1
odinama sam čekala na vampira, a onda je on ušetao u bar.
Sve otkako su prije dvije godine vampiri iskoračili iz lijesa (kako to oni u šali kažu),
nadala sam se kako bi jedan od njih mogao navratiti u Bon Temps. U našem je mjestu
bilo svih ostalih manjina - zašto ne bi bilo i ovih najnovijih, zakonom priznatih neumrlih? Ali,
izgleda da ruralna sjeverna Louisiana nije bila previše privlačna vampirima; s druge strane, New
Orleans im je bio prava meka - zahvaljujući Anne Rice, kužite?
Bon Temps nije jako daleko od New Orleansa. Svi koji su navraćali u bar, pričali su da ako na
bilo kojem uglu New Orleansa bacite kamen, pogodit ćete vampira. Makar se to ne preporuča.
Međutim, ja sam čekala baš svog vampira.
Nije teško pogoditi da ne izlazim baš previše. I to ne zato što nisam privlačna. Jer jesam.
Imam plavu kosu i plave oči i dvadeset pet mi je godina; noge su mi čvrste, grudi bujne, a struk
vretenasto tanak. Dobro mi stoji odjeća za tople dane koju je Sam odabrao za nas konobarice:
crne kratke hlače, bijela majica kratkih rukava, bijele čarape i crne tenisice Nike.
Ali imam jedan hendikep. Tako to ja nastojim doživjeti.
Gosti bara kažu da sam jednostavno luda.
Kako god bilo, krajnji je rezultat da gotovo nikad ne izlazim s muškarcima. Zato su mi sitne
ugodnosti jako važne.
A on je sjedio za jednim od mojih stolova - taj vampir.
Odmah sam znala što je. Zapanjilo me što se nitko drugi nije okrenuo i zablenuo u njega.
Nisu imali pojma! No njegova je koža meni imala nekakav odsjaj i ja sam jednostavno znala.
Došlo mi je da zaplešem od sreće. Zapravo i jesam malo pocupnula, tamo kod šanka. Sam
Merlotte, moj šef, podigao je pogled s pića koje je spravljao i uputio mi smiješak. Zgrabila sam
poslužavnik i notes i otišla do vampirova stola. Nadala sam se da mi je ruž na usnama još uvijek
besprijekoran, a kosa u repu uredna. Bila sam pomalo napeta i mogla sam osjetiti kako mi
osmijeh razvlači usne.
Izgledao je zadubljen u misli, pa sam ga imala prilike temeljito proučiti prije nego što je
podigao pogled. Bio je visok oko metar osamdeset, procijenila sam. Gusta smeđa kosa bila mu je
zalizana unatrag i padala sve do ovratnika, a njegovi dugi zalisci učinili su mi se neobično
starinski. Bio je blijed, naravno; ipak je bio mrtav, ako vjerujete starim pričama. Politički
korektna teorija, koju su sami vampiri javno podupirali, kaže da je ovaj vampir bio žrtva virusa
zbog kojeg je nekoliko dana bio naizgled mrtav, a otada pa nadalje alergičan na sunčevo svjetlo,
srebro i češnjak. Detalji se razlikuju ovisno o tome koje novine čitate. Ovih su dana bile krcate
vijestima o vampirima.
U svakom slučaju, imao je lijepe, oštro ocrtane usne i izvijene tamne obrve. Nos mu se
spuštao ravno iz tog luka, poput nosa nekog princa s bizantskog mozaika. Kad je konačno
podignuo pogled, vidjela sam da su mu oči još tamnije od kose, a bjeloočnice nevjerojatno bijele.
"Izvolite, što želite?" upitala sam gotovo raspamećena od sreće.
Podigao je obrve. "Imate li flaširanu sintetičku krv?" upitao je.
"Ne, žao mi je! Sam je poslao narudžbu, trebala bi stići sljedeći tjedan."
"Onda crno vino, molim vas", rekao je, a glas mu je bio hladan i bistar, poput izvorske vode
koja žubori preko glatkih stijena. Glasno sam se nasmijala. Bio je presavršen.
"Ne obraćajte pažnju na Sookie, gospon, ona vam je luda", javio se poznati glas iz separea do
zida. Sva se moja sreća raspršila, premda sam mogla osjetiti kako mi osmijeh još uvijek napinje
usne. Vampir je zurio u mene, promatrao kako mi živost nestaje s lica.
"Odmah ću vam donijeti vino", rekla sam i otišla, i ne pogledavši samodopadno lice Macka
Rattraya. Bio je ovdje gotovo svake večeri, zajedno sa svojom ženom Denise. Zvala sam ih
Štakorići. Svojski su su trudili zagorčavati mi život sve otkako su se uselili u iznajmljenu kampprikolicu
u Four Tracks Corneru. Nadala sam se da će ih voda odnijeti iz Bon Tempsa jednako
brzo kao što ih je nanijela.
Kad su prvi put došli u Merlotteov bar, vrlo sam nepristojno prisluškivala njihove misli -
znam, prilično nisko od mene. Ali i meni, kao i bilo kome drugome, zna biti dosadno i, premda
se uglavnom trudim blokirati tuđe misli koje mi pokušavaju strujati umom, nekad jednostavno
popustim. Zato sam o Rattrayevima saznala neke stvari koje vjerojatno nitko drugi nije znao.
Kao prvo, znala sam da su bili u zatvoru, iako nisam znala zbog čega. Kao drugo, pročitala sam
kakve je prljave misli Mack Rattray imao o mojoj malenkosti. A onda sam čula Deniseine misli o
tome kako je napustila bebu koju je rodila prije dvije godine i koja nije bila Mackova.
I, povrh toga, nisu ostavljali napojnice.
Sam je natočio čašu stolnog crnog i stavio ga na moj poslužavnik, pritom pogledavajući
prema vampirovu stolu.
Kad je vratio pogled na mene, postalo mi je jasno da je i on shvatio kako je naš novi gost
jedan od neumrlih. Sam ima plave oči poput Paula Newmana, dok su moje više mutno plavosive.
Sam je također plavokos, samo što mu je kosa gruba i više boje užarenog zlata. Uvijek je malo
rumen od sunca i iako se u odjeći čini sitan, vidjela sam ga jednom kako bez majice istovaruje
kamion i bio je prilično mišićav. Nikad ne prisluškujem Samove misli. On mi je šef. Događalo
mi se da sam morala dati otkaz jer bih saznala stvari koje nisam željela znati o svom šefu.
No Sam nije ništa komentirao, samo mi je dodao vino. Provjerila sam je li čaša kristalno čista
i vratila se do vampirova stola.
"Vaše vino, gospodine", rekla sam ceremonijalno i pažljivo stavila čašu na stol točno pred
njega. Ponovo me pogledao; iskoristila sam priliku i zagledala se u njegove lijepe oči. "Uživajte",
rekoh ponosno. Iza mene je Mack Rattray zaurlao: "Hej, Sookie! Treba nam još jedan vrč piva!"
Uzdahnula sam i okrenula se pokupiti prazni vrč sa stola Štakorića. Primijetila sam da je Denise
večeras u dobrom izdanju, utegnuta u uski topić i vruće hlačice, dok joj je kuštrava smeđa kosa lebdjela oko glave u pomodnim busenovima. Denise nije bila neka ljepotica, ali je bila tako
napadna i samouvjerena da je trebalo neko vrijeme da se to shvati.
Nešto kasnije na svoj sam užas vidjela da su se Rattrayevi premjestili za vampirov stol.
Razgovarali su s njim. Nije mi se činilo da naročito aktivno sudjeluje u razgovoru, ali nije ni
pokušavao otići.
"Pogledaj ono!" rekla sam zgađeno svojoj kolegici Arlene. Arlene je crvenokosa i puna
pjegica, deset godina starija od mene i četiri se puta udavala. Ima dvoje djece i ponekad imam
dojam da me smatra svojim trećim.
"Onaj novi, ha?" reče nezainteresirano. Arlene je trenutno u vezi s Reneom Lenierom, i
premda mi nije jasno što vidi u njemu, Arlene djeluje prilično zadovoljno. Mislim da joj je Rene
bio drugi muž.
"Oh, on je vampir", rekoh, zadovoljna što mogu s nekim podijeliti svoje oduševljenje.
"Zbilja? Ovdje? Ma tko bi rekao", rekla je uz smiješak, kako bi pokazala da joj je drago što
uživam. "No nije baš bistar, srce, ako sjedi sa Štakorićima. S druge strane, Denise se baš
uživjela."
Tek kad mi je Arlene ukazala na to, i meni je postalo jasno; ona puno bolje od mene zna
procijeniti kako stoje stvari po pitanju seksa, zahvaljujući njezinu bogatom, a mom siromašnom
iskustvu.
Vampir je bio gladan. Za sintetičku krv, koju su razvili Japanci, stalno se priča da
zadovoljava vampire u pogledu hranjivih sastojaka, ali im ne može baš utažiti glad, zbog čega s
vremena na vrijeme zna biti "nesretnih incidenata". (Što je vampirski eufemizam za slučajeve
priklanih ljudi.) I evo sada Denise Rattray kako gladi svoje grlo i okreće vrat ovamo pa onamo...
koja drolja.
Tada je u bar ušetao moj brat Jason i prišao mi da me zagrli. On zna da žene vole muškarce
koji su privrženi svojoj obitelji, pa još i ljubazni prema hendikepiranima, tako da je ovaj zagrljaj
bio dvostruki plus njegovu imidžu. A nije da Jasonu trebaju dodatni bodovi povrh onih koje sam
po sebi ima. Zgodan je. Može biti i itekako zloban, no većina žena sasvim dragovoljno prelazi
preko toga.
"Hej, seko, kako je baka?"
"Dobro je, kao i uvijek. Navrati da vidiš."
