Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Idi na stranu : 1, 2 
Poruka [Strana 1 od 2]
2 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 10:54 pm
Margita
Administrator
Komponovan kao epistolarni roman, sastavljen od dnevnika i pisama koje su napisali sami pripovedači, ujedno i junaci, Drakula počinje otvaranjem dnevnika Džonatana Harkera, tek stasalog advokata, koji nam pripoveda o svojoj poseti opskurnom transilvanijskom grofu kojem treba da pripremi dokumente za kupovinu nekretnina u Londonu. Njegovo jezom i zlim slutnjama ispunjeno putovanje, svakodnevica opterećena užasnim otkrićima, po duševno zdravlje koban odnos sa grofom i grozotom ostvarenih strahova ispunjen boravak u zamku, koji govore da smrt nije najstrašniji ishod njegovog zatočeništva, određuju zlokobni ton priče koja se premešta u London i nastavlja dnevnicima i pismima ostalih protagonista, koji se, ispunjeni sumnjama i zabludama, strahom i stradanjem, ali pre svega ljubavlju i čovečnočšću, ujedinjuju kako bi se suprotstavili pošasti koja je zaposela njihov grad i ugrozila bližnje – zlu za koje veruju da ga mogu pobediti.
3 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 10:56 pm
Margita
Administrator
1.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (Zapisan stenografijom)
3. svibnja, Bistrica.
Krenuo iz Munchena 1. svibnja u 20.35, te stigao u Beč vrlo rano sljedećeg jutra; trebali smo stići u 6.46, no vlak je kasnio sat vremena. Čini se da je Budimpešta prekrasan grad, sudeći po onim prizorima koje sam vidio iz vlaka te na osnovi kratke šetnje njenim ulicama. Bojao sam se previše udaljiti od kolodvora jer smo stigli kasno i bio je predviđen što točniji polazak po voznome redu. Stekao sam dojam da napuštamo Zapad i zadiremo na Istok; prešavši najzapadniji od krasnih mostova preko Dunava, koji je ovdje uznosite širine i dubine, našli smo se usred običaja iz vladavine Turaka.
Krenuli smo manje-više na vrijeme te nakon sumraka stigli u Klausenburgh. Ovdje smo prenoćili u hotelu Royale. Objedovao sam, zapravo večerao, piletinu pripremljenu s crvenom paprikom, koja je bila vrlo ukusna, ali čovjek od nje ožedni. (Napomena, moram nabaviti recept za Minu.) Pitao sam konobara i on mi je rekao da se to zove "paprikaš", daje to nacionalno jelo te da ću ga zato vjerojatno nalaziti cijelim putem duž Karpata. Ustanovio sam da mi moje natucanje njemačkoga ovdje uvelike koristi; štoviše, ne znam kako bih se uopće snašao bez njega.
Budući da sam u Londonu imao nešto vremena na raspolaganju, bio sam posjetio Britanski muzej te proučio u knjižnici knjige i zemljovide vezane uz Transilvaniju; sinulo mije da bi nešto predznanja o tim krajevima svakako moglo utjecati na sklapanje poslova s plemićem iz te zemlje. Otkrio sam da se okrug što ga je spomenuo nalazi na krajnjem istoku tog područja, na samoj tromeđi triju država – Transilvanije, Moldavije i Bukovine, usred Karpata; riječ je o jednome od najsurovijih i najslabije poznatih dijelova Europe. Nisam uspio pronaći ni zemljovid ni knjigu u kojima bi bio ubilježen točan položaj Drakulina dvorca jer još ne postoje karte tog područja koje bi odgovarale našim vojničkim zemljovidima; no ustanovio sam daje Bistrica, zadnja pošta na tome području, prilično poznato mjesto. Tu ću pribilježiti nekoliko stvari, kako bih uz njihovu pomoć mogao osvježiti pamćenje kad budem s Minom pričao o ovome putovanju.
Stanovništvo Transilvanije dijeli se na četiri tamošnje narodnosti: na jugu žive Sasi, a s njima su pomiješani Vlasi, koji potječu od Dačana; na zapadu žive Mađari, a na istoku i sjeveru Šekeli. Ja idem među ove potonje, koji tvrde da su potomci Atile i Huna. To bi zapravo moglo biti točno, jer kad su u jedanaestome stoljeću Mađari osvojili ovu zemlju, zatekli su u njoj naseljene Hune. Pročitao sam da je u karpatskoj potkovi skupljeno sve praznovjerje svijeta, kao da je to središte nekog zamišljenog vrtloga; ako je to istina, moj bi boravak ondje mogao biti vrlo zanimljiv, (Napomena, moram pitati Grofa o tome.) Nisam dobro spavao, iako mi je krevet bio sasvim udoban, jer su me opsjedali različiti čudnovati snovi.
Cijele mi je noći pod prozorom zavijao pas, Što je moglo utjecati na takav nemiran san; ili je stvar u paprikašu, jer popio sam svu vodu iz vrča i ostao žedan. Pred jutro sam Zaspao i probudilo me uporno kucanje na vrata, pa sam vjerojatno tada čvrsto spavao. Za doručak sam pojeo još malo paprikaša i nekakvu kašu Od kukuruznog brašna koju zovu "mamaliga", te patlidžan nadjeven mljevenim mesom, izvrsno jelo što ga nazivaju "impletata". (Napomena, raspitati se i za taj recept.) Morao sam doručkovati na brzinu budući da Je vlak kretao nešto prije osam, ili je barem tako bilo predviđeno, jer pošto sam u sedam i pol odjurio na kolodvor, sjedio sam u vagonu još sat vremena prije nego što smo krenuli. Izgleda da vlakovi voze sve neredovitije što se dalje ide na istok. Kakvi li su tek u Kini?
Cijeli smo dan takoreći puzili kroz krajolik ispunjen različitim ljepotama. Ponegdje bismo vidjeli gradiće ili dvorce na vrhu strmih brjegova, poput ilustracija iz starih misnih knjiga; katkad bismo se vozili uz rijeke i potoke kod kojih je, sudeći po širokim kamenitim rubovima s obje strane, često postojala opasnost od poplava. Potrebna je velika količina vode, i to vode koja brzo teče, kako bi se počistio vanjski rub rijeke. Na svakoj su se postaji nalazile skupine ljudi, katkad čitave gomile, i to u svim mogućim vrstama odjeće. Neki su nalikovali seljacima kod kuće ili onima koje sam ih viđao prolazeći Francuskom i Njemačkom, u kratkim bluzama, s okruglim šeširima i ručno šivenim hlačama; no ostali su bili vrlo slikoviti. Žene su lijepo izgledale, osim kad bi im se čovjek približio, no nisu baš pazile na liniju. Sve su nosile košulje širokih bijelih rukava, a većina ih je imala velike pojaseve s mnoštvom nekakvih vrpca koje su se vijorile poput baletnih haljina, ali ispod njih su, dakako, nosile podsuknje. Najneobičnije su izgledali Slovaci, koji su djelovali primitivnije od ostalih, sa svojim velikim stočarskim šeširima, širokim vrećastim hlačama, bijelim lanenim košuljama, te golemim, teškim, kožnatim remenima koji su bili široki tridesetak centimetara, gusto načičkani mjedenim zakovicama. Imali su široke čizme, u koje su zataknuli hlače, te dugu crnu kosu i guste crne brkove. Vrlo su slikoviti, ali ne djeluju privlačno. Na pozornici bi izgledali kao neka stara istočnjačka banda. No, kako sam čuo, vrlo su bezazleni i pomalo im nedostaje prirodnog samopouzdanja.
Već je bio zapao mrak kad smo stigli u Bistricu, koja je vrlo zanimljivo staro mjesto. Kako se nalazi praktički na samoj granici, jer se iz nje u Bukovinu dolazi preko prijevoja Borgo, prošlost joj je bila vrlo burna i tragovi toga su itekako vidljivi. Prije pedeset godina ovdje su harali veliki požari, što je pet puta prouzročilo strahovitu štetu. Na samome početku sedamnaestog stoljeća grad je tri tjedna bio pod opsadom i izgubio trinaest tisuća ljudi, pri čemu su ratne žrtve bile znatno uvećane glađu i zarazom.
Grof Drakula mi je preporučio da se smjestim u hotelu Zlatna kruna i na svoje sam veliko veselje ustanovio da je u potpunosti staromodan, jer htio sam, naravno, vidjeti što više običaja te zemlje. Bilo je očigledno da me očekuju, jer kad sam se približio vratima, suočio sam se s dobro raspoloženom postarijom ženom, odjevenom u uobičajenu seljačku haljinu; riječ je o bijeloj haljini s dvjema dugačkim pregačama, prednjom i stražnjom, načinjenima od nekakve obojene tkanine, a previše su pripijene da bi to bilo pristojno. Naklonila se kad sam se približio.
– Herr Englez? – rekla je.
– Da – rekoh. – Jonathan Harker.
Nasmiješila se i rekla nešto vremešnome muškarcu u bijeloj košulji širokih rukava, koji je pošao za njom do vrata. Ušao je unutra, no odmah se vratio s pismom.
Prijatelju moj, dobro došli u Karpate.
Željno Vas očekujem. Noćas dobro spavajte. Sutra u tri sata krenut će za Bukovinu kočija; jedno mjesto u njoj čuva se za Vas. Kod prijevoja Borgo pričekat će Vas moja kočija i dovesti do mene. Nadam se da ste ugodno putovali od Londona te da ćete uživati u boravku u mojoj prekrasnoj zemlji.
Vaš prijatelj, DRAKULA
4. svibnja.
Saznao sam da je moj krčmar primio pismo od Grofa, koji mu je dao upute da mi sačuva najbolje mjesto na kočiji; ali kad sam pokušao doznati pojedinosti, djelovao je prilično suzdržano i pravio se da ne razumije moj njemački. To nije moglo biti istina jer me do tog trenutka savršeno razumio; u najmanju ruku, odgovarao je na moja pitanja baš kao da me razumije. On i njegova žena, starica koja me dočekala, izmijenili su preplašene poglede. Promrmljao je daje u pismu poslat i novac, i to je bilo sve što je znao. Kad sam ga upitao poznaje li grofa Drakulu i zna li nešto o njegovu dvorcu, i on i njegova žena su se prekrižili izjavivši da ne znaju ništa o svemu tome i jednostavno odbili daljnji razgovor o tome. Vrijeme za polazak već se toliko primaklo da nisam imao vremena pitati nekoga drugoga o tome, jer sve mi je to bilo vrlo zagonetno, pa čak i neugodno.
Prije mojega odlaska starica je došla gore u moju sobu i rekla vrlo histeričnim glasom: – Zar baš morate ići tamo? O, mladi Herr, zar baš morate?
Toliko se uzbudila da je, po svemu sudeći, izgubila kontrolu i nad ono malo njemačkoga kojim je raspolagala, te ga je sasvim pomiješala s nekim drugim jezikom koji uopće nisam prepoznao. Uspio sam nešto razabrati od svega toga samo na taj način što sam joj postavio Mnoga pitanja. Kad sam joj rekao da moram odmah krenuti, te da putujem radi važnoga posla, ponovno je zapitala: – Znate li vi koji je danas dan?
Odgovorio sam da je četvrti svibnja. Odmahnula je glavom i još jednom rekla: – Ma, da! Znam ja to! Znam ja to, ali znate li koji je danas dan? Kad sam rekao kako je ne razumijem, nastavila je: – Dan je uoči blagdana Sv. Jurja. Zar ne znate da će noćas, kad sat odbije ponoć, svi zli stvorovi na svijetu biti u naponu snage? Znat li vi kuda idete i u što se upuštate?
Bilo je očigledno da se izuzetno uzrujala, pa sam je pokušao smiriti, ali bez ikakva učinka. Na posljetku se bacila na koljena i stala me preklinjali neka ne idem; neka barem pričekam dan-dva prije nego što krenem.
Sve je to bilo sasvim besmisleno, ali nisam se osjećao baš Ugodno. No, valja obaviti taj posao i ne smijem opustiti da ga išta omete. Zato sam je pokušao nagovoriti da ustane i rekao joj s najvećom ozbiljnošću da joj zahvaljujem, ali da mi dužnost dolazi prije svega, te da moram krenuti. Nakon toga je ustala i obrisala oči, te skinula krunicu s vrata i ponudila mi je. Nisam znao što da učinim, jer su me kao pripadnika Anglikanske crkve naučili takve stvari smatrati idolo-poklonstvom, pa ipak, činilo mi se vrlo nepristojnim odbiti molbu te starice koja je bila sasvim dobronamjerna, a još k tome u onakvu stanju. Vjerojatno je opazila kolebanje na mom licu, jer mi je stavila krunicu oko vrata, te rekla: – Uzmite, zbog vaše majke. – Nakon toga izašla je iz sobe. Ovo upisujem u dnevnik dok čekam kočiju, koja dakako kasni; krunica mi je još uvijek oko vrata. Ne znam da li zbog straha te starice, ili zbog mnogobrojnih predaja o duhovima koje su vezane uz ovo mjesto, ili zbog same krunice, no nisam ni približno onako smiren kao obično. Stigne li ova bilježnica do Mine prije mene, neka joj donese moje pozdrave. Evo i kočije!
5. svibnja, dvorac.
Jutarnje sivilo je prošlo i sunce se nalazi visoko iznad udaljenoga obzorja, koje djeluje nazubljeno; ne znam čini li ga takvim drveće ili brežuljci, jer nalazi se na takvoj daljini da se male stvari ne mogu razlučiti od velikih. Nisam pospan, a kako me nitko neće zvati prije nego što se probudim, prirodno je da se posvećujem pisanju sve dok me ne obuzme san. Dogodilo se mnogo toga neobičnog što moram zapisati. Kako ljudi koji će ovo čitati ne bi pomislili da sam se prejeo prije odlaska iz Bistrice, točno ću opisati večeru. Blagovao sam nešto što ovdje zovu "razbojnički odrezak"; riječ je o komadima slanine, luka i govedine, koji se začine crvenom paprikom, nabodu na štapiće i peku na žaru, poput jednostavnih londonskih ražnjića! Vino koje sam pio, zlatni medijaš, na neobičan način grize za jezik, no to uopće nije neugodno. Popio sam tek nekoliko čaša ovog vina, i ništa drugo.
Kad sam ušao u kočiju, kočijaš još uvijek nije bio na svome mjestu i vidio sam ga kako razgovara s gazdaricom. Očigledno su pričali o meni, jer bi me često pogledavali, a neki ljudi koji su sjedili na klupi pred vratima – čiji naziv u prijevodu znači "mjesto za razgovor" – približili su se i slušali što se priča, te me zatim gledali, većinom s izrazom sažaljenja. Čuo sam mnoge riječi koje su se često ponavljale, neobične riječi, jer u svjetini je bilo ljudi više narodnosti. Stoga sam neupadljivo izvadio iz torbe svoj višejezični rječnik i pogledao što te riječi znače. Moram priznati da me njihovo značenje nije osokolilo, jer spominjali su se Ordog – Sotona, pokol – pakao, stregoika – vještica, te vrolok i vlkoslak; ove dvije zadnje riječi označavaju istu stvar, s time da je jedna slovačka, a druga srpska. Odnose se na vukodlaka ili pak vampira. (Napomena, moram pitati Grofa o tom praznovjerju.) Kad smo krenuli, ljudi u svjetini skupljenoj oko vrata krčme, kojih je sada već bilo vrlo mnogo, svi su se do jednoga prekrižili i usmjerili prema meni dva prsta, kažiprst i mali. Uz nešto poteškoća naveo sam jednog svog suputnika da mi kaže što su time mislili. Prvo mi nije to htio protumačiti, ali kad je čuo da sam Englez, objasnio je da je to magični znak kojim se štiti od uroka. Bilo mi je neugodno čuti to na početku puta na nepoznato mjesto gdje ću se naći s nepoznatim čovjekom; no svi su djelovali dobronamjerno, te toliko rastuženo i suosjećajno da me to jednostavno moralo dirnuti. Nikad neću zaboraviti zadnji pogled što sam ga bacio na dvorište krčme te gomilu slikovitih ljudi u njemu kako se redom križaju, dok su stajali oko široka dvorišnog ulaza, u čijoj su pozadini gusto rasli oleandri i narančina stabla u drvenim posudama nagomilanim nasred dvorišta. Zatim je naš vozač, čije su široke lanene gaće prekrivale cijeli prednji dio sjedišta (ovdje taj odjevni predmet zovu "goca"), pucnuo svojim velikim bičem ponad četvero malenih konja, te su oni istovremeno potrčali i naše je putovanje započelo.
Dok smo se vozili, zahvaljujući ljepoti krajolika, ubrzo sam zaboravio jezovite slutnje. No, da sam poznavao jezik ili, bolje rečeno, jezike kojima su govorili moji suputnici, možda ih se ne bih tako lako riješio. Pred nama se prostirala zelena brežuljkasta zemlja, s pokojim strmim brdašcem, okrunjena šumarcima ili seljačkim kućama, čiji bi zabat bez vrata i prozora bio okrenut cesti. Posvuda se prostiralo mnoštvo rascvjetalih voćaka, jabuka, šljiva, krušaka i trešanja. Dok smo se vozili pokraj njih, zapazio sam kako je zelena trava pod drvećem bila prošarana popadalim laticama. Cesta je zavijala medu brežuljcima u ovome području koje nazivaju "Mittel Land", te se gubila oko travnatih zavoja, ili bi je ispresijecali razvučeni ogranci borovih šuma, koje su se često spuštale niz obronke brežuljaka poput plamenih jezičaka. Cesta je bila krševita, no unatoč tome činilo se kao da hitamo njome grozničavom brzinom. Tada mi još nije bilo jasno što znači ta žurba, ali kočijaš očigledno nije namjeravao izgubiti ni trenutka, želeći što prije doći do Borgo Prunda. Rekli su mi da je ova cesta izvrsna ljeti, no da još uvijek nije popravljena od zimskih snjegova. Po tome se ona razlikuje od većine cesta u Karpatima, jer stara predaja nalaže da ceste ne smiju biti previše dobro održavane. Hospadari ih odavna nisu htjeli popravljati kako Turci ne bi pomislili da namjeravaju tim putem dovesti vojnike iz inozemstva i na taj način završiti rat u kojemu se već odavna nije naslućivao pobjednik.
S onu stranu zelenih tustih brežuljaka Mittel Landa, prema uznositim obroncima samih Karpata, uspinjale su se goleme šumske strmine. Uzdizale su nam se i slijeva i zdesna, dok ih je poslijepodnevno sunce obasjavalo punim sjajem i izmamljivalo sve raskošne boje ovoga prekrasnog planinskog lanca, od tamnoplave i purpurne u zasjencima vrhunaca, do zelene i smeđe na mjestima gdje su se miješali trava i kamen. Sve je to bilo dopunjeno beskrajnim krajobrazom krševita stijenja i uspravnih litica, što su i sami nestajali u daljini te ustupali mjesto veličanstvenim snježnim vrhuncima. Ponegdje bi se ukazivale moćne pukotine u planini, kroz koje bismo često vidjeli, sada kad se sunce počelo spuštati, bjeličasto ljeskanje slapova. Jedan od mojih suputnika dodirnuo me za ruku kad smo zaobišli podnožje jednog brda i izbili na mjesto s kojeg se vidio uzvišeni, snijegom prekriveni planinski vrh koji je, kako smo vijugali po neravnoj cesti, izgledao kao da se nalazi točno ispred nas.
– Gledajte, Isten szek! Božje prijestolje! – reče moj suputnik i pobožno se prekriži.
Dok smo tako vijugali u nedogled, a sunce je tonulo sve niže i niže iza nas, oko nas su se počele skupljati večernje sjenke. To je bilo još i pojačano okolnošću da se zalazeće sunce još uvijek odražavalo na snježnome planinskom vrhuncu, koji je sada naizgled svjetlucao u profinjenoj nijansi prigušene ružičaste boje. Povremeno bismo se mimoišli sa slikovito odjevenim Česima i Slovacima, no zapazio sam da je gušavost ovdje strahovito rasprostranjena. Uz cestu su se nalazili mnogobrojni križevi i kad bismo prolazili pokraj njih, moji bi se suputnici prekrižili. Nerijetko bi neki seljak ili seljakinja klečali pred kapelicom. Nisu se čak ni okretali prema nama dok smo prolazili, već su se s takvim žarom predavali molitvi da su bili slijepi i gluhi za vanjski svijet. Mnoge stvari iz tog područja nikad prije nisam vidio; plastove sijena medu drvećem, primjerice, a povremeno bismo naišli i na prekrasne guste šumarke žalosnih vrba, čije su bijele grane svjetlucale poput srebra kroz nježno zelenilo lišća. Tu i tamo bismo se mimoišli s ponekim jednostavnim seljačkim kolima – s dugom, zmijolikom kralježnicom – što je bilo prilagođeno zahtjevima neravne ceste. Na takvim bi kolima redovito sjedila povelika skupina seljaka koji su se vraćali kući, od Čeha u bijelim kožusima do Slovaka u raznobojnima. Slovaci su poput koplja nosili sjekire, nasađene na dugačke motke. Kako je padao mrak, počelo je bivati vrlo hladno i sve gušći sumrak kao da je stopio u jednoličnu tamnu maglu sjenke drveća, hrasta, bukve i bora, premda su se u dolinama koje su bile duboko usječene među strmim brežuljcima, kako smo se uspinjali kroz prijevoj, mračne jele isticale na pozadini snijega zaostala još od zime. Povremeno, dok bi cesta prolazila kroz borove šume koje su se u mraku naizgled sklapale oko nas, golema količina sivila, kojim bi drveće bilo prošarano, proizvodila je iznimno čudnovat i svečan dojam koji je rasplamsavao maštu i izazivao tjeskobne misli, začete nešto ranije tog predvečerja, kad je zalazeće sunce naglasilo neobični reljef oblaka sablasna izgleda; izgleda da se u Karpatima takvi oblaci neprestano valjaju nad dolinama. Ponekad bi brežuljci bili toliko strmi da su konji, unatoč kočijaševoj žurbi, bili u stanju napredovati tek vrlo polako. Poželio sam sići i hodati im uz bok, kao što je običaj u mojoj domovini, no kočijaš nije htio ni čuti za to.
– Ne, ne – rekao je – ne smijete ovdje hodati; ima strašno opasnih pasa. – Nakon toga, kao da se želi zlokobno našaliti, jer osvrnuo se kako bi provjerio jesu li se ostali putnici nasmiješili s odobravanjem, dodao je: – A mogli biste još koješta slično doživjeti prije spavanja.
Zastao je na trenutak tek jednom prilikom, kako bi zapalio svjetiljke.
Kad se smračilo, učinilo mi se da je putnike obuzelo neko uzbuđenje i cijelo su mu se vrijeme obraćali, jedan za drugim, kao da ga potiču da još brže poveze. Nemilosrdno je bičevao konje svojim dugačkim korbačem te ih uz bjesomučne usklike tjerao u što brži trk. Kroz mrak sam ugledao pred nama sivu svjetlost, kao da se tamo nalazi neki usjek kroz brda. Putnici su se još jače uzbudili; mahnita se kočija njihala na svojim snažnim kožnatim odbojnicima i ljuljala se poput broda na nemirnome moru. Morao sam se pridržavati. Cesta je postupno postala ravnijom i činilo se da letimo njome. Planine su nam se naizgled primaknule sa svake strane i mrko nas pogledale svisoka – ulazili smo u prijevoj Borgo. Nekoliko mi je putnika, jedan za drugim, ponudilo darove, koje su mi naturali toliko dobronamjerno da ih nisam mogao odbiti; ti su pokloni bili vrlo čudnovati i raznovrsni, no svaki mi je bio darovan od srca, uz ljubaznu riječ i blagoslov, te uz onu neobičnu mješavinu bojažljivih pokreta Što sam ih vidio ispred hotela u Bistrici – znak križa te zaštita od uroka. Dok smo tako hitali, kočijaš se nagnuo prema naprijed, pa nad obje strane kočije, sasvim preko njenog ruba, budno gledajući u tamu. Bilo je očigledno da se događa nešto vrlo uzbudljivo ili da bi se svakog trenutka trebalo dogoditi, no iako sam svakog putnika posebice zapitao o čemu se radi, nitko mi nije htio pružiti ni najmanje objašnjenje. Ovakvo je uzdušje potrajalo još neko vrijeme; naposljetku smo pred sobom ugledali kako se prijevoj otvara prema istoku. Na nebu su se valjali mračni, gusti oblaci, a u zraku se osjećala teška, prijeteća grmljavina. Činilo se kao da planinski lanac razdvaja dva klimatska područja, te da ulazimo u oluju. Sad sam se već i sam ogledavao za prijevoznim sredstvom koje će me odvesti do Grofa. Svakog sam trenutka očekivao da će se u tmini ukazati blještanje svjetiljki, no posvuda je vladao mrak. Jedina je svjetlost dolazila od treptavih zraka naših svjetiljki i u njoj se para s naših gonjenih konja uzdizala poput bijela oblaka. Sad smo mogli vidjeti pjeskovitu cestu koja je bjeličasta ležala pred nama, no na njoj nije bilo traga nikakvu vozilu. Putnici su se opustili uz uzdah olakšanja, čime kao da su se narugali mome razočaranju. Već sam razmišljao što je najpametnije učiniti, kad je kočijaš pogledao na svoj sat i rekao ostalima nešto što sam jedva čuo jer je bilo izgovoreno tihim i prigušenim glasom. Učinilo mi se da je rekao "Uranili smo sat vremena. Zatim se okrenuo prema meni, te rekao na njemačkome gorim i od mojega: – Ovdje nema nikakve kočije. Herr, ipak vas nitko nije dočekao. Sad ćete poći s nama u Bukovinu, pa se vratiti prekosutra, ili za tri dana. Bolje bi bilo za tri dana.
Još dok je govorio, konji su počeli njištati, frktati i divlje se propinjati, tako da ih je kočijaš morao pridržati. Uz vrisak seljaka koji su se redom prekrižili, s leđa nam je dojurila laka kočija s četiri konja, prestigla nas i zaustavila se pokraj putničke kočije. Uz bljesak naših svjetiljki koje su osvijetlile konje vidio sam da su to krasne životinje, crne poput ugljena. Gonio ih je neki visoki muškarac dugačke smeđe brade, s golemim crnim šeširom, koji kao da je krio svoje lice od nas. Mogao sam vidjeti tek svjetlucanje njegovih iznimno blistavih očiju, koje su se doimale crvenima, dok se okretao prema nama.
– Večeras ste uranili, prijatelju moj – rekao je kočijašu.
– Herr Englez je u žurbi – promuca čovjek, na što mu je neznanac odvratio: – I valjda ste ga zato htjeli navesti da produži za Bukovinu. Ne možete vi mene prevariti, prijatelju moj; previše ja toga znam, a konji su mi brzi.
Govoreći to, nasmiješio se i svjetlost je pala na njegova usta surova izgleda, vrlo crvenih usana, s oštrim zubima, bijelim poput slonokosti. Jedan od mojih suputnika prošaptao je drugome stih iz Burgerove "Lenore": Denn die Todten reiten schnell... (Jer brzo mrtvi putuju.) Neznani je vozač očigledno čuo te riječi jer je uzdignuo pogled uz blistavi osmijeh. Putnik je pogledao na drugu stranu, ispruživši istovremeno dva prsta i prekrižio se.
– Dajte mi njegovu prtljagu – reče kočijaš; potom su moje torbe s velikom okretnošću smještene u laku kočiju. Sišao sam preko ruba putničkih kola, dok im je laka kočija stala uz bok. Kočijaš mije pomogao uhvativši me za ruku čeličnim stiskom; očito je bio strahovito snažan. Bez riječi je zatresao uzdama, konji su se okrenuli i mi smo utonuli u tminu prijevoja. Pogledavši za sobom, vidio sam paru koju su pri svjetlu svjetiljki ispuštali konji, a na njoj su se ocrtavale prilike mojih donedavnih suputnika koji su se križali.
Kočijaš je pucnuo bičem i podviknuo konjima te su oni pojurili putom prema Bukovini. Dok su zamicali u tamu, osjetio sam neku čudnovatu studen i obuzeo me samotni osjećaj; no preko ramena mi je prebačen ogrtač, a preko koljena pokrivač i vozač je rekao na izvršnome njemačkom: – Noć je hladna, mein Herr, a moj gospodar Grof zamolio me da se dobro pobrinem za vas. Pod sjedalom imate pljosku ovdašnje šljivovice, bude li vam zatrebala.
Nisam se poslužio, no ipak je bilo utješno znati da se rakija ondje nalazi. Osjećao sam se pomalo neobično i poprilično preplašeno. Da sam imao ikakvu drugu mogućnost, mislim da bih posegnuo za njome, radije nego da se i dalje upuštam u ovo noćno putovanje. Kočija je jurila velikom brzinom bez skretanja, a zatim smo zaokrenuli za puni krug i produžili nekom drugom ravnom cestom. Učinilo mi se da neprestano idemo po istom dijelu ceste. Stoga sam potražio neku orijentacijsku točku i utvrdio da sam u pravu. Poželio sam zapitati kočijaša što bi to trebalo značiti, no zapravo sam se bojao tako postupiti jer pomislio sam kako u mom položaju nikakav prosvjed ne bi bio koristan ako je već namjeravao produžiti putovanje. No, malo-pomalo počelo me zanimati kako vrijeme prolazi, te sam zapalio žigicu i pri njezinoj svjetlosti pogledao na sat – bilo je nekoliko minuta prije ponoći. To me malo preplašilo jer su, pretpostavljam, nedavni događaji uvećali u meni općerašireni praznovjerni strah od ponoći. Čekao sam što će se dogoditi uz mučan osjećaj neizvjesnosti.
Kod neke seljačke kuće daleko niz cestu počeo je zavijati pas. Bilo je to dugotrajno, mučno tuljenje, kao da je prouzročeno strahom. To je prihvatio i neki drugi pas, pa još jedan, i još jedan, sve dok, nošeno vjetrom koji je sada tiho strujao kroz prijevoj, nije nastalo divlje zavijanje koje kao daje dopiralo iz cijele zemlje, ili se barem stjecao takav dojam u mrkloj noći. Pri prvome urliku konji su se počeli otimati i propinjati, no kočijaš im je rekao nešto umirujuće i oni su se smirili, no drhtali su i znojili se kao nakon trka prouzročena naglim strahom. Zatim je negdje u daljini, s planina na obje naše strane, počelo još glasnije i oštrije zavijanje – bili su to vukovi. To zavijanje proizvelo je podjednak dojam i na konje i na mene; spopala me želja da skočim s kočije i pobjegnem, dok su se konji ponovno propeli i stali se bjesomučno otimati tako daje kočijaš trebao upotrijebiti svu svoju silnu snagu kako bi ih zadržao. Pa ipak, za nekoliko minuta uši su mi se priviknule na taj zvuk, a konji su se dovoljno smirili tako da je kočijaš mogao sići s kočije i stati pred njih.
Milovao ih je i tepao im te im šaputao nešto na uho, kao što sam čuo da rade krotitelji konja, i to s izvanrednim učinkom jer su zbog njegova milovanja opet postali sasvim krotki, iako su i dalje drhtali.
Kočijaš se vratio na svoje mjesto, mahnuo uzdama i krenuo velikom brzinom. Ovaj put, nakon što smo došli do udaljena kraja prijevoja, iznenadno je skrenuo nekom uskom cestom koja se pod oštrim kutem odvajala udesno.
Uskoro smo bili okruženi drvećem koje se povremeno nadvijalo nad samu cestu, pa smo se vozili kao kroz tunel; dok bi nas velike namrštene stijene odvažno čuvale s obje strane. Premda smo bili u zavjetrini, čuli smo kako vjetar jača, jer zavijao je i zviždao među stijenjem, a grane drveća lupale su jedna o drugu kako smo prolazili. Postajalo je sve hladnije i hladnije i počeo je padati sitan, suh snijeg, tako da smo uskoro, zajedno sa svime oko nas, bili prekriveni bijelim prekrivačem. Oštar vjetar i dalje je nosio zavijanje pasa, iako je ono sve više slabilo kako smo napredovali. Tuljenje vukova doimalo se pak sve bližim i bližim, kao da se skupljaju oko nas sa svih strana. Strahovito sam se preplašio, a konji su dijelili moj strah. No, vozač se nije ni najmanje uznemirio; i dalje je okretao glavu lijevo-desno, no ja nisam vidio ništa u mraku.
Odjednom, u daljini s naše lijeve strane ugledao sam neki slabašni, treperavi, plavičasti plamičak. Kočijaš gaje opazio istodobno. Odmah je zaustavio konje, skočio na tlo i nestao u tami. Nisam znao što da učinim, pogotovo s obzirom na to da se zavijanje vukova još više približilo. No, dok sam se kolebao, kočijaš se iznenada vratio i bez riječi sjeo na svoje mjesto, te smo nastavili putovanje. Zacijelo sam zaspao i neprestance sanjao taj isti događaj jer se on ponavljao u nedogled i kad sada razmišljam o tome, djeluje mi poput užasne more. Jednom se prilikom plamičak pojavio toliko blizu ceste da sam čak i u mraku koji nas je okruživao mogao vidjeti što radi kočijaš. Brzo je otišao do mjesta gdje se uzdigao plamičak, koji mora da je bio vrlo slabašan jer uopće nije osvjetljavao mjesto oko sebe. Zatim je skupio nešto kamenja i složio ga u određeni oblik. U jednom trenutku došlo je do čudnovate optičke varke: kad je stao između mene i plamička, nije ga zasjenio jer sam i dalje vidio sablasno treperenje. To me preplašilo, ali kako je trajalo tek trenutak, pretpostavio sam da su me, zbog naprezanja u mraku, prevarile oči. Neko vrijeme nije bilo tih plavičastih plamičaka i pojurili smo dalje kroz noć uz urlikanje vukova oko nas, koji kao da su nas pratili u krugovima.
Na posljetku je došao i trenutak kad je kočijaš otišao dalje nego prije i za njegove odsutnosti konji su počeli drhtati jače nego ikad, te frktati i njištati od straha. Nisam mogao odrediti razlog jer zavijanje vukova bijaše u potpunosti prestalo. No, upravo u tome trenu onkraj izlomljena vrhunca neke zgurene, borom obrasle gudure, ukazao se mjesec koji kao da je plovio kroz crne oblake i pri njegovoj sam svjetlosti ugledao oko nas obruč vukova, bijelih zuba i isplaženih crvenih jezika, dugih, žilavih nogu i kudrave dlake. U ovoj jezovitoj tišini bili su još stoput strašniji nego kad su urlikali. Skamenio sam se od straha. Tek kad se čovjek suoči s takvim grozotama, postaje svjestan njihove stvarne snage.
Svi su vukovi istodobno počeli zavijati, kao da mjesečina ima neki poseban utjecaj na njih. Konji su poskočili i propeli se, bespomoćno se ogledavajući oko sebe, tako silovito kolutajući očima da je to bilo bolno gledati. No, živi obruč užasa okruživao ih je sa svih strana i silom su morali ostati unutar njega.
Doviknuo sam kočijašu neka se vrati jer mi se činilo da nam je jedina šansa pokušaj proboja kroz obruč vukova. Povikao sam i stao udarati po stranici kočije, nadajući se da ću tom bukom odagnati vukove s te strane, te mu pružiti priliku da dođe do nas. Ne znam kako je stigao, ali čuo sam kako mu se glas zapovjednički uzdiže. Pogledao sam prema mjestu odakle je dopirao taj zvuk i ugledao ga gdje stoji na cesti. Kad je zamahnuo svojim dugim rukama, kao da odgurava neku nezamjetnu prepreku, vukovi su ustuknuli i stali se udaljavati. Upravo u tom trenutku gusti je oblak prešao preko mjesečeva lica, tako da smo se ponovno našli u mraku.
Kad sam opet mogao vidjeti, vozač se uspinjao u kočiju, a vukovi bijahu nestali. Sve je to bilo toliko čudnovato i jezovito da me obuzeo veliki strah, te sam se bojao išta reći ili se pak pomaknuti. Vrijeme kao da je stalo dok smo jurili dalje, sada u gotovo potpunoj tmini jer tmasti su oblaci zasjenili mjesec. Neprestance smo se penjali, tek povremeno nakratko silazeći, no u pravilu smo se mahom uspinjali. Odjednom sam postao svjestan da kočijaš uvodi konje u dvorište golema ruševnog dvorca, iz čijih visokih crnih prozora nije dopirao ni tračak svjetlosti i čija se nepravilna crta izlomljenih bedema vidjela na pozadini neba obasjana mjesečinom.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (Zapisan stenografijom)
3. svibnja, Bistrica.
Krenuo iz Munchena 1. svibnja u 20.35, te stigao u Beč vrlo rano sljedećeg jutra; trebali smo stići u 6.46, no vlak je kasnio sat vremena. Čini se da je Budimpešta prekrasan grad, sudeći po onim prizorima koje sam vidio iz vlaka te na osnovi kratke šetnje njenim ulicama. Bojao sam se previše udaljiti od kolodvora jer smo stigli kasno i bio je predviđen što točniji polazak po voznome redu. Stekao sam dojam da napuštamo Zapad i zadiremo na Istok; prešavši najzapadniji od krasnih mostova preko Dunava, koji je ovdje uznosite širine i dubine, našli smo se usred običaja iz vladavine Turaka.
Krenuli smo manje-više na vrijeme te nakon sumraka stigli u Klausenburgh. Ovdje smo prenoćili u hotelu Royale. Objedovao sam, zapravo večerao, piletinu pripremljenu s crvenom paprikom, koja je bila vrlo ukusna, ali čovjek od nje ožedni. (Napomena, moram nabaviti recept za Minu.) Pitao sam konobara i on mi je rekao da se to zove "paprikaš", daje to nacionalno jelo te da ću ga zato vjerojatno nalaziti cijelim putem duž Karpata. Ustanovio sam da mi moje natucanje njemačkoga ovdje uvelike koristi; štoviše, ne znam kako bih se uopće snašao bez njega.
Budući da sam u Londonu imao nešto vremena na raspolaganju, bio sam posjetio Britanski muzej te proučio u knjižnici knjige i zemljovide vezane uz Transilvaniju; sinulo mije da bi nešto predznanja o tim krajevima svakako moglo utjecati na sklapanje poslova s plemićem iz te zemlje. Otkrio sam da se okrug što ga je spomenuo nalazi na krajnjem istoku tog područja, na samoj tromeđi triju država – Transilvanije, Moldavije i Bukovine, usred Karpata; riječ je o jednome od najsurovijih i najslabije poznatih dijelova Europe. Nisam uspio pronaći ni zemljovid ni knjigu u kojima bi bio ubilježen točan položaj Drakulina dvorca jer još ne postoje karte tog područja koje bi odgovarale našim vojničkim zemljovidima; no ustanovio sam daje Bistrica, zadnja pošta na tome području, prilično poznato mjesto. Tu ću pribilježiti nekoliko stvari, kako bih uz njihovu pomoć mogao osvježiti pamćenje kad budem s Minom pričao o ovome putovanju.
Stanovništvo Transilvanije dijeli se na četiri tamošnje narodnosti: na jugu žive Sasi, a s njima su pomiješani Vlasi, koji potječu od Dačana; na zapadu žive Mađari, a na istoku i sjeveru Šekeli. Ja idem među ove potonje, koji tvrde da su potomci Atile i Huna. To bi zapravo moglo biti točno, jer kad su u jedanaestome stoljeću Mađari osvojili ovu zemlju, zatekli su u njoj naseljene Hune. Pročitao sam da je u karpatskoj potkovi skupljeno sve praznovjerje svijeta, kao da je to središte nekog zamišljenog vrtloga; ako je to istina, moj bi boravak ondje mogao biti vrlo zanimljiv, (Napomena, moram pitati Grofa o tome.) Nisam dobro spavao, iako mi je krevet bio sasvim udoban, jer su me opsjedali različiti čudnovati snovi.
Cijele mi je noći pod prozorom zavijao pas, Što je moglo utjecati na takav nemiran san; ili je stvar u paprikašu, jer popio sam svu vodu iz vrča i ostao žedan. Pred jutro sam Zaspao i probudilo me uporno kucanje na vrata, pa sam vjerojatno tada čvrsto spavao. Za doručak sam pojeo još malo paprikaša i nekakvu kašu Od kukuruznog brašna koju zovu "mamaliga", te patlidžan nadjeven mljevenim mesom, izvrsno jelo što ga nazivaju "impletata". (Napomena, raspitati se i za taj recept.) Morao sam doručkovati na brzinu budući da Je vlak kretao nešto prije osam, ili je barem tako bilo predviđeno, jer pošto sam u sedam i pol odjurio na kolodvor, sjedio sam u vagonu još sat vremena prije nego što smo krenuli. Izgleda da vlakovi voze sve neredovitije što se dalje ide na istok. Kakvi li su tek u Kini?
Cijeli smo dan takoreći puzili kroz krajolik ispunjen različitim ljepotama. Ponegdje bismo vidjeli gradiće ili dvorce na vrhu strmih brjegova, poput ilustracija iz starih misnih knjiga; katkad bismo se vozili uz rijeke i potoke kod kojih je, sudeći po širokim kamenitim rubovima s obje strane, često postojala opasnost od poplava. Potrebna je velika količina vode, i to vode koja brzo teče, kako bi se počistio vanjski rub rijeke. Na svakoj su se postaji nalazile skupine ljudi, katkad čitave gomile, i to u svim mogućim vrstama odjeće. Neki su nalikovali seljacima kod kuće ili onima koje sam ih viđao prolazeći Francuskom i Njemačkom, u kratkim bluzama, s okruglim šeširima i ručno šivenim hlačama; no ostali su bili vrlo slikoviti. Žene su lijepo izgledale, osim kad bi im se čovjek približio, no nisu baš pazile na liniju. Sve su nosile košulje širokih bijelih rukava, a većina ih je imala velike pojaseve s mnoštvom nekakvih vrpca koje su se vijorile poput baletnih haljina, ali ispod njih su, dakako, nosile podsuknje. Najneobičnije su izgledali Slovaci, koji su djelovali primitivnije od ostalih, sa svojim velikim stočarskim šeširima, širokim vrećastim hlačama, bijelim lanenim košuljama, te golemim, teškim, kožnatim remenima koji su bili široki tridesetak centimetara, gusto načičkani mjedenim zakovicama. Imali su široke čizme, u koje su zataknuli hlače, te dugu crnu kosu i guste crne brkove. Vrlo su slikoviti, ali ne djeluju privlačno. Na pozornici bi izgledali kao neka stara istočnjačka banda. No, kako sam čuo, vrlo su bezazleni i pomalo im nedostaje prirodnog samopouzdanja.
Već je bio zapao mrak kad smo stigli u Bistricu, koja je vrlo zanimljivo staro mjesto. Kako se nalazi praktički na samoj granici, jer se iz nje u Bukovinu dolazi preko prijevoja Borgo, prošlost joj je bila vrlo burna i tragovi toga su itekako vidljivi. Prije pedeset godina ovdje su harali veliki požari, što je pet puta prouzročilo strahovitu štetu. Na samome početku sedamnaestog stoljeća grad je tri tjedna bio pod opsadom i izgubio trinaest tisuća ljudi, pri čemu su ratne žrtve bile znatno uvećane glađu i zarazom.
Grof Drakula mi je preporučio da se smjestim u hotelu Zlatna kruna i na svoje sam veliko veselje ustanovio da je u potpunosti staromodan, jer htio sam, naravno, vidjeti što više običaja te zemlje. Bilo je očigledno da me očekuju, jer kad sam se približio vratima, suočio sam se s dobro raspoloženom postarijom ženom, odjevenom u uobičajenu seljačku haljinu; riječ je o bijeloj haljini s dvjema dugačkim pregačama, prednjom i stražnjom, načinjenima od nekakve obojene tkanine, a previše su pripijene da bi to bilo pristojno. Naklonila se kad sam se približio.
– Herr Englez? – rekla je.
– Da – rekoh. – Jonathan Harker.
Nasmiješila se i rekla nešto vremešnome muškarcu u bijeloj košulji širokih rukava, koji je pošao za njom do vrata. Ušao je unutra, no odmah se vratio s pismom.
Prijatelju moj, dobro došli u Karpate.
Željno Vas očekujem. Noćas dobro spavajte. Sutra u tri sata krenut će za Bukovinu kočija; jedno mjesto u njoj čuva se za Vas. Kod prijevoja Borgo pričekat će Vas moja kočija i dovesti do mene. Nadam se da ste ugodno putovali od Londona te da ćete uživati u boravku u mojoj prekrasnoj zemlji.
Vaš prijatelj, DRAKULA
4. svibnja.
Saznao sam da je moj krčmar primio pismo od Grofa, koji mu je dao upute da mi sačuva najbolje mjesto na kočiji; ali kad sam pokušao doznati pojedinosti, djelovao je prilično suzdržano i pravio se da ne razumije moj njemački. To nije moglo biti istina jer me do tog trenutka savršeno razumio; u najmanju ruku, odgovarao je na moja pitanja baš kao da me razumije. On i njegova žena, starica koja me dočekala, izmijenili su preplašene poglede. Promrmljao je daje u pismu poslat i novac, i to je bilo sve što je znao. Kad sam ga upitao poznaje li grofa Drakulu i zna li nešto o njegovu dvorcu, i on i njegova žena su se prekrižili izjavivši da ne znaju ništa o svemu tome i jednostavno odbili daljnji razgovor o tome. Vrijeme za polazak već se toliko primaklo da nisam imao vremena pitati nekoga drugoga o tome, jer sve mi je to bilo vrlo zagonetno, pa čak i neugodno.
Prije mojega odlaska starica je došla gore u moju sobu i rekla vrlo histeričnim glasom: – Zar baš morate ići tamo? O, mladi Herr, zar baš morate?
Toliko se uzbudila da je, po svemu sudeći, izgubila kontrolu i nad ono malo njemačkoga kojim je raspolagala, te ga je sasvim pomiješala s nekim drugim jezikom koji uopće nisam prepoznao. Uspio sam nešto razabrati od svega toga samo na taj način što sam joj postavio Mnoga pitanja. Kad sam joj rekao da moram odmah krenuti, te da putujem radi važnoga posla, ponovno je zapitala: – Znate li vi koji je danas dan?
Odgovorio sam da je četvrti svibnja. Odmahnula je glavom i još jednom rekla: – Ma, da! Znam ja to! Znam ja to, ali znate li koji je danas dan? Kad sam rekao kako je ne razumijem, nastavila je: – Dan je uoči blagdana Sv. Jurja. Zar ne znate da će noćas, kad sat odbije ponoć, svi zli stvorovi na svijetu biti u naponu snage? Znat li vi kuda idete i u što se upuštate?
Bilo je očigledno da se izuzetno uzrujala, pa sam je pokušao smiriti, ali bez ikakva učinka. Na posljetku se bacila na koljena i stala me preklinjali neka ne idem; neka barem pričekam dan-dva prije nego što krenem.
Sve je to bilo sasvim besmisleno, ali nisam se osjećao baš Ugodno. No, valja obaviti taj posao i ne smijem opustiti da ga išta omete. Zato sam je pokušao nagovoriti da ustane i rekao joj s najvećom ozbiljnošću da joj zahvaljujem, ali da mi dužnost dolazi prije svega, te da moram krenuti. Nakon toga je ustala i obrisala oči, te skinula krunicu s vrata i ponudila mi je. Nisam znao što da učinim, jer su me kao pripadnika Anglikanske crkve naučili takve stvari smatrati idolo-poklonstvom, pa ipak, činilo mi se vrlo nepristojnim odbiti molbu te starice koja je bila sasvim dobronamjerna, a još k tome u onakvu stanju. Vjerojatno je opazila kolebanje na mom licu, jer mi je stavila krunicu oko vrata, te rekla: – Uzmite, zbog vaše majke. – Nakon toga izašla je iz sobe. Ovo upisujem u dnevnik dok čekam kočiju, koja dakako kasni; krunica mi je još uvijek oko vrata. Ne znam da li zbog straha te starice, ili zbog mnogobrojnih predaja o duhovima koje su vezane uz ovo mjesto, ili zbog same krunice, no nisam ni približno onako smiren kao obično. Stigne li ova bilježnica do Mine prije mene, neka joj donese moje pozdrave. Evo i kočije!
5. svibnja, dvorac.
Jutarnje sivilo je prošlo i sunce se nalazi visoko iznad udaljenoga obzorja, koje djeluje nazubljeno; ne znam čini li ga takvim drveće ili brežuljci, jer nalazi se na takvoj daljini da se male stvari ne mogu razlučiti od velikih. Nisam pospan, a kako me nitko neće zvati prije nego što se probudim, prirodno je da se posvećujem pisanju sve dok me ne obuzme san. Dogodilo se mnogo toga neobičnog što moram zapisati. Kako ljudi koji će ovo čitati ne bi pomislili da sam se prejeo prije odlaska iz Bistrice, točno ću opisati večeru. Blagovao sam nešto što ovdje zovu "razbojnički odrezak"; riječ je o komadima slanine, luka i govedine, koji se začine crvenom paprikom, nabodu na štapiće i peku na žaru, poput jednostavnih londonskih ražnjića! Vino koje sam pio, zlatni medijaš, na neobičan način grize za jezik, no to uopće nije neugodno. Popio sam tek nekoliko čaša ovog vina, i ništa drugo.
Kad sam ušao u kočiju, kočijaš još uvijek nije bio na svome mjestu i vidio sam ga kako razgovara s gazdaricom. Očigledno su pričali o meni, jer bi me često pogledavali, a neki ljudi koji su sjedili na klupi pred vratima – čiji naziv u prijevodu znači "mjesto za razgovor" – približili su se i slušali što se priča, te me zatim gledali, većinom s izrazom sažaljenja. Čuo sam mnoge riječi koje su se često ponavljale, neobične riječi, jer u svjetini je bilo ljudi više narodnosti. Stoga sam neupadljivo izvadio iz torbe svoj višejezični rječnik i pogledao što te riječi znače. Moram priznati da me njihovo značenje nije osokolilo, jer spominjali su se Ordog – Sotona, pokol – pakao, stregoika – vještica, te vrolok i vlkoslak; ove dvije zadnje riječi označavaju istu stvar, s time da je jedna slovačka, a druga srpska. Odnose se na vukodlaka ili pak vampira. (Napomena, moram pitati Grofa o tom praznovjerju.) Kad smo krenuli, ljudi u svjetini skupljenoj oko vrata krčme, kojih je sada već bilo vrlo mnogo, svi su se do jednoga prekrižili i usmjerili prema meni dva prsta, kažiprst i mali. Uz nešto poteškoća naveo sam jednog svog suputnika da mi kaže što su time mislili. Prvo mi nije to htio protumačiti, ali kad je čuo da sam Englez, objasnio je da je to magični znak kojim se štiti od uroka. Bilo mi je neugodno čuti to na početku puta na nepoznato mjesto gdje ću se naći s nepoznatim čovjekom; no svi su djelovali dobronamjerno, te toliko rastuženo i suosjećajno da me to jednostavno moralo dirnuti. Nikad neću zaboraviti zadnji pogled što sam ga bacio na dvorište krčme te gomilu slikovitih ljudi u njemu kako se redom križaju, dok su stajali oko široka dvorišnog ulaza, u čijoj su pozadini gusto rasli oleandri i narančina stabla u drvenim posudama nagomilanim nasred dvorišta. Zatim je naš vozač, čije su široke lanene gaće prekrivale cijeli prednji dio sjedišta (ovdje taj odjevni predmet zovu "goca"), pucnuo svojim velikim bičem ponad četvero malenih konja, te su oni istovremeno potrčali i naše je putovanje započelo.
Dok smo se vozili, zahvaljujući ljepoti krajolika, ubrzo sam zaboravio jezovite slutnje. No, da sam poznavao jezik ili, bolje rečeno, jezike kojima su govorili moji suputnici, možda ih se ne bih tako lako riješio. Pred nama se prostirala zelena brežuljkasta zemlja, s pokojim strmim brdašcem, okrunjena šumarcima ili seljačkim kućama, čiji bi zabat bez vrata i prozora bio okrenut cesti. Posvuda se prostiralo mnoštvo rascvjetalih voćaka, jabuka, šljiva, krušaka i trešanja. Dok smo se vozili pokraj njih, zapazio sam kako je zelena trava pod drvećem bila prošarana popadalim laticama. Cesta je zavijala medu brežuljcima u ovome području koje nazivaju "Mittel Land", te se gubila oko travnatih zavoja, ili bi je ispresijecali razvučeni ogranci borovih šuma, koje su se često spuštale niz obronke brežuljaka poput plamenih jezičaka. Cesta je bila krševita, no unatoč tome činilo se kao da hitamo njome grozničavom brzinom. Tada mi još nije bilo jasno što znači ta žurba, ali kočijaš očigledno nije namjeravao izgubiti ni trenutka, želeći što prije doći do Borgo Prunda. Rekli su mi da je ova cesta izvrsna ljeti, no da još uvijek nije popravljena od zimskih snjegova. Po tome se ona razlikuje od većine cesta u Karpatima, jer stara predaja nalaže da ceste ne smiju biti previše dobro održavane. Hospadari ih odavna nisu htjeli popravljati kako Turci ne bi pomislili da namjeravaju tim putem dovesti vojnike iz inozemstva i na taj način završiti rat u kojemu se već odavna nije naslućivao pobjednik.
S onu stranu zelenih tustih brežuljaka Mittel Landa, prema uznositim obroncima samih Karpata, uspinjale su se goleme šumske strmine. Uzdizale su nam se i slijeva i zdesna, dok ih je poslijepodnevno sunce obasjavalo punim sjajem i izmamljivalo sve raskošne boje ovoga prekrasnog planinskog lanca, od tamnoplave i purpurne u zasjencima vrhunaca, do zelene i smeđe na mjestima gdje su se miješali trava i kamen. Sve je to bilo dopunjeno beskrajnim krajobrazom krševita stijenja i uspravnih litica, što su i sami nestajali u daljini te ustupali mjesto veličanstvenim snježnim vrhuncima. Ponegdje bi se ukazivale moćne pukotine u planini, kroz koje bismo često vidjeli, sada kad se sunce počelo spuštati, bjeličasto ljeskanje slapova. Jedan od mojih suputnika dodirnuo me za ruku kad smo zaobišli podnožje jednog brda i izbili na mjesto s kojeg se vidio uzvišeni, snijegom prekriveni planinski vrh koji je, kako smo vijugali po neravnoj cesti, izgledao kao da se nalazi točno ispred nas.
– Gledajte, Isten szek! Božje prijestolje! – reče moj suputnik i pobožno se prekriži.
Dok smo tako vijugali u nedogled, a sunce je tonulo sve niže i niže iza nas, oko nas su se počele skupljati večernje sjenke. To je bilo još i pojačano okolnošću da se zalazeće sunce još uvijek odražavalo na snježnome planinskom vrhuncu, koji je sada naizgled svjetlucao u profinjenoj nijansi prigušene ružičaste boje. Povremeno bismo se mimoišli sa slikovito odjevenim Česima i Slovacima, no zapazio sam da je gušavost ovdje strahovito rasprostranjena. Uz cestu su se nalazili mnogobrojni križevi i kad bismo prolazili pokraj njih, moji bi se suputnici prekrižili. Nerijetko bi neki seljak ili seljakinja klečali pred kapelicom. Nisu se čak ni okretali prema nama dok smo prolazili, već su se s takvim žarom predavali molitvi da su bili slijepi i gluhi za vanjski svijet. Mnoge stvari iz tog područja nikad prije nisam vidio; plastove sijena medu drvećem, primjerice, a povremeno bismo naišli i na prekrasne guste šumarke žalosnih vrba, čije su bijele grane svjetlucale poput srebra kroz nježno zelenilo lišća. Tu i tamo bismo se mimoišli s ponekim jednostavnim seljačkim kolima – s dugom, zmijolikom kralježnicom – što je bilo prilagođeno zahtjevima neravne ceste. Na takvim bi kolima redovito sjedila povelika skupina seljaka koji su se vraćali kući, od Čeha u bijelim kožusima do Slovaka u raznobojnima. Slovaci su poput koplja nosili sjekire, nasađene na dugačke motke. Kako je padao mrak, počelo je bivati vrlo hladno i sve gušći sumrak kao da je stopio u jednoličnu tamnu maglu sjenke drveća, hrasta, bukve i bora, premda su se u dolinama koje su bile duboko usječene među strmim brežuljcima, kako smo se uspinjali kroz prijevoj, mračne jele isticale na pozadini snijega zaostala još od zime. Povremeno, dok bi cesta prolazila kroz borove šume koje su se u mraku naizgled sklapale oko nas, golema količina sivila, kojim bi drveće bilo prošarano, proizvodila je iznimno čudnovat i svečan dojam koji je rasplamsavao maštu i izazivao tjeskobne misli, začete nešto ranije tog predvečerja, kad je zalazeće sunce naglasilo neobični reljef oblaka sablasna izgleda; izgleda da se u Karpatima takvi oblaci neprestano valjaju nad dolinama. Ponekad bi brežuljci bili toliko strmi da su konji, unatoč kočijaševoj žurbi, bili u stanju napredovati tek vrlo polako. Poželio sam sići i hodati im uz bok, kao što je običaj u mojoj domovini, no kočijaš nije htio ni čuti za to.
– Ne, ne – rekao je – ne smijete ovdje hodati; ima strašno opasnih pasa. – Nakon toga, kao da se želi zlokobno našaliti, jer osvrnuo se kako bi provjerio jesu li se ostali putnici nasmiješili s odobravanjem, dodao je: – A mogli biste još koješta slično doživjeti prije spavanja.
Zastao je na trenutak tek jednom prilikom, kako bi zapalio svjetiljke.
Kad se smračilo, učinilo mi se da je putnike obuzelo neko uzbuđenje i cijelo su mu se vrijeme obraćali, jedan za drugim, kao da ga potiču da još brže poveze. Nemilosrdno je bičevao konje svojim dugačkim korbačem te ih uz bjesomučne usklike tjerao u što brži trk. Kroz mrak sam ugledao pred nama sivu svjetlost, kao da se tamo nalazi neki usjek kroz brda. Putnici su se još jače uzbudili; mahnita se kočija njihala na svojim snažnim kožnatim odbojnicima i ljuljala se poput broda na nemirnome moru. Morao sam se pridržavati. Cesta je postupno postala ravnijom i činilo se da letimo njome. Planine su nam se naizgled primaknule sa svake strane i mrko nas pogledale svisoka – ulazili smo u prijevoj Borgo. Nekoliko mi je putnika, jedan za drugim, ponudilo darove, koje su mi naturali toliko dobronamjerno da ih nisam mogao odbiti; ti su pokloni bili vrlo čudnovati i raznovrsni, no svaki mi je bio darovan od srca, uz ljubaznu riječ i blagoslov, te uz onu neobičnu mješavinu bojažljivih pokreta Što sam ih vidio ispred hotela u Bistrici – znak križa te zaštita od uroka. Dok smo tako hitali, kočijaš se nagnuo prema naprijed, pa nad obje strane kočije, sasvim preko njenog ruba, budno gledajući u tamu. Bilo je očigledno da se događa nešto vrlo uzbudljivo ili da bi se svakog trenutka trebalo dogoditi, no iako sam svakog putnika posebice zapitao o čemu se radi, nitko mi nije htio pružiti ni najmanje objašnjenje. Ovakvo je uzdušje potrajalo još neko vrijeme; naposljetku smo pred sobom ugledali kako se prijevoj otvara prema istoku. Na nebu su se valjali mračni, gusti oblaci, a u zraku se osjećala teška, prijeteća grmljavina. Činilo se kao da planinski lanac razdvaja dva klimatska područja, te da ulazimo u oluju. Sad sam se već i sam ogledavao za prijevoznim sredstvom koje će me odvesti do Grofa. Svakog sam trenutka očekivao da će se u tmini ukazati blještanje svjetiljki, no posvuda je vladao mrak. Jedina je svjetlost dolazila od treptavih zraka naših svjetiljki i u njoj se para s naših gonjenih konja uzdizala poput bijela oblaka. Sad smo mogli vidjeti pjeskovitu cestu koja je bjeličasta ležala pred nama, no na njoj nije bilo traga nikakvu vozilu. Putnici su se opustili uz uzdah olakšanja, čime kao da su se narugali mome razočaranju. Već sam razmišljao što je najpametnije učiniti, kad je kočijaš pogledao na svoj sat i rekao ostalima nešto što sam jedva čuo jer je bilo izgovoreno tihim i prigušenim glasom. Učinilo mi se da je rekao "Uranili smo sat vremena. Zatim se okrenuo prema meni, te rekao na njemačkome gorim i od mojega: – Ovdje nema nikakve kočije. Herr, ipak vas nitko nije dočekao. Sad ćete poći s nama u Bukovinu, pa se vratiti prekosutra, ili za tri dana. Bolje bi bilo za tri dana.
Još dok je govorio, konji su počeli njištati, frktati i divlje se propinjati, tako da ih je kočijaš morao pridržati. Uz vrisak seljaka koji su se redom prekrižili, s leđa nam je dojurila laka kočija s četiri konja, prestigla nas i zaustavila se pokraj putničke kočije. Uz bljesak naših svjetiljki koje su osvijetlile konje vidio sam da su to krasne životinje, crne poput ugljena. Gonio ih je neki visoki muškarac dugačke smeđe brade, s golemim crnim šeširom, koji kao da je krio svoje lice od nas. Mogao sam vidjeti tek svjetlucanje njegovih iznimno blistavih očiju, koje su se doimale crvenima, dok se okretao prema nama.
– Večeras ste uranili, prijatelju moj – rekao je kočijašu.
– Herr Englez je u žurbi – promuca čovjek, na što mu je neznanac odvratio: – I valjda ste ga zato htjeli navesti da produži za Bukovinu. Ne možete vi mene prevariti, prijatelju moj; previše ja toga znam, a konji su mi brzi.
Govoreći to, nasmiješio se i svjetlost je pala na njegova usta surova izgleda, vrlo crvenih usana, s oštrim zubima, bijelim poput slonokosti. Jedan od mojih suputnika prošaptao je drugome stih iz Burgerove "Lenore": Denn die Todten reiten schnell... (Jer brzo mrtvi putuju.) Neznani je vozač očigledno čuo te riječi jer je uzdignuo pogled uz blistavi osmijeh. Putnik je pogledao na drugu stranu, ispruživši istovremeno dva prsta i prekrižio se.
– Dajte mi njegovu prtljagu – reče kočijaš; potom su moje torbe s velikom okretnošću smještene u laku kočiju. Sišao sam preko ruba putničkih kola, dok im je laka kočija stala uz bok. Kočijaš mije pomogao uhvativši me za ruku čeličnim stiskom; očito je bio strahovito snažan. Bez riječi je zatresao uzdama, konji su se okrenuli i mi smo utonuli u tminu prijevoja. Pogledavši za sobom, vidio sam paru koju su pri svjetlu svjetiljki ispuštali konji, a na njoj su se ocrtavale prilike mojih donedavnih suputnika koji su se križali.
Kočijaš je pucnuo bičem i podviknuo konjima te su oni pojurili putom prema Bukovini. Dok su zamicali u tamu, osjetio sam neku čudnovatu studen i obuzeo me samotni osjećaj; no preko ramena mi je prebačen ogrtač, a preko koljena pokrivač i vozač je rekao na izvršnome njemačkom: – Noć je hladna, mein Herr, a moj gospodar Grof zamolio me da se dobro pobrinem za vas. Pod sjedalom imate pljosku ovdašnje šljivovice, bude li vam zatrebala.
Nisam se poslužio, no ipak je bilo utješno znati da se rakija ondje nalazi. Osjećao sam se pomalo neobično i poprilično preplašeno. Da sam imao ikakvu drugu mogućnost, mislim da bih posegnuo za njome, radije nego da se i dalje upuštam u ovo noćno putovanje. Kočija je jurila velikom brzinom bez skretanja, a zatim smo zaokrenuli za puni krug i produžili nekom drugom ravnom cestom. Učinilo mi se da neprestano idemo po istom dijelu ceste. Stoga sam potražio neku orijentacijsku točku i utvrdio da sam u pravu. Poželio sam zapitati kočijaša što bi to trebalo značiti, no zapravo sam se bojao tako postupiti jer pomislio sam kako u mom položaju nikakav prosvjed ne bi bio koristan ako je već namjeravao produžiti putovanje. No, malo-pomalo počelo me zanimati kako vrijeme prolazi, te sam zapalio žigicu i pri njezinoj svjetlosti pogledao na sat – bilo je nekoliko minuta prije ponoći. To me malo preplašilo jer su, pretpostavljam, nedavni događaji uvećali u meni općerašireni praznovjerni strah od ponoći. Čekao sam što će se dogoditi uz mučan osjećaj neizvjesnosti.
Kod neke seljačke kuće daleko niz cestu počeo je zavijati pas. Bilo je to dugotrajno, mučno tuljenje, kao da je prouzročeno strahom. To je prihvatio i neki drugi pas, pa još jedan, i još jedan, sve dok, nošeno vjetrom koji je sada tiho strujao kroz prijevoj, nije nastalo divlje zavijanje koje kao daje dopiralo iz cijele zemlje, ili se barem stjecao takav dojam u mrkloj noći. Pri prvome urliku konji su se počeli otimati i propinjati, no kočijaš im je rekao nešto umirujuće i oni su se smirili, no drhtali su i znojili se kao nakon trka prouzročena naglim strahom. Zatim je negdje u daljini, s planina na obje naše strane, počelo još glasnije i oštrije zavijanje – bili su to vukovi. To zavijanje proizvelo je podjednak dojam i na konje i na mene; spopala me želja da skočim s kočije i pobjegnem, dok su se konji ponovno propeli i stali se bjesomučno otimati tako daje kočijaš trebao upotrijebiti svu svoju silnu snagu kako bi ih zadržao. Pa ipak, za nekoliko minuta uši su mi se priviknule na taj zvuk, a konji su se dovoljno smirili tako da je kočijaš mogao sići s kočije i stati pred njih.
Milovao ih je i tepao im te im šaputao nešto na uho, kao što sam čuo da rade krotitelji konja, i to s izvanrednim učinkom jer su zbog njegova milovanja opet postali sasvim krotki, iako su i dalje drhtali.
Kočijaš se vratio na svoje mjesto, mahnuo uzdama i krenuo velikom brzinom. Ovaj put, nakon što smo došli do udaljena kraja prijevoja, iznenadno je skrenuo nekom uskom cestom koja se pod oštrim kutem odvajala udesno.
Uskoro smo bili okruženi drvećem koje se povremeno nadvijalo nad samu cestu, pa smo se vozili kao kroz tunel; dok bi nas velike namrštene stijene odvažno čuvale s obje strane. Premda smo bili u zavjetrini, čuli smo kako vjetar jača, jer zavijao je i zviždao među stijenjem, a grane drveća lupale su jedna o drugu kako smo prolazili. Postajalo je sve hladnije i hladnije i počeo je padati sitan, suh snijeg, tako da smo uskoro, zajedno sa svime oko nas, bili prekriveni bijelim prekrivačem. Oštar vjetar i dalje je nosio zavijanje pasa, iako je ono sve više slabilo kako smo napredovali. Tuljenje vukova doimalo se pak sve bližim i bližim, kao da se skupljaju oko nas sa svih strana. Strahovito sam se preplašio, a konji su dijelili moj strah. No, vozač se nije ni najmanje uznemirio; i dalje je okretao glavu lijevo-desno, no ja nisam vidio ništa u mraku.
Odjednom, u daljini s naše lijeve strane ugledao sam neki slabašni, treperavi, plavičasti plamičak. Kočijaš gaje opazio istodobno. Odmah je zaustavio konje, skočio na tlo i nestao u tami. Nisam znao što da učinim, pogotovo s obzirom na to da se zavijanje vukova još više približilo. No, dok sam se kolebao, kočijaš se iznenada vratio i bez riječi sjeo na svoje mjesto, te smo nastavili putovanje. Zacijelo sam zaspao i neprestance sanjao taj isti događaj jer se on ponavljao u nedogled i kad sada razmišljam o tome, djeluje mi poput užasne more. Jednom se prilikom plamičak pojavio toliko blizu ceste da sam čak i u mraku koji nas je okruživao mogao vidjeti što radi kočijaš. Brzo je otišao do mjesta gdje se uzdigao plamičak, koji mora da je bio vrlo slabašan jer uopće nije osvjetljavao mjesto oko sebe. Zatim je skupio nešto kamenja i složio ga u određeni oblik. U jednom trenutku došlo je do čudnovate optičke varke: kad je stao između mene i plamička, nije ga zasjenio jer sam i dalje vidio sablasno treperenje. To me preplašilo, ali kako je trajalo tek trenutak, pretpostavio sam da su me, zbog naprezanja u mraku, prevarile oči. Neko vrijeme nije bilo tih plavičastih plamičaka i pojurili smo dalje kroz noć uz urlikanje vukova oko nas, koji kao da su nas pratili u krugovima.
Na posljetku je došao i trenutak kad je kočijaš otišao dalje nego prije i za njegove odsutnosti konji su počeli drhtati jače nego ikad, te frktati i njištati od straha. Nisam mogao odrediti razlog jer zavijanje vukova bijaše u potpunosti prestalo. No, upravo u tome trenu onkraj izlomljena vrhunca neke zgurene, borom obrasle gudure, ukazao se mjesec koji kao da je plovio kroz crne oblake i pri njegovoj sam svjetlosti ugledao oko nas obruč vukova, bijelih zuba i isplaženih crvenih jezika, dugih, žilavih nogu i kudrave dlake. U ovoj jezovitoj tišini bili su još stoput strašniji nego kad su urlikali. Skamenio sam se od straha. Tek kad se čovjek suoči s takvim grozotama, postaje svjestan njihove stvarne snage.
Svi su vukovi istodobno počeli zavijati, kao da mjesečina ima neki poseban utjecaj na njih. Konji su poskočili i propeli se, bespomoćno se ogledavajući oko sebe, tako silovito kolutajući očima da je to bilo bolno gledati. No, živi obruč užasa okruživao ih je sa svih strana i silom su morali ostati unutar njega.
Doviknuo sam kočijašu neka se vrati jer mi se činilo da nam je jedina šansa pokušaj proboja kroz obruč vukova. Povikao sam i stao udarati po stranici kočije, nadajući se da ću tom bukom odagnati vukove s te strane, te mu pružiti priliku da dođe do nas. Ne znam kako je stigao, ali čuo sam kako mu se glas zapovjednički uzdiže. Pogledao sam prema mjestu odakle je dopirao taj zvuk i ugledao ga gdje stoji na cesti. Kad je zamahnuo svojim dugim rukama, kao da odgurava neku nezamjetnu prepreku, vukovi su ustuknuli i stali se udaljavati. Upravo u tom trenutku gusti je oblak prešao preko mjesečeva lica, tako da smo se ponovno našli u mraku.
Kad sam opet mogao vidjeti, vozač se uspinjao u kočiju, a vukovi bijahu nestali. Sve je to bilo toliko čudnovato i jezovito da me obuzeo veliki strah, te sam se bojao išta reći ili se pak pomaknuti. Vrijeme kao da je stalo dok smo jurili dalje, sada u gotovo potpunoj tmini jer tmasti su oblaci zasjenili mjesec. Neprestance smo se penjali, tek povremeno nakratko silazeći, no u pravilu smo se mahom uspinjali. Odjednom sam postao svjestan da kočijaš uvodi konje u dvorište golema ruševnog dvorca, iz čijih visokih crnih prozora nije dopirao ni tračak svjetlosti i čija se nepravilna crta izlomljenih bedema vidjela na pozadini neba obasjana mjesečinom.
4 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 10:57 pm
Margita
Administrator
2.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak)
5. svibnja.
Valjda sam zaspao tijekom vožnje, jer da sam bio potpuno budan, zacijelo bih zapazio da se približavamo takvu iznimnom mjestu. U mraku je dvorište djelovalo vrlo prostrano, a kako je iz njega vodio put kroz više tamnih prolaza, smještenih ispod velikih lukova, vjerojatno se činio i većim nego što je doista bilo. Još ga nisam imao prilike vidjeti pri danjem svjetlu.
Kad se kočija zaustavila, vozač je iskočio na tlo te mi ispružio ruku kako bi mi pomogao da siđem. I opet sam, htio-ne htio, zapazio njegovu iznimnu snagu. Ruka mu je doslovce bila poput čeličnog tijeska kojim bi mi mogao smrskati šaku kad bi mu se to prohtjelo. Izvadio je moje stvari i smjestio ih na tlo pokraj mene, dok sam ja stajao pokraj jednih velikih vrata, starih i načičkanih velikim željeznim čavlima, ugrađenih u postranični dovratak od masivna kamena. U prigušenoj svjetlosti mogao sam vidjeti čak i to daje kamen izdašno izrezbaren, no da su rezbarije u velikoj mjeri pohabane od starosti i klimatskih uvjeta. Dok sam stajao, vozač je ponovno skočio na sjedalo i zatresao uzdama; konji su sunuli naprijed i čitava je zaprega nestala u jednom od mračnih otvora.
Stajao sam u tišini tamo gdje sam se zatekao jer nisam znao što učiniti. Nije bilo ni traga nekakvu zvonu niti pak zvekiru; nije bilo vjerojatno da bi moj glas prošao kroz one smrknute zidine i zamračene prozore. Vrijeme koje sam proveo u čekanju činilo se gotovo beskrajnim i počele su me opsjedati zle slutnje i bojazni. Na kakvo sam to mjesto došao i među kakve ljude? U kakvu sam se zlosretnu pustolovinu upustio? Je li ovo bio uobičajen događaj iz života akvizitera nekretninama koji je poslat kako bi protumačio jednome strancu kupnju posjeda u Londonu? Akviziter nekretninama! Mini se to ne bi dopalo. Sad sam pravni zastupnik, jer sam baš prije puta dobio obavijest da sam s uspjehom položio ispit; tako sam sada pravi-pravcati pravni zastupnik! Počeo sam si trljati oči i štipkati se kako bih utvrdio jesam li budan. Sve mi se to činilo poput neke strašne noćne more i očekivao sam da ću se iznenada probuditi i zateći se kod kuće, dok zora nadire kroz prozore, kao što bih se ponekad osjećao nakon prenaporna dana. Ali moja je put reagirala na štipkanje, a ni oči mi se nisu dale zavarati. Bio sam sasvim budan, i to u Karpatima. Preostalo mi je jedino da budem strpljiv i pričekam dolazak jutra.
– Baš kad sam dolazio do tog zaključka, čuo sam teške korake koji su mi se približavali s one strane velikih vrata, te kroz pukotine ugledao žmirkanje svjetlosti koja mi se približavala. Uslijedilo zveckanje lanaca te škripa masivna zasuna kojega je netko pomaknuo u stranu. Uz glasan štropot, koji je svjedočio o dugotrajnu vremenu tijekom kojeg se brava nije koristila, okrenuo se ključ i velika su se vrata rastvorila.
S njihove druge strane stajao je jedan visoki starac, glatko obrijan s iznimkom vrlo dugačkih brkova, odjeven u crno od glave do pete, bez ijedne mrlje ikakve boje na sebi. U ruci je držao prastaru srebrnu svjetiljku u kojoj je plamen gorio bez ikakva odvoda za dim ili staklene kugle, te bacao dugačke nemirne sjenke dok je treperio na propuhu kraj otvorenih vrata. Starac mi je otmjenim pokretom desne ruke dao znak da uđem te rekao na izvršnome engleskom, no s neobičnim izgovorom: – Dobro došli u moju kuću! Uđite svojom slobodnom voljom! Nije načinio ni korak da mi krene ususret, već je ostao stajati poput kipa, kao da ga je izraz dobrodošlice skamenio. No u trenutku kad sam prekoračio prag, žustro je krenuo prema naprijed, ispružio ruku i tako silovito se rukovao sa mnom da sam žmirnuo od boli, a taj je učinak bio pojačan okolnošću da mu je ruka bila hladna poput leda; sličnija ruci mrtvaca nego ruci živa čovjeka.
– Dobro došli u moju kuću! – ponovio je. – Uđite slobodno. Otiđite u miru i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite!
Stisak njegove ruke bio je toliko nalik onome što ga bijah zapazio kod kočijaša, čije lice nisam ni vidio, da sam se na trenutak zapitao nije li to ista osoba.
– Grof Drakula? – priupitao sam ga kako ne bih bio u zabludi. Uljudno se naklonio i odgovorio mi: – Ja sam Drakula i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni je zrak studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.
Još dok je to govorio, odložio je svjetiljku na izbočinu na zidu te prešao prag i uzeo moju prtljagu. Unio ju je prije nego što sam ga dospio spriječiti. Prosvjedovao sam, no on se nije dao smesti.
– Ne, gospodine, vi ste moj gost. Kasno je i moje sluge nisu na raspolaganju. Dopustite da se ja pobrinem za vašu udobnost.
Ustrajao je u tome da mi ponese stvari kroz hodnik, a zatim velikim zavojitim stubištem, te još jednim dugačkim hodnikom na čijem su kamenom podu naši koraci teško odzvanjali. Na kraju hodnika rastvorio je teška vrata i ja sam se razveselio ugledavši dobro rasvijetljenu sobu u kojoj je bio jedan stol rasprostrt za večeru, dok je u golemu ognjištu živahno plamsala velika vatra od svježe pridodanih cjepanica.
Grof je zastao, odložio moje torbe, zatvorio vrata, prešao prostoriju i otvorio još jedna vrata, koja su vodila u malenu osmerokutnu sobu osvijetljenu jednom jedinom svjetiljkom, te, koliko se moglo vidjeti, bez ijedna prozora. Prošavši kroz tu sobu, otvorio je još jedna vrata i pozvao me da uđem. Ukazao se lijep prizor. To je bila dobro rasvijetljena spavaća soba, u kojoj je na ognjištu gorjela još jedna vatra, u koju je također nedavno bilo dodano drvo, no prije vrlo malo vremena jer su cjepanice na vrhu bile još svježe, što je izazivalo muklu grmljavinu u široku dimnjaku. Sam mi je Grof unio prtljagu u sobu te se povukao.
– Nakon vašeg putovanja – rekao mi je prije nego stoje zatvorio vrata – sigurno se želite osvježiti i obaviti toaletu. Nadam se da ćete pronaći sve što vam treba. Kad budete spremni, dođite u drugu sobu, gdje ćete naći pripremljenu večeru.
Svjetlost i toplina te Grofova uljudnost kao da su raspršile sve moje brige i strahove. Došavši k sebi, shvatio sam da sam već napola skapao od gladi. Brzo sam se uredio te otišao u susjednu prostoriju.
Večera mi je već bila prostrta. Moj domaćin, koji je stajao s jedne strane velikog kamina, naslonivši se na njegovu kamenu stijenku, otmjeno je mahnuo rukom prema stolu.
– Molim vas, sjednite i večerajte po volji – rekao je. – Nadam se da ćete me ispričati što vam se neću pridružiti, ali već sam objedovao, a nemam običaj večerati.
Uručio sam mu zapečaćeno pismo koje mi je povjerio g. Hawkins. Otvorio gaje i pročitao s ozbiljnim izrazom na licu, te mi ga je, uz šarmantan osmijeh, dao na čitanje. Barem jedan ulomak tog pisma silno me razveselio: Vrlo mi je žao zbog toga što mi napad gihta, od kojeg neprestano bolujem, na neko vrijeme apsolutno zabranjuje bilo kakvo putovanje; no drago mije što mogu reći da Vam šaljem dostojnu zamjenu, čovjeka u kojeg imam puno povjerenje. To je jedan mladić, pun energije i nadaren na svoj način te vrlo pouzdan. Povjerljiv je i oprezan na jeziku, a u mojoj je službi stasao u muškarca. On će Vam biti na raspolaganju cijelo vrijeme posjeta kod Vas i udovoljit će svim Vašim prohtjevima.
Grof je prišao stolu i skinuo poklopac s jedne posude, a ja sam se odmah bacio na izvrsnu pečenu piletinu. Uz to, za večeru je bio sir, salata i boca starog tokajca, kojeg sam popio dvije čaše. Dok sam jeo, Grof mi je postavio mnogobrojna pitanja u svezi s mojim putovanjem i ja sam mu malo-pomalo ispričao sve što mi se dogodilo.
Uz priču sam dovršio večeru te po želji svog domaćina privukao stolicu vatri i zapalio cigaru koju mi je ponudio, ispričavši mi se što i sam ne puši. Sad sam ga imao prilike promotriti i zaključio sam da je vrlo markantna izgleda.
Po crtama lica u najvećoj je mjeri podsjećao na orla; nos mu je bio tanak i kukast, a nozdrve neobično svinute; imao je visoko i zaobljeno čelo, dok mu je kosa bila prorijeđena na sljepoočnicama, ali inače gusta.
Obrve su mu bile osobito guste te su mu se gotovo spajale iznad nosa, a bile su tako čupave da su se gotovo kovrčale. Usta, koliko sam ih mogao vidjeti ispod njegovih gustih brkova, bila su nepokretna i pomalo okrutna izgleda, s čudnovato oštrim bijelim zubima koji su mu bili istureni preko usana. Iznimno crvenilo tih usana upućivalo je na zapanjujuću vitalnost ovako vremešna čovjeka. Osim toga, uši su mu bile blijede i vrlo šiljaste na vršcima, brada široka i snažna, a obrazi čvrsti, koliko god mršavi. Prevladavao je izgled neuobičajena bljedila.
Već sam i prije zapazio njegove šake, dok su mu počivale na koljenima pri svjetlosti vatre i činile su mi se vrlo bijele i fine. No sada, kad sam ih vidio izbliza, morao sam primijetiti da su prilično grube, široke, sa zdepastim prstima. Čudnovata stvar, u središtu dlanova rasle su mu dlake. Nokti su mu bili dugački i njegovani, izbrušeni u oštri vršak. Kad se Grof nagnuo nad mene i dodirnuo me rukama, nisam mogao suspregnuti drhtaj. Možda je stvar bila u tome da mu je zaudaralo iz usta, jer obuzela me strahovita mučnina koju nisam mogao prikriti koliko god se trudio. Grof je to očigledno primijetio te je ustuknuo; zatim je ponovno sjeo sa svoje strane kamina, uz nekakav mračan smiješak kojim je najjače dosad razotkrio svoje dugačke zube. Obojica smo šutjeli neko vrijeme, a kad sam pogledao prema prozoru, ugledao sam prvi prigušeni tračak nadolazeće zore. Činilo se daje sve obuzela neobična tišina, no kad sam bolje osluhnuo, čuo sam iz smjera doline ispod nas zavijanje mnogobrojnih vukova. Grofu su zablistale oči.
– Slušajte ih... djeca noći. Kakvu glazbu proizvode! – reče. Vjerojatno je zamijetio na mome licu neki izraz koji mu nije bio jasan jer je dodao: – Ah, gospodine, vi gradska čeljad ne možete se uživjeti u osjećaje lovca. Ali sigurno ste već umorni – dodao je ustavši. – Spavaonica vam je spremna i sutra spavajte do mile volje. Ja moram nekamo ići i vraćam se tek poslijepodne. Dobro spavajte i lijepo sanjajte!
Uz uglađen naklon, sam mi je otvorio vrata osmerokutne sobe i ja sam ušao u svoju spavaonicu.
Ne mogu se načuditi svemu ovome. U brizi sam; bojim se; pomišljam na čudne stvari koje se ne usuđujem priznati ni samome sebi. Neka me Bog čuva, pa makar zbog mojih najdražih!
7. svibnja.
Opet je rano jutro, no odmorio sam se i ugodno proveo zadnjih dvadeset četiri sata. Spavao sam dokasna i sam se probudio.
Kad sam se odjenuo, otišao sam u prostoriju gdje smo večerali i pronašao prostrti hladan doručak, dok je kava bila održavana vrućom, smještena u posudi na ognjištu. Na stolu je bilo pismo u kojem je pisalo:
Prisiljen sam izbivati neko vrijeme. Nemojte me čekati.
D.
Prihvatio sam se zajutarka i s užitkom se najeo. Kad sam dovršio, potražio sam zvonce tako da posluga zna da sam gotov, ali nisam ga pronašao. U ovoj kući nedostaju neke doista stvari s obzirom na to da su posvuda oko mene vidljivi očigledni dokazi golema bogatstva. Servis za jelo je zlatan, i to tako prekrasno izrađen da mu je vrijednost zacijelo golema. Zastori i tapetarija na stolicama i sofama te dekor na mom krevetu od najskupljih su i najljepših materijala i vrijednost im je vjerojatno bila golema u vrijeme kad su izrađeni, jer stoljećima su stari, premda izvrsno očuvani. Vidio sam nešto slično u dvorcu Hampton, no ondje su takve tkanine bile izlizane i izjedene od moljaca. No, s druge strane, ni u jednoj prostoriji nema zrcala. Nema čak ni toaletnog zrcala na mome stoliću, pa sam morao uzeti iz svoje torbe malo zrcalo za brijanje kako bih se mogao obrijati i počešljati. Još nigdje nisam vidio ni jednoga slugu, niti pak čuo u okolici dvorca ikakav zvuk osim zavijanja vukova. Pošto sam se najeo – ne znam je li to bio doručak ili večera jer sam jeo između pet i šest sati – neko sam vrijeme tražio nešto za čitanje, jer nisam se htio vrzmati dvorcem sve dok ne zamolim Grofa za dopuštenje. U sobi nije bilo apsolutno ničega, ni knjiga, ni novina, čak ni pisaćeg papira, pa sam otvorio jedna druga vrata u sobi i otkrio svojevrsnu knjižnicu. Iskušao sam i vrata nasuprot mojima, no ona su bila zaključana.
U knjižnici sam, na svoju veliku radost, pronašao mnoštvo knjiga na engleskome, kojima su bile napučene čitave police, te uvezane sveske časopisa i novina. Stol u sredini prostorije bio je krcat engleskim časopisima i novinama, premda ništa nije bilo novijeg datuma. Bilo je knjiga svih vrsta: povijest, zemljopis, politika, političko gospodarstvo, botanika, geologija, pravo... Sve su se odnosile na Englesku i život u Engleskoj sa njegovim običajima i navikama. Bilo je čak i takvih priručnika kao što je vodič kroz London, s adresama raznih tvrtki, Whitakerov zbornik, spisak djelatnih vojnih časnika, te, što mi je posebno razgalilo srce, spisak pravnih zastupnika.
Dok sam pregledavao knjige, otvorila su se vrata i ušao je Grof. Srdačno me pozdravio i izrazio nadu da sam se dobro odmorio.
– Drago mi je što ste pronašli ovo mjesto – nastavio je – jer sam siguran da ovdje ima mnogo stvari koje će vas zanimati. Ovi prijatelji- tu je položio ruku na nekoliko knjiga – bili su mi dobro društvo i u proteklih su mi nekoliko godina, sve otkako sam došao na zamisao da odem u London, pružili mnogo, mnogo sati zadovoljstva. Zahvaljujući njima upoznao sam vašu veliku Englesku; a nju poznavati znači i voljeti je. Čeznem za time da prošećem napučenim ulicama vašeg veličanstvenog Londona, da se nađem u ljudskoj vrevi, da sudjelujem u njezinu životu, njezinim promjenama, njezinoj smrti i u svemu stoje čini time što jest. Ali, jao! Zasad poznajem vaš jezik samo preko knjiga. Djelujem li vama, prijatelju moj, kao da se služim njime?
– Ali Grofe – rekao sam – vi temeljito poznajete engleski i tečno ga govorite!
Naklonio mi se uz ozbiljan izraz.
– Hvala vam, prijatelju, na toj vrlo laskavoj primjedbi, ali ipak se bojim da činim tek prve korake po cesti kojom bih rado putovao. Istina, poznajem gramatiku i riječi, ali ne znam ih izgovarati.
– Dapače – rekoh – vi izvrsno govorite.
– Nije tako – odgovori on. – Sasvim mi je jasno da bi me po govoru svatko odmah prepoznao kao stranca, kad bih se našao u Londonu. To mi nije drago. Ovdje sam plemić; boljar sam. Obični ljudi znaju za mene, a ja sam gospodar. Ali stranac u nepoznatoj zemlji nije nitko i ništa; ljudi ga ne poznaju, a kad nekoga ne poznajete, nije vas ni briga za njega. Bit ću zadovoljan kad budem poput svih ostalih, tako da nitko ne zastane kad me vidi, niti pak zastane u govoru kad čuje kako ja govorim, te kaže "Ha, ha! Stranac!" Već sam toliko dugo gospodar da i dalje želim biti gospodarem; ili barem da nitko ne bude moj gospodar. Vi niste došli ovamo samo kao predstavnik mog prijatelja Petera Hawkinsa iz Exetera, da ugovorimo poslove glede mog novog posjeda u Londonu. Nadam se da ćete neko vrijeme ostati ovdje, tako da kroz razgovor mogu naučiti engleski izgovor. Želio bih da mi naglasite svaku pogrešku, pa i najmanju, koju budem načinio u govoru. Zao mi je što sam danas trebao biti tako dugo odsutan, ali znam da ćete oprostiti čovjeku koji obavlja tolike važne poslove.
Naravno, ja sam mu rekao da u potpunosti može računati na mene te zapitao smijem li dolaziti u ovu sobu kad god poželim.
– Da, svakako – odgovorio mi je, te dodao: – Smijete ići posvuda po dvorcu, osim tamo gdje su vrata zaključana, a tamo, dakako, nećete ni htjeti ići. Za sve to postoji razlog. Da ste vidjeli ono što sam ja vidio i kad biste znali ono što ja znam, vjerojatno biste to bolje razumjeli.
Rekao sam da sam uvjeren u to i on je nastavio: – Nalazimo se u Transilvaniji, a Transilvanija nije Engleska. Naši običaji razlikuju se od vaših i mnoge stvari učinit će vam se čudnima. Dapače, iz onoga što ste mi ispričali o svojim dosadašnjim iskustvima i sami već znate o kakvim bi se čudnim stvarima moglo raditi.
To je potaknulo dugotrajni razgovor. Bilo je očigledno da je raspoložen za pričanje, pa sam mu, makar zbog same konverzacije, postavio mnogobrojna pitanja u svezi sa stvarima koje su mi se već dogodile ili sam čuo za njih. Izbjegavao je neke teme ili bi skrenuo razgovor na nešto drugo, praveći se da ne razumije što ga pitam. No uglavnom je vrlo otvoreno odgovarao na sva moja pitanja. Kako se naš razgovor odvijao, ja sam bio sve hrabriji pa sam ge zapitao za neke čudnovate stvari od prethodne noći, primjerice, zašto je kočijaš odlazio na mjesta gdje je vidio plavičaste plamičke. Objasnio mi je kako se vjeruje da se jedne određene noći u godini, točnije, prethodne noći, kad svi zli duhovi imaju punu slobodu, na svakome mjestu gdje je skriveno blago pojavljuje plavičasti plamičak.
– Nema nikakve sumnje – nastavio je – da je blago skrivano u području kroz koje ste sinoć prolazili jer su se za to tlo stoljećima tukli Vlasi, Sasi i Turci. Štoviše, teško da u cijelome ovom podurčju postoji i stopa tla koja nije natopljena ljudskom krvlju, bilo domoljuba, bilo osvajača. U stara vremena bilo je nemirnih razdoblja, kad su Austrijanci i Madžari pristizali u hordama, a rodoljubi bi im krenuli ususret, i muškarci i žene, i starci i djeca, te čekali njihov dolazak na stijenama iznad klanaca kako bi ih satrli svojim umjetno izazvanim lavinama. Kad bi osvajač izvojevao pobjedu, malo je toga našao jer bi sve dragocjenosti bile skrivene u prijateljskome tlu.
– Ali kako to – zapitao sam – daje toliko dugo ostalo neotkriveno kad postoji siguran pokazatelj, samo ako se čovjek potrudi potražiti?
Grof se nasmiješi i dok su mu se usnice razvukle preko desni, na neobičan su se način ukazali njegovi dugi, oštri očnjaci.
– Zato što vam je seljak u duši kukavica i glupan! – odgovorio je. – Oni plamičci pojavljuju se samo jedne noći u godini i te noći nijedan čovjek u ovoj zemlji neće ni proviriti izvan svoje kuće, ne bude li baš morao.
Osim toga, dragi gospodine, čak i da iziđe, ne bi znao što mu je činiti. Eto, čak i seljak za kojeg mi kažete daje obilježavao mjesta gdje su se pojavljivali plamičci ne bi znao po danjem svjetlu potražiti ta mjesta. Usudio bih se prisegnuti da čak ni vi ne biste mogli pronaći ta mjesta.
– Tu ste u pravu – rekoh. – Nemam ni najmanju predodžbu čak ni o tome gdje bih išao tražiti.
– Hajde – rekao je naposljetku – pričajte mi o Londonu i o kući koju ste mi našli.
Ispričao sam se zbog svoje nemarnosti te otišao u svoju sobu i izvadio iz torbe spise. Dok sam ih slagao po redu, čuo sam iz susjedne sobe zveckanje porculana i srebrnine i kad sam se vratio tamo, opazio sam da je stol raspremljen, a svjetiljka zapaljena, jer već je bio mrkli mrak. Svjetiljke su bile zapaljene i u radnoj sobi, odnosno knjižnici, i zatekao sam Grofa gdje leži na sofi i čita ni više ni manje nego Bradshawov vodič kroz engleski jezik. Kad sam ušao, maknuo je sa stola sve knjige i spise; potom smo se zajedno posvetili svim mogućim planovima, dokumentima i proračunima. Sve gaje zanimalo i postavio mije bezbroj pitanja u svezi s posjedom i njegovom okolicom. Bilo je očigledno daje prethodno već proučio sve što je našao vezano uz susjedstvo jer je na kraju ispalo da zna o tome mnogo više nego ja. Kad sam mu to rekao, odvratio mi je: – Ali prijatelju, zar to nije bilo nužno s moje strane? Kad odem tamo, bit ću sasvim sam, i moj prijatelj Harker Jonathan... No, ispričavam se, u mojoj je zemlji običaj navoditi prezime prije imena... Moj prijatelj Jonathan Harker neće biti pokraj mene kako bi me ispravljao i pružio mi pomoć. On će biti u Exeteru, miljama daleko, i vjerojatno će se baviti pravnim spisima s mojim drugim prijateljem, Peterom Hawkinsom. Da, da!
Stali smo temeljito raspravljati o kupnji posjeda kod Purfleeta. Kad sam mu iznio sve činjenice i dao mu da potpiše sve potrebne papire te napisao uz njih pismo namijenjeno g. Hawkinsu, počeo me zapitkivati kako sam otkrio takvo prikladno mjesto. Pročitao sam mu bilješke koje sam tom prilikom zapisao i koje ovdje navodim: Kod Purfleeta, na jednoj sporednoj cesti, naišao sam baš na takvo mjesto kakvo se po svoj prilici traži i tamo je stajao trošni natpis da je to mjesto na prodaju. Okruženo je prastarim visokim zidom, sazdanim od masivna kamenja, i nije održavano već čitavi niz godina. Zatvorena ogradna vrata načinjena su od teške stare hrastovine i željeza i sva su izjedena od hrđe.
Posjed se zove Carfax, što je nesumnjivo iskrivljena verzija starog naziva Quatre Face, jer kuća ima četiri pročelja, postavljena u skladu s četiri glavne strane na kompasu. Cjelokupni posjed ima kakvih dvadesetak jutara i u potpunosti je okružen čvrstim zidom koji sam već spomenuo. Na njemu raste mnogobrojno drveće, zbog čega na mjestima djeluje turobno, a ima ijedna duboka bara ili jezerce mračna izgleda, koje očigledno dopunjuje neki izvor Jer voda Je bistra i otječe u vidu povećeg potoka. Kuća je vrlo velika s karakteristikama svih graditeljskih stilova od srednjega vijeka do danas. Jedno je krilo od silno debela kamenja, s tek nekoliko visoko postavljenih prozora; zatvoreno je teškim željeznim zasunom. Izgleda poput dijela kakve utvrde i nalazi se nedaleko od neke kapelice ili crkve. Nisam mogao ući unutra jer nisam dobio ključ vrata koja vode onamo iz kuće, ali sam ga svojom fotografskom kamerom snimio iz više kutova. Kuća je dozidana tom zdanju, ali je vrlo razvedene strukture i mogu tek nagađati koliku površinu zauzima, no zacijelo vrlo veliku. U blizini se nalazi tek nekoliko kuća, a jedna od njih je i vrlo velika zgrada tek nedavno dograđena u sklopu privatnog sanatorija za duševne bolesnike. No, ona nije vidljiva s posjeda.
– Drago mi je što je stara i velika – reče kad sam dovršio. – Ja potječem iz vrlo stare obitelji i život u novoj kući bi me dotukao. Kuća se ne može u jednom danu učiniti pogodnom za život, a u stoljeće ulazi tako malo dana. Drago mi je i to što je tamo kapelica iz starih vremena. Nama plemićima iz Transilvanije ne sviđa se pomisao da bi nam kosti mogle počivati uz prosti puk. Ja ne tražim ni veselje ni radost, niti pak vedru čulnost sunčeve svjetlosti i žubora vode, što su toliko po volji mladim i vedrim ljudima. Ja više nisam mlad i moje srce, nakon svih tih turobnih godina oplakivanja mrtvih, nije sklono veselju. Nadalje, zidine mog dvorca su narušene; sve je puno sjenki i vjetar diše hladnim dahom kroz napukle bedeme i prozorska krila. Volim mrak i sjenke i najdraže mi je biti nasamo sa svojim mislima.
Njegove riječi i izgled nekako se nisu poklapali, ili mu je pak zbog izgleda lica osmijeh djelovao zloćudno i smrknuto.
Na posljetku je uz ispriku napustio moje društvo, zamolivši me da pokupim sve svoje spise. Izbivao je neko vrijeme i stao sam proučavati knjige na stolu. Jedna je bila atlas, koji se rasklopio na Engleskoj, kao daje često koristio taj zemljovid. Pogledavši ga, otkrio sam da su neka mjesta bila obilježena kružićima; zapazio sam da je jedno od tih mjesta u blizini Londona, s istočne strane, otprilike tamo gdje je smješten njegov novi posjed; druga dva bila su Exeter te Whitby na obali Yorkshirea.
Prošlo je dobrih sat vremena prije nego što se Grof vratio.
– Oho! – rekao je. – Još ste za knjigama? Dobro! Ali ne smijete neprestano raditi. Dođite, javljeno mi je da vam je večera spremna.
Uzeo me pod ruku i otišli smo u susjednu sobu, gdje sam zatekao na stolu izvrsnu večeru. Grof se ponovno ispričao, rekavši daje već jeo izvan kuće. No sjeo je kao i prethodne večeri i pričao sa mnom dok sam jeo.
Nakon večere sam zapričo, kao i sinoć, a Grof je ostao sa mnom te smo satima pričali, dok me on zapitkivao o svemu. Imao sam dojam da je već vrlo kasno, no ništa nisam rekao, jer sam osjećao svojom dužnošću udovoljiti svim prohtjevima mog domaćina. Nisam bio pospan, jer me dugotrajni jučerašnji san okrijepio; no svejedno sam osjetio onu jezu koja spopada čovjeka u zoru, sličnu prijelazu plime u oseku. Kažu da ljudi na samrti običnu umiru u zoru ili pak kad plima prelazi u oseku. Svatko tko je – umoran, a vezan uz neku dužnost – osjetio tu promjenu u ozračju, vrlo će lako povjerovati u to. Odjednom smo začuli kukurikanje pijetla, koje je s natprirodnom oštrinom pristiglo kroz svježi jutarnji zrak.
– Jao, evo nam opet jutra! – reče grof Drakula, skočivši na noge. – Kako li sam bezobziran tjerajući vas da tako dugo bdijete. Morale malo manje zanimljivo pričati o mojoj dragoj novoj domovini Engleskoj, tako da ne smetnem s uma koliko nam brzo prolazi vrijeme.
Uz uljudni naklon, brzo me napustio.
Ja sam otišao u svoju sobu i razmaknuo zavjese, no nije se vidjelo ništa naročito; prozor mije gledao prema dvorištu te sam mogao vidjeti samo toplo sivilo neba koje se razdanjivalo. Stoga sam opet navukao zavjese i zapisao današnje događaje.
8. svibnja.
Kad sam prije zapisivao u ovaj dnevnik, počeo sam se pribojavati da pišem previše razvučeno, no sad mi je drago što sam od samog početka ulazio u pojedinosti jer ovo mjesto i sve u svezi s njime toliko je čudnovato da me jednostavno obuzima nelagoda. Rado bih da sam negdje drugdje, na sigurnome, ili pak da nikada nisam ni došao. Možda sav taj čudnovati noćni život utječe na mene, ali bilo bi lijepo kad bi to bilo sve! Mogao bih to podnijeti kad bih ovdje mogao s nekim pričati, ali nema nikoga. Mogu razgovarati jedino s Grofom, a što se njega tiče, imam dojam da sam ja jedina živa duša na ovome mjestu. Držat ću se činjenica koliko god budem mogao; to će mi pomoći da ne klonem duhom. Ne smijem dopustiti da me uobrazilje izlude. U tom bih slučaju bio izgubljen.
Otišao sam u krevet i spavao tek nekoliko sati. Osjetio sam da više neću moći zaspati te sam ustao. Objesio sam svoje zrcalo pokraj prozora i upravo sam se počeo brijati kad sam iznenadno osjetio ruku na ramenu i Grofov glas rekao mi je "Dobro jutro!" Preplašio sam se jer me zapanjilo to što ga nisam vidio, a cijela se soba iza mene odražavala u zrcalu. Trgnuvši se, malo sam se porezao, ali nisam to odmah primijetio.
Uzvrativši Grofu pozdrav, ponovno sam se okrenuo prema zrcalu da vidim kako sam to mogao pogriješiti.
Ovog puta nije bilo nikakve greške, jer čovjek mi je bio sasvim blizu i mogao sam ga vidjeti preko ramena. Ali u zrcalu se uopće nije odražavao! Vidjela se čitava soba iza mene, no nije bilo ni traga nekom čovjeku, osim mene. To me preplašilo i nakon svih onih neobičnih događaja još mi pojačalo onu neodređenu nelagodu koju sam uvijek osjećao kad je Grof u blizini. No istog sam trenutka primijetio da mi porezotina malo krvari, te da mije krv potekla preko brade. Odložio sam britvu te odmah počeo tražiti stipsu. Kad mi je Grof ugledao lice, oči su mu bljesnule demonskim bijesom i odjednom mije navalio na grlo. Ustuknuo sam i njegova je ruka dodirnula krunicu. To je u njemu izazvalo trenutačnu promjenu jer bijes ga je tako brzo prošao da sam jedva mogao povjerovati da gaje uopće i bilo.
– Pripazite – reče – pripazite da se više ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite. – Zatim je zgrabio zrcalo i nastavio: – A ovo je gadost zbog koje je došlo do nevolje. To je gnusna tričarija koju je stvorila ljudska taština. Riješimo je se!
Otvorio je teški prozor svojom strahovito snažnom rukom i bacio van zrcalo, koje se razbilo u tisuću komadića na dvorišnome kamenju daleko ispod nas. Zatim je otišao bez riječi. To me vrlo uzrujalo jer nisam znao kako ću se brijati, osim ako se budem gledao u poklopcu sata ili pak u dnu posude za brijanje, koja je, srećom, bila od metala.
Kad sam otišao u blagovaonicu, zajutrakje bio prostrt; no nigdje nisam vidio Grofa. Stoga sam doručkovao sam. Čudno je kako još nisam vidio da Grof nešto jede ili pije. Zacijelo je veliki čudak! Nakon doručka, malo sam istražio dvorac. Otišao sam niz stubište i pronašao jednu sobu koja je okrenuta na jug. Pogled iz nje bio je prekrasan i s mjesta na kojem sam stajao sve je bilo na vidiku. Dvorac se nalazi na samome rubu strahovite provalije. Kamen bačen s prozora padao bi oko tristo metara prije nego što bi udario o tlo! Dokle seže oko, prostire se tek more zelenih krošnji, s povremenim dubokim usjekom gdje se nalazi kakav ponor.
Tu i tamo protežu se srebrnaste niti, gdje rijeke zavijaju u dubokim klancima kroz šume.
Ali nisam baš raspoložen za opisivanje krasota. Kad sam se nagledao tog prizora, krenuo sam se dalje u istraživanje; posvuda samo vrata, vrata, vrata, sva zaključana i zasunjena. Nema nijednog dostupnog izlaza osim kroz prozore u zidinama dvorac.
Dvorac je pravi pravcati zatvor, a ja sam zatvorenik!
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak)
5. svibnja.
Valjda sam zaspao tijekom vožnje, jer da sam bio potpuno budan, zacijelo bih zapazio da se približavamo takvu iznimnom mjestu. U mraku je dvorište djelovalo vrlo prostrano, a kako je iz njega vodio put kroz više tamnih prolaza, smještenih ispod velikih lukova, vjerojatno se činio i većim nego što je doista bilo. Još ga nisam imao prilike vidjeti pri danjem svjetlu.
Kad se kočija zaustavila, vozač je iskočio na tlo te mi ispružio ruku kako bi mi pomogao da siđem. I opet sam, htio-ne htio, zapazio njegovu iznimnu snagu. Ruka mu je doslovce bila poput čeličnog tijeska kojim bi mi mogao smrskati šaku kad bi mu se to prohtjelo. Izvadio je moje stvari i smjestio ih na tlo pokraj mene, dok sam ja stajao pokraj jednih velikih vrata, starih i načičkanih velikim željeznim čavlima, ugrađenih u postranični dovratak od masivna kamena. U prigušenoj svjetlosti mogao sam vidjeti čak i to daje kamen izdašno izrezbaren, no da su rezbarije u velikoj mjeri pohabane od starosti i klimatskih uvjeta. Dok sam stajao, vozač je ponovno skočio na sjedalo i zatresao uzdama; konji su sunuli naprijed i čitava je zaprega nestala u jednom od mračnih otvora.
Stajao sam u tišini tamo gdje sam se zatekao jer nisam znao što učiniti. Nije bilo ni traga nekakvu zvonu niti pak zvekiru; nije bilo vjerojatno da bi moj glas prošao kroz one smrknute zidine i zamračene prozore. Vrijeme koje sam proveo u čekanju činilo se gotovo beskrajnim i počele su me opsjedati zle slutnje i bojazni. Na kakvo sam to mjesto došao i među kakve ljude? U kakvu sam se zlosretnu pustolovinu upustio? Je li ovo bio uobičajen događaj iz života akvizitera nekretninama koji je poslat kako bi protumačio jednome strancu kupnju posjeda u Londonu? Akviziter nekretninama! Mini se to ne bi dopalo. Sad sam pravni zastupnik, jer sam baš prije puta dobio obavijest da sam s uspjehom položio ispit; tako sam sada pravi-pravcati pravni zastupnik! Počeo sam si trljati oči i štipkati se kako bih utvrdio jesam li budan. Sve mi se to činilo poput neke strašne noćne more i očekivao sam da ću se iznenada probuditi i zateći se kod kuće, dok zora nadire kroz prozore, kao što bih se ponekad osjećao nakon prenaporna dana. Ali moja je put reagirala na štipkanje, a ni oči mi se nisu dale zavarati. Bio sam sasvim budan, i to u Karpatima. Preostalo mi je jedino da budem strpljiv i pričekam dolazak jutra.
– Baš kad sam dolazio do tog zaključka, čuo sam teške korake koji su mi se približavali s one strane velikih vrata, te kroz pukotine ugledao žmirkanje svjetlosti koja mi se približavala. Uslijedilo zveckanje lanaca te škripa masivna zasuna kojega je netko pomaknuo u stranu. Uz glasan štropot, koji je svjedočio o dugotrajnu vremenu tijekom kojeg se brava nije koristila, okrenuo se ključ i velika su se vrata rastvorila.
S njihove druge strane stajao je jedan visoki starac, glatko obrijan s iznimkom vrlo dugačkih brkova, odjeven u crno od glave do pete, bez ijedne mrlje ikakve boje na sebi. U ruci je držao prastaru srebrnu svjetiljku u kojoj je plamen gorio bez ikakva odvoda za dim ili staklene kugle, te bacao dugačke nemirne sjenke dok je treperio na propuhu kraj otvorenih vrata. Starac mi je otmjenim pokretom desne ruke dao znak da uđem te rekao na izvršnome engleskom, no s neobičnim izgovorom: – Dobro došli u moju kuću! Uđite svojom slobodnom voljom! Nije načinio ni korak da mi krene ususret, već je ostao stajati poput kipa, kao da ga je izraz dobrodošlice skamenio. No u trenutku kad sam prekoračio prag, žustro je krenuo prema naprijed, ispružio ruku i tako silovito se rukovao sa mnom da sam žmirnuo od boli, a taj je učinak bio pojačan okolnošću da mu je ruka bila hladna poput leda; sličnija ruci mrtvaca nego ruci živa čovjeka.
– Dobro došli u moju kuću! – ponovio je. – Uđite slobodno. Otiđite u miru i ostavite ovdje dio veselja što ga donosite!
Stisak njegove ruke bio je toliko nalik onome što ga bijah zapazio kod kočijaša, čije lice nisam ni vidio, da sam se na trenutak zapitao nije li to ista osoba.
– Grof Drakula? – priupitao sam ga kako ne bih bio u zabludi. Uljudno se naklonio i odgovorio mi: – Ja sam Drakula i želim vam dobrodošlicu u moju kuću, gospodine Harker. Uđite, noćni je zrak studen, a vi ste jamačno već željni jela i počinka.
Još dok je to govorio, odložio je svjetiljku na izbočinu na zidu te prešao prag i uzeo moju prtljagu. Unio ju je prije nego što sam ga dospio spriječiti. Prosvjedovao sam, no on se nije dao smesti.
– Ne, gospodine, vi ste moj gost. Kasno je i moje sluge nisu na raspolaganju. Dopustite da se ja pobrinem za vašu udobnost.
Ustrajao je u tome da mi ponese stvari kroz hodnik, a zatim velikim zavojitim stubištem, te još jednim dugačkim hodnikom na čijem su kamenom podu naši koraci teško odzvanjali. Na kraju hodnika rastvorio je teška vrata i ja sam se razveselio ugledavši dobro rasvijetljenu sobu u kojoj je bio jedan stol rasprostrt za večeru, dok je u golemu ognjištu živahno plamsala velika vatra od svježe pridodanih cjepanica.
Grof je zastao, odložio moje torbe, zatvorio vrata, prešao prostoriju i otvorio još jedna vrata, koja su vodila u malenu osmerokutnu sobu osvijetljenu jednom jedinom svjetiljkom, te, koliko se moglo vidjeti, bez ijedna prozora. Prošavši kroz tu sobu, otvorio je još jedna vrata i pozvao me da uđem. Ukazao se lijep prizor. To je bila dobro rasvijetljena spavaća soba, u kojoj je na ognjištu gorjela još jedna vatra, u koju je također nedavno bilo dodano drvo, no prije vrlo malo vremena jer su cjepanice na vrhu bile još svježe, što je izazivalo muklu grmljavinu u široku dimnjaku. Sam mi je Grof unio prtljagu u sobu te se povukao.
– Nakon vašeg putovanja – rekao mi je prije nego stoje zatvorio vrata – sigurno se želite osvježiti i obaviti toaletu. Nadam se da ćete pronaći sve što vam treba. Kad budete spremni, dođite u drugu sobu, gdje ćete naći pripremljenu večeru.
Svjetlost i toplina te Grofova uljudnost kao da su raspršile sve moje brige i strahove. Došavši k sebi, shvatio sam da sam već napola skapao od gladi. Brzo sam se uredio te otišao u susjednu prostoriju.
Večera mi je već bila prostrta. Moj domaćin, koji je stajao s jedne strane velikog kamina, naslonivši se na njegovu kamenu stijenku, otmjeno je mahnuo rukom prema stolu.
– Molim vas, sjednite i večerajte po volji – rekao je. – Nadam se da ćete me ispričati što vam se neću pridružiti, ali već sam objedovao, a nemam običaj večerati.
Uručio sam mu zapečaćeno pismo koje mi je povjerio g. Hawkins. Otvorio gaje i pročitao s ozbiljnim izrazom na licu, te mi ga je, uz šarmantan osmijeh, dao na čitanje. Barem jedan ulomak tog pisma silno me razveselio: Vrlo mi je žao zbog toga što mi napad gihta, od kojeg neprestano bolujem, na neko vrijeme apsolutno zabranjuje bilo kakvo putovanje; no drago mije što mogu reći da Vam šaljem dostojnu zamjenu, čovjeka u kojeg imam puno povjerenje. To je jedan mladić, pun energije i nadaren na svoj način te vrlo pouzdan. Povjerljiv je i oprezan na jeziku, a u mojoj je službi stasao u muškarca. On će Vam biti na raspolaganju cijelo vrijeme posjeta kod Vas i udovoljit će svim Vašim prohtjevima.
Grof je prišao stolu i skinuo poklopac s jedne posude, a ja sam se odmah bacio na izvrsnu pečenu piletinu. Uz to, za večeru je bio sir, salata i boca starog tokajca, kojeg sam popio dvije čaše. Dok sam jeo, Grof mi je postavio mnogobrojna pitanja u svezi s mojim putovanjem i ja sam mu malo-pomalo ispričao sve što mi se dogodilo.
Uz priču sam dovršio večeru te po želji svog domaćina privukao stolicu vatri i zapalio cigaru koju mi je ponudio, ispričavši mi se što i sam ne puši. Sad sam ga imao prilike promotriti i zaključio sam da je vrlo markantna izgleda.
Po crtama lica u najvećoj je mjeri podsjećao na orla; nos mu je bio tanak i kukast, a nozdrve neobično svinute; imao je visoko i zaobljeno čelo, dok mu je kosa bila prorijeđena na sljepoočnicama, ali inače gusta.
Obrve su mu bile osobito guste te su mu se gotovo spajale iznad nosa, a bile su tako čupave da su se gotovo kovrčale. Usta, koliko sam ih mogao vidjeti ispod njegovih gustih brkova, bila su nepokretna i pomalo okrutna izgleda, s čudnovato oštrim bijelim zubima koji su mu bili istureni preko usana. Iznimno crvenilo tih usana upućivalo je na zapanjujuću vitalnost ovako vremešna čovjeka. Osim toga, uši su mu bile blijede i vrlo šiljaste na vršcima, brada široka i snažna, a obrazi čvrsti, koliko god mršavi. Prevladavao je izgled neuobičajena bljedila.
Već sam i prije zapazio njegove šake, dok su mu počivale na koljenima pri svjetlosti vatre i činile su mi se vrlo bijele i fine. No sada, kad sam ih vidio izbliza, morao sam primijetiti da su prilično grube, široke, sa zdepastim prstima. Čudnovata stvar, u središtu dlanova rasle su mu dlake. Nokti su mu bili dugački i njegovani, izbrušeni u oštri vršak. Kad se Grof nagnuo nad mene i dodirnuo me rukama, nisam mogao suspregnuti drhtaj. Možda je stvar bila u tome da mu je zaudaralo iz usta, jer obuzela me strahovita mučnina koju nisam mogao prikriti koliko god se trudio. Grof je to očigledno primijetio te je ustuknuo; zatim je ponovno sjeo sa svoje strane kamina, uz nekakav mračan smiješak kojim je najjače dosad razotkrio svoje dugačke zube. Obojica smo šutjeli neko vrijeme, a kad sam pogledao prema prozoru, ugledao sam prvi prigušeni tračak nadolazeće zore. Činilo se daje sve obuzela neobična tišina, no kad sam bolje osluhnuo, čuo sam iz smjera doline ispod nas zavijanje mnogobrojnih vukova. Grofu su zablistale oči.
– Slušajte ih... djeca noći. Kakvu glazbu proizvode! – reče. Vjerojatno je zamijetio na mome licu neki izraz koji mu nije bio jasan jer je dodao: – Ah, gospodine, vi gradska čeljad ne možete se uživjeti u osjećaje lovca. Ali sigurno ste već umorni – dodao je ustavši. – Spavaonica vam je spremna i sutra spavajte do mile volje. Ja moram nekamo ići i vraćam se tek poslijepodne. Dobro spavajte i lijepo sanjajte!
Uz uglađen naklon, sam mi je otvorio vrata osmerokutne sobe i ja sam ušao u svoju spavaonicu.
Ne mogu se načuditi svemu ovome. U brizi sam; bojim se; pomišljam na čudne stvari koje se ne usuđujem priznati ni samome sebi. Neka me Bog čuva, pa makar zbog mojih najdražih!
7. svibnja.
Opet je rano jutro, no odmorio sam se i ugodno proveo zadnjih dvadeset četiri sata. Spavao sam dokasna i sam se probudio.
Kad sam se odjenuo, otišao sam u prostoriju gdje smo večerali i pronašao prostrti hladan doručak, dok je kava bila održavana vrućom, smještena u posudi na ognjištu. Na stolu je bilo pismo u kojem je pisalo:
Prisiljen sam izbivati neko vrijeme. Nemojte me čekati.
D.
Prihvatio sam se zajutarka i s užitkom se najeo. Kad sam dovršio, potražio sam zvonce tako da posluga zna da sam gotov, ali nisam ga pronašao. U ovoj kući nedostaju neke doista stvari s obzirom na to da su posvuda oko mene vidljivi očigledni dokazi golema bogatstva. Servis za jelo je zlatan, i to tako prekrasno izrađen da mu je vrijednost zacijelo golema. Zastori i tapetarija na stolicama i sofama te dekor na mom krevetu od najskupljih su i najljepših materijala i vrijednost im je vjerojatno bila golema u vrijeme kad su izrađeni, jer stoljećima su stari, premda izvrsno očuvani. Vidio sam nešto slično u dvorcu Hampton, no ondje su takve tkanine bile izlizane i izjedene od moljaca. No, s druge strane, ni u jednoj prostoriji nema zrcala. Nema čak ni toaletnog zrcala na mome stoliću, pa sam morao uzeti iz svoje torbe malo zrcalo za brijanje kako bih se mogao obrijati i počešljati. Još nigdje nisam vidio ni jednoga slugu, niti pak čuo u okolici dvorca ikakav zvuk osim zavijanja vukova. Pošto sam se najeo – ne znam je li to bio doručak ili večera jer sam jeo između pet i šest sati – neko sam vrijeme tražio nešto za čitanje, jer nisam se htio vrzmati dvorcem sve dok ne zamolim Grofa za dopuštenje. U sobi nije bilo apsolutno ničega, ni knjiga, ni novina, čak ni pisaćeg papira, pa sam otvorio jedna druga vrata u sobi i otkrio svojevrsnu knjižnicu. Iskušao sam i vrata nasuprot mojima, no ona su bila zaključana.
U knjižnici sam, na svoju veliku radost, pronašao mnoštvo knjiga na engleskome, kojima su bile napučene čitave police, te uvezane sveske časopisa i novina. Stol u sredini prostorije bio je krcat engleskim časopisima i novinama, premda ništa nije bilo novijeg datuma. Bilo je knjiga svih vrsta: povijest, zemljopis, politika, političko gospodarstvo, botanika, geologija, pravo... Sve su se odnosile na Englesku i život u Engleskoj sa njegovim običajima i navikama. Bilo je čak i takvih priručnika kao što je vodič kroz London, s adresama raznih tvrtki, Whitakerov zbornik, spisak djelatnih vojnih časnika, te, što mi je posebno razgalilo srce, spisak pravnih zastupnika.
Dok sam pregledavao knjige, otvorila su se vrata i ušao je Grof. Srdačno me pozdravio i izrazio nadu da sam se dobro odmorio.
– Drago mi je što ste pronašli ovo mjesto – nastavio je – jer sam siguran da ovdje ima mnogo stvari koje će vas zanimati. Ovi prijatelji- tu je položio ruku na nekoliko knjiga – bili su mi dobro društvo i u proteklih su mi nekoliko godina, sve otkako sam došao na zamisao da odem u London, pružili mnogo, mnogo sati zadovoljstva. Zahvaljujući njima upoznao sam vašu veliku Englesku; a nju poznavati znači i voljeti je. Čeznem za time da prošećem napučenim ulicama vašeg veličanstvenog Londona, da se nađem u ljudskoj vrevi, da sudjelujem u njezinu životu, njezinim promjenama, njezinoj smrti i u svemu stoje čini time što jest. Ali, jao! Zasad poznajem vaš jezik samo preko knjiga. Djelujem li vama, prijatelju moj, kao da se služim njime?
– Ali Grofe – rekao sam – vi temeljito poznajete engleski i tečno ga govorite!
Naklonio mi se uz ozbiljan izraz.
– Hvala vam, prijatelju, na toj vrlo laskavoj primjedbi, ali ipak se bojim da činim tek prve korake po cesti kojom bih rado putovao. Istina, poznajem gramatiku i riječi, ali ne znam ih izgovarati.
– Dapače – rekoh – vi izvrsno govorite.
– Nije tako – odgovori on. – Sasvim mi je jasno da bi me po govoru svatko odmah prepoznao kao stranca, kad bih se našao u Londonu. To mi nije drago. Ovdje sam plemić; boljar sam. Obični ljudi znaju za mene, a ja sam gospodar. Ali stranac u nepoznatoj zemlji nije nitko i ništa; ljudi ga ne poznaju, a kad nekoga ne poznajete, nije vas ni briga za njega. Bit ću zadovoljan kad budem poput svih ostalih, tako da nitko ne zastane kad me vidi, niti pak zastane u govoru kad čuje kako ja govorim, te kaže "Ha, ha! Stranac!" Već sam toliko dugo gospodar da i dalje želim biti gospodarem; ili barem da nitko ne bude moj gospodar. Vi niste došli ovamo samo kao predstavnik mog prijatelja Petera Hawkinsa iz Exetera, da ugovorimo poslove glede mog novog posjeda u Londonu. Nadam se da ćete neko vrijeme ostati ovdje, tako da kroz razgovor mogu naučiti engleski izgovor. Želio bih da mi naglasite svaku pogrešku, pa i najmanju, koju budem načinio u govoru. Zao mi je što sam danas trebao biti tako dugo odsutan, ali znam da ćete oprostiti čovjeku koji obavlja tolike važne poslove.
Naravno, ja sam mu rekao da u potpunosti može računati na mene te zapitao smijem li dolaziti u ovu sobu kad god poželim.
– Da, svakako – odgovorio mi je, te dodao: – Smijete ići posvuda po dvorcu, osim tamo gdje su vrata zaključana, a tamo, dakako, nećete ni htjeti ići. Za sve to postoji razlog. Da ste vidjeli ono što sam ja vidio i kad biste znali ono što ja znam, vjerojatno biste to bolje razumjeli.
Rekao sam da sam uvjeren u to i on je nastavio: – Nalazimo se u Transilvaniji, a Transilvanija nije Engleska. Naši običaji razlikuju se od vaših i mnoge stvari učinit će vam se čudnima. Dapače, iz onoga što ste mi ispričali o svojim dosadašnjim iskustvima i sami već znate o kakvim bi se čudnim stvarima moglo raditi.
To je potaknulo dugotrajni razgovor. Bilo je očigledno da je raspoložen za pričanje, pa sam mu, makar zbog same konverzacije, postavio mnogobrojna pitanja u svezi sa stvarima koje su mi se već dogodile ili sam čuo za njih. Izbjegavao je neke teme ili bi skrenuo razgovor na nešto drugo, praveći se da ne razumije što ga pitam. No uglavnom je vrlo otvoreno odgovarao na sva moja pitanja. Kako se naš razgovor odvijao, ja sam bio sve hrabriji pa sam ge zapitao za neke čudnovate stvari od prethodne noći, primjerice, zašto je kočijaš odlazio na mjesta gdje je vidio plavičaste plamičke. Objasnio mi je kako se vjeruje da se jedne određene noći u godini, točnije, prethodne noći, kad svi zli duhovi imaju punu slobodu, na svakome mjestu gdje je skriveno blago pojavljuje plavičasti plamičak.
– Nema nikakve sumnje – nastavio je – da je blago skrivano u području kroz koje ste sinoć prolazili jer su se za to tlo stoljećima tukli Vlasi, Sasi i Turci. Štoviše, teško da u cijelome ovom podurčju postoji i stopa tla koja nije natopljena ljudskom krvlju, bilo domoljuba, bilo osvajača. U stara vremena bilo je nemirnih razdoblja, kad su Austrijanci i Madžari pristizali u hordama, a rodoljubi bi im krenuli ususret, i muškarci i žene, i starci i djeca, te čekali njihov dolazak na stijenama iznad klanaca kako bi ih satrli svojim umjetno izazvanim lavinama. Kad bi osvajač izvojevao pobjedu, malo je toga našao jer bi sve dragocjenosti bile skrivene u prijateljskome tlu.
– Ali kako to – zapitao sam – daje toliko dugo ostalo neotkriveno kad postoji siguran pokazatelj, samo ako se čovjek potrudi potražiti?
Grof se nasmiješi i dok su mu se usnice razvukle preko desni, na neobičan su se način ukazali njegovi dugi, oštri očnjaci.
– Zato što vam je seljak u duši kukavica i glupan! – odgovorio je. – Oni plamičci pojavljuju se samo jedne noći u godini i te noći nijedan čovjek u ovoj zemlji neće ni proviriti izvan svoje kuće, ne bude li baš morao.
Osim toga, dragi gospodine, čak i da iziđe, ne bi znao što mu je činiti. Eto, čak i seljak za kojeg mi kažete daje obilježavao mjesta gdje su se pojavljivali plamičci ne bi znao po danjem svjetlu potražiti ta mjesta. Usudio bih se prisegnuti da čak ni vi ne biste mogli pronaći ta mjesta.
– Tu ste u pravu – rekoh. – Nemam ni najmanju predodžbu čak ni o tome gdje bih išao tražiti.
– Hajde – rekao je naposljetku – pričajte mi o Londonu i o kući koju ste mi našli.
Ispričao sam se zbog svoje nemarnosti te otišao u svoju sobu i izvadio iz torbe spise. Dok sam ih slagao po redu, čuo sam iz susjedne sobe zveckanje porculana i srebrnine i kad sam se vratio tamo, opazio sam da je stol raspremljen, a svjetiljka zapaljena, jer već je bio mrkli mrak. Svjetiljke su bile zapaljene i u radnoj sobi, odnosno knjižnici, i zatekao sam Grofa gdje leži na sofi i čita ni više ni manje nego Bradshawov vodič kroz engleski jezik. Kad sam ušao, maknuo je sa stola sve knjige i spise; potom smo se zajedno posvetili svim mogućim planovima, dokumentima i proračunima. Sve gaje zanimalo i postavio mije bezbroj pitanja u svezi s posjedom i njegovom okolicom. Bilo je očigledno daje prethodno već proučio sve što je našao vezano uz susjedstvo jer je na kraju ispalo da zna o tome mnogo više nego ja. Kad sam mu to rekao, odvratio mi je: – Ali prijatelju, zar to nije bilo nužno s moje strane? Kad odem tamo, bit ću sasvim sam, i moj prijatelj Harker Jonathan... No, ispričavam se, u mojoj je zemlji običaj navoditi prezime prije imena... Moj prijatelj Jonathan Harker neće biti pokraj mene kako bi me ispravljao i pružio mi pomoć. On će biti u Exeteru, miljama daleko, i vjerojatno će se baviti pravnim spisima s mojim drugim prijateljem, Peterom Hawkinsom. Da, da!
Stali smo temeljito raspravljati o kupnji posjeda kod Purfleeta. Kad sam mu iznio sve činjenice i dao mu da potpiše sve potrebne papire te napisao uz njih pismo namijenjeno g. Hawkinsu, počeo me zapitkivati kako sam otkrio takvo prikladno mjesto. Pročitao sam mu bilješke koje sam tom prilikom zapisao i koje ovdje navodim: Kod Purfleeta, na jednoj sporednoj cesti, naišao sam baš na takvo mjesto kakvo se po svoj prilici traži i tamo je stajao trošni natpis da je to mjesto na prodaju. Okruženo je prastarim visokim zidom, sazdanim od masivna kamenja, i nije održavano već čitavi niz godina. Zatvorena ogradna vrata načinjena su od teške stare hrastovine i željeza i sva su izjedena od hrđe.
Posjed se zove Carfax, što je nesumnjivo iskrivljena verzija starog naziva Quatre Face, jer kuća ima četiri pročelja, postavljena u skladu s četiri glavne strane na kompasu. Cjelokupni posjed ima kakvih dvadesetak jutara i u potpunosti je okružen čvrstim zidom koji sam već spomenuo. Na njemu raste mnogobrojno drveće, zbog čega na mjestima djeluje turobno, a ima ijedna duboka bara ili jezerce mračna izgleda, koje očigledno dopunjuje neki izvor Jer voda Je bistra i otječe u vidu povećeg potoka. Kuća je vrlo velika s karakteristikama svih graditeljskih stilova od srednjega vijeka do danas. Jedno je krilo od silno debela kamenja, s tek nekoliko visoko postavljenih prozora; zatvoreno je teškim željeznim zasunom. Izgleda poput dijela kakve utvrde i nalazi se nedaleko od neke kapelice ili crkve. Nisam mogao ući unutra jer nisam dobio ključ vrata koja vode onamo iz kuće, ali sam ga svojom fotografskom kamerom snimio iz više kutova. Kuća je dozidana tom zdanju, ali je vrlo razvedene strukture i mogu tek nagađati koliku površinu zauzima, no zacijelo vrlo veliku. U blizini se nalazi tek nekoliko kuća, a jedna od njih je i vrlo velika zgrada tek nedavno dograđena u sklopu privatnog sanatorija za duševne bolesnike. No, ona nije vidljiva s posjeda.
– Drago mi je što je stara i velika – reče kad sam dovršio. – Ja potječem iz vrlo stare obitelji i život u novoj kući bi me dotukao. Kuća se ne može u jednom danu učiniti pogodnom za život, a u stoljeće ulazi tako malo dana. Drago mi je i to što je tamo kapelica iz starih vremena. Nama plemićima iz Transilvanije ne sviđa se pomisao da bi nam kosti mogle počivati uz prosti puk. Ja ne tražim ni veselje ni radost, niti pak vedru čulnost sunčeve svjetlosti i žubora vode, što su toliko po volji mladim i vedrim ljudima. Ja više nisam mlad i moje srce, nakon svih tih turobnih godina oplakivanja mrtvih, nije sklono veselju. Nadalje, zidine mog dvorca su narušene; sve je puno sjenki i vjetar diše hladnim dahom kroz napukle bedeme i prozorska krila. Volim mrak i sjenke i najdraže mi je biti nasamo sa svojim mislima.
Njegove riječi i izgled nekako se nisu poklapali, ili mu je pak zbog izgleda lica osmijeh djelovao zloćudno i smrknuto.
Na posljetku je uz ispriku napustio moje društvo, zamolivši me da pokupim sve svoje spise. Izbivao je neko vrijeme i stao sam proučavati knjige na stolu. Jedna je bila atlas, koji se rasklopio na Engleskoj, kao daje često koristio taj zemljovid. Pogledavši ga, otkrio sam da su neka mjesta bila obilježena kružićima; zapazio sam da je jedno od tih mjesta u blizini Londona, s istočne strane, otprilike tamo gdje je smješten njegov novi posjed; druga dva bila su Exeter te Whitby na obali Yorkshirea.
Prošlo je dobrih sat vremena prije nego što se Grof vratio.
– Oho! – rekao je. – Još ste za knjigama? Dobro! Ali ne smijete neprestano raditi. Dođite, javljeno mi je da vam je večera spremna.
Uzeo me pod ruku i otišli smo u susjednu sobu, gdje sam zatekao na stolu izvrsnu večeru. Grof se ponovno ispričao, rekavši daje već jeo izvan kuće. No sjeo je kao i prethodne večeri i pričao sa mnom dok sam jeo.
Nakon večere sam zapričo, kao i sinoć, a Grof je ostao sa mnom te smo satima pričali, dok me on zapitkivao o svemu. Imao sam dojam da je već vrlo kasno, no ništa nisam rekao, jer sam osjećao svojom dužnošću udovoljiti svim prohtjevima mog domaćina. Nisam bio pospan, jer me dugotrajni jučerašnji san okrijepio; no svejedno sam osjetio onu jezu koja spopada čovjeka u zoru, sličnu prijelazu plime u oseku. Kažu da ljudi na samrti običnu umiru u zoru ili pak kad plima prelazi u oseku. Svatko tko je – umoran, a vezan uz neku dužnost – osjetio tu promjenu u ozračju, vrlo će lako povjerovati u to. Odjednom smo začuli kukurikanje pijetla, koje je s natprirodnom oštrinom pristiglo kroz svježi jutarnji zrak.
– Jao, evo nam opet jutra! – reče grof Drakula, skočivši na noge. – Kako li sam bezobziran tjerajući vas da tako dugo bdijete. Morale malo manje zanimljivo pričati o mojoj dragoj novoj domovini Engleskoj, tako da ne smetnem s uma koliko nam brzo prolazi vrijeme.
Uz uljudni naklon, brzo me napustio.
Ja sam otišao u svoju sobu i razmaknuo zavjese, no nije se vidjelo ništa naročito; prozor mije gledao prema dvorištu te sam mogao vidjeti samo toplo sivilo neba koje se razdanjivalo. Stoga sam opet navukao zavjese i zapisao današnje događaje.
8. svibnja.
Kad sam prije zapisivao u ovaj dnevnik, počeo sam se pribojavati da pišem previše razvučeno, no sad mi je drago što sam od samog početka ulazio u pojedinosti jer ovo mjesto i sve u svezi s njime toliko je čudnovato da me jednostavno obuzima nelagoda. Rado bih da sam negdje drugdje, na sigurnome, ili pak da nikada nisam ni došao. Možda sav taj čudnovati noćni život utječe na mene, ali bilo bi lijepo kad bi to bilo sve! Mogao bih to podnijeti kad bih ovdje mogao s nekim pričati, ali nema nikoga. Mogu razgovarati jedino s Grofom, a što se njega tiče, imam dojam da sam ja jedina živa duša na ovome mjestu. Držat ću se činjenica koliko god budem mogao; to će mi pomoći da ne klonem duhom. Ne smijem dopustiti da me uobrazilje izlude. U tom bih slučaju bio izgubljen.
Otišao sam u krevet i spavao tek nekoliko sati. Osjetio sam da više neću moći zaspati te sam ustao. Objesio sam svoje zrcalo pokraj prozora i upravo sam se počeo brijati kad sam iznenadno osjetio ruku na ramenu i Grofov glas rekao mi je "Dobro jutro!" Preplašio sam se jer me zapanjilo to što ga nisam vidio, a cijela se soba iza mene odražavala u zrcalu. Trgnuvši se, malo sam se porezao, ali nisam to odmah primijetio.
Uzvrativši Grofu pozdrav, ponovno sam se okrenuo prema zrcalu da vidim kako sam to mogao pogriješiti.
Ovog puta nije bilo nikakve greške, jer čovjek mi je bio sasvim blizu i mogao sam ga vidjeti preko ramena. Ali u zrcalu se uopće nije odražavao! Vidjela se čitava soba iza mene, no nije bilo ni traga nekom čovjeku, osim mene. To me preplašilo i nakon svih onih neobičnih događaja još mi pojačalo onu neodređenu nelagodu koju sam uvijek osjećao kad je Grof u blizini. No istog sam trenutka primijetio da mi porezotina malo krvari, te da mije krv potekla preko brade. Odložio sam britvu te odmah počeo tražiti stipsu. Kad mi je Grof ugledao lice, oči su mu bljesnule demonskim bijesom i odjednom mije navalio na grlo. Ustuknuo sam i njegova je ruka dodirnula krunicu. To je u njemu izazvalo trenutačnu promjenu jer bijes ga je tako brzo prošao da sam jedva mogao povjerovati da gaje uopće i bilo.
– Pripazite – reče – pripazite da se više ne porežete. U ovoj je zemlji to opasnije nego što mislite. – Zatim je zgrabio zrcalo i nastavio: – A ovo je gadost zbog koje je došlo do nevolje. To je gnusna tričarija koju je stvorila ljudska taština. Riješimo je se!
Otvorio je teški prozor svojom strahovito snažnom rukom i bacio van zrcalo, koje se razbilo u tisuću komadića na dvorišnome kamenju daleko ispod nas. Zatim je otišao bez riječi. To me vrlo uzrujalo jer nisam znao kako ću se brijati, osim ako se budem gledao u poklopcu sata ili pak u dnu posude za brijanje, koja je, srećom, bila od metala.
Kad sam otišao u blagovaonicu, zajutrakje bio prostrt; no nigdje nisam vidio Grofa. Stoga sam doručkovao sam. Čudno je kako još nisam vidio da Grof nešto jede ili pije. Zacijelo je veliki čudak! Nakon doručka, malo sam istražio dvorac. Otišao sam niz stubište i pronašao jednu sobu koja je okrenuta na jug. Pogled iz nje bio je prekrasan i s mjesta na kojem sam stajao sve je bilo na vidiku. Dvorac se nalazi na samome rubu strahovite provalije. Kamen bačen s prozora padao bi oko tristo metara prije nego što bi udario o tlo! Dokle seže oko, prostire se tek more zelenih krošnji, s povremenim dubokim usjekom gdje se nalazi kakav ponor.
Tu i tamo protežu se srebrnaste niti, gdje rijeke zavijaju u dubokim klancima kroz šume.
Ali nisam baš raspoložen za opisivanje krasota. Kad sam se nagledao tog prizora, krenuo sam se dalje u istraživanje; posvuda samo vrata, vrata, vrata, sva zaključana i zasunjena. Nema nijednog dostupnog izlaza osim kroz prozore u zidinama dvorac.
Dvorac je pravi pravcati zatvor, a ja sam zatvorenik!
5 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 10:58 pm
Margita
Administrator
3.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak)
Kad sam zaključio da sam svojevrsni zatvorenik, prožeo me neki divlji strah. Stao sam juriti gore-dolje stubištima, pokušavajući otvoriti svaka vrata, zavirivši kroz svaki prozor na koji sam naišao. No, nakon nekog vremena uvjerenje o vlastitoj bespomoćnosti nadvladalo je sve druge osjećaje. Kad se sada, nakon nekoliko sati, prisjetim toga, pomišljam kako sam na trenutak zacijelo poludio jer sam se ponašao poput štakora u stupici. No, kad sam se sasvim uvjerio u to da sam bespomoćan, mirno sam sjeo, tako mirno da nikad u životu ništa smirenije nisam učinio, i stao razmišljati što bi bilo najpametnije poduzeti. Još uvijek razmišljam o tome i zasad nisam došao ni do kakvih konačnih zaključaka. Siguran sam samo u jednu stvar – neće biti korisno dati Grofu do znanja što sam otkrio. On dobro zna da sam zatočen, a budući da me on sam i zatočio, za što nesumnjivo ima razloga, samo bi mi bacao pijesak u oči kad bih mu se u potpunosti povjerio sa svim činjenicama. Koliko mogu zaključiti, moj će jedini plan biti zadržati svoja saznanja i svoje strahove za sebe te dobro otvoriti oči. Pouzdano znadem ovo: ili me poput malog djeteta zavaravaju moji vlastiti strahovi, ili sam u očajnički teškome položaju. Radi li se o ovome drugome, trebam i trebat ću svu svoju pamet da se izvučem.
Tek što sam došao do ovog zaključka, začuo sam kako se dolje zatvaraju velika vrata i znao sam da se Grof vratio. Nije odmah došao u knjižnicu, pa sam oprezno otišao u svoju sobu i zatekao ga gdje mi namješta postelju. Bilo je to čudno, ali samo je potvrdilo ono što sam cijelo vrijeme naslućivao – da u kući nema nikakve posluge. Kad sam ga kasnije vidio kroz pukotinu u vratima kako prostire stol u blagovaonici, sasvim sam se u to uvjerio. Ako sam obavlja sve te poslove, to je zacijelo dokaz da nema nikoga drugoga tko bi ih obavljao. To me preplašilo, jer ako nema nikoga drugoga u dvorcu, sam je Grof vjerojatno bio onaj kočijaš koji me doveo ovamo. To je užasna pomisao. Sto u tom slučaju znači činjenica da može upravljati vukovima, kao što je to učinio tek podigavši ruku u tišini? Kako to da su se svi ljudi u Bistrici i u kočiji užasno bojali za mene? Koje je značenje toga što su mi poklonili raspelo, češnjak, divlju ružu i glogovu granu? Blažena bila ona dobra žena koja mi je stavila krunicu oko vrata! Ona mi ulijeva utjehu i snagu svaki put kad je dodirnem. Čudnovato je kako mi stvar koju sam zahvaljujući odgoju oduvijek smatrao nepoćudnim idolopoklonstvom pruža pomoć u vrijeme usamljenosti i nevolje! Zar je moguće da ima nečega u srži samog tog predmeta ili je to tek posrednik, koji pruža opipljivu pomoć te priziva u misli sjećanja na sućut i utjehu? Uzmognem li, moram jednom proučiti to i pokušati se nekako odrediti prema toj stvari. U međuvremenu moram saznati sve što mogu o grofu Drakuli, jer to bi moglo pomoći mom razumijevanju. Noćas bi mogao pričati o sebi okrenem li razgovor na tu temu. No, moram biti vrlo pažljiv, kako ne bih pobudio sumnju.
Ponoć. Nadugo sam razgovarao s Grofom. Postavio sam mu nekoliko pitanja iz povijesti Transilvanije i on se izvanredno zagrijao za tu temu. Pričajući o događajima i ljudima, govorio je kao da je osobno svemu prisustvovao. To mije kasnije rastumačio tako što je rekao da svakome boljaru ponos kuće i imena predstavlja i osobni ponos, da je njihova slava i njegova slava, te da je njihova sudbina i njegova sudbina. Kad god je govorio o svojoj kući, uvijek bi rekao "mi", i gotovo da je pričao u množini, kao kad govori kralj. Htio bih da mogu zapisati točno sve što je rekao i kako je on rekao, jer mi je njegova priča djelovala vrlo upečatljivo. Kao da je u njoj bila sadržana cjelokupna povijest ove zemlje. Uzbudio se pričajući te počeo hodati po sobi, sučući svoje velike sijede brkove, stežući sve predmete koje je uzeo u ruke kao da će ih zdrobiti svojom silnom snagom. Rekao je i jednu stvar koju ću zabilježiti što vjernije budem mogao jer tu je na stanovit način ispričana povijest njegova roda: – Mi Šekeli imamo razloga za ponos jer u našim žilama teče krv mnogobrojnih hrabrih loza koje su se lavovski borile za plemstvo. Ovamo, u vrtlog europskih naroda, ugarsko je pleme donijelo s Islanda borbeni duh koji su im podarili Tor i Odin, a njihovi su ga ratnici gorljivo iskazali na obalama Europe, pa i šire, u Aziji i Africi, sve dok brojni narodi nisu pomislili kako su došli sami vukodlaci. I ovdje, kad su došli, zatekli su Hune, čiji se ratoborni gnjev pronio čitavom zemljom poput živa plamena, sve dok narodi na samrti nisu pomislili kako u njihovim žilama teče krv onih starih vještica koje su bile prognane iz Skitije te se sparile s vragovima u pustinji. Budale, kakve budale! Koji vrag, koja se vještica može mjeriti s veličinom Atile, čija krv teče u ovim žilama. – Podigao je svoje ruke. – Zar je čudo što smo bili pobjedonosna loza, što smo bili ponosni, što smo svaki put odbili Mađare, Lombardince, Avare, Bugare i Turke, kad god bi tisuće njihovih ljudi navalile na naše granice? Zar čudi to što su nas ovdje zatekli Arpad i njegove legije, pošto su prešli Mađarsku i došli do naše granice; to što je ondje priveden kraju Honfoglalas? A kad je stihija Mađara navrla prema istoku, ti su pobjednici prihvatili Sekele kao braću i povjerili nam višestoljetno čuvanje granice prema Turskoj; pa i više od toga, jer ta je graničarska dužnost vječita, i kao što Turci kažu, "voda spava, ali neprijatelj bdije". Tko je u Četiri Države spremnije od nas prihvatio "krvavi mač" ili se na ratni zov brže postrojio ispod kraljeva stijega? Kad se iskupljivala ona velika sramota moje zemlje, sramota Kasove, gdje su vlaški i mađarski stjegovi ustupili mjesto polumjesecu, tko je nego jedan iz moje loze kao vojvoda prešao Dunav i potukao Turke na njihovu vlastitom tlu? Da, bio je to jedan iz obitelji Drakula! Kakve li nesreće što je njegov vlastiti nečasni brat, pretrpjevši poraz, prodao Turcima svoje ljude i pribavio im sramotu ropstva! I upravo je taj Drakula nadahnuo jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju vojsku preko velike rijeke u Tursku. Kad bi ga potisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljena polja gdje su pali njegovi vojnici, jer znao je da sam može izvojevati konačnu pobjedu. Govorili su da misli samo na sebe. Koješta! Sto vrijede seljaci bez vođe? Kakve su posljedice ratovanja bez mozga i srca? I kad smo nakon mohačke bitke odbacili mađarski jaram, opet smo mi iz Drakuline loze bili predvodnici, jer duša nam nije mogla podnositi neslobodu. Ah, mladi gospodine, Šekeli, a obitelj Drakula predstavlja njihovo srce i dušu, njihov mozak i njihove mačeve, mogu se pohvaliti poviješću kakvu nikad ne mogu doseći napuhnute veličine poput Habsburgovaca i Romanovih. Ratnički su dani gotovi. Krv je previše dragocjena stvar u ovo vrijeme nečasnog mira; a slava velikih loza okončana je priča.
Jutro je već bilo blizu i otišli smo na spavanje. (Primjedba: ovaj dnevnik strahotivo nalikuje početku Tisuću i jedne noći, ili pak duhu Hamletova oca, jer sve se prekida kad zakukuriču pijetlovi.)
12. svibnja.
Započet ću s činjenicama, golim, neospornim činjenicama, koje imaju pokriće u knjigama i brojkama i u koje se ne može sumnjati. Ne smijem ih miješati s događajima koji počivaju na mojim osobnim zapažanjima, niti pak na mojim sjećanjima. Kad je sinoć Grof došao iz sobe, počeo me ispitivati o nekim pravnim stvarima, te o izvršavanju određenih poslova. Proveo sam naporan dan u proučavanju knjiga, te sam, tek toliko da budem nečime zaokupljen, ponovio neke pojedinosti koje su me ispitivali kad sam polagao ispit za pravnog zastupnika. U Grofovim je pitanjima bilo određene sustavnosti, pa ću ih pokušati zapisati istim redoslijedom; jednom bi mi to na neki način moglo koristiti.
Prvo me zapitao može li čovjek u Engleskoj imati dva ili više pravnih zastupnika. Rekao sam mu da ih može imati i deset ako hoće, no da ne bi bilo pametno zaposliti više od jednoga advokata pri jednome određenom poslu, jer više ih ne može istodobno djelovati, pa mu sasvim sigurno ne bi išlo u prilog kad bi drukčije postupio. Izgleda da je to shvatio u potpunosti te je nastavio pitanjem bi li u praksi bilo kakvih poteškoća ako povjeri jednome čovjeku, recimo, svoje bankovne poslove, a drugome brigu nad dopremom svojih stvari, u slučaju da mu zatreba lokalna pomoć negdje daleko od kuće bankovnog stručnjaka. Zamolio sam ga da mi to detaljnije objasni kako ga ne bih slučajno pogrešno posavjetovao.
– Dat ću vam primjer – reče. – Vaš i moj prijatelj, g. Peter Hawkins, u sjeni vaše prekrasne katedrale u Exeteru, koji je daleko od Londona, kupuje mi preko vas, dobri čovječe, posjed u Londonu. Dobro! A sad, ako se čudite što sam zaposlio osobu toliko udaljenu od Londona, umjesto nekoga tko ondje živi, reći ću vam otvoreno kako me na to navela želja da se udovolji samo mojim prohtjevima, a ne nekim lokalnim interesima. Budući da bi se stanovnik Londona mogao povesti za kakvim osobnim probitkom, ili pak time pomoći svome prijatelju, potražio sam agenta izdaleka, tako da djeluje isključivo u mom interesu. Recimo sad da bih ja, koji sam vrlo zaposlen, poželio poslati svoje stvari do primjerice Newcastlea, ili Durhama, ili Harwicha, ili pak Dovera. Ne bi li to bilo lakše obaviti ako povjerim posao nekom čovjeku koji živi u kojoj od tih luka ?
Odgovorio sam mu da bi to svakako bilo vrlo jednostavno, no da mi pravni zastupnici vrlo dobro surađujemo te da se lokalni poslovi mogu obaviti po nalogu bilo kojega pravnog zastupnika, tako da se stranka jednostavno može prepustiti skrbi jednog čovjeka, koji će izvršiti sve njene naloge riješivši je svih daljnjih briga.
– Ali – reče on – ja bih slobodno mogao sam unajmiti nekoga, zar ne?
– Naravno – odgovorio sam – i to često rade poslovni ljudi koji ne vole da bilo koji pojedinac bude upućen u sve njihove poslove.
– E, dobro! – rekao je, te nastavio zapitkivati o postupku prilikom pošiljki robe, o obrascima koje treba ispuniti, te o svim poteškoćama koje bi mogle iskrsnuti, a koje bi se pažljivom pripremom mogle izbjeći. Objasnio sam mu sve te stvari koliko sam god umio, a on je ostavio na mene dojam da bi mogao biti izvrstan pravni zastupnik, jer nije bilo nijedne stvari koju nije predvidio. Za čovjeka koji nikada nije bio u toj zemlji i koji se očigledno nije mnogo bavio takvom vrstom posla, raspolagao je izvanrednim znanjem i domišljatošću. Kad je saznao sve što ga je zanimalo, što sam mu ja protumačio koliko sam najbolje znao uz pomoć dostupnih knjiga, naglo je ustao i zapitao: – Jeste li u međuvremenu od vašega prvog pisma pisali našem prijatelju, g. Hawkinsu, ili kome drugome?
Uz ponešto gorčine u srcu odgovorio sam mu da još nisam, te nisam imao ni prilike ikome slati pisma.
– Pišite onda sad, moj mladi prijatelju – reče, položivši mi tešku ruku na rame – pišite našemu prijatelju i svima kome hoćete, pa im javite, ako želite, da ćete ostati sa mnom još mjesec dana.
– Zar želite da ostanem tako dugo? – zapitao sam jer mi se srce stegnulo na tu pomisao.
– Veoma to želim; dapače, neću da mi se to odbije. Kad je vaš gospodar, poslodavac, zovite ga kako god hoćete, poslao nekoga u svoje ime, bilo je dogovoreno da će ta osoba gledati jedino kako da ispuni moje želje. Ja sam bio široke ruke što se tiče novaca, zar ne?
Što sam mogao učiniti nego pristati? Bilo je to u interesu g. Hawkinsa, ne mojemu, pa sam morao misliti na njega, a ne na sebe. Osim toga, kad je god grof Drakula govorio, u njegovu pogledu i držanju bilo je nečega što me podsjetilo kako sam ja zatočenik te da ne bih imao izbora kad bih i htio. Grof je vidio svoju pobjedu u načinu na koji sam kimnuo glavom, a iz zabrinutog izraza na mom licu bilo mu je jasno da on vlada situacijom, jer je odmah to počeo iskorištavati, ali na svoj uglađeni način, kojemu se nije moglo oduprijeti: – Molim vas, dobri moj mladi prijatelju, nemojte u svojim pismima spominjati ništa drugo osim poslovnih stvari. Vaše će prijatelje nesumnjivo obradovati kad čuju da ste dobro, te da jedva čekate kako biste se vratili k njima. Nije li tako?
Dok je govorio, pružio mi je tri lista pisaćeg papira i tri omotnice. Bile su načinjene od najtanjeg inozemnog papira. Kad sam ih vidio, pogledao sam ga i primijetio njegov suzdržani osmijeh, dok su mu oštri očnjaci počivali na crvenoj donjoj usni. Shvatio sam isto tako dobro kao da mi je to sam rekao da moram pripaziti što pišem jer će on pronaći način da to pročita. Stoga sam odlučio sada napisati tek formalna pisma, ali potajno napisati podrobni izvještaj g. Hawkinsu i Mini, jer njoj mogu pisati stenografijom, koja će zbuniti Grofa bude li je vidio. Kad sam napisao dva pisma, i dalje sam mirno sjedio i počeo čitati knjigu, dok je Grof napisao nekoliko dopisa, služeći se pritom nekim knjigama na svome stolu. Nakon toga uzeo je moja dva pisma i priložio ih svojima te ih odložio uz svoj pribor za pisanje. Čim su se za njim zatvorila vrata, nagnuo sam se preko stola i pogledao pisma, koja su licem nadolje ležala na stolu. Nije me nimalo zapekla savjest jer sam imao osjećaj da se u takvim okolnostima moram zaštiti kako god budem mogao.
Jedno od tih pisama bilo je adresirano na Samuela F. Billingtoaa, Crescent 7, iz Whitbya; drugo pak na Herr Leutnera iz Vame; treće je bilo za tvrtku Coutts & Co. iz Londona, a četvrto za banku Klopstock & Billreuth iz Budimpešte. Drugo i četvrto pismo bilo je nezapečaćeno.. Upravo sam ih namjeravao pogledati kad sam ugledao kako se pomiče kvaka. Imao sam samo toliko vremena da vratim pisma na njihovo mjesto, nakon čega sam se zavalio u svoj stolac i opet zagledao u knjigu, prije nego što je Grof ušao u sobu držeći još jedno pismo u ruci. Uzeo je pisma sa stola i pažljivo nalijepio na njih marke. Zatim se okrenuo prema meni.
– Vjerujem da ćete mi oprostiti – reče – ali večeras imam mnogo osobnog posla. Nadam se da ćete naći sve što vam zatreba. Pri vratima se okrenuo, zastao na trenutak te rekao: – Dat ću vam jedan savjet, dragi moj mladi prijatelju, štoviše, najozbiljnije vas upozoravam da, napustite li ove odaje, ne zaspite ni u kojemu drugom dijelu dvorca. To je staro zdanje i čuva mnoge uspomene te donosi ružne snove onima koji spavaju nerazborito. Neka vam to bude upozorenje! Ako vas večeras ili u bilo koje vrijeme obuzme san ili pospanost, požurite u svoju spavaonicu ili u ove odaje, pa će u tom slučaju vaš počinak biti siguran. Ali, ne budete li oprezni, onda...
Okončao je svoj govor na jezovit način jer je protrljao ruke kao da ih pere. U potpunosti sam shvatio; mučila me jedino sumnja može li ikakav san biti užasniji od ove neprirodne, zastrašujuće mreže mraka i zagonetki koja kao da se zatvara oko mene.
Kasnije. Mogu potkrijepiti posljednje riječi koje sam napisao, no sada više nema nikakve sumnje. Neću se bojati zaspati na bilo kojem mjestu gdje nema njega. Stavio sam svoje raspelo iznad uzglavlja svojega kreveta. Vjerujem da će odagnati snove za vrijeme počinka, pa ću ondje i ostaviti.
Kad se udaljio, otišao sam u svoju sobu. Nakon nekog vremena, ne začuvši nikakva zvuka, izašao sam iz sobe i uspeo se kamenim stubištem do mjesta s kojega se pruža pogled prema jugu. Koliko mi god to golemo prostranstvo bilo nedostupno, ulijevalo mi je nekakav osjećaj slobode, u usporedbi sa skučenom tminom dvorišta. Pogledavši van, osjetio sam da sam doista u zatvoru i kao da mi je ponestalo svježeg zraka iako je bila noć. Počeo sam osjećati kako ovaj noćni život utječe na mene. Razara mi živce. Plašim se vlastite sjenke i u svojoj mašti vidim različite grozote. Sam Bog zna da na ovome ukletom mjesto postoje osnove za moj užasni strah! Bacio sam pogled na to prekrasno prostranstvo, okupano mekom žućkastom mjesečinom tako da je bilo svijetlo skoro kao i danju. Pri toj mekoj svjetlosti udaljeni su se bregovi pretapali jedan u drugoga, a sjenke u dolinama i klancima bile su baršunasto crne. Kao da me sama ta ljepota razvedrila; u svakome dahu koji sam udahnuo bilo je smirenosti i utjehe. Kad sam se nagnuo s prozora, pogled mi je zapeo za nešto što se micalo jedan kat ispod mene, malo na lijevu stranu. Po rasporedu soba zamišljao sam da se tamo nalazi prozor Drakuline sobe. Prozor uz koji sam stajao bio je visok i duboko uvučen u zid, okružen kamenim stupovima i premda gaje vrijeme načelo, još je uvijek bio čitav. No, bilo je očigledno da prozorski okvir tamo ne stoji već dugo vremena. Zaklonio sam se iza istesana kamena i oprezno pogledao van.
Ugledao sam Grofovu glavu kako izlazi kroz prozor. Nisam vidio lice, ali poznavao sam ga po šiji i pokretima leda i ruku. U svakom slučaju, nisam mogao ne prepoznati njegove šake, koje sam imao prilike dobro proučiti. To me isprva zainteresiralo i pomalo začudilo jer pravo je čudo kakve sitnice zanimaju i začude čovjeka kad se nade zatočen. Ali moji su se osjećaji preobrazili u gnušanje i užas kad sam vidio kako je taj čovjek malo-pomalo sasvim izašao kroz prozor te počeo puziti niz zidinu dvorca iznad onoga strahovitog ponora, i to licem nadolje, dok mu se plašt raširio oko njega poput velikih krila. Isprva nisam mogao povjerovati vlastitim očima. Pomislio sam da je to neka varka zbog mjesečine, neki čudnovati privid sjenki. No, promatrajući dalje shvatio sam kako nije moglo biti nikakve zabune. Vidio sam kako mu prsti i vršci stopala prianjaju uz kamenje, s kojega je tijekom godina žbuka bila sasvim isprana. Na taj je način, koristeći svaku izbočinu i nepravilnost, silazio priličnom brzinom, baš kao što se gušter kreće po zidu.
Kakav je to čovjek ili stvor u obličju čovjeka? Osjećam kako me svladava jeza ovoga užasnog mjesta; bojim se, užasno se bojim, i nema mi izlaza; okružen sam strahotama na koje se ne usuđujem ni pomišljati...
15. svibnja.
Opet sam vidio Grofa kako izlazi poput guštera. Silazio je postrance, kakvih tridesetak metara prema dolje i prilično na lijevu stranu. Nestao je kroz nekakvu rupu ili prozor. Kad mu je glava iščeznula, nagnuo sam se i pokušao vidjeti nešto više, no bez ikakva uspjeha; bilo je to predaleko da bi se moglo dobro vidjeti. Znao sam da je sad napustio dvorac te sam namjeravao iskoristiti tu priliku kako bih istražio više nego što sam se dotad usudio. Vratio sam se u svoju sobu, uzeo svjetiljku i iskušao sva vrata. Sva su bila zaključana, baš kao što sam i očekivao, a brave na njima bile su razmjerno nove. Otišao sam kamenim stubištem do predvorja odakle sam prvobitno ušao. Ustanovio sam da prilično lako mogu povući zasune i otvoriti teške lance; no vrata su bila zaključana, a ključa nije bilo! Taj se ključ zacijelo nalazi u Grofovoj sobi; moram uvrebati priliku da ga uzmem kad mu vrata budu otključana kuko bih mogao pobjeći. Nastavio sam temeljito pretraživati različite stubišta i hodnike, te iskušavati vrata koja su se otvarala iz njih. Jednu ili dvije sobice blizu predvorja bile su prazne, ali se u njima nije moglo vidjeti ništa osim starog pokućstva, prašnjava od starosti i izjedena moljcima. Na kraju sam ipak pronašao jedna vrata na vrhu stubišta koja su, iako se činilo da su zaključana, malo popustila pod pritiskom. Upro sam jače i ustanovio da nisu zapravo zaključana, već da otpor dolazi zbog toga što su im šarke malo popustile, pa su teška vrata ležala na podu.
To je bila prilika kakvu možda više neću dočekati, pa sam dao sve od sebe i uz veliki ih napor gurnuo tako da sam mogao ući. Sad sam se našao u krilu dvorca desno od prostorija koje sam poznavao, i to jedan kat niže. S prozora sam mogao vidjeti da taj niz prostorija leži uzduž južne strane dvorca, dok su prozori u zadnjoj sobi gledali i na jug i na zapad. I s jedne i s druge strane nalazio se golem ponor. Dvorac je bio sagrađen na uglu ogromne klisure, tako daje s tri strane sasvim nedostupan, pa su veliki prozori bili smješteni ovdje gdje ih ne može dohvatiti ni strijela, ni zrno muškete, niti trozub na užetu. Stoga je ovdje bilo svjetlo i udobno, što ne bi bilo moguće na mjestu koje treba biti dobro čuvano. Prema zapadu prostirala se velika dolina, a iza nje su se u daljini uzdizali golemi nazubljeni planinski lanci, u kojima se vrhunac nizao za vrhuncem, a goli je kamen bio načičkan glogom i trnjem, čije je korijenje prianjalo uz pukotine, raspukline i šupljine u kamenu. U davna vremena u ovome dijelu dvorca očigledno su živjele dame jer je pokućstvo djelovalo raskošnije od onoga što sam dosad imao prilike vidjeti. Na prozorima nije bilo zavjesa pa su pri žutoj mjesečini, koja je navirala kroz osmerokutna okna, bile vidljive čak i boje, dok je ta svjetlost istodobno umekšavala debeli sloj prašine kojom je sve bilo prekriveno i koja je donekle prikrivala pečat vremena i moljaca. Moja je svjetiljka naizgled bila slabo korisna pri toj jarkoj mjesečini, no bilo mi je drago što je imam sa sobom jer se na tom mjestu osjećala nekakva jezovita pustoš od koje mi se stegnulo srce, a živci su mi se napeli poput struna. Pa ipak, bilo je to bolje nego samovati u sobama koje sam zamrzio zbog Grofove nazočnosti. Nakon što sam neko vrijeme pokušavao smiriti živce, uvidio sam da me prožela nekakva smirenost. I sad sam tu, sjedim za hrastovim stolićem na kojem je u stara vremena neka gospa, uz mnogo premišljanja i žarenja obraza, vjerojatno pisala kakvo polupismeno ljubavno pismo. Zapisujem stenografijom u svoj dnevnik sve što se dogodilo otkako sam ga zadnji put sklopio. To je gotovo osvetnički čin u stilu devetnaestog stoljeća. Pa ipak, osim ako me varaju osjetila, protekli su vjekovi imali, i još uvijek imaju, vlastite moći koje puki "modernizam" ne može ubiti.
Kasnije; ujutro 16. svibnja.
Neka mi Bog sačuva zdravi razum jer to je sve što mi je preostalo. Osobna sigurnost i vjera u nj stvar su prošlosti. Dok živim ovdje, mogu se nadati samo jednoj stvari – da ne poludim, ako već i nisam poludio. Ako i jesam zdrava uma, izluđuje me pomisao kako je od svih gnusnih stvari što vrebaju na ovome mrskom mjestu, Grof još ponajmanje jezovit. Jedino se njemu mogu obratiti zbog svoje sigurnosti, pa makar samo tako dugo dok sam mu koristan. Dragi moj Bože, milostivi Bože! Daj mi smirenosti jer ovo je doista put prema ludilu. Počinjem na novi način sagledavati u neke stvari koje su me prije zbunjivale. Nikad prije nisam točno znao stoje Shakespeare mislio vezano uz Hamletove riječi: Gdje su mi tablice? Dobro je to zapisat, itd.
Jer sada, koliko god osjećam da sam skrenuo umom ili da sam pretrpio takav šok da neću moći zadržati zdravi razum, prihvaćam se svog dnevnika poput kakva utočišta. Navika da sve točno zabilježim mora mi pomoći da se smirim.
Grofovo zagonetno upozorenje onom me prilikom preplašilo. Kada sad razmišljam o njemu, plaši me još i više jer će u budućnosti on imati strahoviti utjecaj nada mnom. Bojat ću se posumnjati u ono što će mi reći! Kad sam unio zadnji zapis u svoj dnevnik i srećom vratio bilježnicu i pero u džep, počelo mi se spavati. Palo mi je na um Grofovo upozorenje, no pronašao sam zadovoljstvo u neposlušnosti. Uz želju za snom javila mi se i svojevrsna svojeglavost koja mu često prethodi.. Meka mjesečina djelovala je smirujuće, a široka prostranstva izvan dvorca ulijevala su osjećaj koji me preporodio. Odlučio sam da se te noći više ne vraćam u one turobne odaje, već da spavam ovdje, gdje su gospe u stara vremena sjedile, pjevale i živjele gospodskim životom, dok su u dubini svojih profinjenih duša tugovale za muškarcima koji su bili u nemilosrdnim ratovima. Privukao sam veliki ležaj u kutu sobe gdje sam ležeći mogao promatrati prekrasan vidik prema istoku i zapadu, te sam se, ne razmišljajući o prašini i ne mareći za nju, pripremio za počinak. Valjda sam zaspao. Nadam se daje bilo tako, ali bojim se, jer sve ono stoje uslijedilo bilo je uzemiravajuće stvarno, toliko stvarno da i sada, kad sjedim ovdje pri jarkoj jutarnjoj svjetlosti sunca, nikako ne mogu povjerovati da je sve to bio san.
Nisam bio sam. Soba je bila ista, ni na koji način se nije promijenila otkako sam ušao u nju. Na podu sam, pri blistavoj mjesečini, mogao vidjeti otiske vlastitih koraka na mjestima gdje sam poremetio dugo taloženu prašinu. Pri svjetlosti mjeseca nasuprot meni nalazile su se tri mlade žene, gospodski odjevene i otmjena držanja. Kad sam ih ugledao, pomislio sam kako sanjam jer, iako im je mjesečina dolazila s leda, nisu bacale nikakvu sjenu na pod. Sasvim su mi se približile i neko me vrijeme promatrale, a zatim počele šaptati. Dvije su bile crnomanjaste i imale su kukaste orlovske noseve, poput Grofa, te krupne, tamne, prodorne oči, koje su se doimale gotovo crvenima na mjesečini. Treća je bila plavuša, prelijepa, s golemim valovitim kaskadama zlatne kose i očima poput blijedih safira. Činilo mi se da odnekud poznajem njezino lice te da ga poznajem u svezi sa strahom iz nekog sna, ali u tom se trenutku nisam mogao prisjetiti o čemu je točno riječ. Sve su tri imale blistavo bijele zube koji su se sjajili poput bisera na rubinsko crvenoj pozadini njihovih razbludnih usana. Nešto me u njihovoj pojavi uznemirilo; osjetio sam nekakvu čežnju pomiješanu sa samrtnim strahom. U srcu sam osjetio neku izopačenu, vatrenu požudu, želju da me poljube tim crvenim usnama. Nije dobro što to zapisujem jer bi jednog dana to mogla pročitati Mina, što bi joj nanijelo bol, no to je istina. Došaptavale su se, a zatim se nasmijale. Bio je to iznimno srebrnast, muzikalan smijeh, no toliko prodoran kao da ga meke ljudske usne nikada ne bi mogle proizvesti. Bio je nalik na neizdrživo, umilno brujanje glazbe koju vješta ruka proizvodi na čašama s vodom. Plavuša je koketno protresla glavom, a druge dvije su je nagovarale.
– Samo naprijed! – rekla je jedna. – Ti si prva, a mi ćemo za tobom; ti imaš pravo početi.
– Mlad je i jak – rekla je druga. – Ima poljubaca za sve nas. Nepomično sam ležao, gledajući kroz trepavice u agoniji sladostrasnog iščekivanja. Plavuša je stupila naprijed i nagnula se nad mene sve dok nisam osjetio na sebi strujanje njezina daha. S jedne je strane bio sladak poput meda i od njega me prošao isti onakav srh kao i od njezina glasa, no u pozadini te slatkoće osjećala se nekakva gorčina, neka odbojna gorčina kakva se može nanjušiti u krvi.
Bojao sam se podići vjeđe, no sve sam savršeno vidio kroz trepavice. Djevojka je kleknula i nagnula se nad mene, neko se vrijeme tek zlobno naslađujući. Bilo je u njoj neke namjerne razbludnosti koja je istovremeno bila i uzbuđujuća i odbojna, a kad je zabacila glavu, obliznula je usne poput životinje. Na mjesečini sam mogao vidjeti kako joj vlaga blista na grimiznim usnama i crvenu jeziku dok je njime prešla preko bijelih oštrih zuba. Glava joj se spuštala sve niže i niže, a usne su joj sišle ispod dosega mojih usta i brade, te kao da su se priljubile uz grlo. Zatim je zastala i začuo sam uzburkani zvuk njezina jezika kojim je oblizivala svoje zube i usne te osjetio njen vreli dah na svome vratu. Koža na grlu počela mije bridjeti, kako to već biva kad vam se približava ruka koja će vas poškakljati, sve bliže i bliže. Osjetio sam meki, uzdrhtali dodir usana na prekomjerno osjetljivoj koži svog grla te čvrsti pritisak dva oštra zuba, koji su me tek dodirnuli i zastali u tom položaju. Sklopio sam oči u čeznutljivoj ekstazi i čekao, čekao dok mi je srce snažno tuklo.
Ali u tom trenutku još me jedan osjećaj prožeo brzo poput munje. Postao sam svjestan Grofove prisutnosti, te činjenice da u njemu kao da buja oluja gnjeva. Protiv volje sam otvorio oči i ugledao ga kako je svojom snažnom rukom zgrabio krhki vrat plavuše i snagom diva je odmaknuo od mene. Plave su joj oči bile preobražene od bijesa, bijeli zubi razjareno zaškrgutali, a blijedoputi obrazi zažarili su se od uzburkanih osjećaja. Ali Grof! Nikad nisam ni zamišljao da netko može pokazati takav gnjev i srdžbu, čak ni zlodusi iz pakla. Oči su mu doslovce gorjele. Crvena svjetlost u njima bila je zasljepljujuća, kao da su iza njih plamsale paklenske vatre. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, a crte na njemu bile su oštre poput napetih žica. Guste obrve koje su se spajale iznad nosa sada su izgledale poput nabrekle šipke bijelo usijana metala. Silovitim zamahom ruke odgurnuo je ženu od sebe, a zatim mahnuo prema drugima, kao da ih odgurava. Bio je to isti onakav zapovjednički pokret kakav je koristio s vukovima. Kad je progovorio, glas mu je bio snižen skoro do šapata, no kao da je rezao zrak, te stao odzvanjati prostorijom: – Kako ga se usuđujete dirati, ikoja od vas? Kako se usuđujete baciti na nj oko kad sam to zabranio? Natrag, kažem vam! Ovaj čovjek pripada meni! Pripazite na svoje ponašanje prema njemu jer ćete inače imati posla sa mnom.
Plavokosa djevojka nasmijala se raskalašeno i koketno te mu odgovorila: – A ti nikada nikoga nisi volio; ti nikad ne voliš!
Potom su joj se ostale žene pridružile i sobu je ispunio tako neveseli, tvrdi, bezdušni smijeh da sam gotovo izgubio svijest začuvši ga. Činilo se kao da se sami vragovi raduju. Zatim se Grof okrenuo, pažljivo mi pogledao lice te rekao prigušenim šapatom: – Da, i ja mogu voljeti; to i same možete posvjedočiti iz prošlosti. Nije li tako? No, obećajem vam da ćete ga ljubiti do mile volje nakon što ja završim s njime. A sad idite! Idite! Moram ga probuditi jer imamo posla.
– Zar večeras ništa nećemo dobiti? – reče jedna od njih grleno se nasmijavši i pokazavši prstom torbu koju je on prije bacio na pod, koja se micala kao daje u njoj nešto živo. U znak odgovora kimnuo je glavom. Jedna od tih žena skočila je naprijed i otvorila je. Ako me uši nisu prevarile, zaosjetilo se grcanje i tiho jecanje, kao daje unutra napola ugušeno dijete. Žene su se skupile oko torbe, dok sam ja protrnuo od užasa. No dok sam gledao, one su nestale, a s njima i ona jeziva torba. Blizu njih nije bilo nikakvih vrata, a pokraj mene nisu mogle proći neprimijećene. Kao da su se jednostavno stopile sa zrakama mjesečine i izašle kroz prozor, jer vani sam na trenutak vidio nejasne, sjenovite obrise, prije nego što su potpuno iščeznuli.
Zatim me spopao užas i izgubio sam svijest.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak)
Kad sam zaključio da sam svojevrsni zatvorenik, prožeo me neki divlji strah. Stao sam juriti gore-dolje stubištima, pokušavajući otvoriti svaka vrata, zavirivši kroz svaki prozor na koji sam naišao. No, nakon nekog vremena uvjerenje o vlastitoj bespomoćnosti nadvladalo je sve druge osjećaje. Kad se sada, nakon nekoliko sati, prisjetim toga, pomišljam kako sam na trenutak zacijelo poludio jer sam se ponašao poput štakora u stupici. No, kad sam se sasvim uvjerio u to da sam bespomoćan, mirno sam sjeo, tako mirno da nikad u životu ništa smirenije nisam učinio, i stao razmišljati što bi bilo najpametnije poduzeti. Još uvijek razmišljam o tome i zasad nisam došao ni do kakvih konačnih zaključaka. Siguran sam samo u jednu stvar – neće biti korisno dati Grofu do znanja što sam otkrio. On dobro zna da sam zatočen, a budući da me on sam i zatočio, za što nesumnjivo ima razloga, samo bi mi bacao pijesak u oči kad bih mu se u potpunosti povjerio sa svim činjenicama. Koliko mogu zaključiti, moj će jedini plan biti zadržati svoja saznanja i svoje strahove za sebe te dobro otvoriti oči. Pouzdano znadem ovo: ili me poput malog djeteta zavaravaju moji vlastiti strahovi, ili sam u očajnički teškome položaju. Radi li se o ovome drugome, trebam i trebat ću svu svoju pamet da se izvučem.
Tek što sam došao do ovog zaključka, začuo sam kako se dolje zatvaraju velika vrata i znao sam da se Grof vratio. Nije odmah došao u knjižnicu, pa sam oprezno otišao u svoju sobu i zatekao ga gdje mi namješta postelju. Bilo je to čudno, ali samo je potvrdilo ono što sam cijelo vrijeme naslućivao – da u kući nema nikakve posluge. Kad sam ga kasnije vidio kroz pukotinu u vratima kako prostire stol u blagovaonici, sasvim sam se u to uvjerio. Ako sam obavlja sve te poslove, to je zacijelo dokaz da nema nikoga drugoga tko bi ih obavljao. To me preplašilo, jer ako nema nikoga drugoga u dvorcu, sam je Grof vjerojatno bio onaj kočijaš koji me doveo ovamo. To je užasna pomisao. Sto u tom slučaju znači činjenica da može upravljati vukovima, kao što je to učinio tek podigavši ruku u tišini? Kako to da su se svi ljudi u Bistrici i u kočiji užasno bojali za mene? Koje je značenje toga što su mi poklonili raspelo, češnjak, divlju ružu i glogovu granu? Blažena bila ona dobra žena koja mi je stavila krunicu oko vrata! Ona mi ulijeva utjehu i snagu svaki put kad je dodirnem. Čudnovato je kako mi stvar koju sam zahvaljujući odgoju oduvijek smatrao nepoćudnim idolopoklonstvom pruža pomoć u vrijeme usamljenosti i nevolje! Zar je moguće da ima nečega u srži samog tog predmeta ili je to tek posrednik, koji pruža opipljivu pomoć te priziva u misli sjećanja na sućut i utjehu? Uzmognem li, moram jednom proučiti to i pokušati se nekako odrediti prema toj stvari. U međuvremenu moram saznati sve što mogu o grofu Drakuli, jer to bi moglo pomoći mom razumijevanju. Noćas bi mogao pričati o sebi okrenem li razgovor na tu temu. No, moram biti vrlo pažljiv, kako ne bih pobudio sumnju.
Ponoć. Nadugo sam razgovarao s Grofom. Postavio sam mu nekoliko pitanja iz povijesti Transilvanije i on se izvanredno zagrijao za tu temu. Pričajući o događajima i ljudima, govorio je kao da je osobno svemu prisustvovao. To mije kasnije rastumačio tako što je rekao da svakome boljaru ponos kuće i imena predstavlja i osobni ponos, da je njihova slava i njegova slava, te da je njihova sudbina i njegova sudbina. Kad god je govorio o svojoj kući, uvijek bi rekao "mi", i gotovo da je pričao u množini, kao kad govori kralj. Htio bih da mogu zapisati točno sve što je rekao i kako je on rekao, jer mi je njegova priča djelovala vrlo upečatljivo. Kao da je u njoj bila sadržana cjelokupna povijest ove zemlje. Uzbudio se pričajući te počeo hodati po sobi, sučući svoje velike sijede brkove, stežući sve predmete koje je uzeo u ruke kao da će ih zdrobiti svojom silnom snagom. Rekao je i jednu stvar koju ću zabilježiti što vjernije budem mogao jer tu je na stanovit način ispričana povijest njegova roda: – Mi Šekeli imamo razloga za ponos jer u našim žilama teče krv mnogobrojnih hrabrih loza koje su se lavovski borile za plemstvo. Ovamo, u vrtlog europskih naroda, ugarsko je pleme donijelo s Islanda borbeni duh koji su im podarili Tor i Odin, a njihovi su ga ratnici gorljivo iskazali na obalama Europe, pa i šire, u Aziji i Africi, sve dok brojni narodi nisu pomislili kako su došli sami vukodlaci. I ovdje, kad su došli, zatekli su Hune, čiji se ratoborni gnjev pronio čitavom zemljom poput živa plamena, sve dok narodi na samrti nisu pomislili kako u njihovim žilama teče krv onih starih vještica koje su bile prognane iz Skitije te se sparile s vragovima u pustinji. Budale, kakve budale! Koji vrag, koja se vještica može mjeriti s veličinom Atile, čija krv teče u ovim žilama. – Podigao je svoje ruke. – Zar je čudo što smo bili pobjedonosna loza, što smo bili ponosni, što smo svaki put odbili Mađare, Lombardince, Avare, Bugare i Turke, kad god bi tisuće njihovih ljudi navalile na naše granice? Zar čudi to što su nas ovdje zatekli Arpad i njegove legije, pošto su prešli Mađarsku i došli do naše granice; to što je ondje priveden kraju Honfoglalas? A kad je stihija Mađara navrla prema istoku, ti su pobjednici prihvatili Sekele kao braću i povjerili nam višestoljetno čuvanje granice prema Turskoj; pa i više od toga, jer ta je graničarska dužnost vječita, i kao što Turci kažu, "voda spava, ali neprijatelj bdije". Tko je u Četiri Države spremnije od nas prihvatio "krvavi mač" ili se na ratni zov brže postrojio ispod kraljeva stijega? Kad se iskupljivala ona velika sramota moje zemlje, sramota Kasove, gdje su vlaški i mađarski stjegovi ustupili mjesto polumjesecu, tko je nego jedan iz moje loze kao vojvoda prešao Dunav i potukao Turke na njihovu vlastitom tlu? Da, bio je to jedan iz obitelji Drakula! Kakve li nesreće što je njegov vlastiti nečasni brat, pretrpjevši poraz, prodao Turcima svoje ljude i pribavio im sramotu ropstva! I upravo je taj Drakula nadahnuo jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju vojsku preko velike rijeke u Tursku. Kad bi ga potisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sam morao vratiti s okrvavljena polja gdje su pali njegovi vojnici, jer znao je da sam može izvojevati konačnu pobjedu. Govorili su da misli samo na sebe. Koješta! Sto vrijede seljaci bez vođe? Kakve su posljedice ratovanja bez mozga i srca? I kad smo nakon mohačke bitke odbacili mađarski jaram, opet smo mi iz Drakuline loze bili predvodnici, jer duša nam nije mogla podnositi neslobodu. Ah, mladi gospodine, Šekeli, a obitelj Drakula predstavlja njihovo srce i dušu, njihov mozak i njihove mačeve, mogu se pohvaliti poviješću kakvu nikad ne mogu doseći napuhnute veličine poput Habsburgovaca i Romanovih. Ratnički su dani gotovi. Krv je previše dragocjena stvar u ovo vrijeme nečasnog mira; a slava velikih loza okončana je priča.
Jutro je već bilo blizu i otišli smo na spavanje. (Primjedba: ovaj dnevnik strahotivo nalikuje početku Tisuću i jedne noći, ili pak duhu Hamletova oca, jer sve se prekida kad zakukuriču pijetlovi.)
12. svibnja.
Započet ću s činjenicama, golim, neospornim činjenicama, koje imaju pokriće u knjigama i brojkama i u koje se ne može sumnjati. Ne smijem ih miješati s događajima koji počivaju na mojim osobnim zapažanjima, niti pak na mojim sjećanjima. Kad je sinoć Grof došao iz sobe, počeo me ispitivati o nekim pravnim stvarima, te o izvršavanju određenih poslova. Proveo sam naporan dan u proučavanju knjiga, te sam, tek toliko da budem nečime zaokupljen, ponovio neke pojedinosti koje su me ispitivali kad sam polagao ispit za pravnog zastupnika. U Grofovim je pitanjima bilo određene sustavnosti, pa ću ih pokušati zapisati istim redoslijedom; jednom bi mi to na neki način moglo koristiti.
Prvo me zapitao može li čovjek u Engleskoj imati dva ili više pravnih zastupnika. Rekao sam mu da ih može imati i deset ako hoće, no da ne bi bilo pametno zaposliti više od jednoga advokata pri jednome određenom poslu, jer više ih ne može istodobno djelovati, pa mu sasvim sigurno ne bi išlo u prilog kad bi drukčije postupio. Izgleda da je to shvatio u potpunosti te je nastavio pitanjem bi li u praksi bilo kakvih poteškoća ako povjeri jednome čovjeku, recimo, svoje bankovne poslove, a drugome brigu nad dopremom svojih stvari, u slučaju da mu zatreba lokalna pomoć negdje daleko od kuće bankovnog stručnjaka. Zamolio sam ga da mi to detaljnije objasni kako ga ne bih slučajno pogrešno posavjetovao.
– Dat ću vam primjer – reče. – Vaš i moj prijatelj, g. Peter Hawkins, u sjeni vaše prekrasne katedrale u Exeteru, koji je daleko od Londona, kupuje mi preko vas, dobri čovječe, posjed u Londonu. Dobro! A sad, ako se čudite što sam zaposlio osobu toliko udaljenu od Londona, umjesto nekoga tko ondje živi, reći ću vam otvoreno kako me na to navela želja da se udovolji samo mojim prohtjevima, a ne nekim lokalnim interesima. Budući da bi se stanovnik Londona mogao povesti za kakvim osobnim probitkom, ili pak time pomoći svome prijatelju, potražio sam agenta izdaleka, tako da djeluje isključivo u mom interesu. Recimo sad da bih ja, koji sam vrlo zaposlen, poželio poslati svoje stvari do primjerice Newcastlea, ili Durhama, ili Harwicha, ili pak Dovera. Ne bi li to bilo lakše obaviti ako povjerim posao nekom čovjeku koji živi u kojoj od tih luka ?
Odgovorio sam mu da bi to svakako bilo vrlo jednostavno, no da mi pravni zastupnici vrlo dobro surađujemo te da se lokalni poslovi mogu obaviti po nalogu bilo kojega pravnog zastupnika, tako da se stranka jednostavno može prepustiti skrbi jednog čovjeka, koji će izvršiti sve njene naloge riješivši je svih daljnjih briga.
– Ali – reče on – ja bih slobodno mogao sam unajmiti nekoga, zar ne?
– Naravno – odgovorio sam – i to često rade poslovni ljudi koji ne vole da bilo koji pojedinac bude upućen u sve njihove poslove.
– E, dobro! – rekao je, te nastavio zapitkivati o postupku prilikom pošiljki robe, o obrascima koje treba ispuniti, te o svim poteškoćama koje bi mogle iskrsnuti, a koje bi se pažljivom pripremom mogle izbjeći. Objasnio sam mu sve te stvari koliko sam god umio, a on je ostavio na mene dojam da bi mogao biti izvrstan pravni zastupnik, jer nije bilo nijedne stvari koju nije predvidio. Za čovjeka koji nikada nije bio u toj zemlji i koji se očigledno nije mnogo bavio takvom vrstom posla, raspolagao je izvanrednim znanjem i domišljatošću. Kad je saznao sve što ga je zanimalo, što sam mu ja protumačio koliko sam najbolje znao uz pomoć dostupnih knjiga, naglo je ustao i zapitao: – Jeste li u međuvremenu od vašega prvog pisma pisali našem prijatelju, g. Hawkinsu, ili kome drugome?
Uz ponešto gorčine u srcu odgovorio sam mu da još nisam, te nisam imao ni prilike ikome slati pisma.
– Pišite onda sad, moj mladi prijatelju – reče, položivši mi tešku ruku na rame – pišite našemu prijatelju i svima kome hoćete, pa im javite, ako želite, da ćete ostati sa mnom još mjesec dana.
– Zar želite da ostanem tako dugo? – zapitao sam jer mi se srce stegnulo na tu pomisao.
– Veoma to želim; dapače, neću da mi se to odbije. Kad je vaš gospodar, poslodavac, zovite ga kako god hoćete, poslao nekoga u svoje ime, bilo je dogovoreno da će ta osoba gledati jedino kako da ispuni moje želje. Ja sam bio široke ruke što se tiče novaca, zar ne?
Što sam mogao učiniti nego pristati? Bilo je to u interesu g. Hawkinsa, ne mojemu, pa sam morao misliti na njega, a ne na sebe. Osim toga, kad je god grof Drakula govorio, u njegovu pogledu i držanju bilo je nečega što me podsjetilo kako sam ja zatočenik te da ne bih imao izbora kad bih i htio. Grof je vidio svoju pobjedu u načinu na koji sam kimnuo glavom, a iz zabrinutog izraza na mom licu bilo mu je jasno da on vlada situacijom, jer je odmah to počeo iskorištavati, ali na svoj uglađeni način, kojemu se nije moglo oduprijeti: – Molim vas, dobri moj mladi prijatelju, nemojte u svojim pismima spominjati ništa drugo osim poslovnih stvari. Vaše će prijatelje nesumnjivo obradovati kad čuju da ste dobro, te da jedva čekate kako biste se vratili k njima. Nije li tako?
Dok je govorio, pružio mi je tri lista pisaćeg papira i tri omotnice. Bile su načinjene od najtanjeg inozemnog papira. Kad sam ih vidio, pogledao sam ga i primijetio njegov suzdržani osmijeh, dok su mu oštri očnjaci počivali na crvenoj donjoj usni. Shvatio sam isto tako dobro kao da mi je to sam rekao da moram pripaziti što pišem jer će on pronaći način da to pročita. Stoga sam odlučio sada napisati tek formalna pisma, ali potajno napisati podrobni izvještaj g. Hawkinsu i Mini, jer njoj mogu pisati stenografijom, koja će zbuniti Grofa bude li je vidio. Kad sam napisao dva pisma, i dalje sam mirno sjedio i počeo čitati knjigu, dok je Grof napisao nekoliko dopisa, služeći se pritom nekim knjigama na svome stolu. Nakon toga uzeo je moja dva pisma i priložio ih svojima te ih odložio uz svoj pribor za pisanje. Čim su se za njim zatvorila vrata, nagnuo sam se preko stola i pogledao pisma, koja su licem nadolje ležala na stolu. Nije me nimalo zapekla savjest jer sam imao osjećaj da se u takvim okolnostima moram zaštiti kako god budem mogao.
Jedno od tih pisama bilo je adresirano na Samuela F. Billingtoaa, Crescent 7, iz Whitbya; drugo pak na Herr Leutnera iz Vame; treće je bilo za tvrtku Coutts & Co. iz Londona, a četvrto za banku Klopstock & Billreuth iz Budimpešte. Drugo i četvrto pismo bilo je nezapečaćeno.. Upravo sam ih namjeravao pogledati kad sam ugledao kako se pomiče kvaka. Imao sam samo toliko vremena da vratim pisma na njihovo mjesto, nakon čega sam se zavalio u svoj stolac i opet zagledao u knjigu, prije nego što je Grof ušao u sobu držeći još jedno pismo u ruci. Uzeo je pisma sa stola i pažljivo nalijepio na njih marke. Zatim se okrenuo prema meni.
– Vjerujem da ćete mi oprostiti – reče – ali večeras imam mnogo osobnog posla. Nadam se da ćete naći sve što vam zatreba. Pri vratima se okrenuo, zastao na trenutak te rekao: – Dat ću vam jedan savjet, dragi moj mladi prijatelju, štoviše, najozbiljnije vas upozoravam da, napustite li ove odaje, ne zaspite ni u kojemu drugom dijelu dvorca. To je staro zdanje i čuva mnoge uspomene te donosi ružne snove onima koji spavaju nerazborito. Neka vam to bude upozorenje! Ako vas večeras ili u bilo koje vrijeme obuzme san ili pospanost, požurite u svoju spavaonicu ili u ove odaje, pa će u tom slučaju vaš počinak biti siguran. Ali, ne budete li oprezni, onda...
Okončao je svoj govor na jezovit način jer je protrljao ruke kao da ih pere. U potpunosti sam shvatio; mučila me jedino sumnja može li ikakav san biti užasniji od ove neprirodne, zastrašujuće mreže mraka i zagonetki koja kao da se zatvara oko mene.
Kasnije. Mogu potkrijepiti posljednje riječi koje sam napisao, no sada više nema nikakve sumnje. Neću se bojati zaspati na bilo kojem mjestu gdje nema njega. Stavio sam svoje raspelo iznad uzglavlja svojega kreveta. Vjerujem da će odagnati snove za vrijeme počinka, pa ću ondje i ostaviti.
Kad se udaljio, otišao sam u svoju sobu. Nakon nekog vremena, ne začuvši nikakva zvuka, izašao sam iz sobe i uspeo se kamenim stubištem do mjesta s kojega se pruža pogled prema jugu. Koliko mi god to golemo prostranstvo bilo nedostupno, ulijevalo mi je nekakav osjećaj slobode, u usporedbi sa skučenom tminom dvorišta. Pogledavši van, osjetio sam da sam doista u zatvoru i kao da mi je ponestalo svježeg zraka iako je bila noć. Počeo sam osjećati kako ovaj noćni život utječe na mene. Razara mi živce. Plašim se vlastite sjenke i u svojoj mašti vidim različite grozote. Sam Bog zna da na ovome ukletom mjesto postoje osnove za moj užasni strah! Bacio sam pogled na to prekrasno prostranstvo, okupano mekom žućkastom mjesečinom tako da je bilo svijetlo skoro kao i danju. Pri toj mekoj svjetlosti udaljeni su se bregovi pretapali jedan u drugoga, a sjenke u dolinama i klancima bile su baršunasto crne. Kao da me sama ta ljepota razvedrila; u svakome dahu koji sam udahnuo bilo je smirenosti i utjehe. Kad sam se nagnuo s prozora, pogled mi je zapeo za nešto što se micalo jedan kat ispod mene, malo na lijevu stranu. Po rasporedu soba zamišljao sam da se tamo nalazi prozor Drakuline sobe. Prozor uz koji sam stajao bio je visok i duboko uvučen u zid, okružen kamenim stupovima i premda gaje vrijeme načelo, još je uvijek bio čitav. No, bilo je očigledno da prozorski okvir tamo ne stoji već dugo vremena. Zaklonio sam se iza istesana kamena i oprezno pogledao van.
Ugledao sam Grofovu glavu kako izlazi kroz prozor. Nisam vidio lice, ali poznavao sam ga po šiji i pokretima leda i ruku. U svakom slučaju, nisam mogao ne prepoznati njegove šake, koje sam imao prilike dobro proučiti. To me isprva zainteresiralo i pomalo začudilo jer pravo je čudo kakve sitnice zanimaju i začude čovjeka kad se nade zatočen. Ali moji su se osjećaji preobrazili u gnušanje i užas kad sam vidio kako je taj čovjek malo-pomalo sasvim izašao kroz prozor te počeo puziti niz zidinu dvorca iznad onoga strahovitog ponora, i to licem nadolje, dok mu se plašt raširio oko njega poput velikih krila. Isprva nisam mogao povjerovati vlastitim očima. Pomislio sam da je to neka varka zbog mjesečine, neki čudnovati privid sjenki. No, promatrajući dalje shvatio sam kako nije moglo biti nikakve zabune. Vidio sam kako mu prsti i vršci stopala prianjaju uz kamenje, s kojega je tijekom godina žbuka bila sasvim isprana. Na taj je način, koristeći svaku izbočinu i nepravilnost, silazio priličnom brzinom, baš kao što se gušter kreće po zidu.
Kakav je to čovjek ili stvor u obličju čovjeka? Osjećam kako me svladava jeza ovoga užasnog mjesta; bojim se, užasno se bojim, i nema mi izlaza; okružen sam strahotama na koje se ne usuđujem ni pomišljati...
15. svibnja.
Opet sam vidio Grofa kako izlazi poput guštera. Silazio je postrance, kakvih tridesetak metara prema dolje i prilično na lijevu stranu. Nestao je kroz nekakvu rupu ili prozor. Kad mu je glava iščeznula, nagnuo sam se i pokušao vidjeti nešto više, no bez ikakva uspjeha; bilo je to predaleko da bi se moglo dobro vidjeti. Znao sam da je sad napustio dvorac te sam namjeravao iskoristiti tu priliku kako bih istražio više nego što sam se dotad usudio. Vratio sam se u svoju sobu, uzeo svjetiljku i iskušao sva vrata. Sva su bila zaključana, baš kao što sam i očekivao, a brave na njima bile su razmjerno nove. Otišao sam kamenim stubištem do predvorja odakle sam prvobitno ušao. Ustanovio sam da prilično lako mogu povući zasune i otvoriti teške lance; no vrata su bila zaključana, a ključa nije bilo! Taj se ključ zacijelo nalazi u Grofovoj sobi; moram uvrebati priliku da ga uzmem kad mu vrata budu otključana kuko bih mogao pobjeći. Nastavio sam temeljito pretraživati različite stubišta i hodnike, te iskušavati vrata koja su se otvarala iz njih. Jednu ili dvije sobice blizu predvorja bile su prazne, ali se u njima nije moglo vidjeti ništa osim starog pokućstva, prašnjava od starosti i izjedena moljcima. Na kraju sam ipak pronašao jedna vrata na vrhu stubišta koja su, iako se činilo da su zaključana, malo popustila pod pritiskom. Upro sam jače i ustanovio da nisu zapravo zaključana, već da otpor dolazi zbog toga što su im šarke malo popustile, pa su teška vrata ležala na podu.
To je bila prilika kakvu možda više neću dočekati, pa sam dao sve od sebe i uz veliki ih napor gurnuo tako da sam mogao ući. Sad sam se našao u krilu dvorca desno od prostorija koje sam poznavao, i to jedan kat niže. S prozora sam mogao vidjeti da taj niz prostorija leži uzduž južne strane dvorca, dok su prozori u zadnjoj sobi gledali i na jug i na zapad. I s jedne i s druge strane nalazio se golem ponor. Dvorac je bio sagrađen na uglu ogromne klisure, tako daje s tri strane sasvim nedostupan, pa su veliki prozori bili smješteni ovdje gdje ih ne može dohvatiti ni strijela, ni zrno muškete, niti trozub na užetu. Stoga je ovdje bilo svjetlo i udobno, što ne bi bilo moguće na mjestu koje treba biti dobro čuvano. Prema zapadu prostirala se velika dolina, a iza nje su se u daljini uzdizali golemi nazubljeni planinski lanci, u kojima se vrhunac nizao za vrhuncem, a goli je kamen bio načičkan glogom i trnjem, čije je korijenje prianjalo uz pukotine, raspukline i šupljine u kamenu. U davna vremena u ovome dijelu dvorca očigledno su živjele dame jer je pokućstvo djelovalo raskošnije od onoga što sam dosad imao prilike vidjeti. Na prozorima nije bilo zavjesa pa su pri žutoj mjesečini, koja je navirala kroz osmerokutna okna, bile vidljive čak i boje, dok je ta svjetlost istodobno umekšavala debeli sloj prašine kojom je sve bilo prekriveno i koja je donekle prikrivala pečat vremena i moljaca. Moja je svjetiljka naizgled bila slabo korisna pri toj jarkoj mjesečini, no bilo mi je drago što je imam sa sobom jer se na tom mjestu osjećala nekakva jezovita pustoš od koje mi se stegnulo srce, a živci su mi se napeli poput struna. Pa ipak, bilo je to bolje nego samovati u sobama koje sam zamrzio zbog Grofove nazočnosti. Nakon što sam neko vrijeme pokušavao smiriti živce, uvidio sam da me prožela nekakva smirenost. I sad sam tu, sjedim za hrastovim stolićem na kojem je u stara vremena neka gospa, uz mnogo premišljanja i žarenja obraza, vjerojatno pisala kakvo polupismeno ljubavno pismo. Zapisujem stenografijom u svoj dnevnik sve što se dogodilo otkako sam ga zadnji put sklopio. To je gotovo osvetnički čin u stilu devetnaestog stoljeća. Pa ipak, osim ako me varaju osjetila, protekli su vjekovi imali, i još uvijek imaju, vlastite moći koje puki "modernizam" ne može ubiti.
Kasnije; ujutro 16. svibnja.
Neka mi Bog sačuva zdravi razum jer to je sve što mi je preostalo. Osobna sigurnost i vjera u nj stvar su prošlosti. Dok živim ovdje, mogu se nadati samo jednoj stvari – da ne poludim, ako već i nisam poludio. Ako i jesam zdrava uma, izluđuje me pomisao kako je od svih gnusnih stvari što vrebaju na ovome mrskom mjestu, Grof još ponajmanje jezovit. Jedino se njemu mogu obratiti zbog svoje sigurnosti, pa makar samo tako dugo dok sam mu koristan. Dragi moj Bože, milostivi Bože! Daj mi smirenosti jer ovo je doista put prema ludilu. Počinjem na novi način sagledavati u neke stvari koje su me prije zbunjivale. Nikad prije nisam točno znao stoje Shakespeare mislio vezano uz Hamletove riječi: Gdje su mi tablice? Dobro je to zapisat, itd.
Jer sada, koliko god osjećam da sam skrenuo umom ili da sam pretrpio takav šok da neću moći zadržati zdravi razum, prihvaćam se svog dnevnika poput kakva utočišta. Navika da sve točno zabilježim mora mi pomoći da se smirim.
Grofovo zagonetno upozorenje onom me prilikom preplašilo. Kada sad razmišljam o njemu, plaši me još i više jer će u budućnosti on imati strahoviti utjecaj nada mnom. Bojat ću se posumnjati u ono što će mi reći! Kad sam unio zadnji zapis u svoj dnevnik i srećom vratio bilježnicu i pero u džep, počelo mi se spavati. Palo mi je na um Grofovo upozorenje, no pronašao sam zadovoljstvo u neposlušnosti. Uz želju za snom javila mi se i svojevrsna svojeglavost koja mu često prethodi.. Meka mjesečina djelovala je smirujuće, a široka prostranstva izvan dvorca ulijevala su osjećaj koji me preporodio. Odlučio sam da se te noći više ne vraćam u one turobne odaje, već da spavam ovdje, gdje su gospe u stara vremena sjedile, pjevale i živjele gospodskim životom, dok su u dubini svojih profinjenih duša tugovale za muškarcima koji su bili u nemilosrdnim ratovima. Privukao sam veliki ležaj u kutu sobe gdje sam ležeći mogao promatrati prekrasan vidik prema istoku i zapadu, te sam se, ne razmišljajući o prašini i ne mareći za nju, pripremio za počinak. Valjda sam zaspao. Nadam se daje bilo tako, ali bojim se, jer sve ono stoje uslijedilo bilo je uzemiravajuće stvarno, toliko stvarno da i sada, kad sjedim ovdje pri jarkoj jutarnjoj svjetlosti sunca, nikako ne mogu povjerovati da je sve to bio san.
Nisam bio sam. Soba je bila ista, ni na koji način se nije promijenila otkako sam ušao u nju. Na podu sam, pri blistavoj mjesečini, mogao vidjeti otiske vlastitih koraka na mjestima gdje sam poremetio dugo taloženu prašinu. Pri svjetlosti mjeseca nasuprot meni nalazile su se tri mlade žene, gospodski odjevene i otmjena držanja. Kad sam ih ugledao, pomislio sam kako sanjam jer, iako im je mjesečina dolazila s leda, nisu bacale nikakvu sjenu na pod. Sasvim su mi se približile i neko me vrijeme promatrale, a zatim počele šaptati. Dvije su bile crnomanjaste i imale su kukaste orlovske noseve, poput Grofa, te krupne, tamne, prodorne oči, koje su se doimale gotovo crvenima na mjesečini. Treća je bila plavuša, prelijepa, s golemim valovitim kaskadama zlatne kose i očima poput blijedih safira. Činilo mi se da odnekud poznajem njezino lice te da ga poznajem u svezi sa strahom iz nekog sna, ali u tom se trenutku nisam mogao prisjetiti o čemu je točno riječ. Sve su tri imale blistavo bijele zube koji su se sjajili poput bisera na rubinsko crvenoj pozadini njihovih razbludnih usana. Nešto me u njihovoj pojavi uznemirilo; osjetio sam nekakvu čežnju pomiješanu sa samrtnim strahom. U srcu sam osjetio neku izopačenu, vatrenu požudu, želju da me poljube tim crvenim usnama. Nije dobro što to zapisujem jer bi jednog dana to mogla pročitati Mina, što bi joj nanijelo bol, no to je istina. Došaptavale su se, a zatim se nasmijale. Bio je to iznimno srebrnast, muzikalan smijeh, no toliko prodoran kao da ga meke ljudske usne nikada ne bi mogle proizvesti. Bio je nalik na neizdrživo, umilno brujanje glazbe koju vješta ruka proizvodi na čašama s vodom. Plavuša je koketno protresla glavom, a druge dvije su je nagovarale.
– Samo naprijed! – rekla je jedna. – Ti si prva, a mi ćemo za tobom; ti imaš pravo početi.
