TV voditeljici Kim Lange, istog dana kada dobija prestižnu televizijsku nagradu, padne na glavu komad umivaonika iz ruske svemirske stanice. Bizarna smrt glavne junakinje vodi nas na novu razinu priče zagrobnog ili onostranog života na kojoj Kim spoznaje da je tijekom života skupila previše loše karme. Naplata za sve grijehe je trenutačna.
Kim se ponovno vraća u život, ali ovog puta se budi u rupici s dva ticala na glavi, šest nogu i natprosječno velikim stražnjim dijelom tijela – Kim je mrav.
Bezvoljno skuplja kuhinjske mrvice i raznosi ih uokolo. Život joj nije baš ludnica, a osim toga gleda kako njezin suprug traži utjehu na ramenu novog komada. Kao ženka mrava teško da može konkurirati novoj suprugovoj partnerici.
Međutim, nije sve izgubljeno. Postoji rješenje, treba skupljati dobra djela kako bi popravila vlastitu karmu i kako bi se uspela na reinkarnacijskoj ljestvici te opet postala ono što je nekad bila.

1. POGLAVLJE
Dan kad sam umrla nije bio baš osobito zabavan. I to ne samo zbog moje smrti. Točnije rečeno: ona je na jedvite jade uspjela zauzeti šesto mjesto na rang-listi najružnijih trenutaka toga dana. Peto mjesto zauzeo je trenutak kad me Lilly pospano pogledala i upitala: – Mama, zašto danas ne ostaneš doma? Pa rođendan mi je!
Kroz glavu mi je prošao sljedeći odgovor na to pitanje: – Da sam prije pet godina znala da će tvoj rođendan i dodjela Njemačke televi-zijske nagrade jednom pasti na isti dan, pobrinula bih se za to da ranije dođeš na svijet. Carskim rezom!
Umjesto toga, samo sam joj tiho rekla: – Žao mi je, dušo. Lilly je tužno grickala rukav svoje pidžame s Pumuklom, a kako taj prizor ni-sam mogla dulje podnositi, brzo sam dodala čudotvornu rečenicu koja brzo vrati osmijeh na svako tužno dječje lice: – Hoćeš vidjeti svoj ro-đendanski dar?
Ni sama ga još nisam bila vidjela. Morao ga je kupiti Alex, jer sam u redakciji imala toliko posla da već mjesecima nisam ušla ni u jedan dućan. Što mi uopće nije nedostajalo. Ništa na svijetu nije mi toliko išlo na živce kao tratiti dragocjeno vrijeme svog života stojeći u redu u su-permarketu. Inače, radi ničega od lijepih stvari u životu, od odjeće preko cipela do kozmetike, nisam morala obilaziti dućane. Kao voditeljica najvažnije njemačke političke emisije uživo, jednostavno sam ih dobi-vala iz najotmjenijih dućana. U skladu s tim, časopis Gala uvrstio me je među – najbolje odjevene žene oko tridesete, dok su me jedne druge velike žute novine, ne tako laskavo, nazvale – pomalo zdepasta brineta s nedvojbeno predebelim listovima. S tim sam novinama bila u svađi jer im nisam dopustila objavljivanje fotografija moje obitelji.
– Ovdje je jedna prelijepa mala žena koja hoće svoj dar, doviknula sam. A iz vrta se začulo: – Onda nek ta prelijepa mala žena izađe van! Uzela sam svoju uzbuđenu kćer za ruku i rekla joj: – Ali obuj papučice.
– Neću, durila se Lilly.
– Prehladit ćeš se! upozorila sam. Ali ona je odgovorila samo: – Jučer se nisam prehladila. A ni jučer nisam imala papuče na nogama.
I prije nego što sam uspjela naći pametan protuargument za tu zbr-kanu dječju logiku, Lilly je već otrčala bosonoga u vrt koji se presijavao od jutarnje rose.
Poražena, pošla sam za njom i duboko udahnula. Mirisalo je na – proljeće samo što nije došlo i po tisućiti put sam se, s mješavinom ču-đenja i ponosa, razveselila što svojoj kćeri mogu priuštiti tako divnu kuću u Potstdamu s ogromnim vrtom, ja koja sam odrasla u zgradi od prefabriciranih betonskih elemenata u Berlinu. Naš se vrt ondje svodio na tri lonca zasađena geranijima, maćuhicama i opušcima cigareta.
Alex je Lilly čekao u kavezu za hrčka koji je sam napravio. Za tri-desettrogodišnjaka, još uvijek je nevjerojatno dobro izgledao – kao mlada verzija Brada Pitta, samo bez njegova dosadnog zavodničkog pogleda, hvala Bogu. Njegov izgled sigurno bi me bio bacio s nogu da je među nama bilo sve u redu. Ali naš je odnos nažalost bio otprilike jed-nako stabilan kao Sovjetski Savez 1989. I imao je jednako dobre izglede za budućnost.
Alex se loše nosio s činjenicom da je u braku s uspješnom ženom, a ja s činjenicom da živim s frustriranom muškom kućanicom, muškarcem koji je iz dana u dan bio sve očajniji što je na dječjem igralištu morao slušati komentare kao: – Kako je to divno kad se muškarac brine za djecu umjesto da ganja karijeru.
U skladu s tim, naši su razgovori često počinjali s – Posao ti je važ-niji od nas, a završavali s – Da se nisi usudila baciti taj tanjur!
Prije bi nakon toga barem uslijedio pomirbeni seks. Ali sad su već bila prošla tri mjeseca otkad smo se posljednji put poseksali. Što je bilo šteta, jer naš seks je bio dobar do veličanstven, ovisno o dnevnoj formi. A kad ja to kažem, to nešto znači, s obzirom na činjenicu da me ni s kojim od muškaraca koje sam imala prije Alexa seks nije baš bacao u afan.
– Gle, tvoj rođendanski dar, prekrasna djevojčice, rekao je Alex osmjehujući se i pokazao prema hrčku koji je, naravno, nešto grickao. Lilly je oduševljeno uzviknula: – Hrčak! A ja sam u sebi dodala: – Pro-kleto noseća ženka hrčka!
Dok je Lilly radosno promatrala svog novog kućnog ljubimca, zgrabila sam Alexa za rame i odvukla ga ustranu.
– Ta živina samo što se nije okotila, rekla sam.
– Ma ne, samo je malo debela, umirivao me je.
– Gdje si je nabavio?
– U Društvu za zaštitu životinja, odgovorio je osorno.
– A zašto ne u ZOO-dućanu?
– Zato što njihove životinje non-stop vrte onaj svoj kotač, kao i tvoji tipovi s televizije.
Bum! To me trebalo pogoditi, i pogodilo me. Duboko sam udahnula, pogledala na sat i rekla ispod glasa: – Ni trideset sekundi.
– Kako to misliš: Ni trideset sekundi? upitao je Alex iritirano.
– Nisi izdržao ni trideset sekundi razgovora bez predbacivanja što danas idem na dodjelu.
– Pa ne predbacujem ti, samo dovodim u pitanje tvoje prioritete, odgovorio je.
Sve me to strašno iživciralo, jer zapravo sam htjela da pođe sa mnom na dodjelu. Na koncu konca, to je trebao biti najveći trenutak moje do-tadašnje karijere. A u takvom trenutku mužu je mjesto uz ženu, dovraga! Ali kako sam mogla dovesti u pitanje njegove prioritete, kad je tome pretpostavljao proslavu Lillyna rođendana.
I tako sam ljutito rekla: – A taj glupi hrčak je skotan!
Alex je suho odvratio: – Pa napravi mu test na trudnoću, i otišao do kaveza. Bijesno sam gledala kako vadi hrčka iz kaveza i stavlja ga pre-sretnoj Lilly u ruke. Hranili su ga maslačkom. A ja sam stajala po strani. U zaleđu, takoreći, što je sve više postajala moja stalna pozicija u našoj maloj obitelji. Nimalo lijepa pozicija.
Dok sam tako stajala u zaleđu, sjetila sam se svoga testa na trudnoću. Kad mi je izostala menstruacija, zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj spo-sobnosti potiskivanja uspjelo mi je tu činjenicu ignorirati čitavih šest dana. Sedmoga dana sam odmah ujutro otrčala do ljekarne neprestano ponavljajući: – Sranje, sranje, sranje. Kupila sam test na trudnoću, otr-čala natrag kući, gdje mi je onako živčanoj ispao u zahodsku školjku, pa sam opet otrčala do ljekarne, kupila novi test, otrčala natrag kući, po-mokrila se na štapić i čekala jednu minutu.
Bila je to najdulja minuta mog života.
Minuta kod zubara dugo traje. Minuta slušanja narodnjaka još dulje. Ali jedna minuta koja je potrebna tom glupom testu na trudnoću da se odluči hoće li ili neće imati i drugu crtu, najteži je ispit strpljivosti na svijetu.
Za mene je međutim bilo još teže kad sam na kraju vidjela i drugu crtu.
Razmišljala sam o abortusu, ali pomisao na to bila mi je gotovo nepodnošljiva. Sjećala sam se kako je moja najbolja prijateljica Nina s devetnaest godina morala abortirati nakon našeg odmora u Italiji i koliko je nakon toga patila. Bilo mi je posve jasno da bih se ja, bez obzira na to što sam radeći na televiziji ogrubjela, s tom grižnjom savjesti nosila još mnogo teže od Nine.
Slijedilo je dakle devet mjeseci koji su me učinili jako nesigurnom. Ali dok sam ja bila u panici, Alex se s mnogo ljubavi brinuo o meni i nevjerojatno se veselio djetetu. To me je nekako razbjesnilo, jer utoliko više sam se osjećala lošom trudnicom.
Uopće cijeli proces trudnoće za mene je bio strašno apstraktan. Vi-djela sam ultrazvučne snimke i osjećala udarce stopala o trbušnu stjenku, ali da u meni raste maleni čovjek, to sam uspjela pojmiti samo u rijetkim kratkim trenucima sreće.
Veći dio vremena bila sam zauzeta gnjavažom s mučninama i osci-lacijama hormona. I tečajevima za trudnice u kojima sam trebala – os-jetiti svoju maternicu.
Šest tjedana prije poroda prestala sam raditi i ležeći na našoj sofi shvatila kako se osjećaju nasukani kitovi. Dani su sporo prolazili, i kad mi je pukao vodenjak bila bih čak osjetila olakšanje što porod konačno počinje da se to nije dogodilo u supermarketu dok sam stajala u redu pred blagajnom.
Prema uputama liječnika za taj slučaj, odmah sam legla na hladan pod. Ljudi koji su stajali oko mene komentirali su to rečenicama poput: – Zar to nije Kim Lange, ona stara voditeljica?, – Baš me briga, samo da počne raditi još jedna blagajna! i – Hvala Bogu da ne moram ja brisati tu svinjariju s poda.
Hitna pomoć došla je tek nakon četrdeset tri minute, za koje sam vrijeme dala nekoliko autograma i morala objasniti blagajnici da ima pogrešnu predodžbu o muškim spikerima na vijestima. (– Ne, nisu svi pederi.)
Kad sam stigla u rađaonicu, započeo je dvadestpetosatni porod. Ba-bica me između užasnih trudova stalno bodrila: – Moraš imati pozitivan stav. Svakom trudu poželi dobrodošlicu! A ja sam, luda od bolova, mi-slila: – Ako ovo preživim, ubit ću te, glupa gusko!
Mislila sam da ću umrijeti. Da nije bilo Alexa koji je djelovao umirujuće, teško da bih to izdržala. On je stalno ponavljao čvrstim gla-som: – Uz tebe sam. Uvijek! A ja sam mu stiskala ruku, tako jako da se ni nekoliko tjedana nakon toga njome nije mogao normalno služiti. (Sestre su mi poslije odale tajnu da muškarcima uvijek daju ocjene za to s koliko su se ljubavi ophodili prema svojim ženama tijekom tih stresnih sati. Alex je dobio senzacionalnih 9,7. Prosječna je ocjena 2,73.)
Kad su mi liječnici nakon svih muka na trbuh položili malu Lilly, posve zgužvanu od poroda, svi su bolovi bili zaboravljeni. Nisam je mogla vidjeti jer su liječnici još radili oko mene. Ali osjećala sam njenu meku, naboranu kožu. I taj trenutak bio je najsretniji trenutak u mom životu.
Sada, pet godina kasnije, Lilly je stajala preda mnom u vrtu, a ja nisam mogla ostati na proslavi njenog rođendana jer sam morala u Köln na dodjelu televizijske nagrade.
Progutala sam knedlu i teška srca prišla svojoj curici. Upravo je smišljala ime za hrčka (– Zvat će se ili Pipi, ili Lutkica, ili Barbara), Dala sam joj pusu i obećala: – Sutra ću cijeli dan biti s tobom.
Alex je prijekorno komentirao: – Ako dobiješ nagradu, sutra ćeš či-tav dan davati intervjue.
– Onda ću s Lilly provesti ponedjeljak, odvratila sam iživcirana.
– U ponedjeljak imaš sastanak redakcije, kontrirao mi je Alex.
– E pa propustit ću ga.
– Kako da ne... rekao je sarkastično se cereći, što je u meni izazvalo duboku želju da mu usta začepim šipkom dinamita. To je okrunio reče-nicom: – Nikad nemaš vremena za nju.
Kad je to čula, Lillyne tužne oči govorile su: – Tata ima pravo. To me je duboko pogodilo. Toliko da sam se sva tresla.
Nesigurno sam pogladila Lilly po kosi i rekla: – Svečano obećavam, uskoro ćemo skupa provesti jedan divan dan.
– Malo se osmjehnula. Alex je htio nešto reći, ali pogledala sam ga tako prodorno da je pametno odlučio šutjeti. Najvjerojatnije mi je u očima vidio da zamišljam šipku dinamita u njegovim ustima. Još jednom sam čvrsto zagrlila Lilly i preko terase otišla u kuću, duboko udahnula i naručila taksi do zračne luke.
U tom trenutku još nisam slutila kako će teško biti održati obećanje koje sam joj dala.
2. POGLAVLJE
Četvrto mjesto na rang listi mojih najgorih trenutaka toga dana zau-zeo je pogled u zrcalo u WC-u zračne luke. Taj trenutak nije bio grozan zato što sam opet ustanovila da za tridesetdvogodišnjakinju imam užasno mnogo bora oko očiju. Ni zato što mi je kosa uporno stršila poput slame – sve se to dalo riješiti dvosatnim tretmanom kod moje stilistice Lorelei, koji je bio zakazan za prije dodjele. Trenutak je bio užasan zato što sam samu sebe ulovila pri pomisli hoću li biti dovoljno privlačna Danielu Kohnu.
Daniel je također bio nominiran u kategoriji – Najbolji voditelj in-formativne emisije, a inače je bio upravo besramno zgodan muškarac crne kose koji je za razliku od većine ovdašnjih voditelja posjedovao prirodan šarm. Daniel je bio svjestan kako žene na njega reagiraju i s velikim veseljem je to iskorištavao. I svaki put kad bi me sreo na nekom medijskom tulumu, pogledao bi mi duboko u oči i rekao: – Svih bih se ovih žena odrekao kad bi me ti uslišila.
Ta je rečenica, naravno, bila jednako istinita kao i tvrdnja: – Na ju-žnom polu ima ružičastih slonova. Ali jedan dio mene želio je da to bude istina. A jedan drugi dio mene sanjao je o dobivanju televizijske nag-rade, nakon čega bih suvereno i s trijumfalnim osmijehom na licu prošla pokraj Danielova stola, a potom se s njim iste noći u hotelu divlje sek-sala. Satima. Sve dok osoblje hotela ne bi počelo lupati na vrata jer se rock-band u susjednoj sobi žali na buku.
Ali najveći dio mene mrzio je samu sebe zbog misli prva dva dijela. Znala sam da bi mediji, kad bih završila u krevetu s Danielom, sigurno nanjušili aferu, potom bi Alex zatražio razvod, a ja bih ispala zbilja loša majka i definitivno slomila srce svojoj curici. Zbog želje da odem u krevet s Danielom imala sam takvu grižnju savjesti da svoje lice u zrcalu nisam htjela vidjeti sljedećih dvadeset godina.
Brzo sam oprala ruke, izašla iz aerodromskog WC-a i pošla prema terminalu. Ondje me Benedikt Carstens pozdravio ushićenim uzvikom: – Ovo će biti naš dan, slatkice! nakon čega me je jako uštipnuo za obraz.
Uvijek u najfinije tkanine odjeveni Carstens bio je moj glavni ured-nik i mentor. Nešto kao moj osobni majstor Yoda, samo što Carstensove rečenice nisu imale sintaktičkih pogrešaka. Otkrio me na jednoj berlin-skoj radiopostaji, gdje sam radila nakon studija. U početku sam bila samo mala urednica, ali jedne nedjelje ujutro voditelj se nije pojavio na poslu. Prethodne noći je na vratima nekog diskokluba izbacivaču, koji je bio turske nacionalnosti, rekao da je ovaj sin šugave kuje.
I tako sam umjesto trajno indisponiranog voditelja ja morala spon-tano uskočiti u eter. Tada sam prvi put u životu iz govorila riječi: – Šest je sati, dobro jutro. Od tog trenutka nadalje, bila sam ovisnica. Oboža-vala sam kupanje u adrenalinu kad god bi zasvijetlila crvena lampica. Našla sam svoj životni poziv!
Carstens je nekoliko mjeseci pratio moj rad i na kraju me potražio i rekao: – Imate najbolji glas koji sam ikad čuo, i dao mi posao na naju-zbudljivijoj njemačkoj televizijskoj postaji. Naučio me kako se najbolje prezentirati pred kamerama. Osim toga, pokazao mi je ono što je u tom poslu najvažnije, a to je: kako izgurati kolege. U toj sam disciplini, za-hvaljujući njegovom vodstvu, sazrela u velemajstoricu. U redakciji su me počeli smatrati osobom koja ide preko leševa i usput ih još cipelari. Ali ako je to bila cijena koju sam morala plaćati kako bih živjela ono za što sam se rodila, rado sam je plaćala.
– Da, ovo će biti naš dan, odgovorila sam mu uz usiljen osmijeh. Pogledao me i rekao: – Je l' tebe nešto muči, slatkice? Kako nisam mogla reći: – Da, želim prije konkurencije spavati s Danielom Kohnom, od-govorila sam samo: – Ne, sve je u redu.
– Ne moraš se pretvarati. Točno znam u čemu je stvar, odvratio je.
Uhvatila me panika: je li znao za mene i Daniela? Je li vidio da mi se Daniel nabacivao na primanju za medije u Uredu kancelara? I da sam se pritom zacrvenjela poput kakve curice koju je Robbie Williams iz pub-like doveo na koncertnu pozornicu?
Carstens se osmjehivao: – I ja bih na tvome mjestu bio uzbuđen. Nominacija za Njemačku televizijsku nagradu ipak se ne događa baš svaki dan. Na trenutak mi je laknulo jer nije pomislio na Kohna. Ali olakšanje je nestalo već u sljedećem trenutku, kad sam se sjetila da zbilja jesam užasno živčana, samo to cijelo jutro potiskujem jer se osjećam krivom zbog Lilly. Sad se uzbuđenje vratilo u cijelom svom intenzitetu. Kroz glavu su mi prolazila pitanja... Hoću li te večeri dobiti nagradu? Hoće li sve kamere uloviti moj blistavi pobjednički osmijeh? Ili će me sljedećeg jutra nedjeljne novine nazvati – previše nabijena gubitnica znatno predebelih butina?
Prsti su mi od živčanosti krenuli prema ustima i jedva sam se u po-sljednjem trenutku uspjela svladati da ne počnem gristi nokte.
Stigavši u Köln, otišli smo u Hyatt, luksuzni hotel u kojem su bili smješteni svi koji su bili nominirani za Njemačku televizijsku nagradu. Bacila sam se na mekani krevet u svojoj sobi, preletjela televizijske programe brzinom od desetinku sekunde po programu. Na Pay-TV-u mogla sam pogledati pornić pod naslovom – Plešem za spermu. Tko li plaća dvadeset dva eura za takvo što?
Ali odlučila sam ne žrtvovati previše stanica svoje sive moždane mase na oltaru tog pitanja. Umjesto toga, sišla sam u predvorje hotela popiti jedan od onih kineskih čajeva za smirenje koji okusom blago podsjećaju na riblju juhu.
U predvorju je neki pijanist tako iritantno svirao balade Richarda Claydermana, da sam počela zamišljati kako se on i ja nalazimo u nekom saloonu na Divljem zapadu, i on svira na taj svoj iritantni način, a ja organiziram njegovo linčovanje.
Upravo kad sam u mislima kod kovača Dodge Cityja sa svojim momcima organizirala nabavku katrana i perja, iznenada sam spazila... Daniela Kohna.
On se prijavljivao na recepciji, a moje je srce počelo divlje tući. Jedan dio mene nadao se da će me Kohn vidjeti. Jedan drugi dio čak se molio da Daniel sjedne pokraj mene. Ali najveći dio mene razmišljao je kako da konačno ušutka prethodna dva dijela, koji su me živcirali i u život mi unosili zbrku.
Daniel me doista vidio i osmjehnuo mi se. Onaj dio mene koji je to bio priželjkivao poludio je od sreće i vrištao – kao nekoć Fred Kre-menko: – Japadapaduuu!
Potom mi je prišao i uz ljubazno – Zdravo, Kim sjeo za moj stol. Dio mene koji se bio molio za to, zagrlio je onaj prvi dio i skupa s njim za-pjevao: – O Happy Day!
Kad je treći dio htio uložiti protest, prva dva dijela zgrabila su ga, začepila mu usta i podviknula: – Umukni konačno, stari dosadnjakoviću!
– Je l' te već zgrabilo uzbuđenje zbog večerašnje dodjele? upitao je Daniel, a ja sam pokušala prikriti nervozu i smisliti osobito duhovit odgovor. Nakon nekoliko dugačkih sekundi odvratila sam: – Nije, no morala sam si priznati da taj odgovor u pogledu duhovitosti baš i nije bio neko dostignuće.
Daniel je ostao opušten: – Ma ti nemaš što biti uzbuđena, nagrada je sto posto tvoja. To je rekao tako šarmantno, da sam gotovo povjerovala da tako i misli. Ali zapravo je, naravno, bio čvrsto uvjeren da će pobi-jediti on.
– A kad dobiješ nagradu, to moramo proslaviti, rekao je.
– Obvezno, odvratila sam. Doduše ni taj odgovor nije bio baš bri-ljantan, ali ipak, uspjela sam čak tri riječi korektno posložiti u smislenu rečenicu. U pogledu suverenosti, to je ipak bio mali napredak.
– Hoćemo li proslaviti i ako je ja dobijem?
– Naravno da hoćemo, odvratila sam glasom koji je lagano podrh-tavao.
– Onda će večer u svakom slučaju biti lijepa.
Daniel je ustao vidno zadovoljan – dobio je što je htio – i rekao: – Sorry, moram ići. Moram se malo osvježiti.
Gledala sam za njim, vidjela njegovu savršenu guzicu i zamišljala kako li izgleda pod tušem. A razmišljajući o tome, ipak sam počela gristi nokte.

– Što ti je s noktima, izgledaju kao nakon gladne godine? upitala je Lorelei, moja stilistica, kad sam joj došla na tretman zakazan u frizer-skom salonu hotela da me oživi. Tu su već bile na okupu sve mačke iz branše: glumice, voditeljice, ženske kojekakvih prominentnih muškaraca koje su služile samo kao ukras. Nijedna od njih nije bila nominirana za neku nagradu, tu se radilo samo o – vidjeti i biti viđen i o tome da se pritom nadmaši konkurencija. Sve su mi poželjele mnogo sreće, ali te su želje, naravno, bile neiskrene. Kao i moje – Odlično izgledaš, ili – Linija ti je savršena, ili – Ma pretjeruješ, nos ti je daleko od veličine dovoljne za heliodrom.
I tako smo, sve uglas, prijetvorno čavrljale. Dok u salon nije ušla Sandra Kölling.
Sandra je izgledala kao četvrtoplasirana na natjecanju -Tko je sličniji Sabine Christiansen i bila voditeljica emisije – Razgovor u kasne sate dok je nisam preuzela ja. Njezin posao dobila sam zato što sam bila bolja od nje. I zato što sam bila marljivija. I zato što sam na šefovskoj etaži diskretno dala do znanja da Sandra ima neke problemčiće s kokainom.
Svi u salonu znali su da Sandra i ja od tada njegujemo neprijateljstvo kakvo se inače može vidjeti samo u američkim sapunicama. U skladu s tim, kad je ušla, sve su ženske u salonu prestale brbljati i zagledale se u nas. Očekivale su ogorčenu verbalnu bitku dviju hijena ispunjenih mržnjom. I veselile su joj se.
Sandra je zasiktala na mene: – Gaduro.
Ja nisam odgovorila. Umjesto toga gledala sam je u oči. Dugo. Strogo. Ledeno hladnim pogledom. Temperatura u prostoriji pala je za najmanje petnaest stupnjeva.
Sandra je počela drhtati. I dalje sam zurila u nju. Sve dok nije na-pustila salon jer to više nije mogla izdržati.
Žene su ponovo počele čavrljati. Lorelei je nastavila raditi na mojoj frizuri. I moj odraz u zrcalu zadovoljno mi se osmjehivao.

Kad je Lorelei dovršila svoje djelo, kosa mi je izgledala savršeno, a bore oko očiju ispod moje šminke otkrili bi samo arheolozi. Čak su mi i izgrizeni nokti sad bili skriveni ispod umjetnih. Nedostajala je još samo haljina, koja mi je svaki čas trebala biti dostavljena u sobu. Versace! Ludo sam se veselila toj krpi koja je koštala više od malog automobila i koju mi je Versace za tu prigodu, naravno, besplatno izradio. Već sam je bila isprobala u jednom berlinskom butiku i bila sam čvrsto uvjerena da ću te večeri nositi najljepšu haljinu na svijetu. Bila je prekrasne crvene boje, tkanina je nježno mazila kožu, povećavala mi je cice i kamuflirala butine – može li žena od haljine očekivati više?
Sjedila sam u svojoj hotelskoj sobi i unaprijed se veselila ponosno razmišljajući o dugačkom putu koji sam prešla: od djeteta iz berlinske betonske novogradnje, stanari koje bi na spomen imena Versace vjero-jatno mislili da je to neki talijanski nogometaš, do uspješne voditeljice političke emisije uživo koja će za dva sata možda primiti Njemačku te-levizijsku nagradu, odjevena u božanstvenu Versaceovu haljinu, koju će joj Daniel Kohn te noći strgnuti s tijela kako bi se s njom divlje posek-sao...
U tom trenutka zazvonio mi je mobitel. Zvala me Lilly.
Preplavio me tsunami grižnje savjesti: Lilly je čeznula za mnom. A ja sam razmišljala o tome kako ću prevariti muža, njenog oca!
Rođendansko slavlje bilo je u punom jeku i Lilly je počela veselo pripovijedati: – Najprije smo skakali u vrećama, onda smo trčali s jajima i onda imali bitku tortama bez torti.
– Bitku tortama bez torti? upitala sam zbunjeno.
– Špricali smo se kečapom... i majonezom... i špagetima bolognese, objasnila mi je. Osmjehnula sam se zamišljajući izraze lica majki kad dođu po svoju djecu i vide na što sliče.
– Baka je nazvala i čestitala mi, rekla je Lilly, i odmah sam se pre-stala osmjehivati. Već godinama sam činila što je bilo u mojoj moći da svoje munjene roditelje držim podalje od naše obitelji.
Onaj niškoristi od mog oca napustio nas je zbog neke od svojih mnogobrojnih flundri kad sam bila stara kao sada Lilly. Od tada je moja majka samoposluživanju u našem naselju od prefabriciranih betonskih elemenata povećala promet alkoholnim pićima za oko dvanaest posto na godinu. Kad god je izigravala dragu baku, činila je to samo kako bi iz mene izvukla još više novca nego što sam joj već prebacivala na račun svaki mjesec.
– I, kako je baka? upitala sam oprezno, jer sam se bojala da je ova već ujutro kad je razgovarala s Lilly bila pijana.
– Mumljala je, odgovorila je Lilly opuštenim tonom djeteta koje svoju baku nikad nije ni doživjelo u nekom drugom izdanju.
Tražila sam prave riječi kako bih objasnila majčino mumljanje. Ali prije nego što sam uspjela naći ijednu, Lilly je odjednom zavrištala: – Neee!
Trgnula sam se. – Što je? grozničavo sam upitala, i kroz glavu mi je odjednom proletjelo tisuću scenarija raznoraznih katastrofa.
– Glupi Nils povećalom spaljuje mrave!
Lilly je brzo spustila slušalicu, a ja sam odahnula. Ipak se ništa loše nije dogodilo.
Sjetno sam razmišljala o malenoj i jasno uvidjela: trganje Versace-ove haljine s tijela za Daniela Kohna nipošto se nije smjelo dogoditi.
Razmišljala sam da nazovem Alexa i zahvalim mu što je Lilly pri-redio tako lijepo rođendansko slavlje. Ali što sam dulje o tome razmiš-ljala, to sam uvjerenija bila da bismo se pritom samo opet posvadili.
Činilo mi se gotovo nevjerojatnim da smo nekoć bili sretni skupa.
Alexa sam upoznala na putovanju po Europi poslije mature. Oboje smo bili turisti s naprtnjačom na leđima. On je volio putovati po svijetu, a ja sam krenula na put samo za ljubav svojoj prijateljici Nini. On je volio Veneciju, a meni su ljetna vrućina, smrad kanala i najezda koma-raca biblijskih razmjera bili gotovo neizdrživi.
Prve večeri u Veneciji Nina je na plaži radila ono u čemu je bila najbolja: zaluđivala Talijane svojim anđeoski plavim uvojcima. Ja sam za to vrijeme ubijala komarce na akord i pitala se kako netko može biti tako glup i pola grada sagraditi na vodi. Povremeno sam odbijala Tali-jane natopljene hormonima (Nina ih je, samo se po sebi razumije, barila odmah i za mene). Jedan se zvao Salvatore. Na njegovoj bijeloj košulji bila su zakopčana samo najdonja dva gumba, mirisao je na najjeftiniji aftershave, a moje – Non, Non! smatrao je pozivom da mi zavuče ruku pod bluzu. Obranila sam se pljuskom i uzvikom – Stronzo! Doduše ni-sam znala što ta riječ znači (bila sam je pokupila slušajući nekog gon-dolijera kako psuje) ali Salvatorea je nevjerojatno razbjesnila. Zaprijetio mi je batinama ako ne umuknem.
Više ništa nisam rekla.
Posegnuo mi je u bluzu. Obuzela me panika i gađenje, ali bila sam bespomoćna. Od straha sam bila kao paralizirana.
Upravo kad mi je htio staviti ruku na cicu, pojavio se Alex i zausta-vio ga. Pojavio se niotkud. Kao vitez iz bajkovite ljubavne priče, u koje zahvaljujući svom ocu više uopće nisam vjerovala. Salvatore se usto-bočio preda mnom s nožem u ruci. Pritom je nešto trabunjao na tali-janskom, pa iako ni riječi od toga nisam razumjela, smisao mi je bio jasan: ako se Alex odmah ne povuče, postat će zvijezda svoje sasvim osobne verzije filma – Ne okreći se. Alex, koji je godinama trenirao jiu-jitsu, nogom mu je izbio nož iz ruke takvom žestinom, da je Salvatore podvio repić – doslovno.
Nina je tu noć provela gubeći nevinost, a Alex i ja sjedili smo u la-guni i beskrajno dugo razgovarali. Sviđali su nam se isti filmovi (– Neki to vole vruće, – Goli pištolj, – Ratovi zvijezda) i iste knjige (– Gospodar prstenova, – Mali kralj, – Calvin i Hobbes) i mrzili iste stvari (profeso-re).
Dok je sunce ponovo izlazilo nad Venecijom, rekla sam mu: – Vje-rujem da smo srodne duše, a Alex je odgovorio: – Ja to ne moram vje-rovati, ja to znam.
Čovječe, što smo se zeznuli!
Vratila sam mobitel u torbu i odjednom sam se na udobnom krevetu u luksuznoj hotelskoj sobi osjećala totalno osamljeno. Strašno osam-ljeno. To je trebao biti moj veliki dan, ali Alex ga nije dijelio sa mnom. A ja ga nisam htjela ni nazvati.
Postalo mi je definitivno jasno da se više ne volimo. Ni malo.
Taj trenutak zauzeo je treće mjesto na mojoj rang-listi najgorih tre-nutaka toga dana.
3. POGLAVLJE
Pet minuta nakon toga, pet minuta koje sam provela sjedeći kao omamljena, na vratima se začulo kucanje dostavljača s Versaceovom haljinom. Veliki trenutak je došao. Oprezno sam je raspakirala iz plas-tične folije spremajući se skakati od veselja, ali noge su mi ostale na tlu kao ukorijenjene. Bila sam previše šokirana. Haljina je bila plava! Nije trebala biti plava, dovraga! I nije trebala biti bez naramenica! Idioti su mi poslali pogrešnu haljinu!
Odmah sam nazvala dostavljačku službu: – Ovdje Kim Lange. Do-bila sam pogrešnu haljinu.
– Kako to? rekao je glas na drugom kraju linije.
– Pa to ja vas pitam! odvratila sam glasom čija je frekvencija jasno bila bliža kreštanju nego govoru.
Reakcija na to bilo je nekakvo – hmmm.... Očekivala sam da će us-lijediti i koja riječ, ali nije.
– Možda biste trebali provjeriti u svojim papirima? predložila sam glasom kojim se moglo rezati staklo.
– Dobro, provjerit ću, rekao je moj sugovornik tonom nekoga kome je strašno dosadno. Tom su čovjeku toga trenutka očito neke druge stvari bile važnije: knjigovodstvo, gledanje televizije, kopanje nosa...
– Za sat vremena moram biti na dodjeli Njemačke televizijske nag-rade, navaljivala sam.
– Njemačka televizijska nagrada, nikad čuo, odvratio je.
– Slušajte, ne zanimaju me rupe u vašem znanju. Ili čete sad odmah pogledati gdje je moja haljina ili ću se pobrinuti za to da vašu firmu nikad više ne angažira nitko iz televizijske branše.
– Nema razloga da se toliko uzbuđujete. Nazvat ću vas za koji tre-nutak, rekao je i spustio slušalicu.
Na taj njegov poziv – za koji trenutak čekala sam dvadeset pet mi-nuta.
– Jako mi je žao, ali vaša se haljina nalazi u Monte Carlu.
– Monte Carlo!! zapiskutala sam histerično.
– Monte Carlo, odvratio je on mrtav hladan.
Objasnio mi je da je haljina koju sam dobila zapravo bila namije-njena pratnji (eufemizam za callgirl) jednog poduzetnika iz softverske branše. Moja haljina je sad bila kod nje. U Monte Carlu. Dakle nije bilo šanse da je dobijem na vrijeme. Kao odštetu ponudio mi je nekakav bon. To baš i nije predstavljalo neku pomoć u mojoj situaciji. Zalupila sam slušalicu i počastila tipa i njegovo potomstvo bujicom kletvi.
U očaju sam isprobala plavu haljinu i na svoju žalost ustanovila da je mlada – pratilja znatno vitkija od mene.
Promatrala sam se u zrcalu i vidjela da mi tijesna haljina jako ističe cice i guzicu. I, iskreno rečeno, to je imalo svojih draži. Izgledala sam seksi kao nikad u životu, a haljina mi je prikrivala butine čak i bolje od prvotno predviđene. Kako sam kao alternativu imala samo traperice i dolčevitu, koja me bockala po vratu jer je nakon šišanja kod Lorelei bila puna malih oštrih dlačica, odlučila sam ipak otići na dodjelu u toj haljini. S priloženom crnom stolom, mogla je proći. Morala sam samo izbje-gavati prevelike pokrete.
Tako odjevena, spustila sam se dizalom u predvorje hotela i efekt nije bio loš: svi su muškarci zurili u mene. I nijedan od njih nije potratio ni sekundu na promatranje mojega lica.
Na ulaznim vratima čekao me Carstens. Očito sam izgledala vrlo impresivno:
– Slatkice, u ovoj haljini izgledaš tako da mi zastaje dah. Osjećala sam kako mi haljina stišće prsni koš i prodahtala: – I meni.
Pred nama se zaustavila crna BMW limuzina. Vozač mi je otvorio vrata i držao ih otvorenima pune dvije i pol minute koliko mi je trebalo za ukrcavanje u auto tako da se haljina ne raspukne od nekog nespretnog pokreta.
Coloneum, mjesto dodjele nagrada, nalazio se u industrijskoj zoni Köln-Ossendorf. Vozili smo se kroz nju po večernjoj kiši i atmosfera je budila asocijacije na svijet poslije atomskog rata. Gledala sam napuštene hale razbijenih prozora i pritom me opet obuzeo osjećaj osamljenosti.
Kako bih ga potisnula, uzela sam mobitel i nazvala doma, ali nitko se nije javio. Najvjerojatnije je horda malenih gostiju upravo posljednji put jurcala kroz kuću poput tornada. Alex je vjerojatno bio dobro raspoložen i još ih i poticao. I svi su se vjerojatno odlično provodili. A ja nisam bila tamo. Bila sam sva jadna. Totalno jadna.
Tek kad se naša limuzina, nakon što je propuštena kroz tri rampe, konačno zaustavila pred crvenim tepihom, navala adrenalina potisnula mi je mračne misli, jer tu je stajalo više od dvjesto fotografa.
Vozač mi je otvorio vrata, ja sam se iskobeljala iz automobila naj-brže što sam mogla u toj uskoj haljini (dakle nespretno i jako sporo) i našla se u najblještavijoj oluji bliceva u svom životu. Fotografi su vikali: – Ovamo, Kim!, – Pogledaj me!, – Tako je seksi! Bilo je ludo. Bilo je uzbudljivo. Bila sam kao pijana od ushićenja!
Sve dok se iza naše nije zaustavila sljedeća limuzina. Kao i u zapo-vijed, dvije stotine objektiva okrenulo se od mene prema Veroni Pooth. Bila sam odjavljena. Fotografi su sad vikali: – Ovamo, Verona!, – Po-gledaj me!, – Tako je seksi!
Carstens i ja sjeli smo na svoja mjesta. Priredba je počeli. Morala sam odslušati hrpu prijetvornih govora zahvale, a onda je Ulrich Wickert najavio kategoriju – Najbolje vođenje informativne emisije. Konačno! Počelo je! Srce mi je počelo jako tući. Sigurno se otprilike tako osjećaju piloti mlažnjaka. Kad probiju zvučni zid. I pritom ih sjedalo s meha-nizmom za izbacivanje katapultira iz zrakoplova. I ustanove da su za-boravili ponijeti padobran.
Nakon kratke najave, koju ja od silnog uzbuđenja uopće nisam čula, Wickert je pročitao imena nominiranih: – Daniel Kohn, – Sandra Mai-schberger i – Kim Lange. Na ogromnim platnima u dvorani pojavili smo se nas troje. Svi smo se trudili osmjehivati se. Ali jedini čiji je osmijeh djelovao uvjerljivo, bio je Daniel.
Wickert je započeo: – A pobjednik u kategoriji >Najbolje vođenje informativne emisije< je... Otvorio je omotnicu i malo zastao. Srce mi je još jače tuklo. Rekordnom brzinom. Bila sam na najboljem putu prema infarktu. Bilo je neizdrživo.
A onda je Wickert konačno dovršio rečenicu: – Kim Lange!
Osjećala sam se kao da me pogodio ogroman čekić, samo što me ništa nije boljelo. Totalno euforična, ustala sam i zagrlila Carstensa, koji me opet uštipnuo za obraz. Predala sam se aplauzu. To nisam trebala učiniti.
Da nisam, možda bih uspjela čuti jedno – kriiiiitč
Ili bih se začudila što se moja intimna neprijateljica Sandra Kölling osmjehuje. A za očekivati je bilo da joj od bijesa ide pjena na usta.
Postalo mi je sumnjivo tek kad sam na putu prema pozornici čula prvo hihotanje. Onda i drugo. Pa treće. Sve se više ljudi hihotalo. Ma-lo-pomalo hihotanje se pretvorilo u poplavu smijeha.
Na prvoj stubi prema podiju zastala sam i shvatila da se nekako drukčije osjećam. Da imam više zraka. I da me haljina otraga manje stišće. Oprezno sam opipala stražnjicu. Haljina je bila poderana!
I to nije bilo sve: Da bih uspjela stati u haljinu, nisam bila obukla gaćice.
Dakle upravo sam dvorani u kojoj je sjedilo tisuću petsto promi-nentnih osoba pokazivala golu stražnjicu!
Pred trideset i tri televizijske kamere!
Dakle i pred šest milijuna televizijskih gledatelja!

4. POGLAVLJE
U tom trenutku, drugom na rang-listi najgroznijih trenutaka toga dana, zapravo sam trebala ostati cool i izaći na pozornicu, gdje sam se trebala duhovito našaliti o nezgodi koja mi se upravo dogodila, reći nešto kao: – Drukčije se danas ne može dospjeti na naslovnice, i potom uživati u svojoj nagradi.
Ali taj plan mi je nažalost pao na pamet tek kad sam se zaključala u hotelsku sobu.
Mobitel, koji nije prestajao zvoniti, plačući sam bacila u zahodsku školjku. A potom i hotelski telefon, koji je također stalno zvonio. Jed-nostavno nisam bila u stanju razgovarati s novinarima. Ili s Alexom. Čak ni s Lilly nisam htjela razgovarati, sigurno se upravo užasno sramila zbog svoje majke. A ja sam se još više sramila što se ona morala sramiti.
I znala sam da će u danima koji slijede sve biti još gore. Već sam vidjela naslove: – Njemačka guzo-nagrada za Kim l.ange!, – Jesu li ga-ćice out? ili – I zvijezde imaju celulit!
Onda se na vratima začulo kucanje. Ukočila sam se. Ako je novinar, i njega ću baciti u zahod, pomislila sam. Ili sebe.
– Ja sam, Daniel.
Progutala sam pljuvačku.
– Kim, znam da si tu!
– Nisam, odgovorila sam.
– To ne zvuči baš uvjerljivo, odgovorio je Daniel.
– Ali je tako, rekla sam.
– Ma daj, otvori.
Oklijevala sam. – Jesi li sam?
– Naravno.
Razmislila sam i na kraju otišla do vrata i otvorila ih. Daniel je držao bocu šampanjca i dvije čaše. Osmjehivao mi se kao da se moj stražnji-ca-Waterloo nikad nije dogodio. A to mi je godilo.
– Dogovorili smo se da ćemo proslaviti, rekao je gledajući me u uplakane oči. Ni riječ nisam mogla reći. Onda mi je obrisao suzu s ob-raza.
Osmjehnula sam se. Ušao je u sobu. I nismo uspjeli ni otvoriti šampanjac.
5. POGLAVLJE
To je bio najbolji seks koji sam doživjela u posljednjih nekoliko godina. On je bio divan, fantastičan, superkalifradžili- stik-espiali-fantastičan!
Potom sam ležala u Danielovu zagrljaju i osjećaj je bio divan. I to je bilo strašno. Bilo je divno. Ali bilo je strašno. Kako je to mogao biti tako dobar osjećaj? Pa upravo sam bila prevarila muža. A time i svoju kćer.
Više nisam mogla tako ležati. Ustala sam i obukla se. Naravno, ne poderanu haljinu, nju sam sljedećeg jutra htjela baciti u smeće. Navukla sam traperice i onu bockavu dolčevitu.
– Kamo ćeš? upitao je Daniel.
– Samo malo na svježi zrak.
– Dolje vrebaju reporteri, zabrinuto je dobacio Daniel.
– Idem na krov.
– Da i ja pođem s tobom? upitao je Daniel suosjećajno. Pogledala sam ga u oči i iznenadila se: izgledao je kao da je iskren. Je li doista osjećao nešto za mene? Ili se samo bojao da ću skočiti?
Rekla sam: – Neću dugo.
– Obećavaš?
– Obećavam.
Gledao me. Nije mi bilo baš jasno što misli i rekla sam: – Zapravo ne želim pitati, i zato i ne pitam, ali... hoćeš me... – Da, čekat ću te, odgo-vorio je. To mi je bilo drago. Doduše nisam bila sigurna mogu li mu vjerovati, ali bilo mi je drago.
Obula sam cipele i izašla iz sobe. To je bio posljednji put da sam odnekud izašla kao Kim Lange.


6. POGLAVLJE
Na svemirskoj postaji Foton M3, koja je u orbiti bila od 1993., za rusku znanost izvođeni su medicinski i biološki pokusi te ispitivanja materijala. Na dan dodjele Njemačkih televizijskih nagrada, kontrolni centar raketodroma Baikonur uveo je tu zastarjelu svemirsku postaju u Zemljinu atmosferu kako bi izgorjela, ali inženjeri kontrolnog centra potom su ustanovili da kut pod kojim postaja ulijeće u atmosferu odstupa od njihovih proračuna. Umjesto da potpuno izgori, izgorjelo je samo 98 posto stanice. Preostala 2 posto krhotina razasulo se po sjevernoj Europi.
Zašto pričam o tim glupostima? Zato što mi je prokleti umivaonik te proklete svemirske postaje pao na glavu!

Stajala sam sama na krovnoj terasi hotela, gledala kako Köln svjet-luca u noći i bavila se svojim zbrkanim mislima. Misli li Daniel sa mnom ozbiljno? Da se razvedem od Alexa? Kako će na to reagirati Lilly? Hoće li TV postaje diljem svijeta i za četrdeset godina u emisijama o televi-zijskim katastrofama prikazivati moju golu stražnjicu?
Onda sam vidjela da je na nebu nešto zasvijetlilo. Izgledalo je zbilja ludo. Kao zvijezda padalica. Gledala sam je, zatvorila oči i poželjela: – Neka sve opet bude dobro.
Kroz spuštene vjeđe vidjela sam da svjetlo postaje sve jače. Poput svjetlosnog signala. Bilo je i sve glasnije. Zaglušujuće. Otvorila sam oči i vidjela vatrenu kuglu kako pada točno na mene.
Odmah mi je bilo jasno da nemam šanse izmaknuti. Jedino što sam stigla pomisliti bilo je: – Kakva glupa smrt!

Potom mi se pred očima, naravno, kao film odvio cijeli moj život. Šteta što se pritom ne prikazuju samo lijepi trenuci. Vidjela sam sljedeće:
• Malena sam curica. Sjedim tati na koljenima i on me njiše. Puna sam iskonskog povjerenja.
• Tata me njiše na dječjem igralištu. Još uvijek sam puna iskonskog povjerenja.
• Tata miriše na žemlje.
• Tata nas napušta zbog svoje pekarice. Toliko o iskon-skom povjerenju.
• Spravljam mami doručak. Imam sedam godina.
• U školi sam totalna autsajderica.
• Upoznajem Ninu. Ona je kao i ja. Sad smo dvije autsaj-derice.
• Nina i ja se kladimo koja će prije izgubiti nevinost. Imamo trinaest godina.
• Godinu dana kasnije. Dobila sam okladu. Bilo bi mi draže da sam je izgubila.
• Moj otac nekamo odseljava. Nemam pojma kamo.
• Nina i ja visimo po naselju. Mnogo alkohola. Malo extasyja i mnogo glavobolje.
• Konačno matura. Nina i ja se grlimo.
• Venecija. Upoznajem Alexa. Volim ga.
• Alex, Nina i ja skupa na odmoru. Ustanovljavam da ga i ona voli.
• I on nešto osjeća prema njoj.
• Odlučuje se za mene. Uh, kamen sa srca.
• Derem se na Ninu, vičem da je više nikad ne želim vidjeti.
• Crkva San Vincenzo u Veneciji, Alex i ja se vjenčavamo. Gotovo se raspadam od sreće.
• Rodila se Lilly. Osjećam njenu kožu na svom trbuhu. Najljepši trenutak u mom životu. Zašto ne može trajati zauvijek?
• Zaboravila sam našu godišnjicu braka.
• Alex i ja se svađamo. Lilly je darovao skotnog hrčka.
• Obećavam Lilly da ćemo uskoro skupa provesti jedan lijep dan.
• Ulrich Wickert uzvikuje: – Kim Lange.
• Pred šest milijuna gledatelja pokazujem svoju golu stra-žnjicu.
• Spavam s Danielom.
• Želim da sve opet bude dobro.
• Gorući umivaonik s ruske svemirske postaje juri prema meni.

Nakon te ubrzane rekapitulacije mog života, odjednom sam vidjela svjetlo. Upravo kao što u televizijskim reportažama pričaju ljudi kojima je na nekoliko minuta bilo stalo srce pa su opet vraćeni u život.
Vidjela sam svjetlo.
Bilo je sve jače.
Bilo je prekrasno.
Obavilo me.
Blago.
Toplo.
Puno ljubavi.
Zagrlila sam ga i uzletjela.
Bože, osjećala sam se tako divno.
Tako zaštićeno.
Tako sretno.
Opet sam bila puna iskonskog povjerenja.

Ali svjetlo me onda odbacilo.
Izgubila sam svijest.

Kad sam se ponovo probudila, primijetila sam da imam ogromnu glavu.
I nevjerojatan stražnji dio tijela.
I šest nogu.
I dva ekstremno duga ticala.