"Hoću. Koja je večeras za akciju?"
"Pogledaj sam." Kad se Jason počeo osvrtati, primijetila sam kako su se ženske ruke
uskomešale oko kosa, bluza, usana.
"Hej, eno DeeAnne. Je li slobodna?"
"Došla je s kamiondžijom iz Hammonda. Upravo je u WC-u. Pazi se."
Jason mi se nacerio i u tom mi trenutku nije bilo jasno kako sebičnost tog osmijeha nije očita
drugim ženama. Čak je i Arlene popravila majicu kad je Jason ušao u bar, a nakon četiri muža
čovjek bi očekivao da zna bar donekle procijeniti muškarca. Dawn, druga konobarica s kojom
sam radila, zabacila je kosu i ispravila leđa kako bi istaknula svoje poprsje. Jason joj je ljubazno
mahnuo. Odglumila je podsmijeh. Nije baš u dobrim odnosima s Jasonom, ali ipak želi da je on
primijeti.
vrijeme izgubila svog vampira iz vida. Kad sam sljedeći put ulovila slobodni trenutak da
provjerim što se s njim događa, pričao je s Denise. Mack ga je gledao s takvim žarom u licu da
sam se zabrinula.
Približila sam se stolu, buljeći u Macka. Naposljetku sam spustila svoju barijeru i počela
slušati.
Mack i Denise su bili u zatvoru zbog cijeđenja vampira.
To me duboko potreslo, ali sam ipak automatski odnijela vrč piva i nekoliko čaša do bučnog
stola za kojim je sjedilo četvero ljudi. Kako vampirska krv navodno privremeno ublažava
simptome bolesti i povećava potenciju, nešto poput Prednizona i Viagre u jednom, postojalo je
ogromno crno tržište za autentičnu, čistu vampirsku krv. Gdje postoji tržište, postoje i dobavljači;
a u ovom su slučaju, upravo sam saznala, dobavljači bili taj ološ Od Štakorića. Nekada su hvatali
vampire i cijedili ih, prodajući male ampule krvi i po dvjesto dolara za komad. Vampirska je krv
bila popularna droga barem već dvije godine. Neki bi kupci poludjeli popivši čistu vampirsku
krv, ali to nije nimalo usporilo tržište.
U pravilu, iscijeđeni vampir ne bi dugo potrajao. Cjeditelji bi vampira proboli kolcem ili ga
jednostavno ostavili negdje na otvorenom. Kad bi izašlo sunce, to bi bilo to. Tu i tamo su novine
pisale o izmjeni uloga, kad bi se vampir uspio osloboditi. Tada ste imali mrtve cjeditelje.
Moj je vampir upravo ustajao i bio na izlasku sa Štakorićima. Mack je susreo moj pogled i
vidjela sam preneraženost kad je primijetio kakav mi je izraz lica. Okrenuo se, ignorirajući me
kao i sve ostale.
To me razbjesnilo. Jako.
Što da učinim? Dok sam se premišljala u nedoumici, oni su izišli van. Da potrčim za njima i
kažem vampiru što ga čeka, bi li mi uopće povjerovao? Nitko mi drugi nije vjerovao. Oni koji iz
nekog razloga i jesu, mrzili su me i bojali me se jer sam im čitala misli skrivene u glavama.
Arlene me jedne večeri preklinjala da pročitam misli njezina četvrtog muža kad je jedne večeri
došao po nju, jer je bila poprilično sigurna da razmišlja o napuštanju nje i djece, no odbila sam je
jer sam željela zadržati jedinu prijateljicu koju imam. Čak ni njoj nije uspjelo izravno me
zamoliti, jer bi time onda potvrdila da posjedujem taj dar, to prokletstvo. Ljudi to nisu mogli
priznati. Bilo im je potrebno da misle da sam luda. Što sam nekad zbilja skoro i bila!
Pa sam oklijevala, zbunjena, uplašena i ljuta, a onda sam shvatila da jednostavno moram
nešto učiniti. Potaknuo me pogled koji mi je Mack uputio - kao da sam ništavna.
Kliznula sam niz šank do Jasona, koji se trudio pokositi DeeAnne s nogu. Vladalo je opće
mišljenje da za DeeAnne nije potrebno puno truda. Kamiondžija iz Hammonda strijeljao ga je
pogledom s druge strane šanka.
"Jasone", brzo sam rekla. Okrenuo se prema meni i uputio mi pogled upozorenja. "Čuj, je li
onaj lanac još uvijek u prtljažnom dijelu tvog kamioneta?"
"Ne odlazim od kuće bez njega", lijeno je rekao, dok su mu oči proučavale moje lice u potrazi
za znakovima nevolje. "Ideš se tući, Sookie?"
Nasmiješila sam se, tako već naviknuta na smješkanje da mi nije bilo teško. "Svakako se
nadam da ne", rekoh veselo.
"Hej, trebaš pomoć?" Naposljetku, ipak mi je bio brat.
"Ne, hvala", rekoh, trudeći se zvučati umirujuće. A onda sam skoknula do Arlene. "Slušaj,
moram malo ranije otići. Stolovi su mi poluprazni, možeš me zamijeniti?" Mislim da nikada prije
nisam od Arlene tražila takvo što, iako sam ja nju često mijenjala. I ona je meni ponudila svoju
pomoć. "Sve je u redu", rekoh. "Vratit ću se ako uspijem. Ako počistiš moj dio, ja ću počistiti
tvoju kamp-prikolicu."
Arlene je entuzijastično zakimala crvenom grivom.
Pokazala sam na vrata za zaposlenike, pa na sebe, i prstima odglumila hodanje, kako bih
Samu dala na znanje da odlazim.
Kimnuo je. Nije izgledao previše sretan.
I tako sam izašla na stražnja vrata, trudeći se što tiše koračati po šljunku. Parkiralište za
zaposlenike nalazilo se iza bara, a do njega se dolazilo kroz vrata koja vode u spremište. Tamo je
bio kuharov auto, kao i Arlenein, Dawnin i moj. S moje desne strane, na istoku, stajao je Samov
kamionet ispred njegove kamp-prikolice.
Prešla sam sa šljunčanog parkirališta za zaposlenike na asfalt koji je prekrivao puno veće
parkiralište za goste, smješteno zapadno od bara. Šuma je okruživala čistinu na kojoj je stajao
Merlotteov bar, a rubovi parkirališta uglavnom su bili prekriveni šljunkom. Sam ga je dobro
osvijetlio pa je zbog nadrealističkog odsjaja visokih parkirališnih svjetala sve izgledalo vrlo
neobično.
Ugledala sam ulubljeni crveni sportski auto Štakorića, što je značilo da su blizu.
Naposljetku sam pronašla Jasonov auto. Bio je crn, s posebno napravljenim akvamarinskim i
ružičastim šarama na bočnim stranama. On je doista volio biti zamijećen. Stala sam na ispušnu
cijev i prokopala po stražnjem dijelu kamioneta u potrazi za lancem debelih karika, koji je Jason
nosio u slučaju neprilika. Zamotala sam ga i ponijela prislonjena uz tijelo kako ne bi zvcketao.
Razmislila sam jedan trenutak. Jedino iole privatno mjesto kamo su Rattrayevi mogli
namamiti vampira nalazilo se na kraju parkirališta gdje su se krošnje doslovce nadvijale nad
automobile. Pa sam se odšuljala u lom smjeru, trudeći se hodati brzo i pognuto.
Svakih nekoliko sekundi zastala bih i osluhnula. Uskoro sam začula stenjanje i slabe glasove.
Prošla sam između automobila i ugledala ih točno tamo gdje sam mislila da će biti. Vampir je
ležao na leđima na tlu, lice mu je bilo iskrivljeno u agoniji, dok je sjaj lanaca prelazio preko
njegovih zglavaka i gležnjeva. Srebro. Dvije male ampule krvi već su ležale na tlu pokraj
Deniseinih nogu, a dok sam ih promatrala, spojila je novu epruvetu na iglu. Podveza iznad lakta
okrutno mu se usijecala u ruku.
Bili su mi okrenuti leđima, a vampir me još uvijek nije ugledao. Raz-motala sam lanac tako
da je skoro čitav metar slobodno visio. Koga da prvo napadnem? Oboje su bili sitni i opaki.
Sjetila sam se Mackova prezrivog ignoriranja i činjenice da mi nikada nije ostavio napojnicu.
Prvo Mack.
Nikad prije zapravo nisam sudjelovala u tuči. Nekako sam joj se radovala.
Iskočila sam iza kamioneta i zamahnula lancem. Mlatnuo je Macka preko leđa dok je klečao
pokraj žrtve. Zaurlao je i skočio na noge. Bacivši jedan pogled, Denise je krenula brže-bolje
spojiti treću epruvetu. Mackova se ruka spustila u čizmu i izvukla nešto sjajno. Teško sam
progutala. Imao je nož u ruci.
"Opa", rekoh i nacerih se.
"Droljo luda!" zaurlao je. Zvučao je kao da ga raduje što će se poslužiti nožem. Previše sam
se uživjela da bih svoju mentalnu barijeru držala podignutom, pa sam u jasnom bljesku vidjela
što bi mi Mack želio učiniti. To me zbilja dovelo do ludila. Krenula sam prema njemu s jasnom
namjerom da ga ozlijedim što je jače moguće. Međutim, bio je spreman pa je skočio na mene s
nožem dok sam zamahivala lancem. Zamahnuo je prema mojoj ruci i zamalo me porezao. Lanac
se odbio i omotao oko njegova kržljavog vrata poput ljubavnika. Mackov se trijumfalni urlik
pretvorio u grgljanje. Ispustio je nož i stao objema rukama grepsti po karikama. Gušeći se, svalio
se na koljena na grubi asfalt, istrgnuvši mi lanac iz ruke.
