotiziram, no ona je ležala obuzeta dubokim i iznenadnim snom, iz kojega je nisam mogao probuditi. Pokušao sam je hipnotizirati kroz san, ali uopće nije reagirala, baš ni malo. I tako je svanuo dan. Još uvijek se bojim pomaknuti. Zapalio sam vatru i pogledao konje – svi su mrtvi. Danas ovdje imam mnogo posla i još uvijek čekam da se sunce visoko uzdigne. Moram obići mjesta gdje će mi to sunčevo svjetlo, koliko god bilo prigušeno snijegom i maglom, donijeti sigurnost.
Ojačat ću se doručkom, a onda krećem na svoj užasan posao. Gospođa Mina još uvijek spava; i hvala Bogu, smirena je u snu!
Dnevnik Jonathana Harkera
4. studenog, navečer.
Nesreća s brodom bila je za nas prava strahota. Da se to nije dogodilo, već bismo davno prestigli onaj brod, a moja bi draga Mina bila slobodna. Bojim se razmišljati o njoj, koja je sad na pustarama blizu onoga jezovitog mjesta. Nabavili smo konje i slijedimo po tragu. Pišem ovo dok se Godalming priprema. Naoružani smo. Cigani moraju pripaziti ako se namjeravaju boriti. Ah, da su barem Morris i Seward s nama! Preostaje nam tek da se nadamo! Ako ništa više ne zapišem, zbogom Mina! Bog nek te čuva i blagoslovi.
Dnevnik dr. Sewarda
5. studenog.
U zora smo pred sobom ugledali skupinu Cigana koji su jurili iz smjera rijeke s teretnim kolima. Nagusto su ih opkolili te jurili kao da su pomahnitali. Lagano pada snijeg i u zraku se osjeća neko čudnovato uzbuđenje. Možda smo jednostavno mi uzbuđeni, ali ova je potištenost neobična. Izdaleka čujem zavijanje vukova;snijeg ih dovodi dolje s planina i svima nam prijete opasnosti sa svih strana. Konji su gotovo spremni i uskoro krećemo. Jurimo prema nečijoj smrti. Samo Bog znade prema čijoj, i gdje,kada ili kako bi se to moglo zbiti...
Zapis dr. van Helsinga
5. studenog, poslijepodne.
U najmanju ruku, zdrav sam duhom. Hvala Bogu barem na toj milosti, što god se drugo dogodilo, iako je to bilo teško dokazati. Kad sam ostavio gospođu Minu da spava unutar svetog kruga, krenuo sam prema dvorcu. Kovački čekić koji sam uzeo u kočiji iz Vereštija pokazao se korisnim. Iako su sva vrata bila otvorena, razvalio sam ih s njihovih zahrđalih šarki, kako se ne bi zatvorila zbog nečije zle namjere ili pak zlosretnom igrom slučaja, pa kasnije ne bih mogao izaći. Tu mi je pomoglo Jonathanovo gorko iskustvo. Prisjetivši se njegova dnevnika, pronašao sam put do stare kapelice jer sam znao da me ondje čeka moj posao. Zrak je bio nepodnošljiv; činilo mi se kao da u njemu ima nekakva sumpornog plina, od kojeg mi se na mahove vrtjelo u glavi. Ili mi je šumjelo u ušima, ili je pak izdaleka dopiralo zavijanje vukova. Zatim sam se prisjetio drage gospođe Mine i obuzela me strahovita nedoumica. Upravo me razdirala. Nju se nisam usuđivao dovesti na ovo mjesto, već sam je ostavio na sigurnome od vampira u onome svetom krugu; no čak će i tamo biti vuk! Odlučio sam da je moj posao ovdje, te da se moramo prepustiti vukovima bude li to Božja volja. U svakom slučaju, to je značilo tek smrt iza koje slijedi sloboda. Stoga sam ja odabrao u njezino ime. Da se radilo o meni, izbor bi bio jednostavan; vučja je gubica bolje mjesto za počinak nego pak vampirski grob! Stoga sam odlučio nastaviti sa svojim poslom.
Znao sam da trebam pronaći barem tri groba; odnosno, barem tri zaposjednuta. Stoga sam krenuo u potragu i pronašao sam jednu od žena. Ležala je u svom vampirskom snu, tako prepuna života i razbludne ljepote da sam zadrhtao kao da namjeravam počiniti umorstvo. Ah, ne sumnjam da su u stara vremena, kad su takve stvari bile česte, brojni ljudi koji su se upustili u zadatak poput mojeg na kraju doživjeli da ih izda srce, pa onda i živci. I tako su oklijevali, oklijevali i oklijevali, sve dok ih sama ljepota i čudesnost raskalašenih živih mrtvaca nisu hipnotizirali; te bi on ostao sve dok ne bi nastupio sumrak, a onda bi vampirski san završio.
Tad bi se prekrasne oči ljepotice otvorile i pogledale pune ljubavi, a putena usta napućila bi se u poljubac... a muškarac je slab. I tako bi medu vampirima ostala još jedna žrtva; još jedno pojačanje mračnim i jezovitim redovima živih mrtvaca!
Zacijelo postoji neka privlačnost kad me privukla i sama prisutnost takvog bića, čak i dok je ona ležala u grobnici oronuloj od starosti i prepunoj prašine koja se stoljećima skupljala i iako je ondje vladao onaj užasan zadah koji smo zatekli i u Grofovim jazbinama. Da, bio sam privučen... Ja, Van Helsing, onako predan svome poslu i s tolikim razlozima za mržnju, bio sam privučen, obuzet čežnjom za oklijevanjem, koja kao da me paralizirala i zagušila mi samu dušu. Možda su me počeli svladavati potreba za snom i ona težina u zraku. U svakom slučaju, zapadao sam u san, i to san otvorenih očiju, tipičan za čovjeka koji se prepušta slatkim privlačnostima, kad je iznenada kroz zrak nepomičan od snijega došao dugački, potmuli jecaj, toliko ispunjen jadom i tugom da me probudio poput zvuka trube. Jer bio je to glas moje drage gospode Mine.
Zatim sam se ponovno pripremio za svoju jezovitu zadaću, te stao odvaljivati nadgrobne spomenike i pronašao još jednu od sestara, onu drugu crnomanjastu. Nisam se usudio zastati da je pogledam, kao što sam se zagledao u njezinu sestru, da još jednom ne budem začaran, već sam nastavio s potragom, sve dok u jednoj visokoj grobnici, koja kao daje sagrađena za neku vrlo voljenu osobu, nisam pronašao onu preostalu, plavokosu sestru koju sam, poput Jonathana, vidio kako se utjelovljuje iz atoma magle. Pružala je tako prekrasan prizor i bila toliko očaravajuće lijepa, tako iznimno putena, da mi se u glavi zavrtjelo od mog muškog nagona koji navodi neke pripadnike mog spola da zavole i zaštite slične njoj. No, hvala Bogu, onaj jecaj iz duše moje drage gospode Mine još mi nije utihnuo u ušima. Prije nego što me začaranost jače uhvatila, pripremio sam se za svoj strahovit posao. Do tog sam trenutka pretražio već sve grobnice u kapelici, koliko sam mogao vidjeti. Kako su nas u noći pohodila samo ova tri fantomska živa mrtvaca, zaključio sam da ne postoji više ni jedan aktivan vampir. Bila je ondje i jedna velika grobnica, uzvišenija od ostalih; bijaše golema i skladnih razmjera. Na njoj je stajala tek jedna-jedina riječ: DRAKULA To je, dakle, bio posmrtni dom kraljevskog vampira, zbog kojega su nastali onako brojni drugi grobovi.
Njegova je praznina rječito govorila ono što sam već znao. Prije nego što sam počeo svojim strašnim poslom vraćati one žene u njihovo mrtvo stanje, stavio sam u Drakulinu grobnicu nešto hostije te na taj način zauvijek prognao tog živog mrtvaca iz nje.
Zatim je započeo moj strašni zadatak i ja sam ga se pribojavao. Da je bila samo jedna, bilo bi to razmjerno lako. Ali tri! Dvaput započeti nakon što sam već jednom izvršio taj užasni posao; jer ako je bilo strašno u slučaju dražesne gđice Lucy kako će tek biti s ovim neznanim ženama koje su preživjele tijekom stoljeća i koje su bile ojačane prolaskom godina; koje će se, ako to mogu, boriti za svoje gnusne živote?
O, prijatelju moj Johne, bilo je to pravo mesarenje. Da nisam imao na umu druge mrtve osobe te jednu živu nad koju se nadvio takav teret straha, ne bih to mogao dovršiti. Još uvijek ne prestajem drhtati, iako su mi do samoga svršetka hvala budi Bogu, živci izdržali. Da nisam ugledao počinak, na prvome licu, te radost koja ju je obuzela prije nego što je započelo raspadanje, u znak shvaćanja da je duša pobijedila, ne bih mogao nastaviti sa svojini mesarenjem. Ne bih bio izdržao užasno vriskanje dok se zabijao kolac; bacakanje tijela obuzeta grčevima te usnice prekrivene krvavom pjenom. Pobjegao bih užasnut i ostavio svoj posao nedovršenim. Ali gotovo je! A one jadne duše, sad ih mogu žaliti i plakati za njima, kad se sjetim kako su bile smirene u duboku smrtnome snu, onaj kratki trenutak prije nego što su nestale. Jer, prijatelju John, jedva da je moj nož odrezao nekoj od njih glavu, kad se čitavo tijelo počelo rastapati i drobiti u prvobitnu prašinu, kao da je smrt koja je trebala nastupiti još prije mnogo stoljeća konačno došla na svoje, te jasno i glasno rekla "Ja sam ovdje!" Prije nego što sam napustio dvorac, uredio sam njegove ulaze tako da Grof nikad više ne može ući na to mjesto kao živi mrtvac.
Kad sam stupio unutar kruga u kojem je spavala gospođa Mina, ona se razbudila, ugledala me te uskliknula od boli što sam toliko propatio.
– Dođite! – rekla je. – Pođimo s ovog užasnog mjesta! Hajde da krenemo ususret mome mužu, koji dolazi prema nama, znam to.
Izgledala je oslabjelo i blijedo, no oči joj bijahu čiste i blistale su od žara s kojim je govorila. Bilo mije drago vidjeti njezino bljedilo i njezinu bolest, jer misli su mi bile pune svježeg užasa onog rumenog vampirskog sna.
I tako, uz vjeru i nadu, pa ipak ispunjeni strahom, krećemo prema istoku da se susretnemo s našim prijateljima... i njime, za kojega mi gospođa Mina kaže kako zna da nam dolazi ususret.
Dnevnik Mine Harker
6. studenog.
Već je bilo kasno poslijepodne kad smo profesor i ja krenuli prema istoku, odakle je, znala sam, dolazio Jonathan. Nismo išli brzo, iako je put strmo vodio nizbrdo, jer morali smo nositi sa sobom teške pokrivače i omotače. Nismo se usudili suočiti s mogućnošću da ostanemo bez topline u hladnoći i na snijegu. Morali smo uzeti i dio naših zaliha, jer nalazili smo se u potpunoj pustoši i, koliko smo mogli vidjeti kroz snijeg koji je padao, nije bilo nikakva znaka da netko ondje živi. Nakon što smo prešli više od kilometra, umorila sam se od naporna pješačenja te sjela da se odmorim. Tada smo se okrenuli i ugledali kako Drakulin dvorac u jasnoj crti para nebo, jer nalazili smo se tako duboko pod brdom na kojemu je stajao da se pogled na Karpate pružao iz velike dubine. Vidjeli smo ga u svoj njegovoj veličanstvenosti, šćućurena na vrhu tristo metara duboke provalije, a između njega i strmine planine s bilo koje strane nalazio se veliki rasjek. To se mjesto odlikovalo nečim nepripitomljenim i sablasnim. Mogli smo čuti udaljeno zavijanje vukova. Bili su još daleko, no taj je zvuk, iako prigušen snijegom koji je padajući sve umrtvljivao, bio prepun groze. Po tome kako je dr. Van Helsing nešto tražio, vidjela sam da pokušava pronaći neko strateško mjesto, gdje bismo bili manje izloženi u slučaju napada. Gruba cesta i dalje je vodila nizbrdo; mogli smo je nazrijeti kroz lepršavi snijeg.
Za kratko vrijeme profesor mi je dao znak neka dođem, pa sam ustala i pridružila mu se. Pronašao je izvrsno mjesto, svojevrsnu prirodnu spilju u stijeni, s ulazom nalik na vrata između dvije kamene gromade. Uhvatio me za ruku i povukao me unutra.
– Gledajte! – rekao je. – Ovdje ćete biti zaklonjeni, a dođu li vukovi, mogu se obračunati s njima jednim po jednim.
Unio je unutra naša krzna i načinio mi udobno gnijezdo, te izvadio nešto namirnica i stao me tjerati da ih pojedem. Ali nisam mogla jesti; i sam mi je pokušaj bio odbojan. Koliko god sam mu htjela ugoditi, nisam se mogla natjerati da to pokušam. Djelovao je vrlo tužno, no nije me korio. Uzeo je iz svog kovčega dalekozor te stao navrh stijene i počeo pretraživati obzorje.
– Gledajte, gospođo Mina! – uzviknuo je odjednom. – Gledajte, gledajte!
Skočila sam na noge i stala pokraj njega na stijeni; pružio mi je dalekozor i pokazao prstom. Snijeg je sad padao još gušće, te se silovito vrtložio jer počeo je puhati jak vjetar. No, tu i tamo nastala bi pokoja stanka između snježnih zapuha i tad sam mogla vidjeti vrlo daleko. S visine na kojoj smo se nalazili moglo se vidjeti vrlo daleko, a tamo daleko, iza bijele snježne pustoši, mogla sam vidjeti rijeku koja je ležala poput crne vrpce prepune zavijutaka u svome tijeku. Točno ispred nas i ne osobito daleko, zapravo, tako blizu da sam se čudila kako to nisam već prije zapazila, žurno je pristizala skupina jahača. U sredini su se nalazila dugačka teretna kola, koja su se naginjala s jedne strane na drugu, poput psećeg repa kad maše, prilikom svake veće neravnine na cesti. Kako su bili grabo ocrtani na pozadini od snijega, iz odjeće muškaraca mogla sam razabrati da su to bili nekakvi seljaci ili pak Cigani.
Na kolima se nalazio veliki četverokutni sanduk. Srce mi je zastalo kad sam ga ugledala, jer osjećala sam da je kraj blizu. Sad se već primicalo večer i dobro sam znala da će u sumrak ono Biće, koje će do tog trenutka ostati ondje zatočeno, steći novu slobodu te će moći u bilo kojem od mnogobojnih oblika umaći svakoj potjeri. U strahu sam se okrenula prema profesoru, no na moje zaprepaštenje njega nije ondje bilo. Trenutak kasnije ugledala sam ga ispod sebe. Oko stijene je povukao krug, nalik na onaj u kojemu smo sinoć pronašli utočište. Kad ga je dovršio, ponovno je stao pokraj mene.
– Ovdje ćete barem biti sigurni od njega!- rekao je. Uzeo mi je dalekozor iz ruku i sljedeći zapuh snijega pomeo je čitavi prostor ispod nas. – Vidite! – rekao je.- Brzo stižu; bičuju konje te galopiraju najbrže što mogu. – Zastao je i nastavio muklim glasom: – Jure da stignu prije sumraka. Možda smo zakasnili. Neka bude Božja volja!
Navalio je još jedan zasljepljujući nalet snijega nošena vjetrom i čitav je krajolik bio izbrisan. No, to je brzo prošlo i još jednom njegov se dalekozor usmjerio prema ravnici. Zatim je iznenadno uskliknuo: – Gledajte! Gledajte! Eno, dva jahača brzo ih slijede, stižu s juga. To su zacijelo Quincey i John. Uzmite dalekozor. Gledajte prije nego snijeg sve to izbriše!
Prihvatila sam dalekozor i pogledala. Ona su dva muškarca mogla biti dr. Seward i g. Morris. U svakom slučaju, znala sam da nijedan od njih nije Jonathan. Istovremeno sam znala i da Jonathan nije daleko; pogledala sam naokolo te sa sjeverne strane od nadolazeće skupine ugledala još dva muškarca koji su jahali vratolomnom brzinom. Znala sam da je jedan od njih Jonathan, a daje drugi, dakako, lord Godalming. I oni su progonili skupinu s kolima. Kad sam to rekla profesoru, povikao je od radosti poput školarca i nakon stoje netremice promatrao sve dok snijeg nije onemogućio pogled, položio je svoju pušku spremnu za upotrebu na veliki kamen kod otvora našeg skloništa.
– Međusobno se približavaju – rekao je. – Kad dođe vrijeme za to, imat ćemo Cigane sa svih strana.
Ja sam pripremila svoj revolver jer dok smo razgovarali, zavijanje vukova postajalo je sve jače i bliže. Kad je vijavica na trenutak jenjala, ponovno smo pogledali. Bilo je čudno vidjeti kako snijeg pada u takvim teškim pahuljama sasvim blizu nas, a u daljini je sunce sjalo sve većim sjajem kako je tonulo iza udaljenih planinskih vrhunaca. Kako sam pogledala dalekozorom svuda oko-nas, ugledala sam kako se tu i tamo pojedinačno, te u parovima, po troje i više kreću točkice – vukovi su se skupljali radi plijena.
Svaki je trenutak djelovao poput čitave vječnosti dok smo čekali. Vjetar je sad dolazio u silovitim naletima, te bjesomučno gonio snijeg koji je navaljivao na nas u kovitlacima. Na trenutke nismo mogli vidjeti ni za dužinu ruke ispred sebe; no zatim bi se pak, dok je pokraj nas puhao vjetar mukla zvuka, zrak oko nas naizgled raščistio tako da smo mogli vidjeti u daljinu. U posljednje smo se vrijeme toliko priviknuli na očekivanje zore i sumraka da smo s velikom točnošću znali kad će oni nastupiti; i sad smo znali da će sunce uskoro zaci.
Bilo je teško povjerovati daje po našim satovima prošlo manje od sat vremena čekanja u onome kamenitom skloništu prije nego što su se oko nas počela skupljati različita tijela. Vjetar je sad počeo puhati bjesnije i uz silovitije nalete, a postojanije je dolazio sa sjevera. Činilo se kao daje odagnao snježne oblake od nas jer snijeg je sad padao tek u povremenim naletima. Začudo, oni progonjeni ljudi kao da uopće nisu primjećivali da su progonjeni, ili barem nisu za to marili. No činilo se da obnovljenom brzinom hitaju kako se sunce sve više i više spuštalo na planinske vrhove.
Bili su nam sve bliži i bliži. Profesor i ja čučnuli smo iza naše stijene te držali spremno oružje. Mogla sam vidjeti kako je odlučan u namjeri da oni neće proći. Svi su do jednoga bili sasvim nesvjesni naše prisutnosti.
Iznenada su dva glasa povikala "Stoj!" Jedan je pripadao mom Jonathanu, povišen zbog snažnih emocija; drugi je bio odlučan glas tihe zapovijedi g. Morrisa. Cigani možda nisu znali taj jezik, ali nije bilo nikakve zabune glede tona glasa, na kojem god jeziku to bilo izgovoreno. Nagonski su povukli uzde i u tom su trenutku lord Godalming i Jonathan dojurili sjedne strane, a dr. Seward i g. Morris s druge. Vođa Cigana, naočit muškarac koji je sjedio u sedlu poput kentaura, mahnuo im je neka odbiju, te razjarenim glasom doviknuo svojim drugovima neka produže. Bičem su ošinuli konje, koji su skočili naprijed, ali ona su četvorica podigla svoje vinčesterke i na nepogrešivi im način naredili neka stanu. U istom trenutku dr. Van Helsing i ja skočili smo iz zaklona stijene i usmjerili prema njima svoje oružje. Videći da su opkoljeni, dvojica su povukla svoje uzde i zaustavila se. Voda se okrenuo prema njima i rekao im nešto, na što su svi muškarci iz skupine Cigana povukli oružje kakvo su već nosili, nož ili pištolj, te se spremili za napad. Zapovijed je odmah poslušana.
Vođa je uz brzi pokret svojih uzda natjerao svog konja naprijed, te prvo pokazao sunce, koje je sad bilo sasvim na planinskim vrhuncima, a zatim prema dvorcu te rekao nešto što nisam razumjela. U znak odgovora, sva četvorica muškaraca na našoj strani bacila su se sa svojih konja te su pojurili prema kolima.
Trebala sam osjetiti užasan strah kad sam vidjela Jonathana u onakvoj opasnosti, no zacijelo me obuzeo žar bitke, baš kao i njih. Nisam osjećala nikakva straha, već samo divlju, sveobuhvatnu želju da poduzmem nešto. Kad je vidio brz poket naših, vođi Cigana izdao je naredbu. Njegovi su ljudi odmah stali uokolo kola, u nekakvu nediscipliniranom pokušaju, te je svaki ramenom štitio i gurao drugoga u želji da izvrši zapovijed.
Usred svega toga mogla sam vidjeti da se Jonathan s jedne strane obruča ljudi i Quincey s druge strane silom primiču kolima; bilo je očigledno da namjeravaju završiti taj posao prije nego što zađe sunce. Kao da ih ništa nije zaustavljalo, pa čak ni usporavalo. Ni uperena oružja Cigana pred njima, ni njihovi blistavi noževi, niti pak zavijanje vukova iza njih – ništa kao da nije čak ni privlačilo njihova pozornost. Jonathanova razjarenost te očiglednost njegove nakane naizgled su izvršili jak dojam na ljude ispred njega;nagonski su se zgurili u stranu i propustili ga. U hipu je skočio na kola i snagom koja se činila nevjerojatnom podigao veliki sanduk i bacio ga preko kotača na tlo. U međuvremenu je g. Morris morao upotrijebiti silu kako bi sa svoje strane prodro kroz obruč Cigana. Dok sam bez daha promatrala Jonathana, krajičkom sam oka vidjela g. Morrisa kako očajnički napreduje, te ugledala kako su bljesnuli ciganski noževi dok se probio kroz njih, i zamahnuli su prema njemu. Parirao im je svojim velikim traperskim nožem i isprva sam pomislila kako se i on probio neozlijeđen; no kad je skočio pokraj Jonathana, koji se do tog vremena bacio s kola, vidjela sam kako se lijevom rukom uhvatio za bok, te da mu kroz prste brizga krv. No bez obzira na to, nije oklijevao, jer dok je Jonathan očajničkom snagom navalio na jedan kraj sanduka, pokušavajući odvaliti poklopac svojim velikim nožem, on je mahnito navalio na drugi svojim traperskim. Uslijed napora obojice muškaraca poklopac je počeo popuštati, čavli su se izvukli uz kratkotrajan škriputav zvuk i vrh sanduka bio je odbačen. Sad su već Cigani opazili da se nalaze na nišanu vinčesterki te na milost i nemilost lorda Godalminga i dr. Sewarda, pa su se predali i nisu više pružali otpor. Sunce se gotovo spustilo iza planinskih vrhunaca, a sjenke čitave skupine padale su dugačke na snijeg. Ugledala sam Grofa kako leži u sanduku na zemlji, a dio te zemlje uslijed silovitog pada s kola prosuo se po njemu. Bio je mrtvački blijed, upravo poput voštane lutke, i crvene su mu oči zasjale onim užasnim osvetoljubivim pogledom kojega sam predobro poznavala. Dok sam gledala, oči su mu opazile zalazeće sunce i pogled pun mržnje u njima postao je pobjedonosan.
No istog trenutka uslijedio je zamah i udarac Jonathanova velikog noža. Vrisnula sam ugledavši kako reže kroz grlo, dok se u istome trenutku traperski nož g. Morrisa zario u srce.
Bilo je to nalik čudu; no pred našim očima, gotovo prije nego što sam mogla uzeti zrak, cijelo se tijelo urušilo u prah i nestalo nam s očiju.
Sve dok budem živa bit će mi drago što mu je upravo u tom trenutku konačna raspadanja licem prešao smireni izgled, kakav nikad nisam mogla zamisliti na njemu.
Drakulin se dvorac sad ocrtavao na crvenom nebu i svaki kamen na njegovim ruševnim bedemima bio je naglašen svjetlošću zalazećeg sunca.
Cigani, koji su nas na neki način povezali s nevjerojatnim nestankom mrtva čovjeka, okrenuli su se bez ijedne riječi te odjahali kao da im o tome ovisi život. Oni koji nisu bili na konjima skočili su na teretna kola i povikali jahačima neka ih ne napuste. Vukovi, koji su se bili povukli na sigurnu udaljenost, krenuli su za njihovim tragom, ostavivši nas na miru.
G. Morris, koji je klonuo na tlo, naslonio se na lakat pritiskajući rukom bok; krv mu je i dalje navirala kroz prste. Pojurila sam prema njemu, jer sveti krug me sad više nije zadržavao; isto su tako pojurila i oba liječnika. Jonathan je kleknuo iza njega i ranjenik je zabacio glavu na njegovo rame. S uzdahom je uzeo moju ruku u svoju koja nije bila umrljana. Zacijelo mi je na licu vidio tjeskobu, jer nasmiješio mi se i rekao: – Jednostavno sam presretan što sam mogao biti od koristi! O, Bože! – povikao je iznenada, s mukom se uspravivši u sjedeći stav, te prstom pokazao prema meni. – Vrijedilo je zbog ovoga umrijeti! Gledajte! Gledajte!
Sunce je sad već sasvim sišlo do planinskog vrha i crveni odsjaji padali su mi na lice, tako daje bilo okupano ružičastom svjetlošću. Svi su muškarci kao jedan pali na koljena te izustili jedan duboki i iskreni "Amen" dok su im oči slijedile smjer što gaje pokazivao njegov prst, a umirući čovjek je rekao: – Sad neka je hvala Bogu što sve ovo nije bilo uzalud! Gledajte! Ni snijeg nije tako besprijekorno čist kao njezino čelo! Kletva je prošla!
I na našu strahovitu bol, uz osmijeh i bez riječi, umro je taj galantni gospodin.
Bilješka Prije nekoliko godina svi smo prošli kroz plamen; a sreća koja je u međuvremenu zadesila neke od nas po našem je mišljenju vrijedna boli koju smo pretrpjeli. Za Minu i mene dodatnu radost predstavlja to što je rođendan našeg sina na isti dan kad je umro Quincey Morris. Znam da njegova majka potajno vjeruje kako je dio duha našeg hrabrog prijatelja prešao u njega. Njegova imena povezuju cijelu našu skupinu muškaraca, no mi ga zovemo samo Quincey.
Ljetos ove godine otišli smo na putovanje u Transilvaniju, još jednom posjetiti stari teren koji nam je bio, i još je uvijek, toliko prepun živih i užasnih sjećanja. Bilo je gotovo nemoguće povjerovati da su stvari koje smo vidjeli vlastitim očima i čuli vlastitim ušima prava, živa istina. Svaki trag onoga što je nekoć bilo izbrisan je. Dvorac je stajao kao i prije, visoko uspravljen iznad pustoši.
Kad smo se vratili kući, počeli smo pričati o starim vremenima, na koja smo svi mogli pogledati bez očaja, jer i Godalming i Seward sretno su oženjeni. Ja sam uzeo spise iz sefa u kojem su se nalazili još od našeg povratka prije toliko vremena. Zapanjila nas je činjenica da se među gomilom materijala od kojeg su sastavljeni ovi zapisi jedva nalazi i jedan autentičan dokument. Tek gomila otipkana materijala, s iznimkom kasnijih bilježnica što smo ih vodili Mina, Seward i ja, te Van Helsingov zapis. Čak i da smo to željeli, jedva da smo mogli zatražiti od bilo koga da to prihvati kao dokaz o tako strahovitoj priči. Van Helsing sve je to sažeo rekavši, s našim sinčićem na koljenu: – Mi ne želimo nikakvih dokaza; ne tražimo ni od koga da nam povjeruje! Ovaj dječak jednog će dana saznati kakva je hrabra i galantna žena njegova majka. Već zna koliko je ona dražesna i prepuna ljubavi; kasnije će shvatiti kako to da su je neki ljudi toliko voljeli da su se toliko toga usudili učiniti zbog nje.
30 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:34 pm
Margita
Administrator
JONATHAN HARKER DODATAK DRAKULIN GOST
Kad smo pošli na put, sunce je jarko svijetlilo nad Munchenom i zrak je bio pun radosti ranoga ljeta. Baš kad smo namjeravali krenuti, Heir Delbruck (vlasnik hotela Četiri godišnja doba u kojemu sam bio odsjeo) sišao je gologlav do kočije te, poželjevši mi ugodnu vožnju, rekao kočijašu, držeći ruku na ručki vrata kočije: – Gledajte da se vratite prije mraka. Nebo izgleda vedro, ali vidi se iz toga kako puše ovaj sjeverac da bi moglo doći do iznenadne oluje. No, siguran sam da nećete zakasniti. – Tu se nasmiješio i dodao: – Jer znate koja je ovo noć.
