1.
Gospodja Anderson bila je mrtva.
Ništa spektakularno, jednostavno starost - jedne noci otišla je u krevet i više
se nije probudila. Kažu da je to spokojna i dostojanstvena smrt, što
pretpostavljam da je istina, no tri dana koja su bila potrebna da netko
primijeti kako je vec neko vrijeme nije vidio, najvecim su dijelom uklonili
dostojanstvo iz te situacije. Njena je kcer naposljetku navratila da provjeri
što je s njom, i pronašla njeno truplo, koje je vec tri dana trunulo, i smrdjelo
poput životinje pregažene na cesti. Pritom najgori dio uopce nije bila trulež,
nego ta tri dana - tri cijela dana prije nego što se itko sjetio reci " Cekaj
malo, gdje je ona stara gospo
a koja živi dolje kraj kanala?" U tome nema
baš mnogo dostojanstva.
No spokojna? To sigurno. Prema mrtvozorniku, umrla je tiho u snu,
tridesetog kolovoza, što znaci da je umrla dva dana prije nego što je nešto
Jebu Jolleyu išcupalo utrobu i ostavilo ga u lokvi iza praonice rublja. Tada
to još nismo mogli znati, ali to je gospo
u Anderson ucinilo posljednjom
osobom u okrugu Clayton koja je umrla prirodnom smrcu u iducih gotovo
šest mjeseci. Ostalih se docepao claytonski ubojica.
Zapravo, vecine. Svih osim jednoga.
Mi smo tijelo gospo
e Anderson dobili u subotu, drugog rujna, nakon što je
mrtvozornik obavio svoje - to jest, valjda bih trebao reci da su tijelo dobile
moja mama i teta Margaret, ne ja. One vode pogrebno poduzece, ja imam
samo petnaest godina. Gotovo cijeli taj dan proveo sam u gradu,
promatrajuci kako policija cisti ono što je ostalo od Jeba, i vratio se kuci
taman kada je sunce pocelo zalaziti. Ušuljao sam se na stražnji ulaz, za
slucaj da mi je mama negdje kod prednjeg. Nju nisam htio vidjeti.
Iza još nije bilo nikoga, samo ja i tijelo gospo
e Anderson. Ležalo je na
stolu savršeno mirno, pod plavom plahtom. Smrdjelo je na pokvareno meso
i sprej protiv kukaca, a samotni ventilator koji se glasno vrtio iznad moje
glave nije previše pomagao. Tiho sam oprao ruke, pitajuci se koliko imam
vremena, i nježno dotaknuo truplo. Stara koža bila mi je najdraža - suha i
naborana, teksture starog papira. Mrtvozornik nije baš ocistio tijelo kako
Pompea
-4-
treba, vjerojatno zato što su imali pune ruke posla s Jebom, no po smradu
sam zakljucio da su barem ubili kukce. Nakon tri dana na ljetnoj vrucini,
najvjerojatnije ih je bilo mnogo.
Odjednom su se širom otvorila vrata prednjeg dijela mrtvacnice i ušla je
žena odjevena poput kirurga, u zelenim gumenim rukavicama i s maskom
na licu. Skamenio sam se, mislio sam da je moja mama, no žena me samo
okrznula pogledom i otišla do radnog pulta.
"Zdravo Johne", rekla je skupljajuci nekoliko sterilnih krpa. To nije bila
moja mama, nego njena sestra Margaret - bile su blizanke, i kada su nosile
maske, jedva sam ih razlikovao. Doduše Margaretin glas bio je malo
svjetliji, malo energicniji. Shvatio sam da je razlog za to bio što se nikada
nije udavala.
"Zdravo, Margaret." Odmaknuo sam se korak natrag.
"Ron postaje sve ljeniji", rekla je uzimajuci sprej za dezinfekciju. "Nije ju ni
oprao, samo je proglasio prirodnu smrt i poslao je ovamo. Gospo
a
Anderson zaslužuje bolje." Okrenula se da me pogleda. "Hoceš li samo
stajati tu ili ceš mi pomoci?"
"Oprosti."
"Operi ruke."
Nestrpljivo sam zasukao rukave i vratio se do umivaonika.
"Iskreno", nastavila je, "uopce mi nije jasno što oni uopce rade, ondje u
uredu mrtvozornika. Nije da su prezaposleni - mi jedva da imamo posla."
"Umro je Jeb Jolley", rekao sam, brišuci ruke. "Našli su ga jutros iza
praonice rublja."
"Automehanicar?" upitala je Margaret, spustivši glas. "To je užasno. Bio je
mladi od mene. Što se dogodilo?"
"Ubijen je", rekao sam, i skinuo masku i pregacu s kuke na zidu. "Prvo su
mislili da je možda bio divlji pas, ali utroba mu je bila nekako složena na
hrpu."
"To je užasno", ponovila je Margaret.
"Pa ti inace brineš što nemamo posla", rekao sam. "Dva mrtvaca u jednom
vikendu, eto zarade."
"S time se nemoj ni šaliti, Johne", rekla je, gledajuci me mrko. "Smrt je
nešto jako tužno, cak i kada ti otplacuje hipoteku. Spreman?"
Pompea
-5-
"Da."
"Ispruži joj ruku."
Uzeo sam desnu ruku trupla i ispravio je. Rigor mortis ucini da tijelo postane
toliko kruto, da su pokreti jedva moguci, ali to traje samo otprilike dan i pol,
a ovo je bilo mrtvo vec toliko dugo da su se mišici opet opustili. Iako je
koža bila poput papira, meso ispod bilo je mekano, kao tijesto. Margaret je
ruku poprskala sredstvom za dezinfekciju i pocela je nježno brisati krpom.
Cak i kada mrrvozornik obavi svoj posao i opere tijelo, mi ga uvijek još
jednom operemo prije nego što pocnemo. Balzamiranje je dugotrajan
proces, velik i vrlo precizan posao, i tijelo za pocetak mora biti doista cisto.
"Ovo stvarno smrdi", rekao sam.
"Ona."
"Ona stvarno smrdi", rekao sam. Mama i Margaret bile su nepokolebljive u
svom zahtjevu da se s pokojnicima ophodimo s poštovanjem, ali za to je sad
bilo malcice prekasno. To više nije bio covjek. To je bilo samo tijelo.
Predmet.
"Zaista zaudara", rekla je Margaret. "Jadna žena. Da ju je barem netko ranije
našao." Pogledala je gore prema ventilatoru koji se vrtio iza svoje rešetke u
stropu. "Nadajmo se da nam nece pregorjeti nocas." Margaret je to govorila
svaki put prije balzamiranja, kao svetu mantru. Ventilator je nastavio
škripiti nad našim glavama.
"Noga", rekla je. Otišao sam do drugog kraja stola i povukao za stopalo da
izravnam nogu, a Margaret ju je pošpricala sredstvom za dezinfekciju.
"Okreni glavu." I dalje držeci stopalo u rukama zašticenim zelenim
gumenim rukavicama, okrenuo sam se i zabuIjio u zid, dok je Margaret
podigla plahtu da opere bedra. "Barem ce jedna dobra stvar proizaci iz svega
ovoga", rekla je. "Možeš se kladiti da ce svaka udovica u cijelom okrugu
danas ili sutra dobiti posjet. Svatko tko cuje za gospodu Anderson odmah ce
otici ravno svojoj majci, samo da provjeri. Druga noga."
Htio sam reci da ce svatko tko cuje za Jeba odmah pohitati do svog
automehanicara, ali Margaret nije baš voljela takve šale.
Napredovali smo po tijelu, s noge na ruku, s ruke na torzo, s torza na glavu,
dok nije sve bilo izribano i dezinficirano. Soba je mirisala na smrt i sapun.
Margaret je krpe bacila u kantu za prljavo rublje i pocela uzimati sredstva za
Pompea
-6-
balzamiranje.
Pomagao sam mami i Margaret u mrtvacnici još od malih nogu, još od prije
nego je tata otišao. Prvi posao koji sam preuzeo bilo je cišcenje kapelice:
skupljanje programa, pražnjenje pepeljara, usisavanje poda te drugi sitni
poslovi koje je šestogodišnjak u stanju samostalno obaviti. Kako sam rastao,
dobivao sam sve vece poslove, ali u stvarno cool stvarima - balzamiranju -
nisam smio pomagati dok nisam navršio dvanaest godina. Balzamiranje je
poput... ne znam kako bih to opisao. Poput igranja s ogromnom lutkom;
odijevaš je, kupaš, a možeš je i otvoriti da vidiš što je unutra. Kad mi je bilo
osam godina, jednom sam vireci kroz odškrinuta vrata gledao mamu kako to
radi. Zanimalo me u cemu je ta velika tajna. Ne vjerujem da je išta povezala
kada sam iduci tjedan rasporio svog plišanog medu.
Margaret mi je pružila komad vate i ja sam joj ga držao dok je pažljivo
umetala malene pramenove pod vje
e leša. Oci su se pocinjale povlaciti,
sahnuti od gubitka vlage, a s pomocu vate može se zadržati pravi oblik tako
da dobro izgleda poslije u otvorenom sanduku. Tako
er pomaže i da vje
e
ostanu zatvorene, no Margaret je ionako uvijek dodavala malo kreme, za
svaki slucaj, kako bi se vlaga zadržala i oci ostale sklopljene.
"Johne, dodaš mi molim te pištolj za upucavanje igala?" zamolila je, i ja
sam brzo odložio vatu i uzeo pištolj s malog metalnog stolica u kutu. To je
dugacka metalna cijev s dva prstena sa strane u koje se umetnu prsti, izgleda
poput šprice.
"Mogu li ja ovaj put?"
"Naravno", rekla je odigavši mrtvacev obraz i gornju usnu. "Evo, tu."
Nježno sam prislonio pištolj na njeno zubno meso i pritisnuo. Pištolj je
zabio malenu iglu u kost. Zubi su bili dugacki i žuti. Nakon još jedne igle u
donju vilicu, provukli smo žicu kroz obje i ufitiljili je, tako da usta ostanu
cvrsto zatvorena. Margaret je još nanijela malo ljepila na komad plastike
velicine i oblika kore na kriški narance i stavila joj ga u usta, kako bi
sigurno ostala zatvorena.
Kada smo završili s licem, pažljivo smo namjestili tijelo u pravu "mrtva
sam" pozu, optuženih nogu i ruku prekriženih na prsima. Kada formalin ude
u mišice, zgrce se i postanu kruti. Zato se najprije moraju posložiti udovi,
tako da obitelj pokojnika na sprovodu ne mora gledati deformirano tijelo.
Pompea
-7-
"Drži joj glavu", rekla je Margaret, a ja sam poslušno položio ruke s jedne i
druge strane leševe glave i cvrsto je držao. Margaret je kratko nešto pipala
prstima iznad desne kljucne kosti, zatim povukla dugacak, plitak rez u
udubini staricina vrata. Kada se zareže mrtvo tijelo, nema skoro nimalo krvi.
Zato što srce ne radi, nema krvnog daka i gravitacija svu krv u tijelu povuce
dolje u le
a. Kako je ovo bilo mrtvo dulje nego što je obicno slucaj, prsa su
bila mlohava i prazna, a le
a gotovo ljubicasta, poput goleme modrice.
Margaret je malom metalnom kukom posegnula u otvor i izvukla dvije
velike žile - zapravo, da budemo potpuno precizni, jednu venu i jednu arteriju
- i obje podvezala uzicom. Žile su bile ljubicaste i glatke, dvije tamne
petljice koje su sezale nekoliko centimetara van tijela i ponovno se vracale
unutra. Margaret se okrenula da pripremi pumpu.
Vecina ljudi ne zna koliko se raznih kemikalija koristi pri balzamiranju, no
prva stvar koja covjeku upadne u oci nije koliko ih je, nego u koliko su
razlicitih boja. Formaldehid, sredstva protiv grušanja krvi, sredstva za
spaljivanje rana, baktericidna sredstva, korektori itd. - svaka je boca druge
jarke boje, poput vocnih sokova. Polica s kemikalijama za baizamiranje
podsjeca na preljeve za sladoled svih mogucih okusa. Margaret je
kemikalije birala pomno, kao da bira sastojke za juhu. Nisu za svako tijelo
potrebne sve kemikalije, i smisliti pravi recept za odre
eno truplo istodobno
je umjetnost i znanost. Dok se ona bavila time, ja sam spustio glavu i uzeo
skalpel. Nisu mi uvijek dopuštale da režem, no ako bih to ucinio dok ne
gledaju, obicno je prolazilo bez vece frke. Dobro sam to radio, zato mi je i
prolazilo.
Kroz arteriju koju je Margaret izvukla, u tijelo se upumpa kemijski koktel
koji je upravo spravljala; dok se tijelo puni, tjelesne tekucine kao što su krv i
voda bivaju istisnute iz tijela i istjecu iz izvucene vene u odvodnu cijev, pa u
odvod u podu. Bio sam iznena
en kada sam doznao da sve jednostavno
odlazi u kanalizaciju, ali kad malo bolje razmisliš - a kamo drugamo? Nije
to ništa gore od bilo cega drugog dolje. Cvrsto sam držao arteriju i polako je
zarezao, pazeci da je ne prerežem. Kad je rez bio gotov, uzeo sam kanilu -
zakrivljenu metalnu cjevcicu - i tanji kraj umetnuo u otvor. Arterija je bila
gumasta, poput tankog šlauha, i prekrivena tankim nitima mišicnog tkiva i
kapilara. Nježno sam odložio metalnu cjevcicu na prsa, nacinio jednak rez
Pompea
-8-
na veni, pa u nju umetnuo odvodnu cijev spojenu s velikim kolutom
prozirnog plasticnog crijeva koje je poput zmije vijugalo do odvoda u podu.
Zategnuo sam uzice koje je Margaret bila svezala oko dviju žila i tako ih
hermeticki zatvorio.
"Ovo dobro izgleda", rekla je Margaret i dogurala pumpu do stola. Imala je
kotacice da nam ne bi smetala kad je ne koristimo, no sada je zauzimala
pocasno mjesto nasred sobe, dok je Margaret glavno crijevo spajala s
kanilom koju sam umetnuo u arteriju. Kratko je provjeravala kako sam
zatvorio žile, kimnula u znak odobravanja i u spremnik na vrhu pumpe ulila
prvu kemikaliju, sredstvo jarko narancaste boje za razbijanje krvnih
ugrušaka. Pritisnula je tipku i pumpa je uz trzaj pospano proradila. Zvucala
je sinkopirano poput pravog srca. Margaret ju je pažljivo promatrala
petljajuci oko dugmadi kojima se reguliraju tlak i brzina. Tlak u tijelu brzo
se normalizirao i uskoro je tamna, gusta krv pocela otjecati u kanalizaciju.
"Kako je u školi?" pitala je Margaret, skidajuci gumenu rukavicu s jedne
ruke da se poceše po glavi.
"Tek je pocela, prije nekoliko dana", rekao sam. "U prvome tjednu nikada se
ne doga
a ništa osobito."
"Ali to ti je prvi tjedan srednje škole", rekla je Margaret. "To je prilicno
uzbudljivo, zar nije?"
"Pa i ne baš", rekao sam.
Sredstvo za rastvaranje krvnih ugrušaka bilo je pri kraju, pa je Margaret u
pumpu ulila svijetloplavo sredstvo koje žile priprema za formalin. Sjela je.
"Jesi li upoznao neke nove prijatelje?"
"O da", rekao sam, "preko ljeta se u grad doselila cijela jedna nova škola
ljudi, tako da sada nekim cudom više nisam ogranicen na one ljude koje
poznajem još od vrtica. A ti novi su, naravno, odmah pohrlili upoznati se s
cudakom. Bilo je super".
"Ne bi smio sam sebe tako ismijavati", rekla je.
"Zapravo sam ismijavao tebe."
"Ni to ne bi smio ciniti", rekla je Margaret. Pritom sam joj u ocima vidio da
se blago smiješi. Ponovno je ustala i dolila kemikalije u pumpu. Sada, kada
su prve dvije kemikalije vec prolazile kroz tijelo, pocela je miješati pravi
koktel za balzamiranje - vlažnu kremu i omekšivac vode, da sprijece
Pompea
-9-
oticanje tkiva; konzervanse i baktericidna sredstva da održe tijelo u dobrom
stanju tj. najboljem mogucem, u tom stadiju raspadanja), i boju, da tijelo
dobije malo rumenila i životniji izgled. Kljucnu ulogu pritom, naravno, igra
formaldehid, jak otrov koji ubije sve u tijelu, ocvrsne mišice, konzervira
organe i opcenito zapravo obavi sav posao "balzamiranja" tijela. Margaret je
dodala poveliku dozu formaldehida, a potom gusto, zeleno, mirisno sredstvo
koje je trebalo ubiti prodoran smrad. Spremnik pumpe sada je bio pun guste
uskovitlane mase jarke boje i podsjecao me na spremnike automata za
ledeni sok kakvi cesto stoje na benzinskim crpkama. Margaret je spustila
poklopac i izvela me na stražnja vrata. Ventilator nije bio dovoljno pouzdan
da bismo riskirali ostati u prostoriji s toliko formaldehida. Vani je bio pao
mrak, i grad je gotovo potpuno utihnuo. Sjeo sam na stubu, a Margaret se
naslonila na zid i gledala unutra kroz otvorena vrata, za slucaj da nešto
krene po zlu.
"Jesi li vec dobio kakvu domacu zadacu?" pitala je.
"Moram preko vikenda procitati uvode gotovo svih udžbenika, što naravno
svaki ucenik uvijek ucini, i moram napisati referat iz povijesti."
Margaret me pogledala pokušavajuci djelovati opušteno, no usne su joj bile
cvrsto stisnute i pocela je treptati. Dobro sam je poznavao i znao sam kako
to znaci da je nešto muci.
"Na neku zadanu temu?" upitala je.
Potrudio sam se izgledati ravnodušno. "Važne osobe americke povijesti."
"Dakle... George Washington? Ili možda Lincoln?"
"Vec sam ga napisao."
"Super", rekla je, neiskreno. Šutjela je još trenutak, i onda se prestala
pretvarati. "Moram li poga
ati ili ceš mi reci o kojem si od svojih psihopata
pisao?"
"Nisu to 'moji' psihopati."
"Johne..."
"Dennis Rader", rekao sam, gledajuci van na ulicu. "Uhvatili su ga tek prije
nekoliko godina, pa sam mislio da ta prica ima lijepu malu notu
aktualnosti."
"Johne, Dennis Rader je poznat kao VMU manijak. On je ubojica. Trebao si
pisati o nekoj velikoj povijesnoj licnosti, a ne o..."
Pompea
-10-
"Profesor je rekao da pišemo o nekoj važnoj osobi, ne o velikoj, tako da i
zlocinci dolaze u obzir", rekao sam. "Cak je predložio Johna Wilkesa
Bootha kao jednu od mogucnosti."
"Postoji velika razlika izme
u politicki motiviranog atentatora i serijskog
ubojice."
"Znam", rekao sam, okrenuvši se prema njoj. "Zato sam ga i odabrao."
"Ti si stvarno pametan decko", rekla je Margaret, "zaista to mislim.
Najvjerojatnije si jedini koji je vec napisao referat. Ali ne možeš... to nije
normalno, Johne. Zaista sam se nadala da ceš prerasti tu opsjednutost
ubojicama."
"Ne ubojicama", rekao sam, "Serijskim ubojicama."
"To je razlika izme
u tebe i ostatka svijeta, Johne. Mi ne vidimo razliku."
Ponovno se vratila unutra kako bi pocela raditi na trbušnoj šupljini -
isisavati svu žuc i otrov, sve dok tijelo iznutra ne bude cisto. Ja sam ostao
vani u mraku. Gledao sam u nebo i cekao.
Ne znam što.

2.
Jebovo tijelo nismo dobili ni te veceri ni nekoliko iducih dana, i taj tjedan
proveo sam u napetom išcekivanju. Svako popodne poslije škole trcao sam
kuci vidjeti je li stiglo. Osjecao sam se kao za Božic. Mrtvozornik je tijelo
zadržao mnogo dulje nego što je uobicajeno kako bi izveo potpunu
obdukciju. The Clayton Daily svakodnevno je objavljivao clanke u vezi s
Jebovom smrti i u utorak je napokon potvrdio da policija istražuje ubojstvo.
Njihov prvi dojam bio je da je Jeba napala neka divlja životinja, no nekoliko
je dokaza ocito upucivalo na složeniju namjeru. Kakvi su to dokazi bili, to
naravno nije bilo objavljeno. Bio je to najsenzacionalniji doga
aj u okrugu
Clayton u cijelom mom životu.
U cetvrtak smo dobili natrag referate iz povijesti. Dobio sam pet, i sa strane
je pisalo "Zanimljiv izbor". Decko s kojim sam se družio, Maxwell, dobio je
tri. Ocjenu manje zbog dužine, i još jednu zbog pravopisnih pogrešaka;
napisao je pola stranice o Albertu Einsteinu, i pritom prezime Einstein
napisao svaki put drukcije.
"Pa nije baš da se ima puno za rec o Einsteinu", rekao je Max, dok smo
sjedili za stolom u kutu školske menze. "Otkrio je E=mc2 i atomske bombe,
i to je to. Sretan sam što sam uopce uspio izvuci pola stranice iz toga."
Nisam baš volio Maxa. To je, u socijalnom pogledu, bila jedna od
najnormalnijih stvari na meni - nitko nije baš volio Maxa. Bio je nizak,
debljuškast, nosio je naocale, imao je inhalator i ormar pun rabljene odjece.
Povrh toga bio je prijeke naravi, uvredljiv i naporan i govorio je preglasno i
previše autoritativno o stvarima o kojima nije previše znao. Drugim
rijecima, ponašao se poput školskih nasilnika, ali bez i trunke njihove snage
ili karizme kojima bi to potkrijepio. Sve to meni je savršeno odgovaralo, jer
imao je jednu osobinu koja mi je kod školskih drugova bila daleko
najvažnija - volio je govoriti i pritom mu nije bilo pretjerano važno slušam li
ga ili ne. To je bio važan element u mom planu da ostanem neupadljiv.
Svaki sam za sebe, bili bismo jedan cudan klinac koji razgovara sam sa
sobom i drugi cudan klinac, koji nikada ni s kim ne razgovara; skupa, bili
smo dva cudna klinca, pri necemu nalik na razgovor. Nije bilo bogzna što,
Pompea
-12-
ali tako smo se doimali barem malo normalniji. Dva minusa daju plus.
Zgrada gimnazije u Claytonu bila je stara i derutna, kao i sve drugo u gradu.
Djeca iz cijeloga okruga stizala su autobusima, i rekao bih da je dobra
trecina
aka dolazila iz mjestašaca i s farmi izvan grada. Nekoliko njih
nisam poznavao - u nekim obiteljima izvan grada djeca su se do gimnazije
školovala kod kuce - no vecinom su ljudi ovdje ipak bili ista ona stara ekipa
koju sam poznavao od vrtica. U Clayton nikad nitko nije svracao. Svi bi
samo projurili autocestom i u prolazu jedva bacili pogled. Naš grad ležao je
pokraj te autoceste i trunuo, poput mrtve životinje.
"O kome si ti pisao?" pitao je Max.
"Molim?" Nisam ga bio slušao.
"Pitao sam te o kome si pisao. Pretpostavljam o Johnu Wayneu?"
"Zašto bih pisao o Johnu Wayneu?"
"Pa po njemu si dobio ime."
Bio je u pravu; zovem se John Wayne Cleaver, a moja sestra Lauren Bacall
Cleaver. Moj je otac bio velik obožavatelj starih filmova.
"To što si dobio ime po nekome, ne znaci automatski da ti ta osoba mora biti
zanimljiva", rekao sam, još uvijek promatrajuci ljude u menzi. "Zašto ti nisi
pisao o Maxwellu Houseu?"
"Šta je to stvarno neki tip?" pitao je Max. "Mislio sam da je to samo marka
kave."
"Pisao sam o Dennisu Raderu", rekao sam. "On je bio VMU."
"Što je to VMU?"
"Veži, muci, ubij", rekao sam. "Dennis Rader se tako potpisivao u pismima
koja je slao novinama."
"Covjece! Bolesno", rekao je Max. "Koliko je ljudi ubio?" Njega to ocito
nije pretjerano uznemiravalo.
"Možda desetak", rekao sam. "Policija još nije tocno utvrdila."
"Samo deset?" rekao je Max. "To je ništa. U jednoj pljacki banke možeš
pobit’ više od toga. Onaj tip o kojem si pisao lani, bio je mnogo veca faca."
"Nije bitno koliko ljudi netko ubije", rekao sam mu. "I tip nije faca - to je
bolesno."
"Zašto onda stalno govoriš o njima?" pitao je Max.
"Zato što je bolesno zanimljivo." Bio sam samo djelomicno usredotocen na
Pompea
-13-
razgovor; više sam razmišljao o tome kako bi bilo cool vidjeti potpuno
rastavljeno truplo nakon obdukcije.
"Covjece, ti si cudak", rekao je Max, i zagrizao sendvic. "Tu se ništa više
nema za rec. Jednog dana ceš pobiti gomilu ljudi - najvjerojatnije više od
deset, jer si takav štreber - i onda cu ja bit’ na televiziji i pitat ce me jesam li
ocekivao tako što, a ja cu im rec’, 'Nego šta, tip je bio lud k’o zmija'."
"Onda valjda trebam prvo ubiti tebe", rekao sam.
"Dobar pokušaj", rekao je Max, smijuci se i vadeci svoj inhalator. "Ja sam ti
jedini prijatelj, ne bi ti mene ubio."
Duboko je udahnuo iz inhalatora i gurnuo ga natrag u džep. "Osim toga, moj
tata je bio u vojsci, a ti si samo jedan mali, štrkljavi emo. Volio bih te vidjeti
kako pokušavaš."
"Jeffrey Dahmer", rekao sam, samo napola slušajuci što govori.
"Što?"
"Moj prošlogodišnji referat bio je o Jeffreyu Dahmeru", rekao sam.
"Kanibalu koji je u zamrzivacu držao odrezane ljudske glave."
"Sad se sjecam", rekao je Max, a pogled mu se smracio. "Imao sam nocne
more zbog onih tvojih postera. Koji mrak."
"Nocne more su ništa", rekao sam. "Ja sam zbog njih morao psihijatru."
Vec dugo sam bio fasciniran - nastojim ne upotrijebiti rijec "opsjednut" -
serijskim ubojicama, no tek nakon tog referata o Jeffreyu Dahmeru,
posljednji tjedan šestog razreda, moja mama i nastavnici zabrinuli su se
dovoljno da me pošalju psihijatru. Moj psihijatar zove se dr. Ben Neblin, i
preko ljeta sam kod njega bio svake srijede ujutro. Razgovarali smo o
mnogim stvarima - npr. o tome da nas je moj otac napustio, o tome kako
izgleda mrtvac, o tome kako je vatra lijepa - no pretežno smo razgovarali o
serijskim ubojicama. Rekao mi je da tu temu ne voli i da mu je neugodno
razgovarati o tome, no to me nije sprijecilo. Moja mama je placala te
razgovore, a ja nisam imao nikoga s kime bih mogao razgovarati o tome, pa
je Neblina zapalo slušati sve to.
Kad je najesen pocela škola, termin smo pomaknuli na cetvrtak popodne.
Nakon posljednjeg školskog sata nakrcao sam naprtnjacu s puno previše
knjiga i odklipsao tih šest ulica do Neblinova ureda. Na pola puta, na uglu
kod starog kazališta, skrenuo sam i nastavio obilaznim putem - praonica
Pompea
-14-
rublja bila je samo dvije ulice dalje, a htio sam proci pokraj mjesta gdje je
ubijen Jeb.
Sada konacno više nije bilo policijske vrpce i praonica je bila otvorena, ali
prazna. Na njenom stražnjem zidu bio je samo jedan prozor, malen, žut, s
rešetkama, pretpostavljao sam da pripada zahodu. Dvorište je bilo gotovo
potpuno izolirano, što je, kako je pisalo u novinama, otežavalo policijsku
istragu - napad nitko nije ni vidio ni cuo, iako se prema njihovoj procjeni
dogodio oko 10 navecer, kada je vecina barova još otvorena. Jeb je
najvjerojatnije bio na putu kuci iz nekog od njih kad je umro.
Gotovo sam ocekivao da cu na asfaltu vidjeti kredom nacrtane obrise - jedan
za tijelo, a negdje u blizini još jedan za tu zloglasnu hrpu iznutrica. Umjesto
toga, cijelo podrucje bilo je oprano posebnim šmrkom pod visokim
akom, i
više nije bilo ni krvi ni šljunka.
Bacio sam bicikl uza zid i polako krenuo naokolo da vidim hocu li išta
vidjeti. Asfalt je bio u sjeni i hladan. I dio zida bio je opran, gotovo do
krova, i nije bilo teško pogoditi gdje je ležalo tijelo. Kleknuo sam i poceo
izbliza zuriti u do. Tu i tamo primijetio sam pokoju crvenu mrlju u teksturi
asfalta, na mjestima gdje se sasušena krv zadržala i oduprijela vodi.
Nakon jedne minute, u blizini sam na tlu pronašao tamniju mrlju velicine
šake, od necega crnjeg i gušceg od krvi. Malo sam noktom zagrebao po
tome i odvojili su se sitni komadici, poput masnog pepela, kao da je netko tu
ocistio roštilj na ugljen. Obrisao sam prst o hlace i ustao.
Bilo je cudno stajati na mjestu gdje je netko umro. Cuo se zvuk automobila
koji su sporo prolazili cestom, prigušen zidovima i daljinom. Pokušao sam
zamisliti što se tu dogodilo - odakle je Jeb došao, kamo je išao, zašto je
krenuo kroz tamno stražnje dvorište, i gdje je stajao kada je ubojica napao.
Možda je kasnio nekamo, i krenuo tuda da uštedi na vremenu, ili je možda
bio pijan i teturao ne znajuci gdje je. Zamišljao sam ga crvena lica i
nacerenog, potpuno nesvjesnog smrti koja ga je vrebala.
Zamislio sam i napadaca, i pritom razmišljao o tome - samo na trenutak -
gdje bih se ja sakrio da tu želim koga ubiti. Dvorište je bilo puno sjena - u
kutovima izme
u ograde, zidova i da. Ubojica je možda cekao pritajen iza
starog auta, ili iza telefonskog stupa. Zamišljao sam ga kako vreba u mraku,
njegove zlobne oci upiljene u Jeba koji posrce dvorištem, pijan i
Pompea
-15-
bespomocan.
Je li bio ljutit? Je li bio gladan? Policija je imala mnoštvo zloslutnih teorija,
koje su sve jako draškale moju maštu - što to može napasti tako divljacki i
okrutno, a ipak toliko oprezno, da su dokazi upucivali istodobno na covjeka
i na zvijer? Zamišljao sam oštre kandže i bijele zube kako sijevaju kroz
mjesecinu i meso, i mlazove krvi kako šikljaju visoko na zid u pozadini.
Zadržao sam se još trenutak, upijao sve to, i pritom osjecao krivnju. Znao
sam da ce se dr. Neblin pitati zašto kasnim i ukoriti
me ako mu kažem gdje sam bio, no nije me brinulo to. Svojim dolaskom
ovamo potkopavao sam temelje necega mnogo veceg i dubljeg, grebao po
zidu koji nipošto nisam želio probiti. Iza tog zida, koji sam sam bio podigao,
bilo je zarobljeno cudovište; sada se pocelo micati i protezati, nemirno
sanjajuci. Cinilo se da se u gradu pojavilo novo cudovište, i pitao sam se
hoce li njegova prisutnost probuditi ono koje sam držao skriveno.
Bilo je vrijeme da po
em. Sjeo sam na bicikl i odvezao se posljednjih
nekoliko ulica do Neblinova ureda.
"Danas sam prekršio jedno od svojih pravila", rekao sam gledajuci kroz
žaluzine na prozoru Neblinova ureda dolje na cestu. Blještavi automobili
prolazili su u neujednacenoj povorci. Osjecao sam Neblinove oci na svojem
zatiljku, kako proucavaju.
"Jedno od tvojih pravila?" pitao je. Glas mu je bio ujednacen i miran. Bio je
jedan od najsmirenijih ljudi koje sam poznavao (doduše, nisam poznavao
mnogo ljudi, vecinu vremena provodio sam s mamom, Margaret i Lauren);
ta mirnoca bila je jedan od razloga zbog kojih sam rado dolazio k njemu.
"Imam svoja pravila", rekao sam "kako ne bih ucinio nešto... loše."
"Kao?"
"Mislite, kakva pravila?" upitao sam, "Ili, što bih to loše mogao uciniti?"
"Zanima me oboje, no možeš poceti s cime god želiš."
"Onda bolje da pocnemo sa stvarima koje pokušavam izbjeci", rekao sam.
"Pravila vam nece imati nikakvog smisla ako to ne znate."
"U redu", rekao je, i ja sam se okrenuo prema njemu. Bio je nizak covjek
gotovo sasvim celavog tjemena i nosio je male, okrugle naocale s tankim
crnim okvirima. Uvijek je kod sebe imao blokic u koji bi povremeno
bilježio bilješke dok smo razgovarali. Prije me to živciralo, no ponudio mi
Pompea
-16-
je da ih pogledam kad god poželim. Nikada nije pisao stvari poput "koji
frik" ili "ovaj mali je lud", samo obicne bilješke da se prisjeti o cemu smo
razgovarali. Siguran sam da je imao i jednu "koji frik" knjižicu, ali držao ju
je negdje skrivenu.
Ako je dotad i nije imao, znao sam da ce je nakon tog razgovora napisati.
"Mislim", rekao sam, gledajuci ga u oci da vidim reakciju, "da mi je su
eno
postati serijski ubojica".
Podigao je obrvu, ništa više. Kao što rekoh, bio je vrlo miran.
"Tja", rekao je, "ocito je da te fasciniraju - više si procitao
o toj temi od ikoga u gradu, ukljucujuci mene. Želiš li postati serijski
ubojica?"
"Naravno da ne", rekao sam, "upravo to želim izbjeci. Samo ne znam kakve
su mi šanse".
"Znaci, stvari koje izbjegavaš su npr. što - ubijanje ljudi?" Gledao me ispod
oka, što je, kako sam tada vec dobro znao, znacilo da se šali. Uvijek bi rekao
nešto pomalo sarkasticno kada bismo poceli ulaziti u stvarno tamne sfere.
Mislim da je to bio njegov nacin na koji se nosio s tjeskobom. Kada sam mu
jednom prigodom ispricao kako sam secirao živu krticu, sloj po sloj, ispalio
je tri šale zaredom i zamalo se zahihotao. "Ako je to pravilo koje si prekršio",
nastavio je, "bit cu primoran otici na policiju, bez obzira na obavezu
cuvanja lijecnicke tajne".
Vec na jednom od naših prvih susreta, kada sam mu prvi put govorio o
podmetanju požara, naucio sam sve o njegovoj obavezi cuvanja lijecnicke
tajne. Ako lijecnik misli da je pacijent pocinio neko kazneno djelo, ili da to
namjerava uciniti, ili ako smatra da pacijent predstavlja ozbiljnu opasnost za
nekoga, zakon nalaže da 0 tome izvijesti nadležne vlasti. Prema zakonu je
tako
er smio slobodno razgovarati s mojom majkom o bilo cemu što sam
mu rekao, imao za to dobar razlog ili ne. Njih dvoje cijelo su ljeto jako
mnogo razgovarali, i ti su mi njihovi razgovori gadno zagorcali život.
"Stvari koje nastojim izbjegavati mnogo su niže na ljestvici od ubijanja",
rekao sam. "Serijski ubojice vecinom su - zapravo gotovo uvijek - robovi
svojih poriva. Ubijaju zato što su prisiljeni, i ne mogu si pomoci. Ne želim
da do
e do toga, pa sam si zato zadao pravila koja se odnose na manje stvari
- poput moje sklonosti da promatram ljude. Ne dopuštam si da predugo
Pompea
-17-
promatram istu osobu. Ako to pocnem ciniti, prisilim se da tu osobu cijeli
tjedan potpuno ignoriram, i ni ne mislim na nju."
"Znaci, tim svojim pravilima zabranjuješ sebi sitne postupke tipicne za
serijske ubojice", rekao je Neblin, "da bi ostao koliko god možeš daleko od
krupnih stvari?"
"Tocno tako."
"Mislim da je zanimljivo", rekao je, "što si upotrijebio rijec 'prisiljeni'. To
donekle ukida odgovornost za vlastite postupke."
"Ali, ja prihvacam odgovornost", rekao sam. "Nastojim to sprijeciti."
"Da", rekao je, "i to je vrlo pohvalno, no ovaj si razgovor zapoceo rekavši
da ti je 'su
eno' postati serijski ubojica. Ako sam sebi govoriš da je tvoja
sudbina postati serijski ubojica, nije Ii to pokušaj bijega od odgovornosti i
prebacivanja krivnje na sudbinu?"
"Kažem 'sudbina', pokušao sam mu objasniti, "jer je rijec o necemu što
uvelike nadilazi male neobicnosti u ponašanju. Postoje neke strane mog
života na koje nikako ne mogu utjecati, i koje se mogu objasniti jedino
sudbinom".
"Kao na primjer?"
"Dobio sam ime po jednom serijskom ubojici", rekao sam. "John Wayne
Gacy ubio je tridesettroje ljudi u Chicagu, i vecinu pokopao pod svojom
kucom."
"Roditelji te nisu nazvali po Johnu Wayneu Gacyju", rekao je Neblin.
"Vjerovao ili ne, to sam baš provjerio kod tvoje mame."
"Doista ste je to pitali?"
"Pametniji sam nego što izgledam", rekao je. "A osim toga, moraš biti
svjestan cinjenice da mala, slucajna poveznica s jednim serijskim ubojicom
nije sudbina."
"Ime moga oca je Sam", rekao sam. "Sto znaci da sam ja 'Samov Sin' -
serijski ubojica iz New Yorka koji je tvrdio da mu je pas nare
ivao da
ubija."
"Dobro, onda imaš male, slucajne poveznice s dvojicom serijskih ubojica",
rekao je. "To je pomalo cudno, priznajem, no još uvijek ne vidim u tome
nikakvu kozmicku urotu protiv tebe."
"Prezivam se Cleaver", rekao sam. "Koliko ljudi poznajete koji su nazvani
Pompea
-18-
po dvojici serijskih ubojica i hladnom oružju?"
Dr. Neblin je promijenio položaj u naslonjacu i poceo lupkati nalivperom po
blokicu. To je, dobro sam znao, znacilo da razmišlja. "Johne", ubrzo je
rekao, "volio bih znati tocno kakve te stvari plaše. Vratimo se stoga na ono
što si govorio maloprije. Reci mi nešto više o tim svojim pravilima".
"Rekao sam vam da si ne dopuštam predugo promatrati ljude. To je vrlo
važno pravilo. Promatranje ljudi mi je jedna od najdražih stvari, ali znam da
ako koga predugo promatram, ta ce me osoba poceti zanimati - htjet cu je
pratiti, gledati kamo ide, s kime sve razgovara, i opcenito otkriti sve o njoj.
Prije nekoliko godina shvatio sam da zaista uhodim jednu djevojcicu iz
škole - pratio sam je doslovno posvuda. Takvo što vrlo brzo može otici
predaleko, pa sam zato smislio pravilo: ako se zateknem da predugo
promatram istu osobu, prisilim se da je potpuno ignoriram cijeli jedan
tjedan."
Neblin je kimnuo glavom, ali nije me prekidao. Bilo mi je drago što me nije
pitao za ime te djevojcice, jer ionako sam vec imao osjecaj da samim
pricanjem o njoj u tom kontekstu opet kršim svoja pravila.
"Onda, imam i jedno pravilo u vezi sa životinjama", rekao sam. "Sjecate li
se što sam ucinio onoj krtici?"
Neblin se nelagodno osmjehnuo. "Krtica se toga sigurno ne sjeca." Zbog
živcanosti, njegove su šale postajale sve lošije.
"Nije to bio jedini takav slucaj", rekao sam. "Otac je znao u našem vrtu
postavljati zamke za krtice i druge štetocine, a moj zadatak bio je svako
jutro obilaziti zamke i lopatom zatuci sve što nije vec bilo mrtvo. Kada sam
imao sedam godina, poceo sam ih rezati, da vidim kako izgledaju iznutra, no
kada sam poceo proucavati serijske ubojice, prestao sam s time. Jeste li culi
za Macdonaldovu trijadu?"
"Tri uzorka ponašanja koje nalazimo kod devedeset i pet posto svih serijskih
ubojica", rekao je dr. Neblin. "Mokrenje u krevet, piromanija i mucenje
životinja. Kod tebe su, priznajem, tako
er prisutna sva tri."
"To sam otkrio kada sam imao osam godina", rekao sam. "Ono što me
pritom uzdrmalo nije bilo to što okrutnost prema životinjama upucuje na
nasilnu osobnost - nego to što, dok to nisam procitao, nikada nisam ni
pomislio da cinim nešto loše. Ubijao sam životinje i komadao ih, i pritom
Pompea
-19-
imao emotivne reakcije djeteta koje se igra lego kockicama. Kao da one za
mene uopce nisu bile stvarne - bile su mi samo igracke. Predmeti."
"Ako nisi mislio da je to nešto loše", pitao je dr. Neblin, "zašto si onda
prestao?"
"Jer sam tada prvi put shvatio da se razlikujem od drugih ljudi", rekao sam.
"Cinio sam to cijelo vrijeme i pritom nisam mislio ništa posebno, a onda
sam otkrio da je ostatku svijeta to nešto odvratno i nepojmljivo. Tada mi je
postalo jasno da se moram promijeniti, i zato sam poceo smišljati pravila.
Prvo po redu bilo je; nema 'igranja' sa životinjama."
"Misliš, nema ubijanja životinja?"
"Nema više nicega u vezi s njima", rekao sam. "Necu imati kucnog
ljubimca, necu pogladiti psa na cesti, i ne volim ni uci u kucu u kojoj ljudi
drže životinje. Izbjegavam svaku situaciju koja bi me mogla navesti da opet
pocnem ciniti stvari koje znam da ne smijem."
Neblin me nakratko pogledao. "Ima li ih još?" pitao je.
"Ako osjecam poriv da nekoga povrijedim", rekao sam, "umjesto toga im
dam kompliment. Ako me netko živcira baš toliko da ga pocnem mrziti i
zamišljati kako ga ubijam, kažem nešto lijepo i nabacim što veci smiješak.
To me natjera da mislim lijepe misli umjesto ružnih, a taj netko nakon toga
obicno ode."
Neblin je na trenutak razmišljao prije nego što je zaustio "Zbog toga toliko
citaš o serijskim ubojicama", rekao je. "Ti nemaš isti osjecaj za dobro i zlo
kao drugi ljudi, pa citaš o tome da bi saznao što moraš izbjegavati."
Kimnuo sam potvrdno. "Naravno, pomaže i to što su serijski ubojice
prilicno zanimljivo štivo."
Zapisao je nekoliko bilješki u svoj blokic.
"Onda, koje si svoje pravilo danas prekršio?"
"Otišao sam na mjesto na kojemu su pronašli tijelo Jeba Jolleya", rekao sam.
"I pitao sam se kako to da njega još nisi spomenuo. Imaš li i pravilo prema
kojemu ne smiješ odlaziti na mjesta mucnih ubojstava?"
"Ne baš tocno tako formulirano", rekao sam. "Upravo tako sam si to i uspio
nekako opravdati. Nisam prekršio nijedno konkretno pravilo, iako se jesam
ogriješio o duh u kojemu su sva moja pravila osmišljena."
"A zašto si otišao onamo?"
Pompea
-20-
"Jer je ondje ubijen covjek", rekao sam. "Morao sam... to vidjeti."
"Znaci bio si rob svog poriva?" pitao je.
"Ne biste smjeli okretati pilu."
"Zapravo, tocno to moram ciniti", rekao je Neblin. "Ja sam psihijatar."
"Pa ionako cijelo vrijeme gledam mrtvace u mrtvacnici", rekao sam, "i
mislim da je to u redu - mama i teta Margaret rade ondje vec godinama, i
nisu postale serijski ubojice. Dakle, vidim mnogo živih ljudi i vidim mnogo
mrtvih ljudi, ali nikada nisam vidio nekog živog kako postaje mrtav. Samo
sam... znatiželjan."
"A otici na mjesto zlocina najviše je što se možeš tome približiti, a da
pritom sam ne pociniš zlocin."
"Tako je", rekao sam.
"Gledaj, Johne", rekao je Neblin naginjuci se naprijed, "ti zaista jako
naginješ ponašanju karakteristicnom za serijske ubojice - zapravo, mislim
da imaš više predispozicija za to nego što sam ikada vidio kod ikoga. No, ne
smiješ zaboraviti da su predispozicije samo to - one upucuju na to što bi se
moglo dogoditi, ne proricu što ce se dogoditi." Devedesetpet posto serijskih
ubojica mokri u krevet, podmece požare i muci životinje, no to ne znaci da
ce devedesetpet posto djece koja cine te stvari postati serijski ubojice. Ti
sam odre
uješ što je tvoja sudbina, i ti sam donosiš svoje odluke - nitko
drugi. Cinjenica što uopce imaš ta svoja pravila, i što ih se tako pomno
pridržavaš, mnogo govori o tvom karakteru. Ti si dobra osoba, Johne."
"Ja sam dobra osoba", rekao sam, "jer znam kako se dobri ljudi ponašaju, pa
ih oponašam."
"Ako si doista temeljit koliko tvrdiš da jesi, nitko nikada nece otkriti tu
razliku."
"Ali ako nisam dovoljno temeljit", rekao sam gledajuci kroz prozor, "tko
zna što bi se moglo dogoditi?"

