Beleška 34.
OSLOBOĐENICI. SUNĈANA NOĆ. RADIO-VALKIRA.
Oh, da sam stvarno razbio sebe i sve druge u paramparčad, da sam se stvarno – zajedno sa njom – obreo negde iza Zida, među zverima što keze ţute očnjake, da se stvarno više nikada nisam vratio ovamo. Hiljadu – milion puta bi bilo lakše. A sad – šta? Da odem i udavim ovu... Ali zar bi to nešto pomoglo?
Ne, ne, ne! Uzmi sebe u ruke, D-503. Nasadi sebe na čvrstu logičku osovinu – makar na kratko, navali se iz sve snage na polugu – i kao drevni rob, okreći ţrvnje silogizma – dok ne zapišeš, dok ne osmisliš sve što se desilo...
Kad sam stupio na Integral – svi su već bili na okupu, svi na mestima, celo je saće gigantske, staklene košnice bilo puno. Kroz staklo paluba – dole majušni-mravlji ljudi – pored telegrafa, dinama, transformatora, visinomera, ventila, kazaljki, motora, pumpi, cevi. U brodskom salonu – nekakvi ljudi nad tablicama i instrumentima – koje je verovatno tu postavio Naučni Biro. A pored njih – Drugi Graditelj sa dvojicom svojih pomoćnika.
Kod sve trojice su glave kao kod kornjače uvučene u ramena, lica – siva, jesenja, bez zrakova.
―Šta je?‖ upitao sam ja.
―Tako... prilično jezivo...‖ sivo se, bez zrakova, osmehnuo jedan. ―Moţda ćemo morati da se spustimo neznano gde. I uopšte – ne zna se...‖
Bilo mi je nepodnošljivo da gledam njih, njih koje ću ja, evo baš ovim rukama, kroz jedan sat zauvek izbaciti iz
udobnih cifara Satne Tablice, zauvek otrgnuti od materinske grude Jedinstvene Drţave. Podsetili su me na tragične likove 'Trojice Oslobođenika' – čiju istoriju kod nas zna svaki učenik. Ta priča govori kako su tri broja, radi eksperimenta, bila na mesec dana oslobođena od rada: radi šta hoćeš, idi kuda hoćeš7. Nesrećni su se majali pored onih mesta gde su navikli da rade i gladnim očima pogledali unutra; zaustavljali su se na trgovima – i po čitave sate pravili one iste pokrete koji su u određeno vreme dana postali već potreba njihovog organizma: testerisali su i strugali vazduh, nevidljivim čekićima kuckali, lupali nevidljive odlivke. I, najzad, desetog dana nisu više izdrţali: uhvativši se za ruke ušli su u vodu i uz zvuke Marša tonuli sve dublje, dok voda nije prekratila njihove muke...
Ponavljam! Teško mi je bilo da gledam njih, ţurio sam se da odem.
―Samo da proverim u mašinskom‖, rekao sam, i onda – na put.
O nečem su me pitali – koju voltaţu da uzmemo za početnu eksploziju, koliko je potrebno vodenog balasta za zadnju cisternu. U meni je bio nekakav gramofon: on je odgovarao na sva pitanja brzo i precizno, a ja, ne prestajući, – unutra, mislim o svome.
I odjednom u uzanom hodničiću – nešto mi je zapelo u to, unutra – i od tog trenutka, u suštini, nešto započe.
U uzanom hodničiću promicale su sive unife, siva lica, i među njima u jednom trenutku jedno: nisko natučena kosa, oči duboko ispod čela – onaj isti. Razumeo sam: oni su ovde, i ja ne mogu da odem od svega toga nikud, i izbrojani su mi minuti – nekoliko desetina minuta... Najsitnija, molekularna drhtavica po čitavom telu (ona više nije prestajala sve do samog kraja) – kao da je
7 To je bilo odavno, još u III veku posle Tablice.
montiran ogroman motor a zgrada moga tela je suviše lagana, i svi zidovi, pregrade, kablovi, nosači, vatra sve drhti...
Još ne znam da li je ona ovde. Ali sad više nemam vremena – poslali su po mene da što pre budem gore u komandnoj kabini: vreme je za put... Kuda?
Siva, bez zrakova lica. Zategnute modre tetive dole, na vodi. Teški, čelični slojevi neba. I meni je teško kao gvoţđe da podignem ruku, da uzmem slušalicu komandnog telefona.
―Uvis – 450!‖
Potmula eksplozija – potres – besni belozeleni breg vode u krmi – paluba ispod nogu odlazi – mekana, gumena – i sve je dole, sav ţivot, zauvek... Za trenutak padajući sve dublje u nekakav levak sve se unaokolo stezalo – reljefni modroledeni crteţ grada, okrugli mehurići kupola, usamljeni olovni prst akumulatorskog tornja. Onda trenutna vatirana zavesa oblaka – mi kroz nju – i sunce, plavo nebo. Sekunde, minuti, milje – modrina brzo stvrdnjava, puni se tamnilom, kao kaplje hladnog srebrnog znoja pomaljaju se zvezde...
I evo jeziva, neizdrţivo jasna, crna, zvezdana, sunčana noć. Kao da ste iznenada ogluveli; vi još vidite da urlaju cevi, ali samo vidite: cevi su neme, tišina je. Tako je bilo nemo – sunce.
To je bilo prirodno, to je i trebalo očekivati. Izašli smo iz zemljine atmosfere. Ali kako je sve to nekako brzo, iznenada – svi su se unaokolo preplašili, utišali se. A meni – meni je izgledalo čak lakše pod tim fantastičnim, nemim suncem: kao da sam ja zgrčivši se poslednji put, već prekoračio neizbeţni prag – i moje telo je negde tamo, dole, i ja jurim po novom svetu, gde sve i treba da bude drukčije, izokrenuto...
―Drţite ovako‖ viknuo sam ja u mašinu – ili ne ja, nego onaj isti gramofon u meni – gramafon je mehaničkom, automatskom rukom gurnuo komandnu slušalicu Drugom Graditelju. A ja, sav prekriven najtananijom molekularnom drhtavicom koju jedino ja čujem – trčim dole, da potraţim...
Vrata za brodski salon su ona ista: kroz jedan sat će teško zveknuti, zalupiće se... Pored vrata – nekakav meni nepoznati, niski, sa stotim, hiljaditim licem koje se gubi u gomili, a samo su mu ruke neobično duge, do kolena: kao da su greškom, na brzu ruku uzete od drugog čovečijeg kompleta.
Dugačka ruka se ispruţila, pregradila:
―Kuda ćete vi?‖
Jasno mi je on ne zna da ja sve znam. Neka: moţda tako treba. I ja odozgo, namerno oštro:
―Ja sam graditelj Integrala. I ja rukovodim eksperimentima. Jeste li razumeli?‖
Ruke nestadoše.
Brodski salon. Nad instrumentima, nad kartama – glave zaokruţene čekinjom – glave ţute, ćelave, zrele. Brzo sve u šaku – jednim pogledom – i natrag, hodnikom, niz stepenice, dole, u mašinsko. Tamo je vrelina i tutnjava od cevi raţarenih eksplozija; u očajnoj pijanoj igri od svetlucave ručke, u jedva primetnoj drhtavici koja ne prestaje ni na jedan trenutak – strelice na brojčanicima...
I, najzad, – pored tahometra – on, nad beleţnicom sa nisko naklobučenim čelom...
―Ĉujte...‖ (tutnjava: treba vikati na samo uho).
