1
Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:02 pm
Margita
Administrator
Prijateljici. Francoisu. Muriel. Doktorici C. Mojoj voljenoj obitelji.
Sjećanju na Alaina Ferriera.
Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
1
Administrator
Prijateljici. Francoisu. Muriel. Doktorici C. Mojoj voljenoj obitelji.
Sjećanju na Alaina Ferriera.
2 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:03 pm
Margita
Administrator
Dolazim k vama zato što imam loše misli. Duša mi samu sebe proždire, opsjednuta sam. Nosim
nekoga u glavi, nekoga tko više nije ja, ili tko je jedan ja koji sam dugo održavala na životu, dugo
gušila u sebi. Loše se misli vezuju uz tijela ljudi koje volim, ili uz tijela ljudi za kojima žudim, sama
sebi govorim da tako počinje priča o ubojicama, to se događa noću, i nastavlja se sve do jutra.
Željela bih se riješiti vlastitoga mozga, željela bih sama sebi odrezati ruke, znate, jako se bojim,
jako se bojim onoga u što se u ovome trenutku pretvaram, mislim na A., filozofa koji je ubio
vlastitu ženu; vjerujem da je ovo iskustvo njemu bilo nalik snu, toliko se bojim da ću ja počiniti
zločin upravo tako, u polusnu, u stanju u kojem ja više ništa neću nadzirati. M. mi je dala vaš broj
telefona, više je ne viđam, i bolje je da je tako, imala bih osjećaj da zauzimam njeno mjesto, imala
bih osjećaj da joj dugujem priču, imala bih osjećaj da sam njen glasnik, ona je bila tako zaljubljena
u vas. Nisam došla da bih joj ukrala prošlost, ni da bih je ponovno sazdala, nisam došla da bih
provjerila kakvo je vaše lice, vaš glas, vaše ruke, nikada nisam žudjela za M. i nikada nisam bila
ljubomorna na vas. Nisam došla ni da bih vas zavela, i ako ne plačem, to je samo zbog toga što mi
je užas isušio suze. Mogla bih kleknuti, mogla bih vas preklinjati, ali vas ne bih mogla poljubiti. Vi
ste bijelo tijelo, vi ste tijelo liječnika, tijelo koje se ne smije dotaknuti. Ja nemam ponosa, sve vam
mogu reći, sve vam mogu objasniti, neću vam zatajiti ni jednu tajnu. M. je rekla da je pazila na
riječi, ja neću provoditi ovu cenzuru, nema potrebe za tim, ja se ne sramim svojih riječi, znate,
uvijek sam pisala.
Prije sam pisala u svojoj glavi, zatim su mi nadošle riječi, bujice riječi, spirale riječi, gušila sam se u
njima, hranila sam se njima; moja se osobnost oblikovala od ovoga jezika, od jezika koji opsjeda.
Više se ne usuđujem pogledati se u zrcalo, zaključavam sobe u našem stanu, skrivam noževe,
spavam sama, tako se bojim da ču ozlijediti Prijateljicu. Sjećam se noći koja je prethodila mojim
lošim mislima, sjećam se ženskoga glasa koji je zvao upomoć, sjećam se da sam čula da je netko
lupao po zatvorenu prozoru: netko je udarao neko tijelo, netko je nekoga udarao. Tada je nasilje
kliznulo na moje nasilje, ovi su krici probudili druge krike, one urlike koji su bili tako tajni i tako
duboko zakopani u meni. Trebala sam doći ranije, trebala sam vas nazvati, prošla je godina dana
otkako mi se M. povjerila, trebala sam odijeliti njenu priču od svoje, tako sam se bojala da ću joj
ukrasti njenu ljubav, ona joj je ispunjavala život. Vi ste postali njena idealna zaručnica. Bojala sam
se i da ću se putem vašega tijela povezati s M., bojala sam se da ćemo jedna drugoj pričati snove, da
ćemo zajedno kopati po prošlosti, prema djetinjstvu. M. je tako drugačija od mene, tako velika, tako
plava, i tako muškobanjasta kada zavodi žene. Ja vas ne prepoznajem, ona je imala veoma jasnu
sliku o vama, izmišljenu sliku o vama. Vi ste zgodni i blagi, ali, ne prepoznajem vas. M. vas je
smatrala veoma erotičnom. Vi imate djevojački smiješak, M. bi rekla da je to zato što je to bila naša
prva seansa, da će se jednoga dana riječi naglo pretvoriti u tijelo. Ući ću u jednu priču, priču u kojoj
ću ja biti središte zbivanja, koja će me oviti, koja će me pojesti, to neće biti ljubavna priča, to neće
biti legenda, ispričat ću vam tu priču, i ne očekujem nikakvu ljubav, nikakvu intrigu, nosit ću
krabulju nevina lica. Vi ste šutljivi, ja se moram oporaviti od te šutnje, ja trebam ići prema ovoj
šutnji. Trebat ću ostaviti samu sebe. Ne mogu vas gledati u oči, M. bi se usredotočila na to da gleda
kroz prozor ili u telefonski priključak; ja se ne povodim za njenim primjerom, rješavam se njenih
uputa, brišem ih, ne koračam njenim stopama. Gledam iza vas, crno platno na kojem je žena koja
sjedi. Ona je možda naga, ne znam. Ona je podijeljena po kvadratićima, prekrižena, umrljana
potezima
ugljena, ona je kao ja, ona je kao svi vaši pacijenti. Ona je između nas dvije. Vi ćete biti moj otac, vi
ćete biti moja majka, vi ćete biti moja sestra, vi ćete biti Prijateljica, vi ćete biti cijeli svijet. Nosite
suknju s plavom košuljom, noge su vam prekrižene; ne bojim ih se gledati, ne sramim se toga, vaše
su me oči dotukle, zbog vaših očiju ja spuštam pogled. Hodam po ulici Gravilliers, ulici kineskih
veletrgovaca, već hodam s vašim licem u glavi, vaše je lice prijateljsko, prati me ulicom Beaubourg,
u metrou, ulicom Prony. Jučer sam pomislila da me ne bi trebali ostavljati samu s djecom, da bih ih
nesvjesno mogla ozlijediti. I vaš je glas bio sa mnom: "Vi bolujete od fobija impulzivnosti", to su
moje nove riječi, moje omiljene riječi. Samu sebe smatram bolesnom osobom i znam da je ova
bolest jedna vrsta dogovora sa stvarnošću. Oduvijek sam željela pobjeći od života; pisanje i ljubav
su krajnje mjere da se takvo što učini. Moje se ja odljepljuje od mene. U meni postoji jedno
određeno odvajanje moga ja, jedna vrsta maglice, više nisam žena iz ulice Gravilliers koju kineski
trgovci promatraju dok puše, više nisam autor, strah mi je oteo moje blago, pisanje, više nisam ni
zaljubljena, zatočena sam u mehanici mržnje. Uvijek su me voljeli zbog moje blagosti, prije su o
meni znali reći sljedeću rečenicu: "Kako li je samo ova djevojka nježna." Želim se vratiti u doba
kada sam stavljala stolicu pred prozor u svojoj sobi, zbog straha da u snu ne skočim kroz njega;
strahovi su se premjestili, kao što sam se i ja preselila, iz stvarnosti u svijet koji ne postoji, tjeskoba
je vrtoglavi pad duha u tijelo: padam ili samoj sebi padam, ispadam, postajem čuvar svojih ruku,
ruku koje bi mogle ogrepsti, zadaviti, raskomadati; jednoga se dana probudimo i taj dan više nije
prethodni dan, budimo se s nekim licem, i ispod lijepe kože se pokazuju ljuske kakva čudovišta,
više ne znam tko sam, i što je još gore, mislim da postajem ono što sam oduvijek bila. Prije mojih
loših misli dogodilo se ono ljeto u Nici, oni praznici u Castel Plageu, moje večeri na šetalištu, moje
noći u Hotelu Suisse, mislim da je sve ondje počelo, u općoj pomutnji mjesta, i jug Francuske koji
sam upravo otkrila, i Alžir koji se vraćao kada su se slike slagale jedna na drugu: more, zaljev,
palme,
mladići koji zvižde na šetalištu, i one oči, oči moga djetinjstva. Pronašla sam svoj vlastiti raj -
kupanje u toplu i duboku moru, miris cvijeća, ružičasta svjetlost - i pronašla sam svoj vlastiti pakao:
misao o sili koja me guši. Nikada se nisam vratila u Alžir, Alžir je tiho mjesto koje je postalo moja
tajna; jug je njegovo utočište, jug je i njegova laž: vraćam se a da nikada uistinu nisam otišla, Nica
je grad koji je svojeglav zbog svoje ljepote, zbog sirena teretnjaka koji putuju prema Korzici, zbog
tisuća svjetala koja pale zaljev, zbog mora koje je crno u noći, i koje kao da ide prema gradu kako bi
ga progutalo. Nica ima snagu Alžira i mislim da je to muška snaga. Gradovi su na jugu seksualni
gradovi, moj osjećaj krivnje potječe od tog obilja tijela i slika, od onoga što me čini, i od onoga što
ja ne prihvaćam. Prije, poznavala sam jednu djevojku koja se bojala vlastite nagosti, ona je znala
reći: "Znaš, kada sam na ulici, mislim da mi svi prolaznici vide kroz odjeću." I ja postajem takva,
gola u svom ludilu, mislim da je to prokletstvo ljudi koji pišu. Pročitala sam, u jednoj knjizi Hervea
Guiberta, da postoje ljudi koji boluju od vlastita djetinjstva; ova se bolest zove djetinjstvo koje
krvari. Vjerujem da je i jezik jezik koji krvari. Dječja tijela su utezi. Prijateljica se gotovo utopila
zbog jednog djeteta, Prijateljica je gotovo umrla, a ja nisam ništa vidjela. Sve je počelo u zaljevu
Nice 17. kolovoza prošle godine, sve se jednako tako i vratilo, moje tijelo u bazenu u Zeraldi;
gotovo sam se utopila i nikada nikome nisam ništa rekla, moje djetinjstvo počiva na toj tajni, nisam
ništa rekla zato što bi mi majka plakala, nisam ništa rekla zato što mislim da je u životu važno imati
sje-novita mjesta, neodređena razdoblja, jer se ondje rađa pisanje. Prijateljica se zahvaljujući svojim
perajama spasila od djetetove težine, Prijateljica je rekla da je zaljev tako velik i tako dubok da bi
trebalo barem sat vremena da pronađu njeno tijelo, koje bi počivalo na pješčanom dnu; ne mogu
podnijeti tu sliku. Sama sam se spasila u bazenu u Zeraldi, sama sam se oporavila od sebe, i sve je
krenulo od mene, kao što i ovdje, pred vama, sve proizlazi iz mene, prema vašoj šutnji, prema
vašem nepomičnom tijelu, vi niste zapisali ni jednu jedinu bilješku, iako ja razvijam cijelu
knjigu, nedosanjanu knjigu koja se ne piše, ali se izgovara. Moja se posljednja loša misao vezuje uz
tijelo moga oca, javila mi se slika njegove izvaljene utrobe; toliko sam to samoj sebi zamjerila da
sam kopala po vlastitom djetinjstvu, tražila sam jednu nevinu sliku: mog oca u kuhinji u Alžiru. On
rukama jajima razbija ljusku, trlja još uvijek toplo jaje i ljuska se, kao čudom, odvaja od bijele
nutrine. Mislim da se život tijela odvija na takav način; jednoga sam se dana trebala odvojiti od
njega, ne znam jesam li uspjela, imam njegove ruke i njegovu kožu, imam ovo fosilno tijelo koje
nas povezuje. Željela sam pisati kako bih mu odgovorila na razglednice, željela sam pisati kako bi
on bio ponosan na mene, pisala sam na papiru koji je bio tako fin da je nalikovao svili, pisala sam
tako malim slovima, da on nije uspijevao pročitati što sam napisala. Mom se ocu više dopadaju
moji romani od moga dnevnika, on mrzi taj oblik komentirana, pomno zabilježena života, u
ljubavnu sumu; on kaže da se vrijeme ne smije zaustavljati, da čak ni jezik ne može čovjeka spasiti
od nestrpljenja, da se knjiga treba približiti čitatelju, a ne obratno; nikada se nije odvažio zapitati me
pišem li, on me pita jesam li dobro, napredujem li. Znači li napredovati graditi? Da li napredovati
znači voljeti? Znači li napredovati zaboraviti? Kada sam dolazila k vama, u metrou je bio
harmonikaš koji je svirao kazačok, i ponovno me podsjetio na Alžir: sunce u našem stanu, more,
crno gorje Atlasa, cesta u gorju, talijanski sladoled iz Kluba pinija, sestrina soba, oblaci koje je
naslikala na svojim zidovima jer je bila romantična, zrakoplovi na nebu, magnetofon marke Hitachi,
pjesma Joea Dassina Bablje ljeto. To slaganje slika jednih na druge ulazi u moj život, to
isprepletanje me zahvaća, obuzima, nadilazi, ljubav se rada i iz prekida. Ne znam može li se život
odreći prošlosti, ili je ona uvijek usklađena s njim, kao da mi moramo ponovno prevaliti taj put
unatrag, iz Pariza prema Alžiru, zato što je to zapisano u povijesti naše obitelji, zato što je to
zapisano u povijesti svijeta. Sjećam se djece iz obitelji Douars koju su snimali za dnevnik, to su one
oči u mojoj noći, ja sam član njihove obitelji, naposljetku počinjemo jedni drugima nalikovati,
svaka slika skriva drugu sliku, slika ulazi u moj život, a ne ulazim ja u sliku, te bi oči mogle biti
moje, kada gledam u superosmicu, kada se penjem po rimskim ruševinama u Tipazi, kada držim oca
za ramena u zatonu u Berardu. Uvijek su me, zbog stijenja, bolje-le noge; trebala mi je očeva snaga.
Pogled ove djece je dubok, njega je stvorila smrt, moj je Alžir šutljiv, roditelji su nas svakoga petka
vodili na selo. To je bio naš kutak, kraj jedne isušene rijeke. Voljeli smo strašiti jedni druge, govorili
smo si da će voda ponovno šiknuti iz zemlje i da ćemo se utopiti; sestra i ja smo se igrale
mačevima; jednoga sam joj dana gotovo iskopala oko, mislim da smo se dosađivale, djetinjstvo se u
prirodi gubi, bili smo sami na svijetu, otac je pušio ležećke, nosio je košulju koju nije uvukao u
hlače, s kožnom jaknom, bio je elegantan, volim ovu sliku njega bosonoga, zabačene glave, volim
tu upisanu sliku, ništa se ne treba izbrisati, treba se samo toga prisjetiti. Sjećam se polja ivančica,
bile su veće od mene, voljela sam se ondje sakriti, voljela sam tu ideju nestajanja, mislila sam da
želim napustiti obitelj, zbog priče o Tomu Sawyeru. Živjeli smo u zgradi na stupovima, koja je bila
okružena šumom eukaliptusa; noću je vjetar bio nalik glasovima u granama stabala, odlazila sam na
malu crvenu terasu i gledala, iza šume je zaljev, ono čudo Alžira, i more koje kao da nadire prema
meni; ne znam potječem li odatle, ne znam jesam li od toga sazdana, mislim da postoje samo
ljudske zemlje, Alžir postoji zato što sam ja ondje živjela, zato što sam se ja ondje prepustila; ja
činim, ja stvaram Alžir, a ne obrnuto. Ja nisam izgnana, ja sam netko tko nema korijena. Kada smo
se vratili sa sela, na televiziji sam potražila program s glazbom RAI, to je veoma uzbudljivo, to je i
znak velike slobode, RTA prikazuje samo vjerske programe ili političke govore, živim u muškom
svijetu. Nema djetinjstva u Alžiru, postoji samo prvi pogled. Nisam mrzila biti dijete, mrzila sam
djetinjstvo općenito, zbog uništavanja svijeta. Imam istočnjačke snove; za mene je čarobno kada
moja sestra pjeva Fairouza, kada otac pleše na Abdelvvahaba, s rukama uzdignutima prema nebu, s
trbuhom izbačenim prema naprijed, to je Kairo, to je Nasser, to su baklje naftnih bušotina
pored kojih prolazimo dok se vozimo, ja sam iz te priče, ja sam iz te legende; odmah ću vam reći,
majka mi je Francuskinja, a otac Alžirac, kao da sve moje fobije proizlaze iz toga braka. To ide
dalje od priče o tijelima, ja sam uronjena u političku svijest, uronjena sam u podjelu svijeta, nikada
nisam odvajala svoje dvije ljubavi, sazdana sam od toga cementa, nasilje svijeta postalo je moje
vlastito nasilje. Polako sam se naviknula pisati nakon vijesti na LCI-ju, gledam sve kratke vijesti,
ovisna sam o slikama, koje kao da govore o meni a da me nikada ne imenuju: bojim se same sebe,
zato što se bojim drugih ljudi. Još se sjećam one scene u restoranu u Lyonu, bilo je ljeto, ponovno
ljeto, godišnje doba katastrofa, bili smo za stolom, moja sestra, moja majka, ujak, mislim, i moj
djed koji je, u jednoj rečenici koja je bila tako banalna za njega, znate, onaj uobičajeni govor, kada
takav govor ude u život, kada više nema nikakve mjere, kazao: "Otišao sam kupiti novine kod b.-a
na uglu." Nisam razumjela smisao te riječi, nikada je prije nisam čula, za njega to nije bilo ništa, tek
riječ, francuska riječ koja se izgovara između dva gutljaja vina, prije deserta, naposljetku, riječ koju
svi govore, a osim toga, on je dovoljno dokazao da nas voli, nećemo sve dovesti u pitanje zbog
jedne male riječce; moja je majka ustala i rekla: "Ne pred mojim kćerima. Sve mi možeš učiniti, ali
ne pred mojim kćerima." Otišli smo iz restorana, ja sam bila tužna; nastala je neizmjerna praznina
koja se sve više dubila oko mene, ova se praznina nije javila zbog riječi b., već zbog drugog dijela
rečenice, sve mi možeš učiniti, u tim riječima počiva moja tjeskoba, u nasilju koje skriva drugo
nasilje. Nakon toga sam zadobila svijest o vlastitoj nagosti; taj se osjećaj često vraćao, napose kada
sam bila s obitelji. Imam tijelo koje osvaja. Dugo sam poricala želju koju su muškarci osjećali
prema meni, često sam je smatrala neumjesnom, takvo se što ne može protumačiti mojim alžirskim
životom, postoji i nešto drugo, u mojoj ženstvenosti i u onome što ja opažam u ženstvenosti
općenito kada se ona spoji s muževnošću, nešto opsceno, što ne bismo mogli izreći, nešto što guši,
tx> je nešto poput onoga sna koji mi je ispričala sestra, nju je obavila a potom
pregazila crna masa, postoji veza s tijelom koje posjeduje drugo tijelo; taj odnos, taj rat ne postoji
medu ženama. Postoji prizor u Mulholland Driveu, otimanje tijela, dogodi se otvaranje a ne
osvajanje, efekt zrcala, a zatim efekt povećala, više nije samo riječ
0 ženama, već o savršenim tijelima čije napetosti nisu ubojite napetosti. Istoga je časa to ljubavni
odnos, ili, još više, ljubavna seksualnost, koja se ne može odrediti. Volite li Davida Lyncha? Idete li
u kino? Što mislite o mojim knjigama? Više ne mogu gledati autore na televiziji, zamjeram im jer
imaju knjigu u rukama, a moja je stranica prazna; svjesna sam toga, to je vrsta organske svijesti,
mislim na svoj mozak, na meku tvar u njemu, na tisuće rukavaca koji me nagone da pišem, koji me
nagone na sumnju; bojim se da ću pokvariti ovaj mehanizam, slobodnu ruku, ruku koja priča. Bojim
se da ću sve izgubiti, bojim se da ću svoj subjekt ostaviti bez svoga glagola, bojim se da ću razbiti
svoj jezik. Mislim da se svaki roman rada iz želje. To osjećam kod Hervéa Guiberta, u njegovim
knjigama, u njegovu filmu o svojoj bolesti, u njegovu glasu koji nabraja svaki komadić kože, svaki
znak side,
1 to nije medicinski jezik, to je čulni jezik. Snatrim o knjizi promjene, koja bi me pratila od
djetinjstva, maštam o albumu, maštam o almanahu; moram sve napisati kako bih sve zapamtila, to
je moja teorija o pismu koje krvari. Toliko se bojim da ću postati ubojica. Kada se vratim kući,
prisjećam se vašega lica, vaše ruke koju sam stisnula, veoma sam nervozna, naviru mi gomile
sjećanja iz djetinjstva, sjećanja na vrt u Rennesu zimi, na vagu u kuhinji, na suhe mahune koje mi je
baka kupovala kako bih se igrala prodavačice, na psa koji je spavao oslonjen na Agu, na vatru u
kaminu, na sestru odjevenu u bijelo koja je ponavljala defile za slavlje mladih. Jednu sam zimu
provela kod bake i djeda, nisam nimalo tužna kada pomislim na to razdoblje, sjećam se samo sitnih
događaja, poput perlica na svilenom končiću; znam da nas je majka posjećivala, ali, ja se toga ne
sjećam, znam da nas je otac nazivao telefonom iz Venezuele, ali, ja se toga ne sjećam, ostao je samo
miris moje bake, njena sapuna od ruže, njene košulje koja je bila nalik onima koje nose kirurzi,
njena profinjenog zlatnog
sata i pjesme koju je svirala na glasoviru: "Cahin-caha, va chemi-ne", koju nisam razumjela, sjećam
se onih pretpovijesnih životinja koje sam nalazila u keksima Heudebert, sjećam se da sam se igrala
u parku u Maurepasu, sjećam se snažna glasa svoje prabake, njene bunde, njena parfema Guerlain,
sjećam se crne svjetlosti zimi, sjećam se mirisa tavana gdje smo uzimali odjeću kako bismo se
zamaskirali, sjećam se malog plavog salona, Napoleonovih medalja, kineskih vaza, sveg onog blaga
moga djeda čijeg se lica ne sjećam. Oko mene su bile sve te žene, kao da su činile piramidu, moja
sestra koja me je grlila, moja baka koja nas je hranila, moja prabaka koja nas je pozivala u svoj
stan-muzej svake nedjelje, gospođa Valo, moja odgajateljica u vrtiću u Thaboru. Odjekivala je
zvonjava zvona, fina kiša na mome licu, miris trave, a potom miris vlažne zemlje koja nas tjera da
mislimo na smrt, svi mali zalogaji nisu bili ništa, i znam da je sve ondje: snaga i zabludjelost moje
osobe, neizmjerna sloboda da se čovjek odmori od samoga sebe i neizmjerni strah da se neće
ponovno pronaći. Dolazi proljeće, i vraćamo se u Alžir, sestra trči po natkrivenu dvorištu
Rezidencije, vruće je, ponovno pronalazimo zemlju, ponovno pronalazimo naša blažena tijela, naša
sretna tijela. Mislite li da bih mogla rasporiti utrobu svome ocu? Mislite li da bih mogla ozlijediti
Prijateljicu? Trebam li spremiti sve noževe u našoj kući? Pročitala sam da postoje ljudi s
višestrukim osobnostima, da nas može biti čak i pet u jednom jedinom tijelu. Ne znam što je
sjećanje kao što ne znam ni što je mladost, trčim za njima, ja sam izmislila svoj mladenački duh:
glazba, automobil na brani na Rancei, tijelo mladića s golim prsima, pisanje, Prijateljica kada
prasne u smijeh, naše večeri u klubu Lutetia, snaga koju obje posjedujemo, da dobro proživimo svoj
život i da toga budemo svjesne. Mladost je želja, u mojim zlokobnim mislima i želja za ubijanjem, i
želja da ubijem samu sebe. Kada sam u vašoj ordinaciji, uvjerena sam da sam vaša jedina
pacijentica, vaša jedina ljubav; znam da jedna vrata vode u vaš stan, jednoga sam dana susrela
vašega sina. Osjećao se i miris kave iza zida, i svi oni telefonski pozivi na koje odgovarate, sastanci
i osobne poruke, kada
kažete: "Ne mogu razgovarati, usred seanse sam." Usred kakve seanse? Koliko slapova suza dnevno
vidite? Koliko tuga koje trebate izliječiti? Koliko mehanizama trebate uništiti? Kažu da traume
imaju logiku ponavljanja, da svaki strah skriva neki drugi strah, da svaka tuga dolazi iz nekog
žarišta tuge. Tako možemo otići toliko daleko unatrag. Vidim sliku pretpovijesne žene koja bi imala
moju snagu i moje strahove, vjerujem u Majku svih majki, vjerujem u taj krug. Mrzila bih da sam ja
vi, jedva da se mogu slušati. Vi nikada ne nosite istu odjeću, vi ste elegantni, bolesnicima treba
ljepota. Opsjednuta sam tom ljepotom, opčinjena sam tom neizmjernom rasnom ljepotom, moje
prve knjige koje su suviše "napisane" zbog ljepote, moji prijatelji, moja obitelj, moji brzi posjeti
Louvreu, svakoga četvrtka ujutro, kako bi me proždrla ljepota, Velasquez, Kristovi, Caravaggio,
nagi mladići, knjige Hervéa Guiberta, fotografije njegove ljubavi, mladići iz Maraisa, Laura Palmer
u Twin Peaksu, ljubavnici u Mulholland Driveu, ljepota, neizmjerna ljepota Alžira jednoga dana
pod snijegom, bijelo more, staze u Chréi, ledena pustinja, brodovi na molu, ljepota sestrine
prijateljice, M.B., ljepota mladosti sedamdesetih godina prošloga stoljeća koju sam jednoga dana
pronašla u filmu Sofije Coppole. Nisam djevojčica sklona samoubojstvu, ali smrt me očarava, vi
kažete da je to zbog bolesti moje majke, zbog njenih gušenja; to je ponovno ljepota oblaka kada ih
gledamo iz zrakoplova, ljepota šume eukaliptusa, ljepota moje majke koja se guši, njena plava koža,
njeno gotovo izgubljeno tijelo, njena ljepota kada ručam s njom u njenom stanu u ulici X dok mi je
otac u Alžiru, ljepota njene kože bojeći se da bih je mogla zarezati škaricama koje je ostavila pored
telefona, ljepota njene samoće, one žalosti u mome srcu zbog koje ću uvijek drugačije gledati žene s
kojima se viđam, žene koje su na ulici; sve su žene same, zato što sve one prolaze kroz izdvojeno,
samotno tijelo moje majke koju posjećujem svake nedjelje, a zatim svake treće nedjelje zbog svojih
loših misli. Dolazim s cvijećem, s pečenom kokoši, dolazim u stančić u kojem su sačuvane naše
stvari iz Alžira, konjić iz Benina, ratnikova glava, slike iz Baye, platna iz
Meksika, dolazim kako bih otvorila album sa slikama. Kakva sam bila kao dijete? To je vaše prvo
pitanje: kakva sam bila? Već sam imala loše misli, ali više ih se ne sjećam, imala sam anđeosko lice,
plavu kovrčavu kosu, a zatim, u dobi od sedam godina, sjećam se očiju koje su proždirale sve; ne
znam jesam li bila dobro, bila sam tužna, ali nisam bila tužna zbog svoje obitelji, bila sam tužna
zbog Alžira, ja sam srce Alžira, postoje slike iz polja na kojima su rimske ruševine u Chenoui ili u
Tipazi, fotografije koje uistinu dobro iskazuju svu ljepotu i svu samotnost Alžira, tužna sam zbog
toga, ja sam poput onoga čovjeka koji je jednoga dana u Barbesu vikao: "Sve vas mrzim jer ste
zaboravili Alžirce", imam tisuće riječi u glavi, tisuće malih živih organizama, kretnje koje se
ponavljaju - ugasiti, upaliti, ugasiti, upaliti, stotinu puta, tisuću puta tijekom jedne jedine noći,
dodirnuti crvena svjetla, električne stupove, stabla, kamen, i zidove moje škole. Moje je tijelo i
tijelo svijeta, ja nisam izdvojena. Znam od čega bolujem, od opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Kada gledam djecu kako pričaju na televiziji, samoj sebi kažem da svi mi upotrebljavamo istu riječ.
To čini strah, znate, trebamo sudjelovati u kakvu obredu, kako se više ne bismo bojali, trebamo
množiti vlastite kretnje kako bismo se zaštitili od svijeta, taj strah ima apetit kakva gorostasa, on je
u svim mojim uspomenama, on je u svim pričama koje ću vam ispričati, to je kao da u meni kola
krv ovoga straha. Ja sam u Klubu pinija s majkom, bila je zima, bijele su kućice bile zatvorene,
hodale smo ispod krošnji, osjećao se miris smole, čula sam kako valovi udaraju o stijenje, hodale
smo prema napuštenoj plaži, majka mi je skinula cipele, puhao je vjetar, hodale smo odupirući mu
se, majka mi je nosila sunčane naočale, suknju i jaknu, osjećao se onaj miris, miris pijeska, miris
vode, miris morske pjene, sunce je bilo hladno, svjetlost kao da je bila prozirna na našim tijelima
koja su hodala, majka mi je kazala: "Vratimo se u automobil, jedan nas muškarac slijedi." Nisam
ništa vidjela, samo more i borovu šumu, muškarac je bio skriven, majka je brzo hodala, mislim da
se bojala, bila sam ljuta zato što se taj muškarac postavio između moje majke i mene, i taj se gnjev
vraća kada
nekoga u glavi, nekoga tko više nije ja, ili tko je jedan ja koji sam dugo održavala na životu, dugo
gušila u sebi. Loše se misli vezuju uz tijela ljudi koje volim, ili uz tijela ljudi za kojima žudim, sama
sebi govorim da tako počinje priča o ubojicama, to se događa noću, i nastavlja se sve do jutra.
Željela bih se riješiti vlastitoga mozga, željela bih sama sebi odrezati ruke, znate, jako se bojim,
jako se bojim onoga u što se u ovome trenutku pretvaram, mislim na A., filozofa koji je ubio
vlastitu ženu; vjerujem da je ovo iskustvo njemu bilo nalik snu, toliko se bojim da ću ja počiniti
zločin upravo tako, u polusnu, u stanju u kojem ja više ništa neću nadzirati. M. mi je dala vaš broj
telefona, više je ne viđam, i bolje je da je tako, imala bih osjećaj da zauzimam njeno mjesto, imala
bih osjećaj da joj dugujem priču, imala bih osjećaj da sam njen glasnik, ona je bila tako zaljubljena
u vas. Nisam došla da bih joj ukrala prošlost, ni da bih je ponovno sazdala, nisam došla da bih
provjerila kakvo je vaše lice, vaš glas, vaše ruke, nikada nisam žudjela za M. i nikada nisam bila
ljubomorna na vas. Nisam došla ni da bih vas zavela, i ako ne plačem, to je samo zbog toga što mi
je užas isušio suze. Mogla bih kleknuti, mogla bih vas preklinjati, ali vas ne bih mogla poljubiti. Vi
ste bijelo tijelo, vi ste tijelo liječnika, tijelo koje se ne smije dotaknuti. Ja nemam ponosa, sve vam
mogu reći, sve vam mogu objasniti, neću vam zatajiti ni jednu tajnu. M. je rekla da je pazila na
riječi, ja neću provoditi ovu cenzuru, nema potrebe za tim, ja se ne sramim svojih riječi, znate,
uvijek sam pisala.
Prije sam pisala u svojoj glavi, zatim su mi nadošle riječi, bujice riječi, spirale riječi, gušila sam se u
njima, hranila sam se njima; moja se osobnost oblikovala od ovoga jezika, od jezika koji opsjeda.
Više se ne usuđujem pogledati se u zrcalo, zaključavam sobe u našem stanu, skrivam noževe,
spavam sama, tako se bojim da ču ozlijediti Prijateljicu. Sjećam se noći koja je prethodila mojim
lošim mislima, sjećam se ženskoga glasa koji je zvao upomoć, sjećam se da sam čula da je netko
lupao po zatvorenu prozoru: netko je udarao neko tijelo, netko je nekoga udarao. Tada je nasilje
kliznulo na moje nasilje, ovi su krici probudili druge krike, one urlike koji su bili tako tajni i tako
duboko zakopani u meni. Trebala sam doći ranije, trebala sam vas nazvati, prošla je godina dana
otkako mi se M. povjerila, trebala sam odijeliti njenu priču od svoje, tako sam se bojala da ću joj
ukrasti njenu ljubav, ona joj je ispunjavala život. Vi ste postali njena idealna zaručnica. Bojala sam
se i da ću se putem vašega tijela povezati s M., bojala sam se da ćemo jedna drugoj pričati snove, da
ćemo zajedno kopati po prošlosti, prema djetinjstvu. M. je tako drugačija od mene, tako velika, tako
plava, i tako muškobanjasta kada zavodi žene. Ja vas ne prepoznajem, ona je imala veoma jasnu
sliku o vama, izmišljenu sliku o vama. Vi ste zgodni i blagi, ali, ne prepoznajem vas. M. vas je
smatrala veoma erotičnom. Vi imate djevojački smiješak, M. bi rekla da je to zato što je to bila naša
prva seansa, da će se jednoga dana riječi naglo pretvoriti u tijelo. Ući ću u jednu priču, priču u kojoj
ću ja biti središte zbivanja, koja će me oviti, koja će me pojesti, to neće biti ljubavna priča, to neće
biti legenda, ispričat ću vam tu priču, i ne očekujem nikakvu ljubav, nikakvu intrigu, nosit ću
krabulju nevina lica. Vi ste šutljivi, ja se moram oporaviti od te šutnje, ja trebam ići prema ovoj
šutnji. Trebat ću ostaviti samu sebe. Ne mogu vas gledati u oči, M. bi se usredotočila na to da gleda
kroz prozor ili u telefonski priključak; ja se ne povodim za njenim primjerom, rješavam se njenih
uputa, brišem ih, ne koračam njenim stopama. Gledam iza vas, crno platno na kojem je žena koja
sjedi. Ona je možda naga, ne znam. Ona je podijeljena po kvadratićima, prekrižena, umrljana
potezima
ugljena, ona je kao ja, ona je kao svi vaši pacijenti. Ona je između nas dvije. Vi ćete biti moj otac, vi
ćete biti moja majka, vi ćete biti moja sestra, vi ćete biti Prijateljica, vi ćete biti cijeli svijet. Nosite
suknju s plavom košuljom, noge su vam prekrižene; ne bojim ih se gledati, ne sramim se toga, vaše
su me oči dotukle, zbog vaših očiju ja spuštam pogled. Hodam po ulici Gravilliers, ulici kineskih
veletrgovaca, već hodam s vašim licem u glavi, vaše je lice prijateljsko, prati me ulicom Beaubourg,
u metrou, ulicom Prony. Jučer sam pomislila da me ne bi trebali ostavljati samu s djecom, da bih ih
nesvjesno mogla ozlijediti. I vaš je glas bio sa mnom: "Vi bolujete od fobija impulzivnosti", to su
moje nove riječi, moje omiljene riječi. Samu sebe smatram bolesnom osobom i znam da je ova
bolest jedna vrsta dogovora sa stvarnošću. Oduvijek sam željela pobjeći od života; pisanje i ljubav
su krajnje mjere da se takvo što učini. Moje se ja odljepljuje od mene. U meni postoji jedno
određeno odvajanje moga ja, jedna vrsta maglice, više nisam žena iz ulice Gravilliers koju kineski
trgovci promatraju dok puše, više nisam autor, strah mi je oteo moje blago, pisanje, više nisam ni
zaljubljena, zatočena sam u mehanici mržnje. Uvijek su me voljeli zbog moje blagosti, prije su o
meni znali reći sljedeću rečenicu: "Kako li je samo ova djevojka nježna." Želim se vratiti u doba
kada sam stavljala stolicu pred prozor u svojoj sobi, zbog straha da u snu ne skočim kroz njega;
strahovi su se premjestili, kao što sam se i ja preselila, iz stvarnosti u svijet koji ne postoji, tjeskoba
je vrtoglavi pad duha u tijelo: padam ili samoj sebi padam, ispadam, postajem čuvar svojih ruku,
ruku koje bi mogle ogrepsti, zadaviti, raskomadati; jednoga se dana probudimo i taj dan više nije
prethodni dan, budimo se s nekim licem, i ispod lijepe kože se pokazuju ljuske kakva čudovišta,
više ne znam tko sam, i što je još gore, mislim da postajem ono što sam oduvijek bila. Prije mojih
loših misli dogodilo se ono ljeto u Nici, oni praznici u Castel Plageu, moje večeri na šetalištu, moje
noći u Hotelu Suisse, mislim da je sve ondje počelo, u općoj pomutnji mjesta, i jug Francuske koji
sam upravo otkrila, i Alžir koji se vraćao kada su se slike slagale jedna na drugu: more, zaljev,
palme,
mladići koji zvižde na šetalištu, i one oči, oči moga djetinjstva. Pronašla sam svoj vlastiti raj -
kupanje u toplu i duboku moru, miris cvijeća, ružičasta svjetlost - i pronašla sam svoj vlastiti pakao:
misao o sili koja me guši. Nikada se nisam vratila u Alžir, Alžir je tiho mjesto koje je postalo moja
tajna; jug je njegovo utočište, jug je i njegova laž: vraćam se a da nikada uistinu nisam otišla, Nica
je grad koji je svojeglav zbog svoje ljepote, zbog sirena teretnjaka koji putuju prema Korzici, zbog
tisuća svjetala koja pale zaljev, zbog mora koje je crno u noći, i koje kao da ide prema gradu kako bi
ga progutalo. Nica ima snagu Alžira i mislim da je to muška snaga. Gradovi su na jugu seksualni
gradovi, moj osjećaj krivnje potječe od tog obilja tijela i slika, od onoga što me čini, i od onoga što
ja ne prihvaćam. Prije, poznavala sam jednu djevojku koja se bojala vlastite nagosti, ona je znala
reći: "Znaš, kada sam na ulici, mislim da mi svi prolaznici vide kroz odjeću." I ja postajem takva,
gola u svom ludilu, mislim da je to prokletstvo ljudi koji pišu. Pročitala sam, u jednoj knjizi Hervea
Guiberta, da postoje ljudi koji boluju od vlastita djetinjstva; ova se bolest zove djetinjstvo koje
krvari. Vjerujem da je i jezik jezik koji krvari. Dječja tijela su utezi. Prijateljica se gotovo utopila
zbog jednog djeteta, Prijateljica je gotovo umrla, a ja nisam ništa vidjela. Sve je počelo u zaljevu
Nice 17. kolovoza prošle godine, sve se jednako tako i vratilo, moje tijelo u bazenu u Zeraldi;
gotovo sam se utopila i nikada nikome nisam ništa rekla, moje djetinjstvo počiva na toj tajni, nisam
ništa rekla zato što bi mi majka plakala, nisam ništa rekla zato što mislim da je u životu važno imati
sje-novita mjesta, neodređena razdoblja, jer se ondje rađa pisanje. Prijateljica se zahvaljujući svojim
perajama spasila od djetetove težine, Prijateljica je rekla da je zaljev tako velik i tako dubok da bi
trebalo barem sat vremena da pronađu njeno tijelo, koje bi počivalo na pješčanom dnu; ne mogu
podnijeti tu sliku. Sama sam se spasila u bazenu u Zeraldi, sama sam se oporavila od sebe, i sve je
krenulo od mene, kao što i ovdje, pred vama, sve proizlazi iz mene, prema vašoj šutnji, prema
vašem nepomičnom tijelu, vi niste zapisali ni jednu jedinu bilješku, iako ja razvijam cijelu
knjigu, nedosanjanu knjigu koja se ne piše, ali se izgovara. Moja se posljednja loša misao vezuje uz
tijelo moga oca, javila mi se slika njegove izvaljene utrobe; toliko sam to samoj sebi zamjerila da
sam kopala po vlastitom djetinjstvu, tražila sam jednu nevinu sliku: mog oca u kuhinji u Alžiru. On
rukama jajima razbija ljusku, trlja još uvijek toplo jaje i ljuska se, kao čudom, odvaja od bijele
nutrine. Mislim da se život tijela odvija na takav način; jednoga sam se dana trebala odvojiti od
njega, ne znam jesam li uspjela, imam njegove ruke i njegovu kožu, imam ovo fosilno tijelo koje
nas povezuje. Željela sam pisati kako bih mu odgovorila na razglednice, željela sam pisati kako bi
on bio ponosan na mene, pisala sam na papiru koji je bio tako fin da je nalikovao svili, pisala sam
tako malim slovima, da on nije uspijevao pročitati što sam napisala. Mom se ocu više dopadaju
moji romani od moga dnevnika, on mrzi taj oblik komentirana, pomno zabilježena života, u
ljubavnu sumu; on kaže da se vrijeme ne smije zaustavljati, da čak ni jezik ne može čovjeka spasiti
od nestrpljenja, da se knjiga treba približiti čitatelju, a ne obratno; nikada se nije odvažio zapitati me
pišem li, on me pita jesam li dobro, napredujem li. Znači li napredovati graditi? Da li napredovati
znači voljeti? Znači li napredovati zaboraviti? Kada sam dolazila k vama, u metrou je bio
harmonikaš koji je svirao kazačok, i ponovno me podsjetio na Alžir: sunce u našem stanu, more,
crno gorje Atlasa, cesta u gorju, talijanski sladoled iz Kluba pinija, sestrina soba, oblaci koje je
naslikala na svojim zidovima jer je bila romantična, zrakoplovi na nebu, magnetofon marke Hitachi,
pjesma Joea Dassina Bablje ljeto. To slaganje slika jednih na druge ulazi u moj život, to
isprepletanje me zahvaća, obuzima, nadilazi, ljubav se rada i iz prekida. Ne znam može li se život
odreći prošlosti, ili je ona uvijek usklađena s njim, kao da mi moramo ponovno prevaliti taj put
unatrag, iz Pariza prema Alžiru, zato što je to zapisano u povijesti naše obitelji, zato što je to
zapisano u povijesti svijeta. Sjećam se djece iz obitelji Douars koju su snimali za dnevnik, to su one
oči u mojoj noći, ja sam član njihove obitelji, naposljetku počinjemo jedni drugima nalikovati,
svaka slika skriva drugu sliku, slika ulazi u moj život, a ne ulazim ja u sliku, te bi oči mogle biti
moje, kada gledam u superosmicu, kada se penjem po rimskim ruševinama u Tipazi, kada držim oca
za ramena u zatonu u Berardu. Uvijek su me, zbog stijenja, bolje-le noge; trebala mi je očeva snaga.
Pogled ove djece je dubok, njega je stvorila smrt, moj je Alžir šutljiv, roditelji su nas svakoga petka
vodili na selo. To je bio naš kutak, kraj jedne isušene rijeke. Voljeli smo strašiti jedni druge, govorili
smo si da će voda ponovno šiknuti iz zemlje i da ćemo se utopiti; sestra i ja smo se igrale
mačevima; jednoga sam joj dana gotovo iskopala oko, mislim da smo se dosađivale, djetinjstvo se u
prirodi gubi, bili smo sami na svijetu, otac je pušio ležećke, nosio je košulju koju nije uvukao u
hlače, s kožnom jaknom, bio je elegantan, volim ovu sliku njega bosonoga, zabačene glave, volim
tu upisanu sliku, ništa se ne treba izbrisati, treba se samo toga prisjetiti. Sjećam se polja ivančica,
bile su veće od mene, voljela sam se ondje sakriti, voljela sam tu ideju nestajanja, mislila sam da
želim napustiti obitelj, zbog priče o Tomu Sawyeru. Živjeli smo u zgradi na stupovima, koja je bila
okružena šumom eukaliptusa; noću je vjetar bio nalik glasovima u granama stabala, odlazila sam na
malu crvenu terasu i gledala, iza šume je zaljev, ono čudo Alžira, i more koje kao da nadire prema
meni; ne znam potječem li odatle, ne znam jesam li od toga sazdana, mislim da postoje samo
ljudske zemlje, Alžir postoji zato što sam ja ondje živjela, zato što sam se ja ondje prepustila; ja
činim, ja stvaram Alžir, a ne obrnuto. Ja nisam izgnana, ja sam netko tko nema korijena. Kada smo
se vratili sa sela, na televiziji sam potražila program s glazbom RAI, to je veoma uzbudljivo, to je i
znak velike slobode, RTA prikazuje samo vjerske programe ili političke govore, živim u muškom
svijetu. Nema djetinjstva u Alžiru, postoji samo prvi pogled. Nisam mrzila biti dijete, mrzila sam
djetinjstvo općenito, zbog uništavanja svijeta. Imam istočnjačke snove; za mene je čarobno kada
moja sestra pjeva Fairouza, kada otac pleše na Abdelvvahaba, s rukama uzdignutima prema nebu, s
trbuhom izbačenim prema naprijed, to je Kairo, to je Nasser, to su baklje naftnih bušotina
pored kojih prolazimo dok se vozimo, ja sam iz te priče, ja sam iz te legende; odmah ću vam reći,
majka mi je Francuskinja, a otac Alžirac, kao da sve moje fobije proizlaze iz toga braka. To ide
dalje od priče o tijelima, ja sam uronjena u političku svijest, uronjena sam u podjelu svijeta, nikada
nisam odvajala svoje dvije ljubavi, sazdana sam od toga cementa, nasilje svijeta postalo je moje
vlastito nasilje. Polako sam se naviknula pisati nakon vijesti na LCI-ju, gledam sve kratke vijesti,
ovisna sam o slikama, koje kao da govore o meni a da me nikada ne imenuju: bojim se same sebe,
zato što se bojim drugih ljudi. Još se sjećam one scene u restoranu u Lyonu, bilo je ljeto, ponovno
ljeto, godišnje doba katastrofa, bili smo za stolom, moja sestra, moja majka, ujak, mislim, i moj
djed koji je, u jednoj rečenici koja je bila tako banalna za njega, znate, onaj uobičajeni govor, kada
takav govor ude u život, kada više nema nikakve mjere, kazao: "Otišao sam kupiti novine kod b.-a
na uglu." Nisam razumjela smisao te riječi, nikada je prije nisam čula, za njega to nije bilo ništa, tek
riječ, francuska riječ koja se izgovara između dva gutljaja vina, prije deserta, naposljetku, riječ koju
svi govore, a osim toga, on je dovoljno dokazao da nas voli, nećemo sve dovesti u pitanje zbog
jedne male riječce; moja je majka ustala i rekla: "Ne pred mojim kćerima. Sve mi možeš učiniti, ali
ne pred mojim kćerima." Otišli smo iz restorana, ja sam bila tužna; nastala je neizmjerna praznina
koja se sve više dubila oko mene, ova se praznina nije javila zbog riječi b., već zbog drugog dijela
rečenice, sve mi možeš učiniti, u tim riječima počiva moja tjeskoba, u nasilju koje skriva drugo
nasilje. Nakon toga sam zadobila svijest o vlastitoj nagosti; taj se osjećaj često vraćao, napose kada
sam bila s obitelji. Imam tijelo koje osvaja. Dugo sam poricala želju koju su muškarci osjećali
prema meni, često sam je smatrala neumjesnom, takvo se što ne može protumačiti mojim alžirskim
životom, postoji i nešto drugo, u mojoj ženstvenosti i u onome što ja opažam u ženstvenosti
općenito kada se ona spoji s muževnošću, nešto opsceno, što ne bismo mogli izreći, nešto što guši,
tx> je nešto poput onoga sna koji mi je ispričala sestra, nju je obavila a potom
pregazila crna masa, postoji veza s tijelom koje posjeduje drugo tijelo; taj odnos, taj rat ne postoji
medu ženama. Postoji prizor u Mulholland Driveu, otimanje tijela, dogodi se otvaranje a ne
osvajanje, efekt zrcala, a zatim efekt povećala, više nije samo riječ
0 ženama, već o savršenim tijelima čije napetosti nisu ubojite napetosti. Istoga je časa to ljubavni
odnos, ili, još više, ljubavna seksualnost, koja se ne može odrediti. Volite li Davida Lyncha? Idete li
u kino? Što mislite o mojim knjigama? Više ne mogu gledati autore na televiziji, zamjeram im jer
imaju knjigu u rukama, a moja je stranica prazna; svjesna sam toga, to je vrsta organske svijesti,
mislim na svoj mozak, na meku tvar u njemu, na tisuće rukavaca koji me nagone da pišem, koji me
nagone na sumnju; bojim se da ću pokvariti ovaj mehanizam, slobodnu ruku, ruku koja priča. Bojim
se da ću sve izgubiti, bojim se da ću svoj subjekt ostaviti bez svoga glagola, bojim se da ću razbiti
svoj jezik. Mislim da se svaki roman rada iz želje. To osjećam kod Hervéa Guiberta, u njegovim
knjigama, u njegovu filmu o svojoj bolesti, u njegovu glasu koji nabraja svaki komadić kože, svaki
znak side,
1 to nije medicinski jezik, to je čulni jezik. Snatrim o knjizi promjene, koja bi me pratila od
djetinjstva, maštam o albumu, maštam o almanahu; moram sve napisati kako bih sve zapamtila, to
je moja teorija o pismu koje krvari. Toliko se bojim da ću postati ubojica. Kada se vratim kući,
prisjećam se vašega lica, vaše ruke koju sam stisnula, veoma sam nervozna, naviru mi gomile
sjećanja iz djetinjstva, sjećanja na vrt u Rennesu zimi, na vagu u kuhinji, na suhe mahune koje mi je
baka kupovala kako bih se igrala prodavačice, na psa koji je spavao oslonjen na Agu, na vatru u
kaminu, na sestru odjevenu u bijelo koja je ponavljala defile za slavlje mladih. Jednu sam zimu
provela kod bake i djeda, nisam nimalo tužna kada pomislim na to razdoblje, sjećam se samo sitnih
događaja, poput perlica na svilenom končiću; znam da nas je majka posjećivala, ali, ja se toga ne
sjećam, znam da nas je otac nazivao telefonom iz Venezuele, ali, ja se toga ne sjećam, ostao je samo
miris moje bake, njena sapuna od ruže, njene košulje koja je bila nalik onima koje nose kirurzi,
njena profinjenog zlatnog
sata i pjesme koju je svirala na glasoviru: "Cahin-caha, va chemi-ne", koju nisam razumjela, sjećam
se onih pretpovijesnih životinja koje sam nalazila u keksima Heudebert, sjećam se da sam se igrala
u parku u Maurepasu, sjećam se snažna glasa svoje prabake, njene bunde, njena parfema Guerlain,
sjećam se crne svjetlosti zimi, sjećam se mirisa tavana gdje smo uzimali odjeću kako bismo se
zamaskirali, sjećam se malog plavog salona, Napoleonovih medalja, kineskih vaza, sveg onog blaga
moga djeda čijeg se lica ne sjećam. Oko mene su bile sve te žene, kao da su činile piramidu, moja
sestra koja me je grlila, moja baka koja nas je hranila, moja prabaka koja nas je pozivala u svoj
stan-muzej svake nedjelje, gospođa Valo, moja odgajateljica u vrtiću u Thaboru. Odjekivala je
zvonjava zvona, fina kiša na mome licu, miris trave, a potom miris vlažne zemlje koja nas tjera da
mislimo na smrt, svi mali zalogaji nisu bili ništa, i znam da je sve ondje: snaga i zabludjelost moje
osobe, neizmjerna sloboda da se čovjek odmori od samoga sebe i neizmjerni strah da se neće
ponovno pronaći. Dolazi proljeće, i vraćamo se u Alžir, sestra trči po natkrivenu dvorištu
Rezidencije, vruće je, ponovno pronalazimo zemlju, ponovno pronalazimo naša blažena tijela, naša
sretna tijela. Mislite li da bih mogla rasporiti utrobu svome ocu? Mislite li da bih mogla ozlijediti
Prijateljicu? Trebam li spremiti sve noževe u našoj kući? Pročitala sam da postoje ljudi s
višestrukim osobnostima, da nas može biti čak i pet u jednom jedinom tijelu. Ne znam što je
sjećanje kao što ne znam ni što je mladost, trčim za njima, ja sam izmislila svoj mladenački duh:
glazba, automobil na brani na Rancei, tijelo mladića s golim prsima, pisanje, Prijateljica kada
prasne u smijeh, naše večeri u klubu Lutetia, snaga koju obje posjedujemo, da dobro proživimo svoj
život i da toga budemo svjesne. Mladost je želja, u mojim zlokobnim mislima i želja za ubijanjem, i
želja da ubijem samu sebe. Kada sam u vašoj ordinaciji, uvjerena sam da sam vaša jedina
pacijentica, vaša jedina ljubav; znam da jedna vrata vode u vaš stan, jednoga sam dana susrela
vašega sina. Osjećao se i miris kave iza zida, i svi oni telefonski pozivi na koje odgovarate, sastanci
i osobne poruke, kada
kažete: "Ne mogu razgovarati, usred seanse sam." Usred kakve seanse? Koliko slapova suza dnevno
vidite? Koliko tuga koje trebate izliječiti? Koliko mehanizama trebate uništiti? Kažu da traume
imaju logiku ponavljanja, da svaki strah skriva neki drugi strah, da svaka tuga dolazi iz nekog
žarišta tuge. Tako možemo otići toliko daleko unatrag. Vidim sliku pretpovijesne žene koja bi imala
moju snagu i moje strahove, vjerujem u Majku svih majki, vjerujem u taj krug. Mrzila bih da sam ja
vi, jedva da se mogu slušati. Vi nikada ne nosite istu odjeću, vi ste elegantni, bolesnicima treba
ljepota. Opsjednuta sam tom ljepotom, opčinjena sam tom neizmjernom rasnom ljepotom, moje
prve knjige koje su suviše "napisane" zbog ljepote, moji prijatelji, moja obitelj, moji brzi posjeti
Louvreu, svakoga četvrtka ujutro, kako bi me proždrla ljepota, Velasquez, Kristovi, Caravaggio,
nagi mladići, knjige Hervéa Guiberta, fotografije njegove ljubavi, mladići iz Maraisa, Laura Palmer
u Twin Peaksu, ljubavnici u Mulholland Driveu, ljepota, neizmjerna ljepota Alžira jednoga dana
pod snijegom, bijelo more, staze u Chréi, ledena pustinja, brodovi na molu, ljepota sestrine
prijateljice, M.B., ljepota mladosti sedamdesetih godina prošloga stoljeća koju sam jednoga dana
pronašla u filmu Sofije Coppole. Nisam djevojčica sklona samoubojstvu, ali smrt me očarava, vi
kažete da je to zbog bolesti moje majke, zbog njenih gušenja; to je ponovno ljepota oblaka kada ih
gledamo iz zrakoplova, ljepota šume eukaliptusa, ljepota moje majke koja se guši, njena plava koža,
njeno gotovo izgubljeno tijelo, njena ljepota kada ručam s njom u njenom stanu u ulici X dok mi je
otac u Alžiru, ljepota njene kože bojeći se da bih je mogla zarezati škaricama koje je ostavila pored
telefona, ljepota njene samoće, one žalosti u mome srcu zbog koje ću uvijek drugačije gledati žene s
kojima se viđam, žene koje su na ulici; sve su žene same, zato što sve one prolaze kroz izdvojeno,
samotno tijelo moje majke koju posjećujem svake nedjelje, a zatim svake treće nedjelje zbog svojih
loših misli. Dolazim s cvijećem, s pečenom kokoši, dolazim u stančić u kojem su sačuvane naše
stvari iz Alžira, konjić iz Benina, ratnikova glava, slike iz Baye, platna iz
Meksika, dolazim kako bih otvorila album sa slikama. Kakva sam bila kao dijete? To je vaše prvo
pitanje: kakva sam bila? Već sam imala loše misli, ali više ih se ne sjećam, imala sam anđeosko lice,
plavu kovrčavu kosu, a zatim, u dobi od sedam godina, sjećam se očiju koje su proždirale sve; ne
znam jesam li bila dobro, bila sam tužna, ali nisam bila tužna zbog svoje obitelji, bila sam tužna
zbog Alžira, ja sam srce Alžira, postoje slike iz polja na kojima su rimske ruševine u Chenoui ili u
Tipazi, fotografije koje uistinu dobro iskazuju svu ljepotu i svu samotnost Alžira, tužna sam zbog
toga, ja sam poput onoga čovjeka koji je jednoga dana u Barbesu vikao: "Sve vas mrzim jer ste
zaboravili Alžirce", imam tisuće riječi u glavi, tisuće malih živih organizama, kretnje koje se
ponavljaju - ugasiti, upaliti, ugasiti, upaliti, stotinu puta, tisuću puta tijekom jedne jedine noći,
dodirnuti crvena svjetla, električne stupove, stabla, kamen, i zidove moje škole. Moje je tijelo i
tijelo svijeta, ja nisam izdvojena. Znam od čega bolujem, od opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Kada gledam djecu kako pričaju na televiziji, samoj sebi kažem da svi mi upotrebljavamo istu riječ.