3.
Mama i ja živjeli smo u stanu iznad mrtvacnice; prozori naše dnevne sobe
bili su tocno iznad prednjeg ulaza u kucu, a kroz vrata našega stana izlazilo
se na zatvoreno stubište koje se spuštalo na kolni prilaz uz kucu. Ljudi
vecinom misle da je živjeti iznad mrtvacnice jezovito, no zapravo je jednako
kao živjeti u bilo kojoj najobicnijoj kuci. Doduše, u podrumu imamo
mrtvace, ali zato u kuci imamo i kapelicu, pa je tako na kraju ipak sve
izjednaceno, zar ne?
U subotu navecer još uvijek nismo dobili Jebovo tijelo. Mama i ja vecerali
smo šuteci, puštajuci da pizza i buka televizora nadomjeste ugodno druženje
i razgovor kakvi bi bili normalni u zdravom odnosu majke i sina. Na
programu su bili Simpsoni, ali zapravo ih nisam gledao - samo sam želio to
tijelo. Znao sam da ga, ako ga policija zadrži još dugo, necemo moci
balzamirati, nego samo zatvoriti u vrecu i održati sprovod sa zatvorenim
lijesom.
Mama i ja nikada se nismo mogli složiti kakvu pizzu da narucimo, pa smo
uvijek narucivali po polovicu od dviju vrsta: na mojoj polovici bilo je
kobasice i gljiva, a na njenoj ljutih papricica. Cak su Simpsoni bili
kompromis - bili su na programu nakon vijesti, a kako je mijenjanje
programa znacilo mogucu sva
u, jednostavno ga nismo promijenili.
Kada je poceo prvi blok reklama, mama je posegnula za daljinskim
upravljacem, što je obicno znacilo da namjerava stišati zvuk i zapoceti
razgovor o necemu, što je pak znacilo da cemo se posva
ati. Stavila je prst
na tipku za gašenje zvuka i cekala, ne pritiskajuci. Toliko dugo oklijevanje
znacilo je da je to o cemu namjerava razgovarati najvjerojatnije nešto
prilicno gadno. Nakon nekoliko trenutaka, maknula je ruku s daljinskog,
uzela nov komad pizze i odgrizla zalogaj.
Iduci dio epizode prosjedili smo u napetosti, znajuci što slijedi i smišljajuci
svatko svoj iduci potez. Nakratko sam cak razmišljao 0 tome da ustanem i
odem, pobjegnem prije iduceg bloka reklama, ali to bi je samo još više
razljutilo. Žvakao sam sporo, tupo gledajuci Homera kako skace i urla i
mahnito trci po ekranu.
Pompea
-22-
Poceo je iduci blok reklama i mamina ruka ponovno je bila nad daljinskim
upravljacem - ali taj put je ubrzo pritisnula tipku za zvuk. Žvakala je,
progutala, i progovorila.
"Danas sam razgovarala s dr. Neblinom", rekla je.
I mislio sam da bi to moglo imati neke veze s tim.
"Rekao mi je da... rekao mi je neke vrlo zanimljive stvari, Johne." Gledala je
u televizor, u zid, u strop. Svagdje, osim u mene. "Imaš li mi što reci u vezi
s tim?"
"Hvala ti što me šalješ psihijatru, i žao mi je što mi je zaista i potreban."
"Nemoj vec na pocetku razgovora tim sva
alackim tonom, Johne. Imamo
mnogo za razgovarati, i rado bih prošla što veci dio toga prije nego se
pocnemo sva
ati."
Duboko sam udahnuo i nastavio gledati televiziju. Simpsoni su ponovno
poceli, ništa manje mahniti bez zvuka. "Što je rekao?"
"Rekao mi je da ti..." Pogledala me je. Imala je blizu cetrdeset godina, za što
je tvrdila da je zapravo prilicno mlado, no u noci kao što je bila ta, sva
ajuci
se pod slabašnim i ružnim svjedom televizora, crne kose skupljene na
zatiljku i zelenih ociju umornih od brige, izgledala je izmuceno i istrošeno.
"Rekao mi je kako misliš da ceš ubiti nekoga." Nije me trebala pogledati.
Nije mi smjela reci takvo što i gledati me, a ne biti preplavljena osjecajima.
Gledao sam kako joj se od toga lice zacrvenjelo i pogled postao kiseo. "To
je doista zanimljivo", rekao sam, "jer to nije ono što sam mu rekao. Jesi li
sigurna da je izgovorio baš te rijeci?"
"Nije sad bitno koje je rijeci upotrijebio", rekla je. "Ovo nije šala, Johne,
ovo su ozbiljne stvari. Mislim... Ne znam... Zar ce zaista sve tako završiti?
Ti si mi sve što imam u životu, Johne."
"Rijeci koje sam ja upotrijebio", rekao sam, "bile su da se držim strogih
pravila kako ne bih ucinio nešto loše. Covjek bi mislio da ceš zbog toga
biti sretna, ali umjesto toga, ti viceš na mene. Eto zašto mi je potreban
psihijatar."
"Ono što osjecaš kada tvoj sin mora slijediti nekakva pravila da ne bi ubijao
ljude nije sreca", opalila je. "Kada ti psiholog kaže da ti je sin sociopat, to
nije sreca. Sreca je - "
"Rekao je da sam ja sociopat?" To je bilo nekako cool. Vec sam dugo i na to
Pompea
-23-
sumnjao, ali bilo je zgodno imati službenu dijagnozu.
"Antisocijalni poremecaj osobnosti", rekla je, povišenim glasom. "Nešto
malo sam procitala o tome. To je oblik psihoze." Skrenula je pogled. "Sin
mi je psihoticar."
"APO se prvenstveno definira kao nesposobnost suosjecanja", rekao sam. I
ja sam nešto malo procitao o tome, prije nekoliko mjeseci. Suosjecanje
omogucuje ljudima da interpretiraju emocije, isto kao što uši interpretiraju
zvukove. Bez toga, covjek je emotivno gluh. "To znaci da se emotivno ne
povezujem s drugim ljudima. Baš sam se pitao hoce li se odluciti za tu
dijagnozu."
"Zašto ti to uopce znaš?" rekla je. "Imaš petnaest godina, zaboga, trebao bi...
ne znam, ganjati cure, ili igrati kompjutorske igrice."
"Govoriš sociopatu da ode ganjati cure?"
"Govorim ti da ne budeš sociopat", rekla je. "To što si nekako tmuran, ne
znaci odmah da si duševno bolestan - to možda znaci da si tinejdžer, ali ne i
psihopat. Shvati, Johne, ne možeš se izvuci iz života lijecnickom
ispricnicom. Živiš u ovome svijetu, kao i svi mi ostali, i moraš se nositi s
njime, kao i svi mi."
Bila je u pravu, biti službeno proglašen sociopatom nosilo je po mom
mišljenju mnoge pogodnosti. Za pocetak, to bi me oslobodilo od onih
iritantnih grupnih projekata u školi.
"Ja sam za sve kriva", rekla je. "Dovlacila sam te u tu prokletu mrtvacnicu
dok si još bio dijete, i to te zauvijek poremetilo. Gdje mi je bila pamet?"
"Nema to veze s mrtvacnicom", rekao sam. Nakostriješio sam se vec na sam
spomen - to mi nije smjela oduzeti. "Koliko dugo ti i Margaret vec radite u
mrtvacnici? I niste još nikoga ubile."
"Ali, nismo ni psihoticne."
"Znaci, obrceš pricu", rekao sam. "Prvo kažeš da me poremetila mrtvacnica,
a onda da me poremetila jer sam vec bio poremecen? Ako cemo tako, mogu
samo izgubiti, i ja tu ne mogu ništa, zar ne?"
"Možeš mnogo toga, Johne, i ti to znaš. Kao prvo, prestani pisati referate o
serijskim ubojicama - Margaret mi je rekla da si napisao još jedan."
Margaret, izdajico jedna. "Dobio sam peticu za taj referat", rekao sam.
"Profesor je bio oduševljen."
Pompea
-24-
"To što si dobar u necemu što ne bi smio raditi, ne cini to nimalo boljim",
rekla je mama. "To je bio sastavak iz povijesti", rekao sam. "Serijski ubojice
dio su povijesti, jednako kao i ratovi, rasizam i genocid. Zaboravio sam se
prijaviti na predmet 'povijest iskljucivo sretnih doga
aja', žao mi je."
"Kad bih samo znala zašto," rekla je.
"Što - zašto?"
"Zašto si tako opsjednut serijskim ubojicama."
"Pa svatko mora imati neki hobi", rekao sam.
"Johne, nemoj se šaliti s time."
"Znaš li tko je John Wayne Gacy?" pitao sam.
"Sad znam", rekla je podigavši ruke u zrak, "zahvaljujuci dr. Neblinu. Bože,
kako sad žalim što sam ti dala to ime."
"John Wayne Gacy bio je prvi serijski ubojica za kojega sam ikada saznao",
rekao sam. "Kada sam imao osam godina, u jednom sam casopisu vidio
svoje ime uz sliku klauna."
"Upravo sam te prije deset sekundi zamolila da prestaneš stalno o tim
serijskim ubojicama", rekla je. "Zašto sad govorimo o tome?"
"Jer si rekla da želiš znati zašto", rekao sam, "pa ti to pokušavam objasniti.
Vidio sam tu sliku i pomislio da je to možda film o klaunovima u kojem
glumi John Wayne - tata mi je cijelo vrijeme puštao samo njegove vesterne.
Ispalo je da je John Wayne Gacy bio serijski ubojica koji se za zabave u
susjedstvu prerušavao u klauna."
"Ne vidim kamo ovo vodi", rekla je mama.
Nisam znao kako joj objasniti što sam mislio. Biti sociopat ne znaci samo
biti emotivno gluh, nego tako
er i emotivno nijem. Osjecao sam se poput
likova na ekranu našeg utišanog televizora, koji su mahali rukama i vikali,
ali nisu mogli reci nijednu rijec. Bilo je kao da mama i ja govorimo
razlicitim jezicima, i komunikacija je bila nemoguca.
"Sjeti se malo kaubojskih filmova", rekao sam, hvatajuci se za slamku. "Svi
su jednaki - kauboj s bijelim šeširom ide uokolo i ubija kauboje s crnim
šeširima. Znaš tko je dobar, znaš tko je loš, i znaš tocno što ce se dogoditi."
"I?"
"I kad taj kauboj ubije nekoga, ni ne trepneš, jer se to doga
a stalno. Ali
kada klaun nekoga ubije, to je nešto posve novo - to je nešto što još nikada
Pompea
-25-
nisi vidjela. Netko za koga si bila uvjerena da je dobar, upravo je ucinio
nešto toliko užasno, da normalne ljudske emocije s tim uopce ne mogu izaci
na kraj - a onda se okrene i opet ucini nešto dobro. To je fascinantno, mama.
Nije cudno biti opsjednut time, cudno je ne biti."
Mama je na trenutak zurila u mene.
"Znaci, serijski ubojice su neka vrsta filmskih junaka?" rekla je.
"To nisam rekao, ni približno", odgovorio sam. "Bolesni su i izopaceni, i
cine užasne stvari. Ja samo ne mislim da je željeti doznati više o njima
odmah bolesno i izopaceno."
"Velika je razlika izme
u želje da o njima doznaš nešto više, i mišljenja da
ceš postati jedan od njih", rekla je. "Slušaj me, ne krivim tebe - ja nisam
najbolja majka na svijetu, a sam Bog zna da ti je otac bio još i gori. Dr.
Neblin mi je rekao da si sam sebi postavio neka pravila kako bi te cuvala od
loših utjecaja."
"Da", rekao sam. Konacno je pocela slušati - obracati pozornost na dobre
stvari umjesto samo na loše.
"Želim ti pomoci", rekla je, "pa evo onda jednog novog pravila: nema više
pomaganja u mrtvacnici."
"Što!?"
"To nije dobro mjesto za djecu", rekla je, "i uopce ti nisam smjela dopustiti
da nam pomažeš s truplima."
"Ali ja - " Ali, što? Što sam mogao reci a da je još više ne šokiram?
Mrtvacnica mi treba jer me povezuje sa smrcu na nacin koji je bezopasan?
Mrtvacnica mi treba jer želim vidjeti tijela kako se otvaraju poput cvjetova i govore
mi sve što znaju? Izbacila bi me iz kuce.
Prije nego sam dobio priliku reci bilo što, mamin mobitel zasvirao je svoju
malu elektronsku verziju uvertire iz Wilhelma Tella, koju je mama kao
melodiju zvona dodijelila pozivima iz mrtvozornikova ureda - poziv na
dužnost. Postojala je samo jedna jedina stvara zbog koje bi mrtvozornik
zvao u subotu u pola jedanaest navecer, i to smo oboje znali. Uzdahnula je i
pocela kopati po torbi u potrazi za mobitelom.
"Bok, Rone", rekla je. Stanka. "Ma ne, sve je u redu, ionako smo taman
gotovi s vecerom." Stanka. "Da, znam. Ocekivali smo to." Stanka. "Bit cu
dolje za minutu, a ti do
i kad do
eš. Stvarno, u redu je - obje smo znale
Pompea
-26-
kakvo je radno vrijeme kada smo birale posao." Stanka. "Ti isto, okej,
cujemo se."
Prekinula je vezu i uzdahnula. "Pretpostavljam da znaš o cemu jc rijec",
rekla je.
"Policija je završila s Jebovim tijelom."
"Donijet ce ga za petnaest minuta", rekla je. "Moram sici. razgovor cemo
morati završiti poslije. Žao mi je, Johne, zbog svega. Ovo je mogla biti
lijepa obiteljska vecera."
Bacio sam pogled na televizor. Homer je upravo davio Barta.
"Želim ti pomoci", rekao sam. "Prošlo je deset sati - ako to pokušaš sama
odraditi, bit ceš na nogama cijelu noc."
"Margaret ce mi pomoci", rekla je.
"Onda ce trajati pet sati umjesto osam - i to je previše. Ako i ja pomognem,
možemo biti gotovi za tri." Potrudio sam se reci to smirenim i ravnomjernim
glasom. Nisam mogao dopustiti da mi oduzme rad u mrtvacnici, no nisam se
usu
ivao dati joj do znanja koliko mi je to važno.
"Tijelo je u vrlo lošem stanju, Johne. Rastrgan je. Trebat ce nam mnogo
vremena da ga opet složimo, i bit ce gadno, a ti si klinicki psihopat."
"Au."
Vratila je stvari natrag u torbicu. "Ili ce ti to biti teško za podnijeti, u kojem
slucaju ne bi trebao ici, ili nece, u kojem si slucaju još odavno trebao
prestati ici."
"Zar me zaista želiš ostaviti ovdje samog?"
"Ti ceš si vec naci nešto konstruktivno za raditi", rekla je.
"Ponovno cemo složiti rastrgano tijelo", rekao sam, "što je konstruktivnije
od toga?" Lecnuo sam se cim sam to izustio - crni humor nije mi mogao
pomoci. Bio je to refleks, pokušaj ublaživanja napetosti šalom, kao što je
cinio i dr. Neblin.
"I ne svi
a mi se kako zbijaš šale na temu smrti", rekla je.
"Mi pogrebnici okruženi smo smrcu - ona je u zraku koji udišemo, svakog
trenutka, svakoga dana. Od toliko kontakta možemo izgubiti
strahopoštovanje koje bismo prema njoj trebali imati. To sam vec primijetila
kod sebe, i to me smeta. Vjerojatno bi za tebe bilo bolje da ti smrt nije toliko
bliska."
Pompea
-27-
"Ali ja sam sasvim dobro, mama", rekao sam pitajuci se kako da je uvjerim.
"Znaš da ti treba pomoc, i znaš da me ne želiš ostaviti samog." Ako ja nisam
imao suosjecanja, mama ga je imala, a to je znacilo da ga mogu upotrijebiti
protiv nje. Gdje ne pomaže logika, osjecaj krivnje može spasiti stvar.
Uzdahnula je i cvrsto zatvorila oci braneci se od neke slike o kojoj sam
mogao samo naga
ati. "U redu, ali prvo dovršimo pizzu."
Moja sestra Lauren otišla je od kuce šest godina prije toga, dvije godine
nakon tate. Tada je imala samo sedamnaest godina, i tko zna što je sve
prošla kad nije bila doma. Nakon što je otišla, u kuci je bilo mnogo manje
vikanja, što je bilo lijepo, ali sve deranje sada je obicno bilo upuceno meni.
Otprilike šest mjeseci prije tog mog razgovora s mamom, Lauren se vratila u
Clayton. Došla je auto-stopom, tko zna odakle, i pokajnicki skrušeno
zamolila mamu za posao. Još uvijek gotovo uopce nisu razgovarale, i
Lauren nas nikada nije posjecivala, ili nas pozvala u svoj stan, ali radila je u
mrtvacnici kao recepcionarka i prilicno se dobro slagala s Margaret.
Svi smo se dovoljno dobro slagali s Margaret. Ona je bila gumena izolacija
koja je sprecavala kratke spojeve i iskrenja u našoj obitelji.
Mama je nazvala Margaret dok smo dovršavali pizzu, a Margaret je ocito
nazvala Lauren, jer kada smo se konacno spustili u mrtvacnicu, obje su bile
dolje - Margaret u trenirki, a Lauren sva napirlitana za subotnji izlazak.
Pitao sam se jesmo li je omeli u necemu posebnom.
"Bok, Johne", rekla je Lauren. Izgledala je krajnje neumjesno iza otmjenog
stola na recepciji. Nosila je jaknu od sjajnog crnog vinila preko kricavo
crvene majice s naramenicama, a imala je i frizuru u stilu osamdesetih i
izgledala kao da na glavi ima vodoskok. Možda je u klubu te veceri bila
"Vecer osamdesetih".
"Bok, Lauren", rekao sam.
"To su papiri?" upitala je mama gledajuci je preko mog ramena.
"Evo, još malo i gotova sam s njima", rekla je Lauren, i mama je otišla u
stražnju sobu.
"Je li vec tu?"
"Upravo su ga donijeli", rekla je, drugi put provjeravajuci papire. "Margaret
je s njim, otraga, u sobi za balzamiranje."
Okrenuo sam se da odem.
Pompea
-28-
"Kako preživljavaš?" upitala je Lauren. Jedva sam cekao vidjeti tijelo, ali
okrenuo sam se natrag prema njoj.
"Dovoljno dobro. Ti?"
"Nisam ja ta koja živi s mamom", rekla je. Stajali smo još trenutak u tišini.
"Jesi se cuo šta s tatom?"
"Posljednji put u svibnju", rekao sam. "Ti?"
"Posljednji put za Božic." Tišina. "Prve dvije godine slao mi je cestitke za
Valentinovo."
"Kako je znao gdje si?"
"U par navrata sam ga zamolila za novce." Odložila je svoje naliv-pero i
lagano ustala. Suknja joj se slagala s jaknom, crni sjajni vinil.
Mami bi bila grozna, i Lauren ju je vjerojatno zato i kupila. Uredno je
posložila papire i krenuli smo u stražnju sobu.
Mama i Margaret vec su bile ondje, zaokupljene bezveznim caskanjem s
mrtvozornikom Ronom. Na stolu za balzamiranje ležala je svijetloplava
vreca. Morao sam se suzdržavati da ne otrcim onamo i mahnito potegnem
patentni zatvarac. Lauren je mami dala papire, ona ih je nakratko preletjela
pogledom prije nego što je potpisala nekoliko listova i potom ih predala
Ronu.
"Hvala, Rone. Laka ti noc."
"Žao mi je što sam vam to uvalio u ovo doba noci", rekao je. Obracao se
mami, ali gledao je u Lauren. Bio je visok i imao je crnu zalizanu kosu.
"Ma, nema problema", rekla je mama. Ron je uzeo papire i izašao na stražnji
izlaz.
"Mene više ne trebate", rekla je Lauren. Osmjehnula se meni i Margaret i
pristojno kimnula glavom prema mami. "Uživajte." Otišla je natrag na
recepciju i trenutak potom cuo sam kako se ulazna vrata zatvaraju i
zakljucavaju.
Napetost mi je bila neizdrživa, ali nisam se usu
ivao išta reci.
Mama je ionako jedva podnosila što sam bio tu, i da joj se još ucinilo da
jedva cekam poceti, najvjerojatnije bi me izbacila.
Mama je pogledala Margaret. Kada su imale vremena urediti se, izgledale su
prilicno razlicito, ali ovako na prepad - u odjeci za po kuci i bez šminke -
jedva ih se moglo razlikovati. "Na posao."
Pompea
-29-
Margaret je upalila ventilator. "Nadajmo se da nam ventilator nocas nece
pregorjeti."
Stavili smo pregace, oprali ruke, i mama je povukla patentni zatvarac na
vreci. Za razliku od gospo
e Anderson, koja je bila gotovo netaknuta, Jeb
Jolley bio je toliko izriban i opran, Ron i forenzicari toliko su ga detaljno
obducirali, da je smrdio gotovo iskljucivo na sredstva za dezinfekciju.
Smrad truleži poceo se polako širiti kada smo izvukli tijelo iz vrece i
položili ga na stol. Imao je ogroman rez u obliku slova Y, koji je sezao od
jednog do drugog ramena i dolje do sredine prsa; kod vecine obdukcija, taj
se rez nastavlja sve do medunožja, ali u ovome se slucaju tik pod rebrima
gubio u nepravilnoj mreži razderotina na trbuhu. Rubovi rana bili su djelomicno
zašiveni, ali nedostajali su cijeli dijelovi kože. Kroz rupe na njegovu
abdomenu virili su vršci plasticne vrecice.
Odmah sam pomislio na Jacka Trbosjeka, jednog od prvih zabilježenih
serijskih ubojica. On bi svoje žrtve tako strašno unakazio, da je vecina njih
bila jedva prepoznatljiva.
Je li Jeb Jolley bio žrtva serijskog ubojice? To je svakako bilo moguce, ali
kakvog? FBI serijske ubojice dijeli na dvije kategorije: organizirane i
neorganizirane. Organiziran serijski ubojica je primjerice netko kao Ted
Bundy - ugla
en, šarmantan i inteligentan. On svoja ubojstva planira i
poslije ih prikriva što bolje može. Neorganiziran ubojica je netko poput
"Samovog Sina", koji se borio protiv svojih unutarnjih demona i onda
iznenada brutalno ubijao svaki put kada bi ga ti demoni nadvladali. Sam je
sebe nazivao gospodin Cudovište. Koja je vrsta ubila Jeba, sofisticirani ili
cudovište?
Uzdahnuo sam i natjerao se da odbacim tu misao. Nije to bio prvi put da
sam imao želju pronaci serijskog ubojicu u svom gradu. Morao sam se
usredotociti na samo tijelo i doživljavati ga kao ono sto je stvarno bilo, ne
ono što bih želio da bude.
Margaret je otvorila abdomen i izvadila veliku plasticnu vrecu koja je
sadržavala vecinu unutarnjih organa. Oni bi ionako bili izva
eni tijekom
obdukcije, no u ovome su slucaju izva
eni u trenutku smrti ili malo prije.
Mi smo ih u svakom slucaju morali balzamirati ne smijemo jednostavno
baciti dio necije voljene osobe samo zato što nam se to ne da raditi, a i
Pompea
-30-
nismo imali krematorij. Margaret je vrecicu stavila na kolica i odgurala ih
do zida kako bi pocela raditi na organima; uvijek budu puni žuci i drugih
tekucina koje ometaju djelovanje drugih sredstava, tako da se sve to mora
isisati. Inace se to obavlja nakon upumpavanja formalina, no kod tijela koja
do
u s obdukcije zgodno je to što se može istodobno balzamirati tijelo i
raditi na organima. Mama i Margaret vec su toliko dugo zajedno obavljale
taj posao, da je sve išlo glatko i bez rijeci.
"Johne, daj mi pomogni", rekla je mama, posežuci za sredstvom za
dezinfekciju - bila je prevelik perfekcionist da preskoci pranje prije
balzamiranja, cak i u slucaju tako cistog tijela. Trbušna šupljina bila je
prazna. Iako su srce i pluca bili gotovo netaknuti, središnji dio Jebova tijela
izgledao je poput ispuhana, krvavog balona. Mama ga je najprije oprala pa
prekrila plahtom.
Pala mi je na pamet jedna nepozvana misao. Organi su bili složeni na hrpu
na mjestu zlocina, a rijetko se koji ubojica zadržava pokraj tijela nakon
ubojstva. Serijski ubojice to me
utim cine. Katkada tijelo postave u neki
položaj, ili ga unakaze, ili se jednostavno igraju njime kao lutkom. To se
naziva ritualizacijom ubojstva, i ono što se dogodilo s Jebovim organima
imalo je velike slicnosti s tim.
Možda je doista bio posrijedi serijski ubojica. Zatresao sam glavom,
pokušavajuci odagnati tu misao, i pridržavao tijelo dok ga je mama prskala
sredstvom za dezinfekciju.
Jeb je bio krupan muškarac, a udovi su mu bili još masivniji sada kada su
bili puni zaostalih tjelesnih tekucina. Prstom sam mu pritisnuo stopalo, i
otisak se zadržao nekoliko sekundi prije nego što se polako povukao, kao da
sam pritisnuo sljezov kolacic.
"Prestani se igrati", rekla je mama. Oprali smo tijelo i onda opet povukli
plahtu s trbuha. Utroba mu je bila prošarana masnim tkivom. Buduci da je
dovoljno velik dio krvožilnog sustava ostao neoštecen, mogli smo koristiti
pumpu, no sve te otvorene rane i rupe po tijelu prouzrocile bi gubitak
tekucine i tlaka, pa smo ih morali zatvoriti.
"Donesi mi konca", rekla je mama. "Otprilike dvadeset centimetara." Skinuo
sam gumene rukavice, bacio ih u smece, i zatim odmjerio i odrezao
nekoliko komada konca. Ona je posegnula rukom u trbušnu šupljinu i
Pompea
-31-
pokušala napipati vece arterije koje su bile prerezane. Svaki put kada bi koju
pronašla, ja bih joj dodao komad konca da je podveže. Za to vrijeme,
Margaret je vec pocela isisavati zaostalu sluz iz jednog po jednog organa,
služeci se pritom alatkom koja se zove trokar, što je zapravo obicna sisaljka
na vakuum s cijevi zašiljena vrha. Zabola bi ga u organ, isisala svu sluz, pa
prešla na drugi.
Mama je jednu venu i jednu arteriju u prsnome košu ostavila otvorene i
pocela na njih spajati pumpu i odvodnu cijev; kako je prsni koš vec bio
otvoren, nismo morali otvoriti rame. Ovaj put je prva kemikalija u pumpi
bio koagulant, koji se sporo širio tijelom i zatvarao žilice koje su bile
premalene da bi se mogle zatvoriti rukom. U jednome je trenutku poceo
istjecati u prazni torzo, no to je ubrzo prestalo jer se, cim je došao u dodir sa
zrakom, stvrdnuo i sasvim zatvorio sve žilice. Prije sam brinuo da bi mogao
zacepiti i odvodnu cijev, ali toliko je velika da se to ne može dogoditi.
Dok smo cekali, ja sam proucavao rane na trbuhu. Doista su izgledale kao
da potjecu od zvijeri. Ozljede na lijevom boku izgledale su kao tragovi
kandži - cetiri usporedne, grube razderotine, na razmacima od otprilike tri
centimetra, protezale su se najmanje trideset centimetara prema trbuhu. To
je naravno bilo djelo demona, ali tada to još nismo znali. Kako bismo i
mogli? Tada nitko od nas još nije ni pomišljao da demoni doista postoje.
Položio sam ruku preko razderotina i zakljucio da, tko god je te tragove
ostavio, ima ruku mnogo vecu od moje. Mama je to vidjela, namrštila se i
upravo htjela nešto reci, kada je Margaret zagrmjela:
"A u klinac, Rone!" viknula je. Nije baš previše poštovala mrtvozornika.
Ignorirao sam je i nastavio promatrati tragove kandža.
"Što je?" upitala je mama prilazeci joj.
"Nema jednog bubrega", rekla je Margaret, i isti cas privukla moju pažnju.
Serijski ubojice cesto uzimaju suvenire svojih ubojstava, i dijelovi tijela
prilicno su tipican izbor. "Dva puta sam pregledala vrecicu", rekla je
Margaret. "Covjek bi pomislio da je Ron sposoban isporuciti sve organe, za
boga miloga."
"Možda ga nije ni dobio, pa ga nije mogao ni isporuciti",
rekao sam. Pogledale su me, a ja sam se potrudio izgledati što ležernije.
"Možda ga je ubojica ponio sa sobom, tko god to bio."
Pompea
-32-
Mama se namrštila. "To je..."
"Sasvim moguce", rekao sam prekinuvši je. Pitao sam se kako joj to
objasniti a da ne spomenem serijske ubojice. "Vidjela si koliki su oni tragovi
kandži, mama - ako mu je životinja rovala po utrobi, možemo pretpostaviti
da je nešto i pojela." To je imalo smisla, ali ja sam znao da to nije bila
životinja. Neki su raspori bili previše precizni, a tu je naravno bila i uredna
hrpica iznutrica. Možda je u pitanju bio serijski ubojica koji lovi sa psom?
"Provjerit cu papire", rekla je mama, skinula gumene rukavice i bacila ih u
smece na putu prema uredu. Margaret je još jednom pretražila vrecicu, a
onda odmahnula glavom; bubrega nije bilo. Jedva sam obuzdavao
uzbu
enje.
Mama se vratila s kopijom papira koje je Lauren vratila mrtvozorniku.
"Me
u komentarima piše: 'Nedostaje lijevi bubreg.' Ne piše da su ga
zadržali kao dokaz ili radi daljnje istrage, samo piše da nedostaje. Možda
mu je odstranjen za života, ili takvo što."
Margaret je podigla drugi bubreg, i pokazala na prerezanu cjevcicu kojom je
bio povezan s nedostajucim. "Ovo je svjež rez", rekla je. "Nema ožiljnog
tkiva, nicega."
"Covjek bi se nadao da ce Lauren takvo što spomenuti", rekla je mama
gnjevno, spustila papire i uzela iz kutije nov par gumenih rukavica. "Morat
cu porazgovarati s njom."
Mama i Margaret vratile su se na posao, no ja sam ostao nepomicno stajati.
Nalet neke energije istodobno me punio i praznio. Ovo nije bilo obicno
ubojstvo, i nije bila rijec o divljoj životinji.
Jeb Jolley bio je žrtva serijskog ubojice.
Možda je došao iz nekog drugog grada, ili mu je Jeb možda bio prva žrtva,
no u svakom slucaju, u pitanju je bio serijski ubojica. Znakovi su mi sada
bili posve jasni. Žrtva je bila nezašticena, nije imala poznatih neprijatelja, ni
bliskih prijatelja, ni ro
aka. Njegovi prijatelji iz bara rekli su da je cijelu
vecer bio miran i dobro raspoložen, i da se ni s kim nije posva
ao ili
potukao, dakle nije bio posrijedi zlocin iz strasti ili zbog pijanstva. Netko s
potrebom za ubijanjem cekao je u dvorištu iza praonice rublja, i Jeb je bio
prigodna žrtva, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Iz novina i sa samog mjesta zlocina mogla se išcitati samo zbunjujuca prica
Pompea
-33-
o bijesu pomiješanom s jednostavnošcu - bezumnom zvjerskom nasilju koje
potom ustupa mjesto racionalnom ponašanju. Ubojica je organe uredno
poslagao na hrpu a onda si, po svemu sudeci, uzeo još malo vremena da,
nakon što je rastrgao covjeka, malo uspori i odvoji odre
eni organ.
Ubojstvo Jeba Jolleyja bilo je školski primjer djela poremecenog serijskog
ubojice. Prvo se gubi u naletu divljackog nasilja, a onda se zadržava na
mjestu zlocina, bez emocija ili suosjecanja, kako bi ritualizirao ubojstvo -
posložio, uzeo suvenir i izložio ostatke, da svi vide.
Nikakvo cudo što policija nije spomenula ukradeni bubreg. Kada bi se
proculo da serijski ubojica krade dijelove tijela, nastala bi silna panika.
Ljudi se i bez toga nisu osjecali osobito sigurno, a ovo je bilo tek prvo
ubojstvo.
No, bilo je jasno da nece biti zadnje. To je, na kraju krajeva, odre
ujuca
osobina serijskih ubojica: nastavljaju ubijati.

4.
Bio je pocetak listopada, sezona paljenja suhoga lišca. Jesen mi je bila
najdraže godišnje doba, ali ne zbog škole ili sezonskog povrca, ili icega tako
prozaicnog, nego zato što bi stanovnici Claytona u svojim dvorištima tada
sve suho lišce skupili na hrpu i zapalili ga. Vatra i dim vinuli bi se visoko u
nebo i ispunili svjež jesenji zrak. Naše je dvorište bilo maleno i bez stabala,
ali stari bracni par preko puta imao je veliko dvorište puno hrastova i javora,
a nisu imali djece ili unucadi koji bi im ga ure
ivali. Ljeti sam im kosio
travu za pet dolara na tjedan, zimi cistio snijeg s kolnog prilaza za nekoliko
šalica vruce cokolade, a na jesen po dvorištu grabljama skupljao suho lišce,
samo za uzbu
enje koje sam osjecao gledajuci ga kako gori.
Vatra je kratkotrajna, privremena stvar - sušta prolaznost. Iznenada zaživi,
ricuci, kada se spoje visoka temperatura i gorivo, i gladna pleše dok se sve
oko nje uvija i crni. Kada više nema što proždrijeti, nestane, ne ostavljajuci
za sobom ništa osim pepela svog nepotrošenog goriva - onih dijelova drva i
lišca i papira koji su bili previše necisti da bi izgorjeli, nedostojni pridružiti
se vatri u njenome plesu.
Meni se cini da vatra za sobom ne ostavlja baš ništa - pepeo nije dio vatre,
nego goriva. Vatra ga mijenja iz jedne stvari u drugu,
izvlaci mu energiju i pretvara ga u... više vatre. Vatra ne stvara ništa novo,
ona jednostavno jest. Ako mora uništiti druge stvari da bi postojala, to je za
nju sasvim u redu. Što se nje tice, te stvari samo zato i postoje. Kada njih
više nema, vatra tako
er nestane, i mada možda možemo naci dokaze da je
bila tu, necemo naci ništa od nje same - ni svjetlost, ni vrucinu, ni sicušne,
crvene ostatke plamena. Nestaje opet onamo odakle je došla i, ako je uopce
u stanju osjecati ili sjecati se, ne možemo znati je li nas osjetila i sjeca li nas
se.
Ponekad, dok zurim ravno u plavo srce rasplesanog plamena, pitam ga sjeca
li me se. Ti i ja smo se vec vidjeli. Poznajemo se. Sjeti me se kad me više ne bude.
Gospodin Crowley, starac cije sam lišce spaljivao, volio je sjediti na trijemu
i "promatrati svijet kako prolazi", kako je govorio. Ako bi se dogodilo da
mu obavljam nešto oko kuce dok on tako sjedi vani, usput bi mi pricao o
Pompea
-35-
svom životu. Gotovo cijeli život bio je inženjer u vodovodu našeg okruga,
sve do prošle godine kada se razbolio pa je morao otici u mirovinu. No,
ionako je vec bio star. Danas je izašao na trijem vrlo polako, i kada je sjeo,
podigao je nogu na mali stolac, uz vidljive bolove.
"Dobra ti vecer, Johne", rekao je, "dobra ti vecer." Bio je star, ali krupan
covjek, jake gra
e i snažan. Zdravlje ga je postupno napuštalo, ali još je bio
daleko od krhkosti.
"Dobra vecer, gospodine Crowley."
"Znaš, to još ne moraš cistiti", rekao je pokazujuci na travnjak prekriven
suhim lišcem. "Mnogo ce ga još pasti prije nego što bude gotovo, i onda ceš
morati ponovno cistiti."
"Ovako je duže uredno", rekao sam, i on je zadovoljno kimnuo glavom.
"Dobro zboriš, Johne, dobro zboriš."
Još sam neko vrijeme nastavio grabljati, sakupljajuci palo lišce dugackim
ravnomjernim pokretima. Drugi razlog zašto sam tog popodneva želio cistiti
njegovo dvorište bio je što je bilo prošlo gotovo mjesec dana, a ubojica nije
ponovno napao. Ta me napetost ispunjavala nervozom, i morao sam nešto
spaliti. Nikome nisam l)io priopcio svoju sumnju da je posrijedi serijski
ubojica, jer – tko bi mi povjerovao? Rekli bi da sam opsjednut serijskim
ubojicama, da onda naravno mislim da je i tu jedan bio na djelu. To me nije
smetalo. Kad imaš pravo, nije ti važno što drugi misle.
"Hej Johne, dodi malo ovamo", rekao je gospodin Crowley i dao mi rukom
znak da pri
em. Napravio sam grimasu jer me prekinuo u poslu, ali smirio
sam se i ipak otišao k njemu. Razgovor je normalna stvar - to je ono što
normalni ljudi rade kad su zajedno, a meni je trebala vježba. " Što znaš o
mobitelima?" upitao je pokazujuci na svoj.
"Nešto malo", rekao sam.
"Htio bih ženi poslati pusu."
"Želite poslati pusu?"
"Kay i ja smo si ih jucer kupili", rekao je, nespretno prckajuci po telefonu, "i
rekli su nam da njima možemo fotografirati i jedno drugom slati slike. Ja
Kay želim poslati pusu".
"Želite se fotografirati s napucenim usnama i poslati joj to?" Koji put
stvarno nisam shvacao druge ljude. Promatrati gospodina Crawleyja kako
Pompea
-36-
govori o Ijubavi, bilo je kao da ga slušam kako govori neki strani jezik -
nisam imao blagog pojma o cemu on to govori.
"Ti si to sigurno vec radio", rekao je i pružio mi telefon drhtavom rukom.
"Daj mi pokaži kako se to radi."
Tipka za kameru bila je prilicno jasno oznacena, tako da sam mu pokazao
kako se to radi, i on je, drhcuci, uspio mutno snimiti svoje usne. Pokazao
sam mu kako da fotografiju pošalje i vratio se svome grabljanju.
Pomisao da bih mogao biti sociopat, nije za mene bila ništa novo - vec sam
odavno bio svjestan da nisam u stanju uspostaviti veze s drugim ljudima. Ja
nisam shvacao njih i oni nisu shvacali mene, i kojim god emocionalnim
jezikom oni govorili, cinilo se da ga ja nisam u stanju nauciti. Antisocijalni
poremecaj osobnosti ne može se službeno dijagnosticirati maloljetniku -
prije osamnaeste godine života to je samo "poremecaj u ponašanju". Ali,
budimo iskreni: poremecaj u ponašanju samo je obziran nacin da se roditeljima
priopci kako im dijete ima antisocijalni poremecaj osobnosti.
Po mom mišljenju, bilo je besmisleno okolišati oko te teme kao macak oko
vruce kaše. Bio sam sociopat, i bilo je bolje da se s time odmah uhvatim u
koštac.
Suho lišce sam pograbljao na hrpu u velikoj jami s jedne strane kuce,
posebno iskopanoj za loženje vatre. Crowleyjevima je ljeti služila za
krijesove i pecenje hrenovki, na što su pozivali citavo susjedstvo. Ja to
nikada nisam propuštao. Ljude bih ignorirao, i posvetio bih se samo vatri -
ako je vatra droga, gospodin Crowley bio je moj najbolji diler.
"Johnny!" doviknuo je gospodin Crowley s trijema, "i ona je meni poslala
pusu! Do
i vidjeti!" Osmjehnuo sam mu se, i natjerao se da odglumim
nepostojecu emotivnu povezanost. Želio sam biti pravi djecak.
Zbog odsutnosti emotivne povezanosti s drugim ljudima, covjek se osjeca
izdvojeno i otu
eno poput vanzemaljca - kao da ljudski rod promatra iz
daljine, ne pripadajuci mu, nepoželjan. Tako sam se osjecao vec godinama,
mnogo prije nego što sam upoznao dr. Neblina i mnogo prije nego što je
gospodin Crowley poceo slati smiješne ljubavne poruke sa svog mobitela.
Ljudi trckaraju uokolo, obavljajuci svoje male poslove, podižuci svoje male
obitelji i izvikujuci svijetu svoje besmislene osjecaje, a ti cijelo vrijeme
stojiš po strani i sve to zbunjeno promatraš. Zbog toga se neki sociopati
Pompea
-37-
osjecaju superiorno, kao da je cijeli ljudski rod samo divljac u njihovoj
šumi; drugi osjecaju vreli ljubomorni bijes, ocajnicki želeci ono što ne mogu
imati. Ja sam se jednostavno osjecao sam-samcat, list koji leži miljama
daleko od velike zajednicke hrpe.
Pri dnu hrpe lišca pažljivo sam složio kup triješca za potpalu i u njegovo
središte ubacio zapaljenu šibicu. Plamen se primio i poceo rasti usisavajuci
zrak, i trenutak potom nad hrpom suhog lišca razuzdano je zaplesala glasna
vatra.
Kroz glavu mi je prošlo pitanje: Kad vatra dogori, što ce ostati ?
Te noci ubojica je opet napao.
Vijest sam vidio na televiziji dok smo doruckovali; prvo ubojstvo pobudilo
je izvjesno zanimanje ne samo lokalnih medija, zbog stravicnog nacina na
koji je pocinjeno, ali drugo - jednako krvavo kao i prvo, no mnogo javnije -
privuklo je pozornost velegradskog novinara koji je došao sa svojom
snimateljskom ekipom tako da su, na užas claytonskog okružnog šerifa, u
cijeloj saveznoj državi emitirane mutne snimke tijela bez utrobe snimljene
iz daljine. Netko je ocito uspio fotografirati truplo prije nego što su ga
policajci pokrili i udaljili promatrace.
Sada više nije bilo nikakve sumnje - na djelu je bio serijski ubojica. Mama
je cuvši vijest došla iz druge sobe polunašminkanog lica. Pogledao sam je, i
ona mene. Nismo rekli ni rijec.
"Ted Rask uživo iz Claytona, inace mirnog gradica koji je danas bio
poprište uistinu stravicnog ubojstva - drugog te vrste u manje od mjesec
dana. Ovo je ekskluzivan izvještaj za Five Live News. Pokraj mene je šerif
Meier. Recite nam, šerife, što za sada znamo o žrtvi?"
Šerif Meier imao je iznimno mrzovoljan izraz lica pod širokim sijedim
brkovima, i ljutito je pogledao novinara kada je ovaj koraknuo prema
njemu. Rask je bio poznat po senzacionalistickoj melodramaticnosti, a po
šerifovu mrkom pogledu cak sam i ja mogao zakljuciti da je ovaj
nezadovoljan novinarovom nazocnošcu.
"U ovim trenucima ne želimo prouzrociti dodatnu bol obiteIji žrtve", rekao
je šerif, "ili nepotreban strah me
u stanovnicima ovog okruga. Bit cemo
zahvalni svima ako budu sura
ivali, na nacin da ostanu mirni i ne šire
glasine ili netocne informacije o ovom doga
aju."
Pompea
-38-
Uspio je u potpunosti zaobici novinarevo pitanje. Cinilo se da Rask iz njega
nece izvuci ništa, barem ne bez borbe.
"Je li utvr
en identitet žrtve?" pitao je novinar.
"Kod žrtve smo našli isprave, no informacije o identitetu žrtve necemo
objaviti dok ne izvijestimo obitelj."
"A identitet ubojice?" rekao je reporter. "Imate li ikakvih tragova koji
upucuju tko bi to mogao biti?"
"U ovome trenutku nemamo komentara."
"Buduci da je ovo ubojstvo uslijedilo ubrzo nakon prošlog, i buduci da su
tako slicne prirode, mislite li da bi mogla biti povezana?"
šerif je nakratko zatvorio oci, kao da je vizualno uzdahnuo, i nacinio malu
stanku prije nego što je nastavio. "Kako ne bismo ugrozili istragu,
trenutacno ne želimo razgovarati o prirodi slucaja. Kao što sam maloprije
rekao, bilo bi nam od velike pomoci kada bi ljudi pokazali smirenost i
diskreciju glede ovog slucaja i suzdržali se od širenja glasina."
"Hvala vam, šerife", rekao je novinar, i kamera se ponovno vratila na
njegovo lice. "Ponavljam, ako ste nam se tek prikljucili, nalazimo se u
okrugu Clayton, gdje je, vjerojatno opet isti, nepoznati ubojica, za sobom
ostavio novu žrtvu, a cijeli grad u užasu."
"Glupi Ted Rask", rekla je mama polako prilazeci hladnjaku. "Posljednje što
ovome gradu treba jest sveopca panika zbog masovnog ubojice."
Masovno ubojstvo i serija ubojstava dvije su potpuno razlicite stvari, ali u
tom trenutku nisam imao osobitu želju zapoceti prepirku oko te razlike.
"Ja mislim da su posljednje što nam treba ta ubojstva", rekao sam oprezno.
"Panika zbog ubojstava bila bi pretposljednja stvar."
"U malom mjestu poput ovoga, panika bi mogla biti jednako pogubna, ili
cak i gora", rekla je ulijevajuci si mlijeko u cašu. "Ljudi se prestraše i odu,
ili pocnu navecer ostajati kod kuce iza zakljucanih vrata, i odjednom mjesno
gospodarstvo pocne propadati i napetosti postanu još vece." Otpila je gutljaj
mlijeka. "U takvoj situaciji dovoljno je da neki maloumnik krene u potragu
za žrtvenim jarcem, i panika se vrlo brzo pretvori u kaos."
"Ne možemo vam pokazati tijelo", na televiziji je govorio Rask, "jer prizor
je uistinu stravican, i policija nam ne dopušta da se dovoljno približimo, no
neke detalje ipak imamo. Svjedoka samoga ubojstva nema, ali oni koji su
Pompea
-39-
tijelo vidjeli izbliza kažu da je prizor mnogo krvaviji nego kod prethodnog
ubojstva. Ako se radi o istome ubojici, moguce je da postaje sve nasilniji,
što bi mogla biti zloslutna najava doga
aja koji su pred nama".
"Ne mogu vjerovati da to govori", rekla je mama Ijutito prekriživši ruke.
"Danas pišem pismo postaji."
"u blizini tijela na tlu se nalazi masna mrlja", nastavio je Rask, "možda od
ulja iz neispravnog motora vozila za bijeg. Nove detalje o slucaju donosit
cemo kako ih budemo doznavali. Ted Rask, u ekskluzivnom javljanju za
Five Live News, 'Smrt vreba u srcu Amerike'".
Sjetio sam se mrlje koju sam vidio iza praonice rublja, crne i masne, poput
užegla blata. Je li mrlja pokraj nove žrtve bila iste vrste? Ovaj slucaj krio je
mnoge, duboko skrivene tajne, i bio sam odlucan sve ih razotkriti.
"Glavno pitanje pri stvaranju psihološkog profila ubojice", rekao sam,
napeto piljeci u Maxa dok je jeo svoj rucak, "nije što ubojica cini nego što je
to što ubojica cini, a ne mora?"
"Stari moj", rekao je Max, "ja mislim da je u pitanju vukodlak".
"Nije vukodlak", rekao sam.
"Pa vidio si danas na vijestima, ubojica ima inteligenciju covjeka i surovost
životinje. Što bi drugo moglo biti?"
"Vukodlaci ne postoje."
"Reci to Jebu Jolleyju i mrtvom tipu na državnoj cesti br. 12", rekao je Max,
uzeo novi zalogaj i nastavio punim ustima. "Nešto ih je baš pošteno
rastrgalo, i to ne neka pickica od serijskog ubojice."
"Legende o vukodlacima najvjerojatnije su nastale upravo zbog serijskih
ubojica", rekao sam. "Kao i one o vampirima. To su ljudi koji love i ubijaju
druge ljude, a meni to zvuci kao serijski ubojica. Tada još nije bilo
psihologije, pa su, samo da bi imali bilo kakvo objašnjenje, izmislili
nekakvo ludo cudovište."
"Odakle ti samo izvlaciš ta sranja?"
"Crimelibrary.com", rekao sam, "ali vratimo se na ono što sam maloprije
pokušavao reci. Ako želiš uci u um serijskog ubojice, moraš postaviti
pitanje 'Što je to što cini, a ne mora?'"
"A zašto bih ja ulazio u um serijskog ubojice?"
"Molim?" rekao sam. "Zašto ne bi - okej, slušaj, trebamo otkriti zašto cini to
Pompea
-40-
što cini."
"Ne, ne trebamo", rekao je Max, "za to postoji policija. Mi smo u srednjoj
školi, i mi trebamo otkriti jedino koje je boje Marciin grudnjak."
Kog se vraga družim s tim klincem?
"Ajmo ovako", rekao sam. "Recimo da si veliki obožavatelj... cega si veliki
obožavatelj?"
"Marci Jensen", rekao je, "i 'Halo', i 'Green Lantern', i - "
"Green Lantern", rekao sam. "Stripovi. Ti si dakle veliki obožavatelj
stripova, pa recimo da se u grad doseli neki novi autor stripova."
"Cool", rekao je Max,
"Da", rekao sam, "i on radi na nekom novom stripu, i ti želiš otkriti o
kakvom se stripu radi. Bi li to bilo cool?"
"Upravo sam rekao da bi", rekao je Max.
"Cijelo bi vrijeme razmišljao o tome, pokušavao bi pogoditi što radi, i
uspore
ivao svoje teorije s teorijama drugih, i to bi ti bilo super."
"Naravno."
"Tako ti je ovo za mene", rekao sam. "Novi serijski ubojica je poput novoga
autora, koji radi na novom projektu, i sada je baš ovdje, u ovome gradu,
svima nama pred nosom, i ja ga pokušavam shvatiti."
"Covjece, ti si lud", rekao je Max. "Ti si stvarno, sto na sat, za ludaru lud.
"Kad smo kod toga, moj psihijatar misli da sam sasvim u redu", rekao sam.
"No dobro", rekao je Max. "Kako ono glasi naše veliko pitanje?"
" Što je to što ubojica cini, a ne mora?"
"Kako znamo što mora ciniti?"
"Sve ono što u tehnickom smislu mora uciniti", rekao sam,
"pretpostavljajuci da je osnovni cilj pri ubijanju ljudi, upucati ih. To je
najlakši nacin".
"Ali on ih rastrgne", rekao je Max.
"Onda je to prva stvar: osobno im pri
e i napadne ih." Izvadio sam
bilježnicu i zapisao to. "To najvjerojatnije znaci da žrtve želi vidjeti izbliza."
"Zašto?"
"Ne znam. Što još?"
"Napada ih nocu, po mraku", rekao je Max. Sada se vec polako poceo
ufuravati. "I zgrabi ih kad nema nikog drugog u blizini."
Pompea
-41-
"To vjerojatno ulazi u kategoriju stvari koje mora ciniti", rekao sam,
"pogotovo ako ih želi napasti osobno - ne želi da ga netko vidi."
"Zar to ne ulazi u naš popis?"
"Valjda, ali nitko tko ubija ne želi biti vi
en, tako da to baš i nije neko
jedinstveno svojstvo."
"Samo ti to lijepo zapiši", rekao je Max, "ne moraju uvijek samo tvoje ideje
biti na popisu".
"Okej", rekao sam zapisujuci, "evo, na popisu je: ne želi biti vi
en; ne želi
da itko zna tko je".
"Ili što je."
"Ili što je", rekao sam, "u redu. Idemo dalje".
"Žrtvi izvadi utrobu", rekao je Max, "i složi je na hrpu. To je prilicno cool.
Mogli bismo ga zvati 'Slagac utrobe'".
"Zašto bi slagao njihovu utrobu na hrpu?" pitao sam. Jedna cura je prošla
pokraj našega stola i cudno nas pogledala, pa sam spustio glas. "Možda želi
provesti što više vremena sa svojom žrtvom, i uživati u ubojstvu."
"Misliš da im vadi utrobu dok su još živi?" pitao je Max.
"Mislim da to nije moguce", rekao sam. "Htio sam reci, možda želi uživati u
ubojstvu nakon samoga cina. Ima jedna cuvena recenica Teda Bundyja - "
"Koga?"
"Teda Bundyja", rekao sam. "On je sedamdesetih godina ubio tridesetak
ljudi, diljem zemlje; on je bio taj zbog koga su izmislili naziv serijski
ubojica."
"Ti stvarno znaš neke cudne stvari, Johne."
"Uglavnom", rekao sam, "u jednom intervjuu prije smaknuca rekao je da,
nakon što nekoga ubiješ, ako imaš dovoljno vremena, taj netko može biti
tko god želiš da bude."
Max je kratko šutio.
"Nisam siguran da želim nastaviti ovaj razgovor", rekao je.
"Kako to misliš? Do prije minute nije te uznemiravao."
"Do prije minute govorili smo o crijevima koja ispadaju", rekao je Max, "a
to je samo odvratno, ali nije zastrašujuce. Ali ovo sad je skroz nastrano".
"Ali tek smo poceli", rekao sam. "Tek smo se ufurali, sastavljamo
psihološki profil serijskog ubojice, naravno da ce biti nastran."
Pompea
-42-
"Gle, samo mi polako postaje nelagodno, to je sve, okej?" rekao je Max.
"Ne znam. Moram na zahod." Ustao je i otišao, ali hranu je ostavio na stolu.
Barem nije otišao zauvijek. Nije da bi me smetalo i da jest.
Zašto nisam mogao jednostavno imati normalan razgovor s nekim? O
necemu o cemu sam ja htio razgovarati. Zar sam zaista bio toliko
poremecen?
Da, jesam.

5.
U blizini Claytona nalazi se jezero, samo nekoliko milja udaljeno od naše
kuce. To jezero zapravo se zove, nimalo cudno, Clayton, jer se sve u
cijelome okrugu zove Clayton, no ja ga zovem Frikovo jezero. Široko je
otprilike milju i nekoliko milja dugacko, ali na njemu nema marine ili cega
slicnog; obala je mocvarna i obrasla trskom, a voda svakoga ljeta prekrivena
algama, tako da nitko onamo ne odlazi ni na kupanje.
Do zime, kad se jezero smrzne, bilo je još mjesec ili dva. Zimi su ljudi
odlazili pecati kroz rupu u ledu ili klizati se, i to je bilo sve - u svako drugo
doba godine nije bilo nikakvog razloga odlaziti onamo, pa nitko nije ni
odlazio.
Barem sam tako mislio, prije nego što sam otkrio frikove.
Iskreno, uopce ne znam jesu li doista frikovi, ali moram pretpostaviti da
nešto s njima nije u redu. Pronašao sam ih prethodne godine, kada više ni
sekunde nisam mogao izdržati kod kuce sam s mamom, pa sam skocio na
bicikl i odvezao se cestom, bilo kamo. Nisam vozio prema jezeru, samo sam
vozio, a jezero je slucajno bilo u tom smjeru. Prošao sam pokraj auta u
kojemu je sjedio neki tip, samo sjedio, parkiran uz cestu, i gledao jezero.
Onda sam prošao pokraj još jednoga. Pola milje dalje prošao sam pokraj
praznog kamiona - ne znam gdje je bio vozac. Sto metara dalje naišao sam
na ženu koja je izašla iz auta i stajala naslonjena na haubu. Nije ništa gledala
niti s kime razgovarala, samo je stajala ondje, naslonjena.
Zašto su svi oni bili ondje? To jezero nije bogzna što za vidjeti. Ondje se
nema što raditi. Odmah su mi na pamet pale nezakonite radnje -
kupoprodaja droge, tajne ljubavne veze, bacanje trupala... ali, ne mislim da
je to bilo posrijedi. Mislim da su svi oni bili ondje iz istoga razloga kao i ja:
morali su se maknuti od svega drugoga. Bili su frikovi.
Poslije sam odlazio na Frikovo jezero svaki put kada sam htio biti sam, što
je bilo sve cešce. Frikovi su bili ondje, ponekad neki drugi, ponekad opet
isti, nanizani duž ceste uz jezero poput odbacene biserne ogrlice. Nikada
nismo razgovarali - nismo se uklapali nigdje drugdje, pa bi bilo glupo
pomisliti da cemo se bolje uklopiti jedni s drugima. Samo bismo došli, bili
Pompea
-44-
ondje, razmišljali, i otišli.
Max me se, nakon izgreda za ruckom, do kraja dana klonio, i poslije škole
odvezao sam se na Frikovo jezero da malo razmislim. Lišce je vec odavno
bilo izašlo iz jarko narancaste faze i izblijedjelo je u sme
u, a trava uz cestu
bila je kruta i mrtva.
"Što je to što ubojica cini, a ne mora?" rekao sam naglas, bacio bicikl na
zemlju i stao na jedno mjesto obasjano suncem, gdje je bilo toplo. Vidio
sam nekoliko automobila, ali bili su predaleko da bi me ljudi u njima mogli
cuti. Frikovi su me
usobno poštovali privatnost. "Prvome je uzeo bubreg,
ali što je uzeo drugome?" Policija ništa nije objavila, ali tijelo je uskoro
trebalo biti dopremljeno k nama u mrtvacnicu. Podigao sam kamen i bacio
ga u vodu.
Pogledao sam nekoliko stotina metara niz cestu do najbližeg auta. Bio je
bijel i star, a vozac je gledao prema jezeru.
"Jesi li ti ubojica?" upitao sam tiho. Toga dana je ondje, razasuto duž ceste,
bilo ukupno petero ili šestero ljudi. Pitao sam se koliko ce još vremena proci
prije nego što se ostvari mamino predvi
anje i ljudi u gradu pocnu
optuživati jedni druge. Ljudi se boje onoga što je drukcije, i glavni zgoditak
na lutriji lova na vještice cekao je onoga tko se najviše razlikuje. Hoce li to
biti jedan od frikova s jezera? Što ce mu uciniti?
Svi su znali da sam ja frik. Hoce li mene optužiti?
Tijelo je stiglo u mrtvacnicu osam dana poslije. Mama i ja smo malo
razgovarali o mojoj sociopatiji, ali kako bih je skrenuo s traga - naveo je da
razmišlja o mojim dobrim osobinama, umjesto o lošim - više sam se
potrudio u školi. Ocito je upalilo, jer kad sam poslije škole došao kuci, ušao
u mrtvacnicu i zatekao ih kako rade na tijelu druge žrtve, mama me nije
pokušala sprijeciti da stavim pregacu i masku i da im se pridružim.
"Što nedostaje?" upitao sam, pridržavajuci mami boce s kemikalijama dok
je ulijevala formalin u pumpu. Margaret je na radnoj plohi sa strane imala
samo nekoliko organa, marljivo u njih zabadala trokar i cistila ih.
Pretpostavljao sam da su ostali organi vec unutra. Mama je vec bila prekrila
tijelo plahtom i nisam htio riskirati i gledati pod nju dok je mama ondje
stajala.
"Što?" upitala je promatrajuci oznake na spremniku pumpe dok je u nj
Pompea
-45-
ulijevala kemikalije.
"Prošli put je uzeo bubreg", rekao sam. "Koji organ nedostaje ovaj put?"
"Svi organi su tu", rekla je smijuci se. "Malo si prestrog prema Ronu, pa
nece valjda svaki put nešto izgubiti. Ali, porazgovarala sam s tvojom
sestrom. Rekla sam joj da mora malo pažljivije citati dokumentaciju i
upozoriti nas na sve anomalije na koje nai
e. Koji put doista ne znam što cu
s tom malom."
"Ali... jesi li sigurna?" upitao sam. Bio sam uvjeren da je ubojica nešto uzeo.
"Možda žucnu kesicu, i Ron je možda mislio da je tip otprije imao operiranu
žuc pa nije išao za tim."
"Johne, Ron i policija - a i FBI, da napomenem - imali su tijelo više od
tjedan dana. Forenzicki strucnjaci pregledali su pod povecalom svaki
milimetar u potrazi za makar i najsitnijim tragom koji bi im pomogao
uhvatiti tog bolesnika. Da je koji organ nedostajao, sigurno bi primijetili."
"Curi", rekao sam pokazujuci prstom na lijevo rame trupla. Ispod plahte
polako je istjecala svijetloplava tekucina pomiješana s ugrušcima krvi.
"Mislila sam da sam to bolje zašila", rekla je mama, zacepila formalin i dala
ga meni. Podigla je plahtu i otkrila batrljak ramena cvrsto zamotan
zavojima, koji su sad u donjoj polovici bili natopljeni plavo-ljubicastom
sluzi. Ruke nije bilo. "Ajajaj", rekla je i pošla po još zavoja.
"Ruka fali?" Pogledao sam mamu. "Pitao sam te što nedostaje, i tebi nije
palo na pamet spomenuti ruku?"
" Što? " upitala je Margaret.
"Ubojica je uzeo ruku", rekao sam, prišao truplu i zadigao plahtu. Kao i
prošli put, trbuh je bio rasporen, ali ni približno onako groteskno;
rasjekotine su bile manje i malobrojnije. Mrtvome farmeru - Daveu Birdu,
kako je pisalo na kartoncicu koji mu je visio s nožnog palca - utroba nije
bila izva
ena. "Ovaj put nije izvadio i složio utrobu?"
"Što to radiš?" rekla je mama osorno, istrgnula plahtu iz moje ruke i
ponovno prekrila tijelo. "Pokaži malo poštovanja!"
Previše sam govorio, i bio sam svjestan da govorim previše, ali nisam
mogao prestati. Kao da mi je netko razrezao glavu pa su mi misli curile na
pod.
"Mislio sam da radi nešto s organima", rekao sam, "ali samo ih je pretražio
Pompea
-46-
da bi našao što je tražio. Nije ih slagao niti se igrao s njima, niti... "
"Johne Wayne Cleaveru!" rekla je mama oštro. "O cemu ti to, zaboga,
trabunjaš?"
"Ovo u potpunosti mijenja cijeli profil", rekao sam, pokušavajuci pritom
smoci volju da ušutim, ali moja su usta samo nastavila. Moje novo otkrice
bilo je previše uzbudljivo. "Znaci, ne radi se o tome što radi s tijelima, nego
što im uzima. Va
enje utrobe bilo je samo najlakši nacin da do
e do
bubrega, nikakav posmrtni ritual... "
"Posmrtni ritual?" upitala je mama. Margaret je spustila trokar i uprla
pogled u mene; osjecao sam kako me probadaju pogledima, i znao sam da
sam u nevolji. Rekao sam puno previše. "Bi li mi objasnio što je s tobom?"
upitala je mama.
Trebao sam se nekako izvuci, ali bio sam preduboko zaglibio.
"Samo sam rekao da se ubojica ne igra s tijelima", rekao sam. "To je dobro,
zar ne?"
"Bio si uzbu
en", optužila me mama. "Sav si se ozario kada si vidio truplo
ovog covjeka, i kako je rastrgan."
"Ali... "
"Vidjela sam radost na tvom licu, Johne, i mislim da to nisam vidjela nikada
prije, a sve zbog mrtvaca - covjeka, koji je imao obitelj, i život, a ti se ne
možeš nasititi."
"Ne, nije... "
"Van!" rekla je mama, tonom koji je odavao neupitnu konacnost te odluke.
"Molim?"
"Van", ponovila je, "više ne smiješ ulaziti ovamo".
"Ne možeš tako!" uzviknuo sam.
"Ja sam vlasnica, i tvoja mama", rekla je, "a ti se daleko previše uzbu
uješ
oko ovoga, i ne svi
a mi se ni kako se ponašaš, ni stvari koje govoriš."
"Ali..."
"Trebala sam to uciniti još davnih dana", rekla je podbocivši se. "Zabranjen
ti je pristup ovoj prostoriji - ni Margaret te nece puštati unutra, a reci cu i
Lauren. Vrijeme je da si na
eš normalan hobi i normalne prijatelje, i ne
želim od tebe cuti ni rijeci."
"Mama!"
Pompea
-47-
"Ni rijeci!" rekla je. "Odlazi."
Htio sam ju udariti. Htio sam udarati po zidovima i stolovima i po mrtvom
farmeru na stolu, i uzeti trokar i zabiti joj ga u njeno glupo lice i isisati joj
taj glupi mozak...
Ne.
Smiri se.
Zatvorio sam oci. Kršio sam previše pravila. Nisam si smio dopustiti takve
misli; nisam smio dopustiti da me svlada bijes. Držao sam oci zatvorene i
polako skinuo rukavice i masku.
"Oprosti", rekao sam. "Ja..." Nisam mogao samo otici odade i nikada se više
vratiti, morao sam se boriti, i...
Ne. Smiri se.
"Oprosti", ponovio sam. Skinuo sam pregacu i izašao na stražnja vrata. O
tome sam mogao brinuti poslije. U tom trenutku najvažnija su bila moja
pravila.
Cudovište sam morao zadržati iza zida.
Mrzim Noc vještica. Sve je to tako glupo - nitko se zapravo ne boji, svi
hodaju uokolo namazani umjetnom krvlju, ili s gumenim noževima, ili, u
najgorem slucaju, u kostimima koji uopce nisu ni trebali biti strašni. Noc
vještica trebala bi biti noc u kojoj zli duhovi hodaju Zemljom, noc u kojoj
su, u davnoj prošlosti, druidi spaljivali djecu u kavezima od šiblja. Kakve to
ima veze s prerušavanjem u Spidermana?
Za Noc vještica prestao sam mariti kada mi je bilo osam godina, otprilike u
isto vrijeme kada sam poceo uciti o serijskim ubojicama. To ne znaci da
sam se prestao maskirati, samo sam prestao sam birati svoje kostime - svake
godine mama bi mi ga izabrala i ja bih ga odjenuo i ignorirao, i onda
zaboravio do iduce godine. Jednoga dana trebao bih joj reci za Eda Gaina,
kojeg je majka vecinu njegova djetinjstva odijevala kao curicu. Vecinu
svojeg odraslog života proveo je ubijajuci žene i izra
ujuci odjecu od
njihove kože.
Covjek bi pomislio da ce te godine Noc vještica u Claytonu biti prilicno cool
- na koncu konca, u gradu je doista bio pravi demon, s ocnjacima i
pandžama i svim ostalim. To bi trebalo znaciti barem nešto. No nitko od nas
Pompea
-48-
to još nije znao, i do tada je ubio samo dvoje ljudi, pa smo, umjesto da se
zakljucani u podrumima tresemo od straha i molimo za spas, završili u
sportskoj dvorani naše škole i pretvarali se da uživamo u plesu povodom
Noci vještica. Iskreno, uopce ne znam koja je od te dvije stvari gora.
Školske zabave u osnovnoj školi bile su grozne, ali mama me svaki put
natjerala da odem. Kako ona nije imala namjeru promijeniti tu politiku kad
sam krenuo u gimnaziju, nadao sam se da ce barem zabave postati bolje.
Nisu. Ples u Noci vještica bio je osobito glup - prilika za sve zbunjene,
nezgrapne, polurazvijene mutante u školi da se okupe, kostimirani, i onda
stoje uza zid sportske dvorane pod anemicnim bljeskovima šarene rasvjete
dok zamjenik ravnatelja preko školskog razglasa pušta prošlogodišnje
Kitove. Mama me, u okviru inicijative "na
i si normalne prijatelje", naravno
prisilila da idem, no kao znak dobre volje dopustila mi je da sam izaberem
kostim. Znajuci da ce je to naljutiti, prerušio sam se u klauna.
Max je bio neka vrsta komandosa, odjeven u tatinu maskirnu jaknu, lica
umrljana nekakvom sme
om šminkom. Unatoc mnogim upozorenjima
ravnatelja da ne donosimo oružje, ponio je i plasticni pištolj, koji je onda,
naravno, morao predati na ulazu.
"Ovo je u banani", rekao je Max, stisnutih šaka, bijesno gledajuci ravnatelja
na drugom kraju dvorane. "Ukrast cu si ga natrag, psu, majke mi moje.
Misliš da ce mi ga vratiti?"
"Jesi ti to mene upravo nazvao 'psu'?" pitao sam.
"Stari, tako mi svega, uzet cu si ga natrag, a on to nece ni znat’. Tata mi je
pokazao nekoliko prejebenih trikova, ovaj nikad nece ni saznati da sam bio
tamo."
"Nemaš dovoljno dobro maskirno odijelo za to", rekao sam. Bili smo na
našem standardnom položaju, pritajeni u kutu, i ja sam promatrao strujanje
ljudi od zidova do stola s hranom i picem i natrag.
"Tata je ovu jaknu dobio u Iraku", rekao je Max, "bolje od ovoga ne
postoji".
"Onda ce biti prejebeno kada ti g. Layton sakrije pištolj u Iraku", rekao sam,
"ali sada smo na školskom plesu usred Amerike. Ako ne želiš da te
primijeti, trebaš se maskirati u žrtvu automobilske nesrece. Njih nocas ima
koliko god hoceš. Ili trebaš lažnu rupu od metka na celu". Jeftina imitacija
Pompea
-49-
krvoprolica bila je na dnevnome redu za najmanje polovicu prisutnih.
Covjek bi pomislio da ce nakon dva stravicna ubojstva u gradu, ljudi biti
malo osjetljiviji na to, ali eto. Bar se nitko nije prerušio u automehanicara
kojem je izva
ena utroba.
"To bi bilo fora", rekao je Max gledajuci u rupu od metka koja je upravo
prolazila pokraj nas. "Sutra cu tako maskiran ici od vrata do vrata - svi ce se
usrat od straha kad me vide."
"Ici ceš od vrata do vrata?" nasmijao se netko. Bio je to Rob Anders, koji je
prolazio s nekoliko prijatelja. Svi su me oni mrzili još od treceg osnovne.
"Dvije bebice idu od vrata do vrata - zabava za malu djecu!" Prošli su
smijuci se.
"Idem samo radi moje male sestre", promrmljao je Max bijesno im zureci u
le
a. "Idem ja po svoj pištolj; ovaj kostim izgleda šugavo bez pištolja."
Odšuljao se prema udaljenijim vratima, a mene ostavio samog u mraku.
Odlucio sam otici po pice.
Stol s hranom i picem bio je prilicno skroman - jedan pladanj sa
smežuranim povrcem, nekoliko polovica krafni i zdjela puna jabucnog soka
i Spritea. Natocio sam si jednu cašu, koja mi je isti cas ispala jer me netko
odostraga gurnuo. Sok je upao natrag u zdjelu, zajedno s cašom, pljusnuo i
smocio mi ruku. Rob Anders i njegovi kompici udaljili su se cerekajuci se.
Nekoc sam imao popis ljudi koje cu jednoga dana ubiti. Sad je to bilo u
suprotnosti s mojim pravilima, ali ponekad mi je doista jako nedostajalo.
"Ti si Stvor?" zacuo se neki djevojacki glas. Okrenuo sam se i ugledao
Brooke Watson, curu iz moje ulice. Bila je odjevena slicno kao moja sestra
neku vecer, u odjecu iz osamdesetih.
"Ja sam - što?" upitao sam vadeci cašu iz zdjele.
"Klaun iz Stvora, one knjige Stephena Kinga", rekla je Brooke.
"Ne", rekao sam izažimajuci rukav u cašu i sušeci ga ubrusima. "Inace,
mislim da se taj klaun zvao Pennywise."
"Ne znam, nisam je procitala", rekla je i spustila pogled. "Stoji mi doma na
polici, vidjela sam sliku na omotu, pa sam mislila da si se možda prerušio u
njega - ne znam."
Cudno se ponašala, kao da... nemam pojma. Naucio sam dobro tumaciti
sitne detalje u govoru tijela ljudi koje dobro poznajem, da bih znao što
Pompea
-50-
osjecaju, no osoba poput Brooke bila mi je necitljiva.
Rekao sam jedinu stvar koja mi je pala na pamet. "A ti si pankerica?"
"Što?"
"Kako su zovu oni ljudi iz osamdesetih?" upitao sam.
"Oh", nasmijala se. Imala je lijep smijeh. "Ja sam zapravo moja mama -
mislim, ovo je njena odjeca iz srednje škole. Ali,
vjerojatno bih trebala govoriti da sam Cyndi Lauper ili takvo što, jer
maskirati se u svoju mamu nije baš neka fora."
"I ja sam se zamalo prerušio u svoju mamu, ali onda sam se zabrinuo što bi
na to rekao moj psihijatar."
Ponovno se nasmijala, i shvatio sam kako misli da se šalim. Tako je
vjerojatno i bilo bolje, jer da sam joj opisao cijeli kostim - ukljucujuci i
golemi plasticni nož kroz glavu - najvjerojatnije bih je prestrašio. Bila je
doista prilicno zgodna - duga plava kosa, bistre oci, i jamice na obrazima
kad bi se nasmijala. I ja sam se njoj osmjehnuo.
"Hej, Brooke", rekao je Rob Anders prilazeci nam s malicioznim osmijehom
na licu. "Zašto razgovaraš s tim djetetom? On u noci vještica još uvijek ide
od vrata do vrata."
"Stvarno?" upitala je Brooke gledajuci me. "I ja sam mislila ici, ali nisam
bila sigurna - još uvijek mi se cini zabavno, iako smo sada u srednjoj."
Možda i nisam shvacao koje je osjecaje pokazivala Brooke, ali osjecaj
nelagode poznavao sam i predobro, a to je bilo ono što je Rob Anders sada
odašiljao u valovima.
"Ja... da", rekao je Rob. "Mislim da stvarno zvuci pomalo zabavno. Onda,
možda se sretnemo."
Odjednom sam osjetio jak poriv da ga izbodem nožem.
"Ali kakav si ti to klaun, Johne?" pitao je, skrecuci pozornost na mene.
"Hoceš li nam izvesti malu tocku žongliranja, ili nagurati citavog sebe u
auto?" Nasmijao se i bacio pogled iza sebe da vidi smiju li se i njegovi
prijatelji, ali oni su bili otišli razgovarati s Marci Jensen - ona je bila u
kostimu mackice, koji je vrlo jasno pokazivao zašto je Max bio opsjednut
njenim grudnjakom. Rob se na trenutak zablenuo, a onda se brzo okrenuo
natrag. "Onda, za što si se odlucio, klaune? Šta se ceriš?"
"Ti si stvarno gala kit, Robe", rekao sam. Pogledao me u cudu.
Pompea
-51-
"Što?" upitao je.
"Super si", rekao sam. "I imaš jako dobar kostim, a pogotovo mi se svi
a
rupa od metka na celu." Nadao sam se da ce otici
kad to kažem. Govoriti lijepe stvari ljudima kad me stvarno razbjesne bilo je
jedno od mojih pravila, kako stvari ne bi eskalirale, ali nisam bio siguran
koliko cu izdržati.
"Ti se to meni smiješ?" upitao je bijesno zureci u mene.
Nisam imao pravilo za slucaj da osoba kojoj sam dao kompliment ne ode.
"Ne", rekao sam. Pokušao sam improvizirati, ali bio sam zatecen. Nisam
znao što da kažem.
"Ja mislim da se smiješiš jer si totalni debil", rekao je, koraknuvši prema
meni. "'Covjece, ja sam sretni klaun'."
Bio sam stvarno bijesan. "Ti si..." trebao mi je kompliment. "Cuo sam da si
super napisao onaj test iz matke jucer. Bravo." To je bilo sve cega sam se
uspio sjetiti. Trebao sam samo otici, ali... htio sam razgovarati s Brooke.
"Slušaj, debilcino", rekao je Rob, "ovo je tulum za normalne ljude. Tulum
za frikove je niz hodnik, u wc-u, s darkerima. 'Ajde se ti lijepo gubi
odavde".
Nastupao je agresivno, ali to je bila samo gluma, tipicno maco-pozerstvo
jednog petnaestogodišnjaka. Bio sam toliko bijesan, da sam ga mogao na
mjestu ubiti, ali uspio sam se smiriti, natjerao sam se. Bio sam bolji od toga
- bolji od njega. Htio me zastrašiti? Odlucio sam mu pokazati što je
zastrašivanje.
"Smiješim se jer zamišljam kako izgleda tvoja utroba."
"Što?" pitao je Rob, i onda se nasmijao. "Ohoho, faca, pokušava me
zastrašiti. Misliš da si me prestrašio, bebice?"
"Klinicki mi je dijagnosticirana sociopatija", rekao sam. "Znaš li što to
znaci?"
"Znaci da si frik", rekao je.
"Znaci da si mi ti važan otprilike koliko i, recimo, kartonska kutija", rekao
sam. "Ti si stvar - komad smeca koji još nitko nije lgnacio. Je li to ono što bi
želio da kažem?"
"Zacepi", rekao je Rob. Još uvijek je glumio velikog frajera, ali krijesta mu
je na ocigled postajala sve manja - nije znao što bi rekao.
Pompea
-52-
"Znaš, najzanimljivija stvar u vezi s kartonskom kutijom", rekao sam, "je to
što je možeš otvoriti. Iako je izvana neopisivo dosadna, unutra može biti
nešto zanimljivo. Tako da, dok ti govoriš sve te glupe i dosadne stvari, ja
zamišljam kako bi bilo otvoriti te i vidjeti što je unutra".
Prestao sam govoriti i samo zurio u njega, a on je zurio u mene. Bojao se.
Pustio sam ga još trenutak da se paca u tom strahu, i onda opet progovorio.
"Stvar je u tome, Robe, što te ja ne želim otvoriti. Ne želim biti ta vrsta
covjeka. Zato sam si smislio pravilo: svaki put kad poželim nekoga
razrezati, umjesto toga mu kažem nešto lijepo. I zato ti kažem, Robe
Anderse iz Ulice karanfila 232, ti si super tip."
Rob je zinuo kao da ce nešto reci, onda je zatvorio usta i ustuknuo. Sjeo je
na stolac, još uvijek me gledajuci, i potom ustao i napustio prostoriju. Cijelo
vrijeme sam ga pratio pogledom.
"Ja...", rekla je Brooke. Bio sam zaboravio da je ona tu. "To je bio zanimljiv
nacin da ga se riješiš."
Nisam znao što da kažem - nije to trebala cuti. Pitao sam se zašto sam takav
idiot.
"Ma ništa", rekao sam na brzinu, "to... je iz jednog filma. Tko bi rekao da ce
ga to tako prestrašiti?"
"Da", rekla je Brooke. "Moram... bilo je lijepo popricati s tobom, Johne."
Nesigurno se osmjehnula, i otišla.
"Stari, ovo je bilo brutalno", rekao je Max.
Okrenuo sam se iznena
eno. "Koliko dugo vec tu stojiš?"
"Skoro sve sam cuo", rekao je i krenuo prema meni zaobilazeci stol s
hranom i picem, "i bilo je bru-tal-no. Anders se skoro usro u gace."
"I Brooke se prepala", rekao sam. Gledao sam u smjeru u kojem je otišla, ali
vidio sam samo gomilu ljudi u mraku.
"Presmiješno!" rekao je Max, i zagrabio malo punca. "I to nakon što je tako
otvoreno pokazala da joj se svi
aš."
"Svi
am?"
"Ti - ti to nisi primijetio? Šta si slijep? Totalno te htjela pitati za ples."
"Zašto bi to ucinila?"
"Jer smo na plesu", rekao je Max, "i jer si ti užarena pec puna klaunovske
Pompea
-53-
Ijubavi. Bio bih doduše iznena
en ako ikada više s tobom poprica; ovo je
bilo pre-jebeno".
Iduce smo veceri Max i ja pošli od vrata do vrata s njegovom malom
sestrom Audrey. Prvo smo obradili njegov kvart, u pratnji njegove mame,
koja je hodala za nama, napeta, sa svjetiljkom u jednoj i papar-sprejom u
drugoj ruci. Kada smo tamo završili, odvezla nas je u moj kvart. Gospodin
Crowley zatresao je glavom kada smo mu pozvonili.
"Ne biste smjeli biti vani ovako kasno", rekao je mršteci se. "Opasno je,
onaj ubojica je negdje vani."
"Ulicna rasvjeta je upaljena", rekao sam, "i svjetla na verandama, a imamo i
pratnju. Na vijestima su cak rekli da ce nocas vani biti više policije nego
obicno. Vjerojatno smo nocas u manjoj opasnosti nego bilo koje druge
noci."
Gospodin Crowley malo se sagnuo iza vrata i glasno zakašljao, a onda se
opet okrenuo nama. "Nemojte se predugo zadržati vani, u redu?"
"Bit cemo oprezni", rekao sam, i gospodin Crowley nam je podijelio
slatkiše.
"Ne želim da ovaj grad živi u strahu", rekao je žalosno, "ovdje je prije sve
bilo tako sretno". Ponovno je zakašljao i zatvorio vrata.
Stvari koje su na danjem svjetlu izgledale budalasto - lažna krv i kojekakve
proteze - po mraku su se cinile mnogo zloslutnije. Mnogo jezivije. Svi su
bili živcani jer im je u mislima bio ubojica -
i kojekakve gluposti kupljene u ducanu za Noc vještica zamijenio je stvarni
strah od smrti. Bila je to najbolja Noc vještica ikad.