―Je li ona ovde? Gde je?‖
U senci – ispod očiju – osmeh:
―Ona? Tamo je. U radiotelefonskom...‖
I ja – tamo. Tamo ih je troje. Svi su u prijemnim krilatim šlemovima. A ona – kao da je za glavu viša nego obično, krilata iskričava, ţivahna kao drevne valkire, i kao da su ogromne, modre iskre gore, na vrhu aparata – to je od nje, i od nje je ovde – lagani, opojni miris munje i ozona.
―Neko... ne, makar i vi...‖ rekao sam joj, teško dišući (od trčanja). ―Treba da prenesem dole, na zemlju, na heling... Hajdemo, izdiktiraću...‖
Pored sobe sa aparatima je kabina mala kao kutijica. Za stolom sam pored nje. Našao sam je, čvrsto sam stisnuo njenu ruku:
―Dakle? Šta će biti?‖
―Ne znam. Shvataš li kako je to divno: ne znajući – leteti – svejedno kuda... Brzo će 12 – i ne zna se: šta onda? I noć... gde ćemo nas dvoje biti noću? Moţda na travi, na suvom lišću...‖
Od nje – modre iskre i miris na munju, i drhtavica u meni – sve češća.
―Zapišite‖, kaţem ja glasno još teško dišući (od trčanja). – ―Vreme 11.30. Brzina: 6800...‖
Ona – ispod krilatog šlema, ne odvajajući oči od hartije, tiho:
―...Sinoć je došla k meni sa tvojom ceduljicom... Znam – ja sve znam: ćuti. Ali dete je – tvoje? I ja sam je uputila – ona je već tamo, iza zida. Ţiveće...‖
Ja sam ponovo u komandnoj kabini. Ponovo – bezumna noć, sa crnim zvezdanim nebom i zaslepljujućim suncem; lagano od jedne minute do druge hramlje satna kazaljka na zidu; i sve je, kao u magli, odeveno u najtanju, jedva primetnu (samo meni) drhtavicu.
Nekako mi se učinilo: bolje je da se sve to ne dogodi ovde, nego negde dole, bliţe zemlji.
―Stop‖, viknuo sam u mašinu.
Još uvek napred – po inerciji – ali laganije, laganije. Sad se Integral zakačio za nekakvu dlačicu sekunde, za tren je ostao da visi nepokretan, onda je dlačica pukla – i Integral kao kamen, naniţe – sve brţe. Tako u ćutanju, minuti, desetine minuta – čuje se puls – kazaljka pred očima je sve bliţe ka 12. I jasno mi je: to sam ja – kamen, i ja – zemlja, i ja sam – od nekog bačen kamen – i kamen neminovno mora da padne, da udari o zemlju, da bi se u paramparčad... A šta ako je... – dole je čvrsti, modri dim oblaka... a šta ako je...
Ali gramafon je u meni – mehanički, precizno, uzeo sam slušalicu, komandovao 'prva brzina' – kamen je prestao da pada. Umorno frkću samo četiri donje izrasline – dve krmne i dve čeone tek toliko da bi paralisale teţu Integrala, i Integral je, lako podrhtavajući, čvrsto kao da je ukotvljen – zastao u vazduhu, na nekoliko kilometara od zemlje.
Svi su istrčali na palubu (sada je zvonce za ručak) i, nagnuvši se preko staklenog grudobrana, uţurbano, bez predaha, gutali su nepoznati svet iza zida – tamo, dole. Boje ćilibarske, zelene, modre: jesenja šuma, livade, jezero. Na kraju modrog tanjirića – nekakve ţute, koštane razvaline, preti ţuti, usahli prst – mora da je kula drevne crkve, koja je čudom ostala u ţivotu.
―Gledajte! Gledajte! Eno tamo – udesno?‖
Tamo je zelenom pustinjom – kao mrka senka letela nekakva brza mrlja. U mojim rukama je dogled, mehanički sam ga prineo očima: do grudi u travi, sa uskovitlanim repovima, jurila je ergela mrkih konja, a na njihovim leđima – oni, tamnosmeđi, beli, crni...
Iza mene:
―Ja vam kaţem: – video sam – lice.‖
―Idite molim vas! Pričajte vi to nekom drugom!‖
―Evo vam, evo dogled...‖
Međutim, već su nestali. Beskrajna zelena pustinja... I u pustinji – puneći je čitavu, i čitavog mene i sve – prodorni drhtaj zvona: ručak, kroz minut će 12.
Rasturen na trenutne, nepovezane komadiće – svet. Na stepenicama – nečija zvonka zlatna pločica – i to mi je svejedno: eto sad je krcnula pod mojom petom. Glas: ―A ja vam kaţem – lice!‖ Tamni kvadrat: otvorena vrata salona. Stisnuti, beli oštro nasmejani zubi...
I u tom momentu, kada je beskrajno lagano, ne dišući od jednog otkucaja do drugog, počeo da izbija sat, i prednji redovi se već pokrenuli – kvadrat na vratima je odjednom precrtan dvema poznatim, neprirodno dugačkim rukama:
―Stojte!‖
U dlan su mi se zarili prsti – to je Y, to je ona pored mene:
―Ko je to? Ti ga poznaješ?‖
―A zar... a zar to nije...‖
On je – na ramenima. Nad stotinom lica – njegovo stoto, hiljadito i jedino među svim licima:
―U ime Ĉuvara... Vama – oni kojima govorim čuju me, svaki me od njih čuje – vama kaţem: mi znamo. Mi još ne znamo vaše brojeve – ali mi sve znamo. Integral – neće biti vaš! Proba će biti izvršena do kraja, a vi – vi se sad ne smete pomaći – vi ćete svojim rukama to da uradite. A onda... Uostalom, ja sam završio...‖
Ćutanje. Staklene ploče pod nogama su mekane, kao od vate, i ja imam mekane noge od vate. U isto vreme kod nje – savršeno beo osmeh, besne, modre iskre. Kroz zube – meni na uho:
―A, to ste vi? Vi ste – znači 'izvršili duţnost'? Pa dobro...‖
Ruka se istrgla iz mojih ruku, valkirski gnevnokrilati šlem – negde je daleko napred. Ja sam sleđeno, ćuteći, kao svi, pošao u brodski salon...
'Pa nisam to ja – nisam to ja! Pa ja o ovome nisam ni s kim, nisam nikome osim onih belih, nemih stranica...'
U sebi sam joj – nečujno, očajno, glasno – ovo dovikivao. Ona je sedela preko puta mene – čak me se nijednom nije dotakla očima. Pored nje je nečija zrela, ţuta ćela. Ja čujem (to je -Y):
―'Plemenitost?' Dragi profesore, pa čak prosta filološka analiza te reči – pokazuje da je to predrasuda, zaostatak drevnih, feudalnih epoha... A mi...‖
Osećao sam: bledim – i evo sad će svi to videti... Ali gramofon je u meni vršio 50 utvrđenih pokreta ţvakanja za svaki zalogaj, zatvorio sam se u sebe, kao u staru neprovidnu kuću – zatrpao sam vrata kamenjem, zamračio prozore...
Posle toga – u mojim je rukama komandna slušalica, i let – u ledenoj, poslednjoj tugi – kroz oblake – u ledenu, zvezdanosunčanu noć. Minuti, sati. I, očigledno, u meni čitavo vreme grozničavo, punim gasom – logički motor koga ni sam ne čujem. Zato što je odjednom u nekakvoj tački modrog prostranstva: moj pisaći sto, nad njim – obrazi sa škrgama Jy, zaboravljeni list mojih beleţaka. I meni je jasno: niko osim nje – meni je sve jasno...