To čini strah, znate, trebamo sudjelovati u kakvu obredu, kako se više ne bismo bojali, trebamo
množiti vlastite kretnje kako bismo se zaštitili od svijeta, taj strah ima apetit kakva gorostasa, on je
u svim mojim uspomenama, on je u svim pričama koje ću vam ispričati, to je kao da u meni kola
krv ovoga straha. Ja sam u Klubu pinija s majkom, bila je zima, bijele su kućice bile zatvorene,
hodale smo ispod krošnji, osjećao se miris smole, čula sam kako valovi udaraju o stijenje, hodale
smo prema napuštenoj plaži, majka mi je skinula cipele, puhao je vjetar, hodale smo odupirući mu
se, majka mi je nosila sunčane naočale, suknju i jaknu, osjećao se onaj miris, miris pijeska, miris
vode, miris morske pjene, sunce je bilo hladno, svjetlost kao da je bila prozirna na našim tijelima
koja su hodala, majka mi je kazala: "Vratimo se u automobil, jedan nas muškarac slijedi." Nisam
ništa vidjela, samo more i borovu šumu, muškarac je bio skriven, majka je brzo hodala, mislim da
se bojala, bila sam ljuta zato što se taj muškarac postavio između moje majke i mene, i taj se gnjev
vraća kada
3 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:06 pm
Margita
Administrator
sam na ulici, taj gnjev koji osjećam prema muškarcima koji se skrivaju. I gnjevna sam i sada, jer ne
uspijevam opisati kako se razvijaju moje fiks-ideje koje se pomaljaju po dvije, po četiri, koje se
smanjuju, koje se rađaju iz kakve slike na televiziji, slike sahrane, slike lijesa, iz kakve situacije:
kada odlazim od majke nakon ručka - uvijek suviše rano za nju, uvijek suviše kasno za mene, zato
što ne mogu ostati na mjestu, moram hodati, moram trčati, moram živjeti, moram se penjati po
bijelom stubištu moje zgrade na stupovima, brzo se penjati, dvije po dvije stepenice, do zadnjega
kata, gdje živimo, moram se osvrnuti, kako bih provjerila da me kakav muškarac ne slijedi, uvijek
je to muškarac s plaže, u mojoj glavi, svi oni imaju isto lice, svi me oni žele uhvatiti za vrat, brzo
otvoriti vrata moga djetinjstva i potražiti ono što nedostaje ili ono što premašuje; ponovno se javlja
taj osjećaj smrti kada se spuštam po vašem crvenom stubištu, kada susretnem pacijenta koji će me
zamijeniti, ja sam ljubomorna. Mislim na M., mislim na to koliko vas je ona željela. Kod kuće
imam jednu njenu sliku, to je sve što je preostalo od našega prijateljstva. Nikada joj ne bih mogla
reći da se viđam s vama, nikada joj to ne bih mogla priznati. Postoji još i tuga same Nice, nakon
plaže, nakon uličica na šetalištu Saleya, nakon kasina, nakon hotela Beau-Rivage, postoji nešto što
satire, zbog zrakoplova, zbog planine, zbog ceste koja vodi sve do Italije, zbog dvorca, zbog
spomenika mrtvima, zbog brodova teretnjaka. Ta se tuga pojavila u djetinjstvu, ona je ondje, u
djedovu automobilu, sestra je pored mene, nosimo žute vjetrovke, prelazimo Francusku, to su naši
praznici u Francuskoj. Baka je na prednjem sjedalu s psićem na koljenima, ona drži kartu pokrajine
Auvergne, otići ćemo vidjeti vulkane, hladno je, hladno mi je iako je ljeto, djedove su ogromne ruke
na volanu njegova buicka, on vozi samo američke automobile, "Kakav smiješan ukus", rekla je
moja majka, i moja prabaka je ondje, ona glasno govori, i njen parfem izaziva mučninu, i nije to
Nica, i nije to Alžir, i nisu to polja ivančica, i uvijek je to tuga na mojoj koži, hladnoća, kada djed
kaže: "Jesi dobro, ptičice moja?", kada baka kaže: "Uskoro ćemo stići." Ali, nikada nećemo stići,
nikada nećemo stići tamo kamo bih željela stići, nikada nećemo stići na kraj moje tuge, ili na kraj
majčine tuge koju sam preuzela kao kakvu bolest, koju ponovno živim kao kakvu dužnost. Moje će
tijelo izliječiti njeno tijelo, moje će djetinjstvo zaliječiti njeno djetinjstvo, moje će oči preuzeti suze
iz njenih očiju, moje će srce pružiti ljubav. Moj otac kaže: "Spasio sam tvoju majku." Ne znam od
čega, ne želim znati. Moja je majka ondje, u stanu u Alžiru, elegantna, s maramom na glavi, sa
sandalama visokih potpetica, u lanenoj haljini, tako je lagana, tako zaljubljena, a kadšto tako
ozbiljna i tako sama, u svome svijetu, kako kaže. Pročitala sam u jednoj knjizi da u svakoj obitelji
postoji osoba koja upija, da je to zapisano u samome sustavu obitelji, koža koja će sve preuzeti;
moje su knjige sačinjene od te kože, glatke i krhke kože, fotografske kože, moje su knjige postale
moje knjige-ogledala, zatim moje ratne knjige, a naposljetku su se okrenule protiv mene; izgubila
sam svoj dar za pisanje na tri godine, ponovno sam preuzela ulogu osobe koja upija u obitelji, čula
sam knjigu koju nisam mogla prenijeti u pismo, dobila sam knjigu riječi koje nisam mogla
preobraziti, bila sam izvan književnosti, gledala sam kako prolaze vlakovi. Voljela sam to
prepuštanje, izgubila sam samu sebe, ono što je najdublje i ono što je najnevinije u meni, topila sam
se, svakoga dana, pred svojim radnim stolom, pred listovima papira koje sam trebala ispisati, na
bazenu u Buttes-Chaumontu, gdje sam iznurivala vlastito tijelo četiri puta tjedno. Bilo je to doba
Pjevačice, znate, ima ljudi koji zaplijene pisanje. To je zbog te priče. Ona mi je oduzimala snagu,
njen je glas nadglasavao, za-glušivao moj glas. U to sam doba upoznala i svog novog izdavača.
Mislim da imam sreće, da imam sreću koja je plod ljubavi. Na početku sam mu lagala, rekla sam
mu da sam na tragu nečemu, da pišem svakoga dana, on je rekao: "Nestrpljiv sam, znate", on je
rekao: "Vi ste pravi autor", on je rekao: "Nikada nas neće biti dovoljno, nas koji vas čitaju", što sam
ja shvatila kao: "Nikada nas neće biti dovoljno, nas koji vas volimo." Zajedno smo ručali na
Montmartreu, pisao mi je svakoga tjedna, svake srijede, zato što je to dan djece, zato što nikada
sami sebe ne smijemo ozbiljno
KNJIŽNICA ZELINA
shvaćati, zato što se svemu treba smijati i iskoristiti život, kako on to kaže. Toliko sam se sramila,
više nisam željela pisati i više nisam željela voljeti. Želja za pisanjem mi se vratila kada sam
upoznala Prijateljicu, rodila sam se po drugi put. Prijateljica je izvor mojih knjiga, ona je ta snaga,
znate, ona me razumije, ona zna kada sam se udaljila od teme, kada sam se udaljila od sebe, ona zna
i ona mene zna. Pišem zato što sam gnjevna, ne znam ostaviti za sobom djetinjstvo, ja sam vitez
svoje majke, ja odgovaram na njene pozive upomoć, njeno tijelo pretpostavljam svome, sjećam se
njenih bolesti, često sam željela biti bolesna umjesto nje, često sam se željela kazniti zbog greške
koju nisam počinila; pisanje je za mene i pisanje o tijelu moje majke, o njenu tijelu koje je jednoga
dana ležalo u stražnjem dijelu zrakoplova. Vraćali smo se u Alžir, na koljenima sam imala vrećicu iz
Gale-ries Lafayette, na sebi sam imala hlače bež boje i košulju, ponovno sam trebala vidjeti oca i
stan, vratiti se u svoju sobu i vratiti se svome mačku Moustacheu, bila sam sretna, a moja se majka
gušila u zrakoplovu; premjestili su nas na druga mjesta, domaćice su joj skinule šminku, zbog
kisika, moja sestra nije plakala, ja sam majku promatrala kao kakvu anonimnu putnicu, bila sam
sigurna da sam čudovište jer sam se sramila. Osjećala sam se odgovornom. Dječje tijelo umara,
tijelo koje je nosilo drugo tijelo se iznuruje, ja nisam ništa nosila, nisam željela ništa nositi. Majka
mi je izgubila svijest, oblaci su prolazili iza moga prozor-čića, nastojala sam se usredotočiti na nebo
koje je bilo tako lijepo, tako bijelo, tako ružičasto, tako različito od zemlje. čujem domaćice,
pištanje boca s kisikom, mlazne motore, nalete vjetra, mislim da sam važna jer mi je majka bolesna,
ali, nije to ništa, to je život, to je moj život, veoma je banalno gušiti se, veoma je banalno biti ondje,
u toj logici gušenja, moja se majka guši sama od sebe, ona je opsjednuta i ona je opsjednuta sobom,
Alžir nije ništa, ja nisam ništa, oblaci su bitni, njih gledam, ondje bih željela biti, odmah iza
prozorčića. Ne dopada mi se moje mjesto, ne volim riječi koje me određuju: djevojčica. Mogla bih
napisati roman o svojoj terapiji, mogla bih pisati o našim sastancima, bila bi to priča o ljubavi,
ili priča o mržnji, to još uvijek ne znam, bila bi to priča usmjerena protiv M. koja je jednoga dana
željela zavesti moju majku. Jedne smo je noći posjetile, u stanu u ulici X, došle smo samo na sat
vremena, bila je sama, otac mi je bio u Alžiru, M. je bila ondje, snažna poput muškarca, odmah sam
znala da želi zavesti moju majku. Znate, sve se pomiješa, to je već život kao spomenik. Majka mi je
ponudila alkoholno piće od naranče, koje je bilo jako i vruće, srce me boli jer sam kći poželjna tijela
svoje majke, mislim na Dijanu iz Ziiricha, mislim na njenu ljepotu, na njen glas, na njeno tako
profinjeno, tako gipko tijelo koje je jednoga dana plesalo oko moje majke; mislim da djevojke vole
starije žene, mislim da sam u ljubavnom krugu čije je središte moja majka. Mi smo još uvijek
vjenčane, znate, ne znam da li me možete razumjeti, voljela bih vas nasmijati, znam da vam upravo
dajem knjigu, znam da u ovome trenutku nadzirem svoj jezik i svoje kretnje: obuzela me je želja,
počinjem maštati o vama, o vašem tijelu, ali, lice vam je mutno, maštam i o djedu, on ima lice
kakva znamenita odvjetnika, pokloni mi ruže, udvara mi, a ja mu kažem da me ne privlače stariji
muškarci. Otkako dolazim ovamo, nemam nikakvih primisli, nikakvih zadnjih misli, sve izlazi, sve
prolazi, pohode me moje vlastite informacije, više nemam straha, ja sam sama taj strah. Na Korzici
sam, na plaži Sanguinaires, plivam daleko, imam naočale za ronjenje, i ma koliko ja daleko plivala,
ispod tijela su mi uvijek one smeđe alge; Pjevačica mi maše da se vratim, voda je tako topla, duh mi
je tako slab, prepuštam se i plutam na leđima, nad morem sam, kao što bih mogla biti nad tijelom
svoje majke, Pjevačica mi je rekla da ne može ući u moju priču, vraćam se prema njoj, ona nosi
crveni kupaći kostim, riđo-kosa je i profinjena, i ne znam želimo li uistinu jedna drugu ili želimo
želju, s njom vrijeme sporo prolazi, zbog toga više ne pišem, ja sam izvan stvarnoga života. Hodam
iza nje po stazi koja vodi do kuće, njena ruka traži moju, ja je ne uzimam za ruku, to je naša igra, da
najprije ne obraćamo pozornost jedna na drugu, a da se zatim zagrlimo kao luđakinje, da malo
ozlijedimo jedna drugu pa da se potom odvojimo, osjeća se miris vatre, osjeća se i miris
njena tijela koji prepoznajem po noći, mi smo zajedno i mi smo tako razjedinjene, tako odijeljene.
Ona se boji da će prestati biti uspješna, ona ne govori o mome pisanju, ona ne govori o meni,
0 mojoj prošlosti, o mojoj obitelji, ona zna da sam ondje, na svakome koncertu, u Berlinu, u
Barceloni, u Oh/mpiji, ona kaže da me ne može pogledati u oči, ali da točno zna gdje sjedim u
dvorani, često visoko, pored konzole. Gledam je kao kakvu točku u noći, ona dobro pleše, s
izbačenim kukovima, sa zatvorenim očima, u crnim hlačama i u crnoj košulji, ona to dobro čini, ona
zna kako potaknuti žudnju kod publike, to je dar, ona pjeva udarajući ritam lijevom rukom, ona
nalikuje prioru, ona ima to nešto u glasu, što je tako osobito, ali i toliko razdražuje, jer je ona toga
suviše svjesna; ona zna da ja znam, ali ništa ne govorim, slušam je, onaj glas koji pjeva je glas koji
mi govori, onaj glas koji pjeva je glas koji kaže: "Želim te", ili: "Više te ne mogu podnijeti", ili:
"Divna si", ili: "Trebale bismo prekinuti." Pjesme su tako lagane, a knjige su tako ozbiljne. Kadšto
joj zavidim što piše na tako sretan način. Ona se toliko razlikuje od mene, ona je tako izdvojena od
svega; mi smo tako udaljene, čak i kada osjećam da je na meni, to je kao u kakvu snu; ja sam tijelo
koje ona miluje, koje ona ljubi, koje ona želi, a ja opet i nisam više to tijelo, promatram nas
1 oči su mi umorne od toga promatranja, treba snage za odlazak, moje nepisanje oduzima mi sve,
ostajem zato što je tuđi uspjeh tamnica; živim u njenu glasu, u njenim turnejama, u njenim
praznicima, još uvijek mi je potrebno nekakvo tijelo, želim da me zagrle, uvijek ja brišem njene
suze, uvijek ja slušam priču o njenu djetinjstvu; s njom ja nemam prošlosti, stojim na rubu života, u
onome nasilju, s njom ja gubim svoje ime. Volim Pjevačicu zato što je ona Pjevačica moje mladosti,
volim njeno tijelo zato što se to tijelo penje na pozornicu, volim tuđu želju koja dode na moju želju
i koja je mijenja, volim tu projekciju, volim nestati iza nje, volim to što više ne pišem, volim tu
lažnu slobodu. Pisanje je također tamnica, moram ga opravdavati, moram ga popravljati, moram ga
preklinjati kada mi riječi ne dolaze, kada je pisanje loše. Luda sam za pisanjem zato što pisanje
zatvara rano djetinjstvo.
Ja tragam za tim prijelazom, za prvom napisanom rečenicom, za romanom prije romana. Mogla bih
govoriti o fizičkom pisanju, kao slikar koji slika vlastitom krvlju, koristeći krv umjesto crvene a
kasnije umjesto crne boje na svojim slikama. To je ponovno pisanje koje krvari. Odbijam početi
pisati polazeći od smrti ili od zlobe, pišem polazeći od života, polazeći od ljubavi. Mogla bih
napraviti cijelu listu svojih loših misli, jednu vrstu kataloga; kažu da ako čovjek piše o svojoj
nesreći, ona nestane. Herve Guibert kaže da slika raka njegove majke nalikuje životinji. Ja sam u
svojoj sobi u Alžiru, moja je soba najsvjetlija u cijelom stanu, sunce ždere drvo s mojih prozorskih
kapaka, ja sam na postelji, znojim se, svjesna sam svoga tijela, to je erotska svijest, mislim da bi svi
trebali željeti sami sebe prije no što požele druge, ovakav pogled na samu sebe mi se vraća u sobi
Dijane iz Zuricha, ne znam je li to nekakav pogled iznutra, pogled jednog kiklopskog oka u mom
trbuhu, ili je to možda, ja ne znam, učinak želje koja se vraća kao bumerang, od moga tijela na
Dijanino tijelo. S Prijateljicom ja na određen način pronosim krv, mi na neki način usvajamo jedna
drugu. Još uvijek odlazim k majci, u stan u ulici X, zato što se, već sam vam to rekla, ne znam
odvojiti, tako su me odgojili, otac bi znao kazati: "Samo vas imam"; majka bi znala reći: "Ti ćeš
uvijek biti moje srce"; otkako su se pojavile loše misli, vidim sva ta srca kako kucaju za moje malo
srce, ona su crvena i vlažna, prošarana su plavim žilicama, postojala je ona priča osamdesetih
godina, priča o naočalama pomoću kojih je čovjek mogao vidjeti kroz odjeću, ja vidim kroz kožu;
ispod majčina lica su vilične kosti, ispod Prijateljičinih očiju su dvije duplje koje me prate, ispod
dječje kože je bijela hrskavica, ispod očeva trbuha sam ja, ispod pisanja moje knjige je pisanje o
mojoj terapiji, ispod Ja je moja bolesna baka. Još vam ništa nisam rekla. Sve se to događa u velikoj
bijeloj kući, pored ružičnjaka, u malom plavom salonu koji je pretvoren u sobu, ondje počiva tijelo
moje bake koju ja ne posjećujem, koju ne mogu posjetiti, koju ne mogu više posjetiti, sramim se
vlastite šutnje i skrivam se u toj šutnji. Prije nisam govorila, mislila sam da riječ može ubiti, zbog
priče
o mom profesoru kojem sam poželjela da umre. Tukao me je, ponižavao me; imao je profinjenu
bijelu kožu, zvao se gospodin S. Doživio je srčani udar. Uvijek sam mislila da sam ja za to kriva,
uvijek sam vjerovala u taj zločin. Ispod mojih knjiga je priča o šutnji, ispod moga lica su moje loše
misli, ispod mora su sive alge koje nalikuju kosi. Bila sam na Ravnoj stijeni, izvan Alžira, s M.B.,
sestrinom prijateljicom. Sjedila je na rubu litice, na sebi je imala bijeli kupaći kostim i rekla je:
"Pogledaj ide li mi krv"; zatim njen glas prekrije glas moje majke u sobi u Alžiru, koja je, sa šalom
oko vrata, u spavaćici, rekla: "Teče mi krv"; ja nisam željela pogledati, nisam željela provjeravati,
otišla sam u park u Rezidenciji, tamo sam osjetila miris mušmula, naranče, cvijeća, smole, bilo je
nešto puteno u zraku što je brzo izbrisalo svaku misao
0 smrti, bila sam okružena ljepotom, protiv smrti. Sva ona nadiranja krvi na mene, sve one veze.
Nakon što je majci potekla krv, otišla sam na tjedan dana živjeti kod M.B., njena je majka putem
telefona rekla: "Ja ću je uzeti, nemojte brinuti." Na leđima sam imala modru torbu, nosila sam svoj
reket za tenis, svoju omiljenu odjeću, termosicu vode marke Sisley, i čekala gospođu B. na ulazu u
rezidenciju s Kaderom, pazikućom. Došla je automobilom, imala je plavu kosu koju je splela u
punđu, bila je visoka, nosila je usku prugastu košulju, traperice i sandale visokih potpetica, nikada
nije skidala svoje avijatičarske naočale Ray-Ban. Gospođa B. je otela svu ljepotu Alžiru, ona je
otela svu moju sposobnost da se razgalim ljepotom, ona je, na sebi svojstven, osobit način, bacila
moju torbu u prtljažnik, pušila s usnikom, posjela me pored sebe, smijala se, brzo vozila, u
radiokasetofon stavila moju omiljenu pjesmu, The Logical Song; sve je ondje, moja ljubavna
sudbina, moji snovi, gospoda B. nije živa, ona je u životu, kunem se da ću tako živjeti, odnosno da
ću živjeti samu sebe. Prijateljica ima taj dar. Zbog toga smo se srele na Silvestrovo, pratile smo se
očima, oko nas je bila ona tišina, onaj žar postojanja u svijetu
1 zajedničkog postojanja u svijetu. To me podsjeća na riječ kozmogonija, čiji sam smisao
zaboravila. Otkako su mi se javile loše misli, izgubila sam i osjećaj za svijet, ili osjećaj za svoju
sposobnost da u njemu sudjelujem, i ostajem vani, kao bolesnici u svojoj bolesti; iznurena sam,
svakoga jutra nabrajam vlastite strahove od prethodnoga dana, svakoga jutra nosim breme vlastite
krivnje, to je također i način gledanja na stvari, određen svjetonazor, to je kao trodimenzionalna
slika, vidim nakon prve slike, vidim nakon prve istine. Jednoga sam dana bila u garaži tetke Joëlle,
bilo je to ljeti tisuću devetsto sedamdeset šeste, kada je vladala ona pasja vrućina. Bila sam s
bratićem za kojega često misle da mi je brat. Dugo sam imala taj odnos s dječacima, oni su bili
moje zrcalne slike. U zraku se, uz onu vrućinu, osjećao miris benzina, vrtjelo mi se u glavi i bilo je
ugodno, zatim sam imala osjećaj da će mi glava eksplodirati, i to je bilo još bolje. Gradili smo
automobil od drva. Bratić me je vukao na užetu; zavezao me za dasku koja je imala četiri kotača.
Nismo imali majice, uže me ogrebalo po boku; ništa nisam rekla. U toj je ozljedi bilo nešto
senzualno, u snazi moga bratića koji bi mi mogao biti brat, u olujnom ljetu, u lavežu psa koji se
zvao Tzarine, u glasu moje tetke koja nas traži; iza kuće u Couëronu je šuma, crna šuma, koju
gledam iz garaže, javlja mi se osjećaj poniranja tijela u neku nepoznatu, stranu put koja je u biti tek
moja vlastita put što je odbacujem iz srama ili koju udvostručujem iz želje koju osjećam prema sebi
samoj, i ponovno se pojavila šuma, prije pet godina, kod onih dviju djevojaka koje su živjele
nedaleko od Clermonta u kući na osami; one su me pozvale, na nekoliko dana, jer sam bila tužna
zbog Pjevačice, jer više nisam znala pisati; mislim da sam sama naučila pisati knjige, da je to učenje
neukrotivo i da može brzo nestati, da se ono može izgubiti kao što se možemo izgubiti na putu ili
izgubiti sjećanje. Vlakom sam otišla u smjeru Vichyja, dočekale su me na željezničkoj postaji, prva
se djevojka bavi opernim pjevanjem, druga je istraživačica. Nagovorile su me da vozim, iako još
uvijek nisam imala vozačku dozvolu, iako još uvijek nisam imala osjećaj za udaljenost kao što više
nisam imala osjećaj za krajobraz koji me okružuje, bila sam slobodno tijelo. Hodale smo stazom
koja ponire u šumu, u tom trenutku sam se prisjetila lica svoga bratića koji me je vezao
uzetom, bila je to noć stabala, bila je to noć moga djetinjstva, bila je to noć ljubavi ovih dviju
djevojaka koje zajedno žive, koje se nikada ne boje, koje su dva međusobno povezana tijela, gotovo
ovješena jedno o drugo; imala sam svoju sobu, s kaminom, s velikom posteljom, hodala sam
bosonoga, bio je to početak zime, trebalo je nasjeći drva, nosila sam gumene rukavice, osjećala sam
da me promatraju, javile su se trodimenzionalne slike, varijacije u određenim područjima mozga;
same smo radile kruh u pravoj peći, učila sam živjeti bez Pjevačice, bez njena glasa, učila sam biti s
te dvije djevojke koje se vole, koje razgovaraju na arapskom, na francuskom, na engleskom, koje
pričaju o Australiji, gdje su živjele, o neizmjernosti Zemlje, koju možemo vidjeti i u sebi. Spavala
sam pored njih, na katu ispod njih. Nisam željela otići u Vichy, zbog imena toga grada, iako ondje
postoji kasino, kina, jezero koje se ljeska kao jezero u Ziirichu, duž kojeg sam hodala s Dijanom, to
je jezero moje mladosti, jezero izgubljenih želja, ostala sam u kući u šumi, željela sam pisati zato
što sam pronašla samu sebe, s Pjevačicom je postojala ideja da se izgubim u sebi ili da više ne
nadzirem samu sebe; mislim da s vama nadzirem samu sebe, glas mi nije slobodan, još uvijek
mnome vlada krivnja, možda ću vam lagati o svome djetinjstvu, znate, i ne smijete mi to zamjeriti,
uvijek sam željela zaštititi ljude koje volim, to je možda i oblik zaštite od same sebe; kada je M.
došla vama, ona je o vama rekla: "Nema nikakva zida između nje i mene, istoga sam časa osjetila
želju." M. vas je smatrala ženom, ja, ja vas smatram doktorom, budući da sam sigurna da sam
bolesna, znate, prisjećam se onih sestrinih riječi o šizofreniji, kada je rekla da majke koje su
oboljele od gripe imaju šizofreničnu djecu, tu je i priča o mojim roditeljima, jedne noći, nakon
slavlja, možda je to baš tamo, u tom trenutku, na dan kada sam začeta, pa gripa moje majke, postoji
i ta legenda, i ponovno šuma, u Ba'inemu u Alžiru s gospodom A.; s njom sam se gotovo utopila.
Ona je čitala knjigu na plaži u Zeraldi. Izgledala je tužno, kao i uvijek. Preskočila sam zid hotela i
upala u duboki bazen. Ona je bila sva u svojoj knjizi, kao što je čovjek opsjednut nečijim tijelom.
Knjige
imaju moć da ponište svijet, da zagluše krike; to su knjige-zidine; ima više načina da čovjek napusti
svijet, knjige su takva vrsta droge. U šumi u Ba'inemu ima stabala koja nalikuju na japanska stabla,
ruke su mi bile ljepljive od smole, ondje sam osjetila snagu vlastitoga tijela koje se uspinjalo, sve
više i više, prema nebu, osjećao se miris zemlje, upravo one zemlje koja me veže za moju zemlju,
za zemlju mog prvog života. Ponovno sam pronašla miris zemlje s Prijateljicom na Cap-Martinu,
uvijek je to isti put, iza željezničke stanice u Roquebruneu, uski put koji je zaštićen ogradom, tamo
je i zid s grafitom: "Znam Tko Si", i Isusovo lice nacrtano crnom bojom, ostala sam iza Prijateljice,
ali to nije kao s Pjevačicom, Prijateljica me štiti i počinje hodati, slijedim je, slijedim je i mi smo i
dalje jednake, slijedim je i vjerujem joj, slijedim je i planina nas štiti od vatre, slijedim je i mogla
bih je dugo slijediti. Put Carinika ide uz more, uz plažu u Busei, uz Le Corbusierovu kolibu, uz
kuće arhitekata, možda i uz kuću Eileen Gray, ispod krošnji, ispod borovih iglica, ispod suhog lišća
ljeti, tamo su i uglačane hridi koje nalikuju malim glatkim skakaonicama, tamo mi ulazimo u more,
dok sunce sija nad nama, obuzela nas je vrućina, i daleko Italija, iznad nas selo Roquebrune,
Corbusierov grob, zatim i kružni restoran s vidikovcem, s kojega pogled puca na sve strane svijeta,
koji bi mogao biti i restoran u kasinu u Saint-Malou, gdje se, jedne zime, vjenčao moj bratić.
Zamolio me je da mu budem kuma, zamolio me je da napišem tekst, više nisam znala pisati, ali
napisala sam ga za njega. O čemu sam pisala? O brani na rijeci Rance, o našim noćnim proslavama,
o brzini, o glazbi. O čemu nisam pisala? O našim sijamskim tijelima, o braku, o dvorani za ples, o
provinciji, o disk-džokeju, o ploči Pjevačice, na njenu glazbu nisam željela plesati, o ploči Pjevačice
zbog koje nisam željela otići kući; s Prijateljicom, svakoga je dana ljeto, svakoga je dana Cap-
Martin, njeno tijelo pod vodom, njen crni dvodijelni kupaći kostim, njene ruke koje se otvaraju,
njene noge koje se praćakaju, njeno plivanje, njeno prelaženje, dok je onako okupana zrakama
sunca koje zalazi, u fokusu male kamere koja snima njeno plivanje, njena zaranjanja, njen smijeh,
njeno savršeno
življenje života. S vama, ja sam u životu, u mome životu, u njegovim zakucima, i to je za mene
način da ponovno pronađem pismo, da rujem, tražim, izvrćem i dotjerujem pisanje, ili da ga
utemeljim, znam, sada bolje razumijem, ja pišem o onom osjetilnom, o onome što se može osjetiti,
to je živo pisanje, ja sam živi autor, nestajanje pisanja je i brisanje osjećaja života; odustajanje je
smrt, nepostojanje pisanja je smrt, zato što se toliko bojim za majku kada se guši, kada prolazi
ulicama u Alžiru, kada se poljskim putem vraća kući, kada na selu kaže: "Idem iza polja, ivančice
mi se ondje čine većima." Ona je ondje i ona više nije ondje. U Freudovu čovjeku-Vuku, nešto se
dogodi s djetetom kada ono baci loptu i kada se ona ne vrati; to je poimanje svijeta i sebe, to je i
sazdava-nje osobe, pročitala sam da su osobe koje pate od klaustrofobije osobe koje nisu prekinule
vezu s majkom, one još uvijek pate zbog claustre koju ona vrši; moje je mišljenje, to znači tijelo
koje obavija, koje čučne nad svojim djetetom da bi ga zaštitilo, i da bi zaštitilo i sebe samo; kada mi
je majka nestala iza polja, ivančice su postale moji vukovi: mislim, ona se neće vratiti. Moj me
francuski djed vodi na veliko Mickeyjevo slavlje u Saint-Malo. Dvorana za predstavu je bila
kružna, sjeli smo u jedan od gornjih redova kako bismo bolje vidjeli pozornicu; bilo je tamo
mađioničara, plesača, akrobata, bilo je i prerušenih ljudi, djed je bio pored mene, u mraku, i rekao:
"Dobro vidiš, ptičice?" Vidjela sam lica s plaže, vidjela sam male kupače iz kluba u koji sam
redovito odlazila, vidjela sam svoje ruke na svojim koljenima, vidjela sam svoje tijelo koje je
progutao smijeh svjetine; tamo je bila i jedna žena s mikrofonom, sama na pozornici, osvijetljena
okruglim snopom svjetlosti, ona bi mogla biti pjevačica iz Mulholland Drivea koja kaže: "Silenzio";
zato što ja, ja želim tišinu, ne želim ništa vidjeti, ne želim ništa čuti i nisam ustala sa sjedišta kada je
ta žena izgovorila broj karte koji je pobijedio na tomboli: 67. To je godina moga rođenja, to je
godina kada sam stigla u Alžir, bilo je to ljeto cvijeća i mora, bio je to dan fotografija u staroj
bolnici; bio je to i smiješak moje majke koja me drži kao kakvo blago, bila je tamo i moja velika
sestra koja je nosila svoju haljinu s crvenim
uzorkom, bio je tamo i moj otac koji je snimao superosmicom, bilo je to moje prvo putovanje
zrakoplovom, osjećao se miris katrana i mlaznih motora, vidjela se bijela svjetlost jednog ljeta
požara. 67 je broj moje karte, koju sam čuvala u džepu, i koju sam poderala prije no što je djed
uspio provjeriti broj. Nakon toga se pojavio automobil na traci, pjesma Françoise Hardy, Krugovi
na vodi, miris kruha koji smo kupovali u Rochebonneu, zatim miris mimoza iz vrta, cvrkutanje
grlica u stablima, zvuk mora na kraju puta koji nas dijeli od plaže, čuje se i zvuk moga srama, koji
se spušta u nutrinu moga bića, taj zvuk čujem ponovno kada trebam braniti neku knjigu, kada se
trebam izjasniti, kada trebam reći tko sam ja uistinu. Iz mene kadšto šikne nešto, postoje nevidljivi
dijelovi, toliko malo znam o svome djedu iz Alžira, na fotografijama je imao plavu kosu i svijetle
oči, imao je veoma profinjeno lice. Kakvo je bilo njegovo djetinjstvo? Ne znam. Tko su bili njegovi
roditelji? Ne znam. Imao je motor, svirao je mandolinu, kupovao je polja karanfila u Nici, imao je
dara za jezik i za razgovor. Njegova je koža pod mojom, njegovo ime, njegove oči, njegove ruke
pod mojim rukama. Ja ga ne poznajem, možda ga osjećam kada sam gnjevna, kada trčim po plaži u
La Bauleu kako bih zaboravila Pjevačicu, kada zaranjam u bazen u Cap--Ferratu s Prijateljicom;
ona je ondje dolazila s ocem, ondje ju je on gledao kako pliva, to je bazen s morskom vodom,
iskopan u stijenju, kao i bazen u Zeraldi, možda je to neki posve pust hotelski bazen, koji bi mogao
biti i prazan bazen iz filma s Kinskijem i Benom Kingsleyem; vraća se Prijateljičin otac, on je
ondje, on je još uvijek živ, i Prijateljica kaže: "Moj otac nije umro, on će uvijek biti sa mnom,
pogledaj mi ruke, one su on." Mrtvi ne umiru dva puta. On je nosio hlače boje breskvine kore,
sandale, na nagim mu je ramenima sjedila njegova kći, trebao je prijeći grmlje, Prijateljica ima
zajedničke uspomene s ocem, ona i on na Capu, ona i on na tržnici Mouffetard, ona i on u
Burgundiji, ona i on u lovu na pastrve, nosili su visoke čizme i jakne kaki boje, odlazili bi u zoru,
ona bi se osjećala tako dobro, sigurno, sa svojim ocem, vozio bi ih u Méhar prema rijeci, trebalo je
pričekati da se
promoli sunce, trebalo je polako hodati po vodi, trebalo je baciti udicu kao laso, trebalo je ciljati
stijenu, sjenu, bio je dan, bili su to sretni dani, bio je to život, bio je to život oca i njegove kćeri; i
tako je Prijateljica rekla: "Potrebna su tri mjeseca da bi čovjek uvidio što je doista smrt, ona je kao
kamen koji ubija, to je neopisiva bol." Prijateljica je rekla još i: "Imam u sebi nešto što me toliko
boli. To nikada ne smije izići iz mene; svaki je dan učenje o tome, svaki je dan obrazovanje o
tome." Prijateljica kaže: "Ja sam u kući bez krova, to je moj život." Prijateljica nikada nije dugo
tužna. Ona ubrzo počne govoriti o seoskim posjedima, o poljima, o biciklističkim utrkama, o turniru
hobita, o vatri, o karabinu, o puhu koji je jednoga dana zaspao u njenoj kolijevci, o seljacima, o
kuniću kojega seljaci poklanjaju u Ricoréovoj kutiji, o svojem pariškom životu, o ulici Pierre-
Nicole, o ulici Beaune, o svojem odrastanju, o Palači, o Bazenu, o klubu Apoplexie; o svim tim
godinama, našim godinama koje se slažu jedna na drugu, a da se ne pomiješaju. Ne znam bismo li
trebali govoriti o mrtvima u prošlom vremenu. Naš jezik, način na koji mi pričamo o njima svaki
puta uskrsava mrtve, oni su knjige, oni su pisanje koje hita, oni su mala ljubavna pisama. Mogla bih
napisati legendu o baki i djedu iz Alžira. Mogla bih pisati o toj ženi koja mi je milovala kosu i lice,
koja me je nutkala kolačima i keksima od narančina cvijeta, mogla bih pisati i o živima: o svome
ocu koji rukama hvata murine, mogla bih pisati o njegovu putovanju u Francusku, o njegovu
kovčegu, o njegovu crnom odijelu, o njegovim putovanjima od Vannesa preko Rennesa do Alžira,
mogla bih pisati o sobi svoje majke u velikoj bijeloj kući, mogla bih pisati o sobi u studentskom
domu, o studentskim vjenčanjima, o sestrinu rođenju, mogla bih napisati knjigu s jednom pričom i
sebe pretvoriti u osobu s dubokim korijenima; knjige su kao ruke, ja liježem u njihovu toplinu.
Kada se vratim s naših seansi, u bilježnicu zapisujem svoju priču, koja polako postaje vaša priča,
zato što vas više ne uspijevam razlučiti od sebe, mislim da ste ušli u moj život, zna mi se dogoditi
da vas poželim susresti drugdje, slučajno, da uspostavim s vama i neku drugu vezu; zna mi se
dogoditi i da
zavidim M., zato što je sazdala legendu o vama, koju ja samo djelomice poznajem. S vama ja trčim
za svojom prošlošću. U La Bauleu, Pjevačica trči ispred mene, ona me nikada ne čeka, more je
daleko, pijesak sjaji kao led, smiraj je dana i zima je u punome jeku. Doček Nove godine slavimo u
hotelu Royal, Pjevačica je na talasoterapiji, zbog koncerata, zbog umora, zbog tijela koje joj je
toliko iznureno, koje ja toliko želim, toliko mrzim. Počela sam čitati Gangstere Hervea Guiberta,
Pjevačica kaže da je njegovo pisanje suviše hladno za nju, Guibert je moj vlastiti plam, snatrim o
prijenosu, o sijamskom jeziku, o njegovu jeziku na mom jeziku, oni bi bili kao dva tijela položena
jedno na drugo. More nadire iza prozora u sobi za odmor, i ja se moram odmoriti, ne osjećam se
bolesnom, na sebi imam kućnu haljinu i papuče od spužve, klizim po hodnicima kao kakva utvara.
čekam je u dvokrevetnoj sobi, čekam nju, čekam nas, kupila sam bilježnicu u trgovačkom centru,
pokušavam pisati o onome što vidim, o onome što znam, o satima koji sporo prolaze na ovim našim
praznicima, o igračima pola na plaži, o kafiću gdje su se mogle pojesti palačinke, o agentu koji je
organizirao naše izlaske u Derwin, u Indijanu, u Nossy Be, naše izlaske prema ničemu, uvijek ništa,
o novinama koje treba pročitati, o fotografijama koje treba odabrati, o koncertu u Bercyju, ne mogu
pisati ni o čemu, riječi nestaju, svaki put, jer ja nestajem, svaki put, sretna Nova godina, treba brojiti
do sedam, sretna Nova godina, a da zaplešemo, sretna Nova godina, ocean šampanjca, sretna Nova
godina, traci svjetlosti na nebu, sretna Nova godina, srce mi više ne kuca. U La Bauleu se osjeća
miris borova koji bi mogao biti miris Saint-Briaca. Ondje su i putovi kojima treba proći da bi se
došlo do bare u Guerandeu, još uvijek je ondje i put uz branu rijeke Rance, spušteni prozori, glas
Pjevačice, koji još uvijek ne poznajem, ljubav je povratak u mladost: prvi dječak kojeg smo
poljubili, prva djevojka koju smo poželjeli; gubim svoju prošlost, više ne pokrivam sve ove veze,
svu svoju ljubavnu obitelj; u Rennesu, u parku u Thaboru, sestra me je uhvatila za ruku jer sam
željela pobjeći; u našem vrtu, znala sam ostati sjediti na hrpi drva i promatrati gliste; bojala sam se
uholaža, podruma, brda drvenog ugljena, bojala sam se tavana, garaže, zadnje sobe ispod krova,
bojala sam se kipa s drugoga kata, đavoljeva rata, noću sam se bojala i tišine, bojala sam se i vlastite
budućnosti. U sobi Dijane iz Ziiricha bio je svjetleći globus; noću sam gledala kako se okreće i
mislila na sve ljude u koje bih se mogla zaljubiti i od toga bi mi se zavrtjelo u glavi, zbog beskrajnih
mogućnosti, i zbog Dijane, čiju tajnu nikako ne uspijevam proniknuti; postoje knjige koje nalikuju
na policijska izvješća, postoje pisci koji imaju samo istinu pisanja. U Ziirichu, moj otac nije ništa
znao o mom ljubavnom životu kada nas je posjetio, pokazala sam mu kako sam brzo naučila skijati,
spuštati se po padinama, hodati unatrag po prhkom snijegu koji je nalik na puder, kada je došao, ja
sam sakrila Dijanina pisma i fotografije, zajedno smo hodali po šumi, on je rekao da će ono što sam
u tom trenutku proživljavala, otuđenost, biti od ključne važnosti za moju budućnost, da čovjek treba
vidjeti svijeta da bi upoznao sama sebe, što sam ja shvatila kao: čovjek treba vidjeti, upoznati druge
da bi znao tko je; nikada ne volimo istu osobu, prihvatimo otuđenost, novu kožu i novi glas koji
zove. U ljubavi se čovjek uvijek odvoji od sebe, uvijek se osjećam stopljena s tijelom onoga
drugoga, uvijek postoji taj oblik nesvjestice; uvijek postoji tijelo usnule Pjevačice na njenome
krevetu, imam tu sliku o njoj, prepuštanje. čovjek se odlijepi od stvarnosti. Promatram samu sebe
kako volim, možda je potrebno više oblika ljubavi unutar ljubavi, kao što je potrebno više oblika
života unutar života. Na Sejšelima, na otoku Praslinu, ja sam Prijateljica u palmama, imam masku i
disalicu, mi plivamo iznad koraljnog grebena; na otoku Praslinu, često sam mislila da sam na
samome kraju života, da nema ničega boljeg nakon toga, ničeg istinitijeg, zbog beskrajna krajolika,
zbog beskrajna morskog dna koje dotaknemo; šutljivost mora je i šutljivost naše veze. Prijateljica i
ja razgovaramo jedna s drugom u glavi. Postoji ideja da pripadamo istoj obitelji, obitelji kože; to je
ideja bez ikakva prokletstva, bez ikakva urušavanja, bez ikakva propadanja. Kada sam kod kuće,
nedaleko od Clermonta, i kada vidim na terasi dvije djevojke koje su zajedno, znam da su one
same na svijetu, kao izgubljene u svojoj vezi, zbijene kao granje u šumi koja nas okružuje, mislim
na Lauru Palmer iz Twin Peaksa, mislim na strah, mislim na sjene u šumi, Istraživačica mi kaže da
se moja mašta poigrava sa mnom, da na mene utječe televizija, filmovi koje gledam, da to nije
stvarno, da je sve mirno i spokojno oko nje, da ih nitko tijekom noći neće ubiti. često radije čitam
nego pišem, zato što me čitanje udaljava od stvarnosti, dok me pisanje, moje pisanje, obvezuje da
budem što bliže stvarnosti. Pjevačica voli koncerte, ona kaže da se na koncertima izgubi i ponovno
pronađe, ona kaže da uistinu voli samu sebe i zbog glasova koji je zazivaju. Stavljaju me na mjesto
kako bih joj se mogla diviti, ja slušam. Ponovno postajem dijete koje odrasli prate na aerodrom,
koje oko vrata nosi natpis s prezimenom, imenom i adresom, koje domaćice u Air Algérie
nadgledaju, ponovno postajem djevojka koju su natjerali da pleše, ponovno postajem pacijentica
koju pregledavaju stetoskopom, ponovno postajem autor koji je na televiziji, kojemu daju mikrofon,
kojega šminkaju, kojega snimaju, kojega ispituju, u mome životu uvijek postoji trenutak kada se
pustim, kada se prepustim, kada bi sa mnom mogli sve učiniti, kada bi s mojim tijelom mogli sve
učiniti. Duh mi se nikada ne povine, tijelo mi je gipkije zato što ono traži želju. Pogledajte mi ruke,
noge, stopala; i ja pazim na odjeću, nikada ne dođem u istome puloveru, mijenjam ih, mijenjam
suknju, hlače, ružičaste, crne, ne dajem nikakav vidljiv znak raspoloženja i znam da je ova kontrola
već znak, već trag, i znam da vi znate. Znate da se čudim kada vas vidim da nosite kožu, ili sat
Swatch, ili maramu uz vrat. Znate da postanem razdražljiva kada zazvoni telefon, kada imate gripu,
kada osjetim miris kave koji se širi ispod zatvorenih vrata vaše ordinacije i koji kaže: iza ovih
zidova postoji život, mene zanima samo moj vlastiti život, moj vlastiti život u Alžiru, miris cvijeća,
svjetlost na pijesku, moje tijelo koje trči prema moru, ja, ja poznajem samo vlastite užitke i imam
cijeli život pred sobom da ih otkrijem i da ih zatim riješim. Spavali smo u hotelu Diodatto, nedaleko
od Cap-Martina, Prijateljica je fotografirala bazen koji su gosti napustili; samo je moje tijelo
bilo pod vodom, najprije svijeno a zatim opušteno, obamrlo na dnu, ležeći na površini, obuzelo ga
je najprije sunce, a potom i objektiv fotoaparata. Vraća mi se slika bazena u Zeraldi. Ondje se
utopio Le Corbusier, na pučini pred jednim zaljevom, obožavao je more, plivao je daleko, nije se
bojao, govorio je da su smrt i život toliko nerazdruživi da u toj vezi ima nešto lijepo. Uspeli smo se
do sela Roquebrunea stubama izdubljenima u stijeni, ispod groblja je mozaik Djevice s popisom
boraca. Mislim na očeva brata čije tijelo nikada nije pronađeno, mislim na slike alžirskoga rata, na
kuće od bijeloga kamena skrivene u šikari; moj je ujak pozirao pred jednom od tih kuća; imam
njegovu fotografiju u ladici radnoga stola, nasmiješio se, nosio je pušku i šešir, ne znam nalikuje li
na mog oca, ne znam nalikujem li ja na njega, njegova je ljepota ljepota mladosti. Duboko u nutrini
moga bića, uvijek je to priča o tome da potječem iz dvije obitelji koje sve suprotstavlja, obitelji
Francuza i Alžiraca. U meni postoje ove dvije struje, koje nikada neću moći odvojiti, mislim da ne
pripadam ni jednoj strani. Sama sam sa svojim tijelom. Možda to znači izgubiti vlastitu mladost; ja
sada, budući da se silno trudim dolaziti ovamo, budući da se silno trudim pričati o sebi, gubim svoju
mladost, gubim svoju mržnju i svoje lude želje, zadovoljavam se time da sam živa, zadovoljavam se
danom koji se diže i noću koja dolazi, zadovoljavam se valcerom riječi. Pjevačica nije željela
ostarjeti, ona je voljela mlade kako bi zadržala vlastitu mladost, ona je voljela mlade kako bi
ovjekovječila vlastiti uspjeh. Postoji određena predaja dužnosti u pričama o ljudima. Ja sam je
voljela dok je starjela; ona je od mene uzela, kao što bih ja jednoga dana mogla uzeti od nekoga tko
započinje. Ima ona rečenica koju jako volim: "Počela sam raditi veoma rano." S Prijateljicom sam
hodala do Mentona, Put Carinika ide uz planinu sve do Italije; ondje je hotel koji je dobro uklopljen
u krajobraz, Majestic, ondje su i tornjevi u Monacu, u magli, ondje se čuje i buka vlakova iz Cannesa,
iz Nice, iz Riminija, ondje su i one male palače koje me podsjećaju na Avu Gardner u
Bosonogoj grofici, ondje su i naša dva tijela koja hodaju, u sjeni a potom u plamenu s;unca, ondje je
u daljini i Nica, naš seizmički grad, koji skriva drugi grad, Alžir, kao što moje tijelo skriva drugo
tijelo, tijelo mojih prvih čežnja. Moja sestra i M.B. su ležale na stijeni na plaži Moretti, daleko od
mene, donijele su kasetofon, slušale su kasetu Eaglesa, pušile su cigarete, moja je sestra imala
ružičast slamnati šešir, M.B. je nosila iste avijatičarske Ray-Ban naočale kao i njena majka, mirisale
su na Hawaiian Tropic, ulje od kokosova oraha, ja sam otpli-vala daleko, sve do pješčanog spruda,
znala sam da ih ne smijem ometati, one su se izdvojile, stisnule, kao kakav ljubavni par, koža mi je
bila prekrivena pjegama od sunca, više nisam bila dijete, željela sam otići iz Alžira, zato što mi je
sestra trebala živjeti u Francuskoj i zato što ne mogu živjeti bez nje, bez njenih navika: plesa,
glazbe, čitavih sati na telefonu, dok je onako skrivena pod krevetom, moja je sestra puna života,
puna želja, dok sam ja mnogo ozbiljnija u saudade', kako kaže Pjevačica za mene; sve je to zbog
mojih zbrkanih želja, želje koju osjećam prema onome dječaku koji živi nasuprot obitelji B., koji
ima smeđu kosu i jedno mu je oko zeleno, a drugo plavo, i želje koju osjećam prema M.B. kada
skače sa stijene i kada promatram njeno dugo tijelo kako klizi pod vodom. U stanu u Alžiru imamo
srebrne ribe, majka kaže da one donose sreću, da ih se ne smije zgaziti. Moja majka čisti crvene
barbune, moja majka na plinu pali kokoši perje, moja majka čisti grašak, moja majka tuče bjelanjak,
moja majka tuče tijesto za jednostavni kolač, moja majka ostaje ona majka hraniteljica i majka koja
mašta kada kaže: "Tako bih bila voljela živjeti u Marquisesu, kao Paul-Emile Victor." I ponovno to
sanja, kada odlazi u Frankfurt, budući da nam priča o putu zametenom snijegom, o vlaku, o jelama
prekrivenim injem, o selu, o šumi, o doktoru J. koji liječi njenu astmu biljkama; pisanje dolazi iz
priča naših roditelja. Uvijek sam slušala priče o marabutima, o mudracima, o dijinnsima i o
vukovima, uvijek sam živjela u čaroliji romana. Trgovala sam sa životom, znate, i sa smrću.
uspijevam opisati kako se razvijaju moje fiks-ideje koje se pomaljaju po dvije, po četiri, koje se
smanjuju, koje se rađaju iz kakve slike na televiziji, slike sahrane, slike lijesa, iz kakve situacije:
kada odlazim od majke nakon ručka - uvijek suviše rano za nju, uvijek suviše kasno za mene, zato
što ne mogu ostati na mjestu, moram hodati, moram trčati, moram živjeti, moram se penjati po
bijelom stubištu moje zgrade na stupovima, brzo se penjati, dvije po dvije stepenice, do zadnjega
kata, gdje živimo, moram se osvrnuti, kako bih provjerila da me kakav muškarac ne slijedi, uvijek
je to muškarac s plaže, u mojoj glavi, svi oni imaju isto lice, svi me oni žele uhvatiti za vrat, brzo
otvoriti vrata moga djetinjstva i potražiti ono što nedostaje ili ono što premašuje; ponovno se javlja
taj osjećaj smrti kada se spuštam po vašem crvenom stubištu, kada susretnem pacijenta koji će me
zamijeniti, ja sam ljubomorna. Mislim na M., mislim na to koliko vas je ona željela. Kod kuće
imam jednu njenu sliku, to je sve što je preostalo od našega prijateljstva. Nikada joj ne bih mogla
reći da se viđam s vama, nikada joj to ne bih mogla priznati. Postoji još i tuga same Nice, nakon
plaže, nakon uličica na šetalištu Saleya, nakon kasina, nakon hotela Beau-Rivage, postoji nešto što
satire, zbog zrakoplova, zbog planine, zbog ceste koja vodi sve do Italije, zbog dvorca, zbog
spomenika mrtvima, zbog brodova teretnjaka. Ta se tuga pojavila u djetinjstvu, ona je ondje, u
djedovu automobilu, sestra je pored mene, nosimo žute vjetrovke, prelazimo Francusku, to su naši
praznici u Francuskoj. Baka je na prednjem sjedalu s psićem na koljenima, ona drži kartu pokrajine
Auvergne, otići ćemo vidjeti vulkane, hladno je, hladno mi je iako je ljeto, djedove su ogromne ruke
na volanu njegova buicka, on vozi samo američke automobile, "Kakav smiješan ukus", rekla je
moja majka, i moja prabaka je ondje, ona glasno govori, i njen parfem izaziva mučninu, i nije to
Nica, i nije to Alžir, i nisu to polja ivančica, i uvijek je to tuga na mojoj koži, hladnoća, kada djed
kaže: "Jesi dobro, ptičice moja?", kada baka kaže: "Uskoro ćemo stići." Ali, nikada nećemo stići,
nikada nećemo stići tamo kamo bih željela stići, nikada nećemo stići na kraj moje tuge, ili na kraj
majčine tuge koju sam preuzela kao kakvu bolest, koju ponovno živim kao kakvu dužnost. Moje će
tijelo izliječiti njeno tijelo, moje će djetinjstvo zaliječiti njeno djetinjstvo, moje će oči preuzeti suze
iz njenih očiju, moje će srce pružiti ljubav. Moj otac kaže: "Spasio sam tvoju majku." Ne znam od
čega, ne želim znati. Moja je majka ondje, u stanu u Alžiru, elegantna, s maramom na glavi, sa
sandalama visokih potpetica, u lanenoj haljini, tako je lagana, tako zaljubljena, a kadšto tako
ozbiljna i tako sama, u svome svijetu, kako kaže. Pročitala sam u jednoj knjizi da u svakoj obitelji
postoji osoba koja upija, da je to zapisano u samome sustavu obitelji, koža koja će sve preuzeti;
moje su knjige sačinjene od te kože, glatke i krhke kože, fotografske kože, moje su knjige postale
moje knjige-ogledala, zatim moje ratne knjige, a naposljetku su se okrenule protiv mene; izgubila
sam svoj dar za pisanje na tri godine, ponovno sam preuzela ulogu osobe koja upija u obitelji, čula
sam knjigu koju nisam mogla prenijeti u pismo, dobila sam knjigu riječi koje nisam mogla
preobraziti, bila sam izvan književnosti, gledala sam kako prolaze vlakovi. Voljela sam to
prepuštanje, izgubila sam samu sebe, ono što je najdublje i ono što je najnevinije u meni, topila sam
se, svakoga dana, pred svojim radnim stolom, pred listovima papira koje sam trebala ispisati, na
bazenu u Buttes-Chaumontu, gdje sam iznurivala vlastito tijelo četiri puta tjedno. Bilo je to doba
Pjevačice, znate, ima ljudi koji zaplijene pisanje. To je zbog te priče. Ona mi je oduzimala snagu,
njen je glas nadglasavao, za-glušivao moj glas. U to sam doba upoznala i svog novog izdavača.
Mislim da imam sreće, da imam sreću koja je plod ljubavi. Na početku sam mu lagala, rekla sam
mu da sam na tragu nečemu, da pišem svakoga dana, on je rekao: "Nestrpljiv sam, znate", on je
rekao: "Vi ste pravi autor", on je rekao: "Nikada nas neće biti dovoljno, nas koji vas čitaju", što sam
ja shvatila kao: "Nikada nas neće biti dovoljno, nas koji vas volimo." Zajedno smo ručali na
Montmartreu, pisao mi je svakoga tjedna, svake srijede, zato što je to dan djece, zato što nikada
sami sebe ne smijemo ozbiljno
KNJIŽNICA ZELINA
shvaćati, zato što se svemu treba smijati i iskoristiti život, kako on to kaže. Toliko sam se sramila,
više nisam željela pisati i više nisam željela voljeti. Želja za pisanjem mi se vratila kada sam
upoznala Prijateljicu, rodila sam se po drugi put. Prijateljica je izvor mojih knjiga, ona je ta snaga,
znate, ona me razumije, ona zna kada sam se udaljila od teme, kada sam se udaljila od sebe, ona zna
i ona mene zna. Pišem zato što sam gnjevna, ne znam ostaviti za sobom djetinjstvo, ja sam vitez
svoje majke, ja odgovaram na njene pozive upomoć, njeno tijelo pretpostavljam svome, sjećam se
njenih bolesti, često sam željela biti bolesna umjesto nje, često sam se željela kazniti zbog greške
koju nisam počinila; pisanje je za mene i pisanje o tijelu moje majke, o njenu tijelu koje je jednoga
dana ležalo u stražnjem dijelu zrakoplova. Vraćali smo se u Alžir, na koljenima sam imala vrećicu iz
Gale-ries Lafayette, na sebi sam imala hlače bež boje i košulju, ponovno sam trebala vidjeti oca i
stan, vratiti se u svoju sobu i vratiti se svome mačku Moustacheu, bila sam sretna, a moja se majka
gušila u zrakoplovu; premjestili su nas na druga mjesta, domaćice su joj skinule šminku, zbog
kisika, moja sestra nije plakala, ja sam majku promatrala kao kakvu anonimnu putnicu, bila sam
sigurna da sam čudovište jer sam se sramila. Osjećala sam se odgovornom. Dječje tijelo umara,
tijelo koje je nosilo drugo tijelo se iznuruje, ja nisam ništa nosila, nisam željela ništa nositi. Majka
mi je izgubila svijest, oblaci su prolazili iza moga prozor-čića, nastojala sam se usredotočiti na nebo
koje je bilo tako lijepo, tako bijelo, tako ružičasto, tako različito od zemlje. čujem domaćice,
pištanje boca s kisikom, mlazne motore, nalete vjetra, mislim da sam važna jer mi je majka bolesna,
ali, nije to ništa, to je život, to je moj život, veoma je banalno gušiti se, veoma je banalno biti ondje,
u toj logici gušenja, moja se majka guši sama od sebe, ona je opsjednuta i ona je opsjednuta sobom,
Alžir nije ništa, ja nisam ništa, oblaci su bitni, njih gledam, ondje bih željela biti, odmah iza
prozorčića. Ne dopada mi se moje mjesto, ne volim riječi koje me određuju: djevojčica. Mogla bih
napisati roman o svojoj terapiji, mogla bih pisati o našim sastancima, bila bi to priča o ljubavi,
ili priča o mržnji, to još uvijek ne znam, bila bi to priča usmjerena protiv M. koja je jednoga dana
željela zavesti moju majku. Jedne smo je noći posjetile, u stanu u ulici X, došle smo samo na sat
vremena, bila je sama, otac mi je bio u Alžiru, M. je bila ondje, snažna poput muškarca, odmah sam
znala da želi zavesti moju majku. Znate, sve se pomiješa, to je već život kao spomenik. Majka mi je
ponudila alkoholno piće od naranče, koje je bilo jako i vruće, srce me boli jer sam kći poželjna tijela
svoje majke, mislim na Dijanu iz Ziiricha, mislim na njenu ljepotu, na njen glas, na njeno tako
profinjeno, tako gipko tijelo koje je jednoga dana plesalo oko moje majke; mislim da djevojke vole
starije žene, mislim da sam u ljubavnom krugu čije je središte moja majka. Mi smo još uvijek
vjenčane, znate, ne znam da li me možete razumjeti, voljela bih vas nasmijati, znam da vam upravo
dajem knjigu, znam da u ovome trenutku nadzirem svoj jezik i svoje kretnje: obuzela me je želja,
počinjem maštati o vama, o vašem tijelu, ali, lice vam je mutno, maštam i o djedu, on ima lice
kakva znamenita odvjetnika, pokloni mi ruže, udvara mi, a ja mu kažem da me ne privlače stariji
muškarci. Otkako dolazim ovamo, nemam nikakvih primisli, nikakvih zadnjih misli, sve izlazi, sve
prolazi, pohode me moje vlastite informacije, više nemam straha, ja sam sama taj strah. Na Korzici
sam, na plaži Sanguinaires, plivam daleko, imam naočale za ronjenje, i ma koliko ja daleko plivala,
ispod tijela su mi uvijek one smeđe alge; Pjevačica mi maše da se vratim, voda je tako topla, duh mi
je tako slab, prepuštam se i plutam na leđima, nad morem sam, kao što bih mogla biti nad tijelom
svoje majke, Pjevačica mi je rekla da ne može ući u moju priču, vraćam se prema njoj, ona nosi
crveni kupaći kostim, riđo-kosa je i profinjena, i ne znam želimo li uistinu jedna drugu ili želimo
želju, s njom vrijeme sporo prolazi, zbog toga više ne pišem, ja sam izvan stvarnoga života. Hodam
iza nje po stazi koja vodi do kuće, njena ruka traži moju, ja je ne uzimam za ruku, to je naša igra, da
najprije ne obraćamo pozornost jedna na drugu, a da se zatim zagrlimo kao luđakinje, da malo
ozlijedimo jedna drugu pa da se potom odvojimo, osjeća se miris vatre, osjeća se i miris
njena tijela koji prepoznajem po noći, mi smo zajedno i mi smo tako razjedinjene, tako odijeljene.