I taj je trenutak na prvom mjestu rang-liste najodvratnijih trenutaka toga dana!
7. POGLAVLJE
Kad se iznenada probudiš u mravljem tijelu, postoji samo jedna normalna reakcija na to: ne možeš povjerovati da je to istina.
Pokušala sam umjesto toga rekonstruirati što se dogodilo: na glavu mi je bio pao taj glupi ruski umivaonik, onda sam vidjela svjetlo, ali potom sam ponovo izbačena van – to je značilo: još sam bila živa. Si-gurno sam imala neko oštećenje mozga. Da, sigurno je to bilo u pitanju! Bila sam sigurna da ležim u komi i da ću svakoga trenutka odnekud čuti glasove, nešto kao:
– Stabilni znaci života!
– Ali mozak je izgleda prestao funkcionirati.
– Pripremit ću transfuziju krvi.
– Nakon toga će dobiti injekciju adrenalina, intravenozno.
– Bože, što je lijepa kad ovako leži.
– A tko ste vi?
– Daniel Kohn!
Čovječe. Čak i u toj situaciji mislila sam na Daniela.
Ali... ako sam ležala u komi, zašto si je moj mozak umislio da sam mrav? Je li uzrok bila kakva trauma iz djetinjstva? Ali kakva to glupa trauma iz djetinjstva može imati za posljedicu da se čovjek kasnije, le-žeći u komi, smatra mravom?
Moja prednja lijeva noga upitno se češala o ticalo. Time je izazvala totalnu zbrku medu osjetilima. Činilo se da ticalima mogu dodirivati, ali i osjećati okuse i mirise: noga mi je imala slan okus, na dodir je bila tvrda, a vonjala je na – moram hitno pod tuš.
Ta poplava osjeta definitivno je bila previše za mene.
Panično sam razmišljala o tome kako da uspostavim kontakt s lije-čnicima i sestrama. Ako se potrudim jako glasno vrištati, možda će čuti da pacijentica u komi nešto mrmlja, mislila sam. Primijetit će da sam još pri svijesti i osloboditi me iz te noćne more. Dakle počela sam urlati kao pomahnitala: – Upomoć!!! Neka mi netko pomogne!
Moj mravlji glas bio je nevjerojatno pištav. Nešto kao glas moje nekadašnje profesorice engleskog neposredno prije nego što je otprem-ljena na zatvoreni odjel psihijatrije.
– Upomoć! Moj mozak nije mrtav! Čuje li me itko? vikala sam sve pištavije i pištavije.
– Naravno da te čujem. Pa urlaš, odgovorio je jedan dobroćudan glas.
Prestrašila sam se. I obradovala. Netko me je čuo. Uspostavila sam kontakt s liječnicima! Aleluja! Samo što nisam zaplesala od radosti, sa svih šest nogu.
– Možete li me probuditi iz kome? upitala sam puna nade.
– Pa ti nisi u komi, odgovorio je dobroćudni glas.
Bila sam šokirana. Ako ne ležim u komi, gdje sam onda, pitala sam se. I tko to sa mnom razgovara?
– Okreni se.
Polako sam se okrenula – bio je to moj prvi okret za 180 stupnjeva na šest nogu. Šest nogu je bitno teže koordinirati nego parkirati teretnjak natraške u pijanom stanju.
Kad sam odmrsila svoje stražnje noge, postalo mi je malo jasnije gdje se nalazim: bila sam pod zemljom, u tunelu blizu površine koji su očito bili iskopali mravi. A u tom tunelu stajao je još jedan mrav. Jedan iznimno debeo mrav. Blago mi se osmjehivao. Kao Djed Mraz koji se najeo slasnih keksa.
– Kako je?
To je bez sumnje izgovorio mrav koji je stajao preda mnom. Sad sam bila sasvim sigurna da sam prolupala.
– Sigurno si malo zbunjena, Kim.
– Ti... ti mi znaš ime? upitala sam.
– Naravno, smiješio se debeli mrav, – ja svima znam imena.
Nakon tog odgovora znala sam još manje nego prije njega.
– Sigurno želiš znati, tko sam ja, rekao je mrav.
– Da. To, i kako da izađem iz ove noćne more.
– Ovo nije noćna mora.
– Je li onda halucinacija?
– Nije ni halucinacija.
– Nego što je onda? upitala sam sluteći da mi se odgovor neće baš svidjeti.
– Ovo je tvoj novi život.
Nakon te rečenice moje tanke nožice počele su se tresti, a ticala su mi očajnički lamatala tamo-amo.
8. POGLAVLJE
Siddhartha Gautama, rekao je debeli mrav dobroćudno.
– Molim? Što ste rekli? upitala sam totalno izvan sebe.
– Tako se zovem.
Ta izjava odvukla mi je pozornost od mog drhtavog tijela. Siddhar-tha – nije li to bio film s Keanuom Reevesom? Alex me bio odvukao u kino pogledati taj film. On je bio slab na umjetničke filmove kod kojih od dosade nakon 20 minuta odeš na zahod, i radije ondje čitaš natpise na vratima i zidovima nego da se vratiš u dvoranu. U tom filmu – Sidd-hartha radilo se o tome da...
– Budha, rekao je debeli mrav, – Budha, to ime ti je sigurno pozna-tije.
O Budhi nisam imala baš mnogo pojma. Možda sam za vrijeme tog filma trebala bolje paziti, umjesto da razmišljam o tome da dopola goli Keanu Reeves izgleda za pojesti. Ali jednu stvar sam prilično točno znala:
– Budha nije mrav.
– Ja se pojavljujem u onom obliku u kojem se čovjekova duša po-novo rodi. Ti si se ponovo rodila kao mrav. Dakle pojavio sam ti se kao mrav.
– Ponovo rodila? promucala sam.
– Ponovo rodila, potvrdio je Budha.
– Okej, okej, okej, rekla sam na rubu živčanog sloma, – a sad pretpostavimo da sam sve to povjerovala, što, naravno, nisam, jer toliko je apsurdno da to nitko ne bi povjerovao, pa prema tome ni ja u to uopće ne vjerujem, iako...
– Što zapravo hoćeš reći? prekinuo me Budha, pa sam pokušala obuzdati bujicu riječi koja je kuljala iz mene. – Ako... ako si ti Budha i ako sam ja ponovo rođena... zašto kao mrav?
– Zato što ništa drugo nisi zaslužila.
– Što bi to trebalo značiti? Možda da sam bila loš čovjek? rekla sam ljutito. Nikad nisam podnosila uvrede.
Budha me samo bez riječi promatrao osmjehujući se.
– Diktatori su loši ljudi, protestirala sam, – političari, šio se mene tiče i kreatori TV programa, ali ja nisam!
– I diktatori se ponovo rode kao nešto drugo, odvratio je Budha.
– A kao što?
– Kao crijevne bakterije.
Dok sam još zamišljala kako se Hitler i Staljin motaju po debelim crijevima, Budha me pogledao duboko u moja tri oka: – Ali ljudi koji nisu bili dobri prema drugima ponovo dolaze na svijet kao kukci.
– Koji nisu bili dobri?
– Tako je, potvrdio je Budha.
– Ja nisam bila dobra prema drugima?
– Nisi.
– Okej, okej, možda nisam uvijek bila savršena. Ali tko je savršen, dovraga? rekla sam ljutito.
– Više ih je nego što možeš zamisliti. Potom je još dodao: – Učini najbolje što možeš od svog novog života.
Potom se okrenuo i veselo fućkajući otišao prema izlazu iz tunela.
Jednostavno nisam mogla pojmiti: ja nisam bila dobra? Ja?
– Čekaj, vrisnula sam i potrčala za njim. – Još nismo gotovi!
Nije se okrenuo, jednostavno je nastavio hodati.
– Bila sam dobra prema drugima, čak jako dobra, upravo super do-bra..., dovikivala sam. – Imam gomilu priznanica od uplaćenih dobrot-vornih priloga...
Trčala sam hodnikom sve brže i brže dok mi se stražnje noge nisu toliko zapetljale sa srednjima, pa sam posrnula i udarila o zid. Hrpa zemlje odronila se i sručila na mene. I dok sam oslobodila ticala od vlažnih gruda zemlje, Budha je već ispario.
9. POGLAVLJE
Ostala sam sama u tunelu, sama sa svojim mislima. Barem tri mili-juna njih istovremeno mi je padalo na pamet i borilo se da privuče moju pozornost. U početku je izgledalo da će argument – U prošloj godini bila sam na čak sedam dobrotvornih gala-priredbi pobijediti. Onda ga je misao – Tko tom debelom mravu uopće daje pravo suditi o meni? nak-ratko izolirala s vodeće pozicije. Ali na kraju je, u fotofinišu, pobijedila spoznaja: – Sranje, stvarno sam mrtva.
Ali prije nego što sam uopće uspjela shvatiti što to znači, pozornost mi je odvukla tutnjava koraka velikog broja nogu. Zvučalo je kao da se približava čitava satnija – u prvom redu zato što se doista i približavala jedna satnija. Satnija mrava. Dolazila je iz smjera u kojem je Budha bio nestao. Na čelu postrojbe stupala je bahata zapovjednica. Zahvaljujući svom istančanom osjetilu sluha (smještenom u ticalima) i iz daljine sam jasno razumjela njezine riječi. Uzvikivala je rečenice kao primjerice: – Brže, lijenčine, – Trčat ćete vi meni! i – Ako ne ubrzate korak, nabit ću vam ticala u guzicu!
Toj bi zapovjednici edukacija na temu – Kako pozitivno motivirati suradnike sigurno dobro došla. Iza nje stupalo je deset radnica. Vukle su nešto što je izgledalo kao komadić onih gumenih bombona u obliku medvjedića koje je Lillyn prijatelj Nils tako rado jeo. Nils je ulazio u kategoriju – klinci koji te izluđuju. Sjetila sam se svog zadnjeg razgo-vora s tim deranom, kad sam mu umilnim glasom objasnila: – Ako me još jednom nazoveš glupom kurvom, noću će te posjetiti jedno čudovište i zašiti ti ta mala pogana usta.
– Hej, ti! Prioni na posao! podviknula je zapovjednica.
Pogledala sam je.
– Da, tebi govorim! urlala je.
Nisam znala kako da reagiram. Čovjeku se ipak ne događa baš svaki dan da na njega viče jedan mrav.
– Iz koje si ti postrojbe?
– Ne... ne znam, odgovorila sam zbunjeno ali točno.
Zapovjednica je vidjevši moju očitu zbunjenost postala za nijansu blaža: – Ah, razumijem, bila si u velikoj magli.
– Kakvoj velikoj magli?
– Velikoj magli koja se vani povremeno pojavljuje. Većina onih koje zahvati umru u mukama. Oni malo sretniji, kao ti, postanu smeteni ili oslijepe. Ili i jedno i drugo.
Meni je to zvučalo kao da misli na sprej protiv kukaca, koji sam i ja mnogo puta – bezuspješno – upotrijebila kako bih mrave otjerala s naše terase.
– Da, ovaj... točno, žrtva sam velike magle, odgovorila sam.
– Ja sam zapovjednica Krttx, predstavila se ona pištavim glasom.
Čudila sam se ne samo nedostatku vokala u njezinom imenu nego i mnogobrojnim ožiljcima na njezinom tijelu. Je li sve te ozljede bila zadobila u borbi?
– Kako se ti zoveš? upitala je Krttx.
– Kim.
– Kakvo je to bezvezno ime?
Vojnikinje su se tiho zahihotale.
– Tišina u postrojbi! viknula je Krttx. Izgleda da nije podnosila do-bro raspoloženje u trupi.
– Na posao, Kim, rekla je. Iz njezinih usta, ime Kim zvučalo je kao osobito pogrdna psovka.
– Ne hvala, odgovorila sam. Samo mi je još to falilo: umrijeti i onda još vući gumene bombone!
– Na posao!
– Osobito ne kad mi se obraćate tim tonom. Nisam podnosila da se netko na mene dere. Ako je u razgovoru u Lojem sam sudjelovala netko povisio ton, onda sam to u pravilu bila ja.
– Ah, a kojim tonom bi ti htjela da ti se obraćam? upitala je Krttx sladunjavim tonom.
– Primjerenim, odvratila sam.
– BACAJ SE NA POSAO! zaurlala je Krttx tako glasno da su mi ticala zavibrirala.
A onda je upitala još sladim tonom: – Je li to bilo dovoljno primje-reno?
– Ne baš, odvratila sam.
Zapovjednica je sad bila doista bijesna i siktala je: – Da si smjesta skupa s nama prionula na posao.
– A zašto bih to učinila?
– Jer ću ti inače zakrenuti vratom.
To je bio prilično uvjerljiv argument.

Zastrašena, priključila sam im se i sad sam s ostalim radnicama morala tegliti komadić gumenog bombona. Bio je ljepljiv i iz njega se širio strašan smrad umjetnog mirisa jagode. Vukli smo ga kroz beskrajno dugačak tunel koji je vodio sve dublje pod zemlju. Bilo je užasno na-porno. Ne pamtim kad sam se prije toga tako oznojila. Nikad nisam bila sportski tip. Svaki put kad bi me Alex upitao hoću li možda s njim na džoging, odgovorila bih samo: – Da je Bog htio da ljudska vrsta džogira, pobrinuo bi se da u trenirci dobro izgledamo.
I tako sam stenjala pod teretom komada zašećerene želatine, jednako kao i mravi oko mene, koji su izbjegavali međusobni kontakt pogledom. To je bila prilično zastrašena trupa.
Nakon nekog vremena obratila sam se jednoj malenoj mladoj rad-nici, koja je hodala pokraj mene: – Jesi li i ti ponovo rođena?
Ali prije nego što mi je uspjela odgovoriti, Krttx je zaurlala: – Hej ti, nova! Znaš li što učinim s onima koji razgovaraju dok rade?
– Zakrenete im vratom? upitala sam.
– Nakon što im najprije počupam ticala.

Što smo mi više malaksavale, Krttixine prijetnje postajale su sve maštovitije. Na kraju je počela opisivati vrlo neugodne stvari koje će nam raditi u vezi s našim seksualnim žlijezdama. Ali ja sam bila previše iscrpljena a da bih to uopće slušala. Noge su mi klecale pod teretom komadića gumenog bombona, ticalima sam osjećala oštar vonj vlastitog znoja i počela sam čeznuti za vrućom pjenušavom kupelji s ajurvedskim dodacima; iako mi je bilo jasno da sam mrave rijetko viđala u pjenuša-vim kupeljima s ajurvedskim dodacima; a ako sam ih i vidjela, onda kao žrtve utapanja koje nestaju u odvodu.
Konačno smo došle do kraja tunela, gdje se čulo neko užasno glasno zujanje. Sa svakim korakom postajalo je sve glasnije. I onda sam ugle-dala prizor od kojeg mi je zastao dah. Nikad me u životu ništa nije toliko zapanjilo. Preda mnom je ležala mravlja metropola. Ogroman prostor duboko pod zemljom obasjan sunčevim svjetlom koje je ulazilo kroz bezbrojne tunele. Meni je, zahvaljujući mravljim očima jako osjetljivim na svjetlo, izgledao kao da je bijeli dan.
Tu se zujeći vrzmalo i jurilo na stotine, na tisuće mrava.
U tom carstvu prošaranom stazama utabanim između legala po-dmlatka i gomila hrane svaki je mrav točno znao svoj put. Bila sam očarana. Mora da bi se tako osjećala osoba odrasla na seoskom gospo-darstvu negdje u Alpama kad bi je spustili u centar Kaira u vrijeme najveće prometne gužve.
Gledala sam leteće mrave, koji su u formaciji letjeli iznad naših glava. Promatrala sam radnice koje su s nevjerojatnom disciplinom gradile komore u zemljanim zidovima. Zapanjeno sam promatrala voj-nikinje koje su dovlačile hranu na nevjerojatno visoke hrpe. To je bio kaos, ali savršen. Ili možda savršenstvo, ali kaotično? U svakom slučaju, bilo je monumentalno.
Iznenada su tik iznad naših glava ogromnom brzinom proletjela dva leteća mrava. Pritom su se neobuzdano smijali: – Čovječe, gle ove kilave radnice!
– Mora da je živjeti bez krila totalno bez veze.
– Da. Baš dobro da nismo žene.
Krttx je bijesno pogledala za njima i psovala: – Glupi mužjaci! Od njih baš nikakve koristi.
Ta se rečenica često može čuti i od ženskih pripadnica ljudske vrste, pomislila sam.
– Jedino što oni mogu, to je oploditi kraljicu, nastavila je Krttx lju-tito.
A ja sam pomislila: ta se rečenica od pripadnica ljudske vrste ne može baš često čuti.
Gledala sam za letećim mravima. Bila sam toliko preplavljena pod-ražajima, da Krttxino psovanje više nisam ni čula. A to je bilo šteta, jer da jesam, čula bih: – Hajde mrdni malo, inače ću te ugristi za guzicu!
– AUU, vrisnula sam i ponovo krenula.

Konačno smo naš teret od gumenog bombona doteglili do jedne gomile hrane. Primijetila sam da se ta gomila sastoji od ljudskih otpa-daka: tu ostatak podloge od čokoladnog poljupca, ondje komadić čoko-lade ili pola karamele. Gledajući to, pitala sam se obolijevaju li i mravi od dijabetesa.
Kad smo odložile teret, sve smo bile totalno grogi. Krttx nas je od-vela do mjesta za spavanje koje se nalazilo u jednoj udubini blizu te gomile hrane. Čitava se trupa smjesta srušila od umora i zahrkala; sve osim one mlade radnice kojoj sam se u tunelu bila obratila.
– Zovem se Fss, rekla je.
– Zdravo, Fss, ja sam Kim, odgovorila sam.
– To je zbilja glupo ime, cerila se ona.
– I to mi kaže netko tko se zove Fss, odvratila sam ljutito. Mravi čovjeku zbilja mogu ići na živce.
– Maloprije si me nešto htjela pitati, nastavila je Fss.
Odjednom sam opet postala živahna. I uzbuđena: – Da, zanima me jesi li i ti ponovo rođena. Je li i nju možda zadesila ista sudbina kao i mene? Jesu li možda svi mravi bili ponovo rođeni pripadnici ljudske vrste? Možda nisam bila jedina?
Pogledala me, malo nagnula glavu i razmišljala. Dugo. A onda je sasvim nevino upitala: – A što to znači >ponovo rođenaI moja se nada rasplinula.
10. POGLAVLJE
Mravlji grad se malo-pomalo smirio. Zujanje, vrzmanje i jurnjava su prestali. To dakle nije bio – Grad koji nikad ne spava. Samo ja nisam mogla zaspati, bez obzira na to što mi je tijelo žudjelo za snom.
Nisam tako zamišljala smrt. Točnije rečeno, uopće je nisam zamiš-ljala. Bila sam previše zauzeta svojim hektičnim životom. Bavila sam se nevažnim stvarima (npr. ispunjavanjem porezne prijave), važnim stva-rima (npr. karijerom) i ekstremno važnim stvarima (npr. odlascima na masažu). Moje zadnje uživanje u wellness-masaži bilo je onaj put kad je Alex morao u dječji vrtić s Lilly praviti glupa gnijezda za uskrsna jaja...
Lilly! Isuse! Odjednom sam shvatila da nikad više neću vidjeti svoju malu kćer!
To me zbilja pogodilo: neću vidjeti kad Zubić-vili da svoj prvi mli-ječni zubić, njezin prvi dan škole, prvi odlazak u kino, prvi sat klavira, pubertet... Dobro, pubertet možda i nije šteta propustiti.
Ali ovo ostalo jest!
Lilly je sad morala živjeti bez mene!
I ja bez nje.
U tom trenutku shvatila sam da i mravi imaju srce.
Nalazilo se točno iza stražnjih nogu, u debelom stražnjem dijelu ti-jela.
I pri pomisli na Lilly, užasno me boljelo.

Noćnu tišinu iznenada je proparao krik: – Drž'te ga!
Mravi oko mene polako su se razbudili, iritirani. Gore pod zemlja-nom kupolom slabo osvijetljenom mjesečinom koja je ulazila kroz tu-nele vidjela sam razlog uzbuđenja: jednog mužjaka koji je letio ludom brzinom kako bi spasio živu glavu. Gonilo ga je desetak drugih letećih mrava.
Prizor je bio nevjerojatan.
Bjegunac je htio stići do jednog od tunela koji su od kupole vodili gore na površinu. Njegovi gonitelji svim silama su se trudili presjeći mu put, ali letio je cik-cak i izvodio lupinge pa im je svaki put uspio umaći. Iako ga nisam poznavala i nisam imala pojma o čemu se radi, nadala sam se da će uspjeti. Slutila sam da mu se inače loše piše.
– Ulovit će oni njega, rekla je Krttx tonom koji je odavao da je takvo što već mnogo puta vidjela.
A činilo se da bjegunac ima izgleda. Bio je sve bliže spasonosnom tunelu. Još malo i nestat će u njemu, mislila sam. Sad sam mu baš zavi-djela. Mislila sam da bih najradije i ja imala krila tako da mogu pobjeći iz tog odurnog mravinjaka. Možda čak do moje male Lilly.
Kad je bjeguncu do ulaza u najbliži tunel trebalo još samo nekoliko sekundi, iz jedne komore u zemljanom zidu izletjelo je još trideset lete-ćih mrava.
– Još kraljičinih ljubavnika, komentirala je Krttx. Što li kraljica radi s tolikim loverima, pomislila sam na trenutak, ali onda sam shvatila da to zapravo i ne želim znati.
Formacija bijesnih lovaca obrušila se na mrava u bijegu i presjekla mu put neposredno pred ulazom u tunel.
– Sad će ga ucmekati, rekla je Krttx istim onim – to sam već stoput vidjela tonom kao i maloprije.
I zbilja: svi su se mravi bacili na bjegunca i on je nestao 11 letećoj gomili. Više ga se nije moglo razaznati. Ono što se vidjelo bio je samo oblak mrava koji se, zujeći velikom brzinom, okretao oko vlastite osi.
Nedugo nakon toga lovci su se opet razišli, a bjegunac je padao kao kamen. Je li bio u nesvijesti? Ili mrtav?
– Bjež'te, viknula je Krttx.
Mravi iz moje trupe razbježali su se na sve strane. Ja sam ostala nepomična, zureći kao opčinjena u bjegunca u padu, dok nisam shvatila zašto su se svi drugi razbježali: padao je ravno na mene!
Kroz glavu kao da mi je prošla munja. To je očito bila neka vrsta mravljeg alarmnog signala koji služi kao okidač za instinktivan bijeg – gore od bilo kakve glavobolje kod ljudske vrste, gore čak i od migrene izazvane ljubavnim jadima.
Cijelo tijelo bilo mi je spremno za bijeg, ali moj je razum imao druge namjere: ako mrav padne na mene, usmrtit će me. A smrt bi bila izlaz iz te noćne more.
Možda.
Trebalo je pokušati.
Ostala sam stajati. Probadajuća električna bol u glavi bila je sve jača, kao da mi je htjela zapovjediti: dovraga, pokreni te svoje smrdljive noge!
Ali odoljela sam boli i ostala stajati kao ukopana. Do te mjere us-pješno nisam se svladala još otkad sam s dvanaest godina u igri – Istina ili izazov morala poljubiti debelog Denisa.
– Jesi poludjela? viknula je Krtu i odgurnula me s mjesta udara – herojsko djelo pri kojem je riskirala svoj život. Krttx je doduše bila za-povjednica i osamdeset sedam posto njezinog vokabulara činile su psovke, ali zauzimala se za svoje ljude. O kojem se pretpostavljenom kod ljudske vrste to može reći? Ja sigurno ne bih stavila život na kocku zbog neke asistentice redakcije! (Jednom sam slomila nokat pomažući debeloj Šonji – izbjegavala sam zaposliti osobe koje izgledaju bolje od mene – izvući rukav iz rezača papira. Nakon toga, odlučila sam takve kao što je Sonja ne spašavati od njihove sudbine.)

Ali pokazalo se da Krttxina hrabra intervencija nije bila potrebna: neposredno prije udara, padajući je mrav ponovo došao k svijesti. Za-mahnuo je krilima, pri čemu se lijevo jako trzalo jer je bilo ozlijeđeno. Grozničavo mahanje krilima malo je usporilo pad, ali nije ga potpuno spriječilo. Mrav je tresnuo o tlo tik pokraj mene takvom silinom da su mi od udara zavibrirala stopala. Nakon pada ošamućeno je gledao prema meni, ali izgledao je kao da me ne vidi. Pokušao je pobjeći, ali noge su ga izdale. Onda je pokušao puzati i od boli tako vrisnuo, da mi se srce ste-gnulo.
Krttx je povikala: – Uhvatite ga! Drugi mravi iz moje postrojbe ba-cili su se na jadnika. Udarali su ga nogama i grizli ispuštajući pritom ratničke urlike – bio je to pravi pokolj.
Prizor mi je bio nepodnošljiv i učinila sam ono što bi na mom mjestu učinila većina ljudi: skrenula sam pogled. Čak sam pokrila oči nogama, što je bilo prilično komplicirano s obzirom na to da se radilo o pet očiju i šest nogu.
Ali savjest nisam uspjela isključiti. Jesam li se trebala umiješati, hrabro kao što se svojedobno u Veneciji Alex zauzeo za mene da bi me obranio od nasrtljivca Salvatorea?
S druge pak strane, ovdje su u pitanju bili mravi, a ne Talijani.
S treće strane, međutim, pitala sam se hoću li se ikad više moći po-gledati u zrcalo ako sad ne pomognem.
Ali s četvrte strane, sinulo mi je da sam kao mrav pošteđena te ne-lagode jer se ionako više nikad neću morati pogledati u zrcalo.
A s pete strane, bilo je toliko nepodnošljivo da jednostavno više ni-sam mogla izdržati. Viknula sam: – Svinje jedne!
Mravi su međutim mrtvi-hladni nastavili mlatiti žrtvu. Vjerojatno sam u danom kontekstu mogla izabrati i prikladniji pogrdni izraz od povika: – Svinje!
Zato sam još glasnije povikala: – Prestanite! Ponašate se neljudski!
– Neljudski? promucao je bjegunac. Mravi su i dalje udarali po njemu, ali činilo se kao da on to više ne osjeća. Svu svoju pozornost usredotočio je na mene.
– Neljudski... ta riječ... ne postoji u mravljem jeziku... jeste... jeste li... i vi... reinkarnirani?
Odjednom sam bila kao naelektrizirana jer sam shvatila da tu nisam jedino bivše ljudsko biće. Više nisam bila sama sa svojom sudbinom!
Osim toga, razmišljala sam, ako u toj mravljoj državi ima još rein-karniranih ljudi, postoji li mogućnost da se skupa spasimo? Ikakva mogućnost?
Pokušala sam spriječiti druge mrave da i dalje tuku reinkarniranog čovjeka: – Prestanite već jednom! Ubit ćete ga!
Na moje veliko iznenađenje, Krttx je nato rekla: – Ima pravo. Dosta je.
Mravi su svoju žrtvu pustili na miru. Ležao je nepomično, preslab da bi išta rekao.
Činilo se da svu svoju preostalu snagu upotrebljava da bi gledao mene u oči. Krttx se ustobočila pred njim, potom mu okrenula svoj ok-ruglasti donji dio tijela, malo zavrtjela guzicom i pošpricala ga po licu ogromnom količinom neke crne tekućine. Mravljom kiselinom.
Brzo sam ga upitala: – Kako se zoveš?
Odgovorio je: – C... Ca... s... i pao u duboku nesvijesti
Drugi mravi su ga odvukli. Upitala sam malu Fss što će biti s njim, a ona je odgovorila: – O tome odlučuje kraljica.
– A što će odlučiti? pokušala sam doznati.
– Ili će biti javno smaknut...
– Ili? upitala sam s knedlom u grlu.
– Ili će biti smaknut bez publike.
Knedla je sad postala još veća. To stvarno nije bilo fer, sresti jednog drugog reinkarniranog čovjeka samo da bi se prisustvovalo njegovu smaknuću.
11. POGLAVLJE
Dok su neki mravi spavali hrčući i krkljajući, drugi su se nemirno trzali, očito sanjajući nemirne snove. Možda su sanjali o hrani. Ili o bjeguncu. Ili o tome u koje bi im tjelesne otvore Krttx mogla nabiti ticala.
Znanost još nije otkrila da mravi mogu i sanjati. Ali znanost je io-nako niškoristi. Da su znanstvenici imalo sposobni, već bi odavno izu-mili ukusnu instant kavu. Umjesto toga šalju svemirske postaje neduž-nim ljudima na glavu. E baš im hvala. Zamišljala sam kako ruskim znanstvenicima odgovornima za moju smrt špricam mravlju kiselinu u lice.
Isuse, tek sam jedan dan bila mrav, a već sam razmišljala pomalo kao mrav.
A onda sam zapala u duboko samosažaljenje. Mislila sam na sve ono što neću doživjeti jer više nisam ljudsko biće: šoping do mile volje na Manhattanu, ljubljenje s Danielom Kohnom, vvellness-tretmane, špa-gete gamba u talijanskom restoranu u kojem smo bili stalni gosti, Dani-elovu izjavu ljubavi...
Tada sam primijetila da natprosječno često ramišljam o Danielu Kohnu, a ispodprosječno često na vlastitog muža.
Ali, je li to bilo krivo ?
Moj brak bio je mrtav. Osim toga i ja sam bila mrtva. Pa valjda sam sad imala pravo misliti na nekog drugog muškarca!
I tako sam zaspala misleći na superkalifradžilistik-espiali- tastičan seks s Danielom Kohnom.

Sanjala sam lud san u kojem sam opet bila ljudsko biće. Divan os-jećaj. Opet sam imala dva oka, dvije noge, deset prstiju s deset lakiranih noktiju – sve je bilo na svome mjestu. Bila sam sretna čak i pri pogledu na vlastiti celulit. Ali odjednom se preda mnom pojavila Krttx. U ljudskoj veličini. Zgrabila me i odvukla pred Alexa, koji se pojavio u obličju mravlje kraljice. Objavio je tako glasno da se orilo: – Zbog bračne nevjere s Danielom Kohnom, osuđujem te na smrt. Nakon toga, prema meni je počelo marširati na stotine ogromnih mrava pohlepno razjapljenih čeljusti.
Vrisnula sam i probudila se.
Bilo me užasno strah ponovo zaspati. Ali još gore bilo je ležati budna izručena na milost i nemilost osjećaju krivnje prema Alexu.

Nakon dugog razmišljanja, konačno sam zaspala i ništa nisam sa-njala, ali ubrzo me probudio Krttxin urlik: – Ustaj! glasom koji bi i mrtve ne samo probudio nego ih i natjerao da rade jutarnju gimnastiku.
Svi su mravi odmah skočili na noge. Jedino ja nisam mogla ustati, jednostavno sam bila previše iscrpljena.
– Dosta je bilo spavanja! izderala se Krttx na mene. Dosta spavanja? Je 1' ta pri sebi, upitala sam se. Pa tek smo bili malo počinuli.
– Moramo nabaviti hranu! Još me sve boljelo od onog mrcvarenja prethodnog dana, i sad sam već trebala opet nešto vući? Je li takav život bio preda mnom? Svaki dan podmetnuti grbaču i tegliti komadiće gu-menih bombona?
– Budha! vrisnula sam. Htjela sam se žaliti. To tako nije moglo ići. Pa ne može se ljude jednostavno osuditi na mravlji život bez pravednog suđenja!
– Budha! još jednom sam povikala.
– Nema ovdje nikakvog Budhe, rekla je Krttx. Zvučala je opasno živčano.
Viknula sam opet: – Budha, ako me odmah ne spasiš iz ovog sranja, onda... onda...
A onda sam shvatila da baš i nemam neko djelotvorno sredstvo pri-tiska.
Ali zato je Krttx imala sredstvo pritiska koje je mogla upotrijebiti protiv mene: – Ako smjesta ne ustaneš..., rekla je, – ... zakrenut ćeš mi vratom, iščupati ticala itakodalje-itakodalje... dopunila sam je poraženo i nekako se osovila na noge, svjesna da se debeli Budha više neće javiti.
Postrojba je stupala kroz tunel koji je vodio gore prema površini. Uspon je bio strm, djelomično više od četrdeset pet stupnjeva. Čak i profesionalni biciklisti takav uspon mogu svladati samo pod dopingom.
Na ulazu u tunel, Krttx nas je upozorila na opasnosti koje vani vre-baju: – Moramo se čuvati pauka.
Pauci? Ta osmeronožna čudovišta? Sigurno su bili barem deset puta veći od mene u tom mravljem tijelu. A te su mi zvijeri predstavljale problem i dok su bile sto puta manje od mene. Svaki put kad sam vidjela pauka u tuš-kabini, pozvala bih Alexa. On bi ga onda pomoću čaše ot-premio van, a ja bih cijelo vrijeme iz svega glasa molila da ga ubije da se ne bi slučajno vratio u kuću.
A sad mi je prijetila opasnost da me pauk poždere? Pozlilo mi je.
Krttx nas je upozorila i na opasnosti velike magle, a onda je spo-menula još nešto: skupljene sunčeve zrake.
– Skupljene sunčeve zrake? priupitala sam.
– Prije par dana nekoliko je letećih mrava spaljeno. Oni koji su pre-živjeli izvijestili su da je sunce odjednom postalo užasno vrelo i jednom jakom zrakom spržilo žrtve.
– Povećalo! sinulo mi je. Pa Lilly mi je ispričala da se onaj nemogući deran Nils na njezinom rođendanu zabavljao spaljujući mrave pomoću povećala. U meni je zaiskrila nada da sam dospjela u mravinjak ispred naše terase. Vjerojatnost je bila mala, ali to je bila lijepa misao, jer u tom slučaju postojala je šansa da ću vidjeti Lilly!
Umor mi je nestao iz nogu, sad sam imala samo jednu želju: izaći van, na površinu, i ustanoviti jesam li u blizini svoje curice.
– Naprijed, marš! zapovjedila je Krttx. To je bilo prvi put da mi se nešto što je ona rekla svidjelo.
Izašli smo van na sunce. Svjetlo je bilo zasljepljujuće, ali oči su mi se za tili čas privikle. Nakon kratkog hodanja između ogromnih vlati trave, osjetila sam da smo prešli na kamen. Jesmo li bili na našoj terasi? Gle-dala sam oko sebe. Sve je izgledalo ogromno: travnjak je bio kao pra-šuma, drveće je bilo toliko visoko da mu lišće uopće nisam mogla ra-zaznati, a leptir koji je proletio pokraj nas izgledao mi je golem poput džambo-džeta.
Brzo sam otkrila da zahvaljujući paru očiju sa strane mogu izoštriti sliku koju vidim, slično kao kod dalekozora. Okolina mi nakon toga više nije izgledala tako zastrašujuće. Vidjela sam je li vlat trave slomljena ili nije, mogla sam jasno razaznati lišće na drveću, i registrirala sam da je leptir imao sretan izraz lica. Uživao je u svom letu po sunčanom vre-menu. Ili to, ili se prethodno naklopao indijske konoplje koju je naš su-sjed potajno uzgajao u svom vrtu.
Kako bih ustanovila jesam li zbilja na našoj terasi, morala sam ok-renuti leda travnjaku. Okretala sam se polako, a srce mi je jako lupalo.
I onda sam vidjela... našu kuću!
Silno sam se razveselila kad sam je prepoznala, ali već sekundu kasnije požurila sam naći Lilly. Jako sam je željela vidjeti. Odmah!
Ali Krttx mi je presjekla put: – Kamo si pak sad krenula?
– Unutra, u kuću!
– Među grglld?
– Grglld? upitala sam.
– Tako se zovu bića koja bacaju hranu na nas.
Sad sam se morala nasmijati. Mravi dakle u travi čekaju da ljudi bace mrvice svojih slatkiša – Charles Darvin bio bi zapanjen tom stranom evolucije.
– Tamo otraga, pokazala sam prema kući, – ima još mnogo više hrane.
– Može biti, ali ipak ne idemo unutra.
– Zašto ne?
– Zato, rekla je Krttx i pokazala prema jednoj paukovoj mreži. Bila je točno pred vratima terase. Proklela sam samu sebe. Prije nego što sam otputovala na dodjelu televizijskih nagrada rekla sam spremačici da dođe tek sljedeći tjedan – mislila sam da je besmisleno čistiti prije dje-čjeg rođendana.
Zurila sam u mrežu. Izgledala je doista prijeteće. Ali htjela sam do Lilly, bez obzira na to je li tu bio pauk ili ne. Bilo mi je svejedno je li deset puta veći od mene – a to je najvjerojatnije bio. Ništa me nije moglo zaustaviti! Moja je čežnja bila jednostavno prevelika. Malo sam bolje pogledala i ustanovila: – Tu uopće nema pauka.
Sad je i Krttx bolje pogledala mrežu.
– A tamo otraga su tolike količine hrane da o njima možete samo sanjati.
Krttx se pokolebala.
– Ja idem unutra, rekla sam odlučno i krenula.
– Idemo i mi, zapovjedila je Krttx. Ostali mravi drhteći su krenuli za njom, ali jasno se vidjelo: da je Krttx dopustila bazi da demokratski odlučuje, ova bi drukčije odlučila.
Naša postrojba približavala se paukovoj mreži. Vonjala je na plije-san. Niti su se njihale na laganom povjetarcu. Vidjeti tu stvar iz blizine iz perspektive mrava izazivalo je strahopoštovanje, s naglaskom na strah. U mojoj glavi ponovo se oglasio alarmni signal, a vidjela sam da se i drugi mravi osjećaju slično kao ja – svi su htjeli što prije zbrisati odatle.
Hvala Bogu, pauk zbilja nije bio doma, i tako smo živi i zdravi stigli do praga i odmilili u kuću.
Nije bilo ni žive duše, ali zato je pred nama bio postavljen stol pun kolača. Nije mi bilo jasno što to ima značiti. Pa rođendan je prošao, mislila sam, kojim povodom su sad na stolu kolači ?
– Nisi previše obećala, rekla je Krttx i osmjehnula mi se. Do tada nisam ni znala da se ona zna i osmjehivati.
Čula sam kako se otvaraju ulazna vrata i kako Alex kaže: – Uđite! Glas mu je zvučao kao grmljavina, ticala su mi vibrirala. Zapitala sam se hoću li i slušne organe uspjeti podesiti kao i oči. I pokazalo se da mogu.
– Ima kave i kolača, čula sam Alexov glas, i ovaj put nije bio zag-lušujuć. Približavao se dnevnoj sobi. Slijedili su ga brojni koraci.
– Grglldd! povikali su mravi i u panici se razbježali. Samo sam ja ostala stajati i vidjela Alexa kad je ušao u sobu. Na sebi je imao crno odijelo. Tada mi je postalo jasno zašto je bilo kolača: to su bile moje karmine.

12. POGLAVLJE
Kad saznaš da si mrtav, to te pogodi. Ali svu brutalnost i neumitnost te činjenice osjetiš tek kad za tvoju smrt saznaju i drugi ljudi. To je slično kao kad imaš ogroman madež na butini. To što ga imaš samo po sebi nije lijepo, ali zbilja neugodno postane tek kad ti ga prvi put vidi ljubavnik za vrijeme seksa. Samo što je smrt jedna znatno odvratnija stvar od tamo nekog madeža.
Alex nije na sebi imao kravatu. Oduvijek ih je mrzio. Čak je i na našem vjenčanju bio bez kravate, iako sam mu bila zaprijetila ukidanjem prve bračne noći ako je ne stavi. Ja sam naime željela klasičnu svadbu sa svime što uz to ide, a u – sve što uz to ide spada i kravata na mladoženji.
Naravno da svoju prijetnju nisam ostvarila. Naša prva bračna noć ipak se dogodila i bila je divna. Alex me ljubio po cijelom tijelu. Čak i po mom golemom madežu. I pritom nije ustuknuo. Svi drugi muškarci, uključujući i Kohna, na trenutak su zastali kad su ga prvi put ugledali. Alex nije. Ni desetinku sekunde. Tada je volio sve na meni. Bio je jed-nostavno divan.

Alex je praznim pogledom zurio u postavljeni stol. Bilo je očito da je plakao, oči su mu bile crvene. To me začudilo. A onda me začudilo, da me to začudilo. Možda se više nismo voljeli, ali ipak smo mi mnogo godina bili sretni skupa. A u takvom je slučaju normalno da čovjek plače.
– Hej, luđakinjo, vikala je Krttx, – ovamo! Malo sam pogledala oko sebe i vidjela da se postrojba već bila sklonila ispod naše stare fotelje, odmah iza resa. Ignorirala sam Krttx, jer iza Alexa u sobu je ušao moj stari šef, Carstens. Moja ticala zapahnuo je oblak njegove luksuzne Eau de toilette.
– Baš ste mogli pozvati i nekolicinu njezinih kolega s posla, rekao je Alexu.
Slažem se, pomislila sam. Baš bih rado bila vidjela kako me opla-kuju.
– Pa da cijeli dan moram brisati pod poplavljen njihovim krokodil-skim suzama.
Tipičan Alexov odgovor. Bio je pošten, direktan, savjestan, nježan – bio je jednostavno dobar čovjek... i ponekad mi je prilično išao na živce s tom svojom moralnošću.
Ali mnogo godina bilo je divno imati uza se takvu osobu. U svijetu punom laži, intriga i lažnih trepavica, on je bio jedini koji je prema meni uvijek bio pošten.
– Ne želim ovdje nikoga osim ljudi kojima je Kim stvarno bila draga, nastavio je Alex.
Pogledala sam stol. Bio je postavljen za samo pet osoba. Ne baš prevelik broj – ljudi kojima sam stvarno bila draga.
To me šokiralo i rastužilo.
Onda je u dnevnu sobu ušla moja majka. Ruke su joj se tresle, što je bio dobar znak, jer to je značilo da još ništa nije popila.
– Sjedni, Marta, rekao je Alex ljubazno. Uvijek je uspijevao biti ljubazan prema njoj. Ja bih se uvijek već nakon kratkog vremena počela derati na nju. Rekord mi je bio sedamnaest minuta i dvadeset tri sekunde. Mjerila sam si vrijeme. To je bilo jednom kad sam prethodno bila čvrsto odlučila izdržati najdulje što mogu, a da se s njom ne posvadim.
– Moja skočica, čula sam Lillyn glas iz predsoblja. Sljedeće sekunde u dnevnu sobu je uletjela narančasta loptica skočica. Projektil je najprije lupio o stol, potom preletio neposredno iznad moje glave, tako blizu da me vjetar gotovo odnio, i na kraju udario o pod točno ispred resa fotelje. Mravi su se tresli od straha. Narančasta loptica skočica jednostavno im nije bila pojmljiva.
Mene uopće nije uznemirila. Kao prvo, bilo mi je teško razviti strah od obične loptice skočice, bez obzira na njezinu veličinu. A kao drugo, jedino što sam vidjela bila je Lilly. Utrčala je u sobu. Na sebi je imala svoju omiljenu zelenu haljinicu (Alex nije bio tip koji bi je prisiljavao da obuče crnu), a u naručju je čvrsto stiskala svog medvjedića. I njezine su oči bile crvene.
Odmah sam krenula prema njoj, najbrže što sam mogla. Htjela sam je zagrliti. Čvrsto je zagrliti i utješiti: – Nisam mrtva! Ne plači!
– Što ti sad pak pada napamet, luđakinjo jedna? uzviknula je Krttx. Glas joj je još uvijek podrhtavao od šokantnog doživljaja s lopticom skočicom. I pitanje je zbilja bilo na mjestu: bila sam mrav. Nisam mogla zagrliti ni Lillyin mali prst.
Potpuno očajna zastala sam na pola puta. Najradije bih bila zaridala, ali mravi izgleda nemaju suze. I tako, nisam mogla čak ni plakati kako bih svojoj boli dala oduška. Razdirala me, a ja protiv toga ništa nisam mogla poduzeti. A što sam dulje gledala Lillyine oči crvene od plača, iz sekunde u sekundu osjećala sam se sve gore i gore. Više to nisam mogla podnijeti i skrenula sam pogled na stol. Primijetila sam da jedna osoba još nedostaje.
Možda Daniel Kohn?
Ne, njega Alex sigurno ne bi pozvao.
Možda moj otac? To nije bilo baš vjerojatno. Nisam znala čak ni gdje živi. Posljednji put kad sam od njega dobila razglednicu, David Has-selhoff još je bio seks-simbol.
– Čovječe, jedva sam našla parking, rekao je jedan poznat glas. Ni-na! Što je ona tražila na mojim karminama?
Imala je super frizuru, tijelo očvrsnuto aerobikom, a na sebi ukusnu crnu haljinu. Bila je toliko pripijena uz tijelo, da je muškarcima poru-čivala da se slobodno prepuste erotskim maštarijama...
Iako se još uvijek odijevala izazovno kao i dok je bila tinejdžerka, sad je imala mnogo više stila. Prije smo uvijek furale partner-look: de-koltei su nam bili takvi da su nam cice praktički ispadale van, a laka za kosu upotrebljavale smo toliko da je bilo opasno kresnuti upaljačem u blizini naših glava.
Među svim onim malograđanima u školi, Nina i ja bile smo autsaj-derice, i u tom smo statusu uživale. Obje smo potjecale iz disfunkcio-nalnih obitelji, ali ni ona ni ja nismo se dale zajebavati. Obje smo kanile osvojiti svijet. Ja sam uspjela na televiziji. A Nina... pa dobro, ona nije baš uspjela. Na kraju je postala turistička agentica.
Ni u ljubavi nije baš dobro prošla. Njezina bilanca sastojala se od jednog abortusa i serije veza od kojih nijedna nije trajala dulje od tri mjeseca. Dok smo još bile najbolje prijateljice, jednom sam je upitala je li zbog toga nesretna. Ali ona je samo slegla ramenima i rekla da se pravi muškarac za nju još nije rodio: – Pokaži mi jednog koji je i inteligentan, i zgodan, i čestit, i ja ću ti pokazati osmo svjetsko čudo.
Tada još nisam slutila da je to osmo svjetsko čudo za nju bio Alex.
A onda se dogodila večer kad je naše prijateljstvo puklo. Imale smo dvadeset pet godina, Lilly još nije bila rođena, i ja sam se ubijala od posla na svom prvom radnom mjestu, na radiju, pa sam u našem unaj-mljenom stanu praktički samo i radila. Jednoga dana sam međutim ranije došla s posla jer me uhvatila neka gripa. Ulazeći u stan, čula sam smijeh koji je dopirao iz dnevne sobe. Alex i Nina su se zabavljali.
To je bilo okej.
Krenula sam hodnikom prema dnevnoj sobi. Sad su se . zbilja glasno cerekali.
I to je bilo okej.
Ušla sam u dnevnu sobu i vidjela da na sebi imaju samo donji veš.
To apsolutno nije bilo u redu.
Pokušala sam ne napraviti scenu. Htjela sam ostati cool. Duboko sam udahnula, zaustila da nešto kažem i... povratila Nini po stopalima.
Što nije bilo baš osobito cool.
Nina je pobjegla kući otuširati se, a Alex je plačnim glavnu poku-šavao objasniti da nije spavao s Ninom, da ju je te večeri prvi put po-ljubio. Inače upravo je bio u krizi sa svojim studijem biokemije. Bio je pao na nekoliko ispita i bilo je neizvjesno hoće li uopće uspjeti diplo-mirati. Uz to je imao i osjećaj da mene za to uopće nije briga, jer stalno sam bila ili na poslu ili umorna, sa mnom je bilo praktički nemoguće razgovarati, a on me i nije htio opterećivati, ali s Ninom je mogao raz-govarati, ona ga je slušala, davala mu savjete, tješila ga, ohrabrivala. I tako se jedno zbrojilo s drugim... A možda se ne bi bilo zbrojilo da sam bila malo otvorenija i ne toliko posvećena poslu itd, itd, itd...
Meni je ta njegova priča bila totalno nezanimljiva. Bila sam jako povrijeđena! I rekla sam mu – također plačnim glasom – da mu dajem točno deset sekundi da se odluči: ili Nina ili ja.
Razmišljao je punih deset sekundi.
I onda se odlučio za mene.
I ja Ninu nikad više nisam vidjela.
Nadala sam se da si nikad više nije uspjela sprati smrad sa stopala.
Zadnje što sam čula bilo je da je prihvatila posao u nekoj turističkoj agenciji u Hamburgu.
Ali sad je opet bila tu.
I moj mravlji alarmni signal opet se oglasio.

– Tko je za kavu? upitao je Alex, i svi su bili za, čak i Marta. Hvala Bogu bila je dovoljno pristojna da u Lillynoj nazočnosti ne zatraži neko žešće piće.
– Pomoći ću ti, rekla mu je Nina. Pritom mu se osmjehivala, naizgled rezervirano, ali iza te rezerviranosti krila se jedva primjetna čežnja. Muškarci to uopće nisu u stanju prepoznati. To mogu samo žene. Čak i kad se ponovo rode u mravljem tijelu.
Podivljala sam od bijesa. Pa tek sam prije tri dana bila umrla, moje je truplo sigurno još bilo toplo. Okej, možda više nije bilo baš toplo, ali sigurno je još bilo barem sobne temperature. A Nina je već htjela moga muža!?
Čak je bila toliko drska da se obrati mojoj kćeri: – Hoćeš da ti nap-ravim toplu čokoladu?
Lilly je kimnula glavom.
– Okej, evo odmah, rekla je Nina i onda učinila nešto zbog čega sam totalno pošizila: pomilovala je Lilly po glavi.
Vrisnula sam: – Ostavi moju kćer na miru!
Ali naravno, čuli su me samo mravi i to je kod njih definitivno uk-lonilo svaku sumnju u to da sam potpuno luda.
Malo sam razmislila: je li to bila pretjerana reakcija? Možda je Nina samo htjela malo utješiti moju kćer?
Ali ja sam je jako dobro poznavala: bila je ista kao ja.
Kad je nešto htjela, bila je spremna ići preko leševa.
U ovom slučaju preko mog leša.
Htjela je Alexa.
Oduvijek ga je htjela.
A put do njegova srca vodio je preko naše kćeri.
13. POGLAVLJE
Potrčala sam prema stolu kao pomahnitala. Htjela sam nešto podu-zeti. Doduše nisam imala pojma što, ali nisam mogla jednostavno pro-matrati kako mi netko otima obitelj! Kad sam stigla do noge od stola primila sam se za nju i počela se uspinjati, dok su Alex i Nina otišli u kuhinju po tople napitke. Lilly je otišla u svoju sobu po neku igračku, a Marta je iskoristila trenutak dok mala nije u sobi da si u grlo sruči dupli šeri. Zagrijana šerijem, počela je daviti Carstensa svojim blebetanjem: – I vi ste na televiziji, zar ne?
Kimnuo je glavom.
– Morate napraviti jednu emisiju o onim internetskim portalima za osobe koje traže partnera. Za žene kao što sam ja, to uopće nije ugodno.
– Nije? upitao je Carstens i ne prikrivajući nezainteresiranost i prinio šalicu ustima.
– Nije! odvratila je moja majka. – Znate li vi da većinu starih jaraca koji se prijavljuju na te stranice zanima samo seks?
Carstens se zagrcnuo.
Martha je nepokolebljivo nastavila: – Tu jednostavno nema nikoga tko bi htio malo porazgovarati. Same svinje.
Carstens je nato rekao ono što bi rekao svatko na njegovom mjestu: – Ispričavam se, ali moram na WC.
Ustao je i otišao. U međuvremenu se u sobu vratio Alex s kavom u pratnji Nine, koja je donijela čokoladu za Lilly. Već je djelovala pomalo kao da je ona tu gazdarica!
Ja sam se sve većom brzinom uspinjala uz nogu od stola. Stipe Božić nije mi bio ni do koljena.
– Pastor je jako lijepo govorio, rekla je Nina.
– Da, rekao je jako lijepe stvari o patnji majki, dopunila ju je Martha.
– Prije svega, lijepo je govorio o Kim, rekao je Alex.
Kad sam čula te riječi, na trenutak sam se prestala uspinjati. Pitala sam se što li je to lijepoga pastor rekao o meni.
– Jako dugo je govorio o njezinom društvenom značaju, rekla je Nina.
Osjetila sam se polaskanom.
– I o tome da je bila dobra majka, dopunio ju je Alex.
Iritirala me odsutnost ironije u Alexovu glasu. A svaki treći dan mi je predbacivao upravo suprotno od toga. Je li sad možda zbilja mislio da sam bila dobra majka? To bi bilo lijepo. Malo vjerojatno, ali lijepo.
U međuvremenu se u sobu vratila Lilly noseći svoj game- boy i Nina joj je stavila čokoladu na stol. – Nadam se da nije prevruća, rekla je.
– Nije, baš je onako kako Lilly voli, odgovorio je Alex.
Taj kompliment upućen Nini totalno me raspametio. Bijesno sam se popela na stol i zaputila se preko mekane površine stolnjaka ravno prema Lilly, ali odjednom je pokraj mene bila torta!
Moj mravlji instinkt vikao je – Hoću to, hoću to! i zapovjedio mojim nogama da počnu marširati. Kao izbezumljena krenula sam prema torti – i malo kasnije, protiv svoje volje, skočila u ljepljivi čokoladni preljev.
Jesti tortu, a imati mravlje čulo okusa, neusporediva je osjetilna eksplozija. Bolje od svakog orgazma – izuzev onih koje sam doživlja-vala s Alexom u prvim godinama braka, i onog s Danielom Kohnom.
Omamljena od blaženstva, ležala sam na komadu torte i jela, jela...
Iz velike daljine – kao kroz debelu koprenu – čula sam kako Lilly kaže: – Nina, na tvom komadu torte je mrav.
Ali Nina nije dovoljno brzo reagirala, i ja sam skupa s komadom torte dospjela – u njezina usta!

14. POGLAVLJE
Završiti u Nininu želucu bila je još gluplja smrt nego biti pogođen umivaonikom s jedne svemirske postaje.
Opet mi se pred očima poput filma odvio čitav život, samo što je to ovaj put bila moja turobna egzistencija u mravljem tijelu: sastanak s Budhom, Krttxine psovke, pogled na veličanstveni mravlji grad, bru-talno premlaćivanje mrava koji je bio reinkarnirani čovjek, paukova mreža, narančasta loptica skočica, Ninin pokušaj da zauzme moje mjesto u mojoj obitelji...

Kad ti se pred očima odvije takav život, nije ti žao što umireš.

Opet sam vidjela svjetlo.
Bilo je sve intenzivnije.
Bilo je predivno.
Obavilo me.
Još blaže nego prošli put.
Još toplije.
Još nježnije.
Zagrlila sam ga i potpuno mu se predala.
Osjećala sam se tako dobro.
Tako zaštićeno.
Tako sretno.
To je bio kraj noćne more.

To je trajalo čitave dvije sekunde.

A onda sam opet bila mrav.

Naravno, nalazila sam se u jednom drugom mravljem tijelu. Ovo je bilo manje i okretnije, ali opet sam bila prokleti mrav!

Natrag u mravlju sudbinu. Ništa od unutarnjeg mira. Pitajte me jesam li bila frustrirana!

– Zdravo, prošaptao je Budha blagim glasom.
Okrenula sam se. Opet sam bila u istom onom podzemnom tunelu u kojem sam i prošli put došla k sebi. I ovaj put mi se osmjehivao jedan nevjerojatno debeo mravlji Budha. Izgledao je vrlo zadovoljno sobom, cijelim svijetom, univerzumom. Za razliku od mene.
– MORAMO... PORAZGOVARATI! zahtijevala sam jako ljutito.
– Potištena si zato što ti nije bilo dopušteno otići u svjetlo, ustanovio je Budha.
To je bilo točno. Ali nisam mu to htjela priznati. To ga se nije ticalo. Htjela sam s njim porazgovarati o jednoj drugoj temi: – Nisam zaslužila ponovo se roditi kao mrav!
– Imaš zapanjujući način gledanja na stvari, rekao je Budha i očito mu je bilo zabavno.
– Ja doduše jesam napravila neke greške, ali tvoja je presuda pres-troga! prigovorila sam. – Zahtijevam da me oslobodiš iz ove mravlje egzistencije.
– Ja to ne mogu.
– Mislila sam da si ti ovdje vrhovni muftija.
– To možeš samo ti sama.
– A kako? upitala sam uzbuđeno. Ako je postojao izlaz iz tog sranja, htjela sam točne upute kojom se rutom ide do njega.
– Put ćeš naći hodajući, šaptao je Budha.
– To mi zvuči kao poruka iz kolačića sudbine, rekla sam uzrujano.
– Može biti, rekao je Budha blago se osmjehujući, – ali nije zbog toga manje istinita, rekao je i polako se rasplinuo.

Taj tip mi je definitivno počinjao ići na živce!

Pokušala sam dokučiti što li je mislio tom glupom frazom, ali apso-lutno ništa mi nije padalo na pamet.
I tako sam se opet sjetila svojih karmina. Nina je htjela Alexa i znala sam da će joj Alex popustiti. Ne danas, ne sutra, ali jednoga dana si-gurno. Znala sam to.
Jer Nina ga je htjela.
A Alex se još onda zamalo odlučio za nju.
Pritom sam ja tada još bila živa.
A sad sam bila mrtva.
Dakle više im nisam stajala na putu i znala sam da će se Alex prije ili kasnije upustiti s njom. I onda će Nina postati Lillyna nova mama.
Od te misli zgrčio mi se moj maleni mravlji želudac.