– Mlad je i jak – rekla je druga. – Ima poljubaca za sve nas. Nepomično sam ležao, gledajući kroz trepavice u agoniji sladostrasnog iščekivanja. Plavuša je stupila naprijed i nagnula se nad mene sve dok nisam osjetio na sebi strujanje njezina daha. S jedne je strane bio sladak poput meda i od njega me prošao isti onakav srh kao i od njezina glasa, no u pozadini te slatkoće osjećala se nekakva gorčina, neka odbojna gorčina kakva se može nanjušiti u krvi.
Bojao sam se podići vjeđe, no sve sam savršeno vidio kroz trepavice. Djevojka je kleknula i nagnula se nad mene, neko se vrijeme tek zlobno naslađujući. Bilo je u njoj neke namjerne razbludnosti koja je istovremeno bila i uzbuđujuća i odbojna, a kad je zabacila glavu, obliznula je usne poput životinje. Na mjesečini sam mogao vidjeti kako joj vlaga blista na grimiznim usnama i crvenu jeziku dok je njime prešla preko bijelih oštrih zuba. Glava joj se spuštala sve niže i niže, a usne su joj sišle ispod dosega mojih usta i brade, te kao da su se priljubile uz grlo. Zatim je zastala i začuo sam uzburkani zvuk njezina jezika kojim je oblizivala svoje zube i usne te osjetio njen vreli dah na svome vratu. Koža na grlu počela mije bridjeti, kako to već biva kad vam se približava ruka koja će vas poškakljati, sve bliže i bliže. Osjetio sam meki, uzdrhtali dodir usana na prekomjerno osjetljivoj koži svog grla te čvrsti pritisak dva oštra zuba, koji su me tek dodirnuli i zastali u tom položaju. Sklopio sam oči u čeznutljivoj ekstazi i čekao, čekao dok mi je srce snažno tuklo.
Ali u tom trenutku još me jedan osjećaj prožeo brzo poput munje. Postao sam svjestan Grofove prisutnosti, te činjenice da u njemu kao da buja oluja gnjeva. Protiv volje sam otvorio oči i ugledao ga kako je svojom snažnom rukom zgrabio krhki vrat plavuše i snagom diva je odmaknuo od mene. Plave su joj oči bile preobražene od bijesa, bijeli zubi razjareno zaškrgutali, a blijedoputi obrazi zažarili su se od uzburkanih osjećaja. Ali Grof! Nikad nisam ni zamišljao da netko može pokazati takav gnjev i srdžbu, čak ni zlodusi iz pakla. Oči su mu doslovce gorjele. Crvena svjetlost u njima bila je zasljepljujuća, kao da su iza njih plamsale paklenske vatre. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, a crte na njemu bile su oštre poput napetih žica. Guste obrve koje su se spajale iznad nosa sada su izgledale poput nabrekle šipke bijelo usijana metala. Silovitim zamahom ruke odgurnuo je ženu od sebe, a zatim mahnuo prema drugima, kao da ih odgurava. Bio je to isti onakav zapovjednički pokret kakav je koristio s vukovima. Kad je progovorio, glas mu je bio snižen skoro do šapata, no kao da je rezao zrak, te stao odzvanjati prostorijom: – Kako ga se usuđujete dirati, ikoja od vas? Kako se usuđujete baciti na nj oko kad sam to zabranio? Natrag, kažem vam! Ovaj čovjek pripada meni! Pripazite na svoje ponašanje prema njemu jer ćete inače imati posla sa mnom.
Plavokosa djevojka nasmijala se raskalašeno i koketno te mu odgovorila: – A ti nikada nikoga nisi volio; ti nikad ne voliš!
Potom su joj se ostale žene pridružile i sobu je ispunio tako neveseli, tvrdi, bezdušni smijeh da sam gotovo izgubio svijest začuvši ga. Činilo se kao da se sami vragovi raduju. Zatim se Grof okrenuo, pažljivo mi pogledao lice te rekao prigušenim šapatom: – Da, i ja mogu voljeti; to i same možete posvjedočiti iz prošlosti. Nije li tako? No, obećajem vam da ćete ga ljubiti do mile volje nakon što ja završim s njime. A sad idite! Idite! Moram ga probuditi jer imamo posla.
– Zar večeras ništa nećemo dobiti? – reče jedna od njih grleno se nasmijavši i pokazavši prstom torbu koju je on prije bacio na pod, koja se micala kao daje u njoj nešto živo. U znak odgovora kimnuo je glavom. Jedna od tih žena skočila je naprijed i otvorila je. Ako me uši nisu prevarile, zaosjetilo se grcanje i tiho jecanje, kao daje unutra napola ugušeno dijete. Žene su se skupile oko torbe, dok sam ja protrnuo od užasa. No dok sam gledao, one su nestale, a s njima i ona jeziva torba. Blizu njih nije bilo nikakvih vrata, a pokraj mene nisu mogle proći neprimijećene. Kao da su se jednostavno stopile sa zrakama mjesečine i izašle kroz prozor, jer vani sam na trenutak vidio nejasne, sjenovite obrise, prije nego što su potpuno iščeznuli.
Zatim me spopao užas i izgubio sam svijest.
6 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:00 pm
Margita
Administrator
4.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak)
Probudio sam se u vlastitu krevetu. Ako uistinu nisam sanjao, zacijelo me Grof prenio ovamo. Pokušao sam to nekako ustanoviti, ali nisam došao ni do kakvih nedvojbenih zaključaka. Istini za volju, postoje određeni sitni dokazi, primjerice to što mi je odjeća bila presavinuta i prostrta na način koji nije u skladu s mojim navikama. Sat mi nije bio navinut, a imam čvrstu naviku naviti ga neposredno prije odlaska u krevet.
Postojale su još mnogobrojne slične pojedinosti. Ali ništa od toga nije predstavljalo dokaz, jer te su stvari mogle svjedočiti tek da nisam bio sasvim pri sebi, a sigurno je da sam se zbog nekog razloga vrlo uzrujao.
Drago mi je zbog jedne stvari; ako me Grof donio ovamo i razodjenuo, vjerojatno mu se pri tome vrlo žurilo jer su mi džepovi bili nedirnuti. Siguran sam da bi moj dnevnik predstavljao za njega neodgonetljivu zagonetku. Uzeo bi mi ga ili bi ga uništio. Kad sam se ogledao po sobi, unatoč strahu koji je ulijevala, sada mi je predstavljala utočište, jer ništa ne može biti strasnije od onih užasnih žena koje su mi htjele – koje mi još uvijek žele – posisati krv.
18. svibnja.
Otišao sam opet pogledati onu sobu pri danjem svjetlu, jer jednostavno moram doznati stoje istina. Kad sam došao do vrata pri vrhu stubišta, zatekao sam ih zatvorenima. Toliko su silovito bila pritisnuta uz dovratnik da se drvo na njima mjestimice raskolilo. Vidio sam da zasun na bravi nije zatvoren, već su vrata bila zatvorena iznutra. Bojim se da ono nije bio nikakav san i moram djelovati u skladu s tom pretpostavkom.
19. svibnja.
Uistinu samu škripcu. Sinoć me Grof najudvornijim glasom zamolio da napišem tri pisma, jedno u kojemu će stajati da je moj posao ovdje skoro završen; drugo, da krećem sutradan ujutro u odnosu na datum u pismu; te treće, da sam napustio dvorac i stigao u Bistricu. Umalo sam se pobunio, ali sam imao osjećaj da bi u ovakvim okolnostima bila prava ludost otvoreno se suprotstaviti Grofu, dok sam još uvijek sasvim u njegovoj moći. Odbiti bi značilo potaknuti njegove sumnje i izazvati u njega bijes. On je svjestan da ja previše toga znam te da ne smijem ostati na životu, jer ću ga u suprotnom dovesti u opasnost. Moja jedina šansa leži u tome da si produžim vrijeme u kojemu još imam priliku da poduzmem nešto. Moglo bi iskrsnuti nešto što bi mi omogućilo bijeg. Vidio sam mu u očima nešto od onoga gnjeva koji je iskazao kad je odgurnuo onu plavokosu ženu od sebe. Protumačio mi je da je poštanska služba neredovita i nesigurna te da bih sigurno smirio svoje prijatelje napišem li im sada ta pisma. Počeo me svom silom uvjeravati kako će narediti da se druga dva pisma dovoljno dugo zadrže u Bistrici za slučaj da situacija bude zahtijevala moj ostanak. Da sam mu se suprotstavio, izazvao bih nove sumnje. Stoga sam se pravio da se slažem s njegovim nazorima te ga zapitao koje datume da stavim na pisma. Neko je vrijeme računao u sebi te rekao: – Na prvome neka bude 12. lipnja, na drugome 19. lipnja, a na trećemu 29. lipnja. Sad znam koliko mi je još ostalo života. Neka mi Bog pomogne!
28. svibnja.
Postoji mala šansa da pobjegnem, ili barem da se javim kući. U dvorac je pristigla skupina Cigana i sada logoruju u dvorištu. To su Romi i u svojoj knjizi imam bilješke o njima. Tipični su za ove krajeve, premda su u srodstvu s običnim Ciganima po cijelome svijetu. Ima ih na tisuće u Mađarskoj i Transilvaniji i skoro su s onu stranu zakona. U pravilu su privrženi nekom velikom plemiću ili boljaru i nazivaju se njegovim imenom. Neustrašivi su i nisu religiozni, osim što se tiče praznovjerja, i govore isključivo svojom varijantom romskoga jezika.
Napisat ću nekoliko pisama kući i pokušat ću ih nagovoriti da ih za mene pošalju poštom. Već sam im se javio kroz prozor, toliko da se upoznamo. Skinuli su šešire i dali mi do znanja da su mi na raspolaganju, uz mnogobrojne pokrete koje, doduše, nisam shvatio ništa bolje od njihova jezika...
Napisao sam pisma. Pismo za Minu napisano je stenografijom, a g. Hawkinsa tek sam zamolio da stupi s njom u vezu. Njoj sam objasnio u kakvu sam položaju, no nisam opisivao strahote koje mogu jedino naslućivati. Kad bih joj rekao istinu, to bije osupnulo i nasmrt preplašilo. Ako pisma i ne budu poslata, Grof ipak neće saznati moju tajnu niti koliko znam...
Predao sam pisma; bacio sam ih kroz rešetke svog prozora zajedno s jednim zlatnikom i znakovima im objasnio, koliko sam već mogao, neka ih daju na poštu. Čovjek koji ih je uzeo pritisnuo ih je na srce i naklonio se, a zatim ih stavio u svoju kapu. Ništa više od toga ne mogu poduzeti. Odšuljao sam se natrag u radnu sobu i počeo čitati. Budući da Grof nije došao, tu već pišem...
Došao je Grof. Sjeo je pokraj mene, otvorio dva pisma i rekao svojim najuljudnijim glasom: – Ovo su mi dali Cigani. Ne znam odakle ta pisma dolaze, ali ću se, dakako, pobrinuti za njih. Gle! – jamačno ih je već prije pročitao. – Jedno je od vas, upućeno mom prijatelju Peteru Hawkinsu; ovo drugo... – tu je otvorio omotnicu i opazio čudnovate simbole, na što mu se lice smračilo i oči su mu zloćudno zasjale – ovo drugo je nekakva gadarija, uvreda za prijateljstvo i gostoljublje! Nije potpisano. No, dobro, onda nema nikakve veze s nama!
Mirno je pismo i omotnicu prinio plamenu svjetiljke sve dok nisu izgorjeli.
– Ovo pismo za Hawkinsa – nastavio je – njega ću, dakako, poslati jer je vaše. Vaša su mi pisma sveta. Ispričavam se, prijatelju moj, što sam nehotice prelomio pečat. Hoćete li ga opet zapečatiti?
Pružio mi je pismo i uz otmjeni naklon dao mi čistu omotnicu. Jedino što mi je preostalo bilo je ponovno ispisati adresu, nakon čega sam mu ga pružio u tišini. Kad je izašao iz sobe, začuo sam kako se u bravi tiho okreće ključ. Trenutak kasnije otišao sam do vrata i probao ih otvoriti, no bila su zaključana.
Grof je tiho ušao u moju sobu sat-dva kasnije; njegov me dolazak probudio jer sam bio zaspao na sofi. Bio je vrlo uljudan i vrlo dobro raspoložen, a videći da sam spavao, rekao je: – A tako, prijatelju moj, zar ste umorni? Idite u krevet. To vam je najsigurniji počinak. Noćas možda neću imati zadovoljstvo pričati s vama jer me očekuju brojni poslovi, ali nadam se da ćete spavati.
Otišao sam u svoju sobu i legao u krevet; koliko god to bilo čudnovato, spavao sam bez snova. Očaj ima svojih mirnih trenutaka.
31. svibnja.
Kad sam se jutros probudio, došao sam na zamisao da uzmem iz torbe nešto pisaćeg papira i omotnica te da ih stavim u džep kako bih mogao pisati u slučaju da mi se za to pruži prilika. No još jedno iznenađenje, još jedan šok!
Svaki komadić papira je nestao, a s njime i sve moje bilješke, svi moji podsjetnici vezani uz željeznički red vožnje, moje kreditno pismo, zapravo, sve što bi mi moglo biti korisno kad bih se našao izvan dvorca. Neko sam vrijeme sjedio i razmišljao, a zatim mi je nešto palo na um. Pretražio sam svoj putni kovčeg i garderobni ormar u koji sam smjestio svoju odjeću.
Odijelo u kojemu sam putovao nestalo je, a s njime i moj ogrtač, i putni pokrivač; nigdje ničemu nema ni traga. Ovo mi se činilo kao neka nova zločinačka namjera...
17. lipnja.
Jutros, dok sam sjedio na rubu kreveta i naprezao mozak iz petnih žila, začuo sam izvana, s kamenitog puta izvan dvorišta, zvuk bičeva te topot i struganje konjskih kopita. Radosno sam požurio k prozoru i ugledao kako u dvorište ulaze dvoja ogromna teretna kola, od kojih je u svaka bilo zapregnuto osam snažnih konja, a na čelu svakog para nalazio se po jedan Slovak, sa širokim šeširom, širokim remenom načičkanim čavlima, prljavim kožuhom i visokim čizmama. U rukama su imali i svoje dugačke štapove. Potrčao sam prema vratima s namjerom da siđem i pokušam im se pridružiti kroz glavno predvorje, jer sam pomislio kako će im taj put biti otvoren. I ponovno šok: vrata su bila zaključana izvana.
Zatim sam potrčao prema prozoru i počeo vikati. Pogledali su prema meni s glupavim izrazom na licu i pokazali na mene prstom, no upravo je tada ciganski starješina izašao i, ugledavši ih kako upiru prstom prema mome prozoru, rekao im nešto čemu su se nasmijali. Nakon toga nikakav moj napor, nikakav žalobni jauk ni grozničava molba, nisu ih mogli navesti da me makar pogledaju. Tvrdokorno su odvraćali pogled. Teretna kola sadržavala su velike četverokutne sanduke, s ručkama od čvrsta konopca; ti su sanduci očigledno bili prazni, .sudeći po lakoći s kojom su Slovaci baratali njima te po njihovu zvuku dok su ih grubo premještali. Kad su svi bili istovareni i složeni u golemu gomilu u jednome uglu dvorišta, Ciganin je dao Slovacima nešto novaca; pljunuli su na novac za sreću i lijeno otišli svaki do svog konja. Ubrzo nakon toga začuo sam kako pucketanje njihovih bičeva zamire u daljini.
24. lipnja, pred jutro.
Sinoć me Grof rano napustio i zaključao se u svoju sobu. Čim sam smogao hrabrosti, potrčao sam zavojitim stubištem i pogledao kroz prozor što gleda prema jugu. Odlučio sam pripaziti na Grofa jer nešto se događa. Cigani su smješteni negdje u dvorcu i obavljaju nekakav posao. Siguran sam u to jer često začujem udaljeni, prigušeni zvuk koji kao da potječe od trnokopa i lopate; što god to bilo, zacijelo je riječ o svršetku nekakve bešćutne podlosti.
Bio sam kod prozora nešto manje od pola sata kad sam ugledao kako nešto izlazi kroz Grofov prozor. Povukao sam se i počeo oprezno promatrati te vidio kako izlazi cijela njegova prilika. Bio sam iznova šokiran videći da nosi na sebi odijelo koje sam ja nosio kad sam putovao ovamo, a preko ramena mu je bila prebačena ona jezovita torba koju su preda mnom odnijele one žene. Nije bilo nikakve sumnje u kakav se posao upušta, i to u mojoj odjeći! To je, dakle, njegov novi zloćudni plan: dopustit će drugima da me vide, barem će oni misliti da sam to ja, tako da jednim potezom ostavi dokaze da sam viđen kako u gradovima ili selima predajem svoja pisma na poštu, dok će svako njegovo zlodjelo koje počini tamošnji ljudi pripisati meni.
Pobjesnio sam na pomisao da se ovo može i dalje odigravati, dok sam ja ovdje zatočen poput pravog robijaša, bez zaštite zakona na koju čak i kriminalci imaju pravo i koja im daje utjehu.
Palo mi je na pamet da pričekam Grofov povratak te sam dugo vremena skršeno sjedio pokraj prozora.
Počeo sam zapažati da među zrakama mjesečine lebde nekakve čudnovate sićušne čestice. Bile su nalik na najsitnija zrnca prašine i vrtložile su se i skupljale u nejasnim oblicima. Dok sam ih promatrao, osjetio sam kako me umiruju i obuzeo me neki spokoj. Udobnije sam se zavalio u puškarnici, tako da mogu bolje uživati u ovome zrakovitom titranju.
Nešto me navelo da se trgnem, nekakvo potmulo, žalobno zavijanje pasa odnekud duboko iz doline, koja je bila skrivena mome pogledu. Učinilo mi se da mi sve glasnije zvoni u ušima, te da one lebdeće čestice prašine tvore nove i nove oblike u skladu sa zvukom, dok su plesale na mjesečini. Osjetio sam kako se borim da se probudim na nekakav nagonski poticaj. Dapače, borila se i sama moja duša, a moj napola svjestan razum trudio se odgovoriti na taj poziv. Bivao sam hipnotiziran! Prašina je plesala sve brže i brže; mjesečeve zrake kao da su podrhtavale dok su se probijale pokraj mene u gusti mrak iza mojih leda. Zgušnjavale su se sve više i više, sve dok nisu počele zauzimati nejasne sablasne oblike. A zatim sam se trgnuo, potpuno budan i priseban, ovladavši svim svojim osjetilima, te uz vrisak potrčao s tog mjesta. Sablasni oblici, koji su se postupno utjelovljavali iz mjesečine, pripadali su onim trima ženama-prikazama na koje sam bio osuđen. Pobjegao sam i osjetio se malo sigurnije u svojoj sobi, gdje nije bilo mjesečine i gdje je blistavo gorjela svjetiljka.
Nakon što je prošlo nekoliko sati, začuo sam kako se nešto miče u Grofovoj sobi, nešto poput oštrog, naglo prigušenog jecaja. Zatim je uslijedila tišina, duboka, užasna tišina, tišina koja me sledila. Uzdrhtala srca isprobao sam vrata, no bio sam zaključan u svojoj tamnici i ništa nisam mogao poduzeti. Sjeo sam i jednostavno briznuo u plač.
Dok sam sjedio, začuo sam neki zvuk iz vanjskog dvorišta, krik neke žene, pun boli. Pojurio sam do prozora, rastvorio ga i zavirio između rešetaka. Doista, tamo je bila neka žena raščupane kose te držala ruke sklopljene na srcu, poput osobe koju je iscrpilo trčanje. Bila je naslonjena na rub prilaznih vrata. Kad je ugledala moje lice na prozoru, bacila se prema naprijed i povikala glasom koji je bio ispunjen prijetnjom: – Zvijeri, vrati mi dijete!
Bacila se na koljena, podignula ruke i kriknula iste te riječi takvim glasom od kojega mi je klonulo srce. Zatim je počela čupati kosu i udarati se u grudi te mahnitati uz silovite popratne kretnje koje izazivaju neobuzdane emocije. Napokon, bacila se na tlo i, premda je nisam mogao vidjeti, čuo sam kako golim rukama udara o vrata.
Negdje visoko iznad mene, vjerojatno na kuli, čuo sam kako Grofov glas zaziva svojim oštrim, metalnim šapatom. Njegovu pozivu kao da se sa svih strana odazvalo zavijanje vukova. Nije prošlo mnogo vremena, a čopor vukova navro je, poput bujice kroz srušenu branu, kroz široki ulaz u dvorište.
Žena nije ispustila ni krika i zavijanje vukova bilo je kratkotrajno. Nedugo nakon toga razišli su se jedan po jedan, oblizujući usne.
Nisam je mogao žaliti jer sad sam znao što se dogodilo s njezinim djetetom – za nju je bilo najbolje da umre.
Što da činim? Što uopće mogu učiniti? Kako da pobjegnem od ovog užasnog robovanja noći, mraku i strahu?
25. lipnja, ujutro.
Tek kad čovjek pretrpi strahote noći, može biti svjestan koliko mu milo i drago srcu i duši može biti jutro. Kad se jutros sunce uzdiglo toliko visoko daje zasjalo povrh velikih prilaznih vrata nasuprot mome prozoru, najviša točka koju je obasjalo učinila mi se kao daje tamo sletjela zavjetna golubica. Strah je spao s mene kao da se radilo o nekakvu maglenom ogrtaču koji se rastvorio na toplini. Moram nešto poduzeti još dok me prožima danja hrabrost. Sinoć je jedno od pisama koje sam napisao otišlo na poštu; prvo iz onoga kobnog niza koji bi trebao izbrisati sve tragove mog postojanja s lica svijeta.
Ne smijem razmišljati o tome. Na posao!
Sve nasilje i prijetnje nada mnom, svu opasnost i strah, pretrpio sam noću. Još nikad nisam vidio Grofa pri dnevnome svjetlu. Može li biti da on spava kad drugi bdiju, tako da može bdjeti kad oni spavaju? Kad bih barem mogao ući u njegovu sobu! Ali za to nema nikakvih mogućnosti. Vrata su uvijek zaključana, nema mi puta onamo.
Ipak, postoji jedan put, samo kad bih se usudio poći njime. Zašto ne bi i tuđe tijelo prešlo onaj put što gaje sam prešao? Svojim sam ga očima vidio kako gmiže sa svog prozora. Zašto ga i ja ne bih mogao oponašati, te ući kroz njegov prozor? Šanse su mi takve da bi se na to odvažio samo očajnik, ali ja sam doista već doveden do ruba očaja. Riskirat ću to. U najgorem slučaju, može me zadesiti jedino smrt; a smrt čovjeka nije isto što i smrt teleta te se još uvijek mogu nadati zagrobnu životu, kojega se uvijek pribojavamo. Neka mi Bog pomogne pri toj zadaći! Ne uspijem li, zbogom Mina; zbogom moj vjerni prijatelju i drugi oče; zbogom svima, a osobito Mini!
Kasnije istoga dana. Upustio sam se u onu zadaću i s Božjom se pomoću sretno vratio u ovu sobu. Moram zapisati sve po redu. Još dok je u meni bilo hrabrosti, otišao sam do prozora s južne strane i odmah izašao na uski kameni podvoj koji se proteže s vanjske strane zgrade na ovoj strani. Kamenje je krupno i grubo istesano, a žbuka između njega isprana je zbog klimatskih prilika. Skinuo sam čizme i odvažio se na taj očajnički korak. Jednom sam pogledao dolje, tek toliko da se uvjerim kako me iznenadni pogled na strahovitu dubinu neće uplašiti, no nakon toga pazio sam da ne spuštam pogled. Bio sam prilično dobro upoznat sa smjerom i udaljenošću Grofove sobe i krenuo sam prema njoj kako sam već mogao, iskoristivši pritom svaku pogodnost koja mi se ukazala. Nije mi se vrtjelo u glavi, valjda sam bio previše uzbuđen za to, i za naizgled smiješno kratko vrijeme našao sam se gdje stojim na prozorskoj dasci i pokušavam podići prozorsko krilo. No, kad sam se sagnuo i uskočio kroz prozor s nogama naprijed, spopao me strah. Ogledao sam se za Grofom te sam iznenađeno i razdragano došao do jednog otkrića. Soba je bila prazna! Bila je oskudno namještena čudnovatim pokućstvom, koje kao da nikad nije bilo korišteno. Bilo je sličnog stila kao i ono u južnim sobama te prekriveno prašinom. Pogledom sam potražio ključ, ali nije se nalazio u bravi i nigdje ga nisam mogao naći. Pronašao sam tek veliku gomilu zlata u jednome kutu sobe; bilo je tu zlatnika svih vrsta, rimskih, britanskih, austrijskih, mađarskih, grčkih i turskih, prekrivenih slojem prašine, kao da su dugo ležali na tlu. Nisu bili, koliko sam zamijetio, novijeg datuma, već od otprije tristo godina. Bilo je tu i zlatnih lanaca i nakita, od kojega je jedan dio bio optočen draguljima, no sav je bio star i mutna izgleda.
U jednome kutu sobe nalazila su se teška vrata. Iskušao sam ih. Budući da nisam mogao pronaći ključ od sobe niti od izlaznih vrata, što je bio glavni cilj moje potrage, bio sam prisiljen tragati dalje ili bi sav moj napor bio uzaludan. Vrata su bila otključana i vodila su kroz kameniti hodnik do zavojita stubišta, koje se strmo spuštalo. Stao sam silaziti, pazeći na svaki korak, jer stube su bile u mraku, osvijetljene tek kroz pukotine u debelim kamenim zidinama. Na dnu stubišta nalazio se mračan hodnik, nalik na tunel, kroz koji je dopirao neki mučan, mrtvački zadah, zadah svježe prekopane zemlje. Dok sam hodao hodnikom, zadah je postajao sve bliži i jači. Naposljetku sam rastvorio teška vrata koja su bila odškrinuta i našao se u staroj, ruševnoj kapelici, koja se očigledno koristila kao mjesto za pokapanje. Krov je bio urušen, a na dva mjesta nalazila su se stubišta koja su vodila u grobnice, no tlo je nedavno bilo prekopano, a zemlja smještena u velike drvene sanduke, očito one koje su dovezli Slovaci. Nikoga nije bilo u blizini i ja sam potražio još neki izlaz s tog mjesta, no nije ga bilo. Zatim sam pretražio svaki pedalj tla, tako da ne propustim ni jednu priliku. Sišao sam čak i u grobnice, u kojima je svjetlost jedva tinjala, premda me od toga spopao užas u duši. Ušao sam u dvije grobnice, no nisam vidio ništa osim krhotina starih lijesova i gomilu prašine. No u trećoj sam naišao na nešto.
Tamo je, u jednome od velikih sanduka, kojih je ukupno bilo pedeset, na gomili svježe iskopane zemlje ležao Grof! Ili je bio mrtav ili je spavao, nisam mogao točno zaključiti, jer su mu oči bile otvorene i nepomične, ali bez one staklastog pogleda koji donosi smrt, a u obrazima je unatoč njihovu silnom bljedilu bilo životne topline; usne su mu bile crvene kao i uvijek. Ali nije bilo ni traga kakvu pokretu, ni pulsa, ni daha, ni otkucaja srca. Nagnuo sam se nad njega i pokušao otkriti bilo kakav znak života, no uzalud. Zacijelo nije tamo ležao dugo vremena jer bi se miris zemlje raspršio za nekoliko sati. Uz sanduk se nalazio i njegov poklopac, mjestimice izbušen rupama. Palo mi je na um da Grof uz sebe možda ima ključeve, ali kad sam ga krenuo pretražiti, ugledao sam one mrtve oči, a u njima, koliko god bile mrtve, pogled toliko ispunjen mržnjom, iako nije bio svjestan ni mene ni moje prisutnosti. Pobjegao sam s tog mjesta i ponovno se uspeo zidinom dvorca, te izašao kroz prozor Grofove sobe. Kad sam se našao u svojoj spavaonici, bacio sam se na krevet, sav zadihan, i pokušao nešto smisliti...
29. lipnja.
Danas je datum mog posljednjeg pisma i Grof se pobrinuo da ono bude pravodobno poslato jer sam ga ponovno vidio kako izlazi iz dvorca kroz onaj isti prozor, i to u mojoj odjeći. Dok je poput guštera silazio niz zid, poželio sam da imam pištolj ili kakvo drugo smrtonosno oružje, kako bih ga uništio, ali bojim se da nikakvo oružje što ga je stvorila obična ljudska ruka ne bi djelovalo na njega. Nisam se usudio čekati da vidim njegov povratak jer sam se bojao da ću vidjeti one čudovišne sestre. Vratio sam se u knjižnicu i tamo čitao sve dok nisam zaspao.
Probudio me Grof, koji me pogledao na najsmrknutiji mogući način.
– Sutra se moramo oprostiti, prijatelju moj – reče. – Vi se vraćate u svoju prekrasnu Englesku, a ja odlazim obaviti jedan posao koji može imati takve posljedice da se možda nikad više nećemo sresti. Vaše pismo kući otposlano je. Sutra me neće biti ovdje, ali sve će biti pripremljeno za vaš put. Ujutro dolaze Cigani, koji imaju ovdje nekog posla, a dolaze i Slovaci. Kad oni odu, moja će kočija doći po vas i odvesti vas kroz prijevoj Borgo gdje ćete dočekati putničku kočiju iz Bukovine za Bistricu. Ali nadam se da ću vas još viđati u dvorcu Drakula.
To mi je bilo sumnjivo i odlučio sam provjeriti koliko je iskren. Iskren! Prava je uvreda za tu riječ napisati je u svezi s takvim čudovištem, pa sam ga zato izravno zapitao: – Zašto ne mogu ići večeras?
– Zato, dragi moj gospodine, što su mi konji i kočijaš odsutni zbog nekog posla.
– Ali mogao bih sa zadovoljstvom pješačiti. Želio bih odmah otići.
Nasmiješio se na tako podmukao, uglađen, zlokoban način da sam znao kako se iza njegove uglađenosti krije neki trik.
– A vaša prtljaga?
– Nije me briga za nju. Mogu naknadno poslati nekoga po nju. Grof je ustao i progovorio s umilnom uljudnošću koja je djelovala toliko stvarno da sam morao protrljati oči: – Vi Englezi imate izreku koja mi je vrlo draga, jer u njezinu je duhu nešto vrlo tipično za naše boljare: "Gost je dobro došao i još bolje otišao." Dođite sa mnom, dragi moj mladi prijatelju. Ni sata više nećete čekati u mojoj kući protiv vlastite volje, iako me rastužuje što odlazite i što vas je tako naglo obuzela želja za odlaskom. Dođite!
Dostojanstveno i ozbiljno, sa svjetiljkom u ruci krenuo je preda mnom niz stubište te kroz predvorje.
Odjednom je zastao.
– Slušajte!
Odnekud izbliza doprlo je zavijanje mnogobrojnih vukova. Činilo se kao da se taj zvuk razlijegao na znak njegove ruke, baš kao što se inače čini da glazba velikog orkestra poskakuje pod dirigentskim štapićem.
Nakon kratkotrajne stanke na svoj je dostojanstveni način krenuo dalje prema vratima, povukao u stranu silne zasune, otkopčao teške lance i počeo ih otvarati.
Na moje golemo zaprepaštenje vidio sam da su otključana. Sumnjičavo sam se ogledao oko sebe, no nigdje nisam vidio nikakva ključa.
Kad su se vrata stala otvarati, zavijanje vukova izvana postalo je glasnije i bjesnije; njihove crvene čeljusti sa zveketavim zubima te njihove šape u skoku, otupjelih kandži, ukazale su se na otvorenim vratima. Postalo mi je jasno da će suprotstavljanje Grofu u tom trenutku biti bezuspješno. Dok su mu ovakvi saveznici bili na usluzi, ništa nisam mogao. Ali vrata su se nastavila polako otvarati i samo je Grofovo tijelo stajalo u otvoru. Odjednom mi sine da bi to mogao biti trenutak u kojem će se odlučiti moja sudbina; da će me predati vukovima, i to na moj vlastiti poticaj. U toj je zamisli bilo neke đavolje zlobe, sasvim dostojne Grofa.
– Zatvorite vrata – povikao sam, uhvativši se za posljednju slamku – pričekat ću do jutra!
Zatim sam prekrio lice rukama kako bih sakrio suze gorkog razočaranja. Jednim zamahom svoje snažne ruke Grof je zalupio vrata, a veliki zasuni zazveketali su odjekujući predvorjem, vrativši se na svoja mjesta. U tišini sam se vratio u knjižnicu i za trenutak-dva otišao u svoju sobu. Kad sam zadnji put pogledao Drakulu, dlanom mi je poslao poljubac, dok su mu se oči crveno sjajile u znak pobjede, uz smiješak na koji bi mogao biti ponosan i Juda u paklu.
Kad sam se našao u svojoj sobi i spremao leći, učinilo mi se da čujem nekakvo šaptanje uz svojih vrata. Tiho sam im prišao i osluhnuo. Ako me uši nisu prevarile, začuo sam Grofov glas: – Natrag, natrag gdje vam je mjesto! Vaše vrijeme još nije nastupilo. Čekajte! Budite strpljive. Noćas on pripada meni. Sutradan navečer je vaš!
Razlegnuo se prigušeni, umilni smijeh i ja samu gnjevu otvorio vrata te ugledao s njihove druge strane one tri užasne žene kako se oblizuju. Kad sam se pojavio, sve su prasnule u grozan smijeh i pobjegle.
Vratio sam se u svoju sobu i bacio se na koljena. Zar je svršetak, dakle, toliko blizu? Sutra! Sutra! Gospode, pomozi mi, i onima koji me vole!
30. lipnja, ujutro.
Možda su ovo posljednje riječi što ih zapisujem u dnevnik. Spavao sam sve do pred zoru, a kad sam se probudio, bacio sam se na koljena jer sam odlučio da me smrt, pristigne li, zatekne spremnog. Naposljetku sam osjetio onu finu promjenu u atmosferi i znao daje nastupilo jutro. Uslijedilo je kukurikanje, koje me osokolilo, i osjetio sam da sam siguran. Laka sam srca otvorio vrata i potrčao niz stubište do predvorja. Sinoć sam vidio da su vrata otključana i bijeg je sada bio moguć. Ruku uzdrhtalih od nestrpljivosti, otkopčao sam lance i povukao masivne zasune.
Ali vrata se nisu htjela ni pomaknuti. Obuzeo me očaj. Vukao sam i vukao vrata te tresao njima sve dok, onako masivna, nisu zazveketala u okviru. Vidio sam zatvoreni zasun brave. Grof je zaključao vrata nakon što sam otišao.
Zatim me obuzela bjesomučna želja da pod svaku cijenu dođem do ključa i odlučio sam da s tog mjesta još jednom siđem niz zid i dođem do Grofove sobe. Mogao me ubiti, ali smrt mi se sad činila najmanjim od svih zala. Bez oklijevanja sam potrčao do prozora prema istoku i spuznuo niz zid, kao i prije, do Grofove sobe. Bila je prazna, ali to sam i očekivao. Nigdje nisam vidio ključ, ali hrpa zlata još je bila ondje. Izašao sam kroz vrata u kutu te sišao zavojitim stubištem, pa nadalje mračnim hodnikom do stare kapelice. Sad sam već dobro znao gdje ću pronaći čudovište koje sam tražio.
Veliki je sanduk bio na istome mjestu, tik uza zid, ali na njega je bio postavljen poklopac, koji još nije bio zakovan, no čavli su već bili probodeni kroz poklopac, spremni da ih se čekićem zabije u sanduk. Znao sam da moram doprijeti do njegova tijela kako bih uzeo ključ, pa sam podignuo poklopac i naslonio ga na zid. Tada sam ugledao nešto što me ispunilo užasom. Unutra je ležao Grof, no doimao se kao da mu se napola povratila mladost jer su mu sijeda kosa i brkovi poprimili tamnu, željeznosivu boju; obrazi su bili puniji, a bijela koža djelovala je kao da je ispod rumena poput rubina. Usta su mu bila crvenija nego ikad jer su mu na usnama bili ugrušci svježe krvi, koja mu je curila s kutova usana i silazila preko brade i vrata. Čak i duboko usađene prodorne oči kao da su utonule u naduto meso, jer kapci i podočnjaci bili su mu podbuli.
Činilo se kao da je čitavo to jezovito biće jednostavno prezasićeno krvlju. Ležao je poput ogavne pijavice, prežderan do iznemoglosti. Uz drhtaj sam se sagnuo kako bih ga pretražio i sva osjetila u meni uzjogunila su se od tog dodira; no morao sam ga pretražiti jer sam inače izgubljen. U nadolazećoj bi noći i moje tijelo moglo poslužiti za gozbu onim odurnim ženama. Pretražio sam ga po čitavu tijelu, no ključu nije bilo ni traga. Zatim sam zastao i pogledao Grofa. Na podbulu licu nalazio se podrugljivi smiješak koji me umalo izludio. I tom sam biću pomagao da se preseli u London, gdje će možda tijekom sljedećih stoljeća zadovoljavati svoju žudnju za krvlju među milijunima ljudi koji tamo žive, te stvoriti novi, sve veći i veći krug poludemona koji će se hraniti bespomoćnima. Sama me ta pomisao izluđivala. Obuzela me strahovita želja da oslobodim svijet ovakva čudovišta. Pri ruci nije bilo nikakva smrtonosnog oružja, ali zgrabio sam jednu od lopata koje su koristili radnici kad su punili sanduke zemljom, visoko je podignuo i zamahnuo prema mrskome licu, oštrice okrenute prema dolje. No, u istome trenutku glava se okrenula i prodorno me promotrio, dok su mu oči plamtjele tolikim užasom da se ledila krv u žilama. Taj prizor kao da me skamenio te mi se lopata okrenula u ruci i skrenula s lica, načinivši mu tek duboki rez iznad čela. Lopata mi je ispala iz ruku te pala preko sanduka i dok sam je uzimao, kut oštrice zahvatio je rub poklopca, koji se ponovno sklopio i sakrio ono gnusno biće od mog pogleda. Posljednje što sam vidio bilo je naduto lice, umrljano krvlju i ukočeno u takvu zloćudnom smiješku da mu je mjesto bilo u najdubljem krugu pakla.
Razmišljao sam i razmišljao što da sljedeće učinim, no mozak mije bio kao spaljen te sam stao iščekivati, dok me sve jače obuzimao očaj. Čekajući, začuo sam kako u daljini razdragani glasovi pjevaju cigansku pjesmu, sve bliže i bliže, a uz njihovu pjesmu osjetilo se i kotrljanje teških kotača i pucketanje bičeva; to su dolazili Cigani i Slovaci o kojima je Grof pričao. Bacivši zadnji pogled oko sebe te na sanduk u kojemu se nalazilo ono ogavno tijelo, potrčao sam s tog mjesta i došao do Grofove sobe, odlučivši nasrnuti istog trenutka kad se otvore vrata.
Osluškivao sam naćuljenih ušiju te začuo kako na donjem katu u velikoj bravi struže ključ i rastvaraju se teška vrata. Zacijelo su postojali i drugi ulazi ili je netko raspolagao ključem nekih od zaključanih vrata.
Zatim se, uz zveketavu jeku, začuo zvuk toptanja brojnih nogu, koji je ubrzo zamro u nekom hodniku. Okrenuo sam se da ponovno potrčim dolje u grobnicu, gdje bih mogao pronaći novi ulaz. Ali u tom trenutku odnekud je došao snažni zapuh vjetra i vrata prema zavojitome stubištu zalupila su se uz takav tresak da je poletjela prašina. Kad sam potrčao da ih otvorim, shvatio sam da su bezizgledno zaglavljena. Ponovno sam postao zatočenik, a mreža sudbine sve se bliže sklapa oko mene.
Dok ovo pišem, iz hodnika ispod čuje se toptanje mnogobrojnih nogu i silovito spuštanje teških tereta, uz silan tresak. To se nesumnjivo radi p sanducima napunjenima zemljom. Čuje se i udaranje čekića; to zakivaju sanduk. Sad čujem teške korake kako ponovno topću duž hodnika, dok za njima dokono idu brojni ljudi.
Vrata se zatvaraju i lanci zvekeću; u bravi se čuje struganje ključa; čujem kako se ključ izvlači iz brave; sad se još jedna vrata otvaraju i zatvaraju; čujem škripu brave i zasuna.
Eto! U dvorištu te niz kameniti put čuje se kotrljanje teških kotača, pucketanje bičeva i zbor Cigana dok zamiču u daljinu.
Sam sam u dvorcu s onim užasnim ženama. Fuj! Mina je žena, a one nemaju nikakvih sličnosti s njom. One su vragovi iz same paklenske jame!
Neću ostati sam s njima; pokušat ću prijeći po zidini dvorca dalje nego što sam pokušao do sada. Uzet ću sa sobom nešto zlata, ustreba li mi kasnije. Možda pronađem izlaz iz ovog jezovitog mjesta.
A onda brže-bolje kući; brže-bolje na najhitriji i najbliži vlak; brže-bolje s ovoga ukletog mjesta, iz ove uklete zemlje, gdje vrag i njegova djeca još uvijek hodaju zemljom!
Barem je Božja milost bolja od milosti onih čudovišta, a klisura je strma i duboka. U njezinu podnožju čovjek bi mogao spavati, i to dostojno čovjeka. Zbogom svi! Mina!
DNEVNIK JONATHANA HARKERA (nastavak)
Probudio sam se u vlastitu krevetu. Ako uistinu nisam sanjao, zacijelo me Grof prenio ovamo. Pokušao sam to nekako ustanoviti, ali nisam došao ni do kakvih nedvojbenih zaključaka. Istini za volju, postoje određeni sitni dokazi, primjerice to što mi je odjeća bila presavinuta i prostrta na način koji nije u skladu s mojim navikama. Sat mi nije bio navinut, a imam čvrstu naviku naviti ga neposredno prije odlaska u krevet.
Postojale su još mnogobrojne slične pojedinosti. Ali ništa od toga nije predstavljalo dokaz, jer te su stvari mogle svjedočiti tek da nisam bio sasvim pri sebi, a sigurno je da sam se zbog nekog razloga vrlo uzrujao.
Drago mi je zbog jedne stvari; ako me Grof donio ovamo i razodjenuo, vjerojatno mu se pri tome vrlo žurilo jer su mi džepovi bili nedirnuti. Siguran sam da bi moj dnevnik predstavljao za njega neodgonetljivu zagonetku. Uzeo bi mi ga ili bi ga uništio. Kad sam se ogledao po sobi, unatoč strahu koji je ulijevala, sada mi je predstavljala utočište, jer ništa ne može biti strasnije od onih užasnih žena koje su mi htjele – koje mi još uvijek žele – posisati krv.
18. svibnja.
Otišao sam opet pogledati onu sobu pri danjem svjetlu, jer jednostavno moram doznati stoje istina. Kad sam došao do vrata pri vrhu stubišta, zatekao sam ih zatvorenima. Toliko su silovito bila pritisnuta uz dovratnik da se drvo na njima mjestimice raskolilo. Vidio sam da zasun na bravi nije zatvoren, već su vrata bila zatvorena iznutra. Bojim se da ono nije bio nikakav san i moram djelovati u skladu s tom pretpostavkom.
19. svibnja.
Uistinu samu škripcu. Sinoć me Grof najudvornijim glasom zamolio da napišem tri pisma, jedno u kojemu će stajati da je moj posao ovdje skoro završen; drugo, da krećem sutradan ujutro u odnosu na datum u pismu; te treće, da sam napustio dvorac i stigao u Bistricu. Umalo sam se pobunio, ali sam imao osjećaj da bi u ovakvim okolnostima bila prava ludost otvoreno se suprotstaviti Grofu, dok sam još uvijek sasvim u njegovoj moći. Odbiti bi značilo potaknuti njegove sumnje i izazvati u njega bijes. On je svjestan da ja previše toga znam te da ne smijem ostati na životu, jer ću ga u suprotnom dovesti u opasnost. Moja jedina šansa leži u tome da si produžim vrijeme u kojemu još imam priliku da poduzmem nešto. Moglo bi iskrsnuti nešto što bi mi omogućilo bijeg. Vidio sam mu u očima nešto od onoga gnjeva koji je iskazao kad je odgurnuo onu plavokosu ženu od sebe. Protumačio mi je da je poštanska služba neredovita i nesigurna te da bih sigurno smirio svoje prijatelje napišem li im sada ta pisma. Počeo me svom silom uvjeravati kako će narediti da se druga dva pisma dovoljno dugo zadrže u Bistrici za slučaj da situacija bude zahtijevala moj ostanak. Da sam mu se suprotstavio, izazvao bih nove sumnje. Stoga sam se pravio da se slažem s njegovim nazorima te ga zapitao koje datume da stavim na pisma. Neko je vrijeme računao u sebi te rekao: – Na prvome neka bude 12. lipnja, na drugome 19. lipnja, a na trećemu 29. lipnja. Sad znam koliko mi je još ostalo života. Neka mi Bog pomogne!
28. svibnja.
Postoji mala šansa da pobjegnem, ili barem da se javim kući. U dvorac je pristigla skupina Cigana i sada logoruju u dvorištu. To su Romi i u svojoj knjizi imam bilješke o njima. Tipični su za ove krajeve, premda su u srodstvu s običnim Ciganima po cijelome svijetu. Ima ih na tisuće u Mađarskoj i Transilvaniji i skoro su s onu stranu zakona. U pravilu su privrženi nekom velikom plemiću ili boljaru i nazivaju se njegovim imenom. Neustrašivi su i nisu religiozni, osim što se tiče praznovjerja, i govore isključivo svojom varijantom romskoga jezika.
Napisat ću nekoliko pisama kući i pokušat ću ih nagovoriti da ih za mene pošalju poštom. Već sam im se javio kroz prozor, toliko da se upoznamo. Skinuli su šešire i dali mi do znanja da su mi na raspolaganju, uz mnogobrojne pokrete koje, doduše, nisam shvatio ništa bolje od njihova jezika...
Napisao sam pisma. Pismo za Minu napisano je stenografijom, a g. Hawkinsa tek sam zamolio da stupi s njom u vezu. Njoj sam objasnio u kakvu sam položaju, no nisam opisivao strahote koje mogu jedino naslućivati. Kad bih joj rekao istinu, to bije osupnulo i nasmrt preplašilo. Ako pisma i ne budu poslata, Grof ipak neće saznati moju tajnu niti koliko znam...
Predao sam pisma; bacio sam ih kroz rešetke svog prozora zajedno s jednim zlatnikom i znakovima im objasnio, koliko sam već mogao, neka ih daju na poštu. Čovjek koji ih je uzeo pritisnuo ih je na srce i naklonio se, a zatim ih stavio u svoju kapu. Ništa više od toga ne mogu poduzeti. Odšuljao sam se natrag u radnu sobu i počeo čitati. Budući da Grof nije došao, tu već pišem...
Došao je Grof. Sjeo je pokraj mene, otvorio dva pisma i rekao svojim najuljudnijim glasom: – Ovo su mi dali Cigani. Ne znam odakle ta pisma dolaze, ali ću se, dakako, pobrinuti za njih. Gle! – jamačno ih je već prije pročitao. – Jedno je od vas, upućeno mom prijatelju Peteru Hawkinsu; ovo drugo... – tu je otvorio omotnicu i opazio čudnovate simbole, na što mu se lice smračilo i oči su mu zloćudno zasjale – ovo drugo je nekakva gadarija, uvreda za prijateljstvo i gostoljublje! Nije potpisano. No, dobro, onda nema nikakve veze s nama!
Mirno je pismo i omotnicu prinio plamenu svjetiljke sve dok nisu izgorjeli.
– Ovo pismo za Hawkinsa – nastavio je – njega ću, dakako, poslati jer je vaše. Vaša su mi pisma sveta. Ispričavam se, prijatelju moj, što sam nehotice prelomio pečat. Hoćete li ga opet zapečatiti?
Pružio mi je pismo i uz otmjeni naklon dao mi čistu omotnicu. Jedino što mi je preostalo bilo je ponovno ispisati adresu, nakon čega sam mu ga pružio u tišini. Kad je izašao iz sobe, začuo sam kako se u bravi tiho okreće ključ. Trenutak kasnije otišao sam do vrata i probao ih otvoriti, no bila su zaključana.
Grof je tiho ušao u moju sobu sat-dva kasnije; njegov me dolazak probudio jer sam bio zaspao na sofi. Bio je vrlo uljudan i vrlo dobro raspoložen, a videći da sam spavao, rekao je: – A tako, prijatelju moj, zar ste umorni? Idite u krevet. To vam je najsigurniji počinak. Noćas možda neću imati zadovoljstvo pričati s vama jer me očekuju brojni poslovi, ali nadam se da ćete spavati.
Otišao sam u svoju sobu i legao u krevet; koliko god to bilo čudnovato, spavao sam bez snova. Očaj ima svojih mirnih trenutaka.
31. svibnja.
Kad sam se jutros probudio, došao sam na zamisao da uzmem iz torbe nešto pisaćeg papira i omotnica te da ih stavim u džep kako bih mogao pisati u slučaju da mi se za to pruži prilika. No još jedno iznenađenje, još jedan šok!
Svaki komadić papira je nestao, a s njime i sve moje bilješke, svi moji podsjetnici vezani uz željeznički red vožnje, moje kreditno pismo, zapravo, sve što bi mi moglo biti korisno kad bih se našao izvan dvorca. Neko sam vrijeme sjedio i razmišljao, a zatim mi je nešto palo na um. Pretražio sam svoj putni kovčeg i garderobni ormar u koji sam smjestio svoju odjeću.
Odijelo u kojemu sam putovao nestalo je, a s njime i moj ogrtač, i putni pokrivač; nigdje ničemu nema ni traga. Ovo mi se činilo kao neka nova zločinačka namjera...
17. lipnja.
Jutros, dok sam sjedio na rubu kreveta i naprezao mozak iz petnih žila, začuo sam izvana, s kamenitog puta izvan dvorišta, zvuk bičeva te topot i struganje konjskih kopita. Radosno sam požurio k prozoru i ugledao kako u dvorište ulaze dvoja ogromna teretna kola, od kojih je u svaka bilo zapregnuto osam snažnih konja, a na čelu svakog para nalazio se po jedan Slovak, sa širokim šeširom, širokim remenom načičkanim čavlima, prljavim kožuhom i visokim čizmama. U rukama su imali i svoje dugačke štapove. Potrčao sam prema vratima s namjerom da siđem i pokušam im se pridružiti kroz glavno predvorje, jer sam pomislio kako će im taj put biti otvoren. I ponovno šok: vrata su bila zaključana izvana.
Zatim sam potrčao prema prozoru i počeo vikati. Pogledali su prema meni s glupavim izrazom na licu i pokazali na mene prstom, no upravo je tada ciganski starješina izašao i, ugledavši ih kako upiru prstom prema mome prozoru, rekao im nešto čemu su se nasmijali. Nakon toga nikakav moj napor, nikakav žalobni jauk ni grozničava molba, nisu ih mogli navesti da me makar pogledaju. Tvrdokorno su odvraćali pogled. Teretna kola sadržavala su velike četverokutne sanduke, s ručkama od čvrsta konopca; ti su sanduci očigledno bili prazni, .sudeći po lakoći s kojom su Slovaci baratali njima te po njihovu zvuku dok su ih grubo premještali. Kad su svi bili istovareni i složeni u golemu gomilu u jednome uglu dvorišta, Ciganin je dao Slovacima nešto novaca; pljunuli su na novac za sreću i lijeno otišli svaki do svog konja. Ubrzo nakon toga začuo sam kako pucketanje njihovih bičeva zamire u daljini.
24. lipnja, pred jutro.
Sinoć me Grof rano napustio i zaključao se u svoju sobu. Čim sam smogao hrabrosti, potrčao sam zavojitim stubištem i pogledao kroz prozor što gleda prema jugu. Odlučio sam pripaziti na Grofa jer nešto se događa. Cigani su smješteni negdje u dvorcu i obavljaju nekakav posao. Siguran sam u to jer često začujem udaljeni, prigušeni zvuk koji kao da potječe od trnokopa i lopate; što god to bilo, zacijelo je riječ o svršetku nekakve bešćutne podlosti.
Bio sam kod prozora nešto manje od pola sata kad sam ugledao kako nešto izlazi kroz Grofov prozor. Povukao sam se i počeo oprezno promatrati te vidio kako izlazi cijela njegova prilika. Bio sam iznova šokiran videći da nosi na sebi odijelo koje sam ja nosio kad sam putovao ovamo, a preko ramena mu je bila prebačena ona jezovita torba koju su preda mnom odnijele one žene. Nije bilo nikakve sumnje u kakav se posao upušta, i to u mojoj odjeći! To je, dakle, njegov novi zloćudni plan: dopustit će drugima da me vide, barem će oni misliti da sam to ja, tako da jednim potezom ostavi dokaze da sam viđen kako u gradovima ili selima predajem svoja pisma na poštu, dok će svako njegovo zlodjelo koje počini tamošnji ljudi pripisati meni.
Pobjesnio sam na pomisao da se ovo može i dalje odigravati, dok sam ja ovdje zatočen poput pravog robijaša, bez zaštite zakona na koju čak i kriminalci imaju pravo i koja im daje utjehu.
Palo mi je na pamet da pričekam Grofov povratak te sam dugo vremena skršeno sjedio pokraj prozora.
Počeo sam zapažati da među zrakama mjesečine lebde nekakve čudnovate sićušne čestice. Bile su nalik na najsitnija zrnca prašine i vrtložile su se i skupljale u nejasnim oblicima. Dok sam ih promatrao, osjetio sam kako me umiruju i obuzeo me neki spokoj. Udobnije sam se zavalio u puškarnici, tako da mogu bolje uživati u ovome zrakovitom titranju.
Nešto me navelo da se trgnem, nekakvo potmulo, žalobno zavijanje pasa odnekud duboko iz doline, koja je bila skrivena mome pogledu. Učinilo mi se da mi sve glasnije zvoni u ušima, te da one lebdeće čestice prašine tvore nove i nove oblike u skladu sa zvukom, dok su plesale na mjesečini. Osjetio sam kako se borim da se probudim na nekakav nagonski poticaj. Dapače, borila se i sama moja duša, a moj napola svjestan razum trudio se odgovoriti na taj poziv. Bivao sam hipnotiziran! Prašina je plesala sve brže i brže; mjesečeve zrake kao da su podrhtavale dok su se probijale pokraj mene u gusti mrak iza mojih leda. Zgušnjavale su se sve više i više, sve dok nisu počele zauzimati nejasne sablasne oblike. A zatim sam se trgnuo, potpuno budan i priseban, ovladavši svim svojim osjetilima, te uz vrisak potrčao s tog mjesta. Sablasni oblici, koji su se postupno utjelovljavali iz mjesečine, pripadali su onim trima ženama-prikazama na koje sam bio osuđen. Pobjegao sam i osjetio se malo sigurnije u svojoj sobi, gdje nije bilo mjesečine i gdje je blistavo gorjela svjetiljka.
Nakon što je prošlo nekoliko sati, začuo sam kako se nešto miče u Grofovoj sobi, nešto poput oštrog, naglo prigušenog jecaja. Zatim je uslijedila tišina, duboka, užasna tišina, tišina koja me sledila. Uzdrhtala srca isprobao sam vrata, no bio sam zaključan u svojoj tamnici i ništa nisam mogao poduzeti. Sjeo sam i jednostavno briznuo u plač.
Dok sam sjedio, začuo sam neki zvuk iz vanjskog dvorišta, krik neke žene, pun boli. Pojurio sam do prozora, rastvorio ga i zavirio između rešetaka. Doista, tamo je bila neka žena raščupane kose te držala ruke sklopljene na srcu, poput osobe koju je iscrpilo trčanje. Bila je naslonjena na rub prilaznih vrata. Kad je ugledala moje lice na prozoru, bacila se prema naprijed i povikala glasom koji je bio ispunjen prijetnjom: – Zvijeri, vrati mi dijete!
Bacila se na koljena, podignula ruke i kriknula iste te riječi takvim glasom od kojega mi je klonulo srce. Zatim je počela čupati kosu i udarati se u grudi te mahnitati uz silovite popratne kretnje koje izazivaju neobuzdane emocije. Napokon, bacila se na tlo i, premda je nisam mogao vidjeti, čuo sam kako golim rukama udara o vrata.
Negdje visoko iznad mene, vjerojatno na kuli, čuo sam kako Grofov glas zaziva svojim oštrim, metalnim šapatom. Njegovu pozivu kao da se sa svih strana odazvalo zavijanje vukova. Nije prošlo mnogo vremena, a čopor vukova navro je, poput bujice kroz srušenu branu, kroz široki ulaz u dvorište.
Žena nije ispustila ni krika i zavijanje vukova bilo je kratkotrajno. Nedugo nakon toga razišli su se jedan po jedan, oblizujući usne.
Nisam je mogao žaliti jer sad sam znao što se dogodilo s njezinim djetetom – za nju je bilo najbolje da umre.
Što da činim? Što uopće mogu učiniti? Kako da pobjegnem od ovog užasnog robovanja noći, mraku i strahu?
25. lipnja, ujutro.
Tek kad čovjek pretrpi strahote noći, može biti svjestan koliko mu milo i drago srcu i duši može biti jutro. Kad se jutros sunce uzdiglo toliko visoko daje zasjalo povrh velikih prilaznih vrata nasuprot mome prozoru, najviša točka koju je obasjalo učinila mi se kao daje tamo sletjela zavjetna golubica. Strah je spao s mene kao da se radilo o nekakvu maglenom ogrtaču koji se rastvorio na toplini. Moram nešto poduzeti još dok me prožima danja hrabrost. Sinoć je jedno od pisama koje sam napisao otišlo na poštu; prvo iz onoga kobnog niza koji bi trebao izbrisati sve tragove mog postojanja s lica svijeta.
Ne smijem razmišljati o tome. Na posao!
Sve nasilje i prijetnje nada mnom, svu opasnost i strah, pretrpio sam noću. Još nikad nisam vidio Grofa pri dnevnome svjetlu. Može li biti da on spava kad drugi bdiju, tako da može bdjeti kad oni spavaju? Kad bih barem mogao ući u njegovu sobu! Ali za to nema nikakvih mogućnosti. Vrata su uvijek zaključana, nema mi puta onamo.
Ipak, postoji jedan put, samo kad bih se usudio poći njime. Zašto ne bi i tuđe tijelo prešlo onaj put što gaje sam prešao? Svojim sam ga očima vidio kako gmiže sa svog prozora. Zašto ga i ja ne bih mogao oponašati, te ući kroz njegov prozor? Šanse su mi takve da bi se na to odvažio samo očajnik, ali ja sam doista već doveden do ruba očaja. Riskirat ću to. U najgorem slučaju, može me zadesiti jedino smrt; a smrt čovjeka nije isto što i smrt teleta te se još uvijek mogu nadati zagrobnu životu, kojega se uvijek pribojavamo. Neka mi Bog pomogne pri toj zadaći! Ne uspijem li, zbogom Mina; zbogom moj vjerni prijatelju i drugi oče; zbogom svima, a osobito Mini!
Kasnije istoga dana. Upustio sam se u onu zadaću i s Božjom se pomoću sretno vratio u ovu sobu. Moram zapisati sve po redu. Još dok je u meni bilo hrabrosti, otišao sam do prozora s južne strane i odmah izašao na uski kameni podvoj koji se proteže s vanjske strane zgrade na ovoj strani. Kamenje je krupno i grubo istesano, a žbuka između njega isprana je zbog klimatskih prilika. Skinuo sam čizme i odvažio se na taj očajnički korak. Jednom sam pogledao dolje, tek toliko da se uvjerim kako me iznenadni pogled na strahovitu dubinu neće uplašiti, no nakon toga pazio sam da ne spuštam pogled. Bio sam prilično dobro upoznat sa smjerom i udaljenošću Grofove sobe i krenuo sam prema njoj kako sam već mogao, iskoristivši pritom svaku pogodnost koja mi se ukazala. Nije mi se vrtjelo u glavi, valjda sam bio previše uzbuđen za to, i za naizgled smiješno kratko vrijeme našao sam se gdje stojim na prozorskoj dasci i pokušavam podići prozorsko krilo. No, kad sam se sagnuo i uskočio kroz prozor s nogama naprijed, spopao me strah. Ogledao sam se za Grofom te sam iznenađeno i razdragano došao do jednog otkrića. Soba je bila prazna! Bila je oskudno namještena čudnovatim pokućstvom, koje kao da nikad nije bilo korišteno. Bilo je sličnog stila kao i ono u južnim sobama te prekriveno prašinom. Pogledom sam potražio ključ, ali nije se nalazio u bravi i nigdje ga nisam mogao naći. Pronašao sam tek veliku gomilu zlata u jednome kutu sobe; bilo je tu zlatnika svih vrsta, rimskih, britanskih, austrijskih, mađarskih, grčkih i turskih, prekrivenih slojem prašine, kao da su dugo ležali na tlu. Nisu bili, koliko sam zamijetio, novijeg datuma, već od otprije tristo godina. Bilo je tu i zlatnih lanaca i nakita, od kojega je jedan dio bio optočen draguljima, no sav je bio star i mutna izgleda.
U jednome kutu sobe nalazila su se teška vrata. Iskušao sam ih. Budući da nisam mogao pronaći ključ od sobe niti od izlaznih vrata, što je bio glavni cilj moje potrage, bio sam prisiljen tragati dalje ili bi sav moj napor bio uzaludan. Vrata su bila otključana i vodila su kroz kameniti hodnik do zavojita stubišta, koje se strmo spuštalo. Stao sam silaziti, pazeći na svaki korak, jer stube su bile u mraku, osvijetljene tek kroz pukotine u debelim kamenim zidinama. Na dnu stubišta nalazio se mračan hodnik, nalik na tunel, kroz koji je dopirao neki mučan, mrtvački zadah, zadah svježe prekopane zemlje. Dok sam hodao hodnikom, zadah je postajao sve bliži i jači. Naposljetku sam rastvorio teška vrata koja su bila odškrinuta i našao se u staroj, ruševnoj kapelici, koja se očigledno koristila kao mjesto za pokapanje. Krov je bio urušen, a na dva mjesta nalazila su se stubišta koja su vodila u grobnice, no tlo je nedavno bilo prekopano, a zemlja smještena u velike drvene sanduke, očito one koje su dovezli Slovaci. Nikoga nije bilo u blizini i ja sam potražio još neki izlaz s tog mjesta, no nije ga bilo. Zatim sam pretražio svaki pedalj tla, tako da ne propustim ni jednu priliku. Sišao sam čak i u grobnice, u kojima je svjetlost jedva tinjala, premda me od toga spopao užas u duši. Ušao sam u dvije grobnice, no nisam vidio ništa osim krhotina starih lijesova i gomilu prašine. No u trećoj sam naišao na nešto.
Tamo je, u jednome od velikih sanduka, kojih je ukupno bilo pedeset, na gomili svježe iskopane zemlje ležao Grof! Ili je bio mrtav ili je spavao, nisam mogao točno zaključiti, jer su mu oči bile otvorene i nepomične, ali bez one staklastog pogleda koji donosi smrt, a u obrazima je unatoč njihovu silnom bljedilu bilo životne topline; usne su mu bile crvene kao i uvijek. Ali nije bilo ni traga kakvu pokretu, ni pulsa, ni daha, ni otkucaja srca. Nagnuo sam se nad njega i pokušao otkriti bilo kakav znak života, no uzalud. Zacijelo nije tamo ležao dugo vremena jer bi se miris zemlje raspršio za nekoliko sati. Uz sanduk se nalazio i njegov poklopac, mjestimice izbušen rupama. Palo mi je na um da Grof uz sebe možda ima ključeve, ali kad sam ga krenuo pretražiti, ugledao sam one mrtve oči, a u njima, koliko god bile mrtve, pogled toliko ispunjen mržnjom, iako nije bio svjestan ni mene ni moje prisutnosti. Pobjegao sam s tog mjesta i ponovno se uspeo zidinom dvorca, te izašao kroz prozor Grofove sobe. Kad sam se našao u svojoj spavaonici, bacio sam se na krevet, sav zadihan, i pokušao nešto smisliti...
29. lipnja.
Danas je datum mog posljednjeg pisma i Grof se pobrinuo da ono bude pravodobno poslato jer sam ga ponovno vidio kako izlazi iz dvorca kroz onaj isti prozor, i to u mojoj odjeći. Dok je poput guštera silazio niz zid, poželio sam da imam pištolj ili kakvo drugo smrtonosno oružje, kako bih ga uništio, ali bojim se da nikakvo oružje što ga je stvorila obična ljudska ruka ne bi djelovalo na njega. Nisam se usudio čekati da vidim njegov povratak jer sam se bojao da ću vidjeti one čudovišne sestre. Vratio sam se u knjižnicu i tamo čitao sve dok nisam zaspao.
Probudio me Grof, koji me pogledao na najsmrknutiji mogući način.
– Sutra se moramo oprostiti, prijatelju moj – reče. – Vi se vraćate u svoju prekrasnu Englesku, a ja odlazim obaviti jedan posao koji može imati takve posljedice da se možda nikad više nećemo sresti. Vaše pismo kući otposlano je. Sutra me neće biti ovdje, ali sve će biti pripremljeno za vaš put. Ujutro dolaze Cigani, koji imaju ovdje nekog posla, a dolaze i Slovaci. Kad oni odu, moja će kočija doći po vas i odvesti vas kroz prijevoj Borgo gdje ćete dočekati putničku kočiju iz Bukovine za Bistricu. Ali nadam se da ću vas još viđati u dvorcu Drakula.
To mi je bilo sumnjivo i odlučio sam provjeriti koliko je iskren. Iskren! Prava je uvreda za tu riječ napisati je u svezi s takvim čudovištem, pa sam ga zato izravno zapitao: – Zašto ne mogu ići večeras?
– Zato, dragi moj gospodine, što su mi konji i kočijaš odsutni zbog nekog posla.
– Ali mogao bih sa zadovoljstvom pješačiti. Želio bih odmah otići.
Nasmiješio se na tako podmukao, uglađen, zlokoban način da sam znao kako se iza njegove uglađenosti krije neki trik.
– A vaša prtljaga?
– Nije me briga za nju. Mogu naknadno poslati nekoga po nju. Grof je ustao i progovorio s umilnom uljudnošću koja je djelovala toliko stvarno da sam morao protrljati oči: – Vi Englezi imate izreku koja mi je vrlo draga, jer u njezinu je duhu nešto vrlo tipično za naše boljare: "Gost je dobro došao i još bolje otišao." Dođite sa mnom, dragi moj mladi prijatelju. Ni sata više nećete čekati u mojoj kući protiv vlastite volje, iako me rastužuje što odlazite i što vas je tako naglo obuzela želja za odlaskom. Dođite!
Dostojanstveno i ozbiljno, sa svjetiljkom u ruci krenuo je preda mnom niz stubište te kroz predvorje.
Odjednom je zastao.
– Slušajte!
Odnekud izbliza doprlo je zavijanje mnogobrojnih vukova. Činilo se kao da se taj zvuk razlijegao na znak njegove ruke, baš kao što se inače čini da glazba velikog orkestra poskakuje pod dirigentskim štapićem.
Nakon kratkotrajne stanke na svoj je dostojanstveni način krenuo dalje prema vratima, povukao u stranu silne zasune, otkopčao teške lance i počeo ih otvarati.
Na moje golemo zaprepaštenje vidio sam da su otključana. Sumnjičavo sam se ogledao oko sebe, no nigdje nisam vidio nikakva ključa.
Kad su se vrata stala otvarati, zavijanje vukova izvana postalo je glasnije i bjesnije; njihove crvene čeljusti sa zveketavim zubima te njihove šape u skoku, otupjelih kandži, ukazale su se na otvorenim vratima. Postalo mi je jasno da će suprotstavljanje Grofu u tom trenutku biti bezuspješno. Dok su mu ovakvi saveznici bili na usluzi, ništa nisam mogao. Ali vrata su se nastavila polako otvarati i samo je Grofovo tijelo stajalo u otvoru. Odjednom mi sine da bi to mogao biti trenutak u kojem će se odlučiti moja sudbina; da će me predati vukovima, i to na moj vlastiti poticaj. U toj je zamisli bilo neke đavolje zlobe, sasvim dostojne Grofa.
– Zatvorite vrata – povikao sam, uhvativši se za posljednju slamku – pričekat ću do jutra!
Zatim sam prekrio lice rukama kako bih sakrio suze gorkog razočaranja. Jednim zamahom svoje snažne ruke Grof je zalupio vrata, a veliki zasuni zazveketali su odjekujući predvorjem, vrativši se na svoja mjesta. U tišini sam se vratio u knjižnicu i za trenutak-dva otišao u svoju sobu. Kad sam zadnji put pogledao Drakulu, dlanom mi je poslao poljubac, dok su mu se oči crveno sjajile u znak pobjede, uz smiješak na koji bi mogao biti ponosan i Juda u paklu.
Kad sam se našao u svojoj sobi i spremao leći, učinilo mi se da čujem nekakvo šaptanje uz svojih vrata. Tiho sam im prišao i osluhnuo. Ako me uši nisu prevarile, začuo sam Grofov glas: – Natrag, natrag gdje vam je mjesto! Vaše vrijeme još nije nastupilo. Čekajte! Budite strpljive. Noćas on pripada meni. Sutradan navečer je vaš!
Razlegnuo se prigušeni, umilni smijeh i ja samu gnjevu otvorio vrata te ugledao s njihove druge strane one tri užasne žene kako se oblizuju. Kad sam se pojavio, sve su prasnule u grozan smijeh i pobjegle.
Vratio sam se u svoju sobu i bacio se na koljena. Zar je svršetak, dakle, toliko blizu? Sutra! Sutra! Gospode, pomozi mi, i onima koji me vole!
30. lipnja, ujutro.
Možda su ovo posljednje riječi što ih zapisujem u dnevnik. Spavao sam sve do pred zoru, a kad sam se probudio, bacio sam se na koljena jer sam odlučio da me smrt, pristigne li, zatekne spremnog. Naposljetku sam osjetio onu finu promjenu u atmosferi i znao daje nastupilo jutro. Uslijedilo je kukurikanje, koje me osokolilo, i osjetio sam da sam siguran. Laka sam srca otvorio vrata i potrčao niz stubište do predvorja. Sinoć sam vidio da su vrata otključana i bijeg je sada bio moguć. Ruku uzdrhtalih od nestrpljivosti, otkopčao sam lance i povukao masivne zasune.
Ali vrata se nisu htjela ni pomaknuti. Obuzeo me očaj. Vukao sam i vukao vrata te tresao njima sve dok, onako masivna, nisu zazveketala u okviru. Vidio sam zatvoreni zasun brave. Grof je zaključao vrata nakon što sam otišao.
Zatim me obuzela bjesomučna želja da pod svaku cijenu dođem do ključa i odlučio sam da s tog mjesta još jednom siđem niz zid i dođem do Grofove sobe. Mogao me ubiti, ali smrt mi se sad činila najmanjim od svih zala. Bez oklijevanja sam potrčao do prozora prema istoku i spuznuo niz zid, kao i prije, do Grofove sobe. Bila je prazna, ali to sam i očekivao. Nigdje nisam vidio ključ, ali hrpa zlata još je bila ondje. Izašao sam kroz vrata u kutu te sišao zavojitim stubištem, pa nadalje mračnim hodnikom do stare kapelice. Sad sam već dobro znao gdje ću pronaći čudovište koje sam tražio.
Veliki je sanduk bio na istome mjestu, tik uza zid, ali na njega je bio postavljen poklopac, koji još nije bio zakovan, no čavli su već bili probodeni kroz poklopac, spremni da ih se čekićem zabije u sanduk. Znao sam da moram doprijeti do njegova tijela kako bih uzeo ključ, pa sam podignuo poklopac i naslonio ga na zid. Tada sam ugledao nešto što me ispunilo užasom. Unutra je ležao Grof, no doimao se kao da mu se napola povratila mladost jer su mu sijeda kosa i brkovi poprimili tamnu, željeznosivu boju; obrazi su bili puniji, a bijela koža djelovala je kao da je ispod rumena poput rubina. Usta su mu bila crvenija nego ikad jer su mu na usnama bili ugrušci svježe krvi, koja mu je curila s kutova usana i silazila preko brade i vrata. Čak i duboko usađene prodorne oči kao da su utonule u naduto meso, jer kapci i podočnjaci bili su mu podbuli.
Činilo se kao da je čitavo to jezovito biće jednostavno prezasićeno krvlju. Ležao je poput ogavne pijavice, prežderan do iznemoglosti. Uz drhtaj sam se sagnuo kako bih ga pretražio i sva osjetila u meni uzjogunila su se od tog dodira; no morao sam ga pretražiti jer sam inače izgubljen. U nadolazećoj bi noći i moje tijelo moglo poslužiti za gozbu onim odurnim ženama. Pretražio sam ga po čitavu tijelu, no ključu nije bilo ni traga. Zatim sam zastao i pogledao Grofa. Na podbulu licu nalazio se podrugljivi smiješak koji me umalo izludio. I tom sam biću pomagao da se preseli u London, gdje će možda tijekom sljedećih stoljeća zadovoljavati svoju žudnju za krvlju među milijunima ljudi koji tamo žive, te stvoriti novi, sve veći i veći krug poludemona koji će se hraniti bespomoćnima. Sama me ta pomisao izluđivala. Obuzela me strahovita želja da oslobodim svijet ovakva čudovišta. Pri ruci nije bilo nikakva smrtonosnog oružja, ali zgrabio sam jednu od lopata koje su koristili radnici kad su punili sanduke zemljom, visoko je podignuo i zamahnuo prema mrskome licu, oštrice okrenute prema dolje. No, u istome trenutku glava se okrenula i prodorno me promotrio, dok su mu oči plamtjele tolikim užasom da se ledila krv u žilama. Taj prizor kao da me skamenio te mi se lopata okrenula u ruci i skrenula s lica, načinivši mu tek duboki rez iznad čela. Lopata mi je ispala iz ruku te pala preko sanduka i dok sam je uzimao, kut oštrice zahvatio je rub poklopca, koji se ponovno sklopio i sakrio ono gnusno biće od mog pogleda. Posljednje što sam vidio bilo je naduto lice, umrljano krvlju i ukočeno u takvu zloćudnom smiješku da mu je mjesto bilo u najdubljem krugu pakla.
Razmišljao sam i razmišljao što da sljedeće učinim, no mozak mije bio kao spaljen te sam stao iščekivati, dok me sve jače obuzimao očaj. Čekajući, začuo sam kako u daljini razdragani glasovi pjevaju cigansku pjesmu, sve bliže i bliže, a uz njihovu pjesmu osjetilo se i kotrljanje teških kotača i pucketanje bičeva; to su dolazili Cigani i Slovaci o kojima je Grof pričao. Bacivši zadnji pogled oko sebe te na sanduk u kojemu se nalazilo ono ogavno tijelo, potrčao sam s tog mjesta i došao do Grofove sobe, odlučivši nasrnuti istog trenutka kad se otvore vrata.
Osluškivao sam naćuljenih ušiju te začuo kako na donjem katu u velikoj bravi struže ključ i rastvaraju se teška vrata. Zacijelo su postojali i drugi ulazi ili je netko raspolagao ključem nekih od zaključanih vrata.
Zatim se, uz zveketavu jeku, začuo zvuk toptanja brojnih nogu, koji je ubrzo zamro u nekom hodniku. Okrenuo sam se da ponovno potrčim dolje u grobnicu, gdje bih mogao pronaći novi ulaz. Ali u tom trenutku odnekud je došao snažni zapuh vjetra i vrata prema zavojitome stubištu zalupila su se uz takav tresak da je poletjela prašina. Kad sam potrčao da ih otvorim, shvatio sam da su bezizgledno zaglavljena. Ponovno sam postao zatočenik, a mreža sudbine sve se bliže sklapa oko mene.
Dok ovo pišem, iz hodnika ispod čuje se toptanje mnogobrojnih nogu i silovito spuštanje teških tereta, uz silan tresak. To se nesumnjivo radi p sanducima napunjenima zemljom. Čuje se i udaranje čekića; to zakivaju sanduk. Sad čujem teške korake kako ponovno topću duž hodnika, dok za njima dokono idu brojni ljudi.
Vrata se zatvaraju i lanci zvekeću; u bravi se čuje struganje ključa; čujem kako se ključ izvlači iz brave; sad se još jedna vrata otvaraju i zatvaraju; čujem škripu brave i zasuna.
Eto! U dvorištu te niz kameniti put čuje se kotrljanje teških kotača, pucketanje bičeva i zbor Cigana dok zamiču u daljinu.
Sam sam u dvorcu s onim užasnim ženama. Fuj! Mina je žena, a one nemaju nikakvih sličnosti s njom. One su vragovi iz same paklenske jame!
Neću ostati sam s njima; pokušat ću prijeći po zidini dvorca dalje nego što sam pokušao do sada. Uzet ću sa sobom nešto zlata, ustreba li mi kasnije. Možda pronađem izlaz iz ovog jezovitog mjesta.
A onda brže-bolje kući; brže-bolje na najhitriji i najbliži vlak; brže-bolje s ovoga ukletog mjesta, iz ove uklete zemlje, gdje vrag i njegova djeca još uvijek hodaju zemljom!
Barem je Božja milost bolja od milosti onih čudovišta, a klisura je strma i duboka. U njezinu podnožju čovjek bi mogao spavati, i to dostojno čovjeka. Zbogom svi! Mina!
7 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:02 pm
Margita
Administrator
5.
Pismo gđice Mine Murray upućeno gđici Lucy Westenra
9. Svibnja
Najdraža moja Lucy, oprosti što ti već dugo ne pišem, ali bila sam doista prezauzeta. Život novopečene učiteljice ponekad je prava muka. Od srca bih željela biti s tobom, i to pokraj mora, gdje bismo mogle pričati do mile volje i graditi kule u zraku. U zadnje vrijeme vrlo naporno radim jer želim stajati uz bok Jonathanu u njegovu radu, pa vrlo marljivo vježbam stenografiju. Kad se vjenčamo, moći ću biti od korisna Jonathanu, pa bude li mi stenografija dobro išla od ruke, na taj način mogu zapisati sve što on kaže i kasnije to otipkati na stroju, što također marljivo vježbam. On i ja ponekad se dopisujemo koristeći stenografiju, a on na taj način vodi i svoj dnevnik s putovanja po inozemstvu. Kad budem s tobom, i ja ću na isti način voditi dnevnik. Nemam na umu onaj tip dnevnika gdje se tjedno upišu dvije stranice, a nedjelja se stisne negdje u kut, već bih ga pisala kad god poželim. Sumnjam da će se u njemu naći išta zanimljivo drugim ljudima, no njima nije ni namijenjen. Jednog bih ga dana mogla pokazati Jonathanu, bude li u njemu ičega vrijednog da se podijeli, no u biti to je vježbenica. Pokušat ću slijediti ono što rade novinarke: voditi razgovore i opisivati ih, pokušavajući što bolje prisjetiti se tih razgovora. Kažu da se čovjek uz ponešto vježbe može prisjetiti svega što se dogodilo, ili pak sve što čuje tijekom dana. No, vidjet ćemo. Upoznat ću te sa svojim skromnim planovima kad se sretnemo. Upravo sam primila nekoliko redaka što ih je Jonathan na brzinu napisao u Transilvaniji. Dobro je i vraća se za otprilike tjedan dana. Jedva čekam da čujem sve što je doživio. Mora da je krasno vidjeti strane zemlje. Pitam se hoćemo li ih, tj. Jonathan i ja, ikad vidjeti zajedno. Upravo odbija deset sati. Do viđenja.
Voli te MINA.
Kad mi budeš pisala, reci mi sve što ima novo. Već mi dugo ništa nisi rekla. Čujem različite glasine, a naročito glede nekog visokog, zgodnog muškarca kovrčave kose???
Pismo Lucy Westenra upućeno Mini Murray Chatham Street
17 Svibnja
Najdraža moja Mina, moram ti reći da je vrlo nepošteno od tebe što me optužuješ da rijetko pišem. Pisala sam ti dvaput otkako smo se rastale, a tvoje zadnje pismo bilo je tek drugo što si mi poslala. Osim toga, nemam ti što pisati.
Doista nema ničega što bi te zanimalo. Grad je u ovo vrijeme vrlo ugodno mjesto i mnogo obilazimo galerije, te odlazimo na šetnje i vožnje u parku. Sto se tiče onog visokog kovrčavog muškarca, zacijelo se radi o onome koji je bio sa mnom na zadnjoj priredbi. Očigledno netko širi glasine. Bio je to g. Holmwood. On nam često dolazi u posjet i vrlo se dobro slaže s mamom; imaju mnogo zajedničkih tema za razgovor.
Nedavno smo upoznale jednog čovjeka koji bi bio baš za tebe, da već nisi zaručena s Jonathanom. Izvrsna je partija, zgodan, imućan i iz dobre obitelji. Liječnik je i doista je pametan. Zamisli samo! Tek mu je dvadeset sedam godina, a već je na čelu goleme ustanove za duševno oboljele. G. Holmwood me upoznao s njime; došao nas je ovamo posjetiti i sad često dolazi. Mislim da je jedan od najodlučnijih ljudi što sam ih ikad upoznala, a ujedno ijedan od najsmirenijih. Djeluje kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Mogu zamisliti kakav izniman utjecaj ima na svoje pacijente. Ima neobičnu naviku da gleda čovjeka ravno u lice, kao da mu želi pročitati misli. To je često pokušavao i sa mnom, ali ja se tješim da sam tvrd orah. Znam to iz svog zrcala. Pokušavaš li ikad pročitati svoje lice? Ja da, i mogu ti reći da se tu ima što proučavati, te daje to teže nego što si možeš zamisliti ako to nikad nisi pokušala. Kaže da sam mu ja predmet nesvakidašnjeg psihološkog proučavanja, a ja se skrušeno s time i slažem. Kao što i sama znaš, odijevanje me ne zanima dovoljno da bih ti opisivala najnoviju modu. Odjeća je živa dosada. Opet se izražavam šatrovački, ali nema veze; Arthur to govori svakodnevno. No, eto, sad je sve jasno. Mina, jedna drugoj smo povjeravale sve tajne još od malih nogu; zajedno smo spavale i zajedno jele, te se zajedno smijale i plakale; i sad, makar sam se već izlanula, rado bih ti još nešto rekla. O, Mina, nisi li još naslutila? Volim ga. Porumenjela sam napisavši to, jer iako mislim da i on voli mene, još mi to nije izravno rekao. Ali Mina, jao, ja ga volim! Volim ga, volim ga! Eto, ovo mi je pomoglo. Da sam barem s tobom, dušo, da sjedimo pokraj vatre dok se razodijevamo, kao što smo običavale, pokušala bih ti objasniti kako se osjećam. Ne znam kako uspijevam napisati ovo čak i tebi. Bojim se prekinuti, jer bih inače poderala pismo, i ne želim prekinuti, jer doista ti želim sve ispričati. Javi mi se odmah i reci mi što misliš o tome. Mina, sad moram prekinuti. Laku noć. Prisjeti me se u molitvama, Mina, moli za moju sreću.
LUCY
P. S. Ne trebam ni spominjati da je ovo tajna. Još jednom laku noć.
Pismo Lucy Westenra upućeno Mini Murray
24. Svibnja.
Najdraža moja Mina, hvala ti, i još ti hvala, i još jednom hvala na onome krasnom pismu. Bilo mi je jako drago što ti se mogu povjeriti i što mi daješ podršku.
Dušo moja, ni sreća ni nesreća ne dolaze same. Stare su izreke doista točne. Eto, u rujnu ću imati dvadeset godina i do dana današnjeg me nitko nije zaprosio, baš doslovno zaprosio, a danas su me zaprosila tri muškarca. Zamisli to! TRI muškarca u jednome danu. Nije li to strašno? Zao mi je, stvarno i iskreno žao, dvojice od tih jadničaka. Jao, Mina, toliko sam sretna da ne znam što bih sa sobom. Tri bračne ponude! Ali, za Boga miloga, nemoj to pričati drugim djevojkama jer će im inače pasti na um kojekakve pretjerane zamisli, pa će se osjetiti zakinutima i uvrijeđenima ako prvog dana kad se vrate kući ne dobiju barem šest bračnih ponuda. Neke su djevojke baš umišljene! Ti i ja, draga moja Mina, koje smo zaručene i uskoro ćemo se usidriti u bračnoj luci kao stare udate žene, možemo prezirati taštinu. No, moram ti ispričati o toj trojici, ali svakako to čuvaj u tajnosti osim, naravno, pred Jonathanom. Njemu ćeš to reći, jer ja bih na tvom mjestu svakako ispričala tako nešto Arthuru. Žena bi svome mužu trebala reći sve, ne slažeš li se dušo, pa i ja moram biti iskrena. Muškarci vole da žene budu iskrene kao što su i sami, barem njihove supruge, a bojim se da žene nisu baš uvijek iskrene koliko bi trebale biti. No, dušo moja, broj jedan pristigao je baš prije ručka. Već sam ti ga spomenula, to je dr. John Seward, upravitelj ustanove za umobolne, s izraženom čeljusti i lijepo oblikovanim čelom. Izvana je djelovao vrlo opušteno, no svejedno je bio nervozan.
Očigledno je unaprijed razradio kako će se ponašati, i držao se toga, no umalo je sjeo na svoj svileni šešir, što muškarci vrlo rijetko čine kad su opušteni. Nakon toga, kad je htio djelovati smireno, poigravao se skalpelom tako da sam umalo vrisnula. Obratio mi se vrlo izravno, Mina. Rekao mi je da sam mu jako draga, koliko god me kratko poznaje, te kako bi mu život bio ljepši da mu ja pomažem i uveseljavam ga. Upravo se spremao reći koliko bi bio nesretan nije li mi stalo do njega, no kad je vidio kako plačem, rekao je daje prava zvijer te da neće pridonositi mojim brigama. Zatim je odustao i zapitao hoću li ga zavoljeti s vremenom, a kad sam zavrtjela glavom, zadrhtale su mu ruke te me pomalo oklijevajući zapitao nije li mi već netko drugi drag. To je izveo na vrlo lijep način, rekavši da ne želi silom čupati od mene tajne, već da bi samo htio znati kako stvari stoje, jer ako je srce neke žene slobodno, muškarac se može nadati. I tu sam, Mina, osjetila svojom dužnošću da mu kažem kako netko postoji.
Rekla sam mu samo to, nakon čega je ustao, djelujući energično i ozbiljno dok mi je stisnuo ruke, te rekao kako se nada da ću biti sretna i da, poželim li prijatelja, uvijek moram u punoj mjeri računati na njega. Ah, Mina, dušo moja, ne mogu a da se ne rasplačem; oprosti što je ovo pismo potpuno razmočeno. Jako je lijepo kad te netko zaprosi, i sve što k tome ide, ali uopće nije veselo kad moraš gledati nekog jadnička, koji te sasvim sigurno iskreno voli, kako odlazi savladan, a ti znaš da trajno izlaziš iz njegova života, bez obzira na sve što oh kaže. Dušo, sad moram prekinuti jer se osjećam baš bijedno, ma koliko sam sretna.
Navečer Arthur je upravo otišao, a ja se osjećam vedrije nego kad sam prekinula s pisanjem, pa ti mogu dalje pisati što se danas dogodilo. Dakle, draga moja, broj dva je pristigao nakon ručka. Jako je drag momak, Amerikanac iz Teksasa, i djeluje tako mladoliko i svježe da se čini gotovo nemogućim da je prošao toliko svijeta i proživio tolike pustolovine. Potpuno razumijem jadnu Desdemonu koja se naslušala onolikih priča, ma i od strane jednog crnca. Valjda smo mi žene takve kukavice da si zamišljamo kako će nas muškarac spasiti od naših strahova, pa se udarno za njega. Sada znadem što bih učinila da sam ja muško te da želim navesti neku djevojku da me zavoli. Ma, ne, nije to istina, jer g. Morris nam je, eto, ispričao tolike priče, a Arthur nijedne, pa ipak... Draga moja, pomalo naglim. G. Quincey P. Morris zatekao me nasamo. Izgleda da muškarci uvijek zateknu djevojke nasamo. Zapravo ne, jer Arthur je dvaput pokušao izvesti to kao slučajno, pri čemu sam mu i ja pomagala koliko god sam mogla; sad me to nije stid priznati. Moram te unaprijed upozoriti da g. Morris ne priča uvijek šatrovački, dapače, nikad ne razgovara na taj način s neznancima niti pak pred njima, jer on je doista obrazovan i iznimno dobro odgojen, no ustanovio je da me zabavlja kad govori američkom šatrom; stoga, kad god sam bila prisutna, a u blizini nije bilo nikoga tko bi se šokirao, pričao mi je strašno smiješne stvari. Bojim se, dušo moja, da on to sve izmišlja, jer uvijek se uklapa u ono što inače želi reći. Ali takav je šatrovački govor; ne znam je li mu Arthur sklon, jer još ga nikad nisam čula govoriti šatrovački. Dakle, g. Morris sjeo je pokraj mene, djelujući izuzetno sretno i veselo, no ipak sam vidjela daje vrlo nervozan. Uzeo me za ruku i rekao strašno nježnim glasom: – Gospođice Lucy, znam da nisam vrijedan ni da vam vežem uzice na cipelicama, ali budete li čekali čovjeka koji vas je vrijedan, rek’o bi’ da ćete prije završit’ u samostanu. Što kažete na to da uskočite kraj mene, pa da zajedno krenemo onom dugom cestom, upregnuti u ista kola?
Dakle, djelovao je tako raspoloženo i veselo da ga nije bilo ni upola toliko teško odbiti kao jadnog doktora Sewarda. Stoga sam rekla, najbezbrižnijim mogućim glasom, da slabo skačem i da uopće nisam izdresirana za vuču kola. Zatim je rekao da se nesmotreno izrazio, te da se nada kako ću mu oprostiti ako se zaletio za vrijeme takvog ozbiljnog i svečanog trenutka u svome životu. Doista se doimao ozbiljnim kad je to govorio, te si nisam mogla pomoći nego da se i sama uozbiljim – znam, Mina, da ćeš me smatrati groznom koketom – iako nisam mogla odoljeti nekakvom pobjedonosnom osjećaju što mi je to već drugi u jednome danu. A zatim, draga moja, prije nego što sam išta stigla reći, stao mi se udvarati čitavom bujicom riječi, rasprostrijevši mi pod noge i srce i dušu. Djelovao je pritom tako iskreno da više nikada neću pomisliti kako je neki muškarac uvijek neozbiljan, a nikad iskren, samo zato što je ponekad sklon šali. Valjda mi je na licu zapazio nešto od čega se pribrao, jer iznenada je zastao.
– Lucy – rekao je s toliko muževne gorljivosti da bih ga mogla zavoljeti kad bih bila slobodna – znam da ste vi poštena djevojka. Ne bih sad razgovarao s vama na ovakav način kad vam ne bih vjerovao do daske, u dubinu duše. Recite mi, kao jedno dobro ljudsko biće drugome, postoji li netko drugi do koga vam je već stalo? Ako postoji, nikad vas više neću uznemiriti ni za vlas, već ću vam biti, dopustite li mi to, vjeran prijatelj.
Draga moja Mina, zašto su muškarci toliko plemeniti kad smo ih mi žene tako malo vrijedne? Eto, gotovo da sam se izrugivala iz tog pravog gospodina zlatna srca. Briznula sam u plač – bojim se da ovo pismo nije samo razmočeno nego i ljigavo – i osjećala se uistinu jadno. Zašto ne daju da se djevojka uda za tri muškarca, ili koliko je muškaraca želi, pa da si prištedi ovakve brige? No ovo je već bogohuljenje i ne smijem to govoriti. Drago mi je što mogu reći da sam, unatoč tome što sam plakala, bila u stanju zagledati se u odvažne oči g. Morrisa i reći mu otvoreno: – Da, postoji netko koga volim, premda on meni još uopće nije izjavio ljubav.
Ispravno sam postupila što sam mu to rekla na tako otvoren način, jer lice mu je upravo zasjalo, uhvatio me za obje ruke – mislim da sam mu ih sama pružila – i srdačno rekao: – Hrabra moja djevojko! Više vrijedi to što sam prekasno došao u priliku da vas zadobijem negoli da sam na vrijeme došao u priliku da zadobijem bilo koju drugu djevojku na svijetu. Ne plačite, draga moja. Plačete li zbog mene, ja sam vam jako tvrd orah; ovo me nije oborilo s nogu. Ako onaj drugi tip nije svjestan svoje sreće, neka što prije posegne za njome jer će inače sa mnom imati posla. Malena, svojom iskrenošću i hrabrošću stekli ste u meni prijatelja, a to je rjeđa stvar nego udvarač; u svakome je slučaju nesebičnije. Dušo moja, šetnja odavde do Kraljevstva Nebeskog bit će mi jako samotna. Nećete li mi dati jedan poljubac? To bi mi povremeno odagnalo tamu. Znate, vi to smijete ako želite, jer onaj drugi dobar momak zacijelo je dobar i fin, dušo moja, jer ga inače ne biste mogli zavoljeti – još se nije izjasnio.
To me sasvim osvojilo, Mina, jer bilo je to doista hrabro i ljupko od njega, pa čak i plemenito prema suparniku, zar ne, dok je bio onako tužan. Zato sam se nagnula i poljubila ga. Ustao je držeći me za obje ruke i spustio pogled na moje lice. Bojim se da sam se uvelike zajapurila.
– Malena moja – rekao je – držim vas za ruke, a vi ste me poljubili. Pa ako nas to ne sprijatelji, ništa nikada neće. Hvala vam na onakvoj dražesnoj iskrenosti prema meni, i doviđenja.
Stisnuo mije ruku, uzeo svoj šešir i iz istih stopa izašao iz sobe, bez ijedne suze, drhtaja ili zastajkivanja. A ja plačem poput malog djeteta. Ma, zašto taj čovjek mora biti tako nesretan kad na svijetu postoje tolike djevojke koje bi obožavale tlo po kojemu gazi? Znam da bih i ja tako razmišljala da sam slobodna... samo što ne želim biti slobodna. Draga moja, ovo me sasvim dotuklo i ne bih ti mogla sad odmah pisati o sreći, pošto sam ti ovo ispričala; i ne želim ti pričati o broju tri sve dok ne budem sasvim vedra duha.
Uvijek ti odana LUCY P. S.
Da, što se tiče broja tri, ne trebam ti pričati o njemu, zar ne? Osim toga, sve se to zbilo tako da mi je teško to povezati; čini se kao da je u jednom trenutku ušao u sobu, a u sljedećem me zagrlio objema rukama i ljubio me. Vrlo sam, vrlo sretna i ne znam čime sam to zaslužila. Tek, ubuduće se moram potruditi da pokažem kako nisam nezahvalna Bogu za svu njegovu dobrotu što mi je poslao takvog udvarača, takvog supruga i takvog prijatelja.
Doviđenja!
Dnevnik dr. Sewarda (snimljeno na fonografski cilindar)
25. svibnja.
Danas sam izgubio tek. Ne mogu jesti, ne mogu spavati, pa umjesto toga vodim dnevnik.
Otkako sam jučer dobio "košaricu", osjećam nekakvu prazninu u sebi; ništa na svijetu ne čini mi se dovoljno važnim da bih se time bavio... Kako sam znao daje rad jedini lijek za to, sišao sam medu pacijente. Odabrao sam jednoga koji mi je dao prilike za vrlo zanimljivo proučavanje. Tako je čudnovat da sam odlučio proniknuti u njega što god bolje mogu. Izgleda da sam danas došao do srca njegove tajne bliže nego ikad prije.
Ispitao sam ga opširnije nego ikad ranije, u namjeri da se detaljno upoznam s njegovim halucinacijama. Sad vidim da sam tom prilikom bio pomalo i okrutan. Kao da sam ga htio držati na graničnoj točki njegova ludila, što inače izbjegavam kod pacijenata, kao što izbjegavam i vrata pakla.
(Napomena: pod kojim uvjetima uopće ne bih pokušao izbjeći vrata pakla?) Omnia Romae venalia sunt.
Pakao ima svoju cijenu! Mudrome je i riječ dovoljna. Ako ima ičega iza ovoga instinkta, bit će vrijedno da kasnije točno mogu poći po tragu unatrag, pa ću sada i započeti s time.
Dakle, R. M. Renfield, star 59 godina. Naprašite ćudi, velike fizičke snage, bolesno podložan uzbuđenjima; ima faze depresije koje završavaju nekom fiks-idejom koju ne mogu dokučiti. Pretpostavljam da je njegovo mentalno stanje posljedica same naprasitosti u sprezi s nekim uznemirujućim vanjskim utjecajem. Moguće je, čak vrlo vjerojatno, da je opasan čovjek, premda nesebičan. U sebičnih je ljudi oprez podjednako siguran oklop za njihove neprijatelje, kao i za njih same. U ovome trenutku razmišljam na sljedeći način: kad je čovjek samome sebi težište, centripetalna sila uravnotežena je s centrifugalnom; kad mu je težište dužnost, neki cilj itd., ova druga sila nadvladava i samo je slučaj ili pak niz slučajeva mogu uravnotežiti.
Pismo Quinceya P. Morrisa upućeno g. Arthuru Holmwoodu
25. Svibnja
Dragi moj Art, pričali smo dogodovštine uz logorsku vatru u preriji; previjali smo jedan drugome rane nakon pokušaja pomorskog desanta kod Marquesasa i ispijali zdravice na obali jezera Titicaca. Ima još priča vrijednih pažnje, drugih rana koje se trebaju zaliječiti i zdravica koje valja ispiti. Sto kažeš na to da se nađemo uz moju logorsku vatru sutra navečer? Pozivam te bez ikakva oklijevanja, jer znam da je stanovita dama pozvana na stanovitu večeru, pa ćeš biti slobodan. Bit će prisutan samo još jedan čovjek, naš stari drug iz Koreje, Jack Seward. I on dolazi, pa obojica želimo složno zajecati uz čašu vina i od sveg srca nazdraviti najsretnijem čovjeku na čitavu svijetu, koji je osvojio najplemenitije srce što gaje Bog ikad stvorio, najvrjednije srce čiju naklonost čovjek može zadobiti. Obećajemo ti srdačnu dobrodošlicu, pozdrav pun ljubavi i zdravicu pouzdanu poput tvoje desnice. Obojica ćemo priseći da ćemo te ostaviti kod kuće budeš li malo preduboko zavirio u čašu zbog dva stanovita oka. Dođi!
Zauvijek ti odani, QUINCEY P. MORRIS
Brzojav Arthura Holmwooda upućen Quinceyu P. Morrisu
26. Svibnja
Računaj na mene kad god poželiš. Donosim vijesti zbog kojih ćete naćuliti uši.
Pismo gđice Mine Murray upućeno gđici Lucy Westenra
9. Svibnja
Najdraža moja Lucy, oprosti što ti već dugo ne pišem, ali bila sam doista prezauzeta. Život novopečene učiteljice ponekad je prava muka. Od srca bih željela biti s tobom, i to pokraj mora, gdje bismo mogle pričati do mile volje i graditi kule u zraku. U zadnje vrijeme vrlo naporno radim jer želim stajati uz bok Jonathanu u njegovu radu, pa vrlo marljivo vježbam stenografiju. Kad se vjenčamo, moći ću biti od korisna Jonathanu, pa bude li mi stenografija dobro išla od ruke, na taj način mogu zapisati sve što on kaže i kasnije to otipkati na stroju, što također marljivo vježbam. On i ja ponekad se dopisujemo koristeći stenografiju, a on na taj način vodi i svoj dnevnik s putovanja po inozemstvu. Kad budem s tobom, i ja ću na isti način voditi dnevnik. Nemam na umu onaj tip dnevnika gdje se tjedno upišu dvije stranice, a nedjelja se stisne negdje u kut, već bih ga pisala kad god poželim. Sumnjam da će se u njemu naći išta zanimljivo drugim ljudima, no njima nije ni namijenjen. Jednog bih ga dana mogla pokazati Jonathanu, bude li u njemu ičega vrijednog da se podijeli, no u biti to je vježbenica. Pokušat ću slijediti ono što rade novinarke: voditi razgovore i opisivati ih, pokušavajući što bolje prisjetiti se tih razgovora. Kažu da se čovjek uz ponešto vježbe može prisjetiti svega što se dogodilo, ili pak sve što čuje tijekom dana. No, vidjet ćemo. Upoznat ću te sa svojim skromnim planovima kad se sretnemo. Upravo sam primila nekoliko redaka što ih je Jonathan na brzinu napisao u Transilvaniji. Dobro je i vraća se za otprilike tjedan dana. Jedva čekam da čujem sve što je doživio. Mora da je krasno vidjeti strane zemlje. Pitam se hoćemo li ih, tj. Jonathan i ja, ikad vidjeti zajedno. Upravo odbija deset sati. Do viđenja.
Voli te MINA.
Kad mi budeš pisala, reci mi sve što ima novo. Već mi dugo ništa nisi rekla. Čujem različite glasine, a naročito glede nekog visokog, zgodnog muškarca kovrčave kose???
Pismo Lucy Westenra upućeno Mini Murray Chatham Street
17 Svibnja
Najdraža moja Mina, moram ti reći da je vrlo nepošteno od tebe što me optužuješ da rijetko pišem. Pisala sam ti dvaput otkako smo se rastale, a tvoje zadnje pismo bilo je tek drugo što si mi poslala. Osim toga, nemam ti što pisati.
Doista nema ničega što bi te zanimalo. Grad je u ovo vrijeme vrlo ugodno mjesto i mnogo obilazimo galerije, te odlazimo na šetnje i vožnje u parku. Sto se tiče onog visokog kovrčavog muškarca, zacijelo se radi o onome koji je bio sa mnom na zadnjoj priredbi. Očigledno netko širi glasine. Bio je to g. Holmwood. On nam često dolazi u posjet i vrlo se dobro slaže s mamom; imaju mnogo zajedničkih tema za razgovor.
Nedavno smo upoznale jednog čovjeka koji bi bio baš za tebe, da već nisi zaručena s Jonathanom. Izvrsna je partija, zgodan, imućan i iz dobre obitelji. Liječnik je i doista je pametan. Zamisli samo! Tek mu je dvadeset sedam godina, a već je na čelu goleme ustanove za duševno oboljele. G. Holmwood me upoznao s njime; došao nas je ovamo posjetiti i sad često dolazi. Mislim da je jedan od najodlučnijih ljudi što sam ih ikad upoznala, a ujedno ijedan od najsmirenijih. Djeluje kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Mogu zamisliti kakav izniman utjecaj ima na svoje pacijente. Ima neobičnu naviku da gleda čovjeka ravno u lice, kao da mu želi pročitati misli. To je često pokušavao i sa mnom, ali ja se tješim da sam tvrd orah. Znam to iz svog zrcala. Pokušavaš li ikad pročitati svoje lice? Ja da, i mogu ti reći da se tu ima što proučavati, te daje to teže nego što si možeš zamisliti ako to nikad nisi pokušala. Kaže da sam mu ja predmet nesvakidašnjeg psihološkog proučavanja, a ja se skrušeno s time i slažem. Kao što i sama znaš, odijevanje me ne zanima dovoljno da bih ti opisivala najnoviju modu. Odjeća je živa dosada. Opet se izražavam šatrovački, ali nema veze; Arthur to govori svakodnevno. No, eto, sad je sve jasno. Mina, jedna drugoj smo povjeravale sve tajne još od malih nogu; zajedno smo spavale i zajedno jele, te se zajedno smijale i plakale; i sad, makar sam se već izlanula, rado bih ti još nešto rekla. O, Mina, nisi li još naslutila? Volim ga. Porumenjela sam napisavši to, jer iako mislim da i on voli mene, još mi to nije izravno rekao. Ali Mina, jao, ja ga volim! Volim ga, volim ga! Eto, ovo mi je pomoglo. Da sam barem s tobom, dušo, da sjedimo pokraj vatre dok se razodijevamo, kao što smo običavale, pokušala bih ti objasniti kako se osjećam. Ne znam kako uspijevam napisati ovo čak i tebi. Bojim se prekinuti, jer bih inače poderala pismo, i ne želim prekinuti, jer doista ti želim sve ispričati. Javi mi se odmah i reci mi što misliš o tome. Mina, sad moram prekinuti. Laku noć. Prisjeti me se u molitvama, Mina, moli za moju sreću.
LUCY
P. S. Ne trebam ni spominjati da je ovo tajna. Još jednom laku noć.
Pismo Lucy Westenra upućeno Mini Murray
24. Svibnja.
Najdraža moja Mina, hvala ti, i još ti hvala, i još jednom hvala na onome krasnom pismu. Bilo mi je jako drago što ti se mogu povjeriti i što mi daješ podršku.
Dušo moja, ni sreća ni nesreća ne dolaze same. Stare su izreke doista točne. Eto, u rujnu ću imati dvadeset godina i do dana današnjeg me nitko nije zaprosio, baš doslovno zaprosio, a danas su me zaprosila tri muškarca. Zamisli to! TRI muškarca u jednome danu. Nije li to strašno? Zao mi je, stvarno i iskreno žao, dvojice od tih jadničaka. Jao, Mina, toliko sam sretna da ne znam što bih sa sobom. Tri bračne ponude! Ali, za Boga miloga, nemoj to pričati drugim djevojkama jer će im inače pasti na um kojekakve pretjerane zamisli, pa će se osjetiti zakinutima i uvrijeđenima ako prvog dana kad se vrate kući ne dobiju barem šest bračnih ponuda. Neke su djevojke baš umišljene! Ti i ja, draga moja Mina, koje smo zaručene i uskoro ćemo se usidriti u bračnoj luci kao stare udate žene, možemo prezirati taštinu. No, moram ti ispričati o toj trojici, ali svakako to čuvaj u tajnosti osim, naravno, pred Jonathanom. Njemu ćeš to reći, jer ja bih na tvom mjestu svakako ispričala tako nešto Arthuru. Žena bi svome mužu trebala reći sve, ne slažeš li se dušo, pa i ja moram biti iskrena. Muškarci vole da žene budu iskrene kao što su i sami, barem njihove supruge, a bojim se da žene nisu baš uvijek iskrene koliko bi trebale biti. No, dušo moja, broj jedan pristigao je baš prije ručka. Već sam ti ga spomenula, to je dr. John Seward, upravitelj ustanove za umobolne, s izraženom čeljusti i lijepo oblikovanim čelom. Izvana je djelovao vrlo opušteno, no svejedno je bio nervozan.
Očigledno je unaprijed razradio kako će se ponašati, i držao se toga, no umalo je sjeo na svoj svileni šešir, što muškarci vrlo rijetko čine kad su opušteni. Nakon toga, kad je htio djelovati smireno, poigravao se skalpelom tako da sam umalo vrisnula. Obratio mi se vrlo izravno, Mina. Rekao mi je da sam mu jako draga, koliko god me kratko poznaje, te kako bi mu život bio ljepši da mu ja pomažem i uveseljavam ga. Upravo se spremao reći koliko bi bio nesretan nije li mi stalo do njega, no kad je vidio kako plačem, rekao je daje prava zvijer te da neće pridonositi mojim brigama. Zatim je odustao i zapitao hoću li ga zavoljeti s vremenom, a kad sam zavrtjela glavom, zadrhtale su mu ruke te me pomalo oklijevajući zapitao nije li mi već netko drugi drag. To je izveo na vrlo lijep način, rekavši da ne želi silom čupati od mene tajne, već da bi samo htio znati kako stvari stoje, jer ako je srce neke žene slobodno, muškarac se može nadati. I tu sam, Mina, osjetila svojom dužnošću da mu kažem kako netko postoji.
Rekla sam mu samo to, nakon čega je ustao, djelujući energično i ozbiljno dok mi je stisnuo ruke, te rekao kako se nada da ću biti sretna i da, poželim li prijatelja, uvijek moram u punoj mjeri računati na njega. Ah, Mina, dušo moja, ne mogu a da se ne rasplačem; oprosti što je ovo pismo potpuno razmočeno. Jako je lijepo kad te netko zaprosi, i sve što k tome ide, ali uopće nije veselo kad moraš gledati nekog jadnička, koji te sasvim sigurno iskreno voli, kako odlazi savladan, a ti znaš da trajno izlaziš iz njegova života, bez obzira na sve što oh kaže. Dušo, sad moram prekinuti jer se osjećam baš bijedno, ma koliko sam sretna.
Navečer Arthur je upravo otišao, a ja se osjećam vedrije nego kad sam prekinula s pisanjem, pa ti mogu dalje pisati što se danas dogodilo. Dakle, draga moja, broj dva je pristigao nakon ručka. Jako je drag momak, Amerikanac iz Teksasa, i djeluje tako mladoliko i svježe da se čini gotovo nemogućim da je prošao toliko svijeta i proživio tolike pustolovine. Potpuno razumijem jadnu Desdemonu koja se naslušala onolikih priča, ma i od strane jednog crnca. Valjda smo mi žene takve kukavice da si zamišljamo kako će nas muškarac spasiti od naših strahova, pa se udarno za njega. Sada znadem što bih učinila da sam ja muško te da želim navesti neku djevojku da me zavoli. Ma, ne, nije to istina, jer g. Morris nam je, eto, ispričao tolike priče, a Arthur nijedne, pa ipak... Draga moja, pomalo naglim. G. Quincey P. Morris zatekao me nasamo. Izgleda da muškarci uvijek zateknu djevojke nasamo. Zapravo ne, jer Arthur je dvaput pokušao izvesti to kao slučajno, pri čemu sam mu i ja pomagala koliko god sam mogla; sad me to nije stid priznati. Moram te unaprijed upozoriti da g. Morris ne priča uvijek šatrovački, dapače, nikad ne razgovara na taj način s neznancima niti pak pred njima, jer on je doista obrazovan i iznimno dobro odgojen, no ustanovio je da me zabavlja kad govori američkom šatrom; stoga, kad god sam bila prisutna, a u blizini nije bilo nikoga tko bi se šokirao, pričao mi je strašno smiješne stvari. Bojim se, dušo moja, da on to sve izmišlja, jer uvijek se uklapa u ono što inače želi reći. Ali takav je šatrovački govor; ne znam je li mu Arthur sklon, jer još ga nikad nisam čula govoriti šatrovački. Dakle, g. Morris sjeo je pokraj mene, djelujući izuzetno sretno i veselo, no ipak sam vidjela daje vrlo nervozan. Uzeo me za ruku i rekao strašno nježnim glasom: – Gospođice Lucy, znam da nisam vrijedan ni da vam vežem uzice na cipelicama, ali budete li čekali čovjeka koji vas je vrijedan, rek’o bi’ da ćete prije završit’ u samostanu. Što kažete na to da uskočite kraj mene, pa da zajedno krenemo onom dugom cestom, upregnuti u ista kola?
Dakle, djelovao je tako raspoloženo i veselo da ga nije bilo ni upola toliko teško odbiti kao jadnog doktora Sewarda. Stoga sam rekla, najbezbrižnijim mogućim glasom, da slabo skačem i da uopće nisam izdresirana za vuču kola. Zatim je rekao da se nesmotreno izrazio, te da se nada kako ću mu oprostiti ako se zaletio za vrijeme takvog ozbiljnog i svečanog trenutka u svome životu. Doista se doimao ozbiljnim kad je to govorio, te si nisam mogla pomoći nego da se i sama uozbiljim – znam, Mina, da ćeš me smatrati groznom koketom – iako nisam mogla odoljeti nekakvom pobjedonosnom osjećaju što mi je to već drugi u jednome danu. A zatim, draga moja, prije nego što sam išta stigla reći, stao mi se udvarati čitavom bujicom riječi, rasprostrijevši mi pod noge i srce i dušu. Djelovao je pritom tako iskreno da više nikada neću pomisliti kako je neki muškarac uvijek neozbiljan, a nikad iskren, samo zato što je ponekad sklon šali. Valjda mi je na licu zapazio nešto od čega se pribrao, jer iznenada je zastao.
– Lucy – rekao je s toliko muževne gorljivosti da bih ga mogla zavoljeti kad bih bila slobodna – znam da ste vi poštena djevojka. Ne bih sad razgovarao s vama na ovakav način kad vam ne bih vjerovao do daske, u dubinu duše. Recite mi, kao jedno dobro ljudsko biće drugome, postoji li netko drugi do koga vam je već stalo? Ako postoji, nikad vas više neću uznemiriti ni za vlas, već ću vam biti, dopustite li mi to, vjeran prijatelj.
Draga moja Mina, zašto su muškarci toliko plemeniti kad smo ih mi žene tako malo vrijedne? Eto, gotovo da sam se izrugivala iz tog pravog gospodina zlatna srca. Briznula sam u plač – bojim se da ovo pismo nije samo razmočeno nego i ljigavo – i osjećala se uistinu jadno. Zašto ne daju da se djevojka uda za tri muškarca, ili koliko je muškaraca želi, pa da si prištedi ovakve brige? No ovo je već bogohuljenje i ne smijem to govoriti. Drago mi je što mogu reći da sam, unatoč tome što sam plakala, bila u stanju zagledati se u odvažne oči g. Morrisa i reći mu otvoreno: – Da, postoji netko koga volim, premda on meni još uopće nije izjavio ljubav.
Ispravno sam postupila što sam mu to rekla na tako otvoren način, jer lice mu je upravo zasjalo, uhvatio me za obje ruke – mislim da sam mu ih sama pružila – i srdačno rekao: – Hrabra moja djevojko! Više vrijedi to što sam prekasno došao u priliku da vas zadobijem negoli da sam na vrijeme došao u priliku da zadobijem bilo koju drugu djevojku na svijetu. Ne plačite, draga moja. Plačete li zbog mene, ja sam vam jako tvrd orah; ovo me nije oborilo s nogu. Ako onaj drugi tip nije svjestan svoje sreće, neka što prije posegne za njome jer će inače sa mnom imati posla. Malena, svojom iskrenošću i hrabrošću stekli ste u meni prijatelja, a to je rjeđa stvar nego udvarač; u svakome je slučaju nesebičnije. Dušo moja, šetnja odavde do Kraljevstva Nebeskog bit će mi jako samotna. Nećete li mi dati jedan poljubac? To bi mi povremeno odagnalo tamu. Znate, vi to smijete ako želite, jer onaj drugi dobar momak zacijelo je dobar i fin, dušo moja, jer ga inače ne biste mogli zavoljeti – još se nije izjasnio.
To me sasvim osvojilo, Mina, jer bilo je to doista hrabro i ljupko od njega, pa čak i plemenito prema suparniku, zar ne, dok je bio onako tužan. Zato sam se nagnula i poljubila ga. Ustao je držeći me za obje ruke i spustio pogled na moje lice. Bojim se da sam se uvelike zajapurila.
– Malena moja – rekao je – držim vas za ruke, a vi ste me poljubili. Pa ako nas to ne sprijatelji, ništa nikada neće. Hvala vam na onakvoj dražesnoj iskrenosti prema meni, i doviđenja.
Stisnuo mije ruku, uzeo svoj šešir i iz istih stopa izašao iz sobe, bez ijedne suze, drhtaja ili zastajkivanja. A ja plačem poput malog djeteta. Ma, zašto taj čovjek mora biti tako nesretan kad na svijetu postoje tolike djevojke koje bi obožavale tlo po kojemu gazi? Znam da bih i ja tako razmišljala da sam slobodna... samo što ne želim biti slobodna. Draga moja, ovo me sasvim dotuklo i ne bih ti mogla sad odmah pisati o sreći, pošto sam ti ovo ispričala; i ne želim ti pričati o broju tri sve dok ne budem sasvim vedra duha.
Uvijek ti odana LUCY P. S.
Da, što se tiče broja tri, ne trebam ti pričati o njemu, zar ne? Osim toga, sve se to zbilo tako da mi je teško to povezati; čini se kao da je u jednom trenutku ušao u sobu, a u sljedećem me zagrlio objema rukama i ljubio me. Vrlo sam, vrlo sretna i ne znam čime sam to zaslužila. Tek, ubuduće se moram potruditi da pokažem kako nisam nezahvalna Bogu za svu njegovu dobrotu što mi je poslao takvog udvarača, takvog supruga i takvog prijatelja.
Doviđenja!
Dnevnik dr. Sewarda (snimljeno na fonografski cilindar)
25. svibnja.
Danas sam izgubio tek. Ne mogu jesti, ne mogu spavati, pa umjesto toga vodim dnevnik.
Otkako sam jučer dobio "košaricu", osjećam nekakvu prazninu u sebi; ništa na svijetu ne čini mi se dovoljno važnim da bih se time bavio... Kako sam znao daje rad jedini lijek za to, sišao sam medu pacijente. Odabrao sam jednoga koji mi je dao prilike za vrlo zanimljivo proučavanje. Tako je čudnovat da sam odlučio proniknuti u njega što god bolje mogu. Izgleda da sam danas došao do srca njegove tajne bliže nego ikad prije.
Ispitao sam ga opširnije nego ikad ranije, u namjeri da se detaljno upoznam s njegovim halucinacijama. Sad vidim da sam tom prilikom bio pomalo i okrutan. Kao da sam ga htio držati na graničnoj točki njegova ludila, što inače izbjegavam kod pacijenata, kao što izbjegavam i vrata pakla.
(Napomena: pod kojim uvjetima uopće ne bih pokušao izbjeći vrata pakla?) Omnia Romae venalia sunt.
Pakao ima svoju cijenu! Mudrome je i riječ dovoljna. Ako ima ičega iza ovoga instinkta, bit će vrijedno da kasnije točno mogu poći po tragu unatrag, pa ću sada i započeti s time.
Dakle, R. M. Renfield, star 59 godina. Naprašite ćudi, velike fizičke snage, bolesno podložan uzbuđenjima; ima faze depresije koje završavaju nekom fiks-idejom koju ne mogu dokučiti. Pretpostavljam da je njegovo mentalno stanje posljedica same naprasitosti u sprezi s nekim uznemirujućim vanjskim utjecajem. Moguće je, čak vrlo vjerojatno, da je opasan čovjek, premda nesebičan. U sebičnih je ljudi oprez podjednako siguran oklop za njihove neprijatelje, kao i za njih same. U ovome trenutku razmišljam na sljedeći način: kad je čovjek samome sebi težište, centripetalna sila uravnotežena je s centrifugalnom; kad mu je težište dužnost, neki cilj itd., ova druga sila nadvladava i samo je slučaj ili pak niz slučajeva mogu uravnotežiti.
Pismo Quinceya P. Morrisa upućeno g. Arthuru Holmwoodu
25. Svibnja
Dragi moj Art, pričali smo dogodovštine uz logorsku vatru u preriji; previjali smo jedan drugome rane nakon pokušaja pomorskog desanta kod Marquesasa i ispijali zdravice na obali jezera Titicaca. Ima još priča vrijednih pažnje, drugih rana koje se trebaju zaliječiti i zdravica koje valja ispiti. Sto kažeš na to da se nađemo uz moju logorsku vatru sutra navečer? Pozivam te bez ikakva oklijevanja, jer znam da je stanovita dama pozvana na stanovitu večeru, pa ćeš biti slobodan. Bit će prisutan samo još jedan čovjek, naš stari drug iz Koreje, Jack Seward. I on dolazi, pa obojica želimo složno zajecati uz čašu vina i od sveg srca nazdraviti najsretnijem čovjeku na čitavu svijetu, koji je osvojio najplemenitije srce što gaje Bog ikad stvorio, najvrjednije srce čiju naklonost čovjek može zadobiti. Obećajemo ti srdačnu dobrodošlicu, pozdrav pun ljubavi i zdravicu pouzdanu poput tvoje desnice. Obojica ćemo priseći da ćemo te ostaviti kod kuće budeš li malo preduboko zavirio u čašu zbog dva stanovita oka. Dođi!
Zauvijek ti odani, QUINCEY P. MORRIS
Brzojav Arthura Holmwooda upućen Quinceyu P. Morrisu
26. Svibnja
Računaj na mene kad god poželiš. Donosim vijesti zbog kojih ćete naćuliti uši.
8 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:06 pm
Margita
Administrator
6.
DNEVNIK MINE MURRAY
24. srpnja. Whitby.
Lucy me dočekala na kolodvoru (izgleda ljepše i dražesnije nego ikad) i odvezle smo se do kuće u Crescentu gdje se iznajmljuju sobe. Ovo je krasno mjesto. Rječica Esk protječe kroz duboku dolinu, koja se proširuje kako se približava luci. Preko nje proteže se veliki vijadukt s visokim stupovima, pa kad čovjek gleda kroz njih, krajobraz se čini udaljenijim nego što u stvari jest. Dolina je predivno zelena i tako je duboko smještena da se s bilo koje visoravni što je okružuju s obje strane pogled pruža preko nje, osim ako je čovjek dovoljno blizu da pogleda prema dolje. Kuće starog dijela grada, udaljenije od nas, redom imaju crvene krovove i djeluju kao da su nabacane jedna na drugu, kao što viđamo na slikama Nurnberga. S druge strane grada nalazi se opatija Whitby koju su poharali Danci, a na tome se mjestu odigrao onaj prizor Marmiona u kojemu živu djevojku uzidaju u zid. Riječ je o golemoj, veličanstvenoj ruševini, prepunoj divnih i romantičnih detalja; postoji predaja da se na jednome od prozora ukazuje bijela gospoda. Između tog zdanja i grada nalazi se još jedna crkva, župna, oko koje se prostire veliko groblje prepuno nadgrobnih spomenika. Menije osobno to najljepše mjesto u Whitbyju, jer smješteno je točno iznad grada i s njega se stere pun pogled na luku, te preko zaljeva sve do točke na kojoj se rt po imenu Kettleness spušta u more. Na jednome mjestu kameni spomenici prostiru se preko pješčana puta smještena duboko ispod razine groblja. Po cijelome groblju ima puteljaka uz koje su postavljene klupe, te ljudi ondje cijelog dana šeću i sjede, uživajući u prekrasnome prizoru i blagom povjetarcu. I sama ću često dolaziti sjesti ovdje kako bih radila. Štoviše, i sada sjedim ovdje i pišem, s knjigom na koljenima, te slušam razgovor trojice staraca koji sjede pokraj mene. Izgleda da čitavog dana ne rade ništa osim što ovdje sjede i pričaju.
Luka leži ispod mene; s njezine udaljenije strane nalazi se jedan dugačak granitni zid koji zadire u more. Na vanjskome kraju ima proširenje u čijemu je središtu svjetionik. Uzduž njegove vanjske strane nalazi se masivni nasip, na čijemu je kraju također svjetionik. Između dva doka nalazi se uski prolaz u luku, koja se zatim naglo proširuje.
Izgleda lijepo za visoke plime; no kad nastupi oseka, voda se skroz povuče i ostaje tek rječica Esk, koja teče među pješčanim naplavinama i raštrkanim stijenama. Izvan luke s ove strane uzdiže se gotovo kilometar visoko golema litica, čiji se oštar rub proteže iz smjera pozadine južnog svjetionika. Na njegovu svršetku nalazi se plutača sa zvonom koje se njiše po lošem vremenu i šalje niz vjetar žaloban zvuk. Ovdje postoji predaja da se s pučine čuju zvona kad neki brod nestane. Moram pitati o tome starca koji dolazi ovamo... To je jedan čudnovati starac. Zacijelo je strahovito star jer mu je lice potpuno izborano i čvorugavo poput kore drveta. Kaže mi da ima skoro sto godina te da je služio kao mornar u grenlandskoj ribarskoj floti u bici kod Waterlooa. Bojim se daje vrlo skeptičan, jer kad sam ga zapitala za zvona na moru i onu bijelu gospođu u opatiji, rekao mi je vrlo osornim glasom: – Ne b’ seja brinuo o tome, gospodična. Sve je to stvar prošlosti. Paz’te, ne kažem ja da toga nikad ni’ bilo, ali tvrdim da ni’ bilo za mog života. Sve je to dušu dalo za došljake i izletnike i njima slične, ali ne i za takvu finu mladu damu kakva ste vi. Oni pješaci iz Yorka i Leedsa koji uvijek jedu sušenoga sleđa, piju čaj i samo gledaju kako da kupe jeftini crni jantar u sve bi povjerovali. Pitam se ‘ko im ima volje lagat’, eto čak su i novine pune budalaština.
Pomislila sam kako bi se od njega moglo doznati zanimljivih stvari, pa sam ga zapitala bi li mi htio ispričati nešto o kitolovu iz starih dana. Upravo se pripremio da započne, kad je sat odbio šest, na stoje s mukom ustao.
– Moram ja sad kući, gospodična – reče. – Moja unuka ne voli čekati kad pripremi čaj, jer meni treba dosta vremena da odskakutam niz ove skaline. Ima ih puno; osim toga, u ovaj sat već mi i želudac zapjeva. Odšepesao je i mogla sam vidjeti kako žuri, koliko je god mogao, niza stube. Stube su nešto posebno na ovome mjestu. Vode iz grada prema gore, do crkve. Ima ih na stotine, ne znam točno koliko, i zavijaju u blagome luku. Nagib im je toliko blag da bi konj s lakoćom mogao hodati njima gore-dolje. Mislim da zacijelo imaju nekakve veze s opatijom. Idem i ja kući. Lucy je izašla u posjet sa svojom majkom, a kako se radilo samo o formalnom posjetu, ja nisam išla. Sigurno su se već vratile.
2. kolovoza.
Došla sam ovamo s Lucy prije sat vremena i vodile smo vrlo zanimljiv razgovor s mojim starim prijateljem i još dvojicom koji uvijek dolaze i druže se s njime. On je očigledno bog i batina među njima i rekla bih da je u svoje vrijeme bio pravi diktator. Ništa ne želi priznati i svima proturječi. Ne može li nekoga potući argumentima, služi se silom, te prihvaća tuđu šutnju kao znak slaganja s vlastitim mišljenjem. Lucy je izgledala dražesno u bijeloj haljini za šetnju. Otkako je ovdje, ima prekrasnu boju. Primijetila sam da starac nije nimalo oklijevao da nam priđe i sjedne pokraj nje nakon što smo mi sjele. Ona je zlatna prema starim ljudima; mislim da se svi istog časa zaljube u nju. Čak joj je i moj starac podlegao i nije joj proturječio, ali zato je meni uzvraćao dvostrukom mjerom. Natjerala sam ga da priča o predajama, a on se odmah započeo s nečim poput propovijedi. Moram se što točnije prisjetiti i zapisati je: – Sve su to, od početka do kraja, čiste budalaštine. Eto što vam je to, i ništa drugo. Svi ti duhovi, sablasti, coprnice, krampusi i njima slični mogu prepast’ samo djecu i glupave žene. To vam je obično blebetanje. To i razne znakove, upozorenja i pretkazanja izmišljaju župnici, prevaranti i skitnice da prestraše djecu i želeći natjerati ljude da učine nešto što inače ne bi učinili. Spopa’ne me bijes kad ih se sjetim. Ma, takvima nije dosta da tiskaju laži na papiru i propovijedaju ih u crkvi, nego ih ‘oće još i urezivati na nadgrobnim spomenicima. Pogledajte ovdje u kojem god ‘oćete smjeru; sve ove ploče, koliko god dižu glave uspravno iz čistog ponosa, nagnute su; jednostavno se ruše pod teretom laži koje pišu na njima. Na svima piše "Ovdje počiva tijelo" ili "U sveti spomen", a ispod skoro pola njih nema nikakva tijela. U spomen na njih ne bi stalo ni prstohvat burmuta, taman posla da je spomen još i sveti. Sve su vam to laži, puste laži, ovakve ili onakve! Bogami, bit će silne strke na Sudnji dan, kad se svi ustrče u svojoj mrtvačkoj odori, svi stanu zajedno i pokušaju dovuć’ svoje nadgrobne kamenove kako bi dokazali koliko su bili dobri. Neki će se tako trest’ i drhtat’ rukama i bit će tako sluzavi od ležanja u moru da ih neće moć’ ni čvrsto uhvatit.
Iz samozadovoljna držanja tog starca i iz načina na koji se ogledavao da vidi kako mu druga dva starca povlađuju, vidjela sam da se pravi važan, pa sam umetnula koju riječ kako bih ga još malo potaknula: – Jao, g. Swales, ne mislite valjda ozbiljno. Ne lažu valjda svi ovi nadgrobni kamenovi?
– Što god! Možda neki ne lažu, njih vrlo malo, s iznimkom onih na kojima piše da su ljudi strašno dobri; jer ima ljudi koji misle da je lavor vode velik kao more, samo ako je njihov. Sve su to same laži. Gledajte ovamo; vi dođete ovdje kao stranac i vidite ovaj kirk-gart.
Kimnula sam jer sam smatrala da će biti najbolje ako se složim, iako nisam u potpunosti razumjela njegov dijalekt. Znala sam da ta riječ ima nekakve veze s crkvom.
– I mislite da svi ti kamenovi govore o ljudima koji su udobno zakopani pod njima? – nastavio je. Ponovno mu dadoh za pravo.
– E, i tu ste nasjeli laži. Jer, tu ima na desetine grobova koji su prazni kao duhankesa starog Duna u petak navečer.
Lupnuo je laktom jednog od svojih družbenika, i svi su se nasmijali. – A bogami, kako bi i bilo drukčije? Gledajte onaj tamo, onaj najdalje prema obali; pročitajte ga! Prišla sam i pročitala: Edward Spencelagh, brodski časnik, ubijen od piratske ruke nedaleko od obale Andresa, travnja 1854., star 30 godina.
– Pitam se – nastavi g. Swales – tko ga je dopremio kući da ga ovdje pokopa? Ubijen nedaleko od obale Andresa! I vi mislite da mu tijelo tu leži! Ma, mog’o bih vam navest’ još deset njih što im kosti leže u grenlandskim morima i više – pokazao je prema sjeveru – ili gdje ih je već struja doplavila. Kamenovi su im oko vas. Vi možete svojim mladim očima odavde pročitati laži napisane sitnim slovima. Ovaj Braithwaite Lowry, znao sam mu oca, nestao je na brodu Lively nedaleko od Grenlanda 1820.; ili Andrew Woodhouse, utopio se u istom moru 1777.; ili John Paxton, utopljen blizu rta Farewell godinu dana kasnije; ili stari John Rawlings, čiji je djed plovio sa mnom, utopio se u Finskom zaljevu 1850. Mislite li da će svi ti ljudi morati pojuriti u Whitby kad se oglasi truba? Mogu se kladiti u to! Kažem vam, kad dođu ovamo, nastat će takva strka i natezanje da će biti nalik na borbu na ledu u stara vremena, kad smo bili jedan na drugome od zore do mraka i pokušavali izjednačiti rezultat pri polarnoj svjetlosti.
To je očigledno bila neka tamošnja šala, jer starac je prasnuo u smijeh rekavši to, a njegovi su mu se družbenici s veseljem pridružili.
– Ali, – rekoh – zacijelo niste sasvim u pravu, jer polazite od pretpostavke da će svi jadni ljudi, ili njihove duše, morati ponijeti svoje nadgrobne kamenove sa sobom na Sudnji dan. Mislite li da će to doista biti potrebno?
– A čemu bi inače služili ti kamenovi? To mi odgovorite, gospodična!
– Da bi se ugodilo njihovim rođacima, rekla bih.
– Da bi se ugodilo njihovim rođacima, rekli bi’! – rekao je to uz silan prezir. – Kako će to ugoditi njihovim rođacima kad znaju da na njima pišu laži i da svi iz mjesta znaju da su to laži? – pokazao je jedan vodoravno položeni kamen podno naših nogu na kojega se naslanjala klupa, blizu ruba litice. – Pročitajte laži na onome kamenu – reče. Slova su bila naopačke okrenuta s mjesta na kojem sam se nalazila, no Lucy je bila s njihove druge strane te se nagnula i pročitala: – "U sveti spomen na Georgea Canona, koji je umro u nadi u slavno uskrsnuće 29. srpnja 1873., pavši s litice kod Kettlenessa. Ovaj grob podiže njegova ožalošćena majka svome voljenom sinu. On bijaše sin jedinac svoje materi, a ona udovica." Doista, g. Swales, ne vidim u tome ništa smiješna! Izrekla je tu opasku vrlo ozbiljnim i ponešto strogim glasom.
– Ne vidite ništa smiješna! Ha, ha! Ali to je zato Što ne znate da je ožalošćena majka bila prava oštrokondža koja gaje mrzila jer je bio grbav, pravi-pravcati grbavac, a on je nju toliko mrzio da se ubio samo da ona ne dobije osiguraninu, jer mu je osigurala život. Prostrijelio sije vrh lubanje starom mušketom koju su držali za plašenje vrana. Nije, dakle, bila za vrane, jer je njemu donijela obade i muhe. Tako je on pao s litice. A što se tiče nade u slavno uskrsnuće, često mije znao reć’ da se nada kako će ić’ u pakao, jer majka mu je bila tako pobožna da je bio siguran kako će ona ić’ u raj, a nije htio trunut’ tamo gdje je ona. No, nije li barem ovaj kamen – lupnuo gaje štapom rekavši to – gomila laži? Al’ će se Gabrijel smijati kad se Geordie sav zasoptan popne po skalinama, noseći nadgrobni kamen na grbi, pa zatraži da se to uzme kao dokaz! Nisam znala što da kažem, ali je Lucy promijenila temu razgovora ustavši.
– Jao, – rekla je – zašto ste nam to ispričali? To mi je najdraža klupa i nikako je ne mogu napustiti; a sad sam saznala da sjedim iznad groba samoubojice.
– Ništa vam neće bit’ od toga, lijepa moja, a jadnome Geordieju možda je drago da mu takva krasna cura sjedi u krilu. Ništa vam se neće dogodit’. Eto, ja sjedim ovdje svako malo već dvadeset godina i ništa mi se nije dogodilo. Ne brinite zbog onih koji leže ispod vas, a ni zbog onih što tu ne leže! Doć’ će vrijeme da se preplašite tek kad vidite kako su se razbježali sa svojim spomenicima, a cijelo će mjesto ostat’ prazno kao strnište. Eno, odbija puni sat i ja moram ići. Vama na usluzi, gospođice!
I nakon toga je odšepao.
Lucy i ja ostale smo sjediti još neko vrijeme, a prizor pred nama bio je toliko prekrasan da smo se uhvatile za ruke. Još jednom mi je ispričala sve o Arthuru i svadbi koja je trebala biti uskoro. Od toga sam se pomalo snuždila jer već čitavih mjesec dana nisam dobila vijesti od Jonathana.
Istog dana.
Sama sam došla ovamo gore jer sam vrlo tužna. Nije došlo nikakvo pismo za mene. Nadam se da se Jonathanu ništa nije dogodilo. Sat je upravo odbio devet. Vidim svjetla po čitavu gradu, ponegdje u nizovima niz ulice, ponegdje pak pojedinačno. Vode čitavim putem uz Esk te zamiru iza zavoja doline. S lijeve strane pogled mi je zapriječen crnim obrisom krova stare kuće pokraj opatije. Daleko na poljima iza mene mekeću ovce i jaganjci, a s popločane ceste ispod čuje se topot magarećih kopita. Orkestar na doku svira neki brzi, odsječan valcer, a dalje niz dok, u nekoj sporednoj ulici, održava se sastanak Armije spasa. Orkestri se međusobno ne čuju, ali ja ovdje gore čujem i vidim oba. Pitam se gdje je Jonathan i misli li na mene! Da je barem ovdje.
DNEVNIK MINE MURRAY
24. srpnja. Whitby.
Lucy me dočekala na kolodvoru (izgleda ljepše i dražesnije nego ikad) i odvezle smo se do kuće u Crescentu gdje se iznajmljuju sobe. Ovo je krasno mjesto. Rječica Esk protječe kroz duboku dolinu, koja se proširuje kako se približava luci. Preko nje proteže se veliki vijadukt s visokim stupovima, pa kad čovjek gleda kroz njih, krajobraz se čini udaljenijim nego što u stvari jest. Dolina je predivno zelena i tako je duboko smještena da se s bilo koje visoravni što je okružuju s obje strane pogled pruža preko nje, osim ako je čovjek dovoljno blizu da pogleda prema dolje. Kuće starog dijela grada, udaljenije od nas, redom imaju crvene krovove i djeluju kao da su nabacane jedna na drugu, kao što viđamo na slikama Nurnberga. S druge strane grada nalazi se opatija Whitby koju su poharali Danci, a na tome se mjestu odigrao onaj prizor Marmiona u kojemu živu djevojku uzidaju u zid. Riječ je o golemoj, veličanstvenoj ruševini, prepunoj divnih i romantičnih detalja; postoji predaja da se na jednome od prozora ukazuje bijela gospoda. Između tog zdanja i grada nalazi se još jedna crkva, župna, oko koje se prostire veliko groblje prepuno nadgrobnih spomenika. Menije osobno to najljepše mjesto u Whitbyju, jer smješteno je točno iznad grada i s njega se stere pun pogled na luku, te preko zaljeva sve do točke na kojoj se rt po imenu Kettleness spušta u more. Na jednome mjestu kameni spomenici prostiru se preko pješčana puta smještena duboko ispod razine groblja. Po cijelome groblju ima puteljaka uz koje su postavljene klupe, te ljudi ondje cijelog dana šeću i sjede, uživajući u prekrasnome prizoru i blagom povjetarcu. I sama ću često dolaziti sjesti ovdje kako bih radila. Štoviše, i sada sjedim ovdje i pišem, s knjigom na koljenima, te slušam razgovor trojice staraca koji sjede pokraj mene. Izgleda da čitavog dana ne rade ništa osim što ovdje sjede i pričaju.
Luka leži ispod mene; s njezine udaljenije strane nalazi se jedan dugačak granitni zid koji zadire u more. Na vanjskome kraju ima proširenje u čijemu je središtu svjetionik. Uzduž njegove vanjske strane nalazi se masivni nasip, na čijemu je kraju također svjetionik. Između dva doka nalazi se uski prolaz u luku, koja se zatim naglo proširuje.
Izgleda lijepo za visoke plime; no kad nastupi oseka, voda se skroz povuče i ostaje tek rječica Esk, koja teče među pješčanim naplavinama i raštrkanim stijenama. Izvan luke s ove strane uzdiže se gotovo kilometar visoko golema litica, čiji se oštar rub proteže iz smjera pozadine južnog svjetionika. Na njegovu svršetku nalazi se plutača sa zvonom koje se njiše po lošem vremenu i šalje niz vjetar žaloban zvuk. Ovdje postoji predaja da se s pučine čuju zvona kad neki brod nestane. Moram pitati o tome starca koji dolazi ovamo... To je jedan čudnovati starac. Zacijelo je strahovito star jer mu je lice potpuno izborano i čvorugavo poput kore drveta. Kaže mi da ima skoro sto godina te da je služio kao mornar u grenlandskoj ribarskoj floti u bici kod Waterlooa. Bojim se daje vrlo skeptičan, jer kad sam ga zapitala za zvona na moru i onu bijelu gospođu u opatiji, rekao mi je vrlo osornim glasom: – Ne b’ seja brinuo o tome, gospodična. Sve je to stvar prošlosti. Paz’te, ne kažem ja da toga nikad ni’ bilo, ali tvrdim da ni’ bilo za mog života. Sve je to dušu dalo za došljake i izletnike i njima slične, ali ne i za takvu finu mladu damu kakva ste vi. Oni pješaci iz Yorka i Leedsa koji uvijek jedu sušenoga sleđa, piju čaj i samo gledaju kako da kupe jeftini crni jantar u sve bi povjerovali. Pitam se ‘ko im ima volje lagat’, eto čak su i novine pune budalaština.
Pomislila sam kako bi se od njega moglo doznati zanimljivih stvari, pa sam ga zapitala bi li mi htio ispričati nešto o kitolovu iz starih dana. Upravo se pripremio da započne, kad je sat odbio šest, na stoje s mukom ustao.
– Moram ja sad kući, gospodična – reče. – Moja unuka ne voli čekati kad pripremi čaj, jer meni treba dosta vremena da odskakutam niz ove skaline. Ima ih puno; osim toga, u ovaj sat već mi i želudac zapjeva. Odšepesao je i mogla sam vidjeti kako žuri, koliko je god mogao, niza stube. Stube su nešto posebno na ovome mjestu. Vode iz grada prema gore, do crkve. Ima ih na stotine, ne znam točno koliko, i zavijaju u blagome luku. Nagib im je toliko blag da bi konj s lakoćom mogao hodati njima gore-dolje. Mislim da zacijelo imaju nekakve veze s opatijom. Idem i ja kući. Lucy je izašla u posjet sa svojom majkom, a kako se radilo samo o formalnom posjetu, ja nisam išla. Sigurno su se već vratile.
2. kolovoza.
Došla sam ovamo s Lucy prije sat vremena i vodile smo vrlo zanimljiv razgovor s mojim starim prijateljem i još dvojicom koji uvijek dolaze i druže se s njime. On je očigledno bog i batina među njima i rekla bih da je u svoje vrijeme bio pravi diktator. Ništa ne želi priznati i svima proturječi. Ne može li nekoga potući argumentima, služi se silom, te prihvaća tuđu šutnju kao znak slaganja s vlastitim mišljenjem. Lucy je izgledala dražesno u bijeloj haljini za šetnju. Otkako je ovdje, ima prekrasnu boju. Primijetila sam da starac nije nimalo oklijevao da nam priđe i sjedne pokraj nje nakon što smo mi sjele. Ona je zlatna prema starim ljudima; mislim da se svi istog časa zaljube u nju. Čak joj je i moj starac podlegao i nije joj proturječio, ali zato je meni uzvraćao dvostrukom mjerom. Natjerala sam ga da priča o predajama, a on se odmah započeo s nečim poput propovijedi. Moram se što točnije prisjetiti i zapisati je: – Sve su to, od početka do kraja, čiste budalaštine. Eto što vam je to, i ništa drugo. Svi ti duhovi, sablasti, coprnice, krampusi i njima slični mogu prepast’ samo djecu i glupave žene. To vam je obično blebetanje. To i razne znakove, upozorenja i pretkazanja izmišljaju župnici, prevaranti i skitnice da prestraše djecu i želeći natjerati ljude da učine nešto što inače ne bi učinili. Spopa’ne me bijes kad ih se sjetim. Ma, takvima nije dosta da tiskaju laži na papiru i propovijedaju ih u crkvi, nego ih ‘oće još i urezivati na nadgrobnim spomenicima. Pogledajte ovdje u kojem god ‘oćete smjeru; sve ove ploče, koliko god dižu glave uspravno iz čistog ponosa, nagnute su; jednostavno se ruše pod teretom laži koje pišu na njima. Na svima piše "Ovdje počiva tijelo" ili "U sveti spomen", a ispod skoro pola njih nema nikakva tijela. U spomen na njih ne bi stalo ni prstohvat burmuta, taman posla da je spomen još i sveti. Sve su vam to laži, puste laži, ovakve ili onakve! Bogami, bit će silne strke na Sudnji dan, kad se svi ustrče u svojoj mrtvačkoj odori, svi stanu zajedno i pokušaju dovuć’ svoje nadgrobne kamenove kako bi dokazali koliko su bili dobri. Neki će se tako trest’ i drhtat’ rukama i bit će tako sluzavi od ležanja u moru da ih neće moć’ ni čvrsto uhvatit.
Iz samozadovoljna držanja tog starca i iz načina na koji se ogledavao da vidi kako mu druga dva starca povlađuju, vidjela sam da se pravi važan, pa sam umetnula koju riječ kako bih ga još malo potaknula: – Jao, g. Swales, ne mislite valjda ozbiljno. Ne lažu valjda svi ovi nadgrobni kamenovi?
– Što god! Možda neki ne lažu, njih vrlo malo, s iznimkom onih na kojima piše da su ljudi strašno dobri; jer ima ljudi koji misle da je lavor vode velik kao more, samo ako je njihov. Sve su to same laži. Gledajte ovamo; vi dođete ovdje kao stranac i vidite ovaj kirk-gart.
Kimnula sam jer sam smatrala da će biti najbolje ako se složim, iako nisam u potpunosti razumjela njegov dijalekt. Znala sam da ta riječ ima nekakve veze s crkvom.
– I mislite da svi ti kamenovi govore o ljudima koji su udobno zakopani pod njima? – nastavio je. Ponovno mu dadoh za pravo.
– E, i tu ste nasjeli laži. Jer, tu ima na desetine grobova koji su prazni kao duhankesa starog Duna u petak navečer.
Lupnuo je laktom jednog od svojih družbenika, i svi su se nasmijali. – A bogami, kako bi i bilo drukčije? Gledajte onaj tamo, onaj najdalje prema obali; pročitajte ga! Prišla sam i pročitala: Edward Spencelagh, brodski časnik, ubijen od piratske ruke nedaleko od obale Andresa, travnja 1854., star 30 godina.
– Pitam se – nastavi g. Swales – tko ga je dopremio kući da ga ovdje pokopa? Ubijen nedaleko od obale Andresa! I vi mislite da mu tijelo tu leži! Ma, mog’o bih vam navest’ još deset njih što im kosti leže u grenlandskim morima i više – pokazao je prema sjeveru – ili gdje ih je već struja doplavila. Kamenovi su im oko vas. Vi možete svojim mladim očima odavde pročitati laži napisane sitnim slovima. Ovaj Braithwaite Lowry, znao sam mu oca, nestao je na brodu Lively nedaleko od Grenlanda 1820.; ili Andrew Woodhouse, utopio se u istom moru 1777.; ili John Paxton, utopljen blizu rta Farewell godinu dana kasnije; ili stari John Rawlings, čiji je djed plovio sa mnom, utopio se u Finskom zaljevu 1850. Mislite li da će svi ti ljudi morati pojuriti u Whitby kad se oglasi truba? Mogu se kladiti u to! Kažem vam, kad dođu ovamo, nastat će takva strka i natezanje da će biti nalik na borbu na ledu u stara vremena, kad smo bili jedan na drugome od zore do mraka i pokušavali izjednačiti rezultat pri polarnoj svjetlosti.
To je očigledno bila neka tamošnja šala, jer starac je prasnuo u smijeh rekavši to, a njegovi su mu se družbenici s veseljem pridružili.
– Ali, – rekoh – zacijelo niste sasvim u pravu, jer polazite od pretpostavke da će svi jadni ljudi, ili njihove duše, morati ponijeti svoje nadgrobne kamenove sa sobom na Sudnji dan. Mislite li da će to doista biti potrebno?
– A čemu bi inače služili ti kamenovi? To mi odgovorite, gospodična!
– Da bi se ugodilo njihovim rođacima, rekla bih.
– Da bi se ugodilo njihovim rođacima, rekli bi’! – rekao je to uz silan prezir. – Kako će to ugoditi njihovim rođacima kad znaju da na njima pišu laži i da svi iz mjesta znaju da su to laži? – pokazao je jedan vodoravno položeni kamen podno naših nogu na kojega se naslanjala klupa, blizu ruba litice. – Pročitajte laži na onome kamenu – reče. Slova su bila naopačke okrenuta s mjesta na kojem sam se nalazila, no Lucy je bila s njihove druge strane te se nagnula i pročitala: – "U sveti spomen na Georgea Canona, koji je umro u nadi u slavno uskrsnuće 29. srpnja 1873., pavši s litice kod Kettlenessa. Ovaj grob podiže njegova ožalošćena majka svome voljenom sinu. On bijaše sin jedinac svoje materi, a ona udovica." Doista, g. Swales, ne vidim u tome ništa smiješna! Izrekla je tu opasku vrlo ozbiljnim i ponešto strogim glasom.
– Ne vidite ništa smiješna! Ha, ha! Ali to je zato Što ne znate da je ožalošćena majka bila prava oštrokondža koja gaje mrzila jer je bio grbav, pravi-pravcati grbavac, a on je nju toliko mrzio da se ubio samo da ona ne dobije osiguraninu, jer mu je osigurala život. Prostrijelio sije vrh lubanje starom mušketom koju su držali za plašenje vrana. Nije, dakle, bila za vrane, jer je njemu donijela obade i muhe. Tako je on pao s litice. A što se tiče nade u slavno uskrsnuće, često mije znao reć’ da se nada kako će ić’ u pakao, jer majka mu je bila tako pobožna da je bio siguran kako će ona ić’ u raj, a nije htio trunut’ tamo gdje je ona. No, nije li barem ovaj kamen – lupnuo gaje štapom rekavši to – gomila laži? Al’ će se Gabrijel smijati kad se Geordie sav zasoptan popne po skalinama, noseći nadgrobni kamen na grbi, pa zatraži da se to uzme kao dokaz! Nisam znala što da kažem, ali je Lucy promijenila temu razgovora ustavši.
– Jao, – rekla je – zašto ste nam to ispričali? To mi je najdraža klupa i nikako je ne mogu napustiti; a sad sam saznala da sjedim iznad groba samoubojice.
– Ništa vam neće bit’ od toga, lijepa moja, a jadnome Geordieju možda je drago da mu takva krasna cura sjedi u krilu. Ništa vam se neće dogodit’. Eto, ja sjedim ovdje svako malo već dvadeset godina i ništa mi se nije dogodilo. Ne brinite zbog onih koji leže ispod vas, a ni zbog onih što tu ne leže! Doć’ će vrijeme da se preplašite tek kad vidite kako su se razbježali sa svojim spomenicima, a cijelo će mjesto ostat’ prazno kao strnište. Eno, odbija puni sat i ja moram ići. Vama na usluzi, gospođice!
I nakon toga je odšepao.
Lucy i ja ostale smo sjediti još neko vrijeme, a prizor pred nama bio je toliko prekrasan da smo se uhvatile za ruke. Još jednom mi je ispričala sve o Arthuru i svadbi koja je trebala biti uskoro. Od toga sam se pomalo snuždila jer već čitavih mjesec dana nisam dobila vijesti od Jonathana.
Istog dana.
Sama sam došla ovamo gore jer sam vrlo tužna. Nije došlo nikakvo pismo za mene. Nadam se da se Jonathanu ništa nije dogodilo. Sat je upravo odbio devet. Vidim svjetla po čitavu gradu, ponegdje u nizovima niz ulice, ponegdje pak pojedinačno. Vode čitavim putem uz Esk te zamiru iza zavoja doline. S lijeve strane pogled mi je zapriječen crnim obrisom krova stare kuće pokraj opatije. Daleko na poljima iza mene mekeću ovce i jaganjci, a s popločane ceste ispod čuje se topot magarećih kopita. Orkestar na doku svira neki brzi, odsječan valcer, a dalje niz dok, u nekoj sporednoj ulici, održava se sastanak Armije spasa. Orkestri se međusobno ne čuju, ali ja ovdje gore čujem i vidim oba. Pitam se gdje je Jonathan i misli li na mene! Da je barem ovdje.
9 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:09 pm
Margita
Administrator
Dnevnik dr. Sewarda
5. lipnja.
Slučaj Renfield postaje sve zanimljiviji što dublje proničem u tog čovjeka. Neke su njegove osobine vrlo razvijene – sebičnost, tajnovitost i odlučnost. Kad bih barem mogao dokučiti koji je cilj te odlučnosti. Izgleda da ima neki razrađeni plan, ali još ne znam u čemu se on sastoji. Iskupljuje ga ljubav prema životinjama, iako ima takvih ispada da mi pada na um kako je tek neprirodno okrutan. Ljubimci su mu čudnovate vrste. Njegov je sadašnji hobi hvatanje muha. Trenutno ih ima toliko da sam ga opomenuo. Na moje čuđenje, nije planuo, kao što sam očekivao, već je to prihvatio s priprostom ozbiljnošću. Na trenutak je promislio, te rekao: "Mogu li dobiti tri dana na raspolaganje? Raščistit ću ih." Dakako, rekao sam da će to biti u redu. Moram ga držati na oku.
18. lipnja.
Sad se prebacio na pauke i u kutiji drži nekoliko vrlo krupnih primjeraka. Hrani ih muhama, čiji se broj osjetno smanjuje, iako je iskoristio pola svoje hrane kako bi u svoju sobu privukao još više muha izvana.
1. srpnja.
Njegovi pauci sad postaju podjednako velika smetnja kao i muhe, i danas sam mu rekao neka ih se otarasi. Čuvši to, djelovao je vrlo tužno, pa sam mu rekao da se u svakom slučaju mora riješiti jednog dijela pauka. Vedro se složio s time i dao sam mu isto vremensko razdoblje da ih prorijedi kao i prije za muhe. Uvelike mi se ogadio dok smo bili zajedno jer kad je u sobu dozujala jedna odurna muha-mesarica, naduta od neke strvinarske hrane, on ju je uhvatio, nekoliko je trenutaka slavodobitno držao između kažiprsta i palca te je, prije nego što sam dospio shvatiti što namjerava, stavio u usta i progutao. Prekorio sam ga zbog toga, no on me tihim glasom stao uvjeravati kako je bila vrlo dobra i vrlo zdrava; daje to život, snažan život, koji i njemu ulijeva život. To me navelo na jednu zamisao, barem u grubim crtama. Moram gledati kako se rješava pauka. Očigledno ima na umu neki veliki problem jer ima jedan mali notes u koji neprestano nešto bilježi. Čitave stranice u njemu ispunjene su gomilama brojki, uglavnom jednoznamenkastih, koje su sakupljene u skupinama, da bi ukupni zbrojevi ponovno bili sabrani u grupama, kao da "sređuje" neki račun, kako kažu revizori.
8. srpnja.
U njegovu ludilu ima metode, a ona grubo ocrtana zamisao raste u meni. Uskoro će ona biti jasna, a zatim – o, podsvijesti! Morat ćeš predati znanje svome svjesnom bratu. Nekoliko sam se dana držao podalje od svog prijatelja kako bih primijetio dođe li do kakve promjene. Sve je onako kako je i bilo, osim što se rastao od nekih svojih mezimaca i nabavio nove. Uspio se dočepati jednog vrapca i već ga je djelomice pripitomio. Njegov način pripitomljavanja je priprost jer su pauci su već nestali. No, oni koji su preostali, dobro su uhranjeni jer i dalje pribavlja muhe mameći ih svojom hranom.
19. srpnja.
Napredujemo. Moj prijatelj sad ima čitavu koloniju vrabaca, a pauci i muhe gotovo su istrijebljeni. Kad sam ušao, dotrčao je do mene i rekao da me namjerava zamoliti za jednu veliku uslugu, vrlo veliku uslugu; pritom mi se ulagivao poput psa. Zapitao sam o čemu je riječ, a on je rekao, nekako ushićena glasa i držanja: "Mače, lijepo malo, drago, mazno mače s kojim se mogu igrati, podučavati ga i hraniti... i hraniti... i hraniti!" Nisam bio nepripremljen za tu molbu jer sam već zapazio da su njegovi mezimci sve veći po stasu i živahnosti, no nije mi se dopala pomisao da njegova lijepa obitelj pripitomljenih vrabaca bude zbrisana poput muha i pauka. Stoga sam mu rekao da ću razmisliti o tome i zapitao ne bi li radije imao odraslu mačku nego mače. Njegova gaje gorljivost izdala kad je odgovorio: " O, da, htio bih mačku! Zamolio sam za mače samo zato da me ne biste odbili. Mače mi nitko ne bi odbio, zar ne?" Zavrtio sam glavom i rekao da se bojim kako to trenutno nije moguće, ali ću vidjeti što se može poduzeti. Lice mu se snuždilo i opazio sam na njemu nagovještaj opasnosti jer mi je iznenada dobacio divlji pogled ispod oka, koji je značio ubojstvo. Čovjek je nerazvijeni homicidalni manijak. Testirat ću njegovu sadašnju želju da vidim kako će to ispasti. Tada ću znati više.
10 sati navečer.
Ponovno sam ga posjetio i zatekao ga gdje sjedi u kutu, prepušten mračnim mislima. Kad sam ušao, bacio se preda mnom na koljena i stao me preklinjati da mu dopustim držati mačku, da njegov spas ovisi o tome. No, ja sam bio nepopustljiv i rekao mu daje ne može dobiti, nakon čega je otišao bez riječi i sjeo, grizući prste, u kut, gdje ga i bijah zatekao. Posjetit ću ga rano ujutro.
20. srpnja.
Posjetio sam Renfielda vrlo rano, prije nego što ga je obišao čuvar. Zatekao sam ga budna, kako nešto pjevuši. Razmještao je po prozorskoj dasci šećer koji je sačuvao i očigledno je ponovno započinjao svoj muholov, i to vedra duha i u dobru raspoloženju. Ogledao sam se po sobi za njegovim pticama te ga, ne videći ih, zapitao gdje su. Odvratio mi je, ne okrenuvši se, da su sve odletjele. Po sobi je bilo nešto perja, a na njegovu jastuku kap krvi. Ništa nisam rekao, već sam otišao i rekao čuvaru neka me obavijesti dogodi li se s njime tijekom dana nešto neobično.
11 sati prijepodne.
Čuvar je upravo bio kod mene da mi kaže kako je Renfielda obuzela snažna mučnina, te je povratio gomilu perja. "Moje je mišljenje, doktore," reče, "da je pojeo svoje ptice, i to tek tako, sirove." 11 sati navečer. Večeras sam dao Renfieldu snažan sedativ, u dovoljnoj količini da uspava čak i njega, te uzeo njegov notes da ga pogledam. Zamisao koja me u zadnje vrijeme opsjedala sad je bila potpuno razrađena, a teorija dokazana. Moj homicidalni manijak Čudnovata je kova. Morat ću za njega izmisliti novu klasifikaciju i nazvati ga manijakom-zoofagom (koji se hrani životom). On žudi za time da unese u sebe što je god više života moguće i odlučio je to provesti u djelo, korak po korak. Dao je mnogo muha jednome pauku i mnogo pauka jednoj ptici. Tada je htio mačku koja bi pojela mnogo ptica. Koji bi bili njegovi kasniji koraci? Gotovo da bi se isplatilo izvesti taj pokus do kraja. To bi se moglo izvesti samo kad bi postojao dostatan razlog-. Ljudi su se rugali seciranju, a gledajte kakve rezultate danas daje! Zašto ne bismo unaprijedili znanost u njezinu najsloženijem i najvitalnijem aspektu – poznavanju mozga? Kad bih proniknuo u tajnu samo jednog ovakvog uma, da posjedujem ključ mašte samo jednog luđaka, mogao bih unaprijediti svoju granu znanosti do vrhunca u usporedbi s kojim bi fiziologija Burdon-Sandersona i Ferrierovo poznavanje mozga bili ništavni. Kad bi samo postojao dostatan razlog! Ne smijem previše razmišljati o tome jer bih mogao doći u iskušenje. Dobar razlog mogao bi pretegnuti na mojoj vagi, jer ne posjedujem li ja prirođeno izniman mozak?
Kako li je taj čovjek razborito rasuđivao; luđaci to uvijek rade unutar svojih granica. Pitam se na koliko života procjenjuje čovjeka, da li na samo jedan. S velikom je točnošću završio svoj zapisnik i danas okreće novi list. Koliko nas okreće novi list svakim danom svoga života?
Meni se čini da se tek jučer moj cijeli život okončao novom nadom te da uistinu okrećem novi list. I tako će biti sve dok Veliki Zapisničar ne zatvori moj račun, s dobiti ili gubitkom. O, Lucy, Lucy, ne mogu se ljutiti na tebe niti se pak mogu ljutiti na svog prijatelja čija je sreća i tvoja,ali preostaje mi tek beznadno čekanje i rad. Rad, da, rad!
Kad bih samo imao dovoljno jaku motivaciju kao onaj moj jadni ludi prijatelj, dobru, nesebičnu motivaciju koja bi me natjerala na posao. To bi uistinu bila sreća.
Dnevnik Mine Murray
26. srpnja.
Napeta sam i vođenje dnevnika me umiruje; to je kao da čovjek šapuće samome sebi i istodobno se sluša. A u stenografskim simbolima ima nečega što čini stenografiju drukčijom od pisanja. Tužna sam zbog Lucy i zbog Jonathana. Od Jonathana već dugo nisam dobila nikakvih vijesti i bila sam vrlo zabrinuta, no jučer mi je dragi g. Hawkins, koji je uvijek tako ljubezan, poslao njegovo pismo. Bila sam mu pisala kako bih ga pitala je li primio štogod od Jonathana i on je rekao da mu je priloženo pismo upravo pristiglo. To je tek jedan redak upućen iz Drakulina dvorca, u kojemu kaže da upravo kreće na put kući. To ne nalikuje Jonathanu; ne razumijem to i usplahirena sam. A i Lucy, premda je vrlo dobra zdravlja, ponovno se vratila svojoj staroj navici da hoda u snu. Njezina mi je majka pričala o tome i odlučile smo da svake večeri zaključam vrata naše sobe. Gđa Westenra si je utuvila u glavu da hodači u snu uvijek odlaze na krovove kuća i rubove ponora te da se naglo probude i padnu uz očajnički krik koji odjekuje po cijelome kraju. Jadna draga žena, prirodno je da je zabrinuta zbog Lucy. Kaže mi daje njezin suprug, Lucyn otac, imao istu naviku – budio se noću, odjenuo i izišao, ako ga nitko ne bi u tome spriječio. Lucy bi se trebala udati najesen i već planira kakvu će haljinu imati i kako će urediti kuću. Potpuno je razumijem jer i ja to činim, samo što ćemo Jonathan i ja krenuti u život na vrlo skroman način i morat ćemo se truditi spajati kraj s krajem. G. Holmwood, točnije, plemeniti Arthur Holmwood, jedini sin lorda Godalminga, uskoro stiže ovamo, čim uzmogne otići iz grada, jer otac mu nije dobro, pa mislim da Lucy broji trenutke do njegova dolaska. Želi ga odvesti na onu klupu na litici groblja i pokazati mu ljepote Whitbyja. Vjerujem da je uznemirena zbog iščekivanja; bit će dobro kada on stigne.
27. srpnja.
Nikakvih vijesti od Jonathana. Već sam se sasvim zabrinula zbog njega, premda ni sama ne znam zašto; ali doista bih željela da mi piše, pa makar i jedan jedini redak. Lucy noću šeće više nego ikad i svake noći me probudi njezino kretanje po sobi. Srećom, takve su vrućine da se ne može prehladiti; no zabrinutost i to što se neprestano budim ipak se već počinje odražavati na meni, pa i sama postajem nervozna i loše spavam. Hvala Bogu, Lucy je i dalje dobra zdravlja. G. Holmwood naglo je pozvan u Ring u posjet svome ocu, koji se ozbiljno razbolio. Lucy se grize zbog toga što je susret s njime odgođen, no to joj ne narušava izgled; malčice je punija, a obrazi su joj krasne ružičaste boje. Izgubila je onaj anemični izgled što ga je prije imala. Molim se da sve to potraje.
3. kolovoza.
Još jedan tjedan je prošao i nikakvih vijesti od Jonathana, čak ni za g. Hawkinsa, koji mi se javio. O, nadam se da nije bolestan. Sigurno bi mi pisao. Gledam ono njegovo zadnje pismo, no nekako nisam zadovoljna njime. Ne’liči na njegov stil, pa ipak je to njegov rukopis. U to nema sumnje. Prošlog tjedna Lucy nije previše hodala u snu, ali nekako je čudnovato koncentrirana, što ne mogu dokučiti; kao da me promatra čak i u snu. Pokušava otvoriti vrata, nalazi ih zaključanima, te luta sobom tražeći ključ.
6. kolovoza.
Još tri dana i nikakih vijesti. Ova neizvjesnost postaje užasna. Kad bih samo znala kome da pišem ili kuda da idem, bilo bi mi lakše; ali nitko nije čuo ni riječi od Jonathana od onoga zadnjeg pisma. Samo se moram moliti Bogu za strpljivost. Lucy je razdražljivija nego ikad, no inače je dobro. Prošle noći vrijeme je bilo vrlo prijeteće i ribari kažu da se sprema oluja. Moram je promatrati i pokušati zapaziti znakove za predviđanje vremena. Danas je oblačan dan i dok pišem, sunce je skriveno iza gustih oblaka, visoko iznad Kettlenessa. Sve je sivo, osim zelene trave, koja se usred tog sivila čini poput smaragda; siva stijena; sivi oblaci, obojeni rumenilom na udaljenom kraju, iznad sivoga mora u koje pješčani sprudovi zadiru poput sivih prstiju. More se uz tutnjavu valja preko plićaka i pješčanih žalova, a tutnjava je prigušena u morskoj izmaglici koja nadire prema kopnu. Obzorje je izgubljeno u sivoj magli. Sve je golemo; oblaci su kao naslagane divovske stijene, a nad morem se čuje grmljavina koja zvuči poput proricanja sudbine. Na plaži su tu i tamo mračni likovi, ponegdje napola zaogrnuti u maglu, poput hodajućeg drveća. Ribarske lađe jure kući, te se uzdižu i padaju na valovima dok hitaju u luku, naginjući se u bokovima. Evo staroga g. Swalesa. Ide ravno prema meni i već prema načinu na koji podiže šešir vidim da želi razgovarati...
Silno me dirnula promjena u jadnome starcu. Kad je sjeo pokraj mene, rekao je vrlo blagim glasom: – Htio bih vam nešto reć’, gospodična.
Opazila sam daje uznemiren, pa sam uzela njegovu sirotu staru smežuranu šaku u svoju i rekla mu neka se ne ustručava.
– Bojim se, draga moja – rekao jeostavivši svoju šaku u mojoj – da sam vas sigurno šokirao svim onim zločestim pričama o mrtvima i slično, što sam ih pričao zadnjih tjedana;ali nisam ja to ozbiljno mislio i hoću da se toga sjetite kad me ne bude. Mi šašavi starci, s jednom nogom u grobu, ne volimo baš mislit’ o teme i ne volimo se toga bojat’; zato sam se ja rugao tome, da malo razveselim samoga sebe. Ali, imena mi Božjeg, gospodična, ne bojim se ja umrijet’, baš nimalo. Samo ne bi’ htio umrijet’ ako baš ne moram. Sad mi je valjda već došlo vrijeme, jer star sam, a sto godina više je nego što se bilo koji čovjek smije nadat’; a ja sam već tako blizu da starica Smrt već brusi kosu. Vidite, ne mogu ja bez navike da brbljam o tome bez reda; ne može čovjek nego kako je naučen. Uskoro će mi anđeo Smrti zasvirati u trubu. Ali nemojte vi cmizdrit’, draga moja! – reče opazivši da plačem. – Ako dođe i ove noći, neću odbit’ njegov poziv. Jer život je, na kraju krajeva, samo čekanje da se dogodi nešto drugo od onoga što radimo, a smrt je ono na što se možemo osloniti. Ali ja sam zadovoljan jer dolazi k meni, draga moja, i to brzo. Može doć’ dok mi gledamo i čudimo se. Možda je u onom vjetru što nosi sa sobom krš i lom, i tešku tugu i veliki jad. Gle! Gle! – uskliknuo je iznenada. – U onom vjetru i iza njega ima nečega što ima i zvuk, i izgled, i okus, i miris smrti. To je u zraku; osjećam kako stiže. Bože, neka radosno odgovorim kad dođe poziv za mene!
Pobožno je uzdigao ruke i podigao šešir. Usta su mu se pomaknula kao da moli. Nakon nekoliko trenutaka tišine, ustao je, rukovao se sa mnom i blagoslovio me, oprostio se od mene i odšepesao. Sve me to uveliko dirnulo i uznemirilo.
Bilo mi je drago kad je naišao obalni čuvar, s dalekozorom ispod ruke. Zastao je da popriča sa mnom, kao što uvijek običava, no cijelo je vrijeme promatrao jedan strani brod.
– Nije mi jasan – rekao je. – Ruski je, sudeći po izgledu, ali plovi tako nepravilno da je to pravo čudo. Kao da uopće ne zna što mu je činiti; kao da vidi kako nailazi oluja, no ne može se odlučiti da li pojuriti na sjever, na otvoreno more, ili pak da se skloniti ovamo. Gle, opet! Kormilarenje je strašno čudno, kao da se ne osjeća ruka na kormilu. Mijenja smjer na svaki udar vjetra. Do sutra u ovo vrijeme čut ćemo još svaštu o tom brodu.
5. lipnja.
Slučaj Renfield postaje sve zanimljiviji što dublje proničem u tog čovjeka. Neke su njegove osobine vrlo razvijene – sebičnost, tajnovitost i odlučnost. Kad bih barem mogao dokučiti koji je cilj te odlučnosti. Izgleda da ima neki razrađeni plan, ali još ne znam u čemu se on sastoji. Iskupljuje ga ljubav prema životinjama, iako ima takvih ispada da mi pada na um kako je tek neprirodno okrutan. Ljubimci su mu čudnovate vrste. Njegov je sadašnji hobi hvatanje muha. Trenutno ih ima toliko da sam ga opomenuo. Na moje čuđenje, nije planuo, kao što sam očekivao, već je to prihvatio s priprostom ozbiljnošću. Na trenutak je promislio, te rekao: "Mogu li dobiti tri dana na raspolaganje? Raščistit ću ih." Dakako, rekao sam da će to biti u redu. Moram ga držati na oku.
18. lipnja.
Sad se prebacio na pauke i u kutiji drži nekoliko vrlo krupnih primjeraka. Hrani ih muhama, čiji se broj osjetno smanjuje, iako je iskoristio pola svoje hrane kako bi u svoju sobu privukao još više muha izvana.
1. srpnja.
Njegovi pauci sad postaju podjednako velika smetnja kao i muhe, i danas sam mu rekao neka ih se otarasi. Čuvši to, djelovao je vrlo tužno, pa sam mu rekao da se u svakom slučaju mora riješiti jednog dijela pauka. Vedro se složio s time i dao sam mu isto vremensko razdoblje da ih prorijedi kao i prije za muhe. Uvelike mi se ogadio dok smo bili zajedno jer kad je u sobu dozujala jedna odurna muha-mesarica, naduta od neke strvinarske hrane, on ju je uhvatio, nekoliko je trenutaka slavodobitno držao između kažiprsta i palca te je, prije nego što sam dospio shvatiti što namjerava, stavio u usta i progutao. Prekorio sam ga zbog toga, no on me tihim glasom stao uvjeravati kako je bila vrlo dobra i vrlo zdrava; daje to život, snažan život, koji i njemu ulijeva život. To me navelo na jednu zamisao, barem u grubim crtama. Moram gledati kako se rješava pauka. Očigledno ima na umu neki veliki problem jer ima jedan mali notes u koji neprestano nešto bilježi. Čitave stranice u njemu ispunjene su gomilama brojki, uglavnom jednoznamenkastih, koje su sakupljene u skupinama, da bi ukupni zbrojevi ponovno bili sabrani u grupama, kao da "sređuje" neki račun, kako kažu revizori.
8. srpnja.
U njegovu ludilu ima metode, a ona grubo ocrtana zamisao raste u meni. Uskoro će ona biti jasna, a zatim – o, podsvijesti! Morat ćeš predati znanje svome svjesnom bratu. Nekoliko sam se dana držao podalje od svog prijatelja kako bih primijetio dođe li do kakve promjene. Sve je onako kako je i bilo, osim što se rastao od nekih svojih mezimaca i nabavio nove. Uspio se dočepati jednog vrapca i već ga je djelomice pripitomio. Njegov način pripitomljavanja je priprost jer su pauci su već nestali. No, oni koji su preostali, dobro su uhranjeni jer i dalje pribavlja muhe mameći ih svojom hranom.
19. srpnja.
Napredujemo. Moj prijatelj sad ima čitavu koloniju vrabaca, a pauci i muhe gotovo su istrijebljeni. Kad sam ušao, dotrčao je do mene i rekao da me namjerava zamoliti za jednu veliku uslugu, vrlo veliku uslugu; pritom mi se ulagivao poput psa. Zapitao sam o čemu je riječ, a on je rekao, nekako ushićena glasa i držanja: "Mače, lijepo malo, drago, mazno mače s kojim se mogu igrati, podučavati ga i hraniti... i hraniti... i hraniti!" Nisam bio nepripremljen za tu molbu jer sam već zapazio da su njegovi mezimci sve veći po stasu i živahnosti, no nije mi se dopala pomisao da njegova lijepa obitelj pripitomljenih vrabaca bude zbrisana poput muha i pauka. Stoga sam mu rekao da ću razmisliti o tome i zapitao ne bi li radije imao odraslu mačku nego mače. Njegova gaje gorljivost izdala kad je odgovorio: " O, da, htio bih mačku! Zamolio sam za mače samo zato da me ne biste odbili. Mače mi nitko ne bi odbio, zar ne?" Zavrtio sam glavom i rekao da se bojim kako to trenutno nije moguće, ali ću vidjeti što se može poduzeti. Lice mu se snuždilo i opazio sam na njemu nagovještaj opasnosti jer mi je iznenada dobacio divlji pogled ispod oka, koji je značio ubojstvo. Čovjek je nerazvijeni homicidalni manijak. Testirat ću njegovu sadašnju želju da vidim kako će to ispasti. Tada ću znati više.
10 sati navečer.
Ponovno sam ga posjetio i zatekao ga gdje sjedi u kutu, prepušten mračnim mislima. Kad sam ušao, bacio se preda mnom na koljena i stao me preklinjati da mu dopustim držati mačku, da njegov spas ovisi o tome. No, ja sam bio nepopustljiv i rekao mu daje ne može dobiti, nakon čega je otišao bez riječi i sjeo, grizući prste, u kut, gdje ga i bijah zatekao. Posjetit ću ga rano ujutro.
20. srpnja.
Posjetio sam Renfielda vrlo rano, prije nego što ga je obišao čuvar. Zatekao sam ga budna, kako nešto pjevuši. Razmještao je po prozorskoj dasci šećer koji je sačuvao i očigledno je ponovno započinjao svoj muholov, i to vedra duha i u dobru raspoloženju. Ogledao sam se po sobi za njegovim pticama te ga, ne videći ih, zapitao gdje su. Odvratio mi je, ne okrenuvši se, da su sve odletjele. Po sobi je bilo nešto perja, a na njegovu jastuku kap krvi. Ništa nisam rekao, već sam otišao i rekao čuvaru neka me obavijesti dogodi li se s njime tijekom dana nešto neobično.
11 sati prijepodne.
Čuvar je upravo bio kod mene da mi kaže kako je Renfielda obuzela snažna mučnina, te je povratio gomilu perja. "Moje je mišljenje, doktore," reče, "da je pojeo svoje ptice, i to tek tako, sirove." 11 sati navečer. Večeras sam dao Renfieldu snažan sedativ, u dovoljnoj količini da uspava čak i njega, te uzeo njegov notes da ga pogledam. Zamisao koja me u zadnje vrijeme opsjedala sad je bila potpuno razrađena, a teorija dokazana. Moj homicidalni manijak Čudnovata je kova. Morat ću za njega izmisliti novu klasifikaciju i nazvati ga manijakom-zoofagom (koji se hrani životom). On žudi za time da unese u sebe što je god više života moguće i odlučio je to provesti u djelo, korak po korak. Dao je mnogo muha jednome pauku i mnogo pauka jednoj ptici. Tada je htio mačku koja bi pojela mnogo ptica. Koji bi bili njegovi kasniji koraci? Gotovo da bi se isplatilo izvesti taj pokus do kraja. To bi se moglo izvesti samo kad bi postojao dostatan razlog-. Ljudi su se rugali seciranju, a gledajte kakve rezultate danas daje! Zašto ne bismo unaprijedili znanost u njezinu najsloženijem i najvitalnijem aspektu – poznavanju mozga? Kad bih proniknuo u tajnu samo jednog ovakvog uma, da posjedujem ključ mašte samo jednog luđaka, mogao bih unaprijediti svoju granu znanosti do vrhunca u usporedbi s kojim bi fiziologija Burdon-Sandersona i Ferrierovo poznavanje mozga bili ništavni. Kad bi samo postojao dostatan razlog! Ne smijem previše razmišljati o tome jer bih mogao doći u iskušenje. Dobar razlog mogao bi pretegnuti na mojoj vagi, jer ne posjedujem li ja prirođeno izniman mozak?
Kako li je taj čovjek razborito rasuđivao; luđaci to uvijek rade unutar svojih granica. Pitam se na koliko života procjenjuje čovjeka, da li na samo jedan. S velikom je točnošću završio svoj zapisnik i danas okreće novi list. Koliko nas okreće novi list svakim danom svoga života?
Meni se čini da se tek jučer moj cijeli život okončao novom nadom te da uistinu okrećem novi list. I tako će biti sve dok Veliki Zapisničar ne zatvori moj račun, s dobiti ili gubitkom. O, Lucy, Lucy, ne mogu se ljutiti na tebe niti se pak mogu ljutiti na svog prijatelja čija je sreća i tvoja,ali preostaje mi tek beznadno čekanje i rad. Rad, da, rad!
Kad bih samo imao dovoljno jaku motivaciju kao onaj moj jadni ludi prijatelj, dobru, nesebičnu motivaciju koja bi me natjerala na posao. To bi uistinu bila sreća.
Dnevnik Mine Murray
26. srpnja.
Napeta sam i vođenje dnevnika me umiruje; to je kao da čovjek šapuće samome sebi i istodobno se sluša. A u stenografskim simbolima ima nečega što čini stenografiju drukčijom od pisanja. Tužna sam zbog Lucy i zbog Jonathana. Od Jonathana već dugo nisam dobila nikakvih vijesti i bila sam vrlo zabrinuta, no jučer mi je dragi g. Hawkins, koji je uvijek tako ljubezan, poslao njegovo pismo. Bila sam mu pisala kako bih ga pitala je li primio štogod od Jonathana i on je rekao da mu je priloženo pismo upravo pristiglo. To je tek jedan redak upućen iz Drakulina dvorca, u kojemu kaže da upravo kreće na put kući. To ne nalikuje Jonathanu; ne razumijem to i usplahirena sam. A i Lucy, premda je vrlo dobra zdravlja, ponovno se vratila svojoj staroj navici da hoda u snu. Njezina mi je majka pričala o tome i odlučile smo da svake večeri zaključam vrata naše sobe. Gđa Westenra si je utuvila u glavu da hodači u snu uvijek odlaze na krovove kuća i rubove ponora te da se naglo probude i padnu uz očajnički krik koji odjekuje po cijelome kraju. Jadna draga žena, prirodno je da je zabrinuta zbog Lucy. Kaže mi daje njezin suprug, Lucyn otac, imao istu naviku – budio se noću, odjenuo i izišao, ako ga nitko ne bi u tome spriječio. Lucy bi se trebala udati najesen i već planira kakvu će haljinu imati i kako će urediti kuću. Potpuno je razumijem jer i ja to činim, samo što ćemo Jonathan i ja krenuti u život na vrlo skroman način i morat ćemo se truditi spajati kraj s krajem. G. Holmwood, točnije, plemeniti Arthur Holmwood, jedini sin lorda Godalminga, uskoro stiže ovamo, čim uzmogne otići iz grada, jer otac mu nije dobro, pa mislim da Lucy broji trenutke do njegova dolaska. Želi ga odvesti na onu klupu na litici groblja i pokazati mu ljepote Whitbyja. Vjerujem da je uznemirena zbog iščekivanja; bit će dobro kada on stigne.
27. srpnja.
Nikakvih vijesti od Jonathana. Već sam se sasvim zabrinula zbog njega, premda ni sama ne znam zašto; ali doista bih željela da mi piše, pa makar i jedan jedini redak. Lucy noću šeće više nego ikad i svake noći me probudi njezino kretanje po sobi. Srećom, takve su vrućine da se ne može prehladiti; no zabrinutost i to što se neprestano budim ipak se već počinje odražavati na meni, pa i sama postajem nervozna i loše spavam. Hvala Bogu, Lucy je i dalje dobra zdravlja. G. Holmwood naglo je pozvan u Ring u posjet svome ocu, koji se ozbiljno razbolio. Lucy se grize zbog toga što je susret s njime odgođen, no to joj ne narušava izgled; malčice je punija, a obrazi su joj krasne ružičaste boje. Izgubila je onaj anemični izgled što ga je prije imala. Molim se da sve to potraje.
3. kolovoza.
Još jedan tjedan je prošao i nikakvih vijesti od Jonathana, čak ni za g. Hawkinsa, koji mi se javio. O, nadam se da nije bolestan. Sigurno bi mi pisao. Gledam ono njegovo zadnje pismo, no nekako nisam zadovoljna njime. Ne’liči na njegov stil, pa ipak je to njegov rukopis. U to nema sumnje. Prošlog tjedna Lucy nije previše hodala u snu, ali nekako je čudnovato koncentrirana, što ne mogu dokučiti; kao da me promatra čak i u snu. Pokušava otvoriti vrata, nalazi ih zaključanima, te luta sobom tražeći ključ.
6. kolovoza.
Još tri dana i nikakih vijesti. Ova neizvjesnost postaje užasna. Kad bih samo znala kome da pišem ili kuda da idem, bilo bi mi lakše; ali nitko nije čuo ni riječi od Jonathana od onoga zadnjeg pisma. Samo se moram moliti Bogu za strpljivost. Lucy je razdražljivija nego ikad, no inače je dobro. Prošle noći vrijeme je bilo vrlo prijeteće i ribari kažu da se sprema oluja. Moram je promatrati i pokušati zapaziti znakove za predviđanje vremena. Danas je oblačan dan i dok pišem, sunce je skriveno iza gustih oblaka, visoko iznad Kettlenessa. Sve je sivo, osim zelene trave, koja se usred tog sivila čini poput smaragda; siva stijena; sivi oblaci, obojeni rumenilom na udaljenom kraju, iznad sivoga mora u koje pješčani sprudovi zadiru poput sivih prstiju. More se uz tutnjavu valja preko plićaka i pješčanih žalova, a tutnjava je prigušena u morskoj izmaglici koja nadire prema kopnu. Obzorje je izgubljeno u sivoj magli. Sve je golemo; oblaci su kao naslagane divovske stijene, a nad morem se čuje grmljavina koja zvuči poput proricanja sudbine. Na plaži su tu i tamo mračni likovi, ponegdje napola zaogrnuti u maglu, poput hodajućeg drveća. Ribarske lađe jure kući, te se uzdižu i padaju na valovima dok hitaju u luku, naginjući se u bokovima. Evo staroga g. Swalesa. Ide ravno prema meni i već prema načinu na koji podiže šešir vidim da želi razgovarati...
Silno me dirnula promjena u jadnome starcu. Kad je sjeo pokraj mene, rekao je vrlo blagim glasom: – Htio bih vam nešto reć’, gospodična.
Opazila sam daje uznemiren, pa sam uzela njegovu sirotu staru smežuranu šaku u svoju i rekla mu neka se ne ustručava.
– Bojim se, draga moja – rekao jeostavivši svoju šaku u mojoj – da sam vas sigurno šokirao svim onim zločestim pričama o mrtvima i slično, što sam ih pričao zadnjih tjedana;ali nisam ja to ozbiljno mislio i hoću da se toga sjetite kad me ne bude. Mi šašavi starci, s jednom nogom u grobu, ne volimo baš mislit’ o teme i ne volimo se toga bojat’; zato sam se ja rugao tome, da malo razveselim samoga sebe. Ali, imena mi Božjeg, gospodična, ne bojim se ja umrijet’, baš nimalo. Samo ne bi’ htio umrijet’ ako baš ne moram. Sad mi je valjda već došlo vrijeme, jer star sam, a sto godina više je nego što se bilo koji čovjek smije nadat’; a ja sam već tako blizu da starica Smrt već brusi kosu. Vidite, ne mogu ja bez navike da brbljam o tome bez reda; ne može čovjek nego kako je naučen. Uskoro će mi anđeo Smrti zasvirati u trubu. Ali nemojte vi cmizdrit’, draga moja! – reče opazivši da plačem. – Ako dođe i ove noći, neću odbit’ njegov poziv. Jer život je, na kraju krajeva, samo čekanje da se dogodi nešto drugo od onoga što radimo, a smrt je ono na što se možemo osloniti. Ali ja sam zadovoljan jer dolazi k meni, draga moja, i to brzo. Može doć’ dok mi gledamo i čudimo se. Možda je u onom vjetru što nosi sa sobom krš i lom, i tešku tugu i veliki jad. Gle! Gle! – uskliknuo je iznenada. – U onom vjetru i iza njega ima nečega što ima i zvuk, i izgled, i okus, i miris smrti. To je u zraku; osjećam kako stiže. Bože, neka radosno odgovorim kad dođe poziv za mene!
Pobožno je uzdigao ruke i podigao šešir. Usta su mu se pomaknula kao da moli. Nakon nekoliko trenutaka tišine, ustao je, rukovao se sa mnom i blagoslovio me, oprostio se od mene i odšepesao. Sve me to uveliko dirnulo i uznemirilo.
Bilo mi je drago kad je naišao obalni čuvar, s dalekozorom ispod ruke. Zastao je da popriča sa mnom, kao što uvijek običava, no cijelo je vrijeme promatrao jedan strani brod.
– Nije mi jasan – rekao je. – Ruski je, sudeći po izgledu, ali plovi tako nepravilno da je to pravo čudo. Kao da uopće ne zna što mu je činiti; kao da vidi kako nailazi oluja, no ne može se odlučiti da li pojuriti na sjever, na otvoreno more, ili pak da se skloniti ovamo. Gle, opet! Kormilarenje je strašno čudno, kao da se ne osjeća ruka na kormilu. Mijenja smjer na svaki udar vjetra. Do sutra u ovo vrijeme čut ćemo još svaštu o tom brodu.
10 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:10 pm
Margita
Administrator
7.
NOVINSKI IZREZAK IZ DAILYGRAPHA,
8. SVIBNJA (Zalijepljen u dnevnik Mine Murray)
Od dopisnika Whitby Ovdje smo upravo iskusili jednu od najjačih dosad zabilježenih oluja, koja je došla iznenađujuće naglo, a čije su posljedice neobične i jedinstvene. Vrijeme je bilo ponešto sparno, no nimalo neuobičajeno za mjesec kolovoz. Subotnje veče bilo je lijepo kako se samo može zamisliti i mnoštvo izletnika se jučer zaputilo na izlete u Mulgravske šume, zaljev Robina Hooda, Rig Mill, Runswick, Staithes, te na različita mjesta u okolici Whitbyja. Parobrodi Emma i Scarborough plovili su gore-dolje uz obalu, a iznimno mnogo izletnika kretalo se i u Whitby i iz njega. Danje bio neobično lijep, sve do poslijepodneva, kad je nekoliko dokonih staraca, koji pohađaju groblje na istočnoj litici te s tog istaknutog položaja promatraju morsku pučinu prema sjeveru i istoku, skrenulo pozornost na iznenadnu pojavu "kobiljih repova" visoko na nebu prema sjeverozapadu. U tom je trenutku puhao blagi jugozapadnjak čija se snaga u barometarskome jeziku označava kao "br. 2: lagani povjetarac". Obalni čuvar na dužnosti odmah je izvijestio o tome, a jedan stari ribar, koji već više od pedeset godina s istočne litice prati znakove za prognozu vremena, s čvrstim je uvjerenjem pretkazao dolazak iznenadne oluje. Suton je bio tako prekrasan, tako veličanstven, uz svu silu predivno obojenih oblaka, da se na šetalištu uz liticu na starome groblju skupila svjetina kako bi uživala u toj ljepoti. Prije nego što je sunce potonulo iza crne gromade Kettlenessa, koja je odvažno stajala nasuprot neba prema zapadu, njegov je silazak bio obilježen nebrojenim oblacima svih boja sutona plamenocrvenim, purpurnim, ružičastim, zelenim, ljubičastim, te oblacima svih nijansi zlata. Ponegdje bi se zgusnuli i neveliki, no naizgled potpuno crni oblaci, svih mogućih oblika, ocrtavali su se na nebu poput divovskih silueta. Slikari nisu propustili tu priliku i bez sumnje će sljedećeg svibnja zidove Kraljevske akademije uresiti i pokoja skica "Preludija velike oluje". Više je brodskih kapetana u to vrijeme donijelo odluku da do svršetka oluje zadrže u luci svoju "kantu" ili svoju "mazgu", kako nazivaju različite vrste brodova. Vjetar je tijekom večeri sasvim utihnuo i u sumrak je nastupila potpuna bonaca, sparna vrućina, te onaj intenzivni osjećaj koji se javlja kod osjetljivijih osoba prije početka grmljavine. Na moru je bilo vidljivo tek nekoliko svjetala, jer čak i priobalni parobrodi, koji obično plove tik uz obalu, držali su se podalje na moru. Na vidiku je bilo tek nekoliko ribarskih brodica. Jedino jedro koje se moglo zapaziti pripadalo je jednoj stranoj škuni; na njoj su bila razapeta sva jedra i naizgled je plovila prema zapadu. Naširoko se raspredalo o ludoj odvažnosti ili pak neznanju časnika tog broda dok je bio vidljiv, te im se pokušalo dojaviti da skupe dio jedara zbog opasnosti s kojom su suočeni. Prije nego stoje potpuno pala noć, vidjelo se kako na brodu beskorisno lamataju jedra, dok se nježno valjao na blago uzbibanu moru, "Dokon k’o naslikani brod na moru od papira." Negdje oko deset sati nenazočnost vjetra počela je tištiti, a tišina je postala toliko izrazita da se jasno osjetilo svaki put kad bi iz unutrašnjosti zablejala ovca ili pak iz grada zalajao pas, a orkestar na doku, koji je svirao živahne francuske arije, kao da je remetio veliku harmoniju tišine u prirodi. Nešto poslije ponoći iz smjera pučine začuo se čudnovati zvuk, a zrak je na velikoj visini počeo prenositi neobično, slabašno, muklo tutnjanje.
Zatim je bez ikakva upozorenja udarila oluja, tako brzo da se u onome trenutku to učinilo nevjerojatnim, a čak je i poslije bilo teško dokučivo. Cjelokupna se priroda uskomešala u jednome trenutku. Valovi su se uzdigli u sve silnijem bijesu, svaki nadvisujući svog prethodnika, sve dok u samo nekoliko minuta donedavno staklasto more nije bilo poput čudovišta koje urla i guta sve pred sobom. Valovi s bijelim krijestama ludo su udarili na poravnati pijesak, te zapljusnuli po okolnom grebenju. Drugi se stadoše prelamati na dokovima, te su zasuli svojom pjenom svjetiljke na svjetionicima koji se uzdižu na krajevima oba doka u luci Whitbyja. Vjetar je zaurlao poput groma te zapuhao takvom silinom da su se i snažni ljudi jedva zadržali na nogama ili su se očajnički uhvatili za željezne potpornje. Bilo je nužno ukloniti sve promatrače s oba doka jer bi inače te noći bilo mnogostruko više poginulih. Da poteškoće i opasnosti budu još veće, prema kopnu je stala navirati velika magla s moru, poput bijelih, vlažnih oblaka što su sablasno jurili, a bili su tako neugodno vlažni i hladni da se uz tek malo mašte moglo zamisliti kako duhovi utopljenika dodiruju svoju živu braću ljigavim, mrtvačkim rukama i mnogi su ljudi zadrhtali dok su pramenovi morske magle prolazili pokraj njih. Povremeno bi se magla raščistila i more je do određene udaljenosti bilo vidljivo pod bljeskovima munja, koje su se suda brzo nizale jedna za drugom.’popraćene takvim praskovima groma da se činilo kako se cijelo nebo trese zbog treštanja koraka oluje.
Neki su prizori bili neopisivo veličanstveni i izazivali su veliku pozornost – more, koje se komešalo u valovima velikim poput planine, sa svakim je valom bacalo prema nebu goleme količine bijele pjene, koju je oluja grabila i u vrtlozima odnosila u ništavilo. Tu i tamo ukazala bi se pokoja ribarska brodica sa sićušnim jedrom, koja je mahnito jurila u sklonište prije opasnosti; svako malo vidjela bi se bijela krila morskih ptica, nošena olujom. Na vrhuncu istočne litice novi je reflektor bio spreman za uporabu, no još nije bio isproban. Časnici koji su baratali njime pripremili su ga za rad te u stankama između dva naleta magle pretraživali njime površinu mora. U nekoliko je navrata bio koristan, kad bi poneka ribarska brodica, ograde potopljene pod vodom, pojurila u luku, te uspjela, vodena zaštitničkim svjetlom, izbjeći opasnost od sudara s dokovima. Svaki put kad bi se neki brod domogao sigurnosti pristaništa, svjetina na obali povikala bi od radosti i činilo bi se da taj povik na trenutak rascjepljuje oluju, da bi ga ona potom otpuhnula u svome naletu.
Nedugo nakon toga reflektor je na određenoj udaljenosti otkrio škunu sa svim razapetim jedrima, očigledno onaj isti brod koji je bio primijećen ranije te večeri. Vjetar se sad okrenuo prema istoku, a promatrači na litici su zadrhtali shvativši u kakvoj se strahovitoj opasnosti brod našao. Između njega i luke prostirao se veliki i široki greben na kojega bi se s vremena na vrijeme nasukali mnogobrojni dobri brodovi, a s obzirom na smjer iz kojega je sada puhao vjetar, bilo je sasvim nemoguće da se brod dokopa ulaza u luku. Sad je već skoro bilo vrijeme najjače plime, no valovi su bili tako veliki da su između dva vala bili vidljivi plićaci uz obalu, a škuna, sa svim jedrima razapetim, jurila je takvom brzinom daje, po riječima jednoga iskusnog mornara, "morala negdje završiti, pa makar u samome paklu." Zatim je došao još jedan nalet morske magle, najjači do tada, čitava sila vlažne magle, koja kao daje sve obavila poput sivog pokrova, te ostavila ljudima na raspolaganju samo osjetilo sluha jer rikanje bure, praskanje gromova i tutnjava silnih valova nadolazili su iz vlažne pustoši još glasnije nego prije. Snop svjetlosti iz reflektora bio je prikovan za ulaz u luku kod istočnog doka, gdje se očekivao sudar, i ljudi su čekali bez daha. Vjetar se odjednom promijenio u sjeveroistočni i ostaci magle raspršili su se u tome udaru; a zatim, mirabile dictu, strana je škuna pojurila pred naletom vjetra, poskakujući s vala na val dok se brzo kretala ravno naprijed, sa svim jedrima razapetim, te pristigla u sigurnost luke. Reflektor ju je pratio i svi koji su je ugledali zadrhtali su jer je za krmu bio privezan leš pognute glave jezovito se njišući naprijed-natrag sa svakim pokretom broda. Nijedna druga prilika nije bila vidljiva na palubi. Svi su ostali u veliku čudu kad su shvatili daje brod, kao nekim čudom, pronašao luku, vođen tek rukom mrtva čovjeka! No, sve se to zbilo mnogo brže nego što traje zapis. Škuna nije zastala, već je projurila preko luke i zarinula se u nanos pijeska i šljunka, nastao u brojnim plimama i olujama na jugoistočnome kutu doka koji se izbočio pod istočnom liticom, a ovdje je bio poznat pod imenom Tate Hill.
Brod se, dakako, silno protresao kad se zabio u pješčani nanos. Svaka drvena greda, uže i uporai zategnuli su se, a nekoliko jarbolskih košara srušilo se uz tresak. No, najčudnovatije od svega bilo je to stoje, istog trenutka kad je brod dodirnuo obalu, iz potpalublja iskočio golem pas, kao da gaje izbacio potres, te potrčao i skočio s krme na pijesak. Pojurio je ravno prema strmoj litici, gdje se groblje tako strmo nadvija iznad puta prema istočnoj litici da neki plosnati nadgrobni kamenovi doslovce strše u prazno na mjestima gdje se pod njima odronio dio litice koji ih je pridržavao. Pas je potom nestao u tami, koja se doimala još gušćom tik iza dohvata svjetlosti reflektora.
Slučaj je htio da u tom trenutku ne bude baš nikoga na doku Tate Hill, budući da su svi ljudi koji žive u neposrednoj blizini bili u krevetu ili pak su se nalazili vani, na okolnim visovima. Tako je obalni čuvar na dužnosti na istočnoj strani luke, koji je odmah potrčao na neveliki dok, bio prvi čovjek koji se popeo na palubu. Ljudi koji su upravljali reflektorom, nakon što su pretražili ulaz u luku ne vidjevši ništa, okrenuli su svjetlost na olupinu i zadržali je na njoj. Obalni je čuvar potrčao prema krmi i, kad je zaobišao kormilo, sagnuo se da ga pregleda, te odmah ustuknuo kao da gaje obuzela neka snažna emocija. To kao da je izazvalo opću radoznalost i nemali je broj ljudi potrčao. Put od zapadne litice preko Drawbridgea do doka Tate Hill popriličan je, no vaš je dopisnik razmjerno dobar trkač, pa sam stigao znatno prije ostale svjetine. No, kad sam stigao, već sam na doku zatekao mnoštvo ljudi, kojima obalni čuvar i policija nisu dopuštali pristup na brod. Ljubaznošću glavnog lađara dopušteno mi je, kao vašem dopisniku, da se popnem na palubu i bio sam jedan od članova nevelike skupine koja je vidjela mrtvog mornara još dok je doslovce bio privezan za kormilo.Nije bilo nimalo čudno što se obalni čuvar začudio, ili čak zaprepastio, jer takav prizor ne vida se često. Čovjek je na jednostavan način bio pričvršćen za kormilo svojim rukama, koje su bile svezane jedna preko druge. Između ruke koju je držao bliže sebi i drveta nalazila se krunica, omotana oko oba zglavka i učvršćena konopcima kojima su bile vezane ruke. Mora daje taj jadnik neko vrijeme sjedio, no lepršanje i udaranje jedara prenosilo se na kormilo i vuklo ga s jedne strane na drugu, tako da su mu konopci kojima je bio svezan prerezali meso do kosti. Načinjen je detuljan zapisnik točnog stanja stvari, a jedan je liječnik – kirurg J.M.Caffyn. koji živi na adresi East Elliot Place 33 – koji je došao odmah nakon mene, izjavio poslije pregleda da je čovjek zacijelo bio mrtav već puna dva dana. U džepu mu se nalazila pažljivo začepljena boca, prazna s iznimkom malena smotka papira koji je, kako se pokazalo, predstavljao dodatak brodskome dnevniku. Obalni čuvar je rekao daje čovjek po svemu sudeći sam sebi svezao ruke, zategnuvši čvorove zubima. Okolnost što je čuvar prvi došao na brod mogla bi prištedjeti neke kasnije komplikacije na sudu admiraliteta; jer obalni čuvari nemaju pravo zadržavati spašenu robu, koja inače pripada prvome čovjeku koji stupi na nasukani brod. No, pravni jezici ipak su već uvelike zaposleni, a jedan mladi student prava glasno tvrdi kako su vlasnikova prava već u potpunosti izgubljena, budući da je njegova imovina u suprotnosti sa statutima nepovredivosti, s obzirom na to da je rudo kormila, koje je simbolično za status dotične imovine, pridržavala mrtva ruka. Nepotrebno je spominjati da je mrtvi kormilar s dužnim poštovanjem uklonjen s mjesta na kojem je držao svoju časnu stražu sve do smrti, postojano i plemenito poput mladoga Casabiance, te smješten u mrtvačnicu gdje će ostati do istrage.
Iznenadna oluja već prolazi i njezina žestina popušta; svjetina odlazi svojim kućama, a nebo počinje rudjeti ponad jorkširskih pustopoljina. Za vaš sljedeći broj prikupit ću dodatne pojedinosti o nasukanu brodu koji je tako čudesno pronašao put u luku za vrijeme oluje.
Whitby 9. kolovoza.
Nastavak neobičnog sinoćnjeg dolaska nasukana broda u oluji gotovo je još čudniji od samog tog događaja. Ustanovljeno je da je ta škuna ruska, iz Varne, a zove se Demeter. Gotovo sav teret na brodu sastoji se od srebrna pijeska, s vrlo malo brodskog tereta; riječ je o velikim drvenim sanducima napunjenima zemljom. Taj je teret upućen pravnom zastupniku iz Whitby, gospodinu S. F. Billingtonu, koji živi na adresi Crescent 7, i on se jutros popeo na palubu te službeno preuzeo vlasništvo nad robom koja mu je upućena. I ruski je konzul, u svojstvu zastupnika brodovlasničke tvrtke, službeno preuzeo brod te platio sve pristanišne pristojbe. Danas se ne priča ni o čemu osim o tom čudnovatom događaju; dužnosnici Ministarstva trgovine vrlo su pozorno nadgledali da se svaka pojedinost obavi u skladu s propisima. Budući daje riječ o "čudu od tri dana", očigledno je da su odlučni u namjeri da kasnije ne bude nikakvih razloga za žalbu. Veliko je zanimanje izazvao pas koji je skočio na tlo kad se brod nasukao i više članova Društva za zaštitu životinja, čiji je ogranak u Whitbyju vrlo jak, pokušalo se sprijateljiti s tom životinjom. No, na opće razočaranje, nisu mogli pronaći psa; čini se daje sasvim nestao iz grada. Vjerojatno se prestrašio i pobjegao prema pustopoljinama, gdje se još uvijek skriva u strahu. Neki se ljudi pribojavaju takve mogućnosti jer očigledno se radi o vrlo oštrome psu. Rano jutros jedan je veliki pas, križanac buldoga čiji je vlasnik trgovac ugljenom nedaleko od doka Tate Hill, pronađen mrtav u ulici nasuprot dvorištu svog gospodara. Bio je u borbi i očito je imao divljeg protivnika, jer grlo mu je razderano, a trbuh rasporen, kao nekom silnom kandžom.
Kasnije. Ljubaznošću jednog isljednika iz Ministarstva trgovine dopušteno mi je da pregledam brodski dnevnik Demetra, koji je uredno vođen sve do prije tri dana, ali nije sadržavao ništa zanimljivo glede nestalih ljudi. No veću je pozornost izazvao papir pronađen u boci, koji je danas priložen u istrazi. U životu nisam naišao na čudnovatiju pripovijest od one koja se može povezati iz ta dva spisa. Kako nema razloga za tajnost, dopušteno mi je da ih upotrijebim, te vam u skladu s time šaljem prijepis iz kojega su izuzete tek tehničke pojedinosti o plovidbi i teretu. Čini se da je kapetan bio obuzet nekakvom manijom još prije nego što je brod došao na pučinu, te se ona uporno razvijala tijekom cijelog putovanja. Dakako, moj se iskaz ne smije uzeti previše doslovno, budući da mi gaje izdiktirao jedan činovnik ruskoga konzula, koji mi ga je, u nedostatku vremena, ljubezno preveo.
Brodski dnevnik Demetra Od Varne do Whitbyja Bilješka od 18. srpnja; događaju se tako čudnovate stvari da ću sve pomno bilježiti dok ne pristanemo.
