ČETRDESETO POGLAVLJE
Jedni od omiljenih trenutaka u danu bili su mi trenuci neposred¬no prije Teganina odlaska na spavanje, kad bi se kupala.
Često bismo neobavezno razgovarale dok bih sjedila na podu do kade dodajući joj rukavice za kupanje i čekajući da joj našamponiram kosu. Luke je nikad nije okupao i nikad se ni nije ponudio, vjerojatno jer nije želio da steknem pogrešan dojam o njemu i o tome zašto toliko vremena provodi u našem društvu. Čak i da se ponudio, odbila bih, jer kupanje je bilo naše vrijeme, najdragocjeni¬jih dvadeset minuta našeg dana.
Dva mjeseca nakon Adelina dana, Tegan i ja smo ušle u ruti¬nu. Navikle smo se jedna na drugu. Prošlo je sedam mjeseci otkako je Adele umrla i Adelin je dan u našim umovima zacementirao či¬njenicu da se neće vratiti. Prekrasno napisana pisma, njezin miris u njezinoj odjeći, smiješne slike sve su to bile prekrasne i dragocjene uspomene na osobu koja se zove Adele Brannon, ali to nije bila ona. Samo fragmenti dojma koje je ostavila za sobom na zemlji. Tegan i ja mogle smo gledati te stvari koliko god smo htjele, ali ona se neće vratiti, morale smo nastaviti sa životom i jedna s drugom.
Živote nam je ispunila normalnost. Svakim novim tjednom, Luke je provodio sve više vremena s nama. Već je odavno imao ključ.
ali sada je provodio gotovo svaki radni dan ovdje, a čak se ni viken¬dom nije vraćao u svoj stan u Alwoodleyju. I Nate je navraćao bez obzira na podulju vožnju od njegova stana do našeg, svratio bi na otprilike pola sata, popio šalicu čaja, popričao s Tegan i ignorirao Lu keovo pjenjenje u kutu. Luke me je nekoliko puta upitao hoće li Nate potpisati papire, što je u glavi mojeg dečka značilo da će Nate nakon toga nestati. Uvijek bih mu odgovorila da nemam pojma. Nisam is¬pitivala Natea kakvi su mu planovi jer ga nisam željela pritiskati, a i nismo razgovarali o takvim stvarima od onog našeg sukoba na ulici.
Imali smo dobro razrađenu rutinu, premda bi mi srce poskoči¬lo svaki put kad bi se Nate pojavio, ali znala sam da će to s vreme¬nom prestati kad se ponovno naviknem na to da ga viđam. Postojao je samo jedan problemčić. Ili, bolje rečeno, problem veličine slona koji su se svi odrasli pravili da ne vide, a koji bi postao triput veći svaki put kad bi Nate svratio.
Tegan je skupila punu šaku bijele pjene za kupanje i stavila je na moju ispruženu ruku. Spustila sam glavu kako bih otpuhnula mjehuriće prema njoj kad je odlučila ukazati na tog slona pitajući: "Je li Luke moj tata?"
Trudila sam se održati glas staloženim dok je panika jurila kroz mene. Cijelo ovo vrijeme još nisam smislila što da joj kažem. Istinu? Reći da je Nate donator sperme koja joj je podarila život? Ili lagati i reći da ga ne znam? To je bila istina sve do prije nekoliko tjedana. Nisam poznavala Natea koji je spavao s Adele. Ali, sad mi je objasnio. Znala sam ga i znala sam zašto. "Zašto to pitaš?"
"Regina Matheson je rekla da svatko ima mamu i tatu. Ja sam rekla da imam samo mamu Ryn i mamu koja je na nebu, a ona je rekla da imam i tatu. Onda je rekla da mi je možda Luke tata. Ja sam rekla da nije, nego da mi je prijatelj. Ali onda je ona rekla da bi mi mogao biti tata. Je li?"
Zadavit ću tu Reginu Matheson, ako je ikad upoznam. Ili, što je vjerojatnije, održati predavanje njezinim roditeljima. Ona je pro¬kletstvo mog života, spominje teme o kojima ne želim ni razmišljati, a kamoli razgovarati o njima s Tegan.
"Luke nije tvoj tata."
"Ali ja imam tatu, zar ne? Moja učiteljica, gđica Lewis, kaže da svi imaju tatu."
"Da. Da, imaš ga, Tiga." Usta su mi se osušila, a srce udaralo
o prsni koš.
Tegan je prestala loviti mjehuriće rukama i prskati vodu noga¬ma, sjedila je vrlo mirno dok su mjehurići nestajali skupljajući se u masne mrlje na sve hladnijoj vodi. Moj ju je drhtavi glas upozorio da nešto nije u redu i oprezno je upitala: "A kako se zove?" Teganino je lice bilo rumeno od vruće kupke, a mokra, plavosmeđa kosa visjela u viticama oko obraza dok je čekala moj odgovor.
Uzdahnula sam, osjećajući kako mi tijelo drhti i ugrizla sam se za donju usnu. "Nate", kratko sam rekla.
Teganine su se ručice podigle i iznenađeno ih je obrisala o oči. "Gospodin Nate?" pitala je trepćući prema meni.
Potvrdno sam kimnula glavom. "Da, gospodin... ovaj, hoću reći, Nate je tvoj tata."
"A ne Luke? Luke nije moj tata?"
Niječno sam odmahnula glavom. "Nije, srce."
"Stvarno, najstvarnije?" Bila je razočarana.
Opet sam kimnula.
"Moram li onda živjeti u njegovoj kući?" upitala je nakon napete šutnje.
"Naravno da NE!" uzviknula sam. "Zauvijek ćeš biti sa mnom, Tegan. Nemoj to nikad zaboraviti. Uvijek ćemo biti ti i ja."
"I Luke."
"Hm, da." Nije zvučalo onoliko uvjerljivo koliko sam htjela.
"Hoćeš li se vjenčati s Lukeom?"
"Ne znam, nisam razmišljala o tome."
"Da se vjenčaš s Lukeom, bi li onda on bio moj tata? Bi li bio tata Luke?" Nije skrivala oduševljenost tom mogućnošću.
" Valjda bi ", odgovorila sam.
"Hoćeš li se vjenčati s gospodinom Nateom?"
"Ne." U to sam bila sigurna. Nate i ja se nećemo vjenčati. Niti ponovno biti zajedno. To nije bila čak ni mogućnost, bez ob¬zira koliko moje srce poskakivalo u njegovoj blizini. Ili koliko mi želudac zatitrao kad bi nam se pogledi slučajno sreli. S Nateom je bilo svršeno, stvarno, najstvarnije, kako bi Tegan rekla.
"Zašto ne?"
"Jer je Luke moj dečko."
"Ali imala si lijepu haljinu."
"Znam."
"Zašto je gospodin Nate moj tata?"
Jesam li doista morala ulaziti u priču o pčelama i pticama? Ne bi li trebala imati pravo na još nekoliko godina nevinosti? Ne bih li i ja? Zato sam plaćala porez, da netko drugi prolazi neugodu objašnjavanja čina seksa. Nisam znala čak i kako se uopće ptice i pčele uklapaju u priču o razmnožavanju.
Tegan je trepnula mokrim trepavicama čekajući odgovor.
"Hm..." počela sam. Nije mi preostalo drugo nego učiniti jedinu drugu stvar koju sam činila u ovakvim situacijama. "Smeta
li ti što ti je Nate tata?" zavarati je protupitanjem.
Tegan je zamišljeno iskrivila usnice i spustila pogled na pjenuša¬vu vodu. Slegnula je ramenima. "Ne znam. Gospodin Nate je smije¬šan." Nabrala je nos i odmahnula glavom. "Ali Lukeu se ne sviđa."