Iz daljine su se čuli koraci velikog broja mravljih nogu i Krttxina vika. Bilo mi je jasno da ovaj put ne smijem dopustiti da me mobilizira. Ovaj mravlji život morala sam uzeti u vlastitih šest hvataljki, kako bih nekako spriječila Ninu da mi preotme obitelj.
A postojala je samo jedna osoba koja mi je u tome mogla pomoći: onaj kao mrav reinkarniran čovjek kojem je prijetila kraljičina osuda na smrt. Je li on znao način kako čovjek u mravljem obličju može utjecati na živote ljudi ?
Dakle, pobjegla sam odatle prije nego što me Krttx mogla spaziti, započela svoj novi život.
Život u kojem će Giacomo Casanova igrati jako važnu ulogu.
15. POGLAVLJE
Trčeći prema mravljem gradu, u mislima sam skovala plan.
Kanila sam najprije otkriti gdje stanuje kraljica, a onda... vidjeti što ću dalje.
Priznajem, to nije bio baš osobito impresivan plan, ali s obzirom na okolnosti, bio je prilično dobar.
A okolnosti su bile sljedeće: nisam htjela ni zamišljati kako bi to bilo da Nina odgaja moju curicu. Ali kako to obično biva, kad čovjek nešto ne želi zamišljati, onda baš zamišlja, i to u najživljim neonskim bojama. Pred očima sam vidjela svoju slatku, prekrasnu kćerkicu, maleno biće koje se noću uvlačilo k meni u krevet jer se bojalo Gargamela, čarob-njaka koji je bio toliko nesposoban da ni Štrumpfove nije uspijevao nasamariti. Lilly nije smjela pasti Nini u šake. Ova bi je pretvorila u bezobzirnu, nemilosrdnu ženu. Ženu kakva sam bila... ja?
Osjećala sam se uhvaćenom u klopku koju sam sama sebi postavila. Brzo sam izbacila tu misao iz glave i nastavila još žešće proklinjati Ninu.
– Odvratna krava, psovala sam sebi u bradu.
– Što si rekla? upitala me zapovjednica, koja mi je dolazila ususret sa svojom postrojbom. Bila je jedan i pol puta veća od mene i djelovala zastrašujuće.
– Ja sam odvratna krava? upitala je razdraženo.
Promucala sam: – Pa, ovaj... zabunila sam se, nešto drugo sam htjela reći.
– A što si htjela reći?
– Lijenčina spava, objasnila sam, ne baš uvjerljivo.
– Lijenčina spava? upitala je zapovjednica zbunjeno.
– Lijenčina spava, ponovila sam.
– A što bi to trebalo značiti?
To je i mene zanimalo.
Promucala sam: – Ovaj... da, pa ja... ne volim kad su mravi lijeni i... predugo spavaju.
– Aha, odvratila je zapovjednica, ne baš zadovoljna odgovorom.
Htjela sam što prije produžiti dalje, ali ona je imala još pitanja za mene: – Što radiš tu sama?
– Radim.
– Mrav nikad ne radi sam, rekla je zapovjednica i sumnjičavo mi prišla korak bliže. Osjetila sam zadah iz njezinih usta i poželjela da netko što prije izmisli i izbaci na tržište vodicu za usta za mrave.
– A što radiš? nastavila je s ispitivanjem.
Mozak mi je radio sto na sat pokušavajući smisliti neki odgovor. Okušala sam sreću s istinom: – Pa ja ovaj... moram u kraljičin stan.
Primijetila sam da je zapovjednica odjednom počela drhtati: – Ti si... u kraljičinoj gardi?
– Naravno da sam u kraljičinoj gardi, rekla sam najautoritativnijim mogućim tonom. Zapovjednica se počela tresti
kao da pred njom stoji sam Mefisto. Ta mi se njezina reakcija svid-jela. Jako. Toliko su me se svojedobno bojale samo moje asistentice.
– Oprosti mi, svećenice, rekla je zapovjednica ponizno i svojoj pos-trojbi odmah zapovjedila da krene dalje. Prestrašeni mravi krenuli su žurnim korakom, tako žurnim da sam imala dojam da će se zaustaviti tek kad prijeđu državnu granicu.
– Svećenice, tako me bila oslovila. Hm, mravi su dakle imali neku vrstu religije. Pitala sam se kako li to izgleda. Jesu li vjerovali u samo jednog boga? U više njih? Možda čak i u reinkarnaciju?
Hodala sam uzbrdo vijugavim stazama u potrazi za kraljičinim sta-nom. Pretpostavljala sam da bi mogao biti u jednoj od komora u zidu negdje desno. U tom je smjeru naime bila odmarširala Krttxina jedinica sprovodeći zatvorenika. Svaki put kad bi me neka zapovjednica mrko pogledala, ja bih jednostavno rekla: – Ja sam iz kraljičine garde, i ovu bi spopao strah. Konačno su drugi opet imali respekta preda mnom. – Ja sam iz kraljičine garde postala mi je omiljena rečenica, a govorila sam je i zapovjednicama koje me nisu mrko pogledale. Iz čistog zadovoljstva.
I tako sam je nažalost izgovorila i jednom kad nisam trebala: – Ja sam iz kraljičine garde.
– I mi, odgovorila su mi tri mrava.
Pogledala sam im lica. Pogledi su im bili ledenohladni, strogi i ne-milosrdni. Zamišljam da bi upravo tako gledali svećenici pripadnici španjolske inkvizicije, da su imali pet očiju.
– Ne poznajemo te, rekla je njihova zapovjednica oštro.
– Ja sam nova, odgovorila sam slabašnim glasom.
Njih tri samo su se kratko pogledale. Bilo je lako pročitati što misle: – Ova se izdaje za jednu od nas. Kakvo svetogrđe! Trebali bismo je na licu mjesta ubiti. Ali tako da dugo umire, kako je takvom svetogrđu i primjereno.
U glavi mi je zapištao mravlji alarm, tako prodorno da sam se stresla. Instinkt bijega još mi nije ni proradio, a već sam trčala. Brzo kao nikad u životu! U glavi mi je tutnjalo. Istodobno mi je mozak pod tim pritiskom radio sto na sat pokušavajući smisliti kako da im pobjegnem. Odlučila sam izgubiti se u gomili. Medu tisućama mrava neće me moći pronaći, mislila sam. Tako je, to ću uči...
Do – ...niti nisam ni stigla. Moje progoniteljice bile su brze kao američke specijalne postrojbe na amfetaminima. Svladale su me za se-kundu. Svećenice su pritom djelovale s kirurškom preciznošću: sve su me u istom trenutku šutnule u nožne zglobove. Nisam se više mogla ni pomaknuti. Bol je bila neopisiva, ali nisam mogla ni vrištati jer je jedna od svećenica preciznim udarcem u vrat onesposobila moj govorni aparat. Kakva god da je bila ta mravlja religija, ljubav prema bližnjemu očito nije bila jedan od njezinih bitnih postulata.
– Da je odmah ubijemo? upitala je jedna svećenica glasom koji je odavao da se tome unaprijed veseli. Stresla sam se od jeze.
– Ne, bacit ćemo je u tamnicu k ostalim zatočenicima, odredila je zapovjednica i još jednom me udarila s četiri od svojih šest nogu.
Sad barem više ne moram tražiti kraljičin stan, pomislila sam. I s tom – čaša je napola puna mišlju u glavi, izgubila sam svijest.
16. POGLAVLJE
Kad sam se probudila, lice mi je bilo zariveno u pijesak.
. Koliko god pljuvala, nisam ga uspjela potpuno ispljunuti i škripao mi je medu čeljustima. Ošamućeno sam se uspravila i vidjela da ležim u jednoj od komora u zemljanom zidu. Bila je prilično velika, a visoko iznad mene bio je izlaz koji su čuvale dvije svećenice iz kraljičine garde. Izračunala sam kolike su mi šanse da prođem pokraj njih i došla do re-zultata od 0,0003 posto. Zaokruženo.
Pogledala sam oko sebe. U jednom kutu drijemao je leteći mrav oz-lijeđena krila. Istog trena sam se razbudila shvativši da je to onaj rein-karnirani čovjek. Odmilila sam k njemu najbrže što sam mogla, što nije bilo baš osobito brzo jer su me zglobovi još boljeli od udaraca svećenica.
– Zdravo, rekla sam oprezno.
Na trenutak je pogledao gore prema meni pa opet utonuo u san. Uopće ga nisam zanimala.
Odmah sam prešla na stvar: – I ja sam reinkarnirano ljudsko biće.
Sad sam imala njegovu pozornost.
– Zovem se Kim Lange.
Oči su mu zablistale. Šutio je. Sigurno je najprije morao srediti tisuće misli koje su mu proletjele kroz glavu.
– Kako se zoveš? pokušala sam mu pomoći u sređivanju misli.
– Casanova.
– Kako molim?
– Giacomo Girolamo Casanova, svečano je izgovorio.
Postojale su tri mogućnosti: 1. To je zbilja reinkarnirani Casanova. 2. Zeza me. 3. Totalno je puknut.
– Sluga pokorni, Madame Lange, rekao je s talijanskim akcentom koji je zvučao daleko autentičnije nego kod vlasnika talijanskog resto-rana u Potsdamu gdje smo bili stalni gosti.
Reinkarnirani se naklonio, pri čemu je dvije prednje noge savio u koljenima, a desnom srednjom nogom načinio elegantan pokret kao da skida šešir.
– Vi ste zbilja Casanova? Onaj Casanova?
– Zar ste čuli za mene? upitao je s gotovo savršeno odglumljenom skromnošću.
– Ako ste Casanova, zbilja ste... već dugo mrtvi.
– Od 4. lipnja 1798.
– Znači više od dvjesto godina.
– Dvjesto... godina? promucao je. Njegova samouvjerenost na tre-nutak je netragom nestala. Ticala su mu se tužno objesila. To je po svemu sudeći doista bio Casanova.
– Živite li cijelo to vrijeme kao mrav? upitala sam suosjećajno.
– Da, uvijek iznova, odgovorio je i opet hrabro ispružio ticala, – ovo mi je već sto petnaesti život. Emocionalnu prazninu kojom je ta rečenica odjekivala nije mogao prikriti ni njegov galantni ton.
Sto petnaest života. Kakva užasna sudbina. Jadnik je bio zarobljen u beskrajnoj petlji.
I ja isto! – proletjelo mi je kroz glavu.
Sjela sam. Sad sam pak ja objesila ticala. To je probudilo Casanovine kavalirske porive. Položio mi je jednu nogu na glavu i nježno me mi-lovao pokušavajući me utješiti: – Madame, nemojte očajavati nad svo-jom sudbinom.
Pritom mi je prišao blizu. Previše blizu.
– Hej, je l' vi to dirate moju spolnu žlijezdu? upitala sam prenera-ženo.
– Molim vas, oprostite mi moju smionu želju, rekao je i povukao stražnju nogu. – Nikad se ne namećem ženi.
Pogledala sam mu u oči i vidjela da sam mu povrijedila ponos.
Uzdahnula sam i upitala ga: – Možete li mi pomoći?
– Sluga pokoran, odvratio je smiješeći se.
– Imate li kakvu ideju na koji način mrav može utjecati na živote ljudi? postavila sam odlučujuće pitanje.
Casanova je kratko šutio. Onda je ohrabrujućim tonom rekao: – U kakvoj god da ste nevolji, Madame, već ćemo naći neko rješenje.
Taj odgovor bio je samo malo ljubaznija verzija odgovora – Nemam blagog pojma.
Što je značilo da sam uzalud došla k njemu.
– A što biste htjeli učiniti kod ljudi? upitao je Casanova.
Razmislila sam kako da mu objasnim problem s Ninom, ali nisam uspjela naći prave riječi.
– Ne morate mi ništa objašnjavati, rekao je. – Među ljude možemo otići kad god hoćemo.
– A kako ćemo proći pokraj stražara? upitala sam.
Nato mi je Casanova objasnio da je jednom uspio pobjeći iz jednog mnogo bolje čuvanog zatvora: iz mračnih olovnih ćelija u Veneciji. Daleke 1756.
– A zašto ste tada bili uhićeni? upitala sam.
– Radilo se o jednoj banalnoj pravosudnoj pogrešci. Govorilo se da sam laka morala.
Casanova se osmjehnuo namigujući, i moram priznati, za jednog mrava, imao je jako šarmantan osmijeh.
– Ako odavde možemo izaći kad god hoćemo, upitala sam, – zašto to onda dosad niste učinili?
– Nisam imao motivaciju.
– Niste imali motivaciju? Pa kraljica vas kani smaknuti!
– Pa što, nakon toga ću se ionako opet reinkarnirati kao mrav.
I to je točno, shvatila sam i pomislila da bih i ja možda trebala jed-nostavno pričekati svoje smaknuće. U tom slučaju opet bih se reinkar-nirala kao mrav, ali ne bih više bila u zatvoru nego vani i mogla bih k Lilly.
Bila sam iznenađena što mi smaknuće odjednom nije izgledalo ni-malo strašnije od odlaska zubaru.
– I kad ćemo biti smaknuti? upitala sam.
– Kraljica će pričekati dok joj ne prođe period plodnosti.
– A kad će to biti?
– Za nekoliko tjedana.
– Ja nemam toliko vremena! uzviknula sam.
– Onda bismo se trebali potruditi pobjeći iz ove tamnice, rekao je Casanova, očito nadahnut predstojećom avanturom.
– A kako?
– Isto kao ja pri prvom pokušaju bijega iz užasnih olovnih ćelija, objasnio je. – Kroz tunel.

Casanova i ja počeli smo kopati tunel. Doduše nismo znali kamo vodi. Casanova je to, vrlo točno, komentirao riječima: – Svagdje je bolje nego u zatvoru.
Svećenice koje su stajale gore kod izlaza nisu ništa primijetile. Mjesto gdje smo kopali bilo im je u mrtvom kutu, a kopali smo posve tiho. Šapćući sam upitala Casanovu kakva je ta njihova religija.
Casanova se osmjehnuo: – Kraljica je ovdje božica. Nitko drugi. Kao kod drevnih faraona.
Dok sam još razmišljala o tome da u toj religiji jedino božica može naći pravo ispunjenje, Casanova je uzviknuo: – Zemlja postaje rahlija, uskoro ćemo izbiti na povr...
I onda samo oboje propali kroz otvor. Točno na kraljicu, koja je upravo bila usred ljubavne igre s nekoliko muških mrava.
Queen nije bila amused.

17. POGLAVLJE
Ti! viknula je gledajući Casanovu.
– Vidim, Vaše Veličanstvo me se sjeća, osmjehnuo se Casanova, s dojmljivom samouvjerenošću kad se uzme u obzir da smo se upravo spuštali s kraljice kojoj smo priredili coitus interruptus.
– Ti... ti... ti uskoro mrtav biti, mucala je uzbuđena kraljica.
– I vidim da se još uvijek izvrsno izražavate, rugao se Casanova.
Kraljica se ustobočila pred nama. Bila je otprilike šest puta veća od ostalih mrava i djelovala kao neko čudovište iz science fiction filma iz pedesetih godina, samo što je nažalost bila živa i u boji.
– Uhvatite ih! doviknula je stražarima koji su stajali pokraj vrata jedne velike odaje čiji su zidovi bili od pijeska zaglađenog mukotrpnim i minucioznim radom. To je valjda bila kraljevska raskoš na mravlji način.
– Imam fenomenalan plan, prišapnuo mi je Casanova.
– A kakav? bojažljivo sam upitala.
– Bjež'mo.
– Zbilja fenomenalan plan, složila sam se.
Casanova je potrčao, ja za njim. Ali nije potrčao prema vratima, jer iz tog smjera su nam se već približavali stražari.
Trčali smo prema jednoj rupi u zemljanom zidu. Kraljica ju je valjda koristila kao neku vrstu panoramskog prozora kroz koji je imala pogled na golemi mravlji grad.
Odjednom sam shvatila da Casanova kani bježati prema tunelima gore u kupoli koji su vodili van na površinu. To nije bila loša ideja. Ci-jela stvar imala je samo jednu malu kvaku: – Ja ne mogu letjeti, dovik-nula sam Casanovi, – za razliku od vas ja nemam krila!
– Na to sam mislio, Madame, rekao je Casanova kad smo zastali kod panoramskog prozora. – Popnite mi se na leda, i ja ću vas iznijeti odavde.
– Ali jedno krilo vam je zaderano.
– To naš bijeg samo čini još veličanstvenijim.
Pogledala sam mravlju metropolu i ustanovila da se nalazi jako duboko ispod nas. Pozlilo mi je i odjednom me ipak uhvatio strah od smrti. Svejedno, bio ti reinkarniran ili ne, pad s takve visine bio bi smrtonosan i jako bi bolio.
– Uhvatite ih! vikala je kraljica. Stražari su nam već bili vrlo blizu.
Brzinom vjetra popela sam se Casanovi na leda. Raširio je krila, poviknuo: – Attenzione! i skočio.
Padali smo kao kamen. Ili, točnije rečeno, kao dva kamena.
– AAAAAAAA! vrištala sam prestravljena.
– AAAAAAAA! vrištao je prestravljeni Casanova.
A to što je i on bio prestravljen ubilo je i ono malo nade u meni da ćemo izvući žive glave.
– AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA! vrištala sam.
– AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA! vrištao je Casano-va. A tlo je bilo sve bliže i bliže.
– Poletite! viknula sam.
– Ne mogu, doviknuo je. Bio se ukočio od straha.
Onda sam ga ugrizla. Jako!
– AUU! vrisnuo je.
– Hoćete li konačno početi letjeti? uzviknula sam. Još samo nekoliko djelića sekunde dijelilo nas je od udara o jednu hrpu hrane. Već sam mogla jasno razaznati komadić Smartiea o koji ćemo se razmrskati.
– Evo letim, letim! Samo me nemojte opet ugristi! uzviknuo je Ca-sanova. Konačno se trgnuo iz obamrlosti i počeli smo dobivati na visini. Doduše, kako mu je krilo bilo zaderano, okretali smo se oko svoje osi, i morala sam se iz sve snage držati da ne skliznem s njegovih leda, ali dobivali smo na visini. Zbogom Smartie!
Casanovin se let polako stabilizirao. Sad sam sigurnije sjedila na njegovim leđima i iz visine gledala mravlji grad. Kažu da ljudi promat-rani iz velike visine izgledaju kao mravi. E pa mravi promatrani iz velike visine izgledaju kao ljudi: živa bića kao i mi – živahni, marljivi, uvijek u pokretu. Kad pomislim da ih je ono odvratno derište Nils spaljivao po-većalom – ili da sam ih ja špricala insekticidom...
– Pogledajte Madame, kraljica, rekao je Casanova kad smo opet bili u visini panoramskog prozora.
– Bit ćete smaknuti! vikala je.
Casanova je doletio malo bliže kraljici i rekao: – Najdraža gospodo, previše se uzbuđujete.
Što jest jest, drskosti mu nije manjkalo. Manjkalo mu je samo pa-meti. Jer, svećenice iz kraljičine garde doduše nisu imale krila, ali za-boravio je kraljičine ljubavnike, koji su svi odreda mogli letjeti.
– Donesite mi ih. Ali rastrgane na komadiće! zapovjedila je vlada-rica svom lovačkom bataljunu. Na čeljusti joj je izlazila bijela pjena.
Desetak letećih mrava izletjelo je iz kraljičine odaje i krenulo ravno prema nama.
– I što sad? viknula sam.
– Imam fenomenalan plan, rekao je Casanova.
Ako je bio jednako fenomenalan kao njegov prošli fenomenalni plan, nije nam se dobro pisalo.
– A kakav?
– Vidjet ćete, Madame. Samo se čvrsto držite!
Opet smo počeli padati prema dnu, ali ovaj put hotimice. Je li nas luđak kanio ubiti ? Hvataljkama između kandži čvrsto sam se držala za njegova oklopljena leđa, osjećala ekstremno jako strujanje zraka, još čvršće se držala i molila se Bogu. Pritom sam u mislima zastala: ima li uopće smisla moliti se Bogu? Je li cijeli taj fenomen reinkarnacije uopće Božji koncept?
Usprkos našoj luđačkoj brzini, leteći mravi su nas sustizali. Imali su enormno ubrzanje. Vjerojatno tim tempom ubrzavaju rakete kad padaju na zemlju.
Zatvorila sam oči, potpuno sigurna da će kad udarimo nastati og-roman krater u kojem će poslije naći samo naše blatne ostatke. Naši su progonitelji sad bili gotovo na istoj visini, a od tla smo bili udaljeni samo nekoliko duljina mrava.
Upravo u tom trenutku, Casanova je zakočivši iz sve snage zaustavio naš pad. – Arrggh, zastenjao je i jedva se uspio zaustaviti neposredno iznad tla i ostati lebdjeti.
Naši gonioci nisu više stigli zakočiti: tresnuli su o tlo pri čemu je nastao niz dojmljivih kratera.
– Madame, imam letačko iskustvo iz sto petnaest života. Ovi mravi samo iz jednog, komentirao je Casanova svoj manevar s neskrivenim ponosom.
Casanova je polako opet uzletio. Iako su se ostaci naših progonitelja sve teže razaznavali, ja nisam mogla odvojiti pogled od njihovih smrs-kanih tijela.
18. POGLAVLJE
Kroz jedan tunel u kupoli, uletjeli smo u slobodu. Ali nisam se . mogla zbilja veseliti. Smrt naših progonitelja pogodila me u iznenađu-jućoj mjeri. Mravi su za mene postali pomalo kao ljudi.
– Madame, zašto ste potišteni? upitao me Casanova kad smo sletjeli na našu terasu. Bila je topla, obasjana večernjim suncem, ali ja to gotovo nisam ni registrirala.
Pogledala sam prema kući i pokušala se usredotočiti na ono što je sad bilo bitno: da Nina ne postane Lillyna majka.
– Tu živi moja obitelj, rekla sam.
Casanova je neko vrijeme šutio. Onda je upitao: – I na njihove živote želite utjecati?
Tužno sam kimnula glavom. Nisam imala blagog pojma kako da to izvedem.
– Rado ću vas pratiti, bez obzira na to koju tešku dilemu morate ri-ješiti, ponudio je. – Lijepu ženu nikada ne ostavljam na cjedilu.
– Otkud znate da sam lijepa? Moja sadašnja vanjština ne odaje baš mnogo, upitala sam.
– Kod lijepe žene nije bitno kako izgleda, nego čime zrači.
Morala sam se osmjehnuti, usprkos svemu. Taj je znao obrlatiti ženu. Pomalo kao Daniel Kohn.
– Na koga sad mislite? upitao je Casanova.
– Molim?
– Upravo ste se zamišljeno smiješili. Onako kako se čovjek smiješi kad misli na dragu osobu.
Casanova je očito znao ne samo što se ženama sviđa nego i što misle. A ja nisam znala sviđa li mi se to.
Umjesto da mu iskreno odgovorim i ispričam o Danielu, rekla sam: – Hajdemo.
Krenuli smo preko terase prema kući. Ona orošena paukova mreža još je bila prazna. Pauk je očito bio odustao od nje.
Vrata dnevne sobe bila su otvorena i ušli smo unutra. Nije bilo ni-koga. Stol nije bio postavljen.
– To je vaša kuća? upitao je Casanova.
Kimnula sam glavom.
– Kod ljudi se ukus s vremenom jako promijenio, rekao je gledajući našu kromiranu stojeću lampu i bilo je očito da prema njegovu mišljenju to nije bila promjena nabolje.
Odjednom smo začuli korake. Tko je to mogao biti? Alex? Lilly?
To je bila Nina. Mokre kose. U bademantilu.
Lovila sam zrak.
– Tko je to dražesno stvorenje? upitao je Casanova.
Umjesto odgovora, samo sam zafrktala.
– Prekrasna je, komentirao je on fascinirano.
Bijesno sam ga pogledala.
– U proteklim stoljećima nisam imao priliku vidjeti mnogo žena ljudskog roda, osobito ne s tako impresivnim dekolteom.
I stvarno: Nina je bila rastvorila bademantil upravo toliko da to muškarcima bude zanimljivo, ali da misle da se bademantil kao slučajno rastvorio. Je li već bila zavela Alexa? Na dan mog sprovoda? Sigurno! Zašto bi inače hodala po kući tako odjevena?
Pomahnitala od bijesa, odjurila sam do nje i ugrizla je za mali nožni prst. Mirisao je na moj gel za tuširanje s aromom marelice. Zagrizla sam najjače što sam mogla, čupala i trgala čeljustima kao podivljala! Pritom sam urlala: – Hijaaaaaa! To je bio pravi pokolj!
I naravno, nije imao nikakva efekta.
Nije me ni primijetila. Bila sam jednostavno previše mala. Odustala sam, totalno isfrustrirana.
Onda je u sobu ušao Alex. Crno odijelo zamijenio je trapericama i majicom, a oči su mu bile još crvenije i umornije.
– Kako je Lilly? upitala je Nina zabrinuto.
– Igra se gameboyem, odgovorio joj je Alex i srušio se na kauč. Neko je vrijeme šutio, a onda tužno upitao: – Pitam se hoće li ikad preboljeti gubitak.
– Sigurno, odvratila je Nina. To je prije bio bespomoćan pokušaj tješenja nego tvrdnja iz uvjerenja.
Alex je šutio.
– Hvala što si mi dopustio da ovdje prenoćim, rekla je Nina i sjela pokraj njega na kauč.
– Pa ne mogu dopustiti da spavaš u hotelu, umorno je odgovorio Alex zureći u pod. Bio je divno nezainteresiran za Ninin dekolte, a ja sam se sramila što sam bila pomislila da je već započeo nešto s njom.
– Ako ti je potrebna neka pomoć, mogu uzeti još nekoliko dana go-dišnjeg, ponudila je Nina.
– Ne treba njemu nikakva pomoć! viknula sam. – Vrati se u Ham-burg hraniti jegulje na ribljoj tržnici! Ili što god to već bilo, što se tamo radi!
Alex je neko vrijeme razmišljao, pa rekao: – Bilo bi zbilja lijepo kad bi još malo ostala. Ja ću se posvetiti Lilly i bio bih ti zahvalan kad bi mi pomogla riješiti svu tu papirijadu.
– Naravno, nema problema, odgovorila je Nina.
A ja sam povikala: – Ma pomoći ću ja tebi!
Alex je gledao Ninu na silu se smiješeći. – To je jako lijepo od tebe, hvala ti puno, rekao je. Nina je blistala: – Nema na čemu.
– Divna je, rekao je Casanova.
– Kakva??? otresla sam se.
– Divna. Jako lijepa žena i k tome muškarca koji pati ne ostavlja samog, odgovorio je Casanova ushićeno gledajući Ninu.
Šutnula sam ga lijevom stražnjom nogom.
– Au! uzviknuo je. Bila sam razočarana što ga nije za- boljelo toliko da zaurla AUUUUUUUUU!
Alex je ustao s kauča. – Odnijet ću malenu u krevet.
– Okej, rekla je Nina, – a ja ću prirediti nešto za večeru.
– Lijepo od tebe, rekao je on umorno i otišao u smjeru dječje sobe.
Milila sam za njim, dok je Casanova i dalje fascinirano zurio u Ninu.

19. POGLAVLJE
Kako bi bilo da te sad spremimo za spavanje? upitao je Alex Lilly koja je sjedila na svom krevetu i igrala igricu na game- boyu.
Malena je samo slegnula ramenima. Ona nikad nije bila neka brb-ljavica, a sad se činilo kao daje potpuno izgubila moć govora.
Alex ju je odveo u kupaonicu. Bilo je očito da pokušava prikriti os-jećaj bespomoćnosti. Odlučila sam pričekati da se vrate, a u međuvre-menu sam malo razgledala dječju sobu: svjetleće zvijezde koje smo bili zalijepili na strop, gomilu igračaka, od kojih je Lilly redovito upotreb-ljavala najviše pet posto. Vidjela sam i jednu svoju fotografiju. Lilly ju je objesila na zid iznad svog kreveta. Nedostajala sam joj.
U tom trenutku shvatila sam da mravi i te kako imaju suze. Ali navru im na oči tek kad je bol neizdrživo velika – kao što je bila moja u tom trenutku. Plakala sam kao što nikad nijedan mrav prije mene nije plakao.
Alex i Lilly vratili su se u sobu. Pribrala sam se. Lilly me nije smjela vidjeti tako uplakanu. Naravno da me ionako ne bi vidjela, bila sam previše mala, ali stvar je bila u principu.
Alex je Lilly brižljivo pokrio i čitao joj iz knjige – Pipi Duga Čarapa. I bez obzira na to koliko su mjesta s gospođicom Priselius bila smiješna, Lilly se nije nasmijala ni jedan jedini put.
Nakon što joj je pročitao tri poglavlja, ugasio je svjetlo i ostao ležati pokraj nje dok nije zaspala. Vidjelo se koliko je zabrinut za malenu.
Kad se začulo njezino malo slatko dječje hrkanje, posve oprezno je ustao. Odšuljao se do vrata, bacio još jedan pogled na zaspalu Lilly, duboko uzdahnuo i tužan napustio dječju sobu.
Sad sam bila sama sa svojom curicom.
Uspentrala sam joj se na lice. Uopće se nije trgnula, iako ju je mojih šest nogu sigurno škakljalo. Spavala je duboko i čvrsto. Šapnula sam joj: – Volim te i dala joj jedan mali mravlji poljubac u donju usnu.
Onda sam joj legla na obraz. Njezino ritmično disanje njihalo me amo-tamo dok i ja nisam zaspala.

Kad sam se sljedećeg jutra probudila, osjećala sam se veličanstveno. Bila sam odmorna, umor u nogama od silnog bježanja više nisam osje-ćala. I konačno sam imala jedan plan. Namjera mi je bila živjeti u Lillynoj sobi. Na taj bih joj način svake večeri prije spavanja mogla davati dobre savjete. Doduše, znala sam da me neće razumjeti, ali nadala sam se da ću možda utjecati na njezinu podsvijest. Tako bih je mogla štititi, ako joj Nina zbilja postane nova mama.
A za slučaj da ponovo umrem, opet bih se rodila kao mrav i došla k njoj. Da, to je bio savršen plan za sljedeći život.
Plan koji je bio na snazi pune tri i pol minute.
20. POGLAVLJE
Nakon tri minute i dvadeset devet sekundi još sam uživala ležeći pokraj Lilly. Gledala sam njezino lice, udisala njezin slatki dječji miris... Onda je u sobu ušao Alex, prišao nam i vidio... mene!
Ne svoju bivšu ženu, nego mrava koji mili po licu njegove kćeri.
– Okej, rekao je tiho, – sad mi vas je dosta.
Kvrcnuo me s Lillynog obraza jako pažljivo da je ne probudi, ali ja sam odletjela kroz zrak i takvom silinom tresnula o hrapavu tapetu, da sam se zapitala postoji li i kod mrava tretman za trzajnu ozljedu vrata.
Lilly je nešto promrmljala, ali je nastavila spavati. Alex joj je dao pusu i izašao iz sobe odlučnim korakom. Shvatila sam da je odlučio pokušati se definitivno riješiti mravlje napasti. Meni to nije bilo uspjelo. Dva dana prije svog susreta s umivaonikom sa svemirske postaje bila sam rekla Alexu da ću očito morati poduzeti radikalnije mjere. Kanila sam uzeti crijevo za zalijevanje vrta i mravinjak otplaviti vodom, i bilo mi je jasno da njegovo: – E sad mi vas je dosta prevedeno znači: – Iz ovih stopa idem po gumeno crijevo.
Kad sam shvatila da će mravlji grad biti potpuno uništen vodom bila sam pogođena, ali ubrzo sam se smirila. Što me briga, mislila sam, taj mravlji grad ionako nije neko lijepo mjesto. Uz malo sreće, svi će mravi ionako otići u svjetlo.
Ali što ako neće, zapitala sam se.
Što ako to bude definitivan kraj njihove egzistencije?
Njihova bi smrt u tom slučaju bila jednostavno samo besmislena.
I okrutna.
To me jako pokolebalo.

Žurno sam odmiljela u hodnik, pa pokraj Lillynih koturaljki u dnevnu sobu, k Casanovi. Bio je našao nekoliko mrvica preostalih od mojih karmina i zadovoljno klopao. Upitala sam ga: – Vama je sigurno poznato ono svjetlo koje se pojavi prije ponovnog rođenja.
– Da. Zavaravanje lažnim obećanjem.
– Što mislite, odlaze li mravi u to svjetlo? upitala sam.
– Ne znam, odvratio je, – ali teško mi je zamisliti da tako prosta stvorenja kao što su mravi u svom životu mogu skupiti dobru karmu.
Bila sam zapanjena: – Karmu?
21. POGLAVLJE

Naravno da mi karma nije bila nepoznat pojam. Dok je bio u krizi sa svojim studijem biokemije, Alex je pročitao jednu knjigu o budizmu. Kad bih zapala u krizu, ja sam radije čitala knjige s naslovima poput – Budi dobar prema samome sebi, – Budi još bolji prema samome sebi i – Boli te đon za druge.
– To je posve jednostavno, rekao je Casanova. – Tko čini dobro, skuplja dobru karmu i odlazi u nirvana-svjetlo. Tko čini zlo, životari bijedno kao mi.
– Ja nisam učinila ništa loše! protestirala sam.
– Jeste li sigurni? upitao je Casanova.
Kimnula sam glavom. Vrlo nesigurno.
– Niste ni prevarili muža? zapitkivao je Casanova.
Sjetila sam se Daniela Kohna.
– Ni naškodili nekome drugome radi vlastite koristi?
Sjetila sam se Sandre Kölling, čiji sam posao bila dobila tako što sam urednicima programa ispričala da je na kokainu.
– Jeste li možda zapostavili svoje bližnje?
Pomislila sam na Lilly.
– Ili ste možda zagorčavali život svojim podčinje...
– Dosta! Prestanite! ušutkala sam ga. – Ili...
– Koji dio od >dosta, prestanite niste razumjeli, >dosta< ili >pres-tanite– Oprostite, Madame, ispričao se Casanova.
– A zašto vi onda niste skupili dobru karmu? upitala sam ga.
– Pa, kao prvo, to nije baš tako jednostavno kad živite kao mrav, odgovorio je.
– A kao drugo?
– Pa skupljanje dobre karme mi nekako ne leži. Po prirodi nisam takav.
I pritom se tako šarmantno nasmiješio da sam se i ja morala osmjehnuti.
– Ali vi to sigurno možete, ohrabrio me.
Razmislila sam.
– Ali ja uopće ni ne želim otići u svjetlo, odvratila sam. – Jedino što želim jest spriječiti Ninu da preuzme moju obitelj.
– Dakle, nasmiješio se dobro upućeni Casanova i počeo pričati: – ...kad sam pretposljednji put umro, pojavio mi se Budha... Tog ste go-spodina upoznali, zar ne?
– Da, i nisam njime baš oduševljena, odgovorila sam.
– Tu se potpuno slažem s vama, rekao je Casanova. – Prilikom tog našeg susreta debeli je mrav duboko uzdahnuo i rekao da meni izgleda još nije jasno u čemu je stvar. I da mi to konačno mora objasniti.
– I onda vam je ispričao o karmi?
– Da, i da se na temelju dobre karme ne odlazi baš odmah u svjetlo.
– Ne? naćulila sam uši.
– Najprije se reinkarnira kao neka malo viša životinja. – Viša živo-tinja?
– Pas, mačka, ovca – već prema tome kakvu ste karmu prikupili.
Naelektrizirala sam se.
– Je li vam jasno što to znači? smiješio se Casanova. – Da, ako do-đem na svijet kao pas... – ...lakše ćete utjecati na svijet ljudi nego što to može jedan mrav, dopunio me Casanova.
22. POGLAVLJE
Opet sam imala plan, i taj je trebao vrijediti dulje od tri i pol minute: morala sam prikupljati dobru karmu!
I već sam znala kako.
– Upozorit ću mrave da im prijeti poplava, rekla sam.
U tom trenutku pod je zadrhtao. Alex je u predsoblju već bio obuo cipele i sad je energičnim korakom krenuo u vrt. Znala sam da u kaosu u našoj šupi neće baš tako brzo pronaći nastavak za gumeno crijevo, ali ipak sam imala jako malo vremena. Morala sam upozoriti mrave. Osta-vila sam Casanovu i potrčala.
– Madame! zabrinuto je za mnom povikao Casanova. – Da biste bili ponovo rođeni, najprije morate umrijeti!
Ali više ga nisam slušala. Htjela sam dobru karmu! Odmah! Činje-nica da ću morati umrijeti bila mi je manje važna.
Odjurila sam na terasu prije Alexa. Pritom sam se osvrtala i provje-ravala koliko je zaostao iza mene. To mi je bila greška!
Završila sam u paukovoj mreži.
Svaka njezina nit za mene je bila kao brodsko uže natopljeno super-ljepilom. Istog trena sam bila uhvaćena, i što sam se više pokušavala osloboditi, to su me niti čvršće obavijale. Na kraju sam jedva disala.
Pokušala sam se smiriti. Duboko sam udahnula i jako izdahnula. Još dublje sam udahnula i još jače izdahnula. Počela sam se smirivati. Do-duše, još uvijek sam bila zarobljena, ali kad sam se uspjela malo opustiti, lakše sam disala. Osjećaj panike je nestao.
Razmišljala sam kako da se izbavim iz tog teškog položaja, ali tada se aktiviralo moje mravlje osjetilo za opasnost: jaka bol sijevnula mi je kroz lubanju.
Moje noge su htjele trčati, no samo su mlatarale u mreži. Niti su me opet sve više stezale, ali nisam mogla prestati – nagon za bijeg bio je jači od moje volje. Koprcala sam se, trzala i niti su me sve čvršće omatale. Okrenula sam glavu i vidjela razlog zbog kojeg se alarm aktivirao: na gornjem rubu mreže bio je pauk.
Bio je ogroman, noge su mu bile dlakavije nego u kakva argentin-skog nogometaša i već na temelju njegova izgleda bilo je jasno da mu sažaljenje nije jača strana. Približavao mi se! Polako. Otprilike kao ka-kav penzić kad u pauzi za reklame ide nešto uzeti iz hladnjaka. Ja sam mu bila samo mali među- obrok. Pola deset ujutro, negdje u Njemačkoj.
Htjela sam pobjeći, ali bila sam zarobljena ljepljivim nitima. I zato sam povikala: – Upomoć! Upomoć!
– Čovječe, ne podnosim kad jelo urla! gunđao je pauk glasom koji je bio podjednako cendrav i iznerviran.
E da su mi tvoji problemi, pomislila sam.
To što ću se, ako umrem, reinkarnirati kao mrav, nije mi u tom tre-nutku bila nikakva utjeha jer, kao prvo, nisam bila na vrijeme upozorila mrave da im predstoji poplava i tako sam propustila divnu priliku za skupljanje dobre karme; kao drugo, biti malo-pomalo požderan od strane pauka nije mi bila nimalo privlačna varijanta umiranja.
– Na tebi se gotovo i nema što pojesti, prigovarao je pauk.
Bila sam previše prestrašena, a da bih odgovorila na tu pritužbu.
– Ali kao marenda, možeš proć, dopunio je.
Marenda? Otkud jedan pauk zna za riječ – marenda, zapitala sam se.
Polako mi se približavao. Nije imao razloga za žurbu.
– Pa dobro, želudac će mi biti pun barem do bruncha.
Brunch, pomislila sam, ovaj pauk upotrebljava i riječ – brunch?
Mozak mi je radio sto na sat. Pitala sam se je li moguće da... Uos-talom, zašto ne? Odlučila sam da ta mogućnost postoji.
Pauk je sad visio točno iznad mene.
– Tako, mali moj mravčiću. Sad bih te trebao poškropiti otrovom. Ali iskreno rečeno, nisam prijatelj otrovnih tvari u hrani. Dakle, oprosti, ali živog ću te pojesti.
Otrovne tvari ? ponovila sam u sebi. Sad sam bila sigurna!
Pauk je već bio razjapio svoje ogromne čeljusti, pa sam brzo rekla: – I vi ste reinkarnirani čovjek, zar ne?
Povukao je čeljusti, zatvorio ih i zamišljeno vrtio glavom.
– Jesam li u pravu? ponovo sam upitala.
Nakon kratke šutnje, oprezno je kimnuo glavom. Nato je moj alar-mni signal utihnuo. Malo opuštenije dodala sam: – I ja sam reinkarni-rana. Zovem se Kim Lange.
– Televizijska voditeljica?
– Da, baš ta, odgovorila sam s olakšanjem i nekako polaskana što me čak i poznaje.
– A tko ste vi? upitala sam.
– Bio.
– Tko ste vi bili?
– Thorsten Borchert, odgovorio je pauk.
Pretraživala sam memoriju, ali ondje nije bio pohranjen nikakav Thorsten Borchert.
– Ne trudite se. Ne poznajete me, rekao je pauk. – Bio sam nitko i ništa.
To nije zvučalo baš samouvjereno.
– Nitko nije nitko i ništa, rekla sam tonom ljubaznog čavrljanja koji sam bila istrenirala radi intervjuiranja teških sugovornika.
– Ja sam to bio, odvratio je. – Vi ste bili voditeljica političke emisije uživo, a ja samo jedan debeli mali činovnik u upravi za odvodnju.
– O, pa i to je zanimljiv posao, odgovorila sam još ljubaznijim čav-rljavim tonom.
– A što je točno po vašem mišljenju tu zanimljivo?
– Pa... ovaj... sve. Odvodnja je jako zanimljiva tema, rekla sam.
U tom sam trenutku postala svjesna da i pauci mogu pogledom reći – Pričaj ti to nekom drugom.
– Prije me netko kao vi ne bi pogledao ni guzicom, ustanovio je Thorsten Borchert.
– Naravno da bih, rekla sam gorljivo, – Čak i očima.
– Pa i sad razgovarate sa mnom samo zato što vas hoću pojesti.
– Hoću? pomislila sam, rekao je – hoću? Pa trebao je reći – htio. Njegova upotreba sadašnjeg vremena uopće mi se nije svidjela. Moj alarmni signal opet se počeo javljati.
Najmirnije što sam mogla, rekla sam: – Želim saznati sve o vama. Odvežite me, pa onda možemo lijepo popričati.
– Želite razgovarati s nekim tko je u svojoj trideset trećoj godini još živio s mamom?
– Pa... da, slagala sam.
– Ne vjerujem, odvratio je.
– Nema razloga da mi ne vjerujete, rekla sam i shvatila da mi glas zvuči potpuno neuvjerljivo.
– Cijeli sam život potratio, počeo je Thorsten cmoljiti.Nisam ostva-rio ni jedan jedini od svojih snova. Znate li da nikad nisam plesao gol na kiši?
– Ne..., i teško da je na svijetu postojalo nešto što me manje zani-malo.
– Tako sam želio plesati gol na kiši, uzdisao je Thorsten. – Jeste li vi ikad plesali goli na kiši?
– Nisam, odgovorila sam u skladu s istinom. Nisam baš bila ljubitelj prehlada.
– A moja mama jest.
Pogledala sam prema šupi koja je bila na drugom kraju našeg velikog vrta i čula Alexa kako psujući traži nastavak za gumeno crijevo.
– A sad me, molim vas, oslobodite! Moram spasiti mravinjak od potapanja! navaljivala sam.
Thorstena, pauka, iživcirala je nagla promjena teme, pa sam mu na brzinu objasnila situaciju.
– Ma za mrave me uopće nije briga!
– Ali mene je briga, uzviknula sam.
– I što je sada, želite li vi razgovarati sa mnom ili ne? upitao je.
– Ne! odvratila sam, ne baš taktično. – Oslobodi me konačno, idiote jedan! Bilo mi je dosta uljudnosti i persiranja.
– Mama je imala pravo, sve su žene lažljivice.
Taj mi se obrat u našem razgovoru nije baš svidio. Pauk je ponovo krenuo prema meni. Ni to mi se nije sviđalo, a još manje mom alarmnom sustavu, koji se oglasio tako glasno da mi se glava zamalo rasprsnula.
– Ma kamo si sad krenuo? upitala sam i pritom nisam baš uspjela spriječiti da mi glas zvuči kreštavo od živčanosti.
– Pojesti te, odgovorio je pauk vrlo jezgrovito. Sad je i on odustao od pristojnog – Vi.
– ŠTOOOO? uzviknula sam.
– Gladan sam.
– Pa nećeš valjda pojesti ljudsko biće!
– Nisi ti ljudsko biće, nego mrav. A ja sam pauk. U ovom životu je tako i po tome se moramo ravnati. Sve drugo bilo bi samozavaravanje.
Takav odnos prema fenomenu reinkarnacije bio mi je jasno previše pragmatičan.
Thorsten se sve više približavao. Morala sam brzo smisliti što učiniti s tim luđakom i došla sam na jednu očajničku ideju:
– Oslobodi me ili ću ti prdnuti u usta.
– Što? rekao je Thorsten nerazgovjetno jer je već bio razjapio če-ljusti.
– Oslobodi me ili ću ti prdnuti u usta.
Malo je razmislio pa rekao: – Ja ću bez obzira na to moći zagristi.
– Ali ti neću biti ukusna, kontrirala sam mu.
Nakon kraćeg oklijevanja Thorsten je odvratio: – Ali ti ćeš onda biti mrtva.
– Ali opet ću se reinkarnirati.
Thorsten je šutio, pokoleban.
A ja sam dodala: – A prije nego što umrem prdnut ću ti u usta i tog okusa se danima nećeš moći riješiti.
Tražio je protuargument i nažalost našao jedan i to dobar: – Možda ja brže gutam nego što ti prdiš.
Sad sam ja tražila protuargument na njegov protuargument i također sam našla jedan dobar: – Ja prdim brže od vjetra.
Thorsten je dugo oklijevao. Tražio je protuargument za moj protu-argument na njegov protuargument, a ja sam cijelo to vrijeme osjećala njegov vreli dah oko svoje mravlje stražnjice. Bila sam u sve većoj pa-nici, moj nagon samoodržanja svakog je trenutka mogao pokrenuti au-tomatsku reakciju bijega, nakon čega bi Thorsten zagrizao. Svim silama sam se borila protiv vlastite nagonske reakcije, ali na kraju se više nisam mogla suzdržavati. Noge su mi se spremale potrčati, što bi značilo moju sigurnu propast. U posljednjem trenutku, Thorsten je rekao: – Dobro, dobro – pobijedila si.
Oslobodio me iz svojih niti i rekao: – Ne volim hranu koja diskutira.
Tresnula sam o pod. Boljelo je, ali osjetila sam ogromno olakšanje što taj život neću okončati kao paukova marenda.
Pogledala sam prema Alexu, koji je upravo izlazio iz šupe. Bio je našao nastavak za crijevo. Potrčala sam, ali noge su mi još bile ljepljive od paukovih niti i ostala sam zalijepljena za pod terase.
– Madame, mogu li vam kako pomoći? upitao je Casanova, koji se odjednom stvorio iza mene. Prije nego što sam uspjela išta odgovoriti, svojim mnogobrojnim nogama oslobodio me ostataka ljepila.
– Hvala, rekla sam i htjela potrčati.
– Molim vas, ostanite tu, rekao je Casanova.
– Moramo upozoriti mrave, odvratila sam i potrčala prema ulazu u tunel.
Casanova je potrčao za mnom. – Madame, utopit ćete se. A utapanje nije lijepa smrt, rekao je Casanova. Zvučao je kao da to zna iz vlastitog iskustva.
– Treba mi dobra karma! hrabro sam odvratila.
– Imate više hrabrosti nego razuma, uzdahnuo je Casanova i krenuo ukorak sa mnom.
Odgovorila sam na silu se smiješeći: – Za nekoga tko je poznat po šarmu, to nije bila baš ljubazna opaska.
– O, naprotiv! Kod žene se divim razumu, poštujem putenost, ali da bi me se duboko dojmila, žena mora biti hrabra.
– Hvala, rekla sam, odjednom i sama iznenađena vlastitom hrabro-šću. Najhrabrija stvar koju sam bila učinila u svom ljudskom životu bilo je to što sam rodila Lilly. Malo prije nego što smo stigli do ulaza u tunel, Casanova mi je prepriječio put.
– Ma nemojte me zadržavati! rekla sam grubo.
– Uopće vas ne želim zadržavati, rekao je Casanova. – Popnite mi se na leđa.
Zapanjeno sam ga pogledala.
– Možda bi i meni dobro došlo malo dobre karme.
– Mislila sam da prikupljanje dobre karme nije u skladu s vašom naravi?
– Bez brige, još nismo ništa prikupili, odvratio je šarmantno se smiješeći.

23. POGLAVLJE
Projurili smo kroz tunel luđačkom brzinom i zaustavili se malo iznad da. Odmah sam iz sve snage povikala: – Spašavajte se! Spašavajte se! Za koji trenutak ovo će sve biti preplavljeno!
Mravi su nakratko digli poglede.
Ja sam nastavila vikati: – No? Trk, bjež'te ako vam je život mio!
Nisu potrčali.
– Hajde! Hop-hop!
Još uvijek nisu trčali.
– Hop-hop znači: pomaknite svoje proklete guzice!
Još jednom su mi uputili svoje prazne poglede, a potom se vratili svom svakodnevnom poslu. Kako im nisam bila ni zapovjednica, a kamoli kraljica, moja upozorenja uopće nisu šljivili. Kao u svakom ve-likom poduzeću: zdrav razum nema šanse protiv unutarnje hijerarhije.
– Ne slušaju vas, Madame, rekao je Casanova.
– Hvala, da vi to niste rekli, ne bih primijetila, odvratili sam otrovno i dodala: – Letimo kraljici. Ona je jedina koju slušaju. Samo ona može izdati zapovijed za evakuaciju.
– Ali mi ne spadamo baš medu njezine omiljene mrave, napomenuo je Casanova.
– Nema veze. Hoću dobru karmu! odvratila sam.
– Jako ste tvrdoglavi, uzdahnuo je Casanova i poletio gore prema kraljevskim odajama.
Stigli smo do panoramskog prozora kraj kojeg su stražarile dvije svećenice iz kraljičine garde, i ostali lebdjeti u visini njihovih očiju.
– Što hoćete? upitala je jedna stražarica. Nije nas prepoznala. Pret-hodnog dana smo očito bili pobjegli nekim drugim svećenicama.
– Moramo kraljici. Hitno je! zatražila sam.
– Kraljica ne prima nenajavljene posjetioce.
– Ali životi svih mrava su u pitanju.
– Kraljica ne prima nenajavljene posjetioce.
– Ako nas odmah ne sasluša, svi će pomrijeti.
– Kraljica ne prima nenajavljene posjetioce.
– Znaš li ti reći išta drugo osim >Kraljica ne prima nenajavljene posjetioce– Kraljica ne prim...
– Dobro, dobro! prekinula sam je.
Casanova mi je prišapnuo: – Hoćemo li sad konačno odletjeti van odavde?
– Ne, odvratila sam i pokazala prema kraljičinoj odaji. – Odletjet ćemo tamo unutra!
– Ako uletimo, svećenice će nas svladati.
Samo sam ga prodorno pogledala.
– Po vašem pogledu vidim da vas neću uspjeti odgovoriti, uzdahnuo je Casanova.
– To ste dobro vidjeli, odgovorila sam.
Casanova je najprije letio u širokom luku kako bi imao dovoljno zaleta, a potom se sjurio na svećenice koje su gledale stoički mirnim pogledima. Doduše, što smo se više približavali, pogledi su im bili sve manje stoički mirni.
Najvećom mogućom brzinom proletjeli smo između stražarica. Zračna struja ih je odbacila u stranu i pale su na pod. To je vjerojatno bilo bolno, ali one su prošle bitno bolje od nas.
– Ne mogu... vikao je Casanova leteći ogromnom brzinom.
– Što ne možete? doviknula sam mu.
– Ne mogu se zaustavitiiiiiiii!
Udarili smo o zid kraljičine odaje i ošamućeni pali dolje. Na kraljičin ležaj.
Već to je samo po sebi bilo zlodjelo. Ali ono što je stvar učinilo zbilja strašnom, bila je činjenica da je kraljica još drijemala na njemu. Doduše relativno smo meko pali, ali Queen je bila još manje amused nego pri našem prethodnom prisilnom slijetanju na njezino royal tijelo.
Casanova se prvi uspravio i rekao mi: – Nemam dojam da će nas kraljica htjeti saslušati.
Prije nego što sam uspjela odgovoriti – Ni ja, kraljica se uspravila u svoj svojoj monstruoznoj veličini i zastenjala: – Ovaj put neću pozvati stražarice.
– Nećete? upitala sam sa slabašnom nadom.
– Sama ću vam otkinuti glave. Ovdje i sada! zaurlala je.
Progutala sam pljuvačku, a ona nas je počela udarati svojim og-romnim nogama.
– Slušajte, preklinjala sam izbjegavajući njezine udarce, – svi smo u velikoj opasnosti!
– Vi to uskoro više nećete biti! Još malo i mrtvi ste! rekla je mlateći oko sebe i stjerala me u kut.
Sljedećim udarcem bi me bila pogodila.
Brzo sam rekla: – Mravinjak će za koji trenutak biti poplavljen. Kad je to čula, kraljica se ukočila usred pokreta. Njezine dvije prednje noge zaustavile su se na djelić milimetra od moje glave.
– Poplavljen? upitala je.
– Da, jedan čovjek...
– Što je to >čovjek– Oprostite, jedan grglldd... ispravila sam se.
– Jednina od grglldd glasi grgglu, doviknuo mi je Casanova.
Opet sam se ispravila: – Oprostite, moja kraljice, jedan grgglu hoće potopiti ovaj mravlji grad vodom.
Kraljica je spustila noge i konstatirala: – Grglldd su to u stanju uči-niti.
– Morate mravima zapovjediti da napuste grad, inzistirala sam.
Kraljica me pogledala, pa upitala: – A zašto bih ja to povjerovala jednoj običnoj maloj radnici?
– Da nije bilo toga, teško da bih ponovo došla ovamo. Konačno, htjeli ste me smaknuti.
Kraljica je kimnula glavom. To joj je bilo logično. I onda je izdala zapovijed za evakuaciju.