I tako ode Jasonov lanac. Brzo sam se prignula i pokupila Mackov nož, držeći ga kao da se
znam njime služiti. Denise je pritom nasrnula na mene, izgledajući poput brđanske vještice u
snopovima i sjenama sigurnosnih svjetala.
Stala je kao ukopana kad je vidjela da držim Mackov nož. Počela je psovati i kleti i govoriti
svakakve ružne stvari. Pričekala sam da se ispuše, pa rekla: "Odlazite. Istog. Trena."
Denise je pogledom punim mržnje bušila rupe u mojoj glavi. Pokušala je pokupiti ampule
krvi, ali sam joj siknula neka ih ostavi na miru. Pa je povukla Macka na noge. Od njega su još
uvijek dopirali zvukovi gušenja i grgljanja dok se držao za lanac. Denise ga je nekako odvukla za
sobom prema njihovu autu i ugurala ga na suvozačko mjesto. Izvukavši nekakve ključeve iz
džepa, sjela je za volan.
Kad sam začula riku upaljenog motora, iznenada sam shvatila da Štakorići sada imaju novo
oružje. Brže nego što sam se ikada kretala, dotrčala sam do vampirove glave i dahnula: "Odgurni
se nogama". Primila sam ga ispod ruku i povukla svom snagom, a on je uskočio, odupro se
nogama i odgurnuo. Taman smo došli do ruba ceste i stabala, kad je crveni auto uz riku projurio
na nas. Denise nas je promašila za manje od metra jer je morala skrenuti kako ne udarila u bor.
Tada sam čula kako se moćni motor auta Štakorića udaljava.
"O, joj", dahnula sam i kleknula uz vampira jer me koljena više nisu željela držati. Teško sam
disala cijelu minutu, pokušavajući se sabrati. Vampir se malo pomaknuo pa sam ga pogledala.
Zaprepastila sam se kad sam ugledala snopiće dima kako se uzdižu s njegovih zglobova, tamo
gdje ih je doticalo srebro.
"O, jadniče", rekoh ljuta na sebe što se nisam odmah pobrinula za njega. Još uvijek
pokušavajući povratiti normalno disanje, počela sam raspetljavati tanke srebrne trake, koje su
izgledale kao dio nekog dužeg lanca. "Jadničak", šapnula sam, a da mi je tek naknadno palo na
pamet kako je neprimjereno to zvučalo. Spretnih sam prstiju, pa sam mu vrlo brzo oslobodila
zglobove. Stala sam se crvenjeti kad mi je iznenada na pamet palo pitanje kako li su mu samo
Štakorići uspjeli odvući pažnju, da ga uspiju postaviti u položaj u kojem ga mogu zauzdati
lancem?
Vampir si je obujmio prsa rukama dok sam mu otpetljavala srebro omotano oko nogu.
Gležnjevi su mu bolje prošli jer se cjeditelji nisu potrudili zategnuti mu nogavice traperica i
staviti srebro na golu kožu.
"Žao mi je što nisam stigla brže", rekoh skrušeno. "Za minutu će ti biti bolje, zar ne? Želiš li
da odem?"
"Ne."
To me oraspoložilo, sve dok nije dodao: "Možda se vrate, a ja se još uvijek ne mogu boriti."
Hladni mu je glas bio neujednačen, ali ne bih baš mogla reći da se čulo da dašće.
Skiseljeno sam ga pogledala, i dok se oporavljao, poduzela sam nekoliko mjera opreza. Sjela sam
okrenuvši mu leđa, kako bi imao malo privatnosti, Znam kako je neugodno kad netko bulji u tebe
kad ti je loše. Čučnula sam na asfalt, pazeći na parkiralište. Nekoliko je automobila otišlo, novi
su došli, ali nijedan nije prišao našem kraju, uz šumu. Po kretanju zraka oko mene, znala sam kad
se vampir uspravio u sjedeći položaj.
Nije odmah progovorio. Okrenula sam glavu u lijevo da ga pogledam. Bio je bliže nego što
sam mislila. Njegove su se velike tamne oči zagledale u moje. Očnjaci su mu se povukli; malo mi
je bilo žao zbog toga.
"Hvala ti", rekao je ukočeno.
Dakle tako, nije mu bilo drago što ga je spasila žena. Tipično muško.
Budući da je bio tako neljubazan, pomislila sam kako i ja mogu učiniti nešto neotesano, pa
sam ga poslušala, potpuno otvarajući svoj um.
I... ništa nisam čula.
"Oh", rekoh. Čula sam šok u vlastitom glasu i jedva da sam bila svjesna što govorim. "Ne
mogu te čuti."
"Hvala ti!" rekao je vampir, prenaglašeno mičući usnama.
"Ne, ne... Mogu te čuti dok govoriš, ali..." I u svom sam uzbuđenju učinila nešto što inače
nikada ne bih, jer je bilo napadno, osobno, i otkrivalo je da sam hendikepirana. Potpuno sam se
okrenula prema njemu, stavila ruke s obje strane njegova blijedog lica i koncentrirano se
zagledala u njega. Fokusirala sam se sa svom svojom energijom. Ništa. Bilo je to kao da si cijelo
vrijeme primoran slušati radio, k tome postaje koje nisi sam odabrao, i odjednom okreneš na
valnu duljinu koju ne možeš primiti.
Bilo je bajno.
Oči su mu postajale šire i tamnije, iako je bio sasvim miran.
"Oh, ispričavam se", rekoh posramljenim glasom. Brzo sam povukla ruke i nastavila
promatrati parkiralište. Počela sam lupetati o Mačku i Denise, cijelo vrijeme razmišljajući kako
bi bilo prekrasno imati partnera kojeg ne bih mogla čuti osim ako ne bi odlučio progovoriti
naglas. Kako je predivna bila njegova tišina.
"... pa sam odlučila da bi bilo najbolje da dođem ovamo i pogledam kako si", zaključila sam,
nemajući nikakve ideje o tome što sam ranije rekla.
"Došla si me spasiti. Bilo je to vrlo hrabro od tebe", rekao je tako zavodničkim glasom da bi
DeeAnne istreslo ravno iz njezinih crvenih sintetičkih gaćica.
"Prestani s tim", rekoh" oporim glasom, naglo se spustivši na zemlju.
Izgledao je zabezeknuto cijelu sekundu prije nego što mu se lice vratilo u blijedu glatkoću.
"Nije li te strah biti sama s gladnim vampirom?" upitao je, a između riječi mu se provuklo
nešto prepredeno i opasno.
"Nije."
"Misliš da ti se ništa ne može dogoditi jer si me spasila, da u meni nakon svih ovih godina još
uvijek ima malo sentimentalnosti? Vampiri se često okrenu protiv onih koji im vjeruju. Znaš, mi
nemamo ljudskih vrijednosti."
"I mnogi se ljudi okrenu protiv onih koji im vjeruju", napomenuh mu. Mogu biti praktična.
"Nisam totalna blesača." Ispružila sam ruku i okrenula glavu. Dok se oporavljao, omotala sam
lanac Štakorića oko vrata i ruku.
Naočigled je zadrhtao.
"Ali u tvojim se preponama nalazi jedna sočna arterija", rekao je nakon stanke koja mu je
trebala da se oporavi, glasom skliskim poput zmije na padini.
"Da slučajno nisi bio prost", rekoh mu. "To ti neću tolerirati."
Ponovo smo se gledali u tišini. Bojala sam se da ga nikad više neću vidjeti; na kraju krajeva,
njegov prvi posjet Merlotteovu baru nije bio previše uspješan. Pa sam pokušavala upiti što je više
moguće detalja; dugo, dugo ću još nositi ovaj susret u srcu i ponavljati ga u sjećanju. Bio je
rijetkost, čisti zgoditak. Poželjela sam ponovo dotaknuti njegovu kožu. Nisam se mogla sjetiti
kakva je bila. Ali, to bi značilo kršenje nekih granica lijepog ponašanja, a i vjerojatno bi ga
potaklo da ponovo počne s onim zavodničkim sranjem.
"Želiš li popiti krv koju su skupili?" neočekivano me upitao. "Na taj bih ti način mogao
iskazati svoju zahvalnost." Pokazao je prema začepljenim ampulama koje su ležale na asfaltu.
"Moja ti krv navodno može poboljšati seksualni život i zdravlje."
"Mojem zdravlju ništa ne fali", rekoh mu iskreno. "A seksualni mi život ne postoji. Radi s
njima što ti je volja."
"Mogla bi ih prodati", predložio je, ali mislim da je samo želio vidjeti što ću reći na to.
"Ne želim ih ni dotaknuti", rekoh uvrijeđeno.
"Drugačija si", rekao je. "Što si ti?" Po načinu na koji me promatrao, izgledao je kao da po
glavi prevrće moguće odgovore. Na svoje zadovoljstvo, nisam mogla čuti nijedan od njih.
"Eto. Zovem se Sookie Stackhouse i konobarica sam", rekoh mu. "A kako se ti zoveš?" Palo
mi je na pamet da bih ga barem to mogla pitati, a da ne ispadnem drska.
"Bill", rekao je.
Prije nego što sam se uspjela zaustaviti, svalila sam se na guzicu od smijeha. "Vampir Bill!"
rekla sam. "Mislila sam da ćeš se zvati Antoine ili Basil ili Langford! Bill!" Već se dugo nisam
tako cerekala. "Pa, vidimo se, Bille. Moram se vratiti na posao." Mogla sam osjetiti kako mi
napeti osmijeh sjeda na svoje mjesto čim sam se sjetila Merlotteova bara. Stavila sam ruku Billu
na rame i pridigla se. Bio je čvrst kao stijena i našla sam se na nogama tako brzo da sam se morala zaustaviti kako se ne bih spotakla. Provjerila sam čarape, kako bih se uvjerila da su u istoj
visini, i pregledala odjeću u potrazi za poderotinama koje su mogle nastati za vrijeme okršaja sa
Štakorićima. Obrisala sam stražnjicu, jer sam sjedila na prljavom pločniku, i mahnula Billu kad
sam krenula preko parkirališta.