Ona se boji da će prestati biti uspješna, ona ne govori o mome pisanju, ona ne govori o meni,
0 mojoj prošlosti, o mojoj obitelji, ona zna da sam ondje, na svakome koncertu, u Berlinu, u
Barceloni, u Oh/mpiji, ona kaže da me ne može pogledati u oči, ali da točno zna gdje sjedim u
dvorani, često visoko, pored konzole. Gledam je kao kakvu točku u noći, ona dobro pleše, s
izbačenim kukovima, sa zatvorenim očima, u crnim hlačama i u crnoj košulji, ona to dobro čini, ona
zna kako potaknuti žudnju kod publike, to je dar, ona pjeva udarajući ritam lijevom rukom, ona
nalikuje prioru, ona ima to nešto u glasu, što je tako osobito, ali i toliko razdražuje, jer je ona toga
suviše svjesna; ona zna da ja znam, ali ništa ne govorim, slušam je, onaj glas koji pjeva je glas koji
mi govori, onaj glas koji pjeva je glas koji kaže: "Želim te", ili: "Više te ne mogu podnijeti", ili:
"Divna si", ili: "Trebale bismo prekinuti." Pjesme su tako lagane, a knjige su tako ozbiljne. Kadšto
joj zavidim što piše na tako sretan način. Ona se toliko razlikuje od mene, ona je tako izdvojena od
svega; mi smo tako udaljene, čak i kada osjećam da je na meni, to je kao u kakvu snu; ja sam tijelo
koje ona miluje, koje ona ljubi, koje ona želi, a ja opet i nisam više to tijelo, promatram nas
1 oči su mi umorne od toga promatranja, treba snage za odlazak, moje nepisanje oduzima mi sve,
ostajem zato što je tuđi uspjeh tamnica; živim u njenu glasu, u njenim turnejama, u njenim
praznicima, još uvijek mi je potrebno nekakvo tijelo, želim da me zagrle, uvijek ja brišem njene
suze, uvijek ja slušam priču o njenu djetinjstvu; s njom ja nemam prošlosti, stojim na rubu života, u
onome nasilju, s njom ja gubim svoje ime. Volim Pjevačicu zato što je ona Pjevačica moje mladosti,
volim njeno tijelo zato što se to tijelo penje na pozornicu, volim tuđu želju koja dode na moju želju
i koja je mijenja, volim tu projekciju, volim nestati iza nje, volim to što više ne pišem, volim tu
lažnu slobodu. Pisanje je također tamnica, moram ga opravdavati, moram ga popravljati, moram ga
preklinjati kada mi riječi ne dolaze, kada je pisanje loše. Luda sam za pisanjem zato što pisanje
zatvara rano djetinjstvo.
Ja tragam za tim prijelazom, za prvom napisanom rečenicom, za romanom prije romana. Mogla bih
govoriti o fizičkom pisanju, kao slikar koji slika vlastitom krvlju, koristeći krv umjesto crvene a
kasnije umjesto crne boje na svojim slikama. To je ponovno pisanje koje krvari. Odbijam početi
pisati polazeći od smrti ili od zlobe, pišem polazeći od života, polazeći od ljubavi. Mogla bih
napraviti cijelu listu svojih loših misli, jednu vrstu kataloga; kažu da ako čovjek piše o svojoj
nesreći, ona nestane. Herve Guibert kaže da slika raka njegove majke nalikuje životinji. Ja sam u
svojoj sobi u Alžiru, moja je soba najsvjetlija u cijelom stanu, sunce ždere drvo s mojih prozorskih
kapaka, ja sam na postelji, znojim se, svjesna sam svoga tijela, to je erotska svijest, mislim da bi svi
trebali željeti sami sebe prije no što požele druge, ovakav pogled na samu sebe mi se vraća u sobi
Dijane iz Zuricha, ne znam je li to nekakav pogled iznutra, pogled jednog kiklopskog oka u mom
trbuhu, ili je to možda, ja ne znam, učinak želje koja se vraća kao bumerang, od moga tijela na
Dijanino tijelo. S Prijateljicom ja na određen način pronosim krv, mi na neki način usvajamo jedna
drugu. Još uvijek odlazim k majci, u stan u ulici X, zato što se, već sam vam to rekla, ne znam
odvojiti, tako su me odgojili, otac bi znao kazati: "Samo vas imam"; majka bi znala reći: "Ti ćeš
uvijek biti moje srce"; otkako su se pojavile loše misli, vidim sva ta srca kako kucaju za moje malo
srce, ona su crvena i vlažna, prošarana su plavim žilicama, postojala je ona priča osamdesetih
godina, priča o naočalama pomoću kojih je čovjek mogao vidjeti kroz odjeću, ja vidim kroz kožu;
ispod majčina lica su vilične kosti, ispod Prijateljičinih očiju su dvije duplje koje me prate, ispod
dječje kože je bijela hrskavica, ispod očeva trbuha sam ja, ispod pisanja moje knjige je pisanje o
mojoj terapiji, ispod Ja je moja bolesna baka. Još vam ništa nisam rekla. Sve se to događa u velikoj
bijeloj kući, pored ružičnjaka, u malom plavom salonu koji je pretvoren u sobu, ondje počiva tijelo
moje bake koju ja ne posjećujem, koju ne mogu posjetiti, koju ne mogu više posjetiti, sramim se
vlastite šutnje i skrivam se u toj šutnji. Prije nisam govorila, mislila sam da riječ može ubiti, zbog
priče
o mom profesoru kojem sam poželjela da umre. Tukao me je, ponižavao me; imao je profinjenu
bijelu kožu, zvao se gospodin S. Doživio je srčani udar. Uvijek sam mislila da sam ja za to kriva,
uvijek sam vjerovala u taj zločin. Ispod mojih knjiga je priča o šutnji, ispod moga lica su moje loše
misli, ispod mora su sive alge koje nalikuju kosi. Bila sam na Ravnoj stijeni, izvan Alžira, s M.B.,
sestrinom prijateljicom. Sjedila je na rubu litice, na sebi je imala bijeli kupaći kostim i rekla je:
"Pogledaj ide li mi krv"; zatim njen glas prekrije glas moje majke u sobi u Alžiru, koja je, sa šalom
oko vrata, u spavaćici, rekla: "Teče mi krv"; ja nisam željela pogledati, nisam željela provjeravati,
otišla sam u park u Rezidenciji, tamo sam osjetila miris mušmula, naranče, cvijeća, smole, bilo je
nešto puteno u zraku što je brzo izbrisalo svaku misao
0 smrti, bila sam okružena ljepotom, protiv smrti. Sva ona nadiranja krvi na mene, sve one veze.
Nakon što je majci potekla krv, otišla sam na tjedan dana živjeti kod M.B., njena je majka putem
telefona rekla: "Ja ću je uzeti, nemojte brinuti." Na leđima sam imala modru torbu, nosila sam svoj
reket za tenis, svoju omiljenu odjeću, termosicu vode marke Sisley, i čekala gospođu B. na ulazu u
rezidenciju s Kaderom, pazikućom. Došla je automobilom, imala je plavu kosu koju je splela u
punđu, bila je visoka, nosila je usku prugastu košulju, traperice i sandale visokih potpetica, nikada
nije skidala svoje avijatičarske naočale Ray-Ban. Gospođa B. je otela svu ljepotu Alžiru, ona je
otela svu moju sposobnost da se razgalim ljepotom, ona je, na sebi svojstven, osobit način, bacila
moju torbu u prtljažnik, pušila s usnikom, posjela me pored sebe, smijala se, brzo vozila, u
radiokasetofon stavila moju omiljenu pjesmu, The Logical Song; sve je ondje, moja ljubavna
sudbina, moji snovi, gospoda B. nije živa, ona je u životu, kunem se da ću tako živjeti, odnosno da
ću živjeti samu sebe. Prijateljica ima taj dar. Zbog toga smo se srele na Silvestrovo, pratile smo se
očima, oko nas je bila ona tišina, onaj žar postojanja u svijetu
1 zajedničkog postojanja u svijetu. To me podsjeća na riječ kozmogonija, čiji sam smisao
zaboravila. Otkako su mi se javile loše misli, izgubila sam i osjećaj za svijet, ili osjećaj za svoju
sposobnost da u njemu sudjelujem, i ostajem vani, kao bolesnici u svojoj bolesti; iznurena sam,
svakoga jutra nabrajam vlastite strahove od prethodnoga dana, svakoga jutra nosim breme vlastite
krivnje, to je također i način gledanja na stvari, određen svjetonazor, to je kao trodimenzionalna
slika, vidim nakon prve slike, vidim nakon prve istine. Jednoga sam dana bila u garaži tetke Joëlle,
bilo je to ljeti tisuću devetsto sedamdeset šeste, kada je vladala ona pasja vrućina. Bila sam s
bratićem za kojega često misle da mi je brat. Dugo sam imala taj odnos s dječacima, oni su bili
moje zrcalne slike. U zraku se, uz onu vrućinu, osjećao miris benzina, vrtjelo mi se u glavi i bilo je
ugodno, zatim sam imala osjećaj da će mi glava eksplodirati, i to je bilo još bolje. Gradili smo
automobil od drva. Bratić me je vukao na užetu; zavezao me za dasku koja je imala četiri kotača.
Nismo imali majice, uže me ogrebalo po boku; ništa nisam rekla. U toj je ozljedi bilo nešto
senzualno, u snazi moga bratića koji bi mi mogao biti brat, u olujnom ljetu, u lavežu psa koji se
zvao Tzarine, u glasu moje tetke koja nas traži; iza kuće u Couëronu je šuma, crna šuma, koju
gledam iz garaže, javlja mi se osjećaj poniranja tijela u neku nepoznatu, stranu put koja je u biti tek
moja vlastita put što je odbacujem iz srama ili koju udvostručujem iz želje koju osjećam prema sebi
samoj, i ponovno se pojavila šuma, prije pet godina, kod onih dviju djevojaka koje su živjele
nedaleko od Clermonta u kući na osami; one su me pozvale, na nekoliko dana, jer sam bila tužna
zbog Pjevačice, jer više nisam znala pisati; mislim da sam sama naučila pisati knjige, da je to učenje
neukrotivo i da može brzo nestati, da se ono može izgubiti kao što se možemo izgubiti na putu ili
izgubiti sjećanje. Vlakom sam otišla u smjeru Vichyja, dočekale su me na željezničkoj postaji, prva
se djevojka bavi opernim pjevanjem, druga je istraživačica. Nagovorile su me da vozim, iako još
uvijek nisam imala vozačku dozvolu, iako još uvijek nisam imala osjećaj za udaljenost kao što više
nisam imala osjećaj za krajobraz koji me okružuje, bila sam slobodno tijelo. Hodale smo stazom
koja ponire u šumu, u tom trenutku sam se prisjetila lica svoga bratića koji me je vezao
uzetom, bila je to noć stabala, bila je to noć moga djetinjstva, bila je to noć ljubavi ovih dviju
djevojaka koje zajedno žive, koje se nikada ne boje, koje su dva međusobno povezana tijela, gotovo
ovješena jedno o drugo; imala sam svoju sobu, s kaminom, s velikom posteljom, hodala sam
bosonoga, bio je to početak zime, trebalo je nasjeći drva, nosila sam gumene rukavice, osjećala sam
da me promatraju, javile su se trodimenzionalne slike, varijacije u određenim područjima mozga;
same smo radile kruh u pravoj peći, učila sam živjeti bez Pjevačice, bez njena glasa, učila sam biti s
te dvije djevojke koje se vole, koje razgovaraju na arapskom, na francuskom, na engleskom, koje
pričaju o Australiji, gdje su živjele, o neizmjernosti Zemlje, koju možemo vidjeti i u sebi. Spavala
sam pored njih, na katu ispod njih. Nisam željela otići u Vichy, zbog imena toga grada, iako ondje
postoji kasino, kina, jezero koje se ljeska kao jezero u Ziirichu, duž kojeg sam hodala s Dijanom, to
je jezero moje mladosti, jezero izgubljenih želja, ostala sam u kući u šumi, željela sam pisati zato
što sam pronašla samu sebe, s Pjevačicom je postojala ideja da se izgubim u sebi ili da više ne
nadzirem samu sebe; mislim da s vama nadzirem samu sebe, glas mi nije slobodan, još uvijek
mnome vlada krivnja, možda ću vam lagati o svome djetinjstvu, znate, i ne smijete mi to zamjeriti,
uvijek sam željela zaštititi ljude koje volim, to je možda i oblik zaštite od same sebe; kada je M.
došla vama, ona je o vama rekla: "Nema nikakva zida između nje i mene, istoga sam časa osjetila
želju." M. vas je smatrala ženom, ja, ja vas smatram doktorom, budući da sam sigurna da sam
bolesna, znate, prisjećam se onih sestrinih riječi o šizofreniji, kada je rekla da majke koje su
oboljele od gripe imaju šizofreničnu djecu, tu je i priča o mojim roditeljima, jedne noći, nakon
slavlja, možda je to baš tamo, u tom trenutku, na dan kada sam začeta, pa gripa moje majke, postoji
i ta legenda, i ponovno šuma, u Ba'inemu u Alžiru s gospodom A.; s njom sam se gotovo utopila.
Ona je čitala knjigu na plaži u Zeraldi. Izgledala je tužno, kao i uvijek. Preskočila sam zid hotela i
upala u duboki bazen. Ona je bila sva u svojoj knjizi, kao što je čovjek opsjednut nečijim tijelom.
Knjige
imaju moć da ponište svijet, da zagluše krike; to su knjige-zidine; ima više načina da čovjek napusti
svijet, knjige su takva vrsta droge. U šumi u Ba'inemu ima stabala koja nalikuju na japanska stabla,
ruke su mi bile ljepljive od smole, ondje sam osjetila snagu vlastitoga tijela koje se uspinjalo, sve
više i više, prema nebu, osjećao se miris zemlje, upravo one zemlje koja me veže za moju zemlju,
za zemlju mog prvog života. Ponovno sam pronašla miris zemlje s Prijateljicom na Cap-Martinu,
uvijek je to isti put, iza željezničke stanice u Roquebruneu, uski put koji je zaštićen ogradom, tamo
je i zid s grafitom: "Znam Tko Si", i Isusovo lice nacrtano crnom bojom, ostala sam iza Prijateljice,
ali to nije kao s Pjevačicom, Prijateljica me štiti i počinje hodati, slijedim je, slijedim je i mi smo i
dalje jednake, slijedim je i vjerujem joj, slijedim je i planina nas štiti od vatre, slijedim je i mogla
bih je dugo slijediti. Put Carinika ide uz more, uz plažu u Busei, uz Le Corbusierovu kolibu, uz
kuće arhitekata, možda i uz kuću Eileen Gray, ispod krošnji, ispod borovih iglica, ispod suhog lišća
ljeti, tamo su i uglačane hridi koje nalikuju malim glatkim skakaonicama, tamo mi ulazimo u more,
dok sunce sija nad nama, obuzela nas je vrućina, i daleko Italija, iznad nas selo Roquebrune,
Corbusierov grob, zatim i kružni restoran s vidikovcem, s kojega pogled puca na sve strane svijeta,
koji bi mogao biti i restoran u kasinu u Saint-Malou, gdje se, jedne zime, vjenčao moj bratić.
Zamolio me je da mu budem kuma, zamolio me je da napišem tekst, više nisam znala pisati, ali
napisala sam ga za njega. O čemu sam pisala? O brani na rijeci Rance, o našim noćnim proslavama,
o brzini, o glazbi. O čemu nisam pisala? O našim sijamskim tijelima, o braku, o dvorani za ples, o
provinciji, o disk-džokeju, o ploči Pjevačice, na njenu glazbu nisam željela plesati, o ploči Pjevačice
zbog koje nisam željela otići kući; s Prijateljicom, svakoga je dana ljeto, svakoga je dana Cap-
Martin, njeno tijelo pod vodom, njen crni dvodijelni kupaći kostim, njene ruke koje se otvaraju,
njene noge koje se praćakaju, njeno plivanje, njeno prelaženje, dok je onako okupana zrakama
sunca koje zalazi, u fokusu male kamere koja snima njeno plivanje, njena zaranjanja, njen smijeh,
njeno savršeno
življenje života. S vama, ja sam u životu, u mome životu, u njegovim zakucima, i to je za mene
način da ponovno pronađem pismo, da rujem, tražim, izvrćem i dotjerujem pisanje, ili da ga
utemeljim, znam, sada bolje razumijem, ja pišem o onom osjetilnom, o onome što se može osjetiti,
to je živo pisanje, ja sam živi autor, nestajanje pisanja je i brisanje osjećaja života; odustajanje je
smrt, nepostojanje pisanja je smrt, zato što se toliko bojim za majku kada se guši, kada prolazi
ulicama u Alžiru, kada se poljskim putem vraća kući, kada na selu kaže: "Idem iza polja, ivančice
mi se ondje čine većima." Ona je ondje i ona više nije ondje. U Freudovu čovjeku-Vuku, nešto se
dogodi s djetetom kada ono baci loptu i kada se ona ne vrati; to je poimanje svijeta i sebe, to je i
sazdava-nje osobe, pročitala sam da su osobe koje pate od klaustrofobije osobe koje nisu prekinule
vezu s majkom, one još uvijek pate zbog claustre koju ona vrši; moje je mišljenje, to znači tijelo
koje obavija, koje čučne nad svojim djetetom da bi ga zaštitilo, i da bi zaštitilo i sebe samo; kada mi
je majka nestala iza polja, ivančice su postale moji vukovi: mislim, ona se neće vratiti. Moj me
francuski djed vodi na veliko Mickeyjevo slavlje u Saint-Malo. Dvorana za predstavu je bila
kružna, sjeli smo u jedan od gornjih redova kako bismo bolje vidjeli pozornicu; bilo je tamo
mađioničara, plesača, akrobata, bilo je i prerušenih ljudi, djed je bio pored mene, u mraku, i rekao:
"Dobro vidiš, ptičice?" Vidjela sam lica s plaže, vidjela sam male kupače iz kluba u koji sam
redovito odlazila, vidjela sam svoje ruke na svojim koljenima, vidjela sam svoje tijelo koje je
progutao smijeh svjetine; tamo je bila i jedna žena s mikrofonom, sama na pozornici, osvijetljena
okruglim snopom svjetlosti, ona bi mogla biti pjevačica iz Mulholland Drivea koja kaže: "Silenzio";
zato što ja, ja želim tišinu, ne želim ništa vidjeti, ne želim ništa čuti i nisam ustala sa sjedišta kada je
ta žena izgovorila broj karte koji je pobijedio na tomboli: 67. To je godina moga rođenja, to je
godina kada sam stigla u Alžir, bilo je to ljeto cvijeća i mora, bio je to dan fotografija u staroj
bolnici; bio je to i smiješak moje majke koja me drži kao kakvo blago, bila je tamo i moja velika
sestra koja je nosila svoju haljinu s crvenim
uzorkom, bio je tamo i moj otac koji je snimao superosmicom, bilo je to moje prvo putovanje
zrakoplovom, osjećao se miris katrana i mlaznih motora, vidjela se bijela svjetlost jednog ljeta
požara. 67 je broj moje karte, koju sam čuvala u džepu, i koju sam poderala prije no što je djed
uspio provjeriti broj. Nakon toga se pojavio automobil na traci, pjesma Françoise Hardy, Krugovi
na vodi, miris kruha koji smo kupovali u Rochebonneu, zatim miris mimoza iz vrta, cvrkutanje
grlica u stablima, zvuk mora na kraju puta koji nas dijeli od plaže, čuje se i zvuk moga srama, koji
se spušta u nutrinu moga bića, taj zvuk čujem ponovno kada trebam braniti neku knjigu, kada se
trebam izjasniti, kada trebam reći tko sam ja uistinu. Iz mene kadšto šikne nešto, postoje nevidljivi
dijelovi, toliko malo znam o svome djedu iz Alžira, na fotografijama je imao plavu kosu i svijetle
oči, imao je veoma profinjeno lice. Kakvo je bilo njegovo djetinjstvo? Ne znam. Tko su bili njegovi
roditelji? Ne znam. Imao je motor, svirao je mandolinu, kupovao je polja karanfila u Nici, imao je
dara za jezik i za razgovor. Njegova je koža pod mojom, njegovo ime, njegove oči, njegove ruke
pod mojim rukama. Ja ga ne poznajem, možda ga osjećam kada sam gnjevna, kada trčim po plaži u
La Bauleu kako bih zaboravila Pjevačicu, kada zaranjam u bazen u Cap--Ferratu s Prijateljicom;
ona je ondje dolazila s ocem, ondje ju je on gledao kako pliva, to je bazen s morskom vodom,
iskopan u stijenju, kao i bazen u Zeraldi, možda je to neki posve pust hotelski bazen, koji bi mogao
biti i prazan bazen iz filma s Kinskijem i Benom Kingsleyem; vraća se Prijateljičin otac, on je
ondje, on je još uvijek živ, i Prijateljica kaže: "Moj otac nije umro, on će uvijek biti sa mnom,
pogledaj mi ruke, one su on." Mrtvi ne umiru dva puta. On je nosio hlače boje breskvine kore,
sandale, na nagim mu je ramenima sjedila njegova kći, trebao je prijeći grmlje, Prijateljica ima
zajedničke uspomene s ocem, ona i on na Capu, ona i on na tržnici Mouffetard, ona i on u
Burgundiji, ona i on u lovu na pastrve, nosili su visoke čizme i jakne kaki boje, odlazili bi u zoru,
ona bi se osjećala tako dobro, sigurno, sa svojim ocem, vozio bi ih u Méhar prema rijeci, trebalo je
pričekati da se
promoli sunce, trebalo je polako hodati po vodi, trebalo je baciti udicu kao laso, trebalo je ciljati
stijenu, sjenu, bio je dan, bili su to sretni dani, bio je to život, bio je to život oca i njegove kćeri; i
tako je Prijateljica rekla: "Potrebna su tri mjeseca da bi čovjek uvidio što je doista smrt, ona je kao
kamen koji ubija, to je neopisiva bol." Prijateljica je rekla još i: "Imam u sebi nešto što me toliko
boli. To nikada ne smije izići iz mene; svaki je dan učenje o tome, svaki je dan obrazovanje o
tome." Prijateljica kaže: "Ja sam u kući bez krova, to je moj život." Prijateljica nikada nije dugo
tužna. Ona ubrzo počne govoriti o seoskim posjedima, o poljima, o biciklističkim utrkama, o turniru
hobita, o vatri, o karabinu, o puhu koji je jednoga dana zaspao u njenoj kolijevci, o seljacima, o
kuniću kojega seljaci poklanjaju u Ricoréovoj kutiji, o svojem pariškom životu, o ulici Pierre-
Nicole, o ulici Beaune, o svojem odrastanju, o Palači, o Bazenu, o klubu Apoplexie; o svim tim
godinama, našim godinama koje se slažu jedna na drugu, a da se ne pomiješaju. Ne znam bismo li
trebali govoriti o mrtvima u prošlom vremenu. Naš jezik, način na koji mi pričamo o njima svaki
puta uskrsava mrtve, oni su knjige, oni su pisanje koje hita, oni su mala ljubavna pisama. Mogla bih
napisati legendu o baki i djedu iz Alžira. Mogla bih pisati o toj ženi koja mi je milovala kosu i lice,
koja me je nutkala kolačima i keksima od narančina cvijeta, mogla bih pisati i o živima: o svome
ocu koji rukama hvata murine, mogla bih pisati o njegovu putovanju u Francusku, o njegovu
kovčegu, o njegovu crnom odijelu, o njegovim putovanjima od Vannesa preko Rennesa do Alžira,
mogla bih pisati o sobi svoje majke u velikoj bijeloj kući, mogla bih pisati o sobi u studentskom
domu, o studentskim vjenčanjima, o sestrinu rođenju, mogla bih napisati knjigu s jednom pričom i
sebe pretvoriti u osobu s dubokim korijenima; knjige su kao ruke, ja liježem u njihovu toplinu.
Kada se vratim s naših seansi, u bilježnicu zapisujem svoju priču, koja polako postaje vaša priča,
zato što vas više ne uspijevam razlučiti od sebe, mislim da ste ušli u moj život, zna mi se dogoditi
da vas poželim susresti drugdje, slučajno, da uspostavim s vama i neku drugu vezu; zna mi se
dogoditi i da
zavidim M., zato što je sazdala legendu o vama, koju ja samo djelomice poznajem. S vama ja trčim
za svojom prošlošću. U La Bauleu, Pjevačica trči ispred mene, ona me nikada ne čeka, more je
daleko, pijesak sjaji kao led, smiraj je dana i zima je u punome jeku. Doček Nove godine slavimo u
hotelu Royal, Pjevačica je na talasoterapiji, zbog koncerata, zbog umora, zbog tijela koje joj je
toliko iznureno, koje ja toliko želim, toliko mrzim. Počela sam čitati Gangstere Hervea Guiberta,
Pjevačica kaže da je njegovo pisanje suviše hladno za nju, Guibert je moj vlastiti plam, snatrim o
prijenosu, o sijamskom jeziku, o njegovu jeziku na mom jeziku, oni bi bili kao dva tijela položena
jedno na drugo. More nadire iza prozora u sobi za odmor, i ja se moram odmoriti, ne osjećam se
bolesnom, na sebi imam kućnu haljinu i papuče od spužve, klizim po hodnicima kao kakva utvara.
čekam je u dvokrevetnoj sobi, čekam nju, čekam nas, kupila sam bilježnicu u trgovačkom centru,
pokušavam pisati o onome što vidim, o onome što znam, o satima koji sporo prolaze na ovim našim
praznicima, o igračima pola na plaži, o kafiću gdje su se mogle pojesti palačinke, o agentu koji je
organizirao naše izlaske u Derwin, u Indijanu, u Nossy Be, naše izlaske prema ničemu, uvijek ništa,
o novinama koje treba pročitati, o fotografijama koje treba odabrati, o koncertu u Bercyju, ne mogu
pisati ni o čemu, riječi nestaju, svaki put, jer ja nestajem, svaki put, sretna Nova godina, treba brojiti
do sedam, sretna Nova godina, a da zaplešemo, sretna Nova godina, ocean šampanjca, sretna Nova
godina, traci svjetlosti na nebu, sretna Nova godina, srce mi više ne kuca. U La Bauleu se osjeća
miris borova koji bi mogao biti miris Saint-Briaca. Ondje su i putovi kojima treba proći da bi se
došlo do bare u Guerandeu, još uvijek je ondje i put uz branu rijeke Rance, spušteni prozori, glas
Pjevačice, koji još uvijek ne poznajem, ljubav je povratak u mladost: prvi dječak kojeg smo
poljubili, prva djevojka koju smo poželjeli; gubim svoju prošlost, više ne pokrivam sve ove veze,
svu svoju ljubavnu obitelj; u Rennesu, u parku u Thaboru, sestra me je uhvatila za ruku jer sam
željela pobjeći; u našem vrtu, znala sam ostati sjediti na hrpi drva i promatrati gliste; bojala sam se
uholaža, podruma, brda drvenog ugljena, bojala sam se tavana, garaže, zadnje sobe ispod krova,
bojala sam se kipa s drugoga kata, đavoljeva rata, noću sam se bojala i tišine, bojala sam se i vlastite
budućnosti. U sobi Dijane iz Ziiricha bio je svjetleći globus; noću sam gledala kako se okreće i
mislila na sve ljude u koje bih se mogla zaljubiti i od toga bi mi se zavrtjelo u glavi, zbog beskrajnih
mogućnosti, i zbog Dijane, čiju tajnu nikako ne uspijevam proniknuti; postoje knjige koje nalikuju
na policijska izvješća, postoje pisci koji imaju samo istinu pisanja. U Ziirichu, moj otac nije ništa
znao o mom ljubavnom životu kada nas je posjetio, pokazala sam mu kako sam brzo naučila skijati,
spuštati se po padinama, hodati unatrag po prhkom snijegu koji je nalik na puder, kada je došao, ja
sam sakrila Dijanina pisma i fotografije, zajedno smo hodali po šumi, on je rekao da će ono što sam
u tom trenutku proživljavala, otuđenost, biti od ključne važnosti za moju budućnost, da čovjek treba
vidjeti svijeta da bi upoznao sama sebe, što sam ja shvatila kao: čovjek treba vidjeti, upoznati druge
da bi znao tko je; nikada ne volimo istu osobu, prihvatimo otuđenost, novu kožu i novi glas koji
zove. U ljubavi se čovjek uvijek odvoji od sebe, uvijek se osjećam stopljena s tijelom onoga
drugoga, uvijek postoji taj oblik nesvjestice; uvijek postoji tijelo usnule Pjevačice na njenome
krevetu, imam tu sliku o njoj, prepuštanje. čovjek se odlijepi od stvarnosti. Promatram samu sebe
kako volim, možda je potrebno više oblika ljubavi unutar ljubavi, kao što je potrebno više oblika
života unutar života. Na Sejšelima, na otoku Praslinu, ja sam Prijateljica u palmama, imam masku i
disalicu, mi plivamo iznad koraljnog grebena; na otoku Praslinu, često sam mislila da sam na
samome kraju života, da nema ničega boljeg nakon toga, ničeg istinitijeg, zbog beskrajna krajolika,
zbog beskrajna morskog dna koje dotaknemo; šutljivost mora je i šutljivost naše veze. Prijateljica i
ja razgovaramo jedna s drugom u glavi. Postoji ideja da pripadamo istoj obitelji, obitelji kože; to je
ideja bez ikakva prokletstva, bez ikakva urušavanja, bez ikakva propadanja. Kada sam kod kuće,
nedaleko od Clermonta, i kada vidim na terasi dvije djevojke koje su zajedno, znam da su one
same na svijetu, kao izgubljene u svojoj vezi, zbijene kao granje u šumi koja nas okružuje, mislim
na Lauru Palmer iz Twin Peaksa, mislim na strah, mislim na sjene u šumi, Istraživačica mi kaže da
se moja mašta poigrava sa mnom, da na mene utječe televizija, filmovi koje gledam, da to nije
stvarno, da je sve mirno i spokojno oko nje, da ih nitko tijekom noći neće ubiti. često radije čitam
nego pišem, zato što me čitanje udaljava od stvarnosti, dok me pisanje, moje pisanje, obvezuje da
budem što bliže stvarnosti. Pjevačica voli koncerte, ona kaže da se na koncertima izgubi i ponovno
pronađe, ona kaže da uistinu voli samu sebe i zbog glasova koji je zazivaju. Stavljaju me na mjesto
kako bih joj se mogla diviti, ja slušam. Ponovno postajem dijete koje odrasli prate na aerodrom,
koje oko vrata nosi natpis s prezimenom, imenom i adresom, koje domaćice u Air Algérie
nadgledaju, ponovno postajem djevojka koju su natjerali da pleše, ponovno postajem pacijentica
koju pregledavaju stetoskopom, ponovno postajem autor koji je na televiziji, kojemu daju mikrofon,
kojega šminkaju, kojega snimaju, kojega ispituju, u mome životu uvijek postoji trenutak kada se
pustim, kada se prepustim, kada bi sa mnom mogli sve učiniti, kada bi s mojim tijelom mogli sve
učiniti. Duh mi se nikada ne povine, tijelo mi je gipkije zato što ono traži želju. Pogledajte mi ruke,
noge, stopala; i ja pazim na odjeću, nikada ne dođem u istome puloveru, mijenjam ih, mijenjam
suknju, hlače, ružičaste, crne, ne dajem nikakav vidljiv znak raspoloženja i znam da je ova kontrola
već znak, već trag, i znam da vi znate. Znate da se čudim kada vas vidim da nosite kožu, ili sat
Swatch, ili maramu uz vrat. Znate da postanem razdražljiva kada zazvoni telefon, kada imate gripu,
kada osjetim miris kave koji se širi ispod zatvorenih vrata vaše ordinacije i koji kaže: iza ovih
zidova postoji život, mene zanima samo moj vlastiti život, moj vlastiti život u Alžiru, miris cvijeća,
svjetlost na pijesku, moje tijelo koje trči prema moru, ja, ja poznajem samo vlastite užitke i imam
cijeli život pred sobom da ih otkrijem i da ih zatim riješim. Spavali smo u hotelu Diodatto, nedaleko
od Cap-Martina, Prijateljica je fotografirala bazen koji su gosti napustili; samo je moje tijelo
bilo pod vodom, najprije svijeno a zatim opušteno, obamrlo na dnu, ležeći na površini, obuzelo ga
je najprije sunce, a potom i objektiv fotoaparata. Vraća mi se slika bazena u Zeraldi. Ondje se
utopio Le Corbusier, na pučini pred jednim zaljevom, obožavao je more, plivao je daleko, nije se
bojao, govorio je da su smrt i život toliko nerazdruživi da u toj vezi ima nešto lijepo. Uspeli smo se
do sela Roquebrunea stubama izdubljenima u stijeni, ispod groblja je mozaik Djevice s popisom
boraca. Mislim na očeva brata čije tijelo nikada nije pronađeno, mislim na slike alžirskoga rata, na
kuće od bijeloga kamena skrivene u šikari; moj je ujak pozirao pred jednom od tih kuća; imam
njegovu fotografiju u ladici radnoga stola, nasmiješio se, nosio je pušku i šešir, ne znam nalikuje li
na mog oca, ne znam nalikujem li ja na njega, njegova je ljepota ljepota mladosti. Duboko u nutrini
moga bića, uvijek je to priča o tome da potječem iz dvije obitelji koje sve suprotstavlja, obitelji
Francuza i Alžiraca. U meni postoje ove dvije struje, koje nikada neću moći odvojiti, mislim da ne
pripadam ni jednoj strani. Sama sam sa svojim tijelom. Možda to znači izgubiti vlastitu mladost; ja
sada, budući da se silno trudim dolaziti ovamo, budući da se silno trudim pričati o sebi, gubim svoju
mladost, gubim svoju mržnju i svoje lude želje, zadovoljavam se time da sam živa, zadovoljavam se
danom koji se diže i noću koja dolazi, zadovoljavam se valcerom riječi. Pjevačica nije željela
ostarjeti, ona je voljela mlade kako bi zadržala vlastitu mladost, ona je voljela mlade kako bi
ovjekovječila vlastiti uspjeh. Postoji određena predaja dužnosti u pričama o ljudima. Ja sam je
voljela dok je starjela; ona je od mene uzela, kao što bih ja jednoga dana mogla uzeti od nekoga tko
započinje. Ima ona rečenica koju jako volim: "Počela sam raditi veoma rano." S Prijateljicom sam
hodala do Mentona, Put Carinika ide uz planinu sve do Italije; ondje je hotel koji je dobro uklopljen
u krajobraz, Majestic, ondje su i tornjevi u Monacu, u magli, ondje se čuje i buka vlakova iz Cannesa,
iz Nice, iz Riminija, ondje su i one male palače koje me podsjećaju na Avu Gardner u
Bosonogoj grofici, ondje su i naša dva tijela koja hodaju, u sjeni a potom u plamenu s;unca, ondje je
u daljini i Nica, naš seizmički grad, koji skriva drugi grad, Alžir, kao što moje tijelo skriva drugo
tijelo, tijelo mojih prvih čežnja. Moja sestra i M.B. su ležale na stijeni na plaži Moretti, daleko od
mene, donijele su kasetofon, slušale su kasetu Eaglesa, pušile su cigarete, moja je sestra imala
ružičast slamnati šešir, M.B. je nosila iste avijatičarske Ray-Ban naočale kao i njena majka, mirisale
su na Hawaiian Tropic, ulje od kokosova oraha, ja sam otpli-vala daleko, sve do pješčanog spruda,
znala sam da ih ne smijem ometati, one su se izdvojile, stisnule, kao kakav ljubavni par, koža mi je
bila prekrivena pjegama od sunca, više nisam bila dijete, željela sam otići iz Alžira, zato što mi je
sestra trebala živjeti u Francuskoj i zato što ne mogu živjeti bez nje, bez njenih navika: plesa,
glazbe, čitavih sati na telefonu, dok je onako skrivena pod krevetom, moja je sestra puna života,
puna želja, dok sam ja mnogo ozbiljnija u saudade', kako kaže Pjevačica za mene; sve je to zbog
mojih zbrkanih želja, želje koju osjećam prema onome dječaku koji živi nasuprot obitelji B., koji
ima smeđu kosu i jedno mu je oko zeleno, a drugo plavo, i želje koju osjećam prema M.B. kada
skače sa stijene i kada promatram njeno dugo tijelo kako klizi pod vodom. U stanu u Alžiru imamo
srebrne ribe, majka kaže da one donose sreću, da ih se ne smije zgaziti. Moja majka čisti crvene
barbune, moja majka na plinu pali kokoši perje, moja majka čisti grašak, moja majka tuče bjelanjak,
moja majka tuče tijesto za jednostavni kolač, moja majka ostaje ona majka hraniteljica i majka koja
mašta kada kaže: "Tako bih bila voljela živjeti u Marquisesu, kao Paul-Emile Victor." I ponovno to
sanja, kada odlazi u Frankfurt, budući da nam priča o putu zametenom snijegom, o vlaku, o jelama
prekrivenim injem, o selu, o šumi, o doktoru J. koji liječi njenu astmu biljkama; pisanje dolazi iz
priča naših roditelja. Uvijek sam slušala priče o marabutima, o mudracima, o dijinnsima i o
vukovima, uvijek sam živjela u čaroliji romana. Trgovala sam sa životom, znate, i sa smrću.
4 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:18 pm
Margita
Administrator
Moje
su
1 Saudade je jedna od najpoznatijih "neprevodivih" riječi u portugalskom jeziku. U njoj se
snaiaiu hica i nnstaloiia nhilipipna o«iprai*»Tn Ha io m.l.-....... ...4,,.,„,„ ..1^,.,:«-., —
knjige paravani, moj je jezik dragulj. Kada me gospoda B. čuva u svojoj kući, mislim da me ona
više ne želi vratiti mojoj majci. Ona mi pere kosu, ona me vodi na tržnicu, ona me slika
fotoaparatom, ona mi da da igram tenis na njenu imanju; i tom prilikom nestaje stvarnost, zbog
ljepote gospode B., zbog aleja palmi, zbog bazena koji je napravljen od mozaika, zbog maurske
palače, zbog arkada, zbog engleskoga vrta, zbog reda crvenih ruža koje su, to sam saznala, ruže
strasti; moja me majka zove telefonom svake večeri i kadšto ne želim razgovarati s njom, zato što se
odvajam od njena tijela, od one nečuvene ljubavi od koje mi se vrti u glavi, zbog koje gubim
djetinjstvo, zato što već znam kakvu strašnu tjeskobu osjećamo kada nekoga izgubimo. Ako se ne
sjećam majčinih poziva u Rennes, to znači da nisam željela razgovarati s njom. Ostajala bih u
kuhinji sa psićem koji je sjedio oslonjen na Agu, ostajala bih šutke, iz osvete; mislim da sam se
željela odvojiti, ne od majke, nego od tuge koju je rađala njena odsutnost. Postoji čitava priča o
telefonu i mojoj majci, znate; ona mene zove kada je sama, kada se boji, i njen me glas vraća u
djetinjstvo, u njene noći, u iščekivanje 15. veljače 1980. godine kada je umalo umrla od edema;
sjećam se prizora njena ispružena tijela na prugastom dvosjedu, liječnikove ruke na njenoj koži,
mog oca u bijeloj košulji koji je grijao vodu za igle, za njene injekcije, sjećam se liječnikove kćeri u
sestrinoj sobi, koja je plakala, i one hladne tišine, a nakon toga čekanja. Koliko vremena treba
životu da napusti tijelo? Koliko vremena treba smrti da se uvuče ispod kože? Koliko vremena treba
da bi se uništila slast sretnih dana? Mislite li da ću ovdje, s vama, naučiti da se više ne bojim?
Koliko vremena one noći? Onoliko koliko je mome ocu trebalo da izgovori jednu jedinu rečenicu:
"Pripremi se, svršeno je za tvoju mamu." Koliko vremena da bi se čovjek pripremio? Koliko
vremena da bi čovjeku otvrdnulo srce? Koliko vremena da bi se čovjek oporavio, osnažio tijelo koje
je odvojeno od majčina tijela. Koliko vremena da bih postala žena? Imam vremena do zore, imam
sve te sate blage alžirske zime. Gledam kroz prozor, nebo je boje sljeza a Dotom crveno od sunca,
čuiem sestru kako Dlače. čuiem alasove
ljudi koji su okružili majku i zatočili je, čujem vjetar u šumi eukaliptusa, čujem, u daljini, pijesak
koji nadire prema Alžiru, još dalje čujem glas majke moje majke, u njenim pismima napisanima
plavom tintom: Draga moja unuko, nadam se da si dobro, ovdje je proljeće stiglo prije vremena;
zamisli da već imam lijepi sljez pod prozorom salona; jesi li sretna na novom poslu? Kako su
djevojke? One tako brzo rastu; tako su slatke, u polju divljih ivančica. Koliko vremena ima moja
baka da bi prihvatila odlazak vlastite kćeri? Koliko vremena ima moja majka da bi sama sebi
izgradila tamnicu zvanu bolest? Koliko vremena da bih prizvala suze koje mi ne naviru? Koliko
vremena da bi se zaboravila se-strina rečenica: "Ti doista imaš kameno srce." Ne želim napustiti
svoju sobu, ondje je moja postelja, moje knjige i moj radni stol, ondje je, nadasve, čitava moja
glava, ono što jesam, ono što me čini, ono što učim, ono što izmišljam. Tko sam ja bila te noći?
Koje se tijelo vraća? Tijelo želje ili tijelo smrti u Zeraldi? Jesmo li uistinu još uvijek živi kada smo
već gotovo umrli? Umrijeti znači gledati sebe kako umiremo, nema veće samoće, nema većega
prepuštanja. Osjeća li to moja majka? Može li se čovjek oporaviti od nečega takvog? Ne vraća li se
to svaki put kada se ona naljuti na mene ili na druge? Onda ostajem u svojoj sobi, ne želim vidjeti, a
pogotovo ne želim gledati svoju majku kako leži na dvosjedu, možda napola naga, sa zatvorenim
očima; ne mogu podnijeti misao o njenoj nagosti, koja je u biti misao o neizmjernoj krhkosti i o
neizmjernoj bjelini, nevinosti, ne želim otići u dnevnu sobu, tamo gdje gledam televiziju, tamo gdje
već pišem, tamo odakle gledam more, moj budući život. Postoji vrtoglavica svojstvena Alžiru,
postoji neka muka. Uvijek mislim da trebam otići, mislim da je nemoguće da odem i napose da se
priviknem na Francusku, i na srce Francuske, Pariz, na Elizejske poljane, na obale Seine, na
Trocadero, na svjetla grada, na osjećaj brzine koji mi je toliko stran. Alžirsko je vrijeme ljetno
vrijeme. Postoji određena tromost koja uspavljuje, postoji određena blagost koja nije pravi život.
Postoje svi oni ljudi oko majčina tijela, oni bdiju nad njom. čula sam riječ traheotomija. čula sam
riječi: "Sve
učiniti ovdje"; ovdje, to je naš stan, ovdje, to je cijeli naš život, ovdje, to nije bolnica. Ovdje, to je
mjesto naše mladosti. Osjeća se miris devedesetpostotnog alkohola, čujem onu glazbu u glavi,
Perica i Vuk, i majčine savjete: "Ako te stranac pozove, nemoj ga slijediti. Nemoj ići dalje od
prodavaonice naranača." Zatim očeve riječi: "Nemoj nikome vjerovati." Nikada nisam poslušala
njihove riječi, igrala sam se mnogo dalje od prodavaonice naranača, kao što sam se kasnije igrala
mnogo dalje od Alžirskog zaljeva. Želim vjerovati svijetu, želim sačuvati svoju krhkost, zato što
ona rađa pisanje, ona daje oči koje uistinu gledaju. Sestra se vratila u moju sobu; rekla je: "Mislim
da joj je bolje", zatim su ljudi otišli iz stana. Polegli su majku u njenu sobu. Bio je to već jedan
drugi dan i bit će jedna druga noć. Moram se pripremiti, otac ne želi da izostajemo s nastave,
ponovno čujem majku kako se guši, nije to ništa, sve će biti dobro, nije to ništa. Znam što sam
nosila toga dana, hlače od plavoga baršuna i pulover na v-izrez; znam i što je nosila moja sestra,
bijeli pulover koji je na vratu imao šal, traperice koje su na džepovima bile izvezene, ne znam što je
nosio otac, više se ne sjećam, on nas je odvezao u školu, pušio je u automobilu, poslušao vijesti, i
ništa nije kazao; majka je usnula, vidjela su se samo njena okrenuta leđa, vidjela se samo njena
plava kosa, a zatim golema postelja, golema masa u kojoj se utapa njeno tijelo, njeno olovno tijelo, i
vjedro, koje je bilo posve blizu, kako bi ispljunula tekućinu koja je guši; astma je kao utapanje,
astma je utapanje samoga sebe, nisam ušla u dizalo, brzo sam se spuštala bijelim stubištem koje se
tako brzo vrtjelo, letjela sam četiri po četiri stepenice, četiri po četiri stepenice odlazila sam iz stana,
četiri po četiri stepenice ostavljala sam svoju majku, četiri po četiri stepenice bila sam slobodna,
četiri po četiri stepenice bila sam zločesta jer sam ostavljala majku, jer je ona bila sama, u stanu
okruženom šumom eukaliptusa, ona je bila sama u svojoj noći, zatim je započeo čitav ciklus,
gnjevna sam, pa sam sretna, pa se osjećam krivom, pa sam tužna, ali nečovječno tužna, zato što bih
htjela platiti za to, životom platiti za to, uništiti samu sebe. I uništavam se mrzeći samu sebe, i
uništavam se sijući u sebi ovu
mržnju koja će zauvijek cvasti. Gledam prema katu, prema balkonu svoje sobe, prema zatvorenome
prozoru, mislim da čujem njen glas kako zove: "Upomoć!", moja sestra kaže: "To je u tvojoj glavi",
što ja shvaćam kao: "To je u tvom mozgu zato što si luda i zato što svi luđaci čuju glasove koji ne
postoje, riječi koje dolaze iz njih samih, iz šupljikava i mračna tijela." Ova će tama, cijeli moj život,
biti moja tama, zbog koje ću čuti pozive upomoć na koje neću moći odgovoriti budući da oni ne
postoje, ili postoje samo u mojoj mašti, voljela bih sama sebi materijalno predočiti maštu, narisati
je, pretvoriti je u predmet, željela bih samoj sebi predstaviti ono što me određuje, zbog ove
rečenice: "Tvoja se mašta poigrava s tobom." Mašta je nužna da bi čovjek živio, da bi imao loše
misli, da bi pisao o sebi, budući da nikada uistinu ne poznajemo sebe sama; mašta je nužna da bi
čovjek raspredao o sebi, da bi našao odgovor na pitanje: "Tko sam?" Ne znam znate li vi odgovor,
ne znam postoji li osnovica koja je zajednička svim vašim pacijentima i ponavljamo li mi svaki put
isto pitanje, ne znam znate li vi tko je doista bila M. Ono što se odigrava tamo, nakon one noći, u
očevu automobilu, u razredu gospođe H. koja kaže: "Vrati se kući, rekli su mi za tvoju majku." Ono
što se odigrava u mojoj šutnji, ostajem na stolici, ne izlazim iz razreda, ne zatvaram knjige i
bilježnicu, ostajem i čujem glasove koji se međusobno povezuju kao niska malih zvonaca, to stvara
buku u mojoj glavi, u mome tijelu, zatvaram oči i mislim da ću se onesvijestiti, ali ne padam, ne
prepuštam se, još uvijek nastanjuje to tijelo koje je tvrđava moje majke; nikada se u životu nisam
onesvijestila zato što se nikada nisam prepustila; i to je izazov, otići od sebe značilo bi i otići od
moje majke, moj pogled i moja svijest je štite, moja budnost je ovija i to me tješi; Prijateljica kaže
da se ja osjećam dobro samo kada su svi oni koje volim na svome mjestu, kada je moja sestra sa
svojima, kada otac stigne u Alžir, kada je majka u stanu u ulici X, tek tada ja mogu dopustiti noći da
me zakrili, da me zastre. U razredu gospođe H. nisam na svome mjestu, a osobito u svojoj šutnji -
čujem: "Jesi dobro? Doista loše izgledaš." Zatim sam na izlasku iz škole srela sestru,
postoji ona slika dvije sestre u filmu Diabolo menthe, par koji me je toliko ganuo. Sestra mi ništa
nije rekla, i ona je loše izgledala; gospođa Tinguely nas je vratila kući, našoj majci; sestra će spavati
kod nje, u centru Alžira, za vrijeme praznika u veljači, mene će uzeti gospođa B., mi smo počele
toliko iznurivati svoju majku; mislim da mi sestra zamjera što nisam plakala, nemam riječi za to,
osjećam nešto duboko u sebi, u nutrini svoga bića, to nešto što proždire, ovo se proždiranje
pojavljuje i u mojim lošim mislima, znate, katkad mi se javi slika mojih zubi koji čupaju kožu
nečijega lica, ali, ja ne prepoznajem to lice, nikada ga nisam vidjela, ili, bolje rečeno, prepoznajem
tisuću lica u jednome licu, to su slojevi koje trgam, jedan po jedan, kako bih se osvetila zbog sebe;
ta se osveta sastoji u tome da uništim one koje najviše volim, da uništim svoju ljubav, da uništim
svoju sposobnost za ljubav, za život. Stan je tih, majka je usnula, mislim da se neće probuditi, ili,
bolje rečeno, da se neće probuditi kao prije. Spremam svoje stvari, ništa ne čujem, ni vjetar u
stablima, ni uzburkano more, ni automobile u gradu, zatim začujem zvonjavu telefona. Tko će se
javiti? Tko će pričati? U svojoj glavi, ja više nisam tamo, ostala sam bez riječi kao što sam ostala
bez riječi onoga dana kada sam vas nazvala da bih ugovorila sastanak s vama; rekla sam da zovem u
ime M.: i znam da me ova veza pretvara u osobitu pacijenticu, kadšto se bojim da biste vi mogli
pomisliti da vas pokušavam zavesti, bojim se da ću zauzeti M.-ino mjesto, bojim se i da vam se ne
dopadam, imam samo svoje riječi, znate. Uvijek zavojita bijela stubišta, uvijek sram zbog sreće
koju osjećam kada odlazim iz svoje sobe, kada napuštam svoju majku. Postoji određeni miris u
parku u Rezidenciji koji će zauvijek ostati miris želje: to su crveni i ružičasti cvjetići koji okružuju
aleje zemljanih putova, to su suhe grane eukaliptusa koji odvajaju park od grada; zatim se pojavljuje
moje tijelo, tako samotno, i tako snažno, koje se spušta prema izlazu, koje čeka automobil gospođe
B. Ne znam na koliko vremena odlazim, kao što nisam znala ni koliko ćemo sestra i ja ostati u kući
u Rennesu. Nema nikakve granice moga vremena, to je oblik slobode; sloboda, tamo, u automobilu
gospode B.( u glazbi Supertrampa, u nebu koje se otvara i koje postaje plavo, sloboda kada otvorim
prozor, kada spustim ruku u prazninu, sloboda kada gledam muškarce u oči, kada me nije strah,
sloboda, zato što automobil lijepo miriše, po parfemu i po duhanu, sloboda s vjetrom na licu, koji
će, kao kakav melem, povratiti sve što sam izgubila one noći, noći tijela moje majke; sloboda kada
odbijam razmišljati o svojoj obitelji, o svom krugu, o njenu uređenju, moja majka u svojoj sobi, moj
otac na putu, moja sestra koja puši na balkonu u svojoj sobi, sloboda kada duboko u sebi znam da
napuštam djetinjstvo, da mogu biti sama i izdvojena, da mogu naći svoje mjesto pod suncem,
sloboda koja me nikada neće napustiti, znam da nikome ništa ne dugujem, znam da mogu vjerovati
u sebe, znam da duboko u meni postoji nešto što više ne izjeda, snaga koja me nosi, moja vlastita
snaga, koja dolazi iz trbuha i koja mi sjaji u očima, sloboda kada me gospoda B. slika polaroidom,
kada dođem k njoj, u veliki plavi stan, sloboda kada mi ona da moju sobu, s kaminom, kupaonicom
i glazbenom linijom, koju slušam kada ne uspijevam zaspati. Njena je kći, M.B., tijekom praznika u
Parizu. Ja sam tamo, a da je nisam zamijenila, ja sam tamo, kao ja sama, ja ne uzrokujem nikakav
sukob, ja nisam vezana ni za koju osobu, ja nisam središte nikakva kruga, ja sam tamo samo zbog
onoga što sam: moje tijelo, moj glas; to je sve, i to je za mene mnogo, ja nisam upletena ni u kakav
rat, ja nisam upletena ni u kakvu iznudu, na svakoj našoj seansi zaboravim M.-ino lice, ono se
raspline, ili, bolje rečeno, ono se pomiješa s licima vaših pacijenata koje susretnem na stubištu ili na
ulazu u vašu ordinaciju, dopada mi se ideja da sam vas odabrala, sviđa mi se misliti da vas M.