– Ja, mein Herr – rekao je Johann naglašenim tonom, te dodirnuo prstom šešir i brzo se odvezao. Kad smo izašli iz grada, dao sam mu znak da stane i upitao ga: – Recite mi, Johanne, stoje to ove noći? Prekrižio se te mi lakonski odgovorio: – Walpurgisnacht.
Izvadio je potom svoj sat, golemu, staromodnu, njemačku srebrnu spravu veliku poput repe, i promotrio ga, skupljenih obrva, te nestrpljivo ovlaš slegnuo ramenima. Shvatio sam daje to njegov način da obzirno prosvjeduje protiv nepotrebnoga zadržavanja, pa sam se povukao natrag u kočiju, tek mu kimnuvši da produži. Naglo je krenuo, kao da želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Svako malo konji kao da su zabacili glave i sumnjičavo onjušili zrak. U takvim bih se prilikama uznemireno ogledao oko sebe. Cesta je bila vrlo monotona jer smo se kretali uzduž nekakve vjetrovima išibane visoravni. Tijekom naše vožnje zapazio sam neku cestu koja nije djelovala baš korišteno i koja je naizgled vodila kroz neku malenu, krivudavu udolinu. Cesta je izgledala toliko privlačno da sam viknuo Johannu neka se zaustavi, čak i pod cijenu da ga uvrijedim. Kad je zaustavio konje, rekao sam mu da bih se rado provezao tom cestom. On je posegnuo za svim mogućim isprikama, svako malo se prekriživši dok je govorio. To je pobudilo moju znatiželju, pa sam mu postavljao različita pitanja. Odgovarao mi je obrambeno te neprestano prkosno pogledavao na sat. Napokon sam rekao: – Dobro, Johanne, ja želim poći tom cestom. Ne tražim od vas da idete sa mnom ako vam se to ne sviđa; ali recite mi zašto ne želite ići, to je sve što tražim od vas.
U znak odgovora gotovo se bacio s vozačeva sjedišta, toliko je brzo stao na tlo. Zatim je, u znak molbe, ispružio ruke prema meni i zamolio me da ne idem. Znao je toliko engleskoga, pomiješanoga s njemačkim, da sam mogao uhvatiti nit onoga što je govorio. Kao da mi je cijelo vrijeme htio nešto ispričati- nešto na što ga je sama pomisao očigledno užasavala – no svaki put bi se pribrao te rekao,prekriživši se: – Walpwgisnachtf Pokušao sam raspravljati s njime, no bilo je teško raspravljati s čovjekom čiji mi je jezik nepoznat. Tu je on svakako bio u prednosti, jer premda bi svaki put iznova stao pričati na engleskome, kojega je govorio vrlo slabo i nimalo tečno, uvijek bi se zanio i vratio svome materinjem jeziku, te svaki put pogledao na sat. Zatim su konji postali nemirni i stali njuškati zrak. Nato je problijedio te, ogledavši se preplašeno oko sebe, odjednom skočio naprijed, prihvatio konje za uzde i poveo ih kakvih pet-šest metara dalje. Ja sam pošao za njim i upitao ga zašto je to učinio. U znak odgovora se prekrižio, pokazao na mjesto s kojega smo se maknuli, te poveo kočiju u smjeru one druge ceste, pokazujući mi neki križ pa mi rekao, prvo na njemačkome, a zatim na engleskom: – Tu ga zakopali... onoga što se ubio.
Prisjetio sam se starog običaja da se samoubojice sahranjuju na križanju, rekavši: – A, shvaćam, samoubojica. Vrlo zanimljivo.
No nikako nisam mogao dokučiti zašto su konji preplašeni.
Dok smo pričali, čuli smo neki zvuk, napola štektanje, a napola lavež. Došao je izdaleka, ali konji su se vrlo uznemirili i Johann je dao sve od sebe da ih smiri. Bio je vrlo blijed.
– Zvuči kao vuk – rekao je – ali u ovo doba tu nema vukova.
– Nema? – rekoh, ispitujući ga nadalje. – Zar nije prošlo već dugo vremena otkako su vukovi došli toliko blizu grada?
– Dugo, dugo – odgovorio je – još prije proljeća i ljeta, ali kad dođe snijeg, dođu i vukovi.
Dok je mazio konje i pokušavao ih umiriti, tamni oblaci brzo su klizili nebom. Sunca je nestalo i počeo je puhati hladni vjetar. No, još je uvijek je to bio tek vjetrić, više nalik na upozorenje nego na nešto ozbiljno, jer opet se pokazalo blistavo sunce. Johann je prinio ruku očima i zagledao se prema horizontu, te rekao: – Snježna vijavica, dođe začas.
Zatim je opet pogledao na sat i odmah potom, jer konji su još uvijek razdraženo toptali o tlo i trzali glavama, popeo se na svoje sjedište kao daje došlo vrijeme da nastavimo naše putovanje.
Ja sam bio pomalo tvrdoglav i nisam odmah ušao u kočiju.
– Kažite mi – rekoh – kakvo je to mjesto do kojeg vodi ova cesta – i pokazao sam prema njoj.
Opet se prekrižio i promrmljao neku molitvu prije nego što mi je odgovorio.
– Ukleto je.
– Što je ukleto? – priupitao sam.
– Selo.
– Dakle tamo ima neko selo?
– Ne, ne. Stotinama godina tamo nitko ne živi. Moja radoznalost je bila pobuđena.
– Ali rekli ste da je tamo neko selo.
– Bilo je.
– A gdje je sada?
Na to je naglo počeo pripovijedati neku dugu priču, pri čemu su mu njemački i engleski bili toliko ispremiješani da nisam mogao točno povezivati stoje govorio, ali manje-više sam shvatio daje nekada davno, prije više stotina godina, tamo umrlo mnogo ljudi koje su zakopali u grobove. Ispod ilovače čuli su se nekakvi zvukovi i kad su grobovi otvoreni, pronašli su u njima muškarce i žene rumene kao da su živi, a usta su im bila crvena od krvi. I tako, u žurbi da spase svoje živote i svoje duše (na tome mjestu se opet prekrižio), oni preostali pobjegli su u druga mjesta, tamo gdje su živi živjeli, a mrtvi bili mrtvi, a ne... nešto drugo. Očigledno se bojao izgovoriti zadnje riječi. Pričajući, postajao je sve uzbuđeniji i uzbuđeniji. Kao da gaje mašta potpuno obuzela te je završio potpuno obuzet strahom – blijed u licu, obliven znojem, dršćući i ogledavajući se oko sebe, kao da očekuje da će se nekakva grozota pojaviti tamo na ravnici usred bijela dana. Napokon je, u očajničkoj agoniji, povikao "Walpurgisnacht! " i pokazao mi prema kočiji, da uđem u nju. Na to mi je uzavrela sva moja engleska krv te sam se uspravio i rekao: – Vi se bojite, Johanne; bojite se. Pođite kući, ja ću se vratiti sam; šetnja će mi dobro doći.
Vrata kočije bila su otvorena. Uzeo sam sa sjedišta svoj hrastov štap za hodanje – koji uvijek nosim sa sobom na izlete – te zatvorio vrata, pokazao prema Munchenu i rekao: – Pođite kući, Johanne. Walpurgisnacht nema veze s Englezima. Konji su sada bili nemirniji nego ikad i Johann ih je pokušavao zadržati, dok me u isto vrijeme uzbuđeno nagovarao neka ne radim takve gluposti. Zalio sam tog jadnika, bio je smrtno ozbiljan, ali nisam mogao suzdržati smijeh. Njegovom engleskom se sada izgubio svaki trag. U svojoj uzrujanosti bio je zaboravio da je jedini način da ga nešto shvatim taj da govori mojim jezikom, pa je uporno brbljao na svome materinjem njemačkom. Počelo je bivati dosadno. Nakon što sam mu naložio neka ide kući, okrenuo sam se i uputio se preko križanja u dolinu.
Uz očajnički pokret, Johann je okrenuo svoje konje prema Munchenu. Oslonio sam se ni svoj štap i zagledao se za njim. Neko je vrijeme polako išao cestom; zatim je iza grebena jednog brežuljka došao neki visoki i mršavi čovjek. Toliko sam vidio iz daljine. Kada se približio konjima počeli su skakati i ritati se, a zatim njištati od straha. Johann ih nije mogao obuzdati; utekli su cestom u divljemu trku. Promatrao sam ih sve dok mi se nisu izgubili iz vida, zatim potražio pogledom onoga neznanca, no ustanovio sam da se i on izgubio.
Laka sam srca skrenuo sporednom cestom kroz duboku udolinu na koju se Johann žalio. Koliko sam ja vidio, nije bilo ni najmanjega razloga da ima nešto protiv nje i čini mi se da sam nekoliko sati šetao ne obazirući se ni na vrijeme ni na udaljenost, a sasvim sigurno nisam vidio ni čovjeka ni kuće;. Što se tiče samoga mjesta,bila je to najobičnija pustoš. Međutim, nisam to posebno zapažao, sve dok iza jednoga zavoja nisam naišao na raštrkani rub neke šume. Tek mi je tada postalo jasno da je pustoš toga mjesta kojim sam prolazio nesvjesno na mene proizvela jak dojam.
Sjeo sam da se odmorim i počeo se ogledati oko sebe. Učinilo mi se da je znatno hladnije nego što je bilo na početku moje šetnje. Oko mene se čulo nekakvo šumorenje, a povremeno bi se negdje u visini čula i prigušena grmljavina. Pogledavši u zrak, opazio sam negdje na golemoj visini goleme tmaste oblake što su brzo jurili nebom sa sjevera na jug. U nekome visokom zračnome sloju vidjeli su se znaci nadolazeće oluje. Osjetio sam studen i došavši do zaključka da je to zato što sam sjeo nakon hodanja, nastavio sam put. Područje kojim sam sada prolazio bilo je mnogo slikovitije. Nije bilo nikakvih pojedničanih prizora koje bi oko moglo izdvojiti, no sve je odisalo ljepotom. Slabo sam mario za vrijeme i tek kad se oko mene počeo sklapati sve dublji sumrak, počeo sam razmišljati kako ću pronaći put kući. Danja svjetlost je nestala. Zrak je bio hladan, a jurenje oblaka u visinama postalo je još izrazitije. To je pratilo i nekakvo udaljeno hujanje, kroz koje bi se povremeno javio i onaj zagonetni krik za kojega je kočijaš rekao da potječe od vuka. Neko sam vrijeme oklijevao. Odlučio sam vidjeti napušteno selo, pa sam produžio i na posljetku došao do široke čistine, sa svih strana opkoljene brežuljcima. Podnožja su im bila obraštena drvećem koje se prostiralo u ravnicu, sterući se u skupinama preko pitomijih uzvisina i udolina koje bi se ponegdje pokazivale. Pratio sam okom krivudanje ceste i vidio kako zavija blizu jedne od najgušćih skupina drveća, te nestaje iza nje. Dok sam promatrao, u zraku se osjetila jaka hladnoća i počeo je padati snijeg. Pomislio sam na milje i milje surova područja kojim sam bio prošao, a zatim požurio da nađem zaklona u šumi preda mnom. Nebo je postajalo sve mračnije i mračnije, a snijeg je padao sve brže i gušće, sve dok se zemlja svuda oko mene nije pretvorila u blistavi bijeli sag, čiji je rub bio izgubljen u neodređenim maglovitim daljinama. Cesta je ovdje bila vrlo gruba, a kako je išla preko ravnoga terena, stranice joj uopće nisu bile označene, kao da je prolazila kroz usjeke. Tijekom kratkog vremena shvatio sam da sam zacijelo odlutao s nje, jer pod nogama više nisam osjećao tvrdu površinu, a stopala su mi sve dublje upadala u travu i mahovinu. Zatim je vjetar ojačao i stao puhati sve većom silinom, dok nisam bio prisiljen trčati pred njime. Zrak je postao ledeno hladan i unatoč tome što sam se kretao, počeo sam trpjeti. Snijeg je sada padao toliko gusto i komešao se oko mene u takvim hitrim kovitlacima da sam jedva držao oči otvorenima. Svako malo nebesa bi proparala blistava munja i u tim sam bljeskovima vidio pred sobom gusto drveće, mahom tise i čemprese, sve debelo obložene snijegom. Brzo sam se našao u zaklonu drveća i tamo sam, u razmjernoj tišini, mogao čuti puhanje vjetra visoko iznad mene. Malo pomalo se olujni mrak počeo stapati s noćnim. Nakon nekog vremena oluja je počela naizgled jenjavati: sad je navirala tek u kratkim silovitim naletima. U takvim trenucima činilo se da se jezovitom glasanju vuka pridružuju mnogi slični zvukovi oko mene.
Tu i tamo kroz crnu masu jurećih oblaka probila bi se pokoja zalutala zraka mjesečine te bi osvijetlila okolni prostor i pokazala mi da se nalazim na rubu mjesta gusto obraštena čempresima i tisama. Kako je snijeg prestajao padati, izišao sam iz svog skloništa i počeo pažljivije pregledavati što je oko mene. Palo mi je na um da bi, među tolikim starim temeljima koliko sam ih već bio prošao, još uvijek mogla stajati neka kuća, makar u ruševnome stanju, u kojoj bih mogao pronaći nekakvo privremeno sklonište. Dok sam obilazio rubom šumarka, pronašao sam niski zidić koji ga je okruživao i, slijedeći ga, pronašao sam nakon nekog vremena otvor u njemu. Ovdje su čempresi oblikovali drvored što je vodio do četvrtasta obrisa nekakva zdanja. No, baš kad sam to ugledao, nestalni oblaci su zaklonili mjesec i ja sam krenuo tom stazom u tmini. Vjetar mora da je postao još hladniji, jer osjetio sam kako drhtim dok sam hodao; no bilo je nade da ću naći sklonište i ja sam se nastavio kretati.
Zastao sam jer se odjednom sve smirilo. Oluja je prošla i, možda iz suosjećaja s tišinom prirode, i moje je srce prestalo kucati. No, to je trajalo tek trenutak, jer odjednom je kroz oblake prodrla mjesečina, pokazujući mi da se nalazim na groblju, te da je onaj četvrtasti objekt preda mnom zapravo golema masivna mramorna grobnica, bijela poput snijega što je ležao na njoj i svuda oko nje. S mjesečinom je došao i surovi nalet oluje, koja kao daje nastavila svoj tijek popraćena dugačkim, potmulim zavijanjem, kao od mnogobrojnih pasa ili vukova. Bio sam preplašen i osupnut, te sam osjetio kako me hladnoća osjetno jače podilazi, sve dok me naizgled nije ščepala za srce. Zato, dok je bujica mjesečine i dalje osvjetljavala mramornu grobnicu, oluja je stala pokazivati note znakove ojačavanja,kao da se vraća po istome tragu. Kao začaran, približio sam se grobnici da vidim o čemu se tu radi i zašto ovakvo zdanje stoji usamljeno na takvu mjestu. Obišao sam je i pročitao, nade dvorskim vratima, natpis na njemačkom:
GROFICA DOLINGEN IZ GRAZA U ŠTAJERSKOJ TRAŽILI SU JE I PRONAŠLI MRTVU 1801.
Na vrhu grobnice, kao da je zariven kroz čvrsti mramor – jer cijelo se zdanje sastojalo od tek nekoliko golemih kamenih blokova – nalazio se veliki željezni šiljak ili kolac. Sa stražnje strane sam vidio rezbariju u krupnim ruskim slovima:
MRTVI BRZO PUTUJU
U svemu tome je bilo nečega toliko jezovitog i zastrašujućeg da sam se prepao i osjetio kako me obuzima slabost. Po prvi put sam požalio što nisam poslušao Johannov savjet. Tu mi je nešto palo na um, i to pod gotovo zagonetnim okolnostima i uz užasan šok. Ovo je bila Valpurgina noć!
Valpurgina noć, kad, u skladu s vjerovanjem milijuna ljudi, davao hoda svijetom – kad se grobovi otvaraju, a mrtvaci izlaze i šeću. Kad zloćudni stvorovi iz zemlje, zraka i vode priređuju orgije. Vozač se posebno plašio baš ovoga mjesta. Tu je bilo izumrlo selo od prije mnogo stoljeća. Tu je ležao samoubojica; i na tome mjestu sam se ja nalazio sam; nenaoružan, uzdrhtao od hladnoće u snježnome pokrovu, dok se oko mene ponovno nakupljala bjesomučna oluja! Morao sam pribrati sve svoje svjetonazore, sve što su me bili naučili o religiji, te svu svoju hrabrost kako se ne bih srušio na tlo u naletu strave.
A tada se na mene sručio pravi uragan. Zemlja se zatresla kao da njome grmi na tisuće konja i ovoga puta oluja je odjenula svoja ledena krila, ne snijeg već krupnu tuču koja je stala padati takvom žestinom kao da je dolazila iz praćki balearskih ratnika – tuča koja je kidala i list i granu, tako daje zaklon od čempresa bio od isto takve koristi kao da su njihova stabla tek stabljike kukuruza. Isprva sam pojurio prema najbližem drvetu, no uskoro sam bio prisiljen napustiti ga i skloniti se na jedino mjesto koje je djelovalo kao da može pružiti sklonište, u duboki dorski portal mramorne grobnice. Tamo sam, šćućuren uz masivna brončana vrata, bio koliko-toliko zaštićen od udara tuče, jer sad je lupala po meni tek kad bi se odbila od tla i mramornih stijenki.
Kako sam se naslonio na vrata, ona su se malo pomaknula i otvorila prema unutra. U toj nemilosrdnoj oluji čak je i grobnica predstavljala prihvatljivo sklonište, pa ja sam upravo namjeravao ući, kada je bljesnula rascijepljena munja što je rasvijetlila čitalo nebesko prostranstvo. U tome trenutku, tako mi svega na svijetu, vidio sam, uperivši pogled u tminu grobnice, prekrasnu ženu oblih obraza i crvenih usana, koja je naizgled spavala na odru. Dok je nada mnom zagrmjelo, kao da me uhvatila neka divovska ruka i izbacila me van na oluju. Sve se to zbilo tako naglo da sam osjetio kako me*udara tuča, prije nego što sam mogao pojmiti taj šok, i duševni i tjelesni. Istodobno me obuzeo čudnovati osjećaj da nisam sam. Pogledao sam prema grobnici. Upravo je tada došlo do još jednoga zasljepljujućeg bljeska, koji kao da je udario u željezni šiljak što se uzdizao nad grobnicom, te navro kroz njega u zemlju, razarajući i mrveći mramor, poput plamene buktinje. Mrtva žena se uzdignula u trenutku agonije, dok ju je okupao plamen, a njen strašni bolni vrisak izgubio se u grmljavini. Zadnja stvar koju sam čuo bilo je to miješanje groznih zvukova, dok me još jednom prihvatio onaj divovski stisak i odvukao odatle. Tuča je padala po meni, a zrak oko mene kao da je odjekivao od zavijanja vukova. Zadnji prizor kojega se sjećam bilo je nešto nejasno, bijelo, što se kretalo, kao da su svi grobovi oko mene odaslali sablasti mrtvaca koje su čuvali, te kao da me svi opkoljavaju kroz bijelu sumaglicu razorne tuče.
Postupno sam polako počeo dolaziti k sebi, a zatim je nastupio osjećaj umora koji je bio užasan. Neko se vrijeme nisam prisjećao ničega, no polako su mi se čula povratila. Stopala su mi bez daljnjega bila obuzeta jakim bolovima, pa ipak ih nisam mogao pomaknuti. Kao da su mi obamrla. Nekakav mi se ledeni osjećaj sterao od zatiljka, pa niz cijelu kralježnicu, a uši, baš kao i stopala, bile su mi obamrle, iako u bolovima. No u grudima mi je bio neki osjećaj topline koji je u usporedbi sa svime time bio predivan. Bila je to mora tjelesna mora, ako se može upotrijebiti takav izraz – jer neki mi je teški teret na prsima otežavao disanje.
Ovo razdoblje poluobamrlosti izgleda da je dugo potrajalo, a kako je izblijedjelo, mora da sam zaspao ili se onesvijestio. Zatim je nastupilo nekakvo gađenje, poput prvih simptoma morske bolesti, te divlja želja da se oslobodim nečega – nisam znao čega. Okruživala me duboka tišina, kao daje cijeli svijet uspavan ili mrtav; tek je bila prekinuta dahtanjem neke životinje pokraj mene. Osjetio sam toplo grebanje na grlu, a zatim sam postao svjestan strahovite istine, koja me sledila sve do srca i uzburkala mi svu krv u glavi. Neka krupna životinja ležala je Na meni i sad mi je lizala grlo. Bojao sam se pomaknuti, jer neki instinkt ili pak oprez nalagali su mi neka samo nepomično ležim, no zvijer kao da je shvatila da je u meni sada došlo do promjene, jer je podignula glavu. Kroz trepavice sam iznad sebe vidio dva krupni plamena oka divovskoga vuka. Oštri bijeli zubi blistali su u razjapljenu crvenom ždrijelu i mogao sam na sebi osjetiti njegov vreli dah, žestoki kiseo. Ponovno sam na neko vrijeme izgubio svijest. Zatim sam postao svjestan potmulog režanja, poslije čega je uslijedilo štektanje, ponovljeno više puta.. A onda, kako se činilo, iz neke velike daljine, začuo sam "Halo! Halo!", kao da mnoštvo ljudi doziva u isti glas. Oprezno sam podignuo glavu i pogledao u smjeru iz kojega je taj zvuk dopirao, no groblje mi je priječilo vidik. Vuk je i dalje štektao na neki čudan način i neka crvenkasta svjetlost počela se kretati oko čempresova šumarka, kao da ide za tim zvukom. Kako su se glasovi približili, vuk je štektao sve brže i glasnije. Bojao sam se proizvesti bilo kakav zvuk ili pokret. Sve bliže je dolazila crvenkasta svjetlost, preko bijeloga pokrova koji se protezao u mraku oko mene. Zatim je iznenada iza drveća dokaskala prema meni skupina jahača s bakljama. Vuk je ustao s mojih grudi i otišao prema groblju. Vidio sam kako jedan od jahača (bili su to vojnici, sudeći po kapama i dugačkim vojničkim plaštevima) podiže karabin i nišani. Neki mu je drug udario ruku naviše i čuo sam kako mi je tane profijukalo iznad glave. Očigledno je uzeo moje tijelo za vučje. Netko je drugi opazio životinju dok je izmicala i uslijedio je pucanj. Zatim se vod galopom dao u trk – neki prema meni, dok su drugi slijedili vuka kad je nestajao medu čempresima na koje je napadao snijeg.
Dok su se približavali, pokušao sam se pomaknuti, no nisam to bio u stanju, premda sam mogao vidjeti i čuti sve što se zbiva oko mene. Dva-tri vojnika skočila su sa svojih konja i kleknula uz mene. Jedan mi je podignuo glavu i položio mi ruku na srce.
– Dobre vijesti, drugovi! – povika. – Srce mu još kuca! Zatim su mi izlili niz grlo malo rakije. To mi je pobudilo snagu, te sam mogao potpuno otvoriti oči i pogledati oko sebe. Svjetla i sjenke komešali su se među drvećem i čuo sam kako ljudi dozivaju jedan drugoga. Skupili su se, preplašeno vičući, i bljesnula su svjetla dok su ostali nahrupili iz neuredna groblja, poput nekih bjesomučnika. Kad su nam se približili oni najudaljeniji, oni oko mene upitali su ih znatiželjno: – No, jeste li ga našli? Uslijedio je užurbani odgovor: – Nismo! nismo! Dođite, idemo brzo; brzo! Ovo nije mjesto na kojemu bi se mogli zadržavati, i to baš ove noći!
– Što je to bilo? – glasilo je pitanje, zapitano u svim registrima. Odgovor je dolazio na različite načine, i s velikom nesigurnošću, kao da je ljude nešto normalno tjeralo na govor, no ipak ih je zadržavao neki strah da razotkriju svoje misli.
– To je... to je... dabome! – promucao je jedan, kojega je na trenutak očigledno ostavila pamet.
– Vuk, a opet nije vuk! – dodao je dragi uz drhtaj.
– Nema smisla ići za njime bez svetoga metka – primijetio je treći nešto smirenijim tonom.
– Tako nam i treba kad izlazimo ove noći! Doista smo zaslužili tisuću maraka! – uskliknuo je četvrti.
– Na skršenome mramoru bilo je krvi – rekao je sljedeći nakon stanke. – To nije došlo od groma. A on... je li on dobro? Pregledajte mu grlo! Gledajte, drugovi, vuk mu je ležao na grudima i čuvao mu krv toplom. Oficir mi je pregledao grlo i odgovorio: – Dobro mu _je, koža nije probodena. Što li sve to znači? Nikad ga ne bismo našli da vuk nije štektao.
– A što je bilo s njime? – zapita čovjek koji mi je pridržavao glavu i koji je izgleda od svih najmanje bio zahvaćen panikom, jer ruke su mu bile postojane, bez ikakva drhtaja. Na rukavu je imao časničku vrpcu.
– Otišao je kući – odgovori muškarac čije je dugoljasto lice bilo blijedo i koji se doslovno tresao od straha dok se bojažljivo ogledavao oko sebe. – Ima tu dosta grobova u kojima može ležati; idemo, brzo! Bježimo s ovoga ukletoga mjesta!
Časnik me uzdigao u sjedeći stav, izviknuvši neku naredbu, a zatim me nekoliko njih smjestilo na konja. On je skočio na sedlo iza mene, obuhvatio me rukama, dao znak prethodnici i mi smo, okrenuvši naša lica na suprotnu stranu od čempresa, odjahali u hitrome vojničkom redu.
Jezik mi je još uvijek otkazivao poslušnost te sam silom prilika šutio. Mora da sam zaspao, jer sljedeće čega se sjećam bilo je kako sam ustanovio da stojim na nogama, dok me podržavao po jedan vojnik sa svake strane. Bilo se već gotovo sasvim razdanilo i na sjeveru se odražavala crvena sunčeva zraka, poput krvavoga traga nad snježnom pustoši. Časnik je govorio vojnicima neka ne kažu ni riječi o tome što su vidjeli, osim da su pronašli engleskoga stranca kako ga čuva veliki pas.
– Pas! Nije to bio nikakav pas – ubacio se čovjek koji je bio pokazao onoliki strah. – Valjda poznajem vuka kad ga vidim.
– Rekao sam, pas – mimo odvrati mladi oficir.
– Pas! – suprotstavi mu se ovaj dragi ironično. Bilo je očigledno da mu se hrabrost uzdiže zajedno sa suncem te je rekao, pokazavši na mene: – Pogledajte mu grlo. Zar je to pas učinio, gospodaru?
Nagonski sam prinio ruku grlu i kako sam ga dodirnuo, kriknuo sam od boli. Vojnici su se skupili da pogledaju, neki su se nagnuli sa sjedala, no opet se čuo smireni glas mladoga časnika: – Pas, kako sam i rekao. Ako kažemo išta drugo, samo će nam se smijali.
Onda su me podignuli iza jednoga vojnika i odjahali smo u predgrađe Munchena. Tu smo naišli na slobodnu kočiju, u koju su me smjestili, i odveli me u Četiri godišnja doba; mladi časnik me pratio, dok nas je vojnik slijedio na svome konju, a ostali su odjahali u vojarnu.
Kad smo stigli, Hen Delbruck je tako brzo pojurio stubama nama ususret da je bilo očigledno kako je unutra bdio u očekivanju. Uzevši me za obje ruke, brižno me uveo unutra. Časnik mi je salutirao i već se okretao na odlazak, kada mi je postao jasan njegov cilj i ustrajao sam na tome da pođe sa mnom u sobu. Uz čašu vina toplo sam se zahvalio njemu i njegovim drugovima što su me spasili. On je jednostavno odgovorio da mu je to bilo više no drago, te da je Herr Delbruck prvi poduzeo korake kako bio ugodio potrazi; vlasnik hotela nasmiješio se na tu dvosmislenu primjedbu, dok se časnik izgovorio dužnošću i povukao se.
– Ali Herr Delbruck – zapitao sam – kako to i zbog čega su vojnici pošli u potragu za mnom?
Slegnuo je ramenima, kao da želi umanjiti svoj udio u tome, dok je odgovorio: – Imao sam toliko sreće da od komandira regimente u kojoj sam služio dobijem dozvolu da zatražim dobrovoljce.
– Ali kako ste znali da sam izgubljen? – upitao sam.
– Kočijaš je došao ovamo s ostacima kočije, koja se prevrnula kad su konji potrčali.
– Ali sigurno ne biste poslali vojnike u potragu samo zbog toga?