6.
Ja sam Ted Rask, gledate ekskluzivnu reportažu za Five Live News iz
Claytona, inace mirnoga gradica, u kojemu sve više eskalira kriza koju neki
nazivaju Claytonski ubojica. Mnogi u ovome gradu nocu se više ne usu
uju
napuštati svoje domove, a neki se boje cak i na danjem svjetlu. No usprkos
tom sveprisutnom strahu, pojavio se tracak nade. Mjesna policija i FBI
postigli su zapanjujuci napredak u istrazi."
Bilo je šest sati navecer, i gledao sam vijesti. Mama je rekla da je neobicno
da petnaestogodišnjak voli gledati vijesti, ali buduci da ni jedna od
televizijskih postaja koje smo hvatali nije prenosila su
enja, obicno su
vijesti lokalne televizije bile jedino u cijelom programu što me imalo
zanimalo. Inace, serijski ubojica još je bio vruca tema, a neprestani izvještaji
Teda Raska bili su najgledanija emisija u gradu - unatoc, ili možda upravo
zbog njegove ekstremne melodramaticnosti. Vani je bjesnila snježna
mecava, u Claytonu tipicna za studeni, a mi smo se unutra grijali uz vatru
medijske histerije.
"Kao što se sjecate iz mog prvog izvještaja o smrti mjesnog farmera Davida
Birda", rekao je Rask, "na mjestu zlocina prona
ena je nekakva masna tvar;
isprva se sumnjalo na motorno ulje koje je iscurilo iz vozila za bijeg, no
forenzicka istraga pokazala je da je tvar biološkog podrijetla. Od
neimenovanog izvora iz redova istražitelja doznali smo da je FBI u toj tvari
pronašao vrlo malen uzorak DNK u poodmaklom stadiju degeneracije. Rano
jutros, ustanovili su da je posrijedi ljudska DNK, no trag tu, nažalost,
prestaje. Utvr
eno je da DNK ne pripada nijednoj od žrtava, nikome od
trenutacno osumnjicenih, nijednoj od osoba koje se vode kao nestale, niti
ikome iz državnog registra DNK. Moram me
utim napomenuti da je
registar DNK ove savezne države prilicno ogranicen - radi se o novoj
tehnologiji, i takvi registri u rijetko kojem gradu sežu više od pet godina
unatrag. Bez sveobuhvatnog testiranja DNK, usporedivog sa saveznim
registrom otisaka prstiju, vlasnik tog DNK potpisa možda nikada nece biti
na
en."
Bio je tako postojan i ozbiljan, kao da ima izgleda osvojiti novinarsku
Pompea
-55-
nagradu samo na temelju karizme. Mama ga je još uvijek mrzila i odbijala je
gledati njegova javljanja - govorila je da je samo pitanje vremena kada ce
poceti upirati prstom u nekoga, koga ce onda lincovati. U gradu je vladala
velika napetost, a vjerojatnost treceg ubojstva visjela nam je nad glavama
poput tamnog oblaka.
"Ali dok je policija proucavala dokaze s mjesta zlocina", govorio je Rask,
"ekipa Five Live News vodila je vlastitu istragu, i pronašli smo nešto vrlo
zanimljivo, još jedan neriješen slucaj, star više od cetrdeset godina, u
kojemu se tako
er pojavljuje crna tvar slicna onoj prona
enoj u ovome
slucaju. Hoce li taj podatak pomoci pri pronalaženju ubojice? Više o tome
donosimo veceras u deset. Ted Rask, za Five Live News. Vracamo se u studio,
Sarah?"
No, Ted Rask nije se javio u deset - docepao ga se claytonski ubojica.
Njegov snimatelj pronašao ga je malo poslije pola devet u ulicici iza njihova
motela, izva
ene utrobe i bez noge. Lice i glava bili su mu namazani nekom
jetkom, crnom, sluzavom tvari. Zacijelo je bila vrela, jer koža mu je od nje
dobila plikove i pocrvenjela, kao u raka.
"'Cuo sam da teroriziraš djecu u školi", rekao je dr. Neblin.
Ignorirao sam ga i samo zurio kroz prozor. Razmišljao sam o Raskovom
truplu. Nešto tu... nije štimalo.
"Ne želim da se mojom dijagnozom služiš kao oružjem za strašenje ljudi",
rekao je Neblin. "Ovo cinimo kako bi se tvoje duševno zdravlje popravljalo,
a ne zato da bi svoju patologiju mogao bacati ljudima u lice."
Bacati u lice. Raskovo je lice bilo namazano onom sluzavom tvari - zašto?
To se cinilo ponižavajucim - nešto što ubojica prije nije cinio. Što se
doga
alo?
"Ignoriraš me, Johne", rekao je Neblin. "Razmišljaš o novom umorstvu koje
se sinoc dogodilo?"
"Serijskom ubojstvu."
"Ima li tu kakve razlike?"
"Naravno da ima", rekao sam okrecuci se da bih se zapiljio u njega. Zbog
njegova neznanja osjecao sam se gotovo... izdano. "Vi ste psiholog, to biste
morali znati. Umorstvo je... druga stvar. Pocinitelji umorstva su pijanci, ili
ljubomorni muževi - imaju razloge za svoje djelo."
Pompea
-56-
"A serijski ubojice nemaju razloge?"
"Njihov razlog je samo ubijanje", rekao sam. "U serijskom ubojici postoji
nešto što je gladno, ili prazno, i ubijanje je nacin kako popunjava tu
prazninu. Nazivajuci takvo ubijanje umorstvom, pretvarate ga... u nešto
jeftino. Nešto glupo."
"A ti ne želiš da serijsko ubijanje ispada glupo?"
"Ma nije stvar u tome, nego... Ne znam kako bih to rekao." Opet sam se
okrenuo prema prozoru. "Samo imam osjecaj da nije tako, to je sve."
"Možda ti pokušavaš pretvoriti serijske ubojice u nešto što oni nisu", rekao
je Neblin. "Želiš im pridodati neki poseban znacaj."
Prkosno sam ga ignorirao. Vani su auti polako vozili po cesti prekrivenoj
slojem crnog leda. Priželjkivao sam da jedan od njih odskliže u pješaka.
"Gledao si vijesti jucer?" upitao je Neblin. Vracao se na moju omiljenu
temu da bi me namamio natrag u razgovor. Nastavio sam nijemo buljiti kroz
prozor.
"Malo mi je to sumnjivo", rekao je Neblin. "Onaj je novinar najavio da je
pronašao trag koji bi mogao voditi do ubojice, i onda je ubijen samo sat i
pol prije nego što je htio objaviti o cemu je tocno rijec. Cini se da je bio na
dobrom tragu."
Svaka cast, Sherlock. Isti je zakljucak iznesen i u vijestima u deset.
"Ne želim o tome razgovarati", rekao sam.
"Onda možda možemo razgovarati o Robu Andersu", rekao je Neblin.
Opet sam se okrenuo prema njemu. "Mislio sam vas pitati tko vam je rekao
za to."
"Nazvala me jucer školska pedagoginja", rekao je Neblin. "Koliko znam,
ona i ja smo jedini s kojima je razgovarao. No, zadao si mu nocne more."
Nasmiješio sam se.
"To nije smiješno, Johne. To je znak agresije."
"Rob je nasilnik", rekao sam. "Još od treceg osnovne. Ako vas zanimaju
znakovi agresije, samo ga pratite nekoliko sati."
"Agresija je normalna pojava kod petnaestogodišnjeg djecaka", rekao je
Neblin, "bio on nasilnik ili ne. Ja se me
utim zabrinem kada agresija dolazi
od petnaestogodišnjeg sociopata koji je opsjednut smrcu - osobito jer si do
sada bio školski primjer nekonfliktnog ponašanja. Što se nedavno
Pompea
-57-
promijenilo u tvom životu, Johne?"
"Pa, u gradu se pojavio serijski ubojica koji uzima dijelove tijela svojih
žrtava. Možda ste i naculi nešto o tome. Bilo je na vijestima."
"Nazocnost serijskog ubojice u gradu utjecala je na tebe?"
Cudovište iza zida se pomaknulo.
"Vrlo mi je blizu", rekao sam, "bliže od ijednoga kojega sam do sada
proucavao. Pregledavam knjige ili pretražujem internet, citam o serijskim
ubojicama iz... mislim, ne iz zabave... ma znate što mislim - ali svi su oni
tako daleko. Stvarni su, i njihova stvarnost dio je fascinacije, ali... to je
uvijek dosad bio Nigdjegrad, SAD. Oni bi trebali biti stvarni negdje
drugdje, ne ovdje."
"Bojiš li se ubojice?"
"Ne bojim se da ce me ubiti", rekao sam. "Sve tri žrtve do sada bili su
odrasli muškarci, pa pretpostavljam da ce se držati toga - što znaci da sam ja
siguran, a i mama i Margaret i Lauren su sigurne."
"A što je s tvojim ocem?"
"Moj otac nije ovdje", rekao sam. "Ni ne znam gdje je."
"Ali, bojiš li se za njega?"
"Ne", rekao sam sporo. To je bila istina, ali bilo je tu još necega što mu
nisam rekao, i vidio sam da je primijetio.
"To je sve?"
"A trebalo bi biti još?"
"Ako ne želiš o razgovarati tome, onda necemo", rekao je Neblin.
"Ali, što ako bismo morali?" pitao sam.
"Onda hocemo."
Ponekad psihijatri znaju biti toliko otvoreni za nove ideje, da je pravo cudo
što im išta ostaje u glavi. Neko vrijeme sam zurio u njega, odvagujuci
moguce posljedice razgovora za koji sam znao da predstoji, i naposljetku
odlucio da ne može škoditi.
"Prošli tjedan sam sanjao da je moj tata taj ubojica", rekao
sam.
Neblin nije reagirao. "Što je radio?"
"Ne znam, nije me ni došao vidjeti."
"Jesi li želio da te povede sa sobom kada ide ubijati?" upitao je Neblin.
Pompea
-58-
"Ne", rekao sam. Postalo mi je neudobno na stolcu. "Htio sam...htio sam ga
odvesti sa sobom, nekamo gdje više ne bi mogao ubijati."
"Što se dalje dogodilo?"
Iznenada više nisam htio razgovarati o tome, iako sam sam bio pokrenuo tu
temu. To je bilo kontradiktorno, znam, ali snovi o ubijanju vlastita oca
mogu imati takav efekt na covjeka. "Možemo li razgovarati o cemu
drugom?"
"Naravno da možemo", rekao je i zapisao nešto u svoj blokic. "Mogu vidjeti
tu bilješku?" pitao sam.
"Naravno." Dodao mi je svoj blokic.
Prvi razlog: ubojica u gradu Ne želi razgovarati o ocu.
"Zašto ste napisali 'prvi razlog'?" upitao sam.
"Prvi razlog zašto si prestrašio Roba Andersa. Ima li ih još?"
"Ne znam", rekao sam.
"Ako ne želiš razgovarati o svome ocu, možemo li o tvojoj majci?"
Cudovište iza zida se pomaknulo. S vremenom sam to poceo nazivati
cudovištem, ali to uopce nije bilo nešto poput demona koji ubija. To bi bilo
nešto stvarno, a ovo je bilo samo... pa - ja. Ili, moja mracna strana.
Vjerojatno mislite da bi bilo jezivo kad bi se u vama krilo pravo cudovište,
ali vjerujte mi - mnogo je gore kada je cudovište u stvari samo tvoj vlastiti
um. Nazivajuci ga cudovištem, uspio sam se malo distancirati od toga dijela,
zbog cega sam se osjecao bolje po tom pitanju. Ne mnogo bolje, ali bolje
išta nego ništa.
"Moja mama je idiot", rekao sam, "i zabranila mi je pristup mrtvacnici. Vec
skoro mjesec dana ne smijem onamo".
"Do prošle noci, skoro mjesec dana nitko nije umro", rekao je. "Zašto si
uopce htio u mrtvacnicu kad se ondje nije imalo što raditi?"
"Prije sam cesto odlazio onamo razmišljati", rekao sam. "To mi se svi
alo."
"Imaš li koje drugo mjesto kamo možeš otici razmišljati?"
"Idem na Frikovo jezero", rekao sam, "ali sada je prehladno za to".
"Frikovo jezero?"
"Jezero Clayton", rekao sam. "Ondje se skupljaju cudni ljudi." Ali prakticki
sam odrastao u toj mrtvacnici, ne može mi to oduzeti."
"Rekao si mi da im pomažeš pri balzamiranju tek posljednjih nekoliko
Pompea
-59-
godina", rekao je Neblin. "Ima li još cega u mrtvacnici što ti je važno?"
"Jucer je ubijen onaj novinar", rekao sam, ignorirajuci njegovo pitanje, "i
možda cemo ga dobiti - naravno, za sprovod ce ga poslati kuci, ali možda ce
ga prvo dati nama na balzamiranje. Moram vidjeti to tijelo, a ona mi to nece
dati".
Neblin je nekoliko trenutaka šutio.
"Zašto moraš vidjeti tijelo?" pitao je.
"Da bih znao što mu je u glavi", rekao sam, gledajuci kroz prozor.
"Pokušavam ga shvatiti."
"Ubojicu?"
"Nešto je cudno u vezi s njim, a ne uspijevam shvatiti što."
"No dobro", rekao je Neblin. "Možemo razgovarati o ubojici ako to želiš."
"Stvarno?"
"Stvarno. Ali kad završimo s time, morat ceš mi odgovoriti na bilo koje
pitanje koje ti postavim."
"Koje pitanje?"
"To ceš otkriti kada ti ga postavim", rekao je Neblin, smiješeci se. "Dakle,
što znaš o ubojici?"
"Jeste li znali da je prvoj žrtvi uzeo bubreg?"
Neblin je lagano podigao glavu. "Nisam to cuo."
"Nitko nije", rekao sam, "pa neka to ostane tajna. Kada je truplo stiglo u
mrtvacnicu, nedostajao je jedan bubreg. Sve ostalo izgledalo je rastrgano, ali
bubreg je bio prilicno precizno odrezan."
"A druga žrtva?"
"Uzeo je ruku", rekao sam, "i rasporio mu je trbuh, ali utrobu nije izvadio -
vecina unutarnjih organa još je bila unutra".
"A trecoj je uzeo nogu", rekao je Neblin. "Zanimljivo. Znaci na hrpu
posloženi organi u prvome slucaju bili su samo slucajnost, on ne ritualizira
ubojstva, samo uzima organe."
"Tocno to sam i ja rekao mami", rekao sam, podigavši ruke u zrak.
"Neposredno prije nego što te izbacila iz mrtvacnice?"
Slegnuo sam ramenima. "Valjda je to prilicno sablazna stvar za rec’."
"Ono što je meni zanimljivo, je nacin kako ostavlja tijela. Ne uzima ih, niti
skriva, jednostavno ih ostavlja ondje da ih ljudi prona
u. To inace znaci da
Pompea
-60-
serijski ubojica pokušava nešto reci, tako da kada vidimo tijelo, shvatimo
poruku koju nam pokušava poslati. No ako je istina ovo što ti kažeš, on
uopce ne izlaže tijela, samo brzo napadne i nestane, zadržavajuci se pri
svojim ubojstvima što je krace moguce."
"Ali što to znaci?" pitao sam.
"Za pocetak", rekao je Neblin, "najvjerojatnije mrzi to što radi".
"Ima smisla", rekao sam, kimajuci glavom. "Meni to nije palo na pamet."
Osjecao sam se glupo što meni to nije bilo palo na pamet. Zašto nisam
pomislio da ubojica možda uopce ne uživa u ubojstvima? "Ali, novinaru je
unakazio lice", rekao sam, "znaci u tom je slucaju htio nešto više, nego
samo okoncati njegov život."
"Kod serijskih ubojica", rekao je Neblin, "motivi su obicno emotivne
prirode: bio je ljutit, ili frustriran, ili zbunjen. Ljudi griješe kad misle da
sociopati ništa ne osjecaju - itekako osjecaju, samo ne znaju što bi sa svojim
osjecajima."
"Rekli ste da ne voli ubijati", rekao sam, "ali do sada je svaki put uzeo
suvenir. To nema smisla, zašto bi uzimao uspomenu na doga
aj kojega se
ne želi sjecati?"
"To si dobro primijetio", rekao je Neblin, i na brzinu to zabilježio u svoj
blokic, "Ali o tome cemo mozgati poslije, a sada je vrijeme za moje
pitanje."
"U redu", rekao sam uzdahnuvši i ponovno se okrenuo gledati kroz prozor.
"Obavimo to."
"Reci mi što je Rob Anders radio neposredno prije nego što si mu zaprijetio
da ceš ga ubiti."
"Nisam mu zaprijetio da cu ga ubiti."
"Na prijeteci nacin si govorio o njegovoj smrti", rekao je Neblin. "Nemojmo
cjepidlaciti."
"Bili smo u školskoj sportskoj dvorani na plesu povodom Noci vještica",
rekao sam, "i on me poceo gnjaviti - zadirkivao me, bacao mi pice iz ruke i
takve stvari. I onda, taman kad sam s nekim razgovarao, došao je do mene i
poceo mi se rugati, i znao sam da ga se mogu riješiti samo na dva nacina -
da ga udarim ili prestrašim. Ozlijediti nekoga bilo bi teško kršenje mojih
pravila, pa sam ga prestrašio."
Pompea
-61-
"Nemaš pravilo o prijetnji ljudima da ceš ih ubiti?"
"Do sada još nije bilo potrebe", rekao sam. "Sada imam."
"S kime si bio razgovarao?"
"Zašto je to važno?"
"Samo me zanima s kime si razgovarao."
"S nekom curom."
Cudovište iza zida zarežalo je, duboko i potmulo.
Dr. Neblin je podigao glavu. "Ima li ona ime?"
"Brooke", rekao sam, i odjednom mi je postalo neugodno. "Ništa posebno.
Vec godinama stanuje u mojoj ulici."
"Jel’ zgodna?"
"Malo je mlada za vas, doktore."
"Da preformuliram", rekao je, smiješeci se. "Svi
a li ti se?"
"Mislio sam da razgovaramo o Robu Andersu", rekao sam.
"Samo sam znatiželjan", rekao je, i zapisao nešto u blokic. "Ionako smo
skoro gotovi za danas. Ima li još nešto o cemu bi htio razgovarati?"
"Mislim da ne." Buljio sam kroz prozor; auti su pažljivo prolazili izme
u
zgrada, poput kukaca u labirintu. Kombi Five Live News polako je prošao u
smjeru istoka - van iz grada.
"Izgleda da ih je otjerao", rekao je Neblin, prateci moj pogled.
Vjerojatno je imao pravo... cekaj malo. To je bilo to. To je bilo ono što mi je
promicalo.
Ubojica ih je otjerao.
"To nije serijski ubojica", rekao sam iznenada.
"Nije?" pitao je Neblin.
"Sve je pogrešno", rekao sam, "nemoguce. Nakon ubojstva nije odmah
pobjegao - izložio je truplo, baš kako ste rekli, namazao ga onom sluzavom
tvari. Nije samo pokušao sprijeciti objavu vijesti, pokušao ih je prestrašiti da
bi otišli. Shvacate? Ima razlog!"
"A ti misliš da serijski ubojice nemaju razloge?"
"Nemaju", rekao sam. "Pretražite cijelu kriminalisticku arhivu i necete naci
ni jedan jedini slucaj serijskog ubojice koji je ubio samo zato što mu se
netko previše približio - vecina ulaže velike napore za što više medijske
pozornosti, ne manje. Obožavaju to. Pola njih piše pisma novinama."
Pompea
-62-
"Ne ubraja ii se slava u razloge?"
"To nije isto", rekao sam. "Oni ne ubijaju zato što žele pozornost, oni žele
pozornost za svoje ubijanje. Žele da ljudi vide što rade. Glavni razlog im je
još uvijek samo ubijanje - osnovna potreba koju pokušavaju zadovoljiti. A
ovaj tip ima nešto drugo. Ne znam što, ali ima."
"A što je s Johnom Wayneom Gacyjem?" pitao je Neblin. "On je ubijao
homoseksualce jer ih je htio kazniti. To je razlog."
"Od ljudi koje je ubio, vrlo je malo bilo homoseksualaca", rekao sam.
"Koliko ste zapravo procitali o njemu? Ta stvar s homoseksualnošcu bila je
samo izgovor, a ne pravi razlog - imao je potrebu ubijati, a tvrdnja da
kažnjava grešnike omogucivala mu je da se osjeca manje krivim."
"Sada se malo previše uzbu
uješ, Johne", rekao je Neblin. "Možda bismo
trebali prestati."
"Serijski ubojice nemaju vremena ubijati znatiželjne novinare, previše su
zauzeti ubijanjem ljudi koji odgovaraju profilu njihovih žrtava: stari
muškarci, mala djeca, plavokose studentice, što god", rekao sam. "Zašto je
ovaj drugaciji?"
"Johne", rekao je Neblin.
Poceo sam osjecati blagu vrtoglavicu, kao da hiperventiliram. Imao je pravo
dr. Neblin, bilo je vrijeme da prestanem. Duboko sam udahnuo i zatvorio
oci. Biti ce za to vremena i poslije. Ipak, osjecao sam nalet energije, poput
zvuka jake vodene struje u ušima. Ovaj je ubojica bio nešto drukcije, nešto
novo.
Cudovište iza zida zlovoljno je onjušilo zrak. Njušilo je krv.

7.
Skitnicu sam prvi put primijetio pokraj kina, u centru grada. I u Claytonu,
kao i u svakom drugom gradu, ima skitnica - ljudi u prolazu u potrazi za
poslom, ili hranom, ili novcem za autobusnu kartu do sljedeceg grada - no
ovaj je bio drukciji. Nije prosio, i nije razgovarao s ljudima. Samo je gledao.
Promatrao. Nitko toliko ne promatra ljude, osim mene, a ja sam imao
ozbiljne emocionalne probleme. Odlucio sam držati na oku svakoga tko me
podsjeca na mene - kao potencijalnu opasnost.
Moja pravila nisu mi dopuštala da ga pratim, ni da ga tražim, ali u sljedecih
nekoliko dana vidio sam ga još nekoliko puta - sjedio je u parku i promatrao
djecu kako se sanjkaju niz snježne brežuljke koje je ralica nacinila uz
rubove parkirališta, stajao na benzinskoj postaji pušeci i promatrao ljude
kako pune spremnike automobila... Cinilo se kao da nas procjenjuje, prema
stavkama nekog popisa kriterija u njegovoj glavi. Gotovo sam ocekivao da
ce ga pokupiti policija, ali nije cinio ništa protuzakonito. Samo je bio tamo.
Vecina ljudi - pogotovo ako nisu, poput mene, iz zabave citali knjige o
kriminalistickom profiliranju - samo bi prošli mimo njega. Imao je neku
cudnu sposobnost biti neupadljiv, cak i u tako malom mjestu kao što je
Clayton, i ljudi ga jednostavno nisu primjecivali.
Kada sam na vijestima nekoliko dana poslije cuo za provalu, prvo sam na
njega pomislio. Bio je pozoran, bio je analitican, i promatrao je naš grad
dovoljno dugo da bi znao koga se isplati slijediti kuci i orobiti. Pitanje je
bilo, je li bio samo provalnik ili je bio i još nešto drugo? Nisam znao koliko
je dugo u gradu - ako je tu bio vec neko vrijeme, lako je mogao biti
claytonski ubojica. Bez obzira na moja pravila - morao sam vidjeti što ce
dalje uciniti.
Bilo mi je kao da stojim na rubu litice i pokušavam sam sebe nagovoriti na
skok. Svojih sam se pravila pridržavao s jakim razlogom - sprecavala su me
da ucinim nešto što nisam želio uciniti - ali ovo je bio izniman slucaj, zar
ne? Ako je skitnica bio opasan, i ako bih kršenjem pravila pomogao
zaustaviti ga - a to je ionako bilo jedno od manje važnih pravila - onda je to
bilo u redu. Onda je bilo u redu uciniti to. Tjedan dana sam se borio sam sa
Pompea
-64-
sobom, i konacno si uspio opravdati ideju da je, dugorocno gledano, bolje
prekršiti to jedno pravilo i pratiti lutalicu. Postojala je mogucnost da time
cak spasim neciji život.
Dan prije Dana zahvalnosti nisam imao školu, i mada nam je toga jutra
stiglo tijelo Teda Raska, mama mi nije dopustila da im pomažem, pa sam
imao slobodan dan. Otišao sam u centar i vozikao se otprilike sat vremena
dok ga nisam pronašao. Sjedio je na klupi na autobusnom stajalištu kod
Allmanove željezarije. Otišao sam u fast food Friendly Burger, koji je bio
preko puta autobusnog stajališta, sjeo kraj prozora i promatrao ga.
Po velicini je mogao biti claytonski ubojica - ne ogroman, ali velik, i
izgledao je dovoljno snažan da svlada covjeka poput Jeba Jolleyja. Kosa mu
je bila sme
a, duga otprilike do visine brade i rašcupana. U Claytonu to nije
bio neobican izgled, pogotovo zimi - bilo je ledeno, a duga kosa grijala je
uši. Bilo bi mu bolje da je imao kapu, ali pretpostavljam da skitnice ne
mogu biti baš previše zahtjevni.
Dahom je stvarao oblacice - ne lijene, velike oblake pare kao ostali ljudi na
ulici. To je znacilo da diše brzo, što je pak znacilo da je nervozan. Je li
tražio žrtvu?
Autobusi su dolazili i odlazili, a on nije ušao ni u jedan. Promatrao je nešto
na drugoj strani ceste - prekoputa, što je znacilo da je to bilo na istoj strani
na kojoj sam bio i ja. Pogledao sam uokolo - lijevo od restorana gdje sam
sjedio bila je knjižara Twain Station, a desno Earlov ducan lovacke opreme.
Skitnica je gledao u ducan lovacke opreme, što samo po sebi nije slutilo na
dobro. Pred ducanom je bilo parkirano nekoliko automobila, od kojih mi je
jedan izgledao nekako poznat. Koga sam poznavao tko vozi bijelog Buicka?
Kada je iz ducana izašao gospodin Crowley natrpan ribickom opremom,
znao sam zašto mi je taj auto bio tako poznat - vecinu vremena bio je
parkiran petnaest metara od moje kuce. Kada se siliš ne razmišljati ni o
kome, teško je sjetiti se cak i tako jednostavnih detalja.
Kada je skitnica ustao i otklipsao na drugu stranu ceste prema gospodinu
Crowleyju, znao sam da je situacija iznenada postala vrlo ozbiljna. Htio sam
cuti taj razgovor. Izašao sam na ulicu, cucnuo kraj svoga bicikla i pravio se
da otkljucavam lanac. Nisam ga bio zakljucao, ali kako je bicikl bio
naslonjen na stup, mislio sam da ni gospodin Crowley ni skitnica nece
Pompea
-65-
primijetiti. Bio sam dobrih deset metara udaljen od njih - uz malo srece,
mislio sam, uopce nece obratiti pozornost na mene.
"Idete u ribolov?" pitao je skitnica. Izgledao je kao da ima otprilike trideset i
pet ili cetrdeset godina, prilicno oronuo od vjetra i zuba vremena. Rekao je
još nešto, ali bio sam predaleko da cujem. Malo sam se okrenuo da bih imao
bolji pogled.
"Na pecanje kroz rupu u ledu", rekao je gospodin Crowley i pokazao mu
svrdlo koje je držao u ruci. "Jezero se zaledilo prije tjedan-dva, i mislim da
više nije opasno hodati po njemu."
"Ma što ne kažete", rekao je lutalica. "Ja sam svojedobno cesto išao u
zimski ribolov. Mislio sam da to nitko više ne radi."
"Kolega ribic?" upitao je gospodin Crowley, i podigao pogled. "U ovome
gradu nema baš puno ljudi koji vole zimski ribolov - Earl je ovo svrdlo za
mene morao posebno naruciti. S obzirom na to koliko je hladno, i da vjetar
postaje sve jaci, kladim se da danas ondje cak nece biti ni klizaca - imat cu
cijelo jezero samo za sebe."
"Zaista?" upitao je lutalica. Namrštio sam se - u njegovu glasu bilo je nešto
što me smetalo. Je li kanio opljackati Crowleyje- vu kucu dok je ovaj na
jezeru? Ili ga pratiti do jezera i tamo ga ubiti?
"Imate li malo vremena?" upitao je gospodin Crowley. "Strašno je dosadno
kad je covjek sam na tom jezeru, i društvo bi mi dobro došlo. Imam i štap
viška."
Crowley, budalo! Povesti tog tipa sa sobom, bilo kamo, bila je loša ideja.
Možda Crowley ima Alzheimerovu bolest?
"To je vrlo lijepo od vas", rekao je lutalica, "ali ne bih se htio nametati".
Gospodin Crowley mi zbilja nije bio jasan. Htio sam otrcati do njega i
upozoriti ga, no zaustavio sam se. Ionako sam si najvjerojatnije sve to samo
umišljao, i taj tip je vjerojatno bio posve bezopasan.
Iako, Crowley je savršeno odgovarao profilu ubojicinih žrtava - postariji
bijelac krupne gra
e.
"Bez brige", rekao je gospodin Crowley. "Samo upadajte. Imate li kapu?"
"Bojim se da nemam."
"Onda cemo vam usput nabaviti jednu", rekao je Crowley, "i još jedan
rucak. Društvo za pecanje vrijedi i puno više od pet dolara."
Pompea
-66-
Ušli su u njegov auto i odvezli se. Umalo sam skocio da ga ipak upozorim,
ali znao sam kamo su krenuli - a znao sam i da ce im trebati malo vremena
da kupe još jedan rucak i kapu. Moglo je biti riskantno, ali možda sam
mogao stici onamo i sakriti se prije nego što stignu. Htio sam vidjeti što ce
se dogoditi.
Za samo pola sata stigao sam do najkorištenijeg dijela jezera, gdje je padina
od ceste do obale blaga i može se doci do samog ruba vode. Gospodin
Crowley i njegov opasni suputnik još nisu bili ondje, a nije bio ni itko drugi.
Cinilo se da cemo imati cijelo jezero za sebe. Bicikl sam sakrio u hrpi
snijega na južnoj strani cistine i pritajio se iza nekoliko gusto zbijenih
stabala na sjevernoj strani. Znao sam da ce gospodin Crowley, ako doista
ode na pecanje s tom skitnicom, doci na to mjesto. Sjeo sam i cekao.
Jezero je bilo zale
eno, kako je Crowley i ocekivao, i prekriveno tankim
slojem finog, suhog snijega. Na suprotnoj strani jezera uzdizalo se malo
brdo, koje se doimalo visoko samo zbog kontrasta s horizontalom površine
jezera. Vjetar je šibao preko jednoga i drugoga, vrteci spirale zraka vidljive
zbog zakovitlanog snijega, stvarajuci vrtloge i mala tornada.
Cucao sam šcucuren u sjeni stabala i smrzavao se, dok je vjetar crtao lica po
nebu.
Smrt od sila prirode - hladnoce, vrucine, vode - potpuno je
dehumanizirajuca. Nasilje je strastveno i stvarno - u posljednjim trenucima
borbe za život, kad pucaš iz pištolja, hrveš se s napadacem ili zoveš
upomoc, srce ti glasno tuce i cijelo tijelo gori od ciste energije; u tom si
kratkom trenutku budniji, življi i covjecniji nego ikada prije u cijelom svom
životu. Sa silama prirode druga je prica.
Kad si izložen na milost i nemilost elementarnim silama, doga
a se
suprotno: tijelo postaje tromo, misli se uspore, i shvatiš koliko si zapravo
mehanicka naprava. Ljudsko tijelo je stroj, pun je cijevi i ventila i motora,
elektrickih impulsa i hidraulickih pumpi, a sve to funkcionira kako treba
samo pod odre
enim uvjetima. Kad temperatura pada, stroj zakazuje.
Stanice se pocinju smrzavati i propadati, mišici troše sve više energije a
postižu sve manji ucinak, krv tece presporo, i na pogrešna mjesta. Osjetila
postupno slabe, tjelesna temperatura strelovito pada, mozak nasumce
odašilje signale, ali tijelo je preslabo i više ih nije u stanju interpretirati ni
Pompea
-67-
slijediti. U tom stanju, više nisi ljudsko bice, nego defekt - motor bez ulja
koji sam sebe melje, u posljednjem uzaludnom pokušaju da ispuni svoju
posljednju besmislenu zadacu.
Cuo sam automobil kako se približava i skrece na cistinu. Neprimjetno sam
okrenuo glavu kako bih promatrao krajickom oka, ostajuci skriven iza
stabala, i prepoznao Crowleyjev bijeli Buick. Skitnica je prvi izašao iz auta i
natmureno se zagledao u jezero, dok se nisu otvorila i druga vrata i zacuo
Crowleyjev kašalj.
"Vec cijelu vjecnost nisam bio u zimskom ribolovu", rekao je stranac
bacivši pogled natrag prema gospodinu Crowleyju. "Hvala vam još jednom
što ste mi dopustili da vam se pridružim."
"Ma nema problema", rekao je gospodin Crowley hodajuci prema
prtljažniku. Dodao je strancu ribicki štap, jednu kantu punu alata, mrežu,
svrdlo za led i dva stolca na rasklapanje, i zatvorio prtljažnik. I on je ponio
jedan štap, i mali hladnjak. "Uvijek imam od svega po dva komada, za svaki
slucaj", rekao je s osmijehom. "Imam dovoljno vruce cokolade da obojica
cijeli dan budemo ugrijani i sretni."
"Ne morate se brinuti", rekao je skitnica, "onaj rucak je stvarno bio više
nego dovoljan".
"Ovdje smo partneri", rekao je Crowley, "što je moje, to je i vaše, i
obratno." Nacerio se.
"Sto je vaše, to je i moje", rekao je lutalica, i odjednom sam osjetio
opasnost. Što je bilo gospodinu Crowleyju? Tako pokupiti lutalicu, opasno
je po život i ako ga ne odvezeš nekamo usred pustoši - i da negdje vani nije
ludi ubojica.
Pogledao sam stranceve ruke tražeci neko oružje u obliku pandži, no nije
bilo nicega. Možda ipak nije ubojica, pomislio sam. Kako bilo, umirao sam
od znatiželje - ako je bio ubojica, htio sam vidjeti kako to radi.
A onda sam se namrštio, zacu
en nad samim sobom. Zar mi je zaista bilo
važnije promatrati ubojicu na djelu, nego spasiti Crowleyja? Znao sam da ne
bi smjelo biti tako - da sam bio normalna, suosjecajna osoba, skocio bih i
spasio Crowleyju život. Ali nisam bio.
Pa sam gledao.
Gospodin Crowley poceo se oprezno spuštati niz padinu prema obali, a
Pompea
-68-
stranac ga je pratio u stopu. Još sam se više šcucurio u svom skrovištu iza
stabala, pokušavajuci biti što manji i neprimjetniji.
"Samo cas", rekao je stranac, "ona kava je konacno ucinila svoje. Moram se
pomokriti." Spustio je kantu i na nju pažljivo položio štap. "Za minutu sam
natrag." Kidnuo je natrag uz padinu i ja sam se zgrcio, prestravljen da ce
doci pišati kod mojih stabala, no otišao je na drugu stranu, s druge strane
auta.
Moj je bicikl bio upravo ondje. Bio sam siguran da ce ga vidjeti.
Toliko dugo mu je trebalo da na
e dobro mjesto, da sam postao sumnjicav.
Bacio sam pogled na Crowleyja i ucinilo mi se da je i on postao sumnjicav.
Lice mu se naboralo od napetosti, i pogledao je na zale
enu površinu jezera
kao da gleda neki golem sat, a nekamo kasni. Bolno je zakašljao.
Ocekivao sam da ce skitnica svakoga casa vidjeti moj bicikl i viknuti, ili da
ce iz šume izvaditi motornu pilu i obrušiti se niz padinu urlajuci, no ništa se
nije dogodilo. Našao je mjesto koje mu se svidjelo, neko vrijeme mirno
stajao, i nakon duge stanke zakopcao hlace i okrenuo se.
Morao se prakticki spotaknuti o moj bicikl. Zašto nije ništa rekao? Možda
ga je vidio i znao da sam tu, i cekao povoljan trenutak da ubije Crowleyja i
mene odjednom.
"Moram ponovno reci da je ovo stvarno jako lijepo od vas," rekao je
lutalica. "Stvarno ste me zadužili, gospodine, i ne znam kako vam se ikada
mogu odužiti." Nasmijao se. "Najljepša stvar koju imam je ova kapa, a nju
ste mi vi kupili."
"Vec cemo se necega sjetiti", rekao je Crowley, i skinuo rukavicu da bi se
pocešao po cekinjastoj bradi. "Ako ništa drugo, reci cu da sam ja upecao sve
najbolje ribe." Široko se osmjehnuo, onda opet zakašljao.
"Taj kašalj zvuci kao da se pogoršava", rekao je stranac.
"Samo mali problemcic s plucima", rekao je Crowley, i ponovno se okrenuo
prema zale
enom jezeru. "Nece to dugo trajati." Koraknuo je na jezero,
iskušavajuci led jednom nogom.
Skitnica je stigao do kraja padine, i trenutak ostao stajati kraj svoje kante s
alatom. Posegnuo je prema njoj da je podigne, onda zastao, na brzinu se
osvrnuo natrag prema cesti i segnuo rukom pod kaput. Kada ju je ponovno
izvadio, držao je nož - ni skakavac ni lovacki nož, nego obican kuhinjski
Pompea
-69-
nož prekriven prljavštinom i hr
om. Izgledao je kao da ga je ukrao s otpada.
"Mislim da bismo se trebali uputiti u onome smjeru", rekao je Crowley
pokazujuci prstom na sjeveroistok. "Svagdje na jezeru jednako jako puše, ali
ondje je najdublji dio jezera, i blizu je ušce rijeke. Imat cemo malo jacu
struju pod sobom, a to znaci bolji ulov."
Lutalica je stupio naprijed, u desnoj ruci cvrsto stišcuci nož, s lijevom
rukom blago podignutom ustranu radi ravnoteže. Bio je samo dužinu ruke
daleko od Crowleyjevih le
a. Još jedan korak, i mogao bi zadati smrtonosni
udarac.
Crowley se opet pocešao po bradi. "Htio bih vam zahvaliti što ste došli
ovamo sa mnom." Kašalj. "Bit cemo dobar tim, vi i ja."
Skitnica je prišao korak bliže.
"Ti nemaš obitelj", rekao je Crowley, "a ja jedva dišem". Kašalj. "Nas
dvojica skupa, otprilike smo jedna kompletna osoba."
Cekaj malo - što?
Skitnica je zastao, iznena
en koliko i ja, i u tom djelicu sekunde Crowley se
okrenuo i zamahnuo rukom bez rukavice - koja je sada bila nekako duža, i
tamnija, nemoguce izduženih noktiju, pretvorenih u oštre pandže od
bjelokosti. Prvim je zamahom zatecenom i prestrašenom covjeku iz ruke
izbio nož, koji je odletio ravno pokraj mojih stabala, a drugim ga je
vanjskom stranom ruke udario po licu i srušio u snijeg. Skitnica se s mukom
osovio na noge, ali Crowley je ispustio hladnjak i štap i skocio na njega,
ricuci poput zvijeri. Sad mu se i druga ruka pretvorila u šapu s oštrim
pandžama. Probile su kroz rukavicu, koja je pucala kako je šapa rasla.
Objema šapama udarao je po strancevoj podignutoj podlaktici trgajuci meso
s kosti. Covjek je sada bio sakriven od moga pogleda, duboko u snijegu, ali
cuo sam njegov krik - bezoblicni urlik boli i šoka. I Crowley je riknuo,
ustima punim sjajnih, oštrih zubi. Još dva žestoka udarca, i sve je utihnulo.
Gospodin Crowley cucao je nad žrtvom, ovijen oblakom pare, predugackih
ruku koje su završavale sablasnim pandžama jarkocrvenim od krvi. Glava
mu je sad bila deformirana i tamna, a uši šiljaste poput noževa. Vilica mu je
bila neprirodno nisko, i sva nacickana zubima. A onda je, teško dišuci, pred
mojim ocima ponovno poprimio oblik koji sam poznavao - ruke i šake su se
skratile, pandže povukle i pretvorile u obicne nokte, glava se smanjila i
Pompea
-70-
preoblikovala. Trenutak poslije, opet je bio obicni stari gospodin Crowley,
normalan da normalniji nije mogao biti. Da nije bilo krvavih mrlja
na njegovoj odjeci, nitko nikada ne bi pogodio u što se trenutak prije bio
pretvorio ni što je ucinio. Zakašljao je, s lijeve ruke skinuo ostatak rukavice
i umorno je ispustio na tlo.
Sjedio sam u šoku, lica išibanog vjetrom i nogu mokrih od vlastite mokrace.
Nisam ni primijetio kad sam se upišao.
Gospodin Crowley bio je cudovište.
Gospodin Crowley bio je ono cudovište.
Bio sam previše prestrašen da bih razmišljao o skrivanju - jednostavno sam
sjedio i gledao, promrznut i s mucninom u želucu. Crowley je desnu ruku
ponovno pretvorio u šapu s pandžama i poceo parati strancevu odjecu.
"Mene bi ubio?" mrmljao je. "A kupio sam ti kapu." Objema rukama
posegnuo je prema dolje, lice iskrivio u grimasu, i zacuo se odvratan zvuk
lomljenja kostiju - jedno, dva, tri, cetiri, pet, šest - slomljenih rebara.
Sagnuo se još niže, izvan mog vidnog polja, i u iducem trenutku opet ustao,
držeci u rukama dvije bezoblicne, krvave vrece.
Pluca.
Gospodin Crowley poceo je otkopcavati jaknu... potom prvu flanelsku
košulju... pa drugu... pa trecu. Uskoro je stajao na hladnoci golih prsa.
Zaškrgutao je zubima, duboko dišuci i zatvarajuci oci. Premjestio je pluca u
svoju lijevu, ljudsku ruku, demonske pandže približio trbuhu i rasporio se
ispod rebara. Bio sam toliko zgranut, da mi se oteo uzdah, ali baš u tom
trenutku Crowley je tiho zastenjao, i cinilo se da me nije cuo. Iz otvorenog
trbuha pocela je liptati krv i na trenutak je zateturao, ali ubrzo se opet
uspravio.
Bio sam više nego šokiran - toliko omamljen od svega što sam vidio, da
nisam bio u stanju uciniti išta, doli tupo buljiti.
Gospodin Crowley opet je zakašljao, sav u grcu od boli, i poceo ocajnicki
ugurivati pluca kroz rasjeklinu na trbuhu. Lice mu se potpuno izoblicilo od
boli i pao je na koljena, a ja sam gledao kako i posljednji dio pluca nestaje u
njemu, kao da ih je nešto povuklo unutra. Odjednom je razrogacio oci, više
nego što sam mislio da je moguce, i poceo prestrašeno otvarati usta u
jalovom, nijemom pokušaju da udahne. Iz rane mu je pocelo istjecati nešto
Pompea
-71-
tamno, i on je brzo posegnuo za tim, i izvadio druga pluca - slicna onim
prvima, ali bolesno crna, poput onih pušackih pluca na fotografijama koje
nam pokazuju da ne bismo pušili. Crna su pluca uz glasan zvuk kliznula van
kroz rasjeklinu, i on ih je bacio na tijelo mrtvoga stranca ispod sebe. Na
trenutak je zastao, obamro u potpunoj tišini gušenja, a onda je odjednom
glasno udahnuo, poput ronioca koji se pojavljuje na površini i ocajnicki lovi
zrak. Još tri puta je tako udahnuo, silovito i halapljivo, a onda poceo disati
mirnije i ravnomjernije. Desna mu se ruka ponovno smanjila na normalnu
velicinu, iz cudovišnog opet prešla u ljudski oblik, i objema je rukama
stisnuo otvorenu ranu. Rupa se zatvorila, kao da je patentni zatvarac. Pola
minute poslije, prsa su mu ponovno bila citava, bez ikakvog ožiljka i
potpuno bijela.
Grane iznad moje glave iznenada su popustile pod teretom i nemala hrpa
snijega pala je na do oko mene. Ugrizao sam se za jezik da ne bih vrisnuo, i
bacio se na le
a u udubinu izme
u dva debla. Više nisam mogao vidjeti
Crowleyja, ali cuo sam kako je skocio na noge. Zamislio sam ga napetog i
spremnog za borbu - spremnog ubiti bilo koga tko je vidio i najmanji dio
onoga što je ucinio. Zadržao sam dah kada je krenuo prema meni, ali nije ni
zastao ni zavirio medu drvece. Prošao je i sagnuo se tražeci nešto u snijegu -
odbaceni nož, pretpostavljao sam - i nakon otprilike minute ponovno se
uspravio i vratio do auta. Cuo sam otvaranje prtljažnika, šuškanje nekakve
plastike, i zatim kako je zalupio poklopac i krenuo natrag prema mrtvome
strancu, ujednacenim i odlucnim koracima.
Bio sam upravo vidio kako umire covjek. Kako ga ubija moj najbliži susjed.
To je bilo previše, da bi to moj mozak mogao procesuirati. Ne znam da li od
straha ili od hladnoce, ali odjednom sam se poceo nekontrolirano tresti.
Pokušao sam svom snagom pritisnuti noge kako ne bi zatresle i žbunje oko
mene i odale me.
Nisam siguran koliko sam dugo ostao tako ležati u snijegu, osluškujuci što
Crowley radi i moleci Boga da me ne otkrije. Snijeg mi je bio ušao u cipele,
pod hlace i jaknu, za vrat i pod košulju iznad struka - toliko hladan da me
peklo. Malo dalje od mene, culo se šuškanje plastike, mukli udarci, i uvijek
iznova nekakvo šljapkanje. Cijelu vjecnost poslije, cuo sam ga kako odvlaci
nešto teško, potom stenjanje od napora i udarce njegovih cizama po ledu.
Pompea
-72-
Dva koraka. Tri koraka. Kada je prešao deset koraka, dopustio sam si da se
malcice pridignem - vrlo polako - i provirim iza drveta. Crowley je hodao
preko zale
enog jezera, s crnom plasticnom vrecom prebacenom preko
ramena i pilom za led obješenom o remen. Hodao je polako, oprezno
provjeravajuci izdržljivost leda i boreci se s nemilosrdnim vjetrom. Njegova
silueta bila je sve manja i manja, a snažni udari vjetra bjesnjeli su oko njega
kovitlajuci ledene iglice, kao da je priroda ljutita zbog onoga što je ucinio -
ili kao da neka mracna sila slavi. Kad se udaljio otprilike pola milje, njegov
usamljeni obris potpuno se izgubio u uskovitlanom snijegu, i Crowley je
nestao.
Nespretno sam izbauljao iz svoga skrovišta, klecavih nogu i užarene glave.
Znao sam da nekako moram prikriti tragove, pa sam otkinuo nisku borovu
granu. Hodao sam natraške prema biciklu brišuci svoje tragove - vidio sam
kako jedan Indijanac to cini u nekom od onih starih filmova Johna Waynea.
Nije bilo savršeno, ali morao sam se zadovoljiti time. Kada sam stigao do
bicikla, podigao sam ga i potrcao s one strane drveca, nadajuci se da
Crowley nece primijetiti otiske mojih stopala toliko daleko od mjesta
ubojstva. Kad sam se docepao ceste, skocio sam na bicikl i poceo mahnito
okretati pedale kako bih stigao do grada prije nego što se Crowley vrati i
pro
e pokraj mene u svom autu.
Oko mene, borovi su bili crni poput demonskih rogova, a na svjetlu
zalazeceg sunca gole hrastove grane bile su crvene poput krvavih kostiju.