6. srpnja završili smo s utovarivanjem tereta, srebrnog pijeska i sanduka sa zemljom. U podne razapeli jedra.
Puše svježi istočnjak. Posada, pet mornara,... dva časnika, kuhar i ja (kapetan).
11. srpnja u zoru ušli u Bospor. Primili na brod turske carinike. Platili pristojbe. Sve u redu. Krenuli dalje u 4 poslijepodne.
12. srpnja kroz Dardanele. Opet carinici i brodić s carinskom gardom. Pdhovno pristojbe. Carinici temeljiti, ali brzi. Žele da brzo krenemo dalje. U sumrak smo došli do arhipelaga.
13. srpnja prošli rt Matapan. Posada nezadovoljna zbog nečega. Djeluju prestrašeno, no ne žele govoriti o tome.
14. srpnja; bio sam malo zabrinut zbog posade. Sve su to sami postojani momci, koji su već plovili sa mnom. Prvi časnik nije mogao dokučiti što ne valja; rekli su mu samo da ima nečega, te se prekrižili. Časnik se tog dana razbjesnio na jednoga od njih i udario ga. Očekivao sam ljutu svađu, ali sve je bilo mirno.
15. srpnja ujutro časnik prijavio da je jedan od mornara, Petrovski, nestao. Bilo je to sasvim neobjašnjivo. Sinoć je četiri sata stražario na lijevoj strani broda; smijenio gaje Abramov, no nije’ sišao u potpalublje. Ljudi snuždeniji nego ikad prije. Rekli su da su i očekivali tako nešto, no nisu htjeli reći ništa više nego da na brodu ima nečega. Prvi časnik vrlo se razljutio na njih; pobojao sam se da nam predstoji kakva nevolja.
17. srpnja, jučer, jedan iz posade, Olgaren, došao je u moju kabinu i osupnutim mi glasom rekao kako smatra da se na brodu nalazi neki neznanac. Rekao je da se za sinoćnje straže zaklonio iza kućice na palubi budući daje bio pljusak, kad je ugledao nekog visokog mršavog muškarca, koji nije nalikovao nikome iz posade, kako se uspinje stubištem iz potpalublja, nakon čega je dalje otišao palubom i nestao. Oprezno je krenuo za njim, no kad je došao do krme, nije bilo nikoga, a sva su grotla bila zatvorena. Bio je obuzet paničnim praznovjernim strahom i bojim se da bi ta panika mogla uzeti maha. Kako bih je uklonio, danas ću pretražiti cijeli brod, od pramca do krme.
Kasnije istog dana skupio sam cijelu posadu i rekao im kako ćemo pretražiti brod od pramca do krme jer očigledno misle kako nekoga ima na njemu. Prvi časnik ljut; rekao je kako je to glupost, te da će popuštanje pred takvim budalastim zamislima demoralizirati ljude; rekao je kako će se potruditi da ih batinom sačuva izvan dohvata nevolje. Prepustio sam mu kormilo, dok su ostali počeli pomno pretraživati, držeći se jedan uz drugoga, služeći se svjetiljkama; ni jedan kut nismo ostavili nepretraženim. Budući da su tamo bili samo veliki drveni sanduci, nije bilo zakutaka gdje bi se mogao sakriti neki čovjek. Kad smo završili s pretraživanjem, ljudima je bilo mnogo lakše, te su se vedro vratili na svoj posao. Prvi časnik se mrgodio, no ništa nije rekao.
22. srpnja.
Zadnja tri dana imamo loše vrijeme i cijela je posada zauzeta jedrima; nema vremena za preplašenost. Ljudi kao da su zaboravili na svoj strah. Prvi časnik ponovno dobre volje i svi su u dobrim odnosima. Pohvalio sam ljude zbog rada pri lošem vremenu. Prošli smo Gibraltar i provukli se kroz tjesnac. Sve je u redu.
24. srpnja.
Kao da se neka kletva nadvila nad brod. Jednog smo mornara već prije izgubili, ulazimo u Biskajski zaljev s pravim nevremenom ispred nas, a sinoć je još jedan čovjek izgubljen, nestao. Poput prvoga, bio je smijenjen sa straže i nitko ga više nije vidio. Svi su ljudi u paničnome strahu; zatražili su da stražare udvoje, jer se boje biti sami. Časnik je ljut. Bojim se da će ponovno biti nevolje, da će ili on ili posada posegnuti za nasiljem.
28. srpnja.
Četiri paklenska dana. Bacakali smo se kao da smo u kakvu vira, a vjetar je bio orkanski. Nitko nije spavao. Svi su ljudi izmučeni. Ne znam kako da rasporedim stražu, jer nitko nije u stanju za to. Drugi časnik dobrovoljno se prijavio da kormilari i stražari, kako bi omogućio ljudima da odspavaju koji sat. Vjetar jenjava; more još uvijek snažno uzburkano, ali ipak mirnije, te je brod postojaniji.
29. srpnja.
Još jedna tragedija. Sinoć se stražarilo pojedinačno, jer posada je bila odviše umorna za dvostruku stražu. Kad je ujutro stražar došao na smjenu, na palubi je zatekao tek kormilara. Podignuta je uzbuna i svi su došli na palubu. Temeljito smo sve pretražili, no ne nađosmo nikoga. Sad sam bez drugog časnika, a posadu mi je zahvatila panika. Prvi časnik i ja dogovorili smo se da se odsada nadalje krećemo naoružani, te da dobro gledamo što je tome uzrok.
30. srpnja.
Posljednja noć. Nastalo je veselje zbog toga što smo došli nadomak Engleske. Vrijeme je lijepo, sva su jedra razapeta. Otišao sam na spavanje sav iscrpljen; čvrsto sam zaspao; probudio me časnik i rekao mi da su nestala oba stražara i kormilar. Ostali smo samo ja i časnik, uz dva mornara da upravljaju brodom.
1. kolovoza.
Dva dana magle i ni jedra na vidiku. Nadao sam se da ću, kad se nađemo u La Mancheu, biti u stanju dozvati sirenom pomoć ili pak pristati negdje. Nemamo dovoljno snage za rukovanje jedrima, pa moramo juriti nošeni vjetrom. Ne usuđujem ih se spustiti, jer ih možda više neću moći razapeti. Kao da nas k sebi privlači neki strahoviti usud. Časniku je sad pao moral jače nego mornarima. Njegova snažna narav kao da gaje okrenula protiv sebe. Mornari su već prošli točku na kojoj se osjeća strah; rade ravnodušno i strpljivo, spremni na najgore. Oni su Rusi, on pak Rumunj.
2. kolovoza, ponoć.
Pošto sam odspavao tek nekoliko minuta, iz sna me trgnuo neki krik, naizgled odmah izvan moje sobe. Ništa se nije vidjelo u magli. Pojurio sam na palubu te naletio na časnika. Kaže da je čuo krik i potrčao, no od čovjeka na straži ni traga ni glasa. Još jedan nestali. Bože, pomozi nam! Časnik kaže da smo već zacijelo prošli kroz Doverski tjesnac, jer je u jednom trenutku kad se podigla magla ugledao North Foreland, baš kad je začuo onaj krik. U tom slučaju, sad smo već uplovili u Sjeverno more, i samo nas Bog može voditi u magli, koja kao da se kreće zajedno s nama; a izgleda da nas je Bog napustio.
3. kolovoza.
U ponoć sam otišao smijeniti kormilara i kad sam došao onamo, nikoga nisam zatekao. Vjetar je bio postojan i kako nas je tjerao ravno, nije bilo nikakva zastranjenja. Nisam se usudio napustiti kormilo, pa sam doviknuo časniku. Nakon nekoliko trenutaka dojurio je na palubu u donjem rublju. Izgledao je unezvjereno i oronulo, te se bojim da je poludio. Sasvim mi se približio i promuklo prošaptao, prislonivši mi usta na uho, kao da se boji da bi i zrak to mogao čuti: "To biće je ovdje; sad to znam. Sinoć sam Ga vidio za vrijeme straže, izgleda poput čovjeka, visok je i mršav, te jezivo blijed. Bio je u potpalublju, te gledao van. Dopuzao sam Mu s leđa i navalio na Njega nožem, no nož je prošao kroza Nj, kao kroz zrak." Izrekavši to, uzeo je nož i divljački zamahnuo njime u prazninu. Zatim je nastavio: "Ali On je ovdje i ja ću Ga naći.
Nalazi se u spremištu za teret, možda u jednome od onih sanduka. Skinut ću vijke s njih, s jednog po jednog, te pogledati. Vi se držite kormila." Potom je, uz upozoravajući pogled i s prstom na usnama, sišao pod palubu. Propuhivao je nestalan vjetar i nisam mogao ostaviti kormilo. Vidio sam ga kako je ponovno izišao na palubu, sa sandučićem za alat i svjetiljkom, te sišao niz prednje grotlo. Lud je, do krajnosti lud, i ne bi bilo korisno da ga pokušam zaustaviti. Ne može nauditi onim velikim sanducima; fakturirani su kao "glina", i bude li ih navlačio naokolo, bit će to najbezazlenija stvar stoje može učiniti. Zato ću ostati ovdje, paziti na krmu, te zapisivati ove bilješke. Jedino se mogu uzdati u Boga i čekati da se magla raščisti. Zatim, budem li uspio dovesti brod u neku luku uz vjetar kakav već bude, spustit ću jedra i zaustaviti brod, te uputiti poziv u pomoć...
Sad je već sve umalo svršeno. Upravo kad sam se počeo nadati da će časnik izaći mirniji, jer čuo sam kako u potpalublju lupa po nečemu, a rad mu čini dobro, iz grotla je dopro iznenadni, preplašeni vrisak od kojega mi se sledila krv u žilama i on je dotrčao gore na palubu kao da gaje netko ispalio iz topa. Bio je to pravi pobješnjeli luđak, kolutao je očima, a lice mu je bilo iskrivljeno od straha. "Spasite me! Spasite me!", povikao je, a zatim se ogledao po maglenome pokrivaču. Njegov se užas preobrazio u očaj i rekao je postojanim glasom: "Bolje će vam biti da i vi dođete, kapetane, prije nego što bude prekasno. On je tamo. Sad znam tajnu. More će me spasiti od Njega, i to mi je jedino preostalo!" Prije nego što sam stigao izustiti i riječ, ili pak načiniti korak da ga ščepam, skočio je na palubnu ogradu i namjerno se bacio u more. Vjerujem da sad i ja znam tajnu. Taj je luđak pobio sve one ljude, jednog po jednog, a sad je i sam pošao za njima. Neka mi Bog pomogne! Kako ću objasniti sve te užase kad dođem do luke? Kad dođem do luke! Hoće li to ikada biti?
4. kolovoza.
I dalje magla kroz koju sunčeve zrake zore ne mogu prodrijeti. Znam da je zora samo zato što sam mornar, ni po čemu drugome. Nisam se usudio sići u potpalublje, nisam se usudio napustiti kormilo; tako sam ostao ovdje čitave noći i u tami noći ugledao sam Njega... Njega! Neka mi Bog pomogne, ali časnik je bio u pravu stoje skočio preko palube. Bilo mu je bolje umrijeti dostojno čovjeka; nijedan čovjek ne može prigovoriti smrti mornara u plavoj vodi. Ali ja sam kapetan i ne smijem napustiti svoj brod. Ali osujetit ću tog zloduha, ili to čudovište, jer kad mi snaga počne opadati, svezat ću si ruke za kormilo, a s njima ću svezati i nešto što se On, to Biće, ne usuđuje dodirnuti. Zatim ću, bio vjetar dobar ili loš, spasiti svoju dušu te svoju kapetansku čast. Sve sam slabiji, a noć nadolazi. Pogleda li me ponovno u lice, možda neću imati vremena za djelovanje... Nasukam li se, možda netko pronađe ovu bocu, te će možda shvatiti. Ne shvati li... no, onda će svi ljudi znati da sam ispunio ukazano mi povjerenje. Neka Bog, Blažena Djevica i svi sveci pomognu jadnoj neukoj duši koja pokušava obaviti svoju dužnost...
Dakako, tumačenje tog slučaja otvoreno je. Nikakvi se dokazi ne mogu priložiti i nitko sada ne može reći je li sam taj čovjek počinio ona umorstva. Ovdašnji ljudi gotovo svi do jednoga smatraju da je kapetan pravi junak i bit će mu priređen javni sprovod. Već je uređeno da ga povorka brodova poveze uz rijeku Esk, te ga zatim vrati do doka Tate Hill, gdje će potom biti sproveden uz stubište opatije jer će biti sahranjen na groblju povrh litice. Vlasnici preko stotinu brodica već su se upisali, želeći ga otpratiti do groba.
Nije pronađen nikakav trag velikog psa, zbog čega vlada veliko žaljenje, jer uz ovakvo stanje javnog mnijenja, vjerujem da bi ga grad usvojio. Sutra će biti sprovod i tako će završiti još jedna "zagonetka mora".
Dnevnik Mine Murray
8. kolovoza.
Lucy je bila vrlo nemirna cijelu noć, a ni ja nisam mogla spavati. Oluja je bila zastrašujuća i dok je glasno tutnjala medu kapama na dimnjacima, upravo sam drhtala. Kad bi uslijedio neki oštar zapuh, činio bi se poput udaljena topa. Pravo je čudo da se Lucy nije probudila; no dvaput je ustala i odjenula se. Srećom, oba sam se puta probudila na vrijeme, te je uspjela razodjenuti ne probudivši je i vratiti je u postelju. Čudnovata je stvar to hodanje u snu, jer čim se njezin naum fizički spriječi, sve njezine namjere, ima li ih uopće, raspršuju se, i ona se u potpunosti prepušta svakodnevnoj rutini.
Rano ujutro obje smo ustale i sišle u luku da vidimo je li se noću štogod dogodilo. Tamo je bilo vrlo malo ljudi i premda je sunce jarko sjalo, a zrak bio čist i svjež, veliki, mrki valovi, koji su se činili tamnima jer je pjena povrh njih bila snježno bijela, silom su navirali kroz uska usta luke – poput nekog nasilnika koji se probija kroz svjetinu. Nekako mi je bilo drago što Jonathan sinoć nije bio na moru, već na kopnu. Ali, zaboga, je li doista na kopnu ili pak na moru? Gdje li je i kako mu je? Strašno brinem zbog njega. Kad bih barem znala što da učinim i kad bih mogla nešto poduzeti!
10. kolovoza.
Današnji sprovod sirotog kapetana bio je vrlo dirljiv. Izgleda da su se tamo našle sve brodice iz luke, a lijes su nosili kapetani, čitavim putem od doka Tate Hill do groblja. Lucy je pošla sa mnom i rano smo otišle na naše staro mjesto, dok je povorka brodica plovila uzvodno rijekom do vijadukta i vratila se natrag. Siroti je čovjek položen na počinak sasvim blizu našeg mjesta, tako da smo stajale na klupici kad je došlo vrijeme za to i sve smo vidjele. Jadna Lucy djelovala je vrlo snuždeno. Cijelo je vrijeme bila uznemirena i usplahirena. Preostaje mi tek pomisao kako se njezini noćni snovi odražavaju na nju. Vrlo je svojeglava po jednome pitanju – nikako mi neće priznati da postoji neki razlog za uznemirenost; odnosno, ako on postoji, ni sama ga ne može dokučiti. Dodatni je razlog što je jadni stari g. Swales jutros pronađen mrtav na našoj klupici, slomljene šije. Liječnik je rekao daje očigledno pao s klupe preplašen nečime jer mu na licu bijaše takav izraz straha i jeze da su ljudi rekli kako su zadrhtali vidjevši ga. Ubogi dragi starac! Možda je svojim umirućim očima vidio Smrt! Lucy je tako draga i tankoćutna da sve osjeća mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. Upravo se sada uvelike uzrujala zbog jedne sitnice na koju nisam osobito obratila pozornost, iako i sama vrlo volim životinje. Jedan čovjek koji često dolazi ovamo gledati brodove, došao je sa svojim psom. Pas je uvijek s njime. Oboje su blage ćudi i nikad nisam vidjela da bi se čovjek razljutio ili pas zalajao. Za vrijeme službe pas nije htio prići svom gospodaru, koji je bio s nama na klupi, već se držao nekoliko metara podalje, te lajao i tulio. Gospodar mu je isprva govorio blagim glasom, zatim oporim, te naposljetku ljutitim; no pas nije htio ni doći ni prestati dizati buku. Kao da gaje obuzeo neki bijes; divlje je gledao, a dlaka mu se nakostriješila poput dlake na mačjem repu kad se mačka krene na ratne staze. Na posljetku se i čovjek razljutio, skočio s klupe i ritnuo psa, te ga uhvatio za kožu na šiji i napola ga odvukao, a napola bacio na nadgrobni kamen na kojem stoji klupa. Istog trenutka kad je dodirnulo kamen, jadno se stvorenje umirilo i počelo drhtati. Pas nije pokušavao pobjeći, već se šćućurio, drhtureći sav zguren, i nalazio se u takvome žaljenja vrijednom stanju užasa da sam ga, doduše bezuspješno, pokušala utješiti. I Lucy je bila puna žaljenja, no nije pokušavala dodirnuti psa, već ga je pogledala kao u agoniji. Bojim se da je preosjetljive ćudi, a da bi mogla proći u životu bez neprilika. Sigurna sam da će noćas sanjati o tome. Sve te stvari povezane zajedno – brod koji je doplovio u luku vođen rukom mrtva čovjeka; njegov položaj, privezan za kormilo krunicom; dirljivi sprovod; pas, na tren bijesan, a odmah kasnije prestravljen – sve će to poslužiti kao materijal za njezine snove.
Mislim da će joj biti najbolje da ode u krevet tjelesno premorena, pa ću je povesti na dugu šetnju uz litice do zaljeva Robina Hooda i natrag. Nakon toga ne bi trebala biti previše sklona mjesečarenju.
NOVINSKI IZREZAK IZ DAILYGRAPHA,
8. SVIBNJA (Zalijepljen u dnevnik Mine Murray)
Od dopisnika Whitby Ovdje smo upravo iskusili jednu od najjačih dosad zabilježenih oluja, koja je došla iznenađujuće naglo, a čije su posljedice neobične i jedinstvene. Vrijeme je bilo ponešto sparno, no nimalo neuobičajeno za mjesec kolovoz. Subotnje veče bilo je lijepo kako se samo može zamisliti i mnoštvo izletnika se jučer zaputilo na izlete u Mulgravske šume, zaljev Robina Hooda, Rig Mill, Runswick, Staithes, te na različita mjesta u okolici Whitbyja. Parobrodi Emma i Scarborough plovili su gore-dolje uz obalu, a iznimno mnogo izletnika kretalo se i u Whitby i iz njega. Danje bio neobično lijep, sve do poslijepodneva, kad je nekoliko dokonih staraca, koji pohađaju groblje na istočnoj litici te s tog istaknutog položaja promatraju morsku pučinu prema sjeveru i istoku, skrenulo pozornost na iznenadnu pojavu "kobiljih repova" visoko na nebu prema sjeverozapadu. U tom je trenutku puhao blagi jugozapadnjak čija se snaga u barometarskome jeziku označava kao "br. 2: lagani povjetarac". Obalni čuvar na dužnosti odmah je izvijestio o tome, a jedan stari ribar, koji već više od pedeset godina s istočne litice prati znakove za prognozu vremena, s čvrstim je uvjerenjem pretkazao dolazak iznenadne oluje. Suton je bio tako prekrasan, tako veličanstven, uz svu silu predivno obojenih oblaka, da se na šetalištu uz liticu na starome groblju skupila svjetina kako bi uživala u toj ljepoti. Prije nego što je sunce potonulo iza crne gromade Kettlenessa, koja je odvažno stajala nasuprot neba prema zapadu, njegov je silazak bio obilježen nebrojenim oblacima svih boja sutona plamenocrvenim, purpurnim, ružičastim, zelenim, ljubičastim, te oblacima svih nijansi zlata. Ponegdje bi se zgusnuli i neveliki, no naizgled potpuno crni oblaci, svih mogućih oblika, ocrtavali su se na nebu poput divovskih silueta. Slikari nisu propustili tu priliku i bez sumnje će sljedećeg svibnja zidove Kraljevske akademije uresiti i pokoja skica "Preludija velike oluje". Više je brodskih kapetana u to vrijeme donijelo odluku da do svršetka oluje zadrže u luci svoju "kantu" ili svoju "mazgu", kako nazivaju različite vrste brodova. Vjetar je tijekom večeri sasvim utihnuo i u sumrak je nastupila potpuna bonaca, sparna vrućina, te onaj intenzivni osjećaj koji se javlja kod osjetljivijih osoba prije početka grmljavine. Na moru je bilo vidljivo tek nekoliko svjetala, jer čak i priobalni parobrodi, koji obično plove tik uz obalu, držali su se podalje na moru. Na vidiku je bilo tek nekoliko ribarskih brodica. Jedino jedro koje se moglo zapaziti pripadalo je jednoj stranoj škuni; na njoj su bila razapeta sva jedra i naizgled je plovila prema zapadu. Naširoko se raspredalo o ludoj odvažnosti ili pak neznanju časnika tog broda dok je bio vidljiv, te im se pokušalo dojaviti da skupe dio jedara zbog opasnosti s kojom su suočeni. Prije nego stoje potpuno pala noć, vidjelo se kako na brodu beskorisno lamataju jedra, dok se nježno valjao na blago uzbibanu moru, "Dokon k’o naslikani brod na moru od papira." Negdje oko deset sati nenazočnost vjetra počela je tištiti, a tišina je postala toliko izrazita da se jasno osjetilo svaki put kad bi iz unutrašnjosti zablejala ovca ili pak iz grada zalajao pas, a orkestar na doku, koji je svirao živahne francuske arije, kao da je remetio veliku harmoniju tišine u prirodi. Nešto poslije ponoći iz smjera pučine začuo se čudnovati zvuk, a zrak je na velikoj visini počeo prenositi neobično, slabašno, muklo tutnjanje.
Zatim je bez ikakva upozorenja udarila oluja, tako brzo da se u onome trenutku to učinilo nevjerojatnim, a čak je i poslije bilo teško dokučivo. Cjelokupna se priroda uskomešala u jednome trenutku. Valovi su se uzdigli u sve silnijem bijesu, svaki nadvisujući svog prethodnika, sve dok u samo nekoliko minuta donedavno staklasto more nije bilo poput čudovišta koje urla i guta sve pred sobom. Valovi s bijelim krijestama ludo su udarili na poravnati pijesak, te zapljusnuli po okolnom grebenju. Drugi se stadoše prelamati na dokovima, te su zasuli svojom pjenom svjetiljke na svjetionicima koji se uzdižu na krajevima oba doka u luci Whitbyja. Vjetar je zaurlao poput groma te zapuhao takvom silinom da su se i snažni ljudi jedva zadržali na nogama ili su se očajnički uhvatili za željezne potpornje. Bilo je nužno ukloniti sve promatrače s oba doka jer bi inače te noći bilo mnogostruko više poginulih. Da poteškoće i opasnosti budu još veće, prema kopnu je stala navirati velika magla s moru, poput bijelih, vlažnih oblaka što su sablasno jurili, a bili su tako neugodno vlažni i hladni da se uz tek malo mašte moglo zamisliti kako duhovi utopljenika dodiruju svoju živu braću ljigavim, mrtvačkim rukama i mnogi su ljudi zadrhtali dok su pramenovi morske magle prolazili pokraj njih. Povremeno bi se magla raščistila i more je do određene udaljenosti bilo vidljivo pod bljeskovima munja, koje su se suda brzo nizale jedna za drugom.’popraćene takvim praskovima groma da se činilo kako se cijelo nebo trese zbog treštanja koraka oluje.
Neki su prizori bili neopisivo veličanstveni i izazivali su veliku pozornost – more, koje se komešalo u valovima velikim poput planine, sa svakim je valom bacalo prema nebu goleme količine bijele pjene, koju je oluja grabila i u vrtlozima odnosila u ništavilo. Tu i tamo ukazala bi se pokoja ribarska brodica sa sićušnim jedrom, koja je mahnito jurila u sklonište prije opasnosti; svako malo vidjela bi se bijela krila morskih ptica, nošena olujom. Na vrhuncu istočne litice novi je reflektor bio spreman za uporabu, no još nije bio isproban. Časnici koji su baratali njime pripremili su ga za rad te u stankama između dva naleta magle pretraživali njime površinu mora. U nekoliko je navrata bio koristan, kad bi poneka ribarska brodica, ograde potopljene pod vodom, pojurila u luku, te uspjela, vodena zaštitničkim svjetlom, izbjeći opasnost od sudara s dokovima. Svaki put kad bi se neki brod domogao sigurnosti pristaništa, svjetina na obali povikala bi od radosti i činilo bi se da taj povik na trenutak rascjepljuje oluju, da bi ga ona potom otpuhnula u svome naletu.
Nedugo nakon toga reflektor je na određenoj udaljenosti otkrio škunu sa svim razapetim jedrima, očigledno onaj isti brod koji je bio primijećen ranije te večeri. Vjetar se sad okrenuo prema istoku, a promatrači na litici su zadrhtali shvativši u kakvoj se strahovitoj opasnosti brod našao. Između njega i luke prostirao se veliki i široki greben na kojega bi se s vremena na vrijeme nasukali mnogobrojni dobri brodovi, a s obzirom na smjer iz kojega je sada puhao vjetar, bilo je sasvim nemoguće da se brod dokopa ulaza u luku. Sad je već skoro bilo vrijeme najjače plime, no valovi su bili tako veliki da su između dva vala bili vidljivi plićaci uz obalu, a škuna, sa svim jedrima razapetim, jurila je takvom brzinom daje, po riječima jednoga iskusnog mornara, "morala negdje završiti, pa makar u samome paklu." Zatim je došao još jedan nalet morske magle, najjači do tada, čitava sila vlažne magle, koja kao daje sve obavila poput sivog pokrova, te ostavila ljudima na raspolaganju samo osjetilo sluha jer rikanje bure, praskanje gromova i tutnjava silnih valova nadolazili su iz vlažne pustoši još glasnije nego prije. Snop svjetlosti iz reflektora bio je prikovan za ulaz u luku kod istočnog doka, gdje se očekivao sudar, i ljudi su čekali bez daha. Vjetar se odjednom promijenio u sjeveroistočni i ostaci magle raspršili su se u tome udaru; a zatim, mirabile dictu, strana je škuna pojurila pred naletom vjetra, poskakujući s vala na val dok se brzo kretala ravno naprijed, sa svim jedrima razapetim, te pristigla u sigurnost luke. Reflektor ju je pratio i svi koji su je ugledali zadrhtali su jer je za krmu bio privezan leš pognute glave jezovito se njišući naprijed-natrag sa svakim pokretom broda. Nijedna druga prilika nije bila vidljiva na palubi. Svi su ostali u veliku čudu kad su shvatili daje brod, kao nekim čudom, pronašao luku, vođen tek rukom mrtva čovjeka! No, sve se to zbilo mnogo brže nego što traje zapis. Škuna nije zastala, već je projurila preko luke i zarinula se u nanos pijeska i šljunka, nastao u brojnim plimama i olujama na jugoistočnome kutu doka koji se izbočio pod istočnom liticom, a ovdje je bio poznat pod imenom Tate Hill.
Brod se, dakako, silno protresao kad se zabio u pješčani nanos. Svaka drvena greda, uže i uporai zategnuli su se, a nekoliko jarbolskih košara srušilo se uz tresak. No, najčudnovatije od svega bilo je to stoje, istog trenutka kad je brod dodirnuo obalu, iz potpalublja iskočio golem pas, kao da gaje izbacio potres, te potrčao i skočio s krme na pijesak. Pojurio je ravno prema strmoj litici, gdje se groblje tako strmo nadvija iznad puta prema istočnoj litici da neki plosnati nadgrobni kamenovi doslovce strše u prazno na mjestima gdje se pod njima odronio dio litice koji ih je pridržavao. Pas je potom nestao u tami, koja se doimala još gušćom tik iza dohvata svjetlosti reflektora.
Slučaj je htio da u tom trenutku ne bude baš nikoga na doku Tate Hill, budući da su svi ljudi koji žive u neposrednoj blizini bili u krevetu ili pak su se nalazili vani, na okolnim visovima. Tako je obalni čuvar na dužnosti na istočnoj strani luke, koji je odmah potrčao na neveliki dok, bio prvi čovjek koji se popeo na palubu. Ljudi koji su upravljali reflektorom, nakon što su pretražili ulaz u luku ne vidjevši ništa, okrenuli su svjetlost na olupinu i zadržali je na njoj. Obalni je čuvar potrčao prema krmi i, kad je zaobišao kormilo, sagnuo se da ga pregleda, te odmah ustuknuo kao da gaje obuzela neka snažna emocija. To kao da je izazvalo opću radoznalost i nemali je broj ljudi potrčao. Put od zapadne litice preko Drawbridgea do doka Tate Hill popriličan je, no vaš je dopisnik razmjerno dobar trkač, pa sam stigao znatno prije ostale svjetine. No, kad sam stigao, već sam na doku zatekao mnoštvo ljudi, kojima obalni čuvar i policija nisu dopuštali pristup na brod. Ljubaznošću glavnog lađara dopušteno mi je, kao vašem dopisniku, da se popnem na palubu i bio sam jedan od članova nevelike skupine koja je vidjela mrtvog mornara još dok je doslovce bio privezan za kormilo.Nije bilo nimalo čudno što se obalni čuvar začudio, ili čak zaprepastio, jer takav prizor ne vida se često. Čovjek je na jednostavan način bio pričvršćen za kormilo svojim rukama, koje su bile svezane jedna preko druge. Između ruke koju je držao bliže sebi i drveta nalazila se krunica, omotana oko oba zglavka i učvršćena konopcima kojima su bile vezane ruke. Mora daje taj jadnik neko vrijeme sjedio, no lepršanje i udaranje jedara prenosilo se na kormilo i vuklo ga s jedne strane na drugu, tako da su mu konopci kojima je bio svezan prerezali meso do kosti. Načinjen je detuljan zapisnik točnog stanja stvari, a jedan je liječnik – kirurg J.M.Caffyn. koji živi na adresi East Elliot Place 33 – koji je došao odmah nakon mene, izjavio poslije pregleda da je čovjek zacijelo bio mrtav već puna dva dana. U džepu mu se nalazila pažljivo začepljena boca, prazna s iznimkom malena smotka papira koji je, kako se pokazalo, predstavljao dodatak brodskome dnevniku. Obalni čuvar je rekao daje čovjek po svemu sudeći sam sebi svezao ruke, zategnuvši čvorove zubima. Okolnost što je čuvar prvi došao na brod mogla bi prištedjeti neke kasnije komplikacije na sudu admiraliteta; jer obalni čuvari nemaju pravo zadržavati spašenu robu, koja inače pripada prvome čovjeku koji stupi na nasukani brod. No, pravni jezici ipak su već uvelike zaposleni, a jedan mladi student prava glasno tvrdi kako su vlasnikova prava već u potpunosti izgubljena, budući da je njegova imovina u suprotnosti sa statutima nepovredivosti, s obzirom na to da je rudo kormila, koje je simbolično za status dotične imovine, pridržavala mrtva ruka. Nepotrebno je spominjati da je mrtvi kormilar s dužnim poštovanjem uklonjen s mjesta na kojem je držao svoju časnu stražu sve do smrti, postojano i plemenito poput mladoga Casabiance, te smješten u mrtvačnicu gdje će ostati do istrage.
Iznenadna oluja već prolazi i njezina žestina popušta; svjetina odlazi svojim kućama, a nebo počinje rudjeti ponad jorkširskih pustopoljina. Za vaš sljedeći broj prikupit ću dodatne pojedinosti o nasukanu brodu koji je tako čudesno pronašao put u luku za vrijeme oluje.
Whitby 9. kolovoza.
Nastavak neobičnog sinoćnjeg dolaska nasukana broda u oluji gotovo je još čudniji od samog tog događaja. Ustanovljeno je da je ta škuna ruska, iz Varne, a zove se Demeter. Gotovo sav teret na brodu sastoji se od srebrna pijeska, s vrlo malo brodskog tereta; riječ je o velikim drvenim sanducima napunjenima zemljom. Taj je teret upućen pravnom zastupniku iz Whitby, gospodinu S. F. Billingtonu, koji živi na adresi Crescent 7, i on se jutros popeo na palubu te službeno preuzeo vlasništvo nad robom koja mu je upućena. I ruski je konzul, u svojstvu zastupnika brodovlasničke tvrtke, službeno preuzeo brod te platio sve pristanišne pristojbe. Danas se ne priča ni o čemu osim o tom čudnovatom događaju; dužnosnici Ministarstva trgovine vrlo su pozorno nadgledali da se svaka pojedinost obavi u skladu s propisima. Budući daje riječ o "čudu od tri dana", očigledno je da su odlučni u namjeri da kasnije ne bude nikakvih razloga za žalbu. Veliko je zanimanje izazvao pas koji je skočio na tlo kad se brod nasukao i više članova Društva za zaštitu životinja, čiji je ogranak u Whitbyju vrlo jak, pokušalo se sprijateljiti s tom životinjom. No, na opće razočaranje, nisu mogli pronaći psa; čini se daje sasvim nestao iz grada. Vjerojatno se prestrašio i pobjegao prema pustopoljinama, gdje se još uvijek skriva u strahu. Neki se ljudi pribojavaju takve mogućnosti jer očigledno se radi o vrlo oštrome psu. Rano jutros jedan je veliki pas, križanac buldoga čiji je vlasnik trgovac ugljenom nedaleko od doka Tate Hill, pronađen mrtav u ulici nasuprot dvorištu svog gospodara. Bio je u borbi i očito je imao divljeg protivnika, jer grlo mu je razderano, a trbuh rasporen, kao nekom silnom kandžom.
Kasnije. Ljubaznošću jednog isljednika iz Ministarstva trgovine dopušteno mi je da pregledam brodski dnevnik Demetra, koji je uredno vođen sve do prije tri dana, ali nije sadržavao ništa zanimljivo glede nestalih ljudi. No veću je pozornost izazvao papir pronađen u boci, koji je danas priložen u istrazi. U životu nisam naišao na čudnovatiju pripovijest od one koja se može povezati iz ta dva spisa. Kako nema razloga za tajnost, dopušteno mi je da ih upotrijebim, te vam u skladu s time šaljem prijepis iz kojega su izuzete tek tehničke pojedinosti o plovidbi i teretu. Čini se da je kapetan bio obuzet nekakvom manijom još prije nego što je brod došao na pučinu, te se ona uporno razvijala tijekom cijelog putovanja. Dakako, moj se iskaz ne smije uzeti previše doslovno, budući da mi gaje izdiktirao jedan činovnik ruskoga konzula, koji mi ga je, u nedostatku vremena, ljubezno preveo.
Brodski dnevnik Demetra Od Varne do Whitbyja Bilješka od 18. srpnja; događaju se tako čudnovate stvari da ću sve pomno bilježiti dok ne pristanemo.
6. srpnja završili smo s utovarivanjem tereta, srebrnog pijeska i sanduka sa zemljom. U podne razapeli jedra.
Puše svježi istočnjak. Posada, pet mornara,... dva časnika, kuhar i ja (kapetan).
11. srpnja u zoru ušli u Bospor. Primili na brod turske carinike. Platili pristojbe. Sve u redu. Krenuli dalje u 4 poslijepodne.
12. srpnja kroz Dardanele. Opet carinici i brodić s carinskom gardom. Pdhovno pristojbe. Carinici temeljiti, ali brzi. Žele da brzo krenemo dalje. U sumrak smo došli do arhipelaga.
13. srpnja prošli rt Matapan. Posada nezadovoljna zbog nečega. Djeluju prestrašeno, no ne žele govoriti o tome.
14. srpnja; bio sam malo zabrinut zbog posade. Sve su to sami postojani momci, koji su već plovili sa mnom. Prvi časnik nije mogao dokučiti što ne valja; rekli su mu samo da ima nečega, te se prekrižili. Časnik se tog dana razbjesnio na jednoga od njih i udario ga. Očekivao sam ljutu svađu, ali sve je bilo mirno.
15. srpnja ujutro časnik prijavio da je jedan od mornara, Petrovski, nestao. Bilo je to sasvim neobjašnjivo. Sinoć je četiri sata stražario na lijevoj strani broda; smijenio gaje Abramov, no nije’ sišao u potpalublje. Ljudi snuždeniji nego ikad prije. Rekli su da su i očekivali tako nešto, no nisu htjeli reći ništa više nego da na brodu ima nečega. Prvi časnik vrlo se razljutio na njih; pobojao sam se da nam predstoji kakva nevolja.
17. srpnja, jučer, jedan iz posade, Olgaren, došao je u moju kabinu i osupnutim mi glasom rekao kako smatra da se na brodu nalazi neki neznanac. Rekao je da se za sinoćnje straže zaklonio iza kućice na palubi budući daje bio pljusak, kad je ugledao nekog visokog mršavog muškarca, koji nije nalikovao nikome iz posade, kako se uspinje stubištem iz potpalublja, nakon čega je dalje otišao palubom i nestao. Oprezno je krenuo za njim, no kad je došao do krme, nije bilo nikoga, a sva su grotla bila zatvorena. Bio je obuzet paničnim praznovjernim strahom i bojim se da bi ta panika mogla uzeti maha. Kako bih je uklonio, danas ću pretražiti cijeli brod, od pramca do krme.
Kasnije istog dana skupio sam cijelu posadu i rekao im kako ćemo pretražiti brod od pramca do krme jer očigledno misle kako nekoga ima na njemu. Prvi časnik ljut; rekao je kako je to glupost, te da će popuštanje pred takvim budalastim zamislima demoralizirati ljude; rekao je kako će se potruditi da ih batinom sačuva izvan dohvata nevolje. Prepustio sam mu kormilo, dok su ostali počeli pomno pretraživati, držeći se jedan uz drugoga, služeći se svjetiljkama; ni jedan kut nismo ostavili nepretraženim. Budući da su tamo bili samo veliki drveni sanduci, nije bilo zakutaka gdje bi se mogao sakriti neki čovjek. Kad smo završili s pretraživanjem, ljudima je bilo mnogo lakše, te su se vedro vratili na svoj posao. Prvi časnik se mrgodio, no ništa nije rekao.
22. srpnja.
Zadnja tri dana imamo loše vrijeme i cijela je posada zauzeta jedrima; nema vremena za preplašenost. Ljudi kao da su zaboravili na svoj strah. Prvi časnik ponovno dobre volje i svi su u dobrim odnosima. Pohvalio sam ljude zbog rada pri lošem vremenu. Prošli smo Gibraltar i provukli se kroz tjesnac. Sve je u redu.
24. srpnja.
Kao da se neka kletva nadvila nad brod. Jednog smo mornara već prije izgubili, ulazimo u Biskajski zaljev s pravim nevremenom ispred nas, a sinoć je još jedan čovjek izgubljen, nestao. Poput prvoga, bio je smijenjen sa straže i nitko ga više nije vidio. Svi su ljudi u paničnome strahu; zatražili su da stražare udvoje, jer se boje biti sami. Časnik je ljut. Bojim se da će ponovno biti nevolje, da će ili on ili posada posegnuti za nasiljem.
28. srpnja.
Četiri paklenska dana. Bacakali smo se kao da smo u kakvu vira, a vjetar je bio orkanski. Nitko nije spavao. Svi su ljudi izmučeni. Ne znam kako da rasporedim stražu, jer nitko nije u stanju za to. Drugi časnik dobrovoljno se prijavio da kormilari i stražari, kako bi omogućio ljudima da odspavaju koji sat. Vjetar jenjava; more još uvijek snažno uzburkano, ali ipak mirnije, te je brod postojaniji.
29. srpnja.
Još jedna tragedija. Sinoć se stražarilo pojedinačno, jer posada je bila odviše umorna za dvostruku stražu. Kad je ujutro stražar došao na smjenu, na palubi je zatekao tek kormilara. Podignuta je uzbuna i svi su došli na palubu. Temeljito smo sve pretražili, no ne nađosmo nikoga. Sad sam bez drugog časnika, a posadu mi je zahvatila panika. Prvi časnik i ja dogovorili smo se da se odsada nadalje krećemo naoružani, te da dobro gledamo što je tome uzrok.
30. srpnja.
Posljednja noć. Nastalo je veselje zbog toga što smo došli nadomak Engleske. Vrijeme je lijepo, sva su jedra razapeta. Otišao sam na spavanje sav iscrpljen; čvrsto sam zaspao; probudio me časnik i rekao mi da su nestala oba stražara i kormilar. Ostali smo samo ja i časnik, uz dva mornara da upravljaju brodom.
1. kolovoza.
Dva dana magle i ni jedra na vidiku. Nadao sam se da ću, kad se nađemo u La Mancheu, biti u stanju dozvati sirenom pomoć ili pak pristati negdje. Nemamo dovoljno snage za rukovanje jedrima, pa moramo juriti nošeni vjetrom. Ne usuđujem ih se spustiti, jer ih možda više neću moći razapeti. Kao da nas k sebi privlači neki strahoviti usud. Časniku je sad pao moral jače nego mornarima. Njegova snažna narav kao da gaje okrenula protiv sebe. Mornari su već prošli točku na kojoj se osjeća strah; rade ravnodušno i strpljivo, spremni na najgore. Oni su Rusi, on pak Rumunj.
2. kolovoza, ponoć.
Pošto sam odspavao tek nekoliko minuta, iz sna me trgnuo neki krik, naizgled odmah izvan moje sobe. Ništa se nije vidjelo u magli. Pojurio sam na palubu te naletio na časnika. Kaže da je čuo krik i potrčao, no od čovjeka na straži ni traga ni glasa. Još jedan nestali. Bože, pomozi nam! Časnik kaže da smo već zacijelo prošli kroz Doverski tjesnac, jer je u jednom trenutku kad se podigla magla ugledao North Foreland, baš kad je začuo onaj krik. U tom slučaju, sad smo već uplovili u Sjeverno more, i samo nas Bog može voditi u magli, koja kao da se kreće zajedno s nama; a izgleda da nas je Bog napustio.
3. kolovoza.
U ponoć sam otišao smijeniti kormilara i kad sam došao onamo, nikoga nisam zatekao. Vjetar je bio postojan i kako nas je tjerao ravno, nije bilo nikakva zastranjenja. Nisam se usudio napustiti kormilo, pa sam doviknuo časniku. Nakon nekoliko trenutaka dojurio je na palubu u donjem rublju. Izgledao je unezvjereno i oronulo, te se bojim da je poludio. Sasvim mi se približio i promuklo prošaptao, prislonivši mi usta na uho, kao da se boji da bi i zrak to mogao čuti: "To biće je ovdje; sad to znam. Sinoć sam Ga vidio za vrijeme straže, izgleda poput čovjeka, visok je i mršav, te jezivo blijed. Bio je u potpalublju, te gledao van. Dopuzao sam Mu s leđa i navalio na Njega nožem, no nož je prošao kroza Nj, kao kroz zrak." Izrekavši to, uzeo je nož i divljački zamahnuo njime u prazninu. Zatim je nastavio: "Ali On je ovdje i ja ću Ga naći.
Nalazi se u spremištu za teret, možda u jednome od onih sanduka. Skinut ću vijke s njih, s jednog po jednog, te pogledati. Vi se držite kormila." Potom je, uz upozoravajući pogled i s prstom na usnama, sišao pod palubu. Propuhivao je nestalan vjetar i nisam mogao ostaviti kormilo. Vidio sam ga kako je ponovno izišao na palubu, sa sandučićem za alat i svjetiljkom, te sišao niz prednje grotlo. Lud je, do krajnosti lud, i ne bi bilo korisno da ga pokušam zaustaviti. Ne može nauditi onim velikim sanducima; fakturirani su kao "glina", i bude li ih navlačio naokolo, bit će to najbezazlenija stvar stoje može učiniti. Zato ću ostati ovdje, paziti na krmu, te zapisivati ove bilješke. Jedino se mogu uzdati u Boga i čekati da se magla raščisti. Zatim, budem li uspio dovesti brod u neku luku uz vjetar kakav već bude, spustit ću jedra i zaustaviti brod, te uputiti poziv u pomoć...
Sad je već sve umalo svršeno. Upravo kad sam se počeo nadati da će časnik izaći mirniji, jer čuo sam kako u potpalublju lupa po nečemu, a rad mu čini dobro, iz grotla je dopro iznenadni, preplašeni vrisak od kojega mi se sledila krv u žilama i on je dotrčao gore na palubu kao da gaje netko ispalio iz topa. Bio je to pravi pobješnjeli luđak, kolutao je očima, a lice mu je bilo iskrivljeno od straha. "Spasite me! Spasite me!", povikao je, a zatim se ogledao po maglenome pokrivaču. Njegov se užas preobrazio u očaj i rekao je postojanim glasom: "Bolje će vam biti da i vi dođete, kapetane, prije nego što bude prekasno. On je tamo. Sad znam tajnu. More će me spasiti od Njega, i to mi je jedino preostalo!" Prije nego što sam stigao izustiti i riječ, ili pak načiniti korak da ga ščepam, skočio je na palubnu ogradu i namjerno se bacio u more. Vjerujem da sad i ja znam tajnu. Taj je luđak pobio sve one ljude, jednog po jednog, a sad je i sam pošao za njima. Neka mi Bog pomogne! Kako ću objasniti sve te užase kad dođem do luke? Kad dođem do luke! Hoće li to ikada biti?
4. kolovoza.
I dalje magla kroz koju sunčeve zrake zore ne mogu prodrijeti. Znam da je zora samo zato što sam mornar, ni po čemu drugome. Nisam se usudio sići u potpalublje, nisam se usudio napustiti kormilo; tako sam ostao ovdje čitave noći i u tami noći ugledao sam Njega... Njega! Neka mi Bog pomogne, ali časnik je bio u pravu stoje skočio preko palube. Bilo mu je bolje umrijeti dostojno čovjeka; nijedan čovjek ne može prigovoriti smrti mornara u plavoj vodi. Ali ja sam kapetan i ne smijem napustiti svoj brod. Ali osujetit ću tog zloduha, ili to čudovište, jer kad mi snaga počne opadati, svezat ću si ruke za kormilo, a s njima ću svezati i nešto što se On, to Biće, ne usuđuje dodirnuti. Zatim ću, bio vjetar dobar ili loš, spasiti svoju dušu te svoju kapetansku čast. Sve sam slabiji, a noć nadolazi. Pogleda li me ponovno u lice, možda neću imati vremena za djelovanje... Nasukam li se, možda netko pronađe ovu bocu, te će možda shvatiti. Ne shvati li... no, onda će svi ljudi znati da sam ispunio ukazano mi povjerenje. Neka Bog, Blažena Djevica i svi sveci pomognu jadnoj neukoj duši koja pokušava obaviti svoju dužnost...
Dakako, tumačenje tog slučaja otvoreno je. Nikakvi se dokazi ne mogu priložiti i nitko sada ne može reći je li sam taj čovjek počinio ona umorstva. Ovdašnji ljudi gotovo svi do jednoga smatraju da je kapetan pravi junak i bit će mu priređen javni sprovod. Već je uređeno da ga povorka brodova poveze uz rijeku Esk, te ga zatim vrati do doka Tate Hill, gdje će potom biti sproveden uz stubište opatije jer će biti sahranjen na groblju povrh litice. Vlasnici preko stotinu brodica već su se upisali, želeći ga otpratiti do groba.
Nije pronađen nikakav trag velikog psa, zbog čega vlada veliko žaljenje, jer uz ovakvo stanje javnog mnijenja, vjerujem da bi ga grad usvojio. Sutra će biti sprovod i tako će završiti još jedna "zagonetka mora".
Dnevnik Mine Murray
8. kolovoza.
Lucy je bila vrlo nemirna cijelu noć, a ni ja nisam mogla spavati. Oluja je bila zastrašujuća i dok je glasno tutnjala medu kapama na dimnjacima, upravo sam drhtala. Kad bi uslijedio neki oštar zapuh, činio bi se poput udaljena topa. Pravo je čudo da se Lucy nije probudila; no dvaput je ustala i odjenula se. Srećom, oba sam se puta probudila na vrijeme, te je uspjela razodjenuti ne probudivši je i vratiti je u postelju. Čudnovata je stvar to hodanje u snu, jer čim se njezin naum fizički spriječi, sve njezine namjere, ima li ih uopće, raspršuju se, i ona se u potpunosti prepušta svakodnevnoj rutini.
Rano ujutro obje smo ustale i sišle u luku da vidimo je li se noću štogod dogodilo. Tamo je bilo vrlo malo ljudi i premda je sunce jarko sjalo, a zrak bio čist i svjež, veliki, mrki valovi, koji su se činili tamnima jer je pjena povrh njih bila snježno bijela, silom su navirali kroz uska usta luke – poput nekog nasilnika koji se probija kroz svjetinu. Nekako mi je bilo drago što Jonathan sinoć nije bio na moru, već na kopnu. Ali, zaboga, je li doista na kopnu ili pak na moru? Gdje li je i kako mu je? Strašno brinem zbog njega. Kad bih barem znala što da učinim i kad bih mogla nešto poduzeti!
10. kolovoza.
Današnji sprovod sirotog kapetana bio je vrlo dirljiv. Izgleda da su se tamo našle sve brodice iz luke, a lijes su nosili kapetani, čitavim putem od doka Tate Hill do groblja. Lucy je pošla sa mnom i rano smo otišle na naše staro mjesto, dok je povorka brodica plovila uzvodno rijekom do vijadukta i vratila se natrag. Siroti je čovjek položen na počinak sasvim blizu našeg mjesta, tako da smo stajale na klupici kad je došlo vrijeme za to i sve smo vidjele. Jadna Lucy djelovala je vrlo snuždeno. Cijelo je vrijeme bila uznemirena i usplahirena. Preostaje mi tek pomisao kako se njezini noćni snovi odražavaju na nju. Vrlo je svojeglava po jednome pitanju – nikako mi neće priznati da postoji neki razlog za uznemirenost; odnosno, ako on postoji, ni sama ga ne može dokučiti. Dodatni je razlog što je jadni stari g. Swales jutros pronađen mrtav na našoj klupici, slomljene šije. Liječnik je rekao daje očigledno pao s klupe preplašen nečime jer mu na licu bijaše takav izraz straha i jeze da su ljudi rekli kako su zadrhtali vidjevši ga. Ubogi dragi starac! Možda je svojim umirućim očima vidio Smrt! Lucy je tako draga i tankoćutna da sve osjeća mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. Upravo se sada uvelike uzrujala zbog jedne sitnice na koju nisam osobito obratila pozornost, iako i sama vrlo volim životinje. Jedan čovjek koji često dolazi ovamo gledati brodove, došao je sa svojim psom. Pas je uvijek s njime. Oboje su blage ćudi i nikad nisam vidjela da bi se čovjek razljutio ili pas zalajao. Za vrijeme službe pas nije htio prići svom gospodaru, koji je bio s nama na klupi, već se držao nekoliko metara podalje, te lajao i tulio. Gospodar mu je isprva govorio blagim glasom, zatim oporim, te naposljetku ljutitim; no pas nije htio ni doći ni prestati dizati buku. Kao da gaje obuzeo neki bijes; divlje je gledao, a dlaka mu se nakostriješila poput dlake na mačjem repu kad se mačka krene na ratne staze. Na posljetku se i čovjek razljutio, skočio s klupe i ritnuo psa, te ga uhvatio za kožu na šiji i napola ga odvukao, a napola bacio na nadgrobni kamen na kojem stoji klupa. Istog trenutka kad je dodirnulo kamen, jadno se stvorenje umirilo i počelo drhtati. Pas nije pokušavao pobjeći, već se šćućurio, drhtureći sav zguren, i nalazio se u takvome žaljenja vrijednom stanju užasa da sam ga, doduše bezuspješno, pokušala utješiti. I Lucy je bila puna žaljenja, no nije pokušavala dodirnuti psa, već ga je pogledala kao u agoniji. Bojim se da je preosjetljive ćudi, a da bi mogla proći u životu bez neprilika. Sigurna sam da će noćas sanjati o tome. Sve te stvari povezane zajedno – brod koji je doplovio u luku vođen rukom mrtva čovjeka; njegov položaj, privezan za kormilo krunicom; dirljivi sprovod; pas, na tren bijesan, a odmah kasnije prestravljen – sve će to poslužiti kao materijal za njezine snove.
Mislim da će joj biti najbolje da ode u krevet tjelesno premorena, pa ću je povesti na dugu šetnju uz litice do zaljeva Robina Hooda i natrag. Nakon toga ne bi trebala biti previše sklona mjesečarenju.
11 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:11 pm
Margita
Administrator
8.
DNEVNIK MINE MURRAY
Istog dana, 11 sati navečer.
Kako li sam umorna! Da mi dnevnik nije postao čvrstom navikom, danas ga ne bih ni otvorila. Večeras smo otišle u ugodnu šetnju. Nakon nekog vremena Lucy se oraspoložila, što je, po mom mišljenju, zasluga nekoliko dragih krava koje su nas došle onjušiti na polju nedaleko od svjetionika i tako nas preplašile da smo bile izvan sebe od straha. Mislim da smo u tom trenu zaboravile sve osim, dakako, straha koji nas je obuzeo izbrisavši nam sve iz uma tako da smo počele iznova. Popile smo vrhunski čaj u zaljevu Robina Hooda, u jednoj dražesnoj starinskoj krčmici, s isturenim okruglim prozorom kroz koji se pružao pogled na grebenje uz nasip prekriveno morskim algama. Mislim da bismo zaprepastile takozvane "moderne žene" svojim apetitom. Hvala Bogu, muškarci su tolerantniji! Zatim smo odšetale kući, zastavši povremeno ili, bolje rečeno, svaki čas, kako bismo se odmorile, neprestance se u dubini duše bojeći divljih bikova. Lucy je bila doista premorena i odlučile smo se uvući u krevet stoje prije moguće. No u posjet nam je došao mlađi kapelan i gđa Westenra ga je pozvala da ostane na večeri. Lucy i ja nasmrt smo se borile da ostanemo budnima; znam da je u mom slučaju to bila teška borba, a inače sam dobar borac. Mislim da bi se jednog dana trebali skupiti biskupi i razmotriti kako da se stvori novi kov kapelana, koji uopće ne večeraju, ma koliko ih se na to prisiljavalo, i koji će primijetiti da su djevojke umorne. Lucy sad spava i smireno diše. Obrazi su joj rumeniji nego inače i izgleda upravo dražesne Ako se g. Holmwood zaljubio u nju vidjevši je tek u salonu, pitam se što bi rekao da je sada vidi. Neke spisateljice iz "novog ženskog 43fl.kre,ta."4ednog će dana doći na zamisao da bi muškarci i žene trebali vidjeti svog budućeg supružnika kako spava prije nego što predlože brak ili ga pak prihvate. Ali emancipirana žena u budućnosti neće pristajati na to da prihvaća bračnu ponudu; ona će sama nuditi brak. I to će biti baš neki krasan posao! To malo tješi čovjeka. Večeras sam uistinu sretna jer izgleda daje dragoj Lucy bolje. Doista vjerujem daje s njom krenulo nabolje, te da su za nas gotove njezine nevolje sa snovima. Bila bih potpuno sretna, samo kad bih znala da Jonathan... Neka ga Bog čuva i blagoslovi.
11. kolovoza, tri sata ujutro.
Ponovno dnevnik. Gotovo je zasad sa snom, pa ću radije pisati. Previše sam uzbuđena da bih zaspala. Proživjeli smo takvu pustolovinu, takvo mučno iskustvo. Zaspala sam čim sam sklopila svoj dnevnik... Odjednom sam se potpuno razbudila i sjela u postelji obuzeta nekim jezovitim strahom, osjetivši neku prazninu oko sebe. Soba je bila u mraku, pa nisam mogla vidjeti Lucyn krevet. Prikrala sam se preko sobe i pokušala je dodirnuti. Krevet je bio prazan. Upalila sam žigicu te ustanovila da je nema u sobi. Vrata, su bila zatvorena, ali ne i zaključana, kakvim sam ih ostavila. Bojala sam se probuditi njezinu majku, koja je u zadnje vrijeme bolesnija nego inače, pa sam se na brzinu odjenula i krenula je tražiti. Dok sam izlazila iz sobe, sinulo mi je da bih po odjeći koju je odjenula mogla dokučiti što namjerava došla u snu. Kućni haljetak označavao bi kuću; haljina pak vanjski prostor. I kućni haljetak i haljina bili su na svome mjestu. "Hvala Bogu," rekla sam samoj sebi, "ne može biti daleko jer je samo u spavaćici." Potrčala sam niz stubište i pogledala u dnevni boravak. Tamo je nije bilo! Zatim sam pogledala u sve druge otvorene prostorije u kući, dok mi je sve jači strah ledio srce. Naposljetku sam došla do vrata u predvorju i zatekla ih otvorenima. Nisu bila širom otvorena, no zasun brave nije bio povučen. Ukućani paze na to da ga povuku svake večeri, pa sam se pobojala daje Lucy zacijelo izišla u stanju u kakvom je već bila. Nije bilo vremena za razmišljanje o tome što se moglo dogoditi. Neodređeni strah, koji me potpuno obuzeo, potisnuo je sve pojedinosti. Uzela sam veliku, debelu maramu i potrčala van. Sat je odbio jedan dok sam bila u Crescentu i nije bilo ni žive duše na vidiku. Potrčala sam duž sjeverne terase, no nisam vidjela ni traga od bijele prilike koju sam očekivala. Uz rub zapadne litice ponad doka pogledala sam preko luke prema istočnoj litici, obuzeta nekom nadom ili pak strahom, ni sama ne znam čime, da ću vidjeti Lucy na našoj omiljenoj klupi. Svijetlio je blistav, pun mjesec, a na nebu su bili teški crni oblaci koji su polako plovili i pretvarali čitav prizor u nemirnu igru svjetlosti i sjene. Trenutak-dva ništa nisam vidjela jer je sjena jednog oblaka padala na crkvu Sv. Marije i oko nje. Kad je oblak prošao, ugledala sam kako se ukazuju ruševine opatije i dok je onuda promicao rub uskog traka svjetlosti, oštar poput mača, postupno su postali vidljivi crkva i groblje. Sto god sam očekivala, nisam se razočarala jer tamo je, na našoj najdražoj klupi, srebrnasta mjesečeva svjetlost osvjetljavala napola naslonjenu snježnobijelu priliku. Drugi je oblak došao prebrzo da bih vidjela nešto više. Sjenka je gotovo odmah zaklonila svjetlost, no učinilo mi se kao da iza klupe na kojoj je blistala bijela prilika stoji nešto crno i naginje se nad nju. Nisam mogla vidjeti stoje to, čovjek ili zvijer.
Ne čekajući da uhvatim još jedan pogled, pojurila sam strmim stubištem prema doku, te dalje pokraj riblje tržnice do mosta, stoje bio jedini put da se dođe do istočne litice. Grad kao daje bio mrtav bez i jedne žive duše. Bilo mi je drago zbog togu jer nisam htjela da netko bude svjedokom u kakvu je stanju jadna Lucy. Vrijeme i udaljenost kao da su se protezali unedogled, a koljena su mi drhtala i sve sam teže disala dok sam s mukom hitala beskrajnim stubištem prema opatiji. Zacijelo sam išla brzo, pa ipak mi se činilo da su mi noge teške kao olovo, te da mi je zahrđao svaki zglob u tijelu. Kad sam došla gotovo do vrha, ugledala sam klupu i bijelu priliku jer sam sada bila dovoljno blizu da vidim čak i između varavih naleta sjene. Nešto dugačko i crno nesumnjivo se naginjalo nad napola naslonjenom prilikom. "Lucy! Lucy!", povikala sam u strahu i nešto je podiglo glavu, a s mjesta na kojem sam stajala ugledala sam bijelo lice i crvene, užarene oči. Lucy nije odgovorila i potrčala sam do ulaza u groblje. Kad sam ušla, crkva se nalazila između mene i klupe, te sam na nekoliko trenutaka izgubila Lucy iz vida. Kad sam je ponovno mogla vidjeti, mjesečina je tako blistavo zasjala da sam je ugledala napola naslonjenu, dok joj je glava počivala na naslonu klupe. Bila je sasvim sama i nije bilo ni traga nekom živom biću.
Kad sam se nagnula nad nju, vidjela sam da još uvijek spava. Usne su joj bile razdvojene i disala je drukčije nego inače, u dugačkim i teškim uzdisajima, kao da se napinje da svakim dahom napuni pluća. Kad sam joj se približila, podigla je ruku u snu i povukla ovratnik svoje spavaćice tik uz vrat. Dok je to radila, prožeo ju je mali drhtaj, kao daje osjetila hladnoću. Obavila sam oko nje toplu maramu i črvsto joj zataknula rubove oko vrata, bojeći se da će se nasmrt prehladiti od noćnoga zraka, ovako razodjevena. Bojala sam je se odmah probuditi pa sam, želeći si osloboditi ruke kako bih joj mogla pomagati, pričvrstila šal na njezinu gralu velikom sigurnosnom pribadačom. No, zacijelo sam u svojoj zabrinutosti bila nespretna te je njome uštinula ili pak ubola, jer je nakon nekog vremena, kad joj je disanje postalo mirnije, prinijela ruku grlu i zastenjala. Ogrnuvši je je pažljivo, obula sam joj svoje cipele te je počela vrlo nježno buditi. Isprva nije reagirala, no postupno je postajala sve nemirnija u snu, povremeno stenjući i uzdišući. Naposljetku, kako je vrijeme brzo prolazilo, a zbog mnogih drugih sam je razloga odmah htjela odvesti kući, snažnije sam je protresla, sve dok konačno nije otvorila oči i probudila se. Nije djelovala iznenađeno što me vidi, niti je, dakako, odmah shvatila gdje se nalazi. Lucy se uvijek budi na lijep način, pa čak i u takvom trenutku, kad joj je tijelo jamačno bilo promrzlo od hladnoće, a misli unezvjerene zbog toga što se probudila razodjevena na groblju noću. Nije izgubila svoju dražest. Malo je zadrhtala i stisnula se uz mene. Kad sam joj rekla neka odmah pođe sa mnom kući, digla se bez riječi, poslušna poput malog djeteta. Dok smo hodale, šljunak mi se bolno zabadao u noge i Lucy je zamijetila kako žmirkam od boli. Zastala je i ustrajala u tome da uzmem svoje cipele, no nisam pristala. Kad smo došle do puteljka s vanjske strane groblja, gdje je još od oluje ostala lokva vode, zaprljala sam si stopala blatom, mažući jednim stopalom drugo, tako da pri povratku kući, za slučaj da nekoga sretnemo, nitko ne primijeti moje bose noge.
Sreća nas je poslužila te smo došle kući ne susrevši ni žive duše. Jednom smo prilikom ugledale nekog čovjeka, koji se nije doimao sasvim trijezno, kako prolazi ulicom ispred nas, no sakrile smo se u jednome dovratku sve dok nije nestao u jednome otvoru kakvih ovdje ima (strme slijepe uličice koje u Škotskoj nazivaju "wynds"). Srce mi je cijelo vrijeme tuklo tako glasno da sam nekoliko puta pomislila kako ću se onesvijestiti. Silno sam brinula zbog Lucy, ne samo za njezino zdravlje, da se ne razboli zbog hladnoće, već i za njezin ugled u slučaju da se priča proširi. Kad smo ušle u kuću i oprale noge, te se zajedno pomolile u znak zahvalnosti, spremila sam je u krevet. Prije nego što je zaspala zamolila me, čak i preklinjala, da nikome, ni njenoj majci, ne kažem ni riječi o toj mjesečarskoj pustolovini. Isprva sam oklijevala, no kad sam se sjetila kakvo je zdravstveno stanje njezine majke, te kako bi je ta priča uzrujala, pomislivši kako bi se ta priča nesumnjivo iskrivila u slučaju da procuri, zaključila sam daje najpametnije poslušati Nadam se da sam ispravno postupila. Zaključala sam vrata i ključ privezala uz zglavak, tako da vjerojatno više neću biti uznemirena. Lucy čvrsto spava. Visoko i daleko nad morem vidi se nagovještaj zore...
Istog dana, u podne. Sve je u redu. Lucy je spavala sve dok je nisam probudila i čini mi se da uopće nije promijenila položaj u snu. Noćašnja pustolovina kao da joj nije naškodila; baš naprotiv, čini joj dobro, jer jutros izgleda bolje nego zadnjih nekoliko tjedana. Bilo mi je žao primijetiti da se ozlijedila nespretno baratajući sigurnosnom pribadačom. Štoviše, to je moglo biti i ozbiljnije jer joj je koža na grlu joj je probušena. Zacijelo sam iglom zahvatila komadić opuštene kože i probola je jer postoje dvije male crvene točkice, poput dva uboda iglom, a na vrpci njezine spavaćice bila je kap krvi. Kad sam joj se ispričala i zabrinula zbog toga, ona se nasmijala i stala me tetošiti te rekla da to uopće nije ni osjetila. Srećom, ne može joj ostati ožiljak jer su ubodi sasvim sićušni.
Istog dana, navečer. Provele smo bezbrižan dan. Zrak je bio čist, sunce jarko i puhao je svjež povjetarac. Ručak smo uzeli sa sobom u Mulgravske šume; gđa Westenra se vozila cestom, dok smo Lucy i ja šetule puteljkom uz litice, te smo se našle kod dvorišne ograde. Osjećala sam se pomalo tužno, jer da je Jonathan bio sa mnom, osjećala bih se apsolutno sretnom. Ali što se može! Moram jednostavno biti strpljiva. Nuvečer smo doSetale do kasina Terrace, gdje smo neko vrijeme slušale dobru glazbu Spohru i Mackenziea, te rano pošle u krevet. Lucy djeluje odmorenije nego inače i odmah je zaspala. Zaključala sam vrata i spremila ključ na isti način kao i prije, iako večeras ne očekujem nikakvih nevolja.
12. kolovoza.
Moja očekivanja nisu se pokazala točnima jer me Lucy noću dvaput probudila pokušavajući izaći. Kao daje čak i u snu bila pomalo nestrpljiva zatekavši vrata zatvorenima, te se vratila u krevet na neki način prosvjedujući. Ja sam se probudila u zoru te čula cvrkut ptica izvana. I Lucy se probudila te mi je bilo drago vidjeti da izgleda još bolje nego prethodnog jutra. Izgleda da joj se vratila sva njezina veselost te se uvukla u krevet pokraj mene i ispričala mi sve o Arthuru. Rekla sam joj koliko sam zabrinuta zbog Jonathana, a ona me potom pokušala utješiti. U tome je donekle i uspjela, jer iako sućut ne može promijeniti činjenice, barem pomaže da one budu podnošljivije.
13. kolovoza.
Još jedan miran dan, a u krevet odlazim s ključem na zglavku, kao i prije. Ponovno sam se probudila noću i zatekla Lucy kako sjedi u krevetu, još uvijek uspavana, te pokazuje rukom prema prozoru. Tiho sam ustala, povukla zavjesu u stranu i pogledala van. Mjesečina je bila blistava i mekana svjetlost na moru i nebu, koji su se stopili zajedno u jednu veliku, tihu zagonetku, bila je tako prekrasna da se to riječima ne može opisati. Između mene i mjesečine lepršao je veliki šišmiš, koji se približavao i udaljavao u velikim, koncentričnim krugovima. Jedanput-dvaput došao je sasvim blizu, no valjda me se prestrašio, te je odlepršao preko luke, prema opatiji. Kad sam se vratila od prozora, Lucy je ponovno ležala i mirno spavala. Cijele se noći nijednom više nije uznemirila.
14. kolovoza.
Čitavog dana čitam i pišem na istočnoj litici. Izgleda da se Lucy zaljubila u to mjesto kao i ja, te ju je teško maknuti odavde kad je vrijeme za odlazak kući na ručak, užinu ili večeru. Danas je u predvečerje načinila jednu čudnovatu napomenu. Odlazile smo kući na večeru, te smo došle navrh stubišta koje vodi iz smjera zapadnog doka. Zastale smo kako bismo malo uživale u pogledu, što redovito radimo. Zalazeće sunce, koje je već bilo nisko na nebu, upravo je zapadalo iza Kettlenessa; crvena svjetlost pružala se preko istočne litice i stare opatije te sve okupala svojim prekrasnim ružičastim sjajem. Neko smo vrijeme šutjele, a zatim je Lucy odjednom promrmljala, kao da priča sama sebi: – Opet njegove oči! Potpuno su iste.
Bila je to tako neobična izjava, s obzirom da ničime nije bila izazvana, da sam se upravo prepala. Malo sam nakrivila glavu, tako da dobro pogledam Lucy, a da ne izgleda kao da buljim u nju, te sam vidjeli da se nalazi u nekakvu polusnu, s čudnovatim izrazom na licu koji nisam mogla dokučiti. Ništa nisam rekla, samo sam slijedila njezin pogled. Po svemu sudeći, gledala je prema našoj klupi, na kojoj je sam sjedio neki mračan lik. I sama sam se malčice prepala, jer na tren mi se učinilo da neznanac ima velike oči koje kao da su gorjele poput plamena. No sljedeći je pogled raspršio tu opsjenu. Crvene sunčeve zrake blistale su na prozorima crkve Sv. Marije iza naše klupe i kako je sunce još malo potonulo, nagib njegova odsjaja promijenio se taman toliko da se činilo kako se svjetlost pomaknula. Upozorila sam Lucy na taj čudnovati efekt i ona je uz trzaj došla k sebi, no ipak je izgledala tužno. Možda je razmišljala o onoj užasnoj noći tamo gore. Nikad ne spominjemo taj događaj, stoga nisam ništa rekla i pošle smo kući na večeru. Lucy je imala glavobolju i rano je pošla u krevet. Bila sam s njome dok nije zaspala, a zatim sam izišla na malu šetnju. Šetala sam među liticama u smjeru zapada ispunjena nekom slatkom tugom, jer razmišljala sam o Jonathanu. Kad sam se vraćala kući, blistala je mjesečina tako jako da se moglo vidjeti sve u prednjemu dijelu s naše strane Crescenta, iako je bio u sjeni. Bacila sam pogled na naš prozor i ugledala kako se Lucyna glava naginje van. Pomislila sam da možda pogledom traži mene, pa sam rastvorila svoju maramicu i mahnula. Uopće me nije primijetila, niti načinila ikakav pokret. Baš u tom trenutku mjesečina je dopuzala oko ugla zgrade i svjetlost je pala na prozor. Jasno se vidjelo da se tamo nalazi Lucy, čija je glava počivala na prozorskoj dasci, sklopljenih očiju. Čvrsto je spavala, a pokraj nje je na prozorskoj dasci sjedilo nešto stoje izgledalo poput krupne ptice. Bojala sam se da će se Lucy prehladiti, pa sam potrčala uz stubište, no kad sam ušla u sobu, ona se vraćala u krevet, i dalje u duboku snu, teško dišući. Pridržavala je grlo rukom, kao da ga želi zaštititi od hladnoće.
Nisam je probudila, već sam je toplo umotala. Pobrinula sam se da vrata budu zaključana, a prozor čvrsto zatvoren.
Djeluje vrlo ljupko dok spava, no bljeđa je nego inače i ima tako izražene, oronule podočnjake da mi se to nimalo ne sviđa. Bojim se da se u sebi grize zbog nečega. Kad bih barem znala o čemu se radi.
15. kolovoza.
Ustala sam kasnije nego inače. Lucy je bila klonula i umorna te je ostala spavati i nakon što smo bile pozvane. Za doručkom smo bile ugodno iznenađene. Arthurovu je ocu bolje i želi da se brak ubrzo sklopi. Lucy je prepuna pritajene radosti, a njezinoj je majci istodobno i drugo i žao. Kasnije mije rekla razlog. Ožalošćena je što će ostati sama, bez, Lucy, ali presretna je što će uskoro imati nekoga drugoga da je štiti. Ta jadna, draga gospođa! Povjerila mi se da je dala sastaviti svoju oporuku. Nije to rekla Lucy i natjerala me da obećam kako ću to zadržati u tajnosti. Liječnik joj je rekao da će zacijelo umrijeti najkasnije za nekoliko mjeseci, jer srce joj je sve slabije. Neki iznenadni šok mogao bi je gotovo sigurno usmrtiti. Ah, bile smo mudre što smo od nje sačuvale u tajnosti onu jezovitu noć kad je Lucy hodala u snu.
17. kolovoza.
Puna dva dana nisam vodila dnevnik. Nisam imala srca pisati. Kao da se nad našu sreću nadvila neka zlokobna sjenka. Nema nikakvih vijesti od Jonathana, a Lucy na očigled postaje sve slabija, dok se sati života njezine majke primiču kraju. Ne razumijem zbog čega Lucy tako kopni. Dobro jede i dobro spava, te uživa u svježem zraku; no ruže u obrazima neprestance joj venu i svakim je danom sve slabija i tromija. Povremeno čujem kako sopće, kao da joj treba zraka. Noću uvijek držim ključ naših vrata privezan za svoj zglavak, ali ona ustaje i šeta sobom, te sjedi uz otvoren prozor. Kad sam se sinoć probudila, zatekla sam je kako se naginje van i kad sam je htjela probuditi, nisam mogla; bila je onesviještena. Kad sam je uspjela prizvati k svijesti, bila je slaba poput vode i tiho je plakala, između dugih, bolnih pokušaja da dođe do daha. Na pitanje kako se našla pokraj prozora, odmahnula je glavom i okrenula se. Nadam se da to što se loše osjeća nije posljedica onog nesretnog uboda sigurnosnom pribadačom. Upravo sada, kad je ležala u snu, pogledala sam joj grlo i ranice kao da nisu zacijeljele. Još su uvijek otvorene, pa čak možda i veće nego prije, a rubovi su im bjeličasti. Izgledaju poput malih bijelih točaka s crvenim središtima. Ne zacijele li za dan-dva, inzistirat ću na tome da ih pregleda liječnik.
Pismo tvrtke Samuel F. Billington & sin iz Whitbyja, upućeno tvrtki Carter, Paterson & Co. iz Londona
17. Kolovoza
Draga gospodo, izvolite ovim putem primiti fakturu robe poslate Velikom sjevernom željeznicom. Ista se ima dostaviti u Carfax, blizu Purfleeta, odmah po preuzeću na teretnoj postaji King’s Cross. Kuća je trenutno prazna, ali izvoljet ćete pronaći priložene ključeve, od kojih su svi označeni etiketom.
Molimo da deponirate sanduke, njih ukupno pedeset, od kojih se sastoji pošiljka, u djelomice srušenom zdanju u sklopu kuće, označenom slovom "A" na priloženome grubom nacrtu. Vaš će agent lako prepoznati to mjesto, jer riječ je o staroj kapeli te zgrade. Roba odlazi vlakom večeras u 9:30 i trebala bi stići u King’s Cross sutra poslijepodne u 4:30. Kako je želja naše stranke da isporuka bude što je god moguće brža, učinili biste nam uslugu kad bi vaša ekipa već bila spremna kod King’s Crossa u navedeno vrijeme, nakon čega ćete odmah isporučiti robu na dotično mjesto. Kato bismo spriječili bilo kakva zakašnjenja za vrijeme rutinskih poslova glede isplate vašoj tvrtki, ovdje prilažemo ček od deset funti (£ 10), za što bismo molili priznanicu. Bude li cijena prijevoza manja od ove svote, možete povratiti razliku; bude li veća, čim nam se javite, odmah ćemo vam poslati ček da pokrijemo razliku. Kad budete odlazili, ostavite ključeve u glavnome predvorju kuće, gdje ih pazikuća može pronaći kad ude u kuću posluživši se duplikatom ključa.
Molimo da nam se ne zamjeri zbog pretjerivanja ako zatražimo od vas da u svakom pogledu budete što učinkovitiji.
Odano Vaši, SAMUEL F. BILLINGTON & SIN
Pismo tvrtke Carter, Paterson & Co. iz Londona, upućeno tvrtki Billington & sin, Whitby
21. Kolovoza
Draga gospodo, na početku potvrđujemo primitak 10 funti i vraćamo ček na iznos od jedne funte, 17 šilinga i 9 penija, na ime razlike u plaćanju, što je vidljivo iz priloženog računa. Roba je dostavljena točno u skladu s uputama, a ključevi su ostavljeni u omotu u glavnom predvorju, kako su i glasile upute.
Uz poštovanje, Vaši CARTER, PATERSON & CO.
Dnevnik Mine Murray
18. kolovoza.
Danas sam sretna i pišem sjedeći na klupi na groblju. Lucy se osjeća mnogo, mnogo bolje. Čitave je prošle noći bila dobro i nijednom me nije uznemirila. Izgleda da joj se ruže već vraćaju u obraze, iako je još uvijek žalosno blijeda i izmučena. Mogla bih to shvatili da je slabokrvna, ali nije. Dobro je raspoložena, prepuna života i veselja. Kao da ju je napustila sva ona morbidna šutljivost i upravo me suda podsjetila, kao da me uopće trebalo podsjećati, na onu noć, te da sam je upravo ovdje, na ovoj klupi, pronašla kako spava. Dok mi je to pričala, raspoloženo je tapkala petom čizme po kamenoj ploči i rekla: – Moja jadna stopala nisu onda proizvodila osobito mnogo buke! Usudila bih se ustvrditi da bi mi siroti stari g. Swales rekao kako je to zbog toga što nisam htjela probuditi Geordija.
Budući da je bila ovako društvena, zapitala sam je nije li te noći nešto sanjala. Prije nego što mi je odgovorila, čelo joj se naboralo na onaj dražestan, njoj svojstven način što ga Arthur tako voli (nazivam ga "Arthur" kao i ona); i ne čudim se što ga voli. Zatim je napola sneno nastavila, kao da se i sama trudi toga prisjetiti: – Nisam dokraja sanjala, već se sve doimalo stvarnim. Samo sam željela biti ovdje, na ovome mjestu, ni sama ne znam zašto, jer bojala sam se nečega, ne znam čega. Sjećam se, iako sam valjda spavala, kako sam prolazila ulicama i preko mosta. Kad sam prelazila most, skočila je riba i ja sam se nagnula daje pogledam. Dok sam se uspinjala stubama, čula sam kako zavija mnoštvo pasa; činilo se kao da je čitav grad prepun pasa koji zavijaju svi u jedan glas. Zatim sam se ovlaš prisjetila nečega dugačkog i mračnog s crvenim očima, baš poput onoga što smo vidjele u suton, a okruživalo me nešto slatko i gorko u jedan mah. Nakon toga kao da sam potonula u duboku zelenu vodu, a u ušima mi je odjekivao nekakav pjev, kao što navodno čuju utopljenici. Zatim me sve naizgled počelo napuštati; činilo mi se da mi duša izlazi iz tijela i lebdi u zraku. Čini mi se da se sjećam kako je u jednom trenutku zapadni svjetionik bio točno ispod mene, a zatim me spopala nekakva agonija, kao da se nalazim na mjestu potresa, te sam se vratila i zatekla te kako me treseš. Vidjela sam te prije nego što sam to osjetila.
Zatim se počela smijati. To mi se učinilo pomalo jezovito i slušala sam je bez daha. Nije mi se to osobito svidjelo i zaključila sam da će biti najbolje promijenti temu, pa smo počele pričati o drugim stvarima, a Lucy je ponovno bila nalik sebi. Kad smo došle kući, prohladan povjetarac ju je osvježio i njezini blijedi obrazi doista su se zarumenili. Majka joj je bila presretna kad ju je ugledala i provele smo vrlo sretno veče.
19. kolovoza.
Radost, radost, radost! Doduše, ne posvemašnja radost. Napokon su stigle vijesti od Jonathana. Dragi je mladić bio bolestan, zato nije pisao. Sad kada to znam, više se ne bojim razmišljati o tome niti to spominjati. G. Hawkins mije poslao pismo koje je primio te mi i sam vrlo ljubazno pisao. Sutra ujutro odlazim na put k Jonathanu, da mu pomognem u njezi te da ga dovedem kući. G. Hawkins kaže da ne bi bilo loše kad bismo se tamo vjenčali. Plakala sam nad pismom dobre sestre sve dok nisam osjetila kako mi je mokro na grudima, gdje mi počiva. U njemu se radi o Jonathanu, i mora mi biti uz srce, jer ori se nalazi u mom srcu. Moje je putovanje do kraja isplanirano i prtljaga je spremna. Nosim samo jednu presvlaku; Lucy će odnijeti moj kovčeg u London i čuvati ga tamo sve dok ne pošaljem po njega, jer moglo bi se dogoditi da... Ne smijem više pisati o tome; zadržat ću to za sebe sve dok ne kažem Jonathanu, svome suprugu.
Pismo koje je on vidio i dodirnuo mora me tješiti do našeg susreta.
Pismo sestre Agathe iz bolnice Sv. Josipa i Marije, Budimpešta, upućeno gđici Wilhelmini Murray
12. Kolovoza
Draga gospodo, pišem Vam po želji g. Jonathana Harkera, koji osobno nije dovoljno snažan da bi Vam pisao, iako dobro napreduje, hvala Bogu, svetom Josipu i svetoj Mariji. Nalazi se pod našom njegom već gotovo šest tjedana, zbog jake upale mozga. Želi da Vam prenesem njegovu ljubav te poručim da u njegovo ime pišem na adresu g. Petera Hawkinsa iz Exetera. Želi poručiti, uz dužno poštovanje, da mu je žao zbog kašnjenja te da je sav njegov posao dovršen. Trebat će mu još nekoliko tjedana za oporavak u našem lječilištu u brdima, no nakon toga će se vratiti. Želi da poručim kako nema sa sobom dovoljno novaca, a želio bi platiti za svoj boravak ovdje kako drugima, kojima je to potrebno, ne bi bila uskraćena pomoć.
Vjerujte mi, Vaša, uz sućut i blagoslov, SESTRA AGATHA
P. S.
Moj je pacijent sada zaspao, pa otvaram pismo da Vam još nešto kažem. Ispričao mi je sve o Vama, te da ćete uskoro postati njegovom suprugom. Budite oboje blagoslovljeni! On je proživio nekakav užasan šok, tako kaže naš liječnik, i strahovito je mahnitao kad se nalazio u deliriju; o vukovima, otrovu i krvi, o duhovima i zlodusima, i bojim se reći o čemu još. Ubuduće stalno budite na oprezu da ga ničim sličnim ne uzrujate; tragovi bolesti kao stoje njegova ne odumiru lako. Trebali smo Vam već davno pisati, no nismo znali ništa o njegovim prijateljima, a nije imao uz sebe ništa na temelju čega bismo što odgonetnuli.
Pristigao je vlakom iz Klausenburga, a otpravnik vlakova rekao je čuvaru kako je dojurio na željezničku postaju vičući da želi kartu kući. Razabravši iz njegova mahnitanja daje riječ o Englezu, dali su mu kartu do najudaljenije postaje u tom smjeru do koje je vlak išao.
Budite uvjereni da je dobro zbrinut. Svojom simpatičnom i blagom ćudi osvojio je sva srca. Doista se dobro oporavlja i ne sumnjam da će za nekoliko tjedana ponovno biti nalik sebi. Ali pripazite na njega, za svaki slučaj. Molim se Bogu, svetom Josipu i svetoj Mariji da za oboje poživite još mnogo, mnogo sretnih godina.
Dnevnik dr. Sewarda
19. kolovoza.
Sinoć je došlo do neobične i nagle promjene u Renfieldu. Oko osam sati se uzbudio i počeo njuškati poput psa kad se namješta. Poslužitelju se njegovo ponašanje učinilo čudnim, te ga je, upoznat s mojim interesom za tog pacijenta, naveo na razgovor. Obično je uljudan prema poslužitelju, katkada čak i servilan; no sinoć je, kako mi taj čovjek kaže, bio sasvim ohol. Uopće nije pristajao na razgovor. Govorio je samo jedno: – Ne želim razgovarati s vama; niste više važni. Gospodar je blizu.
Poslužitelj smatra da ga je obuzeo iznenadni vjerski zanos. U tom slučaju, moramo biti pripravni na napadaje s njegove strane, jer snažan čovjek obuzet istovremeno ubilačkim nagonima i vjerskim zanosom može biti opasan. Taj je spoj strahovit. U devet sati sam ga i ja posjetio. Prema meni se držao jednako kao i prema poslužitelju; u njegovoj tankoćutnoj obuzetosti samim sobom razlika između mene i poslužitelja činila mu se ništavnom. Sve to ukazuje na vjerski zanos i uskoro će se smatrati Bogom. Te beznačajne razlike između čovjeka i čovjeka previše su banalne za svemoguće biće. Kako li se ti luđaci odaju! Pravi Bog pazi da se ni vrapcu ništa loše ne dogodi, no Bog stvoren iz ljudske taštine ne vidi nikakve razlike između orla i vrapca. Ah, kad bi ljudi samo znali!
Renfield je punih pola sata bivao sve uzbuđeniji i uzbuđeniji. Pravio sam se da ga ne promatram, no ipak sam netremice pazio. Odjednom mu je u očima bljesnuo onaj prepredeni pogled što ga uvijek viđamo kada luđaka spopadne nekakva zamisao, a s njime i prepredeni pokret glave i leđa koji su tako dobro upoznali poslužitelji u umobolnicama. Sasvim se umirio te je rezignirano otišao sjesti na rub svog kreveta i zamagljenim se očima zagledao pred sebe. Odlučio sam provjeriti je li njegova bezvoljnost stvarna ili pak hinjena, te ga pokušao nagovoriti na razgovor o njegovim ljubimcima. Ta mu je tema uvijek uspijevala pobuditi pozornost. Isprva nije ništa odgovorio, no nakon nekog vremena mrzovoljno je rekao: – Neka ih vrag nosi! Baš me briga za njih!
– Što? – rekoh. – Ne želite mi valjda reći da vam nije stalo do pauka?
(Pauci su mu trenutno hobi i bilježnica se puni stupcima malenih brojki.) – Djeveruše su ugodan pogled očima koje očekuju dolazak nevjeste – odgovorio mi je zatim zagonetno – no kad se pojavi nevjesta, djeveruše više nisu zanimljive.
Nije to htio objasniti, već je za cijelo vrijeme mog boravka s njime ostao tvrdokorno sjediti na krevetu Večeras sam umoran i bezvoljan. Ne’mogu a da ne razmišljam o Lucy, te o tome kako je sve moglo biti drukčije. Ne zaspim li odmah, posegnut ću za klpralom, tim modem im morfijem – C2HC1301 H2OI Moram pripaziti da mi to ne prijeđe u naviku. Ne, večeras ga neću uzeti! Razmišljao sam o Lucy i neću je obeščastiti time da misli o njoj pomiješam s kloralom. Bude li trebalo, provest ću besanu noć...
Kasnije.
Drago mi je što sam donio onu odluku; još mi je draže što sam postupio u skladu s njom. Ležao sam, prevrćući se u krevetu, i čuo kako je sat odbio svega dvaput, kad je k meni došao noćni čuvar, kojeg su poslali iz odjela da mi kaže kako je Renfield pobjegao. Odmah sam nabacio na sebe odjeću i potrčao dolje; moj je pacijent odviše opasna osoba da bi slobodno šetala. One njegove zamisli mogle bi se pokazati opasnima po nepoznate ljude. Poslužitelj me čekao. Rekao je da ga je vidio prije nepunih desetak minuta, kad je pogledao kroz otvor za promatranje u vratima, gdje naizgled spava u krevetu. Pažnju mu je privukao zvuk prozora koji je bio nasilu otvoren prema van. Potrčao je natrag i ugledao kako mu noge nestaju kroz prozor, te je odmah poslao po mene. Bio je odjeven tek u pidžamu i nije mogao daleko odmaći. Poslužitelj je smatrao da će biti pametnije bude li gledao kuda Renfield ide nego da pođe za njime, jer ga mogao izgubiti iz vidika dok bi kroz vrata izlazio iz zgrade. On je krupan čovjek, pa nije mogao izaći kroz prozor. Ja sam mršav, pa sam uz njegovu pomoć izašao, no stopalima prema naprijed. Kako smo se nalazili tek oko metar iznad zemlje, doskočio sam na zemlju nepovrijeđen. Poslužitelj mi je rekao da je pacijent otišao nalijevo, i to u ravnoj liniji, pa sam potrčao što sam god brže mogao. Probivši se kroz pojas drveća, ugledao sam bijelu priliku kuko se penje preko visokog zida koji odvaja naše zemljište od zemljišta napuštene kuće.
Odmah sam potrčao natrag, rekao noćnome čuvaru neka odmah prikupi tri-četiri snažna čovjeka i pođe za mnom na teren Carfaxa, za slučaj da naš prijatelj postane opasan. Sam sam uzeo ljestve, prešao zid i skočio na drugu stranu. Ugledao sam kako Renfieldov lik upravo zamiče izu uglu kuće, pa sam potrčao za njim. Našao sam ga s druge strane kuće, čvrsto pritisnuta uz stara, željezom okovana hrastova vrata kapelice. Činilo se da razgovara s nekime, no bojao sam mu se približiti toliko da čujem Sto govori, kako ga ne bih preplašio. Potjera za rojem pčela nije ništa prema potjeri za luđakom kojeg je obuzela želja za bijegom! No, nakon nekoliko minuta mogao sam vidjeti da ne zapaža ništa oko sebe, pa sam mu se usudio prići bliže, tim više što su moji ljudi sada prešli zid i opkoljavali ga. Čuo sam ga kako govori: – Ovdje sam da vam udovoljim, gospodaru. Vaš sam rob i vi ćete me nagraditi, jer bit ću vjeran. Obožavao sam vas dugo i izdaleka. Sad kad ste blizu, očekujem vaša naređenja, a vi me nećete zaobići, zar ne, dragi gospodaru, kad budete dijelili dobre stvari?
Doista je pravi sebični prosjak. Na umu su mu hljebovi i ribice čak i kad vjeruje daje u prisutnosti Boga.
Njegove manije zastrašujuće su izmiješane. Kad smo ga opkolili, borio se poput tigra. Strahovito je snažan i bio je više nalik na divlju zvijer nego na čovjeka. Nikad prije nisam vidio nekog slaboumnika u takvu izljevu bijesa; nadam se da nikad više i neću. Prava je sreća što smo na vrijeme procijenili njegovu snagu i opasnost. Uz takvu snagu i odlučnost mogao je počiniti strahote prije nego što smo ga sputali. U svakom slučaju, sad je na sigurnome. Ni Jack Sheppard ne bi se mogao osloboditi iz luđačke košulje koja ga sputava.
Lancima je privezan uza zid u sobi obloženoj jastucima. Njegovi su krici povremeno užasni, ali tišina koja nastupa nakon njih još je više prijeteća, jer on svakom mišlju i pokretom smjera ubojstvo.
Upravo je sada prvi put rekao nešto suvislo: – Bit ću strpljiv, gospodaru. To dolazi... dolazi... dolazi... Pošao sam u svoju sobu. Bio sam previše uzbuđen za san, ali me ovaj me dnevnik umirio i osjećam da ću noćas još uhvatiti nešto sna.
DNEVNIK MINE MURRAY
Istog dana, 11 sati navečer.
Kako li sam umorna! Da mi dnevnik nije postao čvrstom navikom, danas ga ne bih ni otvorila. Večeras smo otišle u ugodnu šetnju. Nakon nekog vremena Lucy se oraspoložila, što je, po mom mišljenju, zasluga nekoliko dragih krava koje su nas došle onjušiti na polju nedaleko od svjetionika i tako nas preplašile da smo bile izvan sebe od straha. Mislim da smo u tom trenu zaboravile sve osim, dakako, straha koji nas je obuzeo izbrisavši nam sve iz uma tako da smo počele iznova. Popile smo vrhunski čaj u zaljevu Robina Hooda, u jednoj dražesnoj starinskoj krčmici, s isturenim okruglim prozorom kroz koji se pružao pogled na grebenje uz nasip prekriveno morskim algama. Mislim da bismo zaprepastile takozvane "moderne žene" svojim apetitom. Hvala Bogu, muškarci su tolerantniji! Zatim smo odšetale kući, zastavši povremeno ili, bolje rečeno, svaki čas, kako bismo se odmorile, neprestance se u dubini duše bojeći divljih bikova. Lucy je bila doista premorena i odlučile smo se uvući u krevet stoje prije moguće. No u posjet nam je došao mlađi kapelan i gđa Westenra ga je pozvala da ostane na večeri. Lucy i ja nasmrt smo se borile da ostanemo budnima; znam da je u mom slučaju to bila teška borba, a inače sam dobar borac. Mislim da bi se jednog dana trebali skupiti biskupi i razmotriti kako da se stvori novi kov kapelana, koji uopće ne večeraju, ma koliko ih se na to prisiljavalo, i koji će primijetiti da su djevojke umorne. Lucy sad spava i smireno diše. Obrazi su joj rumeniji nego inače i izgleda upravo dražesne Ako se g. Holmwood zaljubio u nju vidjevši je tek u salonu, pitam se što bi rekao da je sada vidi. Neke spisateljice iz "novog ženskog 43fl.kre,ta."4ednog će dana doći na zamisao da bi muškarci i žene trebali vidjeti svog budućeg supružnika kako spava prije nego što predlože brak ili ga pak prihvate. Ali emancipirana žena u budućnosti neće pristajati na to da prihvaća bračnu ponudu; ona će sama nuditi brak. I to će biti baš neki krasan posao! To malo tješi čovjeka. Večeras sam uistinu sretna jer izgleda daje dragoj Lucy bolje. Doista vjerujem daje s njom krenulo nabolje, te da su za nas gotove njezine nevolje sa snovima. Bila bih potpuno sretna, samo kad bih znala da Jonathan... Neka ga Bog čuva i blagoslovi.
11. kolovoza, tri sata ujutro.
Ponovno dnevnik. Gotovo je zasad sa snom, pa ću radije pisati. Previše sam uzbuđena da bih zaspala. Proživjeli smo takvu pustolovinu, takvo mučno iskustvo. Zaspala sam čim sam sklopila svoj dnevnik... Odjednom sam se potpuno razbudila i sjela u postelji obuzeta nekim jezovitim strahom, osjetivši neku prazninu oko sebe. Soba je bila u mraku, pa nisam mogla vidjeti Lucyn krevet. Prikrala sam se preko sobe i pokušala je dodirnuti. Krevet je bio prazan. Upalila sam žigicu te ustanovila da je nema u sobi. Vrata, su bila zatvorena, ali ne i zaključana, kakvim sam ih ostavila. Bojala sam se probuditi njezinu majku, koja je u zadnje vrijeme bolesnija nego inače, pa sam se na brzinu odjenula i krenula je tražiti. Dok sam izlazila iz sobe, sinulo mi je da bih po odjeći koju je odjenula mogla dokučiti što namjerava došla u snu. Kućni haljetak označavao bi kuću; haljina pak vanjski prostor. I kućni haljetak i haljina bili su na svome mjestu. "Hvala Bogu," rekla sam samoj sebi, "ne može biti daleko jer je samo u spavaćici." Potrčala sam niz stubište i pogledala u dnevni boravak. Tamo je nije bilo! Zatim sam pogledala u sve druge otvorene prostorije u kući, dok mi je sve jači strah ledio srce. Naposljetku sam došla do vrata u predvorju i zatekla ih otvorenima. Nisu bila širom otvorena, no zasun brave nije bio povučen. Ukućani paze na to da ga povuku svake večeri, pa sam se pobojala daje Lucy zacijelo izišla u stanju u kakvom je već bila. Nije bilo vremena za razmišljanje o tome što se moglo dogoditi. Neodređeni strah, koji me potpuno obuzeo, potisnuo je sve pojedinosti. Uzela sam veliku, debelu maramu i potrčala van. Sat je odbio jedan dok sam bila u Crescentu i nije bilo ni žive duše na vidiku. Potrčala sam duž sjeverne terase, no nisam vidjela ni traga od bijele prilike koju sam očekivala. Uz rub zapadne litice ponad doka pogledala sam preko luke prema istočnoj litici, obuzeta nekom nadom ili pak strahom, ni sama ne znam čime, da ću vidjeti Lucy na našoj omiljenoj klupi. Svijetlio je blistav, pun mjesec, a na nebu su bili teški crni oblaci koji su polako plovili i pretvarali čitav prizor u nemirnu igru svjetlosti i sjene. Trenutak-dva ništa nisam vidjela jer je sjena jednog oblaka padala na crkvu Sv. Marije i oko nje. Kad je oblak prošao, ugledala sam kako se ukazuju ruševine opatije i dok je onuda promicao rub uskog traka svjetlosti, oštar poput mača, postupno su postali vidljivi crkva i groblje. Sto god sam očekivala, nisam se razočarala jer tamo je, na našoj najdražoj klupi, srebrnasta mjesečeva svjetlost osvjetljavala napola naslonjenu snježnobijelu priliku. Drugi je oblak došao prebrzo da bih vidjela nešto više. Sjenka je gotovo odmah zaklonila svjetlost, no učinilo mi se kao da iza klupe na kojoj je blistala bijela prilika stoji nešto crno i naginje se nad nju. Nisam mogla vidjeti stoje to, čovjek ili zvijer.
Ne čekajući da uhvatim još jedan pogled, pojurila sam strmim stubištem prema doku, te dalje pokraj riblje tržnice do mosta, stoje bio jedini put da se dođe do istočne litice. Grad kao daje bio mrtav bez i jedne žive duše. Bilo mi je drago zbog togu jer nisam htjela da netko bude svjedokom u kakvu je stanju jadna Lucy. Vrijeme i udaljenost kao da su se protezali unedogled, a koljena su mi drhtala i sve sam teže disala dok sam s mukom hitala beskrajnim stubištem prema opatiji. Zacijelo sam išla brzo, pa ipak mi se činilo da su mi noge teške kao olovo, te da mi je zahrđao svaki zglob u tijelu. Kad sam došla gotovo do vrha, ugledala sam klupu i bijelu priliku jer sam sada bila dovoljno blizu da vidim čak i između varavih naleta sjene. Nešto dugačko i crno nesumnjivo se naginjalo nad napola naslonjenom prilikom. "Lucy! Lucy!", povikala sam u strahu i nešto je podiglo glavu, a s mjesta na kojem sam stajala ugledala sam bijelo lice i crvene, užarene oči. Lucy nije odgovorila i potrčala sam do ulaza u groblje. Kad sam ušla, crkva se nalazila između mene i klupe, te sam na nekoliko trenutaka izgubila Lucy iz vida. Kad sam je ponovno mogla vidjeti, mjesečina je tako blistavo zasjala da sam je ugledala napola naslonjenu, dok joj je glava počivala na naslonu klupe. Bila je sasvim sama i nije bilo ni traga nekom živom biću.
Kad sam se nagnula nad nju, vidjela sam da još uvijek spava. Usne su joj bile razdvojene i disala je drukčije nego inače, u dugačkim i teškim uzdisajima, kao da se napinje da svakim dahom napuni pluća. Kad sam joj se približila, podigla je ruku u snu i povukla ovratnik svoje spavaćice tik uz vrat. Dok je to radila, prožeo ju je mali drhtaj, kao daje osjetila hladnoću. Obavila sam oko nje toplu maramu i črvsto joj zataknula rubove oko vrata, bojeći se da će se nasmrt prehladiti od noćnoga zraka, ovako razodjevena. Bojala sam je se odmah probuditi pa sam, želeći si osloboditi ruke kako bih joj mogla pomagati, pričvrstila šal na njezinu gralu velikom sigurnosnom pribadačom. No, zacijelo sam u svojoj zabrinutosti bila nespretna te je njome uštinula ili pak ubola, jer je nakon nekog vremena, kad joj je disanje postalo mirnije, prinijela ruku grlu i zastenjala. Ogrnuvši je je pažljivo, obula sam joj svoje cipele te je počela vrlo nježno buditi. Isprva nije reagirala, no postupno je postajala sve nemirnija u snu, povremeno stenjući i uzdišući. Naposljetku, kako je vrijeme brzo prolazilo, a zbog mnogih drugih sam je razloga odmah htjela odvesti kući, snažnije sam je protresla, sve dok konačno nije otvorila oči i probudila se. Nije djelovala iznenađeno što me vidi, niti je, dakako, odmah shvatila gdje se nalazi. Lucy se uvijek budi na lijep način, pa čak i u takvom trenutku, kad joj je tijelo jamačno bilo promrzlo od hladnoće, a misli unezvjerene zbog toga što se probudila razodjevena na groblju noću. Nije izgubila svoju dražest. Malo je zadrhtala i stisnula se uz mene. Kad sam joj rekla neka odmah pođe sa mnom kući, digla se bez riječi, poslušna poput malog djeteta. Dok smo hodale, šljunak mi se bolno zabadao u noge i Lucy je zamijetila kako žmirkam od boli. Zastala je i ustrajala u tome da uzmem svoje cipele, no nisam pristala. Kad smo došle do puteljka s vanjske strane groblja, gdje je još od oluje ostala lokva vode, zaprljala sam si stopala blatom, mažući jednim stopalom drugo, tako da pri povratku kući, za slučaj da nekoga sretnemo, nitko ne primijeti moje bose noge.
Sreća nas je poslužila te smo došle kući ne susrevši ni žive duše. Jednom smo prilikom ugledale nekog čovjeka, koji se nije doimao sasvim trijezno, kako prolazi ulicom ispred nas, no sakrile smo se u jednome dovratku sve dok nije nestao u jednome otvoru kakvih ovdje ima (strme slijepe uličice koje u Škotskoj nazivaju "wynds"). Srce mi je cijelo vrijeme tuklo tako glasno da sam nekoliko puta pomislila kako ću se onesvijestiti. Silno sam brinula zbog Lucy, ne samo za njezino zdravlje, da se ne razboli zbog hladnoće, već i za njezin ugled u slučaju da se priča proširi. Kad smo ušle u kuću i oprale noge, te se zajedno pomolile u znak zahvalnosti, spremila sam je u krevet. Prije nego što je zaspala zamolila me, čak i preklinjala, da nikome, ni njenoj majci, ne kažem ni riječi o toj mjesečarskoj pustolovini. Isprva sam oklijevala, no kad sam se sjetila kakvo je zdravstveno stanje njezine majke, te kako bi je ta priča uzrujala, pomislivši kako bi se ta priča nesumnjivo iskrivila u slučaju da procuri, zaključila sam daje najpametnije poslušati Nadam se da sam ispravno postupila. Zaključala sam vrata i ključ privezala uz zglavak, tako da vjerojatno više neću biti uznemirena. Lucy čvrsto spava. Visoko i daleko nad morem vidi se nagovještaj zore...
Istog dana, u podne. Sve je u redu. Lucy je spavala sve dok je nisam probudila i čini mi se da uopće nije promijenila položaj u snu. Noćašnja pustolovina kao da joj nije naškodila; baš naprotiv, čini joj dobro, jer jutros izgleda bolje nego zadnjih nekoliko tjedana. Bilo mi je žao primijetiti da se ozlijedila nespretno baratajući sigurnosnom pribadačom. Štoviše, to je moglo biti i ozbiljnije jer joj je koža na grlu joj je probušena. Zacijelo sam iglom zahvatila komadić opuštene kože i probola je jer postoje dvije male crvene točkice, poput dva uboda iglom, a na vrpci njezine spavaćice bila je kap krvi. Kad sam joj se ispričala i zabrinula zbog toga, ona se nasmijala i stala me tetošiti te rekla da to uopće nije ni osjetila. Srećom, ne može joj ostati ožiljak jer su ubodi sasvim sićušni.
Istog dana, navečer. Provele smo bezbrižan dan. Zrak je bio čist, sunce jarko i puhao je svjež povjetarac. Ručak smo uzeli sa sobom u Mulgravske šume; gđa Westenra se vozila cestom, dok smo Lucy i ja šetule puteljkom uz litice, te smo se našle kod dvorišne ograde. Osjećala sam se pomalo tužno, jer da je Jonathan bio sa mnom, osjećala bih se apsolutno sretnom. Ali što se može! Moram jednostavno biti strpljiva. Nuvečer smo doSetale do kasina Terrace, gdje smo neko vrijeme slušale dobru glazbu Spohru i Mackenziea, te rano pošle u krevet. Lucy djeluje odmorenije nego inače i odmah je zaspala. Zaključala sam vrata i spremila ključ na isti način kao i prije, iako večeras ne očekujem nikakvih nevolja.
12. kolovoza.
Moja očekivanja nisu se pokazala točnima jer me Lucy noću dvaput probudila pokušavajući izaći. Kao daje čak i u snu bila pomalo nestrpljiva zatekavši vrata zatvorenima, te se vratila u krevet na neki način prosvjedujući. Ja sam se probudila u zoru te čula cvrkut ptica izvana. I Lucy se probudila te mi je bilo drago vidjeti da izgleda još bolje nego prethodnog jutra. Izgleda da joj se vratila sva njezina veselost te se uvukla u krevet pokraj mene i ispričala mi sve o Arthuru. Rekla sam joj koliko sam zabrinuta zbog Jonathana, a ona me potom pokušala utješiti. U tome je donekle i uspjela, jer iako sućut ne može promijeniti činjenice, barem pomaže da one budu podnošljivije.
13. kolovoza.
Još jedan miran dan, a u krevet odlazim s ključem na zglavku, kao i prije. Ponovno sam se probudila noću i zatekla Lucy kako sjedi u krevetu, još uvijek uspavana, te pokazuje rukom prema prozoru. Tiho sam ustala, povukla zavjesu u stranu i pogledala van. Mjesečina je bila blistava i mekana svjetlost na moru i nebu, koji su se stopili zajedno u jednu veliku, tihu zagonetku, bila je tako prekrasna da se to riječima ne može opisati. Između mene i mjesečine lepršao je veliki šišmiš, koji se približavao i udaljavao u velikim, koncentričnim krugovima. Jedanput-dvaput došao je sasvim blizu, no valjda me se prestrašio, te je odlepršao preko luke, prema opatiji. Kad sam se vratila od prozora, Lucy je ponovno ležala i mirno spavala. Cijele se noći nijednom više nije uznemirila.
14. kolovoza.
Čitavog dana čitam i pišem na istočnoj litici. Izgleda da se Lucy zaljubila u to mjesto kao i ja, te ju je teško maknuti odavde kad je vrijeme za odlazak kući na ručak, užinu ili večeru. Danas je u predvečerje načinila jednu čudnovatu napomenu. Odlazile smo kući na večeru, te smo došle navrh stubišta koje vodi iz smjera zapadnog doka. Zastale smo kako bismo malo uživale u pogledu, što redovito radimo. Zalazeće sunce, koje je već bilo nisko na nebu, upravo je zapadalo iza Kettlenessa; crvena svjetlost pružala se preko istočne litice i stare opatije te sve okupala svojim prekrasnim ružičastim sjajem. Neko smo vrijeme šutjele, a zatim je Lucy odjednom promrmljala, kao da priča sama sebi: – Opet njegove oči! Potpuno su iste.
Bila je to tako neobična izjava, s obzirom da ničime nije bila izazvana, da sam se upravo prepala. Malo sam nakrivila glavu, tako da dobro pogledam Lucy, a da ne izgleda kao da buljim u nju, te sam vidjeli da se nalazi u nekakvu polusnu, s čudnovatim izrazom na licu koji nisam mogla dokučiti. Ništa nisam rekla, samo sam slijedila njezin pogled. Po svemu sudeći, gledala je prema našoj klupi, na kojoj je sam sjedio neki mračan lik. I sama sam se malčice prepala, jer na tren mi se učinilo da neznanac ima velike oči koje kao da su gorjele poput plamena. No sljedeći je pogled raspršio tu opsjenu. Crvene sunčeve zrake blistale su na prozorima crkve Sv. Marije iza naše klupe i kako je sunce još malo potonulo, nagib njegova odsjaja promijenio se taman toliko da se činilo kako se svjetlost pomaknula. Upozorila sam Lucy na taj čudnovati efekt i ona je uz trzaj došla k sebi, no ipak je izgledala tužno. Možda je razmišljala o onoj užasnoj noći tamo gore. Nikad ne spominjemo taj događaj, stoga nisam ništa rekla i pošle smo kući na večeru. Lucy je imala glavobolju i rano je pošla u krevet. Bila sam s njome dok nije zaspala, a zatim sam izišla na malu šetnju. Šetala sam među liticama u smjeru zapada ispunjena nekom slatkom tugom, jer razmišljala sam o Jonathanu. Kad sam se vraćala kući, blistala je mjesečina tako jako da se moglo vidjeti sve u prednjemu dijelu s naše strane Crescenta, iako je bio u sjeni. Bacila sam pogled na naš prozor i ugledala kako se Lucyna glava naginje van. Pomislila sam da možda pogledom traži mene, pa sam rastvorila svoju maramicu i mahnula. Uopće me nije primijetila, niti načinila ikakav pokret. Baš u tom trenutku mjesečina je dopuzala oko ugla zgrade i svjetlost je pala na prozor. Jasno se vidjelo da se tamo nalazi Lucy, čija je glava počivala na prozorskoj dasci, sklopljenih očiju. Čvrsto je spavala, a pokraj nje je na prozorskoj dasci sjedilo nešto stoje izgledalo poput krupne ptice. Bojala sam se da će se Lucy prehladiti, pa sam potrčala uz stubište, no kad sam ušla u sobu, ona se vraćala u krevet, i dalje u duboku snu, teško dišući. Pridržavala je grlo rukom, kao da ga želi zaštititi od hladnoće.
Nisam je probudila, već sam je toplo umotala. Pobrinula sam se da vrata budu zaključana, a prozor čvrsto zatvoren.
Djeluje vrlo ljupko dok spava, no bljeđa je nego inače i ima tako izražene, oronule podočnjake da mi se to nimalo ne sviđa. Bojim se da se u sebi grize zbog nečega. Kad bih barem znala o čemu se radi.
15. kolovoza.
Ustala sam kasnije nego inače. Lucy je bila klonula i umorna te je ostala spavati i nakon što smo bile pozvane. Za doručkom smo bile ugodno iznenađene. Arthurovu je ocu bolje i želi da se brak ubrzo sklopi. Lucy je prepuna pritajene radosti, a njezinoj je majci istodobno i drugo i žao. Kasnije mije rekla razlog. Ožalošćena je što će ostati sama, bez, Lucy, ali presretna je što će uskoro imati nekoga drugoga da je štiti. Ta jadna, draga gospođa! Povjerila mi se da je dala sastaviti svoju oporuku. Nije to rekla Lucy i natjerala me da obećam kako ću to zadržati u tajnosti. Liječnik joj je rekao da će zacijelo umrijeti najkasnije za nekoliko mjeseci, jer srce joj je sve slabije. Neki iznenadni šok mogao bi je gotovo sigurno usmrtiti. Ah, bile smo mudre što smo od nje sačuvale u tajnosti onu jezovitu noć kad je Lucy hodala u snu.
17. kolovoza.
Puna dva dana nisam vodila dnevnik. Nisam imala srca pisati. Kao da se nad našu sreću nadvila neka zlokobna sjenka. Nema nikakvih vijesti od Jonathana, a Lucy na očigled postaje sve slabija, dok se sati života njezine majke primiču kraju. Ne razumijem zbog čega Lucy tako kopni. Dobro jede i dobro spava, te uživa u svježem zraku; no ruže u obrazima neprestance joj venu i svakim je danom sve slabija i tromija. Povremeno čujem kako sopće, kao da joj treba zraka. Noću uvijek držim ključ naših vrata privezan za svoj zglavak, ali ona ustaje i šeta sobom, te sjedi uz otvoren prozor. Kad sam se sinoć probudila, zatekla sam je kako se naginje van i kad sam je htjela probuditi, nisam mogla; bila je onesviještena. Kad sam je uspjela prizvati k svijesti, bila je slaba poput vode i tiho je plakala, između dugih, bolnih pokušaja da dođe do daha. Na pitanje kako se našla pokraj prozora, odmahnula je glavom i okrenula se. Nadam se da to što se loše osjeća nije posljedica onog nesretnog uboda sigurnosnom pribadačom. Upravo sada, kad je ležala u snu, pogledala sam joj grlo i ranice kao da nisu zacijeljele. Još su uvijek otvorene, pa čak možda i veće nego prije, a rubovi su im bjeličasti. Izgledaju poput malih bijelih točaka s crvenim središtima. Ne zacijele li za dan-dva, inzistirat ću na tome da ih pregleda liječnik.
Pismo tvrtke Samuel F. Billington & sin iz Whitbyja, upućeno tvrtki Carter, Paterson & Co. iz Londona
17. Kolovoza
Draga gospodo, izvolite ovim putem primiti fakturu robe poslate Velikom sjevernom željeznicom. Ista se ima dostaviti u Carfax, blizu Purfleeta, odmah po preuzeću na teretnoj postaji King’s Cross. Kuća je trenutno prazna, ali izvoljet ćete pronaći priložene ključeve, od kojih su svi označeni etiketom.
Molimo da deponirate sanduke, njih ukupno pedeset, od kojih se sastoji pošiljka, u djelomice srušenom zdanju u sklopu kuće, označenom slovom "A" na priloženome grubom nacrtu. Vaš će agent lako prepoznati to mjesto, jer riječ je o staroj kapeli te zgrade. Roba odlazi vlakom večeras u 9:30 i trebala bi stići u King’s Cross sutra poslijepodne u 4:30. Kako je želja naše stranke da isporuka bude što je god moguće brža, učinili biste nam uslugu kad bi vaša ekipa već bila spremna kod King’s Crossa u navedeno vrijeme, nakon čega ćete odmah isporučiti robu na dotično mjesto. Kato bismo spriječili bilo kakva zakašnjenja za vrijeme rutinskih poslova glede isplate vašoj tvrtki, ovdje prilažemo ček od deset funti (£ 10), za što bismo molili priznanicu. Bude li cijena prijevoza manja od ove svote, možete povratiti razliku; bude li veća, čim nam se javite, odmah ćemo vam poslati ček da pokrijemo razliku. Kad budete odlazili, ostavite ključeve u glavnome predvorju kuće, gdje ih pazikuća može pronaći kad ude u kuću posluživši se duplikatom ključa.
Molimo da nam se ne zamjeri zbog pretjerivanja ako zatražimo od vas da u svakom pogledu budete što učinkovitiji.
Odano Vaši, SAMUEL F. BILLINGTON & SIN
Pismo tvrtke Carter, Paterson & Co. iz Londona, upućeno tvrtki Billington & sin, Whitby
21. Kolovoza
Draga gospodo, na početku potvrđujemo primitak 10 funti i vraćamo ček na iznos od jedne funte, 17 šilinga i 9 penija, na ime razlike u plaćanju, što je vidljivo iz priloženog računa. Roba je dostavljena točno u skladu s uputama, a ključevi su ostavljeni u omotu u glavnom predvorju, kako su i glasile upute.
Uz poštovanje, Vaši CARTER, PATERSON & CO.
Dnevnik Mine Murray
18. kolovoza.
Danas sam sretna i pišem sjedeći na klupi na groblju. Lucy se osjeća mnogo, mnogo bolje. Čitave je prošle noći bila dobro i nijednom me nije uznemirila. Izgleda da joj se ruže već vraćaju u obraze, iako je još uvijek žalosno blijeda i izmučena. Mogla bih to shvatili da je slabokrvna, ali nije. Dobro je raspoložena, prepuna života i veselja. Kao da ju je napustila sva ona morbidna šutljivost i upravo me suda podsjetila, kao da me uopće trebalo podsjećati, na onu noć, te da sam je upravo ovdje, na ovoj klupi, pronašla kako spava. Dok mi je to pričala, raspoloženo je tapkala petom čizme po kamenoj ploči i rekla: – Moja jadna stopala nisu onda proizvodila osobito mnogo buke! Usudila bih se ustvrditi da bi mi siroti stari g. Swales rekao kako je to zbog toga što nisam htjela probuditi Geordija.
Budući da je bila ovako društvena, zapitala sam je nije li te noći nešto sanjala. Prije nego što mi je odgovorila, čelo joj se naboralo na onaj dražestan, njoj svojstven način što ga Arthur tako voli (nazivam ga "Arthur" kao i ona); i ne čudim se što ga voli. Zatim je napola sneno nastavila, kao da se i sama trudi toga prisjetiti: – Nisam dokraja sanjala, već se sve doimalo stvarnim. Samo sam željela biti ovdje, na ovome mjestu, ni sama ne znam zašto, jer bojala sam se nečega, ne znam čega. Sjećam se, iako sam valjda spavala, kako sam prolazila ulicama i preko mosta. Kad sam prelazila most, skočila je riba i ja sam se nagnula daje pogledam. Dok sam se uspinjala stubama, čula sam kako zavija mnoštvo pasa; činilo se kao da je čitav grad prepun pasa koji zavijaju svi u jedan glas. Zatim sam se ovlaš prisjetila nečega dugačkog i mračnog s crvenim očima, baš poput onoga što smo vidjele u suton, a okruživalo me nešto slatko i gorko u jedan mah. Nakon toga kao da sam potonula u duboku zelenu vodu, a u ušima mi je odjekivao nekakav pjev, kao što navodno čuju utopljenici. Zatim me sve naizgled počelo napuštati; činilo mi se da mi duša izlazi iz tijela i lebdi u zraku. Čini mi se da se sjećam kako je u jednom trenutku zapadni svjetionik bio točno ispod mene, a zatim me spopala nekakva agonija, kao da se nalazim na mjestu potresa, te sam se vratila i zatekla te kako me treseš. Vidjela sam te prije nego što sam to osjetila.
Zatim se počela smijati. To mi se učinilo pomalo jezovito i slušala sam je bez daha. Nije mi se to osobito svidjelo i zaključila sam da će biti najbolje promijenti temu, pa smo počele pričati o drugim stvarima, a Lucy je ponovno bila nalik sebi. Kad smo došle kući, prohladan povjetarac ju je osvježio i njezini blijedi obrazi doista su se zarumenili. Majka joj je bila presretna kad ju je ugledala i provele smo vrlo sretno veče.
19. kolovoza.
Radost, radost, radost! Doduše, ne posvemašnja radost. Napokon su stigle vijesti od Jonathana. Dragi je mladić bio bolestan, zato nije pisao. Sad kada to znam, više se ne bojim razmišljati o tome niti to spominjati. G. Hawkins mije poslao pismo koje je primio te mi i sam vrlo ljubazno pisao. Sutra ujutro odlazim na put k Jonathanu, da mu pomognem u njezi te da ga dovedem kući. G. Hawkins kaže da ne bi bilo loše kad bismo se tamo vjenčali. Plakala sam nad pismom dobre sestre sve dok nisam osjetila kako mi je mokro na grudima, gdje mi počiva. U njemu se radi o Jonathanu, i mora mi biti uz srce, jer ori se nalazi u mom srcu. Moje je putovanje do kraja isplanirano i prtljaga je spremna. Nosim samo jednu presvlaku; Lucy će odnijeti moj kovčeg u London i čuvati ga tamo sve dok ne pošaljem po njega, jer moglo bi se dogoditi da... Ne smijem više pisati o tome; zadržat ću to za sebe sve dok ne kažem Jonathanu, svome suprugu.
Pismo koje je on vidio i dodirnuo mora me tješiti do našeg susreta.
Pismo sestre Agathe iz bolnice Sv. Josipa i Marije, Budimpešta, upućeno gđici Wilhelmini Murray
12. Kolovoza
Draga gospodo, pišem Vam po želji g. Jonathana Harkera, koji osobno nije dovoljno snažan da bi Vam pisao, iako dobro napreduje, hvala Bogu, svetom Josipu i svetoj Mariji. Nalazi se pod našom njegom već gotovo šest tjedana, zbog jake upale mozga. Želi da Vam prenesem njegovu ljubav te poručim da u njegovo ime pišem na adresu g. Petera Hawkinsa iz Exetera. Želi poručiti, uz dužno poštovanje, da mu je žao zbog kašnjenja te da je sav njegov posao dovršen. Trebat će mu još nekoliko tjedana za oporavak u našem lječilištu u brdima, no nakon toga će se vratiti. Želi da poručim kako nema sa sobom dovoljno novaca, a želio bi platiti za svoj boravak ovdje kako drugima, kojima je to potrebno, ne bi bila uskraćena pomoć.
Vjerujte mi, Vaša, uz sućut i blagoslov, SESTRA AGATHA
P. S.
Moj je pacijent sada zaspao, pa otvaram pismo da Vam još nešto kažem. Ispričao mi je sve o Vama, te da ćete uskoro postati njegovom suprugom. Budite oboje blagoslovljeni! On je proživio nekakav užasan šok, tako kaže naš liječnik, i strahovito je mahnitao kad se nalazio u deliriju; o vukovima, otrovu i krvi, o duhovima i zlodusima, i bojim se reći o čemu još. Ubuduće stalno budite na oprezu da ga ničim sličnim ne uzrujate; tragovi bolesti kao stoje njegova ne odumiru lako. Trebali smo Vam već davno pisati, no nismo znali ništa o njegovim prijateljima, a nije imao uz sebe ništa na temelju čega bismo što odgonetnuli.
Pristigao je vlakom iz Klausenburga, a otpravnik vlakova rekao je čuvaru kako je dojurio na željezničku postaju vičući da želi kartu kući. Razabravši iz njegova mahnitanja daje riječ o Englezu, dali su mu kartu do najudaljenije postaje u tom smjeru do koje je vlak išao.
Budite uvjereni da je dobro zbrinut. Svojom simpatičnom i blagom ćudi osvojio je sva srca. Doista se dobro oporavlja i ne sumnjam da će za nekoliko tjedana ponovno biti nalik sebi. Ali pripazite na njega, za svaki slučaj. Molim se Bogu, svetom Josipu i svetoj Mariji da za oboje poživite još mnogo, mnogo sretnih godina.
Dnevnik dr. Sewarda
19. kolovoza.
Sinoć je došlo do neobične i nagle promjene u Renfieldu. Oko osam sati se uzbudio i počeo njuškati poput psa kad se namješta. Poslužitelju se njegovo ponašanje učinilo čudnim, te ga je, upoznat s mojim interesom za tog pacijenta, naveo na razgovor. Obično je uljudan prema poslužitelju, katkada čak i servilan; no sinoć je, kako mi taj čovjek kaže, bio sasvim ohol. Uopće nije pristajao na razgovor. Govorio je samo jedno: – Ne želim razgovarati s vama; niste više važni. Gospodar je blizu.
Poslužitelj smatra da ga je obuzeo iznenadni vjerski zanos. U tom slučaju, moramo biti pripravni na napadaje s njegove strane, jer snažan čovjek obuzet istovremeno ubilačkim nagonima i vjerskim zanosom može biti opasan. Taj je spoj strahovit. U devet sati sam ga i ja posjetio. Prema meni se držao jednako kao i prema poslužitelju; u njegovoj tankoćutnoj obuzetosti samim sobom razlika između mene i poslužitelja činila mu se ništavnom. Sve to ukazuje na vjerski zanos i uskoro će se smatrati Bogom. Te beznačajne razlike između čovjeka i čovjeka previše su banalne za svemoguće biće. Kako li se ti luđaci odaju! Pravi Bog pazi da se ni vrapcu ništa loše ne dogodi, no Bog stvoren iz ljudske taštine ne vidi nikakve razlike između orla i vrapca. Ah, kad bi ljudi samo znali!
Renfield je punih pola sata bivao sve uzbuđeniji i uzbuđeniji. Pravio sam se da ga ne promatram, no ipak sam netremice pazio. Odjednom mu je u očima bljesnuo onaj prepredeni pogled što ga uvijek viđamo kada luđaka spopadne nekakva zamisao, a s njime i prepredeni pokret glave i leđa koji su tako dobro upoznali poslužitelji u umobolnicama. Sasvim se umirio te je rezignirano otišao sjesti na rub svog kreveta i zamagljenim se očima zagledao pred sebe. Odlučio sam provjeriti je li njegova bezvoljnost stvarna ili pak hinjena, te ga pokušao nagovoriti na razgovor o njegovim ljubimcima. Ta mu je tema uvijek uspijevala pobuditi pozornost. Isprva nije ništa odgovorio, no nakon nekog vremena mrzovoljno je rekao: – Neka ih vrag nosi! Baš me briga za njih!
– Što? – rekoh. – Ne želite mi valjda reći da vam nije stalo do pauka?
(Pauci su mu trenutno hobi i bilježnica se puni stupcima malenih brojki.) – Djeveruše su ugodan pogled očima koje očekuju dolazak nevjeste – odgovorio mi je zatim zagonetno – no kad se pojavi nevjesta, djeveruše više nisu zanimljive.
Nije to htio objasniti, već je za cijelo vrijeme mog boravka s njime ostao tvrdokorno sjediti na krevetu Večeras sam umoran i bezvoljan. Ne’mogu a da ne razmišljam o Lucy, te o tome kako je sve moglo biti drukčije. Ne zaspim li odmah, posegnut ću za klpralom, tim modem im morfijem – C2HC1301 H2OI Moram pripaziti da mi to ne prijeđe u naviku. Ne, večeras ga neću uzeti! Razmišljao sam o Lucy i neću je obeščastiti time da misli o njoj pomiješam s kloralom. Bude li trebalo, provest ću besanu noć...
Kasnije.
Drago mi je što sam donio onu odluku; još mi je draže što sam postupio u skladu s njom. Ležao sam, prevrćući se u krevetu, i čuo kako je sat odbio svega dvaput, kad je k meni došao noćni čuvar, kojeg su poslali iz odjela da mi kaže kako je Renfield pobjegao. Odmah sam nabacio na sebe odjeću i potrčao dolje; moj je pacijent odviše opasna osoba da bi slobodno šetala. One njegove zamisli mogle bi se pokazati opasnima po nepoznate ljude. Poslužitelj me čekao. Rekao je da ga je vidio prije nepunih desetak minuta, kad je pogledao kroz otvor za promatranje u vratima, gdje naizgled spava u krevetu. Pažnju mu je privukao zvuk prozora koji je bio nasilu otvoren prema van. Potrčao je natrag i ugledao kako mu noge nestaju kroz prozor, te je odmah poslao po mene. Bio je odjeven tek u pidžamu i nije mogao daleko odmaći. Poslužitelj je smatrao da će biti pametnije bude li gledao kuda Renfield ide nego da pođe za njime, jer ga mogao izgubiti iz vidika dok bi kroz vrata izlazio iz zgrade. On je krupan čovjek, pa nije mogao izaći kroz prozor. Ja sam mršav, pa sam uz njegovu pomoć izašao, no stopalima prema naprijed. Kako smo se nalazili tek oko metar iznad zemlje, doskočio sam na zemlju nepovrijeđen. Poslužitelj mi je rekao da je pacijent otišao nalijevo, i to u ravnoj liniji, pa sam potrčao što sam god brže mogao. Probivši se kroz pojas drveća, ugledao sam bijelu priliku kuko se penje preko visokog zida koji odvaja naše zemljište od zemljišta napuštene kuće.
Odmah sam potrčao natrag, rekao noćnome čuvaru neka odmah prikupi tri-četiri snažna čovjeka i pođe za mnom na teren Carfaxa, za slučaj da naš prijatelj postane opasan. Sam sam uzeo ljestve, prešao zid i skočio na drugu stranu. Ugledao sam kako Renfieldov lik upravo zamiče izu uglu kuće, pa sam potrčao za njim. Našao sam ga s druge strane kuće, čvrsto pritisnuta uz stara, željezom okovana hrastova vrata kapelice. Činilo se da razgovara s nekime, no bojao sam mu se približiti toliko da čujem Sto govori, kako ga ne bih preplašio. Potjera za rojem pčela nije ništa prema potjeri za luđakom kojeg je obuzela želja za bijegom! No, nakon nekoliko minuta mogao sam vidjeti da ne zapaža ništa oko sebe, pa sam mu se usudio prići bliže, tim više što su moji ljudi sada prešli zid i opkoljavali ga. Čuo sam ga kako govori: – Ovdje sam da vam udovoljim, gospodaru. Vaš sam rob i vi ćete me nagraditi, jer bit ću vjeran. Obožavao sam vas dugo i izdaleka. Sad kad ste blizu, očekujem vaša naređenja, a vi me nećete zaobići, zar ne, dragi gospodaru, kad budete dijelili dobre stvari?
Doista je pravi sebični prosjak. Na umu su mu hljebovi i ribice čak i kad vjeruje daje u prisutnosti Boga.
Njegove manije zastrašujuće su izmiješane. Kad smo ga opkolili, borio se poput tigra. Strahovito je snažan i bio je više nalik na divlju zvijer nego na čovjeka. Nikad prije nisam vidio nekog slaboumnika u takvu izljevu bijesa; nadam se da nikad više i neću. Prava je sreća što smo na vrijeme procijenili njegovu snagu i opasnost. Uz takvu snagu i odlučnost mogao je počiniti strahote prije nego što smo ga sputali. U svakom slučaju, sad je na sigurnome. Ni Jack Sheppard ne bi se mogao osloboditi iz luđačke košulje koja ga sputava.
Lancima je privezan uza zid u sobi obloženoj jastucima. Njegovi su krici povremeno užasni, ali tišina koja nastupa nakon njih još je više prijeteća, jer on svakom mišlju i pokretom smjera ubojstvo.
Upravo je sada prvi put rekao nešto suvislo: – Bit ću strpljiv, gospodaru. To dolazi... dolazi... dolazi... Pošao sam u svoju sobu. Bio sam previše uzbuđen za san, ali me ovaj me dnevnik umirio i osjećam da ću noćas još uhvatiti nešto sna.
12 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:14 pm
Margita
Administrator
9.
Pismo Mine Marker, upućeno Lucy Westenra Budimpešta,
24 kolovoza
Najdraža moja Lucy, znam da jedva čekaš da čuješ sve što se dogodilo otkako smo se rastale na željezničkom kolodvoru u Whitbyju. Dakle, draga moja, dobro sam doputovala u Huli, te uhvatila brod za Homburg, a odatle sam išla vlakom. Jedva da se prisjećam ičega od tog putovanja, osim što sam znala da idem k Jonathanu te da je najpametnije što više spavati, znajući da ga moram njegovati... Zatekla sam svog dragoga, ah, tako mršavog, blijedog i iscrpljenog. Sva je odlučnost nestala iz njegovih milih očiju, a s lica mu je iščeznula i ona pritajena dostojanstvenost o kojoj sam ti pričala. On je olupina samoga sebe i ne sjeća se ničega što mu se dogodilo tijekom dugog vremenskog razdoblja. U najmanju ruku želi da ja to vjerujem, i neću ga nikad pitati. Proživio je neki strahoviti šok i bojim se da bi se jadničak mogao silno uzrujati kad bi se pokušao prisjetiti toga. Sestra Agatha, koja je milo biće i rođena bolničarka, kaže mi daje buncao o jezovitim stvarima dok nije bio pri sebi. Htjela sam da mi kaže o čemu je riječ, no samo se prekrižila i rekla da nikad neće reći; da su buncanja bolesnih Božja tajna, te da bolničarka koja ih čuje u svome poslu mora poštovati ukazano joj povjerenje. Ona je draga, dobra duša i sljedećeg dana, kad je vidjela da sam zabrinuta, ponovno je načela tu temu i nakon što je rekla da nikad ne smije spomenuti o čemu je buncao moj jadni dragi, dodala je: "Mogu ti reći samo ovo, draga moja: nije riječ ni o čemu lošem što bi sam učinio, pa vi, kao njegova buduća žena, nemate nikakva razloga za zabrinutost. Nije vas zaboravio, niti pak je zaboravio što vam duguje. Njegov se strah odnosio na velike i užasne stvari, kojima se ne može baviti nijedan smrtnik." Valjda je ta draga žena pomislila kako sam možda ljubomorna da se moj jadni dragi zaljubio u neku drugu djevojku. Kakve li zamisli, da sam ja ljubomorna na Jonathana! Pa ipak, dušo moja, prišapnut ću ti daje kroz mene prošao srh radosti kad sam doznala da nijedna druga žena nije bila uzrokom nevolje. Sad sjedim uz njegovu postelju i mogu vidjeti njegovo lice dok spava. Budi se!...
Kad se probudio, zatražio je da mu dadem kaput, jer je htio izvaditi nešto iz džepa. Zamolila sam sestru Agathu i ona je donijela sve njegove stvari. Među njima sam ugledala i njegovu bilježnicu. Namjeravala sam gu zamoliti da mi je pokaže – jer tad sam znala da bih u njoj mogla naći neki ključ njegovih nedaća – no on mi je zacijelo pročitao tu želju u očima, jer poslao me k prozoru, rekavši da na trenutak želi biti potpuno sam. Zatim me pozvao natrag i kad sam došla, držao je ruku preko bilježnice te mi rekao vrlo dostojanstvenim glasom: – Wilhelmina – tad sam znala da je potpuno ozbiljan, jer nije me nazvao tim imenom još otkako me zaprosio – ti znaš, draga, što ja mislim o uzajamnom povjerenju između muža i žene: ne bi smjelo biti nikakve tajne, nikakvih skrivanja. Proživio sam veliki šok i kad pokušavam razmišljati o tome što se dogodilo, vrti mi se u glavi te ne znam je li sve to bilo stvarno ili je tek fantazija maloumnika. Znaš da sam imao upalu mozga, a to znači ludilo. Tajna se nalazi ovdje i ne želim je znati. Želim započeti svoj život ovdje, našim brakom. – Jer, dušo moja, odlučili smo se vjenčati čim se obave formalnosti. – Želiš li ti, Wilhelmina, podijeliti to moje neznanje? Evo ti knjige. Uzmi je i čuvaj je, pročitaj je ako hoćeš, ali mi nikad nemoj odati što je u njoj; osim, dakako, ako neka uzvišena dužnost bude od mene tražila da se vratim gorkim satima koji su ovdje zabilježeni, pa bili oni san ili java, zdrav razum ili ludilo.
Pao je iscrpljen u krevet, a ja sam mu stavila knjigu ispod jastuka i poljubila ga. Zamolila sam sestru Agathu da nagovori nadstojnicu neka nam dozvoli da se vjenčamo danas poslijepodne i sad čekam njezin odgovor... Došla je i rekla mi da su poslali po kapelana Anglikanske crkve. Vjenčat ćemo se otprilike za sat vremena, ili čim se Jonathan probudi...
Lucy, došao je i prošao taj trenutak. Osjećam se vrlo svečano, ali i vrlo, vrlo sretno. Jonathan se probudio nakon nešto više od sata i sve je bilo spremno; sjeo je u krevetu, podložen jastucima. Izrekao je svoje "da" čvrstim i snažnim glasom. Ja sam jedva progovorila; srce mi je bilo tako ispunjeno da me čak i ta riječ umalo ugušila. Drage su sestre bile vrlo ljubezne. Molim te, Bože, da nikad, nikad ne zaboravim ni njih ni ozbiljnu i slatku odgovornost koju sam preuzela na sebe. Moram ti spomenuti svoj svadbeni dar. Kad su me kapelan i sestre ostavile nasamo s mojim mužem – jao, Lucy, ovo je prvi put što sam napisala te riječi, "moj muž" – kad su me, dakle, ostavile nasamo s mojim mužem, uzela sam onu knjigu ispod’njegova jastuka i umotala je u bijeli papir te je svezala komadićem blijedoplave vrpce koju sam imala oko vrata, zapečatila čvor, a kao pečatnjak sam upotrijebila svoju prsten. Zatim sam je poljubila i pokazala je svom mužu te mu rekla da ću je ovako čuvati i da će nam to do kraja života biti opipljivi, vidljivi znak da možemo imati povjerenja jedno u drugo; da nikad neću otvoriti taj omot, osim kad bi to bilo za njegovo vlastito dobro, ili pak u korist neke ozbiljne dužnosti. Zatim me uhvatio za ruku i, jao, Lucy, bilo je to prvi put što je uhvatio ruku svoje supruge, i rekao mi da mu je to najdraža stvar na cijelome svijetu te da bi ponovno proživio svu svoju prošlost da je zadobije, kad bi to bilo potrebno. Taj je dragi jadničak zacijelo želio reći "dio prošlosti", ali još uvijek nema predodžbu o vremenu i ne bih se začudila kad bi u prvo vrijeme pobrkao ne samo mjesec, nego i godinu.
Dakle, dušo moja, što sam mogla reći? Mogla sam mu jedino reći da sam najsretnija žena na čitavome svijetu, damu nemam što pružiti osim sebe same, svog života i svog povjerenja te da uz sve to ide i moja ljubav i dužnost do kraja mog života. I, znaš, kad me poljubio i privukao k sebi svojim oslabjelim rukama, bilo je to poput nekog svečanog zavjeta medu nama...
Lucy, dušo, znaš li zašto ti sve to pričam? Nije to samo zato što je sve to meni tako drago, već zato što si mi oduvijek bila, i još si mi uvijek, vrlo draga. Imala sam tu povlasticu da ti budem prijateljica i vodič kad si izašla iz školskih klupa kako bi se pripremila za život. Želim da sad vidiš, i to očima vrlo sretne žene, kamo me dovela dužnost; tako da u svome braku i ti uzmogneš biti sretna koliko sam i ja. Draga moja, ugađaj Svevišnjemu i život ti može biti upravo onakav kakav ti se najavljuje – dug, osunčan dan, bez oštra vjetra, lišen zaboravljenih dužnosti, lišen nepovjerenja. Ne smijem ti poželjeti da bude lišen boli, jer to nikad ne može biti; ali nadam se da ćeš uvijek biti sretna kao što sam ja sada. Doviđenja, draga moja. Odmah ću ti poslati ovo pismo i možda ti vrlo brzo ponovno pisati. Sad moram prestati jer Jonathan se budi; moram biti na usluzi svome mužu!
Voli te zauvijek MINA HARKER
Pismo Lucy Westenra, upućeno Mini Harker Whitby,
30 kolovoza
Najdraža moja Mina!
Šaljem ti oceane ljubavi i milijune poljubaca i želim ti da uskoro budeš u svome domu sa svojim mužem. Kad bi barem uskoro mogla doći kući, da budete ovdje s nama. Snažni zrak brzo bi oporavio Jonathana; mene je sasvim oporavio. Jedem poput lava, puna sam života i dobro spavam. Bit će ti drago čuti da sam u potpunosti prestala hodati u snu. Mislim da se već tjedan dana nisam ni pomaknula iz kreveta, to jest kud navečer legnem u njega. Arthur kaže da se debljam. Usput rečeno, zaboravila sam ti reći da je Arthur ovdje.
Zajedno odlazimo u prekrasne šetnje i vožnje, jašemo, veslamo, igramo tenis i pecamo; a ja ga volim više no ikad. On mi govori da me voli više, ali sumnjam u to, jer na početku mi je rekao da me ne može voljeti više nego što me onda volio. Ali ovo su gluposti. Eno ga, doziva me. Zato bi ovo bilo sve zasad od tvoje LUCY
P. S. Pozdravlja te moja majka. Djeluje bolje, jadna mila žena.
P. P. S. Trebamo se vjenčati 28. rujna.
Dnevnik dr. Sewarda
20. kolovoza.
Slučaj Renfield postaje sve zanimljiviji. Sad se već toliko umirio da mu se’povremeno stišavaju strasti. Prvog tjedna nakon napadaja bio je neprekidno agresivan. Zatim se jedne noći, baš kad se podigao mjesec, smirio i stao mrmljati sam za sebe: "Sad mogu čekati; sad mogu čekati." Poslužitelj mi je to došao reći, pa sam odmah otrčao dolje kako bih ga pogledao. Još je uvijek bio u luđačkoj košulji u sobi obloženoj jastucima, no zažareni izgled nestao mu je s lica, a u očima mu se nalazilo nešto od one stare molećive, pa čak bih gotovo mogao reći i "gmizajuće" blagosti. Bio sam zadovoljan njegovim tadašnjim stanjem te sam naložio da ga oslobode. Poslužitelji su oklijevali, no naposljetku su bez prosvjeda izvršili moje želje. Bilo je sasvim neobično što je pacijent imao dovoljno smisla za humor da zamijeti njihovo nepovjerenje, jer sasvim mi se približio i rekao šaptom, neprestance ih kradomice pogledavajući: – Misle da bih vas mogao povrijediti! Zamislite to, ja da vas povrijedim! Budale!
Na neki mi je način umirilo osjećaje što me makar i ovaj jadni slaboumnik odvojio od ostalih; no ipak nisam slijedio njegove misli. Trebam li shvatiti da imam nešto zajedničko s njime, tako da mi na neki način stojimo zajedno; ili pak treba izvući od mene nešto toliko zapanjujuće da mu je potrebna moja dobrobit? Kasnije to moram ustanoviti. Večeras ne želi govoriti. Čak ni ponuda mačeta, pa čak ni odrasle mačke, ne dovodi ga u napast. Govori samo, "Mačke me uopće ne zanimaju. Sad imam više ciljeve i mogu čekati; mogu čekati." Nakon nekog sam ga vremena napustio. Poslužitelj mi kaže da je bio miran sve do zore. Tada je počeo bivati uznemiren, pa je nakon nekog vremena postao i agresivan, sve dok ga na kraju nije obuzela provala bijesa koja gaje tako iscrpila daje klonuo u svojevrsnu komu.
...Tri noći zaredom događa se ista stvar – agresivan je cijelog dana, miran od izlaska mjeseca do izlaska sunca. Kad bih barem mogao dokučiti razlog. Čini se da postoji neki utjecaj koji dolazi i prolazi. Sretne li pomisli! Večeras ćemo sukobiti naš zdrav razum njegovu poremećenom. Prije je pobjegao bez naše pomoći; večeras će pobjeći uz našu pomoć. Dat ćemo mu priliku, a lude li potrebno, nekoliko ljudi bit će spremno poći za njim...
23. kolovoza.
"Neočekivano se uvijek obistinjava." Kako li je Disraeli dobro poznavao život! Kad je naša ptičica zatekla otvoreni kavez, nije htjela odlepršati, tako da su sve naše promišljene pripreme bile uzaludne.
U svakom slučaju, dokazali smo jednu stvar – napadaji mirnog raspoloženja traju dosta dugo. Ubuduće ćemo svakodnevno moći na nekoliko sati popustiti njegove spone. Moćnome čuvaru sam dao tek nalog da ga zatvori u obloženu sobu, i to kad se smiri, pa sve do sat vremena prije zore. Tijelo te uboge spodobe uživat će u olakšanju, čak i ako mu um ne bude mogao sudjelovati u tome. Slušaj! Opet se dogodilo ono neočekivano! Zovu me; pacijent je još jednom pobjegao.
Kasnije.
Još jedna noćna pustolovina. Renfield je pritajeno čekao sve dok poslužitelj nije ušao u sobu kako bi je pregledao. Zatim je jurnuo pokraj njega i poletio niz hodnik. Javio sam poslužiteljima da pođu za njim. Ponovno je otišao na teren napuštene kuće. Zatekli smo ga na istome mjestu, pritisnuta uz vrata stare kapelice. Kad me ugledao, razbjesnio se. Da ga poslužitelji nisu na vrijeme zgrabili, pokušao bi me ubiti. Dok smo ga držali, dogodilo se nešto neobično. Odjednom je udvostručio svoje napore i zatim se podjednako naglo smirio. Nagonski sam se ogledao oko sebe, no ništa nisam vidio. Uhvatio sam pogled svog pacijenta i slijedio ga, no dok je zurio u nebo osvijetljeno mjesečinom, nisam mogao zapaziti ništa osim velikog šišmiša, koji je tiho i sablasno odlepršao prema zapadu. Šišmiši obično lete u krug i jurcaju amo-tamo, no ovaj kao da je išao potpuno ravno, kao da zna kamo se zaputio, ili pak ima neki svoj vlastiti naum. Pacijent se umirivao iz sekunde u sekundu.
– Ne trebate me vezati – rekao je naposljetku. – Ići ću mimo!
Vratili smo se u kuću bez poteškoća. Osjećam da ima nešto zlokobno u njegovoj smirenosti i neću zaboraviti ovu noć...
Dnevnik Lucy Westenra Hillingham,
24. kolovoza.
Moram, kao i Mina, zapisivati događaje. Onda možemo dugo razgovarati kad se konačno sretnemo. Pitam se kad će to biti. Da je barem ponovno sa mnom, jer osjećam se vrlo nesretnom.
Izgleda da sam prošle noći sanjala jednako kao u Whitbyju. Možda je stvar u promjeni zraka ili u tome što sam ponovno kod kuće. Ti su mi snovi mračni i grozni jer se ničega ne mogu prisjetiti; ali prepuna sam nekog nejasnog straha i osjećam se toliko slabom i iscrpljenom. Kad je Arthur došao na ručak, izgledao je sasvim rastuženo vidjevši me, a ja nisam imala snage za veselje. Pitam se da li bih noćas mogla spavati u majčinoj sobi. Ispričat ću se i pokušati je zamoliti.
25. kolovoza.
Još jedna loša noć. Izgleda da se majci nije svidio moj prijedlog. I sama ne djeluje baš previše dobro te se nesumnjivo boji da će me zabrinuti. Pokušala sam ostati budna i neko sam vrijeme uspjela u tome; no kad je sat odbio dvanaest, to me razbudilo, pa mora da sam bila utonula u san. Na prozoru se osjetilo nekakvo grebanje ili lepetanje, ali to mi nije smetalo i budući da se ničega više ne sjećam, zacijelo sam tada zaspala. Ponovno ružni snovi. Kad bih ih se barem mogla prisjetiti. Jutros sam strašno slaba. Lice mi je jezovito blijedo i boli me grlo. Sigurno mi nešto nije u redu s plućima, jer kao da nikad ne mogu uzeti dovoljno zraka. Pokušat ću se razvedriti kad dođe Arthur, jer znam da će inače biti žalostan kad me vidi u ovakvu stanju.
Pismo Arthura Holmwooda, upućeno dr. Sewardu Hotel Albemarle,
31. Kolovoza
Dragi moj Jack, htio bih da mi učiniš uslugu. Lucy je bolesna; zapravo, nema neku određenu bolest, ali grozno izgleda i svakim joj je danom sve gore. Zapitao sam je postoji li kakav razlog. Ne usuđujem se pitati njezinu majku jer bi u njezinom sadašnjem zdravstvenom stanju bilo kobno uznemiriti je glede njezine kćeri. Gđa.
Westenra povjerila mi se da joj je sudbina zapečaćena (bolest srca), iako jadna Lucy to još uvijek ne zna.
Siguran sam da neke zle misli opsjedaju moju dragu djevojku. Uznemirim se kad pomislim na nju; kad je pogledam, nešto me probode. Rekao sam joj da ću te zamoliti da je pregledaš i premda se isprva bunila – znam zašto, stari moj – naposljetku je pristala. Znam da će za tebe to biti bolan zadatak, stari prijatelju, ali to je za njezino dobro, i ne smijem oklijevati da te to zamolim, niti pak ti smiješ oklijevati. Dođi sutra u dva sata na ručak u Hillingham, tako da ne pobudimo sumnje u gđe Westenra, a nakon ručka Lucy će pronaći priliku da se nasamo nade s tobom. Ja ću svratiti na čaj i zajedno možemo otići. Obuzet sam brigama i htio bih se posavjetovati s tobom nasamo čim uzmognem, nakon stoje pregledaš.
Nemoj nas iznevjeriti! ARTHUR
Brzojav Arthura Holmwooda, upućen dr. Sewardu
1. Rujna
Pozvan sam da vidim svog oca, kojem je gore. Pisat ću. Piši mi opširno večernjom poštom za Ring. Brzojavi ako treba.
Pismo dr. Sewarda, upućeno Arthuru Holmwoodu
2. Rujna
Stari moj, glede zdravlja gđice Westenra, odmah ti želim reći da po mom mišljenju nema nikakva organskog poremećaja, niti pak bilo koje bolesti za koju znam. Istodobno, nikako nisam zadovoljan njezinim izgledom; drukčija je nego što je bila kad sam je posljednji put vidio. Dakako, moraš imati na umu da nisam imao sve uvjete za pregled koje bih poželio. I samo naše prijateljstvo uzrokuje male poteškoće koje ne može premostiti čak ni medicinska znanost ni uobičajeni postupci. Bit će najbolje da ti ispričam što se točno dogodilo, pa tebi prepuštam da izvedeš vlastite zaključke. Reći ću ti što sam poduzeo i što još predlažem. Zatekao sam gđicu Westenra u naizgled vedrom raspoloženju. Njezina je majka bila prisutna i za nekoliko sam trenutaka zaključio da ona radi sve što može kako bi zavarala majku i spriječila je da brine. Uopće ne sumnjam da ona naslućuje, čak i ako ne zna, koliko je potreban oprez. Ručali smo sami i dok smo se svi trudili biti vedri, u znak nagrade za naš trud doista smo izazvali nešto vedrine. Zatim je gđa Westenra otišla prileći, a Lucy je ostala sa mnom. Otišli smo u njezin budoar i ona je zadržala veselost sve dok nismo stigli tamo, jer susretali smo se s poslugom. No čim su se vrata zatvorila, krinka joj je spala s lica i ona je uz duboki uzdah utonula u stolicu i rukom sakrila oči. Kad sam vidio da je izgubila dobro raspoloženje, odmah sam iskoristio njezinu reakciju kako bih postavio dijagnozu.
– Ne mogu vam reći koliko mi se gadi govoriti o sebi – rekla je veoma ljupko. Podsjetio sam je daje liječnička tajnost sveta, no da si ti bolno zabrinut zbog nje. Odmah je shvatila što želim reći, te jednom riječju riješila tu stvar. – Recite Arthuru što god želite. Nije mi stalo do sebe, već samo do njega!
Dakle, sasvim sam slobodan.
Lako sam mogao vidjeti da je pomalo slabokrvna, no nisam vidio uobičajene znakove anemije. Slučajno sam moga provjeriti njezinu krv, jer kad je otvarala jedan prozor koji je zapinjao, popustio je jedan okov i ona si je na razbijenom staklu malčice porezala ruku. Bila je to sama po sebi prava sitnica, ali time mi se ukazala očigledna prilika i skupio sam nekoliko kapi krvi te ih analizirao. Analiza pokazuje na sasvim normalno stanje i, kako bih trebao zaključiti, krepko zdravlje. I po drugim tjelesnim pitanjima uvjerio sam se da nema razloga za zabrinutost; ali kako negdje mora postojati nekakav razlog, došao sam do zaključka da je zacijelo riječ o nečemu psihičkom. Žali se da povremeno ima poteškoća s disanjem, te da ima težak, letargičan san, popraćen snovima koji je zastrašuju, ali kojih se uopće ne može prisjetiti. Kaže da je kao dijete običavala hodati u snu te da joj se za boravka u Whitbyju ta navika vratila. Jednom je izašla noću i otišla na istočnu liticu gdje ju je pronašla gđica Murray; no uvjerava me da joj se u zadnje vrijeme ta navika nije vraćala. U nedoumici sam, pa sam učinio najbolju moguću stvar za koju znam – pisao sam svom starom prijatelju i učitelju, profesoru Van Helsingu iz Amsterdama, koji zna više o čudnovatim bolestima nego itko na svijetu. Zamolio sam ga da dođe ovamo. Budući da si mi rekao kako sve mora biti pod tvojim nadzorom, spomenuo sam mu tko si ti i u kakvoj si vezi s gđicom Westenra. To je, dragi moj prijatelju, u skladu s tvojim željama, jer bit ću ponosan i sretan mogu li učiniti išta za nju. Znam da bi Van Helsing učinio sve za mene, iz jednog osobnog razloga. Zbog toga, s kakvim god pristupom dođe, moramo prihvatiti njegove želje. Naizgled je hirovit čovjek, no to je zato što zna o čemu govori, i to bolje od ikoga drugog. Filozof je i metafizičar, te jedan od najprogresivnijih znanstvenika našeg doba, i po mom uvjerenju apsolutno je širokih pogleda. Uz sve to idu i željezni živci, ćud ledenog potoka, nepokolebljiva odlučnost, pribranost i tolerancija, oplemenjeni krepostima, te najiskrenije i najljubaznije srce koje kuca; sve to, dakle, tvori njegovu opremu za plemeniti posao koji obavlja za čovječanstvo 1 teoretski i praktičan rad, jer njegovi su nazori široki, kao i njegova sveobuhvatna naklonost ljudima. Navodim ti te činjenice kako bih ti objasnio zašto imam takvo povjerenje u njega. Zamolio sam ga da odmah dođe. Sutra ujutro ponovno ću vidjeti gđicu Westenra. Dogovoreno je da se nađemo u Trgovačkoj ulici, tako da ne uzrujam njezinu majku brzo ponovljenim posjetom.
Uvijek tvoj, JOHN SEWARD
Pismo Abrahama van Helsinga, liječnika opće prakse, doktora filozofije, doktora književnosti itd., upućeno dr. Sewardu
2. Rujna
Dobri moj prijatelju, čim sam primio Vaše pismo, krenuo sam na put k Vama. Sreća mi je sklona te odmah mogu krenuti, ne nanijevši štete nikome od ljudi koji imaju povjerenja u mene. Da mi sreća nije bila sklona, to bi bilo loše po one koji imaju povjerenja, jer ja dolazim na poziv svog prijatelja da pomognem onima koji su mu dragi. Recite svome prijatelju, kojem je potrebna moja pomoć i u čije ime zovete, da ste mu više pomogli onom prilikom kad ste iz moje rane onako brzo isisali otrov gangrene sa skalpela što ga je u pretjeranoj nervozi ispustio našdrugi prijatelj, nego bi bilo od koristi cijelo njegovo bogatstvo. Ali postoji i dodatno zadovoljstvo uz uslugu koju činim; dolazim k Vana. Rezervirajte mi, dakle, sobu u Great Eastern Hotelu, tako da budempri ruci, i molim Vas da uredite stvari tako da možemo vidjeti mladu damu sutra, i to ne prekasno, jer moguće jedaću semorati vratiti ovamo sutra navečer. Ali bude li trebalo, doći ću opet za tri dana i ostati dulje ako moram. Doviđenja dotad, prijatelju moj Johne.
VAN HELSING
Pismo dr. Sewarda, upućeno plem. Arthuru Holmvtoodu
3. Rujna
Dragi moj Art, Van Helsing je došao i otišao. Došao je sa mnom u Hillingham gdje smo ustanovili da je, Lucynim umijećem, njezina majka ručala izvan kuće, tako da smo bili nasamo s njom. Van Helsing je vrlo pomno pregledao pacijenticu. Poslat će mi izvještaj i ja ću te posavjetovati, jer ja, dakako, nisam bio prisutan pregledu. Bojim se da se uveliko zabrinuo, ali kaže da mora razmisliti. Kad sam mu spomenuo naše prijateljstvo te kako imaš povjerenja u mene, rekao je: – Morate mu reći sve što mislite. Recite mu i što ja mislim, možete li to naslutiti, ako želite. Ne, ne šalim se. Ovo nije nikakva šala, već pitanje života i smrti, možda i više od toga.
Pitao sam ga što time misli reći, jer bio je vrlo ozbiljan. To je bilo kad smo se vratili u grad i on je ispijao šalicu čaja prije svog povratka u Amsterdam. Nije mi htio dati više nikakav ključ. Ne smiješ se ljutiti na mene, Art, jer njegova je suzdržanost znak da mu mozak radi za njezino dobro. Budi siguran da će se sasvim jasno izraziti kad za to dođe vrijeme. Zato sam mu rekao da ću jednostavno napisati izvještaj o našem posjetu, kao da pišem slikoviti dopis za Daily Telegraph. On kao da to nije ni čuo, već je napomenuo kako u Londonu više nema toliko code u zraku kao u vrijeme njegova studiranja. Sutra bih trebao dobiti njegov izvještaj, bude li ga ikako mogao napisati. U svakom slučaju, trebao bi mi napisati pismo.
No, sad nešto o posjetu. Lucy je bila vedrija nego onog dana kad sam je prvi put posjetio, i u svakom je slučaju izgledala bolje. Bila je vrlo druga prema profesoru (kakva je, uostalom, i uvijek), te ga je pokušavala navesti da se opusti, iako sam mogao vidjeti da jadna djevojka ima pritom velikih poteškoća. Vjerujem da je i Van Helsing to opazio, jer vidio sam mu pod čupavim obrvama brzi pogled koji mi je odavna poznat.
Zatim je počeo čavrljati o svim mogućim stvarima osim o nama i bolestima, i to tako vješto da sam vidio kako u sirote Lucy himba veselosti prelazi u stvarnost. Zatim je, bez ikakve primjetne promjene teme, vješto naveo razgovor na svoj posjet, te rekao blagim glasom: – Draga moja mlada gospođice, imam ovo veliko zadovoljstvo zato što ste vrlo voljeni. Velika je to ljubav, draga moja, čak i ako postoji nešto što ja ne vidim. Kažu mi da ste klonuli duhom i da ste blijedi poput krpe. Takvima kažem: "Štogod!" – Tu je pucnuo prstima u mom smjeru, te nastavio: – Ali vi i ja ćemo im pokazati kako su u krivu. Kako može ovaj tu – pokazao me prstom uz isti pogled i gestu kao kad me jednom pokazao svojoj grupi studenata tijekom, ili bolje rečeno nakon jedne posebne prilike na koju me nikad ne zaboravi podsjetiti – znati nešto o mladim damama? On ima svoje gospođe s kojima se igra, te ih vraća u sreću, ljudima koji ih vole. Velik je to posao, a nosi sa sobom i nagrade što možemo podariti takvu sreću. Ali mlade dame! On nema ni supruge ni kćeri, a mladi se ne povjeravaju mladima, već starima, kao što sam ja, koji su upoznali silne tuge i njihove razloge. Zato ćemo ga, draga moja, poslati neka popuši cigaretu u vrtu, dok vi i ja popričamo nasamo. – Shvatio sam poruku i otišao u šetnju, da bi se nakon nekog vremena profesor ukazao na prozoru i pozvao me unutra. Djelovao je ozbiljno i rekao: – Pažljivo sam je pregledao, ali nema nikakva organskog uzroka. Slažem se s vama daje izgubljeno mnogo krvi; krvi je bilo, ali sad je nema. Ali ona ni u kom slučaju nije anemična. Zamolio sam je da mi pošalje svoju služavku kako bih joj postavio pokoje pitanje, tako da ni slučajno ništa ne propustim. Dobro znam što će reći. A ipak postoji uzrok; uvijek za sve postoji neki uzrok. Moram se vratiti kući i razmisliti. Morate mi svakog dana poslati brzojav; pokaže li se razlog za to, doći ću opet. Ta bolest, jer kad sve nije u redu, to je onda bolest, zanima me, a ta dražesna mlada djevojka, i ona me zanima. Ona me očarava, pa ne dođem li zbog vas ili bolesti, doći ću zbog nje. Kao što sam ti rekao, nije htio reći ni riječi više od toga, čak ni kad smo bili sami. I tako sada, Art, znaš sve što i ja. Budno ću motriti. Nadam se da se tvoj jadni otac oporavlja. Zacijelo ti je strahovito teško, dragi moj stari prijatelju, što si u ovakvu položaju, između dvoje ljudi koji su ti toliko dragi. Znam koliku dužnost osjećaš prema svome ocu i u pravu si što se držiš toga. No, zatreba li, javit ću ti da odmah dođeš k Lucy; zato ne brini previše osim ako ti štogod javim.
Dnevnik dr. Sewarda
4. rujna.
Moj pacijent-zoofag i dalje pobuđuje naše zanimanje.
Imao je samo jedan napadaj, i to jučer u neuobičajeno vrijeme. Baš prije nego što je odbilo podne, počeo je postajati nemiran. Poslužitelj je poznavao te simptome te je odmah pozvao pomoć. Srećom, ljudi su došli trkom, i stigli smo upravo na vrijeme, jer kad je odbio zadnji udarac, postao je toliko agresivan da smo trebali uložiti svu snagu kako bismo ga svladali. No, za oko pet minuta počeo se sve više smirivati, te je naposljetku zapao u nekakvu melankoliju, a u takvom je stanju ostao sve do sada. Poslužitelj mi kaže da su njegovi krikovi dok je bio obuzet doista bili jezoviti. Kad sam pristigao, imao sam pune ruke posla da smirim neke drage pacijente koji su ga se preplašili. Uistinu mogu shvatiti taj učinak, jer zvukovi su uznemirili čak i mene, iako sam bio nešto dalje. Sad je već prošao ručak, a moj pacijent zasad sjedi u kutu i turobno razmišlja, s tupim, snuždenim, ojađenim izrazom na licu, koji više upućuje na nešto negoli što izravno pokazuje. Ne mogu to sasvim shvatiti.
Kasnije.
Još jedna promjena u mog pacijenta. Obišao sam ga u pet sati i zatekao naizgled sretna i zadovoljna, kao što je i prije bio. Lovio je muhe i jeo ih, te vodio zapisnik o svome lovu noktom urezujući zareze na rubu vrata, između rubova jastuka kojima je soba obložena. Kad me ugledao, prišao mi je i ispričao se zbog svog slabog ponašanja, te me vrlo ponizno i ulizivački zamolio da ga ponovno odvedem u njegovu sobu i vratim mu bilježnicu. Pomislio sam kako će biti dobro da mu udovoljim, te se opet nalazi u svojoj sobi, kraj otvorena prozora. Šećer za svoj čaj rasprostro je na prozorsku dasku, te žanje poveliku žetvu muha. Sad ih ne jede, već ih sprema u kutiju, kao nekad, i već pretražuje kutove svoje sobe ne bi li pronašao pauka. Pokušao sam ga navesti na razgovor o zadnjih nekoliko dana, jer bilo kakav ključ za njegove misli bio bi mi od goleme koristi; no nije se dao namamiti. Trenutak-dva djelovao je vrlo tužno, a zatim je progovorio odsutnim glasom, kao da više govori za sebe nego meni: – Sve je svršeno! Sve je svršeno! Napustio me. Sad više nema nade za mene osim ako to sam učinim! Zatim se iznenadno i odlučno okrenuo prema meni te rekao: – Doktore, hoćete li biti toliko ljubezni prema meni da mi dadete malo više šećera? Mislim da bi mi dobro Činio.
– A muhe? – rekoh.
– Da! I muhe ga vole, a ja volim muhe; dakle, i ja ga volim.
I još ima tako neukih ljudi da smatraju kako slaboumnici ne znaju raspravljati. Pribavio sam mu dvostruku količinu šećera i kad sam ga napuštao. bio je, po mom mišljenju, najsretniji čovjek na svijetu. Kud bih barem mogao shvatiti njegov um.
Ponoć.
Još jedna promjena u njega. Pošao sam posjetiti gđicu Westenra, koju sam zatekao u mnogo boljem stanju, i baš sam se vraćao te zastao kod naših ulaznih vrata i zagledao se u suton, kad sam ga ponovno začuo kako viče. Budući da mu se soba nalazi s ove strane zgrade, čuo sam ga bolje nego ujutro. Bio je pravi šok za mene kad sam skrenuo misli s prekrasnog, sumagličastog prizora zalaska sunca nad Londonom, prepunog jarkih svjetala i sjenki, te svih onih čarobnih nijansi koje prekrivaju čak i ružne oblake i nečistu vodu, pa kad sam spoznao koliko je moja hladna kamena zgrada mračna i turobna, prepuna žive bijede te koliko mi je pusto srce koje sve to mora trpjeti. Stigao sam do njega upravo kad je sunce zalazilo te ugledao kroz njegov prozor kako crveni krug tone. Kako je sunce silazilo, njega je sve više i više napuštala mahnitost. U trenutku kad je sasvim zašlo, on je skliznuo iz ruku koje su ga pridržavale i poput nepokretne mase stropoštao se na pod. No, čudesno je kakvu intelektualnu moć oporavka imaju slaboumnici, jer za nekoliko je minuta sasvim mimo ustao i ogledao se oko sebe. Dao sam poslužiteljima znak neka ga puste, jer htio sam vidjeti što će učiniti. Uputio se ravno prema prozoru i rakom otro šećerne mrvice; zatim je uzeo svoju kutiju u kojoj čuva muhe i ispraznio je kroz prozor te je odbacio od sebe. Potom je zatvorio prozor, prošao sobom i sjeo na svoj krevet. Sve me to iznenadilo.
– Nećete li više držati muhe? – zapitao sam ga.
– Neću – reče. – Već mi je zlo od tog smeća!
Doista je iznimno zanimljiv predmet proučavanja. Kad bih barem mogao baciti pogled u njegov um, ili pak nazrijeti razlog njegovih iznenadnih strasti. No, dosta; ipak bi mogao postojati ključ za to, kad bismo ustanovili zašto su mu danas napadaji došli točno u podne i za vrijeme zalaska sunca. Može li biti da sunce u određena razdoblja ima zloćudan utjecaj na neke određene osobe, kao što ih ponekad na neke drage ljude ima mjesec? Vidjet ćemo.
Brzojav Sewarda iz Londona, upućen Van Helsingu u Amsterdam
4. rujna.
Pacijentici danas još bolje.
Brzojav Sewarda iz Londona, upućen Van Helsingu u Amsterdam
5. rujna.
Pacijentica se uvelike oporavila. Dobar apetit; spokojno spava; dobro raspoložena; vraća joj se boja.
Brzojav Sewarda iz Londona, upućen Van Helsingu u Amsterdam
6. rujna.
Užasna promjena nagore. Odmah dođite; ne gubite ni sata. Holmwoodu ne šaljem brzojav prije nego što se susretnem s vama.
10.
Pismo dr. Sewarda, upućeno Aithuru Hdmwoodu
6. Rujna
Dragi moj Art, moje današnje vijesti nisu baš dobre. Lucy se ovog jutra prilično pogoršalo stanje. No, ima od toga barem jedna korist; gđa Westenra prirodno se zabrinula oko Lucy, te je zatražila moj stručni savjetu svezi s njom.
Iskoristio sam tu priliku i rekao da mi moj stari učitelj, Van Helsing, veliki stručnjak, dolazi u posjet,te da ćemo on i ja zajednički brinuti o Lucy. Tako sad možemo dolaziti i odlaziti ne uzremiravajući je bez potrebe; jer šok bi za nju značio sigurnu smrt, a to bi pak moglo biti pogubno za Lucy, s obzirom na to u kakvu je stanju. Svi smo zatrpani poteškoćama, jadni moj stari prijatelju, ali s Božjom ćemo pomoći sretno proći kroz njih. Bude li potrebe, pisat ću ti, pa ako ti se ne javim, znat ćeš zasigurno da čekam novosti. I to nestrpljivo.
Uvijek Tvoj, JOHN SEWARD
Dnevnik dr. Sewarda
7. rujna.
Kad smo se Van Helsing i ja sastali u Liverpool Streetu, prvo me zapitao: – Jeste li išta rekli našem mladom prijatelju, njezinom draganu?
– Nisam – rekoh. – Čekao sam da se prvo sastanem s vama, kao što sam i napomenuo u brzojavu. Napisao sam mu pismo u kojemu spominjem tek da dolazite jer gđici Westenra nije baš dobro, te da ću mu se javiti bude li potrebe.
– Ispravno, prijatelju moj – reče – sasvim ispravno! Bolje da još ne zna; možda nikad neće ni saznati. Molim se za to. No, bude li potrebe, sve će doznati. I da vas upozorim, dobri moj prijatelju Johne. Vi imate posla s luđacima. Svi su ljudi ludi na neki način i koliko god se diskretno bavite svojim luđacima, budite isto tako diskretni kad imate posla s Božjim luđacima, s ostatkom svijeta. Vi ne pričate svojim luđacima što radite ni zašto to radite; ne govorite im o čemu razmišljate. Zato ćete sve svoje znanje čuvati u tajnosti, gdje može počivati, gdje može prikupljali istovrsno znanje i množiti se. Vi i ja čuvat ćemo ono što znamo ovdje i ovdje.
– Tu mi je dodirnuo srce i čelo, a zatim se i sam dotaknuo na isti način. – Zasad imam nešto na umu. Kasnije ću vam to reći.
– A zašto ne sad? – zapitah. – To bi moglo biti korisno; mogli bismo doći do nekakva zaključka.
Zaustavio se i pogledao me.
– John, prijatelju moj – reče – kad kukuruz izraste, još i prije nego što sazri, dok je mlijeko majke zemlje već u njemu, a sunce ga još nije obojilo svojim zlatom, vlastelin će uzeti jedan klas i otpuhnuti zelenu pljevu, pa će vam reći: "Gledaj! Dobar je kukuruz; bit će od njega dobra žetva kad bude vrijeme za to." – Nisam to mogao ni sa čime povezati, pa sam mu to i rekao. U znak odgovora uhvatio me za uho i raspoloženo ga povukao, kao što je nekoć davno običavao na svojim predavanjima, te rekao: – Dobar će vam vlastelin to reći onda kad bude siguran, ali ne prije toga. Ali nećete zateći tog dobrog vlastelina kako iskapa svoj zasađeni kukuruz da bi vidio raste li; to je za djecu koja se igraju vlastelinstva, a ne za one kojima je to životni posao. Shvaćate li sada, prijatelju John? Ja sam posijao svoj kukuruz i sada priroda radi na njemu kako bi niknuo; bude li uopće niknuo, ima neke šanse, a ja čekam da mu se počne debljati klas. Prekinuo je, jer bilo je očigledno da razumijem.
– Vi ste uvijek bili pažljivi student – nastavio je vrlo ozbiljnim glasom – i vaše su bilješke uvijek bile potpunije od ostalih. U to ste vrijeme bili tek student; sad ste stručnjak, i ja se nadam da vas ta dobra navika nije ostavila. Zapamtite, moj prijatelju, da je znanje jače od pamćenja, te da ne smijemo imati povjerenja u ono stoje slabije. Čak i ako niste zadržali tu dobru naviku, reći ću vam da bi ovaj slučaj naše drage gospođice mogao biti – pazite, kažem mogao biti – od takvog interesa za nas i druge, da mu sve drugo neće biti ni do koljena, kao što ljudi kažu. Zato sve pažljivo bilježite. Ništa nije nebitno. Savjetujem vam da stavite na papir čak i svoje sumnje i pretpostavke. Poslije će vam biti zanimljivo usporediti koliko ste točno nagađali. Učite iz grešaka, ne iz uspjeha!
Kad sam mu opisao Lucyne simptome – iste kao i prije, no beskrajno izraženije – vrlo se uozbiljio, no ništa nije rekao. Uzeo je sa sobom torbu u kojoj su se nalazili brojni instrumenti i lijekovi, "jezoviti alat našeg dobrotvornog obrta," kao što je jednom prilikom, najednom svom predavanju, nazvao liječničku opremu.
Kad smo uvedeni u kuću, dočekala nas gđa Westenra. Bila je zabrinuta, no ni približno onoliko kao što sam očekivao. Priroda je u jednome od svojih blagonaklonih raspoloženja naložila da čak i smrt mora imati neki protulijek za svoje strahote. Ovdje, u slučaju kad bi se svaki šok pokazao smrtonosnim, sve je uređeno tako da, iz ovog ili onog razloga, stvari koje nisu izravno vezane uz nju, pa čak i takva strahovita promjena u njezinoj kćeri kojoj je toliko privržena, kao da ne dopiru do nje. To je donekle nalik na onaj slučaj kad Majka Priroda stvara oko stranog tijela omotač od nekog neosjetljivog tkiva koje štiti od štetnih utjecaja ono što bi inače stradalo putem dodira. Ako je to urođena sebičnost, onda moramo razmisliti prije nego što osudimo nekoga zbog grijeha egoizma, jer za njegove bi uzroke mogli postojati dublji korijeni nego stoje to nama poznato.
Ja sam iskoristio svoje poznavanje ove faze duševne patologije te joj naložio da ne bude u društvu s Lucy i da ne razmišlja o njezinoj bolesti više nego stoje apsolutno nužno. Spremno je pristala na to, tako spremno da sam ponovno vidio u tome ruku Prirode koja se bori za njezin život. Van Helsing i ja uvedeni smo u Lucyru sobu. Ako sam bio šokiran vidjevši je jučer, danas sam bio užasnut. Bila je sablasno blijeda, poput krede; crvenilo kao da joj je iščeznulo čak i s usana i desni, a kosti lica izraženo su se isticale; disanje joj je bilo bolno za gledati i slušati. Lice Van Helsinga ukočilo se poput mramora, a obrve su mu se stale približavati jedna drugoj sve dok se umalo nisu dodirnuh iznad njegova nosa. Lucy je nepomično ležala i kao da nije imala snage čak ni progovoriti, tako da smo neko vrijeme svi ostali u tišini. Zatim me Van Helsing pozvao prstom i potiho smo izašli iz sobe. Čim smo zatvorili vrata, brzo je prešao hodnikom do sljedećih vrata, koja su bila otvorena. Zatim me brzo povukao unutra sa sobom zatvorivši vrata.
– Bože moj! – reče. – Ovo je užasno. Nema vremena za gubljenje. Umrijet će jednostavno od toga što nema dovoljno krvi da bi joj srce normalno radilo. Odmah joj treba dati transfuziju krvi. Hoćete li vi ili ja?
– Ja sam mlađi i jači, profesore. To moram biti ja.
– Onda se odmah spremite. Donijet ću svoju torbu. Spreman sam.
Sišao sam s njime u prizemlje. Dok smo hodali, netko je pokucao na ulazna vrata i Arthur je hitro ušao.
Pojurio je prema meni.
– Jack – prošaptao mi je uzbuđeno – toliko sam se zabrinuo. Pročitao sam tvoje pismo između redaka i pao u pravu agoniju. Tati je bolje, pa sam dojurio ovamo da sam vidim. Nije li ovaj gospodin dr. Van Helsing? Vrlo sam vam zahvalan, gospodine, što ste došli.
Kad ga je profesor po prvi put ošinuo pogledom, razljutio se zbog toga što nas prekida u ovakvo vrijeme; no zatim, kad je odmjerio njegovu mišićavu pojavu i zapazio snažnu mladu muževnost koja kao da je strujala iz njega, oči su mu zablistale.
– Gospodine, stigli ste na vrijeme – rekao mu je ozbiljnim glasom, bez oklijevanja, ispruživši mu ruku. – Vi ste odabranik naše drage gospođice. Njoj je loše, vrlo, vrlo loše. Ne, dijete moje, nemojte tako. – Jer Arthur je iznenadno problijedio i sjeo u stolicu, gotovo se onesvijestivši. – Morate joj pomoći. Vi možete učiniti za nju više nego bilo koji drugi živi čovjek, a vaša će hrabrost biti najbolja pomoć.
– Što mogu učiniti? – promuklo zapita Arthur. – Recite mi, i ja ću to učiniti. Moj život pripada njoj i dao bih za nju posljednju kap krvi iz svog tijela.
Profesor je imao izrazit smisao za humor i ja sam, poznavajući ga, prepoznao nešto od tog humora u njegovu odgovoru: – Mladi moj gospodine, ne tražim ja toliko mnogo, ne treba nam baš do posljednje kapi.
– Što da radim?
Oči su mu plamtjele, a raširene nozdrve podrhtavale od odlučnosti. Van Helsing ga pljesne po ramenu.
– Dođite! – reče. – Vi ste muškarac, a upravo nam muškarac i treba. Bolji ste od mene, bolji i od mog prijatelja Johna. – Arthur je djelovao smeteno, a profesor nastavi, ljubazno mu objašnjavajući: – Vašoj je gospođici loše, vrlo loše. Treba joj krv i ne dobije li krv, umrijet će. Moj prijatelj John i ja smo se posavjetovali; upravo smo se spremili obaviti transfuziju krvi, prebaciti krv iz punih žila jedne Osobe u prazne žile koje vape za krvlju. John je trebao dati svoju krv jer mlađi je i jači nego što sam ja... – na tom je mjestu Arthur prihvatio moju ruku i stegnuo je u tišini – ...ali kad ste već ovdje, bit ćete od veće koristi nego što smo mi, bili mladi ili stari, koji previše boravimo u misaonome svijetu. Živci nam nisu tako postojani, niti nam je krv tako krepka kao vaša!
Arthur se okrene prema njemu.
– Kad biste samo znali – reče – koliko bih rado umro za nju, razumjeli biste... Zastao je, dok mu je glas zapeo u grlu.
– Dobri mladiću! – reče Van Helsing. – U bliskoj budućnosti bit ćete sretni što ste učinili za onu koju volite sve što ste mogli. Sad dođite i budite tihi. Poljubit ćete je jednom prije nego što to bude gotovo, ali zatim morate ići, i to na moj znak. Nemojte reći gospodi ni riječi; znate kako s njome stoje stvari! Ne smijemo joj nanijeti šok; a sazna li išta o ovome, to bije šokiralo. Idemo!
Svi smo pošli gore u Lucynu sobu. Arthur je po uputi ostao vani. Lucy je okrenula glavu i pogledala nas, no ništa nije rekla. Nije spavala, no bila je previše slaba za takav napor. Govorile su nam njezine oči; to je bilo sve. Van Helsing je uzeo iz svoje torbe nekoliko stvari i položio ih na stolić izvan dohvata pogleda. Izmiješao je narkotik i rekao vedrim glasom, prišavši njezinu krevetu: – A sad, mala gospođice, evo vam lijeka. Popijte ga, kao dobro dijete. Eto, ja ću vas podići tako da ga lako progutate. Tako.
S uspjehom je načinila taj napor.
Zaprepastilo me koliko je dugo trajalo da droga počne djelovati. To je zapravo pokazivalo u kojoj je mjeri iscrpljena. Činilo mi se da je prošla čitava vječnost prije nego što je sneno počela treptati kapcima. No, naposljetku je narkotik pokazao svoju pravu snagu i zapala je u dubok san. Kad je profesor bio zadovoljan, pozvao je Arthura u sobu i naložio mu neka svuče kaput. Zatim je dodao: – Možete joj dati onaj jedan mali poljubac dok ja prinesem stol Prijatelju John, pomozi mi!
Na taj način nijedan od nas nije gledao dok se on nagnuo nad nju.
– Toliko je mlad i jak – reče Van Helsing, okrenuvši se prema meni – a krv mu je toliko čista daje ne trebamo pročišćavati.
Zatim je Van Helsing brzo, no s besprijekornom metodičnošću, izvršio operaciju. Kako je transfuzija protjecala, nešto nalik na život kao da se vratilo u obraze sirote Lucy i Arthuru je, kroz sve jače bljedilo, na licu zablistala radost. Nakon nekog vremena počeo sam se brinuti jer je gubitak krvi postajao primjetan na Arthuru, koliko god bio snažan čovjek. Iz toga sam shvatio kakvu je naporu bio izložen Lucyn organizam kad ju je tek djelomice oporavilo ono što je iscrpilo Arthura. Ali profesorovo lice bilo je okamenjeno i stajao je sa satom u ruci, bacajući pogled čas na pacijenticu, čas na Arthura. Mogao sam čuti otkucaje vlastita srca.
– Ne mičite se još jedan tren – rekao je naposljetku blagim glasom. – Dostaje. Vi se pobrinite za njega; ja ću zbrinuti nju.
Kad je sve bilo gotovo, vidio sam koliko je Arthur iscrpljen. Povezao sam mu ranu i uhvatio ga za ruku da ga odvedem, kad je Van Helsing progovorio ne osvrćući se; taj čovjek kao da ima oči na potiljku.
– Mislim da hrabri zaljubljenik zaslužuje još jedan poljubac, koji će uskoro dobiti.
Kako je sad priveo operaciju kraju, namjestio je pacijentici jastuk. Dok je to radio, uska crna baršunska vrpca koju je Lucy, kako se činilo, uvijek nosila oko grla, prikopčanu starom dijamantskom kopčom koju joj je poklonio zaručnik, pomaknula se malo naviše, na što se ukazao crveni biljeg na njezinu grlu. Arthur ga nije zamijetio, ali ja sam čuo duboko šištanje uvučena daha, što je jedan od načina na koje Van Helsing iskazuje osjećaje. U tom trenutku ništa nije rekao, već se okrenuo prema meni.
– A sad izvedite našeg hrabrog zaljubljenika, dajte mu da pije porto i neka malo prilegne. Onda mora ići kući i odmoriti se, mnogo spavali i mnogo jesti, kako bi ponovno prikupio ono stoje dao svojoj dragoj. Ne smije ostati ovdje. Samo trenutak! Vjerujem, gospodine, da vas vrlo zanima kakav je rezultat. Znajte onda da je operacija uspjela u svakome pogledu. Ovog ste joj puta spasili život, pa možete ići kući i odmorili se laka srca, jer učinjeno je sve što se moglo. Sve ću joj ispričati kad joj bude dobro; još će vas više voljeti zbog onoga što ste učinili.
Nakon što je Arthur otišao, vratio sam se u sobu. Lucy je mimo spavala, no disanje joj bijaše snažnije; vidio sam kako se pokrivač miče dok su joj se uzdizale grudi. Kraj uzglavlja je sjedio Van Helsing i netremice je promatrao. Baršunska vrpca ponovno je prekrivala crveni biljeg.
– Što kažete na onaj biljeg na njezinu grlu? – zapitao sam profesora šapatom.
– Što vi kažete na nj?
– Još ga nisam pregledao – odgovorio sam, te smjesta stao labaviti vrpcu. Točno iznad žile kucavice nalazila su se dva uboda, nevelika, no nezdrava izgleda. Nije bilo nikakva traga nekoj bolesti, no rubovi su bili bjeličasti i iskrzani, kao da ih je netko silovito trljao. Odmah mi je palo na um da bi ta rana, ili štogod to bilo, mogla predstavljati način na koji je izgubila svu onu silnu krv. Izbacio sam tu zamisao odmah iz uma jer tako nešto ne bi bilo moguće. Cijeli bi krevet bio zarumenjen od krvi koju je djevojka zacijelo izgubila, sudeći po tome koliko je bila blijeda prije transfuzije.
– Dakle? – zapita Van Helsing.
– Dakle – rekoh – ništa ja ne mogu reći na to. Profesor ustade.
– Večeras moram poći u Amsterdam – reče. – Trebam neke knjige i stvari odatle. Vi morate ostati ovdje čitave noći i ne smijete skrenuti pogled s nje.
– Da pozovem bolničarku da bude sa mnom? – zapitao sam.
– Mi smo najbolje bolničarke, vi i ja. Budite budni cijele noći. Neka se dobro najede i neka je ništa ne uznemiri. Cijele noći ne smijete zaspati. Kasnije možemo spavati, i vi i ja. Vratit ću se čim budem mogao. A onda možemo početi.
– Možemo početi? – rekoh. – Što za ime svijeta mislite time reći?
– Vidjet ćemo! – odgovorio mije požurivši van. Vratio se trenutak kasnije i provirio glavu kroz vrata te mi rekao, priprijetivši mi prstom: – Zapamtite, vi odgovarate za nju. Ostavite lije nasamo i dogodi se neko zlo, poslije više nećete imati lak počinak!
Pismo Mine Marker, upućeno Lucy Westenra Budimpešta,
24 kolovoza
Najdraža moja Lucy, znam da jedva čekaš da čuješ sve što se dogodilo otkako smo se rastale na željezničkom kolodvoru u Whitbyju. Dakle, draga moja, dobro sam doputovala u Huli, te uhvatila brod za Homburg, a odatle sam išla vlakom. Jedva da se prisjećam ičega od tog putovanja, osim što sam znala da idem k Jonathanu te da je najpametnije što više spavati, znajući da ga moram njegovati... Zatekla sam svog dragoga, ah, tako mršavog, blijedog i iscrpljenog. Sva je odlučnost nestala iz njegovih milih očiju, a s lica mu je iščeznula i ona pritajena dostojanstvenost o kojoj sam ti pričala. On je olupina samoga sebe i ne sjeća se ničega što mu se dogodilo tijekom dugog vremenskog razdoblja. U najmanju ruku želi da ja to vjerujem, i neću ga nikad pitati. Proživio je neki strahoviti šok i bojim se da bi se jadničak mogao silno uzrujati kad bi se pokušao prisjetiti toga. Sestra Agatha, koja je milo biće i rođena bolničarka, kaže mi daje buncao o jezovitim stvarima dok nije bio pri sebi. Htjela sam da mi kaže o čemu je riječ, no samo se prekrižila i rekla da nikad neće reći; da su buncanja bolesnih Božja tajna, te da bolničarka koja ih čuje u svome poslu mora poštovati ukazano joj povjerenje. Ona je draga, dobra duša i sljedećeg dana, kad je vidjela da sam zabrinuta, ponovno je načela tu temu i nakon što je rekla da nikad ne smije spomenuti o čemu je buncao moj jadni dragi, dodala je: "Mogu ti reći samo ovo, draga moja: nije riječ ni o čemu lošem što bi sam učinio, pa vi, kao njegova buduća žena, nemate nikakva razloga za zabrinutost. Nije vas zaboravio, niti pak je zaboravio što vam duguje. Njegov se strah odnosio na velike i užasne stvari, kojima se ne može baviti nijedan smrtnik." Valjda je ta draga žena pomislila kako sam možda ljubomorna da se moj jadni dragi zaljubio u neku drugu djevojku. Kakve li zamisli, da sam ja ljubomorna na Jonathana! Pa ipak, dušo moja, prišapnut ću ti daje kroz mene prošao srh radosti kad sam doznala da nijedna druga žena nije bila uzrokom nevolje. Sad sjedim uz njegovu postelju i mogu vidjeti njegovo lice dok spava. Budi se!...
Kad se probudio, zatražio je da mu dadem kaput, jer je htio izvaditi nešto iz džepa. Zamolila sam sestru Agathu i ona je donijela sve njegove stvari. Među njima sam ugledala i njegovu bilježnicu. Namjeravala sam gu zamoliti da mi je pokaže – jer tad sam znala da bih u njoj mogla naći neki ključ njegovih nedaća – no on mi je zacijelo pročitao tu želju u očima, jer poslao me k prozoru, rekavši da na trenutak želi biti potpuno sam. Zatim me pozvao natrag i kad sam došla, držao je ruku preko bilježnice te mi rekao vrlo dostojanstvenim glasom: – Wilhelmina – tad sam znala da je potpuno ozbiljan, jer nije me nazvao tim imenom još otkako me zaprosio – ti znaš, draga, što ja mislim o uzajamnom povjerenju između muža i žene: ne bi smjelo biti nikakve tajne, nikakvih skrivanja. Proživio sam veliki šok i kad pokušavam razmišljati o tome što se dogodilo, vrti mi se u glavi te ne znam je li sve to bilo stvarno ili je tek fantazija maloumnika. Znaš da sam imao upalu mozga, a to znači ludilo. Tajna se nalazi ovdje i ne želim je znati. Želim započeti svoj život ovdje, našim brakom. – Jer, dušo moja, odlučili smo se vjenčati čim se obave formalnosti. – Želiš li ti, Wilhelmina, podijeliti to moje neznanje? Evo ti knjige. Uzmi je i čuvaj je, pročitaj je ako hoćeš, ali mi nikad nemoj odati što je u njoj; osim, dakako, ako neka uzvišena dužnost bude od mene tražila da se vratim gorkim satima koji su ovdje zabilježeni, pa bili oni san ili java, zdrav razum ili ludilo.
Pao je iscrpljen u krevet, a ja sam mu stavila knjigu ispod jastuka i poljubila ga. Zamolila sam sestru Agathu da nagovori nadstojnicu neka nam dozvoli da se vjenčamo danas poslijepodne i sad čekam njezin odgovor... Došla je i rekla mi da su poslali po kapelana Anglikanske crkve. Vjenčat ćemo se otprilike za sat vremena, ili čim se Jonathan probudi...
Lucy, došao je i prošao taj trenutak. Osjećam se vrlo svečano, ali i vrlo, vrlo sretno. Jonathan se probudio nakon nešto više od sata i sve je bilo spremno; sjeo je u krevetu, podložen jastucima. Izrekao je svoje "da" čvrstim i snažnim glasom. Ja sam jedva progovorila; srce mi je bilo tako ispunjeno da me čak i ta riječ umalo ugušila. Drage su sestre bile vrlo ljubezne. Molim te, Bože, da nikad, nikad ne zaboravim ni njih ni ozbiljnu i slatku odgovornost koju sam preuzela na sebe. Moram ti spomenuti svoj svadbeni dar. Kad su me kapelan i sestre ostavile nasamo s mojim mužem – jao, Lucy, ovo je prvi put što sam napisala te riječi, "moj muž" – kad su me, dakle, ostavile nasamo s mojim mužem, uzela sam onu knjigu ispod’njegova jastuka i umotala je u bijeli papir te je svezala komadićem blijedoplave vrpce koju sam imala oko vrata, zapečatila čvor, a kao pečatnjak sam upotrijebila svoju prsten. Zatim sam je poljubila i pokazala je svom mužu te mu rekla da ću je ovako čuvati i da će nam to do kraja života biti opipljivi, vidljivi znak da možemo imati povjerenja jedno u drugo; da nikad neću otvoriti taj omot, osim kad bi to bilo za njegovo vlastito dobro, ili pak u korist neke ozbiljne dužnosti. Zatim me uhvatio za ruku i, jao, Lucy, bilo je to prvi put što je uhvatio ruku svoje supruge, i rekao mi da mu je to najdraža stvar na cijelome svijetu te da bi ponovno proživio svu svoju prošlost da je zadobije, kad bi to bilo potrebno. Taj je dragi jadničak zacijelo želio reći "dio prošlosti", ali još uvijek nema predodžbu o vremenu i ne bih se začudila kad bi u prvo vrijeme pobrkao ne samo mjesec, nego i godinu.
Dakle, dušo moja, što sam mogla reći? Mogla sam mu jedino reći da sam najsretnija žena na čitavome svijetu, damu nemam što pružiti osim sebe same, svog života i svog povjerenja te da uz sve to ide i moja ljubav i dužnost do kraja mog života. I, znaš, kad me poljubio i privukao k sebi svojim oslabjelim rukama, bilo je to poput nekog svečanog zavjeta medu nama...
Lucy, dušo, znaš li zašto ti sve to pričam? Nije to samo zato što je sve to meni tako drago, već zato što si mi oduvijek bila, i još si mi uvijek, vrlo draga. Imala sam tu povlasticu da ti budem prijateljica i vodič kad si izašla iz školskih klupa kako bi se pripremila za život. Želim da sad vidiš, i to očima vrlo sretne žene, kamo me dovela dužnost; tako da u svome braku i ti uzmogneš biti sretna koliko sam i ja. Draga moja, ugađaj Svevišnjemu i život ti može biti upravo onakav kakav ti se najavljuje – dug, osunčan dan, bez oštra vjetra, lišen zaboravljenih dužnosti, lišen nepovjerenja. Ne smijem ti poželjeti da bude lišen boli, jer to nikad ne može biti; ali nadam se da ćeš uvijek biti sretna kao što sam ja sada. Doviđenja, draga moja. Odmah ću ti poslati ovo pismo i možda ti vrlo brzo ponovno pisati. Sad moram prestati jer Jonathan se budi; moram biti na usluzi svome mužu!
Voli te zauvijek MINA HARKER
Pismo Lucy Westenra, upućeno Mini Harker Whitby,
30 kolovoza
Najdraža moja Mina!
Šaljem ti oceane ljubavi i milijune poljubaca i želim ti da uskoro budeš u svome domu sa svojim mužem. Kad bi barem uskoro mogla doći kući, da budete ovdje s nama. Snažni zrak brzo bi oporavio Jonathana; mene je sasvim oporavio. Jedem poput lava, puna sam života i dobro spavam. Bit će ti drago čuti da sam u potpunosti prestala hodati u snu. Mislim da se već tjedan dana nisam ni pomaknula iz kreveta, to jest kud navečer legnem u njega. Arthur kaže da se debljam. Usput rečeno, zaboravila sam ti reći da je Arthur ovdje.
Zajedno odlazimo u prekrasne šetnje i vožnje, jašemo, veslamo, igramo tenis i pecamo; a ja ga volim više no ikad. On mi govori da me voli više, ali sumnjam u to, jer na početku mi je rekao da me ne može voljeti više nego što me onda volio. Ali ovo su gluposti. Eno ga, doziva me. Zato bi ovo bilo sve zasad od tvoje LUCY
P. S. Pozdravlja te moja majka. Djeluje bolje, jadna mila žena.
P. P. S. Trebamo se vjenčati 28. rujna.
Dnevnik dr. Sewarda
20. kolovoza.
Slučaj Renfield postaje sve zanimljiviji. Sad se već toliko umirio da mu se’povremeno stišavaju strasti. Prvog tjedna nakon napadaja bio je neprekidno agresivan. Zatim se jedne noći, baš kad se podigao mjesec, smirio i stao mrmljati sam za sebe: "Sad mogu čekati; sad mogu čekati." Poslužitelj mi je to došao reći, pa sam odmah otrčao dolje kako bih ga pogledao. Još je uvijek bio u luđačkoj košulji u sobi obloženoj jastucima, no zažareni izgled nestao mu je s lica, a u očima mu se nalazilo nešto od one stare molećive, pa čak bih gotovo mogao reći i "gmizajuće" blagosti. Bio sam zadovoljan njegovim tadašnjim stanjem te sam naložio da ga oslobode. Poslužitelji su oklijevali, no naposljetku su bez prosvjeda izvršili moje želje. Bilo je sasvim neobično što je pacijent imao dovoljno smisla za humor da zamijeti njihovo nepovjerenje, jer sasvim mi se približio i rekao šaptom, neprestance ih kradomice pogledavajući: – Misle da bih vas mogao povrijediti! Zamislite to, ja da vas povrijedim! Budale!
Na neki mi je način umirilo osjećaje što me makar i ovaj jadni slaboumnik odvojio od ostalih; no ipak nisam slijedio njegove misli. Trebam li shvatiti da imam nešto zajedničko s njime, tako da mi na neki način stojimo zajedno; ili pak treba izvući od mene nešto toliko zapanjujuće da mu je potrebna moja dobrobit? Kasnije to moram ustanoviti. Večeras ne želi govoriti. Čak ni ponuda mačeta, pa čak ni odrasle mačke, ne dovodi ga u napast. Govori samo, "Mačke me uopće ne zanimaju. Sad imam više ciljeve i mogu čekati; mogu čekati." Nakon nekog sam ga vremena napustio. Poslužitelj mi kaže da je bio miran sve do zore. Tada je počeo bivati uznemiren, pa je nakon nekog vremena postao i agresivan, sve dok ga na kraju nije obuzela provala bijesa koja gaje tako iscrpila daje klonuo u svojevrsnu komu.
...Tri noći zaredom događa se ista stvar – agresivan je cijelog dana, miran od izlaska mjeseca do izlaska sunca. Kad bih barem mogao dokučiti razlog. Čini se da postoji neki utjecaj koji dolazi i prolazi. Sretne li pomisli! Večeras ćemo sukobiti naš zdrav razum njegovu poremećenom. Prije je pobjegao bez naše pomoći; večeras će pobjeći uz našu pomoć. Dat ćemo mu priliku, a lude li potrebno, nekoliko ljudi bit će spremno poći za njim...
23. kolovoza.
"Neočekivano se uvijek obistinjava." Kako li je Disraeli dobro poznavao život! Kad je naša ptičica zatekla otvoreni kavez, nije htjela odlepršati, tako da su sve naše promišljene pripreme bile uzaludne.
U svakom slučaju, dokazali smo jednu stvar – napadaji mirnog raspoloženja traju dosta dugo. Ubuduće ćemo svakodnevno moći na nekoliko sati popustiti njegove spone. Moćnome čuvaru sam dao tek nalog da ga zatvori u obloženu sobu, i to kad se smiri, pa sve do sat vremena prije zore. Tijelo te uboge spodobe uživat će u olakšanju, čak i ako mu um ne bude mogao sudjelovati u tome. Slušaj! Opet se dogodilo ono neočekivano! Zovu me; pacijent je još jednom pobjegao.
Kasnije.
Još jedna noćna pustolovina. Renfield je pritajeno čekao sve dok poslužitelj nije ušao u sobu kako bi je pregledao. Zatim je jurnuo pokraj njega i poletio niz hodnik. Javio sam poslužiteljima da pođu za njim. Ponovno je otišao na teren napuštene kuće. Zatekli smo ga na istome mjestu, pritisnuta uz vrata stare kapelice. Kad me ugledao, razbjesnio se. Da ga poslužitelji nisu na vrijeme zgrabili, pokušao bi me ubiti. Dok smo ga držali, dogodilo se nešto neobično. Odjednom je udvostručio svoje napore i zatim se podjednako naglo smirio. Nagonski sam se ogledao oko sebe, no ništa nisam vidio. Uhvatio sam pogled svog pacijenta i slijedio ga, no dok je zurio u nebo osvijetljeno mjesečinom, nisam mogao zapaziti ništa osim velikog šišmiša, koji je tiho i sablasno odlepršao prema zapadu. Šišmiši obično lete u krug i jurcaju amo-tamo, no ovaj kao da je išao potpuno ravno, kao da zna kamo se zaputio, ili pak ima neki svoj vlastiti naum. Pacijent se umirivao iz sekunde u sekundu.
– Ne trebate me vezati – rekao je naposljetku. – Ići ću mimo!
Vratili smo se u kuću bez poteškoća. Osjećam da ima nešto zlokobno u njegovoj smirenosti i neću zaboraviti ovu noć...
Dnevnik Lucy Westenra Hillingham,
24. kolovoza.
Moram, kao i Mina, zapisivati događaje. Onda možemo dugo razgovarati kad se konačno sretnemo. Pitam se kad će to biti. Da je barem ponovno sa mnom, jer osjećam se vrlo nesretnom.
Izgleda da sam prošle noći sanjala jednako kao u Whitbyju. Možda je stvar u promjeni zraka ili u tome što sam ponovno kod kuće. Ti su mi snovi mračni i grozni jer se ničega ne mogu prisjetiti; ali prepuna sam nekog nejasnog straha i osjećam se toliko slabom i iscrpljenom. Kad je Arthur došao na ručak, izgledao je sasvim rastuženo vidjevši me, a ja nisam imala snage za veselje. Pitam se da li bih noćas mogla spavati u majčinoj sobi. Ispričat ću se i pokušati je zamoliti.
25. kolovoza.
Još jedna loša noć. Izgleda da se majci nije svidio moj prijedlog. I sama ne djeluje baš previše dobro te se nesumnjivo boji da će me zabrinuti. Pokušala sam ostati budna i neko sam vrijeme uspjela u tome; no kad je sat odbio dvanaest, to me razbudilo, pa mora da sam bila utonula u san. Na prozoru se osjetilo nekakvo grebanje ili lepetanje, ali to mi nije smetalo i budući da se ničega više ne sjećam, zacijelo sam tada zaspala. Ponovno ružni snovi. Kad bih ih se barem mogla prisjetiti. Jutros sam strašno slaba. Lice mi je jezovito blijedo i boli me grlo. Sigurno mi nešto nije u redu s plućima, jer kao da nikad ne mogu uzeti dovoljno zraka. Pokušat ću se razvedriti kad dođe Arthur, jer znam da će inače biti žalostan kad me vidi u ovakvu stanju.
Pismo Arthura Holmwooda, upućeno dr. Sewardu Hotel Albemarle,
31. Kolovoza
Dragi moj Jack, htio bih da mi učiniš uslugu. Lucy je bolesna; zapravo, nema neku određenu bolest, ali grozno izgleda i svakim joj je danom sve gore. Zapitao sam je postoji li kakav razlog. Ne usuđujem se pitati njezinu majku jer bi u njezinom sadašnjem zdravstvenom stanju bilo kobno uznemiriti je glede njezine kćeri. Gđa.
Westenra povjerila mi se da joj je sudbina zapečaćena (bolest srca), iako jadna Lucy to još uvijek ne zna.
Siguran sam da neke zle misli opsjedaju moju dragu djevojku. Uznemirim se kad pomislim na nju; kad je pogledam, nešto me probode. Rekao sam joj da ću te zamoliti da je pregledaš i premda se isprva bunila – znam zašto, stari moj – naposljetku je pristala. Znam da će za tebe to biti bolan zadatak, stari prijatelju, ali to je za njezino dobro, i ne smijem oklijevati da te to zamolim, niti pak ti smiješ oklijevati. Dođi sutra u dva sata na ručak u Hillingham, tako da ne pobudimo sumnje u gđe Westenra, a nakon ručka Lucy će pronaći priliku da se nasamo nade s tobom. Ja ću svratiti na čaj i zajedno možemo otići. Obuzet sam brigama i htio bih se posavjetovati s tobom nasamo čim uzmognem, nakon stoje pregledaš.
Nemoj nas iznevjeriti! ARTHUR
Brzojav Arthura Holmwooda, upućen dr. Sewardu
1. Rujna
Pozvan sam da vidim svog oca, kojem je gore. Pisat ću. Piši mi opširno večernjom poštom za Ring. Brzojavi ako treba.
Pismo dr. Sewarda, upućeno Arthuru Holmwoodu
2. Rujna
Stari moj, glede zdravlja gđice Westenra, odmah ti želim reći da po mom mišljenju nema nikakva organskog poremećaja, niti pak bilo koje bolesti za koju znam. Istodobno, nikako nisam zadovoljan njezinim izgledom; drukčija je nego što je bila kad sam je posljednji put vidio. Dakako, moraš imati na umu da nisam imao sve uvjete za pregled koje bih poželio. I samo naše prijateljstvo uzrokuje male poteškoće koje ne može premostiti čak ni medicinska znanost ni uobičajeni postupci. Bit će najbolje da ti ispričam što se točno dogodilo, pa tebi prepuštam da izvedeš vlastite zaključke. Reći ću ti što sam poduzeo i što još predlažem. Zatekao sam gđicu Westenra u naizgled vedrom raspoloženju. Njezina je majka bila prisutna i za nekoliko sam trenutaka zaključio da ona radi sve što može kako bi zavarala majku i spriječila je da brine. Uopće ne sumnjam da ona naslućuje, čak i ako ne zna, koliko je potreban oprez. Ručali smo sami i dok smo se svi trudili biti vedri, u znak nagrade za naš trud doista smo izazvali nešto vedrine. Zatim je gđa Westenra otišla prileći, a Lucy je ostala sa mnom. Otišli smo u njezin budoar i ona je zadržala veselost sve dok nismo stigli tamo, jer susretali smo se s poslugom. No čim su se vrata zatvorila, krinka joj je spala s lica i ona je uz duboki uzdah utonula u stolicu i rukom sakrila oči. Kad sam vidio da je izgubila dobro raspoloženje, odmah sam iskoristio njezinu reakciju kako bih postavio dijagnozu.