Nažalost, kraljica je pod evakuacijom podrazumijevala nešto drugo nego ja. Dvjema svećenicama zapovjedila je: – Dovedite najbolje lju-bavnike iz mojih odaja. Odletjet ćemo s njima.
Svećenice su otrčale. Kraljica je za njima doviknula: – I nemojte odati drugim svećenicama da bježimo odavde!
Iritirano sam je pogledala: – Ne želite da to i druge svećenice saz-naju?
– Moji ljubavnici mogu nositi samo mene i moje dvije stražarice, objasnila mi je žureći prema panoramskom prozoru, kao da je to naj-normalnija stvar na svijetu.
– A ostale svećenice će se utopiti? upitala sam užasnuto.
– Pa što? odgovorila je kraljica.
Svećenice su dojurile u odaju u pratnji deset letećih mrava.
– Zar se nećete obratiti narodu?
– U ovakvoj situaciji svaka je sekunda dragocjena. Ne mogu gubiti vrijeme na to! objasnila mi je kraljica.
Potom se okrenula prema ljubavnicima i zapovjedila: – Iznesite nas van na površinu.
Leteći mravi su postupili po zapovijedi. Dvojica su ponijela svaki po jednu svećenicu, a ostalih šest stenjući su podigli kraljicu.
– Pa nećete valjda dopustiti da se vaš narod utopi?, uzviknula sam.
– Važan je samo opstanak našeg naroda, odvratila je kraljica onako kako diktatori odgovaraju na novinarska pitanja na konferencijama za tisak. – Da bih spasila svoj narod, moram spasiti sebe.
To reče i uzletje na leđima svojih ljubavnika.
Ostala sam u šoku. Bilo je pitanje trenutka kada će Alex potopiti grad, a kraljica je svoje podanike ostavila na cjedilu!
Izvan sebe od zaprepaštenja, prišla sam panoramskom prozoru: po-svuda je vrvjelo od malih mravljih postrojbi, negdje medu njima bila je i ona u kojoj su bile Krttx i Fsss. One su zaslužile ostati na životu daleko više od kraljice.
– Jednostavno moramo upozoriti mrave! rekla sam Casanovi, iako nisam imala blagog pojma kako postići da me saslušaju.
Ali u tom trenutku već se začula tutnjava vode koja je tekla kroz tunele.
– Prekasno, rekao je Casanova.
– Stvarno prekasno, tužno sam kimnula glavom.
– Spasili smo barem tih nekoliko, nastavio je Casanova, – možda je to dovoljno za dobru karmu. – Nadajmo se, odvratila sam.
Onda je došao potop.
24. POGLAVLJE
Opet sam pred očima vidjela čitav život: bijeg iz kraljičinih odaja, Nina u bademantilu, očajni Alex, ja kako spavam na obrazu male Lilly...
Na tom sam mjestu svim silama pokušala zaustaviti film. Htjela sam uživati u sjećanju na Lilly, njezino disanje, njezinu blizinu, na mali mravlji poljubac koji sam joj dala – u svemu sam tome htjela uživati zauvijek...
Ali tijek sjećanja nije se dao zaustaviti: vidjela sam kraljicu kako bježi i čula tutnjavu vode. Vidjela sam ogromnu količinu vode koja je odozgora potopila mravlji grad! Čula sam vriske! Vidjela kako se zemlja u kupoli razmočila i potom sručila na nas! Osjetila sam kako me blat-njava voda ponijela... Onda mi se zacrnjelo pred očima...
Na trenutak.

Opet sam vidjela svjetlo.
Bilo je sve intenzivnije.
Bilo je prekrasno.
I obavilo me.

Ali slutila sam da će me opet odbaciti. Pokušala sam se suzdržati da ga ne zagrlim. Da mu se ne predam. Nisam htjela ponovo doživjeti ra-zočaranje.

Ali nisam imala šanse, bilo je jednostavno isuviše blago, a da bih mu mogla odoljeti. Odustala sam od pružanja otpora.

Zagrlila sam ga.
Osjećala sam se tako dobro! Tako zaštićeno. Tako sretno.

Onda me svjetlo odbacilo.
Opet.

Probudila sam se obuzeta dubokom tugom. Ono što sam bila rekla Casanovi nije bilo potpuno iskreno. Doduše, ja jesam htjela otjerati Ninu, ali jedan dio mene ipak je strašno čeznuo za tim svjetlom. Jedan prokleto velik dio.
Signor Casanova imao je pravo, to svjetlo je zbilja prokleta kobasica kojom ti mašu pred nosom.

Nadala sam se da se više neću reinkarniran kao mrav, ali nisam mo-gla doista vjerovati da sam izmakla toj sudbini. Na koncu konca, moj pokušaj spašavanja mravinjaka i nije bio baš neki osobit uspjeh. Jedino što mi je pošlo za rukom bilo je spasiti kraljicu koja tlači svoj narod.
No nešto je doista bilo drukčije. Ako sam ponovo mrav, zašto sam slijepa, pitala sam se? Zašto osjećam samo četiri noge, umjesto šest?
I zašto me, dovraga, netko liže ?

– Miruj maleno moje. Samo te hoću očistiti, rekao je jedan nježan glas.
Htjela sam pitati: – Gdje sam? Tko si ti? Zar više nisam mrav? Što se ovdje događa? Gdje je onaj glupi Budha?
Ali jedini zvuk koji sam proizvela bilo je cijukanje: – Fi- iiiiiiiiiip.
Što je sad to? Pokušala sam još jedanput. Dozivala sam: – Budha!, ali čulo se samo – Fiiip!
Okej, sad mi je barem bilo jasno da sam ja izvor tog fiiip- -fiiip-fiiip.
Pitala sam se jesam li možda došla na svijet kao štene.
– Smiri se, šaptao je ljubazan glas majčinskim tonom.
Smiri se, smiri se, mislila sam. Slijepa sam. Ne mogu govoriti. Nemam pojma u kakvom se tijelu nalazim, a nečiji jezik me neprestano liže – pa kako da se onda smirim, dovraga?
– Fiiiiiip, rekla sam totalno uznemireno.
– Malena moja, ne trebaš se bojati života, šaptao je ljubazni glas.
Hm, ne bojati se života bilo bi krasno, ali najprije sam htjela saznati o kakvom se tu životu radi: možda o životu slijepe krtice? Ali na tijelu sam osjećala toplinu sunčanih zraka, dakle nismo bili pod zemljom. Nisam bila krtica. Nego što onda? Slijepa ovca? Slijepi pas? Slijepa kokoš? Hoću li ikad naći koje zrno?
– Tako, a sad su drugi na redu, rekao je onaj glas i lizanje je, hvala Bogu, prestalo.
Drugi? htjela sam upitati, ali i taj put sam uspjela samo cijuknuti: – Fiiiiip. Onda sam čula još jedan – fiiiip, i još jedan, i još jedan, i još je-dan. Nisam bila sama.
– Dječice, nemojte mi biti nervozni, tu je mama, rekao je ljubazni glas i svi su se stišali.
– Tu je mama – kakva divna rečenica. Ali podsjetila me na ono što je bilo doista strašno. Bez obzira na to koja sam životinja sad bila, nisam bila s...
– Lilly! Pogledaj kako ih mama čisti, čula sam Alexov glas.
Ta je rečenica u meni pokrenula lavinu misli:
• Lilly je tu!
• I Alex također.
• Alex je potopio gotovo sve mrave.
• Zbog toga sam bijesna.
• Iako on pritom nije znao što čini.
• Pa on nikad nije bio mrav.
• Kao što nikad nije bio ni hrčak.
• Ja sam sada hrčak?
• Barem je tako rekao Alex.
• Pa da, on je Lilly za rođendan darovao hrčka.
• Dakle onaj glas sigurno pripada tom hrčku.
• I onaj mokri jezik.
• Aha, ipak je bio skotan.
• Aha, ipak sam ja bila u pravu.
• A Alex nije bio u pravu.
• Idiot.
• Ali barem više nisam mrav.
• Juhuuu!!!
• Skupila sam malo dobre karme!
• Još jače: Juhuuu!!!
• Dakle sada sam hrčak.
• To zapravo nije razlog za – Juhuuu!!!
• Kakvo sranje.
• Kako ću, dovraga, otjerati Ninu sad kad sam hrčak?

– Nije tvoja zadaća otjerati Ninu, rekao je jedan glas. Odmah sam ga prepoznala po tonu Djeda Božićnjaka. Budha.
A onda se usred mraka pojavio jedan strašno debeo hrčak koji mi se prijateljski smiješio. Bio je snježnobijele boje. A kad kažem snježnobi-jele, onda to doslovno tako i mislim – morala sam škiljiti da me ne zas-lijepi njegovo blještavilo. Kako je ono Budha bio rekao pri našem prvom susretu: – Uvijek se pojavim u onom obliku u kojem se i duša reinkar-nirala.
Jednim malim pokretom šapice Budha je rastjerao tamu. Umjesto nje pojavila se velika livada koja se presijavala u šarenim tehnikolor boja-ma. Bila je beskrajno velika i posvuda je cvalo najdivnije cvijeće, kao u LSD-tripu šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Jasno, taj prizor nije bio stvaran. Budha me tamo odveo kako bi mogao sa mnom neometano porazgovarati.
Mora da je zabavno kad možeš stvoriti stvarnost kakvu god želiš. Da sam i ja to mogla, moja bi stvarnost izgledala ovako: opet bih bila ljudsko biće, prevariti muža s Danielom Kohnom uopće ne bi izazivalo društvenu osudu, a Nina bi imala totalnu amneziju i živjela na jezeru Titicaci.
Pogledala sam svoje tijelo i vidjela da sam beba hrčak. Krzno mi je bilo smeđe-bijelo i još ljepljivo od poroda.
– Zašto sam ponovo rođena kao hrčak? upitala sam. 1 prije nego što mi je Budha uspio išta odgovoriti, u bijesu sam udarala šapicama o pod: – Hoću biti pas! Hoću! Hoću! I loću! (Da mi je samo tjedan dana prije toga netko rekao da u 1 ikad izreći tu rečenicu, ne bih mu povjerovala.)
– Da bi se ponovo rodila kao pas, trebala bi skupiti više – dobre karme.
– Jesam li spasila pogrešne mrave?
– Ne.
– Ne?
– Spasila si ih iz pogrešnog razloga.
– Iz pogrešnog razloga?
– Iz egoističnih motiva. Zato što želiš otjerati Ninu. Da si isto to učinila čista srca, sad bi bila...
– Pas? upitala sam puna nade.
– Ili neko još više biće, odvratio je Budha. LSD livada oko nas po-lako je izblijedjela. Vidjela sam još samo snježnobijelog Budhu. A oko nas tamu.
– Proživi jedan lijep život, rekao je debeli hrčak i rasplinuo se.
Povikala sam: – Hej, pa ne možeš jednostavno nestati! Ali u me-đuvremenu sam već bila naučila da taj glupan može što god hoće. Opet sam bila sama u mraku i razmišljala što je značilo ono što je rekao: – Neko još više biće. Majmun? Ili čak čovjek?
A i kakva bi korist bila od toga? Bila bih znatno mlađa od Lilly. Beba.
Ali odjednom me opet obuzela nada: kao ljudsko mladunče s dvije bih godine već mogla govoriti. Sve bih ispričala Alexu i spriječila da se spetlja s Ninom. Možda bi čak pričekao dok ja ne odrastem i opet se oženio sa mnom. On bi tada imao otprilike pedeset godina, a ja osam-naest...
Opa, razmišljala sam o ponovnoj udaji za Alexa. Je li to možda značilo da za njega još uvijek nešto osjećam?

Ali cijela ta maštarija imala je jednu kvaku: kad bi se ljudi sjećali svog ponovnog rođenja, kao što sam to ja mogla kao mrav i kao hrčak, zar ne bi onda na svijetu bilo strašno mnogo ljudi koji bi se sjećali svojih prošlih života? Ljudi koji kažu stvari kao: – Hej, bio sam Humphry Bogart, baš se veselim što sam sad mnogo viši rastom. Ili: – Nekad sam bila plesačica u Moulin Rougeu, ali sve moje znanje o kankanu ne koristi mi baš mnogo sad kad sam predsjednik upravnog odbora Mercedesa. Ili: – Bio sam John Lenon i ne razumijem zašto sad u emisiji >Nje- mačka traži zvijezdu< nisam prošao u sljedeći krug.
U stvarnosti međutim da biste se sjećali svoga prošlog života, morate biti ili Shirley Maclaine, ili malo puknuti – ili oboje.

No bez obzira na to bih li se rodila kao pas ili kao ljudsko biće, si-gurno bi i jedno i drugo bilo bolje, nego roditi se kao hrčak i od jutra do mraka grickati. Dakle morala sam brzo nastaviti skupljati dobru karmu!

– Smijem li jednu od hrčkovih beba uzeti u ruke? upitala je Lilly. Opet sam bila u kavezu. Sunčane zrake više me nisu grijale, valjda se bilo naoblačilo. Bilo mi je hladno.
Mama mi je sad jezikom otvorila oči. Prvo što sam kao hrčak ugle-dala bio je dakle ružičast životinjski jezik. Ali drugo je bila Lilly! Iz-gledala je kao da je na trenutak potpuno zaboravila svoju tugu. Nas pet hrčkovih mladunaca razgalilo joj je srce.
– Molim te, molim te, daj mi onu bebu tamo u kutu, rekla je poka-zujući na mene, – tako me slatko gleda.
Srce mi je lupalo kao ludo, htjela sam da me Lilly uzme u ruke i pomazi.
Alex je otvorio vrata kaveza. Moja braća i sestre panično su zas-kvičala: – Fiip, fiip, fiip...
– Ne bojte se, maleni moji, sve je u redu, šaptala je mama hrčkica, – valalalala ne jedu hrčke. (Mama hrčkica izgleda nikad prije nije bila u Čileu.)
Moja braća i sestre i dalje su skvičali usprkos maminim umirujućim riječima, ali ja sam ostala sasvim mirna.
– Jedino se ona beba u kutu više ne boji, ustanovila je
Lilly.
– Onda ću nju uzeti, rekao je Alex.
Srce mi je počelo još brže tući u očekivanju da će me uzeti iz kaveza i položiti malenoj u ruke. Ah, maziti se s njom, osjetiti njezinu blizinu...
– Što to radite? začuo se Ninin glas.
– Lilly želi uzeti jedno mladunče u ruke.
– Ali tek su okoćeni, to sigurno ne bi bilo dobro za njih, rekla je Nina.
– Ne bi bilo dobro? povikala sam. – Otkud ti znaš kako se osjeća beba hrčka? Pa ti još nikad nisi bila hrčak. Playboyeva zečica, to možda.
Naravno, Nina je čula samo jedno glasno – Fiiiiip! Ali zbog moga – Fiiiiiiip i drugi su mladunci glasnije zaskvičali.
– Vidite da prestrašeno skviče, rekla je Nina. Ja sam na- to odmah umuknula, ali to više nije pomoglo.
– Imaš pravo, rekao je Alex i okrenuo se prema Lilly: – Pričekat ćemo dok malo ne narastu.
Zatvorio je kavez.
I Lilly je opet bila daleko.

25. POGLAVLJE
Sljedećih dana mama nas je stalno hranila. Moram reći, bila je stra-šno dobra mama. Cijelo vrijeme nam je ispunjavala svaku želju, mazila nas i tetošila, lizala i ohrabrivala. I koliko god vam čudno zvučalo: to mi se počelo sviđati. Nakon onih uzbudljivih dana kao mrav, to mi je bilo gotovo kao ladanje. Dobro, tjedan dana wellness programa na Syltu s masažama kod mišićavih masera bilo bi mi draže (i njihovo bi mi lizanje sigurno pričinjavalo veću radost).
Prilično dugo sam se pitala zašto mi se toliko sviđa biti beba hrčak. U početku sam to pripisivala činjenici što sam kao hrčak imala ugrađeni instinkt – hoću da me mama voli. Ali onda sam shvatila da sam taj in-stinkt imala i kao ljudsko mladunče, samo što je moja mama nažalost većinu vremena bila previše zauzeta svojim vlastitim problemima.
Tijekom godina bila sam razvila različite strategije kako bih privukla njezinu pozornost: u osnovnoj školi pokušala sam je zadiviti dobrim ocjenama, ali bez uspjeha. Kao tinejdžerica, bila sam buntovnica. A kad sam ustanovila da je mojoj majci čak i to svejedno, ljubav sam pokušala naći negdje drugdje: u Alexu sam našla ne samo ljubavnika nego i pri-jatelja i oslonac. Za razliku od mene, on je imao jako brižne roditelje. Bili su preko dvadeset godina u sretnom braku, voljeli svoje dijete, i uvijek pozitivno gledali u budućnost. Ukratko, za mene su oni bili kao likovi iz znanstvenofantastičnih romana.
Kad bih bila kod njih na ručku, osjećala sam se istodobno ugodno i neugodno. Ugodno, zato što je bilo tako harmonično. Neugodno, zato što sam pritom stalno mislila na onu staru pjesmu iz Ulice Sezam: – Jedna od ovih stvari ne paše uz ostale.
A ta – stvar koja nije pasala uz ljude nadarene za harmoniju, bila sam definitivno ja.
Alex je međutim vjerovao da i mi možemo zasnovati takvu obitelj, i neko vrijeme sam to stvarno i ja vjerovala.
Ali moja ljudska obitelj zbog moje je pogreške bila uništena i sad sam bila član proklete familije hrčaka.

Nakon deset dana Alex je rekao Lilly: – Sad možeš uzeti jednog mladunca u ruke. Odmah sam se počela gurati prema vratašcima boreći se da preteknem ostale – kod jednog koji je bio osobito ofenzivna maza morala sam upotrijebiti malo grublje metode – ignorirajući pritom mamu koja me opomenula: – Ne smiješ udarati brata među noge.
Nato sam samo kratko zafiiipala, govorni aparat mi još nije bio to-liko razvijen da bih mogla odgovoriti.
– Koje da uzmem? upitala je Lilly. Pogledala sam je najvjernijim pogledom na svijetu.
Alex me pažljivo izvadio iz kaveza. Njegove ruke bile su velike kao cijelo moje tijelo. To je bilo prvi put nakon dugo
Pitala sam se hoće li me ikad više tako dodirnuti kao ljudsko biće. Zamišljala sam da ću se možda jednoga dana ponovo roditi kao ljudsko biće i da će me on možda zbilja čekati. Hoće li i s pedeset godina imati tako nježne ruke ? Kad sam vidjela kakvom me čežnjom ispunilo to sanjarenje, shvatila sam da ipak još uvijek osjećam nešto za njega.

Alex me položio u Lillyno naručje i upozorio je: – Samo pažljivo.
Lilly mi je uzbuđeno rekla: – Moram ti nešto pokazati! A Alexu, vragolasto: – I ti to ne smiješ vidjeti.
To ga je malo začudilo, ali pustio joj je na volju.
Lilly me odnijela u jedan kut u stražnjem dijelu vrta. Odjednom je kihnula, ali onda je stavila prst na usne, pokazala – Pssst! i iskopala rupu u zemlji. Na vidjelo je izašao... jedan čokoladni poljubac.
– Ovo je moje skrovište za slatkiše, ponosno je objasnila Lilly.
Bila sam zapanjena. Kao mama uvijek sam mislila da djeca tek pred pubertet počinju imati tajne pred roditeljima.
– Hajde da ga podijelimo, predložila je. To nije bila baš dobra ideja iz dvaju razloga: kao prvo, za mene kao bebu hrčka, čokoladni poljupci bili su neprobavljivi; a kao drugo, znala sam da će Lilly od toga sigurno biti jako zlo.
Energično sam zavrtjela glavom, ali Lilly je između dva sljedeća kihanja rekla samo: – Kako hoćeš, onda ću ga sama pojesti.
To je bila najgora od svih varijanti. I kako nisam htjela da si Lilly pokvari želudac, zgrabila sam čokoladni poljubac koji je smrdio na pli-jesan i hrabro ga pojela. Dobro djelo, s obzirom na činjenicu da sam time Lilly prištedjela dosta muke. Glupost, s obzirom na činjenicu da sam navečer ispovraćala čitav kavez.
Kad sam završila s jelom, upitala me: – Znaš što mi se u vrtiću uvijek događa?
Odrično sam odmahnula glavom. Lilly je to prihvatila kao nešto potpuno normalno. Djeca se ne čude kad životinje na njih reagiraju. (Odrasli se međutim često pitaju mogu li ih životinje razumjeti. Sad znam: životinje koje su reinkarnirani ljudi to mogu. I misle si svoje kad čuju nešto kao: – Buci-buci- buci, ko je moj mali ljubimac?)
– Druga djeca me ljute, rekla je Lilly i prenula me iz razmišljanja. Druga djeca su je ljutila? Pobješnjela sam. Pa da, eto zašto mi je većina djece bila nepodnošljiva.
– Lukas i Nils me uvijek zovu Pilly-Lilly i tuku me.
Bijesno sam šapama zatoptala o zemlju.
– Već tjednima to rade, rekla je Lilly sa suzama u očima.
Već tjednima? To je značilo da su je ta odvratna derišta gnjavila još dok sam bila ljudsko biće. Zašto mi nikad ništa nije rekla? I što je bilo još gore: zašto ja nikad nisam ništa primijetila?
To me nevjerojatno rastužilo. Očito nisam znala dovoljno o životu moje curice.
– Mama mi je uvijek govorila da trebam imati samopouzdanja i braniti se, pričala je Lilly dalje češkajući se po ruci, – ali ja to ne mogu.
Isuse Bože. Nije nam ništa rekla zato što sam joj uvijek govorila da treba imati samopouzdanja i obraniti se ako bude imala problema u vr-tiću. Računala sam s tim da će se sama izboriti za sebe. Djetešce sam tretirala kao odraslu osobu, a bilo joj je tek pet godina! Trebala sam joj pomoći i oprati uši toj glupoj djeci; u vrtićkom WC-u.
Ali sad joj više nisam mogla pomoći.
Lilly me tužno gledala. Bespomoćna, položila sam svoju malu šapu na njezinu ruku i milovala je. Malena se počešala po vratu.

Te noći me jednako mučio osjećaj krivnje prema mojoj maloj Lilly i grčevi u trbuhu. Dok mi želudac nije dao spavati, iz našeg kaveza sam gledala kako Nina i Alex skupa kuhaju. To su radili svake večeri i onda bi sjedili ispred kamina koji je Alex u prohladnim proljetnim večerima uvijek rado palio. Nina bi mu se svako malo oprezno nasmiješila, ali Alex je to srećom još uvijek ignorirao. S naglaskom na – još uvijek.
Te večeri opet su sjedili skupa pred kaminom i razgovarali. Pritom je Alex pričao, a Nina je nabacila izraz lica kao da ga jako pozorno sluša. Najvjerojatnije je pritom zapravo razmišljala o tome koliko još mora pričekati sa zavođenjem Alexa da ne bi ispalo da nema pijeteta.
Iznenada je nešto rekla.
Nisam mogla čuti što je rekla, ali Alex se osmjehnuo. To mi se uopće nije svidjelo. Nina je govorila dalje i pokušala sam joj čitati s usana.
– Frblmpf, pročitala sam.
– Haaa, daaaffne, prol, pročitala sam Alexov nasmiješeni odgovor.
Morala sam se bolje koncentrirati.
S njezinih sam usana pročitala: – Ginekolozi plešu sorbet.
Alex je odvratio: – A urolozi torteline.
Morala sam se mnogo bolje skoncentrirati.
Nina je rekla: – Volim tvog mišulinka.
Ili to, ili: – Volim tvog pišulinka.
Alex je nato odgovorio: – Moj pišulinko ima i Dolby Digital.
– Prokletstvo! uzviknula sam – to me prokleto čitanje s usana izlu-đivalo.
– Pssst, rekla je mama hrčkica, – ostali spavaju. Iako je bila jako nježna majka, osjećala sam da kod nje polako stječem status problema-tičnog djeteta.
Ali nisam obraćala pažnju na nju, htjela sam dalje čitati s usana. To međutim više nije bilo potrebno. Nina je nešto rekla 1 Alex se počeo smijati. Glasno. Od sveg srca!
Kako se može smijati, mislila sam, iako sam ja mrtva! Koliko on zna, mrtva sam, i kako se onda može smijati? Trebao bi stalno plakati! No-ćima! Danima! Dok ne potroši sve suze, tako da mora doktoru da mu opet napuni suzne žlijezde!
Ali Alex se i dalje smijao. Odlaženje doktoru na punjenje suznih žlijezda nije mu bilo ni na kraj pameti.
To me toliko razbjesnilo da mi je trebao neki odušak, pa sam oda-lamila onu ofenzivnu mazu. Uopće me nije bilo briga što je spavao. On je nešto promrmljao i nastavio spavati, ali mama hrčkica me podučila; – Moraš biti bolja prema drugima. To su tvoja braća i sestre, jednoga dana ćeš i ti njih zavoljeti.
Kako da ne, mislila sam ljutito, onoga dana kad rimski papa zapleše na – Hava nagila.
I dalje sam gledala Alexa. Brisao si je suze od smijeha! Onda je re-kao Nini: – Hvala (to sam sigurno točno pročitala s usana), pozdravio je riječima – Idem oprati pišu (nisam baš sigurna da sam i to dobro proči-tala) i otišao u spavaću sobu. Nina je gledala za njim s izrazom lica koji je govorio – Bit će nešto od nas (to sam, opet, uspjela pročitati).
Bijesno sam zurila u nju. Ono što sam u tom trenutku zamišljala moglo bi se ekranizirati pod naslovom – Hrčak ubojica napada.
– Ova valalalala ženka je baš dobro stvorenje, rekla je mama hrčkica i trgnula me iz sanjarenja.
– Mužjaku je nedavno umrla stara ženka. I sad se ova jako lijepo brine o njemu.
– Dobro stvorenje! Pih! fiiipnula sam najsarkastičnije što jedan hr-čak uopće može – ali to, priznajem, nije zvučalo baš jako sarkastično.
Onda sam opet pogledala Ninu i razmišljala kako da je se riješim. Ali osim jednog prilično besmislenog plana (zaraziti se bjesnoćom i onda je ugristi) ništa mi nije palo na pamet.
Umjesto toga, Nina je našla načina da mene makne s puta.

– Misliš? Jesi li sigurna? upitao je Alex sutradan stojeći pred našim kavezom.
– Potpuno sam sigurna, potvrdila je Nina. Shvatila sam da se tu više ne radi o pišulinku Dolby Digital.
– Lilly će srce pući od tuge ako ih damo, odvratio je Alex.
Ako ih damo? Htjeli su nas dati?
– To je najbolje za malenu, rekla je Nina, a Alex je kimnuo glavom.
– Najbolje? fiiipnula sam. – Otkud ti ta ideja? Najbolje bi bilo kad bi se ti u vrijeme najgušćeg prometa prošetala po autocesti Al.
– Malenoj je već otečeno lice, rekla je Nina, – očito je alergična na hrčkovu dlaku.
O ne, na to nisam bila pomislila! Malena je cijelo vrijeme kihala i češala se. Dakle to nije bilo zbog prehlade ili nekog osipa, nego zbog mene! I da stvar bude gora, Nina nam je to priredila iz velike brižnosti za malenu. Cime je skupila nove bodove kod Alexa.
Svoj sam protest izrazila glasnim fiiip fiiip fiiip.
– Majku zasad moramo zadržati. Prevelika je. Ali druge mogu od-nijeti na posao, rekao je Alex.
Prestala sam fiiipati. Alex ima posao ? Onda sam se sjetila: nepos-redno prije moje smrti bio mi je ispričao da mu je njegov prijatelj Bodo ponudio posao na sveučilištu. Mjesto znanstvenog suradnika.
U laboratoriju za pokuse na životinjama. Fiiipala sam amok!
26. POGLAVLJE
Sljedećeg jutra moja braća i sestre i ja našli smo se u jednom malom žičanom kavezu, u jednoj bijednoj prostoriji bez prozora, na jednom drvenom stolu, neposredno pokraj jednog računala koje je svoje najbolje dane doživjelo negdje koncem devedesetih. Udisali smo zrak iz klima uređaja. To je bio Alexov novi ured u kompleksu istraživačkih labora-torija na kraju grada. Turobno mjesto koje bi svakog poznavaoca feng shuija otjeralo u samoubojstvo.
I meni je već bilo loše.
Pitala sam se zašto li je Alex prihvatio taj posao. Pokusi na životi-njama – bez obzira u koliko dobre svrhe – Alexu se uopće nisu sviđali. A ja sam ostavila dovoljno novca i...
Auuuuu, sranje! Nisam! Sav svoj novac bila sam ulupala u vilu, jer sam totalno krivo predvidjela troškove renoviranja. A životno osiguranje nisam imala. Da bi zaradio za otplatu kredita i za život, Alex je sad morao raditi.
Mi pokojnici zbilja smo egocentrici! Cijelo sam vrijeme razmišljala o tome kako je odvratan život poslije smrti. Ali život prije smrti za članove pokojnikove obitelji gotovo je jednako težak.
Savjest me zbog toga toliko pekla da sam si morala dati oduška: odalamila sam ofenzivnu mazu.
– Prestani s tim, kretenu! protestirao je on.
To me zaprepastilo. Ne samo zato što je kod tog crnog lučka s bije-lom mrljom kod oka govorni aparat sad bio razvijen, nego i zbog nje-gova načina izražavanja. Pokušala sam upotrijebiti vlastiti govorni aparat: – Vv...
Moje su glasnice bile još malo zahrđale, ali ipak sam uspjela izgo-voriti: – Vi ste Casanova?
Mazine oči su zablistale: – Madame Kim?
– Da, odvratila sam obradovana tom jedinom svijetlom točkom u našoj sumornoj situaciji.
– Kako je to divno! Više nismo mravi! veselio se Signore i tako se stisnuo uz mene da sam poželjela šator s kisikom.
– Ono skupljanje dobre karme se isplatilo, brbljao je on dalje. – Ne mogu vam opisati koliko sam oduševljen što sam opet sisavac! I znate, Madame, čemu se najviše veselim?
– Ne, ne baš.
– Tjelesnim užicima.
– Tjelesnim užicima? upitala sam iritirano.
– Dok sam bio mrav, spolni akt s kraljicom za mene je bio jedna užasna grozota, objasnio je Casanova, – ali sad sam muški hrčak. I, oprostite što ću upotrijebiti vulgaran izraz, ali hrčci se je...
– ...>bu< uopće ne želim čuti, rekla sam osorno, svjesna da spadam u potencijalne partnerice.
A bilo je mnogo hitnijih problema od Casanovina libida.
– Nalazimo se u laboratoriju za pokuse na životinjama! objasnila sam mu.
– Što je to? upitao je jedan nježan glas iza nas. Okrenuli smo se i vidjeli prestrašena lica naše braće i sestara – i njihove su glasnice sad bile razvijene.
– To ni ja ne mogu objasniti, odgovorio je Casanova smeđem hrčku skeptičnog pogleda koji je bio postavio to pitanje.
– A što je to >spolni akt< ? upitao je jedan drugi, jedna slatka gotovo sasvim bijela ženkica.
– To vam pak mogu sasvim točno objasniti, Mademoiselle, počeo je Casanova poletno.
– Što znači >mademoiselle– Neudata žena naziva se..., započeo je Casanova.
– Što znači >neudata– Ljudi..., rekao je Casanova.
– Što su to lju...
– Mon Dieu, možete li me pustiti da dovršim rečenicu! grdio ih je Casanova i maleni hrčci prestrašeno su zašutjeli.
Casanova je sad hrabro pokušao objasniti temu ljubavi u svim nje-zinim aspektima, ali uzalud. Oni su, eto, još bili djeca.
– Predlažem da o tome porazgovaramo kad budete malo stariji, prekinula sam cijeli taj razgovor, i maleni hrčci su kimali glavama potpuno se složivši sa mnom. Casanovina malo previše detaljna objaš-njenja spolnog čina ipak su ih malo iritirala.
– Ali što znači >pokusi na životinjamaZapočela sam: – Ti valalalala nam rade neugodne stvari i...
Ali to je bilo dovoljno da izbije panika.
– Mama! vrištali su maleni. – Hoćemo mami!
Odlučila sam ne objašnjavati dalje.
– Kakve stvari? sad je htio znati Casanova.
Prije nego sam išta uspjela odgovoriti, u ured je ušao Alex. Sigurno je došao po nas radi kakva eksperimenata. Počela sam vikati kao po-mahnitala: – To sam ja, tvoja žena! Odmah me vadi odavde! Ne želim biti priključena na nekakve elektrode sve dok se ne pretvorim u hrčka koji može samo nesuvislo mumljati I Lalalala Bamba<
Drugi hrčci – osim Casanove, koji je bio smiren – panično su urlali skupa sa mnom iako nisu znali ni za elektrode ni za – La Bambu.
Ali Alex je umirujućim glasom rekao: – Ne morate se uzbuđivati. Proučavat ćemo samo vaše ponašanje.
Proučavanje ponašanja? Da se ne uzbuđujemo? To je već mnogo bolje zvučalo. Još uvijek ne dobro. Bolje rečeno, to je još uvijek bilo poprilično sranje. Ali znatno bolje od elektroda.
U tom trenutku u ured je ušao Bodo, Alexov prijatelj. Oko trideset pet godina, još uvijek neoženjen. A razlog tome nije bilo samo to što je bio prilično nizak i izgledao prepredeno. Razlog je bilo i to što rečenica: – Za život zarađujem izvodeći pokuse na životinjama na djevojke ne djeluje baš očaravajuće.
Alex i on sigurno se nikad ne bi ni upoznali da ih jedan profesor za vrijeme studija nije stavio u isti istraživački projekt. A kako je Alex uvijek vidio samo dobro u ljudima, od tada mu je bio odan. – Bodo nije ni izdaleka tako loš kakvim ga ti smatraš, govorio je.
– Dobro došao na novi posao, rekao je Bodo smijući se.
Alex je samo kimnuo glavom. Očito mu je bilo strašno nelagodno što je uopće morao prihvatiti taj posao. A meni je bilo još gore. Kao prvo, zato što sam i ja bila kriva za to što ga je uopće morao prihvatiti, a kao drugo, zato što sam sad bila predmet njegovog istraživanja.
– Profesor želi rezultate labirint-pokusa s hrčcima već sutra.
– A zašto? Pa to je jedan staromodan standardni pokus. Ionako ga nitko više ne izvodi osim našeg profesora.
– Što se može, istraživanje ponašanja mu je hobi. – Moram li zbilja već danas s tim početi? upitao je Alex. – Je li ti to problem?
– Moram pokupiti kćer iz vrtića.
– Zar nemaš nikog tko to može obaviti umjesto tebe? Profesor neće biti presretan ako zbrišeš s posla ranije.
– Ma... ma imam nekog, odgovorio je Alex oklijevajući. Nisam mogla vjerovati da kani dopustiti da Nina ode po Lilly u vrtić!
– To je pravi stav. Samo tako ćeš zadovoljiti u probnom roku, rekao je Bodo i izašao.
Alex je uzdahnuo, pogledao nas i rekao: – Hajdemo onda u labirint.
27. POGLAVLJE
Alex nas je donio u jedan velik laboratorij osvijetljen neonskim svjetlom, u kojem je na podu bio sagrađen ogroman labirint od ogledala. Potom nas je numerirao. Svatko je dobio broj od jedan od pet. Ja sam bila broj četiri. Svojedobno je Alex za mene imao i ljepše nadimke.
Bila sam strašno napeta. Moja braća i sestre prestrašeno su cvilili, a Casanova me upitao: – Što vaš muž namjerava?
– Ako budemo imali sreće, morat ćemo samo trčati kroz labirint.
Pritom sam šapicom nervozno vrtjela dlake svojih brkova.
Alex je blago rekao: – Ne bojte se, maleni. Napravit ćemo samo jedan bezazleni pokus.
Kako sam mu željela vjerovati!

Alex nas je stavio u sredinu labirinta. Imao je sterilan miris, očito su ga redovito čistili. Tek što nas je spustio, moja braća i sestre uplašeno su se razbježali na sve strane. Casanova je rekao: – Odavde ćemo začas zbrisati, i također odjurio.
Ja sam međutim sjela i štrajkala. Neka se drugi trude, mislila sam, ja ću lijepo pričekati dok Alexu ne postane preblesavo i dok me ne izvadi iz labirinta. Što mi može, mislila sam.
U tom trenutku pod stopalima sam osjetila bezopasan, ali prilično jak strujni udar.
Dakle to mi može!
– Au, sranje. Što to radiš, jesi poludio? izderala sam se na Alexa.
– Žao mi je, malena, rekao je. Glas mu je zvučao pokolebano. Nije mu se sviđalo to što radi. A meni se još mnogo manje sviđalo!
Od zaprepaštenja se u prvi mah nisam ni pomaknula. I odmah sam osjetila sljedeći strujni udar. Nešto jači.
– Ovo što mi radiš razlog je za razvod braka, to ti je valjda jasno, doviknula sam mu i potrčala.
Nakon otprilike petnaest sekundi tresnula sam svojom hrčkovom glavom o prvi zid od ogledala.
Pokušala sam se smiriti. Morao je postojati način da nekako pobje-gnem odatle. Ja nisam bila običan hrčak, nego ljudsko biće reinkarnirano kao hrčak! Dakle, u usporedbi s drugim laboratorijskim životinjama, neusporedivo superiornija! Bilo bi smiješno kad ne bih za minutu uspjela zbrisati!

Ali prošla su dva sata, a ja još uvijek nisam bila vani. I nije mi bilo do smijeha.
Šape su mi bile umorne, glava me boljela. Bezbroj puta sam bila lupila glavom o zid. Ali svaki put kad sam htjela odustati i malo dulje stajala na mjestu, Alex bi mi dao strujni udar.
– Vašeg supruga ne podnosim, rekao je Casanova, koji je stajao prekoputa mene u jednoj slijepoj ulici. (Ili je to možda bio samo njegov odraz u zrcalu, a njegov glas je dolazio iz nekog drugog smjera?)
– Ni ja! odgovorila sam. To što je Alex upravo radio sa mnom davalo je pojmu – bračni problemi jednu sasvim novu dimenziju. To da sam ja bila kriva što je sad sjedio za regulatorom strujnih udara, u međuvre-menu mi je postalo svejedno. Svaku grižnju savjesti prema njemu osta-vila sam iza sebe još prije dvanaest strujnih udara.
I opet sam dobila jedan.
– Okej, to je bilo to! Hoću razvod! vikala sam. Alex se sagnuo nad labirint. Lice iskrivljeno osjećajem krivnje, za mene divovsko, čudilo se zašto se taj smeđe-bijeli hrčak dere. Sigurno nije ni slutio da tražim ra-zvod.
Još pola sata sam, umorna, trčala dalje, prazna želuca. Već odavno nismo bili dobili ništa za jelo i jedva sam čekala kad ću izaći iz labirinta i nešto pojesti.
Onda sam skrenula iza jednog ugla i ugledala dvije zdjelice s hra-nom. Jedna je bila puna trave, a druga mortadele.
Kao hrčku trava mi je mirisala nevjerojatno zamamno, a mortadelu sam mrzila. Prije, dok sam bila ljudsko biće, hranila .sam se sve samo ne vegetarijanski, što se jasno vidjelo i po mojim bokovima. Sirili su se impresivnim tempom. Ali sad je sve bilo drukčije. Grozila sam se već i od same pomisli na ogromne količine mesa koje sam jela kao ljudsko biće. Prije svega zato, što sam se sad pitala jesam li klopala reinkarnirane ljude. Je li svinjetina u slatko-kiselom umaku bio neki reinkarnirani Kinez? Je li kobasica s curryjem možda bila moja pokojna teta Kerstin? Je li mortadela koja je sad bila u posudici možda nekad bila Konrad Adenauer?
Iz te stvari s reinkarnacijom proizlazilo je sve više neugodnih pita-nja. Pokušala sam ne misliti ni na tetu Kerstin, ni na Konrada Adenauera, ni na kosane Kineze u slatko-kiselom umaku. Umjesto toga malo sam podrobnije pregledala one dvije posudice s hranom. Kako li je Alex došao na glupu ideju da bi se hrčak mogao odlučiti za mortadelu?
Krenula sam prema posudici s travom i opet dobila strujni udar.
– Au! vrisnula sam, i sad mi je postalo jasno kako je došao na tu idiotsku ideju: samo kod mortadele nije bilo strujnog udara.
– Mrzim te! urlala sam. – Trebala sam te još mnogo ranije prevariti s Danielom Kohnom!
Alex je čekao da vidi hoću li se odlučiti za mortadelu. Sve je to bilo jedno apsolutno...
– Sadističko sranje! dovršio je Alex moju misao.
Bila sam iznenađena.
– Žao mi je, maleni. Izvadit ću vas odavde, rekao je, – sve je ovo jedna glupa greška. Dajem otkaz!
– Već prvoga dana? upitao je Bodo, koji je upravo bio ušao u pros-toriju.
– Ja to jednostavno ne mogu raditi, objasnio je Alex.
– Pa ti ovdje radiš samo istraživanje ponašanja s laganim strujnim udarima. Što misliš, što sam ja sve radio toj živini u studiji dijabetesa?
– Znam ja što ti radiš, rekao je Alex.
– Ali to služi dobroj svrsi, kontrirao je Bodo.
– Može biti. Ali ja jednostavno nisam tip za pokuse na životinjama.
– Mislio sam da ti žena nije ostavila nikakvu lovu, navaljivao je Bodo. U njegovom tonu bilo je nečeg zločestog.
– Radije ću se preseliti u betonski stambeni blok nego da ovdje dalje radim! odvratio je Alex ljutito. Glas mu je sad opet bio čvršći. Opet je pronašao svoju staru sigurnost.
– Ostajem pri tome. Dajem otkaz!
Srce mi je poskakivalo od radosti.
– A hrčke uzimam sa sobom.
Srce mi je sad još više poskakivalo. Skakalo je na trampolinu!
– Zaboravi. Hitno su mi potrebni prijeko, na istraživanju dijabetesa. Zato sam i došao, rekao je Bodo.
Netko je ispod mene izvukao trampolin.
– Danas je jedna od mojih pokusnih grupa odapela zbog tuke glupe greške. Ako mi ih ne prepustiš, u istraživanju dijabetesa izgubit ćemo jedan jako važan dan.
Alex je malo razmišljao. Onda je zlovoljno odgovorio: – Dobro, onda ih uzmi!
A moje srce je, uz jedno glasno – pljas, tresnulo na pod pokraj onog izvučenog trampolina.
Alex je izašao bez pozdrava.
– Kasnije ću doći po vas, rekao je Bodo i također izašao.
Mogla sam razumjeti Alexa. Mi smo za njega bili tek lučci. A u tom istraživanju radilo se o bolesnim ljudima. Kao Što rekoh: mogla sam ga razumjeti. Ali nisam morala. I nisam ga razumjela. Bila sam jednostavno strašno ljuta na njega. Najprije me mučio, a onda dao u ruke onom sa-distu. I dopustio je da Nina pokupi Lilly iz vrtića. Bilo mi je teško shvatljivo da sam još nedavno fantazirala o tome da bismo nas dvoje opet mogli biti par...

Bila sam toliko bijesna na Alexa da sam podivljala i iz sve snage se zalijetala u zid labirinta sve dok se zrcalo nije razbilo. S druge strane je stajao Casanova.
Znatiželjno je upitao: – Što to znači – istraživanje dijabetesa?
– To znači da se na nama rade pokusi kako bi se pomoglo bolesnim ljudima, objasnila sam i opet počela sukati brkove. – Pa to je divno, rekao je Casanova. Zapanjeno sam ga pogledala.
– Tako, klicao je, – i ovdje skupljamo dobru karmu!
28. POGLAVLJE
Casanova je bio jako dobre volje. Nikakvo čudo s obzirom na to da, za razliku od mene, nikad nije vodio televizijsku emisiju o pokusima na životinjama. Ja jesam, i znala sam da je u usporedbi s pokusima u studiji dijabetesa boravak u zatvoru Guantanamo kao odmor u Klubu Medite-raneo.
I tako sam se ja tresla od straha, dok je Casanova zamišljao kako će možda čak uspjeti postići nirvanu.
Naravno da je šansa za skupljanje dobre karme i mene privlačila. Ali radi toga danima, možda čak i tjednima, dobivati injekcije inzulina i drugih preparata? Trpjeti visoku temperaturu, srčanu aritmiju i na kraju pasti u komu?
Da, time bih pomogla bolesnim ljudima. Ali jesam li se zbilja htjela dati mučiti radi nekakvih bolesnih ljudi koji su u životu pojeli previše slatkiša?
Ali što je bila alternativa? Pobjeći? Kao hrčak?
Postoje tisuće drugih životinjskih vrsta koje bi u takvoj situaciji imale veće šanse za bijeg. Ja nisam uspjela izaći čak ni iz onog glupog labirinta.
Ali zar ne bih trebala barem pokušati ?
Dok smo čekali na Boda, vagala sam argumente za i protiv poten-cijalnog bijega, bez obzira na to što je bio malo vjerojatan.
Za: Ne bih bila mučena do smrti.
Protiv: Ne bih skupila nimalo dobre karme.
Za: Ne bih bila mučena do smrti.
Protiv: Možda bih čak skupila nešto loše karme.
Za: Ne bih bila mučena do smrti.
Protiv: S tom lošom karmom bih se možda opet reinkarnirala kao mrav.
Za: Ni jedan od tih glupih argumenata u vezi s karmom ne može prevagnuti nad ovim: – Ne bih bila mučena do smrti!

Time je stvar bila razjašnjena: Odlučila sam pokušati pobjeći. Neka se dijabetičari sami podvrgnu testovima!
Ali prije nego što sam uspjela početi razmišljati o nekom planu bi-jega, došao je Bodo.
– Tako, dragi moji, sve je spremno za vašu seriju pokusa, rekao je veselo. A ja sam pomislila da to nije uvijek pozitivna stvar kad netko voli svoj posao.
Bodo nas je jednog po jednog uzimao iz labirinta i stavljao u kavez koji je bio spustio na pod. Mene je zgrabio kao posljednju, prstima koji su toliko smrdjeli na duhan da mu je trebalo preporučiti da prijeđe u istraživanje raka pluća.
Sad je i mene htio strpati u kavez u kojem je već sjedilo i zbunjeno gledalo troje moje braće, dok se Casanova smiješio unaprijed se radujući dobroj karmi. Bilo mi je jasno da nemam nikakve šanse pobjeći nakon što Bodo za mnom zatvori zasun kaveza. I zato sam ga iz sve snage ug-rizla za prst.
Vrisnuo je i ispustio me na pod. Tresnula sam na hladne pločice, što je bilo nevjerojatno bolno, ali usprkos tome potrčala sam koliko su me noge nosile.
– Madame, što to radite? doviknuo mi je Casanova. – Moramo zbrisati odavde! – Ali što je sa skupljanjem dobre karme? – Poserem ti se na dobru karmu! doviknula sam i potrčala da spasim živu glavu.
29. POGLAVLJE
Bodo je još cuclao svoj prst, a ja sam jurila prema vratima laborato-rija. Brzo sam pogledala oko sebe i vidjela da moja braća u kavezu ra-zmišljaju što da učine. Osobito Casanova.
Bodo se sagnuo da zatvori kavez: – Dovoljno mi je da moram trčati za jednim od vas.
Ali onda ga je i Casanova ugrizao za prst.
– AAAAAHHH, kakve ste vi to odvratne zvijeri! vikao je Bodo, dok je Casanova braći doviknuo: – Bjež'mo!
Iskočio je iz kaveza, a za njim i ostali. Hrčci su, kao i mi ljudi, po-vodljiva bića.
I tako je pet malenih hrčaka izjurilo kroz vrata laboratorija.
A Bodo je za nama vikao: – Uhvatit ću ja vas!

Jurili smo kroz jedan dugačak prazan bijeli hodnik. Ja sam kao po-mahnitala tražila stubište. Bodo je potrčao za nama, stavio svoj svežanj ključeva u džep od hlača i povikao: – Ako ne stanete, pokuse ću raditi bez narkoze. Boli me don što piše n propisima!
Stigli smo do kraja hodnika, gdje su bila otvorena samo jedna vrata. Kako je Bodo već bio tik iza nas, nije bilo alternative.
– Ovamo! doviknula sam ostalima. Izjurili smo na ta vrata i obreli se usred noćne more: u toj prostoriji stajao je kavez s četiri majmuna – na sebi su imali flastere, zavoje, bili su djelomice obrijani. Taj me prizor toliko razbjesnio da sam sr usrdno nadala da se Bodo i njegovi kolege neće reinkarnirati kao crijevne bakterije, nego kao pokusne životinje.
– Sad vas imam! likovao je Bodo. Stajao je na vratima, kad su ga vidjeli, majmuni su se prestrašeno povukli u najudaljenije kutove svojih kaveza, svi osim jednog orangutana ponosna izgleda koji je na glavi imao metalnu ploču.
– Možemo protrčati pokraj njega, rekao je Casanova. ••Ne može nas sve uloviti.
– Ali neke može, odvratila sam. Nisam htjela ja biti ta koju će ulo-viti.
Pogledala sam oko sebe i vidjela da je kavez u kojem su bili majmuni zaključan. Ali sjetila sam se svežnja ključeva u džepu Bodinih hlača i doviknula majmunima: – Zna li koji od vas otključati kavez? Ponosni orangutan odgovorio je: – Dosta puta sam vidio kako se to radi. Zvučao je odlučno, činilo se da njegova volja još nije bila slomljena, i upitala sam se je li i on možda reinkarnirani čovjek, i ako jest, što li je u prošlom životu skrivio.
– Treba nam ključ, rekla sam Casanovi.
– A kako da ga se dočepamo?
– Kad se sagne da nas uhvati, ugrizite ga tamo gdje najviše boli.
– Madame, nemam želju toliko se približiti privatnim dijelovima tijela jednog muškarca.
– A želite li biti mučeni do smrti?
– Touchez! kimnuo je glavom.
– Sad ste gotovi! prijetio je Bodo i sagnuo se nad nas. Casanova mu se hitro uvukao u nogavicu.
– Što to radiš, zvijeri jedna?
Na Bodinoj nogavici pojavila se kvrga. Signore mu se očito pentrao uz nogu dok...
– Aiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii, zaurlao je Bodo i pao na pod. Dotrčala sam do njega, zubima mu izvukla ključeve iz džepa i uprla iz petnih žila da ih odvučem do kaveza. Krzno mi je bilo potpuno mokro od znoja.
– Aiiiiiiiiiiiiiiiiiii, i dalje je urlao Bodo. Casanova nije popuštao.
– Još malo i uspjela si, navijao je orangutan. I ostali majmuni do-puzali su do vrata kaveza. U njihovim pogledima bila je mješavina želje za slobodom i želje za ubijanjem.
Bodo je za to vrijeme psovao i pokušavao uhvatiti Casanovu.
Gurnula sam ključeve kroz rešetku i orangutan ih je brzo zgrabio.
– Požuri! navaljivala sam.
– S tim se zahtjevom bezrezervno slažem, doviknuo je Casanova.
– Bez brige, odgovorio je orangutan.
Bodo je zgrabio Signora i zaprijetio: – Sad si gotov.
Ali u tom trenutku otvorila su se vrata kaveza. Majmuni su istrčali. Bodo je u panici ispustio Casanovu na pod. Signore je tresnuo na pločice i zastenjao: – Nisam ljubitelj spašavanja u posljednjoj sekundi.
Bodo je htio pobjeći prema vratima, ali majmuni su bili navikli bacili se na njega uz zastrašujuće zavijanje. Bodo je urlao: – Pustite me, zvijeri jedne! Ali majmuni su navalili na njega. Bilo je brutalno. Primjereno brutalno.

Istrčali smo iz zgrade i pobjegli u obližnju šumu. Trčali smo dok nas naše male nožice i kondicija nisu izdali. Na koncu konca, to je bilo prvi put da smo vani na slobodi i nismo bili navikli na velike razdaljine. Na kraju smo se potpuno iscrpljeni srušili na jednoj maloj livadi. Konačno smo bili izvan opasnosti. Kad smo konačno došli k sebi, navalili smo na livadsku travu. I moram reći: bila je sigurno mnogo ukusnija od Kon-rad-Adenauer mortadele.
Kad smo napunili želuce, skeptični hrčak kojeg je Alex označio brojem jedan htio je znati: – I što ćemo sad?
– Najbolje će biti da vas odvedemo natrag k mami, rekla sam, a za-pravo sam, naravno, htjela k Lilly. – A to znači da najprije moramo po-tražiti neku cestu!
Njih troje bili su veseli što će možda opet vidjeti svoju mamu i po-letno su potrčali kroz šumu. I ja sam bila nevjerojatno sretna što se opet mogu slobodno kretati. I dok smo tako trčali kroz šumu, jasno se vidjelo da je formiranje karaktera moje braće, valjda pospješeno slobodom, bilo već jako uznapredovalo. Broj jedan, skeptik, iza svakog je drveta nas-lućivao opasnost. Broj dva, debeli, svako malo je zastajao kako bi pos-tavio svoje omiljeno pitanje: – Može li se ovo jesti? (– Ne, broj dva, to je kamen.) A broj tri, malena slatkica, bombardirala je Casanovu pitanjima na temu: – Razlike između mužjaka i ženki i kako nam upravo te razlike uljepšavaju život – pitanjima na koja je Signore odgovarao jako lijepim opisima. I ja sam ga pozorno slušala i čeznula za seksom, pri čemu sam kao partnere zamišljala naizmjence Alexa i Daniela Kohna.
Uhvatila sam se i u tome da počinjem voljeti ta mala znatiželjna stvorenja. Dakle mama hrčkica imala je pravo. Da mi je to tko rekao, nikad ne bih povjerovala, ali doista sam zavoljela malene. I zamislila sam papu u Vatikanu kako pleše uz – Hava nagila.