8.
Te sam noci spavao vrlo malo, progonjen onim što sam vidio na jezeru.
Gospodin Crowley ubio je covjeka - ubio ga, tek tako. U jednom je trenutku
bio živ, vikao i borio se za život, a u iducem samo hrpa mesa. Život, što god
to bilo, išcezlo je iz njega, rasplinuo se u ništa.
Žudio sam da to opet vidim, i mrzio se zbog toga. Gospodin Crowley bio je
neka vrsta cudovišta - zvijer u ljudskom obliku koja je cini se bila u stanju
apsorbirati pluca covjeka kojega je ubila. Pomislio sam na nogu Teda
Raska, bubreg Jeba Jolleyja, i ruku Davea Birda - je li Crowley i njih
apsorbirao? Zamislio sam ga potpuno sastavljenog od dijelova mrtvaca: dr.
Frankenstein i njegovo cudovište spojeni u jedno pakleno, ubojito bice. Ali,
gdje je pocelo? Što je bio prije nego što je ukrao prvi dio? Ponovno sam
vidio grubu tamnu kožu, deformiranu glavu i dugacke pandže slicne sjecivu
kose. Nisam religiozan, i ne znam gotovo ništa o okultnim ili nadnaravnim
stvarima, ali rijec koja mi je padala na pamet bila je "demon". Samov Sin je
cudovišta u svome životu nazivao demonima. Zakljucio sam da je ono što je
bilo prihvatljivo Samovu Sinu, prihvatljivo i meni.
Mama je bila dovoljno pametna da me pusti na miru. Kada sam stigao kuci,
bacio sam zapišanu odjecu u prljavo rublje i otuširao se. Pretpostavljam da
ju je našla, ili namirisala, i zakljucila da mi se opet dogodila nezgoda.
Neobicno je da netko tko mokri u krevet izgubi kontrolu dok je budan, no
svi moguci razlozi - intenzivna tjeskoba, tuga ili strah - bili su osjetljive
teme pa ih je te veceri izbjegavala, i svoju frustraciju iskalila na prljavom
rublju umjesto na meni.
Kada sam izašao ispod tuša, zakljucao sam se u svoju sobu i nisam izlazio
gotovo do podneva iduceg dana, a bio sam u napasti da ostanem i duže. Bio
je Dan zahvalnosti, Lauren je odbila doci, i znao sam da ce napetost u kuci
biti gotovo opipljiva. Ali, nakon onoga što sam upravo prošao, vecera u
napetom ozracju nije bila ništa. Odjenuo sam se i otišao u dnevnu sobu.
"Bok, Johne," rekla je Margaret. Sjedila je na kaucu i gledala kraj Macyjeve
svecane parade.
Mama je bila u kuhinji. Podigla je pogled s radne plohe i rekla: "Dobro
Pompea
-74-
jutro, dušo." Nikada me nije zvala dušo, osim kada se pokušavala iskupiti za
nešto. Promrmljao sam nekakav pozdrav i napunio si zdjelicu žitnih
pahuljica.
"Sigurno umireš od gladi", rekla je mama. "Rucak je za sat-dva, ali samo ti
jedi, nisi ništa jeo od jucerašnjeg rucka."
Mrzio sam kad je bila tako dobra prema meni, jer mi se cinilo da to cini
samo u kriznim situacijama. To je bilo kao otvoreno priznanje da nešto nije
u redu. Ja sam radije puštao da stvari trunu u tišini.
Sporo sam žvakao razmišljajuci o tome što bi mama i Margaret ucinile kada
bi znale istinu - da se nisam skrivao zbog straha od emocionalnog kaosa,
nego zato što sam bio fasciniran mogucnostima nadnaravnog ubojice. Cijelu
sam noc slagao dijelove slagalice i stvarao profil zlocinca, i bio sam
oduševljen kako se sve dobro uklapalo. Ubojica je krao dijelove tijela da
nadomjesti one koji mu više nisu radili - Crowley je imao bolesna pluca, pa
je nabavio nova, i bilo je logicno pretpostaviti da je i druge žrtve ubio iz
istog razloga. Prije ga je jako boljela noga, ali jucer je hodao bez napora i
nije šepao - jer je svoju bolesnu nogu nadomjestio onom koju je ukrao Tedu
Rasku. Crna sluzava tvar prona
ena uz svaku žrtvu bila je ostatak starih,
bolesnih dijelova tijela koje je odbacio. Žrtve su bile stariji, krupni muškarci
jer je Crowley bio stariji, krupan muškarac, i trebao je odgovarajuce
dijelove. Dvojna priroda ubojstava, mahnito nasilje a zatim metodicnost,
proizlazila je iz njegove dvojne prirode - bio je demon u ljudskom tijelu.
Ili, tocnije receno, demon u tijelu sastavljenom od više ljudi. U slucaju
starom cetrdeset godina koji je Ted Rask bio otkrio u Arizoni, vjerojatno se
radilo o istoj stvari - istom demonu. Je li bilo još takvih demona? Je li
Crowley prije cetrdeset godina bio u Arizoni? Rask je, unatoc tome što je
bio jeftini senzacionalist, cini se otkrio nešto doista važno, i zbog toga je
ubijen.
No cijelo vrijeme dok sam razmišljao o tome, misli su mi se uporno vracale
na samo ubojstvo koje sam vidio, na krv, i zvukove, i urlike umiruceg
covjeka. Bio sam svjestan, teoretski, da bi me to moralo više muciti - da bih
trebao povracati, ili plakati, ili potiskivati sjecanja. Umjesto toga, ja sam
jednostavno jeo žitne pahuljice i razmišljao o tome što uciniti. Mogao sam
poslati policiju u njegovu kucu, ali kakve bi dokaze pronašli? Žrtva
Pompea
-75-
posljednjeg ubojstva bio je skitnica kojeg se nitko nece ni sjecati, a još ce
manje ikome nedostajati; osim toga, Crowley je tijelo i sve druge dokaze
potopio u jezeru. Postajao je lukaviji. Zar bi pretraživali jezero na temelju
anonimne dojave? Zar bi na rijec petnaestogodišnjaka premetali kucu
uglednog covjeka? Nisam to mogao zamisliti. Da bih uvjerio policiju,
morao sam ih dovesti na poprište ubojstva - morali su ga uhvatiti s
demonskim šapama umjesto ruku. Ali kako ?
"Johne, možeš li mi pomoci s nadjevom?" Mama je stajala za stolom,
sjeckala celer i gledala paradu na televizoru u drugoj sobi.
"Naravno", rekao sam i ustao. Dodala mi je nož i dvije glavice crvenog luka
iz hladnjaka. Nož je bio gotovo jednak onome kojim je lutalica namjeravao
ubiti Crowleyja. Na trenutak sam zastao, osjetio njegovu težinu u ruci, a
onda zarezao kroz slojeve luka.
"Vrijeme je za temeljac", rekla je i izvadila puricu iz pecnice, a onda je
uzela veliku špricu, zabola je u puricu i pritisnula klip. "Ovo sam jucer
vidjela na televiziji", rekla je. "Pileci temeljac, sol, bosiljak i ružmarin.
Trebalo bi biti jako fino." Iz navike je špricu zabola iznad puricine kljucne
kosti, upravo ondje gdje bi inace zabola cijev pumpe u truplo. Promatrao
sam je kako uštrcava, i zamišljao kako temeljac tece kroz puricu i balzamira
je solju i zacinima, ispunjava je umjetnim savršenstvom, dok gusta krv i
ostale odvratnosti istjecu kroz donji dio i nestaju pod zemlju. Ogulio sam
koru s druge glavice luka, suhu poput papira, i rasjekao je popola.
Mama je poklopila zdjelu s puricom i vratila je natrag u pecnicu.
"Zar ne trebamo staviti nadjev u puricu?" upitao sam.
"Nadjev se zapravo ne kuha u purici", rekla je, tražeci nešto u kuhinjskom
ormaricu. "Bilo bi samo pitanje vremena kada cemo se otrovati hranom."
Izvadila je staklenu bocicu, s malo neke sme
e tekucine na dnu. "Joj ne, ovo
je pri kraju. Johne, dušo?"
Opet ta rijec. "Da?"
"Možeš li mi skoknuti do Watsonovih po malo vanilije? Peg sigurno ima
malo za posuditi. Barem je netko normalan u ovoj ulici."
Peg je Brookeina mama. Nisam si dopuštao misliti na Brooke otkad me dr.
Neblin ispitivao o onom incidentu. Osjecao sam da previše razmišljam o
njoj i da se to pocinje pretvarati u fiksaciju, pa je bilo vrijeme da primijenim
Pompea
-76-
svoja pravila i zaustavim to. Htio sam reci mami da ne idem, ali nije mi se
dalo objašnjavati zašto. "Naravno."
"Obuci kaput, opet je padao snijeg." Uzeo sam jaknu i sišao niza stepenice.
U mrtvacnici je bilo mracno i tiho. Volio sam kad je bilo tako. Htio sam
poslije opet doci, ako bude moguce, a da mama ništa ne posumnja. Izašao
sam na sporedna vrata i bacio pogled prekoputa na Crowleyjevu kucu.
Snijeg je sve prekrio pet centimetara debelom bijelom dekom. Nakon što
padne snijeg, više ništa nije prljavo, barem ne ono što se vidi; svaki krov,
automobil i rešetka kanalizacije bili su bijeli i mirni. Probio sam se kroz
snijeg do Watsonovih, dvije kuce dalje, i pozvonio.
Kroz vrata se zacuo prigušen povik. "Ja cu." Zatim sam cuo korake, i
Brooke Watson otvorila je vrata. Na sebi je imala traperice i gornji dio
trenirke, plavu kosu bila je smotala u cvor kroz koji je provukla olovku.
Izbjegavao sam je još od školske zabave kad se
onako oprezno udaljila. Sada se osmjehnula - zaista se osmjehnula kad me
vidjela. "Hej, Johne."
"Bok. Mami je ponestalo vanilije. Imate li vi malo za posuditi?"
"Šta, sladoleda od vanilije?"
"Ne, to je nešto sme
e, za kuhanje."
"Mama", viknula je, "jel’ imamo vanilije?" Njena mama došla je u
predsoblje, brišuci ruke u rucnik, i mahnula mi da u
em.
"U
i, u
i - što ga puštaš da stoji vani, Brooke, smrznut ce se." Nasmiješila
se kada je to rekla, a Brooke se nasmijala.
"Daj u
i", rekla je s osmijehom. Otresao sam snijeg s cipela i ušao, i Brooke
je zatvorila vrata.
"Brooke, ti si na redu, daj do
i!" zacuo se visok glasic, i ugledao sam
njenog malog brata i tatu ispružene na podu oko raširene ploce Monopolyja.
Brooke se izvalila na pod i bacila kockice, zatim odbrojila nekoliko polja
svojom figuricom i jauknula. Njezin mali brat, Ethan, veselo je blebetao dok
je ona brojila novac.
"Prilicno je hladno vani, ha?" upitao je njezin otac. Bio je još u pidžami, a
na nogama imao debele vunene carape.
"Ti si na redu, tata, ajde", rekao je Ethan.
"Nije tako strašno", rekao sam, sjecajuci se prošle veceri. "Barem više ne
Pompea
-77-
puše." Dobro je i što nisam skriven meu drvecem dok moj susjed covjeku cupa
pluca.
Peg Watson ušla je u sobu s malom plasticnom posudom punom vanilije.
"Ovo bi trebalo biti dovoljno", rekla je. "Jesi za šalicu vruce cokolade?"
"Ja bih cokolade! Ja bih cokolade!" uzviknuo je Ethan i otrcao u kuhinju.
"Ne, hvala", rekao sam, "mami ovo treba za nešto, i pretpostavljam da bih se
trebao vratiti što prije".
"Ako vam zatreba išta drugo, samo se javi", rekla je sa smiješkom. "Sretan
Dan zahvalnosti!"
"Sretan Dan zahvalnosti, Johne", rekla je Brooke. Otvorio sam vrata, i ona
je ustala da me isprati. Izgledala je kao da želi nešto reci, ali samo je zatresla
glavom i nasmijala se.
"Vidimo sc u školi", rekla je, i ja sam kimnuo glavom.
"Vidimo se u školi."
Mahnula mi je dok sam silazio niza stube, široko se osmjehujuci tako da joj
se vidio aparatic za zube. Tolika ljepota bila mi je bolna, i morao sam se
prisiliti da odvratim pogled. Moja pravila bila su vec preduboko
ukorijenjena. Tako je bilo sigurnije.
Odgegao sam se natrag kuci, s vanilijom duboko u džepu, stisnutih šaka,
zbog hladnoce. Prekrivene snijegom, sve su kuce izgledale isto - bijeli
travnjak, bijeli kolni prilaz, bijeli krov, zaobljenih kutova i neoštrih obrisa.
Nitko tko bi ovuda prošao ne bi mogao znati da je jedna od tih kuca dom
jedne sretne obitelji, druga jedne nesretne poluobitelji, a da je u trecoj
jazbina jednog demona.
Vecera na Dan zahvalnosti prošla je najbolje što je to kod nas moguce. Na
svakom je programu bio ili obiteljski film ili ragbi utakmica; mama i
Margaret jele su i nezainteresirano gledale televiziju. Ja sam sjeo tako da
imam dobar pogled na Crowleyjevu kucu, i za cijelo vrijeme vecere zurio
kroz prozor.
Mama je neumorno mijenjala programe. Dok je tata živio s nama, Dan
zahvalnosti bio je dan gledanja ragbija, od jutra do veceri, i mama se svake
godine žalila zbog toga. Sada je agresivno preskakala programe s
utakmicama, zadržavajuci se iskljucivo na nesportskim programima, kao da
im je tako htjela dati viši status. Nisu je podsjecali na tatu, dakle bili su bolji
Pompea
-78-
od ostalih.
Moji roditelji nikada se nisu osobito slagali, ali posljednjih nekoliko godina
prije nego što je tata otišao, postalo je vrlo loše. Na kraju se on odselio u
jedan stan na drugom kraju grada, i ondje ostao gotovo pet mjeseci, koliko
je bilo potrebno da njihov zahtjev za razvod braka pro
e kroz probavni trakt
okružnog suda. Ja sam svaki drugi tjedan provodio kod njega, ali cak i to
malo kontakta koliko su imali prilikom primopredaje, bilo je za njih previše,
pa su naposljetku jednostavno ostajali svatko u svojem autu, na suprotnim
stranama velikog parkirališta, kasno navecer kada nije bilo nikoga, i ja bih
po mraku prenio svoj jastuk i naprtnjacu iz jednog u drugi auto. Imao sam
sedam godina. Jedne noci, kada sam bio na pola puta do maminog auta, iza
sebe sam zacuo riku motora tatinog auta. Upalio je svjetla, odjurio na cestu,
zavio iza ugla, i nestao u prolomu gromoglasne buke. Tada sam ga
posljednji put vidio. Slao mi je darove za Božic, i kojiput za ro
endan, ali
nikada nije bilo adrese pošiljatelja. Prakticki kao da je umro.
Vecera je završila pitom od bundeve iz ducana i šlagom iz limenke. Puricin
kostur stajao je na sredini stola, poput kakvog košcatog pauka; razmišljao
sam o mrtvacu na jezeru, ispružio ruku i prstima slomio jedno rebro. U
pozadini je brujao televizor. Vladala je glasna tišina - nije bilo nikakve
sva
e; to je kod nas bilo najbliže moguce sreci.
"Dobra vecer, i dobrodošli u Five Live News. Ja sam Walt Daines."
"A ja sam Sarah Bello. Sve se više ljudi odlucuje Dan zahvalnosti proslaviti
uz pohanu puricu, ali friteze mogu biti opasne. Više o tome kasnije, a sad
donosimo novi izvještaj o claytonskom ubojici, koji je do sada oduzeo vec
tri života, me
u njima i život novinara Five Live News, Teda Raska. Iz
Claytona se javlja Carrie Walsh."
Sve troje smo se uspravili i zapiljili u televizor.
"Gradic Clayton je u strahu", rekla je mlada novinarka. Stajala je pokraj
praonice rublja; slucaj ju je vjerojatno zapao jer je bila previše nova na
poslu, a da bi ga svalila na nekog mla
eg. Na televiziji je bilo mnogo
svjetlije nego što je u tom trenutku bilo vani, pa sam pretpostavio da je tu
reportažu snimila negdje oko dva popodne. "Policija patrolira ulicama 24
sata dnevno, a mene u svakom trenutku, pa cak i sada, u po bijela dana, prati
nekoliko naoružanih policijskih službenika." Kamera se udaljila kako bi se
Pompea
-79-
vidjelo da joj sa svake strane stoji po jedan policajac. "Cega se svi toliko
boje?" rekla je. "Tri neriješena ubojstva u samo tri mjeseca. Policija ima
vrlo malo tragova, no naš novinar, Ted Rask, otkrio je dokaze koji su toliko
osjetljivi, da je zbog njih ubijen." Glas joj je bio miran, ali oci su joj bile
podlivene krvlju i prstima je toliko grcevito stiskala mikrofon, da su joj
zglobovi bili potpuno bijeli. Bila je prestravljena.
"Danas vam, uz pomoc agenta Formana iz FBI-a, donosimo te dokaze, u
nadi da bi to moglo pomoci u hvatanju ubojice."
U iducoj sceni vidjela se neka prostorija koja je izgledala kao arhiv, i glas
agenta FBI-a ispricao je pricu o Emmetu T. Oppenshawu, gra
aninu
Arizone koji je nestao iz svoje kuce prije cetrdeset i dvije godine. Prikazali
su i njegovu sliku: bio je odrastao muškarac, ali ne baš star, možda oko
cetrdesete. Nisam dobar u procjenjivanju dobi ljudi. Izgledao mi je nekako
poznato, kao što cesto biva s ljudima sa starih fotografija - onaj osjecaj da
kada bi osoba sa slike imala modernu frizuru i modernu odjecu, bila bi
netko koga vi
aš svaki dan. Policija je pronašla krv i tragove nasilja, ali ne i
tijelo. No najvažnije od svega, i razlog zašto je ta prica dovedena u vezu sa
slucajevima u okrugu Clayton, bilo je što su i ondje pronašli lokvicu crne
sluzave tvari, nasred kuhinjskog poda. Policija je imala nekoliko teorija o
podrijetlu te tvari, koje nam je novinarka nervozno prenijela, no nijedna nije
odgovarala onome što sam ja vidio - kako bi i mogla?
Buljio sam u televizijski ekran i zamišljao gospodina Crowleyja u Arizoni.
Pokucao je na vrata, taj covjek mu je otvorio, i Crowley mu je prodao neku
pricu o pokvarenom autu ili izgubljenoj karti. Pitao ga je može li uci, covjek
ga je pustio, i kada mu je okrenuo le
a, Crowley mu je išcupao grkljan i
ukrao njegovo... što? Policija nikada nije pronašla tijelo, tako da nikada nisu
doznali da je ubojica uzeo dio.
Ali, zašto je tada skrivao tijela svojih žrtava, a sada prva tri nije sakrio? To
nije imalo smisla. Prema klasifikacijama FBI-a, to bi znacilo da je prije bio
organiziran ubojica, a onda odjednom postao neorganiziran. A sada je pak,
ubojstvom skitnice, ponovno postao organiziran. Zašto?
Sada je u kadru bio agent FBI-a. Sjedio je u nekom bezlicnom uredu i
odgovarao na pitanja. To je ocito bilo snimljeno prije. "Laboratorijsko
ispitivanje DNK u slucaju Clayton", rekao je agent Forman, "pokazalo je da
Pompea
-80-
je sluzava tvar prona
ena uz claytonske žrtve jednaka u sva tri slucaja. FBI
nije u mogucnosti utvrditi o cijem se DNK-u radi, ali sigurno je da je rijec o
istoj osobi".
Jednoj osobi? Ni to nije imalo smisla. Ako je ta sluz bila ostatak odbacenih
organa, i ako je svaki organ bio iz drugog tijela, zar ne bi onda i DNK bio
svaki put razlicit? Znanstvena pitanja te vrste bila su nažalost malcice iznad
razine prvog razreda srednje škole, tako da sam to nisam bio u stanju
dokuciti, a kako sam svoje teorije temeljio na informacijama kojima agent
FBI-a nije raspolagao, ni on mi nije mogao pomoci.
"Emmet T. Oppenshaw umro je jako davno, nažalost, kad laboratorijsko
ispitivanje DNK još nije bilo moguce", rekao je agent Forman, "a tvar
prona
ena u njegovoj kuci nije sacuvana kao dokazni materijal. Iskreno
receno, mi ne znamo zašto je ta informacija važna, ni je li uopce važna -
znamo samo da ubojica nije htio da iza
e na vidjelo. Ako vam ta
informacija išta znaci, ili ako raspolažete bilo kakvim drugim informacijama
koje bi nam mogle pomoci u daljnjoj istrazi, molimo vas da se obratite
policiji. Vaš identitet ostat ce tajan. Hvala vam."
Na ekranu je sad ponovno bila novinarka uživo, koja je kratko kimnula
glavom i pogledala u kameru. "Carrie Walsh, za Five Live News. Natrag u
studio. Sarah?"
Bilo kakve informacije? Cak i besmislene?
Bilo je ocito da je taj demon više od zbroja svojih dijelova. Ruke je bio u
stanju pretvoriti u demonske šape s pandžama, iako je jedna od njih do prije
samo dva mjeseca pripadala drugom covjeku. Bili su mu potrebni dijelovi
tijela drugih ljudi, barem to je cini se bilo sigurno, ali nakon što bi ih
apsorbirao, postali bi dio njega. Poprimili bi njegova svojstva, snagu i, po
svemu sudeci, njegov DNK.
Ali ako je to bilo tocno, zašto je DNK bio nesumnjivo ljudski? Jesu li
demoni uopce imali DNK?
Apsurdno ili ne, morao sam otici na policiju. Jedina alternativa bila je da ga
sam pokušam zaustaviti... a ne bih znao ni gdje poceti. Upucati ga? Izbosti
ga nožem? U samo nekoliko sekundi, zacjeljivale su mu prilicno gadne rane,
pa sumnjam da bi išta od toga imalo ikakvog smisla. Osim toga, znao sam
da to ne bi bilo u redu. Previše sam vremena proveo pokušavajuci se zaštiti
Pompea
-81-
od razmišljanja o nasilju, a da bih sada tako upao u to. Cudovište iza zida
napinjalo se i režalo, budno i željno slobode. Nisam se usu
ivao osloboditi
ga - tko zna što bi ucinilo?
Moja jedina dilema bila je kako postici da mi policija povjeruje. Morao sam
im dati nešto više od pukih rijeci - morao sam ponuditi nekakav dokaz.
Kada bi došli i pregledali Crowleyjevu kucu, najvjerojatnije ne bi našli
ništa. On je sada bio previše oprezan, i predobro je prikrivao svoje tragove.
Da bi bili sigurni, morali su vidjeti ono što sam ja vidio - morali su ga
uhvatiti na djelu, spasiti njegovu žrtvu i vlastitim ocima vidjeti njegove
demonske pandže.
Jedini nacin na koji sam to mogao postici, bio je da ga pratim i pozovem
policiju kad opet krene u akciju. Morao sam postati Crowleyjeva sjena.

9.
Najteže je bilo uciniti prvi korak: izaci iz kuce, prijeci ulicu i popeti se na
trijem gospodina Crowleyja. Oklijevao sam prije nego što sam pokucao.
Ako me vidio na jezeru - ako imalo sumnja da znam njegovu tajnu - mogao
me ubiti na licu mjesta. Pokucao sam. Bilo je nekoliko stupnjeva ispod
ništice, ali držao sam ruke izvan džepova, da mogu zadržati ravnotežu
budem li morao potrcati.
Vrata je otvorila gospo
a Crowley. Je li i ona bila demon?
"Dobar dan, Johne, kako si?"
"Dobro sam, gospodo Crowley, hvala, kako ste vi?" Cuo sam kako iza nje
škripi pod - gospodin Crowley polako je hodao iz prostorije u prostoriju. Je
li ona znala što je on?
"Dobro sam dušo, što te dovodi ovamo po ovoj hladnoci?"
Gospo
a Crowley bila je sitna i stara, najtipicnija bakica koju sam ikada
vidio. Nosila je naocale, i tek mi je tada došlo do mozga da gospodin
Crowley nije - je li svaki put kada bi mu stare oci dotrajale ukrao nove?
"Prošle noci je padao snijeg", rekao sam. "Došao sam vam ocistiti prilaz
kuci."
"Na Dan zahvalnosti?"
"Da", rekao sam. "Nemam što drugo raditi."
Gospoda Crowley se vragolasto nasmiješila. "Znam ja radi cega si ti
zapravo došao", rekla je. "Radi vruce cokolade."
Osmjehnuo sam se - pažljivo, dobro uvježbanim osmijehom, s kojim sam
trebao izgledati tocno kao dvanaestogodišnjak uhvacen u bezazlenu klopku.
Cijelu sam noc radio na tom osmijehu. Gospoda Crowley dala bi mi vrucu
cokoladu svaki put kada bih im pocistio snijeg; jedino su me tada pozivali u
kucu. Toga dana sam radi toga i došao - morao sam vidjeti je li gospodin
Crowley zdrav ili bolestan, a ako je bolestan, u kakvom je stanju. Znao sam
da ce prije ili kasnije morati ponovno ubiti, a da bih mogao pozvati policiju
da ga uhvati na djelu, morao sam tocno znati kada ce to biti.
"Idem je ja odmah prirediti", rekla je. "Lopata ti je u šupi." Zatvorila je
vrata, a ja sam pošao oko kuce. Slušao sam kako snijeg tiho škripi pod
Pompea
-83-
mojim nogama i mislio: pocelo je.
Gospodin Crowley izašao je na trijem nekoliko minuta kasnije. Izgledao je
kao olicenje zdravlja, uspravan i visok, i nijednom nije zakašljao. Novi
udovi dobro su funkcionirali. Došao je do ograde trijema i gledao me.
Pokušao sam ga ignorirati, ali bio sam previše uzbu
en a da bih mu mogao
biti okrenut le
ima. Uspravio sam se i pogledao ga.
"Dobra vecer", rekao sam.
"Dobra vecer, Johne", odgovorio je, ocito vrlo dobro raspoložen. Ni po
cemu nisam mogao zakljuciti sumnja li u mene ili ne.
"Jeste li lijepo proveli Dan zahvalnosti?" upitao sam.
"Jako lijepo", rekao je, "jako lijepo". Kay jako fino ispece puricu, najbolje u
državi, vjeruj mi na rijec."
Nije gledao samo mene, nego svuda uokolo - snijeg, drvece, kuce, sve.
Gotovo bih rekao da je bio sretan, što je i imalo smisla. Imao je nova
novcata, zdrava pluca - doslovno je dobio još jedan život. Pitao sam se
koliko ce potrajati.
Nisam imao dojam da me namjerava ubiti, uopce nije izgledao kao da
sumnja da znam njegovu tajnu. Umiren spoznajom da nisam u opasnosti,
nastavio sam cistiti snijeg.
Iduca dva tjedna danju sam cistio snijeg, a nocu molio Boga da ga padne
još. Svaka dva-tri dana našao bih nov izgovor za posjet Crowleyjevima -
cišcenje novog snijega, ili cijepanja drva za potpalu, ili donošenje namirnica
iz ducana. Gospodin Crowley bio je ljubazan kao i uvijek, stalno je govorio,
šalio se i ljubio svoju ženu. Bio je olicenje savršenog zdravlja, dok jednoga
dana pomažuci pri raspakiranju vrecica iz ducana, nisam primijetio bocicu
laksativa.
"Malo ga muci trbušcic", rekla je gospo
a Crowley, nestašno se smiješeci.
"Mi starci ne možemo više jesti kao u mladosti - malo-pomalo, sve otkazuje
poslušnost."
"Meni izgleda skroz zdravo."
"Ma ima samo mali problemcic s probavom. Nema razloga za zabrinutost."
Hm, osim ako je gospodin Crowley bacio oko na vaš probavni sustav.
Ali nisam se bojao za nju. Kao prvo, njene, sedamdeset godina stare organe
ne bi se isplatilo ukrasti, a osim toga, gospodin Crowley bio je zbilja dobar
Pompea
-84-
prema njoj; poljubio bi je svaki put kada bi ušao u prostoriju. Cak i ako mu
je bila samo paravan, znao sam da njoj sigurno ne bi naudio.
U subotu devetog prosinca kasno navecer, gospodin Crowley iskrao se iz
kuce i skinuo registarske tablice s auta. Promatrao sam ga s prozora svoje
sobe, potpuno odjeven i spreman, i cim je uklonio plocice i odvezao se, tiho
sam se odšuljao niza stube i iskrao van kroz sporedna vrata. Vjetar je bio
toliko jak, da sam usprkos šalu na licu osjecao njegov ledeni ugriz, i morao
sam voziti polako kako ne bih izgubio ravnotežu na zale
enoj cesti. Bio sam
skinuo macje oci s bicikla, pa sam bio gotovo nevidljiv u tami, ali nisam se
bojao da bi me mogao udariti auto, ulice su bile potpuno prazne.
Gospodin Crowley tako
er je vozio polako, tako da sam mogao pratiti
njegova stražnja svjetla sa sigurne udaljenosti. Jedino što je u to doba noci
bilo otvoreno, bili su bolnica i bar po imenu Flying J., na suprotnim
krajevima grada. Pretpostavljao sam da ce se uputiti prema baru kako bi
opet pokupio kakvog skitnicu, ali umjesto toga on se samo polako vozikao
prema središtu grada. To je imalo smisla - u to doba noci u centru grada
vjerojatno nije bilo ni žive duše, tako da je, ako ipak nai
e na koga, žrtvu
mogao ubiti ne brinuci hoce li ga tko vidjeti. Nije bilo otvorenih ducana,
ondje nitko nije stanovao, dakle nije bilo opasnosti da ce svjedoci cuti
vriske.
Iznenada se, daleko ispred mene, iza ugla pojavio još jedan automobil, i stao
na semaforu paralelno uz Crowleyjev. Policijski automobil. Zamišljao sam
kako ga pitaju je li sve u redu, treba li mu što, je li vidio što sumnjivo. Jesu
li ga pitali za registarske tablice? Jesu li uopce primijetili da ih nema? Na
semaforu se upalilo zeleno svjetlo, još su neko vrijeme tako stajali, a onda
su se odvezli - policijski automobil produžio je ravno, a Crowley skrenuo
desno. Morao sam jako brzo voziti da bih ga sustigao. Pretpostavljao sam
kamo ce dalje, pa sam skrenuo u sporednu ulicu da izbjegnem one
osvijetljene ulicnom rasvjetom. Nisam htio da me vide ni Crowley, ni
policija.
Kada sam ga ponovno pronašao, Crowleyjev je auto stajao na cesti, uz
plocnik, a on razgovarao s covjekom na plocniku. Neko vrijeme sam ih
promatrao. Covjek se dvaput uspravio i pogledao niz ulicu. Nije mi izgledao
kao da traži nešto odre
eno, jednostavno je gledao. Hoce li on biti taj ? Na
Pompea
-85-
sebi je imao tamnu vjetrovku s kapuljacom i šiltericu - ni izdaleka dovoljno
za tu hladnocu. Crowley mu je sigurno ponudio prijevoz: "U
i, skloni se od
te hladnoce, pojacat cu grijanje i odvesti te kamo želiš. Na pola puta, izvadit
cu ti utrobu kao mrtvoj ribi." Covjek je opet podigao pogled. Gledao sam ga
bez daha. Doista ne znam jesam li želio da u
e u auto ili ne. Kanio sam
pozvati policiju, svakako, ali nije bilo sigurno da ce stici na vrijeme. A što
ako i njega ubije? Trebam li odustati od plana, otrcati onamo i upozoriti ga?
No kad bih njega spasio, Crowley bi jednostavno našao drugu žrtvu. Nisam
ga mogao vjecito pratiti i upozoravati ljude. Morao sam riskirati i pricekati
pravi trenutak.
Covjek je otvorio vrata na suvozacevoj strani i sjeo u Crowleyjev auto. Sada
više nije bilo povratka.
Pokraj benzinske crpke u glavnoj ulici, bila je telefonska govornica. Pod
uvjetom da dovoljno brzo stignem do nje, mogao sam pozvati policiju i reci
im da na
u Crowleyjev automobil. Mogli bi ga uhititi, mogli bi ga ubiti, u
svakom slucaju, sve bi time bilo gotovo. Crowleyjev auto skrenuo je desno,
pa lijevo, izbjegavajuci osvijetljene ulice, dok nije nestao iz vida.
Kada sam stigao do govornice, slušalicu sam prekrio šalom, i nisam skinuo
rukavice da ne bih ostavio otiske prstiju. Nisam htio da me na temelju tog
poziva identificiraju.
"Ovdje 911, navedite adresu hitnog slucaja."
"Claytonski ubojica ima novu žrtvu, u svom autu, upravo sada. Javite
policiji da potraže bijeli Buick La Sabre, negdje izme
u centra grada i
pilane."
"Claytonski ..." operaterka je na trenutak zastala. "Kažete da ste vidjeli
claytonskog ubojicu?"
"Vidio sam kad je pokupio novu žrtvu", rekao sam, "pošaljite nekoga,
odmah".
"Imate li ikakvih dokaza da je taj covjek doista claytonski ubojica?" upitala
je operaterka.
"Vidio sam ga kako ubija prošlu žrtvu", rekao sam.
"Veceras?"
"Prije dva tjedna."
"Jeste Ii taj doga
aj prijavili policiji?" Operaterka je zvucala gotovo kao da
Pompea
-86-
joj je... dosadno.
"Vi me ne shvacate ozbiljno", rekao sam. "Upravo sada, sprema se ubiti
covjeka. Pošaljite policiju."
"Jedna patrola upucuje se na podrucje izme
u centra i pilane, na temelju
anonimne dojave", rekla je operaterka dosa
ujuci se. "hlace ovo je vec
trinaesta anonimna dojava ovoga tjedna. Osim ako mi ne želite reci svoje
ime?"
"Sutra ujutro cete se osjecati jako glupo", rekao sam. "Odmah pošaljite
policiju - a ja cu ga pokušati omesti."
Poklopio sam slušalicu i skocio na bicikl. Morao sam ih pronaci.
Bili su krenuli prema pilani, ali od tada je bilo prošlo gotovo deset minuta.
Sada su vec mogli biti bilo gdje, ukljucujuci i Frikovo jezero. Krenuo sam
glavnom ulicom, natrag prema mjestu gdje je skrenuo, s namjerom da
pokušam slijediti tragove u snijegu ili pogoditi kamo je otišao, ali na pola
puta cuo sam zvuk zatvaranja automobilskih vrata i krenuo u tom smjeru.
Jedan i pol blok zgrada ispred mene, okružen nijemim izlozima, osvijetljen
blijedom mjesecinom stajao je automobil gospodina Crowleyja. Bio je
parkiran uz rub ceste, iza drugog automobila.
Crowley je upravo hodao od prtljažnika svog automobila prema nekakvoj
gomili na tlu. Kada sam se približio, vidio sam da je ta gomila zapravo
truplo, na nekakvoj ceradi. Zakasnio sam.
Ostavio sam bicikl u sjeni i poceo se šuljati prema Crowleyju dok mi je bio
okrenut le
ima. Došao sam do ugla njegova bloka zgrada. Sad sam bio pola
bloka daleko od njega, i sakrio se u mraku ulaza u jedan ducan. Pretpostavio
sam da je drugi auto žrtvin. Nesretniku se dogodio kvar, u najgorem
mogucem trenutku, na najgorem mogucem mjestu - u mraku, gdje ga nitko
nije mogao cuti, i blizu gospodina Crowleyja. Crowley je ocito bio naišao
na njega dok je ovaj tražio pomoc, i ponudio mu da pogleda motor.
Na ceradi pokraj tijela bila je i hrpica one crne sluzave tvari, iz koje se
dizala para - Crowley je ocito vec bio zamijenio organe, želudac ili crijeva
ili što god to bilo što mu je taj put trebalo. Cak je bio toliko oprezan da je na
do najprije postavio ceradu, kako ne bi za sobom ostavio potencijalno
opasne dokaze. Poravnao je rubove cerade i poceo u nju umotavati tijelo, ali
na vidiku su se pojavila svjetla policijskog automobila. Sagnuo sam se što
Pompea
-87-
sam niže mogao dok su prolazili pokraj mene, ali nastavio sam promatrati
gospodina Crowleyja kroz ugao staklenog izloga. Zastao je, pognuo glavu, a
onda se polako uspravio.
Jedan policajac izašao je iz auta i stojeci zaklonjen iza otvorenih vrata
izvukao pištolj; od drugoga, koji je bio za upravljacem, vidio sam samo
siluetu; razgovarao je preko radioveze. Tijelo je vec bilo zamotano u ceradu
i nije se vidjelo, ali na tlu je bilo krvi.
"Ruke uvis!" rekao je policajac. Neke claytonske policajce sam poznavao,
ali toga u mraku nisam mogao prepoznati.
"Ležite s licem prema tlu! Odmah!"
Gospodin Crowley polako se okrenuo.
"Gospodine! Ne okrecite se! Ležite, s licem prema tlu! Smjesta!"
Crowley je stajao na blještavom svjetlu policijskih reflektora, onako visok i
krupan, sada vec potpuno okrenut prema njima. Njegova se sjena protezala
gotovo do kraja bloka zgrada. Div, sacinjen od tame.
"Hvala Bogu što ste došli", rekao je Crowley, "upravo sam ga našao. Mislim
da je to djelo onog ubojice." Crowleyjeve hlace bile su natopljene žrtvinom
krvlju; zapanjilo me što im je uopce pokušao prodati tu laž.
"Okreni se i lezi na trbuh!" ponovio je policajac. Njegov pištolj izgledao je
kao produžetak ruke, crn i ravan. Crowleyjeve pandže sada su bile skrivene,
izgledao je savršeno ljudski, no i vrlo prijetece. Oci su mu bile uski tamni
prorezi, a usta cvrsto stisnuta u ravnu, beživotnu crtu.
"Okreni se i lezi na trbuh!" rekao je policajac. "Zadnji put ti kažem!"
Crowley kao da ga je htio probosti pogledom. Pitao sam se što li u tom
trenutku osjeca. Bijes? Mržnju? Pogledao sam malo bolje, i vidio nešto
svjetlucavo na njegovu obrazu. Suze.
Bio je žalostan.
Policajac za upravljacem, otvorio je vrata i izašao iz auta. Bio je mla
i od
svog kolege, i ruke su mu drhtale. Kad je progovorio, i glas mu je bio
drhtav. "Pojacanje stiže..." rekao je, no prije nego je to uspio izgovoriti do
kraja, Crowley je skocio na njih, još uvijek u punom ljudskom obliku, ali
bijesno režeci. Stariji policajac izviknuo je upozorenje i obojica su poceli
pucati. Metak za metkom poga
ao je Crowleyjeva prsa, i u iducem trenutku,
ležao je na cesti.
Pompea
-88-
"Isuse..." rekao je mladi policajac.
Stariji je polako spustio pištolj i pogledao kolegu. "Gotov je", rekao je.
"Nikad ne bih rekao da ce se ta dojava pokazati pravom. Koja je to bila po
redu nocas, treca?"
"Cetvrta", rekao je mladi policajac.
"No, šta cekaš?" rekao je stariji. "Zovi hitnu."
U djelicu sekunde, Crowley je opet stajao pokraj starijeg policajca,
neprirodno izdužena lica, s celjustima punim oštrih zuba. Pandžama bijelim
poput kosti razderao je policajcev trbuh, i ovaj je umro gotovo istoga
trenutka. Demon Crowley tada je skocio preko policijskog auta na mla
eg
policajca, koji je poceo vrištati i pucati kao sumanut. Pogodio je jedino
stražnji blatobran Crowleyjeva auta. U sljedecem trenutku ovaj ga je srušio,
tako da mi više nisu bili u vidnom polju. Policajac je još jednom vrisnuo, i
onda utihnuo.
Borba je prestala jednako naglo kako je i pocela. Policajci, demon, pištolji,
ulica, hladno nocno nebo - sve je utonulo u grobnu tišinu.
Trenutak kasnije, Crowley se opet pojavio sa strane policijskog automobila,
desnom rukom vukuci tijela mrtvih policajaca, dok mu je lijeva samo
beskorisno visjela. Opet je bio u ljudskom obliku. Odmotao je ceradu i tijela
policajaca bacio pokraj tijela prve žrtve. Na trenutak je samo stajao
razmatrajuci situaciju - tri mrtvaca, more krvi, dva auta viška, i rupa od
metka u njegovom. Nije mogao toliko toga sakriti do dolaska policijskog
pojacanja.
Otišao je do policijskog auta i ugasio svjetla. Poprište krvoprolica sad sam
vidio samo kao sive obrise. Još je kratko prekapao po unutrašnjosti
automobila. Cuo sam samo grebanje i lomljenje, a onda se konacno pojavio
i bacio nekakve dvije crne kutije na gomilu mrtvih tijela. Pretpostavio sam
da je to bila videokamera, ali bio sam previše daleko da bih bio siguran.
Još je bilo vremena. Policajci su bili pozvali pojacanje, a i bez toga, prije ili
kasnije netko je morao naici i vidjeti ga. Nikako nije mogao na vrijeme
sakriti sve to.
Svukao je sa sebe kaput i flanelsku košulju, bacio ih na gomilu, i ostao
stajati polugol na mjesecini. Lijevo rame bilo mu je teško ozlije
eno
metkom. Mucno stenjuci, poceo je cackati po rani. Posegnuo je prema njoj
Pompea
-89-
desnom rukom - na kojoj je sad imao pandže - i prvo je nakratko naslonio na
rame, pripremajuci se na nešto. Stao je na plocnik i pažljivo namjestio
stopala kako bi bio što stabilniji, ali iznenada se trgnuo kad mu je o pojasu
glasno zazvonio mobitel. Zgrabio ga je neozlije
enom rukom, otklopio i
prinio uhu.
"Bok Kay. Oprosti draga, nisam mogao spavati." Stanka. "Nisam ti rekao jer
te nisam htio buditi. Nemoj se brinuti draga, nije ništa, samo nesanica.
Otišao sam se malo provozati." Stanka. "Ne, ne boli me želudac, dobro
sam." Pogledao je dolje na gomilu trupala na ceradi. "Što se toga tice, draga,
mnogo sam bolje nego posljednjih par tjedana." Stanka. "Da draga, brzo cu
doci doma. Samo ti spavaj. I ja tebe volim. Volim te."
Ona dakle nije bila demon. Ništa nije znala.
Iskljucio je mobitel i nespretno ga vratio u futrolu o remenu. Onda je opet
prinio ruku rani, zario pandže u nju i razderao svoje lijevo rame. Odvojio je
meso, ogolio kosti i uz jeziv zvuk išcupao vlastitu ruku iz ramena. Od
zaprepaštenja sam ustuknuo. Glasno je uzdahnuo padajuci na koljena i bacio
išcupanu ruku na prvu žrtvu, gdje je isti cas pocela cvrljiti i raspadati se.
Odvojena od mracne energije koja je demona održavala na životu, ruka se u
samo nekoliko sekundi pretvorila u onu crnu sluzavu tvar.
Nespretno, drugom rukom, Crowley je isto ucinio i s truplom policajca,
uklonivši najprije odjecu, a onda lijevu ruku. Prinio ju je svome razderanom
ramenu, i tada sam ostao bez daha; meso na ramenu kao da je posegnulo
prema novoj ruci, obuhvatilo ju je i privuklo, stopilo se s njom kao da je
netko zakitao spoj. Trenutak kasnije, ruku je vec mogao micati, dizati u
ramenu, i vrtjeti je u krug. Opisivao je njome prvo male a onda sve vece i
vece krugove, ispitujuci njenu težinu i pokretljivost. Zadovoljan, i dršcuci
od hladnoce, iz prtljažnika je izvadio nekoliko vreca za smece i poceo u njih
trpati trupla.
Uhvatio sam sebe kako razmišljam zašto nije jednostavno uzeo ruku prve
žrtve - zašto se mucio razodjenuti policajca kad je pokraj njega bilo jedno
sasvim dobro i vec pripremljeno tijelo, s kojega se samo trebao poslužiti.
Cuo sam da se približava neki automobil, gume koje se probijaju kroz
bljuzgu, i pogledao iza sebe. Jedan i pol blok zgrada iza nas, u glavnoj ulici,
pod svjetlom ulicne rasvjete zablistao je jarko crven kamionet. S te
Pompea
-90-
udaljenosti i po takvom mraku, nikako nisu mogli vidjeti grozotu koju je
Crowley ucinio. Kamionet je prošao, i zvuk njegova motora izgubio se u
daljini.
Crowley je radio brzo i efikasno. Policajce je nagurao u prtljažnik
automobila prve žrtve, a prvu žrtvu, dobro umotanu u vrecu za smece, u
prtljažnik vlastitog automobila, zajedno s ostacima svoje odjece, krvavom
ceradom i ukradenom opremom iz policijskog auta, koje je tako
er dobro
zamotao u vrece za smece. To je bio prilicno lukav plan - znacio je da ce
istražitelji, kada konacno prona
u policajce, misliti da su to jedine žrtve, i za
ubojstvo osumnjiciti vlasnika automobila u kojem su ih našli. Pod uvjetom
da Crowley dobro sakrije njegovo tijelo, moglo se dogoditi da policija nikad
ne shvati da je i on te veceri bio žrtva ubojstva. Umjesto toga, bio bi glavni
osumnjiceni i odvratio bi policiju i FBI od Crowleyjeva traga.
Crowley je ušao u svoj automobil, upalio ga i odvezao se prije nego što je
itko došao. Izvukao se.
Sukobio se s dva naoružana policajca i na kraju prošao bez ogrebotine -
zapravo, bio je u još boljem stanju nego kada su stigli. Sve dokaze ponio je
sa sobom, a dokazi koje je ostavio, upucivali su na nekoga drugog. Cim je
nestao s vidika, otrcao sam do bicikla i odvezao se u suprotnom smjeru,
okrecuci pedale najbrže što sam mogao - posljednje što sam htio bilo je da
me netko zatekne na mjestu doga
aja i dovede u vezu sa zlocinom.
Kako bi itko mogao zaustaviti tog demona? Bilo ga je doslovno nemoguce
ubiti, i bio je previše snažan i lukav cak i za policiju. Ucinili su sve što su
mogli, upotrijebili svu svoju vještinu i silu - zaboga, izrešetali su ga - i sada
su bili mrtvi. Svi koji su te noci vidjeli Crowleyja bili su mrtvi.
Svi osim mene.
To je bilo glupo. Što sam mogao? Opet dojaviti policiji, i poslati još
policajaca u smrt kao što sam poslao onu dvojicu? Bili su mrtvi zbog mene -
Crowley ih je ubio, ali samo zato što sam ga ja na to prisilio. On je te noci
htio ubiti samo jednog covjeka, ali onda sam se umiješao ja, i sad su još
dvojica trunula u prtljažniku automobila. Nisam to mogao ponovno uciniti.
Pitao sam se da li
bi bilo bolje da ga ostavim na miru, da ga pustim da ubija svojim tempom -
jednog u mjesec dana, a ne trojicu u jednoj noci. Tako ne bih bio odgovoran
Pompea
-91-
ni za jednu daljnju smrt.
Samo što više nije ubijao jednoga na mjesec - od prethodnog ubojstva bilo
je prošlo manje od tri tjedna. Intervali su postajali sve kraci - možda mu se
tijelo sad brže raspadalo. Hoce li uskoro poceti ubijati jednog tjedno?
Jednog dnevno? Nisam htio biti odgovoran ni za te smrti, ne ako sam ih
mogao sprijeciti.
Ali kako? Prestao sam okretati pedale i ostao sam sjediti na biciklu nasred
ceste, duboko zamišljen. Nisam ga mogao napasti, cak ni da sam imao
pištolj - vidio sam koliko je glupa bila ta ideja. Ako ga dva policajca, dobro
obucena za borbu, nisu mogli ubiti, onda to sigurno nisam mogao ni ja. Ne
na taj nacin.
Cudovište iza zida pomaknulo se, budno i gladno.
Ja to mogu.
Ne.
Ne?
Možda bih mogao. To je bilo ono cega sam se bojao, zar ne? Da cu jednoga
dana nekoga ubiti? Ali, što ako je taj netko demon? Zar to onda ne bi bilo u
redu?
Ne, ne bi. Imao sam jake razloge zašto sam se kontrolirao - stvari o kojima
sam razmišljao, stvari zbog kojih sam sagradio onaj zid, kako bih sprijecio
da se dogode, bile su zlo. Ubijati je zlo. Nisam to htio raditi.
Ali znao sam da, ako ja to ne ucinim, Crowley hoce, ponovno i ponovno.
"Ne!" rekao sam naglas - ljutit na sebe, ljutit na Crowleyja.
Tako je, razbjesni se! Izbaci to iz sebe!
Ne. Zatvorio sam oci. Bio sam svjestan svoje mracne strane, i znao sam što
sam u stanju uciniti - iste stvari koje su bili u stanju uciniti svi serijski
ubojice o kojima sam citao. Zlo. Smrt. Iste stvari koje je Crowley bio u
stanju uciniti. Nisam htio biti poput njega.
Ali ako prestanem nakon što ucinim ono što moram, razmišljao sam, necu
biti kao on.
Ako zaustavim prvo njega, a onda sebe, nitko drugi više nece morati
umrijeti.
Da li bih bio u stanju zaustaviti sebe? Kada jednom srušim onaj zid, da li
bih ga uspio ponovno podici?
Pompea
-92-
Jesam li uopce imao izbora? Možda sam bio jedina osoba koja ga može
ubiti. Alternativa je bila reci nekome, ali ako bi to donijelo smrt nedužnih
osoba, makar jedne jedine, onda je to bila lošija alternativa. Bilo je bolje da
ga sam ubijem. To je znacilo manje smrti i manje boli, za sve. Nije bilo
potrebno da itko pati, osim Crowleyja i mene.
Ako se na to odlucim, morao sam biti vrlo oprezan. Crowley je bio
utjelovljenje moci, previše mocan a da bih se s njim suocio licem u lice.
Taktike koje sam bio proucavao, ubojice koje bih mogao oponašati, bili su
specijalizirani za ubijanje slabijih od sebe, svladavanje onih koji se ne mogu
braniti.
Odjednom mi se digao želudac, okrenuo sam glavu i povratio na cestu.
Sedmero mrtvih. Sedmero ljudi u tri mjeseca. A sada je ubrzavao. Koliko ce
ih još umrijeti ako ga ne zaustavim? Mogao bih ga zaustaviti. Svatko ima
slabosti, cak i demoni. Naposljetku, on i ubija zbog jedne svoje slabosti -
tijelo mu se raspada. Ako ima jednu slabost, sigurno ima još koju. Ako ih
uspijem otkriti i iskoristiti, mogu ga zaustaviti. Mogu spasiti grad, i okrug, i
svijet. Mogu zaustaviti demona.
I hocu.
Nema više pitanja, nema više cekanja. Donio sam svoju odluku. Vrijeme je
da srušim zid, da ukinem sva pravila koja sam ustanovio.
Bilo je vrijeme da oslobodim cudovište.
Popeo sam se na bicikl i odvezao se kuci, putem ukidajuci pravila. Ciglu po
ciglu, srušio sam zid, a cudovište se pocelo protezati, oštriti pandže i
oblizivati se.
Odlucio sam da sutra idemo u lov.

0.
Grad je sutradan osvanuo pod novim slojem snijega - ni tri centimetra, ali
sasvim dovoljno za izgovor koji mi je trebao. Bilo je pospano nedjeljno
jutro, ali ja sam vec u osam prelazio cestu s lopatom u ruci.
Crowleyjev automobil stajao je na kolnom prilazu, prekriven slojem svježeg
snijega. Na tren sam zastao od iznena
enja vidjevši da je na stražnjem
blatobranu umjesto rupe od metka sada velika zgužvana ulupina. Svjetla su
bila razbijena i boja je otpadala u komadicima. Auto je izgledao kao da je
imao prometnu nesrecu. Još malo sam ga gledao, a onda otišao do ulaznih
vrata i pozvonio.
Vrata je otvorio sam gospodin Crowley - veseo, ljudsko bice od glave do
pete, nije mogao izgledati nevinije. U prethodnih mjesec dana, svojim sam
ocima vidio kako ubija cetiri covjeka, pa ipak sam gotovo posumnjao -
samo na trenutak - da bi taj covjek bio u stanju i mrava zgaziti.
"Jutro, Johne, što tebe dovodi... ma vidi ti to, opet je padao. Tebi to ne može
promaknuti, je li?"
"Ne može."
"Pa, jedva da je išta napadalo", rekao je, "a mi danas ne moramo nikamo.
'Ajde ga ovaj put ostavi, pustit cemo ga da još malo napada prije nego što se
prihvatiš posla. Nema smisla da se muciš dvaput."
"Ma nije to meni nikakva muka, gospodine Crowley", rekao
sam.
"Tko je to na vratima?" doviknula je gospo
a Crowley, koja se iznenada
pojavila u predsoblju. "O, dobro jutro Johne. Bille, makni se s vrata, ubit ce
te ta hladnoca!"
Gospodin Crowley se nasmijao. "Dobro sam Kay, casna rijec - cak mi ni nos
ne curi."
"Cijelu noc je bio budan", rekla je gospoda Crowley ogrcuci ga kaputom,
"tko zna gdje, radeci tko zna što, i onda mi kaže da je razbio auto. Bolje ce
biti da pogledamo štetu, sad po danjem svjetlu."
Bacio sam pogled na Crowleyja, koji mi je namignuo smijuljeci se.
"Malo sam se proklizao po ledu, a ona odmah sumnja na nekakvu
Pompea
-94-
komunisticku urotu."
"Nemoj se šaliti, Bille, ovo je - ajme meni, pa ovo je gore nego što sam
mislila."
"Išao sam se malo provozati nocas", rekao je gospodin Crowley, izašao iz
kuce i pridružio nam se vani na trijemu, "i kod bolnice me malo zanijelo -
sletio sam s ceste i zabio se u betonski zid. Na najboljem mogucem mjestu -
u par sekundi, kraj mene je vec bio cijeli tim doktora i sestara, i ustanovili
su da je sa mnom sve u redu. Cijelo vrijeme joj govorim da sam dobro, ali
ona ipak brine." Stavio joj je ruku preko ramena, i ona se okrenula da ga
zagrli.
"Samo sam sretna što si dobro", rekla je.
Nakon što se riješio tijela prve žrtve, rupa od metka na automobilu bila je
jedini dokaz koji ga je povezivao s jucerašnjim ubojstvima, ali i za to se
pobrinuo. Bio je zbilja izvrstan u uklanjanju tragova, to se moralo priznati.
Jednostavno je izvadio metak i udario tim dijelom auta o zid, dovoljno jako
da nastala šteta prikrije rupu. Uciniti to pred bolnicom bilo je osobito lukavo
- sada je imao pregršt svjedoka koji su bili uvjereni da tocno znaju što se
dogodilo s njegovim autom i mogli su, ako zatreba, i svjedociti da je u
vrijeme ubojstava bio na suprotnom kraju grada u odnosu na mjesto
ubojstava. Jednim potezom uklonio je posljednji inkriminirajuci dokaz, i
priskrbio si odlican alibi.
Poceo sam ga gledati s novim poštovanjem. Bio je pametan, okej - ali zašto
tek sad, a ne i prije? Ako je tako pametan, pitao sam se, zašto je prva tri
tijela ostavio na mjestu ubojstva da ih na
e prvi prolaznik? Palo mi je na
pamet da je možda ipak pocetnik, i da tek uci kako se to radi. Možda onog
covjeka u Arizoni ipak nije ubio on - ili je to ubojstvo možda bilo nekako
drukcije, pa ga nije pripremilo za ova.
"Johne", rekla je gospo
a Crowley, "samo da znaš, mi stvarno cijenimo sve
što ciniš za nas - posljednjih par tjedana, kamo god se okrenemo, evo tebe,
na usluzi."
"Ma, nije to ništa", rekao sam.
"Ne, ne", rekla je. "Ovo je jedna od najgorih zima posljednjih godina, a mi
smo previše stari da je sami prebrodimo - vidio si kako se Billovo zdravlje
popravlja i pogoršava kako se sjeti. A sada još i ovo. Dobro je znati da naši
Pompea
-95-
susjedi paze na nas."
"Nemamo vlastite djece", rekao je gospodin Crowley, "ali ti si nam prakticki
kao unuk. Hvala ti."
Piljio sam u njih, promatrajuci znakove zahvalnosti koje sam uocio tijekom
godina - osmijehe, sklopljene ruke, a kod gospo
e Crowley i pokoju suzu u
oku. Od nje sam to i ocekivao, ali cak se i sam Crowley doimao ganuto.
Podigao sam lopatu i poceo cistiti stube.
"Ma nije to ništa", ponovio sam.
"Ti si stvarno drag decko", rekla je gospo
a Crowley, i oboje su ušli u kucu.
Nekako mi se ucinilo prikladnim da je jedina osoba koja misli da sam drag,
žena koja živi s demonom.
Ostatak jutra proveo sam cisteci staze i kolni prilaz do njihove kuce, i
smišljajuci kako ubiti gospodina Crowleyja. Svako malo pomislio bih na
svoja pravila, iako sam se trudio ne misliti na njih - bila su preduboko
ukorijenjena da bi ih mogao tako lako odbaciti. Razmišljao sam o raznim
nacinima na koje bih ga mogao ubiti, i isti cas bih se uhvatio kako govorim
lijepe stvari o njemu. U mislima sam prolazio njegov dnevni raspored, i
odmah bi se uhvatio kako skrecem na druge teme. Dvaput sam cak prestao
cistiti snijeg i krenuo kuci, podsvjesno pokušavajuci sprijeciti fiksaciju na
njega. Prije bi mi moja pravila nalagala da ga onda izbjegavam cijeli tjedan,
kao što sam se bio prisilio ignorirati Brooke, ali situacija je sada bila
drukcija, i pravila sam morao ukinuti. Godinama sam sam sebe prisiljavao
držati se podalje od ljudi, srezati u korijenu bilo kakvu privrženost koja bi se
pocela stvarati, no sada sam morao srušiti sve te brane, iskljuciti sve te
mehanizme, ili ih privremeno ukloniti, ili uništiti.
U pocetku je bilo jezovito - kao da mirno sjediš dok ti se žohar penje na
cipelu, pa uz nogu, pa pod majicu, a ti ga ne skidaš sa sebe. Zamišljao sam
sebe prekrivenog žoharima, paucima i pijavicama, koji gmižu, bockaju me i
grickaju, dok ja moram mirno sjediti, i cekati dok se potpuno ne naviknem
na njih. Morao sam ubiti gospodina Crowleyja (crva koji mi se penje na
lice), želio sam ubiti gospodina Crowleyja (crva koji mi ulazi u usta), želio
sam ga razrezati (gomilu crva koji mi gmižu po cijelome tijelu i pokušavaju
se ukopati u mene) - ispljunuo sam ih tresuci se, vracajuci se u stvarnost.
Ponovno sam stajao na plocniku i cistio snijeg. Shvatio sam da ce proces
Pompea
-96-
potrajati.
"Johne, u
i, ceka te vruca cokolada!" viknuo je gospodin Crowley s vrata.
Dovršio sam zadnji metar plocnika i ušao u kucu, sjeo za kuhinjski stol,
pristojno se smiješio, razmišljajuci hoce li uopce išta vrijediti rasporiti
gospodina Crowleyja. Sjecao sam se rasjekotine na njegovu trbuhu kad je
ukrao skitnicina pluca, i kako se zatvorila poput patentnog zatvaraca. Bio je
u stanju zacijeliti rane cak i od kiše metaka. Ponovno sam se nasmiješio,
otpio još jedan gutljaj cokolade, i zapitao se bi li mu mogla izrasti i nova
glava.
Cijeli ostatak dana, po glavi su mi se motale mracne misli i ukidao sam
svoja pravila, jedno po jedno. Iduceg jutra kad sam pošao u školu, bio sam
sav izmožden i prestravljen - kao da sam nova osoba u starom tijelu, koje
više ne pristaje. Ljudi bi me samo kratko pogledali i ignorirali, kao i uvijek,
ali sad ih je gledao novi par ociju, novi um promatrao je svijet iz svoje
cudne ljušture. Hodao sam hodnicima, sjedio na satovima i gledao ljude oko
sebe kao da ih prvi put vidim. Za vrijeme odmora, u hodniku me netko
trknuo, i poceo sam ga pratiti i zamišljati kako bi bilo osvetiti mu se, polako,
komad po komad, dok visi obješen o kuku u podrumu. Zavrtio sam glavom i
sjeo na stube, teško dišuci. To nije bilo uredu; to je bilo ono protiv cega sam
se cijeloga života borio. Rijeka djece prolazila je pokraj mene kao stoka u
klaonici, kao krv u mreži arterija. Zvono je glasno zazvonilo i svi su nestali
poput žohara, raspršili se i nestali u svojim rupama. Zatvorio sam oci i
pomislio na gospodina Crowleyja. On je razlog zašto to radiš, njega želiš Druge
ostavi na miru. Duboko sam udahnuo i ustao, brišuci hladan znoj s cela.
Morao sam u razred. Morao sam biti normalan.
Usred sata, ravnatelj je pozvao sve nastavnike na nekakav poseban sastanak.
Moja profesorica engleskog, gospoda Parker, vratila se nakon petnaest
minuta, blijeda kao leš. Razred je utihnuo kada je ušla, i svi su gledali kako
polako prilazi svome stolu i stropoštava se na stolac, kao da na ramenima
nosi sav teret ovoga svijeta. To je moralo imati neke veze s ubojicom. Na
trenutak sam se zabrinuo da je Crowley ponovno nekoga ubio, a da mi je to
promaklo, ali nije. Premalo je vremena prošlo. Moralo se raditi o tome da su
našli tijela ubijenih policajaca.
Nakon minute mrtve tišine, u kojoj se nitko nije usudio progovoriti, gospo
a
Pompea
-97-
Parker podigla je pogled.
"Vratimo se na posao."
"Cekajte", rekla je Rachel, jedna od Marciinih najboljih prijateljica. "Zar
nam necete reci što se doga
a?"
"Žao mi je", rekla je gospo
a Parker, "samo sam doznala neke jako loše
vijesti. To je sve". Zaškiljila je cim je to rekla, oci su joj pocrvenjele, i
pomislio sam da ce se rasplakati.
"Izgleda da su svim nastavnicima priopcene jako loše vijesti", rekla je
Marci, "i mislim da bi i mi trebali znati o cemu se radi."
Gospo
a Parker protrljala je oci i zavrtjela glavom. "Trebala bih se bolje
nositi s ovim. Zato i jesu prvo rekli nastavnicima, da bismo vama olakšali.
Meni to ocito ne uspijeva." Obrisala je oci i podigla pogled. "Ravnatelj
Layton upravo nas je izvijestio da su prona
ene još dvije žrtve." Cijeli
razred bio je konsterniran. "Tijela dvojice policajaca prona
ena su u
prtljažniku jednog automobila u centru grada."
Brooke na tom satu nije bila u istom razredu sa mnom, i pitao sam se da li i
kod nje nastavnik upravo objavljuje iste vijesti. Kako ce Brooke reagirati?
"Je li opet isti ubojica?" upitao je decko po imenu Ryan, koji je sjedio dva
reda iza mene.
"Pretpostavlja se da jest", rekla je gospo
a Parker. "Ozljede... koje su...
nanesene žrtvama... iste su kao kod prvih triju žrtava. I opet je na
ena ona...
ona crna tvar."
"Kako su se zvali policajci?" pitala je Marci. Bila je blijeda kao krpa. Tata
joj je bio policajac.
"Nije tvoj tata, dušo. On je bio taj koji je pronašao taj automobil i prijavio
slucaj."
Marci je briznula u plac. Rachel je otišla k njoj i zagrlila je.
"Je li ubojica uzeo neki dio tijela?" pitao je Max.
"Mislim da je to doista neumjesno pitanje, Maxwelle", rekla je profesorica.
"Kladim se da jest", promumljao je Max.
"Znam da je to teško", rekla je gospo
a Parker. "Vjerujte mi, ja sam... eto, ja
sam jednako potresena kao i vi. U školi imamo samo jednog psihologa, i tko
želi, slobodno može otici porazgovarati s njim, ali ako želite razgovarati sa
mnom, ili otici na zahod, ili samo malo sjediti u tišini... ili, možemo i svi
Pompea
-98-
zajedno razgovarati o tome, cijeli razred..." Pokrila je lice rukama. "Rekli su
da ne trebamo brinuti, da se modus operandi nije promijenio, ili tako nešto -
ne znam zašto bi to trebalo biti utješno, i stvarno mi je žao. Da bar znam što
reci u ovom trenutku."
"To znaci da nije promijenio metodu", rekao sam. "Brinu se da cemo misliti
kako postaje sve gori, jer je ovaj put ubio dvije žrtve, a ne jednu."
"Hvala, Johne", rekla je gospo
a Parker, "no ne moramo se zadržavati na...
ubojicinim metodama."
"Samo vam objašnjavam što su mislili kad su to rekli", rekao sam. "Ocito su
mislili da cemo se bolje osjecati kad to cujemo."
"Hvala ti", rekla je, kimajuci glavom.
"Ali on ovaj put jest ubio dvojicu", rekao je Brad. On i ja svojedobno smo
bili prijatelji, kad smo bili mali, ali vec godinama se nismo družili. "Kako
mogu reci da nije promijenio metodu?"
Gospo
a Parker je nekoliko sekundi razmišljala što da kaže, ali ništa nije
uspjela smisliti, samo je tupo gledala. Onda se okrenula meni. Ja sam bio
strucnjak za te stvari.
"Ono što time žele reci je", rekao sam, "da se ubojica još uvijek kontrolira.
Da je ovaj put na primjer ubio drugi tip žrtve, ili postao još okrutniji, ili
poceo cešce ubijati, to bi znacilo da se nešto promijenilo." Sve su oci bile
uprte u mene, i nitko se nije mrštio ili cerio, slušali su me. To mi se svidjelo.
"Znate, serijski ubojice ne napadaju nasumce, imaju specificne potrebe i
duševne poremecaje koji odre
uju sve što cine. Iz nekog razloga, taj tip ima
potrebu ubijati odrasle muškarce, i ta potreba postaje sve jaca i jaca, dok na
kraju ne izgubi kontrolu i preda joj se. Taj proces u njegovu slucaju traje
otprilike mjesec dana, i zato smo do sada imali jedno ubojstvo mjesecno."
Sve je to bila laž, i on jest ubijao cešce od jednom mjesecno, i nije bio obican
serijski ubojica, i njegova potreba bila je fizicka a ne psihicka, ali to je bilo
ono što je policija mislila, i ono što je razred htio cuti. "Dobre vijesti su to
što iz toga slijedi da nece ubiti nikoga u ovoj prostoriji." Dok ne postane
ocajan, a vi se naete u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.
"Ali ovaj put su dvije žrtve", rekao je opet Brad. "To je duplo više ovaj put,
meni se to cini prilicno velika razlika."
"Nije ubio dvojicu zato što postaje sve gori", rekao sam, "nego zato što je
Pompea
-99-
bio glup." Nisam htio prestati govoriti, bio sam previše oduševljen
cinjenicom da me ljudi zaista slušaju. Govorio sam o onome što sam volio, i
nitko me nije ušutkavao, ili mi rekao da sam frik; željeli su to cuti. Bio je to
osjecaj moci. "Vidjeli ste kako jednostavno ostavlja tijela na mjestu ubojstva
da ih bilo tko na
e - vjerojatno jednostavno zaskoci prvog pogodnog
prolaznika, ubije ga i pobjegne. Ovaj put je to bio policajac, a policajci
uvijek patroliraju s partnerom, a on je prekasno shvatio da ne može ubiti
samo jednoga, ako ne želi da ga uhvate.
"Umukni!" viknula je Marci ustavši. "Umukni, umukni, umukni!" Bacila je
knjigu prema meni, ali otvorila se i udarila o zid. Gospo
a Parker skocila je
da je obuzda.
"Smirite se svi", rekla je gospo
a Parker. "Marci, po
i sa mnom - daj njenu
torbu, Rachel. Tako je, idemo." Zagrlila ju je i pažljivo je povela prema
vratima. "Vi ostali, ostanite tu, i budite mirni. Odmah se vracam." Izašle su,
a mi smo ostali sjediti, prvo nekoliko minuta u tišini, a zatim u tihom
žamoru pojedinacnih razgovora. Netko je nogom udario u moj stolac i rekao
mi da prestanem biti kretencina, ali onda mi je prišao Brad i postavio mi
pitanje.
"Jel’ stvarno misliš da mu se metode ne mijenjaju?"
"Naravno da ne", rekao sam. Sada kada nije bilo gospo
e Parker, mogao
sam zapoceti malo življu diskusiju. "Do sada je u svakom napadu ubio jednu
bespomocnu osobu, a ovaj put dvojicu naoružanih policajaca. To je
eskalacija, htjeli oni to priznati ili ne."
"Sranje, covjece", rekao je Brad. Decki oko njega zavrtjeli su glavama.
"To je uobicajeno kod serijskih ubojica", rekao sam. "Kakva god da je ta
njegova potreba, jedno ubojstvo mjesecno više mu nije dovoljno da je
zadovolji. To je poput ovisnosti, nakon nekog vremena, jedna cigareta više
nije dovoljna, pa trebaš dvije, onda tri, onda cijelu kutiju, i tako dalje. Gubi
kontrolu, i pocet ce ubijati mnogo cešce."
"Nece", rekao je Brad, prilazeci još bliže. "Tijela su našli u autu, što znaci
da toga gada sad mogu naci preko registracije. A onda cu mu ja osobno doc’
doma i ubit’ ga." Ostali decki mrko su kimali glavama. Lov na vještice je
poceo.
Brad nije bio jedini koji je htio osvetu. Policija nije objavila ime vlasnika
Pompea
-100-
automobila, ali jedan njegov susjed prepoznao je automobil na vijestima u
18 sati, i vec na vijestima u 22 sata moglo se vidjeti podivljalu rulju pred
njegovom kucom; bacali su kamenje i tražili krv. Jadna Carrie Walsh još
uvijek je morala izvještavati o slucaju, i kamera ju je prikazala šcucurenu
pokraj televizijskog kombija, dok razularena gomila iza nje bjesomucno
izvikuje ratne poklice.
"Za Five Live News, Carrie Walsh uživo iz Claytona, gdje se kolektivni bijes,
kao što možete vidjeti, opasno razbuktava."
U gomili sam prepoznao i Maxovog tatu. Urlao je i mahao šakama. Još
uvijek je imao kratku vojnicku frizuru, kao dok je služio u Iraku, i lice mu je
bilo tamnocrveno od bijesa.
"Policija je ovdje", rekla je Carrie, "još od prije nego što su se ovi ljudi
okupili. Ovo je dom Grega i Susan Olson, i njihova dvogodišnjeg sina.
Gospodin Olson je gra
evinski radnik, i vlasnik automobila u kojemu su
danas prona
ena tijela ubijenih policajaca. Gdje se nalazi gospodin Olson, u
ovome trenutku još uvijek nije poznato, ali policija ga traži u vezi s
ubojstvima u okrugu Clayton. Policijski službenici sada su ovdje i kako bi
ispitali clanove njegove obitelji, a ujedno da bi ih zaštitili."
U tom trenutku mnoštvo je pocelo još glasnije urlati, a kamera se okrenula i
zumirala na jednog covjeka - istog onog agenta FBI-a koji se i prije pojavio
na televiziji u vezi sa slucajem u Arizoni, agenta Formana, koji je iz kuce
upravo izvodio ženu i dijete. Pratio ih je claytonski policajac s koferom u
ruci, a još nekoliko njih obuzdavalo je masu. Carrie i njen snimatelj probili
su se kroz mnoštvo, i ona je pocela izvikivati pitanja policajcima. Policajci
su pomagali gospodi Olson i njenom sinu pri ulasku u patrolna kola, a agent
Forman prišao je kameri. Sa svih strana ljutiti su ljudi skandirali: "Udata za
ubojicu."
"Molim vas", rekla je Carrie, "Možete li nam reci što se ovdje doga
a?"
"Stavljamo Susan Olson pod policijsku zaštitu, radi njene sigurnosti i
sigurnosti njenog djeteta." Govorio je brzo, kao da je izjavu pripremio još
prije nego što su izašli iz kuce. "U ovome trenutku još ne znamo je li
gospodin Greg Olson krivac ili žrtva, no svakako je osoba koju istražujemo
u vezi s ovim slucajem, i danonocno radimo na tome da ga prona
emo.
Hvala." Agent Forman ušao je u automobil i odvezao se, nakon cega su se
Pompea
-101-
ostali policajci bacili na rastjerivanje rulje i ponovno uspostavljanje reda.
Carrie je izgledala kao da želi ostati što je moguce bliže policiji, i ruke su joj
se tresle, ali našla je osobu iz gomile koju je pocela intervjuirati. Totalno me
šokiralo kad sam vidio da je to gospodin Layton, ravnatelj moje škole.
"Oprostite gospodine, mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?"
Gospodin Layton nije skandirao poput ostalih, i izgledao je pomalo zateceno
kada je shvatio da je kamera uperena u njega; sutra ujutro vjerojatno ce ga
cekati mali razgovor sa školskim odborom.
"Emm, da da, naravno", rekao je, škiljeci pod svjetlom kamere.
"Što biste nam mogli reci o osjecajima koji su danas obuzeli stanovnike
Claytona?"
"Pa, vidite i sami", rekao je. "Ljudi su ljutiti, vrlo ljutiti. Ponijeli su ih
osjecaji. Gomila je uvijek glupa, jasno, osim u trenutku kada ste dio nje, i
onda je potpuno u pravu. Ja se vec osjecam glupo što sam ovdje", rekao je, i
opet pogledao u kameru.
"Mislite li da bi se ovo moglo ponoviti kod sljedeceg ubojstva?"
"Moglo bi se ponoviti sutra", rekao je gospodin Layton podigavši ruke u
zrak. "Moglo bi se ponoviti kad god nešto uzruja ljude. Clayton je vrlo mala
sredina, i vjerojatno je svatko u gradu poznavao barem jednu od žrtava, ili
živi u jednoj od pogo
enih cetvrti. Taj ubojica, tko god bio, ne ubija strance
- on ubija nas; ubija ljude koji imaju lice, ime, obitelj. Zaista ne znam koliko
dugo ova sredina može podnositi takvo nasilje, a da ne eksplodira." Ponovno
je zaškiljio u kameru, a onda nestao s ekrana.
Rulja oko njih se razilazila, ali do kada?
Nakon samo nekoliko dana, stigli su rezultati nove DNK analize, koji su
Grega Olsona prakticki osloba
ali svake sumnje, i policija ih je isti cas
razglasila na sva zvona kako bi gospo
i Olson i njenome sinu vratili barem
dio njihova života. Policija je naravno ocistila snijeg na mjestu zlocina i
pronašla plocnik prekriven krvlju, koja je najvecim dijelom gotovo sigurno
pripadala samome Olsonu, a na temelju kolicine krvi bilo je gotovo sigurno
da je bio žrtva, a ne pocinitelj. Pocele su se širiti glasine o tragovima guma
treceg automobila, fantomskim mecima koji su bili ispaljeni ali ne i prona