Ah, samo da mi je – samo da mi je da se dočepam radija... Krilati šlemovi, miris modrih munja... Sećam se – nešto sam joj glasno govorio, i sećam se – ona je gledajući kroz mene kao da sam od stakla – izdaleka:
―Zauzeta sam: imam vezu odozdo. Evo njoj izdiktirajte...‖
U majušnom boksu, porazmislivši trenutak, odlučno sam izdiktirao:
―Vreme – 14.40. Naniţe! Zaustavite motore. Kraj je svemu.‖
Komandna kabina. Mašinsko srce Integrala je zaustavljeno, mi propadamo, a moje srce – ne stiţe da pada, zaostaje, podiţe se sve više ka grlu. Oblaci – a onda u daljini zelena mrlja – sve je zelenija, sve je jasnija – kao vihor juri prema nama – sad će kraj...
Porcelanski belo, izobličeno lice Drugog Graditelja. Verovatno da me je on – udario iz sve snage; ja sam o nešto glavom lupio i već gubeći svest, padajući – kroz maglu čujem:
―Kormilari – pun gas!‖
Oštar skok uvis... Više se ničega ne sećam.
Beleška 35.
U OBRUĈU. ŠARGAREPA. UBISTVO.
Ĉitave noći nisam spavao. Ĉitavu noć – o jednom te istom...
Glava mi je posle jučerašnjeg dana čvrsto stegnuta zavojima. Kao da to nisu zavoji nego obruč; nemilosrdan obruč od staklenog čelika mi je zakovan za glavu i ja sam – u jednom te istom iskovanom krugu: ubiti Jy. Ubiti Jy, – a onda otići onoj i reći: ―Da li sad veruješ?‖ Odvratnije je od svega to što je ubiti nekako prljavo, starinski, razmrskati nečim glavu – od toga mi je čudan osećaj nečeg odvratnoslatkog u ustima, i ne mogu da progutam pljuvačku, čitavo vreme je ispljuvavam u maramicu, u ustima mi je suvo.
U ormanu mi je leţala teška klipna osovina koja je naprsla posle izlivanja (trebalo je da pogledam strukturu pre loma pod mikroskopom). Savio sam u trubu svoje beleške (neka pročita čitavog mene – do poslednjeg slova), gurnuo sam unutra komad osovine i pošao naniţe. Stepenište je beskrajno, stepenice su nekako odvratno klizave, ţitke, čitavo vreme moraš brisati usta maramicom...
Dole. Srce je zalupalo. Zaustavio sam se, izvadio osovinu – prema kontrolnom stolu...
Ali Jy tamo nije bilo: prazna, ledena tabla. Setio sam se: danas su svi radovi obustavljeni; svi moraju na operaciju i razumljivo je: ona nema radi čega da bude ovde, nema nikoga da zapisuje...
Na ulici sam. Vetar. Nebo je od čeličnih ploča koje jure. I isto onako kao što je to bilo juče u jednom trenutku: čitav svet je razbijen na odvojene, oštre, samostalne komade i svaki od njih, strmoglavo padajući, za sekundu se zaustavlja, visi preda mnom u vazduhu – i bez traga isparava.
Kao kad bi se crna, precizna slova na ovoj stranici – odjednom pokrenula, u strahu počela tamo-amo da skaču – i nema nijedne reči, samo besmislica: plaš... skoč... ka... Na ulici je ista takva rasuta, bez reda gomila – napred, nazad, ukoso, popreko.
I više nikog nema. I na sekundu se, jureći strmoglavice, sve sledilo, – eno, na drugom spratu, u staklenom kavezu koji visi u vazduhu – muškarac i ţena – u poljupcu, stojeći – ona se čitavim telom skrhano posuvratila unazad. To je – zauvek, poslednji put...
Na nekakvom uglu – šumi bodljikavi ţbun glava. Nad glavama – izdvojeno, u vazduhu – zaustavi reči: 'Dole Mašine! Dole Operacija' i odvojeno (od mene) – ja mislim u sekundi: 'Zar svako ima takav bol koji se moţe istrgnuti iznutra – ali samo zajedno sa srcem, i svako treba nešto da uradi pre nego...' I za sekundu ništa na celom svetu ne postoji osim (moje) ţivotinjske ruke sa čelično teškim zamotuljkom...
Sad – dečak: sav je – unapred, pod donjom usnicom senka. Donja je usnica prevrnuta kao posuvratak zasukanog rukava – prevrnuto je čitavo lice – on jeca – i od nekog koliko ga noge nose – za njim bat...
Od dečaka: ―Da, Jy treba da je sada u školi, treba brţe.‖ Potrčao sam ka najbliţoj metro-stanici.
Na vratima neko u trku:
―Ne idu! Vozovi danas ne idu! Onamo -‖
Spustio sam se. Tamo je bilo – potpuno bunilo. Svetlost iz graviranih kristalnih sunaca. Ĉvrsto nabijen glavama – peron. Prazan, zaleđen voz.
I u tišini – glas. Ona se ne vidi, ali ja znam, znam taj elastični, gipki glas što šiba kao bič i tamo negde podignut prema slepoočnicama oštri trougao obrva... Viknuo sam:
―Ta pustite me! Pustite me tamo! Ja moram...‖
Ali nečija klječta su me – za ruku, za ramena, ekserima. I u tišini – glas:
―...Ne: trčite gore! Tamo će vas – izlečiti, tamo će vas nakljukati masnom srećom, i vi ćete siti, i vi ćete siti, mirno spavati, organizovano, po taktu ćete hrkati – zar ne čujete već tu veliku simfoniju hrkanja? Smešni ste: hoće da vas oslobode od izvijenih kao crvi, znakova pitanja, što kao crvi grizu i muče. A vi stojite ovde i mene slušate. Brţe – gore – ka Velikoj Operaciji! Šta vas se tiče što ću ja ostati ovde sama? Šta vas se tiče – što ja neću da za mene ţele drugi, što hoću nemoguće...‖
Drugi glas – lagan, teţak:
―Aha! Nemoguće? To znači – trči za tvojim glupavim fantazijama a one tebi pred nosom da vrte rep? Ne: mi smo – za rep, i to da ga savijemo pod sebe, a onda...‖
―A onda ćete se naţdrati, zahrkati – i potreban vam je pred nosem novi rep. Kaţu da su drevni ljudi imali ţivotinju: magarca. Da bi ga primorali da ide samo napred – uvek ispred njuške, privezali bi mu šargarepu uz rudu, tako da je on nije mogao dohvatiti. A ako bi je dohvatio, smotao bi je...‖
Odjednom su me klešta pustila, jurnuo sam u sredinu gde je ona govorila – i u tom trenutku sve je pokuljalo, steglo se – pozadi uzvik: ―Ovamo, ovamo idu!‖ Svetlost je sevnula, ugasila se – neko je presekao kabl – i lavina, krici, krkljanje, glave, prsti...
Ne znam koliko smo se još kotrljali u podzemnim hodnicima. Najzad: stepenice – sumrak – sve je svetlije – i mi smo ponovo na ulici – lepezasto, na razne strane...
Sam sam. Vetar, siv, nizak – sasvim nad glavom – sumrak. Na mokrom staklu trotoara – vrlo duboko – prevrnute sijalice, zidovi, figure koje se kreću nogama uvis. I neverovatno teţak zamotuljak u ruci – vuče me u dubinu, na dno.
Dole, za stočićem, opet nije bila Jy, i prazna je, tamna – njena soba.
Popeo sam se u svoju sobu, upalio svetlo. Ĉvrsto stegnute obručem, lupale su slepoočnice; hodao sam – prikovan za jedan isti krug: sto, na stolu beli zamotuljak, postelja, vrata, sto, beli zamotuljak... U sobi sleva su spuštene roletne. Desno: nad knjigom – čvrgava ćela, i čelo – ogromna ţuta parabola. Bore na čelu – niz ţutih nerazumljivih redaka. Ponekad se susrećemo očima – i tad osećam: ovi ţuti redovi su o meni.