"Je li on to rekao?" upitala sam, spremna iskaliti se na njemu jer je gurao Tegan u nešto u što nije trebala biti uključena.
Odmahnula je glavom. "Nije. Samo smiješno priča s gospo¬dinom Nateom." Tegan je spustila bradu do vrata i produbila glas.
"Nate, opet si ovdje. Kako divno." Zatim se vratila svom nor¬malnom glasu. "To mu stalno govori. To nije baš lijepo, zar ne?"
"Muškarci ponekad znaju biti glupavi", odgovorila sam.
"Gospodin Nate te gleda. Nekad ti se i smiješi, kad ti to ne vidiš. Tebe voli više nego mene."
"Obje smo mu drage."
"Sviđa li se tebi gospodin Nate ili Luke?"
Kad bih bar znala odgovor na to pitanje, bolje bih spavala no¬ću. Ne bih osjećala ovu stalnu krivnju jer ih želim obojicu. Lukea jer je sada ovdje i jer nije poznavao Adele pa nije stalni podsjetnik na nju. Natea jer me podsjeća na osobu kakva sam bila. Kamryn koja je katkad znala biti ljubazna i često se smijala. Uvijek sam znala da me Nate volio, Luke je tek trebao dokazati da me doista voli jer smo još uvijek plesali oko "volim te" i ni on ni ja nismo se htjeli potpuno izložiti. A onda opet, za razliku od Natea, Luke me nije nikad pre¬vario... U mojoj se glavi bez prestanka vrtjela ta beskonačna petlja pitanja tko mi je draži? S kim bih trebala biti? "Sviđaju mi se obo¬jica", otkrila sam Tegan. Stavila sam joj ruku pod bradu, podigla joj lice, okrenula ga ulijevo pa udesno. "Ali ti si mi najdraža."
Prasnula je u smijeh. Imala je tako lijepe crte lica, taj mali slat¬ki nos, velike kraljevskoplave oči i prekrasno oblikovane usne zbog kojih je, kad bi se nasmijala, izgledala kao Adele. Povukla je glavu unatrag, sakupila malo pjene i otpuhnula je u mene prekrivajući mi crveni džemper pjenastim bijelim točkicama.
"Mama Ryn, razmislit ću o tome", rekla je, ozbiljno poput suca pri izricanju kazne.
"Dobro", složila sam se. Da to nije rekla Tegan, podsmjeh nula bih se ozbiljnosti u njezinu glasu, njezinoj prijevremenoj odraslosti. Ali nisam se smijala, jer time me samo podsjetila da je dijete puno misli i da ovu novu informaciju mora prikladno razmotriti.
"Ne znam želim li da gospodin Nate bude moj tata", obja¬snila je. "Razmislit ću o tome."
Kimnula sam slažući se. A ja ću morati razmisliti kako ću joj reći da je Nate njezin otac, željela ona to ili ne, sviđalo joj se to ili ne. I to nitko od nas ne može promijeniti.
ČETRDESET PRVO POGLAVLJE
N
ate je sjedio pogrbljen nad šalicom kave u kavani u Horsforthu, glave naslonjene na ruku i pogleda uperenog u dubinu bi¬jele šalice za kavu. Kad sam ga nazvala da dogovorim ovaj sastanak, predložila sam da se nađemo u središtu Leedsa, ali rekao je da mu nije problem voziti do mog dijela grada. Kad sam ušla i vidjela ga kako sjedi s kavom kao da je ondje već satima, sjetila sam se našeg prvog spoja.
Došla sam do njegova stola i podigao je glavu. Trznula sam se od užasa. Izgledao je kao vampir, kao ružna i sjenovita inačica pra¬voga Natea. Tamni podočnjaci pod njegovim očima govorili su mi da nije spavao, a jagodice koje su počele probijati kroz kožu značile su da vjerojatno nije ni jeo. Tamne čekinje na njegovoj bradi otkri¬vale su da se već danima nije zamarao brijanjem. Nokti na rukama bili su mu neodrezani. A njegovi spori i letargični pokreti ukazivali su da mu i uspravno sjedenje pričinja napor.
Nije se brinuo o sebi i to me boljelo. Mnogo mi je značio. Ipak je bio Teganin otac. Navikavala sam se na to. Počela sam prihvaća¬ti da se dogodilo to što se dogodilo. Nisam to mogla promijeniti. Nisam bila sigurna ni da bih mijenjala išta kad bih mogla. Kao što je Adele napisala u pismu, Tegan ne bi bila Tegan da joj Nate nije otac. Ali mnogo mi je značio i jer je Nate.
"Ne kasnim, zar ne?" upitala sam.
"Ne, bio sam uzbuđen što ću te vidjeti, premda si zvučala vrlo ozbiljno na telefon, pa sam uranio."
Sjela sam, oronulost je izbliza bila još upadljivija, bila je njegov sastavni dio. To se nije dogodilo preko noći, razvijalo se neko vrije¬me, samo je tek sad postalo vidljivo.
"Jesi li dobro?" upitala sam ga.
Kimnuo je, kao da mu nije ništa. "Dobro sam, ljepoto. Onda, čemu onaj ozbiljni glas preko telefona?"
Oklijevala sam, htjela sam ga dalje ispitivati u vezi zdravlja umjesto da započnem ovaj razgovor. S obzirom na stanje u kojem je bio, ovo je bila zadnja stvar koju bi trebao čuti, ali morala sam to učiniti. Bio mi je važan, ali Tegan je bila broj jedan. Sve što sam či¬nila, moralo je biti za njezinu dobrobit. "Nate", navlažila sam usne uplašena koliko će ga to povrijediti, "bilo je lijepo biti u tvom druš¬tvu i viđati te, ali želim da potpišeš papire i dopustiš mi da nastavim proccs posvajanja Tegan."
Nate je utonuo u sjedalo nesretno zureći u stol.
"Znam da ti je draga, ali ne dovoljno da puno vrijeme budeš tata. A njoj treba stabilnost koju će dobiti kad je posvojim. Za ne¬koliko će tjedana navršiti šest godina. U protekloj je godini izgubila mamu, preselila se u drugi grad, otkrila kako je to imati tatu, otkri¬la tko joj je pravi tata, a tu su još i sve ostale svakodnevne stvari s kojima se mora nositi... Samo želim pružiti Tegan stabilnost u kojoj će znati da je ja neću napustiti. Razumiješ li me?"
Gospodin Turner kimnuo je umornom glavom i zagledao se u dubinu svoje šalice kao da će ondje naći utjehu.
"Znači, potpisat ćeš?"
Još jedno umorno, bezvoljno kimanje.
"Mogu li je i dalje posjećivati?" nesigurno je upitao.
"Naravno", rekla sam. "Moraš ostati, sad si dio njezina ži¬vota. Traumatiziralo bi je kad bi sad nestao. Još je izbezumljena činjenicom što si joj ti otac i zato te pomalo čudno gleda, ali stalno priča o tebi. Sviđaš joj se, gospodine Nate. Mnogo. Ne krivim je."
"Nemoj", promrmljao je odmahujući glavom. "Molim te, ne¬moj biti dobra prema meni. To me samo podsjeća da sam upropastio stvar."
"Nisam nikad mislila da ću doživjeti dan kad ćeš mi reći da ne budem dobra prema tebi. To je jedna od onih fraza za koje mi¬sliš da ih nećeš nikad čuti."
"Ryn, misliš li doista da bih bio s tobom da si bila toliko uža¬sna kao što to očito misliš?"
Slegnula sam ramenima. Tko bi znao kako funkcionira muški um?