nikada nije upoznala, onda se osjećam slobodnom, nisam opterećena njome, kao što se katkad
osjećam slobodnom kada nisam opterećena sama sobom. U dnevnoj sobi je ona ploča Johnnyja
Mathisa. Gospođa B. za radnim stolom sređuje svoje papire, moje pamćenje prebire po sjećanjima
između toga mjesta i kuće u Rennesu, između plavoga neba i snježnoga neba, između bakine i
djedove radosti i tuge, ja sam dobro, hodam po sobama velikoga stana, gospođa B. me je predstavila
služavkama, novac me ne opčinjava, samo sam dobro, zato što mi je majka živa i zato što ona u sebi
ima ljubav prema meni; ja sam tamo zahvaljujući njoj, ja sam toliko sretna jer sam naučila sve
preobratiti i sve promijeniti. Slušamo ploče i gospoda B. se smije jer se sramim plesati, jedemo u
kuhinji i služavke se smiju jer ne volim mlijeko, gledamo televiziju i gospodin B. se smije jer
govorim arapski s francuskim naglaskom, to je druga obitelj, to je druga zemlja, to je drugi Alžir,
znate, ili je to zemlja u zemlji. Ništa ne znam o njihovu bogatstvu, ne računam ga, niti im zavidim
na njemu, ja poznajem tek vlastito tijelo, koje je iznenada usvojila obitelj, osobito majka koja me
grli, koja me kupa, koja me ljubi, koja mi suši kosu, koja me nagovara da igram tenis, na njenu
imanju u četvrti gdje su ambasade; igram veoma snažno, u velikom stilu, kako kaže gospoda B.;
bolje od njene kćeri, uskoro ću igrati bolje i od nje, imam dara, imam dar za snagu, životnu snagu,
znam zanijekati bol, znam zanijekati tugu, znam zanijekati ono što nije u redu kod mene, onu
osjetljivu kožu koja obuzima sve, kožu koja upija koja će me nagnati da pišem, koja će me nagnati
da pripovijedam, koja će me nagnati i da se zacrvenim; mislim da doista volim gospodu B., znam je
promatrati, obaviti pogledom, slušati, znam i učinak svoje nježnosti na nju, znam od čega se rastopi,
znam i da se ona veže za ljude, još brže od mene, još snažnije od mene; ne želim drugu majku, ne
želim obitelj unutar vlastite obitelji, imam to tako ludo, tako otporno tijelo, imam tako prevrtljivo
srce. I to srce lupa kada stignemo pred bijele zidove imanja, i uvijek se čuje zvuk automobila koji
ulazi i spušta se, šljunak ispod guma, ogromne tratine, tenisko igralište okruženo palmama, i to srce
preuzima svu tišinu toga mjesta; moje je srce jače od zemlje, moje je tijelo jače od neba, moje srce
nosi moje tijelo, loptice udaram svom žestinom, svom snagom koja će jednoga dana biti ljubavna
snaga; i čujem glas gospode B.: "Pripremi se." Pripremiti se, ja samo to i činim, znate, pripremam
se, pripremam se na odlazak, jednoga dana, pripremam se na sestrin odlazak, pripremam se na
majčine napadaje, pripremam se na očeva putovanja a zatim i na njegove povratke: na njegovo
tijelo pred školom, njegov miris u automobilu, njegov glas koji priča o washingtonskim četvrtima, o
kipovima na île de Paquesu, o ulicama na Šri Lanki, pa i na njegovo tijelo u dizalu, koje ću stisnuti
zato što se bojim, ne bojim se mraka, ne bojim se smrti, ne bojim se škriputanja kabela, ne bojim se
praznine, bojim se da ću se naviknuti na oca, i da će mi se uvijek činiti da ga gubim kada mislim da
je moj, pod mojim nadzorom, u mome naručju, osim toga sve to brzo zaboravim, zbog darova, koji
su i Prijateljičini predmeti iz djetinjstva: najlonske pidžame, kožne papuče s potplatom od kože koja
postane crna, kolonjska voda Bien-etre, majice Marine marchande; osim toga, sve to još brže
zaboravim kada dani brzo prolaze, kada ponovno počne puhati vjetar, kada počne oluja, kada
mislim da more nadire prema nama, kada se tučem sa sestrom, kada mi se otac više ne može
suzdržati, kada me upozori da ga izazivam, uvijek sve više, da uvijek idem sve dalje, uvijek za
stolom, za slavnim okruglim stolom svih obitelji, za stolom obiteljskog kruga, za stolom iznova
sazdanog klana, stol, zemlja, živci, stol, svađa, to uvijek tako počinje, s očevim glasom:
"Upozoravam te, prestani!" I ja nikada ne prestanem. "Upozoravam te drugi put", i ja se nikada ne
suzdržim, u ratu sam s cijelim svijetom i sa samom sobom, to je koža koja upija, to je onaj problem
kada sve želim uzeti, kada sve želim sačuvati. I ne prestajem, i još uvijek sam gnjevna, srdita, krv
mi je uzburkana, potom riječi prestanu biti dovoljne, i to nikada ne prestaje, ne bojim se oca, što
znači da se ne bojim muškaraca, shvaćate, ne bojim se muškaraca; znam da vi mislite suprotno,
znam po vašem pogledu, kada se on spusti na moje ruke, usne, oči, znam da očekujete da plačem,
ali ja ne plačem, moje suze, ja vam ih ne želim pokloniti, ja ih ne želim nikome pokloniti; na
početku sam vam rekla: "Vidim da je ondje, posve blizu, jedna kutija maramica marke Kleenex", i
smijala sam se, vi ste me upitali zašto se smijem, a ja sam vam odgovorila: "Drugi plaču, ja ne
plačem." Ne plačem nad sobom, kao što nisam plakala ni nad vlastitom majkom. Suze ne ispiru, ne
potiru nikakvu tugu. Suze ulaze u moju kožu koja upija. Prijateljica ne plače, osim kada govori o
onome što
proždire. Ja sam samo jedanput plakala pred vama, bila je to naša prva seansa, i bilo je to zbog loših
misli. One navru, šiknu u rafalima, a zatim utihnu na nekoliko dana, one se uvijek jave kada vidim
lijesove na televiziji, uvijek je to zbog te slike, vi kažete da se djeca bolesnih roditelja osjećaju
krivima, kažete da sam oduvijek imala loše misli, kažete da sam zacijelo vjerovala da sam ja
uzrokovala majčinu astmu. Znam da ljubav koju osjećam guši kroz moju šutnju, kroz moj pogled. U
Sevilli, Pjevačica je rekla: "Dovoljno mi je da te pogledam da bih znala što misliš. Žestina ti se vidi
na koži." Rekla sam joj da to mora još samo uglazbiti. Sve se može otpjevati, sve se može napisati,
sve je samo jezik. Mogu pisati o njoj, mogu je opisati, nas dvije u Španjolskoj, nakon njena
koncerta u Barceloni, sebe samu, na početku, na Aveniji Ramblas, zatim na tornjićima Gaudijeve
katedrale, zatim pred Kristom, nju u hotelskoj sobi, s telefonom, sa svojom malom bilježnicom za
put, sa svojim idejama: "Mogla bih turneju nazvati Love Tour, budući da se svi jednom zaljube",
ona želi razgovarati o zborskim pjevačima, o tehničarima, o inženjerima zvuka, ona više ne govori o
nama jer osjeća moju tugu kada nas gledam zajedno, ono što se razbilo i što se više neće vratiti, to
je u koži, to je u rukama, to je ugasla želja; da, ja mogu pisati o želji i o užitku, mogu pisati o žaru,
o uzavreloj krvi, o napetostima, mogu pisati o ovijanju, ali nemam riječi za seksualnost, ne znam
pisati o tim prizorima, bilo bi to vulgarno, bilo bi to banalno, nikada se ne sablažnjavam nad
prizorima s mladićima kod Guiberta, u sebi pronalazim vezu s tim prizorima koju ne mogu
podrobnije odrediti, budući da su mi ta seksualnost, ta hajka, zavođenje i takve noći strani, a ipak se
vrlo dobro osjećam u tome svijetu, vrlo dobro se osjećam u toj pornografiji koju čitam, možda zato
što je ona veoma daleko od mene, možda zato što se nipošto ne osjećam dijelom toga svijeta, možda
zato što me se to ne tiče; ne bih mogla pisati o seksualnom odnosu između muškarca i žene, bilo bi
to ili vulgarno, ili romantično, "Bilo bi to holivudski", kaže Prijateljica, postoje autori koji skrivaju,
i oni drugi, koji su odabrali istinu, ja sam između tih dviju krajnosti, kada pišem o Dijani iz
Ziiricha, to je pisanje o želji, kada pomislim na tri dječaka koje sam susrela jednoga dana na plaži u
Biarritzu, mogla bih pisati samo o njihovoj ljepoti, o kosi i vjetru, o ulju i o koži, o ramenima i o
vodi, ne bih mogla prepričati njihove noći, ne bih mogla pričati o njihovim spolovilima, o njihovu
uživanju, ne bih imala riječi za takvo što, da moram pisati o djevojkama u šumi kod Clermonta,
pisala bih o njihovu stasu, o ruci, o glasu, ništa o njihovim noćima, riječi prelaze preko toga. Kada
Guibert piše: "Plesao mi je u ustima", nisam preneražena, ali nikada to ne bih mogla napisati,
nemam tu snagu, Guibert uzbudljivo piše, on je za mene jedini, jedini koji je priču o vlastitim
željama prenio na takav način, da nikada nije bio vulgaran, nikada, ne znam je li stvar u stilu, ne
znam, ne čitam erotsku književnost, čitam samo Guiberta, sve više i više, on kao da je jedini autor u
mome životu, jedini muškarac u mome životu, Pjevačica ga je upoznala, ona kaže da je imao glas
koji se ne zaboravlja; da, mogla bih pisati o nama dvjema, o našim tijelima u sobi u Barceloni, pod
krilcima ventilatora, za lipanjskih vrućina, na svjetlu koje nije ni svjetlost u Alžiru ni svjetlost u
Nici, španjolska je svjetlost svjetlost Pjevačice koja piše, pored prozora, koja zatvara oči na postelji,
koja me uzme za ruku, koju ja povlačim jer već dugo više ne osjećam želju, ili osjećam kakvu sjenu
želje, fantomsku želju koja dolazi iz kakvog drugog tijela i koju ja prihvaćam, kako ne bih odbila,
kako ne bih otišla, još ne, otići ću kada ponovno pronađem svoje pisanje, kada prestanem čitati
Guiberta, kada prestanem povezivati njegove riječi sa svojom šutnjom; otići ću kada više ne budem
mogla gledati ono tijelo koje se kreće od kupaonice do balkona, od sobe do hotelskog predvorja,
otići ću kada više ne budem mogla prepoznati glas koji pjeva i koji me zove, glas o kojem je
govorila moja sestra, glas koji je voljela, onaj glas koji je kupovala, dok sam ja još živjela u Alžiru,
dok me je majka fotografirala na ruševinama u Chenouau. Vi mene odvajate od sebe kada na kraju
svake seanse kažete: "To je sve za danas", što ja razumijem kao: "Imam dovoljno elemenata o
vama." U moje tijelo prodire mjesto, kao što ne moeu odvoiiti tiielo Pievačice od svoea
putovanja u Španjolsku; vjetrenjače su ona, brod u Formenteri je ona, plaža u Tarifi je ona, zatim
Sevilla, više je ne gledam kako hoda, ostajem kraj nje, zato što je više ne želim vidjeti s leda, bojim
se da ću baciti kamen na nju, bojim se da ću joj razbiti glavu, bojim se kada sam na njoj, zatim se
više ne bojim, ulice u Sevilli su tihe, samo mi hodamo, tako same u toj priči koja će postati moja
vlastita španjolska priča, koja će biti i priča o Prijateljici, jer je tamo saznala da joj je otac bolestan,
i priča o mome bratiću, jer je tamo, na carateri de la Muerte, izgubio majku; zatim majčin glas na
telefonu i njeni krici: "Sestra mi se ubila, sestra mi se ubila", i ne znam što da joj kažem zato što
sam na večeri s onom djevojkom koja mi je priznala da uzima heroin; čujem samo njene riječi:
Kada uzmem heroin, on mi se lagano spušta u tijelo, najprije teče, zatim postane krut, to mi izmijeni
krv, to mi izmijeni smjer kolanja krvi, mislim da se spuštam u nutrinu svoga bića, razumiješ, sve,
oči, usta, grlo, grudi, sve, sve se spušta, sve se pretvara u tekućinu, zatim otvrdne, ja sam sva
sazdana iz jednog jedinog komada, vruće je, jako je vruće, ja sam samo utroba, to je moj užitak,
shvaćaš, to je moj život, moj se život odvija u tom stapanju, gubim se i doista imam osjećaj da
postojim, osjećam kako se topim, a potom tvrdnem, topim se, potom tvrdnem, ja sam kao kakva
namirnica, kao ulje, kao čokolada, više nisam tijelo, najprije sam vatra a potom sam vrući led,
shvaćaš, to je tajna droge, to me drži na životu, ova promjena, u dubini moga bića, ja zaboravim
sve, zaboravim svoju glavu, ja postanem organska tvar i mogu pobrojiti svaku kost, svako tkivo,
svaku venu, vladam sobom, ali doista vladam sobom, na pravi način, utječem na samu sebe, sama
sam i svijet ne postoji, shvaćaš? Ja ne shvaćam, gledam kvadratiće na stolnjaku, konobara u
restoranu, mislim na bratićevu majku, na nesreću na stijeni, bila je na mjestu mrtva, automobil je
pao na njih kao bomba, da, kao bomba koja je pala s neba, to je tako rijetko, i nakon toga mislim na
glas Djevojke ovisnice o heroinu, u mome snu, njen glas koji je nadglasao tetkin glas, a potom na
moj glas koji ponavlja: "Više nisam mlada, više nisam mlada, više nisam mlada", spavala sam kraj
nekoga tko ie
uzimao heroin. Toplo je, tako je toplo, to je bolje od seksa, znaš, to je bolje od ljubljenja, svakoga
dana uzmem jednu dozu, sasvim malu dozu, koju ušmrčem, nikada se ne bodem, nisam ja luda
narkomanka, znaš, a ja, ja mislim na polja divljih ivančica, željela sam se izgubiti u cvijeću, željela
sam se utopiti u cvijeću, a zatim se ponovno pojaviti, kako bih bila sigurna u ljubav koju su prema
meni osjećali. Više nisam mlada zato što je mladost u nevinosti; više nisam mlada, u vlaku koji nas
vodi u Rennes na tetkin pogreb, više nisam mlada, kada čujem kako mi je majka ponovila ono što
joj je rekla njena vlastita majka: "Ti si ovdje samo kada treba čuti loše vijesti", više nisam mlada
kada moja majka kaže: "To je najgore svakoj majci, izgubiti dijete"; više nisam mlada, još od
bazena u Zeraldi. U vlaku sam zatvorila oči, pravila sam se da spavam, i prisjećala sam se glasa
Djevojke ovisnice o heroinu: Tako je toplo, znaš, tako toplo; u svojoj sam sobi, na stropu, zalijepila
zvijezde, i svaki put kada legnem, kada podignem glavu, svaki put udem u tu prazninu koja više nije
praznina, koja više nije prostor, koja više nije ništavilo, tamo bih željela biti, zato što bih tamo
mogla ponovno pronaći vlastiti osjećaj da nisam više ništa, da sam lagana, da sam u prašini, da
mogu letjeti, da prodirem u svijet a ne obrnuto, shvaćaš? Misliš da sam luda narkomanka, zar ne? I
osjećaš se okaljanom jer ti nisam ništa rekla, moja je droga jako blaga, ona je moja kuća, ona je i
moja rupa, i volim u njoj spavati, i volim se u nju zabiti, ja sam psić koji je skvrčen pored vatre i ja
sam vatra toga psića, ja sam uzburkano more i ja sam splav koji vuku, ja ne napuštam samu sebe,
svaki put ponovno samu sebe pronalazim, svaki put najzad gledam samu sebe, ja samu sebe,
shvaćaš, bez buke svijeta, bez njegovih sila, bez njegove mehanike, hodam unatrag i znam da je to
dobar smjer, droga je za mene to, ona je moja inteligencija, i ja nisam kao oni drogeraši na
podzemnoj stanici Staljingrad, ne vjerujem, ja, ja znam što je u meni, ja znam; kada imam svoj
prah, u svojoj stisnutoj šaci, već sam se vinula, znaš, vinula, pariška su mi svjetla u glavi i ona su
toliko ljepša od tvojih, moj se ocean otvara u nutrini moga bića i ja plivam u sebi, ja plivam u onom
najljepšem, u svom uskrsnulom
tijelu; ja sam svoje dijete i ja sam majka toga djeteta, mislim kao da sam istodobno više ljudi, ti
imaš tek mišljenja, ja, ja sam ideja i mnogo više od toga, vidim ono što ti nikada nećeš vidjeti,
vidim istinu stvari, vidim smisao prije forme, čujem riječ prije glasa, poznajem smrt prije života, i
ne bojim se ničega, znaš, strah proždire mozak, strah proždire tijelo, strah trga veze, ja, ja se ne
bojim, zato što postojim, a strah je moja osnova, shvaćaš? Idem daleko u nebo, i ruke su mi goleme
kada nose oblake. A ja, znate, uvijek zatvaram oči u vlaku za Rennes, ne želim gledati majku, ne
želim ništa reći, bojim se vidjeti baku i djeda, bojim se smrti. Ja sam kao moj otac, znam zašto
zajedno gledamo slike iz Alžira, na njima je samo djetinjstvo, na njima je samo mladost, to je
najzabačenija točka smrti, tamo je naš raj; on je u tome stanu, u sobama, na bijelom stubištu, u
šumi, na tom izgubljenom mjestu postoji jedan oblik vječnosti, i ja ne odlazim tamo, znate, ja ne
odlazim tamo. Ništa ne kažete, vi me gledate i ništa ne kažete, trčim za vašim riječima, postoji ona
šutnja, vaša šutnja, koja je zid, kadšto vam to zamjeram; naga sam u toj priči, naga sam i vi me
gledate. Ne plačem, zbog vašega pogleda ja spuštam svoj. Zatvaram oči i u brzome vlaku koji
prolazi kroz seoski krajolik; tako je rano, tako je hladno; majka kaže: "Trebala sam staviti dva para
čarapa, jedne na druge." Sestra kaže: "Otuširala sam se ledenom vodom, pokvario mi se bojler"; ja
samoj sebi kažem: "Djevojka ovisnica o heroinu trljala si je kožu na rukama, gore-dolje, kako bi
zagrijala krv." Mislim na bratića koji je izgubio majku. Mislim na majku koja gubi drugu sestru.
Mislim da je Rennes prokleti grad; mislim da potječem i odande, od smrti. Alžir bi bio na strani
života, mog novog života, mog izmišljenog života, Rennes bi bio na strani nestajanja. Djed je tamo,
na željezničkom kolodvoru, u svom ogrtaču boje kože. Ne znam plače li, ne želim ga pogledati u
oči; nikada nisam saznala što je bilo u njegovim očima; Djevojka ovisnica o heroinu rekla je da
imam pogled luđakinje i ne znam što to znači. Tetka će biti pokopana na moru. Moramo otići po
baku. Ona je tamo, posve mala, na trijemu bijele kuće, odsjekla je škarama cvijeće za kćerin grob;
imam majčin glas kada kažem: "To je najgore što se može dogoditi u životu." Automobil odlazi, i ja
odlazim, željela bih usnuti u toplu naručju, gubim smisao za stvarnost, gubim pojam o mjestu,
0 brzini, o postojanju, tijela mojih bližnjih su sjene preko kojih bih mogla prijeći, svaki mrtvac
vraća nas na svoju smrt, prije Zeralde, dogodila se scena u stanu u Alžiru, bila sam na ulazu, na sebi
sam imala sivu vjetrovku s plastičnim šeširom protiv kiše, ispod brade mi se provukao pojas, gušila
sam se i ništa nisam rekla, nisam se gušila zbog pojasa, gušila sam se zbog lijeka, bila sam u stanju
toksičnog šoka, i ništa nisam rekla, osjećala sam kako mi se srce nadima, osjećala sam kako mi
pluća tvrdnu, i ništa nisam rekla, osjećala sam kako mi vene škripe i ništa nisam rekla, rasprsnut će
se tijelo od kristala. I ništa nisam rekla. Rana je zora u Alžiru, idem u jaslice, i sram me je što se
gušim. Nemam riječi,
1 mislim da je to moja prva mržnja. Moj je otac to brzo vidio. Kazao je: "Mislim da je crvena. Da.
Ne. Mislim da se nadula." Oči su mi se ponovno zatvorile. Sjećam se glasova iz toga prizora. Majka
je rekla: "Brzo, izgubit ćemo je", zatim crnilo koje je i praznina, ona praznina koja se ponekad
produbljuje kada odlazim od vas; osjećam se lišenom svega, kao da sam vam dala nešto od sebe,
nešto izgubljeno, što je nemoguće ponovno pronaći. Nisu me izgubili, ja se gubim, lagano, na
stražnjem sjedalu djedova automobila, uvijek se osjeća miris kože i parfema Chanel Monsi-eur,
mekan bakin kaput, i naše zbijene šutnje; crna je to zima, zima obitelji, zima tih ljudi koje gledam
izdaleka, zato što više ne pripadam u njihov krug, izdvojila sam se, pobjegla sam, više nemam veza,
više ih neću ni imati, moji baka i djed su baka i djed iz moga djetinjstva, oni ništa neće znati o mom
životu žene, oni ništa neće znati o mojim knjigama. Mogu samo još pričati o njima, ne mogu ih više
susresti, treba pronaći crkvu, nakon luke, treba pronaći mjesto, treba pronaći ostatak obitelji koju
vidim još samo na pokopima, i stidim se zbog toga, što zauzimam to mjesto, koje nije moje, tužna
sam i stidim se svoje tuge, ne znam imam li prava osjećati, bratić mi kaže: "Sve će biti dobro,
draga"; on izgovara riječi kao kakav otac, a meni su u očima suze kao kakvoj
djevojčici i mrzim se zbog toga, jer mi se zna dogoditi i da mrzim djecu, kada trče u skupinama po
ulici, kada viču po parkovima, kada se tuku na blagajnama u trgovinama, mrzim ih zato što nalikuju
pticama, djeca više nisu djeca, djeca su djetinjstvo, djeca su u jednom obliku nasilja. Treba naći
svoje mjesto u crkvi, nemam prava sjesti toliko blizu kovčegu, ne mogu, nemam prava gledati
druge, one koji plaču, tako je hladno, bilo je tako hladno meni oko srca, bilo je tako toplo onoga
ljeta kada me tetka pozvala k sebi, još uvijek se sjećam njena glasa, ne znam je li me je voljela,
sjećam se njenoga hotela, sjećam se i jedne rečenice, nakon moje prve knjige: "Kod nas ćeš uvijek
imati sobu", što sam shvatila kao: "Uvijek ćeš imati mjesto za pisanje." To je istina, tetka je to
znala, ne treba mi kuća da bih živjela u njoj, treba mi kuća da bih pisala, zbog toga sam i zamolila
Pjevačicu da provedemo nekoliko dana u hotelu Roches-Rouges na Korzici, prije no što odemo u
kuću koju je unajmila za ljeto; trebalo mi je to mjesto, kako bih ponovno pronašla spiralu riječi,
kako bih ponovno pronašla želju, koja nije bila tek želja za tijelom, nego i želja za životom. Tetka je
ondje, u lijesu, i mislim da je to strašno nasilje. Položena je na postolje, zatvorena je, čuje se
svećenikov glas, ne čujem ga, čujem samo morske valove, čujem samo pjev grlica, čujem samo kišu
koja pada na zemlju, čujem samo melodije radosnog ljeta. I u tom sam trenutku još uvijek svjesna
tijela, nagosti; to dode sa smrću, to dođe i sa sramom, to je neobičan sram, znate, to je sram od
umiranja, to je kod mene životinjski. Ništa nisam rekla za Zeraldu. Nisam plakala za vrijeme
toksičnog šoka, patim kada pišem o smrti, ne mogu pisati o seksualnosti, čini mi se da se te dvije
teme nalaze na istoj razini. Ne sramim se seksualnosti, možda se sramim uživanja; bi li umiranje
ulazilo u taj krug? Bi li sram trebao po-tjecati odande? Jer sam jednoga dana možda doista željela
umrijeti, ali to ne znam, ne osjećam to u sebi, više se ne sjećam, to je u meni, tako je to, sjećam se
vlastite žestine, ja sam povorka, ne mogu svoju iznurenu majku uzeti za ruku, nemam geste, nemam
riječi, ja sam povorka, odbijam misliti na polegnuto tijelo, na prekrižene ruke, na zatvorene oči;
sestrična je rekla da joj se na
licu uopće ne vidi da je doživjela nesreću, da joj se ništa ne vidi; drugi je bratić rekao:
su
1 Saudade je jedna od najpoznatijih "neprevodivih" riječi u portugalskom jeziku. U njoj se
snaiaiu hica i nnstaloiia nhilipipna o«iprai*»Tn Ha io m.l.-....... ...4,,.,„,„ ..1^,.,:«-., —
knjige paravani, moj je jezik dragulj. Kada me gospoda B. čuva u svojoj kući, mislim da me ona
više ne želi vratiti mojoj majci. Ona mi pere kosu, ona me vodi na tržnicu, ona me slika
fotoaparatom, ona mi da da igram tenis na njenu imanju; i tom prilikom nestaje stvarnost, zbog
ljepote gospode B., zbog aleja palmi, zbog bazena koji je napravljen od mozaika, zbog maurske
palače, zbog arkada, zbog engleskoga vrta, zbog reda crvenih ruža koje su, to sam saznala, ruže
strasti; moja me majka zove telefonom svake večeri i kadšto ne želim razgovarati s njom, zato što se
odvajam od njena tijela, od one nečuvene ljubavi od koje mi se vrti u glavi, zbog koje gubim
djetinjstvo, zato što već znam kakvu strašnu tjeskobu osjećamo kada nekoga izgubimo. Ako se ne
sjećam majčinih poziva u Rennes, to znači da nisam željela razgovarati s njom. Ostajala bih u
kuhinji sa psićem koji je sjedio oslonjen na Agu, ostajala bih šutke, iz osvete; mislim da sam se
željela odvojiti, ne od majke, nego od tuge koju je rađala njena odsutnost. Postoji čitava priča o
telefonu i mojoj majci, znate; ona mene zove kada je sama, kada se boji, i njen me glas vraća u
djetinjstvo, u njene noći, u iščekivanje 15. veljače 1980. godine kada je umalo umrla od edema;
sjećam se prizora njena ispružena tijela na prugastom dvosjedu, liječnikove ruke na njenoj koži,
mog oca u bijeloj košulji koji je grijao vodu za igle, za njene injekcije, sjećam se liječnikove kćeri u
sestrinoj sobi, koja je plakala, i one hladne tišine, a nakon toga čekanja. Koliko vremena treba
životu da napusti tijelo? Koliko vremena treba smrti da se uvuče ispod kože? Koliko vremena treba
da bi se uništila slast sretnih dana? Mislite li da ću ovdje, s vama, naučiti da se više ne bojim?
Koliko vremena one noći? Onoliko koliko je mome ocu trebalo da izgovori jednu jedinu rečenicu:
"Pripremi se, svršeno je za tvoju mamu." Koliko vremena da bi se čovjek pripremio? Koliko
vremena da bi čovjeku otvrdnulo srce? Koliko vremena da bi se čovjek oporavio, osnažio tijelo koje
je odvojeno od majčina tijela. Koliko vremena da bih postala žena? Imam vremena do zore, imam
sve te sate blage alžirske zime. Gledam kroz prozor, nebo je boje sljeza a Dotom crveno od sunca,
čuiem sestru kako Dlače. čuiem alasove
ljudi koji su okružili majku i zatočili je, čujem vjetar u šumi eukaliptusa, čujem, u daljini, pijesak
koji nadire prema Alžiru, još dalje čujem glas majke moje majke, u njenim pismima napisanima
plavom tintom: Draga moja unuko, nadam se da si dobro, ovdje je proljeće stiglo prije vremena;
zamisli da već imam lijepi sljez pod prozorom salona; jesi li sretna na novom poslu? Kako su
djevojke? One tako brzo rastu; tako su slatke, u polju divljih ivančica. Koliko vremena ima moja
baka da bi prihvatila odlazak vlastite kćeri? Koliko vremena ima moja majka da bi sama sebi
izgradila tamnicu zvanu bolest? Koliko vremena da bih prizvala suze koje mi ne naviru? Koliko
vremena da bi se zaboravila se-strina rečenica: "Ti doista imaš kameno srce." Ne želim napustiti
svoju sobu, ondje je moja postelja, moje knjige i moj radni stol, ondje je, nadasve, čitava moja
glava, ono što jesam, ono što me čini, ono što učim, ono što izmišljam. Tko sam ja bila te noći?
Koje se tijelo vraća? Tijelo želje ili tijelo smrti u Zeraldi? Jesmo li uistinu još uvijek živi kada smo
već gotovo umrli? Umrijeti znači gledati sebe kako umiremo, nema veće samoće, nema većega
prepuštanja. Osjeća li to moja majka? Može li se čovjek oporaviti od nečega takvog? Ne vraća li se
to svaki put kada se ona naljuti na mene ili na druge? Onda ostajem u svojoj sobi, ne želim vidjeti, a
pogotovo ne želim gledati svoju majku kako leži na dvosjedu, možda napola naga, sa zatvorenim
očima; ne mogu podnijeti misao o njenoj nagosti, koja je u biti misao o neizmjernoj krhkosti i o
neizmjernoj bjelini, nevinosti, ne želim otići u dnevnu sobu, tamo gdje gledam televiziju, tamo gdje
već pišem, tamo odakle gledam more, moj budući život. Postoji vrtoglavica svojstvena Alžiru,
postoji neka muka. Uvijek mislim da trebam otići, mislim da je nemoguće da odem i napose da se
priviknem na Francusku, i na srce Francuske, Pariz, na Elizejske poljane, na obale Seine, na
Trocadero, na svjetla grada, na osjećaj brzine koji mi je toliko stran. Alžirsko je vrijeme ljetno
vrijeme. Postoji određena tromost koja uspavljuje, postoji određena blagost koja nije pravi život.
Postoje svi oni ljudi oko majčina tijela, oni bdiju nad njom. čula sam riječ traheotomija. čula sam
riječi: "Sve
učiniti ovdje"; ovdje, to je naš stan, ovdje, to je cijeli naš život, ovdje, to nije bolnica. Ovdje, to je
mjesto naše mladosti. Osjeća se miris devedesetpostotnog alkohola, čujem onu glazbu u glavi,
Perica i Vuk, i majčine savjete: "Ako te stranac pozove, nemoj ga slijediti. Nemoj ići dalje od
prodavaonice naranača." Zatim očeve riječi: "Nemoj nikome vjerovati." Nikada nisam poslušala
njihove riječi, igrala sam se mnogo dalje od prodavaonice naranača, kao što sam se kasnije igrala
mnogo dalje od Alžirskog zaljeva. Želim vjerovati svijetu, želim sačuvati svoju krhkost, zato što
ona rađa pisanje, ona daje oči koje uistinu gledaju. Sestra se vratila u moju sobu; rekla je: "Mislim
da joj je bolje", zatim su ljudi otišli iz stana. Polegli su majku u njenu sobu. Bio je to već jedan
drugi dan i bit će jedna druga noć. Moram se pripremiti, otac ne želi da izostajemo s nastave,
ponovno čujem majku kako se guši, nije to ništa, sve će biti dobro, nije to ništa. Znam što sam
nosila toga dana, hlače od plavoga baršuna i pulover na v-izrez; znam i što je nosila moja sestra,
bijeli pulover koji je na vratu imao šal, traperice koje su na džepovima bile izvezene, ne znam što je
nosio otac, više se ne sjećam, on nas je odvezao u školu, pušio je u automobilu, poslušao vijesti, i
ništa nije kazao; majka je usnula, vidjela su se samo njena okrenuta leđa, vidjela se samo njena
plava kosa, a zatim golema postelja, golema masa u kojoj se utapa njeno tijelo, njeno olovno tijelo, i
vjedro, koje je bilo posve blizu, kako bi ispljunula tekućinu koja je guši; astma je kao utapanje,
astma je utapanje samoga sebe, nisam ušla u dizalo, brzo sam se spuštala bijelim stubištem koje se
tako brzo vrtjelo, letjela sam četiri po četiri stepenice, četiri po četiri stepenice odlazila sam iz stana,
četiri po četiri stepenice ostavljala sam svoju majku, četiri po četiri stepenice bila sam slobodna,
četiri po četiri stepenice bila sam zločesta jer sam ostavljala majku, jer je ona bila sama, u stanu
okruženom šumom eukaliptusa, ona je bila sama u svojoj noći, zatim je započeo čitav ciklus,
gnjevna sam, pa sam sretna, pa se osjećam krivom, pa sam tužna, ali nečovječno tužna, zato što bih
htjela platiti za to, životom platiti za to, uništiti samu sebe. I uništavam se mrzeći samu sebe, i
uništavam se sijući u sebi ovu
mržnju koja će zauvijek cvasti. Gledam prema katu, prema balkonu svoje sobe, prema zatvorenome
prozoru, mislim da čujem njen glas kako zove: "Upomoć!", moja sestra kaže: "To je u tvojoj glavi",
što ja shvaćam kao: "To je u tvom mozgu zato što si luda i zato što svi luđaci čuju glasove koji ne
postoje, riječi koje dolaze iz njih samih, iz šupljikava i mračna tijela." Ova će tama, cijeli moj život,
biti moja tama, zbog koje ću čuti pozive upomoć na koje neću moći odgovoriti budući da oni ne
postoje, ili postoje samo u mojoj mašti, voljela bih sama sebi materijalno predočiti maštu, narisati
je, pretvoriti je u predmet, željela bih samoj sebi predstaviti ono što me određuje, zbog ove
rečenice: "Tvoja se mašta poigrava s tobom." Mašta je nužna da bi čovjek živio, da bi imao loše
misli, da bi pisao o sebi, budući da nikada uistinu ne poznajemo sebe sama; mašta je nužna da bi
čovjek raspredao o sebi, da bi našao odgovor na pitanje: "Tko sam?" Ne znam znate li vi odgovor,
ne znam postoji li osnovica koja je zajednička svim vašim pacijentima i ponavljamo li mi svaki put
isto pitanje, ne znam znate li vi tko je doista bila M. Ono što se odigrava tamo, nakon one noći, u
očevu automobilu, u razredu gospođe H. koja kaže: "Vrati se kući, rekli su mi za tvoju majku." Ono
što se odigrava u mojoj šutnji, ostajem na stolici, ne izlazim iz razreda, ne zatvaram knjige i
bilježnicu, ostajem i čujem glasove koji se međusobno povezuju kao niska malih zvonaca, to stvara
buku u mojoj glavi, u mome tijelu, zatvaram oči i mislim da ću se onesvijestiti, ali ne padam, ne
prepuštam se, još uvijek nastanjuje to tijelo koje je tvrđava moje majke; nikada se u životu nisam
onesvijestila zato što se nikada nisam prepustila; i to je izazov, otići od sebe značilo bi i otići od
moje majke, moj pogled i moja svijest je štite, moja budnost je ovija i to me tješi; Prijateljica kaže
da se ja osjećam dobro samo kada su svi oni koje volim na svome mjestu, kada je moja sestra sa
svojima, kada otac stigne u Alžir, kada je majka u stanu u ulici X, tek tada ja mogu dopustiti noći da
me zakrili, da me zastre. U razredu gospođe H. nisam na svome mjestu, a osobito u svojoj šutnji -
čujem: "Jesi dobro? Doista loše izgledaš." Zatim sam na izlasku iz škole srela sestru,
postoji ona slika dvije sestre u filmu Diabolo menthe, par koji me je toliko ganuo. Sestra mi ništa
nije rekla, i ona je loše izgledala; gospođa Tinguely nas je vratila kući, našoj majci; sestra će spavati
kod nje, u centru Alžira, za vrijeme praznika u veljači, mene će uzeti gospođa B., mi smo počele
toliko iznurivati svoju majku; mislim da mi sestra zamjera što nisam plakala, nemam riječi za to,
osjećam nešto duboko u sebi, u nutrini svoga bića, to nešto što proždire, ovo se proždiranje
pojavljuje i u mojim lošim mislima, znate, katkad mi se javi slika mojih zubi koji čupaju kožu
nečijega lica, ali, ja ne prepoznajem to lice, nikada ga nisam vidjela, ili, bolje rečeno, prepoznajem
tisuću lica u jednome licu, to su slojevi koje trgam, jedan po jedan, kako bih se osvetila zbog sebe;
ta se osveta sastoji u tome da uništim one koje najviše volim, da uništim svoju ljubav, da uništim
svoju sposobnost za ljubav, za život. Stan je tih, majka je usnula, mislim da se neće probuditi, ili,
bolje rečeno, da se neće probuditi kao prije. Spremam svoje stvari, ništa ne čujem, ni vjetar u
stablima, ni uzburkano more, ni automobile u gradu, zatim začujem zvonjavu telefona. Tko će se
javiti? Tko će pričati? U svojoj glavi, ja više nisam tamo, ostala sam bez riječi kao što sam ostala
bez riječi onoga dana kada sam vas nazvala da bih ugovorila sastanak s vama; rekla sam da zovem u
ime M.: i znam da me ova veza pretvara u osobitu pacijenticu, kadšto se bojim da biste vi mogli
pomisliti da vas pokušavam zavesti, bojim se da ću zauzeti M.-ino mjesto, bojim se i da vam se ne
dopadam, imam samo svoje riječi, znate. Uvijek zavojita bijela stubišta, uvijek sram zbog sreće
koju osjećam kada odlazim iz svoje sobe, kada napuštam svoju majku. Postoji određeni miris u
parku u Rezidenciji koji će zauvijek ostati miris želje: to su crveni i ružičasti cvjetići koji okružuju
aleje zemljanih putova, to su suhe grane eukaliptusa koji odvajaju park od grada; zatim se pojavljuje
moje tijelo, tako samotno, i tako snažno, koje se spušta prema izlazu, koje čeka automobil gospođe
B. Ne znam na koliko vremena odlazim, kao što nisam znala ni koliko ćemo sestra i ja ostati u kući
u Rennesu. Nema nikakve granice moga vremena, to je oblik slobode; sloboda, tamo, u automobilu
gospode B.( u glazbi Supertrampa, u nebu koje se otvara i koje postaje plavo, sloboda kada otvorim
prozor, kada spustim ruku u prazninu, sloboda kada gledam muškarce u oči, kada me nije strah,
sloboda, zato što automobil lijepo miriše, po parfemu i po duhanu, sloboda s vjetrom na licu, koji
će, kao kakav melem, povratiti sve što sam izgubila one noći, noći tijela moje majke; sloboda kada
odbijam razmišljati o svojoj obitelji, o svom krugu, o njenu uređenju, moja majka u svojoj sobi, moj
otac na putu, moja sestra koja puši na balkonu u svojoj sobi, sloboda kada duboko u sebi znam da
napuštam djetinjstvo, da mogu biti sama i izdvojena, da mogu naći svoje mjesto pod suncem,
sloboda koja me nikada neće napustiti, znam da nikome ništa ne dugujem, znam da mogu vjerovati
u sebe, znam da duboko u meni postoji nešto što više ne izjeda, snaga koja me nosi, moja vlastita
snaga, koja dolazi iz trbuha i koja mi sjaji u očima, sloboda kada me gospoda B. slika polaroidom,
kada dođem k njoj, u veliki plavi stan, sloboda kada mi ona da moju sobu, s kaminom, kupaonicom
i glazbenom linijom, koju slušam kada ne uspijevam zaspati. Njena je kći, M.B., tijekom praznika u
Parizu. Ja sam tamo, a da je nisam zamijenila, ja sam tamo, kao ja sama, ja ne uzrokujem nikakav
sukob, ja nisam vezana ni za koju osobu, ja nisam središte nikakva kruga, ja sam tamo samo zbog
onoga što sam: moje tijelo, moj glas; to je sve, i to je za mene mnogo, ja nisam upletena ni u kakav
rat, ja nisam upletena ni u kakvu iznudu, na svakoj našoj seansi zaboravim M.-ino lice, ono se
raspline, ili, bolje rečeno, ono se pomiješa s licima vaših pacijenata koje susretnem na stubištu ili na
ulazu u vašu ordinaciju, dopada mi se ideja da sam vas odabrala, sviđa mi se misliti da vas M.
nikada nije upoznala, onda se osjećam slobodnom, nisam opterećena njome, kao što se katkad
osjećam slobodnom kada nisam opterećena sama sobom. U dnevnoj sobi je ona ploča Johnnyja
Mathisa. Gospođa B. za radnim stolom sređuje svoje papire, moje pamćenje prebire po sjećanjima
između toga mjesta i kuće u Rennesu, između plavoga neba i snježnoga neba, između bakine i
djedove radosti i tuge, ja sam dobro, hodam po sobama velikoga stana, gospođa B. me je predstavila
služavkama, novac me ne opčinjava, samo sam dobro, zato što mi je majka živa i zato što ona u sebi
ima ljubav prema meni; ja sam tamo zahvaljujući njoj, ja sam toliko sretna jer sam naučila sve
preobratiti i sve promijeniti. Slušamo ploče i gospoda B. se smije jer se sramim plesati, jedemo u
kuhinji i služavke se smiju jer ne volim mlijeko, gledamo televiziju i gospodin B. se smije jer
govorim arapski s francuskim naglaskom, to je druga obitelj, to je druga zemlja, to je drugi Alžir,
znate, ili je to zemlja u zemlji. Ništa ne znam o njihovu bogatstvu, ne računam ga, niti im zavidim
na njemu, ja poznajem tek vlastito tijelo, koje je iznenada usvojila obitelj, osobito majka koja me
grli, koja me kupa, koja me ljubi, koja mi suši kosu, koja me nagovara da igram tenis, na njenu
imanju u četvrti gdje su ambasade; igram veoma snažno, u velikom stilu, kako kaže gospoda B.;
bolje od njene kćeri, uskoro ću igrati bolje i od nje, imam dara, imam dar za snagu, životnu snagu,
znam zanijekati bol, znam zanijekati tugu, znam zanijekati ono što nije u redu kod mene, onu
osjetljivu kožu koja obuzima sve, kožu koja upija koja će me nagnati da pišem, koja će me nagnati
da pripovijedam, koja će me nagnati i da se zacrvenim; mislim da doista volim gospodu B., znam je
promatrati, obaviti pogledom, slušati, znam i učinak svoje nježnosti na nju, znam od čega se rastopi,
znam i da se ona veže za ljude, još brže od mene, još snažnije od mene; ne želim drugu majku, ne
želim obitelj unutar vlastite obitelji, imam to tako ludo, tako otporno tijelo, imam tako prevrtljivo
srce. I to srce lupa kada stignemo pred bijele zidove imanja, i uvijek se čuje zvuk automobila koji
ulazi i spušta se, šljunak ispod guma, ogromne tratine, tenisko igralište okruženo palmama, i to srce
preuzima svu tišinu toga mjesta; moje je srce jače od zemlje, moje je tijelo jače od neba, moje srce
nosi moje tijelo, loptice udaram svom žestinom, svom snagom koja će jednoga dana biti ljubavna
snaga; i čujem glas gospode B.: "Pripremi se." Pripremiti se, ja samo to i činim, znate, pripremam
se, pripremam se na odlazak, jednoga dana, pripremam se na sestrin odlazak, pripremam se na
majčine napadaje, pripremam se na očeva putovanja a zatim i na njegove povratke: na njegovo
tijelo pred školom, njegov miris u automobilu, njegov glas koji priča o washingtonskim četvrtima, o
kipovima na île de Paquesu, o ulicama na Šri Lanki, pa i na njegovo tijelo u dizalu, koje ću stisnuti
zato što se bojim, ne bojim se mraka, ne bojim se smrti, ne bojim se škriputanja kabela, ne bojim se
praznine, bojim se da ću se naviknuti na oca, i da će mi se uvijek činiti da ga gubim kada mislim da
je moj, pod mojim nadzorom, u mome naručju, osim toga sve to brzo zaboravim, zbog darova, koji
su i Prijateljičini predmeti iz djetinjstva: najlonske pidžame, kožne papuče s potplatom od kože koja
postane crna, kolonjska voda Bien-etre, majice Marine marchande; osim toga, sve to još brže
zaboravim kada dani brzo prolaze, kada ponovno počne puhati vjetar, kada počne oluja, kada
mislim da more nadire prema nama, kada se tučem sa sestrom, kada mi se otac više ne može
suzdržati, kada me upozori da ga izazivam, uvijek sve više, da uvijek idem sve dalje, uvijek za
stolom, za slavnim okruglim stolom svih obitelji, za stolom obiteljskog kruga, za stolom iznova
sazdanog klana, stol, zemlja, živci, stol, svađa, to uvijek tako počinje, s očevim glasom:
"Upozoravam te, prestani!" I ja nikada ne prestanem. "Upozoravam te drugi put", i ja se nikada ne
suzdržim, u ratu sam s cijelim svijetom i sa samom sobom, to je koža koja upija, to je onaj problem
kada sve želim uzeti, kada sve želim sačuvati. I ne prestajem, i još uvijek sam gnjevna, srdita, krv
mi je uzburkana, potom riječi prestanu biti dovoljne, i to nikada ne prestaje, ne bojim se oca, što
znači da se ne bojim muškaraca, shvaćate, ne bojim se muškaraca; znam da vi mislite suprotno,
znam po vašem pogledu, kada se on spusti na moje ruke, usne, oči, znam da očekujete da plačem,
ali ja ne plačem, moje suze, ja vam ih ne želim pokloniti, ja ih ne želim nikome pokloniti; na
početku sam vam rekla: "Vidim da je ondje, posve blizu, jedna kutija maramica marke Kleenex", i
smijala sam se, vi ste me upitali zašto se smijem, a ja sam vam odgovorila: "Drugi plaču, ja ne
plačem." Ne plačem nad sobom, kao što nisam plakala ni nad vlastitom majkom. Suze ne ispiru, ne
potiru nikakvu tugu. Suze ulaze u moju kožu koja upija. Prijateljica ne plače, osim kada govori o
onome što
proždire. Ja sam samo jedanput plakala pred vama, bila je to naša prva seansa, i bilo je to zbog loših
misli. One navru, šiknu u rafalima, a zatim utihnu na nekoliko dana, one se uvijek jave kada vidim
lijesove na televiziji, uvijek je to zbog te slike, vi kažete da se djeca bolesnih roditelja osjećaju
krivima, kažete da sam oduvijek imala loše misli, kažete da sam zacijelo vjerovala da sam ja
uzrokovala majčinu astmu. Znam da ljubav koju osjećam guši kroz moju šutnju, kroz moj pogled. U
Sevilli, Pjevačica je rekla: "Dovoljno mi je da te pogledam da bih znala što misliš. Žestina ti se vidi
na koži." Rekla sam joj da to mora još samo uglazbiti. Sve se može otpjevati, sve se može napisati,
sve je samo jezik. Mogu pisati o njoj, mogu je opisati, nas dvije u Španjolskoj, nakon njena
koncerta u Barceloni, sebe samu, na početku, na Aveniji Ramblas, zatim na tornjićima Gaudijeve
katedrale, zatim pred Kristom, nju u hotelskoj sobi, s telefonom, sa svojom malom bilježnicom za
put, sa svojim idejama: "Mogla bih turneju nazvati Love Tour, budući da se svi jednom zaljube",
ona želi razgovarati o zborskim pjevačima, o tehničarima, o inženjerima zvuka, ona više ne govori o
nama jer osjeća moju tugu kada nas gledam zajedno, ono što se razbilo i što se više neće vratiti, to
je u koži, to je u rukama, to je ugasla želja; da, ja mogu pisati o želji i o užitku, mogu pisati o žaru,
o uzavreloj krvi, o napetostima, mogu pisati o ovijanju, ali nemam riječi za seksualnost, ne znam
pisati o tim prizorima, bilo bi to vulgarno, bilo bi to banalno, nikada se ne sablažnjavam nad
prizorima s mladićima kod Guiberta, u sebi pronalazim vezu s tim prizorima koju ne mogu
podrobnije odrediti, budući da su mi ta seksualnost, ta hajka, zavođenje i takve noći strani, a ipak se
vrlo dobro osjećam u tome svijetu, vrlo dobro se osjećam u toj pornografiji koju čitam, možda zato
što je ona veoma daleko od mene, možda zato što se nipošto ne osjećam dijelom toga svijeta, možda
zato što me se to ne tiče; ne bih mogla pisati o seksualnom odnosu između muškarca i žene, bilo bi
to ili vulgarno, ili romantično, "Bilo bi to holivudski", kaže Prijateljica, postoje autori koji skrivaju,
i oni drugi, koji su odabrali istinu, ja sam između tih dviju krajnosti, kada pišem o Dijani iz
Ziiricha, to je pisanje o želji, kada pomislim na tri dječaka koje sam susrela jednoga dana na plaži u
Biarritzu, mogla bih pisati samo o njihovoj ljepoti, o kosi i vjetru, o ulju i o koži, o ramenima i o
vodi, ne bih mogla prepričati njihove noći, ne bih mogla pričati o njihovim spolovilima, o njihovu
uživanju, ne bih imala riječi za takvo što, da moram pisati o djevojkama u šumi kod Clermonta,
pisala bih o njihovu stasu, o ruci, o glasu, ništa o njihovim noćima, riječi prelaze preko toga. Kada
Guibert piše: "Plesao mi je u ustima", nisam preneražena, ali nikada to ne bih mogla napisati,
nemam tu snagu, Guibert uzbudljivo piše, on je za mene jedini, jedini koji je priču o vlastitim
željama prenio na takav način, da nikada nije bio vulgaran, nikada, ne znam je li stvar u stilu, ne
znam, ne čitam erotsku književnost, čitam samo Guiberta, sve više i više, on kao da je jedini autor u
mome životu, jedini muškarac u mome životu, Pjevačica ga je upoznala, ona kaže da je imao glas
koji se ne zaboravlja; da, mogla bih pisati o nama dvjema, o našim tijelima u sobi u Barceloni, pod
krilcima ventilatora, za lipanjskih vrućina, na svjetlu koje nije ni svjetlost u Alžiru ni svjetlost u
Nici, španjolska je svjetlost svjetlost Pjevačice koja piše, pored prozora, koja zatvara oči na postelji,
koja me uzme za ruku, koju ja povlačim jer već dugo više ne osjećam želju, ili osjećam kakvu sjenu
želje, fantomsku želju koja dolazi iz kakvog drugog tijela i koju ja prihvaćam, kako ne bih odbila,
kako ne bih otišla, još ne, otići ću kada ponovno pronađem svoje pisanje, kada prestanem čitati
Guiberta, kada prestanem povezivati njegove riječi sa svojom šutnjom; otići ću kada više ne budem
mogla gledati ono tijelo koje se kreće od kupaonice do balkona, od sobe do hotelskog predvorja,
otići ću kada više ne budem mogla prepoznati glas koji pjeva i koji me zove, glas o kojem je
govorila moja sestra, glas koji je voljela, onaj glas koji je kupovala, dok sam ja još živjela u Alžiru,
dok me je majka fotografirala na ruševinama u Chenouau. Vi mene odvajate od sebe kada na kraju
svake seanse kažete: "To je sve za danas", što ja razumijem kao: "Imam dovoljno elemenata o
vama." U moje tijelo prodire mjesto, kao što ne moeu odvoiiti tiielo Pievačice od svoea
putovanja u Španjolsku; vjetrenjače su ona, brod u Formenteri je ona, plaža u Tarifi je ona, zatim
Sevilla, više je ne gledam kako hoda, ostajem kraj nje, zato što je više ne želim vidjeti s leda, bojim
se da ću baciti kamen na nju, bojim se da ću joj razbiti glavu, bojim se kada sam na njoj, zatim se
više ne bojim, ulice u Sevilli su tihe, samo mi hodamo, tako same u toj priči koja će postati moja
vlastita španjolska priča, koja će biti i priča o Prijateljici, jer je tamo saznala da joj je otac bolestan,
i priča o mome bratiću, jer je tamo, na carateri de la Muerte, izgubio majku; zatim majčin glas na
telefonu i njeni krici: "Sestra mi se ubila, sestra mi se ubila", i ne znam što da joj kažem zato što
sam na večeri s onom djevojkom koja mi je priznala da uzima heroin; čujem samo njene riječi:
Kada uzmem heroin, on mi se lagano spušta u tijelo, najprije teče, zatim postane krut, to mi izmijeni
krv, to mi izmijeni smjer kolanja krvi, mislim da se spuštam u nutrinu svoga bića, razumiješ, sve,
oči, usta, grlo, grudi, sve, sve se spušta, sve se pretvara u tekućinu, zatim otvrdne, ja sam sva
sazdana iz jednog jedinog komada, vruće je, jako je vruće, ja sam samo utroba, to je moj užitak,
shvaćaš, to je moj život, moj se život odvija u tom stapanju, gubim se i doista imam osjećaj da
postojim, osjećam kako se topim, a potom tvrdnem, topim se, potom tvrdnem, ja sam kao kakva
namirnica, kao ulje, kao čokolada, više nisam tijelo, najprije sam vatra a potom sam vrući led,
shvaćaš, to je tajna droge, to me drži na životu, ova promjena, u dubini moga bića, ja zaboravim
sve, zaboravim svoju glavu, ja postanem organska tvar i mogu pobrojiti svaku kost, svako tkivo,
svaku venu, vladam sobom, ali doista vladam sobom, na pravi način, utječem na samu sebe, sama
sam i svijet ne postoji, shvaćaš? Ja ne shvaćam, gledam kvadratiće na stolnjaku, konobara u
restoranu, mislim na bratićevu majku, na nesreću na stijeni, bila je na mjestu mrtva, automobil je
pao na njih kao bomba, da, kao bomba koja je pala s neba, to je tako rijetko, i nakon toga mislim na
glas Djevojke ovisnice o heroinu, u mome snu, njen glas koji je nadglasao tetkin glas, a potom na
moj glas koji ponavlja: "Više nisam mlada, više nisam mlada, više nisam mlada", spavala sam kraj
nekoga tko ie
uzimao heroin. Toplo je, tako je toplo, to je bolje od seksa, znaš, to je bolje od ljubljenja, svakoga
dana uzmem jednu dozu, sasvim malu dozu, koju ušmrčem, nikada se ne bodem, nisam ja luda
narkomanka, znaš, a ja, ja mislim na polja divljih ivančica, željela sam se izgubiti u cvijeću, željela
sam se utopiti u cvijeću, a zatim se ponovno pojaviti, kako bih bila sigurna u ljubav koju su prema
meni osjećali. Više nisam mlada zato što je mladost u nevinosti; više nisam mlada, u vlaku koji nas
vodi u Rennes na tetkin pogreb, više nisam mlada, kada čujem kako mi je majka ponovila ono što
joj je rekla njena vlastita majka: "Ti si ovdje samo kada treba čuti loše vijesti", više nisam mlada
kada moja majka kaže: "To je najgore svakoj majci, izgubiti dijete"; više nisam mlada, još od
bazena u Zeraldi. U vlaku sam zatvorila oči, pravila sam se da spavam, i prisjećala sam se glasa
Djevojke ovisnice o heroinu: Tako je toplo, znaš, tako toplo; u svojoj sam sobi, na stropu, zalijepila
zvijezde, i svaki put kada legnem, kada podignem glavu, svaki put udem u tu prazninu koja više nije
praznina, koja više nije prostor, koja više nije ništavilo, tamo bih željela biti, zato što bih tamo
mogla ponovno pronaći vlastiti osjećaj da nisam više ništa, da sam lagana, da sam u prašini, da
mogu letjeti, da prodirem u svijet a ne obrnuto, shvaćaš? Misliš da sam luda narkomanka, zar ne? I
osjećaš se okaljanom jer ti nisam ništa rekla, moja je droga jako blaga, ona je moja kuća, ona je i
moja rupa, i volim u njoj spavati, i volim se u nju zabiti, ja sam psić koji je skvrčen pored vatre i ja
sam vatra toga psića, ja sam uzburkano more i ja sam splav koji vuku, ja ne napuštam samu sebe,
svaki put ponovno samu sebe pronalazim, svaki put najzad gledam samu sebe, ja samu sebe,
shvaćaš, bez buke svijeta, bez njegovih sila, bez njegove mehanike, hodam unatrag i znam da je to
dobar smjer, droga je za mene to, ona je moja inteligencija, i ja nisam kao oni drogeraši na
podzemnoj stanici Staljingrad, ne vjerujem, ja, ja znam što je u meni, ja znam; kada imam svoj
prah, u svojoj stisnutoj šaci, već sam se vinula, znaš, vinula, pariška su mi svjetla u glavi i ona su
toliko ljepša od tvojih, moj se ocean otvara u nutrini moga bića i ja plivam u sebi, ja plivam u onom
najljepšem, u svom uskrsnulom
tijelu; ja sam svoje dijete i ja sam majka toga djeteta, mislim kao da sam istodobno više ljudi, ti
imaš tek mišljenja, ja, ja sam ideja i mnogo više od toga, vidim ono što ti nikada nećeš vidjeti,
vidim istinu stvari, vidim smisao prije forme, čujem riječ prije glasa, poznajem smrt prije života, i
ne bojim se ničega, znaš, strah proždire mozak, strah proždire tijelo, strah trga veze, ja, ja se ne
bojim, zato što postojim, a strah je moja osnova, shvaćaš? Idem daleko u nebo, i ruke su mi goleme
kada nose oblake. A ja, znate, uvijek zatvaram oči u vlaku za Rennes, ne želim gledati majku, ne
želim ništa reći, bojim se vidjeti baku i djeda, bojim se smrti. Ja sam kao moj otac, znam zašto
zajedno gledamo slike iz Alžira, na njima je samo djetinjstvo, na njima je samo mladost, to je
najzabačenija točka smrti, tamo je naš raj; on je u tome stanu, u sobama, na bijelom stubištu, u
šumi, na tom izgubljenom mjestu postoji jedan oblik vječnosti, i ja ne odlazim tamo, znate, ja ne
odlazim tamo. Ništa ne kažete, vi me gledate i ništa ne kažete, trčim za vašim riječima, postoji ona
šutnja, vaša šutnja, koja je zid, kadšto vam to zamjeram; naga sam u toj priči, naga sam i vi me
gledate. Ne plačem, zbog vašega pogleda ja spuštam svoj. Zatvaram oči i u brzome vlaku koji
prolazi kroz seoski krajolik; tako je rano, tako je hladno; majka kaže: "Trebala sam staviti dva para
čarapa, jedne na druge." Sestra kaže: "Otuširala sam se ledenom vodom, pokvario mi se bojler"; ja
samoj sebi kažem: "Djevojka ovisnica o heroinu trljala si je kožu na rukama, gore-dolje, kako bi
zagrijala krv." Mislim na bratića koji je izgubio majku. Mislim na majku koja gubi drugu sestru.
Mislim da je Rennes prokleti grad; mislim da potječem i odande, od smrti. Alžir bi bio na strani
života, mog novog života, mog izmišljenog života, Rennes bi bio na strani nestajanja. Djed je tamo,
na željezničkom kolodvoru, u svom ogrtaču boje kože. Ne znam plače li, ne želim ga pogledati u
oči; nikada nisam saznala što je bilo u njegovim očima; Djevojka ovisnica o heroinu rekla je da
imam pogled luđakinje i ne znam što to znači. Tetka će biti pokopana na moru. Moramo otići po
baku. Ona je tamo, posve mala, na trijemu bijele kuće, odsjekla je škarama cvijeće za kćerin grob;
imam majčin glas kada kažem: "To je najgore što se može dogoditi u životu." Automobil odlazi, i ja
odlazim, željela bih usnuti u toplu naručju, gubim smisao za stvarnost, gubim pojam o mjestu,
0 brzini, o postojanju, tijela mojih bližnjih su sjene preko kojih bih mogla prijeći, svaki mrtvac
vraća nas na svoju smrt, prije Zeralde, dogodila se scena u stanu u Alžiru, bila sam na ulazu, na sebi
sam imala sivu vjetrovku s plastičnim šeširom protiv kiše, ispod brade mi se provukao pojas, gušila
sam se i ništa nisam rekla, nisam se gušila zbog pojasa, gušila sam se zbog lijeka, bila sam u stanju
toksičnog šoka, i ništa nisam rekla, osjećala sam kako mi se srce nadima, osjećala sam kako mi
pluća tvrdnu, i ništa nisam rekla, osjećala sam kako mi vene škripe i ništa nisam rekla, rasprsnut će
se tijelo od kristala. I ništa nisam rekla. Rana je zora u Alžiru, idem u jaslice, i sram me je što se
gušim. Nemam riječi,
1 mislim da je to moja prva mržnja. Moj je otac to brzo vidio. Kazao je: "Mislim da je crvena. Da.