...Dogodilo se to tačno u 21. Došla je Jy – lično. Razgovetno mi se urezalo u pamćenje samo jedno: disao sam tako glasno da sam čuo kako dišem, i sve sam hteo da bude nekako tiše – a nisam mogao.
Ona je sela, popravila na kolenima unifu. Ruţičastomrke škrge su podrhtavale.
―Ah, dragi – da li je istina da ste ranjeni? Ĉim sam saznala – odmah sam...‖
Osovina je preda mnom na stolu. Skočio sam dišući još glasnije. Ona je čula, zaustavila se na pola reči, takođe je zbog nečega ustala. Video sam već ono mesto na glavi, u ustima mi je odvratno slatko... maramica, ali maramice nema – pljunuo sam na pod.
Onaj, iza zida desno – sa ţutim, pronicljivim borama – o meni. Potrebno je da on ne vidi, biće još odvratnije – ako
bude gledao... Pritisnuo sam dugme – iako nisam imao pravo, zar to sad nije svejedno – roletne su pale.
Ona je, očigledno, osetila, shvatila, jurnula na vrata. Ali sam je ja pretekao – i glasno dišući ni za sekundu nisam spuštao oči sa onog mesta na glavi...
―Vi... vi ste poludeli! Ne smete...‖ uzmicala je natraške, sela, tačnije – pala je na krevet – gurnula; drhteći, ruke među kolena. Sav kao opruga, čitavo vreme je čvrsto drţeći očima privezanu, lagano sam pruţio ruku ka stolu – kretala se samo jedna ruka – dohvatio sam osovinu.
―Preklinjem vas! Dan – samo jedan dan! Sutra – još koliko sutra – otići ću i sve ću uraditi...‖
O čemu to ona? Zamahnuo sam...
Smatram: ubio sam je. Da, vi, nepoznati moji čitaoci, imate prava da me nazovete ubicom. Znam da bih spustio osovinu na njenu glavu da ona nije viknula:
―Za ime... za ime... Slaţem se – ja ću... odmah.‖
Drhtavim rukama je zderala sa sebe unifu – raspljošteno ţuto, smeţurano telo se srušilo na krevet... I tek tad sam shvatio; ona je mislila da sam ja roletne – zbog toga da bih – da ja hoću...
To je bilo tako neočekivano, tako glupo da sam prasnuo u smeh. I u istom trenutku jako zategnuta opruga u meni je prsla, ruka mi je oslabila, osovina se stropoštala na pod. Tad sam iz sopstvenog iskustva video da je smeh – najstrašnije oruţje: smehom se moţe ubiti sve – čak i ubistvo.
Sedeo sam za stolom i smejao sam se očajnim poslednjim smehom – i nisam video nikakvog izlaza iz ove besmislene situacije. Ne znam čime bi se ovo završilo da se razvijalo prirodnim putem – ali tad, odjednom nova, spoljašna komponenta: zazvonio je telefon.
Jurnuo sam, stegao slušalicu: moţda je ona? I kroz slušalicu nečiji nepoznat glas:
―Odmah.‖
Mučno beskrajno zujanje. Izdaleka – teški koraci, sve bliţi, sve zvonkiji, sve čeličniji – i evo...
―D-503? Alo... Na telefonu Dobrotvor. Hitno kod mene!‖
Cin – slušalica je spuštena – cin.
Jy je još leţala u krevetu, oči zatvorene, škrge široko razmahnute osmehom. Zgrabio sam s poda njenu haljinu, bacio preko nje – kroz zube:
―Hajde! Brţe – brţe!‖
Ona se pridigla na laktove, grudi su se prosule u stranu, oči okrugle, sva je poţutela kao vosak.
―Kako to?‖
―Tako, hajde – oblačite se!‖
Ona se sva zgrčila, čvrsto se uhvatila za haljinu, glas uveo.
―Okrenite se...‖
Okrenuo sam se, naslonio sam se čelom uz staklo. Na crnom, mokrom ogledalu drhtale su sijalice, figure, iskre. Ne: to sam – ja, to je – u meni... Zašto On mene? Zar Mu je već sve poznato o njoj, o meni; o svemu?
Jy je već odevena, kod vrata je. Dva koraka prema njoj – stegao sam joj tako ruke kao da ću baš iz njenih ruku kap po kap sada da iscedim ono što je potrebno:
―Ĉujte... Njeno ime – vi znate o kome govorim – vi ste je pominjali? Niste? Samo istinu – to mi je potrebno... meni je svejedno – samo istinu...‖
―Nisam.‖
―Niste? Ali zašto ste – kad ste već pošli tamo i saopštili...‖
Donja usnica je kod nje – odjednom izvrnuta, kao kod onog dečaka, – a iz obraza, po obrazima kapi...
―Zato što sam se... bojala sam se šta će biti ako nju... da bi vi zbog toga mogli... prestati da vol... Oh, ja ne mogu – ja ne bih mogla!‖
Shvatio sam: to je istina. Besmislena, smešna, ljudska istina! Otvorio sam vrata.
Beleška 36.
PRAZNE STRANICE. HRIŠĆANSKI BOG. O MOJOJ MAJCI.
Tako je čudno – u glavi mi je, kao prazna, bela stranica: kako sam tamo išao, kako sam čekao (znam da sam čekao) ničega se ne sećam, nijednog zvuka, nijednog lica, nijednog gesta. Kao da su bili presečeni svi kablovi između mene i sveta.
Prenuo sam se – stojeći već pred Njim, i bojim se da podignem oči: vidim samo Njegove ogromne, ţelezne ruke – na kolenima. Te ruke su pritiskale Njega samog, savijale kolena. Lagano je micao prstima. Lice – negde u magli, gore, i samo zato što je njegov glas dopirao sa takve visine – nije grmeo kao grom, nije me zaglušivao, nego je ipak ličio na običan ljudski glas.
―Dakle – i vi takođe? Vi – Graditelj Integrala Vi – kome je bilo omogućeno da postane najveći konkvistador. Vi – čije je ime trebalo da započne novu, blistavu glavu istorije Jedinstvene Drţave... Vi?‖
Krv mi je navrela u glavu, u obraze – opet bela stranica: samo u slepoočnicama – puls, i odozgo gromki glas, ali ni jedne jedine reči. Tek kad je ućutao, prenuo sam se i video: ruka se pokrenula, teška kao sinje olovo – lagano je milela – u mene uperen prst.
―Dakle? Zašto ćutite? Tako je ili nije? Dţelat?‖
―Tako je‖, pokorno sam odgovorio. I dalje sam jasno čuo svaku Njegovu reč.
―Pa šta onda? Vi mislite – bojim se ja te reči? A da li ste pokušali nekad da zderete sa nje ljušturu i da pogledate
šta je tamo unutra? Sad ću vam pokazati. Sećate li se: modri breţuljak, krst, gomila. Jedni – gore, poprskani krvlju prikucavaju telo uz krst; drugi – dole, poprskani suzama – gledaju. Ne čini vam se da je uloga onih, gornjih – najteţa, najvaţnija? Ta da nije njih, zar bi bila reţirana sva ta veličanstvena tragedija? Njih je izviţdala neprosvećena gomila: ali ih za to autor tragedije – Bog – mora još obilnije nagraditi. A zar taj hrišćanski, najmilosrdniji Bog koji lagano spaljuje na paklenoj vatri sve nepokorne – zar on nije dţelat? I zar ima manje onih koje su hrišćani na lomačama spalili nego samih spaljenih hrišćana? Pa ipak – shvatite to, pa ipak su tog Boga vekovima slavili kao Boga ljubavi. Apsurd? Ne, naprotiv: krvlju ispisani patent za neiskorenjivu čovekovu razboritost. Ĉak i onda – divalj, kosmat – onda je on shvatao: istinska, algebarska ljubav prema čovečanstvu jeste bezuslovno nečovečna, i nesumnjivo obeleţje istine jeste njena surovost. Kao što je nesumnjivo obeleţje vatre da spaljuje. Pokaţite mi vatru koja ne ţeţe? Dakle, – dokazujte, pobijajte!‖
Kako sam ja mogao da diskutujem! Kako sam mogao da sporim kada su to bile (ranije) moje misli – samo ih nikada nisam umeo zaodenuti u tako iskovan, blistav oklop. Ćutao sam...