Bila mi je ovo poticajna večer, o kojoj ću još dosta razbijati glavu. Veselje u meni bilo je
gotovo ravno osmijehu na mome licu dok sam razmišljala o tome.
Ali Jason će se jako ljutiti zbog svog lanca.
Kad sam završila s poslom te večeri, odvezla sam se kući, smještenoj samo nekih šest kilometara
južno od Merlottea. Nakon što sam se vratila u bar, Jasona (i DeeAnne) više nije bilo, što je
također bilo dobro. Dok sam se približavala kući moje bake, u kojoj sam živjela, u glavi sam
premotavala sve što se večeras dogodilo. Kuća se nalazi odmah prije groblja Tall Pines, koje leži
uz usku dvosmjernu župnu cestu. Tu je kuću počeo graditi moj praprapradjed, koji je imao nekih
svojih ideja o privatnosti, tako da ste morali skrenuti sa župne ceste na prilaz, proći kroz šumarak
i tek tada biste stigli na čistinu na kojoj je stajala kuća.
Nije se radilo ni o kakvoj građevini od povijesnog značaja, jer je većina slarijih dijelova s
godinama bila uklonjena i zamijenjena, a ujedno je, naravno, dobila električnu struju,
kanalizaciju i izolaciju, sve te lijepe moderne stvari. No još uvijek ima limeni krov koji
zasljepljujuće sja za sunčanih dana. Kad je krov trebalo zamijeniti, htjela sam staviti obične
crepove, ali moja baka to nije dopustila. Premda sam platila popravak, ovo je ipak bila njezina
kuća; i, naravno, opet je stavljen lim.
Bila povijesna ili ne, živjela sam u ovoj kući negdje od svoje sedme godine, a prije toga sam je
često posjećivala. Zato sam je voljela. Bila je to velika, stara obiteljska kuća, vjerojatno prevelika
samo za baku i mene. Imala je široko pročelje prekriveno zatvorenom verandom i cijela je bila
oličena u bijelo, jer je baka tradicionalna do srži. Prošla sam kroz veliki dnevni boravak, nakrcan
pohabanim namještajem razmještenim onako kako nam se sviđalo, pa hodnikom otišla do prve
spavaće sobe slijeva, one najveće.
Adele Hale Stackhouse, moja baka, sjedila je uspravno u svom visokom krevetu, nejakih
ramena poduprtih s oko milijun jastuka. Na sebi je imala pamučnu spavaćicu dugih rukava, čak i
po ovako toploj proljetnoj noći, a na noćnom stoliću još joj je gorilo svjetlo. Knjiga joj je bila
otvorena u krilu.
"Bok", rekoh.
"Bok, dušo."
Moja je baka jako sitna i jako stara, ali kosa joj je još uvijek gusta i tako sijeda da gotovo ima
jedva primjetan zelenkasti odsjaj. Nosi je u niskoj punđi tijekom dana, ali noću joj je raspuštena
ili u pletenici. Pogledala sam naslovnicu njezine knjige.
"Opet čitaš Danielle Steele?"
"Joj, ta žena zbilja zna ispričati priču." Velika zadovoljstva moje bake bila su čitanje Danielle
Steele, gledanje sapunica (koje je nazivala svojim "pričama") i pohađanje sastanaka nebrojenih
klubova kojima je pripadala, činilo se, cijelog svog odraslog života. Omiljeni su joj klubovi bili
Potomci dičnih pokojnika i Vrtlarsko društvo Bon Tempsa.
"Pogodi što se dogodilo večeras", rekoh.
Chiarissima
www.bosnaunited.net12
"Što? Dogovorila si s nekim izlazak?"
"Ne", rekoh, pokušavajući održati osmijeh na licu. "Vampir je došao u bar."
"Opa! Je li imao očnjake?"
Vidjela sam ih kako sjaje na parkirališnom svjetlu, kad su ga Štakorići cijedili, ali nije bilo
potrebe da to opisujem baki. "Naravno, ali bili su mu uvučeni."
"Vampir, i to baš ovdje u Bon Tempsu." Baka je bila sretna kao malo dijete. "Je li ujeo koga
u baru?"
"Ma ne, bako! Samo je sjeo i popio čašu crnog vina. Zapravo, naručio ga je, ali ga nije popio.
Mislim da je samo želio društvo."
"Pitam se gdje je odsjeo."
"Teško da bi to nekome rekao."
"Ne", reče baka, načas razmislivši. "Vjerojatno ne. Je li ti se svidio?"
E, to je bilo dosta teško pitanje. Malo sam promozgala. "Ne znam. Bio je jako zanimljiv",
oprezno sam rekla.
"Jako bih ga voljela upoznati." Ta me bakina izjava nije iznenadila, jer je ona uživala u
novim stvarima skoro isto koliko i ja. Nije bila jedna od onih reakcionara koji su bez razmišljanja
odlučili da su vampiri prokleti.
"Ali, bolje da sad idem spavati. Samo sam čekala da se vratiš kući da ugasim svjetlo."
Sagnula sam se da je poljubim i rekla: "Laku noć".
Pritvorila sam vrata za sobom i čula kako gasi svjetiljku. Moja mačka Tina napustila je mjesto
na kojem je do tada spavala, došla do mene i privila mi se uz nogu. Podigla sam je u naručje i
malo pomazila prije nego što sam je poslala van preko noći. Bacila sam pogled na sat. Bilo je
skoro dva ujutro i krevet me dozivao.
Moja se soba nalazila s druge strane hodnika. Kad sam se prvi put uselila u ovu sobu, nakon
što su mi umrli roditelji, baka je donijela moj namještaj iz roditeljske kuće, kako bih više osjećala
da mi je sada tu dom. Taj je namještaj još uvijek bio ovdje: krevet za jednu osobu, stolić od
bijelog drveta s ogledalom, mala komoda s ladicama.
Upalila sam svjetlo, zatvorila vrata i počela se razodijevati. Imala sam barem pet pari crnih
hlačica i brojne bijele majice, jer su se vrlo lako prljale. Tko zna koliko mi je pari bijelih čarapa
bilo zarolano u ladici. Stoga nije bilo potrebe da večeras perem odjeću. Bila sam preumorna i za
tuširanje. Ali sam oprala zube i skinula šminku s lica, stavila hidratantnu kremu i skinula gumicu
s kose.
Uvukla sam se u krevet, odjevena u omiljenu majicu za spavanje s likom Mickeyja Mousea,
koja mi je dopirala gotovo do koljena. Okrenula sam se na bok, kao i uvijek, i počela uživati u
tišini sobe. U ove sitne noćne sate mozak je isključen gotovo svima, više nema vibracija, nije
potrebno odvraćati upadice. S tim sam mirom imala tek toliko vremena da pomislim na
vampirove tamne oči prije nego što sam, iscrpljena, utonula u dubok san.
13
Sutradan u vrijeme ručka sjedila sam pred kućom u sklopivoj aluminijskoj ležaljci, svake
sekunde postajući sve tamnija. Bila sam u svom omiljenom bijelom bikiniju bez naramenica, u
kojem je bilo nešto više mjesta nego prošloga ljeta, pa sam bila izuzetno zadovoljna.
Tada sam začula automobil kako dolazi niz prilaz. Jasonov se crni kamionet s ružičastim i
akvamarinskim ukrasima zaustavio na samo metar od mojih nogu.
Jason je sišao iz auta - jesam li spomenula da njegov kamionet ima one ogromne sportske
gume? - i ukočeno krenuo prema meni. Na sebi je imao svoju uobičajenu radnu odjeću: kaki
majicu i hlače, s nožem u koricama pripasanim za remen, kao što je nosila većina općinskih
cestovnih radnika. Samo, po načinu na koji je hodao, znala sam da je ljut.
Stavila sam tamne naočale.
"Zašto mi nisi rekla da si sinoć pretukla Rattrayeve?!" Moj se brat bacio u aluminijsku vrtnu
stolicu pokraj moje ležaljke. "Gdje je baka?" upitao je sa zakašnjenjem.
"Vješa veš", rekoh. Baka je koristila sušilicu samo ako je morala, ali zapravo je uživala u
vješanju mokre odjeće na sunce. Naravno, štrik za sušenje bio je u stražnjem dvorištu, gdje i
treba biti. "Za ručak sprema pohane šnicle sa slatkim krumpirom i graškom koji je zasadila prošle
godine", dodala sam znajući da će to Jasonu barem malo odvratiti pažnju. Nadala sam se da će
baka ostati iza kuće. Nisam željela da čuje ovaj razgovor. "Pričaj tiše", podsjetila sam ga.
"Rene Lenier jutros je jedva dočekao da dođem na posao kako bi mi ispričao što se dogodilo.
Navratio je sinoć do prikolice Rattrayevih kako bi kupio travu i Denise je izgledala kao da će
nekoga ubiti kada se dovezla. Rene kaže da je poželio da ga je netko ubio, koliko je ljuta bila.
Rene i Denise jedva su zajednički unijeli Macka u prikolicu, a potom su ga odvezli u bolnicu u
Monroe." Jason me prostrijelio optužujućim pogledom.
"A je li ti Rene rekao da me Mack napao nožem?" upitala sam odlučivši da je napad najbolji
način da riješim ovo. Bilo mi je jasno da je Jasonova razdraženost uvelike posljedica činjenice da
je sve ovo čuo od nekoga drugog.
"Nije mi spomenuo, čak i ako mu je Denise rekla", rekao je polako, i primijetila sam da mu se
lijepo lice mrači od bijesa. "Napao te nožem?"