Ne. Mislim da se nadula." Oči su mi se ponovno zatvorile. Sjećam se glasova iz toga prizora. Majka
je rekla: "Brzo, izgubit ćemo je", zatim crnilo koje je i praznina, ona praznina koja se ponekad
produbljuje kada odlazim od vas; osjećam se lišenom svega, kao da sam vam dala nešto od sebe,
nešto izgubljeno, što je nemoguće ponovno pronaći. Nisu me izgubili, ja se gubim, lagano, na
stražnjem sjedalu djedova automobila, uvijek se osjeća miris kože i parfema Chanel Monsi-eur,
mekan bakin kaput, i naše zbijene šutnje; crna je to zima, zima obitelji, zima tih ljudi koje gledam
izdaleka, zato što više ne pripadam u njihov krug, izdvojila sam se, pobjegla sam, više nemam veza,
više ih neću ni imati, moji baka i djed su baka i djed iz moga djetinjstva, oni ništa neće znati o mom
životu žene, oni ništa neće znati o mojim knjigama. Mogu samo još pričati o njima, ne mogu ih više
susresti, treba pronaći crkvu, nakon luke, treba pronaći mjesto, treba pronaći ostatak obitelji koju
vidim još samo na pokopima, i stidim se zbog toga, što zauzimam to mjesto, koje nije moje, tužna
sam i stidim se svoje tuge, ne znam imam li prava osjećati, bratić mi kaže: "Sve će biti dobro,
draga"; on izgovara riječi kao kakav otac, a meni su u očima suze kao kakvoj
djevojčici i mrzim se zbog toga, jer mi se zna dogoditi i da mrzim djecu, kada trče u skupinama po
ulici, kada viču po parkovima, kada se tuku na blagajnama u trgovinama, mrzim ih zato što nalikuju
pticama, djeca više nisu djeca, djeca su djetinjstvo, djeca su u jednom obliku nasilja. Treba naći
svoje mjesto u crkvi, nemam prava sjesti toliko blizu kovčegu, ne mogu, nemam prava gledati
druge, one koji plaču, tako je hladno, bilo je tako hladno meni oko srca, bilo je tako toplo onoga
ljeta kada me tetka pozvala k sebi, još uvijek se sjećam njena glasa, ne znam je li me je voljela,
sjećam se njenoga hotela, sjećam se i jedne rečenice, nakon moje prve knjige: "Kod nas ćeš uvijek
imati sobu", što sam shvatila kao: "Uvijek ćeš imati mjesto za pisanje." To je istina, tetka je to
znala, ne treba mi kuća da bih živjela u njoj, treba mi kuća da bih pisala, zbog toga sam i zamolila
Pjevačicu da provedemo nekoliko dana u hotelu Roches-Rouges na Korzici, prije no što odemo u
kuću koju je unajmila za ljeto; trebalo mi je to mjesto, kako bih ponovno pronašla spiralu riječi,
kako bih ponovno pronašla želju, koja nije bila tek želja za tijelom, nego i želja za životom. Tetka je
ondje, u lijesu, i mislim da je to strašno nasilje. Položena je na postolje, zatvorena je, čuje se
svećenikov glas, ne čujem ga, čujem samo morske valove, čujem samo pjev grlica, čujem samo kišu
koja pada na zemlju, čujem samo melodije radosnog ljeta. I u tom sam trenutku još uvijek svjesna
tijela, nagosti; to dode sa smrću, to dođe i sa sramom, to je neobičan sram, znate, to je sram od
umiranja, to je kod mene životinjski. Ništa nisam rekla za Zeraldu. Nisam plakala za vrijeme
toksičnog šoka, patim kada pišem o smrti, ne mogu pisati o seksualnosti, čini mi se da se te dvije
teme nalaze na istoj razini. Ne sramim se seksualnosti, možda se sramim uživanja; bi li umiranje
ulazilo u taj krug? Bi li sram trebao po-tjecati odande? Jer sam jednoga dana možda doista željela
umrijeti, ali to ne znam, ne osjećam to u sebi, više se ne sjećam, to je u meni, tako je to, sjećam se
vlastite žestine, ja sam povorka, ne mogu svoju iznurenu majku uzeti za ruku, nemam geste, nemam
riječi, ja sam povorka, odbijam misliti na polegnuto tijelo, na prekrižene ruke, na zatvorene oči;
sestrična je rekla da joj se na
licu uopće ne vidi da je doživjela nesreću, da joj se ništa ne vidi; drugi je bratić rekao:
5 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:23 pm
Margita
Administrator
"Bdio sam
nad tijelom, čitave noći, da, bdio sam nad njim"; on to kaže kao da je riječ o kakvoj igri, mrtvačka
smo kola slijedili u automobilu, tako je hladno u mome tijelu, tako je hladno u mojoj glavi, smrt je
posvuda, Prijateljica kaže da smrt ima određen miris i određen oblik, da postoji nešto teško što bi se
moglo utjeloviti. Zemlja na groblju je ledena, ja sam moja baka, koja i sama slijedi kćerin lijes, ona
u ruci drži cvijeće iz vrta, moj bratić nosi majčin lijes, ja hodam, ledena kiša pada na naša tijela,
hodam i dalje se sjećam tetke koja je plesala na sinovu vjenčanju, ne znam ništa o njenim
posljednjim danima, ne znam ništa o njenim posljednjim mjesecima, mi smo rasuta obitelj, i to je
razlog moje prisutnosti ovdje, u vašoj ordinaciji, ja popravljam veze; to je posao za mađioničara,
tražim nam, u tome krugu, sličnost u licima, u glasovima, u izgledu, ne nalazim je, tražim sličnost,
na fotografijama bake i djeda iz Alžira, i mislim da je nalazim, u očima, u bradi, na koži, ali u biti
ne znam, ja sam savršena mješavina, ja sam netko koga se ne može prepoznati u crtama lica nekoga
drugoga. Samo sam po tome stranac, budući da sam Francuskinja, budući da imam nacionalnost te
obitelji. Ali nemam njihove oči, nemam njihovu kožu, spuštaju lijes u raku, sve je to sporo, sve je to
nijemo, to je zvuk smrti, pa zvuk zemlje, čuje se kako pada šačica po šačica zemlje, zvuk cvijeća iz
bakina vrta. Tamo su i ljudi koje ne poznajem ili koje ne prepoznajem, obitelj iz Lyona, obitelj iz La
Baulea, obitelj iz Saint-Servana. Moje je pisanje porok. Ja sam na tetkinoj sahrani i znam da imam
knjigu u glavi. Sramim se toga, sramim se što sve zapisujem, u tome vidim posvemašnji nedostatak
morala, posvemašnji nedostatak poštovanja jer u tome vidim veliku ljubav, pisati bi dakle značilo
ovjekovječiti život. Prije je u našoj sobi u Rennesu bilo leptira ispod stakla, zatim je u Alžiru moja
sestra zamolila oca da joj donese još leptira iz Južne Amerike. Bio je jedan plavi, s iglom ispod
glave, činilo mi se da je živ, zato što sam mislila da upija sav život, sav naš život, zato što je
svakoga dana na svome mjestu, sa svojim sjajnim i providnim krilima, s rogovima koji su bili
zalijepljeni za papir na kojem je bio pričvršćen, ima toga u pisanju, moram ispostavljati račune,
moram pisati o onome što vidim, to je moj način življenja života, to je moj način zatvaranja vlastite
kože; kako bih izbrisala svoje loše misli, redovito pišem u jednu bilježnicu; moje su loše misli
pobrojene, mogla bih vam ih pročitati, izvaditi bilježnicu iz torbe, ali još uvijek se sramim, pročitati
ono što sam napisala je veoma intimno, osobito ovdje, u vašoj ordinaciji koja bi mogla biti soba;
napamet vam mogu napraviti listu svojih fobija: 1. oko moje susjede koje jede svoje lice; 2. baciti
se kroz prozor; 3. spustiti se u dubinu svoga bića, kao kakav predmet koji je odijeljen od moje
svijesti; 4. u kinu, u redu ispred mene, ljudi više nemaju kose; 5. ugristi za lice; 6. otići a da ne
platim; 7. ne vladati više svojim jezikom; 8. gunđati; 9. ozlijediti dijete; 10. u glavi imati sliku koja
mi je neprestano pred očima: drvena daščica, probušena na jednome kraju. Ne znam postoji li kakva
veza medu fobijama, ne znam postoje li unutarnje fobije, koje su mi utisnute u glavu, i vanjske
fobije, znam jedino da se one javljaju kada se javi nasilje. Ne znam ni je li to posljedica moga
nasilja ili nasilja svijeta, koje me opija i koje me mijenja. Ja sam i koža ovoga svijeta, koža koja
upija, kao što sam i koža moje bake koja pokapa drugu kćer i koja će jednoga dana mome ocu posve
prirodno promrmljati: "Uvijek najbolji odlaze." Na pogrebu treba proći određene etape. Najgora je
etapa, možda, groblje, etapa svijenih tijela, vjetra, ledene kiše, užasa lijesa, one samoće, dok se
svatko snalazi s onim što zna ili, bolje rečeno, s onim što ne zna; uvijek iznenadimo sebe same,
uvijek nas iznenade drugi; kao što sam i ja bila iznenađena kada sam vidjela da mi je majka tako
izgubljena, tako izvan sebe, bila sam iznenađena i bratićevom snagom, i onim groznim ručkom,
obredom, koji je uslijedio, u restoranskoj sali koja je bila rezervirana samo za nas, za tu veliku
obitelj čije sve članove ne prepoznajem; tako je teško progutati onaj vrući alkohol, tako je teško
čuti: "Kako si? Kako li je mali samo narastao! Iskoristili smo priliku da malo obiđemo Bretanju; a
kako ide s knjigama? Vidjela sam te na televiziji, i nisam te prepoznala. Kako se dogodila nesreća?"
Tako mi
je teško jer sam iznenadila ujaka dok je plakao, skrivajući lice rukama; tako je teško vidjeti koliko
je uistinu snažan moj voljeni bratić kada kaže: "Moja je majka bila tako vesela, ona je voljela život,
pijte u njeno ime"; ne mogu piti, gledam baku kako uz sebe privija svoga psića, mogla bih je gledati
satima, tako mi je njen svijet nedostupan; ništa ne znam o njoj, njen pogled klizi, a da me nikada ne
obavije, ona mi je, prije nego što je otišla iz restorana, rekla samo: "Promijenila si se. Više te ne
prepoznajem." Mislim na obale jezera u Zurichu, mislim na sve one drogeraše koji su mi vikali:
"Tko si ti? Tko si ti?" Ono što sam ja možda u samome srcu ove obitelji, moram ih još promatrati,
kako bih pronašla sebe, kako bih znala, kako bih shvatila, kazala sam sama sebi da je djed, tako
visok, tako mišićav, kao pravi ratnik, da je taj čovjek, koji je toliko povrijedio moju majku: "Loše
ćeš završiti", "Udala si se za njega samo zato da bi me naljutila", "Nikada nisi trebala otići od
kuće", da je taj čovjek utjecao na moj život, ili, bolje rečeno, na predodžbu koju imam o životu i na
moje mjesto u životu, na sliku koju imam o sebi. Uvijek će postojati to zrcalo koje iskrivljuje,
uvijek će postojati i ta nesigurnost, zato što djed i baka nikada nisu dignuli ruku na mene, ne znam,
tražim, tražim daleko, u sjećanju, rečenicu o sebi koju nikada nisam čula: "Ti si lijepa djevojčica."
Nelagodno mi je što sam za tim stolom, nelagodno mi je što ulazim u automobil da bih posljednji
put vidjela plažu u Pontu, plažu svoje mladosti, prije no što odem, nelagodno mi je, u vlaku, što
zatvaram oči, što ponovno napuštam tu obitelj, što ne čujem majčin glas pomiješan s glasom njene
sestre, posljednje sestre, zatim sam se lecnula zbog riječi Djevojke ovi-snice o heroinu: Više se ne
bojim, strah je moja osnovica, ne bojim se, raskriljujem se u mehanizmu straha, ne bojim se, već
sam u sustavu smrti. Ja ne poznajem granice. Ni ja ne poznajem granice kada silazim s vlaka, kada
trčim prema taksijima, ni ja ne poznajem granice kada napuštam majku, ni ja ne poznajem granice
kada se noću perem, kada trljam kožu kako bih se riješila smrti, kako bih se riješila vlastitoga
srama, ni ja ne poznajem granice kada ne odgovaram na rečenicu jedne sestrične: "Psihić mi je
rekao da ne pišem zbog tebe. Ti si zauzela to mjesto. I ti si mi ga ukrala." Ni ja ne poznajem granice
kada mislim da ona ima pravo, nikada joj neću dati svoje mjesto, to je moja osveta, pa makar je
zgazila, svojim knjigama koje su poput lijesova, one u sebi sadrže mrtvi život, one su sačinjene od
uspomena, ja ne poznajem granice kada na kiši čekam Djevojku ovisnicu o heroinu, ne poznajem
granice kada znam da je ne volim, ali kada su mi potrebne njene riječi, njen glas, onaj jezik
mrtvaca, ne poznajem granice kada žalim što nisam imala oružje da ubijem muškarca koji mi je
rekao: "Nisam znao da u Maraisu ima kurvi"; trčim po kiši, jer se moram riješiti nasilja, jer se
moram riješiti same sebe, jer moram razbiti krug, krug nasilja, srama zbog nasilja i kažnjavanja,
trčim po gradu kojeg više ne prepoznajem, u samoći postoji određena vrtoglavica, postoji određena
vrtoglavica tijela koje se promatra iznutra, voljela bih znati, shvaćate, voljela bih i biti vama u
naručju, noću, kada se osjećam izgubljenom, je li čovjek narkoman kada se druži s narkomankom?
Je li pisanje oružje? Imamo li prava zaželjeti nečiju smrt? Nije li i smrt nalik invaziji? Hoću li se
oporaviti od svih ovih pogreba? Je li moj bratić uistinu želio da podignemo čaše za njegovu majku?
Nije li nas on napokon želio ušutkati? Nije li on sam sebi rekao: "Želim tišinu, želim tišinu za svoju
majku, za tijelo moje majke, želim grobnu tišinu, ne želim više čuti životnu graju, ne želim više čuti
ono gaženje, želim šutnju kako bih čuo majku kako zaziva, želim šutnju djetinjstva, želim šutnju
njene kože koju sam ljubio, želim tišinu u svojoj priči; dakle zašutite." Ja ne poznajem granice s
Dijanom iz Ziiricha, kada je noću zovem, kada je slijedim po ulici, kada se vozim njenim vlakom,
kada čekam ispred njene kuće, kada se posvadimo, ja ne poznajem granice kada se s djedom penjem
po stazi prema napuštenu dvorcu, bio je kolovoz, bilo je veoma toplo, oboje smo bili tamo, brzo
sam hodala, on je hodao iza mene, nisam se zaustavljala, on nije ništa rekao, bio je iscrpljen, i
penjao se, i penjao, ja ne poznajem granice u trenutku kada sam samoj sebi rekla da bi on mogao
umrijeti od toga, od moje snage, ja ne poznajem granice kada sam samoj sebi rekla da ga se ne
bojim izgubiti, tog oca kojega se moja majka toliko boji, ja ne poznajem granice kada tražim
razloge za ovaj strah, u njegovu mišićavom tijelu, u njegovim venama, u njegovim velikim rukama,
u njegovu glasu: "Popni se, mala moja, popni se, nikada se ne zaustavljaj"; ja ne poznajem granice u
času kada sam mu rekla da bi mi, da me voli, mogao pokloniti ruševine toga dvorca; ja ne poznajem
granice kada znam da, u tom trenutku, preuzimam majčino mjesto, kada pomislim da bih trebala
ubiti majčina oca kako bi ona napokon disala, postoje priče koje se razriješe unutar drugih priča,
kao što postoje romani unutar romana, kao što postoje fobije koje se razviju od jedne jedine fobije.
Ja ne poznajem granice kada vam govorim o M., kada vas gledam, kada tražim, kada iščekujem vaš
odgovor; M. je znala reći da vi gajite osjećaje prema njoj, da ste zbog toga trebali prekinuti terapiju.
Ne znam je li M. nešto osjećala prema meni. Jednoga smo dana plesale u ulici Faubourg na
Montmartreu, iza Palacea. Plesale smo dugo u noć, bio je to ples tuge, bile smo to nas dvije i to
nismo bile nas dvije; tamo se osjećala samoća, zbog drugih, zbog glazbe, zbog topline, postojala je
ta samoća u noći; nakon toga, na ulici, susrele smo ženu koja je propustila vlak za Nanterre, za
centar za beskućnike u Nanterreu, trebala je pričekati prvi vlak, čekati na hladnoći, padao je snijeg,
sramile smo se sebe, sramile smo se svoga plesa, sramile smo se svoga novca, sramile smo se
alkohola koji smo popile, ušla je u naš automobil, M. vam to nije ispričala? Da, ušla je u naš
automobil i prešle smo Pariz, M. je sporo vozila, i bilo je hladno, padao je snijeg u bijelim trakama
po cesti, ta nas se žena mogla bojati, a ona se nije bojala, rekla nam je: "Mogle biste mi biti kćeri,
znate, kako da vam zahvalim? Kako?" U automobilu je bilo toplo, gluho doba noći, ono doba kada
se sve može dogoditi, razbiti se ili razviti, potom je ta žena rekla: "Imam šezdeset godina i kosti su
mi se sledile", M. me je pogledala, i rekle smo: "Pomoći ćemo vam"; zatim je ona rekla još i:
"Nemam nikoga, znate." "Uzet ćemo vam sobu u hotelu pored Saint-Laza-rea." "Nemam nikoga,
sama sam, ništa ne očekujem od života. Bolesna sam, ali nisam bijesna. Bolesna sam, ali ne
osjećam
nikakvu mržnju u sebi; plaši me noć, bojim se ljudi u centru. Ne bojim se smrti, mogu joj pogledati
u oči. Vi biste mogle biti moje djevojčice. Samoća ubija, ona izjeda tijelo, izjeden, moj je život
izjeden. Ja, ja sam čista. Svakoga se dana tuširam u centru ili u javnim kupaonicama, mogli biste
dodirnuti, mogli biste pomiri-sati moju kožu, ona je kao svila, ja nisam klošarica, ne znam imam li
obitelj, ili možda prije pripadam kakvu krugu, kakvu klanu, sve tako brzo propadne, više se ne
sjećam, ne znam ni imam li djece, više ne znam, mislite da sam poludjela, ali to nije istina, to je od
silne borbe, to ulica učini čovjeku, ona je izjela i moje pamćenje, to je poput nekakve vatre u meni,
spalila me je; morala sam sebi sazdati tijelo, to je jedini način da se odupreš nasilju, i sada mi se
tijelo osvećuje, tijelo mi je umorno, ja nemam nikoga, sama sam, imam samo ovo tijelo, djevojčice
moje, ali pogledajte, doista sam čista, ne bojim se trljati, trljati i trljati; to me čini sretnom." Uzele
smo sobu u hotelu pored kolodvora Saint-Lazare; M. vam to nije ispričala? Soba je gledala na ulicu.
Osjećala se određena nelagoda jer nam je ta žena mogla biti majka i jer smo mi provjeravale
postelju, kupaonicu, prekrivače u malom zidnom ormaru, a nakon toga smo je smjestile. Ona je još
rekla: "Ja sam čista, ja sam čista." Pružila sam joj ruku prije no što sam izašla iz sobe, mislim da nas
je htjela poljubiti, mi smo bile njene djevojčice, tako drage djevojčice, nisam joj željela dotaknuti
kožu, M. me je gledala, i zbog toga nam je bilo neugodno. "Ja sam čista, ja sam čista", uvijek ta
rečenica u noći, kada je ona zadignula suknju, da bi to pokazala. Nisam ništa željela znati o njenu
tijelu, ipak, vidjela sam joj stegna, trbuh, ali nisam željela gledati, izašle smo iz sobe, nije radilo
dizalo, brzo zavojitim stubištem, brzo, užasno se bojim takva života, brzo, prisjetila sam se rečenice
koju je djed rekao majci: "Loše ćeš završiti", zatim je osvanuo dan po tom snijegu i mislila sam na
Dijanu iz Züricha, mislila sam na njen vrt koji sam gledala iz njene sobe, mislila sam na vrućinu
koja mi je obuzimala tijelo, a zatim na gađenje, zbog toga što sam spavala s jednim stranim tijelom;
u Rennesu, jednoga sam dana vidjela baku, vidjela sam dio njena tijela koji nisam trebala vidjeti,
shvaćate? Ona
se sagnula, u salonu, nešto je tražila, ja sam bila iza nje, ili, bolje rečeno, iza njena tijela, ona to nije
znala, ispod suknje je nosila prozirne najlonke, dugo sam promatrala, kožu, sjene, oblik, još
osjećam gađenje, ali ne gadi mi se njena koža, već se ja gadim sebi samoj. Oči mi nisu zdrave, ja se
njih sramim. Prije mi je otac plakao na terasi u svojoj kući, jer se osjećao drukčijim zbog oka. Prije
je otac govorio: "Ja vidim samo polovinu stvari, nedostaje mi jedna dimenzija, nemam nikakav
osjećaj za geometriju u prostoru zato što si ne mogu predočiti prostor, da sam imao dva oka, bio bih
osvojio svijet." Na fotografijama iz Alžira, moj otac nosi male crne naočale, kada sam mu jednoga
dana rekla: "Imam tvoje oči.", izgledao je neobično. Pišem i iz tog razloga, kako bih ocu vratila
prostor, kako bih mu prenijela ono što on nije vidio. Bilo je to na sestrin rođendan, bili smo u stanu
u ulici X, osjećao se onaj miris ljeta, krajem kolovoza, osjećala se ona pariška vrućina koja se širi
kao kakav plamen, čuli su se oni glasovi, bili su to glasovi moje obitelji, oni su činili slojeve koji su
se slagali, jedan na drugog, kao da postoji sjećanje na prvi glas, trag prvoga glasa koji je ostao u
zraku, bila je to nejasna graja, zatim šuma glasova, i trebalo je pronaći svoj put, trebalo je pronaći
prave riječi, kako bi nas drugi čuli, više nije bila bitna snaga glasa, već sadržaj, ono što glas govori,
ono što glas nosi, ili, bolje rečeno, ono što glas prenosi, jer su mi moje riječi nalik na bolest kada
kažem: "Vi ne možete razumjeti." Kada kažem: "Uvijek ću se razlikovati od vas." Kada kažem:
"Osjećam se izdvojenom." Ne znam je li otac očekivao da će imati kćer poput mene, ne znam ni je
li očekivao da će me čuti kako kažem: "To je Dijanin miris." Da, to je Dijanin miris. On je na koži
moje sestre. Osjećam ga, on je tamo, u stanu u ulici X, i Dijanino lice proždire sav prostor, ona je
bila tamo, sa svojim glasom, sa svojim napola engleskim napola brazilskim naglaskom, a zatim se
javio sestrin glas: "Ona je još uvijek živa?" Kako ubiti veliku ljubav? Treba upotrijebiti sram.
Toliko se toga sramim, ne sramim se same sebe, sramim se što sam poslušala ovu naredbu: "Više je
ne smiješ vidjeti." Znate, kada sam rekla: "Vi ništa ne razumijete", otac je ustao od stola i rekao: "Vi
imate
problema u ovoj obitelji"; kao da on nije naš, kao da je gost, gost za tim stolom, gost na tome
rođendanu; Prijateljica kaže: "Teško je, znate. I to je to", zatim se ponovno nastavila nejasna buka:
"Jučer sam kupila haljinu. - Orhideje žive trideset godina. - Posjetit ću roditelje. - Dajte mi vina. -
Kolač sam kupila kod Picar-da. - A da pogledamo albume? - Kakav ti je to prsten? - Zašto si
promijenila miris? - Tako je vruće da je ugodno samo u kinu.
- Mineralna voda nije baš dobra za bebe. - Više ne zovem oca. Pišemo jedno drugome. - Oni ove
godine nisu u Saint-Malou?
- Ne od njegove nesreće. - Nešto je u zraku. čovjek se guši. -Smiješak ti je uvijek isti. - Istina je da
je ona mačkica bila slatka.
- Ostalo je još otvorenoga šampanjca. - Zaželjela sam se mora, plaže. - Ravna stijena je jedinstveno
mjesto. - Idemo u dnevnu sobu? - Dobro nam je, s obitelji smo. - Vi ste mi kao kći. - Ne misliš da
sam se pomladila? - Još ima ljudi na kejovima. - Ja obožavam kolovoz u Parizu. - Više ne dižem
slušalicu, uključim telefonsku sekretaricu. - Ne želim razgovarati s njim. - A tvoja majka? - Treba je
posjetiti, to je važno. - Bojim ih se. - Ti više nisi djevojčica. - Nemoj tako razgovarati sa mnom. - Ti
misliš da smo mi idioti ili što? - Sjećaš se slike s malim Kinezima u mojoj sobi? - A gospoda A.? -
Mislim da još uvijek živi u ulici Cirta. - A da slikaš stan u Alžiru? - Znaš da mi je to teško s mojim
okom. - Nedjeljom vrijeme tako brzo prođe." Trebalo bi napisati knjigu glasova, riječi bi se trebale
ovijati oko tijela, jer su glasovi bića, oni su živi, oni dolaze izdaleka. U Alžiru mi kažu da uvijek
vičem, da ne znam govoriti, jer je već tada trebalo nadjačati nejasnu graju glasova, trebalo ju je
razbiti, glasovi nose i ljubav, i mislim da u toj obitelji ima suviše ljubavi, suviše ruku koje grabe,
suviše osjećaja koji skrivaju samo jedno: strah. Sestra i ja smo svake večeri, zatvorene u njenoj
sobi, snimale naše glasove na magnetne vrpce kako bismo zaboravile strah. Pjevačica se, da bi se
usprotivila strahu, godinu dana penjala na pozornicu, iz dana u dan, uvijek različita, izvan sebe,
kako ona kaže, izvan nas, da bi se usprotivila strahu, ona je plesala, ona je pjevala, da bi se
usprotivila strahu ona se dodvoravala svjetini koja se
lelujala i koja ju je voljela, ja, da bih se usprotivila strahu, ostajem s njom, da bih se usprotivila
strahu, ja više ne pišem, knjige su i otkrivene tajne, više ništa ne želim znati o sebi, više ne želim
pisati o životu, doista se osjećam živom na crvenoj plaži u Tarifi, nakon Seville, trčim i more je
vodeni zid, buka koja se čuje su pakleni valovi koji se razbijaju, a na obzorju su marokanske
planine u daljini, Pjevačica me čeka, sjedeći na rubu balkona u našem hotelu, sama, toliko sama,
znam da piše meni iza leđa, znam da je tužna kada kaže: "Više ne znam voljeti." Ja, ja znam da ona
zna, i znam i da ja znam, ali mi smo se prevarile u ljubavi, mi smo se zatvorile u jednu sliku; ima
toliko ljubavi, ima toliko veza, ima toliko ljepota po putovima na Praslinu, postoji i napuštena
plaža, koja se sjaji zbog soli, zbog pijeska, zbog topline, postoje stabla pod kojima se Prijateljica
skriva od sunca, postoje i naša tijela pod vodom, postoji život koji prolazi kao polet, ljubav je tamo
jer je konačna: svatko je spasitelj onoga drugoga. Znam da bih mogla dati vlastito tijelo da spasim
Prijateljicu, i poznajem užas koji sam osjećala kada se Prijateljica gotovo utopila, duboko u meni se
nakon toga javilo ono kažnjavanje. Pitate me da vam opišem svoje odnose s Prijateljicom. Uvijek
mi pada na um ta riječ, ljubav. Riječ je o jednostavnoj ljubavi, jednoj ljubavnoj niti, koja se uvija,
koja se uvija, uvija oko nas, ta nit nije postojala s Pjevačicom, s njom mi se koža tako brzo
povlačila od nje da nikada nisam ušla u njen duh. Ponovno sam je čekala, u našoj sobi u La Baule,
gledala kroz prozor i mislila na baku koja je navečer šetala uz plažu, sa psićem, prije spavanja,
sramila sam se same sebe jer je ona sama i jer sam ja posjedovala snagu naše mladosti, to je ono što
više ne mogu podnijeti kada pomislim na roditelje, još uvijek se sramim svojih godina, i voljela bih
samoj sebi iščupati srce, da bih im dala još malo snage, još malo ljubavi, još malo frivolnosti, više
nisam mlada, ali sam u srcu života, u srcu užitka - budući da je užitak jedini odgovor na ono što je
još uvijek u meni. To se pojavi prije noći, za vrijeme vučjaka; to je strah ali i tjeskoba, to obuzme
čitavo tijelo, a zatim ga slomi, onda samu sebe uzmem u naručje, jer ni jedna ruka nije dovoljna, ni
jedan glas me ne
umiruje, to učini taj prijelaz iz dana u noć, to učini ta promjena, kada se zemlja penje prema nebu,
kada se nebo spušta prema zemlji, kada se sve miješa, kada gubim svoje mjesto, kada više ne znam
kamo bih s vlastitim tijelom. Nasilje prolazi kroz tijelo, to znam, to osjećam, to sam jedne noći
vidjela, s Djevojkom ovisni-com o heroinu, u Vitryju, tijekom jednog rap nastupa, postoji spirala,
ona poveznica s glazbom, spirala tijela koja ide od trbuha do očiju i od koje mi naviru suze. Od rapa
mi se plače, jer on ovisi o glasu, o riječima. "To je plan", kaže Djevojka. "Dođi sa mnom, takvo što
nikada nisi vidjela u životu"; otišle smo zajedno, u njenu automobilu, brzo je vozila, izišle smo iz
Pariza, telefon joj je često zvonio, dobivale smo upute kako smo se približavale, kako sam ja
bježala, nisam znala kamo idem i mislim da mi se dopadao taj osjećaj da sam izgubljena i da sam se
izgubila s tom djevojkom koju sam mogla mrziti, ali prema kojoj osjećam naklonost jer je ona
posve drugačija od mene: ona se ne boji. Mislim i da mi se sviđao i njen način izražavanja, kako me
je opisala: Ti si stvarno velika paranoičarka. Tebe razvali svaka sitnica. Ti si udarena u glavu. Ja, ja
sam lukava lija. Ja se penjem. I ja se spuštam. Ove riječi prije nisam poznavala, nisam im mogla
prići, postoji jezik droge. Mladići iz Vitryja su nam pokazali put prema skrivenoj pozornici. Spustili
smo se na jedno veoma široko, veoma veliko parkiralište bez automobila, prošli smo betonsku
rampu, spustili smo se na drugi kat ispod zemlje, nisam se bojala, trebala sam se bojati, ali nisam, ja
sam bila tamo da bih vidjela, ja sam bila tamo da bih čula, i čula sam mladiće kako razgovaraju,
neki na francuskom, neki na arapskom, nisam sve razumjela i zamjeram samoj sebi zbog toga,
gotovo sam posve Francuskinja, zbog svog materinjeg jezika, pa ipak, postojalo je nešto što se
rađalo, među svima nama, zbog noći, zbog mjesta, i zbog miješanja ljudi iz predgrađa, ljudi iz
Pariza, tamo je bilo nekoliko djevojaka, nosile su mušku odjeću, mislim da su to bile plesačice,
polako je dolazilo mnoštvo; tamo je bilo kabela, svjetla, tamo je bio pult, i podij s četiri table za
instrumente; mislila sam na 01ympiju, mislila sam na vrućinu u dvorani, mislila sam na Pjevačicu
na pozornici
koja je bila nalik kipu, mislila sam na onu ljubav, na ljubav mnoštva prema jednom jedinom
čovjeku, mislila sam na onu groznicu, mislila sam na one pomiješane glasove koji zovu samo jedan
jedini glas, mislila sam na religiozni karakter glazbe kada zbog nje naviru suze onima koji nikada
ne plaču, mislila sam na riječi Pjevačice: "Želim da me vole, to je sve. Kao djevojčica plesala sam
na ulici kako bi me ljudi gledali." Mislim da su pjevači ludo zaljubljeni u sebe, mislim da pisci ne
vole sami sebe. Moje suze u Oh/mpiji naviru zbog sve one silne ljubavi čiju količinu ne mogu
odrediti. čitatelji su muškarci i žene bez ruku i bez lica. Glasovi koji zazivaju Pjevačicu su jasni kao
i glas moje majke kada nas je zvala, sestru i mene, s balkona Rezidencije, kada smo se skrivale na
kraju parka opijene mirisima glicinija, mimoza i narančinih stabala; treba imati strpljenja čekati
svoje dvije djevojčice, ne bojati se, jer smo mi često nestajale u šumi eukaliptusa, omamljene
podizanjem biljnoga soka i prašine; nužne su majčinske oči da bi se prepoznala naša dva tijela
skrivena u stablima, životinjska, posve slobodna tijela. Ovi mi glasovi svaki put paraju srce, pa ipak
nikada se nisam poželjela popeti na pozornicu, nikada nisam željela trpjeti plam tih pohlepnih očiju,
snagu tih pruženih ruku, očaj tih lica koja preklinju. Ondje je, u Vitryju, također bilo tih glasova, ali
oni su se međusobno dozivali, zatim su se pojačavali u mome tijelu, medu njima, table za
instrumente, prepoznajem Tupakov glas, taj mi glas omogućuje da iziđem iz vlastitoga tijela, da
osjetim svoj vlastiti rat, taj mi glas omogućuje da smanjim svoj strah, taj mi glas daje snagu, snagu
za život; prepoznajem taj glas i u sebi, jer on skandira; postoji poetski oblik i očajnički oblik,
budući da je riječ o smrti. Oblikovao se krug, izgubila sam Djevojku ovisnicu o heroinu, osjećala
sam da sam slobodna, da me ona ne sputava, da me ne sputava njeno ludilo, osjećala sam se kao da
sam u obitelji, nisam se bojala, jer se širila neobična toplina koja bi mogla biti toplina želje,
postojao je prijenos te želje, kao da su pjesme bile ljubavne pjesme, kao da je nastup bio ljubavni
nastup. Zatvorila sam oči, bila sam tijelo koje je sastavljeno od drugih, pripadala sam svijetu,
onome tajnome svijetu, bila sam u
ratu, i ja, ali taj se rat više nije odvijao u meni, on se vodio izvan parkirališta, u gradu, u njegovoj
noći, čula sam onu strašnu riječ, stranci; ne znam jesam li je čula u pjesmama, ne znam jesam li je
čula u svojoj glavi, ne znam je li se ona pojavila zbog mene, zbog mojih vizija, ne znam da li se ona
javila zbog moga tijela, koje se osjeća kao da je novo u svojoj tjelesnosti. Vi kažete da sam vlastitu
krhkost pretvorila u snagu, to smatram komplimentom, u tom sam trenutku pomislila da sam
nadmašila M. Oduvijek sam bila strankinja, znate, teško mi je opisati samu sebe, svijet, ljudi koje
viđam prožimaju moje prozirno tijelo, to se dogodilo u sobi u Alžiru s onim što je strah od smrti i
istodobno i strah od života; u životu sam čula glagol napredovati, pa prema tome i izgraditi samoga
sebe, teško je graditi na pijesku, teško je napustiti vlastitu majku. Osjećam se krivom, krivom,
krivom, to se u mene spušta kao kakav kamen u vodu, kriva sam kada kod gospode B. uživam u
blagodatima života, kriva sam s Pjevačicom, kada osjećam žudnju prema nekom drugom tijelu,
kriva sam u svojim knjigama, kada pišem o Dijani, kriva sam na Praslinu kada se osjećam toliko
slobodnom, toliko otvorenom prema ljepoti. Bila sam strankinja kada sam došla u Pariz, petoga
listopada tisuću devetsto osamdeset i prve godine, ja nisam bila strankinja kao druge, ja sam
Francuskinja, ali osjećala sam se strankinjom suočena s oblicima koji su mi se nudili, suočena sa
stanom, školom, ljudima, sobom koju sam dijelila s majkom, u meni je nestajao Alžir. Nije bilo više
tragova, ničega više nije bilo, brisala sam samu sebe iznutra, bila sam svoj vlastiti parazit, u meni se
Alžir u potpunosti potirao: zanijekala sam vlastitog oca, ono što on jest, ono što je bilo prije njega,
bilo je to veliko nasilje, i bila je to velika nepravda. To bi nasilje moglo biti nasilje ljudi s
parkirališta, nasilje Djevojke ovisnice o heroinu, to je nasilje ljudi koji više nisu svoji, koji se
otkače, odvoje od svijeta, ja, ja imam temelje, gubim se u samoj sebi, ali oči su mi i dalje otvorene,
toliko se bojim pada, taj sam strah naslijedila od majke, zbog strogosti njena odgoja: "Loše ćeš
završiti"; zbog silnog poistovjećivanja s majkom, tu rečenicu shvaćam kao da je upućena meni, iz
sebe brišem Alžir,
lako je, to se dogodilo brzo, nakon jedne majčine rečenice: "Ne vraćaš se u Alžir", i sve se sklopilo
tako da postanem netko drugi. Ne ide mi ono da obje živimo; ponovno je to par koji činimo ja i
moja majka, ja i tijelo moje majke, bojim se te veze, opet je to ono tijelo koje obavija, guši, imam
suviše mesa oko sebe, moja je kuća zid od mesa, sva ljubav moje majke za mene, sve njene ruke,
sva njena pleća da bi me na njima mogla držati, da bi me mogla podržati, iako bih ja toliko željela
pasti, prepustiti se i pasti, toliko bih željela izbjeći obožavanje, imam četrnaest godina, u dobi sam
kada čovjek voli. Ostavljam svoju sobu u Alžiru, ostavljam svoje knjige, ostavljam svoju odjeću,
ostavljam pijesak i more, ostavljam vjetar i cvijeće, ostavljam miris svoga mirisa, ostavljam oči
svojih očiju, ostavljam usne svojih usana, ostavljam svoj prvi život, nakon očeva pisma: "Moraš biti
hrabra. Kako se mamina bolest pogoršava, ne možete više ostati. činim sve što mogu kako bih vam
se što prije pridružio. Znaš da računam na tebe, i znam da mogu imati povjerenja u tebe. Tvoj tata
koji te voli." Kupila sam si novu odjeću, promijenila sam frizuru, izgubila sam naglasak,
promijenila sam se, brzo, ili, bolje rečeno, ubila sam samu sebe, brzo, učila sam, uklopila sam se, i
zaboravila sam sve o sebi, izgubila sam svoje svjetlo, izgubila sam miris polja divljih ivančica,
izgubila sam toplinu tijela, naučila sam živjeti na broju 118 ulice Saint-Charles, na drugome katu, u
stanu na desnoj strani, u maloj modernoj zgradi s balkonima s prečkama u obliku križa, spavala sam
pored majke, u sobi smo imale dva odvojena kreveta, kao i prije, na planini, kao i prije, u Alžiru,
noću, po vjetru koji puše u šumi eukaliptusa, bilo je još gore nego prije jer sam imala četrnaest
godina, bila sam svjesna vlastitoga tijela, bila sam svjesna majčina tijela, imala sam predodžbu o
nagosti, o puti, a zatim i o krvi, kod mene je postojalo nešto što nije poznavalo život, nešto što nije
radilo, strah je proždirao sve, bojala sam se same sebe: bojala sam se vlastite nasilnosti koja mi je
ostajala pod mojom mekom kožom prekrivenom pjegama od sunca, u ovoj mehanici slika postoji
nešto opsceno, zbog toga mislim da su mi riječi kadšto poput bolesti, kao da svaka od njih
skriva one koje se ne mogu izreći, kao da uvijek postoji onaj loši, zloslutni san koji ne mogu opisati.
Moj je strah strah od veze s vlastitom majkom, moj je strah strah od ove ljubavi, moj je strah strah
moje majke koja ne zna odijeliti svoje tijelo od moga tijela kada kaže: "Ti si prije bila tako nježna.
Ljubila si me bez razloga." Držala sam je za ruku kada smo hodale ulicom Saint-Charles prema
mojoj školi: "Ne znam kako smo se našle ovdje, ali izvući ćemo se", i u tom sam trenutku znala da
ona misli da smo se spasile od Alžira, ali od čega smo se spasile? Tamo mi je bilo dobro, bila sam
svoja, bila sam u svojim rukama, u svome licu, pored vlastitoga tijela, s vlastitim glasom, bila sam u
središtu jednoga života, nije to bio život, nije to bio najbolji mogući život, bilo je to obećanje
života, drugog života, to sam mislila noću, na broju 118, kada nisam mogla zaspati, kada sam ispod
plahte slušala radio, kada sam osjećala majku, koja je bila tako blizu, i kada mi je smetalo što sam
tako blizu tijelu, jer više nisam bila dijete, zatim sam glasno slušala walkman, veoma glasno, jer je
trebalo zaglušiti i tu buku u meni, u sobi, koja se širila iz moje glave oslonjene o prozor, koja se
širila iz moga tijela priljubljenog uz tijelo moje majke, tu buku noći koja obavija, buku tijela, buku
slika, uvijek i buku straha, koja je tako brzo jačala, ja sam strah udarala svakoga dana teniskim
reketom, lupajući lopticom na prostoru ispred nebodera uz Seinu, praznila sam se, rješavala sam se
svega, uništavala sam sve slike iz vlastitoga djetinjstva, plažu, staze u Chréi, gumenjak, dražice u
Tipazi, natkriveno dvorište kod zgrade, svoju sobu, dizalo, stubišta, mislila sam na oca koji je još
uvijek bio tamo, palila sam njegovu kuću, palila sam samu sebe kada sam se, u školi Guillaume
Apollinaire, predstavila profesorici iz francuskog, gospodi G., znala sam, upravo u tom trenutku, po
pogledu koji smo uputile jedna drugoj, da ću učiniti sve da je zavedem: pisat ću, pisat ću za tijelo
gospode G., započela sam nov život: svoj francuski život; vezala sam se za njeno tijelo kako bih se
riješila majčina tijela, znate, katkad imam neobičan osjećaj da gubim razum, da imam pukotinu u
mozgu, to je zbog bakina napadaja, to je zbog njena stanja, budući da je ona i
dalje na čelu moje kuće, moje ženske priče, ona najviše utječe na mene, moji su preci žene, a ja sam
samo pored muškaraca, muškarci u mome životu su muškarci koji neprestano odlaze, daleko od
mene, ili od onoga što sama pretpostavljam da jesam: moje tijelo - invazija; otac mi je na putu, moj
djed Alžirac mi je još živ u sjećanju, moj djed Francuz je u tišini. Mislim da ne bih mogla vidjeti
nekakva muškarca, znate; ne bih mu mogla dati ono što dajem vama; mislim da bih igrala ulogu,
kao što je M. igrala ulogu kada je bila s vama; znala je reći: "Želim da poludi za mnom." Na broju
118, bojim se da ću zaboraviti oca, zbog sredine koja me okružuje, čini mi se da ništa nema nikakve
veze s njim. On ne zna ništa o školi, on ne zna ništa o betonskoj rampi koja se nalazi uz bazen
Keller, on ne zna ništa o dvosobnom stanu s kuhinjom i dizalom, on ne zna ništa o mojim očima na
tijelu gospode G., on ne zna ništa o neboderima uz Seinu, o pomičnim stepenicama u centru
Beaugrenelle, o staklenom hodniku koji vodi u Monoprix, o mirisu koji me svaki put iznenadi:
mirisu Francuske, mirisu čokolade, mirisu parfema, mirisu mesnice, mirisu bogatstva, ili bolje
rečeno, predodžbe koju ja imam o bogatstvu, on ne zna ništa o mom strahu i o mom udivljenju, on
ne zna ništa o buci koju stvaraju moje loptice kada udare o zid, on ne zna ništa o vrućini i o
neudobnosti toga mjesta za koje on želi da ga zauzmem: "Pazi na sebe"; ja to ne znam, ili, bolje
rečeno, ja to činim izvana, brinem se o svome tijelu, svojoj odjeći, ali ne znam znam li se brinuti o
svojoj glavi, ne znam, postoji granica koju vidim, koju bih mogla prijeći, i ne mislim da su sva tijela
koja me okružuju tako blizu te granice, ona još uvijek imaju mjesta, što se mene tiče, to je posve
jasno, ili ću pasti, ili ću ostati. Ostat ću, ali, svaki se put odupirem, svaki put se oporavim, kada
trčim po kiši na Trocadero, kada ostajem u metrou do zadnje stanice, kada ne odem na nastavu,
kada lažem koliko imam godina kako bih ušla u Grenel's, kada satima ostajem iza stakla na bazenu
Keller kako bih promatrala plivače koji treniraju, kada tražim ono što bih mogla biti, ili što bih
mogla postati u Parizu, zgažena masom metalnih tornjeva koje promatram kao da se u njima skriva
kakva
tajna koju treba otkriti. Ova se tajna javila s Prijateljičinim glasom: "Moj je otac bio arhitekt. On je
nacrtao jedan od nebodera uz Seineu. To me umiruje, kada se navečer automobilom vračam kući,
kada prolazim duž obale, kada se iz tog bijelog i sivog nebodera širi svjetlost, tako blizu vode, tako
blizu mene; prepoznala bi ga, to je najmanji toranj, onaj stepenasti, otac nije volio visoke tornjeve."
Putem očevih ruku, Prijateljica je već bila tamo; već sam naslućivala drugi život ili dvostruki život,
kako sam ja Prijateljičin odraz i da je Prijateljica moj odraz, budući da nas to zabavlja, naša zrcalna
veza, na našoj telefonskoj sekretarici: "Dobar dan, dobili ste stan Igora i Gričke Bogdanov, ostavite
poruku nakon tonskog signala." Ovdje nemam taj odraz, ili se možda gušim svojim vlastitim
odrazom, ispred izloga u centru Beaugre-nelle, na vodi u bazenu Keller, koji nikada neće biti bazen
u Ze-raldi. I to sam zaboravila, ili sam to zakopala duboko u sjećanju, s licima iz moje škole u
Alžiru - Yasminom, Leylom, Malihom, Faridom, i s njihovim pismima. Pismo broj 1: čekali smo te
do listopada. Gospođa H. nam je rekla da si morala otići iz zemlje. Ovo pismo ćemo poslati na
adresu tvoga oca. U ime prvog e razreda, šaljemo ti tople pozdrave. Pismo broj 2: Budući da nemam
vijesti o tebi, Leyla mi je rekla da si nas ti sigurno zaboravila. Kakav je život u Parizu? Nedostaješ
nam. Pismo broj 3: Zamisli da nam je profesor iz tjelesnog još uvijek profesor Mathieu u kojeg si ti
bila zaljubljena. Govorio je o tebi na satu gimnastike na tlu. Rekao je da ti možeš dugo dubiti na
glavi. Šalje li ti otac pisma? Pismo broj 4: Možda nas ti više ne voliš; napokon, Francuska je tvoja
zemlja i sigurno si veoma brzo stekla nove prijatelje. Volimo te. Pismo broj 5: Ove sam godine u
internatu Descartes. Mislim da bi se tebi svidjelo spavati u ovoj školi koja lijepo miriše, po cvijeću i
po listovima banane, osobito zato što se ne spava mnogo, postoji tunel između našega internata i
internata za djevojke, sastajemo se na pola puta, sa svijećom, donesemo sokove, jednoga smo dana
donijeli i pivo. Slavlje je i nije slavlje, jer ti nisi ovdje s nama. Pismo broj 6: Sanjao sam o tebi,
sanjao sam da se vraćaš, da ponovno živiš u Rezidenciji. Sanjao sam i tvoju majku. Sjećaš se da su
je
učenici zvali gospoda Bovary? Znaš da joj je to ime odgovaralo, jer se ona brinula o knjigama u
školi. I ona nam nedostaje. Jako smo voljeli tvoju majku. Pismo broj 7: Ne shvaćam. Nikada mi nisi
rekla da ćeš otići iz Alžira. Posljednju razglednicu si mi poslala ovoga ljeta, kada si, za vrijeme
praznika, bila kod bake i djeda u Bretanji. Je li barem sve u redu? Pismo broj 8: Draga gospođice,
šaljemo vam primjerak vašeg školskog dosjea kojega ćete predati u svojoj novoj školi. Srdačno, u
ime ravnatelja, gospodin Pierre. Pismo broj 9: Prijatelji ti pišu i šalju pisma na kućnu adresu, sve
sam ih sakupio u veliku omotnicu od kraft-papira koja će ti, nadam se, stići; evo verzije teksta na
arapskom koju si me zamolila da ti napišem. Dobro sastavi pisma, i nemoj zaboraviti naglaske, znaš
da riječ može promijeniti smisao zbog izgovora. Voli te tata. Pismo broj 10: Imamo fotografije s
našeg vikenda na moru, u kući za nastavnike. Farid želi zadržati tvoje slike. Kaže da ćeš se zbog
toga vratiti ili da ćeš odgovoriti na pisma. Je li sve u redu? Jako si lijepa na plaži! Pismo broj 11:
Imam tvoje fotografije, zadržat ću ih kod sebe. Ja sam romantični mladić! Znaš, nisam ti lagao, htio
sam te poljubiti onog vikenda na moru. Sjećaš li se one vrućine po noći, zatim ujutro, na našim
tijelima dok smo ležali na pijesku? Nismo se više mogli pomaknuti, rekli smo da voda isparava iz
mora, i da ubrzo više nećemo moći razlikovati valove od oblaka, tako bih rado ponovno proživio ta
dva dana, ponovno ih proživljavam u glavi, kao kakav film. Veoma su mi drage i druge djevojke iz
naše družine, ali ti, ti si nekako drugačija, što ja ne mogu objasniti. Htio bih te ponovno vidjeti.
Stvarno. Moramo nastaviti naš razgovor, znaš, kada si mi rekla: "Zaljubljena sam u nekoga, ali ne
mogu izreći ime te osobe." Tko je to? Ja? Neki drugi mladić? Ma kako bilo, ti si oduvijek bila
tajanstvena, to je tvoja velika specijalnost. I sada si tajanstvena, u ovoj šutnji. Moraš znati da sam ti
ja i dalje prijatelj. Hoćeš li se vratiti za blagdane? Pismo broj 12: Kažu da je teško otići iz
Descartesa, da je to kao da te iščupaju iz nekog mjesta. Ti možda proživljavaš upravo to, ne znam.
Još smo mnogo toga trebali podijeliti. Stvari su se promijenile od ovoga ljeta. Djevojke više nisu
baš posve one
djevojke otprije, i mladići više nisu baš posve oni mladići otprije. I tebe bih volio gledati kako se
mijenjaš. Pismo broj 13: Sreo sam ti oca, vozio je, mahnuo mi je, činilo mi se da je dobro, u
njegovu sam smiješku nekako iščitao da si i ti dobro. Tim bolje. Ovo je moje posljednje pismo. Sam
sebi govorim da je svijet malen, da ćemo se na kraju nekako ipak ponovno vidjeti. Hoćeš li me
prepoznati? Pismo broj 14: čekala sam prije nego što sam ti napisala pismo, sama sam sebi govorila
da to nije moguće, da ćeš se vratiti, a zatim je prošlo mnogo vremena, meni je bilo teško prihvatiti
da se nećeš vratiti, i ti znaš zašto. Mi smo nešto započele, zar ne? Nešto što drugi ne mogu shvatiti.
To su još uvijek djeca. Voljela sam te i još uvijek te volim jer si govorila da nikada nisi bila dijete,
da si prošla kroz djetinjstvo, ali da nikada nisi bila u njemu. Tvoje su oči uvijek vidjele, uvijek
shvaćale. Nalikovale smo jedna drugoj. Uvijek ću se sjećati maratona u školi. Znala si da se bavim
atletikom na stadionu u Cherragi, da treniram svakoga četvrtka poslijepodne, znala si da je za mene
ta utrka prava šala, da ću sigurno pobijediti, i ti si bila ponosna na to, nisi bila ljubomorna, čak
štoviše, govorila si: "Noge su ti veće od mojih", što, usput budi rečeno, nema nikakve veze, ali
dobro, zanemarimo to. Doista me je dirnulo to što si krenula jednako brzo kao i ja, grabeći velikim
koracima, i što si držala taj ritam trčanja pola sata, bilo je to čisto ludilo, govorila sam ti da usporiš,
a ti si se i dalje uspinjala, spuštala, po stazama oko naše lijepe škole, i to je posve tebi nalik, željela
si iskoristiti trenutak, iskoristiti blagost u zraku, iskoristiti činjenicu da smo se nas dvije odvojile od
ostalih koje smo ostavile daleko za sobom, a zatim si se zaustavila, iz usta ti je počela teći krv,
mislila sam da ćeš umrijeti, a zatim si me nasmijala i rekla: "Srce mi je izišlo iz svoje krletke."
Nikada ti nisam zamjerala tvoju šutnju, dobro te poznajem, znam da ti katkad imaš prilično
radikalne ideje, ali to nije zloba, ti štitiš samu sebe, jer ti je uistinu srce izišlo iz krletke, i slilo se u
tvoje lijepe oči, ti si odmah u ljubavi, ti se ne znaš zaštititi od toga, a ne znaš se ni time poigrati; ta
je ljubav tvoj dar i ti si me to naučila i ti si mi to pokazala, nikada neću izgubiti taj poklon, nikada.
Želim ti sve
najbolje, možda ćemo se uskoro vidjeti, a možda se više nikada nećemo vidjeti, znam da ćeš uvijek
misliti na mene jer ću ja uvijek misliti na tebe. Znala si reći: "Nije moguće zaljubiti se u nekoga
ravnodušnog, ljubav se uvijek javlja s ljubavlju ili s početkom ljubavi." Onda, za naš početak,
ljubim ti ruke. Nikada nisam odgovorila; ispod mojih knjiga bilo je pismo koje sam trebala napisati:
"Dragi moji prijatelji, moram postati netko drugi kako bih preživjela, kako bih se izvukla, moram
vas zaboraviti kako bih živjela, moram samu sebe zanijekati kako bih se ponovno pojavila, moram
šutjeti kako bih ponovno čula životnu graju, ne mogu vam pisati da bih vam rekla da katkad želim
umrijeti, da sam katkad toliko sretna, da sam stablo koje su prerano iščupali iz njegove zemlje,
imala sam alžirska obećanja, razgranala sam se, imala sam raznovrsne rukavce, želje, intimna
povjeravanja, u malome krugu, kao da sam imala malu tajnu, imala sam svoje vlastito korijenje, još
sam od djetinjstva kopala ispod svojih temelja druge prostorije koje su vodile prema drugim
temeljima; moram sve ponovno napraviti, ponovno moram kopati, ne znam ništa o svojoj novoj
zemlji, kažu mi da je ona moja zemlja, kažu mi da sam ovdje rođena, kažu mi da je to povratak na
izvore, ja je ne prepoznajem, ali to je istina, moram to priznati, ovdje se dobro osjećam, možda se
osjećam još lagodnije nego u Alžiru, jer je ova zemlja neutralnija, moram vas zaboraviti kako bih
sebe ponovno načinila, kao u igri; ponovno moram zadobiti povjerenje ljudi, jednoga dana i nečiju
ljubav, moram šutjeti kako ne bih plakala, kako vas ne bih oplakivala, jako mi nedostajete, i kada to
kažem, mislim da i ja sama sebi nedostajem, onakva kakva sam bila dok sam bila s vama, taj je
odnos pobjegao od mene, nemojte mi zamjeriti, nemojte me mrziti, čuvam vas uz sebe kao što
čuvam ovu kožu, onaj trag Alžira, onu plavu svjetlost u zoru, kada se sunce diže nad noćnim
mrakom i kada se miješa s onom neizmjernom prazninom, i ja se miješam s prazninom, ali, moram
krenuti dalje, moram postojati, moram zaboraviti onu koja je trčala po parku Rezidencije, onu koja
je s vama spavala u kući za nastavnike, onu koja je ljubila, onu koja je obećavala; jedina
obećanja koja danas moram izvršiti su ona koja sam dala samoj sebi: obećala sam samoj sebi da ću
biti i to je već dovoljno. Ja dolazim iz vaših tijela, iz vaših glasova, iz vaših lica, načinjena sam od
vaše ljubavi za mene i od svoje ljubavi prema vama; toliko sam se željela oprostiti od vas. Toliko
sam željela imati potrebne riječi, imati suze. Toliko sam željela pripremiti svoju budućnost pored
vas, ne znam što znači postati, ali vjerujem da sam s vama mogla postati, mogla sam od svakoga
uzeti dio, mogla sam pomiješati naše odnose, naše odnose snage, krhkosti, mogla sam povezati našu
pamet i naše mane, mogla sam našu sredinu pretvoriti u svoju sredinu, u svoju ravnotežu s kojom
bih mogla živjeti; odlazim i više ne hodam posve ravno, odlazim i ostavljam vas, znala sam živjeti u
Alžiru, ili sam barem znala gdje ću se smjestiti i kako ću s jednog mjesta doći na drugo; znam da je
život kretanje koje treba slijediti, koje treba i prihvatiti, ovdje, moje je kretanje kretanje Ulice Saint-
Charles, škole Apollinaire, bazena Keller, centra Beaugrenelle, nebodera uz Seinu, moje je kretanje
i kretanje moga tijela, koje je uhvaćeno u ovome prostoru, ja upravo postajem, na vašem pepelu, ja
upravo postajem, u nestanku, u svom nestanku, znam da imam dvije priče, postoji prije i poslije,
znam da nisam kao ostali Francuzi iz Alžira, ali, srce mi se steže kada gledam slike brodova koji
napuštaju Alžirski zaljev kako bi otplovili do Marseillea, do Nice, do Bandola, i ja sam željela
mahati maramicom, i ja sam željela vidjeti kako se obala udaljava i kako potom postaje jedan mali
most nad vodom, sjenka, tamo, trebamo uvidjeti da smo izgubili vlastitu priču, u tome ima nasilja,
ali u tome ima i istine, to je očito, napustiti nekoga i biti napušten znači i dobiti odgovor na svoja
pitanja, ja, ja nisam imala vremena pitati, pregovarati, znam da je to za moje dobro, znam da smo
trebali otputovati zbog majke, znam i da mi je često padalo na um da odem iz Alžira, ali nisam to
željela učiniti na takav način. Mogli smo se slikati posljednji put, mogli smo organizirati posljednje
slavlje, mogli smo se posljednji put poljubiti. Upravo rađam samu sebe, iako bi bilo mnogo ljepše,
mnogo jednostavnije da ste me i vi, makar malo, porodili." S broja 118 u
sjećanju mi je ostao živ osjećaj da sam neprestano stranac, taj se osjećaj okrenuo i protiv mene,
osjećala sam se strancem u sebi, kada sam udarala loptice o zid, kada sam pisala umjesto gospode
G., kada sam spavala pored majke; postojalo je nešto što nisam prepoznala, jedna vrsta bijega od
same sebe, kada me se dočepao drugi, kada me se dočepao svijet, kada me je dotukao vaš glas, kada
ste mi jednoga dana rekli: "Neće me biti sljedećeg utorka", i u Miamiju mi se, s Pjevačicom,
ponovno javio upravo taj osjećaj, čim smo izišle iz zrakoplova, čim smo prošle most, čim sam
osjetila miris topline na sebi, čim sam osjetila vlažnost, čim sam vidjela lica policajaca, carinika,
domaćica, i ne znam dolazi li taj osjećaj od mene, od one spirale oko moga tijela, od one
sposobnosti da sve upijem ili je tijelo Pjevačice, kao što su to bila tijela ljudi iz Ulice Saint-Charles,
izvor toga osjećaja, kao da me on ponovno vraća u mladost, u mladenačke strahove, u mladenačku
nestabilnost.
nad tijelom, čitave noći, da, bdio sam nad njim"; on to kaže kao da je riječ o kakvoj igri, mrtvačka
smo kola slijedili u automobilu, tako je hladno u mome tijelu, tako je hladno u mojoj glavi, smrt je
posvuda, Prijateljica kaže da smrt ima određen miris i određen oblik, da postoji nešto teško što bi se
moglo utjeloviti. Zemlja na groblju je ledena, ja sam moja baka, koja i sama slijedi kćerin lijes, ona
u ruci drži cvijeće iz vrta, moj bratić nosi majčin lijes, ja hodam, ledena kiša pada na naša tijela,
hodam i dalje se sjećam tetke koja je plesala na sinovu vjenčanju, ne znam ništa o njenim
posljednjim danima, ne znam ništa o njenim posljednjim mjesecima, mi smo rasuta obitelj, i to je
razlog moje prisutnosti ovdje, u vašoj ordinaciji, ja popravljam veze; to je posao za mađioničara,
tražim nam, u tome krugu, sličnost u licima, u glasovima, u izgledu, ne nalazim je, tražim sličnost,
na fotografijama bake i djeda iz Alžira, i mislim da je nalazim, u očima, u bradi, na koži, ali u biti
ne znam, ja sam savršena mješavina, ja sam netko koga se ne može prepoznati u crtama lica nekoga
drugoga. Samo sam po tome stranac, budući da sam Francuskinja, budući da imam nacionalnost te
obitelji. Ali nemam njihove oči, nemam njihovu kožu, spuštaju lijes u raku, sve je to sporo, sve je to
nijemo, to je zvuk smrti, pa zvuk zemlje, čuje se kako pada šačica po šačica zemlje, zvuk cvijeća iz
bakina vrta. Tamo su i ljudi koje ne poznajem ili koje ne prepoznajem, obitelj iz Lyona, obitelj iz La
Baulea, obitelj iz Saint-Servana. Moje je pisanje porok. Ja sam na tetkinoj sahrani i znam da imam
knjigu u glavi. Sramim se toga, sramim se što sve zapisujem, u tome vidim posvemašnji nedostatak
morala, posvemašnji nedostatak poštovanja jer u tome vidim veliku ljubav, pisati bi dakle značilo
ovjekovječiti život. Prije je u našoj sobi u Rennesu bilo leptira ispod stakla, zatim je u Alžiru moja
sestra zamolila oca da joj donese još leptira iz Južne Amerike. Bio je jedan plavi, s iglom ispod
glave, činilo mi se da je živ, zato što sam mislila da upija sav život, sav naš život, zato što je
svakoga dana na svome mjestu, sa svojim sjajnim i providnim krilima, s rogovima koji su bili
zalijepljeni za papir na kojem je bio pričvršćen, ima toga u pisanju, moram ispostavljati račune,
moram pisati o onome što vidim, to je moj način življenja života, to je moj način zatvaranja vlastite
kože; kako bih izbrisala svoje loše misli, redovito pišem u jednu bilježnicu; moje su loše misli
pobrojene, mogla bih vam ih pročitati, izvaditi bilježnicu iz torbe, ali još uvijek se sramim, pročitati
ono što sam napisala je veoma intimno, osobito ovdje, u vašoj ordinaciji koja bi mogla biti soba;
napamet vam mogu napraviti listu svojih fobija: 1. oko moje susjede koje jede svoje lice; 2. baciti
se kroz prozor; 3. spustiti se u dubinu svoga bića, kao kakav predmet koji je odijeljen od moje
svijesti; 4. u kinu, u redu ispred mene, ljudi više nemaju kose; 5. ugristi za lice; 6. otići a da ne
platim; 7. ne vladati više svojim jezikom; 8. gunđati; 9. ozlijediti dijete; 10. u glavi imati sliku koja
mi je neprestano pred očima: drvena daščica, probušena na jednome kraju. Ne znam postoji li kakva
veza medu fobijama, ne znam postoje li unutarnje fobije, koje su mi utisnute u glavu, i vanjske
fobije, znam jedino da se one javljaju kada se javi nasilje. Ne znam ni je li to posljedica moga
nasilja ili nasilja svijeta, koje me opija i koje me mijenja. Ja sam i koža ovoga svijeta, koža koja
upija, kao što sam i koža moje bake koja pokapa drugu kćer i koja će jednoga dana mome ocu posve
prirodno promrmljati: "Uvijek najbolji odlaze." Na pogrebu treba proći određene etape. Najgora je
etapa, možda, groblje, etapa svijenih tijela, vjetra, ledene kiše, užasa lijesa, one samoće, dok se
svatko snalazi s onim što zna ili, bolje rečeno, s onim što ne zna; uvijek iznenadimo sebe same,
uvijek nas iznenade drugi; kao što sam i ja bila iznenađena kada sam vidjela da mi je majka tako
izgubljena, tako izvan sebe, bila sam iznenađena i bratićevom snagom, i onim groznim ručkom,
obredom, koji je uslijedio, u restoranskoj sali koja je bila rezervirana samo za nas, za tu veliku
obitelj čije sve članove ne prepoznajem; tako je teško progutati onaj vrući alkohol, tako je teško
čuti: "Kako si? Kako li je mali samo narastao! Iskoristili smo priliku da malo obiđemo Bretanju; a
kako ide s knjigama? Vidjela sam te na televiziji, i nisam te prepoznala. Kako se dogodila nesreća?"