"Bila si nevjerojatna prema meni. Uvijek si se brinula o me¬ni pazila da jedem kako treba, prala mi rublje, dolazila na sve moje poslovne događaje premda mrziš te stvari. Sjećam se koliko si puta čekala budna da se vratim kući kad bih radio večernju smje¬nu. Uvijek si me ohrabrivala, vjerovao sam da mogu učiniti bilo što dok sam bio s tobom. Nekad bih se pitao zašto ne želiš djecu kad se tako dobro brineš o drugima. I ne samo o meni, o Adele također..." Zatvorio je oči i zario ruke u kosu. "Čak i kad si htjela nekoga drugog, nisi bila grozna prema meni. Samo si se prestala ponašati prema meni na isti način. Tako sam znao što se zbivalo. Po monotoniji, iz dana u dan."
"Nate, nemojmo... Opisao si našu vezu kao savršenu, a ona to nije bila. Otjerala sam te u tuđi krevet. Natjerala sam te..."
TRAS! Nate je udario rukom o stol i trgnula sam se. "Pre¬stani!" ispalio je. "Prestani biti tako stroga prema sebi. To me izlu¬đivalo u vezi tebe. Bila si strašno stroga prema sebi. Uvijek si sebe krivila za stvari koje ne možeš kontrolirati i mislila da si kriva za sve loše što se dogodi. Ti me nisi natjerala ni na što ja sam tebe prevario. Nisi ti bila kriva!" Smirio se s nekoliko dubokih udisaja i ublažio glas. "Nisi ti bila kriva. Ja sam to učinio, ja sam upropastio stvar. Ne samo s tobom nego i s Adele."
"Nego, nalazim se s Tegan i Lukeom u parku", rekla sam ubacivši vedrinu u glas dok sam mijenjala temu. Nisam sada željela razgovarati o tome. Nisam mogla. Nastavim li razmišljati o tim stvarima, ponovno ću početi pucati. Prije Božića sam bila na rubu sloma, plakanje u Nateovu zagrljaju bilo je dio toga. Nasreću, uspje¬la sam ponovno zatvoriti vrata svojim osjećajima prije nego što su me ponovno savladali, prije nego su me duboki tragovi tuge urezani u mom mozgu uspjeli preplaviti. Neću riskirati da se opet otvorim toj boli razgovarajući s Nateom o tome. "Pa, bolje da krenem."
"U redu", odgovorio je Nate. "Hoćeš li da te odvezem?"
"Može."
Izašli smo iz kafića i hodali pod sivim nebom prošaranim obla¬cima nateklima od kiše prema parkiralištu Morrisonsa gdje je Nate ostavio automobil. Ovo vjerojatno nije najbolje vrijeme za odlazak u park, ali Luke i Tegan bili su uvjereni da će imati barem sat vremena za igru prije nego se nebo otvori. Kad smo se približili njegovu srebr¬nom Audiju, Nateovi su se koraci usporili i stali, a onda se okrenuo prema meni. "Ja..." počeo je i stao. Ispružio je ruke i povukao me u zagrljaj. Rukama mi je prešao niz leđa, a onda ih milovao prema gore. "Razmišljaš Ii ikad da smo zajedno?" šapnuo mi je na uho.
Nisam samo razmišljala o tome, maštala sam, nadala se, želje¬la... Nateove su me usne okrznule po vratu dok mi je stavljao ruku oko struka. Njegove su se usne još jače utisnule na moju hladnu kožu. Još poljubaca po vratu. Znao je da nisam nimalo otporna na poljupce po vratu. Koljena su mi oslabjela i privukao mi je tijelo bliže svojem. Izgubila sam mentalno uporište i iznenada se survala u emocionalni vremenski stroj. Natrag u doba kad smo stajali na željezničkim stanicama, na ulici, katkad čak i u redu u trgovini, ljubili se i nije nas bilo briga što itko misli. Ljubili se i grlili kao da smo se tek upoznali.
Smijali bismo se kad bi nam ljudi dovikivali "Nađite sobu!". Nateova se slobodna ruka zavukla u moju kosu dok mi je jače lju¬bio vrat. "Neću ostaviti ljubavni ugriz", promrmljao je i stvarnost i sadašnjost razbile su mi se o glavu.
"Stani, stani", rekla sam odgurujući ga od sebe dok nije zakoračio unatrag, stvarajući sigurnu udaljenost između nas. Zu¬rili smo jedno u drugo, oboma su nam se prsa nadimala dok smo gutali zrak. "Ne više. Ovo se ne smije dogoditi", objavila sam bez daha. "Nikad više."
"Znam da se ovo ne smije dogoditi", zatvorio je oči i lice mu se nabralo. Dlanovima je pritisnuo oči. "Znam. Sve ide pogrešno... Sve... Ide pogrešno... Natjerali su me da odem na dva tjedna s posla jer sam griješio. Ne mogu se koncentrirati ni na što." Bilo mi ga je žao. Uvijek je bio profesionalan, bez obzira što se događalo u njegovu životu, ništa ga nije moglo udaljiti od posla pa je činjenica da su ga sad poslali na odmor... Nisam bila svjesna koliko je slab. "Većinu vremena ne znam što radim", govorio je. "Umjesto da spavam, no¬ću ležim budan razmišljajući o nama." Pritiskao je lice zglobovima ostavljajući bijele tragove na žućkastoj koži. "Želeći da budemo po¬novno zajedno... Znam da si s njim. I to je ono najgore. Drag mi je. On me mrzi, znam to, ali sviđa mi se koliko mu je stalo do Tegan..." Nate se čučnuo, ruku i dalje pritisnutih na oči. "Sjećaš li se naše prve velike svađe? Ljutito si odjurila kod Adele. Sjećaš se? Došao sam po¬slije tebe, ali Adele nije htjela slušati naše gluposti. Sjećaš li se? Rekla je: >Ako vas dvoje prekinete, nijedno od vas neće dobiti skrbništvo nada mnom otići ću živjeti s Kaminim roditeljima.< Sjećaš li se?" Kimnula sam prema njegovoj pognutoj glavi, sjećala sam se. "Ne čini se u redu to što si ti opet u mom životu, a nje nema."
Nate je tugovao. Nisam uopće razmišljala kako će Adelina smrt utjecati na njega. Da sam malo promislila, znala bih da je nemoguće da ju je prebolio, jer i on je doživio gubitak. Bila mu je poput člana obitelji i umrla je. Naravno da je tugovao. Ja sam sebe još uvijek krivila za ono što se dogodilo prije njezine smrti, ali prije nego što je umrla napravile smo prvi nesigurni korak prema pomire¬nju. Posljednje riječi koje joj je Nate rekao bile su da je mrzi. Da joj neće oprostiti dok je živa. Cijeli je razgovor bio pun gorčine, ljutnje i uzajamnog optuživanja. Krivnja koju je osjećao zbog toga vjerojatno ga je izjedala, izgarao je iznutra u njezinoj vatri.
Kako mi je to promaklo? Pogotovo kad mi je pokušavao reći da pati. Rekao mi je one večeri kad smo išli u restoran; rekao mi je kad je ponudio novac za Tegan; rekao mi je kad sam ga pitala za¬što se trudi oko Tegan; rekao mi je one večeri kad smo se sukobili na ulici. Nate je tražio pomoć od mene, preklinjao me da vidim njegovu bol, a ja ga nisam čula. Ja sam ga, kao, poznavala, a nisam vidjela da se raspada. Moj se dragi raspadao.
"Tegan je toliko nalik na Adele. Pogledam je i vidim Adele kako gleda u mene. Ali nalikuje i tebi. Govori kao ti. I ponaša se kao ti. Jesi li vidjela kako se, kad je umorna, igra s pramenom kose pokraj uha, baš kao ti? Jesi li primijetila to?"
Da budem iskrena, nisam. Ali to sada nije bilo važno. On je bio važan. Spustila sam se na tlo pored njega i stavila mu ruku oko ramena. "Zašto mi nisi rekao da se osjećaš tako loše, Nate?"