"Morala sam se obraniti", rekla sam kao da je to jasna stvar. "I uzeo je tvoj lanac." Sve je to
bila istina, iako malo izvitoperena.
"Vratila sam se u bar kako bih ti sve to ispričala," nastavila sam, "ali ti si već bio otišao s
DeeAnne, a kako mi nije bilo ništa, jednostavno se nije isplatilo tražiti te. Znala sam da bi se
osjećao dužnim krenuti za njim da sam ti rekla za nož", dodala sam diplomatski. Bilo je podosta
istine u tome, jer se Jason jako voli tući.
"Kog si vraga uopće radila tamo?" pitao je, ali izgledao je opuštenije pa sam znala da je
prihvatio moja objašnjenja.
"Jesi li znao da su Štakorići, uz to što su dileri, također i cjeditelji vampira?"
Sad je bio fasciniran. "Ne... Stvarno?"
"Pa, jedan od sinoćnjih gostiju bio je vampir, a oni su ga cijedili na Merlotteovu parkiralištu!
Nisam to mogla dopustiti."
"Vampir je došao tu, u Bon Temps?"
"Da. Čak i ako nemaš žarku želju imati vampira za najboljeg prijatelja, ne možeš dopustiti
smeću poput Štakorića da ga cijedi. Nije to kao crpljenje benzina iz auta. Ostavili bi ga u šumi da
umre." Premda mi Štakorići nisu ispričali svoje namjere, dala bih se kladiti u to. Čak i da su ga
prekrili nečime da preživi dan, iscijeđenom bi vampiru trebalo barem dvadeset godina da se
oporavi - barem je tako bilo rečeno na Opri. I to samo ako se drugi vampir brine o njemu.
"Taj je vampir bio u baru kad i ja?" Jason me zbunjeno upitao.
"A-ha. Tamnokosi tip koji je sjedio sa Štakorićima."
Jason se nacerio na moj nadimak za Rattreyeve. Ali još uvijek nije želio završiti s onim sinoć.
"Kako si znala da je vampir?" upitao je, ali kad me pogledao, bilo je očito da je poželio da se
ugrizao za jezik.
"Jednostavno sam znala", rekla sam najsmirenijim mogućim glasom.
"Dobro." I cijeli neizgovoreni razgovor protekao je između nas.
"U Homulki nema vampira", Jason je rekao obazrivo. Nagnuo je glavu kuko bi mu lice
uhvatilo malo sunca i znala sam da smo se maknuli s opasne teme.
"Istina", složih se. Homulka je bio grad koji je Bon Temps obožavao mrziti. Već smo
generacijama bili rivali u američkom nogometu, košarci i povijesnom značenju.
"Nema ni u Roedaleu", rekla je baka iza nas, na što smo se i Jason i ja trgnuli. Moram odati
priznanje Jasonu. Svaki put kad vidi baku, skoči mi noge i zagrli je.
"Bako, imaš li u pećnici dovoljno hrane i za mene?"
"Za tebe i za još dvoje", reče baka, uputivši mu osmijeh. Nije bila slijepa za njegove mane
(niti moje), ali ga je voljela. "Upravo me nazvala Everlee Mnson. Rekla mi je da si se sinoć
spetljao s DeeAnne."
"Čovječe, u ovom gradu ne možeš ništa napraviti a da te ne uhvate na djelu", reče Jason iako
zapravo nije bio ljut.
"Ta je DeeAnne," reče baka upozoravajućim tonom kad smo svi krenuli prema kući, "koliko
znam, već jednom bila.trudna. Samo budi oprezan da ne zatrudni i s tobom, inače ćeš plaćati do
kraja života. S druge strane, to bi možda bio jedini način da dobijem praunuke!"
Baka je već iznijela jelo na stol i kad je Jason objesio svoju kapu, sjeli smo i pomolili se.
Tada su baka i Jason počeli tračati ljude u našem malom gradu i župi (oni su to nazivali
"nadoknađivanjem propuštenog"). Moj je brat radio za općinu, bio je nadzornik radova na cesti.
Imala sam dojam da se Jasonov radni dan sastoji od vozikanja uokolo u općinskom kamionetu,
odlaska s posla na kraju radnog vremena i potom vozikanja uokolo cijele noći u svom kamionetu.
Rene je bio jedan od radnika koje je Jason nadzirao, a išli su zajedno u srednju školu.
Dosta su se družili s Hoytom Fortenberryjem.
"Sookie, morao sam zamijeniti bojler u kući", rekao je Jason iznenada. On živi u staroj kući
naših roditelja, gdje smo živjeli do trenutka kad su poginuli u nenadanoj poplavi. Otada smo
živjeli s bakom, ali se Jason, nakon završene dvije godine koledža, preselio natrag u kuću, čija je
polovica, prema papirima, pripadala meni.
"Trebaš li novaca za to?" pitala sam.
"Ma ne, imam dovoljno."
Oboje primamo plaće, ali ujedno primamo mali prihod od fonda uspostavljenog kad je na
imanju mojih roditelja postavljena naftna bušotina. Izvor se iscrpio za nekoliko godina, ali su se
naši roditelji, a potom i baka, pobrinuli da novac bude uložen. Jason i ja bili smo dobro potkoženi
i to nam je uštedjelo puno muka. Ne znam kako bi nas baka uspjela podići da nije bilo tog novca.
Odlučno je odbijala prodati ijedan komad zemlje, no njezini prihodi nisu veći od socijalne
pomoći. To je jedan od razloga zašto se nikad nisam preselila u svoj stan. Ako kupujem
namirnice dok živim s njom, ona to smatra razumnim; ali ako bih kupovala namirnice i donosila
ih u njezinu kuću, ostavljala ih na stolu i odlazila svojoj kući, to bi smatrala milostinjom i
naljutila bi se.
"Koju si vrstu uzeo?" pitala sam, tek toliko da pokažem interes.
Umirao je od želje da mi objasni; Jason je bio lud za tehnikom i želio je u detalje objasniti
kako je uspoređivao cijene dok je kupovao novi bojler. Slušala sam s onoliko zanimanja koliko
sam uspjela odglumiti.
A onda je prekinuo samog sebe. "Hej, Sook, sjećaš li se Maudette Pickens?"
"Naravno", rekoh iznenađeno. "Maturirale smo iste godine."
"Netko je sinoć ubio Maudette u njezinu stanu."
Baka i ja smo se zagledale u njega. "Kada?" baka je pitala, čudeći se kako već nije Čula nešto
o tome.
"Tek što su je jutros pronašli u njezinoj spavaćoj sobi. Šef ju je pokušavao nazvati da sazna
zašto nije došla na posao jučer i danas, i kako mu se nitko nije javljao, odvezao se do nje,
pronašao upravitelja zgrade i zajedno su otključali stan. Znaš da je živjela preko puta DeeAnne?"
Bon Temps je imao samo jedan pošteni stambeni kompleks koji se sastojao od tri dvokatnice u
obliku slova U, pa samo točno znali o čemu je riječ.
"Tamo je bila ubijena?" Postalo mi je zlo. Jasno sam se sjećala Maudette. Imala je jaku vilicu
i veliku stražnjicu, lijepu crnu kosu i mišićava ramena.
Nije bila pretjerano nadarena, bistra ni ambiciozna. Koliko sam se sjećala, radila je na benzinskoj
postaji/trgovini Grabbit Kwik.
"Da, mislim da je tamo radila barem godinu dana", Jason je potvrdio.
"Kako se to dogodilo?" Baka je imala onaj kiseli izraz lica kakav imaju pristojni ljudi koji
žele što brže čuti loše vijesti.
"Imala je vampirske ugrize na unutrašnjoj strani svojih - ovaj - bedara", moj brat je rekao,
buljeći u svoj tanjur. "Ali nije ju to ubilo. Bila je zadavljena. DeeAnne mi je rekla da je Maudette
voljela ići u vampirski bar u Shreveport kad bi dobila par slobodnih dana, bit će da je tamo
zaradila ugrize. Vjerojatno Sookien vampir nema nikakve veze s tim."
"Maudette je bila krvodajka?" Zavrtjelo mi se u glavi dok sam zamišljala sporu, zdepastu
Maudette odjevenu u egzotične crne haljine kakve krvodajci vole.
"Što je to?" pitala je baka. Mora da je propustila emisiju Sally-Jessy na dan kad se
raspravljalo o tom fenomenu.
"Muškarci i žene koji vole biti u društvu vampira i vole da ih grizu. Vampiroljupci. Sve mi se
čini da ne izdrže naročito dugo, jer previše vole vampirske ugrize i prije ili poslije dobiju jedan
previše."
"Ali Maudette nije umrla od ugriza." Baka je željela biti sigurna da je ni je shvatila.
"Ne. Zadavljena je." Jason je počeo privoditi svoj ručak kraju. "Zar ti ne točiš uvijek benzin u
Grabbitu?" pitala sam. "Naravno, kao i mnogi drugi."
"I zar se nisi viđao s Maudette neko vrijeme?" upitala ga je baka.
"Moglo bi se tako reći", Jason je oprezno odgovorio.
To bi značilo da je spavao s Maudette kad nije mogao naći nijednu bolju.
"Nadam se da te šerif neće pozvati na razgovor", rekla je baka, odmahujući glavom kao da će
tako smanjiti mogućnost da do toga dođe.
"Molim?" Jasonovo je lice postalo crveno, a stav defenzivan.
"Viđao si Maudette u dućanu kad si išao po benzin, recimo da ste izlazili i sad je odjednom
nađu mrtvu u stanu u kojem si već bio", sažela Ni ini . Nije bilo puno, ali je ipak bilo nešto, a u
Bon Tempsu je bilo tako malo misterioznih ubojstava da sam bila uvjerena kako će tijekom
istrage svaki kamen biti prevrnut.