– Ne mogu vam reći koliko mi se gadi govoriti o sebi – rekla je veoma ljupko. Podsjetio sam je daje liječnička tajnost sveta, no da si ti bolno zabrinut zbog nje. Odmah je shvatila što želim reći, te jednom riječju riješila tu stvar. – Recite Arthuru što god želite. Nije mi stalo do sebe, već samo do njega!
Dakle, sasvim sam slobodan.
Lako sam mogao vidjeti da je pomalo slabokrvna, no nisam vidio uobičajene znakove anemije. Slučajno sam moga provjeriti njezinu krv, jer kad je otvarala jedan prozor koji je zapinjao, popustio je jedan okov i ona si je na razbijenom staklu malčice porezala ruku. Bila je to sama po sebi prava sitnica, ali time mi se ukazala očigledna prilika i skupio sam nekoliko kapi krvi te ih analizirao. Analiza pokazuje na sasvim normalno stanje i, kako bih trebao zaključiti, krepko zdravlje. I po drugim tjelesnim pitanjima uvjerio sam se da nema razloga za zabrinutost; ali kako negdje mora postojati nekakav razlog, došao sam do zaključka da je zacijelo riječ o nečemu psihičkom. Žali se da povremeno ima poteškoća s disanjem, te da ima težak, letargičan san, popraćen snovima koji je zastrašuju, ali kojih se uopće ne može prisjetiti. Kaže da je kao dijete običavala hodati u snu te da joj se za boravka u Whitbyju ta navika vratila. Jednom je izašla noću i otišla na istočnu liticu gdje ju je pronašla gđica Murray; no uvjerava me da joj se u zadnje vrijeme ta navika nije vraćala. U nedoumici sam, pa sam učinio najbolju moguću stvar za koju znam – pisao sam svom starom prijatelju i učitelju, profesoru Van Helsingu iz Amsterdama, koji zna više o čudnovatim bolestima nego itko na svijetu. Zamolio sam ga da dođe ovamo. Budući da si mi rekao kako sve mora biti pod tvojim nadzorom, spomenuo sam mu tko si ti i u kakvoj si vezi s gđicom Westenra. To je, dragi moj prijatelju, u skladu s tvojim željama, jer bit ću ponosan i sretan mogu li učiniti išta za nju. Znam da bi Van Helsing učinio sve za mene, iz jednog osobnog razloga. Zbog toga, s kakvim god pristupom dođe, moramo prihvatiti njegove želje. Naizgled je hirovit čovjek, no to je zato što zna o čemu govori, i to bolje od ikoga drugog. Filozof je i metafizičar, te jedan od najprogresivnijih znanstvenika našeg doba, i po mom uvjerenju apsolutno je širokih pogleda. Uz sve to idu i željezni živci, ćud ledenog potoka, nepokolebljiva odlučnost, pribranost i tolerancija, oplemenjeni krepostima, te najiskrenije i najljubaznije srce koje kuca; sve to, dakle, tvori njegovu opremu za plemeniti posao koji obavlja za čovječanstvo 1 teoretski i praktičan rad, jer njegovi su nazori široki, kao i njegova sveobuhvatna naklonost ljudima. Navodim ti te činjenice kako bih ti objasnio zašto imam takvo povjerenje u njega. Zamolio sam ga da odmah dođe. Sutra ujutro ponovno ću vidjeti gđicu Westenra. Dogovoreno je da se nađemo u Trgovačkoj ulici, tako da ne uzrujam njezinu majku brzo ponovljenim posjetom.
Uvijek tvoj, JOHN SEWARD
Pismo Abrahama van Helsinga, liječnika opće prakse, doktora filozofije, doktora književnosti itd., upućeno dr. Sewardu
2. Rujna
Dobri moj prijatelju, čim sam primio Vaše pismo, krenuo sam na put k Vama. Sreća mi je sklona te odmah mogu krenuti, ne nanijevši štete nikome od ljudi koji imaju povjerenja u mene. Da mi sreća nije bila sklona, to bi bilo loše po one koji imaju povjerenja, jer ja dolazim na poziv svog prijatelja da pomognem onima koji su mu dragi. Recite svome prijatelju, kojem je potrebna moja pomoć i u čije ime zovete, da ste mu više pomogli onom prilikom kad ste iz moje rane onako brzo isisali otrov gangrene sa skalpela što ga je u pretjeranoj nervozi ispustio našdrugi prijatelj, nego bi bilo od koristi cijelo njegovo bogatstvo. Ali postoji i dodatno zadovoljstvo uz uslugu koju činim; dolazim k Vana. Rezervirajte mi, dakle, sobu u Great Eastern Hotelu, tako da budempri ruci, i molim Vas da uredite stvari tako da možemo vidjeti mladu damu sutra, i to ne prekasno, jer moguće jedaću semorati vratiti ovamo sutra navečer. Ali bude li trebalo, doći ću opet za tri dana i ostati dulje ako moram. Doviđenja dotad, prijatelju moj Johne.
VAN HELSING
Pismo dr. Sewarda, upućeno plem. Arthuru Holmvtoodu
3. Rujna
Dragi moj Art, Van Helsing je došao i otišao. Došao je sa mnom u Hillingham gdje smo ustanovili da je, Lucynim umijećem, njezina majka ručala izvan kuće, tako da smo bili nasamo s njom. Van Helsing je vrlo pomno pregledao pacijenticu. Poslat će mi izvještaj i ja ću te posavjetovati, jer ja, dakako, nisam bio prisutan pregledu. Bojim se da se uveliko zabrinuo, ali kaže da mora razmisliti. Kad sam mu spomenuo naše prijateljstvo te kako imaš povjerenja u mene, rekao je: – Morate mu reći sve što mislite. Recite mu i što ja mislim, možete li to naslutiti, ako želite. Ne, ne šalim se. Ovo nije nikakva šala, već pitanje života i smrti, možda i više od toga.
Pitao sam ga što time misli reći, jer bio je vrlo ozbiljan. To je bilo kad smo se vratili u grad i on je ispijao šalicu čaja prije svog povratka u Amsterdam. Nije mi htio dati više nikakav ključ. Ne smiješ se ljutiti na mene, Art, jer njegova je suzdržanost znak da mu mozak radi za njezino dobro. Budi siguran da će se sasvim jasno izraziti kad za to dođe vrijeme. Zato sam mu rekao da ću jednostavno napisati izvještaj o našem posjetu, kao da pišem slikoviti dopis za Daily Telegraph. On kao da to nije ni čuo, već je napomenuo kako u Londonu više nema toliko code u zraku kao u vrijeme njegova studiranja. Sutra bih trebao dobiti njegov izvještaj, bude li ga ikako mogao napisati. U svakom slučaju, trebao bi mi napisati pismo.
No, sad nešto o posjetu. Lucy je bila vedrija nego onog dana kad sam je prvi put posjetio, i u svakom je slučaju izgledala bolje. Bila je vrlo druga prema profesoru (kakva je, uostalom, i uvijek), te ga je pokušavala navesti da se opusti, iako sam mogao vidjeti da jadna djevojka ima pritom velikih poteškoća. Vjerujem da je i Van Helsing to opazio, jer vidio sam mu pod čupavim obrvama brzi pogled koji mi je odavna poznat.
Zatim je počeo čavrljati o svim mogućim stvarima osim o nama i bolestima, i to tako vješto da sam vidio kako u sirote Lucy himba veselosti prelazi u stvarnost. Zatim je, bez ikakve primjetne promjene teme, vješto naveo razgovor na svoj posjet, te rekao blagim glasom: – Draga moja mlada gospođice, imam ovo veliko zadovoljstvo zato što ste vrlo voljeni. Velika je to ljubav, draga moja, čak i ako postoji nešto što ja ne vidim. Kažu mi da ste klonuli duhom i da ste blijedi poput krpe. Takvima kažem: "Štogod!" – Tu je pucnuo prstima u mom smjeru, te nastavio: – Ali vi i ja ćemo im pokazati kako su u krivu. Kako može ovaj tu – pokazao me prstom uz isti pogled i gestu kao kad me jednom pokazao svojoj grupi studenata tijekom, ili bolje rečeno nakon jedne posebne prilike na koju me nikad ne zaboravi podsjetiti – znati nešto o mladim damama? On ima svoje gospođe s kojima se igra, te ih vraća u sreću, ljudima koji ih vole. Velik je to posao, a nosi sa sobom i nagrade što možemo podariti takvu sreću. Ali mlade dame! On nema ni supruge ni kćeri, a mladi se ne povjeravaju mladima, već starima, kao što sam ja, koji su upoznali silne tuge i njihove razloge. Zato ćemo ga, draga moja, poslati neka popuši cigaretu u vrtu, dok vi i ja popričamo nasamo. – Shvatio sam poruku i otišao u šetnju, da bi se nakon nekog vremena profesor ukazao na prozoru i pozvao me unutra. Djelovao je ozbiljno i rekao: – Pažljivo sam je pregledao, ali nema nikakva organskog uzroka. Slažem se s vama daje izgubljeno mnogo krvi; krvi je bilo, ali sad je nema. Ali ona ni u kom slučaju nije anemična. Zamolio sam je da mi pošalje svoju služavku kako bih joj postavio pokoje pitanje, tako da ni slučajno ništa ne propustim. Dobro znam što će reći. A ipak postoji uzrok; uvijek za sve postoji neki uzrok. Moram se vratiti kući i razmisliti. Morate mi svakog dana poslati brzojav; pokaže li se razlog za to, doći ću opet. Ta bolest, jer kad sve nije u redu, to je onda bolest, zanima me, a ta dražesna mlada djevojka, i ona me zanima. Ona me očarava, pa ne dođem li zbog vas ili bolesti, doći ću zbog nje. Kao što sam ti rekao, nije htio reći ni riječi više od toga, čak ni kad smo bili sami. I tako sada, Art, znaš sve što i ja. Budno ću motriti. Nadam se da se tvoj jadni otac oporavlja. Zacijelo ti je strahovito teško, dragi moj stari prijatelju, što si u ovakvu položaju, između dvoje ljudi koji su ti toliko dragi. Znam koliku dužnost osjećaš prema svome ocu i u pravu si što se držiš toga. No, zatreba li, javit ću ti da odmah dođeš k Lucy; zato ne brini previše osim ako ti štogod javim.
Dnevnik dr. Sewarda
4. rujna.
Moj pacijent-zoofag i dalje pobuđuje naše zanimanje.
Imao je samo jedan napadaj, i to jučer u neuobičajeno vrijeme. Baš prije nego što je odbilo podne, počeo je postajati nemiran. Poslužitelj je poznavao te simptome te je odmah pozvao pomoć. Srećom, ljudi su došli trkom, i stigli smo upravo na vrijeme, jer kad je odbio zadnji udarac, postao je toliko agresivan da smo trebali uložiti svu snagu kako bismo ga svladali. No, za oko pet minuta počeo se sve više smirivati, te je naposljetku zapao u nekakvu melankoliju, a u takvom je stanju ostao sve do sada. Poslužitelj mi kaže da su njegovi krikovi dok je bio obuzet doista bili jezoviti. Kad sam pristigao, imao sam pune ruke posla da smirim neke drage pacijente koji su ga se preplašili. Uistinu mogu shvatiti taj učinak, jer zvukovi su uznemirili čak i mene, iako sam bio nešto dalje. Sad je već prošao ručak, a moj pacijent zasad sjedi u kutu i turobno razmišlja, s tupim, snuždenim, ojađenim izrazom na licu, koji više upućuje na nešto negoli što izravno pokazuje. Ne mogu to sasvim shvatiti.
Kasnije.
Još jedna promjena u mog pacijenta. Obišao sam ga u pet sati i zatekao naizgled sretna i zadovoljna, kao što je i prije bio. Lovio je muhe i jeo ih, te vodio zapisnik o svome lovu noktom urezujući zareze na rubu vrata, između rubova jastuka kojima je soba obložena. Kad me ugledao, prišao mi je i ispričao se zbog svog slabog ponašanja, te me vrlo ponizno i ulizivački zamolio da ga ponovno odvedem u njegovu sobu i vratim mu bilježnicu. Pomislio sam kako će biti dobro da mu udovoljim, te se opet nalazi u svojoj sobi, kraj otvorena prozora. Šećer za svoj čaj rasprostro je na prozorsku dasku, te žanje poveliku žetvu muha. Sad ih ne jede, već ih sprema u kutiju, kao nekad, i već pretražuje kutove svoje sobe ne bi li pronašao pauka. Pokušao sam ga navesti na razgovor o zadnjih nekoliko dana, jer bilo kakav ključ za njegove misli bio bi mi od goleme koristi; no nije se dao namamiti. Trenutak-dva djelovao je vrlo tužno, a zatim je progovorio odsutnim glasom, kao da više govori za sebe nego meni: – Sve je svršeno! Sve je svršeno! Napustio me. Sad više nema nade za mene osim ako to sam učinim! Zatim se iznenadno i odlučno okrenuo prema meni te rekao: – Doktore, hoćete li biti toliko ljubezni prema meni da mi dadete malo više šećera? Mislim da bi mi dobro Činio.
– A muhe? – rekoh.
– Da! I muhe ga vole, a ja volim muhe; dakle, i ja ga volim.
I još ima tako neukih ljudi da smatraju kako slaboumnici ne znaju raspravljati. Pribavio sam mu dvostruku količinu šećera i kad sam ga napuštao. bio je, po mom mišljenju, najsretniji čovjek na svijetu. Kud bih barem mogao shvatiti njegov um.
Ponoć.
Još jedna promjena u njega. Pošao sam posjetiti gđicu Westenra, koju sam zatekao u mnogo boljem stanju, i baš sam se vraćao te zastao kod naših ulaznih vrata i zagledao se u suton, kad sam ga ponovno začuo kako viče. Budući da mu se soba nalazi s ove strane zgrade, čuo sam ga bolje nego ujutro. Bio je pravi šok za mene kad sam skrenuo misli s prekrasnog, sumagličastog prizora zalaska sunca nad Londonom, prepunog jarkih svjetala i sjenki, te svih onih čarobnih nijansi koje prekrivaju čak i ružne oblake i nečistu vodu, pa kad sam spoznao koliko je moja hladna kamena zgrada mračna i turobna, prepuna žive bijede te koliko mi je pusto srce koje sve to mora trpjeti. Stigao sam do njega upravo kad je sunce zalazilo te ugledao kroz njegov prozor kako crveni krug tone. Kako je sunce silazilo, njega je sve više i više napuštala mahnitost. U trenutku kad je sasvim zašlo, on je skliznuo iz ruku koje su ga pridržavale i poput nepokretne mase stropoštao se na pod. No, čudesno je kakvu intelektualnu moć oporavka imaju slaboumnici, jer za nekoliko je minuta sasvim mimo ustao i ogledao se oko sebe. Dao sam poslužiteljima znak neka ga puste, jer htio sam vidjeti što će učiniti. Uputio se ravno prema prozoru i rakom otro šećerne mrvice; zatim je uzeo svoju kutiju u kojoj čuva muhe i ispraznio je kroz prozor te je odbacio od sebe. Potom je zatvorio prozor, prošao sobom i sjeo na svoj krevet. Sve me to iznenadilo.
– Nećete li više držati muhe? – zapitao sam ga.
– Neću – reče. – Već mi je zlo od tog smeća!
Doista je iznimno zanimljiv predmet proučavanja. Kad bih barem mogao baciti pogled u njegov um, ili pak nazrijeti razlog njegovih iznenadnih strasti. No, dosta; ipak bi mogao postojati ključ za to, kad bismo ustanovili zašto su mu danas napadaji došli točno u podne i za vrijeme zalaska sunca. Može li biti da sunce u određena razdoblja ima zloćudan utjecaj na neke određene osobe, kao što ih ponekad na neke drage ljude ima mjesec? Vidjet ćemo.
Brzojav Sewarda iz Londona, upućen Van Helsingu u Amsterdam
4. rujna.
Pacijentici danas još bolje.
Brzojav Sewarda iz Londona, upućen Van Helsingu u Amsterdam
5. rujna.
Pacijentica se uvelike oporavila. Dobar apetit; spokojno spava; dobro raspoložena; vraća joj se boja.
Brzojav Sewarda iz Londona, upućen Van Helsingu u Amsterdam
6. rujna.
Užasna promjena nagore. Odmah dođite; ne gubite ni sata. Holmwoodu ne šaljem brzojav prije nego što se susretnem s vama.
10.
Pismo dr. Sewarda, upućeno Aithuru Hdmwoodu
6. Rujna
Dragi moj Art, moje današnje vijesti nisu baš dobre. Lucy se ovog jutra prilično pogoršalo stanje. No, ima od toga barem jedna korist; gđa Westenra prirodno se zabrinula oko Lucy, te je zatražila moj stručni savjetu svezi s njom.
Iskoristio sam tu priliku i rekao da mi moj stari učitelj, Van Helsing, veliki stručnjak, dolazi u posjet,te da ćemo on i ja zajednički brinuti o Lucy. Tako sad možemo dolaziti i odlaziti ne uzremiravajući je bez potrebe; jer šok bi za nju značio sigurnu smrt, a to bi pak moglo biti pogubno za Lucy, s obzirom na to u kakvu je stanju. Svi smo zatrpani poteškoćama, jadni moj stari prijatelju, ali s Božjom ćemo pomoći sretno proći kroz njih. Bude li potrebe, pisat ću ti, pa ako ti se ne javim, znat ćeš zasigurno da čekam novosti. I to nestrpljivo.
Uvijek Tvoj, JOHN SEWARD
Dnevnik dr. Sewarda
7. rujna.
Kad smo se Van Helsing i ja sastali u Liverpool Streetu, prvo me zapitao: – Jeste li išta rekli našem mladom prijatelju, njezinom draganu?
– Nisam – rekoh. – Čekao sam da se prvo sastanem s vama, kao što sam i napomenuo u brzojavu. Napisao sam mu pismo u kojemu spominjem tek da dolazite jer gđici Westenra nije baš dobro, te da ću mu se javiti bude li potrebe.
– Ispravno, prijatelju moj – reče – sasvim ispravno! Bolje da još ne zna; možda nikad neće ni saznati. Molim se za to. No, bude li potrebe, sve će doznati. I da vas upozorim, dobri moj prijatelju Johne. Vi imate posla s luđacima. Svi su ljudi ludi na neki način i koliko god se diskretno bavite svojim luđacima, budite isto tako diskretni kad imate posla s Božjim luđacima, s ostatkom svijeta. Vi ne pričate svojim luđacima što radite ni zašto to radite; ne govorite im o čemu razmišljate. Zato ćete sve svoje znanje čuvati u tajnosti, gdje može počivati, gdje može prikupljali istovrsno znanje i množiti se. Vi i ja čuvat ćemo ono što znamo ovdje i ovdje.
– Tu mi je dodirnuo srce i čelo, a zatim se i sam dotaknuo na isti način. – Zasad imam nešto na umu. Kasnije ću vam to reći.
– A zašto ne sad? – zapitah. – To bi moglo biti korisno; mogli bismo doći do nekakva zaključka.
Zaustavio se i pogledao me.
– John, prijatelju moj – reče – kad kukuruz izraste, još i prije nego što sazri, dok je mlijeko majke zemlje već u njemu, a sunce ga još nije obojilo svojim zlatom, vlastelin će uzeti jedan klas i otpuhnuti zelenu pljevu, pa će vam reći: "Gledaj! Dobar je kukuruz; bit će od njega dobra žetva kad bude vrijeme za to." – Nisam to mogao ni sa čime povezati, pa sam mu to i rekao. U znak odgovora uhvatio me za uho i raspoloženo ga povukao, kao što je nekoć davno običavao na svojim predavanjima, te rekao: – Dobar će vam vlastelin to reći onda kad bude siguran, ali ne prije toga. Ali nećete zateći tog dobrog vlastelina kako iskapa svoj zasađeni kukuruz da bi vidio raste li; to je za djecu koja se igraju vlastelinstva, a ne za one kojima je to životni posao. Shvaćate li sada, prijatelju John? Ja sam posijao svoj kukuruz i sada priroda radi na njemu kako bi niknuo; bude li uopće niknuo, ima neke šanse, a ja čekam da mu se počne debljati klas. Prekinuo je, jer bilo je očigledno da razumijem.
– Vi ste uvijek bili pažljivi student – nastavio je vrlo ozbiljnim glasom – i vaše su bilješke uvijek bile potpunije od ostalih. U to ste vrijeme bili tek student; sad ste stručnjak, i ja se nadam da vas ta dobra navika nije ostavila. Zapamtite, moj prijatelju, da je znanje jače od pamćenja, te da ne smijemo imati povjerenja u ono stoje slabije. Čak i ako niste zadržali tu dobru naviku, reći ću vam da bi ovaj slučaj naše drage gospođice mogao biti – pazite, kažem mogao biti – od takvog interesa za nas i druge, da mu sve drugo neće biti ni do koljena, kao što ljudi kažu. Zato sve pažljivo bilježite. Ništa nije nebitno. Savjetujem vam da stavite na papir čak i svoje sumnje i pretpostavke. Poslije će vam biti zanimljivo usporediti koliko ste točno nagađali. Učite iz grešaka, ne iz uspjeha!
Kad sam mu opisao Lucyne simptome – iste kao i prije, no beskrajno izraženije – vrlo se uozbiljio, no ništa nije rekao. Uzeo je sa sobom torbu u kojoj su se nalazili brojni instrumenti i lijekovi, "jezoviti alat našeg dobrotvornog obrta," kao što je jednom prilikom, najednom svom predavanju, nazvao liječničku opremu.
Kad smo uvedeni u kuću, dočekala nas gđa Westenra. Bila je zabrinuta, no ni približno onoliko kao što sam očekivao. Priroda je u jednome od svojih blagonaklonih raspoloženja naložila da čak i smrt mora imati neki protulijek za svoje strahote. Ovdje, u slučaju kad bi se svaki šok pokazao smrtonosnim, sve je uređeno tako da, iz ovog ili onog razloga, stvari koje nisu izravno vezane uz nju, pa čak i takva strahovita promjena u njezinoj kćeri kojoj je toliko privržena, kao da ne dopiru do nje. To je donekle nalik na onaj slučaj kad Majka Priroda stvara oko stranog tijela omotač od nekog neosjetljivog tkiva koje štiti od štetnih utjecaja ono što bi inače stradalo putem dodira. Ako je to urođena sebičnost, onda moramo razmisliti prije nego što osudimo nekoga zbog grijeha egoizma, jer za njegove bi uzroke mogli postojati dublji korijeni nego stoje to nama poznato.
Ja sam iskoristio svoje poznavanje ove faze duševne patologije te joj naložio da ne bude u društvu s Lucy i da ne razmišlja o njezinoj bolesti više nego stoje apsolutno nužno. Spremno je pristala na to, tako spremno da sam ponovno vidio u tome ruku Prirode koja se bori za njezin život. Van Helsing i ja uvedeni smo u Lucyru sobu. Ako sam bio šokiran vidjevši je jučer, danas sam bio užasnut. Bila je sablasno blijeda, poput krede; crvenilo kao da joj je iščeznulo čak i s usana i desni, a kosti lica izraženo su se isticale; disanje joj je bilo bolno za gledati i slušati. Lice Van Helsinga ukočilo se poput mramora, a obrve su mu se stale približavati jedna drugoj sve dok se umalo nisu dodirnuh iznad njegova nosa. Lucy je nepomično ležala i kao da nije imala snage čak ni progovoriti, tako da smo neko vrijeme svi ostali u tišini. Zatim me Van Helsing pozvao prstom i potiho smo izašli iz sobe. Čim smo zatvorili vrata, brzo je prešao hodnikom do sljedećih vrata, koja su bila otvorena. Zatim me brzo povukao unutra sa sobom zatvorivši vrata.
– Bože moj! – reče. – Ovo je užasno. Nema vremena za gubljenje. Umrijet će jednostavno od toga što nema dovoljno krvi da bi joj srce normalno radilo. Odmah joj treba dati transfuziju krvi. Hoćete li vi ili ja?
– Ja sam mlađi i jači, profesore. To moram biti ja.
– Onda se odmah spremite. Donijet ću svoju torbu. Spreman sam.
Sišao sam s njime u prizemlje. Dok smo hodali, netko je pokucao na ulazna vrata i Arthur je hitro ušao.
Pojurio je prema meni.
– Jack – prošaptao mi je uzbuđeno – toliko sam se zabrinuo. Pročitao sam tvoje pismo između redaka i pao u pravu agoniju. Tati je bolje, pa sam dojurio ovamo da sam vidim. Nije li ovaj gospodin dr. Van Helsing? Vrlo sam vam zahvalan, gospodine, što ste došli.
Kad ga je profesor po prvi put ošinuo pogledom, razljutio se zbog toga što nas prekida u ovakvo vrijeme; no zatim, kad je odmjerio njegovu mišićavu pojavu i zapazio snažnu mladu muževnost koja kao da je strujala iz njega, oči su mu zablistale.
– Gospodine, stigli ste na vrijeme – rekao mu je ozbiljnim glasom, bez oklijevanja, ispruživši mu ruku. – Vi ste odabranik naše drage gospođice. Njoj je loše, vrlo, vrlo loše. Ne, dijete moje, nemojte tako. – Jer Arthur je iznenadno problijedio i sjeo u stolicu, gotovo se onesvijestivši. – Morate joj pomoći. Vi možete učiniti za nju više nego bilo koji drugi živi čovjek, a vaša će hrabrost biti najbolja pomoć.
– Što mogu učiniti? – promuklo zapita Arthur. – Recite mi, i ja ću to učiniti. Moj život pripada njoj i dao bih za nju posljednju kap krvi iz svog tijela.
Profesor je imao izrazit smisao za humor i ja sam, poznavajući ga, prepoznao nešto od tog humora u njegovu odgovoru: – Mladi moj gospodine, ne tražim ja toliko mnogo, ne treba nam baš do posljednje kapi.
– Što da radim?
Oči su mu plamtjele, a raširene nozdrve podrhtavale od odlučnosti. Van Helsing ga pljesne po ramenu.
– Dođite! – reče. – Vi ste muškarac, a upravo nam muškarac i treba. Bolji ste od mene, bolji i od mog prijatelja Johna. – Arthur je djelovao smeteno, a profesor nastavi, ljubazno mu objašnjavajući: – Vašoj je gospođici loše, vrlo loše. Treba joj krv i ne dobije li krv, umrijet će. Moj prijatelj John i ja smo se posavjetovali; upravo smo se spremili obaviti transfuziju krvi, prebaciti krv iz punih žila jedne Osobe u prazne žile koje vape za krvlju. John je trebao dati svoju krv jer mlađi je i jači nego što sam ja... – na tom je mjestu Arthur prihvatio moju ruku i stegnuo je u tišini – ...ali kad ste već ovdje, bit ćete od veće koristi nego što smo mi, bili mladi ili stari, koji previše boravimo u misaonome svijetu. Živci nam nisu tako postojani, niti nam je krv tako krepka kao vaša!
Arthur se okrene prema njemu.
– Kad biste samo znali – reče – koliko bih rado umro za nju, razumjeli biste... Zastao je, dok mu je glas zapeo u grlu.
– Dobri mladiću! – reče Van Helsing. – U bliskoj budućnosti bit ćete sretni što ste učinili za onu koju volite sve što ste mogli. Sad dođite i budite tihi. Poljubit ćete je jednom prije nego što to bude gotovo, ali zatim morate ići, i to na moj znak. Nemojte reći gospodi ni riječi; znate kako s njome stoje stvari! Ne smijemo joj nanijeti šok; a sazna li išta o ovome, to bije šokiralo. Idemo!
Svi smo pošli gore u Lucynu sobu. Arthur je po uputi ostao vani. Lucy je okrenula glavu i pogledala nas, no ništa nije rekla. Nije spavala, no bila je previše slaba za takav napor. Govorile su nam njezine oči; to je bilo sve. Van Helsing je uzeo iz svoje torbe nekoliko stvari i položio ih na stolić izvan dohvata pogleda. Izmiješao je narkotik i rekao vedrim glasom, prišavši njezinu krevetu: – A sad, mala gospođice, evo vam lijeka. Popijte ga, kao dobro dijete. Eto, ja ću vas podići tako da ga lako progutate. Tako.
S uspjehom je načinila taj napor.
Zaprepastilo me koliko je dugo trajalo da droga počne djelovati. To je zapravo pokazivalo u kojoj je mjeri iscrpljena. Činilo mi se da je prošla čitava vječnost prije nego što je sneno počela treptati kapcima. No, naposljetku je narkotik pokazao svoju pravu snagu i zapala je u dubok san. Kad je profesor bio zadovoljan, pozvao je Arthura u sobu i naložio mu neka svuče kaput. Zatim je dodao: – Možete joj dati onaj jedan mali poljubac dok ja prinesem stol Prijatelju John, pomozi mi!
Na taj način nijedan od nas nije gledao dok se on nagnuo nad nju.
– Toliko je mlad i jak – reče Van Helsing, okrenuvši se prema meni – a krv mu je toliko čista daje ne trebamo pročišćavati.
Zatim je Van Helsing brzo, no s besprijekornom metodičnošću, izvršio operaciju. Kako je transfuzija protjecala, nešto nalik na život kao da se vratilo u obraze sirote Lucy i Arthuru je, kroz sve jače bljedilo, na licu zablistala radost. Nakon nekog vremena počeo sam se brinuti jer je gubitak krvi postajao primjetan na Arthuru, koliko god bio snažan čovjek. Iz toga sam shvatio kakvu je naporu bio izložen Lucyn organizam kad ju je tek djelomice oporavilo ono što je iscrpilo Arthura. Ali profesorovo lice bilo je okamenjeno i stajao je sa satom u ruci, bacajući pogled čas na pacijenticu, čas na Arthura. Mogao sam čuti otkucaje vlastita srca.
– Ne mičite se još jedan tren – rekao je naposljetku blagim glasom. – Dostaje. Vi se pobrinite za njega; ja ću zbrinuti nju.
Kad je sve bilo gotovo, vidio sam koliko je Arthur iscrpljen. Povezao sam mu ranu i uhvatio ga za ruku da ga odvedem, kad je Van Helsing progovorio ne osvrćući se; taj čovjek kao da ima oči na potiljku.
– Mislim da hrabri zaljubljenik zaslužuje još jedan poljubac, koji će uskoro dobiti.
Kako je sad priveo operaciju kraju, namjestio je pacijentici jastuk. Dok je to radio, uska crna baršunska vrpca koju je Lucy, kako se činilo, uvijek nosila oko grla, prikopčanu starom dijamantskom kopčom koju joj je poklonio zaručnik, pomaknula se malo naviše, na što se ukazao crveni biljeg na njezinu grlu. Arthur ga nije zamijetio, ali ja sam čuo duboko šištanje uvučena daha, što je jedan od načina na koje Van Helsing iskazuje osjećaje. U tom trenutku ništa nije rekao, već se okrenuo prema meni.
– A sad izvedite našeg hrabrog zaljubljenika, dajte mu da pije porto i neka malo prilegne. Onda mora ići kući i odmoriti se, mnogo spavali i mnogo jesti, kako bi ponovno prikupio ono stoje dao svojoj dragoj. Ne smije ostati ovdje. Samo trenutak! Vjerujem, gospodine, da vas vrlo zanima kakav je rezultat. Znajte onda da je operacija uspjela u svakome pogledu. Ovog ste joj puta spasili život, pa možete ići kući i odmorili se laka srca, jer učinjeno je sve što se moglo. Sve ću joj ispričati kad joj bude dobro; još će vas više voljeti zbog onoga što ste učinili.
Nakon što je Arthur otišao, vratio sam se u sobu. Lucy je mimo spavala, no disanje joj bijaše snažnije; vidio sam kako se pokrivač miče dok su joj se uzdizale grudi. Kraj uzglavlja je sjedio Van Helsing i netremice je promatrao. Baršunska vrpca ponovno je prekrivala crveni biljeg.
– Što kažete na onaj biljeg na njezinu grlu? – zapitao sam profesora šapatom.
– Što vi kažete na nj?
– Još ga nisam pregledao – odgovorio sam, te smjesta stao labaviti vrpcu. Točno iznad žile kucavice nalazila su se dva uboda, nevelika, no nezdrava izgleda. Nije bilo nikakva traga nekoj bolesti, no rubovi su bili bjeličasti i iskrzani, kao da ih je netko silovito trljao. Odmah mi je palo na um da bi ta rana, ili štogod to bilo, mogla predstavljati način na koji je izgubila svu onu silnu krv. Izbacio sam tu zamisao odmah iz uma jer tako nešto ne bi bilo moguće. Cijeli bi krevet bio zarumenjen od krvi koju je djevojka zacijelo izgubila, sudeći po tome koliko je bila blijeda prije transfuzije.
– Dakle? – zapita Van Helsing.
– Dakle – rekoh – ništa ja ne mogu reći na to. Profesor ustade.
– Večeras moram poći u Amsterdam – reče. – Trebam neke knjige i stvari odatle. Vi morate ostati ovdje čitave noći i ne smijete skrenuti pogled s nje.
– Da pozovem bolničarku da bude sa mnom? – zapitao sam.
– Mi smo najbolje bolničarke, vi i ja. Budite budni cijele noći. Neka se dobro najede i neka je ništa ne uznemiri. Cijele noći ne smijete zaspati. Kasnije možemo spavati, i vi i ja. Vratit ću se čim budem mogao. A onda možemo početi.
– Možemo početi? – rekoh. – Što za ime svijeta mislite time reći?
– Vidjet ćemo! – odgovorio mije požurivši van. Vratio se trenutak kasnije i provirio glavu kroz vrata te mi rekao, priprijetivši mi prstom: – Zapamtite, vi odgovarate za nju. Ostavite lije nasamo i dogodi se neko zlo, poslije više nećete imati lak počinak!
13 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:15 pm
Margita
Administrator
Dnevnik dr. Sewarda, nastavak
8. rujna.
Cijelu sam noć prosjedio uz Lucy. Učinak narkoze prestao u sumrak i mogla je hodati s lakoćom.
Izgledala je poput sasvim druge osobe od one prije operacije. Bila je dobro raspoložena, no vidio sam tragove iscrpljena stanja u kojemu se nalazila. Kad sam rekao gđi Westenra da mi je dr. Van Helsing naložio da ostanem dežurati pokraj nje, gotovo je posprdno odbacila tu zamisao, ukazujući na obnovljenu snagu i izvrsno raspoloženje svoje kćeri. No ja se nisam dao pokolebati te sam se pripremio za svoje dugačko bdjenje. Nakon što ju je služavka pripremila za počinak, ušao sam u sobu, večeravši u međuvremenu, i sjeo uz njezinu postelju. Uopće nije prigovorila, već me zahvalno pogledala kad god bih joj uhvatio pogled. Nakon dugog vremena kao da je počela tonuti u san, ali je činila svjesni napor kako bi se pribrala i razbudila. To se ponovilo nekoliko puta, svaki put uz sve veći napor i kraće stanke kako je vrijeme prolazilo. Bilo je očigledno da. ne želi zaspati, pa sam ja odmah načeo tu temu: – Zar ne želite zaspati?
– Ne; bojim se.
– Bojite se zaspati! Ma zašto? To je blagodat kojoj svi težimo.
– Ah, ne biste da ste kao ja... da je san za vas predznak užasa!
– Predznak užasa! Što za ime svijeta mislite time reći?
– Ne znam; ah, ne znam. I baš je to tako užasno. Ta iscrpljenost dolazi mi u snu; tako da se užasavam i same pomisli na nj.
– Ali, draga moja djevojko, noćas možete spavati. Ja sam tu da pripazim na vas i obećajem vam da se ništa neće dogoditi.
– O, vama mogu vjerovati! Iskoristio sam priliku te rekao: – Obećajem vam da ću vas odmah probuditi čim vidim bilo koji znak da ružno sanjate.
– Hoćete li? O, zar doista? Kako ste mi dobri! Onda ću spavati! Čim je to izustila, oteo joj se duboki uzdah olakšanja i utonula je u postelju, usnuvši.
Cijele sam noći bdio uz nju. Nije se ni pomakla, već je samo spavala i spavala, obuzeta dubokim, umirujućim, krepkim, zdravim snom. Usne su joj bile malčice razdvojene, a grudi su joj se podizale i spuštale s pravilnošću njihala. Na licu joj bijaše smiješak i bilo je očigledno da joj nikakvi snovi nisu dolazili poremetiti spokoj.
Rano ujutro došla je njezina služavka i ostavio sam je u njezinim rukama te otišao kući jer su me brinule mnoge stvari. Poslao sam kratke brzojave Van Helsingu i Arthuru, javljajući im za izvrstan rezultat operacije. Trebao mi je čitav dan da riješim svoje poslove, s kojima sam bio u velikom zaostatku. Već je bio mrak kad sam se stigao raspitati za svog pacijenta zoofaga. Izvještaj je bio dobar; proteklog dana i noći bio je sasvim miran. Dok sam bio na večeri, stigao je brzojav od Van Helsinga iz Amsterdama, u kojemu mi je dao do znanja da bih večeras trebao biti u Hillinghumu, da bi moglo biti dobro da budem pri ruci, te mi poručio da dolazi noćnim vlakom i da će mi se pridružiti rano ujutro.
9. rujna.
Bio sam prilično umoran i iscrpljen kad sam došao u Hillingham. Već dvije noći jedva da sam i oka sklopio i počeo sam osjećati onu misaonu tupost koja je znak duševne premorenosti. Lucy je bila budna i vedra duha. Kad se rukovala sa mnom, prodorno mi se zagledala u lice i rekla.
– Večeras nećete bdjeti uz mene. Premoreni ste. Doista se opet veoma dobro osjećam, sasvim dobro i ako netko treba bdjeti, onda ću ja bdjeti uz vas.
Nisam htio raspravljati o tome, već sam otišao na večeru. Lucy je pošla sa mnom pa sam, razdragan njezinom šarmantnom prisutnošću, izvrsno objedovao te popio nekoliko čaša izvrsnog porta. Zatim me Lucy odvela na kat i pokazala mi sobu uz svoju, u kojoj je bila naložena ugodna vatra.
– A sad – rekla je – morate ostati ovdje. Ostavit ću vrata otvorena, a isto tako i vrata svoje sobe. Možete leći na sofu jer znam da vas liječnike ništa ne može navesti da legnete u krevet dok je na vidiku neki pacijent. Budem li nešto htjela, doviknut ću vam i vi možete odmah doći do mene.
Nisam imao drugog izbora nego pristati jer sam bio umoran poput psa i nisam mogao bdjeti da sam i htio. Stoga, nakon što mi je ponovno obećala da će me zvati bude li što htjela, legao sam na sofu i zaboravio na sve.
Dnevnik Lucy Westenra
9. rujna.
Večeras se osjećam tako sretnom. Bila sam tako jadno iscrpljena da mi je to što ponovno mogu misliti i kretati se kao sunce nakon dugotrajna istočnjaka koji puše pod čeličnim nebom. Nekako mi se čini kao da mi je Arthur vrlo, vrlo blizu. Kao da osjećam njegovu toplu prisutnost oko sebe. Valjda je stvar u tome što su bolest i slabost sebična stanja te nam okreću misli i sućut na same sebe, dok zdravlje i snaga prepuštaju vlast Ljubavi, tako da mišlju i osjećajima može lutati po volji. Znam gdje su moje misli. Kad bi samo Arthur znao! Dragi moj, dragi moj, zacijelo ti uši bride u snu, kao što meni bride najavi. O, blaženi sinoćnji počinak! Kako li sam spavala, pod nadzorom onog dragog, dobrog dr. Sewarda. A noćas se neću bojati spavati jer on je nadomak mene i mog poziva. Neka je hvala svima što su mi bili tako dobri! Hvala Bogu! Laku noć, Arthure.
Dnevnik dr. Sewarda.
10. rujna.
Postao sam svjestan profesorovo ruke na svojoj te se razbudio u sekundi. U svakom slučaju, to je jedna od stvari koje naučimo u umobolnici.
– A kako je naša pacijentica?
– Dobro, kad sam je napustio, odnosno kad je ona napustili mene – odgovorio sam.
– Dođite, da vidimo – rekao je. Zajedno smo otišli u njezinu sobu.
Kapak prozora bio je spušten i ja sam ga otišao tiho podići, dok je Van Helsing ušao unutra svojim mekim, mačjim korakom, te prišao krevetu.
Kad sam podignuo kapak, jutarnja sunčeva svjetlost preplavila je sobu, te sam začuo profesorov prigušeni uzdah kroz zube, u znak otkrića, i kako sam znao koliko je on rijedak, srce mi je obuzeo samrtni strah. Dok sam mu prilazio, on je ustuknuo i njegov usklik jeze, "Gott im Himmell", nije bio silom izvučen iz njegova osupnuta lica. Podigao je ruku i pokazao prema krevetu, a njegovo je željezno lice bilo izduženo i pepeljasto blijedo. Osjetio sam kako mi počinju klecati koljena.
Tamo je na krevetu, naizgled u nesvjestici, ležala jadna Lucy, još stravičnije bijela i izmučenija nego ikad. Čak su joj i usne bile bijele, a desni su joj se naizgled povukle sa zuba, kao što ponekad viđamo kod leševa nakon dugotrajne bolesti. Van Helsing je podignuo stopalo kako bi gnjevno udario o pod, no njegov životni nagon i sve duge godine prakse obuzdali su ga, te je polako spustio nogu.
– Brzo! – reče. – Donesite brendi.
Pojurio sam u blagovaonicu te se vratio s kristalnom bocom. Navlažio je brendijem jadne bijele usne i zajedno smo istrljali dlanove, zglavke i srce. Opipao joj je srce i nakon nekoliko trenutaka mučne napetosti rekao: – Još nije prekasno. Srce kuca, premda vrlo slabo. Sav je naš posao upropašten; moramo početi iznova. Tu sad nema mladog Arthura; ovaj put moram se osloniti na vas, John.
Dok je to govorio, posezao je u svoju torbu i vadio iz nje sprave z,u transfuziju; skinuo sam svoj kaput i zasukao rukav. Uz ovakvo stanje stvari nije bilo mogućnosti za narkozu, pa čak ni potrebe; tako smo, ne oklijevajući ni trenutka, započeli operaciju. Nakon nekog vremena, koje se nije činilo osobito kratkim, jer užasan je osjećaj kad vam istječe krv, bez obzira na to koliko je rado dajete, Van Helsing je podigao prst u znak upozorenja.
– Ne mičite se – reče. – Bojim se da bi se mogla probuditi sad kud joj nc vraća snaga, a to bi bilo opasno, da, vrlo opasno. Ali poduzet ću mjere predostrožnosti. Dat ću joj injekciju morfija.
Potom je brzo i okretno izvršio svoj naum. Učinak nije bio loš jer se nesvjestica polako stopila s narkotičkim snom. Uz osjećaj osobnog ponosa mogao sam vidjeti kako joj se u blijede obraze i usne vraća slabašna boja.
Onaj tko to nije iskusio ne zna kakav je osjećaj kad vam vlastita krv odlazi u žile žene koju volite. Profesor me kritički promatrao.
– Bit će dosta – reče.
– Zar već? – prigovorio sam. – Od Arta ste uzeli mnogo više. Na to se tužno nasmiješio.
– On je njezin dragi – odgovorio je – njezin zaručnik. Vi imate posla, mnogo posla, s njom i s drugima; ovo će zasad biti dovoljno.
Kad smo prekinuli operaciju, pobrinuo se za Lucy, dok sam ja čekao da završi kako bi mogao zbrinuti i mene, jer osjećao sam iscrpljenost i malu mučninu. Nakon nekog vremena previo mije ranu te me poslao dolje da popijem čašu vina. Kad sam izlazio iz sobe, pošao je za mnom te napola prošaptao: – Pazite, o ovome ni riječi. Ako se naš mladi zaljubljenik neočekivano pojavi, kao prije, nemojte mu reći ni riječi. To bi ga istodobno preplašilo i načinilo ljubomornim. Nijedno od toga ne smije se dogoditi. Eto!
Kad sam se vratio, oprezno me promotrio te rekao: – Ne izgledate osobito lošije. Idite u sobu i legnite na svoju sofu te se neko vrijeme odmorite; zatim obilno doručkujte i dođite ovamo k meni.
Učinio sam prema njegovim uputama znajući koliko su pravilne i mudre. Svoje sam obavio i sad mi je dužnost bila obnoviti snagu. Osjećao sam se vrlo iscrpljeno i u toj me iscrpljenosti pomalo napustilo čuđenje vezano uz ono što se dogodilo. No, ipak sam zaspao na sofi pitajući se i pitajući kako je Lucy tako nazadovala i kako je mogla izgubiti toliko krvi bez ijednog znaka koji bi posvjedočio o tome. Mislim da sam se nastavio čuditi i u snovima, jer i u snu i na javi misli su mi se neprestano vraćale na one male ubode na njezinu grlu, te na nadraženi, izmučeni izgled njihovih mbova, koliko god bili maleni.
Lucy je spavala dokasna tog dana. Kad se probudila, osjećala se poprilično dobro i snažno, premda ni izdaleka onako kao prethodnog dana. Kad ju je Van Helsing vidio, otišao je na šetnju, prepustivši mi brigu o njoj, uz stroge upute daje ne smijem ostaviti ni na trenutak. Čuo sam njegov glas u predvorju – raspitivao se gdje se nalazi najbliži poštanski ured.
Lucy je bez ustmčavanja čavrljala sa mnom i kao da uopće nije bila svjesna da se nešto dogodilo. Pokušao sam je zabaviti i zaokupiti joj pozornost. Kad je njezina majka došla gore kako bi je pogledala, čini se da uopće nije primijetila nikakvu promjenu, već mi se zahvalno obratila: – Toliko vam dugujem, doktore Seward,za sve što ste uradili, ali sad doista morate pripaziti na to da se ne preforsirate. I sami izgledale blijedi. Treba vam supruga da vas njeguje i malo pazi na vas; eto što vam treba!
Dok je to govorila, Lucy je pocrvenjela poput maka, premda tek na trenutak, jer njezine jadne iscrpljene žile nisu mogle zadugo izdržati takav neuobičajeni odljev krvi ti glavu. Uslijedila je reakcija u obliku izraženog bljedila, dok je okrenula prema meni svoj molećivi pogled. Nasmiješio sam se i kimnuo, stavivši prst na usne; uz uzdah je klonula natrag na svoje jastuke.
Van Helsing se vratio za nekoliko sati.
– A sad vi idite kući – rekao mi je nakon nekog vremena. – Dobro se najedite i napijte. Ojačajte malo. Ja ću noćas ostati ovdje i sam ću bdjeti uz malenu gospođicu. Vi i ja moramo nadzirati taj slučaj i ne smijemo dopustiti da itko drugi to sazna. Imam ozbiljne razloge za to. Ne, nemojte pitati koji su to razlozi; mislite što god hoćete. Nemojte se ustručavati pomišljati čak ni na ono najnevjerojatnije. Laku noć.
U predvorju su mi prišle dvije služavke i zapitale može li koja od njih bdjeti uz gđicu Lucy. Preklinjale su me da im to dozvolim i kad sam rekao kako je želja dra. Van Helsingada bdijemo ili on ili ja, zamolile su me ganutljivo da posredujem kod "stranog gospodina". Njihova me ljubaznost uvelike dirnula. Možda je to zato što sam trenutno iscrpljen, a možda zbog Lucy, što je njihova privrženost tako očigledna; jer mnogo sam puta vidio slične primjere ženske ljubaznosti. Vratio sam se ovamo na vrijeme za kasnu večeru te obišao bolesnike; sve je u redu. Ovo sam zapisao očekujući san. On dolazi.
U. rujna. Poslijepodne sam otišao u Hillingham. Zatekao sam Van Helsinga u izvrsnom raspoloženju, dok je Lucy mnogo bolje. Nedugo nakon mog dolaska iz inozemstva je pristigao veliki paket za profesora. Otvorio ga je uz mnogo pompe, naravno, samo hinjene, te pokazao veliki buket bijelog cvijeća.
– Ovo je za vas, gospođice Lucy – reče.
– Za mene? O, doktore Van Helsing!
– Da, draga moja, ali to nije za igru. Ovo je cvijeće lijek. – Na tom je mjestu Lucy načinila grimasu. – Ma ne, to se ne uzima kao tekućinu, ni u nekom drugom obliku, pa se ne morate tako mrštiti, ili ću ukazati svojem prijatelju Arthuru na to kakve će muke morati podnositi kud vidi kako se iskrivljuje ova ljepota koju tako voli. Aha, lijepa moja gospođice, ovo je opet izravnalo taj krasan nos. Ovo je ljekovito, ali ne znate na koji način. Stavit ću to cvijeće u vaš prozor, načinit ću od njega lijepi vjenčić i objesiti vam ga oko vrata, da možete dobro spavati. O, da, od njega ćete, baš kao i od lotosova cvijeta, zaboraviti svoje nevolje. Miriše baš kao voda Lete te onaj izvor mladosti koji su konkvistadori tražili po Floridi i prekasno ga našli.
Dok je govorio, Lucy je pregledavala cvijeće i mirisala ga. Potom ga je odbacila, rekavši napola uz smijeh, a napola zgađeno: – Jao, profesore, zacijelo se šalite sa mnom. Pa toje cvijeće tek običan češnjak.
Na moje iznenađenje, Van Helsing je ustao i rekao ozbiljno, isturene željezne vilice i skupljenih čupavih obrva: – Ne poigravajte se sa mnom! Ja se nikad ne šalim! Za sve što radim postoji neki mračan razlog i upozoravam vas da me ne uzimate olako. Pripazite, ako ne radi sebe, onda radi drugih. – Zatim je ugledao kako se Lucy preplašila, što nije ni čudno, te nastavio nježnijim glasom: – Ah, mala gospođice, draga moja, nemojte se mene bojati. Ja samo radim za vaše dobro; ali ovo priprosto cvijeće donijet će vam mnogo snage.
Gledajte, sam ću vam ga odnijeti u sobu. Sam ću načiniti vjenčić koji ćete nositi. Ali tiho! Nemojte to pričati drugima koji postavljaju radoznala pitanja. Moramo biti poslušni, a tišina je dio poslušnosti. Poslušnost služi tome da vas snažnu i zdravu uputimo u voljene ruke koje vas očekuju. Sad malo budite mirni dok sjedite.
Dođite sa mnom, prijatelju John, i pomozite mi da razmjestim po sobi češnjak, koji je stigao čak iz Haarlema, gdje moj prijatelj Vanderpool čitave godine uzgaja bilje u svojim staklenicima. Jučer sam morao brzojaviti, inače danas cvijeće ne bi pristiglo.
Otišli smo u sobu, uzevši sa sobom cvijeće. Profesorovi su postupci u svakom slučaju bili čudnovati i ne bi ih se moglo pronaći ni u jednome medicinskom priručniku za kojega sam ikad čuo. Prvo je zatvorio prozore i čvrsto povukao zasune; zatim je uzeo pregršt cvjetova i protrljao njima vanjske daščice prozora, kao da želi biti siguran da će svako strujanje zraka što dođe izvana biti zasićeno mirisom češnjaka. Zatim je snopčićem natrljao cijeli obrub vrata – gore, dolje i sa svake strane – te na isti način i oko kamina. Sve mi se to činilo grotesknim te sam nakon nekog vremena rekao: – Dakle, profesore, znam da ste uvijek imali razloga za ono što činite, no ovo me svakako začuđuje. Dobro je što ovdje nismo imali nikoga skeptičnog jer bi inače rekao da bacate nekakve čini kako biste zadržali vani nekog zloduha.
– Možda je to i istina! – odgovorio je mirno, počinjući izrađivati vjenčić koji je Lucy trebala nositi oko vrata.
Pričekali smo dok Lucy nije obavila večernju toaletu, pa kad se našla u krevetu, prišao joj je i sam joj pričvrstio vjenčić češnjaka oko vrata.
– Pazite da ga ne poremetite – glasile su zadnje riječi što joj ih je rekao. – Čak i ako vam u sobi bude zagušljivo, nemojte otvarati prozor ni vrata.
– Obećajem – reče Lucy – i hvala vam obojici tisuću puta za svu vašu ljubaznost! Ah, čime sam zaslužila takve prijatelje?
Dok smo napuštali kuću u mojoj kočiji,koja nas je očekivala, Van Helsing reče: – Noćas mogu spavati 11 miru, a san mi je i potreban; dvije noći na putu, mnogo čitanja za dana. između njih, te mnogo brige sljedećeg dana i jedna noć bdjenja, kad nisam ni oka sklopio. Sutra me rano ujutro pozovite te ćemo zajedno poći pogledati našu lijepu gospođicu, još jaču od "čini" koje sam bacio. Ho, ho!
Djelovao je tako samouvjereno da sam ja, prisjetivši se svoje samouvjerenosti prije dvije noći te zlokobnih rezultata, osjetio blagu jezu. Zacijelo sam zbog svoje iscrpljenosti oklijevao da to kažem svojem prijatelju, no ipak sam je osjećao, poput neprolivenih suza.
11.
Dnevnik Lucy Westenra
12. rujna.
Kako li su svi dobri prema meni! Jako sam zavoljela onoga dragog doktora Van Helsinga. Pitam se zašto je toliko zapeo za ono cvijeće. Doista me preplašio, kako se razljutio. Pa ipak, zacijelo je bio u pravu, jer već osjećam koliko mi je to cvijeće pomoglo. Večeras se nekako ne bojim biti sama i mogu zaspati bez straha. Neće mi smetati nikakvo lepetanje krila s vanjske strane prozora. Ah, ta strašna borba koju sam u zadnje vrijeme tako često vodila protiv sna; bol uzrokovana nesanicom ili strahom od sna koji mi donosi sve one neshvatljive strahote! Kako su sretni ljudi u čijim životima nema strahova, nema strepnji; kojima je san blagoslov što dolazi svake noći i ne donosi im ničega osim slatkih snova. No, večeras se i ja nadam snu te ležim kao Ofelija u drami, kad su joj "djevičanski vijenac dali, i drago cvijeće." Nikad prije nisam voljela češnjak, ali večeras je upravo zamaman! U njegovu mirisu ima smirenosti; već osjećam kako me hvata san. Laku noć svima.
Dnevnik dr. Sewarda
13. rujna.
Navratio sam u Berkeley i zatekao Van Helsinga koji je, po običaju, stigao na vrijeme. Kočija naručena iz hotela već je čekala. Profesor je uzeo svoju torbu, koju sada uvijek nosi sa sobom.
Htio bih sve točno zabilježiti. Van Helsing i ja stigli smo u Hillingham u osam sati. Jutro je bilo prekrasno; blistavo sunce i sva ona svježina rane jeseni kao da su upotpunjavali godišnji posao prirode. Lišće se probražavalo u sve moguće prekrasne boje, no još nije počelo opadati s drveća. Ušavši, zatekli smo gdu Westenra kako izlazi iz sobe za zajutrak. Ona je vječiti ranoranilac. Toplo nas je pozdravila i rekla: – Bit će vam drago kad čujete da se Lucy osjeća bolje. Drago dijete još uvijek spava. Zavirila sam u njezinu sobu daje pogledam, ali nisam ulazila kako je ne bih uznemirila.
Profesor se nasmiješio i djelovao je slavodobitno. Protrljao je ruke.
– Aha! – reče. – Bio sam uvjeren da sam postavio ispravnu dijagnozu. Moja terapija djeluje.
– Ne smijete pripisati sve zasluge sebi, doktore – uzvratila je. – Lucyno jutrašnje stanje djelomice je moja zasluga.
– Kako to mislite, gospodo? – zapita profesor.
– Pa, noću sam se zabrinula zbog dragog djeteta i otišla sam u njezinu sobu. Čvrsto je spavala, tako čvrsto daje čak ni moj dolazak nije probudio. Ali u sobi je bilo strašno zagušljivo. Posvuda je bilo tog groznog, smrdljivog cvijeća, a jedan joj je vjenčić bio doslovce oko vrata. Pobojala sam se da će taj težak miris biti nepodnošljiv dragome djetetu koje je ovako iscrpljeno, pa sam uklonila sve to cvijeće i odškrinula prozore da pustim malo svježeg zraka. Sigurna sam da ćete biti zadovoljni njome.
Krenula je prema svome budoaru, u kojemu je obično rano doručkovala. Još dok je govorila, pogledao sam profesorovo lice te vidio kako je posivjelo poput pepela. Bio je u stanju sačuvati samokontrolu a prisutnosti uboge gospode jer je znao u kakvu se stanju nalazi te koliko bi joj šok nanio zla. Čak joj se i nasmiješio otvorivši joj vrata kako bi ušla u svoju sobu. No, istog trenutka kad je nestala nenadano i silovito me uvukao u blagovaonicu te zatvorio vrata.
Tada sam, po prvi put u životu, vidio kako Van Helsing podliježe očaju. Podigao je ruke iznad glave u znak nijemog očaja te bespomoćno stao lupati dlanovima. Napokon se svalio u stolicu, stavio ruke na lice i stao plakati glasnim, suhim jecajima koji kao da su mu dolazili iz rane u srcu. Zatim je ponovno podigao ruke, kao da se želi potužiti cijelome svemiru.
– Bože, Bože, Bože! – uskliknuo je. – Što smo to skrivili, što je ova jadna žena skrivila, da nam se događaju ovakve strahote? Djeluje li na nas još uvijek kakav usud, poslat još iz starih poganskih vremena, da se moraju događati ovakve stvari, i to na takav način? Ta jadna majka, ne sluteći zla, vjerujući da čini samo dobro, uradila je tako nešto, upropastila i tijelo i dušu svoje kćeri; a mi joj ne smijemo to reći, ne smijemo je čak ni upozoriti, jer će inače umrijeti, a onda će obje umrijeti. Jao, kakve nam se strahote događaju! Kako li su se snage svih vragova urotile protiv nas! – Odjednom je skočio na noge. – Dođite – reče – dođite, moramo vidjeti kako stvari stoje i potom djelovati. Vragovi ili nevragovi, ili pak svi vragovi zajedno, to nema nikakve veze; ipak ćemo se boriti s njima.
Otišao je u predvorje po svoju torbu i zajedno smo krenuli u Lucynu sobu.
Ponovno sam podigao kapak, dok je Van Helsing krenuo prema krevetu. Ovaj se put nije trgnuo pogledavši jadno lice na kojemu se nalazilo isto ono grozno, voštano bljedilo kao i prije. Na licu mu bijaše pogled pun smrknute tuge i beskrajne sućuti.
– Kao što sam i očekivao – promrmljao je, uz onaj svoj otkroviteljski uzdah kroz zube koji je toliko toga kazivao. Bez riječi je otišaoo zaključati vrata, a zatim je na stolić stao postavljati instrumente za još jednu operaciju transfuzije krvi. Ja sam već i prije shvatio da je to neophodno te sam stao skidati kaput, no spriječio me podignuvši ruku u znak upozorenja.
– Ne! — reče. – Danas vi morate operirati. Ja ću dati krv. Vi ste već iscrpljeni. Izrekavši to, skinuo je kaput i zasukao rukav košulje.
I opet operacija; i opet narkoza; i opet isti povratak boje u pepeljaste obraze te pravilno disanje u znak zdrava sna. Ovog sam puta ja pazio, dok se Van Helsing išao pri brati i odmoriti.
Kasnije je rekao gđi Westenra da ne smije ukloniti ni jednu stvar iz Lucyne sobe prije nego što se posavjetuje s njime; da ono cvijeće ima ljekovita svojstva te daje udisanje njihova mirisa dio terapije. Zatim je sam na sebe preuzeo taj slučaj, rekavši da će noćas i sljedeće noći on bdjeti te da će mi javiti kad da dođem.
Nakon što je prošao još jedan sat, Lucy se probudila iz svog sna, svježa i krepka, i činilo se da joj nije mnogo gore nakon ove zadnje muke.
Što sve ovo znači? Počinjem se pitati ne utječe li moj dugotrajni život među maloumnicima i na moj zdrav razum?
Dnevnik Lucy Westenra
17. rujna.
Četiri dana i noći spokoja. Ponovno sam tako ojačala da se jedva prepoznajem. Kao da sam prošla kroz nekakvu dugotrajnu moru i upravo se probudila kako bih ugledala prekrasnu sunčevu svjetlost te osjetila oko sebe svježi jutarnji zrak. Nejasno se prisjećam dugog, mučnog vremena čekanja i strahovanja; tmine u kojoj nije bilo ni bolne nade da bi mi tadašnja nevolja mogla postati još ljućom. Zatim bi nastupila dugotrajna razdoblja zaborava te povratak u život, kao što se ronilac vraća na površinu kroz duboku vodu. No, otkako je dr. Van Helsing sa mnom, kao da su svi ti ružni snovi nestali; zvukovi koji su me izluđivali od straha – lepetanje krila s vanjske strane prozora, udaljeni glasovi koji su mi se činili sasvim bliski, osorni zvukovi za koje ni sama ne znam odakle su dolazili te mi naređivali da uradim ni sama ne znam što – sve je to prestalo. Sad odlazim u krevet nimalo se ne pribojavajući sna. Čak se ni ne trudim ostati budnom. Sasvim sam zavoljela miris češnjaka i svakodnevno kutija dolazi iz Haarlema. Večeras dr. Van Helsing odlazi jer na jedan dan mora boraviti u Amsterdamu. Ali više ne treba bdjeti nad mnom; sad mi je već dovoljno dobro da mogu biti sama. Hvala Bogu, zbog moje majke i zbog Arthura, i zbog svih naših prijatelja koji su bili tako ljubazni! Uopće neću ni osjetiti promjenu jer prošle je noći dr. Van Helsing dugo vremena spavao u svojoj stolici. Dvaput kad sam se probudila zatekla sam ga kako spava; no nisam se bojala ponovno zaspati, iako je nešto,grane ili šišmiši, gotovo ljutito lepetalo po prozorskim oknima.
"The Pall Mall Gazette, "
18. Rujna
POBJEGLI VUK OPASNA PUSTOLOVINA NAŠEG IZVJESTITELJA Intervju s čuvarom zoološkog vrta Nakon što sam se dugo raspitivao, pri čemu su me gotovo isto tako dugo odbijali, te neprestance koristio riječi Fall Mall Gazette poput čarobne lozinke, uspio sam pronaći čuvara onog dijela zoološkog vrta u kojemu se nalazi kavez s vukovima. Thomas Bilder živi u jednoj od baraka u ograđenom području iza slonovske nastambe i baš se spremao na užinu kad sam ga pronašao. Thomas i njegova supruga gostoljubivi su ljudi, postariji i bez djece, te ako gostoprimstvo u kojemu sam uživao spada u prosjek, život im je zacijelo vrlo ugodan. Čuvar se nije htio baciti na "posao", kako je on to zvao, sve dok večera nije završila, i svi smo se zasitili. Kad je stol bio počišćen, a on zapalio lulu, rekao je: – E, sad, gospodine, moš’te me pitat’ štogod ‘oćete. Neš’te mi zamjerit’ što ne pričam o poslovnim stvar’ma prije no što s’ najedem. I ja dajem vukov’ma, šakal’ma i hijenama užinu prije nego im idem postavljat’ pitanja.
– Kako to mislite, postavljati pitanja? – priupitao sam, želeći ga navesti na razgovor.
– Jedan je način da ih lupim po glavi štapom; drugi kad ih češem iza uva, kad se fina gospoda oće malo prducirat’ pred svojim curama. Ono prvo mi i ni’ tako teško, ono kad ih lupam po glavi štapom prije nego im bacim večeru; ali dobro pričekam da završe s vinom i kavom, što bi rek’o, prije nego ih pokušam češkat iza uva. Paz’te – dodao je filozofski – i mi i one tamo životinje imamo dosta toga zajedničkog. Eto, vi dođete i počinjete me zapitkivat’ o mom poslu, a ja sam takav da bi’ radije da puknete nego da vam odgovorim, samo da mi niste ponudili pola funte. Čak ni ka’ ste me ‘nako cinički pitali jel’ bi ja ‘tio ići pitat’ direktora dal’ mi možete postavljat’ pitanja. Bez uvrede, jesam vam rek’o nek idete k vragu?
– Jeste.
– A kad ste rekli da ćete me prijavit’ zbog prostačenja, to je bilo k’o da ste me lupili po glavi; ali s oni’ pol’ funte sve ste ispravili. Nisam se ju Mio tuć’, pa sam priček’o hranu i postupio baš k’o moji vukovi, lavovi i tigrovi. Ali, Bog vam dao zdravlje, sad kad je stara ubacila u mene koji kolačić i saprala me sa onim svojim vražjim starim čajnikom, pa sam se malo podmirio, moš’te me češkat’ iza uva koliko god volite, neću čak ni zarežat’. Samo navalite s pitanjima. Znam na što ciljate, na onoga vuka stoje pobjeg’o.
– Upravo tako. Htio bih da mi vi iznesete svoje mišljenje o tome. Samo mi ispričajte kako se to dogodilo.
Kad budem znao činjenice, nagovorit ću vas da mi kažete stoje po vašem mišljenju bio razlog te što mislite kako će sve to završiti.
– Nema problema, šefe. Evo vam cijele priče. Taj vam je vuk što smo ga zvali Bersicker bio jedan od tri siva vuka što su došli iz Norveške u Jamrachove ruke, a mi smo ga kupili od njega prije četir’ godine. Bio je to fin, kulturan vuk, nikad problema s njime. Više me čudi što je on ‘tio izać’, nego bilo koja druga živina ovdi. Ali, eto, ne moš’te vjerovat vukov’ma više nego ženama.
– Nemojte obraćat’ pažnju na njega, gospo’n! – uključila se gđa Tom, raspoloženo se nasmijavši. – Taj čuva životinje već tako dugo da je već i sam k’o stari vuk! Ali taj nije opasan.
– No, gospo’n, jučer sam prvi put čuo neku gužvu oko dva sata nakon što sam ih nahranio. Slag’o sam u majmunarniku ležaj za jednu mladu pumu stoje obolila, ali kad sam čuo štektanje i zavijanje, odma’ sam otiš’o tamo. Bersicker je navaljiv’o na rešetke k’o lud, k’o da je ‘tio ić’ van. Taj dan tu ni’ bilo puno ljudi, a u blizini je bio samo jedan čovjek, neki visoki, mršavi tip, s grbavim nosom i špičastom bradom, s par sijedih vlasi u njoj. Im’o je neki oštar, ‘ladan pogled i crvene oči, pa mi se nekako nije baš dop’o, jer mi se učinilo da su se životinje razdražile na njega. Im’o je bijele jareće rukavice na rukama i pokaz’o mi je životinje i rek’o: "Čuvaru, ti vukovi su bijesni zbog nečega." – "Možda zbog vas," rek’o, jer nije mi se dopalo kako se drži. Nije se razljutio, k’o što sam se nad’o da ‘oće, nego se nekako uvredljivo nasmij’o, a usta su mu bila puna oštrih, bijelih zuba. "A, ne, mene nikako ne bi voljeli," rek’o je.
– "A, da, baš bi," rek’o sam ja, oponašajuć’ ga. "Oni uvijek za večeru vole oglodat’ pokoju kost, a u vama ih ima za dobar rukohvat." – Čudna stvar, ali kad su životinje vidile da pričamo, legle su, i kad sam priš’o Bersickem dao mi je dao ga češkam iza uva k’o i uvijek. Priš’o je i taj čovjek i, sunca mi, gurn’o je i on ruku kroz rešetke i počešk’o starog vuka iza uva!
– "Pazite," rek’o, "Bersicker je brz." – "Nije važno," kaže on. "Naviknut sam na njih." – "Jeste li i vi u biznisu?" kažem ja, skinuvši kapu, jer čovjek koji trguje vukovima i sličnim, dobar je prijatelj čuvarima.
– "Ne," kaže on, "nisam baš u biznisu, ali im’o sam nekoliko vukova za ljubimce." Na to je podign’osvoj šešit, k’o neki grof, i oš’o. Stari Bersicker gled’o je za njim sve dok se nije makn’o iz vidika, a onda je otiš’o u kut, leg’o, i nije ‘tio izać’ cijelo veče. Dakle, prošle noći, čim se dig’o mjesec, svi su vukovi ovdi počeli zavijat. A nisu imali na što zavijat’. Nikoga nije bilo blizu, osim nekoga što je očito doziv’o psa negdi vani u parku. Par puts sam iš’o van da vidim jel’ sve u redu, i bilo je, a onda je zavijanje prestalo. Baš negdi prije dvanaes’ iš’o sam u obilazak prije spavanja, i nek sam proklet, ali kad sam došo pred kavez starog Bersickera, vidio sam da su rešetke slomljene i svinute, a kavez prazan. I to je sve što zasigurno znam.
– Je li netko drugi vidio bilo što?
– Jedan od naši’ vrtlara negdi je u to vrijeme iš’o kući sa zbora, kad je vidio kako kroz vrtnu živicu ide neki veliki sivi pas. Barem tako kaže, ali ja ne bi’ puno vjerov’o u to, jer ako je to istina, nije to govorio svojoj ženi kad je stig’o kući i isprič’oje to tek kad se objavilo daje pobjeg’o vuk, a mi smo cijelu noć lovili Bersickera po parku, tek se onda to sjetio. Ja bi’ rek’o da mu je zbor udario u glavu.
– Recite, g. Bilder, možete li ikako protumačiti bijeg tog vuka.
– Čujte, gospo’n – rekao je, uz nekakvu sumnjičavu skromnost – mislim da bi mog’o; ali ne znam kako bi se vama dopala ta teorija.
– Zacijelo će mi se dopasti. Ako se čovjek kao što ste vi, koji poznaje životinje iz iskustva, ne može odvažiti na neku pretpostavku, tko će se onda?
– E pa onda, gospo’n, ja to ovako gledam; meni se čini daje taj vuk pobjeg’o samo zato –što je ‘tio ić’ van.
Thomas i njegova žena tako su se od srca nasmijali toj šali daje bilo očigledno kako je već bila upotrijebljena te daje cijelo to tumačenje tek dobra umotvorina koju je želio prodati. Nisam se mogao mjeriti s dobrim Thomasom po duhovitosti, ali naslutio sam sigurniji put do njegova srca, pa sam rekao: – Slušajte, g. Bilder, smatrajmo da je onih prvih pola funte već potrošeno, a isto toliko vas čeka kao nagrada nakon što mi kažete što se po vašem mišljenju dogodilo.
– Imate pravo, gospo’n – rekao je žustro. – Znam da ćete mi oprostit’ što vas zavitlavam, ali ova mi je stara žena namignula, a to vam je isto k’o da mi je otvoreno rekla neka to kažem.
– Ma, nisam! – reče vremešna dama.
– Moje je mišljenje ovakvo: taj se naš vuk negdje skriva. Onaj zuboravni vrtlar reko je daje odgalopir’o prema sjeveru brže nego bi mog’o konj, ali ja mu ne vjerujem, jer gledajte gospodine, vukovi ne galopiraju, baš k’o ni psi, jer nisu tako građeni. Vukovi su krasni u pričama i usudio bi’ se reć’ kad se zgomilaju u čopore i krenu u lov na nešto strašljivije od sebe, onda mogu dić’ vražju galamu i razderati što god lovili. Ali, Bog nek vam je na pomoći, u stvarnome životu vuk je primitivan stvor, ni napola pametan ni hrabar k’o dobar pas; a ni četvrtinu toliko borben. Ovaj naš nije vičan borbi, ne zna si ni hranu nać’, i bit će da se nalazi negdje oko parka, skriva se i trese od straha, i ako mu je išta na pameti, onda se pita gdje da nade što za doručak; ili pak je možda odlut’o u neki podrum za ugljen. Oka mi moga, neka će se kuharica krasno prepasti kad mu spazi zelene oči kako sjaje iz tame! Ako ne može nać’ hranu, onda će je valjda potražit’ i moglo bi se dogodit’ da za neko vrijeme naleti na neku mesnicu. Ako je ne nađe, a neka dadilja ode u šetnju s kakvim vojnikom, pa ostavi bebu u kolicima, e, onda se ne bi’ čudio da na popisu stanovnika ostanemo kraći za jedno dijete. To vam je sve.
Upravo sam mu davao pola funte, kad je nešto zalupalo po prozoru, a lice g. Bildera od iznenađenja se podvostručilo po dužini.
– Bog mi pomog’o! – rekao je. – Pa to se stari Bersicker vratio sam od sebe!
Prišao je vratima i otvorio ih, što mi se učinilo sasvim nepotrebnim. Oduvijek sam bio mišljenja da divlja zvijer izgleda ponajbolje kad se između nje i mene nalazi kakva čvrsta prepreka. Osobno me iskustvo više nagnalo da se priklonim tom mišljenju negoli da zdvojim oko njega.
Na kraju se ipak pokazalo da je sve stvar navike jer ni Bilder ni njegova žena nisu se prestrašili vuka ništa više nego bih se ja prestrašio psa. Sama je životinja bila miroljubiva i dobroćudna kao otac svih izmišljenih vukova – Crvenkapičin bivši prijatelj, u trenutku dok prerušen pridobiva njezino povjerenje.
Cijeli je taj prizor bio neizreciva mješavina komedije i patetike. Zločesti vuk koji je pola dana paralizirao London i nagnao svu djecu u gradu da drhte od straha bio je pokajnički raspoložen, te prihvaćen je i pomilovan kao neki vučji razmetni sin. Stari gaje Bilder čitavoga vrlo nježno pregledao.
– Eto – rekao je, završivši sa svojim pokajnikom. – Znao sam da će jadnik upast’ u nekakvu nevolju; nisam li to cijelo vrijeme govorio? Eto, glava mu je sva izrezana i puna razbijenog stakla. Taj se pentr’o preko nekakvog vražjeg zida, ili nečeg sličnog. Sramota je da ljudi smiju uzidavat’ razbijene boce navrh svojih zidova. Eto vam što dolazi od toga. Dođi amo, Bersicker.
Odveo je vuka i zaključao ga u kavez, s komadom mesa koji je, barem što se veličine tiče, odgovarao ugojenom teletu, te otišao načiniti izvještaj.
I ja sam otišao objaviti jedinu ekskluzivnu informaciju koja je danas na raspolaganju glede čudnovat) bijega iz zoološkog vrta.
Dnevnik dr. Sewarda
17. rujna.
Nakon večere u svojoj sam se radnoj sobi pozabavio sređivanjem svojih knjiga, koje sam zbog drugih poslova i brojnih posjeta Lucy tužno zanemario. Odjednom su se vrata silovito rastvorila i u sobu je uletio moj pacijent, lica iskrivljena zbog emocija. Bio sam kao ošinut gromom jer gotovo da nije zabilježen slučaj da pacijent svojevoljno ulazi u ravnateljevu radnu sobu. Ne oklijevajući ni trenutka, navalio je na mene. U ruci je imao nož iz pribora za jelo. Kako sam vidio daje opasan, pokušao sam održati stol između nas. No, bio je prebrz i previše snažan za mene, jer prije nego što sam se stigao snaći, udario me nožem i prilično mi duboko zarezao zglavak na lijevoj ruci. No, prije nego što je mogao udariti još jednom, dohvatio sam ga desnicom i on se rasprostro na leđima na podu. Iz zglavka mi je obilno krvarilo i na tepih je iscurila čitava mala lokva. Vidio sam da se moj prijatelj ne namjerava dalje truditi, pa sam se pozabavio time da si previjem zglavak, cijelo vrijeme s oprezom pogledavajući polegnutu priliku. Kad su poslužitelji dojurili u prostoriju te smo obratili pozornost na njega, ono što je radio upravo mi se zgadilo. Ležao je potrbuške na podu i poput psa lizao krv koja se prolila iz mog ranjenog zglavka. Bilo ga je prilično lako svladati i, na moje iznenađenje, sasvim je mirno otišao s poslužiteljima, tek ponavljajući bez prestanka: "Krv je život! Krv je život!" U ovome si trenutku ne mogu priuštiti gubitak krvi; nedavno sam je izgubio toliko da me to tjelesno unazadilo, a uz to na mene utječe i ta dugotrajna, naporna Lucyna bolest, te njezine zastrašujuće faze. Razdražen sam i umoran, te mi treba počinka, počinka, počinka. Srećom, Van Helsing me nije pozvao, pa se ne trebam lišiti sna; noćas ne bih mogao izdržati bez njega.
Brzojav Van Helsinga iz Antwerpa, upućen Sewardu, Carfax (Budući da nije navedena grofovija, brzojav je odaslat u Carfax u Sussexu, te je zakasnio dvadeset dva sata.) 17. rujna.
Noćas obvezatno budite u Hillinghamu. Ako i ne budete bdjeli cijelo vrijeme, često obilazite pacijenticu i pobrinite se da cvijeće bude namješteno kako treba. Ovo je vrlo važno; nemojte zakazati. Naći ćemo se što je prije moguće po mom dolasku.
Dnevnik dr. Sewarda
18. rujna.
Upravo krećem na vlak za London. Dolazak Van Helsingova brzojava ispunio me očajem. Izgubljena je čitava noć, a iz gorka iskustva poznato mije što se može dogoditi za jednu noć. Dakako, moguće je da sve bude dobro, ali što li se moglo dogoditi? Jamačno se nad nas nadvio neki strahovit usud kad nas svaki mogući slučaj unazađuje pri svemu što pokušamo poduzeti. Uzet ću sa sobom ovaj cilindar, pa mogu nastaviti s dnevnikom na Lucynom fonografu.
Poruka koju je ostavila Lucy Westenra
17. rujna, noć.
Pišem ovo i ostavljam da bude pročitano kako nitko drugi ne bi ni slučajno došao u opasnost zbog mene. Ovo je točan izvještaj onoga što se noćas dogodilo. Osjećam kako umirem od iscrpljenosti i jedva da imam snage za pisanje, ali moram to učiniti, pa makar i umrla u tom pokušaju.
Otišla sam u krevet u uobičajeno vrijeme, pobrinuvši se da cvijeće bude namješteno kao što je naložio dr. Van Helsing, i uskoro sam zaspala.
Probudilo me lepetanje po prozoru, što je započelo još nakon onog hodanja u snu kod litice u Whitbyju, kad me spasila Mina, koje sada tako dobro poznajem. Nisam se bojala, ali ipak sam poželjela daje dr. Seward u susjednoj sobi, kao što je dr. Van Helsing rekao da će biti, tako da ga mogu pozvati u slučaju potrebe.
Pokušala sam zaspati, ali nisam mogla. Zatim me spopao stari strah od spavanja i odlučila sam ostati budnom. Naopako, san me počeo obuzimati onda kad ga više nisam htjela. Kako sam se bojala biti sama, otvorila sam vrata i zapitala: "Ima li koga?" Nije bilo nikakva odgovora. Bojala sam se probuditi majku, pa sam ponovno zatvorila vrata. Zatim sam izvana, iz grmlja, začula nekakvo zavijanje, slično psećem, no žešće i dublje. Prišla sam prozom i pogledala van, no ništa nisam vidjela osim velikog šišmiša koji je očigledno lupkao krilima po prozom. Potom sam se vratila u krevet, no odlučila sam da više ne zaspim.
Nakon nekog vremena otvorila su se vrata i provirila je majka, koja je iz mog kretanja razabrala da ne spavam; ušla je i sjela pokraj mene. Obratila mi se još ljubaznijim i blažim glasom nego što joj je običaj: – Strepila sam zbog tebe, draga, pa sam došla pogledati je li s tobom sve u redu.
Bojala sam se da će se prehladiti sjedeći tamo, te je zamolila da legne u krevet i spava sa mnom. Nije skinula kućnu haljinu jer je rekla da će ostati samo malo, a zatim se vratiti u svoj krevet. Dok smo tako ležale jedna dragoj u naručju, ponovno se začulo lepetanje i tapkanje po prozoru. Trgnula se i pomalo se preplašila. – Što je to? – uskliknula je.
Pokušala sam je smiriti, te na posljetku i uspjela u tome. Mirno je legla, ali čula sam kako joj drago staro srce i dalje strahovito lupa. Nakon nekog vremena ponovno se oglasilo ono prigušeno zavijanje ii grmlja, a nedugo nakon toga začuo se tresak na prozoru i gomila razbijeni stakla pala je na pod. Prozorski se kapak, rastvorio zbog vjetra, koji je navro u sobu, a u otvoru razbijena okna ukazala se glava velikog, mršavoj sivog vuka. Majka je prestravljeno ustuknula i s mukom se uspravila u sjedeći položaj, te se mahnito uhvatila ni sama ne mareći za što. Između ostaloga, zgrabila je vjenčić cvijeća za kojeg je dr. Van Helsing ustrajao da ga nosim oko vrata, te ga strgnula s mene. Sjedjela je tako trenutak-dva, pokazujući prema vuku, a zatim joj se iz grla začuo neobično i zastrašujuće grgljanje. Potom se srušila, kao daju je grom oborio, te me udarila glavom o čelo i na nekoliko me trenutaka ošamutila. Činilo mi se da se oko mene uzvrtjela soba i sve u njoj. Pogled mi je bio prikovan uz prozor, no vuk je povukao glavu, a čitavo mnoštvo sićušnih iskrica počelo je ulaziti kroz razbijeni prozor, te su se vrtložile poput stupa prašine što ga opisuju putnici kad nastane pustinjska pijavica. Pokušala sam se pomaknuti, no kao da sam bila začarana, a pritiskalo me i tijelo moje drage majke, koje se već počelo hladiti, jer milo joj je srce prestalo kucati. Na neko sam vrijeme izgubila svijest.
Vrijeme koje je proteklo dok mi se svijest nije povratila nije se doimalo dugačkim, no bilo je vrlo, vrlo strašno. Negdje je u blizini zvonilo zvonce; zavijali su psi u čitavu susjedstvu; a u našemu grmlju, reklo bi se odmah kraj prozora, pjevao je slavuj. Bila sam ošamućena i otupjela od boli, užasa i iscrpljenosti, no zvuk slavuja činio mi se poput glasa moje mrtve majke koja se vratila kako bi me utješila. Izgleda da su svi ti zvukovi probudili i služavke, jer začula sam kako im bosa stopala tapkaju s vanjske strane mojih vrata. Dozvala sam ih i one su ušle i kad su ugledale što se dogodilo, te što leži preko mene na krevetu, vrisnule su. Kroz razbijeni je prozor navro vjetar i zalupila su se vrata. Podigle su s mene tijelo moje drage majke te ga položile na krevet i prekrile plahtom, nakon što sam ja ustala. Sve su bile tako preplašene i nervozne da sam im naložila neka idu u blagovaonicu i natoče si po čašu vina. Vrata su se na tren otvorila i ponovno zatvorila. Služavke su zavrištale, te zatim sve zajedno pošle u blagovaonicu, dok sam ja sve preostalo cvijeće stavila na majčine grudi. Nakon što su otišle, prisjetila sam se što mi je rekao dr. Van Helsing, no nisam željela micati cvijeće, a osim toga, sad sam mogla reći nekome od posluge da bdije pokraj mene. Začudila sam se što se služavke ne vraćaju. Pozvala sam ih, no nije bilo nikakva odgovora, pa sam otišla u blagovaonicu da ih potražim.
Srce mi je klonulo kad sam ugledala što se dogodilo. Sve četiri bespomoćno su ležale na podu i teško disale.
Kristalna boca serija nalazila se napola puna na stolu, no osjećao se čudnovat, oštar miris. Obuzele su me sumnje i pregledala sam bocu. Zaudarala je na laudanum, a kad sam pogledala prema vitrini, vidjela sam daje boca koju za majku koristi njezin liječnik, ah, koju je koristio, ispražnjena. Što da radim? Što da radim? Vratila sam se u sobu gdje je bila majka. Ne mogu je ostaviti, a sama sam, s izuzetkom uspavanih služavki, koje je netko drogirao. Sama s mrtvim tijelom! Ne usuđujem se izaći, jer kroz razbijeni prozor čujem prigušeno zavijanje vuka.
Zrak kao daje prepun iskrica, koje lebde i vrtlože se u propuhu s prozora, a svjetla gore plavičastim i prigušenim plamenom. Što da radim? Neka me noćas Bog zaštiti od zla! Sakrit ću ovaj list u njedra, gdje će ga pronaći kad me budu polagali na odar. Moja draga majka je umrla! Vrijeme je da i ja pođem. Zbogom, dragi Arthure, ne preživim li ovu noć. Neka te Bog čuva, dragi, a meni neka pomogne!
8. rujna.
Cijelu sam noć prosjedio uz Lucy. Učinak narkoze prestao u sumrak i mogla je hodati s lakoćom.
Izgledala je poput sasvim druge osobe od one prije operacije. Bila je dobro raspoložena, no vidio sam tragove iscrpljena stanja u kojemu se nalazila. Kad sam rekao gđi Westenra da mi je dr. Van Helsing naložio da ostanem dežurati pokraj nje, gotovo je posprdno odbacila tu zamisao, ukazujući na obnovljenu snagu i izvrsno raspoloženje svoje kćeri. No ja se nisam dao pokolebati te sam se pripremio za svoje dugačko bdjenje. Nakon što ju je služavka pripremila za počinak, ušao sam u sobu, večeravši u međuvremenu, i sjeo uz njezinu postelju. Uopće nije prigovorila, već me zahvalno pogledala kad god bih joj uhvatio pogled. Nakon dugog vremena kao da je počela tonuti u san, ali je činila svjesni napor kako bi se pribrala i razbudila. To se ponovilo nekoliko puta, svaki put uz sve veći napor i kraće stanke kako je vrijeme prolazilo. Bilo je očigledno da. ne želi zaspati, pa sam ja odmah načeo tu temu: – Zar ne želite zaspati?
– Ne; bojim se.
– Bojite se zaspati! Ma zašto? To je blagodat kojoj svi težimo.
– Ah, ne biste da ste kao ja... da je san za vas predznak užasa!
– Predznak užasa! Što za ime svijeta mislite time reći?
– Ne znam; ah, ne znam. I baš je to tako užasno. Ta iscrpljenost dolazi mi u snu; tako da se užasavam i same pomisli na nj.
– Ali, draga moja djevojko, noćas možete spavati. Ja sam tu da pripazim na vas i obećajem vam da se ništa neće dogoditi.
– O, vama mogu vjerovati! Iskoristio sam priliku te rekao: – Obećajem vam da ću vas odmah probuditi čim vidim bilo koji znak da ružno sanjate.
– Hoćete li? O, zar doista? Kako ste mi dobri! Onda ću spavati! Čim je to izustila, oteo joj se duboki uzdah olakšanja i utonula je u postelju, usnuvši.
Cijele sam noći bdio uz nju. Nije se ni pomakla, već je samo spavala i spavala, obuzeta dubokim, umirujućim, krepkim, zdravim snom. Usne su joj bile malčice razdvojene, a grudi su joj se podizale i spuštale s pravilnošću njihala. Na licu joj bijaše smiješak i bilo je očigledno da joj nikakvi snovi nisu dolazili poremetiti spokoj.
Rano ujutro došla je njezina služavka i ostavio sam je u njezinim rukama te otišao kući jer su me brinule mnoge stvari. Poslao sam kratke brzojave Van Helsingu i Arthuru, javljajući im za izvrstan rezultat operacije. Trebao mi je čitav dan da riješim svoje poslove, s kojima sam bio u velikom zaostatku. Već je bio mrak kad sam se stigao raspitati za svog pacijenta zoofaga. Izvještaj je bio dobar; proteklog dana i noći bio je sasvim miran. Dok sam bio na večeri, stigao je brzojav od Van Helsinga iz Amsterdama, u kojemu mi je dao do znanja da bih večeras trebao biti u Hillinghumu, da bi moglo biti dobro da budem pri ruci, te mi poručio da dolazi noćnim vlakom i da će mi se pridružiti rano ujutro.
9. rujna.
Bio sam prilično umoran i iscrpljen kad sam došao u Hillingham. Već dvije noći jedva da sam i oka sklopio i počeo sam osjećati onu misaonu tupost koja je znak duševne premorenosti. Lucy je bila budna i vedra duha. Kad se rukovala sa mnom, prodorno mi se zagledala u lice i rekla.
– Večeras nećete bdjeti uz mene. Premoreni ste. Doista se opet veoma dobro osjećam, sasvim dobro i ako netko treba bdjeti, onda ću ja bdjeti uz vas.
Nisam htio raspravljati o tome, već sam otišao na večeru. Lucy je pošla sa mnom pa sam, razdragan njezinom šarmantnom prisutnošću, izvrsno objedovao te popio nekoliko čaša izvrsnog porta. Zatim me Lucy odvela na kat i pokazala mi sobu uz svoju, u kojoj je bila naložena ugodna vatra.
– A sad – rekla je – morate ostati ovdje. Ostavit ću vrata otvorena, a isto tako i vrata svoje sobe. Možete leći na sofu jer znam da vas liječnike ništa ne može navesti da legnete u krevet dok je na vidiku neki pacijent. Budem li nešto htjela, doviknut ću vam i vi možete odmah doći do mene.
Nisam imao drugog izbora nego pristati jer sam bio umoran poput psa i nisam mogao bdjeti da sam i htio. Stoga, nakon što mi je ponovno obećala da će me zvati bude li što htjela, legao sam na sofu i zaboravio na sve.
Dnevnik Lucy Westenra
9. rujna.
Večeras se osjećam tako sretnom. Bila sam tako jadno iscrpljena da mi je to što ponovno mogu misliti i kretati se kao sunce nakon dugotrajna istočnjaka koji puše pod čeličnim nebom. Nekako mi se čini kao da mi je Arthur vrlo, vrlo blizu. Kao da osjećam njegovu toplu prisutnost oko sebe. Valjda je stvar u tome što su bolest i slabost sebična stanja te nam okreću misli i sućut na same sebe, dok zdravlje i snaga prepuštaju vlast Ljubavi, tako da mišlju i osjećajima može lutati po volji. Znam gdje su moje misli. Kad bi samo Arthur znao! Dragi moj, dragi moj, zacijelo ti uši bride u snu, kao što meni bride najavi. O, blaženi sinoćnji počinak! Kako li sam spavala, pod nadzorom onog dragog, dobrog dr. Sewarda. A noćas se neću bojati spavati jer on je nadomak mene i mog poziva. Neka je hvala svima što su mi bili tako dobri! Hvala Bogu! Laku noć, Arthure.
Dnevnik dr. Sewarda.
10. rujna.
Postao sam svjestan profesorovo ruke na svojoj te se razbudio u sekundi. U svakom slučaju, to je jedna od stvari koje naučimo u umobolnici.
– A kako je naša pacijentica?
– Dobro, kad sam je napustio, odnosno kad je ona napustili mene – odgovorio sam.
– Dođite, da vidimo – rekao je. Zajedno smo otišli u njezinu sobu.
Kapak prozora bio je spušten i ja sam ga otišao tiho podići, dok je Van Helsing ušao unutra svojim mekim, mačjim korakom, te prišao krevetu.
Kad sam podignuo kapak, jutarnja sunčeva svjetlost preplavila je sobu, te sam začuo profesorov prigušeni uzdah kroz zube, u znak otkrića, i kako sam znao koliko je on rijedak, srce mi je obuzeo samrtni strah. Dok sam mu prilazio, on je ustuknuo i njegov usklik jeze, "Gott im Himmell", nije bio silom izvučen iz njegova osupnuta lica. Podigao je ruku i pokazao prema krevetu, a njegovo je željezno lice bilo izduženo i pepeljasto blijedo. Osjetio sam kako mi počinju klecati koljena.
Tamo je na krevetu, naizgled u nesvjestici, ležala jadna Lucy, još stravičnije bijela i izmučenija nego ikad. Čak su joj i usne bile bijele, a desni su joj se naizgled povukle sa zuba, kao što ponekad viđamo kod leševa nakon dugotrajne bolesti. Van Helsing je podignuo stopalo kako bi gnjevno udario o pod, no njegov životni nagon i sve duge godine prakse obuzdali su ga, te je polako spustio nogu.
– Brzo! – reče. – Donesite brendi.
Pojurio sam u blagovaonicu te se vratio s kristalnom bocom. Navlažio je brendijem jadne bijele usne i zajedno smo istrljali dlanove, zglavke i srce. Opipao joj je srce i nakon nekoliko trenutaka mučne napetosti rekao: – Još nije prekasno. Srce kuca, premda vrlo slabo. Sav je naš posao upropašten; moramo početi iznova. Tu sad nema mladog Arthura; ovaj put moram se osloniti na vas, John.
Dok je to govorio, posezao je u svoju torbu i vadio iz nje sprave z,u transfuziju; skinuo sam svoj kaput i zasukao rukav. Uz ovakvo stanje stvari nije bilo mogućnosti za narkozu, pa čak ni potrebe; tako smo, ne oklijevajući ni trenutka, započeli operaciju. Nakon nekog vremena, koje se nije činilo osobito kratkim, jer užasan je osjećaj kad vam istječe krv, bez obzira na to koliko je rado dajete, Van Helsing je podigao prst u znak upozorenja.
– Ne mičite se – reče. – Bojim se da bi se mogla probuditi sad kud joj nc vraća snaga, a to bi bilo opasno, da, vrlo opasno. Ali poduzet ću mjere predostrožnosti. Dat ću joj injekciju morfija.
Potom je brzo i okretno izvršio svoj naum. Učinak nije bio loš jer se nesvjestica polako stopila s narkotičkim snom. Uz osjećaj osobnog ponosa mogao sam vidjeti kako joj se u blijede obraze i usne vraća slabašna boja.
Onaj tko to nije iskusio ne zna kakav je osjećaj kad vam vlastita krv odlazi u žile žene koju volite. Profesor me kritički promatrao.
– Bit će dosta – reče.
– Zar već? – prigovorio sam. – Od Arta ste uzeli mnogo više. Na to se tužno nasmiješio.
– On je njezin dragi – odgovorio je – njezin zaručnik. Vi imate posla, mnogo posla, s njom i s drugima; ovo će zasad biti dovoljno.
Kad smo prekinuli operaciju, pobrinuo se za Lucy, dok sam ja čekao da završi kako bi mogao zbrinuti i mene, jer osjećao sam iscrpljenost i malu mučninu. Nakon nekog vremena previo mije ranu te me poslao dolje da popijem čašu vina. Kad sam izlazio iz sobe, pošao je za mnom te napola prošaptao: – Pazite, o ovome ni riječi. Ako se naš mladi zaljubljenik neočekivano pojavi, kao prije, nemojte mu reći ni riječi. To bi ga istodobno preplašilo i načinilo ljubomornim. Nijedno od toga ne smije se dogoditi. Eto!
Kad sam se vratio, oprezno me promotrio te rekao: – Ne izgledate osobito lošije. Idite u sobu i legnite na svoju sofu te se neko vrijeme odmorite; zatim obilno doručkujte i dođite ovamo k meni.
Učinio sam prema njegovim uputama znajući koliko su pravilne i mudre. Svoje sam obavio i sad mi je dužnost bila obnoviti snagu. Osjećao sam se vrlo iscrpljeno i u toj me iscrpljenosti pomalo napustilo čuđenje vezano uz ono što se dogodilo. No, ipak sam zaspao na sofi pitajući se i pitajući kako je Lucy tako nazadovala i kako je mogla izgubiti toliko krvi bez ijednog znaka koji bi posvjedočio o tome. Mislim da sam se nastavio čuditi i u snovima, jer i u snu i na javi misli su mi se neprestano vraćale na one male ubode na njezinu grlu, te na nadraženi, izmučeni izgled njihovih mbova, koliko god bili maleni.
Lucy je spavala dokasna tog dana. Kad se probudila, osjećala se poprilično dobro i snažno, premda ni izdaleka onako kao prethodnog dana. Kad ju je Van Helsing vidio, otišao je na šetnju, prepustivši mi brigu o njoj, uz stroge upute daje ne smijem ostaviti ni na trenutak. Čuo sam njegov glas u predvorju – raspitivao se gdje se nalazi najbliži poštanski ured.
Lucy je bez ustmčavanja čavrljala sa mnom i kao da uopće nije bila svjesna da se nešto dogodilo. Pokušao sam je zabaviti i zaokupiti joj pozornost. Kad je njezina majka došla gore kako bi je pogledala, čini se da uopće nije primijetila nikakvu promjenu, već mi se zahvalno obratila: – Toliko vam dugujem, doktore Seward,za sve što ste uradili, ali sad doista morate pripaziti na to da se ne preforsirate. I sami izgledale blijedi. Treba vam supruga da vas njeguje i malo pazi na vas; eto što vam treba!
Dok je to govorila, Lucy je pocrvenjela poput maka, premda tek na trenutak, jer njezine jadne iscrpljene žile nisu mogle zadugo izdržati takav neuobičajeni odljev krvi ti glavu. Uslijedila je reakcija u obliku izraženog bljedila, dok je okrenula prema meni svoj molećivi pogled. Nasmiješio sam se i kimnuo, stavivši prst na usne; uz uzdah je klonula natrag na svoje jastuke.
Van Helsing se vratio za nekoliko sati.
– A sad vi idite kući – rekao mi je nakon nekog vremena. – Dobro se najedite i napijte. Ojačajte malo. Ja ću noćas ostati ovdje i sam ću bdjeti uz malenu gospođicu. Vi i ja moramo nadzirati taj slučaj i ne smijemo dopustiti da itko drugi to sazna. Imam ozbiljne razloge za to. Ne, nemojte pitati koji su to razlozi; mislite što god hoćete. Nemojte se ustručavati pomišljati čak ni na ono najnevjerojatnije. Laku noć.
U predvorju su mi prišle dvije služavke i zapitale može li koja od njih bdjeti uz gđicu Lucy. Preklinjale su me da im to dozvolim i kad sam rekao kako je želja dra. Van Helsingada bdijemo ili on ili ja, zamolile su me ganutljivo da posredujem kod "stranog gospodina". Njihova me ljubaznost uvelike dirnula. Možda je to zato što sam trenutno iscrpljen, a možda zbog Lucy, što je njihova privrženost tako očigledna; jer mnogo sam puta vidio slične primjere ženske ljubaznosti. Vratio sam se ovamo na vrijeme za kasnu večeru te obišao bolesnike; sve je u redu. Ovo sam zapisao očekujući san. On dolazi.
U. rujna. Poslijepodne sam otišao u Hillingham. Zatekao sam Van Helsinga u izvrsnom raspoloženju, dok je Lucy mnogo bolje. Nedugo nakon mog dolaska iz inozemstva je pristigao veliki paket za profesora. Otvorio ga je uz mnogo pompe, naravno, samo hinjene, te pokazao veliki buket bijelog cvijeća.
– Ovo je za vas, gospođice Lucy – reče.
– Za mene? O, doktore Van Helsing!
– Da, draga moja, ali to nije za igru. Ovo je cvijeće lijek. – Na tom je mjestu Lucy načinila grimasu. – Ma ne, to se ne uzima kao tekućinu, ni u nekom drugom obliku, pa se ne morate tako mrštiti, ili ću ukazati svojem prijatelju Arthuru na to kakve će muke morati podnositi kud vidi kako se iskrivljuje ova ljepota koju tako voli. Aha, lijepa moja gospođice, ovo je opet izravnalo taj krasan nos. Ovo je ljekovito, ali ne znate na koji način. Stavit ću to cvijeće u vaš prozor, načinit ću od njega lijepi vjenčić i objesiti vam ga oko vrata, da možete dobro spavati. O, da, od njega ćete, baš kao i od lotosova cvijeta, zaboraviti svoje nevolje. Miriše baš kao voda Lete te onaj izvor mladosti koji su konkvistadori tražili po Floridi i prekasno ga našli.
Dok je govorio, Lucy je pregledavala cvijeće i mirisala ga. Potom ga je odbacila, rekavši napola uz smijeh, a napola zgađeno: – Jao, profesore, zacijelo se šalite sa mnom. Pa toje cvijeće tek običan češnjak.
Na moje iznenađenje, Van Helsing je ustao i rekao ozbiljno, isturene željezne vilice i skupljenih čupavih obrva: – Ne poigravajte se sa mnom! Ja se nikad ne šalim! Za sve što radim postoji neki mračan razlog i upozoravam vas da me ne uzimate olako. Pripazite, ako ne radi sebe, onda radi drugih. – Zatim je ugledao kako se Lucy preplašila, što nije ni čudno, te nastavio nježnijim glasom: – Ah, mala gospođice, draga moja, nemojte se mene bojati. Ja samo radim za vaše dobro; ali ovo priprosto cvijeće donijet će vam mnogo snage.
Gledajte, sam ću vam ga odnijeti u sobu. Sam ću načiniti vjenčić koji ćete nositi. Ali tiho! Nemojte to pričati drugima koji postavljaju radoznala pitanja. Moramo biti poslušni, a tišina je dio poslušnosti. Poslušnost služi tome da vas snažnu i zdravu uputimo u voljene ruke koje vas očekuju. Sad malo budite mirni dok sjedite.
Dođite sa mnom, prijatelju John, i pomozite mi da razmjestim po sobi češnjak, koji je stigao čak iz Haarlema, gdje moj prijatelj Vanderpool čitave godine uzgaja bilje u svojim staklenicima. Jučer sam morao brzojaviti, inače danas cvijeće ne bi pristiglo.
Otišli smo u sobu, uzevši sa sobom cvijeće. Profesorovi su postupci u svakom slučaju bili čudnovati i ne bi ih se moglo pronaći ni u jednome medicinskom priručniku za kojega sam ikad čuo. Prvo je zatvorio prozore i čvrsto povukao zasune; zatim je uzeo pregršt cvjetova i protrljao njima vanjske daščice prozora, kao da želi biti siguran da će svako strujanje zraka što dođe izvana biti zasićeno mirisom češnjaka. Zatim je snopčićem natrljao cijeli obrub vrata – gore, dolje i sa svake strane – te na isti način i oko kamina. Sve mi se to činilo grotesknim te sam nakon nekog vremena rekao: – Dakle, profesore, znam da ste uvijek imali razloga za ono što činite, no ovo me svakako začuđuje. Dobro je što ovdje nismo imali nikoga skeptičnog jer bi inače rekao da bacate nekakve čini kako biste zadržali vani nekog zloduha.
– Možda je to i istina! – odgovorio je mirno, počinjući izrađivati vjenčić koji je Lucy trebala nositi oko vrata.
Pričekali smo dok Lucy nije obavila večernju toaletu, pa kad se našla u krevetu, prišao joj je i sam joj pričvrstio vjenčić češnjaka oko vrata.
– Pazite da ga ne poremetite – glasile su zadnje riječi što joj ih je rekao. – Čak i ako vam u sobi bude zagušljivo, nemojte otvarati prozor ni vrata.
– Obećajem – reče Lucy – i hvala vam obojici tisuću puta za svu vašu ljubaznost! Ah, čime sam zaslužila takve prijatelje?
Dok smo napuštali kuću u mojoj kočiji,koja nas je očekivala, Van Helsing reče: – Noćas mogu spavati 11 miru, a san mi je i potreban; dvije noći na putu, mnogo čitanja za dana. između njih, te mnogo brige sljedećeg dana i jedna noć bdjenja, kad nisam ni oka sklopio. Sutra me rano ujutro pozovite te ćemo zajedno poći pogledati našu lijepu gospođicu, još jaču od "čini" koje sam bacio. Ho, ho!
Djelovao je tako samouvjereno da sam ja, prisjetivši se svoje samouvjerenosti prije dvije noći te zlokobnih rezultata, osjetio blagu jezu. Zacijelo sam zbog svoje iscrpljenosti oklijevao da to kažem svojem prijatelju, no ipak sam je osjećao, poput neprolivenih suza.
11.
Dnevnik Lucy Westenra
12. rujna.
Kako li su svi dobri prema meni! Jako sam zavoljela onoga dragog doktora Van Helsinga. Pitam se zašto je toliko zapeo za ono cvijeće. Doista me preplašio, kako se razljutio. Pa ipak, zacijelo je bio u pravu, jer već osjećam koliko mi je to cvijeće pomoglo. Večeras se nekako ne bojim biti sama i mogu zaspati bez straha. Neće mi smetati nikakvo lepetanje krila s vanjske strane prozora. Ah, ta strašna borba koju sam u zadnje vrijeme tako često vodila protiv sna; bol uzrokovana nesanicom ili strahom od sna koji mi donosi sve one neshvatljive strahote! Kako su sretni ljudi u čijim životima nema strahova, nema strepnji; kojima je san blagoslov što dolazi svake noći i ne donosi im ničega osim slatkih snova. No, večeras se i ja nadam snu te ležim kao Ofelija u drami, kad su joj "djevičanski vijenac dali, i drago cvijeće." Nikad prije nisam voljela češnjak, ali večeras je upravo zamaman! U njegovu mirisu ima smirenosti; već osjećam kako me hvata san. Laku noć svima.
Dnevnik dr. Sewarda
13. rujna.
Navratio sam u Berkeley i zatekao Van Helsinga koji je, po običaju, stigao na vrijeme. Kočija naručena iz hotela već je čekala. Profesor je uzeo svoju torbu, koju sada uvijek nosi sa sobom.
Htio bih sve točno zabilježiti. Van Helsing i ja stigli smo u Hillingham u osam sati. Jutro je bilo prekrasno; blistavo sunce i sva ona svježina rane jeseni kao da su upotpunjavali godišnji posao prirode. Lišće se probražavalo u sve moguće prekrasne boje, no još nije počelo opadati s drveća. Ušavši, zatekli smo gdu Westenra kako izlazi iz sobe za zajutrak. Ona je vječiti ranoranilac. Toplo nas je pozdravila i rekla: – Bit će vam drago kad čujete da se Lucy osjeća bolje. Drago dijete još uvijek spava. Zavirila sam u njezinu sobu daje pogledam, ali nisam ulazila kako je ne bih uznemirila.
Profesor se nasmiješio i djelovao je slavodobitno. Protrljao je ruke.
– Aha! – reče. – Bio sam uvjeren da sam postavio ispravnu dijagnozu. Moja terapija djeluje.
– Ne smijete pripisati sve zasluge sebi, doktore – uzvratila je. – Lucyno jutrašnje stanje djelomice je moja zasluga.
– Kako to mislite, gospodo? – zapita profesor.
– Pa, noću sam se zabrinula zbog dragog djeteta i otišla sam u njezinu sobu. Čvrsto je spavala, tako čvrsto daje čak ni moj dolazak nije probudio. Ali u sobi je bilo strašno zagušljivo. Posvuda je bilo tog groznog, smrdljivog cvijeća, a jedan joj je vjenčić bio doslovce oko vrata. Pobojala sam se da će taj težak miris biti nepodnošljiv dragome djetetu koje je ovako iscrpljeno, pa sam uklonila sve to cvijeće i odškrinula prozore da pustim malo svježeg zraka. Sigurna sam da ćete biti zadovoljni njome.
Krenula je prema svome budoaru, u kojemu je obično rano doručkovala. Još dok je govorila, pogledao sam profesorovo lice te vidio kako je posivjelo poput pepela. Bio je u stanju sačuvati samokontrolu a prisutnosti uboge gospode jer je znao u kakvu se stanju nalazi te koliko bi joj šok nanio zla. Čak joj se i nasmiješio otvorivši joj vrata kako bi ušla u svoju sobu. No, istog trenutka kad je nestala nenadano i silovito me uvukao u blagovaonicu te zatvorio vrata.
Tada sam, po prvi put u životu, vidio kako Van Helsing podliježe očaju. Podigao je ruke iznad glave u znak nijemog očaja te bespomoćno stao lupati dlanovima. Napokon se svalio u stolicu, stavio ruke na lice i stao plakati glasnim, suhim jecajima koji kao da su mu dolazili iz rane u srcu. Zatim je ponovno podigao ruke, kao da se želi potužiti cijelome svemiru.
– Bože, Bože, Bože! – uskliknuo je. – Što smo to skrivili, što je ova jadna žena skrivila, da nam se događaju ovakve strahote? Djeluje li na nas još uvijek kakav usud, poslat još iz starih poganskih vremena, da se moraju događati ovakve stvari, i to na takav način? Ta jadna majka, ne sluteći zla, vjerujući da čini samo dobro, uradila je tako nešto, upropastila i tijelo i dušu svoje kćeri; a mi joj ne smijemo to reći, ne smijemo je čak ni upozoriti, jer će inače umrijeti, a onda će obje umrijeti. Jao, kakve nam se strahote događaju! Kako li su se snage svih vragova urotile protiv nas! – Odjednom je skočio na noge. – Dođite – reče – dođite, moramo vidjeti kako stvari stoje i potom djelovati. Vragovi ili nevragovi, ili pak svi vragovi zajedno, to nema nikakve veze; ipak ćemo se boriti s njima.
Otišao je u predvorje po svoju torbu i zajedno smo krenuli u Lucynu sobu.
Ponovno sam podigao kapak, dok je Van Helsing krenuo prema krevetu. Ovaj se put nije trgnuo pogledavši jadno lice na kojemu se nalazilo isto ono grozno, voštano bljedilo kao i prije. Na licu mu bijaše pogled pun smrknute tuge i beskrajne sućuti.
– Kao što sam i očekivao – promrmljao je, uz onaj svoj otkroviteljski uzdah kroz zube koji je toliko toga kazivao. Bez riječi je otišaoo zaključati vrata, a zatim je na stolić stao postavljati instrumente za još jednu operaciju transfuzije krvi. Ja sam već i prije shvatio da je to neophodno te sam stao skidati kaput, no spriječio me podignuvši ruku u znak upozorenja.
– Ne! — reče. – Danas vi morate operirati. Ja ću dati krv. Vi ste već iscrpljeni. Izrekavši to, skinuo je kaput i zasukao rukav košulje.
I opet operacija; i opet narkoza; i opet isti povratak boje u pepeljaste obraze te pravilno disanje u znak zdrava sna. Ovog sam puta ja pazio, dok se Van Helsing išao pri brati i odmoriti.
Kasnije je rekao gđi Westenra da ne smije ukloniti ni jednu stvar iz Lucyne sobe prije nego što se posavjetuje s njime; da ono cvijeće ima ljekovita svojstva te daje udisanje njihova mirisa dio terapije. Zatim je sam na sebe preuzeo taj slučaj, rekavši da će noćas i sljedeće noći on bdjeti te da će mi javiti kad da dođem.
Nakon što je prošao još jedan sat, Lucy se probudila iz svog sna, svježa i krepka, i činilo se da joj nije mnogo gore nakon ove zadnje muke.
Što sve ovo znači? Počinjem se pitati ne utječe li moj dugotrajni život među maloumnicima i na moj zdrav razum?
Dnevnik Lucy Westenra
17. rujna.
Četiri dana i noći spokoja. Ponovno sam tako ojačala da se jedva prepoznajem. Kao da sam prošla kroz nekakvu dugotrajnu moru i upravo se probudila kako bih ugledala prekrasnu sunčevu svjetlost te osjetila oko sebe svježi jutarnji zrak. Nejasno se prisjećam dugog, mučnog vremena čekanja i strahovanja; tmine u kojoj nije bilo ni bolne nade da bi mi tadašnja nevolja mogla postati još ljućom. Zatim bi nastupila dugotrajna razdoblja zaborava te povratak u život, kao što se ronilac vraća na površinu kroz duboku vodu. No, otkako je dr. Van Helsing sa mnom, kao da su svi ti ružni snovi nestali; zvukovi koji su me izluđivali od straha – lepetanje krila s vanjske strane prozora, udaljeni glasovi koji su mi se činili sasvim bliski, osorni zvukovi za koje ni sama ne znam odakle su dolazili te mi naređivali da uradim ni sama ne znam što – sve je to prestalo. Sad odlazim u krevet nimalo se ne pribojavajući sna. Čak se ni ne trudim ostati budnom. Sasvim sam zavoljela miris češnjaka i svakodnevno kutija dolazi iz Haarlema. Večeras dr. Van Helsing odlazi jer na jedan dan mora boraviti u Amsterdamu. Ali više ne treba bdjeti nad mnom; sad mi je već dovoljno dobro da mogu biti sama. Hvala Bogu, zbog moje majke i zbog Arthura, i zbog svih naših prijatelja koji su bili tako ljubazni! Uopće neću ni osjetiti promjenu jer prošle je noći dr. Van Helsing dugo vremena spavao u svojoj stolici. Dvaput kad sam se probudila zatekla sam ga kako spava; no nisam se bojala ponovno zaspati, iako je nešto,grane ili šišmiši, gotovo ljutito lepetalo po prozorskim oknima.
"The Pall Mall Gazette, "
18. Rujna
POBJEGLI VUK OPASNA PUSTOLOVINA NAŠEG IZVJESTITELJA Intervju s čuvarom zoološkog vrta Nakon što sam se dugo raspitivao, pri čemu su me gotovo isto tako dugo odbijali, te neprestance koristio riječi Fall Mall Gazette poput čarobne lozinke, uspio sam pronaći čuvara onog dijela zoološkog vrta u kojemu se nalazi kavez s vukovima. Thomas Bilder živi u jednoj od baraka u ograđenom području iza slonovske nastambe i baš se spremao na užinu kad sam ga pronašao. Thomas i njegova supruga gostoljubivi su ljudi, postariji i bez djece, te ako gostoprimstvo u kojemu sam uživao spada u prosjek, život im je zacijelo vrlo ugodan. Čuvar se nije htio baciti na "posao", kako je on to zvao, sve dok večera nije završila, i svi smo se zasitili. Kad je stol bio počišćen, a on zapalio lulu, rekao je: – E, sad, gospodine, moš’te me pitat’ štogod ‘oćete. Neš’te mi zamjerit’ što ne pričam o poslovnim stvar’ma prije no što s’ najedem. I ja dajem vukov’ma, šakal’ma i hijenama užinu prije nego im idem postavljat’ pitanja.
– Kako to mislite, postavljati pitanja? – priupitao sam, želeći ga navesti na razgovor.
– Jedan je način da ih lupim po glavi štapom; drugi kad ih češem iza uva, kad se fina gospoda oće malo prducirat’ pred svojim curama. Ono prvo mi i ni’ tako teško, ono kad ih lupam po glavi štapom prije nego im bacim večeru; ali dobro pričekam da završe s vinom i kavom, što bi rek’o, prije nego ih pokušam češkat iza uva. Paz’te – dodao je filozofski – i mi i one tamo životinje imamo dosta toga zajedničkog. Eto, vi dođete i počinjete me zapitkivat’ o mom poslu, a ja sam takav da bi’ radije da puknete nego da vam odgovorim, samo da mi niste ponudili pola funte. Čak ni ka’ ste me ‘nako cinički pitali jel’ bi ja ‘tio ići pitat’ direktora dal’ mi možete postavljat’ pitanja. Bez uvrede, jesam vam rek’o nek idete k vragu?
– Jeste.
– A kad ste rekli da ćete me prijavit’ zbog prostačenja, to je bilo k’o da ste me lupili po glavi; ali s oni’ pol’ funte sve ste ispravili. Nisam se ju Mio tuć’, pa sam priček’o hranu i postupio baš k’o moji vukovi, lavovi i tigrovi. Ali, Bog vam dao zdravlje, sad kad je stara ubacila u mene koji kolačić i saprala me sa onim svojim vražjim starim čajnikom, pa sam se malo podmirio, moš’te me češkat’ iza uva koliko god volite, neću čak ni zarežat’. Samo navalite s pitanjima. Znam na što ciljate, na onoga vuka stoje pobjeg’o.
– Upravo tako. Htio bih da mi vi iznesete svoje mišljenje o tome. Samo mi ispričajte kako se to dogodilo.
Kad budem znao činjenice, nagovorit ću vas da mi kažete stoje po vašem mišljenju bio razlog te što mislite kako će sve to završiti.
– Nema problema, šefe. Evo vam cijele priče. Taj vam je vuk što smo ga zvali Bersicker bio jedan od tri siva vuka što su došli iz Norveške u Jamrachove ruke, a mi smo ga kupili od njega prije četir’ godine. Bio je to fin, kulturan vuk, nikad problema s njime. Više me čudi što je on ‘tio izać’, nego bilo koja druga živina ovdi. Ali, eto, ne moš’te vjerovat vukov’ma više nego ženama.
– Nemojte obraćat’ pažnju na njega, gospo’n! – uključila se gđa Tom, raspoloženo se nasmijavši. – Taj čuva životinje već tako dugo da je već i sam k’o stari vuk! Ali taj nije opasan.
– No, gospo’n, jučer sam prvi put čuo neku gužvu oko dva sata nakon što sam ih nahranio. Slag’o sam u majmunarniku ležaj za jednu mladu pumu stoje obolila, ali kad sam čuo štektanje i zavijanje, odma’ sam otiš’o tamo. Bersicker je navaljiv’o na rešetke k’o lud, k’o da je ‘tio ić’ van. Taj dan tu ni’ bilo puno ljudi, a u blizini je bio samo jedan čovjek, neki visoki, mršavi tip, s grbavim nosom i špičastom bradom, s par sijedih vlasi u njoj. Im’o je neki oštar, ‘ladan pogled i crvene oči, pa mi se nekako nije baš dop’o, jer mi se učinilo da su se životinje razdražile na njega. Im’o je bijele jareće rukavice na rukama i pokaz’o mi je životinje i rek’o: "Čuvaru, ti vukovi su bijesni zbog nečega." – "Možda zbog vas," rek’o, jer nije mi se dopalo kako se drži. Nije se razljutio, k’o što sam se nad’o da ‘oće, nego se nekako uvredljivo nasmij’o, a usta su mu bila puna oštrih, bijelih zuba. "A, ne, mene nikako ne bi voljeli," rek’o je.
– "A, da, baš bi," rek’o sam ja, oponašajuć’ ga. "Oni uvijek za večeru vole oglodat’ pokoju kost, a u vama ih ima za dobar rukohvat." – Čudna stvar, ali kad su životinje vidile da pričamo, legle su, i kad sam priš’o Bersickem dao mi je dao ga češkam iza uva k’o i uvijek. Priš’o je i taj čovjek i, sunca mi, gurn’o je i on ruku kroz rešetke i počešk’o starog vuka iza uva!
– "Pazite," rek’o, "Bersicker je brz." – "Nije važno," kaže on. "Naviknut sam na njih." – "Jeste li i vi u biznisu?" kažem ja, skinuvši kapu, jer čovjek koji trguje vukovima i sličnim, dobar je prijatelj čuvarima.
– "Ne," kaže on, "nisam baš u biznisu, ali im’o sam nekoliko vukova za ljubimce." Na to je podign’osvoj šešit, k’o neki grof, i oš’o. Stari Bersicker gled’o je za njim sve dok se nije makn’o iz vidika, a onda je otiš’o u kut, leg’o, i nije ‘tio izać’ cijelo veče. Dakle, prošle noći, čim se dig’o mjesec, svi su vukovi ovdi počeli zavijat. A nisu imali na što zavijat’. Nikoga nije bilo blizu, osim nekoga što je očito doziv’o psa negdi vani u parku. Par puts sam iš’o van da vidim jel’ sve u redu, i bilo je, a onda je zavijanje prestalo. Baš negdi prije dvanaes’ iš’o sam u obilazak prije spavanja, i nek sam proklet, ali kad sam došo pred kavez starog Bersickera, vidio sam da su rešetke slomljene i svinute, a kavez prazan. I to je sve što zasigurno znam.
– Je li netko drugi vidio bilo što?
– Jedan od naši’ vrtlara negdi je u to vrijeme iš’o kući sa zbora, kad je vidio kako kroz vrtnu živicu ide neki veliki sivi pas. Barem tako kaže, ali ja ne bi’ puno vjerov’o u to, jer ako je to istina, nije to govorio svojoj ženi kad je stig’o kući i isprič’oje to tek kad se objavilo daje pobjeg’o vuk, a mi smo cijelu noć lovili Bersickera po parku, tek se onda to sjetio. Ja bi’ rek’o da mu je zbor udario u glavu.
– Recite, g. Bilder, možete li ikako protumačiti bijeg tog vuka.
– Čujte, gospo’n – rekao je, uz nekakvu sumnjičavu skromnost – mislim da bi mog’o; ali ne znam kako bi se vama dopala ta teorija.
– Zacijelo će mi se dopasti. Ako se čovjek kao što ste vi, koji poznaje životinje iz iskustva, ne može odvažiti na neku pretpostavku, tko će se onda?
– E pa onda, gospo’n, ja to ovako gledam; meni se čini daje taj vuk pobjeg’o samo zato –što je ‘tio ić’ van.
Thomas i njegova žena tako su se od srca nasmijali toj šali daje bilo očigledno kako je već bila upotrijebljena te daje cijelo to tumačenje tek dobra umotvorina koju je želio prodati. Nisam se mogao mjeriti s dobrim Thomasom po duhovitosti, ali naslutio sam sigurniji put do njegova srca, pa sam rekao: – Slušajte, g. Bilder, smatrajmo da je onih prvih pola funte već potrošeno, a isto toliko vas čeka kao nagrada nakon što mi kažete što se po vašem mišljenju dogodilo.
– Imate pravo, gospo’n – rekao je žustro. – Znam da ćete mi oprostit’ što vas zavitlavam, ali ova mi je stara žena namignula, a to vam je isto k’o da mi je otvoreno rekla neka to kažem.
– Ma, nisam! – reče vremešna dama.
– Moje je mišljenje ovakvo: taj se naš vuk negdje skriva. Onaj zuboravni vrtlar reko je daje odgalopir’o prema sjeveru brže nego bi mog’o konj, ali ja mu ne vjerujem, jer gledajte gospodine, vukovi ne galopiraju, baš k’o ni psi, jer nisu tako građeni. Vukovi su krasni u pričama i usudio bi’ se reć’ kad se zgomilaju u čopore i krenu u lov na nešto strašljivije od sebe, onda mogu dić’ vražju galamu i razderati što god lovili. Ali, Bog nek vam je na pomoći, u stvarnome životu vuk je primitivan stvor, ni napola pametan ni hrabar k’o dobar pas; a ni četvrtinu toliko borben. Ovaj naš nije vičan borbi, ne zna si ni hranu nać’, i bit će da se nalazi negdje oko parka, skriva se i trese od straha, i ako mu je išta na pameti, onda se pita gdje da nade što za doručak; ili pak je možda odlut’o u neki podrum za ugljen. Oka mi moga, neka će se kuharica krasno prepasti kad mu spazi zelene oči kako sjaje iz tame! Ako ne može nać’ hranu, onda će je valjda potražit’ i moglo bi se dogodit’ da za neko vrijeme naleti na neku mesnicu. Ako je ne nađe, a neka dadilja ode u šetnju s kakvim vojnikom, pa ostavi bebu u kolicima, e, onda se ne bi’ čudio da na popisu stanovnika ostanemo kraći za jedno dijete. To vam je sve.
Upravo sam mu davao pola funte, kad je nešto zalupalo po prozoru, a lice g. Bildera od iznenađenja se podvostručilo po dužini.
– Bog mi pomog’o! – rekao je. – Pa to se stari Bersicker vratio sam od sebe!
Prišao je vratima i otvorio ih, što mi se učinilo sasvim nepotrebnim. Oduvijek sam bio mišljenja da divlja zvijer izgleda ponajbolje kad se između nje i mene nalazi kakva čvrsta prepreka. Osobno me iskustvo više nagnalo da se priklonim tom mišljenju negoli da zdvojim oko njega.
Na kraju se ipak pokazalo da je sve stvar navike jer ni Bilder ni njegova žena nisu se prestrašili vuka ništa više nego bih se ja prestrašio psa. Sama je životinja bila miroljubiva i dobroćudna kao otac svih izmišljenih vukova – Crvenkapičin bivši prijatelj, u trenutku dok prerušen pridobiva njezino povjerenje.
Cijeli je taj prizor bio neizreciva mješavina komedije i patetike. Zločesti vuk koji je pola dana paralizirao London i nagnao svu djecu u gradu da drhte od straha bio je pokajnički raspoložen, te prihvaćen je i pomilovan kao neki vučji razmetni sin. Stari gaje Bilder čitavoga vrlo nježno pregledao.
– Eto – rekao je, završivši sa svojim pokajnikom. – Znao sam da će jadnik upast’ u nekakvu nevolju; nisam li to cijelo vrijeme govorio? Eto, glava mu je sva izrezana i puna razbijenog stakla. Taj se pentr’o preko nekakvog vražjeg zida, ili nečeg sličnog. Sramota je da ljudi smiju uzidavat’ razbijene boce navrh svojih zidova. Eto vam što dolazi od toga. Dođi amo, Bersicker.
Odveo je vuka i zaključao ga u kavez, s komadom mesa koji je, barem što se veličine tiče, odgovarao ugojenom teletu, te otišao načiniti izvještaj.
I ja sam otišao objaviti jedinu ekskluzivnu informaciju koja je danas na raspolaganju glede čudnovat) bijega iz zoološkog vrta.
Dnevnik dr. Sewarda
17. rujna.
Nakon večere u svojoj sam se radnoj sobi pozabavio sređivanjem svojih knjiga, koje sam zbog drugih poslova i brojnih posjeta Lucy tužno zanemario. Odjednom su se vrata silovito rastvorila i u sobu je uletio moj pacijent, lica iskrivljena zbog emocija. Bio sam kao ošinut gromom jer gotovo da nije zabilježen slučaj da pacijent svojevoljno ulazi u ravnateljevu radnu sobu. Ne oklijevajući ni trenutka, navalio je na mene. U ruci je imao nož iz pribora za jelo. Kako sam vidio daje opasan, pokušao sam održati stol između nas. No, bio je prebrz i previše snažan za mene, jer prije nego što sam se stigao snaći, udario me nožem i prilično mi duboko zarezao zglavak na lijevoj ruci. No, prije nego što je mogao udariti još jednom, dohvatio sam ga desnicom i on se rasprostro na leđima na podu. Iz zglavka mi je obilno krvarilo i na tepih je iscurila čitava mala lokva. Vidio sam da se moj prijatelj ne namjerava dalje truditi, pa sam se pozabavio time da si previjem zglavak, cijelo vrijeme s oprezom pogledavajući polegnutu priliku. Kad su poslužitelji dojurili u prostoriju te smo obratili pozornost na njega, ono što je radio upravo mi se zgadilo. Ležao je potrbuške na podu i poput psa lizao krv koja se prolila iz mog ranjenog zglavka. Bilo ga je prilično lako svladati i, na moje iznenađenje, sasvim je mirno otišao s poslužiteljima, tek ponavljajući bez prestanka: "Krv je život! Krv je život!" U ovome si trenutku ne mogu priuštiti gubitak krvi; nedavno sam je izgubio toliko da me to tjelesno unazadilo, a uz to na mene utječe i ta dugotrajna, naporna Lucyna bolest, te njezine zastrašujuće faze. Razdražen sam i umoran, te mi treba počinka, počinka, počinka. Srećom, Van Helsing me nije pozvao, pa se ne trebam lišiti sna; noćas ne bih mogao izdržati bez njega.
Brzojav Van Helsinga iz Antwerpa, upućen Sewardu, Carfax (Budući da nije navedena grofovija, brzojav je odaslat u Carfax u Sussexu, te je zakasnio dvadeset dva sata.) 17. rujna.
Noćas obvezatno budite u Hillinghamu. Ako i ne budete bdjeli cijelo vrijeme, često obilazite pacijenticu i pobrinite se da cvijeće bude namješteno kako treba. Ovo je vrlo važno; nemojte zakazati. Naći ćemo se što je prije moguće po mom dolasku.
Dnevnik dr. Sewarda
18. rujna.
Upravo krećem na vlak za London. Dolazak Van Helsingova brzojava ispunio me očajem. Izgubljena je čitava noć, a iz gorka iskustva poznato mije što se može dogoditi za jednu noć. Dakako, moguće je da sve bude dobro, ali što li se moglo dogoditi? Jamačno se nad nas nadvio neki strahovit usud kad nas svaki mogući slučaj unazađuje pri svemu što pokušamo poduzeti. Uzet ću sa sobom ovaj cilindar, pa mogu nastaviti s dnevnikom na Lucynom fonografu.
Poruka koju je ostavila Lucy Westenra
17. rujna, noć.
Pišem ovo i ostavljam da bude pročitano kako nitko drugi ne bi ni slučajno došao u opasnost zbog mene. Ovo je točan izvještaj onoga što se noćas dogodilo. Osjećam kako umirem od iscrpljenosti i jedva da imam snage za pisanje, ali moram to učiniti, pa makar i umrla u tom pokušaju.
Otišla sam u krevet u uobičajeno vrijeme, pobrinuvši se da cvijeće bude namješteno kao što je naložio dr. Van Helsing, i uskoro sam zaspala.
Probudilo me lepetanje po prozoru, što je započelo još nakon onog hodanja u snu kod litice u Whitbyju, kad me spasila Mina, koje sada tako dobro poznajem. Nisam se bojala, ali ipak sam poželjela daje dr. Seward u susjednoj sobi, kao što je dr. Van Helsing rekao da će biti, tako da ga mogu pozvati u slučaju potrebe.
Pokušala sam zaspati, ali nisam mogla. Zatim me spopao stari strah od spavanja i odlučila sam ostati budnom. Naopako, san me počeo obuzimati onda kad ga više nisam htjela. Kako sam se bojala biti sama, otvorila sam vrata i zapitala: "Ima li koga?" Nije bilo nikakva odgovora. Bojala sam se probuditi majku, pa sam ponovno zatvorila vrata. Zatim sam izvana, iz grmlja, začula nekakvo zavijanje, slično psećem, no žešće i dublje. Prišla sam prozom i pogledala van, no ništa nisam vidjela osim velikog šišmiša koji je očigledno lupkao krilima po prozom. Potom sam se vratila u krevet, no odlučila sam da više ne zaspim.
Nakon nekog vremena otvorila su se vrata i provirila je majka, koja je iz mog kretanja razabrala da ne spavam; ušla je i sjela pokraj mene. Obratila mi se još ljubaznijim i blažim glasom nego što joj je običaj: – Strepila sam zbog tebe, draga, pa sam došla pogledati je li s tobom sve u redu.
Bojala sam se da će se prehladiti sjedeći tamo, te je zamolila da legne u krevet i spava sa mnom. Nije skinula kućnu haljinu jer je rekla da će ostati samo malo, a zatim se vratiti u svoj krevet. Dok smo tako ležale jedna dragoj u naručju, ponovno se začulo lepetanje i tapkanje po prozoru. Trgnula se i pomalo se preplašila. – Što je to? – uskliknula je.
Pokušala sam je smiriti, te na posljetku i uspjela u tome. Mirno je legla, ali čula sam kako joj drago staro srce i dalje strahovito lupa. Nakon nekog vremena ponovno se oglasilo ono prigušeno zavijanje ii grmlja, a nedugo nakon toga začuo se tresak na prozoru i gomila razbijeni stakla pala je na pod. Prozorski se kapak, rastvorio zbog vjetra, koji je navro u sobu, a u otvoru razbijena okna ukazala se glava velikog, mršavoj sivog vuka. Majka je prestravljeno ustuknula i s mukom se uspravila u sjedeći položaj, te se mahnito uhvatila ni sama ne mareći za što. Između ostaloga, zgrabila je vjenčić cvijeća za kojeg je dr. Van Helsing ustrajao da ga nosim oko vrata, te ga strgnula s mene. Sjedjela je tako trenutak-dva, pokazujući prema vuku, a zatim joj se iz grla začuo neobično i zastrašujuće grgljanje. Potom se srušila, kao daju je grom oborio, te me udarila glavom o čelo i na nekoliko me trenutaka ošamutila. Činilo mi se da se oko mene uzvrtjela soba i sve u njoj. Pogled mi je bio prikovan uz prozor, no vuk je povukao glavu, a čitavo mnoštvo sićušnih iskrica počelo je ulaziti kroz razbijeni prozor, te su se vrtložile poput stupa prašine što ga opisuju putnici kad nastane pustinjska pijavica. Pokušala sam se pomaknuti, no kao da sam bila začarana, a pritiskalo me i tijelo moje drage majke, koje se već počelo hladiti, jer milo joj je srce prestalo kucati. Na neko sam vrijeme izgubila svijest.
Vrijeme koje je proteklo dok mi se svijest nije povratila nije se doimalo dugačkim, no bilo je vrlo, vrlo strašno. Negdje je u blizini zvonilo zvonce; zavijali su psi u čitavu susjedstvu; a u našemu grmlju, reklo bi se odmah kraj prozora, pjevao je slavuj. Bila sam ošamućena i otupjela od boli, užasa i iscrpljenosti, no zvuk slavuja činio mi se poput glasa moje mrtve majke koja se vratila kako bi me utješila. Izgleda da su svi ti zvukovi probudili i služavke, jer začula sam kako im bosa stopala tapkaju s vanjske strane mojih vrata. Dozvala sam ih i one su ušle i kad su ugledale što se dogodilo, te što leži preko mene na krevetu, vrisnule su. Kroz razbijeni je prozor navro vjetar i zalupila su se vrata. Podigle su s mene tijelo moje drage majke te ga položile na krevet i prekrile plahtom, nakon što sam ja ustala. Sve su bile tako preplašene i nervozne da sam im naložila neka idu u blagovaonicu i natoče si po čašu vina. Vrata su se na tren otvorila i ponovno zatvorila. Služavke su zavrištale, te zatim sve zajedno pošle u blagovaonicu, dok sam ja sve preostalo cvijeće stavila na majčine grudi. Nakon što su otišle, prisjetila sam se što mi je rekao dr. Van Helsing, no nisam željela micati cvijeće, a osim toga, sad sam mogla reći nekome od posluge da bdije pokraj mene. Začudila sam se što se služavke ne vraćaju. Pozvala sam ih, no nije bilo nikakva odgovora, pa sam otišla u blagovaonicu da ih potražim.
Srce mi je klonulo kad sam ugledala što se dogodilo. Sve četiri bespomoćno su ležale na podu i teško disale.
Kristalna boca serija nalazila se napola puna na stolu, no osjećao se čudnovat, oštar miris. Obuzele su me sumnje i pregledala sam bocu. Zaudarala je na laudanum, a kad sam pogledala prema vitrini, vidjela sam daje boca koju za majku koristi njezin liječnik, ah, koju je koristio, ispražnjena. Što da radim? Što da radim? Vratila sam se u sobu gdje je bila majka. Ne mogu je ostaviti, a sama sam, s izuzetkom uspavanih služavki, koje je netko drogirao. Sama s mrtvim tijelom! Ne usuđujem se izaći, jer kroz razbijeni prozor čujem prigušeno zavijanje vuka.
Zrak kao daje prepun iskrica, koje lebde i vrtlože se u propuhu s prozora, a svjetla gore plavičastim i prigušenim plamenom. Što da radim? Neka me noćas Bog zaštiti od zla! Sakrit ću ovaj list u njedra, gdje će ga pronaći kad me budu polagali na odar. Moja draga majka je umrla! Vrijeme je da i ja pođem. Zbogom, dragi Arthure, ne preživim li ovu noć. Neka te Bog čuva, dragi, a meni neka pomogne!
14 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:17 pm
Margita
Administrator
12.
DNEVNIK DR. SIWARDA
18. rujna
Odmah sam se odvezao u Hillingham i rano stigao onamo. Ostavivši kočiju uz ogradna vrata, pošao sam prilaznim puteni do kuće. Obzirno sam pokucao i pozvonio što je god bilo moguće tiše, jer bojao sam se uznemiriti Lucy ili pak njezinu majku i nadao sam se da ću dozvati samo nekoga od posluge. Nakon nekog vremena, kako nije bilo nikakva odgovora, ponovno sam pokucao i pozvonio; i dalje nikakva odgovora. Prokleo sam lijenost posluge, što leže u krevetu ovako kasno, jer bilo je već deset sati, te još jednom pozvonio i pokucao, ali nestrpljivije, no i dalje bez odgovora. Dotad sam smatrao samoposlugu krivom, no sad me počeo obuzimati užasan strah. Je li ova pustoš još jedna karika u lancu sudbine koji kao da se čvrsto obavijao oko nas? Jesam li doista došao, prekasno, u kuću smrti? Znao sam da bi minute, pa čak i sekunde oklijevanja mogle značiti sate opasnosti za Lucy, u slučaju da ponovno dođe do onakvog zastrašujućeg pogoršanja. Obišao sam kuću da vidim ne bih li slučajno mogao pronaći neki ulaz.
Nisam mogao pronaći nikakav način da uđem u kuću. Svaki prozor i svaka vrata bili su zakračunati, te sam se poražen vratio na trijem. U tom trenutku začuo sam brzo toptanje silovito gonjena konja. Zastalo je uz dvorišna vrata i nekoliko sekundi kasnije sreo sam Van Helsinga koji je trčao prilaznim putem.
– To ste dakle bili vi – izustio je ugledavši me. – Dakle, tek ste stigli? Kako je ona? Jesmo li stigli prekasno? Zar niste dobili moj brzojav?
Odgovorio sam mu što sam god mogao brže i povezanije da sam brzojav primio tek rano ujutro, da nisam izgubio ni trenutka da dođem ovamo, te da mi se nitko iz kuće ne javlja. Malo je zašutio te podigao šešir.
– Onda se bojim da smo stigli prekasno – rekao je dostojanstvenim glasom. – Neka bude volja Božja! – Potom je nastavio, dok mu se energija vratila brzo kao i obično: – Dođite. Ako nema otvorenog puta kojim bismo ušli, onda ga moramo načiniti. Vrijeme nam je sad najdragocjenija stvar.
Otišli smo iza kuće, gdje se nalazio kuhinjski prozor. Profesor je iz svog kovčega izvadio malu kiruršku pilu, pružio mi je te mi pokazao željezne rešetke koje su štitile prozor. Odmah sam navalio na njih i vrlo brzo prerezao sam ih tri. Zatim smo dugačkim, tankim nožem odgurnuli zasun prozora i otvorili ga. Pomogao sam profesoru da uđe, te pošao za njim. U kuhinji i obližnjim prostorijama za poslugu nije bilo nikoga. Pogledali smo u prolazu sve prostorije, a u blagovaonici, nejasno osvijetljenoj zrakama svjetlosti što su dopirale kroz žaluzinu, zatekli smo četiri služavke koje su ležale na podu. Nije bilo potrebe smatrati ih mrtvima, jer njihovo teško disanje i oštar miris laudanuma u sobi jasno su ukazivali na njihovo stanje. Van Helsing i ja smo se pogledali.
– Možemo ih kasnije pogledati – rekao je, te smo krenuli dalje. Zatim smo se popeli u Lucynu sobu. Na trenutak-dva zastali smo kod vrata kako bismo oslušnuli, no nije bilo nikakva čujnog zvuka. Blijedi u licu i drhtavih ruku, tiho smo otvorili vrata i ušli u sobu.
Kako da opišem ono što smo ugledali? Na krevetu su ležale dvije žene, Lucy i njezina majka. Majka je bila udaljenija od vrata i prekrivena bijelom plahtom, čiji je rub bio otpuhnut zbog propuha što je dolazio kroz razbijeni prozor, te se moglo vidjeti upalo, bijelo lice na kojemu je bio utisnut užasnuti izraz. Pokraj nje je ležala Lucy, čije je lice bilo bijelo i još jače upalo. Cvijeće koje joj se bijaše nalazilo oko vrata zatekli smo na grudima njezine majke, a grlo joj je bilo golo, te su se vidjele one dvije ranice koje smo već prije zapazili, no sad su izgledale grozovito bijele i izmrcvarene. Profesor se bez riječi nagnuo nad krevet, dok mu je glava umalo dodirivala grudi uboge Lucy; zatim je naglo trgnuo glavom, kao čovjek koji nešto osluškuje, poskočio na noge i doviknuo mi: – Još nije prekasno! Brzo! Brzo! Donesite brendi!
Pojurio sam niz stubište i vratio se s brendijem, oprezno ga prije onjušivši i iskušavši, da i on ne bio bio drogiran kao boca serija što smo je zatekli na stolu. Djevojke su još uvijek disale, no sad već nemirnije, i učinilo mi se da djelovanje narkotika prolazi. Nisam ostao kako bih se uvjerio u to, već sam se vratio k Van Helsingu. Kao i prethodnom prilikom, utrljao joj je brendi u usne i desni, te na zglavke i dlanove.
– To je sve što se zasad može uraditi, pa mogu sam – reče mi.
– Vi razbudite one djevojke. Ispljuskajte im lice vlažnim ručnikom, i to snažno. Neka zapale vatru da bude toplo, i neka pripreme vruću kupelj. Ova jadna duša gotovo je isto toliko hladna kao i ona pokraj nje. Trebat će je zagrijati prije nego što uzmognemo bilo što drugo uraditi.
Odmah sam otišao i s lakoćom probudio tri žene. Četvrta je bila još vrlo mlada djevojka i droga je na nju očigledno izvršila jači utjecaj, pa sam je podigao na sofu i pustio je neka spava. Ostale su isprva bile ošamućene, ali kako im se vraćalo pamćenje, histerično su zaplakale i zajecale. Noja sam bio strog prema njima i nisam im dopustio da razgovaraju. Rekao sam im daje dovoljno strašno izgubiti jedan život, te da će, ne krenu li odmah na posao, žrtvovati gđicu Lucy. Tako su, uz plač i jecanje, krenule na posao, napola odjevene kakve su već bile, te pripremile vatru i vodu. Srećom,u kuhinjskom ognjištu i ispod kotla za vodu još je tinjala vatra i bilo je vruće vode u izobilju. Pripremili smo kupelj te prenijeli Lucy u onakvu stanju u kakvom se nalazila i smjestili je u kadu. Dok smo se užurbali oko toga da joj protrljamo udove, netko je zakucao na vrata predvorja. Jedna od služavki je otrčala, na brzinu nabacivši na sebe još nešto odjeće, te otvorila vrata. Zatim se vratila i prošaptala nam da je tamo neki gospodin koji je došao s porukom od g. Holmwooda. Rekao sam joj da mu poruči neka pričeka jer trenutno nikoga ne možemo primiti. Otišla je sa svojom porukom i ja sam, zadubljen u naš posao, sasvim zaboravio na njega.
U životu nisam vidio da profesor radi nešto s takvom smrtnom ozbiljnošću. Znao sam, kao što je i on znao, da je to izravna borba sa smrću, te sam mu za vrijeme jedne stanka to i rekao. Odgovorio mi je tako da ga nisam razumio, no pritom je na licu imao izrazito smrknut pogled: – Kad bi to bilo sve, prekinuo bih tu gdje smo sad i pustio je da utone u mir, jer u njezinu životu ne vidim nikakve svjetlosti.
Nastavio je sa svojim poslom s obnovljenom, pa čak i većom energijom, ako je to uopće moguće.
Nakon nekog smo vremena obojica postali svjesni da toplina počinje biti korisna. Lucyno srce zakucalo je malčice čujnije pod stetoskopom, a pluća su joj se primjetno pomicala. Lice Van Helsinga umalo je zasjalo i kad smo je podignuli iz kade te umotali u vruću plahtu kako bismo je osušili, rekao mi je: – Prva bitka je dobivena! Zadali smo šah kralju!
Prenijeli smo Lucy u drugu sobu, koja je pripremljena u međuvremenu, te je polegnuli u krevet i silom joj ulili u grlo nekoliko kapi brendija. Zapazio sam da joj je Van Helsing svezao oko grla mekanu svilenu maramicu. I dalje je bila bez svijesti, te u podjednako lošem stanju, ako ne i gorem nego prije.
Van Helsing je pozvao u sobu jednu od služavki te joj rekao neka ostane s njom i neka ne makne ni pogleda s nje dok se ne vratimo, a zatim me prstom pozvao van iz sobe.
– Moramo se posavjetovati što da uradimo – rekao je dok smo silazili stubištem. U predvorju je otvorio vrata blagovaonice i ušli smo unutra, nakon čega je pažljivo zatvorio vrata za sobom. Žaluzine su bile otvorene, no kapci su već bili spušteni, kao znak smrti u kući. Tog se običaja Britanke nižeg staleža strogo pridržavaju. Soba se zbog toga nalazila u polumraku. No, bilo je dovoljno svjetlosti za naše potrebe. Van Helsingova smrknutost bila je donekle umekšana zbunjenim izgledom. Bilo je očigledno da je u sebi na mukama zbog nečega, pa sum pričekao neko vrijeme.
– Što da sad radimo? – progovorio je. – Gdje da potražimo pomoć? Moramo izvršiti još jednu transfuziju krvi, i to brzo, jer inače život te jadne djevojke neće trajati ni sata. Vi ste već iscrpljeni; i ja sam iscrpljen. Bojim se pokloniti povjerenje onim ženama, čak i kad bi imale dovoljno hrabrosti da pristanu. Sto ćemo poduzeti da nabavimo nekoga tko će otvoriti za nju svoje žile?
– A što je, bogati, sa mnom?
Glas je došao sa sofe s druge strane prostorije, te mi donio olakšanje i radost, jer pripadao je Quinceyu Morrisu. Van Helsing se ljutito trgnuo na prvi zvuk, no kad sam uskliknuo "Quincey Morris!" i pritrčao mu ispruženih ruku, lice mu se ublažilo, a oči ispunile razdraganošću.
– Što te dovelo ovamo? – uskliknuo sam kad smo se porukovali.
– Valjda je Art razlog. Pružio mi je brzojav: Seward mi se ne javlja već tri dana i užasno sam zabrinut. Ne mogu doći. Otac i dalje u istom stanju. Javite mi kako je Lucy. Ne oklijevajte. HOLMWOOD.
– Izgleda da sam stigao u zadnji čas. Morate mi samo reći što da uradim.
Van Helsing je stupio naprijed i pružio mu ruku, gledajući ga ravno u oči.
– Krv hrabrog muškarca najbolja je stvar na svijetu kad je neka žena u opasnosti – reče. – Vi ste muškarac, i tu nema dvojbe. Dakle, neka vrag poduzme protiv nas sve što može, no kad nam zatreba čovjek, Bog nam ga pošalje.
Još jednom smo izvršili tu jezovitu operaciju. Nemam srca još jednom prolaziti kroz sve te pojedinosti. Lucy je proživjela neki strahoviti šok, i to se na njoj vidjelo jače nego prije, jer iako joj je u žile otišlo mnogo krvi, tijelo joj nije reagiralo na taj postupak onako dobro kao ranije. Njezina je borba da se povrati u život bila pomalo zastrašujuća za vidjeti i čuti. No, poboljšao se rad i srca i pluća, a Van Helsing joj je dao injekciju morfija, kao i prije, i to s dobrim učinkom. Njezina se nesvjestica preobrazila u duboki san. Profesor je pazio na nju dok sam ja otišao u prizemlje s Quinceyem Morrisom, te poslao jednu od služavki da isplati kočijaše koji su čekali. Pustio sam Quinceya da legne, nakon što je popio čašu vina, te naložio kuharici da pripremi obilan doručak. Zatim mi je nešto palo na um i vratio sam se u sobu u kojoj se sad nalazila Lucy. Kad sam tiho ušao, zatekao sam Van Helsinga s par listova pisaćeg papira u ruci. Očigledno je pročitao što na njima piše, te razmišljao o tome dok je sjedio podlaktici čelo rikom. Na licu mu se nalazio izraz mračnog zadovoljstva, kao u čovjeka koji je raščistio s nekom dvojbom. Pružio mi je papir, rekavši: – To je ispalo iz Lucynih njedara tad smo je nosili u kadu. Kad sam to pročitao, zastao sam gledajući profesora te ga zapitao nakon stanke: – Što ovo znači, ta ime Boga? Jeli ona luda, ili je bila luda; ili ako nije, kakva je ovo užasna opasnost?
Bio sam toliko smeten da nisam znao što da još kažem. Van Helsing je ispružio ruku i prihvatio papir.
– Ne mučite se sada time – rekao je. – Zaboravite to zasad. Pravodobno ćete sve saznati i shvatiti, ali tek kasnije. Nego, što ste mi došli reći?
Tome spustilo na zemlja i opet sam se pribrao.
– Došao sam porazgovarati s vama o smrtovnici. Ne budemo li djelovali valjano i mudro, moglo bi doći do istrage, pa će trebati izdati taj dokument. Nadam se da neće biti potrebe za istragom jer to bi, ako ništa drugo, jamačno ubilo jadnu Lucy. Ja znam, kao i vi, a i onaj drugi liječnik koji ju je liječio, da je gđa. Westenra imala bolesno srce i možemo potvrditi da je od toga i umrla. Sastavimo odmah smrtovnicu, pa ću je odnijeti u pri javni ured i pogrebniku.
– Dobro je, prijatelju moj Johne! Dobro ste to smislili! Koliko god tuge nanosili Lucy njezini neprijatelji, toliko joj sreće donose prijatelji koji je vole. Prvi, drugi, treći – svi su otvorili svoje žile za nju, a uz njih i starac. Ah da, znam, prijatelju John; nisam ja slijep! Sve vas još i više volim zbog toga. A sad pođite!
U predvorju sam sreo Quinceya Morrisa, s brzojavom za Arthura u kojem je pisalo daje gđa Westenra umrla; daje i Lucy bila bolesna, no da se sad oporavlja; te da smo Van Helsing i ja s njom. Rekao sam mu kuda idem i on me požurivao, no kad sam bio na odlasku, rekao je: – Kad se vratiš, Jack, možemo li nasamo malo popričati? Kimnuo sam u znak odgovora i izašao. Nisam imao nikakvih problema sa smrtovnicom, te sam uredio s tamošnjim pogrebnikom da navečer dođe uzeti mjere za lijes i da se sve ugovori.
Kad sam se vratio, Quincey me čekao. Rekao sam mu da ćemo pričati čim vidim kako je Lucy, te otišao gore u njezinu sobu. Još je uvijek spavala, a profesor se naizgled nije ni pomaknuo sa svog stolca pokraj njezinu kreveta. Po tome kako je stavio prst pred usne, shvatio sam da očekuje kako će se uskoro probuditi, te se bojao da ne preduhitrimo prirodu. Stoga sam otišao dolje do Quinceya i odveo ga u sobu za zajutrak, gdje dva kapka nisu bila spuštena, te je djelovala malo vedrije ili, bolje rečeno, malo manje turobno nego ostale sobe.
– Jack Seward! – rekao mi je kad smo ostali sami. – Ne želim se gurati tamo gdje mi nije mjesto, ali ovo nije običan slučaj. Znaš da sam volio tu djevojku i htio je oženiti; ali iako je sve to prošlo, ipak ne mogu, a da ne brinem zbog nje. Što to ne valja s njome? Onaj Nizozemac, a vidim daje to divan stari momak, rekao je, kad ste obojica ušli u sobu, da mora primiti još jednu transfuziju krvi, te da ste i ti i on iscrpljeni. Znam ja da vi medicinari razgovarate stručnim jezikom te da običan čovjek ne može očekivati da će shvatiti sve o čemu oni privatno pričaju. Ali ovo nije svakodnevna stvar i što god to bilo, i ja sam sudjelovao u tome. Nije li tako?
– Tako je – rekoh, a on je nastavio: – Koliko sam shvatio, i ti i Van Helsing ste već uradili ono što sam danas ja uradio. Nije li tako?
– Tako je.
– A vjerujem da je i Arthur sudjelovao. Kad sam ga prije četiri dana vidio u njegovoj kući, čudno je izgledao. Nisam vidio da nešto tako brzo splasne još otkako sam bio u Pampama, gdje mi je jedna kobila koju sam jako volio oslabila za jednu noć. Jedan od onih velikih vampirskih šišmiša navalio je noću na nju i dijelom što se on napio, a dijelom što je žila ostala otvorena, uglavnom, nije joj ostalo dovoljno krvi da bi mogla stajati i morao sam joj prosvirati glavu metkom tamo gdje je ležala. Jack, ako mi možeš to reći, a da ne odaš nikakvu tajnu, Arthur je bio prvi, nije li tako?
Dok je govorio, jadni je momak djelovao strahovito zabrinut. Bio je na mukama zbog žene koju je volio, a njegova potpuna neupućenost u užasnu zagonetku koja ju je okruživala samo mu je uvećavala bol. Kao da mu je samo srce krvarilo i trebala mu je sva muškost – a posjedovao je kraljevsku količinu – da ne brižne u plač. Zastao sam prije nego što sam mu odgovorio jer sam osjećao da ne smijem odati ništa što je profesor htio zadržati tajnom, no već je toliko znao, a isto toliko naslućivao, da nije bilo razloga da mu ne odgovorim, pa sam mu odgovorio istom frazom: – Tako je.
– I koliko to već traje?
– Oko deset dana.
– Deset dana! Onda se čini, Jack Seward, daje ta jadna ljepotica koju svi volimo za to vrijeme strpala u svoje žile krv četvorice snažnih ljudi. Čovječe Božji, čitavo njezino tijelo ne bi to moglo primiti u sebe. – Zatim mi se približio te progovorio oštrim polušapatom: – Što je izvadilo tu krv?
Zavrtio sam glavom.
– U tome i jest nevolja – rekoh. – Van Helsing je izvan sebe zbog toga, a i ja sam već iscrpio svu svoju pamet. Došlo je do čitavog niza malih okolnosti koje su nas spriječile da Lucy bude pod nadzorom. Ali to se više neće dogoditi. Ostat ćemo ovdje dok sve ne bude dobro... ili još gore. – Quincey je ispružio ruku. Računajte na mene – reče. – Ti i Nizozemac recite što da radim i ja ću to uraditi.
Kad se Lucy probudila kasno poslijepodne, prvi joj je pokret bio da opipa svoja njedra i, na moje čuđenje, izvukla je papir koji mi je Van Helsing dao pročitati. Obzirni ga je profesor vratio tamo gdje ga je pronašao kako se nakon buđenja ne bi uzrujala. Tada joj je pogled pao na Van Helsinga i na mene, nakon čega se obradovala. Ogledavši se po sobi, zadrhtala je vidjevši gdje se nalazi. Glasno je zaječala i prekrila lice svojim mršavim šakama. Obojica smo shvatili što to znači – shvatila je da joj je majka mrtva. Pokušali smo je utješiti, koliko smo god mogli. Naša ju je sućut nesumnjivo pomalo umirila, no bila je vrle potištena te je dugo i slabašno jecala. Rekli smo joj da ćemo sada cijelo vrijeme biti uz nju, ili jedan od nas, ili obojica, i to ju je čini se utješilo. Pred sumrak je utonula u drijemež. Tad se dogodila vrlo čudnovata stvar. Dok je još spavala, izvadila je iz njedra one papire i poderala ih nadvoje. Van Helsing joj je prišao i uzeo joj komade papira iz ruku. No ona ih je svejedno i dalje nastavila trgati, kao da su joj još uvijek u rukama. Na posljetku je podignula šake i otvorila ih, kao da prosipa komadiće papira. Van Helsing je djelovao začuđeno i obrve su mu se skupile kao da razmišlja, no ništa nije rekao.
19. rujna.
Cijele je prošle noći spavala na mahove, neprestance se bojeći zaspati, a kad se probudila, bila je još slabija. Profesor i ja bdjeli smo na smjene, ni na trenutak je ne ostavljajući samu. Quincey Morris nije spominjao svoju nakanu, ali znao sam da čitave noći obilazi kuću.
Kad je nastupio dan, svjetlost je pokazala koliko je Lucyna snaga narušena. Jedva je mogla okrenuti glavu, a ono malo jela što je mogla uzeti kao da joj uopće nije koristilo. Povremeno je spavala, te smo Van Helsing i ja primijetili razliku između nje kad je usnula i kad je budna. Dok je spavala, djelovala je snažnije, iako mršavije, a disanje joj je bilo mirnije. Kroz otvorena usta vidjele su joj se blijede desni, povučene sa zuba koji su zbog toga izgledali duži i oštriji nego inače. Kad bi se probudila, blagost njezinih očiju očigledno bi se promijenila jer je ponovno ličila samoj sebi, iako je djelovala kao na samrti. Poslijepodne je zapitala za Arthura, te smo mu brzojavili da dođe. Quincey ga je otišao dočekati na kolodvoru.
Kad je stigao, bilo je gotovo šest sati i sunce je zapadalo, okruglo i toplo, a crvena se svjetlost nadirala kroz prozor dajući boju blijedim obrazima. Kad ju je Arthur vidio, gušio se od emocija i nitko od nas nije mogao progovoriti. Tijekom prethodnih sati napadaji sna, ili komatozna stanja poput sna, postali su česti, pa su stanke u kojima je bio moguć razgovor bile sve kraće. No Arthurova prisutnost kao daju je potaknula; malčice se oporavila te razgovarala s njime vedrije nego za čitavo vrijeme otkako smo došli. I on se pribrao, te razgovarao stoje god vedrije mogao, tako daje sve prošlo u najboljem redu.
Sad je već gotovo jedan sat, a on i Van Helsing sjede uz nju. Ja ih trebam smijeniti, a ovo snimam na Lucynom fonografu. Oni bi se trebali odmoriti do šest sati. Bojim se da će sutra biti kraj našem bdjenju, jer šok je bio prevelik; jadno se dijete ne može oporaviti. Neka nam svima Bog pomogne.
Pismo Mine Harker, upućeno Lucy Westenra (neotvoreno od strane Lucy) 17. rujna Najdraža moja Lucy, čini mi se kao da je prošla čitava vječnost otkako si mi se javila, pa čak i otkako sam ja tebi pisala. Znam da ćeš mi oprostiti sve moje mane kad pročitaš kakve ti vijesti šaljem. Dakle, dovela sam svog muža natrag bez problema. Kad smo stigli u Exeter, tamo nas je čekala kočija, a u njoj se usprkos napadu kostobolje nalazio g. Hawkins. Poveo nas je u svoju kuću, gdje su za nas pripremljene lijepe i udobne prostorije, te smo zajedno večerali.
– Dragi moji – rekao je g. Hawkins nakon večere – htio bih da popijemo za vaše dobro zdravlje i uspjeh u životu; neka vas oboje prati svaka sreća. Oboje vas znam još od vašeg djetinjstva i s ljubavlju i ponosom gledao sam kako odrastate. Sad bih htio da se udomite ovdje sa mnom. Ja više nemam ni pileta ni djeteta, sve sam izgubio, i u svojoj sam vam oporuci ostavio sve što imam.
Plakala sam, draga Lucy, dok su Jonathan i starac stegnuli šake. To smo veče bili vrlo, vrlo sretni.
I tako, evo nas ovdje, smjestili smo se u ovoj prekrasnoj staroj kući, a iz svoje spavaće sobi i salona mogu vidjeti goleme brijestove oko katedrale; velika crna stabla ističu im se na podlozi od žutog kamena katedrale i cijelog se dana čuje kako vrane nad nama grakću i grakću, brbljaju i ogovaraju, kao što to vrane već običavaju, a isto tako i ljudi. Ne trebam ti ni spominjati da sam vrlo zaposlena razmještanjem stvari i vođenjem kućanstva. Jonathan i g. Hawkins zaposleni su čitav dan jer sad kad je Jonathan suvlasnik tvrtke, g. Hawkins ga želi uvesti u poslove svih stranaka.
Kako je tvoja draga majka? Kad bih barem mogla potrčati gore u grad na dan-dva da vas pogledam, dušo, ali još se ne usuđujem otići, dok mi je toliko toga na plećima;a Jonathana još uvijek treba njegovati. Opet je nabacio malo mesa na kosti, ali ona ga je dugotrajna bolest strahovito iscrpila. Još se uvijek ponekad naglo budi iz sna,te sav drhti sve dok ga ne navedem da se ponovno smiri. No, hvala Bogu, kako protječe vrijeme, to postaje sve rjeđe, a s vremenom će sasvim nestati, nadam se. A sad kad sam ti napisala sve što kod mene ima novo, što ima kod tebe? Kad se udaješ, gdje će i tko obaviti vjenčanje, što ćeš odjenuti, hoće li vjenčanje biti javno ili privatno? Piši mi sve o tome, dušo; piši mi o svemu što se događa jer sve što zanima tebe bit će drago i meni. Jonathan me zamolio da ti prenesem njegovu "dužnu pažnju", ali ne vjerujem da je to dovoljno dobro za mlađeg partnera značajne tvrtke Hawkins & Harker. I tako, budući da me ti voliš, a i on me voli, a ja vas oboje volim u svim padežima i glagolskim oblicima, umjesto toga ću ti od njega poslati poljubac.
Doviđenja, najdraža moja Lucy, i neka ti je sa srećom.
Tvoja, MINA HARKER
Izvještaj Patricka Hennesseya, liječnika opće prakse, kirurga, itd., upućen Johnu Sewardu, liječniku opće prakse 20. Rujna
Cijenjeni gospodine, u skladu s Vašim željama, prilažem izvještaj o svemu što mi je povjereno. Što se tiče pacijenta Renfielda, može se još nešto dodati. Imao je još jedan napadaj, koji je mogao kobno završiti, no kojega, na sreću, nisu popratile nikakve neželjene posljedice. Danas su poslijepodne dva radnika došla s teretnim kolima u praznu kuću u našem susjedstvu, kuću u koju je, kako ćete se prisjetiti, pacijent dvaput pobjegao. Ljudi su zastali kod našeg ulaza da zapitaju portira za put, jer nisu bili odavde. Upravo sam i sam gledao kroz prozor radne sobe, nakon pušenja poslije večere, te sam opazio kako jedan od njih prilazi kući. Kad je prolazio pokraj prozora Renfieldove sobe, pacijent ga je počeo vrijeđati i nakitio ga je svim pogrdnim imenima što su mu došla na jezik. Čovjek je djelovao sasvim pristojno i zadovoljio se time što mu je rekao neka "začepi poganu gubicu", na što ga je naš čovjek optužio da ga je opljačkao, da ga želi i ubiti, no da će ga on spriječiti u tome, pa makar zbog toga morao i visjeti. Otvorio sam prozor i dao čovjeku znak neka se ne obazire, pa se on zadovoljio time što se ogledao oko sebe i očigledno je shvatio im kakvo je mjesto došao, jer rekao je: "Bog vam pomog’o, gospo’n, ne bi’ se valjda obazir’o na ono što mi govore u vražjoj ludnici. Zao mi je i vas i šefa što morate živjet’ u istoj kući s ovakvom divljom zvijeri." Zatim je sasvim kulturno zapitao za put i rekao sam mu gdje se nalaze dvorišna vrata napuštene kuće. Otišao je, popraćen prijetnjama, psovkama i divljanjem našeg štićenika. Sišao sam da vidim mogu li pronaći kakav razlog njegovoj ljutnji, jer obično je vrlo pristojan, i s iznimkom njegovih silovitih napadaja nikad se nije dogodilo ništa slično. Na svoje zaprepaštenje, zatekao sam ga sasvim pribranog i krajnje pristojnog. Pokušao sam ga navesti da kaže nešto o onome incidentu, no on me ravnodušno zapitao na što mislim i natjerao me da mu povjerujem kako je potpuno zaboravio taj događaj. Žao mi je što moram reći da mu je to bila jedina lukavost, jer za pola sata opet sam čuo za njega. Ovaj put je na silu izašao kroz prozor svoje sobe i zatrčao se uz prilazni put. Doviknuo sam poslužiteljima neka pođu za mnom jer sam se pobojao da smjera nekakvo zlo. Moj se strah pokazao opravdanim kad sam ugledao ista kola koja su prije prošla cestom, a na njima su se nalazili veliki drveni sanduci. Ljudi su otirali znoj s čela i bili su zajapureni u licu, kao da su nešto teško radili. Prije nego što sam sustigao pacijenta, on je navalio na njih, povukao jednoga s kola te mu počeo udarati glavom o tlo.
Da ga nisam zgrabio u zadnji čas, vjerojatno bi ga na mjestu ubio. Drugi je momak skočio s kola i udario ga po glavi drškom teškoga biča. Udarac je bio strahovit, no kao da ga nije ni osjetio, već je zgrabio i njega, te se stao boriti s nama trojicom, natežući nas ovamo-onamo kao da smo mačići. Znate da ja nisam baš male težine, a i druga su dvojica bila krupna stasa. Isprva se borio u tišini; no kako smo ga počeli svladavati, a poslužitelji su stali navlačiti na njega luđačku košulju, počeo je vikati: "Osujetit ću ih! Neće me opljačkati! Neće me ubiti malo-pomalo! Borit ću se za svog Boga i Gospodara!", te još svu silu sličnih besmislica. Tek su ga uz velike poteškoće vratili u kuću i strpali u obloženu sobu. Jedan od poslužitelja, Hardy, zaradio je slomljeni prst. No, ja sam mu ga namjestio i dobro se oporavlja.
Dvojica nosača isprva su glasno prijetili da će nas dati na sud i tražiti odštetu, te obećali da će na nas sručiti sve zakonske kazne. No njihove su prijetnje bile izmiješane s neizravnim isprikama zbog toga stoje njih dvojicu porazio jedan nejaki luđak. Rekli su da bi brzo svršili s njime, samo da nisu bili premoreni od nošenja i podizanja teških sanduka na kola. Kao dodatni razlog za svoj poraz naveli su to što su strahovito isušeni, zbog prašnjave prirode svog posla, te žaljenja vrijedne udaljenosti od poprišta njihova rada do najbliže gostionice. Shvatio sam na što ciljaju i nakon povelike čaše groga, zapravo još i veće količine, te-s po funtom u ruci, ublažili su mišljenje o napadu, prisegnuvši da bi svakog dana rado sreli i goreg luđaka, samo kad bi imali zadovoljstvo upoznati takvog Vražje finog momka"kao što je vaš korespodent. Zapisao sam njihova imena i adrese, u slučaju da nam zatrebaju To su: Jack Smollet, Dudding’s Rents,King Gorge’s Road, Great Walworth, te Thomas Snellirg, Peter Farley’s Row,Guide Court, BethnalGreen, Obojica su zaposleni kod Harrin & sinom, tvrtke za selidbu i prijevoz, Orange Mister’s Yard, Soho.
Izvijestit ću vas bude li se ovdje dogodilo bilo što zanimljivo, a dogodi li se nešto važno, odmah ću vam poslati brzojav.
Odano Vaš, plemeniti gospodine, PATRICK HENNESSEY
DNEVNIK DR. SIWARDA
18. rujna
Odmah sam se odvezao u Hillingham i rano stigao onamo. Ostavivši kočiju uz ogradna vrata, pošao sam prilaznim puteni do kuće. Obzirno sam pokucao i pozvonio što je god bilo moguće tiše, jer bojao sam se uznemiriti Lucy ili pak njezinu majku i nadao sam se da ću dozvati samo nekoga od posluge. Nakon nekog vremena, kako nije bilo nikakva odgovora, ponovno sam pokucao i pozvonio; i dalje nikakva odgovora. Prokleo sam lijenost posluge, što leže u krevetu ovako kasno, jer bilo je već deset sati, te još jednom pozvonio i pokucao, ali nestrpljivije, no i dalje bez odgovora. Dotad sam smatrao samoposlugu krivom, no sad me počeo obuzimati užasan strah. Je li ova pustoš još jedna karika u lancu sudbine koji kao da se čvrsto obavijao oko nas? Jesam li doista došao, prekasno, u kuću smrti? Znao sam da bi minute, pa čak i sekunde oklijevanja mogle značiti sate opasnosti za Lucy, u slučaju da ponovno dođe do onakvog zastrašujućeg pogoršanja. Obišao sam kuću da vidim ne bih li slučajno mogao pronaći neki ulaz.
Nisam mogao pronaći nikakav način da uđem u kuću. Svaki prozor i svaka vrata bili su zakračunati, te sam se poražen vratio na trijem. U tom trenutku začuo sam brzo toptanje silovito gonjena konja. Zastalo je uz dvorišna vrata i nekoliko sekundi kasnije sreo sam Van Helsinga koji je trčao prilaznim putem.
– To ste dakle bili vi – izustio je ugledavši me. – Dakle, tek ste stigli? Kako je ona? Jesmo li stigli prekasno? Zar niste dobili moj brzojav?
Odgovorio sam mu što sam god mogao brže i povezanije da sam brzojav primio tek rano ujutro, da nisam izgubio ni trenutka da dođem ovamo, te da mi se nitko iz kuće ne javlja. Malo je zašutio te podigao šešir.
– Onda se bojim da smo stigli prekasno – rekao je dostojanstvenim glasom. – Neka bude volja Božja! – Potom je nastavio, dok mu se energija vratila brzo kao i obično: – Dođite. Ako nema otvorenog puta kojim bismo ušli, onda ga moramo načiniti. Vrijeme nam je sad najdragocjenija stvar.
Otišli smo iza kuće, gdje se nalazio kuhinjski prozor. Profesor je iz svog kovčega izvadio malu kiruršku pilu, pružio mi je te mi pokazao željezne rešetke koje su štitile prozor. Odmah sam navalio na njih i vrlo brzo prerezao sam ih tri. Zatim smo dugačkim, tankim nožem odgurnuli zasun prozora i otvorili ga. Pomogao sam profesoru da uđe, te pošao za njim. U kuhinji i obližnjim prostorijama za poslugu nije bilo nikoga. Pogledali smo u prolazu sve prostorije, a u blagovaonici, nejasno osvijetljenoj zrakama svjetlosti što su dopirale kroz žaluzinu, zatekli smo četiri služavke koje su ležale na podu. Nije bilo potrebe smatrati ih mrtvima, jer njihovo teško disanje i oštar miris laudanuma u sobi jasno su ukazivali na njihovo stanje. Van Helsing i ja smo se pogledali.
– Možemo ih kasnije pogledati – rekao je, te smo krenuli dalje. Zatim smo se popeli u Lucynu sobu. Na trenutak-dva zastali smo kod vrata kako bismo oslušnuli, no nije bilo nikakva čujnog zvuka. Blijedi u licu i drhtavih ruku, tiho smo otvorili vrata i ušli u sobu.
Kako da opišem ono što smo ugledali? Na krevetu su ležale dvije žene, Lucy i njezina majka. Majka je bila udaljenija od vrata i prekrivena bijelom plahtom, čiji je rub bio otpuhnut zbog propuha što je dolazio kroz razbijeni prozor, te se moglo vidjeti upalo, bijelo lice na kojemu je bio utisnut užasnuti izraz. Pokraj nje je ležala Lucy, čije je lice bilo bijelo i još jače upalo. Cvijeće koje joj se bijaše nalazilo oko vrata zatekli smo na grudima njezine majke, a grlo joj je bilo golo, te su se vidjele one dvije ranice koje smo već prije zapazili, no sad su izgledale grozovito bijele i izmrcvarene. Profesor se bez riječi nagnuo nad krevet, dok mu je glava umalo dodirivala grudi uboge Lucy; zatim je naglo trgnuo glavom, kao čovjek koji nešto osluškuje, poskočio na noge i doviknuo mi: – Još nije prekasno! Brzo! Brzo! Donesite brendi!
Pojurio sam niz stubište i vratio se s brendijem, oprezno ga prije onjušivši i iskušavši, da i on ne bio bio drogiran kao boca serija što smo je zatekli na stolu. Djevojke su još uvijek disale, no sad već nemirnije, i učinilo mi se da djelovanje narkotika prolazi. Nisam ostao kako bih se uvjerio u to, već sam se vratio k Van Helsingu. Kao i prethodnom prilikom, utrljao joj je brendi u usne i desni, te na zglavke i dlanove.
– To je sve što se zasad može uraditi, pa mogu sam – reče mi.
– Vi razbudite one djevojke. Ispljuskajte im lice vlažnim ručnikom, i to snažno. Neka zapale vatru da bude toplo, i neka pripreme vruću kupelj. Ova jadna duša gotovo je isto toliko hladna kao i ona pokraj nje. Trebat će je zagrijati prije nego što uzmognemo bilo što drugo uraditi.
Odmah sam otišao i s lakoćom probudio tri žene. Četvrta je bila još vrlo mlada djevojka i droga je na nju očigledno izvršila jači utjecaj, pa sam je podigao na sofu i pustio je neka spava. Ostale su isprva bile ošamućene, ali kako im se vraćalo pamćenje, histerično su zaplakale i zajecale. Noja sam bio strog prema njima i nisam im dopustio da razgovaraju. Rekao sam im daje dovoljno strašno izgubiti jedan život, te da će, ne krenu li odmah na posao, žrtvovati gđicu Lucy. Tako su, uz plač i jecanje, krenule na posao, napola odjevene kakve su već bile, te pripremile vatru i vodu. Srećom,u kuhinjskom ognjištu i ispod kotla za vodu još je tinjala vatra i bilo je vruće vode u izobilju. Pripremili smo kupelj te prenijeli Lucy u onakvu stanju u kakvom se nalazila i smjestili je u kadu. Dok smo se užurbali oko toga da joj protrljamo udove, netko je zakucao na vrata predvorja. Jedna od služavki je otrčala, na brzinu nabacivši na sebe još nešto odjeće, te otvorila vrata. Zatim se vratila i prošaptala nam da je tamo neki gospodin koji je došao s porukom od g. Holmwooda. Rekao sam joj da mu poruči neka pričeka jer trenutno nikoga ne možemo primiti. Otišla je sa svojom porukom i ja sam, zadubljen u naš posao, sasvim zaboravio na njega.
U životu nisam vidio da profesor radi nešto s takvom smrtnom ozbiljnošću. Znao sam, kao što je i on znao, da je to izravna borba sa smrću, te sam mu za vrijeme jedne stanka to i rekao. Odgovorio mi je tako da ga nisam razumio, no pritom je na licu imao izrazito smrknut pogled: – Kad bi to bilo sve, prekinuo bih tu gdje smo sad i pustio je da utone u mir, jer u njezinu životu ne vidim nikakve svjetlosti.
Nastavio je sa svojim poslom s obnovljenom, pa čak i većom energijom, ako je to uopće moguće.
Nakon nekog smo vremena obojica postali svjesni da toplina počinje biti korisna. Lucyno srce zakucalo je malčice čujnije pod stetoskopom, a pluća su joj se primjetno pomicala. Lice Van Helsinga umalo je zasjalo i kad smo je podignuli iz kade te umotali u vruću plahtu kako bismo je osušili, rekao mi je: – Prva bitka je dobivena! Zadali smo šah kralju!
Prenijeli smo Lucy u drugu sobu, koja je pripremljena u međuvremenu, te je polegnuli u krevet i silom joj ulili u grlo nekoliko kapi brendija. Zapazio sam da joj je Van Helsing svezao oko grla mekanu svilenu maramicu. I dalje je bila bez svijesti, te u podjednako lošem stanju, ako ne i gorem nego prije.
Van Helsing je pozvao u sobu jednu od služavki te joj rekao neka ostane s njom i neka ne makne ni pogleda s nje dok se ne vratimo, a zatim me prstom pozvao van iz sobe.
– Moramo se posavjetovati što da uradimo – rekao je dok smo silazili stubištem. U predvorju je otvorio vrata blagovaonice i ušli smo unutra, nakon čega je pažljivo zatvorio vrata za sobom. Žaluzine su bile otvorene, no kapci su već bili spušteni, kao znak smrti u kući. Tog se običaja Britanke nižeg staleža strogo pridržavaju. Soba se zbog toga nalazila u polumraku. No, bilo je dovoljno svjetlosti za naše potrebe. Van Helsingova smrknutost bila je donekle umekšana zbunjenim izgledom. Bilo je očigledno da je u sebi na mukama zbog nečega, pa sum pričekao neko vrijeme.
– Što da sad radimo? – progovorio je. – Gdje da potražimo pomoć? Moramo izvršiti još jednu transfuziju krvi, i to brzo, jer inače život te jadne djevojke neće trajati ni sata. Vi ste već iscrpljeni; i ja sam iscrpljen. Bojim se pokloniti povjerenje onim ženama, čak i kad bi imale dovoljno hrabrosti da pristanu. Sto ćemo poduzeti da nabavimo nekoga tko će otvoriti za nju svoje žile?
– A što je, bogati, sa mnom?
Glas je došao sa sofe s druge strane prostorije, te mi donio olakšanje i radost, jer pripadao je Quinceyu Morrisu. Van Helsing se ljutito trgnuo na prvi zvuk, no kad sam uskliknuo "Quincey Morris!" i pritrčao mu ispruženih ruku, lice mu se ublažilo, a oči ispunile razdraganošću.
– Što te dovelo ovamo? – uskliknuo sam kad smo se porukovali.
– Valjda je Art razlog. Pružio mi je brzojav: Seward mi se ne javlja već tri dana i užasno sam zabrinut. Ne mogu doći. Otac i dalje u istom stanju. Javite mi kako je Lucy. Ne oklijevajte. HOLMWOOD.
– Izgleda da sam stigao u zadnji čas. Morate mi samo reći što da uradim.
Van Helsing je stupio naprijed i pružio mu ruku, gledajući ga ravno u oči.
– Krv hrabrog muškarca najbolja je stvar na svijetu kad je neka žena u opasnosti – reče. – Vi ste muškarac, i tu nema dvojbe. Dakle, neka vrag poduzme protiv nas sve što može, no kad nam zatreba čovjek, Bog nam ga pošalje.
Još jednom smo izvršili tu jezovitu operaciju. Nemam srca još jednom prolaziti kroz sve te pojedinosti. Lucy je proživjela neki strahoviti šok, i to se na njoj vidjelo jače nego prije, jer iako joj je u žile otišlo mnogo krvi, tijelo joj nije reagiralo na taj postupak onako dobro kao ranije. Njezina je borba da se povrati u život bila pomalo zastrašujuća za vidjeti i čuti. No, poboljšao se rad i srca i pluća, a Van Helsing joj je dao injekciju morfija, kao i prije, i to s dobrim učinkom. Njezina se nesvjestica preobrazila u duboki san. Profesor je pazio na nju dok sam ja otišao u prizemlje s Quinceyem Morrisom, te poslao jednu od služavki da isplati kočijaše koji su čekali. Pustio sam Quinceya da legne, nakon što je popio čašu vina, te naložio kuharici da pripremi obilan doručak. Zatim mi je nešto palo na um i vratio sam se u sobu u kojoj se sad nalazila Lucy. Kad sam tiho ušao, zatekao sam Van Helsinga s par listova pisaćeg papira u ruci. Očigledno je pročitao što na njima piše, te razmišljao o tome dok je sjedio podlaktici čelo rikom. Na licu mu se nalazio izraz mračnog zadovoljstva, kao u čovjeka koji je raščistio s nekom dvojbom. Pružio mi je papir, rekavši: – To je ispalo iz Lucynih njedara tad smo je nosili u kadu. Kad sam to pročitao, zastao sam gledajući profesora te ga zapitao nakon stanke: – Što ovo znači, ta ime Boga? Jeli ona luda, ili je bila luda; ili ako nije, kakva je ovo užasna opasnost?
Bio sam toliko smeten da nisam znao što da još kažem. Van Helsing je ispružio ruku i prihvatio papir.
– Ne mučite se sada time – rekao je. – Zaboravite to zasad. Pravodobno ćete sve saznati i shvatiti, ali tek kasnije. Nego, što ste mi došli reći?
Tome spustilo na zemlja i opet sam se pribrao.
– Došao sam porazgovarati s vama o smrtovnici. Ne budemo li djelovali valjano i mudro, moglo bi doći do istrage, pa će trebati izdati taj dokument. Nadam se da neće biti potrebe za istragom jer to bi, ako ništa drugo, jamačno ubilo jadnu Lucy. Ja znam, kao i vi, a i onaj drugi liječnik koji ju je liječio, da je gđa. Westenra imala bolesno srce i možemo potvrditi da je od toga i umrla. Sastavimo odmah smrtovnicu, pa ću je odnijeti u pri javni ured i pogrebniku.
– Dobro je, prijatelju moj Johne! Dobro ste to smislili! Koliko god tuge nanosili Lucy njezini neprijatelji, toliko joj sreće donose prijatelji koji je vole. Prvi, drugi, treći – svi su otvorili svoje žile za nju, a uz njih i starac. Ah da, znam, prijatelju John; nisam ja slijep! Sve vas još i više volim zbog toga. A sad pođite!
U predvorju sam sreo Quinceya Morrisa, s brzojavom za Arthura u kojem je pisalo daje gđa Westenra umrla; daje i Lucy bila bolesna, no da se sad oporavlja; te da smo Van Helsing i ja s njom. Rekao sam mu kuda idem i on me požurivao, no kad sam bio na odlasku, rekao je: – Kad se vratiš, Jack, možemo li nasamo malo popričati? Kimnuo sam u znak odgovora i izašao. Nisam imao nikakvih problema sa smrtovnicom, te sam uredio s tamošnjim pogrebnikom da navečer dođe uzeti mjere za lijes i da se sve ugovori.
Kad sam se vratio, Quincey me čekao. Rekao sam mu da ćemo pričati čim vidim kako je Lucy, te otišao gore u njezinu sobu. Još je uvijek spavala, a profesor se naizgled nije ni pomaknuo sa svog stolca pokraj njezinu kreveta. Po tome kako je stavio prst pred usne, shvatio sam da očekuje kako će se uskoro probuditi, te se bojao da ne preduhitrimo prirodu. Stoga sam otišao dolje do Quinceya i odveo ga u sobu za zajutrak, gdje dva kapka nisu bila spuštena, te je djelovala malo vedrije ili, bolje rečeno, malo manje turobno nego ostale sobe.
– Jack Seward! – rekao mi je kad smo ostali sami. – Ne želim se gurati tamo gdje mi nije mjesto, ali ovo nije običan slučaj. Znaš da sam volio tu djevojku i htio je oženiti; ali iako je sve to prošlo, ipak ne mogu, a da ne brinem zbog nje. Što to ne valja s njome? Onaj Nizozemac, a vidim daje to divan stari momak, rekao je, kad ste obojica ušli u sobu, da mora primiti još jednu transfuziju krvi, te da ste i ti i on iscrpljeni. Znam ja da vi medicinari razgovarate stručnim jezikom te da običan čovjek ne može očekivati da će shvatiti sve o čemu oni privatno pričaju. Ali ovo nije svakodnevna stvar i što god to bilo, i ja sam sudjelovao u tome. Nije li tako?
– Tako je – rekoh, a on je nastavio: – Koliko sam shvatio, i ti i Van Helsing ste već uradili ono što sam danas ja uradio. Nije li tako?
– Tako je.
– A vjerujem da je i Arthur sudjelovao. Kad sam ga prije četiri dana vidio u njegovoj kući, čudno je izgledao. Nisam vidio da nešto tako brzo splasne još otkako sam bio u Pampama, gdje mi je jedna kobila koju sam jako volio oslabila za jednu noć. Jedan od onih velikih vampirskih šišmiša navalio je noću na nju i dijelom što se on napio, a dijelom što je žila ostala otvorena, uglavnom, nije joj ostalo dovoljno krvi da bi mogla stajati i morao sam joj prosvirati glavu metkom tamo gdje je ležala. Jack, ako mi možeš to reći, a da ne odaš nikakvu tajnu, Arthur je bio prvi, nije li tako?
Dok je govorio, jadni je momak djelovao strahovito zabrinut. Bio je na mukama zbog žene koju je volio, a njegova potpuna neupućenost u užasnu zagonetku koja ju je okruživala samo mu je uvećavala bol. Kao da mu je samo srce krvarilo i trebala mu je sva muškost – a posjedovao je kraljevsku količinu – da ne brižne u plač. Zastao sam prije nego što sam mu odgovorio jer sam osjećao da ne smijem odati ništa što je profesor htio zadržati tajnom, no već je toliko znao, a isto toliko naslućivao, da nije bilo razloga da mu ne odgovorim, pa sam mu odgovorio istom frazom: – Tako je.
– I koliko to već traje?
– Oko deset dana.
– Deset dana! Onda se čini, Jack Seward, daje ta jadna ljepotica koju svi volimo za to vrijeme strpala u svoje žile krv četvorice snažnih ljudi. Čovječe Božji, čitavo njezino tijelo ne bi to moglo primiti u sebe. – Zatim mi se približio te progovorio oštrim polušapatom: – Što je izvadilo tu krv?
Zavrtio sam glavom.
– U tome i jest nevolja – rekoh. – Van Helsing je izvan sebe zbog toga, a i ja sam već iscrpio svu svoju pamet. Došlo je do čitavog niza malih okolnosti koje su nas spriječile da Lucy bude pod nadzorom. Ali to se više neće dogoditi. Ostat ćemo ovdje dok sve ne bude dobro... ili još gore. – Quincey je ispružio ruku. Računajte na mene – reče. – Ti i Nizozemac recite što da radim i ja ću to uraditi.
Kad se Lucy probudila kasno poslijepodne, prvi joj je pokret bio da opipa svoja njedra i, na moje čuđenje, izvukla je papir koji mi je Van Helsing dao pročitati. Obzirni ga je profesor vratio tamo gdje ga je pronašao kako se nakon buđenja ne bi uzrujala. Tada joj je pogled pao na Van Helsinga i na mene, nakon čega se obradovala. Ogledavši se po sobi, zadrhtala je vidjevši gdje se nalazi. Glasno je zaječala i prekrila lice svojim mršavim šakama. Obojica smo shvatili što to znači – shvatila je da joj je majka mrtva. Pokušali smo je utješiti, koliko smo god mogli. Naša ju je sućut nesumnjivo pomalo umirila, no bila je vrle potištena te je dugo i slabašno jecala. Rekli smo joj da ćemo sada cijelo vrijeme biti uz nju, ili jedan od nas, ili obojica, i to ju je čini se utješilo. Pred sumrak je utonula u drijemež. Tad se dogodila vrlo čudnovata stvar. Dok je još spavala, izvadila je iz njedra one papire i poderala ih nadvoje. Van Helsing joj je prišao i uzeo joj komade papira iz ruku. No ona ih je svejedno i dalje nastavila trgati, kao da su joj još uvijek u rukama. Na posljetku je podignula šake i otvorila ih, kao da prosipa komadiće papira. Van Helsing je djelovao začuđeno i obrve su mu se skupile kao da razmišlja, no ništa nije rekao.
19. rujna.
Cijele je prošle noći spavala na mahove, neprestance se bojeći zaspati, a kad se probudila, bila je još slabija. Profesor i ja bdjeli smo na smjene, ni na trenutak je ne ostavljajući samu. Quincey Morris nije spominjao svoju nakanu, ali znao sam da čitave noći obilazi kuću.
Kad je nastupio dan, svjetlost je pokazala koliko je Lucyna snaga narušena. Jedva je mogla okrenuti glavu, a ono malo jela što je mogla uzeti kao da joj uopće nije koristilo. Povremeno je spavala, te smo Van Helsing i ja primijetili razliku između nje kad je usnula i kad je budna. Dok je spavala, djelovala je snažnije, iako mršavije, a disanje joj je bilo mirnije. Kroz otvorena usta vidjele su joj se blijede desni, povučene sa zuba koji su zbog toga izgledali duži i oštriji nego inače. Kad bi se probudila, blagost njezinih očiju očigledno bi se promijenila jer je ponovno ličila samoj sebi, iako je djelovala kao na samrti. Poslijepodne je zapitala za Arthura, te smo mu brzojavili da dođe. Quincey ga je otišao dočekati na kolodvoru.
Kad je stigao, bilo je gotovo šest sati i sunce je zapadalo, okruglo i toplo, a crvena se svjetlost nadirala kroz prozor dajući boju blijedim obrazima. Kad ju je Arthur vidio, gušio se od emocija i nitko od nas nije mogao progovoriti. Tijekom prethodnih sati napadaji sna, ili komatozna stanja poput sna, postali su česti, pa su stanke u kojima je bio moguć razgovor bile sve kraće. No Arthurova prisutnost kao daju je potaknula; malčice se oporavila te razgovarala s njime vedrije nego za čitavo vrijeme otkako smo došli. I on se pribrao, te razgovarao stoje god vedrije mogao, tako daje sve prošlo u najboljem redu.
Sad je već gotovo jedan sat, a on i Van Helsing sjede uz nju. Ja ih trebam smijeniti, a ovo snimam na Lucynom fonografu. Oni bi se trebali odmoriti do šest sati. Bojim se da će sutra biti kraj našem bdjenju, jer šok je bio prevelik; jadno se dijete ne može oporaviti. Neka nam svima Bog pomogne.
Pismo Mine Harker, upućeno Lucy Westenra (neotvoreno od strane Lucy) 17. rujna Najdraža moja Lucy, čini mi se kao da je prošla čitava vječnost otkako si mi se javila, pa čak i otkako sam ja tebi pisala. Znam da ćeš mi oprostiti sve moje mane kad pročitaš kakve ti vijesti šaljem. Dakle, dovela sam svog muža natrag bez problema. Kad smo stigli u Exeter, tamo nas je čekala kočija, a u njoj se usprkos napadu kostobolje nalazio g. Hawkins. Poveo nas je u svoju kuću, gdje su za nas pripremljene lijepe i udobne prostorije, te smo zajedno večerali.
– Dragi moji – rekao je g. Hawkins nakon večere – htio bih da popijemo za vaše dobro zdravlje i uspjeh u životu; neka vas oboje prati svaka sreća. Oboje vas znam još od vašeg djetinjstva i s ljubavlju i ponosom gledao sam kako odrastate. Sad bih htio da se udomite ovdje sa mnom. Ja više nemam ni pileta ni djeteta, sve sam izgubio, i u svojoj sam vam oporuci ostavio sve što imam.
Plakala sam, draga Lucy, dok su Jonathan i starac stegnuli šake. To smo veče bili vrlo, vrlo sretni.
I tako, evo nas ovdje, smjestili smo se u ovoj prekrasnoj staroj kući, a iz svoje spavaće sobi i salona mogu vidjeti goleme brijestove oko katedrale; velika crna stabla ističu im se na podlozi od žutog kamena katedrale i cijelog se dana čuje kako vrane nad nama grakću i grakću, brbljaju i ogovaraju, kao što to vrane već običavaju, a isto tako i ljudi. Ne trebam ti ni spominjati da sam vrlo zaposlena razmještanjem stvari i vođenjem kućanstva. Jonathan i g. Hawkins zaposleni su čitav dan jer sad kad je Jonathan suvlasnik tvrtke, g. Hawkins ga želi uvesti u poslove svih stranaka.
Kako je tvoja draga majka? Kad bih barem mogla potrčati gore u grad na dan-dva da vas pogledam, dušo, ali još se ne usuđujem otići, dok mi je toliko toga na plećima;a Jonathana još uvijek treba njegovati. Opet je nabacio malo mesa na kosti, ali ona ga je dugotrajna bolest strahovito iscrpila. Još se uvijek ponekad naglo budi iz sna,te sav drhti sve dok ga ne navedem da se ponovno smiri. No, hvala Bogu, kako protječe vrijeme, to postaje sve rjeđe, a s vremenom će sasvim nestati, nadam se. A sad kad sam ti napisala sve što kod mene ima novo, što ima kod tebe? Kad se udaješ, gdje će i tko obaviti vjenčanje, što ćeš odjenuti, hoće li vjenčanje biti javno ili privatno? Piši mi sve o tome, dušo; piši mi o svemu što se događa jer sve što zanima tebe bit će drago i meni. Jonathan me zamolio da ti prenesem njegovu "dužnu pažnju", ali ne vjerujem da je to dovoljno dobro za mlađeg partnera značajne tvrtke Hawkins & Harker. I tako, budući da me ti voliš, a i on me voli, a ja vas oboje volim u svim padežima i glagolskim oblicima, umjesto toga ću ti od njega poslati poljubac.
Doviđenja, najdraža moja Lucy, i neka ti je sa srećom.
Tvoja, MINA HARKER
Izvještaj Patricka Hennesseya, liječnika opće prakse, kirurga, itd., upućen Johnu Sewardu, liječniku opće prakse 20. Rujna
Cijenjeni gospodine, u skladu s Vašim željama, prilažem izvještaj o svemu što mi je povjereno. Što se tiče pacijenta Renfielda, može se još nešto dodati. Imao je još jedan napadaj, koji je mogao kobno završiti, no kojega, na sreću, nisu popratile nikakve neželjene posljedice. Danas su poslijepodne dva radnika došla s teretnim kolima u praznu kuću u našem susjedstvu, kuću u koju je, kako ćete se prisjetiti, pacijent dvaput pobjegao. Ljudi su zastali kod našeg ulaza da zapitaju portira za put, jer nisu bili odavde. Upravo sam i sam gledao kroz prozor radne sobe, nakon pušenja poslije večere, te sam opazio kako jedan od njih prilazi kući. Kad je prolazio pokraj prozora Renfieldove sobe, pacijent ga je počeo vrijeđati i nakitio ga je svim pogrdnim imenima što su mu došla na jezik. Čovjek je djelovao sasvim pristojno i zadovoljio se time što mu je rekao neka "začepi poganu gubicu", na što ga je naš čovjek optužio da ga je opljačkao, da ga želi i ubiti, no da će ga on spriječiti u tome, pa makar zbog toga morao i visjeti. Otvorio sam prozor i dao čovjeku znak neka se ne obazire, pa se on zadovoljio time što se ogledao oko sebe i očigledno je shvatio im kakvo je mjesto došao, jer rekao je: "Bog vam pomog’o, gospo’n, ne bi’ se valjda obazir’o na ono što mi govore u vražjoj ludnici. Zao mi je i vas i šefa što morate živjet’ u istoj kući s ovakvom divljom zvijeri." Zatim je sasvim kulturno zapitao za put i rekao sam mu gdje se nalaze dvorišna vrata napuštene kuće. Otišao je, popraćen prijetnjama, psovkama i divljanjem našeg štićenika. Sišao sam da vidim mogu li pronaći kakav razlog njegovoj ljutnji, jer obično je vrlo pristojan, i s iznimkom njegovih silovitih napadaja nikad se nije dogodilo ništa slično. Na svoje zaprepaštenje, zatekao sam ga sasvim pribranog i krajnje pristojnog. Pokušao sam ga navesti da kaže nešto o onome incidentu, no on me ravnodušno zapitao na što mislim i natjerao me da mu povjerujem kako je potpuno zaboravio taj događaj. Žao mi je što moram reći da mu je to bila jedina lukavost, jer za pola sata opet sam čuo za njega. Ovaj put je na silu izašao kroz prozor svoje sobe i zatrčao se uz prilazni put. Doviknuo sam poslužiteljima neka pođu za mnom jer sam se pobojao da smjera nekakvo zlo. Moj se strah pokazao opravdanim kad sam ugledao ista kola koja su prije prošla cestom, a na njima su se nalazili veliki drveni sanduci. Ljudi su otirali znoj s čela i bili su zajapureni u licu, kao da su nešto teško radili. Prije nego što sam sustigao pacijenta, on je navalio na njih, povukao jednoga s kola te mu počeo udarati glavom o tlo.
Da ga nisam zgrabio u zadnji čas, vjerojatno bi ga na mjestu ubio. Drugi je momak skočio s kola i udario ga po glavi drškom teškoga biča. Udarac je bio strahovit, no kao da ga nije ni osjetio, već je zgrabio i njega, te se stao boriti s nama trojicom, natežući nas ovamo-onamo kao da smo mačići. Znate da ja nisam baš male težine, a i druga su dvojica bila krupna stasa. Isprva se borio u tišini; no kako smo ga počeli svladavati, a poslužitelji su stali navlačiti na njega luđačku košulju, počeo je vikati: "Osujetit ću ih! Neće me opljačkati! Neće me ubiti malo-pomalo! Borit ću se za svog Boga i Gospodara!", te još svu silu sličnih besmislica. Tek su ga uz velike poteškoće vratili u kuću i strpali u obloženu sobu. Jedan od poslužitelja, Hardy, zaradio je slomljeni prst. No, ja sam mu ga namjestio i dobro se oporavlja.
Dvojica nosača isprva su glasno prijetili da će nas dati na sud i tražiti odštetu, te obećali da će na nas sručiti sve zakonske kazne. No njihove su prijetnje bile izmiješane s neizravnim isprikama zbog toga stoje njih dvojicu porazio jedan nejaki luđak. Rekli su da bi brzo svršili s njime, samo da nisu bili premoreni od nošenja i podizanja teških sanduka na kola. Kao dodatni razlog za svoj poraz naveli su to što su strahovito isušeni, zbog prašnjave prirode svog posla, te žaljenja vrijedne udaljenosti od poprišta njihova rada do najbliže gostionice. Shvatio sam na što ciljaju i nakon povelike čaše groga, zapravo još i veće količine, te-s po funtom u ruci, ublažili su mišljenje o napadu, prisegnuvši da bi svakog dana rado sreli i goreg luđaka, samo kad bi imali zadovoljstvo upoznati takvog Vražje finog momka"kao što je vaš korespodent. Zapisao sam njihova imena i adrese, u slučaju da nam zatrebaju To su: Jack Smollet, Dudding’s Rents,King Gorge’s Road, Great Walworth, te Thomas Snellirg, Peter Farley’s Row,Guide Court, BethnalGreen, Obojica su zaposleni kod Harrin & sinom, tvrtke za selidbu i prijevoz, Orange Mister’s Yard, Soho.
Izvijestit ću vas bude li se ovdje dogodilo bilo što zanimljivo, a dogodi li se nešto važno, odmah ću vam poslati brzojav.
Odano Vaš, plemeniti gospodine, PATRICK HENNESSEY
15 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:19 pm
Margita
Administrator
Pismo Mine Harter, upućeno Lucy Westenra (neotvoreno od strane Lucy)
18. Rujna
Najdraža moja Lucy, zadesio nas je težak udarac. G. Hawkins je iznenada umro. Neki možda misle da za nas to i nije osobito tužno, ali oboje smo ga tako zavoljeli da nam se doista čini kao da smo izgubili oca. Ja nikad nisam poznavala ni oca ni majku, tako da mi je starčeva smrt pravi udarac. Jonathan je veoma jadan. Nije stvar samo u tome što osjeća tugu, duboku tugu, za tog dragog, dobrog čovjeka koji mu je bio prijatelj čitavog života, te ga na svršetku primio kao vlastitog sina i ostavio mu imetak koji za ljude skromnog podrijetla kao što smo mi predstavlja nezamislivo bogatstvo, već Jonathana muči još nešto. Kaže da ga sva ova odgovornost što mu je sad pala na pleća čini nervoznim. Počinje sumnjati u sebe. Ja ga pokušavam razvedriti i moje povjerenje u njega pomaže mu da stekne povjerenje u samoga sebe. Ali upravo se tu najjače očituje velik šok što ga je proživio. Ah, strašno je teško što je takav drag, jednostavan, plemenit, jak čovjek kao stoje on, čovjek koji se uz pomoć našeg dragog, dobrog prijatelja za nekoliko godina uspio uzdići od činovnika do vlasnika tvrtke, tako povrijeđen da mu je sva snaga nestala. Oprosti mi, dušo, ako te opterećujem svojim brigama usred tvoje sreće; ali draga Lucy, moram to nekome ispričati jer se već jedva nosim s napornim zadatkom da pred Jonathanom zadržim hrabar i veseo izgled, a ovdje nemam nikoga kome bih se mogla povjeriti. Užasavam se odlaska u London, koji nas očekuje prekosutra, jer jadni je g.
Hawkins u svojoj oporuci napisao da mora biti pokopan u zajednički grob sa svojim ocem. Kako uopće nema drugih rođaka, Jonathan će biti prvi ožalošćeni. Pokušat ću dojuriti do tebe da te vidim, najdraža, pa makar na samo nekoliko minuta. Oprosti što ti stvaram brige.
Uz puno sreće, voli te tvoja MINA HARKER
Dnevnik dr. Sewarda
18. rujna.
Samo me odlučnost i moć navike mogu navesti da večeras vodim dnevnik. Previše sam jadan, previše potišten, previše zgađen ovim svijetom i svim stvarima u njemu, uključujući i sam život, tako da me nije briga začujem li ovog trenutka čak i lepet krila anđela smrti. A on je u zadnje vrijeme smjerno lepetao tim sumornim krilima: Lucyna majka i Arthurov otac, a sad... No, da nastavim s radom.
Na vrijeme sam smijenio Van Helsinga u bdjenju nad Lucy. Željeli smo da se i Arthur odmori, no on je prvo odbio. Tek kad sam mu rekao da ćemo trebati njegovu pomoć za vrijeme dana, te da se ne smije srušiti od umora, jer bi od toga trpjela Lucy, pristao je otići. Van Helsing je bio vrlo ljubezan prema njemu.
– Dođite, dijete moje – rekao je. – Dođite sa mnom. Bolesni ste i slabi, pretrpjeli ste mnogo tuge i duševne boli, kao i onaj gubitak snage za koji znamo. Ne smijete biti sami, jer kad je čovjek sam, prepun je strahova i strepnji. Dođite u salon, gdje je zapaljena velika vatra, a tamo se nalaze i dvije sofe. Vi ćete leći na jednu, ja na drugu, i naša će nam sućut biti međusobnom utjehom, čak i ako ne budemo razgovarali, pa čak i ako zaspimo.
Arthur je otišao s njime, bacivši čeznutljiv pogled na Lucyno lice, koje je počivalo na njezinu jastuku, gotovo bjelje od lana. Ležala je sasvim nepomično i ja sam se ogledao po sobi da vidim je li sve kako treba.
Mogao sam zapaziti da je profesor i u ovu sobu, kao i u onu drugu, uveo običaj da se koristi češnjak.
Njegovog je zadaha bilo po prozorskim rubovima, a oko Lucyna vrata, preko svilene maramice koju joj je namjestio Van Helsing, nalazio se grubi vjenčić od istog cvijeća jaka mirisa. Lucy je pomalo teško disala, a lice joj je bilo u najgoroj fazi, jer kroz otvorena su se usta vidjele blijede desni. Njezini su zubi, pri nejasnom, prigušenom svjetlu, djelovali dulji i oštriji nego što su bili ujutro. Uslijed nekakve varke svjetlosti, očnjaci su joj djelovali naročito dulji i oštriji od ostalih zuba. Sjeo sam pokraj nje i nakon nekog vremena pomaknula se s nelagodom. Istog trenutka s prozora se začulo nekakvo prigušeno lupkanje ili lepetanje. Tiho sam mu prišao, te provirio preko ruba prozorskog kapka. Pri svjetlosti punog mjeseca vidio sam da te zvukove proizvodi veliki šišmiš, koji se vrtio u krug, nesumnjivo privučen svjetlošću, pa makar i ovako prigušenom; svako malo bi udario o prozor svojim krilima. Kad sam se vratio na svoje mjesto, otkrio sam da se Lucy malo pomaknula, te da je strgnula s grla cvjetove češnjaka. Vratio sam ih na mjesto kako sam već umio, te sjeo i promatrao je.