Tako mi
je teško jer sam iznenadila ujaka dok je plakao, skrivajući lice rukama; tako je teško vidjeti koliko
je uistinu snažan moj voljeni bratić kada kaže: "Moja je majka bila tako vesela, ona je voljela život,
pijte u njeno ime"; ne mogu piti, gledam baku kako uz sebe privija svoga psića, mogla bih je gledati
satima, tako mi je njen svijet nedostupan; ništa ne znam o njoj, njen pogled klizi, a da me nikada ne
obavije, ona mi je, prije nego što je otišla iz restorana, rekla samo: "Promijenila si se. Više te ne
prepoznajem." Mislim na obale jezera u Zurichu, mislim na sve one drogeraše koji su mi vikali:
"Tko si ti? Tko si ti?" Ono što sam ja možda u samome srcu ove obitelji, moram ih još promatrati,
kako bih pronašla sebe, kako bih znala, kako bih shvatila, kazala sam sama sebi da je djed, tako
visok, tako mišićav, kao pravi ratnik, da je taj čovjek, koji je toliko povrijedio moju majku: "Loše
ćeš završiti", "Udala si se za njega samo zato da bi me naljutila", "Nikada nisi trebala otići od
kuće", da je taj čovjek utjecao na moj život, ili, bolje rečeno, na predodžbu koju imam o životu i na
moje mjesto u životu, na sliku koju imam o sebi. Uvijek će postojati to zrcalo koje iskrivljuje,
uvijek će postojati i ta nesigurnost, zato što djed i baka nikada nisu dignuli ruku na mene, ne znam,
tražim, tražim daleko, u sjećanju, rečenicu o sebi koju nikada nisam čula: "Ti si lijepa djevojčica."
Nelagodno mi je što sam za tim stolom, nelagodno mi je što ulazim u automobil da bih posljednji
put vidjela plažu u Pontu, plažu svoje mladosti, prije no što odem, nelagodno mi je, u vlaku, što
zatvaram oči, što ponovno napuštam tu obitelj, što ne čujem majčin glas pomiješan s glasom njene
sestre, posljednje sestre, zatim sam se lecnula zbog riječi Djevojke ovi-snice o heroinu: Više se ne
bojim, strah je moja osnovica, ne bojim se, raskriljujem se u mehanizmu straha, ne bojim se, već
sam u sustavu smrti. Ja ne poznajem granice. Ni ja ne poznajem granice kada silazim s vlaka, kada
trčim prema taksijima, ni ja ne poznajem granice kada napuštam majku, ni ja ne poznajem granice
kada se noću perem, kada trljam kožu kako bih se riješila smrti, kako bih se riješila vlastitoga
srama, ni ja ne poznajem granice kada ne odgovaram na rečenicu jedne sestrične: "Psihić mi je
rekao da ne pišem zbog tebe. Ti si zauzela to mjesto. I ti si mi ga ukrala." Ni ja ne poznajem granice
kada mislim da ona ima pravo, nikada joj neću dati svoje mjesto, to je moja osveta, pa makar je
zgazila, svojim knjigama koje su poput lijesova, one u sebi sadrže mrtvi život, one su sačinjene od
uspomena, ja ne poznajem granice kada na kiši čekam Djevojku ovisnicu o heroinu, ne poznajem
granice kada znam da je ne volim, ali kada su mi potrebne njene riječi, njen glas, onaj jezik
mrtvaca, ne poznajem granice kada žalim što nisam imala oružje da ubijem muškarca koji mi je
rekao: "Nisam znao da u Maraisu ima kurvi"; trčim po kiši, jer se moram riješiti nasilja, jer se
moram riješiti same sebe, jer moram razbiti krug, krug nasilja, srama zbog nasilja i kažnjavanja,
trčim po gradu kojeg više ne prepoznajem, u samoći postoji određena vrtoglavica, postoji određena
vrtoglavica tijela koje se promatra iznutra, voljela bih znati, shvaćate, voljela bih i biti vama u
naručju, noću, kada se osjećam izgubljenom, je li čovjek narkoman kada se druži s narkomankom?
Je li pisanje oružje? Imamo li prava zaželjeti nečiju smrt? Nije li i smrt nalik invaziji? Hoću li se
oporaviti od svih ovih pogreba? Je li moj bratić uistinu želio da podignemo čaše za njegovu majku?
Nije li nas on napokon želio ušutkati? Nije li on sam sebi rekao: "Želim tišinu, želim tišinu za svoju
majku, za tijelo moje majke, želim grobnu tišinu, ne želim više čuti životnu graju, ne želim više čuti
ono gaženje, želim šutnju kako bih čuo majku kako zaziva, želim šutnju djetinjstva, želim šutnju
njene kože koju sam ljubio, želim tišinu u svojoj priči; dakle zašutite." Ja ne poznajem granice s
Dijanom iz Ziiricha, kada je noću zovem, kada je slijedim po ulici, kada se vozim njenim vlakom,
kada čekam ispred njene kuće, kada se posvadimo, ja ne poznajem granice kada se s djedom penjem
po stazi prema napuštenu dvorcu, bio je kolovoz, bilo je veoma toplo, oboje smo bili tamo, brzo
sam hodala, on je hodao iza mene, nisam se zaustavljala, on nije ništa rekao, bio je iscrpljen, i
penjao se, i penjao, ja ne poznajem granice u trenutku kada sam samoj sebi rekla da bi on mogao
umrijeti od toga, od moje snage, ja ne poznajem granice kada sam samoj sebi rekla da ga se ne
bojim izgubiti, tog oca kojega se moja majka toliko boji, ja ne poznajem granice kada tražim
razloge za ovaj strah, u njegovu mišićavom tijelu, u njegovim venama, u njegovim velikim rukama,
u njegovu glasu: "Popni se, mala moja, popni se, nikada se ne zaustavljaj"; ja ne poznajem granice u
času kada sam mu rekla da bi mi, da me voli, mogao pokloniti ruševine toga dvorca; ja ne poznajem
granice kada znam da, u tom trenutku, preuzimam majčino mjesto, kada pomislim da bih trebala
ubiti majčina oca kako bi ona napokon disala, postoje priče koje se razriješe unutar drugih priča,
kao što postoje romani unutar romana, kao što postoje fobije koje se razviju od jedne jedine fobije.
Ja ne poznajem granice kada vam govorim o M., kada vas gledam, kada tražim, kada iščekujem vaš
odgovor; M. je znala reći da vi gajite osjećaje prema njoj, da ste zbog toga trebali prekinuti terapiju.
Ne znam je li M. nešto osjećala prema meni. Jednoga smo dana plesale u ulici Faubourg na
Montmartreu, iza Palacea. Plesale smo dugo u noć, bio je to ples tuge, bile smo to nas dvije i to
nismo bile nas dvije; tamo se osjećala samoća, zbog drugih, zbog glazbe, zbog topline, postojala je
ta samoća u noći; nakon toga, na ulici, susrele smo ženu koja je propustila vlak za Nanterre, za
centar za beskućnike u Nanterreu, trebala je pričekati prvi vlak, čekati na hladnoći, padao je snijeg,
sramile smo se sebe, sramile smo se svoga plesa, sramile smo se svoga novca, sramile smo se
alkohola koji smo popile, ušla je u naš automobil, M. vam to nije ispričala? Da, ušla je u naš
automobil i prešle smo Pariz, M. je sporo vozila, i bilo je hladno, padao je snijeg u bijelim trakama
po cesti, ta nas se žena mogla bojati, a ona se nije bojala, rekla nam je: "Mogle biste mi biti kćeri,
znate, kako da vam zahvalim? Kako?" U automobilu je bilo toplo, gluho doba noći, ono doba kada
se sve može dogoditi, razbiti se ili razviti, potom je ta žena rekla: "Imam šezdeset godina i kosti su
mi se sledile", M. me je pogledala, i rekle smo: "Pomoći ćemo vam"; zatim je ona rekla još i:
"Nemam nikoga, znate." "Uzet ćemo vam sobu u hotelu pored Saint-Laza-rea." "Nemam nikoga,
sama sam, ništa ne očekujem od života. Bolesna sam, ali nisam bijesna. Bolesna sam, ali ne
osjećam
nikakvu mržnju u sebi; plaši me noć, bojim se ljudi u centru. Ne bojim se smrti, mogu joj pogledati
u oči. Vi biste mogle biti moje djevojčice. Samoća ubija, ona izjeda tijelo, izjeden, moj je život
izjeden. Ja, ja sam čista. Svakoga se dana tuširam u centru ili u javnim kupaonicama, mogli biste
dodirnuti, mogli biste pomiri-sati moju kožu, ona je kao svila, ja nisam klošarica, ne znam imam li
obitelj, ili možda prije pripadam kakvu krugu, kakvu klanu, sve tako brzo propadne, više se ne
sjećam, ne znam ni imam li djece, više ne znam, mislite da sam poludjela, ali to nije istina, to je od
silne borbe, to ulica učini čovjeku, ona je izjela i moje pamćenje, to je poput nekakve vatre u meni,
spalila me je; morala sam sebi sazdati tijelo, to je jedini način da se odupreš nasilju, i sada mi se
tijelo osvećuje, tijelo mi je umorno, ja nemam nikoga, sama sam, imam samo ovo tijelo, djevojčice
moje, ali pogledajte, doista sam čista, ne bojim se trljati, trljati i trljati; to me čini sretnom." Uzele
smo sobu u hotelu pored kolodvora Saint-Lazare; M. vam to nije ispričala? Soba je gledala na ulicu.
Osjećala se određena nelagoda jer nam je ta žena mogla biti majka i jer smo mi provjeravale
postelju, kupaonicu, prekrivače u malom zidnom ormaru, a nakon toga smo je smjestile. Ona je još
rekla: "Ja sam čista, ja sam čista." Pružila sam joj ruku prije no što sam izašla iz sobe, mislim da nas
je htjela poljubiti, mi smo bile njene djevojčice, tako drage djevojčice, nisam joj željela dotaknuti
kožu, M. me je gledala, i zbog toga nam je bilo neugodno. "Ja sam čista, ja sam čista", uvijek ta
rečenica u noći, kada je ona zadignula suknju, da bi to pokazala. Nisam ništa željela znati o njenu
tijelu, ipak, vidjela sam joj stegna, trbuh, ali nisam željela gledati, izašle smo iz sobe, nije radilo
dizalo, brzo zavojitim stubištem, brzo, užasno se bojim takva života, brzo, prisjetila sam se rečenice
koju je djed rekao majci: "Loše ćeš završiti", zatim je osvanuo dan po tom snijegu i mislila sam na
Dijanu iz Züricha, mislila sam na njen vrt koji sam gledala iz njene sobe, mislila sam na vrućinu
koja mi je obuzimala tijelo, a zatim na gađenje, zbog toga što sam spavala s jednim stranim tijelom;
u Rennesu, jednoga sam dana vidjela baku, vidjela sam dio njena tijela koji nisam trebala vidjeti,
shvaćate? Ona
se sagnula, u salonu, nešto je tražila, ja sam bila iza nje, ili, bolje rečeno, iza njena tijela, ona to nije
znala, ispod suknje je nosila prozirne najlonke, dugo sam promatrala, kožu, sjene, oblik, još
osjećam gađenje, ali ne gadi mi se njena koža, već se ja gadim sebi samoj. Oči mi nisu zdrave, ja se
njih sramim. Prije mi je otac plakao na terasi u svojoj kući, jer se osjećao drukčijim zbog oka. Prije
je otac govorio: "Ja vidim samo polovinu stvari, nedostaje mi jedna dimenzija, nemam nikakav
osjećaj za geometriju u prostoru zato što si ne mogu predočiti prostor, da sam imao dva oka, bio bih
osvojio svijet." Na fotografijama iz Alžira, moj otac nosi male crne naočale, kada sam mu jednoga
dana rekla: "Imam tvoje oči.", izgledao je neobično. Pišem i iz tog razloga, kako bih ocu vratila
prostor, kako bih mu prenijela ono što on nije vidio. Bilo je to na sestrin rođendan, bili smo u stanu
u ulici X, osjećao se onaj miris ljeta, krajem kolovoza, osjećala se ona pariška vrućina koja se širi
kao kakav plamen, čuli su se oni glasovi, bili su to glasovi moje obitelji, oni su činili slojeve koji su
se slagali, jedan na drugog, kao da postoji sjećanje na prvi glas, trag prvoga glasa koji je ostao u
zraku, bila je to nejasna graja, zatim šuma glasova, i trebalo je pronaći svoj put, trebalo je pronaći
prave riječi, kako bi nas drugi čuli, više nije bila bitna snaga glasa, već sadržaj, ono što glas govori,
ono što glas nosi, ili, bolje rečeno, ono što glas prenosi, jer su mi moje riječi nalik na bolest kada
kažem: "Vi ne možete razumjeti." Kada kažem: "Uvijek ću se razlikovati od vas." Kada kažem:
"Osjećam se izdvojenom." Ne znam je li otac očekivao da će imati kćer poput mene, ne znam ni je
li očekivao da će me čuti kako kažem: "To je Dijanin miris." Da, to je Dijanin miris. On je na koži
moje sestre. Osjećam ga, on je tamo, u stanu u ulici X, i Dijanino lice proždire sav prostor, ona je
bila tamo, sa svojim glasom, sa svojim napola engleskim napola brazilskim naglaskom, a zatim se
javio sestrin glas: "Ona je još uvijek živa?" Kako ubiti veliku ljubav? Treba upotrijebiti sram.
Toliko se toga sramim, ne sramim se same sebe, sramim se što sam poslušala ovu naredbu: "Više je
ne smiješ vidjeti." Znate, kada sam rekla: "Vi ništa ne razumijete", otac je ustao od stola i rekao: "Vi
imate
problema u ovoj obitelji"; kao da on nije naš, kao da je gost, gost za tim stolom, gost na tome
rođendanu; Prijateljica kaže: "Teško je, znate. I to je to", zatim se ponovno nastavila nejasna buka:
"Jučer sam kupila haljinu. - Orhideje žive trideset godina. - Posjetit ću roditelje. - Dajte mi vina. -
Kolač sam kupila kod Picar-da. - A da pogledamo albume? - Kakav ti je to prsten? - Zašto si
promijenila miris? - Tako je vruće da je ugodno samo u kinu.
- Mineralna voda nije baš dobra za bebe. - Više ne zovem oca. Pišemo jedno drugome. - Oni ove
godine nisu u Saint-Malou?
- Ne od njegove nesreće. - Nešto je u zraku. čovjek se guši. -Smiješak ti je uvijek isti. - Istina je da
je ona mačkica bila slatka.
- Ostalo je još otvorenoga šampanjca. - Zaželjela sam se mora, plaže. - Ravna stijena je jedinstveno
mjesto. - Idemo u dnevnu sobu? - Dobro nam je, s obitelji smo. - Vi ste mi kao kći. - Ne misliš da
sam se pomladila? - Još ima ljudi na kejovima. - Ja obožavam kolovoz u Parizu. - Više ne dižem
slušalicu, uključim telefonsku sekretaricu. - Ne želim razgovarati s njim. - A tvoja majka? - Treba je
posjetiti, to je važno. - Bojim ih se. - Ti više nisi djevojčica. - Nemoj tako razgovarati sa mnom. - Ti
misliš da smo mi idioti ili što? - Sjećaš se slike s malim Kinezima u mojoj sobi? - A gospoda A.? -
Mislim da još uvijek živi u ulici Cirta. - A da slikaš stan u Alžiru? - Znaš da mi je to teško s mojim
okom. - Nedjeljom vrijeme tako brzo prođe." Trebalo bi napisati knjigu glasova, riječi bi se trebale
ovijati oko tijela, jer su glasovi bića, oni su živi, oni dolaze izdaleka. U Alžiru mi kažu da uvijek
vičem, da ne znam govoriti, jer je već tada trebalo nadjačati nejasnu graju glasova, trebalo ju je
razbiti, glasovi nose i ljubav, i mislim da u toj obitelji ima suviše ljubavi, suviše ruku koje grabe,
suviše osjećaja koji skrivaju samo jedno: strah. Sestra i ja smo svake večeri, zatvorene u njenoj
sobi, snimale naše glasove na magnetne vrpce kako bismo zaboravile strah. Pjevačica se, da bi se
usprotivila strahu, godinu dana penjala na pozornicu, iz dana u dan, uvijek različita, izvan sebe,
kako ona kaže, izvan nas, da bi se usprotivila strahu, ona je plesala, ona je pjevala, da bi se
usprotivila strahu ona se dodvoravala svjetini koja se
lelujala i koja ju je voljela, ja, da bih se usprotivila strahu, ostajem s njom, da bih se usprotivila
strahu, ja više ne pišem, knjige su i otkrivene tajne, više ništa ne želim znati o sebi, više ne želim
pisati o životu, doista se osjećam živom na crvenoj plaži u Tarifi, nakon Seville, trčim i more je
vodeni zid, buka koja se čuje su pakleni valovi koji se razbijaju, a na obzorju su marokanske
planine u daljini, Pjevačica me čeka, sjedeći na rubu balkona u našem hotelu, sama, toliko sama,
znam da piše meni iza leđa, znam da je tužna kada kaže: "Više ne znam voljeti." Ja, ja znam da ona
zna, i znam i da ja znam, ali mi smo se prevarile u ljubavi, mi smo se zatvorile u jednu sliku; ima
toliko ljubavi, ima toliko veza, ima toliko ljepota po putovima na Praslinu, postoji i napuštena
plaža, koja se sjaji zbog soli, zbog pijeska, zbog topline, postoje stabla pod kojima se Prijateljica
skriva od sunca, postoje i naša tijela pod vodom, postoji život koji prolazi kao polet, ljubav je tamo
jer je konačna: svatko je spasitelj onoga drugoga. Znam da bih mogla dati vlastito tijelo da spasim
Prijateljicu, i poznajem užas koji sam osjećala kada se Prijateljica gotovo utopila, duboko u meni se
nakon toga javilo ono kažnjavanje. Pitate me da vam opišem svoje odnose s Prijateljicom. Uvijek
mi pada na um ta riječ, ljubav. Riječ je o jednostavnoj ljubavi, jednoj ljubavnoj niti, koja se uvija,
koja se uvija, uvija oko nas, ta nit nije postojala s Pjevačicom, s njom mi se koža tako brzo
povlačila od nje da nikada nisam ušla u njen duh. Ponovno sam je čekala, u našoj sobi u La Baule,
gledala kroz prozor i mislila na baku koja je navečer šetala uz plažu, sa psićem, prije spavanja,
sramila sam se same sebe jer je ona sama i jer sam ja posjedovala snagu naše mladosti, to je ono što
više ne mogu podnijeti kada pomislim na roditelje, još uvijek se sramim svojih godina, i voljela bih
samoj sebi iščupati srce, da bih im dala još malo snage, još malo ljubavi, još malo frivolnosti, više
nisam mlada, ali sam u srcu života, u srcu užitka - budući da je užitak jedini odgovor na ono što je
još uvijek u meni. To se pojavi prije noći, za vrijeme vučjaka; to je strah ali i tjeskoba, to obuzme
čitavo tijelo, a zatim ga slomi, onda samu sebe uzmem u naručje, jer ni jedna ruka nije dovoljna, ni
jedan glas me ne
umiruje, to učini taj prijelaz iz dana u noć, to učini ta promjena, kada se zemlja penje prema nebu,
kada se nebo spušta prema zemlji, kada se sve miješa, kada gubim svoje mjesto, kada više ne znam
kamo bih s vlastitim tijelom. Nasilje prolazi kroz tijelo, to znam, to osjećam, to sam jedne noći
vidjela, s Djevojkom ovisni-com o heroinu, u Vitryju, tijekom jednog rap nastupa, postoji spirala,
ona poveznica s glazbom, spirala tijela koja ide od trbuha do očiju i od koje mi naviru suze. Od rapa
mi se plače, jer on ovisi o glasu, o riječima. "To je plan", kaže Djevojka. "Dođi sa mnom, takvo što
nikada nisi vidjela u životu"; otišle smo zajedno, u njenu automobilu, brzo je vozila, izišle smo iz
Pariza, telefon joj je često zvonio, dobivale smo upute kako smo se približavale, kako sam ja
bježala, nisam znala kamo idem i mislim da mi se dopadao taj osjećaj da sam izgubljena i da sam se
izgubila s tom djevojkom koju sam mogla mrziti, ali prema kojoj osjećam naklonost jer je ona
posve drugačija od mene: ona se ne boji. Mislim i da mi se sviđao i njen način izražavanja, kako me
je opisala: Ti si stvarno velika paranoičarka. Tebe razvali svaka sitnica. Ti si udarena u glavu. Ja, ja
sam lukava lija. Ja se penjem. I ja se spuštam. Ove riječi prije nisam poznavala, nisam im mogla
prići, postoji jezik droge. Mladići iz Vitryja su nam pokazali put prema skrivenoj pozornici. Spustili
smo se na jedno veoma široko, veoma veliko parkiralište bez automobila, prošli smo betonsku
rampu, spustili smo se na drugi kat ispod zemlje, nisam se bojala, trebala sam se bojati, ali nisam, ja
sam bila tamo da bih vidjela, ja sam bila tamo da bih čula, i čula sam mladiće kako razgovaraju,
neki na francuskom, neki na arapskom, nisam sve razumjela i zamjeram samoj sebi zbog toga,
gotovo sam posve Francuskinja, zbog svog materinjeg jezika, pa ipak, postojalo je nešto što se
rađalo, među svima nama, zbog noći, zbog mjesta, i zbog miješanja ljudi iz predgrađa, ljudi iz
Pariza, tamo je bilo nekoliko djevojaka, nosile su mušku odjeću, mislim da su to bile plesačice,
polako je dolazilo mnoštvo; tamo je bilo kabela, svjetla, tamo je bio pult, i podij s četiri table za
instrumente; mislila sam na 01ympiju, mislila sam na vrućinu u dvorani, mislila sam na Pjevačicu
na pozornici
koja je bila nalik kipu, mislila sam na onu ljubav, na ljubav mnoštva prema jednom jedinom
čovjeku, mislila sam na onu groznicu, mislila sam na one pomiješane glasove koji zovu samo jedan
jedini glas, mislila sam na religiozni karakter glazbe kada zbog nje naviru suze onima koji nikada
ne plaču, mislila sam na riječi Pjevačice: "Želim da me vole, to je sve. Kao djevojčica plesala sam
na ulici kako bi me ljudi gledali." Mislim da su pjevači ludo zaljubljeni u sebe, mislim da pisci ne
vole sami sebe. Moje suze u Oh/mpiji naviru zbog sve one silne ljubavi čiju količinu ne mogu
odrediti. čitatelji su muškarci i žene bez ruku i bez lica. Glasovi koji zazivaju Pjevačicu su jasni kao
i glas moje majke kada nas je zvala, sestru i mene, s balkona Rezidencije, kada smo se skrivale na
kraju parka opijene mirisima glicinija, mimoza i narančinih stabala; treba imati strpljenja čekati
svoje dvije djevojčice, ne bojati se, jer smo mi često nestajale u šumi eukaliptusa, omamljene
podizanjem biljnoga soka i prašine; nužne su majčinske oči da bi se prepoznala naša dva tijela
skrivena u stablima, životinjska, posve slobodna tijela. Ovi mi glasovi svaki put paraju srce, pa ipak
nikada se nisam poželjela popeti na pozornicu, nikada nisam željela trpjeti plam tih pohlepnih očiju,
snagu tih pruženih ruku, očaj tih lica koja preklinju. Ondje je, u Vitryju, također bilo tih glasova, ali
oni su se međusobno dozivali, zatim su se pojačavali u mome tijelu, medu njima, table za
instrumente, prepoznajem Tupakov glas, taj mi glas omogućuje da iziđem iz vlastitoga tijela, da
osjetim svoj vlastiti rat, taj mi glas omogućuje da smanjim svoj strah, taj mi glas daje snagu, snagu
za život; prepoznajem taj glas i u sebi, jer on skandira; postoji poetski oblik i očajnički oblik,
budući da je riječ o smrti. Oblikovao se krug, izgubila sam Djevojku ovisnicu o heroinu, osjećala
sam da sam slobodna, da me ona ne sputava, da me ne sputava njeno ludilo, osjećala sam se kao da
sam u obitelji, nisam se bojala, jer se širila neobična toplina koja bi mogla biti toplina želje,
postojao je prijenos te želje, kao da su pjesme bile ljubavne pjesme, kao da je nastup bio ljubavni
nastup. Zatvorila sam oči, bila sam tijelo koje je sastavljeno od drugih, pripadala sam svijetu,
onome tajnome svijetu, bila sam u
ratu, i ja, ali taj se rat više nije odvijao u meni, on se vodio izvan parkirališta, u gradu, u njegovoj
noći, čula sam onu strašnu riječ, stranci; ne znam jesam li je čula u pjesmama, ne znam jesam li je
čula u svojoj glavi, ne znam je li se ona pojavila zbog mene, zbog mojih vizija, ne znam da li se ona
javila zbog moga tijela, koje se osjeća kao da je novo u svojoj tjelesnosti. Vi kažete da sam vlastitu
krhkost pretvorila u snagu, to smatram komplimentom, u tom sam trenutku pomislila da sam
nadmašila M. Oduvijek sam bila strankinja, znate, teško mi je opisati samu sebe, svijet, ljudi koje
viđam prožimaju moje prozirno tijelo, to se dogodilo u sobi u Alžiru s onim što je strah od smrti i
istodobno i strah od života; u životu sam čula glagol napredovati, pa prema tome i izgraditi samoga
sebe, teško je graditi na pijesku, teško je napustiti vlastitu majku. Osjećam se krivom, krivom,
krivom, to se u mene spušta kao kakav kamen u vodu, kriva sam kada kod gospode B. uživam u
blagodatima života, kriva sam s Pjevačicom, kada osjećam žudnju prema nekom drugom tijelu,
kriva sam u svojim knjigama, kada pišem o Dijani, kriva sam na Praslinu kada se osjećam toliko
slobodnom, toliko otvorenom prema ljepoti. Bila sam strankinja kada sam došla u Pariz, petoga
listopada tisuću devetsto osamdeset i prve godine, ja nisam bila strankinja kao druge, ja sam
Francuskinja, ali osjećala sam se strankinjom suočena s oblicima koji su mi se nudili, suočena sa
stanom, školom, ljudima, sobom koju sam dijelila s majkom, u meni je nestajao Alžir. Nije bilo više
tragova, ničega više nije bilo, brisala sam samu sebe iznutra, bila sam svoj vlastiti parazit, u meni se
Alžir u potpunosti potirao: zanijekala sam vlastitog oca, ono što on jest, ono što je bilo prije njega,
bilo je to veliko nasilje, i bila je to velika nepravda. To bi nasilje moglo biti nasilje ljudi s
parkirališta, nasilje Djevojke ovisnice o heroinu, to je nasilje ljudi koji više nisu svoji, koji se
otkače, odvoje od svijeta, ja, ja imam temelje, gubim se u samoj sebi, ali oči su mi i dalje otvorene,
toliko se bojim pada, taj sam strah naslijedila od majke, zbog strogosti njena odgoja: "Loše ćeš
završiti"; zbog silnog poistovjećivanja s majkom, tu rečenicu shvaćam kao da je upućena meni, iz
sebe brišem Alžir,
lako je, to se dogodilo brzo, nakon jedne majčine rečenice: "Ne vraćaš se u Alžir", i sve se sklopilo
tako da postanem netko drugi. Ne ide mi ono da obje živimo; ponovno je to par koji činimo ja i
moja majka, ja i tijelo moje majke, bojim se te veze, opet je to ono tijelo koje obavija, guši, imam
suviše mesa oko sebe, moja je kuća zid od mesa, sva ljubav moje majke za mene, sve njene ruke,
sva njena pleća da bi me na njima mogla držati, da bi me mogla podržati, iako bih ja toliko željela
pasti, prepustiti se i pasti, toliko bih željela izbjeći obožavanje, imam četrnaest godina, u dobi sam
kada čovjek voli. Ostavljam svoju sobu u Alžiru, ostavljam svoje knjige, ostavljam svoju odjeću,
ostavljam pijesak i more, ostavljam vjetar i cvijeće, ostavljam miris svoga mirisa, ostavljam oči
svojih očiju, ostavljam usne svojih usana, ostavljam svoj prvi život, nakon očeva pisma: "Moraš biti
hrabra. Kako se mamina bolest pogoršava, ne možete više ostati. činim sve što mogu kako bih vam
se što prije pridružio. Znaš da računam na tebe, i znam da mogu imati povjerenja u tebe. Tvoj tata
koji te voli." Kupila sam si novu odjeću, promijenila sam frizuru, izgubila sam naglasak,
promijenila sam se, brzo, ili, bolje rečeno, ubila sam samu sebe, brzo, učila sam, uklopila sam se, i
zaboravila sam sve o sebi, izgubila sam svoje svjetlo, izgubila sam miris polja divljih ivančica,
izgubila sam toplinu tijela, naučila sam živjeti na broju 118 ulice Saint-Charles, na drugome katu, u
stanu na desnoj strani, u maloj modernoj zgradi s balkonima s prečkama u obliku križa, spavala sam
pored majke, u sobi smo imale dva odvojena kreveta, kao i prije, na planini, kao i prije, u Alžiru,
noću, po vjetru koji puše u šumi eukaliptusa, bilo je još gore nego prije jer sam imala četrnaest
godina, bila sam svjesna vlastitoga tijela, bila sam svjesna majčina tijela, imala sam predodžbu o
nagosti, o puti, a zatim i o krvi, kod mene je postojalo nešto što nije poznavalo život, nešto što nije
radilo, strah je proždirao sve, bojala sam se same sebe: bojala sam se vlastite nasilnosti koja mi je
ostajala pod mojom mekom kožom prekrivenom pjegama od sunca, u ovoj mehanici slika postoji
nešto opsceno, zbog toga mislim da su mi riječi kadšto poput bolesti, kao da svaka od njih
skriva one koje se ne mogu izreći, kao da uvijek postoji onaj loši, zloslutni san koji ne mogu opisati.
Moj je strah strah od veze s vlastitom majkom, moj je strah strah od ove ljubavi, moj je strah strah
moje majke koja ne zna odijeliti svoje tijelo od moga tijela kada kaže: "Ti si prije bila tako nježna.
Ljubila si me bez razloga." Držala sam je za ruku kada smo hodale ulicom Saint-Charles prema
mojoj školi: "Ne znam kako smo se našle ovdje, ali izvući ćemo se", i u tom sam trenutku znala da
ona misli da smo se spasile od Alžira, ali od čega smo se spasile? Tamo mi je bilo dobro, bila sam
svoja, bila sam u svojim rukama, u svome licu, pored vlastitoga tijela, s vlastitim glasom, bila sam u
središtu jednoga života, nije to bio život, nije to bio najbolji mogući život, bilo je to obećanje
života, drugog života, to sam mislila noću, na broju 118, kada nisam mogla zaspati, kada sam ispod
plahte slušala radio, kada sam osjećala majku, koja je bila tako blizu, i kada mi je smetalo što sam
tako blizu tijelu, jer više nisam bila dijete, zatim sam glasno slušala walkman, veoma glasno, jer je
trebalo zaglušiti i tu buku u meni, u sobi, koja se širila iz moje glave oslonjene o prozor, koja se
širila iz moga tijela priljubljenog uz tijelo moje majke, tu buku noći koja obavija, buku tijela, buku
slika, uvijek i buku straha, koja je tako brzo jačala, ja sam strah udarala svakoga dana teniskim
reketom, lupajući lopticom na prostoru ispred nebodera uz Seinu, praznila sam se, rješavala sam se
svega, uništavala sam sve slike iz vlastitoga djetinjstva, plažu, staze u Chréi, gumenjak, dražice u
Tipazi, natkriveno dvorište kod zgrade, svoju sobu, dizalo, stubišta, mislila sam na oca koji je još
uvijek bio tamo, palila sam njegovu kuću, palila sam samu sebe kada sam se, u školi Guillaume
Apollinaire, predstavila profesorici iz francuskog, gospodi G., znala sam, upravo u tom trenutku, po
pogledu koji smo uputile jedna drugoj, da ću učiniti sve da je zavedem: pisat ću, pisat ću za tijelo
gospode G., započela sam nov život: svoj francuski život; vezala sam se za njeno tijelo kako bih se
riješila majčina tijela, znate, katkad imam neobičan osjećaj da gubim razum, da imam pukotinu u
mozgu, to je zbog bakina napadaja, to je zbog njena stanja, budući da je ona i
dalje na čelu moje kuće, moje ženske priče, ona najviše utječe na mene, moji su preci žene, a ja sam
samo pored muškaraca, muškarci u mome životu su muškarci koji neprestano odlaze, daleko od
mene, ili od onoga što sama pretpostavljam da jesam: moje tijelo - invazija; otac mi je na putu, moj
djed Alžirac mi je još živ u sjećanju, moj djed Francuz je u tišini. Mislim da ne bih mogla vidjeti
nekakva muškarca, znate; ne bih mu mogla dati ono što dajem vama; mislim da bih igrala ulogu,
kao što je M. igrala ulogu kada je bila s vama; znala je reći: "Želim da poludi za mnom." Na broju
118, bojim se da ću zaboraviti oca, zbog sredine koja me okružuje, čini mi se da ništa nema nikakve
veze s njim. On ne zna ništa o školi, on ne zna ništa o betonskoj rampi koja se nalazi uz bazen
Keller, on ne zna ništa o dvosobnom stanu s kuhinjom i dizalom, on ne zna ništa o mojim očima na
tijelu gospode G., on ne zna ništa o neboderima uz Seinu, o pomičnim stepenicama u centru
Beaugrenelle, o staklenom hodniku koji vodi u Monoprix, o mirisu koji me svaki put iznenadi:
mirisu Francuske, mirisu čokolade, mirisu parfema, mirisu mesnice, mirisu bogatstva, ili bolje
rečeno, predodžbe koju ja imam o bogatstvu, on ne zna ništa o mom strahu i o mom udivljenju, on
ne zna ništa o buci koju stvaraju moje loptice kada udare o zid, on ne zna ništa o vrućini i o
neudobnosti toga mjesta za koje on želi da ga zauzmem: "Pazi na sebe"; ja to ne znam, ili, bolje
rečeno, ja to činim izvana, brinem se o svome tijelu, svojoj odjeći, ali ne znam znam li se brinuti o
svojoj glavi, ne znam, postoji granica koju vidim, koju bih mogla prijeći, i ne mislim da su sva tijela
koja me okružuju tako blizu te granice, ona još uvijek imaju mjesta, što se mene tiče, to je posve
jasno, ili ću pasti, ili ću ostati. Ostat ću, ali, svaki se put odupirem, svaki put se oporavim, kada
trčim po kiši na Trocadero, kada ostajem u metrou do zadnje stanice, kada ne odem na nastavu,
kada lažem koliko imam godina kako bih ušla u Grenel's, kada satima ostajem iza stakla na bazenu
Keller kako bih promatrala plivače koji treniraju, kada tražim ono što bih mogla biti, ili što bih
mogla postati u Parizu, zgažena masom metalnih tornjeva koje promatram kao da se u njima skriva
kakva
tajna koju treba otkriti. Ova se tajna javila s Prijateljičinim glasom: "Moj je otac bio arhitekt. On je
nacrtao jedan od nebodera uz Seineu. To me umiruje, kada se navečer automobilom vračam kući,
kada prolazim duž obale, kada se iz tog bijelog i sivog nebodera širi svjetlost, tako blizu vode, tako
blizu mene; prepoznala bi ga, to je najmanji toranj, onaj stepenasti, otac nije volio visoke tornjeve."
Putem očevih ruku, Prijateljica je već bila tamo; već sam naslućivala drugi život ili dvostruki život,
kako sam ja Prijateljičin odraz i da je Prijateljica moj odraz, budući da nas to zabavlja, naša zrcalna
veza, na našoj telefonskoj sekretarici: "Dobar dan, dobili ste stan Igora i Gričke Bogdanov, ostavite
poruku nakon tonskog signala." Ovdje nemam taj odraz, ili se možda gušim svojim vlastitim
odrazom, ispred izloga u centru Beaugre-nelle, na vodi u bazenu Keller, koji nikada neće biti bazen
u Ze-raldi. I to sam zaboravila, ili sam to zakopala duboko u sjećanju, s licima iz moje škole u
Alžiru - Yasminom, Leylom, Malihom, Faridom, i s njihovim pismima. Pismo broj 1: čekali smo te
do listopada. Gospođa H. nam je rekla da si morala otići iz zemlje. Ovo pismo ćemo poslati na
adresu tvoga oca. U ime prvog e razreda, šaljemo ti tople pozdrave. Pismo broj 2: Budući da nemam
vijesti o tebi, Leyla mi je rekla da si nas ti sigurno zaboravila. Kakav je život u Parizu? Nedostaješ
nam. Pismo broj 3: Zamisli da nam je profesor iz tjelesnog još uvijek profesor Mathieu u kojeg si ti
bila zaljubljena. Govorio je o tebi na satu gimnastike na tlu. Rekao je da ti možeš dugo dubiti na
glavi. Šalje li ti otac pisma? Pismo broj 4: Možda nas ti više ne voliš; napokon, Francuska je tvoja
zemlja i sigurno si veoma brzo stekla nove prijatelje. Volimo te. Pismo broj 5: Ove sam godine u
internatu Descartes. Mislim da bi se tebi svidjelo spavati u ovoj školi koja lijepo miriše, po cvijeću i
po listovima banane, osobito zato što se ne spava mnogo, postoji tunel između našega internata i
internata za djevojke, sastajemo se na pola puta, sa svijećom, donesemo sokove, jednoga smo dana
donijeli i pivo. Slavlje je i nije slavlje, jer ti nisi ovdje s nama. Pismo broj 6: Sanjao sam o tebi,
sanjao sam da se vraćaš, da ponovno živiš u Rezidenciji. Sanjao sam i tvoju majku. Sjećaš se da su
je
učenici zvali gospoda Bovary? Znaš da joj je to ime odgovaralo, jer se ona brinula o knjigama u
školi. I ona nam nedostaje. Jako smo voljeli tvoju majku. Pismo broj 7: Ne shvaćam. Nikada mi nisi
rekla da ćeš otići iz Alžira. Posljednju razglednicu si mi poslala ovoga ljeta, kada si, za vrijeme
praznika, bila kod bake i djeda u Bretanji. Je li barem sve u redu? Pismo broj 8: Draga gospođice,
šaljemo vam primjerak vašeg školskog dosjea kojega ćete predati u svojoj novoj školi. Srdačno, u
ime ravnatelja, gospodin Pierre. Pismo broj 9: Prijatelji ti pišu i šalju pisma na kućnu adresu, sve
sam ih sakupio u veliku omotnicu od kraft-papira koja će ti, nadam se, stići; evo verzije teksta na
arapskom koju si me zamolila da ti napišem. Dobro sastavi pisma, i nemoj zaboraviti naglaske, znaš
da riječ može promijeniti smisao zbog izgovora. Voli te tata. Pismo broj 10: Imamo fotografije s
našeg vikenda na moru, u kući za nastavnike. Farid želi zadržati tvoje slike. Kaže da ćeš se zbog
toga vratiti ili da ćeš odgovoriti na pisma. Je li sve u redu? Jako si lijepa na plaži! Pismo broj 11:
Imam tvoje fotografije, zadržat ću ih kod sebe. Ja sam romantični mladić! Znaš, nisam ti lagao, htio
sam te poljubiti onog vikenda na moru. Sjećaš li se one vrućine po noći, zatim ujutro, na našim
tijelima dok smo ležali na pijesku? Nismo se više mogli pomaknuti, rekli smo da voda isparava iz
mora, i da ubrzo više nećemo moći razlikovati valove od oblaka, tako bih rado ponovno proživio ta
dva dana, ponovno ih proživljavam u glavi, kao kakav film. Veoma su mi drage i druge djevojke iz
naše družine, ali ti, ti si nekako drugačija, što ja ne mogu objasniti. Htio bih te ponovno vidjeti.
Stvarno. Moramo nastaviti naš razgovor, znaš, kada si mi rekla: "Zaljubljena sam u nekoga, ali ne
mogu izreći ime te osobe." Tko je to? Ja? Neki drugi mladić? Ma kako bilo, ti si oduvijek bila
tajanstvena, to je tvoja velika specijalnost. I sada si tajanstvena, u ovoj šutnji. Moraš znati da sam ti
ja i dalje prijatelj. Hoćeš li se vratiti za blagdane? Pismo broj 12: Kažu da je teško otići iz
Descartesa, da je to kao da te iščupaju iz nekog mjesta. Ti možda proživljavaš upravo to, ne znam.
Još smo mnogo toga trebali podijeliti. Stvari su se promijenile od ovoga ljeta. Djevojke više nisu
baš posve one
djevojke otprije, i mladići više nisu baš posve oni mladići otprije. I tebe bih volio gledati kako se
mijenjaš. Pismo broj 13: Sreo sam ti oca, vozio je, mahnuo mi je, činilo mi se da je dobro, u
njegovu sam smiješku nekako iščitao da si i ti dobro. Tim bolje. Ovo je moje posljednje pismo. Sam
sebi govorim da je svijet malen, da ćemo se na kraju nekako ipak ponovno vidjeti. Hoćeš li me
prepoznati? Pismo broj 14: čekala sam prije nego što sam ti napisala pismo, sama sam sebi govorila
da to nije moguće, da ćeš se vratiti, a zatim je prošlo mnogo vremena, meni je bilo teško prihvatiti
da se nećeš vratiti, i ti znaš zašto. Mi smo nešto započele, zar ne? Nešto što drugi ne mogu shvatiti.
To su još uvijek djeca. Voljela sam te i još uvijek te volim jer si govorila da nikada nisi bila dijete,
da si prošla kroz djetinjstvo, ali da nikada nisi bila u njemu. Tvoje su oči uvijek vidjele, uvijek
shvaćale. Nalikovale smo jedna drugoj. Uvijek ću se sjećati maratona u školi. Znala si da se bavim
atletikom na stadionu u Cherragi, da treniram svakoga četvrtka poslijepodne, znala si da je za mene
ta utrka prava šala, da ću sigurno pobijediti, i ti si bila ponosna na to, nisi bila ljubomorna, čak
štoviše, govorila si: "Noge su ti veće od mojih", što, usput budi rečeno, nema nikakve veze, ali
dobro, zanemarimo to. Doista me je dirnulo to što si krenula jednako brzo kao i ja, grabeći velikim
koracima, i što si držala taj ritam trčanja pola sata, bilo je to čisto ludilo, govorila sam ti da usporiš,
a ti si se i dalje uspinjala, spuštala, po stazama oko naše lijepe škole, i to je posve tebi nalik, željela
si iskoristiti trenutak, iskoristiti blagost u zraku, iskoristiti činjenicu da smo se nas dvije odvojile od
ostalih koje smo ostavile daleko za sobom, a zatim si se zaustavila, iz usta ti je počela teći krv,
mislila sam da ćeš umrijeti, a zatim si me nasmijala i rekla: "Srce mi je izišlo iz svoje krletke."
Nikada ti nisam zamjerala tvoju šutnju, dobro te poznajem, znam da ti katkad imaš prilično
radikalne ideje, ali to nije zloba, ti štitiš samu sebe, jer ti je uistinu srce izišlo iz krletke, i slilo se u
tvoje lijepe oči, ti si odmah u ljubavi, ti se ne znaš zaštititi od toga, a ne znaš se ni time poigrati; ta
je ljubav tvoj dar i ti si me to naučila i ti si mi to pokazala, nikada neću izgubiti taj poklon, nikada.
Želim ti sve
najbolje, možda ćemo se uskoro vidjeti, a možda se više nikada nećemo vidjeti, znam da ćeš uvijek
misliti na mene jer ću ja uvijek misliti na tebe. Znala si reći: "Nije moguće zaljubiti se u nekoga
ravnodušnog, ljubav se uvijek javlja s ljubavlju ili s početkom ljubavi." Onda, za naš početak,
ljubim ti ruke. Nikada nisam odgovorila; ispod mojih knjiga bilo je pismo koje sam trebala napisati:
"Dragi moji prijatelji, moram postati netko drugi kako bih preživjela, kako bih se izvukla, moram
vas zaboraviti kako bih živjela, moram samu sebe zanijekati kako bih se ponovno pojavila, moram
šutjeti kako bih ponovno čula životnu graju, ne mogu vam pisati da bih vam rekla da katkad želim
umrijeti, da sam katkad toliko sretna, da sam stablo koje su prerano iščupali iz njegove zemlje,
imala sam alžirska obećanja, razgranala sam se, imala sam raznovrsne rukavce, želje, intimna
povjeravanja, u malome krugu, kao da sam imala malu tajnu, imala sam svoje vlastito korijenje, još
sam od djetinjstva kopala ispod svojih temelja druge prostorije koje su vodile prema drugim
temeljima; moram sve ponovno napraviti, ponovno moram kopati, ne znam ništa o svojoj novoj
zemlji, kažu mi da je ona moja zemlja, kažu mi da sam ovdje rođena, kažu mi da je to povratak na
izvore, ja je ne prepoznajem, ali to je istina, moram to priznati, ovdje se dobro osjećam, možda se
osjećam još lagodnije nego u Alžiru, jer je ova zemlja neutralnija, moram vas zaboraviti kako bih
sebe ponovno načinila, kao u igri; ponovno moram zadobiti povjerenje ljudi, jednoga dana i nečiju
ljubav, moram šutjeti kako ne bih plakala, kako vas ne bih oplakivala, jako mi nedostajete, i kada to
kažem, mislim da i ja sama sebi nedostajem, onakva kakva sam bila dok sam bila s vama, taj je
odnos pobjegao od mene, nemojte mi zamjeriti, nemojte me mrziti, čuvam vas uz sebe kao što
čuvam ovu kožu, onaj trag Alžira, onu plavu svjetlost u zoru, kada se sunce diže nad noćnim
mrakom i kada se miješa s onom neizmjernom prazninom, i ja se miješam s prazninom, ali, moram
krenuti dalje, moram postojati, moram zaboraviti onu koja je trčala po parku Rezidencije, onu koja
je s vama spavala u kući za nastavnike, onu koja je ljubila, onu koja je obećavala; jedina
obećanja koja danas moram izvršiti su ona koja sam dala samoj sebi: obećala sam samoj sebi da ću
biti i to je već dovoljno. Ja dolazim iz vaših tijela, iz vaših glasova, iz vaših lica, načinjena sam od
vaše ljubavi za mene i od svoje ljubavi prema vama; toliko sam se željela oprostiti od vas. Toliko
sam željela imati potrebne riječi, imati suze. Toliko sam željela pripremiti svoju budućnost pored
vas, ne znam što znači postati, ali vjerujem da sam s vama mogla postati, mogla sam od svakoga
uzeti dio, mogla sam pomiješati naše odnose, naše odnose snage, krhkosti, mogla sam povezati našu
pamet i naše mane, mogla sam našu sredinu pretvoriti u svoju sredinu, u svoju ravnotežu s kojom
bih mogla živjeti; odlazim i više ne hodam posve ravno, odlazim i ostavljam vas, znala sam živjeti u
Alžiru, ili sam barem znala gdje ću se smjestiti i kako ću s jednog mjesta doći na drugo; znam da je
život kretanje koje treba slijediti, koje treba i prihvatiti, ovdje, moje je kretanje kretanje Ulice Saint-
Charles, škole Apollinaire, bazena Keller, centra Beaugrenelle, nebodera uz Seinu, moje je kretanje
i kretanje moga tijela, koje je uhvaćeno u ovome prostoru, ja upravo postajem, na vašem pepelu, ja
upravo postajem, u nestanku, u svom nestanku, znam da imam dvije priče, postoji prije i poslije,
znam da nisam kao ostali Francuzi iz Alžira, ali, srce mi se steže kada gledam slike brodova koji
napuštaju Alžirski zaljev kako bi otplovili do Marseillea, do Nice, do Bandola, i ja sam željela
mahati maramicom, i ja sam željela vidjeti kako se obala udaljava i kako potom postaje jedan mali
most nad vodom, sjenka, tamo, trebamo uvidjeti da smo izgubili vlastitu priču, u tome ima nasilja,
ali u tome ima i istine, to je očito, napustiti nekoga i biti napušten znači i dobiti odgovor na svoja
pitanja, ja, ja nisam imala vremena pitati, pregovarati, znam da je to za moje dobro, znam da smo
trebali otputovati zbog majke, znam i da mi je često padalo na um da odem iz Alžira, ali nisam to
željela učiniti na takav način. Mogli smo se slikati posljednji put, mogli smo organizirati posljednje
slavlje, mogli smo se posljednji put poljubiti. Upravo rađam samu sebe, iako bi bilo mnogo ljepše,
mnogo jednostavnije da ste me i vi, makar malo, porodili." S broja 118 u
sjećanju mi je ostao živ osjećaj da sam neprestano stranac, taj se osjećaj okrenuo i protiv mene,
osjećala sam se strancem u sebi, kada sam udarala loptice o zid, kada sam pisala umjesto gospode
G., kada sam spavala pored majke; postojalo je nešto što nisam prepoznala, jedna vrsta bijega od
same sebe, kada me se dočepao drugi, kada me se dočepao svijet, kada me je dotukao vaš glas, kada
ste mi jednoga dana rekli: "Neće me biti sljedećeg utorka", i u Miamiju mi se, s Pjevačicom,
ponovno javio upravo taj osjećaj, čim smo izišle iz zrakoplova, čim smo prošle most, čim sam
osjetila miris topline na sebi, čim sam osjetila vlažnost, čim sam vidjela lica policajaca, carinika,
domaćica, i ne znam dolazi li taj osjećaj od mene, od one spirale oko moga tijela, od one
sposobnosti da sve upijem ili je tijelo Pjevačice, kao što su to bila tijela ljudi iz Ulice Saint-Charles,
izvor toga osjećaja, kao da me on ponovno vraća u mladost, u mladenačke strahove, u mladenačku
nestabilnost.
6 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:24 pm
Margita
Administrator
Pjevačica kaže: "Pjevam zato što ne znam starjeti, popeti se na pozornicu, to još uvijek
znači pjevati za druge." Mislim na pantomimičare koji su glumili u Alžiru, u parku Rezidencije, dok
sam, sa sestrom i s njenim prijateljicama, sjedila na kamenoj klupi, na osobit sam način promatrala
ta tijela u pokretu koja su nam trebala dočarati kakvo zanimanje, često je to bilo zanimanje frizera,
mesara ili prodavača ribe, i još uvijek imam taj pogled, u Zenithu, u Oh/mpiji, kada pokušavam
shvatiti što Pjevačica želi reći svojim tijelom. Ona oponaša ljubav, ili, bolje rečeno, jedan zahtjev za
ljubavlju, koji nitko ne može ispuniti zato što ona samoj sebi nikada ne postavlja sljedeće pitanje:
"Zašto ja ne volim samu sebe?" Znam razlog zbog kojeg ja odbijam, osjećam se krivom, zato što
nisam dovoljno raširila ruke kako bih mogla primiti velike blokove ljubavi koju su mi pružali; ta je
ljubav bila poput utvrde, trebalo mi je vremena da se izvučem, da pronađem izlaz, da pogledam u
sebe i da samoj sebi kažem: "Ja sam nevina." Ne mogu majčino djetinjstvo popraviti vlastitim
djetinjstvom, kao što ne mogu ni popraviti ljubav Pjevačice vlastitom ljubavlju, osjećaj ima granica,
ja ne mogu izići iz određenog kruga. Ne mogu položiti vlastiti život. Ne mogu sebe pretvoriti u dio
drugoga.
S Pjevačicom to je nemoguće, toliko smo različite, toliko smo strane jedna drugoj. Poslušale smo
glas koji nas je zvao iz ureda broj dvadeset četiri, twenty four, iz sigurnosnih razloga, i tu sam riječ
zapamtila i na engleskom, safety, od safe, i pitam se jesam li uistinu sigurna sama sa sobom, s
Pjevačicom, ne varamo li se kada se bojimo drugih ljudi, ja mislim da me moj mozak, koji je uvijek
na oprezu, reže iznutra, da toliko nametljiva prisutnost Pjevačice uopće ne dovodi u pogibelj, u
pogibelj da se izgubim u nekome životu koji me ne odgovara. U gubitku želje postoji i gaženje,
satiranje, postoji i mržnja, zamjeram joj što je sve učinila da bi izgubila moju žudnju, i zamjeram
samoj sebi što sam zatvarala oči. čula sam da je netko rekao: "Kada izađete iz zračne luke, morate
otići nadesno, na prvu zaobilaznicu koja ide prema jugu Miamija, zaključajte se, nemojte primiti
nikakva autostope-ra, ako se izgubite, nemojte izlaziti iz automobila, zatvorite prozore, pustite
motor da radi." Pjevačica se nasmiješila, ona tako dobro poznaje Miami, Ocean Drive, Hotel
Raleigh, plažu u Miami Beachu, ograde gdje je snimila jedan spot, zbog svjetlosti koja se ondje
zrcalila. Otišle smo iz zračne luke, otvorile smo krov automobila, podignula sam ruke prema nebu,
tako je toplo, život je tako lak, i tako nevidljiv, proždire nas američki dekor, glas Dionne Wareick na
radiokasetofonu, highway, žuti autobusi s crnim trakama, crveni kamioni, reklamni panoi, palme,
zatim tišina, na cesti, tišina na obali, tišina naše samoće, ne bojim se, iako bih se trebala bojati,
svakoga dana ovdje, na brzoj cesti, nestaju strani turisti, mislim na to i ne bojim se, mi klizimo, po
vrućini, uz glazbu, s našim dvama tijelima koja se svemu suprotstavljaju, koja se i međusobno
suprotstavljaju, kao da su u ratu; u glavi mi se javljaju riječi: "Ne volim te više, ne volim te više, ne
volim te više", moja šutnja ništa ne mijenja, prepuštam se, dopuštam da me vodi do mora, kao da
me svjetlost nosi daleko odande, na prag moga djetinjstva, ona me je vratila mom prvom životu.