eni i, najvažnije od svega, o DNK potpisu koji je odgovarao onome u
misterioznoj crnoj tvari, samo što ovaj put DNK nije prona
en samo u crnoj
Pompea
-102-
sluzi, nego i u mrlji krvi u policijskom autu. To je znacilo da je na mjestu
zlocina bilo cetvero ljudi, a ne troje, i forenzicari iz FBI-a bili su sigurni da
je ubojica taj cetvrti covjek, a ne Greg Olson.
Naravno, neki su ljudi poceli sumnjati da je ondje bio i peti.
"Danas si nekako drukciji", rekao je dr. Neblin kad sam u cetvrtak došao na
naš redoviti sat terapije. To je bio peti dan otkako sam poceo rušiti svoj
sustav pravila.
"Kako to mislite?" pitao sam.
"Samo si... drukciji", rekao je. "Ima li što nova?"
"Uvijek me to pitate nakon što netko umre", rekao sam.
"Uvijek si nekako drukciji nakon što netko umre", rekao je Neblin. "Što
misliš o ovom posljednjem slucaju?"
"Trudim se ne razmišljati o tome", rekao sam. "Znate vec, moja pravila. Što
vi mislite?"
Neblin je na trenutak zastao prije nego što je odgovorio.
"Tvoja te pravila prije nikada nisu sprecavala da razmišljaš o tim
ubojstvima", rekao je. "Prilicno smo mnogo i razgovarali o njima."
To je bila glupa greška. Pokušavao sam se ponašati kao da se još uvijek
pridržavam svojih pravila, ali ocito mi nije baš uspijevalo. "Znam, samo...
sada se sve cini nekako drukcije, zar ne?"
"Svakako", rekao je Neblin. Cekao je da nešto kažem, ali nije mi padalo na
pamet ništa što ne bi bilo sumnjivo. Nikada prije nisam pokušao nešto
sakriti od njega - bilo je teško.
"Kako škola?" pitao je.
"U redu", rekao sam. "Svi se boje, ali to je valjda normalno."
"Bojiš li se ti?"
"Pa baš i ne", rekao sam, iako sam se bojao više nego ikada prije u životu,
samo ne iz onih razloga koje je Neblin mogao pretpostaviti. "Strah je...
cudna stvar, kad malo razmislite o tome. Ljudi se uvijek boje drugih stvari,
nikada samih sebe."
" A trebali bi?"
"Ljudi se boje onoga što ne mogu kontrolirati", rekao sam, "buducnosti,
mraka, ili nekoga tko ih hoce ubiti. Ljudi se ne boje sami sebe jer uvijek
znaju što ce uciniti."
Pompea
-103-
"Bojiš li se ti samoga sebe?"
Pogledao sam kroz prozor i na plocniku vidio ženu koja je stajala uz nanos
snijega i promatrala promet. "Na primjer ona žena", rekao sam pokazujuci
na nju. "Možda se boji da bi je mogao udariti auto, ili da bi se mogla
poskliznuti na ledu, ili da na drugoj strani ulice nece imati gdje stati, ali ne
boji se prelaženja ceste - prijeci cestu njezina je vlastita odluka, i vec ju je
donijela, i zna kako se to radi, i to bi trebalo biti prilicno lako. Pricekat ce
dok ne bude auta i pažljivo zakoraknuti na led, i ucinit ce sve što je u
njezinoj moci da bi bila sigurna. Ono što je plaši su stvari koje ne može
kontrolirati. Stvari koje bi joj se mogle dogoditi, a ne stvari koje sama cini.
Ne leži ujutro u krevetu misleci 'Nadam se da danas necu doci ni do jedne
ulice, bojim se da bih je mogla pokušati prijeci.' Eto, ode ona."
Žena je docekala trenutak kad nije bilo automobila i požurila preko ceste.
Ništa se nije dogodilo.
"Na sigurnom je", rekao sam. "Ništa joj se nije dogodilo. Sad ide natrag na
posao, i tamo ce razmišljati o drugim stvarima kojih se boji - 'Nadam se da
necu dobiti otkaz; nadam se da ce pismo stici na vrijeme; nadam se da cek
ima pokrice.'"
"Poznaješ je?" upitao je Neblin.
"Ne", rekao sam, "ali broj stvari koje pješakinja u ovom dijelu grada u cetiri
popodne možda obavlja doista je ogranicen - najvjerojatnije nije došla po
nešto, jer ne nosi ništa osim rucne torbice, tako da su banka ili pošta
najocitije pretpostavke." Naglo sam prestao govoriti i pogledao Neblina. Još
nikada nisam pred njim teoretizirao o drugim ljudima - moja mi pravila nisu
dopuštala da toliko razmišljam o nekoj stranoj osobi. Htio sam ga optužiti
da me navukao na tanak led, ali on nije ucinio ništa, samo me pustio da
govorim. Gledao sam ga u oci, tražeci neki znak da mu je jasna važnost
onoga što sam upravo ucinio. On je pak zurio u mene, i razmišljao.
Analizirao.
"Dobre pretpostavke", rekao je Neblin. "Ni ja je ne poznajem, ali kladim se
da si u pravu u vecini toga." Cekao je nešto - možda da priznam što sam
ucinio, ili da mu objasnim zašto su moja pravila toga dana toliko drukcija.
Ništa nisam rekao.
"Najnovije vijesti u vezi s ubojstvima prošlog vikenda, bile su o dojavi
Pompea
-104-
policiji", rekao je.
Uh - oh.
"Netko je cini se nazvao s govornice, s one na glavnoj ulici, i prijavio napad
claytonskog ubojice. U ovome trenutku pretpostavlja se da je ubojica ubio
Grega Olsona, netko je to prijavio, i kad je policijska patrola došla provjeriti
prijavu, ubojica je sredio i njih."
"Nisam to cuo", rekao sam. "Ali ima smisla. Znaju li tko je nazvao?"
"Nije htio dati ime", rekao je Neblin. "Ili možda nije htjela. Glas je bio
prilicno visok, pa misle da je rijec o ženi ili o djetetu."
"Nadam se da je bila žena", rekao sam.
Neblin je podigao obrvu.
"Štogod da se dogodilo te noci", rekao sam, "siguran sam da nije bilo nešto
što bi ijedno dijete ikada trebalo vidjeti. Takvo što moglo bi ga zbilja
istraumatizirati".

11.
Gospodin Crowley svaki se dan budio oko pola sedam. Nije mu trebala
budilica, jednostavno bi se probudio - nekoliko desetljeca bu
enja u isto
vrijeme radi posla stvorilo je naviku, i iako je vec odavno bio u mirovini,
više to nije mogao promijeniti. Znao sam to zato što sam ga vec nekoliko
dana promatrao s prozora svoje sobe. Vidio sam koja se svjetla pale i kada, i
kada sam ustanovio pogodna mjesta, poceo sam se sakrivati oko njegove
kuce i prisluškivati. Bilo bi za ocekivati da to ne mogu ciniti a da pritom za
sobom ne ostavim inkriminirajuce tragove u snijegu, ali, slucajno je netko
sve prilaze i stazice oko kuce gospodina Crowleyja održavao savršeno
cistima. Mogao sam dolaziti i odlaziti kako sam htio.
U pola sedam ujutro, gospodin Crowley bi se probudio i opsovao. Kao
švicarski sat - on je bio jedan stari, vulgarni, švicarski sat. Koliko sam ja
imao prilike cuti, gospodin Crowley psovao je samo ujutro poslije bu
enja,
inace ne; valjda mu je to pomagalo da razbistri glavu i svježe zapocne novi
dan, kao da je sve mracne misli prethodne noci skupljao u pošten hracak
mentalnog šlajma, i onda ga ispljunuo kroz tu jednu psovku. Njegova
spavaca soba bila je u stražnjem desnom kutu kuce. Nakon svoje
svakodnevne psovke, po mraku bi otišao do kupaonice, gdje bi se,
pretpostavljam, najprije umio nad umivaonikom. Nakon toga, upalilo bi se
svjetlo, zacuo bi se vodokotlic, a onda bi se istuširao toliko vrucom vodom,
da bi se prozor kupaonice zacas potpuno zamaglio. U sedam sati vec bi
odjeven došao u kuhinju.
Što doruckuje, poga
ao sam uglavnom prema mirisima koji su dopirali kroz
ispušni otvor nape. U pocetku to bi bio samo bezmirisni oblacic pare od
vode koja kljuca, nakon cega bi se osjetila blaga aroma instant-kave, i
naposljetku predivan jak miris mljevene pšenice i javorova sirupa, od kojeg
bih svaki put ogladnio. Sa svog mjesta pokraj kuhinjskog prozora mogao
sam se popeti na uski rub temelja kuce. S ceste me se tu nije moglo vidjeti, a
kroz razmak u zastorima mogao sam gledati Crowleyjevu ruku dok je jeo.
Prinio bi žlicu ustima i onda je opet spustio dok sažvace. Cinio je to sporo i
u savršenom ritmu. Da sam htio, mogao sam se još malo pomaknuti kako
Pompea
-106-
bih bolje vidio, ali tako bih riskirao da me otkrije. Zato sam radije ostajao
nevidljiv, i zamišljao ono što nisam mogao vidjeti. Nakon jela odgurnuo bi
stolac, prešao šest koraka do sudopera i isprao zdjelu mlazom vode, što je
zvucalo kao krcanje na radiju. Tada bi se obicno probudila i Kay i ušla u
kuhinju, i on bi je poljubio za dobro jutro.
Tako sam ga špijunirao cijeli tjedan. Jedan dan sam cak markirao školu
kako bih vidio što radi preko dana. Ono što sam tražio, a nisam mogao naci,
bio je strah. Htio sam otkriti cega se boji, kako bih to upotrijebio da ga
zaustavim. Nisam se kanio upustiti u izravnu borbu, naravno; jedini nacin da
pobijedim tog demona bio je da ga nekako nadmudrim, dovedem u poziciju
nemoci, i onda zgnjecim poput kukca. Vecini serijskih ubojica to nije bilo
teško postici, jer uvijek su napadali slabije od sebe. Ja sam se me
utim
spremao napasti nešto mnogo jace, dakle znao sam da se on nikako nece
bojati mene - morao sam naci nešto drugo cega se boji. Time bih ga mogao
bockati, promatrati kako reagira, a u slucaju da reagira dovoljno burno,
možda ga cak natjerati da ucini neku glupu grešku i tako stvoriti sebi
priliku.
U njegovu ponašanju me
utim nisam otkrio ništa što bi upucivalo na strah,
stoga sam odlucio vratiti se na pocetak - na psihološki profil koji sam poceo
graditi na pocetku, kad sam prvi put posumnjao da je rijec o serijskom
ubojici. Kasno jedne noci, iskopao sam svoj notes i poceo citati bilješke:
"Prilazi svojim žrtvama i ubija ih iz neposredne blizine." Prije sam mislio da
to govori nešto o njegovoj osobnosti i duševnom stanju koje ga tjera da
ubija, no sada sam znao više - cinio je to što je cinio jer su mu trebali novi
organi, a ubijao ih je iz neposredne blizine zato što su demonske pandže
najbolje oružje koje ima na raspolaganju.
Iduca stavka na popisu bila je upravo ono što sam tražio: "Ne želi da itko
zna tko je." To sam bio zapisao na Maxovo inzistiranje, a ja sam tada
smatrao da je to previše ocito. Bilo je toliko ocito, da o tome nisam ni
razmišljao. Pa da - to je bilo ono cega se bojao! Da netko sazna što je
zapravo! Osmjehnuo sam se.
"Nije vukodlak, Max, ali bio si blizu."
Gospodin Crowley bio je demon, i nije htio da to itko sazna. Ni obicni
ubojica ne bi htio da itko sazna njegove tajne. Ono od cega je gospodin
Pompea
-107-
Crowley strepio, cime sam na njega mogao poceti vršiti pritisak - bilo je
razotkrivanje. Bilo je vrijeme da mu pošaljem poruku.
Pisanje poruke pokazalo se kompliciranijim nego što sam ocekivao. Kao i
kad sam zvao 911, nisam htio da mi se na temelju poruke u
e u trag.
Naravno, nisam je smio napisati rukom, dakle trebalo mi je racunalo i pisac.
No i s time je postojao problem - sjetio sam se jednog slucaja tobožnjeg
samoubojstva o kojem sam bio citao, gdje je ekspert utvrdio na kojem je
pisacem stroju napisano lažno oproštajno pismo, i bojao sam se da je tako
moguce identificirati i pisac. S tim u što sam se upuštao nije bilo šale, dakle
pisac kod nas doma nije dolazio u obzir. Druga teoretska mogucnost bili su
pisaci u školi, no da bismo koristili školska racunala, morali smo se
ulogirati, a to je znacilo ostaviti za sobom jasan elektronicki trag. Odlucio
sam poslužiti se pisacem u knjižnici, u vrijeme kad je ondje najveca gužva,
kad nitko nema vremena obracati pozornost na petnaestogodišnjeg klinca. U
to vrijeme mogao sam se ušuljati, ispisati poruku, i nestati bez traga. Buduci
da je vani još uvijek bilo jako hladno, cak sam pritom mogao nositi rukavice
i izbjeci otiske prstiju, a da pritom nitko ništa ne posumnja. Poruku sam
ubacio u sredinu nekog besmislenog teksta, za slucaj da netko prije mene
stigne do pisaca i pocne citati što sam napisao. Kada sam se vratio
kuci, izrezao sam tu recenicu i zalijepio je na cist list papira. Moja prva
poruka bila je jednostavna;
ZNAM ŠTO SI
Dostaviti poruku bilo je jednako teško kao i napisati je. Morao sam je
ostaviti negdje gdje ju Kay nece naci, jer ona bi s njom najvjerojatnije otišla
ravno na policiju, ili bi se, u najmanju ruku, povjerila nekom susjedu. Svaka
normalna osoba bi to ucinila. Gospodin Crowley, s druge strane, sigurno bi
to zadržao za sebe; ne bi nikome otkrio nešto što bi moglo baciti sumnju na
njega. Kada bi poruku odnio na policiju, htjeli bi saznati više o njemu - ima
li neprijatelja, je li ucinio nešto zbog cega bi mu se netko htio osvetiti.
Sigurno nije htio da policija uopce postavi ta pitanja, a kamoli da na njih
nade odgovore. Da, bilo je sigurno da ce šutjeti o poruci - ako bude jedini
koji zna za nju.
Drugi problem bio je smisliti kako dostaviti poruku, a da ne bude ocito da
Pompea
-108-
sam ja to ucinio. Bilo bi lako ostaviti je u šupi, na primjer, jer Kay je ondje
nikada ne bi našla, ali ja sam stalno bio u šupi, i bio bih prva osoba na koju
bi Crowley pomislio pokušavajuci pogoditi tko ju je ondje ostavio. Nisam je
htio sakriti ni na nekom mjestu koje bi ugrozilo moja skrovišta za uho
enje
gospodina Crowleyja. Da sam mu poruku ubacio kroz, recimo, kuhinjski
prozor, nikada se više ne bih mogao ondje sakriti i promatrati ga dok
doruckuje. Morao sam biti vrlo oprezan pri izboru nacina dostave.
Na kraju sam se odlucio za njegov auto. Kay ga je vozila koliko i Crowley,
ali postojale su stvari za koje su auto koristili sami; Kay je, na primjer,
njime odlazila u kupnju namirnica, uvijek srijedom ujutro, i uvijek sama.
Najpouzdaniji orijentir što se tice gospodina Crowleyja bile su ragbi
utakmice, koje je vrlo cesto gledao u baru u centru grada. Poceo sam
promatrati njegove vecernje navike i uspore
ivati ih s TV programom, i
ustanovio da u taj bar odlazi svaki put kada je na ESPN-u utakmica Seattle
Seahawksa; valjda kod kuce nije imao taj program. Sljedeci put kada su
igrali Seahawksi, prišuljao sam se do auta prije nego što je krenuo, i presavijenu
poruku zataknuo pod brisac.
Promatrao sam njegov kolni prilaz sa svoga prozora, vireci kroz razmak
izme
u žaluzina toliko malen, da me nikako nije mogao vidjeti. Izašao je iz
kuce veselo se smiješeci zbog necega, i otkljucavajuci vrata automobila
primijetio poruku. Uzeo ju je, rastvorio, i mrkim pogledom pretražio ulicu.
Više nije bio veseo. Povukao sam se s prozora i nestao u mraku svoje sobe,
odakle sam ga jedva vidio, ali cuo sam da je ušao u auto i odvezao se.
Nekoliko noci posije toga, imali smo zabavu naše kvartovske straže. To je
inace bilo okupljanje cijeloga susjedstva u vrtu Crowleyjevih, gdje su svi
razgovarali, smijali se i pretvarali da je sve u redu, pri cemu su kuce bile
prazne i izvrsna meta za provalnike. No taj put se na zabavi nije govorilo o
provalama, nego o serijskom ubojici - svi smo bili na okupu, sigurni u
velikoj grupi ljudi, gdje smo pazili jedni na druge. Netko je cak održao mali
govor o sigurnosti, zakljucavanju vrata i takvim stvarima. Htio sam im reci
da bi prvi korak k sigurnosti bio ne dolaziti u vrt gospodina Crowleyja, no te
se noci doimao dovoljno pitomo. Ako je i bio u stanju pobiti pedeset ljudi
odjednom, barem nije bilo naznaka da se to sprema uciniti na toj zabavi. A
Pompea
-109-
ni ja još nisam bio spreman napasti ga - još sam ga proucavao. Kako ubiti
nešto što se oporavilo od tridesetak prostrijelnih rana? Takvo što mora se
pomno isplanirati, a za to treba vremena.
Ali prava svrha tog okupljanja nisu bile te govorancije o mjerama opreza.
Ono što se htjelo postici bilo je da sami sebi pokažemo kako nismo
pobije
eni - da se, iako je ubojica u gradu, ne bojimo i da se nismo
pretvorili u izbezumljenu rulju. Kako bilo, važnija od ispraznih deklaracija
hrabrosti bila je cinjenica da smo pekli hrenovke, što je znacilo da sam
dobio priliku zapaliti vatru u Crowleyjevoj jami.
Odmah na pocetku raspalio sam žestoku vatru spaljujuci nekoliko velikih
komada drva od mrtvog stabla iz vrta Watsonovih, koje su bili posjekli toga
ljeta. Vatra je bila svijetla i topla, savršena
za pocetak zabave. Kad su se svi uljuljkali u te razgovore o mjerama
sigurnosti, poceo sam raditi žaracem i dugackim mašicama oblikujuci i
kultivirajuci vatru kako bih stvorio debeo sloj jarkocrvene žeravice. Vatra za
pecenje ne smije biti bilo kakva, jer potreban je postojan i ravnomjeran
izvor topline. Plamenovi su se povukli i ustupili mjesto tihom žarenju drva.
Pomno sam rasporedio žeravicu, nacinio minijaturne kanale kroz koje je
mogao strujiti kisik, i golemi roštilj bio je spreman. U pravi cas, jer
zasjedanje na temu sigurnosti je završilo i ljudi su se okrenuli pecenju
hrenovki.
Tu je naravno bila i Brooke i njena obitelj. Diskretno sam promatrao kako
ona i njen mali brat nabadaju par hrenovki na dugacke štapove i prilaze
vatri; Brooke se smiješila i cucnula uz žeravicu pokraj mene. Brat joj je bio
s druge strane. Ispružili su svoje štapove nad središte vatre, gdje je još
uvijek plesalo nekoliko plamenova. Gotovo pola minute borio sam se sa
sobom dok se nisam konacno usudio reci joj nešto.
"Probaj ondje", rekao sam, pokazujuci mašicama na hrpicu žeravice. "Ondje
ce ti se bolje ispeci."
"A-ha", rekla je Brooke i odmah pokazala Ethanu to mjesto. Pomaknuli su
svoje hrenovke, koje su isti cas pocele mijenjati boju i peci se. "Vau", rekla
je, "kako dobro. Ti znaš dosta o vatri."
"Cetiri godine u izvi
acima", rekao sam. "To je jedina organizacija za koju
znam koja doista poducava djecake kako da nešto zapale."
Pompea
-110-
Brooke se nasmijala. "Ti si znacku za palež sigurno osvojio kao od šale."
Htio sam još razgovarati s njom, ali nisam znao što da kažem
- na školskoj sam zabavi bio rekao puno previše. Vjerojatno sam je
prestravio, i to nisam htio ponoviti. S druge strane, njen smijeh mi je bio
predivan, i htio sam ga opet cuti. Pomislio sam, ako se ona upravo našalila
na temu paleži, mogu i ja, bez da ispadnem nastran.
"Rekli su da sam bio najbolji ucenik kojeg su ikada imali", rekao sam.
"Vecina izvi
aca samo spale kolibu, a ja sam spalio tri kolibe i jedno
napušteno skladište."
"Prilicno dobar rezultat", rekla je, sa smiješkom.
"Poslali su me na državno natjecanje", dodao sam. "Sjecaš se onog velikog
šumskog požara u Kaliforniji prošloga ljeta?"
Brooke se nasmiješila. "Oh, to si bio ti? Svaka cast."
"Za taj sam dobio i nagradu. To je jedna statua, kao Oscar, ali u obliku mede
Smokeyja, i napunjena je benzinom. Moja mama si je jednom njime zalila
palacinke jer je mislila da je unutra med."
Brooke se glasno nasmijala i zamalo ispustila svoj štap s hrenovkom, a onda
se opet nasmijala toj svojoj nespretnosti.
"Jesu sad gotove?" upitao je Ethan, proucavajuci svoju hrenovku.
Vec ju je peti put bio maknuo s vatre, i jedva da se bila nešto malo ispekla.
"Ma valjda jesu", rekla je Brooke, promatrajuci svoju hrenovku i ustajuci.
"Hvala, Johne!"
Kimnuo sam glavom i gledao za njima kad su otišli do stola po peciva i
senf. Vidio sam kako se nasmiješila i uzela bocu kecapa od gospodina
Crowleyja, i cudovište u mojoj glavi uspravilo se i optužilo pandže, bijesno
režeci. Kako se usu
uje dirati je? Izgledalo je da cu morati paziti na Brooke
da bi bila sigurna. Shvatio sam da sam poceo režati, i prisilio se da se
umjesto toga nasmiješim. Ponovno sam se okrenuo prema vatri i vidio
mamu kako mi se vragolasto smiješi s druge strane. U sebi sam opet zarežao
- nije mi se dalo slušati njene glupe komentare o Brooke kada se vratimo
kuci. Odlucio sam ostati na zabavi što dulje mogu.
Brooke i Ethan nisu se više vratili do vatre, i te veceri više nisam imao
prilike razgovarati s njom. Vidio sam je kako dijeli plasticne caše vruce
cokolade, i nadao se da ce i meni donijeti jednu, ali gospo
a Crowley ju je
Pompea
-111-
preduhitrila. Popio sam cokoladu, bacio cašu u vatru i promatrao kako se
plastika izvija, crni i nestaje u žeravici. Brookeina obitelj je ubrzo nakon
toga otišla kuci.
Uskoro su sve hrenovke bile ispecene, i kad su se ljudi poceli razilaziti,
nahranio sam vatru s još nekoliko velikih klada, složivši ih tako da daju
velik stup ricuceg plamena. Bilo je predivno - vatra je bila toliko vruca da su
se crvena i narancasta pretvorile u zasljepljujucu žutu i bijelu, toliko vruca
da su se svi ostali udaljili od nje, a ja sam morao svuci jaknu. Blizu te vatre
bilo je svijetlo i toplo kao usred vruceg ljetnog dana, iako je svugdje drugdje
bila kasnoprosinacka noc. Hodao sam oko nje, bockao je, razgovarao s
njom, smijao se s njom dok je razarala drvo i uništavala kartonske tanjure.
Vatra u vecini slucajeva pucketa, no to zapravo uopce nije glas vatre, nego
drveta. Da bi se culo samu vatru, potrebna je takva buktinja, oganj toliko
žestok i mocan da stvara vlastiti vjetar. Prišao sam joj koliko god sam
mogao i osluškivao njen glas, tiho zavijanje od radosti i bijesa.
Na biologiji smo ucili kako se definira život: da bi nešto moglo biti
klasificirano kao živo bice, mora jesti, disati, razmnožavati se i rasti. Pas to
cini, kamen ne; stablo to cini, plastika ne. Vatra je, po toj je definiciji,
totalno živa. Jede sve, od drveta do mesa, a neprobavljeni ostatak izbacuje u
obliku pepela; diše zrak, isto kao mi, trošeci kisik i ispuštajuci ugljik. Vatra
raste, i širi se, stvarajuci nove vatre, koje se tako
er šire i stvaraju nove
vatre. Vatra pije benzin i izbacuje pepeo, bori se za teritorij, voli i mrzi.
Kojiput kad gledam ljude oko sebe kako se vuku kroz svoju svakodnevnu
rutinu, mislim da je vatra življa od nas - svjetlija, toplija, sigurnija u sebe, i
sigurnija kamo želi ici. Vatra se ne zadovoljava kompromisima; vatra ne
tolerira; vatra ne "životari". Vatra cini.
Vatra jest.
"Na kojim se krilima usu
uje uzletjeti?" zacuo se glas. Okrenuo sam se i
nekoliko metara iza sebe ugledao gospodina Crowleyja. Sjedio je u
sklopivoj stolici, zadubljen u vatru. Svi drugi vec su bili otišli, ali ja sam bio
previše obuzet vatrom da bih to primijetio.
Gospodin Crowley doimao se odsutno i zamišljeno; nije se obracao meni,
kao što sam prvo pomislio, nego sebi. Ili možda vatri. Ukocena pogleda,
ponovno je progovorio. "Koja se ruka usu
uje zgrabiti vatru?"
Pompea
-112-
"Molim?" pitao sam.
"Molim?" rekao je, kao da ga je tko probudio iz sna. "Oh, Johne, ti si. Ništa,
recitirao sam jednu pjesmu."
"Tu još nikad nisam cuo", rekao sam, i okrenuo se natrag k vatri. Sada je
bila manja, još uvijek jaka, ali nije bjesnjela. Trebao sam biti prestravljen,
sam usred noci s demonom. Odmah mi je palo na pamet da me nekako
prozreo, shvatio da znam njegovu tajnu i da sam ja taj koji mu je ostavio
poruku. No, bilo je ocito da je u mislima odlutao tko zna kamo. Ocito ga je
nešto uznemirilo, inace ne bi bio u tako melankolicnom raspoloženju.
Možda je mislio na poruku, ali ja mu nisam bio ni na kraj pameti.
No i više od toga, vatra mu je apsorbirala misli, uvukla ih u sebe, upila, kao
što spužva upija vodu. Promatrajuci ga kako gleda u vatru, shvatio sam da je
voli koliko i ja. Zato je ono rekao - ne zato što je sumnjao na mene, nego
zato što smo obojica bili povezani s vatrom, a time, na neki nacin, i jedan s
drugim.
"Nikad nisi cuo tu pjesmu?" pitao je. "Pa cemu vas danas uce u toj školi? To
je William Blake!" Slegnuo sam ramenima, i trenutak potom ponovno je
progovorio. "Nekoc davno znao sam je napamet." Ponovno je odlutao u
sanjarenje. "Tigre, Tigre, vatro žarka, što me gledaš iz šumskog mraka, koja
besmrtna ruka, i kad, oslika taj strašni sklad?"
"To kao da mi je poznato", rekao sam. Nikada nisam baš pazio na satovima
engleskog, ali pjesme o vatri valjda bih se sjecao.
"Pjesnik pita tigra tko ga je stvorio, i kako", rekao je Crowley, brade
uvucene duboko pod ovratnik. "Koji cekic? Koji lanac? U kojoj je peci bio
tvoj mozak?" Vidjele su mu se samo oci, crne rupe koje su odražavale
razigranu vatru. "Napisao je dvije takve pjesme, znaš? Janje i Tigar. Jedna je
cista ljupkost i ljubav, a druga skovana od užasa i smrti." Crowley me
pogledao. Oci su mu bile crne i teške. "Kad su zvijezde bacile svoja koplja, i
nebo namocile suzama - je li se osmjehnuo, vidjevši svoje djelo? Je li onaj
koji je stvorio janje, stvorio i tebe?"
Vatra je pucketala. Naše su sjene plesale po zidu kuce iza nas. Gospodin
Crowley opet se okrenuo prema vatri.
"Volio bih vjerovati da je isti tvorac stvorio oboje", rekao je. "Volio bih to
vjerovati."
Pompea
-113-
Stabla iza vatre svijetlila su bijelim odsjajem, a ona iza njih bila su u
potpunoj tami. Zrak je bio nepomican i taman, i dim je visio u zraku, poput
magle. Vatra je sve to osvijetlila, obojila, nadjacala svjetlo ulicne rasvjete, i
sakrila zvijezde.
"Kasno je", rekao je gospodin Crowley, ne micuci se. "Odi ti doma. Ja cu
ostati tu s vatrom dok joj se ne ugasi sav žar."
Ustao sam i pružio žarac prema žeravici s namjerom da je rasporedim po
tlu, ali on je ispružio svoju drhtavu ruku i zaustavio me.
"Pusti je", rekao je. "Ne volim ubijanje vatre. Samo je pusti."
Spustio sam žarac i otišao kuci. Kada sam stigao u svoju sobu, pogledao
sam kroz prozor i vidio ga kako i dalje sjedi i zuri u vatru.
Svojim sam ocima vidio kako taj covjek ubija cetvero ljudi. Gledao sam ga
kako cupa organe, svoju vlastitu ruku, i pred mojim se ocima pretvara u
nešto groteskno i neljudsko. No unatoc svemu tome, ono što je te noci rekao
uz vatru, nekako me uznemirilo više od icega drugog što je ikada ucinio.
Opet sam se zapitao zna li za mene - i ako zna, još koliko vremena imam
prije nego što i mene ušutka kao što je ušutkao Teda Raska. Na zabavi sam
bio siguran, i neposredno nakon nje, jer je bilo previše svjedoka. Da sam
nestao iz njegova vrta, nakon što me ondje vidjelo pedeset ili više ljudi, bilo
bi previše sumnjivo. Zakljucio sam da ja tu ionako ne mogu ništa. Ako nije
znao, morao sam nastaviti sa svojim planom, a ako jest, ionako nije bilo baš
mnogo toga što sam mogao uciniti da ga zaustavim. U svakom slucaju, znao
sam da moj plan funkcionira - moja poruka ga je uznemirila, možda cak vrlo
duboko. Morao sam nastaviti vršiti pritisak, malo-pomalo povecavati njegov
strah, sve dok ne bude prestravljen, jer tada bih ga mogao kontrolirati.
Iduceg dana, ostavio sam mu drugu poruku, na drugi nacin, da mu pojasnim
svoje namjere:
UBIT CU TE

12.
Brooke je svakoga dana ustajala oko sedam; njezin tata bi ustao u pola
sedam, istuširao se i odjenuo, i onda bi probudio djecu, dok je mama
pripremala dorucak. Otišao bi u Ethanovu sobu i upalio svjetlo, koji put bi
ga malo zadirkivao potezanjem pokrivaca, koji put bi glasno pjevao, a
jednom mu je cak, kada je Ethan baš odbijao ustati, u krevet ubacio vrecicu
smrznute brokule. Brooke, s druge strane, bila je povlaštenija - tata bi joj
jednostavno pokucao na vrata, rekao neka se probudi i otišao nakon što bi
cuo odgovor. Ipak je ona bila mlada žena - odgovornija od svoga malog
brata, a i morao je poštovati njenu privatnost. Nitko joj nije upadao u sobu,
niti zavirivao, nitko je ne bi vidio dok ona to ne bi poželjela.
Nitko osim mene.
Brookeina soba bila je na katu, u stražnjem lijevom kutu kuce, što je znacilo
da je imala dva prozora - jedan sa strane koji je gledao na kucu
Petersonovih, na kojem je uvijek imala navucene zastore, i drugi na
stražnjem dijelu kuce, koji je gledao na njihov vrt i šumu iza nje, i na kojem
nikada nije bilo zastora. Živjeli smo na samome rubu grada, iza nas nije bilo
kuca, dakle iza nismo imali susjede. U tom smjeru miljama daleko uopce
nije bilo ljudi. Brooke je mislila da je nitko ne može vidjeti, a ja sam mislio
da je lijepa.
Gledao sam je kako poslije bu
enja sjeda na krevet i odguruje pokrivac,
graciozno se proteže i prolazi prstima kroz kosu. Spavala je u debeloj, sivoj
trenirci, što mi se cinilo neobicno dosadnom bojom za nju. Ponekad bi se
pocešala ispod pazuha ili po stražnjici - nešto što nijedna djevojka nikad ne
bi ucinila kad bi znala da je netko gleda. Kreveljila se pred zrcalom; koji put
je malo plesala. Nakon minutu-dvije, uzela bi odjecu i izašla iz sobe, valjda
put kupaonice.
Razmišljao sam da li da i Watsonovima ponudim cišcenje snijega, tako da
ga mogu gomilati gdje hocu, isto kao i kod gospodina Crowleyja, i te
zaklone koristiti za lakši pristup njihovu posjedu. No to bi ipak bilo malo
sumnjivo, osim ako bih to cinio i za sve ostale u cijeloj ulici, a za to nisam
imao vremena. Vec sam imao i previše posla.
Pompea
-115-
Svakoga dana našao bih nacina da gospodinu Crowleyju ostavim novu
poruku - koji put na autu, koji put bih je prilijepio na prozor ili zataknuo za
vrata, ali toliko visoko da ih Kay nikako nije mogla dosegnuti. Nakon one
druge, više nijedna nije bila izravna prijetnja. Umjesto toga, slao sam mu
dokaze da znam njegovu tajnu:
JEB JOLLEY BUBREG DAVE BIRD RUKA
Kada sam mu ostavljao poruke o žrtvama, pazio sam da ne spomenem
skitnicu kojeg je ubio na jezeru - kao prvo, nisam mu znao ime, a osim toga,
još uvijek sam se bojao da je onoga dana možda primijetio tragove mog
bicikla u snijegu, i nisam htio da zbroji dva i dva.
Zadnji dan škole, ostavio sam mu poruku koja je glasila:
GREG OLSON ŽELUDAC
Ta je bila ubojita, jer tijelo Grega Olsona još nije bilo prona
eno - i Crowley
je bio uvjeren da nitko ne zna da je od njega uzeo želudac. Nakon što ju je
procitao, zakljucao se u kucu i neko vrijeme mozgao. Iduceg jutra otišao je
u željezariju i kupio dva lokota, kojima je dodatno osigurao vrata šupe i
podruma. Bio sam malo zabrinut da ce postati paranoican i da ce biti teže
uhoditi ga, ali cim ih je postavio, došao je k nama i dao mi novi kljuc šupe.
"Stavio sam lokot na vrata šupe, Johne. Danas covjek ne može biti dovoljno
oprezan." Pružio mi je kljuc. "Znaš gdje stoji sav alat, ti samo lijepo nastavi
cistiti, kao i uvijek, i hvala ti još jednom za svu tvoju pomoc."
"Hvala", rekao sam. Još uvijek je imao povjerenja u mene! Htio sam skociti
u zrak od srece. Nabacio sam svoj najbolji "osmijeh posvojenog unuka".
"Što se tice cišcenja snijega, budite bez brige."
Mama je sišla niza stube i odjednom se našla iza mene. "Dobar dan
gospodine Crowley, je li sve u redu?"
"Stavio sam neke nove lokote", rekao je. "Preporucio bih i vama da to
ucinite. Ubojica je još na slobodi."
"Kod nas je sve dobro zakljucano", rekla je mama "a otraga gdje držimo
kemikalije imamo i prilicno dobar alarmni ure
aj. Mislim da možemo biti
mirni".
"Imate dobrog sina", rekao je sa smiješkom. Onda su mu brige smracile lice,
Pompea
-116-
i bacio je sumnjicav pogled niz ulicu. "Ovaj grad više nije siguran kao što je
nekad bio. Ne pokušavam vas prestrašiti, samo..." Ponovno se okrenuo
prema nama. "Samo se pazite." Okrenuo se i odgegao preko ceste, obješenih
ramena. Zatvorio sam vrata i nasmiješio se.
Nije me procitao!
"Imaš kakvih planova za danas?" upitala me mama. Pogledao sam je
sumnjicavo, a ona je nedužno podigla ruke: "Samo pitam."
Provukao sam se pokraj nje i krenuo uza stube. "Idem malo citati." To mi je
bilo standardno objašnjenje za sve one sate koje sam provodio zatvoren u
svojoj sobi, promatrajuci Crowleyjevu kucu. U to doba dana nisam ga
mogao uhoditi izbliza, pa mi je promatranje s prozora sobe bilo jedina
šansa.
"U posljednje vrijeme provodiš previše vremena u svojoj sobi", rekla je
mama penjuci se za mnom. "Danas je prvi dan božicnih praznika - trebao bi
izaci, provoditi se."
To je bilo nešto novo. Što li mi je sad spremala? Unutra sam provodio
jednako vremena koliko i vani, šuljajuci se oko Crowleyjeve kuce, i
Brookeine. Mama nije znala gdje sam bio ni što sam radio, ali nije bilo
moguce da misli kako sam previše u svojoj sobi. Posrijedi je bilo nešto
drugo.
"Onaj film za koji smo gledali reklame", rekla je. "Konacno igra u
gradskom kinu. Od jucer. Mogao bi poci i pogledati ga."
Okrenuo sam se i pogledao je. Što to izvodi ?
"Joj, samo ti predlažem da se odeš zabaviti", rekla je i pobjegla u kuhinju,
da se skloni od mog pogleda. Bila je nervozna. "Ako želiš u kino",
doviknula je, "imam nešto novca, dat cu ti za karte".
"Karte", to je plural - nije valjda to naumila? Nije dolazilo u obzir da odem
u kino sa svojom mamom. "Ti ga možeš gledati ako hoceš", rekao sam. "Ja
želim dovršiti knjigu."
"Oh, nemam ti ja vremena za to", rekla je pojavljujuci se iz kuhinje s
gomilom racuna u ruci. Pokazala mi ih je napeto se smiješeci. "Možeš otici s
Maxom. Ili s Brooke."
Aha, znaci u pitanju je bila Brooke. Osjetio sam kako crvenim, okrenuo se i
bijesno odmarširao u svoju sobu. "Rekao sam ne!" Zalupio sam vratima i
Pompea
-117-
zatvorio oci. Bio sam ljut, ali nisam znao zašto. "Glupa mama, šalje me u
glupo kino, s glupom..." nisam mogao naglas izgovoriti njeno ime. Trebalo
je da nitko ne zna za Brooke - cak ni sama Brooke nije znala za Brooke.
Šutnuo sam svoju naprtnjacu, ali samo se prevrnula. Bila je previše natrpana
knjigama, da bi odletjela na drugi kraj sobe, kako sam htio.
Sjediti u mraku s Brooke uopce ne bi bilo loše, pomislio sam, bez obzira na
to kakav je film. Zamislio sam je kako se smije, i odmah poceo smišljati
dosjetke kojima bih je opet mogao nasmijati. "Koje smece od filma -
režisera bi trebalo zadaviti njegovim vlastitim filmom." Na to se nije
nasmijala; razrogacila je oci i ustuknula, isto kao na školskoj zabavi.
"Ti si frik", rekla je. "Ti si bolestan, ludi frik."
"Nisam - pa ti me znaš! Ti me poznaješ bolje od ikog drugog na svijetu, i ja
tebe poznajem bolje od bilo koga drugoga na svijetu. Vidim stvari koje
nitko drugi ne vidi. Zajedno smo radili zadacu, gledali televiziju, razgovarali
preko telefona..."
Glupi telefon - s kim je to razgovarala? Kanio sam ga naci i ubiti.
Opsovao sam obracajuci se prozoru i...
Bio sam u svojoj sobi, teško disao. Brooke me nije dobro poznavala, jer
nikada ništa nismo podijelili jedno s drugim, jer ono što smo zajedno radili
zapravo je bilo samo ono što je ona radila sama dok sam je ja gledao kroz
prozor. Nekoliko dana prije toga, navecer sam je gledao kako piše zadacu, i
znao sam da je ista kao i moja, ali nismo je pisali zajedno, jer ona nije ni
znala da sam ondje.
I onda, kada joj je zazvonio telefon, podigla je slušalicu i nekome drugom
rekla halo, to je bilo kao da je netko zabio klin izme
u nas. Nasmiješila se
tom uljezu, a ne meni, i htio sam urliknuti, ali znao sam da zapravo nitko
ništa nije prekinuo, jer sam ja bio jedini na svijetu koji je mislio da se išta
doga
a.
Pritisnuo sam oci dlanovima. "Uhodim je", promumljao sam. Nije trebalo
biti tako; trebao sam uhoditi gospodina Crowleyja, a ne Brooke. Pravila sam
ukinuo zbog njega, a ne zbog nekog drugog, ali cudovište je srušilo zid i
preuzelo vlast prije nego sam uopce i primijetio što radi. Nisam više ni
mislio na cudovište, jer smo se potpuno stopili u jedno. Podigao sam pogled,
žurno otišao do prozora i zagledao se u kucu gospodina Crowleyja. "Ne
Pompea
-118-
mogu ja ovo." Otišao sam do kreveta i opet šutnuo naprtnjacu, ali ovaj put
jace, tako da se malo odsklizala po podu. "Moram se vidjeti s Maxom."
Zgrabio sam jaknu i izjurio van, bez rijeci mami. Bila je ostavila novac na
kuhinjskom ormaricu i uzeo sam ga u prolazu, gurnuo u džep i zalupio vrata
za sobom.
Maxova kuca bila je svega nekoliko milja od naše, i biciklom sam do nje
mogao stici prilicno brzo. Dok sam prolazio mimo Brookeine kuce, odvratio
sam pogled, i previše brzo odjurio niz ulicu, ne obracajuci ni najmanju
pozornost na led ili aute. Zamišljao sam se kako polažem ruke oko
Brookeina vrata i prvo ga milujem, a onda pocinjem stiskati sve dok ne
pocne vrištati i koprcati se i gušiti.
i dok joj se svaka misao u glavi ne usredotoci na mene, i ništa osim mene, i
postanem sam cijeli njen svijet i...
"Ne!"
Stražnji kotac mi je proklizao na ledu i zanijelo me u stranu. Uspio sam ne
pasti, ali cim sam ponovno mirno stajao, skocio sam s bicikla, podigao ga i
tresnuo o telefonski stup. Zazvonio je i zavibrirao mi u rukama, cvrst i
stvaran. Bacio sam ga, naslonio se na stup i zaškrgutao zubima.
Trebao bih plakati. Ne mogu ni plakati kao ljudsko bice.
Brzo sam pogledao oko sebe da vidim gleda li me tko. Cestom je prolazilo
nekoliko automobila, ali nitko nije obracao pozornost na mene. "Moram
vidjeti Maxa", opet sam promrmljao, i podigao bicikl. Vec tjednima ga
nisam vidio izvan škole - sve svoje vrijeme provodio sam sam, skrivajuci se
u mraku, ili pišuci poruke gospodinu Crowleyju. To nije bilo zdravo, cak i
bez mojih pravila. Pogotovo bez mojih pravila. Bicikl je izgledao prilicno u
redu - bio je izgreben, ali ne i ulubljen. Upravljac se bio malo zaokrenuo, a
bio je previše cvrsto stegnut a da bih ga bez alata mogao ispraviti, ali mogao
sam voziti i tako. Krenuo sam ravno prema Maxovoj kuci i prisilio se ne
razmišljati ni o cemu drugome osim o njemu. On je bio moj prijatelj. To je
bilo normalno. Nisam mogao biti lu
ak ako sam imao prijatelja.
Max je živio u kuci s dva stana blizu pilane, u cetvrti u kojoj je uvijek
mirisalo na piljevinu i dim. Vecina ljudi u Claytonu radila je u pilani,
ukljucujuci Maxovu mamu. Tata mu je bio vozac kamiona. Obicno je
prevozio drvo iz pilane, i pola vremena je bio na putu. Nisam baš volio
Pompea
-119-
Maxovog tatu, i svaki put kada bih išao k Maxu, najprije bih pogledao stoji
li pred kucom njegova ogromna šoferska kabina. Danas ga nije bilo, što je
znacilo da je Max najvjerojatnije sam kod kuce.
Bacio sam bicikl na zemlju pred kucom i pozvonio. Pozvonio sam i drugi
put. Max je otvorio tupa izraza lica, ali oci su mu zablistale kada me
ugledao.
"Pazi ovo, kompa - vidi šta mi je stari kupio!" Bacio se na kauc i podigao
džojstik Xbox-a 360 kao neki trofej. "Ne može biti doma za Božic, pa mi ga
je dao ranije. Predobro!"
Zatvorio sam vrata i svukao jaknu. "Cool." Igrao je neku igricu s trkacim
autima. Odahnuo sam - to je bilo upravo ono što mi je trebalo, ubijanje
vremena necim glupim. "Imaš još jedan džojstik?"
"Uzmi tatin", rekao je i pokazao prema televizoru, pokraj kojeg je stajao.
"Samo pazi da ga ne pokvariš, jer kad se tata vrati, dovest ce Madden, i
skupa cemo odigrati cijelu jednu ragbi sezonu. Popizdit ce ako mu ga
pokvariš."
"Pa necu ga udarati cekicem", rekao sam, prikljucio ga i vratio se na kauc.
"Hocemo?"
"Evo, samo malo", rekao je, "moram najprije ovo dovršiti." Pritisnuo je play
i odvozio još nekoliko utrka, objašnjavajuci mi poslije svake da je to serija
utrka, i da ce brzo završiti, ali da ne zna kako pohraniti rezultat dok ne do
e
do kraja. Nakon toga smo se konacno poceli utrkivati jedan protiv drugoga,
i tako proveli iducih sat-dva. Pobijedio me u svakoj utrci, ali nije me bilo
briga - radio sam nešto što rade normalni djecaci, i nikoga nisam morao
ubiti.
"Stvarno si debil", rekao je konacno. "I gladan sam. 'Oceš pohane piletine?"
"Može."
"Ostalo nam je od jucer. Imali smo raniju proslavu Božica zbog tate." Otišao
je u kuhinju i vratio se s polupraznom zdjelom pohane piletine. Sjedili smo
na kaucu, gledali televiziju i jeli, bacajuci kosti natrag u zdjelu. Njegova
mala sestra tiho je ušla u sobu, uzela komad i jednako tiho opet se vratila u
svoju sobu.
"Jel’ ideš negdje za Božic?" pitao je.
"Kamo bih išao?" rekao sam.
Pompea
-120-
"Ni mi." Obrisao je ruke o kauc i poceo ponovno prekapati po kostima u
potrazi za još kojim batkom. "Onda, što si radio ovih dana?"
"Ništa", rekao sam. "Ti?"
"Ne seri", rekao je, i pogledao me poprijeko. "Skroz si nestao zadnja dva
tjedna, što znaci da si nešto radio. Sam. Ali što?
cime se to mladi psihoticar John Wayne Cleaver bavi u slobodno vrijeme?"
"Aj dobro, uhvatio si me", rekao sam, "ja sam claytonski ubojica".
"To sam i ja pomislio", rekao je, "ali on je ubio samo, koliko ono, šestero
ljudi? Ti bi sigurno bio puno bolji".
"Više nije automatski i bolje", rekao sam, i vratio se gledanju televizije.
"Kvaliteta valjda isto nešto vrijedi."
"Kladim se da znam što si radio", rekao je uperivši batak u mene. "Cmakao
si se s Brooke."
"Cmakao?" pitao sam.
"Ljubakao", rekao je Max, i napucio usne. "Žnjarao. Vas dvoje brijete."
"Mislim da 'brijati' znaci živjeti u krivom uvjerenju", rekao sam.
"A ja mislim da si krivo zabrijao", rekao je Max.
"Misliš da živim u nekom krivom uvjerenju, ili da se loše ljubim?" pitao
sam. "Zbunjuješ me."
"Mislim da meni ne možeš prodavat’ fore. Daj ajde, totalno si potelio za
Brooke", rekao je, uzeo zalogaj piletine, i poceo se smijati širom
razjapljenih usta. "Nisi cak ni rekao da nisi."
"Nisam mislio da moram zanijekati nešto što nitko živ ne bi ni povjerovao",
rekao sam.
"I još uvijek nisi rekao da nisi."
"Što bih ja s Brooke?" upitao sam, "kad to ni ne zna da sam... prokletstvo!"
"Vau", rekao je Max. "Što je to bilo?"
Nazvao sam Brooke "to". To je bilo glupo - to je bilo... zastrašujuce. To
nisam bio ja.
"Jesam li ja to pogodio u sridu?" pitao je Max, i opet se opustio.
Ignorirao sam ga, i samo buljio pred sebe. Nazivati ljude "to" bila je
uobicajena karakteristika serijskih ubojica - oni o drugim ljudima ne
razmišljaju kao o ljudskim bicima, nego kao o objektima, jer im je tako
lakše muciti ih i ubijati. Teško je povrijediti "njega" ili "nju", ali lako ako je
Pompea
-121-
u pitanju "to". "To" nema osjecaje. "To" nema prava. "To" je stvar, a sa
stvarima svatko može ciniti što god želi.
"Halo", rekao je Max. "Zemlja zove Johna."
Ja sam leševe uvijek nazivao "to", iako su me mama i Margaret opominjale
da to ne cinim kad god bi me cule. Ali nikada prije nisam tako nazvao živu
osobu. Gubio sam kontrolu. Zato sam i došao k Maxu, da ponovno
uspostavim kontrolu, ali nije išlo.
"Jesi za kino?" upitao sam.
"Hoceš li ti meni reci koji je tebi kukuruz?" pitao je Max.
"Moram u kino", rekao sam, "ili tako nešto. Moram biti normalan - moramo
raditi nešto normalno."
"Kao, sjediti na kaucu i pricati o tome kako smo normalni?" pitao je Max.
"Mi normalni to stalno radimo."
"Jebote Max, ovo nije šala! Ozbiljno ti kažem! Ovo je ozbiljna stvar. Sto
misliš zašto sam uopce došao ovamo!?"
Oci su mu se pretvorile u uske proreze. "Ne znam", rekao je. "Zašto?"
"Jer sam... nešto se doga
a", rekao sam. "Nisam... ne znam! Gubim do pod
nogama!"
"Gubiš šta?"
"Sve", rekao sam, "sve gubim. Prekršio sam sva pravila, i cudovište je
pobjeglo, i ja više nisam ja! Razumiješ?"
"Kakva pravila?" pitao je Max. "O cem' ti pricaš covjece?"
"Imam neka pravila, da bih ostao normalan", rekao sam. "Da bih bio...
siguran. Da bi svi bili sigurni. Jedno od tih pravila jest da se moram družiti s
tobom, jer ti mi pomažeš da ostanem normalan, a to pravilo sam u
posljednje vrijeme zanemario. Serijski ubojice nemaju prijatelje, i nemaju
partnere, osamljenici su. Znaci, kad sam s tobom, siguran sam, i necu uciniti
nikakvu glupost. Kako ne shvacaš?"
Maxov izraz lica se smracio. Poznavao sam ga dovoljno dugo i znao sam
njegova raspoloženja - što je radio kad je bio sretan, što kad je bio ljutit. U
tom trenutku je škiljio, i nekako se mrštio, a to je znacilo da je tužan. To me
iznenadilo i u šoku sam zurio u njega.
"Zato si došao ovamo?" pitao je.
Kimnuo sam glavom. Ocajnicki mi je trebala bilo kakva komunikacija,
Pompea
-122-
osjecao sam se kao da se utapam.
"I zato se družiš sa mnom vec tri godine", rekao je. "Prisiljavaš se, jer misliš
da te to cini normalnim."
Daj me vidi. Molim te.
"E pa cestitam, Johne" rekao je. "Normalan si. Ti si jebeni kralj normalnog,
sa svojim glupim pravilima, i lažnim prijateljima. Jel’ išta što radiš
iskreno?"
"Da", rekao sam. "Ja..." U tom trenutku, dok je tako zurio u mene, nisam se
mogao sjetiti nicega.
"Ako se samo pretvaraš da si mi frend, onda ti ja uopce ne trebam", rekao je
i ustao. "To možeš i sam. Aj bok."
"Ma daj, Max",
"Gubi se odavde", rekao je.
Nisam se pomaknuo.
"Gubi se!" viknuo je.
"Ne znaš što radiš", rekao sam. "Trebam..."
"Da se nisi usudio kriviti mene za to što si ti frik!" vikao je. "Za ništa što
uciniš nisam ja kriv! Sad se gubi van!"
Ustao sam i uzeo svoju jaknu.
"Vani je obuci", rekao je Max, i širom otvorio vrata. "Baš ti hvala, Johne,
cijela škola me mrzi, a sad više nemam cak ni svog ludog frenda." Izašao
sam na hladnocu i on je zalupio vrata za mnom.
Te noci Crowley je ponovno ubio, a ja sam to propustio. Kada sam se vratio
od Maxa, Crowleyjeva auta nije bilo, a gospo
a Crowley je rekla da je
otišao gledati utakmicu. Te veceri nije igrala nijedna od njegovih momcadi,
ali ipak sam se odvezao do centra da ga pokušam naci. Njegov auto nije bio
ni pred njegovim omiljenim barom, ni pred ijednim drugim, cak sam se
odvezao do Flying J.-a da vidim je li ondje. Nije ga bilo. Kad sam se vratio
kuci, vec je odavno bio mrak, a njega još nije bilo. Bio sam toliko bijesan,
da sam htio vrištati. Opet sam zavitlao svoj bicikl i sjeo na kolni prilaz da
razmislim.
Htio sam otici vidjeti što radi Brooke - ocajnicki sam htio vidjeti što radi -
ali nisam. Ugrizao sam se za jezik, izazivajuci sam sebe da si pustim krv, ali
zaustavio sam se i umjesto toga ustao i udario šakom u zid.
Pompea
-123-
Nisam smio dopustiti da cudovište preuzme vlast. Imao sam zadatak, morao
sam ubiti demona. Nisam si smio dopustiti da izgubim kontrolu prije nego
što obavim to što sam morao. Ne! To nije bilo u redu - uopce si nisam smio
dopustiti da izgubim kontrolu! Morao sam se sabrati. Morao sam srediti
Crowleyja.
Nisam ga mogao naci, ali mogao sam mu barem ostaviti poruku. Toga dana
bio sam toliko smeten, da je još nisam bio pripremio, a morao sam mu dati
do znanja da znam što je ucinio, iako to nisam vidio. Pokušao sam smisliti
cime da je napišem, a da se pritom ne odam. U mrtvacnici je papira za
pisanje, naravno, taman nestalo, a nisam se usu
ivao otici gore u stan po
papir, jer nisam znao je li mama još budna. Otrcao sam u Crowleyjev vrt i,
gotovo nevidljiv u mraku, poceo tražiti nešto drugo. Na kraju sam na
njegovu trijemu našao vrecu soli; držao ju je ondje jer je redovito posipao
stube i staze u vrtu. To mi je dalo ideju.
U jedan ujutro, kada se Crowley dovezao i zaokrenuo na svoj kolni prilaz,
odjednom je naglo stao, napola unutra, napola na cesti. Obasjana svjetlima
njegova automobila, pred njim je na asfaltu svjetlucala kristalima soli, metar
velikim slovima, ispisana rijec:
DEMON
Trenutak potom, gospodin Crowley prešao je autom preko nje i razmrljao je,
a zatim je izašao iz auta i ostatke soli uklonio nogom. Promatrao sam ga iz
tame svoje sobe, boduci se iglom i mršteci se od boli.