Nakon nekog se vremena probudila i dao sam joj jesti, kao što je propisao Van Helsing. Pojela je vrlo malo, a i to na silu. Sad kao da u njoj više nije bilo nesvjesne borbe za život i snaga koja je dotad obilježavala njezini bolest. Učinilo mi se čudnovatim što je istog trenutka kad se probudila pritisnula cvjetove češnjaka bliže k sebi. Svakako je bilo neobično što je svaki put kad bi zapala u ono letargično stanje, obilježeno teškim disanjem, odmicala cvijeće od sebe; no kad je bila budna, stezala bi ga k sebi. Tu nije bilo nikakve mogućnosti da se radi o zabuni, jer za dugih sati koji su uslijedili mnogo puta je zapadala u san i budila se, te je često ponavljala, i jedno i drugo.
U šest sati došao me smijeniti Van Helsing. Arthur je bio čvrsto zaspao i on ga je milostivo pustio neka i dalje spava. Kad je ugledao Lucyno lice, začuo sam kako uvlači dali medu zubima i oštro mi je prošaptao: – Povucite gore kapak; želim svjetla!
Zatim se sagnuo, gotovo dodirnuvši licem Lucy, te je pažljivo pregledao. Uklonio je cvijeće i podignuo joj s grla svilenu maramicu. U istom se trenutku trgnuo i čuo sam kako mu je u grlu zamro usklik "Mein Gott!" I ja sam se sagnuo i pogledao. Kad sam primijetio u čemu je stvar, obuzela me neka strašna studen.
Rane na njezinu grlu sasvim su nestale.
Van Helsing ju je promatrao punih pet minuta, dok mu je lice bilo krajnje smrknuto. Zatim se okrenuo prema meni.
– Ona umire – rekao je smireno. – Neće još dugo. Pazite što vam kažem, uopće nije svejedno hoće li umrijeti dok je budna ili pak u snu. Probudite onog jadnog mladića, pa neka je zadnji put dođe vidjeti. On nam vjeruje, a mi smo mu to obećali.
Otišao sam u blagovaonicu i probudio ga. Na trenutak je bio ošamućen, no kad je vidio kako uz rubove žaluzina ulazi sunčeva svjetlost, pomislio je kako je prespavao, te jasno pokazao svoj strah. Uvjerio sam ga da Lucy još uvijek spava, ali rekao sam mu najobzirnijim mogućim glasom kako se i Van Helsing i ja pribojavamo daje svršetak blizu. Prekrio je lice rukama, te pao na koljena pokraj sofe, gdje je i ostao, možda jednu minutu, prignute glave u molitvi, dok su mu se ramena tresla od boli.
– Dođi – rekao sam – dragi moj stari prijatelju, prikupi sve svoje snage; to će biti najbolje i najlakše za nju. Kad smo ušli u Lucynu sobu, vidio sam da ju je Van Helsing, oprezan kao i obično, uredio, tako da je sve izgledalo ugodno koliko god može biti. Čak je očešljao i Lucynu kosu, tako da je počivala na jastuku u svojim uobičajenim sunčanim uvojcima. Kad smo ušli u sobu, otvorila je oči.
– Arthure! O, ljubavi moja! – prošaptala je tiho kad ga je ugledala. – Tako mi je drago što si došao!
Sagnuo se kako bi je poljubio, no Van Helsing mu je rukom dao znak da odstupi: – Ne – prošaptao je – još ne! Uhvatite je za ruku; to će je jače utješiti.
I tako ju je Arthur uhvatio za ruku i kleknuo pokraj nje, a ona je izgledala najljepše što je mogla. Sve blage crte lica poklapale su joj se s anđeoskim sjajem njezinih očiju. Zatim su joj se malo-pomalo sklopile oči i utonula je u san. Grudi su joj se neko vrijeme blago uzdizale, a dah joj je dolazio na mahove, kao u umorna djeteta.
A zatim je neosjetno nastupila ona čudnovata promjena koju sam zapazio noću. Disanje joj je postalo teško, usta se otvorila, a zbog blijedih desni zubi su joj se doimali duži i oštriji nego ikad prije. Kao da bdije kroz san, neodređeno i neprisebno je otvorila oči te rekla tihim, putenim glasom, kakav nikad nisam čuo s njezinih usana: – Arthure! O, ljubavi moja, tako mi je drago što si došao! Poljubi me!
Arthur se spremno sagnuo da je poljubi, no istog trenutka Van Helsing, kojega je taj glas zapanjio baš kao i mene, bacio se na njega, uhvatio ga za vrat objema rukama, povukao ga natrag takvom silovitom snagom za koju nikad ne bih pretpostavio da je posjeduje, te ga doslovce odbacio preko cijele sobe.
– Ni za živu glavu! – rekao je. – Ni za vašu dušu, ni za njezinu! Ostao je stajati između njih kao lav spreman na skok. Arthur je bio toliko zapanjen da na trenutak nije znao što da uradi ili kaže; no prije nego što ga je mogao spopasti nagon da učini nešto nasilno, sinulo mu je na kakvu se mjestu i u kakvoj prilici nalazi, te je ostao čekati u tišini.
Prikovao sam pogled uz Lucy, kao i Van Helsing, i vidjeli smo kako joj je licem poput sjenke preletio bijesan grč; zubi su joj jarosno zaškrgutali. Zatim su joj se oči sklopile i stala je teško disati.
Odmah nakon toga otvorila je oči u svoj njihovoj blagosti, ispružila svoju sirotu, blijedu, mršavu ruku, te uhvatila krupnu Van Helsingovu šaku; privukavši je k sebi, poljubila ju je.
– Moj iskreni prijatelju! – rekla je slabašnim glasom, ali s neizrecivim emocijama. – Moj iskreni prijatelju, i njegov! O, čuvajte ga i dajte mi počinka!
– Prisežem u to! – rekao je dostojanstveno, kleknuvši pokraj nje i podigavši ruku, kao da potvrđuje zakletvu. Zatim se okrenuo prema Arthuru i rekao mu: – Dođite, dijete moje, uzmite je za ruku i poljubite je u čelo, ali samo jednom.
Umjesto usana susrele su im se oči; i tako su se oprostili. Lucyne oči su se sklopile, a Van Helsing, koji je pažljivo promatraš, uzeo je Arthtura pod ruku i povukao ga u stranu.
Zatim je Lucyino disanje opet postalo teško i odmah prestalo.
– Gotovo je – reče Van Helsing. – Mrtva je!
Uzeo san Arthura pod ruku i odveo ga a salon, gdje je sjeo i prekrio lice rukama tako se rasplakavši da sam umalo i ja briznuo u plač.
"Vratio sam se u sobu i zatekao Van Helsinga kako promatra jadnu Lucy, dok mu je lice bilo smrknutije nego ikad. Njezino je tijelo obuzela nekakva promjena. Smrt joj je povratila dio ljepote, jer čelo i obrazi nanovo su zadobili neke stare umilne crte; čak su i usnice izgubile ono mrtvačko bljedilo. Kao da joj je krv, sad nepotrebna za rad srca, otišla u lice da bi svojim rumenilom štoviše ublažila turobnost smrti.
Kad spavala je mišljamo da umire, Umrijevši, djelovala je ko da spava. Stao sam pokraj Van Helsinga i rekao: – Ah, eto, još ima mira za tu jadnu djevojku. Ovo je svršetak! Okrenuo se prema meni.
– Nije tako – rekao je. – Na žalost, nije tako. Ovo je tek početak! Kad sam ga zapitao što želi time reći, tek je odmahnuo glavom i odvratio: – Zasada ništa ne možemo poduzeti. Pričekajmo pa ćemo vidjeti.
13.
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Uređeno je da sprovod bude sljedećeg dana, tako da Lucy i njezina majka mogu biti zajedno pokopane. Ja sam obavio sve mučne formalnosti, a gradski je pogrebnik dokazao da mu ljudi boluju, ili pak da su blagoslovljeni, od iste servilne ljubaznosti kojom se i sam odlikovao. Čak i žena koja je obavila zadnje poslove na mrtvima povjerila mi se, kao profesionalac profesionalcu, kad je izašla iz sobe smrti: – Ona je vrlo lijep leš, gospodine. Prava je povlastica urediti je. Nije pretjerano reći da će služiti na čast našem poduzeću!
Zapazio sam da se Van Helsing nikad nije previše udaljavao. To je bilo izvedivo zbog poremećena stanja u kućanstvu. U blizini nije bilo nikakvih rođaka; a kako se Arthur morao vratiti sutradan na pogreb svog oca, nismo bili u stanju obavijestiti nikoga koga je trebalo pozvati. Pod tim uvjetima Van Helsing i ja preuzeli smo na sebe da pregledamo sve spise. Ustrajao je na tome da osobno pregleda Lucyne spise. Zapitao sam ga zašto, jer sam se bojao da on kao stranac nije možda sasvim upoznat s engleskim pravnim propisima, pa bi mogao izazvati nepotrebne nevolje.
– Znam, znam – odvratio mi je. – Zaboravljate da sam ja i pravnik, a ne samo liječnik. Ali ovo nije samo pravni slučaj. To ste i sami znali kad ste izbjegli mrtvozornika. Ja moram izbjeći više od toga. Moglo bi se pronaći još... ovakvih spisa.
Izrekavši to, izvadio je iz lisnice poruku koja se nalazila u Lucynim njedrima, koju je poderala u snu.
– Kad ustanovite koji je pravni zastupnik vodio poslove gđe Westenra, zapečatite sve njezine spise i večeras mu napišite pismo. Sto se mene tiče, ja ću cijelu noć bdjeti u ovoj sobi, te u staroj sobi gđice Lucy, i sam ću potražiti što se još može naći. Ne bi bilo dobro da njezine misli završe u rukama stranaca.
Nastavio sam sa svojim dijelom posla i u sljedećih pola sata pronašao ime i adresu pravnog zastupnika gđe Westenra, te mu napisao pismo. Svi spisi jadne gospođe bili su u redu; navedene su izričite upute glede mjesta ukopa. Tek što sam zapečatio pismo, kad je na moje iznenađenje Van Helsing ušao u sobu te rekao: – Mogu li vam pomoći, prijatelju John? Slobodan sam, pa ako mogu, stojim vam na usluzi.
– Jeste li pronašli ono što ste tražili? – zapitao sam.
– Nisam tražio ništa određeno – odvratio je. – Samo sam se nadao da ću naći,i našao sam sve čega je bilo. Samo neka pisma i nekoliko poruka i nedavno započeti dnevnik. Ali njih imam kod sebe i zasad ih nećemo spominjati. Sutra ću navečer vidjeti onog ubogog mladića i s njegovom dozvolom iskoristit ću nešto od toga. Kad smo priveli te poslove kraju, rekao mi je: – A sad, prijatelju John,mislim da možemo u krevet. Ivama i meni potrebni su san i odmor kako bismo se oporavili. Sutra ćemo imati mnogo posla, ali večeras više nismo potrebni. Žali Bože!
Prije odlaska ra spavanje otišli smo pogledati sirotu Lucy. Pogrebnik je doista dobro obavio svoj posao jer soba je preuređena u malenu kapelicu. Bila je tamo mnogo prekrasnoga bijelog cvijeća i odbojnost smrti svedena je na najmanju moguću mjeru. Rub pokrova bio je položen preko lica. Kad se profesor sagnuo i obzirno ga povukao naniže, oboje smo ^e trgnuli ugledavši ljepotu pred nama, dok su visoke voštanice davale dovoljno svjetlosti da bismo sve dobro promotrili. Sva Lucyna ljupkost vratila joj se u smrti i sati koji su uslijedili, umjesto da ostave na njoj tragove "razornih prstiju truleži," tek su joj vratili ljepotu iz života, te nisam mogao povjerovati vlastitim očima da promatram leš.
Profesor je djelovao smrtno ozbiljan. On je nije volio onoliko koliko ja i nije bilo potrebe za suze u njegovim očima.
– Ostanite ovdje – rekao mi je te napustio prostoriju. Vratio se s rukohvatom divljeg češnjaka iz kutije koja je čekala u predvorju, koja dotad nije bila otvorena, te pomiješao cvijeće s ostalim na krevetu i oko njega. Zatim je skinuo sa svog vrata, s unutrašnje strane ovratnika, maleno zlatno raspelo i postavio joj ga preko usta. Vratio je pokrov na njegovo mjesto i otišli smo.
Upravo sam se razodijevao u svojoj sobi kad je ušao, najavivši mi ulazak kucnuvši na vrata, te odmah progovorio: – Želim da mi sutra prije noći donesete komplet noževa za obdukciju.
– Zar je moramo izvršiti? – zapitao sam.
– I da i ne. Želim izvršiti operaciju, ali ne onakvu na kakvu ste pomislili. Sad ću vam reći o čemu je stvar, no o tome nikome drugome ni riječi. Želim joj odrezati glavu i izvaditi srce. Ah, kirurg ste, a tako ste šokirani! Vi, kojeg nisam vidio da bi mu zadrhtala ni ruka ni srce dok ste obavljali operacije u kojima se odlučivalo između života i smrti, gdje bi svi drugi zadrhtali. No, ne smijem zaboraviti, dragi moj prijatelju Johne, da ste je vi voljeli; nisam to zaboravio, jer upravo ću ja operirati, u vi morate sumo pomoći. Rado bih to obavio noćas, ali ne smijem zbog Arthura; on će biti slobodan sutra nakon sprovoda svog oca i željet će je pogledati... Željet će pogledati to. Zatim, kad bude spremna u lijesu za sljedeći dan, vi i ja ćemo doći kad svi budu spavali. Skinut ćemo vijke na poklopcu lijesa i izvršiti našu operaciju; zatim ćemo sve vratiti kako je i bilo, tako da nitko osim nas ne sazna što se dogodilo.
– Ali zašto da to uopće radimo? Djevojka je mrtva. Zašto da bez potrebe mrcvarimo njezino jadno tijelo? Ako nema potrebe za obdukcijom ni ikakve koristi od nje, ako se time neće postići nikakvo dobro za nju, za nas, za znanost, za ljudsko znanje, pa zašto da to onda radimo? Bez potrebe će to biti čudovišno.
U znak odgovora položio mi je ruku na rame te beskrajno nježno rekao: – Žao mi je što vam srce krvari; i utoliko vas više i volim. Kad bih samo mogao, preuzeo bih na sebe sav teret što ga nosite. Ali postoje stvari koje ne znate, ali koje ćete upoznati, i zahvalit ćete mi što ćete ih upoznati, iako to nije ništa ugodno. Johne, dijete moje, prijatelj ste mi već mnogo godina, i jeste li ikad doživjeli da nešto uradim bez valjana razloga? Mogu pogriješiti, i ja sam tek čovjek; ali vjerujem u sve što radim. Niste li me upravo zato i pozvali kad je počela ova velika nesreća? Jeste! Zar se niste zaprepastili, pa čak i užasnuli, kad nisam dozvolio Arthuru da poljubi svoju dragu, premda je bila na samrti, već sam ga otrgnuo od nje svom svojom snagom? Jeste! A ipak ste vidjeli kako mi je zahvalila, onim svojim prekrasnim umirućim očima, te me blagoslovila? Jeste! I zar me niste čuli kako sam joj prisegnuo, da može sa zahvalnošću sklopiti oči? Jeste!
– Vidite, sad imam opravdanih razloga da uradim sve ono što namjeravam. Vi ste mi vjerovali mnogo godina; vjerovali ste mi i proteklih tjedana, kad su se događale tako čudnovate stvari da ste lako mogli posumnjati. Vjerujte mi još malo, prijatelju John. Ako mi ne vjerujete, onda moram reći ono što mislim; a to možda ne bi bilo dobro. Ja moram obaviti ovaj posao s vašim povjerenjem ili bez njega, a ako ga obavim bez povjerenja svog prijatelja, radit ću teška srca i osjećat ću se strahovito usamljeno kad mi bude potrebna sva pomoć i hrabrost što je mogu dobiti! – Zastao je na trenutak, te nastavio dostojanstvenim glasom: – Prijatelju John, pred nama su neobični i strahoviti dani. Nemojmo biti podijeljeni, već udruženi, tako da uspješno obavimo posao. Zar mi nećete pokloniti povjerenje?
Prihvatio sam njegovu ispruženu ruku i obećao mu da hoću. Kad je otišao, ostavio sam svoja vrata otvorenima i promatrao ga dok je odlazio u svoju sobu te zatvorio vrata. Dok sam tako nepomično stajao, vidio sam kako je hodnikom tiho prošla jedna služavka – bila mi je okrenuta leđima, te me nije vidjela – i otišla u sobu gdje je počivala Lucy. Taj me prizor dirnuo. Privrženost je tako rijetka i mi smo doista zahvalni onima koji je iskazuju prema ljudima koje volimo, a da to ne zatražimo od njih Eto, ta je uboga djevojka nadvladala sve strahove koje prirodno izaziva smrt, te sam otišla bdjeti uz odar svoje gospodarice koju je voljela, tako da taj jadni prah ne bude sam do odlaska na vječiti počinak...
Zacijelo sam dugo i čvrsto spavao jer već je bio bijeli dan kad me Van Helsing probudio ušavši u moju sobu.
Prišao je mom krevetu.
– Ne trebate se truditi oko onih noževa – rekao mi je. – Nećemo to raditi.
– Zašto ne?- zapitao sam jer je njegovo sinoćnje dostojanstveno držanje ostavilo na mene jak dojam.
– Zato – rekao je mrko – što je prekasno... ili pak prerano. Gledajte! – predočio mi je maleno zlatno raspelo. Ovo je noću ukradeno.
– Kako je ukradeno – zapitao samu čudu – kad ga sada imate?
– Zato što sam ga oduzeo ništavnoj bijednici koja ga je ukrala, ženi koja je pokrala i mrtve i žive. Njezina će kazna zacijelo uslijediti, ali ne od moje ruke; ni sama ne zna što je točno uradila i u tom je neznanju ukrala raspelo. Sad moramo čekati.
Potom je otišao, ostavivši me da razmišljam o novoj zagonetki, da razbijam glavu novom tajnom. Prijepodne je bilo vrlo mučno, no u podne je došao pravni zastupnik, g. Marquand, iz zastupničke tvrtke Wholeman, sinovi, Marquand & Lidderdale. Bio je vrlo učinkovit i cijenio je posao što smo ga mi obavili, te nam je skinuo s leda brigu oko svih pojedinosti. Za vrijeme ručka rekao nam je kako je gđa Westenra već neko vrijeme očekivala iznenadnu smrt zbog bolesti srca, te je dokraja uredila sve svoje poslove; obavijestio nas je da je određeni posjed Lucynog oca izravno otišao u ruke jednog udaljenog obiteljskog ogranka, te da je, izuzev toga, cjelokupno imanje ostavljeno Arthuru Holmwoodu. Rekavši to, nastavio je: – Iskreno govoreći, mi smo uradili sve što je bilo u našoj moći da spriječimo takvu oporuku, te ukazali na određene pojedinosti koje bi mogle dovesti do toga da joj kćer ostane bez prebijene pare, ili pak da ima manju slobodu od one koja joj pripada po majčinoj liniji. Dapače, toliko smo ustrajali na tome da smo se skoro sukobili s njom, jer zapitala nas je hoćemo li mi postupiti po njezinim željama ili nećemo. Dakako, nakon toga nismo imali drugog izbora nego pristati.U načelu smo bili u pravu i u devedeset devet posto slučajeva bismo prema razvoju događaja mogli dokazati daje naša prosudba bila pravilna. No, da budem iskren, moram priznati da bi u ovome slučaju oporuka sastavljena na bilo koji drugi način onemogućila da se provedu njezine želje. Time stoje umrla prije svoje kćeri, potonja bi postala vlasnicom imanja. Makar bi nadživjela svoju majku za samo pet minuta, u slučaju da nema oporuke – a u ovakvu bi slučaju oporuka bila praktično neizvediva – imanje bi nakon njezine smrti bilo smatrano intestatnim. U tom slučaju lord Godalming, koliko god im bio drag prijatelj, ne bi imao ni najmanje šanse polagati pravo na to imanje; a daleka rodbina zacijelo se ne bi tek tako odrekla svojih prava jednostavno iz sentimentalnih razloga, prema potpunome neznancu. Uvjeravam vas, draga moja gospodo, da sam oduševljen ovakvim rezultatom, upravo oduševljen.
Bio je to dobar čovjek, no njegovo oduševljenje glede takve sitnice, za koju je bio poslovno zainteresiran, u takvoj velikoj tragediji moglo je poslužiti kao primjer ograničenosti glede sućuti i razumijevanja.
Nije ostao dugo, već je rekao da će navratiti kasnije istog dana da vidi lorda Godalminga. No njegov nam je dolazak pružio određenu utjehu jer nas je uvjerio da se ne trebamo pribojavati nedobronamjerne kritike s tuđe strane, što god da poduzmemo. Arthurov dolazak očekivao se u pet sati, pa smo nešto prije tog vremena posjetili sobu smrti. Bila je to u punom smislu riječi, jer sada su i majka i kćer ležale u njoj. Pogrebnik je, vjeran svom zanatu, izložio svoju opremu što je bolje umio, i mjesto je toliko ličilo na mrtvačnicu da smo odmah klonuli duhom. Van Helsing je naredio da se sve uredi onako kako je bilo prije, protumačivši da će vrlo brzo doći lord Godalming, te da će mu nanijeti manju bol bude li vidio posmrtne ostatke svoje zaručnice nasamo. Pogrebnik je bio šokiran vlastitom glupošću te je dao sve od sebe kako bi sve izgledalo kao prethodne večeri. Kad je Arthur došao, bilo je poduzeto sve što se moglo kako bismo ga poštedjeli nepotrebne boli.
Jadni čovjek! Djelovao je očajnički tužno i slomljeno; čak je i njegova krepka muževnost naizgled nestala pod pritiskom prejakih emocija. Znao sam da je bio iskreno privržen svome ocu te da je za njega bio jak udarac što ga je izgubio, i to u ovakvo vrijeme. Sa mnom je bio prisan kao i uvijek, a prema Van Helsingu se držao vrlo uljudno; no nisam mogao ne primijetiti kako nešto čuva u sebi. I profesor je to primijetio te mi dao znak neka ga odvedem na kat. Tako sam i učinio, ostavivši ga na vratima sobe, jer osjećao sam da želi biti sasvim sam s njom. No on me uhvatio za ruku i uveo me unutra.
– I ti si je volio, stari moj – rekao je promuklim glasom. – Rekla mi je to, i u srcu nije imala bližeg prijatelja od tebe. Ne znam kako da ti zahvalim za sve što si uradio za nju. Ne mogu pomisliti...
Odjednom je izgubio vlast nad sobom, zagrlio me oko ramena i položio mi glavu na grudi.
– Jao, Jack, Jack! – zaplakao je. – Sto da radim? Kao da me sav život napustio u jednom trenutku i na cijelome svijetu nema ničega za što bi vrijedilo živjeti.
Utješio sam ga kako sam znao i umio. U takvim situacijama muškarci ne moraju trošiti mnogo riječi. Stisak šake, ruka oko ramena, jednoglasni jecaj – to su izrazi sućuti dragi muškom srcu. Stajao sam mirno i u tišini sve dok mu jecaji nisu utihnuli, a zatim sam mu tiho rekao: – Dođi i pogledaj je.
Zajedno smo se približili krevetu i podigao sam s lica pokrov. Bože, kako je bila lijepa! Kao da joj je svaki sat uvećavao ljupkost. To me pomalo preplašilo i zbunilo. Što se tiče Arthura, stao je drhtati i na kraju ga je isto toliko potresla sumnja kao i bol. Naposljetku, nakon duge stanke, slabašno mi je prošaptao: – Jack, je li ona doista mrtva?
Tužno sam ga uvjerio da jest i budući da sam imao osjećaj da ga takva užasna sumnja ne bi smjela mučiti ni trenutka dulje budem li mu ja mogao u tome pomoći, napomenuo sam mu kako se često događa da se nakon smrti lica proljepšaju, pa čak i povrate svoju mladenačku ljepotu; daje to osobito slučaj kad je smrti prethodila neka dugotrajna ili pak intenzivna patnja. To je po svoj prilici sasvim odagnalo sve njegove sumnje. Stoga je neko vrijeme ostao klečati uz ležaj, dugo je gledajući s ljubavlju, te je odvratio pogled. Rekao sam mu da to mora biti oproštaj, jer trebalo je pripremiti lijes, pa se vratio i poljubio njezinu mrtvu ruku. Zatim se sagnuo i poljubio je u ćelo. Na odlasku ju je u hodu nježno gledao preko ramena.
Ostavio sam ga u salonu i rekao Van Helsingu da se oprostio s Lucy. Profesor je otišao u kuhinju i naložio pogrebnikovim radnicima da nastave s pripremama i vijcima pričvrste poklopac lijesa. Kad se vratio, prenio sam mu Arthurovo pitanje.
– Ne čudim se – odgovorio je. – Na trenutak sam i ja posumnjao! Svi smo večerali zajedno i vidio sam da se jadni Art trudi držati što bolje može. Van Helsing je šutio za cijelo vrijeme večere, no kad smo zapalili cigare, rekao je: – Lorde... – no Arthur ga je prekinuo.
– Ne, ne, nemojte tako, za ime Božje, barem ne još! Oprostite mi, gospodine, nisam vas namjeravao uvrijediti; planuo sam samo zato što mi je rana još tako svježa.
Profesor je odgovorio na vrlo ugodan način: – Upotrijebio sam tu titulu zato što sam bio u nedoumici. Ne smijem vas zvati "gospodine", a zavolio sam vas, da, dragi moj mladiću, zavolio sam vas kao – Arthura. Arthur je ispružio ruku i toplo stisnuo starčevu šaku.
– Zovite me kako god hoćete – reče. – Nadam se da ću uvijek biti vaš prijatelj. I dopustite da dodam kako ne znam što bih rekao u znak zahvalnosti zbog vaše dobrote prema mojoj jadnoj zaručnici. – Zastao je na trenutak te nastavio: – Znam da je ona shvaćala vašu dobrotu još bolje nego ja; pa ako sam se ponio grubo ili na bilo koji način nedolično onom prilikom kad ste se ponijeli onako... sjećate se... – profesor kimne ...morate mi oprostiti.
Van Helsing je odgovorio ozbiljno i ljubazno: – Znam da vam je onda bilo teško imati u mene povjerenja, jer potrebno je razumijevanje da bi se imalo povjerenja u nešto toliko nasilničko. Vjerujem da još uvijek nemate povjerenja u mene, da ne možete imati povjerenja jer još uvijek ne razumijete. A moglo bi doći do još koje prilike kad ću trebati vaše povjerenje, a vi me još nećete moći, pa ni smjeti, razumjeti. Ali doći će i vrijeme kad će vaše povjerenje u mene biti čvrsto i potpuno i kad ćete me razumjeti kao da je sunce probilo oblake. Onda ćete me bez rezerve blagosloviti radi sebe, i radi drugih, pa i radi vaše drage, kojoj sam dao zakletvu da ću je zaštititi.
– Doista, gospodine, doista – prisno reče Arthur – uvijek ću u svemu imati povjerenje u vas. Znam i vjerujem da imate vrlo plemenito srce, i Jackov ste prijatelj, a bili ste i njezin. Radite što god želite. Profesor je nekoliko puta pročistio grlo, kao da želi nešto reći, te je naposljetku progovorio: – Mogu li sad nešto zamoliti?
– Svakako.
– Vi znate da vam je gđa Westenra ostavila sve što je imala?
– Ne, uboga žena; nikad nisam ni pomislio na to.
– I budući daje sve to sad vaše, imate pravo raspolagati time po želji. Htio bih vašu dozvolu da pročitam sve spise i pisma gđice Lucy. Vjerujte mi, to nije iz puke znatiželje. Imam razlog koji bi, vjerujte, ona odobrila.
Svi su ti spisi ovdje. Uzeo sam ih prije nego što smo znali da će pripasti vama, kako ih ne bi taknula ruka nekog neznanca, kako ni jedno strano oko ne zagledalo u njenu u dušu kroz riječi. Zadržat ću ih, ako smijem; zasad ih čak ni vi ne smijete vidjeti, ali držat ću ih na sigurnom. Nijedna riječ neće biti izgubljena, a u pravo vrijeme ću vam ih vratiti. Ovo je težak zahtjev, ali vi ćete to odobriti, zar ne, zbog Lucy?
Arthur je srdačno progovorio, ponovno nalik sebi: – Doktore Van Helsing, možete uraditi što god hoćete. Imam osjećaj da na taj način radim ono što bi odobrila moja voljena. Neću vas gnjaviti pitanjima prije nego što nastupi vrijeme za to.
Stari je profesor ustao.
– I u pravu ste – rekao je dostojanstvenim glasom. – Svima nam predstoji bol, ali ne predstoji nam samo bol, niti će nam ta bol biti zadnja u životu. I mi i vi, a osobito vi, dragi moj mladiću, morat ćemo pretrpjeti još mnogo mraka prije nego što nam se ukaže sunce. Ali moramo biti odvažna srca i nesebični te obaviti svoju dužnost, i sve će biti dobro!
Te sam noti spavao u Aithurovoj sobi. Van Helsing uopće nije otišao u krevet. Šetkao je amo-tamo, kao da drži stražu u kući, i nikad nije odlazio izvan dohvata pogleda sobe u kojoj je Lucy ležala u svome lijesu, posipana cvijećem divljeg češnjaka. koji je kroz mirise ljiljana i ruže odašiljao u noć jak nadah koji je sve prožimao.
Dnevnik Mine Hotter 22. rujna.
U vlaku sam za Exeter. Jonathan spava.
Čini mi se kao da sam jučer zadnji put pisala dnevnik, a koliko se toga dogodilo u međuvremenu. Bila sam u Whitbyju, cijeli je svijet bio preda ranom, nije bilo ni Jonathana ni vijesti o njemu. A sad sam se udala Jonathana, Jonathan je postao pravni zastupnik, suvlasnik tvrtke, obogatio se, postao je vlasnikom tvrtke, g. Hawkins je umro i sahranjen, a Jonathan je dobio još jedan napadaj koji bi mu mogao nanijeti zla. Jednog bi ne dana mogao pitati o svemu tome. Zato sve zapisujem. Pomalo sam izgubila vještinu u stenografiji (eto što nam donosi neočekivano blagostanje), pa bi bilo dobro da ponovno malo vježbam...
Sprovod je bio vrlo jednostavan i vrlo dostojanstven. Prisustvovali smo mu samo mi i posluga, nekoliko njegovih starih prijatelja iz Exetera, njegov londonski agent, te gospodin koji je zastupao sir Johna Paxtona, predsjednika Udruženja pravnika. Jonathan i ja stajali smo držeći se pod ruku i osjećali smo kako nas je napustio naš najbolji i najdraži prijatelj...
Mimo smo se vratili u grad te uzeli autobus do Hyde Parka. Jonathan je smatrao da će mi kratak boravak u crkvi biti zanimljiv, pa smo sjeli. No tamo je bilo vrlo malo ljudi, te je bilo tužno i pusto vidjeti one prazne stolice. To nas je podsjetilo na praznu stolicu kod kuće, pa smo odšetali do Piccadillyja. Jonathan me držao za ruku, kao što je običavao nekad davno, prije nego što sam krenula u školu. To mi se činilo vrlo nepriličnim, jer nakon što sam nekoliko godina podučavala druge djevojke bontonu, pravila lijepog ponašanja i u meni su pustila korijenje. No bio je to Jonathan, moj muž, i nismo poznavali ljude koji su nas vidjeli, pa smo samo nastavili šetati. Upravo sam promatrala jednu vrlo lijepu djevojku, sa šeširom golema oboda, koja je sjedila u otmjenoj kočiji ispred Giulianove trgovine, kad sam osjetila kako me Jonathan tako snažno zgrabio za ruku da me to upravo zaboljelo.
– Bože moj! – rekao je ispod glasa. Uvijek sam zabrinuta za Jonathana jer se bojim da bi neki od napadaja živaca ponovno mogao poremetiti njegovu ravnotežu. Stoga sam se brzo okrenula prema njemu i zapitala što gaje uznemirilo.
Bio je vrlo blijed, a oči su mu se izbuljile dok se, napola užasnuto, a napola u čudu, zagledao u visokog, mršavog čovjeka s grbavim nosom i crnim brkovima te šiljastom bradom, koji je također promatrao onu lijepu djevojku. Tako ju je prodorno promatrao da nije vidio ni Jonathana ni mene, te sam ga mogla dobro pogledati. Lice mu nije bilo dobroćudno; bilo je oporo, okrutno i čulno, a njegovi veliki bijeli zubi, koji su djelovali još bjelji jer su mu usnice bile iznimno crvene, bili su šiljasti poput zuba neke životinje. Jonathan je nastavio zuriti u njega, sve dok se nisam uplašila da će čovjek to primijetiti. Usplahirila sam se da će zamjeriti, jer djelovao je vrlo agresivno i prgavo. Zapitala sam Jonathana zašto se uznemirio i on mi je odgovorio, očigledno misleći da ja o tome znam isto toliko koliko i on: – Jesi li vidjela tko je to?
– Nisam, dušo – rekla sam. – Ne poznajem ga; tko je to? Njegov me odgovor šokirao i osupnuo, jer bilo je tužno vidjeti kako nije svjestan da se obraća meni, Mini: – To je upravo onaj čovjek!
Jadničak se očigledno prestravio zbog nečega, i to silno prestravio. Da nisam bila uz njega i pridržala ga, a on se uhvatio za mene, vjerujem da bi se srušio. I dalje je zurio; neki je čovjek izašao iz trgovine s paketićem i dao ga onoj dami, koja se potom odvezla. Pogled crnomanjastog čovjeka bio je prikovan za nju, pa kad je kočija krenula Piccadillyjem, pošao je u istome smjeru i unajmio kočiju. Jonathan je i dalje gledao za njim.
– Uvjeren sam da je to Grof – rekao je kao da govori za sebe – ali pomladio se. Bože moj, ako je to istina! O, Bože moj, Bože moj! Da sam samo znao, da sam samo znao!
Toliko se uzrujao da sam se bojala pitanjima zadržavati njegove misli na tome, pa sam šutjeti. Mimo sam ga odvukla dalje, a on je spremno krenuo, pridržavajući mi se za ruku. Još smo malo šetali, a zatim skrenuli u Green Park i sjeli tamo. Dan je bio topao za jesen, a tamo je u sjeni bila udobna klupa. Nakon stoje nekoliko minuta zurio u prazno, Jonathan je sklopio oči i mimo zaspao, naslonivši mi glavu na rame. Smatrala sam to najboljim za njega, pa ga nisam uznemiravala. Probudio se za dvadesetak minuta i sasvim mi vedro rekao: – Mina, pa ja sam zaspao! Jao, oprosti mi što sam ispao tako nepristojan. Dođi, idemo negdje popiti šalicu čaja.
Bilo je očigledno da je potpuno zaboravio mračnog neznanca, kao što je u svojoj bolesti zaboravio sve na što ga je podsjetio ovaj događaj. Ne sviđa mi se taj zaborav; to bi moglo izazvati ili pak održati neko oštećenje mozga. Ne smijem ga pitati ništa o tome jer se bojim da bi to više štetilo nego koristilo. Ali moram nekako doznati činjenice o njegovu putovanja po inozemstvu. Pribojavam se da je došlo vrijeme kad moram otvoriti onu bilježnica i doznali što ondje piše. O, Jonathane, znam da ćeš mi oprostiti ako te time povrijedim, ali to je za tvoje dobro, dragi.
Kasnije. Tužan povratak kući u svakom pogledu; kuća je prazna bez one drage duše koja nam je bila tako dobra. Jonathan je još uvijek blijed i vrti mu se u glavi zbog iznenadnog povratka bolesti; a sad je stigao i brzojav od nekoj Van Helsinga, tko god to bio.
U tuzi javljamo da je gđa Westenra umrla prije pet dam, te da je Lucy umrla prekjučer. Obje si danas sahranjene.
O, koliko tuge u tek nekoliko riječi! Jadna gđa Westenra., jadna Lucy! Nestale su, nestale, i nikad nam se više neće vratiti! A i jadni, jadni Arthur, koji je izgubio takvu dragost u životu! Neka nam Bog svima pomogne da lakše podnesemo naše brige.
Dnevnik dr. Sewarda
22. rujna.
Sve je svršeno. Arthur se vratio u Ring, te poveo sa sobom Quinceya Morrisa. Kako li je Quincey sjajan momak! Duboko u srcu vjerujem daje zbog Lucyne smrti propatio isto što i svi mi; no držao se poput kakvog silnog vikinga. Nastavi li Amerika odgajati ovakve ljude, doista će postati svjetska sila. Van Helsing je prilegao kako bi se odmorio za svoje putovanje. Večeras putuje u Amsterdam, no kaže da se vraća sutra navečer. Samo želi srediti neke poslove koje mora osobno obaviti. Onda će odsjesti kod mene, bude li mogao. Kaže da ima nekog posla u Londonu koji bi mu mogao oduzeti dosta vremena. Ubogi starac! Bojim se da su prošlotjedni napori narušili čak i njegovu željeznu snagu. Za vrijeme sprovoda jasno sam mogao vidjeti da se svom silom obuzdava u nečemu. Nakon stoje sve bilo gotovo, stajali smo pokraj Arthura koji je, jadnik, pričao o svome udjelu u operaciji kad je njegova krv transuzijom bila prebačena u Lucyne žile.
Vidio sam kako lice Van Helsinga naizmjence blijedi i rumeni. Arthur je rekao kako je od tog trenutka osjećao kao da su doista vjenčani, te da je pred Bogom Lucy njegova žena. Mi ostali nismo rekli ni riječi o ostalim transfuzijama, i nikad nećemo. Arthur i Quincey zajedno su otišli na kolodvor, a Van Helsing i ja krenuli smo ovamo. Istog trenutka kad smo se našli nasamo u vagonu, spopao gaje pravi napadaj histerije. On mi kasnije nije htio priznati da je to bila histerija i ustrajao je u tome daje to njegov smisao za humor tražio oduška u vrlo teškim okolnostima. Smijao se dok se nije rasplakao i morao sam spustiti kapke na vratima kupea kako nas netko ne bi vidio i pogrešno shvatio. Zatim je plakao sve dok se ponovno nije počeo smijati; te se smijao i plakao u isto vrijeme, baš kao kakva žena. Pokušao sam biti strog prema njemu, kao što se u sličnim okolnostima mora biti strog prema ženi, no bez ikakva učinka. Muškarci i žene sasvim se razlikuju po iskazivanju snage i slabosti živaca! Kad mu se lice opet uozbiljilo i smrknulo, zapitao sam ga čemu to veselje, te zašto baš u takvo vrijeme. Njegov je odgovor bio tipičan za njega, jer bio je logičan, dojmljiv i zagonetan.
– Ah, vi ne shvaćate, prijatelju moj Johne – rekao je. – Nemojte misliti da nisam žalostan, iako se smijem. Vidite, plakao sam čak i kad sam se gušio od smijeha. Ali nemojte misliti ni da sam potpuno žalostan kad plačem, jer ipak mi je nadolazio i smijeh. Zapamtite zauvijek da smijeh koji kuca na vaša vrata i pita "Smijem li ući?" nije pravi smijeh. Ne, smijeh je kralj i on dolazi kad želi i u kom obliku želi. On nikoga ne pita za dozvolu, ne bira pogodno vrijeme. Naprosto kaže "Evo me." Eto vam primjera, srce mi se kida od žalosti za onakvom dražesnom mladom djevojkom; dao sam joj svoju krv, iako sam star i iscrpljen; žrtvovao sam svoje vrijeme, svoju vještinu, svoj san; pustio sam druge da trpe samo da bi ona imala sve. Pa ipak sam se mogao nasmijati čak i na njezinu grobu; mogao sam se nasmijati kad je zemlja s grobarove lopate pala na njezin lijes i kao da mi je zalupala po srcu, sve dok mi sva krv nije istekla iz lica. Srce mije krvarilo za onim jadnim mladićem... onim dragim mladićem, koji je star koliko bi bio i moj dječak, samo da sam bio te sreće daje poživio, iste kose i istih očiju. Eto, sad znate zašto ga toliko volim. Pa ipak, kad govori stvari koje me diraju kao čovjeka i nagone me da očinski čeznem za njime, više nego za bilo kojim drugim čovjekom – pa čak ni za vama, prijatelju John, jer mi smo bliži po iskustvu nego otac i sin – eto, čak i u takvom trenutku k meni dolazi kralj Smijeh te mi urla u uho "Evo me, evo me!", sve dok mi krv ponovno ne prokola i vrati mi u obraze nešto sunca što ga uvijek nosi u sebi. O, prijatelju John, čudan je ovo svijet, tužan svijet, svijet pun patnje, nedaća i briga; pa ipak, kad dolazi kralj Smijeh, sve ih natjera da zaplešu onako kako on svira. Srca koja krvare, suhe kosti s groblja te suze koje gore dok padaju – sve to zajedno pleše na glazbu koju on pravi svojim nenasmijanim ustima. I vjerujte mi, prijatelju John, daje dobar i ljubazan svaki put kad dođe. Ah, mi muškarci i žene nalik smo na napete konopce s teretima koji nas vuku na različite strane. Onda dolaze suze; i poput kiše na konopcima, one nas ojačaju, sve dok teret jednom ne postane prevelik i mi puknemo. Ali kralj Smijeh dolazi poput sunca, te nanovo olakšava teret; potom možemo dalje na naš posao, kakav god bio. Nisam ga želio povrijediti praveći se da ne shvaćam što želi reći, no kalo još ni sam shvaćao razlog njegova smijeha, zapitao sam ga. Dok mije odgovarao. Lice mu se smračilo i rekao je sasvim drukčijim glasom: – Ali, u tome i leži mračna ironija svega toga. Ta prekrasna dama okićena cvijećem izgledala je tako lijepo kao da je živa, sve dok se jedan po jedan nismo zapitali je li doista mrtva. Ležala je u onoj pristaloj mramornoj kući u samotnome groblju, gdje počivaju njezini broj ni rođaci, ležala je ondje s majkom koja ju je voljela ikoju je ona voljela. Pa ono sveto zvonce koje je onako tužno i polako zvonilo; oni sveti ljudi, u bijelim anđeoskim odorama, koji sa se pravili da čitaju iz knjiga, no ni u jednom trenutku oči im nisu bile spuštene na stranicu; pa svi mi, pognutih glava. I čemu sve to? Ona je mrtva! Nije li?
– Dakle, profesore, tako mi života- rekao sam – u svemu tome ne vidim ništa čemu bi se moglo smijati. Zaboga, nakon vašeg tumačenja ovo mi je još veća zagonetka nego prije. Ali čak i ako je sprovod bio komičan, što je s jadnim Artom i njegovim brigama? Pa, srce samo što mu nije prepuklo.
– Upravo tako. Nije li rekao daje transfuzija krvi u njezine žile uistinu načinila od nje njegovu nevjestu.
– Jest, i to je za njega bila lijepa i utješna pomisao.
– Dapače. Ali tu postoji ijedna poteškoća, prijatelju John. Sto je u tom slučaju s ostalima? Ha, ha! Onda naša dražesna djevojka ima više muževa, a ja, kome je voljena žena umrla, no za crkvu je ostala živa, premda je više uopće nema; čak i ja, koji sam vjeran muž toj ženi koje više nema, ja sam se odao bigamiji.
– Ni u ovome ne vidim ništa osobito duhovito! – rekao sam, i nije mi se osobito svidjelo što govori takve stvari. Uhvatio me za nadlakticu.
– Prijatelju John – rekao je – oprostite mi ako vam nanosim bol. Nisam pokazao svoje osjećaje pred drugima, kojima bi to nanijelo bol, već samo pred vama, svojim starim prijateljom, u kojega mogu imati povjerenja.
Da ste mi samo mogli zagledati u srce onda kad sam se želio nasmijati; da ste mi mogli zagledati u srce kad sam se počeo smijati; kad biste to sada mogli, kad je kralj Smijeh pospremio svoju krunu i sav svoj ostali pribor, jer sad je otišao daleko, predaleko od mene, i to na dugo, dugo vrijeme, onda biste me možda žalili više od svih.
Dirnula me nježnost u njegovu glasu te sam ga zapitao zašto. – Zato što ja znam!
I sad smo se svi raštrkali; i još će mnogo dana usamljenost sjediti na našim krovovima, ovješenih krila. Lucy leži u obiteljskoj grobnici, gospodskoj kući smrti u samotnome groblju, daleko od bučnog Londona; tamo gdje je zrak svjež, a sunce se uzdiže iznad Hampstead Hilla i gdje divlje cvijeće raste samo od sebe.
I tako mogu privesti svoj dnevnik kraju; sam Bog zna hoću li ikad započeti drugi. Započnem li ga, ili ako ikad ponovno otvorim ovaj, bit će to da bih se bavio drugim ljudima i drugim temama; jer ovdje na kraju, kad je ispričana romantična priča mog života, tužno i beznadno kažem SVRŠETAK.
18. Rujna
Najdraža moja Lucy, zadesio nas je težak udarac. G. Hawkins je iznenada umro. Neki možda misle da za nas to i nije osobito tužno, ali oboje smo ga tako zavoljeli da nam se doista čini kao da smo izgubili oca. Ja nikad nisam poznavala ni oca ni majku, tako da mi je starčeva smrt pravi udarac. Jonathan je veoma jadan. Nije stvar samo u tome što osjeća tugu, duboku tugu, za tog dragog, dobrog čovjeka koji mu je bio prijatelj čitavog života, te ga na svršetku primio kao vlastitog sina i ostavio mu imetak koji za ljude skromnog podrijetla kao što smo mi predstavlja nezamislivo bogatstvo, već Jonathana muči još nešto. Kaže da ga sva ova odgovornost što mu je sad pala na pleća čini nervoznim. Počinje sumnjati u sebe. Ja ga pokušavam razvedriti i moje povjerenje u njega pomaže mu da stekne povjerenje u samoga sebe. Ali upravo se tu najjače očituje velik šok što ga je proživio. Ah, strašno je teško što je takav drag, jednostavan, plemenit, jak čovjek kao stoje on, čovjek koji se uz pomoć našeg dragog, dobrog prijatelja za nekoliko godina uspio uzdići od činovnika do vlasnika tvrtke, tako povrijeđen da mu je sva snaga nestala. Oprosti mi, dušo, ako te opterećujem svojim brigama usred tvoje sreće; ali draga Lucy, moram to nekome ispričati jer se već jedva nosim s napornim zadatkom da pred Jonathanom zadržim hrabar i veseo izgled, a ovdje nemam nikoga kome bih se mogla povjeriti. Užasavam se odlaska u London, koji nas očekuje prekosutra, jer jadni je g.
Hawkins u svojoj oporuci napisao da mora biti pokopan u zajednički grob sa svojim ocem. Kako uopće nema drugih rođaka, Jonathan će biti prvi ožalošćeni. Pokušat ću dojuriti do tebe da te vidim, najdraža, pa makar na samo nekoliko minuta. Oprosti što ti stvaram brige.
Uz puno sreće, voli te tvoja MINA HARKER
Dnevnik dr. Sewarda
18. rujna.
Samo me odlučnost i moć navike mogu navesti da večeras vodim dnevnik. Previše sam jadan, previše potišten, previše zgađen ovim svijetom i svim stvarima u njemu, uključujući i sam život, tako da me nije briga začujem li ovog trenutka čak i lepet krila anđela smrti. A on je u zadnje vrijeme smjerno lepetao tim sumornim krilima: Lucyna majka i Arthurov otac, a sad... No, da nastavim s radom.
Na vrijeme sam smijenio Van Helsinga u bdjenju nad Lucy. Željeli smo da se i Arthur odmori, no on je prvo odbio. Tek kad sam mu rekao da ćemo trebati njegovu pomoć za vrijeme dana, te da se ne smije srušiti od umora, jer bi od toga trpjela Lucy, pristao je otići. Van Helsing je bio vrlo ljubezan prema njemu.
– Dođite, dijete moje – rekao je. – Dođite sa mnom. Bolesni ste i slabi, pretrpjeli ste mnogo tuge i duševne boli, kao i onaj gubitak snage za koji znamo. Ne smijete biti sami, jer kad je čovjek sam, prepun je strahova i strepnji. Dođite u salon, gdje je zapaljena velika vatra, a tamo se nalaze i dvije sofe. Vi ćete leći na jednu, ja na drugu, i naša će nam sućut biti međusobnom utjehom, čak i ako ne budemo razgovarali, pa čak i ako zaspimo.
Arthur je otišao s njime, bacivši čeznutljiv pogled na Lucyno lice, koje je počivalo na njezinu jastuku, gotovo bjelje od lana. Ležala je sasvim nepomično i ja sam se ogledao po sobi da vidim je li sve kako treba.
Mogao sam zapaziti da je profesor i u ovu sobu, kao i u onu drugu, uveo običaj da se koristi češnjak.
Njegovog je zadaha bilo po prozorskim rubovima, a oko Lucyna vrata, preko svilene maramice koju joj je namjestio Van Helsing, nalazio se grubi vjenčić od istog cvijeća jaka mirisa. Lucy je pomalo teško disala, a lice joj je bilo u najgoroj fazi, jer kroz otvorena su se usta vidjele blijede desni. Njezini su zubi, pri nejasnom, prigušenom svjetlu, djelovali dulji i oštriji nego što su bili ujutro. Uslijed nekakve varke svjetlosti, očnjaci su joj djelovali naročito dulji i oštriji od ostalih zuba. Sjeo sam pokraj nje i nakon nekog vremena pomaknula se s nelagodom. Istog trenutka s prozora se začulo nekakvo prigušeno lupkanje ili lepetanje. Tiho sam mu prišao, te provirio preko ruba prozorskog kapka. Pri svjetlosti punog mjeseca vidio sam da te zvukove proizvodi veliki šišmiš, koji se vrtio u krug, nesumnjivo privučen svjetlošću, pa makar i ovako prigušenom; svako malo bi udario o prozor svojim krilima. Kad sam se vratio na svoje mjesto, otkrio sam da se Lucy malo pomaknula, te da je strgnula s grla cvjetove češnjaka. Vratio sam ih na mjesto kako sam već umio, te sjeo i promatrao je.
Nakon nekog se vremena probudila i dao sam joj jesti, kao što je propisao Van Helsing. Pojela je vrlo malo, a i to na silu. Sad kao da u njoj više nije bilo nesvjesne borbe za život i snaga koja je dotad obilježavala njezini bolest. Učinilo mi se čudnovatim što je istog trenutka kad se probudila pritisnula cvjetove češnjaka bliže k sebi. Svakako je bilo neobično što je svaki put kad bi zapala u ono letargično stanje, obilježeno teškim disanjem, odmicala cvijeće od sebe; no kad je bila budna, stezala bi ga k sebi. Tu nije bilo nikakve mogućnosti da se radi o zabuni, jer za dugih sati koji su uslijedili mnogo puta je zapadala u san i budila se, te je često ponavljala, i jedno i drugo.
U šest sati došao me smijeniti Van Helsing. Arthur je bio čvrsto zaspao i on ga je milostivo pustio neka i dalje spava. Kad je ugledao Lucyno lice, začuo sam kako uvlači dali medu zubima i oštro mi je prošaptao: – Povucite gore kapak; želim svjetla!
Zatim se sagnuo, gotovo dodirnuvši licem Lucy, te je pažljivo pregledao. Uklonio je cvijeće i podignuo joj s grla svilenu maramicu. U istom se trenutku trgnuo i čuo sam kako mu je u grlu zamro usklik "Mein Gott!" I ja sam se sagnuo i pogledao. Kad sam primijetio u čemu je stvar, obuzela me neka strašna studen.
Rane na njezinu grlu sasvim su nestale.
Van Helsing ju je promatrao punih pet minuta, dok mu je lice bilo krajnje smrknuto. Zatim se okrenuo prema meni.
– Ona umire – rekao je smireno. – Neće još dugo. Pazite što vam kažem, uopće nije svejedno hoće li umrijeti dok je budna ili pak u snu. Probudite onog jadnog mladića, pa neka je zadnji put dođe vidjeti. On nam vjeruje, a mi smo mu to obećali.
Otišao sam u blagovaonicu i probudio ga. Na trenutak je bio ošamućen, no kad je vidio kako uz rubove žaluzina ulazi sunčeva svjetlost, pomislio je kako je prespavao, te jasno pokazao svoj strah. Uvjerio sam ga da Lucy još uvijek spava, ali rekao sam mu najobzirnijim mogućim glasom kako se i Van Helsing i ja pribojavamo daje svršetak blizu. Prekrio je lice rukama, te pao na koljena pokraj sofe, gdje je i ostao, možda jednu minutu, prignute glave u molitvi, dok su mu se ramena tresla od boli.
– Dođi – rekao sam – dragi moj stari prijatelju, prikupi sve svoje snage; to će biti najbolje i najlakše za nju. Kad smo ušli u Lucynu sobu, vidio sam da ju je Van Helsing, oprezan kao i obično, uredio, tako da je sve izgledalo ugodno koliko god može biti. Čak je očešljao i Lucynu kosu, tako da je počivala na jastuku u svojim uobičajenim sunčanim uvojcima. Kad smo ušli u sobu, otvorila je oči.
– Arthure! O, ljubavi moja! – prošaptala je tiho kad ga je ugledala. – Tako mi je drago što si došao!
Sagnuo se kako bi je poljubio, no Van Helsing mu je rukom dao znak da odstupi: – Ne – prošaptao je – još ne! Uhvatite je za ruku; to će je jače utješiti.
I tako ju je Arthur uhvatio za ruku i kleknuo pokraj nje, a ona je izgledala najljepše što je mogla. Sve blage crte lica poklapale su joj se s anđeoskim sjajem njezinih očiju. Zatim su joj se malo-pomalo sklopile oči i utonula je u san. Grudi su joj se neko vrijeme blago uzdizale, a dah joj je dolazio na mahove, kao u umorna djeteta.
A zatim je neosjetno nastupila ona čudnovata promjena koju sam zapazio noću. Disanje joj je postalo teško, usta se otvorila, a zbog blijedih desni zubi su joj se doimali duži i oštriji nego ikad prije. Kao da bdije kroz san, neodređeno i neprisebno je otvorila oči te rekla tihim, putenim glasom, kakav nikad nisam čuo s njezinih usana: – Arthure! O, ljubavi moja, tako mi je drago što si došao! Poljubi me!
Arthur se spremno sagnuo da je poljubi, no istog trenutka Van Helsing, kojega je taj glas zapanjio baš kao i mene, bacio se na njega, uhvatio ga za vrat objema rukama, povukao ga natrag takvom silovitom snagom za koju nikad ne bih pretpostavio da je posjeduje, te ga doslovce odbacio preko cijele sobe.
– Ni za živu glavu! – rekao je. – Ni za vašu dušu, ni za njezinu! Ostao je stajati između njih kao lav spreman na skok. Arthur je bio toliko zapanjen da na trenutak nije znao što da uradi ili kaže; no prije nego što ga je mogao spopasti nagon da učini nešto nasilno, sinulo mu je na kakvu se mjestu i u kakvoj prilici nalazi, te je ostao čekati u tišini.
Prikovao sam pogled uz Lucy, kao i Van Helsing, i vidjeli smo kako joj je licem poput sjenke preletio bijesan grč; zubi su joj jarosno zaškrgutali. Zatim su joj se oči sklopile i stala je teško disati.
Odmah nakon toga otvorila je oči u svoj njihovoj blagosti, ispružila svoju sirotu, blijedu, mršavu ruku, te uhvatila krupnu Van Helsingovu šaku; privukavši je k sebi, poljubila ju je.
– Moj iskreni prijatelju! – rekla je slabašnim glasom, ali s neizrecivim emocijama. – Moj iskreni prijatelju, i njegov! O, čuvajte ga i dajte mi počinka!
– Prisežem u to! – rekao je dostojanstveno, kleknuvši pokraj nje i podigavši ruku, kao da potvrđuje zakletvu. Zatim se okrenuo prema Arthuru i rekao mu: – Dođite, dijete moje, uzmite je za ruku i poljubite je u čelo, ali samo jednom.
Umjesto usana susrele su im se oči; i tako su se oprostili. Lucyne oči su se sklopile, a Van Helsing, koji je pažljivo promatraš, uzeo je Arthtura pod ruku i povukao ga u stranu.
Zatim je Lucyino disanje opet postalo teško i odmah prestalo.
– Gotovo je – reče Van Helsing. – Mrtva je!
Uzeo san Arthura pod ruku i odveo ga a salon, gdje je sjeo i prekrio lice rukama tako se rasplakavši da sam umalo i ja briznuo u plač.
"Vratio sam se u sobu i zatekao Van Helsinga kako promatra jadnu Lucy, dok mu je lice bilo smrknutije nego ikad. Njezino je tijelo obuzela nekakva promjena. Smrt joj je povratila dio ljepote, jer čelo i obrazi nanovo su zadobili neke stare umilne crte; čak su i usnice izgubile ono mrtvačko bljedilo. Kao da joj je krv, sad nepotrebna za rad srca, otišla u lice da bi svojim rumenilom štoviše ublažila turobnost smrti.
Kad spavala je mišljamo da umire, Umrijevši, djelovala je ko da spava. Stao sam pokraj Van Helsinga i rekao: – Ah, eto, još ima mira za tu jadnu djevojku. Ovo je svršetak! Okrenuo se prema meni.
– Nije tako – rekao je. – Na žalost, nije tako. Ovo je tek početak! Kad sam ga zapitao što želi time reći, tek je odmahnuo glavom i odvratio: – Zasada ništa ne možemo poduzeti. Pričekajmo pa ćemo vidjeti.
13.
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Uređeno je da sprovod bude sljedećeg dana, tako da Lucy i njezina majka mogu biti zajedno pokopane. Ja sam obavio sve mučne formalnosti, a gradski je pogrebnik dokazao da mu ljudi boluju, ili pak da su blagoslovljeni, od iste servilne ljubaznosti kojom se i sam odlikovao. Čak i žena koja je obavila zadnje poslove na mrtvima povjerila mi se, kao profesionalac profesionalcu, kad je izašla iz sobe smrti: – Ona je vrlo lijep leš, gospodine. Prava je povlastica urediti je. Nije pretjerano reći da će služiti na čast našem poduzeću!
Zapazio sam da se Van Helsing nikad nije previše udaljavao. To je bilo izvedivo zbog poremećena stanja u kućanstvu. U blizini nije bilo nikakvih rođaka; a kako se Arthur morao vratiti sutradan na pogreb svog oca, nismo bili u stanju obavijestiti nikoga koga je trebalo pozvati. Pod tim uvjetima Van Helsing i ja preuzeli smo na sebe da pregledamo sve spise. Ustrajao je na tome da osobno pregleda Lucyne spise. Zapitao sam ga zašto, jer sam se bojao da on kao stranac nije možda sasvim upoznat s engleskim pravnim propisima, pa bi mogao izazvati nepotrebne nevolje.
– Znam, znam – odvratio mi je. – Zaboravljate da sam ja i pravnik, a ne samo liječnik. Ali ovo nije samo pravni slučaj. To ste i sami znali kad ste izbjegli mrtvozornika. Ja moram izbjeći više od toga. Moglo bi se pronaći još... ovakvih spisa.
Izrekavši to, izvadio je iz lisnice poruku koja se nalazila u Lucynim njedrima, koju je poderala u snu.
– Kad ustanovite koji je pravni zastupnik vodio poslove gđe Westenra, zapečatite sve njezine spise i večeras mu napišite pismo. Sto se mene tiče, ja ću cijelu noć bdjeti u ovoj sobi, te u staroj sobi gđice Lucy, i sam ću potražiti što se još može naći. Ne bi bilo dobro da njezine misli završe u rukama stranaca.
Nastavio sam sa svojim dijelom posla i u sljedećih pola sata pronašao ime i adresu pravnog zastupnika gđe Westenra, te mu napisao pismo. Svi spisi jadne gospođe bili su u redu; navedene su izričite upute glede mjesta ukopa. Tek što sam zapečatio pismo, kad je na moje iznenađenje Van Helsing ušao u sobu te rekao: – Mogu li vam pomoći, prijatelju John? Slobodan sam, pa ako mogu, stojim vam na usluzi.
– Jeste li pronašli ono što ste tražili? – zapitao sam.
– Nisam tražio ništa određeno – odvratio je. – Samo sam se nadao da ću naći,i našao sam sve čega je bilo. Samo neka pisma i nekoliko poruka i nedavno započeti dnevnik. Ali njih imam kod sebe i zasad ih nećemo spominjati. Sutra ću navečer vidjeti onog ubogog mladića i s njegovom dozvolom iskoristit ću nešto od toga. Kad smo priveli te poslove kraju, rekao mi je: – A sad, prijatelju John,mislim da možemo u krevet. Ivama i meni potrebni su san i odmor kako bismo se oporavili. Sutra ćemo imati mnogo posla, ali večeras više nismo potrebni. Žali Bože!
Prije odlaska ra spavanje otišli smo pogledati sirotu Lucy. Pogrebnik je doista dobro obavio svoj posao jer soba je preuređena u malenu kapelicu. Bila je tamo mnogo prekrasnoga bijelog cvijeća i odbojnost smrti svedena je na najmanju moguću mjeru. Rub pokrova bio je položen preko lica. Kad se profesor sagnuo i obzirno ga povukao naniže, oboje smo ^e trgnuli ugledavši ljepotu pred nama, dok su visoke voštanice davale dovoljno svjetlosti da bismo sve dobro promotrili. Sva Lucyna ljupkost vratila joj se u smrti i sati koji su uslijedili, umjesto da ostave na njoj tragove "razornih prstiju truleži," tek su joj vratili ljepotu iz života, te nisam mogao povjerovati vlastitim očima da promatram leš.
Profesor je djelovao smrtno ozbiljan. On je nije volio onoliko koliko ja i nije bilo potrebe za suze u njegovim očima.
– Ostanite ovdje – rekao mi je te napustio prostoriju. Vratio se s rukohvatom divljeg češnjaka iz kutije koja je čekala u predvorju, koja dotad nije bila otvorena, te pomiješao cvijeće s ostalim na krevetu i oko njega. Zatim je skinuo sa svog vrata, s unutrašnje strane ovratnika, maleno zlatno raspelo i postavio joj ga preko usta. Vratio je pokrov na njegovo mjesto i otišli smo.
Upravo sam se razodijevao u svojoj sobi kad je ušao, najavivši mi ulazak kucnuvši na vrata, te odmah progovorio: – Želim da mi sutra prije noći donesete komplet noževa za obdukciju.
– Zar je moramo izvršiti? – zapitao sam.
– I da i ne. Želim izvršiti operaciju, ali ne onakvu na kakvu ste pomislili. Sad ću vam reći o čemu je stvar, no o tome nikome drugome ni riječi. Želim joj odrezati glavu i izvaditi srce. Ah, kirurg ste, a tako ste šokirani! Vi, kojeg nisam vidio da bi mu zadrhtala ni ruka ni srce dok ste obavljali operacije u kojima se odlučivalo između života i smrti, gdje bi svi drugi zadrhtali. No, ne smijem zaboraviti, dragi moj prijatelju Johne, da ste je vi voljeli; nisam to zaboravio, jer upravo ću ja operirati, u vi morate sumo pomoći. Rado bih to obavio noćas, ali ne smijem zbog Arthura; on će biti slobodan sutra nakon sprovoda svog oca i željet će je pogledati... Željet će pogledati to. Zatim, kad bude spremna u lijesu za sljedeći dan, vi i ja ćemo doći kad svi budu spavali. Skinut ćemo vijke na poklopcu lijesa i izvršiti našu operaciju; zatim ćemo sve vratiti kako je i bilo, tako da nitko osim nas ne sazna što se dogodilo.
– Ali zašto da to uopće radimo? Djevojka je mrtva. Zašto da bez potrebe mrcvarimo njezino jadno tijelo? Ako nema potrebe za obdukcijom ni ikakve koristi od nje, ako se time neće postići nikakvo dobro za nju, za nas, za znanost, za ljudsko znanje, pa zašto da to onda radimo? Bez potrebe će to biti čudovišno.
U znak odgovora položio mi je ruku na rame te beskrajno nježno rekao: – Žao mi je što vam srce krvari; i utoliko vas više i volim. Kad bih samo mogao, preuzeo bih na sebe sav teret što ga nosite. Ali postoje stvari koje ne znate, ali koje ćete upoznati, i zahvalit ćete mi što ćete ih upoznati, iako to nije ništa ugodno. Johne, dijete moje, prijatelj ste mi već mnogo godina, i jeste li ikad doživjeli da nešto uradim bez valjana razloga? Mogu pogriješiti, i ja sam tek čovjek; ali vjerujem u sve što radim. Niste li me upravo zato i pozvali kad je počela ova velika nesreća? Jeste! Zar se niste zaprepastili, pa čak i užasnuli, kad nisam dozvolio Arthuru da poljubi svoju dragu, premda je bila na samrti, već sam ga otrgnuo od nje svom svojom snagom? Jeste! A ipak ste vidjeli kako mi je zahvalila, onim svojim prekrasnim umirućim očima, te me blagoslovila? Jeste! I zar me niste čuli kako sam joj prisegnuo, da može sa zahvalnošću sklopiti oči? Jeste!
– Vidite, sad imam opravdanih razloga da uradim sve ono što namjeravam. Vi ste mi vjerovali mnogo godina; vjerovali ste mi i proteklih tjedana, kad su se događale tako čudnovate stvari da ste lako mogli posumnjati. Vjerujte mi još malo, prijatelju John. Ako mi ne vjerujete, onda moram reći ono što mislim; a to možda ne bi bilo dobro. Ja moram obaviti ovaj posao s vašim povjerenjem ili bez njega, a ako ga obavim bez povjerenja svog prijatelja, radit ću teška srca i osjećat ću se strahovito usamljeno kad mi bude potrebna sva pomoć i hrabrost što je mogu dobiti! – Zastao je na trenutak, te nastavio dostojanstvenim glasom: – Prijatelju John, pred nama su neobični i strahoviti dani. Nemojmo biti podijeljeni, već udruženi, tako da uspješno obavimo posao. Zar mi nećete pokloniti povjerenje?
Prihvatio sam njegovu ispruženu ruku i obećao mu da hoću. Kad je otišao, ostavio sam svoja vrata otvorenima i promatrao ga dok je odlazio u svoju sobu te zatvorio vrata. Dok sam tako nepomično stajao, vidio sam kako je hodnikom tiho prošla jedna služavka – bila mi je okrenuta leđima, te me nije vidjela – i otišla u sobu gdje je počivala Lucy. Taj me prizor dirnuo. Privrženost je tako rijetka i mi smo doista zahvalni onima koji je iskazuju prema ljudima koje volimo, a da to ne zatražimo od njih Eto, ta je uboga djevojka nadvladala sve strahove koje prirodno izaziva smrt, te sam otišla bdjeti uz odar svoje gospodarice koju je voljela, tako da taj jadni prah ne bude sam do odlaska na vječiti počinak...
Zacijelo sam dugo i čvrsto spavao jer već je bio bijeli dan kad me Van Helsing probudio ušavši u moju sobu.
Prišao je mom krevetu.
– Ne trebate se truditi oko onih noževa – rekao mi je. – Nećemo to raditi.
– Zašto ne?- zapitao sam jer je njegovo sinoćnje dostojanstveno držanje ostavilo na mene jak dojam.
– Zato – rekao je mrko – što je prekasno... ili pak prerano. Gledajte! – predočio mi je maleno zlatno raspelo. Ovo je noću ukradeno.
– Kako je ukradeno – zapitao samu čudu – kad ga sada imate?
– Zato što sam ga oduzeo ništavnoj bijednici koja ga je ukrala, ženi koja je pokrala i mrtve i žive. Njezina će kazna zacijelo uslijediti, ali ne od moje ruke; ni sama ne zna što je točno uradila i u tom je neznanju ukrala raspelo. Sad moramo čekati.
Potom je otišao, ostavivši me da razmišljam o novoj zagonetki, da razbijam glavu novom tajnom. Prijepodne je bilo vrlo mučno, no u podne je došao pravni zastupnik, g. Marquand, iz zastupničke tvrtke Wholeman, sinovi, Marquand & Lidderdale. Bio je vrlo učinkovit i cijenio je posao što smo ga mi obavili, te nam je skinuo s leda brigu oko svih pojedinosti. Za vrijeme ručka rekao nam je kako je gđa Westenra već neko vrijeme očekivala iznenadnu smrt zbog bolesti srca, te je dokraja uredila sve svoje poslove; obavijestio nas je da je određeni posjed Lucynog oca izravno otišao u ruke jednog udaljenog obiteljskog ogranka, te da je, izuzev toga, cjelokupno imanje ostavljeno Arthuru Holmwoodu. Rekavši to, nastavio je: – Iskreno govoreći, mi smo uradili sve što je bilo u našoj moći da spriječimo takvu oporuku, te ukazali na određene pojedinosti koje bi mogle dovesti do toga da joj kćer ostane bez prebijene pare, ili pak da ima manju slobodu od one koja joj pripada po majčinoj liniji. Dapače, toliko smo ustrajali na tome da smo se skoro sukobili s njom, jer zapitala nas je hoćemo li mi postupiti po njezinim željama ili nećemo. Dakako, nakon toga nismo imali drugog izbora nego pristati.U načelu smo bili u pravu i u devedeset devet posto slučajeva bismo prema razvoju događaja mogli dokazati daje naša prosudba bila pravilna. No, da budem iskren, moram priznati da bi u ovome slučaju oporuka sastavljena na bilo koji drugi način onemogućila da se provedu njezine želje. Time stoje umrla prije svoje kćeri, potonja bi postala vlasnicom imanja. Makar bi nadživjela svoju majku za samo pet minuta, u slučaju da nema oporuke – a u ovakvu bi slučaju oporuka bila praktično neizvediva – imanje bi nakon njezine smrti bilo smatrano intestatnim. U tom slučaju lord Godalming, koliko god im bio drag prijatelj, ne bi imao ni najmanje šanse polagati pravo na to imanje; a daleka rodbina zacijelo se ne bi tek tako odrekla svojih prava jednostavno iz sentimentalnih razloga, prema potpunome neznancu. Uvjeravam vas, draga moja gospodo, da sam oduševljen ovakvim rezultatom, upravo oduševljen.
Bio je to dobar čovjek, no njegovo oduševljenje glede takve sitnice, za koju je bio poslovno zainteresiran, u takvoj velikoj tragediji moglo je poslužiti kao primjer ograničenosti glede sućuti i razumijevanja.
Nije ostao dugo, već je rekao da će navratiti kasnije istog dana da vidi lorda Godalminga. No njegov nam je dolazak pružio određenu utjehu jer nas je uvjerio da se ne trebamo pribojavati nedobronamjerne kritike s tuđe strane, što god da poduzmemo. Arthurov dolazak očekivao se u pet sati, pa smo nešto prije tog vremena posjetili sobu smrti. Bila je to u punom smislu riječi, jer sada su i majka i kćer ležale u njoj. Pogrebnik je, vjeran svom zanatu, izložio svoju opremu što je bolje umio, i mjesto je toliko ličilo na mrtvačnicu da smo odmah klonuli duhom. Van Helsing je naredio da se sve uredi onako kako je bilo prije, protumačivši da će vrlo brzo doći lord Godalming, te da će mu nanijeti manju bol bude li vidio posmrtne ostatke svoje zaručnice nasamo. Pogrebnik je bio šokiran vlastitom glupošću te je dao sve od sebe kako bi sve izgledalo kao prethodne večeri. Kad je Arthur došao, bilo je poduzeto sve što se moglo kako bismo ga poštedjeli nepotrebne boli.
Jadni čovjek! Djelovao je očajnički tužno i slomljeno; čak je i njegova krepka muževnost naizgled nestala pod pritiskom prejakih emocija. Znao sam da je bio iskreno privržen svome ocu te da je za njega bio jak udarac što ga je izgubio, i to u ovakvo vrijeme. Sa mnom je bio prisan kao i uvijek, a prema Van Helsingu se držao vrlo uljudno; no nisam mogao ne primijetiti kako nešto čuva u sebi. I profesor je to primijetio te mi dao znak neka ga odvedem na kat. Tako sam i učinio, ostavivši ga na vratima sobe, jer osjećao sam da želi biti sasvim sam s njom. No on me uhvatio za ruku i uveo me unutra.
– I ti si je volio, stari moj – rekao je promuklim glasom. – Rekla mi je to, i u srcu nije imala bližeg prijatelja od tebe. Ne znam kako da ti zahvalim za sve što si uradio za nju. Ne mogu pomisliti...
Odjednom je izgubio vlast nad sobom, zagrlio me oko ramena i položio mi glavu na grudi.
– Jao, Jack, Jack! – zaplakao je. – Sto da radim? Kao da me sav život napustio u jednom trenutku i na cijelome svijetu nema ničega za što bi vrijedilo živjeti.
Utješio sam ga kako sam znao i umio. U takvim situacijama muškarci ne moraju trošiti mnogo riječi. Stisak šake, ruka oko ramena, jednoglasni jecaj – to su izrazi sućuti dragi muškom srcu. Stajao sam mirno i u tišini sve dok mu jecaji nisu utihnuli, a zatim sam mu tiho rekao: – Dođi i pogledaj je.
Zajedno smo se približili krevetu i podigao sam s lica pokrov. Bože, kako je bila lijepa! Kao da joj je svaki sat uvećavao ljupkost. To me pomalo preplašilo i zbunilo. Što se tiče Arthura, stao je drhtati i na kraju ga je isto toliko potresla sumnja kao i bol. Naposljetku, nakon duge stanke, slabašno mi je prošaptao: – Jack, je li ona doista mrtva?
Tužno sam ga uvjerio da jest i budući da sam imao osjećaj da ga takva užasna sumnja ne bi smjela mučiti ni trenutka dulje budem li mu ja mogao u tome pomoći, napomenuo sam mu kako se često događa da se nakon smrti lica proljepšaju, pa čak i povrate svoju mladenačku ljepotu; daje to osobito slučaj kad je smrti prethodila neka dugotrajna ili pak intenzivna patnja. To je po svoj prilici sasvim odagnalo sve njegove sumnje. Stoga je neko vrijeme ostao klečati uz ležaj, dugo je gledajući s ljubavlju, te je odvratio pogled. Rekao sam mu da to mora biti oproštaj, jer trebalo je pripremiti lijes, pa se vratio i poljubio njezinu mrtvu ruku. Zatim se sagnuo i poljubio je u ćelo. Na odlasku ju je u hodu nježno gledao preko ramena.
Ostavio sam ga u salonu i rekao Van Helsingu da se oprostio s Lucy. Profesor je otišao u kuhinju i naložio pogrebnikovim radnicima da nastave s pripremama i vijcima pričvrste poklopac lijesa. Kad se vratio, prenio sam mu Arthurovo pitanje.
– Ne čudim se – odgovorio je. – Na trenutak sam i ja posumnjao! Svi smo večerali zajedno i vidio sam da se jadni Art trudi držati što bolje može. Van Helsing je šutio za cijelo vrijeme večere, no kad smo zapalili cigare, rekao je: – Lorde... – no Arthur ga je prekinuo.
– Ne, ne, nemojte tako, za ime Božje, barem ne još! Oprostite mi, gospodine, nisam vas namjeravao uvrijediti; planuo sam samo zato što mi je rana još tako svježa.
Profesor je odgovorio na vrlo ugodan način: – Upotrijebio sam tu titulu zato što sam bio u nedoumici. Ne smijem vas zvati "gospodine", a zavolio sam vas, da, dragi moj mladiću, zavolio sam vas kao – Arthura. Arthur je ispružio ruku i toplo stisnuo starčevu šaku.
– Zovite me kako god hoćete – reče. – Nadam se da ću uvijek biti vaš prijatelj. I dopustite da dodam kako ne znam što bih rekao u znak zahvalnosti zbog vaše dobrote prema mojoj jadnoj zaručnici. – Zastao je na trenutak te nastavio: – Znam da je ona shvaćala vašu dobrotu još bolje nego ja; pa ako sam se ponio grubo ili na bilo koji način nedolično onom prilikom kad ste se ponijeli onako... sjećate se... – profesor kimne ...morate mi oprostiti.
Van Helsing je odgovorio ozbiljno i ljubazno: – Znam da vam je onda bilo teško imati u mene povjerenja, jer potrebno je razumijevanje da bi se imalo povjerenja u nešto toliko nasilničko. Vjerujem da još uvijek nemate povjerenja u mene, da ne možete imati povjerenja jer još uvijek ne razumijete. A moglo bi doći do još koje prilike kad ću trebati vaše povjerenje, a vi me još nećete moći, pa ni smjeti, razumjeti. Ali doći će i vrijeme kad će vaše povjerenje u mene biti čvrsto i potpuno i kad ćete me razumjeti kao da je sunce probilo oblake. Onda ćete me bez rezerve blagosloviti radi sebe, i radi drugih, pa i radi vaše drage, kojoj sam dao zakletvu da ću je zaštititi.
– Doista, gospodine, doista – prisno reče Arthur – uvijek ću u svemu imati povjerenje u vas. Znam i vjerujem da imate vrlo plemenito srce, i Jackov ste prijatelj, a bili ste i njezin. Radite što god želite. Profesor je nekoliko puta pročistio grlo, kao da želi nešto reći, te je naposljetku progovorio: – Mogu li sad nešto zamoliti?
– Svakako.
– Vi znate da vam je gđa Westenra ostavila sve što je imala?
– Ne, uboga žena; nikad nisam ni pomislio na to.
– I budući daje sve to sad vaše, imate pravo raspolagati time po želji. Htio bih vašu dozvolu da pročitam sve spise i pisma gđice Lucy. Vjerujte mi, to nije iz puke znatiželje. Imam razlog koji bi, vjerujte, ona odobrila.
Svi su ti spisi ovdje. Uzeo sam ih prije nego što smo znali da će pripasti vama, kako ih ne bi taknula ruka nekog neznanca, kako ni jedno strano oko ne zagledalo u njenu u dušu kroz riječi. Zadržat ću ih, ako smijem; zasad ih čak ni vi ne smijete vidjeti, ali držat ću ih na sigurnom. Nijedna riječ neće biti izgubljena, a u pravo vrijeme ću vam ih vratiti. Ovo je težak zahtjev, ali vi ćete to odobriti, zar ne, zbog Lucy?
Arthur je srdačno progovorio, ponovno nalik sebi: – Doktore Van Helsing, možete uraditi što god hoćete. Imam osjećaj da na taj način radim ono što bi odobrila moja voljena. Neću vas gnjaviti pitanjima prije nego što nastupi vrijeme za to.
Stari je profesor ustao.
– I u pravu ste – rekao je dostojanstvenim glasom. – Svima nam predstoji bol, ali ne predstoji nam samo bol, niti će nam ta bol biti zadnja u životu. I mi i vi, a osobito vi, dragi moj mladiću, morat ćemo pretrpjeti još mnogo mraka prije nego što nam se ukaže sunce. Ali moramo biti odvažna srca i nesebični te obaviti svoju dužnost, i sve će biti dobro!
Te sam noti spavao u Aithurovoj sobi. Van Helsing uopće nije otišao u krevet. Šetkao je amo-tamo, kao da drži stražu u kući, i nikad nije odlazio izvan dohvata pogleda sobe u kojoj je Lucy ležala u svome lijesu, posipana cvijećem divljeg češnjaka. koji je kroz mirise ljiljana i ruže odašiljao u noć jak nadah koji je sve prožimao.
Dnevnik Mine Hotter 22. rujna.
U vlaku sam za Exeter. Jonathan spava.
Čini mi se kao da sam jučer zadnji put pisala dnevnik, a koliko se toga dogodilo u međuvremenu. Bila sam u Whitbyju, cijeli je svijet bio preda ranom, nije bilo ni Jonathana ni vijesti o njemu. A sad sam se udala Jonathana, Jonathan je postao pravni zastupnik, suvlasnik tvrtke, obogatio se, postao je vlasnikom tvrtke, g. Hawkins je umro i sahranjen, a Jonathan je dobio još jedan napadaj koji bi mu mogao nanijeti zla. Jednog bi ne dana mogao pitati o svemu tome. Zato sve zapisujem. Pomalo sam izgubila vještinu u stenografiji (eto što nam donosi neočekivano blagostanje), pa bi bilo dobro da ponovno malo vježbam...
Sprovod je bio vrlo jednostavan i vrlo dostojanstven. Prisustvovali smo mu samo mi i posluga, nekoliko njegovih starih prijatelja iz Exetera, njegov londonski agent, te gospodin koji je zastupao sir Johna Paxtona, predsjednika Udruženja pravnika. Jonathan i ja stajali smo držeći se pod ruku i osjećali smo kako nas je napustio naš najbolji i najdraži prijatelj...
Mimo smo se vratili u grad te uzeli autobus do Hyde Parka. Jonathan je smatrao da će mi kratak boravak u crkvi biti zanimljiv, pa smo sjeli. No tamo je bilo vrlo malo ljudi, te je bilo tužno i pusto vidjeti one prazne stolice. To nas je podsjetilo na praznu stolicu kod kuće, pa smo odšetali do Piccadillyja. Jonathan me držao za ruku, kao što je običavao nekad davno, prije nego što sam krenula u školu. To mi se činilo vrlo nepriličnim, jer nakon što sam nekoliko godina podučavala druge djevojke bontonu, pravila lijepog ponašanja i u meni su pustila korijenje. No bio je to Jonathan, moj muž, i nismo poznavali ljude koji su nas vidjeli, pa smo samo nastavili šetati. Upravo sam promatrala jednu vrlo lijepu djevojku, sa šeširom golema oboda, koja je sjedila u otmjenoj kočiji ispred Giulianove trgovine, kad sam osjetila kako me Jonathan tako snažno zgrabio za ruku da me to upravo zaboljelo.
– Bože moj! – rekao je ispod glasa. Uvijek sam zabrinuta za Jonathana jer se bojim da bi neki od napadaja živaca ponovno mogao poremetiti njegovu ravnotežu. Stoga sam se brzo okrenula prema njemu i zapitala što gaje uznemirilo.
Bio je vrlo blijed, a oči su mu se izbuljile dok se, napola užasnuto, a napola u čudu, zagledao u visokog, mršavog čovjeka s grbavim nosom i crnim brkovima te šiljastom bradom, koji je također promatrao onu lijepu djevojku. Tako ju je prodorno promatrao da nije vidio ni Jonathana ni mene, te sam ga mogla dobro pogledati. Lice mu nije bilo dobroćudno; bilo je oporo, okrutno i čulno, a njegovi veliki bijeli zubi, koji su djelovali još bjelji jer su mu usnice bile iznimno crvene, bili su šiljasti poput zuba neke životinje. Jonathan je nastavio zuriti u njega, sve dok se nisam uplašila da će čovjek to primijetiti. Usplahirila sam se da će zamjeriti, jer djelovao je vrlo agresivno i prgavo. Zapitala sam Jonathana zašto se uznemirio i on mi je odgovorio, očigledno misleći da ja o tome znam isto toliko koliko i on: – Jesi li vidjela tko je to?
– Nisam, dušo – rekla sam. – Ne poznajem ga; tko je to? Njegov me odgovor šokirao i osupnuo, jer bilo je tužno vidjeti kako nije svjestan da se obraća meni, Mini: – To je upravo onaj čovjek!
Jadničak se očigledno prestravio zbog nečega, i to silno prestravio. Da nisam bila uz njega i pridržala ga, a on se uhvatio za mene, vjerujem da bi se srušio. I dalje je zurio; neki je čovjek izašao iz trgovine s paketićem i dao ga onoj dami, koja se potom odvezla. Pogled crnomanjastog čovjeka bio je prikovan za nju, pa kad je kočija krenula Piccadillyjem, pošao je u istome smjeru i unajmio kočiju. Jonathan je i dalje gledao za njim.
– Uvjeren sam da je to Grof – rekao je kao da govori za sebe – ali pomladio se. Bože moj, ako je to istina! O, Bože moj, Bože moj! Da sam samo znao, da sam samo znao!
Toliko se uzrujao da sam se bojala pitanjima zadržavati njegove misli na tome, pa sam šutjeti. Mimo sam ga odvukla dalje, a on je spremno krenuo, pridržavajući mi se za ruku. Još smo malo šetali, a zatim skrenuli u Green Park i sjeli tamo. Dan je bio topao za jesen, a tamo je u sjeni bila udobna klupa. Nakon stoje nekoliko minuta zurio u prazno, Jonathan je sklopio oči i mimo zaspao, naslonivši mi glavu na rame. Smatrala sam to najboljim za njega, pa ga nisam uznemiravala. Probudio se za dvadesetak minuta i sasvim mi vedro rekao: – Mina, pa ja sam zaspao! Jao, oprosti mi što sam ispao tako nepristojan. Dođi, idemo negdje popiti šalicu čaja.
Bilo je očigledno da je potpuno zaboravio mračnog neznanca, kao što je u svojoj bolesti zaboravio sve na što ga je podsjetio ovaj događaj. Ne sviđa mi se taj zaborav; to bi moglo izazvati ili pak održati neko oštećenje mozga. Ne smijem ga pitati ništa o tome jer se bojim da bi to više štetilo nego koristilo. Ali moram nekako doznati činjenice o njegovu putovanja po inozemstvu. Pribojavam se da je došlo vrijeme kad moram otvoriti onu bilježnica i doznali što ondje piše. O, Jonathane, znam da ćeš mi oprostiti ako te time povrijedim, ali to je za tvoje dobro, dragi.
Kasnije. Tužan povratak kući u svakom pogledu; kuća je prazna bez one drage duše koja nam je bila tako dobra. Jonathan je još uvijek blijed i vrti mu se u glavi zbog iznenadnog povratka bolesti; a sad je stigao i brzojav od nekoj Van Helsinga, tko god to bio.
U tuzi javljamo da je gđa Westenra umrla prije pet dam, te da je Lucy umrla prekjučer. Obje si danas sahranjene.
O, koliko tuge u tek nekoliko riječi! Jadna gđa Westenra., jadna Lucy! Nestale su, nestale, i nikad nam se više neće vratiti! A i jadni, jadni Arthur, koji je izgubio takvu dragost u životu! Neka nam Bog svima pomogne da lakše podnesemo naše brige.
Dnevnik dr. Sewarda
22. rujna.
Sve je svršeno. Arthur se vratio u Ring, te poveo sa sobom Quinceya Morrisa. Kako li je Quincey sjajan momak! Duboko u srcu vjerujem daje zbog Lucyne smrti propatio isto što i svi mi; no držao se poput kakvog silnog vikinga. Nastavi li Amerika odgajati ovakve ljude, doista će postati svjetska sila. Van Helsing je prilegao kako bi se odmorio za svoje putovanje. Večeras putuje u Amsterdam, no kaže da se vraća sutra navečer. Samo želi srediti neke poslove koje mora osobno obaviti. Onda će odsjesti kod mene, bude li mogao. Kaže da ima nekog posla u Londonu koji bi mu mogao oduzeti dosta vremena. Ubogi starac! Bojim se da su prošlotjedni napori narušili čak i njegovu željeznu snagu. Za vrijeme sprovoda jasno sam mogao vidjeti da se svom silom obuzdava u nečemu. Nakon stoje sve bilo gotovo, stajali smo pokraj Arthura koji je, jadnik, pričao o svome udjelu u operaciji kad je njegova krv transuzijom bila prebačena u Lucyne žile.
Vidio sam kako lice Van Helsinga naizmjence blijedi i rumeni. Arthur je rekao kako je od tog trenutka osjećao kao da su doista vjenčani, te da je pred Bogom Lucy njegova žena. Mi ostali nismo rekli ni riječi o ostalim transfuzijama, i nikad nećemo. Arthur i Quincey zajedno su otišli na kolodvor, a Van Helsing i ja krenuli smo ovamo. Istog trenutka kad smo se našli nasamo u vagonu, spopao gaje pravi napadaj histerije. On mi kasnije nije htio priznati da je to bila histerija i ustrajao je u tome daje to njegov smisao za humor tražio oduška u vrlo teškim okolnostima. Smijao se dok se nije rasplakao i morao sam spustiti kapke na vratima kupea kako nas netko ne bi vidio i pogrešno shvatio. Zatim je plakao sve dok se ponovno nije počeo smijati; te se smijao i plakao u isto vrijeme, baš kao kakva žena. Pokušao sam biti strog prema njemu, kao što se u sličnim okolnostima mora biti strog prema ženi, no bez ikakva učinka. Muškarci i žene sasvim se razlikuju po iskazivanju snage i slabosti živaca! Kad mu se lice opet uozbiljilo i smrknulo, zapitao sam ga čemu to veselje, te zašto baš u takvo vrijeme. Njegov je odgovor bio tipičan za njega, jer bio je logičan, dojmljiv i zagonetan.
– Ah, vi ne shvaćate, prijatelju moj Johne – rekao je. – Nemojte misliti da nisam žalostan, iako se smijem. Vidite, plakao sam čak i kad sam se gušio od smijeha. Ali nemojte misliti ni da sam potpuno žalostan kad plačem, jer ipak mi je nadolazio i smijeh. Zapamtite zauvijek da smijeh koji kuca na vaša vrata i pita "Smijem li ući?" nije pravi smijeh. Ne, smijeh je kralj i on dolazi kad želi i u kom obliku želi. On nikoga ne pita za dozvolu, ne bira pogodno vrijeme. Naprosto kaže "Evo me." Eto vam primjera, srce mi se kida od žalosti za onakvom dražesnom mladom djevojkom; dao sam joj svoju krv, iako sam star i iscrpljen; žrtvovao sam svoje vrijeme, svoju vještinu, svoj san; pustio sam druge da trpe samo da bi ona imala sve. Pa ipak sam se mogao nasmijati čak i na njezinu grobu; mogao sam se nasmijati kad je zemlja s grobarove lopate pala na njezin lijes i kao da mi je zalupala po srcu, sve dok mi sva krv nije istekla iz lica. Srce mije krvarilo za onim jadnim mladićem... onim dragim mladićem, koji je star koliko bi bio i moj dječak, samo da sam bio te sreće daje poživio, iste kose i istih očiju. Eto, sad znate zašto ga toliko volim. Pa ipak, kad govori stvari koje me diraju kao čovjeka i nagone me da očinski čeznem za njime, više nego za bilo kojim drugim čovjekom – pa čak ni za vama, prijatelju John, jer mi smo bliži po iskustvu nego otac i sin – eto, čak i u takvom trenutku k meni dolazi kralj Smijeh te mi urla u uho "Evo me, evo me!", sve dok mi krv ponovno ne prokola i vrati mi u obraze nešto sunca što ga uvijek nosi u sebi. O, prijatelju John, čudan je ovo svijet, tužan svijet, svijet pun patnje, nedaća i briga; pa ipak, kad dolazi kralj Smijeh, sve ih natjera da zaplešu onako kako on svira. Srca koja krvare, suhe kosti s groblja te suze koje gore dok padaju – sve to zajedno pleše na glazbu koju on pravi svojim nenasmijanim ustima. I vjerujte mi, prijatelju John, daje dobar i ljubazan svaki put kad dođe. Ah, mi muškarci i žene nalik smo na napete konopce s teretima koji nas vuku na različite strane. Onda dolaze suze; i poput kiše na konopcima, one nas ojačaju, sve dok teret jednom ne postane prevelik i mi puknemo. Ali kralj Smijeh dolazi poput sunca, te nanovo olakšava teret; potom možemo dalje na naš posao, kakav god bio. Nisam ga želio povrijediti praveći se da ne shvaćam što želi reći, no kalo još ni sam shvaćao razlog njegova smijeha, zapitao sam ga. Dok mije odgovarao. Lice mu se smračilo i rekao je sasvim drukčijim glasom: – Ali, u tome i leži mračna ironija svega toga. Ta prekrasna dama okićena cvijećem izgledala je tako lijepo kao da je živa, sve dok se jedan po jedan nismo zapitali je li doista mrtva. Ležala je u onoj pristaloj mramornoj kući u samotnome groblju, gdje počivaju njezini broj ni rođaci, ležala je ondje s majkom koja ju je voljela ikoju je ona voljela. Pa ono sveto zvonce koje je onako tužno i polako zvonilo; oni sveti ljudi, u bijelim anđeoskim odorama, koji sa se pravili da čitaju iz knjiga, no ni u jednom trenutku oči im nisu bile spuštene na stranicu; pa svi mi, pognutih glava. I čemu sve to? Ona je mrtva! Nije li?
– Dakle, profesore, tako mi života- rekao sam – u svemu tome ne vidim ništa čemu bi se moglo smijati. Zaboga, nakon vašeg tumačenja ovo mi je još veća zagonetka nego prije. Ali čak i ako je sprovod bio komičan, što je s jadnim Artom i njegovim brigama? Pa, srce samo što mu nije prepuklo.
– Upravo tako. Nije li rekao daje transfuzija krvi u njezine žile uistinu načinila od nje njegovu nevjestu.
– Jest, i to je za njega bila lijepa i utješna pomisao.
– Dapače. Ali tu postoji ijedna poteškoća, prijatelju John. Sto je u tom slučaju s ostalima? Ha, ha! Onda naša dražesna djevojka ima više muževa, a ja, kome je voljena žena umrla, no za crkvu je ostala živa, premda je više uopće nema; čak i ja, koji sam vjeran muž toj ženi koje više nema, ja sam se odao bigamiji.
– Ni u ovome ne vidim ništa osobito duhovito! – rekao sam, i nije mi se osobito svidjelo što govori takve stvari. Uhvatio me za nadlakticu.
– Prijatelju John – rekao je – oprostite mi ako vam nanosim bol. Nisam pokazao svoje osjećaje pred drugima, kojima bi to nanijelo bol, već samo pred vama, svojim starim prijateljom, u kojega mogu imati povjerenja.
Da ste mi samo mogli zagledati u srce onda kad sam se želio nasmijati; da ste mi mogli zagledati u srce kad sam se počeo smijati; kad biste to sada mogli, kad je kralj Smijeh pospremio svoju krunu i sav svoj ostali pribor, jer sad je otišao daleko, predaleko od mene, i to na dugo, dugo vrijeme, onda biste me možda žalili više od svih.
Dirnula me nježnost u njegovu glasu te sam ga zapitao zašto. – Zato što ja znam!
I sad smo se svi raštrkali; i još će mnogo dana usamljenost sjediti na našim krovovima, ovješenih krila. Lucy leži u obiteljskoj grobnici, gospodskoj kući smrti u samotnome groblju, daleko od bučnog Londona; tamo gdje je zrak svjež, a sunce se uzdiže iznad Hampstead Hilla i gdje divlje cvijeće raste samo od sebe.
I tako mogu privesti svoj dnevnik kraju; sam Bog zna hoću li ikad započeti drugi. Započnem li ga, ili ako ikad ponovno otvorim ovaj, bit će to da bih se bavio drugim ljudima i drugim temama; jer ovdje na kraju, kad je ispričana romantična priča mog života, tužno i beznadno kažem SVRŠETAK.
16 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:19 pm
Margita
Administrator
"The Westminster Gazette,"
25. Rujna
MISTERIJ U HAMPSTEADU
Okolica Hampsteada uzrujala se zbog niza događaja koji su, čini se, povezani s događajima što su ih novinari spomenuli u naslovima kao što su "Jeza u Kensingtonu", ili "Žena-koljač", ili pak "Žena u crnome". Tijekom zadnja dva-tri dana nekoliko se puta dogodilo da malena djeca odlutaju od kuće ili se ne vrate na vrijeme s igre u Heathu. U svim tim slučajevima djeca su bila previše mlada da bi pružila iole razumljivi iskaz o tome što im se dogodilo, no svi se slažu u svojim isprikama da su bili s nekom "zgodnom tetom". Uvijek bi nestali kasno navečer, a u dva slučaja djeca nisu pronađena sve do rano sljedećeg jutra. U susjedstvu se općenito smatra, s obzirom da je prvo nestalo dijete dalo kao razlog svog izbivanja to što gaje "zgodna teta" pozvala u šetnju, da su i ostala djeca pokupila taj izraz i poslužila se njime prema potrebi. To je tim vjerojatnije što se u zadnje vrijeme najdraža dječja igra sastoji u tome da lukavstvima namame jedan drugoga daleko od kuće. Jedan nam dopisnik piše kako je upravo smiješno da bi se neko sitno dijete išlo prerušavati u "zgodnu tetu". Kaže da bi netko od naših karikaturista mogao održati ironičnu lekciju prikazavši grotesknu razliku između stvarnosti i te predodžbe. Tek, u skladu je s općim načelima ljudske naravi da se "zgodna teta" usvoji kao standardna uloga u tim prerušavanjima. Naš dopisnik naivno kaže da čak ni Ellen Terry nije mogla biti tako neodoljivo privlačna kakvom bi je htjela prikazati, ili čak vjeruju da jesu, ta zamusana djeca.
No, u cijelom tom slučaju postoji i ozbiljna strana jer su neka djeca, dapače sva koja su izbivala cijelu noć, malo ozlijeđena ili ranjena pri grlu. Rane djeluju kao da ih je načinio štakor ili maleni pas. Iako same po sebi nisu od prevelikog značenja, pokazuju da životinja koja ih uzrokuje ima neku svoju uobičajenu metodu. Područna policija posavjetovana je da dobro pripazi na zalutalu djecu, naročito vrlo rane dobi, u Hampstead Heathu i oko njega,te da obrate pozornost na sve zalutale pse koji bi se ondje mogli zateći.
"The Westminster Gazette,"
25, rujna
Posebno izdanje
JEZA U HAMPSTEADU
Još jedno dijete ozlijeđeno.
"Zgodna teta " Upravo srao primili obavijest da je još jedno dijete, koje je sinoć nestalo, pronađeno tek kasno ujutro pod grmom žukovine kod Hampstead Heatha prema Shooter’s Hillu, gdje je vjerojatno manje prometno. Mališan ima istu sićušnu ranicu na grlu, koja je zapažena i u drugim slučajevima. Bio je strahovito iscrpljen i djelovao je kao da je sasvim omršavio. I on je, nakon što se djelomice oporavio, ispričao uobičajenu priču o tome kako ga je namamila "zgodna teta."
14.
DNEVNIK MINE HARKER
23. rujna.
Jonathan se osjeća bolje nakon vrlo teške noći. Baš mi je drago što ima mnogo posla jer mu to tjera strašne misli. Presretna sam što mu odgovornosti novog položaja ne predstavljaju više teret. Znala sam da će biti dosljedan samome sebi i sad sam doista ponosna što se moj Jonathan pokazao u punome sjaju nakon promaknuća, te u svakom pogledu drži korak sa svojim dužnostima. Izbivat će čitav dan, sve do večeri, jer rekao je da neće ručati kod kuće. Moji su kućni poslovi obavljeni, pa ću uzeti njegov dnevnik što ga je vodio u inozemstvu, zaključati se u svoju sobu i pročitati ga...
24. rujna.
Sinoć nisam imala srca pisati; onaj strašni Jonathanov dnevnik vrlo me potresao. Jadni moj! Kako li je morao patiti, pa bilo sve to istina ili tek fantazija. Pitam se ima li u svemu tome išta istine. Je li prvo dobio upalu mozga te onda zapisao sve te strašne stvari ili je imao neki povod za to? Vjerojatno nikad neću doznati, jer ne usuđujem mu se to ni spomenuti... Pa ipak, onaj čovjek što smo ga jučer vidjeli! Kao da je bio sasvim siguran da je to on... Jadnik! Vjerojatno ga je potresao sprovod, te mu vratio misli u prošlost... On vjeruje u sve to. Sjećam se kako je rekao na dan našeg vjenčanja: "Osim, dakako, ako neka uzvišena dužnost bude od mene iziskivala da se vratim gorkim satima koji su ovdje zabilježeni, pa bili oni san ili java, zdrav razum ili ludilo." Izgleda da sve to povezuje neka zajednička nit... Onaj zastrašujući Grof dolazio je u London... Ako je to istina i ako je došao u London, među one silne milijune ljudi... Moglo bi doći do potrebe za uzvišenom dužnošću, a ako dođe, ne smijemo ustuknuti od nje... Ja ću biti spremna. S ovog mjesta odlazim po svoj pisaći stroj i počet ću dešifrirati ovu stenografiju i pretipkavati. Onda ćemo biti spremni da to, u slučaju potrebe, pročita i netko drugi. Dakako, samo bude li to poželjno. Budem li spremna, jadni se Jonathan možda neće uznemiriti, jer ja mogu govoriti u njegovo ime, tako da on nikad ne bude imao s time ikakvih briga. Ako Jonathan ikad nadvlada ovu nervozu, možda će mi poželjeti sam sve to ispričati, a ja ću mu moći postavljati pitanja i doznati razne stvari te vidjeti kako ga mogu utješiti.
Pismo Van Helsinga, upućeno gđi Harker (povjerljivo)
24. Rujna
Draga gospođo, molim Vas da mi oprostite zbog toga što Vam pišem, budući da sam ja onaj daleki prijatelj koji Vam je poslao vijest o smrti gđice Lucy Westenra. Ljubaznošću lorda Godalminga dopušteno mi je da pročitam njezina pisma i spise, jer duboko sam zabrinut zbog nekih stvari od životne važnosti. Medu njima pronašao sam i neka Vaša pisma, iz kojih se razabire da ste bile velike prijateljice, te da ste je vrlo voljeli. Gospođo Mina, tom Vas ljubavlju preklinjem da ni pomognete. Tražim to za dobro drugih, da se nađe lijek velikome zlu, te da se uklone brojne i užasne nevolje koje bi mogle biti veće nego što si možete zamisliti. Da li bih Vas mogao vidjeti?Možete imati povjerenja u mene. Prijatelj sam dra. Johna Sevvardi i lorda Godalminga (kako sada glasi titula Lacynog Arthura). Zasad to moram čuvati kao tajnu pred svima. Odmah bih Vas došao obići u Exeter, samo kad biste mi javili da smijem doći, te- gdje i kada. Preklinjem Vas da mi oprostite, gospđo. Pročitao sam Vaša pisma upućena jadnoj Lucy i znam koliko ste doori, te kako trpi Vaš muž. Zato Vas molim da ga po mogućnosti ne obavještavate o tome, kao ne bi bilo zla. Još jednom se ispričavam i oprostite mi.
VAN HELSING
Brzojav gde Harker, upućen Van Helsingu
25. rujna.
Dođite danas vlakom od deset i petnaest, ako ga uhvatite. Možete me posjetiti u koje god vrijeme želite.
WILHELMINA HARKER DNEVNIK MINE HARKER
25. rujna.
Htjela te ili ne, osjećam se strahovito uzbuđenom sad kad se približava vrijeme Van Helsingova posjeta, jer nekako očekujem da će to baciti nešto svjetlosti na tužno Jonathanovo iskustvo, a budući da je on njegovao jadnu dragu Lucy za vrijeme zadnjih dana njezine bolesti, može mi ispričati i sve o njoj. To je razlog njegova dolaska; to je povezano s Lucy i njezinim hodanjem u snu, a ne s Jonathanom. Dakle, nikad neću doznati cijelu istinu! Kako li sam šašava! Onaj grozni dnevnik utječe na moju maštu, te je sve pomalo obojio svojom bojom. Naravno, riječ je o Lucy. Jadnoj se djevojci vratila navika hodanja u snu, a one strašne noći na litici zacijelo se razboljela. U svojoj sam prezaposlenosti umalo zaboravila kako je nakon toga bila bolesna. Jamačno mu je ispričala svoju pustolovinu kako je u snu otišla do litice, te da sam i ja znala za to. Sad on želi da mu ispričam sve što znam, kako bi bolje razumio o čemu je riječ. Nadam se da sam ispravno postupila kad ništa nisam rekla o tome gđi Westenra. Nikad si ne bih oprostila da je neki moj postupak nanio zlo jadnoj dragoj Lucy, pa makar se radilo tek o suzdržavanju od nekog postupka. Nadam se također da me dr. Van Helsing neće okrivljavati za to. U zadnje vrijeme pretrpjela sam toliko briga i nevolja da ih u ovom trenutku jednostavno ne bih više podnijela.
Vjerujem da nam plakanje povremeno svima čini dobro; pročišćava zrak poput kiše. Možda sam uzrujana zbog toga što sam jučer pročitala onaj dnevnik, a jutros je Jonathan otišao od kuće na čitav dan i noć i to je prvi put što smo tako dugo razdvojeni otkako smo se vjenčali. Od srca se nadam da će se pripaziti te da mu se neće dogoditi ništa što bi ga uzrujalo. Sad su dva sata i doktor će uskoro biti ovdje. Neću mu reći ništa o Jonathanovu dnevniku, osim ako me sam ne bude zapitao za nj. Drago mi je što sam otipkala i svoj dnevnik, tako da mu ga mogu dati bude li pitao za Lucy. To će uštedjeti mnoga pitanja.
Bio je ovdje i otišao je. O, kakva li neobična susreta i kako mi se od svega toga uzvrtjelo u glavi! Osjećam se kao da sanjam. Može li sve to biti moguće, pa makar i dio toga? Da nisam prvo pročitala Jonathanov dnevnik, nikad to ne bih prihvatila čak ni kao mogućnost. Jadni, jadni, dragi Jonathan! Kako lije zacijelo trpio. Molim se dragome Bogu da ga sve ovo nikad više ne uznemiri. Pokušat ću ga spasiti od toga, no možda će mu predstavljati utjehu i pomoć spoznaja da ga oči, uši i mozak nisu prevarili, daje sve to istina, koliko god to samo po sebi bilo zastrašujuće. Možda ga muči upravo sumnja. Kad sumnja bude uklonjena i pokaže se daje točna bilo koja od dvije mogućnosti, daje to bio san ili java, bit će zadovoljniji i spremniji da podnese taj šok. Budući da je dr. Van Helsing prijatelj Arthura i dr. Sewarda i da su ga doveli ovamo čak iz Nizozemske, zacijelo je isto tako dobar čovjek koliko je i pametan. Vidjevši ga, imam osjećaj da i jest dobar, ljubazan i plemenit u duši. Kad dođe, pitat ću ga za Jonathana; a onda, molim te Bože, neka sva ta tuga i jad dovedu do sretna svršetka. Nekad sam smatrala da bih rado radila intervjue; Jonathanov prijatelj koji radi u listu Exeter News rekao mu je da je u tome poslu najvažnije pamćenje, da čovjek mora biti u stanju zapisati gotovo svaku riječ koja se izgovorila, pa makar se poslije moralo nešto i izgladiti. Nisu česti razgovori kao ovaj današnji; pokušat ću ga zapisati po sjećanju.
Kad je zakucao na vrata, bilo je dva i pol. Skupila sam svu svoju hrabrost i pričekala. Za nekoliko trenutaka Mary je otvorila vrata i najavila dra. Van Helsinga.
Ustala sam i naklonila mu se, a on mi je prišao; čovjek je srednje težine, snažne građe, s ramenima koja mu nadvisuju široki, snažni grudni koš, te dobro uravnotežene glave i vrata. Držanje glave ukazivalo je na misaonosti snažne ličnosti; glava mu je plemenita izgleda, krupna široka, te povećeg zatiljka Na glatko izbrijanu licu izražena je čvrsta, četvrtasta brada; krupna, odlučna, pokretna usta; priličan nos, ravan, no s ustreptalim, ćutilnim nozdrvama, koje kao da su mu se širile kad bi mu se velike, čupave obrve skupile, a usta stisnula. Čelo ma je široko i plemenito, isprva se uzdiže u gotovo ravnoj crti, da bi se zatim nakosilo unazad preko dvije široko postavljene kvrge. Crvenkasta mu kosa nikako nije mogla padati preko takva čela, već je na prirodan način padala otraga i sa strane. Krupne tamnoplave oči široko su mu postavljene, te su hitre i nježne, ili pak mrke, ovisno o tome kako je raspoložen.
– Gospoda Harker, pretpostavljam? – rekao mi je. Kimmila sam u znak potvrde.
– Djevojački Mina Murray? Ponovno sam potvrdila.
– Došao sam u posjet upravo Mini Murray, koja je bila prijateljica onog jadnog dragog djeteta, Lucy Westenra. Gospođo Mina, dolazim po preporuci jedne mrtve osobe, – Gospodine – rekoh – ne biste mogli doći s boljom preporukom nego da ste bili prijatelj i pomagač Lucy Westenra.
Na to sam ispmžila ruku. Prihvatio ju je i rekao nježnim glasom: – 0, gospođo Mina, znao sam da prijateljica onog ubogog ljiljana od djevojke mora biti dobra, ali nisam se ni nadao...
Završio je rečenicu uljudno se naklonivši. Zapitala sam ga u svezi s čime me došao posjetiti, te je odmah započeo: – Pročitao sam vaša pisma upućena gđici Lucy. Oprostite mi, ali morao sam se negdje početi raspitivati, a nisam imao koga pitati. Znam da se bili s njom u Whitbyju. Povremeno je vodila dnevnik. Ne trebate djelovati iznenađeno, gospođo Mina, započela gaje voditi nakon što ste vi otišli, i to ugledavši se na vas. U tom dnevniku logičkom prosudbom dovodi određene događaje u vezu s hodanjem u snu iz kojega ste je, kako je napisala, vi izbavili. Došao sam dakle k vama, uvelike zbunjen, i uzdam se u vašu veliku ljubaznost da ćete mi ispričati sve čega se sjećate.
– Mislim, doktore Van Helsing, da vam mogu ispričati baš sve o tome.
– Ah, onda zacijelo dobro pamtite činjenice i pojedinosti? To nije uvijek slučaj s mladim damama.
– Nije, doktore, ali još sam onda sve to zapisala. Mogu vam pokazati ako hoćete.
– O, gospodo Mina, bit ću vam zahvalan; time biste mi učinili veliku uslugu.
Nisam mogla odoljeti iskušenju da ga malo zbunim (valjda je nama ženama još uvijek ostalo u ustima malo okusa one prvobitne jabuke), pa sam mu dala dnevnik zapisan stenografijom. Uzeo ga je, zahvalno se naklonivši, te rekao: – Mogu li ga pročitati?
– Ako želite – odgovorila sam, što sam god smjernije mogla. Otvorio gaje i na trenutak lice mu se snuždilo.
Zatim je ustao i prignuo glavu.
– O, vi pametna ženo! – rekao je. – Odavna sam znao da g. Jonathan ima na čemu biti zahvalan. Gle, žena mu ima sve dobre odlike. Hoćete li mi onda učiniti takvu čast da mi to pročitate? Žali Bože, ja ne znam stenografiju.
Time je moja mala šala bila privedena kraju i gotovo da sam se posramila. Stoga sam iz košarice za ručni rad izvadila otipkani primjerak i pružila mu ga.
– Oprostite mi – rekla sam. – Nisam mogla odoljeti. Mislila sam da me želite pitati za dragu Lucy, pa da ne morate čekati – ne zbog mene, već zato što znam da vam je vrijeme zacijelo dragocjeno – otipkala sam vam to na stroju.
Prihvatio je rukopis i oči su mu zablistale.
– Tako ste dobri – rekao je. – Mogu li sad pročitati? Nakon što pročitam, možda ću vam zaželjeti postaviti nekoliko pitanja.
– Svakako – rekla sam – pročitajte dok ja naručim ručak. Zatim me možete pitati što god hoćete dok budemo jeli.
Naklonio je glavu i smjestio se u stolicu, leđima okrenut svjetlu, te se zadubio u spise dok sam ja otišla srediti stvari oko ručka, prije svega zato da ga ne uznemiravam. Kad sam se vratila, zatekla sam ga kako užurbano šetkara sobom, dok mu je lice bilo zajapureno od uzbuđenja. Pojurio je prema meni i uhvatio me s obje ruke.
– O, gospođo Mina! – rekao je. – Kkako da vam kažem koliko sam vam dužan? Ovaj je rukopis kao sunce. Otvara mi vrata. Ošamućen sam, jedva gledam od tolike svjetlosti; pa ipak svaki put se iza svjetlosti valjaju oblaci. Ali vi to ne shvaćate, ne možete to shvatiti. O, kako sam vam zahvalan, vi pametna, pametna ženo. Gospođo – rekao je vrlo dostojanstvenim glasom – ako Abraham van Helsing ikad vama ili vašima uzmogne učiniti kakvu uslugu, uzdam se u to da ćete mi se javiti. Bit će mi radost i zadovoljstvo budem li vam mogao poslužiti kao prijatelj. Sve što sam ikad naučio, sve što ikad mogu učiniti, kao prijatelj ću darovati vama i vašim dragima. U životu ima i mraka i svjetla; a vi ste svjetlost. Proživjet ćete sretan i ugodan život, a vaš će muž biti blažen pokraj vas.
– Ali doktore, previše me hvalite, a još me čak i ne poznajete.
– Da vas ne poznajem, ja, koji sam star i koji cijeloga života proučavam muškarce i žene; ja, kojemu je mozak i sve srodno struka! A pročitao sam i vaš dnevnik koji ste mi tako ljubazno prepisali, iz čijega svakog retka izbija istina. Ja, koji sam pročitao ono vaše dražesno pismo jadnoj Lucy, o svome braku i svojoj obvezi, pa da vas ne poznajem! Ah, gospodo Mina, dobre žene svakoga dana,svakoga sata i svake minute govore takve stvari da bi ih anđeli mogli slušati, a mi muškarci koji ih želimo biti svjesni imamo oči slične anđeoskima. Vaš je muž plemenit čovjek, a i vi ste plemeniti, jer imate povjerenja,a prizeman čovjek nema ni u loga povjerenja. A vaš muž... pričajte mi o njemu. Je li se sasvim oporavio? Je li ona njegova groznica prošla pa je sada snažan i vedar?
Tu sam ugledala priliku da ga zapitam za Jonathana, pa sam rekla: – Gotovo da se oporavio, ali smrt g. Hawkinsa vrlo ga je ražalostila.
– Ah, da – prekinuo me – znam, znam. Pročitao sam vaša zadnja dva pisma.
– Vjerojatno ga je to rastrojilo – nastavila sam – jer kad smo prošlog četvrtka bili u gradu, doživio je nekakav šok.
– Šok, i to tako brzo nakon upale mozga! To nije dobro. O kakvu je šoku riječ?
– Učinilo mu se da je vidio nekoga tko ga je podsjetio na nešto užasno, nešto što je dovelo do njegove upale mozga.
I sve me to obuzelo u djeliću sekunde. Tuga zbog Jonathana, užas koji je proživio, cijela strahovita zagonetka njegova dnevnika, te strah koji me obuzimao cijelo vrijeme otkako sam ga pročitala – sve je to silovito izašlo iz mene. Vjerojatno me obuzela histerija, jer bacila sam se na koljena i sklopila ruke pred njim, te ga stala preklinjati da izliječi mog muža. Uhvatio me za ruke i podigao me, te me natjerao da sjednem na sofu i sam sjeo pokraj mene. Pridržao je moju ruku u svojoj i rekao mi upravo neizmjerno ljubazno: – Moj je život jalov i samotan, te toliko ispunjen poslovima da nikad nisam imao previše vremena za prijateljstvo, ali otkako me ovamo pozvao moj prijatelj John Seward, upoznao sam tolike dobre ljude i vidio toliko plemenitosti da više nego ikad osjećam kako sam usamljen u životu, a sve sam usamljeniji u godinama starosti. Vjerujte mi da sam došao ovamo pun poštovanja prema vama, a vi ste mi ulili nadu, dobra ženo, meni koja se ne odnosi na ono čemu težim, već nadu u to da još postoje dobre žene da čine život veselijim, dobre žene čiji život i čija načelu mogu poslužiti kao dobar primjer budućim naraštajima. Drago mi je, vrlo drago, što vam mogu ovdje biti od neke koristi. Ako vaš muž puti, njegove su patnje u području mog obrazovanja i iskustva. Obećavam vam da ću rado učiniti za njega sve što mogu; učinit ću sve da mu učinim život snažnim i muževnim, a vaš život sretnim. Sad morate pojesti nešto. Premoreni ste, a možda i previše nervozni. Vašem suprugu Jonathanu ne bi se dopadalo da vas vidi ovako blijedu, a ne bi mu činilo dobro da mu se ne dopadne ono što voli. Zato zbog njega morate jesti i razvedriti se. Ispričali ste mi sve o Lucy, pa više nećemo govoriti o tome, da nas to ne ražalosti. Noćas ću ostati u Exeteru jer htio bih dobro razmisliti o onome što ste mi rekli. Kad smislim nešto, postavit ću vam nekoliko pitanja, padnu li mi na pamet. A onda ćete i vi meni ispričati nešto o problemima vašeg muža Jonathana, koliko već znate, ali još ne. Sad morate jesti; kasnije ćete mi sve ispričati.
Nakon ručka, kad smo se vratili u salon, rekao mi je: – A sad mi ispričajte sve o njemu.
Kad sam trebala progovoriti pred tim velikim, učenim čovjekom, pobojala sam da će me smatrati slabićem i glupačom, a Jonathana luđakom, jer onaj je dnevnik tako neobičan, pa sam oklijevala nastaviti. On je bio vrlo uljudan i drag, te mi je obećao pomoć, i ja sam mu povjerovala, pa sam rekla: – Doktore Van Helsing, ono što vam imam za reći tako je čudnovato da se ne smijete rugati ni meni ni mom mužu. Od jučer me opsjedaju grozničave sumnje. Morate biti ljubazni prema meni i ne smijete me smatrati glupom zato što sam uopće i napola povjerovala u neke vrlo neobične stvari.
Bodrio me i svojim držanjem i svojim riječima: – Ah, draga moja – rekao je – kad biste samo znali kako su čudnovati događaji zbog kojih sam ovdje, vi biste se meni smijali. Naučio sam da ne smijem podcjenjivati ničija uvjerenja, koliko god bila čudnovata. Uvijek sam se trudio biti širokih svjetonazora i ne mogu ih suziti obične stvari u životu, već samo čudnovate stvari, iznimne stvari, stvari koje navedu čovjeka da posumnja u svoje duševno zdravlje.
– Hvala vam, tisuću vam puta hvala! Skinuli ste mi veliki teret sa srca. Ako mi dopustite, dat ću vam da pročitate jedan rukopis. Dugačak je, ali ja sam ga otipkala. U njemu ćete naći sve o mojim i Jonathanovim brigama. To je prijepis njegova dnevnika s puta po inozemstvu i u njemu piše sve što se dogodilo. Ne usuđujem se reći ništa o tome; sami ćete pročitati i prosuditi. A onda kad se nađemo, možda ćete biti toliko ljubazni da mi kažete što mislite.
– Obećajem – rekao je kad sam mu pružila rukopis. – Ujutro, čim budem mogao, doći ću posjetiti vas i vašeg muža, samo ako smijem.
– Jonathan će biti ovdje u jedanaest i pol, a vi morate doći ručati s nama, pa ćete ga onda susresti. Možete uhvatiti brzi vlak od 15.34, koji će vas dovesti u Paddington prije osam.
Začudio se što tako dobro poznajem željeznički red vožnje, ali on ne zna da sam popisala sve vlakove koji putuju u Exetera i u Exeter, tako da mogu pomoći Jonathanu bude li u žurbi.
Uzeo sa sobom rukopis i otišao, a ja sjedim ovdje i razmišljam, ni sama ne znajući o čemu.
Pismo (rukom ispisano) Van Helsinga, upućeno gđi Harker 25. rujna, 18 sati
Draga gospođo Mina, pročitao sam onaj čudesni dnevnik Vašeg maza. Možete spavati bez dvojbe. Koliko god bio čudan i užasan, on je istinit! Spreman sam to jamčiti životom. Dnevnik može donijeti bojazni drugima; ali za njega i za Vas nema straha. On je plemenit čovjek. Dopustite da Vam kažem, budući da h iskustva poznajem ljude, da čovjek koji je sišao niz onaj zid, u onu sobu, i to čak dvaput, ne može zadobiti trajne posljedice od šoka. Njegov mozak i njegovo srce bez greške su; u ovo prisežem još i prije nego što sam ga vidio, pa možete biti mirni. Morat ću ga ispitati mnogo toga o drugim stvarima. Sva sreća da Vam danas ponovno dolazim u posjet jer u kratko sam vrijeme saznao toliko toga da mi se zavrtjelo u glavi, i to jače nego ikad, pa moram razmišljati.
Vaš odani ABRAHAM VAN HELSING
Pismo gđe Harker, upućeno Van Helsingu 25. rujna, 18.30
Dragi moj doktore Van Helsing, tisuću Vam puta hvala na onome ljubaznom pismu, koje mi je skinulo veliki teret sa srca. No, usprkos tome, ako je to istina, kakve li strahote postoje na svijetu i kako li je užasno ako se taj čovjek, to čudovište, doista nalazi u Londonu! Bojim se i pomisliti. Upravo ovog trenutka, dok sam Vam pisala, dobila sam brzojav od Jonathana u kojemu kaže da večeras vlakom u 18.25 kreće iz Launcestona, te da će biti ovdje u 22.18, tako da večeras neću imati straha. Hoćete li stoga, molim Vas, umjesto da dođete kod nas na ručak, doći na zajutrak u osam sati, ako Vam to nije prerano? Ako ste u žurbi, možete krenuti vlakom od 10.30, kojim ćete stići u Paddington u 14.35. Nemojte mi odgovoriti jer ne dobijem li poruku od Vas, smatrat ću da dolazite na zajutrak.
Vaša doista vjerna i zahvalna prijateljica, MINA HARKER
Dnevnik Jonathana Harkera
26. rujna.
Mislio sam da više nikad neću ništa zapisati u ovaj dnevnik, no došlo je vrijeme i za to. Kad sam se večeras vratio kući, Mina je imala spremnu večeru. Kad smo objedovali, rekla mi je za posjet Van Helsinga, te kako mu je dala prijepise naša dva dnevnika i kako se brinula za mene. Pokazala mi je doktorovo pismo u kojemu stoji kako je sve što sam zapisao istina. To me preporodilo. Zapravo me ubijala sumnja u to jesu li svi oni događaji bili stvarni. Osjećam se nemoćno, izgubljeno, nepovjerljivo. Ali sada kad znam, više se ne bojim, čak ni Grofa. Dakle, ipak je na kraju uspio doći u London i vidio sam baš njega. Pomladio se, a kako? Van Helsing je pravi čovjek koji će ga raskrinkati i doći mu glave, ako je iole onakav kakvim ga Mina opisuje. Sjedili smo do kasno uvečer i porazgovarali o svemu. Mina se oblači, a ja ću za nekoliko minuta otići do hotela i dovesti ga ovamo...
Mislim da se iznenadio kad me vidio. Kad sam ušao u njegovu sobu i predstavio mu se, uhvatio me za rame, okrenuo mi lice prema svjetlu i, nakon što me pomno pregledao, rekao: – Ali gospođa Mina mi je rekla da ste bolesni, da ste pretrpjeli šok.
Bilo mi je upravo smiješno čuti kako ovaj ljubezan starac izraženih crta lica naziva moju ženu "gospođa Mina". Nasmiješio sam se te rekao: – Bio sam bolestan i pretrpio sam šok, ali vi ste me već izliječili.
– A kako?
– Vašim sinoćnjim pismom Mini. Bio sam obuzet sumnjama i zbog toga mi je sve izgledalo nestvarno, pa nisam znao u što da vjerujem, čak ni u ono što su mi javljala moja čula. Ne znajući u što da vjerujem, nisam znao ni što da radim. Tako sam se jednostavno morao držati svog posla, koji mi je dosad bio glavna životna preokupacija. Ta mi preokupacija nije više bila korisna, pa sam izgubio vjeru u samoga sebe. Doktore, vi ne znate kako je to kad sumnjate u sve, pa i u sebe. Ne, vi to ne znate; to ne bi bilo moguće uz ovakve vaše obrve.
To kao da mu se svidjelo, pa se nasmijao.
– A, tako! – rekao je. – Vi se bavite fizionomijama. Ovdje svakog sata ponešto naučim. S velikim zadovoljstvom dolazim k vama na zajutrak. I, gospodine, oprostit ćete što vas starac hvali, ali vrlo ste sretni što imate onakvu ženu.
Bio bih ga u stanju slušati kako hvali Minu cijeli dan, pa sam tek kimnuo i ostao u tišini.
– Ona je Bogom dana, kao da ju je sam Bog stvorio vlastitom rukom da pokaže nama muškarcima i drugim ženama kako postoji raj u koji možemo ući, te da se njegova svjetlost može naći i ovdje na zemlji. Tako je iskrena, dražesna plemenita, tako je lišena egoizma, a to je, da znate, veliki stvara ovim skeptičnim i sebičnim vremenima. A i vi, gospodine, pročitao sam sva pisma upućena jadnoj gđici Lucy, a neka od njih govore i o vama, pa vas odnedavno znam po pričanju drujih; no sinoć sam vas vidio onakvoga kakvi uistinu jeste. Dajte mi svoju ruku, može li? Budimo prijatelji do kraja života Rukovali smo se, a on je bio toliko iskreni ljubazan da su mi zastale riječi u grlu – A sad – rekao je – mogu li vas zamoliti da mi još malo pomognete. Preda mnom je velik zadatak, a da bih mogao započeti, moram znati neke stvari. Tu mi vi možete pomoći. Možete li mi reći što se zbilo prije vašeg odlaska u Transilvaniju? Kasnije bih mogao zatražiti veću pomoć od vas, i to drukčiju, no ovo će zasad biti dovoljno.
– Gledajte, gospodine – rekoh – ima li ono što morate učiniti veze s Grofom?
– Ima – rekao je dostojanstvenim glasom.
– Onda sam uz vas srcem i dušom. Budući da odlazite vlakom od 10.30, nećete ih imati vremena pročitati, no spremit ću vam čitavu hrpu spisa. Možete ih uzeti sa sobom i pročitati ih u vlaku.
Nakon doručka otpratio sam ga do kolodvora. Kad smo se opraštali, rekao je: – Možda ćete rado doći u grad ako vas pozovem, te povesti i gospodu Minu sa sobom.
– Oboje ćemo doći kad god zaželite – rekoh.
Kupio sam mu jutarnje novine te sinoćnje londonske novine i on ih je prelistavao dok smo razgovarali uz prozor vagona, čekajući da vlak krene. Odjednom mu je oko zapelo za nešto u jednim od tih novina, The Westminster Gazette (poznajem te novine po boji), te je sasvim problijedio. Pažljivo je pročitao nešto, te zastenjao sam za sebe: "Mein Gott! Mein Gott! Zar već, zar već!" Sumnjam daje u tom trenutku bio svjestan moje prisutnosti. Upravo se tada oglasila zviždaljka i vlak je krenuo. Ovo ga je pribralo i nagnuo se kroz prozor te mahnuo rukom, doviknuvši: – Pozdravite gospodu Minu; pisat ću čim uzmognem.
Dnevnik dr. Sewarda
26. rujna.
Doista ništa nema svršetak. Nema ni tjedan dana otkako sum napisao "svršetak", a eto opet počinjem iznova, odnosno nastavljam s bilješkama o istom slučaju. Sve do danas poslijepodne nisam imao povoda razmišljati o onome stoje učinjeno. Renfield je u svakom pogledu postao priseban koliko god može biti. Ponovno se uhodao sa svojim muhama, a upravo je prešao i na pauke, tako da s njim nije bilo nikakvih poteškoća. Primio sam pismo od Arthura, napisano u nedjelju, i iz njega razabirem da se izvanredno drži. S njim je Quincey Morris, a to je velika pomoć, jer on je pravi vrutak dobrog raspoloženja. I Quincey mi je napisao nekoliko redaka, pa od njega saznajem da se Arthuru pomalo počela vraćati ona stara poletnost; tako da zbog njih ne brinem. Sto se mene tiče, bacio sam se na svoj posao sa starom zanesenošću, tako da mogu iskreno reći da je rana koju je uboga Lucy ostavila na meni počela zacjeljivati. No sad se sve to ponovno otvorilo i sam Bog zna kako će to svršiti. Nekako mi se čini da i Van Helsing misli da to zna, ali on svaki put oda tek toliko da samo još potakne znatiželju. Jučer je otišao u Exeter i ostao ondje preko noći. Danas se vratio i gotovo mi uletio u sobu oko pet i pol sati, te mi gurnuo sinoćnji primjerak novina Westminster Gazette.
– Sto kažete na to? – zapitao me, načinivši korak unatrag i prekriživši ruke.
Stao sam pregledavati novine, jer doista nisam znao na što misli, no on mi ih je uzeo te mi pokazao jedan članak o tome kako netko mami i odvlači djecu u Hampsteadu. Nisam iz toga mnogo razabrao, sve dok nisam došao do mjesta na kojemu su bile opisane malene ubodne rane na njihovim grlima. Nešto mi je palo na um i podigao sam pogled.
– Dakle? – rekao je.
– Isto kao i kod jadne Lucy. – 1 što kažete na to?
– Da postoji neki zajednički uzrok. Što je god povrijedilo nju, povrijedilo je i njih.
Nisam sasvim shvatio njegov odgovor: – To je neizravno istina, ali izravno nije.
– Kako to mislite, profesore? – zapitao sam. Nekako ga nisam namjeravao shvatiti ozbiljno jer, napokon, četiri dana odmora i slobode od one zabrinutosti koja me palila i kidala, pomogla su mi da malo povratim duh, no kad sam ugledao njegovo lice, to me otrijeznilo. Nikad, čak ni usred najvećeg našeg očaja glede Lucy, nije izgledao ozbiljnije.
– Recite mi! – rekoh. – Ne mogu se odvažiti ni na kakvu pretpostavku. Ne znam što da mislim i nemam nikakvih podataka na osnovi kojih bih mogao stvoriti zaključak.
– Želite li mi reći, prijatelju John, da nemate baš nikakve predodžbe o tome od čega je umrla jadna Lucy; čak ni nakon svega što se dogodilo i što sam vam natuknuo?
– Umrla je od živčane malaksalosti zbog velikog gubitka krvi.
– A kako je došlo do gubitka krvi?
Odmahnuo sam glavom. Prišao mi je i sjeo pokraj mene.
– Vi ste pametan čovjek, prijatelju John – nastavio je. – Pravilno zaključujete i odvažna ste duha, ali previše ste skloni predrasudama. Ne dopuštate svojim očima da vide »i ušima da čuju, te ne marite za stvari koje se odvijaju izvan vašega svakodnevnog života. Ne mislite li da postoje stvari koje ne možete shvatiti, ali koje ipak postoje; da neki ljudi vide stvari koje drugi ne mogu vidjeti? Ali postoje i stare i nove stvari koje ljudsko oko ne može dokučiti, jer čovjek zna, ili misli da zna, neke stvari koje su inu ispričali drugi ljudi. Ah, upravo je to mana naše znanosti, što sve želi protumačiti. Ako nešto ne može protumačiti, onda kaže da i ne postoji ništa što bi se tumačilo, Ali ipak oko sebe svakodnevno vidimo kako se rađaju nova uvjerenja, barem se misli da su nova; no koja sa već vrlo stara, a izdaju se za mlada, poput finih gospoda u operi. Ne vjerujete u prijenos tijela? Ne? Ni u materijalizaciju? Ni? Ni u astralna tijela?Ne? Ni i čitanje misli? Ne? Ni u hipnozu?
– To da – rekoh. – Charcot je to sasvim uvjerljivo dokazao. Nasmiješio se te nastavio: – Onda u to vjerujete. Da? I vi, dakako, razumijete kako hipnoza funkcionira, te možete slijediti um velikoga Charcota, kojega nažalost više nema, u samu dušu pacijenta kojega je hipnotizirao. Ne možete? Onda, prijatelju John, jednostavno prihvaćate tu činjenicu i zadovoljavate se time da povjerujete u nešto bez objašnjenja? Ne? Onda mi recite, jer ja proučavam mozak, kako to da prihvaćate hipnozu, a odbijate čitanje misli? Kažem vam, prijatelju moj, da se dan-danas u električnoj znanost, rade stvari koje bi proglasili bogohulnima upravo ljudi koji su otkrili elektricitet, koji bi i sami još nedavno bili spaljeni kao čarobnjaci.
U životu uvijek postoje zagonetke. Zašto je Metuzalem živio devetsto godina, a "Stari Pair" sto šezdeset i devet, a ova pak jadna Lucy, s krvlju četvorice muškaraca u svojim žilama, nije mogla preživjeti čak ni jedan dan? Jer da je preživjela samo još jedan dan, mogli smo je spasiti. Poznajete li vi sve tajne života i smrti? Jeste li do kraja upoznati s komparativnom anatomijom i možete li reći zašto neki ljudi imaju zvjerske osobine, a drugi nemaju? Možete li mi reći, s obzirom na to da pauci žive kratko i umiru maleni, kako to da je jedan pauk živio stoljećima u kuli stare španjolske crkve, te rastao i rastao, sve dok nije mogao popiti ulje iz svih svjetiljki u crkvi? Možete li mi reći zašto u Pampama, pa i drugdje, postoje šišmiši koji dolaze noću i otvaraju žile stoci i konjima, te im popiju svu krv; kako na nekim otocima u zapadnim morima postoje šišmiši koji cijelog dana vise na drveću, te ih oni koji su ih vidjeli opisuju kao velike orahe ili čahure, a kad mornari zbog vrućine spavaju na palubi, ti šišmiši sunu na njih i onda ih... i onda ih ujutro pronađu mrtve, bijele kao što je bila gđica Lucy?
– Blagi Bože, profesore! – rekao sam trgnuvši se. – Mislite li mi reći da je Lucy ugrizao takav šišmiš te da takvo nešto postoji ovdje u Londonu, u devetnaestom stoljeću?
Mahnuo je rukom da ga ne prekidam, te nastavio: – Možete li mi reći zašto kornjača živi dulje nego generacije ljudi; zašto slon živi i živi sve dok ne nadživi čitave dinastije; zašto papagaj ne umire osim kad ga ugrizne mačka ili pas, ili od neke boljetice? Možete li mi reći zašto ljudi svih doba i iz svih krajeva svijeta vjeruju da postoje osobe koje vječito žive, samo ako im se dopusti; da postoje muškarci i žene koji nikad ne umiru? Mi svi znamo, jer znanost nam je to potvrdila, da su neke žabe bile zatvorene u kamenju tisućama godina, zatvorene u sasvim malenoj rupici u kojoj su boravile još otkako je svijet bio mlad. Možete li mi reći kako indijski fakir postiže da umre i bude zakopan, grob mu se zapečati i na njemu posije kukuruz, pa se kukuruz požanje i odreže i nanovo posije na tom mjestu, te ponovno požanje, odreže i posije, i još jednom se požanje i odreže, te zatim dođu ljudi i skinu neoštećeni pečat i ondje leži indijski fakir, ne mrtav, nego ustane i hoda među njima kao i prije?
Na tom sam ga mjestu prekinuo. Već mi se zavrtjelo u glavi; toliko mi je opteretio misli popisom ekscentričnosti u prirodi i mogućih nemogućnosti da mi se uspalila mašta. Imao sam nejasnu predodžbu da mi daje nekakvu lekciju, kao nekad davno dok je podučavao u Amsterdamu. No tada mi je običavao reći o čemu se radi, tako da mi predmet pouke cijelo vrijeme bude u mislima. Ali sad sam se našao bez njegove pomoći, no ipak sam ga želio pratiti, pa sam rekao: – Profesore, dopustite da vam opet budem najdraži student. Recite mi koja je teza tako da mogu primijeniti vaše izlaganje. Ovako mi misli skaču s jedne točke na drugu, kao što razmišlja čovjek pomračena, a ne bistra uma. Osjećam se poput početnika koji tumara kroz močvaru u magli, te skače s busena na busen u pukome slijepom naporu da nastavi put, a ne zna ni kuda ide.
– Ovo je dobra prispodoba – reče. – No, reći ću vam. Moja je teza sljedeća – želim da povjerujete.
– U što da povjerujem?
– Da povjerujete u stvari u koje ne možete. Da vam to ilustriram. Jednom sam čuo kako je neki Amerikanac ovako definirao vjeru: "To je sposobnost koja nam omogućava da povjerujemo u stvari za koje znamo da su neistinite." Na neki način slažem se s tim čovjekom. On je želio reći da moramo imati otvoreni um, a ne da neka mala istina spriječi nalet velike istine, kao što maleni kamen zaustavlja željeznički vagon. Prvo nam na raspolaganje dolazi mala istina. Bože moj! Mi je čuvamo i držimo vrijednom; no ipak je ne smijemo smatrati jedinom istinom u svemiru.
– Dakle, ne želite da neko moje prijašnje uvjerenje osujeti otvorenost mog duha glede neke čudnovate pojave. Jesam li dobro shvatio vašu lekciju?
– Ali, još ste uvijek noj najdraži učenik. Vrijedno vas je podučavati. Sad kad ste voljni to shvatiti, načinili ste prvi korak prema razumijevanju. Vi dakle, mislite da je one male ranice na dječjim grlima načinila ista stvar koja je načinila ranu kod gđice Lucy?
– Valjda.
Ustao je i rekao dostojanstvenim glasom: – Onda ste u krivu. O, da je barem tako, ali na žalost nije! Gore je, mnogo, mnogo gore.
– Za ime Božje, profesore Van Helsing, što time mislite reći? Očajničkim se pokretom bacio na stolicu i nalaktio se na stol, prekrivši lice rakama dok je progovorio: – Njih je načinila gđica Lucy!
25. Rujna
MISTERIJ U HAMPSTEADU
Okolica Hampsteada uzrujala se zbog niza događaja koji su, čini se, povezani s događajima što su ih novinari spomenuli u naslovima kao što su "Jeza u Kensingtonu", ili "Žena-koljač", ili pak "Žena u crnome". Tijekom zadnja dva-tri dana nekoliko se puta dogodilo da malena djeca odlutaju od kuće ili se ne vrate na vrijeme s igre u Heathu. U svim tim slučajevima djeca su bila previše mlada da bi pružila iole razumljivi iskaz o tome što im se dogodilo, no svi se slažu u svojim isprikama da su bili s nekom "zgodnom tetom". Uvijek bi nestali kasno navečer, a u dva slučaja djeca nisu pronađena sve do rano sljedećeg jutra. U susjedstvu se općenito smatra, s obzirom da je prvo nestalo dijete dalo kao razlog svog izbivanja to što gaje "zgodna teta" pozvala u šetnju, da su i ostala djeca pokupila taj izraz i poslužila se njime prema potrebi. To je tim vjerojatnije što se u zadnje vrijeme najdraža dječja igra sastoji u tome da lukavstvima namame jedan drugoga daleko od kuće. Jedan nam dopisnik piše kako je upravo smiješno da bi se neko sitno dijete išlo prerušavati u "zgodnu tetu". Kaže da bi netko od naših karikaturista mogao održati ironičnu lekciju prikazavši grotesknu razliku između stvarnosti i te predodžbe. Tek, u skladu je s općim načelima ljudske naravi da se "zgodna teta" usvoji kao standardna uloga u tim prerušavanjima. Naš dopisnik naivno kaže da čak ni Ellen Terry nije mogla biti tako neodoljivo privlačna kakvom bi je htjela prikazati, ili čak vjeruju da jesu, ta zamusana djeca.
No, u cijelom tom slučaju postoji i ozbiljna strana jer su neka djeca, dapače sva koja su izbivala cijelu noć, malo ozlijeđena ili ranjena pri grlu. Rane djeluju kao da ih je načinio štakor ili maleni pas. Iako same po sebi nisu od prevelikog značenja, pokazuju da životinja koja ih uzrokuje ima neku svoju uobičajenu metodu. Područna policija posavjetovana je da dobro pripazi na zalutalu djecu, naročito vrlo rane dobi, u Hampstead Heathu i oko njega,te da obrate pozornost na sve zalutale pse koji bi se ondje mogli zateći.
"The Westminster Gazette,"
25, rujna
Posebno izdanje
JEZA U HAMPSTEADU
Još jedno dijete ozlijeđeno.
"Zgodna teta " Upravo srao primili obavijest da je još jedno dijete, koje je sinoć nestalo, pronađeno tek kasno ujutro pod grmom žukovine kod Hampstead Heatha prema Shooter’s Hillu, gdje je vjerojatno manje prometno. Mališan ima istu sićušnu ranicu na grlu, koja je zapažena i u drugim slučajevima. Bio je strahovito iscrpljen i djelovao je kao da je sasvim omršavio. I on je, nakon što se djelomice oporavio, ispričao uobičajenu priču o tome kako ga je namamila "zgodna teta."
14.
DNEVNIK MINE HARKER
23. rujna.
Jonathan se osjeća bolje nakon vrlo teške noći. Baš mi je drago što ima mnogo posla jer mu to tjera strašne misli. Presretna sam što mu odgovornosti novog položaja ne predstavljaju više teret. Znala sam da će biti dosljedan samome sebi i sad sam doista ponosna što se moj Jonathan pokazao u punome sjaju nakon promaknuća, te u svakom pogledu drži korak sa svojim dužnostima. Izbivat će čitav dan, sve do večeri, jer rekao je da neće ručati kod kuće. Moji su kućni poslovi obavljeni, pa ću uzeti njegov dnevnik što ga je vodio u inozemstvu, zaključati se u svoju sobu i pročitati ga...
24. rujna.
Sinoć nisam imala srca pisati; onaj strašni Jonathanov dnevnik vrlo me potresao. Jadni moj! Kako li je morao patiti, pa bilo sve to istina ili tek fantazija. Pitam se ima li u svemu tome išta istine. Je li prvo dobio upalu mozga te onda zapisao sve te strašne stvari ili je imao neki povod za to? Vjerojatno nikad neću doznati, jer ne usuđujem mu se to ni spomenuti... Pa ipak, onaj čovjek što smo ga jučer vidjeli! Kao da je bio sasvim siguran da je to on... Jadnik! Vjerojatno ga je potresao sprovod, te mu vratio misli u prošlost... On vjeruje u sve to. Sjećam se kako je rekao na dan našeg vjenčanja: "Osim, dakako, ako neka uzvišena dužnost bude od mene iziskivala da se vratim gorkim satima koji su ovdje zabilježeni, pa bili oni san ili java, zdrav razum ili ludilo." Izgleda da sve to povezuje neka zajednička nit... Onaj zastrašujući Grof dolazio je u London... Ako je to istina i ako je došao u London, među one silne milijune ljudi... Moglo bi doći do potrebe za uzvišenom dužnošću, a ako dođe, ne smijemo ustuknuti od nje... Ja ću biti spremna. S ovog mjesta odlazim po svoj pisaći stroj i počet ću dešifrirati ovu stenografiju i pretipkavati. Onda ćemo biti spremni da to, u slučaju potrebe, pročita i netko drugi. Dakako, samo bude li to poželjno. Budem li spremna, jadni se Jonathan možda neće uznemiriti, jer ja mogu govoriti u njegovo ime, tako da on nikad ne bude imao s time ikakvih briga. Ako Jonathan ikad nadvlada ovu nervozu, možda će mi poželjeti sam sve to ispričati, a ja ću mu moći postavljati pitanja i doznati razne stvari te vidjeti kako ga mogu utješiti.
Pismo Van Helsinga, upućeno gđi Harker (povjerljivo)
24. Rujna
Draga gospođo, molim Vas da mi oprostite zbog toga što Vam pišem, budući da sam ja onaj daleki prijatelj koji Vam je poslao vijest o smrti gđice Lucy Westenra. Ljubaznošću lorda Godalminga dopušteno mi je da pročitam njezina pisma i spise, jer duboko sam zabrinut zbog nekih stvari od životne važnosti. Medu njima pronašao sam i neka Vaša pisma, iz kojih se razabire da ste bile velike prijateljice, te da ste je vrlo voljeli. Gospođo Mina, tom Vas ljubavlju preklinjem da ni pomognete. Tražim to za dobro drugih, da se nađe lijek velikome zlu, te da se uklone brojne i užasne nevolje koje bi mogle biti veće nego što si možete zamisliti. Da li bih Vas mogao vidjeti?Možete imati povjerenja u mene. Prijatelj sam dra. Johna Sevvardi i lorda Godalminga (kako sada glasi titula Lacynog Arthura). Zasad to moram čuvati kao tajnu pred svima. Odmah bih Vas došao obići u Exeter, samo kad biste mi javili da smijem doći, te- gdje i kada. Preklinjem Vas da mi oprostite, gospđo. Pročitao sam Vaša pisma upućena jadnoj Lucy i znam koliko ste doori, te kako trpi Vaš muž. Zato Vas molim da ga po mogućnosti ne obavještavate o tome, kao ne bi bilo zla. Još jednom se ispričavam i oprostite mi.
VAN HELSING
Brzojav gde Harker, upućen Van Helsingu
25. rujna.
Dođite danas vlakom od deset i petnaest, ako ga uhvatite. Možete me posjetiti u koje god vrijeme želite.
WILHELMINA HARKER DNEVNIK MINE HARKER
25. rujna.
Htjela te ili ne, osjećam se strahovito uzbuđenom sad kad se približava vrijeme Van Helsingova posjeta, jer nekako očekujem da će to baciti nešto svjetlosti na tužno Jonathanovo iskustvo, a budući da je on njegovao jadnu dragu Lucy za vrijeme zadnjih dana njezine bolesti, može mi ispričati i sve o njoj. To je razlog njegova dolaska; to je povezano s Lucy i njezinim hodanjem u snu, a ne s Jonathanom. Dakle, nikad neću doznati cijelu istinu! Kako li sam šašava! Onaj grozni dnevnik utječe na moju maštu, te je sve pomalo obojio svojom bojom. Naravno, riječ je o Lucy. Jadnoj se djevojci vratila navika hodanja u snu, a one strašne noći na litici zacijelo se razboljela. U svojoj sam prezaposlenosti umalo zaboravila kako je nakon toga bila bolesna. Jamačno mu je ispričala svoju pustolovinu kako je u snu otišla do litice, te da sam i ja znala za to. Sad on želi da mu ispričam sve što znam, kako bi bolje razumio o čemu je riječ. Nadam se da sam ispravno postupila kad ništa nisam rekla o tome gđi Westenra. Nikad si ne bih oprostila da je neki moj postupak nanio zlo jadnoj dragoj Lucy, pa makar se radilo tek o suzdržavanju od nekog postupka. Nadam se također da me dr. Van Helsing neće okrivljavati za to. U zadnje vrijeme pretrpjela sam toliko briga i nevolja da ih u ovom trenutku jednostavno ne bih više podnijela.
Vjerujem da nam plakanje povremeno svima čini dobro; pročišćava zrak poput kiše. Možda sam uzrujana zbog toga što sam jučer pročitala onaj dnevnik, a jutros je Jonathan otišao od kuće na čitav dan i noć i to je prvi put što smo tako dugo razdvojeni otkako smo se vjenčali. Od srca se nadam da će se pripaziti te da mu se neće dogoditi ništa što bi ga uzrujalo. Sad su dva sata i doktor će uskoro biti ovdje. Neću mu reći ništa o Jonathanovu dnevniku, osim ako me sam ne bude zapitao za nj. Drago mi je što sam otipkala i svoj dnevnik, tako da mu ga mogu dati bude li pitao za Lucy. To će uštedjeti mnoga pitanja.
Bio je ovdje i otišao je. O, kakva li neobična susreta i kako mi se od svega toga uzvrtjelo u glavi! Osjećam se kao da sanjam. Može li sve to biti moguće, pa makar i dio toga? Da nisam prvo pročitala Jonathanov dnevnik, nikad to ne bih prihvatila čak ni kao mogućnost. Jadni, jadni, dragi Jonathan! Kako lije zacijelo trpio. Molim se dragome Bogu da ga sve ovo nikad više ne uznemiri. Pokušat ću ga spasiti od toga, no možda će mu predstavljati utjehu i pomoć spoznaja da ga oči, uši i mozak nisu prevarili, daje sve to istina, koliko god to samo po sebi bilo zastrašujuće. Možda ga muči upravo sumnja. Kad sumnja bude uklonjena i pokaže se daje točna bilo koja od dvije mogućnosti, daje to bio san ili java, bit će zadovoljniji i spremniji da podnese taj šok. Budući da je dr. Van Helsing prijatelj Arthura i dr. Sewarda i da su ga doveli ovamo čak iz Nizozemske, zacijelo je isto tako dobar čovjek koliko je i pametan. Vidjevši ga, imam osjećaj da i jest dobar, ljubazan i plemenit u duši. Kad dođe, pitat ću ga za Jonathana; a onda, molim te Bože, neka sva ta tuga i jad dovedu do sretna svršetka. Nekad sam smatrala da bih rado radila intervjue; Jonathanov prijatelj koji radi u listu Exeter News rekao mu je da je u tome poslu najvažnije pamćenje, da čovjek mora biti u stanju zapisati gotovo svaku riječ koja se izgovorila, pa makar se poslije moralo nešto i izgladiti. Nisu česti razgovori kao ovaj današnji; pokušat ću ga zapisati po sjećanju.
Kad je zakucao na vrata, bilo je dva i pol. Skupila sam svu svoju hrabrost i pričekala. Za nekoliko trenutaka Mary je otvorila vrata i najavila dra. Van Helsinga.
Ustala sam i naklonila mu se, a on mi je prišao; čovjek je srednje težine, snažne građe, s ramenima koja mu nadvisuju široki, snažni grudni koš, te dobro uravnotežene glave i vrata. Držanje glave ukazivalo je na misaonosti snažne ličnosti; glava mu je plemenita izgleda, krupna široka, te povećeg zatiljka Na glatko izbrijanu licu izražena je čvrsta, četvrtasta brada; krupna, odlučna, pokretna usta; priličan nos, ravan, no s ustreptalim, ćutilnim nozdrvama, koje kao da su mu se širile kad bi mu se velike, čupave obrve skupile, a usta stisnula. Čelo ma je široko i plemenito, isprva se uzdiže u gotovo ravnoj crti, da bi se zatim nakosilo unazad preko dvije široko postavljene kvrge. Crvenkasta mu kosa nikako nije mogla padati preko takva čela, već je na prirodan način padala otraga i sa strane. Krupne tamnoplave oči široko su mu postavljene, te su hitre i nježne, ili pak mrke, ovisno o tome kako je raspoložen.
– Gospoda Harker, pretpostavljam? – rekao mi je. Kimmila sam u znak potvrde.
– Djevojački Mina Murray? Ponovno sam potvrdila.
– Došao sam u posjet upravo Mini Murray, koja je bila prijateljica onog jadnog dragog djeteta, Lucy Westenra. Gospođo Mina, dolazim po preporuci jedne mrtve osobe, – Gospodine – rekoh – ne biste mogli doći s boljom preporukom nego da ste bili prijatelj i pomagač Lucy Westenra.
Na to sam ispmžila ruku. Prihvatio ju je i rekao nježnim glasom: – 0, gospođo Mina, znao sam da prijateljica onog ubogog ljiljana od djevojke mora biti dobra, ali nisam se ni nadao...
Završio je rečenicu uljudno se naklonivši. Zapitala sam ga u svezi s čime me došao posjetiti, te je odmah započeo: – Pročitao sam vaša pisma upućena gđici Lucy. Oprostite mi, ali morao sam se negdje početi raspitivati, a nisam imao koga pitati. Znam da se bili s njom u Whitbyju. Povremeno je vodila dnevnik. Ne trebate djelovati iznenađeno, gospođo Mina, započela gaje voditi nakon što ste vi otišli, i to ugledavši se na vas. U tom dnevniku logičkom prosudbom dovodi određene događaje u vezu s hodanjem u snu iz kojega ste je, kako je napisala, vi izbavili. Došao sam dakle k vama, uvelike zbunjen, i uzdam se u vašu veliku ljubaznost da ćete mi ispričati sve čega se sjećate.
– Mislim, doktore Van Helsing, da vam mogu ispričati baš sve o tome.
– Ah, onda zacijelo dobro pamtite činjenice i pojedinosti? To nije uvijek slučaj s mladim damama.
– Nije, doktore, ali još sam onda sve to zapisala. Mogu vam pokazati ako hoćete.
– O, gospodo Mina, bit ću vam zahvalan; time biste mi učinili veliku uslugu.
Nisam mogla odoljeti iskušenju da ga malo zbunim (valjda je nama ženama još uvijek ostalo u ustima malo okusa one prvobitne jabuke), pa sam mu dala dnevnik zapisan stenografijom. Uzeo ga je, zahvalno se naklonivši, te rekao: – Mogu li ga pročitati?
– Ako želite – odgovorila sam, što sam god smjernije mogla. Otvorio gaje i na trenutak lice mu se snuždilo.
Zatim je ustao i prignuo glavu.
– O, vi pametna ženo! – rekao je. – Odavna sam znao da g. Jonathan ima na čemu biti zahvalan. Gle, žena mu ima sve dobre odlike. Hoćete li mi onda učiniti takvu čast da mi to pročitate? Žali Bože, ja ne znam stenografiju.
Time je moja mala šala bila privedena kraju i gotovo da sam se posramila. Stoga sam iz košarice za ručni rad izvadila otipkani primjerak i pružila mu ga.
– Oprostite mi – rekla sam. – Nisam mogla odoljeti. Mislila sam da me želite pitati za dragu Lucy, pa da ne morate čekati – ne zbog mene, već zato što znam da vam je vrijeme zacijelo dragocjeno – otipkala sam vam to na stroju.
Prihvatio je rukopis i oči su mu zablistale.
– Tako ste dobri – rekao je. – Mogu li sad pročitati? Nakon što pročitam, možda ću vam zaželjeti postaviti nekoliko pitanja.
– Svakako – rekla sam – pročitajte dok ja naručim ručak. Zatim me možete pitati što god hoćete dok budemo jeli.
Naklonio je glavu i smjestio se u stolicu, leđima okrenut svjetlu, te se zadubio u spise dok sam ja otišla srediti stvari oko ručka, prije svega zato da ga ne uznemiravam. Kad sam se vratila, zatekla sam ga kako užurbano šetkara sobom, dok mu je lice bilo zajapureno od uzbuđenja. Pojurio je prema meni i uhvatio me s obje ruke.
– O, gospođo Mina! – rekao je. – Kkako da vam kažem koliko sam vam dužan? Ovaj je rukopis kao sunce. Otvara mi vrata. Ošamućen sam, jedva gledam od tolike svjetlosti; pa ipak svaki put se iza svjetlosti valjaju oblaci. Ali vi to ne shvaćate, ne možete to shvatiti. O, kako sam vam zahvalan, vi pametna, pametna ženo. Gospođo – rekao je vrlo dostojanstvenim glasom – ako Abraham van Helsing ikad vama ili vašima uzmogne učiniti kakvu uslugu, uzdam se u to da ćete mi se javiti. Bit će mi radost i zadovoljstvo budem li vam mogao poslužiti kao prijatelj. Sve što sam ikad naučio, sve što ikad mogu učiniti, kao prijatelj ću darovati vama i vašim dragima. U životu ima i mraka i svjetla; a vi ste svjetlost. Proživjet ćete sretan i ugodan život, a vaš će muž biti blažen pokraj vas.
– Ali doktore, previše me hvalite, a još me čak i ne poznajete.
– Da vas ne poznajem, ja, koji sam star i koji cijeloga života proučavam muškarce i žene; ja, kojemu je mozak i sve srodno struka! A pročitao sam i vaš dnevnik koji ste mi tako ljubazno prepisali, iz čijega svakog retka izbija istina. Ja, koji sam pročitao ono vaše dražesno pismo jadnoj Lucy, o svome braku i svojoj obvezi, pa da vas ne poznajem! Ah, gospodo Mina, dobre žene svakoga dana,svakoga sata i svake minute govore takve stvari da bi ih anđeli mogli slušati, a mi muškarci koji ih želimo biti svjesni imamo oči slične anđeoskima. Vaš je muž plemenit čovjek, a i vi ste plemeniti, jer imate povjerenja,a prizeman čovjek nema ni u loga povjerenja. A vaš muž... pričajte mi o njemu. Je li se sasvim oporavio? Je li ona njegova groznica prošla pa je sada snažan i vedar?
Tu sam ugledala priliku da ga zapitam za Jonathana, pa sam rekla: – Gotovo da se oporavio, ali smrt g. Hawkinsa vrlo ga je ražalostila.
– Ah, da – prekinuo me – znam, znam. Pročitao sam vaša zadnja dva pisma.
– Vjerojatno ga je to rastrojilo – nastavila sam – jer kad smo prošlog četvrtka bili u gradu, doživio je nekakav šok.
– Šok, i to tako brzo nakon upale mozga! To nije dobro. O kakvu je šoku riječ?
– Učinilo mu se da je vidio nekoga tko ga je podsjetio na nešto užasno, nešto što je dovelo do njegove upale mozga.
I sve me to obuzelo u djeliću sekunde. Tuga zbog Jonathana, užas koji je proživio, cijela strahovita zagonetka njegova dnevnika, te strah koji me obuzimao cijelo vrijeme otkako sam ga pročitala – sve je to silovito izašlo iz mene. Vjerojatno me obuzela histerija, jer bacila sam se na koljena i sklopila ruke pred njim, te ga stala preklinjati da izliječi mog muža. Uhvatio me za ruke i podigao me, te me natjerao da sjednem na sofu i sam sjeo pokraj mene. Pridržao je moju ruku u svojoj i rekao mi upravo neizmjerno ljubazno: – Moj je život jalov i samotan, te toliko ispunjen poslovima da nikad nisam imao previše vremena za prijateljstvo, ali otkako me ovamo pozvao moj prijatelj John Seward, upoznao sam tolike dobre ljude i vidio toliko plemenitosti da više nego ikad osjećam kako sam usamljen u životu, a sve sam usamljeniji u godinama starosti. Vjerujte mi da sam došao ovamo pun poštovanja prema vama, a vi ste mi ulili nadu, dobra ženo, meni koja se ne odnosi na ono čemu težim, već nadu u to da još postoje dobre žene da čine život veselijim, dobre žene čiji život i čija načelu mogu poslužiti kao dobar primjer budućim naraštajima. Drago mi je, vrlo drago, što vam mogu ovdje biti od neke koristi. Ako vaš muž puti, njegove su patnje u području mog obrazovanja i iskustva. Obećavam vam da ću rado učiniti za njega sve što mogu; učinit ću sve da mu učinim život snažnim i muževnim, a vaš život sretnim. Sad morate pojesti nešto. Premoreni ste, a možda i previše nervozni. Vašem suprugu Jonathanu ne bi se dopadalo da vas vidi ovako blijedu, a ne bi mu činilo dobro da mu se ne dopadne ono što voli. Zato zbog njega morate jesti i razvedriti se. Ispričali ste mi sve o Lucy, pa više nećemo govoriti o tome, da nas to ne ražalosti. Noćas ću ostati u Exeteru jer htio bih dobro razmisliti o onome što ste mi rekli. Kad smislim nešto, postavit ću vam nekoliko pitanja, padnu li mi na pamet. A onda ćete i vi meni ispričati nešto o problemima vašeg muža Jonathana, koliko već znate, ali još ne. Sad morate jesti; kasnije ćete mi sve ispričati.
Nakon ručka, kad smo se vratili u salon, rekao mi je: – A sad mi ispričajte sve o njemu.
Kad sam trebala progovoriti pred tim velikim, učenim čovjekom, pobojala sam da će me smatrati slabićem i glupačom, a Jonathana luđakom, jer onaj je dnevnik tako neobičan, pa sam oklijevala nastaviti. On je bio vrlo uljudan i drag, te mi je obećao pomoć, i ja sam mu povjerovala, pa sam rekla: – Doktore Van Helsing, ono što vam imam za reći tako je čudnovato da se ne smijete rugati ni meni ni mom mužu. Od jučer me opsjedaju grozničave sumnje. Morate biti ljubazni prema meni i ne smijete me smatrati glupom zato što sam uopće i napola povjerovala u neke vrlo neobične stvari.
Bodrio me i svojim držanjem i svojim riječima: – Ah, draga moja – rekao je – kad biste samo znali kako su čudnovati događaji zbog kojih sam ovdje, vi biste se meni smijali. Naučio sam da ne smijem podcjenjivati ničija uvjerenja, koliko god bila čudnovata. Uvijek sam se trudio biti širokih svjetonazora i ne mogu ih suziti obične stvari u životu, već samo čudnovate stvari, iznimne stvari, stvari koje navedu čovjeka da posumnja u svoje duševno zdravlje.
– Hvala vam, tisuću vam puta hvala! Skinuli ste mi veliki teret sa srca. Ako mi dopustite, dat ću vam da pročitate jedan rukopis. Dugačak je, ali ja sam ga otipkala. U njemu ćete naći sve o mojim i Jonathanovim brigama. To je prijepis njegova dnevnika s puta po inozemstvu i u njemu piše sve što se dogodilo. Ne usuđujem se reći ništa o tome; sami ćete pročitati i prosuditi. A onda kad se nađemo, možda ćete biti toliko ljubazni da mi kažete što mislite.
– Obećajem – rekao je kad sam mu pružila rukopis. – Ujutro, čim budem mogao, doći ću posjetiti vas i vašeg muža, samo ako smijem.
– Jonathan će biti ovdje u jedanaest i pol, a vi morate doći ručati s nama, pa ćete ga onda susresti. Možete uhvatiti brzi vlak od 15.34, koji će vas dovesti u Paddington prije osam.
Začudio se što tako dobro poznajem željeznički red vožnje, ali on ne zna da sam popisala sve vlakove koji putuju u Exetera i u Exeter, tako da mogu pomoći Jonathanu bude li u žurbi.
Uzeo sa sobom rukopis i otišao, a ja sjedim ovdje i razmišljam, ni sama ne znajući o čemu.
Pismo (rukom ispisano) Van Helsinga, upućeno gđi Harker 25. rujna, 18 sati
Draga gospođo Mina, pročitao sam onaj čudesni dnevnik Vašeg maza. Možete spavati bez dvojbe. Koliko god bio čudan i užasan, on je istinit! Spreman sam to jamčiti životom. Dnevnik može donijeti bojazni drugima; ali za njega i za Vas nema straha. On je plemenit čovjek. Dopustite da Vam kažem, budući da h iskustva poznajem ljude, da čovjek koji je sišao niz onaj zid, u onu sobu, i to čak dvaput, ne može zadobiti trajne posljedice od šoka. Njegov mozak i njegovo srce bez greške su; u ovo prisežem još i prije nego što sam ga vidio, pa možete biti mirni. Morat ću ga ispitati mnogo toga o drugim stvarima. Sva sreća da Vam danas ponovno dolazim u posjet jer u kratko sam vrijeme saznao toliko toga da mi se zavrtjelo u glavi, i to jače nego ikad, pa moram razmišljati.
Vaš odani ABRAHAM VAN HELSING
Pismo gđe Harker, upućeno Van Helsingu 25. rujna, 18.30
Dragi moj doktore Van Helsing, tisuću Vam puta hvala na onome ljubaznom pismu, koje mi je skinulo veliki teret sa srca. No, usprkos tome, ako je to istina, kakve li strahote postoje na svijetu i kako li je užasno ako se taj čovjek, to čudovište, doista nalazi u Londonu! Bojim se i pomisliti. Upravo ovog trenutka, dok sam Vam pisala, dobila sam brzojav od Jonathana u kojemu kaže da večeras vlakom u 18.25 kreće iz Launcestona, te da će biti ovdje u 22.18, tako da večeras neću imati straha. Hoćete li stoga, molim Vas, umjesto da dođete kod nas na ručak, doći na zajutrak u osam sati, ako Vam to nije prerano? Ako ste u žurbi, možete krenuti vlakom od 10.30, kojim ćete stići u Paddington u 14.35. Nemojte mi odgovoriti jer ne dobijem li poruku od Vas, smatrat ću da dolazite na zajutrak.
Vaša doista vjerna i zahvalna prijateljica, MINA HARKER
Dnevnik Jonathana Harkera
26. rujna.
Mislio sam da više nikad neću ništa zapisati u ovaj dnevnik, no došlo je vrijeme i za to. Kad sam se večeras vratio kući, Mina je imala spremnu večeru. Kad smo objedovali, rekla mi je za posjet Van Helsinga, te kako mu je dala prijepise naša dva dnevnika i kako se brinula za mene. Pokazala mi je doktorovo pismo u kojemu stoji kako je sve što sam zapisao istina. To me preporodilo. Zapravo me ubijala sumnja u to jesu li svi oni događaji bili stvarni. Osjećam se nemoćno, izgubljeno, nepovjerljivo. Ali sada kad znam, više se ne bojim, čak ni Grofa. Dakle, ipak je na kraju uspio doći u London i vidio sam baš njega. Pomladio se, a kako? Van Helsing je pravi čovjek koji će ga raskrinkati i doći mu glave, ako je iole onakav kakvim ga Mina opisuje. Sjedili smo do kasno uvečer i porazgovarali o svemu. Mina se oblači, a ja ću za nekoliko minuta otići do hotela i dovesti ga ovamo...
Mislim da se iznenadio kad me vidio. Kad sam ušao u njegovu sobu i predstavio mu se, uhvatio me za rame, okrenuo mi lice prema svjetlu i, nakon što me pomno pregledao, rekao: – Ali gospođa Mina mi je rekla da ste bolesni, da ste pretrpjeli šok.
Bilo mi je upravo smiješno čuti kako ovaj ljubezan starac izraženih crta lica naziva moju ženu "gospođa Mina". Nasmiješio sam se te rekao: – Bio sam bolestan i pretrpio sam šok, ali vi ste me već izliječili.
– A kako?
– Vašim sinoćnjim pismom Mini. Bio sam obuzet sumnjama i zbog toga mi je sve izgledalo nestvarno, pa nisam znao u što da vjerujem, čak ni u ono što su mi javljala moja čula. Ne znajući u što da vjerujem, nisam znao ni što da radim. Tako sam se jednostavno morao držati svog posla, koji mi je dosad bio glavna životna preokupacija. Ta mi preokupacija nije više bila korisna, pa sam izgubio vjeru u samoga sebe. Doktore, vi ne znate kako je to kad sumnjate u sve, pa i u sebe. Ne, vi to ne znate; to ne bi bilo moguće uz ovakve vaše obrve.
To kao da mu se svidjelo, pa se nasmijao.
– A, tako! – rekao je. – Vi se bavite fizionomijama. Ovdje svakog sata ponešto naučim. S velikim zadovoljstvom dolazim k vama na zajutrak. I, gospodine, oprostit ćete što vas starac hvali, ali vrlo ste sretni što imate onakvu ženu.
Bio bih ga u stanju slušati kako hvali Minu cijeli dan, pa sam tek kimnuo i ostao u tišini.
– Ona je Bogom dana, kao da ju je sam Bog stvorio vlastitom rukom da pokaže nama muškarcima i drugim ženama kako postoji raj u koji možemo ući, te da se njegova svjetlost može naći i ovdje na zemlji. Tako je iskrena, dražesna plemenita, tako je lišena egoizma, a to je, da znate, veliki stvara ovim skeptičnim i sebičnim vremenima. A i vi, gospodine, pročitao sam sva pisma upućena jadnoj gđici Lucy, a neka od njih govore i o vama, pa vas odnedavno znam po pričanju drujih; no sinoć sam vas vidio onakvoga kakvi uistinu jeste. Dajte mi svoju ruku, može li? Budimo prijatelji do kraja života Rukovali smo se, a on je bio toliko iskreni ljubazan da su mi zastale riječi u grlu – A sad – rekao je – mogu li vas zamoliti da mi još malo pomognete. Preda mnom je velik zadatak, a da bih mogao započeti, moram znati neke stvari. Tu mi vi možete pomoći. Možete li mi reći što se zbilo prije vašeg odlaska u Transilvaniju? Kasnije bih mogao zatražiti veću pomoć od vas, i to drukčiju, no ovo će zasad biti dovoljno.
– Gledajte, gospodine – rekoh – ima li ono što morate učiniti veze s Grofom?
– Ima – rekao je dostojanstvenim glasom.
– Onda sam uz vas srcem i dušom. Budući da odlazite vlakom od 10.30, nećete ih imati vremena pročitati, no spremit ću vam čitavu hrpu spisa. Možete ih uzeti sa sobom i pročitati ih u vlaku.
Nakon doručka otpratio sam ga do kolodvora. Kad smo se opraštali, rekao je: – Možda ćete rado doći u grad ako vas pozovem, te povesti i gospodu Minu sa sobom.
– Oboje ćemo doći kad god zaželite – rekoh.
Kupio sam mu jutarnje novine te sinoćnje londonske novine i on ih je prelistavao dok smo razgovarali uz prozor vagona, čekajući da vlak krene. Odjednom mu je oko zapelo za nešto u jednim od tih novina, The Westminster Gazette (poznajem te novine po boji), te je sasvim problijedio. Pažljivo je pročitao nešto, te zastenjao sam za sebe: "Mein Gott! Mein Gott! Zar već, zar već!" Sumnjam daje u tom trenutku bio svjestan moje prisutnosti. Upravo se tada oglasila zviždaljka i vlak je krenuo. Ovo ga je pribralo i nagnuo se kroz prozor te mahnuo rukom, doviknuvši: – Pozdravite gospodu Minu; pisat ću čim uzmognem.
Dnevnik dr. Sewarda
26. rujna.
Doista ništa nema svršetak. Nema ni tjedan dana otkako sum napisao "svršetak", a eto opet počinjem iznova, odnosno nastavljam s bilješkama o istom slučaju. Sve do danas poslijepodne nisam imao povoda razmišljati o onome stoje učinjeno. Renfield je u svakom pogledu postao priseban koliko god može biti. Ponovno se uhodao sa svojim muhama, a upravo je prešao i na pauke, tako da s njim nije bilo nikakvih poteškoća. Primio sam pismo od Arthura, napisano u nedjelju, i iz njega razabirem da se izvanredno drži. S njim je Quincey Morris, a to je velika pomoć, jer on je pravi vrutak dobrog raspoloženja. I Quincey mi je napisao nekoliko redaka, pa od njega saznajem da se Arthuru pomalo počela vraćati ona stara poletnost; tako da zbog njih ne brinem. Sto se mene tiče, bacio sam se na svoj posao sa starom zanesenošću, tako da mogu iskreno reći da je rana koju je uboga Lucy ostavila na meni počela zacjeljivati. No sad se sve to ponovno otvorilo i sam Bog zna kako će to svršiti. Nekako mi se čini da i Van Helsing misli da to zna, ali on svaki put oda tek toliko da samo još potakne znatiželju. Jučer je otišao u Exeter i ostao ondje preko noći. Danas se vratio i gotovo mi uletio u sobu oko pet i pol sati, te mi gurnuo sinoćnji primjerak novina Westminster Gazette.
– Sto kažete na to? – zapitao me, načinivši korak unatrag i prekriživši ruke.
Stao sam pregledavati novine, jer doista nisam znao na što misli, no on mi ih je uzeo te mi pokazao jedan članak o tome kako netko mami i odvlači djecu u Hampsteadu. Nisam iz toga mnogo razabrao, sve dok nisam došao do mjesta na kojemu su bile opisane malene ubodne rane na njihovim grlima. Nešto mi je palo na um i podigao sam pogled.
– Dakle? – rekao je.
– Isto kao i kod jadne Lucy. – 1 što kažete na to?
– Da postoji neki zajednički uzrok. Što je god povrijedilo nju, povrijedilo je i njih.
Nisam sasvim shvatio njegov odgovor: – To je neizravno istina, ali izravno nije.
– Kako to mislite, profesore? – zapitao sam. Nekako ga nisam namjeravao shvatiti ozbiljno jer, napokon, četiri dana odmora i slobode od one zabrinutosti koja me palila i kidala, pomogla su mi da malo povratim duh, no kad sam ugledao njegovo lice, to me otrijeznilo. Nikad, čak ni usred najvećeg našeg očaja glede Lucy, nije izgledao ozbiljnije.
– Recite mi! – rekoh. – Ne mogu se odvažiti ni na kakvu pretpostavku. Ne znam što da mislim i nemam nikakvih podataka na osnovi kojih bih mogao stvoriti zaključak.
– Želite li mi reći, prijatelju John, da nemate baš nikakve predodžbe o tome od čega je umrla jadna Lucy; čak ni nakon svega što se dogodilo i što sam vam natuknuo?
– Umrla je od živčane malaksalosti zbog velikog gubitka krvi.
– A kako je došlo do gubitka krvi?
Odmahnuo sam glavom. Prišao mi je i sjeo pokraj mene.
– Vi ste pametan čovjek, prijatelju John – nastavio je. – Pravilno zaključujete i odvažna ste duha, ali previše ste skloni predrasudama. Ne dopuštate svojim očima da vide »i ušima da čuju, te ne marite za stvari koje se odvijaju izvan vašega svakodnevnog života. Ne mislite li da postoje stvari koje ne možete shvatiti, ali koje ipak postoje; da neki ljudi vide stvari koje drugi ne mogu vidjeti? Ali postoje i stare i nove stvari koje ljudsko oko ne može dokučiti, jer čovjek zna, ili misli da zna, neke stvari koje su inu ispričali drugi ljudi. Ah, upravo je to mana naše znanosti, što sve želi protumačiti. Ako nešto ne može protumačiti, onda kaže da i ne postoji ništa što bi se tumačilo, Ali ipak oko sebe svakodnevno vidimo kako se rađaju nova uvjerenja, barem se misli da su nova; no koja sa već vrlo stara, a izdaju se za mlada, poput finih gospoda u operi. Ne vjerujete u prijenos tijela? Ne? Ni u materijalizaciju? Ni? Ni u astralna tijela?Ne? Ni i čitanje misli? Ne? Ni u hipnozu?
– To da – rekoh. – Charcot je to sasvim uvjerljivo dokazao. Nasmiješio se te nastavio: – Onda u to vjerujete. Da? I vi, dakako, razumijete kako hipnoza funkcionira, te možete slijediti um velikoga Charcota, kojega nažalost više nema, u samu dušu pacijenta kojega je hipnotizirao. Ne možete? Onda, prijatelju John, jednostavno prihvaćate tu činjenicu i zadovoljavate se time da povjerujete u nešto bez objašnjenja? Ne? Onda mi recite, jer ja proučavam mozak, kako to da prihvaćate hipnozu, a odbijate čitanje misli? Kažem vam, prijatelju moj, da se dan-danas u električnoj znanost, rade stvari koje bi proglasili bogohulnima upravo ljudi koji su otkrili elektricitet, koji bi i sami još nedavno bili spaljeni kao čarobnjaci.
U životu uvijek postoje zagonetke. Zašto je Metuzalem živio devetsto godina, a "Stari Pair" sto šezdeset i devet, a ova pak jadna Lucy, s krvlju četvorice muškaraca u svojim žilama, nije mogla preživjeti čak ni jedan dan? Jer da je preživjela samo još jedan dan, mogli smo je spasiti. Poznajete li vi sve tajne života i smrti? Jeste li do kraja upoznati s komparativnom anatomijom i možete li reći zašto neki ljudi imaju zvjerske osobine, a drugi nemaju? Možete li mi reći, s obzirom na to da pauci žive kratko i umiru maleni, kako to da je jedan pauk živio stoljećima u kuli stare španjolske crkve, te rastao i rastao, sve dok nije mogao popiti ulje iz svih svjetiljki u crkvi? Možete li mi reći zašto u Pampama, pa i drugdje, postoje šišmiši koji dolaze noću i otvaraju žile stoci i konjima, te im popiju svu krv; kako na nekim otocima u zapadnim morima postoje šišmiši koji cijelog dana vise na drveću, te ih oni koji su ih vidjeli opisuju kao velike orahe ili čahure, a kad mornari zbog vrućine spavaju na palubi, ti šišmiši sunu na njih i onda ih... i onda ih ujutro pronađu mrtve, bijele kao što je bila gđica Lucy?
– Blagi Bože, profesore! – rekao sam trgnuvši se. – Mislite li mi reći da je Lucy ugrizao takav šišmiš te da takvo nešto postoji ovdje u Londonu, u devetnaestom stoljeću?
Mahnuo je rukom da ga ne prekidam, te nastavio: – Možete li mi reći zašto kornjača živi dulje nego generacije ljudi; zašto slon živi i živi sve dok ne nadživi čitave dinastije; zašto papagaj ne umire osim kad ga ugrizne mačka ili pas, ili od neke boljetice? Možete li mi reći zašto ljudi svih doba i iz svih krajeva svijeta vjeruju da postoje osobe koje vječito žive, samo ako im se dopusti; da postoje muškarci i žene koji nikad ne umiru? Mi svi znamo, jer znanost nam je to potvrdila, da su neke žabe bile zatvorene u kamenju tisućama godina, zatvorene u sasvim malenoj rupici u kojoj su boravile još otkako je svijet bio mlad. Možete li mi reći kako indijski fakir postiže da umre i bude zakopan, grob mu se zapečati i na njemu posije kukuruz, pa se kukuruz požanje i odreže i nanovo posije na tom mjestu, te ponovno požanje, odreže i posije, i još jednom se požanje i odreže, te zatim dođu ljudi i skinu neoštećeni pečat i ondje leži indijski fakir, ne mrtav, nego ustane i hoda među njima kao i prije?
Na tom sam ga mjestu prekinuo. Već mi se zavrtjelo u glavi; toliko mi je opteretio misli popisom ekscentričnosti u prirodi i mogućih nemogućnosti da mi se uspalila mašta. Imao sam nejasnu predodžbu da mi daje nekakvu lekciju, kao nekad davno dok je podučavao u Amsterdamu. No tada mi je običavao reći o čemu se radi, tako da mi predmet pouke cijelo vrijeme bude u mislima. Ali sad sam se našao bez njegove pomoći, no ipak sam ga želio pratiti, pa sam rekao: – Profesore, dopustite da vam opet budem najdraži student. Recite mi koja je teza tako da mogu primijeniti vaše izlaganje. Ovako mi misli skaču s jedne točke na drugu, kao što razmišlja čovjek pomračena, a ne bistra uma. Osjećam se poput početnika koji tumara kroz močvaru u magli, te skače s busena na busen u pukome slijepom naporu da nastavi put, a ne zna ni kuda ide.
– Ovo je dobra prispodoba – reče. – No, reći ću vam. Moja je teza sljedeća – želim da povjerujete.
– U što da povjerujem?
– Da povjerujete u stvari u koje ne možete. Da vam to ilustriram. Jednom sam čuo kako je neki Amerikanac ovako definirao vjeru: "To je sposobnost koja nam omogućava da povjerujemo u stvari za koje znamo da su neistinite." Na neki način slažem se s tim čovjekom. On je želio reći da moramo imati otvoreni um, a ne da neka mala istina spriječi nalet velike istine, kao što maleni kamen zaustavlja željeznički vagon. Prvo nam na raspolaganje dolazi mala istina. Bože moj! Mi je čuvamo i držimo vrijednom; no ipak je ne smijemo smatrati jedinom istinom u svemiru.
– Dakle, ne želite da neko moje prijašnje uvjerenje osujeti otvorenost mog duha glede neke čudnovate pojave. Jesam li dobro shvatio vašu lekciju?
– Ali, još ste uvijek noj najdraži učenik. Vrijedno vas je podučavati. Sad kad ste voljni to shvatiti, načinili ste prvi korak prema razumijevanju. Vi dakle, mislite da je one male ranice na dječjim grlima načinila ista stvar koja je načinila ranu kod gđice Lucy?
– Valjda.
Ustao je i rekao dostojanstvenim glasom: – Onda ste u krivu. O, da je barem tako, ali na žalost nije! Gore je, mnogo, mnogo gore.
– Za ime Božje, profesore Van Helsing, što time mislite reći? Očajničkim se pokretom bacio na stolicu i nalaktio se na stol, prekrivši lice rakama dok je progovorio: – Njih je načinila gđica Lucy!
17 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:21 pm
Margita
Administrator
15.
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Na neko me vrijeme obuzeo čisti bijes; bilo mi je kao da je udario Lucy u lice za njezina života. Snažno sam tresnuo po stolu i digao se.
– Doktore Van Helsing, jeste li ludi? – rekao sam. On je podigao glavu i pogledao me, a nježnost njegova lica nekako me odmah smirila.
– Da sam barem! – rekao je. – U usporedbi s ovakvom istinom lako bi bilo podnijeti ludilo. O, prijatelju moj, što mislite zašto sam otišao toliko daleko zaobilaznim putem, zašto sam tako dugo čekao prije nego što sam vam rekao ovu jednostavu istinu? Je li to bilo zato što vas mrzim i što sam vas mrzio čitavog života? Je li to bilo zato što sam vam htio nanijeti bol? Je li to bilo zato što sam vam se, s ovolikim zakašnjenjem, htio osvetiti zbog toga što ste mi onomad spasili život, i to od strahovite smrti? Ah, ne!
– Oprostite mi – rekoh.
– Prijatelju moj – nastavio je – bilo je to zato što sam vam to htio reći što obzirnije, jer znam da ste voljeli onu ljupku gospođicu. Ali čak ni ja zasad ne očekujem od vas da povjerujete. Teško da odmah prihvatiti neku apstraktnu istinu, prihvatiti njezinu mogućnost, čak i ako smo čitavog života vjerovali kako je to sasvim nemoguće. Još je teže prihvatiti tako tužnu konkretnu istinu, i to na primjeru takve osobe kao što je gđica Lucy. Večeras ću vam dokazati. Usuđujete li se poći sa mnom?
Ovo me ošamutilo. Čovjek ne voli dokazivati takvu istinu; jedina je iznimka Byron, glede ljubomore.
"Dokazao je točnim najveći svoj strah." – Ovaj put se radi o vrlo jednostavnoj logici – rekao je vidjevši da oklijevam. – Nije to logika luđaka koji skakuće s busena na busen u maglovitoj močvari. Pokaže li se to neistinitim, dokaz će nam donijeti olakšanje; u najgorem nam slučaju neće nanijeti zla. Kad bi barem bilo tako! Ah, ima i razloga za strah; no upravo bi taj strah trebao poslužiti kao pomoć, jer u njemu ima neke potrebe za vjerom. Dođite, reći ću vam što predlažem. Prvo, da sada odemo pogledati ono dijete u bolnici. U novinama piše da se nalazi u Sjevernoj bolnici; dr. Vincent koji tamo radi moj je prijatelj, a mislim daje i vaš prijatelj, jer bili ste u istoj klasi u Amsterdamu. Ne dopusti li nam kao prijatelji pogledati povjereni mu slučaj, dozvolit će nam kao znanstvenicima. Nećemo mu reći ništa osim da bismo htjeli naučiti nešto izloga. A onda...
– A onda?
Iz svog je džepa izvadio ključ i podignuo ga.
– A onda ćemo vi i ja provesti noć na groblju gdje leži Lucy Ovo je ključ od grobnice. Dao mi ga je čuvar groblja, da ga dam Arthuru, Srce mi je klonulo, jer osjetio san da nas čeka neki zastrašujući, teški zadatak. No ništa nisam mogao učiniti, pa sam skupio svu svoju hrabrost i rekao mu kalo je najbolje da požurimo, jer poslijepodne je prolazilo.. Zatekli smo dječaka budnoga. Naspavao se i pojeo nešto te se, sve u svemu, oporavljao. Dr. Vincent mu je skinuo zavoj s grla te nam pokazao ubode. Nje bilo nikakve greške glede sličnosti s ranicama na Lucynom grlu. Ove su bile manje i rubovi su im djelovali svježije; to je bila jedina razlika. Zapitali smo Vincerita čemu ih pripisuje i ori je odvratio da se zacijelo radi o ugrizu neke životinje, možda štakora; no daje osobno sklon pomisliti kako je riječ o jednome od šišmiša, koji su vrlo brojni na sjevernim visovima Londona.
– Među tolikim bezazlenim vrstama – rekao je – mogao bi postojati i pokoji divlji primjerak neke zloćudnije vrste s juga. Neki ga je mornar mogao donijeti kući i životinja je uspjela pobjeći; ili se neki mladi mogao osloboditi iz zoološkog vrta, ili pak je vampirski šišmiš tamo dobio okot. Takve se stvari događaju, znate.
Prije samo desetak dana pobjegao im je vuk i čini mi se da se bio zaputio u ovome smjeru. Tjedan dana nakon toga djeca su se na Heathu i po svim uličicama igrala samo Crvenkapice, sve dok nije nastala ta panika oko "zgodne tete", i otad im je to glavna predstava. Čak i ovaj ubogi crvić, kad se danas probudio, zapitao je sestru može li otići. Kad ga je zapitala zašto želi otići, rekao je da se želi igrati sa "zgodnom tetom." – Nadam se – reče Van Helsing – da ćete, kad budete poslali dijete kući, upozoriti njegove roditelje da ga dobro drže na oku. Te želje za lutanjem vrlo su opasne i ako dijete ostane vani još jednu noć, to bi najvjerojatnije bilo kobno. Ali u svakom slučaju vjerujem da ga nećete pustiti još nekoliko dana?
– Naravno da neću, barem još tjedan dana; i dulje ako mu rane ne budu zacijelile.
Naš je posjet bolnici trajao dulje nego što smo predvidjeli i sunce je zašlo još prije nego što smo izašli iz nje. Kad je Van Helsing vidio kako se smračilo, rekao je: – Nema potrebe za žurbom. Kasnije je nego što sam mislio. Dođite, potražimo neko mjesto gdje se možemo najesti, pa ćemo onda krenuti dalje.
Večerali smo u "Zamku Jacka Strawa" s omanjom svjetinom biciklista i drugih, iznimno bučnih ljudi. Napustili smo krčmu oko deset sati navečer. Tada je već bilo vrlo mračno, a raštrkane svjetiljke kao da su još više uvećavale tamu kad bismo se našli izvan dosega svake od njih. Profesor je očigledno prepoznao cestu kojom smo trebali poći, jer krenuo je bez oklijevanja. No, što se mene tiče, nisam imao pojma gdje se nalazimo. Kako smo išli dalje, susretali smo sve manje i manje ljudi, sve dok se na kraju nismo pomalo iznenadili naišavši na policijsku konjičku patrolu koja je po običaju obilazila prigradske ceste. Na posljetku smo došli do zida groblja te se popeli preko njega. Uz male poteškoće, jer bilo je vrlo mračno i cijelo nam se to mjesto doimalo nepoznato, pronašli smo grobnicu obitelji Westenra. Profesor je uzeo ključ, otvorio škriputava vrata, stao korak natrag te mi uljudno, no sasvim nesvjesno, prepustio da prvi uđem. U toj je ponudi bilo neke fine ironije, u toj uljudnosti što mi je dao prednost u takvoj jezovitoj situaciji. Moj je suradnik brzo ušao za mnom te oprezno zatvorio vrata, nakon što je pažljivo provjerio je li brava na rezu, a ne opružna, jer bismo se u tom slučaju našli u grdnoj nevolji. Zatim je počeo prekapati po svojoj torbi te, izvadivši kutiju šibica i komad svijeće, zapalio svjetlo. Grobnica je pri dnevnoj svjetlosti i okićena svježim cvijećem izgledala sasvim mračno i sablasno; no sada, nekoliko dana kasnije, kad je cvijeće uvenulo i klonulo, a bijele latice zahrđale i zelene stapke posmeđile, kad su pauci i žohari ponovno uspostavili svoju uobičajenu vladavinu; kad se svijeća slabašno odražavala u kamenu izbjeljenome od vremena, na žbuci prekrivenoj prašinom, te zahrđalom, vlažnom željezu, potamnjeloj mjedi i zamućenu srebru, učinak je bio tužniji i bjedniji nego što se moglo zamisliti. To je neodoljivo navodilo na zaključak da život nije jedina stvar koja prolazi.
Van Helsing se sustavno bacio na svoj posao. Uhvatio je svijeću tako daje mogao čitati natpise na lijesovima, pri čemu je vosak kapao u bijelim mrljama koje su se skratile dotaknuvši metal, te pronašao Lucyn lijes. Uslijedilo je još jedno pretraživanje po torbi i izvadio je odvijač.
– Što namjeravate? – zapitao sam.
– Otvoriti lijes. Uvjerit ćete se.
Odmah je počeo skidati vijke, te naposljetku skinuo poklopac, ispod kojega se ukazala olovna navlaka. Taj je prizor bio previše za mene. Činilo mi se kao da je to uvreda za mrtvu Lucy, kao što bi bilo kad bismo s nje žive u snu strgnuli odjeću. Doslovce sam ga uhvatio za ruku da ga spriječim. Rekaoje samo "Vidjet ćete." i ponovno pročeprkao po svojoj torbi, te izvadio malenu pilu za rezbarenje. Brzim je udarcem odvijača prema dolje, od čega sam žmirnuo, napravio malenu rupu u olovu, no kroz nju još uvijek nije mogao proći vršak pile. Očekivao sam da će nas zapuhnuti plin leša starog tjedan dana. Mi liječnici, koji smo morali proučiti opasnosti koje nam prijete, naučili smo se na takve stvari i ustuknuo sam prema vratima. No profesor nije zastao ni za trenutak.; prepilio je oko metar navlake s jedne strane lijesa, zatim poprijeko,te niz drugu strani. Uhvativši rub slobodnog kraja, svinuo ga je prema podnožju lijesa,prinio svijeću otvoru te me pozvao da pogledam.
Približio sam se i pogledao. Lijes je bio prazar.
To je za mene svakako predstavljalo iznenađenje i u znatnoj me mjeri šokiralo, no Van Helsing nije ni trepnuo. Sad je bio sigurniji u sebe nego ikad, potaknut time da nastavi svoj posao.
– Jeste li sada uvjereni, prijatelju John? – zapitao je. Osjetio sam lako se u meni probudila sva moja tvrdoglava svadljivost.
– Uvjeren sam da Lucyno tijelo nije u tom lijesu – odgovorio sam. – No to dokazuje samo jednu stvar.
– A koju to, prijatelju John?
– Da ga ovdje nema.
– To je dobar primjer logičkog rasuđivanja – reče – samo po sebi. Ali kako tumačite, kako možete protumačiti da ga nema ovdje?
– Možda kradljivci leševa? – pretpostavio sam. – Mogli su ga ukrasti pogrebnikovi ljudi.
Osjetio sam da govorim budalaštine, pa ipak je to bilo jedino objašnjenje koje sam mogao pružiti.
– Ah, dobro – uzdahne profesor. – Moramo skupiti više dokaza. Dođite sa mnom.
Vratio je poklopac lijesa na njegovo mjesto, prikupio sve svoje stvari i vratio ih u torbu, puhnuo u svijeću te stavio i nju u torbu. Otvorili smo vrata i izašli. Kad smo bili vani, zatvorio je vrata i zaključao ih. Pružio mi je ključ.
– Hoćete li ga vi čuvati? – zapitao je. – Bolje da budete sigurni. Nasmijao sam se, ne baš osobito veselo moram priznati, te mu mahnuo neka ga zadrži.
– Ključ ništa ne znači – rekoh. – Mogu postojati duplikati; a osim toga, nije teško obiti ovakvu bravu.
Ništa nije odvratio, već je spremio ključ u džep. Zatim mi je rekao neka pripazim na jednome kraju groblja, dok će on pripaziti na drugom. Zauzeo sam mjesto iza jednog stable tise, te vidio kako se njegova mračna prilika kreće sve dok ga nadgrobni kamenovi i drveće nisu sakrili od mog pogleda.
Bilo je to samotno bdjenje. Neposredno nakon što sam zauzeo svoj položaj, čuo sam kako sat u daljini odbija ponoć, a kasnije jedan i dva satu. Bio sam promrzao i nervozan, ljut na profesora što me doveo na ovakav zadatak te na sebe što sam došao. Bilo mi je previše hladno i previše sam bio pospan da bih mogao dobro zapažati, a opet ne toliko pospan da bih izdao ukazano mi povjerenje; tako sam se, sve u svemu, jadno proveo.
Odjednom, kad sam se okrenuo, učinilo mi se da vidim kako se nešto slično bijeloj crti miče između dvije tise, sa strane groblja udaljenije od grobnice. Istodobno, mračna se prilika pokrenula s profesorova mjesta te žurno krenula prema tome. Zatim sam i ja krenuo; no morao sam zaobilaziti nadgrobne kamenove i ograđene grobnice, pa sam se spoticao preko grobova. Nebo je bilo oblačno, a negdje u daljini oglasio se rani pijetao. Nedaleko od mene, iza niza raštrkanih čempresa koji su označavali put do crkve, bijela, nejasna prilika micala se u smjeru grobnice. Sama je grobnica bila skrivena drvećem i nisam mogao vidjeti gdje je ta prilika nestala. Začuo sam kako je nešto zašuštalo na mjestu gdje sam prvobitno ugledao bijelu priliku. Otišao tamo i zatekao profesora koji je u rukama držao maleno dijete. Kad me ugledao, pružio mi ga je i rekao: – Jeste li sada uvjereni?
– Nisam – rekoh upravo ratobornim glasom.
– Zar ne vidite ovo dijete?
– Da, to je dijete, ali tko ga je doveo ovamo? I je li ranjeno? – zapitao sam.
– Vidjet ćemo – reče profesor i mi smo složno napustili groblje dok je on nosio usnulo dijete.
Kad smo prešli određenu udaljenost, zamaknuli smo u maleni šumarak i zapalili šibicu, te pregledali grlo djeteta. Bilo je bez ikakve ogrebotine ili rane.
– Jesam li bio u pravu? – zapitao sam pobjedonosno.
– Došli smo baš na vrijeme – zahvalno reče profesor.
Sad smo morali odlučiti što da uradimo s djetetom te samo se posavjetovali glede toga. Kad bismo ga odnijeli na policiju, morali bismo objasniti gdje smo se noću kretali; u najmanju ruku, morali smo barem izjaviti na koji smo način pronašli to dijete. Tako smo na kraju odlučili odnijeti ga na Heath i kad budemo začuli kako se približava pozornik, ostavit ćemo ga na mjestu gdje će ga svakako ugledati. Zatim ćemo otići kući, što brže možemo. Sve je dobro ispalo. Na rubu Hampstead Heatha začuli smo pozornikov teški korak, spustili dijete na stazu, te pričekali dok nismo ugledali kako je lijevo-desno posvijetlio svojim fenjerom. Začuli smo njegov usklik iznenađenja, a zatim je otišao u tišini. Imali smo sreće te smo kod "Španjolaca" unajmili kočiju i odvezli se u grad.
Ne mogu spavati, pa dopunjujem dnevnik. Ali moram pokušati odspavati nekoliko sati, jer Van Helsing će navratiti do mene u podne.
Ustraje u tome da pođem s njim na još jednu ekspediciju.
27 rujna
Već su bila dva sata prije nego što nam se ukazala prikladna prilika za naš pokušaj. Sprovod održan u podne bio je završen i zadnji zaostali ožalošćeni lijeno su odlazili, kad smo, pažljivo pogledavši iza zaklona od johinih stabala, vidjeli kako grobar zaključava za sobom vrata groblja. Tada smo znali da neometano možemo ostati do jutra, poželimo li to. No, profesor mi je rekao da ćemo ostati najviše sat vremena. Opet me obuzeo onaj jezovit osjećaj da je sve ovo stvarno i svaki trud da to smatram maštom činio se nedoličnim, a jasno sam shvatio kakvim smo opasnostima izloženi od strane zakona, koji smo kršili svojim neposvećenim poslom. Osim toga, sve mi se to činilo beskorisnim. Koliko god mi se činilo skandaloznim otvoriti olovom zatvoreni lijes, samo da vidimo kako je žena koja je već tjedan dana mrtva doista mrtva, sad mi se učinilo vrhuncem ludosti ponovno otvarati grob kad smo dobro znali, vidjevši to vlastitim očima, daje lijes prazan. No, slegnuo sam ramenima i mirovao u tišini, jer Van Helsing je imao načina da provede svoje zamisli u djelo, bez obzira na to tko se protivi. Uzeo je ključ, otvorio grobnicu, te mi još jednom uljudno ponudio da prvi uđem. Mjesto nije bilo onako sablasno kao sinoć, ali kako li je samo bilo ružno kad je navrla sunčeva svjetlost. Van Helsing je prišao Lucynom lijesu, a ja sam pošao za njime. Sagnuo se i još jednom odmaknuo olovnu navlaku; a zatim me prožeo šok zaprepaštenja i očaja.
Ondje je ležala Lucy, naizgled ista onakva kakva je bila kad smo je vidjeli noću uoči sprovoda. Bila je, ako je to uopće moguće, još blistavije lijepa nego ikad; nisam mogao povjerovati daje mrtva. Usnice su joj bile crvene, dapače, još crvenije nego prije; a obrazi joj bijahu profinjeno zarumenjeni.
– Je li ovo neki trik? – zapitao sam.
– Jeste li se sad uvjerili? – odvrati mi profesor i dok je to govorio, ispružio je ruku i povukao u stranu mrtve usnice, tako da sam zadrhtao, te razotkrio bijele zube. – Gledajte – nastavio je – gledajte, još su oštriji nego prije. Ovime i ovime... – tu je dodirnuo jedan od očnjaka i zub ispod njega – ...mogu se ugristi mala djeca. Vjerujete li sad, prijatelju John?
I opet se u meni probudila želja za prepirkom. Nisam mogao prihvatiti takvu nevjerojatnu zamisao koju je on spomenuo; i zato, uz želju da se prepirem s njime, koje sam se postidio čak i onda, rekao suru: – Netko ju je mogao noćas staviti ovamo.
– Je li? To je istina, ali tko?
– Ne znam. Netko je to učinio.
– A ipak, mrtva je već tjedan dana. Većina ljudi za to vrijeme ne bi više ovako izgledala.
Na to nisam imao odgovora, pa sam šutio. Van Helsing kao da nije primijetio moju šutnju; u svakom slučaju, nije djelovao ni ozlovoljeno ni pobjedonosno. Pozorno je promatrao lice mrtve žene, podignuo joj očne kapke i pogledao oči, te još jednom rastvorio usnice i pregledao zube. Zatim se okrenuo prema meni.
– Gledajte – rekao je – ovo se razlikuje od svega što je dosad zapisano; ovdje je dvojni život koji se razlikuje od običnoga. Ugrizao ju je vampir kad je bila u transu, kad je hodala u snu... O, trgnuli ste se; vi to ne znate, prijatelju John, ali sve ćete kasnije saznati. I tako, dok je bila u transu, bilo mu je najlakše doći po još krvi. Umrla je u transu, a u transu je i kad postaje živi mrtvac. Po tome se razlikuje od svih ostalih. Obično kad živi mrtvac spava kod kuće... – rekavši to, pokazao je širokim pokretom ruke stoje za vampira "kuća" – ...na licu im se vidi što su, ali ova djevojka, koja je bila tako draga prije nego je postala živi mrtvac, ona se vraća u ništavilo običnih mrtvaca. Tu nema zloće, gledajte, pa mi je zato teže što je moram ubiti u snu.
Od ovoga mi se sledila krv i sinulo mi je da već prihvaćam Van Helsingove teorije. No ako je doista bila mrtva, zašto me onda užasavala zamisao da je ubijemo? Pogledao me i očigledno je vidio promjenu u mom licu jer je gotovo radosno rekao: – Ah, sad mi vjerujete?
– Nemojte me previše pritisnuti najednom – odgovorio sam. – Spreman sam prihvatiti. Kako ćete obaviti taj krvavi posao?
– Odrezat ću joj glavu, napuniti usta češnjakom i probosti joj tijelo kolcem.
Zadrhtao sam zamislivši kako se tijelo žene koju sam nekoć volio mrcvari na takav način. Pa ipak, taj osjećaj nije bio tako snažan kao što sam očekivao. Zapravo, počeo sam drhtati u prisutnosti tog bića, živog mrtvaca, kako gaje nazivao Van Helsing, i počeo sam se gnušati. Zar je moguće da je ljubav isključivo subjektivna, ili pak isključivo objektivna?
Prilično sam dugo čekao da Van Helsing započne. On je stajao obuzet mislima. Naposljetku je uz prasak zatvorio kopču svoje torbe i rekao: – Malo sam razmišljao te odlučio što će biti najbolje. Kad bih postupio isključivo onako kako bih htio, odmah bih sada, u ovome trenutku, učinio ono što se mora. No, uslijedit će i druge stvari, i to stvari tisuću puta složenije zato što ih ne poznajemo. Ovo je jednostavno. Ona još nije uzela nijedan život, premda je i to blizu; i kad bismo sada djelovali, zauvijek bismo je načinili bezopasnom. Ali onda bismo mogli zatrebati Arthura, a kako da ma to ispričamo? Ako vi, koji ste vidjeli rane na Lucynom grlu i slične rane na djetetu u bolnici; ako vi, koji ste sinoć vidjeli prazan lijes, a danas je u njemu ležala žena koja se tjedan dana nakon svoje smrti promijenila samo u tom smislu što je još rumeniji i još ljepša, dakle, ako vi znate sve to i znate za bijelu priliku koja je sinoć donijela dijete na groblje, i još uvijek ne vjerujete svojim čulima, kako bih onda mogao očekivati da mi povjeruje Arthur, koji nema ništi od toga? Eto je nepovjerljiv prema meni kad sam ga maknuo od njezina poljupca dok je bila na samrti. Znam da nije oprostio jer misli da sam nekom svojom zabludom spriječio da se oprosti od nje na doličan način; a može pomisliti da je zbog neke još veće zablude ta žena živa zakopana, te da smo je zbog ponajveće zablude ubili. Onda će tvrditi da smo mi bili u krivu, da smo je ubili našim zamislima, i tako će zauvijek biti vrlo nesretan. No nikad neće biti siguran, i to je najgore od svega. A ponekad će razmišljati kako je njegova voljena živa zakopana, i to će obojiti njegove snove užasima koje je zacijelo pretrpjela. S druge strane, mislit će kako smo možda bili u pravu, te da je njegova voljena ipak bila živi mrtvac. Ne! Jednom sam mu rekao, a u međuvremenu sam mnogo toga naučio. Sad, budući da znam da je sve to istina, stotinu tisuća puta bolje znam da on mora proći kroz veliki mrak kako bi došao do svjetlosti. Taj jadni čovjek mora proživjeti jedan sat u kojemu će mu se činiti da se za njega smračilo i lice raja; onda možemo svi zajedno djelovati u dobroj namjeri i donijeti mu spokoj. Odlučio sam se. Pođimo. Vi se preko noći vratite kući u svoju umobolnicu i potrudite se da sve bude u redu. Što se mene tiče, provest ću noć ovdje na groblju, na svoj način. Sutra navečer u deset sati dođite na sastanak sa mnom u hotel Berkeley. Javit ću Arthuru da i on dođe, a isto tako i onome krasnom mladiću iz Amerike koji je dao svoju krv. Kasnije ćemo svi imati posla. Ja ću poći s vama do Piccadillyja i tamo večerati, jer moram se vratiti ovamo prije nego što zađe sunce.
Potom smo zaključali grobnicu i otišli i izašli preko zida groblja, što nije bilo osobito teško, te se odvezli natrag u Piccadilly.