Slegnuo je ramenima. "Ne znam", rekao je istom intonacijom kao i Tegan kad bi bila uzrujana.
"Dođi, idemo u park, zabavit ćemo se i skrenuti misli sa svega."
"Dobro", prošaptao je.
"Što on radi ovdje?" Luke je zahtijevao odgovor tihim, ljutitim šaptom.
Oči su mu se udvostručile kad me je vidio kako dolazim u park s Nateom i nakon što je pomogao Tegan da siđe s ljuljač¬ke, gledao je u mene dok nisam došla do njega ostavljajući Natea i Tegan zajedno. Nate je sjedio na crvenoj ljuljački koju je Tegan oslobodila i zurio u pod.
"Nateu je teško. Imao je emocionalni slom", objasnila sam.
"Ovo je trebalo biti naše vrijeme, ne mogu vjerovati da si ga dovela", siktao je Luke.
"On pati! Ne nosi se baš dobro s Adelinom smrću." Na to se Lukeov ljutiti pogled za nijansu ublažio. "Sve do maloprije nisam shvaćala koliko pati ne jede, ne spava. Na poslu su mu rekli da ne dolazi neko vrijeme. Raspada se, doista sam zabrinuta za njega."
Luke je uzdahnuo, naizgled dirnut Nateovom patnjom, a on¬da me povukao u zagrljaj. "Ja imam tebe da mi budeš oslonac", promrmljala sam u Lukeova prsa. "Nate nema nikoga. I zato mo¬ram biti tu za njega. Nekad mi je bio jedan od najboljih prijatelja, ne mogu ga iznevjeriti."
"Znam", priznao je Luke. "Ne sviđa mi se, ali razumijem." Poljubio me u vrh glave, a zatim u usta. Dok smo se vraćali prema ljuljačkama, oboje smo zastali ugledavši Tegan kako bulji u Natea velikim ozbiljnim očima, kao da gleda životinju u zoološkom vrtu. Često je odrasle doživljavala kao zanimljive predmete za prouča¬vanje, jer bili su toliko drugačiji od nje. Drugu su djecu zanimala druga djeca, Tegan je uvijek buljila u odrasle pokušavajući dokučiti njihove tajne promatranjem njihova ponašanja.
Naposljetku je ispružila ruku i potapšala Natea po koljenu dok nije okrenuo glavu prema njoj. "Što ti je, Nate?" tiho je upitala. "Jesi li bolestan?"
Nate joj se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Ne, samo sam umoran."
"Oh. Želiš li spavati u mom krevetu? Jako je lijep."
"Hvala, ali imam krevet u svojoj kući."
Tegan je iskrivila zatvorene usnice grizući unutrašnjost donje usne, a onda joj se čelo namrštilo intenzivno je razmišljala. "Mo¬žeš spavati kod mene", najposlije je objavila. "Možeš obući Lukeovu pidžamu i spavati u mom krevetu. Ja ću spavati s mamom Ryn. Ona se neće ljutiti. Ona se nikad ne ljuti."
Nate joj se nasmiješio. "Hvala ti, Tegan, ali mislim da je bolje da spavam u svojoj kući."
Vrijeme se počelo kvariti, nekoliko kapi kiše palo je na nas i to mi je poslužilo kao izlika da se umiješam. Taj trenutak, bez obzira koliko bio sladak, vjerojatno je bio bolan za Lukea, jer se Tegan pre¬ma Nateu odnosila isto kao i prema njemu, dok se Nate pak osjećao krivim jer je izgledala poput Adele. "Dobro, dječaci i djevojčice, mi¬slim da je vrijeme da pođemo kući. Počet će kiša", rekla sam.
"Dobro", rekla je Tegan, teatralno kolutajući očima prema Nateu. "Hoćeš li doći kod mene na večeru?" upitala ga je. Nate je pogledao u Lukea koji je stajao pored mene. Luke je slegnuo rameni¬ma i odvratio pogled, što je bilo najbliže značenju "Navrati".
"Može, Tegan, doći ću."
Nasmijala se. "Hajdemo onda." Pružila mu je ruku. Primio ju je i ustao. "Možeš me zvati Tiga, ako želiš", obavijestila ga je kima¬jući glavom kako bi naglasila svoju izjavu. "Ne T, Luke me zove T. Ali ti me možeš zvati Tiga."
"u redu, Tiga, hvala ti."
Tegan mu je uputila još jedan široki osmijeh, a zatim krenula stazom vukući ga sa sobom. Stavila sam ruku u Lukeovu, prsti su nam se isprepleli dok smo slijedili Natea i Tegan kući.
Stvari bi mogle profunkcionirati između nas četvero, razmi¬šljala sam putem kući. Doista bi. Kad ne bih stalno dodirivala svoj vrat povlačeći prste po odjecima Nateovih poljubaca. Kad ne bih imala jasan osjećaj da se opet zaljubljujem u njega.
ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE
L
uke se naviknuo viđati Natea nekoliko puta tjedno.
No dobro, "naviknuo" je možda pretjerano, jednostavno je ograničio svoj komentar (Teganinim dubokim glasom, "Nate, opet si ovdje, kako divno") na jednom tjedno, jer Nate je počeo provoditi mnogo vremena kod nas. Došao bi najmanje četiri puta tjedno, gotovo uvijek na Teganin poziv. Nije ga unaprijedila na Lukeov status, ali postao je poput patki u parku koje je uvijek htjela hraniti zaključila je da će on, bez njezine intervencije, skapati od gladi. Gotovo svaku drugu večer morali smo zvati gospodina Natea i pitati hoće li doći na večeru. Ako nije mogao doći, htjela je znati što će jesti. Nekad bi ga nazvala da sazna što je tog dana radio na poslu i je li stekao nove prijatelje. Kad bi svratio, pitala bi me smije li je odvesti u trgovinu po slatkiše. Ali nije zaboravila ni Lukea. Svaki put kad bi se vratila s izleta s Nateom, odmah bi otišla ravno Lukeu, popela mu se u krilo i ispričala mu pojedinosti tog mini izleta, a onda ga pitala hoće li je idući put on voditi u trgovinu. Nije mu čak ni zaboravila dati do znanja da joj je, premda je Nate zabavan, on ipak na prvom mjestu.
Kao rezultat vremena koje je provodio s nama spoznaje da ga ni ja ni Tegan ne mrzimo Nate se polako vratio u svoje nor¬malno stanje. Onoliko normalno koliko je mogao. Prešao je u fazu u kojoj boli, ali u kojoj može funkcionirati. Počeo je spavati, uredno jesti, izgledati dobro, a čak smo i razgovarali o Adele. "Sjećaš li se one noći kad je Adele došla k meni i prijetila mi?" upitao me jednom Nate kad smo nas četvero bili u parku.
Nasmijala sam se dok mi se vraćala uspomena.
"Rekla mi je da će me ubiti ako te ikad povrijedim. >Namrtvo<, rekla je, >ubit ću te namrtvo<."
"Bila je duhovita."
"Ne, bila je ozbiljna. Sjećam se, kad sam te tek upoznao, brzo sam shvatio da je Adele dio naših života. A onda kad je rodila Tegan, sve tri ste dolazile u paketu." Okrenula sam se prema njemu. "Ne žalim se. Zapravo je bilo lijepo imati već gotovu obitelj. Samo sam čekao dan kad ćeš reći: >Zašto ne kupimo kuću pa da mogu živjeti s nama?<." Nasmijala sam se, jer ta mi je ideja doista bila pala na pamet. "Da", rekao je Nate. "Znao sam!"
"Znam da ste se posvađali, ali ona te voljela", priznala sam.
"Ali samo kao prijatelja. To ti je sad jasno, zar ne? Bio sam joj kao tvoja braća."