―Ako to znači da se sa mnom slaţete – onda da govorimo kao odrasli kad deca odu na spavanje: sve do kraja. Ja pitam: za šta su se ljudi – od samih pelena – molili, o čemu su sanjali, zbog čega su se mučili? Da bi im neko jednom zauvek rekao šta je to sreća – i da bi ih onda prikovao za tu sreću lancem. Šta mi sad drugo radimo ako ne to? Drevni san o raju... Setite se: u raju više ne znaju za ţelje, ne znaju za saţaljenje, ne znaju za ljubav, tamo su – blaţeni, sa operisanom fantazijom (samo su zbog toga i blaţeni) – anđeli, rabi boţiji... I u ovom trenutku, kad smo mi već dostigli taj san, kad smo ga dohvatili evo ovako (Njegova ruka se stegla: da je u njoj bio kamen – iz kamena
bi briznuo sok), kad je još samo ostalo da se odere plen i podeli na komade – baš u tom trenutku vi ste – vi ste...‖
Ţelezna jeka se iznenada prekinula. Ja sam – crven kao gvozdeni odlivak na nakovnju pod udarcima malja. Malj se ćutke nadneo, i čekati – to je još... straš...
Odjednom:
―Koliko vam je godina?‖
―Trideset dve.‖
―A vi ste tačno – kao dva šesnaestogodišnjaka naivni! Ĉujte: zar vam stvarno nijednom nije palo na pamet da ste im vi – mi još ne znamo njihova imena, ali smo ubeđeni da ćemo od vas saznati – da ste im vi bili potrebni samo kao Graditelj Integrala – samo zato da bi preko vas...‖
―Nemojte, nemojte‖, i viknuo sam ja.
―...Isto je to tako kao kad se zaklanjate rukama i vičete metku: vi još slušate vaše smešno 'nemojte', a metak vas je već probio, vi se već grčite na podu.‖
Da, da: Graditelj Integrala... Da, da... i u istom trenutku: besno sa drhtavim, crvenim škrgama kao cigla lice Jy – onog jutra kada su obe kod mene u sobi...
Sećam se sasvim jasno; nasmejao sam se – podigao oči. Preda mnom je sedeo ćelavi, sokratovski ćelav čovek, a na ćeli – sitne kapljice znoja.
Kako je sve jednostavno. Kako je sve veličanstveno banalno i do komičnosti jednostavno.
Smeh me je gušio, istrzao se u kolutovima. Zapušio sam usta šakom i jurnuo navrat-nanos napolje.
Stepenice, vetar, mokri, skakutavi komadići svetlosti, lica, i u trku: ―Ne! Da je vidim! Samo još jednom da je vidim!‖
Onda – ponovo prazna bela stranica. Sećam se samo: nogu. Ne ljudi, nego baš – nogu: neujednačeno tapkaju, odnekud odozgo na kaldrmu padaju stotine nogu, teška
kiša nogu. I nekakva vesela nestašna pesma, i uzvik – verovatno meni: ―Ej! Ej! Ovamo, k nama!‖
Onda – pust trg do vrha nabijen jakim vetrom. U sredini – mutna, glomazna, stravična gromada: Dobrotvorova Mašina. I od nje – u meni nekakav, reklo bi se, neočekivani eho: snaţno beli jastuk; na jastuku zabačena unazad sa poluzatvorenim očima glava; oštra, slatka linija zuba... I sve je ovo nekako apsurdno, uţasno povezano sa Mašinom – ja znam i kako, ali još neću da vidim, da kaţem naglas – neću, ne treba.
Zatvorio sam oči i seo na stepenice koje vode gore, prema Mašini. Mora da je padala kiša: lice mi je bilo mokro. Negde daleko, potmuli krici. Ali niko ne čuje, niko ne čuje kako ja vičem: spasite me od toga – spasite!
Kada bih imao majku – kao što su imali drevni ljudi: moju – baš moju majku. Pa ja da nisam za nju – Graditelj Integrala, i broj D-503, i molekul Jedinstvene Drţave, nego prosto ljudsko parče – parče nje same – izgaţeno, zgnječeno, izbačeno... I neka ja pribijam druge ili neka mene pribijaju drugi – moţda je to jedno te isto – samo da ona čuje ono što niko ne čuje, da njene staračke, zarasle u bore usne –
Beleška 37.
INFUZORIJA. SMAK SVETA. NJENA SOBA.
Ujutro u trpezariji – sused s leve strane mi je uplašeno šapnuo:
―Pa jedite! Gledaju vas!‖
Ja sam se – iz sve snage – osmehnuo. I osetio sam to – kao nekakvu pukotinu na licu: osmehujem se – krajevi brazde se razilaze sve šire – i od toga osećam sve veći bol...
Dalje je bilo ovako: tek sam uspeo da podignem kockicu na viljušku, kad je odjednom zadrhtala viljuška u mojoj ruci i zveknula o tanjir – i zadrhtali su, zazvečali stolovi, zidovi, posuđe, vazduh, i spolja je nekakva ogromna, do neba, ţelezna okrugla jeka – preko glave, preko kuća – i daleko zamire u jedva primetnim, sitnim, kao oni na vodi, krugovima.
Video sam da su se u trenu olinjala, i izbledela lica da su se zaustavljala u punom radu usta, da su se zamrzla u vazduhu viljuške.
Onda se sve pomešalo, sišlo sa vekovnih tračnica, svi su skočili sa mesta (ne otpevavši himnu) – kojekako, ne onako po taktu, doţvakavajući, nego daveći se, hvatali su jedni druge: ―Šta je? Šta se desilo? Šta je?‖ I – neuređeni komadi nekada harmoničke velike Mašine – svi su pojurili naniţe, prema liftovima – niz stepenište – stepenice – topot – odlomci reči – kao komadići iscepanog pisma koje je uskovitlao vetar...
Tako isto su kuljali i iz svih susednih kuća, i kroz trenutak je bulevar bio kao kap vode pod mikroskopom:
infuzorije zatvorene u stakleno prozračnoj kapljici izgubljeno jure: u stranu, naviše, naniţe.
―Aha‖, nečiji likujući glas – preda mnom potiljak i upren u nebo prst – vrlo se jasno sećam ţutoruţičastog nokta i u dnu nokta – beo; kao da se pomalja iza horizonta – polumesec. I to je kao kompas: stotine očiju, sledeći taj prst, okrenulo se nebu.
Tamo, spasavajući se od nekakve nevidljive potere, jurili su oblaci, pritiskivali, preskakali jedni preko drugih – i obojeni kao oblaci, tamni aeroplani Ĉuvara sa opuštenim crnim surlama cevi – i tamo još dalje, na zapadu, nešto slično –
U početku niko nije shvatio šta je to – nisam shvatio čak ni ja kome je (na nesreću) bilo otkriveno više nego svima drugima. To je bilo slično ogromnom roju crnih aeroplana: negde u neverovatnoj visini – jedva primetne brze tačke. Sve bliţe; u visinama su promukle, grlene kapi – najzad, nad našim glavama su ptice. U oštrim, crnim, prodornim strmoglavim trouglovima punile su nebo; bura ih je dole obarala; one su se spuštale na kupole, na krovove, na stubove, na balkone.