– O, ne bih! – odgovorio je. – Ali još prije nego što je došao kočijaš, dobio sam ovaj brzojav od plemića kojem idete u goste.
Tu je izvadio iz džepa brzojav koji mi je predao i ja sam pročitao sljedeće: Bistrica Čuvajte mi gosta! Njegova osobna sigurnost od najvećeg je značenja za mene. Ako mu se išta dogodi ili ako nestane, ne štedite ništa da ga pronađete i pružite mu sigurnost. On je Englez, pa je sklon pustolovinama.
Snijeg, vukovi i noć često donose opasnost. Ne gubite ni trenutka ako vam se učini da mu se nešto može dogoditi. Za vaš trud odgovaram svojim bogatstvom.
Dracula Dok sam držao brzojav u ruci, činilo mi se da se soba okreće oko mene i da me uslužni hotelijer nije prihvatio, mislim da bih bio pao. U svemu je tome bilo nečega toliko čudnovatog i neshvatljivog da sam stekao dojam kako se preko moga bića natječu suprotstavljene sile; i sama pomisao na to kao da me skamenila. Bez sumnje, bio sam pod nečijom zagonetnom zaštitom. Iz daleke zemlje, u zadnji tren, stigla je poruka koja me izbavila od opasnosti spavanja u snijegu, te iz vučjih ralja.
Kad smo pošli na put, sunce je jarko svijetlilo nad Munchenom i zrak je bio pun radosti ranoga ljeta. Baš kad smo namjeravali krenuti, Heir Delbruck (vlasnik hotela Četiri godišnja doba u kojemu sam bio odsjeo) sišao je gologlav do kočije te, poželjevši mi ugodnu vožnju, rekao kočijašu, držeći ruku na ručki vrata kočije: – Gledajte da se vratite prije mraka. Nebo izgleda vedro, ali vidi se iz toga kako puše ovaj sjeverac da bi moglo doći do iznenadne oluje. No, siguran sam da nećete zakasniti. – Tu se nasmiješio i dodao: – Jer znate koja je ovo noć.
– Ja, mein Herr – rekao je Johann naglašenim tonom, te dodirnuo prstom šešir i brzo se odvezao. Kad smo izašli iz grada, dao sam mu znak da stane i upitao ga: – Recite mi, Johanne, stoje to ove noći? Prekrižio se te mi lakonski odgovorio: – Walpurgisnacht.
Izvadio je potom svoj sat, golemu, staromodnu, njemačku srebrnu spravu veliku poput repe, i promotrio ga, skupljenih obrva, te nestrpljivo ovlaš slegnuo ramenima. Shvatio sam daje to njegov način da obzirno prosvjeduje protiv nepotrebnoga zadržavanja, pa sam se povukao natrag u kočiju, tek mu kimnuvši da produži. Naglo je krenuo, kao da želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Svako malo konji kao da su zabacili glave i sumnjičavo onjušili zrak. U takvim bih se prilikama uznemireno ogledao oko sebe. Cesta je bila vrlo monotona jer smo se kretali uzduž nekakve vjetrovima išibane visoravni. Tijekom naše vožnje zapazio sam neku cestu koja nije djelovala baš korišteno i koja je naizgled vodila kroz neku malenu, krivudavu udolinu. Cesta je izgledala toliko privlačno da sam viknuo Johannu neka se zaustavi, čak i pod cijenu da ga uvrijedim. Kad je zaustavio konje, rekao sam mu da bih se rado provezao tom cestom. On je posegnuo za svim mogućim isprikama, svako malo se prekriživši dok je govorio. To je pobudilo moju znatiželju, pa sam mu postavljao različita pitanja. Odgovarao mi je obrambeno te neprestano prkosno pogledavao na sat. Napokon sam rekao: – Dobro, Johanne, ja želim poći tom cestom. Ne tražim od vas da idete sa mnom ako vam se to ne sviđa; ali recite mi zašto ne želite ići, to je sve što tražim od vas.
U znak odgovora gotovo se bacio s vozačeva sjedišta, toliko je brzo stao na tlo. Zatim je, u znak molbe, ispružio ruke prema meni i zamolio me da ne idem. Znao je toliko engleskoga, pomiješanoga s njemačkim, da sam mogao uhvatiti nit onoga što je govorio. Kao da mi je cijelo vrijeme htio nešto ispričati- nešto na što ga je sama pomisao očigledno užasavala – no svaki put bi se pribrao te rekao,prekriživši se: – Walpwgisnachtf Pokušao sam raspravljati s njime, no bilo je teško raspravljati s čovjekom čiji mi je jezik nepoznat. Tu je on svakako bio u prednosti, jer premda bi svaki put iznova stao pričati na engleskome, kojega je govorio vrlo slabo i nimalo tečno, uvijek bi se zanio i vratio svome materinjem jeziku, te svaki put pogledao na sat. Zatim su konji postali nemirni i stali njuškati zrak. Nato je problijedio te, ogledavši se preplašeno oko sebe, odjednom skočio naprijed, prihvatio konje za uzde i poveo ih kakvih pet-šest metara dalje. Ja sam pošao za njim i upitao ga zašto je to učinio. U znak odgovora se prekrižio, pokazao na mjesto s kojega smo se maknuli, te poveo kočiju u smjeru one druge ceste, pokazujući mi neki križ pa mi rekao, prvo na njemačkome, a zatim na engleskom: – Tu ga zakopali... onoga što se ubio.
Prisjetio sam se starog običaja da se samoubojice sahranjuju na križanju, rekavši: – A, shvaćam, samoubojica. Vrlo zanimljivo.
No nikako nisam mogao dokučiti zašto su konji preplašeni.
Dok smo pričali, čuli smo neki zvuk, napola štektanje, a napola lavež. Došao je izdaleka, ali konji su se vrlo uznemirili i Johann je dao sve od sebe da ih smiri. Bio je vrlo blijed.
– Zvuči kao vuk – rekao je – ali u ovo doba tu nema vukova.
– Nema? – rekoh, ispitujući ga nadalje. – Zar nije prošlo već dugo vremena otkako su vukovi došli toliko blizu grada?
– Dugo, dugo – odgovorio je – još prije proljeća i ljeta, ali kad dođe snijeg, dođu i vukovi.
Dok je mazio konje i pokušavao ih umiriti, tamni oblaci brzo su klizili nebom. Sunca je nestalo i počeo je puhati hladni vjetar. No, još je uvijek je to bio tek vjetrić, više nalik na upozorenje nego na nešto ozbiljno, jer opet se pokazalo blistavo sunce. Johann je prinio ruku očima i zagledao se prema horizontu, te rekao: – Snježna vijavica, dođe začas.
Zatim je opet pogledao na sat i odmah potom, jer konji su još uvijek razdraženo toptali o tlo i trzali glavama, popeo se na svoje sjedište kao daje došlo vrijeme da nastavimo naše putovanje.
Ja sam bio pomalo tvrdoglav i nisam odmah ušao u kočiju.
– Kažite mi – rekoh – kakvo je to mjesto do kojeg vodi ova cesta – i pokazao sam prema njoj.
Opet se prekrižio i promrmljao neku molitvu prije nego što mi je odgovorio.
– Ukleto je.
– Što je ukleto? – priupitao sam.
– Selo.
– Dakle tamo ima neko selo?
– Ne, ne. Stotinama godina tamo nitko ne živi. Moja radoznalost je bila pobuđena.
– Ali rekli ste da je tamo neko selo.
– Bilo je.
– A gdje je sada?
Na to je naglo počeo pripovijedati neku dugu priču, pri čemu su mu njemački i engleski bili toliko ispremiješani da nisam mogao točno povezivati stoje govorio, ali manje-više sam shvatio daje nekada davno, prije više stotina godina, tamo umrlo mnogo ljudi koje su zakopali u grobove. Ispod ilovače čuli su se nekakvi zvukovi i kad su grobovi otvoreni, pronašli su u njima muškarce i žene rumene kao da su živi, a usta su im bila crvena od krvi. I tako, u žurbi da spase svoje živote i svoje duše (na tome mjestu se opet prekrižio), oni preostali pobjegli su u druga mjesta, tamo gdje su živi živjeli, a mrtvi bili mrtvi, a ne... nešto drugo. Očigledno se bojao izgovoriti zadnje riječi. Pričajući, postajao je sve uzbuđeniji i uzbuđeniji. Kao da gaje mašta potpuno obuzela te je završio potpuno obuzet strahom – blijed u licu, obliven znojem, dršćući i ogledavajući se oko sebe, kao da očekuje da će se nekakva grozota pojaviti tamo na ravnici usred bijela dana. Napokon je, u očajničkoj agoniji, povikao "Walpurgisnacht! " i pokazao mi prema kočiji, da uđem u nju. Na to mi je uzavrela sva moja engleska krv te sam se uspravio i rekao: – Vi se bojite, Johanne; bojite se. Pođite kući, ja ću se vratiti sam; šetnja će mi dobro doći.
Vrata kočije bila su otvorena. Uzeo sam sa sjedišta svoj hrastov štap za hodanje – koji uvijek nosim sa sobom na izlete – te zatvorio vrata, pokazao prema Munchenu i rekao: – Pođite kući, Johanne. Walpurgisnacht nema veze s Englezima. Konji su sada bili nemirniji nego ikad i Johann ih je pokušavao zadržati, dok me u isto vrijeme uzbuđeno nagovarao neka ne radim takve gluposti. Zalio sam tog jadnika, bio je smrtno ozbiljan, ali nisam mogao suzdržati smijeh. Njegovom engleskom se sada izgubio svaki trag. U svojoj uzrujanosti bio je zaboravio da je jedini način da ga nešto shvatim taj da govori mojim jezikom, pa je uporno brbljao na svome materinjem njemačkom. Počelo je bivati dosadno. Nakon što sam mu naložio neka ide kući, okrenuo sam se i uputio se preko križanja u dolinu.
Uz očajnički pokret, Johann je okrenuo svoje konje prema Munchenu. Oslonio sam se ni svoj štap i zagledao se za njim. Neko je vrijeme polako išao cestom; zatim je iza grebena jednog brežuljka došao neki visoki i mršavi čovjek. Toliko sam vidio iz daljine. Kada se približio konjima počeli su skakati i ritati se, a zatim njištati od straha. Johann ih nije mogao obuzdati; utekli su cestom u divljemu trku. Promatrao sam ih sve dok mi se nisu izgubili iz vida, zatim potražio pogledom onoga neznanca, no ustanovio sam da se i on izgubio.
Laka sam srca skrenuo sporednom cestom kroz duboku udolinu na koju se Johann žalio. Koliko sam ja vidio, nije bilo ni najmanjega razloga da ima nešto protiv nje i čini mi se da sam nekoliko sati šetao ne obazirući se ni na vrijeme ni na udaljenost, a sasvim sigurno nisam vidio ni čovjeka ni kuće;. Što se tiče samoga mjesta,bila je to najobičnija pustoš. Međutim, nisam to posebno zapažao, sve dok iza jednoga zavoja nisam naišao na raštrkani rub neke šume. Tek mi je tada postalo jasno da je pustoš toga mjesta kojim sam prolazio nesvjesno na mene proizvela jak dojam.
Sjeo sam da se odmorim i počeo se ogledati oko sebe. Učinilo mi se da je znatno hladnije nego što je bilo na početku moje šetnje. Oko mene se čulo nekakvo šumorenje, a povremeno bi se negdje u visini čula i prigušena grmljavina. Pogledavši u zrak, opazio sam negdje na golemoj visini goleme tmaste oblake što su brzo jurili nebom sa sjevera na jug. U nekome visokom zračnome sloju vidjeli su se znaci nadolazeće oluje. Osjetio sam studen i došavši do zaključka da je to zato što sam sjeo nakon hodanja, nastavio sam put. Područje kojim sam sada prolazio bilo je mnogo slikovitije. Nije bilo nikakvih pojedničanih prizora koje bi oko moglo izdvojiti, no sve je odisalo ljepotom. Slabo sam mario za vrijeme i tek kad se oko mene počeo sklapati sve dublji sumrak, počeo sam razmišljati kako ću pronaći put kući. Danja svjetlost je nestala. Zrak je bio hladan, a jurenje oblaka u visinama postalo je još izrazitije. To je pratilo i nekakvo udaljeno hujanje, kroz koje bi se povremeno javio i onaj zagonetni krik za kojega je kočijaš rekao da potječe od vuka. Neko sam vrijeme oklijevao. Odlučio sam vidjeti napušteno selo, pa sam produžio i na posljetku došao do široke čistine, sa svih strana opkoljene brežuljcima. Podnožja su im bila obraštena drvećem koje se prostiralo u ravnicu, sterući se u skupinama preko pitomijih uzvisina i udolina koje bi se ponegdje pokazivale. Pratio sam okom krivudanje ceste i vidio kako zavija blizu jedne od najgušćih skupina drveća, te nestaje iza nje. Dok sam promatrao, u zraku se osjetila jaka hladnoća i počeo je padati snijeg. Pomislio sam na milje i milje surova područja kojim sam bio prošao, a zatim požurio da nađem zaklona u šumi preda mnom. Nebo je postajalo sve mračnije i mračnije, a snijeg je padao sve brže i gušće, sve dok se zemlja svuda oko mene nije pretvorila u blistavi bijeli sag, čiji je rub bio izgubljen u neodređenim maglovitim daljinama. Cesta je ovdje bila vrlo gruba, a kako je išla preko ravnoga terena, stranice joj uopće nisu bile označene, kao da je prolazila kroz usjeke. Tijekom kratkog vremena shvatio sam da sam zacijelo odlutao s nje, jer pod nogama više nisam osjećao tvrdu površinu, a stopala su mi sve dublje upadala u travu i mahovinu. Zatim je vjetar ojačao i stao puhati sve većom silinom, dok nisam bio prisiljen trčati pred njime. Zrak je postao ledeno hladan i unatoč tome što sam se kretao, počeo sam trpjeti. Snijeg je sada padao toliko gusto i komešao se oko mene u takvim hitrim kovitlacima da sam jedva držao oči otvorenima. Svako malo nebesa bi proparala blistava munja i u tim sam bljeskovima vidio pred sobom gusto drveće, mahom tise i čemprese, sve debelo obložene snijegom. Brzo sam se našao u zaklonu drveća i tamo sam, u razmjernoj tišini, mogao čuti puhanje vjetra visoko iznad mene. Malo pomalo se olujni mrak počeo stapati s noćnim. Nakon nekog vremena oluja je počela naizgled jenjavati: sad je navirala tek u kratkim silovitim naletima. U takvim trenucima činilo se da se jezovitom glasanju vuka pridružuju mnogi slični zvukovi oko mene.
Tu i tamo kroz crnu masu jurećih oblaka probila bi se pokoja zalutala zraka mjesečine te bi osvijetlila okolni prostor i pokazala mi da se nalazim na rubu mjesta gusto obraštena čempresima i tisama. Kako je snijeg prestajao padati, izišao sam iz svog skloništa i počeo pažljivije pregledavati što je oko mene. Palo mi je na um da bi, među tolikim starim temeljima koliko sam ih već bio prošao, još uvijek mogla stajati neka kuća, makar u ruševnome stanju, u kojoj bih mogao pronaći nekakvo privremeno sklonište. Dok sam obilazio rubom šumarka, pronašao sam niski zidić koji ga je okruživao i, slijedeći ga, pronašao sam nakon nekog vremena otvor u njemu. Ovdje su čempresi oblikovali drvored što je vodio do četvrtasta obrisa nekakva zdanja. No, baš kad sam to ugledao, nestalni oblaci su zaklonili mjesec i ja sam krenuo tom stazom u tmini. Vjetar mora da je postao još hladniji, jer osjetio sam kako drhtim dok sam hodao; no bilo je nade da ću naći sklonište i ja sam se nastavio kretati.
Zastao sam jer se odjednom sve smirilo. Oluja je prošla i, možda iz suosjećaja s tišinom prirode, i moje je srce prestalo kucati. No, to je trajalo tek trenutak, jer odjednom je kroz oblake prodrla mjesečina, pokazujući mi da se nalazim na groblju, te da je onaj četvrtasti objekt preda mnom zapravo golema masivna mramorna grobnica, bijela poput snijega što je ležao na njoj i svuda oko nje. S mjesečinom je došao i surovi nalet oluje, koja kao daje nastavila svoj tijek popraćena dugačkim, potmulim zavijanjem, kao od mnogobrojnih pasa ili vukova. Bio sam preplašen i osupnut, te sam osjetio kako me hladnoća osjetno jače podilazi, sve dok me naizgled nije ščepala za srce. Zato, dok je bujica mjesečine i dalje osvjetljavala mramornu grobnicu, oluja je stala pokazivati note znakove ojačavanja,kao da se vraća po istome tragu. Kao začaran, približio sam se grobnici da vidim o čemu se tu radi i zašto ovakvo zdanje stoji usamljeno na takvu mjestu. Obišao sam je i pročitao, nade dvorskim vratima, natpis na njemačkom:
GROFICA DOLINGEN IZ GRAZA U ŠTAJERSKOJ TRAŽILI SU JE I PRONAŠLI MRTVU 1801.
Na vrhu grobnice, kao da je zariven kroz čvrsti mramor – jer cijelo se zdanje sastojalo od tek nekoliko golemih kamenih blokova – nalazio se veliki željezni šiljak ili kolac. Sa stražnje strane sam vidio rezbariju u krupnim ruskim slovima:
MRTVI BRZO PUTUJU
U svemu tome je bilo nečega toliko jezovitog i zastrašujućeg da sam se prepao i osjetio kako me obuzima slabost. Po prvi put sam požalio što nisam poslušao Johannov savjet. Tu mi je nešto palo na um, i to pod gotovo zagonetnim okolnostima i uz užasan šok. Ovo je bila Valpurgina noć!
Valpurgina noć, kad, u skladu s vjerovanjem milijuna ljudi, davao hoda svijetom – kad se grobovi otvaraju, a mrtvaci izlaze i šeću. Kad zloćudni stvorovi iz zemlje, zraka i vode priređuju orgije. Vozač se posebno plašio baš ovoga mjesta. Tu je bilo izumrlo selo od prije mnogo stoljeća. Tu je ležao samoubojica; i na tome mjestu sam se ja nalazio sam; nenaoružan, uzdrhtao od hladnoće u snježnome pokrovu, dok se oko mene ponovno nakupljala bjesomučna oluja! Morao sam pribrati sve svoje svjetonazore, sve što su me bili naučili o religiji, te svu svoju hrabrost kako se ne bih srušio na tlo u naletu strave.
A tada se na mene sručio pravi uragan. Zemlja se zatresla kao da njome grmi na tisuće konja i ovoga puta oluja je odjenula svoja ledena krila, ne snijeg već krupnu tuču koja je stala padati takvom žestinom kao da je dolazila iz praćki balearskih ratnika – tuča koja je kidala i list i granu, tako daje zaklon od čempresa bio od isto takve koristi kao da su njihova stabla tek stabljike kukuruza. Isprva sam pojurio prema najbližem drvetu, no uskoro sam bio prisiljen napustiti ga i skloniti se na jedino mjesto koje je djelovalo kao da može pružiti sklonište, u duboki dorski portal mramorne grobnice. Tamo sam, šćućuren uz masivna brončana vrata, bio koliko-toliko zaštićen od udara tuče, jer sad je lupala po meni tek kad bi se odbila od tla i mramornih stijenki.
Kako sam se naslonio na vrata, ona su se malo pomaknula i otvorila prema unutra. U toj nemilosrdnoj oluji čak je i grobnica predstavljala prihvatljivo sklonište, pa ja sam upravo namjeravao ući, kada je bljesnula rascijepljena munja što je rasvijetlila čitalo nebesko prostranstvo. U tome trenutku, tako mi svega na svijetu, vidio sam, uperivši pogled u tminu grobnice, prekrasnu ženu oblih obraza i crvenih usana, koja je naizgled spavala na odru. Dok je nada mnom zagrmjelo, kao da me uhvatila neka divovska ruka i izbacila me van na oluju. Sve se to zbilo tako naglo da sam osjetio kako me*udara tuča, prije nego što sam mogao pojmiti taj šok, i duševni i tjelesni. Istodobno me obuzeo čudnovati osjećaj da nisam sam. Pogledao sam prema grobnici. Upravo je tada došlo do još jednoga zasljepljujućeg bljeska, koji kao da je udario u željezni šiljak što se uzdizao nad grobnicom, te navro kroz njega u zemlju, razarajući i mrveći mramor, poput plamene buktinje. Mrtva žena se uzdignula u trenutku agonije, dok ju je okupao plamen, a njen strašni bolni vrisak izgubio se u grmljavini. Zadnja stvar koju sam čuo bilo je to miješanje groznih zvukova, dok me još jednom prihvatio onaj divovski stisak i odvukao odatle. Tuča je padala po meni, a zrak oko mene kao da je odjekivao od zavijanja vukova. Zadnji prizor kojega se sjećam bilo je nešto nejasno, bijelo, što se kretalo, kao da su svi grobovi oko mene odaslali sablasti mrtvaca koje su čuvali, te kao da me svi opkoljavaju kroz bijelu sumaglicu razorne tuče.
Postupno sam polako počeo dolaziti k sebi, a zatim je nastupio osjećaj umora koji je bio užasan. Neko se vrijeme nisam prisjećao ničega, no polako su mi se čula povratila. Stopala su mi bez daljnjega bila obuzeta jakim bolovima, pa ipak ih nisam mogao pomaknuti. Kao da su mi obamrla. Nekakav mi se ledeni osjećaj sterao od zatiljka, pa niz cijelu kralježnicu, a uši, baš kao i stopala, bile su mi obamrle, iako u bolovima. No u grudima mi je bio neki osjećaj topline koji je u usporedbi sa svime time bio predivan. Bila je to mora tjelesna mora, ako se može upotrijebiti takav izraz – jer neki mi je teški teret na prsima otežavao disanje.
Ovo razdoblje poluobamrlosti izgleda da je dugo potrajalo, a kako je izblijedjelo, mora da sam zaspao ili se onesvijestio. Zatim je nastupilo nekakvo gađenje, poput prvih simptoma morske bolesti, te divlja želja da se oslobodim nečega – nisam znao čega. Okruživala me duboka tišina, kao daje cijeli svijet uspavan ili mrtav; tek je bila prekinuta dahtanjem neke životinje pokraj mene. Osjetio sam toplo grebanje na grlu, a zatim sam postao svjestan strahovite istine, koja me sledila sve do srca i uzburkala mi svu krv u glavi. Neka krupna životinja ležala je Na meni i sad mi je lizala grlo. Bojao sam se pomaknuti, jer neki instinkt ili pak oprez nalagali su mi neka samo nepomično ležim, no zvijer kao da je shvatila da je u meni sada došlo do promjene, jer je podignula glavu. Kroz trepavice sam iznad sebe vidio dva krupni plamena oka divovskoga vuka. Oštri bijeli zubi blistali su u razjapljenu crvenom ždrijelu i mogao sam na sebi osjetiti njegov vreli dah, žestoki kiseo. Ponovno sam na neko vrijeme izgubio svijest. Zatim sam postao svjestan potmulog režanja, poslije čega je uslijedilo štektanje, ponovljeno više puta.. A onda, kako se činilo, iz neke velike daljine, začuo sam "Halo! Halo!", kao da mnoštvo ljudi doziva u isti glas. Oprezno sam podignuo glavu i pogledao u smjeru iz kojega je taj zvuk dopirao, no groblje mi je priječilo vidik. Vuk je i dalje štektao na neki čudan način i neka crvenkasta svjetlost počela se kretati oko čempresova šumarka, kao da ide za tim zvukom. Kako su se glasovi približili, vuk je štektao sve brže i glasnije. Bojao sam se proizvesti bilo kakav zvuk ili pokret. Sve bliže je dolazila crvenkasta svjetlost, preko bijeloga pokrova koji se protezao u mraku oko mene. Zatim je iznenada iza drveća dokaskala prema meni skupina jahača s bakljama. Vuk je ustao s mojih grudi i otišao prema groblju. Vidio sam kako jedan od jahača (bili su to vojnici, sudeći po kapama i dugačkim vojničkim plaštevima) podiže karabin i nišani. Neki mu je drug udario ruku naviše i čuo sam kako mi je tane profijukalo iznad glave. Očigledno je uzeo moje tijelo za vučje. Netko je drugi opazio životinju dok je izmicala i uslijedio je pucanj. Zatim se vod galopom dao u trk – neki prema meni, dok su drugi slijedili vuka kad je nestajao medu čempresima na koje je napadao snijeg.
Dok su se približavali, pokušao sam se pomaknuti, no nisam to bio u stanju, premda sam mogao vidjeti i čuti sve što se zbiva oko mene. Dva-tri vojnika skočila su sa svojih konja i kleknula uz mene. Jedan mi je podignuo glavu i položio mi ruku na srce.
– Dobre vijesti, drugovi! – povika. – Srce mu još kuca! Zatim su mi izlili niz grlo malo rakije. To mi je pobudilo snagu, te sam mogao potpuno otvoriti oči i pogledati oko sebe. Svjetla i sjenke komešali su se među drvećem i čuo sam kako ljudi dozivaju jedan drugoga. Skupili su se, preplašeno vičući, i bljesnula su svjetla dok su ostali nahrupili iz neuredna groblja, poput nekih bjesomučnika. Kad su nam se približili oni najudaljeniji, oni oko mene upitali su ih znatiželjno: – No, jeste li ga našli? Uslijedio je užurbani odgovor: – Nismo! nismo! Dođite, idemo brzo; brzo! Ovo nije mjesto na kojemu bi se mogli zadržavati, i to baš ove noći!
– Što je to bilo? – glasilo je pitanje, zapitano u svim registrima. Odgovor je dolazio na različite načine, i s velikom nesigurnošću, kao da je ljude nešto normalno tjeralo na govor, no ipak ih je zadržavao neki strah da razotkriju svoje misli.
– To je... to je... dabome! – promucao je jedan, kojega je na trenutak očigledno ostavila pamet.
– Vuk, a opet nije vuk! – dodao je dragi uz drhtaj.
– Nema smisla ići za njime bez svetoga metka – primijetio je treći nešto smirenijim tonom.
– Tako nam i treba kad izlazimo ove noći! Doista smo zaslužili tisuću maraka! – uskliknuo je četvrti.
– Na skršenome mramoru bilo je krvi – rekao je sljedeći nakon stanke. – To nije došlo od groma. A on... je li on dobro? Pregledajte mu grlo! Gledajte, drugovi, vuk mu je ležao na grudima i čuvao mu krv toplom. Oficir mi je pregledao grlo i odgovorio: – Dobro mu _je, koža nije probodena. Što li sve to znači? Nikad ga ne bismo našli da vuk nije štektao.
– A što je bilo s njime? – zapita čovjek koji mi je pridržavao glavu i koji je izgleda od svih najmanje bio zahvaćen panikom, jer ruke su mu bile postojane, bez ikakva drhtaja. Na rukavu je imao časničku vrpcu.
– Otišao je kući – odgovori muškarac čije je dugoljasto lice bilo blijedo i koji se doslovno tresao od straha dok se bojažljivo ogledavao oko sebe. – Ima tu dosta grobova u kojima može ležati; idemo, brzo! Bježimo s ovoga ukletoga mjesta!
Časnik me uzdigao u sjedeći stav, izviknuvši neku naredbu, a zatim me nekoliko njih smjestilo na konja. On je skočio na sedlo iza mene, obuhvatio me rukama, dao znak prethodnici i mi smo, okrenuvši naša lica na suprotnu stranu od čempresa, odjahali u hitrome vojničkom redu.
Jezik mi je još uvijek otkazivao poslušnost te sam silom prilika šutio. Mora da sam zaspao, jer sljedeće čega se sjećam bilo je kako sam ustanovio da stojim na nogama, dok me podržavao po jedan vojnik sa svake strane. Bilo se već gotovo sasvim razdanilo i na sjeveru se odražavala crvena sunčeva zraka, poput krvavoga traga nad snježnom pustoši. Časnik je govorio vojnicima neka ne kažu ni riječi o tome što su vidjeli, osim da su pronašli engleskoga stranca kako ga čuva veliki pas.
– Pas! Nije to bio nikakav pas – ubacio se čovjek koji je bio pokazao onoliki strah. – Valjda poznajem vuka kad ga vidim.
– Rekao sam, pas – mimo odvrati mladi oficir.
– Pas! – suprotstavi mu se ovaj dragi ironično. Bilo je očigledno da mu se hrabrost uzdiže zajedno sa suncem te je rekao, pokazavši na mene: – Pogledajte mu grlo. Zar je to pas učinio, gospodaru?
Nagonski sam prinio ruku grlu i kako sam ga dodirnuo, kriknuo sam od boli. Vojnici su se skupili da pogledaju, neki su se nagnuli sa sjedala, no opet se čuo smireni glas mladoga časnika: – Pas, kako sam i rekao. Ako kažemo išta drugo, samo će nam se smijali.