"Spavala je i s mojom braćom?" upitala sam.
Oči su mu se raširile od užasa. "Što? Ne! Nikad to nisam rekao... Ah, šališ se. Jako smiješno. Jako smiješno."
"Del bi mislila da je."
"Da, ona bi."
Činjenica da sam mogla pričati o Adele bez padanja u očaj značila je da je i meni bilo bolje. Nosila sam se s onim što se dogo¬dilo. Malim koracima, ali ipak jesam. Morala sam se natjerati. Od Nateova sloma, bila sam totalno uzdrmana. Plašila me spoznaja da sam se opet zaljubljivala u njega. Značila je da ne pridajem dovolj¬no pažnje Lukeu. Ne budem li pripazila, postojala je opasnost da ću otjerati Lukea, baš kao što sam prije svih tih godina nakratko otjerala Natea. Počela sam mu svakog dana govoriti "Volim te", jer ga i jesam voljela. S njim sam bila, s njim sam odlučila biti i namjeravala sam to dokazati. I njemu i sebi. I izabrala sam savršen način da to učinim.
"Ovo je kao da smo pravi cura i dečko", rekao je Luke. Od¬vojeno smo se iskrali s posla i našli se na ručku uz rijeku. Otišli smo dalje od glavne ceste da nas ne bi vidio netko iz Angelesa. Premda je većina ljudi pretpostavljala da smo zajedno Betsy je čekala dan kada će smjeti tračati o tome s djevojkama iz maloprodaje voljeli smo to držati za sebe. Odvojiti poslovnu osobu od one u vezi. Ni¬jedno do nas dvoje ne bi moglo učinkovito raditi neprestano brinu¬ći što svi gledaju kako ćemo reagirati kad jedno drugome uložimo veto na neku zamisao ili ukažemo na pogrešku. "Kao pravi spoj."
"Znam", nasmijala sam se. Pozvala sam ga na ručak jer sam htjela razgovarati s njim, htjela sam učiniti nešto što će mu bez ikakve sumnje dokazati da je on taj s kojim želim biti.
Moj je šef pogledao naokolo ima li koga iz Angelesa, a onda me poljubio, usnama slanim od sendviča s govedinom i hrenom.
"Trebamo ovo češće raditi", rekao je zastavši ispred mene. "Znaš, ne provodimo dovoljno vremena zajedno. Samo ti i ja. Mi¬sliš li da bi tvoji roditelji došli i ostali jedan vikend s Tegan dok mi izađemo negdje navečer?"
"Vjerojatno. Ili bi mogao Nate."
"Da", promrmljao je Luke i odvratio pogled. "A mogao bi i potpisati one papire."
Kad bismo se dotakli te teme, moj se dečko ponašao poput osobe koja se drži za rub litice ma koliko umoran bio, ne bi je puštao jer je mislio da će ga to ubiti. "Zbilja ti smeta njegovo druš¬tvo?" upitala sam. "Stvarno, najstvarnije?"
"Nemoj mi teganizirati, Ryn. Nije lako kad tvoj bivši prak¬tički živi s nama. T je ista on, pogledam je i vidim njegovo lice. A kao da već to nije dovoljno loše, usto znam i da se godinama jebao s tobom." Luke je namjerno rekao "jebao". Pokušavao je umanjiti ono što smo Nate i ja imali rekavši to tako da zvuči prljavo i bez¬osjećajno to je bio jedini način na koji se mogao nositi s redovi¬tim viđanjem muškarca za kojeg sam se zamalo udala. "Ne mogu ga izbjeći! Pokaži mi nekog frajera koji mora provoditi vrijeme s bivšim dečkom svoje djevojke. Bi li ti mogla da si na mom mjestu?"
"Razumijem da nije lako, ali sad mu je mnogo bolje i sigurno si primijetio da je zbog toga počeo manje dolaziti?"
"Nazdravimo mu, onda, za brz oporavak pa da može potpu¬no nestati."
"Ne budi idiot. Luke, znaš da si dobra osoba. A ako si zabo¬ravio koliko si dobar, neću ti reći zašto sam te pozvala na ručak."
Nekoliko je sekundi mrko gledao dok su mu oči sjale poput utrnutih ugljenih žeravica, a zatim je znatiželjno ugasio svoj bijes. "Da, primijetio sam da rjeđe navraća."
"Dobro, onda, gospodine L, pitala sam se bi li se htio useliti k nama? Znam da ionako već živiš s nama, ali što kažeš da bude službeno? Ako si za, možeš se odreći svog stana i možemo početi zajedno štedjeti za veći stan. Možda čak i kuću? S vrtom za Tegan?"
Lukeov odgovor bio je pogled uprt u daljinu i povlačenje u šutnju. Šutnju koja se produbila u muk koji je obećavao progoniti našu vezu idućih godina. Kad se njegova šutnja nastavila, shvati¬la sam da sam zabrljala i otkucaji srca postajali su mi sve sporiji i sporiji, prijeteći da će u jednom času stati. Nisam trebala načinjati ovu temu. "To je velik korak", najzad je rekao Luke. "Morat ću razmisliti."
I to je to? pomislila sam. Nakon što sam pitala nešto tako važ¬no, nakon svih mojih napora u zadnje vrijeme, to je sve što ću dobiti? Kao da se ponavljao scenarij "Volim te" / "To je dobro znati"; nova pljuska u lice kad sam mu otkrila svoje srce. "Dobro", pro mumljala sam. Koliko ću još puta dopustiti Lukeu da mi to učini, prije nego što prihvatim da mu se ne trebam otvarati? Možda ne vjeruje da ćemo nas dvoje potrajati.
"To ne znači ne", dometnuo je, "samo je, pa, veliki korak."
"To si već rekao."
"Ryn, treba uzeti u obzir mnogo stvari."
"Znam."
"Vidim svoju budućnost s tobom i T."
"Pa u čemu je onda problem?"
"Zajedno smo manje od godinu dana."
"Ali kad znaš, onda znaš", izvalila sam. Jesam li to doista ja rekla? Ja? Adele je govorila takve stvari, ne ja.
Jesam li se toliko promijenila od Adeline smrti? Jesam li po¬stala pekmezasta žena koja vjeruje u sudbonosnu romansu? Nisam, shvatila sam. Bila sam romantična koliko sam uvijek bila. To što sam rekla moglo je značiti samo jedno: preklinjala sam. Zadrhtala sam. Luke me tjerao da molim za njegovu ljubav.
"Znam", otpočeo je Luke. "Samo moram..."
"U redu je", prekinula sam ga. "Ne moraš mi odmah odgo¬voriti. Uzmi si vremena koliko god ti treba."
"Sigurna si?" odvratio je.
"Sasvim."
S mog stajališta, to je značilo samo jedno: Luke nije bio za¬ljubljen u mene. Obožavao je Tegan, umro bi za nju, u to nije bilo sumnje, a to je značilo da je problem u meni, zar ne? Nije bio za¬ljubljen u mene. Nikad ne bi tako reagirao da je zaljubljen u me¬ne. I premda jesam imala sumnji kad se Nate ponovno pojavio u mom životu, i još sumnji nakon onog dana na parkiralištu, to nije mijenjalo činjenicu da sam izabrala biti s Lukeom. Voljela sam ga dovoljno da ga pitam da učini ovaj veliki korak sa mnom. Nakon boli koju sam prošla s Nateom, nisam mislila da ću se ikad više od¬važiti na takav rizik s muškarcem. Nisam očekivala da ću upoznati nekoga tko će postati toliki dio mog života da ću poželjeti učiniti ovaj korak. Međutim, činilo se da Luke ne osjeća isto. Prvi put kad smo se poljubili, pretpostavljala sam da će spavati sa mnom, ali i da neće htjeti ništa drugo. I činilo se da se povremeno vraćao takvom ponašanju: u jednom bi mi trenutku pričao o djetinjstvu, u idućem se činilo da mu moji osjećaji ništa ne znače. U jednom je trenutku bio ludo ljubomoran na mog bivšeg, a u idućem se nije želio doseliti k meni. S Lukeom nikad nisam znala na čemu sam. U svojoj je ljubavi prema Tegan bio posve jasan, ali nikad nisam znala što doista osjeća prema meni. To me plašilo. Uložila sam mnogo osjećaja u njega, a naša veza nije čak bila ni sigurna stvar.