"Nisam jedini koji odgovara tom opisu. Mnogi drugi frajeri tamo toče benzin i svi poznaju
Maudette."
"Da, ali u kojem smislu?" neuvijeno ga je upitala baka. "Ona nije bila prostitutka, zar ne?
Sigurno je onda pričala s kim se sve viđa."
"Samo se voljela zabavljati, nije bila profesionalka." Poznavajući njegov sebični karakter,
bila sam ugodno iznenađena što Jason brani Maudette. Moj mi je stariji brat malo porastao u
očima. "Pretpostavljam da je bila malo osamljena", dodao je.
Jason nas je tada obje pogledao i vidio da smo iznenađene i dirnute.
"Govoreći o prostitutkama," zabrzao je, "jedna se u Monroeu specijalizirala za vampire. Ima
frajera koji stoji sa strane s kolcem u rukama, za slučaj da se koji vampir zanese. Pije sintetičku
krv kako bi joj organizam bio dobro snabdjeven."
To je definitivno promijenilo temu razgovora, pa smo baka i ja počele smišljati pitanje koje
bismo mogle postaviti, a da ne ispadnemo nepristojne.
"Pitam se koliko naplaćuje?" odvažila sam se, a kad nam je Jason rekao cijenu koju je čuo,
zinule smo u čudu.
Kad smo jednom skrenuli s teme Maudetteina ubojstva, ručak se nastavio u uobičajenom
tonu, a završio Jasonovim pogledavanjem na sat i izjavom da mora otići baš kad je stiglo vrijeme
za pranje suda.
Ali bakin se um još uvijek bavio vampirima, saznala sam uskoro. Kasnije, dok sam se
šminkala za posao, došla je u moju sobu.
"Što misliš koliko je star vampir kojeg si upoznala?"
"Nemam pojma, bako." Stavljala sam maškaru širom otvorenih očiju, nastojeći ih držati
mirno kako se ne bih ubola u oko, pa mi je glas ispao smiješan, kao da sam na audiciji za horor
film.
"Misliš li da... da bi se mogao sjećati rata?"
Nisam morala pitati kojeg rata. Naposljetku, baka je bila osnivački član Potomaka dičnih
pokojnika.
"Moguće", rekoh, okrećući lice s jedne strane na drugu, kako bih provjerila jesam li
ravnomjerno nanijela rumenilo.
"Misliš li da bi mogao navratiti da nam priča o njemu? Mogli bismo održati posebni
sastanak."
"Po noći", podsjetila sam je.
"Oh, da, naravno." Potomci su se obično nalazili u knjižnici u podne, noseći ručak sa sobom u
vrećici.
Razmislila sam o tome. Bilo bi vrlo nepristojno da kažem vampiru kako bi trebao doći u
bakin klub zato što sam spasila njegovu krv od cjeditelja, ali se možda sam ponudi, ako mu
natuknem nešto. Nije mi se to sviđalo, ali sam bila voljna učiniti to za svoju baku. "Pitat ću ga
sljedeći put kada dođe", obećala sam joj.
"Ako ništa, mogao bi doći i razgovarati sa mnom, a ja bih snimila njegova sjećanja",
predložila je baka. Mogla sam čuti kako joj mozak radi dok je razmišljala kakav bi to uspjeh bio
za nju. "Drugim članovima bi to bilo jako zanimljivo", dodala je revno.
Suspregnula sam smijeh. "Predložit ću mu", rekoh. "Vidjet ćemo."
Kad sam otišla, baka je sasvim očito već kovala planove.
Nije mi palo na pamet da bi Rene Lenier priču o sukobu na parkiralištu mogao ispričati i Samu.
No Rene je bio baš radišan. Kad sam tog poslijepodneva došla na posao, pretpostavila sam da je
nemir koji se osjećao u zraku bio posljedica Maudetteina ubojstva. No bila sam u krivu.
Sam me ugurao u spremište čim sam ušla. Nije mogao stajati na mjestu koliko je bio ljut.
Dobro mi je natrljao nos.
Sam se nikada prije nije ljutio na mene i ubrzo sam bila na rubu suza.
"A ako misliš da je mušterija u opasnosti, to kažeš meni i onda se ja pobrinem za to, a ne ti",
ponovio je šesti put kad sam konačno shvatila da U Sama to bio strah za mene.
Uhvatila sam tu misao prije nego što sam čvrsto spustila svoju barijeru. čitanje misli šefu
vodilo je u katastrofu.
Ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da Sama - ili ikoga drugog pitam za pomoć.
"A ako misliš da nekoga zlostavljaju na našem parkiralištu, trebaš pozvati policiju, a ne otići
tamo poput kakva osvetnika", uspuhao se Sam. Njegova svijetla, uvijek rumena put sad je bila
crvenija nego ikada, a divlja, zlatna kosa izgledala je kao da se nije počešljao.
"U redu", rekoh, pokušavši govoriti smireno i držati oči širom otvorene kako mi ne bi potekle
suze. "Jesam li otpuštena?"
"Ne! Ne!" uzviknuo je, izgledajući još ljući. "Ne želim te izgubiti!" Zgrabio me za ramena i
malo protresao. Onda se zaustavio i zagledao u mene svojim velikim, zapanjujuće plavim očima i
mogla sam osjetiti nalet vrućine kako izvire iz njega. Dodirivanje pojačava moj hendikep, pa
nemam izbora nego čuti i osobu koja me dodiruje. Dugo sam ga gledala ravno u oči, a onda sam
se pribrala i uzmaknula unatrag, tako da su mu ruke spale s mene.
Okrenula sam se i preplašeno izišla iz spremišta.
Naučila sam par uznemirujućih stvari. Sam me želi; a njegove misli ne mogu čuti tako jasno
kao misli drugih ljudi. U par sam naleta dobila dojam o tome što osjeća, ali ne i što misli. Bilo je
to više kao nošenje prstena koji mijenja boje s obzirom na raspoloženje, nego kao primanje faksa
s podacima.
I? Što sam učinila u vezi s tim dvjema informacijama? Apsolutno ništa.
Nikad prije nisam na Sama gledala kao napavaljiva muškarca - barem što se povaljivanja
mene tiče - iz više razloga. Ali najjednostavniji je bio taj što ni na koga nisam tako gledala, ne
zato što nemam hormona - itekako ih imam - ali oni su uvijek potisnuti, jer je seks za mene prava
katastrofa. Možete li zamisliti da znate sve o čemu vaš partner razmišlja tijekom seksa? Upravo
tako. Stvari u stilu: "Bože, vidi ovaj madež... guza joj je malo velika... kad bi se barem
pomaknula malo udesno... zašto ne skuži i...?" Jasno vam je. Dovoljno je da vas ohladi, vjerujte
mi. A tijekom seksa jednostavno nema načina da održim mentalnu barijeru na mjestu.
Drugi je razlog taj što mi se Sam sviđa kao šef i što volim svoj posao, koji me tjera da budem
izvan kuće i aktivna i da zarađujem, pa se neću pretvoriti u usidjelicu, čega se moja baka
pribojava. Rad u uredu mi je pretežak, a koledž mi je bio jednostavno nemoguć, zbog ozbiljne
koncentracije koju je tražio. Jednostavno me iscrpljivao.
Zato sam u ovom trenutku željela razmisliti o naletu želje koju sam osjetila iz njega. Nije da
mi je išta otvoreno predložio ili da me bacio na pod spremišta. Osjetila sam njegove osjećaje i
mogu ih izignorirati ako poželim. Poštovala sam delikatnost situacije i pitala sam se je li me Sam
namjerno dotaknuo, kao da doista zna što sam.
Pobrinula sam se da više ne ostanem nasamo s njim, ali moram priznati da sam te noći bila
jako potresena.
Sljedeće su dvije večeri bolje protekle. Naš se odnos vratio na staro. Laknulo mi je. Razočarala
sam se. Također sam jedva stajala na nogama jer je Maudetteino ubojstvo uzrokovalo procvat
posla u Merlotteovu baru. Svakakve su priče kružile Bon Tempsom, a televizijska ekipa iz
Shreveporta napravila je kratak prilog o strašnoj smrti Maudette Pickens. Premda nisam bila na
sprovodu, moja je baka išla i rekla da je crkva bila krcata. Jadna, okruglasta Maudette, sa svojim
izgrickanim bedrima, bila je zanimljivija mrtva nego ikada za života.
Stizala su mi dva slobodna dana i brinulo me da se neću uspjeti sresti s vampirom Billom.
Trebala sam mu prenijeti bakin poziv. Nije više navraćao u bar i počela sam se pitati hoće li
ikada više doći.
Ni Mack i Denise se više nisu vratili u Merlotte, ali su se Rene Lenier i Hoyt Fortenberry
pobrinuli da znam kako su mi zaprijetili grozotama. Ne mogu reći da sam se ozbiljno uznemirila.
Kriminalno smeće poput Štakorića lutalo je autocestama i naseljima s kamp-prikolicama diljem
Amerike, nedovoljno pametno ili moralno da se smiri na jednom mjestu i živi produktivno. Što se mene ticalo, oni nikada nisu ostavili nikakav pozitivan trag u ovome svijetu, niti su vrijedili
koliko je crno pod noktom. Prešla sam preko Reneovih upozorenja.
Ali on je zbilja uživao prenositi ih. Rene Lenier je bio nizak poput Sama, ali dok je Sam bio
rumen i plavokos, Rene je bio tamnoput i imao glistu, grubu crnu kosu prošaranu sjedinama.
Rene je često navraćao u bar na pivo i u posjet Arlene, jer je ona (kako je volio pričati svima u
baru) bila njegova omiljena bivša žena. Imao ih je tri. Hoyt Fortenberry bio je nešto zagonetniji
od Renea. Ni tamnokos ni svjetlokos, ni krupan ni sitan. Uvijek je djelovao veseo i davao
pristojne napojnice. Divio se mom bratu Jasonu više nego je to Jason zasluživao, ako se mene
pitalo.