13.
Sretan Božic!"
Margaret je upala u sobu s rukama punim darova i mama ju je poljubila u
obraz.
"I tebi sretan Božic", rekla je mama, uzela nekoliko darova i pocela ih
slagati na hrpu, po tri. "Je li ti ostalo što u autu?" "Samo salata, ali nju
upravo donosi Lauren."
Mama je zinula u cudu, a Margaret se vragolasto nasmiješila.
"Stvarno je tu?" tiho je pitala mama i provirila na stubište. Margaret je
kimnula glavom. "Kako si to uspjela?" pitala je mama. "Ja sam je pozvala
vec pet puta, ali nikad nije htjela doci."
"Jucer smo lijepo popricale", rekla je Margaret. "A mislim i da ju je otpilio
decko."
Mama je groznicavo pogledala oko sebe. "Nije postavljeno za cetvero -
Johne, otrci dolje po još jednu stolicu; ja cu staviti još jedan pribor za jelo.
Margaret, divna si."
"Znam", rekla je Margaret skidajuci kaput. "Šta bi ti bez mene?"
Ja sam za to vrijeme sjedio uz prozor i pomno promatrao Crowleyjevu kucu.
Mama me morala još dva puta zamoliti da
odem po stolicu prije nego što sam ustao, uzeo njene kljuceve i uputio se
dolje. Dirati kljuceve mrtvacnice bilo mi je opet dopušteno tek od prije
nekoliko dana, i to samo zato što je nakupovala previše hrane za Božic, pa
smo višak morali staviti u zamrzivac u mrtvacnici. Na stubištu sam se
mimoišao s Lauren.
"Bok, Johne", rekla je.
"Bok, Lauren."
Lauren je pogledala prema vratima. "Je li dobre volje?"
"Skoro je poludjela od srece kada joj je Margaret rekla da dolaziš", rekao
sam. "Vjerojatno upravo žrtvuje kozu tebi u cast."
Lauren je zakolutala ocima. "Baš me zanima koliko ce to potrajati." Opet je
bacila pogled prema gore. "Samo budi blizu, okej? Možda ce mi trebati
podrška."
Pompea
-125-
"Da, i meni tvoja." Spustio sam se još korak, i potom zastao i pogledao je.
"Jesi dobila šta od tate?"
"Ma kakvi."
"Paketi su jucer stigli - po jedan za tebe i mene." Ja sam svoj tresao,
opipavao i držao prema svjetlu, ali nisam uspio odgonetnuti što je unutra.
Jedino što sam zaista želio, bila je cestitka - to bi bio prvi glas od njega od
prošloga Božica.
Uzeo sam stolicu iz kapelice u mrtvacnici i odnio je gore. Mama je letjela iz
sobe u sobu, prihvatila i odložila kapute, postavljala stol, provjeravala kako
napreduje rucak, cijelo vrijeme naglas razgovarajuci sama sa sobom. To je
bilo tipicno za nju: neizravno posvecivanje osobi - nije ni razgovarala s
Lauren niti joj na bilo koji drugi nacin ukazala neku posebnu pažnju ili
dobrodošlicu. Pokazivala je da joj je stalo samo time što se radi nje bacila na
posao. To je nekako slatko, pretpostavljam, ali je u njenom slucaju tako
er
zacetak sva
e u kojoj urla "Toliko radim za tebe, a tebi uopce nije stalo".
Ocekivao sam da ce za najviše tri sata Lauren bijesno izjuriti iz kuce, ali
nadao sam se da cemo prije toga barem uspjeti završiti s ruckom.
Za božicni rucak imali smo šunku i krumpir, ali mama je, poucena
iskustvom za Dan zahvalnosti, odustala od kuhanja - kupili smo kuhanu
šunku i držali je nekoliko dana u zamrzivacu u prostoriji za balzamiranje, i
onda je na božicno jutro podgrijali. Gotovo deset minuta jeli smo u tišini.
"Ovdje fali malo božicnog veselja", iznenada je rekla Margaret i spustila
vilicu. "Božicne pjesme?"
Samo smo je pogledali.
"To sam i mislila", rekla je. Dakle, vicevi. Svatko ce ispricati po jedan, a
najbolji dobiva nagradu. Ja cu prva. Johne, jesi li u školi vec imao
geometriju?"
"Jesam, zašto?"
"Tako, nije bitno", rekla je Margaret. "Dakle, bio jednom jedan indijanski
poglavica i imao tri kceri, iliti skvo. Svi hrabri ratnici u plemenu željeli su
se njima oženiti, i poglavica je odlucio prirediti natjecanje. Objavio je da svi
ratnici trebaju otici u lov, i da ce njegove kceri za žene dobiti trojica koji iz
lova donesu najbolja krzna."
"Svi znaju taj vic", rekla je Lauren prevrcuci ocima.
Pompea
-126-
"Ja ne znam", rekla je mama. Ni ja ga nisam znao.
"Onda cu nastaviti", rekla je Margaret smiješeci se, "i da se nisi usudila
odati. Dakle, svi su ratnici otišli u lov, i nakon dugo vremena poceli su se
vracati donoseci vucja krzna i zecja krzna i takve stvari. Poglavica nije bio
oduševljen. Onda se jednoga dana jedan ratnik vratio s krznom grizlija, što
je prilicno zadivljujuce, i poglavica mu je dao za ženu svoju najmla
u kcer.
Onda se vratio sljedeci ratnik, donoseci krzno polarnog medvjeda, cime je
zavrijedio još vece divljenje, pa mu je poglavica dao za ženu srednju kcer.
Nakon toga su još dugo cekali, dok se konacno nije vratio i posljednji ratnik.
Taj je donio kožu nilskog konja."
"Nilskog konja?" pitala je mama. "Mislila sam da se radnja doga
a u
Sjevernoj Americi."
"I doga
a se u Sjevernoj Americi", rekla je Margaret, "i baš zato je koža
nilskog konja bila toliko zadivljujuca. To je bilo nešto najfenomenalnije što
je pleme ikad vidjelo, i poglavica je tom hrabrom ratniku dao za ženu svoju
najstariju i najljepšu kcer.
"Starija je od mene dvije minute", rekla je mama i pogledala me podrugljivo
se smiješeci. "Ne da mi da to zaboravim."
"Ne prekidaj me", rekla je Margaret, "ovo je najbolji dio. Ratnici i
poglavicine kceri su se vjencali, i nakon godinu dana svi su dobili djecu:
najmla
a skvo rodila je sina, srednja skvo rodila je sina, a najstarija skvo
rodila je dva sina."
Nacinila je dramsku pauzu, i na trenutak smo svi zurili u nju, cekajuci.
Lauren se nasmijala.
"Ima li tu kakva poanta?" upitao sam.
Lauren i Margaret u glas su odgovorile: "Sinovi kceri s hipopotamusom
jednaki su zbroju sinova kceriju s druga dva krzna."’
Nasmiješio sam se, Mama se nasmijala vrteci glavom. "I to je poanta? Šta je
tu uopce smiješno?"
"To je Pitagorin poucak", rekla je Lauren. "To je matematicka formula za...
nešto."
"Pravokutne trokute", rekao sam i znacajno pogledao Margaret. "Rekao sam
ti da sam vec imao geometriju."
Mama je malo razmišljala, i onda se opet nasmijala, kad je konacno shvatila.
Pompea
-127-
"To je najgluplji vic koji sam ikad cula. I mislim da je rijec skvo uvredljiva."
"Onda se ti sjeti nekog boljeg", rekla je Margaret. "Ali, sad je na redu
Lauren."
"Pomogla sam ti oko tvojeg", rekla je Lauren nabadajuci salatu. "To vrijedi
kao sudjelovanje."
"Onda si ti na redu", rekla je Margaret obracajuci se mami. "Znam da u toj
svojoj glavi imaš i nešto smiješno."
"Ajoj", rekla je mama, naslanjajuci bradu na šaku. "Vic, vic, vic. Aha, sjetila
sam se jednog."
"Da cujemo", rekla je Margaret.
"Dvije žene u
u u bar", rekla je mama. "Prva pogleda onu drugu i kaže: 'Ni
ja ga nisam vidjela.' " Mama i Margaret prasnule su u smijeh, a Lauren je
zajecala.
"Malo je kratak", rekla je Margaret, "ali neka ti bude. Okej, Johne, ti si na
redu. Što imaš?"
"Ja ne znam nijedan vic", rekao sam.
"Sigurno znaš neki", rekla je Lauren. "Gdje je ona stara knjiga s vicevima
koju smo imali?"
"Stvarno ne znam nijedan", rekao sam. Sjetio sam se kako se Brooke smijala
kad smo se šalili o onoj izvi
ackoj znacki za palež, ali to nisam mogao
upotrijebiti kao vic. Jesam Ii znao ijedan? "Cekajte, mhm. Max mi je
jednom ispricao vic, ali taj vam se nece svidjeti."
"Nema veze", rekla je Margaret, "prepusti to nama."
"Stvarno ce vam biti bez veze", rekao sam.
"Ma daj, reci", rekla je Lauren.
"Samo bez prljavih viceva", rekla je mama.
"Bez brige", rekao sam, "ovaj je baš o cišcenju".
"O, sad si me zainteresirao", rekla je Margaret i nalaktila se na stol.
"Što uciniš kad ti se pokvari perilica posuda?" Nitko nije ponudio odgovor.
Duboko sam udahnuo. "Opališ joj šamar."
"Imao si pravo", rekla je mama namršteno. "Stvarno je bez veze. Ali, ima i
jedna dobra vijest: upravo si se dobrovoljno ponudio za pospremanje stola.
Moje dame, 'ajmo mi u dnevnu sobu."
"Znaci, ja sam pobijedila", rekla je Margaret ustajuci. "Moj je bio
Pompea
-128-
najsmješniji."
"Mislim da sam ipak ja pobijedila", rekla je Lauren, "jer sam se izvukla od
pricanja vica."
Prešle su u drugu sobu, a ja sam poceo skupljati posude sa stola. Inace sam
to mrzio raditi, ali danas me nije smetalo - svi su bili sretni i nitko se nije
sva
ao. Cinilo se da cemo možda ipak izdržati i više od tri sata.
Kada sam svo posu
e složio u sudoper, pridružio sam im se u dnevnoj sobi i
podijelili smo darove. Ja sam svima kupio kremu za ruke, a mama je meni
poklonila novu svjetiljku za citanje.
"Toliko vremena provodiš citajuci", rekla je, "cesto i nocu, pa sam
zakljucila da ce ti dobro doci."
"Hvala, mama", rekao sam. Hvala ti što nasjedaš na moje laži.
Margaret mi je kupila novu naprtnjacu - jednu od onih velikih, za
planinarenje, s ugra
enim spremnikom za vodu i cjevcicom za pice. Uvijek
sam se smijao klincima koji su nosili takvu naprtnjacu.
"Ona tvoja se raspada", rekla je Margaret, "remenje samo što nije otpalo".
"Par koncica još drži", rekao sam.
"U ovome možeš nositi sto kila knjiga i nece se raspasti."
"Hvala, Margaret." Odložio sam je misleci kako cu poslije pokušati maknuti
tu glupu cjevcicu.
"Nisam je procitala, možda je smece", rekla je Lauren pružajuci mi dar koji
je ocito bio knjiga. "Ali znam da je po njoj snimljen film, a i naslov mi se
ucinio prikladan, ako ništa drugo."
Skinuo sam ukrasni papir i vidio debeo tvrdo ukoricen strip - ilustrirani
roman, ili kako se to vec zove - naslova Hellboy. Podigao sam ga i upro
prstom u naslov, i Lauren se nacerila.
"To su ti dva poklona u jednom", rekla je kroza smijeh, "strip i nadimak".
"Jupi", rekao sam bez imalo oduševljenja.
"Prva osoba koja ga oslovi s 'Hellboy' morat ce svoje darove otvarati vani",
rekla je mama vrteci glavom.
"Svejedno, hvala ti", rekao sam Lauren, i ona se nasmiješila.
"Sad možete otvoriti tatine", rekla je mama, i Lauren i ja uzeli smo svatko
svoj paket - obicne kutije od sme
eg kartona. Nismo ih bili otvorili jer
nismo znali jesu li darovi unutra zamotani. S tatom se nikada nije znalo.
Pompea
-129-
Moj je paket bio malen, otprilike velicine školskog udžbenika, ali znatno
lakši. Ljepljivu vrpcu sam prerezao svojim kljucem od kuce. Unutra su bili
cestitka i iPod. Cestitku sam namjerno otvorio vrlo polako, trudeci se
prikriti uzbu
enje. Na njoj je bio neki glup crtež macke i jedna od onih
užasnih pjesama o tome kako sam ja divan sin. Ispod svega, bila je tatina
poruka. Tiho sam je procitao:
"Hej, frajeru - sretan ti Božic! Nadam se da ti je lijepo prošla ova godina.
Uživaj u devetom razredu dok još možeš, jer iduce godine kreceš u srednju
školu, a to ti je sasvim druga prica. Cure ti nece dati mira! Ovaj iPod ce ti se
sigurno svidjeti - napunio sam ti ga svojom najdražom glazbom i pjesmama
koje smo zajedno pjevali. To ti je kao da tatu nosiš u džepu!
Vidimo se!
Sam Cleaver"
Vec sam bio u srednjoj školi, drugim rijecima zaboravio je cijelu jednu
godinu, ali zanimala me ta glazba u iPodu, pa me nije bilo briga. Nisam
znao ni gdje mi tata stanuje - nije napisao adresu pošiljatelja - no sjecao sam
se kako smo se vozili u autu i pjevali pjesme njegovih najdražih bendova:
Eagles, Journey, Fleetwood Mac, i drugih. Ne znam zašto, ali nekako me
iznenadilo što se i on toga sjecao. Sada sam mogao jednostavno ukljuciti
iPod, izabrati pjesmu, i biti bliže tati nego ikada u proteklih pet godina.
Kutija iPoda još je bila u zaštitnoj foliji. Poderao sam foliju, zbunjen, i
otvorio kutiju; iPod je bio netaknut, potpuno prazan. Zaboravio ga je
napuniti.
"Dovraga, Same!" rekla je mama. Okrenuo sam se i vidio da je procitala
cestitku - vidjela je pogrešnu školsku godinu i neispunjeno obecanje.
Žalosno obješene glave, trljala je sljepoocnice i rekla: "Jako mi je žao,
Johne."
"To izgleda cool", rekla je Lauren bacivši pogled prema meni. "Ja sam
dobila prijenosni DVD player i DVD s Apple Dumpling Gangom - kaže da
smo to zajedno gledali, pa je valjda mislio da je nešto posebno. Ja se toga ne
sjecam."
"Joj, kako me taj covjek može razbjesniti!" rekla je mama, ustala, i otišla u
kuhinju. "Nije u stanju ni kupiti vašu Ijubav, a da nešto ne zajebe."
"Meni se iPod isto cini super poklon", rekla je Margaret. "Zar je pokvaren?"
Pompea
-130-
Procitala je cestitku i uzdahnula. "Jednostavno je zaboravio, Johne. Sigurna
sam."
"U tome i jest problem!" doviknula je mama iz kuhinje. Iskaljivala je bijes
na posudu, lupala njime, klepetala po sudoperu i bacala ga u perilicu.
"S druge strane", rekla je Margaret, "ionako je bolje dobiti prazan iPod -
možeš staviti u njega ono što ti želiš. Mogu ga vidjeti?"
"Izvoli", rekao sam ustajuci. "Ja idem van."
"Cekaj, Johne", rekla je mama i dojurila iz kuhinje, "daj da prvo pojedemo
desert - kupila sam dvije vrste pite, i šlag, i..."
Ignorirao sam je, uzeo jaknu iz ormara u hodniku i izjurio van. Ponovno me
pozvala, ali zalupio sam vratima, sjurio se niza stube, i zalupio i donja vrata.
Popeo sam se na bicikl i odvezao se ne osvrnuvši se da vidim je li tko izašao
za mnom, i ne podigavši pogled da vidim gleda li me tko s prozora. Nisam
pogledao kucu gospodina Crowleyja, nisam pogledao Brookeinu kucu,
samo sam okretao pedale i gledao kako prolijecu crte na plocniku, i kod
svake ulice koju sam prelazio molio Boga da naleti kamion i razmaze me po
cesti.
Dvadeset minuta poslije, bio sam u centru grada. Shvatio sam da sam se
odvezao gotovo ravno do ureda dr. Neblina. Bio je zatvoren, naravno,
zakljucan, prazan, i mracan. Prestao sam okretati pedale i samo sam sjedio
ondje, možda deset minuta, gledao kako vjetar stvara u zraku male kovitlace
snijega, poigrava se njima i razbija ih o zidove od opeke. Nisam imao što
raditi, nisam imao kamo otici, nisam imao nikoga s kime bih mogao
razgovarati. Nisam imao ni jedan jedini razlog za postojanje.
Sve što sam imao, bio je gospodin Crowley.
Na kraju ulice bila je telefonska govornica, ona ista iz koje sam mjesec dana
prije toga bio nazvao policiju. Nemajuci pojma zašto to cinim, naslonio sam
bicikl, ubacio cetvrt dolara i okrenuo broj mobitela gospodina Crowleyja.
Dok je zvonilo, podigao sam donji rub majice i njome omotao slušalicu
kako bih prikrio glas, moleci Boga da to uopce funkcionira. Nakon što je tri
puta zvonilo, javio se.
"Halo?"
"Halo", rekao sam. Nisam znao što da kažem.
"Tko je to?"
Pompea
-131-
Zastao sam. "Ja sam onaj koji ti ostavlja poruke."
Prekinuo je vezu.
Opsovao sam, izvadio još jedan novcic i ponovno okrenuo njegov broj.
"Halo?"
"Nemoj prekinuti vezu."
Klik.
Imao sam još samo dvije kovanice. Ponovno sam birao broj.
"Okani me se", rekao je. "Ako toliko znaš, onda znaš što cu ti uciniti ako te
na
em." Klik.
Morao sam se sjetiti necega cime cu ga zadržati na vezi. Morao sam s nekim
razgovarati, s bilo kime, makar to bio demon. Ubacio sam posljednji novcic
i ponovno ga nazvao.
"Rekao sam ti...!"
"Boli li?" upitao sam prekinuvši ga. Cuo sam ga kako diše, duboko i ljutito,
ali nije prekinuo vezu. "Išcupao si vlastitu ruku", rekao sam, "i rasporio
vlastiti trbuh. Samo želim znati da li to boli".
Cekao je, šuteci.
"Ništa što radiš nema smisla", rekao sam. "Neka tijela sakriješ, druga ne. U
jednom trenutku osmjehneš se covjeku, u iducem mu išcupaš srce. Ne znam
ni što..."
"Užasno boli." Trenutak je šutio. "Boli svaki put."
Odgovorio mi je. U njegovu glasu bilo je nešto cudno - neka emocija koju
nisam mogao odrediti. Ne baš sreca, ne baš umor. Nešto izme
u toga dvoga.
Olakšanje?
Znatiželja koja se gomilala mjesecima, oslobodila se poput vode koja je
probila branu. "Moraš li cekati da ti neki dio tijela otkaže da bi ga
zamijenio?" pitao sam. "Moraš Ii krasti dijelove tijela od drugih ljudi? Što je
bilo s onim tipom u Arizoni - Emmettom Oppenshawom? Što si od njega
ukrao?"
Tišina.
"Njemu sam ukrao život."
"Ubio si ga", rekao sam.
"Nisam ga samo ubio", rekao je Crowley, "uzeo sam mu život. Da nisam,
mislim da bi dugo živio. Barem koliko i ja. Oženio bi se i imao djecu."
Pompea
-132-
To je zvucalo cudno.
"Koliko je godina imao?" pitao sam.
"Tridesetak, rekao bih. Ja ljudima govorim da su mi sedamdeset i dvije."
Pretpostavljao sam da je Oppenshaw bio stariji, kao što su bile žrtve u
Claytonu.
"Njegovo si tijelo sakrio - toliko dobro da ga nitko nikada nije našao. Zašto
onda nisi sakrio i tijelo Jeba Jolleyja? Ili ona dva poslije njega?"
Tišina. Zvuk zatvaranja vrata.
"Još uvijek ne znaš, je li?"
"Ponašaš se kao da si ubojica pocetnik", rekao sam, trudeci se postavljati
prava pitanja. "Sa svakim novim ubojstvom bio si sve bolji, poceo si i
sakrivati tijela. Da si pocetnik, to bi bilo logicno, ali ti si vec prije ubijao.
Pretvaraš se? Ali zašto? Zašto bi se pretvarao da si neiskusan, kada si sve to
mogao uciniti tako da nitko ne dozna?"
"Cekaj malo", rekao je, i zakašljao. Pokrio je telefon, ali ipak sam cuo
glasan kašalj. Zvucalo je zapravo kao lažni kašalj, a u pozadini se culo još
nešto drugo. Neka cudna buka. Prestao je pokrivati slušalicu, no ipak sam ga
cuo slabije nego prije, culo se nekakvo krcanje.
Što je to radio?
"Ponašao sam se kao da sam neiskusan, jer sam to i bio", rekao je. "Uzeo
sam više života nego što možeš i zamisliti, ali Jebov je bio prvi koji nisam...
zadržao."
"Nisi zadržao? Ali..." Zar je mogao zadržati neciju dušu? Apsorbirati neciji
život kao što je apsorbirao dijelove tijela?
Ili je mogao uzimati živote umjesto dijelova tijela?
"Uzeo si cijelo Emmettovo tijelo", rekao sam, "njegov oblik. A prije toga,
tijelo nekoga drugoga, i nekoga drugog prije toga. Sad shvacam. Nikada
prije nisi morao sakrivati tijela jer si ih jednostavno uzimao, a svoje staro
tijelo bi ostavio. Zato je kod Emmetta bilo toliko puno one sluzi - odbacio si
cijelo tijelo, ne samo dio, i onda si..."
Ding... ding... ding...
"Što je to bilo?" upitao sam.
"Sto?" rekao je.
"Taj zvuk. Zvucalo je kao..." Kao oparen, poklopio sam slušalicu i zgrabio
Pompea
-133-
bicikl, unezvjereno gledajuci niz cestu.
To je bio zvuk žmigavca. Crowley je bio u autu, i tražio mene.
U glavnoj ulici nije bilo žive duše. Skocio sam na bicikl, odjurio do ugla,
skrenuo u prevelikoj brzini i odsklizao se po ledu. Nije bio ni u toj ulici.
Ustao sam i, najbrže što sam mogao, odjurio do iduceg ugla i opet
zaokrenuo, u smjeru suprotnom od njegove kuce i puta kojim se
najvjerojatnije upravo vozio.
Zato je toliko govorio. Nazvao sam ga na mobitel, na displeju je imao broj s
kojega ga zovu, valjda je pogodio da je to poziv s neke govornice, pa me
držao na vezi, izašao iz kuce, sjeo u auto i krenuo me tražiti. U cijelome
gradu postojale su svega dvije-tri govornice, i vjerojatno je krenuo obici ih
sve, jednu po jednu - onu ispred Flying J.-a., onu ispred benzinske crpke kod
pilane, i onu pred benzinskom crpkom u glavnoj ulici, odakle sam ga
nazvao. Hvala bogu, bio je Božic pa je crpka bila zatvorena, nije bilo nikoga
tko bi me mogao opisati kada se pojavi dragi stari gospodin Crowley i
postavi par pitanja. Ali, to što je bio Božic bio je i problem - u centru grada
sve je bilo zatvoreno, sva vrata zakljucana, svi ducani prazni. Nisam se imao
kamo sakriti.
Što je otvoreno na Božic u tako malenom gradu kao što je Clayton?
Bolnica - ali i ispred nje je sigurno bila govornica, i Crowley se u potrazi za
mnom svakog trenutka mogao pojaviti ondje. Cuo sam zvuk automobila,
odmah sišao s plocnika na snijegom pokriven travnjak ispred jedne
stambene zgrade, i poceo se probijati kroz snijeg. Na polovici uskoga
prolaza izme
u dviju zgrada nalazio se plinomjer. Provukao sam se oko
njega, šcucurio se s druge strane i poceo promatrati komad ulice koji sam
mogao vidjeti na kraju dugackog kanjona od opeke. Automobil koji sam
cuo, više se nije pojavio. Nisam znao tko je to bio, ni kamo je otišao, znao
sam samo da moram ostati sakriven.
Tako sam proveo ostatak popodneva i veceri, drhcuci od hladnoce. Osjecao
sam kako mi tijelo od studeni obamire, ali nisam se usudio micati.
Zamišljao sam Crowleyja užarena pogleda kako pretražuje grad uzduž i
poprijeko, stežuci mrežu oko mene sve cvršce i cvršce. Tek gotovo sat
vremena nakon što je pao mrak, izvukao sam bicikl iz skrovišta. Udovi su
mi bili ukoceni, a šake i stopala gorjeli od hladnoce. Vratio sam se kuci,vidio da je Crowleyjev auto uredno parkiran na njegovom kolnom prilazu, i
pošao gore.
Kuca je bila potpuno tiha i prazna; svi su bili otišli.

4.
Iduca tri dana, po glavi mi se stalno motao razgovor s gospodinom
Crowleyjem. Ni o cemu drugom nisam mogao razmišljati. Mama se na
Božic uvecer vratila kuci sva uplakana i pocela vikati kako su me cijeli dan
tražili, i da gdje sam bio, i da je tako sretna što sam dobro, i još tisucu
drugih stvari koje uopce nisam slušao jer sam bio potpuno obuzet mislima o
gospodinu Crowleyju. Dan nakon Božica, Margaret je opet došla i sve troje
smo otišli u restoran, ali ja sam bio duboko u svojim mislima i ignorirao i
njih i hranu. Siguran sam da su mislile kako sam duhom odsutan zbog
tatinog božicnog dara, ali to sam vec bio gotovo zaboravio. Mislio sam
samo na ono što mi je Crowley dan prije priznao i natuknuo, u mojoj glavi
nije bilo mjesta ni za što drugo. U srijedu me mama više nije ni pokušavala
oraspoložiti, ali tu i tamo uhvatio bih je kako me gleda s drugoga kraja sobe.
Bio sam zahvalan što konacno ponovno imam malo mira i tišine.
Dakle gospodin Crowley mi je prakticki priznao da je prije uzimao cijela
tijela, a da sada uzima samo dijelove. To je objašnjavalo mnogo toga: zašto
je u onoj tamnoj sluzi svaki put bio isti DNK - zato što je cijelo tijelo
pripadalo Emmettu T. Oppenshawu. Tako
er je objašnjavalo i zašto je bio
tako vješt u ubijanju, ali ne i u uklanjanju dokaza. Vjerojatno je Jeba
Jolleyja ubio iz ocaja jer mu je prijetila smrt zbog otkazivanja bubrega, i
jednostavno nije unaprijed smislio što ce s tijelom - a takav problem nikada
prije nije morao rješavati. Kako je vrijeme odmicalo, nastavio je ubijati i
postajao je sve vještiji, cak je poceo tražiti anonimne žrtve, poput skitnice
kojeg je odveo na Frikovo jezero. Od tada je vec bilo prošlo mjesec dana, ali
još uvijek nitko nije znao da je claytonski ubojica uoci Dana zahvalnosti
ubio još jednu žrtvu; nitko još nije znao ni za ubojstvo pred Božic - ono koje
sam i ja propustio - pa sam pretpostavljao da je i to bio neki skitnica. Možda
ih je bilo još za koje ni ja nisam znao.
Tako
er je to mogao biti odgovor na pitanje zašto od svake žrtve uzima
samo po jedan dio tijela. Ako je, kada bi uzeo cijelo tijelo, poprimio i izgled
te osobe, vjerojatno se bojao da bi mu uzimanje više dijelova tijela od iste
osobe moglo vidljivo izmijeniti izgled, koji se trudio zadržati. Njegovo je
Pompea
-136-
tijelo ocito moglo apsorbirati sad tu
u ruku, drugi put tu
i bubreg, a da se to
ne primijeti, ali kad bi odjednom u njega ušlo više toga od iste osobe, možda
bi izgubio identitet Billa Crowleyja, koji je pošto - poto htio zadržati.
Dobro, bio je dakle sve uspješniji u tom novom nacinu ubijanja, ali pitanje
je bilo zašto je uopce promijenio nacin. I zašto cetrdeset i dvije godine nije
ubio? Pokušao sam zamisliti da sam na njegovom mjestu - da sam demon
koji luta Zemljom, ubije nekoga, uzme njegovo tijelo i zapocne nov život.
Kad bih mogao raditi što god hocu, zašto bih bio tu u Claytonu? Da mogu
biti mlad i jak, zašto bih bio star - toliko star da mi tijelo pocinje otkazivati ?
Da mogu ubiti covjeka i nestati bez traga, zašto bih se zadržavao na
jednome mjestu i ubio desetak ljudi ostavljajuci za sobom sve više dokaza s
pomocu kojih me policija može otkriti?
Pokušao sam sastaviti nov psihološki profil, krecuci od istog kljucnog
pitanja: što to ubojica cini, a ne mora? Ostajao je u mjestu. Zadržavao je isti
identitet. Ostario je. I ubijao je, iznova i iznova - to je sigurno nešto znacilo.
Je li uživao u tome? Nije se cinilo. Ali ako sam ja sve to dobro shvatio, onda
je ubijanje svih tih ljudi svakako bilo nešto što nije morao ciniti. Imao je
alternativu. Zašto je to onda cinio?
Ako je cinio nešto što nije morao, to je znacilo da je to htio ciniti. Zašto je
htio ostarjeti? Zašto je htio ostati u tako bezveznom gradu. Bogu iza le
a
usred ledene pustoši? Što je to bilo u Claytonu, što demon nije mogao naci
nigdje drugdje? Sam to nisam bio u stanju dokuciti. Trebao sam dr. Neblina.
Terapiju sam imao u cetvrtak, što je znacilo da sam imao jedan dan da
smislim strategiju za razgovor s njim. Kako dobiti potrebne odgovore, a
pritom ne odati o cemu je rijec?
Mama me sutradan za doruckom podsjetila na termin kod dr. Neblina, i
doimala se doista iznena
eno kada sam to popodne, bez ikakvog
podsjecanja, sjeo na bicikl i odvezao se u grad. Iz njene perspektive, to je
bila prva konstruktivna stvar koju sam ucinio otkako sam na Božic onako
izjurio iz kuce; za mene pak, to je bila prilika za razgovor s nekim u koga
sam imao povjerenje.
"Kako si se proveo za Božic?" pitao je Neblin, nagnuvši glavu stranu. To je
cinio kad je nešto pokušavao prikriti - taj put vjerojatno cinjenicu da je sve o
našem Božicu vec bio cuo od mame. Dr. Neblin je nevjerojatno loše lagao;
Pompea
-137-
pomislio sam da bih s njim jednom trebao igrati poker.
"Imam jedan scenarij za vas", rekao sam. "Zanima me vaše mišljenje."
"Kakav to scenarij?"
"Zamišljeni psihološki profil", rekao sam. "Tijekom božicnih blagdana
zabavljao sam se smišljajuci ih, i na jednom sam zapeo."
"Okej", rekao je. "Da cujem."
"Recimo da možete mijenjati svoj oblik", rekao sam. "Možete promijeniti
lice, ici kamo god želite i biti tko god želite. Sve možete izabrati, dob,
tjelesne proporcije, nacionalnost, možete raditi što god želite. A sad
zamislite da ste u lošoj situaciji, i prisiljeni ste ciniti nešto što vam se nimalo
ne svi
a. Ako imate sve one mogucnosti, zašto biste odlucili ostati u toj
situaciji?"
"Dakle, to je pitanje rizika i dobiti", rekao je. "Mogu ostati ja i živjeti u
teškocama, ili pobjeci od teškoca, ali po cijenu da izgubim sebe."
"Vi niste vi", rekao sam i lecnuo se shvativši koliko se time izlažem -
otvarao sam se za mnoštvo neugodnih pitanja, osobito ako pomisli da
zapravo govorim o sebi. "Pravoga sebe ste izgubili još odavno, i vec tko zna
koliko dugo, vi ste citav niz drugih ljudi."
"Onda je to i pitanje identiteta", rekao je. "Ako sam netko drugi, je li to
jednako dobro kao i biti ja? Ako više ne mogu biti ja, je li mi bolje uopce ne
biti nitko, ili si izabrati novu osobnost?"
"Tako je", rekao sam kimajuci glavom. "Možete ostati ta jedna osoba, na
istome mjestu, s hrpom teškoca, ili se možete osloboditi svega toga - svih
obaveza, svih problema, citavog tereta osobne prošlosti."
Kratko me promatrao. "Nešto mi želiš reci?"
"Želim da mi kažete što bi moglo biti razlog da ostanete u toj teškoj
situaciji", rekao sam. "Znam da mislite da se radi o meni, ali nije tako - ne
mogu vam to objasniti. Ozbiljno vas pitam - u prvome slucaju nemate ništa,
u drugome imate sve. Zašto biste ostali?"
Nekoliko je minuta razmišljao o tome, lupkajuci olovkom po svome blokicu
i mršteci se. Zato sam odlazio dr. Neblinu - shvacao me ozbiljno, što god ja
govorio i koliko god ludo zvucao.
"Jedno pitanje", rekao je. "Jesam li sociopat?"
Pompea
-138-
"Molim?"
"Ovo je tvoja zagonetka", rekao je Neblin, "a kao što smo vec mnogo puta
ustanovili, ti imaš jake sociopatske sklonosti. Želim znati trebam li
odgovarati sa stajališta normalnog emocionalnog stanja, ih sa stajališta
nedostatka istoga?"
"U cemu je razlika?"
Dr. Neblin se nasmiješio. "Eto, to ti je odgovor. Rekao si da druga opcija,
ostaviti sve i zapoceti niz novih života, znaci slobodu - bez 'tereta osobne
prošlosti'. Gdje sociopat vidi teret prošlosti, normalna osoba vidjela bi
emotivne veze. Prijatelje, obitelj, ljude koje voli - vecina ljudi tome svemu
ne može tako lako okrenuti le
a. Ti ljudi nas cine onim što jesmo. Ponekad
su ljudi oko nas ono što nas cini cjelovitom osobom."
Emotivne veze. Ljudi koje volimo.
"Kay."
"Što?"
"Rekao sam... rekao sam okej."
Znaci, razlog je bila Kay. Gospodin Crowley ju je stvarno vo
lio - nije se pretvarao, nije ju koristio kao paravan, istinski ju je volio.
Pokušavao sam se uživjeti u gospodina Crowleyja, ali nisam uspio, ali ne
zato što je njegov um bio previše cudan, nego zato što je moj to bio. Demon
je volio svoju ženu.
"Moram ici", rekao sam.
"Tek si došao."
Crowley je to bio ucinio možda vec stotine puta, možda tisuce puta, prelazio
je iz tijela u tijelo, iz života u život. Otišao bi u nov grad i poceo ispocetka, i
kad njegove demonske moci više ne bi mogle održavati dotrajalo tijelo na
životu, jednostavno bi ga odbacio i otišao dalje. To je ucinio u Arizoni s
Emmettom T. Oppenshawom, i pobjegao u Clayton da se sakrije i pocne ispocetka
- ali, tada je upoznao Kay i sve se promijenilo. Napustiti tijelo
znacilo bi napustiti nju, a to nije mogao uciniti, tako da se umjesto toga
poceo krpati dio po dio - nadomještajuci uvijek samo onaj dio koji je upravo
bio otkazao, umjesto da jednostavno pocne iznova.
"Johne?"
"Ha?"
Pompea
-139-
"Želiš Ii o cemu razgovarati sa mnom?" pitao je dr. Neblin.
"Ne, ne, ja... moram ici. Moram razmisliti."
"Nazovi me", rekao je Neblin ustajuci i vadeci posjetnicu. "Poželiš li
razgovarati, o bilo cemu, nazovi me." Na pole
ini je napisao još jedan broj,
valjda privatni, i pružio mi posjetnicu. Odjednom sam shvatio da je
zabrinut. Duboke bore brige za mene urezale su mu se u lice poput rana,
pogled mu je bio pun tjeskobe.
"Hvala", promrmljao sam i izašao iz ureda, u cekaonici uzeo jaknu i krenuo
dolje stubištem. Sjeo sam na bicikl i odvezao se kuci. Nisam se besciljno
vozikao, nisam bio ocajan, ni živcan; prvi put u posljednjih nekoliko
tjedana, bio sam potpuno smiren. Konacno sam znao što je bila njegova
slabost.
Ljubav.
Tu sam vecer proveo zakljucan u svojoj sobi, pregledavajuci bilješke i
vrebajuci gospodina Crowleyja s prozora. Sada sam znao što je pukotina u
njegovu oklopu - ljubav prema Kay - ali još nisam imao plan kako to
iskoristiti. Smislio sam i odbacio desetak razlicitih ideja, ocajnicki
pokušavajuci pronaci nacin da ga zaustavim prije nego što ponovno ubije,
ali zdravstveno stanje vec mu se pogoršavalo i bilo mi je jasno da ce uskoro
ponovno napasti, a ja još nisam bio spreman.
I doista, malo nakon ponoci, gospodin Crowley oteturao je do svoga auta.
Izgledao je gore nego ikad - ocito je taj put odga
ao popravljanje tijela do
posljednjeg trenutka. Pitao sam se hoce li ovaj put morati zamijeniti više od
jednog dijela tijela, i pitao sam se bi li to uopce bilo moguce - ili bi, kad bi
uzeo previše od jedne osobe, postao ta osoba, htio to ili ne. To bi objasnilo
zašto je do sada od svake žrtve uzimao samo po jedan dio.
Tiho sam otvorio vrata svoje sobe. Mama je još bila budna, gledala je
Lettermana. Ponovno sam ih zatvorio, zakljucao, i otišao natrag do prozora.
Prozor je bio visoko, ali morao sam krenuti, inace bi mi Crowley pobjegao.
Odjenuo sam jaknu, na glavu stavio svoju najnoviju stecevinu - fantomku - i
skocio.
Gospodin Crowley je vec bio odmaknuo, predaleko da bih mogao slijediti
njegova svjetla, pa sam krenuo prema Flying J.-u, vozeci najbrže što sam
mogao, u nadi da je i on krenuo onamo potražiti još jednog skitnicu. Do
Pompea
-140-
Flying J.-a bilo se teško dovesti biciklom, pa sam ga ostavio u podnožju
brežuljka i pješke se uspeo gore, izbjegavajuci cestu i svjetla. Kad sam
stigao gore, Crowleyjev auto upravo je kretao s parkirališta. Bio je sam. Još
nije bio našao pogodnu žrtvu. Sjurio sam se niz snijegom pokriven
brežuljak, i odvezao se nekoliko blokova, do autoceste, gdje sam vidio da je
krenuo natrag u grad, prema pilani. Pomislio sam da ce se možda pokušati
docepati nocnog cuvara ili takvo što, nekog nedužnog obicnog covjeka koji
se zatekao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Auto mu je opasno
krivudao po cesti, i shvatio sam da više ne može cekati da na
e nekoga tko
nikome nece nedostajati - morao je ubiti prvu osobu na koju nai
e. U jedan
ujutro, bilo je malo vjerojatno da ce itko naici. Slijedio sam ga na
udaljenosti od nekoliko blokova, skrivajuci se u potpunom mraku.
Malo prije pilane, skrenuo je u sporednu ulicu. Kada sam stigao do ugla,
vidio sam kako se zaustavlja iza tegljaca. Motor kamiona bio je ugašen,
vrata otvorena, i iz kabine je skocio muškarac; dah mu je lebdio u zraku
poput duha. Covjek je krenuo prema prednjem dijelu kamiona, a Crowley je
izašao iz auta i nešto mu doviknuo. Covjek je zastao i odgovorio. Nisam cuo
što su govorili. Covjek je pokazao na kucu iza sebe. Bila je to kuca s dva
stana.
Srce mi je stalo. Pogledao sam gore na plocu s nazivom ulice. Pisalo je:
Ulica Redwood.
To je bio Maxov tata.
"Ne!" viknuo sam iz petnih žila, ali bilo je prekasno. Maxov tata pogledao je
ravno u mene, u sljedecem trenutku Crowley je doteturao do njega
ispruženih pandži, oborio ga jednim zamahom i obrušio se na njega poput
divlje zvijeri. Nakon toga, vidio sam samo još bljeskanje pandži i šikljanje
krvi. Crowley se potom uspravio, jedan trenutak stajao nad njime klateci se,
potom se srušio na do pokraj njega. Obojica su ležali na smrznutoj
bljuzgavici. Ulicom je zavladala grobna tišina.
Nesigurno sam koraknuo naprijed. Crowley je bio posve iscrpljen - možda
cak preko granica svoje sposobnosti regeneracije. Organ još nije bio uzeo.
Postojala je mogucnost da je Maxov tata još živ, da mu mogu pomoci. Sve
su kuce bile tamne i tihe - moj vrisak nitko nije cuo, kao ni Crowleyjev
napad. Poceo sam polako hodati prema mjestu gdje su ležali. Na jednome
Pompea
-141-
sam se mjestu poskliznuo na ledu i zamalo pao. Ništa se nije pomaknulo.
Kada sam im se približio, vidio sam da Maxovom tati više nema pomoci -
bio je raskomadan, hrpa crijeva iz koje se dizala para ležala je pokraj njega
na smrznutom asfaltu. Osjecao sam da se cudovište u meni uzbudilo više
nego ikada prije. Tjeralo me da kleknem pokraj tijela i dodirujem
svjetlucave organe. Zatvorio sam oci, pokušavajuci se kontrolirati. Kada
sam ih ponovno otvorio, pogledao sam Crowleyja. Ležao je licem prema tlu.
Još uvijek je bio napola demon, ruke su mu još uvijek bile izdužene, imale
su neljudske mišice. Njegovi dugi crni prsti završavali su strašnim
pandžama, bijelim kao mlijeko. Kao i iz hrpe crijeva na zale
enom asfaltu, i
iz njegova se tijela dizala para.
Htio sam ga udarati nogama. Htio sam ga tuci, mlatiti ga dok više ništa od
njega ne ostane - ni demonske pandže, ni ljudsko tijelo, ni odjeca, ni
sjecanje na njega. Bjesnio sam od pomisli na sve zlo koje je pocinio, ali tu je
bilo još nešto drugo: bio sam ljubomoran. Ubio se sam, i time mi uskratio
priliku da ja to ucinim.
Dok sam tako stajao nad njim i promatrao, tijelo mu se odjednom zgrcilo.
Odskocio sam unatrag, okliznuo se i pao na le
a. Demon je iznenada
podigao glavu i široko razjapio celjusti hvatajuci dah. Bile su nacickane
nevjerojatnim brojem oštrih zuba. Brzo sam ustao i povukao se natrag.
Demon se jedva uspio rukama nekako odignuti od tla, okrenuo se prema
meni i pogledao me. Groteskno je žmirkao svojim tamnim vje
ama, kao da
me ne može dobro vidjeti. Opipao sam svoje lice da provjerim je li još
prekriveno fantomkom. S njom na glavi, i po toj tami, vjerojatno me nije
mogao prepoznati. Zubi su mu slabo sjajili u mraku, svijetli i fosforescentni.
Klateci se na sve cetiri, pomaknuo se prema meni, jedva za dužinu svojih
pandža, i potom se opet srušio. Zakašljao je i okrenuo glavu tražeci nešto, i
kada mu je pogled pao na razderano tijelo Maxovog tate, zaboravio je na
mene i. ocito u bolovima, otpuzao do njega.
Prešao sam nekoliko brzih koraka pokušavajuci vidjeti mogu li odvuci tijelo
izvan demonova domašaja - no bilo mu je preblizu, i za to je sad bilo
prekasno. Bilo mi je jasno da ce se demon oporaviti i potom krenuti u lov na
mene. Mogao sam se samo nadati da me u mraku nije prepoznao. Ako se
brzo dam u bijeg, pomislio sam, i ako ne dopustim da me sustigne, možda
Pompea
-142-
nikad nece znati da sam bio tu.
Moja je kuca bila dvadesetak minuta daleko, po danu, no taj put stigao sam
za deset - vozeci jako brzo, posred praznih cesta, bezglavo jureci kroz
raskrižja, pazeci jedino na to da ne vozim kroz snijeg kako ne bih ostavio
tragove.
Pažljivo sam naslonio bicikl na zid kuce, nastojeci ga ostaviti u jednakom
položaju u kojem je prije bio, za svaki slucaj; sve je moralo izgledati tocno
onako kako je izgledalo kad je Crowley odlazio, da ne posumnja na mene.
Odšuljao sam se uza stube i stao osluškivati na vratima stana - televizor je
bio ugašen i zvucalo je kao da je mama otišla spavati. Tiho sam otvorio,
skliznuo u mrak, i opet pomno zakljucao. Skinuo sam rukavice i fantomku,
zahvalan za toplinu, i umorno se srušio na kauc. Bio sam na sigurnom.
Ali nešto nije bilo u redu, a nisam se mogao sjetiti što.
Sve je bilo tiho, ali ne i pretiho - sat u kuhinji kucao je kao i uvijek, pec je
hucala kao i obicno. Osluhnuo sam pred vratima mamine sobe, trljajuci ruke
zbog hladnoce, i cuo njeno duboko ravnomjerno disanje. Sve je bilo u
redu...
Zašto je bilo hladno? Isprva to nisam primijetio jer je unutra ipak bilo
mnogo toplije nego vani, ali sada sam shvatio da je, pogotovo tu u hodniku,
osjetno hladnije nego što bi trebalo biti. Pošao sam u svoju sobu, da
provjerim kako je ondje, no nisam mogao otvoriti vrata. Bila su zakljucana.
Bio sam izašao kroz prozor, i još uvijek je bio otvoren.
Znao sam da ce se gospodin Crowley svakoga casa vratiti kuci. Bilo je jasno
da ce se pitati tko ga je promatrao. Onda ce vidjeti moj prozor otvoren i
ispod njega tragove u snijegu. To ce mu biti sumnjivo, pokušat ce se sjetiti
je li moj prozor bio zatvoren kada je odlazio. Doci ce provjeriti i naci me
samog u mraku, budnog u jedan ujutro, kako ne mogu u svoju sobu. Mama
ce se probuditi i upitati - pred njim - kako sam izašao iz sobe. On ce znati
odgovor, i smjesta nas oboje ubiti.
Krenuo sam natrag prema stubištu kako bih opet izašao i zatvorio prozor, ali
onda sam shvatio da bi to bilo još gore - Crowley bi me, kada se vrati, vidio
kako se pokušavam popeti u vlastitu kucu kroz prozor na katu, i odmah bi
znao da sam ga pratio.
Vrata moje sobe otvarala su se prema unutra, tako da nisam mogao ni doci
Pompea
-143-
do panti i izvaditi ih iz okvira. Palo mi je na pamet razvaliti ih, ali nisam
znao mogu li to uopce, a znao sam da bi me mama cula i probudila se, i da
mi nikada ne bi oprostila što sam razbio vrata. Zapravo, cudio sam se što se
još nije probudila od te hladnoce. Provirio sam van kroz prozor dnevne
sobe. Na ulici nije bilo nikoga. Još ga nije bilo, imao sam još vremena. Sto
sam mogao uciniti?
Znao sam da bi Crowley odmah sve shvatio kad bi vidio da se pokušavam
sakriti, ali upitao sam se što bi bilo kad se uopce ne bih skrivao. Ulica je još
bila potpuno pusta. Svukao sam jaknu i obukao drugu, staru - drugacije boje
od one u kojoj me te veceri bio vidio - i izašao iz kuce bez rukavica i kape.
U zadnji cas. Taman sam stigao do nanosa snijega ispod mog prozora i
uspuzao na nj, kad su se na kraju ulice pojavila svjetla automobila
gospodina Crowleyja. Gledao sam kako se približavaju, kako automobil postaje
raspoznatljiv, i kad je vec bio blizu i poceo usporavati, istrcao sam
pred njega divlje mašuci rukama. Auto se zaustavio, i Crowley je spustio
prozor.
"Johne, koga vraga radiš ovdje vani?"
"Mogu li nocas spavati kod vas?" pitao sam.
"Molim?"
"Posva
ao sam se s mamom", rekao sam. "Skocio sam kroz prozor svoje
sobe. Htio sam pobjeci od kuce, ali... tako je hladno. Mogu li, molim vas,
nocas spavati kod vas?"
Bacio je pogled na našu kucu, vidio otvoren prozor moje sobe i zastore na
njemu kako vijore na vjetru.
"Molim vas", rekao sam.
"Mislim da to ne bi bilo baš pametno", rekao je. "Moja kuca nije... opasno je
nocu biti vani, Johne, vani se smucaju svakakvi... cudaci. Ovo je opasno i za
tebe i za tvoju mamu."
"Nemojte me poslati natrag kuci", rekao sam, pokušavajuci proizvesti suze,
ali neuspješno. "Ne želim da mama uopce zna da sam otišao."
Kratko je razmišljao. Vidjelo se da je zdraviji nego prije - budniji, pribraniji,
i daleko stabilniji. Jedva da se moglo naslutiti da je koji sat prije bio onako
bolestan.
"Ako ti obecam da te necu odati mami, hoceš li otici kuci?"
Pompea
-144-
"Vrata svoje sobe zakljucao sam iznutra, u nju sad ne mogu uci, a kad ujutro
vidi da sam u dnevnoj, znat ce što je bilo."
Još je malo razmišljao, nervozno pogledavajuci oko sebe. Ocito je mislio da
ga onaj svjedok ubojstva još uvijek promatra. "Moje ljestve su dovoljno
visoke", konacno je rekao. "Možemo te vratiti unutra istim putem kojim si
izašao - ali moraš mi obecati da više neceš ovako bježati."
"I sigurno ništa necete reci mami?"
"Obecavam", rekao je. "Jesmo li se dogovorili?"
"Jesmo." Odvezao se na svoj kolni prilaz, a onda smo iz njegove šupe
izvukli ljestve na razvlacenje i postavili ih pod moj prozor. "Hocete li ih
moci sami vratiti na mjesto?" pitao sam.
"Jesam doduše star", rekao je smiješeci se, "ali nisam bespomocan".
"Hvala vam", rekao sam, i popeo se do prozora. Ušao sam u sobu, mahnuo
mu, i on je sklopio ljestve i odnio ih natrag. Zatvorio sam prozor, navukao
zastore, i nastavio ga promatrati iz mraka. Opet sam ga prevario.
Gospodin Crowley pospremio je ljestve i ušao u kucu - ali nije za sobom
zatvorio ulazna vrata. Nastavio sam promatrati, zaintrigiran. Trenutak
potom vratio se i ucinio nešto što nisam ocekivao - napisao je nešto na
komad papira i zalijepio ga na vrata. U mraku sam poceo prekapati po sobi
u potrazi za dalekozorom. Našao sam ga i uperio prema cedulji izoštravajuci
sliku, trudeci se da ne dodirnem zastore. Bilo je previše tamno da bih mogao
procitati. Cijelu sam noc tako prosjedio na svome prozoru i cekao. Kad je
konacno pocelo svitati, ponovno sam pogledao kroz dalekozor, i na slaboj
svjetlosti procitao poruku.
NISI ME USPIO ZAUSTAVITI, I NIKADA NECEŠ.
To je bila poruka onome koji ga uhodi. Razmetao se svojom moci i
prakticki obecavao da ce nastaviti ubijati, ponovno i ponovno. Od
prethodnog ubojstva jedva da je bilo prošlo tjedan dana, i pitao sam se
koliko ce vremena proci do sljedeceg. On je bio ubojica, hladnokrvan i zao,
koliko god volio svoju ženu ili pomagao susjedima. Bio je demon. To je bilo
demon.
I moralo je umrijeti.