"Vrlo si tiha", primijetio je Luke.
"Samo razmišljam", odgovorila sam.
Luke je uzdahnuo, bacio napola pojeden sendvič u obližnju kantu za smeće pa spustio ruke na moja ramena.
Lice mu se nakratko blago zamračilo, kao i njegove oči boje lješnjaka. "Ne bi htjela da pristanem na nešto u što nisam siguran samo zato jer je to ono što bi ti htjela čuti, zar ne?" upitao je Luke.
Odmahnula sam glavom. "Naravno da ne. Ali imam pravo biti razočarana i povrijeđena što nisi objeručke prihvatio priliku da stvari učinimo trajnima", istaknula sam.
"Ja..." započeo je pa stao. Lice mu se opet nakratko zamrači¬
lo. Nisam ga mogla pročitati. Nisam mogla dokučiti što to misli, a ne govori. "Ryn, bit ču iskren. Razmišljao sam o tome da te zapro¬sim. Svaki put kad prođem pokraj trgovine s nakitom, uđem pogle¬dati prstenje, ali onda... Zajedno smo manje od godinu dana. Ne možemo se vjenčati nakon manje od godinu dana. Ja ne radim takve stvari, nisam tako impulzivan. Zato ovo čime si me sad zaskočila... Moram razmisliti o tome. Zajednička kupnja kuće bio bi polovičan korak, a ja ne znam želim li raditi stvari polovično što me ponov¬no vraća na pitanje vjenčanja... Što je impulzivno. Razumiješ li sad zašto moram prvo razmisliti? Nije riječ o tome da te ne volim, niti da s tobom ne vidim svoju budućnost, samo moram vidjeti što je najbolje. Već sam jednom to napravio, sjećaš se, i nije baš uspjelo."
"Da, Luke, sjećam se da si to već napravio. I ja sam, skoro sam već bila pred oltarom, stoga se čudim što se nisi barem sjetio razgovarati sa mnom o braku, ako si već razmišljao o tome."
"Ni ti nisi razgovarala sa mnom o kupnji kuće."
"A što je bilo ovo maloprije? Nisam već razgledavala kuće niti planirala gdje bismo mogli živjeti, spomenula sam to tako da možemo razgovarati o tome. Jesi li zaboravio što bi brak značio za Teganino posvajanje? Čije će prezime uzeti? Kako će to izgledati socijalnim radnicima i sucu koji odlučuju o tim stvarima? Izgledala bih hirovito i nepostojano, a moram se doimati stabilnom, posto¬janom i prikladnom za odgajanje djeteta bez roditelja. Da si mi ranije spomenuo brak, rekla bih ti da trebamo razmisliti o tome. Zajednička kupnja kuće je bila plan za budućnosti, kao što sam re¬kla, štedjeli bismo. I budimo iskreni, to nije drugačije od sadašnjeg stanja. Jedino što bi stalno bio s nama, a to želimo i Tegan i ja. A činjenica što si s nama devedeset devet posto svog vremena upućuje na to da i ti to želiš."
"Da sam te zaprosio, rekla bi ne?"
Kimnula sam. "Mislila sam da dosad već znaš da sam ja osoba koja prvo treba razgovarati o takvim stvarima. To je i moja buduć¬nost, znaš, a ako si ti spreman za brak, to ne znači da sam i ja. Pogotovo kad moram razmišljati i o djetetu."
"Jasno mi je što govoriš... Zajedničko planiranje budućnosti baš nam i ne ide najbolje."
" Čini se da ne."
"Ali ja ipak želim da imamo budućnost", rekao je Luke. "Stvarno, najstvarnije."
"Nemoj mi teganizirati", odgovorila sam uz slabašan osmijeh.
Nasmijao se, a onda mu je lice poprimilo ozbiljan izraz. "Že¬lim da budemo zajedno... do kraja naših života. I dobro ću razmi¬sliti o tome da se uselim, dobro?"
"Dobro."
Luke mi se nasmiješio, poljubio me ravno u usta bez da je najprije provjerio ima li koga iz Angelesa u blizini. Dok me čvrsto držao i snažno ljubio, u glavi mi je počeo tinjati podmukli nagovje¬štaj. Rastao je zabrinjavajućom brzinom dok nije narastao u pravu misao koja je zasjenila sve ostalo: cijeli bi ovaj razgovor prošao sa¬svim drugačije da sam ga vodila s Nateom.
"I otkrili smo da se reakcija koju smo dobili na kupone povećala za pet posto u posljednjem izdanju Living Angelesa", govorila je Betsy okupljenim članovima promidžbenog, prodajnog i marketinš¬kog tima na tjednom sastanku. "Istražujemo zašto se to dogodilo, premda Kamryn smatra da je razlog taj što smo upotrijebili sliku ljudi umjesto mrtve prirode, kao što je uobičajeno." Dojmljiva je, pomislila sam dok sam je slušala. I sjaji. Sjaji zato što je luđački zaljubljena u muškarca kojeg je upoznala još u doba dok smo se Luke i ja mrzili. Imala je pravo, on je bio "onaj pravi".
Pogledala sam u svoj blok i, umjesto bilješki, bio je prekriven crtežima kuća. Kuća o kojima moj "pravi", kako mi je rekao prije nekoliko sati, mora "dobro razmisliti", razmisliti hoće li se useliti s nama u njih. To me još boljelo. Betsy je prestala govoriti i kako više nisam morala sudjelovati, isključila sam se kad je Lukeova osobna pomoćnica Carla započela provjeru dnevnika u kojem su zapisani svi sastanci koja tri odjela imaju zakazana za idući mjesec kako ne bi došlo do preklapanja. "I, Luke, upravo sam dobila potvrdu da će se sastanak predstavljanja izravne marketinške kampanje u Edinburghu održati četrnaestoga. Da potvrdim tvoj dolazak?" upitala je Carla.
Kemijska mi se iznenada smrznula dok sam šarala njome po papiru. Četrnaestogi Čekaj malo, pogledala sam Lukea koji je pro¬blijedio gledajući Carlu. Oči su mu kliznule preko prostorije do me¬ne, a onda ih je odvratio dok se činilo kao da tone u misli. Nisam znala o čemu razmišlja. Nije se imalo o čemu razmišljati. Naravno da ne može ići. Naravno da ne može.
"Luke?" pitala je Carla nakon što je šutio punu minutu, a zbog te su se šutnje sve oči u prostoriji spustile na njega. "Hoću li potvrditi tvoj dolazak i rezervirati hotel?"
"Hm", Lukeov se pogled preko mene vratio na nju. "Hm, oprosti, Carla. Da. Molim te potvrdi moj dolazak."
Prsti su mi se u samrtnom stisku zatvorili oko kemijske olovke, dovoljno čvrstom da smrska plastičnu futrolu dok mi je u žilama gorio bijes.
"Ako nema više ničeg, privedimo onda ovo kraju", rekao je Luke. "Hvala, društvo." Svi su pokupili svoje blokove i kemijske, šalice čaja, kave i čaše vode i izašli iz dvorane za sastanke. Ja sam ostala na svom stolcu, obuzeta bijesom. Luke je također ostao sjediti sve dok posljednja osoba na izlasku nije zatvorila vrata za sobom.