Bilo mi je drago da Renea i Hoyta nije bilo one večeri kad se vratio vampir.
Sjeo je za isti stol.
Sad kad je vampir zbilja bio ispred mene, postala sam pomalo sramežljiva. Shvatila sam da
sam zaboravila gotovo nezamjetljiv sjaj njegove kože. Preuveličala sam njegovu visinu i jasne
crte njegovih usana.
"Što ćeš popiti?" pitala sam.
Podignuo je pogled prema meni. Zaboravila sam i kako su mu oči duboke. Nije se nasmiješio
niti je trepnuo; bio je tako nepokretan. Po drugi sam se put opustila u njegovoj tišini. Kad sam
spustila barijeru, osjetila sam kako mi se lice opušta. Bilo je jednako dobro kao masaža
(pretpostavljala sam).
"Što si ti?" upitao me. Već me drugi put pitao istu stvar.
"Konobarica", rekla sam, ponovo namjerno krivo shvaćajući njegovo pitanje. Mogla sam
osjetiti kako mi smiješak ponovo sjeda na mjesto. Moj komadićak mira je nestao.
"Crno vino", naručio je i ako je bio razočaran, to se iz njegova glasa nije dalo iščitati.
"Naravno", rekoh. "Sintetička bi krv trebala stići u sutrašnjoj pošiljci, "Čuj, možemo li
popričati kad mi završi smjena? Htjela bih te zamoliti za jednu uslugu."
"Naravno. Dužnik sam ti." Definitivno mu nije bilo drago zbog toga.
"Ne pitam za sebe!" i sama sam postajala sve ozlojeđenija. "Za svoju baku. Ako ćeš biti
budan - dobro, pretpostavljam da hoćeš - kad mi završi posao u pola dva, bi li ti bilo jako teško
naći se sa mnom kod ulaza za zaposlenike na stražnjoj strani bara?" Kimnula sam prema vratima,
a rep mi je poskočio po ramenima. Očima je popratio kretnje moje kose.
"Drage volje."
Nisam bila sigurna je li samo kavalir, što je prema bakinim riječima bila normalna stvar u
davnini, ili mi se jednostavno ruga.
Oduprla sam se iskušenju da mu isplazim jezik ili se bučno izbeljim. Okrenula sam se na peti
i odmarširala natrag do šanka. Kad sam mu donijela vino, dao mi je napojnicu od 20 posto.
Nedugo potom bacila sam pogled na njegov stol i otkrila kako ga više nema. Pitala sam se hoće li
održati obećanje.
Arlene i Dawn otišle su kući prije nego što sam ja bila spremna; još nisam bila gotova sa
spremanjem, iz ovog ili onog razloga, uglavnom stoga što se pokazalo da su svi držači za salvete
u mom dijelu poluprazni. Pozdravila sam šefa kad sam otišla po svoju torbicu koja bi dok sam
radila ležala zaključana u njegovu uredu. Čula sam ga kako lupka u muškom WC-u, vjerojatno zato što pokušava popraviti vodokotlić koji curi. Otrčala sam u ženski WC i da si provjerim
šminku i frizuru.
Kad sam izišla, vidjela sam da je Sam već isključio rasvjetu na parkiralištu za goste. Samo je
svjetlo na banderi ispred njegove prikolice obasjavalo parkiralište za zaposlenike. Sam je na
veliku Arleneinu i Dawninu radost zasadio živicu ispred svoje kamp-prikolice i one su ga
neprestano zezale da je lijepo podštucana.
Meni je bila baš lijepa.
Kao i obično, Samov je kamionet bio parkiran ispred prikolice, pa je moj auto bio jedini koji
je preostao na parkiralištu.
Izvila sam vrat, gledajući sjedne strane na drugu. Billa nije bilo. Iznenadilo me koliko sam se
razočarala. Zbilja sam očekivala da će ispasti kavalir, pa čak i ako mu srce (je li ga uopće imao?)
govori drugačije.
Možda će, pomislila sam uz osmijeh, iskočiti iza nekog stabla ili se uz jedan puf! iznenada
pojaviti ispred mene s crveno obrubljenim plaštem na ramenima. Ali ništa od toga se nije
dogodilo pa sam se odvukla do svog auta.
Nadala sam se iznenađenju, ali ne onome koje sam dobila.
Mack Rattray iskočio je iza mog auta i u jednom mi se koraku dovoljno približio da me tresne
u vilicu. Nije se nimalo suzdržavao, pa sam pala na šljunak kao vreća krumpira. Jauknula sam
kad sam pala, ali pad je izbacio sav zrak iz mene, kao i nešto kože s mene, pa sam ostala bez
glasa, bez daha i bespomoćna. Tada sam ugledala Denise kako zamahuje teškom čizmom i taman
sam imala dovoljno vremena da se sklupčam prije nego što su me Štakorići počeli cipelariti.
Bolje odmah došla, snažna i neumoljiva. Instinktivno sam prekrila lice rukama,
primajući udarce po podlakticama, nogama i leđima.
Mislim da sam bila uvjerena kako će nakon prvih nekoliko udaraca stati i siknuti upozorenja i
psovke na mene, a potom otići. Međutim, sjećam se onog trenutka kad sam shvatila da me
namjeravaju ubiti.
Mogla sam tako pasivno ležati i primati udarce, ali nisam imala namjeru ležati i čekati da me
ubiju.
Sljedeći put kad mi se približila jedna noga, bacila sam se, uhvatila je i zgrabila svom
snagom. Pokušala sam ugristi, ako ništa, barem označiti jednoga od njih. Nisam uopće znala čiju
nogu držim.
Tada sam iza sebe začula režanje. O ne, doveli su psa, pomislila sam. Režanje je definitivno
zvučalo prijeteće. Da sam mogla racionalno razmišljati, kosa bi mi se nakostriješila na glavi.
Primila sam još jedan udarac u kralježnicu i tada je udaranje stalo.
Posljednji mi je udarac učinio nešto stravično. Čula sam kako mi disanje postaje otežano, a iz
pluća mi je počeo dopirati nekakav čudan, mjehuričast zvuk.
"Koji je to vrag?" Mack Rattray je upitao, zvučeći itekako prestravljeno.
Ponovo sam začula režanje, bliže, odmah iza mene. A iz drugog sam smjera čula nekakvu
bijesnu riku. Denise je počela zapomagati, a Mack psovati. Denise je iščupala nogu iz mojih ruku
koje su postale jako slabe. Slropoštale su se na tlo. Kao da s njima više ništa nisam mogla. Iako mi je pogled bio zamagljen, mogla sam vidjeti da mi je desna ruka slomljena. Lice mi je bilo
mokro. Bojala sam se dalje procjenjivati kakve su mi ozljede.
Mack je počeo urlati, a onda i Denise, a potom se činilo kao da se svašta događa oko mene,
ali se nisam mogla pomaknuti. Jedino što sam mogla vidjeti bili su moja slomljena ruka,
natučena koljena i tama ispod mog automobila.
Nakon nekog vremena spustila se tišina. Iza mene je zacvilio pas. Hladni nos se očešao o
moje uho i topli jezik ga je polizao. Pokušala sam podići ruku da pogladim psa koji mi je
nesumnjivo spasio život, ali nisam uspjela. Začula sam svoj uzdah. Činilo mi se da je dopro iz
velike daljine.
Suočivši se s činjenicama, rekoh: "Umirem." To mi se činilo sve više stvarnim. Žabe i
zrikavci koji su dotad parali noć utihnuli su pred gungulom i bukom na parkiralištu, pa je moj
slabašni glas jasno odzvonio i nestao u in l a k u . Začudo, uskoro potom sam začula dva glasa.
Tada su dva koljena prekrivena krvavim trapericama ušla u moje vidno polje. Vampir Bill se
nadvio nad mene kako bih mu mogla vidjeti lice. Usne su mu bile umrljane krvlju, a očnjaci su
mu bili vani, bijelo se ljeskajući nad donjom usnom. Pokušala sam mu se nasmiješiti, ali me lice
nije željelo poslušati.
"Podići ću te", rekao je Bill. Zvučao je mirno. "Umrijet ću ako to
učiniš", šapnula sam.
Pažljivo me pregledao. "Ne još", rekao je nakon te procjene. Začudo, osjećala sam se bolje
nakon toga; tko zna koliko je ozljeda vidio za svog životnog vijeka, pomislila sam.
"Boljet će", upozorio me.
Bilo je teško zamisliti išta što me ne bi boljelo.
Podvukao je ruke pod mene prije nego što sam imala prilike uplašiti se. Vrisnula sam, ali bio
je to slabašan pokušaj.
"Brzo", rekao je užurban glas.
"Idemo natrag u šumu, da se sklonimo", rekao je Bill, privijajući moje tijelo uza se kao da ne
teži ni grama.
Hoće li me pokopati tamo, daleko od pogleda? Nakon što me upravo spasio od Štakorića?
Gotovo mi nije bilo stalo.
Malo mi je laknulo kad me položio na tepih od borovih iglica u tmini šume. U daljini sam
mogla vidjeti odsjaj parkirališnih svjetala. Osjetila sam kako mi kroz kosu curi krv i osjećala sam
bol u slomljenoj ruci i agoniju dubokih masnica, ali najstrašnije od svega bilo je ono što nisam
mogla osjetiti.
Nisam osjećala svoje noge.
Abdomen mi je bio pun, težak. Fraza "unutarnje krvarenje" zaglavila mi se u mislima, kakve
god bile.
"Umrijet ćeš ako ne učiniš točno ono što ti kažem", reče Bill. "Žao mi je, ali ne želim biti
vampir", rekoh, a glas mi je bio slab i isprekidan.