Poruka koju je Van Helsing ostavio u svome kovčegu, u hotelu Berkeley, upućena dr. Johnu Sewardu (neisporučena) 27. Rujna
Prijatelju John, pišem ovo u slučaju da se nešto dogodi. Večeras sam odlazim bdjeti na ono groblje. Drago mi je što živi mrtvac, gđica Lucy, noćas neće izlaziti. U tom ću smislu uzeti neke stvari što ih ona ne voli češnjak i raspelo – te njima zapečatiti vrata grobnice. Ona je mlada kao živi mrtvac, pa će to djelovati na nju.
Nadalje, to služi samo zato da je spriječi izaći. Možda je ne bi spriječilo da uđe, jer onda je živi mrtvac očajan i mora pronaći najmanju liniju otpora, što god to bilo. Ja ću biti u blizini cijelu noć, od sumraka do zore, a ako se bude moglo bilo što saznati, saznat ću to. Ne bojim za gđicu Lucy, niti pak nje; ali onaj drugi koji zna daje ona živi mrtvac sada ima moć da pronađe njezinu grobnicu i potraži u njoj utočište. On je lukav, što znam preko g. Jonathana i po tome kako nas je čitavo vrijeme zavaravao dok se kockao s nama za život gđice Lucy. Mi smo izgubili; po mnogočemu živi mrtvac je snažan. Uvijek u ruci ima snagu dvadesetorice ljudi; čak i nas četvorica koji smo dali svoju snagu gđici Lucy, uvećali smo time i njegovu.
Osim toga, on može pozvati svog vuka i tko zna što sve ne. Stoga, ako se dogodi da on noćas dođe ovamo, zateći će me; no nitko drugi neće... sve dok ne bude prekasno. Ali moguće je da se neće okušati na ovome mjestu. Nema za to razloga; u njegovu lovištu ima više plijena nego na groblju gdje spava žena-živi mrtvac, a jedan starac bdije.
Dakle, pišem Vam ovo za slučaj... Uzmite spise koju su ovdje priloženi, dnevnike Harkerovih i sve ostalo, te ih pročitajte, a zatim pronađite tog silnog živog mrtvaca i odrežite mu glavu i spalite mu srce, ili zabijte kolac u njega, tako da se svijet može od njega oporaviti.
Ako se to dogodi, zbogom.
VAN HELSING
Dnevnik dr. Sewarda
28. rujna.
Čudesno je kako cijela noć čvrstog sna može oporaviti čovjeka. Jučer sam umalo bio spreman prihvatiti čudovišne Van Helsingove zamisli; ali sada mi se čine sablasnima i potpuno suprotne zdravim razumom. Uopće ne sumnjam da on u sve to vjeruje. Pitam se nije li malo skrenuo umom. Zacijelo mora postojati barem neko razložno objašnjenje za sve one zagonetne pojave. Je li moguće da je profesor sve to sam učinio? Toliko je natprirodno inteligentan da, kad bi došao na kakvu ludost, izveo bi je na besprijekoran način. Upravo mi se gadi razmišljati o tome i teorija da je Van Helsing poludio gotovo je isto toliko nevjerojatna kao i ona druga; no ipak ću dobro pripaziti na njega. Mogao bih dobiti neki uvid u ovaj misterij.
29. rujna, ujutro...
Sinoć, nešto prije deset sati, Arthur i Quincey došli su u Van Helsingovu sobu; ispričao nam je što želi da uradimo, no osobito se obraćao Arthuru, kao da sve naše volje imaju središte u njegovoj. Započeo je rekavši kako se nada da ćemo svi poći s njime jer, kako je rekao, "ondje treba obaviti jednu ozbiljnu dužnost. Zacijelo vas je moje pismo iznenadilo?" Ovo je pitanje bilo izravno upućeno lordu Godalmirgu.
– Jest. Pomalo me uzrujalo. U posljednje vrijeme u mojoj kući bilo toliko briga da mi ih je i bez ovoga sasvim dovoljno. Osim toga, pitao sam se što time želite reći. Quincey i ja popričali smo o tome; no što smo više pričali, bili smo sve zbunjeniji, te na kraju mogu reći tek da mi više ništa nije jasno.
– Ni meni – lakonski reče Quireey Morris.
– Ah, onda ste obojica bliže početku nego ovdje prisutni prijatelj John – reče profesor – koji mora načiniti velik put unatrag prije nego što uopće dođe do početka.
Bilo je očigledno daje primijetio moj povratak staroj sumnjičavosti, iako nisam rekao ni riječi. Zatim, okrenuvši se drugoj dvojici, rekao je s velikom ozbiljnošću: – Tražim vašu dozvolu da noćas uradim ono što smatram ispravnim. Znam da tražim mnogo, a kad saznate o čemu je riječ, tek onda ćete znati koliko mnogo. Mogu li vas stoga zamoliti da mi to obećate naslijepo, koliko god se neko vrijeme ljutili na mene. Ne smijem prikriti mogućnost da bi moglo doći do toga. Barem ni za što nećete okrivljavati sebe.
– U svakom slučaju ste iskreni – upadne Quincey. – Ja ću odgovoriti profesoru. Ne vidim baš na što cilja, ali kunem se daje pošten; a meni je to dovoljno.
– Zahvaljujem vam, gospodine – ponosno reče Van Helsing. – Učinio sam sebi tu čast da vas ubrojim među prijatelje od povjerenja i ovakva mi je podrška draga.
Zatim je progovorio Arthur.
– Doktore Van Helsing, ja baš ne volim kupovati mačku u vreći, kako ljudi kažu, i ako je riječ o nečemu što bi dovelo u pitanje moju čast džentlmena, ili pak moju kršćansku vjeru, ne mogu vam dati takvo obećanje. Ako me uvjerite da ono što namjeravate uraditi neće narušiti ni jedno ni drugo, odmah vam dajem svoj pristanak; iako ni za živu glavu ne mogu shvatiti na što ciljate.
– Prihvaćam vaše uvjete – reče Van Helsing – i sve što tražim od vas jest sljedeće: u slučaju da budete prisiljeni osuditi bilo koji moj postupak, prvo ga dobro prosudite i uvjerite se da ne narušava vaše uvjete.
– Dogovoreno! – reče Arthur. – Tako je pošteno. A sad, kad su preliminarni razgovori okončani, mogu li zapitati što ćemo to uraditi?
– Želim da pođete sa mnom, i to u tajnosti, na groblje u Kingsteadu.
Arthurovo lice se snuždilo dok je rekao osupnuto: – Tamo gdje je sahranjena jadna Lucy? – Profesor kimne i Arthur nastavi: – A kad dođemo tamo?
– Ući ćemo u grobnicu! Arthur ustade.
– Profesore, mislite li vi ozbiljno ili je to neka strašna šala? Oprostite mi, jer vidim da mislite ozbiljno.
Ponovno je sjeo, no vidio sam daje sjeo čvrsto i ponosno, kao čovjek kojemu je narušeno dostojanstvo. Nastala je tišina, sve dok ponovno nije zapitao: – A kad budemo u grobnici?
– Otvorit ćemo lijes.
– Ovo je previše! – rekao je ljutito, ponovno ustavši. – Spreman sam biti strpljiv kod svih razumnih stvari, ali ovo... oskvrnuće groba... osobe koja...
Zagrcnuo se uslijed ogorčenosti. Profesor ga sućutno pogleda.
– Kad bih vam mogao prištedjeti i najmanju bol, jadni moj prijatelju – reče – Bog mi je svjedok da i bih. Ali noćas naša stopala moraju gaziti po trnovitim stazama ili će kasnije, i to zauvijek, stopala koja volite morati hodati plamenim stazama!
Arthur uzdigne pogled, napeta, blijeda lica.
– Pripazite, gospodine, pripazite!
– Ne bi li bilo pametno saslušati što imam za reći? – zapita Van Helsing. – Onda ćete barem znati do kuda seže moj plan. Da nastavim?
– Pošteno – upadne Morris.
Nakon kratke stanke, Van Helsing je nastavio, očigledno s naporom: – Gđica Lucy je mrtva; nije li tako? Jest! Onda je ničime ne možemo povrijediti. Ali ako nije mrtva...
Arthur skoči na noge.
– Blagi Bože! – uskliknuo je.- Kako to mislite? Je li došlo do kakve greške; je li živa sahranjena? Zaječao je u takvoj boli koju nije mogla ublažiti čak ni nada.
– Nisam rekao daje živa, dijete moje; nisam to ni mislio. Reći ću tek da bi ona mogla biti živi mrtvac.
– Živi mrtvac! A nije živa! Kako to mislite? Zar je sve ovo neka mora, ili što je?
– Postoje zagonetke koje čovjek može samo naslućivati, pa ih tijekom vjekova samo djelomice može odgonetnuti. Vjerujte mi, sad smo na pragu jedne od njih. Ali još nisam gotov. Mogu li odrezati glavu mrtve gospođice Lucy?
– Kraljevstva mi nebeskog, ne možete! – usklikne Arthur, obuzet silnim gnjevom. – Ni za čitav svijet ne bih pristao na mrcvarenje njezina mrtvog tijela. Doktore Van Helsing, previše me iskušavate. Šio sam vam skrivio da me ovako mučite? Što je skrivila ta jadna djevojka da joj na ovakav način želite obeščastiti grob!
Jeste li ludi što govorite ovakve stvari, ili sam ja lud što vas slušam? I ne usuđujte se više ni pomišljati na oskvrnuće; neću vam dati pristanak ni za što. Moja je dužnost da joj zaštitim grob od vandalizma i, tako mi Boga, izvršit ću tu dužnost!
Van Helsing je ustao s mještana kojemu je cijelo vrijeme dotad sjedio te rekao ozbiljnim i strogim glasom: – Moj lorde Godalrning, i ja imam dužnost koju moram obaviti, dužnost prema drugima, dužnost prema vama, dužnost prema mrtvoj i, tako ni Boga, ja ću izvršiti tu dužnost! Sada tražim od vas samo da pođete sa mnom, da gledate i slušate i ako kasnije, kad sam još jednom uputio taj zahtjev, ne budete još spremniji za njegovo izvršenje nego ja, onda... onda ću izvršiti svoju dužnost, kakva god bila. A. zatim, da bih postupio u skladu sa željama vašeg gospodstva, bit ću vam na raspolaganju da poravnamo račune, kada i gdje hoćete. – Glas mu je malo zadrhtao, nastavio je glasom punim sućuti: – Ali, preklinjem vas, nemojte pretjerivati u svome gnjevu prema meni. Za duga života prepunog zadataka, koji često nisu bilo osobito ugodni i od kojih mi je nekad htjelo prepući srce, nikad nisam imao teži zadatak od ovoga. Vjerujte mi, ako dođe vrijeme kad ćete se predomisliti glede mene, jedan pogled iz vašeg oka izbrisat će ovaj tako tužan sat, jer uradio bih sve što mogu samo da vas izbavim iz tuge. Promislite samo. Jer, zašto bih sebi zadavao toliko posla i toliko tuge? Došao sam ovamo iz svoje zemlje kako bih uradio što mogu u dobroj namjeri. Najprije zato da ugodim svom prijatelju Johnu, a zatim da pomognem jednoj dragoj, mladoj dami, koju sam također zavolio. Za nju sam – stid me to reći, ali govorim to u dobroj namjeri – dao ono što ste i vi dali, krv iz svojih žila. Ja sam je dao, ja, koji nisam bio njen dragi kao vi, već samo njezin liječnik i prijatelj. Dao sam joj svoje noći i dane, i prije smrti i nakon smrti; i ako joj moja smrt može pomoći čak i sad, kad je ona živi mrtvac, dobit će je.
To je rekao s ozbiljnim, dražesnim ponosom i za Arthura je to izazvalo jak dojam. Uhvatio je starca za ruku i rekao slomljenim glasom: – Ah, teško mi je i pomisliti na to, i ja to ne razumijem; ali barem ću poći s vama i pričekati.
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Na neko me vrijeme obuzeo čisti bijes; bilo mi je kao da je udario Lucy u lice za njezina života. Snažno sam tresnuo po stolu i digao se.
– Doktore Van Helsing, jeste li ludi? – rekao sam. On je podigao glavu i pogledao me, a nježnost njegova lica nekako me odmah smirila.
– Da sam barem! – rekao je. – U usporedbi s ovakvom istinom lako bi bilo podnijeti ludilo. O, prijatelju moj, što mislite zašto sam otišao toliko daleko zaobilaznim putem, zašto sam tako dugo čekao prije nego što sam vam rekao ovu jednostavu istinu? Je li to bilo zato što vas mrzim i što sam vas mrzio čitavog života? Je li to bilo zato što sam vam htio nanijeti bol? Je li to bilo zato što sam vam se, s ovolikim zakašnjenjem, htio osvetiti zbog toga što ste mi onomad spasili život, i to od strahovite smrti? Ah, ne!
– Oprostite mi – rekoh.
– Prijatelju moj – nastavio je – bilo je to zato što sam vam to htio reći što obzirnije, jer znam da ste voljeli onu ljupku gospođicu. Ali čak ni ja zasad ne očekujem od vas da povjerujete. Teško da odmah prihvatiti neku apstraktnu istinu, prihvatiti njezinu mogućnost, čak i ako smo čitavog života vjerovali kako je to sasvim nemoguće. Još je teže prihvatiti tako tužnu konkretnu istinu, i to na primjeru takve osobe kao što je gđica Lucy. Večeras ću vam dokazati. Usuđujete li se poći sa mnom?
Ovo me ošamutilo. Čovjek ne voli dokazivati takvu istinu; jedina je iznimka Byron, glede ljubomore.
"Dokazao je točnim najveći svoj strah." – Ovaj put se radi o vrlo jednostavnoj logici – rekao je vidjevši da oklijevam. – Nije to logika luđaka koji skakuće s busena na busen u maglovitoj močvari. Pokaže li se to neistinitim, dokaz će nam donijeti olakšanje; u najgorem nam slučaju neće nanijeti zla. Kad bi barem bilo tako! Ah, ima i razloga za strah; no upravo bi taj strah trebao poslužiti kao pomoć, jer u njemu ima neke potrebe za vjerom. Dođite, reći ću vam što predlažem. Prvo, da sada odemo pogledati ono dijete u bolnici. U novinama piše da se nalazi u Sjevernoj bolnici; dr. Vincent koji tamo radi moj je prijatelj, a mislim daje i vaš prijatelj, jer bili ste u istoj klasi u Amsterdamu. Ne dopusti li nam kao prijatelji pogledati povjereni mu slučaj, dozvolit će nam kao znanstvenicima. Nećemo mu reći ništa osim da bismo htjeli naučiti nešto izloga. A onda...
– A onda?
Iz svog je džepa izvadio ključ i podignuo ga.
– A onda ćemo vi i ja provesti noć na groblju gdje leži Lucy Ovo je ključ od grobnice. Dao mi ga je čuvar groblja, da ga dam Arthuru, Srce mi je klonulo, jer osjetio san da nas čeka neki zastrašujući, teški zadatak. No ništa nisam mogao učiniti, pa sam skupio svu svoju hrabrost i rekao mu kalo je najbolje da požurimo, jer poslijepodne je prolazilo.. Zatekli smo dječaka budnoga. Naspavao se i pojeo nešto te se, sve u svemu, oporavljao. Dr. Vincent mu je skinuo zavoj s grla te nam pokazao ubode. Nje bilo nikakve greške glede sličnosti s ranicama na Lucynom grlu. Ove su bile manje i rubovi su im djelovali svježije; to je bila jedina razlika. Zapitali smo Vincerita čemu ih pripisuje i ori je odvratio da se zacijelo radi o ugrizu neke životinje, možda štakora; no daje osobno sklon pomisliti kako je riječ o jednome od šišmiša, koji su vrlo brojni na sjevernim visovima Londona.
– Među tolikim bezazlenim vrstama – rekao je – mogao bi postojati i pokoji divlji primjerak neke zloćudnije vrste s juga. Neki ga je mornar mogao donijeti kući i životinja je uspjela pobjeći; ili se neki mladi mogao osloboditi iz zoološkog vrta, ili pak je vampirski šišmiš tamo dobio okot. Takve se stvari događaju, znate.
Prije samo desetak dana pobjegao im je vuk i čini mi se da se bio zaputio u ovome smjeru. Tjedan dana nakon toga djeca su se na Heathu i po svim uličicama igrala samo Crvenkapice, sve dok nije nastala ta panika oko "zgodne tete", i otad im je to glavna predstava. Čak i ovaj ubogi crvić, kad se danas probudio, zapitao je sestru može li otići. Kad ga je zapitala zašto želi otići, rekao je da se želi igrati sa "zgodnom tetom." – Nadam se – reče Van Helsing – da ćete, kad budete poslali dijete kući, upozoriti njegove roditelje da ga dobro drže na oku. Te želje za lutanjem vrlo su opasne i ako dijete ostane vani još jednu noć, to bi najvjerojatnije bilo kobno. Ali u svakom slučaju vjerujem da ga nećete pustiti još nekoliko dana?
– Naravno da neću, barem još tjedan dana; i dulje ako mu rane ne budu zacijelile.
Naš je posjet bolnici trajao dulje nego što smo predvidjeli i sunce je zašlo još prije nego što smo izašli iz nje. Kad je Van Helsing vidio kako se smračilo, rekao je: – Nema potrebe za žurbom. Kasnije je nego što sam mislio. Dođite, potražimo neko mjesto gdje se možemo najesti, pa ćemo onda krenuti dalje.
Večerali smo u "Zamku Jacka Strawa" s omanjom svjetinom biciklista i drugih, iznimno bučnih ljudi. Napustili smo krčmu oko deset sati navečer. Tada je već bilo vrlo mračno, a raštrkane svjetiljke kao da su još više uvećavale tamu kad bismo se našli izvan dosega svake od njih. Profesor je očigledno prepoznao cestu kojom smo trebali poći, jer krenuo je bez oklijevanja. No, što se mene tiče, nisam imao pojma gdje se nalazimo. Kako smo išli dalje, susretali smo sve manje i manje ljudi, sve dok se na kraju nismo pomalo iznenadili naišavši na policijsku konjičku patrolu koja je po običaju obilazila prigradske ceste. Na posljetku smo došli do zida groblja te se popeli preko njega. Uz male poteškoće, jer bilo je vrlo mračno i cijelo nam se to mjesto doimalo nepoznato, pronašli smo grobnicu obitelji Westenra. Profesor je uzeo ključ, otvorio škriputava vrata, stao korak natrag te mi uljudno, no sasvim nesvjesno, prepustio da prvi uđem. U toj je ponudi bilo neke fine ironije, u toj uljudnosti što mi je dao prednost u takvoj jezovitoj situaciji. Moj je suradnik brzo ušao za mnom te oprezno zatvorio vrata, nakon što je pažljivo provjerio je li brava na rezu, a ne opružna, jer bismo se u tom slučaju našli u grdnoj nevolji. Zatim je počeo prekapati po svojoj torbi te, izvadivši kutiju šibica i komad svijeće, zapalio svjetlo. Grobnica je pri dnevnoj svjetlosti i okićena svježim cvijećem izgledala sasvim mračno i sablasno; no sada, nekoliko dana kasnije, kad je cvijeće uvenulo i klonulo, a bijele latice zahrđale i zelene stapke posmeđile, kad su pauci i žohari ponovno uspostavili svoju uobičajenu vladavinu; kad se svijeća slabašno odražavala u kamenu izbjeljenome od vremena, na žbuci prekrivenoj prašinom, te zahrđalom, vlažnom željezu, potamnjeloj mjedi i zamućenu srebru, učinak je bio tužniji i bjedniji nego što se moglo zamisliti. To je neodoljivo navodilo na zaključak da život nije jedina stvar koja prolazi.
Van Helsing se sustavno bacio na svoj posao. Uhvatio je svijeću tako daje mogao čitati natpise na lijesovima, pri čemu je vosak kapao u bijelim mrljama koje su se skratile dotaknuvši metal, te pronašao Lucyn lijes. Uslijedilo je još jedno pretraživanje po torbi i izvadio je odvijač.
– Što namjeravate? – zapitao sam.
– Otvoriti lijes. Uvjerit ćete se.
Odmah je počeo skidati vijke, te naposljetku skinuo poklopac, ispod kojega se ukazala olovna navlaka. Taj je prizor bio previše za mene. Činilo mi se kao da je to uvreda za mrtvu Lucy, kao što bi bilo kad bismo s nje žive u snu strgnuli odjeću. Doslovce sam ga uhvatio za ruku da ga spriječim. Rekaoje samo "Vidjet ćete." i ponovno pročeprkao po svojoj torbi, te izvadio malenu pilu za rezbarenje. Brzim je udarcem odvijača prema dolje, od čega sam žmirnuo, napravio malenu rupu u olovu, no kroz nju još uvijek nije mogao proći vršak pile. Očekivao sam da će nas zapuhnuti plin leša starog tjedan dana. Mi liječnici, koji smo morali proučiti opasnosti koje nam prijete, naučili smo se na takve stvari i ustuknuo sam prema vratima. No profesor nije zastao ni za trenutak.; prepilio je oko metar navlake s jedne strane lijesa, zatim poprijeko,te niz drugu strani. Uhvativši rub slobodnog kraja, svinuo ga je prema podnožju lijesa,prinio svijeću otvoru te me pozvao da pogledam.
Približio sam se i pogledao. Lijes je bio prazar.
To je za mene svakako predstavljalo iznenađenje i u znatnoj me mjeri šokiralo, no Van Helsing nije ni trepnuo. Sad je bio sigurniji u sebe nego ikad, potaknut time da nastavi svoj posao.
– Jeste li sada uvjereni, prijatelju John? – zapitao je. Osjetio sam lako se u meni probudila sva moja tvrdoglava svadljivost.
– Uvjeren sam da Lucyno tijelo nije u tom lijesu – odgovorio sam. – No to dokazuje samo jednu stvar.
– A koju to, prijatelju John?
– Da ga ovdje nema.
– To je dobar primjer logičkog rasuđivanja – reče – samo po sebi. Ali kako tumačite, kako možete protumačiti da ga nema ovdje?
– Možda kradljivci leševa? – pretpostavio sam. – Mogli su ga ukrasti pogrebnikovi ljudi.
Osjetio sam da govorim budalaštine, pa ipak je to bilo jedino objašnjenje koje sam mogao pružiti.
– Ah, dobro – uzdahne profesor. – Moramo skupiti više dokaza. Dođite sa mnom.
Vratio je poklopac lijesa na njegovo mjesto, prikupio sve svoje stvari i vratio ih u torbu, puhnuo u svijeću te stavio i nju u torbu. Otvorili smo vrata i izašli. Kad smo bili vani, zatvorio je vrata i zaključao ih. Pružio mi je ključ.
– Hoćete li ga vi čuvati? – zapitao je. – Bolje da budete sigurni. Nasmijao sam se, ne baš osobito veselo moram priznati, te mu mahnuo neka ga zadrži.
– Ključ ništa ne znači – rekoh. – Mogu postojati duplikati; a osim toga, nije teško obiti ovakvu bravu.
Ništa nije odvratio, već je spremio ključ u džep. Zatim mi je rekao neka pripazim na jednome kraju groblja, dok će on pripaziti na drugom. Zauzeo sam mjesto iza jednog stable tise, te vidio kako se njegova mračna prilika kreće sve dok ga nadgrobni kamenovi i drveće nisu sakrili od mog pogleda.
Bilo je to samotno bdjenje. Neposredno nakon što sam zauzeo svoj položaj, čuo sam kako sat u daljini odbija ponoć, a kasnije jedan i dva satu. Bio sam promrzao i nervozan, ljut na profesora što me doveo na ovakav zadatak te na sebe što sam došao. Bilo mi je previše hladno i previše sam bio pospan da bih mogao dobro zapažati, a opet ne toliko pospan da bih izdao ukazano mi povjerenje; tako sam se, sve u svemu, jadno proveo.
Odjednom, kad sam se okrenuo, učinilo mi se da vidim kako se nešto slično bijeloj crti miče između dvije tise, sa strane groblja udaljenije od grobnice. Istodobno, mračna se prilika pokrenula s profesorova mjesta te žurno krenula prema tome. Zatim sam i ja krenuo; no morao sam zaobilaziti nadgrobne kamenove i ograđene grobnice, pa sam se spoticao preko grobova. Nebo je bilo oblačno, a negdje u daljini oglasio se rani pijetao. Nedaleko od mene, iza niza raštrkanih čempresa koji su označavali put do crkve, bijela, nejasna prilika micala se u smjeru grobnice. Sama je grobnica bila skrivena drvećem i nisam mogao vidjeti gdje je ta prilika nestala. Začuo sam kako je nešto zašuštalo na mjestu gdje sam prvobitno ugledao bijelu priliku. Otišao tamo i zatekao profesora koji je u rukama držao maleno dijete. Kad me ugledao, pružio mi ga je i rekao: – Jeste li sada uvjereni?
– Nisam – rekoh upravo ratobornim glasom.
– Zar ne vidite ovo dijete?
– Da, to je dijete, ali tko ga je doveo ovamo? I je li ranjeno? – zapitao sam.
– Vidjet ćemo – reče profesor i mi smo složno napustili groblje dok je on nosio usnulo dijete.
Kad smo prešli određenu udaljenost, zamaknuli smo u maleni šumarak i zapalili šibicu, te pregledali grlo djeteta. Bilo je bez ikakve ogrebotine ili rane.
– Jesam li bio u pravu? – zapitao sam pobjedonosno.
– Došli smo baš na vrijeme – zahvalno reče profesor.
Sad smo morali odlučiti što da uradimo s djetetom te samo se posavjetovali glede toga. Kad bismo ga odnijeli na policiju, morali bismo objasniti gdje smo se noću kretali; u najmanju ruku, morali smo barem izjaviti na koji smo način pronašli to dijete. Tako smo na kraju odlučili odnijeti ga na Heath i kad budemo začuli kako se približava pozornik, ostavit ćemo ga na mjestu gdje će ga svakako ugledati. Zatim ćemo otići kući, što brže možemo. Sve je dobro ispalo. Na rubu Hampstead Heatha začuli smo pozornikov teški korak, spustili dijete na stazu, te pričekali dok nismo ugledali kako je lijevo-desno posvijetlio svojim fenjerom. Začuli smo njegov usklik iznenađenja, a zatim je otišao u tišini. Imali smo sreće te smo kod "Španjolaca" unajmili kočiju i odvezli se u grad.
Ne mogu spavati, pa dopunjujem dnevnik. Ali moram pokušati odspavati nekoliko sati, jer Van Helsing će navratiti do mene u podne.
Ustraje u tome da pođem s njim na još jednu ekspediciju.
27 rujna
Već su bila dva sata prije nego što nam se ukazala prikladna prilika za naš pokušaj. Sprovod održan u podne bio je završen i zadnji zaostali ožalošćeni lijeno su odlazili, kad smo, pažljivo pogledavši iza zaklona od johinih stabala, vidjeli kako grobar zaključava za sobom vrata groblja. Tada smo znali da neometano možemo ostati do jutra, poželimo li to. No, profesor mi je rekao da ćemo ostati najviše sat vremena. Opet me obuzeo onaj jezovit osjećaj da je sve ovo stvarno i svaki trud da to smatram maštom činio se nedoličnim, a jasno sam shvatio kakvim smo opasnostima izloženi od strane zakona, koji smo kršili svojim neposvećenim poslom. Osim toga, sve mi se to činilo beskorisnim. Koliko god mi se činilo skandaloznim otvoriti olovom zatvoreni lijes, samo da vidimo kako je žena koja je već tjedan dana mrtva doista mrtva, sad mi se učinilo vrhuncem ludosti ponovno otvarati grob kad smo dobro znali, vidjevši to vlastitim očima, daje lijes prazan. No, slegnuo sam ramenima i mirovao u tišini, jer Van Helsing je imao načina da provede svoje zamisli u djelo, bez obzira na to tko se protivi. Uzeo je ključ, otvorio grobnicu, te mi još jednom uljudno ponudio da prvi uđem. Mjesto nije bilo onako sablasno kao sinoć, ali kako li je samo bilo ružno kad je navrla sunčeva svjetlost. Van Helsing je prišao Lucynom lijesu, a ja sam pošao za njime. Sagnuo se i još jednom odmaknuo olovnu navlaku; a zatim me prožeo šok zaprepaštenja i očaja.
Ondje je ležala Lucy, naizgled ista onakva kakva je bila kad smo je vidjeli noću uoči sprovoda. Bila je, ako je to uopće moguće, još blistavije lijepa nego ikad; nisam mogao povjerovati daje mrtva. Usnice su joj bile crvene, dapače, još crvenije nego prije; a obrazi joj bijahu profinjeno zarumenjeni.
– Je li ovo neki trik? – zapitao sam.
– Jeste li se sad uvjerili? – odvrati mi profesor i dok je to govorio, ispružio je ruku i povukao u stranu mrtve usnice, tako da sam zadrhtao, te razotkrio bijele zube. – Gledajte – nastavio je – gledajte, još su oštriji nego prije. Ovime i ovime... – tu je dodirnuo jedan od očnjaka i zub ispod njega – ...mogu se ugristi mala djeca. Vjerujete li sad, prijatelju John?
I opet se u meni probudila želja za prepirkom. Nisam mogao prihvatiti takvu nevjerojatnu zamisao koju je on spomenuo; i zato, uz želju da se prepirem s njime, koje sam se postidio čak i onda, rekao suru: – Netko ju je mogao noćas staviti ovamo.
– Je li? To je istina, ali tko?
– Ne znam. Netko je to učinio.
– A ipak, mrtva je već tjedan dana. Većina ljudi za to vrijeme ne bi više ovako izgledala.
Na to nisam imao odgovora, pa sam šutio. Van Helsing kao da nije primijetio moju šutnju; u svakom slučaju, nije djelovao ni ozlovoljeno ni pobjedonosno. Pozorno je promatrao lice mrtve žene, podignuo joj očne kapke i pogledao oči, te još jednom rastvorio usnice i pregledao zube. Zatim se okrenuo prema meni.
– Gledajte – rekao je – ovo se razlikuje od svega što je dosad zapisano; ovdje je dvojni život koji se razlikuje od običnoga. Ugrizao ju je vampir kad je bila u transu, kad je hodala u snu... O, trgnuli ste se; vi to ne znate, prijatelju John, ali sve ćete kasnije saznati. I tako, dok je bila u transu, bilo mu je najlakše doći po još krvi. Umrla je u transu, a u transu je i kad postaje živi mrtvac. Po tome se razlikuje od svih ostalih. Obično kad živi mrtvac spava kod kuće... – rekavši to, pokazao je širokim pokretom ruke stoje za vampira "kuća" – ...na licu im se vidi što su, ali ova djevojka, koja je bila tako draga prije nego je postala živi mrtvac, ona se vraća u ništavilo običnih mrtvaca. Tu nema zloće, gledajte, pa mi je zato teže što je moram ubiti u snu.
Od ovoga mi se sledila krv i sinulo mi je da već prihvaćam Van Helsingove teorije. No ako je doista bila mrtva, zašto me onda užasavala zamisao da je ubijemo? Pogledao me i očigledno je vidio promjenu u mom licu jer je gotovo radosno rekao: – Ah, sad mi vjerujete?
– Nemojte me previše pritisnuti najednom – odgovorio sam. – Spreman sam prihvatiti. Kako ćete obaviti taj krvavi posao?
– Odrezat ću joj glavu, napuniti usta češnjakom i probosti joj tijelo kolcem.
Zadrhtao sam zamislivši kako se tijelo žene koju sam nekoć volio mrcvari na takav način. Pa ipak, taj osjećaj nije bio tako snažan kao što sam očekivao. Zapravo, počeo sam drhtati u prisutnosti tog bića, živog mrtvaca, kako gaje nazivao Van Helsing, i počeo sam se gnušati. Zar je moguće da je ljubav isključivo subjektivna, ili pak isključivo objektivna?
Prilično sam dugo čekao da Van Helsing započne. On je stajao obuzet mislima. Naposljetku je uz prasak zatvorio kopču svoje torbe i rekao: – Malo sam razmišljao te odlučio što će biti najbolje. Kad bih postupio isključivo onako kako bih htio, odmah bih sada, u ovome trenutku, učinio ono što se mora. No, uslijedit će i druge stvari, i to stvari tisuću puta složenije zato što ih ne poznajemo. Ovo je jednostavno. Ona još nije uzela nijedan život, premda je i to blizu; i kad bismo sada djelovali, zauvijek bismo je načinili bezopasnom. Ali onda bismo mogli zatrebati Arthura, a kako da ma to ispričamo? Ako vi, koji ste vidjeli rane na Lucynom grlu i slične rane na djetetu u bolnici; ako vi, koji ste sinoć vidjeli prazan lijes, a danas je u njemu ležala žena koja se tjedan dana nakon svoje smrti promijenila samo u tom smislu što je još rumeniji i još ljepša, dakle, ako vi znate sve to i znate za bijelu priliku koja je sinoć donijela dijete na groblje, i još uvijek ne vjerujete svojim čulima, kako bih onda mogao očekivati da mi povjeruje Arthur, koji nema ništi od toga? Eto je nepovjerljiv prema meni kad sam ga maknuo od njezina poljupca dok je bila na samrti. Znam da nije oprostio jer misli da sam nekom svojom zabludom spriječio da se oprosti od nje na doličan način; a može pomisliti da je zbog neke još veće zablude ta žena živa zakopana, te da smo je zbog ponajveće zablude ubili. Onda će tvrditi da smo mi bili u krivu, da smo je ubili našim zamislima, i tako će zauvijek biti vrlo nesretan. No nikad neće biti siguran, i to je najgore od svega. A ponekad će razmišljati kako je njegova voljena živa zakopana, i to će obojiti njegove snove užasima koje je zacijelo pretrpjela. S druge strane, mislit će kako smo možda bili u pravu, te da je njegova voljena ipak bila živi mrtvac. Ne! Jednom sam mu rekao, a u međuvremenu sam mnogo toga naučio. Sad, budući da znam da je sve to istina, stotinu tisuća puta bolje znam da on mora proći kroz veliki mrak kako bi došao do svjetlosti. Taj jadni čovjek mora proživjeti jedan sat u kojemu će mu se činiti da se za njega smračilo i lice raja; onda možemo svi zajedno djelovati u dobroj namjeri i donijeti mu spokoj. Odlučio sam se. Pođimo. Vi se preko noći vratite kući u svoju umobolnicu i potrudite se da sve bude u redu. Što se mene tiče, provest ću noć ovdje na groblju, na svoj način. Sutra navečer u deset sati dođite na sastanak sa mnom u hotel Berkeley. Javit ću Arthuru da i on dođe, a isto tako i onome krasnom mladiću iz Amerike koji je dao svoju krv. Kasnije ćemo svi imati posla. Ja ću poći s vama do Piccadillyja i tamo večerati, jer moram se vratiti ovamo prije nego što zađe sunce.
Potom smo zaključali grobnicu i otišli i izašli preko zida groblja, što nije bilo osobito teško, te se odvezli natrag u Piccadilly.
Poruka koju je Van Helsing ostavio u svome kovčegu, u hotelu Berkeley, upućena dr. Johnu Sewardu (neisporučena) 27. Rujna
Prijatelju John, pišem ovo u slučaju da se nešto dogodi. Večeras sam odlazim bdjeti na ono groblje. Drago mi je što živi mrtvac, gđica Lucy, noćas neće izlaziti. U tom ću smislu uzeti neke stvari što ih ona ne voli češnjak i raspelo – te njima zapečatiti vrata grobnice. Ona je mlada kao živi mrtvac, pa će to djelovati na nju.
Nadalje, to služi samo zato da je spriječi izaći. Možda je ne bi spriječilo da uđe, jer onda je živi mrtvac očajan i mora pronaći najmanju liniju otpora, što god to bilo. Ja ću biti u blizini cijelu noć, od sumraka do zore, a ako se bude moglo bilo što saznati, saznat ću to. Ne bojim za gđicu Lucy, niti pak nje; ali onaj drugi koji zna daje ona živi mrtvac sada ima moć da pronađe njezinu grobnicu i potraži u njoj utočište. On je lukav, što znam preko g. Jonathana i po tome kako nas je čitavo vrijeme zavaravao dok se kockao s nama za život gđice Lucy. Mi smo izgubili; po mnogočemu živi mrtvac je snažan. Uvijek u ruci ima snagu dvadesetorice ljudi; čak i nas četvorica koji smo dali svoju snagu gđici Lucy, uvećali smo time i njegovu.
Osim toga, on može pozvati svog vuka i tko zna što sve ne. Stoga, ako se dogodi da on noćas dođe ovamo, zateći će me; no nitko drugi neće... sve dok ne bude prekasno. Ali moguće je da se neće okušati na ovome mjestu. Nema za to razloga; u njegovu lovištu ima više plijena nego na groblju gdje spava žena-živi mrtvac, a jedan starac bdije.
Dakle, pišem Vam ovo za slučaj... Uzmite spise koju su ovdje priloženi, dnevnike Harkerovih i sve ostalo, te ih pročitajte, a zatim pronađite tog silnog živog mrtvaca i odrežite mu glavu i spalite mu srce, ili zabijte kolac u njega, tako da se svijet može od njega oporaviti.
Ako se to dogodi, zbogom.
VAN HELSING
Dnevnik dr. Sewarda
28. rujna.
Čudesno je kako cijela noć čvrstog sna može oporaviti čovjeka. Jučer sam umalo bio spreman prihvatiti čudovišne Van Helsingove zamisli; ali sada mi se čine sablasnima i potpuno suprotne zdravim razumom. Uopće ne sumnjam da on u sve to vjeruje. Pitam se nije li malo skrenuo umom. Zacijelo mora postojati barem neko razložno objašnjenje za sve one zagonetne pojave. Je li moguće da je profesor sve to sam učinio? Toliko je natprirodno inteligentan da, kad bi došao na kakvu ludost, izveo bi je na besprijekoran način. Upravo mi se gadi razmišljati o tome i teorija da je Van Helsing poludio gotovo je isto toliko nevjerojatna kao i ona druga; no ipak ću dobro pripaziti na njega. Mogao bih dobiti neki uvid u ovaj misterij.
29. rujna, ujutro...
Sinoć, nešto prije deset sati, Arthur i Quincey došli su u Van Helsingovu sobu; ispričao nam je što želi da uradimo, no osobito se obraćao Arthuru, kao da sve naše volje imaju središte u njegovoj. Započeo je rekavši kako se nada da ćemo svi poći s njime jer, kako je rekao, "ondje treba obaviti jednu ozbiljnu dužnost. Zacijelo vas je moje pismo iznenadilo?" Ovo je pitanje bilo izravno upućeno lordu Godalmirgu.
– Jest. Pomalo me uzrujalo. U posljednje vrijeme u mojoj kući bilo toliko briga da mi ih je i bez ovoga sasvim dovoljno. Osim toga, pitao sam se što time želite reći. Quincey i ja popričali smo o tome; no što smo više pričali, bili smo sve zbunjeniji, te na kraju mogu reći tek da mi više ništa nije jasno.
– Ni meni – lakonski reče Quireey Morris.
– Ah, onda ste obojica bliže početku nego ovdje prisutni prijatelj John – reče profesor – koji mora načiniti velik put unatrag prije nego što uopće dođe do početka.
Bilo je očigledno daje primijetio moj povratak staroj sumnjičavosti, iako nisam rekao ni riječi. Zatim, okrenuvši se drugoj dvojici, rekao je s velikom ozbiljnošću: – Tražim vašu dozvolu da noćas uradim ono što smatram ispravnim. Znam da tražim mnogo, a kad saznate o čemu je riječ, tek onda ćete znati koliko mnogo. Mogu li vas stoga zamoliti da mi to obećate naslijepo, koliko god se neko vrijeme ljutili na mene. Ne smijem prikriti mogućnost da bi moglo doći do toga. Barem ni za što nećete okrivljavati sebe.
– U svakom slučaju ste iskreni – upadne Quincey. – Ja ću odgovoriti profesoru. Ne vidim baš na što cilja, ali kunem se daje pošten; a meni je to dovoljno.
– Zahvaljujem vam, gospodine – ponosno reče Van Helsing. – Učinio sam sebi tu čast da vas ubrojim među prijatelje od povjerenja i ovakva mi je podrška draga.
Zatim je progovorio Arthur.
– Doktore Van Helsing, ja baš ne volim kupovati mačku u vreći, kako ljudi kažu, i ako je riječ o nečemu što bi dovelo u pitanje moju čast džentlmena, ili pak moju kršćansku vjeru, ne mogu vam dati takvo obećanje. Ako me uvjerite da ono što namjeravate uraditi neće narušiti ni jedno ni drugo, odmah vam dajem svoj pristanak; iako ni za živu glavu ne mogu shvatiti na što ciljate.
– Prihvaćam vaše uvjete – reče Van Helsing – i sve što tražim od vas jest sljedeće: u slučaju da budete prisiljeni osuditi bilo koji moj postupak, prvo ga dobro prosudite i uvjerite se da ne narušava vaše uvjete.
– Dogovoreno! – reče Arthur. – Tako je pošteno. A sad, kad su preliminarni razgovori okončani, mogu li zapitati što ćemo to uraditi?
– Želim da pođete sa mnom, i to u tajnosti, na groblje u Kingsteadu.
Arthurovo lice se snuždilo dok je rekao osupnuto: – Tamo gdje je sahranjena jadna Lucy? – Profesor kimne i Arthur nastavi: – A kad dođemo tamo?
– Ući ćemo u grobnicu! Arthur ustade.
– Profesore, mislite li vi ozbiljno ili je to neka strašna šala? Oprostite mi, jer vidim da mislite ozbiljno.
Ponovno je sjeo, no vidio sam daje sjeo čvrsto i ponosno, kao čovjek kojemu je narušeno dostojanstvo. Nastala je tišina, sve dok ponovno nije zapitao: – A kad budemo u grobnici?
– Otvorit ćemo lijes.
– Ovo je previše! – rekao je ljutito, ponovno ustavši. – Spreman sam biti strpljiv kod svih razumnih stvari, ali ovo... oskvrnuće groba... osobe koja...
Zagrcnuo se uslijed ogorčenosti. Profesor ga sućutno pogleda.
– Kad bih vam mogao prištedjeti i najmanju bol, jadni moj prijatelju – reče – Bog mi je svjedok da i bih. Ali noćas naša stopala moraju gaziti po trnovitim stazama ili će kasnije, i to zauvijek, stopala koja volite morati hodati plamenim stazama!
Arthur uzdigne pogled, napeta, blijeda lica.
– Pripazite, gospodine, pripazite!
– Ne bi li bilo pametno saslušati što imam za reći? – zapita Van Helsing. – Onda ćete barem znati do kuda seže moj plan. Da nastavim?
– Pošteno – upadne Morris.
Nakon kratke stanke, Van Helsing je nastavio, očigledno s naporom: – Gđica Lucy je mrtva; nije li tako? Jest! Onda je ničime ne možemo povrijediti. Ali ako nije mrtva...
Arthur skoči na noge.
– Blagi Bože! – uskliknuo je.- Kako to mislite? Je li došlo do kakve greške; je li živa sahranjena? Zaječao je u takvoj boli koju nije mogla ublažiti čak ni nada.
– Nisam rekao daje živa, dijete moje; nisam to ni mislio. Reći ću tek da bi ona mogla biti živi mrtvac.
– Živi mrtvac! A nije živa! Kako to mislite? Zar je sve ovo neka mora, ili što je?
– Postoje zagonetke koje čovjek može samo naslućivati, pa ih tijekom vjekova samo djelomice može odgonetnuti. Vjerujte mi, sad smo na pragu jedne od njih. Ali još nisam gotov. Mogu li odrezati glavu mrtve gospođice Lucy?
– Kraljevstva mi nebeskog, ne možete! – usklikne Arthur, obuzet silnim gnjevom. – Ni za čitav svijet ne bih pristao na mrcvarenje njezina mrtvog tijela. Doktore Van Helsing, previše me iskušavate. Šio sam vam skrivio da me ovako mučite? Što je skrivila ta jadna djevojka da joj na ovakav način želite obeščastiti grob!
Jeste li ludi što govorite ovakve stvari, ili sam ja lud što vas slušam? I ne usuđujte se više ni pomišljati na oskvrnuće; neću vam dati pristanak ni za što. Moja je dužnost da joj zaštitim grob od vandalizma i, tako mi Boga, izvršit ću tu dužnost!
Van Helsing je ustao s mještana kojemu je cijelo vrijeme dotad sjedio te rekao ozbiljnim i strogim glasom: – Moj lorde Godalrning, i ja imam dužnost koju moram obaviti, dužnost prema drugima, dužnost prema vama, dužnost prema mrtvoj i, tako ni Boga, ja ću izvršiti tu dužnost! Sada tražim od vas samo da pođete sa mnom, da gledate i slušate i ako kasnije, kad sam još jednom uputio taj zahtjev, ne budete još spremniji za njegovo izvršenje nego ja, onda... onda ću izvršiti svoju dužnost, kakva god bila. A. zatim, da bih postupio u skladu sa željama vašeg gospodstva, bit ću vam na raspolaganju da poravnamo račune, kada i gdje hoćete. – Glas mu je malo zadrhtao, nastavio je glasom punim sućuti: – Ali, preklinjem vas, nemojte pretjerivati u svome gnjevu prema meni. Za duga života prepunog zadataka, koji često nisu bilo osobito ugodni i od kojih mi je nekad htjelo prepući srce, nikad nisam imao teži zadatak od ovoga. Vjerujte mi, ako dođe vrijeme kad ćete se predomisliti glede mene, jedan pogled iz vašeg oka izbrisat će ovaj tako tužan sat, jer uradio bih sve što mogu samo da vas izbavim iz tuge. Promislite samo. Jer, zašto bih sebi zadavao toliko posla i toliko tuge? Došao sam ovamo iz svoje zemlje kako bih uradio što mogu u dobroj namjeri. Najprije zato da ugodim svom prijatelju Johnu, a zatim da pomognem jednoj dragoj, mladoj dami, koju sam također zavolio. Za nju sam – stid me to reći, ali govorim to u dobroj namjeri – dao ono što ste i vi dali, krv iz svojih žila. Ja sam je dao, ja, koji nisam bio njen dragi kao vi, već samo njezin liječnik i prijatelj. Dao sam joj svoje noći i dane, i prije smrti i nakon smrti; i ako joj moja smrt može pomoći čak i sad, kad je ona živi mrtvac, dobit će je.
To je rekao s ozbiljnim, dražesnim ponosom i za Arthura je to izazvalo jak dojam. Uhvatio je starca za ruku i rekao slomljenim glasom: – Ah, teško mi je i pomisliti na to, i ja to ne razumijem; ali barem ću poći s vama i pričekati.
18 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:22 pm
Margita
Administrator
16.
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Bilo je upravo petnaest minuta do ponoći kad smo ušli na groblje preko niskog zida. Noć je bila mračna, s povremenim odbljescima mjesečine među pukotinama tmastih oblaka što su klizili preko neba. Svi smo se držali nekako zbijeni jedan uz drugoga, dok je Van Helsing išao prvi, nešto ispred nas. Kad smo došli blizu grobnice, dobro sam promotrio Arthura jer sam se bojao da će ga blizina mjesta koje je opterećeno tako tužnim uspomenama uznemiriti, no dobro se držao. Zaključio sam da zagonetka ovog našeg posla na neki način djeluje kao protumjera za njegovu bol. Profesor je otključao vrata te videći kako smo prirodno stali oklijevati, iz različitih razloga, razriješio poteškoću na taj način što je sam prvi ušao. Mi smo krenuli za njim i zatvorio je vrata. Upalio fenjer i usmjerio ga prema lijesu. Arthur je oklijevajući stupio korak naprijed. Van Helsing se obratio meni: – Jučer ste bili ovdje sa mnom. Da li se tijelo gđice Westenra nalazilo u lijesu?
– Nalazilo se.
Profesor se okrenuo prema ostalima te rekao: – Čuli ste; pa ipak, nema nikoga tko mi ne bi vjerovao.
Uzeo je odvijač te ponovno skinuo poklopac lijesa. Arthur je pažljivo gledao, vrlo blijed, no ne govoreći ništa. Kad je poklopac skinut, stupio je korak naprijed. Očigledno nije znao da postoji i olovni lijes ili se barem toga nije sjetio. Kad je vidio silom načinjeni otvor u olovu, na trenutak mu je krv pojurila u lice, no podjednako se brzo povukla, tako daje ostao jezovito blijed. I dalje je šutio. Van Helsing silom je povukao olovnu navlaku i svi smo pogledali unutra te ustuknuli.
Lijes je bio prazan!
Nekoliko trenutaka nitko nije progovorio ni riječi. Tišinu je prekinuo Quincey Morris: – Profesore, ja sam vam odgovorio. Vaša je riječ sve što tražim. U normalnim okolnostima ne bih pitao tako nešto; ne bih vam nanio takvu uvredu da posumnjam u vas; ali ovo je misterij koja prelazi pitanje časti. Je li ovo vaše djelo?
– Prisežem vam svime što mi je sveto da je nisam uklonio niti pak dodirnuo. Evo što se dogodilo: prije dvije noći moj prijatelj Seward i ja došli smo ovamo, s dobrim razlogom, vjerujte mi. Otvorio sam taj lijes, koji je onda bio zapečaćen, i zatekli smo ga, kao i sad, prazna. Onda smo čekali i ugledali kako se nešto bijelo približava kroz drveće.
Sljedećeg smo dana došli ovamo pri dnevnoj svjetlosti i ona je ležala ovdje. Nije li, prijatelja John? – Jest.
– One snio noći došli upravo na vrijeme. Još je jedio malo dijete nestalo i mi smo ga pronašli, hvala Bogu neozlijeđeno među grobovima. Jučer sam došao ovamo prije zalaska sunca, jer kad zađe sunce, živi se mrtvaci mogu kretati. Čekao sam ovdje cijele noći sve dok nije izašlo sunce, ali ništa nisam vidio. Najvjerojatnije zato ito sam na spone onih vrati postavio češnjak, kojega živi mrtvaci ne mogu podnijeti, te još neke stvari koje ih odbijaju. Prošle noći nije bilo nikakva kretanja, pa sam večeras prije zalaska sunca skinuo svoj češnjak i ostale stvari. I zato smo zatekli ovaj lijes praznim. Ali strpite se sa mnom. Zasad se dogodilo mnogo toga čudnovatog. Čekajte sa mnom vani, pritajen i tako da vas se ne vidi i ne čuje, i dogodit će se još mnogo čudnovatije stvari. Evo... – tu je poklopcem zamračio svjetlost fenjera – ...sad idemo van. Otvorio je vrata i mi smo izašli jedan po jedan, a on je izašao zadnji i zaključao za sobom vrata.
Kako li je noćni zrak djelovao svježe i čisto nakon užasa one kosturnice! Kako li je sladak bio prizor oblaka koji su jurili nebom, a dok su pretjecali jedan drugoga i sudarali se, povremeno bi zablistao tračak mjesečine – kao radost i tuga u životu čovjeka! Kako li je bilo slatko udahnuti svježi zrak, koji nije imao zadah smrti i truleži! Kako je ljudski bilo vidjeti crvenkasto svjetlo neba iza brežuljka, te čuti u daljim prigušenu buku koja označava život u velikom gradu! Svi smo se na svoj način osjećali svečano i zaneseno. Arthur je šutio i, koliko sam mogao vidjeti, trudio se dokučiti svrhu i unutrašnje značenje ove zagonetke. Osobno sam bio razmjerno strpljiv i bio sam napola spreman ponovno odbaciti sumnje i prihvatiti Van Helsingove zaključke. Quincey Morris je bio ravnodušan, kao čovjek koji sve prihvaća, i to u duhu hladnokrvne odvažnosti, svjestan rizika koji je prihvatio. Kako nije smio pušiti, odrezao si je poveliku kvrgu duhana i počeo je žvakati. Sto se tiče Van Helsinga, on se bacio na sasvim određeni posao. Prvo je iz svoje torbe izvadio čitavu gomilu nečega stoje izgledalo poput tankog biskvita, nalik na vafle, pažljivo umotano u bijeli ubrus. Zatim je izvadio dvije pregršti nekakve bjeličaste tvari, poput tijesta ili staklarskog kita. Izmrvio je vafle na sićušne komadiće i umiješao ih u masu svojim rukama. Potom je to izvukao u malene vrpce, te ih počeo polagati u pukotine između vrata i dovratka grobnice. To me pomalo zbunilo, pa budući da sam bio pokraj njega, zapitao sam ga što to radi. Arthur i Quincey također su se približili jer su i oni bili radoznali.
– Zatvaram grobnicu – odgovorio je – tako da živi mrtvac ne može ući.
– Zar će vam ova pasta pomoći u tome? – zapita Quincey. – Blagi Bože! Je li to neka igra?
– Jest.
– Što to koristite?
Ovog puta pitanje je postavio Arthur. Van Helsing je pobožno skinuo šešir kad mu je odgovorio: – Hostija. Donio sam je iz Amsterdama. Imam oprost od grijeha. Taj je odgovor zapanjio i najnepovjerljivije među nama i svi smo redom osjetili da u prisutnosti takve iskrene odlučnosti kakva je resila profesora, odlučnosti da na taj način upotrijebi ono što mu je najsvetije, nije moguće sumnjati u njega. U tišini punoj poštovanja zauzeli smo položaje koji su nam dodijeljeni oko grobnice, skriveni od bilo koga tko bi naišao. Žalio sam ostale, naročito Arthura. Ja sam se već za ranijeg posjeta bio prviknuo na to užasno bdijenje; a čak sam i ja, koji sam još prije sat vremena nijekao dokaze, osjetio sam kako mi se ledi srce. Nikad mi grobovi nisu izgledali tako sablasno bijeli; nikad mi čempresi, tise i juni perusi nisu toliko djelovali kao otjelovljene pogrebne tmine; nikad se drveće nije njihalo, niti je trava šuškala onako zlokobno; nikad grane nisu škripale onako zagonetno; i nikad udaljeno zavijanje pasa nije slalo takve zle slutnje kroz noć.
Nastala je dugotrajna tišina, veliko bolno ništavilo, a zatim je profesor oštro prosiktao, "Ps-s-s-st!" Pokazao je prstom i daleko dolje niz drvored tisa ugledali smo kako se primiče bijela prilika, nejasna bijela prilika, koja je na grudima pridržavala nešto tamno. Prilika je zastala i u tom trenutku trak mjesečine pao je na gomilu uskomešalih oblaka, te zastrašujuće jasno pokazao tamnokosu ženu, odjevenu u grobnu odjeću. Nismo mogli vidjeti lice jer bila je nagnuta prema, kako smo sada vidjeli, plavokosom djetetu. Uslijedila je stanka, a zatim sitan, oštar jecaj, kao što se djeca glasaju u snu, ili kakav ponekad ispušta pas kad leži ispred vatre i sniva. Krenuli smo naprijed, ali profesorova ruka podignuta u znak upozorenja, koju smo vidjeli dok je stajao iza stabla tise, zadržala nas je otraga. Kad smo pogledali, bijela je prilika ponovno krenula naprijed. Sad je bila dovoljno blizu da je jasno vidimo, a mjesečina je još uvijek trajala. Srce mi se sledilo i začuo sam kako se Arthur zagrcnuo kad smo prepoznali crte lica Lucy Westenra. Lucy Westenra, ali kako lije bila promijenjena. Dražest se preobrazila u tvrdu, bešćutnu okrutnost, a čednost u razbludnu neobuzdanost. Van Helsing je izašao van, a i mi, ne obazirući se na njegov znak, svi smo krenuli naprijed. Pri koncentriranoj svjetlosti koja je pala na Lucyno lice mogli smo vidjeti da su joj usnice grimizne od svježe krvi, te da joj je mlaz curio preko brade i umrljao čistoću njezine mrtvačke halje.
Zadrhtali smo od užasa. Pri drhtavom sam svjetlu vidio da su popustili čak i čelični "Van Helsingovi živci. Arthur se nalazio odmah pokraj mene i da ga nisam zgrabio za ruku i pridržao ga, bio bi pao.
Kad nas je Lucy ugledala (to stvorenje što se nalazilo pred nama nazivam "Lucy" samo zato što je imalo njezino obličje), ustuknula je ljutito zarežavši, kao što čini mačka kad je netko iznenadi. Zatim joj je pogled preletio preko nas. Oči su bile Lucyne po boji i obliku; ali ukaljane i prepune paklenske vatre, umjesto čednih, milih očiju koje smo poznavali. U tom trenutku ostatak moje ljubavi preobrazio se u mržnju i gnušanje; da ju je onda trebalo ubiti, bio bih to u stanju učiniti s divljačkim zadovoljstvom. Dok je gledala,oči su joj plamtjele bezbožnim sjajem, a lice joj je uresio puteni osmijeh. O, Bože, kako sam zadrhtao videći ga! Nehajnim pokretom, bezobzirna kao neki vrag,bacila je na tlo dijete koje je dotad silovito pritiskala uz grudi, režeći za njim kao što pas reži za komadom kosti. Dijete je prodorno zaječalo i ostalo tamo ležati plačući. U tom je činu bilo bešćutnosti koja je iz Arthura izmamila jecaj. Kad je krenula prema njemu ispruženih ruku i s raspuštenim j osmijehom, ustuknuo je i prekrio lice rukama. No ona mu se i dalje približavala.
– Dođi k meni, Arthure – rekla je s čeznutljivom, razbludnom gracioznošću. – Pusti ove druge i dođi k meni.
Ruke mi gladuju za tobom.
Dođi i počivat ćemo zajedno. Dođi, mužu moj, dođi!
Bilo je nečega demonski umilnog u njezinu glasu, poput zvonjave udarena stakla, što je odzvanjalo čak i u mozgovima nas koji smo čuli te riječi upućene drugome. Što se tiče Arthura, bio je kao začaran. Maknuo je šake s lica i širom rastvorio ruke. Spremila mu se baciti u zagrljaj, kad je Van Helsing skočio naprijed i postavio medu njih svoje maleno zlatno raspelo. Ustuknula je te, iznenadno izobličena 1 lica, prepuna bijesa, jurnula kao da želi ući u grobnicu.
No kad se našla na korak-dva od vrata, zastala je kao da ju je zaustavila neka neodoljiva sila. Zatim se okrenula te joj se lice ukazalo u jasnome traku mjesečine i pod svjetlošću fenjera koji više nije podrhtavao pod nadzorom željeznih živaca Van Helsinga. Nikad na nekom licu nisam vidio takvu smetenu zlobu; a uzdam se u to da smrtne oči nikad više i neće vidjeti ništa slično. Prekrasna boja postala je mrtvački blijeda, iz očiju kao da su joj prštale iskre paklenskog ognja, čelo joj se nabralo tako da su joj nabori nalikovali klupcima Meduzinih zmija, a lijepa, krvlju umrljana usta izdužila su se u otvoreni četverokut, kao na japanskim i grčkim kazališnim maskama. Ako se ikad s nekog lica očitovala smrt, kad bi pogledi mogli ubijati, onda smo mi tome prisustvovali u onome trenutku.
I tako je dobrih pola minute, što se činilo kao čitava vječnost, strujala između podignutog raspela i hostije koja joj je zatvarala ulaz.
Van Helsing je prekinuo tišinu.
– Odgovori mi, prijatelju moj! – obratio se Arthuru. – Da li da nastavim sa svojim poslom? Arthur se bacio na koljena, te rukama sakrio lice.
– Radite što hoćete, prijatelju – odgovorio je. – Radite što hoćete. Više nikad ne smije postojati ovakav užas. Potom je bolno zaječao. Quincey i ja istodobno smo krenuli prema njemu te ga uhvatili ispod ruke. Začuli smo kako je fenjer škljocnuo kad je Van Helsing zatvorio na njemu zaslon; približivši se grobnici, počeo je iz pukotina vaditi dio hostije koju je ondje postavio. Ustuknuli smo i s užasnutom se zapanjenošću zagledali kako je žena, koja je trenutak prije imala podjednako opipljivo tijelo kao i mi, prošla kroz otvor u koji bi jedva ušla oštrica noža. Osjetili smo olakšanje kad smo ugledali kako profesor smireno vraća komadiće kita u obrub vrata.
Kad je to bilo gotovo, podignuo je dijete.
– Dođite sad, prijatelji moji – rekao je. – Noćas više ništa ne možemo uraditi. U podne će se ovdje održati sprovod, pa ćemo svi doći nedugo nakon toga. Svi prijatelji preminulog otići će do dva sata i kad grobar zaključa vrata, mi ćemo ostati. Onda ćemo se opet trebati uhvatiti posla, ali ne ovakva kao noćas. Što se tiče djeteta, nije osobito povrijeđeno i do sutra navečer bit će mu dobro. Ostavit ćemo ga ondje gdje će ga zateći policija, kao i noć prije; a onda kući. – Zatim se približio Arthuru i rekao mu: – Arthure, prijatelju moj, mnogo ste propatili, ali kad se kasnije prisjetite toga, vidjet ćete koliko je to bilo neophodno. Sad ste u mraku, dijete moje. Ali u ovo vrijeme sutra, uz Božju pomoć, već ćete biti izvan mraka i nagledati se svjetlosti; stoga ne tugujte previše. Dotad neću tražiti vaš oproštaj.
Arthur i Quincey pošli su kući sa mnom i putem smo se međusobno pokušali razvedriti. Ostavili smo dijete na sigurnome i bili smo umorni; stoga smo svi pozaspali manje-više čvrstim snom.
29. rujna, noću.
Nešto prije dvanaest sati nas trojica, Arthur, Quincey Morris i ja, pojavili smo se kod profesora. Bilo je neobično zapaziti da smo u skladu s dogovorom svi odjenuli crnu odjeću. Naravno da je Arthur nosio crninu, jer bio je u koroti, no mi ostali nosili smo je nagonski. Došli smo na groblje u jedan i pol te stali šetati naokolo, držeći se podalje od oka zaposlenih, tako da smo kasnije, kad su grobari završili svoj posao, a čuvar groblja zaključao vrata, uvjeren da su svi otišli, sami ostali ondje. Van Helsing je umjesto svoje male crne torbice imao dugu kožnatu torbu, nalik na torbu za kriketsku opremu. Očigledno je bila prilično teška.
Kad smo ostali sami te čuli kako i zadnji koraci zamiru na cesti, tiho smo, kao po zapovijedi, pošli za profesorom do grobnice. On je otključao vrata i ušli smo, zatvorivši ih za sobom. Zatim je iz svoje torbe izvalio fenjer i zapalio ga, a s njime i dvije voštarice, koje je, zapalivši ili, zalijepio na lijesove sa strane, rastopivši im donji kraj, tako da bude dovoljno svjetlosti za rad. Kad je ponovno podigao poklopac Lucynog lijesa, svi smo pogledali, pri čemu je Arthur drhturio poput šibe, i vidjeli da tijelo leži tamo u svoj svojoj samrtnoj ljepoti. No u mom srcu nije bilo ljubavi, tek gnušanje prema ogavnome biću koje je uzelo Lucyno obličje bez njezine duše. Vidio sam da je čak i Arthuru otvrdnulo lice dok je promatrao. Nakon nekog vremena zapitao je Van Helsinga: – Je li ovo doista njezino tijelo ili tek zloduh u njezinu obličju? – To i jest njezino tijelo i nije. No pričekajte malo te ćete je vidjeti onakvu kakva je bila, ikakva je još uvijek.
Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela da zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja iz Lucyne dražesne čednosti. Van Helsing je svojom uobičajenom metodičnošću počeo vaditi različite stvari iz svoje torbe, te ih polagati kako bi bile spremne za upotrebu. Prvo je izvadio lemilicu i nešto olovnog lema, a zatim malenu uljanu svjetiljku iz koje je, kad ju je zapalio u kutu grobnice, počeo izlaziti plin koji je gorio plavičastim plamenom uz silnu toplinu; zatim su uslijedili noževi za operiranje, koje je odložio nadomak ruke; te naposljetku obli drveni kolac, debeo oko šest-sedam centimetara i dugačak oko metar. Jedan mu je kraj bio stvrdnut žarenjem u vatri te izoštren do finoga šiljka. Uz taj je kolac dolazio i teški malj, kakav se u kućanstvima koristi u podrumu za razbijanje velikih gromada ugljena. Na mene pripreme liječnika za bilo kakav posao djeluju ohrabrujuće i poticajno, no u Arthura i Quinceya te su stvari izazvale zabrinutost. No, obojica su zadržala hrabrost te su ostali tihi i mirni.
– Prije nego bilo što poduzmemo – rekao je Van Helsing kad je sve bilo spremno – da vam kažem ovo; taj je postupak u skladu s običajima i iskustvom naših starih, te svih koji su proučavali moći živih mrtvaca. Kad postanu ovakvi, s promjenom nastupa i kletva besmrtnosti; ne mogu umrijeti, već silom prilika žive generaciju za generacijom, pridodajući nove žrtve i umnažajući zlo na svijetu; jer svi koji umru nakon što su postali plijenom živog mrtvaca i sami postaju živi mrtvaci, te svoju vrstu uzimaju za plijen. I tako se krug neprestance proširuje, poput valića koji nastaju kad se u vodu baci kamen. Prijatelju Arthure, da si primio onaj poljubac kojeg se sjećaš, prije nego što je jadna Lucy umrla; ili pak sinoć kad si joj raširio ruke, i ti bi za neko vrijeme, kad bi umro, postao nosferatu, kako ga zovu u istočnoj Europi, i cijelo bi vrijeme proizvodio sve više živih mrtvaca koji nas tako ispunjavaju užasom. Karijera ove nesretne drage dame tek je započela. Onoj djeci čiju je krv sisala nije zbog toga ništa gore; no daje nastavila živjeti, gubili bi sve više i više krvi, i dolazili bi k njoj privučeni njezinim moćima. Tako bi im isisala krv ovim opakim ustima. Ali ako zaista umre, onda sve to prestaje. Malene rane na grlima će nestati i oni će se vratiti svojim igrama nikad ne saznavši što se zbilo. Ali najljepše je od svega to što, kad ovaj živi mrtvac bude uistinu upokojen, onda će duša jadne dame koju svi volimo ponovno biti slobodna. Umjesto da noću čini zlo, a danju se sve više srozava zbog toga, ona će zauzeti svoje mjesto pokraj drugih anđela. I tako će, prijatelju moj, blažena biti ruka koja će joj zadati oslobađajući udarac. Ja sam to spreman učiniti, ali nema li među nama nekoga tko ima više prava na to? Zar u budućnosti neće predstavljati radost kad u tišini besane noći bude pomislio: "Moja ju je ruka poslala k zvijezdama; ruka onoga koji ju je najviše volio; ruka koju bi ona i sama odabrala, da joj je moguće birati?" Recite mi, ima li takvoga među nama?
Svi smo pogledali Arthura. I on je vidio sve ono što i mi, beskrajnu ljubaznost koja je govorila da bi nam njegova ruka trebala vratiti Lucy u svetoj, a ne u oskvrnutoj uspomeni; stupio je korak naprijed rekavši odvažnim glasom, iako mu je ruka drhtala, a lice mu problijedjelo poput snijega: – Iskreni moj prijatelju, zahvaljujem vam iz dna svog slomljenog srca. Recite mi što moram učiniti i ja neću iznevjeriti.
– Hrabar ste momak! – reče Van Helsing, položivši mu ruku na rame. – Trenutak hrabrosti i sve je svršeno.
To će biti strahovito mučno, tu nema zavaravanja, ali potrajat će vrlo kratko, a nakon toga radost će vam biti veća od boli. Iz ove sumorne grobnice izaći ćete kao hodate po zraku. Ali ne smijete iznevjeriti nakon što jednom započnete. Samo pomislite kako smo oko vas mi, vaši iskreni prijatelji, te da cijelo vrijeme molimo za vas.
– Nastavite – promuklo reče Arthur. – Recite mi što da učinim.
– Uzmite ovaj kolac u svoju lijevu ruku, tako da stavite šiljak iznad srca, a malj u svoju desnu ruku. Kad započnemo svoju molitvu za mrtve – ja ću je čitati, imam ovdje molitvenik, a svi će me ostali pratiti – udrite u Božje ime, tako da sve bude dobro s mrtvom ženom koju volimo, te da nestane živi mrtvac.
Arthur je uzeo kolac i malj i nakon što se jednom odlučio djelovati, ruke mu nisu nimalo zadrhtale. Van Helsing je otvorio svoju misnu knjigu i počeo čitati, a Quincey i ja slijedili smo ga kako smo već mogli. Arthur je položio šiljak iznad srca i mogao sam vidjeti kako se utisnuo u bijelu put. Zatim je udario svom silinom.
Biće u lijesu se previnulo, a iz otvorenih crvenih usana izletio je ogavni krik od kojega se ledila krv u žilama. Tijelo se stalo tresti, drhtati i uvijati obuzeto divljim grčevima; oštri bijeli zubi stali su zveketati sve dok nisu izgrizli usnice, a ista su se umrljala grimiznom pjenom. Ali Arthur nije uzmaknuo. Djelovao je poput Tora dok ma se postojana raka uzdizala i padala, gurajući kolac koji je donosio milost sve dublje i dublje, dok se krv iz probodena srca nadimala i šikljala oko kolca. Lice mu je bilo kao okamenjeno i kao da je iz njega isijavala viša dužnost. Taj nam je prizor ulio hrabrosti,tako da su i naši glasovi stali odzvanjati malenom kosturnicom.
A zatim je uvijanje i drhturenje tijela postalo slabije, kao i zveketanje zuba i grčenje lica. Napokon je ostalo nepomično ležati. Užasan je zadatak bio okončan.
Malj je ispao iz Arthurove ruke. Zanjihao se i bio bi se srušio da ga nismo uhvatili. Krupne kapi znoja pale su mu s čela, a dah mu je izlazio u vidu isprekidana soptanja. To je za njega doista bio strahoviti napor i da ga nadljudski razlozi nisu prisiljavali da obavi tu zadaću, nikad je ne bi mogao dovršiti. Nekoliko trenutaka smo se posvetili pa nismo ni pogledali prema lijesu. No kad smo se naposljetku okrenuli, jedan za drugim stali smo mrmljati, zatečeni i iznenađeni. Tako smo se zagledali da je i Arthur ustao, jer bio je sjeo na pod, te i on došao pogledati. Lice mu je obasjala čudnovata, razdragana svjetlost, koja je sasvim raspršila užasni mrak koji je počivao na njemu.
Ondje, u lijesu, nije više ležalo gnusno biće kojega smo se onako užasavali i zamrzili ga toliko da je njegovo uništenje prepušteno kao povlastica onome koji je imao najviše prava na to, već Lucy kakvu smo viđali za života, neusporedivo dražesnog i čednog lica. Istina, bili su ondje i tragovi brige, boli i bolesti što smo ih viđali za života; no oni su nam bili dragi jer su označavali njezinu istinu s kojom smo bili upoznati. Svi smo do jednoga osjetili sveti spokoj koji je poput sunčeve svjetlosti ležao iznad mršavog lica, a tjelesni oblik bio je samo zemaljski dokaz i simbol smirenosti koja će je vječito pratiti.
Van Helsing je prišao Arthuru i položio mu ruku na rame, te mu rekao: – A sad, Arthure, prijatelju moj, mladiću moj, nije li mi oprošteno?
Uslijedila je reakcija nakon onog strahovitog napora, pa je prihvatio starčevu ruku, prinio je usnama i poljubio je.
– Oprošteno! – rekao je. – Neka vas Bog blagoslovi što ste mojoj dragoj vratili njezinu dušu, a meni mir.
Stavio je ruke na profesorovo rame, naslonio mu glavu na grudi, te neko vrijeme tiho plakao, dok smo mi nepomično stajali. Kad je podignuo glavu, Van Helsing mu reče: – A sad, dijete moje, možete je poljubiti. Poljubite njezine mrtve usne ako to želite, jer ona bi to htjela od vas, kad bi imala izbora. Jer sad više nije iscereni vrag, niti će ikad više biti onaj ogavni stvor. Nije više đavolov živi mrtvac. Sada je mrtva u Gospodinu i njezina je duša kod njega!
Arthur se sagnuo i poljubio je, a zatim smo njega i Quinceya poslali van iz grobnice. Profesor i ja otpilili smo vrh kolca, ostavivši šiljak u tijelu. Zatim smo odrezali glavu i napunili usta češnjakom. Zavarili smo olovnu navlaku, vijcima pričvrstili poklopac lijesa, pokupili svoje stvari i izašli. Kad je profesor zaključao vrata, dao je ključ Arthuru.
Vani je zrak bio sladak, blistalo je sunce i pjevale su ptice, i činilo se kao daje priroda drukčija. Posvuda je bilo razdraganosti, veselja i mira, jer i sami smo bili umireni, te osjećali radost, koliko god teško do nje stigli.
– A sad, prijatelji moji – rekao je Van Helsing prije nego što smo se udaljili – jedan dio našeg posla je obavljen, i to onaj koji je bio najbolniji za nas. Ali preostaje nam još veći zadatak, i teži, a uz to je opasan i bolan. Hoćete li mi pomoći? Svi smo naučili vjerovati, nije li tako? I u tom slučaju, ne vidimo li svoju dužnost? Vidimo! I nećemo li obećati da ćemo nastaviti posao do samoga svršetka, koliko god težak bio? Svi smo mu redom stisnuli ruku i dali obećanje. Kad smo bili na odlasku, profesor je rekao: – Prekosutra navečer naći ćete se sa mnom i u sedam sati ćemo večerati s prijateljem Johnom. Pozvat ću još dvoje ljudi, koje zasad još ne poznajete; i bit ću spreman obznaniti sav naš rad i razotkriti sve naše planove. Prijatelju John, vi dođite sa mnom kući, jer moram se posavjetovati o mnogočemu, a vi mi možete pomoći.
Večeras putujem za Amsterdam, ali vratit ću se sutra navečer. A onda počinje naš veliki zadatak. Ali prije toga štošta vam moram reći, tako da znate što treba uraditi i čega se treba bojati. Onda ćemo jedni drugima nanovo dati obećanje; jer očekuje nas strahoviti zadatak i jednom kad se bacimo na njega, nema više uzmaka.
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Bilo je upravo petnaest minuta do ponoći kad smo ušli na groblje preko niskog zida. Noć je bila mračna, s povremenim odbljescima mjesečine među pukotinama tmastih oblaka što su klizili preko neba. Svi smo se držali nekako zbijeni jedan uz drugoga, dok je Van Helsing išao prvi, nešto ispred nas. Kad smo došli blizu grobnice, dobro sam promotrio Arthura jer sam se bojao da će ga blizina mjesta koje je opterećeno tako tužnim uspomenama uznemiriti, no dobro se držao. Zaključio sam da zagonetka ovog našeg posla na neki način djeluje kao protumjera za njegovu bol. Profesor je otključao vrata te videći kako smo prirodno stali oklijevati, iz različitih razloga, razriješio poteškoću na taj način što je sam prvi ušao. Mi smo krenuli za njim i zatvorio je vrata. Upalio fenjer i usmjerio ga prema lijesu. Arthur je oklijevajući stupio korak naprijed. Van Helsing se obratio meni: – Jučer ste bili ovdje sa mnom. Da li se tijelo gđice Westenra nalazilo u lijesu?
– Nalazilo se.
Profesor se okrenuo prema ostalima te rekao: – Čuli ste; pa ipak, nema nikoga tko mi ne bi vjerovao.
Uzeo je odvijač te ponovno skinuo poklopac lijesa. Arthur je pažljivo gledao, vrlo blijed, no ne govoreći ništa. Kad je poklopac skinut, stupio je korak naprijed. Očigledno nije znao da postoji i olovni lijes ili se barem toga nije sjetio. Kad je vidio silom načinjeni otvor u olovu, na trenutak mu je krv pojurila u lice, no podjednako se brzo povukla, tako daje ostao jezovito blijed. I dalje je šutio. Van Helsing silom je povukao olovnu navlaku i svi smo pogledali unutra te ustuknuli.
Lijes je bio prazan!
Nekoliko trenutaka nitko nije progovorio ni riječi. Tišinu je prekinuo Quincey Morris: – Profesore, ja sam vam odgovorio. Vaša je riječ sve što tražim. U normalnim okolnostima ne bih pitao tako nešto; ne bih vam nanio takvu uvredu da posumnjam u vas; ali ovo je misterij koja prelazi pitanje časti. Je li ovo vaše djelo?
– Prisežem vam svime što mi je sveto da je nisam uklonio niti pak dodirnuo. Evo što se dogodilo: prije dvije noći moj prijatelj Seward i ja došli smo ovamo, s dobrim razlogom, vjerujte mi. Otvorio sam taj lijes, koji je onda bio zapečaćen, i zatekli smo ga, kao i sad, prazna. Onda smo čekali i ugledali kako se nešto bijelo približava kroz drveće.
Sljedećeg smo dana došli ovamo pri dnevnoj svjetlosti i ona je ležala ovdje. Nije li, prijatelja John? – Jest.
– One snio noći došli upravo na vrijeme. Još je jedio malo dijete nestalo i mi smo ga pronašli, hvala Bogu neozlijeđeno među grobovima. Jučer sam došao ovamo prije zalaska sunca, jer kad zađe sunce, živi se mrtvaci mogu kretati. Čekao sam ovdje cijele noći sve dok nije izašlo sunce, ali ništa nisam vidio. Najvjerojatnije zato ito sam na spone onih vrati postavio češnjak, kojega živi mrtvaci ne mogu podnijeti, te još neke stvari koje ih odbijaju. Prošle noći nije bilo nikakva kretanja, pa sam večeras prije zalaska sunca skinuo svoj češnjak i ostale stvari. I zato smo zatekli ovaj lijes praznim. Ali strpite se sa mnom. Zasad se dogodilo mnogo toga čudnovatog. Čekajte sa mnom vani, pritajen i tako da vas se ne vidi i ne čuje, i dogodit će se još mnogo čudnovatije stvari. Evo... – tu je poklopcem zamračio svjetlost fenjera – ...sad idemo van. Otvorio je vrata i mi smo izašli jedan po jedan, a on je izašao zadnji i zaključao za sobom vrata.
Kako li je noćni zrak djelovao svježe i čisto nakon užasa one kosturnice! Kako li je sladak bio prizor oblaka koji su jurili nebom, a dok su pretjecali jedan drugoga i sudarali se, povremeno bi zablistao tračak mjesečine – kao radost i tuga u životu čovjeka! Kako li je bilo slatko udahnuti svježi zrak, koji nije imao zadah smrti i truleži! Kako je ljudski bilo vidjeti crvenkasto svjetlo neba iza brežuljka, te čuti u daljim prigušenu buku koja označava život u velikom gradu! Svi smo se na svoj način osjećali svečano i zaneseno. Arthur je šutio i, koliko sam mogao vidjeti, trudio se dokučiti svrhu i unutrašnje značenje ove zagonetke. Osobno sam bio razmjerno strpljiv i bio sam napola spreman ponovno odbaciti sumnje i prihvatiti Van Helsingove zaključke. Quincey Morris je bio ravnodušan, kao čovjek koji sve prihvaća, i to u duhu hladnokrvne odvažnosti, svjestan rizika koji je prihvatio. Kako nije smio pušiti, odrezao si je poveliku kvrgu duhana i počeo je žvakati. Sto se tiče Van Helsinga, on se bacio na sasvim određeni posao. Prvo je iz svoje torbe izvadio čitavu gomilu nečega stoje izgledalo poput tankog biskvita, nalik na vafle, pažljivo umotano u bijeli ubrus. Zatim je izvadio dvije pregršti nekakve bjeličaste tvari, poput tijesta ili staklarskog kita. Izmrvio je vafle na sićušne komadiće i umiješao ih u masu svojim rukama. Potom je to izvukao u malene vrpce, te ih počeo polagati u pukotine između vrata i dovratka grobnice. To me pomalo zbunilo, pa budući da sam bio pokraj njega, zapitao sam ga što to radi. Arthur i Quincey također su se približili jer su i oni bili radoznali.
– Zatvaram grobnicu – odgovorio je – tako da živi mrtvac ne može ući.
– Zar će vam ova pasta pomoći u tome? – zapita Quincey. – Blagi Bože! Je li to neka igra?
– Jest.
– Što to koristite?
Ovog puta pitanje je postavio Arthur. Van Helsing je pobožno skinuo šešir kad mu je odgovorio: – Hostija. Donio sam je iz Amsterdama. Imam oprost od grijeha. Taj je odgovor zapanjio i najnepovjerljivije među nama i svi smo redom osjetili da u prisutnosti takve iskrene odlučnosti kakva je resila profesora, odlučnosti da na taj način upotrijebi ono što mu je najsvetije, nije moguće sumnjati u njega. U tišini punoj poštovanja zauzeli smo položaje koji su nam dodijeljeni oko grobnice, skriveni od bilo koga tko bi naišao. Žalio sam ostale, naročito Arthura. Ja sam se već za ranijeg posjeta bio prviknuo na to užasno bdijenje; a čak sam i ja, koji sam još prije sat vremena nijekao dokaze, osjetio sam kako mi se ledi srce. Nikad mi grobovi nisu izgledali tako sablasno bijeli; nikad mi čempresi, tise i juni perusi nisu toliko djelovali kao otjelovljene pogrebne tmine; nikad se drveće nije njihalo, niti je trava šuškala onako zlokobno; nikad grane nisu škripale onako zagonetno; i nikad udaljeno zavijanje pasa nije slalo takve zle slutnje kroz noć.
Nastala je dugotrajna tišina, veliko bolno ništavilo, a zatim je profesor oštro prosiktao, "Ps-s-s-st!" Pokazao je prstom i daleko dolje niz drvored tisa ugledali smo kako se primiče bijela prilika, nejasna bijela prilika, koja je na grudima pridržavala nešto tamno. Prilika je zastala i u tom trenutku trak mjesečine pao je na gomilu uskomešalih oblaka, te zastrašujuće jasno pokazao tamnokosu ženu, odjevenu u grobnu odjeću. Nismo mogli vidjeti lice jer bila je nagnuta prema, kako smo sada vidjeli, plavokosom djetetu. Uslijedila je stanka, a zatim sitan, oštar jecaj, kao što se djeca glasaju u snu, ili kakav ponekad ispušta pas kad leži ispred vatre i sniva. Krenuli smo naprijed, ali profesorova ruka podignuta u znak upozorenja, koju smo vidjeli dok je stajao iza stabla tise, zadržala nas je otraga. Kad smo pogledali, bijela je prilika ponovno krenula naprijed. Sad je bila dovoljno blizu da je jasno vidimo, a mjesečina je još uvijek trajala. Srce mi se sledilo i začuo sam kako se Arthur zagrcnuo kad smo prepoznali crte lica Lucy Westenra. Lucy Westenra, ali kako lije bila promijenjena. Dražest se preobrazila u tvrdu, bešćutnu okrutnost, a čednost u razbludnu neobuzdanost. Van Helsing je izašao van, a i mi, ne obazirući se na njegov znak, svi smo krenuli naprijed. Pri koncentriranoj svjetlosti koja je pala na Lucyno lice mogli smo vidjeti da su joj usnice grimizne od svježe krvi, te da joj je mlaz curio preko brade i umrljao čistoću njezine mrtvačke halje.
Zadrhtali smo od užasa. Pri drhtavom sam svjetlu vidio da su popustili čak i čelični "Van Helsingovi živci. Arthur se nalazio odmah pokraj mene i da ga nisam zgrabio za ruku i pridržao ga, bio bi pao.
Kad nas je Lucy ugledala (to stvorenje što se nalazilo pred nama nazivam "Lucy" samo zato što je imalo njezino obličje), ustuknula je ljutito zarežavši, kao što čini mačka kad je netko iznenadi. Zatim joj je pogled preletio preko nas. Oči su bile Lucyne po boji i obliku; ali ukaljane i prepune paklenske vatre, umjesto čednih, milih očiju koje smo poznavali. U tom trenutku ostatak moje ljubavi preobrazio se u mržnju i gnušanje; da ju je onda trebalo ubiti, bio bih to u stanju učiniti s divljačkim zadovoljstvom. Dok je gledala,oči su joj plamtjele bezbožnim sjajem, a lice joj je uresio puteni osmijeh. O, Bože, kako sam zadrhtao videći ga! Nehajnim pokretom, bezobzirna kao neki vrag,bacila je na tlo dijete koje je dotad silovito pritiskala uz grudi, režeći za njim kao što pas reži za komadom kosti. Dijete je prodorno zaječalo i ostalo tamo ležati plačući. U tom je činu bilo bešćutnosti koja je iz Arthura izmamila jecaj. Kad je krenula prema njemu ispruženih ruku i s raspuštenim j osmijehom, ustuknuo je i prekrio lice rukama. No ona mu se i dalje približavala.
– Dođi k meni, Arthure – rekla je s čeznutljivom, razbludnom gracioznošću. – Pusti ove druge i dođi k meni.
Ruke mi gladuju za tobom.
Dođi i počivat ćemo zajedno. Dođi, mužu moj, dođi!
Bilo je nečega demonski umilnog u njezinu glasu, poput zvonjave udarena stakla, što je odzvanjalo čak i u mozgovima nas koji smo čuli te riječi upućene drugome. Što se tiče Arthura, bio je kao začaran. Maknuo je šake s lica i širom rastvorio ruke. Spremila mu se baciti u zagrljaj, kad je Van Helsing skočio naprijed i postavio medu njih svoje maleno zlatno raspelo. Ustuknula je te, iznenadno izobličena 1 lica, prepuna bijesa, jurnula kao da želi ući u grobnicu.
No kad se našla na korak-dva od vrata, zastala je kao da ju je zaustavila neka neodoljiva sila. Zatim se okrenula te joj se lice ukazalo u jasnome traku mjesečine i pod svjetlošću fenjera koji više nije podrhtavao pod nadzorom željeznih živaca Van Helsinga. Nikad na nekom licu nisam vidio takvu smetenu zlobu; a uzdam se u to da smrtne oči nikad više i neće vidjeti ništa slično. Prekrasna boja postala je mrtvački blijeda, iz očiju kao da su joj prštale iskre paklenskog ognja, čelo joj se nabralo tako da su joj nabori nalikovali klupcima Meduzinih zmija, a lijepa, krvlju umrljana usta izdužila su se u otvoreni četverokut, kao na japanskim i grčkim kazališnim maskama. Ako se ikad s nekog lica očitovala smrt, kad bi pogledi mogli ubijati, onda smo mi tome prisustvovali u onome trenutku.
I tako je dobrih pola minute, što se činilo kao čitava vječnost, strujala između podignutog raspela i hostije koja joj je zatvarala ulaz.
Van Helsing je prekinuo tišinu.
– Odgovori mi, prijatelju moj! – obratio se Arthuru. – Da li da nastavim sa svojim poslom? Arthur se bacio na koljena, te rukama sakrio lice.
– Radite što hoćete, prijatelju – odgovorio je. – Radite što hoćete. Više nikad ne smije postojati ovakav užas. Potom je bolno zaječao. Quincey i ja istodobno smo krenuli prema njemu te ga uhvatili ispod ruke. Začuli smo kako je fenjer škljocnuo kad je Van Helsing zatvorio na njemu zaslon; približivši se grobnici, počeo je iz pukotina vaditi dio hostije koju je ondje postavio. Ustuknuli smo i s užasnutom se zapanjenošću zagledali kako je žena, koja je trenutak prije imala podjednako opipljivo tijelo kao i mi, prošla kroz otvor u koji bi jedva ušla oštrica noža. Osjetili smo olakšanje kad smo ugledali kako profesor smireno vraća komadiće kita u obrub vrata.
Kad je to bilo gotovo, podignuo je dijete.
– Dođite sad, prijatelji moji – rekao je. – Noćas više ništa ne možemo uraditi. U podne će se ovdje održati sprovod, pa ćemo svi doći nedugo nakon toga. Svi prijatelji preminulog otići će do dva sata i kad grobar zaključa vrata, mi ćemo ostati. Onda ćemo se opet trebati uhvatiti posla, ali ne ovakva kao noćas. Što se tiče djeteta, nije osobito povrijeđeno i do sutra navečer bit će mu dobro. Ostavit ćemo ga ondje gdje će ga zateći policija, kao i noć prije; a onda kući. – Zatim se približio Arthuru i rekao mu: – Arthure, prijatelju moj, mnogo ste propatili, ali kad se kasnije prisjetite toga, vidjet ćete koliko je to bilo neophodno. Sad ste u mraku, dijete moje. Ali u ovo vrijeme sutra, uz Božju pomoć, već ćete biti izvan mraka i nagledati se svjetlosti; stoga ne tugujte previše. Dotad neću tražiti vaš oproštaj.
Arthur i Quincey pošli su kući sa mnom i putem smo se međusobno pokušali razvedriti. Ostavili smo dijete na sigurnome i bili smo umorni; stoga smo svi pozaspali manje-više čvrstim snom.
29. rujna, noću.
Nešto prije dvanaest sati nas trojica, Arthur, Quincey Morris i ja, pojavili smo se kod profesora. Bilo je neobično zapaziti da smo u skladu s dogovorom svi odjenuli crnu odjeću. Naravno da je Arthur nosio crninu, jer bio je u koroti, no mi ostali nosili smo je nagonski. Došli smo na groblje u jedan i pol te stali šetati naokolo, držeći se podalje od oka zaposlenih, tako da smo kasnije, kad su grobari završili svoj posao, a čuvar groblja zaključao vrata, uvjeren da su svi otišli, sami ostali ondje. Van Helsing je umjesto svoje male crne torbice imao dugu kožnatu torbu, nalik na torbu za kriketsku opremu. Očigledno je bila prilično teška.
Kad smo ostali sami te čuli kako i zadnji koraci zamiru na cesti, tiho smo, kao po zapovijedi, pošli za profesorom do grobnice. On je otključao vrata i ušli smo, zatvorivši ih za sobom. Zatim je iz svoje torbe izvalio fenjer i zapalio ga, a s njime i dvije voštarice, koje je, zapalivši ili, zalijepio na lijesove sa strane, rastopivši im donji kraj, tako da bude dovoljno svjetlosti za rad. Kad je ponovno podigao poklopac Lucynog lijesa, svi smo pogledali, pri čemu je Arthur drhturio poput šibe, i vidjeli da tijelo leži tamo u svoj svojoj samrtnoj ljepoti. No u mom srcu nije bilo ljubavi, tek gnušanje prema ogavnome biću koje je uzelo Lucyno obličje bez njezine duše. Vidio sam da je čak i Arthuru otvrdnulo lice dok je promatrao. Nakon nekog vremena zapitao je Van Helsinga: – Je li ovo doista njezino tijelo ili tek zloduh u njezinu obličju? – To i jest njezino tijelo i nije. No pričekajte malo te ćete je vidjeti onakvu kakva je bila, ikakva je još uvijek.
Dok je ležala ondje, djelovala je kao iz ružnog sna; šiljasti zubi, okrvavljena, razbludna usta koja bi čovjeka navela da zadrhti, čitava ta putena pojava lišena produhovljenosti, poput nekog đavoljeg izrugivanja iz Lucyne dražesne čednosti. Van Helsing je svojom uobičajenom metodičnošću počeo vaditi različite stvari iz svoje torbe, te ih polagati kako bi bile spremne za upotrebu. Prvo je izvadio lemilicu i nešto olovnog lema, a zatim malenu uljanu svjetiljku iz koje je, kad ju je zapalio u kutu grobnice, počeo izlaziti plin koji je gorio plavičastim plamenom uz silnu toplinu; zatim su uslijedili noževi za operiranje, koje je odložio nadomak ruke; te naposljetku obli drveni kolac, debeo oko šest-sedam centimetara i dugačak oko metar. Jedan mu je kraj bio stvrdnut žarenjem u vatri te izoštren do finoga šiljka. Uz taj je kolac dolazio i teški malj, kakav se u kućanstvima koristi u podrumu za razbijanje velikih gromada ugljena. Na mene pripreme liječnika za bilo kakav posao djeluju ohrabrujuće i poticajno, no u Arthura i Quinceya te su stvari izazvale zabrinutost. No, obojica su zadržala hrabrost te su ostali tihi i mirni.
– Prije nego bilo što poduzmemo – rekao je Van Helsing kad je sve bilo spremno – da vam kažem ovo; taj je postupak u skladu s običajima i iskustvom naših starih, te svih koji su proučavali moći živih mrtvaca. Kad postanu ovakvi, s promjenom nastupa i kletva besmrtnosti; ne mogu umrijeti, već silom prilika žive generaciju za generacijom, pridodajući nove žrtve i umnažajući zlo na svijetu; jer svi koji umru nakon što su postali plijenom živog mrtvaca i sami postaju živi mrtvaci, te svoju vrstu uzimaju za plijen. I tako se krug neprestance proširuje, poput valića koji nastaju kad se u vodu baci kamen. Prijatelju Arthure, da si primio onaj poljubac kojeg se sjećaš, prije nego što je jadna Lucy umrla; ili pak sinoć kad si joj raširio ruke, i ti bi za neko vrijeme, kad bi umro, postao nosferatu, kako ga zovu u istočnoj Europi, i cijelo bi vrijeme proizvodio sve više živih mrtvaca koji nas tako ispunjavaju užasom. Karijera ove nesretne drage dame tek je započela. Onoj djeci čiju je krv sisala nije zbog toga ništa gore; no daje nastavila živjeti, gubili bi sve više i više krvi, i dolazili bi k njoj privučeni njezinim moćima. Tako bi im isisala krv ovim opakim ustima. Ali ako zaista umre, onda sve to prestaje. Malene rane na grlima će nestati i oni će se vratiti svojim igrama nikad ne saznavši što se zbilo. Ali najljepše je od svega to što, kad ovaj živi mrtvac bude uistinu upokojen, onda će duša jadne dame koju svi volimo ponovno biti slobodna. Umjesto da noću čini zlo, a danju se sve više srozava zbog toga, ona će zauzeti svoje mjesto pokraj drugih anđela. I tako će, prijatelju moj, blažena biti ruka koja će joj zadati oslobađajući udarac. Ja sam to spreman učiniti, ali nema li među nama nekoga tko ima više prava na to? Zar u budućnosti neće predstavljati radost kad u tišini besane noći bude pomislio: "Moja ju je ruka poslala k zvijezdama; ruka onoga koji ju je najviše volio; ruka koju bi ona i sama odabrala, da joj je moguće birati?" Recite mi, ima li takvoga među nama?
Svi smo pogledali Arthura. I on je vidio sve ono što i mi, beskrajnu ljubaznost koja je govorila da bi nam njegova ruka trebala vratiti Lucy u svetoj, a ne u oskvrnutoj uspomeni; stupio je korak naprijed rekavši odvažnim glasom, iako mu je ruka drhtala, a lice mu problijedjelo poput snijega: – Iskreni moj prijatelju, zahvaljujem vam iz dna svog slomljenog srca. Recite mi što moram učiniti i ja neću iznevjeriti.
– Hrabar ste momak! – reče Van Helsing, položivši mu ruku na rame. – Trenutak hrabrosti i sve je svršeno.
To će biti strahovito mučno, tu nema zavaravanja, ali potrajat će vrlo kratko, a nakon toga radost će vam biti veća od boli. Iz ove sumorne grobnice izaći ćete kao hodate po zraku. Ali ne smijete iznevjeriti nakon što jednom započnete. Samo pomislite kako smo oko vas mi, vaši iskreni prijatelji, te da cijelo vrijeme molimo za vas.
– Nastavite – promuklo reče Arthur. – Recite mi što da učinim.
– Uzmite ovaj kolac u svoju lijevu ruku, tako da stavite šiljak iznad srca, a malj u svoju desnu ruku. Kad započnemo svoju molitvu za mrtve – ja ću je čitati, imam ovdje molitvenik, a svi će me ostali pratiti – udrite u Božje ime, tako da sve bude dobro s mrtvom ženom koju volimo, te da nestane živi mrtvac.
Arthur je uzeo kolac i malj i nakon što se jednom odlučio djelovati, ruke mu nisu nimalo zadrhtale. Van Helsing je otvorio svoju misnu knjigu i počeo čitati, a Quincey i ja slijedili smo ga kako smo već mogli. Arthur je položio šiljak iznad srca i mogao sam vidjeti kako se utisnuo u bijelu put. Zatim je udario svom silinom.
Biće u lijesu se previnulo, a iz otvorenih crvenih usana izletio je ogavni krik od kojega se ledila krv u žilama. Tijelo se stalo tresti, drhtati i uvijati obuzeto divljim grčevima; oštri bijeli zubi stali su zveketati sve dok nisu izgrizli usnice, a ista su se umrljala grimiznom pjenom. Ali Arthur nije uzmaknuo. Djelovao je poput Tora dok ma se postojana raka uzdizala i padala, gurajući kolac koji je donosio milost sve dublje i dublje, dok se krv iz probodena srca nadimala i šikljala oko kolca. Lice mu je bilo kao okamenjeno i kao da je iz njega isijavala viša dužnost. Taj nam je prizor ulio hrabrosti,tako da su i naši glasovi stali odzvanjati malenom kosturnicom.
A zatim je uvijanje i drhturenje tijela postalo slabije, kao i zveketanje zuba i grčenje lica. Napokon je ostalo nepomično ležati. Užasan je zadatak bio okončan.
Malj je ispao iz Arthurove ruke. Zanjihao se i bio bi se srušio da ga nismo uhvatili. Krupne kapi znoja pale su mu s čela, a dah mu je izlazio u vidu isprekidana soptanja. To je za njega doista bio strahoviti napor i da ga nadljudski razlozi nisu prisiljavali da obavi tu zadaću, nikad je ne bi mogao dovršiti. Nekoliko trenutaka smo se posvetili pa nismo ni pogledali prema lijesu. No kad smo se naposljetku okrenuli, jedan za drugim stali smo mrmljati, zatečeni i iznenađeni. Tako smo se zagledali da je i Arthur ustao, jer bio je sjeo na pod, te i on došao pogledati. Lice mu je obasjala čudnovata, razdragana svjetlost, koja je sasvim raspršila užasni mrak koji je počivao na njemu.
Ondje, u lijesu, nije više ležalo gnusno biće kojega smo se onako užasavali i zamrzili ga toliko da je njegovo uništenje prepušteno kao povlastica onome koji je imao najviše prava na to, već Lucy kakvu smo viđali za života, neusporedivo dražesnog i čednog lica. Istina, bili su ondje i tragovi brige, boli i bolesti što smo ih viđali za života; no oni su nam bili dragi jer su označavali njezinu istinu s kojom smo bili upoznati. Svi smo do jednoga osjetili sveti spokoj koji je poput sunčeve svjetlosti ležao iznad mršavog lica, a tjelesni oblik bio je samo zemaljski dokaz i simbol smirenosti koja će je vječito pratiti.
Van Helsing je prišao Arthuru i položio mu ruku na rame, te mu rekao: – A sad, Arthure, prijatelju moj, mladiću moj, nije li mi oprošteno?
Uslijedila je reakcija nakon onog strahovitog napora, pa je prihvatio starčevu ruku, prinio je usnama i poljubio je.
– Oprošteno! – rekao je. – Neka vas Bog blagoslovi što ste mojoj dragoj vratili njezinu dušu, a meni mir.
Stavio je ruke na profesorovo rame, naslonio mu glavu na grudi, te neko vrijeme tiho plakao, dok smo mi nepomično stajali. Kad je podignuo glavu, Van Helsing mu reče: – A sad, dijete moje, možete je poljubiti. Poljubite njezine mrtve usne ako to želite, jer ona bi to htjela od vas, kad bi imala izbora. Jer sad više nije iscereni vrag, niti će ikad više biti onaj ogavni stvor. Nije više đavolov živi mrtvac. Sada je mrtva u Gospodinu i njezina je duša kod njega!
Arthur se sagnuo i poljubio je, a zatim smo njega i Quinceya poslali van iz grobnice. Profesor i ja otpilili smo vrh kolca, ostavivši šiljak u tijelu. Zatim smo odrezali glavu i napunili usta češnjakom. Zavarili smo olovnu navlaku, vijcima pričvrstili poklopac lijesa, pokupili svoje stvari i izašli. Kad je profesor zaključao vrata, dao je ključ Arthuru.
Vani je zrak bio sladak, blistalo je sunce i pjevale su ptice, i činilo se kao daje priroda drukčija. Posvuda je bilo razdraganosti, veselja i mira, jer i sami smo bili umireni, te osjećali radost, koliko god teško do nje stigli.
– A sad, prijatelji moji – rekao je Van Helsing prije nego što smo se udaljili – jedan dio našeg posla je obavljen, i to onaj koji je bio najbolniji za nas. Ali preostaje nam još veći zadatak, i teži, a uz to je opasan i bolan. Hoćete li mi pomoći? Svi smo naučili vjerovati, nije li tako? I u tom slučaju, ne vidimo li svoju dužnost? Vidimo! I nećemo li obećati da ćemo nastaviti posao do samoga svršetka, koliko god težak bio? Svi smo mu redom stisnuli ruku i dali obećanje. Kad smo bili na odlasku, profesor je rekao: – Prekosutra navečer naći ćete se sa mnom i u sedam sati ćemo večerati s prijateljem Johnom. Pozvat ću još dvoje ljudi, koje zasad još ne poznajete; i bit ću spreman obznaniti sav naš rad i razotkriti sve naše planove. Prijatelju John, vi dođite sa mnom kući, jer moram se posavjetovati o mnogočemu, a vi mi možete pomoći.
Večeras putujem za Amsterdam, ali vratit ću se sutra navečer. A onda počinje naš veliki zadatak. Ali prije toga štošta vam moram reći, tako da znate što treba uraditi i čega se treba bojati. Onda ćemo jedni drugima nanovo dati obećanje; jer očekuje nas strahoviti zadatak i jednom kad se bacimo na njega, nema više uzmaka.
19 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:22 pm
Margita
Administrator
17.
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Kad smo pristigli u hotel Berkeley, Van Helsinga je čekao brzojav:
Dolazim vlakom. Jonathan u Whitbyju. Važne vijesti.
MINA HARKER
Profesor je bio oduševljen.
– Ah, ta divna gospođa Mina – rekao je – dragulj među ženama! Ona dolazi, ali ja ne mogu ostati. Ona mora ići u vašu kuću, prijatelju John. Morate je dočekati na kolodvoru. Brzojavite joj usput, tako da bude pripremljena.
Nakon što smo odaslali brzojav, popio je šalicu čaja. Usput mi je spomenuo dnevnik što gaje Jonathan Harker vodio po inozemstvu, te mi dao otipkani primjerak, kao i primjerak dnevnika što ga je gđa Harker vodila u Whitbyju.
– Uzmite ovo – rekao je – i dobro to proučite. Kad se vratim, ovladat ćete svim činjenicama i tada možemo bolje nastaviti na našu istragu. Čuvajte ove spise na sigurnome mjestu, jer u njima je čitavo bogatstvo. Trebat će vam sva vjera kojom raspolažete, čak i vama koji ste danas proživjeli onakvo iskustvo. Ono što je ovdje ispričano – tu je ozbiljno i teško položio ruku na papire – moglo bi predstavljati početak kraja za vas, mene i još mnoge ljude; ili pak bi moglo predstavljati smrtno zvono za žive mrtvace koji hodaju zemljom. Molim vas da sve ovo pročitate otvorena duha; pa ako na bilo koji način uzmognete pridodati nešto ovdje ispričanoj priči, ne ustručavajte se, jer to je od najveće važnosti. I vi ste vodili dnevnik o svim onim neobičnim pojavama, zar ne? Da! Onda ćemo zajednički proći kroz sve to kad se nađemo.
Zatim se spremio za svoj odlazak i ubrzo se nakon toga odvezao u Liverpool Street. Ja sam se zaputio u Paddington, gdje sam stigao kakvih petnaestak minuta prije dolaska vlaka.
Gužva se raspršila, nakon strke uobičajene na peronima po dolasku vlaka, i počeo sam strepiti da ne propustim svoju gošću, kad mi je prišla jedna dražesna djevojka milog lica, na brzinu me pogledala te rekla: – Dr. Seward, ako se ne varam?
– A vi ste gđa Harker! – odvratio sam odmah, nakon čega mi je ispružila ruku.
– Prepoznala sam vas po opisu jadne drage Lucy; ali... Odjednom je zastala i lice joj je brzo oblilo rumenilo. Bilo nam je nekako lakše nakon što sam i sam porumenio, jer bio je to šutljivi odgovor s moje strane. Uzeo sam njezinu prtljagu, u koju je spadao i pisaći stroj, te smo se podzemnom željeznicom odvezli u Fenchurch Street, nakon što sam brzojavio svojoj kućepaziteljici da odmah pripremi dnevnu i spavaću sobu za gđu Harker.
Stigli smo na vrijeme. Ona je, dakako, znala da je to mjesto umobolnica, ali vidio sam kako nije mogla suspregnuti drhtaj kad smo ulazili.
Rekla mi je da će uskoro doći u moju radnu sobu, ako smije, te da mi ima mnogo toga za ispričati. I tako, dok je očekujem, dovršavam svoj današnji prilog za svoj fonografski dnevnik. Zasad još nisam uspio pregledati spise koje mi je ostavio Van Helsing, iako leže otvoreni preda mnom. Moram je zaokupiti nečime, tako da ih mogu pročitati. Ona još i ne zna koliko je dragocjeno vrijeme, niti pak kakav nas zadatak očekuje. Moram pripaziti da je ne preplašim. Evo je!
DNEVNIK MINE MURRAY
29. rujna.
Nakon što sam se uredila, sišla sam u radnu sobu dr. Sewarda. Pred vratima sam zastala na trenutak, jer učinilo mi se da s nekim priča. No, kako mi je napomenuo neka požurim, pokucala sam na vrata te ušla na njegov poziv.
Na moje veliko iznenađenje, nikoga nije bilo s njime. Bio je sasvim sam, a na stolu ispred njega nalazio se predmet kojega sam po opisu odmah prepoznala kao fonograf: Nikad ga prije nisam vidjela, pa me vrlo zainteresirao.
– Nadam se da me niste morali čekati – rekla sam – ali pričekala sam ispred vrata budući da sam vas čula kako pričate, te sam pomislila da ste u društvu s nekim.
– Ah – odvratio mi je uz osmijeh – samo sam vodio svoj dnevnik.
– Vaš dnevnik? – zapitala sam ga iznenađeno.
– Da – odgovorio je. – Vodim ga pomoću ovoga.
Rekavši to, stavio je ruku na fonograf. To me sasvim zanijelo, jer sam izlanula: – Zaboga, pa ovo je bolje i od stenografije. Mogu li čuti nešto s njega?
– Naravno – odvratio je živahno, te ustao kako bi ga pustio u pogon. Zatim je zastao i licem mu je preletio zabrinuti pogled.
– Zapravo... – započeo je s nelagodom-ja vodim preko fonografa samo svoj dnevnik, a u njemu je riječ isključivo... gotovo isključivo, o mojim slučajevima Možda ne bi bilo zgodno... hoću reći...
Zastao je i ja sam mu htjela pomoći da se izvuče iz neugodna položaja: – Vi ste pomagali jadnoj Lucy pred kraj života. Da čujem kako je umrla; koliko je poznajem, bila bih vam vrlo zahvalna. Ona mije bila vrlo, vrlo draga.
Na moje iznenađenje, odgovorio mi je s užasnutim izrazom na licu: – Da vam ispričam o njezinoj smrti? Ni za živu glavu!
– Zašto ne? – zapitala sam jer počeo me obuzimati reki smrtno ozbiljan, jezovit osjećaj. Još jednom je zastao i vidjela sam da pokušava smisliti neku ispriku.
– Vidite – promucao je naposljetku – ja ne znam. pronaći neki određeni dio dnevnika. – Još dok je to govorio, sinula mu je neka zamisao i promijenjenim je glasom rekao s nesvjesnom priprostošću i dječjom naivnošću: – To je živa istina, tako mi svega. Časna riječ! – Mogla sam se tek nasmiješiti, na stoje načinio grimasu. – Onda sam se izdao! – rekao je. – Ali znate li vi da vodim ovaj dnevnik već mjesecima i još mi nijednom nije palo na pamet kako ću pronaći neku pojedinost o nekom slučaju, poželim li to?
Sad mi je već sinulo da je u dnevniku liječnika koji je njegovao , Lucy bilo nečega što bi moglo uvećati ukupnu količinu našeg znanja o onome strašnome stvoru, te sam odvažno rekla: – Onda, doktore Seward, dajte mi da vam ga pretipkam na svojem stroju.
– Ne, ne, ne! – rekao je, problijedivši poput mrtvaca. – Ne bih dozvolio da saznate onu groznu priču ni za cijeli svijet.
Bila je, dakle, grozna; moja je intuicija bila u pravu! Na trenutak sam se zamislila i dok sam pogledom preletjela po sobi, nesvjesno tražeći nešto što bi mi moglo pomoći, zapazila sam veliku hrpu otipkanog papira na stolu. Vidio je da nešto gledam, te je bez razmišljanja i sam pogledao u istom smjeru. Kad je ugledao one spise, shvatio je što mi je na umu.
– Vi me ne poznajete – rekla sam. – Nakon što pročitate ove spise, moj dnevnik i dnevnik mog muža, što sam otipkala, bolje ćete me upoznati. Nisam oklijevala kad je trebalo za ovaj cilj dati i zadnju moju skrivenu misao, ali vi me zasad još ne poznajete i ne smijem ni očekivati da već sad steknete povjerenje u mene.
On je svakako plemenit čovjek. Uboga draga Lucy bila je u pravu. Ustao je i otvorio veliku ladicu, u kojoj je po redu bio složen veći broj metalnih cilindara prevučenih tamnim voskom.
– Sasvim ste u pravu – rekao je. – Nisam imao povjerenja u vas zato što vas nisam poznavao. Ali sad vas poznajem i dozvolite mi da vam kažem kako sam vas već davno trebao upoznati. Znam da vam je Lucy pričala o meni, i meni je pričala o vama. Mogu li vam izraziti svoje kajanje na jedini način koji je u mojoj moći? Uzmite ove cilindre i preslušajte ih; prvih pet-šest sasvim je osobne prirode i neće vas užasnuti. Nakon toga ćete me bolje upoznati. Dotad će biti pripremljena večera. U međuvremenu, ja ću pročitati jedan dio ovih spisa, te ću bolje shvatiti neke stvari.
Sam mi je prenio fonograf u dnevnu sobu i namjestio ga za upotrebu. Sad ću zacijelo saznati nešto ugodno. Upoznat ću se s drugom stranom istinite ljubavne zgode čije jednu stranu već poznajem...
Dnevnik dr. Sewarda
29. rujna.
Onaj čudesni dnevnik Jonathana Harkera i dnevnik njegove žene toliko su me zaokupili da nisam ni primijetio kako je proletjelo vrijeme. Gđa Harker nije bila dolje kad je služavka došla najaviti večreu te sam rekao: – Vjerojatno je umorna; neka večera pričeka još jedan sat. Potom sam nastavio sa svojim poslom. Upravo sam dovršio s dnevnikom gđe Harker, kad je ona ušla. Djelovala je dražesno i lijepo, no vrlo tužno, a oči su joj bile crvene od plača. To me uvelike dirnulo. U zadnje sam vrijeme imao mnogo razloga za suze, Bog mi je tome svjedok, ali njihova mi je utjeha bila zanijekana. Kad sam vidio te dražesne oči, blistave od svježih suza, stegnulo mi se srce.
– Strašno se bojim da sam vas uzrujao – rekao sam stoga.
– O, ne, niste me uzrujali – odvratila je – ali vaša me bol neizrecivo dirnula. Ovo je divan stroj, ali okrutno je iskren. Činilo mi se kao da jedna duša plače pred svemogućim Bogom. Nitko više nikad ne smije čuti te riječi naglas! Gledajte, pokušala sam biti od koristi. Otipkala sam vaš dnevnik na svom pisaćem stroju i sad više nitko ne treba čuti kako vam srce kuca, kao što sam ja čula.
– Nitko to ne mora ni znati, pa i neće saznati – rekao sam prigušenim glasom. Stavila je svoju ruku na moju i rekla vrlo ozbiljnim glasom: – Ali drugi to moraju saznati!
– Moraju li? Ali zašto? – zapitao sam.
– Zato što je i to dio ove užasne priče, dio smrti jadne drage Lucy i svega što je dovelo do nje; zato što moramo iskoristiti cijelo raspoloživo znanje i svu pomoć u borbi koja nam predstoji da oslobodimo svijet od ovog užasnog čudovišta. Mislim da na cilindrima koje ste mi dali ima više toga nego što ste htjeli da saznam; ali već vidim da u vašem dnevniku postoje mnoga svjetla što obasjavaju ovaj mračni misterij. Dopustit ćete mi da budem od pomoći, zar ne? Donekle sam upoznata si svime i iako sam došla tek do 7. rujna u vašem dnevniku, već vidim kako je jadna Lucy bik stisnuta u škripac, te kako je došlo do njezina užasnog usuda. Jonathan i ja radili smo danju i noću otkako je profesor Van Helsing bio kod nas. On je otišao u Withtby da prikupi više podataka i sutra navečer bit će ovdje da nam pomogne. Me trebamo jedni pred drugima imati tajni; budemo li radili zajednički i s potpunim povjerenjem, zacijelo ćemo biti jači nego ako neki od nas budu u mraku.
Pogledala me toliko molećivo i istodobno u svome stavu pokazala takvu hrabrost i odlučnost da sam odmah popustio pred njezinim željama.
– Postupit ćete – rekoh – kako god želite. Neka mi Bog pomogne ako sam u krivu! Postoje strahovite stvari koje ćete tek saznati;ali ako ste već prevalili toliki put po cesti Lucyne smrti, znam da nećete biti zadovoljni ostanete li u mraku. Štoviše, svršetak, sam svršetak, mogao bi vam donijeti i tračak mira. Dođite, večera je spremna. Moramo ostati snažni za ono što nas čeka; imamo okrutan i jezovit zadatak. Nakon što se najedete, saznat ćete i sve ostalo, a ja ću vam odgovoriti na sva pitanja koja mi poželite postaviti, nade li se nešto što ne razumijete, premda je sve bilo jasno nama koji smo prisustvovali tome.
DNEVNIK MINE HARKER
29. rujna.
Nakon večere pošla sam s dr. Sewardom u njegovu radnu sobu. Prenio je fonograf natrag iz moje sobe, te uzeo moj pisaći stroj. Smjestio me u udobnu stolicu i stavio fonograf na takvo mjesto da mi bude nadohvat ruke bez potrebe da ustajem, te mi pokazao kako da ga zaustavim kad budem poželjela načiniti stanku. Zatim je vrlo promišljeno sjeo, okrenuvši mi leđa, tako da se osjećam sasvim slobodno, te započeo čitati. Ja sam prinijela metalne rašlje uhu i stala slušati.
Nakon stoje završila strašna priča o Lucynoj smrti te o svemu što je uslijedilo, bespomoćno sam klonula u stolici. Srećom, nisam sklona nesvjesticama. Kad me dr. Seward ugledao, skočio je uz užasnuti usklik, izvadio iz ormarića optočenu bocu i dao mi malo brendija, koji me za nekoliko minuta ponešto oporavio. Misli su mi se potpuno uskomešale i da se kroz to mnoštvo strahota nije probijala sveta zraka svjetlosti, spoznaja da je moja draga, draga Lucy našla mir, mislim da to ne bih mogla podnijeti bez scene. Sve je to toliko neobuzdano, zagonetno i čudnovatno da uopće ne bih povjerovala da nisam bila upoznata s Jonathanovim iskustvom iz Transilvanije. Ovako, nisam znala u što da povjerujem, te sam se izbavila iz poteškoća drugim poslom. Skinula sam poklopac sa svog pisaćeg stroja te rekla dr. Sewardu: – Dopustite mi da sad to otipkam. Moramo biti spremni za dr. Van Helsinga kad stigne. Već sam poslala brzojav Jonathanu da dođe ovamo kad stigne u London iz Whitbyja. U ovom su slučaju datumi najvažniji i mislim da ćemo mnogo toga postići budemo li pripremili naše materijale i složili ih kronološkim redom. Kažete da stižu i lord Godalming te g. Morris. Budimo spremni da im sve to prenesemo kad dođu.
On je stoga postavio fonograf na manji broj okretaja i ja sam počela tipkati od početka sedmog cilindra.
Koristila sam indigo te sam tako dobila tri primjerka dnevnika, baš kao i u slučaju ostalih rukopisa. Već je bilo kasno kad sam završila, no dr. Seward se bavio svojim poslom i obilazio pacijente. Kad je bio gotov, vratio se i sjeo pokraj mene te je čitao, tako da nisam bila previše usamljena dok sam radila. Kako li je dobar i promišljen; svijet kao da je pun dobrih muškaraca, čak ako u njemu i postoje čudovišta. Prije nego što sam ga napustila, prisjetila sam se stoje Jonathan zapisao u dnevnik o tome kako se profesor uzrujao pročitavši nešto u nekim večernjim novina na kolodvoru u Exeteru. Stoga, kako sam zapazila da dr. Seward čuva stare primjerke novina, posudila sam si komplete The Westminster Gazette i The Pall Mall Gazette, te ih odnijela u svoju sobu. Sjetila sam se koliko su nam The Dailygraph i The Whitby Gazette pomogli da bolje razumijemo strašne događaje u Whitbyju kad je grof Drakula pristao, pa ću pregledati večernje novine kasnijeg datuma i možda ću naići na neki novi trag. Nisam pospana i rad će mi pomoći da se smirim.
Dnevnik dr. Sewarda
30. rujna.
G. Harker je pristigao u devet sati. Primio je brzojav svoje žene upravo prije nego stoje krenuo. Iznimno je pametan, može li mu se to prosuditi s lica, te prepun energije. Ako je njegov dnevnik istinit, a sudeći po vlastitim zapanjujućim iskustvima zacijelo jest, on je također i čovjek vrlo jakih živaca. Onaj drugi silazak u grobnicu bio je pozornosti vrijedan primjer smjelosti. Pročitavši njegov izvještaj o tome, bio sam spreman susresti muževna čovjeka, ali ne ovako tihog gospodina poslovna izgleda koji je danas došao.
Kasnije. Nakon ručka Harker i njegova žena vratili su se u svoju sobu i kad sam malo prije prolazio onuda, čuo sam kuckanje pisaćeg stroja. Svojski su se bacili na posao. Gđa Harker kaže da kronološkim redom spajaju zajedno sve, pa i najmanje činjenice kojima raspolažu. Harker je pribavio pisma koja su izmijenili konsignator sanduka u Whitbyju te nosači iz Londona koji su ih preuzeli. Sad čita prijepis svog dnevnika što ga je otipkala njegova žena. Pitam se što su zaključili. Evo ga.;;. .
Čudnovato je kako mi nikad nije sinulo da bi upravo susjedna kuća mogla biti Grofovo skrovište! Sam Bog zna da smo imali dovoljno pokazatelja s obzirom na ponašanje pacijenta Renfielda! Zavežljaj pisama koja se odnose na kupnju kuće nalazio se zajedno s prijepisom dnevnika. 0, da smo ih barem prije imali, mogli smo spasiti jadnu Lucy! No, dosta, taj put vodi u ludilo! Harker se vratio i ponovno uspoređuje svoj materijal. Kaže da će do večere biti u stanju povezati cijelu pripovijest. Smatra da bih u međuvremenu trebao pogledati Renfielda jer je on dosad bio svojevrstan indeks glede Grofovih dolazaka i odlazaka, to jedva da sam primijetio, ali kad prikupim sve datume, vjerojatno ću i sam to uvidjeti. Kako lije dobro što je gđa Harker pretipkala moje cilindre! U suprotnome, nikad ne bismo mogli odrediti datume...
Zatekao sam Renfielda kako mirno sjedi u svojoj sobi, prekriženih ruku, i dobroćudno se smješka. U tom je trenutku djelovao poput najrazboritijeg čovjeka kojega sam ikada sreo. Sjeo sam i zapodjednuo s njime razgovor o mnogočemu, i on je o svemu imao normalan stav. Zatim je svojevoljno počeo pričati o odlasku kući, a koliko ja znam, za svog boravka ovdje nikad nije načeo tu temu. Zapravo, sasvim je uvjereno govorio kako treba odmah dobiti otpusnicu. Da nisam prije porazgovarao s Harkerom, te pročitao pisma i datume kad je imao napadaje, vjerujem da bih mu nakon kratkotrajnog promatranja i potpisao otpusnicu. Ovako, muče me mračne sumnje. Svi oni napadaji su na neki način bili povezani s Grofovom blizinom. Sto onda znači ovo posvemašnje zadovoljstvo? Može li biti daje nagonski uvjeren u trijumf? No, polako; on je i sam zoofag, i za svojih divljanja ispred vrata kapelice napuštene kuće uvijek je spominjao "gospodara". To sve kao da potvrđuje našu zamisao. No, nakon nekog sam vremena otišao. Moj prijatelj je zasad malo previše zdrava uma da bih ga previše iskušavao pitanjima. Mogao bi započeti razmišljati, a onda...! Zato sam otišao. Nemam povjerenja u ova njegova smirena raspoloženja; zato sam naložio poslužitelju da dobro pripazi na njega te da ima pri ruci luđačku košulju, za slučaj potrebe.
Dnevnik Jonathana Harkera
29. rujna, u vlaku za London.
Kad sam primio uljudnu poruku g. Billingtona da će mi pružiti sve podatke kojima raspolaže, učinilo mi se najpametnijim da odem u Whitby i na licu mjesta se raspitam o onome što me zanima. Moj je trenutni cilj ustanoviti na kojem je mjestu u Londonu smješten onaj jezoviti Grofov teret. Kasnije bismo se mogli pozabaviti njime. Mlađi Billington, simpatičan momak, dočekao me na kolodvoru i odveo u kuću svog oca, gdje su odlučili da moram prenoćiti kod njih. Odlikuju se pravom yorkshirskom gostoljubivošću: daj gostu sve što imaš i prepusti mu da radi što hoće. Svi su znali da sam u žurbi te daje moj boravak kratak, pa je g. Billington u svome uredu već imao spremne sve papire u kojima je riječ o konsignaciji onih sanduka. Gotovo sam se prepao kad sam ponovno ugledao jedno od pisama koje sam ih vidio na Grofovu stolu prije nego što sam saznao za njegove paklenske planove. Sve je bilo pažljivo smišljeno, te sustavno i precizno izvedeno. Kao da je pripremljen za sve zapreke koje bi igrom slučaja mogle izniknuti prilikom izvršavanja njegovih uputa. Ništa nije prepuštao slučaju i apsolutna točnost s kojom su njegove upute izvršene bila je naprosto logična posljedica njegove brige. Vidio sam fakturu i pribilježio što na njoj piše: "Pedeset sanduka obične zemlje, za upotrebu u eksperimentalne svrhe." Bila je tu i kopija pisma upućena Čarteru Patersonu, te odgovor te tvrtke; dobio sam oba ta prijepisa. Bili su to svi podaci kojima je g. Billington raspolagao, pa sam otišao u luku i stupio u dodir s obalnim čuvarima, carinicima i upraviteljem luke. Svi su imali ponešto za reći o čudnovatom dolasku broda, što već polako ulazi u tamošnju predaju, ali nitko nije imao ništa za dodati jednostavnome opisu: "Pedeset sanduka obične zemlje." Zatim sam otišao do otpravnika vlakova, koji me ljubazno povezao s ljudima koji su osobno primili sanduke. Njihova je uknjižba točno odgovarala spisku i nisu imali ništa za dodati, osim da su sanduci bili "tako teški da krepaš od muke", te da su ožednjeli kad su ih pretovarivali. Jedan je dodao kako je prava šteta što više nema takve gospode "kakvi ste vi, gazda," da na taj način pokaže kako bi bilo lijepo da tekućim pitanjima pokažem koliko cijenim njihove napore. Drugi je napomenuo da su tom prilikom toliko ožednjeli da vrijeme još nije u potpunosti uklonilo tu žeđ. Nepotrebno je dodavati da sam prije odlaska, zauvijek i primjereno udovoljio takvim prijekorima.
30. rujna.
Otpravnik vlakova bio je toliko ljubazan da me povezao sa svojim starim prijateljem koji je otpravnik vlakova u King’s Crossu, pa kad sam stigao onamo ujutro, mogao sam ga zapitati za prispijeće onih sanduka. I on me odmah povezao s odgovarajućim službenicima te sam vidio da se i njihova uknjižba poklapa s originalnom fakturom. Ovdje su prilike za stjecanje abnormalne žeđi bile ponešto ograničene; no do umjerene žeđi ipak je došlo i bio sam prisiljen naknadno riješiti taj problem.
Odatle sam otišao u središnji ured Čartera Patersona, gdje su me krajnje uljudno dočekali. Potražili su bilješke o tom poslu u svome dnevnom zapisniku i arhivi, te odmah telefonirali u svoj ures na Cing’s Crossu, kako bi dobili dodatne pojedinosti. Srećom,ljudi koji su prevezli sanduke upravo su ondje čekali posao i službenik ih je odmah poslao k nama, poslavši po njima i račun prijevozi te sve dokumente u svezi s isporukom sanduka u Carfax. Tu sam još jednom pronašao da se uknjižba u potpunosti poklapa s fakturom; radnici su dopunili šturost pisane riječi s nekoliko pojedinosti. Uskoro sam ustanovio da se radi isključivo o tome da je posao bio vrlo prašnjav, te da su njegovi izvođači u skladu s time ožednjeli. Kad su mi pružili mogućnost da, uz pomoć službene valute, naknadno uklonim to korisno zlo, jedan je od njih primijetio: – Ona tamo kuća, šefe, najgadnija je kuća u kojoj sam ikad bio. Nek’ me vrag nosi ako ju je itko pipnuo zadnjih sto godina. Na mjestima je prašina bila tako debela da bi se moglo spavati na njoj, a da si ne nažuljate kosti. Mjesto je bilo tako zapušteno da je u njemu mirisalo k’o u starom Jeruzalemu. Ali ona stara kapelica, ona je zaslužila krunu! Ja i moj kolega mislili smo da nikad nećemo izać’ van iz nje. Bogami, ne bi’ ja u njoj ost’o poslije mraka za manje od funtu.
Kako sam i ja bio u kući, lako sam mu mogao povjerovati; no daje on znao ono što ja znam, mislim da bi povisio cijenu.
Sad sam uvjeren u jednu stvar – svi su sanduci koji su iz Varne došli u Whitby brodom Demeter sigurno položeni u staroj kapelici Carfaxa. Ondje bi ih trebalo biti pedeset, osim ako su neki u međuvremenu uklonjeni, čega se i pribojavam, sudeći po dnevniku dr. Sewarda.
Pokušat ću pronaći kočijaše koji su odvezli sanduke iz Carfaxa kad ih je Renfield napao. Slijedeći tu nit, mogli bismo mnogo toga saznati.
Kasnije. Mina i ja radili smo čitav dan i sredili sve spise. Dnevnik Mine Harker 30. rujna. Tako sam dobre volje da ni sama ne znam kako da se obuzdam. To je vjerojatno reakcija na onaj mučni strah koji me progonio: da će ovaj užasni slučaj te ponovno otvaranje njegove stare rane pogubno djelovati na Jonathana. Otpratila sam ga do vlaka za Whitby s najhrabrijim izrazom lica koji sam mogla namjestiti, ah bilo mi je gotovo mučno od strepnji. Nikad nije bio ovako odlučan, ovako snažan, ovako prepun vulkanske energije kao što je sad. Baš je onako kako je rekao onaj dragi, dobri profesor Van Helsing: uistinu je otporan i oporavlja se pod naporima koji bi ubili nekoga slabijeg. Vratio se pun života, nade i odlučnosti; sve smo sredili za večeras. Sasvim sam obuzeta uzbuđenjem. Vjerojatno bi trebalo žaliti bilo koje stvorenje na koje se sprema ovakav lov kao na Grofa. U tome i jest stvar: ovo stvorenje nije čovjek, nije čak ni zvijer. Dovoljno je da netko pročita izvještaj dr. Sewarda o smrti jadne Lucy te o onome što je uslijedilo, pa da sasvim nestane sažaljenja u srcu.
Kasnije. Lord Godalming i g. Morris stigli su ranije nego što smo očekivali. Dr. Seward je izbivao poslom i poveo Jonathana sa sobom, tako da sam ih ja morala primiti. Za mene je to bio bolan susret jer me podsjetio na sve nade jadne drage Lucy od prije tek nekoliko mjeseci. Naravno da me Lucy spominjala pred njima, a izgleda da je i dr. Van Helsing u zadnje vrijeme "dolijevao vodu na moj mlin," kako se izrazio g. Morris. Jadnici, nijedan od njih nije svjestan da ja znam sve o tome kako su zaprosili Lucynu ruku. Nisu bili sasvim načisto o tome što da mi kažu ili kako da se ponašaju, jer nisu znali koliko toga znam; zato su se držali neutralnih tema. No, ja sam promislila o tome i došla do zaključka da će najpametnija stvar s moje strane biti da ih upoznam s najnovijim razvojem događaja. Znala sam iz dnevnika dr. Sewarda da su prisustvovali Lucynoj smrti, njenoj pravoj smrti, te da se ne moram pribojavati da ću prijevremeno odati neku tajnu. Zato sam im ispričala, kako sam najbolje mogla, da sam pročitala sve spise i dnevnike, te da smo ih moj muž i ja otipkali i sredili, s čime smo upravo završili. Dala sam im po jedan primjerak da pročitaju u knjižnici. Kad je lord Godalming dobio svoj primjerak i prelistao ga (sad je to već poprilična hrpa), zapitao me: – Jeste li vi sve ovo napisali, gđo Harker? Kimnula sam.
– Ne znam o čemu se ovdje točno radi, ali vi ste ljudi tako dobri i ljubazni i tako ste predano i energično radili da mi preostaje jedino naslijepo prihvatiti vaše ideje i pokušati vam pomoći. Već mije održana jedna takva lekcija o prihvaćanju činjenica da bi me trebala učiniti poniznim do kraja života. Osim toga, znam da ste voljeli moju jadnu Lucy...
Tu se okrenuo ustranu i prekrio lice rukama. Čula sam suze u njegovu glasu. G. Morris s nagonskom je taktičnošću tek položio na trenutak ruku na njegovo rame, a zatim polako izišao iz sobe. Vjerojatno u ženskoj prirodi postoji nešto što omogućava muškarcu da pred njom zaplače i iskaže svoje nježne osjećaje, a da ne osjeti kako je to umanjilo njegovu muškost; jer kad je lord Godalming ostao sam sa mnom, sjeo je na sofu i otvoreno briznuo u plač. Ja sam sjela pokraj njega i uhvatila ga za ruku. Nadam se da to nije smatrao drskim s moje strane te da neće to pomisliti ni kad se kasnije bude toga prisjećao. Činim mi nepravdu; znam da to nikad neće pomisliti, prevelik je džentlmen za to. Vidjela sam da mu se srce kida te sam rekla: – Ja sam voljela dragu Lucy i znam koliko vam je ona značila, te koliko ste vi njoj značili. Ona i ja bile smo kao sestre; a sad kad nje više nema, hoćete li mi dopustiti da i vama u vašoj nevolji budem kao sestra? Znam kakvu ste tugu preživjeli, iako ne mogu izmjeriti njezinu dubinu. Ako vam sućut i žaljenje mogu pomoći u vašoj boli, hoćete li mi dopustit da vani u tome malo pomognem, radi Lucy?
Za trenutak je taj jadni, dragi čovjek bio obuzet bolom. Činilo mi se kao daje odjednom provalilo sve ono što je u zadnje vrijeme trpio u tišini. Obuzela ga je prava histerija, te je uzdigao dlanove i stao udarati njima u znak bolne agonije. Ustao je te ponovno sjeo, a suze su mu tekle niz obraze. Osjetila sam beskrajnu sućut za njega, te bez razmišljanja rastvorila ruke. On ni je uz jecaj položio glavu na rame, te plakao poput izmučenog djeteta, podrhtavajući od emocija.
Mi žene imamo u sebi neke majčinske osobine koje nas visoko uzdižu kad je riječ o majčinskome duhu. Osjetila sam kako na meni počiva glava ovog krupnog, ožalošćenog čovjeka, poput glave nekog djeteta koje bi mi jednog dana moglo ležati na grudima, te sam ga pomilovala po kosi, baš kao da je moje dijete. U tom trenutku nisam ni pomislila koliko je sve to neuobičajeno.
Nakon nekog vremena jecaji su mu zamrli i ustao je uz ispriku, iako nije prikrivao svoje osjećaje. Rekao mi je da za proteklih dana i noći, zamornih dana i besanih noći, nije bio u stanju ni s kime razgovarati, kao što čovjek mora razgovarati kad je obuzet tugom. Nije bilo ni jedne žene koja bi mu iskazala sućut, niti pak bi, s obzirom na stravične okolnosti koje su okruživale njegovu tugu, mogao otvoreno govoriti.
– Sad znam koliko sam patio – rekao je obrisavši oči – ali još ne znam, i nitko drugi nikad neće doznati, koliko mi je danas značila vaša sućut. Kasnije ću to bolje shvatiti; i vjerujte mi, premda ni sad nisam nezahvalan, da će moja zahvalnost rasti usporedno s mojim razumijevanjem. Dopustit ćete mi da vam budem poput brata, zar ne, i to čitavog života, zbog drage Lucy?
– Zbog drage Lucy – rekla sam dok smo stisnuli šake.
– Da, a i zbog vas same – dodao je – jer ako su poštovanje i zahvalnost jednog muškarca vrijedni osvajanja, vi ste ih danas osvojili u mene. Ako ikad u vašoj budućnosti nastupi vrijeme u kojemu ćete trebati nečiju pomoć, vjerujte mi, nećete me uzalud zvati. Ne daj Bože da vam takvo vrijeme ikad pomuti sreću u životu, ali dođe li do toga, obećajte mi da ćete mi javiti.
Bio je toliko iskren, a njegova tuga još toliko svježa, da sam imala osjećaj kako će ga to utješiti te sam rekla: – Obećajem.
Kad sam prolazila hodnikom, vidjela sam kako g. Morris promatra kroz prozor. Okrenuo se kad je čuo moje korake.
– Kako je Art? – zapitao je. Zatim je, primijetivši moje pocrvenjele oči, nastavio: – Ah, vidim da ste ga tješili. Jadni momak, baš mu je to potrebno. Samo žena može pomoći muškarcu kad tuguje u srcu, a on nije imao nikoga tko bi ga utješio.
Tako je hrabro podnosio vlastitu tugu da mi se srce stegnulo zbog njega. Ugledala sam rukopis u njegovoj ruci i znala sam da će, nakon što ga pročita, saznati koliko ga dobro poznajem. Stoga sam mu rekla: – Kad bih barem mogla utješiti sve ljude koji tuguju u srcu. Dopustite mi da vam budem prijateljica i dođite k meni da vas utješim ako vam to zatreba. Kasnije ćete saznati zašto sam to rekla.
Vidio je da ozbiljno mislim te se sagnuo, uzeo moju ruku, prinio je usnama i poljubio. To mi se učinilo slabom utjehom za takvu odvažnu i nesebičnu dušu te sam se nagonski nagnula prema njemu i poljubila ga.
Suze su mu navrle na oči i na trenutak mu je zapelo u grlu.
– Malena – rekao je sasvim pribranim glasom – nikad, dok ste god živi, nećete zažaliti zbog ove iskrene ljubaznosti.
Zatim je otišao u radnu sobu k svome prijatelju. "Malena!" Upravo je tako oslovljavao i Lucy, te se uistinu pokazao pravim prijateljem!
DNEVNIK DR. SEWARDA (nastavak)
Kad smo pristigli u hotel Berkeley, Van Helsinga je čekao brzojav:
Dolazim vlakom. Jonathan u Whitbyju. Važne vijesti.
MINA HARKER
Profesor je bio oduševljen.
– Ah, ta divna gospođa Mina – rekao je – dragulj među ženama! Ona dolazi, ali ja ne mogu ostati. Ona mora ići u vašu kuću, prijatelju John. Morate je dočekati na kolodvoru. Brzojavite joj usput, tako da bude pripremljena.
Nakon što smo odaslali brzojav, popio je šalicu čaja. Usput mi je spomenuo dnevnik što gaje Jonathan Harker vodio po inozemstvu, te mi dao otipkani primjerak, kao i primjerak dnevnika što ga je gđa Harker vodila u Whitbyju.
– Uzmite ovo – rekao je – i dobro to proučite. Kad se vratim, ovladat ćete svim činjenicama i tada možemo bolje nastaviti na našu istragu. Čuvajte ove spise na sigurnome mjestu, jer u njima je čitavo bogatstvo. Trebat će vam sva vjera kojom raspolažete, čak i vama koji ste danas proživjeli onakvo iskustvo. Ono što je ovdje ispričano – tu je ozbiljno i teško položio ruku na papire – moglo bi predstavljati početak kraja za vas, mene i još mnoge ljude; ili pak bi moglo predstavljati smrtno zvono za žive mrtvace koji hodaju zemljom. Molim vas da sve ovo pročitate otvorena duha; pa ako na bilo koji način uzmognete pridodati nešto ovdje ispričanoj priči, ne ustručavajte se, jer to je od najveće važnosti. I vi ste vodili dnevnik o svim onim neobičnim pojavama, zar ne? Da! Onda ćemo zajednički proći kroz sve to kad se nađemo.
Zatim se spremio za svoj odlazak i ubrzo se nakon toga odvezao u Liverpool Street. Ja sam se zaputio u Paddington, gdje sam stigao kakvih petnaestak minuta prije dolaska vlaka.
Gužva se raspršila, nakon strke uobičajene na peronima po dolasku vlaka, i počeo sam strepiti da ne propustim svoju gošću, kad mi je prišla jedna dražesna djevojka milog lica, na brzinu me pogledala te rekla: – Dr. Seward, ako se ne varam?
– A vi ste gđa Harker! – odvratio sam odmah, nakon čega mi je ispružila ruku.
– Prepoznala sam vas po opisu jadne drage Lucy; ali... Odjednom je zastala i lice joj je brzo oblilo rumenilo. Bilo nam je nekako lakše nakon što sam i sam porumenio, jer bio je to šutljivi odgovor s moje strane. Uzeo sam njezinu prtljagu, u koju je spadao i pisaći stroj, te smo se podzemnom željeznicom odvezli u Fenchurch Street, nakon što sam brzojavio svojoj kućepaziteljici da odmah pripremi dnevnu i spavaću sobu za gđu Harker.
Stigli smo na vrijeme. Ona je, dakako, znala da je to mjesto umobolnica, ali vidio sam kako nije mogla suspregnuti drhtaj kad smo ulazili.
Rekla mi je da će uskoro doći u moju radnu sobu, ako smije, te da mi ima mnogo toga za ispričati. I tako, dok je očekujem, dovršavam svoj današnji prilog za svoj fonografski dnevnik. Zasad još nisam uspio pregledati spise koje mi je ostavio Van Helsing, iako leže otvoreni preda mnom. Moram je zaokupiti nečime, tako da ih mogu pročitati. Ona još i ne zna koliko je dragocjeno vrijeme, niti pak kakav nas zadatak očekuje. Moram pripaziti da je ne preplašim. Evo je!
DNEVNIK MINE MURRAY
29. rujna.
Nakon što sam se uredila, sišla sam u radnu sobu dr. Sewarda. Pred vratima sam zastala na trenutak, jer učinilo mi se da s nekim priča. No, kako mi je napomenuo neka požurim, pokucala sam na vrata te ušla na njegov poziv.
Na moje veliko iznenađenje, nikoga nije bilo s njime. Bio je sasvim sam, a na stolu ispred njega nalazio se predmet kojega sam po opisu odmah prepoznala kao fonograf: Nikad ga prije nisam vidjela, pa me vrlo zainteresirao.
– Nadam se da me niste morali čekati – rekla sam – ali pričekala sam ispred vrata budući da sam vas čula kako pričate, te sam pomislila da ste u društvu s nekim.
– Ah – odvratio mi je uz osmijeh – samo sam vodio svoj dnevnik.
– Vaš dnevnik? – zapitala sam ga iznenađeno.
– Da – odgovorio je. – Vodim ga pomoću ovoga.
Rekavši to, stavio je ruku na fonograf. To me sasvim zanijelo, jer sam izlanula: – Zaboga, pa ovo je bolje i od stenografije. Mogu li čuti nešto s njega?
– Naravno – odvratio je živahno, te ustao kako bi ga pustio u pogon. Zatim je zastao i licem mu je preletio zabrinuti pogled.
– Zapravo... – započeo je s nelagodom-ja vodim preko fonografa samo svoj dnevnik, a u njemu je riječ isključivo... gotovo isključivo, o mojim slučajevima Možda ne bi bilo zgodno... hoću reći...
Zastao je i ja sam mu htjela pomoći da se izvuče iz neugodna položaja: – Vi ste pomagali jadnoj Lucy pred kraj života. Da čujem kako je umrla; koliko je poznajem, bila bih vam vrlo zahvalna. Ona mije bila vrlo, vrlo draga.
Na moje iznenađenje, odgovorio mi je s užasnutim izrazom na licu: – Da vam ispričam o njezinoj smrti? Ni za živu glavu!
– Zašto ne? – zapitala sam jer počeo me obuzimati reki smrtno ozbiljan, jezovit osjećaj. Još jednom je zastao i vidjela sam da pokušava smisliti neku ispriku.
– Vidite – promucao je naposljetku – ja ne znam. pronaći neki određeni dio dnevnika. – Još dok je to govorio, sinula mu je neka zamisao i promijenjenim je glasom rekao s nesvjesnom priprostošću i dječjom naivnošću: – To je živa istina, tako mi svega. Časna riječ! – Mogla sam se tek nasmiješiti, na stoje načinio grimasu. – Onda sam se izdao! – rekao je. – Ali znate li vi da vodim ovaj dnevnik već mjesecima i još mi nijednom nije palo na pamet kako ću pronaći neku pojedinost o nekom slučaju, poželim li to?
Sad mi je već sinulo da je u dnevniku liječnika koji je njegovao , Lucy bilo nečega što bi moglo uvećati ukupnu količinu našeg znanja o onome strašnome stvoru, te sam odvažno rekla: – Onda, doktore Seward, dajte mi da vam ga pretipkam na svojem stroju.
– Ne, ne, ne! – rekao je, problijedivši poput mrtvaca. – Ne bih dozvolio da saznate onu groznu priču ni za cijeli svijet.
Bila je, dakle, grozna; moja je intuicija bila u pravu! Na trenutak sam se zamislila i dok sam pogledom preletjela po sobi, nesvjesno tražeći nešto što bi mi moglo pomoći, zapazila sam veliku hrpu otipkanog papira na stolu. Vidio je da nešto gledam, te je bez razmišljanja i sam pogledao u istom smjeru. Kad je ugledao one spise, shvatio je što mi je na umu.
– Vi me ne poznajete – rekla sam. – Nakon što pročitate ove spise, moj dnevnik i dnevnik mog muža, što sam otipkala, bolje ćete me upoznati. Nisam oklijevala kad je trebalo za ovaj cilj dati i zadnju moju skrivenu misao, ali vi me zasad još ne poznajete i ne smijem ni očekivati da već sad steknete povjerenje u mene.
On je svakako plemenit čovjek. Uboga draga Lucy bila je u pravu. Ustao je i otvorio veliku ladicu, u kojoj je po redu bio složen veći broj metalnih cilindara prevučenih tamnim voskom.
– Sasvim ste u pravu – rekao je. – Nisam imao povjerenja u vas zato što vas nisam poznavao. Ali sad vas poznajem i dozvolite mi da vam kažem kako sam vas već davno trebao upoznati. Znam da vam je Lucy pričala o meni, i meni je pričala o vama. Mogu li vam izraziti svoje kajanje na jedini način koji je u mojoj moći? Uzmite ove cilindre i preslušajte ih; prvih pet-šest sasvim je osobne prirode i neće vas užasnuti. Nakon toga ćete me bolje upoznati. Dotad će biti pripremljena večera. U međuvremenu, ja ću pročitati jedan dio ovih spisa, te ću bolje shvatiti neke stvari.
Sam mi je prenio fonograf u dnevnu sobu i namjestio ga za upotrebu. Sad ću zacijelo saznati nešto ugodno. Upoznat ću se s drugom stranom istinite ljubavne zgode čije jednu stranu već poznajem...
Dnevnik dr. Sewarda
29. rujna.
Onaj čudesni dnevnik Jonathana Harkera i dnevnik njegove žene toliko su me zaokupili da nisam ni primijetio kako je proletjelo vrijeme. Gđa Harker nije bila dolje kad je služavka došla najaviti večreu te sam rekao: – Vjerojatno je umorna; neka večera pričeka još jedan sat. Potom sam nastavio sa svojim poslom. Upravo sam dovršio s dnevnikom gđe Harker, kad je ona ušla. Djelovala je dražesno i lijepo, no vrlo tužno, a oči su joj bile crvene od plača. To me uvelike dirnulo. U zadnje sam vrijeme imao mnogo razloga za suze, Bog mi je tome svjedok, ali njihova mi je utjeha bila zanijekana. Kad sam vidio te dražesne oči, blistave od svježih suza, stegnulo mi se srce.
– Strašno se bojim da sam vas uzrujao – rekao sam stoga.
– O, ne, niste me uzrujali – odvratila je – ali vaša me bol neizrecivo dirnula. Ovo je divan stroj, ali okrutno je iskren. Činilo mi se kao da jedna duša plače pred svemogućim Bogom. Nitko više nikad ne smije čuti te riječi naglas! Gledajte, pokušala sam biti od koristi. Otipkala sam vaš dnevnik na svom pisaćem stroju i sad više nitko ne treba čuti kako vam srce kuca, kao što sam ja čula.
– Nitko to ne mora ni znati, pa i neće saznati – rekao sam prigušenim glasom. Stavila je svoju ruku na moju i rekla vrlo ozbiljnim glasom: – Ali drugi to moraju saznati!
– Moraju li? Ali zašto? – zapitao sam.
– Zato što je i to dio ove užasne priče, dio smrti jadne drage Lucy i svega što je dovelo do nje; zato što moramo iskoristiti cijelo raspoloživo znanje i svu pomoć u borbi koja nam predstoji da oslobodimo svijet od ovog užasnog čudovišta. Mislim da na cilindrima koje ste mi dali ima više toga nego što ste htjeli da saznam; ali već vidim da u vašem dnevniku postoje mnoga svjetla što obasjavaju ovaj mračni misterij. Dopustit ćete mi da budem od pomoći, zar ne? Donekle sam upoznata si svime i iako sam došla tek do 7. rujna u vašem dnevniku, već vidim kako je jadna Lucy bik stisnuta u škripac, te kako je došlo do njezina užasnog usuda. Jonathan i ja radili smo danju i noću otkako je profesor Van Helsing bio kod nas. On je otišao u Withtby da prikupi više podataka i sutra navečer bit će ovdje da nam pomogne. Me trebamo jedni pred drugima imati tajni; budemo li radili zajednički i s potpunim povjerenjem, zacijelo ćemo biti jači nego ako neki od nas budu u mraku.
Pogledala me toliko molećivo i istodobno u svome stavu pokazala takvu hrabrost i odlučnost da sam odmah popustio pred njezinim željama.
– Postupit ćete – rekoh – kako god želite. Neka mi Bog pomogne ako sam u krivu! Postoje strahovite stvari koje ćete tek saznati;ali ako ste već prevalili toliki put po cesti Lucyne smrti, znam da nećete biti zadovoljni ostanete li u mraku. Štoviše, svršetak, sam svršetak, mogao bi vam donijeti i tračak mira. Dođite, večera je spremna. Moramo ostati snažni za ono što nas čeka; imamo okrutan i jezovit zadatak. Nakon što se najedete, saznat ćete i sve ostalo, a ja ću vam odgovoriti na sva pitanja koja mi poželite postaviti, nade li se nešto što ne razumijete, premda je sve bilo jasno nama koji smo prisustvovali tome.
DNEVNIK MINE HARKER
29. rujna.
Nakon večere pošla sam s dr. Sewardom u njegovu radnu sobu. Prenio je fonograf natrag iz moje sobe, te uzeo moj pisaći stroj. Smjestio me u udobnu stolicu i stavio fonograf na takvo mjesto da mi bude nadohvat ruke bez potrebe da ustajem, te mi pokazao kako da ga zaustavim kad budem poželjela načiniti stanku. Zatim je vrlo promišljeno sjeo, okrenuvši mi leđa, tako da se osjećam sasvim slobodno, te započeo čitati. Ja sam prinijela metalne rašlje uhu i stala slušati.
Nakon stoje završila strašna priča o Lucynoj smrti te o svemu što je uslijedilo, bespomoćno sam klonula u stolici. Srećom, nisam sklona nesvjesticama. Kad me dr. Seward ugledao, skočio je uz užasnuti usklik, izvadio iz ormarića optočenu bocu i dao mi malo brendija, koji me za nekoliko minuta ponešto oporavio. Misli su mi se potpuno uskomešale i da se kroz to mnoštvo strahota nije probijala sveta zraka svjetlosti, spoznaja da je moja draga, draga Lucy našla mir, mislim da to ne bih mogla podnijeti bez scene. Sve je to toliko neobuzdano, zagonetno i čudnovatno da uopće ne bih povjerovala da nisam bila upoznata s Jonathanovim iskustvom iz Transilvanije. Ovako, nisam znala u što da povjerujem, te sam se izbavila iz poteškoća drugim poslom. Skinula sam poklopac sa svog pisaćeg stroja te rekla dr. Sewardu: – Dopustite mi da sad to otipkam. Moramo biti spremni za dr. Van Helsinga kad stigne. Već sam poslala brzojav Jonathanu da dođe ovamo kad stigne u London iz Whitbyja. U ovom su slučaju datumi najvažniji i mislim da ćemo mnogo toga postići budemo li pripremili naše materijale i složili ih kronološkim redom. Kažete da stižu i lord Godalming te g. Morris. Budimo spremni da im sve to prenesemo kad dođu.
On je stoga postavio fonograf na manji broj okretaja i ja sam počela tipkati od početka sedmog cilindra.
Koristila sam indigo te sam tako dobila tri primjerka dnevnika, baš kao i u slučaju ostalih rukopisa. Već je bilo kasno kad sam završila, no dr. Seward se bavio svojim poslom i obilazio pacijente. Kad je bio gotov, vratio se i sjeo pokraj mene te je čitao, tako da nisam bila previše usamljena dok sam radila. Kako li je dobar i promišljen; svijet kao da je pun dobrih muškaraca, čak ako u njemu i postoje čudovišta. Prije nego što sam ga napustila, prisjetila sam se stoje Jonathan zapisao u dnevnik o tome kako se profesor uzrujao pročitavši nešto u nekim večernjim novina na kolodvoru u Exeteru. Stoga, kako sam zapazila da dr. Seward čuva stare primjerke novina, posudila sam si komplete The Westminster Gazette i The Pall Mall Gazette, te ih odnijela u svoju sobu. Sjetila sam se koliko su nam The Dailygraph i The Whitby Gazette pomogli da bolje razumijemo strašne događaje u Whitbyju kad je grof Drakula pristao, pa ću pregledati večernje novine kasnijeg datuma i možda ću naići na neki novi trag. Nisam pospana i rad će mi pomoći da se smirim.
Dnevnik dr. Sewarda
30. rujna.
G. Harker je pristigao u devet sati. Primio je brzojav svoje žene upravo prije nego stoje krenuo. Iznimno je pametan, može li mu se to prosuditi s lica, te prepun energije. Ako je njegov dnevnik istinit, a sudeći po vlastitim zapanjujućim iskustvima zacijelo jest, on je također i čovjek vrlo jakih živaca. Onaj drugi silazak u grobnicu bio je pozornosti vrijedan primjer smjelosti. Pročitavši njegov izvještaj o tome, bio sam spreman susresti muževna čovjeka, ali ne ovako tihog gospodina poslovna izgleda koji je danas došao.
Kasnije. Nakon ručka Harker i njegova žena vratili su se u svoju sobu i kad sam malo prije prolazio onuda, čuo sam kuckanje pisaćeg stroja. Svojski su se bacili na posao. Gđa Harker kaže da kronološkim redom spajaju zajedno sve, pa i najmanje činjenice kojima raspolažu. Harker je pribavio pisma koja su izmijenili konsignator sanduka u Whitbyju te nosači iz Londona koji su ih preuzeli. Sad čita prijepis svog dnevnika što ga je otipkala njegova žena. Pitam se što su zaključili. Evo ga.;;. .
Čudnovato je kako mi nikad nije sinulo da bi upravo susjedna kuća mogla biti Grofovo skrovište! Sam Bog zna da smo imali dovoljno pokazatelja s obzirom na ponašanje pacijenta Renfielda! Zavežljaj pisama koja se odnose na kupnju kuće nalazio se zajedno s prijepisom dnevnika. 0, da smo ih barem prije imali, mogli smo spasiti jadnu Lucy! No, dosta, taj put vodi u ludilo! Harker se vratio i ponovno uspoređuje svoj materijal. Kaže da će do večere biti u stanju povezati cijelu pripovijest. Smatra da bih u međuvremenu trebao pogledati Renfielda jer je on dosad bio svojevrstan indeks glede Grofovih dolazaka i odlazaka, to jedva da sam primijetio, ali kad prikupim sve datume, vjerojatno ću i sam to uvidjeti. Kako lije dobro što je gđa Harker pretipkala moje cilindre! U suprotnome, nikad ne bismo mogli odrediti datume...
Zatekao sam Renfielda kako mirno sjedi u svojoj sobi, prekriženih ruku, i dobroćudno se smješka. U tom je trenutku djelovao poput najrazboritijeg čovjeka kojega sam ikada sreo. Sjeo sam i zapodjednuo s njime razgovor o mnogočemu, i on je o svemu imao normalan stav. Zatim je svojevoljno počeo pričati o odlasku kući, a koliko ja znam, za svog boravka ovdje nikad nije načeo tu temu. Zapravo, sasvim je uvjereno govorio kako treba odmah dobiti otpusnicu. Da nisam prije porazgovarao s Harkerom, te pročitao pisma i datume kad je imao napadaje, vjerujem da bih mu nakon kratkotrajnog promatranja i potpisao otpusnicu. Ovako, muče me mračne sumnje. Svi oni napadaji su na neki način bili povezani s Grofovom blizinom. Sto onda znači ovo posvemašnje zadovoljstvo? Može li biti daje nagonski uvjeren u trijumf? No, polako; on je i sam zoofag, i za svojih divljanja ispred vrata kapelice napuštene kuće uvijek je spominjao "gospodara". To sve kao da potvrđuje našu zamisao. No, nakon nekog sam vremena otišao. Moj prijatelj je zasad malo previše zdrava uma da bih ga previše iskušavao pitanjima. Mogao bi započeti razmišljati, a onda...! Zato sam otišao. Nemam povjerenja u ova njegova smirena raspoloženja; zato sam naložio poslužitelju da dobro pripazi na njega te da ima pri ruci luđačku košulju, za slučaj potrebe.
Dnevnik Jonathana Harkera
29. rujna, u vlaku za London.
Kad sam primio uljudnu poruku g. Billingtona da će mi pružiti sve podatke kojima raspolaže, učinilo mi se najpametnijim da odem u Whitby i na licu mjesta se raspitam o onome što me zanima. Moj je trenutni cilj ustanoviti na kojem je mjestu u Londonu smješten onaj jezoviti Grofov teret. Kasnije bismo se mogli pozabaviti njime. Mlađi Billington, simpatičan momak, dočekao me na kolodvoru i odveo u kuću svog oca, gdje su odlučili da moram prenoćiti kod njih. Odlikuju se pravom yorkshirskom gostoljubivošću: daj gostu sve što imaš i prepusti mu da radi što hoće. Svi su znali da sam u žurbi te daje moj boravak kratak, pa je g. Billington u svome uredu već imao spremne sve papire u kojima je riječ o konsignaciji onih sanduka. Gotovo sam se prepao kad sam ponovno ugledao jedno od pisama koje sam ih vidio na Grofovu stolu prije nego što sam saznao za njegove paklenske planove. Sve je bilo pažljivo smišljeno, te sustavno i precizno izvedeno. Kao da je pripremljen za sve zapreke koje bi igrom slučaja mogle izniknuti prilikom izvršavanja njegovih uputa. Ništa nije prepuštao slučaju i apsolutna točnost s kojom su njegove upute izvršene bila je naprosto logična posljedica njegove brige. Vidio sam fakturu i pribilježio što na njoj piše: "Pedeset sanduka obične zemlje, za upotrebu u eksperimentalne svrhe." Bila je tu i kopija pisma upućena Čarteru Patersonu, te odgovor te tvrtke; dobio sam oba ta prijepisa. Bili su to svi podaci kojima je g. Billington raspolagao, pa sam otišao u luku i stupio u dodir s obalnim čuvarima, carinicima i upraviteljem luke. Svi su imali ponešto za reći o čudnovatom dolasku broda, što već polako ulazi u tamošnju predaju, ali nitko nije imao ništa za dodati jednostavnome opisu: "Pedeset sanduka obične zemlje." Zatim sam otišao do otpravnika vlakova, koji me ljubazno povezao s ljudima koji su osobno primili sanduke. Njihova je uknjižba točno odgovarala spisku i nisu imali ništa za dodati, osim da su sanduci bili "tako teški da krepaš od muke", te da su ožednjeli kad su ih pretovarivali. Jedan je dodao kako je prava šteta što više nema takve gospode "kakvi ste vi, gazda," da na taj način pokaže kako bi bilo lijepo da tekućim pitanjima pokažem koliko cijenim njihove napore. Drugi je napomenuo da su tom prilikom toliko ožednjeli da vrijeme još nije u potpunosti uklonilo tu žeđ. Nepotrebno je dodavati da sam prije odlaska, zauvijek i primjereno udovoljio takvim prijekorima.
30. rujna.
Otpravnik vlakova bio je toliko ljubazan da me povezao sa svojim starim prijateljem koji je otpravnik vlakova u King’s Crossu, pa kad sam stigao onamo ujutro, mogao sam ga zapitati za prispijeće onih sanduka. I on me odmah povezao s odgovarajućim službenicima te sam vidio da se i njihova uknjižba poklapa s originalnom fakturom. Ovdje su prilike za stjecanje abnormalne žeđi bile ponešto ograničene; no do umjerene žeđi ipak je došlo i bio sam prisiljen naknadno riješiti taj problem.
Odatle sam otišao u središnji ured Čartera Patersona, gdje su me krajnje uljudno dočekali. Potražili su bilješke o tom poslu u svome dnevnom zapisniku i arhivi, te odmah telefonirali u svoj ures na Cing’s Crossu, kako bi dobili dodatne pojedinosti. Srećom,ljudi koji su prevezli sanduke upravo su ondje čekali posao i službenik ih je odmah poslao k nama, poslavši po njima i račun prijevozi te sve dokumente u svezi s isporukom sanduka u Carfax. Tu sam još jednom pronašao da se uknjižba u potpunosti poklapa s fakturom; radnici su dopunili šturost pisane riječi s nekoliko pojedinosti. Uskoro sam ustanovio da se radi isključivo o tome da je posao bio vrlo prašnjav, te da su njegovi izvođači u skladu s time ožednjeli. Kad su mi pružili mogućnost da, uz pomoć službene valute, naknadno uklonim to korisno zlo, jedan je od njih primijetio: – Ona tamo kuća, šefe, najgadnija je kuća u kojoj sam ikad bio. Nek’ me vrag nosi ako ju je itko pipnuo zadnjih sto godina. Na mjestima je prašina bila tako debela da bi se moglo spavati na njoj, a da si ne nažuljate kosti. Mjesto je bilo tako zapušteno da je u njemu mirisalo k’o u starom Jeruzalemu. Ali ona stara kapelica, ona je zaslužila krunu! Ja i moj kolega mislili smo da nikad nećemo izać’ van iz nje. Bogami, ne bi’ ja u njoj ost’o poslije mraka za manje od funtu.
Kako sam i ja bio u kući, lako sam mu mogao povjerovati; no daje on znao ono što ja znam, mislim da bi povisio cijenu.
Sad sam uvjeren u jednu stvar – svi su sanduci koji su iz Varne došli u Whitby brodom Demeter sigurno položeni u staroj kapelici Carfaxa. Ondje bi ih trebalo biti pedeset, osim ako su neki u međuvremenu uklonjeni, čega se i pribojavam, sudeći po dnevniku dr. Sewarda.
Pokušat ću pronaći kočijaše koji su odvezli sanduke iz Carfaxa kad ih je Renfield napao. Slijedeći tu nit, mogli bismo mnogo toga saznati.
Kasnije. Mina i ja radili smo čitav dan i sredili sve spise. Dnevnik Mine Harker 30. rujna. Tako sam dobre volje da ni sama ne znam kako da se obuzdam. To je vjerojatno reakcija na onaj mučni strah koji me progonio: da će ovaj užasni slučaj te ponovno otvaranje njegove stare rane pogubno djelovati na Jonathana. Otpratila sam ga do vlaka za Whitby s najhrabrijim izrazom lica koji sam mogla namjestiti, ah bilo mi je gotovo mučno od strepnji. Nikad nije bio ovako odlučan, ovako snažan, ovako prepun vulkanske energije kao što je sad. Baš je onako kako je rekao onaj dragi, dobri profesor Van Helsing: uistinu je otporan i oporavlja se pod naporima koji bi ubili nekoga slabijeg. Vratio se pun života, nade i odlučnosti; sve smo sredili za večeras. Sasvim sam obuzeta uzbuđenjem. Vjerojatno bi trebalo žaliti bilo koje stvorenje na koje se sprema ovakav lov kao na Grofa. U tome i jest stvar: ovo stvorenje nije čovjek, nije čak ni zvijer. Dovoljno je da netko pročita izvještaj dr. Sewarda o smrti jadne Lucy te o onome što je uslijedilo, pa da sasvim nestane sažaljenja u srcu.
Kasnije. Lord Godalming i g. Morris stigli su ranije nego što smo očekivali. Dr. Seward je izbivao poslom i poveo Jonathana sa sobom, tako da sam ih ja morala primiti. Za mene je to bio bolan susret jer me podsjetio na sve nade jadne drage Lucy od prije tek nekoliko mjeseci. Naravno da me Lucy spominjala pred njima, a izgleda da je i dr. Van Helsing u zadnje vrijeme "dolijevao vodu na moj mlin," kako se izrazio g. Morris. Jadnici, nijedan od njih nije svjestan da ja znam sve o tome kako su zaprosili Lucynu ruku. Nisu bili sasvim načisto o tome što da mi kažu ili kako da se ponašaju, jer nisu znali koliko toga znam; zato su se držali neutralnih tema. No, ja sam promislila o tome i došla do zaključka da će najpametnija stvar s moje strane biti da ih upoznam s najnovijim razvojem događaja. Znala sam iz dnevnika dr. Sewarda da su prisustvovali Lucynoj smrti, njenoj pravoj smrti, te da se ne moram pribojavati da ću prijevremeno odati neku tajnu. Zato sam im ispričala, kako sam najbolje mogla, da sam pročitala sve spise i dnevnike, te da smo ih moj muž i ja otipkali i sredili, s čime smo upravo završili. Dala sam im po jedan primjerak da pročitaju u knjižnici. Kad je lord Godalming dobio svoj primjerak i prelistao ga (sad je to već poprilična hrpa), zapitao me: – Jeste li vi sve ovo napisali, gđo Harker? Kimnula sam.
– Ne znam o čemu se ovdje točno radi, ali vi ste ljudi tako dobri i ljubazni i tako ste predano i energično radili da mi preostaje jedino naslijepo prihvatiti vaše ideje i pokušati vam pomoći. Već mije održana jedna takva lekcija o prihvaćanju činjenica da bi me trebala učiniti poniznim do kraja života. Osim toga, znam da ste voljeli moju jadnu Lucy...
Tu se okrenuo ustranu i prekrio lice rukama. Čula sam suze u njegovu glasu. G. Morris s nagonskom je taktičnošću tek položio na trenutak ruku na njegovo rame, a zatim polako izišao iz sobe. Vjerojatno u ženskoj prirodi postoji nešto što omogućava muškarcu da pred njom zaplače i iskaže svoje nježne osjećaje, a da ne osjeti kako je to umanjilo njegovu muškost; jer kad je lord Godalming ostao sam sa mnom, sjeo je na sofu i otvoreno briznuo u plač. Ja sam sjela pokraj njega i uhvatila ga za ruku. Nadam se da to nije smatrao drskim s moje strane te da neće to pomisliti ni kad se kasnije bude toga prisjećao. Činim mi nepravdu; znam da to nikad neće pomisliti, prevelik je džentlmen za to. Vidjela sam da mu se srce kida te sam rekla: – Ja sam voljela dragu Lucy i znam koliko vam je ona značila, te koliko ste vi njoj značili. Ona i ja bile smo kao sestre; a sad kad nje više nema, hoćete li mi dopustiti da i vama u vašoj nevolji budem kao sestra? Znam kakvu ste tugu preživjeli, iako ne mogu izmjeriti njezinu dubinu. Ako vam sućut i žaljenje mogu pomoći u vašoj boli, hoćete li mi dopustit da vani u tome malo pomognem, radi Lucy?
Za trenutak je taj jadni, dragi čovjek bio obuzet bolom. Činilo mi se kao daje odjednom provalilo sve ono što je u zadnje vrijeme trpio u tišini. Obuzela ga je prava histerija, te je uzdigao dlanove i stao udarati njima u znak bolne agonije. Ustao je te ponovno sjeo, a suze su mu tekle niz obraze. Osjetila sam beskrajnu sućut za njega, te bez razmišljanja rastvorila ruke. On ni je uz jecaj položio glavu na rame, te plakao poput izmučenog djeteta, podrhtavajući od emocija.
Mi žene imamo u sebi neke majčinske osobine koje nas visoko uzdižu kad je riječ o majčinskome duhu. Osjetila sam kako na meni počiva glava ovog krupnog, ožalošćenog čovjeka, poput glave nekog djeteta koje bi mi jednog dana moglo ležati na grudima, te sam ga pomilovala po kosi, baš kao da je moje dijete. U tom trenutku nisam ni pomislila koliko je sve to neuobičajeno.
Nakon nekog vremena jecaji su mu zamrli i ustao je uz ispriku, iako nije prikrivao svoje osjećaje. Rekao mi je da za proteklih dana i noći, zamornih dana i besanih noći, nije bio u stanju ni s kime razgovarati, kao što čovjek mora razgovarati kad je obuzet tugom. Nije bilo ni jedne žene koja bi mu iskazala sućut, niti pak bi, s obzirom na stravične okolnosti koje su okruživale njegovu tugu, mogao otvoreno govoriti.
– Sad znam koliko sam patio – rekao je obrisavši oči – ali još ne znam, i nitko drugi nikad neće doznati, koliko mi je danas značila vaša sućut. Kasnije ću to bolje shvatiti; i vjerujte mi, premda ni sad nisam nezahvalan, da će moja zahvalnost rasti usporedno s mojim razumijevanjem. Dopustit ćete mi da vam budem poput brata, zar ne, i to čitavog života, zbog drage Lucy?
– Zbog drage Lucy – rekla sam dok smo stisnuli šake.
– Da, a i zbog vas same – dodao je – jer ako su poštovanje i zahvalnost jednog muškarca vrijedni osvajanja, vi ste ih danas osvojili u mene. Ako ikad u vašoj budućnosti nastupi vrijeme u kojemu ćete trebati nečiju pomoć, vjerujte mi, nećete me uzalud zvati. Ne daj Bože da vam takvo vrijeme ikad pomuti sreću u životu, ali dođe li do toga, obećajte mi da ćete mi javiti.
Bio je toliko iskren, a njegova tuga još toliko svježa, da sam imala osjećaj kako će ga to utješiti te sam rekla: – Obećajem.
Kad sam prolazila hodnikom, vidjela sam kako g. Morris promatra kroz prozor. Okrenuo se kad je čuo moje korake.
– Kako je Art? – zapitao je. Zatim je, primijetivši moje pocrvenjele oči, nastavio: – Ah, vidim da ste ga tješili. Jadni momak, baš mu je to potrebno. Samo žena može pomoći muškarcu kad tuguje u srcu, a on nije imao nikoga tko bi ga utješio.
Tako je hrabro podnosio vlastitu tugu da mi se srce stegnulo zbog njega. Ugledala sam rukopis u njegovoj ruci i znala sam da će, nakon što ga pročita, saznati koliko ga dobro poznajem. Stoga sam mu rekla: – Kad bih barem mogla utješiti sve ljude koji tuguju u srcu. Dopustite mi da vam budem prijateljica i dođite k meni da vas utješim ako vam to zatreba. Kasnije ćete saznati zašto sam to rekla.
Vidio je da ozbiljno mislim te se sagnuo, uzeo moju ruku, prinio je usnama i poljubio. To mi se učinilo slabom utjehom za takvu odvažnu i nesebičnu dušu te sam se nagonski nagnula prema njemu i poljubila ga.
Suze su mu navrle na oči i na trenutak mu je zapelo u grlu.
– Malena – rekao je sasvim pribranim glasom – nikad, dok ste god živi, nećete zažaliti zbog ove iskrene ljubaznosti.
Zatim je otišao u radnu sobu k svome prijatelju. "Malena!" Upravo je tako oslovljavao i Lucy, te se uistinu pokazao pravim prijateljem!
20 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:23 pm
Margita
Administrator
18.
DNEVNIK DR. SEWARDA
30.rujna.
Došao sam kući u pet sati i ustanovio ne samo da su Godalming i Morris stigli, nego da su se već bacili na proučavanje prijepisa raznih dnevnika i pisama što su ih pretipkali i sredili Harker i njegova žena.
Harker se još nije bio vratio s posjeta prijevoznicima o kojima mi je pisao dr. Hennessey. Gđa Harker ponudila nas je šalicom čaja i iskreno moga reći da ova stara kuća po prvi put otkako živim u njoj djeluje poput doma.
– Doktore Seward – rekla je gđa Harker kad smo završili. – Mogu li vas zamoliti jednu uslugu? Htjela bili vidjeti vašeg pacijenta, g. Renfielda. Dopustite mi da ga vidim. Ono što ste rekli o njemu u svom dnevniku vrlo me zainteresiralo.
Izgledala je tako moleće i lijepo da joj to nisam mogao odbiti, a nije zato bilo ni razloga. Stoga sam je poveo sa sobom. Kad sam ušao u sobu, rekao sam mu da bi ga htjela vidjeti jedna gospoda. Na to je odvratio: – Zašto?
– Ona obilazi kuću i htjela bi vidjeti svakoga u njoj – odgovorio sam.
– No, dobro – rekao je. – Neka svakako dođe; ali pričekajte samo trenutak dok počistim sobu.
Imao je čudnovati način čišćenja: jednostavno je progutao sve muhe i pauke iz svojih kutija prije nego što sam ga mogao spriječiti. Bilo je sasvim očigledno da se boji neke smetnje sa strane, ili je ljubomoran.
– Neka gospođa uđe – rekao je vedrim glasom nakon što je dovršio svoj ogavni posao, te sjeo na rub kreveta, pognute glave, no podignutih kapaka tako daju je mogao vidjeti dok je ulazila. Na trenutak sam pomislio da bi ga mogao obuzeti još jedan ubilački napadaj. Prisjetio sam se kako je bio miran neposredno prije nego što me napao u mojoj radnoj sobi, te sam obzirni stao na mjesto s kojega sam ga mogao odmah zgrabiti pokuša li skočiti na nju. Ušla je u sobu sa spontanom dražesnošću, s kojom bih odmah zadobila poštovanje bilo kojeg umobolnika, jer spontanost je jedna od osobina što ih ludi ljudi najviše poštuju. Prišla mu je uz ljubazan osmijeh i ispružila ruku.
– Dobro veče, g. Renfield – rekla je. – Vidite, ja vas poznajem, jer doktor Seward mi je pričao o vama.
Neko vrijeme ništa nije odgovorio, već ju je samo čitavu pregledavao, silno se namrštivši. Zatim je taj izraz ustupio mjesto čuđenja, koje se miješalo sa sumnjičavošću. Tada je, na moje veliko zaprepaštenje, rekao: – Vi niste ona djevojka kojom se doktor htio oženiti, zar ne? Znate, vi ne možete biti ona, jer ona je mrtva. Gđa Harker se dražesno nasmiješila odgovorivši mu: – A, ne! Ja imam svog muža, za kojega sam se udala prije nego što sam uopće i upoznala doktora Sewarda, ili pak on mene. Ja sam gđa Harker.
– Pa što onda radite ovdje?
– Moj muž i ja došli smo u posjet doktoru Sewardu.
– Onda nemojte ostati.
– Ali zašto ne?
Učinilo mi se da bi ovakav razgovor mogao biti neugodan za gđu Harker, kao što je bio meni, pa sam se i ja umiješao: – Kako ste znali da sam se ja s bilo kime htio oženiti? Njegov je odgovor bio prezriv i dao mi ga je za kratke stanke dok je svratio pogled s gđe Harker na mene, da bi ga ponovno vratio na nju: – Kakvog li blesavog pitanja!
– Ja se uopće ne bih složila s time, g. Renfield – rekla je gđa Harker, odmah me time osvojivši. On joj je odgovorio s isto onoliko uljudnosti i poštovanja koliko je prema meni pokazao prezira: – Vi, dakako, razumijete, gospodo Harker, da kad je neki čovjek toliko voljen i poštovan kao što je naš domaćin, sve vezanu uz njega zanimljivo je u našoj maloj zajednici. Doktora Sewarda vole ne samo ukućani i njegovi prijatelji, već čak i njegovi pacijenti, koji su skloni različitim ispadima, budući da su neki duševno vrlo neuravnoteženi. Kako sam i ja već neko vrijeme štićenik umobolnice, ne mogu ne primijetiti kako duševne težnje nekih drugih štićenika naginju prema greškama tipa non causa i ignoratio elenehi. Doslovce sam iskolačio oči zatečen ovim novim razvojem. Moj najdraži luđak, najtipičniji primjer svoje vrste što sam ga ikad sreo, baratao je osnovama filozofije, i to poput kakva uglađena gospodina. Pitam se nije li prisutnost gđe Harker dirnula neku žicu u njegovu pamćenju. Ako je ta nova faza bila spontana ili na bilo koji način povezana s njezinim nesvjesnim utjecajem, ona zacijelo posjeduje neku rijetku darovitost ili moć.
Neko smo vrijeme nastavili pričati; vidjevši da je djelovao sasvim razumno, odvažila se, uputivši mi pritom upitni pogled, navesti ga na njemu najdražu temu. Ponovno sam bio zapanjen jer se prema tome postavio s nepristranošću koja je tipična za potpuno zdrav um; kad je spomenuo neke stvari, čak je uzeo samoga sebe za primjer.
– Eto, i ja sam primjer čovjeka obuzeta čudnim uvjerenjem. Doista, nije bilo nikakvo čudo što su se moji prijatelji uznemirili te ustrajali u tome dame se smjesti pod nadzor. Nekoć sam si zamišljao da je život pozitivna i trajna pojava, te da konzumiranjem mnoštva živih stvorova, bez obzira na to koliko su nisko na ljestvici po stanka, čovjek može u nedogled produžavati život. Ponekad bih se tako čvrsto držao tog uvjerenja da sam čak pokušao uzeti i ljudski život. Doktor koji je ovdje prisutan posvjedočit će da sam ga jednom prilikom, pokušao ubiti kako bih ojačao svoje životne moći time što bih u svoje tijelo unio njegov život kroz medij krvi, oslanjajući se, dakako, na izreku iz Svetog pisma "Jer krv je život." Iako se mora priznati da je prodavač određenog nadrilijeka vulgarizirao tu istinu do te mjere daje postala vrijedna prezira. Nije li to istina, doktore?
Kimnuo sam u znak potvrde jer sam bio toliko zapanjen da nisam bio sasvim načisto s time što da kažem ili uradim. Bilo je teško zamisliti da sam ga prije samo pet minuta vidio kako jede pauke i muhe. Pogledavši na sat, vidio sam da je vrijeme da odem na željeznički kolodvor kako bih dočekao Van Helsinga, pa sam rekao gđi Harker da je vrijeme za polazak. Odmah je pošla, nakon stoje ljubazno rekla g. Renfieldu: – Doviđenja, i nadam se da ću vas još mnogo puta sresti, i to pod ugodnijim okolnostima nego što su ove.
– Zbogom, draga moja. Ne daj Bože da ikad više ugledam vaše milo lice. Neka vas Bog blagoslovi i čuva! odgovorio je, na moje zaprepaštenje.
Kad sam otišao na kolodvor dočekati Van Helsinga, ostavio sam mladiće u kući. Jadni Art djelovao je vedrije nego što je bio još otkako se Lucy po prvi put razboljela, a i Quincey je sličniji samome sebi što se veselosti tiče.
Van Helsing je izašao iz vagona s upravo dječačkom žustrinom. Odmah me ugledao te pojurio prema meni.
– Ah, prijatelju John – rekao je – kako ide? Dobro? Baš fino! Ja sam imao mnogo posla i ako treba, ovdje sada mogu ostati. Obavio sam sve svoje poslove i imam mnogo toga za ispričati. Gospoda Mina je kod vas?
Da. A onaj njen dični muž? A Arthur i moj prijatelj Quincey, i oni su kod vas? Baš dobro!
Dok smo se vozili prema kući, ispričao sam mu sve što se dogodilo, te kako je i moj dnevnik ispao koristan, na prijedlog gđe Harker; na što me profesor prekinuo: – Ah, ta divna gospođa Mina! Ona ima pamet muškarca, pamet koju bi trebao imati vrlo nadaren muškarac, a srce žene. Dobri ju je Bog stvorio s nekim ciljem, vjerujte mi, kad je načinio tako dobru kombinaciju. Prijatelju John, sve dosad ta nam je žena na svu sreću bila korisna. Nakon ove noći više ne smije sudjelovati u ovome užasnom poslu. Nije dobro da toliko riskira. Mi muškarci odlučni smo u namjeri, čak smo se i zakleli, da ćemo uništiti ono čudovište, ali to nije posao za ženu. Čak i da ni na koji način ne strada u tome, toliki užasi mogli bi joj naškoditi srcu, a poslije bi mogla trpjeti i budna, od živaca, a i dok spava, od ružnih snova. Osim toga, ona je mlada žena, tek se udala. Možda će poslije trebati razmisliti o nekim stvarima, ako ne već i sad. Kažete da je sve prepisala; onda mora biti prisutna kad se budemo savjetovali, ali sutra će se pozdraviti s ovim poslom i dalje idemo sami.
Srdačno sam se složio s njime te mu rekao što smo otkrili za njegova izbivanja: da se kuća koju je Drakula kupio nalazi odmah pokraj moje. Bio je osupnut i vrlo se zabrinuo.
– O, da smo to prije znali! – rekao je. – Jer onda bismo ga mogli zgrabiti na vrijeme da spasimo jadnu Lucy. No, kako kažu, ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom. Nećemo razmišljati o tome, već idemo dalje po našem poslu, sve do kraja.
Zatim je utonuo u šutnju koja potrajala sve dok nismo ušli na moj posjed. Prije nego što smo se otišli pripremiti za večeru, obratio se gđi Harker: – Kaže mi moj prijatelj John, gospođo Mina, da ste vi i vaš muž sredili sve što se dogodilo do ovog trenutka.
– Ne do ovog trenutka, profesore – rekla je naglo – već do jutros.
– Ali zašto ne do sada? Već vidjeli kako su korisne bile sve male pojedinosti. Ispričali smo naše tajne i to nije naškodilo nikome tko se povjerio.
Gđa Harker počela je rumenjeti, te je izvadila list papira iz svog džepa i rekla: – Doktore Van Helsing, hoćete li ovo pročitati te mi recite mora li i ovo ući. To su moji današnji zapisi. I ja sam uvidjela potrebu da se sve zapisuje, koliko god djelovalo beznačajno; ali ovdje ima malo toga, osim sasvim osobnih stvari. Mora li to ući?
Profesor je ozbiljno pročitao taj list te ga vratio.
– Ovo ne treba ući u zapise ako vi to ne želite – reče – ali volio bih kad bi ušlo. Vaš bi vas muž nakon toga još više zavolio, a svi mi, vaši prijatelji, još bismo vas više cijenili, a isto tako i voljeli.
Uzela je papir natrag, još jednom porumenjevši, uz vedar osmijeh.
I tako, svi spisi kojima raspolažemo do ovoga sata upotpunjeni su i sređeni. Profesor je uzeo jedan prijepis da ga prouči nakon večere, prije našeg sastanka, koji je zakazan za devet sati. Mi ostali već smo sve pročitali. Tako ćemo, kad se sastanemo u radnoj sobi, svi biti upoznati s činjenicama te možemo razraditi plan kako da se bormo s ovim užasnim i zagonetnim neprijateljem.
Dnevnik Mine Harker 30. rujna. Kad smo se sastali u radnoj sobi dr. Sewarda, dva sata nakon večere koja je bila postavljena u šest sati, nesvjesno smo formirali svojevrsni odbor. Profesor Van Helsing sjeo je za čelo stola, gdje ga je uputio dr. Seward kad je ušao u sobu. Mene je posjeo sebi z desna i zamolio me da obavljam dužnosti tajnice; Jonathan je sjeo pokraj mene. Sučelice nama nalazili su se lord Godalming, dr. Seward i g. Morris, pri čemu je lord Godalmirig sjedio pokraj profesora, a dr. Seward u sredini.
– Vjerujem – rekao je profesor – kako se mogu osloniti na to da smo svi upoznati s činjenicama koje se nalaze u ovim spisima.
Svi smo to potvrdili i on je nastavio: – Onda mislim da bi bilo dobro da vani ispričam nešto o neprijatelju s kojim se trebamo obračunati, kao vrsti. Ispričat ću vam nešto o povijesti tog čovjeka, što sam ustanovio sa sigurnošću. Raspravit ćemo što poduzeti i za kojim sredstvima posegnuti.
– Ta bića, vampiri, postoje; neki od nas osobno mogu potvrditi da postoje. Čak i kad ne bismo imali dokaza o našemu nesretnom iskustvu, učenja i zapisi iz prošlosti pružaju dovoljno dokaza razboritim ljudima. Priznajem da sam isprva bio skeptičan. Da se tijekom brojnih godina nisam uvježbao da mi um bude otvoren, ne bih povjerovao sve dok mi ta činjenica ne bi zagrmjela na uši: "Gledaj! Gledaj! To je dokaz! To je dokaz!" Tuge li i nevolje! Da sam odmah saznao ono što sada znam, da sam to makar i naslutio, jedan dragocjeni život bio bi spašen za mnoge od nas koji su je voljeli. Ali to je svršena stvar i mi moramo raditi, tako da ne preminu druge jadne duše, koje još možemo spasiti.
Nosferatu ne umire poput pčele, nakon što jednom ubode. On time još ojača, a time što ojača zadobije još više snage da čini zlo. Ovaj vampir koji je protiv nas fizički je snažan poput dvadesetorice ljudi; natprirodno je lukav jer je njegova lukavost rasla stoljećima. Pomaže se nekro-mantijom, a to je, kao što samo ime kazuje, proricanje pomoću mrtvih i svi mrtvi kojih se može dokopati pod njegovom su komandom. On je zvijer, pa i više od zvijeri; tvrda je srca poput samog vraga i nema samilosti. Uz određena ograničenja, može se pojaviti gdje i kad hoće te u bilo kojem obličju koje mu je podareno. U svome dometu može upravljati prirodnim pojavama, olujom, maglom i gromom; može zapovijedati nižim bićima – štakom, sovi i šišmišu, noćnome leptiru, lisici i vuku; može porasti i smanjiti se; a povremeno može nestati i doći neprimijećen. Kako onda započeti našu borbu da ga uništimo? Kako pronaći njegovo utočište, pa ga nakon toga uništiti? Prijatelji moji, ovo nije lako; mi smo se prihvatili strahovita zadatka i posljedice bi mogle biti takve da od njih i hrabri ljudi zadrhte. Jer, ne uspijemo li u ovoj našoj borbi, on će zacijelo pobijediti, a što će onda biti s nama? Život ne predstavlja ništa, nije mi stalo do njega. Ali ne uspijemo li ovdje, u pitanju je više od života i smrti. U pitanju je to da ćemo postati poput njega; da ćemo poslije i mi postati odvratni stvorovi noći kao stoje i on, bez srca i savjesti, uzimajući za plijen tijela i duše onih koje najviše volimo. Onda su nam zauvijek zatvorena vrata raja; jer tko će nam ih više ikad otvoriti? Čitavu vječnost svi će nas se groziti; bit ćemo mrlja na licu Božjeg sunca; koplje u boku onoga koji je umro kao čovjek. Ali sučeljeni smo s dužnošću i moramo li nakon svega ovoga ustuknuti? Što se mene tiče, ja kažem ne; ali ja sam star i život, sa svim svojim suncem, lijepim mjestima, pjesmom ptica, glazbom i ljubavlju, daleko je iza mene. Vi ste mladi. Neki su od vas upoznali tugu; ali još ima lijepih dana ispred vas. Što kažete?
Dok je to govorio, Jonathan me uhvatio za ruku. Kad sam vidjela kako mu pruža ruku, pobojala sam se, tako sam se pobojala da ga jezovita priroda našeg posla svladava, ali kad sam osjetila njezin dodir, on mi je ulio život, toliko je bio snažan, samouvjeren i odlučan. Ruka hrabra čovjeka može govoriti sama za sebe; nije potrebna čak ni ljubav žene da bi čula njezinu glazbu.
Kad je profesor završio s govorom, moj me muž pogledao u oči, a ja njega; među nama nije bilo potrebe za riječima.
– Ja odgovaram u ime Mine i sebe – reče.
– Računajte na mene, profesore – rekao je g. Quincey Morris, lakonski kao i obično.
– S vama sam – reče lord Godalming – ako ni zbog čega drugoga, onda zbog Lucy.
Dr. Seward je jednostavno kimnuo. Profesor je ustao, stavio svoje zlatno raspelo na stol, te ispružio obje ruke. Ja sam uzela njegovu desnu raku, a lord Godalming lijevu; Jonathan me svojom ljevicom uhvatio za desnu ruku, te pružio drugu g. Morrisu. Tako smo se svi uhvatili za ruke i stvorili naš dostojanstveni sporazum. Osjetila sam kako mi se srce stegnulo, ali nije mi palo na pamet, da se povučem. Vratili smo se na svoja mjesta i dr. Van Helsing je nastavio s nekakvom vedrinom kojom je pokazao daje započeo ozbiljan posao. Trebalo gaje ozbiljno i shvatiti, i to doslovce kao posao, kao bilo koji drugi životni pothvat.
– Dakle, vi znate protiv čega se borimo, ali ni mi nismo bez snage. Na našoj je strani moć udruživanja, moć kojom vampiri ne raspolažu Dostupni su nam znanstveni postupci; slobodni smo da djelujemo i razmišljamo; a podjednako raspolažemo i dnevnim i noćnim satima. Zapravo, naše se moći protežu toliko da nemaju granici i ini ih možemo slobodno koristiti. Predali smo se jednome uzvišenom cilju i ono što želimo postići nije sebično. Sveto mnogo vrijedi.
– A. sad da vidimo na loji su način moći združene protiv nas ograničene, a svaka za sebe nemoćna. Drugim riječima, razmotrimo opća ograničenja vampiri, a osobito ovog vampira.
– Trebamo se držati jedino predaja i praznovjerja. Na prvi pogled to se ne doima nečim naročitim, kad su u pitanju život i smrt, dapače, i više nego život i smrt. No to nas ipak mora zadovoljiti. Kao prvo zato jer nemamo drugog izbora., ne raspolažemo ničime drugime, a kao drugo zato što se na kraju krajeva sve sastoji od tih stvari, predaja i praznovjerja. Nije li vjerovanje u vampire izumrlo u drugih ljudi, premda, na žalost, ne i u nas?Tko bi od nas prije godinu dana prihvatio to kao mogućnost, usred našeg znanstvenog, nepovjerljivog, činjenicama sklonog devet-devetnaestog stoljeća? Čak smo se i mi rugali tom vjerovanju, a vidjeli smo ga vlastitim očima. Prihvatimo onda da vampir i vjerovanje u njegova ograničenja i mogućnost istrebljenja počivaju na istoj osnovi. Jer, da vam kažem, on je poznat na svim mjestima gdje je bio i čovjek. U staroj Grčkoj, u starome Rimu; cvao je po čitavoj Njemačkoj, u Francuskoj, u Indiji, čak i na Tračanskome poluotoku; ima ga i u Kini, koja je toliko udaljena od nas, i ljudi gase pribojavaju sve do dana današnjeg. Slijedio je trag ratobornoga Islanđana, Huna kojega je sam vrag stvorio, Slavena, Sasa, Mađara. Zasad, dakle, imamo sve na osnovi čega možemo djelovati; velik dio tih vjerovanja potvrđen je onime što smo vidjeli u našemu tragičnom iskustvu. Vampir živi bez kraja i ne može umrijeti uslijed pukog prolaska vremena; on cvate sve dok se može gojiti na krvi živih. Štoviše, sami smo vidjeli da se može i pomladiti; da njegove životne funkcije jačaju te se čini da se osvježavaju kad njegove određene hrane ima u izobilju. Ali ne može cvasti bez te hrane; on ne jede kao drugi. Čak i naš prijatelj Jonathan, koji je tjednima živio s njime, nikad ga nije vidio kako jede, nikad! On ne baca sjenu; u zrcalu se ne odražava, stoje također zapazio Jonathan. U ruci ima mnogostruku snagu, to još jednom može posvjedočiti Jonathan, kad je ovaj zatvorio vrata pred vukovima te kad mu je pomogao da siđe s kočije. Može se preobraziti u vuka, što razabiremo iz dolaska broda u Whitby, kad je razderao psa; može biti poput šišmiša, kao što je gospođa Mina vidjela na prozoru u Whitbyju, a i naš prijatelj John kaže da ga je vidio kako leti iz svoje kuće koja se nalazi tu u blizini. I moj prijatelj Quincey vidio ga je na prozoru gospođice Lucy. Može doći u magli koju sam stvara, što dokazuje onaj plemeniti kapetan broda. Ali, koliko nam je poznato, udaljenost do koje može proizvesti tu maglu ograničena je i može je stvoriti samo oko sebe. Dolazi na zrakama mjesečine u obličju praiskonske prašine, što je također vidio Jonathan na primjeru onih sestara u Drakulinu zamku. Može se smanjiti; sami smo vidjeli gospođicu Lucy prije nego što je dobila spokoj, kako se provukla kroz otvor na vratima grobnice širok poput vlasi. Kad jednom nade način, može ući u bilo što i izaći iz bilo čega, bez obzira na to koliko je čvrsto zatvoreno ili čak zavareno. Može vidjeti u mraku, a to nije mala moć u svijetu koji je napola izvan dohvata svjetlosti. Ah, ali saslušajte me do kraja. On sve to može, ali nije slobodan. Dapače, još je veći zarobljenik nego rob u galiji, nego luđak u svojoj ćeliji. On ne može ići gdje bi volio; on koji nije od ove prirode, ipak se mora pokoravati nekim prirodnim zakonima, ni sami ne znamo zašto. Nikamo ne smije prvi ući, osim ako ga netko iz kućanstva pozove unutra; makar kasnije smije dolaziti po volji. Njegova snaga, kao i snaga svih zlih stvorova, slabi s dolaskom dana. Samo u određena vremena može imati ograničenu slobodu. Ako se ne nalazi na mjestu uz koje je vezan, može se preobraziti isključivo u podne ili pak točno u zoru ili sumrak. Tako nam kažu, a u ovim našim zapisima imamo dovoljno dokaza za to. Dakle, kad se nalazi u svome okružju, kad je u svom podzemnom domu, u svom lijesu, u svome paklenskom domu, nesvetom mjestu, može raditi po volji, kao što smo vidjeli kad je odlazio u grob onoga samoubojice u Whitbyju. No u drugo vrijeme može se preobraziti samo kad za to nastupi vrijeme. Kažu također da može prijeći tekuću vodu samo na izmaku plime. Nadalje, postoje stvari koje mu smetaju, poput češnjaka koji nam je već poznat; a što se tiče posvećenih stvari, kao što je ovaj simbol, raspelo, što se nalazi među nama cijelo vrijeme dok raspravljamo. On je ništavan prema njima i u njihovoj prisutnosti staje na što veću udaljenost i zašuti uz poštovanje. Postoje i drugi, za koje ću vam kasnije reći, ako nam zatrebaju u našoj potrazi. Grana divlje ruže na njegovu lijesu onemogućit će mu izlazak; posvećeni metak ispaljen u lijes ubit će ga zasigurno; a što se tiče zabijanja kolca u njega, već znamo kakav mir donosi. Počinak donosi i odrubljivanje glave. To smo vidjeli vlastitim očima.
– Na taj način, kad pronađemo prebivalište njega koji je bio čovjek, možemo ga prikovati uz njegov lijes i uništiti ga, budemo li se držali onoga što znamo. Ali on je lukav. Zamolio sam svog prijatelja Arminiusa, s peštanskog sveučilišta, da mi sastavi njegovu povijest. Na osnovi onoga što se može prikupiti, rekao mi je kakav je to čovjek bio. To je jamačno bio onaj vojvoda Drakula koji je stekao ime u borbi protiv Turaka, preko velike rijeke na samoj granici Turske. U tom slučaju, on nije bio običan čovjek jer u to vrijeme, i još stoljećima poslije, govorilo se o njemu kao o najspretnijem i najlukavijem, a ujedno i najhrabrijem sina "zemlje s druge strane šume". Taj silni mozak i njegova željezna odlučnost otišli sa s njime u grob i sad su se udružili protiv nas. Drakulina obitelj, kaže Arminius, bila je velika i plemenitaška, premda bi tu i tamo imala izdanaka za koje su njihovi suvremenici tvrdili da surađuju s vragom. Naučili su svoje tajne u Skolomaasi, u planinama iznad jezera Hermanstadt, gdje vrag traži svakog desetog učenika kao plaću. Ostale su zapisane riječi kao što su "stregoika" – vještica, "Ordog" i "pokol" – sotona i pakao; i u jednome rukopisu upravo se ovaj Drakula spominje kao "wampyr", što svi itekako dobro razumijemo. Medu njegovim su potomcima i veliki ljudi te dobre žene, i njihovi grobovi posvećuju zemlju u kojoj njegova gnusoba jedino može boraviti. Jer među njegove strahote, i to ne najmanje, spada i to daje taj zao stror ukorijenjen duboko u dobroti; ne može počivati u zemlji lišenoj svetih uspomena.
Dok je trajao razgovor, g. Morris netremice je promatrao prozor i tad je tiho ustao te izašao iz sobe.
Uslijedila je kratka stanka, a zatim je profesor nastavio: – A sad moramo odlučiti što ćemo poduzeti. Ovdje imamo mnogo podataka i moramo početi planirati našu bitku. Iz Jonathanove istrage znamo daje iz zamka u Whitby stiglo pedeset sanduka zemlje i svi su upućeni u Carfax. Također znamo da je jedan dio tih sanduka zacijelo uklonjen. Čini mi se da bi naš prvi korak trebao biti da utvrdimo nalaze li se svi preostali sanduci još uvijek u onoj kući iza zida koju smo danas vidjeli ili ih je još jedan broj uklonjen. U potonjem slučaju moramo ustanoviti...
Ovdje smo bili prekinuti na vrlo naprasan način. Izvan kuće začuo se zvuk pištoljskog hica. Metak je razbio prozorsko staklo, odbio se od ruba prozorske niše i zabio u suprotni zid sobe. Bojim se da sam u srcu kukavica jer sam vrisnula. Svi su muškarci skočili na noge; lord Godalming pojurio je prema prozoru i otvorio krilo. U istom trenutku izvana smo začuli glas g. Morrisa: – Oprostite! Bojim se da sam vas prestrašio. Ući ću i ispričati vam što se dogodilo. – Ušao je trenutak kasnije te rekao: – Bio je to idiotski postupak s moje strane i najiskrenije vas molim da mi oprostite, gospođo Harker; bojim se da sam vas strahovito preplašio. Ali stvar je u tome da je, dok je profesor pričao, neki veliki šišmiš sjeo na prozorsku dasku. Nakon nedavnih događaja te me proklete zvijeri tako užasavaju da ih ne mogu podnijeti i otišao sam van kako bih ga ustrijelio, što u zadnje vrijeme radim kad god vidim šišmiša.
Neki dan rugao si mi se zbog toga, Art.
– Jeste li ga pogodili? – zapita dr. Van Helsing.
– Ne znam; vjerojatno nisam jer je odletio u šumu. Zašutio je i sjeo, a profesor je nastavio sa svojim izlaganjem: – Moramo ustanoviti gdje se nalazi svaki od tih sanduka. Kad budemo spremni, moramo ili zarobiti ili ubiti to čudovište u njegovoj jazbini; ili moramo sterilizirati zemlju tako da više ne može potražiti sigurnost u njoj. Tako ćemo ga naposljetku moći pronaći samo u ljudskome obliku između podneva i sumraka te se pozabaviti njime kad bude najslabiji.
– A za vas, gospođo Mina, od ove noći pa do svršetka ovaj posao prestaje. Previše ste nam dragocjeni da bismo vas izložili ovakvome riziku. Sve ćemo vam pravodobno ispričati. Mi smo muškarci i možemo trpjeti; ali vi morate biti naša zvijezda i naša nada, te ćemo djelovati utoliko slobodnije kad vi ne budete izloženi ovakvim opasnostima kakvima ćemo mi biti.
Svim muškarcima, čak i Jonathanu, kao daje laknulo. No meni se nije činilo dobrim da se junače suočeni s opasnostima, te da možda umanjuju svoju sigurnost, a u snazi im leži najveća sigurnost, na taj način što će brinuti za mene. No oni su se već odlučili i premda sam to s mukom prihvatila, nisam mogla reći ništa drugo već da prihvaćam njihovu vitešku brigu za mene.
G. Morris je nastavio s diskusijom: – Budući da nemamo vremena za gubljenje, predlažem da odmah odemo u onu kuću. Vrijeme je njemu najvažnije i brzo djelovanje s naše strane moglo bi spasiti još jednu žrtvu.
Priznajem da mi se počelo stezati srce kad se vrijeme za akciju približilo, ali ništa nisam rekla jer sam se bojala da bi me sasvim uklonili iz svojih vijećanja kad bih se pokazala kao smetnja ili zadrška njihovu poslu. Sad su svi otišli u Carfax, s priborom pomoću kojega će ući u kuću.
Kao pravi muškarci, rekli su mi neka odem na spavanje. Kao da žena može spavati kad su ljudi koje voli u opasnosti! Leći ću i pretvarati se da spavam kako se Jonathan bez potrebe ne bi brinuo zbog mene kad se vrati.
Dnevnik dr. Sewarda 1. listopada, 4. sata ujutro. Upravo kad smo se spremali napustiti kuću, dobio sam hitnu poruku od Renfielda, u kojoj me moli da ga odmah primim jer mi je htio reći nešto vrlo važno. Poručio sam mu da ću udovoljiti njegovim željama ujutro; u tom trenutku nisam imao vremena.
– Vrlo je uporan, gospodine – dodao je poslužitelj. – Još ga nikad nisam vidio ovako uzbuđena. Koliko se ja u to razumijem, ako ga odmah ne pogledate, opet će dobiti agresivni napadaj.
– No, dobro, ići ću sad – rekao sam, znajući da čovjek ne bi to rekao bez razloga.
Zamolio sam ostale da me pričekaju nekoliko minuti jer moram pogledati svog pacijenta.
– Povedite i mene si sobom, prijatelji John – reče profesor. – Njegov slučaju vašem dnevniku vrlo me zainteresirao, a tu i tamo bio je povezan i s našim slučajem. Vrlo bih ga volio vidjeti, naročito kad je uznemiren.
– Mogu li i ja doći? – zapita lord Godalming. – 1 ja? – reče Quincey Morris, Kimnuo sam i svi smo zajedno krenuli hodnikom.
Zatekli smoga u vrlo uzbuđenom stanju, no mnogo pribranijeg što se tiče govora i ponašanja nego što sam ga ikad vidio. Na neobičan je način razumio samoga sebe, što nikad prije nisam vidio u nekoga umobolnika. Uzeo je zdravo za gotovo da će njegovi argumenti prevagnuti nad argumentima potpuno zdravih ljudi. Svi četvero ušli smo u sobu, ali nitko drugi ispočetka ništa nije rekao. Njegova je molba glasila da ga odmah otpustim iz bolnice i pošaljem ga kući. To je potkrijepio argumentima glede svog potpunog oporavka, tekao dokaz priložio svoju trenutnu razboritost.
– Obraćam se i vašim prijateljima – rekao je. – Možda će pristati da zajedno donesu presudu u mom slučaju. Usput rečeno, niste me upoznali s njima.
Bio sam toliko zaprepašten da mi se u tom trenutku uopće nije učinilo čudnim upoznati nekoga sa zatočenim umobolnikom. Osim toga, u njegovu je držanju bilo nekakvog dostojanstva, te je djelovao toliko ravan drugima da sam ga odmah upoznao s njima: – Lord Godalming; profesor Van Helsing; g. Quincey Morris iz Texasa; g. Renfield. Rukovao se sa svakim od njih, uz riječi: – Lorde Godalming, imao sam čast sekundirati vašem ocu u Windhamu; žao mi je što po vašoj tituli razabirem da njega više nema. Bio je čovjek kojega su svi poznanici voljeli i cijenili; a kako sam čuo, u mladosti je izmislio flambirani rum punč koji je postao vrlo popularan za večeri u Derbyju. G. Morris, trebali biste se ponositi svojom velikom zemljom. Njezin ulazak u Uniju bio je presedan koji bi mogao imati dalekosežne posljedice, kad bi i polarni i tropski krajevi mogli iskazati odanost američkoj zastavi. Kad Monroeva doktrina zauzme svoje pravo mjesto u politici, moglo bi se pokazati daje snaga tog međunarodnog ugovora snažno sredstvo za ekspanziju. Kako da čovjek iskaže svoje zadovoljstvo što može upoznati Van Helsinga? Gospodine, ne ispričavam se zbog toga što sam odbacio sve službene titule.