15.
Iduceg jutra, novo ubojstvo bilo je u svim medijima: tijelo Rogera Bowena,
vozaca kamiona iz Claytona, muža i oca, prona
eno je rastrgano na dva
dijela na ulici pred njegovom kucom. Ubojica se nije potrudio ni maknuti
tijelo s ceste, a kamoli sakriti ga.
Mama je izgledala kao da me želi zagrliti - kao da me želi umiriti, ili možda
samu sebe uvjeriti da ce sve biti u redu. Pretpostavljam da je to ono što
majke trebaju ciniti, i osjecao sam se krivim što moja to nije mogla. Po
nacinu kako me gledala, vidio sam da me želi tješiti, ali da zna kako ne
trebam utjehu. Nisam bio tužan, bio sam zamišljen. Nisam se osjecao loše
zato što je mrtav, osjecao sam se krivim zato što nisam uspio zaustaviti
ubojicu. Tada sam se zapitao cinim li ja sve to zato što želim spašavati
dobre, ili samo želim ubiti zlog. A pitao sam se i je Ii to uopce važno.
Nakon nekog vremena, mama me pitala želim li nazvati Maxa. Znao sam da
bih to trebao uciniti, ali nisam znao što bih mu rekao, i nisam ga nazvao.
Kao što nitko nije mogao tješiti mene, ni ja nisam mogao tješiti druge - za to
je bilo potrebno suosjecanje, a ja sam za to bio potpuno nesposoban. Valjda
sam mu mogao reci "Hej, Max, znam tko ti je ubio tatu, i zato cu ja ubiti
njega", ali, iako možda jesam sociopat, nisam idiot. Dovoljno sam pametan
da znam kako drugi ljudi tako ne razgovaraju. Bilo je bolje da to ostane
moja tajna.
Cim je policija ocistila mjesto zlocina, u subotu navecer održano je bdijenje
za Maxovog tatu. Ne sprovod - forenzicarski tim FBI-a tek je pocinjao s
obdukcijom - nego jednostavno okupljanje. Svi smo došli, zapalili svijece i
pomolili se, ili što vec. Ja sam umjesto toga htio promatrati Crowleyjevu
kucu, ali mama me natjerala da po
em s njom. Iz neke je ladice izvukla
dvije svijece, i odvezli smo se. Iznenadilo me koliko je ljudi došlo na to
bdijenje.
Max je sjedio na trijemu kuce, s mamom, sestrom i svim clanovima šire
obitelji koji su doputovali da bi bili s njima. Meni bi se cinilo prirodnijim da
su svi željeli pobjeci iz grada u kojem hara serijski ubojica, a ne doputovati
u njega, ali što ja znam? Zbog emotivne vezanosti za druge ciniš gluposti,
Pompea
-146-
pretpostavljam.
Pridružila nam se i Margaret, i zajedno smo položili cvijece na mjesto na
kojem je tijelo bilo na
eno, gdje se vec nalazila velika hrpa cvijeca. Neki su
pokraj te hrpe položili cvijece i za Grega Olsona, koji je tako
er bio
obiteljski covjek, i za kojim se još uvijek tragalo, no ta je hrpa bila mnogo
manja. Mnogi su još uvijek vjerovali da je nešto skrivio. Gospo
a Olson sa
sinom tako
er je došla pokazati solidarnost, no u blizini je za svaki slucaj
bila i njena policijska pratnja.
Bilo mi je hladno, i jedva sam cekao da se vratim kuci i nastavim promatrati
Crowleyjevu kucu, a najviše od svega, bilo mi je dosadno - samo smo bez
veze stajali i držali svijece, i ja u tome nisam vidio baš nikakvog smisla.
Tako ništa nismo mogli postici. Nismo pronalazili ubojicu, nismo štitili
nedužne ljude, a nismo ni Maxu dali novog tatu. Samo smo stajali ondje,
motali se i gledali kako nemocni plamicci tope vosak u našim rukama, kap
po kap.
Na zabavi kvartovske straže barem je gorjela vatra. Mogao sam je i tu
zapaliti, barem bi nam bilo toplo, imali bismo svjetla, i... pa imali bismo
veliku vatru. Vatra je dobra sama po sebi. Poceo sam oko sebe pogledom
tražiti nešto što bi gorjelo, ali mama me odvukla na drugi kraj gomile.
"Zdravo, Peg", rekla je, i zagrlila gospo
u Watson. Brooke i njena obitelj
upravo su bili stigli. Svi su plakali. Brookeino lice bilo je mokxo od suza,
velikih i okruglih poput bisera, i morao sam se suzdržavati da ne ispružim
ruku kako bih ih dodirnuo.
"Zdravo, April", rekla je gospo
a Watson. "To je tako strašno, zar ne?
Jednostavno... Brooke, dušo, možeš li otici položiti cvijece? Hvala."
"John ce ti pokazati gdje", brzo je rekla mama, i pogledala me.
Slegnuo sam ramenima. "Po
i za mnom", rekao sam, i poceli smo se
probijati kroz gužvu. "Sva sreca što sam ja tu", rekao sam, napola šaleci se,
napola iživciran. "Kako bi inace našla ogromnu hrpu cvijeca nasred ceste?"
"Poznavao si ga?" pitala je Brooke.
"Maxa?"
"Njegovog tatu", rekla je brišuci oci rukom u rukavici.
"Ne baš", rekao sam. Zapravo sam ga znao prilicno dobro - bio je glasan,
arogantan, i energicno je zastupao stavove i o stvarima
Pompea
-147-
o kojima zapravo nije imao pojma. Meni je bio grozan. Max ga je
obožavao. Bilo mu je bolje nemati takav uzor.
Stigli smo do hrpe cvijeca, i Brooke je položila svoje.
"Zašto su tu dvije hrpe?" pitala je.
"Ta druga je za onog nestalog, Grega Olsona."
Kleknula je, uzela cvijet iz svog buketa i koraknula prema manjoj hrpi.
"Brooke", rekao sam, pa zašutio.
"Što je?" Namrštila se. "Ne misliš valjda da je on ubojica?"
"Ma ne, samo sam... Jel’ ti misliš da ovo što radimo ima smisla? Bacamo
cvijece na cestu, a sutra ce ubiti nekog drugog. Ovime nikome ne
pomažemo."
"Ja mislim da možda pomažemo", rekla je Brooke. Šmrcnula je i obrisala
nos. Oci su joj bile crvene od placa. "Ne znam što se dogodi kad umreš, niti
kamo odeš, ali nešto mora postojati, zar ne? Raj, ili drugi svijet. Možda nas
gledaju. Ne znam... možda nas vide." Položila je cvijet na hrpicu za Grega
Olsona. "Ako je tako.
možda ih to malo usreci, ako vide da ih nismo zaboravili." Obgrlila se
rukama, tresuci se od hladnoce, i zagledala se u tamnu daljinu.
"Max sigurno nije zaboravio svog tatu", rekao sam, "ali to ga nece vratiti. I
što je sa svima drugima? Sigurno postoje žrtve tog ubojice za koje ni ne
znamo. Sto posto. Kako je sakrio tijelo Grega Olsona, tako je sigurno sakrio
još koje. Ako je sjecanje važno, što je s njima? Za njih nitko ni ne zna da ih
više nema."
Brooke su ponovno granule suze na oci. "To je grozno." Lice joj je bilo
crveno od hladnoce, kao da ju je netko ispljuskao po oba obraza. Razljutilo
me vidjeti je takvu, i osjetio sam da sve brže dišem.
"Nisam te htio rastužiti", rekao sam. Zagledao sam se u svoju svijecu, u
samo srce plamena. Sjeti me se...
Brooke je uzela još jedan cvijet iz buketa, i položila ga sa strane,
zapocinjuci trecu hrpu.
"Za što je to?" pitao sam.
"Za sve druge", rekla je.
Pomislio sam na skitnicu na dnu Frikovog jezera. Je li mu išta znacilo što je
neka glupa djevojcica položila cvijet na cestu? On je još uvijek bio na dnu
Pompea
-148-
jezera, a onaj koji ga je ubio, ubijao je dalje, i taj cvijet to nije mogao
promijeniti.
Okrenuo sam se da odem, ali netko je prošao pokraj mene i položio još
jedan cvijet na novu hrpicu. Zastao sam i zagledao se u ta dva cvijeta na
asfaltu. Trenutak potom, pridružio im se i treci.
Cinilo se da su svi odmah shvatili. Poput jata ptica u letu, koje u djelicu
sekunde skrece, spušta se i diže, kao da je jedno bice - jednostavno su znali
što ciniti, kao da imaju zajednicki um. Sto se doga
a s drugim pticama -
onima koje ne razumiju signale, i nastavljaju letjeti ravno i kad jato skrece?
Zacuo sam poznat glas i podigao pogled - bio je stigao gospodin Crowley, u
pratnji Kay, i razgovarali su s nekim svega tri-cetiri metra od mene.
Crowley je plakao, baš kao i Brooke - kao i svi drugi, osim mene. U
pricama, junaci se moraju boriti s odvratnim demonima, ociju crvenih poput
užarena ugljena; oci moga demona bile su crvene jedino od placa. U tom
sam ga trenutku prokleo, ne zato što su njegove suze bile lažne, nego zato
što su bile iskrene. Prokleo sam ga jer mi je svakom suzom, i svakim
osmijehom, i svakom iskrenom emocijom pokazivao da sam ja tu pravi frik.
On je bio demon koji ubija iz hira, koji je tatu mog jedinog prijatelja ostavio
raskomadanog na zale
enoj cesti, a ipak se bolje od mene uklapao medu
ljude. Bio je nenormalan i užasan, ali mjesto mu je bilo tu, medu ljudima, a
meni nije. Bio sam toliko udaljen od ostatka svijeta, da je izme
u nas bio
demon.
"Jesi dobro?"
"Što?" upitao sam.
To je bila Brooke. Cudno me gledala. "Pitala sam, jesi li dobro? Škrgutao si
zubima - izgledaš kao da bi mogao nekoga ubiti."
Molim te pomozi mi, preklinjao sam je u sebi. "Ma, dobro sam." Nisam dobro, i
zaista cu nekoga ubiti, i ne znam hocu li se onda moci zaustaviti. "Dobro sam,
po
imo natrag."
Hodao sam natrag prema mami. Brooke je hodala sa mnom, ruku gurnutih u
džepove, i pogledavala moje lice svakih nekoliko koraka.
"Možemo li sad otici odavde?" pitao sam mamu. Pogledala me iznena
eno.
"Ja bih još malo ostala", rekla je. "Još nisam bila kod Maxove mame, a ni ti
kod Maxa, i... "
Pompea
-149-
"Možemo li sad, molim te, otici odavde?" Gledao sam dolje, ali znao sam da
svi zure u mene.
"Zapoceli smo još jedan kup cvijeca", rekla je Brooke prekidajuci neugodnu
šutnju. "Sada ima jedan za gospodina Bowena, jedan za gospodina Olsona, i
jedan novi, za nepoznate žrtve. Za svaki slucaj."
Pogledao sam je, i ona je odvratila smiješkom, blijedim i... nekakvim.
Nisam znao što je taj osmijeh znacio. Kako bih ja uopce mogao znati takvo
što? U tom trenutku sam je mrzio, i sebe isto, i citav svijet.
Ljudi su još uvijek zurili u mene, a ja nisam znao gledaju li u ljudsko bice ili
cudovište. Više nisam bio siguran što sam.
"U redu", rekla je mama, "možemo poci. Drago mi je što smo se vidjele,
Peg. Margaret, molim te, izrazi Bowenima našu sucut." Otišli smo do auta i
ja sam bez rijeci ušao, i poceo trljati noge na hladnom sjedalu. Mama je
upalila motor i grijanje stavila na najjace, ali potrajalo je nekoliko minuta
dok se išta ugrijalo.
"Bilo je jako lijepo od tebe što si položio cvijece za nepoznate", rekla je
mama na pola puta do kuce.
"Ne želim razgovarati", rekao sam.
Osjecao sam da sam sve gore i gore - kroz glavu su mi prolazile mracne
misli, plazile i rovale po meni kao crvi u strvini, i to je bilo sve što sam
mogao uciniti da ih zaustavim. Htio sam ubiti gospodina Crowleyja, ali ne i
nekog drugog. Cudovište je bilo zbunjeno, i divljalo je u meni kao u
kavezu. Cas je šaptalo, cas rikalo, i neprestano me preklinjalo da po
em u
lov, da ubijem, da ga nahranim. Htjelo je još straha. Htjelo je posjedovati.
Htjelo je vidjeti maminu glavu na kolcu, i Margaretinu, i Kayinu. Htjelo je
vidjeti Brooke privezanu za zid, kako vrišti i zaziva nas. Posljednjih
nekoliko tjedana, urlao sam na njega da prestane, cak sam ozlje
ivao samog
sebe kako bih ga ozlijedio, ali bilo je jace od mene. Osjecao sam da gubim
kontrolu.
Ostatak puta vozili smo se u potpunoj tišini, a kada smo došli kuci, uzeo
sam zdjelicu žitnih pahuljica, sjeo i upalio televizor. Mama ga je ugasila.
"Mislim da moramo razgovarati."
"Rekao sam da ne želim..."
"Znam što si rekao, ali ovo je važno."
Pompea
-150-
Ustao sam i otišao natrag u kuhinju. "Nemamo o cemu razgovarati."
"Upravo o tome moramo razgovarati", rekla je gledajuci me s kauca. "Tata
tvog najboljeg prijatelja je ubijen, i u protekla cetiri mjeseca ubijeno je
sedmero ljudi - i ti se ocito ne nosiš dobro s time. Prakticki mi se uopce ne
obracaš, još od Božica."
"Ne obracam ti se još od cetvrtog osnovne."
"Pa zar onda ne bi bilo vrijeme da se to promijeni?" upitala je, i ustala. "Zar
nemaš ništa za reci, o Maxu, ili tati, ili o bilo cemu drugome? Imamo
serijskog ubojicu u gradu, za Boga miloga, to ti je najdraža tema na svijetu.
Prije nekoliko mjeseci nisi mogao prestati govoriti o njima, a sada si
prakticki zanijemio."
Otišao sam u kuhinju da pobjegnem od njenog pogleda. Uzeo sam još jedan
zalogaj pahuljica. "Nemoj bježati od mene", rekla je i došla za mnom. "Dr.
Neblin mi je ispricao sve o tvom prošlom posjetu."
"Dr. Neblin bi trebao držati jezik za zubima", rekao sam.
"Pokušava ti pomoci", rekla je mama. "Ja ti pokušavam pomoci. Ali, ne daš
nam prici. Znam da ništa ne osjecaš, ali barem mi reci što misliš."
Svom snagom, bacio sam zdjelicu o zid. Razbila se u sto komada, mlijeko i
pahuljice raspršili su se po cijeloj kuhinji.
"A što ti misliš da ja mislim?!" derao sam se. "Kako bi tebi bilo živjeti s
majkom koja misli da si robot? Ili cudovište? Misliš da mi možeš reci što
god hoceš, da se sve jednostavno odbija od mene? 'John je lu
ak! Izbodimo
ga po licu - on ništa ne osjeca!' Misliš da ništa ne osjecam? Ja sve osjecam,
mama, svaki ubod, svako deranje, svako došaptavanje iza mojih le
a, i
spreman sam vam svima vratiti ubode, ako se tako dopire do vas! Lupio sam
šakom o stol, našao još jednu zdjelicu pa i nju zavitlao u zid. Zgrabio sam
žlicu i zavitlao je u hladnjak, onda sam uzeo nož i htio sam zavitlati i njega,
ali odjednom sam shvatio da se mama ukocila, problijedjela i razrogacila
oci.
Bojala se. Bojala se mene. Bila je prestravljena, zbog mene.
Iznenada su me prošli trnci - kao da me pogodila munja, udar vjetra. Bio
sam u plamenu. Ostao sam kao ukopan, zapanjen snagom toga što me
preplavilo, tog cistog, nefiltriranog osjecaja.
To je bilo to. Ono što nikada prije nisam osjetio - emocionalna povezanost s
Pompea
-151-
drugim ljudskim bicem. Pokušavao sam to postici Ijubaznošcu, ljubavlju,
prijateljstvom. Pokušavao sam razgovarati, i dijeliti, i promatrati, ali nikad
ništa nisam postigao, do sada. Do straha. Osjecao sam njezin strah u svakom
centimetru svoga tijela, poput elektricnih vibracija, i prvi put u životu
osjetio sam da sam živ. Obuzela me silna želja za još, trebalo mi je više
toga, odmah, inace bih skapao od žudnje.
Podigao sam nož. Trznula se i ucinila korak unatrag. Ponovno sam osjetio
njen strah, ovaj put još i jace, potpuno uskla
en s mojim pokretima. Kao da
mi je netko u žile ubrizgao injekciju cistog života - ne samo da sam osjecao
njezin strah, nego sam imao i kontrolu nad njim. Opet sam zamahnuo
nožem po zraku, i lice joj je izgubilo i zadnji ostatak boje. Koraknuo sam
naprijed, ona je ustuknula. Bili smo povezani. Vodio sam njene pokrete, kao
u plesu. Mora biti da je takva i Ijubav, pomislio sam - tandem dvaju umova,
sklad dvaju tijela, potpuno zajedništvo dviju duša. Izgarao sam od želje da
ucinim još jedan korak, da opet izazovem njenu reakciju. Htio sam naci
Brooke i u njoj zapaliti isti taj strah. Htio sam osjetiti to cudesno, divno
zajedništvo.
Nisam se pomaknuo.
To nisam bio ja.
Cudovište me potpuno obuzelo, toliko da više nisam znao gdje ono završava
a ja pocinjem, ali i ja sam još uvijek postojao. Bio sam tu negdje.
Još! urlikalo je.
Mojeg zida više nije bilo, kavez za cudovište bio je uništen, ali ruševine su
još bile ondje, i u tom trenutku nekako sam uspio ponovno pronaci taj zid.
Stajao sam medu ruševinama života koji sam godinama mukotrpno gradio -
života u kojemu nije bilo veselja, jer sam se odrezao od njega, ali života koji
je za mene imao vrijednost, i bez veselja. Vrijednim su ga cinile ideje na
kojima je bio sagra
en. Nacela.
Ti si zao, reklo je moje ja. Ti si Gospodin Cudovište. Ti si ništa. Ti si ja.
Zatvorio sam oci. Cudovište si je upravo dalo ime - ukralo ga Samovu Sinu,
koji je sebe u pismu jednoj novinskoj redakciji nazvao Gospodin Cudovište.
Zamolio je policiju da ga ustrijele cim ga na
u, da ne bi nastavio ubijati.
Sam se nije mogao zaustaviti.
Ali ja sam mogao. Ja nisam serijski ubojica.
Pompea
-152-
Ispustio sam nož iz ruke.
"Oprosti", rekao sam. "Oprosti što sam vikao na tebe. Oprosti što sam te
prestrašio."
I njen strah je istekao iz mene, a s njim i sreca proizašla iz povezanosti, koje
sada više nije bilo. Ponovno sam bio sam. Ali, još uvijek sam to bio ja.
"Oprosti", ponovio sam, izašao iz kuhinje, i otišao u svoju sobu. Zakljucao
sam vrata.
Grcevito sam se držao za krhku fasadu samokontrole, ali cudovište je još
uvijek bilo unutra, još uvijek snažno, i bješnje nego ikada prije. Ovaj put
sam ga uspio pobijediti, ali znao sam da ce kad-tad ponovno izaci, a nisam
znao mogu li ga pobijediti i drugi put.
Tako je i Samov Sin završio svoje pismo: "Hocu da vas proganjaju ove
rijeci: Vratit cu se! Vratit cu se!"

16.
Nova godina prošla je bez izgreda - vatromet na televiziji, lažni šampanjac
iz samoposluživanja, i ništa. Otišli smo spavati. Izašlo je sunce. Svijet je bio
isti kao uvijek. Samo stariji. Još korak bliže svome kraju. Ne baš neki razlog
za slavlje.
Tih dana nisam radio gotovo ništa drugo, osim što sam promatrao
Crowleyja, danju kroz svoj prozor, nocu kroz njegov. Jednoga dana, dok
sam mu pomagao oko kuce, iskoristio sam priliku i ukrao mu kljuc od
podruma. Kroz jednu rupicu gurnuo sam ga u podstavu svoje jakne.
Savršeno sam poznavao i njihov dnevni raspored, i njihovu kucu. Uskoro su
zajedno otišli u kupnju - ona po namirnice, on po novu pipu za sudoper - i
dok ih nije bilo, kroz podrumska vrata ušao sam im u kucu. Labirint stare
krame u podrumu, dnevna soba s njegovim naslonjacem za gledanje televizije,
njihova spavaca soba, njegov krevet. Poruku sam mu ostavio pod
jastukom:
POGODI TKO?
U petak petoga sijecnja, ujutro je u mrtvacnicu stigao Maxov tata - opran,
pregledan i donesen u tri bijele vrece. Crowley ga je rasporio i rastrgao na
dva dijela, a forenzicari FBI-a još dodatno rezali
u potrazi za dokazima, tako da je mami trebala fotografija da bi ga
mogla složiti. Stajao sam na rubu kade i kroz prozor kupaonice gledao kako
Ron, mrtvozornik, i neki tip s FBI-evom šiltericom, unose vrece u sobu za
balzamiranje. Došle su mama i Margaret i njih cetvero malo su popricali
dok su obavljali papirologiju. Uskoro su njih dvojica ponovno ušli u kombi i
odvezli se. U sobi za balzamiranje zabrujao je ventilator, i zatvorio sam
prozor.
Mama se penjala stubištem, vjerojatno je htjela nešto prezalogajiti prije
nego što se baci na posao. Brzo sam se povukao u svoju sobu i zakljucao
vrata. Od one veceri kad sam joj prijetio nožem, gotovo patološki sam je
izbjegavao. Na moje iznena
enje, njeni koraci prošli su pokraj kuhinje,
kupaone, cak i njene sobe. Došla je do kraja hodnika, i pokucala na moja
Pompea
-154-
vrata.
"Johne, mogu li uci?"
Ništa nisam odgovorio, nastavio sam buljiti kroz prozor u Crowleyjevu
kucu. Bio je u dnevnoj sobi - vidio sam upaljeno svjetlo i plavkaste odsjaje
televizora.
"Johne, moram o necemu porazgovarati s tobom", rekla je mama. "Imam
ponudu za primirje."
Nisam se ni pomaknuo. Cuo sam kako je uzdahnula i sjela na pod u
hodniku.
"Johne, slušaj", rekla je. "Znam da smo imali problema - prilicnih problema
- ali još uvijek smo zajedno, zar ne? Mislim, u cijeloj obitelji, jedino nas
dvoje smo uspjeli izdržati i ostati zajedno. Cak i Margaret živi sama. Znam
da nismo savršeni, ali... još uvijek smo obitelj, i imamo samo jedno drugo."
Malo sam se pomaknuo na krevetu i pogled od prozora prebacio na njenu
sjenu ispod vrata. Krevet je pritom zaškripio, gotovo necujno, ali znao sam
da je cula. Ponovno je progovorila.
"Puno sam pricala s dr. Neblinom, o tvojim osjecajima i tvojim potrebama.
Radije bih pricala s tobom, ali... evo, nešto cemo pokušati. Znam da je to
ludo, ali..." Stanka. "Johne, znam da nam voliš pomagati pri balzamiranju, a
znam i da si se promijenio otkad sam ti to zabranila. Dr. Neblin smatra da ti
je to potrebno, više nego što sam mislila. Kaže da bi moglo dobro djelovati
na tebe. Dok si nam pomagao, mnogo bolje si... bolje si se kontrolirao, u
svakom slucaju, tako da možda ima pravo, možda ti to stvarno pomogne. Ne
znam. Osim toga, to je bilo jedino vrijeme koje smo zbilja provodili skupa,
pa sam mislila... Dakle, stiglo je tijelo gospodina Bowena, i sad cemo poceti
raditi, i... možeš nam se pridružiti ako hoceš."
Otvorio sam vrata. Brzo je ustala. Dok je ustajala, ucinilo mi se da joj je
kosa sada malo više prošarana sijedima nego što mi je bilo u sjecanju.
"Jesi sigurna?" upitao sam.
"Ne", rekla je, "ali pokušat cemo."
Kimnuo sam glavom. "Hvala ti."
"Ali morat ceš se držati nekih pravila", rekla je dok smo silazili stubištem.
"Kao prvo, nikome ne smiješ reci za ovo, osim možda dr. Neblinu.
Pogotovo ne Maxu. Drugo, radit ceš tocno ono što ti kažemo, kada ti
Pompea
-155-
kažemo. I trece..." stigli smo do sobe za balzamiranje i zaustavili se pred
vratima. "Ovo tijelo je u jezivom stanju, Johne. Gospodin Bowen rastrgnut
je na dva dijela, i veceg dijela abdomena uopce nema. Ako poželiš otici -
zaboga, oti
i. Ja ti želim pomoci, a ne istraumatizirati te za cijeli život.
Molim te, Johne, pokaži mi da mogu imati povjerenja u tebe."
Kimnuo sam glavom, a ona mi je još jedan trenutak zurila u lice. U ocima
sam joj vidio i odlucnost i tugu. Pitao sam se može li mi kroz oci kao kroz
prozore vidjeti dušu, mrak u njoj i cudovište koje se ondje skriva. Otvorila
je vrata, i ušli smo unutra.
Tijelo Rogera Bowena ležalo je na stolu za balzamiranje, u dva dijela, s
razmakom od deset-petnaest centimetara izme
u njih. Na prsima je imao
veliki rez u obliku slova Y, od oba ramena do prsne kosti, i od prsne kosti
dolje do onoga što je ostalo od njegova struka. Rez je bio labavo zašiven.
Margaret je stajala uz pult sa strane, vadila organe iz vrecice u koju su bili
stavljeni nakon obdukcije i spremala se ocistiti ih trokarom.
Opet sam bio doma. Instrumenti na zidu bili su na svojim mjestima, pumpa
za balzamiranje poslušno je sjedila na pultu, formaldehid i niz ostalih
šarenih kemikalija poslaganih uza zid izgledali su svecano kao i uvijek.
Osjetio sam da se vracam u staru, dobro poznatu rutinu - cišcenje,
dezinficiranje, šivanje, zatvaranje. Lice mu je bilo izubijano, vilica
slomljena, ali popravili smo je kitom, a boju lica šminkom.
Dok smo radili, razmišljao sam o Crowleyju, i tome kako se srušio nakon
što je ubio Maxovog tatu. Bio je prešao svoje granice odga
ajuci ubojstvo
do posljednjeg casa. Ali to je imalo smisla - time što je puštao da izme
u
ubojstava pro
e što više vremena, policiji je otežavao potragu, a
uznemirenoj javnosti davao vremena da se malo smiri, tako da ljudi opet
postanu manje oprezni. Ovaj put je, me
utim, zamalo pretjerao s cekanjem,
tako da je jedva uspio zamijeniti bolesne organe i regenerirati se. I što je još
gore od toga, svjedoka ubojstva - mene - prakticki je vec imao u rukama, i
onda me morao pustiti da pobjegnem. Cinilo mi se da je to bila slabost koju
bih mogao iskoristiti. Ali, kako?
Na stvar se uvijek moglo gledati s aspekta straha - nije htio da ga otkriju, ali
sada je, nesumnjivo, bio otkriven, i to kao demon. Sada je znao da onaj tko
mu je slao one poruke, tko god bio, nije blefirao.
Pompea
-156-
Ali gledajuci ga one noci, otkrio sam još nešto - otkrio sam kako demon
funkcionira, u biološkom smislu. Vec sam znao da mu tijelo otkazuje, ali
nisam znao koliko je krhko. Ako je predugim cekanjem mogao doci toliko
blizu smrti, onda ga uopce nisam morao ubiti; dovoljno je bilo da ga
sprijecim ga da se regenerira i pustim da umre sam od sebe. Rasporen trbuh,
prostrijeljeno rame, te ozljede bio je u stanju zacijeliti možda cak za
nekoliko sekundi. Ali, njegovi su unutarnji organi iz nekog razloga bili
druga prica. Kad bi prestali funkcionirati, on bi prestao funkcionirati.
Trebao sam samo otkriti kako postici da trajno prestanu funkcionirati.
Služeci se fotografijom, mama i ja završili smo rekonstrukciju lica
gospodina Bowena, i potom prešli na samo balzamiranje. Tijelo je bilo
previše ošteceno, a da bismo ga mogli balzamirati na uobicajen nacin, što
nam je istovremeno i otežalo i olakšalo posao. Dobro je bilo to što smo
samo dio tijela trebali pripremiti za izlaganje u lijesu - gornji dio morali smo
odjenuti i izložiti, a donji dio i organe samo uredno zapakirati u dvije
plasticne vrecice koje ce biti skrivene u donjem, zatvorenom dijelu lijesa.
Bez obzira na to kako je netko umro, nikada nije dobra ideja pogledati u
donji dio lijesa. Iako pogrebnici balzamiraju cijelo tijelo, samo dio tijela
moraju pripremiti tako da se može izložiti. Dijelovi tijela koje pogrebnik
nije izložio, vjerojatno izgledaju tako da ih ne želite vidjeti.
Teškoca se pak sastojala u tome što smo kemikalije za balzamiranje morali
ubrizgavati na tri razlicita mjesta: jednu injekciju u desno rame i po jednu u
svaku nogu. Potrudili smo se što bolje zatvoriti sve vece žile prije
upumpavanja koagulanta za zatvaranje manjih, a onda je mama pocela
spravljati koktel bojila i mirisa koji ce pomiješati s formaldehidom. Ja sam
spojio odvodnu cijev, i uskoro smo gledali kako stara krv i sluz sigurno
istjecu.
Margaret je pogledala ventilator, koji se neumorno vrtio iznad naših glava.
"Nadam se da nece krepati."
"Ajmo van, za svaki slucaj", rekla je mama. "Ionako smo zaslužili pauzu."
Bilo je kasno popodne, i temperatura je vec bila ispod nule, pa smo otišli u
kapelicu umjesto pred kucu i sjeli na tanko tapecirane klupice da se malo
odmorimo, dok se tijelo sporo konzerviralo u drugoj sobi.
"Bravo, Johne", rekla je mama. "Odlicno radiš."
Pompea
-157-
"Stvarno odlicno", rekla je Margaret, zatvorila oci i pocela trljati
sljepoocnice. "Sve troje smo odlicni. Kad radim ovakav slucaj, poželim se
srušiti i kupiti jacuzzi."
Mama i Margaret izvodile su vježbe istezanja i uzdisale, bile su umorne i
bilo im je drago što smo bili gotovi, ali ja bih najradije odmah bio poceo
raditi na iducem tijelu. Taj me posao još uvijek fascinirao - ta preciznost
potrebna pri svakom potezu, pažnja koja se mora posvetiti detaljima,
neophodna vještina i usavršavanje. Tata je bio prvi koji me je poceo
poducavati. Uvukao me u to još kad mi je bilo sedam godina, pokazao mi
pribor, naucio me kako se što zove i cemu služi, i da u nazocnosti mrtvih
moram biti pun poštovanja. Upravo to poštovanje bilo je ono što je spojilo
moje roditelje, barem je to bila službena prica - dvoje pogrebnika, oboje
ocajnicki željni živog društva i impresionirani poštovanjem onog drugog
prema pokojnicima. Svoj su posao smatrali svojim pozivom.
Da je ijedno od njih znalo sa živima i upola tako dobro kao s mrtvima,
vjerojatno bi još uvijek bili zajedno.
Skinuo sam pregacu i otišao do recepcije. Lauren je bila ondje. Bilo je ocito
da umire od dosade - ona i nije imala što raditi, igrala je Minestweaper na
racunalu ubijajuci vrijeme do pet popodne. Sada je bilo 16:54.
"Dali su ti da pomažeš", rekla je ne dižuci pogled s monitora. Zbog odsjaja
ekrana, lice joj je izgledalo blijedo i beživotno. "Ja nikada nisam mogla uci
u to. Ovdje vani je puno bolje."
"Vidiš, možda zvuci cudno, ali unutra je puno življe nego ovdje vani", rekao
sam.
"Bravo, samo daj, nabijaj mi to na nos", rekla je. "Misliš da želim dane
provoditi ovdje ne radeci ništa?"
"Pa imaš dvadeset i tri godine", rekao sam joj. "Možeš raditi što god želiš.
Uopce ne moraš biti ovdje."
Klikala je po kvadraticima na svome malom minskom polju, postavljala
zastavice i pažljivo ispitivala podrucje oko njih. Kliknula je na pogrešnom
polju, i ekran je eksplodirao.
"Ti nemaš pojma što ovdje imaš", rekla je naposljetku. "Mama koji put zna
biti rospija, ali... voli nas, znaš? Voli te. Nemoj to zaboraviti."
Zagledao sam se kroz prozor. Ulica je vec polako nestajala u mraku, i kuca
Pompea
-158-
gospodina Crowleyja izgledala mi je zloslutno.
"Ljubav nije bitna", rekao sam konacno. "Svi mi jednostavno radimo ono
što radimo, i nekako preživljavamo."
Lauren se okrenula prema meni. "Ljubav je jedino što je bitno", rekla je.
"Jedva podnosim biti u njenoj blizini, ali to je samo zato što se previše trudi
voljeti nas i održati obitelj na okupu, sama nositi cijelu roditeljsku
odgovornost. Dugo mi je trebalo da to shvatim."
Udar vjetra pritisnuo je prozorska okna i glasno zahujao oko ulaznih vrata.
"A tata?" upitao sam.
"Mama te voli dovoljno i za njega." Jedan trenutak je šutjela.
"A i ja isto." Bilo je pet sati, i ustala je. Pitao sam se koliko li je sari ondje
gdje je tata. "Cuj, Johne - zašto koji put ne navratiš k meni? Možemo se
kartati, ili pogledati koji film ili takvo što, ha? Šta kažeš?"
"Može", rekao sam. "Doci cu jedan dan."
"Okej, vidimo se." Iskljucila je racunalo, obukla svoju skijašku jaknu i
izašla na vjetar. Ledeni vjetar navalio je na vrata, i morala se prilicno
napregnuti da ih zatvori za sobom.
Pošao sam gore, razmišljajuci o onom što je rekla. Ljubav možda i može biti
snaga, ali može biti i slabost. Bila je demonova slabost.
I sad sam znao kako to iskoristiti.
Uzeo sam iPod iz svoje sobe, netaknut još od Božica, sjeo na bicikl i
odvezao se do Media Markta. Tatin glupi dar ipak mi je mogao biti od neke
koristi.
Otkad sam poceo vrebari gospodina Crowleyja, bio sam u potrazi za nekom
njegovom slabošcu. Sada sam znao za tri, a zajedno su cinile moju šansu.
Razmišljao sam o tome oprezno vozeci po tankom sloju finog snijega koji je
bio pao tog popodneva. Za tu noc bila je najavljena prava snježna mecava, i
to sam tako
er kanio iskoristiti.
Njegova prva slabost bila je strah da bude otkriven, a s time u vezi i odluka
da izme
u dva ubojstva ceka najdulje što može. Znao sam da ce opet cekati
i cekati, odga
ajuci ubojstvo do posljednjeg trenutka - to sam vec bio vidio
svojim ocima, i vidio sam kako je taj "posljednji trenutak" postajao sve
kriticniji. Cinilo mi se da je tu bilo još necega osim pukog straha -
izbjegavao je ubijanje kao da ga mrzi, kao da to nipošto ne želi ciniti, sve
Pompea
-159-
dok ga biološka potreba ne bi na to prisilila. Bio sam duboko uvjeren da ce i
sljedeci put biti na samom rubu smrti, i da ga cak necu morati ni gurnuti
preko ruba, nego jednostavno samo sprijeciti da se vrati na ovu stranu.
Tu je u kombinaciju ulazila njegova druga slabost; njegovo je tijelo
propadalo brže nego što ga je mogao popravljati. One noci kad je ubio
Maxovog tatu zamalo je umro, i da nije pred sobom imao svježe ubijenu
žrtvu, najvjerojatnije ne bi preživio. Dakle morao sam mu samo odvuci
pozornost od lova i nekamo ga odmamiti prije nego što uspije ubiti sljedecu
žrtvu, i kad bi mi to uspjelo, više se ne bi mogao regenerirati. Zamislio sam
njegov ocaj kad shvati da ne može na vrijeme stici do nove žrtve, zamislio
sam kako ce se znojiti i proklinjati, i istopiti u kiptecu lokvu crne sluzi.
Stao sam kod Media Markta, naslonio bicikl na zid i ušao.
"Ovo sam dobio za Božic, ali vec imam iPod", rekao sam, izvadio otvorenu
kutiju i stavio je na pult pred prodavaca. Naravno, nisam imao još jedan
iPod, ali mislio sam da ce zvucati bolje ako kažem da imam. To je moralo
uspjeti.
"Mogu li ga zamijeniti za nešto drugo?"
Prodavac je podigao kutiju i otvorio je. "Otvorili ste kutiju", rekao je.
"Ma, mama ju je otvorila", nastavio sam lagati. "Ona ne zna vaša pravila.
Ali, uopce nije korišten - jednom ga je upalila, na deset sekundi, i to je bilo
to. Jel’ ga još mogu zamijeniti?"
"Imaš li racun?"
"Nemam, nažalost", rekao sam, "dobio sam ga na dar". Stajao sam pred njim
i gledao ga, pokušavajuci mu telepatski nametnuti svoju volju. Naposljetku
ga je skenirao i pogledao na ekran.
"Možeš uzeti nešto malo jeftinije", rekao je. "Hoceš poklonbon?"
"Ne treba", rekao sam brzo, "Odmah cu potražiti nešto drugo, odmah se
vracam."
Prodavac je kimnuo glavom, a ja sam krenuo prema GPS ure
ajima. Cinilo
se da ce moj plan funkcionirati. Bio sam siguran da mogu ubiti Crowleyja
na taj nacin - jednostavno mu odvracati pažnju dovoljno dugo da se više ne
uspije regenerirati i umre. Jednom sam vec vidio kako ga tijelo izdaje, i bio
sam siguran da se to može ponoviti. A smislio sam savršen nacin kako mu
mogu odvratiti pozornost. Njegova treca slabost: Ijubav. Za svoju ženu bio
Pompea
-160-
je spreman uciniti sve - cak sam vidio kako joj se javlja na telefon usred
ubojstva. Kada bi mu se opet dogodio takav poziv, i kad bi ga nešto uvjerilo
da mu je žena u neposrednoj opasnosti, sve bi ostavio i pohitao k njoj.
A uz odgovarajucu pripremu, ja sam mu mogao servirati vrlo uvjerljive
dokaze.
Konacno sam pronašao što sam tražio: GPS lokator, u kompletu s ure
ajem
na kojem se u svakom trenutku može odcitati tocan položaj lokatora.
Provjerio sam cijenu, odnio ga na blagajnu i stavio na pult.
Prodavac je pogledao pomalo iznena
eno. Vjerojatno mu je bilo cudno što
tinejdžer mijenja iPod za dosadni GPS ure
aj, ali onda je slegnuo ramenima
i naplatio ga.
"Hvala", rekao sam, i izašao. Sada kada sam imao plan, jedva sam cekao
provesti ga u djelo. Najradije bih bio odmah odjurio kuci i prešao u napad,
ali znao sam da moram cekati. Morao sam prvo smisliti kako ukloniti sve
dokaze onoga što cu uciniti, tako da me policija nikad ne poveže s time. A
kada do
e pravi trenutak, morao sam prijetnju njegovoj ženi uciniti
besprijekorno uvjerljivom. Znao sam da ce to biti teško izvesti, ali kad bi
upalilo, demon bi bio mrtav.

17.
U nedjelju ujutro prišao sam demonu direktno, pod krinkom dobrodušnog
Johna Waynea Cleavera, i upitao ga ima li kakva posla oko kuce pri kojem
bih mu mogao pomoci. Vec nekoliko dana snijeg nije padao, i iako je bilo
još dosta staroga, svoj uobicajeni izgovor nisam mogao upotrijebiti. Rekao
sam mu da želim zaslužiti znacku "sam svoj majstor", i pokazao mu popis
popravaka za koje se još trebam osposobiti, pa smo cijeli taj dan tumarali po
njegovoj kuci i popravljali pipe koje cure i boju na zidovima na mjestima
gdje je bila malo oronula. Znajuci da ce to kasnije sigurno dobro poslužiti,
pobrinuo sam se i da svakako podmažemo šarke na vratima njegove spavace
sobe. Cijelo je vrijeme bio veseo, ali pomno sam ga promatrao i vidio da je
bolestan. Opet pluca, možda, ili srce. Od prošlog ubojstva bilo je prošlo tek
tjedan dana, ali opet je bio na pragu smrti. Morao je ponovno ubiti, i to
uskoro.
Na mom popisu nalazilo se i nekoliko popravaka na automobilu, i iako je s
njegovim sve bilo u redu, s oduševljenjem mi je dopustio da mu promijenim
ulje i uvježbam montažu rezervne gume. Za njega je me
utim vani bilo
previše hladno, i ubrzo se povukao u kucu. Sjeo je u topli naslonjac i
uhvatio se za prsa. Tu sam priliku iskoristio da mu u auto postavim svoj
GPS lokator. Sakrio sam ga pod sjedalom i dobro pricvrstio ljepljivom
vrpcom, da slucajno ne pocne klepetati u vožnji. Baterije su navodno trebale
trajati cijeli mjesec, ali meni se cinilo da bi u lov mogao poci još iste veceri.
Kad sam se vratio kuci, upalio sam mali monitor koji sam dobio uz lokator i
odmah vidio signal iz auta. Karta nije bila pretjerano detaljna, ali bila je
dovoljna za moje potrebe. Kay se tog popodneva autom odvezla do ljekarne,
i kad je krenula, pratio sam strelicu kako izlazi na cestu, putuje do centra
grada i ulazi na parkiralište uz ljekarnu. Vidio sam svako skretanje, svako
cekanje na semaforu i svako zastajanje na raskrižjima. Bilo je zadivljujuce.
Prije nego što se vratila, ušuljao sam se u njihov vrt i oprezno se popeo uz
stražnji zid kuce. Demon je u to doba dana obicno drijemao, ali prvo sam
osluhnuo da bih bio siguran da spava. Disanje mu je bilo ravnomjerno, ali
povremeno je hripao i lovio zrak. Stanje mu se pogoršavalo. Prilijepio sam
Pompea
-162-
mu poruku na prozor, sišao natrag i zbrisao, hodajuci stazama pomno
ocišcenim od snijega, ne ostavljajuci za sobom ni jedan jedini otisak stopala.
USKORO
Spakirao sam nekoliko stvari u svoju naprtnjacu, da budem spreman za
pokret. Trebalo mi je uže ili neka tkanina izrezana na trake za vezivanje
Kay, ali u demonovim kantama za smece našao sam što sam tražio: stare
zastore koje su na Božic zamijenili novima, a tek sad bacili. Uzeo sam
jedan, i tiho se iskrao u naš vrt iza kuce, gdje sam ga razderao u dugacke,
debele trake, i spremio ih u naprtnjacu. Nisam bio siguran može li se i na
zastorima ostaviti otiske prstiju, pa sam za svaki slucaj nosio rukavice.
Demon se probudio nedugo nakon što se Kay vratila kuci, i iz sata u sat
postajao je sve nemirniji. Vidio sam ga kako hoda tamo-amo pred svojim
prozorom, polako, šepajuci. Povremeno je zastajao i hvatao se za prsa.
Drugom se rukom morao pridržavati za kauc da ne izgubi ravnotežu, i
pritom je radio bolne grimase. Bilo je ocito da nece još dugo izdržati.
Oblaci na nebu zloslutno su pocrnjeli, i kada se spustila noc, na sve je pala
koprena od najcišce tame koja je sakrila i zvijezde na nebu. Nekoliko sati
poslije, kad više nije mogao izdržati, demon je na klimavim nogama otišao
do auta i odvezao se u potragu za novom žrtvom.
Bilo je vrijeme da ja upoznam svoju.
Bio sam vec odjeven - vrlo toplo, u crno, s fantomkom na licu i u
rukavicama kako ne bih ostavljao otiske prstiju. Uzeo sam naprtnjacu i
bešumno se iskrao van. Mama je vec spavala, i nadao sam se da spavaju i
svi ostali u našoj ulici. Bilo bi mi lakše da sam se u demonovo dvorište
mogao ušuljati sa stražnje strane, gdje bih bio sakriven od pogleda, ali tako
bih ostavio tragove u snijegu, pa je bilo bolje pretrcati cestu, kojom je bila
prošla ralica, i onda prilaznom stazom ocišcenom od snijega. Uvijek sam
bio na oprezu da me netko ne bi vidio i prepoznao dok se motam oko
njihove kuce, ali te veceri moja paranoja bila je još milijun puta veca. Sad
više nije bilo odustajanja, nikakvim izgovorom nisam se mogao izvuci iz
onoga što sam namjeravao uciniti. Kad sam otvorio vrata naše kuce, još sam
jednom provjerio ima li koga vani, uvjerio se da nema nigdje nikoga, i tek
onda pretrcao cestu. Srecom barem nismo imali ulicnu rasvjetu.
Došao sam do Crowleyjeve kuce, otrcao otraga do podrumskih vrata i
Pompea
-163-
izvadio kljuc.
Unutra je bio mrkli mrak, i kada sam ušao i zatvorio vrata za sobom, nisam
vidio prst pred nosom. Iz džepa sam izvadio malenu bateriju u obliku olovke
i kroz labirint od kutija i polica uspio stici do dna stubišta. Redovi staklenki
reflektirali su moje maleno svjetlo, i mada sam znao da sadrže samo ciklu i
breskve, zamišljao sam da se unutra nalaze konzervirani organi - bubrezi i
srca i mokracni mjehuri i mozgovi, izloženi na policama kao da su na
rasprodaji u samoposluživanju. Kada sam se poceo penjati stubištem
usporio sam i brojao korake - otprije sam znao da šesta stuba glasno škripi
na desnoj strani, a sedma tiho na lijevoj. Pažljivo sam izbjegao ta mjesta i
popeo se gore.
Stubište je vodilo u kuhinju, koja je, osvijetljena samo mjesecinom,
izgledala pusto i bezbojno. Provjerio sam GPS monitor i vidio da demon još
uvijek vozi. Upravo je bio u centru grada, valjda misleci da ce opet ondje
naci žrtvu - a možda je bio na putu prema autocesti, u nadi da ce naici na
autostopera ili kakve druge putnike. Meni je to bilo svejedno, dokle god je
nastavljao voziti.
Oprezno sam hodao niz hodnik, s ugašenom baterijom. Hodao sam više po
sjecanju, na temelju boravka u kuci prethodne subote. Demon mi je tom
prigodom pokazao cijelu kucu, i kako su mi se oci privikavale na tamu,
poceo sam prepoznavati gdje sam i kuda trebam ici. Hodnik se protezao od
kuhinje prema stražnjem dijelu kuce, a malo prije stražnjih vrata iz hodnika
se odvajalo glavno stubište, koje je pak vodilo natrag prema prednjem dijelu
kuce.
U kuci je vladala potpuna tišina. Ponovno sam provjerio GPS - demon je još
uvijek vozio. Pošao sam gore.
Kad sam se popeo na kat, prebrojio sam vrata i prišao drugima zdesna.
Glavnoj spavacoj sobi.
Vrata sam otvorio vrlo polako, pazeci da ne zaškripe, ali šarke su bile
potpuno bešumne; nasmiješio sam se, zadovoljan što sam dobro pripremio
svoj pothvat. Soba je bila u potpunom mraku, jedini izvor svjetla bile su
brojke na malenoj radio-budilici, koja je stajala na antiknoj komodi.
Gospoda Crowley je spavala, sitna i krhka. Cak i pod debelim poplunom,
koji je poprilicno povecavao njen oblik, doimala se sicušno, kao da joj se
Pompea
-164-
životna energija povukla na nocni pocinak i tijelo splasnulo. Izgledalo je
kao da ju je krevet progutao. Da joj se prsa nisu dizala i spuštala, posumnjao
bih da je mrtva.
I ta ženica bila je ono što je demon volio; toliko, da je bio spreman uciniti
sve kako bi ostao s njom. Spustio sam naprtnjacu na pod, zadržao dah i
upalio svjetiljku.
Nije se probudila.
Poceo sam prebirati po površini komode, micuci naocale i kutiju za nakit,
dok konacno nisam našao ono što sam tražio: mobitel gospo
e Crowley.
Otvorio sam ga, otišao do vrata, okrenuo se prema krevetu, i poceo
fotografirati - klik, spremi, natrag, klik, spremi, natrag, klik, spremi, natrag,
svaki put iz sve vece blizine. Znao sam da ce te slike, kad ih pošaljem, imati
dramatican efekt. Za posljednju sam se sasvim približio i nagnuo nad
gospo
u Crowley, mobitel sam držao svega nekoliko centimetara iznad
njena lica, kako bih dobio ekstreman krupni plan. Slika je bila ružna i
napadna - bila je savršena.
Bilo je vrijeme za drugu fazu plana.
Odložio sam mobitel, s jezivim slikama uredno pohranjenim u memoriji, i
polako otišao do suprotnog kraja kreveta. Zaustavio sam se i, tako stojeci
nad njom, razmišljao. Nisam to mogao uciniti - nije bilo nikakve šanse da cu
to ikada moci. Moje se cudovište vec jednom bilo oslobodilo, prijetilo mojoj
mami i upijalo njen strah kao životvorni eliksir. Ako ucinim i ovaj zadnji
korak, mislio sam, i stvarno ucinim što sam naumio, cudovište ce ponovno
izaci - a ja bih mu pritom držao vrata otvorena i još ga pozivao da iza
e.
Prepustio bih svu kontrolu svojim najmracnijim nagonima, i više ne bi bilo
nicega što bi ga moglo sprijeciti da sasvim podivlja i zapali cijeli svijet. To
se nisam usu
ivao uciniti.
Ali, morao sam. Znao sam da moram. Predaleko sam otišao, a da bih
odustao; i osim toga, stati u tom trenutku znacilo je osuditi nekoga na smrt -
žrtvu koju ce Crowley te noci uloviti i ubiti ako ga ja ne odvucem natrag. A
znao sam da ako to ne ucinim te noci, nikada ni necu, i Crowley bi nastavio
ubijati, ponovno, i ponovno, dok nas sve ne istrijebi. Morao sam se tomu
suprotstaviti, i to sam morao uciniti te veceri.
Duboko sam udahnuo i skinuo jastucnicu s jastuka gospodina Crowleyja.
Pompea
-165-
Još djelic sekunde sam oklijevao, držeci je nad Kayinom glavom, dok je
cudovište u meni divljalo, tražilo da to ucinim, preklinjalo me, psovalo.
Zbog toga je cudovište i postojalo, zar ne ? Radi toga sam mu uostalom i
dopustio da iza
e iz kaveza - da bi ucinilo ono što ja ne mogu. Još jedan
trenutak zurio sam u Kay, u sebi joj se ispricavao, i oslobodio cudovište.
Moje su ruke otvorile jastucnicu i navukle je preko staricine glave.
Trznula se i probudila, ali imao sam dovoljno vremena da joj jastucnicu
energicno navucem sve do kljucne kosti. Nešto je promrmljala, još uvijek u
polusnu, i pocela mlatarati rukama. Udarila me, ali udarac je bio vrlo slab.
Ispružio sam ruku prema komodi, zgrabio radio-budilicu, išcupao kabel iz
uticnice, i udario je po glavi. Gospo
a Crowley ispustila je kratak prigušen
vrisak, koji se potom pretvorio u nekakvo stenjanje, i otkotrljala se s kreveta
meni pod noge. Zadao sam joj još jedan udarac radio-budilicom. Zvuk
udaraca bio je odvratan. Još uvijek se nije prestala micati, pa sam je udario i
treci put. Prema mom prvotnom planu, uopce je nisam kanio udariti, ali cak
i njen slabašni otpor bio je dovoljan da me na to natjera. Pokušavao sam je
onesvijestiti, što je na filmovima uvijek izgledalo tako lako - jedan brz
udarac, i gotovo - ali u mom slucaju, to je potrajalo, i bilo je brutalno, to
udaranje radijom po glavi, ponovno i ponovno, dok konacno nije ostala
nepomicna. Ležala je na podu u grotesknoj pozi, a ja sam stajao nad njom i
hvatao dah.
Ponesen, opet sam zamahnuo da je dokrajcim - željan opet cuti tupe udarce
teškim predmetom o kost, željan megalomanskog uzbu
enja zbog apsolutne
moci nad žrtvom. Nagnuo sam se nad nju, ali u posljednjem trenutku ipak
sam se uhvatio za rub kreveta, povukao se i prisilio da odvratim pogled.
Moja je!
Ne. Fantomka me gušila, kao i jastucnica nju. Strgnuo sam masku loveci
zrak, ocajnicki se boreci za kontrolu nad sobom. Ponovno sam se nagnuo
nad Kay, ali tada sam se odbacio u stranu, tako da sam udario o zid. Osjecao
sam se kao da igram neku Maxovu videoigricu, kao da prtljam po
nepoznatom upravljacu i gledam kako moj lik na ekranu bespomocno trci u
krug. Cudovište je ponovno riknulo, a ja sam se udario šakom u glavu,
uživajuci u oštroj boli u ruci i tupom odzvanjanju u glavi. Pao sam na
koljena, duboko dišuci, i cinilo mi se kao da mi se na oci spustila nekakva
Pompea
-166-
magla. Sve me boljelo od želje da ponovno napadnem. Bio sam ocajan, a
cudovište se smijalo. Nisam se mogao zaustaviti. Ponovno sam podigao
radio.
Ruka mi se zaustavila u zraku, radio sam stiskao toliko grcevito, da su mi
zglobovi prstiju bili potpuno bijeli, i u tom trenutku, pomislio sam na dr.
Neblina. On me jedini mogao odvratiti od toga. Jedva sam bio u stanju
razmišljati, ali znao sam da, kad bih u tom trenutku mogao porazgovarati s
njime, to bi spasilo život i meni i Kay.
Nisam razmišljao o posljedicama, nisam razmišljao o dokazima koje bih
time ostavio, nisam razmišljao o tome da se spremam sve priznati - samo
sam se šcucurio na podu, izvadio posjetnicu koju mi je Neblin dao i okrenuo
broj koji je napisao na pole
ini.
Zvonilo je šest puta prije nego što se javio. "Halo?" Glas mu je bio hrapav i
umoran - vjerojatno sam ga probudio. "Tko je to?"
"Ne mogu se zaustaviti."
Dr. Neblin trenutak je šutio. "Ne možeš se zaustaviti... Johne, jesi to ti?"
Gotovo isti tren potpuno se razbudio, kao da je prepoznavanje moga glasa
okrenulo neki prekidac u njegovoj glavi.
"Izašlo je iz kaveza", rekao sam tiho, "i ne mogu ga vratiti natrag. Svi cemo
umrijeti".
"Johne? Johne, gdje si? Samo se smiri, i reci mi gdje si."
"Na rubu sam, Nebline. Prešao sam ga - prešao sam rub, i padam u pakao s
druge strane."
"Smiri se, Johne", rekao je. "Prebrodit cemo mi to. Samo mi reci gdje si."
"U fugama plocnika", rekao sam, "u prljavštini, u krvi, i mravi me gledaju, i
proklinjemo vas, Nebline, sve vas. U ponoru sam, i ne mogu izaci".
"Krvi? Johne, reci mi što se doga
a. Jesi li ucinio nešto loše?"
"To nisam bio ja!" rekao sam, znajuci da lažem. "To uopce nisam bio ja,
nego cudovište. Nisam ga htio pustiti iz kaveza, ali morao sam. Pokušao
sam ubiti demona, ali stvorio sam novoga, i ne mogu se zaustaviti."
"Slušaj me, Johne", rekao je dr. Neblin, ozbiljnije i prodornije nego što sam
ikada prije doživio. "Slušaj me. Slušaš li me?"
Zatvorio sam oci i zaškrgutao zubima.
"Johna više nema. Sada sam Gospodin Cudovište."
Pompea
-167-
"Nisi", rekao je Neblin. "Ti si John. Nisi John Wayne, niti Gospodin
Cudovište, niti itko drugi, nego John. Ti vladaš situacijom. Slušaš li me?"
Zibao sam se naprijed-natrag. "Da."
"Dobro", rekao je. "Sad me dobro slušaj: ti nisi cudovište. Ti nisi demon. Ti
nisi ubojica. Ti si dobra osoba, jake volje i visokog morala. Sto god da si
ucinio, prebrodit ceš to. Mi to možemo ispraviti. Slušaš li me?"
"Da."
"Onda ponovi za mnom", rekao je, "Mi to možemo ispraviti."
"Mi to možemo ispraviti." Pogledao sam tijelo Kay Crowley, izvaljeno na
podu, s jastucnicom preko glave. Osjecao sam da bih trebao plakati, ili joj
pomoci, no umjesto toga samo sam mislio, Da, mogu to ispraviti. Moj plan ce
ipak uspjeti. Sve je ovo bilo vrijedno toga, ako ubijem demona.
"Dobro", rekao je dr. Neblin, "Sada mi reci gdje si."
"Moram ici", rekao sam, i podigao se na koljena.
"Ne prekidaj vezu!" viknuo je Neblin. "Molim te, ostani na liniji. Moraš mi
reci gdje si."
"Hvala vam na pomoci", rekao sam i poklopio slušalicu.
Tada sam shvatio da u drugoj ruci još uvijek držim radio, i odbacio ga sa
zgražanjem.
Pogledao sam Kay, pitajuci se je li mrtva. Skinuo sam joj jastucnicu s glave,
jednako žustro kao i svoju fantomku, i poceo je opipavati da vidim ima li
vidljivih ozljeda. Nisam napipao ništa strašno, nikakve lomove ili krv, i
ujednaceno je disala. Bilo mi je nepodnošljivo gledati joj lice, i okrenuo sam
glavu. Nisam je htio doživjeti kao osobu. Nisam htio misliti da sam to što
sam upravo ucinio, ucinio živom ljudskom bicu. Bilo je lakše bez lica.
Iznenada je zazvonio telefon. Trgnuo sam se i pogledao na displej. Dr.
Neblin. Tek tada mi je došlo do mozga da sam, nazvavši ga, ostavio tragove
- dokaze, i na njegovu i na mobitelu gospode Crowley, koji ce neizbježne
istražitelje dovesti ravno k meni. Još jednom sam duboko udahnuo. Sada
više nije bilo druge - s dokazima ili bez njih, morao sam ubiti demona.
Pri pomisli na demona preplavio me strah. Provjerio sam GPS ekran. Auto
je još bio u pokretu, imao sam još vremena. Zatvorio sam oci da je ne vidim
i ponovno joj navukao jastucnicu preko glave, ovaj put nježnije, i onda uzeo
mobitel da je još koji put snimim. Neblin je prestao zvoniti. Trenutak
Pompea
-168-
kasnije, jedan kratki biip dao mi je do znanja da je ostavio govornu poruku.
Slike su mi sad bile efektnije, jer sam si uzeo vremena za namještanje tijela.
Izvaljena na podu, u spavacici s cvjetnim uzorkom, s plavim bolnickim
soknicama na nogama i jastucnicom preko glave.
Okrenuta na le
a, pokraj glave razbijeni radio.
Leži ispružena na podu, moja sjena zloslutno pada preko njenog tijela.
Iz naprtnjace sam izvadio trake od poderanih zastora i svezao joj ruke,
najcvršce što sam mogao. Kosti su joj bile tanašne i krhke, i pomislio sam
da bih ih s lakocom mogao prelomiti napola, kada bih htio. Tada sam postao
svjestan da je jednom rukom vec pritišcem, gotovo do tocke slamanja, i brzo
se zaustavio.
Ostavi je na miru!
Zavezane ruke sam joj nježno ispružio iznad glave i dobro ih svezao za
radijator pod prozorom. Isto sam ucinio s njenim gležnjevima, prvo sam ih
zavezao jedan za drugi, a potom oba za nogu kreveta. Sve vrijeme sam je i
fotografirao, snimku za snimkom, i držao na oku GPS ekran.
Demonov automobil se zaustavio.
Ispustio sam mobitel iz ruke i objema zgrabio GPS, pogleda prikovanog na
blijedo svijetleci ekran. Bio je na suprotnom kraju grada, na raskrižju blizu
ulice u kojoj je stanovala Lauren. Prestao sam disati, ali ponovno je krenuo,
i ja sam ponovno prodisao. Lažna uzbuna.
Zadigao sam donji rub jastucnice, samo koliko je trebalo da otkrijem usta
gospode Crowley, i zacepio ih trakom od zastora. Još uvijek je bila u
nesvijesti, i još uvijek je ravnomjerno disala, ali nisam htio riskirati da
zavice upomoc ako se iznenada probudi. Još jednom sam joj snimio lice, i
ponovno navukao jastucnicu. Sad sam imao dovoljno fotografija. Cudovište
je ponovno zarežalo u mojoj glavi - slika njene ruke nasred poda, odvojene
od ostatka, bila bi vrlo efektna - ali borio sam se da tu ideju ignoriram.
Jednim okom cijelo vrijeme na GPS-monitoru, ponovno sam spakirao
naprtnjacu. Bilo je vrijeme za trecu fazu.
A onda se demon opet zaustavio.
Raskrižje na kojemu je sada stao nije mi bilo poznato, ali obje su se ulice
zvale po nekom cvijecu, tako da sam mogao pogoditi da je u cetvrti Gardens,
uz željeznicku prugu koja prolazi kroz grad i vodi do pilane. Bio je vrlo
Pompea
-169-
blizu mjesta gdje je ubio Maxovog tatu. Ondje su sada policijske ophodnje
sigurno bile pojacane, i mnogo je riskirao. Postojala je mogucnost da je stao
zato što ga je zaustavila policija. U jednoj sam ruci držao GPS, u drugoj
mobitel, i cekao. Auto se nije micao. Bilo je sad ili nikad. Napisao sam
poruku, pridodao joj prvu fotografiju, i poslao je na broj gospodina
Crowleyja:
SAD SAM JA NA REDU
Cim sam poslao poruku, napisao sam još jednu, pa trecu, onda još nekoliko.
Odložio sam GPS ekran kako bih mogao pisati objema rukama, i održavati
rafalnu paljbu užasa. Uskoro sam prestao slati poruke i nastavio samo s
fotografijama. Jedna za drugom, prikazivale su, korak po korak, sve što je
snašlo demonovu ženu. Zastao sam na trenutak da bacim pogled na GPS, i
glasno opsovao kad sam vidio nepomicnu strelicu. Zašto se nije micao? Što
je radio? Ako je to znacilo da sam zakasnio i da je vec ubio, cijeli moj plan -
sve što sam ucinio - bilo je uzalud. Nisam mu htio dopustiti da ikoga više
ubije - ni jednu jedinu osobu. Jesam li predugo cekao?
Telefon je ponovno zazvonio. Trznuo sam se i zamalo ga ispustio iz ruke.
Pogledao sam tko zove, i na displeju vidio broj gospodina Crowleyja. Imao
sam njegovu pozornost. Nisam mu se javio, samo sam poslao još
fotografija: Kay kako spava, Kay s jastucnicom preko glave i krpom u
ustima, Kay zavezana za radijator. Trenutak kasnije, strelica na GPS ekranu
trznula se, okrenula i pojurila natrag. Mamac je upalio, ali pitao sam se hoce
li to biti
dovoljno. Napeto sam zurio u ekran, cekajuci da strelica uspori ili da sleti s
ceste — bilo kakav znak da mu je tijelo konacno potrošilo zadnji atom
snage. No, ništa se nije mijenjalo.
Demon je bio u snazi, demon je bio pakleno bijesan, i demon je jurio ravno
prema meni.