―Aha-a‖, likujući potiljak se okrenuo – video sam onog, što gleda ispod očiju. Međutim, od predašnjeg u njemu je ostao sada samo nekakav naslov; on je sav nekako izmileo iz onog svog večitog natuštenog čela, i na njegovom licu – oko očiju, oko usta – kao pramenovi kose rasli su zraci; on se osmehivao.
―Shvatate li‖, kroz zviţduk vetra, kroz krila, graktanje, – doviknuo mu je. ―Shvatate li: Zid – Zid su digli u vazduh! Shva-ta-te li?‖
Usput, negde na zadnjem planu, promiču figure – glave su izduţene – trče brţe unutra, u kuće. Nasred kaldrme – brza, a ipak nekako spora (od teţine) lavina operisanih koji koračaju onamo – na zapad.
Kosmati pramenovi zrakova oko usnica, očiju. Uhvatio sam ga za ruku:
―Ĉujte: gde je ona – gde je Y? Tamo iza Zida – ili... Meni je potrebno, – čujete li? Odmah, ja ne mogu...‖
―Ovde je – viknuo je on pijano, veselo – snaţni ţuti zubi... Ovde je ona, u gradu, u akciji. Oho – mi smo u akciji!‖
Ko su to – mi? Ko sam to – ja?
Pored njega je bilo pedesetak takvih istih kao što je on koji su izmileli iz svojih tamnih natmurenih čela, glasni, veseli, sa snaţnim zubima. Gutajući otvorenim ustima buru, mašući naizgled mirnim i bezopasnim elektrokutorima (gde su ih samo nabavili?), – krenuli su isto onamo, na zapad, za operisanima, ali zaobilazno – paralelnim 48. bulevarom...
Saplitao sam se o jake savijene palamare od vetra i trčao ka njoj. Zašto? Ne znam. Spoticao sam se, puste ulice, tuđ divlji grad, neprekidna likujuća ptičija graja; smak sveta. Kroz staklo zidova – u nekoliko kuća sam video (urezalo mi se u pamćenje): ţenski i muški brojevi su se bestidno sparivali – ne spustivši čak ni roletne, bez ikakvih bonova, usred bela dana...
Evo kuće – njene kuće. Širom otvorena, bespomoćna vrata. Dole, za kontrolnim stolom – prazno. Lift je zastao usred šahta. Gubeći dah, potrčao sam gore po beskrajnim stepenicama. Hodnik. Brzo – kao paoci u točku – brojevi na vratima: 320, 326, 330... Y-330, da!
I kroz staklena vrata; sve je u sobi rasuto, zbrkano, zguţvano. U ţurbi preturena stolica – ničice, sa sve četiri noge uvis – kao lipsala ţivotinja. Postelja je nekako besmisleno, ukoso odmaknuta od zida. Na podu – osuti, izgaţeni listići ruţičastih bonova.
Sagao sam se, podigao jedan, drugi, treći: na svima je bilo D-503 – na svima sam bio ja, kapi mene, rastopljenog, izlivenog preko ivice. I to je sve što je ostalo...
Zbog nečega nije moglo više biti da oni ovde ovako ostanu na podu, i da se po njima gazi. Zahvatio sam još pregršt, stavio na sto, izravnao oprezno, pogledao – i... nasmejao se.
Ranije to nisam znao – sad znam, i vi to znate; smeh moţe biti raznih boja. To je samo daleki eho eksplozije u vama: moţda su to praznične, crvene, modre, zlatne rakete, moţda su – poleteli uvis komadići čovečijeg tela...
Na bonovima se pojavilo meni potpuno nepoznato ime. Brojeve nisam zapamtio – samo slovo: F. Zbacio sam sve bonove sa stola na pod, izgazio ih – izgazio sam sebe potpeticom – evo ovako, ovako – i izišao...
Sedeo sam u hodniku na prozoru naspram – sve nešto čekajući, tupo, dugo. Sleva su zašljapkali koraci. Starac: lice – kao mehur probušen, prazan, sa omlitavelim borama – a iz probušenog mesta još curi nešto prozirno, lagano se sliva naniţe. Polagano, nejasno sam shvatio: suze. I tek kad je starac već bio daleko – iznenada sam se setio i viknuo ga:
―Ĉujte – čujte, da ne znate: broj Y-330...‖
Starac se okrenuo, očajno odmahnuo rukom i oterao dalje...
U suton sam se vratio kući. Na zapadu se nebo svake sekunde grčilo – bledoplavičastim trzajima – i otuda – potmulo, prigušen tutanj. Krovovi su bili načičkani crnim utuljenim ugarcima: ptice.
Legao sam na krevet – i odmah me je kao zver pritiskao, pridavio san...
Beleška 38.
(NE ZNAM KAKAV JE. MOŢDA JE ĈITAV KONSPEKT JEDNO: BAĈENA CIGARETA.)
Prenuo sam se – jaka svetlost od koje te bole oči. Zaţmurio sam. U glavi – nekakav pokretljivi modri dim, sve je u magli. I kroz maglu:
―Ali ja nisam palio svetlo – kako je...‖
Skočio sam – za stolom, poduprevši rukom podbradak, sa osmehom, gledala je na mene Y...
Za tim istim stolom ja sada pišem. Već je prošlo tih deset-petnaest minuta, nemilosrdno uvijenih u najzategnutiju oprugu. A meni se čini da su se tek sada za njom zatvorila vrata, i da je još mogućno dostići je, uhvatiti za ruke – i moţda će se ona zasmejati i reći...
Y je sedela za stolom. Nagrnuo sam prema njoj.
―Ti si, ti si! Ja sam bio – video sam tvoju sobu – mislio sam, ti si...‖
Ali na pola puta sam naleteo na oštra, nepokretna koplja trepavica, zaustavio se. Setio sam se: tako me je isto pogledala onda na Integralu. I sada treba odmah sve u jednoj sekundi moći kazati – tako da bi poverovala – inače nikad više...
―Slušaj Y – ja moram – ja moram da ti sve... Ne, ne, ja ću odmah – samo da otpijem malo vode...‖
U ustima je suvo, kao da je sve obloţeno upijaćom hartijom. Sipao sam vodu – i ne mogu: stavio sam čašu na sto i čvrsto dograbio bokal obema rukama.
Sad sam spazio: modri dim je od cigareta. – Ona je prinela ustima, povukla, ţudno progutala dim – onako isto kao ja vodu, i rekla:
―Ne treba. Ćuti. Svejedno je vidiš li ja sam ipak došla. Tamo dole me čekaju. I ti hoćeš da ovi naši poslednji trenuci...‖
Bacila je cigaretu na pod, sva se previla preko naslona fotelje unazad (tamo na zidu je dugme i teško ga je dohvatila) – i zapamtio sam kako se zaljuljala fotelja i podigle se od poda njene dve noţice. Onda su pale roletne.
Prišla je, obgrlila me čvrsto. Njena kolena kroz haljinu – lagani, neţni, topli otrov koji sve obavija...
I odjednom... Dešava se: već sav utoneš u slatki i topli san – odjednom te nešto probode, streseš se, i opet su oči široko otvorene... Tako je i sad: na podu u njenoj sobi izgaţeni ruţičasti bonovi, a na jednom: slovo F i nekakve brojke... U meni su se one splele u jedno klupče, i ja čak ni sad ne mogu da kaţem kakvo je to bilo osećanje, tek stisnuo sam je tako da je od bola vrisnula...