Postoji jedan duh Alžira, kao što postoji i duh one koja sam ja nekada bila. Ja sam nestala iz same
sebe. Baka me zove Chambet, kako kaže, zbog mojih zlih očiju, i zbog policajca koji je sve
nadzirao vozeći se biciklom, ona je mome ocu na arapskom rekla da sam jednako živahna kao i taj
policajac kojeg se ona bojala; ništa ne znam o njenu djetinjstvu, o njenu licu, koje nastojim pronaći
u svome licu, u svojoj koži mješanke, ona me katkad zove Šejtan, kada vičem, kada mi smeta
vrućina, kada bacam zlatni novčić koji mi je stavila na čelo da bi mi spustila vrućicu; na
fotografijama na kojima sam u njenu naručju, uz majku, na očevim ramenima, uvijek imam osjećaj
da izlazim iz okvira, da dajem tek polovicu sebe, da bježim; to je rekla Pjevačica kada me je
fotografirala u krupnome planu, na naplatnim kućicama u South Miamiju: "Nisi ušla u kadar;
zašto?" Zato što me ona više ne drži u rukama, zato što se gušim pod njenim tijelom, zato što ona
nema isto ime na putovnici, zato što laže o svom datumu rođenja, zato što i ja provodim vrijeme
lažući, svojim tužnim licem, svojim spuštenim pogledom, ne želim biti u njenoj slici, u slici koju
ona ima o meni, u slici one koja više ne piše, na cesti, na vrućini, u glavi imam čitavu knjigu, bit će
to knjiga o muškarcima, o A., mladiću iz La Baule koji me uči roniti na bazenu Royal, o njegovu
čvrstom trbuhu i njegovim snažnim ramenima, o njegovom smiješku, o njegovu koži, o njegovoj
ruci koja me je pod vodom primila za ruku, kako bi me ohrabrio, zatim da bi mi pokazao kako se
prazni maska, kako se treba riješiti kakva predmeta, kako treba provjeriti količinu kisika, kako
spasiti drugog ronioca, to su geste preživljavanja - safety - koje su i ljubavne geste, jer su nježne i
točne, jer me je on njima obasuo, jer sam ja u središtu svekolike pažnje, svekolike dvosmislenosti -
ručnik koji mi je pružio, njegove ruke, kada mi trljaju leđa, njegov poziv u bar a zatim u Indianu,
njegov smiješak kada smo se sreli u kasinu, i njegove riječi posljednjeg dana: "Ti osvjetljavaš moju
zimu." Zatim uranjanje, s čitavom opremom, bocama, maskom, disalicom, ronilačkim odijelom,
ona sporost naših tijela pod teškom vodom. Zbog toga sam, zbog tih gesta, zamjerila domaćicama
kada su skinule majci šminku i kada su je polegle u stražnjem dijelu zrakoplova. Ta bi knjiga bila i
o tri mladića iz Biarritza, o njihovim tijelima kada se bacaju u vodu, na plaži u Bidartu, kada ih
valovi
valjaju, u njihovim prugastim kupaćim gaćicama, plavokosi, smeđo-kosi, s njihovom glatkom
kožom, pjegama od sunca, satovima, narukvicama, prstenjem, mišicama, malim madežima,
bademastim očima, crne boje, plave boje, crvenim ustima, poljupcima, stiskom ruke, jezicima,
tijelima, spolovilima, u valovima Atlantika, u moru koje gradi zid kada se vraća prema plaži, u
zvuku valova kada se rasprsnu, u mirisu morske pjene kada ona provali, ta je bjelina posvuda, na
pijesku, na napetim tijelima koja pucaju od uživanja, na tijelima onih trojice mladića, koji su bili
tako lijepi, tako ludi, koji su se ponašali kao da su na čelu kakve pobune, kao da su i nevini i krivi,
kao da su zatravljeni užicima, kao da su satrti uživanjem koje nose u sebi, jednostavno, na tijelu, na
smiješku, kao da su iznad svih plivača, iznad svih parova, iznad svih veza, i ona slika kako stojim
pred njima, kako ih promatram kako izlaze iz vode, kako izlaze iz svojih ruku, kako izlaze iz svoje
ljubavne snage, ja ih nadzirem, svakoga dana, očarana, dok nastojim ući u tu vatrenu loptu, u
njihove oči, dok ih nastojim opisati riječima, dočarati blagost i nasilnost njihovih pokreta, njihovih
utrka, njihove žudnje koje kao da osvajaju plažu, kao da pale pijesak i stijenje. Izgarala sam ove
zime u La Baule, izgarala sam od nestrpljenja, kada ne bih vidjela A. po hotelskim hodnicima, kada
bi Pjevačica ostala u sobi da obavi telefonske pozive, kada bi je netko od hotelskog osoblja pozvao
da se digne od stola, zbog kakve poruke na recepciji, zbog cvijeća, zbog pisma, zbog fotografije
koju je trebala potpisati, izgarala sam od nestrpljenja kada sam trčala uz more, brzo, dok me nosio
vjetar, kada sam brojila sve što me čini. 1. Moja utroba. 2. Moja stegna. 3. Moje srce. 4. Moja pluća.
5. Moja glava; kada bih sama sebi rekla da mi je u glavi sve, da me ona tjera da idem dalje, po
hladnoći, dok po meni padaju snježne pahuljice koje se ljuljuškaju poput perja na moru, i da je sve
to uistinu krhko. Bojim se da ću posrnuti, kao ona novinarka koja je samu sebe pozvala za naš stol u
Nossy Beu: "Došla sam do vas jer sam nesretna. Slijede me. Oni su posvuda. Ne usuđujem se otići
na liječenje. Toliko se bojim da me fotografiraju na bazenu, i da objave tu moju fotografiraju,
shvaćate, da
objave fotografiraju moga tijela u kostimu, s vlažnom kosom, i s bijelim licem. Novu bih godinu
proslavila u vlastitoj sobi. A vi? Još uvijek pišete?" To je knjiga o ljudima koji dolaze, tamo, u
Miamiju, na Ocean Driveu, u onom neobičnom zvuku koji sam jedva prepoznala, zvuku kotačića s
rola, i pomislila sam na važnost zvukova kod Lyncha: zvuka u pilani, zvuka plamena, zvuka
telefonske linije, zvuka čvoraka. Prijateljica kaže da je oko nje uvijek neka buka, koju smo od toga
trenutka nazivali bukom, koju i ja zamjećujem, budući da obraćam pozornost na nju, to je zvuk
nokta kada zagrebe o staklo, o drvo, o metal, to se dogodi jedanput u svakome prostoru, to je njen
zvuk, ono što ona prenosi, ona je na to navikla, ništa mi o tome nije rekla, i budući da su postojali
oni mali znakovi, polegnuto platno, predmet koji noću nije bio na svome mjestu, dvije cigarete
postavljene tako da čine križ, iako mi više nismo pušile, izvučene iz kakve ladice, tisuću malih
znakova neke nazočnosti ili naše sposobnosti da se udvostručimo ili da se zaboravimo, da činimo
geste kojih se uopće ne sjećamo, a zatim zvukovi koji se smanjuju, i oni su u našoj noći, u našem
životu, to je naša želja da oživimo mrtve, ili je to naše neznanje jezika mrtvih, ne bojim se toga, u
Alžiru je jedna žena noću bila pred vratima moje sobe, pojavio se muškarac u zrcalu u dnevnoj sobi,
o pod su udarila dva kabilska kovčega, mi živimo s tim i s ovom rečenicom: "Nije to ništa, to je
plod naše mašte." Moja je knjiga o muškarcima knjiga utvara, budući da je ona plod moje mašte,
kada sam Pjevačici govorila o A., i kada mi je ona odgovorila: "Nije to za tebe, to je za mene, ja
imam svoju teoriju, ti si u mom krugu, ako se približiš, to znači da ćeš me okrznuti, tako je to, ništa
se tu ne može, dugo sam razmišljala o tom procesu, ti si, i protiv volje, dio mene; ako mi te ukradu,
počinitelj te krađe je dobio na vrijednosti, budući da je zadobio prednost preda mnom, to je osveta
nad idolom, čak i ako ga odbiješ, on je dobio svoj trenutak maštanja, on je ušao u krug." Pod
vodom, ja razbijam krug, kružim oko A., oko one crne sjene koja je glatka zbog ronilačkog odijela,
oko moje uobrazilje, ovoga puta, budući da se radi o tome da vidim kroz materijal koji nosi, da
vidim još jednu
osunčanu kožu, nervozne ruke, bedra koja su prožeta debelim venama, to je znak života koji kuca,
kola, rasprsava se u jednom organizmu koji je lijep kao i koža koja ga obavija. Ta bi knjiga o
muškarcima bila sačinjena od njihove fizičke snage, od one ljepote, kada ona nije napasna, kada je
ona samo u pokretu, samo u želji, samo u privlačnosti koju osjećamo prema nekoj drugoj sili, u tom
trenutku ženstvenost prevlada muško tijelo, u tom se trenutku on mijenja ili vraća, možda, svom
prvotnom obliku, čini se da su dječja tijela sazdana od jednog jedinog dijela, ta bi knjiga o
muškarcima bila i knjiga o muškarcima koji ostaju uski, istančani, kao da su oblikovani prema
svojoj prvoj slici, kao da ih je zadržalo ono njihovo neodređeno tijelo koje nije moglo odabrati
vlastiti identitet; i ja sam, isto tako, trebala odabrati, ja nisam dijelila svijet na dva dijela, vjerovala
sam u providnost tijela, da jedno biće može prijeći drugo biće; u Alžiru su preko mene prešli
muškarci, na moru, kada su stali u red ispred mene kako bi se bacili u more, u Rezidenciji, kada su
spavali pod narančinim stablima, na trgu, kada su s ocem pušili pred mesnicom, ili pred izlogom
fotografa koji me je prvi fotografirao za putovnicu i za potvrdu da mogu otići iz države, kada sam
sa sestrom otišla na praznike u Francusku, noću sam maštala o muškarcima, kao da je svaki
eukaliptus u deblu skrivao kakva ratnika, kakva tata, kakva vukodlaka; u predodžbi o tim
muškarcima postojao je izvjestan strah, ali je postojala i određena očaranost u tome da sama sebi
kažem da uz pomoć svoje inteligencije i svojih izuma: kemijske olovke koja bi onemogućila
pogreške, svjetla koje bih trebala progutati kako bih se osvijetlila iznutra, stroja koji bi radio
čokoladu, trebam iznaći način da kod njih uhvatim ono što nemam. Uzimam oca za primjer,
njegove cipele, njegov kovčežić, njegove spise, njegove olovke, radni stol, automobil, njegovo
tijelo, dok sjedi, dok stoji, dok pliva leptir-stilom, nježan je i nervozan, spreman da iznenada izviri,
zabrinut i sitničav; ima on i svežanj ključeva koji drži u ruci, vjetrovku, parfem koji ostaje u dizalu,
na stubištu, na mojoj koži kada ga posudim da bih se promijenila ili da bih zauzela mjesto koje je
tako poželjno, mjesto glave obitelji.
Pisanje proizlazi iz njegova rada, noću, nalivpero, listovi papira za pisaći stroj, usredotočenost; u
pisanju koje napreduje postoji osjećaj moći, to je jedan način bilježenja vremena, svaka bi stranica
trebala sadržavati sat, svaka bi knjiga trebala u sebi nositi dio života, njegove minute, njegove
tišine, njegove brzine; bila bi to knjiga koja bi bila otisnuta na novom papiru, kronometarskom
papiru. Pauspapir određuje sliku Prijateljičina oca, arhitekta, s crnim flomasterom u džepu sakoa, s
tijelom koje mu je nadvijeno nad stolom za crtanje, zvuk crta, pribor, ravnala, kutomjeri, kompas,
unutrašnji oblici kakva zdanja, kao da su otkriveni njegovi vitalni organi. U mojim lošim mislima
postoji neka opsjednutost interijerom, koji je možda simbol tajne koju treba nositi u sebi, ali ta je
tajna tako velika da nitko ne zna njen pravi sadržaj, ta je tajna tajna-fantazma, koja raste iz naraštaja
u naraštaj, ta je tajna tajna svih malih strahova, ja k vama dolazim i zbog te tajne, zbog nje vas ja
preklinjem, u svojoj glavi, jer još uvijek nadzirem vlastite suze; pred vama želim biti snažna, jer ne
mogu podnijeti misao da ću zatajiti. I Pjevačica je u strahu, on je zastre kao kakva koprena, strah od
zrakoplova, strah od gušenja, strah od neuspjeha, strah od starosti, strah od bolesti, strah od ljudi,
sve više i više, koji me primorava da u restoranu u La Baule promijenim mjesto, da rezerviram stol
pod lažnim imenom, da je na ulici zovem Julia, da je štitim od drugih, od onih koje ona sve više i
više vidi kao krvava čudovišta koja bi dala sve da dobiju samo dio njena tijela, ili barem malo
intimnosti s njom, koliko sam samo puta, tijekom tog razdoblja, morala slušati rečenice poput:
"Molim te, predstavi mi je", ili: "Vi poznajete Pjevačicu?" čime sam zadobila novi, gotovo božanski
status, budući da mi se Pjevačica jedne večeri povjerila: "Mislim da sam odabrana." Boji li se ona u
Hotelu Raleigh u Miamiju iako je nitko nije prepoznao? Boji li se ona sebe same, mene, našeg tako
finog, tako slabog odnosa koji se održava samo na našim putovanjima, budući da se u Parizu sve
manje viđamo? Boji li se ona pronaći mene ili pronaći sebe sa mnom, u tom obliku veze koji je
toliko uznemiruje, a koji se naziva još i par, i koji nas nipošto ne može opisati,
odnosno, koji nas, u svakom slučaju, ne može povezati? Postoji samo moj bijeg koji ostvarujem
pisanjem, postoje samo moja stanja panike, u zrakoplovu, na brodu, u sobi, tamo gdje ne mogu
pobjeći, i gdje ne mogu pobjeći od same sebe; to sam željela, znate, onoga petka, nedaleko od
Alžira, na rođendanu učenice iz svoje škole koju nisam poznavala. Roditelji su joj organizirali
slavlje koje je potrajalo čitav dan, slavlje ispod stabala kod jednog ljetnikovca, slavlje na koje su
bili pozvani i roditelji odabranih učenika; moja je situacija posve suprotna, otac mi je bio pozvan, a
ja sam došla s njim, i s majkom, koja je veoma lijepo izgledala u svilenoj haljini, kao da pozira na
tratini u parku, na dvosjedu u salonu s otvorenim prozorima, na rubu bazena, kada je rekla: "Trebala
bi popiti malo vode." Ostala sam kraj nje jer sam bila prestrašena; tamo nisam nikoga poznavala, ili
ih nisam prepoznala, budući da sam bila zaslijepljena tjeskobom što ću se morati svući, presvući u
kupaći kostim i dakle pokazati nožne prste sa sindaktilijom. Moja je majka moja utvrda, moja je
majka moja kugla ljubavi, moja je majka toga dana dobro disala, moju je majku odabralo sunce, ona
je moja majka, doista je najljepša mama, zato što se mogu sakriti iza njene kože, ona ništa ne može
reći na to, na tu moju divlju stranu, jer nije htjela da se operiram: "To je smiješno, nitko ti neće
gledati u stopala", priljubila sam se uz majku, kao da je svaki put masa drugih ljudi prijetila masi
moga tijela, kao da svaki put svijet nadire na mene, želim se ugušiti vlastitom majkom, ostajem uz
nju, to je životinjska, nedovršena strana moje naravi, ta ovisnost male zvijeri, ništa nisam činila kao
drugi, gledala sam ih kako plivaju, znala sam da mi tijelo brzo klizi pod vodom, da se čini da su mi
ramena i trbuh stvoreni za to, da imam snage i kožu kakva treba da bih izdržala i preplivala čitav
bazen, znala sam i da sam na dnu susrela smrt, gledala sam ih, i protiv volje sam ih nadzirala; s
majkom sam otišla do šanka, gledala sam oca, koji je daleko, u vrtu, razgovarao, i prema njegovu
držanju, znala sam da govori o poslu, s cigaretom u desnoj ruci, s lijevom rukom na boku, dok mu
je sako bio lagano otkopčan, nazirao se njegov profinjeni pojas, njegova bijela košulja, bez
nabora, ovratnik, zadnja dva dugmeta mu nisu bila zakopčana, bio je u košulji s kratkim rukavima,
kako je ubrzo skinuo sako, i svaki se put iznenadim koliko smo slični: šake, članci, ruke, koža,
znam da sam mnogo naslijedila od očeva tijela, tako da mi je dovoljno da ga nadzirem da bih u
njegovu tijelu iščitala svoj razvoj. Sindaktiliju sam naslijedila od majčine majke, koja je to
naslijedila od svoga oca, to nazivamo malom obiteljskom oznakom; kako bi me utješila, majka mi
je, na dvosjedu u ljetnikovcu s neizmjerno visokim stablima koja nalikuju topolama, koje vjetar
jedva da je svijao, rekla: "Stopala nisu ništa, tvog su bratića operirali jer se radilo o šakama. Teško
se služio rukama i zbog toga su ga tukli u školi." Tamo je bilo pečene ovčetine, trebalo je prstima
probiti spaljenu kožu kako bi se ispod nje izvuklo meso, bilo mi je mučno od paprika koje sam
pojela nasilu, iz straha da ne kažem ne, iz straha da ne odbijem pažnju koju mi je gazdarica kuće
poklonila. Otišla sam iz salona, otišla sam majci s očiju, popela sam se na kat, zidovi su ondje bili
tako bijeli da sam na njima vidjela dvije crne mrljice koje su nalikovale mušicama koje kao da su
slijedile ritam mojih treptaja; na stubištu je bio prozor s pogledom na bazen, koji je bio tako plav,
tako prazan, čuo se pjev ptica, i osjećao se miris cvijeća koji se polako širio kao parfem kakva
zaljubljena tijela koje bi tražilo moje tijelo da bi se s njime spojilo; spustila sam se prema vodi koja
me je čekala, imala sam vremena skinuti odjeću, cipele, imala sam vremena nestati, a zatim se
ponovno pojaviti, bila sam tako sretna zbog tog kupanja koje je brisalo moj sram; napokon sam
proplivala, kada je došla moja majka, kao kakvo ukazanje izvirila je iz kupina, okupana suncem, u
ruci s tanjurom koji je pripremila za mene; nisam željela jesti, željela sam brzo izići iz vode, prije
no što se drugi vrate. Djevojka koja je pozvala goste još uvijek nije znala da će joj otac ubrzo
umrijeti u zrakoplovnoj nesreći, ni ja to nisam znala, ono što sam tada znala, promatrajući njenu
bijelu kožu i njene veoma plave oči, jest da se naslućivala velika tuga; kao da s nečijeg tijela, s
nečijeg lica mogu pročitati njegovu sudbinu, kao da se iz moje šutnje rada buka života koji se tek
treba roditi, koji je još uvijek posve nevin,
i u kojem nema suza. Ja, na plaži u Miamiju, skrivam suze, i ponovno pronalazim to tijelo, svoje
tijelo, jer je more posljednji način da se sakrijem, da pobjegnem od sebe same, da pobjegnem od
Pjevačice koja me gleda s prozora naše sobe i nestaje u jednom svijetu, za koji nisam znala da
poznaje, u svojem djetinjstvu, svojoj mladosti, svojim počecima, kada joj se, kako kaže, sve činilo
tako jednostavnim: "Bilo mi je dovoljno da uzmem mikrofon, i život se otvarao, kao kakvo čudo
ljubavi, svi su dizali ruke prema meni, mislim da su me svi željeli"; nikada joj nisam rekla da sam
bila na njenu prvom koncertu; imala sam trinaest godina; nikada joj nisam rekla da sam kupila jedan
njen poster, na ulici, koji nisam smjela zalijepiti na zid u svojoj sobi jer je moja majka mislila da je
njeno lice suviše tužno; nikada joj nisam rekla da sam je čekala ispred stražnjih vrata u 01ympiji;
nisam bila zaljubljena u nju, bila sam zaljubljena u glasove koji su je nosili. Glasovi klizača dolaze
u spiralama, od bulevara do mora, nosi ih vjetar, nosi ih moja volja da uzmem sve od svijeta koji me
okružuje, pokućstvo art decoa, trkače, fotografe, aluminijske panoe koji love svjetlost u Miami
Beachu, ružičastu i žutu, blijedu i živahnu, izbrisanu iznutra, rumenu na tijelima nepomičnih
prelijepih modela; klizim kroz vodu na Karibima, puštam da me more nosi, sve do mreže koja štiti
od morskih pasa, razvijajući u glavi priču o onome brodu na Floridi koji love morski psi. Ne bojim
se da bi me proždrli, plivam daleko, što dalje mogu, od onoga što me već proždire, pročelje Hotela
Raleigh, bazen okružen palmama, naša soba, osjećaj samoće medu tijelima koji je kao kakav zid,
moja tuga, koja je žaljenje za nečim što ne poznajem, ali što prepoznajem kod drugih, jedan oblik
mira; brzo plivam prema morskim psima, iza mene je Raleigh, iza mene je Ocean Boulevard, klub
gdje ćemo provesti noć, predvorje velikog kafića, iza mene je tijelo Pjevačice koja je upravo usnula,
daleko od Pariza, daleko od mene, daleko od života kojeg se toliko boji, daleko od osjećaja pada u
prazninu koji neprestano treba zatomljavati, kako ne bi više mislila na to. Ta praznina postoji u
Alžiru nakon šetnji po planini kada, prije Božića, idemo brati božikovinu; još ne znam
stvaram li ja tu prazninu, je li ona u meni ili ona dolazi izvana; na satu fizike, pokazali su nam
prazninu, pod jednim staklenim zvonom, praznina je tamo, praznina je stvorena, možemo je sami
sebi predočiti, u prazninu smo ubacili muhu koja je umrla od ogromne samoće. Praznina je stanje
duha. Jednoga sam dana pročitala da ništavilo ne postoji, da uvijek preostane ponešto od materije,
da se ona reciklira, da tijelo nikada uistinu ne nestane, da od njega preostane oblik male mahovine,
eto što preostane od postojanja, malo biljno tijelo, mali lijepak koji se pomiješa sa zemljom, koji je
nahrani, koji se njome hrani; hodam po divovskoj paprati u Alžiru, tijelo ponire u prirodu, što je
jedno puteno stanje, hodam po samome srcu zemlje, a time i po samome srcu postojanja; to je taj
osjećaj suviška života, ili suviška seksualnosti koji se javlja u Evergladesu u Miamiju; još uvijek
ima suviše života, suviše mahovine, suviše mirisa, na brodu koji prolazi kroz baruštinu prepunu
kajmana; oni spavaju na suncu, vidi im se koža, ljuske, zatvorene oči, masivne i zatvorene čeljusti,
osjeća se miris živih organizama koji se suše na drvenim pontonima, kažu da kajmani ljudima u
Miamiju ulaze u vrt, kažu da napadaju djecu; imam osjećaj da u smrti postoji neizmjerna
seksualnost, postoji ona veza, moja mašta, koja mi omogućuje da sebi samoj kažem što bi se
dogodilo s mojim tijelom da je ono napušteno tamo, da je rastrgano, rasporeno, otvoreno; ima i
priča koju vam moram ispričati. U Alžiru smo ugostili najboljeg očeva prijatelja koji je bolovao od
neke tajanstvene bolesti; majka mu je napravila krevet u maloj prostoriji koja je nalikovala hodniku,
rekao je da mu je to dovoljno, da je točno toliko dovoljno za njegovo tijelo; bio je mršav i ćelav,
imao je trideset godina, možda više; majka je rekla da pati od tjeskobe koja mu onemogućuje da
normalno živi, da ude u život, da se u njega utisne, da slijedi njegovo kretanje, njegove sate, on
nema ni dana ni noći, on živi svojim životom koji je spor i pomaman kada viče, u postelji, s rukama
na očima, da ne bi vidio ono što zove svojim utvarama; ponekad sam iziđe iz stana, hoda po Alžiru,
on kaže da se ondje, u svjetini, dobro osjeća, da ga privlači more, da ga privlači sunce, on kaže da u
tim
trenucima napokon pronađe samoga sebe; onda trči, sve brže i brže, dobro mu je, nema potrebe
vikati, on više nije bolesni mladić koga se ja katkad bojim, zbog njegova pogleda, zbog njegovih
upalih obraza, zbog rebara koja vidim kada skine košulju prije no što ude u kupaonicu; sestra kaže
da je to ostavilo neke posljedice na nama, da je taj čovjek, taj čovjek koji je bolesno utjecao na nas,
sestra kaže da je to jedna sjenka na našem djetinjstvu, i da je ta crna sjenka još uvijek promatra prije
spavanja i guši. Kada je odlazio, moja je majka plakala na peronu na željezničkoj stanici, a zatim je
u automobilu rekla: "Volim ga kao što se voli dijete." Pitam se što su odrasli koji nalikuju djeci.
Očev je prijatelj bio veoma inteligentan, volio je Godarda i Bataillea, volio je žene, karte, belot i
zatvoreni poker, volio je cvijeće u parku i brao mi je cvijeće svake večeri prije no što se vratio kući.
Jednoga su nas dana nazvali iz policijske stanice u Alžiru jer se izgubio; kada se vratio kući,
objasnio je da se grad sklopio nad njim, kao kakvo tijelo nad kakvim drugim tijelom, da više nije
razlikovao lijevo od desnoga, rekao je da mu se sve činilo neobičnim, kao da je odvojen od zemlje,
kao da je odvojen i od svog vlastitog tijela budući da se sve kretalo bez njega. Mogla bih ga danas
susresti u Parizu, a da ga ne prepoznam. Ništa ne znam o njegovu licu. Ništa ne znam o njegovu
životu, moj je otac stvorio zid između Alžira i nas, između toga mjesta i onoga što još preostaje od
naših korijena, između svoje prošlosti i našega djetinjstva, kao da su, s ovom rečenicom, izbrisane
sve veze: "Imam samo vas." Moj otac ima samo nas na putu kod ruševina u Tipazi, svoje dvije
djevojčice koje hodaju iza njega, svoje dvije djevojčice koje mu se dive, moj otac ima samo nas u
dolini u Chrei, moj otac ima samo mene kada pisma završava s moja Lou, moja Loulou Beille. Moj
je otac pravi otac, njegova su pisma prava očinska pisma, njegovi su poljupci pravi očinski poljupci,
njegov je pogled pravi očinski pogled. Moj je otac otac koji se boji: "Reci mi da si dobro. Pišeš li?
Nazovi me čim budeš kod kuće." Moj je otac otac obitelji, naše jedine obitelji. Ne znam postoji li
veza između svake knjige, bi li one mogle biti braća, znam da postoji pisanje o
rođenju, pisanje o vlastitoj dubini. U početku sam se bojala noći, pariške noći iza prozorskih kapaka
u ulici Saint-Charles, na broju 118, bojala sam se noći kada sam se kupala, bojala sam se noći kada
sam se odijevala, bojala sam se noći kada mi je majka pripremala doručak u kuhinji, bojala sam se
noći kada smo slušali vijesti na malom radioprijamniku, bojala sam se noći kada sam išla prema
školi, sama, bojala sam se noći kada sam si morala stvoriti put u Parizu, kada sam si morala stvoriti
lice, bojala sam se noći kada sam iz sebe brisala svjetlost koja je padala na školske zidove u Alžiru,
bojala sam se noći kada sam brisala miris stabala, mora i glicinija, bojala sam se noći kada sam
zaboravila bijelo stubište, stan na stupovima, šumu eukaliptusa, bojala sam se noći kada sam tijela
svojih prijateljica zamjenjivala drugim tijelima, gospođom G., Christobaldom Fuentesom, Jenni-fer
Hollington, Vincentom Rousseauom, bojala sam se noći kada sam se vraćala na broj 118, kada me
je majka čekala, kada je pripremila školjkice sa slaninom, bojala sam se noći kada smo odlazili u
kino, tri puta tjedno, jer smo voljeli slike, jer smo voljeli zaboraviti na sebe; i moja majka je željela
zaboraviti moje tijelo koje više nije bilo dječje tijelo, koje više nije bilo tijelo koje možemo prekriti
poljupcima, među nama je postojala sve jača nelagoda, ja je više nisam željela držati za ruku na
ulici, njena mi je ruka pod mojom rukom smetala, jer smo zbog nje izgledale kao dvije stare cure;
nosile smo jedna drugu, obje, daleko od Alžira, daleko od oca, daleko od sestre koja studira u
Rennesu i koja zove svake večeri: "Ali, barem ste dobro?" Ponovno smo tijekom noći dobili naše
pokućstvo iz Alžira putem Sernama, sagove, stolove različitih veličina koji su se slagali jedan u
drugi, slike iz Meksika, kipove iz Afrike, ništa iz moje sobe, ni jedan moj crtež, ni jednu moju
bilježnicu, ni jednu moju fotografiju iz razreda, sve su uzeli, osim moje sobe, i to je kao da sam
ostala u Alžiru, kao da ipak nisam posve tamo, u Francuskoj, kao da nisam tamo, ponekad još
uvijek, za vrijeme večernjeg izlaska, u diskoteci, na večeri, kada se zatvorim iznutra i kada gledam
druge kako plešu; M. me je pozvala da odem s njom plesati u Privilege, ona me je uzela u
naručje, bila je poput djevojčice, ali ja je nisam imala snage zaštititi, znate; nisam imala ni jednu
svoju kemijsku olovku, ni jedan svoj papir, ni jedan svoj odjevni predmet, nisam imala ništa iz
djetinjstva, sve je ostalo tamo, stiješnjeno, u mojoj sobi, koja je bila najmanja, ali i najsvjetlija soba
u stanu; nedostaje mi jedan dio mene, i ovdje, kada sam s vama, kada pričam, onda se bojim straha,
zato što je taj dio koji bježi od mene možda opasan dio mene, jer bih upravo u tom međuprostoru, u
tom procjepu mogla izgubiti razum, ili, kao onaj očev prijatelj, izgubiti svoj put; to mi se događalo
na broju 118, bojala sam se da se ne izgubim, penjala sam se po stubištu u Beaugrenelleu, prošla
sam preko rampe koja vodi do Monoprixa, i doista sam se izgubila, znate, osjećala sam sve
parfeme, Eau Jeune, Bien-etre, Fa, birala sam najlonke, isprobavala ruževe za usne, slušala diskove
na slušalice, Christop-hera Crossa, Hervéa Vilarda, usnula sam usred noći, s walkmanom i sa
slikom gospođe G. koja je tek blijeda kopija slike gospode B., u svoj njenoj ljepoti, s onim njenim
glasom, dok sam ja potištena, toliko udaljena od djetinjstva; ta želja povezana je sa smrću, jer je to
jednostrana želja. Gospođa B. je nježna prema meni, to je sve. Gospođa B. smatra me djevojčicom
koja će ubrzo postati djevojka, jer mi se tijelo mijenja, i glas, jer mi je majka umalo umrla, jer misli
da mi je lice već kao u djevojke, jer mi je ona brzo maknula ruke sa svojih ramena, kada sam je
poljubila prije spavanja. Ona zna tko sam. To je kao ona rečenica, na početku, kada sam počela
izlaziti u to društvo: "Znam tko ste", koja mi se vraćala u snovima. Tko sam ja, onoga dana u veljači
na imanju gospođe B.? Tko sam kada sam ubila dvadesetak žaba krastača koje su se sklonile u suhi
bunar? Tko sam kada mislim da sam vidjela oči koje me gledaju iz lišća? Tko sam kada zaboravim
majku koja čeka moj telefonski poziv dok leži u svojoj sobi? Tko sam kada više ne želim otići od
gospođe B.? Tko sam kada mislim da bih mogla promijeniti obitelj? Tko sam kada se pružim u travi
i dugo promatram sunce? Tko sam kada mislim na roditelje kao na dvije točkice koje su odvojene
od svega, od mene, centar svijeta? Majka mi je rekla: "Kada ste se rodile, i ti i tvoja sestra,
bio je to najljepši dan u mome životu." Rekla je: "Ne žalim ja baš za vašim djetinjstvom, žalim što
niste više sa mnom, što vas ne grlim." Tko sam kada mislim da bih željela otići što dalje od svake
veze? Tko sam kada znam da sam ja sama svoj vlastiti temelj, da sam sazdana od vlastitog kamena?
Tko sam, onoga dana u veljači, na imanju gospode B.? Postoji ona djevojka, znate, o kojoj vam
ništa nisam rekla; to mi je tako teško, zbog vaših očiju koje slijede svaki moj pokret, moje
prekrižene noge, moju ruku u kosi, moju ruku na boku, moje zube kojima grickam usne, tako mi je
teško to vama reći, reći vam sve, prepričati vam svojim glasom onaj dan u veljači, onaj dugi dan,
koji bih mogla povezati sa svim drugim danima koji su uslijedili, sa svim danima u veljači, zatim u
ožujku, zatim s onim mjesecima koji su upravo prošli, onim mjesecima koji su tako puni vas,
vašega lica, vašega glasa: "Dosta je za danas. Vidimo se u utorak", vaših dugih ruku, vašeg
vjenčanog prstena, vaše kose, vašega parfema, sa slikom koju sam imala o vama, prije preko M.,
potom moje intimne slike onoga što je prije meni mogao predstavljati psihijatar; više vas ne
promatram isključivo kao liječnika, u vašem odnosu prema meni, prema mojim fobijama, prema
mojim mehanizmima, uključujem vas u svijet, u njegove zamke, u njegove tajne, vi niste samo moj
liječnik, imam osjećaj da je ova terapija zarazna, dok vi mene liječite, ja mislim da liječim sve ljude
iz svoje okoline, svoju obitelj, svoju sestru koja stanuje u vašoj ulici, Prijateljicu koja duboko u sebi
ima nešto što smo mi jedne večeri prozvale strahom od praznine, od praznine koja se dubi u
svakome od nas, od praznine koju ja nastojim zaboraviti; onaj dan u mjesecu veljači počinje upravo
tako, tim osjećajem praznine, u automobilu gospode B., osjećajem praznine, kada me ona ostavila
pred ulazom imanja, osjećajem praznine kada sam se spuštala prema teniskom terenu, osjećajem
praznine kada mi je rekla: "Moram nešto kupiti u gradu, bolje da ostaneš ovdje", osjećajem
praznine kada znam da majku nisam vidjela osam dana, da mi je sestra kod prijateljice, da sam ja
tamo, samo sa svojim tijelom, u onoj tako blagoj, tako alžirskoj prirodi, s tako tužnim nebom koje
nikada neće postati zimsko nebo;
otišla sam u park, u garaži su bili motocikl i bijeli automobil, bio je tamo i natkriveni bazen, bio je
pun, ali još uvijek je bilo suviše hladno da bi se čovjek kupao, bio je tamo i slap bugenvilije,
brazilskih lijana, koji je padao s bijeloga zida, na koji sam se oslanjala; bacila sam kamen u vodu,
uvijek su se stvarali valovi, krugovi, dva, tri, četiri, šest, beskonačno mnogo krugova, koji bi mogli
biti ljubavni krugovi; tako vidim ljubav, kao srhe u srcu, zatim kao jednu vrstu povlačenja, već sam
znala da ću gospođu B. zamijeniti nekim drugim; već sam poznavala mahnitost svoje mladosti;
nebo je postalo sivo, ostala sam tamo, čekajući, osjećala sam prazninu, kao kakvu divovsku paprat
koja je bila svuda oko mene, osjećala sam i strah, uvijek je to ona uspomena iz priče Perica i Vuk,
koju sam imala na ploči, u tom trenutku sam se prisjetila glazbe, sa svom onom vodom u bazenu, s
nebom, s bojom stvari koje su bile oko mene i koje su se odvajale, trava, bugenvilija, bijeli zid, sve
turobnije nebo, plava voda u bazenu, moje toliko samotno tijelo, posve prepušteno krugovima
svjetla, dosađivala sam se, bila sam gnjevna zbog te dosade, jer ona nije proizlazila iz moje
osamljenosti, ona je proizlazila iz života koji je bio preda mnom i koji nisam znala odrediti, toga
sam se bojala, da nemam plan, da ne znam što ću postati jer nisam znala što mogu postati, nisam
znala mogu li se povući iz te praznine, koja me je sve snažnije stezala; na meni su počivale oči koje
su dolazile, bile su to oči djevojke mojih godina, hodala je uz bazen, zatim je došla k meni, tražila je
gospođu B., morala joj je nešto predati, mislim da je bila riječ o haljini, za vjenčanje, nisam
razumjela sve što je rekla, jer je govorila brzo i loše, ili je nisam čula, u glavi mi je bio zvuk vode,
bili su to filtri iz bazena koji su se praznili, u daljini je bilo nevrijeme, koje se obrušilo na plažu,
koja je zacijelo bila pusta, koja je zacijelo bila siva, puna mora koje se nadimalo, preda mnom je
bilo tijelo te djevojke koja je stajala, te djevojke koja se počela smijati, vrtjeti oko mene, to je na
početku nalikovalo plesu zatim se to pretvorilo u nešto nalik na ludilo u mojoj glavi, podigla sam
se, stala sam na rub bazena, ona je rekla: "Pazi, mogla bi pasti", a znate, ona je pala, pala je na leda,
a prema nama
je nadirala oluja, nebo je bilo žuto, kao puno zemlje, i ne znam što sam učinila, ali, ona se počela
utapati, preda mnom, i nisam joj pomogla, promatrala sam je, jer sam znala da ju je na početku
gurnula moja ruka, samo za šalu, brzo, jer više nisam mogla podnijeti njeno tijelo i njenu bijelu
kožu, ona je rekla: "Ne znam plivati"; slike su se ponovno počele preklapati, slika mog tijela pod
vodom u Zeraldi i, jednoga dana, Prijateljičino tijelo u zaljevu Nice, ona se umalo utopila, jer je u
meni ona djevojka koju sam bacila, i jer svako utapanje preuzimam na sebe, i zato što Prijateljicu ne
gledam požudno, bojim se da ću biti kriva ako joj se što dogodi, pa ujutro, prije njena odlaska
gledam ulicu, pa je slušam na interfonu kako se spušta našim stubištem, poznajem zvuk njena
automobila, njenih ključeva, njenih potpetica, znam kako provodi vrijeme, njene sastanke u Parizu,
osim toga, Prijateljica je postala poput mene, među nama postoji užasan strah da izgubimo jedna
drugu: to je jedan oblik bolesti ljubavi. Vidjela sam dno bazena, tijelo one djevojke koju nisam
poznavala, koja mi nije nalikovala, i koja me je zamijenila u Zeraldi. Promatrala sam je, koliko
dugo sam je promatrala? Nisam je čula, čuo se samo zvuk vode, zatim zvuk kiše na mome licu, a
naposljetku glas koji je ponovno dozivao, onda sam joj pružila ruku, onda sam osjetila njeno tijelo
koje se uhvatilo i zbog toga sam osjetila gađenje i pomislila sam na ono što sam učinila prije,
negdje na kraju parka, na sve ono kamenje u bunaru sa žabama krastačama, na svu onu krv, na sve
ono nasilje, koje sam ja učinila i koje ja nisam učinila, postoji cijena koja se mora platiti da bi se
izišlo iz djetinjstva, i ta je cijena moja snaga koja podiže tijelo one djevojke, cijena je da se ja ne
sjećam toga događaja, je li ona sama pala? Jesam li joj odmah pomogla? Koliko mi je vremena
trebalo da shvatim da će se utopiti, cijena koju sam morala platiti je ta da sam brzo optužila samu
sebe, a potom sam čula riječi gospode B.: "Da si mi kći, ošamarila bih te. Razočarala si me. Vodim
te kući." Nakon toga, sjećam se automobila, mirisa kože, mučnine, nakon toga, sjećam se te
djevojke, jasno je se sjećam, sjećam se njena tijela na rubu bazena, njene mokre odjeće koju je
svukla, njenih prljavih nogu,
njena kožnog trikoa, njenih grudi koje su izgledale kao dva mesnata diska, sjećam se i gađenja koje
sam osjetila zbog toga, zbog njene ženstvenosti, zbog onog užasnog izraza koji mi je pao na um:
"Ona je stasala." Gospođa B. mi je tijekom toga tjedna donijela moje stvari. Ne znam što je vidjela,
ne znam što je razumjela. Ostavila me je na ulazu u Rezidenciju. Padala je kiša, trčala sam prema
zgradi koja je stajala na stupovima, trčala sam uz vjetar, trčala sam prema svom obožavanom idolu,
majci koja me je čekala na balkonu našega stana, i koja je, prema držanju, s jednom rukom na licu,
s drugom na boku, s lagano povinutim gornjim dijelom tijela, nalikovala alžirskoj majci, odnosno,
zaljubljenoj majci koja zna da svakoga trenutka može izgubiti dijete. Penjala sam se bijelim
stubištem i vraćala sam se svom starom životu, nisam znala trebam li lagati, hoće li gospoda B.
ispričati što se dogodilo, nisam znala jesam li ja kriva, nisam znala je li djevojka [juta na mene,
trčala sam prema svojoj sobi, trčala sam u svoj život, znam da ću se zauvijek morati pomiriti s tom
pričom, da kroz to moram proći, da ću i tako odrediti samu sebe, nekoga sam gurnula u vodu, dakle
sva utapanja odgovaraju jedno drugome, shvaćate, dakle, ono dijete, koje kao da je bilo od olova,
koje je pokušalo utopiti Prijateljicu, željela sam udariti to dijete, i izvrijeđala sam ga, i to je previše,
jer je to bio samo mali dječarac na plaži u Nici koji se zvao Castel, ali to je dijete imalo nešto
strašno u sebi, to dijete, to sam ja, shvaćate, ta je krivnja kao spirala, i ne mogu podnijeti misao da
je Prijateljica, koja se toliko prestrašila i koju sam gledala kako brzo pliva natrag, kako se vraća na
ležalj-ku, plakala prekrivši lice rukama i rekla: "Dozivala sam te, ali me ti nisi čula." Prijateljica je
rekla da se danima, mjesecima bojala, svaki put bih promijenila temu, svaki put bi ona rekla: "Nisi
ti ni za što kriva." Ali, ona ne zna. Ona ne zna kako se uspinjem prema stanu, ona ne poznaje onu
tišinu, a zatim ni tijelo moje majke koja me čeka na vratima, ona ne zna kako će moje loše misli
iskopati svoje gnijezdo u meni, ona ne zna kako sam se vratila kući, kako sam gledala predmete i
svoju obitelj okom fotografa, to je izvor moga pamćenja, ni sate koji su uslijedili nakon tog
događaja. Soba mi je bila pospremljena, mirna, soba mojih roditelja bila je tamna, moja majka je
mnogo spavala kako bi se oporavila, odnosno kako bi se povratila sebi, moja se sestra vratila kući,
slušala je ploču koju su joj poklonili, Ten C. C, Fm not in love, meni se sviđao omot na kojem je,
kada se otvori, crno-bijela fotografija kauboja, moja je mačka bila u ormariću za cipele, bojala se i
imala je pravo bojati me se, na stoliću je stajao crni telefon, pa bijeli sagovi, biblioteka, i sve one
knjige koje sam gledala, sve one knjige u kojima sam željela nestati, kako bih zaboravila što sam.
Ne znam je li pisanje jedna vrsta vraćanja. I tako ja, na finu i prozirnu papiru za pisanje, pišem priču
o djevojci koja se gotovo utopila, priču o djevojci koja je mogla umrijeti, ali ne pišem priču o svojoj
grešci. Predmeti se odvajaju jedni od drugih, oni su živi, oni me promatraju, i moja me majka
promatra, ona kaže: "Imaš dobre boje." Zagrlila sam je, priljubila sam joj se uz trbuh, čujem joj
srce, čujem ono što ona jest, iznimno nježna žena koja me nikada nije pljusnula. Jednoga dana, ona
je samo rekla: "Znaš, s djecom se događaju nezgode. To se može dogoditi. Ali, to nije ničija
greška." Nakon toga dana, sve noći odjekuju jedne u drugima, međusobno si nalikuju, noći kada
sam mislila na gospodu B., noći kada sam ponovno proživljavala onaj dan u veljači, onu oluju,
svoje ruke, bijelu djevojčinu kožu, njene riječi, aneti mahboula: "Ti si luda", očeve riječi navečer:
"Nedostajale ste mi", zatim večera, moja sestra dok sjedi nasuprot meni, njen smijeh, život koji
polako zauzima mjesto ideje o smrti, zatim proljeće, lice gospođe B., ponekad, iza stakla, u njenu
automobilu, na izlazu iz moje škole, Descartesa, njena kći koja povremeno dođe prespavati kod nas,
M.B., koja joj ne nalikuje, sjećanje da sam bila tako blizu nečega što ne mogu odrediti. Tako blizu
ljubavi? Smrti? Potom i ona pjesma koja se neprestano mogla čuti na malom radijskom prijamniku,
na sestrinu električnom gramofonu, Bolestan od ljubavi, i ja sam tamo, u dugome hodniku u stanu u
Rezidenciji, sama, izgubljena, kao da me je prostor progutao, kao da sam pripojena tom mjestu koje
me određuje, zato što tamo postoji sjećanje na stvari, sjećanje na moj život, postoji nešto što
nisam našla na broju 118, u stanu u ulici Saint-Charles, oznake ili korijene, jer sam ja osoba bez
dubokih korijena, jer nisam nimalo nalik na baku i djeda iz Alžira, osim što u licu nalikujem ocu
koji nalikuje svojoj majci, osim što poznajem tek sitne komadiće djedova života, ali se ne sjećam
njegovih ruku na svome licu, njegov glas mi ne odzvanja u glavi, nimalo, ponekad se sjetim mirisa
jednoga kolača, šećera iz gazelinih rogova, okusa narančina cvijeta, i pjeva ptica, jer su baka i djed
imali stabla u vrtu, s pticama koje su se gnijezdile ispod lišća, jer su ptice život, ili oblik života na
jugu, u centru Beaugrenelle ne čujem ptice, samo zvuk pokretnih stepenica, samo zvuk pjesama iz
trgovine pločama, samo vjetar među tornjevima, samo kišu na licu, a zatim opet vodu, iznad mene,
u slapovima, u malome bazenu u hotelu Nikko u kojem provodim subotnja poslijepodneva; u
Francuskoj uvijek postoji moja nelagoda zbog vlastitoga tijela, koje ne uspijevam ni smjestiti ni
prepoznati, u petnaestom okrugu igram jednu igru, igram se da sam postala neka druga djevojka,
onda kližem kliza-lištem na Montparnasseu, brzo kližem, i još uvijek želim čuti pjev ptica, vidjeti
lastavice, udahnuti Alžir, ruke sam stavila iza leda, i znam da sam zatočila samu sebe kao što je i
moju majku zauvijek zatočio njen otac koji je guši. Znate, sjećam se jedne majčine rečenice:
"Nikada nisam mogla oca pogledati u oči, toliko sam ga se bojala." Prije nisam mislila da možemo
patiti zbog bake i djeda, znala sam samoj sebi reći da obitelj počinje tek kada se čovjek rodi pa time
i s onima koji su ga začeli, znala sam samoj sebi reći da imam dovoljno ljubavi na koži, dovoljno
poljubaca; Prijateljica kaže da, od smrti njena oca, kao da se dogodio pomor oko nje, kao da su se
mrtvaci samo počeli nizati, kao da je nevjerojatno da ja još uvijek imam baku i djeda; često, kada
prolazimo petim okrugom, gledamo zgradu u ulici Pierre-Nicole, na trećem je katu prozor s kojega
ju je njena majka nadzirala, kada se vraćala kući, iz škole, iz pekarnice, iz bojadisaonice, ondje se
krije priča o djetinjstvu od koje nam naviru suze, silno bih voljela da sam upoznala Prijateljicu kao
dijete, silno bih voljela da sam posve povezana s njom; na filmovima snimanima superosmicom mi
silno nalikujemo jedna drugoj, ona nosi moj kostim od plavoga najlona, ona ima moju kožu, ona
ima moje oči, ona je na plaži u Passableu na Cap-Ferratu, ja sam u klubu, Klub pinija u Alžiru, u
očima nam je ono nešto, ne znam je li to tuga, ne znam je li to radost, od ovoga su pogleda krenuli
naši životi, i taj pogled čuva našu mladost, mi promatramo svijet istim očima. U tome je naša
povezanost, u tome je naš žar. Mi ponovno stvaramo svijet, da, po čitave noći, mi imamo vlastiti
jezik; mi imamo riječi, obje, jezik nadode, slobodan, u kafiću Maillot, u Baru du Lutetia, mi
govorimo o ljubavi, mi govorimo o pjesmama, mi govorimo o mojim knjigama, o mome pisanju
koje kadšto rasplače Prijateljicu, sjećam se one njene rečenice: "Ti pišeš u molu", sjećam se riječi
moga izdavača: "Ona je vaša najbolja čitateljica"; postoji povezanost koju nitko ne može dokučiti,
to se samo dogodilo medu nama, samo jednim jedinim pogledom, mislim da je to ponovno onaj
pogled, pogled iz djetinjstva, taj je pogled prepoznao onu drugu, ulio joj je povjerenje, ima nešto
nadanaravno s Prijateljicom, ima nešto što nas nadilazi, naša sličnost, "Vi, fotokopije", kaže
konobarica u Dragon Volantu, i naši mozgovi, budući da mi sazdajemo iste snove od istih slika,
postoji cirkulacija od jedne prema drugoj, i obratno, postoji pozitivna kontaminacija jedne drugom,
nema nikakva proždiranja, to je opet kao kod ptica, znate, mi smo nerazdvojne, mi tako letimo u
Pariz, u Cap-Martin, na otok Praslin; mi letimo na istoj liniji. S Dijanom iz Ziiricha nije bilo ničega
takvoga; sjećam se svoje tuge, onog mog načina da budem s njom, a da je nikada doista nisam
upoznala, ili prepoznala, i onog mog načina da se stopim sa svijetom da bih joj pobjegla, tako da se
iz čitave naše priče sjećam snježnih kristala koji su sjali na suncu, stabala koja su se svijala, mirisa
iz njena vrta, stepenica u njenoj kući, njene sobe s crvenim zidovima, njene kamene kade, njena
bijelog dvosjeda, velikih prozora koji su joj stan pretvarali u neprestano izloženo tijelo, zatim se
javila moja silna želja, čekala sam njene telefonske pozive, slijedila sam je ulicom, poklanjala sam
joj cvijeće; u tome sjećanju na ljubav postoji velik umor, ali i velika šutnja, kao što je šutnja crne
planine koja ponire u jezero
kod Ziiricha, kao što je šutnja moje majke kada se vraćala iz zračne luke, kao što je i moja šutnja
nakon njenih riječi: "Najteže mi je kada vidim kako tvoj otac nestaje iza staklenih vrata, prilikom
ukrcavanja, kada ga ne mogu poljubiti ispred zrakoplova."
znači pjevati za druge." Mislim na pantomimičare koji su glumili u Alžiru, u parku Rezidencije, dok
sam, sa sestrom i s njenim prijateljicama, sjedila na kamenoj klupi, na osobit sam način promatrala
ta tijela u pokretu koja su nam trebala dočarati kakvo zanimanje, često je to bilo zanimanje frizera,
mesara ili prodavača ribe, i još uvijek imam taj pogled, u Zenithu, u Oh/mpiji, kada pokušavam
shvatiti što Pjevačica želi reći svojim tijelom. Ona oponaša ljubav, ili, bolje rečeno, jedan zahtjev za
ljubavlju, koji nitko ne može ispuniti zato što ona samoj sebi nikada ne postavlja sljedeće pitanje:
"Zašto ja ne volim samu sebe?" Znam razlog zbog kojeg ja odbijam, osjećam se krivom, zato što
nisam dovoljno raširila ruke kako bih mogla primiti velike blokove ljubavi koju su mi pružali; ta je
ljubav bila poput utvrde, trebalo mi je vremena da se izvučem, da pronađem izlaz, da pogledam u
sebe i da samoj sebi kažem: "Ja sam nevina." Ne mogu majčino djetinjstvo popraviti vlastitim
djetinjstvom, kao što ne mogu ni popraviti ljubav Pjevačice vlastitom ljubavlju, osjećaj ima granica,
ja ne mogu izići iz određenog kruga. Ne mogu položiti vlastiti život. Ne mogu sebe pretvoriti u dio
drugoga.
S Pjevačicom to je nemoguće, toliko smo različite, toliko smo strane jedna drugoj. Poslušale smo
glas koji nas je zvao iz ureda broj dvadeset četiri, twenty four, iz sigurnosnih razloga, i tu sam riječ
zapamtila i na engleskom, safety, od safe, i pitam se jesam li uistinu sigurna sama sa sobom, s
Pjevačicom, ne varamo li se kada se bojimo drugih ljudi, ja mislim da me moj mozak, koji je uvijek
na oprezu, reže iznutra, da toliko nametljiva prisutnost Pjevačice uopće ne dovodi u pogibelj, u
pogibelj da se izgubim u nekome životu koji me ne odgovara. U gubitku želje postoji i gaženje,
satiranje, postoji i mržnja, zamjeram joj što je sve učinila da bi izgubila moju žudnju, i zamjeram
samoj sebi što sam zatvarala oči. čula sam da je netko rekao: "Kada izađete iz zračne luke, morate
otići nadesno, na prvu zaobilaznicu koja ide prema jugu Miamija, zaključajte se, nemojte primiti
nikakva autostope-ra, ako se izgubite, nemojte izlaziti iz automobila, zatvorite prozore, pustite
motor da radi." Pjevačica se nasmiješila, ona tako dobro poznaje Miami, Ocean Drive, Hotel
Raleigh, plažu u Miami Beachu, ograde gdje je snimila jedan spot, zbog svjetlosti koja se ondje
zrcalila. Otišle smo iz zračne luke, otvorile smo krov automobila, podignula sam ruke prema nebu,
tako je toplo, život je tako lak, i tako nevidljiv, proždire nas američki dekor, glas Dionne Wareick na
radiokasetofonu, highway, žuti autobusi s crnim trakama, crveni kamioni, reklamni panoi, palme,
zatim tišina, na cesti, tišina na obali, tišina naše samoće, ne bojim se, iako bih se trebala bojati,
svakoga dana ovdje, na brzoj cesti, nestaju strani turisti, mislim na to i ne bojim se, mi klizimo, po
vrućini, uz glazbu, s našim dvama tijelima koja se svemu suprotstavljaju, koja se i međusobno
suprotstavljaju, kao da su u ratu; u glavi mi se javljaju riječi: "Ne volim te više, ne volim te više, ne
volim te više", moja šutnja ništa ne mijenja, prepuštam se, dopuštam da me vodi do mora, kao da
me svjetlost nosi daleko odande, na prag moga djetinjstva, ona me je vratila mom prvom životu.