Onda su me podignuli iza jednoga vojnika i odjahali smo u predgrađe Munchena. Tu smo naišli na slobodnu kočiju, u koju su me smjestili, i odveli me u Četiri godišnja doba; mladi časnik me pratio, dok nas je vojnik slijedio na svome konju, a ostali su odjahali u vojarnu.
Kad smo stigli, Hen Delbruck je tako brzo pojurio stubama nama ususret da je bilo očigledno kako je unutra bdio u očekivanju. Uzevši me za obje ruke, brižno me uveo unutra. Časnik mi je salutirao i već se okretao na odlazak, kada mi je postao jasan njegov cilj i ustrajao sam na tome da pođe sa mnom u sobu. Uz čašu vina toplo sam se zahvalio njemu i njegovim drugovima što su me spasili. On je jednostavno odgovorio da mu je to bilo više no drago, te da je Herr Delbruck prvi poduzeo korake kako bio ugodio potrazi; vlasnik hotela nasmiješio se na tu dvosmislenu primjedbu, dok se časnik izgovorio dužnošću i povukao se.
– Ali Herr Delbruck – zapitao sam – kako to i zbog čega su vojnici pošli u potragu za mnom?
Slegnuo je ramenima, kao da želi umanjiti svoj udio u tome, dok je odgovorio: – Imao sam toliko sreće da od komandira regimente u kojoj sam služio dobijem dozvolu da zatražim dobrovoljce.
– Ali kako ste znali da sam izgubljen? – upitao sam.
– Kočijaš je došao ovamo s ostacima kočije, koja se prevrnula kad su konji potrčali.
– Ali sigurno ne biste poslali vojnike u potragu samo zbog toga?
– O, ne bih! – odgovorio je. – Ali još prije nego što je došao kočijaš, dobio sam ovaj brzojav od plemića kojem idete u goste.
Tu je izvadio iz džepa brzojav koji mi je predao i ja sam pročitao sljedeće: Bistrica Čuvajte mi gosta! Njegova osobna sigurnost od najvećeg je značenja za mene. Ako mu se išta dogodi ili ako nestane, ne štedite ništa da ga pronađete i pružite mu sigurnost. On je Englez, pa je sklon pustolovinama.
Snijeg, vukovi i noć često donose opasnost. Ne gubite ni trenutka ako vam se učini da mu se nešto može dogoditi. Za vaš trud odgovaram svojim bogatstvom.
Dracula Dok sam držao brzojav u ruci, činilo mi se da se soba okreće oko mene i da me uslužni hotelijer nije prihvatio, mislim da bih bio pao. U svemu je tome bilo nečega toliko čudnovatog i neshvatljivog da sam stekao dojam kako se preko moga bića natječu suprotstavljene sile; i sama pomisao na to kao da me skamenila. Bez sumnje, bio sam pod nečijom zagonetnom zaštitom. Iz daleke zemlje, u zadnji tren, stigla je poruka koja me izbavila od opasnosti spavanja u snijegu, te iz vučjih ralja.
31 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:36 pm
Margita
Administrator
POGOVOR
On se nalazi posvuda i na svakom koraka ti prijeti opasnost. Noću, u krevetu, čuješ li ga kako ti kuca na prozor? Slušaj!
(Truman Capote: Drvo noći) Pomisliti da je Abraham van Helsing, amsterdamski filozof, vampirolog i liječnik koji zna više o neobičnim bolestima nego itko na svijetu, na kraju potrage za tragičnim transilvanskim aristokratom, koji je, gonjen žudnjom za krvlju, ljubavlju i smrću, sumračnu idilu karpatskog dvorca odlučio zamijeniti imperijalnim Londonom kasnog 19. stoljeća, u bespućima mitske zemlje onkraj šume glogovim koljem, hostijama i posvećenim bodežima doista izvojevao pobjedu prosvijećena pozitivizma nad jezivim ozbiljenjima tisućljetnih praznovjerica, bila bi kobna metodička pogreška, dostatna da prevođenje "Drakule", romana koji je od svoga objavljivanja 1897. godine duhove epohe inspirirao kao rijetko koji drugi, prikaže u svjetlu posve uzaludna pothvata. Srećom, duhovna klima na izmaku 20. stoljeća demantirat će svaku sličnu tvrdnju, zadržavajući vampire tamo gdje im je zapravo oduvijek i bilo mjesto – u žarištu interesa psihoanalize i ezoterije, magije i književne teorije, ekonomije, estetike i političke retorike, etnologije, biologije i filozofskog promišljanja svakodnevice, medicine, umjetnosti itd./jer vampir, taj zagonetni hologram najintimnijih noćnih strepnji, proklet da tragiku svoje beskonačne neumrlosti unedogled hrani krvlju smrtnika,/ne može izgubiti na zanimljivosti dokle god nam eros i tanathoš, ljubav i smrt, usud, vječnost, žudnja i melankolija u svojim osnovama budu tek intrigantne metafizičke zagonetke L dakle nikada. U vječnosti, dakako, ne bi trebala boljeti ni nepravda što smo na hrvatski prijevod romana koji je ime Dublinca Brama Stokera (1847.-1912.) zauvijek uklesao u crni mramor književna Olimpa morali čekati punih stotinu i dvije godine, pa ipak, uzmemo li u obzir da smo s kulturnim i duhovnim ozračjem u kojem je Stoker svojedobno nazirao vrtlog svega praznovjerja dan-danas srasli daleko jače no što bismo, skloni previdu i zaboravu, bili spremni pretpostaviti, objavljivanje "Drakule" pada u daleko važniji kontekst. No, krenimo redom...
Imenovanje zla opaka je stvar. Nimalo jednostavna i nimalo svakidašnja. Pa ako je potkraj prošlog stoljeća literaturi i pošlo za rukom da ga krsti imenom posuđenim od davnašnjega vlaškog vladara što će ga legenda zauvijek zapamtiti po neviđenoj okrutnosti, vampirski mit svejedno nije započeo s Drakulom, kao što, znamo, s njime nije moglo ni završiti. Tek, imenovanje zla elementarna je potreba svakoga tko se na ovaj ili onaj način uvjerio u njegovo postojanje, kako u prošlom stoljeću tako i u srednjem vijeka, a čini se i danas. Ali tko je, zapravo, bio taj zlosretni tiranin,toliko svirep da sa mu nadjenuli ime koje u rumunjskom jeziku znači đavao? Koliko je nedužnika taj tepeš ostavio da iskrvare, nabodeni na kolčeve srednjovjekovna mrakobjesja! Je li se doista naslađivao objedujući okružen tolikom smrću, o čemu, kažu, zorno svjedoče starinski bakrorezi! Na posljetku, je li pio krv svojih žrtava, tražeći u njoj možebitno eliksir mladosti i života, kao što će to nakon njega s neznatnim preinakama učiniti ohola grofica Erzsebet Bathorv? Da je vlaški knez Vlad Tepeš III. Dracdea (1431.-1474.), sin Vlada II. Dracula, što ga je car Sigismund Luksemburški 1431. u njemačkome Nurnbergu imenovao knezom Vlaške i vitezom reda Zmaja (Societas Draconis; obrambeni red osnovan zbog zaštite od Turaka, op.a), Bramu Stokeru poslužio kao povijesni predložak za kreiranje lika vampira Drakule neupitno je, to više što komparacija romana, legende i povijesnih zapisa u dovoljnoj mjeri govori u prilog toj tvrdnji. Tako će, primjerice, Nikola Modrussa, koji je u 15. stoljeću kao papinski legat boravio na ugarskom dvoru i dobro poznavao Vlada Tepeša, u jednom izvješću opisati vlaškog vladara sljedećim riječima: Nije bio osobito visok, no bio je nabijen i mišićav. Njegov nastup djelovao je hladno i na neki način zastrašujuće. Nos mu je bio kao u orla, nozdrve nadute, a lice crvenkasto i suho. Duge trepavice zasjenjivale su širom otvorene, zelene oči; guste crne obrve davale su im prijeteći izgled. Imao je snažne brkove. Zbog širokih, izduženih sljepoočnica glava mu je djelovala još silnijom. Oko čela nosio je traku s koje su visjeli crni kovrčavi uvojci. Bio je plećat...
Bram Stoker preuzet će pak u svome romanu Modrussin opis gotovo doslovce i tek ga neznatno prilagoditi osobi koja je u 500 godina besmrtnosti ipak malčice ostarila: » Po crtama lica u najvećoj mjeri podsjećao je na orla; nos mu je bio tanak i kukast, a nozdrve neobično svinute; imao je visoko, zaobljeno čelo, dok mu se kosa, inače gusta, rijedila na sljepoočnicama. Obrve su mu bile posebno guste, toliko da su mu se gotovo spajale iznad nosa, i tako čupave da su se naizgled kovrčale. Usta, koliko sa-m ih mogao vidjeti ispod njegovih gustih brkova, bila su nepokretna i pomalo okrutna izgleda, s čudnovato oštrim bijelim zubima, isturenim preko usana. Iznimno rumenilo tih usana ukazivalo je na zapanjujuću vitalnost ovako vremešna čovjeka. Osim toga, uši su mu bile blijede i vrlo šiljaste na vršcima, brada široka i snažna, a obrazi čvrsti, ma koliko mršavi bili. Prevladavao je izgled neuobičajena bljedila.
Ostatak Drakuline karakterizacije odaje na žalost, vrlo malo autentičnosti, što zbog Stokerova relativno skromnog faktografskog poznavanja povijesti zemalja na jugoistoku Europe, što zbog zahtjevnosti same fabule, čiji se mozaik – za fantastičnu književnost nimalo neuobičajeno – na koncu morao poklopiti s laičkom samo-razumljivošću neke zloslutne, no u krajnjoj liniji ipak shvatljive i pobjedive metafizičke sheme. Stokerov Drakula, koji pred vilinskim svjetlima u noćnoj šumi slaže kamenje u magijske oblike, posjeduje zapanjujuće okultno znanje i zacijelo bi mu više odgovaralo da mu ime doista potječe od rumunjske inačice za nečastivog, što bi ga jasnije odredilo kao princa tame, kadrog zapovijedati prirodi, neiscrpnoj galeriji noćnih bića, ali i ljudima labilne psihe i upitna morala poput nesretnog Renfielda, dočim bi tragičnom vampirskom usudu pripisalo posljednji, pakleni razlog. U legendi, međutim, horor nije u tolikoj mjeri počivao na imenu Drakula, koliko je straha sve u mah ulijevao ominozni nadimak Tepeš, koji je u prijevodu značio – nabijač na kolac. Da je Vlad, zasjevši 1456. na vlaško prijestolje, izložen neprestanim turskim napadima stotine i stotine neprijateljskih vojnika davao pogubiti na kolcu nije nevjerojatno, ta i zastrašivanje je oblik ratovanja, posebice kada je vlastita moć premalena da se posegne za drukčijim mogućnostima, a panika kršćanske Europe pred turskom najezdom dovoljna da se po tom pitanju blagonaklono zažmiri na oba oka. A da je kao dječak od trinaest godina dospio u tursko sužanjstvo, gdje će ga, isprva utamničena u tvrđavi Egrigbtz u anatolijskom gorju, seksualno zlostavljati tamničar Gugusyoglu, činjenica je koja će ponekog povjesničara ponukati da njegovo kasnije svirepo ponašanje protumači kao gnjevni vapaj osvetničkih poriva ponižena duha. Svetio se Vlad, kažu, svima i svakome, na posljetku i zbog stravičnih, iako ne posve istinitih priča o pogibiji oca mu Vlada II. i brata Mircee, nakon izgubljene bitke protiv ugarskog kralja Ivana Hunjadija, što će mu ih, još uvijek u sužanjstvu, ispričati Turci. Nakon Vladova povratka iz Carigrada, gdje će steći svakojaka znanja i vještine, kazuje nam druga legenda, na kolcu će – iz sličnih razloga – iskrvariti mnogi vlaški imućnik, dok će se zemljom prolomiti glas o pravednom, ali dozlaboga okrutnom knezu Drakuli – Sotoninu imenjaku koji će na koncu, shrvan vojnim porazima, izdajom i nenadoknadivim osobnim gubicima, i samoj crkvi okrenuti leđa. Turcima će, međutim,i dalje obijesno prkositi, sve dok mu se, legendi za volju, glava, mučki odrubljena izdajničkom nikom, neće zakotrljati pred sultanovim nogama, a kosti na misteriozan način nestati iz kripte u samostanu na planinskom otočiću Snagov, gdje mrki monasi, priča se, dan-danas čuvaju tajnu njegova života i smrti, a možda i neke druge dimenzije postojanja...
Tko je nego jedan iz moje loze u svojstvu vojvode prešao Dunav i potukao Turke na njihovom vlastitom tlu, pitat će posve retorički u Stokerovu romanu tajanstveni karpatski grof, ostavljajući čitatelja u neprestanoj nedoumici ne prepričava li zapravo odabrane scene iz vlastitog života: Da, bio je to jedim iz obitelji Drakula! (...) I upravo je taj Drakula nadnhnuo jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju- vojska preko velike rijeke u Tursku, kad bi ga otisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljenog polja gdje su pali njegovi vojnici, jer znao je da sam može izvojevati konačnu pobjedu. Drakula svakako, primijetit će čitatelj, ali ne i Vlad, jer takav se kod Stokera nigdje ne spominje, kao što se s druge strane nigdje u mitovima i legendama zaživjelima, kako za života tako i nakon smrti jeziva vlaškog kneza, ne spominje da je – usprkos morima prolivene krvi i paktu s đavlom – bio ili mogao biti – vampir! Kao princ Vlad predstavit će je vampir Drakula, faktografiji fikcije za volju, tek 1992. godine – u dosada najrazvikanijoj ekranizaciji romana, filmu "Bram Stoker’s Dracula", što će ga kao redatelj potpisati Francis Ford Coppola.1 Bilješke Dietera Schlesaka, njemačkog pisca, rođenog u transilvanskoj Sighisoari (SchaGburg), bacaju posve drukčije svjetlo na osobu i život Vlada III. Tepeša, kojeg s Transilvanijom zapravo ne povezuje mnogo više od činjenice da je svijet i sam ugledao u Sighisoari, 1431. godine, dok mu je otac, Vlad II. Dracul, uživajući azil u tom saskom gradiću, čekao pogodan trenutak da se domogne nedalekog Trgovišta i sjedne na obećano prijestolje susjedne Vlaške, kako mu je u Nurnbergu bilo zajamčeno. Koliku će ulogu saski gradovi stare Transilvanije odigrati u tkanju mita o vlaškome Ivanu Groznom – za kojim će se, pola tisućljeća kasnije, polakomiti i rumunjski diktator Nicolae Ceaucescu – dječak Vlad nije mogao ni sanjati. Kada je 22. kolovoza 1456. i sam postao knezom Vlaške, zatekao je neopisivo siromašnu zemlju korumpirana plemstva i državnog dužnosništva: Rabijatan i inteligentan, Vlad je trebao novac, plaćenike i oružje, pa je uveo dadžbine i namete na tranzitnu trgovinu saskih gradova na dalekom Istokom, koja se odvijala preko njegovih dunavskih luka. Kramarske duše pokušale su svrgnuti Vlada, podupirući redom neprijateljske pretendente na vlaško prijestolje, no Vlad se svetio pustošeći njihovu zemlju, ubijajući im žene i djecu, dok su muškarci redom skončavali na kolcu...
Epovi i legende, leci i pamfleti što će ih povijest na posljetku listom pripisati njemačkoj književnosti kasnog srednjeg vijeka, ilustrirani crtežima i bakrorezima poput onog strasburškog iz 1500. na kojem" zloglasni Tepeš objeduje usred šume kolaca na kojima nabodeni – umiru njegovi neprijatelji, upamtit će Vlada kao obijesna silnika koji – se naslađivao i hrabrio, gledajući kako teče ljudska krv, opisujući u tančine kompliciranu tehniku nabijanja žrtve na kolac, njena pečenja, kuhanja i drugih gadosti: Kada u njegovu zemlju dođoše tri stotine Cigana, on uze najbolje među njima i dade ih ispeći, te prisili ostale da ih jedu... I dok se krvava fikcija o zlodjelima Vlada Drakule nezaustavljivo širila Starim kontinentom, u ruskim i rumunjskim kronikama vlaški vladar također je nabijao na kolac, tek s imidžom pravedna suca – da upozori korumpirane bogataše, a Turcima utjera strah u kosti. Zahvaljujući "efikasnosti" njegovih metoda, potvrdit će i danas mnogi Rumunj, Vlaška postaje snažna, dobro organizirana država, a Vlad odjednom sposoban za nove, daleko veće podvige: 1458. pobjeđuje vojsku sultana Muhameda II. i šalje na kolac 10.000 njegovih vojnika, godinu dana kasnije ista sudbina snalazi tursko izaslanstvo koje dolazi tražiti danak, nedugo zatim još 4.000 Turaka krvari na kolcu... Na vrhuncu moći, u trezvenom svijetu povijesnih činjenica, Vladova tragedija zove se izdaja. Dojučerašnji saveznici, ugarski kralj Matija Korvin (Vladov kasniji šogor) i moldavijski knez Stjepan (Vladov prijatelj i bratić), uskraćuju mu odjednom vojnu pomoć i okreću se protiv njega. Na koncu, Korvin ga utamničuje u višegradskoj tvrđavi nedaleko Budimpešte, a sve zbog tri krivotvorena pisma u kojima Vlad sultanu tobože nudi primirje i pregovore, što su ih ugarskome kralju, pretpostavlja se, dostavili transilvanski Sasi... Na kraju priče (1476.) Vlad III. Tepeš vraća se u Vlašku, oronuo i nemoćan da povrati nekadašnju moć pogiba u borbama za prijestolje i polako se rastače u novoj legendi – mitu o neumrlom plemiću, kojem okrutnost zagrobna usuda ne dopušta da sklopi oči na vječni počinak.
Da je Bram Stoker nekim slučajem i bio upoznat s detaljima iz tragična života vlaškog kneza Vlada Drakule, vjerojatno bi se – odustavši od Štajerske kao toposa njegova "Grofa Wampyra" (kako se roman isprva trebao zvati)- svejedno odlučio za Transilvaniju, u kojoj je vampir Drakula, ako ništa drugo, uživao mogućnost bivanja na zlu glasu, Transilvaniju iznaštanu prema potrebama žanra, gdje uoči praznika Sv. Jurja,, kad sat otkuca ponoć, nitko više nije siguran pred legijama vještica, zlih čarobnjaka, harpija, štriga, vampira, vukodlaka i drugih noćnih mora što im viktorijanski horor nije stigao nadjenuti imena, ujedinjenih pod paklenim zapovjedništvom novostasala princa tame, nosftratua Drakule; Transilvaniju kamo su ugarska plemena donijela s Islanda borbeni duh što su im ga podarili Tor i Odin, a njihovi ga ratnici toliko gorljivo iskazaše (...) da su mnogi narodi pomislili kako su došli strni vukodlaci; i ovdje, kad su došli, zatekli su Kune, koji se pronio čitavom zemljom poput živa plamena, sve dok narodi na samrti ne pomisliše da u njihovim žilama teče krv onih drevnih vještica koje su se, prognane iz Skitije, sparile s tragovima u pustinji.
Putovanje u Transilvaniju, na koje Stoker u ekspoziciji romana šalje mladog odvjetnika Johnathana Harkera, nećemo, razumije se, tako lako ponoviti u koordinatama realnosti. Čovjek, znamo, može putovati kao etnolog, uvažavajući i poštujući drugo kao predmet interesa i proučavanja; kao turist, neprestance u potrazi za samozadovoljnom potvrdom sebe u opreci prema tobožnjoj egzotici drugog, ili pak kao Stoker, koji – budući da ni kao etnolog ni kao turist nikada u životu nije zakoraknuo transilvanskim tlom – svome junaku sustavno ne dopušta iskorak iz samotnih sfera nesvjesna i podsvjesna sumračja, gdje – s Freudom ili bez njega – ponekad doista živimo intenzivnije nego u tzv. objektivnoj zbilji, iskorak prema bolnoj transilvanijskoj istini u kojoj – usprkos imperativima globalne industrije konvertibilna turizma, koji su je, kako u Ceaucescuovo tako i u postkomunističko doba, u svakom trenutku znali prilagoditi poželjnoj predodžbi – nema mjesta za mnoge postavke iz romana i filmova, pa tako manje-više ni za samog Drakulu. Stokerov hod drevnom zemljom što su je Mađari zavali Erdelj, Nijemci Siebenburgen (Sedmogradska), a ostali svijet Transilvanija, šeprtljast je i trom, sklon neprepoznavanju stranputica i neprestanom glibljenju u kaljužama zablude. Na onom drugom, pravom putovanju, koje nas vodi bogomrakom intimnih puteljaka neizrecivosti, prokrčenih slutnjama nemirna duha, nasilno ušutkana racionalističkom propagandom, Stoker se, međutim, pokazuje kao vješt i upućen vodič, te prije svega savršen znalac desolatnih krajobraza sumnje čiji nam šapat odzvanja snohvaticom poput jezive uvertire u gluhu simfoniju strave. Ali gdje, zaboga, stoluje Drakula? Gdje čuči mora, gdje stanuje strah? U dvorcu Bran kod prijevoja Borgo, što će se na posljetku pokazati povijesnom neistinom, ili pak u samoći duše, bespomoćne pred misterijima života i smrti, oplakane plimom bezimena straha, gdje se slogani prosvjetiteljskih bukača urušavaju poput kula od karata?
Odgovor na sva ova pisanja iščitava se vrlo jasno iz Stokerove pripovjedačke tehnike: umjesto transcendentalnog, sveznajućeg pripovjedača, o Drakuli svjedoče pisma, odabrane stranice dnevnika, isječci iz novina, osobna svjedočanstva i poneko varljivo sjećanje. Posljednji tragovi izvjesnosti, utisnuti u subjektivno pripovjedačko ja, rasplinjuju se do kraja u neočekivanom mnoštvu pripovjedača, privid istine postaje prividom istina, svodeći lajtmotiv sve više i više na prasliku posve individualnih dvojbi, kao što je uostalom i strah – što ga H. P. Lovecraft s pravom naziva najstarijom i najjačom čovjekovom emocijom – u svom najčišćem, nadosjetilnom obliku oduvijek morao biti primarno individualna kategorija. U ponovnoj konstituciji zadana svijeta, atomizirana, reducirana, pa i destruirana u naoko kaotičnom kolopletu subjektivne naracije – čiji će pripovjedači ne jednom posumnjati u autentičnost vlastitih svjedočanstava – iz pepela dvojbi rada se vampir kao predmet detekcije, nastanjen u negativu tekstualnog reljefa, vampir čije postojanje izmiče upitnosti razmjerno količini smrti kojom rezultira njegova pojava. No, ako smo egzistenciju navikli definirati kao izvjesnost postojanja naočigled smrti, ontološki gledano vampir ionako ne egzistira – već naprosto jest. Oduvijek i zauvijek, uhvaćen u hipu beskrajne sadašnjosti, potonuo do dna mukla bitka gdje krv jamči život, a život odiše krvlju kao posljednjim tragičnim razlogom neumrle vječnosti. U kingsteadskoj grobnici, nad lijesom nesretne Lucy Westenra, izbavljene glogovim kolcem iz transa oživjela mrtvaca, tjeskobna sumnjičavost njenih nekadašnjih udvarača izgara u katarzičnom ognju prešutna konsenzusa čiji će credo, poput visokog svećenika nekog davno zaboravljenog kulta, na koncu izgovoriti vampirolog Van Helsing: Svi smo naučili vjerovati, nije li tako?
S vjerom ili bez nje, pitanje motivacije tzv. pozitivnih junaka, odlučnih da unište prepoznat izvor primamljive pogibelji, ili pak tzv. negativca, nemoćna odustati od krvave nakane beskonačna reproduciranja svog paklenog roda, ne pruža mogućnost jednoznačnih odgovora. Put preobrazbe iz skeptika u gnostike, ali i ogorčene svjedoke zla koje ih je zateklo, moguće je pratiti kod dr. Johna Sewarda, Quinceya Morrisa i lorda Arthura Godalminga, trojice prosaca i beznadnih zaljubljenika u ljupku mjesečarku Lucy Westenra,čija će se krv u jeku očajničke borbe protiv nezaustavljivosti umiranja izmiješati prvo u njenim, a potom I u Drakulinim žilama, kod JohmthanaHarkera, kojeg će sumnje u realnost užasa, proživljenih u Drakulinu karpatskom dvorcu, dovesti pred sam rub ludila, i njegove supruge Mine, koja će na kraju i sama s vampirom sklopiti neku vrstu krvne alijanse. Motivi njihova djelovanja i ponašanja promjenjivi su, katkad možda i nepredvidivi, pa ipak ni izdaleka toliko tajanstveni kao oni profesora Van Helsinga ili pak njegova fatalnog suparnika, grofa Drakule. Ako prvi – potpomognuti napisima izvjestitelja Westminster Gazettea, Pall Mall Gazettea, Whitby Gazittea i Dailyjraphu-, a donekle i Sewardovim pacijentom, psihopatom Renfieldom, kao posrednikom i svojevrsnim indikatorom Grofove blizine – tvore svijet čije krhke koordinate predstavljaju temeljni uvjet mogućnosti fabule, potonja dvojica bjelodano nisu od toga svijeta. Ni Drakula ni Van Helsing ne pripovijedaju u standardnom smislu, već uglavnom gostuju u ulomcima tuđih svjedočanstava, dok u pripovjedački svijet uvriježene ich-forme Stoker nizozemskog liječnika pripušta tek nekolicinom pisama i bilješki koje se, za razliku od dnevnika, ostalih pisama i novinskih članaka, mahom ne čine dostupnima ostalim protagonistima, već isključivo čitatelju. U nekoliko škrtih rečenica Van Helsing će s vremena na vrijeme odškrinuti i vrata prošlosti. Udovac poodmakle dobi, koji je u mladim godinama pod tajanstvenim okolnostima morao izgubiti mnogo više od žene i djeteta, ne plaši se opasnosti potjere za vampirom, jer njegova je odluka da zauvijek obračuna s knezom tame donesena daleko prije no što će Harker otputovati u Transilvaniju ili grof Drakula na sablasnom brodu stići u London. Govoreći Harkeru o transilvanskoj povijesti i ulozi svojih predaka u njenim burnim tokovima, grof Drakula također iscrtava okvir moguće predradnje romana, baš kao i zazivanjem prošlosti u razgovoru s trima vampiricama, nastanjenima u njegovu dvorcu, dok im autoritativno brani pristup do Harkerovih vena: Da, i ja mogu voljeti; to i same možete posvjedočiti iz prošlosti.
Jesu li se u prošlosti, koju od svih likova romana očigledno imaju samo njih dvojica, Drakula i Van Helsing možebitno već susreli, zagonetka je koja će s vremenom zaintrigirati mnoge pisce sklone temi i žanru, a među njima i Amerikanku Jeanne Kalogridis, autoricu » "Dnevnika obitelji Drakul" (1994.-97.), romaneskne trilogije koja na osnovi povijesnih izvora i književne grade Stokerova romana tematizira sudbinu vlaške plemićke loze, od ovozemaljske smrti kneza Vlada u 15. stoljeću do početka ultimativne priče o Drakuli koju nam otkriva Stoker/U Amsterdamu, 1871. godine, četvrt stoljeća prije Drakulina puta u London, njegov potomak Arkadij Tepeš, koji je 25 godina ranije sa ženom i sinom pobjegao iz obiteljskog dvorca u Transilvaniji, otkriva jezivu istinu o prokletstvu koje već pola tisućljeća prati njegovu obitelj. Vlad Tepeš postao je vampir, a prvorodeni sin u svakoj generaciji dužan mu je, na osnovi davnašnjeg zavjeta, pribavljati žrtve, neophodne da bi mogao živjeti. Kako bi spasio sina Stefana, kojega je Vlad već oteo i odveo u Transilvaniju, ne bi li nad njime obavio stravičan ritual krštenja u krvi, Arkadij – nakon što mu ne polazi za rukom da sam raskine zavjet – odlučuje potražiti pomoć kod Stefanova polubrata, liječnika i filozofa Abrahama van Helsinga...