18.
Strelica na ekranu brzo se približavala. Pogledao sam po sobi - razbacane
plahte na krevetu, kaos na komodi, prebijena žena mog prvog susjeda na
podu, zavezana i zacepljenih usta. Nije bilo vremena da išta od toga
dovedem u red - gotovo da nisam imao vremena ni izaci iz kuce prije nego
što se demon vrati, a kamoli još pronaci mjesto kamo bih se mogao sakriti.
To je znacilo da cu za nekoliko sekundi biti mrtav, da ce mi Crowley
rastrgnuti prsa i išcupati srce. Nakon svega što sam ucinio njegovoj ženi,
bilo je vrlo vjerojatno da ce pobiti i cijelu moju obitelj, iz ciste osvete.
No dobro, sve osim tate. Mnogo srece u potrazi za njime. Ponekad se isplati
biti otu
en od svoga psihopatskog sina.
Ali iako sam se ja u sebi vec bio predao, cudovište u meni nije. Kada sam
izronio iz tih fatalistickih misli, našao sam se kako skupljam svoje stvari -
GPS, fantomku, naprtnjacu - i krecem prema vratima. Kad mi je um na
kraju ipak uhvatio korak s nagonom za samoodržanje, vratio sam se u sobu i
poceo pregledavati pod da provjerim je li mi što ispalo. Nisam se brinuo za
DNK - u toj sam kuci provodio toliko vremena iz opravdanih razloga, da bi
to vjerojatno objasnilo tragove koje bi policija mogla naci. Sam sebe sam
uvjerio da se i registrirani telefonski pozivi mogu objasniti, ili izbrisati, i da
ce mi nekako ipak poci za rukom da ne otkriju tko sam. Ali, mobitel sam
ponio sa sobom, za svaki slucaj. Na kraju sam ugasio svjetiljku i izašao u
hodnik.
U kuci je bio mrkli mrak, i ocima je trebalo vremena da se priviknu.
Potpuno slijep, oprezno sam krenuo prema stubama pridržavajuci se za zid,
ne usu
ujuci se upaliti baterijsku svjetiljku. I dalje pipajuci, poceo sam se
oprezno spuštati stubištem, stubu po stubu. Na pola puta prema dolje, vidio
sam tracak svjetla koji je dopirao kroz staklo na stražnjim vratima kuce.
Mjesecina, slaba i tmurna. Stigao sam u prizemlje i krenuo prema
podrumskim vratima, no tada je kroz prozore na prednjoj strani kuce pocelo
ulaziti sve više svjetla, blijedo žuckastog, i prigušen zvuk automobilskog
motora naglo se pretvorio u bijesnu buku.
Crowley se vratio.
Pompea
-171-
Odustao sam od podruma i potrcao prema stražnjim vratima, ocajan da
iza
em iz kuce prije nego što demon ude. Kvaka je zapinjala, ali snažno sam
je zaokrenuo, mali gumb je iskocio i brava se otvorila. Otvorio sam vrata,
izašao van, i zatvorio ih za sobom najbrže i najtiše što sam mogao.
Na kolnom prilazu zaškripale su gume, i stabla na kraju vrta odjednom su
bila preplavljena Ijutitim žutim sjajem, obasjana prednjim svjetlima. Cuo
sam otvaranje vrata automobila i riku demona, i tek tada shvatio da nisam
zakljucao vrata kad sam izašao. Još uvijek sam bio šcucuren pokraj njih, i
umirao od straha, svjestan da sam mrtav ako ih do
e provjeriti. Htio sam ih
ponovno otvoriti i pritisnuti gumb da ih zakljucam, ali cuo sam otvaranje
prednjih vrata i shvatio da je za to prekasno; demon je bio u kuci. Preskocio
sam nekoliko betonskih stuba i otrcao do ugla kuce. S te strane bliještala su
automobilska svjetla i bilo je nemoguce sakriti se, ali ostati uz stražnja vrata
znacilo je da ce me vidjeti cim ih otvori. Duboko sam udahnuo, protrcao
kroz svjetlo i zaronio u sjenu šupe.
Nisam cuo nikakve zvukove iza sebe. Stražnja vrata nisu se otvorila.
Opsovao sam, ljutit na sebe što sam se toliko prestrašio zbog sitnice -
naravno da nije bilo za ocekivati da ce primijetiti taj sicušni gumb na
okrugloj kvaki, barem ne dok trci spasiti svoju ženu. U iducem trenutku cuo
sam nekakvo zavijanje s kata, što je potvrdilo moje pretpostavke. Otišao je
ravno k njoj, i možda sam ipak imao šanse pobjeci.
Oprezno se prikradajuci, otpuzao sam natrag u svjetlo. Bio sam spreman na
trk, iako uvjeren da me nikakvo trcanje nece spasiti ako me vidi. Nisam
znao koliko imam vremena. Bilo je moguce da ce odmah odvezati Kay, ali i
da ce pricekati dok ponovno povrati ljudski oblik; da ce ostati uz nju dok se
ne uvjeri da je dobro, ali i da ce odmah izjuriti van pronaci onoga tko joj je
to ucinio. Nikako nisam mogao znati kako ce postupiti, ali znao sam da se
moji izgledi za uspješan bijeg smanjuju sa svakom sekundom odga
anja.
Morao sam krenuti odmah.
Držeci se što bliže kuci, brzo sam hodao prema bliještecim svjetlima
automobila. Nisam gledao prema njima i rukom sam štitio oci od svjetla što
sam bolje mogao, da bih se lakše prilagodio na tamu koja me cekala.
Kada sam stigao do Crowleyjeva auta, optrcao sam ga i šcucurio se uz kotac
na strani okrenutoj od kuce. Vireci preko auta, mogao sam vidjeti procelje
Pompea
-172-
kuce; ulazna vrata bila su širom otvorena, zastori na katu navuceni.
Pogledao sam prema našoj kuci: milijun milja daleko, na drugoj strani ceste,
okružena snijegom i ledom na kojima sam se mogao poskliznuti ili ostaviti
trag - kao da je bila okružena nagaznim minama i bodljikavom žicom. Kad
bih uspio prijeci cestu i uci u kucu, bio bih spašen - Crowley možda nikada
ne bi ni posumnjao da sam umiješan - ali put do kuce bio je dug i ukljucivao
je prelaženje otvorene ceste. Bio je dovoljan jedan njegov pogled kroz
prozor u krivom trenutku, i sve bi bilo gotovo. Pripremio sam se za sprint...
...i tada ugledao tijelo na suvozacevu sjedalu.
Tijelo je bilo presavijeno tako da je bilo ispod visine prozora, ali na slabom
svjetlu koje je dopiralo kroz otvorena vrata jasno sam ga vidio - omanji
covjek, napola sakriven sjenom i tamnim vunenim kaputom, ležao je u lokvi
krvi.
Klonuo sam na zale
eni asfalt, oduzet od šoka. Ipak nisam sprijecio demona
da ubije - nisam ga cak ni usporio. Previše sam vremena potrošio na
fotografiranje, razgovor s Neblinom, i na borbu s vlastitim mracnim
impulsima, i kad sam konacno omeo demona, od toga više nije bilo nikakve
koristi: vec je bio našao žrtvu i ukrao organ. U me
uvremenu se vec bio
regenerirao. I sve to zato što se nisam mogao kontrolirati. Htio sam zalupiti
vratima, ili zaurlati, ali nisam se usudio proizvesti nikakav zvuk. Umjesto
toga, cudovište u meni podmuklo se prišuljalo pogledati truplo. Tijekom
svih tih mjeseci ubojstava i balzamiranja, još nijednom nisam bio sam s tek
umrlim. Htio sam tijelo dodirnuti dok je još toplo, pogledati rane, vidjeti što
je demon uzeo. Bio je to glup poriv, i glup rizik, ali nisam se zaustavio.
Gospodin Cudovište bio je previše jak.
Vrata na vozacevoj strani bila su otvorena, ali ja sam bio na suvozacevoj
strani, onoj okrenutoj od kuce, gdje sam bio zaklonjen. Tiho sam otvorio
suvozaceva vrata. Motor je bio upaljen i nadao sam se da ce njegov zvuk
prekriti zvukove koje cu ja proizvesti. Odgrnuo sam kaput s tijela da vidim
rasporen trbuh, koji su imale sve dotadašnje demonove žrtve.
Trbuh nije bio rasporen.
Glava je bila groteskno zaokrenuta, lica zagnjurena u sjedalo, ali kad sam
malo bolje pogledao, vidio sam da je vrat prerezan, vjerojatno pandžom. To
je bila jedina rana. Kaput je bio neoštecen, i koliko sam mogao napipati,
Pompea
-173-
tijelo pod njim cinilo se netaknutim. Sva krv na sjedalu i podu potjecala je
samo od rane na vratu.
Sto mu je demon uzeo? Malo sam se približio, da bolje pogledam ranu na
vratu. Glava nije bila odvojena od tijela, ali vene i grkljan bili su potpuno
prerezani. Koliko sam mogao vidjeti, me
utim, ništa nije nedostajalo.
Napokon, okrenuo sam glavu, malo obrisao krv i maknuo slijepljenu kosu, i
pogledao covjekovo lice. U tom sam trenutku zamalo vrisnuo.
Mrtvac je bio dr. Neblin.
Ustuknuo sam i zamalo ispao iz auta. Beživotno tijelo polako se prevrnulo.
U šoku, pogledao sam Crowleyjevu kucu, pa opet auto.
Ubio je dr. Neblina.
Moj um je poceo groznicavo tražiti znacenje tog otkrica. Je li mi Crowley
bio za petama? Je li poceo ubijati meni bliske ljude? Ali, zašto Neblina, a ne
mamu, koja mu je bila odmah tu prekoputa?
Valjda zato što je trebao tijelo muškarca. Ali ne - to bi bilo previše cudno.
Nisam mogao povjerovati da zna za mene. Sigurno bih vec bio uocio
nekakvu naznaku.
Ali, zašto Neblin?
Dok sam tako zurio u njegovo tijelo, prisjetio sam se našega telefonskog
razgovora, i sledio se. Neblin mi je ostavio poruku u govornoj pošti. Izvadio
sam mobitel i okrenuo broj, prestravljen onime što sam znao da cu cuti.
"Johne, sad ne smiješ biti sam; moramo razgovarati. Dolazim k tebi - ne
znam jesi li doma ili negdje drugdje, ali znam da ti mogu pomoci. Molim te,
dopusti mi da ti pomognem. Za par minuta sam tamo. Vidimo se uskoro."
Pošao mi je pomoci. Usred ledene, sijecanjske noci, izašao je iz kuce i
krenuo pustim ulicama da bi pomogao meni. Pustim ulicama gdje je ubojica
upravo bio u potrazi za novom žrtvom, neuspješno sve dok jadni,
bespomocni dr. Neblin nije izašao ravno preda nj. Jedini covjek u cijelome
gradu kojega se demon te noci mogao docepati.
A ja sam bio kriv što ga se docepao.
Zurio sam u tijelo misleci na sve ostale, ubijene prije njega - Jeba Jolleyja i
Davea Birda, ona dva policajca koja sam tako
er odveo u smrt; onog
skitnicu na jezeru, kojega sam možda mogao spasiti da sam viknuo; Teda
Raska, i Grega Olsona, i Emmetta T. Oppenshawa i koliko god ih je još bilo
Pompea
-174-
za koje nisam znao. Prava parada mrtvaca koji su sada obitavali u mome
sjecanju, kao da nikada i nisu bili živi - niz savršeno ocuvanih vjecitih
mrtvaca koji seže daleko u prošlost. Koliko dugo je to vec trajalo? I koliko
ce još trajati? Osjecao sam da sam proklet da zauvijek pratim taj niz, perem
i balzamiram svako njegovo novo truplo kao nekakav demonski sluga -
pogrbljen, zloban i nijem. Crowley je bio ubojica, a ja njegov rob. Nisam to
kanio ostati. Taj niz mrtvaca odmah je morao biti prekinut.
Demon još nije bio uzeo nijedan Neblinov organ, što je znacilo da ce svaki
cas izjuriti iz kuce, tjeran ocajnickom potrebom da se regenerira. Kad bih
prije toga sakrio tijelo, bilo je moguce da ce uvenuti i umrijeti. Zgrabio sam
tijelo za ramena i uspravio ga. Rukavice su mi skliznule niz tkaninu
natopljenu krvlju, a onda sam ga naglo ispustio kad mi je sinulo da se
upravo prekrivam dokazima. Odmaknuo sam se za korak, boreci se protiv
svoje paranoje. Jesam
li imao hrabrosti dovesti se u vezu sa zlocinom? Do tada sam bio toliko
oprezan - tiho se kretao, sakrivao tragove, mjesecima planirao kako za
sobom ne bih ostavio ni najmanji dokaz povezanosti s njegovim napadima,
ili svojih reakcija na njih. Nisam mogao sve to odbaciti.
No, jesam li uopce imao izbora? Jedino ako sakrijem tijelo, imao sam šanse
ubiti demona, a nisam to mogao uciniti, a da se pritom cijeli ne umrljam
Neblinovom krvlju. Kad bih to pokušao izbjeci tako što cu tijelo vuci za
noge, ostavio bih krvav trag na snijegu, koji bi uništio cijeli plan. Morao
sam sprijeciti da krv dospije na tlo, što je znacilo da cu se morati sav
zakrvaviti. Svukao sam jaknu, omotao je oko Neblinove glave i vrata, i
ponovno ga zgrabio za ramena.
Tišinu je iznenada prekinulo zavijanje koje se zaculo iz kuce. Trznuo sam
se. Pogled mi je munjevitom brzinom odletio na stražnja vrata kuce, pa na
prednja, pa opet stražnja, i tako naprijed-natrag, naprijed-natrag, pitajuci se
na kojima ce se pojaviti demon. Gospodin Cudovište urlao je u mojoj glavi,
govorio mi da pobjegnem, da se maknem odatle, da se spasim i pokušam
ponovno neki drugi put. To bi bio pametniji potez, logicniji. Demon bi
nastavio živjeti, ali i ja tako
er. Jednog dana sigurno bih pronašao nacin da
ga zaustavim ne riskirajuci išta svoje.
Pompea
-175-
Pogled mi je pao na Neblina. On ne bi pobjegao, pomislio sam. Izašao je iz
kuce usred noci, iako je vrlo dobro znao da vani vreba serijski ubojica, zato
što mi je htio pomoci. Ucinio je što je morao, iako se time doveo u opasnost.
Moram prestati razmišljati kao sociopat. Ako se sada ne izložim opasnosti, Crowley
ce ponovno ubiti. Dva mjeseca prije, cak dva sata prije, izabrao bih logicno:
spasiti sebe. Cak i u tom trenutku, znao sam da je to objektivno
najpametnije što mogu uciniti. Ali, Neblin je umro pokušavajuci me nauciti
razmišljati kao normalan covjek - osjecati kao normalan covjek. A normalni,
obicni ljudi, ponekad riskiraju svoje živote kako bi pomogli jedni drugima,
zbog onoga što osjecaju jedni za druge. Osjecaji. Povezanost. Ljubav. Ništa
od toga nisam osjecao, ali dugovao sam Neblinu da barem pokušam.
Primio sam ga ispod pazuha i privukao k sebi, osjecajuci na sebi njegovu
krvlju natopljenu košulju. Sad sam bio sav zamazan inkriminirajucom DNK.
Iz kuce se opet zaculo zavijanje, ali ignorirao sam ga. Odigao sam Neblina i
vukao ga sve dok mu noge - koje još nisu bile krvave - nisu pale na tlo.
Krv se zadržavala na meni i nije kapala na tlo. Stisnuo sam zube i krenuo.
Tijelo je bilo teže nego što je izgledalo. Sjetio sam se da sam negdje
procitao kako je teže nositi mrtvo ili onesviješteno tijelo, jer neaktivni
mišici se ne prilago
avaju pokretima i ne pridonose održavanju ravnoteže.
Bio je poput vrece vlažnog cementa, nezgrapan i strašno težak. Njegovu
glavu i ramena cvrsto sam pritisnuo na svoja prsa, provukao ruke ispod
njegovih ruku i spojio ih na njegovim prsima. Oprezno sam se okrenuo,
održavajuci ravnotežu na jednoj nozi, a drugom lagano gurnuo vrata. Vec
sam ih gotovo zatvorio, kada je odjednom Neblinova ruka pala na stranu i
tijelo nezgodno promijenilo težište. Pao sam na auto, ali tijelo sam i dalje
cvrsto držao i nastojao da ostane uspravno. Na tlu nije bilo krvi. Barem još
ne.
Iz kuce se zacuo nekakav lom, kao da se Crowley srušio na nešto - ili nešto
polomio u napadaju bijesa. Gurnuo sam vrata i tiho ih zatvorio, okrenuo se
prema cesti i krenuo natraške prema stražnjem dijelu Crowleyjeva vrta.
Hodao sam oprezno, korak po korak, uzdajuci se da cu po sjecanju proci
ocišcenim stazama ne oštecujuci uredne hrpe snijega uz njih i ne ostavljajuci
tragove. Korak po korak. Opet sam cuo lom u kuci, taj put bliže, negdje u
prizemlju, i zaškrgutao zubima. Bio sam gotovo na cilju.
Pompea
-176-
Stigao sam do šupe i okrenuo se tako da Neblinove noge budu nad kolnim
prilazom. Šupa je bila paralelna s njime, okrenuta vratima prema cesti, i
pojas širine oko jedan metar ispred šupe uvijek je bio ocišcen od snijega.
Tih nekoliko metara staze bilo mi je taman dovoljno da stignem do druge
strane šupe i uvucem Neblinovo tijelo u uski prostor izme
u nje i drvene
ograde. Uvukao sam Neblina najdublje što sam mogao, tako da pritom ne
provirim van na drugom kraju tog uskog prolaza, i ispustio ga na snijeg.
Iznenada se zaculo otvaranje stražnjih vrata kuce. Prestao sam disati.
Neblinova stopala još uvijek su virila van, doduše samo nekoliko
centimetara. Na razmak izme
u šupe i ograde bacala je sjenu velika gomila
snijega ispred šupe, pa je postojala mogucnost da demon stopala ne
primijeti. No, znao sam da ce ih sigurno primijetiti ako do
e pogledati, ako
sam ostavio ikakav vidljiv trag.
Beskrajno dugo sam držao dah i osluškivao: prigušen zvuk praznog rada
motora, tiho zvono upozorenja na otvorena vrata, kucanje vlastitog srca.
Demon je prešao nekoliko koraka s druge strane šupe, neritmicnih i
onemocalih, a onda je zakoracio, ili možda posrnuo, u snijeg. Vanjski,
smrznuti sloj, glasno je pucao pod njegovim stopalima - jednom, dva puta,
tri puta, a potom su se opet zaculi koraci po cementiranoj površini. Bio je
nestabilan i spor. Ovo ce možda stvarno uspjeti.
Slušao sam kako se vuce niz kolni prilaz; korak - stanka, korak - posrtanje.
Još uvijek se nisam usudio disati. Zatvorio sam oci i pokušavao snagom
volje prisiliti demona da se sruši na tlo i umre, da se preda i konacno
nestane. Korak - stanka, korak - stanka, korak - jauk. Kretao se sporije nego
ikad prije. Stajao sam potpuno nepomicno, nisam se usu
ivao pomaknuti ni
za milimetar, i hladnoca, snijeg i oštar zrak poceli su uzimati danak. Opet
sam imao isti onaj osjecaj fizickog sloma, kao i onaj put kad sam otkrio
demona, kad sam cucao skriven u snijegu na Frikovu jezeru, svjestan da mi
srce kuca sve sporije i osjetila otupljuju. Ruke i noge su mi gorjele kao da
me ubadaju milijuni sitnih iglica, osjecaj je potom izblijedio u trnce u
umrtvljenim udovima, i naposljetku ih više uopce nisam osjecao. Tijelo mi
je sada bilo poput stare ure u kojoj se opruga odvila gotovo do kraja. Još
nekoliko posljednjih, usporenih otkucaja, još jedan, zadnji pomak
zupcanika, i sve ce zauvijek stati.
Pompea
-177-
Prolaz je bio previše uzak, da bih mogao dovoljno raširiti noge. Boreci se da
održim ravnotežu, nagnuo sam se naprijed i polako, neprimjetno, vukao
Neblina dok mu stopala nisu prestala viriti. Centimetar po centimetar, bez
ikakva zvuka. Po zvuku njegova posrtanja po kolnom prilazu, bilo je jasno
da je demon u agoniji. Savio sam Neblinove noge u koljenima i necujno -
potpuno necujno - naslonio ih na zid šupe. Demon je stao pred svjetla, i na
ogradu, šupu i vrt u pozadini, pala je njegova divovska sjena - ogromna
glava, deset srpolikih pandži, težak kaput i hlace koje vise s njegovih tankih,
neljudskih udova. Pitao sam se je li uopce imao vremena povratiti ljudski
oblik, ili je bio prisiljen pružiti Kay prvu pomoc u tome obliku. Bio sam
siguran da je nadomak smrti.
Oprezno sam zakoracio naprijed i provirio preko ruba šupe. Demon se borio
da ostane na nogama, posrtao oko auta, pandžama izgrebao haubu motora
jer se morao naslanjati na nju. Polako je ipak stigao do suvozaceve strane.
Na trenutak je zastao, pa se presamitio i posegnuo za kvakom. Kada je
maknuo ruku s haube motora, izgubio je ravnotežu i skljokao se postrance u
snijeg. Dah mi je zastao u grlu, a moje vec preoptereceno srce pocelo je tuci
još brže. Je li to bilo to? Je li demon bio mrtav? Jadno stenjuci, podigao se
na koljena, uhvatio za prsa i neljudski zaurlao. Još nije bio mrtav, ali bio je
vrlo blizu tome, i znao je to.
Strgnuo je sa sebe teški kaput i pao na auto. Ogromne bijele pandže kao da
su svijetlile. Stravicnom snagom, zario ih je u metal kako bi se ponovno
uspravio. Jednu je ruku poceo podizati prema kvaki, ali ruka se zaustavila u
zraku. Demon je zurio u auto kao skamenjen.
Vidio je prazno sjedalo. Shvatio da je njegova jedina nada išcezla. Pao je na
koljena i zaplakao - nije riknuo, ili zarežao, nego zajecao.
Taj mi se zvuk urezao u pamcenje, i zauvijek cu ga povezivati s rijecju ocaj.
Plac se potom pretvorio u urlik - bijesa ili frustracije, nisam znao cega.
Demon se s mukom osovio na noge. Koraknuo je prema cesti, pa onda u
suprotnom smjeru, previše zbunjen da bi se odlucio. Onda je opet pao na
koljena. Koristeci pandže, malo je otpuzao prema naprijed, da bi se konacno
stropoštao na tlo.
Imao sam osjecaj da taj trenutak traje satima. Cekao sam neki pokret, trzaj,
bacanje, zvuk - ali ništa. Svijet je bio zamrznut i nepomican.
Pompea
-178-
Pricekao sam još jedan dug i ocajan trenutak prije nego što sam se usudio
koraknuti. Demon je nepomicno ležao na kolnom prilazu, jednako beživotan
kao i beton pod njim. Izašao sam iz skrovišta i poceo mu se polako
približavati, ne skidajuci pogleda s njega. Gotovo nevidljivi oblacici pare
dizali su se kroz nocni zrak. Sporo sam hodao prema njemu, škiljeci pod
bliještecim automobilskim svjetlima, i pozorno ga promatrao.
Osjecaj je bio cudan, neko uzbu
enje u trbuhu koje se jako brzo pretvorilo u
opojan osjecaj nadmoci - to nije bilo samo bilo koje mrtvo tijelo, ovo je bilo
moje, moje vlastito. Bilo je kao umjetnicko djelo, nešto što sam stvorio
vlastitim rukama. Ispunio me mocan osjecaj ponosa, i tada sam shvatio
zašto mnogi serijski ubojice svoje žrtve ostavljaju izložene: kad covjek
stvori nešto tako lijepo, želi da to svatko vidi.
Cudovište je napokon bilo mrtvo.
Ali, zašto se nije odmah pocelo raspadati, pitao sam se, kao što je dotad bio
slucaj sa svim njegovim odbacenim organima? Ako više nije bilo energije
koja ga je održavala, zašto je još uvijek bio... tu?
Krajickom oka ugledao sam tracak svjetla, i podigao pogled. Svjetlo je
dolazilo s prozora moje kuce. Iduce sekunde, razmaknuli su se zastori. Bila
je to mama - sigurno je cula demonov urlik i sada je tražila objašnjenje.
Brzo sam se sagnuo, tik do auta, u sjeni, i svega koji metar od demonova
tijela. Dugo je stajala na prozoru. Na kraju se ipak povukla i zastori su se
opet zatvorili. Cekao sam da se svjetlo ugasi, ali ostalo je upaljeno. Trenutak
potom, upalilo se svjetlo u kupaonici, i odahnuo sam. Ništa nije vidjela.
U tom trenutku, demon se trznuo.
Sva moja pozornost ponovno se usmjerila na palog demona, koji je ležao
pokraj mene, prakticki nadohvat ruke. Glava mu se okrenula u stranu, a
lijeva ruka pocela se divlje trzati. Ustao sam i koraknuo natrag. Demon je
još jednom mlatnuo rukom, a onda je spustio na tlo i poceo se odizati.
Podigao je ramena, još uvijek klonule glave. Drhtavim pokretom pomaknuo
je nogu u stranu. Još se kratko mucio s nogom, ali naposljetku je odustao i
ispružio drugu ruku. Poceo je puzati prema naprijed.
Podigao sam pogled i vidio da se upalilo još jedno svjetlo - ovaj put u mojoj
sobi. Mama je valjda zavirila unutra, i sada je znala da me nema.
Ucini nešto! viknuo sam na sebe. Demon se povukao prema naprijed za cijelu
Pompea
-179-
dužinu svoje tanke ruke, i onda ispružio drugu. Nekako je uspio oživjeti,
kao i onda kada je ubio Maxovog tatu. Samo što ovaj put nije na nekoliko
centimetara od sebe imao tijelo svježe ubijene žrtve - najbliži izvor novih
organa bio sam mu ja, ali cinilo se da ne zna da sam tu. Umjesto toga,
nastavljao je puzati...
Prema mojoj kuci.
Zario je pandže u asfalt i ponovno se povukao naprijed. Pokreti su mu bili
spori, ali odlucni i siloviti, i svaki sljedeci doimao se malo snažnijim, i malo
bržim od prethodnoga.
Pojavilo se još jedno svjetlo, a onda se nešto i pomaknulo - mama je otvorila
sporedna vrata kuce i izašla pod svjetlo. Stajala je ondje poput svjetionika, u
spavacici preko koje je samo navukla kaput i u cizmama za snijeg.
"Johne?" viknula je. Jasno i glasno. Glas joj je bio malo hrapav, kao i uvijek
kad je bila zabrinuta. Izašla je tražiti me.
Demon je ponovno ispružio ruku i stravicno zarežao, vukuci se sve bliže
mojoj kuci - sada još brže i odlucnije nego maloprije. Za sobom je na asfaltu
ostavljao hrpice crne sluzi, koja se, cvrceci od neprirodne topline,
razgra
ivala u nekoliko sekundi. Mama ga je sigurno cula, jer okrenula se i
pogledala ga. Sada je vec bio na pola puta do nje.
"Bjež’ u kucu!" Povikao sam i pojurio prema njoj. Demon je jednim trzajem
digao glavu i svojim dugackim rukama divlje posegnuo prema meni.
Optrcavao sam ga u široku krugu, ali digao se na noge i bacio na mene.
Izmaknuo sam se u stranu, a demon je pao na tlo, promašivši me za
nekoliko centimetara. Tresnuo je na cestu i zaurlao od boli.
"Johne, što se to doga
a?" viknula je mama, još uvijek užasnuto zureci u
demona na cesti. S mjesta gdje je stajala nije ga mogla jasno vidjeti, ali
vidjela je dovoljno da se prestravi.
"U kucu!" opet sam viknuo, projurio mimo nje i povukao je za sobom do
vrata. Moje rukavice ostavile su velike tamnocrvene mrlje na njenom
kaputu.
"Što je to?" upitala je.
"Ono je ubilo Neblina", rekao sam, i povukao je u kucu. "Požuri!"
Demon je sad opet puzao ravno prema nama, sa svojim brutalnim celjustima
punim svijetlecih zuba oštrih kao igle. Mama je pocela zatvarati vrata, ali ja
Pompea
-180-
sam ih zgrabio i ponovno otvorio.
"Što to radiš?"
"Moramo ga pustiti unutra", rekao sam i pokušao je odgurati u mrtvacnicu.
Nije se dala pomaknuti. "Moramo mu olakšati, inace bi mogao otici k
susjedima."
"Necemo ga pustiti u kucu!" vrisnula je. Demon je sad vec bio na plocniku s
naše strane ceste.
"To je jedini nacin", rekao sam i odgurnuo je. Ispustila je vrata i udarila o
zid, zureci u mene jednako užasnuto kao i u demona. Pogledom je prelazila
po krvavim mrljama na mojim prsima i rukama. Cudovište u meni propelo
se, sjetilo se one epizode s nožem u kuhinji i htjelo ponovno zagospodariti
njome pomocu straha, ali umirio sam ga. Otkljucao sam vrata mrtvacnice.
Uskoro ceš smjeti ubiti.
"Kamo idemo?" upitala je mama.
"Otraga."
"U sobu za balzamiranje?"
"Samo se nadam da ce i ono naci put do nje." Povukao sam je za sobom u
cekaonicu, upalio svjetla i pojurio prema sobi za balzamiranje. Iza nas,
zalupila su se vrata, ali nismo se usudili osvrnuti se. Mama je vrisnula, i
potrcali smo prema stražnjem hodniku.
"Imaš li kljuceve?" pitao sam gurajuci je prema vratima. Kratko je tražila po
džepu kaputa i izvukla snop kljuceva. Iz predvorja se zacula demonova rika,
i ja sam uzvratio iskonskim urlikom, dajuci oduška svoj svojoj napetosti. U
trenutku kad je mama otkljucala vrata, cudovište se pojavilo iza ugla,
bauljajuci. Sad mu je vec prakticki iz svake pore kapala sluz, tijelo mu se
raspadalo. Izjurili smo u stražnju sobu. Na vrhu kupa uredno smotanog
crijeva, ondje je ležala naša jedina nada - trokar za usisavanje. Okrenuo sam
prekidac i podigao pogled prema ventilatoru, koji se polako pokrenuo.
"Nadajmo se da nece krepati", rekao sam, i hitro stao uza zid odmah pokraj
otvorenih vrata. Na drugom kraju sobe, mama je otkljucala vanjska vrata i
širom ih otvorila, a onda se okrenula prema meni i pogledala me potpuno
prestravljena.
"Johne, tu je!"
Demon je upao u sobu i posezao za njom svojim sjajnim pandžama. U tom
Pompea
-181-
trenutku, iz sve snage sam zamahnuo trokarom i zabio mu ga ravno u prsa.
Posrnuo je natraške, razjapljenih celjusti i razrogacenih ociju. Zaculo se
glasno srkanje i nešto - možda krv, a možda i cijelo njegovo srce - išcupalo
se iz njegova poluraspadnutog tijela i kliznulo niz cijev. Demon je pao na
koljena, a isisavanje se nastavilo. Još krvi i organa otišlo je niz cijev, i zacuo
sam poznato, odvratno cvrcanje mesa koje se pretvara u sluz. Cijev trokara
izvijala se i pocela se pušiti od vrucine. Odmaknuo sam se i promatrao kako
demonovo tijelo proždire samo sebe, crpeci snagu i vitalnost iz svih udova u
jalovu pokušaju da nadomjesti tkivo koje mu je isisano. Demon je nestajao
pred mojim ocima. Razgra
ivao se u sporim valovima koji su se širili od
vršaka prstiju duž ruku i nogu pa preko torza.
Nisam primijetio kada mi je mama prišla, ali postao sam maglovito svjestan
da se grcevito drži za mene dok smo to užasnuto promatrali. Ja nju uopce
nisam držao - samo sam stajao i zurio.
Uskoro ga gotovo uopce više nije bilo - bio je samo još upala prsa i kvrgava
glava koja zuri u mene s covjekolike lokve katrana koja se puši. Glava je
lovila zrak, iako mu pluca sigurno više nisu bila dovoljno citava da udahnu.
Polako sam skinuo fantomku i prišao mu, tako da mi dobro vidi lice.
Ocekivao sam da ce biti lud od boli i bijesa i ocajnicki pokušati uzeti moj
život kako bi spasio svoj, ali umjesto toga, demon se umirio. Gledao me dok
sam mu prilazio, prateci me svojim žutim ocima sve dok se nisam zaustavio
nad njim. I ja sam zurio u njega.
Otvorio je usta. "Tigre, tigre...", rekao je hrapavim šaptom. "Vatro žarka..."
Zakašljao je, u agoniji.
"Žao mi je", rekao sam. Ništa drugo nije mi palo na pamet.
Još jednom je otvorio usta pokušavajuci udahnuti, no samo se gušio u
svome raspadajucem tijelu.
"Nisam vas htio povrijediti", rekao sam, gotovo ga moleci za oprost.
"Nikoga nisam htio povrijediti."
Zubi su mu sad mlohavo visjeli u celjustima, poput uvelih vlati trave.
"Nemoj...", rekao je i ponovno strašno zakašljao, ali uspio se opet smiriti:
"Nemoj im reci."
"Kome da ne kaže?" upitala je mama.
Odvratno se lice zadnji put zgrcilo, od bijesa, napora ili straha, i taj jeziv,
Pompea
-182-
mucan glas izgovorio je svoju zadnju recenicu:
"Sjecaj me se."
Kimnuo sam glavom. Demon je podigao pogled prema stropu, zatvorio oci,
i urušio se u sebe, razgradio i pretvorio u bezlicnu hrpicu cvrceceg crnila.
Demon je bio mrtav.
Vani je poceo padati snijeg.

19.
Zurio sam u to crno cudo na podu, pokušavajuci pojmiti što se J upravo
dogodilo. Samo minutu prije, ta sluz bila je demon - a samo koji sat prije
toga - moj susjed, drag starac koji je volio svoju ženu i castio me vrucom
cokoladom.
Ali ne, ta sluz bila je samo sluz - fizicki ostatak nekog tijela koje zapravo
nikad nije ni bilo njegovo. Život u njemu, um ili duša
ili što god to bilo što živo tijelo cini živim, nestalo je. Bilo je vatra, a mi smo
joj bili gorivo.
Sjecaj me se kad me više ne bude.
"Što je to bilo?"
Podigao sam pogled i ugledao mamu; osjetio sam njene ruke kako mi
grcevito stišcu ramena i shvatio da stoji preda mnom. Stala je izme
u mene
i cudovišta. Otkad tu stoji? Svijest mi je bila umorna i mracna, poput olujnog
oblaka punog kiše.
"Demon", rekao sam osloba
ajuci se iz njenog stiska, i otišao do prekidaca
za usisivac. Iskljucio sam ga, zvrjanje je prestalo i prepustilo nas tišini.
Cijev je bila groteskno svijena i rastopljena u odvratnu hrpu plasticnih
vijuga iz koje se pušilo. Izgledala je poput crijeva neke mehanicke zvijeri.
Cjevcica trokara bila je uronjena u masu sluzi na podu, i pažljivo sam je
izvukao.
"Demon?" upitala je mama i koraknula unatrag. "Što... zašto? Zašto demon?
Zašto je ovdje?"
"Htio nas je pojesti", rekao sam. "Na neki nacin." To je claytonski ubojica,
mama. To je ljudima kralo dijelove tijela. Bili su mu neophodni za
opstanak."
"Je li mrtvo?"
Namršteno sam pogledao hrpu sluzi na podu. Više je nalikovala ostacima
logorske vatre nego tijelu. "Mislim da je. Ali ne znam tocno kako
funkcionira."
"Kako uopce znaš išta o tome?" pitala je i okrenula se da me pogleda.
Proucavala je moje lice, kao da nešto traži. "Zašto si uopce bio vani?"
Pompea
-184-
"Iz istog razloga kao i ti", slagao sam. "Cuo sam buku i izašao vidjeti što je.
Bilo je kod Crowleyjevih, ne znam što je radilo - valjda ih je upravo ubijalo.
Cuo sam vrisku. Dr. Neblin je bio u Crowleyjevom autu, mrtav, pa sam ga
sakrio da ga demon ne na
e. Onda si ti izašla, i došao je ovamo."
Buljila je u mene, u moju krvlju natopljenu jaknu i ostalu odjecu, mokru od
otopljenog snijega i hladnog znoja. Promatrao sam kako joj se pogled
odvaja od mene i pocinje lutati po sobi, registrirajuci krvave otiske mojih
ruku po zidovima i pultovima i hrpu sluzi na podu iz koje se još uvijek
pušilo. Po licu sam joj tocno vidio što misli - poznavao sam tu ženu bolje od
ikoga na svijetu i citao sam je gotovo lakše nego samoga sebe. Razmišljala
je o tome da sam sociopat opsjednut serijskim ubojicama. Razmišljala je o
onoj veceri kad sam joj prijetio nožem, o nacinu na koji sam gledao trupla i
o svemu onome što je procitala i cula i cega se bojala otkada je, prije mnogo
godina, shvatila da sam drukciji od druge djece. Možda je razmišljala o
mom ocu, njegovoj sklonosti nasilju, i pitala se koliko daleko sam u stanju
otici tim putem - ili koliko sam daleko vec otišao. Sve je to prolazila u sebi,
sve moguce scenarije, pokušavajuci shvatiti što da povjeruje. A onda je
ucinila nešto što mi je pokazalo da je zapravo uopce ne poznajem.
Zagrlila me.
Raširila je ruke i privinula me na prsa, obgrlivši me oko le
a jednom rukom
a drugom držeci moj zatiljak, i zaplakala - ne od
tuge, nego od prihvacanja. Plakala je od olakšanja blago nas Ijuljkajuci
naprijed-natrag, naprijed-natrag, uopce ne mareci što se pritom sva umrljala
krvlju s moje jakne i rukavica. I ja sam nju zagrlio, znajuci da ce joj to
goditi.
"Dobri moj decko", rekla je i stisnula me još jace. "Dobar si ti. Ucinio si
dobro." Pitao sam se koliko je naslucivala, ali nisam se usudio pitati. Samo
sam je držao u zagrljaju dok se nije sama odlucila odvojiti.
"Moramo nazvati policiju", rekla je, odstupila jedan korak i obrisala nos.
Zatvorila je stražnja vrata i zakljucala ih. "I moramo pozvati hitnu, ako je
nešto ucinio Crowleyjevima, kao što si rekao. Možda su još živi."
Otvorila je ormar i izvadila kantu i krpu za pod, ali onda je zavrtjela glavom
i vratila ih na mjesto. "Htjet ce vidjeti sve upravo ovako kako je sada."
Pazeci da ne dotakne ništa što je bilo na podu, krenula je prema vratima.
Pompea
-185-
"Jesi sigurna da bismo ih trebali pozvati?" upitao sam hodajuci za njom.
"Misliš da ce nam povjerovati?" Slijedio sam je niz hodnik, do ureda,
gotovo joj gazeci na pete, i pokušavao je odgovoriti. "Mogli bismo
jednostavno sami odvesti gospo
u Crowley u bolnicu - ali moramo se prvo
presvuci, ja sam sav krvav. Posumnjat ce na mene." Vec sam se vidio u
zatvoru, na sudu, na psihijatriji, na elektricnoj stolici. "Što ako me uhite?
Što ako budu mislili da sam ja ubio Neblina, i sve druge? Što ako procitaju
Neblinove spise i zakljuce da sam lu
ak i zatvore me?"
Mama je zastala, okrenula se i pogledala me duboko u oci. "Jesi li ubio
Neblina?"
"Naravno da ne."
"Naravno da ne", rekla je. "I nisi ubio nikog drugog." Ucinila je korak
natrag, otvorila svoj kaput i pokazala mi krvave mrlje na njemu, i na
spavacici. "Oboje smo krvavi", rekla je, "i potpuno nedužni. Policija ce
shvatiti da smo samo pokušavali pomoci, i ostati živi". Pustila je kaput i
ponovno mi prišla, cvrsto me uhvatila za ruke i malo se nagnula naprijed,
tako da su nam lica bila svega nekoliko centimetara jedno od drugog. "Ali
najvažnije od svega je da smo u ovome skupa. Necu im dopustiti da te
ikamo odvedu, i necu te napustiti, nikada. Mi smo obitelj. Uvijek cu biti uz
tebe."
Duboko u meni, u tom trenutku nešto je konacno sjelo na svoje mjesto, i
shvatio sam da su to bile rijeci koje sam želio cuti cijeloga svog života.
Istodobno su me smlavile i oslobodile. Kao da mi se s njima vratio davno
izgubljen komadic duše. Sva napetost te noci, cijeloga toga dana, proteklih
pet mjeseci, pocela je istjecati iz mene kao krv iz otvorene vene, i po prvi
put vidio sam sebe onako kako me vidjela moja mama - ne kao lu
aka,
bolesnika, ili ubojicu, nego kao tužna, osamljena djecaka. Pao sam joj u
narucje i konacno, nakon mnogo godina, shvatio da mogu plakati.
U tih nekoliko minuta prije nego što je stigla policija, kad je mama otišla
preko vidjeti što je s Crowleyjevima, uzeo sam mobitel gospodina
Crowleyja iz njegova kaputa. Za svaki slucaj pretražio sam i Neblinove
džepove te uzeo i njegov. Nisam imao vremena riješiti ih se kako treba, pa
sam ih samo bacio - Kayin tako
er - preko Crowleyjeve ograde, u šumu iza
njegova vrta. Ondje nije bilo nikakvih tragova, samo prostranstvo netaknuta
Pompea
-186-
snijega, pa sam se nadao da ce ondje biti na sigurnom dok ih kasnije ne
prona
em i trajno uklonim. U zadnji cas, sjetio sam se i GPS-ure
aja, i
izvadio ga iz Crowleyjeva auta. I njega sam zavitlao u šumu, upravo u
trenutku kada su se zacule prve policijske sirene.
Uskoro sam ugledao policijska svjetla, a onda je stigla dugacka kolona
policijskih vozila, hitne pomoci, tim za uklanjanje opasnih kemikalija, cak
jedno vatrogasno vozilo. Susjedi su gledali sa svojih prozora i trijemova,
dršcuci od hladnoce u kaputima i kucnim papucama, dok je cijela vojska
uniformi zaposjela ulicu i zatvorila cijelo podrucje. Pronašli su i
fotografirali Neblinovo tijelo, pružili prvu pomoc Kay, koja je još uvijek
bila u nesvijesti, i odjurili s njom u bolnicu, ispitali mamu i mene, i pomno
istražili i dokumentirali ostatke na podu naše mrtvacnice.
Agent FBI-a kojega sam bio vidio na televiziji, agent Foreman, ispitivao nas
je gotovo cijelu noc, u mrtvacnici - ispocetka zajedno, a zatim odvojeno,
dok su drugi cistili. Rekao sam mu, i svakome drugome tko je pitao, isto što
i mami - da sam cuo neobican zvuk, izašao vidjeti što je, i vidio ubojicu
kako ulazi u kucu Crowleyjevih. Pitali su me znam li gdje je gospodin
Crowley, i odgovorio sam im da ne znam. Pitali su me i zašto sam odlucio
sakriti tijelo dr. Neblina. Nisam se mogao sjetiti razloga koji nije zvucao
ludo, pa sam im rekao da mi se u tom trenutku jednostavno ucinilo da bih to
trebao uciniti. Sluzavu tvar u našoj sobi za balzamiranje jednostavno smo
ignorirali; rekli smo da nemamo pojma kako se ondje stvorila. Ne znam jesu
li nam povjerovali ili ne, ali na kraju mi se cinilo da su bili zadovoljni onim
što su od nas dobili.
Prije no što su otišli, pitali su me želim li psihijatru, da mi pomogne nositi se
s istodobnim nestankom dvoje ljudi koji su mi bili relativno bliski, ali rekao
sam im da bi mi se odlaženje novom psihijatru radi razgovora o starome
nekako cinilo kao nevjera. Nitko se nije nasmijao. Dr. Neblin bi.
Do jutra, prica se vec pronijela gradom i mutirala; claytonski ubojica ubio je
Billa Crowleyja, dok je ovaj bio u nocnoj vožnji gradom, a onda i Bena
Neblina, na putu do Crowleyjeve kuce. Ondje je poceo tuci i muciti Kay
Crowley, ali njeni susjedi - mama i ja - primijetili su da nešto nije u redu i
omeli ga. Ubojica je pošao za nama, ali pobjegao je kad smo mu pružili
otpor. Nitko ne bi povjerovao da nas je napalo cudovište koje se onda
Pompea
-187-
dezintegriralo, pa to nikome nismo ni pokušali ispricati.
U prici je, naravno, bilo dovoljno rupa da se pocnu širiti glasine - nisu
na
eni ni ubojica ni Crowley, dakle mogli su još uvijek biti živi - ali ja sam
znao da je patnjama konacno došao kraj, i prvi put u posljednjih pet mjeseci,
osjecao sam mir.
Siguran sam da bi policija mnogo više sumnjala u mene da me Kay nije tako
nepokolebljivo branila - na policiji se zaklinjala da sam krasan decko i divan
susjed, i da se volimo kao da smo si obitelji. Kada su u njihovoj spavacoj
sobi pronašli moju trepavicu, rekla im je da sam pomogao gospodinu
Crowleyju podmazati šarke na vratima; kada su na prozoru njihova auta
pronašli moje otiske prstiju, rekla im je da sam mu pomogao promijeniti ulje
i provjeriti tlak u gumama. Opcenito, svaki trag koji je upucivao na mene
moglo se objasniti cinjenicom da sam prethodna dva mjeseca gotovo svaki
dan bio kod njih. Jedini za mene doista pogubni dokazi nalazili su se u ona
tri mobitela, ali nitko ih nije pronašao.
Osim toga, pa ja sam bio samo klinac - mislim da me zapravo nikada nisu
ozbiljno razmatrali kao osumnjicenika. Da sam pokušao zatajiti upletenost u
doga
aje te noci, sigurno bih im bio sumnjiviji, ali mama i ja smo bez
odgode pozvali policiju i sve im pokazali, i to nam je priskrbilo malo
njihova povjerenja. Nakon nekog vremena, bilo je kao da se ništa od toga
nikad nije ni dogodilo.
Ocekivao sam da ce me demonova smrt više muciti - da cu imati nocne
more ili takvo što - no umjesto toga, samo sam ustanovio da cesto
razmišljam o njegovim zadnjim rijecima: "Sjecaj me se." Nisam bio siguran
želim li ga se sjecati - bio je podmukao, zli ubojica, i o nekima od tih
doga
aja, nikada više nisam htio razmišljati.
Samo, i prije je u mom životu bilo mnogo toga o cemu nisam htio
razmišljati - proveo sam godine trudeci se ne razmišljati o nekim stvarima -
ali ignoriranje tih stvari nije me odvelo nikamo. Zakljucio sam da je došao
trenutak da poslušam Crowleyjev savjet, i da se sjecam. Kad ju je policija
napokon pustila na miru, otišao sam posjetiti Kay Crowley.
Kada me ugledala na vratima, zagrlila me. Bez rijeci, bez pozdrava, samo
me zagrlila. Taj zagrljaj nisam zaslužio, no i ja sam zagrlio nju. Cudovište je
zarežalo, ali ušutkao sam ga. Sjecalo se te krhke ženice, znalo je kako bi je
Pompea
-188-
lako bilo ubiti, ali smogao sam svu svoju snagu i uspio se suzdržati. Bilo je
mnogo teže nego što sam htio priznati.
"Hvala ti što si došao", rekla je, i niz obraze su joj potekle suze. Na desnom
oku još uvijek je imala modricu. Kad sam je vidio, osjetio sam mucninu.
"Tako mi je žao."
"Dušo moja, nema ti zbog cega biti žao", rekla je i povukla me unutra. "Ti si
nam samo pomogao."
Pomno sam je promatrao, proucavao njeno lice, njene oci, sve. To je bio
an
eo koji je ukrotio demona, duša koja ga je uhvatila u klopku i držala
snagom koju nikada prije nije bio osjetio. Ljubavlju. Primijetila je intenzitet
mog pogleda, i zagledala se u mene.
"što je, Johne?"
"Jel’ mi možete malo pricati o njemu?"
"O Billu?"
"O gospodinu Crowleyju", rekao sam. "Odrastao sam prekoputa, ali zapravo
ga uopce nisam upoznao. Možete mi, molim vas, pricati o njemu?"
Sada je ona proucavala mene - beskrajno dubokim ocima koje su me gledale
iz nekog davno prošlog vremena.
"Upoznali smo se šezdesetpete", rekla je i odvela me u dnevnu sobu. Sjela je
na kauc. "Vjencali smo se dvije godine poslije - dogodine u svibnju bila bi
nam cetrdeseta godišnjica braka."
Sjedio sam prekoputa nje i slušao.
"Oboje smo vec imali preko trideset godina", rekla je, "a u ono vrijeme, u
Claytonu, žena koja je s trideset još bila neudata, bila je stara cura. Vec sam
se bila pomirila s tim. A onda se jednoga dana pojavio Bill. Došao je tražiti
posao. Ja sam u to vrijeme radila u gradskom vodovodu kao tajnica. Bio je
jako zgodan, i bio je stara duša - uopce ga nisu zanimale one hippie-gluposti
kojima su tada svi bili zalu
eni. Bio je vrlo ljubazan i pristojan, i pomalo me
podsjecao na moga djeda. Na primjer, nosio je šešir, damama uvijek otvarao
vrata, i ustajao svaki put kad bi koja ušla u sobu. Dobio je posao, naravno, i
onda sam ga vi
ala svako jutro kada bi došao na posao - uvijek je bio vrlo
drag. On me je prozvao Kay, znaš - pravo ime mi je Katherine, i svi su me
do tada zvali Katie, ili Miss Wood, ali on je rekao da je cak i Katie
predugacko, i skratio ga je na Kay. Uvijek je bio u pokretu - uvijek je radio
Pompea
-189-
nešto novo, jurio s jednog mjesta na drugo. Živio je punim plucima. Vec
nekoliko tjedana nakon što smo se upoznali, skroz sam se zagledala u
njega." Tiho se nasmijala, i ja sam se nasmiješio.
Život gospodina Crowleyja poceo mi se odmotavati pred ocima poput kakve
slike jarkih boja, bogate teksture, duboke po umjetnikovom shvacanju
predmeta koji slika. Gospodin Crowley nije bio savršen covjek, ali neko
vrijeme - jako dugo - bio je dobar covjek.
"Hodali smo godinu dana prije nego me zaprosio", nastavila je gospo
a
Crowley. "Onda jedne nedjelje, bili smo na veceri
kod mojih roditelja, sa svom mojom bracom i sestrama i njihovim
obiteljima, i svi smo razgovarali i smijali se, i on je ustao i izašao iz sobe."
Sanjarski se zagledala u daljinu. "Pošla sam za njim, i našla ga kako place u
kuhinji. Rekao mi je da nikad prije nije shvacao; dobro se toga sjecam,
upravo tako je rekao: 'Nikad prije to nisam shvacao, Kay. Tek sad mi je
jasno.' Rekao mi je da me voli više od icega u raju ili paklu - uvijek je
govorio tako romanticne stvari - i tada me pitao hocu li se udati za njega."
Jedan trenutak je sjedila u tišini, zatvorenih ociju, prepuštajuci se
sjecanjima.
"Obecao mi je da ce zauvijek ostati uz mene, u dobru i u zlu, u zdravlju i u
bolesti... U svojim zadnjim mjesecima, bio je više bolestan nego zdrav -
vidio si i sam - ali opet mi je svaki dan govorio: 'Zauvijek cu biti uz tebe.'"
Mislim da mama nije sasvim shvatila da se taj dan k nama uselila još jedna
osoba, i da je od tada s nama. Moje je cudovište bilo vani, zauvijek, i više ga
nisam uspijevao vratiti u kavez. Pokušavao sam
- svaki dan sam pokušavao - ali ne ide to tako. Kada bi bilo tako lako
riješiti ga se, ne bi bilo cudovište.
Sad kad je demon bio mrtav, pokušao sam ponovno sagraditi svoj zid i
uspostaviti svoja pravila, ali moja mracna strana odupirala se na svakom
koraku. Govorio sam sebi da više ne smijem razmišljati o povrje
ivanju
ljudi, ali cim bih na trenutak prestao paziti, misli bi mi se automatski
okrenule nasilju. Kao da je moj mozak imao screen saver s motivom krvi i
vrištanja, i kad god bih ga previše dugo ostavio besposlenog, te bi se misli
pojavile i zagospodarile mnome. Poceo sam nalaziti hobije koji zahtijevaju
koncentraciju - citanje, kuhanje, mentalne igrice - bilo što što je moglo
Pompea
-190-
sprijeciti aktiviranje tog screen savera. To bi nakratko upalilo, ali prije ili
poslije došao bi trenutak kada bih morao ostaviti svoju zanimaciju i otici u
krevet, a onda bih ležao sam u mraku i vodio bitku sa svojim mislima, sve
dok se ne bih ugrizao za jezik i poceo udarati šakom o madrac i preklinjati
za milost.
Kada sam konacno odustao od pokušaja da promijenim svoje misli,
zakljucio sam da ce rezultat biti gotovo jednako dobar ako se
usredotocim na djela. Prisilio sam se da ponovno pocnem ljudima dijeliti
komplimente i zabranio si pristup tu
im vrtovima. Gotovo sam razvio
patološki strah od prozora, nisam sebi dopuštao ni da ih pogledam. Mracne
misli još su bile tu, ispod površine, no moji postupci bili su cisti. Drugim
rijecima, stvarno sam se dobro pretvarao da sam normalan. Da ste me sreli
na ulici, nikada ne biste pomislili da vas zapravo žarko želim ubiti.
Jedno jedino pravilo nisam ponovno vratio na snagu. I cudovište i ja odlucili
smo ga ignorirati, iako iz razlicitih pobuda. Nije prošlo ni tjedan dana, i
mama me natjerala da se suocim s tim. Bili smo za vecerom i gledali
Simpsone - to je bilo doslovno jedino vrijeme u danu kad smo razgovarali.
"Kako je Brooke?" pitala je mama, i ugasila zvuk na televizoru. Nastavio
sam zuriti u ekran.
Super je, pomislio sam. Uskoro joj je roendan, i u njihovoj kanti za smece našao
sam zgužvan papir s popisom prijateljica koje ce biti na tulumu i ostati spavati kod
nje. Voli konje, manga-stripove, glazbu iz osamdesetih, i uvijek kasni na školski bus
taman toliko da mora potrcati kako bi se ukrcala. Znam njen raspored sati, njen
prosjek ocjena, njen broj socijalnog osiguranja i lozinku za njen e-mail sanducic.
"Šta ja znam", rekao sam. "Valjda je dobro. Ne vidimo se mi tako cesto."
Bio sam svjestan da je ne bih smio pratiti, ali... tja, htio sam to. Toga se
nisam htio odreci.
"Trebao bi je pozvati na spoj", rekla je mama.
"Na spoj?"
"Imaš petnaest godina", rekla je mama, "skoro šesnaest. To je normalno. Pa
nije ušljiva".
Da, ali ja vjerojatno jesam. "Šta si zaboravila da sam sociopat?" pitao sam.
Mama se namrštila.
"Nisam empatican - kako bih onda po tvom mišljenju trebao biti sposoban
Pompea
-191-
za vezu s drugom osobom?"
To je bio najveci paradoks mog sustava pravila: nisam si dopuštao da
razmišljam o ljudima koji su me najviše zanimali da se ne bi dogodila neka
nesreca, ali time sam jednako sigurno izbjegavao i srecu.
"Tko govori o vezi?" rekla je mama. "S ulaženjem u vezu možeš cekati i do
tridesete ako hoceš - to bi za mene zapravo bilo mnogo lakše. Samo sam
rekla da si tinejdžer, i da bi trebao izlaziti i zabavljati se."
Pogledao sam u strop. "Ja ne znam s ljudima, mama", rekao sam. "Ti bi to
barem trebala znati."
Mama je jedan trenutak šutjela, i pokušao sam zamisliti što radi - mršti se,
uzdiše, zatvara oci, ili razmišlja o onoj noci kada sam joj prijetio nožem?
"Sad si mnogo bolje", napokon je rekla. "Ovo je bila teška godina, nisi bio
sasvim svoj."
Zapravo sam prethodnih nekoliko mjeseci bio više svoj nego ikada prije u
cijelom svom životu, ali to joj nisam namjeravao reci.
"Johne, moraš biti svjestan", rekla je mama, "da se sve to može postici
vježbom. Kažeš da nisi vješt u opho
enju s ljudima - e pa, jedini nacin da to
postaneš je da se pocneš družiti s njima. Neceš razviti socijalne vještine
sjedeci ovdje sa mnom".
Razmišljao sam o Brooke, o mislima o njoj koje su mi se cijelo vrijeme
motale po glavi - neke lijepe, neke vrlo opasne. Nisam je se htio odreci, ali
nisam ni imao povjerenja u sebe u njenoj blizini. Ovako je bilo sigurnije.
Ali, mama je imala pravo. Pogledao sam je - umorno lice, iznošena odjeca -
i pomislio koliko Lauren slici na nju. Koliko ja slicim na nju. Shvacala je
kroz što prolazim, ne iz vlastitoga iskustva, nego zahvaljujuci cistoj
empatiji. Bila mi je mama, i dobro me poznavala, ali ja nju gotovo uopce
nisam.
"Zašto ne bismo poceli s necim lakšim?" rekao sam, cackajuci po svojoj
pizzi. "Na primjer, kako bi bilo da najprije bolje upoznam tebe, pa onda
polako napredujem upoznavajuci druge ljude?" Ponovno sam je pogledao
ocekujuci nekakav podrugljiv komentar o tome kako je upoznavanje drugih
ljudi "napredovanje" u odnosu na upoznavanje nje, ali umjesto toga vidio
sam iznena
enje. Širom otvorene oci, stisnute usne, i nešto u krajicku oka.
Gledao sam kako se razvilo u suzu.
Pompea
-192-
Mama nije bila tužna. Dovoljno sam dobro poznavao svoju mamu da bih to
znao. To je bila suza kakvu kod nje nikada prije nisam bio vidio. Sok? Bol?
Radost?
"To nije fer", rekao sam, i pokazao na suzu. "Raspekmeziti se sa mnom. To
je varanje."
Mama se prigušeno nasmijala i cvrsto me zagrlila. I ja sam nju nespretno
zagrlio. Pritom sam se osjecao glupo, ali i nekako zadovoljno. Cudovište je
pogledalo njen tanak, nezašticen vrat i zamislilo kako bi bilo prelomiti ga
napola. Zgrozio sam se nad samim sobom, i izvukao se iz zagrljaja.
"Hvala na vecerašnjoj pizzi", rekao sam. "Dobra je". To je bio jedini
kompliment kojega sam se mogao sjetiti.
"Zašto si to sad rekao?"
"Tako."
Prošli su tjedni, pa mjeseci, istraga se nastavljala, ali na kraju su shvatili da
su ubojstva stvarno prestala, i u Clayton se ponovno vratilo nešto nalik
normalnom životu.
Još uvijek je bilo raznih naklapanja i suludih teorija, koje su s vremenom
postajale sve lu
e: možda je ubojica bio neki skitnica, ili netko tko ubija jer
ga to uzbu
uje; možda je bio profesionalni ubojica koji je krao organe za
prodaju na crno; možda je iza svega stajao neki sotonisticki kult koji je žrtve
koristio za svoje bolesne rituale. Ljudi su htjeli da objašnjenje bude jednako
spektakularno kao što su bila i sama ubojstva, ali istina je bila mnogo
strašnija: pocinitelji pravih strahota nisu velika cudovišta, nego mali ljudi
nedužna izgleda. Ljudi poput gospodina Crowleyja.
Ljudi poput mene.
Kad nas vidite, vec je prekasno.