"Ne mogu vjerovati da odlaziš četrnaestog", rekla sam tihim i odmjerenim glasom, miljama udaljenim od gorčine koju sam htjela iskaliti.
"Nisam trebao ići", rekao je pokušavajući me umiriti. "Na¬dao sam se da će biti otkazan, već se tjednima dogovaramo oko datuma i nadao sam se da ovo neće ispasti jedini dan u svibnju kad smo svi slobodni."
"Ali ti nisi slobodan, Teganin je rođendan. Znaš to već mje¬secima. Mjesecima planiramo njezinu zabavu. Nisi slobodan."
"Ryn, sjećaš se kako je to imati karijeru i koliko dodatno tre¬ba ulagati. Ne mogu reći da imam tamo neku dječju rođendansku zabavu i da zato ne mogu doći na sastanak."
Sjećaš se kako je to imati karijeru? još uvijek imam karijeru, i dalje sam bila zadužena za časopise i bili su prokleto dobri čak i ako ja to sama kažem. Dodatno treba ulagati? Uvijek sam ulagala dodatno. Jedine druge osobe koje su bez slave radile toliko dodat¬nih sati kao i ja, bez priznanja i bez mogućnosti unapređenja, bile su druge majke koje su to morale činiti kako bi zadržale glave iznad vode. I ja bih voljela raditi sve te brojne sate tijekom dana, a onda se zaustaviti kako bih radila drugu vrstu posla, i onda nekoliko sati kasnije početi ispočetka jer ću na kraju dobiti unapređenje. Ili čak priznanje. Nitko nije govorio o tome da su časopisi uspješni, ali sigurna sam da bi bilo problema da u nečem pogriješim. Tada bi direktorski odbor primijetio kvalitetu moga rada.
Ipak, od svih stvari koje je Luke rekao, najviše me razbjesnilo "tamo neka dječja rođendanska zabava".
"I otkad je Tegan postala >tamo neko dijete"To je pogrešno ispalo."
"Ma, zbilja? E pa, ovo definitivno neće ispasti pogrešno po¬vlačim poziv da se useliš k nama", rekla sam.
"Molim?"
"Nazvao si Tigu tamo nekim djetetom. Ne možemo živjeti s nekim tko posao pretpostavlja djevojčici prema kojoj se gotovo godi¬nu dana ponašao kao da mu je kći, a onda je obezvrijedio nazvavši je >tamo nekim djetetom<. Ona te smatra svojim tatom. Premda zna da joj je Nate otac, želi da joj ti budeš tata. A ti je vidiš kao >tamo neko dijete<."
"Nisam tako mislio."
"Nije me briga."
"Vidjet ću mogu li što promijeniti."
"Nemojte nam činiti usluge, gospodine Wiseman. Kroz ma¬glu se mogu sjetiti kako je bilo imati karijeru i sjećam se da ćeš otkazivanjem sastanaka izgledati neprofesionalno. Ne bih htjela da pred svojim kolegama ispadneš neposvećen, budući da ti imaš kari¬jeru i sve to."
Zurio je u mene i nije htio priznati da nema pravo. "Dobro!" ispalio je bacajući kemijsku preko dugačkog stola za sastanke.
"Dobro", rekla sam i ja.
Ustala sam, uzela svoj blok s bilješkama, kemijsku i šalicu hlad¬nog čaja. Prelazeći preko prostorije, srce mi je udaralo trostruko brže od normalnog i udovi su mi drhtali.
"Vidimo se večeras", rekao je dok sam petljala oko kvake na vratima.
"Ne u mom stanu", odgovorila sam bez osvrtanja. "Zašto se ne vratiš u onaj stan koji si ranije danas tako očajnički želio zadržati i ne planiraš još sastanaka?"
Njegov je odgovor bio teški uzdah.
Dok sam koračala hodnikom, bijes mi je pulsirao u sljepo¬očnicama. Bila sam jednako ljuta na sebe koliko i na Lukea. Jer razumjela sam zašto je izabrao odlazak na sastanak. Postojalo je vrijeme kad me ništa nije moglo odvojiti od posla. Luke je uvijek bio ekstremno ambiciozan. I, premda je volio Tegan, ona nije bila njegova kći, nije bila njegova odgovornost pa si je mogao dopustiti da karijeru stavi ispred nje, ispred nas, jer, kad se objektivno pogle¬da, morao se brinuti samo za prvu stvar. Sve je to bilo istina, ali nije značilo da mi se mora sviđati.
ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE
N
avršavanje šeste godine za Tegan je značilo da će i službeno po¬stati odrasla, barem je tako govorila ljudima. "Sa šest godina mogu raditi mnogo roga", podsjećala me svakog dana prije zabave.
Nisam se mogla sjetiti ičega što nije mogla raditi s pet godina, a moći će sa šest, premda je moj odgovor uvijek glasio "znam", kako joj ne bih umanjila oduševljenje. Kad je svanuo dan njezina rođendana, Lukea nije bilo. Bio je na poslu prije nego što je otišao na sastanak jer sam ga tražila da ga ne otkazuje zbog nas. Kriza koju smo proživljavali prije Božića bila je mačji kašalj u usporedbi s protekla tri tjedna. Još od sastanka tiho smo se prepirali oko puta u Škotsku. Tri tjedna neslaganja, njegova vraćanja u stan u Alwoodleyu nakon što bi Tegan zaspala i samo tri vođenja Ijubavi, jer sam otkrila taj golemi razlog zbog kojeg sam vjerovala da Lukeu nismo u prvom planu. "Kad dođeš do kraja života, sigurna sam da ćeš biti zahvalan što si na dan kad je Tegan navršila šest godina bio na sastanku", rekla sam mu večer prije odlaska.
"Molim te... Već se osjećam dovoljno loše, Ryn. Nisam raz¬mišljao i sad ne mogu učiniti ništa. Žao mi je."
"Reci to svojoj klinki. Oh, zapravo mislim mojoj klinki. >Djetetu<."
Luke se povukao i skrenuo pogled brazdajući čelo i stišćući zube, lica iskrivljenog kao da bi mogao zaplakati, i znala sam da sam pretjerala. Ozbiljno sam ga povrijedila. "Žao mi je", rekla sam uzevši ga za ruku i ljubeći je, "to što sam rekla je grozno. Znam da ne misliš tako. Hajdemo proglasiti primirje, može?"
"Imaš pravo biti ljuta, nisam postupio kako treba. Tegan sma¬tram svojim djetetom. Znaš to, zar ne?"
Kimnula sam. "Naravno da znam."
Poljubili smo se i pomirili.
Tegan je primila vijest bolje nego ja. "Ali hoćeš li se vratiti dan nakon mog rođendana?" bilo je jedino što je pitala.
"Aha, čim prije."
"Dobro onda", veselo je slegnula ramenima. "Znaš, imat ću balone."
Za zabavu smo unajmili općinsku dvoranu malo dalje u ulici, a u dvorištu smo imali crvenožuti gumeni dvorac. Pozvali smo tridesetero djece, većinom iz Teganina razreda, i dvoje iz njezine stare grupe za igru.
S organiziranjem zabave mnogo mi je pomogla gospoda Kaye, a na Lukeovo je mjesto uskočio Nate. Dan prije odveo me u super¬market i potrošili smo gotovo dvjesto funti na hranu za zabavu: hrenovke u tijestu, male kobasice, male pizze, hamburgere, čips, ko¬lače, gazirane sokove i više bijelog kruha nego što sam ikad u životu vidjela. Kao ustupak zdravlju, kupila sam jagode, kruške i jabuke za voćnu salatu. Nakon toga, Nate je ostao većinu noći ručno priprema¬jući kruščiće s nadjevom od mljevene govedine i izrezujući krugove od bijelog kruha za hamburgere. Hladnjak je bio nakrcan hranom. Rekao je da će doći rano ujutro kako bi mi pomogao oko sendviča.