Još jedan minut – od tih deset ili petnaest, na sneţnobelom jastuku – zabačena glava unazad sa poluzatvorenim očima, oštra, slatka linija zuba... I to me čitavo vreme neprestano, besmisleno, mučno podseća na nešto na šta ne treba da me podseća, na šta sad ne bi trebalo... I ja je sve neţnije, sve surovije steţem – sve su jasnije modrice od mojih prstiju...
Ona je rekla (ne otvarajući oči – to sam primetio):
―Kaţu da si juče bio kod Dobrotvora? Je li to istina?‖
―Da, istina je.‖
I tad su se oči širom otvorile – i ja sam sa uţivanjem gledao kako je brzo bledelo, topilo se, iščezavalo njeno lice: samo oči.
Ispričao sam joj sve. I samo – ne znam zašto... ne, nije tačno, znam – samo sam jedno prećutao – ono što je On na kraju govorio da sam im ja bio potreban samo...
Postepeno kao fotografija prilikom izazivanja, izašlo je i njeno lice: obrazi, bela linija zuba, usne. Ustala je, prišla krilu ormana sa ogledalom.
Opet suvo u ustima. Sipao sam sebi vode ali mi je bilo odvratno da je pijem – stavio sam čašu na sto i upitao:
―Ti si zato i dolazila – jer ti je bilo potrebno da saznaš?‖
Iz ogledala na meni – oštri, podsmešljivi trougao obrva, podignutih uvis, prema slepoočnicama. Ona se okrenula da mi nešto kaţe, ali ništa nije rekla.
Nije potrebno. Ja znam.
Da se oprostim sa njom? Pokrenuo sam svoje – tuđe – noge, zakačio stolicu – stolica je pala ničice, mrtva kao ona tamo – kod nje u sobi. Usne su joj bile hladne, nekad je isto tako bio hladan pod evo ovde, u mojoj sobi pored kreveta.
A kad je otišla – seo sam na pod, nagao se nad cigaretu koju je bacila –
Ja ne mogu više da pišem – neću više!
Beleška 39.
KRAJ.
Sve je to bilo kao poslednje zrno soli bačeno u zasićeni rastvor: brzo, bockajući se iglicama, razmileli su se kristali, očvrsli, smrzli se. I bilo mi je jasno: sve je rešeno – sutra ujutru ću uraditi to. To je bilo isto što i ubiti sebe – ali, moţda ću tek tada i vaskrsnuti. Jer samo ubijeno moţe i da vaskrsne.
Na zapadu se svakog trenutka u modrim grčevima trzalo nebo. Glava mi je gorela i lupala. Tako sam presedeo čitavu noć i zaspao tek oko sedam ujutru, kad se tmina već povukla, pozelenela, i kad su počeli da se naziru krovovi zasejani pticama...
Probudio sam se; već je deset (zvona danas, očigledno, nije bilo Na stolu je – još od juče – stajala čaša s vodom. Ţedno sam ispio vodu i odjurio: ja sam morao sve to što pre, što je moguće pre.
Nebo – pusto, plavo, do dna izjedeno burom. Bodljikavi uglovi senki; sve je izrezano od modrog jesenjeg vazduha – tanano je – strah te je dotaći se: sad će krcnuti, razleteti se kao staklena prašina. Tako je i u meni: ne sme se pomisliti, ne treba misliti, inače –
I ja nisam mislio, čak, moţda, nisam ni video kao što treba, nego sam samo registrovao. Eto na kaldrmi – odnekud grane, lišće je po njima zeleno, kao ćilibar, kao malina. U visinama ukrštajući se, jure ptice i aera. Evo – glava, otvorenih usta, ruke mašu granama. Mora biti da sve ovo viče, grakće, zuji...
Onda – puste ulice kao čumom očišćene. Sećam se: sapleo sam se o nešto nepodnošljivo meko, podatno, a ipak nepokretno. Nagnuo sam se: leš. Leţao je na leđima raširivši savijene noge, kao ţena. Lice...
Poznao sam debele, crnačke usne, – kao da i sad prskaju smehom. Ĉvrsto zatvorivši oči, smejao mi se u lice. Sekunda – prekoračio sam preko njega i potrčao – zato što više nisam mogao, ja sam morao da učinim to što pre, inače – osećao sam – slomiću se, saviću se, kao preopterećena šina...
Na sreću – to je bilo već na dvadeset koračaji, evo i table – zlatnim slovima 'Biro Ĉuvara'. Na pragu sam se zaustavio, udahnuo vazduha koliko sam mogao – i ušao.
Unutra, u hodniku – u beskrajnom lancu, u potiljak, stajali su brojevi sa listićima, sa debelim sveskama u rukama. Lagano su se pokretali po korak, po dva – i opet zaustavljali.
Ja sam se ustumarao pored lanca, bučalo mi je u glavi, hvatao sam ih za rukave, molio ih – kao što se bolesnik moli da mu se što pre da nešto što bi trenutnim najoštrijim bolom odjednom preseklo sve.
Nekakva ţena, čvrsto utegnuta pojasom preko unife, sa jasno isturene dve zadnje polulopte neprekidno vrti, cima ukrug, kao da su joj tamo oči. Obrecnula se na mene:
―Boli ga stomak! Odvedite ga u klozet – tamo, druga vrata desno...‖
I na mene – smeh: i od tog smeha nešto prema grlu, i ja ću ovog trenutka vrisnuti ili... ili...
Odjednom me je neko otpozadi dohvatio za lakat. Okrenuo sam se: prozračne, krilate uši. Ali one nisu bile ruţičaste kao obično, nego svetlocrvene: jabučica se na grlu pokretala – svakog časa moţe prekinuti tananu navlaku.
―Zašto ste vi ovde?‖ upitao je on, brzo se ušrafljujući u mene.
Grčevito sam se uhvatio za njega:
―Brţe – k vama u kabinet... Ja moram sve – odmah! To je dobro što ću baš vama... To je moţda uţasno što ću baš vama, ali to je dobro, to je dobro...‖
On je nju takođe znao, i zbog toga mi je bilo još teţe, ali moţda će on isto tako uzdrhtati kad čuje, i mi ćemo ubijati onda udvoje, ja neću biti sam u ovom poslednjem mom trenutku...
Zalupila su se vrata. Sećam se: dole se ispod vrata zakačila nekakva hartijica i zagrebala po podu kad su se vrata zatvarala, a onda, kao da je zvono prekrilo nekakvu naročitu, bezvazdušnu tišinu. Da je on rekao makar jednu reč – bilo kakvu – najbeznačajniju reč – sve bi grunuo odjednom. Međutim, on je ćutao.
I napregnuvši se sav toliko da mi je zazvonilo u ušima – rekao sam (ne gledajući):
―Ĉini mi se da sam je uvek mrzeo, od samog početka. Borio sam se. Uostalom – nemojte, nemojte da mi verujete: mogao sam, ali nisam hteo da se spasem, hteo sam da poginem, to mi je bilo milije od svega... to jest ne da poginem, nego da ona... Pa čak i u ovom trenutku – u ovom trenutku kad već sve znam... Znate li, znate li da me je zvao Dobrotvor?‖
―Da, znam...‖
―Ali ono što mi je On rekao... Shvatite – to je isto tako kao kad bi sad izvukli ispod vas pod – i vi sa svim što je evo ovde na stolu – sa hartijama, mastilom... mastilo se prosipa i sve je umrljano...‖
―Dalje, dalje! I poţurite. Tamo i drugi čekaju.‖
I onda sam ja – zagrcavajući se, zbunjujući se – sve što je bilo, sve što je ovde zapisano i o sebi pravom i o sebi
kosmatom, i o onome što je ona rekla onda o mojim rukama – da, baš je od toga sve i počelo – i kako tad nisam hteo da izvršim svoju obavezu, i kako sam sebe zavaravao, i kako je ona nabavila falsifikovano uverenje, i kako sam ja rđao iz dana u dan, i hodnici dole, i kako je tamo – iza Zida...