Nakon nekog vremena, stigli smo do jednog praznog odmorišta na autocesti. Čulo se brujanje automobilskog prometa u blizini, što je ostale male hrčke, uključujući i Casanovu, zbunilo. Još ih je više prestrašio teretnjak koji se dovezao na odmorište.
– Kočija bez konja? zapanjeno je upitao Casanova, – a k tome još i tako neobično ružna izgleda? Stalno sam zaboravljala da je Signore bio iz jednog drugog vremena i da se tek trebao priviknuti na naše tisućljeće.
Iz kamiona je izašao vozač. Bio je nabijene grade, star tridesetak godina, sa šiltericom na glavi. Iz svega je glasa potpuno falš pjevao country pjesmu – I Show You how I Love You i pritom pišao u grmlju. Vidjela sam da njegov teretnjak ima potsdamsku registraciju i odmah shvatila što to znači: tim smo kamionom mogli doma.
Dala sam hrčcima znak da podu za mnom. Skočili smo na jedan bačeni kanistar koji je ležao ispred kamiona, odatle na ulaznu stubu, a odatle u vozačevu kabinu. Tamo smo se nagurali pod sjedalo tako da nas vozač ne primijeti. Nakon kratkog vremena vratio se u kabinu i izuo cipele i čarape. Mi smo bili mirni k'o bubice. Zurili smo direktno u njegova bosa stopala koja su pritiskala papučicu za gas i kvačilo, a ja sam proklinjala svoj hrčkov oštri njuh.
Vozač, koji je i dalje pjevao country pjesme, sigurno nas ne bi pri-mijetio da mu na pod nije pao komadić sendviča. Broju Dva sam u očima vidjela da se hoće baciti na mrvice kruha i prepriječila mu put prije nego što je uspio izaći ispod sjedala. To je međutim nažalost dovelo do gla-snog protesta Broja Dva: – Ma pusti me da prođem!
Vozač je čuo skvičanje, pogledao pod sjedalo i toliko se prestrašio daje umalo izazvao prometnu nesreću većih razmjera, onakvu nakon kojih na radiju objave da je autocesta potpuno zatvorena za promet.
No ipak je uspio skrenuti na zaustavni trak, nasmijao nam m i upitao: – Jeste li gladni? Umjesto moje braće i sestre, koji nisu razumjeli ljudski jezik, ja sam kimnula glavom. Dao nam je mrkve iz jedne tupperware plastične posude. Bilo je lijepo za promjenu naići na nekoga tko ti daje hranu bez prethodnog mučenja strujnim udarima, kao onaj totalni idiot od mog muža. Ili bih ga možda trebala zvati – onaj totalni idiot od bivšeg muža?
U svakom slučaju, uspentrali smo se na suvozačevo sjedalo, a vozač se za to vrijeme prijateljski predstavio: – Ja se zovem Elle, a vi?
U tom trenutku postalo mi je jasno da maleni hrčci umjesto imena imaju samo brojeve kojima ih je Alex bio označio.
– Dat ću vam imena, rekla sam im.
Hrčci Jedan, Dva i Tri iritirano su me gledali.
– Vi niste brojevi, nego hrčci, objavila sam im sa takovom patetikom u glasu.
Skeptika, označenog brojem jedan, nazvala sam Schopenhauer. Malenu slatkicu, koja je bila bacila oko na Casanovu, nazvala sam Marilyn. A debelom, koji je jeo s toliko životne radosti, dala sam ime Depardieu.
Njih troje bili su jako zadovoljni svojim imenima, pa sam kao od-govor na vozačevo pitanje odskvičala: – Zovemo se Schopenhauer, Casanova, Marilyn, Depardieu i Kim.
Elle se nacerio i upalio motor, a prije nego što je krenuo nježno je pomilovao jednu fotografiju zalijepljenu na ploču s instrumentima i re-kao: – Moja obitelj će vam se jako obradovati. Na fotografiji je bila žena koja se smijala od uha do uha i kojoj je bila hitno potrebna WeightWatchers dijeta, i troje debele djece koja bi bila izvrstan motiv za plakat na temu – Pretilost i njene pogubne posljedice. Ali bez obzira na to koliko su u tjelesnom smislu pucali po šavovima, njegova se obitelj doimala sretnijom od moje.
A vozač je bio još sretniji. Imao je divnu obitelj, posao koji voli i country pjesme koje je cijelo vrijeme pjevao.
Njemu nije trebala nirvana.
Imao je život.
Tko bi pomislio da bih ja mogla biti zavidna vozaču kamiona.

30. POGLAVLJE
Kamion je bio na putu prema dijelu Berlina koji se zove Babelsberg. Prolazili smo kroz aleje, koje su obasjane posljednjim zrakama sunca izgledale tako da bi na fotografijama sigurno bile totalni kič, ali kako sam ga ja gledala uživo, prizor mi je bio prelijep. Sigurno i zato što sam znala da sam već prilično blizu Lilly. Morali smo samo iskočiti iz kamiona i otrčati doma.
Elle je zaustavio kamion na semaforu, i dok sam ja s ploče s in-strumentima promatrala drveće obasjano zrakama zalazećeg sunca u svoj njegovoj svjetlucavoj raskoši, koso prekoputa kamiona stao je va-trenocrveni porsche kabriolet. Za volanom je sjedio... Daniel Kohn!
Od uzbuđenja što ga opet vidim, moje hrčkovo srce odmah je počelo raditi tupa-tupa-tup... Sad, nakon Alexovih strujnih udara, Daniel Kohn mi se činio još privlačniji.
U svakom slučaju, još uvijek mi je bio strašno seksi. I nadala sam se – potpuno iracionalno – da sam i ja njemu. Naravno ne kao hrčak, nego kao žena koja sam nekoć bila. Htjela sam da misli da sam ja najseksi-pilnija žena na svijetu, usprkos mojim malo predebelim butinama.
Pogledala sam se. I kao hrčak imala sam predebele butine. I još su bile i dlakave. Za ženu to bi bila ubitačna kombinacija.
Uspravila sam se i oslonila prednjim šapama na vjetrobran da bolje vidim. Vidjela sam da Daniel Kohn nije sam. Uopće nije bio sam. Pokraj njega je sjedila jedna plavuša. Imala je tijelo s dimenzijama 90-60-90 kakvo se, osim u reportažama o noćnom životu u Saint-Tropezu, rijetko vidi. Procijenila sam da joj je oko dvadeset pet godina a, sudeći po iz-gledu, ni IQ joj nije bio mnogo veći. Naime hihotala se doslovno na sve što je Daniel rekao. Najvjerojatnije bi se blesavo hihotala i da joj je re-kao: – U pravokutnom trokutu zbroj kvadrata nad katetama jednak je kvadratu nad hipotenuzom. Ili da joj je prišapnuo: – Upravo sam eks-humirao tvoju baku.
Vidjela sam kako se Daniel Kohn šarmantno osmjehuje toj kvočki, onako kako se prije osmjehivao meni, i srce mi je prestalo s onim uz-buđenim tupa-tupa-tup.
Bila sam razočarana i duboko povrijeđena. Bila sam se nadala da Daniel tužno korača kroz život kojim dominira samo jedna misao: Kim je bila najdivnija žena koju sam ikad upoznao. Nikad više neću naći nekoga kao što je bila ona. Najbolje da se odmah zaredim.
Daniel to očito nije mislio, ali zato je toj sirotinjskoj varijanti Pamele Anderson dopuštao da mu gricka uho.
To me deprimiralo i jako sam se posramila što sam se bila nadala da ću baš Danielu Kohnu nedostajati.
Ali... ali možda sam mu ipak nedostajala? Možda mu je ta žena slu-žila samo da zaboravi bol?
Točno, Daniel nije bio tip za samostan, ili netko tko pokazuje me-lankoliju. Svoju bol zbog moje smrti on bi zakopao duboko u srce i bacio se na životna zadovoljstva kako bi nekako ispunio unutarnju prazninu.
Da, to je bilo objašnjenje zašto se vozika naokolo s takvom ženskom. Srce mi je opet radilo tupa-tupa-tup...
A onda sam vidjela kad joj je na nedvosmislen način stavio ruku u krilo.
Radije bih bila vidjela redovničku varijantu tugovanja.
Danielova ruka približavala se rubu plavušine suknje, a ona mu je sad još uzbuđenije grickala uho.
I tada sam shvatila da sam se samo zavaravala. Nisam mu nedosta-jala.
I sad sam se sramila ne samo zato što sam željela da čezne za mnom, nego i zato što sam bila toliko blesava željeti to iako sam ga vidjela s drugom ženom i iako su sve činjenice govorile protiv. Prije sam smatrala da nisam baš tako naivna.
Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo i kamion je krenuo. Moje prednje šapice skliznule su niz vjetrobran. Izgubila sam ravnotežu i tresnula na pod, ravno pokraj papučica. Elle se u međuvremenu bio to-liko priviknuo na nas da mu uopće nije smetalo što mu se hrčci motaju oko bosih stopala.
Opet sam se uspravila i lizala bolnu šapicu. Razmišljala sam o tome da jednom zauvijek moram zaboraviti Daniela.
Ali već tada mi je naravno bilo jasno da je to potpuno nemoguće.

Elle je stao na benzinskoj crpki sasvim blizu naše kuće. Pokušala sam prestati misliti na Daniela Kohna i koncentrirati se na bijeg.
Kada je Elle otvorio vrata, dala sam braći i sestri znak i poiskakali smo iz kamiona. Elle je zaprepašteno povikao: – Hej, kamo ćete? Bilo mi je žao što mu ne mogu sve objasniti. Bio je zbilja dobar momak, bez obzira na to što mu je hitno trebao tretman kod pedikera.
Povela sam hrčke ulicama Potsdama, objasnila im kako da prelaze ulicu ako ne misle biti pregaženi i konačno smo stigli do aleje u kojoj je bila naša kuća.
Sretno sam potrčala prema njoj, a za mnom Schopenhauer, Marilyn, Casanova i... Depardieu?!?
Još nisam bila stigla na drugu stranu ceste kad sam se okrenula i vidjela da je Depardieu zastao nasred raspucanog kolnika jer je iz jedne pukotine rasla tratinčica. Jedna jedina mala, glupa tratinčica. Depardieu ju je grickao i izgledao blaženo kao Budha na svojoj LSD livadi. S je-dnom razlikom: na Budhu nije jurio Renault Scenic.
– Depardieu! viknula sam.
Nije bilo šanse – kad je jeo, Depardieu je zaboravljao sve ostalo.
– DEPARDIEU!!! viknula sam još jednom. Sad su i ostali, koji su već stajali nasred pločnika, vidjeli što se događa. Samo vozačica, jedna očajna kućanica, nije ga vidjela. Bila je previše zauzeta blejanjem na svoju djecu na stražnjem sjedalu.
Sad smo svi povikali: – DEPARDIEU!!!
Ali maleni je grickao i ništa nije čuo. Odjednom, Casanova je pojurio prema njemu.
Pomislila sam: – Uspjet će! Uspjet će! Uspjet će...
Nije uspio.

Casanova je doduše odgurnuo Depardieua, ali sebi više nije mogao pomoći i Renault Scenic ga je zakvačio. Signore je poletio kroz zrak i tresnuo na cestu tik pokraj mene.
Mrtav. Stajala sam kao paralizirana. A to nije bilo dobro. Jer s druge strane se približavao jedan VW Polo. Jurio je ravno na mene. Puno prebrzo, a da bih ga uspjela izbjeći. U nekoliko
preostalih sekundi molila sam se da me vozač – jedan mladi lik tipa prodavatelj osiguranja – na vrijeme primijeti. Moje su molitve uslišane. Vidio me.
Vidjela sam mu to po izrazu lica.
Doista me vidio!
Ali to mi nije pomoglo.
Jer zbog jednog običnog hrčka on naravno nije kočio.
31. POGLAVLJE
Moja posljednja misao bila je: – Na to usrano umiranje očito se nikad neću navići.
Opet je uslijedila točka – Život se odvija pred očima poput filma: Alex i Nina se skupa smiju zbog pišulinka. Lilly se mazi sa mnom. Alex mi zadaje strujne udare. Uzvikujem: – Poserem ti se na dobru karmu! Dajem hrčcima imena. Ustanovljavam da Danielu Kohnu nisam ni na kraj pameti. I da jedan obični vozač kamiona ima sretniji obiteljski život nego ja.

Onda je došlo svjetlo.
Opet sam se osjećala tako dobro!
Tako zaštićeno.
Tako sretno.
Ma kao i uvijek.
I, kao i uvijek, to nije dugo trajalo.

U trenutku kad me svjetlo ponovo odbacilo, već sam se pitala kao što ću se taj put ponovo roditi.

Ima ljepših iskustava nego kad ustanoviš da imaš vime.

Inu ljepših iskustava nego doći na svijet kao tele u jednoj smrdljivoj štali. Ali kad pritom još čuješ seljaka kako psuje: – Fuck, this is a really shitty birth! i tako ustanoviš da sigurno nisi u Potsdamu, to te zbilja ozlovolji.
– Budha!!! viknula sam, ali za nazočne je to zvučalo kao: – Muuuu.
I kao da sam je naručila, do mene se iz kuta štale doklatarila jedna enormno debela krava.
– Zdravo, Kim!
– Gdje sam ja to, dovraga?
– Na jednom seoskom gospodarstvu u Yorktonu.
– Yorktonu?
– U pokrajini Saskatchewan.
– Saskatchewan ?
– U Kanadi.
– Kanadi?!?
– U Sjevernoj Americi.
– Znam gdje se nalazi glupa Kanada!
– Pa zašto onda pitaš? cerio se Budha, koji po mom mišljenju i nema baš neki smisao za humor. Bila sam toliko bijesna na njega da sam iz-gubila kontrolu nad sobom i htjela ga ščepati za vrat, ali kao tek rođeno tele bila sam na tako klimavim nogama da sam već nakon tri koraka pala na nos izvalila se na slamu.
– Zašto si me dao pregaziti? upitala sam ljutito, nakon što sam is-pljunula svu slamu iz usta.
– Sama si odgovorna za ono što ti se u životu događa. Ja sam nad-ležan samo za reinkarnaciju.
Sranje, pomislila sam, dakle sad sam još i sama kriva što me prega-zio auto?
– A zašto sam se rodila kao krava?
– Zato što si skupila još dobre karme.
Bila sam iznenađena: ja skupila dobre karme?
– Ali... ali zbrisala sam i namjerno nisam pomogla oboljelima od dijabetesa.
– Ali si spasila hrčke.
– Htjela sam samu sebe spasiti.
– I dala si hrčcima imena.
Zastala sam.
– A time i samopouzdanje.
Uopće nisam znala što bih mu odgovorila.
– I nisi postupala iz egoističnih motiva, nego čista srca.
Imao je pravo.
– Ipak ti nisi baš tako loša, rekao je Budha.
– Pa to i ja cijelo vrijeme tvrdim, dovraga! Strugala sam nogom po podu.
– Onda samo tako nastavi, odvratila je krava-Budha i opet izvela svoj patentirani trik – Rasplinjavanje.
Odmah sam razmislila kako da iz te proklete Kanade stignem doma. Kao tele nisam baš mogla doći na šalter i zatražiti kartu ekonomske klase za let Saskatchewan – Berlin.
I što sam dulje razmišljala, bilo mi je sve jasnije da je jedini način da odem odavde skupiti dobru karmu i opet umrijeti.
32. POGLAVLJE
Krava – kišna glista – kuna zlatica – vjeverica.
– To je bila jedna užasno teška faza.
Bila sam jako daleko od kuće i Lilly mi je užasno nedostajala.
Pitala sam se kad li ću je ponovo vidjeti.
Ali nostalgija nije bila moj jedini problem.
Već u prvom tjednu života kao tele imala sam trouble s rancherom Carlom. Izgledao je kao da je maloprije iskočio iz reklame za Marlboro i uvijek je bio loše volje. Po njegovom kroničnom pušačkom kašlju već izdaleka se čulo da dolazi.
Kad je htio žigosati nas mlade, ostala su telad očajnički zajaukala. Mučio ih je užarenim željezom i njihovi bolni krici bili su mi neizdrživi. Kad je s užarenim željezom krenuo piri u i meni, odlučila sam se za preventivni udarac: iz sve snage s.am ga šutnula u koljeno.
Glasno je opsovao i ponovo krenuo prema meni s užarenim želje-zom. Kao i onaj majmun s metalnom pločom na glavi u laboratoriju, zahtijevala sam od druge teladi da mi pomognu Bila je to prava pobuna. Carl je u panici pobjegao iz štale.
Sljedećeg dana dao je uspavati i mene i ostalu telad.
Kako sam time skupila dobru karmu? Nisam je skupila. To je bila loša karma. Bila sam odgovorna za smrt druge teladi
I zbog toga sam na reinkarnacijskim ljestvama opet pala na niže prečke.

Nakon toga ponovo sam rođena u Irskoj kao kišna glista. Danonoćno sam vijugala kroz vlažnu zemlju i iskusila kako je te živjeti kao dvos-polno biće. (Na primjer, kod kišnih glista nema sukoba između spolova – što može jako olakšati život.)
Osim toga, iskusila sam i kako je podijeliti se na dva dijela kad te prereže kosilica za travu.
Ali najvažnija lekcija iz tog života bila je kako je to kad se osjećaš potpuno bespomoćno. Nisam mogla raditi na tome da otjeram Ninu i zato sam se usrdno nadala da ju je Alex možda sam od sebe izbacio iz svog života.
Ali u to se nisam mogla pouzdati. Pribrala sam se i htjela stvarno skupljati dobru karmu. Moja jedina nada bila je da ću se jednog dana opet reinkarnirati negdje blizu Potsdama. Dakle skupljala sam dobru karmu, i to tako što sam druge kišne gliste učila koko izbjeći kosilicu.

Kao kuna zlatica, s drugim pripadnicama svoje vrste na Korzici sam pustošila polja zasađena krumpirom. Pritom sam upoznala jednu osobito malu bubu koja je govorila francuski, koja je u nekom prošlom životu očito bila Napoleon. I skupljala sam Jnliru karmu tako što sam je, riski-rajući vlastiti život, spriječila da kune zlatice povede u jedan besmislen uništavajući rat protiv potkornjaka.
Kao vjeverica rođena blizu njemačko-nizozemske granice shvatila sam kako je divno skakati s drveta na drvo. I skupljala sam dobru karmu tako što sam svaki dan krala čips i čokoladu iz obližnjih Center Parcs bungalova. Time sam spasila druge vjeverice od užasne zimske smrti od gladi (a turiste od povišena razine kolesterola).

I nakon te faze, u kojoj sam bila krava pa kišna glista pa kuna /latica pa vjeverica, počela je moja posljednja reinkarnacija u tijelu životinje.
33. POGLAVLJE
Opet sam se probudila slijepa, ali kad sam otvorila usta da dozovem Budhu, ovaj put se nije začulo nikakvo – fiiiiiii iip. Začulo se nekakvo zavijanje, nešto kao – rauuuuuuu. I oko mene se na sve strane čulo – rauuuuuuuu. Dakle nisam bila hrčak. Nisam bila ni mrav, ni kišna glista, ni vjeverica. Nedugo prije toga bila sam umrla kao vjeverica. Jedan me turist pogodio mobitelom u glavu kad sam mu htjela ukrasti čips s oku-som paprike. To dokazuje dvije stvari: da su vjeverice ljudima slatke samo dok im ne počnu ići na živce, i da postoje ljudi koji se ni na odmoru jednostavno nisu u stanju opustiti.
– Kako si? upitao me jedan poznat glas tonom Djeda Božićnjaka.
– Zdravo Budo. Tako bih rado rekla da mi je drago što te nakon tako dugog vremena opet vidim, ali trenutačno uopće ne vidim.
– To se može promijeniti, odgovorio je i odjednom su mi oči savr-šeno funkcionirale. Bila sam štene pasmine beagle i ležala među ostalim štencima u jednoj košarici, koja se pak nalazila u jednom kavezu. Očito su nas odmah nakon poroda odvojili od mame. I iako sam svojedobno željela doći na svijet kao pas, sad time nisam bila baš previše odušev-ljena: tu modu i držanje beaglova oduvijek sam smatrala djetinjastom. – Ako sve učiniš kako treba, ovo će ti biti posljednji put da na svijet do-laziš kao životinja, rekao je Budha, koji mi se taj put ukazao kao ek-stremno debeo crno-smeđe-bijeli beagle, i izgledao čak još smješnije od normalnog beagla.
– Posljednji put...? upitala sam s nevjericom.
– Skupila si jako mnogo dobre karme u svim svojim prošlim živo-tima: spasila si mrave, hrčke vratila doma, spasila vjeverice od gladi. I, iako si povremeno gubila ponešto od skupljene dobre karme, trenutačno si u velikom plusu. U životima kao životinja postigla si mnogo više nego dok si bila čovjek. Možeš biti ponosna na sebe, rekao je Budha.
Na trenutak sam mislila da zbilja mogu biti ponosna.
Ali to sam samo mislila. Nisam to osjećala. Nedostajala mi je Lilly. Koliko je vremena bilo prošlo otkad sam je posljednji put vidjela? Se-dam mjeseci? Osam mjeseci? Kod toliko reinkarnacija, čovjek izgubi osjećaj za vrijeme.
– Gotovo dvije godine, rekao je Budha.
– Dvije godine? Srce mi je zastalo. To... to je značilo da Lilly ima već gotovo sedam godina i da ide u školu. Već je dvije godine bila bez svoje majke.
Bila sam potpuno zaprepaštena. I jako bijesna. Na Budhu. Bio mi je uzeo Lilly, pobrinuo se za to da više ne budem u njenoj blizini.
– Za svoje živote si samo ti odgovorna, rekao je smiješeći se.
Najradije bih mu, na vlastitu odgovornost, bila opalila pljusku. Ali ja sam bila štene beagla, a on nije bio samo jedan debeo odrasli pas, nego i taj prokleti Budha. Najvjerojatnije me je mogao pretvoriti u kakvu bačvu za skupljanje kišnice, da mu se ćefnulo.
– Nemoj stalno toliko psovati. Prokletnik je mogao čitati misli.
– Ima još samo jedna stvar koju moraš naučiti, rekao je Budha.
– I, hoćeš li mi reći što je to? upitala sam iritirano.
Ali Budha se samo blago smiješio i šutio.
– Taj sam odgovor i očekivala, rekla sam još uzrujanija.
– Već ćeš ti naučiti svoju lekciju, objasnio je Budha i otkotrljao svoje debelo beaglovsko tijelo prema vratima kaveza.

U tom trenutku opet mi se smračilo pred očima. Opet mi je oduzeo vid. Pitala sam se na koju li je to lekciju debeli beagle mislio.
34. POGLAVLJE
Sljedećih nekoliko tjedana samo sam jela. Kad sam bila dovoljno velika, pobjegla sam iz kaveza, otrčala na cestu i uskočila u autobus. Htjela sam do naše kuće, iako nisam znala je li ju Alex uopće uspio za-držati.
Na našoj postaji iskočila sam iz busa. Vrijeme je bilo vrlo neugodno. Bio je već ožujak, ali nije bilo nikakvih znakova da se proljeće pribli-žava. Kišne kapi padale su na moje kratkodlako krzno i počela sam smrdjeti kako smrde mokri psi. Ali nisam osjećala zimu, ni smrad me nije smetao, jer kroz kapi kiše ugledala sam svjetla: našu kuću.

Vidjela sam kako kiša dobuje po prozorskim oknima.
Vidjela sam kako u kaminu u dnevnoj sobi gori vatra.
I vidjela sam kako...
... kako Nina gleda Alexa duboko u oči.

Nije mi bilo jasno što radi, što mu to govori... kako to da drži kutijicu s prstenom... ali onda sam shvatila: Isuse Bože! Pa ona ga prosi!
Ali to... to žene ne rade!
Ovo me... ovo me boli...
To... to se ne smije dogoditi. Ona ne smije postati Alexova žena, a time i Lillyna mama!

Ninine usne upravo su izgovarale riječi – Hoćeš li...? kad sam poju-rila. Na nju. Najbrže što sam mogla.
Najvećom mogućom brzinom zaletjela sam se... u vrata terase.
Prokleto nereflektirajuće staklo!
Začula se strašna buka. I u mojoj glavi i izvan nje. Alex je odmah skočio, dotrčao do vrata i otvorio ih. Nina je bila u šoku: – Kakav je to pas?
– Nemam pojma, odgovorio je Alex, – ali čini mi se da se ozlijedio.
– Nećeš ga valjda pustiti unutra? upitala je Nina.
– Pa ne mogu ga ostaviti da tako leži vani.
– Ah, sigurno će se brzo oporaviti, rekla je Nina i htjela već zatvoriti vrata.
Brzo sam se srušila na pod, digla sve četiri u zrak i zakrkljala: – Hrhrhrhhh!
Moja izvedba točke – Umirući beagle bila je zrela za Oscara.
– Izgleda da mu je stvarno loše, rekao je Alex. – Unijet ću ga unutra.
– Ma daj pusti. Ako je bolestan, zarazit ćeš se! molila je Nina. Glas joj je odavao stvarnu brigu za Alexa.
– Ne mogu ga jednostavno ostaviti vani, odvratio je Alex i Nina je popustila.
Svojim snažnim rukama, Alex me prenio preko praga. I Da sam bila ljudsko biće, ta bi scena bila vrlo romantična.
– Nazvat ćemo veterinara, rekao je Alex i pošao prema telefonu. Nina je skeptično kimnula glavom. Njoj tu nešto nije i imalo. Moj pogled u međuvremenu je pao na prsten kojim je Nina htjela zaprositi Alexa. Razmislila sam. Ali samo djelić sekunde. Onda mi je postalo jasno što mi je činiti.
Skočila sam.
– Pas je opet dobro, doviknula je Nina.
I odmah nakon toga vrisnula je: – I pojest će prsten!!!
Ima stvari koje su boljeg okusa od zlatnog prstenja, ali nikad mi u životu nijedan obrok nije pružio toliko zadovoljstva kao taj.
Alex je samo zapanjeno gledao. Njegov izraz lica kad bi ga neka situacija zbunila oduvijek mi je bio jako sladak. Zahvaljujući svojem superosjetljivom biglovskom njuhu, ustanovila sam i da nevjerojatno dobro miriše. A kad to kažem, ne mislim na eau de toilette, ne, nego na njegov prirodni miris. Bio je fenomenalan. Ima muškaraca koji dobro mirišu. Ima muškaraca koji fantastično mirišu. I postoji Alex. A kad sam ga pomirisala psećim nosom, mirisao mi je još bolje nego prije. Tako omamljujuće, da sam gotovo zaboravila strujne udare i činjenicu da Nina živi kod njega. Bila sam gotovo opijena njime. Sva sreća da se nisam tjerala!

– Kako ćemo sad opet doći do prstena? upitala je Nina zgroženo.
Na moje iznenađenje, Alex se nasmijao i rekao: – Jednostavno ćemo pričekati. Prije ili kasnije mora izaći van prirodnim putem.
– Ne znam koliko će mi prsten nakon toga biti romantičan, rekla je Nina i otišla prema spavaćoj sobi, duboko razočarana što joj je prošnja propala. A ja sam zadovoljno pomislila: prosidba se odgađa, a do kada, odlučuje moj sfinkter.

– I što ćemo sad s tobom? upitao me Alex.
Lajući, rekla sam mu: – Udomiti me. Čim Ninu naglavačke izbaciš iz kuće.
– Teško da te mogu ostaviti da stojiš na kiši, smiješio se Alex mi-lujući me po glavi. – Lezi tu ispred kamina. Ali budi tiho. Moja slatka mala kći spava.
Najradije bih odmah bila otrčala u Lillynu sobu, ali bila sam totalno iscrpljena od putovanja do kuće, pa sam učinila što mi je rekao. Toplina kamina osušila mi je krzno i polako sam zadrijemala. Bilo je lijepo opet biti kod kuće.

Probudilo me nekakvo stenjanje.
– Daj mi ga, Alex! čula sam Ninin glas.
Ne znam što me u tom trenutku više zapanjilo: to što su njih dvoje upražnjavali pomirbeni seks ili to da stvarno postoji žena koja viče – Daj mi ga. Alex je barem bilo ime s kojim se – daj mi ga donekle moglo kombinirati. – Daj mi ga, Gisberte!, – Daj mi ga, Klaus-Maria! ili – Daj mi ga, svinjo! sigurno bi zvučalo znatno blesavije.
Nina je stenjala sve glasnije. Te sam večeri primijetila da i beagle može pocrvenjeti. I bila sam deprimirana što se Alex nakon moje smrti nije odlučio za celibat. Baš kao ni Daniel Kohn. Toliko o mom trajnom djelovanju na muškarce.
Bilo bi mi draže da ih nisam morala slušati, ali s glupim psećim sluhom to je nažalost bilo nemoguće izbjeći!
Bila sam bijesna na Alexa. Kako me mogao tako brzo prevariti? Pa od moje smrti bile su prošle tek dvije godine! Okej, kad sam ja njega prevarila s Danielom Kohnom, Alex je čak još bio živ... Hm... Zapitala sam se imam li se pravo ljutiti.
Jasno da imam, odlučila sam, jer ovo ovdje je nešto sasvim drugo! Tako je, nešto sasvim drugo, jer... jer – tražila sam neki argument – jer... jer... u njegovom slučaju to pokazuje pomanjkanje pijeteta! Točno, pi-jeteta. Izvrsna riječ. Zahvaljujući njoj, odmah sam se počela osjećati mnogo moralnijom od njega.
Nina se u međuvremenu bila ozbiljno zalaufala. Ili se barem pravila da se zalaufala. Nina mi je naime svojedobno u jednom tihom trenutku povjerila da često odglumi orgazam. – To je bolje nego reći muškarcu: >Daj jednom pročitaj neku dobru knjigu o tome<. Ili >Radije ću nas-taviti sama<.
Nakon tog razgovora s Ninom i ja sam za vrijeme sljedećeg frustri-rajućeg seksa pokušala odglumiti orgazam. Bilo je to s jednim studen-tom prava po imenu Robert. Seks s njim pružao je otprilike jednako zadovoljstva kao i skidanje kamenca sa zubiju.
Radije bih bila gledala televiziju. Pogled na sat pokazivao je da za dvije minute počinje Ally McBeal i odglumiti orgazam i milo mi se prikladnom metodom da stignem na vrijeme upaliti televizor. Dakle bacila sam se na posao. Ali čini se da sam bila lošija glumica od Nine, jer kad sam počela stenjati, Robert me upitao: – Što ti je, imaš grč u nozi?

Nina je sad bila sve glasnija. A ja sam se ozbiljno prestrašila da to uopće nije gluma. Jednostavno mije postalo nepodnošljivo. I zato sam se odlučila za akciju: njuškom sam otvorila vrata spavaće sobe i lajući re-kla: – Odmah da si sišla s njega! Srami se! I ti isto, Alex. Ne pokazuješ nimalo pijeteta! Nimalo! Strašno, da gore ne može biti!
Nina i Alex stali su usred posla i preneraženo zurili u lajuće pseto u svojoj spavaćoj sobi.
– Što je tom psu? upitala je Nina i prestrašeno povukla deku preko svojih upravo bestidno čvrstih grudi. Kako li joj je to uspijevalo? Kao Kim Lange mogla sam raditi vježbe za očvršćivanje grudi koliko sam htjela (zapravo nikad nisam htjela, ali u očaju, čovjek se ponekad bavi čak i sportom), no moje grudi nisu reagirale, tako da sam pred ogledalom vrlo često mrmljala: – Glupa sila teža.
– Izbacit ću ga van, odlučio je Alex i odlučno krenuo prema meni. Bila sam toliko bijesna na njega, da sam htjeli poslušati svoj nagon, a nagon mi je nalagao da tog provoditelja pokusa na životinjama koji bez imalo pijeteta vara svoju ženu iz sve snage ugrizem za guzicu!
Ali prije nego što sam ga uspjela ugristi, na vratima spavaće sobe pojavila se Lilly, koju je probudio moj lavež. Bila je nevjerojatno nara-sla. Prava osmoškolka! I bilo je apsolutnu očaravajuće vidjeti je.
Blistala je od sreće: – Ipak ste mi kupili psa za rođendan!
Bio joj je rođendan?!?
– Znači ipak više nisam previše mala za psa! likovala je. Zagrlila me i moje pseće oči napunile su se suzama. Bilo je tako lijepo nakon toliko vremena ponovo osjetiti Lilly.
Alex i Nina nesigurno su se pogledali. Da su joj rekli da ja nisam njezin novi pas, srce bi joj puklo.
Nakon nekog vremena, Nina je rekla: – Uzeli smo ga u kuću na probu.
Očito se tako htjela ulizivati kod Lilly, a time i skupljati bodove kod Alexa. U tom slučaju, međutim, nisam imala ništa protiv.
– Dođi, rekla mi je Lilly, – možeš spavati pokraj mog kreveta.
Krenula je i ja sam htjela za njom. Ali Alex mi je zabrinuto prepri-ječio put. Osjećala sam da je istinski zabrinut da bih malenoj mogla učiniti nažao. Zato sam mu pogledom duboko u oči pokušala reći: – Ne boj se. Prije bih se dala prerezati na dva dijela kosilicom za travu nego što bih ozlijedila malenu.
On je u mojim psećim očima čini se uspio pročitati koliko volim Lilly, pa je odlučio imati povjerenja u mene: – No dobro, rekao je.
Nisam čekala da mi se dvaput kaže i krenula sam za Lilly. Kad smo stigle u sobu, malena mi je rekla: – To da ćeš spavati pokraj moga kre-veta, to sam samo tako rekla. Naravno da možeš doći skupa sa mnom pod deku.
Zalajala sam u znak odobravanja i skočila na krevet. I tako sam sad konačno ležala pokraj svoje kćeri i gledala svjetleće zvijezde na stropu. Ali za razliku od prošlog puta, kad sam pokraj Lilly ležala kao mrav, jedva da sam osjećala sreću. Bol što je dvije godine nisam vidjela, bila je prevelika. Dvije godine njezina života koje sam propustila. I koje se nikad neće vratiti.. S dubokom tugom gledala sam Lillynu budilicu u obliku Snoopyja. Bilo je već dvadeset minuta poslije ponoći. Njezin sedmi rođendan je prošao. I njega sam dakle propustila. Ni on se neće ponoviti. Lillyne oči su se sklopile i zaspala je. Slušala sam njezino sporo, mirno disanje, gledala njezino slatko dječje lice. I zarekla sam se da više nikad neću propustiti Lillyn rođendan!
35. POGLAVLJE
Sljedećeg jutra, za doručak sam dopustila Lilly da me hrani mrkvama – na temelju cijele te stvari s reinkarnacijom, čak i kao pas bila sam uv-jereni vegetarijanac (neka Konrada Adenauera jede tko hoće, ali ja neću).
Za vrijeme tog zajedničkog doručka, saznala sam puno toga. Nina je bila zatvorila svoju turističku agenciju u Hamburgu i otvorila novu u Potsdamu. Alex si je ispunio dugogodišnji san i otvorio dućan za prodaju bicikala, i posao mu je toliko dobro išao da je doista uspio zadržati kuću. Prodavati bicikle oduvijek mu je bio san, njegova alternativa studiju. Ali kad se rodila Lilly, privremeno ga je stavio na led kako bi mogao biti uz malenu.
Ali moja najzanimljivija spoznaja toga jutra bila je da nevjerojatno dugo mogu kontrolirati sfinkter.

– Ja danas ne idem na posao, rekla je Nina.
– Zašto ne? upitao je Alex.
– Čekam prsten, odvratila je Nina.
– Ali on će prije ili kasnije sam od sebe izaći van, rekao je Alex uz osmijeh. Nije izgledalo da baš jedva čeka da ga Nina ponovo zaprosi i to mi je bilo drago.
Onda se spremio odvesti Lilly u školu (Isuse Bože, ona je stvarno već išla u školu!) pa otvoriti svoj dućan bicikala. Pritom je očito imao jako mnogo radnog elana, koji mi je prije kod njega nedostajao. I gle-dajući tog promijenjenog, poletnog Alexa, kroz glavu mi je prošla jedna užasna misao: život s Ninom dobro mu je činio!
To je svojedobno rekla i mama hrčkica. I tek što sam pomislila na nju, sjetila sam se Casanove. Što li je s njim bilo? Otrčala sam na terasu i pogledala prema vrtu, ali kaveza više nije bilo. Ni hrčaka. Ni Signora Casanove.

Nina je pošla van za mnom. Navukla je gumene rukavice, uzela sto-licu, sjela ispred mene i umiljato rekla: – Hajde, sad se fino pokaki.
Zalajala sam: – Daj govori normalno kad se meni obraćaš.
Uslijedila je trosatna igra strpljenja. Moje biglovsko lice pocrvenjelo je, i oteklo, i stenjući sam sama sebi govorila: – Ma... mogu... ja... još... izdržati. Nikakav... problem...

Ali vrijeme je radilo za Ninu: prsten je na koncu morao van. Zgrabila ga je istog trena čim je ispao na pod terase. Pritom je uzdahnula: – Što sve neću učiniti zbog ljubavi.
Dok sam je još frustrirano gledala, negdje iza mene začuo se kreštav glas: – Hej, kakav je to pas?
Okrenula sam se. Kroz vrata u ogradi upravo je bila ušla moja majka. Kad par godina proživiš kao životinja, zaboraviš animozitete.
Otrčala sam do nje, skakala uvis i radosno lajala: – Vau- vau-vau!
Martha me energično odgurnula od sebe: – Ne skači po meni, glupo pseto!
Toliko o njenoj radosti zbog ponovnog susreta.
– Pas nam je dolutao i sad je Lillyn, rekla je Nina.
– A kakav je to prsten? upitala je Martha.
– Hoću zaprositi Alexa, objasnila je Nina.
– Nećeš pričekati da on tebe zaprosi? htjela je znati moja majka.
– Ne.
– Imaš pravo! Načekala bi se!
Rekla je – Imaš pravo??? – nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Moja majka je bila za to! Za Ninu! A time, na neki način, protiv mene!
Pogledala sam Marthu i ustanovila: ima ljudi prema kojima se ani-moziteti lakše zaboravljaju kad ovi nisu u blizini.

Nina je uvela Marthu u kuću i zatvorila vrata terase. Kroz staklo sam vidjela da se njih dvije izvrsno slažu. Smijale su se i zabavljale, a ja sam bila potpuno zabezeknuta što nekome s mojom majkom može biti za-bavno. Sa ženom koja se smije samo kad ima 1,3 promila alkohola u krvi? Zar je Nina odgovarala i mojoj majci?
Čovječe! Pitajte me je li mi to išlo na živce!

Kad je Alex u podne došao doma, upitao me: – Hej, hoćeš u šetnju?
– Psa vodiš sa sobom, a mene ne? upitala je Nina.
– Želim sam otići na grob, odgovorio je Alex, a ja sam progutala pljuvačku: riječ je bila o mom grobu.
Nina je razumjela i nijemo kimnula glavom.
– Dakle, hoćeš sa mnom? upitao me Alex.
Bila sam neodlučna. Vidjeti vlastiti grob sigurno nije jedan od vr-hunaca u razgledavanju znamenitosti života.
Alex mi se nasmiješio, tako ohrabrena cvileći sam mu dala do znanja da pristajem, i krenuli smo na groblje.
36. POGLAVLJE
Na putu do groblja postalo mi je jasno zašto me Alex htio zadržati: trebao mu je netko s kim može razgovarati. Netko tko ga neće prekidati. Netko kome može povjeriti najveće tajne. Dakle pas. Da je imao imalo pojma tko je pas koji hoda pokraj njega, šutio bi.
– Znaš..., počeo je i odmah sam sebe prekinuo, – .., kako se u stvari zoveš?
Što sam mu na to trebala odlajati ?
– Zvat ću te jednostavno Tinka, rekao je Alex.
OK, s tim imenom sam mogla živjeti.
– Znaš, Tinka, na današnji dan prije dvije godine umrla mi je žena.
Opet sam pred sobom vidjela kako na mene juri glupa svemirska postaja.
– A jako sam je volio, rekao je Alex.
Što je to rekao? Znači i na kraju me još volio?
– Neposredno pred njezinu smrt s našim brakom bilo je gotovo. Više me nije voljela. Užasno sam patio.
– Što? zalajala sam. – Zašto mi to nikad nisi rekao?
Iznenađeno me pogledao: – Što je, zašto laješ?
Brzo sam odglumila da me kao zanima neko drvo i da sam zato la-jala.
– Trebao sam se boriti za nju..., rekao je Alex zamišljeno hodajući. U međuvremenu smo bili stigli na groblje. Okrenula sam se i vidjela tra-gove naših stopala na tankom snježnom pokrivaču. Bilo je ionako jako hladno za to doba godine, a onda se vrijeme još i pogoršalo. Padao je vlažan snijeg, groblje je bilo još neugodnije nego što bi inače bilo.
– Zašto se onda nisi borio? odlajala sam. Ali on pitanje, naravno, nije razumio. Umjesto toga je zastao, duboko uzdahnuo i rekao: – Nedostaje mi. Tako mi nedostaje.
Gotovo da nisam vjerovala vlastitim ušima.
– Želiš li znati zašto se nisam borio za nju? upitao je Alex.
– Naravno da želim, dovraga! odlajala sam.
– Imao sam osjećaj da nisam dovoljno dobar za nju.
Isuse Bože, odakle mu ta ideja?
– Ona je bila jako uspješna. A ja gubitnik.
Progutala sam pljuvačku.
– Uvijek sam joj prigovarao da zanemaruje mene i Lilly. Ali pritom mi je u primozgu uvijek bilo da je uspješnija od mene, da sam nitko i ništa. Smiješno, zar ne. U odnosu na svoju vlastitu ženu imao sam os-jećaj manje vrijednosti.
To mi nikad nije bio rekao.
– S Ninom je drukčije, objasnio je, a mene kao da je grom pogodio. – Ona me ohrabruje, vjeruje u mene. Bez nje nikad ne bih uspio otvoriti dućan.
Znači zato je bio s njom? Jer je s njom bio sigurniji u sebe ?
– I dugo me je čekala.
– Dugo?
– Prošlo je godinu i pol dana prije nego što sam je prvi put poljubio.
Zavrtjela sam glavom. Promatraču sa strane, obaviještenom da je s našim brakom bilo gotovo, možda će se učiniti da je osamnaest mjeseci dugo. Ali po mom mišljenju, trebao je čekati barem osamnaest godina. Ili još bolje: osamnaest života!
– Baš dobro što si nam jučer došla. Inače bih bio morao reći >ne< na njezinu bračnu ponudu. Imam osjećaj da bih izdao Kim kad bih se ože-nio s Ninom.
– Upravo tako, zacviljela sam.
– Ma je 1' ti to mene stvarno razumiješ? zapanjio se Alex. Brzo sam zavrtjela glavom.
To nije bilo baš lukavo od mene.
Jer upravo sam se tom reakcijom odala.
– Zbilja me razumiješ? Alex nije mogao doći k sebi od čuđenja.
Više uopće nisam znala kako reagirati. Odlučila sam samo nervozno mahati repom.
– Ah, već sam počeo umišljati stvari, rekao je Alex hodajući dalje grobljem. Hodala sam za njim i po glavi mi se motalo stotinu pitanja. Jesam li ja bila kriva za propast našeg braka? Je li se mogao spasiti, da sam bila malo više kao Nina? Je li ona čak bila bolja žena za njega?
Ali najvažnije pitanje glasilo je: Što dovraga na groblju radi Daniel Kohn?
To se i Alex zapitao. I odmah je upitao i Daniela: – Što vi tu radite?
Daniel ga je iznenađeno pogledao. Alex ga je svojim pitanjem bio trgnuo iz tužnih misli. Na ramenima mu je već bio prilično debeo sloj snijega, po tome se vidjelo da već prilično dugo stoji na mom grobu.
Nije bilo nadgrobnog spomenika, nego je na ploči bilo uklesano sunce i riječi: – Zauvijek ćemo te voljeti. Tvoja obitelj.
Kad sam to vidjela, počela sam glasno zavijati.
– Što je tom psu? upitao je Daniel.
– Nemam pojma, ponekad mi se učini da je vrlo poseban. A ponekad da je jednostavno ćaknut, odvratio je Alex.
A ja sam pomislila da je i u jednom i u drugom u pravu.
– Što vi radite na grobu moje žene? inzistirao je Alex.
– Vi ste njezin suprug? uzvratio je Daniel pitanjem.
Ništa na njegovom licu nije odavalo da je u posljednjoj noći mog ljudskog života spavao sa mnom. Kohn je imao pokeraško lice.
– Moja iskrena sućut, rekao je, ali nije Alexu pružio ruku.
I nije mu odgovorio na pitanje.
Alex ništa nije rekao. Ako dosad i nije slutio da je između Daniela i mene bilo nečega, sad je shvatio. Osobito kad je vidio crvenu ružu u Danielovoj ruci.
Nevjerojatno. Crvena ruža. Muškarci to inače smatraju kičem. Ali nama ženama, osobito nama mrtvim ženama, to je dirljivo. To je značilo: Daniel Kohn zbilja je osjećao nešto za mene.
Unutar nekoliko minuta saznala sam dakle da su me oba muškarca u mom ljudskom životu na kraju voljela.
To je bilo lijepo.
Zbunjujuće, ali lijepo.
Samo šteta što kao beagle nisam imala baš puno od toga.

Alex i Daniel gledali su se u oči. Obojica su znali kako stoje stvari. Daniel je suvereno položio ružu na grob, kimnuo glavom u znak poz-drava i otišao. Zbilja cool tip. U svakom slučaju više cool od mene.
– Tinka, misliš daje između njih dvoje bilo nešto? upitao me Alex.
Energično sam odmahnula svojom biglovskom glavom.
Ali to očito nije moglo rastjerati njegove sumnje. Cijelim putem kući Alex više nije razgovarao sa mnom.
I bilo mi je jasno da su unutarnje kočnice koje su ga bile sprječavala da prihvati Nininu bračnu ponudu upravo dobrano popustile.
37. POGLAVLJE
Sljedećih dana promatrala sam Ninu i Alexa u akciji. Gotovo sve su radili skupa: kućanske poslove, izlete, kupovinu – na taj način bi u jed-nom danu proveli zajedno više vremena nego Alex i ja u tri mjeseca. Nina se brinula i za Marthu, koja je svaki čas dolazila u posjete. Pokušala ju je čak osposobiti za rad kao ispomoć u turističkoj agenciji. U početku nisam točno razumjela zašto to radi, ali malo-pomalo postalo mi je jasno: Nini se stara gospoda sviđala. Čudno, ali istinito. Moju majku je izgleda bilo moguće voljeti.
Ali najgore od svega bilo je to što je Nina provodila mnogo vremena i s Lilly. Čak joj je i pomagala oko domaćih zadaća, s impresivnom str-pljivošću (ja sama, dok je bila vrtićke dobi, nisam imala strpljenja ni naučiti je vezati vezice na cipelama, pa sam joj kupovala samo cipele na čičak). Uz Ninu Lilly naučila se čak i smijati.
Nemam riječi kojima bih opisala koliko sam u međuvremenu zamr-zila misao – Život s Ninom im odgovara.

Nina si je dakle stvarala pravu malu obitelj.
Od moje obitelji.
Kako bi bila dobra prema Lilly, čak je i beagla prihvatila. A nije me mogla smisliti. Što je bilo logično s obzirom na činjenicu da sam se pobrinula za to da im seksualni život postane prilično frustrirajući. Svaki put kad bi ona počela stenjati, ja sam počela zavijati pred vratima spa-vaće sobe. Tako glasno da se Nina više nije mogla usredotočiti na seks.
Nikakvo čudo dakle da me Nina, kad nitko nije slušao, zvala – Kontracepcija.
Ali onda je došao grozan dan kad su Alex i Nina objavili ono što sam već naslućivala: – Ženimo se!
I dok sam ja od šoka progutala pseći kolačić i krkljajući razmišljala koga da prvo ugrizem – nasmiješenu Ninu, nasmiješenog Alexa, ili moju majku koja se od ganuća gotovo rasplakala – Lilly je istrčala iz kuće.
– Čekaj! doviknuo je Alex i htio potrčati za njom. Ali Nina gaje zadržala: – Pusti je. Treba joj malo vremena da to probavi.
Alex je kimnuo glavom. Ja sam međutim zaboravila pseći kolačić i istrčala u vrt. Lilly je sjedila na ljuljački i plakala. Legla sam pokraj nje i blago joj stavila šapu na koljeno pokušavajući je utješiti.
– Nedostaje mi mama, rekla je i čvrsto me zagrlila. Osjećala sam njezine suze na svom krznu i tiho zacviljela: – Tu je mama, pokraj tebe.
Lilly mi je nato pogledala u oči kao da me razumjela. U svakom slučaju, smirila se i bez riječi me počela češkati. Ja sam lajala: – Sve će biti dobro.
– Ali samo ako nešto poduzmemo, rekao je neki glas odozgora.
Pogledala sam gore i na jednoj grani iznad sebe vidjela smeđeg mačka s crnom mrljom oko desnog oka. Cerio se od uha do uha.