Krštenje u krvi, koje Van Helsing svakako poznaje od ranije, Stoker namjenjuje Mini Harker, Johnathanovoj supruzi koja će – nakon što je s Drakulom izmijenila krv, a u filmovima i poneku strasnu emociju – pod hipnozom čitati Grofove misli i na taj način uvelike pomoći Van Helsingu da svom vječitom suparniku napokon stane na kraj/Da je nesretna Mina pritom tek priručno oruđe u rukama dvojice ogorčenih neprijatelja u bespoštednoj borbi načela, koja se u odnosu na radnju romana pokazuje sve transcendentnijom, u takvom kontekstu više se ne može sakriti iza brige za spas čovječanstva ili neke druge plemenite namjere, baš kao ni činjenica da će lombrosovske ocjene o Drakulinu djetinjem mozgu i urođenom zločinaštvu kroz Minina usta izgovoriti Van Helsing, kao što će prokletog tvrdoglavog Nizozemca zajedno s njegovim idiotskim teorijama o mozgu kroz usta poludjela Renfielda k vragu zapravo poslati grof Drakula. Prihvatimo li tvrdnju Friedhelma Schneidewinda, književnika, prevoditelja i urednika njemačkog online-magazina "Vampyr Magazin", da je Stoker, koji je 27 godina proveo kao osobni tajnik svog idola, a po nekima i latentnog mučitelja, proslavljenog glumca Henryja Irwinga, lik Abrahama van Helsinga stvorio na sliku i priliku svog nadasve autoritarnog šefa, vampirolog će se na kraju pokazati daleko stravičnijim i od samog vampira: Van Helsing, čiji motivi ostaju nepoznati, a postupci nepredvidivi, razotkriva se kao istinsko čudovište romana, dok Drakula ostaje sputan silnim pravilima vampirskog života, kojih se, htio to ili ne, sve vrijeme mora držati.
Onkraj zločinačke tipologije i infantilna uma koji ga je naveo na zamisao da se zaputi u velikigrad, Stokerov roman ne govori mnogo ni o Drakulinim motivima, dakako, ukoliko je naočigled neslobode, kojom – tako doznajemo od Van Helsingovih vampiroloških monologa – obiluje bitak vampira, uopće primjereno govoriti o motivaciji. Ipak, poneko nadasve poticajno prisjećanje na život, protkano emocijama koje ni u vječnost ne gube svoju draž, ostat će dopušteno i grofici Drakuli, primjerice, sjećanje na ljubav koju je nekoć i sam bio sposoban primati i uzvraćati, a sada mu, isprovociranom zajedljivošću triju (nekadašnjih?) priležnica, tek bolno osvješćuje tragediju postojanja. Da, i ja mogu voljeti; to možete posvjedočiti iz prošlosti, reći će Grof svojim hihotavim sukubusima, prepuštajući čitatelju da sam odgonetne značenje poruke., U Coppolinoj ekranizaciji romana pojavit će se stoga i Vladova neprežaljena žena, kneginja Elizabeta, koja si oduzima život shrvana lažnom viješću o Vladovoj smrti. Pet stoljeća kasnije Elizabetina reinkarnacija živi u Londonu, zove se Mina Murray, udana Harker. Nesvjesna svoje uloge u životu neznanca koji joj udvara, predstavljajući se, bitno pomlađen, kao princ Vlad, Mina će mu na posljetku svojom ljubavlju vratiti vrijeme, a time darovati najdragocjeniju stvar koju je kao vampir izgubio: smrt. U filmu "Drakula"‘ Dana Curtisa (1973.), Vladova umrla žena zove se Marija, a njena novovjekovna reinkarnacija Lucy Westenra. Naravno, i miss Lucy je zaboravila svoj raniji život, pa se put do mjesečarkina srca može prokrčiti jedino kroz snove: Okruživalo me nešto mračno, nešto slatko i gorko u isti mah. I u drugim ekranizacijama vampirskog mita ljubavna estetika, razapeta između strasti i smrti, odigrat će presudnu ulogu u rasplitanju klupka vremena koje neumrlom noćniku jedino može vratiti spokoj. Istini za volju, čak ni Stoker u svome romanu, protkanom prije svega konzervativnošću viktorijanskih moralnih predodžbi, neće uspjeti zanijekati Minine potajne simpatije prema Grofu, a s njima ni činjenicu da će ona – ne samo u njegovim očima reinkarnacija izgubljene voljene osobe – Drakulinu smrt doživjeti ponajprije kao oslobođenje tragičnog zatočenika sudbine, dok će Van Helsing, ovjenčan lovorom pobjednika, u njoj vidjeti isključivo uništenje zla. Ali zbog Van Helsinga grof Drakula, čiji lik nerijetko biva protumačen kao metafora otkrivenog nagonskog života, posve sigurno nije došao u London...
Freudovski gledano, vampir – kao jedan od simboličnih kršitelja incestnog tabua – utjelovljuje homoseksualnost, felatio i nekrofiliju, oblike seksualnog ponašanja koji ne doprinose reprodukciji, stoga u društvenom moralu ne nalaze opravdanje. Predajući se jezivom biću, živi uzimaju na sebe dio krivnje i sami postaju vampiri, a time L otpadnici od društva koji zbog svojih sklonosti mogu i moraju biti kažnjeni. Čudi li onda da se u gotovo svakoj knjizi ili filmu koji tematizira stokerovski mit o Drakuli pojavljuje i arhetip vječita Van Helsinga, beskompromisnog čuvara morala, spremnog da svim sredstvima stane u obranu kodeksa ćudorednog ponašanja. Roman "Drakula", potvrdit će mnogi poklonici freudovski intoniranih seksualnih i socijalnih teorija, označava trenutak u kojem popularna kultura definitivno apsorbira vampirsku legendu sa svim njenim konotacijama. Viktorijanska epoha, obilježena rigidnim bračnim moralom, potiskivanjem opsesija i beskrajnim samookrivljavanjem zbog "prljave mašte", pružila je pritom idealni background knjizi koja toliko nedvosmisleno progovara o svijetu zabranjenih snova i nepoćudnih strasti. Stotinjak godina kasnije mediji će spavaću sobu u potpunosti lišiti atributa intimne tajnovitosti, a seksualna psihologija zamislit će se posve otvoreno nad fenomenom vampirizma u kontekstu hematofilije (krvnog fetišizma na razini snova i erotskih fantazija) i hematodipsije (seksualno uzbuđenje izazvano prizorom, okusom ili osjetom krvi). Ponukan potonjim, suvremeni istraživač vampirskog mita mogao bi, međutim, i samog Vlada Tepeša Drakulu smjestiti u gumenu ćeliju bezvremenske psihijatrijske klinike i pokušati ga, neopravdano, ali politički posve korektno, prikazati kao seksualno izazvanu osobu na čijoj je disfunkcionalnosti iznikao jedan od najtajanstvenijih i najimpresivnijih mitova današnjice. Tek da je nesretni vlaški knez, čije ime danas krasi etikete sve većeg broja rumunjskih trade-markova, ikada, makar i u pučkoj legendi, doista slovio kao vampir...
Ali ako princ Vlad nije bio vampir, tko je onda maštu Brama Stokera ~ mogao potaknuti da smisli tako kompleksnu priču o erosu i smrti kao što je "Drakula"? Vampirski mitovi sežu tisućama godina u prošlost i nalazimo ih gotovo u svakoj kulturi, piše Beverly Richardson, član međunarodnog vampirološkog udruženja Transylvanian Society of Dracula. Njihova raznolikost gotovo je beskonačna, od crvenookih čudovišta zelene ili ružičaste kose u Kini, do grčke Lamije, koja je od pojasa naviše žena, a naniže zmija, od krvožednih lisica u Japanu, do ljudskih glava za kojima se vuku iznutrice, poznatima u Maleziji pod imenom penangalang. Europske vampirske legende vuku svoje porijeklo s Dalekog istoka, a na Stari kontinent su ih iz Indije, Kine i Tibeta najvjerojatnije donijeli trgovci, putujući prema Mediteranu. Posebno jako uporište priče o vampirima pronalaze medu slavenskim narodima, u čijem se folkloru i nakon kristijanizacije zadržavaju kao ostaci poganskih vjerovanja. Dodatnu diferencijaciju vampir će, posebice medu Slavenima, doživjeti nakon crkvenog raskola, jer će tijelu koje se u grobu ne raspadne u pravoslavnom svjetonazoru nerijetko biti pripisani zli atributi, dok će ga katolici uglavnom držati svecem. Kao mrtvac koji noću ustaje iz groba i sije strah među živima, javlja se u 17. stoljeću pod imenom vampir, izvedenim iz ruske riječi nejasne etimologije u-pir, dok se među južnim Slavenima u ranijim stoljećima javljao i kao vukodlak. Rumunjska, drži Richardson,okružena je slavenskim zemljama, pa ne čudi da su njeni vampiri tek varijante slavenskih. Zovu ih strigoi, prema latinskoj riječi strix koja označava demone ili vještice. U rumunjskom jeziku, protvrđuje rumunjski povjesničar religije Mirecea Eliade, riječju strigoi označavaju se vještice i vješci, svejedno mislili se na žive (strigoi vivi) i na mrtve (strigoi morti). Potonji, razumije se, predstavljaju vampire. Strigoi vivi rađaju se s košuljicom uz pomoć koje, kada dođu u zrelo doba, mogu postići nevidljivost. Vjeruje se da posjeduju natprirodne sposobnosti; prolaze kroz zatverena vrata ili se bez opasnosti igraju s vukovima i medvjedima. Zli su i donose pošast ljudima i stoci, bacaju uroke i utječu na vremenske prilike. Prema potrebi mogu se pretvoriti u mačke, vukove, žabe i druge životinje. Za određenih noći, naročito na noć Sv. Jurja iSv. Andrije, napuštaju kuće i odlaze na kraj svijeta gdje trava ne raste, tamo uzimaju ljudsko obličje i započinju međusobnu borbu koja traje čitavu noć, ne bi li se pred zoru izmirili i zaplakali. Kući dolaze blijedi i iscrpljeni; ne znajući što im se dogodilo zapadaju u dubok san. Nakon smrti, strigoi morti nastavljaju s ponoćnim borbama, a najboljom obranom od jednih i drugih smatra se češnjak.
Dok se strigoi u Rumunjskoj bore uglavnom između sebe, na području Istre i Kvarnera nalazimo vampire – štrigone ili vukodlake – i njima suprotstavljene krsnike, rođenjem predodređene za okultnu » borbu protiv zla. Jedni i drugi rađaju se označeni, najčešće s košuljicom, prema čijoj se boji prepoznaje što će dijete biti u zreloj dobi: dok svijetla ili bijela košuljica označava krsnika, crvena ili tamna rezervirana je za vampira. Poput rumunjskih striga, s kojima ih, uzgred, povezuje i zamjetna etimološka srodnost, štrigoni također imaju dva života, a tvrdi se da nakon smrti postaju daleko opakiji nego što su bili za života. Krsnik, u osnovi svoga poslanja također relikt pretkršćanskih vremena, može im se, nakon što stariji krsnici nad njime provedu obred inicijacije, suprotstaviti zahvaljujući činjenici da posjeduje dva tijela: dok jedno naoko spava, drugo se na ekstatičkoj (astralnoj?) razini bori protiv zloduha. Obrazac pretkršćanskog scenarija koji se temelji na putovanjima u snu i ekstatičnim obrednim borbama (Eliade), prisutan u mnogim europskim kulturama, u modificiranom obliku pronaći ćemo i kod Stokera, primjerice u upotrebi hipnoze kao tehnike i Mine Harker (ili pak Renfielda) kao medija nadosjetilne komunikacije između vampirologa i vampira. Nalazi li se dualizam štrigona i krsnika u osnovi sudbinske povezanosti Drakule i Van Helsinga, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi, iako se pouzdano zna da je Stoker, radeći na svom najpoznatijem romanu, od 1890.
nadalje brižno prikupljao informacije o različitim vampirskim mitovima i tradicijama Starog kontinenta, koje je u najvećoj mjeri dobivao od prijatelja Hermanna Vambergera, renomiranog profesora orijentalistike s budimpeštanskog sveučilišta, koji će i u romanu nakratko biti spomenut kao Arminius(Vambery). Pretpostavlja se, međutim, da su se te informacije uglavnom odnosile na vlaškog kneza Vlada Drakulu i legende o njegovoj okrutnoj vladavini.
Bilo kako bilo, jedan od prvih slučajeva vampirizma u kojem se jasno naziru elementi kasnijih književnih obrada zabilježen je u drugoj polovici 17. stoljeća u Istri. Zanimljiv opis nalazi se u "Pričama o sablastima i vješticama iz Rajnskog Antiquariusa", što ih je 1924./ 25. priredio njemački književnik Hermann Hesse: (...) Godine 1672. u Krinku (Kr’inga.), grofovija mitterburška (Pazin), umire Giure Grando, tega sahranjuju prema kršćanskim običajima. Nakon pogreba, međutim, viđen je kako noću šeće trgovištem Krink. Prvi kome se ukazao bio je pater Georgio – monah pavlinskog reda – koji gaje sahranio i nad grobom mu služio misu. Jer kada je pater s pokojnikovim znancima boravio u udovičinoj kući, te nakon večere ustao od stola i zaputio se kući, ugleda pokojnika kako sjedi iza vrata i uplašen pobjegne. Od tada pokojnik se u kasan sat ukazivao mnogima, hodajući ulicama amo-tamo, zakucavši čas ovdje, čas ondje na nečija vrata. Mnogi ljudi potom su umrli, a bijahu mahom iz kuća na čija je vrata mrtvac zakucao. (...) Zatekao se on i kod svoje udovice, no ta je – jer ga se užasavala – na posljetku pohitala županu Mihi Radetichu i ostala kod njega, zamolivši ga za pomoć. Mnoge odvažne ljude pozove župan na to k sebi, dade im pića i zamoli ih da budu uz njega kada se bude hvatao u koštac sa zlom, jer da je Giure Grando već proždro mnoge susjede, a k tome i udovicu svake noći savlada. Na to se svi složiše da napadnu nemirna noćnika, ne bi li mu prisjela njegova noćna lutanja. Njih devetorica, oboružana dvjema bakljama i raspelom, otvorila su grob i zatekla u njemu pokojnikovo tijelo – rumeno i živo, kako im se smiješi i upravo otvara usta. Prestrašeni prizorom, ljuti istjerivači duhova razbježaše se svak na svoju stranu. To silno rastuži župana, jer ih se devetorica živih ne uzmogaše suprotstaviti jednome mrtvacu (...)Stoga ih stade bodriti da se s njme vrate do groba i pomognu mu da pokojnikov trbuh probode oštrim glogovim kolcem, no kolac bi se pri svakom, pokušaju probadanju jednostavno odbio. Na to župan naloži jednome svećeniku da mrtvacu pred lice gurne raspelo i stane mu govoriti: a Vidi ovamo, štrigone! (Tim imenom nazivahu takve nemirne mrtvace.) Ovdje je Isus Krit koji nas je izbavio od pakla i umro za nas! A. ti, štrigone, ne nalaziš mir ."I dok je tako govorio, egzorcist ili mrtvozbornik dade se na posto, a sablasti na oči navriješe suze. Ali kako kolac i opet nije htio prodrijeti u tijelo, uze Micola Nyena, nastanjen u Mehrenfelsu (Lupoglav) sjekirom odsijicati glavu mrtvaca. No, kako se i sam dobrano uplašio, te je u svojoj nakani previše oklijevao, u pomoć mu priskoči odvažni Stipan Milavich koji je utvari na posljetku odrubio glavu. Mrtvac je na to počeo gromoglasni vikati, trzati se i previjati kao da je živ. Čitav grob natopio je krvlju, Obavljena posla, časni egzekutori zatvorše grob i raziđoše se kućama. Udovicu i ostale stanovnike trgovišta mrtvac od tada više nije uznemiravao. (...) Vjerovanje u vampire kojima se u grobu nastavlja život, pa stoga rado napadaju snažne i zdrave pojedince i sišu im krv, ne svodi se, međutim, ni u kom slučaju samo na malenu Istru, već je rasprostranjeno i u podunavskim krajevima, među Vlasima, Srbima i Bugarima (...) Prva vampirska epidemija dogodit će se pola stoljeća kasnije u srpskom Podunavlju »koje će, nakon što je Eugen Savojski porazio i potisnuo Turke, tih godina nadzirati austrijska vojska. Jedne noći 1725. godine u selu Kisolova nedaleko Velikog Gradišta umire Petar Plogojević, ne bi li desetak dana nakon pogreba i on posjetio svoju udovicu, tražeći od nje hranu i cipele. Ujutro seljaci pronalaze ženu u teškom bunilu, vidno na izmaku snage. Prije smrti priznat će da ju je muž napao, grizao, pio joj krv... Pod budnim nadzorom vojnih liječnika seljaci otvaraju grob vampira. Na opće čuđenje, Plogojević djeluje dobro uhranjen i svjež kao da je netom legao na počinak, usta i nos umrljani su krvlju, na mjestu otpale kože raste nova, sjajnija, dok mu između nogu bestidno strši divlji znak... Tijekom sljedećih tjedan dana u Kisolovi devetero ljudi umire na misteriozan način, a svi tragovi upućuju na Plogojevića koji ih je, priča se, davio i sisao im krv. 1832. u pomoravskom selu Medveđa dvije vampirice odnose trinaestero žrtava, a da su simptomi kako kod ubijenih, tako i kod ubojica, jednaki onima u Kisolovi. Ekipa bečkih vojnih liječnika napokon dobiva zapovijed za masovnu ekshumaciju i dolazi do jeziva otkrića: Srbijom haraju vampiri.* Obje priče, uz bezbroj sličnih, pronašao je dr. Christian Reiter s Instituta za sudsku medicinu bečkog sveučilišta u Bečkom dvorskom arhivu. Proučavajući simptome vampirskih epidemija, dr. Reiter u jesen 1995. dolazi do zanimljive spoznaje – vampirizam, kakav se rasplamsao Srbijom 18. stoljeća, fiziološki je objašnjiv. Radilo se o bolesti od koje se vrlo brzo umiralo, u pravilu već za tri-četiri dana. Za kratkotrajne agonije oboljeli su u svojim grozničavim delirijima vidjeli ljude koji su već umrli, mrtVace kako izlaze iz grobova, dave ih, te im ugrizom u vrat nastoje isisati životnu snagu – krv. Pravoslavni svjetonazor, u kojem neraspadnut leš slovi kao proklet, što dijelom proizlazi i iz grčke mitologije, katalizira priču o vampirizmu.
Mrtvac je proklet da i nakon smrti čini svoja nedjela. Bolest kojoj su svojstveni takvi deliriji, po Reiterovu mišljenju može biti samo bedrenica (anthrax odnosno crni prišt, akutna, smrtonosna bolest koja se sa stoke može prenijeti na čovjeka, op.a.). Uzročniku bolesti pogoduje močvarni kraj gdje napada uglavnom ovce i drugu stoku. Delirijski obrazac, objašnjava Reiter, ne proizlazi ni iz kakvog nesvjesnog, već je čvrsto ukorijenjen u strukturi bolesti. Ali postojali su i drugi simptomi, poput neobične uščuvanosti otkopanih leševa ili krvi koja im je curila iz ustiju, nosa i očiju, koji, kao i divlji znak ili zvuči koji su noću dopirali iz grobova, predstavljaju posljedice sasvim prirodnog procesa posthumnog raspadanja tijela. Kako su na nemirnoj austrijsko-turskoj granici iznenada zaprijetili panika i rasulo, bečke vlasti popustile su pred zahtjevima lokalna stanovništva i dozvolile svojim liječnicima masovnu ekshumaciju vampira. Vojni liječnici odredili su pri ekshumaciji i tzv. kontrolnu skupinu koju je činila nekolicina nedavno umrlih ljudi koji dokazano nisu mogli biti vampiri. Za njihova tijela, koja su također dva do tri mjeseca ležala pod zemljom, tvrdilo se da su istrunula do kostiju, što nije bilo točno, jer je leš nakon tri i više mjeseci ležanja u grobu bez kisika još uvijek uvelike uščuvan. Kontrolna skupina, zaključuje Reiter iz korespondencije koja se čuva u Beču, ali i brojnih vampirskih traktata koji će uskoro preplaviti Europu, krivotvorena je i namjerno lažno prikazana, jer su liječnici tada za svakog ekshumiranog vampira dobivali dodatnu plaću. Iz njihovih zapisnika proizlazilo je da svatko, ekshumiran tri mjeseca nakon smrti (a čije se tijelo u grobu nije raspalo), nužno mora biti vampir i upravo zato epidemija više ne prestaje.
Iako vampirski mit nedvojbeno predstavlja jedan od najstarijih duhovnih sadržaja čovječanstva, prva polovica 18. stoljeća ostaje obilježena rođenjem vampirologije kao discipline čiji će traktati mnoge lakovjerne čitatelje diljem Europe i Amerike ponukati da – u strahu pred hordama – u sumrak dekoriraju prozore glavicama češnjaka, na vrata objese krunice i raspela, a grobove sumnjivih pokojnika.
Vampirski traktati 18. stoljeća nesumnjivo su spadali i u studijsku literatura Abrahama van Helsinga, pa tako doznajemo da vampir ne uzima hranu, ne baca sjenu, u zrcalu nema odraz, ali je zato izuzetno snažan, te da se može pretvoriti u vuka ili šišmiša i stvoriti oko sebe maglu, ali samo u ograničenom opsegu. Kao iskonska prašina vampir dolijeće na mjesečevim zrakama, može se smanjiti, ući u bilo što i izaći iz bilo čega, a može i vidjeti u mraku, ali ne može nikuda ući prvi osim ako ga netko ne pozove. Snaga mu slabi s dolaskom dana, a ako se ne nalazi na mjestu uz koje je vezan zemljom, može se preobraziti isključivo u podne, ili pak točno u zoru ili sumrak. Vode tekućice prijeći će vampir tek na izmaku plime, smetaju mu češnjak i raspelo, grana divlje ruže na njegovu lijesu onemogućit će mu izlazak, posvećen metak ispaljen u lijes ubit će ga, a konačni počinak donijet će mu glogov kolac i odsječena glava. Neke od navedenih osobina vampiru je u davna vremena pripisala predaja, neke je, poput nevidljivosti u zrcalu ili pretvaranja u šišmiša, dodao Stoker, dok će neke, poput okultnog tamnog američka spisateljica Anne Rice pripisati svome vampiru, biti izmišljene tek mnogo kasnije.« Druga bolest, čiji su simptomi presudno obilježili novovjekovnu sliku vampira, zove se porfirija, a predstavlja poremećaj metabolizma izazvan pomanjkanjem enzima koji priječi sintezu pigmenta] Nazvana po grčkoj riječi porphyros(ružičasto), porfirija se odlikuje povećanim fotosenzibilitetom što bi kod vampira odgovaralo nelagodi izazvanoj sunčevom svjetlošću, pojačanim krvarenjem i povlačenjem zubnog mesa (uslijed čega se zubi prividno izdužuju) i hemolitičnom anemijom odnosno mrtvačkim bljedilom. Porfirični šok može se izazvati supstancijama koje se nalaze u češnjaku, a prema spoznajama homeopatske medicine, ublažuje se životinjskom (dakako, i ljudskom) krvlju. Otkrivena u 19. stoljeću, porfirija Stokeru bar po simptomima nije smjela biti nepoznata, o čemu dovoljno govori opis oboljele Lucy: Disanje joj je postalo teško, usta su se otvorila, a zbog blijedih, povučenih desni zubi su joj djelovali du£i i oštriji nego ikada ranije. U nekoj vrsti polusna odsutno je otvorila oči i tihim, putenim glasom, kakav nikad nisam čuo s njenih usana, rekla: "Arthure! O, ljubavi moja, tako mi je drago što si došao! Poljubi me!, Uz bedrenicu i porfiriju, u literaturi se navode još neke bolesti čiji se simptomi zrcale u predodžbi o vampirima, primjerice bjesnoća, koja je još u prošlom stoljeću bila apsolutno smrtonosna, kako za ljude, tako i za životinje. Nakon zaraze virusom bjesnoće osjetljivost na svjetlo drastično se povećava, a dolazi i do pojave hidrofobije, paničnog straha od vode. Jedina životinja kadra prenositi virus bjesnoće, a da pritom sama ne bude zaražena, jedna je vrsta južno-američkog šišmiša, znakovita imena – vampir? Zanimljivo je da će liječnik Van Helsing, nastojeći svog prijatelja Sewarda na što bezbolniji način pripremiti za šok prvog susreta s novostasalom vampiricom Lucy, posegnuti upravo za tim primjerom: Možete li mi reći zašto u Pampama, pa i drugdje, postoje šišmiši koji dolaze noću i otvaraju žile stoci i konjima, te im popiju svu krv. Kako na nekim otocima u Zapadnim morima postoje šišmiši koji cijeli dan vise na drveću, te ih oni koji su ih vidjeli opisuju kao velike orahe ili čahure, a kad mornari zbog vrućine spavaju na palubi, ti šišmiši sunu na njih, i onda ih... i onda ih ujutro pronađu mrtve, bijele kao stoje bila gđica Lucy?
Iako će se znatiželjniku ponekad učiniti da se zapanjujuće podudarnosti između kliničkih slika pojedinih bolesti i predodžbi što smo ih navikli gajiti o vampirima nameću gotovo same od sebe – napokon, pojavu vampira u mnogim kulturama prate epidemije smrtonosnih bolesti – bilo bi krajnje neoprezno tvrditi da je vampirski mit iznikao isključivo na morbidnoj simptomatici nekolicine opakih boleština, pri čemu je bilo dovoljno pobrkati uzrok i posljedicu pa da se stvori slika zla karpatskog plemića kao donositelja kuge i smrti, kakvime će se pokazati u prvoj ekranizaciji "Drakule", nijemom filmu Friedricha Wilhelma Murnaua "Nosferatu – simfonija strave" (1922.) ili pak u kasnijem remakeu Wernera Herzoga "Nosferatu – fantom noći" (1978.). Puko medicinsko objašnjenje ne zadovoljava do kraja ni kriterije Coppolina filma gdje se strah od zaraze između Vlada i Mine postupno razotkriva kao uspjela metafora straha od side, jer strah, smrt i seks, neizostavno utkani u korijene vampirske mitologije koliko god utjecali na tokove razvoja medicinskih znanosti, ne mogu biti njima i obuhvaćeni. To, naravno, ne znači da navedeni faktori nisu bitno pripomogli da se jeza nepoznatog i natprirodnog, neodoljivo privlačna dokle god joj uzroci drijemali na sigurnoj distanci, kao tema poluglasnih noćnih razgovora uvuče u dokone salone europskih metropola, isprva kao tihi revolt protiv blještavih domašaja pozitivizma,a potom i kao egzotični melem za razočaranje što su ga sa sobom donijeli ratovi i gospodarske krize Prva europska vampirska histerija 1725.-1735. još se nije bila ni stišala, a riječ vampir već se udomaćila u gotovo svim jezicinia kontinenta. U engleskom pojavit će se prvi put 1735. u prijevodu jednog bečkog vampirskog traktata kao zlim silama oživljeno tijelo umrle osobe koje noću siše krv živima, uništavajući ih pritom. Teško je reći tko je vampirima odškrinuo vrata književnosti, no smatra se da se za fenomen neumrla mrtvaca prvi zainteresirao Lord Byron (17S8.-1824.), skiciravši jedne ljetne noći 1816. godine u svojoj vili ita ženevskom jezeru prozni tekst što će ga kasnije doraditi i pod naslovom "Vampir" 1819. objaviti njegov tadašnji liječnik John Polidori (1795.1821). Priči o nastanku teksta o lordu Ruthvenu, koji se – poginuo u okršaju s razbojnicima za jednog putovanja kontinentom – na misteriozan način vraća u Englesku gdje na dan vjenčanja ubija svoju mladu ženu i nestaje, ljubiteljima žanra ne bi trebala biti nepoznata. Za spomenute noći u vili Diodati Byron, Polidori i njihovi gosti Mary i Percy Shelley krate vrijeme čitanjem njemačkih pripovijetki o sablastima, nakon čega Byron predlaže da svatko od njih sam napiše po jednu jezivu pripovijetku. Mary Shelley1 će tu razraditi ideju za kasniji bestseler – roman "Frankenstein ili novi Prometej" (s čijom će slavom Stokerova majka u jednom razgovoru usporediti uspjeh sinovljeva "Drakule"), dok će se Polidori poslužiti Byronovom idejom i publicirati prvu vampirsku prozu u povijesti pisane riječi. Iako "Vampir" Stokeru nije bio nepoznat, presudni utjecaj na njegovu odluku da se i sam prihvati pisanja vampirskog štiva izvršit će 1872. godine "Carmilla", poduža pripovijetka Britanca Josepha Sheridana Le Fanua (1814.-1873.) o misterioznoj austrijskoj plemkinji Mircalli grofici Karnstein, koja se mnogo godina nakon smrti i propasti svoga imanja – predstavljajući se, oživjela i pomlađena, anagramom Carmilla – nastoji dočepati srca i duše svoje novostečene prijateljice Laure, koja s ocem nastanjuje samotni dvorac u Štajerskoj. Vješto i zanimljivo ispričana, "Carmilla" raskida s crno-bijelom karakterizacijom ranijih vampirskih novela, skicirajući po prvi put trodimenzionalni lik vampira, staloženih misli i dubokih, ljudskih osjećaja, čija nesmiljena erotičnost plijeni pažnju čitatelja jednako intenzivno kao što će mu u konačnici neizbježna tragika raspleta oteti iskren uzdah simpatije. Kobno prijateljstvo između Laure i Carmille, prožeto suptilnim lezbijskim tonovima, neodrživo je kao što se niti jedna ljubav između žive osobe i vampira u kasnijim novelama, romanima i filmovima neće pokazati odveć stabilnim zalogom budućnosti.