Čovjeku, koji je revolucionarizirao terapeutiku svojim otkrićem kontinuirane evolucije Na tvari ne pristaju nikakve konvencionalne titule, jer one bi vas samo ograničavale. Gospodo, vi ste po svojoj narodnosti, po svojoj baštini i raspolaganjem prirodnih darovitosti,sposobni da zauzmete svaki svoje mjesto u ovome svijetu koji se mijenja, te vas uzimam kao svjedoke da sam duševno zdrav, barem koliko i većina ljudi koji u punoj mjeri uživaju slobodu. A siguran sam da ćete i vi, doktore Seward, koji ste humanist i medicinski jurist, a ne samo znanstvenik, smatrati svojom moralnom obvezom da odmah riješite moj slučaj, zbog iznimnih okolnosti koje su nastupile.
Ovu zadnju molbu uputio je uz uljudan, samouvjereni stav, koji nije bio sasvim lišen određenog šarma. Mislim da smo svi bili zaprepašteni. Što se mene tiče, usprkos svemu što sam znao o karakteru i povijesti tog čovjeka, bio sam skoro uvjeren da mu se vratio razum i osjetio sam snažan nagon da mu kažem kako sam se uvjerio u njegovo duševno zdravlje, te da ćemo ujutro obaviti sve nužne formalnosti za njegov otpust. No smatrao sam da je bolje pričekati prije nego što izjavim nešto toliko ozbiljno jer iz iskustva sam znao da je ovaj određeni pacijent podložan naglim promjenama. Zato sam se zadovoljio općenitom primjedbom da mi se čini kako se vrlo brzo oporavlja; da ću ujutro duže popričati s njime, te da ću onda vidjeti što se može učiniti glede ispunjavanja njegovih želja. To ga uopće nije zadovoljilo.
– Ali bojim se, doktore Seward – rekao je brzo – da vi niste shvatili moju želju. Ja bih želio izaći odmah, ovdje, sada, ovog istog sata, istog trenutka ako je to moguće. Vrijeme brzo protječe i ono je poput ugovora u zamišljenom dogovoru sa starim koscem. Siguran sam daje dovoljno da takvome cijenjenom liječniku kao što dr. Seward uputim takvu jednostavnu, no silno važnu želju te da će se ona ispuniti.
Pažljivo se zagledao u mene te ugledao niječni odgovor na mome licu, pa se okrenuo prema drugima te i njih pažljivo promotrio.
– Je li moguće da sam pogriješio u svojoj pretpostavci? – zapitao je, ne naišavši na željenu reakciju.
– Pogriješili ste – rekao sam otvoreno, no istodobno mi se taj odgovor učinio i brutalnim. Uslijedila je poduža stanka, a zatim je nastavio: ‘ – Onda vjerujem da jednostavno moram promijeniti svoju molbu. Dopustite da vas zamolim za ovaj ustupak, ili blagodat, povlasticu, kako god hoćete. Prisiljen sam u ovakvu slučaju moliti ne radi sebe, već radi drugih. Nisam slobodan pružiti vam sve svoje razloge; ali uvjeravam vas da su ti razlozi valjani, ispravni i nesebični, te izviru iz najvišeg Oljećaja dužnosti. Kad biste mi mogli zagledati u srce, gospodine, u potpunosti biste odobrili osjećaje koji me prožimaju. Štoviše, ubrojili biste me među svoje najbolje i najiskrenije prijatelje.
Ponovno nas je sve napeto promotrio. Sve sam više bio uvjeren da je ova iznenadna promjena u njegovu cjelokupnom intelektualnom ponašanju tek još jedan oblik ili faza njegova ludila, pa sam odlučio da ga još malo pustim, znajući iz iskustva da će se, kao i svi luđaci, na kraju odati. Van Helsing gaje promatrao s krajnjom pozornošću, dok su mu se čupave obrve gotovo sastale zbog postojane koncentracije njegova pogleda. Obratio se Renfieldu glasom koji me nije začudio u tom trenutku, već tek kad sam kasnije razmišljao o njemu, jer zvučao je kao da se obraća sebi ravnome: – Zar ne možete otvoreno reći koji je vaš razlog da noćas budete slobodni? Ja ću se potruditi za to da vam, uvjerite li makar i mene, neznanca bez predrasuda, koji je po navici otvorena uma, dr. Seward na vlastiti rizik i vlastitu odgovornost da povlasticu koju tražite.
Tužio je odmahnuo glavom, i to s izgledom silnog žaljenja na licu.
– Hajde, gospodine, razmislite malo – nastavio je profesor. – Vi tražite povlasticu da vas smatramo u najvećoj mjeri razumnim jer nas želite impresionirati svojom potpunom razumnošću. I to vi, u čiji zdrav razum imamo razloga sumnjati, jer još uvijek niste oslobođeni medicinskog liječenja, i to upravo na duševnoj osnovi. Ako nam ne pomognete u našim naporima da donesemo najmudriju odluku, kako onda možemo obaviti dužnost koju ste postavili pred nas? Budite mudri i pomozite nam; pa uzmognemo li, pomoći ćemo vam da ostvarite svoju želju.
On je ponovno odmahnuo glavom.
– Doktore Van Helsing – rekao je – nemam vam što reći. Vi ste rekli sve sa svoje strane, a da je meni omogućeno da govorim, ne bih oklijevao ni trenutka, ali ja nisam gospodar samoga sebe po tom pitanju.
Mogu vas zamoliti jedino da mi povjerujete. Odbijete li mi to, ja neću biti odgovoran.
Zaključio sam kako je vrijeme da okončam tu scenu, koja je postajala komično ozbiljna, pa sam krenuo prema vratima.
– Dođite, prijatelji – rekao sam – imamo posla. Laku noć.
No, kad sam došao do vrata, pacijenta je obuzela nova promjena. Krenuo je prema meni tako brzo da sam na trenutak pomislio kako se sprema na još jedan ubilački napad. No moji su strahovi bili neosnovani, jer podigao je obje ruke u znak preklinjanja, te dirljivo ponovio svoju molbu. Kad je vidio da upravo neobuzdanost njegovih emocija radi protiv njega, te nas vraća na stare odnose, postao je još uporniji. Bacio sam pogled na Van Helsinga i vidio da se moj zaključak odražava i u njegovim očima; stoga sam postao još malo nepopustljiviji, ako ne i stroži, te odmahnuo rukom da mu dam do znanja da mu nikakav trud neće uroditi plodom. Već sam i prije vidio nešto od tog uzbuđenja koje je neprekidno raslo, kad bi me zamolio nešto što bi mu u to vrijeme mnogo značilo, kao na primjer kad je htio mačku, i bio sam spreman vidjeti kako će se i ovaj put naglo i mrzovoljno pomiriti s time. Moja se očekivanja nisu ostvarila jer kad je ustanovio da njegova molba neće biti plodonosna, sasvim je pomahnitao. Bacio se na koljena i podigao ruke, lomeći ih tugaljivo i moleći, te sasuo čitavu bujicu molbi, dok su mu suze tekle niz obraze, a čitavo lice i držanje odavali su najdublje osjećaje.
– Kako da vas nagovorim, doktore Seward, o, kako da vas zamolim da me odmah pustite iz ove kuće? Pošaljite me kako god hoćete i kamo god hoćete; pošaljite sa mnom čuvare s bičevima i lancima; neka me odvedu u luđačkoj košulji, u lancima i okovima, makar i u zatvor; ali pustite da izađem. Govorim iz dubine svog srca, iz same dubine svoje duše. Vi ne znate kome ćete nanijeti zlo i na koji način, a ja ne smijem reći. Jao meni, ne smijem reći! Ali tako vam svega što vam je sveto, tako vam svega što vam je drago, tako vam vaše izgubljene ljubavi i vaše nade koja još uvijek živi, tako vam Svevišnjega, izvedite me van odavde i izbavite mi dušu od krivice! Zar me ne čujete, čovječe? Zar me ne razumijete? Zar nikad nećete shvatiti? Zar ne znate da sam sad pri sebi i da ozbiljno mislim; da nisam luđak koji je dobio napadaj, već priseban čovjek koji se bori za svoju dušu? O, čujte me, čujte me! Pustite me van! Pustite me van! Pustite me van!
Zaključio sam da će sve više mahnitati što dulje ovo bude trajalo, pa će imati novi napadaj. Stoga sam ga uhvatio za ruku i pomogao mu da ustane.
– Hajde – rekao sam strogo – dosta toga; već nam je dosta. Idite u krevet i pokušajte se ponašati manje upadljivo.
Odjednom je stao i na nekoliko trenutaka prodorno me promotrio. Zatim je bez riječi ustao, otišao do kreveta i sjeo na njegov rub. Kao što sam i očekivao, došlo je do predaje, baš kao i za ranijih prilika. Kad sam izlazio iz sobe, kao zadnji iz našeg društva, rekao mi je mirnim, dobro odgojenim glasom: – Vjerujem, doktore Seward, da ćete kasnije biti toliko pravedni da priznate kako sam večeras učinio sve što sam mogao da vas uvjerim.
DNEVNIK DR. SEWARDA
30.rujna.
Došao sam kući u pet sati i ustanovio ne samo da su Godalming i Morris stigli, nego da su se već bacili na proučavanje prijepisa raznih dnevnika i pisama što su ih pretipkali i sredili Harker i njegova žena.
Harker se još nije bio vratio s posjeta prijevoznicima o kojima mi je pisao dr. Hennessey. Gđa Harker ponudila nas je šalicom čaja i iskreno moga reći da ova stara kuća po prvi put otkako živim u njoj djeluje poput doma.
– Doktore Seward – rekla je gđa Harker kad smo završili. – Mogu li vas zamoliti jednu uslugu? Htjela bili vidjeti vašeg pacijenta, g. Renfielda. Dopustite mi da ga vidim. Ono što ste rekli o njemu u svom dnevniku vrlo me zainteresiralo.
Izgledala je tako moleće i lijepo da joj to nisam mogao odbiti, a nije zato bilo ni razloga. Stoga sam je poveo sa sobom. Kad sam ušao u sobu, rekao sam mu da bi ga htjela vidjeti jedna gospoda. Na to je odvratio: – Zašto?
– Ona obilazi kuću i htjela bi vidjeti svakoga u njoj – odgovorio sam.
– No, dobro – rekao je. – Neka svakako dođe; ali pričekajte samo trenutak dok počistim sobu.
Imao je čudnovati način čišćenja: jednostavno je progutao sve muhe i pauke iz svojih kutija prije nego što sam ga mogao spriječiti. Bilo je sasvim očigledno da se boji neke smetnje sa strane, ili je ljubomoran.
– Neka gospođa uđe – rekao je vedrim glasom nakon što je dovršio svoj ogavni posao, te sjeo na rub kreveta, pognute glave, no podignutih kapaka tako daju je mogao vidjeti dok je ulazila. Na trenutak sam pomislio da bi ga mogao obuzeti još jedan ubilački napadaj. Prisjetio sam se kako je bio miran neposredno prije nego što me napao u mojoj radnoj sobi, te sam obzirni stao na mjesto s kojega sam ga mogao odmah zgrabiti pokuša li skočiti na nju. Ušla je u sobu sa spontanom dražesnošću, s kojom bih odmah zadobila poštovanje bilo kojeg umobolnika, jer spontanost je jedna od osobina što ih ludi ljudi najviše poštuju. Prišla mu je uz ljubazan osmijeh i ispružila ruku.
– Dobro veče, g. Renfield – rekla je. – Vidite, ja vas poznajem, jer doktor Seward mi je pričao o vama.
Neko vrijeme ništa nije odgovorio, već ju je samo čitavu pregledavao, silno se namrštivši. Zatim je taj izraz ustupio mjesto čuđenja, koje se miješalo sa sumnjičavošću. Tada je, na moje veliko zaprepaštenje, rekao: – Vi niste ona djevojka kojom se doktor htio oženiti, zar ne? Znate, vi ne možete biti ona, jer ona je mrtva. Gđa Harker se dražesno nasmiješila odgovorivši mu: – A, ne! Ja imam svog muža, za kojega sam se udala prije nego što sam uopće i upoznala doktora Sewarda, ili pak on mene. Ja sam gđa Harker.
– Pa što onda radite ovdje?
– Moj muž i ja došli smo u posjet doktoru Sewardu.
– Onda nemojte ostati.
– Ali zašto ne?
Učinilo mi se da bi ovakav razgovor mogao biti neugodan za gđu Harker, kao što je bio meni, pa sam se i ja umiješao: – Kako ste znali da sam se ja s bilo kime htio oženiti? Njegov je odgovor bio prezriv i dao mi ga je za kratke stanke dok je svratio pogled s gđe Harker na mene, da bi ga ponovno vratio na nju: – Kakvog li blesavog pitanja!
– Ja se uopće ne bih složila s time, g. Renfield – rekla je gđa Harker, odmah me time osvojivši. On joj je odgovorio s isto onoliko uljudnosti i poštovanja koliko je prema meni pokazao prezira: – Vi, dakako, razumijete, gospodo Harker, da kad je neki čovjek toliko voljen i poštovan kao što je naš domaćin, sve vezanu uz njega zanimljivo je u našoj maloj zajednici. Doktora Sewarda vole ne samo ukućani i njegovi prijatelji, već čak i njegovi pacijenti, koji su skloni različitim ispadima, budući da su neki duševno vrlo neuravnoteženi. Kako sam i ja već neko vrijeme štićenik umobolnice, ne mogu ne primijetiti kako duševne težnje nekih drugih štićenika naginju prema greškama tipa non causa i ignoratio elenehi. Doslovce sam iskolačio oči zatečen ovim novim razvojem. Moj najdraži luđak, najtipičniji primjer svoje vrste što sam ga ikad sreo, baratao je osnovama filozofije, i to poput kakva uglađena gospodina. Pitam se nije li prisutnost gđe Harker dirnula neku žicu u njegovu pamćenju. Ako je ta nova faza bila spontana ili na bilo koji način povezana s njezinim nesvjesnim utjecajem, ona zacijelo posjeduje neku rijetku darovitost ili moć.
Neko smo vrijeme nastavili pričati; vidjevši da je djelovao sasvim razumno, odvažila se, uputivši mi pritom upitni pogled, navesti ga na njemu najdražu temu. Ponovno sam bio zapanjen jer se prema tome postavio s nepristranošću koja je tipična za potpuno zdrav um; kad je spomenuo neke stvari, čak je uzeo samoga sebe za primjer.
– Eto, i ja sam primjer čovjeka obuzeta čudnim uvjerenjem. Doista, nije bilo nikakvo čudo što su se moji prijatelji uznemirili te ustrajali u tome dame se smjesti pod nadzor. Nekoć sam si zamišljao da je život pozitivna i trajna pojava, te da konzumiranjem mnoštva živih stvorova, bez obzira na to koliko su nisko na ljestvici po stanka, čovjek može u nedogled produžavati život. Ponekad bih se tako čvrsto držao tog uvjerenja da sam čak pokušao uzeti i ljudski život. Doktor koji je ovdje prisutan posvjedočit će da sam ga jednom prilikom, pokušao ubiti kako bih ojačao svoje životne moći time što bih u svoje tijelo unio njegov život kroz medij krvi, oslanjajući se, dakako, na izreku iz Svetog pisma "Jer krv je život." Iako se mora priznati da je prodavač određenog nadrilijeka vulgarizirao tu istinu do te mjere daje postala vrijedna prezira. Nije li to istina, doktore?
Kimnuo sam u znak potvrde jer sam bio toliko zapanjen da nisam bio sasvim načisto s time što da kažem ili uradim. Bilo je teško zamisliti da sam ga prije samo pet minuta vidio kako jede pauke i muhe. Pogledavši na sat, vidio sam da je vrijeme da odem na željeznički kolodvor kako bih dočekao Van Helsinga, pa sam rekao gđi Harker da je vrijeme za polazak. Odmah je pošla, nakon stoje ljubazno rekla g. Renfieldu: – Doviđenja, i nadam se da ću vas još mnogo puta sresti, i to pod ugodnijim okolnostima nego što su ove.
– Zbogom, draga moja. Ne daj Bože da ikad više ugledam vaše milo lice. Neka vas Bog blagoslovi i čuva! odgovorio je, na moje zaprepaštenje.
Kad sam otišao na kolodvor dočekati Van Helsinga, ostavio sam mladiće u kući. Jadni Art djelovao je vedrije nego što je bio još otkako se Lucy po prvi put razboljela, a i Quincey je sličniji samome sebi što se veselosti tiče.
Van Helsing je izašao iz vagona s upravo dječačkom žustrinom. Odmah me ugledao te pojurio prema meni.
– Ah, prijatelju John – rekao je – kako ide? Dobro? Baš fino! Ja sam imao mnogo posla i ako treba, ovdje sada mogu ostati. Obavio sam sve svoje poslove i imam mnogo toga za ispričati. Gospoda Mina je kod vas?
Da. A onaj njen dični muž? A Arthur i moj prijatelj Quincey, i oni su kod vas? Baš dobro!
Dok smo se vozili prema kući, ispričao sam mu sve što se dogodilo, te kako je i moj dnevnik ispao koristan, na prijedlog gđe Harker; na što me profesor prekinuo: – Ah, ta divna gospođa Mina! Ona ima pamet muškarca, pamet koju bi trebao imati vrlo nadaren muškarac, a srce žene. Dobri ju je Bog stvorio s nekim ciljem, vjerujte mi, kad je načinio tako dobru kombinaciju. Prijatelju John, sve dosad ta nam je žena na svu sreću bila korisna. Nakon ove noći više ne smije sudjelovati u ovome užasnom poslu. Nije dobro da toliko riskira. Mi muškarci odlučni smo u namjeri, čak smo se i zakleli, da ćemo uništiti ono čudovište, ali to nije posao za ženu. Čak i da ni na koji način ne strada u tome, toliki užasi mogli bi joj naškoditi srcu, a poslije bi mogla trpjeti i budna, od živaca, a i dok spava, od ružnih snova. Osim toga, ona je mlada žena, tek se udala. Možda će poslije trebati razmisliti o nekim stvarima, ako ne već i sad. Kažete da je sve prepisala; onda mora biti prisutna kad se budemo savjetovali, ali sutra će se pozdraviti s ovim poslom i dalje idemo sami.
Srdačno sam se složio s njime te mu rekao što smo otkrili za njegova izbivanja: da se kuća koju je Drakula kupio nalazi odmah pokraj moje. Bio je osupnut i vrlo se zabrinuo.
– O, da smo to prije znali! – rekao je. – Jer onda bismo ga mogli zgrabiti na vrijeme da spasimo jadnu Lucy. No, kako kažu, ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom. Nećemo razmišljati o tome, već idemo dalje po našem poslu, sve do kraja.
Zatim je utonuo u šutnju koja potrajala sve dok nismo ušli na moj posjed. Prije nego što smo se otišli pripremiti za večeru, obratio se gđi Harker: – Kaže mi moj prijatelj John, gospođo Mina, da ste vi i vaš muž sredili sve što se dogodilo do ovog trenutka.
– Ne do ovog trenutka, profesore – rekla je naglo – već do jutros.
– Ali zašto ne do sada? Već vidjeli kako su korisne bile sve male pojedinosti. Ispričali smo naše tajne i to nije naškodilo nikome tko se povjerio.
Gđa Harker počela je rumenjeti, te je izvadila list papira iz svog džepa i rekla: – Doktore Van Helsing, hoćete li ovo pročitati te mi recite mora li i ovo ući. To su moji današnji zapisi. I ja sam uvidjela potrebu da se sve zapisuje, koliko god djelovalo beznačajno; ali ovdje ima malo toga, osim sasvim osobnih stvari. Mora li to ući?
Profesor je ozbiljno pročitao taj list te ga vratio.
– Ovo ne treba ući u zapise ako vi to ne želite – reče – ali volio bih kad bi ušlo. Vaš bi vas muž nakon toga još više zavolio, a svi mi, vaši prijatelji, još bismo vas više cijenili, a isto tako i voljeli.
Uzela je papir natrag, još jednom porumenjevši, uz vedar osmijeh.
I tako, svi spisi kojima raspolažemo do ovoga sata upotpunjeni su i sređeni. Profesor je uzeo jedan prijepis da ga prouči nakon večere, prije našeg sastanka, koji je zakazan za devet sati. Mi ostali već smo sve pročitali. Tako ćemo, kad se sastanemo u radnoj sobi, svi biti upoznati s činjenicama te možemo razraditi plan kako da se bormo s ovim užasnim i zagonetnim neprijateljem.
Dnevnik Mine Harker 30. rujna. Kad smo se sastali u radnoj sobi dr. Sewarda, dva sata nakon večere koja je bila postavljena u šest sati, nesvjesno smo formirali svojevrsni odbor. Profesor Van Helsing sjeo je za čelo stola, gdje ga je uputio dr. Seward kad je ušao u sobu. Mene je posjeo sebi z desna i zamolio me da obavljam dužnosti tajnice; Jonathan je sjeo pokraj mene. Sučelice nama nalazili su se lord Godalming, dr. Seward i g. Morris, pri čemu je lord Godalmirig sjedio pokraj profesora, a dr. Seward u sredini.
– Vjerujem – rekao je profesor – kako se mogu osloniti na to da smo svi upoznati s činjenicama koje se nalaze u ovim spisima.
Svi smo to potvrdili i on je nastavio: – Onda mislim da bi bilo dobro da vani ispričam nešto o neprijatelju s kojim se trebamo obračunati, kao vrsti. Ispričat ću vam nešto o povijesti tog čovjeka, što sam ustanovio sa sigurnošću. Raspravit ćemo što poduzeti i za kojim sredstvima posegnuti.
– Ta bića, vampiri, postoje; neki od nas osobno mogu potvrditi da postoje. Čak i kad ne bismo imali dokaza o našemu nesretnom iskustvu, učenja i zapisi iz prošlosti pružaju dovoljno dokaza razboritim ljudima. Priznajem da sam isprva bio skeptičan. Da se tijekom brojnih godina nisam uvježbao da mi um bude otvoren, ne bih povjerovao sve dok mi ta činjenica ne bi zagrmjela na uši: "Gledaj! Gledaj! To je dokaz! To je dokaz!" Tuge li i nevolje! Da sam odmah saznao ono što sada znam, da sam to makar i naslutio, jedan dragocjeni život bio bi spašen za mnoge od nas koji su je voljeli. Ali to je svršena stvar i mi moramo raditi, tako da ne preminu druge jadne duše, koje još možemo spasiti.
Nosferatu ne umire poput pčele, nakon što jednom ubode. On time još ojača, a time što ojača zadobije još više snage da čini zlo. Ovaj vampir koji je protiv nas fizički je snažan poput dvadesetorice ljudi; natprirodno je lukav jer je njegova lukavost rasla stoljećima. Pomaže se nekro-mantijom, a to je, kao što samo ime kazuje, proricanje pomoću mrtvih i svi mrtvi kojih se može dokopati pod njegovom su komandom. On je zvijer, pa i više od zvijeri; tvrda je srca poput samog vraga i nema samilosti. Uz određena ograničenja, može se pojaviti gdje i kad hoće te u bilo kojem obličju koje mu je podareno. U svome dometu može upravljati prirodnim pojavama, olujom, maglom i gromom; može zapovijedati nižim bićima – štakom, sovi i šišmišu, noćnome leptiru, lisici i vuku; može porasti i smanjiti se; a povremeno može nestati i doći neprimijećen. Kako onda započeti našu borbu da ga uništimo? Kako pronaći njegovo utočište, pa ga nakon toga uništiti? Prijatelji moji, ovo nije lako; mi smo se prihvatili strahovita zadatka i posljedice bi mogle biti takve da od njih i hrabri ljudi zadrhte. Jer, ne uspijemo li u ovoj našoj borbi, on će zacijelo pobijediti, a što će onda biti s nama? Život ne predstavlja ništa, nije mi stalo do njega. Ali ne uspijemo li ovdje, u pitanju je više od života i smrti. U pitanju je to da ćemo postati poput njega; da ćemo poslije i mi postati odvratni stvorovi noći kao stoje i on, bez srca i savjesti, uzimajući za plijen tijela i duše onih koje najviše volimo. Onda su nam zauvijek zatvorena vrata raja; jer tko će nam ih više ikad otvoriti? Čitavu vječnost svi će nas se groziti; bit ćemo mrlja na licu Božjeg sunca; koplje u boku onoga koji je umro kao čovjek. Ali sučeljeni smo s dužnošću i moramo li nakon svega ovoga ustuknuti? Što se mene tiče, ja kažem ne; ali ja sam star i život, sa svim svojim suncem, lijepim mjestima, pjesmom ptica, glazbom i ljubavlju, daleko je iza mene. Vi ste mladi. Neki su od vas upoznali tugu; ali još ima lijepih dana ispred vas. Što kažete?
Dok je to govorio, Jonathan me uhvatio za ruku. Kad sam vidjela kako mu pruža ruku, pobojala sam se, tako sam se pobojala da ga jezovita priroda našeg posla svladava, ali kad sam osjetila njezin dodir, on mi je ulio život, toliko je bio snažan, samouvjeren i odlučan. Ruka hrabra čovjeka može govoriti sama za sebe; nije potrebna čak ni ljubav žene da bi čula njezinu glazbu.
Kad je profesor završio s govorom, moj me muž pogledao u oči, a ja njega; među nama nije bilo potrebe za riječima.
– Ja odgovaram u ime Mine i sebe – reče.
– Računajte na mene, profesore – rekao je g. Quincey Morris, lakonski kao i obično.
– S vama sam – reče lord Godalming – ako ni zbog čega drugoga, onda zbog Lucy.
Dr. Seward je jednostavno kimnuo. Profesor je ustao, stavio svoje zlatno raspelo na stol, te ispružio obje ruke. Ja sam uzela njegovu desnu raku, a lord Godalming lijevu; Jonathan me svojom ljevicom uhvatio za desnu ruku, te pružio drugu g. Morrisu. Tako smo se svi uhvatili za ruke i stvorili naš dostojanstveni sporazum. Osjetila sam kako mi se srce stegnulo, ali nije mi palo na pamet, da se povučem. Vratili smo se na svoja mjesta i dr. Van Helsing je nastavio s nekakvom vedrinom kojom je pokazao daje započeo ozbiljan posao. Trebalo gaje ozbiljno i shvatiti, i to doslovce kao posao, kao bilo koji drugi životni pothvat.
– Dakle, vi znate protiv čega se borimo, ali ni mi nismo bez snage. Na našoj je strani moć udruživanja, moć kojom vampiri ne raspolažu Dostupni su nam znanstveni postupci; slobodni smo da djelujemo i razmišljamo; a podjednako raspolažemo i dnevnim i noćnim satima. Zapravo, naše se moći protežu toliko da nemaju granici i ini ih možemo slobodno koristiti. Predali smo se jednome uzvišenom cilju i ono što želimo postići nije sebično. Sveto mnogo vrijedi.
– A. sad da vidimo na loji su način moći združene protiv nas ograničene, a svaka za sebe nemoćna. Drugim riječima, razmotrimo opća ograničenja vampiri, a osobito ovog vampira.
– Trebamo se držati jedino predaja i praznovjerja. Na prvi pogled to se ne doima nečim naročitim, kad su u pitanju život i smrt, dapače, i više nego život i smrt. No to nas ipak mora zadovoljiti. Kao prvo zato jer nemamo drugog izbora., ne raspolažemo ničime drugime, a kao drugo zato što se na kraju krajeva sve sastoji od tih stvari, predaja i praznovjerja. Nije li vjerovanje u vampire izumrlo u drugih ljudi, premda, na žalost, ne i u nas?Tko bi od nas prije godinu dana prihvatio to kao mogućnost, usred našeg znanstvenog, nepovjerljivog, činjenicama sklonog devet-devetnaestog stoljeća? Čak smo se i mi rugali tom vjerovanju, a vidjeli smo ga vlastitim očima. Prihvatimo onda da vampir i vjerovanje u njegova ograničenja i mogućnost istrebljenja počivaju na istoj osnovi. Jer, da vam kažem, on je poznat na svim mjestima gdje je bio i čovjek. U staroj Grčkoj, u starome Rimu; cvao je po čitavoj Njemačkoj, u Francuskoj, u Indiji, čak i na Tračanskome poluotoku; ima ga i u Kini, koja je toliko udaljena od nas, i ljudi gase pribojavaju sve do dana današnjeg. Slijedio je trag ratobornoga Islanđana, Huna kojega je sam vrag stvorio, Slavena, Sasa, Mađara. Zasad, dakle, imamo sve na osnovi čega možemo djelovati; velik dio tih vjerovanja potvrđen je onime što smo vidjeli u našemu tragičnom iskustvu. Vampir živi bez kraja i ne može umrijeti uslijed pukog prolaska vremena; on cvate sve dok se može gojiti na krvi živih. Štoviše, sami smo vidjeli da se može i pomladiti; da njegove životne funkcije jačaju te se čini da se osvježavaju kad njegove određene hrane ima u izobilju. Ali ne može cvasti bez te hrane; on ne jede kao drugi. Čak i naš prijatelj Jonathan, koji je tjednima živio s njime, nikad ga nije vidio kako jede, nikad! On ne baca sjenu; u zrcalu se ne odražava, stoje također zapazio Jonathan. U ruci ima mnogostruku snagu, to još jednom može posvjedočiti Jonathan, kad je ovaj zatvorio vrata pred vukovima te kad mu je pomogao da siđe s kočije. Može se preobraziti u vuka, što razabiremo iz dolaska broda u Whitby, kad je razderao psa; može biti poput šišmiša, kao što je gospođa Mina vidjela na prozoru u Whitbyju, a i naš prijatelj John kaže da ga je vidio kako leti iz svoje kuće koja se nalazi tu u blizini. I moj prijatelj Quincey vidio ga je na prozoru gospođice Lucy. Može doći u magli koju sam stvara, što dokazuje onaj plemeniti kapetan broda. Ali, koliko nam je poznato, udaljenost do koje može proizvesti tu maglu ograničena je i može je stvoriti samo oko sebe. Dolazi na zrakama mjesečine u obličju praiskonske prašine, što je također vidio Jonathan na primjeru onih sestara u Drakulinu zamku. Može se smanjiti; sami smo vidjeli gospođicu Lucy prije nego što je dobila spokoj, kako se provukla kroz otvor na vratima grobnice širok poput vlasi. Kad jednom nade način, može ući u bilo što i izaći iz bilo čega, bez obzira na to koliko je čvrsto zatvoreno ili čak zavareno. Može vidjeti u mraku, a to nije mala moć u svijetu koji je napola izvan dohvata svjetlosti. Ah, ali saslušajte me do kraja. On sve to može, ali nije slobodan. Dapače, još je veći zarobljenik nego rob u galiji, nego luđak u svojoj ćeliji. On ne može ići gdje bi volio; on koji nije od ove prirode, ipak se mora pokoravati nekim prirodnim zakonima, ni sami ne znamo zašto. Nikamo ne smije prvi ući, osim ako ga netko iz kućanstva pozove unutra; makar kasnije smije dolaziti po volji. Njegova snaga, kao i snaga svih zlih stvorova, slabi s dolaskom dana. Samo u određena vremena može imati ograničenu slobodu. Ako se ne nalazi na mjestu uz koje je vezan, može se preobraziti isključivo u podne ili pak točno u zoru ili sumrak. Tako nam kažu, a u ovim našim zapisima imamo dovoljno dokaza za to. Dakle, kad se nalazi u svome okružju, kad je u svom podzemnom domu, u svom lijesu, u svome paklenskom domu, nesvetom mjestu, može raditi po volji, kao što smo vidjeli kad je odlazio u grob onoga samoubojice u Whitbyju. No u drugo vrijeme može se preobraziti samo kad za to nastupi vrijeme. Kažu također da može prijeći tekuću vodu samo na izmaku plime. Nadalje, postoje stvari koje mu smetaju, poput češnjaka koji nam je već poznat; a što se tiče posvećenih stvari, kao što je ovaj simbol, raspelo, što se nalazi među nama cijelo vrijeme dok raspravljamo. On je ništavan prema njima i u njihovoj prisutnosti staje na što veću udaljenost i zašuti uz poštovanje. Postoje i drugi, za koje ću vam kasnije reći, ako nam zatrebaju u našoj potrazi. Grana divlje ruže na njegovu lijesu onemogućit će mu izlazak; posvećeni metak ispaljen u lijes ubit će ga zasigurno; a što se tiče zabijanja kolca u njega, već znamo kakav mir donosi. Počinak donosi i odrubljivanje glave. To smo vidjeli vlastitim očima.
– Na taj način, kad pronađemo prebivalište njega koji je bio čovjek, možemo ga prikovati uz njegov lijes i uništiti ga, budemo li se držali onoga što znamo. Ali on je lukav. Zamolio sam svog prijatelja Arminiusa, s peštanskog sveučilišta, da mi sastavi njegovu povijest. Na osnovi onoga što se može prikupiti, rekao mi je kakav je to čovjek bio. To je jamačno bio onaj vojvoda Drakula koji je stekao ime u borbi protiv Turaka, preko velike rijeke na samoj granici Turske. U tom slučaju, on nije bio običan čovjek jer u to vrijeme, i još stoljećima poslije, govorilo se o njemu kao o najspretnijem i najlukavijem, a ujedno i najhrabrijem sina "zemlje s druge strane šume". Taj silni mozak i njegova željezna odlučnost otišli sa s njime u grob i sad su se udružili protiv nas. Drakulina obitelj, kaže Arminius, bila je velika i plemenitaška, premda bi tu i tamo imala izdanaka za koje su njihovi suvremenici tvrdili da surađuju s vragom. Naučili su svoje tajne u Skolomaasi, u planinama iznad jezera Hermanstadt, gdje vrag traži svakog desetog učenika kao plaću. Ostale su zapisane riječi kao što su "stregoika" – vještica, "Ordog" i "pokol" – sotona i pakao; i u jednome rukopisu upravo se ovaj Drakula spominje kao "wampyr", što svi itekako dobro razumijemo. Medu njegovim su potomcima i veliki ljudi te dobre žene, i njihovi grobovi posvećuju zemlju u kojoj njegova gnusoba jedino može boraviti. Jer među njegove strahote, i to ne najmanje, spada i to daje taj zao stror ukorijenjen duboko u dobroti; ne može počivati u zemlji lišenoj svetih uspomena.
Dok je trajao razgovor, g. Morris netremice je promatrao prozor i tad je tiho ustao te izašao iz sobe.
Uslijedila je kratka stanka, a zatim je profesor nastavio: – A sad moramo odlučiti što ćemo poduzeti. Ovdje imamo mnogo podataka i moramo početi planirati našu bitku. Iz Jonathanove istrage znamo daje iz zamka u Whitby stiglo pedeset sanduka zemlje i svi su upućeni u Carfax. Također znamo da je jedan dio tih sanduka zacijelo uklonjen. Čini mi se da bi naš prvi korak trebao biti da utvrdimo nalaze li se svi preostali sanduci još uvijek u onoj kući iza zida koju smo danas vidjeli ili ih je još jedan broj uklonjen. U potonjem slučaju moramo ustanoviti...
Ovdje smo bili prekinuti na vrlo naprasan način. Izvan kuće začuo se zvuk pištoljskog hica. Metak je razbio prozorsko staklo, odbio se od ruba prozorske niše i zabio u suprotni zid sobe. Bojim se da sam u srcu kukavica jer sam vrisnula. Svi su muškarci skočili na noge; lord Godalming pojurio je prema prozoru i otvorio krilo. U istom trenutku izvana smo začuli glas g. Morrisa: – Oprostite! Bojim se da sam vas prestrašio. Ući ću i ispričati vam što se dogodilo. – Ušao je trenutak kasnije te rekao: – Bio je to idiotski postupak s moje strane i najiskrenije vas molim da mi oprostite, gospođo Harker; bojim se da sam vas strahovito preplašio. Ali stvar je u tome da je, dok je profesor pričao, neki veliki šišmiš sjeo na prozorsku dasku. Nakon nedavnih događaja te me proklete zvijeri tako užasavaju da ih ne mogu podnijeti i otišao sam van kako bih ga ustrijelio, što u zadnje vrijeme radim kad god vidim šišmiša.
Neki dan rugao si mi se zbog toga, Art.
– Jeste li ga pogodili? – zapita dr. Van Helsing.
– Ne znam; vjerojatno nisam jer je odletio u šumu. Zašutio je i sjeo, a profesor je nastavio sa svojim izlaganjem: – Moramo ustanoviti gdje se nalazi svaki od tih sanduka. Kad budemo spremni, moramo ili zarobiti ili ubiti to čudovište u njegovoj jazbini; ili moramo sterilizirati zemlju tako da više ne može potražiti sigurnost u njoj. Tako ćemo ga naposljetku moći pronaći samo u ljudskome obliku između podneva i sumraka te se pozabaviti njime kad bude najslabiji.
– A za vas, gospođo Mina, od ove noći pa do svršetka ovaj posao prestaje. Previše ste nam dragocjeni da bismo vas izložili ovakvome riziku. Sve ćemo vam pravodobno ispričati. Mi smo muškarci i možemo trpjeti; ali vi morate biti naša zvijezda i naša nada, te ćemo djelovati utoliko slobodnije kad vi ne budete izloženi ovakvim opasnostima kakvima ćemo mi biti.
Svim muškarcima, čak i Jonathanu, kao daje laknulo. No meni se nije činilo dobrim da se junače suočeni s opasnostima, te da možda umanjuju svoju sigurnost, a u snazi im leži najveća sigurnost, na taj način što će brinuti za mene. No oni su se već odlučili i premda sam to s mukom prihvatila, nisam mogla reći ništa drugo već da prihvaćam njihovu vitešku brigu za mene.
G. Morris je nastavio s diskusijom: – Budući da nemamo vremena za gubljenje, predlažem da odmah odemo u onu kuću. Vrijeme je njemu najvažnije i brzo djelovanje s naše strane moglo bi spasiti još jednu žrtvu.
Priznajem da mi se počelo stezati srce kad se vrijeme za akciju približilo, ali ništa nisam rekla jer sam se bojala da bi me sasvim uklonili iz svojih vijećanja kad bih se pokazala kao smetnja ili zadrška njihovu poslu. Sad su svi otišli u Carfax, s priborom pomoću kojega će ući u kuću.
Kao pravi muškarci, rekli su mi neka odem na spavanje. Kao da žena može spavati kad su ljudi koje voli u opasnosti! Leći ću i pretvarati se da spavam kako se Jonathan bez potrebe ne bi brinuo zbog mene kad se vrati.
Dnevnik dr. Sewarda 1. listopada, 4. sata ujutro. Upravo kad smo se spremali napustiti kuću, dobio sam hitnu poruku od Renfielda, u kojoj me moli da ga odmah primim jer mi je htio reći nešto vrlo važno. Poručio sam mu da ću udovoljiti njegovim željama ujutro; u tom trenutku nisam imao vremena.
– Vrlo je uporan, gospodine – dodao je poslužitelj. – Još ga nikad nisam vidio ovako uzbuđena. Koliko se ja u to razumijem, ako ga odmah ne pogledate, opet će dobiti agresivni napadaj.
– No, dobro, ići ću sad – rekao sam, znajući da čovjek ne bi to rekao bez razloga.
Zamolio sam ostale da me pričekaju nekoliko minuti jer moram pogledati svog pacijenta.
– Povedite i mene si sobom, prijatelji John – reče profesor. – Njegov slučaju vašem dnevniku vrlo me zainteresirao, a tu i tamo bio je povezan i s našim slučajem. Vrlo bih ga volio vidjeti, naročito kad je uznemiren.
– Mogu li i ja doći? – zapita lord Godalming. – 1 ja? – reče Quincey Morris, Kimnuo sam i svi smo zajedno krenuli hodnikom.
Zatekli smoga u vrlo uzbuđenom stanju, no mnogo pribranijeg što se tiče govora i ponašanja nego što sam ga ikad vidio. Na neobičan je način razumio samoga sebe, što nikad prije nisam vidio u nekoga umobolnika. Uzeo je zdravo za gotovo da će njegovi argumenti prevagnuti nad argumentima potpuno zdravih ljudi. Svi četvero ušli smo u sobu, ali nitko drugi ispočetka ništa nije rekao. Njegova je molba glasila da ga odmah otpustim iz bolnice i pošaljem ga kući. To je potkrijepio argumentima glede svog potpunog oporavka, tekao dokaz priložio svoju trenutnu razboritost.
– Obraćam se i vašim prijateljima – rekao je. – Možda će pristati da zajedno donesu presudu u mom slučaju. Usput rečeno, niste me upoznali s njima.
Bio sam toliko zaprepašten da mi se u tom trenutku uopće nije učinilo čudnim upoznati nekoga sa zatočenim umobolnikom. Osim toga, u njegovu je držanju bilo nekakvog dostojanstva, te je djelovao toliko ravan drugima da sam ga odmah upoznao s njima: – Lord Godalming; profesor Van Helsing; g. Quincey Morris iz Texasa; g. Renfield. Rukovao se sa svakim od njih, uz riječi: – Lorde Godalming, imao sam čast sekundirati vašem ocu u Windhamu; žao mi je što po vašoj tituli razabirem da njega više nema. Bio je čovjek kojega su svi poznanici voljeli i cijenili; a kako sam čuo, u mladosti je izmislio flambirani rum punč koji je postao vrlo popularan za večeri u Derbyju. G. Morris, trebali biste se ponositi svojom velikom zemljom. Njezin ulazak u Uniju bio je presedan koji bi mogao imati dalekosežne posljedice, kad bi i polarni i tropski krajevi mogli iskazati odanost američkoj zastavi. Kad Monroeva doktrina zauzme svoje pravo mjesto u politici, moglo bi se pokazati daje snaga tog međunarodnog ugovora snažno sredstvo za ekspanziju. Kako da čovjek iskaže svoje zadovoljstvo što može upoznati Van Helsinga? Gospodine, ne ispričavam se zbog toga što sam odbacio sve službene titule.
Čovjeku, koji je revolucionarizirao terapeutiku svojim otkrićem kontinuirane evolucije Na tvari ne pristaju nikakve konvencionalne titule, jer one bi vas samo ograničavale. Gospodo, vi ste po svojoj narodnosti, po svojoj baštini i raspolaganjem prirodnih darovitosti,sposobni da zauzmete svaki svoje mjesto u ovome svijetu koji se mijenja, te vas uzimam kao svjedoke da sam duševno zdrav, barem koliko i većina ljudi koji u punoj mjeri uživaju slobodu. A siguran sam da ćete i vi, doktore Seward, koji ste humanist i medicinski jurist, a ne samo znanstvenik, smatrati svojom moralnom obvezom da odmah riješite moj slučaj, zbog iznimnih okolnosti koje su nastupile.
Ovu zadnju molbu uputio je uz uljudan, samouvjereni stav, koji nije bio sasvim lišen određenog šarma. Mislim da smo svi bili zaprepašteni. Što se mene tiče, usprkos svemu što sam znao o karakteru i povijesti tog čovjeka, bio sam skoro uvjeren da mu se vratio razum i osjetio sam snažan nagon da mu kažem kako sam se uvjerio u njegovo duševno zdravlje, te da ćemo ujutro obaviti sve nužne formalnosti za njegov otpust. No smatrao sam da je bolje pričekati prije nego što izjavim nešto toliko ozbiljno jer iz iskustva sam znao da je ovaj određeni pacijent podložan naglim promjenama. Zato sam se zadovoljio općenitom primjedbom da mi se čini kako se vrlo brzo oporavlja; da ću ujutro duže popričati s njime, te da ću onda vidjeti što se može učiniti glede ispunjavanja njegovih želja. To ga uopće nije zadovoljilo.
– Ali bojim se, doktore Seward – rekao je brzo – da vi niste shvatili moju želju. Ja bih želio izaći odmah, ovdje, sada, ovog istog sata, istog trenutka ako je to moguće. Vrijeme brzo protječe i ono je poput ugovora u zamišljenom dogovoru sa starim koscem. Siguran sam daje dovoljno da takvome cijenjenom liječniku kao što dr. Seward uputim takvu jednostavnu, no silno važnu želju te da će se ona ispuniti.
Pažljivo se zagledao u mene te ugledao niječni odgovor na mome licu, pa se okrenuo prema drugima te i njih pažljivo promotrio.
– Je li moguće da sam pogriješio u svojoj pretpostavci? – zapitao je, ne naišavši na željenu reakciju.
– Pogriješili ste – rekao sam otvoreno, no istodobno mi se taj odgovor učinio i brutalnim. Uslijedila je poduža stanka, a zatim je nastavio: ‘ – Onda vjerujem da jednostavno moram promijeniti svoju molbu. Dopustite da vas zamolim za ovaj ustupak, ili blagodat, povlasticu, kako god hoćete. Prisiljen sam u ovakvu slučaju moliti ne radi sebe, već radi drugih. Nisam slobodan pružiti vam sve svoje razloge; ali uvjeravam vas da su ti razlozi valjani, ispravni i nesebični, te izviru iz najvišeg Oljećaja dužnosti. Kad biste mi mogli zagledati u srce, gospodine, u potpunosti biste odobrili osjećaje koji me prožimaju. Štoviše, ubrojili biste me među svoje najbolje i najiskrenije prijatelje.
Ponovno nas je sve napeto promotrio. Sve sam više bio uvjeren da je ova iznenadna promjena u njegovu cjelokupnom intelektualnom ponašanju tek još jedan oblik ili faza njegova ludila, pa sam odlučio da ga još malo pustim, znajući iz iskustva da će se, kao i svi luđaci, na kraju odati. Van Helsing gaje promatrao s krajnjom pozornošću, dok su mu se čupave obrve gotovo sastale zbog postojane koncentracije njegova pogleda. Obratio se Renfieldu glasom koji me nije začudio u tom trenutku, već tek kad sam kasnije razmišljao o njemu, jer zvučao je kao da se obraća sebi ravnome: – Zar ne možete otvoreno reći koji je vaš razlog da noćas budete slobodni? Ja ću se potruditi za to da vam, uvjerite li makar i mene, neznanca bez predrasuda, koji je po navici otvorena uma, dr. Seward na vlastiti rizik i vlastitu odgovornost da povlasticu koju tražite.
Tužio je odmahnuo glavom, i to s izgledom silnog žaljenja na licu.
– Hajde, gospodine, razmislite malo – nastavio je profesor. – Vi tražite povlasticu da vas smatramo u najvećoj mjeri razumnim jer nas želite impresionirati svojom potpunom razumnošću. I to vi, u čiji zdrav razum imamo razloga sumnjati, jer još uvijek niste oslobođeni medicinskog liječenja, i to upravo na duševnoj osnovi. Ako nam ne pomognete u našim naporima da donesemo najmudriju odluku, kako onda možemo obaviti dužnost koju ste postavili pred nas? Budite mudri i pomozite nam; pa uzmognemo li, pomoći ćemo vam da ostvarite svoju želju.
On je ponovno odmahnuo glavom.
– Doktore Van Helsing – rekao je – nemam vam što reći. Vi ste rekli sve sa svoje strane, a da je meni omogućeno da govorim, ne bih oklijevao ni trenutka, ali ja nisam gospodar samoga sebe po tom pitanju.
Mogu vas zamoliti jedino da mi povjerujete. Odbijete li mi to, ja neću biti odgovoran.
Zaključio sam kako je vrijeme da okončam tu scenu, koja je postajala komično ozbiljna, pa sam krenuo prema vratima.
– Dođite, prijatelji – rekao sam – imamo posla. Laku noć.
No, kad sam došao do vrata, pacijenta je obuzela nova promjena. Krenuo je prema meni tako brzo da sam na trenutak pomislio kako se sprema na još jedan ubilački napad. No moji su strahovi bili neosnovani, jer podigao je obje ruke u znak preklinjanja, te dirljivo ponovio svoju molbu. Kad je vidio da upravo neobuzdanost njegovih emocija radi protiv njega, te nas vraća na stare odnose, postao je još uporniji. Bacio sam pogled na Van Helsinga i vidio da se moj zaključak odražava i u njegovim očima; stoga sam postao još malo nepopustljiviji, ako ne i stroži, te odmahnuo rukom da mu dam do znanja da mu nikakav trud neće uroditi plodom. Već sam i prije vidio nešto od tog uzbuđenja koje je neprekidno raslo, kad bi me zamolio nešto što bi mu u to vrijeme mnogo značilo, kao na primjer kad je htio mačku, i bio sam spreman vidjeti kako će se i ovaj put naglo i mrzovoljno pomiriti s time. Moja se očekivanja nisu ostvarila jer kad je ustanovio da njegova molba neće biti plodonosna, sasvim je pomahnitao. Bacio se na koljena i podigao ruke, lomeći ih tugaljivo i moleći, te sasuo čitavu bujicu molbi, dok su mu suze tekle niz obraze, a čitavo lice i držanje odavali su najdublje osjećaje.
– Kako da vas nagovorim, doktore Seward, o, kako da vas zamolim da me odmah pustite iz ove kuće? Pošaljite me kako god hoćete i kamo god hoćete; pošaljite sa mnom čuvare s bičevima i lancima; neka me odvedu u luđačkoj košulji, u lancima i okovima, makar i u zatvor; ali pustite da izađem. Govorim iz dubine svog srca, iz same dubine svoje duše. Vi ne znate kome ćete nanijeti zlo i na koji način, a ja ne smijem reći. Jao meni, ne smijem reći! Ali tako vam svega što vam je sveto, tako vam svega što vam je drago, tako vam vaše izgubljene ljubavi i vaše nade koja još uvijek živi, tako vam Svevišnjega, izvedite me van odavde i izbavite mi dušu od krivice! Zar me ne čujete, čovječe? Zar me ne razumijete? Zar nikad nećete shvatiti? Zar ne znate da sam sad pri sebi i da ozbiljno mislim; da nisam luđak koji je dobio napadaj, već priseban čovjek koji se bori za svoju dušu? O, čujte me, čujte me! Pustite me van! Pustite me van! Pustite me van!
Zaključio sam da će sve više mahnitati što dulje ovo bude trajalo, pa će imati novi napadaj. Stoga sam ga uhvatio za ruku i pomogao mu da ustane.
– Hajde – rekao sam strogo – dosta toga; već nam je dosta. Idite u krevet i pokušajte se ponašati manje upadljivo.
Odjednom je stao i na nekoliko trenutaka prodorno me promotrio. Zatim je bez riječi ustao, otišao do kreveta i sjeo na njegov rub. Kao što sam i očekivao, došlo je do predaje, baš kao i za ranijih prilika. Kad sam izlazio iz sobe, kao zadnji iz našeg društva, rekao mi je mirnim, dobro odgojenim glasom: – Vjerujem, doktore Seward, da ćete kasnije biti toliko pravedni da priznate kako sam večeras učinio sve što sam mogao da vas uvjerim.
21 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:24 pm
Margita
Administrator
19.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA
1. listopada,5 ujutro,
Laka srca otišao sam u potragu s društvom jer mislim da nikad nisam vidio Minu ovako potpuno snažnu i zdravu. Drago mi je što je pristala da se suzdrži i prepusti sav posao nama muškarcima. Nekako me plašilo što je uopće sudjelovala u ovome jezovitom poslu, ali sad, kad je njezin posao obavljen,i samo njezinoj energiji, pameti i dalekovidnosti možemo zahvaliti što je cijela priča sastavljena tako da svaki dio ukazuje na neki dragi, ona se može osjećati zadovoljnom što je njezin udio završen, te što ubuduće sve može prepustiti nama. Mislim da nas je onaj prizor s g. Renfieldom malo snuždio. Kad smo se udaljili od njegove sobe, šutjeli smo sve dok se nismo vratili u radnu sobu. Zatim se g. Morris obratio dr. Sewardu: – Slušaj, Jack, ako ovaj čovjek nije pokušao blefirati, onda je to najrazboritiji luđak kojeg sam ga ikad vidio. Nisam siguran, ali vjerujem da je imao neku ozbiljnu namjeru i ako je to slučaj, bila je poprilična grubost prema njemu što nije dobio priliku.
Lord Godalming i ja ništa nismo rekli, ali dr. Van Helsing je dodao: – Prijatelju John, vi znate više o umobolnicima nego ja, i to mi je drago, jer bojim se da bih ga oslobodio prije onog zadnjeg histeričnog napadaja, da sam ja morao donijeti odluku. Ali učimo dok smo živi i u našemu sadašnjem zadatku ne smijemo ništa riskirati, kao što bi rekao moj prijatelj Quincey. Ovako će biti najbolje.
Dr. Seward im je obojici odgovorio na naizgled nekakav sneni način: – Ne znam da li se slažem s vama. Daje taj čovjek bio običan luđak, odvažio bih se na to da mu poklonim povjerenje, ali na neki neodređeni način on mi se čini toliko povezan s Grofom da se bojim kako ću počiniti nekakvu grešku budem li udovoljavao njegovim mušicama. Ne mogu zaboraviti kako je gotovo isto tako vatreno molio da mu dadem mačku, a zatim mi pokušao razderati grlo zubima. Osim toga, on je nazvao Grofa svojim "bogom i gospodarom" i možda bi mu htio pomoći na neki zloćudan način. Onome stravičnom biću već pomažu vukovi, štakori i pripadnici njegove vrste, pa vjerujem da se ne bi ustručavao poslužiti i jednim poštovanja vrijednim luđakom. No, doista je djelovao iskreno. Samo se nadam da smo ispravno postupili. Te stvari, uz strašni posao kojim se bavimo, lako mogu rastrojiti čovjeka.
Profesor mu je prišao, položio mu ruku na rame, te rekao na svoj ozbiljan, ljubazan način: – Prijatelju John, nemajte straha. Mi pokušavamo obaviti svoju dužnost u jednome vrlo tužnom i strašnom slučaju; možemo raditi samo ono što smatramo najboljim. Čemu se inače možemo nadati, osim samilosti dragoga Boga?
Lord Godalming se bio udaljio na nekoliko minuta, no sad se vratio. Podigao je malenu srebrnu zviždaljku.
– Ono staro mjesto moglo bi biti puno štakora – rekao je – i u tom slučaju imat ću uz sebe nešto protiv njih. Prešli smo preko zida te se zaputili prema kući, pazeći da se držimo u sjeni drveća dok smo išli preko travnjaka, gdje nas je obasjavala mjesečina. Kad smo stigli do trijema, profesor je otvorio svoju torbu i izvadio iz nje mnogo stvari koje je poredao na stubu, slažući ih u četiri malene skupine, očigledno po jednu za svakoga od nas.
– Prijatelji moji – progovorio je zatim – mi se odajemo strahovitoj opasnosti i treba nam raznovrsno oružje. Naš neprijatelj nije samo duh. Prisjetite se da raspolaže snagom dvadesetorice ljudi, da su naše šije i dušnici obični, dakle, podložni lomljenju ili pak čupanju, no njegovi organi nisu osjetljivi na običnu snagu. Neki jači čovjek, ili skupina ljudi koji su svi zajedno jači od njega, mogli bi ga u određeno vrijeme zadržati, ali ne mogu ga povrijediti na onaj način na koji on može povrijediti nas. Zato se moramo zaštititi od njegova dodira. Čuvajte ovo pokraj svog srca... – izrekavši to, podignuo je maleno srebrno raspelo i pružio mi ga, budući da sam mu bio najbliži – ...stavite ovo cvijeće oko vrata... – tu mi je dodao vjenčić uvelih cvjetova češnjaka – ...a za naše ovozemaljske neprijatelje evo vam revolver i nož. Uz sve to pomoći će nam i ove malene električne svjetiljke, koje možete pričvrstiti na grudi i za sve nas, ponad svega, ovo što ne smijemo oskvrnuti bez potrebe. – Bila je to sveta hostija, koju je stavio u omotnicu i predao mi je. Na sličan je način opremio i sve ostale. – A sad – reče – prijatelju John, gdje su otpirači za brave? Ako otvorimo vrata, ne trebamo ulaziti kroz prozor, kao prije kod gospođice Lucy.
Dr. Seward je isprobao nekoliko otpirača, vješto se služeći svojom kirurškom okretnošću. Napokon je našao jedan koji je odgovarao; nakon kratkog poigravanja naprijed-natrag, brava je popustila i otvorila se uz zahrđali štropot. Pritisnuli smo vrata, zahrđale šarke zaškripale su i vrata su se polako otvorila. Prizor je bio jezovito sličan onome koji je dr. Seward opisao u svome dnevniku nakon što su otvorili grobnicu gdice Westenra. Mislim da su i ostali došli na istu zamisao je sur svi ustuknuli kao jedan. Profesor je prvi krenuo naprijed, te prošao kroz otvorena vrata.
– In manus tuas, Domine! – rekao je, prekriživši se dok je prelazio preko praga. Zatvorili smo za sobom vrata da slučajno ne privučemo na sebe pozornost s ceste kad uključimo svoje svjetiljke, Profesor je pažljivo isprobao bravu kako se ne bi dogodilo da je ne možemo otvoriti iznutra budemo li trebali i naći u žurbi. Uključili smo svjetiljke i počeli tražiti.
Svjetlost iz malenih svjetiljki padala je na kojekakve čudnovate oblike dok su se zrake križale jedna s dragom, ili su naša neprozirna tijela bacala velike sjenke. Ni zazivu glavu nisam se mogao osloboditi dojma da je još netko medu nama. Valjda je to bilo prisjećanje na ono strahovito iskustvo u Transilvaniji, što mi gaje ova turobna sredina tako moćno prizvala u sjećanje. Mislim da smo svi podijelili taj osjećaj, jer zapazio sam da drugi pogledavaju preko svog ramena na svaki zvuk i svaku nov« sjenku, baš kao što sam i ja radio.
Cijelo je mjesto bilo prekriveno debelim slojem prašine. Na podu prašina kao daje bila centimetrima debela, osim tamo gdje su se nalazili svježi tragovi stopala. Kad sam okrenuo svjetiljku prema dolje, vidio sam na mjestima gdje je prašina bila odgrnuta tragove čavala kojima su cipele bile potkovane. Zidovi su bili pahuljičasti i obloženi prašinom, a u kutovima su se nalazile čitave mase paučine na kojoj se nalovila prašina. Zbog težine bile su napola pokidane, te su izgledale poput nekih starih, otrcanih dronjaka. Na stolu u predvorju nalazio se veliki svežanj ključeva, a na svakome se nalazila etiketa požutjela od starosti. Ključevi su bili nekoliko puta korišteni, jer na stolu je u prašnjavu pokrivaču bilo više pukotina, sličnih onima koje su se pokazale kad ih je profesor podignuo. Okrenuo se prema meni i rekao: – Vi poznajete ovo mjesto, Jonathane. Precrtavali ste njegove nacrte i u najmanju ga ruku poznajete bolje nego mi. Kojim se putem dolazi do kapelice?
Imao sam neku predodžbu o tome u kojem se smjeru nalazi, iako za svog prethodnog posjeta nisam uspio ući u nju. Stoga sam krenuo naprijed i nakon nekoliko pogrešnih zaokreta našao sam se pred niskim hrastovim vratima, optočenim željeznim prečkama.
– To je traženo mjesto – rekao je profesor okrenuvši svjetiljku prema malenom nacrtu kuće, što ga je precrtao iz fascikla u kojemu se nalazila moja originalna prepiska vezana uz prodaju kuće. Uz manje poteškoće pronašli smo ključ na svežnju i otvorili vrata. Bili smo spremni na neke neugodnosti. Kad smo otvarali vrata, kroz šupljine kao da je prostrujao nekakav zagušljiv, smrdljiv zrak, no nitko nije očekivao smrad koji smo zatekli kad smo ušli. Nitko osim mene nije izbliza sreo Grofa, a u trenucima kad sam gaja sretao, gladovao je u svojim odajama ili se, prežderan svježe krvi, nalazio u ruševnu zdanju kroz koje je strujao zrak. No ovo je mjesto bilo maleno i zatvoreno, a zbog dugog nekorištenja zrak je postao ustajao i smrdljiv. Osjećao se zadah zemlje, poput nekog suhog kužnog taloga, koji je dolazio kroz još smrdljiviji zrak. Kako da opišem taj miris? Nije bila stvar samo u tome što se sastojao od svih smrtnih bolesti i oštrog, jetkog zadaha krvi, već se činilo daje i sama trulež istrulila. Fuj, pozli mi kad uopće i mislim o tome! Svaki dah što gaje to čudovište izdahnulo kao da se uhvatio za to mjesto i pojačao njegovu ogavnost.
U uobičajenim okolnostima takav bi smrad priveo naš zadatak kraju, no ovo nije bio uobičajen slučaj te nam je uzvišeni i strašni cilj pred nama ulijevao snagu koja se uzdizala iznad pukih fizičkih pojava. Nakon što smo nenamjerno ustuknuli udahnuvši prvi mučni dah, svi smo se kao jedan nastavili naš posao kao da je ono ogavno mjesto ružičnjak.
Pomno smo pregledali mjesto, nakon što je profesor rekao: – Prvo treba vidjeti koliko je sanduka ostalo. Zatim moramo pregledati svaku rupu, kut i pukotinu kako bismo na neki način naslutili što se dogodilo s ostalima.
Jedan je pogled bio dovoljan da otkrijemo preostale sanduke jer su velike škrinje sa zemljom bile krupne i nije moglo doći do zabune.
Ostalo ih je samo dvadeset devet od pedeset! U jednom trenutku sam se preplašio jer sam, videći da se lord Godalming naglo okrenuo i pogledao kroz vrata u mračni hodnik iza njih, i ja sam pogledao, te mi je na trenutak zastalo srce. Učinilo mi se da vidim kako negdje iz sjene promatra Grofovo zloćudno lice; kao da sam vidio njegove najizrazitije detalje – greben nosa, crvene oči, crvene usne, jezovito bljedilo. To je potrajalo tek jedan trenutak, nakon čega je lord Godalming rekao: – Učinilo mi se da vidim neko lice, no bile su to tek sjenke. Potom je nastavio s pretraživanjem. Okrenuo sam svoju svjetiljku u onom smjeru i kročio u hodnik. Nije bilo ni traga nikome; a kako tamo nije bilo nikakvih zakutaka, vrata, ni bilo kakvog otvora, već samo čvrsti zidovi hodnika, nije moglo biti skrovišta čak ni za njega. Zaključio sam da je strah potaknuo maštu i ništa nisam rekao.
Nekoliko minuta kasnije vidio sam kako je Morris naglo ustuknuo u kutu koji je pregledavao. Svi smo pogledom pratili njegove pokrete jer nije bilo sumnje da nas obuzima nekakva nervoza. Ugledali smo mnoštvo fosfornih točkica koje su treptale poput zvijezda. Svi smo naglo ustuknuli. Čitavo mjesto se počelo ispunjavati štakorima.
Nekoliko trenutaka stajali smo kao skamenjeni, svi osim lord Godalminga koji se, po svemu sudeći, pripremio za takvu vrstu nedaće. Pojurio je do velikih, željezom okovanih hrastovih vrata, koja je dr. Seward opisao izvana i koja sam i ja vidio, te je okrenuo ključ u bravi, povukao goleme zasune i rastvorio vrata. Zatim je iz džepa izvadio svoju malenu srebrnu zviždaljku i puhnuvši u nju proizveo nizak, prodoran zvižduk. U znak odgovora, s onu stranu kuće dr. Sewarda začuli su se glasovi nakon otprilike minutu tri su terijera dojurila oko ugla kuće. Svi smo se nesvijesno pomaknuli prema vratima. Dok smo se pomicali, primijetio sam da je prašina ovdje bila vrlo poremećena;sanduci koji su bili uklonjeni izneseni su ovim putem. No čak i za tu minutu koja je prošla, broj štakora silno se uvećao. Kao da su u jednome trenutku zauzeli čitavo mjesto, sve dok svjetlost svjetiljki, koja je sjala na njihovim pokretnim tamnim tijelima te blistavim, zloćudnim očima, nije stvorila dojam da mjesto izgleda poput lijehe zemlje načičkane krijesnicama. Psi su pojurili, no na pragu su iznenada zastali i zarežali, a zatim istodobno podigli noseve i započeli žalosno zavijati. Štakori su se množili u tisućama i mi smo izašli van.
Lord Godalming je podignuo jednog psa te ga unio unutra i stavio na pod. Čim su mu šape dotakle tlo, izgleda da mu se vratila hrabrost i pojurio je na svoje prirodne neprijatelje. Tako su brzo potrčali pred njim da je zajedno s dragim psima, koji su unijeti na isti način, uspio dohvatiti tek maleni plijen prije nego štosu nestali.
Činilo se kao da je s njihovim odlaskom nestao i nekakav osjećaj zla, jer psi su stali poskakivati i veselo lajati dok su se naglo zalijetali na svoje ispružene neprijatelje, te ih preokretali i bacali u zrak naglim trzajima. Svima kao da nam je porastao moral. Ni sam ne znam je li to bilo zbog toga što se zrak pročistio nakon što su otvorena vrata kapelice ili zbog olakšanja koje smo osjetili našavši se na otvorenom. Ali sasvim je sigurno da je sjenka straha spala s nas poput ogrtača i naš je dolazak na to mjesto izgubio nešto mračnosti, iako nismo izgubili ni mrvicu odlučnosti. Zatvorili smo vanjska vrata, povukli zasun i zaključali ih, te stali pretraživati kuću, povevši pse sa sobom. U cijeloj kući nismo pronašli ništa osim prašine, i to u golemim količinama, a sva je bila nedirnuta s iznimkom mojih tragova koje sam ostavio kad sam prvi put bio ondje. Psi nijednom nisu pokazali neki znak nelagode, pa su čak i kad smo se vratili u kapelicu skakutali amo-tamo kao da love zečeve ljeti u šumi.
Jutro se već budilo na istoku kad smo izašli iz kuće kroz prednja vrata. Dr. Van Helsing skinuo je ključeve od predvorja sa svežnja, te na uobičajeni način zaključao vrata i nakon toga stavio ključ u svoj džep.
– Zasad – rekao je – naša je noć bila izvanredno uspješna. Nije nas zadesilo nikakvo zlo kakvoga sam se pribojavao, a ipak smo utvrdili koliko sanduka nedostaje. Najviše me od svega raduje to što je ovaj naš prvi, a možda i najteži i najopasniji korak obavljen, a da naša draga gospoda Mina nije sudjelovala u njemu, niti smo pak poremetili njezine budne ili usnule misli prizorima i zvukovima, te stravičnim mirisima koje možda nikad ne bi zaboravila. Naučili smo još jednu stvar, ako se o njoj može govoriti kao o zasebnoj pojavi.
Životinje kojima Grof zapovijeda same nisu na razini njegove duhovne snage jer gledajte, ovi štakori što su došli na njegov poziv, baš kao što je s vrha svog zamka pozvao vukove kad ste vi odlazili i kad je plakala ona jadna majka, iako su se odazvali njegovu pozivu, razbježali su se glavom bez obzira pred ova tri psića mog prijatelja Arthura. Pred nama su drugi poslovi, druge opasnosti, drugi strahovi; a ono čudovište... on večeras nije upotrijebio svoje moći nad životinjskim svijetom ni prvi ni zadnji put. I tako je otišao nekamo drugamo. To je dobro! To nam je pružilo priliku da nekoliko puta zadamo šah u ovoj šahovskoj igri, u kojoj su ulog ljudske duše. A sad pođimo kući. Zora je već blizu i imamo razloga za zadovoljstvo nakon naše prve noći posla. Moglo bi se dogoditi da uslijede još mnoge noći i dani, i to puni opasnosti; ali moramo ići dalje i nećemo ustuknuti ni od kakve opasnosti.
Kad smo se vratili, kuća je bila u tišini, s iznimkom nekog jadnog stvora koji je vrištao u jednome odjelu u daljini, te prigušenog jaukanja koje je dopiralo iz Renfieldove sobe. Ubogi se čovjek očigledno mučio nepotrebnim pomislima na bol, kao stoje uobičajeno kod poremećenih umom.
Vratio sam se u našu sobu na vršcima prstiju i zatekao Minu kako spava; tako je tiho disala da sam morao spustiti uho kako bih joj čuo dah. Djeluje bljeđe nego inače. Nadam se da je naš večerašnji sastanak nije uznemirio. Doista sam zahvalan što će ona biti isključena iz našeg budućeg posla, pa čak i iz naših kovanja planova. To je preveliki teret da bi ga podnijela neka žena. Isprva nisam tako mislio, no sad sam shvatio da je tako. Stoga mi je drago da je to riješeno. Mogla bi se prestrašiti i kad čuje neke stvari; a bilo bi ih teže sakriti od nje negoli joj ih ispričati, samo kad bi doznala da nešto skrivamo. Od sada će naš posao za nju biti zatvorena knjiga, sve do trenutka kad ćemo joj moći reći kako je sve svršeno, te daje svijet oslobođen od čudovišta iz podzemnog svijeta. Vjerujem da će biti teško čuvati tajne uz ovakvo povjerenje koje vlada među nama, ali moram biti odlučan i sutra ću joj prešutjeti noćašnje događaje te joj neću ispričati ništa o onome što se noćas dogodilo. Legao sam na sofu tako daje ne uznemirim.
1. listopada, kasnije.
Vjerujem daje prirodno što smo svi spavali dokasna jer smo imali naporan dan, a noć nam uopće nije donijela počinka. Čak je i Mina zacijelo osjetila napor tog dana jer iako sam spavao sve dok se sunce nije visoko diglo, probudio sam se prije nje, te sam je morao dvaput ili triput dozvati prije nego što se probudila. Štoviše, toliko je čvrsto spavala da me nekoliko sekundi nije prepoznala, već me pogledala s nekakvim bezizražajnim užasom, kao što pogleda čovjek koji se probudio iz ružna sna. Malo se žalila daje umorna i pustio sam je da se odmata dokasna. Sad znam da je uklonjen dvadeset jedan sanduk i ako ih je po nekoliko odvezao svaki put kad su bili uklanjani, mogli bismo ih sve pronaći, To će, dakako, dosta pojednostaviti naš trud i čim prije to bude riješeno, tim bolje. Danas ću obići Thomasa Snellinja.
Dnevnik dr. Sewarda
1. listopada.
Već se približavalo podne kad me profesor probudio ušavši i moju sobu. Bio je veseliji i raspoloženiji nego inače i očigledno je da maje sinoćnji posao pomogao skinuti dio turobnog tereta s duše.
Nakon što je još jednom prepričao sinoćnju pustolovinu, odjednom je rekao: – Vaš me pacijent vrlo zainteresirao. Mogu li ga jutros posjetiti s vama? Ili ako ste vi previše zaposleni, mogu otići sam ako je to moguće. Za mene je nešto sasvim novo pronaći luđaka koji priča o filozofiji i tako pravilno rasuđuje.
Ja sam imao nekog neodloživog posla, pa sam mu rekao da bi mi bilo drago kad bi pošao sam, jer na taj me način ne bi morao čekati. Stoga sam pozvao poslužitelja i dao nam nužne upute. Prije nego što je profesor izašao iz sobe, upozorio sam ga neka ne podlijegne nikakvim lažnim dojmovima od strane mog pacijenta.
– Ali – odgovorio je – htio bih da mi priča o sebi i o svojoj fantaziji vezani uz konzumiranje živih bića. Kako vidim u vašem dnevniku od jučer, rekao je gospođi Mini da je nekoć živio u takvu uvjerenju. Zašto se smiješite, prijatelju John?
– Oprostite mi – rekoh – ali odgovor se nalazi ovdje. – Stavio sam ruku na otipkane materijale. – Kad je naš bistroumni i učeni luđak izjavio kako je nekoć običavao konzumirati život, u ustima mu je još uvijek bilo mučno od’muha i pauka koje je pojeo neposredno prije nego što je gospođa Harker ušla u sobu. Van Helsing se nasmiješi u znak odgovora.
– Dobro je! – reče. – Vaše je pamćenje točno, prijatelju John. Trebao sam se prisjetiti toga. Pa ipak, upravo ta nestalnost pamćenja i misli čini duševne bolesti ovako fascinantnim predmetom proučavanja. Možda ću više naučiti iz ludosti ovoga umobolnika negoli iz podučavanja najmudrijih. Tko zna?
Ja sam nastavio sa svojim poslom i vrlo brzo obavio sam sve što mi je bilo pri ruci. Izgleda daje doista prošlo tek kratko vrijeme, no Van Helsing se već vratio u radnu sobu.
– Smetam li? – zapitao je uljudno, zastavši na vratima.
– Ni govora – odvratio sam. – Uđite. Završio sam s poslom i sad sam slobodan. Ako želite, mogu sad poći s vama.
– Nije potrebno; već sam ga vidio.
– Dakle?
– Bojim se da me ne cijeni baš osobito. Naš je razgovor bio kratak. Kad sam ušao u sobu, on je sjedio na stolcu u sredini prostorije, nalaktivši se na koljena, a lice mu je bilo slika i prilika mrzovoljna nezadovoljstva. Obratio sam mu se što* sam god mogao vedrije i s najvećom dozom poštovanja što sam mogao prikupiti. Baš mi ništa nije odgovorio. "Zar me ne prepoznajete?" zapitao sam. Njegov odgovor nije bio utješan: "Dobro vas ja poznajem; vi ste ona stara budala Van Helsing. Volio bih da zajedno sa svojim idiotskim teorijama o mozgu odete nekamo drugamo. Prokleti bili svi tupavi Nizozemci!" Nije htio reći više ni riječi, već je ostao sjediti s nepomirljivom mrzovoljnošću, toliko ravnodušan prema meni kao da uopće nisam bio u sobi. Tako je zasad propala prilika da nešto naučim od ovoga toliko pametnog luđaka; zato ću, ako smijem, otići da se malo razveselim razgovarajući s onom dražesnom dušom, gospođom Minom. Prijatelju John, doista me neizrecivo raduje što ona više ne mora trpjeti bol, te što ne mora više brinuti zbog ovih naših užasnih poslova. Iako će nam njezin rad uvelike nedostajati, ipak je bolje ovako.
– Svim se srcem slažem s vama – odgovorio sam iskreno, jer nisam htio da se predomisli. – Najbolje je da gospođa Harker ostane izvan toga. Stvari prilično loše stoje i za nas, koji smo redom svjetski ljudi, i koji smo se u svoje vrijeme našli na mnogobrojnim nezgodnim mjestima; ali to nije nikakvo mjesto za jednu ženu. Ako ostane u dodiru s tim poslom, to bi za neko vrijeme jamačno ostavilo posljedice na nju.
I tako je Van Helsing otišao popričati s gđom Harker i njezinim mužem; Quincey i Art otišli su u potragu za tragovima sanduka sa zemljom. Ja ću dovršiti svoje poslove i večeras ćemo se sastati.
Dnevnik Mine Harker
1. listopada.
Čudan mi je osjećaj što sam ovako neupućena u stanje stvari; nakon što mi se Jonathan tolike godine povjeravao do zadnje pojedinosti, sad izričito izbjegava određene teme, i to one najvažnije. Jutros sam dugo spavala nakon jučerašnjih napora, pa se Jonathan, iako je spavao dokasna, prvi probudio. Porazgovarao je sa mnom prije nego što je izašao, i to najprisnije i najnježnije, ali nijednom riječju nije spomenuo što se dogodilo za posjeta Grofovoj kući. A zacijelo zna koliko sam se strahovito brinula. Jadni moj dragi! Vjerojatno gaje to izbacilo iz takta, još i više nego mene. Svi su se složili da će biti najbolje da mene više ne uvlače u ovaj grozan posao i ja sam pristala na to. Ali kad pomislim da on taji nešto od mene! I sad plačem poput kakve glupače, kad znam da je to samo zbog toga što me moj muž vrlo voli, te zbog toga što mi i oni drugi snažni ljudi žele samo najbolje...
Nikakve utjehe od toga. No, jednog dana Jonathan će mi sve ispričati i ako se ikad bude dogodilo da on pomisli kako skrivam bilo što od njega, nastavit ću voditi svoj dnevnik po običaju. Onda ću mu ga, ako ikad posumnja u moju iskrenost, pokazati i u njemu će biti sve misli mog srca zapisane kako bi ih pročitale njegove drage oči. Danas se osjećam čudnovato tužna i potištena. Vjerojatno je to reakcija na ona strahovita uzbuđenja Sinoć sam otišla u krevet nakon što su muškarci otišli zato što su mi rekli neka tako postupim. Nisam bila pospana, već sam se, naprotiv, grizla od zabrinutosti. Neprestano sam razmišljala o svemu što se dogodilo otkako me Jonathan došao psjetiti u Londonu i sve mi se to čini poput užasne tragedije u kojoj sudbina nemilosrdno pritišće do unaprijed određenog svršetka. Što god tko učinio, bez obzira na to koliko je to ispravno, dovodi uprava do one stvari koju svi najmanje žele. Da nisam otišla u Whitby, možda bi jadna draga Lucy sad bila s nama. Nije počela posjećivati groblje sve dok ja nisam došla, a da nije išla onamo za dana sa mnom, ne bi odšetala onamo ni u snu. Da nije otišla tamo noću i u snu, ono čudovište ne bi je uništilo na onakav način. Ah, zašto sam uopće išla u Whitby? Eto, opet plačem! Pitam se što me danas spopalo. Moram to sakriti od Jonathana jer ako sazna da sam se rasplakala dvaput u jednome jutru, i to ja, koja nikad ne plačem ni zbog čega i kojoj on nikad nije dao povoda da prolije nijednu suzu, zacijelo bi mu srce prepuklo. Namjestit ću vedro lice i ako mi se bude plakalo, on to nikad neće vidjeti. Vjerojatno je to jedna od onih stvari koje moramo naučiti mi, jadne žene...
Ne sjećam se točno kako sam sinoć zaspala. Sjećam se kako sam odjednom začula lavež pasa i još mnoštvo čudnovatih zvukova iz sobe g. Renfielda, koja se nalazi negdje ispod moje, kao da se gromoglasno moli. A zatim je sve prekrila tišina, tako temeljita tišina da sam se trgnula, te sam ustala i pogledala kroz prozor. Sve je bilo u mraku i tišini, a crne sjenke što ih je bacala mjesečina same su se po sebi činile kao da su pune nekog tihog misterija. Kao da se baš ništa nije micalo, već je sve bilo mrko i ukočeno poput smrti ili sudbine. Tanka pruga bijele magle, koja se s gotovo neprimjetnom sporošću kretala preko travnjaka prema kući, kao da je imala vlastite osjećaje i vlastiti život. Mislim da mi je koristilo što su mi misli skrenule na drugu temu jer kad sam se vratila u krevet, osjetila sam kako me prožima letargija. Neko sam vrijeme ležala, no nisam mogla zaspati, pa sam ustala i još jednom pogledala kroz prozor. Magla se širila i sad je bila sasvim blizu kuće, tako da sam je mogla vidjeti kako se gusto skupila uz jedan zid, kao da se prikrada gore, prema prozorima. Onaj je jadnik bio glasniji nego ikada. Iako nisam mogla razumjeti nijednu riječ koju je govorio, na neki sam način mogla iz njegova glasa razabrati da nešto preklinje od sveg srca. Zatim se začuo zvuk otimanja i znala sam da ga poslužitelji obuzdavaju. Toliko sam se preplašila da sam se odšuljala u krevet, navukla posteljinu preko glave i prstima začepila uši. U tom trenutku nisam bila ni najmanje pospana ili mi se barem tako činilo, no zacijelo sam zaspala jer se, osim snova, ne sjećam ničega sve do jutra, kad me Jonathan probudio. Mislim da mije trebao određeni napor i neko vrijeme da shvatim gdje se nalazim i da se to Jonathan naginje nad mene. Moj je san bio vrlo čudnovat i gotovo tipičan za način na koji se budne misli miješaju sa snovima, ili prelaze u njih.
Učinilo mi se da spavam i čekam da se Jonathan vrati. Bila sam vrlo zabrinuta za njega i sasvim nemoćna da išta učinim. Moja stopala, ruke i mozak bili su kao otežani, tako da se ništa nije moglo odvijati uobičajenom brzinom. I tako sam nemirno spavala i razmišljala. Zatim sam počela opažati kako je zrak težak, vlažan i hladan. Maknula sam posteljinu s lica i ustanovila, na moje iznenađenje, daje oko mene sve nejasno. Plinsko svjetlo koje sam ostavila da gori za Jonathana, no vrlo prigušeno, dopiralo je poput sićušne crvene iskrice kroz maglu, koja se očigledno zgusnula i navrla u sobu. Zatim mi je sinulo kako sam zatvorila prozor prije nego što sam legla u krevet. Poželjela sam ustati kako bih to provjerila, no neko olovno mrtvilo kao da mi je prikovalo udove, pa čak i moju volju. Ležala sam nepokretno i trpjela; to je bilo sve. Zatvorila sam oči, no i dalje sam mogla gledati kroz očne kapke. (Čudesno je kakve trikove snovi izvode s nama, te kako prikladno možemo maštati.) Magla je postajala sve gušća i gušća i sad sam mogla vidjeti na koji je način ušla jer vidjela sam je poput dima, ili poput bijele energije uzavrele vode, kako navire ne kroz prozor, već kroz prorez uz vrata. Sve se više i više zgušnjavala, sve dok mi se nije učinilo da se zgusnula u nekakav magleni stup unutar sobe, kroz čiji sam vrh mogla vidjeti plinsko svjetlo koje je svjetlucalo poput kakva crvenog oka. Sve mi se počelo vrtjeti u mislima, baš kao što se magleni stup vrtložio u sobi, a kroz sve to nadošle su mi riječi iz Svetog pisma, "stup oblaka danju, stup ognja noću." Je li mi doista u snu došao neki takav duhovni vodič? Ali stup se sastojao i od dnevnog i noćnog vodiča, jer vatra se nalazila u crvenome oku, koje me nakon te pomisli nadalje zapanjilo; jer, dok sam gledala, vatra se podvojila i učinilo mi se da me promatra kroz maglu poput dva crvena oka, kakva mi je Spomenula Lucy kad su joj se na trenutak izgubile misli, dok je na litici zalazeće sunce obasjalo prozore crkve Sv. Marije. Odjednom sam užasnuto shvatila da je Jonathan upravo na taj način vidio kako one ogavne žene postaju stvarne, kroz vrtložnu maglu na mjesečini, i usnu sam se zacijelo onesvijestili jer je sve prekrila crna tmina. Posljednja stvar koju sam vidjela u mašti bilo je mrtvački blijedo lice koje se nagnuto nad mene iz magle. Moram pripaziti na takve snove jer kad bi postali česti, mogli bi mi utjecati na zdrav razum. Zamolila bih dr. Van Helsinga. ili dr. Sewarda da mi pripišu nešto za spavanje, samo se bojim da bih ih time uznemirila. Takav san u ovakvo vrijeme uvećao bi njihove strahove za mene. Noćas ću se čvrsto potruditi da prirodno zaspim. Ne budem li mogla, sutra navečer ću ih zamoliti da mi daju dozu klorala. Ne može mi naškoditi ako ga jednom uzmem, a od njega ću dobro spavati cijelu noć. Prošla me noć više izmučila nego da uopće nisam spavala.
2. listopada, 10 sati ujutro.
Prošle sam noći spavala, no ništa nisam sanjala. Zacijelo sam čvrsto zaspala jer se nisam probudila kad je Jonathan došao u krevet. No san me nije oporavio, jer se danas osjećam strahovito slaba i potištena. Provela sam čitav jučerašnji danu pokušaju da nešto pročitam, ili sam ležala i drijemala. Poslijepodne je g. Renfield upitao može li me vidjeti. Jadnik, bio je vrlo obziran i kad sam odlazila, poljubio mi je ruku te rekao neka me Bog čuva. To je na neki način jako utjecalo na mene i rasplačem se kad pomislim na njega. Ovo je nova slabost, na koju moram pripaziti. Jonathan bi se jadno osjećao kad bi znao da sam plakala. On i ostali izbivali su sve do večere i svi su se vratili umorni. Učinila sam sve stoje bilo u mojoj moći da ih razvedrim i vjerojatno mi je taj napor pomoga jer sam zaboravila na vlastiti umor. Nakon večere poslali su me u krevet i svi su izašli da zajedno zapale, kako su rekli, ali znala sam da žele ispričati jedan drugome što im se dogodilo tijekom dana. Vidjela sam iz Jonathanova držanja da im ima nešto važno za reći. Nisam bila tako pospana kao što sam trebala biti, pa sam, prije nego što su otišli, zamolila dr. Sewarda za malo nekog sredstva za spavanje jer prošle noći nisam dobro spavala. Vrlo ljubazno mi je načinio napitak za spavanje te mi ga dao rekavši da mi neće naškoditi jer je vrlo blag... Popila sam ga i sad očekujem san, koji nikako ne dolazi. Nadam se da nisam pogrešno postupila jer kako san počinje očijukati sa mnom, obuzima me novi strah. Nisam li možda lakomisleno postupila što sam se na taj način lišila moći buđenja? Možda će mi ona zatrebati. Eto, dolazi san. Laku noć.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA
1. listopada,5 ujutro,
Laka srca otišao sam u potragu s društvom jer mislim da nikad nisam vidio Minu ovako potpuno snažnu i zdravu. Drago mi je što je pristala da se suzdrži i prepusti sav posao nama muškarcima. Nekako me plašilo što je uopće sudjelovala u ovome jezovitom poslu, ali sad, kad je njezin posao obavljen,i samo njezinoj energiji, pameti i dalekovidnosti možemo zahvaliti što je cijela priča sastavljena tako da svaki dio ukazuje na neki dragi, ona se može osjećati zadovoljnom što je njezin udio završen, te što ubuduće sve može prepustiti nama. Mislim da nas je onaj prizor s g. Renfieldom malo snuždio. Kad smo se udaljili od njegove sobe, šutjeli smo sve dok se nismo vratili u radnu sobu. Zatim se g. Morris obratio dr. Sewardu: – Slušaj, Jack, ako ovaj čovjek nije pokušao blefirati, onda je to najrazboritiji luđak kojeg sam ga ikad vidio. Nisam siguran, ali vjerujem da je imao neku ozbiljnu namjeru i ako je to slučaj, bila je poprilična grubost prema njemu što nije dobio priliku.
Lord Godalming i ja ništa nismo rekli, ali dr. Van Helsing je dodao: – Prijatelju John, vi znate više o umobolnicima nego ja, i to mi je drago, jer bojim se da bih ga oslobodio prije onog zadnjeg histeričnog napadaja, da sam ja morao donijeti odluku. Ali učimo dok smo živi i u našemu sadašnjem zadatku ne smijemo ništa riskirati, kao što bi rekao moj prijatelj Quincey. Ovako će biti najbolje.
Dr. Seward im je obojici odgovorio na naizgled nekakav sneni način: – Ne znam da li se slažem s vama. Daje taj čovjek bio običan luđak, odvažio bih se na to da mu poklonim povjerenje, ali na neki neodređeni način on mi se čini toliko povezan s Grofom da se bojim kako ću počiniti nekakvu grešku budem li udovoljavao njegovim mušicama. Ne mogu zaboraviti kako je gotovo isto tako vatreno molio da mu dadem mačku, a zatim mi pokušao razderati grlo zubima. Osim toga, on je nazvao Grofa svojim "bogom i gospodarom" i možda bi mu htio pomoći na neki zloćudan način. Onome stravičnom biću već pomažu vukovi, štakori i pripadnici njegove vrste, pa vjerujem da se ne bi ustručavao poslužiti i jednim poštovanja vrijednim luđakom. No, doista je djelovao iskreno. Samo se nadam da smo ispravno postupili. Te stvari, uz strašni posao kojim se bavimo, lako mogu rastrojiti čovjeka.
Profesor mu je prišao, položio mu ruku na rame, te rekao na svoj ozbiljan, ljubazan način: – Prijatelju John, nemajte straha. Mi pokušavamo obaviti svoju dužnost u jednome vrlo tužnom i strašnom slučaju; možemo raditi samo ono što smatramo najboljim. Čemu se inače možemo nadati, osim samilosti dragoga Boga?
Lord Godalming se bio udaljio na nekoliko minuta, no sad se vratio. Podigao je malenu srebrnu zviždaljku.
– Ono staro mjesto moglo bi biti puno štakora – rekao je – i u tom slučaju imat ću uz sebe nešto protiv njih. Prešli smo preko zida te se zaputili prema kući, pazeći da se držimo u sjeni drveća dok smo išli preko travnjaka, gdje nas je obasjavala mjesečina. Kad smo stigli do trijema, profesor je otvorio svoju torbu i izvadio iz nje mnogo stvari koje je poredao na stubu, slažući ih u četiri malene skupine, očigledno po jednu za svakoga od nas.
– Prijatelji moji – progovorio je zatim – mi se odajemo strahovitoj opasnosti i treba nam raznovrsno oružje. Naš neprijatelj nije samo duh. Prisjetite se da raspolaže snagom dvadesetorice ljudi, da su naše šije i dušnici obični, dakle, podložni lomljenju ili pak čupanju, no njegovi organi nisu osjetljivi na običnu snagu. Neki jači čovjek, ili skupina ljudi koji su svi zajedno jači od njega, mogli bi ga u određeno vrijeme zadržati, ali ne mogu ga povrijediti na onaj način na koji on može povrijediti nas. Zato se moramo zaštititi od njegova dodira. Čuvajte ovo pokraj svog srca... – izrekavši to, podignuo je maleno srebrno raspelo i pružio mi ga, budući da sam mu bio najbliži – ...stavite ovo cvijeće oko vrata... – tu mi je dodao vjenčić uvelih cvjetova češnjaka – ...a za naše ovozemaljske neprijatelje evo vam revolver i nož. Uz sve to pomoći će nam i ove malene električne svjetiljke, koje možete pričvrstiti na grudi i za sve nas, ponad svega, ovo što ne smijemo oskvrnuti bez potrebe. – Bila je to sveta hostija, koju je stavio u omotnicu i predao mi je. Na sličan je način opremio i sve ostale. – A sad – reče – prijatelju John, gdje su otpirači za brave? Ako otvorimo vrata, ne trebamo ulaziti kroz prozor, kao prije kod gospođice Lucy.
Dr. Seward je isprobao nekoliko otpirača, vješto se služeći svojom kirurškom okretnošću. Napokon je našao jedan koji je odgovarao; nakon kratkog poigravanja naprijed-natrag, brava je popustila i otvorila se uz zahrđali štropot. Pritisnuli smo vrata, zahrđale šarke zaškripale su i vrata su se polako otvorila. Prizor je bio jezovito sličan onome koji je dr. Seward opisao u svome dnevniku nakon što su otvorili grobnicu gdice Westenra. Mislim da su i ostali došli na istu zamisao je sur svi ustuknuli kao jedan. Profesor je prvi krenuo naprijed, te prošao kroz otvorena vrata.
– In manus tuas, Domine! – rekao je, prekriživši se dok je prelazio preko praga. Zatvorili smo za sobom vrata da slučajno ne privučemo na sebe pozornost s ceste kad uključimo svoje svjetiljke, Profesor je pažljivo isprobao bravu kako se ne bi dogodilo da je ne možemo otvoriti iznutra budemo li trebali i naći u žurbi. Uključili smo svjetiljke i počeli tražiti.
Svjetlost iz malenih svjetiljki padala je na kojekakve čudnovate oblike dok su se zrake križale jedna s dragom, ili su naša neprozirna tijela bacala velike sjenke. Ni zazivu glavu nisam se mogao osloboditi dojma da je još netko medu nama. Valjda je to bilo prisjećanje na ono strahovito iskustvo u Transilvaniji, što mi gaje ova turobna sredina tako moćno prizvala u sjećanje. Mislim da smo svi podijelili taj osjećaj, jer zapazio sam da drugi pogledavaju preko svog ramena na svaki zvuk i svaku nov« sjenku, baš kao što sam i ja radio.
Cijelo je mjesto bilo prekriveno debelim slojem prašine. Na podu prašina kao daje bila centimetrima debela, osim tamo gdje su se nalazili svježi tragovi stopala. Kad sam okrenuo svjetiljku prema dolje, vidio sam na mjestima gdje je prašina bila odgrnuta tragove čavala kojima su cipele bile potkovane. Zidovi su bili pahuljičasti i obloženi prašinom, a u kutovima su se nalazile čitave mase paučine na kojoj se nalovila prašina. Zbog težine bile su napola pokidane, te su izgledale poput nekih starih, otrcanih dronjaka. Na stolu u predvorju nalazio se veliki svežanj ključeva, a na svakome se nalazila etiketa požutjela od starosti. Ključevi su bili nekoliko puta korišteni, jer na stolu je u prašnjavu pokrivaču bilo više pukotina, sličnih onima koje su se pokazale kad ih je profesor podignuo. Okrenuo se prema meni i rekao: – Vi poznajete ovo mjesto, Jonathane. Precrtavali ste njegove nacrte i u najmanju ga ruku poznajete bolje nego mi. Kojim se putem dolazi do kapelice?
Imao sam neku predodžbu o tome u kojem se smjeru nalazi, iako za svog prethodnog posjeta nisam uspio ući u nju. Stoga sam krenuo naprijed i nakon nekoliko pogrešnih zaokreta našao sam se pred niskim hrastovim vratima, optočenim željeznim prečkama.
– To je traženo mjesto – rekao je profesor okrenuvši svjetiljku prema malenom nacrtu kuće, što ga je precrtao iz fascikla u kojemu se nalazila moja originalna prepiska vezana uz prodaju kuće. Uz manje poteškoće pronašli smo ključ na svežnju i otvorili vrata. Bili smo spremni na neke neugodnosti. Kad smo otvarali vrata, kroz šupljine kao da je prostrujao nekakav zagušljiv, smrdljiv zrak, no nitko nije očekivao smrad koji smo zatekli kad smo ušli. Nitko osim mene nije izbliza sreo Grofa, a u trenucima kad sam gaja sretao, gladovao je u svojim odajama ili se, prežderan svježe krvi, nalazio u ruševnu zdanju kroz koje je strujao zrak. No ovo je mjesto bilo maleno i zatvoreno, a zbog dugog nekorištenja zrak je postao ustajao i smrdljiv. Osjećao se zadah zemlje, poput nekog suhog kužnog taloga, koji je dolazio kroz još smrdljiviji zrak. Kako da opišem taj miris? Nije bila stvar samo u tome što se sastojao od svih smrtnih bolesti i oštrog, jetkog zadaha krvi, već se činilo daje i sama trulež istrulila. Fuj, pozli mi kad uopće i mislim o tome! Svaki dah što gaje to čudovište izdahnulo kao da se uhvatio za to mjesto i pojačao njegovu ogavnost.
U uobičajenim okolnostima takav bi smrad priveo naš zadatak kraju, no ovo nije bio uobičajen slučaj te nam je uzvišeni i strašni cilj pred nama ulijevao snagu koja se uzdizala iznad pukih fizičkih pojava. Nakon što smo nenamjerno ustuknuli udahnuvši prvi mučni dah, svi smo se kao jedan nastavili naš posao kao da je ono ogavno mjesto ružičnjak.
Pomno smo pregledali mjesto, nakon što je profesor rekao: – Prvo treba vidjeti koliko je sanduka ostalo. Zatim moramo pregledati svaku rupu, kut i pukotinu kako bismo na neki način naslutili što se dogodilo s ostalima.
Jedan je pogled bio dovoljan da otkrijemo preostale sanduke jer su velike škrinje sa zemljom bile krupne i nije moglo doći do zabune.
Ostalo ih je samo dvadeset devet od pedeset! U jednom trenutku sam se preplašio jer sam, videći da se lord Godalming naglo okrenuo i pogledao kroz vrata u mračni hodnik iza njih, i ja sam pogledao, te mi je na trenutak zastalo srce. Učinilo mi se da vidim kako negdje iz sjene promatra Grofovo zloćudno lice; kao da sam vidio njegove najizrazitije detalje – greben nosa, crvene oči, crvene usne, jezovito bljedilo. To je potrajalo tek jedan trenutak, nakon čega je lord Godalming rekao: – Učinilo mi se da vidim neko lice, no bile su to tek sjenke. Potom je nastavio s pretraživanjem. Okrenuo sam svoju svjetiljku u onom smjeru i kročio u hodnik. Nije bilo ni traga nikome; a kako tamo nije bilo nikakvih zakutaka, vrata, ni bilo kakvog otvora, već samo čvrsti zidovi hodnika, nije moglo biti skrovišta čak ni za njega. Zaključio sam da je strah potaknuo maštu i ništa nisam rekao.
Nekoliko minuta kasnije vidio sam kako je Morris naglo ustuknuo u kutu koji je pregledavao. Svi smo pogledom pratili njegove pokrete jer nije bilo sumnje da nas obuzima nekakva nervoza. Ugledali smo mnoštvo fosfornih točkica koje su treptale poput zvijezda. Svi smo naglo ustuknuli. Čitavo mjesto se počelo ispunjavati štakorima.
Nekoliko trenutaka stajali smo kao skamenjeni, svi osim lord Godalminga koji se, po svemu sudeći, pripremio za takvu vrstu nedaće. Pojurio je do velikih, željezom okovanih hrastovih vrata, koja je dr. Seward opisao izvana i koja sam i ja vidio, te je okrenuo ključ u bravi, povukao goleme zasune i rastvorio vrata. Zatim je iz džepa izvadio svoju malenu srebrnu zviždaljku i puhnuvši u nju proizveo nizak, prodoran zvižduk. U znak odgovora, s onu stranu kuće dr. Sewarda začuli su se glasovi nakon otprilike minutu tri su terijera dojurila oko ugla kuće. Svi smo se nesvijesno pomaknuli prema vratima. Dok smo se pomicali, primijetio sam da je prašina ovdje bila vrlo poremećena;sanduci koji su bili uklonjeni izneseni su ovim putem. No čak i za tu minutu koja je prošla, broj štakora silno se uvećao. Kao da su u jednome trenutku zauzeli čitavo mjesto, sve dok svjetlost svjetiljki, koja je sjala na njihovim pokretnim tamnim tijelima te blistavim, zloćudnim očima, nije stvorila dojam da mjesto izgleda poput lijehe zemlje načičkane krijesnicama. Psi su pojurili, no na pragu su iznenada zastali i zarežali, a zatim istodobno podigli noseve i započeli žalosno zavijati. Štakori su se množili u tisućama i mi smo izašli van.
Lord Godalming je podignuo jednog psa te ga unio unutra i stavio na pod. Čim su mu šape dotakle tlo, izgleda da mu se vratila hrabrost i pojurio je na svoje prirodne neprijatelje. Tako su brzo potrčali pred njim da je zajedno s dragim psima, koji su unijeti na isti način, uspio dohvatiti tek maleni plijen prije nego štosu nestali.
Činilo se kao da je s njihovim odlaskom nestao i nekakav osjećaj zla, jer psi su stali poskakivati i veselo lajati dok su se naglo zalijetali na svoje ispružene neprijatelje, te ih preokretali i bacali u zrak naglim trzajima. Svima kao da nam je porastao moral. Ni sam ne znam je li to bilo zbog toga što se zrak pročistio nakon što su otvorena vrata kapelice ili zbog olakšanja koje smo osjetili našavši se na otvorenom. Ali sasvim je sigurno da je sjenka straha spala s nas poput ogrtača i naš je dolazak na to mjesto izgubio nešto mračnosti, iako nismo izgubili ni mrvicu odlučnosti. Zatvorili smo vanjska vrata, povukli zasun i zaključali ih, te stali pretraživati kuću, povevši pse sa sobom. U cijeloj kući nismo pronašli ništa osim prašine, i to u golemim količinama, a sva je bila nedirnuta s iznimkom mojih tragova koje sam ostavio kad sam prvi put bio ondje. Psi nijednom nisu pokazali neki znak nelagode, pa su čak i kad smo se vratili u kapelicu skakutali amo-tamo kao da love zečeve ljeti u šumi.
Jutro se već budilo na istoku kad smo izašli iz kuće kroz prednja vrata. Dr. Van Helsing skinuo je ključeve od predvorja sa svežnja, te na uobičajeni način zaključao vrata i nakon toga stavio ključ u svoj džep.
– Zasad – rekao je – naša je noć bila izvanredno uspješna. Nije nas zadesilo nikakvo zlo kakvoga sam se pribojavao, a ipak smo utvrdili koliko sanduka nedostaje. Najviše me od svega raduje to što je ovaj naš prvi, a možda i najteži i najopasniji korak obavljen, a da naša draga gospoda Mina nije sudjelovala u njemu, niti smo pak poremetili njezine budne ili usnule misli prizorima i zvukovima, te stravičnim mirisima koje možda nikad ne bi zaboravila. Naučili smo još jednu stvar, ako se o njoj može govoriti kao o zasebnoj pojavi.
Životinje kojima Grof zapovijeda same nisu na razini njegove duhovne snage jer gledajte, ovi štakori što su došli na njegov poziv, baš kao što je s vrha svog zamka pozvao vukove kad ste vi odlazili i kad je plakala ona jadna majka, iako su se odazvali njegovu pozivu, razbježali su se glavom bez obzira pred ova tri psića mog prijatelja Arthura. Pred nama su drugi poslovi, druge opasnosti, drugi strahovi; a ono čudovište... on večeras nije upotrijebio svoje moći nad životinjskim svijetom ni prvi ni zadnji put. I tako je otišao nekamo drugamo. To je dobro! To nam je pružilo priliku da nekoliko puta zadamo šah u ovoj šahovskoj igri, u kojoj su ulog ljudske duše. A sad pođimo kući. Zora je već blizu i imamo razloga za zadovoljstvo nakon naše prve noći posla. Moglo bi se dogoditi da uslijede još mnoge noći i dani, i to puni opasnosti; ali moramo ići dalje i nećemo ustuknuti ni od kakve opasnosti.
Kad smo se vratili, kuća je bila u tišini, s iznimkom nekog jadnog stvora koji je vrištao u jednome odjelu u daljini, te prigušenog jaukanja koje je dopiralo iz Renfieldove sobe. Ubogi se čovjek očigledno mučio nepotrebnim pomislima na bol, kao stoje uobičajeno kod poremećenih umom.
Vratio sam se u našu sobu na vršcima prstiju i zatekao Minu kako spava; tako je tiho disala da sam morao spustiti uho kako bih joj čuo dah. Djeluje bljeđe nego inače. Nadam se da je naš večerašnji sastanak nije uznemirio. Doista sam zahvalan što će ona biti isključena iz našeg budućeg posla, pa čak i iz naših kovanja planova. To je preveliki teret da bi ga podnijela neka žena. Isprva nisam tako mislio, no sad sam shvatio da je tako. Stoga mi je drago da je to riješeno. Mogla bi se prestrašiti i kad čuje neke stvari; a bilo bi ih teže sakriti od nje negoli joj ih ispričati, samo kad bi doznala da nešto skrivamo. Od sada će naš posao za nju biti zatvorena knjiga, sve do trenutka kad ćemo joj moći reći kako je sve svršeno, te daje svijet oslobođen od čudovišta iz podzemnog svijeta. Vjerujem da će biti teško čuvati tajne uz ovakvo povjerenje koje vlada među nama, ali moram biti odlučan i sutra ću joj prešutjeti noćašnje događaje te joj neću ispričati ništa o onome što se noćas dogodilo. Legao sam na sofu tako daje ne uznemirim.
1. listopada, kasnije.
Vjerujem daje prirodno što smo svi spavali dokasna jer smo imali naporan dan, a noć nam uopće nije donijela počinka. Čak je i Mina zacijelo osjetila napor tog dana jer iako sam spavao sve dok se sunce nije visoko diglo, probudio sam se prije nje, te sam je morao dvaput ili triput dozvati prije nego što se probudila. Štoviše, toliko je čvrsto spavala da me nekoliko sekundi nije prepoznala, već me pogledala s nekakvim bezizražajnim užasom, kao što pogleda čovjek koji se probudio iz ružna sna. Malo se žalila daje umorna i pustio sam je da se odmata dokasna. Sad znam da je uklonjen dvadeset jedan sanduk i ako ih je po nekoliko odvezao svaki put kad su bili uklanjani, mogli bismo ih sve pronaći, To će, dakako, dosta pojednostaviti naš trud i čim prije to bude riješeno, tim bolje. Danas ću obići Thomasa Snellinja.
Dnevnik dr. Sewarda
1. listopada.
Već se približavalo podne kad me profesor probudio ušavši i moju sobu. Bio je veseliji i raspoloženiji nego inače i očigledno je da maje sinoćnji posao pomogao skinuti dio turobnog tereta s duše.
Nakon što je još jednom prepričao sinoćnju pustolovinu, odjednom je rekao: – Vaš me pacijent vrlo zainteresirao. Mogu li ga jutros posjetiti s vama? Ili ako ste vi previše zaposleni, mogu otići sam ako je to moguće. Za mene je nešto sasvim novo pronaći luđaka koji priča o filozofiji i tako pravilno rasuđuje.
Ja sam imao nekog neodloživog posla, pa sam mu rekao da bi mi bilo drago kad bi pošao sam, jer na taj me način ne bi morao čekati. Stoga sam pozvao poslužitelja i dao nam nužne upute. Prije nego što je profesor izašao iz sobe, upozorio sam ga neka ne podlijegne nikakvim lažnim dojmovima od strane mog pacijenta.
– Ali – odgovorio je – htio bih da mi priča o sebi i o svojoj fantaziji vezani uz konzumiranje živih bića. Kako vidim u vašem dnevniku od jučer, rekao je gospođi Mini da je nekoć živio u takvu uvjerenju. Zašto se smiješite, prijatelju John?
– Oprostite mi – rekoh – ali odgovor se nalazi ovdje. – Stavio sam ruku na otipkane materijale. – Kad je naš bistroumni i učeni luđak izjavio kako je nekoć običavao konzumirati život, u ustima mu je još uvijek bilo mučno od’muha i pauka koje je pojeo neposredno prije nego što je gospođa Harker ušla u sobu. Van Helsing se nasmiješi u znak odgovora.
– Dobro je! – reče. – Vaše je pamćenje točno, prijatelju John. Trebao sam se prisjetiti toga. Pa ipak, upravo ta nestalnost pamćenja i misli čini duševne bolesti ovako fascinantnim predmetom proučavanja. Možda ću više naučiti iz ludosti ovoga umobolnika negoli iz podučavanja najmudrijih. Tko zna?
Ja sam nastavio sa svojim poslom i vrlo brzo obavio sam sve što mi je bilo pri ruci. Izgleda daje doista prošlo tek kratko vrijeme, no Van Helsing se već vratio u radnu sobu.
– Smetam li? – zapitao je uljudno, zastavši na vratima.
– Ni govora – odvratio sam. – Uđite. Završio sam s poslom i sad sam slobodan. Ako želite, mogu sad poći s vama.
– Nije potrebno; već sam ga vidio.
– Dakle?
– Bojim se da me ne cijeni baš osobito. Naš je razgovor bio kratak. Kad sam ušao u sobu, on je sjedio na stolcu u sredini prostorije, nalaktivši se na koljena, a lice mu je bilo slika i prilika mrzovoljna nezadovoljstva. Obratio sam mu se što* sam god mogao vedrije i s najvećom dozom poštovanja što sam mogao prikupiti. Baš mi ništa nije odgovorio. "Zar me ne prepoznajete?" zapitao sam. Njegov odgovor nije bio utješan: "Dobro vas ja poznajem; vi ste ona stara budala Van Helsing. Volio bih da zajedno sa svojim idiotskim teorijama o mozgu odete nekamo drugamo. Prokleti bili svi tupavi Nizozemci!" Nije htio reći više ni riječi, već je ostao sjediti s nepomirljivom mrzovoljnošću, toliko ravnodušan prema meni kao da uopće nisam bio u sobi. Tako je zasad propala prilika da nešto naučim od ovoga toliko pametnog luđaka; zato ću, ako smijem, otići da se malo razveselim razgovarajući s onom dražesnom dušom, gospođom Minom. Prijatelju John, doista me neizrecivo raduje što ona više ne mora trpjeti bol, te što ne mora više brinuti zbog ovih naših užasnih poslova. Iako će nam njezin rad uvelike nedostajati, ipak je bolje ovako.
– Svim se srcem slažem s vama – odgovorio sam iskreno, jer nisam htio da se predomisli. – Najbolje je da gospođa Harker ostane izvan toga. Stvari prilično loše stoje i za nas, koji smo redom svjetski ljudi, i koji smo se u svoje vrijeme našli na mnogobrojnim nezgodnim mjestima; ali to nije nikakvo mjesto za jednu ženu. Ako ostane u dodiru s tim poslom, to bi za neko vrijeme jamačno ostavilo posljedice na nju.
I tako je Van Helsing otišao popričati s gđom Harker i njezinim mužem; Quincey i Art otišli su u potragu za tragovima sanduka sa zemljom. Ja ću dovršiti svoje poslove i večeras ćemo se sastati.
Dnevnik Mine Harker
1. listopada.
Čudan mi je osjećaj što sam ovako neupućena u stanje stvari; nakon što mi se Jonathan tolike godine povjeravao do zadnje pojedinosti, sad izričito izbjegava određene teme, i to one najvažnije. Jutros sam dugo spavala nakon jučerašnjih napora, pa se Jonathan, iako je spavao dokasna, prvi probudio. Porazgovarao je sa mnom prije nego što je izašao, i to najprisnije i najnježnije, ali nijednom riječju nije spomenuo što se dogodilo za posjeta Grofovoj kući. A zacijelo zna koliko sam se strahovito brinula. Jadni moj dragi! Vjerojatno gaje to izbacilo iz takta, još i više nego mene. Svi su se složili da će biti najbolje da mene više ne uvlače u ovaj grozan posao i ja sam pristala na to. Ali kad pomislim da on taji nešto od mene! I sad plačem poput kakve glupače, kad znam da je to samo zbog toga što me moj muž vrlo voli, te zbog toga što mi i oni drugi snažni ljudi žele samo najbolje...
Nikakve utjehe od toga. No, jednog dana Jonathan će mi sve ispričati i ako se ikad bude dogodilo da on pomisli kako skrivam bilo što od njega, nastavit ću voditi svoj dnevnik po običaju. Onda ću mu ga, ako ikad posumnja u moju iskrenost, pokazati i u njemu će biti sve misli mog srca zapisane kako bi ih pročitale njegove drage oči. Danas se osjećam čudnovato tužna i potištena. Vjerojatno je to reakcija na ona strahovita uzbuđenja Sinoć sam otišla u krevet nakon što su muškarci otišli zato što su mi rekli neka tako postupim. Nisam bila pospana, već sam se, naprotiv, grizla od zabrinutosti. Neprestano sam razmišljala o svemu što se dogodilo otkako me Jonathan došao psjetiti u Londonu i sve mi se to čini poput užasne tragedije u kojoj sudbina nemilosrdno pritišće do unaprijed određenog svršetka. Što god tko učinio, bez obzira na to koliko je to ispravno, dovodi uprava do one stvari koju svi najmanje žele. Da nisam otišla u Whitby, možda bi jadna draga Lucy sad bila s nama. Nije počela posjećivati groblje sve dok ja nisam došla, a da nije išla onamo za dana sa mnom, ne bi odšetala onamo ni u snu. Da nije otišla tamo noću i u snu, ono čudovište ne bi je uništilo na onakav način. Ah, zašto sam uopće išla u Whitby? Eto, opet plačem! Pitam se što me danas spopalo. Moram to sakriti od Jonathana jer ako sazna da sam se rasplakala dvaput u jednome jutru, i to ja, koja nikad ne plačem ni zbog čega i kojoj on nikad nije dao povoda da prolije nijednu suzu, zacijelo bi mu srce prepuklo. Namjestit ću vedro lice i ako mi se bude plakalo, on to nikad neće vidjeti. Vjerojatno je to jedna od onih stvari koje moramo naučiti mi, jadne žene...
Ne sjećam se točno kako sam sinoć zaspala. Sjećam se kako sam odjednom začula lavež pasa i još mnoštvo čudnovatih zvukova iz sobe g. Renfielda, koja se nalazi negdje ispod moje, kao da se gromoglasno moli. A zatim je sve prekrila tišina, tako temeljita tišina da sam se trgnula, te sam ustala i pogledala kroz prozor. Sve je bilo u mraku i tišini, a crne sjenke što ih je bacala mjesečina same su se po sebi činile kao da su pune nekog tihog misterija. Kao da se baš ništa nije micalo, već je sve bilo mrko i ukočeno poput smrti ili sudbine. Tanka pruga bijele magle, koja se s gotovo neprimjetnom sporošću kretala preko travnjaka prema kući, kao da je imala vlastite osjećaje i vlastiti život. Mislim da mi je koristilo što su mi misli skrenule na drugu temu jer kad sam se vratila u krevet, osjetila sam kako me prožima letargija. Neko sam vrijeme ležala, no nisam mogla zaspati, pa sam ustala i još jednom pogledala kroz prozor. Magla se širila i sad je bila sasvim blizu kuće, tako da sam je mogla vidjeti kako se gusto skupila uz jedan zid, kao da se prikrada gore, prema prozorima. Onaj je jadnik bio glasniji nego ikada. Iako nisam mogla razumjeti nijednu riječ koju je govorio, na neki sam način mogla iz njegova glasa razabrati da nešto preklinje od sveg srca. Zatim se začuo zvuk otimanja i znala sam da ga poslužitelji obuzdavaju. Toliko sam se preplašila da sam se odšuljala u krevet, navukla posteljinu preko glave i prstima začepila uši. U tom trenutku nisam bila ni najmanje pospana ili mi se barem tako činilo, no zacijelo sam zaspala jer se, osim snova, ne sjećam ničega sve do jutra, kad me Jonathan probudio. Mislim da mije trebao određeni napor i neko vrijeme da shvatim gdje se nalazim i da se to Jonathan naginje nad mene. Moj je san bio vrlo čudnovat i gotovo tipičan za način na koji se budne misli miješaju sa snovima, ili prelaze u njih.
Učinilo mi se da spavam i čekam da se Jonathan vrati. Bila sam vrlo zabrinuta za njega i sasvim nemoćna da išta učinim. Moja stopala, ruke i mozak bili su kao otežani, tako da se ništa nije moglo odvijati uobičajenom brzinom. I tako sam nemirno spavala i razmišljala. Zatim sam počela opažati kako je zrak težak, vlažan i hladan. Maknula sam posteljinu s lica i ustanovila, na moje iznenađenje, daje oko mene sve nejasno. Plinsko svjetlo koje sam ostavila da gori za Jonathana, no vrlo prigušeno, dopiralo je poput sićušne crvene iskrice kroz maglu, koja se očigledno zgusnula i navrla u sobu. Zatim mi je sinulo kako sam zatvorila prozor prije nego što sam legla u krevet. Poželjela sam ustati kako bih to provjerila, no neko olovno mrtvilo kao da mi je prikovalo udove, pa čak i moju volju. Ležala sam nepokretno i trpjela; to je bilo sve. Zatvorila sam oči, no i dalje sam mogla gledati kroz očne kapke. (Čudesno je kakve trikove snovi izvode s nama, te kako prikladno možemo maštati.) Magla je postajala sve gušća i gušća i sad sam mogla vidjeti na koji je način ušla jer vidjela sam je poput dima, ili poput bijele energije uzavrele vode, kako navire ne kroz prozor, već kroz prorez uz vrata. Sve se više i više zgušnjavala, sve dok mi se nije učinilo da se zgusnula u nekakav magleni stup unutar sobe, kroz čiji sam vrh mogla vidjeti plinsko svjetlo koje je svjetlucalo poput kakva crvenog oka. Sve mi se počelo vrtjeti u mislima, baš kao što se magleni stup vrtložio u sobi, a kroz sve to nadošle su mi riječi iz Svetog pisma, "stup oblaka danju, stup ognja noću." Je li mi doista u snu došao neki takav duhovni vodič? Ali stup se sastojao i od dnevnog i noćnog vodiča, jer vatra se nalazila u crvenome oku, koje me nakon te pomisli nadalje zapanjilo; jer, dok sam gledala, vatra se podvojila i učinilo mi se da me promatra kroz maglu poput dva crvena oka, kakva mi je Spomenula Lucy kad su joj se na trenutak izgubile misli, dok je na litici zalazeće sunce obasjalo prozore crkve Sv. Marije. Odjednom sam užasnuto shvatila da je Jonathan upravo na taj način vidio kako one ogavne žene postaju stvarne, kroz vrtložnu maglu na mjesečini, i usnu sam se zacijelo onesvijestili jer je sve prekrila crna tmina. Posljednja stvar koju sam vidjela u mašti bilo je mrtvački blijedo lice koje se nagnuto nad mene iz magle. Moram pripaziti na takve snove jer kad bi postali česti, mogli bi mi utjecati na zdrav razum. Zamolila bih dr. Van Helsinga. ili dr. Sewarda da mi pripišu nešto za spavanje, samo se bojim da bih ih time uznemirila. Takav san u ovakvo vrijeme uvećao bi njihove strahove za mene. Noćas ću se čvrsto potruditi da prirodno zaspim. Ne budem li mogla, sutra navečer ću ih zamoliti da mi daju dozu klorala. Ne može mi naškoditi ako ga jednom uzmem, a od njega ću dobro spavati cijelu noć. Prošla me noć više izmučila nego da uopće nisam spavala.
2. listopada, 10 sati ujutro.
Prošle sam noći spavala, no ništa nisam sanjala. Zacijelo sam čvrsto zaspala jer se nisam probudila kad je Jonathan došao u krevet. No san me nije oporavio, jer se danas osjećam strahovito slaba i potištena. Provela sam čitav jučerašnji danu pokušaju da nešto pročitam, ili sam ležala i drijemala. Poslijepodne je g. Renfield upitao može li me vidjeti. Jadnik, bio je vrlo obziran i kad sam odlazila, poljubio mi je ruku te rekao neka me Bog čuva. To je na neki način jako utjecalo na mene i rasplačem se kad pomislim na njega. Ovo je nova slabost, na koju moram pripaziti. Jonathan bi se jadno osjećao kad bi znao da sam plakala. On i ostali izbivali su sve do večere i svi su se vratili umorni. Učinila sam sve stoje bilo u mojoj moći da ih razvedrim i vjerojatno mi je taj napor pomoga jer sam zaboravila na vlastiti umor. Nakon večere poslali su me u krevet i svi su izašli da zajedno zapale, kako su rekli, ali znala sam da žele ispričati jedan drugome što im se dogodilo tijekom dana. Vidjela sam iz Jonathanova držanja da im ima nešto važno za reći. Nisam bila tako pospana kao što sam trebala biti, pa sam, prije nego što su otišli, zamolila dr. Sewarda za malo nekog sredstva za spavanje jer prošle noći nisam dobro spavala. Vrlo ljubazno mi je načinio napitak za spavanje te mi ga dao rekavši da mi neće naškoditi jer je vrlo blag... Popila sam ga i sad očekujem san, koji nikako ne dolazi. Nadam se da nisam pogrešno postupila jer kako san počinje očijukati sa mnom, obuzima me novi strah. Nisam li možda lakomisleno postupila što sam se na taj način lišila moći buđenja? Možda će mi ona zatrebati. Eto, dolazi san. Laku noć.
22 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:25 pm
Margita
Administrator
20.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA
1. listopada, navečer.
Zatekao sam Thomasa Snellinga u njegovoj kući u Bethnal Greenu, no na žalost nije se mogao ničega sjetiti. Očekivao je moj dolazak, pa su izgledi da će to uroditi pivom bili preveliko iskušenje za njega, te se prerano bacio na očekivano pijančevanje. No, od njegove žene, koja djeluje poput pristojne, uboge duše, saznao sam da je on tek Smolletov pomagač te da je od dvojice prijatelja Smollet odgovoran za sve. Stoga sam se odvezao u Walworth i zatekao g. Josepha Smolleta kod kuće, kako opušteno odjeven pije čaj služeći se tanjurićem. Riječ je o pristojnom, inteligentnom čovjeku, iznimno dobrom i pouzdanom radniku, koji ima mozga u glavi. Sjećao se svega o događaju sa sanducima i poslužio se svojom čudesnom bilježnicom prepunom magarećih ušiju, koju je izvadio iz zagonetnog džepa što se nalazio negdje oko sjedala na njegovim hlačama, u kojoj su bile napola izbrisane, hijeroglifske bilješke načinjene debelom olovkom, te mi naveo na koje su mjesto odvezeni sanduci. Rekao mi je da ih je bilo šest u jednim kolima što ih je odvezao iz Carfaxa i ostavio u Chicksand Streetu 197, Mile End Town, i još šest koje je ostavio u Ja- maica Laneu, Bermondsey. Dakle, ako je Grof namjeravao posijati ta svoja jezivita utočišta po cijelome Londonu, ova su mjesta odabrana kao ishodišta, tako da ih kasnije može temeljitije raspačavati. Sustavnost kojom je to učinjeno navela me na pomisao da se on možda ne namjerava ograničiti samo na dva područja Londona. Sad je bio udomljen na dalekom istoku sjeverne obale, na istoku južne obale, te na jugu. Zacijelo nikada nije namjeravao izostaviti sjever i zapad iz svog paklenskog plana, a kamoli grad London i samo srce tog pomodnog grada na njegovu jugozapadnom i zapadnom kraju. Zamolio sam Smoletta da kaže je li odvezao još koji sanduk iz Carfaxa.
– Pa, šefe – odgovorio je – bili ste fer prema meni... – dao sam mu pola funte – ...i reć’ ću vam sve što znam. Navečer prije četir’ dana čuo sam u krčmi "Zec i psi", u Pincher’s Alleyju, kako neki čovjek po imenu Bloxam priča kako su on i njegov kolega obavili neki strašno prašnjavi pos’o u nekoj staroj kući u Purfectu.
Tu vam nema puno takvih poslova, pa mislim da bi vam Sam Bloxam mog’o nešto reć’.
Zapitao sam ga bi li mi mogao reći kako da ga pronađem. Rekao sam mu da bi mu njegova adresa donijela još pola funte. Stoga je strusio ostatak svog čaja i ustao, rekavši mi da iz ovih stopa kreće u potragu. Zastao je na vratima.
– Gledajte, šefe – rekao je – nema smisla da vas ovdje držim.
Možda ću brzo pronać’ Sama, a možda i neću; ali teško da će večeras biti u stanju da vam kaže Bogznašto. Malo je takvih k’o što je Sam kad se uhvate pića. Dajte mi kuvertu s kartom i napišite na nju svoju adresu, a ja ću ustanovit’ gdje se može pronaći Sama i navečer ću vam to poslat’. Ali bilo bi vam najbolje da krenete k njemu odma’ sutra ujutro, jer ga inače nećete moć’ ufatit’; jer Sam vam rano kreće, bez obzira koliko se prethodne noći napio.
Ovo je bila praktična zamisao, pa je jedno od njegove djece otišlo s penijem kupiti omotnicu i list papira. Kad se dijete vratilo, ispisao sam na omotnici adresu i nalijepio marku, pa kad je Smoliet još jednom dao riječ da će mi poslati adresu čini je pronađe, otišao sam kući. U svakom slučaju, na tragu smo. Večeras sam umoran i željan sna. Mina čvrsto spava i djeluje malo previše blijeda; oči joj izgledaju kao da je plakala. Sirotica, ne sumnjam da je muči što je držimo u neznanju i zbog toga dvostruko brine za mene i za druge. Ali ovako će biti najbolje. Bolje je da sad bude ovako razočarana i zabrinuta, nego da doživi slom živaca. Liječnici su bili sasvim u pravu kad su ustrajali u tome da nju izostavimo iz ovoga strašnog posla. Moram biti odlučan jer osobito na meni mora ležati teret šutnje. Ni pod kojim okolnostima neću s njome čak ni zapodjenuti razgovor o toj temi. No, možda to ipak neće biti tako težak zadatak jer je i sama postala šutljiva. Otkako smo joj rekli što smo odlučili, nijednom nije spomenula ni Grofa ni njegova djela.
2. listopada, navečer.
Dugačak, zamoran i uzbudljiv dan. Prvom jutarnjom poštom dobio sam svoju adresiranu omotnicu u kojoj je bio priložen prljavi komadić papira, a na njemu je pisalo razvučenim rukopisom u tesarskoj olovci: Sam Bloxam, Korkrans 4, Poters Cort, Bartel Street, Walworth. Traste pastelja.
Primio sam to pismo u krevetu i ustao ne probudivši Minu. Izgledala je kao da čvrsto spava i bila je blijeda, kao da joj uopće nije dobro. Odlučio sam da je ne probudim, već da je po svom povratku s ove nove potrage pošaljem u Exeter. Mislim da bi bila sretnija u vlastitom domu, gdje bi se mogla zaokupiti svakodnevnim poslovima, nego stoje ovdje među nama, u neznanju. Vidio sam dr. Sewarda tek na trenutak i rekao mu kamo sam se uputio, obećavši mu da ću se vratiti i reći ostalima čim budem nešto otkrio. Odvezao sam se u Walworth i uz male poteškoće pronašao Potter’s Court. Greška u pisanju g. Smolleta navela me na pogrešan trag jer sam tražio Poter’s Court, umjesto Potter’s Court. No, kad sam pronašao tu ulicu, bez ikakvih sam poteškoća otkrio gdje se nalazi Corcoranov pansion. Kad sam čovjeka koji je otvorio vrata zamolio da pozove "pastelja", odmahnuo je glavom.
– Ne poznam ga – rekao je. – Nema vam tu takvoga, u čitavom vražjem životu nisam ni čuo za nekog pastelja. Nemojte vjerovat’ da vam u ovom kvartu živi neki takav.
Izvadio sam Smolletovo pismo i kad sam ga pročitao, palo mi je na pamet da mogao izvući pouku iz pogrešno napisanog imena ulice.
– A što ste vi? – zapitao sam.
– Ja sam kućepazitelj – odgovorio je. Odmah sam shvatio da sam na dobrome tragu; pogrešno ispisana riječ još me jednom navela na krivi trag. Kućepazitelj mi je nakon napojnice od pola krune rekao sve stoje znao i saznao sam daje g. Bloxam, koji je kod Corcorana prespavao učinak piva što gaje popio navečer, otišao na posao u Poplar u pet sati ujutro. Nije mi znao reći gdje se točno nalazi njegovo radno mjesto, ali nekako mu se činilo da se radi o nekom "skladištu u izgradnji" i s tim sam nejasnim uputama morao krenuti u Poplar.
Tek sam oko dvanaest sati dobio koliko-toliko zadovoljavajuću informaciju o takvome zdanju, i to u jednoj kavani, gdje su neki radnici ručali. Jedan od njih natuknuo je da se u Cross Angel Streetu gradi nova hladnjača; a kako je to odgovaralo opisu "skladišta u izgradnji", odmah sam se tamo odvezao. Nakon kratkog razgovora s mrzovoljnim vratarom i još mrzovoljnijim predradnikom, a obojicu je trebalo udobrovoljiti s nešto gotovine, upućen sam na Bloxamov trag; poslali su po njega nakon što sam predložio da ću njegovu predradniku platiti za cijeli dan rada u zamjenu za povlasticu da mu postavim nekoliko povjerljivih pitanja. Bio je to prilično pametan čovjek, premda neuglađena govora i pojave. Kad sam mu obećao da ću mu platiti za ono što mi bude rekao, te mu to i potkrijepio dokazima, rekao mi je da je obavio dva putovanja između Carfaxa i jedne kuće u Piccadillyju, te da je u tu drugu kuću prenio devet velikih sanduka, "strašno teških", pomoću kola i konja koje je unajmio u tu svrhu. Zapitao sam ga može li mi reći broj one kuće u Piccadillyju, na stoje odvratio: – Čujte, šefe, zaboravio sam broj, ali mislim daje to bilo samo par ulaza od velike bijele crkve ili tako nečeg’, što je nedavno sagrađeno. Kuća je bila velika i prašnjava, makar se ne da uspoređivat’ po prašnjavosti s onom kućom iz koje smo uzeli vražje sanduke.
– Kako ste ušli u te kuće, ako su obje bile prazne?
– Jedan stari tip što me unajmio doček’o me u kući u Purfleetu. Pomog’ o mi je da podignem sanduke i stavim ih u kola. Nek’ sam proklet ako nije bio najjači čovjek što sam ga u životu vidio, i to još takav starac, sa sijedim brkovima, i tako mršav da sam im’o osjećaj da ni sjenku ne baca.
Kako li sam se naježio na ovaj opis!
– Ti bokca, uz’o je svoj kraj sanduka k’o da je paketić čaja, a ja sam daht’o i stenj’o još i prije nego što sam mog’o čvrsto ufatit’ svoj kraj, a nisam ni ja baš pile.
– Kako ste ušli u kuća u Piccadillyju? –zapitao sam – On je bio i tamo. Valjda je kren’o ranije i stig’oprije mene, jer kad sam pozvonio, on je doš’o i sam ni otvorio vrata, pa mi pomog’o da istovarimo sanduke u predvorju.
– Svih devet? – zapitao sam.
– Pa da; bilo ih je pet u prvoj turi i četiri u drugoj. Jako sam ožednio od tog posla i baš se ne sjećam kako sam stig’okući.
Prekinuo sam ga: – Jesu li sanduci ostali u predvorju?
– Pa da; bilo je veliko i ničega drugoga nije bilo unutra. Načinio sam još jedan pokušaj da nešto doznam: – Zar niste imali nikakav ključ?
– Nisam koristio ni ključ ni ništa drugo. Stari gospon mi je sam otvorio vrata i zatvorio ih za mnom kad sam ošo. Ne sjećam se stoje bilo na kraju, aF to je od piva.
– I ne sjećate se broja kuće?
– Ne, gospon. Ali to vam ‘opće nije teško. To je ona visoka kuća s kamenim pročeljem i lukom na vrhu i ima visoke stube pred ulaznim vratima. Sjećam se dobro tih stuba. Mor’o sam nositi sanduke po njima s još tri dangube što se smucaju okolo da zarade koju crkavicu. Stari gospon im je svima dao po šiling, pa kad su vidjeli da su dobili tako puno, htjeli su još više; ali on je zgrabio jednoga za rame i skoro ga bacio niz stubište, sve dok svi nisu o’šli uz psovke.
Zaključio sam da bih po tom opisu trebao biti u stanju pronaći tu kuću, pa sam platio svom prijatelju za obavijest i krenuo prema Piccadillyju. Doživio sam još jedan udarac; Grof je očigledno mogao sam baratati sanducima. U tom slučaju, nije bilo vremena za gubljenje jer sad kad je raspačao određenu količinu sanduka, s&m bi mogao, kad mu se god prohtije, neopažen dovršiti taj zadatak. Kod Piccadilly Circusa isplatio sam kočijaša i pješice krenuo prema sjeveru; iza Ustavnog suda naišao sam na kuću koju je odgovarala opisu i bio sam uvjeren da je to sljedeća jazbina koju je Drakula pripremio. Kuća je izgledala kao da već dugo nitko ne stanuje u njoj. Na prozorima je bio debeli sloj prašine, a kapci podignuti. Sva vanjska drvena grada bila je crna od starosti, a sa željeza se boja većinom oljuštila. Bilo je očigledno da je donedavna ispred balkona stajala velika oglasna ploča, no bila je grubo stegnuta, tako da je gornji rub, za koji je bila pričvršćena, ostao zabijen. Iza balkonskih prečki vidio sam nekoliko dasaka čiji su otrgnuti rubovi bili bijele boje. Dao bih mnogo toga da sam mogao vidjeti oglasnu ploču u prvobitnom stanju jer ona bi upućivala na vlasnika kuće.
Prisjetio sam se svog iskustva kad sam pregledao i kupio Carfax, te se nisam mogao otresti osjećaja da bih mogao otkriti neki način kako se ulazi u kuću, samo kad bih uspio pronaći prethodnog vlasnika.
Sa strane Piccadillyja nisam mogao saznati ništa više i ništa nisam mogao poduzeti; pa sam otišao sa stražnje strane kako bih vidio može li se štogod doznati tamo. U konjušnicama je bilo živahno jer su u kućma u Piccadillyju većinom ljudi. Zapitao sam nekoliko konjušara i njihovih pomagača koje sam ondje zatekao mogu li mi reći štogod o onoj praznoj kući. Jedan od njih rekao mi je kako je čuo da se nedavno netko doselio, ali nije znao tko. No rekao mi je daje sasvim donedavna ondje bila ploča "Na prodaju", te da bi mi možda u agenciji za kupoprodaju kuća, Mitchell, sinovi & Candy, mogli nešto reći jer se sjeća da se ime te tvrtke nalazilo na ploči. Nisam se htio izgledati previše radoznalo, niti sam htio da moj sugovornik previše dozna ili nasluti, pa sam mu zahvalio na uobičajeni način i odšetao dalje. Sad je već počeo padati mrak i stala se zgušnjavati jesenja noć, pa nisam gubio vrijeme. Doznavši iz adresara u Berkeleyu na kojoj se adresi nalazi tvrtka Mitchell, sinovi & Candy, uskoro sam se našao u njihovu uredu u Sackville Streetu. Gospodin koji me primio bio je izrazito uljudan, no bio je podjednako nekomunikativan. Nakon što mi je jednom rekao kako je kuća u Piccadillyju, koju je za cijelo vrijeme našeg razgovora nazivao "vilom", prodana, završio je razgovor sa mnom na način koji ću opisati. Kad sam ga zapitao tko je kupio kuću, malo je razrogačio oči, te pričekao nekoliko sekundi prije nego što mi je odgovorio: – Ona je prodana, gospodine.
– Oprostite mi – rekao sam mu, podjednako uljudno – ali imam osobit razlog zbog kojeg bih htio znati kome je prodana.
Načinio je još dulju stanku te još više podigao obrve.
– Ona je prodana, gospodine – glasio je njegov šturi odgovor.
– Ali zacijelo – rekao sam – neće vam smetati da mi kažete samo taj podatak.
– Ali smetat će mi – odvratio je. – Poslovi stranaka u rukama tvrtke Mitchell, sinovi & Candy apsolutno su povjerljivi.
Bilo je očigledno da se radi o cjepidlači bez premca i raspravljanje s njime nije bilo ni od kakve koristi.
Zaključio sam daje najbolje sukobiti se s njim na njegovu tlu, pa sam rekao: – Vaše stranke, gospodine, sretne su što imaju ovako nepokolebljivog čuvara svojih povjerljivih poslova. I sam sam pravnik po struci. – Pružio sam mu svoju posjetnicu. – U ovom slučaju nisam ponukan radoznalošću; djelujem u ime lorda Godalminga, koji bi htio doznati nešto o tom posjedu, za kojega je čuo daje u zadnje vrijeme bio na prodaju.
Te su riječi izmijenile stanje stvari.
– Rado bih vam pomogao ako mogu, g. Harkei – rekao je – a osobito bih rado ugodio njegovoj visosti. Jednom, još prije smrti njegova oca, obavili smo za njega jedan manji posao glede unajmljivanja nekog stana. Ako mi ostavite adresu njegove visosti, konzultirat ću se s upravom po tom pitanju i u svakom slučaju javit ću se njegovoj visosti još večernjom poštom. Bit će nam zadovoljstvo ako možemo načiniti takvu iznimku od naših pravila kako bismo pružili njegovoj visosti traženu informaciju.
Htio sara steći u njemu prijatelja, a ne načiniti neprijatelja, pa sam mu se zahvalio, dao mu adresu dr. Sewardate otišao. Sad je već bio mrak, a ja sam bio umoran i gladan. Popio sam šalica čaja u ABC restoranu i vratio se u Purfleet sljedećim vlakom.
Zatekao sam sve ostale kod kuće. Mina je izgledala umorno i blijedo, ali načinila je galantni pokušaj da djeluje vedro i veselo. Kidalo mi se srce pri pomisli kako moram tajiti neke stvari od nje te je time uznemirujem. Hvala Bogu, ovo će biti zadnje veče što izdaleka promatra naše konferencije i osjeća žalac zbog toga što joj se ne povjeravamo. Trebala ini je sva moja hrabrost da ostanem pri mudroj odluci da je ne uvlačim u naš mračni zadatak. Kao da se već nekako pomirila s time; ili pak joj je ta tema postala odbojna, jer kad netko i slučajno načini kakvu opasku o tome, ona doslovno zadrhti. Drago mije što smo donijeli onu odluku na vrijeme, jer dok se ovako osjeća, naše sve veće znanje predstavljalo bi za nju pravo mučenje.
Nisam mogao ispričati ostalima što sam danas otkrio sve dok se nismo našli sami; stoga sam nakon večere, nakon što smo malo slušali glazbu, da se makar i medu nama stekne dojam kako je sve u redu, odveo Minu u njezinu sobu i ostavio je da legne. Draga mi je djevojka privrženija nego ikad i držala se uz mene kao da me želi zadržati; no imao sam mnogo toga za ispričati pa sam pošao. Hvala Bogu, to što joj ,se više ne povjeravam ništa nije promijenilo u našem odnosu.
Kad sam se vratio dolje, zatekao sam sve ostale kako su se skupili oko vatre u radnoj sobi. U vlaku sam u dnevnik upisao događaje do tog trenutka i pročitao sam im taj zapis, uzevši to kao najbolji način da im prenesem informacije koje sam skupio. Kad sam završio, Van Helsing je rekao: – Danas ste obavili velik posao, prijatelju Jonathan. Nema sumnje da smo na tragu sanduka koji nedostaju.
Ako ih sve pronađemo u toj kući, onda je naš posao blizu kraja. Ali ako neki nedostaju, moramo ih tražiti sve dok ih ne pronađemo. Onda ćemo zadati konačni udarac, te krenuti u lov za onim bijednikom do njegove stvarne smrti.
Svi smo neko vrijeme ostali sjediti u tišini, a zatim je naglo progovorio g. Morris: – Slušajte, a kako ćemo ući u onu kuću?
– Ušli smo u onu drugu – brzo odgovori lord Godalming.
– Ali Art, ovo je drukčije. Provalili smo u kuću u Carfaxu, ali smo to učinili pod okriljem noći i parka opasana zidom. Bit će sasvim nešto drugo poduzeti provalu u Piccadillyju, bilo danju, bilo noću. Priznajem da ne znam kako ćemo to izvesti, osim ako nam onaj čovjek iz agencije ne pribavi nekakav ključ; možda ćemo štogod saznati kad ujutro dobiješ njegovo pismo.
Obrve lorda Godalminga su se skupile, te je ustao i stao šetati sobom. Nakon nekog vremena zastao je i rekao, okrećući se od jednoga do drugoga: – Quincey dobro rasuđuje. To s provalama postaje ozbiljno; jednom smo se izvukli bez problema, ali sad nam predstoji znatno teži posao... Osim kad bismo mogli pronaći gdje Grof ostavlja ključeve.
Budući da se ništa nije moglo poduzeti prije jutra, te da bi u najmanju ruku bilo preporučljivo pričekati da lord Godalming dobije dopis od Mitchellove tvrtke, odlučili smo da ne poduzimamo nikakav aktivni korak prije doručka. Dosta smo dugo sjedili i pušili, te raspravljali o toj stvari i svim njezinim okolnostima i perspektivama; iskoristio sam tu priliku da dopunim dnevnik sve do ovog trenutka. Vrlo sam pospan i idem leći...
Samo jedan redak. Mina čvrsto spava i disanje joj je pravilno. Čelo joj se namreškalo u male boriće, kao da razmišlja čak i u snu. Još je uvijek vrlo blijeda, ali ne izgleda onako izmučeno kao jutros. Nadam se da će sutra biti izliječena od svega; kod kuće u Exeteru ponovno će biti nalik sebi. O, strašno sam pospan!
Dnevnik dr. Sewarda
1. listopada.
Nanovo sam zbunjen glede Renfielda. Raspoloženje mu se mijenja tako brzo da jedva stignem registrirati svaku fazu, a kako svaka promjena raspoloženja za njega znači nešto drugo, a ne ono što bi mu koristilo, vrlo gaje zanimljivo proučavati. Kad sam ga jutros otišao pogledati, nakon što se držao odbojno prema Van Helsingu, ponašanje mu je bilo kao u gospodara sudbine. On je zapravo i gospodario sudbinom, no samo subjektivno. Uopće nije mario ni za što od ovoga svijeta; bio je sav u oblacima i svisoka je gledao na sve slabosti i potrebe nas, ubogih smrtnika. Odlučio sam iskoristiti tu priliku i saznati nešto, pa sam ga pitao: – A što je ovaj put s muhama?
Nasmiješio mi se sasvim nadmoćno, osmijehom koji bi pristajao Malvoliju.
– Muha, dragi moj gospodine – odgovorio mi je – ima jednu izrazitu osobinu; njezina su krila tipična za moči psihičkih sposobnosti. Naši su stari ispravno postupili kad su uzeli leptira kao simbol za dušu!
Odlučio san logički slijediti njegovu prispodobu do samoga kraja.
– Oho – rekao sam brzo – sad ste se okomili na dušu, je li ? Njegovo mu je ludilo pomračilo razum i zbunjeni izraz prešao mu je licem dok mi je odgovorio, odmahujući glavom s takvom odlučnošću kakvu sam vrlo rijetko vidio u njega: – O, ne, nikako! Ne želim ja nikakve duše. Hoću samo život. – Tu se razvedrio. – Trenutno sam prilično ravnodušan prema njemu. Život mi je dostatan, imam ga koliko želim. Morate si nabaviti drugog pacijenta, doktore, želite li proučavati zoofagiju! Ovo me malo zbunilo.
– Dakle, vi upravljate životom – potaknuo sam ga. – Vi ste onda nekakav bog?
Nasmiješio se s beskrajno dobroćudnom nadmoćnošću.
– A, ne! Daleko od toga da bih si pripisivao svojstva božanskog bića. Čak me i ne zanimaju njegovi postupci, osobito oni duhovni. Ako mogu konstatirati svoj intelektualni položaj, što se tiče isključivo ovozemaljskih stvari, u neku ruku zauzimam položaj koji je duhovno zauzimao Henok!
Razbijao sam si glavu time jer se u tom trenutku nisam mogao prisjetiti na koji se način Henok uklapa u to, pa sam mu bio prisiljen postaviti jednostavno pitanje, iako sam imao osjećaj da time gubimo u očima jednoga maloumnika: – A zašto Henok?
– Zato što je on hodao s Bogom.
Nisam vidio nikakve analogije, ali nisam to htio priznati. Zato sam se vratio na ono stoje zanijekao: – Dakle, nije vas briga za život i ne želite duše. A zašto ne? Brzo i ponešto strogo sam mu postavio to pitanje, kako bih ga izbacio iz ravnoteže. Uspio sam u tome; na trenutak je i nesvjesno zauzeo svoje staro servilno držanje, duboko se sagnuo preda mnom i upravo se ponizno zgrbio.
– Doista ne želim ničije duše – odgovorio mi je – doista! Ne želim ih! Da ih imam, ništa ne bih mogao postići s njima; ne bi mi bile ni od kakve koristi. Ne bih ih mogao ni pojesti ni... — Odjednom je zastao i licem mu se raširio onaj stari lukavi izgled, poput vjetra na površini vode. – A i život, doktore, što je to uopće? Kad imate sve što vam treba i znate da nikad nećete oskudijevati, to je onda sve. Ja imam prijatelje, dobre prijatelje, kao što ste vi, doktore Seward – ovo je izrekao s neizrecivo lukavim cerekom – znam da mi nikad neće nedostajati sredstava za život!
Mislim daje kroz sumaglicu svog ludila u meni ugledao neku vrstu protivnika, jer odjednom je ustuknuo i zapao u posljednje sklonište sebi sličnih – u pseću tišinu. Nakon kratkog vremena shvatio sam daje do daljnjega uzaludno razgovarati s njime. Spopala gaje mrzovolja pa sam otišao.
Kasnije u tijeku dana pozvao me k sebi. Pod normalnim okolnostima ne bih se odazvao bez posebna razloga, ali trenutno sam se toliko zainteresirao za njega da sam rado otišao. Osim toga, drago mije da imam čime ubiti vrijeme. Harker je vani, slijedi tragove, a isto tako i lord Godalming i Quincey. Van Helsing sjedi u mojoj radnoj sobi zadubljen u spise što su ih pripremili Harkerovi. Izgleda da misli kako će uz precizno poznavanje svih pojedinosti ustanoviti još nešto novo. Ne želi da ga se bez razloga ometa u radu. Poveo bih ga sa sobom da pogleda pacijenta, ali sam zaključio da nakon onog zadnjeg ispada ne bi više ni volio ići. Postojao je i dodatni razlog – pred nekim trećim Renfield možda ne bi govorio onako slobodno kao kad smo on i ja sami.
Zatekao sam ga kako sjedi na svom stolcu nasred poda, a taj je stav obično tipičan za faze kad nešto smišlja. Istog trenutka kad sam ušao postavio je pitanje koje kao da je čekalo na njegovim ustima: – Što je s dušama?
Bilo je očigledno da je moja pretpostavka bila ispravna. Nesvjesno razmišljanje davalo je plodove, čak i kod maloumnika. Odlučio sam raščistiti s time.
– A što bi bilo s dušama? – zapitao sam. Na trenutak mi nije odgovorio, već se ogledao oko sebe, te gore i dolje, kao da očekuje da će pronaći neko nadahnuće za odgovor.
– Ne želim ja nikakve duše! – rekao je slabašno i kao da se ispričava. Izgleda da ga je to pitanje opsjedalo, pa sam to odlučio iskoristiti da budem pomalo okrutan, te sam rekao: – Vi volite život i želite život?
– O, da! Ali to je u redu; ne trebate brinuti oko toga!
– Ali – zapitao sam – kako možemo uzeti život, a da ne uzmemo i dušu?
Ovo gaje naizgled zbunilo, pa sam nastavio: – Krasno ćete se jednom provesti kad budete letjeli tamo gore, a oko vas će biti duše tisuća muha, pauka, ptica i mačaka, te će zujati, cvrkutati i mijaukati svuda oko vas. Vi ste uzeli njihove živote, znate, pa morate prihvatiti i njihove duše!
Izgleda da mu je nešto razbuđivalo maštu jer je prinio prste ušima i zatvorio oči, čvrsto ih stisnuvši, kao što rade maleni dječaci kad im sapunaju lice. U tome je bilo nečega toliko patetičnog da sam bio dirnut. To me također i podučilo nečemu, jer činilo mi se da se preda mnom nalazi dijete, najobičnije dijete, iako je imao izbrazdano lice, a strnjika na bradi bila mu je bijela, Bilo je očigledno da prolazi kroz neki uznemirujući duhovni prces, a budući da sam znao kako je za ranijih čudnih raspoloženja tumačio stvari koje su mu bile nepoznate, odlučio sam ući u njegov um zajedno s njime, koliko mi to bude pošlo za rukom. Prvi je korak bio da nanovo steknem njegovo povjerenje, pa sam ga zapitao, govoreći vilo glasno, tako da. me čuje kroz zatvorene uši: – Želite li šećera da ponovno možete skupljati svoje muhe? Kao da se odmah probudio, te odmahnuo glavom. Odgovorio je uz smijeh: – Ne baš; nakraju krajeva, muhe su bijedna bića! – Nakon stanke je dodao: – Ali ipak ne želim da njihove duše zuje oko mene.
– A pauci?
– Pauci nek’ idu k vragu! Kakva korist od pauka? Na njima nema ničega što bi se moglo pojesti ili...
Odjednom je zastao, kao da se prisjetio neke zabranjene teme.
‘Tako, tako!" pomislio samu sebi. "Ovo je drugi put što je naglo zastao kod riječi ‘piti’; što li to znači?" Renfield kao da je i sam bio svjestan da se zaletio jer je brzo nastavio, kao da mi želi skrenuti pozornost na drugu stranu: – Ne dajem ni prebijene pare za sve to. "Štakori i miševi, i slični mali stvorovi", kao što Shakespeare kaže. Moglo bi ih se nazvati "otpacima iz smočnice". Prerastao sam sve takve gluposti. Isto biste tako mogli zatražiti od nekoga da kineskim štapićima jede molekule kad me pokušavate zainteresirati za sitne mesoždere, jer ja dobro znam što je preda mnom.
– A tako – rekoh. – Vi hoćete zagristi u krupne stvari. Kako bi vam se za doručak dopao slon?
– Kakve li apsurdne besmislice govorite!
Već se gotovo sasvim razbudio, pa sam odlučio da ga još jače pritisnem.
– Pitam se – rekao sam zamišljeno – kako izgleda slonova duša! Postigao sam željeni učinak jer je odmah spustio nos i ponovno postao djetinjast.
– Ne želim slonovu dušu, niti pak bilo kakvu dragu dušu! – rekao je. Na trenutak je ostao sjediti sav očajan.
Odjednom je skočio na noge, usplamtjelih očiju i uz sve znakove intenzivne duševne uzbuđenosti: – Idite k vragu i vi i vaše duše! – povikao je. – Zašto me gnjavite s dušama?
Zar već nemam dovoljno briga, boli i muke, nego još moram razmišljati i o dušama!
Djelovao je toliko agresivno da sam pomislio kako će ga spopasti još jedan ubilački napadaj, pa sampuhnuo u svoju zviždaljku. No, istog tog trenutka se smirio te rekao pokajnički: – Oprostite mi, doktore; zaboravio sam se. Ne treba vam ničija pomoć. Toliko sam zabrinut da se lako ražestim. Kad biste samo znali s kakvim sam problemom suočen i kojega trebam riješiti, žalili biste me i oprostili mi, te mi ne biste zamjerili. Molim vas, nemojte me stavljati u luđačku košulju. Želim razmišljati, a ne mogu razmišljati kad mi je tijelo sputano. Siguran sam da ćete razumjeti!
Očigledno je raspolagao samokontrolom. Kad su došli poslužitelji, rekao sam im da se ništa nije dogodilo i oni su otišli. Renfield ih je promatrao kako odlaze; kad su se vrata zatvorila, rekao je vrlo dostojanstveno i dražesno: – Doktore Seward, bili ste vrlo obzirni prema meni. Vjerujte mi da sam vam vrlo, vrlo zahvalan!
Zaključio sam da će biti najbolje ostaviti ga u ovakvu raspoloženju te sam otišao. Stanje ovog čovjeka pruža mnogo materijala za razmišljanje. Nekoliko točaka kao da tvori ono što američki novinari nazivaju "pričom", samo kad bi ih se poredalo pravim redoslijedom.
Ne želi spomenuti riječ "piti".
Boji se pomisli da će biti opterećen bilo čijom dušom. Nema bojazni pred time da u budućnosti želi "život".
U potpunosti prezire niže vrste života, iako se boji da bi ga mogle proganjati njihove duše.
Sve ove stvari logički pokazuju u jednome smjeru! Netko gaje na neki način uvjerio da će steći neki viši život. Boji se posljedica – tereta duše. Dakle, ima na umu ljudski život!
A tko ga je uvjerio?
Blagi Bože! Grof je bio kod njega i sprema se neki novi paklenski plan!
Kasnije. Nakon što sam obišao pacijente, otišao sam do Van Helsinga i upoznao ga sa svojim sumnjama. Vrlo se uozbiljio i nakon razmišljanja o tome, zamolio me da ga odvedem do Renfielda. Odveo sam ga. Kad smo se približili vratima, začuli smo kako s druge strane luđak veselo pjeva, kao stoje običavao nekoć, sad mi se već čini da vrlo davno. Kad smo ušli, zapanjeno smo ugledali kako je rasprostro svoj šećer kao nekad; muhe, koje je obuzelo jesenje mrtvilo, počele su zujati po sobi. Pokušali smo ga navesti da nam kaže nešto o tome, no nije na nas obraćao pozornost. Nastavio je s pjevanjem baš kao da nismo ni prisutni Nabavio je list papira i sad gaje presavijao u bilježnicu. Kad smo odlazili, nismo znali ništa više nego kad smo ušli.
On je doista čudnovati slučaj; noćas ga. moramo držati na oku.
Pismo iz tvrtke Mitchell, sinovi i Canfy, upućeno lordu Godalmingu 1. Listopada
Cijenjeni lorde Godalming, uvijek smo presretni da izađemo ususret Vašim željama. Htjeli bismo, u skladu sa željama Vaše visosti, što nam ih je u Vaše ime prenio g. Harker, da Vam pružimo sljedeću informaciju glede kupoprodaje kuće na adresi Piccadilly 347. Prvobitni prodavači su izvršitelji oporuke pokojnog g. Archibalda Winter-Suffielda. Kupac je jedan strani plemenitaš, grof de Ville, koji je osobno obavio kupovinu, plativši "u kešu", neka nam Vaša visost oprosti zbog upotrebe tako vulgarnog izraza. Osim tog podatka, baš ništa ne znamo o njemu.
Ponizni smo sluge Vaše visosti, MITCHELL, SINOVI & CANDY
Dnevnik dr. Sewarda
2. listopada.
Sinoć sam postavio u hodnik jednog čovjeka i rekao mu da pažljivo zabilježi svaki zvuk što ga začuje iz Renfieldove sobe, te mu dao upute da me pozove čuje li štogod čudno. Nakon večere svi smo se skupili oko vatre u radnoj sobi, nakon što je gđa Harker otišla u krevet, te raspravili o pokušajima i otkrićima toga dana. Harker je jedini imao nekog uspjeha i nadamo se da je na pravome tragu.
Prije nego što sam otišao u krevet, svratio sam do pacijentove sobe i pogledao unutra kroz otvor za promatranje. Čvrsto je spavao, a grudi su mu se uzdizale i padale kako je pravilno disao.
Jutros mi je čovjek na dužnosti izvijestio da je nešto nakon ponoći postao nemiran, te daje dosta glasno počeo moliti. Zapitao sam ga je li to sve. Odvratio je da je to sve što je čuo. Nešto u njegovu ponašanju bilo mi je tako sumnjivo da sam ga zapitao je li zaspao. Zanijekao je da je spavao, ali priznao je da je na neko vrijeme "zadrijemao". Prava je šteta da se ljudima ne može vjerovati osim ako ih se baš ne nadzire.
Danas je Harker izašao za svojim tragom, a Art i Quincey brinu se o konjima. Godalming smatra da bi bilo dobro uvijek imati spremne konje jer kad dobijemo informaciju za kojom tragamo, nećemo imati vremena za gubljenje. Moramo sterilizirati svu uvezenu-zemlju između zore i sumraka; tako ćemo uhvatiti Grofa kad bude najslabiji i bez utočišta u koje bi mogao uteći. Van Helsing je otišao u Britanski muzej te provjerava što neki autoriteti kažu o drevnoj medicini. Stari su liječnici uzimali u obzir stvari koje njihovi sljedbenici ne prihvaćaju i profesor traži lijekove protiv vještica i demona koji bi nam kasnije mogli biti korisni.
Ponekad pomišljam kako smo svi zacijelo poludjeli, te da ćemo doći k sebi u luđačkim košuljama.
Kasnije.
Ponovno smo se sastali. Izgleda da smo napokon na pravome tragu i naš bi sutrašnji posao mogao biti početak kraja. Pitam se ima li Renfieldovo mirovanje ikakve veze s time. Njegove promjene raspoloženja toliko su se podudarale s Grofovim postupcima da bi predstojeće uništenje tog čudovišta na neki suptilan način moglo djelovati na njega. Kad bismo samo mogli naslutiti što se zbivalo u njegovu umu, od moje prepirke s njime pa do njegove odluke da ponovno započne loviti muhe, mogli bismo doći do nekog vrijednog zaključka. Sad je naizgled miran kao daje začaran... Je li doista? Ovaj divljački krik kao daje dopro iz njegove sobe...
Poslužitelj je upao u moju sobu i rekao mi da je Renfield doživio nekakvu nesreću. Začuo je njegov krik, a kad je ušao, zatekao ga je kako leži licem prema podu, sav obliven krvlju. Moram odmah krenuti...
DNEVNIK JONATHANA HARKERA
1. listopada, navečer.
Zatekao sam Thomasa Snellinga u njegovoj kući u Bethnal Greenu, no na žalost nije se mogao ničega sjetiti. Očekivao je moj dolazak, pa su izgledi da će to uroditi pivom bili preveliko iskušenje za njega, te se prerano bacio na očekivano pijančevanje. No, od njegove žene, koja djeluje poput pristojne, uboge duše, saznao sam da je on tek Smolletov pomagač te da je od dvojice prijatelja Smollet odgovoran za sve. Stoga sam se odvezao u Walworth i zatekao g. Josepha Smolleta kod kuće, kako opušteno odjeven pije čaj služeći se tanjurićem. Riječ je o pristojnom, inteligentnom čovjeku, iznimno dobrom i pouzdanom radniku, koji ima mozga u glavi. Sjećao se svega o događaju sa sanducima i poslužio se svojom čudesnom bilježnicom prepunom magarećih ušiju, koju je izvadio iz zagonetnog džepa što se nalazio negdje oko sjedala na njegovim hlačama, u kojoj su bile napola izbrisane, hijeroglifske bilješke načinjene debelom olovkom, te mi naveo na koje su mjesto odvezeni sanduci. Rekao mi je da ih je bilo šest u jednim kolima što ih je odvezao iz Carfaxa i ostavio u Chicksand Streetu 197, Mile End Town, i još šest koje je ostavio u Ja- maica Laneu, Bermondsey. Dakle, ako je Grof namjeravao posijati ta svoja jezivita utočišta po cijelome Londonu, ova su mjesta odabrana kao ishodišta, tako da ih kasnije može temeljitije raspačavati. Sustavnost kojom je to učinjeno navela me na pomisao da se on možda ne namjerava ograničiti samo na dva područja Londona. Sad je bio udomljen na dalekom istoku sjeverne obale, na istoku južne obale, te na jugu. Zacijelo nikada nije namjeravao izostaviti sjever i zapad iz svog paklenskog plana, a kamoli grad London i samo srce tog pomodnog grada na njegovu jugozapadnom i zapadnom kraju. Zamolio sam Smoletta da kaže je li odvezao još koji sanduk iz Carfaxa.
– Pa, šefe – odgovorio je – bili ste fer prema meni... – dao sam mu pola funte – ...i reć’ ću vam sve što znam. Navečer prije četir’ dana čuo sam u krčmi "Zec i psi", u Pincher’s Alleyju, kako neki čovjek po imenu Bloxam priča kako su on i njegov kolega obavili neki strašno prašnjavi pos’o u nekoj staroj kući u Purfectu.
Tu vam nema puno takvih poslova, pa mislim da bi vam Sam Bloxam mog’o nešto reć’.
Zapitao sam ga bi li mi mogao reći kako da ga pronađem. Rekao sam mu da bi mu njegova adresa donijela još pola funte. Stoga je strusio ostatak svog čaja i ustao, rekavši mi da iz ovih stopa kreće u potragu. Zastao je na vratima.
– Gledajte, šefe – rekao je – nema smisla da vas ovdje držim.
Možda ću brzo pronać’ Sama, a možda i neću; ali teško da će večeras biti u stanju da vam kaže Bogznašto. Malo je takvih k’o što je Sam kad se uhvate pića. Dajte mi kuvertu s kartom i napišite na nju svoju adresu, a ja ću ustanovit’ gdje se može pronaći Sama i navečer ću vam to poslat’. Ali bilo bi vam najbolje da krenete k njemu odma’ sutra ujutro, jer ga inače nećete moć’ ufatit’; jer Sam vam rano kreće, bez obzira koliko se prethodne noći napio.
Ovo je bila praktična zamisao, pa je jedno od njegove djece otišlo s penijem kupiti omotnicu i list papira. Kad se dijete vratilo, ispisao sam na omotnici adresu i nalijepio marku, pa kad je Smoliet još jednom dao riječ da će mi poslati adresu čini je pronađe, otišao sam kući. U svakom slučaju, na tragu smo. Večeras sam umoran i željan sna. Mina čvrsto spava i djeluje malo previše blijeda; oči joj izgledaju kao da je plakala. Sirotica, ne sumnjam da je muči što je držimo u neznanju i zbog toga dvostruko brine za mene i za druge. Ali ovako će biti najbolje. Bolje je da sad bude ovako razočarana i zabrinuta, nego da doživi slom živaca. Liječnici su bili sasvim u pravu kad su ustrajali u tome da nju izostavimo iz ovoga strašnog posla. Moram biti odlučan jer osobito na meni mora ležati teret šutnje. Ni pod kojim okolnostima neću s njome čak ni zapodjenuti razgovor o toj temi. No, možda to ipak neće biti tako težak zadatak jer je i sama postala šutljiva. Otkako smo joj rekli što smo odlučili, nijednom nije spomenula ni Grofa ni njegova djela.
2. listopada, navečer.
Dugačak, zamoran i uzbudljiv dan. Prvom jutarnjom poštom dobio sam svoju adresiranu omotnicu u kojoj je bio priložen prljavi komadić papira, a na njemu je pisalo razvučenim rukopisom u tesarskoj olovci: Sam Bloxam, Korkrans 4, Poters Cort, Bartel Street, Walworth. Traste pastelja.
Primio sam to pismo u krevetu i ustao ne probudivši Minu. Izgledala je kao da čvrsto spava i bila je blijeda, kao da joj uopće nije dobro. Odlučio sam da je ne probudim, već da je po svom povratku s ove nove potrage pošaljem u Exeter. Mislim da bi bila sretnija u vlastitom domu, gdje bi se mogla zaokupiti svakodnevnim poslovima, nego stoje ovdje među nama, u neznanju. Vidio sam dr. Sewarda tek na trenutak i rekao mu kamo sam se uputio, obećavši mu da ću se vratiti i reći ostalima čim budem nešto otkrio. Odvezao sam se u Walworth i uz male poteškoće pronašao Potter’s Court. Greška u pisanju g. Smolleta navela me na pogrešan trag jer sam tražio Poter’s Court, umjesto Potter’s Court. No, kad sam pronašao tu ulicu, bez ikakvih sam poteškoća otkrio gdje se nalazi Corcoranov pansion. Kad sam čovjeka koji je otvorio vrata zamolio da pozove "pastelja", odmahnuo je glavom.
– Ne poznam ga – rekao je. – Nema vam tu takvoga, u čitavom vražjem životu nisam ni čuo za nekog pastelja. Nemojte vjerovat’ da vam u ovom kvartu živi neki takav.
Izvadio sam Smolletovo pismo i kad sam ga pročitao, palo mi je na pamet da mogao izvući pouku iz pogrešno napisanog imena ulice.
– A što ste vi? – zapitao sam.
– Ja sam kućepazitelj – odgovorio je. Odmah sam shvatio da sam na dobrome tragu; pogrešno ispisana riječ još me jednom navela na krivi trag. Kućepazitelj mi je nakon napojnice od pola krune rekao sve stoje znao i saznao sam daje g. Bloxam, koji je kod Corcorana prespavao učinak piva što gaje popio navečer, otišao na posao u Poplar u pet sati ujutro. Nije mi znao reći gdje se točno nalazi njegovo radno mjesto, ali nekako mu se činilo da se radi o nekom "skladištu u izgradnji" i s tim sam nejasnim uputama morao krenuti u Poplar.
Tek sam oko dvanaest sati dobio koliko-toliko zadovoljavajuću informaciju o takvome zdanju, i to u jednoj kavani, gdje su neki radnici ručali. Jedan od njih natuknuo je da se u Cross Angel Streetu gradi nova hladnjača; a kako je to odgovaralo opisu "skladišta u izgradnji", odmah sam se tamo odvezao. Nakon kratkog razgovora s mrzovoljnim vratarom i još mrzovoljnijim predradnikom, a obojicu je trebalo udobrovoljiti s nešto gotovine, upućen sam na Bloxamov trag; poslali su po njega nakon što sam predložio da ću njegovu predradniku platiti za cijeli dan rada u zamjenu za povlasticu da mu postavim nekoliko povjerljivih pitanja. Bio je to prilično pametan čovjek, premda neuglađena govora i pojave. Kad sam mu obećao da ću mu platiti za ono što mi bude rekao, te mu to i potkrijepio dokazima, rekao mi je da je obavio dva putovanja između Carfaxa i jedne kuće u Piccadillyju, te da je u tu drugu kuću prenio devet velikih sanduka, "strašno teških", pomoću kola i konja koje je unajmio u tu svrhu. Zapitao sam ga može li mi reći broj one kuće u Piccadillyju, na stoje odvratio: – Čujte, šefe, zaboravio sam broj, ali mislim daje to bilo samo par ulaza od velike bijele crkve ili tako nečeg’, što je nedavno sagrađeno. Kuća je bila velika i prašnjava, makar se ne da uspoređivat’ po prašnjavosti s onom kućom iz koje smo uzeli vražje sanduke.
– Kako ste ušli u te kuće, ako su obje bile prazne?
– Jedan stari tip što me unajmio doček’o me u kući u Purfleetu. Pomog’ o mi je da podignem sanduke i stavim ih u kola. Nek’ sam proklet ako nije bio najjači čovjek što sam ga u životu vidio, i to još takav starac, sa sijedim brkovima, i tako mršav da sam im’o osjećaj da ni sjenku ne baca.
Kako li sam se naježio na ovaj opis!
– Ti bokca, uz’o je svoj kraj sanduka k’o da je paketić čaja, a ja sam daht’o i stenj’o još i prije nego što sam mog’o čvrsto ufatit’ svoj kraj, a nisam ni ja baš pile.
– Kako ste ušli u kuća u Piccadillyju? –zapitao sam – On je bio i tamo. Valjda je kren’o ranije i stig’oprije mene, jer kad sam pozvonio, on je doš’o i sam ni otvorio vrata, pa mi pomog’o da istovarimo sanduke u predvorju.
– Svih devet? – zapitao sam.
– Pa da; bilo ih je pet u prvoj turi i četiri u drugoj. Jako sam ožednio od tog posla i baš se ne sjećam kako sam stig’okući.
Prekinuo sam ga: – Jesu li sanduci ostali u predvorju?
– Pa da; bilo je veliko i ničega drugoga nije bilo unutra. Načinio sam još jedan pokušaj da nešto doznam: – Zar niste imali nikakav ključ?
– Nisam koristio ni ključ ni ništa drugo. Stari gospon mi je sam otvorio vrata i zatvorio ih za mnom kad sam ošo. Ne sjećam se stoje bilo na kraju, aF to je od piva.
– I ne sjećate se broja kuće?
– Ne, gospon. Ali to vam ‘opće nije teško. To je ona visoka kuća s kamenim pročeljem i lukom na vrhu i ima visoke stube pred ulaznim vratima. Sjećam se dobro tih stuba. Mor’o sam nositi sanduke po njima s još tri dangube što se smucaju okolo da zarade koju crkavicu. Stari gospon im je svima dao po šiling, pa kad su vidjeli da su dobili tako puno, htjeli su još više; ali on je zgrabio jednoga za rame i skoro ga bacio niz stubište, sve dok svi nisu o’šli uz psovke.
Zaključio sam da bih po tom opisu trebao biti u stanju pronaći tu kuću, pa sam platio svom prijatelju za obavijest i krenuo prema Piccadillyju. Doživio sam još jedan udarac; Grof je očigledno mogao sam baratati sanducima. U tom slučaju, nije bilo vremena za gubljenje jer sad kad je raspačao određenu količinu sanduka, s&m bi mogao, kad mu se god prohtije, neopažen dovršiti taj zadatak. Kod Piccadilly Circusa isplatio sam kočijaša i pješice krenuo prema sjeveru; iza Ustavnog suda naišao sam na kuću koju je odgovarala opisu i bio sam uvjeren da je to sljedeća jazbina koju je Drakula pripremio. Kuća je izgledala kao da već dugo nitko ne stanuje u njoj. Na prozorima je bio debeli sloj prašine, a kapci podignuti. Sva vanjska drvena grada bila je crna od starosti, a sa željeza se boja većinom oljuštila. Bilo je očigledno da je donedavna ispred balkona stajala velika oglasna ploča, no bila je grubo stegnuta, tako da je gornji rub, za koji je bila pričvršćena, ostao zabijen. Iza balkonskih prečki vidio sam nekoliko dasaka čiji su otrgnuti rubovi bili bijele boje. Dao bih mnogo toga da sam mogao vidjeti oglasnu ploču u prvobitnom stanju jer ona bi upućivala na vlasnika kuće.
Prisjetio sam se svog iskustva kad sam pregledao i kupio Carfax, te se nisam mogao otresti osjećaja da bih mogao otkriti neki način kako se ulazi u kuću, samo kad bih uspio pronaći prethodnog vlasnika.
Sa strane Piccadillyja nisam mogao saznati ništa više i ništa nisam mogao poduzeti; pa sam otišao sa stražnje strane kako bih vidio može li se štogod doznati tamo. U konjušnicama je bilo živahno jer su u kućma u Piccadillyju većinom ljudi. Zapitao sam nekoliko konjušara i njihovih pomagača koje sam ondje zatekao mogu li mi reći štogod o onoj praznoj kući. Jedan od njih rekao mi je kako je čuo da se nedavno netko doselio, ali nije znao tko. No rekao mi je daje sasvim donedavna ondje bila ploča "Na prodaju", te da bi mi možda u agenciji za kupoprodaju kuća, Mitchell, sinovi & Candy, mogli nešto reći jer se sjeća da se ime te tvrtke nalazilo na ploči. Nisam se htio izgledati previše radoznalo, niti sam htio da moj sugovornik previše dozna ili nasluti, pa sam mu zahvalio na uobičajeni način i odšetao dalje. Sad je već počeo padati mrak i stala se zgušnjavati jesenja noć, pa nisam gubio vrijeme. Doznavši iz adresara u Berkeleyu na kojoj se adresi nalazi tvrtka Mitchell, sinovi & Candy, uskoro sam se našao u njihovu uredu u Sackville Streetu. Gospodin koji me primio bio je izrazito uljudan, no bio je podjednako nekomunikativan. Nakon što mi je jednom rekao kako je kuća u Piccadillyju, koju je za cijelo vrijeme našeg razgovora nazivao "vilom", prodana, završio je razgovor sa mnom na način koji ću opisati. Kad sam ga zapitao tko je kupio kuću, malo je razrogačio oči, te pričekao nekoliko sekundi prije nego što mi je odgovorio: – Ona je prodana, gospodine.
– Oprostite mi – rekao sam mu, podjednako uljudno – ali imam osobit razlog zbog kojeg bih htio znati kome je prodana.
Načinio je još dulju stanku te još više podigao obrve.
– Ona je prodana, gospodine – glasio je njegov šturi odgovor.
– Ali zacijelo – rekao sam – neće vam smetati da mi kažete samo taj podatak.
– Ali smetat će mi – odvratio je. – Poslovi stranaka u rukama tvrtke Mitchell, sinovi & Candy apsolutno su povjerljivi.
Bilo je očigledno da se radi o cjepidlači bez premca i raspravljanje s njime nije bilo ni od kakve koristi.
Zaključio sam daje najbolje sukobiti se s njim na njegovu tlu, pa sam rekao: – Vaše stranke, gospodine, sretne su što imaju ovako nepokolebljivog čuvara svojih povjerljivih poslova. I sam sam pravnik po struci. – Pružio sam mu svoju posjetnicu. – U ovom slučaju nisam ponukan radoznalošću; djelujem u ime lorda Godalminga, koji bi htio doznati nešto o tom posjedu, za kojega je čuo daje u zadnje vrijeme bio na prodaju.
Te su riječi izmijenile stanje stvari.
– Rado bih vam pomogao ako mogu, g. Harkei – rekao je – a osobito bih rado ugodio njegovoj visosti. Jednom, još prije smrti njegova oca, obavili smo za njega jedan manji posao glede unajmljivanja nekog stana. Ako mi ostavite adresu njegove visosti, konzultirat ću se s upravom po tom pitanju i u svakom slučaju javit ću se njegovoj visosti još večernjom poštom. Bit će nam zadovoljstvo ako možemo načiniti takvu iznimku od naših pravila kako bismo pružili njegovoj visosti traženu informaciju.
Htio sara steći u njemu prijatelja, a ne načiniti neprijatelja, pa sam mu se zahvalio, dao mu adresu dr. Sewardate otišao. Sad je već bio mrak, a ja sam bio umoran i gladan. Popio sam šalica čaja u ABC restoranu i vratio se u Purfleet sljedećim vlakom.
Zatekao sam sve ostale kod kuće. Mina je izgledala umorno i blijedo, ali načinila je galantni pokušaj da djeluje vedro i veselo. Kidalo mi se srce pri pomisli kako moram tajiti neke stvari od nje te je time uznemirujem. Hvala Bogu, ovo će biti zadnje veče što izdaleka promatra naše konferencije i osjeća žalac zbog toga što joj se ne povjeravamo. Trebala ini je sva moja hrabrost da ostanem pri mudroj odluci da je ne uvlačim u naš mračni zadatak. Kao da se već nekako pomirila s time; ili pak joj je ta tema postala odbojna, jer kad netko i slučajno načini kakvu opasku o tome, ona doslovno zadrhti. Drago mije što smo donijeli onu odluku na vrijeme, jer dok se ovako osjeća, naše sve veće znanje predstavljalo bi za nju pravo mučenje.
Nisam mogao ispričati ostalima što sam danas otkrio sve dok se nismo našli sami; stoga sam nakon večere, nakon što smo malo slušali glazbu, da se makar i medu nama stekne dojam kako je sve u redu, odveo Minu u njezinu sobu i ostavio je da legne. Draga mi je djevojka privrženija nego ikad i držala se uz mene kao da me želi zadržati; no imao sam mnogo toga za ispričati pa sam pošao. Hvala Bogu, to što joj ,se više ne povjeravam ništa nije promijenilo u našem odnosu.
Kad sam se vratio dolje, zatekao sam sve ostale kako su se skupili oko vatre u radnoj sobi. U vlaku sam u dnevnik upisao događaje do tog trenutka i pročitao sam im taj zapis, uzevši to kao najbolji način da im prenesem informacije koje sam skupio. Kad sam završio, Van Helsing je rekao: – Danas ste obavili velik posao, prijatelju Jonathan. Nema sumnje da smo na tragu sanduka koji nedostaju.
Ako ih sve pronađemo u toj kući, onda je naš posao blizu kraja. Ali ako neki nedostaju, moramo ih tražiti sve dok ih ne pronađemo. Onda ćemo zadati konačni udarac, te krenuti u lov za onim bijednikom do njegove stvarne smrti.
Svi smo neko vrijeme ostali sjediti u tišini, a zatim je naglo progovorio g. Morris: – Slušajte, a kako ćemo ući u onu kuću?
– Ušli smo u onu drugu – brzo odgovori lord Godalming.
– Ali Art, ovo je drukčije. Provalili smo u kuću u Carfaxu, ali smo to učinili pod okriljem noći i parka opasana zidom. Bit će sasvim nešto drugo poduzeti provalu u Piccadillyju, bilo danju, bilo noću. Priznajem da ne znam kako ćemo to izvesti, osim ako nam onaj čovjek iz agencije ne pribavi nekakav ključ; možda ćemo štogod saznati kad ujutro dobiješ njegovo pismo.
Obrve lorda Godalminga su se skupile, te je ustao i stao šetati sobom. Nakon nekog vremena zastao je i rekao, okrećući se od jednoga do drugoga: – Quincey dobro rasuđuje. To s provalama postaje ozbiljno; jednom smo se izvukli bez problema, ali sad nam predstoji znatno teži posao... Osim kad bismo mogli pronaći gdje Grof ostavlja ključeve.
Budući da se ništa nije moglo poduzeti prije jutra, te da bi u najmanju ruku bilo preporučljivo pričekati da lord Godalming dobije dopis od Mitchellove tvrtke, odlučili smo da ne poduzimamo nikakav aktivni korak prije doručka. Dosta smo dugo sjedili i pušili, te raspravljali o toj stvari i svim njezinim okolnostima i perspektivama; iskoristio sam tu priliku da dopunim dnevnik sve do ovog trenutka. Vrlo sam pospan i idem leći...
Samo jedan redak. Mina čvrsto spava i disanje joj je pravilno. Čelo joj se namreškalo u male boriće, kao da razmišlja čak i u snu. Još je uvijek vrlo blijeda, ali ne izgleda onako izmučeno kao jutros. Nadam se da će sutra biti izliječena od svega; kod kuće u Exeteru ponovno će biti nalik sebi. O, strašno sam pospan!
Dnevnik dr. Sewarda
1. listopada.
Nanovo sam zbunjen glede Renfielda. Raspoloženje mu se mijenja tako brzo da jedva stignem registrirati svaku fazu, a kako svaka promjena raspoloženja za njega znači nešto drugo, a ne ono što bi mu koristilo, vrlo gaje zanimljivo proučavati. Kad sam ga jutros otišao pogledati, nakon što se držao odbojno prema Van Helsingu, ponašanje mu je bilo kao u gospodara sudbine. On je zapravo i gospodario sudbinom, no samo subjektivno. Uopće nije mario ni za što od ovoga svijeta; bio je sav u oblacima i svisoka je gledao na sve slabosti i potrebe nas, ubogih smrtnika. Odlučio sam iskoristiti tu priliku i saznati nešto, pa sam ga pitao: – A što je ovaj put s muhama?
Nasmiješio mi se sasvim nadmoćno, osmijehom koji bi pristajao Malvoliju.
– Muha, dragi moj gospodine – odgovorio mi je – ima jednu izrazitu osobinu; njezina su krila tipična za moči psihičkih sposobnosti. Naši su stari ispravno postupili kad su uzeli leptira kao simbol za dušu!
Odlučio san logički slijediti njegovu prispodobu do samoga kraja.
– Oho – rekao sam brzo – sad ste se okomili na dušu, je li ? Njegovo mu je ludilo pomračilo razum i zbunjeni izraz prešao mu je licem dok mi je odgovorio, odmahujući glavom s takvom odlučnošću kakvu sam vrlo rijetko vidio u njega: – O, ne, nikako! Ne želim ja nikakve duše. Hoću samo život. – Tu se razvedrio. – Trenutno sam prilično ravnodušan prema njemu. Život mi je dostatan, imam ga koliko želim. Morate si nabaviti drugog pacijenta, doktore, želite li proučavati zoofagiju! Ovo me malo zbunilo.
– Dakle, vi upravljate životom – potaknuo sam ga. – Vi ste onda nekakav bog?
Nasmiješio se s beskrajno dobroćudnom nadmoćnošću.
– A, ne! Daleko od toga da bih si pripisivao svojstva božanskog bića. Čak me i ne zanimaju njegovi postupci, osobito oni duhovni. Ako mogu konstatirati svoj intelektualni položaj, što se tiče isključivo ovozemaljskih stvari, u neku ruku zauzimam položaj koji je duhovno zauzimao Henok!
Razbijao sam si glavu time jer se u tom trenutku nisam mogao prisjetiti na koji se način Henok uklapa u to, pa sam mu bio prisiljen postaviti jednostavno pitanje, iako sam imao osjećaj da time gubimo u očima jednoga maloumnika: – A zašto Henok?
– Zato što je on hodao s Bogom.
Nisam vidio nikakve analogije, ali nisam to htio priznati. Zato sam se vratio na ono stoje zanijekao: – Dakle, nije vas briga za život i ne želite duše. A zašto ne? Brzo i ponešto strogo sam mu postavio to pitanje, kako bih ga izbacio iz ravnoteže. Uspio sam u tome; na trenutak je i nesvjesno zauzeo svoje staro servilno držanje, duboko se sagnuo preda mnom i upravo se ponizno zgrbio.
– Doista ne želim ničije duše – odgovorio mi je – doista! Ne želim ih! Da ih imam, ništa ne bih mogao postići s njima; ne bi mi bile ni od kakve koristi. Ne bih ih mogao ni pojesti ni... — Odjednom je zastao i licem mu se raširio onaj stari lukavi izgled, poput vjetra na površini vode. – A i život, doktore, što je to uopće? Kad imate sve što vam treba i znate da nikad nećete oskudijevati, to je onda sve. Ja imam prijatelje, dobre prijatelje, kao što ste vi, doktore Seward – ovo je izrekao s neizrecivo lukavim cerekom – znam da mi nikad neće nedostajati sredstava za život!
Mislim daje kroz sumaglicu svog ludila u meni ugledao neku vrstu protivnika, jer odjednom je ustuknuo i zapao u posljednje sklonište sebi sličnih – u pseću tišinu. Nakon kratkog vremena shvatio sam daje do daljnjega uzaludno razgovarati s njime. Spopala gaje mrzovolja pa sam otišao.
Kasnije u tijeku dana pozvao me k sebi. Pod normalnim okolnostima ne bih se odazvao bez posebna razloga, ali trenutno sam se toliko zainteresirao za njega da sam rado otišao. Osim toga, drago mije da imam čime ubiti vrijeme. Harker je vani, slijedi tragove, a isto tako i lord Godalming i Quincey. Van Helsing sjedi u mojoj radnoj sobi zadubljen u spise što su ih pripremili Harkerovi. Izgleda da misli kako će uz precizno poznavanje svih pojedinosti ustanoviti još nešto novo. Ne želi da ga se bez razloga ometa u radu. Poveo bih ga sa sobom da pogleda pacijenta, ali sam zaključio da nakon onog zadnjeg ispada ne bi više ni volio ići. Postojao je i dodatni razlog – pred nekim trećim Renfield možda ne bi govorio onako slobodno kao kad smo on i ja sami.
Zatekao sam ga kako sjedi na svom stolcu nasred poda, a taj je stav obično tipičan za faze kad nešto smišlja. Istog trenutka kad sam ušao postavio je pitanje koje kao da je čekalo na njegovim ustima: – Što je s dušama?
Bilo je očigledno da je moja pretpostavka bila ispravna. Nesvjesno razmišljanje davalo je plodove, čak i kod maloumnika. Odlučio sam raščistiti s time.
– A što bi bilo s dušama? – zapitao sam. Na trenutak mi nije odgovorio, već se ogledao oko sebe, te gore i dolje, kao da očekuje da će pronaći neko nadahnuće za odgovor.
– Ne želim ja nikakve duše! – rekao je slabašno i kao da se ispričava. Izgleda da ga je to pitanje opsjedalo, pa sam to odlučio iskoristiti da budem pomalo okrutan, te sam rekao: – Vi volite život i želite život?
– O, da! Ali to je u redu; ne trebate brinuti oko toga!
– Ali – zapitao sam – kako možemo uzeti život, a da ne uzmemo i dušu?
Ovo gaje naizgled zbunilo, pa sam nastavio: – Krasno ćete se jednom provesti kad budete letjeli tamo gore, a oko vas će biti duše tisuća muha, pauka, ptica i mačaka, te će zujati, cvrkutati i mijaukati svuda oko vas. Vi ste uzeli njihove živote, znate, pa morate prihvatiti i njihove duše!
Izgleda da mu je nešto razbuđivalo maštu jer je prinio prste ušima i zatvorio oči, čvrsto ih stisnuvši, kao što rade maleni dječaci kad im sapunaju lice. U tome je bilo nečega toliko patetičnog da sam bio dirnut. To me također i podučilo nečemu, jer činilo mi se da se preda mnom nalazi dijete, najobičnije dijete, iako je imao izbrazdano lice, a strnjika na bradi bila mu je bijela, Bilo je očigledno da prolazi kroz neki uznemirujući duhovni prces, a budući da sam znao kako je za ranijih čudnih raspoloženja tumačio stvari koje su mu bile nepoznate, odlučio sam ući u njegov um zajedno s njime, koliko mi to bude pošlo za rukom. Prvi je korak bio da nanovo steknem njegovo povjerenje, pa sam ga zapitao, govoreći vilo glasno, tako da. me čuje kroz zatvorene uši: – Želite li šećera da ponovno možete skupljati svoje muhe? Kao da se odmah probudio, te odmahnuo glavom. Odgovorio je uz smijeh: – Ne baš; nakraju krajeva, muhe su bijedna bića! – Nakon stanke je dodao: – Ali ipak ne želim da njihove duše zuje oko mene.
– A pauci?
– Pauci nek’ idu k vragu! Kakva korist od pauka? Na njima nema ničega što bi se moglo pojesti ili...
Odjednom je zastao, kao da se prisjetio neke zabranjene teme.
‘Tako, tako!" pomislio samu sebi. "Ovo je drugi put što je naglo zastao kod riječi ‘piti’; što li to znači?" Renfield kao da je i sam bio svjestan da se zaletio jer je brzo nastavio, kao da mi želi skrenuti pozornost na drugu stranu: – Ne dajem ni prebijene pare za sve to. "Štakori i miševi, i slični mali stvorovi", kao što Shakespeare kaže. Moglo bi ih se nazvati "otpacima iz smočnice". Prerastao sam sve takve gluposti. Isto biste tako mogli zatražiti od nekoga da kineskim štapićima jede molekule kad me pokušavate zainteresirati za sitne mesoždere, jer ja dobro znam što je preda mnom.
– A tako – rekoh. – Vi hoćete zagristi u krupne stvari. Kako bi vam se za doručak dopao slon?
– Kakve li apsurdne besmislice govorite!
Već se gotovo sasvim razbudio, pa sam odlučio da ga još jače pritisnem.
– Pitam se – rekao sam zamišljeno – kako izgleda slonova duša! Postigao sam željeni učinak jer je odmah spustio nos i ponovno postao djetinjast.
– Ne želim slonovu dušu, niti pak bilo kakvu dragu dušu! – rekao je. Na trenutak je ostao sjediti sav očajan.
Odjednom je skočio na noge, usplamtjelih očiju i uz sve znakove intenzivne duševne uzbuđenosti: – Idite k vragu i vi i vaše duše! – povikao je. – Zašto me gnjavite s dušama?
Zar već nemam dovoljno briga, boli i muke, nego još moram razmišljati i o dušama!
Djelovao je toliko agresivno da sam pomislio kako će ga spopasti još jedan ubilački napadaj, pa sampuhnuo u svoju zviždaljku. No, istog tog trenutka se smirio te rekao pokajnički: – Oprostite mi, doktore; zaboravio sam se. Ne treba vam ničija pomoć. Toliko sam zabrinut da se lako ražestim. Kad biste samo znali s kakvim sam problemom suočen i kojega trebam riješiti, žalili biste me i oprostili mi, te mi ne biste zamjerili. Molim vas, nemojte me stavljati u luđačku košulju. Želim razmišljati, a ne mogu razmišljati kad mi je tijelo sputano. Siguran sam da ćete razumjeti!
Očigledno je raspolagao samokontrolom. Kad su došli poslužitelji, rekao sam im da se ništa nije dogodilo i oni su otišli. Renfield ih je promatrao kako odlaze; kad su se vrata zatvorila, rekao je vrlo dostojanstveno i dražesno: – Doktore Seward, bili ste vrlo obzirni prema meni. Vjerujte mi da sam vam vrlo, vrlo zahvalan!
Zaključio sam da će biti najbolje ostaviti ga u ovakvu raspoloženju te sam otišao. Stanje ovog čovjeka pruža mnogo materijala za razmišljanje. Nekoliko točaka kao da tvori ono što američki novinari nazivaju "pričom", samo kad bi ih se poredalo pravim redoslijedom.
Ne želi spomenuti riječ "piti".
Boji se pomisli da će biti opterećen bilo čijom dušom. Nema bojazni pred time da u budućnosti želi "život".
U potpunosti prezire niže vrste života, iako se boji da bi ga mogle proganjati njihove duše.
Sve ove stvari logički pokazuju u jednome smjeru! Netko gaje na neki način uvjerio da će steći neki viši život. Boji se posljedica – tereta duše. Dakle, ima na umu ljudski život!
A tko ga je uvjerio?
Blagi Bože! Grof je bio kod njega i sprema se neki novi paklenski plan!
Kasnije. Nakon što sam obišao pacijente, otišao sam do Van Helsinga i upoznao ga sa svojim sumnjama. Vrlo se uozbiljio i nakon razmišljanja o tome, zamolio me da ga odvedem do Renfielda. Odveo sam ga. Kad smo se približili vratima, začuli smo kako s druge strane luđak veselo pjeva, kao stoje običavao nekoć, sad mi se već čini da vrlo davno. Kad smo ušli, zapanjeno smo ugledali kako je rasprostro svoj šećer kao nekad; muhe, koje je obuzelo jesenje mrtvilo, počele su zujati po sobi. Pokušali smo ga navesti da nam kaže nešto o tome, no nije na nas obraćao pozornost. Nastavio je s pjevanjem baš kao da nismo ni prisutni Nabavio je list papira i sad gaje presavijao u bilježnicu. Kad smo odlazili, nismo znali ništa više nego kad smo ušli.
On je doista čudnovati slučaj; noćas ga. moramo držati na oku.
Pismo iz tvrtke Mitchell, sinovi i Canfy, upućeno lordu Godalmingu 1. Listopada
Cijenjeni lorde Godalming, uvijek smo presretni da izađemo ususret Vašim željama. Htjeli bismo, u skladu sa željama Vaše visosti, što nam ih je u Vaše ime prenio g. Harker, da Vam pružimo sljedeću informaciju glede kupoprodaje kuće na adresi Piccadilly 347. Prvobitni prodavači su izvršitelji oporuke pokojnog g. Archibalda Winter-Suffielda. Kupac je jedan strani plemenitaš, grof de Ville, koji je osobno obavio kupovinu, plativši "u kešu", neka nam Vaša visost oprosti zbog upotrebe tako vulgarnog izraza. Osim tog podatka, baš ništa ne znamo o njemu.
Ponizni smo sluge Vaše visosti, MITCHELL, SINOVI & CANDY
Dnevnik dr. Sewarda
2. listopada.
Sinoć sam postavio u hodnik jednog čovjeka i rekao mu da pažljivo zabilježi svaki zvuk što ga začuje iz Renfieldove sobe, te mu dao upute da me pozove čuje li štogod čudno. Nakon večere svi smo se skupili oko vatre u radnoj sobi, nakon što je gđa Harker otišla u krevet, te raspravili o pokušajima i otkrićima toga dana. Harker je jedini imao nekog uspjeha i nadamo se da je na pravome tragu.
Prije nego što sam otišao u krevet, svratio sam do pacijentove sobe i pogledao unutra kroz otvor za promatranje. Čvrsto je spavao, a grudi su mu se uzdizale i padale kako je pravilno disao.
Jutros mi je čovjek na dužnosti izvijestio da je nešto nakon ponoći postao nemiran, te daje dosta glasno počeo moliti. Zapitao sam ga je li to sve. Odvratio je da je to sve što je čuo. Nešto u njegovu ponašanju bilo mi je tako sumnjivo da sam ga zapitao je li zaspao. Zanijekao je da je spavao, ali priznao je da je na neko vrijeme "zadrijemao". Prava je šteta da se ljudima ne može vjerovati osim ako ih se baš ne nadzire.
Danas je Harker izašao za svojim tragom, a Art i Quincey brinu se o konjima. Godalming smatra da bi bilo dobro uvijek imati spremne konje jer kad dobijemo informaciju za kojom tragamo, nećemo imati vremena za gubljenje. Moramo sterilizirati svu uvezenu-zemlju između zore i sumraka; tako ćemo uhvatiti Grofa kad bude najslabiji i bez utočišta u koje bi mogao uteći. Van Helsing je otišao u Britanski muzej te provjerava što neki autoriteti kažu o drevnoj medicini. Stari su liječnici uzimali u obzir stvari koje njihovi sljedbenici ne prihvaćaju i profesor traži lijekove protiv vještica i demona koji bi nam kasnije mogli biti korisni.
Ponekad pomišljam kako smo svi zacijelo poludjeli, te da ćemo doći k sebi u luđačkim košuljama.
Kasnije.
Ponovno smo se sastali. Izgleda da smo napokon na pravome tragu i naš bi sutrašnji posao mogao biti početak kraja. Pitam se ima li Renfieldovo mirovanje ikakve veze s time. Njegove promjene raspoloženja toliko su se podudarale s Grofovim postupcima da bi predstojeće uništenje tog čudovišta na neki suptilan način moglo djelovati na njega. Kad bismo samo mogli naslutiti što se zbivalo u njegovu umu, od moje prepirke s njime pa do njegove odluke da ponovno započne loviti muhe, mogli bismo doći do nekog vrijednog zaključka. Sad je naizgled miran kao daje začaran... Je li doista? Ovaj divljački krik kao daje dopro iz njegove sobe...
Poslužitelj je upao u moju sobu i rekao mi da je Renfield doživio nekakvu nesreću. Začuo je njegov krik, a kad je ušao, zatekao ga je kako leži licem prema podu, sav obliven krvlju. Moram odmah krenuti...
23 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:26 pm
Margita
Administrator
21.
DNEVNIK DR. SEWARDA
3 listopada.
Moram točno zabilježiti, što se god bolje mogu prisjetiti, sve što se dogodilo od mog zadnjeg dnevničkog zapisa Nijedna pojedinost koje se mogu prisjetiti ne smije biti zaboravljena; moram se toga prihvatiti s najvećom smirenošću.
Kad sam ušao u Renfiddovu sobu, zatekao sam ga kako leži na podu na lijevome boka, u blistavoj lokvi krvi. Kad sam ga pokušao pomaknuti, odmah mije postalo jasno daje pretrpio strahovite tjelesne povrede. Nije se moglo zapaziti ono jedinstvo među dijelovima tijela koje je tipično čak i za letargičnu svijest. Kako mu je lice bilo vidljivo, zapazio sam da je grozno natučeno, kao da je netko udarao njime po podu. Štoviše, lokve krvi na podu potjecale su upravo iz rana na licu.
– Mislim gospodine, da mu je slomljena kralježnica – rekao mi je poslužitelj koji je klečao pokraj tijela. Gledajte, i desna ruka i noga, te čitava strana lica paralizirani su.
Poslužitelj nikako nije mogao shvatiti kako se tako nešto moglo dogoditi. Izgledao je sasvim smeteno, a obrve su mu se skupile kad je rekao: – Ne razumijem dvije stvari. Mogao si je ovako unakaziti lice tako da je lupao glavom po podu. Jednom sam u sanatoriju Eversfield vidio kako je to učinila jedna mlada žena prije nego što ju je itko uspio zgrabiti. A ja pretpostavljam daje mogao slomiti šiju na taj način stoje ispao iz kreveta, ako je nezgodno pao. Ali ni za živu glavu ne mogu zamisliti kako se dogodilo i jedno i drugo. Ako mu je slomljena kralježnica, nije mogao udarati glavom, a ako mu je lice bio ovakvo prije nego što je ispao iz kreveta, na njemu bi bilo tragova.
– Idite po Van Helsinga – rekao sam mu – i ljubazno ga zamolite da odmah dođe ovamo. Neodloživo ga trebam.
Čovjek je otrčao i za nekoliko minuta pojavio se profesor, u spavaćici i papučama. Kad je ugledao Renfielda na podu, na trenutak ga je pomno pogledao, a zatim se okrenuo prema meni. Mislim da mi je pročitao misli iz očiju jer je rekao vrlo tihim glasom, što je očigledno bilo namijenjeno ušima poslužitelja: – Ah, tužne li nezgode! Trebat će mu vrlo pažljivi nadzor i mnogo brige. Osobno ću ostati s vama, ali prvo ću se odjenuti. Ako ostanete ovdje, pridružit ću vam se za nekoliko minuta.
Pacijent je sada teško disao i bilo je lako vidljivo daje pretrpio neku strahovitu povredu. Van Helsing se brzo vratio te donio sa sobom kirurški kovčežić. U međuvremenu je očigledno razmišljao i donio nekakvu odluku jer mi je, još prije nego što je pregledao pacijenta, šapnuo: – Recite poslužitelju neka ode. Moramo biti sami s njime kad dođe k svijesti nakon operacije.
– Mislim da sad možete biti slobodni, Simmons – rekao sam stoga. – Obiđite prostorije kao obično, a dr. Van Helsing će operirati. Odmah mi javite ako se negdje dogodi nešto neobično.
Čovjek se povukao i mi smo sustavno pregledali pacijenta. Rane na licu bile su površne; prava je povreda bila ulegnuta fraktura lubanje, koja se protezala sve do motoričnog područja. Profesor je razmislio na trenutak te rekao: – Moramo smanjiti pritisak i vratiti ga u normalne uvjete, koliko god to bilo moguće; brzina izljeva krvi upućuje na strašnu povredu. Izgleda daje zahvaćeno čitavo motorično područje. Izljev krvi u mozak bit će sve jači, pa je moramo odmah punktirati jer će inače biti prekasno.
Dok je to govorio, netko je tiho pokucao na vrata. Prišao sam im i otvorio ih, te u hodniku zatekao Arthura i Quinceya u pidžami i papučama.
– Čuo sam kako je vaš čovjek pozvao doktora Van Helsinga – rekao je Arthur – te mu javio za nesreću. Stoga sam probudio Quinceya, ili bolje rečeno pokupio ga, budući da nije spavao. U ova vremena stvari se odvijaju prebrzo i na previše čudnovat način da bi itko od nas čvrsto spavao. Razmišljao sam kako sljedeće noći stvari više neće biti postavljene onako kako su bile. Morat ćemo se osvrnuti iza sebe, a i zagledati se u budućnost još jače nego što smo dosad. Smijemo li ući?
Kimnuo sam i pridržao vrata otvorenima sve dok nisu ušli. Zatim sam ih ponovno zatvorio. Kad je Quincey ugledao u kakvu se položaju i stanju nalazi pacijent, te zapazio onu strašnu lokvu na podu, rekao je tihim glasom: – Bože moj! Sto mu se dogodilo? Jadni, jadni čovjek! Ukratko sam mu ispričao te dodao kako očekujemo da će mu se nakon operacije vratiti prisebnost, u svakom slučaju barem nakratko. Odmah je otišao sjesti na rub kreveta, a Godalming pokraj njega; svi smo strpljivo promatrali.
– Pričekat ćemo – rekao je Van Helsing – tako dugo dok ne nađemo najbolju točku za punktiranje, tako da najbrže i najučinkovitije uklonimo krvni ugrušak. Očigledno je da se izljev krvi sve više pojačava.
Dok smo čekali, minute su prolazile zastrašujuće sporo. Strahovito me steglo oko srca, a iz Van Helsingova sam lica razabrao da osjeća neki strah ili pak strepnju od onoga što predstoji. Užasavao sam se riječi što bi ih Renfield mogao izreći. Doslovce sam se bojao čak i razmišljati, no sve su me jače obuzimale slutnje glede onoga što će se dogoditi Čitao sam da takav osjećaj obuzima ljude koji čuju kuckanje crvotočine. Jadni je čovjek disao nepostojano ina mahove. Svakog je trenutka djelovao kao da će sad otvoriti oči i progovoriti; no onda bi uslijedilo otegnuto, teško disanje i on bi ponovno utonuo u dublju nesvjesticu. Koliko god sam bio naviknut na bolesničke postelje i smrt, ovaj put me napetost sve jače i jače obuzimala. Gotovo da sam mogao čuti udaranje vlastita srca, a krv koja ini je strujala kroz sljepoočnice zvučala je poput udaranja čekića. Tišina je naposljetku postala nepodnošljiva. Pogledao sam svoje društvo, od jednoga do drugoga,te vidio po njihovim zajapurenim licima i vlažnim čelima da trpe podjednake muke. Sve nas je obuzela neka nervozna napetost, kao da će neko strašno zvono iznad nas moćno udariti u trenutku kad ga ponajmanje budemo očekivali.
Napokon je uslijedio trenutak; kad je postalo očigledno da pacijent brzo tone sve dublje, te da bi mogao umrijeti u bilo kojem trenutku. Uzdigao sam pogled prema profesoru i zamijetio da me netremice promatra. Lice mu je bilo smrknuto.
– Ne smijemo izgubiti ni trenutka – rekao je. – Njegove bi riječi mogle vrijediti mnogobrojnih života; upravo sam o tome razmišljao. Možda je nečija duša u opasnosti! Operirat ćemo tik iznad uha.
Izvršili smo operaciju bez ijedne rijeci. Nekoliko trenutaka disanje je i dalje bilo teško. Zatim je uslijedio jedan toliko dugačak dah da se činilo kako će mu rasporiti grudni koš. Odjednom su mu se otvorile oči i ukočile se u unezvjerenome, bespomoćnom pogledu. To je potrajalo nekoliko trenutaka; zatim mu se pogled umirio, postao obradovano iznenađen, a s usana mu je dopro uzdah olakšanja. Grčevito se pomaknuo te rekao: – Bit ću miran, doktore. Recite im neka mi skinu luđačku košulju. Usnio sam užasan san i od njega sam toliko slab da se ne mogu ni pomaknuti. Što mi se dogodilo s licem? Kao da mi je natečeno i strašno me boli.
Pokušao je okrenuti glavu, no čak i uz taj napor oči su mu opet postale staklaste, te sam mu nježno vratio glavu u prvobitan položaj. Zatim je Van Helsing progovorio tihim, ozbiljnim glasom: – Ispričajte nam svoj san, g. Renfield.
Kad je Renfield začuo taj glas, lice mu se razvedrilo unatoč mukama te je rekao: – To je doktor Van Helsing. Kako je lijepo od vas što ste ovdje. Dajte mi malo vode, osušile su mi se usnice; onda Ću vam pokušati ispričati. Sanjao sam... – zastao je i djelovao je kao da će se onesvijestiti. Tiho sam se obratio Quinceyu: – Dajte brendi, u mojoj je radnoj sobi, požurite!
Požurio je i vratio se s čašom, kristalnom bocom brendija i staklenkom vode. Navlažili smo mu isušene usne i pacijent se brzo oporavio. No, stjecao se dojam daje njegov povrijeđeni mozak radio u međuvremenu, jer kad je sasvim došao k sebi, uputio mi je prodoran pogled pun bolne zbunjenosti koju nikad neću zaboraviti te rekao: – Ne smijem se zavaravati; nije to bio nikakav san, već mračna stvarnost. – Zatim mu je pogled stao lutati po sobi. Kad je ugledao dvije prilike koje su strpljivo sjedile na rubu postelje, nastavio je: – Da i nisam bio siguran, pogled na njih bi me uvjerio. – Na trenutak oči su mu se sklopile, ne bolno niti zbog potrebe za snom, već dobrovoljno, kao da prikuplja svu svoju snagu kako bi to mogao podnijeti. Kad je otvorio oči, rekao je ubrzano i s više energije nego stoje dotad pokazao: – Brzo, doktore, brzo. Ja umirem! Osjećam da mi je preostalo još samo nekoliko minuta, a onda se moram vratiti u smrt... ili nešto još gore od smrti! Još jednom mi navlažite usne brendijem. Moram vam nešto ispričati prije nego što umrem, ili prije nego što mi zamre ovaj zgnječeni mozak. Hvala vam! Bilo je to one noći nakon što ste me ostavili, kad sam vas preklinjao da me pustite neka odem. Onda vam nisam mogao ništa reći, jer jezik mi je bio sputan; no bio sam isto toliko priseban umom kao što sam i sada. Još dugo nakon što ste me ostavili bio sam obuzet nepodnošljivim očajem; činilo mi se da su protekli sati. Zatim me naglo obuzeo mir. Misli su mi se ponovno umirile i shvatio sam gdje se nalazim. Čuo sam kako iza naše kuće laju psi, ali ne na onome mjestu gdje se nalazio On!