Sve ovo – u neposrednim grumenima, komadima – zagrcavao sam se, nedostajalo mi je reči. Krive, dvostruko izvijene usne podsmešljivo su mi dodavale potrebne reči – ja sam zahvalno klimao: da, da... I gle (šta je to?) – on već govori umesto mene, a ja samo slušam: ―Da, a posle... Tako je baš i bilo, da, da!‖
Osećam: kao od etara – počinje da biva hladno evo ovuda, oko vrata, i s teškoćom pitam:
―Pa kako to – pa to vi niotkud niste mogli...‖
Njegov je osmeh – ćutke – sve iskrivljeniji... I onda:
―A znate – vi ste hteli nešto od mene da zatajite, eto, nabrojali ste sve one koje ste primetili tamo iza Zida, a jednog ste zaboravili. Kaţete – ne? A zar se ne sećate da ste tamo, letimice, na tren – videli tamo... mene? Da, da: mene.‖
Pauza.
I odjednom – meni je kao munja, sinulo u glavi, bestidno jasno: on – on je takođe njihov... I čitav ja, sve moje muke, sve ono što sam, malaksavajući, poslednjom snagom doneo ovde, kao podvig – sve je to samo smešno, kao drevna anegdota o Avramu i Isaku. Avram je – sav u hladnom znoju – već zamahnuo noţem na svoga sina – na sebe – kad odjednom odozgo glas: ―Ne treba! Šalio sam se...‖
Ne odvajajući očiju od osmeha, koji se sve više krivio, odupro sam se rukama o ivicu stola, lagano, lagano sam sa foteljom odjezdio. Onda odjednom – čitavog sebe –
obuhvatio oberučke – i pored uzvika, stepenica, usta – koliko me noge nose.
Ne sećam se kako sam se obreo dole, u jednom javnom klozetu na metro-stanici. Onamo, gore, sve je propadalo rušila se u celoj istoriji najveća i najrazumnija civilizacija, a ovde po nečijoj ironiji – sve je ostajalo kao i pre, divno. I pomislite samo: sve je to – osuđeno; sve će to zarasti u travu; o svemu će tome biti samo – 'mitovi'...
Glasno sam zaječao. I u istom trenutku sam osetio – neko me neţno gladi po ramenu.
To je bio moj sused, koji je imao sedište levo od mene. Ĉelo – ogromna ćelava parabola, na čelu ţuti nerazgovetni redovi bora. I ti redovi su o meni.
―Ja vas razumem, potpuno vas razumem‖, rekao je on. ―Ali se ipak umirite: nemojte. Sve će se to vratiti, neminovno će se vratiti. Vaţno je samo da svi znaju za moje otkriće. Govorim o tome vama prvom: ja sam izračunao da beskrajnosti nema!‖
Zaprepašćeno sam ga pogledao.
―Da, da, kaţem vam: beskrajnosti nema. Ako je svet beskrajan – onda srednja gustina materije u njemu mora biti ravna nuli. A pošto ona nije nula, mi to znamo, onda je, dakle, vasiona – konačna, ona ima sferičnu formu i kvadrat vasionskog radijusa, y2= srednjoj gustini pomnoţenoj sa... Eto, meni samo i treba da izračunam brojni koeficijent i onda... Shvatate li: sve je konačno, sve je jednostavno, sve je izračunljivo; a onda ćemo mi pobediti filozofski – shvatate li? A vi mi, poštovani, smetate da završim izračunavanje, vi vičete...‖
Ne znam čime sam više bio potresen: njegovim otkrićem ili njegovom čvrstinom u tom apokaliptičkom trenutku: u njegovim je rukama bila (video sam to tek sad) beleţnica i logaritamske tablice. I shvatio sam: čak i ako sve propadne moja je duţnost (prema vama moji
nepoznati, voljeni) – da ostavim svoje beleške u dovršenom obliku.
Zatraţio sam od njega hartije – i ovde sam zabeleţio ove poslednje redove...
Hteo sam već da stavim tačku – onako kako su drevni ljudi stavljali krst nad jamama u koje su trpali mrtvace, ali mi je odjednom olovka zadrhtala i ispala iz prstiju...
―Slušajte‖, vukao sam suseda. ―Ma slušajte, kad vam kaţem! Vi morate – vi mi morate odgovoriti: a tamo gde se završava vaša konačna vasiona? Šta je tamo dalje?‖
On nije uspeo da odgovori: odozgo – niz stepenice – tutanj...
Beleška 40.
ĈINJENICE. ZVONO. JA SAM UBEĐEN.
Dan je. Vedro je. Barometar 760.
Zar sam ja, D-503, napisao ovih dvesta dvadeset stranica? Zar sam ja nekada osećao – ili sam uobraţavao da osećam ovo?
Rukopis je moj. I nadalje – isti taj rukopis, ali na sreću – samo rukopis. Nikakvog buncanja, nikakvih besmislenih metafora, nikakvih osećanja: samo činjenice. Zato što sam zdrav, zato što sam potpuno, apsolutno zdrav. Osmehujem se – ne mogu da se ne osmehujem, iz glave su mi izvadili nekakav trn, u glavi mi je lagano, prazno. Tačnije: nije prazno, nego nema ničeg stranog što bi smetalo osmehivanju (osmeh je normalno stanje normalnog čoveka).
Takve su vam činjenice. Te iste večeri su mog suseda, koji je otkrio konačnost vasione, i mene, i sve one koji su bili sa nama – pohvatali, jer nismo imali uverenje o Operaciji – i odvezli nas u najbliţu slušaonicu (broj slušaonice mi je odnekud poznat: 112). Ovde su nas privezali za stolove i podvrgli Velikoj Operaciji.
Sutradan sam se ja, D-503, javio Dobrotvoru i ispričao mu sve što mi je bilo poznato o neprijateljima sreće. Zašto li mi je ranije to moglo izgledati teško? Ne razumem. Jedino objašnjenje: moja predašnja bolest (duša).
Uveče tog istog dana – za istim stolom sa Njim, sa Dobrotvorom – sedeo sam (po prvi put) u čuvenoj Gasnoj sobi. Doveli su onu ţenu. U mom prisustvu je trebalo da da svoj iskaz. Ta je ţena uporno ćutala i osmehivala se. Primetio sam da ima oštre i vrlo bele zube i da je to lepo.
Onda su je uveli pod zvono. Lice joj je postalo veoma belo, a kako ona ima tamne i velike oči – bilo je to vrlo lepo. Kad su ispod zvona počeli da izvlače vazduh – ona je zabacila glavu, zatvorila oči; stisnute usne – to me je na nešto podsećalo. Gledala me je, grčevito se drţeći za naslone fotelje – gledala je dok joj se oči nisu sasvim zatvorile. Onda su je izvukli, pomoću elektroda brzo povratili i ponovo stavili pod Zvono. To se ponavljalo tri puta – a ona ipak nije rekla ni reči. Drugi, koji su privedeni zajedno sa tom ţenom, bili su časniji: mnogi od njih su počeli da govore još od prvog puta. Sutra će se svi oni popeti uz stepenice Dobrotvorove Mašine.
Ne treba odugovlačiti jer je u zapadnim kvartovima još – haos, jauk, leševi, zveri, i na ţalost, znatna količina brojeva je izneverila razum.
Međutim, na 40. bulevaru je uspela montaţa privremenog zida od visokovoltnih talasa. I ja se nadam da ćemo pobediti. Još više: ubeđen sam – mi ćemo pobediti. Jer razum mora da pobedi.
KRAJ