No, ako je melankolija, kao što kaže Julija Kristeva, tamni obrub ljubavne strasti, vampirski mit svoje tužne junake označuje kao istinske nositelje nepatvorene sjete, kadre da u očima čitatelja na mahove zasjene i samu zloću, bez koje predodžba 0 vampiru kao univerzalnom imenu zla ipak neće biti cjelovita.
Melankoličnost kao bitno obilježje neumrla bića, ali i živa koje dopušta da ga uz vampira vežu osjećaji naklonosti i simpatije, Stoker je bjelodano baštinio od Le Fanuove "Carmille", kao uostalom i potrebu da se vampireskna situacija definira kroz neprestano prisustvo iskričavih erotskih nijansi, ma koliko one ponekad bile crne. Umrijeti kao dvoje ljubavnika, umrijeti zajedno kako bi se poslije smjelo zajedno živjeti, riječi su kojima vampirica Carmilla zavodi svoju žrtvu i zatajnu ljubavnicu Lauru, a mogle bi, ruku na srce, bez daljnjega biti i Drakuline, u bilo kojem trenutku razgovora s Lucy ili Minom. Čudi li onda da je u bizarnom psihogramu grofa Drakule svoje mjesto pronašla i jedna žena – transilvanijska grofica Erzsebet Bathory (1560.-1614.), koja je za života ubila 612 mladih djevojaka, mahom sluškinja, ali i poneku plemkinju, uvjerena da će kupke u njihovoj krvi njenom tenu vratiti djevičansku svježinu. Erszebet, a ne Vladu Tepešu, pripada pravo autorstva nad crnom formulom vampirske kozmetike koja će i grofu Drakuli dozvoliti da se po obavljenom krvavom ritualu izvana osjetno pomladi, što će posebno jasno doći do izražaja u Coppolinoj verziji priče. Je li krvava grofica Bathory, među čijim se precima nalazio i Stjepan Bathory, transilvanski knez i poljski kralj, potaknula Stokera da radnju svoga romana preseli u mađarsku Transilvaniju (Rumunjskoj će zemlja onkraj šume pripasti tek 1919. godine) ili su za to ipak zaslužne sugestije prijatelja Arminiusa Vombreya, teško je sa sigurnošću utvrditi. Varljiva šumska svjetla (Irrlicht) koja se Johnathanu Harkeru neprestance ukazuju dok ga Drakula, glumeći vlastita kočijaša, vozi prema svome karpatskom dvorcu, u svakom slučaju pripadaju mađarskom folkloru, gdje se vampiri (Lidere) – ovisno o spolu žrtve kao inkubusi ili sukubusi – javljaju u ljudskom ili životinjskom obliku, kao šumska svjetla ili pak plamenovi svijeća, dok žrtve ubijaju vodeći s njima ljubav do iznemoglosti. U jednoj od zabranjenih odaja Drakulina dvorca tri zavodljive vampirice ukazat će se Harkeru, kao što znamo, i u ljudskom obliku, dok će u erotskoj parodiji "Drencula" francuskog književnika Borisa Viana neumrlo biće oboružano atributima oba spola u razuzdanoj orgiji isisati život iz žrtve. U filmu "Drakula", što će ga sredinom sedamdesetih u svome Factoryju producirati Andy Warhol, Drakula će biti taj kojem će za život iznenada zatrebati krv djevica, ali će razočaran umrijeti, shvativši da takvih nakon seksualne revolucije kasnih šezdesetih više nema... Fasciniran ozračjem Le Fanuove novele, Stoker je radnju svoga "Grofa Wampyia", prije no što će je preseliti na transilvanijsko tlo, odlučio smjestiti u Austriju,i to ni manje ni više nego u brdovitu Štajersku gdje stoje razvaline dvorca Karnstein. Naznake intencije da se svojim romanom u potpunosti nadoveže na "Carmillu" ili joj u uvodnom dijelu bar napravi mali bommase nalaze se u tekstu "Drakulin gost", odlomku koji je u ranijim zamislima trebala biti početak "Drakule", ali je prije objavljivanja iz tehničkih razloga izbačena iz knjige, ne bi li je Stokerova udovica 1914. objavila kao zasebnu pripovijetku, Na groblju ukleta bavarskog sela, gdje ga zatječu noć, snijeg i tuča, a potom mu vuk svojom toplinom spašava život, Johnathaa Harker na putu prema Drakulinu dvorcu pronalazi grob štajerske grofice, koja bi bez daljnjega mogla zaživjeti kao neka nova pseudonimna reinkarnacija Le Fanuove Mircalle Karnstein: Grofica Dolingtn iz Craza u Štajerskoj, tražena i pronađena mrtva 1801. Dogodilo se to na Valpurginu noć, kada – baš kao i uoči Sv. Jurja – zla bića tame napuštaju svoja skrovišta, ulazeći na velika vrata u svijet naših noćnih mora. Pri spomenu Valpurgine noći, čiju je lascivnu atmosferu Johann Wolfgang von Goethe u svome "Faustu" – tako dojmljivo dočarao, teško je ne zapaziti da od njemačkih autora, iako su mnogi – medu njima Goethe, Novalis ili Heine – pokazali izuzetno zanimanje za fenomen vampira, kod Stokera nije citiran nitko osim Gottfrieda Augusta Biirgera (1747.-1794.), iz čije "Lenore" – pučki intonirane tužbaljke o mladoj ženi kojoj zaručnik pogiba u ratu, ne bi li u ponoć, nakon što su se svi vojnici već vratili, došao po nju i odveo je u sablasnu bračnu postelju, prostrtu u hladnoj tišini groba – Stoker preuzima jedan od potencijalnih lajtmotiva cjelokupnog vampirskog mita: Jer mrtvaci brzo jašu – Denn die Toten reiten schnelll Napisan u tradiciji gotskog romana, Stokerov "Drakula" ipak se bitno odvaja od mogućih literarnih predložaka, zamjenjujući hladan dekor strave i užasa novim obrascima straha, motiviranog daleko većom nepoznanicom od pukog gubitka života. Suživot s vampirom u neprestanom iščekivanju smrti kao praga vlastite probrazbe u prokleto biće noći – što će ga Mina Harker nakratko iskusiti – gori je od života s ubojicom, ma bio taj ubojica i sam život koji izvjesnost svoga prestanka pretpostavlja mučnoj spoznaji varljive egzistencije. Smrti rastegnute u jeziv zijev vječnosti, postojanje vampira i žrtve pretvara se u bestidnu igru uzajamne ovisnosti i podčinjavanja, lišenu emocija na kakve smo navikli, naočigled neizrecive, nijeme žudnje za fluidom života u kojem se skriva snivana mogućnost stvarnog umiranja, što u velikoj mjeri relativizira dvodimenzionalno prosuđivanje na relaciji dobro – zlo. Obrnuto, ta se čežnja dakako pretvara u sjećanje na zlatne dane bezbrižna života, koje steže grlo i ne daje živjeti. U tom neprestanom melankoličnom zapitkivanju o počecima i smislu vlastita neprirodna postojanja, koje u gotovo svakoj razradi vampirskog mita rezultira nemoćnim kucanjem o vrata samoće, zacijelo leži tajna simpatičnosti vampira kakve, primjerice, Anne Rice opisuje u svojim "Vampirskim kronikama", ali i veličina "Drakule", čiji je protagonist odavno odustao od potrage za razlozima svog prokletstva, koje se ionako ne može dostatno objasniti pukim služenjem nekakvom gospodaru pakla. Hoćemo li tako, Drakula je sam taj stravični gospodar pakla – vlastita pakla vječnosti, neslobode i samoće, u kojem mu je dopušteno tek da u mraku svoga lijesa čeznutljivo sniva o poljupcu tople, humane smrti. Jedan nesmotren iskorak pokazat će se kobnim, jer ovaj svijet više nema sluha za tragiku vampirskog života, kao što ga u biti nikada nije ni imao, jer vampire nikada nije prihvaćao kao dio svoje primarne realnosti. Srećom, "Drakula" nije ni početak ni kraj mita. Eventualno jedan od njegovih vrhunaca...
No, ako je Bramu Stokeru, kazališnom kritičaru, mistiku (član reda Zlatne zore, op.a.) i strastvenom zaljubljeniku u vampirske legende, na kraju i pošlo za rukom da mit o neumrlim bićima nastanjenima u najmračnijim predjelima naših ozeblih duša, ovjekovječi u romanu visoke literarne kvalitete koji danas, s obzirom na slavu koju je stekao u proteklih godina, nedvojbeno zauzima jedno od viših mjesta na globalnoj književnoj top-listi, ne bi bilo opravdano ne prisjetiti se ostalih znanih i neznanih autora kojima su vampiri bili trajna ili bar povremena inspiracija. Svoje drugo ime – Nosferatu – krvožedni grof iz usamljena karpatskog dvorca duguje njemačkom redatelju Friedrichu Willhelmu Murnauu i nezgodnoj okolnosti da 1922. godine – kada je Murnau snimio prvi film čija se radnja temelji na Stokerovu romanu – pitanja oko autorskih prava s piščevom udovicom još ni izdaleka nisu bila riješena, pa je film, s legendarnim Maxom Schreckom u glavnoj ulozi, osim što se nije mogao zvati "Drakula", gotovo u cijelosti morao biti uništen. Srećom, u Americi, gdje Stoker unatoč nemaloj popularnosti nikada nije zaštitio autorska prava, spašeno je nekoliko kolutova, pa će se Drakula kao nosferatu (ovaj put glumit će ga Klaus Kinski) još jednom pojaviti 1978. U remakeu Wernera Herzoga. Nakon Murnauova nijemog horrora uslijedilo je dvjestotinjak drugih filmskih ostvarenja, poput onih s Chistopherom Leeom ili pak nezaboravnim Belom Lugosijem, fatalnim holivudskim lomiteljem srdaca, koji će za sobom ostaviti posthumnu legendu da je poput svog alter-ega Drakule običavao spavati u lijesu, sahranjen je zaogrnut svojim vampirskim plaštom. Erotske primjese mračne vampirske svakodnevice, bitno drukčije od Stokerovih i Coppolinih,dominiraju "Drakulom" to ga je 1975. snimio Andy Warhol, anemični poklonik beskonačne reprodukcije kojeg s Drakulom povezuje mnogo više od nadimka Drella-, dok urnebesnu, a ipak nimalo neozbiljnu parodiju nalazimo kod Romana Polanskog i njegovog "Bala vampira" (1967), koji se posljednjih godina u majstorovoj režiji prikazuje i kao musical. Književna follow-up izdanja teško je i nabrojiti. S vampirima i epidemijama vam-pirizma susrećemo se kod Stephena Kinga (Salems Lot) ili Anne Rice (Intervju s vampirom), ali i kod niza drugih, često i posve anonimnih autora čiji romani, pjesme i pripovijetke čine nesagledivo tkivo suvremenog vampirskog mita. Drakuline obitelji prihvatila se u svojim romanima Amerikanka Jeanne Kalogridis, dok će u nas vampirizam s izuzetkom rijetkih proznih aluzija ostati rezerviran za pjesnike poput Antuna Branka Šimića (Vampir) ili Janka Polića Kamova (Na dnu). U filozofsko-političke svrhe za vampirskom metaforikom posezao je Voltaire, ismijavajući ujedno vampirsko histeriziranje, toliko popularno u 18. stoljeću da je carica Marija Terezija u svojoj Monarhiji tzv. vampirskim dekretom morala zabraniti ekshumacije. Priznajem, primijetit će Voltaire, postoje burzovni mešetari, trgovci i poslovni ljudi, kadri da iz naroda isišu podosta krvi, ali ta gospoda nipošto nisu mrtva, iako su- dobrano natrula. Ti stvarni krvopijci ne žive na grobljima, već u daleko ugodnijim palačama... Nešto konkretnije formulirat će to kasnije i Karl Marx, definirajući kapital kao umrli rad koji može oživjeti još samo kao vampir, usisavanjem živog rada što više isiše to će življi biti. Onkraj društvenih nepravdi, "Drakula" je, kao što s književnim motivima često zna biti slučaj, danas udomaćen i u psihijatriji (oboljeli od tzv. Renfieldovog sindroma ponašaju se poput vampira, izlaze noću, spavaju u lijesu, piju krv...), a u New Yorku odavno radi "Centar za vampirska istraživanja", čiji šef, vampirolog Stephen Kaplan, tvrdi da je samo na području SAD-a dosada registrirao sedamstotinjak autentičnih vampira. U sferi ezoterije i okultizma vampiri su pronašli svoje mjesto u mnogim tajanstvenim knjigama od mitskog, apokrifnog "Necronomicona" do LaVeyeve "Satanske biblije". A propos pakta s đavlom, što ga, ponukani iskrivljenom legendom o Vladu Drakuli, mnogi pripisuju vampirima, zanimljivo je spomenuti da pokojni Anton LaVey, jedan od otaca suvremena satanizma, psihičkim vampirima naziva skupinu ljudi prema kojima satanisti ne bi trebali osjećati ni sažaljenja ni odgovornosti, jer svojim postupcima i načinom života iz drugih isisavaju dragocjenu vitalnu energiju, no to je već tema koja iziskuje posebnu razradu, baš kao i neprevidiv vampirski pečat, utisnut tu i tamo u prebogat asortiman medijske prezentacije aseksualne seksualnosti konca tisućljeća...
Danas, kada se – kao uostalom i u Stokerovo doba – još jedno stoljeće neumitno bliži kraju, ostavljajući svoje otužne rekapitulacije za uspomenu nekoj daljoj, možda sretnijoj budućnosti, vampir kao jedna od najstarijih metafora čovječanstva i dalje ostaje kadar apsorbirati sva zla s kojima se susrećemo, ne bismo li na čas – u sumračnoj zemlji snova – potonuli u bezdan jednog drukčijeg, plemenitijeg straha. Ako je dosad nakon svakog globalnog kraha, od svjetskih krvoprolića, kriza i recesija do atomske bombe, nelagode hladnog rata, terorizma, genocida, etničkog čišćenja ili side, vampir strpljivo sublimirao sve naše strepnje, tjeskobu i nelagodu, o čemu svjedoči nesmanjena popularnost žanrovske literature i filmova tijekom posljednjih stotinjak godina, okolnosti upućuju na neizbježan zaključak da ćemo ga u toj funkciji trebati i dalje. Ako je plima crne žuči, razlijevana neprestance na razmedi ljubavi i smrti, naše poglede s vremena na vrijeme usmjeravala prema samotnom dvorcu u kojem – bilo kao strah, bilo kao rezignacija, bilo kao deklarirano ime zla – stoluje neumrli aristokrat čija zaustavljena vječnost u svakom trenutku svoje mukle statike zaziva prošlost kao bolno prisjećanje na život, radost i raj izgubljene nevinosti, tko kaže da nam u možebitno predvečerje sljedećeg globalnog barbarstva ta vrsta utjehe neće biti potrebna bar u jednakoj mjeri u kojoj se uzdajemo u toplu riječ uskrsla iskupitelja grijeha. Previše toga što smo naučili smatrati mrtvim oko nas ustaje iz groba i zabada svoje pohotne očnjake u slabašne vene našeg razuma. S Drakulom i bez njega uzmak prema fikciji, koja se iznenada pokazuje uvredljivo preciznim zrcalom zbilje, zacijelo neće biti najgori izbor.
Boris Perić
On se nalazi posvuda i na svakom koraka ti prijeti opasnost. Noću, u krevetu, čuješ li ga kako ti kuca na prozor? Slušaj!
(Truman Capote: Drvo noći) Pomisliti da je Abraham van Helsing, amsterdamski filozof, vampirolog i liječnik koji zna više o neobičnim bolestima nego itko na svijetu, na kraju potrage za tragičnim transilvanskim aristokratom, koji je, gonjen žudnjom za krvlju, ljubavlju i smrću, sumračnu idilu karpatskog dvorca odlučio zamijeniti imperijalnim Londonom kasnog 19. stoljeća, u bespućima mitske zemlje onkraj šume glogovim koljem, hostijama i posvećenim bodežima doista izvojevao pobjedu prosvijećena pozitivizma nad jezivim ozbiljenjima tisućljetnih praznovjerica, bila bi kobna metodička pogreška, dostatna da prevođenje "Drakule", romana koji je od svoga objavljivanja 1897. godine duhove epohe inspirirao kao rijetko koji drugi, prikaže u svjetlu posve uzaludna pothvata. Srećom, duhovna klima na izmaku 20. stoljeća demantirat će svaku sličnu tvrdnju, zadržavajući vampire tamo gdje im je zapravo oduvijek i bilo mjesto – u žarištu interesa psihoanalize i ezoterije, magije i književne teorije, ekonomije, estetike i političke retorike, etnologije, biologije i filozofskog promišljanja svakodnevice, medicine, umjetnosti itd./jer vampir, taj zagonetni hologram najintimnijih noćnih strepnji, proklet da tragiku svoje beskonačne neumrlosti unedogled hrani krvlju smrtnika,/ne može izgubiti na zanimljivosti dokle god nam eros i tanathoš, ljubav i smrt, usud, vječnost, žudnja i melankolija u svojim osnovama budu tek intrigantne metafizičke zagonetke L dakle nikada. U vječnosti, dakako, ne bi trebala boljeti ni nepravda što smo na hrvatski prijevod romana koji je ime Dublinca Brama Stokera (1847.-1912.) zauvijek uklesao u crni mramor književna Olimpa morali čekati punih stotinu i dvije godine, pa ipak, uzmemo li u obzir da smo s kulturnim i duhovnim ozračjem u kojem je Stoker svojedobno nazirao vrtlog svega praznovjerja dan-danas srasli daleko jače no što bismo, skloni previdu i zaboravu, bili spremni pretpostaviti, objavljivanje "Drakule" pada u daleko važniji kontekst. No, krenimo redom...
Imenovanje zla opaka je stvar. Nimalo jednostavna i nimalo svakidašnja. Pa ako je potkraj prošlog stoljeća literaturi i pošlo za rukom da ga krsti imenom posuđenim od davnašnjega vlaškog vladara što će ga legenda zauvijek zapamtiti po neviđenoj okrutnosti, vampirski mit svejedno nije započeo s Drakulom, kao što, znamo, s njime nije moglo ni završiti. Tek, imenovanje zla elementarna je potreba svakoga tko se na ovaj ili onaj način uvjerio u njegovo postojanje, kako u prošlom stoljeću tako i u srednjem vijeka, a čini se i danas. Ali tko je, zapravo, bio taj zlosretni tiranin,toliko svirep da sa mu nadjenuli ime koje u rumunjskom jeziku znači đavao? Koliko je nedužnika taj tepeš ostavio da iskrvare, nabodeni na kolčeve srednjovjekovna mrakobjesja! Je li se doista naslađivao objedujući okružen tolikom smrću, o čemu, kažu, zorno svjedoče starinski bakrorezi! Na posljetku, je li pio krv svojih žrtava, tražeći u njoj možebitno eliksir mladosti i života, kao što će to nakon njega s neznatnim preinakama učiniti ohola grofica Erzsebet Bathorv? Da je vlaški knez Vlad Tepeš III. Dracdea (1431.-1474.), sin Vlada II. Dracula, što ga je car Sigismund Luksemburški 1431. u njemačkome Nurnbergu imenovao knezom Vlaške i vitezom reda Zmaja (Societas Draconis; obrambeni red osnovan zbog zaštite od Turaka, op.a), Bramu Stokeru poslužio kao povijesni predložak za kreiranje lika vampira Drakule neupitno je, to više što komparacija romana, legende i povijesnih zapisa u dovoljnoj mjeri govori u prilog toj tvrdnji. Tako će, primjerice, Nikola Modrussa, koji je u 15. stoljeću kao papinski legat boravio na ugarskom dvoru i dobro poznavao Vlada Tepeša, u jednom izvješću opisati vlaškog vladara sljedećim riječima: Nije bio osobito visok, no bio je nabijen i mišićav. Njegov nastup djelovao je hladno i na neki način zastrašujuće. Nos mu je bio kao u orla, nozdrve nadute, a lice crvenkasto i suho. Duge trepavice zasjenjivale su širom otvorene, zelene oči; guste crne obrve davale su im prijeteći izgled. Imao je snažne brkove. Zbog širokih, izduženih sljepoočnica glava mu je djelovala još silnijom. Oko čela nosio je traku s koje su visjeli crni kovrčavi uvojci. Bio je plećat...
Bram Stoker preuzet će pak u svome romanu Modrussin opis gotovo doslovce i tek ga neznatno prilagoditi osobi koja je u 500 godina besmrtnosti ipak malčice ostarila: » Po crtama lica u najvećoj mjeri podsjećao je na orla; nos mu je bio tanak i kukast, a nozdrve neobično svinute; imao je visoko, zaobljeno čelo, dok mu se kosa, inače gusta, rijedila na sljepoočnicama. Obrve su mu bile posebno guste, toliko da su mu se gotovo spajale iznad nosa, i tako čupave da su se naizgled kovrčale. Usta, koliko sa-m ih mogao vidjeti ispod njegovih gustih brkova, bila su nepokretna i pomalo okrutna izgleda, s čudnovato oštrim bijelim zubima, isturenim preko usana. Iznimno rumenilo tih usana ukazivalo je na zapanjujuću vitalnost ovako vremešna čovjeka. Osim toga, uši su mu bile blijede i vrlo šiljaste na vršcima, brada široka i snažna, a obrazi čvrsti, ma koliko mršavi bili. Prevladavao je izgled neuobičajena bljedila.
Ostatak Drakuline karakterizacije odaje na žalost, vrlo malo autentičnosti, što zbog Stokerova relativno skromnog faktografskog poznavanja povijesti zemalja na jugoistoku Europe, što zbog zahtjevnosti same fabule, čiji se mozaik – za fantastičnu književnost nimalo neuobičajeno – na koncu morao poklopiti s laičkom samo-razumljivošću neke zloslutne, no u krajnjoj liniji ipak shvatljive i pobjedive metafizičke sheme. Stokerov Drakula, koji pred vilinskim svjetlima u noćnoj šumi slaže kamenje u magijske oblike, posjeduje zapanjujuće okultno znanje i zacijelo bi mu više odgovaralo da mu ime doista potječe od rumunjske inačice za nečastivog, što bi ga jasnije odredilo kao princa tame, kadrog zapovijedati prirodi, neiscrpnoj galeriji noćnih bića, ali i ljudima labilne psihe i upitna morala poput nesretnog Renfielda, dočim bi tragičnom vampirskom usudu pripisalo posljednji, pakleni razlog. U legendi, međutim, horor nije u tolikoj mjeri počivao na imenu Drakula, koliko je straha sve u mah ulijevao ominozni nadimak Tepeš, koji je u prijevodu značio – nabijač na kolac. Da je Vlad, zasjevši 1456. na vlaško prijestolje, izložen neprestanim turskim napadima stotine i stotine neprijateljskih vojnika davao pogubiti na kolcu nije nevjerojatno, ta i zastrašivanje je oblik ratovanja, posebice kada je vlastita moć premalena da se posegne za drukčijim mogućnostima, a panika kršćanske Europe pred turskom najezdom dovoljna da se po tom pitanju blagonaklono zažmiri na oba oka. A da je kao dječak od trinaest godina dospio u tursko sužanjstvo, gdje će ga, isprva utamničena u tvrđavi Egrigbtz u anatolijskom gorju, seksualno zlostavljati tamničar Gugusyoglu, činjenica je koja će ponekog povjesničara ponukati da njegovo kasnije svirepo ponašanje protumači kao gnjevni vapaj osvetničkih poriva ponižena duha. Svetio se Vlad, kažu, svima i svakome, na posljetku i zbog stravičnih, iako ne posve istinitih priča o pogibiji oca mu Vlada II. i brata Mircee, nakon izgubljene bitke protiv ugarskog kralja Ivana Hunjadija, što će mu ih, još uvijek u sužanjstvu, ispričati Turci. Nakon Vladova povratka iz Carigrada, gdje će steći svakojaka znanja i vještine, kazuje nam druga legenda, na kolcu će – iz sličnih razloga – iskrvariti mnogi vlaški imućnik, dok će se zemljom prolomiti glas o pravednom, ali dozlaboga okrutnom knezu Drakuli – Sotoninu imenjaku koji će na koncu, shrvan vojnim porazima, izdajom i nenadoknadivim osobnim gubicima, i samoj crkvi okrenuti leđa. Turcima će, međutim,i dalje obijesno prkositi, sve dok mu se, legendi za volju, glava, mučki odrubljena izdajničkom nikom, neće zakotrljati pred sultanovim nogama, a kosti na misteriozan način nestati iz kripte u samostanu na planinskom otočiću Snagov, gdje mrki monasi, priča se, dan-danas čuvaju tajnu njegova života i smrti, a možda i neke druge dimenzije postojanja...
Tko je nego jedan iz moje loze u svojstvu vojvode prešao Dunav i potukao Turke na njihovom vlastitom tlu, pitat će posve retorički u Stokerovu romanu tajanstveni karpatski grof, ostavljajući čitatelja u neprestanoj nedoumici ne prepričava li zapravo odabrane scene iz vlastitog života: Da, bio je to jedim iz obitelji Drakula! (...) I upravo je taj Drakula nadnhnuo jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju- vojska preko velike rijeke u Tursku, kad bi ga otisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljenog polja gdje su pali njegovi vojnici, jer znao je da sam može izvojevati konačnu pobjedu. Drakula svakako, primijetit će čitatelj, ali ne i Vlad, jer takav se kod Stokera nigdje ne spominje, kao što se s druge strane nigdje u mitovima i legendama zaživjelima, kako za života tako i nakon smrti jeziva vlaškog kneza, ne spominje da je – usprkos morima prolivene krvi i paktu s đavlom – bio ili mogao biti – vampir! Kao princ Vlad predstavit će je vampir Drakula, faktografiji fikcije za volju, tek 1992. godine – u dosada najrazvikanijoj ekranizaciji romana, filmu "Bram Stoker’s Dracula", što će ga kao redatelj potpisati Francis Ford Coppola.1 Bilješke Dietera Schlesaka, njemačkog pisca, rođenog u transilvanskoj Sighisoari (SchaGburg), bacaju posve drukčije svjetlo na osobu i život Vlada III. Tepeša, kojeg s Transilvanijom zapravo ne povezuje mnogo više od činjenice da je svijet i sam ugledao u Sighisoari, 1431. godine, dok mu je otac, Vlad II. Dracul, uživajući azil u tom saskom gradiću, čekao pogodan trenutak da se domogne nedalekog Trgovišta i sjedne na obećano prijestolje susjedne Vlaške, kako mu je u Nurnbergu bilo zajamčeno. Koliku će ulogu saski gradovi stare Transilvanije odigrati u tkanju mita o vlaškome Ivanu Groznom – za kojim će se, pola tisućljeća kasnije, polakomiti i rumunjski diktator Nicolae Ceaucescu – dječak Vlad nije mogao ni sanjati. Kada je 22. kolovoza 1456. i sam postao knezom Vlaške, zatekao je neopisivo siromašnu zemlju korumpirana plemstva i državnog dužnosništva: Rabijatan i inteligentan, Vlad je trebao novac, plaćenike i oružje, pa je uveo dadžbine i namete na tranzitnu trgovinu saskih gradova na dalekom Istokom, koja se odvijala preko njegovih dunavskih luka. Kramarske duše pokušale su svrgnuti Vlada, podupirući redom neprijateljske pretendente na vlaško prijestolje, no Vlad se svetio pustošeći njihovu zemlju, ubijajući im žene i djecu, dok su muškarci redom skončavali na kolcu...