Bila sam na nogama od pet ujutro razmazujući maslac na kruh za sendviče kad je Tegan u sedam sati uletjela u kuhinju, držeći Meg i vičući: "Danas je moja zabava!"
"Znam", rekla sam i podigla je u ruke. Sad se doimala stvar¬nom. Stvarnim ljudskim bićem, a ne ljušturom od djevojčice koja se bojala čak i disati kad sam je dovela iz Guildforda. Njezine kra Ijevskoplave oči oduševljeno su gledale moje lice i nisam se mogla ne nasmijati.
"Želi li Tegan svoj dar sad ili će radije pričekati zabavu?"
"Sad!" zaskvičala je.
Premjestile smo se na sofu i posjela sam je pokraj sebe. Pose¬gnula sam rukom pored sofe i izvukla paket koji sam sakrila ondje sinoć kad je Tegan otišla na spavanje. Bio je zamotan u zlatni papir i zavezan crvenom vrpcom. Uvijek oprezna, spustila je Meg i svo¬jim malenim ručicama uzela paket gledajući ga s čuđenjem. "Je li stvarno za mene?" upitala je.
"Pročitaj poruku i saznaj sama."
"Mojoj dragoj Tigi. Sretan ti šesti rođendan, voli te, mama Ryn", poslušno je pročitala. "Za mene je!" nasmijala se držeći ga kao da je lutka.
"Onda ga otvori", nagovarala sam je.
"O, da", hihotala se. Pregledavala je paket tražeći gdje bi ga mogla otvoriti a da ne podere papir, a kad nije našla rješenje, ugrizla se za donju usnu i zbunjeno me pogledala.
"Hoćeš li da ti pomognem?" upitala sam.
Kimnula je.
Pronašla sam mjesto gdje sam zalijepila debeli zlatni papir i pažljivo ga odlijepila kako ne bih ražalostila svoje opsesivno uredno dijete. "Evo ga."
Tegan je radosno otvorila paket, razjapila usta i raširila oči. "Vidi", rekla je, posegnula u presavijeni papir pa izvadila bijelu ha¬ljinu s crvenim točkama. Imala je punu suknju, duge rukave i crvenu mašnu oko struka. "To je haljina!" uzviknula je. "Jako je lijepa."
"Mislila sam da bi je možda htjela odjenuti na svoju zabavu."
"Smijem? Stvarno, najstvarnije?"
"Pa, da. Premda, mislim da bi trebala vidjeti i Lukeov poklon."
Ispružila sam ruku i pronašla paket koji je Luke zamotao i ostavio večer prije. Kako bih uštedjela vrijeme, odlijepila sam papir pa ga joj onda pružila. Odmotala je papir i otkrila kutiju za cipele. Otvorila ju je i pronašla bijele cipele s crvenim točkama. "Iste su kao moja haljina!" rekla je.
"Da ih možeš danas nositi."
"Hvala ti!" rekla je i bacila mi ruke oko vrata. "Volim te, mama Ryn."
"Još je jedan darić za tebe!" Izvukla sam još jedan paket, manji od drugih koji su stajali pored sofe, i ponovila proceduru otvaranja. "Tigi, s ljubavlju od Natea." Oduševljeno je izgovorila. "Gospodin Nate mi je kupio dar!" Pohlepno ga je otvorila, a onda zbunjeno škiljnula u sadržaj. Kupio joj je malenu svilenu torbicu usklađenu s haljinom i cipelama.
"To je torbica u kojoj danas možeš ponijeti stvari."
"Jako je lijepa", zaključila je.
"Je, i izgledat ćeš vrlo lijepo s njom."
"Voljela bih da me mama može vidjeti", kimnula je glavom prema meni nabrana lica. Ali umjesto da izgleda tužno, doimala se dobro. Kao da se pomirila s činjenicom da njezina majka neće biti na zabavi i prihvatila stvarnost situacije.
"I ja bih. Ali imam nešto od tvoje mame."
Teganine ionako već široke oči dodatno su se raširile. "Poslala je to s neba?" šokirano je rekla.
"Nije, srculence, dala mi je to prije nego što je otišla na nebo."
Znala sam da ju je spremna dobiti, doimala se mnogo smireni¬jom nego kad smo tek došli u Leeds, ali ipak sam se premišljala bih li je najprije sama otvorila i pročitala. Samo sam htjela provjeriti da ne piše nešto što bi je moglo uznemiriti, a onda shvatila da Adele ne bi napisala ništa što bi povrijedilo njezinu kćer. Uostalom, bijela omotnica nije bila za mene nego za Tegan. Izvukla sam čestitku iz džepa kućnog ogrtača i predala joj je. Njezini su maleni prsti primili omotnicu i, grizući donju usnicu, zurila je u bijeli kvadrat prije nego što je potražila moje mišljenje.
"Da je otvorim?" upitala je.
"Ako želiš, dušo."
Pažljivo ju je otvorila i jednako pažljivo izvadila čestitku. Na prednjoj je strani bila plavokosa princeza s ružičastom krunom i golemim brojem šest na ružičastoj haljini. "Sretan šesti rođendan" pisalo je. Tegan ju je otvorila.
Draga Tegan, sretan ti rođendan.
Žao mi je što ne mogu biti s tobom danas, ali uvijek ću te voljeti.
Nemoj to nikada zaboraviti, dobro? Mama te voli.
Sigurna sam da ćeš se danas sjajno zabaviti.
Zapleši i za mene.
Nadam se da si dobra prema Kamryn.
Voli te mama.
Smiješak joj je razvedrio lice dok se okretala prema meni. "Mo¬ja mama me voli", rekla je. "Tako je rekla. U mojoj rođendanskoj čestitki."
"Znam."
Osmijeh joj se povećao. "Ti si Kamryn, je li tako, mama Ryn?"
"Da, jesam."
"Jesam li dobra prema tebi?"
"I više nego dobra, savršena."
"Onda će mojoj mami biti drago." Ponovno, logika kakvu nikad ne bih očekivala od šestogodišnjakinje. Nagnula sam se na¬prijed i zagrlila je. Ovih sam dana često imala potrebu grliti Tegan. Ona bi radila nešto svoje, gledala televiziju, crtala ili čitala i odjed¬nom bi je progutao moj zagrljaj. Neočekivan i nepredviđen. Nisam si mogla pomoći, samo sam se trebala podsjetiti da postoji, da je mogu dotaknuti. Proteklih nekoliko tjedana zamijenile smo uloge. Nakon Adeline smrti, Tegan je uvijek trebala mene u blizini da je prizemljim dodirom ili pogledom. Sad sam ja trebala nju, trebala sam znati da će uvijek biti tu. Trebala sam stalnu potvrdu da je stvarna i da neće učiniti isto što i Adele i napustiti me. A i vrijeme koje sam imala prije nego što mi izmigolji iz zagrljaja bilo je ogra¬ničeno, kad postane previše odrasla i previše kul da je grlim. Sad je prihvaćala moje zagrljaje bez pitanja i bez otpora.
"Dobro, dušo", rekla sam pustivši je, "imamo još mnogo posla prije tvoje zabave. Najprije ćemo te okupati, a onda možeš doručkovati prije nego gospodin Nate, mislim Nate, dođe napraviti sendviče. Dobro?"
Potvrdno je kimnula i još uvijek držeći čestitku u ruci poku¬pila Meg. Kako se pokazalo, Tegan će tu čestitku nositi sa sobom cijeli dan. Zaboravit će na nju tek puno, puno kasnije toga dana.
Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice Uto Okt 23, 2012 1:51 pm