Lilly se malo pribrala i ušla u kuću. Ja sam međutim uznemireno zurila u mačka.
– Casanova...? oprezno sam upitala.
Mačak je odvratio: – Madame Kim?
Kimnula sam glavom. On je skočio s grane. Oboje smo pojurili jedno drugome ususret i čvrsto se zagrlili, što je prilično čudno izgledalo, jer prisan zagrljaj između dva četveronošca funkcionira samo kad oboje leže na podu. Za promatrača sa strane, kojeg hvala Bogu u tom trenutku nije bilo, to je sigurno izgledalo kao da jedna mačka i jedan beagle ne znaju da u seksualnom smislu nisu kompatibilni.
Najprije smo se razdragano valjali po travi, a kad nam je toga bilo dosta počeli smo pričati o svemu što nam se dogodilo u prethodne dvije godine. Ja sam mu ispričala o svojim životima kao tele, kišna glista, kukac i vjeverica. A Casanova je meni priopćio da je spasivši Depardi-eua skupio dovoljno dobre karme da se reinkarnira kao mačak i da od tada vodi sretan život: – Skitnja mi jako leži.
– A zašto niste nastavili skupljati dobru karmu? htjela sam znati.
– Mislim da mi nedostaje vaš pozitivan utjecaj, odvratio je cereći se.
– Jeste li ovamo došli u potrazi za mnom?
– Ne, odgovorio je Casanova, što me malo razočaralo. – Moje srce pripada Mademoiselle Nini.
– Čovječe! Što svi nalaze u toj prokletoj kravetini? izletjelo mi je.
– Mademoiselle Nina je jako lijepa, ljubazna, uvijek spremna po-moći...
– Postoje pitanja na koja ne želimo čuti odgovor, progunđala sam.
– U tom slučaju vam neću odgovoriti, odvratio je Casanova ljuba-zno.
– Zaboravite Ninu. Kod nje nemate šanse, nastavila sam se ljutiti.
– Kako vam pada na pamet takva abnormalna pomisao ?
– Pa, kao prvo, ona hoće samo Alexa. Kao drugo, vi i ona pripadate različitim stoljećima. I kao treće: pa vi ste MAČAK, dovraga!!!!
Casanova je pomalo uvrijeđeno odvratio: – Kao prvo, ljubav može svladati sve prepreke. Kao drugo, možda neću zauvijek ostati mačak. I kao treće: Mademoiselle Nina ne bi htjela gospodina Alexa kad bi znala da postojim ja.
– Gluposti. Nina i Alex se sad žene! rekla sam mu u lice.
Ta je vijest Signora šokirala. Nakostriješio se i hrabro rekao: – Mademoiselle Nina razmišlja o tome samo zato što nije svjesna mog postojanja.
Počela sam podrugljivo zavijati.
Signore je dodao: – A Alex se ne bi oženio s Mademoiselle Nina kad bi znao da ste vi još živi.
– Bi, učinio bi to, odvratila sam tužno. – Saznao je da sam ga pre-varila s drugim muškarcem.
– To nije razlog da se nekoga ne voli, nasmijao se Casanova.
– Što? upitala sam zapanjeno.
– Vjerujte mi, Madame, mene je voljelo dosta žena koje su znale da sam ih prevario. I ja sam također volio mnoge žene koje su mene pre-varile. Ljubomora nije smetnja za ljubav.
Bila sam zaprepaštena. Casanova je imao zavidnu sposobnost pro-matrati moralna pitanja u ljubavi iz perspektive koja mu je najbolje odgovarala.
– Ili vi možda gospodina Alexa sad manje volite zato što spolno opći s Mademoiselle Ninom?
Bila sam zbunjena, pitanje volim li još uvijek svoga muža izbacilo me iz takta. To se nisam bila zapitala još od strujnih udara u laboratoriju.
– Ako uspijemo spriječiti to vjenčanje, imamo šanse ponovo dobiti one koje volimo.
– Ali ja uopće neću Alexa, rekla sam žestinom iznenada pokolebane osobe.
– Jeste li sigurni? upitao je.
– Da! odgovorila sam još silovitije.
Ali mačak Casanova samo se sveznalački cerio.
Osjećala sam se uhvaćenom u klopku i protuslovila: – Uostalom to je nebitno. Oni se nikada neće zaljubiti u nas. Mi smo životinje!
– Možda ćemo se jednoga dana ponovo roditi kao ljudska bića. Ako skupimo dovoljno dobre karme...
Tu je bilo nečega: Budha je bio rekao da bi to mogao biti moj pos-ljednji život u tijelu životinje. I opet mi je pala na pamet moja maštarija da se kao osamnaestogodišnjakinja ljubim s pedesetogodišnjim Alexom. Pri toj pomisli nešto me zagolicalo u trbuhu. Je li Casanova imao pravo? Jesam li ponovo željela Alexa?
U svakom slučaju morala sam sama sebi priznati da sam nadimak – Kontracepcija zaradila zato što sam bila ljubomorna na Ninu.
Ali Casanovina je logika nažalost imala jednu grešku: – Ako spri-ječimo to vjenčanje, skupit ćemo lošu karmu! prigovorila sam. – Tako se nikad nećemo ponovo roditi kao ljudi.
Ali Casanova se osmjehnuo drskim mačjim osmijehom i rekao: – Kako se može skupiti loša karma kad se nešto radi iz ljubavi?
38. POGLAVLJE
Ako hoćeš torpedirati vjenčanje, najbolje je uništiti vjenčanicu. ' – Nina je inzistirala da se najprije obavi crkveno vjenčanje: – Kad prvi put kažem >da<, ne želim da to bude pred matičarom, nego u crkvi, sva u bijelom, bila je rekla Alexu. I pastora je uspjela nagovoriti na taj neobični redoslijed vjenčavanja.
Kad je svadbena povorka izašla iz kuće sjalo je sunce. Čak je i vri-jeme bilo na Nininoj strani, dovraga. Proljetno cvijeće božanstveno je mirisalo, a Alex izgledao još božanstvenije. U prekrasnom crnom smo-kingu "krenuo je prema bijeloj limuzini unajmljenoj posebice za tu prigodu. Nosio je leptir-kravatu – tako je ostao dosljedan sebi po pitanju kravate. Uhvatio je Lilly pod ruku. Nikad slađa curica nije rasipala ruže na nekoj svadbi. Alex joj je rekao: – Izgledaš kao princeza i dao joj pusu. Lilly se smiješila blistajući. Sudeći po njezinu izgledu, bila se pomirila s njihovim vjenčanjem.
Za razliku od mene!
Iz kuće je potom izašla moja majka. Izgledala je šik – kad se sve uzme u obzir – u plavom kostimu s hlačama i s novom frizurom.
A onda je izašla Nina.
– Bože, kakva prelijepa pojava, rekao je Casanova. A ja sam pomi-slila: sranje, ima pravo!
Nina je izgledala fantastično. Bijela vjenčanica bila je decentna i naglašavala njezinu gotovo besramno savršenu figuru. Da bi nosile ta-kvu haljinu, većina žena morala bi imati pretplatu na tretmane kod pla-stičnog kirurga.
Pribrala sam se i usredotočila na svoj zadatak: kako me Nina, iz va-ljanih razloga, nije htjela povesti u crkvu, to je bio velik trenutak za uništavanje vjenčanice.
Nisam bila sigurna želim li zbilja Alexa natrag, ali bila sam sasvim sigurna da to vjenčanje ne mogu podnijeti.
Potrčala sam prema Nini. Pogledala me u oči, naslutila što će se dogoditi i uzviknula: – O ne! Držite tog psa podalje od mene!
Mojoj majci to nije trebalo dvaput reći. Zgrabila je mladenkin buket i počela me njime mlatiti. – Evo ti! Evo ti još! Prokleto pseto!
Dala sam se otjerati, jer moj je zadatak bio samo odvlačenje po-zornost. U tom trenutku Casanova je s jedne grane skočio na Ninu i kandžama joj razderao haljinu.
– Skinite tu zvijer s mene! vrištala je Nina. Ali već je bilo prekasno. Haljina je izgledala kao da je pala u ruke Edwardu Škarorukom.
Dok su svi zurili u razbarušenu mladenku, Casanova i ja pobjegli smo u garažu i daljnja događanja promatrali iz sigurne udaljenosti. Ja sam se pritom veselila što nam je plan uspio.
Casanova je međutim šutio.
– Što je? Zar vam nije drago? upitala sam ga.
– Učiniti nažao Mademoiselle Nini meni ne pričinjava zadovoljstvo, rekao je.
– A meni pričinjava, nacerila sam se i pogledala Ninu, koja je još uvijek pokušavala doći k sebi.
Nažalost, to joj je i uspjelo. Izašla je iz Alexova utješnog zagrljaja i rekla: – Ma nije bitno kako izgledam. Glavno da vjenčamo.
I onda su se njih dvoje osmjehnuli jedno drugome tako prisno da sam se zamalo izrigala.
Potom su se s Lilly i mojom majkom ukrcali u limuzinu i krenuli prema crkvi.

39. POGLAVLJE
Ovo nije bio baš neki uspjeh, ustanovio je Casanova.
– Ne baš, odvratila sam. Šutjeli smo.
– I što ćemo sad? upitao je.
– Nećemo odustati, odgovorila sam.
– Dobra ideja.
– Zar ne?
Opet smo šutjeli.
– A kako bi točno to neodustajanje trebalo izgledati? upitao je.
– Pa, što se toga tiče, nemam blagog pojma. Opet smo šutjeli.
– Moramo u crkvu i onda ćemo vidjeti što ćemo dalje, zaključila sam pa smo potrčali. Kad smo dahćući stigli do crkve, svi su gosti već bili unutra, a mi nismo mogli otvoriti ulazna vrata. Zato smo odlučili raz-dvojiti se i potražiti neki drugi ulaz. Casanova je potrčao nalijevo oko crkve, a ja nadesno. Ja sam pronašla jedna malo odškrinuta vrata, otvo-rila ih i našla se pred nekakvim stubištem. Kako nisam imala alternative, otrčala sam gore – i dospjeli točno na galeriju gdje je bradati orguljaš iz dosade igrao tetris na mobitelu, dok se dolje župnik spremao postaviti odlučujući pitanje: – Uzimaš li....
U tom trenutku požalila sam što se nisam ponovo rodili kao mačka, jer u tom slučaju bih bez problema mogla skočiti dolje u glavni brod crkve i ukrasti prstenje, bez kojeg vjenčanje ne bi bilo moguće.
Ali nisam bila mačka, nego kujica, pa nisam imala elastične kosti koje bi amortizirale pad. Nisam mogla čak ni dobro vidjeti oltar. Oštar njuh mi tu nije osobito koristio, nosom ne možeš namirisati kolika je neka udaljenost. Odao mi je samo da orguljaš iza mene ne vjeruje u blagodati upotrebe dezodoransa. Dakle uopće nisam mogla predvidjeti gdje bih se i kako dočekala kad bih skočila. Ali zato mi je u ušima od-zvanjalo župnikovo pitanje: – Uzimaš li ti, Alex Weingart, ovu ženu za svoju zakonitu suprugu?

Posljednji put kad je Alexu postavljeno to pitanje, mladenka sam bila ja. U suncem obasjanoj crkvi San Vincenzo u Veneciji. On je u svijetlom odijelu izgledao jednostavno fantastično. Ja sam bila toliko nervozna, da sam čak u pogrešnom trenutku rekla – da. Pastor se osmjehnuo, na lošem njemačkom rekao: – Odmah ćete i vi doći na red, i nastavio s obredom. Kad je konačno došao i taj trenutak, kad sam rekla: – Da, i kad mi je Alex stavio prsten, bila sam najsretnija žena na svijetu.
Nikad nikog nisam voljela kao tada Alexa.
On je bio ljubav mog života – to sam sad mogla reći bez imalo dvojbe, nakon što je taj moj život bio već odavno završio.
Kad sam sad vidjela Alexa s Ninom, odjednom sam jasno spoznala da je Casanova imao pravo: još uvijek sam osjećala nešto za Alexa.
I niz moju malu, ionako vlažnu njušku, iznenada su potekle suze.

Pastor je gledao u Alexa, koji je u sljedećem trenutku trebao otvoriti usta kako bi izgovorio sudbonosno obećanje.
Prednjom šapom sam obrisala suze s njuške, s hrabrošću rođenom iz najvećeg očaja skočila na balustradu, napela mišiće u stražnjim nogama – koji kod beaglea nisu baš osobito izraženi – i skočila.
Nekoliko sekundi, koliko je trajao pad, nadala sam se da neću po-novo umrijeti.

Hvala Bogu, nisam slomila vrat. Pala sam relativno mekano, na svoju majku. Psovke koje je ona nato izgovorila, u toj se crkvi sigurno nikad dotad nisu čule. Mislila sam da će se križ srušiti od srama.
Nakon moje akrobacije, u crkvi je nastao opći kaos: svi su uzvanici uglas uzbuđeno govorili, pastor je zašutio u pola rečenice, a Nina je kreštavim glasom bijesno rekla Alexu: – Ali mi smo psa ostavili kod kuće! Iz njezina tona jasno se čulo ono što je pritom zapravo mislila: – Trebali smo ga ostaviti na nekom odmorištu na autocesti. Po mogućnosti u Jemenu.
Jedina osoba u cijeloj crkvi koja se od srca radovala što me vidi bila je Lilly. Malena je dotrčala do mene i rekla: – Hej, Tinka, što ti radiš ovdje? Htjela me je uzeti u naručje. I mada bih se i ja s njom rado bila mazila, otrgla sam joj se i potrčala prema oltaru. Tamo sam zgrabila kutijicu u kojoj je bilo prstenje i zbrisala.
Nina je vrisnula: – Drž'te ga!
Marthi nije trebalo dvaput reći. Potrčala je za mnom. Ja sam doduše bila brža od nje, ali vrata su bila zatvorena. Taj je put dakle završavao u slijepoj ulici. Majci je još malo falilo da me sustigne. Morala sam za-kočiti. Očekivala sam da će me u sljedećem trenutku zgrabiti...
Ali tada su se vrata otvorila. Na kvaki je sjedio Casanova i cerio se. On je jednostavno bio majstor za spašavanje u posljednjem trenutku. Istrčala sam van, a Casanova za mnom. Kao i moja majka, i još nekoliko uzvanika. Ali nisu imali šanse uhvatiti me i spasiti prstenje, jer za razliku od njih, meni nije bio problem preplivati obližnju rijeku.
40. POGLAVLJE
Navečer sam se u pratnji Casanove vratila u našu kuću. Prstenje smo prethodno zakopali. Dok smo se približavali kući, vidjela sam Alexa kako, još uvijek u smokingu, sjedi na terasi i frustrirano zuri preda se. Nine nije bilo na vidiku. Vjerojatno je sjedila negdje u kući i plakala. Dala sam Casanovi znak da pričeka iza šupe i oprezno krenula k Alexu.
Pogledao me. Nije bio bijesan. Samo klonuo.
Sjela sam pokraj njega.
– Haj, rekao je umorno.
– Haj, tiho sam odcviljela.
– Nemam pojma što te to spopalo, rekao je. – Da ne znam tko si, pomislio bih da si ti zapravo Kim.
Srce mi je stalo.
– Nekako ponovo rođena, dopunio je slabašno se smiješeći.
Nisam znala što bih odlajala.
– Ako si ti Kim, počni mahati repom, rekao je Alex, napola ogor-čeno, napola podrugljivo.
Što sam trebala učiniti. Mahati repom? Ali što onda?
Prije nego što sam se uspjela odlučiti, on je nastavio: – Kad bi ti zbilja bila Kim, oprostio bih ti što si me prevarila s tim Kohnom.
Posramljeno sam skrenula pogled.
– I zamolio bih te da mi dopustiš da se oženim Ninom.
– Ne dolazi u obzir! zalajala sam.
Alex je odgovorio: – Ona me čini sretnim. S njom imam budućnost. S tobom samo sjećanja.
To me pokolebalo.
– I još bih ti rekao da je Lilly potrebna majka. Nina se jako trudi da joj bude dobra majka. Nikad od nje nisam čuo ni jednu jedinu ružnu riječ o malenoj.
Ni ja, iskreno rečeno.
– A Lilly samo što je nije prihvatila.
Sjetila sam se Lillyna blistavog osmijeha kad joj je Alex dao kom-pliment za haljinicu.
Nina je s Alexom znala bolje nego ja, bolje je znala i s mojom majkom, hoće li i mojoj Lilly biti bolja majka od mene, upitala sam se.
To vjerojatno i ne bi bilo toliko teško, pomislila sam deprimirano.
– Ali prije svega, nastavio je Alex, – usrdno bih te zamolio da me pustiš da živim svoj život. I onda je, duboko uzdahnuvši, dodao: – Ali ti nisi Kim.
Brzo sam zalajala: – Jesam, jesam! I možda bih se mogla ponovo roditi kao žena i onda bismo se mogli ponovo sresti, za najviše dvadeset godina, ti ćeš tada imati tek pedeset dvije, a ja dvadeset godina. Baš nas briga za razliku u godinama, možemo početi od početka i izbjeći sve greške koje smo učinili, i onda će nam život biti lijep kao onda kad smo se tek oženili, a za to se isplati toliko dugo čekati na mene i... i... i... i... i dok sam to lajala, postalo mi je jasno da to nije dobra alternativa za tebe.
Ne možeš me čekati dvadeset godina.
Alex me iritirano gledao.
– A nije ni realistična, žalosno sam zacviljela. Gledala sam Alexovo tužno lice. I postalo mi je jasno da nemam pravo torpedirati njegov život.
U tom trenutku sam shvatila i koja je to lekcija za koju je Budha bio rekao da je još moram naučiti.

I tako sam odvela Alexa do prstenja.
41. POGLAVLJE
Pri sljedećem pokušaju obred vjenčanja protekao je bez većih prob-lema. Casanova je bio jako bijesan što sam Alexu vratila prstenje i htio je sam osujetiti vjenčanje, ali nije, što je u ne baš maloj mjeri bio rezultat činjenice da sam mu u jelo stavila nekoliko Marthinih pilula.
Alex me usprkos Nininu protivljenju poveo na vjenčanje. Naravno da nije doista vjerovao da sam ja reinkarnirana njegova žena Kim, ali smatrao je da sam član obitelji.
I tako sam vidjela kad su Alex i Nina hodali prema oltaru. U svojoj ponovo sređenoj haljini bila je prekrasna mladenka.
Čula sam kad im je pastor ponovo postavio pitanje – Uzimaš li...
Najprije je odgovorio Alex: – Da!
Onda je i Nina prošaptala: – Da... od sveg srca.
Pogledala ga je totalno zaljubljeno.
U tom trenutku sam shvatila da će Nina iskoristiti svoju šansu i vo-diti sretan obiteljski život.
Šansu koju sam i ja svojedobno imala. Ali je nisam iskoristila. Pro-tratila sam svoj ljudski život.
I u trenutku kad sam to spoznala, začulo se jedno – krrrrrrc..

Pa dobro, nije se baš začulo – krrc – ali kojim riječima opisati što se začuje kad ti puca srce?
Možda ovako: to je najgori zvuk na svijetu.
I daleko najužasnija bol.
Smrtonosna bol.
42. POGLAVLJE
Uvijek sam mislila da je umiranje zato što ti je – puklo srce - mit, legenda, isto kao i – jedina prava ljubav. Ali stvarno sam se srušila pred oltarom. I kako se radi jednog psa vrlo rijetko pozivaju kola hitne pomoći s defibrilatorom, umrla sam još u crkvi. Time sam vjenčanju, na nekoliko minuta, dala jednu, kako se meni čini, nekako" odgovarajuću tužnu notu.
Opet mi se život odvio pred očima poput filma, ali pokušala sam ne gledati, jer opet vidjeti kako se Alex i Nina vjenčavaju bilo je više nego što sam mogla podnijeti. Taj unutarnji vid je međutim nevjerojatno teško isključiti. Točnije: potpuno nemoguće. I tako sam taj užasni trenutak, uključujući i umiranje od srčanog infarkta, morala proživjeti još jedan-put.

I onda sam vidjela svjetlo.
Bilo je sve jače.
Bilo je prekrasno.
Nadala sam se, da će me ovaj put prihvatiti...

Naravno da se to nije dogodilo.

Umjesto toga, probudila sam se u blještavo bijeloj prostoriji. Ili je to možda bio potpuno bijel krajolik? Ondje gdje su trebali I biti zidovi i strop, uopće ništa nisam mogla razaznati.
I taj krajolik – ili ta prostorija, taj planet, što god to bilo bio je pot-puno prazan. Ništa, ama baš ništa se nije vidjelo, osim blještave bjeline koja je grijala dušu.
Bila sam posve sama.
A onda sam ustanovila nešto potpuno nevjerojatno: bila sam potpuno gola... u ljudskom tijelu.
Nakon toliko vremena, to je bio neobičan osjećaj.
Tako... tako... ograničavajuć.
Noge mi nisu bile tako brze kao u hrčka, sluh nije bio tako dobar kao u psa, ruke mi nisu bile tako snažne kao u mrava.
Rekla sam: – Halo?
Nije bilo odgovora.
– Halo?!?
Opet nije bilo odgovora.
– Je li ovo nirvana?
Pritom sam mislila: ako je ovo nirvana, prilično podbacuje očeki-vanja.
– Ne, ovo nije nirvana, rekao je dobro poznat glas. Pogledala sam u stranu: odjednom je pokraj mene stajao Budha. Pojavio mi se u ljudskom obličju. U obličju iznimno debelog čovjeka. I, prema mom osjećaju za estetiku, bilo bi jako dobro da je na sebi imao odjeću.
Osobito kad je riječ o donjem dijelu tijela.
– Ako ovo ovdje nije nirvana, upitala sam trudeći se da mi pogled ne padne niže od njegova pupka, – što je onda?
– Pa, odgovorio je Budha, – ovo je predvorje nirvane.
– Aha, odgovorila sam jednim od onih – aha koji u prijevodu zap-ravo znače – E sad mi ništa nije jasno.
Budha se opet smiješio svojim blaženim osmijehom. U međuvre-menu sam bila čvrsto uvjerena da mu točka – Zagonetni kolačić sudbine pričinjava veliko zadovoljstvo.
– Ovo je mjesto gdje razgovaram s ljudima prije nego odu u nirvanu.
– Već ulazim u nirvanu?
Budha je kimnuo glavom.
– Ali još nisam postigla opuštenost i unutarnji mir, harmoniju sa svijetom u kojem živim i svim ljudima na svijetu, bez obzira na to tko su i kakvi su.
– Kod skupljanja karme radi se samo o tome da se po maže drugim bićima. A to si učinila.
– Ali nisam bila baš Majka Tereza..., nastavila sam relativizirati.
– O tome ne mogu suditi. Za Majku Terezu nisam nadležan ja, nego netko drugi, objasnio je Budha.
Iz kaosa misli koje su mi se motale po glavi, iskristalizirao se jedan jedini veliki upitnik.
– Život poslije smrti organiziran je vrlo diferencirano, počeo je ob-jašnjavati. – Za duše kršćana nadležan je Isus, za duše muslimana Mu-hamed i tako dalje.
– I tako dalje...? upitala sam iritirano.
– Pa, na primjer, oni koji vjeruju u nordijskog boga Odi- na, dospiju u Walhallu.
– Ma tko danas još vjeruje u Odina? upitala sam.
– Malo tko. I vjeruj mi, jadnik je zbog toga prilično deprimiran.
Iritirano sam zamislila kako se Odin za večerom s Budhom i Isusom žali i razmišlja o tome da angažira savjetnika za odnose s javnošću kako bi ponovo popularizirao staru nordijsku mitologiju.
– Svatko dobije onakav život poslije smrti u kakav je prije smrti vjerovao, dopunio je debeli goli Budha. I ja sam zaključila da mi to zvuči pravedno.
Na temelju svega toga, postavljalo se međutim jedno pitanje: – Ja nikad nisam vjerovala u nirvanu. Zašto sam onda ovdje?
– Ja nisam nadležan samo za duše koje vjeruju u budizam, nego i za sve one koji ne vjeruju ni u što, odgovorio je Budha.
– A zašto?
– Zato što kod mene nevjernici ne bivaju kažnjeni za svoje nevje-rovanje.
To mi je bilo logično. Ako se Budha brine za sve one koji ne pri-padaju nijednoj konfesiji, ostali ne dođu u neugodan položaj prokleti duše samo zato što nisu u njih vjerovale.

– Jesi li sad spremna za nirvanu? upitao je Budha. To je trebalo biti retoričko pitanje. Sigurno je mislio da ću k'o iz topa ispaliti – Još pitaš! ali ja sam bila nesigurna. Mislila sam na ljude koji su mi nešto značili. Nisam sumnjala u to da će Alex sigurno biti sretan bez mene, ali...
– Što je s Lilly? Hoće li biti sretna s Ninom? upitala sam.
– To više nije tvoja briga.
– Nije moja briga?
– Nije tvoja briga, osmjehivao se debeli goli Budha.
– Radi se o mojoj kćeri! inzistirala sam.
– Svejedno nije tvoja briga, jer sad prelaziš u nirvanu.
Progutala sam pljuvačku.
– Tamo ćeš uživati u vječnoj sreći.
To sam željela osjetiti. Toliko sam to željela! I zaslužila sam to – barem je Budha smatrao da jesam. A on je na tom području priznati autoritet.
– Nećeš se sjećati ničega iz tvojih brojnih života, rekao je Budha i dopunio: – Zaboravit ćeš svu svoju bol.
Zaboraviti bol, vječna sreća, ima li bolje pogodbe? Dakle kimnula sam glavom i rekla: – Spremna sam!

I onda sam vidjela svjetlo.
Bilo je sve jače.
Bilo je prekrasno.
Ovaj put sam znala da mu se smijem predati, da me neće opet od-baciti.

Svjetlo me obavilo.
Blago.
Toplo.
Puno ljubavi.
Zagrlila sam ga i predala mu se.
Tako sam se dobro osjećala!
Tako zaštićena.
Tako sretna.

Moje ja počelo je nestajati. Sva moja sjećanja počela su blijedjeti: boli iz djetinjstva, tuga na vjenčanju Alexa i Nine, ljubav prema Lilly...

Lilly! Zašto je Budha izbjegao odgovoriti kad sam ga upitala hoće li Lilly biti sretna s Ninom? Nešto tu nije štimalo!
Nisam mogla otići u nirvanu prije nego što mi Budha zajamči da će Lilly biti sretna! Ja sam bila njezina majka i nisam je smjela ostaviti samu ako će biti nesretna. Ni za što na svijetu, čak po cijenu vječne sreće!
I tako sam se iz sve snage počela opirati nirvani.

Ali stara dobra nirvana nije se predala bez borbe.
A borila se sve većom blagošću. Sve većom ljubavlju.
Jednostavno me više nije htjela pustiti. Zadovoljila sam kriterije za prijam i više nisam trebala napuštati klub.
Nikad prije nisam doživjela išta što se moglo tako uvjerljivo boriti pomoću blagosti i ljubavi kao što je to mogla nirvana.
Ja sam se međutim koncentrirala na Lilly, na njezine tužile oči, mekanu dječju kožu, mili glasić...
Nirvana uopće nije imala šanse protiv moje ljubavi za Lilly.
Odbacila sam nirvanu, onako kako je ona mnogo puta prije toga odbacila mene.
Sad je i ona vidjela kako je to!

Kad sam se probudila, opet sam ležala u predvorju nirvane. A pokraj mene je stajao potpuno zbunjeni Budha: – Nikad nijedan čovjek nije odbacio nirvanu.
– Nirvana-banana. Ne želim ostaviti svoju kćer samu!
– Ali ona mora sama živjeti svoj život.
– Samo ako mi obećaš da će i bez mene biti sretna.
– To ne mogu obećati, rekao je Budha.
– Što će biti s njom? upitala sam uznemirena.
– Nedostajat ćeš joj, priznao je nakon kratkog oklijevanja.
– Ali Nina s njom provodi više vremena nego ja ikad
– To je točno... ali ona joj nije prava majka!

Ako je uopće postojala ikakva sumnja hoću li odustati od te nirvane, sad je definitivno nestala.
– Onda moram k njoj!
– To je Lillyn život.
– Dopusti mi da se opet rodim na Zemlji, barem kao pas, bjesnila sam.
– To nije moguće, skupila si previše dobre karme.
– Ako te sad ugrizem za ruku, sigurno ću izgubiti dio, odvratila sam i pokušala ga ugristi.
Naravno da ga nisam uhvatila, jer u predvorju nirvane ni ja ni on nismo bili materijalna bića.
– Još me nitko nikad nije pokušao ugristi, rekao je Budha zaprepa-šteno.
– To me čudi, progunđala sam.
– Ti zbilja nećeš u nirvanu, ustanovio je i ta gaje činjenica strašno zbunjivala.
– Već si primijetio! A sad razmisli, skupljaš li ti sam dobru karmu kad osobu šalješ nekamo protiv njene volje.
Činilo se da sam tim argumentom pogodila osjetljivu točku.
Budha je duboko uzdahnuo i rekao: – U redu.
– U redu?
– U redu.
– U redu, to dobro zvuči, rekla sam i nakon kratkog razmišljanja dodala: – A što to točno znači? Hoću li ponovo doći na svijet kao pas?
– Ne.
– Kao hrčak?
– Ne.
– O ne, molim te ne opet kao mrav.
– Doći ćeš na svijet kao ljudsko biće.
– Ponovo... ponovo ću se roditi kao ja?
Nisam mogla vjerovati. To je bilo previše lijepo da bi bilo istinito. A kako to već biva sa stvarima koje su previše lijepe da bi bile istinite – previše su lijepe da bi bile istinite.
– Ne, Kim Lange je umrla, objasnio je Budha, – i ne može jednos-tavno ustati iz mrtvih.
– Zašto?
– Kao prvo, jedna takva reinkarnacija šokirala bi sve one koji te poznaju.
– A kao drugo?
– Kao drugo, tijelo Kim Lange već se dugo raspada. Već je napola istrulilo, crvi upravo jedu očn...
– Dosta, dosta, rekla sam, – taj mi je opis previše živopisan!
– Tvoja duša će se ponovo roditi u tijelu žene koja upravo umire, objavio je. – Takvu ću ti šansu dati samo jedan jedini put.
I to je bilo posljednje što sam od njega čula prije nego što sam se rasplinula.
43. POGLAVLJE
Kad sam otvorila oči, ležala sam na mekanom tapisonu. Strop je bio oblijepljen ružičastim tapetama. Na usnama sam osjetila okus pizze (Hawaii). Pokušala sam se uspraviti. To mi nije baš polazilo za rukom. Osjećala sam se teškom poput slona.
Pogledala sam svoje ruke i primijetila ne samo da su ljudske nego i da se uglavnom sastoje od naslaga špeka dostojnih svakog sumo-hrvača. Uspravila sam se i ustanovila da naslage sala na rukama imaju svu silu rođaka na trbuhu i nogama. I svi su ti dragi rođaci slobodno podrhtavali, jer žensko tijelo u kojem sam se nalazila bilo je odjeveno samo u donje rublje.
Ružičasto donje rublje.
S uzorkom Vlatke Patak.
Pogledala sam tapison, iste ružičaste boje kao i strop, i vidjela da na njemu leži pizza Hawaii – stranom na kojoj su bili sir i nadjevi. Očito se žensko tijelo u kojem sam se nalazila bilo srušilo na pod držeći pizzu u rukama.
Pokušala sam ustati i pritom sam ustanovila koliko je to novo tijelo teško: gotovo dva i pol puta teže od mog bivšeg tijela, a ja sam i njega smatrala predebelim. Kad sam ga se sad sjetila, učinilo mi se laganim poput pera. (Da sam tada znala što znači biti zbilja pretio, četiri suvišna kilograma ne bi me toliko frustrirala.)
Sopćući od napora, konačno sam uspjela podići svoju masu Nikad prije nisam osjetila toliku želju za šatorom s kisikom.
Na jednom od ružičastih zidova visjelo je zrcalo. Odvukla sam se do njega i pogledala se. Iz zrcala me gledala jedna iznimno debela žena ali – iako je imala dvostruki podbradak imala je jako drago lice, lice koje je odavalo osobu dobra srca. Bilo je divno gledati je i zračila je divnom vedrinom. Usprkos njezinom čudnovatom ukusu i debljini, zračila je takvom ljubaznošću da si je poželio za najbolju prijateljicu.

Nastavila sam gledati oko sebe kako bih otkrila više o osobi u čijem je tijelu moja duša sad stanovala. Stan se sastojao od samo jedne sobe namještene s nekoliko komada namještaja koji su, bez iznimke, bili iz IKEE i u skladu s tim klimavo izgledali.
Na stolu je, pokraj nekog časopisa s TV-programom, ležao račun za telefon adresiran na Mariu Schneider. Maria, lijepo ime. Svojedobno sam se čak bavila mišlju da tako nazovem svoju kćer.
Lilly! Odjednom mi je sinulo. Sad sam imala tijelo u kojem sam se mogla odvesti k Lilly i razgovarati s njom! Bila sam totalno uzbuđena i osjetila da me od tog uzbuđenja boli srce. Ne samo u prenesenom smislu riječi nego stvarno. Probadalo me u grudima.
Naslonila sam se na jednu klimavu komodu nadajući se da se neće raspasti pod mojom težinom. Pritom sam spazila da na zidu visi slika Robbieja Williamsa u jeftinom staklenom okviru. Bio je gol do pasa. Gledanje tog plakata za Mariju je sigurno bilo nešto najerotičnije što je doživjela u posljednjih nekoliko godina.

Pretraživala sam dalje i našla tablete za srce. I odjednom mi je sve bilo jasno: sirota Maria upravo je bila umrla od srčanog infarkta. Pizza koja je ležala na tapisonu potvrđivala je tu pretpostavku.
Pitala sam se što li se dogodilo s Marijinom dušom.
S obzirom na to kakvo je drago lice imala, nadala sam sida je um-jesto mene otišla u nirvanu.
Stavila sam u usta jednu tabletu za srce, teško dišući sjela na kauč i razmišljala što da radim, kad je netko izvana gurnuo ključ u bravu. Pre-strašeno sam osluškivala kako ga polako ok reče i, prije nego što sam mogla zamisliti što mi se sprema, vrata su se otvorila.
U sobu je ušao muškarac četrdesetih godina čija glava sigurno već petnaestak godina nije bila ukrašena kosom.
Pogledao me je.
A ja sam se ukočila. Sjedeći na starom zelenom kauču, samo u do-njem rublju. S uzorkom Vlatke Patak.
– Sve u redu? upitao je. Zvučao je jako simpatično.
– Sve tip-top, odvratila sam na silu se osmjehujući.
Pogledao me dvojeći, onda je vidio pizzu na podu pa sam žurno objasnila: – Pala sam.
– Okej, odgovorio je i odmah počeo uklanjati ostatke pizze s poda.
– Ne moraš to raditi, rekla sam.
– Nema problema, odvratio je i radio dalje. Po spremnosti da po-mogne podsjećao me na Alexa, samo što je imao otprilike toliko sličnosti s Bradom Pittom koliko ja s Michelle Hunziker. I, mada mi se činilo da je simpatičan, htjela sam ga se što prije riješiti. Nisam htjela da primijeti da ja – što se tiče duše i duha – nisam Marija.
– Lijepo od tebe, ali htjela bih da sad odeš, rekla sam.
– Što? upitao je muškarac zaprepašteno.
– Ne osjećam se dobro i želim biti sama. Hodi svojoj kući. Nazvat ću te sljedeći tjedan, do tada ću se sigurno oporaviti.
– Ja ovdje stanujem, odvratio je zapanjeno.
Bila sam zaprepaštena.
– I mi smo u braku.
Pogledala sam oko sebe i ustanovila da na krevetu doista leže dva prekrivača. Kao voditeljica talk-showa napravila sam toliko emisija na temu Hartz IV – i nakon njih s političarima uz šampanjac filozofirala o nedostatku načela učinka u našem društvu – a nisam prepoznala socijalni stan kad sam se u jednom takvom našla.
– Ovaj... da... oprosti, mucala sam i otpila gutljaj iz čaše s vodom koja je bila na stolu kako bih dobila na vremenu.
– Maria, je li zbilja sve u redu?
– Je, je, dobro sam, stvarno, otpila sam još jedan gutljaj i na silu se osmjehnula. To ga je izgleda ohrabrilo: – Kupio sam kondome. Ako još želiš, ajmo u krevet.
Od užasa sam mu ispuhala vodu u lice.
– Au! rekao je.
Uh, zamislila sam kako bi bilo poseksati se u stranom tijelu s total-nim strancem.
U svakom slučaju, moja pretpostavka da jedna tako debela žena ne može imati muškarca pokazala se potpuno pogrešnom. Kao što je svo-jedobno lijepo pjevala Liselotte Pulver : – Svaki lončić nade svoj po-klopčić...
Brišući lice rukavom košulje, Marijin poklopčić je upitao: – Zar više ne želiš? Maloprije si bila totalno uspaljena.
– Ali sad sam hladna, odvratila sam brzo. – I... i idem malo prošetati. Malo na svježi zrak.
Ustala sam, dahćući se odvukla do komode i izvadila nešto za obući.
Nije baš jednostavno brzo se obući kad se nalaziš u pretilom tijelu, ali pogled na paketić kondoma ubrzao mi je pokrete. U toj žurbi odabrala sam kombinaciju koja se sastojala od zelenog pulovera i ružičastog do-njeg dijela trenirke.
Marijin poklopčić sve je to bespomoćno gledao. Da sve to skupa nije bilo previše za mene, sigurno bih suosjećala i njim: žena ti je totalno uspaljena, a u sljedećem trenutku želi samo pobjeći, to sigurno nije lako shvatiti, a kamoli proba viti.
Poklopčić me plaho upitao: – Hoćeš da i ja idem s to... – Neću! oštro sam odgovorila i izašla iz stana prije nego što je uspio zatvoriti usta.

Kad sam konačno izašla u proljetnu večer, nakon što sam sopćući sišla stubištem, morala sam najprije predahnuti. Znojila sam se kao da sam u sauni s likovima koji ti idu na živce i svaki čas viču: – Polij opet!
Kad sam došla do daha, pogledala sam oko sebe: na sve strane vid-jela sam samo zgrade sa socijalnim stanovima. Osim toga upalo mi je u oči da vani gotovo da nema žive duše i da plakati na oglasnom stupu najavljuju utakmicu nogometnog kluba Hamburg SV.
Hamburg SV?
Nisam imala baš previše pojma o nogometu, ali jedna stvar bila mi je jasna: ako se tu utakmica HSV-a najavljuje kao važan događaj, defini-tivno nisam u Potsdamu.
Pokušala sam se smiriti. Barem nisam u mravinjaku, tješila sam se, ili u Kanadi, ili u laboratoriju za pokuse na životinjama. Odavde se si-gurno bez problema može otići u Potsdam. Jednostavno kupim kartu za vlak i eto me u Potsdamu.
Ali u džepovima donjeg dijela trenirke nažalost nije bilo novca.. A nisam htjela natrag k onom muškarcu s kondomima.

Petnaest minuta kasnije stajala sam na obližnjem prilazu autocesti dignutog palca, da bih nakon nekoliko sati ustanovila da pretiloj ženi u donjem dijelu trenirke nitko neće stati. Upitala sam se ima li u Zakonu protiv diskriminacije i koji pasus o takvim slučajevima.

Dotučena, bolnih zglobova, u odjeći mokroj od znoja, s mukom sam hodala natrag – doma. Bila sam previše grogi, a da bih još osjećala strah od Poklopčićevih seksualnih apetita.
Otvorio mi je vrata i zabrinuto me pogledao, ali prije nego što je uspio upitati kako sam, preduhitrila sam ga: – Idem leći. I ako me samo dotakneš, tako ću skočiti na tebe da ćeš ostati spljeskan kao riba list.
Onda sam legla u krevet i utonula u dubok san.

Nekoliko sekundi kasnije – barem se meni tako činilo – oglasila se radio-budilica. Silno raspoložen voditelj kreštao je: – Pet sati i trideset pet minuta, na 101 FM puštamo vam najnovije hitove i najbolje hitove iz osamdesetih i devedesetih.
Već sam se odavno pitala koja stimulativna sredstva štetna za mozak današnji radijski voditelji zapravo troše i bila mišljenja da bi bilo super kad bi neki od njih jednom iskreno rekao: – Puštamo vam isto što i svi drugi. Ali bila sam previše umorna da bih isključila budilicu. Ni oči ni-sam imala snage otvoriti.
– Maria, moraš ustati, rekao je Poklopčić blago i prodrmao me.
– Ne moram, promrmljala sam.
– Zakasnit ćeš na posao, odvratio je tonom iz kojeg je bilo jasno da me neće pustiti na miru. I tako sam se uspravila i onda sam se sjetila da mi je potreban novac za kartu za vlak do Potsdama: – Znaš li gdje mi je lisnica?
– Lisnica? upitao je Poklopčić. – Otkad se ti tako fino izražavaš?
– Gdje mi je novčarka? ispravila sam se.
– Ionako je prazna.
– Pa valjda imamo pedeset eura, odvratila sam iznervirano.
– Naravno, rekao je, – tamo su pokraj dijamanata.
Iskrivila sam lice.
– Nemamo ni kinte, Maria. Posljednjih 1,99 otišli su na pizzu. Po-kazao je mjesto na tapisonu koje je očistio dok me ne nije bilo.
Pogledala sam ga u oči. Bile su tako tužne da sam shvatila da zbilja nemamo ništa.
– No danas dobivaš plaću za prošli tjedan, pokušao me razvedriti. – Ali zato se moraš pojaviti na poslu. Na vrijeme. Inače će ti šef opet po-bjesnjeti.
Dobro, mislila sam, dakle otići ću na taj posao, uzeti novac i odjuriti ravno na glavni kolodvor. Taj je plan imao samo jednu malu kvaku: nisam imala pojma gdje radim.
– Hoćeš li me otpratiti? upitala sam Poklopčića.
– Pa uvijek te otpratim, rekao je uz ljubazan osmijeh.
Naselje je bilo prilično slično onome u kojem sam i sama odrasla: oštećene sprave na pustim dječjim igralištima, fasade prekrivene ne-pojmljivo lošim grafitima i ljudi čiji je izgled u totalnoj suprotnosti sa seksi i veselim likovima na reklamnim plakatima oko njih. Mnogi su imali tužna lica koja su govorila: – Pijem Jagermeister jer realno proc-jenjujem svoje šanse na tržištu rada.
Marijino drago lice koje sam jučer vidjela u zrcalu bilo je drukčije. Mekše. Ni malo ojađeno. Davalo je naslutiti da je ona, usprkos po-manjkanju novca, puna optimizma.
Htjela sam saznati više o njoj.
Ali kako saznati više o osobi kad onaj drugi misli da si to ti?
Romantičnim očijukanjem.
S osmijehom na licu okrenula sam se prema Poklopčiću, čije ime još nisam znala, i upitala: – Reci mi, što je to što voliš kod mene?
Bio je zbilja začuđen što je njegova Maria opet tako ljubazna. I od olakšanja je odmah razvezao: – Ti si najoptimističnija osoba koju poz-najem. Kad pada kiša, ti kažeš da će odmah opet zasjati sunce. Kad su ljudi nepravedni prema tebi, opraštaš im i vjeruješ da će svemir sve opet poravnati...
Kao žena s mnogo reinkarnacijskog iskustva, pomislila sam da to svemir – bolje rečeno Budha – i radi.
– Uvijek si poštena, i..., dodao je uz osmijeh, – ...u krevetu si bomba!
To mi nikad dotad nijedan muškarac nije rekao.
Ali, zašto Maria ne bi bila bomba u krevetu?
Zar ja to možda nisam bila?
Nisam bila sigurna da stvarno želim saznati istinu o tome.
U svakom slučaju, nakon tog njegovog govora bilo mi je jasno da je Marijina duša sigurno otišla u nirvanu. I bilo mi je iskreno drago zbog nje.
Vidjela sam kako Poklopčiću blistaju oči i upitala se da li bih mu trebala reći istinu. Ali, da sam mu odala da sam ja zapravo Kim Lange, dao bi me otpremiti na zatvoreni odjel psihijatrije (da je imao novca za participaciju).
A čak i kad bi mi povjerovao da je njegova velika ljubav umrla, pi-tala sam se bi li bilo ispravno tako mu slomiti srce.
A da slomljeno srce zbilja može biti smrtonosno, iskusila sam dok sam bila beagle.
– Zašto me tako tužno gledaš? upitao me zabrinuto
– Sve je u redu, odgovorila sam i na silu se osmjehnem. Očito je osjetio da to nije bio iskren odgovor. Zato sam brzo okrenula glavu i žurno koračala dalje.
– Stop, rekao je.
Ja sam nastavila žurno koračati.
– Isuse Bože, Marija, prošla si mimo pečenjarnice!
Zastala sam, okrenula se i vidjela kiosk s natpisom – Kod Koba-sa-Hansa. Unutra je stajao jedan debeljuškast stariji muškarac. Imao je takve oči da u usporedbi s njima oči Kim Jong Ila djeluju dobrohotno. Nosio je bijelu pregaču – pri čemu riječ – bijelu treba uzeti vrlo rela-tivno, s obzirom na brojne skorene mrlje od kečapa i senfa. Očito je to bio Kobasa-Hans glavom i bradom. Kakva teška sudbina, živjeti s imenom Kobasa-Hans.
Ali sigurno je još teže morati raditi za čovjeka po imenu Koba-sa-Hans.
– Maria! doviknuo je Kobasa-Hans grubim tonom. U TV serijama likove toga tipa obično nazivaju – grubijani meka srca, ali u stvarnom životu ne postoje – grubijani meka srca, nego samo – grubijani. Da ni taj lik nema meko srce, postalo je jasno kad sam rekla: – Bolesna sam i ne mogu raditi. Samo mi daj plaću za ovaj mjesec.
Pogledao me s nevjericom, kao da sam rekla nešto potpuno ludo kao na primjer: – Ja uopće nisam Maria, nego pokojna TV voditeljica Kim Lange.
Odvratio je samo: – Miči tu svoju debelu guzicu ovamo i konačno se primi posla, prije nego što podivljam.
– Ali bolesna sam..., pokušala sam dalje muljati.
A Poklopčić mi je prišapnuo: – Hajde, inače će te otpustiti i još za-držati tvoju plaću.
– To bi bilo protuzakonito, odgovorila sam šapatom.
– Ako imaš love za odvjetnika i sudske pristojbe, tuži ga.
Uzdahnula sam i počela raditi kao prodavačica pomfrita.
44. POGLAVLJE
Kad jurcaš kroz televizijsku svakodnevicu, od konferencije do kon-ferencije, od emisije do emisije, od intrige do intrige – misliš da bi bilo lijepo imati neko sasvim jednostavno zanimanje, da bi život tada sigurno bio bez stresa. Ali kad zbilja dobiješ jedan od tih jednostavnih poslova, kao ja kod Kobasa-Hansa, shvatiš da su tvoje nekadašnje čežnje samo jedno: totalne gluposti!
Raditi u tom kiosku bio je pakao: zglobovi su me počeli boljeti već nakon deset minuta stajanja i pitala sam se kako je Maria to uspijevala izdržavati dan za danom.
Masnoća koju smo upotrebljavali za prženje krumpira bila je od pretprekjučer, a rešetke grila bile su toliko prljave da se u naslagama prljavštine sigurno već bio razvio inteligentni život. Radije nisam za-mišljala tko se tu sve reinkarnirao kao bakterija. I naravno da nisam bila sposobna ispržiti kobasicu kako treba – već prva je pougljenjena završila u smeću.
– Zašto bacaš tu kobasicu? upitao je Kobasa-Hans kriješteći.
– Hmmm... da vidimo... možda zato što je crna ko ugljen? odgovo-rila sam s lagano ironičnim prizvukom u glasu.
– Stavi je natrag na gril!
– Tko je pojede, dobit će rak!
– Znaš koliko me briga za to?
– Nimalo?
– Upravo toliko. A sad je izvadi iz smeća i vrati na gril.
– Kako se kaže?
– Brzo!
– Čarobne riječi još moramo vježbati, rekla sam, izvukla tu odvratnu stvar iz kante za smeće, bacila je na rešetku i upitala se; – Još koliko neugodnije će ovo postati?

Nakon malo više od sat vremena dobila sam odgovor na to pitanje. Jedan dvadesetpetogodišnjak obrijane glave, očito nezaposlen, u pi-lotskoj jakni i vojničkim čizmama, prigovorio je da je krumpirova salata nejestiva. (Što nije bilo nikakvo čudo, jer Kobasa-Hans nije vodio računa o takvim sitnicama kao što je rok valjanosti.)
Tip je progunđao: – Ova krumpirova salata jednako je toliko odvratna koliko si ti debela.
– Bolje debeo nego debilan, kontrirala sam. Bila sam ljuta što kriti-zira Marijino tijelo, jer ona je bila jako draga osoba. (Još uvijek mi nije bilo sjelo da je to sad moje tijelo.)
Tip me prijeteći pogledao kroz napola spuštene kapke: – Nemam pojma što znači debil, ali dobit ćeš po gubici!
Kako nisam mogla zamisliti da bi doista udario ženu, rekla sam: – Hajde!
To nije bila baš dobra ideja.
– Okej, rekao je on.
– Okej? upitala sam ja s izvjesnom nelagodom.
– Jes, odvratio je i otvorio vrata kioska odlučan odalamiti me. To je bio kvart u kojem kavalirština nije bila baš dominantan način ponaša-nja.
Pogledala sam Kobasa-Hansa u nadi da će mi pomoći, ali on je samo kukavički gledao u stranu i promrmljao nešto kao: – Ja bih se na tvom mjestu ispričao.
Kako je Poklopčić već odavno bio otišao – Kobasa-Hans nije volio da Poklopčić – visi pred kioskom – pred tim agresivnim tipom stajala sam sama.
Hvala Bogu što u jednom takvom kiosku ima mnogo korisnih stvari: tuba s kečapom, partviš, štipaljka za gril...
Instinktivno sam uzela tubu i tipu u oči štrcnula veliku količinu ke-čapa s curryjem.
Vrisnuo je: – Ubit ću te, kurvo jedna!
Kod mene želja za tim iskustvom uopće nije bila izražena. Zato sam uzela partviš i svom svojom – povelikom – težinom mu ga nabila u tr-buh. Skinhed se uz prigušeni jauk srušio na pod. Uzela sam štipaljku za gril, prislonila mu je uz međunožje i zaprijetila: – Gubi se, inače svome fireru nećeš moći napraviti podmladak.
Skinhed je kimnuo glavom: – Idem, idem, i dao petama vjetra.
Pogledala sam Kobasa-Hansa, koji je bio vidljivo impresioniran. Još uvijek držeći štipaljku za gril u jednoj a tubu kečapa u drugoj ruci, upi-tala sam: – Hoćeš li ti biti sljedeći?
Kobasa-Hans je odmahnuo glavom.
– Onda mi daj moj novac.
Kobasa-Hans upravo je to i učinio, i ja sam napustila kiosk sa sto četrdeset tri eura i trideset osam centi u džepu. Doduše, čula sam kad mi je iza leđa progunđao: – Sutra ću je znogirati, ali ignorirala sam ga. Io-nako nisam imala namjeru ikad se vratiti u taj kiosk.

45. POGLAVLJE
Otišla sam do najbližeg stajališta autobusa i na crtežu mreže auto-busnih linija pronašla put do željezničkog kolodvora. Kad sam primije-tila da toliko smrdim na masnoću da ljudi stoje na sigurnoj udaljenosti od mene, pomislila sam da bi možda bilo bolje najprije otići doma istuširati se. Ali – doma bih možda zatekla Poklopčića, a to nipošto nisam htjela. Nisam mu htjela vidjeti oči kad shvati da je njegova voljena Maria izašla iz njegova života. Razmišljala sam o tome da će on vjerojatno misliti kako ga ona više ne voli.
Što je teže ? Znati da te netko više ne voli ? Ili da je taj netko doduše umro, ali da je duša te osobe sretna u nirvani?
Autobus koji sam čekala stigao je, ali nisam ušla u njega. Umjesto toga ukrcala sam se u drugi bus i otišla Poklopčiću.
Otvorio je vrata zaprepašten: – Zašto si se već vratila?
– To je duga priča, rekla sam. – Jedna strašno duga priča.
– Dobro, slušam, odgovorio je Poklopčić.
Oklijevala sam.
– Maria...? Poklopčić je iz sekunde u sekundu postajao sve nesi-gurniji.
Nisam ga više htjela držati u neizvjesnosti, htjela sam mu sve obja-sniti. Ali kad sam otvorila usta, iz njih je izašla samo pjesma: – Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore spustile se na more, sve ptičice iz gore spustile se na more.
Poklopčić me iznenađeno gledao.
Ja sam bila još mnogo više iznenađena jer to sasvim sigurno nije bilo ono što sam htjela reći. Htjela sam reći: – Ja sam Kim Lange. U Marijinu tijelu se sad nalazi moja duša...
Pokušala sam još jednom, ali opet sam rekla samo: – Samo jedna ostala, samo jedna ostala, samo jedna ostala, koja mi je pjevala.
Kao da sam bila začarana!
Poklopčić je bio potpuno zbunjen.
Očajnički sam mu htjela reći istinu, ali umjesto toga sam samo ot-pjevala: – Koja mi je pjevala, koja mi je pjevala, koja mi je pjevala o nesretnoj ljubavi, koja mi je pjevala o nesretnoj ljubavi.
Uzalud. Budha je očito nekako utjecao na moj centar za govor tako da nikome ne mogu odati tko sam.
Ali ja nisam odustajala. Uzela sam blok i olovku i htjela sve napisati, cijelu istinu o sebi, Mariji i nirvani.
Ali kad sam završila s pisanjem, na papiru je stajalo samo: – Zbogom ostaj, mila ti, moja prva ljubavi.
I pripadajuće note također su bile ispisane.
Ta mi se glupa pjesma nikad nije sviđala.
A još manje mi se sviđao Budha. Ne samo što je utjecao na moj centar za govor, nego i na sve druge mogućnosti komunikacije. Po mom mišljenju to je bilo strašno nečasno, sprječavao me da objasnim Pok-lopčiću istinu samo da ne bih izbrbljala ono što znam o životu poslije smrti.
Grčevito sam razmišljala što da učinim. Nisam htjela da Poklopčić misli da ga je njegova Maria napustila.
I na kraju sam uspjela naći način kako mu pokazati istinu, a pritom ne ispričati ništa o nirvani.
– Kako se ti zapravo zoveš? upitala sam ga.
– Što? upitao je Poklopčić iritirano.
– Ja nemam pojma kako se ti zoveš.
– Zar si izgubila pamćenje? rekao je nervozno se hihoćući.
– Ja nikad u životu nisam čula tvoje ime, objasnila sam.
Bio je zbunjen.
– Pogledaj me u oči, zamolila sam ga.
Prišao je bliže.
– Duboko.
Učinio je to.
I vidio je da govorim istinu.
I da u Marijinom tijelu stanuje druga duša. Iako nije mogao racio-nalno shvatiti zašto i kako je do toga došlo, duboko u sebi u tom je tre-nutku točno znao da je svoju veliku ljubav izgubio.
I s dubokom tugom u glasu rekao je: – Ime mi je Thomas.
46. POGLAVLJE
I kad sam već sjedila u Inter City vlaku za Potsdam, Thomas mi nije izlazio iz glave. Nadala sam se da će uspjeti izaći na kraj s činjenicom da je iznenada ostao sam. On sve to što mu se dogodilo zbilja nije zaslužio.
Smrt bliske osobe nitko ne zaslužuje.

– Onda, imate li dvije vozne karte? upitao je jedan glas.
Okrenula sam glavu i vidjela konduktera s brkovima i naušnicom u uhu. Čak dva stilska grijeha odjednom, samo mu je još fudbalerka falila.
– Kako to mislite? upitala sam.
– Pa, toliko ste debeli da pokraj vas nitko ne može sjediti, cerio se.
– A taj vaš štos smiješan je koliko i vađenje živca iz zuba, odvratila sam mrtva-hladna.
Kondukter se istog časa prestao ceriti. Poništio mi je kartu i ostatak putovanja bila sam sama: nijedan se putnik nije htio stiskati pokraj mene.
Na to nisam bila navikla. Prije, dok sam bila Kim Lange, bilo mi je sasvim normalno da se ljudi za mnom okreću. Žene su mi zavidjele, muškarci zurili u moje grudi (koje doduše nisu bile totalno impresivne, ali ipak, pojavljivale su se u kombinaciji s prominentnim licem).
Sve je to bilo koliko neugodno toliko i laskavo. Sad su me pripadnici obaju spolova gledali svisoka i to je bilo jednostavno samo neugodno.
Kako bih izbjegla odbojne poglede drugih putnika, zurila sam u krajolik koji je promicao pokraj prozora. Razmišljala sam jesu li krave na livadi reinkarnirani ljudi. Ili zašto ljudi obiteljsku kuću sagrade ne-posredno uz prugu. I konačno, kako li će izgledati susret s mojom obitelji i kako će reagirati kad im otpjevam – Zbogom ostaj, mila ti, moja prva ljubavi.