Epovi i legende, leci i pamfleti što će ih povijest na posljetku listom pripisati njemačkoj književnosti kasnog srednjeg vijeka, ilustrirani crtežima i bakrorezima poput onog strasburškog iz 1500. na kojem" zloglasni Tepeš objeduje usred šume kolaca na kojima nabodeni – umiru njegovi neprijatelji, upamtit će Vlada kao obijesna silnika koji – se naslađivao i hrabrio, gledajući kako teče ljudska krv, opisujući u tančine kompliciranu tehniku nabijanja žrtve na kolac, njena pečenja, kuhanja i drugih gadosti: Kada u njegovu zemlju dođoše tri stotine Cigana, on uze najbolje među njima i dade ih ispeći, te prisili ostale da ih jedu... I dok se krvava fikcija o zlodjelima Vlada Drakule nezaustavljivo širila Starim kontinentom, u ruskim i rumunjskim kronikama vlaški vladar također je nabijao na kolac, tek s imidžom pravedna suca – da upozori korumpirane bogataše, a Turcima utjera strah u kosti. Zahvaljujući "efikasnosti" njegovih metoda, potvrdit će i danas mnogi Rumunj, Vlaška postaje snažna, dobro organizirana država, a Vlad odjednom sposoban za nove, daleko veće podvige: 1458. pobjeđuje vojsku sultana Muhameda II. i šalje na kolac 10.000 njegovih vojnika, godinu dana kasnije ista sudbina snalazi tursko izaslanstvo koje dolazi tražiti danak, nedugo zatim još 4.000 Turaka krvari na kolcu... Na vrhuncu moći, u trezvenom svijetu povijesnih činjenica, Vladova tragedija zove se izdaja. Dojučerašnji saveznici, ugarski kralj Matija Korvin (Vladov kasniji šogor) i moldavijski knez Stjepan (Vladov prijatelj i bratić), uskraćuju mu odjednom vojnu pomoć i okreću se protiv njega. Na koncu, Korvin ga utamničuje u višegradskoj tvrđavi nedaleko Budimpešte, a sve zbog tri krivotvorena pisma u kojima Vlad sultanu tobože nudi primirje i pregovore, što su ih ugarskome kralju, pretpostavlja se, dostavili transilvanski Sasi... Na kraju priče (1476.) Vlad III. Tepeš vraća se u Vlašku, oronuo i nemoćan da povrati nekadašnju moć pogiba u borbama za prijestolje i polako se rastače u novoj legendi – mitu o neumrlom plemiću, kojem okrutnost zagrobna usuda ne dopušta da sklopi oči na vječni počinak.
Da je Bram Stoker nekim slučajem i bio upoznat s detaljima iz tragična života vlaškog kneza Vlada Drakule, vjerojatno bi se – odustavši od Štajerske kao toposa njegova "Grofa Wampyra" (kako se roman isprva trebao zvati)- svejedno odlučio za Transilvaniju, u kojoj je vampir Drakula, ako ništa drugo, uživao mogućnost bivanja na zlu glasu, Transilvaniju iznaštanu prema potrebama žanra, gdje uoči praznika Sv. Jurja,, kad sat otkuca ponoć, nitko više nije siguran pred legijama vještica, zlih čarobnjaka, harpija, štriga, vampira, vukodlaka i drugih noćnih mora što im viktorijanski horor nije stigao nadjenuti imena, ujedinjenih pod paklenim zapovjedništvom novostasala princa tame, nosftratua Drakule; Transilvaniju kamo su ugarska plemena donijela s Islanda borbeni duh što su im ga podarili Tor i Odin, a njihovi ga ratnici toliko gorljivo iskazaše (...) da su mnogi narodi pomislili kako su došli strni vukodlaci; i ovdje, kad su došli, zatekli su Kune, koji se pronio čitavom zemljom poput živa plamena, sve dok narodi na samrti ne pomisliše da u njihovim žilama teče krv onih drevnih vještica koje su se, prognane iz Skitije, sparile s tragovima u pustinji.
Putovanje u Transilvaniju, na koje Stoker u ekspoziciji romana šalje mladog odvjetnika Johnathana Harkera, nećemo, razumije se, tako lako ponoviti u koordinatama realnosti. Čovjek, znamo, može putovati kao etnolog, uvažavajući i poštujući drugo kao predmet interesa i proučavanja; kao turist, neprestance u potrazi za samozadovoljnom potvrdom sebe u opreci prema tobožnjoj egzotici drugog, ili pak kao Stoker, koji – budući da ni kao etnolog ni kao turist nikada u životu nije zakoraknuo transilvanskim tlom – svome junaku sustavno ne dopušta iskorak iz samotnih sfera nesvjesna i podsvjesna sumračja, gdje – s Freudom ili bez njega – ponekad doista živimo intenzivnije nego u tzv. objektivnoj zbilji, iskorak prema bolnoj transilvanijskoj istini u kojoj – usprkos imperativima globalne industrije konvertibilna turizma, koji su je, kako u Ceaucescuovo tako i u postkomunističko doba, u svakom trenutku znali prilagoditi poželjnoj predodžbi – nema mjesta za mnoge postavke iz romana i filmova, pa tako manje-više ni za samog Drakulu. Stokerov hod drevnom zemljom što su je Mađari zavali Erdelj, Nijemci Siebenburgen (Sedmogradska), a ostali svijet Transilvanija, šeprtljast je i trom, sklon neprepoznavanju stranputica i neprestanom glibljenju u kaljužama zablude. Na onom drugom, pravom putovanju, koje nas vodi bogomrakom intimnih puteljaka neizrecivosti, prokrčenih slutnjama nemirna duha, nasilno ušutkana racionalističkom propagandom, Stoker se, međutim, pokazuje kao vješt i upućen vodič, te prije svega savršen znalac desolatnih krajobraza sumnje čiji nam šapat odzvanja snohvaticom poput jezive uvertire u gluhu simfoniju strave. Ali gdje, zaboga, stoluje Drakula? Gdje čuči mora, gdje stanuje strah? U dvorcu Bran kod prijevoja Borgo, što će se na posljetku pokazati povijesnom neistinom, ili pak u samoći duše, bespomoćne pred misterijima života i smrti, oplakane plimom bezimena straha, gdje se slogani prosvjetiteljskih bukača urušavaju poput kula od karata?
Odgovor na sva ova pisanja iščitava se vrlo jasno iz Stokerove pripovjedačke tehnike: umjesto transcendentalnog, sveznajućeg pripovjedača, o Drakuli svjedoče pisma, odabrane stranice dnevnika, isječci iz novina, osobna svjedočanstva i poneko varljivo sjećanje. Posljednji tragovi izvjesnosti, utisnuti u subjektivno pripovjedačko ja, rasplinjuju se do kraja u neočekivanom mnoštvu pripovjedača, privid istine postaje prividom istina, svodeći lajtmotiv sve više i više na prasliku posve individualnih dvojbi, kao što je uostalom i strah – što ga H. P. Lovecraft s pravom naziva najstarijom i najjačom čovjekovom emocijom – u svom najčišćem, nadosjetilnom obliku oduvijek morao biti primarno individualna kategorija. U ponovnoj konstituciji zadana svijeta, atomizirana, reducirana, pa i destruirana u naoko kaotičnom kolopletu subjektivne naracije – čiji će pripovjedači ne jednom posumnjati u autentičnost vlastitih svjedočanstava – iz pepela dvojbi rada se vampir kao predmet detekcije, nastanjen u negativu tekstualnog reljefa, vampir čije postojanje izmiče upitnosti razmjerno količini smrti kojom rezultira njegova pojava. No, ako smo egzistenciju navikli definirati kao izvjesnost postojanja naočigled smrti, ontološki gledano vampir ionako ne egzistira – već naprosto jest. Oduvijek i zauvijek, uhvaćen u hipu beskrajne sadašnjosti, potonuo do dna mukla bitka gdje krv jamči život, a život odiše krvlju kao posljednjim tragičnim razlogom neumrle vječnosti. U kingsteadskoj grobnici, nad lijesom nesretne Lucy Westenra, izbavljene glogovim kolcem iz transa oživjela mrtvaca, tjeskobna sumnjičavost njenih nekadašnjih udvarača izgara u katarzičnom ognju prešutna konsenzusa čiji će credo, poput visokog svećenika nekog davno zaboravljenog kulta, na koncu izgovoriti vampirolog Van Helsing: Svi smo naučili vjerovati, nije li tako?
S vjerom ili bez nje, pitanje motivacije tzv. pozitivnih junaka, odlučnih da unište prepoznat izvor primamljive pogibelji, ili pak tzv. negativca, nemoćna odustati od krvave nakane beskonačna reproduciranja svog paklenog roda, ne pruža mogućnost jednoznačnih odgovora. Put preobrazbe iz skeptika u gnostike, ali i ogorčene svjedoke zla koje ih je zateklo, moguće je pratiti kod dr. Johna Sewarda, Quinceya Morrisa i lorda Arthura Godalminga, trojice prosaca i beznadnih zaljubljenika u ljupku mjesečarku Lucy Westenra,čija će se krv u jeku očajničke borbe protiv nezaustavljivosti umiranja izmiješati prvo u njenim, a potom I u Drakulinim žilama, kod JohmthanaHarkera, kojeg će sumnje u realnost užasa, proživljenih u Drakulinu karpatskom dvorcu, dovesti pred sam rub ludila, i njegove supruge Mine, koja će na kraju i sama s vampirom sklopiti neku vrstu krvne alijanse. Motivi njihova djelovanja i ponašanja promjenjivi su, katkad možda i nepredvidivi, pa ipak ni izdaleka toliko tajanstveni kao oni profesora Van Helsinga ili pak njegova fatalnog suparnika, grofa Drakule. Ako prvi – potpomognuti napisima izvjestitelja Westminster Gazettea, Pall Mall Gazettea, Whitby Gazittea i Dailyjraphu-, a donekle i Sewardovim pacijentom, psihopatom Renfieldom, kao posrednikom i svojevrsnim indikatorom Grofove blizine – tvore svijet čije krhke koordinate predstavljaju temeljni uvjet mogućnosti fabule, potonja dvojica bjelodano nisu od toga svijeta. Ni Drakula ni Van Helsing ne pripovijedaju u standardnom smislu, već uglavnom gostuju u ulomcima tuđih svjedočanstava, dok u pripovjedački svijet uvriježene ich-forme Stoker nizozemskog liječnika pripušta tek nekolicinom pisama i bilješki koje se, za razliku od dnevnika, ostalih pisama i novinskih članaka, mahom ne čine dostupnima ostalim protagonistima, već isključivo čitatelju. U nekoliko škrtih rečenica Van Helsing će s vremena na vrijeme odškrinuti i vrata prošlosti. Udovac poodmakle dobi, koji je u mladim godinama pod tajanstvenim okolnostima morao izgubiti mnogo više od žene i djeteta, ne plaši se opasnosti potjere za vampirom, jer njegova je odluka da zauvijek obračuna s knezom tame donesena daleko prije no što će Harker otputovati u Transilvaniju ili grof Drakula na sablasnom brodu stići u London. Govoreći Harkeru o transilvanskoj povijesti i ulozi svojih predaka u njenim burnim tokovima, grof Drakula također iscrtava okvir moguće predradnje romana, baš kao i zazivanjem prošlosti u razgovoru s trima vampiricama, nastanjenima u njegovu dvorcu, dok im autoritativno brani pristup do Harkerovih vena: Da, i ja mogu voljeti; to i same možete posvjedočiti iz prošlosti.
Jesu li se u prošlosti, koju od svih likova romana očigledno imaju samo njih dvojica, Drakula i Van Helsing možebitno već susreli, zagonetka je koja će s vremenom zaintrigirati mnoge pisce sklone temi i žanru, a među njima i Amerikanku Jeanne Kalogridis, autoricu » "Dnevnika obitelji Drakul" (1994.-97.), romaneskne trilogije koja na osnovi povijesnih izvora i književne grade Stokerova romana tematizira sudbinu vlaške plemićke loze, od ovozemaljske smrti kneza Vlada u 15. stoljeću do početka ultimativne priče o Drakuli koju nam otkriva Stoker/U Amsterdamu, 1871. godine, četvrt stoljeća prije Drakulina puta u London, njegov potomak Arkadij Tepeš, koji je 25 godina ranije sa ženom i sinom pobjegao iz obiteljskog dvorca u Transilvaniji, otkriva jezivu istinu o prokletstvu koje već pola tisućljeća prati njegovu obitelj. Vlad Tepeš postao je vampir, a prvorodeni sin u svakoj generaciji dužan mu je, na osnovi davnašnjeg zavjeta, pribavljati žrtve, neophodne da bi mogao živjeti. Kako bi spasio sina Stefana, kojega je Vlad već oteo i odveo u Transilvaniju, ne bi li nad njime obavio stravičan ritual krštenja u krvi, Arkadij – nakon što mu ne polazi za rukom da sam raskine zavjet – odlučuje potražiti pomoć kod Stefanova polubrata, liječnika i filozofa Abrahama van Helsinga...
Krštenje u krvi, koje Van Helsing svakako poznaje od ranije, Stoker namjenjuje Mini Harker, Johnathanovoj supruzi koja će – nakon što je s Drakulom izmijenila krv, a u filmovima i poneku strasnu emociju – pod hipnozom čitati Grofove misli i na taj način uvelike pomoći Van Helsingu da svom vječitom suparniku napokon stane na kraj/Da je nesretna Mina pritom tek priručno oruđe u rukama dvojice ogorčenih neprijatelja u bespoštednoj borbi načela, koja se u odnosu na radnju romana pokazuje sve transcendentnijom, u takvom kontekstu više se ne može sakriti iza brige za spas čovječanstva ili neke druge plemenite namjere, baš kao ni činjenica da će lombrosovske ocjene o Drakulinu djetinjem mozgu i urođenom zločinaštvu kroz Minina usta izgovoriti Van Helsing, kao što će prokletog tvrdoglavog Nizozemca zajedno s njegovim idiotskim teorijama o mozgu kroz usta poludjela Renfielda k vragu zapravo poslati grof Drakula. Prihvatimo li tvrdnju Friedhelma Schneidewinda, književnika, prevoditelja i urednika njemačkog online-magazina "Vampyr Magazin", da je Stoker, koji je 27 godina proveo kao osobni tajnik svog idola, a po nekima i latentnog mučitelja, proslavljenog glumca Henryja Irwinga, lik Abrahama van Helsinga stvorio na sliku i priliku svog nadasve autoritarnog šefa, vampirolog će se na kraju pokazati daleko stravičnijim i od samog vampira: Van Helsing, čiji motivi ostaju nepoznati, a postupci nepredvidivi, razotkriva se kao istinsko čudovište romana, dok Drakula ostaje sputan silnim pravilima vampirskog života, kojih se, htio to ili ne, sve vrijeme mora držati.
Onkraj zločinačke tipologije i infantilna uma koji ga je naveo na zamisao da se zaputi u velikigrad, Stokerov roman ne govori mnogo ni o Drakulinim motivima, dakako, ukoliko je naočigled neslobode, kojom – tako doznajemo od Van Helsingovih vampiroloških monologa – obiluje bitak vampira, uopće primjereno govoriti o motivaciji. Ipak, poneko nadasve poticajno prisjećanje na život, protkano emocijama koje ni u vječnost ne gube svoju draž, ostat će dopušteno i grofici Drakuli, primjerice, sjećanje na ljubav koju je nekoć i sam bio sposoban primati i uzvraćati, a sada mu, isprovociranom zajedljivošću triju (nekadašnjih?) priležnica, tek bolno osvješćuje tragediju postojanja. Da, i ja mogu voljeti; to možete posvjedočiti iz prošlosti, reći će Grof svojim hihotavim sukubusima, prepuštajući čitatelju da sam odgonetne značenje poruke., U Coppolinoj ekranizaciji romana pojavit će se stoga i Vladova neprežaljena žena, kneginja Elizabeta, koja si oduzima život shrvana lažnom viješću o Vladovoj smrti. Pet stoljeća kasnije Elizabetina reinkarnacija živi u Londonu, zove se Mina Murray, udana Harker. Nesvjesna svoje uloge u životu neznanca koji joj udvara, predstavljajući se, bitno pomlađen, kao princ Vlad, Mina će mu na posljetku svojom ljubavlju vratiti vrijeme, a time darovati najdragocjeniju stvar koju je kao vampir izgubio: smrt. U filmu "Drakula"‘ Dana Curtisa (1973.), Vladova umrla žena zove se Marija, a njena novovjekovna reinkarnacija Lucy Westenra. Naravno, i miss Lucy je zaboravila svoj raniji život, pa se put do mjesečarkina srca može prokrčiti jedino kroz snove: Okruživalo me nešto mračno, nešto slatko i gorko u isti mah. I u drugim ekranizacijama vampirskog mita ljubavna estetika, razapeta između strasti i smrti, odigrat će presudnu ulogu u rasplitanju klupka vremena koje neumrlom noćniku jedino može vratiti spokoj. Istini za volju, čak ni Stoker u svome romanu, protkanom prije svega konzervativnošću viktorijanskih moralnih predodžbi, neće uspjeti zanijekati Minine potajne simpatije prema Grofu, a s njima ni činjenicu da će ona – ne samo u njegovim očima reinkarnacija izgubljene voljene osobe – Drakulinu smrt doživjeti ponajprije kao oslobođenje tragičnog zatočenika sudbine, dok će Van Helsing, ovjenčan lovorom pobjednika, u njoj vidjeti isključivo uništenje zla. Ali zbog Van Helsinga grof Drakula, čiji lik nerijetko biva protumačen kao metafora otkrivenog nagonskog života, posve sigurno nije došao u London...
Freudovski gledano, vampir – kao jedan od simboličnih kršitelja incestnog tabua – utjelovljuje homoseksualnost, felatio i nekrofiliju, oblike seksualnog ponašanja koji ne doprinose reprodukciji, stoga u društvenom moralu ne nalaze opravdanje. Predajući se jezivom biću, živi uzimaju na sebe dio krivnje i sami postaju vampiri, a time L otpadnici od društva koji zbog svojih sklonosti mogu i moraju biti kažnjeni. Čudi li onda da se u gotovo svakoj knjizi ili filmu koji tematizira stokerovski mit o Drakuli pojavljuje i arhetip vječita Van Helsinga, beskompromisnog čuvara morala, spremnog da svim sredstvima stane u obranu kodeksa ćudorednog ponašanja. Roman "Drakula", potvrdit će mnogi poklonici freudovski intoniranih seksualnih i socijalnih teorija, označava trenutak u kojem popularna kultura definitivno apsorbira vampirsku legendu sa svim njenim konotacijama. Viktorijanska epoha, obilježena rigidnim bračnim moralom, potiskivanjem opsesija i beskrajnim samookrivljavanjem zbog "prljave mašte", pružila je pritom idealni background knjizi koja toliko nedvosmisleno progovara o svijetu zabranjenih snova i nepoćudnih strasti. Stotinjak godina kasnije mediji će spavaću sobu u potpunosti lišiti atributa intimne tajnovitosti, a seksualna psihologija zamislit će se posve otvoreno nad fenomenom vampirizma u kontekstu hematofilije (krvnog fetišizma na razini snova i erotskih fantazija) i hematodipsije (seksualno uzbuđenje izazvano prizorom, okusom ili osjetom krvi). Ponukan potonjim, suvremeni istraživač vampirskog mita mogao bi, međutim, i samog Vlada Tepeša Drakulu smjestiti u gumenu ćeliju bezvremenske psihijatrijske klinike i pokušati ga, neopravdano, ali politički posve korektno, prikazati kao seksualno izazvanu osobu na čijoj je disfunkcionalnosti iznikao jedan od najtajanstvenijih i najimpresivnijih mitova današnjice. Tek da je nesretni vlaški knez, čije ime danas krasi etikete sve većeg broja rumunjskih trade-markova, ikada, makar i u pučkoj legendi, doista slovio kao vampir...
Ali ako princ Vlad nije bio vampir, tko je onda maštu Brama Stokera ~ mogao potaknuti da smisli tako kompleksnu priču o erosu i smrti kao što je "Drakula"? Vampirski mitovi sežu tisućama godina u prošlost i nalazimo ih gotovo u svakoj kulturi, piše Beverly Richardson, član međunarodnog vampirološkog udruženja Transylvanian Society of Dracula. Njihova raznolikost gotovo je beskonačna, od crvenookih čudovišta zelene ili ružičaste kose u Kini, do grčke Lamije, koja je od pojasa naviše žena, a naniže zmija, od krvožednih lisica u Japanu, do ljudskih glava za kojima se vuku iznutrice, poznatima u Maleziji pod imenom penangalang. Europske vampirske legende vuku svoje porijeklo s Dalekog istoka, a na Stari kontinent su ih iz Indije, Kine i Tibeta najvjerojatnije donijeli trgovci, putujući prema Mediteranu. Posebno jako uporište priče o vampirima pronalaze medu slavenskim narodima, u čijem se folkloru i nakon kristijanizacije zadržavaju kao ostaci poganskih vjerovanja. Dodatnu diferencijaciju vampir će, posebice medu Slavenima, doživjeti nakon crkvenog raskola, jer će tijelu koje se u grobu ne raspadne u pravoslavnom svjetonazoru nerijetko biti pripisani zli atributi, dok će ga katolici uglavnom držati svecem. Kao mrtvac koji noću ustaje iz groba i sije strah među živima, javlja se u 17. stoljeću pod imenom vampir, izvedenim iz ruske riječi nejasne etimologije u-pir, dok se među južnim Slavenima u ranijim stoljećima javljao i kao vukodlak. Rumunjska, drži Richardson,okružena je slavenskim zemljama, pa ne čudi da su njeni vampiri tek varijante slavenskih. Zovu ih strigoi, prema latinskoj riječi strix koja označava demone ili vještice. U rumunjskom jeziku, protvrđuje rumunjski povjesničar religije Mirecea Eliade, riječju strigoi označavaju se vještice i vješci, svejedno mislili se na žive (strigoi vivi) i na mrtve (strigoi morti). Potonji, razumije se, predstavljaju vampire. Strigoi vivi rađaju se s košuljicom uz pomoć koje, kada dođu u zrelo doba, mogu postići nevidljivost. Vjeruje se da posjeduju natprirodne sposobnosti; prolaze kroz zatverena vrata ili se bez opasnosti igraju s vukovima i medvjedima. Zli su i donose pošast ljudima i stoci, bacaju uroke i utječu na vremenske prilike. Prema potrebi mogu se pretvoriti u mačke, vukove, žabe i druge životinje. Za određenih noći, naročito na noć Sv. Jurja iSv. Andrije, napuštaju kuće i odlaze na kraj svijeta gdje trava ne raste, tamo uzimaju ljudsko obličje i započinju međusobnu borbu koja traje čitavu noć, ne bi li se pred zoru izmirili i zaplakali. Kući dolaze blijedi i iscrpljeni; ne znajući što im se dogodilo zapadaju u dubok san. Nakon smrti, strigoi morti nastavljaju s ponoćnim borbama, a najboljom obranom od jednih i drugih smatra se češnjak.
Dok se strigoi u Rumunjskoj bore uglavnom između sebe, na području Istre i Kvarnera nalazimo vampire – štrigone ili vukodlake – i njima suprotstavljene krsnike, rođenjem predodređene za okultnu » borbu protiv zla. Jedni i drugi rađaju se označeni, najčešće s košuljicom, prema čijoj se boji prepoznaje što će dijete biti u zreloj dobi: dok svijetla ili bijela košuljica označava krsnika, crvena ili tamna rezervirana je za vampira. Poput rumunjskih striga, s kojima ih, uzgred, povezuje i zamjetna etimološka srodnost, štrigoni također imaju dva života, a tvrdi se da nakon smrti postaju daleko opakiji nego što su bili za života. Krsnik, u osnovi svoga poslanja također relikt pretkršćanskih vremena, može im se, nakon što stariji krsnici nad njime provedu obred inicijacije, suprotstaviti zahvaljujući činjenici da posjeduje dva tijela: dok jedno naoko spava, drugo se na ekstatičkoj (astralnoj?) razini bori protiv zloduha. Obrazac pretkršćanskog scenarija koji se temelji na putovanjima u snu i ekstatičnim obrednim borbama (Eliade), prisutan u mnogim europskim kulturama, u modificiranom obliku pronaći ćemo i kod Stokera, primjerice u upotrebi hipnoze kao tehnike i Mine Harker (ili pak Renfielda) kao medija nadosjetilne komunikacije između vampirologa i vampira. Nalazi li se dualizam štrigona i krsnika u osnovi sudbinske povezanosti Drakule i Van Helsinga, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi, iako se pouzdano zna da je Stoker, radeći na svom najpoznatijem romanu, od 1890.
nadalje brižno prikupljao informacije o različitim vampirskim mitovima i tradicijama Starog kontinenta, koje je u najvećoj mjeri dobivao od prijatelja Hermanna Vambergera, renomiranog profesora orijentalistike s budimpeštanskog sveučilišta, koji će i u romanu nakratko biti spomenut kao Arminius(Vambery). Pretpostavlja se, međutim, da su se te informacije uglavnom odnosile na vlaškog kneza Vlada Drakulu i legende o njegovoj okrutnoj vladavini.
Bilo kako bilo, jedan od prvih slučajeva vampirizma u kojem se jasno naziru elementi kasnijih književnih obrada zabilježen je u drugoj polovici 17. stoljeća u Istri. Zanimljiv opis nalazi se u "Pričama o sablastima i vješticama iz Rajnskog Antiquariusa", što ih je 1924./ 25. priredio njemački književnik Hermann Hesse: (...) Godine 1672. u Krinku (Kr’inga.), grofovija mitterburška (Pazin), umire Giure Grando, tega sahranjuju prema kršćanskim običajima. Nakon pogreba, međutim, viđen je kako noću šeće trgovištem Krink. Prvi kome se ukazao bio je pater Georgio – monah pavlinskog reda – koji gaje sahranio i nad grobom mu služio misu. Jer kada je pater s pokojnikovim znancima boravio u udovičinoj kući, te nakon večere ustao od stola i zaputio se kući, ugleda pokojnika kako sjedi iza vrata i uplašen pobjegne. Od tada pokojnik se u kasan sat ukazivao mnogima, hodajući ulicama amo-tamo, zakucavši čas ovdje, čas ondje na nečija vrata. Mnogi ljudi potom su umrli, a bijahu mahom iz kuća na čija je vrata mrtvac zakucao. (...) Zatekao se on i kod svoje udovice, no ta je – jer ga se užasavala – na posljetku pohitala županu Mihi Radetichu i ostala kod njega, zamolivši ga za pomoć. Mnoge odvažne ljude pozove župan na to k sebi, dade im pića i zamoli ih da budu uz njega kada se bude hvatao u koštac sa zlom, jer da je Giure Grando već proždro mnoge susjede, a k tome i udovicu svake noći savlada. Na to se svi složiše da napadnu nemirna noćnika, ne bi li mu prisjela njegova noćna lutanja. Njih devetorica, oboružana dvjema bakljama i raspelom, otvorila su grob i zatekla u njemu pokojnikovo tijelo – rumeno i živo, kako im se smiješi i upravo otvara usta. Prestrašeni prizorom, ljuti istjerivači duhova razbježaše se svak na svoju stranu. To silno rastuži župana, jer ih se devetorica živih ne uzmogaše suprotstaviti jednome mrtvacu (...)Stoga ih stade bodriti da se s njme vrate do groba i pomognu mu da pokojnikov trbuh probode oštrim glogovim kolcem, no kolac bi se pri svakom, pokušaju probadanju jednostavno odbio. Na to župan naloži jednome svećeniku da mrtvacu pred lice gurne raspelo i stane mu govoriti: a Vidi ovamo, štrigone! (Tim imenom nazivahu takve nemirne mrtvace.) Ovdje je Isus Krit koji nas je izbavio od pakla i umro za nas! A. ti, štrigone, ne nalaziš mir ."I dok je tako govorio, egzorcist ili mrtvozbornik dade se na posto, a sablasti na oči navriješe suze. Ali kako kolac i opet nije htio prodrijeti u tijelo, uze Micola Nyena, nastanjen u Mehrenfelsu (Lupoglav) sjekirom odsijicati glavu mrtvaca. No, kako se i sam dobrano uplašio, te je u svojoj nakani previše oklijevao, u pomoć mu priskoči odvažni Stipan Milavich koji je utvari na posljetku odrubio glavu. Mrtvac je na to počeo gromoglasni vikati, trzati se i previjati kao da je živ. Čitav grob natopio je krvlju, Obavljena posla, časni egzekutori zatvorše grob i raziđoše se kućama. Udovicu i ostale stanovnike trgovišta mrtvac od tada više nije uznemiravao. (...) Vjerovanje u vampire kojima se u grobu nastavlja život, pa stoga rado napadaju snažne i zdrave pojedince i sišu im krv, ne svodi se, međutim, ni u kom slučaju samo na malenu Istru, već je rasprostranjeno i u podunavskim krajevima, među Vlasima, Srbima i Bugarima (...) Prva vampirska epidemija dogodit će se pola stoljeća kasnije u srpskom Podunavlju »koje će, nakon što je Eugen Savojski porazio i potisnuo Turke, tih godina nadzirati austrijska vojska. Jedne noći 1725. godine u selu Kisolova nedaleko Velikog Gradišta umire Petar Plogojević, ne bi li desetak dana nakon pogreba i on posjetio svoju udovicu, tražeći od nje hranu i cipele. Ujutro seljaci pronalaze ženu u teškom bunilu, vidno na izmaku snage. Prije smrti priznat će da ju je muž napao, grizao, pio joj krv... Pod budnim nadzorom vojnih liječnika seljaci otvaraju grob vampira. Na opće čuđenje, Plogojević djeluje dobro uhranjen i svjež kao da je netom legao na počinak, usta i nos umrljani su krvlju, na mjestu otpale kože raste nova, sjajnija, dok mu između nogu bestidno strši divlji znak... Tijekom sljedećih tjedan dana u Kisolovi devetero ljudi umire na misteriozan način, a svi tragovi upućuju na Plogojevića koji ih je, priča se, davio i sisao im krv. 1832. u pomoravskom selu Medveđa dvije vampirice odnose trinaestero žrtava, a da su simptomi kako kod ubijenih, tako i kod ubojica, jednaki onima u Kisolovi. Ekipa bečkih vojnih liječnika napokon dobiva zapovijed za masovnu ekshumaciju i dolazi do jeziva otkrića: Srbijom haraju vampiri.* Obje priče, uz bezbroj sličnih, pronašao je dr. Christian Reiter s Instituta za sudsku medicinu bečkog sveučilišta u Bečkom dvorskom arhivu. Proučavajući simptome vampirskih epidemija, dr. Reiter u jesen 1995. dolazi do zanimljive spoznaje – vampirizam, kakav se rasplamsao Srbijom 18. stoljeća, fiziološki je objašnjiv. Radilo se o bolesti od koje se vrlo brzo umiralo, u pravilu već za tri-četiri dana. Za kratkotrajne agonije oboljeli su u svojim grozničavim delirijima vidjeli ljude koji su već umrli, mrtVace kako izlaze iz grobova, dave ih, te im ugrizom u vrat nastoje isisati životnu snagu – krv. Pravoslavni svjetonazor, u kojem neraspadnut leš slovi kao proklet, što dijelom proizlazi i iz grčke mitologije, katalizira priču o vampirizmu.