Dok je govorio, Van Helsing nije ni trepnuo okom, no ruka mu je posegnula za mojom i čvrsto je stisnula. No nije se izdao; ovlaš je kimnuo i prigušenim glasom rekao: Samo naprijed.
– Došao je do prozora u magli – nastavi Renfield – kao što sam ga već često prije viđao; ali ovog je puta bio čvrst, a ne kao duh, a oči su mu bile jarosne kao u ljutita čovjeka. Smijao se svojim crvenim ustima; oštri bijeli zubi blistali su na mjesečini kad se osvrnuo i bacio pogled iza sebe, prema drvoredu iza kojega su lajali psi. Isprva ga nisam htio pustiti da uđe, iako sam znao daje to htio... kao stoje to htio od samoga početka. Zatim mi je počeo koješta obećavati, i to ne riječima, već djelima.
– Kako? – prekinuo ga je profesor.
– Tako što je postigao da se te stvari događaju; baš kao što mi je običavao slati muhe kad je blistalo sunce. Velike, debele muhe s čelikom i safirima na krilima; a noću mi je slao velike noćne leptire, s lubanjom i prekriženim kostima na leđima.
Van Helsing mu kimne, prošaptavši mi nesvjesno: – Sfingina Acherontia Aitetropos, mislim da vi to nazivate "leptir mrtvačke glave". Pacijent je nastavio bez zaustavljanja.
– Onda je počeo šaptati: Štakori, štakori, štakori! Stotine, tisuće, milijuni štakora, a u svakome je život; i psi koji ih jedu, a i mačke. Sami životi! Sama crvena krv, s godinama života u sebi, a ne obične zujave muhe!" Nasmijao sam mu se jer sam htio vidjeti što može učiniti. Zatim su zatulili psi, tamo iza mračnog drveća u njegovoj kući. Pozvao me k prozoru. Ustao sam i pogledao van, a on je podigao ruke i kao da je nekoga pozvao, bez ijedne riječ. Nekakva se mračna masa raširila po travi, nadodavši u oblika vatrenog plamena; a zatim je on razmaknuo maglu ulijevo i udesno, i vidio sam da su ondje na tisuće štakora kojima su oči crvenkasto plamtjele, kao njegove, samo manje. Ispružio je prema njima ruku i svi su zastali; a meni se učinilo da je rekao: "Dat ću ti sve ove živote,pa još i mnogobrojnije i veće, tijekom bezbrojnih stoljeća, samo ako padneš ničice i pokloniš mi se!" A zatim kao da mi se pred očima sklopio crveni oblak, boje krvi, i prije nego što sam shvatio što to radim, zatekao sam se kako mu otvaram prozor i govorim: "Uđite, Bože moj i Gospodaru!" Svi su štakori nestali, ali on se provukao u sobu kroz odškrinuti prozor, iako je bio rastvoren svega nekoliko centimetara, baš kao što je često sam mjesec ušao kroz najmanje pukotine, te se uspravio preda mnom u punoj veličini i ljepoti.
Glas mu je oslabio, pa sam mu ponovno navlažio usne brendijem i on je nastavio; no činilo se kao da su mu za vrijeme stanke misli nastavile raditi, jer priča je dobrano odmaknula kad je nastavio. Htio sam ga vratiti na ono mjesto, no Van Helsing mi je prošaptao: – Pustite ga da priča. Nemojte ga prekidati; on se ne može vratiti, a možda uopće neće moći nastaviti ako jednom izgubi nit vodilju.
Renfield je nastavio: – Cijelog sam dana čekao da mi se javi, ali ništa mi nije poslao, čak ni mušicu, pa kad se digao mjesec, bio sam vrlo ljut na njega. Kad se provukao kroz prozor, iako je bio zatvoren, i nije čak ni pokucao, razbjesnio sam se na njega. On mi se podrugljivo nasmijao, a bijelo me je lice pogledalo iz magle dok su mu oči svjetlucale, te je krenuo dalje kao daje vlasnik čitavog ovog mjesta, a ja kao da sam nitko i ništa. Nije imao čak ni isti miris kad je prošao kraj mene. Nisam to mogao dokučiti. Učinilo mi se kao daje u sobu ušla gospođa Harker.
Dva muškarca koja su sjedila na krevetu ustala su i prišla mu, te mu stala iza leđa, tako da ih nije mogao vidjeti, no s tog su mjesta bolje čuli. Obojica su šutjeli, no profesor se trgnuo i zadrhtao; lice mu se još više smračilo i uozbiljilo. Renfield je nastavio ne primijetivši to: – Kad me gospoda Harker danas poslijepodne došla posjetiti, nije bilu ista; bila je poput čaja nakon što je netko dolio vode u čajnik.
Tu smo se svi trgnuli, no nitko nije rekao ni riječi.
– Nisam znao da se ona nalazi ovdje sve dok nije progovorila – nastavio je – i nije izgledala kao prije. Ne sviđaju mi se blijedi ljudi; volim kad u njima ima mnogo krvi, a njoj kao daje sva krv istekla. U to vrijeme nisam obratio pozornost na to, ali nakon što je otišla, počeo sam razmišljati i razbjesnio sam se kad sam ustanovio da je On crpio život iz nje.
Osjetio sam kako su i drugi zadrhtali poput mene, ali ostali smo nepomični.
–I tako, kad je večeras došao, bio sam spreman za njega. Ugledao sam kako unutra nadire magla, te sam je čvrsto zgrabio. Čuo sam da luđaci imaju nadnaravnu snagu; a budući da sam znao da sam i ja luđak, barem s vremena na vrijeme, odlučio sam iskoristiti svoju snagu. O, da, i On ju je osjetio jer morao je izaći iz magle da bi se sukobio sa mnom. Čvrsto sam držao i već sam pomislio kako ću pobijediti, jer nisam htio da On više crpi iz nje život, no tad sam ugledao njegove oči. Sažegle su me poput vatre i osjetio sam kako mi je snaga nestala. Provukao se kroz nju i kad sam se pokušao zgrabiti za njega, podignuo me i bacio na pod.
Ispred mene se stvorila crvena magla i nastao je zvuk poput grmljavine, a zatim magla kao da se iskrala van ispod vrata.
Glas mu je postajao tiši, a disanje sve teže. Van Helsing je nagonski ustao.
– Sad znamo ono najgore – reče. – On je ovdje i znamo koja mu je namjeri. Možda još nije prekasno. Naoružajmo se, na isti način kao neko veče, ali nemojmo gubiti vrijeme; ne smijemo izgubiti ni trenutka.
Nije bilo potrebe da riječima iskazujemo ono čega smo se bojali, ono u što smo bili uvjereni; svi smo toga bili svjesni. Pojurili smo u naše sobe i uzeli iz njih iste one stvari koje smo imali kad smo ušli u Grof ovu kuću. Profesor je sve svoje imao spremno, pa je, kad smo se našli u hodniku, značajno pokazao te stvari i rekao: – Nikad se ne odvajam od ovoga; a i neću se, sve dok se ovaj nesretni posao ne okonča. I vi budite mudri, prijatelji moji. Nemamo posla s običnim neprijateljem. Jao, jao, kad pomislim da ona draga gospođa Mina mora trpjeti!
Zastao je; glas ga je izdavao, a ni sam ne znam je li u mome srcu prevladavao bijes ili užas.
Zastali smo ispred vrata Harkerovih. Art i Quincey su ustuknuli.
– Trebamo li je uznemiravati? – zapita Quincey.
– Moramo – mračno reče Van Helsing. – Ako su vrata zaključana, ja ću provaliti.
– Neće li je to možda stahovito preplašiti? Nije baš uobičajeno provaljivati u sobu jedne dame!
– Uvijek ste u pravu, reče Van Helsing dostojanstvenim glasom – ali ovaj put se radi o životi i smrti. Liječniku su sve sobe iste, a čak i da nije tako, večeras bi meni sve bile iste. Prijatelju John, kad pritisnem kvaku,ne otvore li se vrata, uprite o njih ramenom i gurnite; vi također, prijatelji moji. Sad!
Pritisnuo je kvaku izrekavši to, ali vrata nisu popustila. Bacili smo se na njih; rastvorila su se uz tresak i gotovo smo naglavačke upali u sobu. Profesor zapravo i jest pao. Kako se pridizao na šakama i koljenima, pogled mi se pružio iznad njega. Ono što sam vidio prestravilo me. Osjetio sam kako mi se vlasi na tjemenu dižu poput čekinja i srce kao da mi je zastalo.
Mjesečina je bila tako jarka da je soba bila vidljiva pod njezinim zrakama koje su dopirale kroz debeli žuti zastor. Na krevetu uz prozor ležao je Jonathan Harker, zajapurena lica, i teško disao, kao da je u nesvjestici. Na nama bližem rubu kreveta koji je bio okrenut prema prozoru klečala je u bijelo odjevena prilika njegove žene. Pokraj nje je stajao visoki, mršavi muškarac, odjeven u crno. Lice mu je bilo okrenuto na drugu stranu, ali čim smo ga ugledali, svi smo prepoznali Grofa, po svemu, uključujući i ožiljak na čelu. Lijevom je rukom pridržavao obje šake gđe Harker, povukavši ih tako da su joj ruke bile potpuno ispružene. Desnicom ju je zgrabio za potiljak, te silom pritiskao njezino lice uz svoje grudi. Njezina bijela spavaćica bila je umrljana krvlju, a tanki je mlaz curio niz ogoljele grudi muškarca, vidljive kroz njegovu razdrljenu odjeću. Položaj u kojemu su se nalazili zastrašujuće je podsjećao na dijete koje silom gura njušku mačeta u tanjurić s mlijekom, prisiljavajući ga da pije. Kako smo upali u sobu, Grof je okrenuo lice pogledavši paklenskim pogledom koji sam poznavao po opisu. Oči su mu crveno zaplamsale dok se razjario poput vraga; dugačke nozdrve na bijelome orlovskom nosu široko su se rastvorile i zadrhtale na rubu; bijeli, oštri zubi, iza punih usana preko kojih je curila krv, škljocnuli su poput zuba neke divlje zvijeri. Uz trzaj koji je odbacio njegovu žrtvu na krevet kao daje pala s velike visine, okrenuo se i skočio na nas. Ali profesor se u međuvremenu osovio na noge te ispružio prema njemu omotnicu u kojoj se nalazila sveta hostija. Grof je naglo zastao, baš poput jadne Lucy ispred grobnice, te se zgurio. Uzmicao je sve dalje i dalje, kako smo mi stupali prema naprijed, s uzdignutim raspelima. Mjesečina je odjednom oslabila, kako je veliki oblak prešao nebom, i kad je plinska svjetlost zasjala pod Quinceyevom šibicom, vidjeli smo tek rijetku izmaglicu. Ona je, kako smo promatrali, iscurila ispod ruba vrata, koja su se bila zalupila zbog siline kojom su bila razvaljena. Van Helsing, Art i ja krenuli smo prema gđi Harker, koja je u međuvremenu uzela zraka, te ispustila takav neobuzdani, prodorni, očajnički krik da mi se čini kako će mi odzvanjati u ušima do kraja života. Nekoliko sekundi ležala je u bespomoćnu položaju, dok joj je odjeća bila u neredu. Lice joj je bilo strašno, a bljedilo joj je bilo naglašeno zbog krvi kojom su joj bile zamrljane usne, obrazi i brada; iz grla joj je curio tanki mlaz krvi. Oči su joj bile sluđene od straha. Zatim je pred lice stavila svoje jadne zgnječene ruke, na čijoj se bjelini nalazio crveni trag strahovita Grofovog stiska, a iza njih se oglasio prigušen samotan jauk, u usporedbi s kojim je onaj strašni krik djelovao tek poput trenutnog izražaja beskrajne duševne boli. Van Helsing joj je prišao i nježno joj ovio pokrivač oko tijela, dok je Art, nakon što je na trenutak očajnički promotrio njezino lice, istrčao iz sobe.
– Jonathan se nalazi u omami za kakvu znamo da je vampir može prouzročiti. Ništa ne možemo učiniti s jadnom gospodom Minom još nekoliko trenutaka, dok se ne pribere; moram ga probuditi!
Umočio je krajičak ručnika u hladnu vodu i počeo ga time lagano pljuskati po licu, dok mu je supruga neprestano pridržavala lice rukama i jecala tako da bi čovjeku od toga moglo srce prepući. Podigao sam prozorski kapak i pogledao kroz prozor. Mjesečina je bila snažna i zapazio sam Quinceya Morrisa kako trči po travnjaku i skriva se u sjeni velikog stabla tise. Nisam mogao dokučiti zašto to radi, ali u tom trenutku začuo sam Harkerov nagli usklik, dok je djelomice došao k sebi, te se okrenuo prema krevetu. Na licu mu se, što uopće nije čudilo, nalazio zaprepašten i unezvjeren izraz. Nekoliko je trenutaka djelovao ošamućeno, a zatim je po svoj prilici odjednom sve shvatio te je naglo ustao. Njegovu je suprugu prenuo taj nagli pokret te se okrenula prema njemu ispruženih ruku, kao da ga želi zagrliti; no istog trenutka, privukla je ruke k sebi, skupila laktove, zagnjurila lice u šake te tako zadrhtala da je postelja ispod nje počela podrhtavati.
– Za ime Božje, što ovo znači? – uskliknuo je Harker. – Doktore Seward, doktore Van Helsing, stoje ovo? Što se dogodilo? Što ne valja? Mina, dušo, stoje ovo? Što znači ova krv? Bože moj, Bože moj, zar je do toga došlo?!? – Pridigao se na koljena i stao mahnito udarati dlanovima. – Dobri Bože, pomozi nam, pomozi joj, o, pomozi joj! – Brzim je pokretom skočio s kreveta i stao se odijevati, potpuno razbuđen zbog potrebe da odmah nešto poduzme. – Što se dogodilo? Sve mi ispričajte! – povikao je bez stanke. – Doktore Van Helsing, vi volite Minu, znam to. Dajte, učinite nešto da je spasite. Zacijelo još nije prekasno. Čuvajte je dok ja potražim njega!
Kroz sav svoj strah, užas i strepnje, njegova je žena naslutila nekakvu neminovnu opasnost koja mu je prijetila; u trenutku je zaboravila svoju bol, te ga uhvatila i povikala: – Ne, ne! Jonathane, ne smiješ me ostaviti. Bog mi je svjedok da sam noćas već dovoljno pretrpjela i bez strahova da će ti on učiniti nažao. Moraš ostati sa mnom. Ostani s ovim prijateljima koji će paziti na tebe!
To je izgovorila s mahnitim izrazom ni licu; i kako je popustio, povukla ga je nadolje, da sjedne na postelju, i čvrsto se stisnula uz njega.
Van Helsing i ja pokušali smo ih oboje smiriti. Profesor je podigao svoje zlatno raspelo i rekao čudesno mirniml: – Ne bojte se, draga moja. Mi smo tu; a dok je ovo kraj vas, nikakvo gnusno biće ne može vam se približiti.
Za ovu noć ste sigurni; moramo biti smirena duha te se zajedno posavjetovati.
Zadrhtala je i ušutjela, spustivši glavu na grudi svog muža. Tad ju je podigla, njegova bijela pidžama bila je umrljana krvlju tamo gdje su je dodirnute njezine usne, te gdje je iz malene otvorene ranice na njezinu vratu isteklo nekoliko kapi. Istog trenutka kad je to opazila ustuknula je uz prigušeni jauk te prošaptala, boreći se s jecajima koji su je gušili: – Okaljana sam, okaljana! Ne smijem ga više ni dodirnuti ni poljubiti. O, da je moralo doći do toga da mu ja sad moram biti najgori neprijatelj te da se mene mora najviše pribojavati.
– Svašta, Mina – odvratio je on na to odlučnim glasom. – Stidim se i čuti da to govoriš. Ne želim to više čuti od tebe; i više nikad ni neću. Neka mi Bog presudi onako kako zaslužujem i neka me kazni još većim mukama od ovih što ih sad trpim, ako zbog bilo kojega mog postupka ili misli išta ikad stane između nas! Ispružio je ruke i privukao je u svoje naručje; neko vrijeme ostala je ondje jecati. Pogledao nas je iznad njezine spuštene glave, dok su mu oči vlažno treptale ponad uzdrhtalih nozdrva; usta mu bijahu stisnuta čvrsto poput čelika. Nakon nekog vremena jecaji su joj se prorijedili i utišali, a zatim mi se on obratio, progovorivši s namještenom smirenošću, koja je zacijelo dovodila njegove živce u najveće kušnje.
– A sad, doktore Seward, sve mi ispričajte. Ishod mi je i predobro poznat; ispričajte mi sve što mu je prethodilo.
Točno sam mu ispričao sve što se dogodilo i on je saslušao naizgled bez emocija; no nozdrve su mu se trzale, a oči gorjele kad sam mu ispričao kako je bezobzirna Grofova ruka držala njegovu ženu u onome užasnom i zastrašujućem položaju, pritiskajući joj usta na otvorenu ranu na vlastitim grudima. Cak i u takvome času sa zanimanjem sam zamijetio kako je rukama nježno i pun ljubavi milovao njezinu raščupanu kosu, dok mu se blijedo lice grčilo iznad prignute joj glave. Upravo kad sam dovršavao, Quincey i Godalming zakucali su na vrata. Ušli su na naš poziv. Van Helsing me upitno pogledao. Koliko sam ga shvatio, htio je zapitati da li bismo trebali iskoristiti njihov dolazak da skrenemo, ako je to moguće, misli nesretnog muža i žene s njih samih. Stoga, nakon što sam mu kimnuo u znak slaganja, zapitao ih je što su vidjeli ili učinili. Lord Godalming odgovorio je na to: – Nisam ga vidio nigdje u hodniku, niti pak u bilo kojoj od naših soba. Pogledao sam u radnu sobu, no iako je prije bio tamo, otišao je. No, ipak je uspio...
Odjednom je zastao, pogledavši jadnu klonulu priliku na krevetu.
– Samo naprijed, prijatelju Arthure – ozbiljnim glasom reče Van Helsing. – Ne želimo više nikakvih prikrivanja. Naša nada sad leži u tome da sa svime budemo upoznati; Recite slobodno!
– Prije je bio ondje – nastavio je Art – i premda je to moglo potrajati samo nekoliko sekundi, načinio je pravi lom. Svi rukopisi su spaljeni i plavičasti plamičci tinjali su po bijelome pepelu; cilindri vašeg fonografa također su bačeni na vatru i vosak je potpomogao vatru.
Tu sam ga prekinuo: – Hvala Bogu da je jedan primjerak u sefu!
Lice mu se na trenutak razvedrilo, no ponovno se snuždio nastavivši: – Zatim sam potrčao u prizemlje, no nisam vidio ni traga. Pogledao sam u Renfieldovu sobu, no u njoj nije bilo ničega osim...!
Ponovno je zastao.
– Samo naprijed – promuklim glasom reče Harker, tako da je Arthur prignuo glavu, ovlažio usne jezikom te dodao: – ...osim što je jadnik mrtav.
Gđa Harker podigla je glavu te prešla pogledom od jednoga do drugoga.
– Neka bude Božja volja! – rekla je dostojanstveno. Nisam se mogao othrvati pomisli kako Art nešto prikriva; no kako sam razabrao da je to s razlogom, ništa nisam rekao. Van Helsing se okrene prema Morrisu.
– A vi, prijatelju Quincey – reče – imate li štogod za ispričati.
– Nešto malo – odgovorio je – Moglo bi se pokazati da je to mnogo, ali zasad nisam u to siguran. Pomislio sam kako bi bilo korisno ustanoviti, ako je to moguće, gdje će Grof otići nakon što izađe iz kuće. Nisam ga vidio, no vidio sam kako s Renfieldova prozora polijeće šišmiš, te je odlepršao prema zapadu. Očekivao sam da ću vidjeti kako u nekom obličju odlazi u Carfax, no očigledno je potražio neku drugu jazbinu. Noćas se neće vratiti, jer nebo rudi na istoku, a zora je blizu. Sutra nam predstoji posao!
Ove zadnje riječi izgovorio je kroz stisnute zube. Uslijedila je tišina koja je potrajala nekoliko minuta i učinilo mi se da čujem kako nam srca kucaju. Zatim je progovorio Van Helsing, vrlo nježno položivši ruku na glavu gde Harker: – A sad, gospodo Mina jadna, draga, draga gospodo Mina, recite nam točno što se dogodilo. Bog mi je svjedok da im ne želim nanositi bol, ali potrebno je da sve znamo. Jer sad se, više nego ikad, brzo i učinkovito moramo baciti na posao, i to s najvećom ozbiljnošću. Blizu je dan kad sve to mora završiti, ako je to moguće, a sad imamo priliku da još poživimo i nešto naučimo Jadna je uboga gospođa zadrhtala i vidio sam kako su joj živci napeti dok je privukla svog muža bliže k sebi te stala spuštati svoju glavu sve niže na njegovim grudima. Zatim je ponosno uzdignula glavu i ispružila jednu ruku Van Helsingu, koji ju je prihvatio, te se sagnula i s poštovanjem poljubila njegovu ruku i čvrsto je uhvatila. Druga joj se ruka nalazila u stisku njezina muža, koji ju je svojom drugom rukom zaštitnički obgrlio. Nakon stanke tijekom koje je sređivala svoje misli, započela je: – Uzela sam sredstvo za spavanje koje ste mi onako ljubazno dali, no dugo nije djelovalo. Kao da sam postala još budnijom i glavom mi se počelo vrzmati čitavo mnoštvo užasnih zamisli; sve su bile povezane sa smrću i vampirima; s krvlju, bolom i nevoljama.
Njezin je muž nenamjerno zaječao, a ona se okrenula prema njemu i rekla: – Ne uzrujavaj se, dragi. Moraš biti hrabar i jak kako bi mi pomogao pri ovome strašnom zadatku. Kad bi samo znao kakva je za mene muka samo pričati o toj strahoti, shvatio bi koliko mi je potrebna tvoja podrška.
Dakle, shvatila sam da vlastitom voljom moram pomoći lijeku da djeluje, želim li da mi bude od ikakve koristi, pa sam čvrsto odlučila zaspati. I dakako, san me zacijelo brzo uhvatio, jer sljedeća stvar koje se sjećam bila je daje on ležao pokraj mene. U sobi se nalazila ista rijetka bjeličasta sumaglica koju sam već prije zapazila. Ali sad se ne sjećam je li vam to poznato; naći ćete to u mom dnevniku koji ću vam kasnije pokazati. Osjetila sam isti onaj nejasni strah koji me već i prije obuzeo, te isti osjećaj daje netko prisutan. Okrenula sam se kako bih probudila Jonathana, no ustanovila sam da tako čvrsto spava da mi se učinilo kako je on uzeo sredstvo za spavanje, a ne ja. Pokušala sam ga probuditi, no nisam mogla. To me uvelike preplašilo i u strahu sam se ogledala oko sebe. Zatim mi je doista klonulo srce: kao daje iskoračio iz magle ili, bolje rečeno, kao da se magla preobrazila u njegov lik. Pokraj kreveta je stajao visok, mršav čovjek, sav odjeven u crno. Odmah sam ga prepoznala iz opisa drugih. Voštano lice, grbav orlovski nos, na kojega je padala svjetlost u tankoj bijeloj crti, razdvojene crvene usnice ispod kojih su se ukazivali oštri bijeli zubi, te crvene oči za koje mi se učinilo da sam ih vidjela u sumrak na prozorima crkve Sv. Marije u Whitbyju. Prepoznala sam i crveni ožiljak na čelu gdje gaje Jonathan udario. Srce mi je na trenutak zastalo i bila bih zavrištala, no bila sam paralizirana. U tišini koja je uslijedila progovorio je oštrim, prodornim šapatom, pokazavši prema Jonathanu: – "Tišina! Načiniš li bilo kakav zvuk, uzet ću ga i prosuti mu mozak pred tvojim očima." Bila sam užasnuta i previše smetena da bih bilo što rekla ili učinila. Uz podrugljiv osmijeh položio mi je jednu ruku na rame, čvrsto me uhvatio, te mi drugom razgolitio grlo, rekavši: "Najprije malo osvježenja kao nagrada za moj trud. Najbolje će ti biti da šutiš; ovo nije ni prvi ni drugi put što sam utažio svoju žeđ iz tvojih žila!" Bila sam sva smetena i, začudo, nisam ga željela spriječiti u tome. Vjerojatno u strahovitu kletvu spada da se i to događa kad on dodirne svoju žrtvu. I Bože moj, Bože moj, sažali se nada mnom! Položio je svoje smrdljive usne na moje grlo!
Njezin je muž ponovno zaječao. Ona je čvršće stegnula njegovu ruku i pogledala ga suosjećajno, kao daje on bio povrijeđen, te nastavila: – Osjetila sam kako me napušta snaga i napola sam izgubila svijest. Ne znam koliko je dugo trajala ta strahota, no imala sam osjećaj da je prošlo mnogo vremena prije nego što je uklonio svoja gnusna, grozna, podrugljiva usta.
Prisjećanje na to kao da ju je svladalo na neko vrijeme te je klonula i bila bi se smšila da je nije pridržavala ruka njezinog muža. Pribrala se uz veliki napor i nastavila: – Zatim mi je rekao podrugljivo: ‘Tako, dakle, i ti bi poput ostalih htjela suprotstaviti svoju pamet mojoj.
Pomogla bi onim ljudima da me ulove i pomrse mi planove! Ti sad znaš, kao i oni djelomice, a uskoro će znati u punoj mjeri, što to znači kad mi netko stane na put. Trebali su sačuvati svoju snagu kako bi je upotrijebili bliže vlastitoj kući. Dok su oni mozgali protiv mene, protiv mene koji sam zapovijedao narodima, vodio spletke u njihovu korist te se borio za njih, stotine godina prije nego što su se ovi ljudi uopće rodili, ja sam im uzvraćao. A ti, njihova najdraža, sad si meso mog mesa, krv moje krvi, moj rod, moja izdašna vinska preša još za neko vrijeme; a kasnije ćeš biti moja družbenica i moja pomagačica. I ti ćeš se osvetiti u dogledno vrijeme, jer svi će oni redom poslužiti da utoliš svoje potrebe. Ali zasad te još treba kažnjavati zbog onoga što si učinila. Pomagala si im da mi naškode; sad ćeš se odazivati na moj poziv. Kad ti moj um kaže ‘Dođi!’, prijeći ćeš i kopno i more da mi udovoljiš; i tome će poslužiti ovo!" Na to je razdrljio svoju košulju, te svojim dugim oštrim noktima otvorio žilu na vlastitim grudima. Kad je krv počela istjecati, jednom je rukom uhvatio obje moje šake, a drugom me zgrabio za vrat i pritisnuo mi usta uz ranu, tako da sam se morala ili ugušiti ili pak progutati malo... O, Bože moj, Bože moj, što sam to učinila?! Što sam učinila da zaslužim takvu sudbinu, ja koja sam se čitavoj života trudila biti skromna i kreposna? Bože, smiluj mi se i spusti pogled na ubogu dušu kojoj prijeti veća opasnost od smrti; i u svojoj milosti sažali se na ljude kojima je ona draga!
Zatim si je stala trljati usne, kao da ih želi očistiti od prljivštine.
Dok je pričala svoju strahovitu priču, nebo na istoku počelo je raditi i sve je postajalo vidljivije. Harker je bio nepomičan i tih; no kako je pripovijest napredovala, nad lice mu se nadvio sivi pogled koji se sve više i više produbljivao pri jutarnjem svjetla, pa kad je sunula prva crvena zraka nadolazeće zore, put mu se tamno isticala uz prosjedu kosu.
Dogovorili smo se da uvijek jedan od nas bude nadomak poziva nesretnog para, sve dok se svi ne sastanemo i dogovorimo što ćemo poduzeti.
U jedno sam siguran – danas se sunce ne uspinje ni nad jednom nesretnijom kućom u svome dnevnome pohodu.
DNEVNIK DR. SEWARDA
3 listopada.
Moram točno zabilježiti, što se god bolje mogu prisjetiti, sve što se dogodilo od mog zadnjeg dnevničkog zapisa Nijedna pojedinost koje se mogu prisjetiti ne smije biti zaboravljena; moram se toga prihvatiti s najvećom smirenošću.
Kad sam ušao u Renfiddovu sobu, zatekao sam ga kako leži na podu na lijevome boka, u blistavoj lokvi krvi. Kad sam ga pokušao pomaknuti, odmah mije postalo jasno daje pretrpio strahovite tjelesne povrede. Nije se moglo zapaziti ono jedinstvo među dijelovima tijela koje je tipično čak i za letargičnu svijest. Kako mu je lice bilo vidljivo, zapazio sam da je grozno natučeno, kao da je netko udarao njime po podu. Štoviše, lokve krvi na podu potjecale su upravo iz rana na licu.
– Mislim gospodine, da mu je slomljena kralježnica – rekao mi je poslužitelj koji je klečao pokraj tijela. Gledajte, i desna ruka i noga, te čitava strana lica paralizirani su.
Poslužitelj nikako nije mogao shvatiti kako se tako nešto moglo dogoditi. Izgledao je sasvim smeteno, a obrve su mu se skupile kad je rekao: – Ne razumijem dvije stvari. Mogao si je ovako unakaziti lice tako da je lupao glavom po podu. Jednom sam u sanatoriju Eversfield vidio kako je to učinila jedna mlada žena prije nego što ju je itko uspio zgrabiti. A ja pretpostavljam daje mogao slomiti šiju na taj način stoje ispao iz kreveta, ako je nezgodno pao. Ali ni za živu glavu ne mogu zamisliti kako se dogodilo i jedno i drugo. Ako mu je slomljena kralježnica, nije mogao udarati glavom, a ako mu je lice bio ovakvo prije nego što je ispao iz kreveta, na njemu bi bilo tragova.
– Idite po Van Helsinga – rekao sam mu – i ljubazno ga zamolite da odmah dođe ovamo. Neodloživo ga trebam.
Čovjek je otrčao i za nekoliko minuta pojavio se profesor, u spavaćici i papučama. Kad je ugledao Renfielda na podu, na trenutak ga je pomno pogledao, a zatim se okrenuo prema meni. Mislim da mi je pročitao misli iz očiju jer je rekao vrlo tihim glasom, što je očigledno bilo namijenjeno ušima poslužitelja: – Ah, tužne li nezgode! Trebat će mu vrlo pažljivi nadzor i mnogo brige. Osobno ću ostati s vama, ali prvo ću se odjenuti. Ako ostanete ovdje, pridružit ću vam se za nekoliko minuta.
Pacijent je sada teško disao i bilo je lako vidljivo daje pretrpio neku strahovitu povredu. Van Helsing se brzo vratio te donio sa sobom kirurški kovčežić. U međuvremenu je očigledno razmišljao i donio nekakvu odluku jer mi je, još prije nego što je pregledao pacijenta, šapnuo: – Recite poslužitelju neka ode. Moramo biti sami s njime kad dođe k svijesti nakon operacije.
– Mislim da sad možete biti slobodni, Simmons – rekao sam stoga. – Obiđite prostorije kao obično, a dr. Van Helsing će operirati. Odmah mi javite ako se negdje dogodi nešto neobično.
Čovjek se povukao i mi smo sustavno pregledali pacijenta. Rane na licu bile su površne; prava je povreda bila ulegnuta fraktura lubanje, koja se protezala sve do motoričnog područja. Profesor je razmislio na trenutak te rekao: – Moramo smanjiti pritisak i vratiti ga u normalne uvjete, koliko god to bilo moguće; brzina izljeva krvi upućuje na strašnu povredu. Izgleda daje zahvaćeno čitavo motorično područje. Izljev krvi u mozak bit će sve jači, pa je moramo odmah punktirati jer će inače biti prekasno.
Dok je to govorio, netko je tiho pokucao na vrata. Prišao sam im i otvorio ih, te u hodniku zatekao Arthura i Quinceya u pidžami i papučama.
– Čuo sam kako je vaš čovjek pozvao doktora Van Helsinga – rekao je Arthur – te mu javio za nesreću. Stoga sam probudio Quinceya, ili bolje rečeno pokupio ga, budući da nije spavao. U ova vremena stvari se odvijaju prebrzo i na previše čudnovat način da bi itko od nas čvrsto spavao. Razmišljao sam kako sljedeće noći stvari više neće biti postavljene onako kako su bile. Morat ćemo se osvrnuti iza sebe, a i zagledati se u budućnost još jače nego što smo dosad. Smijemo li ući?
Kimnuo sam i pridržao vrata otvorenima sve dok nisu ušli. Zatim sam ih ponovno zatvorio. Kad je Quincey ugledao u kakvu se položaju i stanju nalazi pacijent, te zapazio onu strašnu lokvu na podu, rekao je tihim glasom: – Bože moj! Sto mu se dogodilo? Jadni, jadni čovjek! Ukratko sam mu ispričao te dodao kako očekujemo da će mu se nakon operacije vratiti prisebnost, u svakom slučaju barem nakratko. Odmah je otišao sjesti na rub kreveta, a Godalming pokraj njega; svi smo strpljivo promatrali.
– Pričekat ćemo – rekao je Van Helsing – tako dugo dok ne nađemo najbolju točku za punktiranje, tako da najbrže i najučinkovitije uklonimo krvni ugrušak. Očigledno je da se izljev krvi sve više pojačava.
Dok smo čekali, minute su prolazile zastrašujuće sporo. Strahovito me steglo oko srca, a iz Van Helsingova sam lica razabrao da osjeća neki strah ili pak strepnju od onoga što predstoji. Užasavao sam se riječi što bi ih Renfield mogao izreći. Doslovce sam se bojao čak i razmišljati, no sve su me jače obuzimale slutnje glede onoga što će se dogoditi Čitao sam da takav osjećaj obuzima ljude koji čuju kuckanje crvotočine. Jadni je čovjek disao nepostojano ina mahove. Svakog je trenutka djelovao kao da će sad otvoriti oči i progovoriti; no onda bi uslijedilo otegnuto, teško disanje i on bi ponovno utonuo u dublju nesvjesticu. Koliko god sam bio naviknut na bolesničke postelje i smrt, ovaj put me napetost sve jače i jače obuzimala. Gotovo da sam mogao čuti udaranje vlastita srca, a krv koja ini je strujala kroz sljepoočnice zvučala je poput udaranja čekića. Tišina je naposljetku postala nepodnošljiva. Pogledao sam svoje društvo, od jednoga do drugoga,te vidio po njihovim zajapurenim licima i vlažnim čelima da trpe podjednake muke. Sve nas je obuzela neka nervozna napetost, kao da će neko strašno zvono iznad nas moćno udariti u trenutku kad ga ponajmanje budemo očekivali.
Napokon je uslijedio trenutak; kad je postalo očigledno da pacijent brzo tone sve dublje, te da bi mogao umrijeti u bilo kojem trenutku. Uzdigao sam pogled prema profesoru i zamijetio da me netremice promatra. Lice mu je bilo smrknuto.
– Ne smijemo izgubiti ni trenutka – rekao je. – Njegove bi riječi mogle vrijediti mnogobrojnih života; upravo sam o tome razmišljao. Možda je nečija duša u opasnosti! Operirat ćemo tik iznad uha.
Izvršili smo operaciju bez ijedne rijeci. Nekoliko trenutaka disanje je i dalje bilo teško. Zatim je uslijedio jedan toliko dugačak dah da se činilo kako će mu rasporiti grudni koš. Odjednom su mu se otvorile oči i ukočile se u unezvjerenome, bespomoćnom pogledu. To je potrajalo nekoliko trenutaka; zatim mu se pogled umirio, postao obradovano iznenađen, a s usana mu je dopro uzdah olakšanja. Grčevito se pomaknuo te rekao: – Bit ću miran, doktore. Recite im neka mi skinu luđačku košulju. Usnio sam užasan san i od njega sam toliko slab da se ne mogu ni pomaknuti. Što mi se dogodilo s licem? Kao da mi je natečeno i strašno me boli.
Pokušao je okrenuti glavu, no čak i uz taj napor oči su mu opet postale staklaste, te sam mu nježno vratio glavu u prvobitan položaj. Zatim je Van Helsing progovorio tihim, ozbiljnim glasom: – Ispričajte nam svoj san, g. Renfield.
Kad je Renfield začuo taj glas, lice mu se razvedrilo unatoč mukama te je rekao: – To je doktor Van Helsing. Kako je lijepo od vas što ste ovdje. Dajte mi malo vode, osušile su mi se usnice; onda Ću vam pokušati ispričati. Sanjao sam... – zastao je i djelovao je kao da će se onesvijestiti. Tiho sam se obratio Quinceyu: – Dajte brendi, u mojoj je radnoj sobi, požurite!
Požurio je i vratio se s čašom, kristalnom bocom brendija i staklenkom vode. Navlažili smo mu isušene usne i pacijent se brzo oporavio. No, stjecao se dojam daje njegov povrijeđeni mozak radio u međuvremenu, jer kad je sasvim došao k sebi, uputio mi je prodoran pogled pun bolne zbunjenosti koju nikad neću zaboraviti te rekao: – Ne smijem se zavaravati; nije to bio nikakav san, već mračna stvarnost. – Zatim mu je pogled stao lutati po sobi. Kad je ugledao dvije prilike koje su strpljivo sjedile na rubu postelje, nastavio je: – Da i nisam bio siguran, pogled na njih bi me uvjerio. – Na trenutak oči su mu se sklopile, ne bolno niti zbog potrebe za snom, već dobrovoljno, kao da prikuplja svu svoju snagu kako bi to mogao podnijeti. Kad je otvorio oči, rekao je ubrzano i s više energije nego stoje dotad pokazao: – Brzo, doktore, brzo. Ja umirem! Osjećam da mi je preostalo još samo nekoliko minuta, a onda se moram vratiti u smrt... ili nešto još gore od smrti! Još jednom mi navlažite usne brendijem. Moram vam nešto ispričati prije nego što umrem, ili prije nego što mi zamre ovaj zgnječeni mozak. Hvala vam! Bilo je to one noći nakon što ste me ostavili, kad sam vas preklinjao da me pustite neka odem. Onda vam nisam mogao ništa reći, jer jezik mi je bio sputan; no bio sam isto toliko priseban umom kao što sam i sada. Još dugo nakon što ste me ostavili bio sam obuzet nepodnošljivim očajem; činilo mi se da su protekli sati. Zatim me naglo obuzeo mir. Misli su mi se ponovno umirile i shvatio sam gdje se nalazim. Čuo sam kako iza naše kuće laju psi, ali ne na onome mjestu gdje se nalazio On!
Dok je govorio, Van Helsing nije ni trepnuo okom, no ruka mu je posegnula za mojom i čvrsto je stisnula. No nije se izdao; ovlaš je kimnuo i prigušenim glasom rekao: Samo naprijed.
– Došao je do prozora u magli – nastavi Renfield – kao što sam ga već često prije viđao; ali ovog je puta bio čvrst, a ne kao duh, a oči su mu bile jarosne kao u ljutita čovjeka. Smijao se svojim crvenim ustima; oštri bijeli zubi blistali su na mjesečini kad se osvrnuo i bacio pogled iza sebe, prema drvoredu iza kojega su lajali psi. Isprva ga nisam htio pustiti da uđe, iako sam znao daje to htio... kao stoje to htio od samoga početka. Zatim mi je počeo koješta obećavati, i to ne riječima, već djelima.
– Kako? – prekinuo ga je profesor.
– Tako što je postigao da se te stvari događaju; baš kao što mi je običavao slati muhe kad je blistalo sunce. Velike, debele muhe s čelikom i safirima na krilima; a noću mi je slao velike noćne leptire, s lubanjom i prekriženim kostima na leđima.
Van Helsing mu kimne, prošaptavši mi nesvjesno: – Sfingina Acherontia Aitetropos, mislim da vi to nazivate "leptir mrtvačke glave". Pacijent je nastavio bez zaustavljanja.
– Onda je počeo šaptati: Štakori, štakori, štakori! Stotine, tisuće, milijuni štakora, a u svakome je život; i psi koji ih jedu, a i mačke. Sami životi! Sama crvena krv, s godinama života u sebi, a ne obične zujave muhe!" Nasmijao sam mu se jer sam htio vidjeti što može učiniti. Zatim su zatulili psi, tamo iza mračnog drveća u njegovoj kući. Pozvao me k prozoru. Ustao sam i pogledao van, a on je podigao ruke i kao da je nekoga pozvao, bez ijedne riječ. Nekakva se mračna masa raširila po travi, nadodavši u oblika vatrenog plamena; a zatim je on razmaknuo maglu ulijevo i udesno, i vidio sam da su ondje na tisuće štakora kojima su oči crvenkasto plamtjele, kao njegove, samo manje. Ispružio je prema njima ruku i svi su zastali; a meni se učinilo da je rekao: "Dat ću ti sve ove živote,pa još i mnogobrojnije i veće, tijekom bezbrojnih stoljeća, samo ako padneš ničice i pokloniš mi se!" A zatim kao da mi se pred očima sklopio crveni oblak, boje krvi, i prije nego što sam shvatio što to radim, zatekao sam se kako mu otvaram prozor i govorim: "Uđite, Bože moj i Gospodaru!" Svi su štakori nestali, ali on se provukao u sobu kroz odškrinuti prozor, iako je bio rastvoren svega nekoliko centimetara, baš kao što je često sam mjesec ušao kroz najmanje pukotine, te se uspravio preda mnom u punoj veličini i ljepoti.
Glas mu je oslabio, pa sam mu ponovno navlažio usne brendijem i on je nastavio; no činilo se kao da su mu za vrijeme stanke misli nastavile raditi, jer priča je dobrano odmaknula kad je nastavio. Htio sam ga vratiti na ono mjesto, no Van Helsing mi je prošaptao: – Pustite ga da priča. Nemojte ga prekidati; on se ne može vratiti, a možda uopće neće moći nastaviti ako jednom izgubi nit vodilju.
Renfield je nastavio: – Cijelog sam dana čekao da mi se javi, ali ništa mi nije poslao, čak ni mušicu, pa kad se digao mjesec, bio sam vrlo ljut na njega. Kad se provukao kroz prozor, iako je bio zatvoren, i nije čak ni pokucao, razbjesnio sam se na njega. On mi se podrugljivo nasmijao, a bijelo me je lice pogledalo iz magle dok su mu oči svjetlucale, te je krenuo dalje kao daje vlasnik čitavog ovog mjesta, a ja kao da sam nitko i ništa. Nije imao čak ni isti miris kad je prošao kraj mene. Nisam to mogao dokučiti. Učinilo mi se kao daje u sobu ušla gospođa Harker.
Dva muškarca koja su sjedila na krevetu ustala su i prišla mu, te mu stala iza leđa, tako da ih nije mogao vidjeti, no s tog su mjesta bolje čuli. Obojica su šutjeli, no profesor se trgnuo i zadrhtao; lice mu se još više smračilo i uozbiljilo. Renfield je nastavio ne primijetivši to: – Kad me gospoda Harker danas poslijepodne došla posjetiti, nije bilu ista; bila je poput čaja nakon što je netko dolio vode u čajnik.
Tu smo se svi trgnuli, no nitko nije rekao ni riječi.
– Nisam znao da se ona nalazi ovdje sve dok nije progovorila – nastavio je – i nije izgledala kao prije. Ne sviđaju mi se blijedi ljudi; volim kad u njima ima mnogo krvi, a njoj kao daje sva krv istekla. U to vrijeme nisam obratio pozornost na to, ali nakon što je otišla, počeo sam razmišljati i razbjesnio sam se kad sam ustanovio da je On crpio život iz nje.
Osjetio sam kako su i drugi zadrhtali poput mene, ali ostali smo nepomični.
–I tako, kad je večeras došao, bio sam spreman za njega. Ugledao sam kako unutra nadire magla, te sam je čvrsto zgrabio. Čuo sam da luđaci imaju nadnaravnu snagu; a budući da sam znao da sam i ja luđak, barem s vremena na vrijeme, odlučio sam iskoristiti svoju snagu. O, da, i On ju je osjetio jer morao je izaći iz magle da bi se sukobio sa mnom. Čvrsto sam držao i već sam pomislio kako ću pobijediti, jer nisam htio da On više crpi iz nje život, no tad sam ugledao njegove oči. Sažegle su me poput vatre i osjetio sam kako mi je snaga nestala. Provukao se kroz nju i kad sam se pokušao zgrabiti za njega, podignuo me i bacio na pod.
Ispred mene se stvorila crvena magla i nastao je zvuk poput grmljavine, a zatim magla kao da se iskrala van ispod vrata.
Glas mu je postajao tiši, a disanje sve teže. Van Helsing je nagonski ustao.
– Sad znamo ono najgore – reče. – On je ovdje i znamo koja mu je namjeri. Možda još nije prekasno. Naoružajmo se, na isti način kao neko veče, ali nemojmo gubiti vrijeme; ne smijemo izgubiti ni trenutka.
Nije bilo potrebe da riječima iskazujemo ono čega smo se bojali, ono u što smo bili uvjereni; svi smo toga bili svjesni. Pojurili smo u naše sobe i uzeli iz njih iste one stvari koje smo imali kad smo ušli u Grof ovu kuću. Profesor je sve svoje imao spremno, pa je, kad smo se našli u hodniku, značajno pokazao te stvari i rekao: – Nikad se ne odvajam od ovoga; a i neću se, sve dok se ovaj nesretni posao ne okonča. I vi budite mudri, prijatelji moji. Nemamo posla s običnim neprijateljem. Jao, jao, kad pomislim da ona draga gospođa Mina mora trpjeti!
Zastao je; glas ga je izdavao, a ni sam ne znam je li u mome srcu prevladavao bijes ili užas.
Zastali smo ispred vrata Harkerovih. Art i Quincey su ustuknuli.
– Trebamo li je uznemiravati? – zapita Quincey.
– Moramo – mračno reče Van Helsing. – Ako su vrata zaključana, ja ću provaliti.
– Neće li je to možda stahovito preplašiti? Nije baš uobičajeno provaljivati u sobu jedne dame!
– Uvijek ste u pravu, reče Van Helsing dostojanstvenim glasom – ali ovaj put se radi o životi i smrti. Liječniku su sve sobe iste, a čak i da nije tako, večeras bi meni sve bile iste. Prijatelju John, kad pritisnem kvaku,ne otvore li se vrata, uprite o njih ramenom i gurnite; vi također, prijatelji moji. Sad!
Pritisnuo je kvaku izrekavši to, ali vrata nisu popustila. Bacili smo se na njih; rastvorila su se uz tresak i gotovo smo naglavačke upali u sobu. Profesor zapravo i jest pao. Kako se pridizao na šakama i koljenima, pogled mi se pružio iznad njega. Ono što sam vidio prestravilo me. Osjetio sam kako mi se vlasi na tjemenu dižu poput čekinja i srce kao da mi je zastalo.
Mjesečina je bila tako jarka da je soba bila vidljiva pod njezinim zrakama koje su dopirale kroz debeli žuti zastor. Na krevetu uz prozor ležao je Jonathan Harker, zajapurena lica, i teško disao, kao da je u nesvjestici. Na nama bližem rubu kreveta koji je bio okrenut prema prozoru klečala je u bijelo odjevena prilika njegove žene. Pokraj nje je stajao visoki, mršavi muškarac, odjeven u crno. Lice mu je bilo okrenuto na drugu stranu, ali čim smo ga ugledali, svi smo prepoznali Grofa, po svemu, uključujući i ožiljak na čelu. Lijevom je rukom pridržavao obje šake gđe Harker, povukavši ih tako da su joj ruke bile potpuno ispružene. Desnicom ju je zgrabio za potiljak, te silom pritiskao njezino lice uz svoje grudi. Njezina bijela spavaćica bila je umrljana krvlju, a tanki je mlaz curio niz ogoljele grudi muškarca, vidljive kroz njegovu razdrljenu odjeću. Položaj u kojemu su se nalazili zastrašujuće je podsjećao na dijete koje silom gura njušku mačeta u tanjurić s mlijekom, prisiljavajući ga da pije. Kako smo upali u sobu, Grof je okrenuo lice pogledavši paklenskim pogledom koji sam poznavao po opisu. Oči su mu crveno zaplamsale dok se razjario poput vraga; dugačke nozdrve na bijelome orlovskom nosu široko su se rastvorile i zadrhtale na rubu; bijeli, oštri zubi, iza punih usana preko kojih je curila krv, škljocnuli su poput zuba neke divlje zvijeri. Uz trzaj koji je odbacio njegovu žrtvu na krevet kao daje pala s velike visine, okrenuo se i skočio na nas. Ali profesor se u međuvremenu osovio na noge te ispružio prema njemu omotnicu u kojoj se nalazila sveta hostija. Grof je naglo zastao, baš poput jadne Lucy ispred grobnice, te se zgurio. Uzmicao je sve dalje i dalje, kako smo mi stupali prema naprijed, s uzdignutim raspelima. Mjesečina je odjednom oslabila, kako je veliki oblak prešao nebom, i kad je plinska svjetlost zasjala pod Quinceyevom šibicom, vidjeli smo tek rijetku izmaglicu. Ona je, kako smo promatrali, iscurila ispod ruba vrata, koja su se bila zalupila zbog siline kojom su bila razvaljena. Van Helsing, Art i ja krenuli smo prema gđi Harker, koja je u međuvremenu uzela zraka, te ispustila takav neobuzdani, prodorni, očajnički krik da mi se čini kako će mi odzvanjati u ušima do kraja života. Nekoliko sekundi ležala je u bespomoćnu položaju, dok joj je odjeća bila u neredu. Lice joj je bilo strašno, a bljedilo joj je bilo naglašeno zbog krvi kojom su joj bile zamrljane usne, obrazi i brada; iz grla joj je curio tanki mlaz krvi. Oči su joj bile sluđene od straha. Zatim je pred lice stavila svoje jadne zgnječene ruke, na čijoj se bjelini nalazio crveni trag strahovita Grofovog stiska, a iza njih se oglasio prigušen samotan jauk, u usporedbi s kojim je onaj strašni krik djelovao tek poput trenutnog izražaja beskrajne duševne boli. Van Helsing joj je prišao i nježno joj ovio pokrivač oko tijela, dok je Art, nakon što je na trenutak očajnički promotrio njezino lice, istrčao iz sobe.
– Jonathan se nalazi u omami za kakvu znamo da je vampir može prouzročiti. Ništa ne možemo učiniti s jadnom gospodom Minom još nekoliko trenutaka, dok se ne pribere; moram ga probuditi!
Umočio je krajičak ručnika u hladnu vodu i počeo ga time lagano pljuskati po licu, dok mu je supruga neprestano pridržavala lice rukama i jecala tako da bi čovjeku od toga moglo srce prepući. Podigao sam prozorski kapak i pogledao kroz prozor. Mjesečina je bila snažna i zapazio sam Quinceya Morrisa kako trči po travnjaku i skriva se u sjeni velikog stabla tise. Nisam mogao dokučiti zašto to radi, ali u tom trenutku začuo sam Harkerov nagli usklik, dok je djelomice došao k sebi, te se okrenuo prema krevetu. Na licu mu se, što uopće nije čudilo, nalazio zaprepašten i unezvjeren izraz. Nekoliko je trenutaka djelovao ošamućeno, a zatim je po svoj prilici odjednom sve shvatio te je naglo ustao. Njegovu je suprugu prenuo taj nagli pokret te se okrenula prema njemu ispruženih ruku, kao da ga želi zagrliti; no istog trenutka, privukla je ruke k sebi, skupila laktove, zagnjurila lice u šake te tako zadrhtala da je postelja ispod nje počela podrhtavati.
– Za ime Božje, što ovo znači? – uskliknuo je Harker. – Doktore Seward, doktore Van Helsing, stoje ovo? Što se dogodilo? Što ne valja? Mina, dušo, stoje ovo? Što znači ova krv? Bože moj, Bože moj, zar je do toga došlo?!? – Pridigao se na koljena i stao mahnito udarati dlanovima. – Dobri Bože, pomozi nam, pomozi joj, o, pomozi joj! – Brzim je pokretom skočio s kreveta i stao se odijevati, potpuno razbuđen zbog potrebe da odmah nešto poduzme. – Što se dogodilo? Sve mi ispričajte! – povikao je bez stanke. – Doktore Van Helsing, vi volite Minu, znam to. Dajte, učinite nešto da je spasite. Zacijelo još nije prekasno. Čuvajte je dok ja potražim njega!
Kroz sav svoj strah, užas i strepnje, njegova je žena naslutila nekakvu neminovnu opasnost koja mu je prijetila; u trenutku je zaboravila svoju bol, te ga uhvatila i povikala: – Ne, ne! Jonathane, ne smiješ me ostaviti. Bog mi je svjedok da sam noćas već dovoljno pretrpjela i bez strahova da će ti on učiniti nažao. Moraš ostati sa mnom. Ostani s ovim prijateljima koji će paziti na tebe!
To je izgovorila s mahnitim izrazom ni licu; i kako je popustio, povukla ga je nadolje, da sjedne na postelju, i čvrsto se stisnula uz njega.
Van Helsing i ja pokušali smo ih oboje smiriti. Profesor je podigao svoje zlatno raspelo i rekao čudesno mirniml: – Ne bojte se, draga moja. Mi smo tu; a dok je ovo kraj vas, nikakvo gnusno biće ne može vam se približiti.
Za ovu noć ste sigurni; moramo biti smirena duha te se zajedno posavjetovati.
Zadrhtala je i ušutjela, spustivši glavu na grudi svog muža. Tad ju je podigla, njegova bijela pidžama bila je umrljana krvlju tamo gdje su je dodirnute njezine usne, te gdje je iz malene otvorene ranice na njezinu vratu isteklo nekoliko kapi. Istog trenutka kad je to opazila ustuknula je uz prigušeni jauk te prošaptala, boreći se s jecajima koji su je gušili: – Okaljana sam, okaljana! Ne smijem ga više ni dodirnuti ni poljubiti. O, da je moralo doći do toga da mu ja sad moram biti najgori neprijatelj te da se mene mora najviše pribojavati.
– Svašta, Mina – odvratio je on na to odlučnim glasom. – Stidim se i čuti da to govoriš. Ne želim to više čuti od tebe; i više nikad ni neću. Neka mi Bog presudi onako kako zaslužujem i neka me kazni još većim mukama od ovih što ih sad trpim, ako zbog bilo kojega mog postupka ili misli išta ikad stane između nas! Ispružio je ruke i privukao je u svoje naručje; neko vrijeme ostala je ondje jecati. Pogledao nas je iznad njezine spuštene glave, dok su mu oči vlažno treptale ponad uzdrhtalih nozdrva; usta mu bijahu stisnuta čvrsto poput čelika. Nakon nekog vremena jecaji su joj se prorijedili i utišali, a zatim mi se on obratio, progovorivši s namještenom smirenošću, koja je zacijelo dovodila njegove živce u najveće kušnje.
– A sad, doktore Seward, sve mi ispričajte. Ishod mi je i predobro poznat; ispričajte mi sve što mu je prethodilo.
Točno sam mu ispričao sve što se dogodilo i on je saslušao naizgled bez emocija; no nozdrve su mu se trzale, a oči gorjele kad sam mu ispričao kako je bezobzirna Grofova ruka držala njegovu ženu u onome užasnom i zastrašujućem položaju, pritiskajući joj usta na otvorenu ranu na vlastitim grudima. Cak i u takvome času sa zanimanjem sam zamijetio kako je rukama nježno i pun ljubavi milovao njezinu raščupanu kosu, dok mu se blijedo lice grčilo iznad prignute joj glave. Upravo kad sam dovršavao, Quincey i Godalming zakucali su na vrata. Ušli su na naš poziv. Van Helsing me upitno pogledao. Koliko sam ga shvatio, htio je zapitati da li bismo trebali iskoristiti njihov dolazak da skrenemo, ako je to moguće, misli nesretnog muža i žene s njih samih. Stoga, nakon što sam mu kimnuo u znak slaganja, zapitao ih je što su vidjeli ili učinili. Lord Godalming odgovorio je na to: – Nisam ga vidio nigdje u hodniku, niti pak u bilo kojoj od naših soba. Pogledao sam u radnu sobu, no iako je prije bio tamo, otišao je. No, ipak je uspio...
Odjednom je zastao, pogledavši jadnu klonulu priliku na krevetu.
– Samo naprijed, prijatelju Arthure – ozbiljnim glasom reče Van Helsing. – Ne želimo više nikakvih prikrivanja. Naša nada sad leži u tome da sa svime budemo upoznati; Recite slobodno!
– Prije je bio ondje – nastavio je Art – i premda je to moglo potrajati samo nekoliko sekundi, načinio je pravi lom. Svi rukopisi su spaljeni i plavičasti plamičci tinjali su po bijelome pepelu; cilindri vašeg fonografa također su bačeni na vatru i vosak je potpomogao vatru.
Tu sam ga prekinuo: – Hvala Bogu da je jedan primjerak u sefu!
Lice mu se na trenutak razvedrilo, no ponovno se snuždio nastavivši: – Zatim sam potrčao u prizemlje, no nisam vidio ni traga. Pogledao sam u Renfieldovu sobu, no u njoj nije bilo ničega osim...!
Ponovno je zastao.
– Samo naprijed – promuklim glasom reče Harker, tako da je Arthur prignuo glavu, ovlažio usne jezikom te dodao: – ...osim što je jadnik mrtav.
Gđa Harker podigla je glavu te prešla pogledom od jednoga do drugoga.
– Neka bude Božja volja! – rekla je dostojanstveno. Nisam se mogao othrvati pomisli kako Art nešto prikriva; no kako sam razabrao da je to s razlogom, ništa nisam rekao. Van Helsing se okrene prema Morrisu.
– A vi, prijatelju Quincey – reče – imate li štogod za ispričati.
– Nešto malo – odgovorio je – Moglo bi se pokazati da je to mnogo, ali zasad nisam u to siguran. Pomislio sam kako bi bilo korisno ustanoviti, ako je to moguće, gdje će Grof otići nakon što izađe iz kuće. Nisam ga vidio, no vidio sam kako s Renfieldova prozora polijeće šišmiš, te je odlepršao prema zapadu. Očekivao sam da ću vidjeti kako u nekom obličju odlazi u Carfax, no očigledno je potražio neku drugu jazbinu. Noćas se neće vratiti, jer nebo rudi na istoku, a zora je blizu. Sutra nam predstoji posao!
Ove zadnje riječi izgovorio je kroz stisnute zube. Uslijedila je tišina koja je potrajala nekoliko minuta i učinilo mi se da čujem kako nam srca kucaju. Zatim je progovorio Van Helsing, vrlo nježno položivši ruku na glavu gde Harker: – A sad, gospodo Mina jadna, draga, draga gospodo Mina, recite nam točno što se dogodilo. Bog mi je svjedok da im ne želim nanositi bol, ali potrebno je da sve znamo. Jer sad se, više nego ikad, brzo i učinkovito moramo baciti na posao, i to s najvećom ozbiljnošću. Blizu je dan kad sve to mora završiti, ako je to moguće, a sad imamo priliku da još poživimo i nešto naučimo Jadna je uboga gospođa zadrhtala i vidio sam kako su joj živci napeti dok je privukla svog muža bliže k sebi te stala spuštati svoju glavu sve niže na njegovim grudima. Zatim je ponosno uzdignula glavu i ispružila jednu ruku Van Helsingu, koji ju je prihvatio, te se sagnula i s poštovanjem poljubila njegovu ruku i čvrsto je uhvatila. Druga joj se ruka nalazila u stisku njezina muža, koji ju je svojom drugom rukom zaštitnički obgrlio. Nakon stanke tijekom koje je sređivala svoje misli, započela je: – Uzela sam sredstvo za spavanje koje ste mi onako ljubazno dali, no dugo nije djelovalo. Kao da sam postala još budnijom i glavom mi se počelo vrzmati čitavo mnoštvo užasnih zamisli; sve su bile povezane sa smrću i vampirima; s krvlju, bolom i nevoljama.
Njezin je muž nenamjerno zaječao, a ona se okrenula prema njemu i rekla: – Ne uzrujavaj se, dragi. Moraš biti hrabar i jak kako bi mi pomogao pri ovome strašnom zadatku. Kad bi samo znao kakva je za mene muka samo pričati o toj strahoti, shvatio bi koliko mi je potrebna tvoja podrška.
Dakle, shvatila sam da vlastitom voljom moram pomoći lijeku da djeluje, želim li da mi bude od ikakve koristi, pa sam čvrsto odlučila zaspati. I dakako, san me zacijelo brzo uhvatio, jer sljedeća stvar koje se sjećam bila je daje on ležao pokraj mene. U sobi se nalazila ista rijetka bjeličasta sumaglica koju sam već prije zapazila. Ali sad se ne sjećam je li vam to poznato; naći ćete to u mom dnevniku koji ću vam kasnije pokazati. Osjetila sam isti onaj nejasni strah koji me već i prije obuzeo, te isti osjećaj daje netko prisutan. Okrenula sam se kako bih probudila Jonathana, no ustanovila sam da tako čvrsto spava da mi se učinilo kako je on uzeo sredstvo za spavanje, a ne ja. Pokušala sam ga probuditi, no nisam mogla. To me uvelike preplašilo i u strahu sam se ogledala oko sebe. Zatim mi je doista klonulo srce: kao daje iskoračio iz magle ili, bolje rečeno, kao da se magla preobrazila u njegov lik. Pokraj kreveta je stajao visok, mršav čovjek, sav odjeven u crno. Odmah sam ga prepoznala iz opisa drugih. Voštano lice, grbav orlovski nos, na kojega je padala svjetlost u tankoj bijeloj crti, razdvojene crvene usnice ispod kojih su se ukazivali oštri bijeli zubi, te crvene oči za koje mi se učinilo da sam ih vidjela u sumrak na prozorima crkve Sv. Marije u Whitbyju. Prepoznala sam i crveni ožiljak na čelu gdje gaje Jonathan udario. Srce mi je na trenutak zastalo i bila bih zavrištala, no bila sam paralizirana. U tišini koja je uslijedila progovorio je oštrim, prodornim šapatom, pokazavši prema Jonathanu: – "Tišina! Načiniš li bilo kakav zvuk, uzet ću ga i prosuti mu mozak pred tvojim očima." Bila sam užasnuta i previše smetena da bih bilo što rekla ili učinila. Uz podrugljiv osmijeh položio mi je jednu ruku na rame, čvrsto me uhvatio, te mi drugom razgolitio grlo, rekavši: "Najprije malo osvježenja kao nagrada za moj trud. Najbolje će ti biti da šutiš; ovo nije ni prvi ni drugi put što sam utažio svoju žeđ iz tvojih žila!" Bila sam sva smetena i, začudo, nisam ga željela spriječiti u tome. Vjerojatno u strahovitu kletvu spada da se i to događa kad on dodirne svoju žrtvu. I Bože moj, Bože moj, sažali se nada mnom! Položio je svoje smrdljive usne na moje grlo!
Njezin je muž ponovno zaječao. Ona je čvršće stegnula njegovu ruku i pogledala ga suosjećajno, kao daje on bio povrijeđen, te nastavila: – Osjetila sam kako me napušta snaga i napola sam izgubila svijest. Ne znam koliko je dugo trajala ta strahota, no imala sam osjećaj da je prošlo mnogo vremena prije nego što je uklonio svoja gnusna, grozna, podrugljiva usta.
Prisjećanje na to kao da ju je svladalo na neko vrijeme te je klonula i bila bi se smšila da je nije pridržavala ruka njezinog muža. Pribrala se uz veliki napor i nastavila: – Zatim mi je rekao podrugljivo: ‘Tako, dakle, i ti bi poput ostalih htjela suprotstaviti svoju pamet mojoj.
Pomogla bi onim ljudima da me ulove i pomrse mi planove! Ti sad znaš, kao i oni djelomice, a uskoro će znati u punoj mjeri, što to znači kad mi netko stane na put. Trebali su sačuvati svoju snagu kako bi je upotrijebili bliže vlastitoj kući. Dok su oni mozgali protiv mene, protiv mene koji sam zapovijedao narodima, vodio spletke u njihovu korist te se borio za njih, stotine godina prije nego što su se ovi ljudi uopće rodili, ja sam im uzvraćao. A ti, njihova najdraža, sad si meso mog mesa, krv moje krvi, moj rod, moja izdašna vinska preša još za neko vrijeme; a kasnije ćeš biti moja družbenica i moja pomagačica. I ti ćeš se osvetiti u dogledno vrijeme, jer svi će oni redom poslužiti da utoliš svoje potrebe. Ali zasad te još treba kažnjavati zbog onoga što si učinila. Pomagala si im da mi naškode; sad ćeš se odazivati na moj poziv. Kad ti moj um kaže ‘Dođi!’, prijeći ćeš i kopno i more da mi udovoljiš; i tome će poslužiti ovo!" Na to je razdrljio svoju košulju, te svojim dugim oštrim noktima otvorio žilu na vlastitim grudima. Kad je krv počela istjecati, jednom je rukom uhvatio obje moje šake, a drugom me zgrabio za vrat i pritisnuo mi usta uz ranu, tako da sam se morala ili ugušiti ili pak progutati malo... O, Bože moj, Bože moj, što sam to učinila?! Što sam učinila da zaslužim takvu sudbinu, ja koja sam se čitavoj života trudila biti skromna i kreposna? Bože, smiluj mi se i spusti pogled na ubogu dušu kojoj prijeti veća opasnost od smrti; i u svojoj milosti sažali se na ljude kojima je ona draga!
Zatim si je stala trljati usne, kao da ih želi očistiti od prljivštine.
Dok je pričala svoju strahovitu priču, nebo na istoku počelo je raditi i sve je postajalo vidljivije. Harker je bio nepomičan i tih; no kako je pripovijest napredovala, nad lice mu se nadvio sivi pogled koji se sve više i više produbljivao pri jutarnjem svjetla, pa kad je sunula prva crvena zraka nadolazeće zore, put mu se tamno isticala uz prosjedu kosu.
Dogovorili smo se da uvijek jedan od nas bude nadomak poziva nesretnog para, sve dok se svi ne sastanemo i dogovorimo što ćemo poduzeti.
U jedno sam siguran – danas se sunce ne uspinje ni nad jednom nesretnijom kućom u svome dnevnome pohodu.
24 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:27 pm
Margita
Administrator
22.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA
3. listopada.
Budući da se moram nečime baviti jer ću inače poludjeti, pišem ovaj dnevnik. Sad je šest sati i za pola sata bismo se trebali sastati u radnoj sobi te pojesti nešto; jer dr. Van Helsing i dr. Seward složili su se da nećemo moći dati sve od sebe ne budemo li jeli. Sam Bog zna da će danas biti potrebno dati sve od sebe. Moram pisati kad god mogu jer se ne usuđujem zastati kako bih razmišljao. Sve, i sitno i krupno, mora biti zapisano; možda će nas na kraju najviše poučiti upravo sitnice. Da smo bili poučeni, krupnim ili pak sitnim stvarima, Mina i ja ne bismo se mogli srozati gore nego što smo se danas. No ipak moramo imati povjerenja i nade. Jadna Mina upravo mi je rekla, dok su joj suze tekle niz obraze, da se naša vjera iskušava upravo u nevoljama i nedaćama, da moramo i dalje imati povjerenja, te da će nam Bog pomoći sve do kraja. Do kraja! Ah, Bože moj, kakvog kraja? ... Na posao! Na posao!
Kad su se dr. Van Helsing i dr. Seward vratili s obilaska jadnoga Renfielda, ozbiljno smo stali raspravljati što da poduzmemo. Prvo nam je dr. Seward ispričao kako su on i dr. Van Helsing, sišavši u sobu ispod, zatekli Renfielda kako leži na podu, u jednoj gomili. Lice mu je bilo u masnicama i ranama, a vratne kosti bile su mu slomljene.
Dr. Seward zapitao je poslužitelja koji je bio na dužnosti u hodniku je li štogod čuo. Ovaj je rekao da je sjedio (priznao je da je i napola drijemao), kad je u sobi začuo glasne glasove, a zatim je Renfield nekoliko puta viknuo, "Bože! Bože! Bože!" Nakon toga čuo se nekakav pad i kad je ušao u sobu, zatekao gaje kako leži na podu, s licem nadolje, u istom položaju u kakvu je bio kad su ga vidjeli liječnici. Van Helsing je zapitao je li čuo "glasove" ili pak "glas", a ovaj je rekao da ne zna; da mu se isprva učinilo kako ih je dvoje, no budući da nikoga nije bilo u sobi, mogao je biti samo jedan. Mogao se i zakleti, ako je potrebno, da je pacijent izgovorio riječ "Bože". Dr. Seward nam je rekao, kad smo ostali sami, da ne želi podrobnije ulaziti u to; trebalo je razmotriti mogućnost da se otvori istraga, a ne bi trebalo reći pravu istinu jer nitko ne bi povjerovao. Ovako kako je bilo, zaključio je da na osnovi poslužiteljeva svjedočenja, može izdati smrtovnicu po kojoj je nesretni slučaj izazvan padom s kreveta. U slučaju da mrtvozornik to bude zahtijevao, doći će do službene istrage, koja će nužno dati jednake rezultate.
Kad smo počeli raspravljati što da sljedeće poduzmemo, prva stvar koju smo odlučili bila je da Mina bude upućena u sve; da joj baš ništa, koliko god bude bolno, ne bude prešućeno. I ona se složila s tom mudrom odlukom. Bilo je bolno vidjeti kako je odvažna, a ipak onako tužna, te obuzeta dubokim očajem.
– Ne smije biti nikakvih prešućivanja – rekla je. – Na žalost, već ih je bilo previše. A osim toga, ništa na svijetu ne bi mi moglo zadati više boli nego što sam već pretrpjela... nego što još uvijek trpim! Što god se dogodilo, to bi mi moglo uliti novu nadu ili pak novu hrabrost!
Van Helsing netremice ju je promatrao dok je govorila, te rekao iznenadno, ali mirno: – Ali, draga gospodo Mina, ne bojite li se; ne za samu sebe, već za druge kojima biste vi mogli predstavljati opasnost, nakon onoga što se dogodilo?
Lice joj se skamenilo, ali oči su joj zablistale svetačkom predanošću dok mu je odgovorila: – Ah, ne, jer ja sam donijela čvrstu odluku!
– Kakvu? – zapitao je obzirno dok smo svi ostali bili nijemi; jer svi smo na svoj način imali nejasnu predodžbu o tome na što misli. Njezin je odgovor bio jednostavan i izravan, kao da konstatira neku činjenicu: – Zato jer, pronađem li u sebi neki znak da bih mogla povrijediti one koje volim, a budno ću ga tražiti, umrijet ću!
– Vi se ne biste ubili? – zapitao je promuklo.
– Bih; kad se ne bi našao prijatelj koji me voli, koji bi me oslobodio takve boli i takvog očajničkog pothvata! Izrekavši to, uputila mu je značajan pogled. On se spremao sjesti; no sad je ustao i sasvim joj se približio, stavio joj ruku na glavu i rekao dostojanstvenim glasom: – Dijete moje, kad bi to bilo za vaše dobro, našao bi se takav prijatelj. Što se mene tiče, ja bih takvu eutanaziju mogao dodati onim poslovima za koje moram napraviti obračun s Bogom, čak i u ovom trenutku, kad bi to bilo najbolje. Štoviše, kad bi to bilo lišeno opasnosti! Ali, dijete moje... – Na trenutak kao da se zagrcnuo i veliki mu se jecaj uzdigao u grlu; progutao ga je i nastavio: – Ovdje su neke osobe koje žele stati između vas i smrti. Vi ne smijete umrijeti. Ne smije vas usmrtiti ničija ruka; a ponajmanje vaša vlastita. Sve dok uistinu ne umre onaj koji je okaljao vaš dražestan život, vi ne smijete umrijeti; jer ako je on još uvijek aktivni živi mrtvac, vaša bi vas smrt načinila upravo onakvom kakav je on. Ne, vi morate živjeti! Morate se boriti i truditi da poživite, iako vam se smrt čini poput neizrecive blagodati. Morate se boriti protiv same Smrti, pa došla vam ona u radosti ili boli; danju ili noću; na sigurnome mjestu ili u opasnosti! Vašom vas živom dušom zavjetujem da ne umrete, dapače, da i ne pomišljate na smrt, sve dok ne prođe to veliko zlo.
Jadna je draga žena problijedjela kao smrt, zadrhtala i počela se tresti, kao što sam vidio da živi pijesak podrhtava pri dolasku plime. Svi smo šutjeli; ništa nismo mogli učiniti. Naposljetku se malo umirila, okrenula se prema njemu, pružila mu ruku te rekla dražesnim, no vrlo turobnim glasom: – Obećavam vam, dragi moj prijatelju, da ću se truditi da poživim, bude li mi Bog dopustio; sve dok me ovaj užas ne napusti, dade li Bog da to bude na vrijeme.
Bila je tako dobra i odvažna da smo svi osjetili kako nam srca postaju snažnija za to da radimo i trpimo za nju, i počeli smo raspravljati što da učinimo. Rekao sam joj da može čuvati sve spise u sefu, kao i sve spise, dnevnike i fonografske cilindre koje bismo kasnije mogli upotrijebiti. Nadalje, ona će voditi zapise kao i prije. Obradovala ju je mogućnost da će bilo što moći raditi, ako se može upotrijebiti riječ "obradovati" vezano uz takvo turobno zanimanje.
Van Helsing je po običaju razmišljao dalekovidnije od bilo koga drugoga, te je pripremio točan raspored našeg rada.
– Možda je bilo dobro – reče – što na sastanku nakon našeg posjeta Carfaxu nismo odlučili ništa učiniti sa sanducima zemlje koju ondje leže. Da smo to učinili, Grof bi jamačno naslutio što namjeravamo, te bi nesumnjivo unaprijed poduzeo mjere kako bi onemogućio da se to učini i s ostalim sanducima; ali ovako ne zna što smjeramo. Štoviše, po svoj prilici ne zna čak ni da raspolažemo sredstvima kojima možemo sterilizirati njegove jazbine, tako da ih više ne može koristiti kao prije. Sad znamo daleko više o njihovu smještaju tako da, nakon što pregledamo kuću u Piccadillyju, moći ćemo ustanoviti gdje se nalazi i zadnji sanduk. Današnji je dan, dakle, naš; na njemu počiva naša nada. Sunce koje se jutros uzdiglo iznad naše tuge štiti nas dok je na nebu. Sve dok navečer ne zapadne, ono čudovište mora zadržati oblik u kojemu je sada, kakav god bio. Sputan je granicama svog zemljanog omotača Ne može se rasplinuti u zrak niti pak nestati kroz pukotine i šupljine. Ako prolazi kroz vrata, mora ih otvoriti poput smrtnika. I tako raspolažemo današnjim danom da pronađemo sve njegove jazbine i steriliziramo ih. Na taj način, ako ga baš i ne uhvatimo te uništimo, satjerat ćemo ga na neko mjesto gdje ćemo gaza neko vrijeme sigurno uhvatiti i uništiti.
Na tom sam se mjestu trgnuo jer se nisam mogao suzdržati na pomisao da nam bjeie minute i sekunde bremenite Mininim životom i srećom, budući da je bilo moguće poduzeti nešto za vrijeme dok smo pričali. No Van Helsing je podignuo ruku u znak upozorenja.
– Stanite, prijatelju Jonathane – rekao je. – U ovom je slučaju najbrži način ujedno i najdulji, kao što kaže vaša poslovica. Djelovat ćemo, i to očajničkom brzinom, kad nastupi vrijeme za to. Ali razmislite malo; po svemu sudeći, ključ za sve nalazi se u onoj kući u Piccadillyju. Grof možda posjeduje mnoge kuće koje je kupio. Za njih posjeduje kupoprodajne papire, ključeve i još štošta. Ima papira za pisanje; ima svoju čekovnu knjižicu. Mnogo toga što posjeduje nalazi se na nekom mjestu; zašto to ne bi bilo na onako mirnom mjestu u središtu grada, kamo dolazi i odakle odlazi u bilo koje vrijeme, na prednja ili stražnja vrata, kad ga ni za najgušćeg prometa nitko ne može primijetiti? Otići ćemo tamo i pretražiti onu kuću; pa kad saznamo što se ondje nalazi, onda ćemo "zaustaviti zemlju", kako bi se lovački izrazio naš prijatelj Arthur, te uloviti našeg starog lisca, zar ne? Nije li tako?
– Pođimo onda odmah! – uskliknuo sam. – Rasipamo dragocjeno, dragocjeno vrijeme! Profesor nije ni trepnuo.
– A kako ćemo ući u onu kuću u Piccadillyju? – zapitao je jednostavno.
– Na bilo koji način! – povikao sam. – Provalit ćemo unutra, bude li to potrebno.
– A vaša policija; gdje će oni biti i što će reći na to?
Bio sam zaprepašten; no znao sam da odlaže iz dobrog razloga. Stoga sam rekao što sam god mirnije mogao: – Nemojte čekati više nego stoje potrebno; siguran sam da znate na kakvim sam mukama.
– Ah, dijete moje, dobro to znam; i doista, uopće mi nije želja pridonositi vašim patnjama. Ali promislite samo, što možemo učiniti prije nego što se pokrene sav svijet? Onda će nastupiti naš trenutak. Razmišljao sam i razmišljao, te zaključio da je najjednostavniji način ujedno i najbolji. Sad želimo ući u kuću, ali nemamo ključa; nije li tako?
Kimnuo sam.
– Pretpostavimo sad da smo uistinu pravi vlasnici te kuće, te da ipak ne možemo ući u nju. Nadalje zamislite da niste osobito nadareni za provaljivanje, što biste onda učinili?
– Obratio bih se nekom poštenom bravaru i unajmio ga da obije bravu.
– A vaša policija, oni bi se zacijelo umiješali, zar ne?
– A, ne! Samo kad bi znali daje čovjek propisno pozvan na taj posao.
– U tom slučaju – uputio mi je prodoran pogled dok je to rekao – dvojbena je jedino savjest poslodavca, te povjerenje vašeg policajca u nju. Vaša je policija zacijelo predana u svome poslu i promišljena, ah, vrlo promišljena, kad se treba pozabavi ti nekim takvi m poslom. Ne, ne, moj prijatelju Jonathane, slobodno silom otvorite brave na stotinu praznih kuća u tom vašem Londonu, ili u bilo kojem gradu na svijetu. Ako to učinite na pravi način i u pravo vrijeme, nitko se neće umiješati. Čitao sam o jednom gospodinu koji je posjedovao krasnu kuću u vašem Londonu. Kad je otišao preko ljeta u Švicarsku i zaključao svoju kuću, neki mu je provalnik razbio prozor sa stražnje strane i ušao. Onda je otvorio žaluzine s prednje strane i slobodno ulazio i izlazio na glavni ulaz, pred samim nosom policije. Zatim je održao dražbu u toj kući, stavio je u oglas i postavio veliki natpis. Kad je nastupio dogovoreni dan, uz pomoć jednog čuvenog dražbovatelja rasprodao je sva dobra što ih je posjedovao onaj drugi čovjek. Onda je otišao k jednome graditelju i načinio s njime ugovor da sruši kuću i sve raščisti za određeno vrijeme. A vaša policija i svi nadležni pomogli su mu koliko su god mogli. I kad se onaj vlasnik vratio s ljetovanja u Švicarskoj, zatekao je tek praznu rupu na mjestu gdje se nalazila njegova kuća. Sve je to obavljeno u rukavicama, a i mi ćemo u našem poslu postupiti u rukavicama. Nećemo otići onamo tako rano da policajac koji je u to vrijeme još besposlen pomisli kako radimo nešto čudno, već ćemo otići nakon deset sati, kad onuda bude prolazilo mnoštvo ljudi, te kad bi bilo normalno da se takvi poslovi obavljaju, da smo uistinu vlasnici kuće.
Nije mi preostalo drugo nego uvidjeti da je u pravu, a užasan očaj na Mininom licu nešto se opustio; u takvom je dobrom savjetu bilo nade.
– Nakon što se jednom nađemo u kući – nastavio je Van Helsing – možda pronađemo više tragova. U svakom slučaju, neki će od nas ostati ondje dok drugi budu tražili ostala mjesta gdje bi se mogli nalaziti još neki sanduci sa zemljom, u Bermondseyu i Mile Endu.
Lord Godalming ustade.
– Tu bih ja mogao biti od neke koristi – reče. – Brzojavit ću svojim ljudima da pripreme konje i kola na mjestima gdje će biti najprikladnije.
– Gledaj, stari moj – reče Morris – krasna je zamisao da sve imamo pripremljeno « slučaju da trebamo upotrijebiti krnje. Ali ne misliš li da bi neka od tvojih otmjenih kočija ukrašena grbovima izazvala malo previše pozornosti u nekoj sporednoj ulici Walwortha ili Nile Enda? Meni se čini da bismo trebali unajmiti kola kad krenemo na jug ili istok; pa čak ida bismo ih trebali ostaviti negdje u susjedstvu u koje odlazimo.
– Prijatelj Quincey je u pravu!- reče profesor. – Kao što bi se reklo, s obje noge čvrsto stoji na zemlji.
Predstoji nam težak zadatak i ne želimo da nas netko u tome promatra, ako je to moguće.
Mina se sve više zanimala za sve i bio sam oduševljen vidjevši kako joj hitnost situacije pomaže da na trenutak zaboravi svoje užasno noćašnje iskustvo. Bila je vrlo, vrlo blijeda, gotovo mrtvački blijeda, i tako mršava da su joj usne bile malo nategnute, a dosta izraženo vidjeli su joj se zubi. Ovo posljednje joj nisam spominjao, da joj ne nanesem nepotrebnu bol; ali meni se krv sledila u žilama kad sam se sjetio što se dogodilo s jadnom Lucy nakon što joj je Grof isisao krv. Zasad još nije bilo znaka da joj zubi postaju oštriji, ali prošlo je tek kratko vrijeme i bilo je razloga za strah.
Kad smo počeli raspravljati kojim redoslijedom sve to obaviti te kako rasporediti naše snage, uslijedile su nove nedoumice. Na posljetku smo se dogovorili da prije odlaska u Piccadilly uništimo Grofovu jazbinu u našem susjedstvu. U slučaju da on to prebrzo ustanovi, na taj bismo način ipak bili korak ispred njega u našem razornom poslu, a njegova bi nam prisutnost u isključivo fizičkom obliku, u vrijeme dok je najslabiji, mogla poslužiti kao novi pokazatelj.
Što se tiče raspoređivanja naših snaga, profesor je predložio da za posjeta u Carfax svi zajedno uđemo u kuću u Piccadillyju; da dva liječnika i ja ostanemo ondje, dok lord Godalming i Quincey pronađu jazbine u Walworthu i Mile Endu te ih unište. Profesor je ustvrdio kako je moguće, pa čak i vjerojatno, da se Grof pojavi u Piccadillyju za vrijeme dana, te da ćemo se u tom slučaju moći obračunati s njime na licu mjesta. U svakom slučaju, moći ćemo ga svi zajedno slijediti. Ja sam se žestoko usprotivio tom planu jer sam rekao kako namjeravam ostati i zaštiti Minu. Pomislio sam da sam čvrst u tome stavu, ali Mina nije htjela ni saslušati moj prigovor. Rekla je da bi moglo iskrsnuti neko pravno pitanje pri kojemu bih mogao biti od koristi; da bi se medu Grofovim papirima mogao naći neki trag koji bih shvatio iz svojih transilvanskih doživljaja; te daje uz ovakvo stanje stvari potrebna sva snaga koju možemo prikupiti kako bismo se mogli suprotstaviti strahovitoj Grofovoj snazi. Morao sam popustiti jer je Mina bila nepopustljiva; rekla je njena posljednja nada u tome da svi radimo zajednički.
– Što se mene tiče – rekla je – nemam se čega bojati. Najgore što se moglo dogoditi već se dogodilo, a sve što se sad može dogoditi mora sadržavati i malo nade ili utjehe. Kreni, mužu moj! Bog me može, bude li to htio, čuvati samu isto tako dobro kao i da netko bude prisutan.
– Krenimo onda odmah, u Božje ime – uskliknuo sam ustavši – jer samo gubimo vrijeme. Grof bi mogao doći u Piccadilly ranije nego što očekujemo.
– Nije tako! – reče Van Helsing, podignuvši ruku.
– Ali zašto? – zapitao sam.
– Zaboravljate li – rekao je, doslovce se nasmiješivši – da je sinoć obilno objedovao te da će spavati dokasna. Jesam li to zaboravio? Hoću li ikad... mogu li ikad zaboraviti? Zar itko od nas može zaboraviti taj stravični prizor! Mina se silno trudila zadržati svoj hrabri stav; ali bol ju se svladala, te je zagnjurila lice u šake i zajecala uz drhtaj. Van Helsing nije imao namjeru podsjetiti je na onaj zastrašujući doživljaj. Razmišljajući, izgubio iz vida nju i njezin udio u svemu. Kad mu je sinulo što je rekao, užasnuo se nad svojom nepromišljenošću te je pokušao utješiti.
– Jao, gospođo Mina – rekao je – draga, draga gospodo Mina. Žali Bože da sam vam upravo ja, od svih koji vas poštuju, rekao nešto tako nepromišljeno. Ova moja glupa stara usta i ova glupa stara glava ne zaslužuju oproštaj; ali vi ćete to zaboraviti, zar ne?
Duboko se sagnuo pokraj nje rekavši to; uhvatila gaje za ruke, pogledala ga kroz suze i rekla promuklim glasom: – Ne, ja to neću zaboraviti, jer dobro je da se toga prisjećam; a s time je u mom sjećanju toliko toga vezanog uz vas da ću sve to uzeti zajedno. A sad, svi zajedno uskoro morate krenuti. Zajutrak je spreman i svi moramo jesti tako da budemo snažni.
Zajutrak je za sve nas bio čudnovat objed. Pokušali smo biti vedri i hrabriti se, a Mina je bila najvedrija i najživahnija među nama. Kad smo završili, Van Helsing je ustao i rekao: – A sad, dragi moji prijatelji, idemo na naš strašni posao. Jesmo li svi naoružani kao što smo bili one noći kad smo prvi put posjetili jazbinu našeg neprijatelja? Jesmo li naoružani i protiv napada duhova i tjelesnih bića? – Svi smo potvrdili. – Onda je to u redu. A sad, gospođo Mina, vi ste u svakom slučaju ovdje sasvim na sigurnome sve do sumraka; a mi ćemo se vratili prije toga... ako... Ma, vratit ćemo se! Nakon što ste sišli, osobno sam pripremio vašu sobu na taj način što sam u nju smjestio stvari za koje znamo, tako da on neće moći ući. A sad mi dopustite da vas zaštitim. Dodirnut ću vam čelo ovim komadićem svete hostije, u ime Oca, i Sira, i....
Uslijedio je zastrašujući vrisak od kojega su nam se umalo sledila srca. Kad je stavio hostiju na Minino čelo, ona ga je opržila, koža je gorjela kao da se radi o bijelome užarenom komadu metala. Moja je jadna draga shvatila značenje te činjenice isto tako brzo kao što su njezini živci primili bol: ta su je dva osjećaja tako obuzela da se u onome vrisku oglasila njezina prenapregnuti narav. Ali brzo su joj navrle riječi; odjek onog vriska još nije prestao odzvanjati zrakom kad je nastupila reakcija, i ona je klonula koljenima na pod, u agoniji poniženja Navukla je preko lica svoju prekrasnu kosu, kao što si gubavac navlači svoj ogrtač, te zajaukala: – Okaljana sam, okaljana! Čak i Svevišnji izbjegava moju onečišćenu put! Moram trpjeti ovaj sramotni znak na čelu sve do Sudnjeg dana!
Svi su zastali. Ja sam se bacio pokraj nje u agoniji bespomoćne boli, stavio ruke oko nje i čvrsto je zagrlio. Nekoliko minuti naša su ožalošćeni srca kucala zajedno dok su prijatelji oko nas okrenuli ustranu oči iz kojih su tiho tekle suze. Zatim se Van Helsing okrenuo i rekao ozbiljnim glasom; toliko ozbiljnim da sam mogao osjetiti kako ga je obuzelo nekakvo nadahnuće, te da navodi stvari koje sam ne poznaje: – Moguće je da ćete morati nositi ovaj znak sve dok sam Bog bude smatrao da je to potrebno, jer on će zacijelo na Sudnji dan ispraviti sve nepravde na svijetu, te sve nepravde koje su nanesene njegovoj djeci koju je on postavio na svijet. I još nešto, gospodo Mina, draga moja, draga moja, htio bih da mi, koji vas volimo, prisustvujemo trenutku kad će taj crveni ožiljak, znak Božje spoznaje o onome što se dogodilo, nestati i ostaviti vaše čelo čistini poput srca koje poznajemo. Jer sigurno je, kao što je sigurno da živimo, da će taj ožiljak nestati kad Bog bude našao primjerenim da podigne teret koji nas teško pritišće. Dotad ćemo nositi naš križ, kao što gaje nosio njegov sin, u znak poslušnosti prema njegovoj volji. Možda smo mi odabrani kao instrumenti njegove volje, te ćemo se na njegov poziv uzdići poput onoga drugoga, kroz nedaće i sram; kroz suze i krv; kroz dvojbe i strahove, te kroz sve što čini razliku između Boga i čovjeka.
U tim je riječima bilo nade i utjehe; stoga smo se pomirili s ovakvim stanjem stvari. I Mina i ja smo to osjetili, te istodobno uhvatili svaki po jednu starčevu ruku, sagnuli se i poljubili ih. Zatim smo bez ijedne riječi svi zajedno kleknuli, uhvatili se međusobno za ruke, te se zakleli da ćemo biti vjerni jedni drugima. Mi muškarci zakleli smo se da ćemo podići veo tuge s glave osobe koju smo svi na svoj način voljeli i pomolili smo se za pomoć i vodilju u strašnomu poslu koji je bio pred nama.
Bilo je to vrijeme za djelovanje. Stoga sam se oprostio od Mine, a taj oproštaj ni ona ni ja nećemo zaboraviti sve do naše smrti. Potom smo krenuli.
Čvrsto sam odlučio jednu stvar: ustanovimo li da Mina neminovno mora postati vampirica, neće sama ići u tu neznanu i strahovitu zemlju. Vjerujem daje u stara vremena upravo iz tog razloga jedan vampir značio mnogo njih; kao što su njihova gnusna tijela mogla počivati samo u svetoj zemlji, upravo je na isti način najsvetija ljubav sredstvo kojim se stječu nove pridošlice u njihovim jezovitim redovima.
Ušli smo u Carfax bez problema i zatekli sve stvari iste kao i prvi put. Bilo je teško povjerovati da u ovako prozaičnom okolišu, neodržuvanom i prašnjavom, postoje osnove za onakav strah koji smo već poznuvali.
Da nismo već donijeli odluku i da nas nisu poticala užasna sjećanja, teško da bismo mogli nastaviti naš posao. Nismo zatekli nikakvih spisa, niti pak tragova da je kuća bila u upotrebi; a u staroj kapelici veliki su sanduci izgledali upravo onako kao kad smo ih zadnji put vidjeli. Dr. Van Helsing rekao nam je dostojanstvenim glasom, dok smo stali pred njih: – A sad, prijatelji moji, moramo ovdje obaviti jednu dužnost. Moramo sterilizirati ovu zemlju, toliko posvećenu pobožnim sjećanjima da ju je on donio sa sobom iz daleke zemlje kako bi je upotrijebio u zle svrhe. On je odabrao ovu zemlju zato što je bila sveta. Na taj ćemo ga način potući vlastitim oružjem, jer mi ćemo je još više posvetiti. Bila je posvećena da bi je koristio čovjek, sad ćemo je posvetiti Bogu. Izrekavši to, izvadio je iz svoje torbe odvijač i ključ za odvijanje, te je vrlo brzo poklopac jednoga od sanduka ležao odbačen. Zemlja je imala ustajao i zagušljiv zadah; no to nam nekako nije smetalo, jer naša je pozornost bila usredotočena na profesora. Uzeo je iz svoje kutije komad svete hostije te je pobožno položio na zemlju, a zatim je zatvorio poklopac i uz našu pomoć stao natrag pričvršćivati vijke.
Na isti smo način obradili sve velike sanduke, jedan po jedan, te ih ostavili naizgled u istome stanju u kakvu smo ih zatekli; no u svakome se nalazio komadić hostije.
Kad smo zatvorili za sobom vrata, profesor je rekao dostojanstvenim glasom: – Taj je dio posla gotov. Kad bismo podjednako uspješno obavili i sve ostale poslove, večerašnji bi suton zasjao na čelu gospođe Mine koje bi bilo poput bjelokosti, bez ikakve mrlje!
Dok smo išli preko travnjaka na putu do kolodvora da uhvatimo vlak, mogli smo vidjeti pročelje ludnice. Željno sam pogledao onamo i na prozoru svoje sobe ugledao Minu. Mahnuo sam joj rukom, te joj kimnuo kako bi joj dao do znanja da je naš posao ondje uspješno obavljen. Kimnula mije kako bi mi pokazala daje shvatila. Posljednje što sam vidio bilo je kad mi je mahala rukom u znak oproštaja. Teška smo srca potražili kolodvor i uhvatili vlak u zadnji tren, jer puštao je paru kad smo se približavali peronu.
Ovo sam zapisao na vlaku.
Piccadilly, 12.30.
Prije nego što smo došli do Fenchurch Streeta, obratio mi se lord Godalming: – Quincey i ja idemo pronaći bravara. Bilo bi najbolje da vi ne pođete s nama, kako ne bi iskrsnule kakve poteškoće. U ovim okolnostima nama ne bi previše zamjerili provalu u praznu kuću. Ali vi ste pravni zastupnik i u pravničkome udruženju mogli bi vam reći da ste trebali biti pametniji. – Oklijevao sam, želeći podijeliti čak i opasnost od izvrgavanja javnoj sramoti, no on je nastavio: – Osim toga, izazvat ćemo manje pozornosti ako nas ne bude previše. Moji će titula sve izgladiti kod bravara, le kod bilo kojeg policajca koji bi mogao naići. Najbolje će biti da vi odete s Jackom i profesorom, pa ostanite u Green Parku, negdje odakle se pruža pogled na kuću. Kad vidite da se vrata otvaraju te da je bravar otišao, svi zajedrio dođite. Mi ćemo vas očekivati i pustiti unutra.
– Dobar savjet! – rekao je Van Helsing, pa mi ništa više nismo rekli na to. Godalmingi Morris odjurili su kočijom, a mi smoih slijedili u drugoj kočiji. Na uglu Arlington Streeta svi smo izašli i odšetali u Green Park. Srce mi je tuklo kad sam ugledao kuću na koju su bile usredotočene sve naše nade kako se uzdiže, mrka i tiha, zapuštena medu živahnijim i dotjeranijim okolnim zgradama. Sjeli smo na klupu s koje je bio dobar pogled te stali pušiti cigare kako bismo izazvali što manje pozornosti. Minute kao da su prolazile na olovnim nogama, dok smo očekivali dolazak ostalih.
Nakon određenog vremena ugledali smo kako se primiče jedna kočija. Iz nje su nonšalantno izašli lord Godalming i Morris; a s vrha kočije spustio se zdepasti radnik s torbom za alat. Morris je platio kočijašu, koji je dodirnuo obod šešira i odvezao se. Njih su se dvojica zajednički popela stubištem i lord Godalming je pokazao radniku što treba učiniti. Ovaj je bez žurbe skinuo kaput i objesio ga na jednu šipku u stubišnoj ogradi, te rekao nešto pozorniku koji je upravo dokono prolazio. Policajac je kimnuo u znak slaganja te je čovjek kleknuo i smjestio torbu pokraj sebe. Nakon stoje pročeprkao po njoj, izvadio je nešto alata koji je na uobičajen način poredao pokraj sebe. Zatim je ustao, zavirio u ključanicu, puhnuo u nju, okrenuo se prema svome poslodavcu i rekao mu nešto. Lord Godalming se nasmiješio i čovjek je podigao oveći svežanj ključeva; odabrao je jedan od njih i stao isprobavati u bravi, kao da njime isprobava prolaz. Nakon stoje neko vrijeme petljao, isprobao je drugi ključ, a zatim i treći. Odjednom su se vrata otvorila, nakon što ih je lagano gurnuo, te su on i druga dvojica ušli unutra. Mi smo nepomično sjedili; moja se cigara silovito žarila, no Van Helsingova se potpuno ugasila. Strpljivo smo čekali te ugledali kako radnik izlazi i uzima svoju torbu. Zatim je pridržao vrata djelomice otvorenima, pridržavajući ih na mjestu koljenima, te namjestio ključ u bravu. Naposljetku gaje predao lordu Godalmingu, koji je izvadio svoj novčanik i dao mu nešto. Čovjek je dodirnuo obod šešira, uzeo svoju torbu, odjenuo kaput i otišao; ni živa duša nije ni zapazila cijeli taj posao.
Kad se čovjek dovoljno udaljio, nas smo trojica prešli ulicu i zakuculi na vrata. Odmah ih je otvorio Quincey Morris, pokraj kojega je stajao lord Godalming i pripaljivao cigaru.
– Mjesto strašno smrdi – rekao je Godalming dok smo ulazili. Doista je smrad bio strašan, kao u staroj kapelici u Carfaxu, a po našem prijašnjem iskustvu postalo nam je jasno kako je Grof često koristio to mjesto. Počeli smo pretraživati kuću, držeći se zajedno za slučaj napada; jer znali smo da imamo posla sa snažnim i podmuklim neprijateljem, a još uvijek nismo znali ne nalazi li se Grof u kući. U blagovaonici, koja je ležala sa stražnje strane predvorja, pronašli smo osam sanduka zemlje. Samo osam sanduka od devet koliko smo ih tražili! Naš posao još nije bio završen i neće biti dok ne pronađemo onaj sanduk koji nedostaje. Prvo smo otvorili žaluzine na prozom koji je gledao na usko, kamenom popločano dvorište sa zabatne strane jedne šiljate staje, koja je izgledala poput pročelja kakve minijaturne kuće. Na zidu nije bilo prozora, pa se nismo bojali da će nas netko vidjeti. Nismo gubili vrijeme dok smo pregledavali škrinje. Alatom što smo ga ponijeli sa sobom otvorili smo ih jednu po jednu, te postupili s njima kao što smo postupili s onim drugima u kapelici. Bilo nam je jasno da Grof nije u kući, te smo nastavili s potragom za njegovim spisima.
Nakon što smo površno pogledali ostale prostorije od podruma do tavana, došli smo do zaključka da se svi spisi koji bi mogli pripadati Grofu nalaze u blagovaonici, te smo ih potom krenuli pomno pregledavati. Ležali su manje-više uredno složeni na velikome stolu za objedovanje. Bili su tu posjedovni papiri kuće u Piccadillyju, u jednom velikom zavežljaju; kupoprodajni papiri kuća u Mile Endu i Bermondseyu; papir za pisanje, omotnice, pera i tinta. Sve je to bilo pokrito tankim papirom za zamatanje, kako bi se sačuvalo od prašine. Tu se također nalazila i četka za odjeću, četka i češalj, te vrč i lavor u kojem se nalazila prljava voda, crvenkasta kao od krvi. Na kraju svega nalazila se hrpica ključeva svih vrsta i veličina, vjerojatno od onih drugih kuća. Kad smo ispitali ovaj zadnji nalaz, lord Godalming i Quincey su točno zapisali različite adrese kuća u istočnome, odnosno južnome dijelu Londona, uzeli sa sobom ključeve u jednom velikom svežnju, te krenuli uništiti sanduke na tim mjestima. Mi ostali čekali smo, koliko smo god strpljivo mogli, njihov povratak... ili pak Grofov dolazak.
DNEVNIK JONATHANA HARKERA
3. listopada.
Budući da se moram nečime baviti jer ću inače poludjeti, pišem ovaj dnevnik. Sad je šest sati i za pola sata bismo se trebali sastati u radnoj sobi te pojesti nešto; jer dr. Van Helsing i dr. Seward složili su se da nećemo moći dati sve od sebe ne budemo li jeli. Sam Bog zna da će danas biti potrebno dati sve od sebe. Moram pisati kad god mogu jer se ne usuđujem zastati kako bih razmišljao. Sve, i sitno i krupno, mora biti zapisano; možda će nas na kraju najviše poučiti upravo sitnice. Da smo bili poučeni, krupnim ili pak sitnim stvarima, Mina i ja ne bismo se mogli srozati gore nego što smo se danas. No ipak moramo imati povjerenja i nade. Jadna Mina upravo mi je rekla, dok su joj suze tekle niz obraze, da se naša vjera iskušava upravo u nevoljama i nedaćama, da moramo i dalje imati povjerenja, te da će nam Bog pomoći sve do kraja. Do kraja! Ah, Bože moj, kakvog kraja? ... Na posao! Na posao!
Kad su se dr. Van Helsing i dr. Seward vratili s obilaska jadnoga Renfielda, ozbiljno smo stali raspravljati što da poduzmemo. Prvo nam je dr. Seward ispričao kako su on i dr. Van Helsing, sišavši u sobu ispod, zatekli Renfielda kako leži na podu, u jednoj gomili. Lice mu je bilo u masnicama i ranama, a vratne kosti bile su mu slomljene.
Dr. Seward zapitao je poslužitelja koji je bio na dužnosti u hodniku je li štogod čuo. Ovaj je rekao da je sjedio (priznao je da je i napola drijemao), kad je u sobi začuo glasne glasove, a zatim je Renfield nekoliko puta viknuo, "Bože! Bože! Bože!" Nakon toga čuo se nekakav pad i kad je ušao u sobu, zatekao gaje kako leži na podu, s licem nadolje, u istom položaju u kakvu je bio kad su ga vidjeli liječnici. Van Helsing je zapitao je li čuo "glasove" ili pak "glas", a ovaj je rekao da ne zna; da mu se isprva učinilo kako ih je dvoje, no budući da nikoga nije bilo u sobi, mogao je biti samo jedan. Mogao se i zakleti, ako je potrebno, da je pacijent izgovorio riječ "Bože". Dr. Seward nam je rekao, kad smo ostali sami, da ne želi podrobnije ulaziti u to; trebalo je razmotriti mogućnost da se otvori istraga, a ne bi trebalo reći pravu istinu jer nitko ne bi povjerovao. Ovako kako je bilo, zaključio je da na osnovi poslužiteljeva svjedočenja, može izdati smrtovnicu po kojoj je nesretni slučaj izazvan padom s kreveta. U slučaju da mrtvozornik to bude zahtijevao, doći će do službene istrage, koja će nužno dati jednake rezultate.
Kad smo počeli raspravljati što da sljedeće poduzmemo, prva stvar koju smo odlučili bila je da Mina bude upućena u sve; da joj baš ništa, koliko god bude bolno, ne bude prešućeno. I ona se složila s tom mudrom odlukom. Bilo je bolno vidjeti kako je odvažna, a ipak onako tužna, te obuzeta dubokim očajem.
– Ne smije biti nikakvih prešućivanja – rekla je. – Na žalost, već ih je bilo previše. A osim toga, ništa na svijetu ne bi mi moglo zadati više boli nego što sam već pretrpjela... nego što još uvijek trpim! Što god se dogodilo, to bi mi moglo uliti novu nadu ili pak novu hrabrost!
Van Helsing netremice ju je promatrao dok je govorila, te rekao iznenadno, ali mirno: – Ali, draga gospodo Mina, ne bojite li se; ne za samu sebe, već za druge kojima biste vi mogli predstavljati opasnost, nakon onoga što se dogodilo?
Lice joj se skamenilo, ali oči su joj zablistale svetačkom predanošću dok mu je odgovorila: – Ah, ne, jer ja sam donijela čvrstu odluku!
– Kakvu? – zapitao je obzirno dok smo svi ostali bili nijemi; jer svi smo na svoj način imali nejasnu predodžbu o tome na što misli. Njezin je odgovor bio jednostavan i izravan, kao da konstatira neku činjenicu: – Zato jer, pronađem li u sebi neki znak da bih mogla povrijediti one koje volim, a budno ću ga tražiti, umrijet ću!
– Vi se ne biste ubili? – zapitao je promuklo.
– Bih; kad se ne bi našao prijatelj koji me voli, koji bi me oslobodio takve boli i takvog očajničkog pothvata! Izrekavši to, uputila mu je značajan pogled. On se spremao sjesti; no sad je ustao i sasvim joj se približio, stavio joj ruku na glavu i rekao dostojanstvenim glasom: – Dijete moje, kad bi to bilo za vaše dobro, našao bi se takav prijatelj. Što se mene tiče, ja bih takvu eutanaziju mogao dodati onim poslovima za koje moram napraviti obračun s Bogom, čak i u ovom trenutku, kad bi to bilo najbolje. Štoviše, kad bi to bilo lišeno opasnosti! Ali, dijete moje... – Na trenutak kao da se zagrcnuo i veliki mu se jecaj uzdigao u grlu; progutao ga je i nastavio: – Ovdje su neke osobe koje žele stati između vas i smrti. Vi ne smijete umrijeti. Ne smije vas usmrtiti ničija ruka; a ponajmanje vaša vlastita. Sve dok uistinu ne umre onaj koji je okaljao vaš dražestan život, vi ne smijete umrijeti; jer ako je on još uvijek aktivni živi mrtvac, vaša bi vas smrt načinila upravo onakvom kakav je on. Ne, vi morate živjeti! Morate se boriti i truditi da poživite, iako vam se smrt čini poput neizrecive blagodati. Morate se boriti protiv same Smrti, pa došla vam ona u radosti ili boli; danju ili noću; na sigurnome mjestu ili u opasnosti! Vašom vas živom dušom zavjetujem da ne umrete, dapače, da i ne pomišljate na smrt, sve dok ne prođe to veliko zlo.
Jadna je draga žena problijedjela kao smrt, zadrhtala i počela se tresti, kao što sam vidio da živi pijesak podrhtava pri dolasku plime. Svi smo šutjeli; ništa nismo mogli učiniti. Naposljetku se malo umirila, okrenula se prema njemu, pružila mu ruku te rekla dražesnim, no vrlo turobnim glasom: – Obećavam vam, dragi moj prijatelju, da ću se truditi da poživim, bude li mi Bog dopustio; sve dok me ovaj užas ne napusti, dade li Bog da to bude na vrijeme.
Bila je tako dobra i odvažna da smo svi osjetili kako nam srca postaju snažnija za to da radimo i trpimo za nju, i počeli smo raspravljati što da učinimo. Rekao sam joj da može čuvati sve spise u sefu, kao i sve spise, dnevnike i fonografske cilindre koje bismo kasnije mogli upotrijebiti. Nadalje, ona će voditi zapise kao i prije. Obradovala ju je mogućnost da će bilo što moći raditi, ako se može upotrijebiti riječ "obradovati" vezano uz takvo turobno zanimanje.
Van Helsing je po običaju razmišljao dalekovidnije od bilo koga drugoga, te je pripremio točan raspored našeg rada.
– Možda je bilo dobro – reče – što na sastanku nakon našeg posjeta Carfaxu nismo odlučili ništa učiniti sa sanducima zemlje koju ondje leže. Da smo to učinili, Grof bi jamačno naslutio što namjeravamo, te bi nesumnjivo unaprijed poduzeo mjere kako bi onemogućio da se to učini i s ostalim sanducima; ali ovako ne zna što smjeramo. Štoviše, po svoj prilici ne zna čak ni da raspolažemo sredstvima kojima možemo sterilizirati njegove jazbine, tako da ih više ne može koristiti kao prije. Sad znamo daleko više o njihovu smještaju tako da, nakon što pregledamo kuću u Piccadillyju, moći ćemo ustanoviti gdje se nalazi i zadnji sanduk. Današnji je dan, dakle, naš; na njemu počiva naša nada. Sunce koje se jutros uzdiglo iznad naše tuge štiti nas dok je na nebu. Sve dok navečer ne zapadne, ono čudovište mora zadržati oblik u kojemu je sada, kakav god bio. Sputan je granicama svog zemljanog omotača Ne može se rasplinuti u zrak niti pak nestati kroz pukotine i šupljine. Ako prolazi kroz vrata, mora ih otvoriti poput smrtnika. I tako raspolažemo današnjim danom da pronađemo sve njegove jazbine i steriliziramo ih. Na taj način, ako ga baš i ne uhvatimo te uništimo, satjerat ćemo ga na neko mjesto gdje ćemo gaza neko vrijeme sigurno uhvatiti i uništiti.
Na tom sam se mjestu trgnuo jer se nisam mogao suzdržati na pomisao da nam bjeie minute i sekunde bremenite Mininim životom i srećom, budući da je bilo moguće poduzeti nešto za vrijeme dok smo pričali. No Van Helsing je podignuo ruku u znak upozorenja.
– Stanite, prijatelju Jonathane – rekao je. – U ovom je slučaju najbrži način ujedno i najdulji, kao što kaže vaša poslovica. Djelovat ćemo, i to očajničkom brzinom, kad nastupi vrijeme za to. Ali razmislite malo; po svemu sudeći, ključ za sve nalazi se u onoj kući u Piccadillyju. Grof možda posjeduje mnoge kuće koje je kupio. Za njih posjeduje kupoprodajne papire, ključeve i još štošta. Ima papira za pisanje; ima svoju čekovnu knjižicu. Mnogo toga što posjeduje nalazi se na nekom mjestu; zašto to ne bi bilo na onako mirnom mjestu u središtu grada, kamo dolazi i odakle odlazi u bilo koje vrijeme, na prednja ili stražnja vrata, kad ga ni za najgušćeg prometa nitko ne može primijetiti? Otići ćemo tamo i pretražiti onu kuću; pa kad saznamo što se ondje nalazi, onda ćemo "zaustaviti zemlju", kako bi se lovački izrazio naš prijatelj Arthur, te uloviti našeg starog lisca, zar ne? Nije li tako?
– Pođimo onda odmah! – uskliknuo sam. – Rasipamo dragocjeno, dragocjeno vrijeme! Profesor nije ni trepnuo.
– A kako ćemo ući u onu kuću u Piccadillyju? – zapitao je jednostavno.
– Na bilo koji način! – povikao sam. – Provalit ćemo unutra, bude li to potrebno.
– A vaša policija; gdje će oni biti i što će reći na to?
Bio sam zaprepašten; no znao sam da odlaže iz dobrog razloga. Stoga sam rekao što sam god mirnije mogao: – Nemojte čekati više nego stoje potrebno; siguran sam da znate na kakvim sam mukama.
– Ah, dijete moje, dobro to znam; i doista, uopće mi nije želja pridonositi vašim patnjama. Ali promislite samo, što možemo učiniti prije nego što se pokrene sav svijet? Onda će nastupiti naš trenutak. Razmišljao sam i razmišljao, te zaključio da je najjednostavniji način ujedno i najbolji. Sad želimo ući u kuću, ali nemamo ključa; nije li tako?
Kimnuo sam.
– Pretpostavimo sad da smo uistinu pravi vlasnici te kuće, te da ipak ne možemo ući u nju. Nadalje zamislite da niste osobito nadareni za provaljivanje, što biste onda učinili?
– Obratio bih se nekom poštenom bravaru i unajmio ga da obije bravu.
– A vaša policija, oni bi se zacijelo umiješali, zar ne?
– A, ne! Samo kad bi znali daje čovjek propisno pozvan na taj posao.
– U tom slučaju – uputio mi je prodoran pogled dok je to rekao – dvojbena je jedino savjest poslodavca, te povjerenje vašeg policajca u nju. Vaša je policija zacijelo predana u svome poslu i promišljena, ah, vrlo promišljena, kad se treba pozabavi ti nekim takvi m poslom. Ne, ne, moj prijatelju Jonathane, slobodno silom otvorite brave na stotinu praznih kuća u tom vašem Londonu, ili u bilo kojem gradu na svijetu. Ako to učinite na pravi način i u pravo vrijeme, nitko se neće umiješati. Čitao sam o jednom gospodinu koji je posjedovao krasnu kuću u vašem Londonu. Kad je otišao preko ljeta u Švicarsku i zaključao svoju kuću, neki mu je provalnik razbio prozor sa stražnje strane i ušao. Onda je otvorio žaluzine s prednje strane i slobodno ulazio i izlazio na glavni ulaz, pred samim nosom policije. Zatim je održao dražbu u toj kući, stavio je u oglas i postavio veliki natpis. Kad je nastupio dogovoreni dan, uz pomoć jednog čuvenog dražbovatelja rasprodao je sva dobra što ih je posjedovao onaj drugi čovjek. Onda je otišao k jednome graditelju i načinio s njime ugovor da sruši kuću i sve raščisti za određeno vrijeme. A vaša policija i svi nadležni pomogli su mu koliko su god mogli. I kad se onaj vlasnik vratio s ljetovanja u Švicarskoj, zatekao je tek praznu rupu na mjestu gdje se nalazila njegova kuća. Sve je to obavljeno u rukavicama, a i mi ćemo u našem poslu postupiti u rukavicama. Nećemo otići onamo tako rano da policajac koji je u to vrijeme još besposlen pomisli kako radimo nešto čudno, već ćemo otići nakon deset sati, kad onuda bude prolazilo mnoštvo ljudi, te kad bi bilo normalno da se takvi poslovi obavljaju, da smo uistinu vlasnici kuće.
Nije mi preostalo drugo nego uvidjeti da je u pravu, a užasan očaj na Mininom licu nešto se opustio; u takvom je dobrom savjetu bilo nade.
– Nakon što se jednom nađemo u kući – nastavio je Van Helsing – možda pronađemo više tragova. U svakom slučaju, neki će od nas ostati ondje dok drugi budu tražili ostala mjesta gdje bi se mogli nalaziti još neki sanduci sa zemljom, u Bermondseyu i Mile Endu.
Lord Godalming ustade.
– Tu bih ja mogao biti od neke koristi – reče. – Brzojavit ću svojim ljudima da pripreme konje i kola na mjestima gdje će biti najprikladnije.
– Gledaj, stari moj – reče Morris – krasna je zamisao da sve imamo pripremljeno « slučaju da trebamo upotrijebiti krnje. Ali ne misliš li da bi neka od tvojih otmjenih kočija ukrašena grbovima izazvala malo previše pozornosti u nekoj sporednoj ulici Walwortha ili Nile Enda? Meni se čini da bismo trebali unajmiti kola kad krenemo na jug ili istok; pa čak ida bismo ih trebali ostaviti negdje u susjedstvu u koje odlazimo.
– Prijatelj Quincey je u pravu!- reče profesor. – Kao što bi se reklo, s obje noge čvrsto stoji na zemlji.
Predstoji nam težak zadatak i ne želimo da nas netko u tome promatra, ako je to moguće.
Mina se sve više zanimala za sve i bio sam oduševljen vidjevši kako joj hitnost situacije pomaže da na trenutak zaboravi svoje užasno noćašnje iskustvo. Bila je vrlo, vrlo blijeda, gotovo mrtvački blijeda, i tako mršava da su joj usne bile malo nategnute, a dosta izraženo vidjeli su joj se zubi. Ovo posljednje joj nisam spominjao, da joj ne nanesem nepotrebnu bol; ali meni se krv sledila u žilama kad sam se sjetio što se dogodilo s jadnom Lucy nakon što joj je Grof isisao krv. Zasad još nije bilo znaka da joj zubi postaju oštriji, ali prošlo je tek kratko vrijeme i bilo je razloga za strah.
Kad smo počeli raspravljati kojim redoslijedom sve to obaviti te kako rasporediti naše snage, uslijedile su nove nedoumice. Na posljetku smo se dogovorili da prije odlaska u Piccadilly uništimo Grofovu jazbinu u našem susjedstvu. U slučaju da on to prebrzo ustanovi, na taj bismo način ipak bili korak ispred njega u našem razornom poslu, a njegova bi nam prisutnost u isključivo fizičkom obliku, u vrijeme dok je najslabiji, mogla poslužiti kao novi pokazatelj.
Što se tiče raspoređivanja naših snaga, profesor je predložio da za posjeta u Carfax svi zajedno uđemo u kuću u Piccadillyju; da dva liječnika i ja ostanemo ondje, dok lord Godalming i Quincey pronađu jazbine u Walworthu i Mile Endu te ih unište. Profesor je ustvrdio kako je moguće, pa čak i vjerojatno, da se Grof pojavi u Piccadillyju za vrijeme dana, te da ćemo se u tom slučaju moći obračunati s njime na licu mjesta. U svakom slučaju, moći ćemo ga svi zajedno slijediti. Ja sam se žestoko usprotivio tom planu jer sam rekao kako namjeravam ostati i zaštiti Minu. Pomislio sam da sam čvrst u tome stavu, ali Mina nije htjela ni saslušati moj prigovor. Rekla je da bi moglo iskrsnuti neko pravno pitanje pri kojemu bih mogao biti od koristi; da bi se medu Grofovim papirima mogao naći neki trag koji bih shvatio iz svojih transilvanskih doživljaja; te daje uz ovakvo stanje stvari potrebna sva snaga koju možemo prikupiti kako bismo se mogli suprotstaviti strahovitoj Grofovoj snazi. Morao sam popustiti jer je Mina bila nepopustljiva; rekla je njena posljednja nada u tome da svi radimo zajednički.
– Što se mene tiče – rekla je – nemam se čega bojati. Najgore što se moglo dogoditi već se dogodilo, a sve što se sad može dogoditi mora sadržavati i malo nade ili utjehe. Kreni, mužu moj! Bog me može, bude li to htio, čuvati samu isto tako dobro kao i da netko bude prisutan.
– Krenimo onda odmah, u Božje ime – uskliknuo sam ustavši – jer samo gubimo vrijeme. Grof bi mogao doći u Piccadilly ranije nego što očekujemo.
– Nije tako! – reče Van Helsing, podignuvši ruku.
– Ali zašto? – zapitao sam.
– Zaboravljate li – rekao je, doslovce se nasmiješivši – da je sinoć obilno objedovao te da će spavati dokasna. Jesam li to zaboravio? Hoću li ikad... mogu li ikad zaboraviti? Zar itko od nas može zaboraviti taj stravični prizor! Mina se silno trudila zadržati svoj hrabri stav; ali bol ju se svladala, te je zagnjurila lice u šake i zajecala uz drhtaj. Van Helsing nije imao namjeru podsjetiti je na onaj zastrašujući doživljaj. Razmišljajući, izgubio iz vida nju i njezin udio u svemu. Kad mu je sinulo što je rekao, užasnuo se nad svojom nepromišljenošću te je pokušao utješiti.
– Jao, gospođo Mina – rekao je – draga, draga gospodo Mina. Žali Bože da sam vam upravo ja, od svih koji vas poštuju, rekao nešto tako nepromišljeno. Ova moja glupa stara usta i ova glupa stara glava ne zaslužuju oproštaj; ali vi ćete to zaboraviti, zar ne?
Duboko se sagnuo pokraj nje rekavši to; uhvatila gaje za ruke, pogledala ga kroz suze i rekla promuklim glasom: – Ne, ja to neću zaboraviti, jer dobro je da se toga prisjećam; a s time je u mom sjećanju toliko toga vezanog uz vas da ću sve to uzeti zajedno. A sad, svi zajedno uskoro morate krenuti. Zajutrak je spreman i svi moramo jesti tako da budemo snažni.
Zajutrak je za sve nas bio čudnovat objed. Pokušali smo biti vedri i hrabriti se, a Mina je bila najvedrija i najživahnija među nama. Kad smo završili, Van Helsing je ustao i rekao: – A sad, dragi moji prijatelji, idemo na naš strašni posao. Jesmo li svi naoružani kao što smo bili one noći kad smo prvi put posjetili jazbinu našeg neprijatelja? Jesmo li naoružani i protiv napada duhova i tjelesnih bića? – Svi smo potvrdili. – Onda je to u redu. A sad, gospođo Mina, vi ste u svakom slučaju ovdje sasvim na sigurnome sve do sumraka; a mi ćemo se vratili prije toga... ako... Ma, vratit ćemo se! Nakon što ste sišli, osobno sam pripremio vašu sobu na taj način što sam u nju smjestio stvari za koje znamo, tako da on neće moći ući. A sad mi dopustite da vas zaštitim. Dodirnut ću vam čelo ovim komadićem svete hostije, u ime Oca, i Sira, i....
Uslijedio je zastrašujući vrisak od kojega su nam se umalo sledila srca. Kad je stavio hostiju na Minino čelo, ona ga je opržila, koža je gorjela kao da se radi o bijelome užarenom komadu metala. Moja je jadna draga shvatila značenje te činjenice isto tako brzo kao što su njezini živci primili bol: ta su je dva osjećaja tako obuzela da se u onome vrisku oglasila njezina prenapregnuti narav. Ali brzo su joj navrle riječi; odjek onog vriska još nije prestao odzvanjati zrakom kad je nastupila reakcija, i ona je klonula koljenima na pod, u agoniji poniženja Navukla je preko lica svoju prekrasnu kosu, kao što si gubavac navlači svoj ogrtač, te zajaukala: – Okaljana sam, okaljana! Čak i Svevišnji izbjegava moju onečišćenu put! Moram trpjeti ovaj sramotni znak na čelu sve do Sudnjeg dana!
Svi su zastali. Ja sam se bacio pokraj nje u agoniji bespomoćne boli, stavio ruke oko nje i čvrsto je zagrlio. Nekoliko minuti naša su ožalošćeni srca kucala zajedno dok su prijatelji oko nas okrenuli ustranu oči iz kojih su tiho tekle suze. Zatim se Van Helsing okrenuo i rekao ozbiljnim glasom; toliko ozbiljnim da sam mogao osjetiti kako ga je obuzelo nekakvo nadahnuće, te da navodi stvari koje sam ne poznaje: – Moguće je da ćete morati nositi ovaj znak sve dok sam Bog bude smatrao da je to potrebno, jer on će zacijelo na Sudnji dan ispraviti sve nepravde na svijetu, te sve nepravde koje su nanesene njegovoj djeci koju je on postavio na svijet. I još nešto, gospodo Mina, draga moja, draga moja, htio bih da mi, koji vas volimo, prisustvujemo trenutku kad će taj crveni ožiljak, znak Božje spoznaje o onome što se dogodilo, nestati i ostaviti vaše čelo čistini poput srca koje poznajemo. Jer sigurno je, kao što je sigurno da živimo, da će taj ožiljak nestati kad Bog bude našao primjerenim da podigne teret koji nas teško pritišće. Dotad ćemo nositi naš križ, kao što gaje nosio njegov sin, u znak poslušnosti prema njegovoj volji. Možda smo mi odabrani kao instrumenti njegove volje, te ćemo se na njegov poziv uzdići poput onoga drugoga, kroz nedaće i sram; kroz suze i krv; kroz dvojbe i strahove, te kroz sve što čini razliku između Boga i čovjeka.
U tim je riječima bilo nade i utjehe; stoga smo se pomirili s ovakvim stanjem stvari. I Mina i ja smo to osjetili, te istodobno uhvatili svaki po jednu starčevu ruku, sagnuli se i poljubili ih. Zatim smo bez ijedne riječi svi zajedno kleknuli, uhvatili se međusobno za ruke, te se zakleli da ćemo biti vjerni jedni drugima. Mi muškarci zakleli smo se da ćemo podići veo tuge s glave osobe koju smo svi na svoj način voljeli i pomolili smo se za pomoć i vodilju u strašnomu poslu koji je bio pred nama.
Bilo je to vrijeme za djelovanje. Stoga sam se oprostio od Mine, a taj oproštaj ni ona ni ja nećemo zaboraviti sve do naše smrti. Potom smo krenuli.
Čvrsto sam odlučio jednu stvar: ustanovimo li da Mina neminovno mora postati vampirica, neće sama ići u tu neznanu i strahovitu zemlju. Vjerujem daje u stara vremena upravo iz tog razloga jedan vampir značio mnogo njih; kao što su njihova gnusna tijela mogla počivati samo u svetoj zemlji, upravo je na isti način najsvetija ljubav sredstvo kojim se stječu nove pridošlice u njihovim jezovitim redovima.
Ušli smo u Carfax bez problema i zatekli sve stvari iste kao i prvi put. Bilo je teško povjerovati da u ovako prozaičnom okolišu, neodržuvanom i prašnjavom, postoje osnove za onakav strah koji smo već poznuvali.
Da nismo već donijeli odluku i da nas nisu poticala užasna sjećanja, teško da bismo mogli nastaviti naš posao. Nismo zatekli nikakvih spisa, niti pak tragova da je kuća bila u upotrebi; a u staroj kapelici veliki su sanduci izgledali upravo onako kao kad smo ih zadnji put vidjeli. Dr. Van Helsing rekao nam je dostojanstvenim glasom, dok smo stali pred njih: – A sad, prijatelji moji, moramo ovdje obaviti jednu dužnost. Moramo sterilizirati ovu zemlju, toliko posvećenu pobožnim sjećanjima da ju je on donio sa sobom iz daleke zemlje kako bi je upotrijebio u zle svrhe. On je odabrao ovu zemlju zato što je bila sveta. Na taj ćemo ga način potući vlastitim oružjem, jer mi ćemo je još više posvetiti. Bila je posvećena da bi je koristio čovjek, sad ćemo je posvetiti Bogu. Izrekavši to, izvadio je iz svoje torbe odvijač i ključ za odvijanje, te je vrlo brzo poklopac jednoga od sanduka ležao odbačen. Zemlja je imala ustajao i zagušljiv zadah; no to nam nekako nije smetalo, jer naša je pozornost bila usredotočena na profesora. Uzeo je iz svoje kutije komad svete hostije te je pobožno položio na zemlju, a zatim je zatvorio poklopac i uz našu pomoć stao natrag pričvršćivati vijke.
Na isti smo način obradili sve velike sanduke, jedan po jedan, te ih ostavili naizgled u istome stanju u kakvu smo ih zatekli; no u svakome se nalazio komadić hostije.
Kad smo zatvorili za sobom vrata, profesor je rekao dostojanstvenim glasom: – Taj je dio posla gotov. Kad bismo podjednako uspješno obavili i sve ostale poslove, večerašnji bi suton zasjao na čelu gospođe Mine koje bi bilo poput bjelokosti, bez ikakve mrlje!
Dok smo išli preko travnjaka na putu do kolodvora da uhvatimo vlak, mogli smo vidjeti pročelje ludnice. Željno sam pogledao onamo i na prozoru svoje sobe ugledao Minu. Mahnuo sam joj rukom, te joj kimnuo kako bi joj dao do znanja da je naš posao ondje uspješno obavljen. Kimnula mije kako bi mi pokazala daje shvatila. Posljednje što sam vidio bilo je kad mi je mahala rukom u znak oproštaja. Teška smo srca potražili kolodvor i uhvatili vlak u zadnji tren, jer puštao je paru kad smo se približavali peronu.
Ovo sam zapisao na vlaku.
Piccadilly, 12.30.
Prije nego što smo došli do Fenchurch Streeta, obratio mi se lord Godalming: – Quincey i ja idemo pronaći bravara. Bilo bi najbolje da vi ne pođete s nama, kako ne bi iskrsnule kakve poteškoće. U ovim okolnostima nama ne bi previše zamjerili provalu u praznu kuću. Ali vi ste pravni zastupnik i u pravničkome udruženju mogli bi vam reći da ste trebali biti pametniji. – Oklijevao sam, želeći podijeliti čak i opasnost od izvrgavanja javnoj sramoti, no on je nastavio: – Osim toga, izazvat ćemo manje pozornosti ako nas ne bude previše. Moji će titula sve izgladiti kod bravara, le kod bilo kojeg policajca koji bi mogao naići. Najbolje će biti da vi odete s Jackom i profesorom, pa ostanite u Green Parku, negdje odakle se pruža pogled na kuću. Kad vidite da se vrata otvaraju te da je bravar otišao, svi zajedrio dođite. Mi ćemo vas očekivati i pustiti unutra.
– Dobar savjet! – rekao je Van Helsing, pa mi ništa više nismo rekli na to. Godalmingi Morris odjurili su kočijom, a mi smoih slijedili u drugoj kočiji. Na uglu Arlington Streeta svi smo izašli i odšetali u Green Park. Srce mi je tuklo kad sam ugledao kuću na koju su bile usredotočene sve naše nade kako se uzdiže, mrka i tiha, zapuštena medu živahnijim i dotjeranijim okolnim zgradama. Sjeli smo na klupu s koje je bio dobar pogled te stali pušiti cigare kako bismo izazvali što manje pozornosti. Minute kao da su prolazile na olovnim nogama, dok smo očekivali dolazak ostalih.
Nakon određenog vremena ugledali smo kako se primiče jedna kočija. Iz nje su nonšalantno izašli lord Godalming i Morris; a s vrha kočije spustio se zdepasti radnik s torbom za alat. Morris je platio kočijašu, koji je dodirnuo obod šešira i odvezao se. Njih su se dvojica zajednički popela stubištem i lord Godalming je pokazao radniku što treba učiniti. Ovaj je bez žurbe skinuo kaput i objesio ga na jednu šipku u stubišnoj ogradi, te rekao nešto pozorniku koji je upravo dokono prolazio. Policajac je kimnuo u znak slaganja te je čovjek kleknuo i smjestio torbu pokraj sebe. Nakon stoje pročeprkao po njoj, izvadio je nešto alata koji je na uobičajen način poredao pokraj sebe. Zatim je ustao, zavirio u ključanicu, puhnuo u nju, okrenuo se prema svome poslodavcu i rekao mu nešto. Lord Godalming se nasmiješio i čovjek je podigao oveći svežanj ključeva; odabrao je jedan od njih i stao isprobavati u bravi, kao da njime isprobava prolaz. Nakon stoje neko vrijeme petljao, isprobao je drugi ključ, a zatim i treći. Odjednom su se vrata otvorila, nakon što ih je lagano gurnuo, te su on i druga dvojica ušli unutra. Mi smo nepomično sjedili; moja se cigara silovito žarila, no Van Helsingova se potpuno ugasila. Strpljivo smo čekali te ugledali kako radnik izlazi i uzima svoju torbu. Zatim je pridržao vrata djelomice otvorenima, pridržavajući ih na mjestu koljenima, te namjestio ključ u bravu. Naposljetku gaje predao lordu Godalmingu, koji je izvadio svoj novčanik i dao mu nešto. Čovjek je dodirnuo obod šešira, uzeo svoju torbu, odjenuo kaput i otišao; ni živa duša nije ni zapazila cijeli taj posao.
Kad se čovjek dovoljno udaljio, nas smo trojica prešli ulicu i zakuculi na vrata. Odmah ih je otvorio Quincey Morris, pokraj kojega je stajao lord Godalming i pripaljivao cigaru.
– Mjesto strašno smrdi – rekao je Godalming dok smo ulazili. Doista je smrad bio strašan, kao u staroj kapelici u Carfaxu, a po našem prijašnjem iskustvu postalo nam je jasno kako je Grof često koristio to mjesto. Počeli smo pretraživati kuću, držeći se zajedno za slučaj napada; jer znali smo da imamo posla sa snažnim i podmuklim neprijateljem, a još uvijek nismo znali ne nalazi li se Grof u kući. U blagovaonici, koja je ležala sa stražnje strane predvorja, pronašli smo osam sanduka zemlje. Samo osam sanduka od devet koliko smo ih tražili! Naš posao još nije bio završen i neće biti dok ne pronađemo onaj sanduk koji nedostaje. Prvo smo otvorili žaluzine na prozom koji je gledao na usko, kamenom popločano dvorište sa zabatne strane jedne šiljate staje, koja je izgledala poput pročelja kakve minijaturne kuće. Na zidu nije bilo prozora, pa se nismo bojali da će nas netko vidjeti. Nismo gubili vrijeme dok smo pregledavali škrinje. Alatom što smo ga ponijeli sa sobom otvorili smo ih jednu po jednu, te postupili s njima kao što smo postupili s onim drugima u kapelici. Bilo nam je jasno da Grof nije u kući, te smo nastavili s potragom za njegovim spisima.
Nakon što smo površno pogledali ostale prostorije od podruma do tavana, došli smo do zaključka da se svi spisi koji bi mogli pripadati Grofu nalaze u blagovaonici, te smo ih potom krenuli pomno pregledavati. Ležali su manje-više uredno složeni na velikome stolu za objedovanje. Bili su tu posjedovni papiri kuće u Piccadillyju, u jednom velikom zavežljaju; kupoprodajni papiri kuća u Mile Endu i Bermondseyu; papir za pisanje, omotnice, pera i tinta. Sve je to bilo pokrito tankim papirom za zamatanje, kako bi se sačuvalo od prašine. Tu se također nalazila i četka za odjeću, četka i češalj, te vrč i lavor u kojem se nalazila prljava voda, crvenkasta kao od krvi. Na kraju svega nalazila se hrpica ključeva svih vrsta i veličina, vjerojatno od onih drugih kuća. Kad smo ispitali ovaj zadnji nalaz, lord Godalming i Quincey su točno zapisali različite adrese kuća u istočnome, odnosno južnome dijelu Londona, uzeli sa sobom ključeve u jednom velikom svežnju, te krenuli uništiti sanduke na tim mjestima. Mi ostali čekali smo, koliko smo god strpljivo mogli, njihov povratak... ili pak Grofov dolazak.
25 Re: Brem Stoker - Drakula Pon Jan 09, 2012 11:27 pm
Margita
Administrator
23.
DNEVNIK DR. SEWARDA
1. listopada.
Činilo se da je prošlo strahovito dugo vrijeme dok smo čekali da dođu Godalming i Quincey Morris. Profesor nam je pokušavao zaokupiti misli time što nanije cijelo vrijeme davao poticaja za razmišljanje. Vidio samu tome i jednu blagotvornu svrhu, po pogledima što ili je povremeno bacao sa strane prema Harkeru. Jadnik je u tako jadnom stanju da je to strašno gledati. Sinoć je to bio iskren čovjek sretna izgleda, snažna mladenačkog lica, prepun energije, i s tamnosmeđom kosom. Danas je to ispijeni, mršavi starac, čija se sijeda kosa dobro poklapa s upalim očima i borama na licu što ih je ispisala bol. Njegova je energija još uvijek netaknuta; u stvari, djeluje poput živog plamena. To bi mu mogao biti spas jer, bude li sve išlo dobro, to će mu dati snage da prebrodi razdoblja očaja. Onda će se nekako opet probuditi i suočiti sa stvarnim životom. Jadnik, mislio sam da su moje nevolje dovoljno velike, ali njegove...I Profesor to dobro zna i daje sve od sebe kako bi ga nečim zaokupio. Ono što je pričao bilo je u tim okolnostima iznimno zanimljivo. Koliko se mogu prisjetiti, rekao je sljedeće: – Otkako su mi došli u ruke, proučavao sam i iznova proučavao sve papire vezane uz to čudovište; što sam ih više proučavao, sve mi se većom čini nužnost da ga u potpunosti zbrišemo s lica svijeta. Posvuda ima znakova da napreduje; ne samo u svojoj moći, već i u spoznaji o njoj. Kao što sam doznao preko svog prijatelja Arminiusa iz Budimpešte, za života je to bio doista čudesan čovjek. Ratnik, državnik i alkemičar, a ovo potonje u njegovo je vrijeme bila najviša točka znanstvene spoznaje. Imao je moćan mozak, neusporedivo obrazovanje i srce koje nije poznavalo ni strah ni kajanje. Čak se usudio pohađati i Skolomansu, te nije bilo grane spoznaje njegova vremena u kojoj se nije okušao. Dakle, u njega je snaga uma nadživjela tjelesnu smrt; iako se čini da mu pamćenje nije sasvim cjelokupno. Po nekim umnim sposobnostima bio je, i još je uvijek, tek dijete; no on odrasta i neke stvari koje su isprva bile djetinjaste sada dolikuju odraslu čovjeku. On obavlja pokuse, i vješto to radi. Da mu nismo stali na put, postao bi – a ne uspijemo li, još može postati – ocem ili pak rodonačelnikom nove vrste bića, čiji put mora voditi kroz Smrt, a ne kroz Život. Harker je zaječao.
– I sve se to urotilo protiv moje drage! – rekao je. – Ali na koji način on obavlja pokuse? Znanje o tome moglo bi nam pomoći da ga pobijedimo!
– Cijelo ovo vrijeme otkako je došao, on iskušava svoju snagu, polako, ali sigurno njegov veliki djetinjasti um radi. Za nas je dobro što je to tek djetinjasti um; jer da se odmah usudio učiniti neke stvari, već bi odavna bio izvan dosega naše moći. No, on ipak namjerava postići uspjeh, a čovjek koji ispred sebe ima stoljeća, može si priuštiti da čeka i pritaji se. Njegov bi životni moto mogao biti Festina lente.
– Ne mogu shvatiti – umorno reče Harker. – Dajte, budite jasniji! Možda mi bol i brige otupljuju um. Profesor mu je nježno položio ruku na rame te rekao: – Ah, dijete moje, bit ću jasan. Zar ne vidite kako je u zadnje vrijeme to čudovište kroz pokuse prikupljalo znanje? Kako je iskoristio onog pacijenta zoofaga da uđe u dom prijatelja Johna; jer vampir, koliko god kasnije zauvijek može dolaziti kada i na koji način želi, prvi put može ući-na neko mjesto samo ako ga pozove netko od ukućana. Ali to nisu njegovi najvažniji pokusi. Zar ne uviđamo kako su u prvo vrijeme isključivo drugi prenosili one goleme sanduke? U to vrijeme još nije znao mora li biti tako. Ali neprestance je onaj njegov silni djetinji um rastao i počeo je razmišljati ne bi li sam mogao prenijeti sanduk. Tako je počeo pomagati; a zatim, kad je vidio kako je to u redu, pokušao ih je pomicati sam-samcat. I tako je napredovao, te posijao one svoje grobove; i nitko osim njega ne zna gdje su skriveni. Možda ih namjerava zakopati duboko u zemlju. Na taj način bi ih samo on mogao upotrebljavati noću, ili pak u ono vrijeme kad može mijenjati obličje; na taj će mu način dobro poslužiti i nitko možda neće doznati da su mu to skrovišta. Ali ne očajavajte, dijete moje; ovo je malo prekasno ustanovio! Već su mu sterilizirane sve jazbine osim jedne; a prije sumraka bit će i ta jedna. Onda više neće imati mjesta na koje se može otići sakriti. Jutros sam odugovlačio kako bismo mogli biti sigurni. Ne riskiramo li mi više nego on? Zašto onda ne bismo bili i oprezniji od njega? Po mom sam sad je jedan i ako je sve dobro prošlo, prijatelji Arthur i Quincey već su na putu prema nama. Danas je naš dan i moramo biti oprezni, pa makar bili i spori, i ne smijemo propustiti nijednu priliku. Vidite, kad se vrate oni što sad izbivaju, bit će nas petero!
Dok je govorio, prepalo nas je kucanje na vratima, i to dvostruko poštarsko kucanje raznosača brzojava. Svi smo kao po dogovoru otišli u predvorje, a Van Helsing je podigao ruku kako bi nas ušutkao, prišao vratima i otvorio ih. Dječak mu je uručio pošiljku. Profesor je ponovno zatvorio vrata, pogledao adresu, otvorio brzojav i glasno ga pročitao: – "Pripazite na D. Upravo sad, u 12.45, žurno je došao iz Carfaxa i pohitao prema jugu. Izgleda da obilazi svoja mjesta pa vas možda poželi posjetiti. MINA." Uslijedila je stanka, koju je prekinuo glas Jonathana Harkera: – No, hvala Bogu, uskoro ćemo se sresti!
Van Helsing se brzo okrene prema njenu.
– Bog će djelovati na svoj način i u svoje vrijeme – reče. – Ne bojte se, a zasad se nemojte ni radovati; jer ono što bismo ovog trenutka mogli priželjkivati možda znači našu propast.
– Sad me nije briga niza što – odgovorio je Jonathan vatreno – osim da zbrišem tu zvijer s lica svijeta. Prodao bih vlastitu dušu da to učinim!
– Ah, šutite, dijete moje, šutite! – reče Van Helsing. Bog ne kupuje duše na taj način; a vrag, iako ih možda kupuje, ne drži se zadane riječi. Ali Bog je milostiv i pravedan, te zna za vašu bol i privrženost onoj dragoj gospođi Mini. Promislite samo kako bi se njezina bol udvostručila, samo kad bi čula vaše nepromišljene riječi. Neka se nitko od nas ne boji; svi smo odani ovome cilju i danas će svemu biti kraj. Dolazi vrijeme za akciju; za dana je ovaj vampir ograničen na ljudske moći i ne može se preobraziti sve do sumraka. Trebat će mu nešto vremena da stigne ovamo. Vidite, sad je jedan i dvadeset, i još je preostalo nešto vremena do njegova dolaska, koliko god bio brz. Moramo se samo nadati daće moj lord Arthur i Quincey stići prvi.
Oko pola sata nakon što smo primili brzojav gđe Harker, netko je tiho, ali odlučno pokucao na vrata predvorja. Bilo je to obično kucanje, kakvim se svakoga sata oglašava na tisuće gospode, no i meni i profesoru glasno je zakucalo srce. Pogledali smo se i zajedno otišli u predvorje; obojica smo imali spremno različito oružje, duhovno u lijevoj ruci, smrtonosno pak u desnici. Van Helsing je povukao zasun ustranu, pridržao vrata napola otvorenima te stao korak unatrag, pripremivši obje ruke za akciju. Na licima nam je zacijelo bilo vidljiyo koliko smo obradovani kad smo na pragu, tik do vrata, ugledali lorda Godalminga i Quinceya Morrisa. Brzo su ušli i zatvorili za sobom vrata.
– Sve je u redu – rekao je Godalming kad su krenuli predvorjem. – Pronašli smo oba mjesta; na svakome po šest sanduka, i sve smo ih uništili!
– Uništili? – zapita profesor.
– U njegovo ime!
Šutjeli smo neko vrijeme, a zatim je progovorio Quincey: – Sad nam preostaje jedino da ga ovdje pričekamo. No, ne pojavi li se do pet sati, moramo krenuti jer ne bi bilo dobro ostaviti gospodu Harker samu nakon sumraka.
– On će biti ovdje začas – reče Van Helsing, koji je provjerio nešto u svom notesu. – Usput rečeno, po brzojavu gospode Mine otišao je iz Carfaxa prema jugu, što znači daje otišao preko rijeke, a to može učiniti jedino na izmaku plime, što je trebalo biti nešto prije jednog sata. Njegov odlazak na jug ima neko značenje za nas. Zasad je obuzet sumnjama i iz Carfaxa je prvo otišao na mjesto na kojem očekuje najmanje smetnje. Zacijelo ste bili u Bermondseyu neposredno prije njega. To što još nije ovdje pokazuje da je prvo otišao u Mile End, što mu je oduzelo nešto vremena jer je morao na neki način prijeći rijeku. Vjerujte mi, prijatelji, nećemo ga još dugo čekati. Trebali bismo pripremiti neki plan napada tako da ne propustimo nijednu priliku. Pst, više nema vremena. Pripremite svoje oružje! Budite spremni!
Izrekavši to podigao je ruku u znak upozorenja jer smo svi čuli kako je u bravu ulaznih vrata tiho stavljen ključ.
Čak i u takvu trenutku zadivilo me kako jaka ličnost može izbiti na površinu. U svim našim lovovima i pustolovinama po raznim dijelovima svijeta, uvijek je Quincey Morris organizirao plan akcije, a Arthur i ja smo ga po navici slušali. Sad kao da nam se ta stara navika nagonski vratila. Brzo se ogledao po sobi, te odmah iznio plan našeg napada a zatim nas bez ijedne riječi, tek pokretima ruke, rasporedio na naša mjesta. Van Helsing, Harker i ja bili smo odmah iza vrata, tako da ih profesor može braniti nakon što se otvore, dok ćemo nas dvojica stati između pridošlice i vrata. Godalming sa stražnje strane, a Quincey sprijeda, smjestili su se izvan dohvata pogleda, spremni stati ispred prozora. Čekali smo u napetosti dok su sekunde prolazile sporo kao u ružnome snu. Predvorjem su se približavali spori, oprezni koraci; Grof je očigledno bio spreman na nekakvo iznenađenje; u najmanju ruku, pribojavao ga se.
Odjednom je jednim skokom upao u sobu, prošavši pokraj nas prije nego što je itko uopće mogao podići ruku kako bi ga zaustavio. U tom je pokretu bilo nečega tipičnog za panteru, nečega toliko neljudskog da nas je šok zbog njegova dolaska naizgled sve otrijeznio. Prvi je u akciju stupio Harker, koji se brzim pokretom bacio pred vrata koja su vodila u sobu u prednjem dijelu kuće. Kad nas je Grof ugledao, jezovito je zarežao, izobličivši lice tako da su mu se ukazali dugački i šiljasti očnjaci. No taj se zloćudni cerek isto tako brzo preobrazio u hladan pogled pun lavovskog prezira. Izraz mu se ponovno promijenio, kad smo svi kao jedan krenuli na njega. Šteta što nismo imali neki bolje organizirani plan napada, jer čak sam se i u onome trenutku upitao što ćemo učiniti. Ni sam nisam znao hoće li nam naša smrtonosna oružja biti od ikakve koristi. Harker je to očigledno htio isprobati jer je pripremio svoj veliki nož, te ga njime silovito i iznenadno napao. Udarac je bio strahovit i Grofa je spasio samo skok unatrag izveden demonskom brzinom. Da je zakasnio sekundu, britka bi mu se oštrica zarinula u srce. Ovako, vršak je prerezao tek tkaninu njegova kaputa, te načinio široki prorez kroz koji su ispali smotak novčanica i gomila zlata. Izraz na Grofovu licu bio je toliko paklenski da sam se na trenutak pobojao za Harkera, iako sam vidio kako još jednom visoko zabacuje nož kako bi ponovno udario. Nagonski sam krenuo prema naprijed, želeći ga zaštitili, držeći u ruci raspelo i hostiju. Osjetio sam kako mi rukom struji silna snaga i bez iznenađenja sam ugledao kako se ono čudovište zgurilo, dok srno svi spontano načinili isti pokret. Nemoguće je opisati izraz mržnje i osjećanje zlobe, bijesa i paklenske jarosti, koji je preletio Grofovim licem. Njegova je voštana boja postala zelenkastožuta u usporedbi s njegovim usplamtjelim očima, a crveni ožiljak na čelu ukazao se na blijedoj koži poput žive rane. Sljedećeg trenutka je gipkim pokretom skočio ispod Harkerove ruke prije nego što je njegov udarac mogao pasti, zgrabio šakom nešto novca s poda, pojurio preko sobe i bacio se na prozor. Uz tresak i svjetlucanje razbijenog stakla, skočio je na popločen prostor ispod prozora. Kroz zveket stakla čuo sami zveckanje zlata, dok je nekoliko zlatnika palo na ploče.
Pretrčali smo preko sobe i ugledali ga kako neozlijeđen skače s tla. Pojurio je preko stubišta, prešao popločeno dvorište i otvorio vrata staje. Ondje se okrenuo i obratio nam se: – Mislite da ste me osujetili, vi... s tim poredanim blijedim licima, kao ovce kod mesara. Još ćete požaliti, svaki od vas! Mislite da ste me ostavili bez mjesta za počinak; ali imam ih ja još. Moja je osveta tek započela! Razvući ću je tijekom stoljeća, a vrijeme je na mojoj strani. Vaše djevojke koje tako volite već su moje, a kroz njih ćete i vi i drugi ljudi postati moji... moji stvorovi, koji će slušati moje zapovijedi i bit će mi šakali kad se budem htio hraniti. Pih!
Uz podrugljivi, prezrivi izraz lica brzo je prošao kroz vrata i začuli smo kako je zahrđali zasun zaškripao kad gaje učvrstio za sobom. Vrata s druge strane otvorila su se i zatvorila. Prvi je od nas progovorio profesor, dok smo, shvaćajući koliko bi ga bilo teško slijediti kroz staju, krenuli prema predvorju.
– Nešto smo naučili, i to mnogo! Bez obzira na njegove hrabre riječi, on nas se boji; boji se vremena, boji se nestašice! Jer ako nije tako, čemu onakva žurba? Sam gaje glas izdao, ili su me prevarile uši. Zastoje uzeo onaj novac? Brzo vam postaje jasno. Vi ste lovci na divlje zvijeri, pa to i shvaćate na taj način. Sto se mene tiče, potrudit ću se da mu ništa ovdje ne bude ni od kakve koristi, u slučaju da se vrati.
Rekavši to, strpao je preostali novac u džep; uzeo posjedovne papire, koje je Harker bio svezao u svežanj, te pomeo ostale stvari u otvoreni kamin, gdje ih je zapalio šibicom.
Godalming i Morris odjurili su u dvorište, a Harker se spustio kroz prozor kako bi pošao za Grofom. No, on je povukao zasun na vratima staje. Kad su ih oni silom otvorili, više mu nije bilo ni traga. Van Helsing i ja pokušali smo se raspitati iza kuće; no staje su bile napuštene i nitko ga nije vidio kad je odlazio.
Sad je već bilo kasno poslijepodne i sumrak nije bio daleko. Morali smo priznati da je igra završena; teška srca smo se složili s profesorom kad je rekao: – Vratimo se gospodi Mini, jadnoj, jadnoj, dragoj gospođi Mini. Zasad smo učinili sve što smo mogli, a ondje je možemo barem štititi. Ali ne trebamo očajavati. Postoji samo još jedan sanduk sa zemljom i moramo ga pokušati pronaći. Kad to bude obavljeno, sve bi još moglo ispasti dobro.
Vidio sam da govori s najvećom dozom samouvjerenosti koju ju je mogao skupiti, kako bi utješio Harkera. Jadnik je bio sav slomljen. Povremeno ne bi mogao suspregnuti prigušeni jauk razmišljajući o svojoj ženi. Teška smo se srca vratili u moju kuću, gdje smo zatekli gđu Minu koja nas je očekivala s lažnim izrazom vedrine, što je služilo na čast njezinoj hrabrosti i požrtvovnosti. Kad je ugledala naša lica, i sama je problijedjela poput smrti; nekoliko sekundi ostala je sklopljenih očiju, kao da potajno moli; zatim je rekla vedrim glasom: – Nikad vam neću moći dovoljno zahvaliti. O, jadni moj dragi! – Rekavši to, obuhvatila je rukama prosjedu glavu svog muža i poljubila je. – Nasloni svoju glavu ovamo i odmori se. Sve će još biti dobro, dragi! Bog će nas zaštititi bude li to htio u svojim namjerama.
Jadnik je samo zaječao. U njegovoj uzvišenoj boli nije bilo mjesta za riječi.
Zajedno smo na brzinu večerali, što nas je pomalo razvedrilo. Možda je bila riječ u toplini hrane pred gladnim ljudima, jer nitko od nas ništa nije pojeo od doručka, ili pak nam je možda pomogao osjećaj druženja. U svakom slučaju, osjetili smo se malo manje jadno, nismo shvaćali sutrašnjicu kao sasvim lišenu nade. Pridržavajući se obećanja koje smo zadali, ispričali smo gđi Harker sve što se dogodilo. Iako je na trenutke problijedjela poput snijega, kad bi kakva opasnost zaprijetila njezinu mužu, a na trenutke bi pak pocrvenjela, kad bi se očitovala njegova ljubav prema njoj, saslušala nas je odvažno i smireno. Kad smo došli do onog mjesta gdje je Harker onako nesmotreno navalio na Grofa, stisnula se uz ruku svog muža, te je čvrsto stegnula, kao da će ga njezina blizina zaštititi od zla. No ništa nije rekla sve dok pripovijest nije bila završena, a svi događaji ispričani. Zatim je, ne ispuštajući ruku svog muža, ustala među nama i progovorila. Ah, kad bih uopće mogao opisati taj prizor; tu dražesnu, dobru ženu u blistavoj ljepoti mladosti i životnosti, s crvenim ožiljkom na čelu, kojega je bila svjesna i kojega smo mogli pogledati tek uz škrgut zuba, prisjećajući se kako je nastao. Njezina predana ljubaznost bila je suprotstavljena našoj smrknutoj mržnji; njezina nježna vjera svim našim strahovima i sumnjama; a mi smo pak znali da je na simboličan način ona u svoj svojoj dobroti, čistoći i vjeri odbačena od Boga.
– Jonathane , rekla je, i ta joj je riječ zazvučala poput glazbe na usnama, koliko je bila prepuna ljubavi i nježnosti – dragi Jonathane, i svi vi ostali, moji iskreni prijatelji, htjela bih nešto znate cijelo ovo užasno vrijeme. Znam da se morate bori ti, da morate i uništiti, kao što je trebalo uništiti onu lažnu Lucy kako bi prava Lucy mogla vječito živjeti; no za taj vam posao nije potrebna mržnja. Ona jadna duša koja je prouzročila tu patnju najtužniji je slučaj uopće. Promislite samo kakva će biti njegova radost kad gori dio njega bude uništen, kako bi njegov bolji dio mogao steći duhovnu besmrtnost. Morate imati sažaljenja i za njega, iako vas to možda neće spriječiti da ga uništite.
Dok je govorila, vidio sam kako se lice njezina muža smrknulo i namrštilo, kao da emocije u njemu prožimaju cijelo njegovo biće. Nagonski je pojačao stisak na ruci svoje žene, sve dok mu zglobovi na prstima nisu pobijeljeli. Ona nije ni trepnula od boli koju je zacijelo trpjela, već ga je pogledala očima u kojima je bilo više molbe nego ikad. Kad je prestala govoriti, skočio je na noge, umalo istrgnuvši svoju raku iz njezine dok je progovorio: – Neka mi ga Bog dade u ruke tek toliko dugo da uništim onaj njegov zemaljski život na koji ciljamo. Ako bih nakon toga mogao poslati njegovu dušu u oganj pakla na vijeke vjekova, to bih i učinio!
– Ah, šuti, šuti, u ime dragog Boga. Nemoj govoriti takve stvari, Jonathane, mužu moj; ili ćeš me zdrobiti strahom i užasom. Promisli samo, dragi moj... Ja sam razmišljala o tome čitav ovaj dugi, dugi dan... da ću... možda... nekog dana... i ja trebati takvo sažaljenje; te da će mi ga netko drugi, poput tebe, s isto toliko razloga za gnjev možda uskratiti! O, mužu moj, mužu moj, doista bih ti prištedjela takvu pomisao daje postojao neki drugi način; ali molim se za to da Bog nije zapamtio tvoje neobuzdane riječi, osim kao bolni jecaj čovjeka koji jako voli i koji teško pati. O Bože, neka ove sijede vlasi posluže kao dokaz onoga stoje pretrpio, onaj koji čitavog života nije počinio nikakvo zlo i na kojega su se sasule tolike tuge.
Oči su nam se svima zasuzile. Tome nije bilo lijeka i otvoreno smo zaplakali. I ona je zaplakala videći da je njezin plemeniti savjet prihvaćen. Njezin se muž bacio na koljena pokraj nje, zagrlio je i sakrio lice medu naborima njezine haljine. Van Helsing nam je dao znak i iskrali smo iz sobe, ostavivši ta dva zaljubljena srca nasamo s Bogom.
Prije nego što su otišli na spavanje, profesor je uredio sobu tako da vampir nikako ne može ući u nju, te uvjerio gđu Harker da se može odmoriti u miru. Ona se trudila kako bi povjerovala i pokušala je djelovati zadovoljno, da bi utješila svog muža. Bila je to odvažna unutrašnja borba, a ja mislim i vjerujem da nije bila beskorisna. Van Helsing im je nadomak ruke smjestio zvonce kojim bi oboje mogli zazvoniti u slučaju neke prijeke potrebe. Kad su se povukli, Quincey, Godalming i ja smo se dogovorili da ćemo naizmjenice biti na straži cijelu noć, te paziti da ova jadna ožalošćena žena bude na sigurnom. Prva je smjena zapala Quinceya, tako da ćemo mi ostali leći čim uzmognemo. Godalming je već otišao na spavanje jer je njegova druga smjena. Sad kad sam obavio svoje poslove, i ja idem na spavanje.
Dnevnik Jonathana Harkera
3/4. listopada, blizu ponoći.
Mislio sam da jučerašnji dan nikad neće završiti. Obuzela me čežnja za snom u nekakvome slijepom uvjerenju da će nakon buđenja sve biti promijenjeno, te da bilo kakva promjena može biti samo nabolje. Prije nego što smo se razišli, raspravili smo koji sljedeći korak poduzeti, no nismo došli ni do kakvih rezultata. Znamo jedino daje preostao jedan sanduk sa zemljom te da samo Grof zna gdje se on nalazi. Odluči li ležati sakriven, može nas osujećivati godinama, a u međuvremenu...! Ta je pomisao previše strašna, čak se ni sad ne usuđujem razmišljati o tome. Znam sljedeće: ako je ikad postojala potpuno savršena žena, onda je to moja jadna, postradala supruga. Volim je još tisuću puta više zbog njezina dražesnog sinoćnjeg sažaljenja, sažaljenja pokraj kojeg je moja mržnja prema onome čudovištu djelovala vrijednom prezira. Bog zacijelo neće dopustiti da svijet bude osiromašen gubitkom takve osobe. To mi ulijeva nadu.
Sad svi plutamo prema grebenima, a vjera nam je jedino sidro. Hvala Bogu da Mina spava, i to bez snova! Pribojavam se kakvi bi joj snovi mogli biti, uz ovakva užasna sjećanja na kojima bi se mogli temeljiti. Još od sumraka nije bila ovako mirna nadomak mog pogleda. U to vrijeme na licu joj se nakratko pojavio odmoren izraz, koji je bio poput proljeća nakon ožujskih zapuha. Tada sam pomislio kako je razlog tome mekoća crvenog sutona na njezinu licu, no sad mi se čini da to ima neko dublje značenje. Sto se mene tiče, nisam pospan, iako sam umoran... nasmrt umoran. No moram pokušati zaspati jer treba misliti i na sutrašnji dan, a za mene nema počinka sve dok...
Kasnije. Zacijelo sam zaspao jer me probudila Mina koja se uspravila u krevetu s preplašenim izrazom na licu. Sve sam lako mogao vidjeti jer soba nije bila u mraku; ona mi je stavila ruku na usta u znak upozorenja i prošaptala na uho: – Pst! Netko je u hodniku!
Tiho sam ustao, prešao sobu i oprezno otvorio vrata.
Točio ispred njih ispružen na madracu, ležao je g. Morris, potpuno budan. Podigao je ruku kako bi me upozorio da budem tih te prošaptao: – Pst! Vratite se u krevet; sve je u redu. Jedan od nas bit će ovdje cijelu noć. Ne želimo ništi riskirati!
Njegov izgled i dizanje nisu trpjeli prigovora, pa sam se vratio i ispričao Mini o čemu je riječ. Uzdahnula je i zagrlila me objema rukama, a na blijedome licu zatreperio joj je slabašan osmijeh – O, hvala Bogu na tim dobrim hrabrim ljudima! – rekla je tiho. Uz uzdah je ponovno utonula u san. Pišem ovo budući da nisam pospan, iako moram ponovno pokušati zaspati.
4. listopada, ujutro.
Mina me probudila još jednom za vrijeme noći. Ovaj put smo se već bili dobro naspavali jer je sivilo dolazeće zore preobražavalo prozore u oštro orisane dugoljaste oblike, a plinski je plamen bio sličniji iskrici nego plohi svjetlosti.
– Pozovi profesora – rekla mi je užurbano. – Htjela bih ga odmah vidjeti.
– Zašto? – zapitao sam.
– Nešto mi je sinulo. Vjerojatno mi je to došlo tijekom noći te sazrelo, a da nisam bila ni svjesna. On me mora hipnotizirati prije zore, a onda ću moći progovoriti. Idi brzo, najdraži, vrijeme odmiče.
Otišao sam do vrata. Dr. Seward se odmarao na madracu, a kad me ugledao, skočio je na noge.
– Zar nešto nije u redu? – zapitao je uznemireno.
– Ne – odvratio sam – ali Mina odmah želi vidjeti doktora Helsinga.
– Ja ću poći – rekao je te pohitao u profesorovu sobu.
Dvije ili tri minute kasnije Van Helsing se našao u sobi u svojoj spavaćici, a g. Morris i Lord Godalming bili su s dr. Sewardom pokraj vrata i raspitivali se. Kad je profesor ugledao Minu, pravi-pravcati osmijeh smijenio je zabrinutost na njegovu licu; protrljao je rake te rekao: – O, draga moja gospođo Mina, ovo je doista promjena. Vidite, prijatelju Jonathane, danas nam se naša draga gospođa Mina vratila onakva kakva je bila! – Zatim se okrenuo prema njoj, te rekao vedrim glasom: – A čime vam mogu pomoći? Jer u ovaj sat ne biste me zvali ni za što.
– Želim da me hipnotizirate! – rekla je. – Učinite to prije zore jer osjećam da ću moći slobodno progovoriti. Požurite, jer nema mnogo vremena!
Bez riječi joj je dao znak da se uspravi u krevetu.
Netremice se zagledao u nju te stao prelaziti ispred nje, od vrha glave nadolje, naizmjence jednom pa dragom rukom. Mina je na nekoliko minuta pozorno gledala u njega, a moje je srce udaralo poput malja jer sam osjećao kako se približava kriza. Oči su joj se malo-pomalo sklopile i ostala je sasvim nepomično sjediti. Tek po blagome uzdizanju njezinih grudi moglo se opaziti daje živa. Profesor je načinio još nekoliko pokreta, a zatim stao. Vidio sam kako mu je čelo prekriveno krupnim kapima znoja. Mina je otvorila oči, no kao da to više nije bila ista žena. U očima joj se nalazio odsutan pogled, a u glasu joj je bilo neke tužne sanjivosti koja je za mene predstavljala nešto sasvim novo. Profesor je podigao raku kako ničim ne bi bila narušena tišina, te mi dao znak da uvedem i ostale. Ušli su na vršcima prstiju, zatvorili za sobom vrata i ostali stajati u podnožju kreveta, odakle su promatrali. Činilo se da ih Mina ne vidi. Tišinu je prekinuo Van Helsingov glas, koji je progovorio dubokim jednoličnim tonom koji joj nije mogao prekinuti tijek misli: – Gdje se nalazite?
Odgovorila je bezizražajnim glasom: – Ne znam. San nema svog određenog mjesta.
Uslijedila je tišina od nekoliko minuta. Mina je ukočeno sjedila, a profesor je stajao i netremice gledao u nju. M smo se jedva usuđivali i disati. Soba je postajala sve svjetlija. Ne skidajući pogleda s Mininog lica, dr. Van Helsing mi je mahnuo neka podignem prozorski kapak. Učinio sam to i dan samo što nije svanuo. Jedna je crvena zraka sunula uvis i prostorijom kao da se raspršilo ružičasto svjetlo. Istog trenutka profesor je ponovno progovorio: – Gdje se sad nalazite?
Odgovor koji je uslijedio bio je sanjiv, no u njemu je bilo neke namjere; činilo se kao da nešto tumači. Čuo sam kako koristi isti taj ton kad je čitala svoje bilješke.
– Ne znam. Sve mi je to čudno!
– Što vidite?
– Ništa ne vidim; sve je u mraku.
– Što čujete?
Naslućivao sam napor u profesorovu strpljivom glasu.
– Zapljuskivanje vode. Ona žubori pokraj mene, a valići poskakuju. Čujem ih s vanjske strane.
– Onda se nalazite na brodu?
Pogledali smo se, pokušavajući dokučiti nešto jedan od drugoga. Bojali smo se misliti. Odgovor je brzo uslijedio: – O, da!
– Što još čujete?
– Zvuk ljudi koji kroče iznad mene dok trčkaraju amo-tamo.
Čuje se škripa nekog lanca, te glasno zveckanje zupčanika na vitlu, – Što radite?
– Mirujem, ah, kako mirujem. To je kao smrt!
Glas se utišao do dubokog disanja, kao kad čovjek spava, i otvorene oči ponovno su se sklopile.
Do toj trenutka sunce se diglo i svi smo se našli a punoj svjetlosti dana. Dr. Van Helsing položio je rake na Minina ramena te joj nježno spustio glavu na jastuk. Nekoliko je trenutaka ležala poput usnulog djeteta, a zatim se probudila uz dugačak uzdali i zagledala se u čudu što nas sve vidi oko svog kreveta.
– Jesam li govorila n snu? – bilo je sve što je rekla. No, izgleda da je shvatila o čemu se radi iako joj ništa nismo rekli. Željela je znati što je ispričala. Profesor joj je ponovio razgovor.
– Onda nemamo ni trenutka za gubljenje – rekla je – Možda još uvijek nije prekasno!
G. Morris i lord Godalming krenuli su prema vratima, no profesorov miran glas dozvao ih je natrag: – Stanite, prijatelji moji. Onaj brod, gdje god se nalazio, podizao je sidro dok je govorila. U o tome trenutku mnogi brodovi podižu sidro u onoj vašoj velikoj londonskoj luci. Koji je od njih onaj koji tražite? Hvala Bogu da ponovno imamo vodilju, iako ne znamo kamo će nas odvesti. Bili smo pomalo slijepi; slijepi kao Što ponekad znaju biti muškarci, jer kad gledamo iza sebe, vidimo ono što smo mogli vidjeti da smo pogledali ispred sebe, samo da smo bili u stanju vidjeti ono što smo mogli vidjeti! Jao, ova je rečenica prava zbrka, zar ne? Sad nam može biti jasno stoje Grofu bilo na umu kad je zgrabio onaj novac, iako gaje Jonathanov ljuti nož doveo u takvu opasnost da se čak i on preplašio. Na umu je imao bijeg. Čujte me, BIJEG! Uvidio je da London nije mjesto za njeg jer mu je ostao tek jedan sanduk s zemljom, a čopor ljudi progoni ga kao što psi progone lisicu. On namjerava pobjeći, ali ništa od toga, mi ćemo ga slijediti. Za liscem, kao što kaže naš prijatelj Arthur kad odjene svoj crveni kaputić! Naš je stari lisac lukav, vrlo lukav, i mi ga moramo slijediti na lukav način. I ja sam lukav te ću začas dokučiti što je smislio. U međuvremenu se možemo odmoriti, i to u miru, jer se između njega i nas nalaze vode koje se ne usuđuje prijeći, a ne bi ih mogao prijeći čak ni da poželi, osim kad brod dodirne kopno, a i onda isključivo za najviše plime ili pak na njezinu izmaku. Gledajte, i sunce se upravo podiglo, a cijeli je dan do sumraka naš. Okupajmo se i odjenimo te krenimo na zajutrak koji nam je svima potreban i koji možemo pojesti u miru, budući da se on ne nalazi u istoj zemlji u kojoj smo mi.
Mina mu je uputila molećiv pogled.
– Ali zašto da ga i dalje pratimo – zapitala je – kad je otišao od nas? Uzeo ju je za ruku i pomilovao je.
– Nemojte me još ništa pitati – odgovorio je. – Nakon jela odgovorit ću vam na sva pitanja. Nije htio više ništa reći te smo se razdvojili kako bismo se odjenuli.
Nakon zajutarka, Mina je ponovila svoje pitanje. Na trenutak ju je ozbiljno promotrio, a zatim rekao tužnim glasom: – Zato, draga moja gospođo Mina, što ga sad više nego ikad trebamo pronaći, čak i ako ga budemo trebali slijediti do ralja pakla!
Ona je problijedjela te zapitala slabašnim glasom: – Zašto?
– Zato – odvratio je svečano – što on može živjeti stoljećima, a vi ste tek smrtna žena. Otkako je ostavio onaj trag na vašem grlu, vrijeme nam je najveći neprijatelj.
Jedva sam je stigao uhvatiti dok se srušila onesviještena.
DNEVNIK DR. SEWARDA
1. listopada.
Činilo se da je prošlo strahovito dugo vrijeme dok smo čekali da dođu Godalming i Quincey Morris. Profesor nam je pokušavao zaokupiti misli time što nanije cijelo vrijeme davao poticaja za razmišljanje. Vidio samu tome i jednu blagotvornu svrhu, po pogledima što ili je povremeno bacao sa strane prema Harkeru. Jadnik je u tako jadnom stanju da je to strašno gledati. Sinoć je to bio iskren čovjek sretna izgleda, snažna mladenačkog lica, prepun energije, i s tamnosmeđom kosom. Danas je to ispijeni, mršavi starac, čija se sijeda kosa dobro poklapa s upalim očima i borama na licu što ih je ispisala bol. Njegova je energija još uvijek netaknuta; u stvari, djeluje poput živog plamena. To bi mu mogao biti spas jer, bude li sve išlo dobro, to će mu dati snage da prebrodi razdoblja očaja. Onda će se nekako opet probuditi i suočiti sa stvarnim životom. Jadnik, mislio sam da su moje nevolje dovoljno velike, ali njegove...I Profesor to dobro zna i daje sve od sebe kako bi ga nečim zaokupio. Ono što je pričao bilo je u tim okolnostima iznimno zanimljivo. Koliko se mogu prisjetiti, rekao je sljedeće: – Otkako su mi došli u ruke, proučavao sam i iznova proučavao sve papire vezane uz to čudovište; što sam ih više proučavao, sve mi se većom čini nužnost da ga u potpunosti zbrišemo s lica svijeta. Posvuda ima znakova da napreduje; ne samo u svojoj moći, već i u spoznaji o njoj. Kao što sam doznao preko svog prijatelja Arminiusa iz Budimpešte, za života je to bio doista čudesan čovjek. Ratnik, državnik i alkemičar, a ovo potonje u njegovo je vrijeme bila najviša točka znanstvene spoznaje. Imao je moćan mozak, neusporedivo obrazovanje i srce koje nije poznavalo ni strah ni kajanje. Čak se usudio pohađati i Skolomansu, te nije bilo grane spoznaje njegova vremena u kojoj se nije okušao. Dakle, u njega je snaga uma nadživjela tjelesnu smrt; iako se čini da mu pamćenje nije sasvim cjelokupno. Po nekim umnim sposobnostima bio je, i još je uvijek, tek dijete; no on odrasta i neke stvari koje su isprva bile djetinjaste sada dolikuju odraslu čovjeku. On obavlja pokuse, i vješto to radi. Da mu nismo stali na put, postao bi – a ne uspijemo li, još može postati – ocem ili pak rodonačelnikom nove vrste bića, čiji put mora voditi kroz Smrt, a ne kroz Život. Harker je zaječao.
– I sve se to urotilo protiv moje drage! – rekao je. – Ali na koji način on obavlja pokuse? Znanje o tome moglo bi nam pomoći da ga pobijedimo!
– Cijelo ovo vrijeme otkako je došao, on iskušava svoju snagu, polako, ali sigurno njegov veliki djetinjasti um radi. Za nas je dobro što je to tek djetinjasti um; jer da se odmah usudio učiniti neke stvari, već bi odavna bio izvan dosega naše moći. No, on ipak namjerava postići uspjeh, a čovjek koji ispred sebe ima stoljeća, može si priuštiti da čeka i pritaji se. Njegov bi životni moto mogao biti Festina lente.
– Ne mogu shvatiti – umorno reče Harker. – Dajte, budite jasniji! Možda mi bol i brige otupljuju um. Profesor mu je nježno položio ruku na rame te rekao: – Ah, dijete moje, bit ću jasan. Zar ne vidite kako je u zadnje vrijeme to čudovište kroz pokuse prikupljalo znanje? Kako je iskoristio onog pacijenta zoofaga da uđe u dom prijatelja Johna; jer vampir, koliko god kasnije zauvijek može dolaziti kada i na koji način želi, prvi put može ući-na neko mjesto samo ako ga pozove netko od ukućana. Ali to nisu njegovi najvažniji pokusi. Zar ne uviđamo kako su u prvo vrijeme isključivo drugi prenosili one goleme sanduke? U to vrijeme još nije znao mora li biti tako. Ali neprestance je onaj njegov silni djetinji um rastao i počeo je razmišljati ne bi li sam mogao prenijeti sanduk. Tako je počeo pomagati; a zatim, kad je vidio kako je to u redu, pokušao ih je pomicati sam-samcat. I tako je napredovao, te posijao one svoje grobove; i nitko osim njega ne zna gdje su skriveni. Možda ih namjerava zakopati duboko u zemlju. Na taj način bi ih samo on mogao upotrebljavati noću, ili pak u ono vrijeme kad može mijenjati obličje; na taj će mu način dobro poslužiti i nitko možda neće doznati da su mu to skrovišta. Ali ne očajavajte, dijete moje; ovo je malo prekasno ustanovio! Već su mu sterilizirane sve jazbine osim jedne; a prije sumraka bit će i ta jedna. Onda više neće imati mjesta na koje se može otići sakriti. Jutros sam odugovlačio kako bismo mogli biti sigurni. Ne riskiramo li mi više nego on? Zašto onda ne bismo bili i oprezniji od njega? Po mom sam sad je jedan i ako je sve dobro prošlo, prijatelji Arthur i Quincey već su na putu prema nama. Danas je naš dan i moramo biti oprezni, pa makar bili i spori, i ne smijemo propustiti nijednu priliku. Vidite, kad se vrate oni što sad izbivaju, bit će nas petero!
Dok je govorio, prepalo nas je kucanje na vratima, i to dvostruko poštarsko kucanje raznosača brzojava. Svi smo kao po dogovoru otišli u predvorje, a Van Helsing je podigao ruku kako bi nas ušutkao, prišao vratima i otvorio ih. Dječak mu je uručio pošiljku. Profesor je ponovno zatvorio vrata, pogledao adresu, otvorio brzojav i glasno ga pročitao: – "Pripazite na D. Upravo sad, u 12.45, žurno je došao iz Carfaxa i pohitao prema jugu. Izgleda da obilazi svoja mjesta pa vas možda poželi posjetiti. MINA." Uslijedila je stanka, koju je prekinuo glas Jonathana Harkera: – No, hvala Bogu, uskoro ćemo se sresti!
Van Helsing se brzo okrene prema njenu.
– Bog će djelovati na svoj način i u svoje vrijeme – reče. – Ne bojte se, a zasad se nemojte ni radovati; jer ono što bismo ovog trenutka mogli priželjkivati možda znači našu propast.
– Sad me nije briga niza što – odgovorio je Jonathan vatreno – osim da zbrišem tu zvijer s lica svijeta. Prodao bih vlastitu dušu da to učinim!
– Ah, šutite, dijete moje, šutite! – reče Van Helsing. Bog ne kupuje duše na taj način; a vrag, iako ih možda kupuje, ne drži se zadane riječi. Ali Bog je milostiv i pravedan, te zna za vašu bol i privrženost onoj dragoj gospođi Mini. Promislite samo kako bi se njezina bol udvostručila, samo kad bi čula vaše nepromišljene riječi. Neka se nitko od nas ne boji; svi smo odani ovome cilju i danas će svemu biti kraj. Dolazi vrijeme za akciju; za dana je ovaj vampir ograničen na ljudske moći i ne može se preobraziti sve do sumraka. Trebat će mu nešto vremena da stigne ovamo. Vidite, sad je jedan i dvadeset, i još je preostalo nešto vremena do njegova dolaska, koliko god bio brz. Moramo se samo nadati daće moj lord Arthur i Quincey stići prvi.
Oko pola sata nakon što smo primili brzojav gđe Harker, netko je tiho, ali odlučno pokucao na vrata predvorja. Bilo je to obično kucanje, kakvim se svakoga sata oglašava na tisuće gospode, no i meni i profesoru glasno je zakucalo srce. Pogledali smo se i zajedno otišli u predvorje; obojica smo imali spremno različito oružje, duhovno u lijevoj ruci, smrtonosno pak u desnici. Van Helsing je povukao zasun ustranu, pridržao vrata napola otvorenima te stao korak unatrag, pripremivši obje ruke za akciju. Na licima nam je zacijelo bilo vidljiyo koliko smo obradovani kad smo na pragu, tik do vrata, ugledali lorda Godalminga i Quinceya Morrisa. Brzo su ušli i zatvorili za sobom vrata.
– Sve je u redu – rekao je Godalming kad su krenuli predvorjem. – Pronašli smo oba mjesta; na svakome po šest sanduka, i sve smo ih uništili!
– Uništili? – zapita profesor.
– U njegovo ime!
Šutjeli smo neko vrijeme, a zatim je progovorio Quincey: – Sad nam preostaje jedino da ga ovdje pričekamo. No, ne pojavi li se do pet sati, moramo krenuti jer ne bi bilo dobro ostaviti gospodu Harker samu nakon sumraka.
– On će biti ovdje začas – reče Van Helsing, koji je provjerio nešto u svom notesu. – Usput rečeno, po brzojavu gospode Mine otišao je iz Carfaxa prema jugu, što znači daje otišao preko rijeke, a to može učiniti jedino na izmaku plime, što je trebalo biti nešto prije jednog sata. Njegov odlazak na jug ima neko značenje za nas. Zasad je obuzet sumnjama i iz Carfaxa je prvo otišao na mjesto na kojem očekuje najmanje smetnje. Zacijelo ste bili u Bermondseyu neposredno prije njega. To što još nije ovdje pokazuje da je prvo otišao u Mile End, što mu je oduzelo nešto vremena jer je morao na neki način prijeći rijeku. Vjerujte mi, prijatelji, nećemo ga još dugo čekati. Trebali bismo pripremiti neki plan napada tako da ne propustimo nijednu priliku. Pst, više nema vremena. Pripremite svoje oružje! Budite spremni!
Izrekavši to podigao je ruku u znak upozorenja jer smo svi čuli kako je u bravu ulaznih vrata tiho stavljen ključ.
Čak i u takvu trenutku zadivilo me kako jaka ličnost može izbiti na površinu. U svim našim lovovima i pustolovinama po raznim dijelovima svijeta, uvijek je Quincey Morris organizirao plan akcije, a Arthur i ja smo ga po navici slušali. Sad kao da nam se ta stara navika nagonski vratila. Brzo se ogledao po sobi, te odmah iznio plan našeg napada a zatim nas bez ijedne riječi, tek pokretima ruke, rasporedio na naša mjesta. Van Helsing, Harker i ja bili smo odmah iza vrata, tako da ih profesor može braniti nakon što se otvore, dok ćemo nas dvojica stati između pridošlice i vrata. Godalming sa stražnje strane, a Quincey sprijeda, smjestili su se izvan dohvata pogleda, spremni stati ispred prozora. Čekali smo u napetosti dok su sekunde prolazile sporo kao u ružnome snu. Predvorjem su se približavali spori, oprezni koraci; Grof je očigledno bio spreman na nekakvo iznenađenje; u najmanju ruku, pribojavao ga se.
Odjednom je jednim skokom upao u sobu, prošavši pokraj nas prije nego što je itko uopće mogao podići ruku kako bi ga zaustavio. U tom je pokretu bilo nečega tipičnog za panteru, nečega toliko neljudskog da nas je šok zbog njegova dolaska naizgled sve otrijeznio. Prvi je u akciju stupio Harker, koji se brzim pokretom bacio pred vrata koja su vodila u sobu u prednjem dijelu kuće. Kad nas je Grof ugledao, jezovito je zarežao, izobličivši lice tako da su mu se ukazali dugački i šiljasti očnjaci. No taj se zloćudni cerek isto tako brzo preobrazio u hladan pogled pun lavovskog prezira. Izraz mu se ponovno promijenio, kad smo svi kao jedan krenuli na njega. Šteta što nismo imali neki bolje organizirani plan napada, jer čak sam se i u onome trenutku upitao što ćemo učiniti. Ni sam nisam znao hoće li nam naša smrtonosna oružja biti od ikakve koristi. Harker je to očigledno htio isprobati jer je pripremio svoj veliki nož, te ga njime silovito i iznenadno napao. Udarac je bio strahovit i Grofa je spasio samo skok unatrag izveden demonskom brzinom. Da je zakasnio sekundu, britka bi mu se oštrica zarinula u srce. Ovako, vršak je prerezao tek tkaninu njegova kaputa, te načinio široki prorez kroz koji su ispali smotak novčanica i gomila zlata. Izraz na Grofovu licu bio je toliko paklenski da sam se na trenutak pobojao za Harkera, iako sam vidio kako još jednom visoko zabacuje nož kako bi ponovno udario. Nagonski sam krenuo prema naprijed, želeći ga zaštitili, držeći u ruci raspelo i hostiju. Osjetio sam kako mi rukom struji silna snaga i bez iznenađenja sam ugledao kako se ono čudovište zgurilo, dok srno svi spontano načinili isti pokret. Nemoguće je opisati izraz mržnje i osjećanje zlobe, bijesa i paklenske jarosti, koji je preletio Grofovim licem. Njegova je voštana boja postala zelenkastožuta u usporedbi s njegovim usplamtjelim očima, a crveni ožiljak na čelu ukazao se na blijedoj koži poput žive rane. Sljedećeg trenutka je gipkim pokretom skočio ispod Harkerove ruke prije nego što je njegov udarac mogao pasti, zgrabio šakom nešto novca s poda, pojurio preko sobe i bacio se na prozor. Uz tresak i svjetlucanje razbijenog stakla, skočio je na popločen prostor ispod prozora. Kroz zveket stakla čuo sami zveckanje zlata, dok je nekoliko zlatnika palo na ploče.
Pretrčali smo preko sobe i ugledali ga kako neozlijeđen skače s tla. Pojurio je preko stubišta, prešao popločeno dvorište i otvorio vrata staje. Ondje se okrenuo i obratio nam se: – Mislite da ste me osujetili, vi... s tim poredanim blijedim licima, kao ovce kod mesara. Još ćete požaliti, svaki od vas! Mislite da ste me ostavili bez mjesta za počinak; ali imam ih ja još. Moja je osveta tek započela! Razvući ću je tijekom stoljeća, a vrijeme je na mojoj strani. Vaše djevojke koje tako volite već su moje, a kroz njih ćete i vi i drugi ljudi postati moji... moji stvorovi, koji će slušati moje zapovijedi i bit će mi šakali kad se budem htio hraniti. Pih!
Uz podrugljivi, prezrivi izraz lica brzo je prošao kroz vrata i začuli smo kako je zahrđali zasun zaškripao kad gaje učvrstio za sobom. Vrata s druge strane otvorila su se i zatvorila. Prvi je od nas progovorio profesor, dok smo, shvaćajući koliko bi ga bilo teško slijediti kroz staju, krenuli prema predvorju.
– Nešto smo naučili, i to mnogo! Bez obzira na njegove hrabre riječi, on nas se boji; boji se vremena, boji se nestašice! Jer ako nije tako, čemu onakva žurba? Sam gaje glas izdao, ili su me prevarile uši. Zastoje uzeo onaj novac? Brzo vam postaje jasno. Vi ste lovci na divlje zvijeri, pa to i shvaćate na taj način. Sto se mene tiče, potrudit ću se da mu ništa ovdje ne bude ni od kakve koristi, u slučaju da se vrati.
Rekavši to, strpao je preostali novac u džep; uzeo posjedovne papire, koje je Harker bio svezao u svežanj, te pomeo ostale stvari u otvoreni kamin, gdje ih je zapalio šibicom.
Godalming i Morris odjurili su u dvorište, a Harker se spustio kroz prozor kako bi pošao za Grofom. No, on je povukao zasun na vratima staje. Kad su ih oni silom otvorili, više mu nije bilo ni traga. Van Helsing i ja pokušali smo se raspitati iza kuće; no staje su bile napuštene i nitko ga nije vidio kad je odlazio.
Sad je već bilo kasno poslijepodne i sumrak nije bio daleko. Morali smo priznati da je igra završena; teška srca smo se složili s profesorom kad je rekao: – Vratimo se gospodi Mini, jadnoj, jadnoj, dragoj gospođi Mini. Zasad smo učinili sve što smo mogli, a ondje je možemo barem štititi. Ali ne trebamo očajavati. Postoji samo još jedan sanduk sa zemljom i moramo ga pokušati pronaći. Kad to bude obavljeno, sve bi još moglo ispasti dobro.
Vidio sam da govori s najvećom dozom samouvjerenosti koju ju je mogao skupiti, kako bi utješio Harkera. Jadnik je bio sav slomljen. Povremeno ne bi mogao suspregnuti prigušeni jauk razmišljajući o svojoj ženi. Teška smo se srca vratili u moju kuću, gdje smo zatekli gđu Minu koja nas je očekivala s lažnim izrazom vedrine, što je služilo na čast njezinoj hrabrosti i požrtvovnosti. Kad je ugledala naša lica, i sama je problijedjela poput smrti; nekoliko sekundi ostala je sklopljenih očiju, kao da potajno moli; zatim je rekla vedrim glasom: – Nikad vam neću moći dovoljno zahvaliti. O, jadni moj dragi! – Rekavši to, obuhvatila je rukama prosjedu glavu svog muža i poljubila je. – Nasloni svoju glavu ovamo i odmori se. Sve će još biti dobro, dragi! Bog će nas zaštititi bude li to htio u svojim namjerama.
Jadnik je samo zaječao. U njegovoj uzvišenoj boli nije bilo mjesta za riječi.
Zajedno smo na brzinu večerali, što nas je pomalo razvedrilo. Možda je bila riječ u toplini hrane pred gladnim ljudima, jer nitko od nas ništa nije pojeo od doručka, ili pak nam je možda pomogao osjećaj druženja. U svakom slučaju, osjetili smo se malo manje jadno, nismo shvaćali sutrašnjicu kao sasvim lišenu nade. Pridržavajući se obećanja koje smo zadali, ispričali smo gđi Harker sve što se dogodilo. Iako je na trenutke problijedjela poput snijega, kad bi kakva opasnost zaprijetila njezinu mužu, a na trenutke bi pak pocrvenjela, kad bi se očitovala njegova ljubav prema njoj, saslušala nas je odvažno i smireno. Kad smo došli do onog mjesta gdje je Harker onako nesmotreno navalio na Grofa, stisnula se uz ruku svog muža, te je čvrsto stegnula, kao da će ga njezina blizina zaštititi od zla. No ništa nije rekla sve dok pripovijest nije bila završena, a svi događaji ispričani. Zatim je, ne ispuštajući ruku svog muža, ustala među nama i progovorila. Ah, kad bih uopće mogao opisati taj prizor; tu dražesnu, dobru ženu u blistavoj ljepoti mladosti i životnosti, s crvenim ožiljkom na čelu, kojega je bila svjesna i kojega smo mogli pogledati tek uz škrgut zuba, prisjećajući se kako je nastao. Njezina predana ljubaznost bila je suprotstavljena našoj smrknutoj mržnji; njezina nježna vjera svim našim strahovima i sumnjama; a mi smo pak znali da je na simboličan način ona u svoj svojoj dobroti, čistoći i vjeri odbačena od Boga.
– Jonathane , rekla je, i ta joj je riječ zazvučala poput glazbe na usnama, koliko je bila prepuna ljubavi i nježnosti – dragi Jonathane, i svi vi ostali, moji iskreni prijatelji, htjela bih nešto znate cijelo ovo užasno vrijeme. Znam da se morate bori ti, da morate i uništiti, kao što je trebalo uništiti onu lažnu Lucy kako bi prava Lucy mogla vječito živjeti; no za taj vam posao nije potrebna mržnja. Ona jadna duša koja je prouzročila tu patnju najtužniji je slučaj uopće. Promislite samo kakva će biti njegova radost kad gori dio njega bude uništen, kako bi njegov bolji dio mogao steći duhovnu besmrtnost. Morate imati sažaljenja i za njega, iako vas to možda neće spriječiti da ga uništite.
Dok je govorila, vidio sam kako se lice njezina muža smrknulo i namrštilo, kao da emocije u njemu prožimaju cijelo njegovo biće. Nagonski je pojačao stisak na ruci svoje žene, sve dok mu zglobovi na prstima nisu pobijeljeli. Ona nije ni trepnula od boli koju je zacijelo trpjela, već ga je pogledala očima u kojima je bilo više molbe nego ikad. Kad je prestala govoriti, skočio je na noge, umalo istrgnuvši svoju raku iz njezine dok je progovorio: – Neka mi ga Bog dade u ruke tek toliko dugo da uništim onaj njegov zemaljski život na koji ciljamo. Ako bih nakon toga mogao poslati njegovu dušu u oganj pakla na vijeke vjekova, to bih i učinio!
– Ah, šuti, šuti, u ime dragog Boga. Nemoj govoriti takve stvari, Jonathane, mužu moj; ili ćeš me zdrobiti strahom i užasom. Promisli samo, dragi moj... Ja sam razmišljala o tome čitav ovaj dugi, dugi dan... da ću... možda... nekog dana... i ja trebati takvo sažaljenje; te da će mi ga netko drugi, poput tebe, s isto toliko razloga za gnjev možda uskratiti! O, mužu moj, mužu moj, doista bih ti prištedjela takvu pomisao daje postojao neki drugi način; ali molim se za to da Bog nije zapamtio tvoje neobuzdane riječi, osim kao bolni jecaj čovjeka koji jako voli i koji teško pati. O Bože, neka ove sijede vlasi posluže kao dokaz onoga stoje pretrpio, onaj koji čitavog života nije počinio nikakvo zlo i na kojega su se sasule tolike tuge.
Oči su nam se svima zasuzile. Tome nije bilo lijeka i otvoreno smo zaplakali. I ona je zaplakala videći da je njezin plemeniti savjet prihvaćen. Njezin se muž bacio na koljena pokraj nje, zagrlio je i sakrio lice medu naborima njezine haljine. Van Helsing nam je dao znak i iskrali smo iz sobe, ostavivši ta dva zaljubljena srca nasamo s Bogom.
Prije nego što su otišli na spavanje, profesor je uredio sobu tako da vampir nikako ne može ući u nju, te uvjerio gđu Harker da se može odmoriti u miru. Ona se trudila kako bi povjerovala i pokušala je djelovati zadovoljno, da bi utješila svog muža. Bila je to odvažna unutrašnja borba, a ja mislim i vjerujem da nije bila beskorisna. Van Helsing im je nadomak ruke smjestio zvonce kojim bi oboje mogli zazvoniti u slučaju neke prijeke potrebe. Kad su se povukli, Quincey, Godalming i ja smo se dogovorili da ćemo naizmjenice biti na straži cijelu noć, te paziti da ova jadna ožalošćena žena bude na sigurnom. Prva je smjena zapala Quinceya, tako da ćemo mi ostali leći čim uzmognemo. Godalming je već otišao na spavanje jer je njegova druga smjena. Sad kad sam obavio svoje poslove, i ja idem na spavanje.
Dnevnik Jonathana Harkera
3/4. listopada, blizu ponoći.
Mislio sam da jučerašnji dan nikad neće završiti. Obuzela me čežnja za snom u nekakvome slijepom uvjerenju da će nakon buđenja sve biti promijenjeno, te da bilo kakva promjena može biti samo nabolje. Prije nego što smo se razišli, raspravili smo koji sljedeći korak poduzeti, no nismo došli ni do kakvih rezultata. Znamo jedino daje preostao jedan sanduk sa zemljom te da samo Grof zna gdje se on nalazi. Odluči li ležati sakriven, može nas osujećivati godinama, a u međuvremenu...! Ta je pomisao previše strašna, čak se ni sad ne usuđujem razmišljati o tome. Znam sljedeće: ako je ikad postojala potpuno savršena žena, onda je to moja jadna, postradala supruga. Volim je još tisuću puta više zbog njezina dražesnog sinoćnjeg sažaljenja, sažaljenja pokraj kojeg je moja mržnja prema onome čudovištu djelovala vrijednom prezira. Bog zacijelo neće dopustiti da svijet bude osiromašen gubitkom takve osobe. To mi ulijeva nadu.
Sad svi plutamo prema grebenima, a vjera nam je jedino sidro. Hvala Bogu da Mina spava, i to bez snova! Pribojavam se kakvi bi joj snovi mogli biti, uz ovakva užasna sjećanja na kojima bi se mogli temeljiti. Još od sumraka nije bila ovako mirna nadomak mog pogleda. U to vrijeme na licu joj se nakratko pojavio odmoren izraz, koji je bio poput proljeća nakon ožujskih zapuha. Tada sam pomislio kako je razlog tome mekoća crvenog sutona na njezinu licu, no sad mi se čini da to ima neko dublje značenje. Sto se mene tiče, nisam pospan, iako sam umoran... nasmrt umoran. No moram pokušati zaspati jer treba misliti i na sutrašnji dan, a za mene nema počinka sve dok...
Kasnije. Zacijelo sam zaspao jer me probudila Mina koja se uspravila u krevetu s preplašenim izrazom na licu. Sve sam lako mogao vidjeti jer soba nije bila u mraku; ona mi je stavila ruku na usta u znak upozorenja i prošaptala na uho: – Pst! Netko je u hodniku!
Tiho sam ustao, prešao sobu i oprezno otvorio vrata.
Točio ispred njih ispružen na madracu, ležao je g. Morris, potpuno budan. Podigao je ruku kako bi me upozorio da budem tih te prošaptao: – Pst! Vratite se u krevet; sve je u redu. Jedan od nas bit će ovdje cijelu noć. Ne želimo ništi riskirati!
Njegov izgled i dizanje nisu trpjeli prigovora, pa sam se vratio i ispričao Mini o čemu je riječ. Uzdahnula je i zagrlila me objema rukama, a na blijedome licu zatreperio joj je slabašan osmijeh – O, hvala Bogu na tim dobrim hrabrim ljudima! – rekla je tiho. Uz uzdah je ponovno utonula u san. Pišem ovo budući da nisam pospan, iako moram ponovno pokušati zaspati.
4. listopada, ujutro.
Mina me probudila još jednom za vrijeme noći. Ovaj put smo se već bili dobro naspavali jer je sivilo dolazeće zore preobražavalo prozore u oštro orisane dugoljaste oblike, a plinski je plamen bio sličniji iskrici nego plohi svjetlosti.
– Pozovi profesora – rekla mi je užurbano. – Htjela bih ga odmah vidjeti.
– Zašto? – zapitao sam.
– Nešto mi je sinulo. Vjerojatno mi je to došlo tijekom noći te sazrelo, a da nisam bila ni svjesna. On me mora hipnotizirati prije zore, a onda ću moći progovoriti. Idi brzo, najdraži, vrijeme odmiče.
Otišao sam do vrata. Dr. Seward se odmarao na madracu, a kad me ugledao, skočio je na noge.
– Zar nešto nije u redu? – zapitao je uznemireno.
– Ne – odvratio sam – ali Mina odmah želi vidjeti doktora Helsinga.
– Ja ću poći – rekao je te pohitao u profesorovu sobu.
Dvije ili tri minute kasnije Van Helsing se našao u sobi u svojoj spavaćici, a g. Morris i Lord Godalming bili su s dr. Sewardom pokraj vrata i raspitivali se. Kad je profesor ugledao Minu, pravi-pravcati osmijeh smijenio je zabrinutost na njegovu licu; protrljao je rake te rekao: – O, draga moja gospođo Mina, ovo je doista promjena. Vidite, prijatelju Jonathane, danas nam se naša draga gospođa Mina vratila onakva kakva je bila! – Zatim se okrenuo prema njoj, te rekao vedrim glasom: – A čime vam mogu pomoći? Jer u ovaj sat ne biste me zvali ni za što.
– Želim da me hipnotizirate! – rekla je. – Učinite to prije zore jer osjećam da ću moći slobodno progovoriti. Požurite, jer nema mnogo vremena!
Bez riječi joj je dao znak da se uspravi u krevetu.
Netremice se zagledao u nju te stao prelaziti ispred nje, od vrha glave nadolje, naizmjence jednom pa dragom rukom. Mina je na nekoliko minuta pozorno gledala u njega, a moje je srce udaralo poput malja jer sam osjećao kako se približava kriza. Oči su joj se malo-pomalo sklopile i ostala je sasvim nepomično sjediti. Tek po blagome uzdizanju njezinih grudi moglo se opaziti daje živa. Profesor je načinio još nekoliko pokreta, a zatim stao. Vidio sam kako mu je čelo prekriveno krupnim kapima znoja. Mina je otvorila oči, no kao da to više nije bila ista žena. U očima joj se nalazio odsutan pogled, a u glasu joj je bilo neke tužne sanjivosti koja je za mene predstavljala nešto sasvim novo. Profesor je podigao raku kako ničim ne bi bila narušena tišina, te mi dao znak da uvedem i ostale. Ušli su na vršcima prstiju, zatvorili za sobom vrata i ostali stajati u podnožju kreveta, odakle su promatrali. Činilo se da ih Mina ne vidi. Tišinu je prekinuo Van Helsingov glas, koji je progovorio dubokim jednoličnim tonom koji joj nije mogao prekinuti tijek misli: – Gdje se nalazite?
Odgovorila je bezizražajnim glasom: – Ne znam. San nema svog određenog mjesta.
Uslijedila je tišina od nekoliko minuta. Mina je ukočeno sjedila, a profesor je stajao i netremice gledao u nju. M smo se jedva usuđivali i disati. Soba je postajala sve svjetlija. Ne skidajući pogleda s Mininog lica, dr. Van Helsing mi je mahnuo neka podignem prozorski kapak. Učinio sam to i dan samo što nije svanuo. Jedna je crvena zraka sunula uvis i prostorijom kao da se raspršilo ružičasto svjetlo. Istog trenutka profesor je ponovno progovorio: – Gdje se sad nalazite?
Odgovor koji je uslijedio bio je sanjiv, no u njemu je bilo neke namjere; činilo se kao da nešto tumači. Čuo sam kako koristi isti taj ton kad je čitala svoje bilješke.
– Ne znam. Sve mi je to čudno!
– Što vidite?
– Ništa ne vidim; sve je u mraku.
– Što čujete?
Naslućivao sam napor u profesorovu strpljivom glasu.
– Zapljuskivanje vode. Ona žubori pokraj mene, a valići poskakuju. Čujem ih s vanjske strane.
– Onda se nalazite na brodu?
Pogledali smo se, pokušavajući dokučiti nešto jedan od drugoga. Bojali smo se misliti. Odgovor je brzo uslijedio: – O, da!
– Što još čujete?
– Zvuk ljudi koji kroče iznad mene dok trčkaraju amo-tamo.
Čuje se škripa nekog lanca, te glasno zveckanje zupčanika na vitlu, – Što radite?
– Mirujem, ah, kako mirujem. To je kao smrt!
Glas se utišao do dubokog disanja, kao kad čovjek spava, i otvorene oči ponovno su se sklopile.
Do toj trenutka sunce se diglo i svi smo se našli a punoj svjetlosti dana. Dr. Van Helsing položio je rake na Minina ramena te joj nježno spustio glavu na jastuk. Nekoliko je trenutaka ležala poput usnulog djeteta, a zatim se probudila uz dugačak uzdali i zagledala se u čudu što nas sve vidi oko svog kreveta.
– Jesam li govorila n snu? – bilo je sve što je rekla. No, izgleda da je shvatila o čemu se radi iako joj ništa nismo rekli. Željela je znati što je ispričala. Profesor joj je ponovio razgovor.
– Onda nemamo ni trenutka za gubljenje – rekla je – Možda još uvijek nije prekasno!
G. Morris i lord Godalming krenuli su prema vratima, no profesorov miran glas dozvao ih je natrag: – Stanite, prijatelji moji. Onaj brod, gdje god se nalazio, podizao je sidro dok je govorila. U o tome trenutku mnogi brodovi podižu sidro u onoj vašoj velikoj londonskoj luci. Koji je od njih onaj koji tražite? Hvala Bogu da ponovno imamo vodilju, iako ne znamo kamo će nas odvesti. Bili smo pomalo slijepi; slijepi kao Što ponekad znaju biti muškarci, jer kad gledamo iza sebe, vidimo ono što smo mogli vidjeti da smo pogledali ispred sebe, samo da smo bili u stanju vidjeti ono što smo mogli vidjeti! Jao, ova je rečenica prava zbrka, zar ne? Sad nam može biti jasno stoje Grofu bilo na umu kad je zgrabio onaj novac, iako gaje Jonathanov ljuti nož doveo u takvu opasnost da se čak i on preplašio. Na umu je imao bijeg. Čujte me, BIJEG! Uvidio je da London nije mjesto za njeg jer mu je ostao tek jedan sanduk s zemljom, a čopor ljudi progoni ga kao što psi progone lisicu. On namjerava pobjeći, ali ništa od toga, mi ćemo ga slijediti. Za liscem, kao što kaže naš prijatelj Arthur kad odjene svoj crveni kaputić! Naš je stari lisac lukav, vrlo lukav, i mi ga moramo slijediti na lukav način. I ja sam lukav te ću začas dokučiti što je smislio. U međuvremenu se možemo odmoriti, i to u miru, jer se između njega i nas nalaze vode koje se ne usuđuje prijeći, a ne bi ih mogao prijeći čak ni da poželi, osim kad brod dodirne kopno, a i onda isključivo za najviše plime ili pak na njezinu izmaku. Gledajte, i sunce se upravo podiglo, a cijeli je dan do sumraka naš. Okupajmo se i odjenimo te krenimo na zajutrak koji nam je svima potreban i koji možemo pojesti u miru, budući da se on ne nalazi u istoj zemlji u kojoj smo mi.
Mina mu je uputila molećiv pogled.
– Ali zašto da ga i dalje pratimo – zapitala je – kad je otišao od nas? Uzeo ju je za ruku i pomilovao je.
– Nemojte me još ništa pitati – odgovorio je. – Nakon jela odgovorit ću vam na sva pitanja. Nije htio više ništa reći te smo se razdvojili kako bismo se odjenuli.
Nakon zajutarka, Mina je ponovila svoje pitanje. Na trenutak ju je ozbiljno promotrio, a zatim rekao tužnim glasom: – Zato, draga moja gospođo Mina, što ga sad više nego ikad trebamo pronaći, čak i ako ga budemo trebali slijediti do ralja pakla!
Ona je problijedjela te zapitala slabašnim glasom: – Zašto?
– Zato – odvratio je svečano – što on može živjeti stoljećima, a vi ste tek smrtna žena. Otkako je ostavio onaj trag na vašem grlu, vrijeme nam je najveći neprijatelj.
Jedva sam je stigao uhvatiti dok se srušila onesviještena.
Poruka [Strana 1 od 2]
Idi na stranu : 1, 2
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