Po dolasku u Potsdam odlučila sam najprije naći neko prenoćište. Mogla sam si priuštiti samo jeftin hotel na periferiji, jedan od onih u kojima sobe imaju WC s ugrađenim vodenim tušem. Cijelu noć nisam oka sklopila. Kao prvo, zato što sam bila gladna – u industrijskoj zoni nijedan dućan nije radio noću–a kao drugo, zato što su neki mladi ljudi na katu ispod mene imali tulum sa svime što uz to ide: boomboxom i toliko alkohola da su na kraju veselo pobacali krevete kroz prozor. A kako u takvim hotelima na recepciji noću nema nikoga, mogli su raditi što god su htjeli.
Tako sam noć provela stojeći na prozoru i gledajući hladnim svjet-lom osvijetljenu industrijsku zonu. Vidjela sam jednu mačku kako pre-trčava cestu. Bilo mi je, naravno, jasno da to nije Casanova, ali me podsjetilo na njega. Najvjerojatnije je još uvijek bio bijesan na mene zato što sam se pobrinula da se njegova Nina uda za Alexa.
Razmišljala sam što da sljedeće učinim. Da odem k Alexu i Lilly? Da im se pokušam približiti kao strana osoba? I ako da, kako?

Odlučila sam učiniti najprije ono što je bilo jasno i logično: potražiti posao. Bila sam švorc. A nisam imala namjeru motati se oko naše kuće kao zapuštena beskućnica ili, ne daj Bože, kao takva sresti Lilly.
Sljedećeg jutra kupila sam novine, pročitala oglase i naletjela na ono što neki nazivaju sudbinom, a drugi slučajnošću.
Postoje razne vrste slučajnosti: slučajnosti koje u početku izgledaju kao katastrofe, ali se onda pretvore u nešto dobro. Slučajnosti koje u početku izgledaju kao nešto dobro, ali se onda pretvore u katastrofu. I slučajnosti kod kojih čovjek zine od čuda i ekstremno dugo ne može zatvoriti usta.
Javila sam se na oglas za spremačicu – bilo mi je jasno da u Mari-jinom tijelu neću tako skoro dobiti posao kao TV- -voditeljica – i pos-rednička agencija me poslala na adresu koja je bila samo tri ulice od naše kuće.
Ali nije to bila slučajnost zbog koje sam zinula od čuda.
Krenula sam uzbrdo prilaznom cestom prema vili od četiristo čet-vornih metara iz pretprošlog stoljeća – i vidjela da mi ususret ide moj bivši šef Carstens.
Ali ni to nije bila slučajnost zbog koje sam zinula od čuda.
Carstens me, naravno, nije prepoznao. Samo je kratko kimnuo gla-vom u znak pozdrava, ušao u svoj mercedes kabriolet i odjurio.
Došla sam do ulaza. Nije bilo pločice s imenom, vlasnik se očito tek bio uselio. Na vratima je bio masivan zvekir i upotrijebila sam ga. Glasno je zabubnjalo. Nakon nekog vremena vrata su se uz škripu ot-vorila i vidjela sam... Daniela Kohna.
E to je bila slučajnost zbog koje sam zinula od čuda.
I nisam bila sigurna je li to jedna od onih slučajnosti koje završe katastrofom.
Daniel Kohn je rekao: – Dobar dan, vi ste sigurno spremačica?
Ja sam blenula otvorenih usta.
– Sad biste vi trebali reći >Da<, rekao je on uz osmijeh.
Ja sam i dalje nijemo blejala.
– Čini se da niste baš razgovorljivi?
Shvatila sam da moram nešto reći, skupila svu snagu i promucala: Frmml...
Bila sam previše iznenađena, a da bih mogla izgovoriti riječ.
– Za početak, izvolite, uđite, ponudio je Daniel.
Pokazao mi je svoju vilu, koju je bio upravo kupio zahvaljujući či-njenici da je dobio novi posao: moj. Carstens mu je ponudio vođenje moje emisije nakon što je dvije godine testirao potencijalne nasljednice i ustanovio da nijedna od njih nije Kim Lange ni do koljena.
– Najsrdačnije čestitke, rekla sam.
– Aha, ipak znate i govoriti, odvratio je Daniel.
– Kad se jako potrudim.
Daniel se osmjehnuo i počeo se penjati spiralnim stubištem. Krenula sam za njim. Pred očima mi je bila baš njegova superdobra guza. Sjetila sam se seksa s njim, kako mi je divno bilo, i na trenutak sam se zapitala bi li možda s njim...? Ne, to je bilo apsurdno: slavni televizijski voditelj i debela spremačica? Takav naslov ne pojavljuje se baš često u žutom tisku.
Osim toga: bila sam ponovo otkrila da volim Alexa. Zašto sam onda sad fantazirala o Danielu Kohnu?
Isuse Bože, dvije godine reinkarnacija, skupljanje dobre karme, gu-bljenje dobre karme, skupljanje nove dobre karme, i sve to ne mijenja činjenicu da nemaš kontrolu nad svojim osjećajima. Jednostavno nev-jerojatno!
Kad smo stigli na drugi kat, morala sam najprije doći do daha. Daniel mi je ponudio piće iz bara u svojoj spavaćoj sobi. Bila je uređena pomalo kao ljubavno gnjezdašce: prekrasan futon, impresivna stereo linija Bang & Olufson, ukusno staro ogledalo postavljeno na strateški zanimljivom mjestu.
– Jeste li sigurni da ste u stanju ovdje čistiti? skeptično me upitao, jer još uvijek sam lovila zrak.
I ja sam se pitala želim li čistiti spavaću sobu u kojoj se Daniel Kohn gleda u ogledalu s nekakvim plavušicama? Ne!
Ali jesam li htjela ostati nezaposlena beskućnica? Ne, ne, ne i još jednom ne!
A kako je – Ne, ne, ne i još jednom ne! očito jače od jednog – ne!, prihvatila sam posao i postala spremačica kod Daniela Kohna.
47. POGLAVLJE
Daniel je plaćao velikodušno. Unajmila sam mali jednosobni stan na drugom kraju grada i opremila ga jednostavnim namještajem (krevet, komoda, ništa iz Ikee). Svaki dan sam se vozila do Danielove kuće, čis-tila, peglala, i čudila se koliko ga različitih žena posjećuje. I tome da su sve do jedne bile ono što je kapetan Haddock svojedobno nazvao – duhovnim papučicama.
Za mene je to bio naporan period, i fizički – i dalje sam morala gutati Marijine tablete za srce – ali prije svega duševno: još uvijek nisam imala blagog pojma kako se približiti mojoj maloj Lilly i Alexu. Sa svakim danom odgađanja tog sučeljavanja moja je nesigurnost rasla. Da, po-nekad bih samu sebe ulovila u razmišljanju ne bi li bilo bolje da sam ipak otišla u nirvanu.

Jednoga dana sam tako udubljena u tužne misli pokucala na vrata vile. Dosta dugo je potrajalo dok mi Daniel Kohn nije otvorio i izgledao je potpuno izmoždeno. Bio je u potkošulji, neobrijan i očito totalno de-primiran.
Zurila sam u njega, pa je upitao: – Što je?
Pa, izgledate kao...
– ...da me netko prožvakao?
– Pa ispljunuo, dopunila sam.
Umorno se osmjehnuo i dao mi znak da uđem.
Dok smo prolazili kroz predvorje, rekao je: – Gledanost moje prve emisije bila je slaba.
– Jako slaba? upitala sam.
– Ne. Apokaliptično slaba, odvratio je i dopunio: – Gledateljima još uvijek nedostaje Kim Lange i svakom novom voditelju zamjeraju što nije ona.
Nisam mogla suspregnuti osmijeh, bila sam polaskana.
– Što je tu smiješno? upitao je pomalo uvrijeđeno.
– Ništa, ništa, odgovorila sam. – Mogu li pogledati emisiju?
– Zašto?
– Možda vam mogu dati nekoliko dobrih savjeta.
Daniel je kratko razmišljao. Moja ponuda bila mu je zabavna, a bio je i znatiželjan, pa je pristao.
Dakle skupa smo pogledali nekad moj a sada njegov talk- -show. U studiju se šest političara svađalo na temu: – Mirovina – činjenica ili fikcija?. Gledajući emisiju čudila sam se kako mi je takvo što nekoć moglo biti važno: šest smiješnih tipova svojim praznim frazama kradu gledateljima dragocjeno vrijeme.
Nakon samo pet minuta svojski sam zijevnula.
– Tako su vjerojatno reagirali i gledatelji, uzdahnuo je Daniel.
– Ako nisu od nezadovoljstva pogodili televizor prvom stvari koja mi je došla pod ruku, nacerila sam se.
– I? Imate li kakav savjet za mene?
– Imam. Radite nešto drugo.
– Što drugo?
– Vi imate talenta za više od ovoga. Radite nešto drug > umjesto ovog smeća. Nešto gdje ćete moći pokazati što možete.
– Rado bih ja to... – Ali?
– Nemam ideju što bi to moglo biti.
– Kako bi bilo kad biste radili putopisne reportaže? predložila sam – ipak sam ja reinkarnirajući se obišla pola svijeta.
U trenutku je iz Danielovih očiju nestao umor. Ideja ga je oduševila. Pogodila sam ga u žicu.
U tom trenutku, na ulaznim se vratima začulo kucanje.
Daniel je izašao iz dnevne sobe kako bi otvorio.
– Daniii, začuo se kreštav glas. Sigurno neka od njegovih plavušica.
– Čuj, trenutno sam zauzet, čula sam Danielov glas.
– Molim? zakreštala je ženska.
– Imam... imam važan posjet, izmišljao je. Nisam mogla vjerovati: Daniel Kohn htio se riješiti plavušice da bi nastavio razgovarati sa mnom?
– Ali Dani...
– Ne mogu.
– Ni ako odjenem samo dvije stvari i ništa više? upitala je.
– Koje stvari? htio je on znati.
– Jagode i šlag.
Danielovo kolebanje gotovo se moglo čuti: srce mu je htjelo raz-govarati sa mnom o novom poslu koji bi mu pružao više zadovoljstva. Njegov libido htio je jagode sa šlagom.
I kako sam vidjela da libido samo što nije prevagnuo, došla sam do njih i rekla: – Imam još nekoliko ideja za reportaže.
Mlada žena čije je poprsje bilo toliko bujno da je vjerojatno već bilo uzrokom brojnih sudara naletom straga, zinula je od čuda: – Zbog nje nemaš vremena za mene?
– Ona ti nije konkurencija, Daniel ju je pokušao umiriti. A meni se taj odgovor uopće nije svidio.
– Ali ipak ćeš mene otpremiti zbog nje, gunđala je.
Daniel je kimnuo glavom.
– Idem, rekla je, – i sa sobom nosim i svoje jagode!
Daniel je kratko ravnodušno gledao za njom, onda se okrenuo prema meni i rekao: – A kakve su to ideje?

Čitav dan smo čavrljali o tome kakve bi se lude stvari mogle raditi. U mislima smo snimali reportaže o fakirima u Indiji, svjetovima snova australskih aboridžina i ritualima s drogama kod amazonskih Indijanaca. Zamišljali smo kako bi izgledalo putovanje do potonulog kontinenta Atlantide ili kako bi se mogla ponoviti Amundsenova ekspedicija na Antarktiku. Ukratko, Daniel i ja proputovali smo svijet, a pritom smo kauč u njegovoj dnevnoj sobi napustili samo da bismo otvorili vrata do-stavljaču pizze.
To je bio divan dan i na kraju me Daniel Kohn čak odvezao doma jer je vani pljuštala kiša.
U njegovom porscheu smo zahvaljujući mojoj korpulentnosti sjedili prilično stiješnjeni, i svaki put kad bi upotrijebio mjenjač, morao me dodirnuti. Svaki put su me od ugode prošli trnci. To je bilo prvi put da sam se u svom novom tijelu osjećala kao žena.
Kad smo se zaustavili pred mojim stambenim blokom, Daniel je rekao: – Ovo nije osobito ugodan kvart.
– Ah, ima i goreg, odgovorila sam sjećajući se mravinjaka.
– Vi izgleda sve gledate s ljepše strane, nasmijao se Daniel.
To me zapanjilo. To mi nikad prije nitko nije rekao. Pitala sam se jesam li se kroz sve te doživljaje zbilja promijenila, hoću li možda početi sličiti Mariji?
– Godinama ni s kim nisam tako ugodno razgovarao, rekao je Da-niel.
– Ni ja, odvratila sam. Na koncu konca, ja sam u prethodne dvije godine razgovarala isključivo sa životinjama.
Gledao me.
I ja sam gledala njega.
Gledanje u oči, stiješnjenost u porscheu, normalno bi to bio recept za prvi poljubac.
Ali to je, naravno, bila apsurdna pomisao. Medu nama nije moglo doći do toga.
Ali Daniel me i dalje gledao u oči.
To me pokolebalo.
I njega također.
I odjednom je bio potpuno zbunjen.
– Što je? upitala sam.
– Znamo... znamo li se mi odnekud?
Gledajući me u oči, vidio mi je dušu. Tako bih mu rado bila rekla da sam ja zapravo Kim Lange. Znala sam da je Budha izmanipulirao moj centar za govor, da nitko ne smije znati, ali... ali pomislila sam da bi možda ipak moglo uspjeti. Ako se zbilja jako usredotočim? Tako je, to bi moglo uspjeti, mislila sam. Htjela sam mu reći da sam bila Kim Lange, žena s kojom je spavao one večeri kad je umrla. Žena na čiji je grob položio ružu.
Otvorila sam usta, iz sve snage se usredotočila, i s puno osjećaja zapjevala: – Samo jedna ostala, samo jedna ostala, samo jedna ostala, koja mi je pivala.
Daniel je iritirano pogledao: – Je li to nešto dvosmisleno?
Odmahnula sam glavom, žurno izašla iz Porshea, otrčala u svoju sobu i odlučila zavući se pod pokrivač i ne izlaziti odatle godinama.
48. POGLAVLJE
Sljedećeg jutra na mojim vratima oglasilo se zvono. Ostala sam is-pod pokrivača. To je bilo sjajno mjesto.
– Ja sam, Daniel Kohn!
Zaprepastila sam se.
– Nešto bih vam pokazao.
– Trenutak! doviknula sam. Obukla sam se i ubacila u usta tabletu za srce, sve vrijeme pitajući se što mi to Daniel Kohn želi pokazati.
Otvorila sam vrata i on mi je pružio jedan papir.
– Aha, a što je to?
– To je moj koncept za seriju reportaža! Pola noći sam proveo pišući ga. Oči su mu blistale kao u dječaka. Nikad ne bih pomislila da njegovo inače šarmantno okorjelo lice može tako zračiti.
– Hoćete li ga pročitati? upitao je.
– Imam li izbora? osmjehnula sam se.
– Naravno da nemate.
Uzela sam koncept i pročitala ga. Unutra je bilo mnogo stvari koje smo prethodnog dana bili zamislili. Uključujući i Atlantidu i Antarktiku. Bila je to serija emisija koju bih i ja jako rado bila snimila. – Ovo je odlično!
– I mnogo bolje od smeća koje sad radim.
– Svakako! nasmijala sam se.
– Ako uspije, vi ćete biti moja asistentica.
Osmjehnula sam se i, naravno, nisam mu povjerovala ni riječi.
Daniel me nagovorio da otputujem skupa s njim u Berlin u TV po-staju. Sat vremena u automobilu, tako stiješnjeni, i po glavi su mi se počele motati seksualne maštarije. Još su međutim bile jako zbrkane jer se u njima moje Kim-Lange-tijelo stalno smjenjivalo s Marijinim.
Vidljivo uzbuđen, Daniel me zamolio da pričekam vani, utrčao u zgradu televizije i nakon nekog vremena izašao smijući se od uha do uha.
– Sudeći po osmijehu, imali ste uspjeha, rekla sam.
– Riješio sam se talk-showa i dobit ću svoju seriju reportaža.
– Čestitam.
– A vi ste dobili mjesto moje asistentice.
Ipak je to ozbiljno mislio.
– Idemo nazdraviti našim novim zaposlenjima, predložio je dobro raspoložen.

Odjurili smo do njegove vile, otišli gore do bara (jesam li već na-pomenula daje bio u njegovoj spavaćoj sobi?) i on je izvadio bocu šampanjca koji je bio stariji nego nas dvoje skupa.
– Čuvao sam ga za osobitu prigodu.
Otvorio je šampanjac i natočio. Nadam se da uz moji tablete nije zabranjeno piti alkohol, pomislila sam.
– U vaše zdravlje, rekao je. Bio je iskreno zahvalan što mu je zah-valjujući meni život krenuo novim putem.
– U vaše zdravlje, odgovorila sam.
Otpili smo. Stari šampanjac imao je tako odvratan okus da smo jedva progutali gutljaj.
Nakon trenutka jeze oboje smo prasnuli u smijeh. Za mene je to bio prvi napadaj smijeha nakon mnogo godina. I bilo je veličanstveno. Smijali smo se dok nam suze nisu potekle niz obraze.
Tako smo se jako smijali da sam morala sjesti na njegov futon. On se svalio pokraj mene.
Pogledali smo se u oči.
Duboko.
Vidio je moju dušu.
– Stvarno vas odnekud poznajem, rekao je zbunjeno i nježno.
Ja sam zapjevušila: – La la la la la la la, la la la la la la la.
I onda smo se poljubili.
49. POGLAVLJE
Za nekoliko sekundi bili smo goli i bacili se jedno na drugo. Kao Kim Lange uvijek sam se pomalo sramila zbog svog celulita, imala osjećaj da je moje tijelo nesavršeno i nedovoljno atraktivno. Sad sam se nalazila u tijelu koje zbilja nijedan ženski časopis ne bi smatrao savršenim i to mi je bilo potpuno svejedno. Nakon dvije godine u svakojakim životinjskim tijelima bila sam jednostavno sretna što sam opet u ljudskom tijelu. I što se seksam. S Danielom Kohnom.
I njemu je bilo svejedno što sam pretila. U krevetu sa mnom njegova deviza je bila: uskoči i uživaj. Kao prvo, zato što je osjećao moju dušu, a kao drugo – kako sam kasnije doznala – tek sa mnom je otkrio da je Rubensov tip žene mnogo puteniji od mršavih plavušica s kojima je inače spavao. (– Čovjek se uvijek nažulja na njihovim stršećim kosti-ma!) Da, kad bi ženski časopisi otkrili da muškarci kao što je Kohn stršeće kosti mršavih žena smatraju neprivlačnima, njihove bi redakcije bile uzdrmane iz temelja.
U svakom slučaju, seks s Danielom bio je, kao i onda, u noći kad sam prvi put umrla, divan. A on je bio fantastičan.
Ali nije mi bilo superkali-fradžilistik-espiali-getično!
Uzrok tome nije bilo nedovoljno Danielovo zalaganje (ono je bilo gotovo na olimpijskoj razini) nego to što sam cijelo vrijeme mislila na Alexa. I na svoje osjećaje prema njemu.
Grižnju savjesti prema svom bivšem mužu nisam imala. Večer je bila isuviše lijepa za grižnju savjesti i ipak se Alex bitne > češće seksao s Ninom nego ja s Danielom.
Ali stalno sam mislila na njega. Na primjer zato što Daniel nije mi-risao baš tako dobro kao Alex. U početku sam to pripisivala činjenici da više nisam imala pasje osjetilo njuha i Daniela možda zbog toga ne mogu tako dobro namirisati, ali onda sam shvatila da se samo zavara-vam: Alex je jednostavno imao senzualniji miris od Daniela.
U jednoj pauzi dok smo pili šampanjac – taj put jedan mlađega da-tuma – Daniel me pogledao i rekao: – Bilo je prekrasno.
– Da... ,odvratila sam.
– To je zvučalo kao da slijedi: >ali...<.
Odmahnula sam glavom. Nisam mu htjela reći za Alexa.
– Ja ne volim >ali<, rekao je. Osjećao je da nešto ne štima.
Neko vrijeme smo šutjeli.
Tišinu je prekinuo Daniel riječima: – Šteta, mislio sam da bi od nas moglo biti nešto.
– Kad si to pomislio? upitala sam znatiželjno. Bilo mi je nevjeroja-tno daje takvo što pomislio o meni... nepojmljivo. Jednako nepojmljivo kao i činjenica da smo se upravo bili poseksali.
– Pa, negdje između prvog poljupca i tvog trećeg orgazma, odvratio je šarmantno.
– Ti stvarno želiš biti sa spremačicom?
– Sad si moja asistentica.
Daniel je dakle doista mislio ozbiljno.
To me jako pokolebalo.
Ali zašto ne bih pokušala s Danielom, pitala sam se. To je mnogo bolje nego biti sam, a on osjeća nešto za mene – koliko god to ludo zvučalo.
Bila sam prilično zbunjena.
Daniel me opet poljubio. I još jednom. I još jednom. Prekrio mi je vrat poljupcima. I opet smo vodili ljubav. I pritom sam nešto manje mislila na Alexov miris.
50 POGLAVLJE
Privatni detektiv Thomas Magnum u takvom jednom trenutku bi rekao: – Znam što sad mislite... Jasno da sam htjela povratiti svoju obi-telj, ali pitala sam se koliko je ta želja ostvariva. Dotada im nisam bila uspjela ni prići. Bilo je mnogo komotnije ostati s Danielom, a nakon svega što sam prošla u prethodne dvije godine zasluživala sam malo komocije, zar ne? Ah, gluposti, zasluživala sam komociju u ogromnim količinama! Doživotno!
Pustila sam Daniela da me tetoši, svake večeri se seksala s njim i od svoje asistentske plaće se naručila u – Ricovom Excellence Spa na wellness masažu.
Rico je stajao za mramornim recepcijskim pultom i zapanjeno me gledao. Ljudi mojeg tjelesnog obujma inače nisu dolazili u njegov hram luksuza.
– Daniel Kohn rezervirao je termin za mene, rekla sam, ne bez po-nosa jer – hej, jedan od najpoželjnijih muškaraca u zemlji bio je moj dečko!
– Vi ste mu... starija sestra? iritirano je upitao Rico. Bila sam šoki-rana i ljuta. Bez razmišljanja sam odgovorila:
– Ma kakva vas >starija sestra< spopala!
– Aha, dakle očito to niste.
– Ako baš želite znati, ja sam mu cura! rekla sam ljutito.
Rico se brzo okrenuo.
Iako mi je okrenuo leda, vidjela sam kako je gurnuo šaku u svoj blještavo bijeli gebis i čula tiho frktanje. Borio se s napadajem smijeha.
A ja sam se borila sa željom da ga šutnem u njegovu istreniranu guzicu.
Kad se smirio, Rico se okrenuo, pogledao me i rekao: – Sorry, po-novo se okrenuo i glasno zafrktao smijući se: – Cura!
Taj put sam ga stvarno šutnula u njegovu istreniranu guzicu.
Toliko o wellness masaži.

Sva bijesna, tramvajem sam se odvezla k Danielu. Bila sam užasno ljuta što tipovi kao Rico meni, odnosno Mariji zagorčavaju život. Naj-radije bih mu bila iščupala srce, isjeckala ga na sitne komadiće, potom ga stavila u mužar, zgnječila u kašu, kašu dala psu, kojeg bih onda pregazila parnim valjkom.

Danielu sam u krevetu ispričala što se dogodilo. Nadala sam se da će se i on razbjesniti kao i ja i da će skupa sa mnom smišljati daljnje metode mučenja za Rica. Ali umjesto konstruktivnih prijedloga na teme – Čet-vorenje, – Razapinjanje, – Razapinjanje na kotaču i – Kombinacija gore spomenutih metoda, rekao je samo:
– Zbilja se smijao što si moja cura?
– Da!
– Hm, rekao je.
– Hm nije baš bila podrška kojoj sam se nadala.
– Zar to po tvom mišljenju nije bilo grozno od njega:? upitala sam.
– Naravno, ali...
– Ali? Nisam mogla doći k sebi. U odgovoru na to pitanje riječ – ali nije imala što tražiti!
– Ma radi se o tome da sam dosad stvarno bio sa ženama...
– S flundrama za ukras! pjenila sam se povrijeđen" Daniel je, na-ravno, bio poznat po tome da je uvijek bio u pratnji najljepših žena. Kad bi se sad odjednom u žutom tisku pojavile fotografije njega i mene, si-gurno bi bile pod naslovi ma kao: – Ima li Daniel Kohn problema s očima?, – Volim debele ili – Zašto ne i sa sumo-hrvačicom? Pozitivan naslov bio bi vjerojatno: – Super! Daniel Kohn zbilja nije gadljiv! Fo-tografije sa mnom naškodile bi njegovom ugledu, to mu je u tom tre-nutku vjerojatno postalo jasno. A to me i rastužilo i razbjesnilo.
– Ma nema to veze s flundrama za ukras pokušao me Daniel smiriti.
– Znači išao bi svagdje sa mnom i predstavljao me kao svoju curu? upitala sam zajedljivo.

Daniel je oklijevao desetinku sekunde. To nije trebao učiniti. Jer kod muškaraca oklijevanje je priznanje.
– Nisam ti dovoljno reprezentativna, ustanovila sam.
– Ne govori gluposti!
– Onda mi dokaži da nije tako.
– A kako bih to trebao učiniti? upitao je razdraženo.
– Povedi me na ovogodišnju dodjelu Televizijskih nagrada. Kao svoju curu. Tako da me cijeli svijet vidi!
Daniel je sad oklijevao mnogo dulje od desetinke sekunde.
I što je dulje oklijevao, to je više u meni bijes ustupao mjesto strahu da će reći: – Ne, stvarno ne želim da me netko vidi s tobom.
Što bih tada odgovorila? – Hasta la vista, baby! ili – Pa dobro, glavno da ostanemo skupa. Onda je svejedno stojiš li kod toga da si sa mnom. Moje dostojanstvo nije mi bitno, kome uopće treba to glupo dostojan-stvo?
Ali Daniel se konačno teškom mukom odlučio i rekao: – Povest ću te. I službeno ću te predstaviti kao svoju curu.
Moje dostojanstvo i ja jako smo se obradovali zbog toga.
51. POGLAVLJE
Umjesto da odemo u Hyatt, Daniel je za nas izabrao jedan slatki mali hotel na periferiji Kolna. Valjali smo se po francuskom krevetu dok do-stavljač nije donio moju Versace haljinu. Daniel ju je dao izraditi za mene po mjeri. Naravno, nije se mogla usporediti s onom koju bih bila nosila kao Kim Lange. Točnije rečeno, bila je sličnija nekoj Christovoj akciji omatanja.
Ali osjećati mekanu tkaninu na koži, radost očekivanja televizijskih nagrada, pomisao da ću uskoro opet vidjeti svu medijsku rulju... od svega toga osjećala sam ono divno uzbuđenje u trbuhu.
Jedan dio mene zamišljao je kako skupa s Danielom izlazim iz li-muzine i kako stotine fotografa snimaju tisuće fotografija divnog novog para. Jedan drugi dio mene zamišljao je kako ću kao buduća mladenka Daniela Kohna postati dovoljno prominentna da imam šanse dobiti vla-stitu emisiju. A jedan prilično malen dio mene čudio se optimizmu prethodnih dvaju dijelova.
Vrtjela sam se oko svoje osi u svoj svojoj bujnosti pokazujući Da-nielu haljinu: – I? Kako izgledam?
– Lijepo, rekao je, malo odsutno.
– To si rekao s entuzijazmom jednog ovisnika o valijumu.
– Ne, stvarno je lijepa. Na silu se nasmijao, ne baš uvjerljivo. U njemu se nešto događalo. Jedan dio mene govorio je: – Nema veze. Je-dan drugi dio mene začepio je uši i pjevao: – Lalalala... Daniela uopće ništa ne muči, a ponajmanje to što ne izgledam reprezentativno. Ostat ćemo skupa! A treći, najmanji dio mene bio je tihi svjedok te demon-stracije totalne nerealnosti.
Daniel se povukao u kupaonicu, a ja sam ostala sama u sobi. Mije-njala sam televizijske programe, došla do Pay TV-a i upitala se tko dovraga daje dvadeset dva eura za pornić naslova – Carmenin san – flamenko s osam kita.
Ubrzo sam isključila televizor i sjela na krevet.
I dok sam tako sjedila, obuzeo me intenzivan deja vu osjećaj: dvije godine prije toga isto sam tako prije dodjele televizijskih nagrada u novoj haljini sjedila sama u hotelskoj sobi – i imala grižnju savjesti prema Lilly.
Sad sam je opet imala.
Zapravo sam je cijelo vrijeme imala, ali u Danielovu zagrljaju sam se svim silama trudila potisnuti je. Imala sam grižnju savjesti i prema Alexu. Čak i prema glupom Budhi. Sigurno me nije poslao natrag i dao mi to tijelo da bih sanjala o karijeri na televiziji i životu s Danielom Kohnom.
Ali dok sam o tome razmišljala, Daniel je izašao ispod tuša. I iz-gledao je predivno. Pri pogledu na to fantastično golo tijelo, izgubila sam osjećaj grižnje savjesti prema Budhi.
Ali ne i onaj prema Alexu i Lilly.
Daniel je u limuzini bio vrlo šutljiv i stalno je nešto nervozno petljao oko ovratnika koji ga je stezao. Bilo je sasvim jasno da se boji pojav-ljivanja u javnosti sa mnom i prezira i poruge koje će mu to donijeti.
I ja sam šutjela: cijelo vrijeme sam razmišljala o Lilly. Više to nisam mogla potiskivati: srce mi je čeznulo za njom. Mnogo više nego za komocijom. Mnogo više nego za televizijskom karijerom. I još mnogo više nego za bljeskovima bliceva uz muškarca kojem je neugodno stajati pokraj mene.
Što smo se više približavali dvorani, to je Danielova nervozna šutnja više govorila. Zapravo sam trebala biti bijesna na njega, odati se mašta-rijama u kojima se on približava nekom zamku, a ja stojim gore na zupčastim zidinama i čekam ga s vrelim uljem.
Ali bila sam jednostavno samo duboko tužna. Zbog same sebe. Zbog toga što sam htjela poći jednostavnijim putem i što sam radije živjela s Kohnom umjesto da skupim svu hrabrost i potražim svoju obitelj.

Limuzina se zaustavila. Došao je trenutak da izađemo i suočimo se s olujom bljeskalica. Daniel me pogledao, pokušao se osmjehnuti. Poku-šao. Krajevi njegovih usana jedva su uspjeli doći u horizontalu.
Ja se više nisam ni trudila smiješiti se.
– Zar nećete izaći? upitao je vozač.
Daniel je oklijevao.
Ja također. Osjećala sam da stojim na raspuću. Mislila sam, ako sad izađem, ostat ću s Danielom. I time se odlučujem protiv Alexa. I protiv Lilly.
– Zar nećeš izaći? upitao me.
Jedan dio mene uzviknuo je: – Hajde, izađi opet u voljenu oluju reporterskih bljeskalica! Jedan drugi dio vikao je: – I do kraja života se seksaj s Danielom Kohnom. Ali treći dio samo je sasvim tiho rekao riječi koje su ušutkala prva dva dijela: – Ali mi, sva trojica, tako nikad nećemo biti sretni.
– Ne, odgovorila sam Danielu. – Ne?
– Ne.
– Čuo sam samo >Ne<.
– To je zato što sam to i rekla.
Daniel je šutio.
– Druge limuzine čekaju, navaljivao je vozač. I zbilja, iza nas je već bila kolona od nekih dvanaestak automobila. U svima su sjedile pro-minentne face koje su jedva čekale izaći pred fotoreportere. Činilo mi se da sam u jednoj limuzini prepoznala jednu jako poznatu damu s televi-zije, ali njezin srednji prst bio je ispružen prema nama na ne baš damski način.
– Mi kao par ipak nemamo budućnost, rekla sam teška srca.
I zaboljelo me što mi nije proturječio.
– Izađi, zamolila sam ga.
– I onda? Više se nikad nećemo vidjeti?
Nisam odgovorila.
– Šutnja znači priznanje, rekao je tužno i izašao iz limuzine.
Besprijekorna držanja, sam je izašao pred bljeskalice. Neko vrijeme sam gledala kako se profesionalno smiješi. Onda sam rekla vozaču: – Molim vas krenite.
52. POGLAVLJE
Kad sam se vratila u svoj maleni potsdamski stan, bila je duboka noć. Frustrirano sam se bacila na krevet. To nije bila dobra ideja, krevet se poda mnom raspao.
Ležala sam na raspadnutom krevetu zureći u strop, koji je moj sta-nodavac nevjerojatno loše oblijepio hrapavim tapetama, i razmišljala kako da se približim svojoj obitelji.
Bilo je malo vjerojatno da će se opet dogoditi slučajnost kao ona koja me odvela do Daniela Kohna. I nisam bila baš osobito raspoložena na primjer čistiti tuš-kabinu u kojoj su se prethodno zabavili Alex i Nina.
Ali, postoje i drugi poslovi! Pa bilo je vrijeme ljetnih školskih pra-znika, a Alex i Nina morali su raditi. A tko će čuvati Lilly?

– Bako! vikala je Lilly. – Daj dođi konačno! Lilly je izašla iz kuće sa sportskom torbom u ruci. – Zakasnit ćemo na utakmicu!
– Ja sam stara žena, a ne brzi vlak, doviknula je moja majka, kojoj nijedna metafora nije bila preglupa, i doklatila se iz vile. Ja sam ih gle-dala skrivena iza jednog Fiata Pande na drugoj strani ulice, što je, s ob-zirom na moj obujam, već samo po sebi bilo veliki uspjeh.
Gledala sam ih kako hodaju prema stajalištu autobusa. Znači Martha čuva malenu, razmišljala sam. Kako je Alex mogao njoj povjeriti Lilly? Isto kao da ju je povjerio na čuvanje Rasputinu! (Je li moja majka možda bila reinkarnirani Rasputin? To bi barem objašnjavalo količinu alkohola koju je konzumirala.)
Autobus je došao i ja sam izašla iza Fiata. Pa nisam mogla pustiti svoju kćer samu s tom ženom! Nisam bila daleko od stajališta, možda kojih 250 metara. Potrčala sam.
Dahtala sam, stenjala, lovila zrak, kreštala i pištala na sve otvore. A preda mnom je bilo još 200 metara.
Poželjela sam svoje nekadašnje hrčkove nožice, ili beaglove, ili još bolje, sportski automobil Daniela Kohna.
Znojila sam se, s mene se slijevalo, slinila sam. A imala sam još 160 metara.
Posrnula sam, zamahala rukama i pala. Još 158 i % me- tara.
Vozač autobusa brzo je izašao i dotrčao do mene: – Treba li vam pomoć?
Htjela sam reći – Da, molim vas, ali sam samo krkljala: – Krrrhhh... što je međutim u biti značilo upravo isto to.
Vozač je stao pokraj mene: – Dođite, pomoći ću vam da ustanete.
Ubrzo nakon toga rekao je: – Sranje, moja leđa!
Malo je potrajalo dok sam uz njegovu pomoć uspjela ustati.
– Jeste li dobro? upitala me Lilly, koja je također bila izašla iz au-tobusa. Usne su mi se razvukle u osmijeh. Pri pogledu na nju zaboravila sam svoje teško disanje, probadanje u grudima i činjenicu da nakon onog sprinta s mene kaplje smrdljivi znoj. Uzvratila sam Lillyn osmijeh i od sveg srca za pjevala: – Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore...
– Što vam pada na pamet, mojoj unuci pjevati takve gluposti! zaš-potala me moja majka. Ona! Koja mi kad sam bila mala nikad nije pje-vala dječje pjesmice, ali je zato vrlo često pjevala – Do You Think Im Sexy? Roda Stewarta!
Samo sam je iscrpljeno pogledala, a ona je odvukla Lilly natrag u autobus. Vozač je također krenuo prema autobusu držeći se za leđa i psujući: – Eto što ti se dogodi kad hoćeš pomoći. Nije znao da je upravo skupio dobru karmu i time smanjio vjerojatnost da će se jednoga dana probuditi u mravinjaku.
I ja sam se ukrcala. Moja majka je odvela Lilly na drugi kraj auto-busa, što dalje od mene, ali ja je nisam ispuštala iz vida da ne bih pro-pustila postaju na kojoj će izaći. I jako sam se iznenadila: da skrati vri-jeme, moja majka je s Lilly igrala čing-čang-čong! Je li to zbilja bila moja majka? Ista žena koje je svojedobno sa mnom igrala, u najboljem slučaju, – U kojoj ruci držim cigaretu?
Izašle su u blizini jednog nogometnog igrališta, a ja za njima. Slije-dila sam ih na primjerenoj udaljenosti. Kad su stigle na teren, druga djeca su oduševljeno pozdravila Lilly. U toj dobi su ekipe valjda još mješovitog sastava, ali bilo je više dječaka nego curica. Moja majka je pozdravila roditelje druge djece riječima: – Danas će im naši maleni svojski isprašiti guzice!
Lecnula sam se misleći da će ljudima to biti neugodno, ali i drugi su zbilja odvratili odgovorima u istom stilu poput: – A onda jaja!
Sočan način izražavanja tu je očito bio sasvim normalna stvar. I tu je zalazila moja malena, nježna Lilly? Pozlilo mi je. Ali tek što je utakmica počela, moja malena kći više nije djelovala baš tako nježno. Bacala se, uklizavala, skakala – od curice koja noću nije mogla zaspati bez svog Snjofa nastala je mješavina između Pipi Duge Čarape i Bertija Vogtsa (hvala Bogu izgledala je bitno ljepše od njega). Je li tom čvrstoćom pokušavala kompenzirati gubitak majke?
U svakom slučaju, pritom je imala Marthinu žestoku navijačku po-dršku. Martha je vikala: – Pokosi ga!, – Sredi tu šeprtlju! ili – Koji pe-deri! Zato nije bilo nikakvo čudo što među roditeljima mladih igrača iz protivničke momčadi nije bila osobito omiljena.
Ali onda je Lilly srušena. Brutalno, odostraga. Dječak koji ju je fa-ulirao pritom se još i smijao od uha do uha. Taj mali gad udario je moju kćer! Najradije bih ga bila zgrabila i tresla dok mu svi mliječni zubi ne poispadaju, ali prije nego što sam uspjela i zucnuti, moja majka je po-vikala: – Što to radiš, drkadžijo?!?
– Mali ima tek sedam godina, pokušao ju je umiriti sudac.
– Ako ne pripazi, osmi rođendan neće ni doživjeti, kontrirala je moja majka.
Dok je sudac još tražio riječi, pred Marthom se ustobočio trener go-stujuće momčadi, nabijen tip s raznovrsnim tetovažama koje su izgledale kao da ih mu je napravio neki pijani Kinez za četiri eura i osamdeset po komadu.
– Umukni, stara! zarežao je.
– Ti umukni, idiote, odvratila je moja majka.
– Kome si rekla da je idiot? zanimalo je trenera koji se sada opasno približio.
– Tebi sam rekla da si idiot, kretenčino!
Bila sam impresionirana. Mojoj se majci štošta moglo predbaciti – što sam ja, u svim svojim životima, više nego dovoljno i činila – ali hrabrosti joj nije manjkalo. Ona si ne bi dala ništa reći ni od Krttx, ni od gadova koji izvode pokuse na životinjama, ni od kanadskih kauboja. I u tom trenutku na pamet mi je pala iznenađujuća spoznaja da sam svoju neustrašivost naslijedila od nje. Dakle nije sve što mi je dala bilo ne-dovoljno dobro!

– Sreća tvoja što tu ima djece, inače bi dobila po nosu, rekao joj je onaj istetovirani i otišao. Ostatak utakmice protekao je relativno mirno. Djeca iz protivničke momčadi imala su toliko respekta prema njoj da su broj prekršaja nad Lilly sveli na minimum. Ja međutim više uopće nisam gledala Lilly, nego sam podrobnije promatrala svoju razbješnjelu majku. Bila je doduše neotesana kao i uvijek, ali lice joj je izgledalo nekako zdraviji-. Je li možda prestala piti? Je li joj Nina zbilja toliko godila?
Pitala sam se kad ću od tih – Nina im godi misli početi dobivati napadaje migrene.

Kad je utakmica završila, djeca su nestala u svlačionicama, a ja sam krenula prema Marthi koja je vani čekala Lilly.
– Niste li vi bili s nama u busu? htjela je znati.
– Jesam, radim u domu Sportskog društva, izmislila sam a potom, izigravajući nevinašce, upitala: – Onda, hoćemo li nazdraviti pobjedi?
– Ne, ja ne pijem.
– Ni malo? upitala sam zaprepašteno.
– Ne! odvratila je odlučno i ja sam zašutjela. Pogledala me u oči i odjednom je počela izgledati zbunjeno. Očito mi je u očima – slično kao i Daniel Kohn – vidjela dušu. Nakon nekog vremena upitala je: – Recite, znamo li se mi odnekud?
Bilo mi je preblesavo odgovoriti pjevajući – Sve ptičice iz gore, pa sam radije šutjela.
Ali Martha je postala blaža, pogled u moju dušu učinio je da mi se otvori: – Već dvije godine ne pijem.
Zbog Nine, pomislila sam. Možda bih se ja stvarno trebala držati podalje od svoje obitelji.
Martha je nastavila: – Moj liječnik me prije uvijek upozoravao da ću ako nastavim toliko piti uskoro odapeti. Ali nikad nisam razmišljala o umiranju. Život mi je bio tako usran da sam si ga morala uljepšati pićem. Ali onda mi je umrla kći. Tada sam shvatila da smo stvarno smrtni. I počela sam se jako bojati smrti.
Znači od moje smrti ipak je bilo i neke koristi. I to što se Martha promijenila nije imalo nikakve veze s Ninom!
– Eto tako, sad barem čuvam curicu svoje kćeri.
Martha je htjela nadoknaditi sve u čemu je sa mnom pogriješila.
I ja sam htjela nadoknaditi sve u čemu sam s Lilly pogriješila.
Smrt čovjeka izgleda može i oživiti.
53. POGLAVLJE
Te večeri sam opet ležala na svom raspadnutom krevetu. Bila sam impresionirana snagom volje svoje majke. I godilo mi je što nisu baš sve dobre stvari u životu moje obitelji imale veze s Ninom. Ali inače, u po-gledu ušuljavanja u život moje obitelji, nisam se bila pomakla s mjesta. Ideja o čuvanju Lilly bila je super, ali da bih to postigla, morala sam maknuti s puta svoju majku.
Još prethodnog jutra bila bih u stanju zamisliti stotine načina kako da to izvedem, i to takvih koji bi mi, bez iznimke, bili donijeli lošu karmu: podmetnula bih Marthi nogu na stubištu, ili bih roditelje djece iz pro-tivničke momčadi navela da joj pokažu što je pravi krvavi klizajući start.
Ali sad više uopće nisam imala negativnih osjećaja prema njoj. Bila sam dirnuta njezinim ponašanjem (okej, time što je djecu nazivala – drkadžijo možda i ne). I čak sam prvi put u životu imala osjećaj da njoj imam nešto zahvaliti.
Morala sam dakle naći načina da je maknem s puta na lijep način.
– Bako, kad već stojiš na golu, moraš se i bacati na loptu! Kao Olli Kahn!
– Da, samo što ja nisam Olli Kahn i ne mogu tako dobro braniti. Ali zato bolje izgledam! protestirala je moja majka. Djelovala je umorno. Očito je već bila obranila veliki broj lopti.
Prišla sam ogradi vrta i rekla: – Dobar dan!
– Otkud vi tu? upitala je moja majka iznenađeno.
– Jučer sam vidjela da ovdje stanujete. A htjela bih još porazgovarati s vama. Nasamo.
Moja majka se okrenula prema Lilly: – Molim te otiđi u kuću i do-nesi nam vode.
– Ali ja nisam žedna!
– Ni colu ne bi popila?
– Colu? Super! Lilly je otrčala. Takva su djeca. Kao i kad nešto hoćeš od talijanskih vlasti: moraš ih podmititi.
– Što hoćete? upitala je Martha sumnjičavo kad nas Lilly više nije mogla čuti.
– Vi ste posljednjih godina mnogo pretrpjeli, rekla sam.
– Ne bih to primijetila da vi niste rekli, odvratila je Martha lakonski.
– Jeste li pomišljali da malo odete na odmor, da se malo oporavite?
– Često, uzdahnula je. – Maćeha moje malene čak ima turističku agenciju. Znate kamo bih jednom htjela otputovati?
– Sigurno ćete mi to odmah reći.
– U Dominikansku Republiku.
– I zašto ne otputujete?
– A tko bi onda čuvao Lilly? Oboje roditelja rade. – O, pa ja sam zainteresirana za taj posao, nasmija 11 sam se.
– Ali vi radite u domu Sportskog društva. – Ma dala sam otkaz, opet sam slagala u nuždi. – Ne znam, oklijevala je Marta. – Nerado je ostav-ljani samu.
– Pa to bi bilo samo nakratko. Martha još nije bila potpuno uvjerena. – U Dominikanskoj Republici navodno ima prekrasnih plaža, trudila sam se pobuditi u njoj zanimanje.
– I zgodnih muškaraca, sad se i Martha smiješila. – I zgodnih muš-karaca! i ja sam se osmjehnula. Da, nas dvije smo se jedna drugoj zbilja osmjehivale. Prvi put nakon... ne znam koliko godina.
54. POGLAVLJE
Nina i Alex bili su iznenađeni kad su čuli za planove moje majke, ali Martha se nije dala smesti. Prethodno sam je u jednom poduljem raz-govoru uvjerila da bi joj jedno takvo putovanje dobro činilo, i od sveg srca sam vjerovala da ga zbilja zaslužuje. Nakon svega što je u životu bila propatila, stvarno je i više nego zasluživala nagradu što je uspjela pro-mijeniti način života.
Naravno, Nina i Alex nisu bili baš oduševljeni idejom da za čuvanje Lilly angažiraju ženu bez preporuka, pa me u početku nisu htjeli zapos-liti. Umjesto toga objavili su oglas u novinama. Javili su im se između ostalog: žena nedefinirane nacionalnosti koja nije govorila njemački, jedan vječni student matematike i jedna žena koja je kao svoje prethodno radno mjesto navela da je bila – revijska plesačica.
Odjednom je ispalo da je debela Maria prilično dobra alternativa.
I tako sam sljedeća četiri tjedna bila Lillyna nova dadilja. Dakle imala sam četiri tjedna vremena za uništenje Ninina i Alexova braka!
Jer moja računica je bila da bih onda imala šansu ponovi > osvojiti svoju obitelj. Već sam davno prije toga bila ponovo otkrila svoje osje-ćaje za Alexa, a u međuvremenu mi se viši uopće nije činilo tako nev-jerojatnim da se, kad Nine više ne bude tu, i Alex zaljubi u mene. Ako je upalilo čak i kod takvoj; muškarca kao što je bio Daniel Kohn...

Razoriti brak, naravno, nije nešto čime se skuplja dobra karma. Bilo mi je jasno da ću se, uspijem li u tome, nakon smrti najvjerojatnije opet naći u kavezu za hrčke.
Ili u berlinskom zoološkom vrtu kao ženka nosoroga uz šest mužjaka pri čemu je svih šest kastrirano. Ali to mi je bilo potpuno svejedno. Moji budući životi sad me uopće nisu zanimali, sad se radilo o mom aktual-nom životu. I o Lillynu životu!

Razaranje braka odvija se u četiri faze.
Prva faza: Promatranje neprijatelja
Najprije sam se jednostavno uključila u svakodnevni život u nekoć mojoj kući, onako kako to dadilje i inače čine. Pritom sam promatrala kako stoje stvari u pogledu kvalitete odnosa između Alexa i Nine. Ko-liko je velika zapravo bila njihova ljubav?
Vidjela sam da se Alex i Nina poljube prije nego što odu na posao. Vidjela sam ih kako se šale. I vidjela sam kako je on čeznutljivo prati pogledom.
I sve je to bilo jako ohrabrujuće.
Zašto? Pa, kad smo on i ja svojedobno bili svježe vjenčani, poljupci na rastanku nikad nisu trajali manje od petnaest minuta i nerijetko su završavali seksom. Kad smo se šalili, dobivali smo napadaje smijeha koji su trajali po nekoliko minuta, i koji su nerijetko također završavali seksom. A kad sam htjela izaći iz kuće, nije me pratio čeznutljivim po-gledom nego bi me zaustavio i... točno: odvukao u krevet.
Kod Nine na rastanku nakon poljupca nikad nije bilo seksa. Kad su se smijali, to je trajalo neko uobičajeno vrijeme, i također nikad nije završavalo seksom. A Alexovi čeznutljivi pogledi završavali su zatva-ranjem kućnih vrata, potpuno bez seksa.
Ta ljubav nije bila tako velika kao svojedobno naša. Mogla sam je uništiti. To mi je uspjelo čak i kod naše.

I dok sam tako promatrala neprijatelja, igrala sam se s Lilly.
– Znaš li ti uopće igrati nogomet? bilo je jedno od prvih pitanja koje mi je postavila.
– Ne, ali mogu stajati na golu. Prilično je teško ubaciti loptu u gol pokraj nekoga kao što sam ja, rekla sam.
Lilly se nasmijala.
I onda smo počele igrati nogomet.
Lilly je pucala na gol da se sve prašilo. Bilo je nevjerojatno zabavno. Kao Kim Lange nikad se nisam tako dobro zabavljala s malenom jer sam stalno jurila s posla na posao. Tek sad, kao Maria, mogla sam se bez-brižno igrati sa svojom vlastitom kćeri, a da pritom ne razmišljam stalno o poslu. (Koga pozvati u sljedeću emisiju? Koju temu izabrati? Koga okriviti ako gledanost bude slaba?)
Kupala sam se u znoju, ali to mi uopće nije smetalo. Čak ni mom srcu. Igranje nogometa s Lilly izazivalo je lučenja ogromnih količina hormona sreće i to je izgleda bilo efikasnije od tableta za srce. I Lilly je uživala.
– Ti si mnogo simpatičnija od glupe Nine, rekla je Lilly jednom kad smo se natjecale tko će brže pojesti palačinke s Nutellom.
– Zar ti Nina nije draga? iznenađeno sam upitala. Nina malenoj iz-gleda ipak nije godila toliko koliko sam mislila.
– Nina je glupa, progunđala je Lilly. Ja sam se potpuno slagala s njenim mišljenjem, pri čemu su meni padali na pamet i sasvim drugi pridjevi osim – glupa.
– Ona je prava govnava krava! rekla je Lilly. Ha! Oduševila sam se kako moja kći vješto barata riječima! Tako sam se cerila da u usporedbi s tim smajlić izgleda deprimirano.
– To uopće nije smiješno, rekla je Lilly tužno. – On mene zapravo ne voli.
Osmijeh mi je nestao s lica. Bila sam posramljena i morala si priznati da se ne radi o tome je li Nina – prava govnava krava ili ne. Radilo se o mojoj maloj kćeri.
Zagrlila sam je, čvrsto je stisnula na svoje oznojeno sumo-tijelo i odlučila prijeći na drugu fazu.

Druga faza: Raspirivanje ljubomore
Da bi se medu zaljubljenima raspirivala ljubomora, najprije se mora verbalno pripremiti teren: – Lilly mi je rekla da je njena majka umrla, rekla sam kao usput jednom dok sam u vrtu pomagala Nini objesiti ru-blje.
– Da.
– Za malenu je to sigurno bilo strašno. I za njezina oca. – Dugo je potrajalo dok nije opet bio u stanju otvoriti se.
– Hm..., rekla sam značajnim tonom iz kojeg se jasno čulo da sam pritom imala neke primisli.
– Što hoćete reći tim >Hm– Ma ništa, ništa, rekla sam.
– Ma recite. Kao i svi drugi ljudi na svijetu, Nina nije mogla pod-nijeti da netko zadrži za sebe nešto što se tiče nje.
– Pa eto... zar nikad nemate osjećaj da ste mu vi samo nadomjestak? upitala sam, sad sasvim direktno.
– Ne. Nemam! odgovorila je Nina ljutito.
– Moja sestra je bila udata za udovca, izmišljala sam. – I kad ga je psihički malo ojačala, našao si je drugu i...
– Vaša sestra me uopće ne zanima, odgovorila je Nina tonom koji je jasno govorio: još jedna riječ i zadavit ću vas ovim štrikom!
Zašutjela sam i sljedećih deset minuta šutke smo se bavile rubljem. Onda je došao pravi trenutak da iz džepa mokre Alexove jakne izvučem kutiju kondoma koju sam prije pranja bila ubacila unutra.
– O, izgleda daje to ostalo u džepu, rekla sam nedužno.
– Alex... ne upotrebljava kondome, promucala je Nina.
– Zar to nije njegova jakna? upitala sam još nevinije.
Nina je bila zbunjena.
– Sigurno postoji neko objašnjenje, rekla je bespomoćno.
Znala sam da jedan paketić kondoma neće biti dovoljan da Nina pomisli kako je Alex vara. Za to je bila potrebna gomila drugih indicija. I naravno, nisu sve smjele biti povezane sa mnom, inače bih mogla postati sumnjiva. Dakle bio mi je potreban pomagač. Na primjer mačak.