Mrtvac je proklet da i nakon smrti čini svoja nedjela. Bolest kojoj su svojstveni takvi deliriji, po Reiterovu mišljenju može biti samo bedrenica (anthrax odnosno crni prišt, akutna, smrtonosna bolest koja se sa stoke može prenijeti na čovjeka, op.a.). Uzročniku bolesti pogoduje močvarni kraj gdje napada uglavnom ovce i drugu stoku. Delirijski obrazac, objašnjava Reiter, ne proizlazi ni iz kakvog nesvjesnog, već je čvrsto ukorijenjen u strukturi bolesti. Ali postojali su i drugi simptomi, poput neobične uščuvanosti otkopanih leševa ili krvi koja im je curila iz ustiju, nosa i očiju, koji, kao i divlji znak ili zvuči koji su noću dopirali iz grobova, predstavljaju posljedice sasvim prirodnog procesa posthumnog raspadanja tijela. Kako su na nemirnoj austrijsko-turskoj granici iznenada zaprijetili panika i rasulo, bečke vlasti popustile su pred zahtjevima lokalna stanovništva i dozvolile svojim liječnicima masovnu ekshumaciju vampira. Vojni liječnici odredili su pri ekshumaciji i tzv. kontrolnu skupinu koju je činila nekolicina nedavno umrlih ljudi koji dokazano nisu mogli biti vampiri. Za njihova tijela, koja su također dva do tri mjeseca ležala pod zemljom, tvrdilo se da su istrunula do kostiju, što nije bilo točno, jer je leš nakon tri i više mjeseci ležanja u grobu bez kisika još uvijek uvelike uščuvan. Kontrolna skupina, zaključuje Reiter iz korespondencije koja se čuva u Beču, ali i brojnih vampirskih traktata koji će uskoro preplaviti Europu, krivotvorena je i namjerno lažno prikazana, jer su liječnici tada za svakog ekshumiranog vampira dobivali dodatnu plaću. Iz njihovih zapisnika proizlazilo je da svatko, ekshumiran tri mjeseca nakon smrti (a čije se tijelo u grobu nije raspalo), nužno mora biti vampir i upravo zato epidemija više ne prestaje.
Iako vampirski mit nedvojbeno predstavlja jedan od najstarijih duhovnih sadržaja čovječanstva, prva polovica 18. stoljeća ostaje obilježena rođenjem vampirologije kao discipline čiji će traktati mnoge lakovjerne čitatelje diljem Europe i Amerike ponukati da – u strahu pred hordama – u sumrak dekoriraju prozore glavicama češnjaka, na vrata objese krunice i raspela, a grobove sumnjivih pokojnika.
Vampirski traktati 18. stoljeća nesumnjivo su spadali i u studijsku literatura Abrahama van Helsinga, pa tako doznajemo da vampir ne uzima hranu, ne baca sjenu, u zrcalu nema odraz, ali je zato izuzetno snažan, te da se može pretvoriti u vuka ili šišmiša i stvoriti oko sebe maglu, ali samo u ograničenom opsegu. Kao iskonska prašina vampir dolijeće na mjesečevim zrakama, može se smanjiti, ući u bilo što i izaći iz bilo čega, a može i vidjeti u mraku, ali ne može nikuda ući prvi osim ako ga netko ne pozove. Snaga mu slabi s dolaskom dana, a ako se ne nalazi na mjestu uz koje je vezan zemljom, može se preobraziti isključivo u podne, ili pak točno u zoru ili sumrak. Vode tekućice prijeći će vampir tek na izmaku plime, smetaju mu češnjak i raspelo, grana divlje ruže na njegovu lijesu onemogućit će mu izlazak, posvećen metak ispaljen u lijes ubit će ga, a konačni počinak donijet će mu glogov kolac i odsječena glava. Neke od navedenih osobina vampiru je u davna vremena pripisala predaja, neke je, poput nevidljivosti u zrcalu ili pretvaranja u šišmiša, dodao Stoker, dok će neke, poput okultnog tamnog američka spisateljica Anne Rice pripisati svome vampiru, biti izmišljene tek mnogo kasnije.« Druga bolest, čiji su simptomi presudno obilježili novovjekovnu sliku vampira, zove se porfirija, a predstavlja poremećaj metabolizma izazvan pomanjkanjem enzima koji priječi sintezu pigmenta] Nazvana po grčkoj riječi porphyros(ružičasto), porfirija se odlikuje povećanim fotosenzibilitetom što bi kod vampira odgovaralo nelagodi izazvanoj sunčevom svjetlošću, pojačanim krvarenjem i povlačenjem zubnog mesa (uslijed čega se zubi prividno izdužuju) i hemolitičnom anemijom odnosno mrtvačkim bljedilom. Porfirični šok može se izazvati supstancijama koje se nalaze u češnjaku, a prema spoznajama homeopatske medicine, ublažuje se životinjskom (dakako, i ljudskom) krvlju. Otkrivena u 19. stoljeću, porfirija Stokeru bar po simptomima nije smjela biti nepoznata, o čemu dovoljno govori opis oboljele Lucy: Disanje joj je postalo teško, usta su se otvorila, a zbog blijedih, povučenih desni zubi su joj djelovali du£i i oštriji nego ikada ranije. U nekoj vrsti polusna odsutno je otvorila oči i tihim, putenim glasom, kakav nikad nisam čuo s njenih usana, rekla: "Arthure! O, ljubavi moja, tako mi je drago što si došao! Poljubi me!, Uz bedrenicu i porfiriju, u literaturi se navode još neke bolesti čiji se simptomi zrcale u predodžbi o vampirima, primjerice bjesnoća, koja je još u prošlom stoljeću bila apsolutno smrtonosna, kako za ljude, tako i za životinje. Nakon zaraze virusom bjesnoće osjetljivost na svjetlo drastično se povećava, a dolazi i do pojave hidrofobije, paničnog straha od vode. Jedina životinja kadra prenositi virus bjesnoće, a da pritom sama ne bude zaražena, jedna je vrsta južno-američkog šišmiša, znakovita imena – vampir? Zanimljivo je da će liječnik Van Helsing, nastojeći svog prijatelja Sewarda na što bezbolniji način pripremiti za šok prvog susreta s novostasalom vampiricom Lucy, posegnuti upravo za tim primjerom: Možete li mi reći zašto u Pampama, pa i drugdje, postoje šišmiši koji dolaze noću i otvaraju žile stoci i konjima, te im popiju svu krv. Kako na nekim otocima u Zapadnim morima postoje šišmiši koji cijeli dan vise na drveću, te ih oni koji su ih vidjeli opisuju kao velike orahe ili čahure, a kad mornari zbog vrućine spavaju na palubi, ti šišmiši sunu na njih, i onda ih... i onda ih ujutro pronađu mrtve, bijele kao stoje bila gđica Lucy?
Iako će se znatiželjniku ponekad učiniti da se zapanjujuće podudarnosti između kliničkih slika pojedinih bolesti i predodžbi što smo ih navikli gajiti o vampirima nameću gotovo same od sebe – napokon, pojavu vampira u mnogim kulturama prate epidemije smrtonosnih bolesti – bilo bi krajnje neoprezno tvrditi da je vampirski mit iznikao isključivo na morbidnoj simptomatici nekolicine opakih boleština, pri čemu je bilo dovoljno pobrkati uzrok i posljedicu pa da se stvori slika zla karpatskog plemića kao donositelja kuge i smrti, kakvime će se pokazati u prvoj ekranizaciji "Drakule", nijemom filmu Friedricha Wilhelma Murnaua "Nosferatu – simfonija strave" (1922.) ili pak u kasnijem remakeu Wernera Herzoga "Nosferatu – fantom noći" (1978.). Puko medicinsko objašnjenje ne zadovoljava do kraja ni kriterije Coppolina filma gdje se strah od zaraze između Vlada i Mine postupno razotkriva kao uspjela metafora straha od side, jer strah, smrt i seks, neizostavno utkani u korijene vampirske mitologije koliko god utjecali na tokove razvoja medicinskih znanosti, ne mogu biti njima i obuhvaćeni. To, naravno, ne znači da navedeni faktori nisu bitno pripomogli da se jeza nepoznatog i natprirodnog, neodoljivo privlačna dokle god joj uzroci drijemali na sigurnoj distanci, kao tema poluglasnih noćnih razgovora uvuče u dokone salone europskih metropola, isprva kao tihi revolt protiv blještavih domašaja pozitivizma,a potom i kao egzotični melem za razočaranje što su ga sa sobom donijeli ratovi i gospodarske krize Prva europska vampirska histerija 1725.-1735. još se nije bila ni stišala, a riječ vampir već se udomaćila u gotovo svim jezicinia kontinenta. U engleskom pojavit će se prvi put 1735. u prijevodu jednog bečkog vampirskog traktata kao zlim silama oživljeno tijelo umrle osobe koje noću siše krv živima, uništavajući ih pritom. Teško je reći tko je vampirima odškrinuo vrata književnosti, no smatra se da se za fenomen neumrla mrtvaca prvi zainteresirao Lord Byron (17S8.-1824.), skiciravši jedne ljetne noći 1816. godine u svojoj vili ita ženevskom jezeru prozni tekst što će ga kasnije doraditi i pod naslovom "Vampir" 1819. objaviti njegov tadašnji liječnik John Polidori (1795.1821). Priči o nastanku teksta o lordu Ruthvenu, koji se – poginuo u okršaju s razbojnicima za jednog putovanja kontinentom – na misteriozan način vraća u Englesku gdje na dan vjenčanja ubija svoju mladu ženu i nestaje, ljubiteljima žanra ne bi trebala biti nepoznata. Za spomenute noći u vili Diodati Byron, Polidori i njihovi gosti Mary i Percy Shelley krate vrijeme čitanjem njemačkih pripovijetki o sablastima, nakon čega Byron predlaže da svatko od njih sam napiše po jednu jezivu pripovijetku. Mary Shelley1 će tu razraditi ideju za kasniji bestseler – roman "Frankenstein ili novi Prometej" (s čijom će slavom Stokerova majka u jednom razgovoru usporediti uspjeh sinovljeva "Drakule"), dok će se Polidori poslužiti Byronovom idejom i publicirati prvu vampirsku prozu u povijesti pisane riječi. Iako "Vampir" Stokeru nije bio nepoznat, presudni utjecaj na njegovu odluku da se i sam prihvati pisanja vampirskog štiva izvršit će 1872. godine "Carmilla", poduža pripovijetka Britanca Josepha Sheridana Le Fanua (1814.-1873.) o misterioznoj austrijskoj plemkinji Mircalli grofici Karnstein, koja se mnogo godina nakon smrti i propasti svoga imanja – predstavljajući se, oživjela i pomlađena, anagramom Carmilla – nastoji dočepati srca i duše svoje novostečene prijateljice Laure, koja s ocem nastanjuje samotni dvorac u Štajerskoj. Vješto i zanimljivo ispričana, "Carmilla" raskida s crno-bijelom karakterizacijom ranijih vampirskih novela, skicirajući po prvi put trodimenzionalni lik vampira, staloženih misli i dubokih, ljudskih osjećaja, čija nesmiljena erotičnost plijeni pažnju čitatelja jednako intenzivno kao što će mu u konačnici neizbježna tragika raspleta oteti iskren uzdah simpatije. Kobno prijateljstvo između Laure i Carmille, prožeto suptilnim lezbijskim tonovima, neodrživo je kao što se niti jedna ljubav između žive osobe i vampira u kasnijim novelama, romanima i filmovima neće pokazati odveć stabilnim zalogom budućnosti.
No, ako je melankolija, kao što kaže Julija Kristeva, tamni obrub ljubavne strasti, vampirski mit svoje tužne junake označuje kao istinske nositelje nepatvorene sjete, kadre da u očima čitatelja na mahove zasjene i samu zloću, bez koje predodžba 0 vampiru kao univerzalnom imenu zla ipak neće biti cjelovita.
Melankoličnost kao bitno obilježje neumrla bića, ali i živa koje dopušta da ga uz vampira vežu osjećaji naklonosti i simpatije, Stoker je bjelodano baštinio od Le Fanuove "Carmille", kao uostalom i potrebu da se vampireskna situacija definira kroz neprestano prisustvo iskričavih erotskih nijansi, ma koliko one ponekad bile crne. Umrijeti kao dvoje ljubavnika, umrijeti zajedno kako bi se poslije smjelo zajedno živjeti, riječi su kojima vampirica Carmilla zavodi svoju žrtvu i zatajnu ljubavnicu Lauru, a mogle bi, ruku na srce, bez daljnjega biti i Drakuline, u bilo kojem trenutku razgovora s Lucy ili Minom. Čudi li onda da je u bizarnom psihogramu grofa Drakule svoje mjesto pronašla i jedna žena – transilvanijska grofica Erzsebet Bathory (1560.-1614.), koja je za života ubila 612 mladih djevojaka, mahom sluškinja, ali i poneku plemkinju, uvjerena da će kupke u njihovoj krvi njenom tenu vratiti djevičansku svježinu. Erszebet, a ne Vladu Tepešu, pripada pravo autorstva nad crnom formulom vampirske kozmetike koja će i grofu Drakuli dozvoliti da se po obavljenom krvavom ritualu izvana osjetno pomladi, što će posebno jasno doći do izražaja u Coppolinoj verziji priče. Je li krvava grofica Bathory, među čijim se precima nalazio i Stjepan Bathory, transilvanski knez i poljski kralj, potaknula Stokera da radnju svoga romana preseli u mađarsku Transilvaniju (Rumunjskoj će zemlja onkraj šume pripasti tek 1919. godine) ili su za to ipak zaslužne sugestije prijatelja Arminiusa Vombreya, teško je sa sigurnošću utvrditi. Varljiva šumska svjetla (Irrlicht) koja se Johnathanu Harkeru neprestance ukazuju dok ga Drakula, glumeći vlastita kočijaša, vozi prema svome karpatskom dvorcu, u svakom slučaju pripadaju mađarskom folkloru, gdje se vampiri (Lidere) – ovisno o spolu žrtve kao inkubusi ili sukubusi – javljaju u ljudskom ili životinjskom obliku, kao šumska svjetla ili pak plamenovi svijeća, dok žrtve ubijaju vodeći s njima ljubav do iznemoglosti. U jednoj od zabranjenih odaja Drakulina dvorca tri zavodljive vampirice ukazat će se Harkeru, kao što znamo, i u ljudskom obliku, dok će u erotskoj parodiji "Drencula" francuskog književnika Borisa Viana neumrlo biće oboružano atributima oba spola u razuzdanoj orgiji isisati život iz žrtve. U filmu "Drakula", što će ga sredinom sedamdesetih u svome Factoryju producirati Andy Warhol, Drakula će biti taj kojem će za život iznenada zatrebati krv djevica, ali će razočaran umrijeti, shvativši da takvih nakon seksualne revolucije kasnih šezdesetih više nema... Fasciniran ozračjem Le Fanuove novele, Stoker je radnju svoga "Grofa Wampyia", prije no što će je preseliti na transilvanijsko tlo, odlučio smjestiti u Austriju,i to ni manje ni više nego u brdovitu Štajersku gdje stoje razvaline dvorca Karnstein. Naznake intencije da se svojim romanom u potpunosti nadoveže na "Carmillu" ili joj u uvodnom dijelu bar napravi mali bommase nalaze se u tekstu "Drakulin gost", odlomku koji je u ranijim zamislima trebala biti početak "Drakule", ali je prije objavljivanja iz tehničkih razloga izbačena iz knjige, ne bi li je Stokerova udovica 1914. objavila kao zasebnu pripovijetku, Na groblju ukleta bavarskog sela, gdje ga zatječu noć, snijeg i tuča, a potom mu vuk svojom toplinom spašava život, Johnathaa Harker na putu prema Drakulinu dvorcu pronalazi grob štajerske grofice, koja bi bez daljnjega mogla zaživjeti kao neka nova pseudonimna reinkarnacija Le Fanuove Mircalle Karnstein: Grofica Dolingtn iz Craza u Štajerskoj, tražena i pronađena mrtva 1801. Dogodilo se to na Valpurginu noć, kada – baš kao i uoči Sv. Jurja – zla bića tame napuštaju svoja skrovišta, ulazeći na velika vrata u svijet naših noćnih mora. Pri spomenu Valpurgine noći, čiju je lascivnu atmosferu Johann Wolfgang von Goethe u svome "Faustu" – tako dojmljivo dočarao, teško je ne zapaziti da od njemačkih autora, iako su mnogi – medu njima Goethe, Novalis ili Heine – pokazali izuzetno zanimanje za fenomen vampira, kod Stokera nije citiran nitko osim Gottfrieda Augusta Biirgera (1747.-1794.), iz čije "Lenore" – pučki intonirane tužbaljke o mladoj ženi kojoj zaručnik pogiba u ratu, ne bi li u ponoć, nakon što su se svi vojnici već vratili, došao po nju i odveo je u sablasnu bračnu postelju, prostrtu u hladnoj tišini groba – Stoker preuzima jedan od potencijalnih lajtmotiva cjelokupnog vampirskog mita: Jer mrtvaci brzo jašu – Denn die Toten reiten schnelll Napisan u tradiciji gotskog romana, Stokerov "Drakula" ipak se bitno odvaja od mogućih literarnih predložaka, zamjenjujući hladan dekor strave i užasa novim obrascima straha, motiviranog daleko većom nepoznanicom od pukog gubitka života. Suživot s vampirom u neprestanom iščekivanju smrti kao praga vlastite probrazbe u prokleto biće noći – što će ga Mina Harker nakratko iskusiti – gori je od života s ubojicom, ma bio taj ubojica i sam život koji izvjesnost svoga prestanka pretpostavlja mučnoj spoznaji varljive egzistencije. Smrti rastegnute u jeziv zijev vječnosti, postojanje vampira i žrtve pretvara se u bestidnu igru uzajamne ovisnosti i podčinjavanja, lišenu emocija na kakve smo navikli, naočigled neizrecive, nijeme žudnje za fluidom života u kojem se skriva snivana mogućnost stvarnog umiranja, što u velikoj mjeri relativizira dvodimenzionalno prosuđivanje na relaciji dobro – zlo. Obrnuto, ta se čežnja dakako pretvara u sjećanje na zlatne dane bezbrižna života, koje steže grlo i ne daje živjeti. U tom neprestanom melankoličnom zapitkivanju o počecima i smislu vlastita neprirodna postojanja, koje u gotovo svakoj razradi vampirskog mita rezultira nemoćnim kucanjem o vrata samoće, zacijelo leži tajna simpatičnosti vampira kakve, primjerice, Anne Rice opisuje u svojim "Vampirskim kronikama", ali i veličina "Drakule", čiji je protagonist odavno odustao od potrage za razlozima svog prokletstva, koje se ionako ne može dostatno objasniti pukim služenjem nekakvom gospodaru pakla. Hoćemo li tako, Drakula je sam taj stravični gospodar pakla – vlastita pakla vječnosti, neslobode i samoće, u kojem mu je dopušteno tek da u mraku svoga lijesa čeznutljivo sniva o poljupcu tople, humane smrti. Jedan nesmotren iskorak pokazat će se kobnim, jer ovaj svijet više nema sluha za tragiku vampirskog života, kao što ga u biti nikada nije ni imao, jer vampire nikada nije prihvaćao kao dio svoje primarne realnosti. Srećom, "Drakula" nije ni početak ni kraj mita. Eventualno jedan od njegovih vrhunaca...
No, ako je Bramu Stokeru, kazališnom kritičaru, mistiku (član reda Zlatne zore, op.a.) i strastvenom zaljubljeniku u vampirske legende, na kraju i pošlo za rukom da mit o neumrlim bićima nastanjenima u najmračnijim predjelima naših ozeblih duša, ovjekovječi u romanu visoke literarne kvalitete koji danas, s obzirom na slavu koju je stekao u proteklih godina, nedvojbeno zauzima jedno od viših mjesta na globalnoj književnoj top-listi, ne bi bilo opravdano ne prisjetiti se ostalih znanih i neznanih autora kojima su vampiri bili trajna ili bar povremena inspiracija. Svoje drugo ime – Nosferatu – krvožedni grof iz usamljena karpatskog dvorca duguje njemačkom redatelju Friedrichu Willhelmu Murnauu i nezgodnoj okolnosti da 1922. godine – kada je Murnau snimio prvi film čija se radnja temelji na Stokerovu romanu – pitanja oko autorskih prava s piščevom udovicom još ni izdaleka nisu bila riješena, pa je film, s legendarnim Maxom Schreckom u glavnoj ulozi, osim što se nije mogao zvati "Drakula", gotovo u cijelosti morao biti uništen. Srećom, u Americi, gdje Stoker unatoč nemaloj popularnosti nikada nije zaštitio autorska prava, spašeno je nekoliko kolutova, pa će se Drakula kao nosferatu (ovaj put glumit će ga Klaus Kinski) još jednom pojaviti 1978. U remakeu Wernera Herzoga. Nakon Murnauova nijemog horrora uslijedilo je dvjestotinjak drugih filmskih ostvarenja, poput onih s Chistopherom Leeom ili pak nezaboravnim Belom Lugosijem, fatalnim holivudskim lomiteljem srdaca, koji će za sobom ostaviti posthumnu legendu da je poput svog alter-ega Drakule običavao spavati u lijesu, sahranjen je zaogrnut svojim vampirskim plaštom. Erotske primjese mračne vampirske svakodnevice, bitno drukčije od Stokerovih i Coppolinih,dominiraju "Drakulom" to ga je 1975. snimio Andy Warhol, anemični poklonik beskonačne reprodukcije kojeg s Drakulom povezuje mnogo više od nadimka Drella-, dok urnebesnu, a ipak nimalo neozbiljnu parodiju nalazimo kod Romana Polanskog i njegovog "Bala vampira" (1967), koji se posljednjih godina u majstorovoj režiji prikazuje i kao musical. Književna follow-up izdanja teško je i nabrojiti. S vampirima i epidemijama vam-pirizma susrećemo se kod Stephena Kinga (Salems Lot) ili Anne Rice (Intervju s vampirom), ali i kod niza drugih, često i posve anonimnih autora čiji romani, pjesme i pripovijetke čine nesagledivo tkivo suvremenog vampirskog mita. Drakuline obitelji prihvatila se u svojim romanima Amerikanka Jeanne Kalogridis, dok će u nas vampirizam s izuzetkom rijetkih proznih aluzija ostati rezerviran za pjesnike poput Antuna Branka Šimića (Vampir) ili Janka Polića Kamova (Na dnu). U filozofsko-političke svrhe za vampirskom metaforikom posezao je Voltaire, ismijavajući ujedno vampirsko histeriziranje, toliko popularno u 18. stoljeću da je carica Marija Terezija u svojoj Monarhiji tzv. vampirskim dekretom morala zabraniti ekshumacije. Priznajem, primijetit će Voltaire, postoje burzovni mešetari, trgovci i poslovni ljudi, kadri da iz naroda isišu podosta krvi, ali ta gospoda nipošto nisu mrtva, iako su- dobrano natrula. Ti stvarni krvopijci ne žive na grobljima, već u daleko ugodnijim palačama... Nešto konkretnije formulirat će to kasnije i Karl Marx, definirajući kapital kao umrli rad koji može oživjeti još samo kao vampir, usisavanjem živog rada što više isiše to će življi biti. Onkraj društvenih nepravdi, "Drakula" je, kao što s književnim motivima često zna biti slučaj, danas udomaćen i u psihijatriji (oboljeli od tzv. Renfieldovog sindroma ponašaju se poput vampira, izlaze noću, spavaju u lijesu, piju krv...), a u New Yorku odavno radi "Centar za vampirska istraživanja", čiji šef, vampirolog Stephen Kaplan, tvrdi da je samo na području SAD-a dosada registrirao sedamstotinjak autentičnih vampira. U sferi ezoterije i okultizma vampiri su pronašli svoje mjesto u mnogim tajanstvenim knjigama od mitskog, apokrifnog "Necronomicona" do LaVeyeve "Satanske biblije". A propos pakta s đavlom, što ga, ponukani iskrivljenom legendom o Vladu Drakuli, mnogi pripisuju vampirima, zanimljivo je spomenuti da pokojni Anton LaVey, jedan od otaca suvremena satanizma, psihičkim vampirima naziva skupinu ljudi prema kojima satanisti ne bi trebali osjećati ni sažaljenja ni odgovornosti, jer svojim postupcima i načinom života iz drugih isisavaju dragocjenu vitalnu energiju, no to je već tema koja iziskuje posebnu razradu, baš kao i neprevidiv vampirski pečat, utisnut tu i tamo u prebogat asortiman medijske prezentacije aseksualne seksualnosti konca tisućljeća...
Danas, kada se – kao uostalom i u Stokerovo doba – još jedno stoljeće neumitno bliži kraju, ostavljajući svoje otužne rekapitulacije za uspomenu nekoj daljoj, možda sretnijoj budućnosti, vampir kao jedna od najstarijih metafora čovječanstva i dalje ostaje kadar apsorbirati sva zla s kojima se susrećemo, ne bismo li na čas – u sumračnoj zemlji snova – potonuli u bezdan jednog drukčijeg, plemenitijeg straha. Ako je dosad nakon svakog globalnog kraha, od svjetskih krvoprolića, kriza i recesija do atomske bombe, nelagode hladnog rata, terorizma, genocida, etničkog čišćenja ili side, vampir strpljivo sublimirao sve naše strepnje, tjeskobu i nelagodu, o čemu svjedoči nesmanjena popularnost žanrovske literature i filmova tijekom posljednjih stotinjak godina, okolnosti upućuju na neizbježan zaključak da ćemo ga u toj funkciji trebati i dalje. Ako je plima crne žuči, razlijevana neprestance na razmedi ljubavi i smrti, naše poglede s vremena na vrijeme usmjeravala prema samotnom dvorcu u kojem – bilo kao strah, bilo kao rezignacija, bilo kao deklarirano ime zla – stoluje neumrli aristokrat čija zaustavljena vječnost u svakom trenutku svoje mukle statike zaziva prošlost kao bolno prisjećanje na život, radost i raj izgubljene nevinosti, tko kaže da nam u možebitno predvečerje sljedećeg globalnog barbarstva ta vrsta utjehe neće biti potrebna bar u jednakoj mjeri u kojoj se uzdajemo u toplu riječ uskrsla iskupitelja grijeha. Previše toga što smo naučili smatrati mrtvim oko nas ustaje iz groba i zabada svoje pohotne očnjake u slabašne vene našeg razuma. S Drakulom i bez njega uzmak prema fikciji, koja se iznenada pokazuje uvredljivo preciznim zrcalom zbilje, zacijelo neće biti najgori izbor.
Boris Perić
Poruka [Strana 2 od 2]
Idi na stranu : 1, 2
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