"Nećeš biti", rekao je nježnije. "Izliječit ćeš se. Brzo. Ja imam lijek. Ali moraš to željeti."
"Onda izvadi taj lijek", šapnula sam. "Umirem." Mogla sam osjetiti kako me sivilo privlači.
U djeliću mozga koji je još uvijek primao signale iz vanjskoga svijeta, začula sam Billa kako
je zastenjao, kao da se ozlijedio. Tada je pritisnuo nešto uz moje usne.
"Pij", rekao je.
Pokušala sam isplaziti jezik i uspjela. Bili je krvario, stišćući ranu kako bi potaknuo krv iz
svog zgloba da potekne u moja usta. Zagrcnula sam se. Ali sam željela živjeti. Natjerala sam se
na gutanje. Još jednom sam progutala.
Odjednom je krv dobila dobar, slankast okus, poput životnog soka. Moja zdrava ruka se
podigla, moja je šaka pritisnula vampirov zglob uz moja usta. Sa svakim sam se gutljajem
osjećala bolje. I nakon minute sam zaspala.
Kad sam se probudila, još uvijek sam bila u šumarku, još uvijek ležala na tlu. Netko je bio
ispružen pokraj mene; bio je to vampir. Vidjela sam njegov odsjaj. Osjećala sam njegov jezik na
svojem tjemenu. Lizao mi je ranu na glavi. Nisam mu baš mogla zamjeriti.
"Jesam li drugačijeg okusa od drugih ljudi?" pitala sam.
"Jesi", rekao je dubokim glasom. "Što si ti?"
Pitao me to već treći put. Treća sreća, baka je uvijek govorila.
"Hej, pa ja nisam mrtva", rekoh. Iznenada sam se sjetila kako sam očekivala da sam gotova.
Pomaknula sam ruku, onu slomljenu. Bila je slaba, ali više nije visjela. Mogla sam osjetiti svoje
noge, pa sam i njima prodrmala. Pokusno sam udahnula i izdahnula i bila zadovoljna s blagom
boli. S mukom sam se podigla u sjedeći položaj. Nije bilo baš lako, no nije bilo ni nemoguće.
Osjećala sam se kao kad sam kao mala imala upalu pluća i ovo je bio prvi dan bez groznice.
Slaba, ali blažena. Bila sam svjesna da sam preživjela nešto strašno.
Prije nego što sam se uspjela uspraviti, stavio je ruke ispod mene i privio me uza se. Naslonio
se na stablo. Bilo mi je jako udobno sjediti u njegovu krilu, glave naslonjene na njegova prsa.
"Ja sam telepat", odgovorila sam mu. "Mogu čuti ljudske misli."
"Čak i moje?" Zvučao je samo znatiželjno.
"Ne. Zato mi se toliko i sviđaš", rekoh, plutajući u moru ružičastog blaženstva. Nisam imala
volje prikrivati svoje misli.
Osjetila sam kako mu je zagrmjelo u prsima kad se nasmijao. Smijeh mu je bio malo
promukao.
"Uopće te ne čujem", nastavila sam blebetati snenim glasom. "Nemaš pojma kako je to
spokojno. Nakon što sam cijeli život slušala bla, bla, bla, sada ne čujem... ništa."
"Kako ti uspijevaju izlasci s muškarcima? Dečkima tvojih godina sigurno je samo jedna
misao na pameti - kako te odvesti u krevet."
"Pa, ne. Ne ide mi. I, iskreno, mislim da je muškarcima cilj odvesti ženu u krevet bez obzira
na to koliko im je godina. Ne izlazim s muškarcima. Svi misle da sam luda, znaš, jer im ne mogu
reći istinu; a istina je da ću izludjeti od svih tih misli, svih tih glava. Izašla sam nekoliko puta,
kad sam tek počela raditi u baru, s dečkima koji nisu to znali o meni. Ali svaki put je bilo isto.
Nemoguće je koncentrirati se da ti bude ugodno s nekim i da se za nekoga zapališ, kad možeš čuti kako se pitaju bojiš li kosu ili kako misle da nemaš lijepu guzu ili kad zamišljaju kako ti
izgledaju grudi."
Odjednom mi se razbistrilo u glavi i ja sam shvatila koliko sam sebe otkrila ovome biću.
"Oprosti", rekoh. "Nisam te željela opterećivati svojim problemima. Hvala ti što si me spasio
od Stakorića."
"Moja je krivica što su uopće uspjeli doći do tebe", rekao je. Mogla sam nazreti bijes ispod
mirne površine njegova glasa. "Da sam pristojno došao na vrijeme, ovo se ne bi dogodilo. Zato
sam ti dugovao malo svoje krvi. Dugovao sam ti izlječenje."
"Jesu li mrtvi?" Bilo me sram kako mi je glas zazvučao ciktavo.
"O, da."
Teško sam progutala. Nisam mogla žaliti što je svijet ostao bez Štakorića. Ali morala sam biti
potpuno iskrena: nisam mogla izbjeći činjenicu da sjedim u krilu ubojice. Pa ipak, bila sam
prilično sretna što tu sjedim, dok me on grli.
"Trebala bih biti zabrinuta zbog toga, ali nisam", rekoh prije nego što sam shvatila što ću reći.
Opet sam osjetila onaj hrapavi smijeh.
"Sookie, o čemu si željela razgovarati sa mnom večeras?"
Trebalo mi je dosta da se prisjetim. Premda sam se fizički čudesno oporavila od udaraca,
mentalno sam se osjećala malo maglovito.
"Moja bi baka jako željela znati koliko si star", rekoh, oklijevajući. Nisam imala pojma koliko
je to pitanje osobno za vampire. Dotični me vampir gladio po leđima, kao da smiruje mače.
"Pretvoren sam u vampira 1870. godine, kad mi je bilo trideset ljudskih godina." Pogledala
sam ga; sjajno mu je lice bilo bezizražajno, a oči crni bezdani u tmini šume.
"Jesi li se borio u ratu?"
"Jesam."
"Imam osjećaj da ćeš se naljutiti. Ali bi jako razveselilo moju baku i njezin klub ako bi
pristao razgovarati s njima o ratu, o tome kakav je doista bio."
"Klub?"
"Moja baka pripada Potomcima dičnih pokojnika."
"Dični pokojnici." Nisam mogla pročitati vampirov glas, ali je bilo jasno, bez ikakve sumnje,
da nije sretan.
"Slušaj, ne moraš im pričati o crvima i infekcijama i gladovanju", rekoh. "Oni
imaju svoju sliku američkog Građanskog rata i, iako nisu glupi
ljudi - preživjeli su druge ratove - željeli bi znati više o načinu života u to vrijeme, o uniformama
i kretanjima trupa." "Čiste stvari."
Duboko sam udahnula. "Tako je." "Hoće li te to
usrećiti?"
"Kakve to veze ima? Usrećilo bi baku, a budući da si u Bon Tempsu i očito želiš živjeti u
ovom kraju, to bi ti pomoglo da te tu prihvate."
"Hoće li te to usrećiti?"
Nije bio tip osobe kojoj možeš vrdati. "Pa, da." "Onda dobro."
"Baka te zamolila da jedeš prije nego što dođeš", rekoh. Ponovo sam začula hrapav smijeh, ovaj
put dublji. "Sad se radujem što ću je upoznati. Smijem li jedne večeri svratiti do tebe?"
"Ah. Naravno. Sutra mi je zadnja večernja smjena, a od preksutra imam dva slobodna dana,
pa mi četvrtak odgovara." Podigla sam ruku da pogledam na sat. Radio je, ali je staklo bilo
prekriveno skorenom krvlju. "Uf, fuj", rekoh. Polizala sam prst i slinom obrisala brojčanik.
Pritisnula sam gumb koji osvjetljava kazaljke i zagrcnula se kad sam vidjela koliko je sati.
"O, Bože, moram kući. Nadam se da je baka otišla spavati."
"Vjerojatno se brine što si tako kasno navečer sama vani", primijetio je Bill. Zvučao je
prijekorno. Možda je pomislio na Maudette? Na trenutak mi je bilo jako nelagodno, dok sam se
pitala je li ju Bill zapravo poznavao, je l i ga pozvala k sebi doma. Ali sam odbacila tu ideju jer
sam tvrdoglavo odbijala razmišljati o neobičnoj, groznoj prirodi Maudetteina života i smrti;
nisam željela da taj užas baci sjenu na moj komadićak sreće.
"Takav mi je posao", rekoh kiselo. "Nema druge. Ionako ne radim uvijek noću. Ali kad mogu,
onda radim."
"Zašto?" Vampir me gurnuo natrag na noge, a onda se lagano podignuo s t l a .
"Bolje napojnice. Više posla. Nemam vremena za razmišljanje."
"Ali noću je opasnije", rekao je s neodobravanjem.
Pravi se našao pričati. "Nemoj sad još zvučati kao moja baka", blago sam ga prekorila. Skoro
smo došli do parkirališta.
"Stariji sam od tvoje bake", podsjetio me. Time je razgovor naglo završio.
Kad sam izašla iz šumarka, zastala sam i pogledala oko sebe. Parkiralište je bilo mirno i
spokojno, kao da se lamo ništa nije dogodilo, kao da samo sat vremena ranije na tom komadu
šljunka nisam skoro bila isprebijana do smrti, kao da tamo Štakorići nisu dočekali svoj krvavi
kraj.
U baru i Samovoj prikolici svjetla su bila ugašena.
Šljunak je bio mokar, ali ne i krvav.
Moja torbica ležala je na haubi mog auta.
"A gdje je pas?" rekoh.
Okrenula sam se pogledati svog spasioca.
Nije ga bilo.
Charlaine Harris-Mrtvi do mraka Sub Dec 22, 2012 10:08 am