– Hej, Casanova, dozivala sam kad sam ga konačno, nakon duge potrage, otkrila na jednom drvetu. Ležao je na grani i izgledao teško deprimiran.
– To sam ja, Kim!
Casanova se probudio iz letargije i veselo mjauknuo.
– Mi ljudi ne razumijemo što ljudi reinkarnirani kao životinje go-vore, ili laju, ili mijauču. Ali ti mene možeš razumjeti, rekla sam. – Imam jedan plan. Dakle dobro slušaj.

Casanovu nije bilo teško motivirati, još uvijek je bio zaljubljen u Ninu i moj plan razaranja braka ispunio gaje izgleda novom voljom za život. Kako sam mu naložila, popeo se na ogradu naše parcele i kad je Alex došao kući s posla, Signore mu je skočio na ramena. Alex je pres-trašeno vrisnuo, ali Casanova se nije dao otjerati. Ugrizao ga je za vrat, sisao i sisao, i kad je konačno prestao, Alex je na vratu imao jednu divnu ljubavnu modricu.

Kad ju je Nina vidjela, to ju je uzdrmalo. – Odakle ti ta modrica? upitala ga je u kuhinji ne sluteći da ja stojim u hodniku i prisluškujem.
– To mi je učinila ona divlja mačka koja je razderala i tvoju haljinu. Zvijer mi je jednostavno skočila za vrat.
– Aha.
– Zar mi ne vjeruješ?
Nina mu je željela vjerovati, ali djelovala je pokolebano – sigurno zbog onih kondoma, koje međutim nije spomenula.
Alex ju je pogledao i osmjehnuo se: – Volim te. Samo tebe.
To me je štrecnulo. Ima rečenica koje se čovjeku jednostavno ne sviđaju kad su upućene nekoj drugoj osobi.
Nina je nakon nekog vremena popustljivo kimnula glavom. Alex se onda opet osmjehnuo, izašao iz kuhinje, bez pozdrava prošao mimo mene i otišao u kupaonicu sprati sa sebe smrad mačke i ulja za bicikle.
A ja sam se oprezno ušuljala u kuhinju i ulovila Ninu u trenutku slabosti.
– On voli drugu ženu, rekla je s mukom zadržavajući suze.
Bila sam šokirana. Alex voli drugu ženu? Zar njegov preljub nisam ni morala izmišljati ? Što se događa, zar imam još jednu suparnicu? Je li u pitanju neka mušterija iz dućana? Možda neka biciklistkinja? Koja je možda i u krevetu pod dopingom?
– A koga? upitala sam uzrujana i potresena.
Nina je očito bila prestrašena što joj je to izletjelo i nije znala kako bi reagirala.
– Znam, mene se to ne tiče, ali ako vam je potrebno rame za plaka-nje... rekla sam prijetvorno.
Nakon kratkog razmišljanja, odgovorila je: – On voli svoju pokojnu ženu.
– Hvala ti, Bože, uzdahnula sam.
Nina me iritirano pogledala.
– Ovaj, naravno, htjela sam reći... što se tu može.
– Uvijek ju je volio više nego mene i još uvijek je tako, objasnila je Nina.
Jedva sam se suzdržala da se ne osmjehnem.
– A pritom je ona bila jedna glupa, sebična krava!
Jedva sam se suzdržala da joj ne opalim pljusketinu.
– Nije bila svjesna kako ima divan život.
Jedva sam se suzdržala da tužno ne kimnem glavom.
– I sad moram živjeti u njezinoj sjeni, jecala je Nina.
Jedva sam se suzdržala da je ne zagrlim i utješim.

Treća faza: Pauza
Nakon toga, aktivnosti s ciljem razaranja Ninina braka obu stavila sam na tjedan dana. Sabotirala sam im samo seks, tako što sam izmani-pulirala Ninin kontracepcijski kompjutor da nekoliko dana dulje poka-zuje crveno svjetlo.
Ali mučio me jedan osjećaj za koji nikad ne bih pomislili da mi se može dogoditi: suosjećala sam s Ninom.
Prvi put nakon dvije godine opet sam bila sa svojom obitelji i vidjela sam koliko joj je kao ženi udovca život bio naporan. Nina se trudila svima ugoditi, a Alex se trudio ne pokaži vati da mu nedostajem. Ali ona je znala da mu nedostajem. Baš kao što sam nedostajala i Lilly. I kad je njih dvoje nisu gledali, u Nininim očima vidjela se tuga.
Mačak Casanova u to je vrijeme često dolazio k meni mjaučući iz svega glasa. Bio je bijesan što više ništa ne poduzimam.
Jedina koja je u to vrijeme bila zbilja dobro, bila je... moja majka. Iz Dominikanske Republike poslala je razglednicu na kojoj je napisala sljedeće:

Draga Marija,
ovdje je fantastično. Upoznala sam jednog divnog muškarca! Zove se Julio! Za glavu je manji od mene. Iskreno rečeno, u početku sam mi-slila: malen on, malen i pimpek. Ali, ona stvar mu je za ne povjerovat, mogao bi njome srušit Tokio. I zna je upotrebljavat. Još nikad nisam bila tako opijena, iako nisam pijana. Zaljubili smo se jedno u drugo! Još malo ću produljiti boravak.
Od sveg srca ti zahvaljujem.
Tvoja Martha

Kad sam razglednicu pokazala Alexu, u kuhinji me pozvao na stranu i rekao: – Izgleda da ćemo vas još neko vrijeme trebati.
Htjela sam odgovoriti, ali nisam bila u stanju. Stajao je tako blizu mene da sam opet osjetila kako divno miriše. Predivno čak i za moj ljudski nos.
– Što vam je? upitao je.
To da bih se najradije bacila na tebe, iako onda više ne bi mogao disati!
– Ništa, ništa, rekla sam.
I tad me prvi put, nakon što sam tjednima radila u njegovoj kući, pogledao ravno u oči.
– Mi se poznajemo, začuđeno je ustanovio.
Nije pitao – Poznajemo li se mi odnekud? kao što je upitao Daniel Kohn kad mi je vidio dušu. Ili kao moja majka. Ne, Alex je sasvim jasno ustanovio: – Mi se poznajemo.
Bio je siguran. On je moju dušu očito osjećao intenzivnije od drugih ljudi!
Naravno da nije mogao shvatiti o čemu se zapravo radi. Ali sve što je ikad osjećao za mene upravo se ponovo razbuktalo, to sam jasno pre-poznala.
I moji su se osjećaji razbuktali, s tom razlikom da sam ja točno znala zašto.
Počeo je drhtati.
A ja još prije njega.
Između nas je iskrilo.
To je bila situacija u kojoj je sve bilo moguće.
U tom trenutku odozgora se začuo Ninin glas: – Sranje, opet crveno!
I čarolije je nestalo.

Četvrta faza: Radikalna promjena plana
Modrica od poljupca, podmetanje kondoma, manipulacija kontra-cepcijskog kompjutora – sve su to bile djetinjaste igrice. To sam spoznala zahvaljujući Alexovoj reakciji na mene! Morala sam se baciti na njega. Bolje rečeno, morala sam se pobrinuti da se on baci na mene. Bez oko-lišanja. Bez foliranja
Dakle morala sam opet stvoriti situaciju u kojoj je sve moguće. Ali kako?
Igrala sam nogomet s Lilly razmišljajući o tom pitanju Tako inten-zivno da uopće nisam primijetila kad je Lilly zapucala na gol, i lopta me iz sve snage raspalila po licu.
– Au! vrisnula sam.
– Joj, Maria, curi ti krv iz nosa, rekla je Lilly zabrinuto
– Ni'ta, ni'ta, zve u 'edu, mumljala sam, ali bol je bila neizdrživa. Pitala sam se je li mi nos slomljen.
– Da vam pomognem zaustaviti krvarenje? upitao je Alex, koji je upravo u tom trenutku ušao u vrt.
– Bi'o bi dob'o, mumljala sam. Nos me stvarno užasno bolio.
– Tako mi je žao, rekla je Lilly i po očima joj se vidjelo da se osjeća krivom.
– Nizi di ni'ta griva, mumljala sam. – Ztvarno nizi. Na silu sam se nasmiješila. Još više me zaboljelo, ali ipak sam se i dalje smiješila. Ni-sam htjela da se Lilly osjeća krivom. Pomilovala sam je po glavi. Kad se malo smirila, s Alexom sam ušla u kuću, a ona je ostala u vrtu i šutirala loptu o zid šupe.
– Jako ste dobri prema Lilly, rekao je Alex zahvalno.
– Oha je vrlo pozebno dijede, odgovorila sam.
Alex mi je u kuhinji ponudio stolicu, a ja sam odlučila usprkos boli iskoristiti situaciju.
– Bi zde bihi o'enjeni z Gim Hange, za' ne? upitala sam.
– Da, potvrdio je Alex vadeći led iz zamrzivača.
– Zigu'no he bi'o čudno bidi o'enjen s je'nom tago zlavnom že'om.
– Naporno, to je bolji izraz. Stavio mi je hladni oblog na nos. Pul-sirajuća bol malo je popustila.
– O'a zigu'no ni'e ima'a vreme'a za o'itelj?
– Morate zabaciti glavu, rekao je Alex. Očito se nije htio upuštati u razgovor na tu temu.
– Zigu'na 'am da bi Gim Hange zad drugči'e 'ivje'a zvoj 'ivod. Htjela sam da on to zna.
– A na temelju čega ste u to tako – zigu'ni? upitao je Alex zajedljivo.
– U 'ivo'u pozli'e zm'di 'ovjeg z'vadi žto je bažno u 'ivo'u pri'e zm'di.
– Vi ste vidim jako spiritualno nastrojeni, narugao se.
Nisam odgovorila. Nisam ja bila spiritualno nastrojena, nego sam imala čvrste empirijski stečene spoznaje.
– Nini ništa u životu nije važnije od obitelji, rekao je potiskujući bijes. – S njom mi je dobro. Tako da ne moram razmišljati o tome što je moja pokojna žena shvatila u životu poslije smrti. U koji, usput rečeno, ne vjerujem.
Cak, ta mu je bila dobra! Očito više nije htio razgovarati.
Ali ja jesam. – Nedozta'e 'i bam?
– Ne'ozta'e 'i bam? upitao je Alex. Nije me razumio. Prokleti nos!
– Ne'ozta'e 'i bam?
– Ne'ozta'e?
– Ne'ozta'e!
– Ne ostaje?
– NE'OZTA'E, DO BRAGA!, povikala sam.
Alex se trznuo.
– Obrozdide, rekla sam skrušeno.
– Nedostaje li mi? upitao je zbunjeno.
Kimnula sam glavom.
Nakon kraćeg oklijevanja rekao je: – Svaki dan poželim da je tu...
Tad sam prvi put vidjela koliko je tužan. Nisam mu mogla reći: – Ja sam tu! Živa sam!
Ali...
... mogla sam ga poljubiti.
Približila sam mu se. Svojim velikim, otečenim usnama.
Bio je vidno zbunjen, smušen.
I opet me pogledao u oči.
Moje usne su dodirnule njegove.
I njegove su uzvratile poljubac. Bilo je očito da mu je mozak stao, da se totalno prepustio srcu.
To je bio najintenzivniji poljubac u svim mojim životima. Niz leda su mi prolazili trnci, srce mi je lupalo, cijelo tijelo bilo mi je naelektri-zirno... bilo je divno!
Samo šteta što je Nina ušla u kuhinju.

Peta faza: (Da, znam, i ja sam prije mislila da će postojati samo četiri faze): Počinje pravo sranje!
Nina nije mogla vjerovati svojim očima: Alex ju je varao. Sa ženom koja je bila tri puta teža od nje.
– Alex..., promucala je Nina zaprepašteno.
Alex se odvojio od mojih punih usana (– punih zvuči ljepše nego – otečenih),
– Što to radiš...? Ninin mozak sve to očito nije mogao procesuirati.
Kao ni Alexov: – Ja... ne znam.
– Je li ona modrica bila od njenog poljupca?
– Ne, od mačke... pa rekao sam ti...
– Jesu li ti i kondomi trebali za mačku? rekla je Nina duboko pov-rijeđenim glasom i iz jedne ladice izvadila opranu kutiju kondoma. – Našla sam ih u tvojoj jaknu.
– Ja... ih prvi put u životu vidim, promucao je.
Nina ga je samo prezirno pogledala i napustila prostoriju. Nije pla-kala, ali bila je na rubu suza.
– Nina! doviknuo je Alex za njom.
– Puztite he..., zamolila sam. Htjela sam da ostane uz mene. Tako sam to htjela!
Ali on me samo ljutito pogledao kao da sam ga začarala, i rekao: – To ste sve vi udesili. I ono s mačkom, i te kondome...
To sam teško mogla demantirati.
– Kakvu bolesnu igru vi zapravo igrate?
A ni istinu mu nisam mogla reći. Glupi Budha!
– Otpušteni ste! bijesno je doviknuo i otrčao za Ninom.
Stvar nije prošla ni upola tako dobro kako sam se nadala.
Sljedeću noć nisam oka sklopila. Kad smo se poljubili, definitivno sam shvatila da volim samo Alexa. Ono s Danielom Kohnom bilo je uzbudljivo, ali to je bila samo avantura.
Ali s Alexom... to je bila prava ljubav.
Konačno sam shvatila svoje osjećaje!
Samo što me Alex poslao k vragu i otpustio. Bila sam bez posla, bez novca i više nisam smjela viđati Lilly.

Sljedećeg jutra odlučila sam opet otići do naše kuće. Doduše nisam imala neki plan, ali nadala sam se da se Alex u međuvremenu malo smirio. Ali on nije bio doma. Ni Lilly nije bila tamo. Ni Nina. Vrata su bila zaključana, prozori zatvoreni. Što se događalo?
– Casanova! povikala sam i on je s drveta skočio na mene.
– Kamo su svi otišli? upitala sam ga nervozno. Barem mi nos više nije bio otečen i opet sam mogla jasno izgovarati riječi.
– Mijau, mijaiiii, mijaaa, odgovorio je Signore.
To mi nije bilo od neke osobite koristi.
– Mijau, mijaaa, mijauuu, mjaukao je dalje i pritom skakao kao da je podivljao.
Komunikacija s pripadnikom neke druge vrste čovjeka zbilja može dovesti do ludila.
Signore je razmišljao, hodao amo-tamo, i onda je odjednom izgledao kao da mu je nešto palo na pamet. Počeo je kopati.
– Želiš nešto iskopati?
Samo me poprijeko pogledao i nastavio kopati.
Posljednji put kad sam ga vidjela da kopa, još je bio mrav i poku-šavao...
– Želiš pobjeći? upitala sam iritirano.
Iznervirano je prevrnuo očima.
– Okej, okej, glupo pitanje. Ali svojedobno si kopajući pobjegao iz mravinjaka, a dok si još bio čovjek, tako si pobjegao iz ćelija pod olov-nim krovom...
– Mijau!! Digao je rep i odlučno me pogledao.
– Ćelije pod olovnim krovom? Što je s njima?
Nestrpljivo me pogledao. I onda sam konačno shvatila. Shvatila sam gdje mi je obitelj!

55. POGLAVLJE
U Veneciju? Daniel Kohn me gledao s nevjericom. S Casanovom na ramenima stajala sam na vratima njegove vile.
– Daš mi nogu, a onda hoćeš da ti dam novac za put u Veneciju?
– To je... ehm... prilično točan sažetak, odvratila sam smiješeći se najslađe što sam mogla.
– A zašto bih ja to, po tvom mišljenju, trebao učiniti?
– Zato što mi je život u pitanju.
– Imam li pravo ako pretpostavljam da mi nećeš reći zašto ti je život u pitanju?
– Imaš.
Danielu se to nije svidjelo, ali u tom trenutku nisam mu htjela go-voriti o tome da jurim jednog drugog muškarca, koji je očito s Ninom otišao na spontano pomirbeno putovanje u Veneciju i još poveo i Lilly. U početku sam bila malo začuđena što su izabrali baš Veneciju, ali onda sam shvatila da se nisam samo ja ondje zaljubila u Alexa, nego i Nina.
– Molim te, rekla sam lagano preklinjućim glasom.
– Neću ti dati novac, odvratio je Daniel.
Progutala sam pljuvačku: – Dobro, oprosti..., okrenula sam se i htjela otići.
– Ali ću te rado odvesti u Veneciju.
Brzo sam se ponovo okrenula. Daniel se smijao od uha do uha. Htio je saznati što se događa, a šansu da to možda sazna imao je samo ako me odveze u Veneciju.
Sad sam morala odvagnuti: prihvatiti Danielovu ponudu i time još više zakomplicirati ionako kompliciranu situaciju ili pustiti Alexa i Ninu na miru na pomirbenom putovanju koje bi moglo završiti tako da njih dvoje ostanu skupa i da debela Maria definitivno nestane iz njihovih života?
Casanova mi je demonstrativno zario kandže u rame. Za njega je stvar bila jasna. I za mene također: – Idemo!

Danielov porsche jurio je kroz noć dvjesto na sat prema Italiji. Ca-sanova je najprije bio prestrašen zbog tolike brzine, potom impresioni-ran, a na kraju je zaspao među mojim stopalima. Dok smo se vozili kroz Alpe, pitala sam se kad će Daniel početi postavljati pitanja o čemu se tu zapravo radi. Ali nije počeo. Umjesto toga vodio je telefonske razgovore s mladim ženama koje su, sve odreda, bile duboko razočarane kad im je otkazao spojeve pod izlikom da sutra navodno mora na jednu – spontano sazvanu konferenciju. Nakon trećeg telefonskog poziva, pomalo izner-virana, ustvrdila sam: – Bogme si se brzo utješio.
– To te smeta?
Ne, rekla sam, iako me itekako smetalo.
– Ipak te smeta.
– Nije istina, demantirala sam i ljutila se što ima pravo. Bio mi je povrijeđen ponos.
– Tko demantira, taj nešto skriva, drsko se nacerio flertujući.
– Nemam ja što skrivati.
– Opet demantiraš.
– Ne demantiram.
– Još jedan demanti.
– Izluđuješ me.
– Znam. Danielove usne razvukle su se u još širi osmijeh i još je povećao brzinu. Vozili smo se nizbrdo serpentinama. Dvjesto dvadeset na sat. Zastao mi je dah, srce mi je luđački lupalo. Srce mi je vrištalo: – Treba mi tableta! Odmah! Otvorila sam kutiju, brzo ubacila crvenu kapsulu u usta i pritom užasnuto ustanovila da je u kutijici preostala još jedna jedina.
– Da usporim? upitao je Daniel suosjećajno.
– Ne, rekla sam nakon kraćeg razmišljanja. – Želim što prije stići u Veneciju.
I Daniel je stisnuo gas do daske.
Posljednje kilometre u gradu gondola nismo se, naravno, vozili au-tomobilom nego taksi-brodom. Približavati se tom čudesnom gradu s morske strane, u društvu tako zgodnog muškarca kao što je Daniel Kohn, osjećati kapljice morske vode na licu i udisati zrak koji me mirisom podsjećao na odmor, sve je to za mene bilo nevjerojatno, ali Casanovi su od ganuća oči bile pune pravih suza.
56. POGLAVLJE
Daniel nam je rezervirao sobe u zgodnom luksuznom hotel čiču koji se nalazio u renoviranoj staroj palači samo deset minuta od Trga svetog Marka. U lijepo uređenom predvorju visile su tri prekrasne stare slike. Prikazivale su plemiće iz renesanse u dokoličarenju. Tu je stajao i stolić s dvije predivne stolice stare preko tristo godina, na koje se nisam usudila sjesti jer nisam imala osiguranje za naknadu štete.
Prišli smo recepciji i onda sam saznala da je Daniel rezervirao apartman za dvoje. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. – Što to znači? upitala sam.
– Nisu imali dvije jednokrevetne sobe, rekao je Daniel uz osmijeh i ne trudeći se prikriti svoje namjere.
– Onda ćemo otići u drugi hotel!
– Ali meni se sviđa ovaj ovdje.
– Onda ja idem u neki drugi!
– A s kojim novcem? Daniel se očito jako dobro zabavljao.
Prevrnula sam očima: – Ali da se razumijemo: ruke k sebi!
– Ako ti uspiješ obuzdati svoje..., drsko se nacerio. On je bio siguran u sebe, a ja sam se sjetila da se već dugo nisam poseksala. A noć s njim uvijek je bila uzbudljiva, prava avantura...
U tom trenutku Casanova me ogrebao po butini. Valjda je u mojim očima vidio požudu, pa me htio podsjetiti radi čega smo došli u Vene-ciju.
– Ja sad najprije nekoga moram potražiti, rekla sam i ostavila Dani-ela samog s prtljagom.

Stajala sam ispred hotela s Casanovom na ramenima i nisam imala pojma kako da u moru turista nađem Alexa i Lilly. Satima sam klipsala po vrućini kroz uličice i preko mostova i tražila ih pogledom. Znoj mi je kapao s čela, sudarala sam se s ljudima (ti prokleti mostovi zbilja su us-ki!). Ljudima s kojima sam se sudarila to nije bilo baš osobito zabavno iskustvo, tako sam izraz – debela kravetina toga dana čula na svim svjetskim jezicima. Na kraju sam odustala od lutanja gradom shvativši da tako nemam šanse naći svoju obitelj.

Vratila sam se u hotel sopćući, previše iscrpljena da bih bilo što poduzela. Casanova je međutim nastavio tražiti Ninu, svoju veliku lju-bav. Daniel me u sobi dočekao ljubaznim pitanjem: – Onda, je li potraga bila uspješna?
Samo sam ga prazno pogledala.
– To zvuči kao da nije.
Otišla sam pod tuš. Kad sam nakon dva sata konačno izašla iz tuš kabine, obukla sam svoju ogromnu pidžamu i htjela samo jedno: u krevet. Ali Daniel je već ležao u njemu.
– Ja plaćam sobu, pa neću valjda spavati na podu? smijuljio se.
– Ti bi seks, ustanovila sam.
– Kak smo umišljeni!
Bila sam umorna, nedostajala mi je moja obitelj, i nije mi bilo do poigravanja. Bacila sam se na krevet i rekla: – Hoću spavati.
Umjesto odgovora, Daniel mi je počeo masirati vrat.
– Prestani s tim! zahtijevala sam.
– Ma to ti samo tako kažeš.
Okej, pomislila sam, ima pravo. Mala masaža, što je u tome loše?
On je to tako dobro radio, tako dobro!
A izvana je dopirala pjesma gondolijera. – Volare. U normalnim okolnostima to bi mi išlo na živce i činilo me napetom, ali Daniel me u međuvremenu počeo ljubiti po vratu.
Malo ljubljenja po vratu, što je u tome loše ?
Daniel je počeo polako zadizati gornji dio moje pidžame da bi me masirao po leđima. Borila sam se sama sa sobom. Nisam morala biti Nostradamus da bih znala kako će to završiti i dvoumila sam se da li da to dopustim.
Malo seksa, što je u tome loše ?
Naravno da je loše, kad zapravo želiš pronaći svoju obitelj... ali bilo je tako lijepo...
I tako sam konačno popustila. Rekla sam: – Ah, što ima veze? i pohotno se bacila na njega.
– Uh, zastenjao je.
Nisam obratila pažnju na to i počeli smo se maziti. Divlje. Sretno sam uzdisala, između ostalog i zato što je Daniel bio virtuoz s jezikom. Sigurno bismo unutar sljedeće trideset dvije sekunde vodili ljubav da Casanova nije preko balkona ušao u sobu i zario mi kandže u leđa.
– Au, jesi normalan? psovala sam.
Signore je samo šapom pokazivao prema vratima.
– O čemu god se radilo, za to sigurno ima vremena, zaderala sam se na njega.
Ali on je odmahnuo glavom.
– Mačka razumije što joj govoriš? Daniel nije mogao vjerovati svo-jim očima.
Casanova je otrčao do vrata i počeo grebati po njima. Htio je da ih otvorim. Sad sam konačno shvatila: Signore je bio na tragu.
Munjevitom brzinom sam se obukla, a Daniel je, samo napola u šali, rekao: – Osjećam se iskorištenim.
Nisam komentirala. Otvorila sam vrata i pošla za Signorom, ali ne sama. I Daniel se obukao.
– Ti ostaješ ovdje! rekla sam mu.
– Ne dolazi u obzir, odvratio je i pošao sa mnom.

Sve troje smo izjurili u venecijansku noć. Nisam imala pojma kako ću objasniti Alexu činjenicu da je sa mnom Daniel Kohn. Objasniti Da-nielu da jurim baš za Alexom, udovcem Kim Lange, žene koju je i on volio, činilo mi se jednako teškim. – Sve ptičice iz gore sigurno nije bilo dovoljno objašnjenje.

Casanova nas je vodio kroz jednu jako usku uličicu, pa pokraj jednog kanala koji je smradom vikao: – Građanima Venecije hitno je potrebna bolja kanalizacija, do malog trga iza kojeg je počinjalo otvoreno more. Na ulicama nije bilo ni žive duše, turisti se u to doba noći ne udaljavaju toliko od centra grada.
Nasred trga, osvijetljena punim mjesecom, zvijezdama i slabim svjetlom ulične svjetiljke, stajala je malena crkva San Vincenco. Crkva u kojoj smo se Alex i ja vjenčali.
Na crkvi je visio natpis: – Vietato l'accesso! Pericilo cl i vita! Kako je jedino što sam znala reći na talijanskom bi o: – Uno espresso per fa-vore, nisam znala što natpis znači, ali kako je prilaz crkvi bio zapriječen vrpcom, a znajući da je crkva bila ruševna još u doba našeg vjenčanja, mogla sam pretpostaviti da ne bi bilo baš pametno ući. Naravno, mačak Casanova je to, bez obzira na sve, učinio. Šmugnuo je ispod vrpce, preko puknutih podnih ploča pa kroz odškrinuta vrata unutra u crkvu.
Uzdahnula sam, podigla vrpcu i sagnuvši se provukla se ispod nje.
– Ti zbilja kaniš ući unutra? skeptično je upitao Danici.
– Ne, s vrpcom kanim vježbati ritmičku gimnastiku odvratila sam pomalo zajedljivo.
– Tu piše nešto o životnoj opasnosti, upozorio je.
– Bilo bi mi draže da to nisam saznala, rekla sam iznervirano i kre-nula prema crkvi.
Daniel je uzdahnuo: – Pitaj me što bi meni bilo draže, i krenuo za mnom.
Ušli smo. Mjesečina koja je ulazila kroz šarene vitraje na prozorima ispunjavala je prostor ugodnom atmosferom ljetne noći.
Crkva je bila divno jednostavna. Tu prije mnogo stoljeća nisu zala-zili venecijanski duždevi nego sasvim normalan svijet, i upravo zato je Alexu i meni svojedobno bila tako romantična. U međuvremenu je međutim postala do te mjere ruševna, da su posvuda stajale skele. Dje-lovale su kao da su odavno napuštene, kao da je gradska uprava odlučila da popravak te crkvice nije vrijedan truda i da je novac bolje utrošiti na tiskanje sjajnih brošura.
Promatrala sam oltar i u mislima kao da sam se vratila u prošlost. Vidjela sam sebe kao Kim, pokraj sebe Alexa kako mi stavlja prsten na ruku, i sjetila se kako me onda poljubio... sjećanja su bila predivna i, pomiješana s boli što je Alex trenutno s Ninom, rezultirala su jednim tihim tužim jecajem.
– Pssst, rekao je Daniel.
– Ne treba meni tvoje dopuštenje za suze, rekla sam osorno.
– Nisam tako mislio... slušaj!
Osluhnula sam i... doista, nešto se čulo. Tiho, ritmično hrkanje. Prepoznala bih ga uvijek i svugdje, i kao pas, i kao mrav, uživala sam slušajući ga. – Lilly!
– Tko je Lilly? upitao je Daniel.
Nisam odgovorila, samo sam potrčala prema mjestu odakle je zvuk dolazio.
– Polako se navikavam na to da ne dobivam odgovore na pitanja, kratko je ustanovio Daniel i kroz redove klupa pošao za mnom do prvog reda. Lilly je ležala sklupčana i tiho hrkala. Svjetlo punog mjeseca pa-dalo je ravno na njeno milo lice.
Sjela sam pokraj nje i pomilovala je po nježnom obrazu.
– Hej, malena, probudi se.
Otvorila je oči.
– Mmmaria? promrmljala je.
– Pa što ti ovdje radiš?
– Moja mama i moj tata su se ovdje vjenčali.
Osmjehnula sam se, duboko dirnuta. Lilly je ustala s klupe.
– A tko su tvoji mama i tata? upitao je Daniel.
Prije nego što sam joj uspjela staviti ruku na usta, Lilly je odgovorila: – Alex i Kim Lange.
Daniel je tako zinuo od čuda da mu je donja vilica pala do ispod ko-ljena. Zurio je u mene.
– Ehm... , bilo je prvo što je nakon nekog vremena uspio izgovoriti, a ni drugo nije bilo mnogo razgovjetnije: – A?<<
U tom trenutku Casanova je veselo mjauknuo. To sam shvatila kao upozorenje, jer kad je tako mjaukao, to je moglo značiti samo...
– Lilly! Užasno si nas prestrašila. Kako si mogla samo tako pobjeći? Već smo alarmirali policiju..., rekla je upravo pristigla Nina.
– Maria, otkud vi tu? rekao je upravo pristigli Alex.'
Onda je Alex vidio da je tu i Daniel Kohn: – A što vi tu radite?!?
– Ehm..., opet je promucao Danici. Alexova nazočnost u njegovom je mozgu izgleda izazvala taljenje atomskih jezgri Uperio je pogled u mene, a to je učinio i Alex. Obojica su očito htjela objašnjenje.
U tom trenutku sam prvi put poželjela biti mrav.
– Jesi li ti doveo ovu ženu? upitala je Nina Alexa?-U glasu joj se čula mješavina ljubomore i želje da nekoga ubije.
E tad sam poželjela žlijezdu za izlučivanje mravlje kiseline.
– Ne... nisam je doveo, odgovorio je Alex zbunjeno.
– Jeste li je vi doveli? Nina je pitanje sad uputila Danielu, koji je samo slabašno kimnuo glavom.
– Ovo je sve potpuno besmisleno, ljutila se Nina. Što jedan tako slavan muškarac kao što ste vi radi s Michelin ženom?
A tad sam poželjela Staljinove orgulje .
– Meni... meni ovdje ništa nije jasno, promucao je Alex.
– Meni je jasno, rekao je Daniel.
Svi smo zurili u njega. Alex. Lilly. Nina. Ja. Mačak Casanova.
Nina je prva uspjela ponovo progovoriti: – E baš me zanima!
Mene je još daleko više zanimalo što je to Daniel shvatio.
– Dakle, može biti da to zvuči ludo, počeo je Daniel, – ali... ona voli muža Kim Lange... a ja volim nju... kao što sam volio i Kim... i... ona se pojavljuje u životima svih nas... a zapravo je spremačica iz Hamburga...
– Slijedi li sad i neko objašnjenje? upitala je Nina iznervirano.
– Da..., odvratio je Daniel, – za sve to postoji jedno jedino objaš-njenje...
– A koje? Nini je Danielovo mucanje očito užasno išlo na živce.
– Maria... Maria... je... Kim.
Sad je nekoliko donjih vilica palo do ispod koljena: Ninina. Alexova. Moja.
Samo si je Casanova s užitkom lizao šapu. A Lilly mi je uputila po-gled pun nade.
– Nekako reinkarnirana... ili se radi o seljenju duše... ili tako nešto, dalje je mucao Daniel. – Kako bi se drukčije moglo objasniti ovo ludilo?
– Alexe, idemo, ne moramo slušati te gluposti. Nina je povukla Alexa za rukav i htjela izaći iz crkve. Alex je međutim ostao stajati.
– Alexe! inzistirala je Nina, ali on je gledao samo mene.
– Je li to točno? upitao me.
– Ti... valjda nisi povjerovao u sve to? upitala je Nina.
– To bi sve objašnjavalo, rekao je Alex.
– Je li vam ta stara uvalila neki psihotropni medikament u piće? Nina je bila bijesna, očekivala sam da joj svakoga trenutka počne ići pjena na usta.
– Dakle? upitao me Alex. – Je li to istina?
Što sam trebala reći? Pogledala sam Lilly, koja me gledala blistavim očima: – Jesi li ti moja mama?
– Sve ptičice iz gore, spustile se na more, otpjevala sam slabašnim glasom.
– Uvijek to radi, izjavio je Daniel.
– Zato što njoj fali više dasaka u glavi nego krovištu ove crkve! dopunila je Nina.
Očajnički sam pogledala Alexa, pokazala prstom prema svojim us-tima i pokušala pokazati da ne mogu govoriti.
– O tome ne možeš govoriti?
– Ako ne možeš govoriti, jednostavno kimni glavom, rekao je Alex. – Jesi li ti Kim?
Kimnuti glavom. Odlična ideja. Ništa nisam morala reći. Nisam morala pisati. Jednostavno samo kimnuti glavom. Teško da Budha i to može spriječiti, zar ne?
Dakle pokušala sam kimnuti, ali moja glava se samo vrtjela u krug! I što sam se više očajnički borila protiv toga, to se brže vrtjela.
– Je 1' ona to pokušava oboriti neki rekord? upitala je Nina suho, dok su njih dvojica i Lilly mojom reakcijom bili razočarani barem koliko i ja.
(U tom sam trenutku odlučila Budhu, ako ga ikad više sretnem, ra-spaliti nogom u guzicu, što bi rekla moja majka.)
– Idemo, zapovjedila je Nina. Ali Alex ju je potpuno ignorirao; i dalje je s mnogo nade gledao u mene.
– Idemo! inzistirala je Nina. Činilo mi se da joj na usnama sad stvarno vidim prve bijele mjehuriće pjene.
Alex ju je zbunjeno pogledao. Ali prije nego što je išta uspio reći, Lilly je uzviknula: – Ne!
– Ne počinji nam sad još i ići na živce! pjenila se Nina. – Imamo rane na stopalima od pola dana hodanja u potrazi za tobom i ...
– Ti mi nemaš što reći! ljutito je rekla Lilly i ispod još jedne vrpce za zabranu pristupa potrčala prema oltaru.
– Lilly, smjesta dođi ovamo! vikala je Nina.
– Ja ostajem ovdje! viknula je malena i počela se penjati na jednu od teških skela.
– Lilly! uglas smo povikali Alex i ja. Kratko smo se pogledali, začas se sporazumjeli kimanjem glavom, jer kao roditelje povezivala nas je zajednička briga za Lilly, i potrčali za njom.
– Siđi dolje! doviknuo joj je Alex.
Ali ona se penjala sve više. To što se skela pod njom opasno ljuljala, uopće je nije zanimalo.
– Sići ću tek kad saznam jesi li ti moja mama ili nisi.
Kako sam joj to trebala dokazati?
To nisam mogla i time sam je razočarala. Jako. Počela je plakati. A u međuvremenu se bila popela na najvišu razinu skele.
– Skinut ću je odozgora, rekao je Alex odlučno.
– Ta skela ne izgleda baš kao da može nositi i tvoju težinu, rekla sam zabrinuto.
– A tek tvoju! ubacila je Nina zajedljivo.
Okrenula sam se i pogledala je. Staljinove orgulje sad mi više ne bi bile dovoljne za nju.
– Ti si jedina koja je dovoljno lagana da se popne na nju, odvratila sam.
Nina je oklijevala. Pogledala je uplakanu Lilly.
– Maria ima pravo, rekao je Alex.
– Pa ne želim izgubiti glavu!
– Ali radi se o Lilly! Alex nije mogao pojmiti da Nina oklijeva.
– Sidi dolje! doviknula je Nina malenoj.
– Ne viči na nju! obrecnuo se Alex prije nego što sam ja uspjela.
– Ne viči ti na mene! odvratila je Nina povrijeđeno.
– Hoću svoju mamu, plakala je Lilly. Srce me boljelo.
– Pomozi joj! zamolio je Alex Ninu. Pogledala je gore. Očito joj je pentranje na skelu bilo previše riskantno.
– Pozvat ću policiju, ili vatrogasce, ili tako nešto! odgovorila je i požurila prema sporednim vratima crkve.
Casanova je potrčao za njom, glasno mjauknuo pa skočio pred nju da joj prepriječi put. Kao da je podivljao. Htio ju je zaustaviti. Radi Lilly?
– Miči mi se s puta, zvijeri jedna! psovala je Nina. Ali Casanova nije odustajao.
– Gubi se! uzviknula je i sprašila mu gadan udarac nogom. U njega je koncentrirala sav svoj bijes na Alexa, mene i situaciju. Casanova je odletio nekoliko metara kroz zrak i tresnuo o jednu od crkvenih klupa.
Bijesno sam pogledala prema Nini. I tada sam vidjela da iznad spo-rednog ulaza kroz koji je kanila izaći također stoji skela, ali ta je djelo-vala još mnogo nestabilnije od one na kojoj je sjedila Lilly. Tad sam shvatila da je Signore pojurio za njom
U tom trenutku trebala sam je upozoriti!
Ali umjesto toga kroz glavu mi je prolazilo stotinu misli. Jedan dio mene rekao je: – Ako Nina umre, Alex je konačno slobodan! A jedan drugi dio rekao je: – Onda ćemo moći živjeti svoj život kako god ho-ćemo. Ali treći – skeptični – dio upozorio je: – Halo, ona će umrijeti!!!
– Točno, odvratio je onaj prvi dio posve mirno. – Ali to uopće nije tako strašno. A drugi dio je dopunio: – Pa reinkarnirat će se. I treći dio je nato zabezeknuto rekao: – Hej, pa vi imate pravo!

Nina ne bi dugo bila mrtva. Ponovo bi se rodila. Možda kao zgodan kunić ili kao prekrasan konj – Nina je jako voljela konje. A u svom životu nije učinila toliko loših stvari da bi dospjela na niže prečke reinkarna-cijskih ljestava. Ili možda jest? To što je jednom abortirala valjda nije bilo dovoljno za mravinjak? Ili možda ipak...? Pa Budha nije kao rimski papa. Ili možda...?
Ili možda jest?!?!?!
Reinkarnacijsku torturu kakvu sam ja prošla, od mravinjaka preko laboratorija za pokuse na životinjama, nikome ne bih poželjela. Čak ni Nini! A zbog svih onih glupih – Ili možda ipak... nisam mogla biti potpuno sigurna da Nina neće uskoro tegliti komadiće gumenih bom-bona, ako je ne upozorim.

– Nina! viknula sam.
– Začepi gubicu, kravo debela! doviknula je ona. Bila je samo metar od vrata.
Pokrenula sam se i potrčala. Alex i Daniel zbunjeno su gledali za mnom, a u pozadini sam još čula Lillyno jecanje.
– Ne otvaraj vrata! protisnula sam.
Nina me ignorirala i stavila ruku na kvaku.
Potrčala sam brže. Ona je pritisnula kvaku.
– Neee! vrisnula sam. Bila sam gotovo pokraj nje.
Ali upravo u tom trenutku povukla je vrata i udarila njima o stup skele. Začula se tutnjava, skela samo što se nije srušila na nju. Vidjela sam Ninin prestrašeni pogled. I bilo mi je jasno: ako je ja ne spasim, za koji trenutak će se reinkarnirati kao životinja, možda čak kao mrav...
Zato sam to učinila, ne razmišljajući dalje o posljedicama. Povukla sam je na pod i zaštitila je vlastitim masivnim tijelom. Daske su mi pa-dale po glavi, leđima, nogama.
Kad se prašina slegla, osjetila sam Ninino disanje ispod svog teškog tijela.
Spasila sam joj život. Moje salo ju je zaštitilo.
Zadovoljno sam se smješkala.
I u tom trenutku srce mi je otkazalo.
57. POGLAVLJE
Bum-bum-bum. A ne film u kojem mi se pred očima odvija moj ži-vot.
Bum-bum-bum. A ne nirvana koja me hoće primiti u sebe.
Bum-bum-bum. A ne svjetlo koje me obavija.
Bum-bum-bum. A ne osjećaj ljubavi u zaštićenosti.
Bum-bum-bum. Otkucaji mog srca.
Koliko dugo nije kucalo? Jesam li još u crkvi?
Otvorila sam oči i vidjela da opet ležim u blještavoj bjelini predvorja nirvane. A nada mnom se nadvijao goli Budha!
– Čovječe, zar se ti ne možeš obući? upitala sam.
– I ti si gola, osmjehivao se Budha. To je bilo točno. Oboje smo iz-gledali kao članovi Weight-Watchers tečaja na nudističkoj plaži.
– Dakle opet sam mrtva, ustanovila sam uspravljajući se.
– Ne baš sasvim, osmjehivao se Debeli.
– Ne baš sasvim? skeptično sam upitala.
– Ne baš sasvim mrtva, to je isto kao ne baš sasvim trudna.
– On se još uvijek bori za tvoj život.
– Tko?
– Alex.
Bila sam zapanjena. I ponadala sam se da možda ima šanse da rea-nimacija uspije.
– I... hoće li uspjeti? upitala sam.
– Pogledaj sama.
Budha mi je okrenuo svoj salasti drhtuljavi trbuh. I prije nego što sam uspjela reći: – Uh, ovo nije baš osobito lijep prizor i – Znam da ja to zapravo ne bih smjela reći jer sam i sama prilično debela, ali molim te, molim te, molim te ne guraj mi svoje tijelo pred nos, njegov se trbuh pretvorio u neku vrstu ekrana na kojem sam vidjela što se događa u crkvi San Vicenzo.
– Vau, pa ti imaš ugrađeni televizor, na silu sam se našalila.
I što je slika bila oštrija, to sam ja bila uzbuđenija. Alex i Daniel su s nas bili poskidali daske koje su nas zatrpale. I dok je Lilly sve prestra-šeno promatrala sa svoje promatračnice na skeli, Nina je s mukom ustala i skupa s Danielom gledala Alexa koji me očajnički pokušavao reani-mirati masažom srca.
– Debela... me spasila..., rekla je Nina zapanjeno.
– Da, impresionirano je prošaptao Daniel.
– To... to... to je dokaz, mucala je Nina.
– Za što? upitao je Daniel.
– Da ona nije Kim. Kim to nikad ne bi učinila...
Prezirno sam otpuhnula.
– Ima pravo, rekao je Budha uz osmijeh. – Kim kakva si nekoć bila to ne bi učinila. Jako si se promijenila.
Zabezeknuto sam ga pogledala. Njegov Budha-televizor promijenio je program i prikazao mi kako sam u onom životu koji sam proživjela kao Kim Lange svoju prethodnicu, San- dru Kölling, bez ikakvih skru-pula izgurala s mjesta voditeljice emisije.
Slika se onda opet promijenila i sad sam vidjela kako se kao Kim Lange zaričem da za asistenticu redakcije nikad više neću riskirati ni nokat. A onda je trbuh-televizor opet promijenio program i odjednom sam mogla vidjeti sebe dok sam bila hrčak. Stajala sam na cesti u Potsdamu. To je bio trenutak kad je Renault Scenic jurio prema Depar-dieuu. Tada mi ni na sekundu nije palo na pamet spasiti Depardieua kao što sam sad spasila Ninu.
– Izgleda da sam mutirala u pravu skupljačicu dobre karme, rekla sam.
– Upravo tako, veselo je potvrdio Budha.
– Ali ja to uopće nisam učinila namjerno.
– Znam. Utoliko bolje.
– Što?
– Dobru karmu skupljaš samo kad ne razmišljaš. I kad riskiraš život. Čista srca!
To me dirnulo. Duboko. Usprkos svemu, morala sam se osmjehnuti.
– I što je najvažnije, spremna si za druge žrtvovati nešto vrlo pose-bno!
Prestala sam se smiješiti. Budha je imao pravo: da bih spasila Ninu, riskirala sam život. Život sa svojom obitelji.
– Sjećaš se što sam ti rekao kad nisi htjela prijeći u nirvanu? upitao je Budha.
Njegov trbuh je opet promijenio program i sad je prikazivao naš posljednji susret prije nego što sam se probudila u Marijinu tijelu. Stajala sam pred golim Budhom kao gola Kim Lange. (Bože što sam bila mr-šava! I butine su mi stvarno bile vitke.) Rekao mi je: – Tu šansu dat ću ti samo jedan jedini put.
Slika na ekranu se zamrznula i Budha je objavio: – Sad ideš u nir-vanu.
– Ali ja neću tamo! protestirala sam.
– Hoćeš, hoćeš, i te kako, smiješio se Budha.
– Neću!
– Ovaj put me nećeš uspjeti nagovoriti.
Slika na trbuh-televizoru opet se prešaltala na crkvu San Vicenzo. Alex mi je masirao srce: – Hajde! Hajde!
Bio je sve očajniji.
Toliko očajan daje rekao: – Hajde... Kim!
– Pa ja hoću! uzviknula sam i preklinjući pogledala Budhu. Ali on nije reagirao.
Pogledala sam trbuh i vidjela kako Nina šapatom pita Daniela: – Vjerujete li vi stvarno da je to Kim?
Daniel je nijemo kimnuo glavom.
Nina je gledala Alexa kako mi očajnički masira srce stalno ponav-ljajući moje ime i s dubokom tugom prišapnula Danielu: – Protiv ove ljubavi ja nemam nikakve šanse.
I Daniel je kimnuo glavom, kao da je htio reći: – Ni ja.
– Kim, molim te! dozivao je Alex očiju punih suza.
Na skeli je Lilly tiho plakala u rukav: – Molim te, mama...
– Molim te, sad sam ja preklinjala Budhu.
Ali odgovorio je samo: – Ti sad ideš u nirvanu.
Pogledala sam u njegove dobrohotne oči. I njegove dobrohotne oči sasvim su mi jasno rekla: – To se više ne može promijeniti.
Bila sam na izmaku snaga. Nisam se smjela vratiti Alexu i mojoj Lilly... i meni su se oči napunile suzama.
– Došao je trenutak, rekao je Budha.
Još jednom sam pogledala svoju obitelj. Onda sam zatvorila oči i svim silama suspregnula suze. Kad sam već morala u nirvanu, odlučila sam barem otići dostojanstveno.
58. POGLAVLJE
Kad sam otvorila oči, niti sam vidjela svjetlo niti sam bila u nirvani.
Opet sam ležala na podu crkve San Lorenzo i gledala Alexa u oči.
Nije mogao pojmiti svoju sreću.
Kao ni ja svoju. Bila sam totalno zbunjena. Bila sam mislila da moram u tu prokletu nirvanu i što se dogodilo?
– Je li sve okej? upitao je Alex.
Bila sam puna modrica, nagnječenja i ogrebotina. Srce mi se tek trebalo navići na to da opet mora kucati. Ali usprkos svemu, smiješila sam se:
– Sve je tako okej da bolje ne može biti!
Daniel je vidio kako Alex i ja blistamo gledajući se i potišteno pri-šapnuo Nini: – Mislim da nas dvoje možemo ići. Nina je samo kimnula glavom. Sve je to bilo previše za nju.
Daniel joj je prebacio ruku preko ramena, okrenuli su se i pošli.
– Šutnula je mačku, doviknula je mala Lilly, koja je još uvijek, potpuno zbunjena, sjedila na skeli.
Pogledala sam prema Casanovi. Ležao je potpuno nepomično pokraj drvene klupe o koju ga je Nina tresnula. Zabrinuto sam se uspravila, ali trgnula sam se od bola. Cijelo tijelo me boljelo.
– Pomoći ću ti, rekao je Alex i podupro me svojim blagim rukama.
– Hvala, rekla sam i uz njegovu pomoć odšepala do Signora. I prije nego što sam stigla do njega, vidjela sam da više ne diše. Njegov mačji vrat bio je slomljen. To me totalno rastužilo. I bila sam bijesna na Ninu.
Ali samo na sekundu. Bila je toliko tužna da joj nisam htjela još i predbacivati.
Osim toga, pomislila sam da je Casanova umro zato što je htio spasiti Ninu, a i ja sam njegovom zaslugom primijetila opasnost, da nije bilo njega, skela bi se bila urušila na Ninu i zatukla je. Signore je tako sigurno skupio dobru karmu, možda čak otišao u nirvanu. Dakle zbog njega nije trebalo tugovati!
– Ne moraš se osjećati krivom. Tijelo je samo omotač za dušu, po-kušala sam razvedriti Ninu.
Ona je samo nijemo zurila pred sebe.
Daniel Kohn, koji se trudio izgledati pribrano, opet joj je prebacio ruku preko ramena i rekao: – Možda bismo sad stvarno trebali krenuti.
Ona je kratko pogledala Alexa, pa mene, i konačno s dubokom tu-gom rekla: – Ne možda, nego sigurno.
Alex je htio nešto odgovoriti, ali shvatio je da ništa što bi rekao Ninu ne bi moglo utješiti. I tako je tiho, ali čvrstim glasom, rekao samo: – Oprosti.
Nina je kimnula glavom. Onda ju je Daniel poveo iz crkve. Jako sam suosjećala s njom. Izgubila je sve o čemu je sanjala.
Od sveg srca sam se ponadala da će ona i Daniel možda postati par. U tom trenutku zazvonio je Danielov mobitel. Javio se sa: – Babsi? a potom: – Da, naravno, moja konferencija je završila. Sutra sam u Pots-damu... Puding od čokolade? Da, divno će ti stajati...
Pa dobro, možda ta ideja da bi Nina i Daniel mogli postati par i nije bila baš tako dobra.
Njih dvoje su izašli iz crkve. Kad su se vrata za njima zatvorila, prvi put od dana moje prve smrti Alex, Lilly i ja bili smo sami.
Vani je u međuvremenu počelo svitati i kroz prekrasan vitraj na prozoru u crkvu su ulazile prve zrake sunca. Plava, zelena, crvena, lju-bičasta i bijela polja vitraja tako su lomila svjetlo da smo izgledali kao da stojimo pod čarobnim šarenim nebom.
Samo što je Lilly pod tim čarobnim šarenim nebom još uvijek sjedila na skeli.
– Molim te siđi dolje, zabrinuto sam joj doviknula.
– Tek kad saznam jesi li ti moja mama.
Tako sam htjela viknuti: – Da, to sam ja!
Iako sam znala, da ću u sljedećem trenutku zapjevati – Sve ptičice iz gore, otvorila sam usta i rekla: – Da, ja sam tvoja mama.
Nikakvo – tralalalala, nikakve gore, nikakvo more – jednostavno samo: – Ja sam tvoja mama.
Bila sam potpuno zabezeknuta! Nisam mogla vjerovati da je Budha doista skinuo čaroliju.
Lilly je blistala: – Stvarno?
– Da! viknula sam glasno se smijući.
I ona se veselo nasmijala i počela silaziti sa skele.
– Pazi! doviknula sam. – Budi oprezna!
– Mama, ja sam sad već velika! odvratila je Lilly.
Dok se moja kći spretno spuštala niz skelu, Alex mi se smiješio: – Ja... još uvijek ne mogu vjerovati.
– Ni ja..., odvratila sam.
Jednostavno mi nije bilo jasno zašto nisam u glupoj nirvani. Budha je jasno i glasno rekao: – Sad ideš u nirvanu.
Odjednom sam se stresla od straha da će me Budha ipak odvući od Lilly i Alexa u nirvanu.
Gledala sam ih i pitala se hoću li ih odmah opet izgubiti. To nikad ne bih uspjela preboljeti. Čak ni u vječnoj sreći nirvane!
– Gdje... gdje si bila proteklih godina...? upitao je Alex.
– Ponekad u vašoj blizini, rekla sam.
– Jeste li se dosta nabrbljali? upitala je Lilly.
Sad je stajala točno pokraj nas. Konačno joj reći da sam ja njezina mama, to je za moje srce bilo bolje od bilo kakvog sedmerostrukog bypassa.
– Ako si ti stvarno moja mama, smijem li se maziti s tobom? pre-kinula je Lilly moje razmišljanje.
– Jasno, rekla sam, zagrlila je svojim debelim rukama i pod svjetlom čarobnog šarenog neba čvrsto je pritisnula na svoj trbuh. Da sam je još malo jače stisnula, imala bi problema s disanjem.
Ali to joj nije smetalo, bila je jednostavno sretna.
Zatvorila sam oči i uživala u mama-je-dobila-natrag-svoje-dijete trenutku.
Onda je Alex pročistio grlo. Otvorila sam oči i pogledala ga.
– Smijem li i ja? upitao je. Smiješio se, ali taj je osmijeh slabo prik-rivao da je duboko ganut.
– Jasno! odgovorila sam.
I onda sam i njega pritisnula na svoj mlohavi trbuh.
Opet sam zatvorila oči.
Osjećala sam svoju kćer.
I svoga muža.
Moja obitelj opet je bila na okupu.
I bili smo jedni drugima bliži nego ikad.
Bila sam im bliže nego što sam im kao Kim Lange ikad mogla prići.
Ili htjela.

Bilo je prekrasno.
Moja obitelj me grlila.
Blago.
Toplo.
S puno ljubavi.
Zagrlila sam je i predala joj se.
Bože, osjećala sam se tako dobro!
Tako zaštićeno.
Tako sretno.

I u tom trenutku sam shvatila zašto me Budha poslao natrag u život:
Za nirvanu čovjeku ne treba nirvana!