Postoji jedan duh Alžira, kao što postoji i duh one koja sam ja nekada bila. Ja sam nestala iz same
sebe. Baka me zove Chambet, kako kaže, zbog mojih zlih očiju, i zbog policajca koji je sve
nadzirao vozeći se biciklom, ona je mome ocu na arapskom rekla da sam jednako živahna kao i taj
policajac kojeg se ona bojala; ništa ne znam o njenu djetinjstvu, o njenu licu, koje nastojim pronaći
u svome licu, u svojoj koži mješanke, ona me katkad zove Šejtan, kada vičem, kada mi smeta
vrućina, kada bacam zlatni novčić koji mi je stavila na čelo da bi mi spustila vrućicu; na
fotografijama na kojima sam u njenu naručju, uz majku, na očevim ramenima, uvijek imam osjećaj
da izlazim iz okvira, da dajem tek polovicu sebe, da bježim; to je rekla Pjevačica kada me je
fotografirala u krupnome planu, na naplatnim kućicama u South Miamiju: "Nisi ušla u kadar;
zašto?" Zato što me ona više ne drži u rukama, zato što se gušim pod njenim tijelom, zato što ona
nema isto ime na putovnici, zato što laže o svom datumu rođenja, zato što i ja provodim vrijeme
lažući, svojim tužnim licem, svojim spuštenim pogledom, ne želim biti u njenoj slici, u slici koju
ona ima o meni, u slici one koja više ne piše, na cesti, na vrućini, u glavi imam čitavu knjigu, bit će
to knjiga o muškarcima, o A., mladiću iz La Baule koji me uči roniti na bazenu Royal, o njegovu
čvrstom trbuhu i njegovim snažnim ramenima, o njegovom smiješku, o njegovu koži, o njegovoj
ruci koja me je pod vodom primila za ruku, kako bi me ohrabrio, zatim da bi mi pokazao kako se
prazni maska, kako se treba riješiti kakva predmeta, kako treba provjeriti količinu kisika, kako
spasiti drugog ronioca, to su geste preživljavanja - safety - koje su i ljubavne geste, jer su nježne i
točne, jer me je on njima obasuo, jer sam ja u središtu svekolike pažnje, svekolike dvosmislenosti -
ručnik koji mi je pružio, njegove ruke, kada mi trljaju leđa, njegov poziv u bar a zatim u Indianu,
njegov smiješak kada smo se sreli u kasinu, i njegove riječi posljednjeg dana: "Ti osvjetljavaš moju
zimu." Zatim uranjanje, s čitavom opremom, bocama, maskom, disalicom, ronilačkim odijelom,
ona sporost naših tijela pod teškom vodom. Zbog toga sam, zbog tih gesta, zamjerila domaćicama
kada su skinule majci šminku i kada su je polegle u stražnjem dijelu zrakoplova. Ta bi knjiga bila i
o tri mladića iz Biarritza, o njihovim tijelima kada se bacaju u vodu, na plaži u Bidartu, kada ih
valovi
valjaju, u njihovim prugastim kupaćim gaćicama, plavokosi, smeđo-kosi, s njihovom glatkom
kožom, pjegama od sunca, satovima, narukvicama, prstenjem, mišicama, malim madežima,
bademastim očima, crne boje, plave boje, crvenim ustima, poljupcima, stiskom ruke, jezicima,
tijelima, spolovilima, u valovima Atlantika, u moru koje gradi zid kada se vraća prema plaži, u
zvuku valova kada se rasprsnu, u mirisu morske pjene kada ona provali, ta je bjelina posvuda, na
pijesku, na napetim tijelima koja pucaju od uživanja, na tijelima onih trojice mladića, koji su bili
tako lijepi, tako ludi, koji su se ponašali kao da su na čelu kakve pobune, kao da su i nevini i krivi,
kao da su zatravljeni užicima, kao da su satrti uživanjem koje nose u sebi, jednostavno, na tijelu, na
smiješku, kao da su iznad svih plivača, iznad svih parova, iznad svih veza, i ona slika kako stojim
pred njima, kako ih promatram kako izlaze iz vode, kako izlaze iz svojih ruku, kako izlaze iz svoje
ljubavne snage, ja ih nadzirem, svakoga dana, očarana, dok nastojim ući u tu vatrenu loptu, u
njihove oči, dok ih nastojim opisati riječima, dočarati blagost i nasilnost njihovih pokreta, njihovih
utrka, njihove žudnje koje kao da osvajaju plažu, kao da pale pijesak i stijenje. Izgarala sam ove
zime u La Baule, izgarala sam od nestrpljenja, kada ne bih vidjela A. po hotelskim hodnicima, kada
bi Pjevačica ostala u sobi da obavi telefonske pozive, kada bi je netko od hotelskog osoblja pozvao
da se digne od stola, zbog kakve poruke na recepciji, zbog cvijeća, zbog pisma, zbog fotografije
koju je trebala potpisati, izgarala sam od nestrpljenja kada sam trčala uz more, brzo, dok me nosio
vjetar, kada sam brojila sve što me čini. 1. Moja utroba. 2. Moja stegna. 3. Moje srce. 4. Moja pluća.
5. Moja glava; kada bih sama sebi rekla da mi je u glavi sve, da me ona tjera da idem dalje, po
hladnoći, dok po meni padaju snježne pahuljice koje se ljuljuškaju poput perja na moru, i da je sve
to uistinu krhko. Bojim se da ću posrnuti, kao ona novinarka koja je samu sebe pozvala za naš stol u
Nossy Beu: "Došla sam do vas jer sam nesretna. Slijede me. Oni su posvuda. Ne usuđujem se otići
na liječenje. Toliko se bojim da me fotografiraju na bazenu, i da objave tu moju fotografiraju,
shvaćate, da
objave fotografiraju moga tijela u kostimu, s vlažnom kosom, i s bijelim licem. Novu bih godinu
proslavila u vlastitoj sobi. A vi? Još uvijek pišete?" To je knjiga o ljudima koji dolaze, tamo, u
Miamiju, na Ocean Driveu, u onom neobičnom zvuku koji sam jedva prepoznala, zvuku kotačića s
rola, i pomislila sam na važnost zvukova kod Lyncha: zvuka u pilani, zvuka plamena, zvuka
telefonske linije, zvuka čvoraka. Prijateljica kaže da je oko nje uvijek neka buka, koju smo od toga
trenutka nazivali bukom, koju i ja zamjećujem, budući da obraćam pozornost na nju, to je zvuk
nokta kada zagrebe o staklo, o drvo, o metal, to se dogodi jedanput u svakome prostoru, to je njen
zvuk, ono što ona prenosi, ona je na to navikla, ništa mi o tome nije rekla, i budući da su postojali
oni mali znakovi, polegnuto platno, predmet koji noću nije bio na svome mjestu, dvije cigarete
postavljene tako da čine križ, iako mi više nismo pušile, izvučene iz kakve ladice, tisuću malih
znakova neke nazočnosti ili naše sposobnosti da se udvostručimo ili da se zaboravimo, da činimo
geste kojih se uopće ne sjećamo, a zatim zvukovi koji se smanjuju, i oni su u našoj noći, u našem
životu, to je naša želja da oživimo mrtve, ili je to naše neznanje jezika mrtvih, ne bojim se toga, u
Alžiru je jedna žena noću bila pred vratima moje sobe, pojavio se muškarac u zrcalu u dnevnoj sobi,
o pod su udarila dva kabilska kovčega, mi živimo s tim i s ovom rečenicom: "Nije to ništa, to je
plod naše mašte." Moja je knjiga o muškarcima knjiga utvara, budući da je ona plod moje mašte,
kada sam Pjevačici govorila o A., i kada mi je ona odgovorila: "Nije to za tebe, to je za mene, ja
imam svoju teoriju, ti si u mom krugu, ako se približiš, to znači da ćeš me okrznuti, tako je to, ništa
se tu ne može, dugo sam razmišljala o tom procesu, ti si, i protiv volje, dio mene; ako mi te ukradu,
počinitelj te krađe je dobio na vrijednosti, budući da je zadobio prednost preda mnom, to je osveta
nad idolom, čak i ako ga odbiješ, on je dobio svoj trenutak maštanja, on je ušao u krug." Pod
vodom, ja razbijam krug, kružim oko A., oko one crne sjene koja je glatka zbog ronilačkog odijela,
oko moje uobrazilje, ovoga puta, budući da se radi o tome da vidim kroz materijal koji nosi, da
vidim još jednu
osunčanu kožu, nervozne ruke, bedra koja su prožeta debelim venama, to je znak života koji kuca,
kola, rasprsava se u jednom organizmu koji je lijep kao i koža koja ga obavija. Ta bi knjiga o
muškarcima bila sačinjena od njihove fizičke snage, od one ljepote, kada ona nije napasna, kada je
ona samo u pokretu, samo u želji, samo u privlačnosti koju osjećamo prema nekoj drugoj sili, u tom
trenutku ženstvenost prevlada muško tijelo, u tom se trenutku on mijenja ili vraća, možda, svom
prvotnom obliku, čini se da su dječja tijela sazdana od jednog jedinog dijela, ta bi knjiga o
muškarcima bila i knjiga o muškarcima koji ostaju uski, istančani, kao da su oblikovani prema
svojoj prvoj slici, kao da ih je zadržalo ono njihovo neodređeno tijelo koje nije moglo odabrati
vlastiti identitet; i ja sam, isto tako, trebala odabrati, ja nisam dijelila svijet na dva dijela, vjerovala
sam u providnost tijela, da jedno biće može prijeći drugo biće; u Alžiru su preko mene prešli
muškarci, na moru, kada su stali u red ispred mene kako bi se bacili u more, u Rezidenciji, kada su
spavali pod narančinim stablima, na trgu, kada su s ocem pušili pred mesnicom, ili pred izlogom
fotografa koji me je prvi fotografirao za putovnicu i za potvrdu da mogu otići iz države, kada sam
sa sestrom otišla na praznike u Francusku, noću sam maštala o muškarcima, kao da je svaki
eukaliptus u deblu skrivao kakva ratnika, kakva tata, kakva vukodlaka; u predodžbi o tim
muškarcima postojao je izvjestan strah, ali je postojala i određena očaranost u tome da sama sebi
kažem da uz pomoć svoje inteligencije i svojih izuma: kemijske olovke koja bi onemogućila
pogreške, svjetla koje bih trebala progutati kako bih se osvijetlila iznutra, stroja koji bi radio
čokoladu, trebam iznaći način da kod njih uhvatim ono što nemam. Uzimam oca za primjer,
njegove cipele, njegov kovčežić, njegove spise, njegove olovke, radni stol, automobil, njegovo
tijelo, dok sjedi, dok stoji, dok pliva leptir-stilom, nježan je i nervozan, spreman da iznenada izviri,
zabrinut i sitničav; ima on i svežanj ključeva koji drži u ruci, vjetrovku, parfem koji ostaje u dizalu,
na stubištu, na mojoj koži kada ga posudim da bih se promijenila ili da bih zauzela mjesto koje je
tako poželjno, mjesto glave obitelji.
Pisanje proizlazi iz njegova rada, noću, nalivpero, listovi papira za pisaći stroj, usredotočenost; u
pisanju koje napreduje postoji osjećaj moći, to je jedan način bilježenja vremena, svaka bi stranica
trebala sadržavati sat, svaka bi knjiga trebala u sebi nositi dio života, njegove minute, njegove
tišine, njegove brzine; bila bi to knjiga koja bi bila otisnuta na novom papiru, kronometarskom
papiru. Pauspapir određuje sliku Prijateljičina oca, arhitekta, s crnim flomasterom u džepu sakoa, s
tijelom koje mu je nadvijeno nad stolom za crtanje, zvuk crta, pribor, ravnala, kutomjeri, kompas,
unutrašnji oblici kakva zdanja, kao da su otkriveni njegovi vitalni organi. U mojim lošim mislima
postoji neka opsjednutost interijerom, koji je možda simbol tajne koju treba nositi u sebi, ali ta je
tajna tako velika da nitko ne zna njen pravi sadržaj, ta je tajna tajna-fantazma, koja raste iz naraštaja
u naraštaj, ta je tajna tajna svih malih strahova, ja k vama dolazim i zbog te tajne, zbog nje vas ja
preklinjem, u svojoj glavi, jer još uvijek nadzirem vlastite suze; pred vama želim biti snažna, jer ne
mogu podnijeti misao da ću zatajiti. I Pjevačica je u strahu, on je zastre kao kakva koprena, strah od
zrakoplova, strah od gušenja, strah od neuspjeha, strah od starosti, strah od bolesti, strah od ljudi,
sve više i više, koji me primorava da u restoranu u La Baule promijenim mjesto, da rezerviram stol
pod lažnim imenom, da je na ulici zovem Julia, da je štitim od drugih, od onih koje ona sve više i
više vidi kao krvava čudovišta koja bi dala sve da dobiju samo dio njena tijela, ili barem malo
intimnosti s njom, koliko sam samo puta, tijekom tog razdoblja, morala slušati rečenice poput:
"Molim te, predstavi mi je", ili: "Vi poznajete Pjevačicu?" čime sam zadobila novi, gotovo božanski
status, budući da mi se Pjevačica jedne večeri povjerila: "Mislim da sam odabrana." Boji li se ona u
Hotelu Raleigh u Miamiju iako je nitko nije prepoznao? Boji li se ona sebe same, mene, našeg tako
finog, tako slabog odnosa koji se održava samo na našim putovanjima, budući da se u Parizu sve
manje viđamo? Boji li se ona pronaći mene ili pronaći sebe sa mnom, u tom obliku veze koji je
toliko uznemiruje, a koji se naziva još i par, i koji nas nipošto ne može opisati,
odnosno, koji nas, u svakom slučaju, ne može povezati? Postoji samo moj bijeg koji ostvarujem
pisanjem, postoje samo moja stanja panike, u zrakoplovu, na brodu, u sobi, tamo gdje ne mogu
pobjeći, i gdje ne mogu pobjeći od same sebe; to sam željela, znate, onoga petka, nedaleko od
Alžira, na rođendanu učenice iz svoje škole koju nisam poznavala. Roditelji su joj organizirali
slavlje koje je potrajalo čitav dan, slavlje ispod stabala kod jednog ljetnikovca, slavlje na koje su
bili pozvani i roditelji odabranih učenika; moja je situacija posve suprotna, otac mi je bio pozvan, a
ja sam došla s njim, i s majkom, koja je veoma lijepo izgledala u svilenoj haljini, kao da pozira na
tratini u parku, na dvosjedu u salonu s otvorenim prozorima, na rubu bazena, kada je rekla: "Trebala
bi popiti malo vode." Ostala sam kraj nje jer sam bila prestrašena; tamo nisam nikoga poznavala, ili
ih nisam prepoznala, budući da sam bila zaslijepljena tjeskobom što ću se morati svući, presvući u
kupaći kostim i dakle pokazati nožne prste sa sindaktilijom. Moja je majka moja utvrda, moja je
majka moja kugla ljubavi, moja je majka toga dana dobro disala, moju je majku odabralo sunce, ona
je moja majka, doista je najljepša mama, zato što se mogu sakriti iza njene kože, ona ništa ne može
reći na to, na tu moju divlju stranu, jer nije htjela da se operiram: "To je smiješno, nitko ti neće
gledati u stopala", priljubila sam se uz majku, kao da je svaki put masa drugih ljudi prijetila masi
moga tijela, kao da svaki put svijet nadire na mene, želim se ugušiti vlastitom majkom, ostajem uz
nju, to je životinjska, nedovršena strana moje naravi, ta ovisnost male zvijeri, ništa nisam činila kao
drugi, gledala sam ih kako plivaju, znala sam da mi tijelo brzo klizi pod vodom, da se čini da su mi
ramena i trbuh stvoreni za to, da imam snage i kožu kakva treba da bih izdržala i preplivala čitav
bazen, znala sam i da sam na dnu susrela smrt, gledala sam ih, i protiv volje sam ih nadzirala; s
majkom sam otišla do šanka, gledala sam oca, koji je daleko, u vrtu, razgovarao, i prema njegovu
držanju, znala sam da govori o poslu, s cigaretom u desnoj ruci, s lijevom rukom na boku, dok mu
je sako bio lagano otkopčan, nazirao se njegov profinjeni pojas, njegova bijela košulja, bez
nabora, ovratnik, zadnja dva dugmeta mu nisu bila zakopčana, bio je u košulji s kratkim rukavima,
kako je ubrzo skinuo sako, i svaki se put iznenadim koliko smo slični: šake, članci, ruke, koža,
znam da sam mnogo naslijedila od očeva tijela, tako da mi je dovoljno da ga nadzirem da bih u
njegovu tijelu iščitala svoj razvoj. Sindaktiliju sam naslijedila od majčine majke, koja je to
naslijedila od svoga oca, to nazivamo malom obiteljskom oznakom; kako bi me utješila, majka mi
je, na dvosjedu u ljetnikovcu s neizmjerno visokim stablima koja nalikuju topolama, koje vjetar
jedva da je svijao, rekla: "Stopala nisu ništa, tvog su bratića operirali jer se radilo o šakama. Teško
se služio rukama i zbog toga su ga tukli u školi." Tamo je bilo pečene ovčetine, trebalo je prstima
probiti spaljenu kožu kako bi se ispod nje izvuklo meso, bilo mi je mučno od paprika koje sam
pojela nasilu, iz straha da ne kažem ne, iz straha da ne odbijem pažnju koju mi je gazdarica kuće
poklonila. Otišla sam iz salona, otišla sam majci s očiju, popela sam se na kat, zidovi su ondje bili
tako bijeli da sam na njima vidjela dvije crne mrljice koje su nalikovale mušicama koje kao da su
slijedile ritam mojih treptaja; na stubištu je bio prozor s pogledom na bazen, koji je bio tako plav,
tako prazan, čuo se pjev ptica, i osjećao se miris cvijeća koji se polako širio kao parfem kakva
zaljubljena tijela koje bi tražilo moje tijelo da bi se s njime spojilo; spustila sam se prema vodi koja
me je čekala, imala sam vremena skinuti odjeću, cipele, imala sam vremena nestati, a zatim se
ponovno pojaviti, bila sam tako sretna zbog tog kupanja koje je brisalo moj sram; napokon sam
proplivala, kada je došla moja majka, kao kakvo ukazanje izvirila je iz kupina, okupana suncem, u
ruci s tanjurom koji je pripremila za mene; nisam željela jesti, željela sam brzo izići iz vode, prije
no što se drugi vrate. Djevojka koja je pozvala goste još uvijek nije znala da će joj otac ubrzo
umrijeti u zrakoplovnoj nesreći, ni ja to nisam znala, ono što sam tada znala, promatrajući njenu
bijelu kožu i njene veoma plave oči, jest da se naslućivala velika tuga; kao da s nečijeg tijela, s
nečijeg lica mogu pročitati njegovu sudbinu, kao da se iz moje šutnje rada buka života koji se tek
treba roditi, koji je još uvijek posve nevin,
i u kojem nema suza. Ja, na plaži u Miamiju, skrivam suze, i ponovno pronalazim to tijelo, svoje
tijelo, jer je more posljednji način da se sakrijem, da pobjegnem od sebe same, da pobjegnem od
Pjevačice koja me gleda s prozora naše sobe i nestaje u jednom svijetu, za koji nisam znala da
poznaje, u svojem djetinjstvu, svojoj mladosti, svojim počecima, kada joj se, kako kaže, sve činilo
tako jednostavnim: "Bilo mi je dovoljno da uzmem mikrofon, i život se otvarao, kao kakvo čudo
ljubavi, svi su dizali ruke prema meni, mislim da su me svi željeli"; nikada joj nisam rekla da sam
bila na njenu prvom koncertu; imala sam trinaest godina; nikada joj nisam rekla da sam kupila jedan
njen poster, na ulici, koji nisam smjela zalijepiti na zid u svojoj sobi jer je moja majka mislila da je
njeno lice suviše tužno; nikada joj nisam rekla da sam je čekala ispred stražnjih vrata u 01ympiji;
nisam bila zaljubljena u nju, bila sam zaljubljena u glasove koji su je nosili. Glasovi klizača dolaze
u spiralama, od bulevara do mora, nosi ih vjetar, nosi ih moja volja da uzmem sve od svijeta koji me
okružuje, pokućstvo art decoa, trkače, fotografe, aluminijske panoe koji love svjetlost u Miami
Beachu, ružičastu i žutu, blijedu i živahnu, izbrisanu iznutra, rumenu na tijelima nepomičnih
prelijepih modela; klizim kroz vodu na Karibima, puštam da me more nosi, sve do mreže koja štiti
od morskih pasa, razvijajući u glavi priču o onome brodu na Floridi koji love morski psi. Ne bojim
se da bi me proždrli, plivam daleko, što dalje mogu, od onoga što me već proždire, pročelje Hotela
Raleigh, bazen okružen palmama, naša soba, osjećaj samoće medu tijelima koji je kao kakav zid,
moja tuga, koja je žaljenje za nečim što ne poznajem, ali što prepoznajem kod drugih, jedan oblik
mira; brzo plivam prema morskim psima, iza mene je Raleigh, iza mene je Ocean Boulevard, klub
gdje ćemo provesti noć, predvorje velikog kafića, iza mene je tijelo Pjevačice koja je upravo usnula,
daleko od Pariza, daleko od mene, daleko od života kojeg se toliko boji, daleko od osjećaja pada u
prazninu koji neprestano treba zatomljavati, kako ne bi više mislila na to. Ta praznina postoji u
Alžiru nakon šetnji po planini kada, prije Božića, idemo brati božikovinu; još ne znam
stvaram li ja tu prazninu, je li ona u meni ili ona dolazi izvana; na satu fizike, pokazali su nam
prazninu, pod jednim staklenim zvonom, praznina je tamo, praznina je stvorena, možemo je sami
sebi predočiti, u prazninu smo ubacili muhu koja je umrla od ogromne samoće. Praznina je stanje
duha. Jednoga sam dana pročitala da ništavilo ne postoji, da uvijek preostane ponešto od materije,
da se ona reciklira, da tijelo nikada uistinu ne nestane, da od njega preostane oblik male mahovine,
eto što preostane od postojanja, malo biljno tijelo, mali lijepak koji se pomiješa sa zemljom, koji je
nahrani, koji se njome hrani; hodam po divovskoj paprati u Alžiru, tijelo ponire u prirodu, što je
jedno puteno stanje, hodam po samome srcu zemlje, a time i po samome srcu postojanja; to je taj
osjećaj suviška života, ili suviška seksualnosti koji se javlja u Evergladesu u Miamiju; još uvijek
ima suviše života, suviše mahovine, suviše mirisa, na brodu koji prolazi kroz baruštinu prepunu
kajmana; oni spavaju na suncu, vidi im se koža, ljuske, zatvorene oči, masivne i zatvorene čeljusti,
osjeća se miris živih organizama koji se suše na drvenim pontonima, kažu da kajmani ljudima u
Miamiju ulaze u vrt, kažu da napadaju djecu; imam osjećaj da u smrti postoji neizmjerna
seksualnost, postoji ona veza, moja mašta, koja mi omogućuje da sebi samoj kažem što bi se
dogodilo s mojim tijelom da je ono napušteno tamo, da je rastrgano, rasporeno, otvoreno; ima i
priča koju vam moram ispričati. U Alžiru smo ugostili najboljeg očeva prijatelja koji je bolovao od
neke tajanstvene bolesti; majka mu je napravila krevet u maloj prostoriji koja je nalikovala hodniku,
rekao je da mu je to dovoljno, da je točno toliko dovoljno za njegovo tijelo; bio je mršav i ćelav,
imao je trideset godina, možda više; majka je rekla da pati od tjeskobe koja mu onemogućuje da
normalno živi, da ude u život, da se u njega utisne, da slijedi njegovo kretanje, njegove sate, on
nema ni dana ni noći, on živi svojim životom koji je spor i pomaman kada viče, u postelji, s rukama
na očima, da ne bi vidio ono što zove svojim utvarama; ponekad sam iziđe iz stana, hoda po Alžiru,
on kaže da se ondje, u svjetini, dobro osjeća, da ga privlači more, da ga privlači sunce, on kaže da u
tim
trenucima napokon pronađe samoga sebe; onda trči, sve brže i brže, dobro mu je, nema potrebe
vikati, on više nije bolesni mladić koga se ja katkad bojim, zbog njegova pogleda, zbog njegovih
upalih obraza, zbog rebara koja vidim kada skine košulju prije no što ude u kupaonicu; sestra kaže
da je to ostavilo neke posljedice na nama, da je taj čovjek, taj čovjek koji je bolesno utjecao na nas,
sestra kaže da je to jedna sjenka na našem djetinjstvu, i da je ta crna sjenka još uvijek promatra prije
spavanja i guši. Kada je odlazio, moja je majka plakala na peronu na željezničkoj stanici, a zatim je
u automobilu rekla: "Volim ga kao što se voli dijete." Pitam se što su odrasli koji nalikuju djeci.
Očev je prijatelj bio veoma inteligentan, volio je Godarda i Bataillea, volio je žene, karte, belot i
zatvoreni poker, volio je cvijeće u parku i brao mi je cvijeće svake večeri prije no što se vratio kući.
Jednoga su nas dana nazvali iz policijske stanice u Alžiru jer se izgubio; kada se vratio kući,
objasnio je da se grad sklopio nad njim, kao kakvo tijelo nad kakvim drugim tijelom, da više nije
razlikovao lijevo od desnoga, rekao je da mu se sve činilo neobičnim, kao da je odvojen od zemlje,
kao da je odvojen i od svog vlastitog tijela budući da se sve kretalo bez njega. Mogla bih ga danas
susresti u Parizu, a da ga ne prepoznam. Ništa ne znam o njegovu licu. Ništa ne znam o njegovu
životu, moj je otac stvorio zid između Alžira i nas, između toga mjesta i onoga što još preostaje od
naših korijena, između svoje prošlosti i našega djetinjstva, kao da su, s ovom rečenicom, izbrisane
sve veze: "Imam samo vas." Moj otac ima samo nas na putu kod ruševina u Tipazi, svoje dvije
djevojčice koje hodaju iza njega, svoje dvije djevojčice koje mu se dive, moj otac ima samo nas u
dolini u Chrei, moj otac ima samo mene kada pisma završava s moja Lou, moja Loulou Beille. Moj
je otac pravi otac, njegova su pisma prava očinska pisma, njegovi su poljupci pravi očinski poljupci,
njegov je pogled pravi očinski pogled. Moj je otac otac koji se boji: "Reci mi da si dobro. Pišeš li?
Nazovi me čim budeš kod kuće." Moj je otac otac obitelji, naše jedine obitelji. Ne znam postoji li
veza između svake knjige, bi li one mogle biti braća, znam da postoji pisanje o
rođenju, pisanje o vlastitoj dubini. U početku sam se bojala noći, pariške noći iza prozorskih kapaka
u ulici Saint-Charles, na broju 118, bojala sam se noći kada sam se kupala, bojala sam se noći kada
sam se odijevala, bojala sam se noći kada mi je majka pripremala doručak u kuhinji, bojala sam se
noći kada smo slušali vijesti na malom radioprijamniku, bojala sam se noći kada sam išla prema
školi, sama, bojala sam se noći kada sam si morala stvoriti put u Parizu, kada sam si morala stvoriti
lice, bojala sam se noći kada sam iz sebe brisala svjetlost koja je padala na školske zidove u Alžiru,
bojala sam se noći kada sam brisala miris stabala, mora i glicinija, bojala sam se noći kada sam
zaboravila bijelo stubište, stan na stupovima, šumu eukaliptusa, bojala sam se noći kada sam tijela
svojih prijateljica zamjenjivala drugim tijelima, gospođom G., Christobaldom Fuentesom, Jenni-fer
Hollington, Vincentom Rousseauom, bojala sam se noći kada sam se vraćala na broj 118, kada me
je majka čekala, kada je pripremila školjkice sa slaninom, bojala sam se noći kada smo odlazili u
kino, tri puta tjedno, jer smo voljeli slike, jer smo voljeli zaboraviti na sebe; i moja majka je željela
zaboraviti moje tijelo koje više nije bilo dječje tijelo, koje više nije bilo tijelo koje možemo prekriti
poljupcima, među nama je postojala sve jača nelagoda, ja je više nisam željela držati za ruku na
ulici, njena mi je ruka pod mojom rukom smetala, jer smo zbog nje izgledale kao dvije stare cure;
nosile smo jedna drugu, obje, daleko od Alžira, daleko od oca, daleko od sestre koja studira u
Rennesu i koja zove svake večeri: "Ali, barem ste dobro?" Ponovno smo tijekom noći dobili naše
pokućstvo iz Alžira putem Sernama, sagove, stolove različitih veličina koji su se slagali jedan u
drugi, slike iz Meksika, kipove iz Afrike, ništa iz moje sobe, ni jedan moj crtež, ni jednu moju
bilježnicu, ni jednu moju fotografiju iz razreda, sve su uzeli, osim moje sobe, i to je kao da sam
ostala u Alžiru, kao da ipak nisam posve tamo, u Francuskoj, kao da nisam tamo, ponekad još
uvijek, za vrijeme večernjeg izlaska, u diskoteci, na večeri, kada se zatvorim iznutra i kada gledam
druge kako plešu; M. me je pozvala da odem s njom plesati u Privilege, ona me je uzela u
naručje, bila je poput djevojčice, ali ja je nisam imala snage zaštititi, znate; nisam imala ni jednu
svoju kemijsku olovku, ni jedan svoj papir, ni jedan svoj odjevni predmet, nisam imala ništa iz
djetinjstva, sve je ostalo tamo, stiješnjeno, u mojoj sobi, koja je bila najmanja, ali i najsvjetlija soba
u stanu; nedostaje mi jedan dio mene, i ovdje, kada sam s vama, kada pričam, onda se bojim straha,
zato što je taj dio koji bježi od mene možda opasan dio mene, jer bih upravo u tom međuprostoru, u
tom procjepu mogla izgubiti razum, ili, kao onaj očev prijatelj, izgubiti svoj put; to mi se događalo
na broju 118, bojala sam se da se ne izgubim, penjala sam se po stubištu u Beaugrenelleu, prošla
sam preko rampe koja vodi do Monoprixa, i doista sam se izgubila, znate, osjećala sam sve
parfeme, Eau Jeune, Bien-etre, Fa, birala sam najlonke, isprobavala ruževe za usne, slušala diskove
na slušalice, Christop-hera Crossa, Hervéa Vilarda, usnula sam usred noći, s walkmanom i sa
slikom gospođe G. koja je tek blijeda kopija slike gospode B., u svoj njenoj ljepoti, s onim njenim
glasom, dok sam ja potištena, toliko udaljena od djetinjstva; ta želja povezana je sa smrću, jer je to
jednostrana želja. Gospođa B. je nježna prema meni, to je sve. Gospođa B. smatra me djevojčicom
koja će ubrzo postati djevojka, jer mi se tijelo mijenja, i glas, jer mi je majka umalo umrla, jer misli
da mi je lice već kao u djevojke, jer mi je ona brzo maknula ruke sa svojih ramena, kada sam je
poljubila prije spavanja. Ona zna tko sam. To je kao ona rečenica, na početku, kada sam počela
izlaziti u to društvo: "Znam tko ste", koja mi se vraćala u snovima. Tko sam ja, onoga dana u veljači
na imanju gospođe B.? Tko sam kada sam ubila dvadesetak žaba krastača koje su se sklonile u suhi
bunar? Tko sam kada mislim da sam vidjela oči koje me gledaju iz lišća? Tko sam kada zaboravim
majku koja čeka moj telefonski poziv dok leži u svojoj sobi? Tko sam kada više ne želim otići od
gospođe B.? Tko sam kada mislim da bih mogla promijeniti obitelj? Tko sam kada se pružim u travi
i dugo promatram sunce? Tko sam kada mislim na roditelje kao na dvije točkice koje su odvojene
od svega, od mene, centar svijeta? Majka mi je rekla: "Kada ste se rodile, i ti i tvoja sestra,
bio je to najljepši dan u mome životu." Rekla je: "Ne žalim ja baš za vašim djetinjstvom, žalim što
niste više sa mnom, što vas ne grlim." Tko sam kada mislim da bih željela otići što dalje od svake
veze? Tko sam kada znam da sam ja sama svoj vlastiti temelj, da sam sazdana od vlastitog kamena?
Tko sam, onoga dana u veljači, na imanju gospode B.? Postoji ona djevojka, znate, o kojoj vam
ništa nisam rekla; to mi je tako teško, zbog vaših očiju koje slijede svaki moj pokret, moje
prekrižene noge, moju ruku u kosi, moju ruku na boku, moje zube kojima grickam usne, tako mi je
teško to vama reći, reći vam sve, prepričati vam svojim glasom onaj dan u veljači, onaj dugi dan,
koji bih mogla povezati sa svim drugim danima koji su uslijedili, sa svim danima u veljači, zatim u
ožujku, zatim s onim mjesecima koji su upravo prošli, onim mjesecima koji su tako puni vas,
vašega lica, vašega glasa: "Dosta je za danas. Vidimo se u utorak", vaših dugih ruku, vašeg
vjenčanog prstena, vaše kose, vašega parfema, sa slikom koju sam imala o vama, prije preko M.,
potom moje intimne slike onoga što je prije meni mogao predstavljati psihijatar; više vas ne
promatram isključivo kao liječnika, u vašem odnosu prema meni, prema mojim fobijama, prema
mojim mehanizmima, uključujem vas u svijet, u njegove zamke, u njegove tajne, vi niste samo moj
liječnik, imam osjećaj da je ova terapija zarazna, dok vi mene liječite, ja mislim da liječim sve ljude
iz svoje okoline, svoju obitelj, svoju sestru koja stanuje u vašoj ulici, Prijateljicu koja duboko u sebi
ima nešto što smo mi jedne večeri prozvale strahom od praznine, od praznine koja se dubi u
svakome od nas, od praznine koju ja nastojim zaboraviti; onaj dan u mjesecu veljači počinje upravo
tako, tim osjećajem praznine, u automobilu gospode B., osjećajem praznine, kada me ona ostavila
pred ulazom imanja, osjećajem praznine kada sam se spuštala prema teniskom terenu, osjećajem
praznine kada mi je rekla: "Moram nešto kupiti u gradu, bolje da ostaneš ovdje", osjećajem
praznine kada znam da majku nisam vidjela osam dana, da mi je sestra kod prijateljice, da sam ja
tamo, samo sa svojim tijelom, u onoj tako blagoj, tako alžirskoj prirodi, s tako tužnim nebom koje
nikada neće postati zimsko nebo;
otišla sam u park, u garaži su bili motocikl i bijeli automobil, bio je tamo i natkriveni bazen, bio je
pun, ali još uvijek je bilo suviše hladno da bi se čovjek kupao, bio je tamo i slap bugenvilije,
brazilskih lijana, koji je padao s bijeloga zida, na koji sam se oslanjala; bacila sam kamen u vodu,
uvijek su se stvarali valovi, krugovi, dva, tri, četiri, šest, beskonačno mnogo krugova, koji bi mogli
biti ljubavni krugovi; tako vidim ljubav, kao srhe u srcu, zatim kao jednu vrstu povlačenja, već sam
znala da ću gospođu B. zamijeniti nekim drugim; već sam poznavala mahnitost svoje mladosti;
nebo je postalo sivo, ostala sam tamo, čekajući, osjećala sam prazninu, kao kakvu divovsku paprat
koja je bila svuda oko mene, osjećala sam i strah, uvijek je to ona uspomena iz priče Perica i Vuk,
koju sam imala na ploči, u tom trenutku sam se prisjetila glazbe, sa svom onom vodom u bazenu, s
nebom, s bojom stvari koje su bile oko mene i koje su se odvajale, trava, bugenvilija, bijeli zid, sve
turobnije nebo, plava voda u bazenu, moje toliko samotno tijelo, posve prepušteno krugovima
svjetla, dosađivala sam se, bila sam gnjevna zbog te dosade, jer ona nije proizlazila iz moje
osamljenosti, ona je proizlazila iz života koji je bio preda mnom i koji nisam znala odrediti, toga
sam se bojala, da nemam plan, da ne znam što ću postati jer nisam znala što mogu postati, nisam
znala mogu li se povući iz te praznine, koja me je sve snažnije stezala; na meni su počivale oči koje
su dolazile, bile su to oči djevojke mojih godina, hodala je uz bazen, zatim je došla k meni, tražila je
gospođu B., morala joj je nešto predati, mislim da je bila riječ o haljini, za vjenčanje, nisam
razumjela sve što je rekla, jer je govorila brzo i loše, ili je nisam čula, u glavi mi je bio zvuk vode,
bili su to filtri iz bazena koji su se praznili, u daljini je bilo nevrijeme, koje se obrušilo na plažu,
koja je zacijelo bila pusta, koja je zacijelo bila siva, puna mora koje se nadimalo, preda mnom je
bilo tijelo te djevojke koja je stajala, te djevojke koja se počela smijati, vrtjeti oko mene, to je na
početku nalikovalo plesu zatim se to pretvorilo u nešto nalik na ludilo u mojoj glavi, podigla sam
se, stala sam na rub bazena, ona je rekla: "Pazi, mogla bi pasti", a znate, ona je pala, pala je na leda,
a prema nama
je nadirala oluja, nebo je bilo žuto, kao puno zemlje, i ne znam što sam učinila, ali, ona se počela
utapati, preda mnom, i nisam joj pomogla, promatrala sam je, jer sam znala da ju je na početku
gurnula moja ruka, samo za šalu, brzo, jer više nisam mogla podnijeti njeno tijelo i njenu bijelu
kožu, ona je rekla: "Ne znam plivati"; slike su se ponovno počele preklapati, slika mog tijela pod
vodom u Zeraldi i, jednoga dana, Prijateljičino tijelo u zaljevu Nice, ona se umalo utopila, jer je u
meni ona djevojka koju sam bacila, i jer svako utapanje preuzimam na sebe, i zato što Prijateljicu ne
gledam požudno, bojim se da ću biti kriva ako joj se što dogodi, pa ujutro, prije njena odlaska
gledam ulicu, pa je slušam na interfonu kako se spušta našim stubištem, poznajem zvuk njena
automobila, njenih ključeva, njenih potpetica, znam kako provodi vrijeme, njene sastanke u Parizu,
osim toga, Prijateljica je postala poput mene, među nama postoji užasan strah da izgubimo jedna
drugu: to je jedan oblik bolesti ljubavi. Vidjela sam dno bazena, tijelo one djevojke koju nisam
poznavala, koja mi nije nalikovala, i koja me je zamijenila u Zeraldi. Promatrala sam je, koliko
dugo sam je promatrala? Nisam je čula, čuo se samo zvuk vode, zatim zvuk kiše na mome licu, a
naposljetku glas koji je ponovno dozivao, onda sam joj pružila ruku, onda sam osjetila njeno tijelo
koje se uhvatilo i zbog toga sam osjetila gađenje i pomislila sam na ono što sam učinila prije,
negdje na kraju parka, na sve ono kamenje u bunaru sa žabama krastačama, na svu onu krv, na sve
ono nasilje, koje sam ja učinila i koje ja nisam učinila, postoji cijena koja se mora platiti da bi se
izišlo iz djetinjstva, i ta je cijena moja snaga koja podiže tijelo one djevojke, cijena je da se ja ne
sjećam toga događaja, je li ona sama pala? Jesam li joj odmah pomogla? Koliko mi je vremena
trebalo da shvatim da će se utopiti, cijena koju sam morala platiti je ta da sam brzo optužila samu
sebe, a potom sam čula riječi gospode B.: "Da si mi kći, ošamarila bih te. Razočarala si me. Vodim
te kući." Nakon toga, sjećam se automobila, mirisa kože, mučnine, nakon toga, sjećam se te
djevojke, jasno je se sjećam, sjećam se njena tijela na rubu bazena, njene mokre odjeće koju je
svukla, njenih prljavih nogu,
njena kožnog trikoa, njenih grudi koje su izgledale kao dva mesnata diska, sjećam se i gađenja koje
sam osjetila zbog toga, zbog njene ženstvenosti, zbog onog užasnog izraza koji mi je pao na um:
"Ona je stasala." Gospođa B. mi je tijekom toga tjedna donijela moje stvari. Ne znam što je vidjela,
ne znam što je razumjela. Ostavila me je na ulazu u Rezidenciju. Padala je kiša, trčala sam prema
zgradi koja je stajala na stupovima, trčala sam uz vjetar, trčala sam prema svom obožavanom idolu,
majci koja me je čekala na balkonu našega stana, i koja je, prema držanju, s jednom rukom na licu,
s drugom na boku, s lagano povinutim gornjim dijelom tijela, nalikovala alžirskoj majci, odnosno,
zaljubljenoj majci koja zna da svakoga trenutka može izgubiti dijete. Penjala sam se bijelim
stubištem i vraćala sam se svom starom životu, nisam znala trebam li lagati, hoće li gospoda B.
ispričati što se dogodilo, nisam znala jesam li ja kriva, nisam znala je li djevojka [juta na mene,
trčala sam prema svojoj sobi, trčala sam u svoj život, znam da ću se zauvijek morati pomiriti s tom
pričom, da kroz to moram proći, da ću i tako odrediti samu sebe, nekoga sam gurnula u vodu, dakle
sva utapanja odgovaraju jedno drugome, shvaćate, dakle, ono dijete, koje kao da je bilo od olova,
koje je pokušalo utopiti Prijateljicu, željela sam udariti to dijete, i izvrijeđala sam ga, i to je previše,
jer je to bio samo mali dječarac na plaži u Nici koji se zvao Castel, ali to je dijete imalo nešto
strašno u sebi, to dijete, to sam ja, shvaćate, ta je krivnja kao spirala, i ne mogu podnijeti misao da
je Prijateljica, koja se toliko prestrašila i koju sam gledala kako brzo pliva natrag, kako se vraća na
ležalj-ku, plakala prekrivši lice rukama i rekla: "Dozivala sam te, ali me ti nisi čula." Prijateljica je
rekla da se danima, mjesecima bojala, svaki put bih promijenila temu, svaki put bi ona rekla: "Nisi
ti ni za što kriva." Ali, ona ne zna. Ona ne zna kako se uspinjem prema stanu, ona ne poznaje onu
tišinu, a zatim ni tijelo moje majke koja me čeka na vratima, ona ne zna kako će moje loše misli
iskopati svoje gnijezdo u meni, ona ne zna kako sam se vratila kući, kako sam gledala predmete i
svoju obitelj okom fotografa, to je izvor moga pamćenja, ni sate koji su uslijedili nakon tog
događaja. Soba mi je bila pospremljena, mirna, soba mojih roditelja bila je tamna, moja majka je
mnogo spavala kako bi se oporavila, odnosno kako bi se povratila sebi, moja se sestra vratila kući,
slušala je ploču koju su joj poklonili, Ten C. C, Fm not in love, meni se sviđao omot na kojem je,
kada se otvori, crno-bijela fotografija kauboja, moja je mačka bila u ormariću za cipele, bojala se i
imala je pravo bojati me se, na stoliću je stajao crni telefon, pa bijeli sagovi, biblioteka, i sve one
knjige koje sam gledala, sve one knjige u kojima sam željela nestati, kako bih zaboravila što sam.
Ne znam je li pisanje jedna vrsta vraćanja. I tako ja, na finu i prozirnu papiru za pisanje, pišem priču
o djevojci koja se gotovo utopila, priču o djevojci koja je mogla umrijeti, ali ne pišem priču o svojoj
grešci. Predmeti se odvajaju jedni od drugih, oni su živi, oni me promatraju, i moja me majka
promatra, ona kaže: "Imaš dobre boje." Zagrlila sam je, priljubila sam joj se uz trbuh, čujem joj
srce, čujem ono što ona jest, iznimno nježna žena koja me nikada nije pljusnula. Jednoga dana, ona
je samo rekla: "Znaš, s djecom se događaju nezgode. To se može dogoditi. Ali, to nije ničija
greška." Nakon toga dana, sve noći odjekuju jedne u drugima, međusobno si nalikuju, noći kada
sam mislila na gospodu B., noći kada sam ponovno proživljavala onaj dan u veljači, onu oluju,
svoje ruke, bijelu djevojčinu kožu, njene riječi, aneti mahboula: "Ti si luda", očeve riječi navečer:
"Nedostajale ste mi", zatim večera, moja sestra dok sjedi nasuprot meni, njen smijeh, život koji
polako zauzima mjesto ideje o smrti, zatim proljeće, lice gospođe B., ponekad, iza stakla, u njenu
automobilu, na izlazu iz moje škole, Descartesa, njena kći koja povremeno dođe prespavati kod nas,
M.B., koja joj ne nalikuje, sjećanje da sam bila tako blizu nečega što ne mogu odrediti. Tako blizu
ljubavi? Smrti? Potom i ona pjesma koja se neprestano mogla čuti na malom radijskom prijamniku,
na sestrinu električnom gramofonu, Bolestan od ljubavi, i ja sam tamo, u dugome hodniku u stanu u
Rezidenciji, sama, izgubljena, kao da me je prostor progutao, kao da sam pripojena tom mjestu koje
me određuje, zato što tamo postoji sjećanje na stvari, sjećanje na moj život, postoji nešto što
nisam našla na broju 118, u stanu u ulici Saint-Charles, oznake ili korijene, jer sam ja osoba bez
dubokih korijena, jer nisam nimalo nalik na baku i djeda iz Alžira, osim što u licu nalikujem ocu
koji nalikuje svojoj majci, osim što poznajem tek sitne komadiće djedova života, ali se ne sjećam
njegovih ruku na svome licu, njegov glas mi ne odzvanja u glavi, nimalo, ponekad se sjetim mirisa
jednoga kolača, šećera iz gazelinih rogova, okusa narančina cvijeta, i pjeva ptica, jer su baka i djed
imali stabla u vrtu, s pticama koje su se gnijezdile ispod lišća, jer su ptice život, ili oblik života na
jugu, u centru Beaugrenelle ne čujem ptice, samo zvuk pokretnih stepenica, samo zvuk pjesama iz
trgovine pločama, samo vjetar među tornjevima, samo kišu na licu, a zatim opet vodu, iznad mene,
u slapovima, u malome bazenu u hotelu Nikko u kojem provodim subotnja poslijepodneva; u
Francuskoj uvijek postoji moja nelagoda zbog vlastitoga tijela, koje ne uspijevam ni smjestiti ni
prepoznati, u petnaestom okrugu igram jednu igru, igram se da sam postala neka druga djevojka,
onda kližem kliza-lištem na Montparnasseu, brzo kližem, i još uvijek želim čuti pjev ptica, vidjeti
lastavice, udahnuti Alžir, ruke sam stavila iza leda, i znam da sam zatočila samu sebe kao što je i
moju majku zauvijek zatočio njen otac koji je guši. Znate, sjećam se jedne majčine rečenice:
"Nikada nisam mogla oca pogledati u oči, toliko sam ga se bojala." Prije nisam mislila da možemo
patiti zbog bake i djeda, znala sam samoj sebi reći da obitelj počinje tek kada se čovjek rodi pa time
i s onima koji su ga začeli, znala sam samoj sebi reći da imam dovoljno ljubavi na koži, dovoljno
poljubaca; Prijateljica kaže da, od smrti njena oca, kao da se dogodio pomor oko nje, kao da su se
mrtvaci samo počeli nizati, kao da je nevjerojatno da ja još uvijek imam baku i djeda; često, kada
prolazimo petim okrugom, gledamo zgradu u ulici Pierre-Nicole, na trećem je katu prozor s kojega
ju je njena majka nadzirala, kada se vraćala kući, iz škole, iz pekarnice, iz bojadisaonice, ondje se
krije priča o djetinjstvu od koje nam naviru suze, silno bih voljela da sam upoznala Prijateljicu kao
dijete, silno bih voljela da sam posve povezana s njom; na filmovima snimanima superosmicom mi
silno nalikujemo jedna drugoj, ona nosi moj kostim od plavoga najlona, ona ima moju kožu, ona
ima moje oči, ona je na plaži u Passableu na Cap-Ferratu, ja sam u klubu, Klub pinija u Alžiru, u
očima nam je ono nešto, ne znam je li to tuga, ne znam je li to radost, od ovoga su pogleda krenuli
naši životi, i taj pogled čuva našu mladost, mi promatramo svijet istim očima. U tome je naša
povezanost, u tome je naš žar. Mi ponovno stvaramo svijet, da, po čitave noći, mi imamo vlastiti
jezik; mi imamo riječi, obje, jezik nadode, slobodan, u kafiću Maillot, u Baru du Lutetia, mi
govorimo o ljubavi, mi govorimo o pjesmama, mi govorimo o mojim knjigama, o mome pisanju
koje kadšto rasplače Prijateljicu, sjećam se one njene rečenice: "Ti pišeš u molu", sjećam se riječi
moga izdavača: "Ona je vaša najbolja čitateljica"; postoji povezanost koju nitko ne može dokučiti,
to se samo dogodilo medu nama, samo jednim jedinim pogledom, mislim da je to ponovno onaj
pogled, pogled iz djetinjstva, taj je pogled prepoznao onu drugu, ulio joj je povjerenje, ima nešto
nadanaravno s Prijateljicom, ima nešto što nas nadilazi, naša sličnost, "Vi, fotokopije", kaže
konobarica u Dragon Volantu, i naši mozgovi, budući da mi sazdajemo iste snove od istih slika,
postoji cirkulacija od jedne prema drugoj, i obratno, postoji pozitivna kontaminacija jedne drugom,
nema nikakva proždiranja, to je opet kao kod ptica, znate, mi smo nerazdvojne, mi tako letimo u
Pariz, u Cap-Martin, na otok Praslin; mi letimo na istoj liniji. S Dijanom iz Ziiricha nije bilo ničega
takvoga; sjećam se svoje tuge, onog mog načina da budem s njom, a da je nikada doista nisam
upoznala, ili prepoznala, i onog mog načina da se stopim sa svijetom da bih joj pobjegla, tako da se
iz čitave naše priče sjećam snježnih kristala koji su sjali na suncu, stabala koja su se svijala, mirisa
iz njena vrta, stepenica u njenoj kući, njene sobe s crvenim zidovima, njene kamene kade, njena
bijelog dvosjeda, velikih prozora koji su joj stan pretvarali u neprestano izloženo tijelo, zatim se
javila moja silna želja, čekala sam njene telefonske pozive, slijedila sam je ulicom, poklanjala sam
joj cvijeće; u tome sjećanju na ljubav postoji velik umor, ali i velika šutnja, kao što je šutnja crne
planine koja ponire u jezero
kod Ziiricha, kao što je šutnja moje majke kada se vraćala iz zračne luke, kao što je i moja šutnja
nakon njenih riječi: "Najteže mi je kada vidim kako tvoj otac nestaje iza staklenih vrata, prilikom
ukrcavanja, kada ga ne mogu poljubiti ispred zrakoplova."
7 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:26 pm
Margita
Administrator
Otac dolazi svaki mjesec k nama u
Zurich; često je kod kuće nestrpljiv, odviknuo se od obiteljskog kruga, on kaže da je svaki put tužan
kada nas mora napustiti, što ja razumijem kao da je tužan što se odvikava od novog života: života u
četvrti Kirchen Fluntern, života tramvaja, života Bahnhofstrasse, života s bijelim snijegom, života
brežuljaka kod jezera, života u mome životu, moga tajnoga života, koji on ne poznaje, ali koji
naslućuje, moga života koji bježi od stvarnoga života: moji vlakovi prema Dijani, moje besane noći,
moje pisanje koje zrije, moja tuga koja kao da postaje predmet koji nosim sa sobom. Sjećam se i
one očeve rečenice, jednoga dana kada sam ga upitala kako je njegova majka: "Umrla je." Ne znam
što je sa smrću u našoj obitelji, ne znam ni što uistinu znače njegove riječi: "Mogla si se prije
brinuti." Ne znam hoću li uskoro čuti iste riječi o svojoj francuskoj baki, znate, već sam vam to
rekla, ona je imala napadaj, mislim da je otada nepokretna, nisam je uspjela posjetiti, rezerviram
kartu, svake subote, a onda ostavim prazno mjesto u brzome vlaku na liniji Rennes-Pariz. Više se ne
mogu voziti tim vlakom, više ne znam zauzeti mjesto unuke, otkako sam postala žena, osjećam kao
da nemam veze s tom obitelji, ja ne nalikujem ni na koga, ja nemam prošlosti, jedina veza koju
možda imam jest strah. Moja se majka toliko boji svoga oca, a ne znam zbog čega, njen me strah
straši, znate, i ja ne želim ići s njom, ona ide sama u Rennes, zamišljam je s njenim ružičastim
ogrtačem, sa suknjom od tvida, s besprijekornim cipelama, s putnom torbom, onom koju ona uzme
za svoja organizirana putovanja, jer otac više ne želi ići s njom u inozemstvo. Zamišljam je na
peronu, kako traži automobil, s plastičnom vrećicom koju uvijek nosi, čak i kada me posjećuje
nedjeljom, i znam što je u toj vrećici, znate, znam, u njoj je sva njena ravnoteža, njen Monde koji će
do ponedjeljka pročitati od prvog do zadnjeg lista, njena knjiga, uvijek neki engleski autor,
moja majka kaže: "Volim čitati samo Engleskinje", i ona me pokušava uvjeriti da zavolim literaturu
koja je posve suprotna onome što ja pišem; ona je daje mojoj sestri, i njih dvije čine sektu
Engleskinja, što me nasmijava, jer znam učinak književnosti: čitati znači čitati sebe; smijem se kada
mislim na Guibertovu rečenicu: "On je plesao u mojim ustima"; Engleskinje, odnosno svijet moje
majke, ne kaže uistinu: "Toliko se bojim nasilja", što ja mogu razumjeti kao: seksualnost je također
oblik nasilja; znate, tužna sam kada je zamišljam kako ulazi u vagon, kako traži mjesto, kada pita
mogu li joj pomoći da unese torbu, jer je boli rame otkako joj je majka imala napadaj, to se
dogodilo u isto vrijeme, ona kaže da postoji određena probojnost zla, i moja je majka postala
opsjednuta smrću, budući da često pita oca, kada je on s njom u Parizu: "Znao bi što trebaš učiniti
da ja umrem? Znao bi gdje me moraš staviti?" Vidite, to je uvijek pitanje mjesta, znati kojim
vlakom treba krenuti, u koje vrijeme, i kada će smrt zakucati na vrata? I osobito, kako će biti
poslije? Moja me je majka natjerala da se zakunem da je neću pokopati u Rennesu, iako njen otac
ondje ima mjesto za nju, moj bi otac htio počivati u Alžiru, pored svojih, ili na muslimanskom
groblju u Bagneuxu, što je moju majku nagnalo da kaže: "Uvijek želiš biti daleko od mene", a zatim
mi je otac sa smiješkom rekao: "Samo ćeš me trebati spaliti, to će ti biti jeftinije"; postoji pravo
nasilje sa smrću, znate, u mojoj obitelji, jer je to kao igra, kao dječja igra. Moja majka uzme svoju
torbicu na koljena kada vlak kreće prema njenim roditeljima, ona ima svoj Lexomil, svoj Ventolin,
ona ima sve kako bi se opustila, i znam da je boli trbuh, još od Le Mansa, i znam da bi se mogla
onesvijestiti, u Vitreu, i znam da postaje mala, tako mala, pred onim čovjekom koji je čeka u
vjetrovci bež boje, sa svojim rukavicama vozača automobilskih utrka sa svojom cigaretom sa
svojim pustenim šeširom i sa svojim licem Clarka Gablea. Ona kaže: "Jesi dobro, oče?" "Kćeri
moja", odgovori on. To je njihov jezik, znate. Nije to, srce moje malo, janje moje, ljubavi moja, ne,
to je moj otac, otac svih otaca. Sve je stvar jezika. Moje su fobije loše misli, moja je majka moja
kći, moj otac je moj brat, Prijateljica je
moje ogledalo, moja je sestra majka svoje djece, i Pjevačica je moja kći, kada joj skidam šminku,
kada joj skidam odjeću, kada je masiram, nakon njenih koncerata, nakon njenih gostovanja na
televiziji, nakon njenih nagrada Victoires de la musique, nakon izlizavanja njene slike koja više nije
njena, jer prođe kroz toliko pogleda, kroz toliko obožavanja, a naposljetku preko toliko napuštanja;
moja je majka još uvijek ono ratno dijete koje se bojalo brujanja zrakoplova, zvuka ključa u
ključanici kada je otac otvarao vrata, služavke koja je imala isto ime kao i ona; sada je posve sama
na peronu nasuprot svom gorostasu, koji je tako velik, a ona tako mala, koji ju je primio za ruku,
koji ju je uštipnuo, koji je vodi do automobila, onaj čovjek koji je još uvijek toliko u formi, kako
mije ona u povjerenju rekla, kada se zaključala u svojoj sobi, kada me je nazvala s mobilnog
telefona koji je kupila za tu prigodu: "Znaš, on je u boljem stanju od mene. Život ga nije ni
okrznuo." 1 onda je sklopila slušalicu. Znam da skida cipele, da si trlja tabane, da pere ruke u
ružičastoj kupaonici, u onoj kojom sam se ja služila, onako priljubljena uz svoju veliku sestru, ona
se češlja, oblači svoje balerinke koje se neće čuti kada bude hodala po parketu u kući u kojoj je
odrasla, zatim odlazi do svoje majke, koju su smjestili u plavi salon koji su pretvorili u sobu, otvori
vrata i stara ženica spava. "Smršavjela je, ali obrazi su joj ružičasti", kaže mi majka. Ja je ne želim
vidjeti, ne takvu, trebam se vratiti u daleku prošlost da bih čula bakin smijeh, trebam se prisjetiti
vlaka koji nas je vodio u Saint-Malo za vrijeme naših ljetnih praznika sedamdesetih godina, onda je
vidim, tamo, tako veselu, u njenoj kuhinji, ona postavlja stol, ona je poparila rakovice, ona razbija
jaja na bretonske palačinke, vidim je, liječnikovu suprugu, tako profinjenu, tako plavokosu, tako
suhu i u njenim poljupcima. "Moja se majka boji poljubaca", kaže mi majka. A ja sam, jednoga
dana, rekla majci: "Više ne želim da me ljubiš; ne onako, kao što vučica čisti mlado. Ne želim to
više. Ne mogu to više." Majka me je ljubila dva puta više kako bi nadomjestila poljupce njene
majke koji su nedostajali. Moja je majka pomoću mene ljubila samu sebe, moje je tijelo bilo
oslonac njenu tijelu. Znate, uvijek trebamo
glumiti nekakvu ulogu. Ja, ja svojom savršeno vladam, ulogom nježnog i tajanstvenog djeteta, to je
moja baka rekla o meni: "Ne znam tko je tvoja kći, ili, bolje rečeno, više ne znam tko je tvoja kći";
mislim da me je pisanje promijenilo, više nisam ista, jer se uvijek ne odazivam na majčine pozive
kada ona kaže: "Podsjeti me, trebam ti ispričati, tvoja se baka ponekad pretvara da spava, oko nje su
četiri osobe, s njom je uvijek veoma ugodno, ja sam otišla u kupovinu, podsjeti me, trebam ti reći,
ona ima lijepu kožu, podsjeti me, pričat ću ti o vrtu pod snijegom, o ružama i o malinama, podsjeti
me, otišla sam s psićem koji iza ušiju miriše na lješnjak u park u Thaboru, podsjeti me, oni ne
razumiju zašto im više ne šalješ svoje knjige s posvetom, podsjeti me, na očevu sam noćnom
ormariću našla brošuru o homoseksualnosti, podsjeti me, bojim se noću, dva puta zaključam vrata."
I ja sam se zaključala u svojoj sobi kada sam posljednji put otišla u Rennes. Zaključala sam se i
stavila sam stolicu ispred vrata, kao u filmovima, i nisam spavala naga, kao što to obično činim, i
napravila sam zid od jastuka, ali, protiv čega? Protiv koga? Ne znam. Bojim se majčina straha, a da
ne znam pravi uzrok toga straha, pravi razlog, kod nas je strah kao kakva bolest, to je počelo s
mojim ujakom koji je nestao u partizanima, to je počelo s mojim ocem koji se boji svijeta, to je
počelo s mojom sestrom koja se boji smrti, to je počelo sa mnom koja se bojim drugih. Mi smo se
bojali onoga nedjeljnoga jutra, u kafiću na željezničkom kolodvoru na Mont-parnasseu. Bojala sam
se jer sam se prvi put trebala s ocem vratiti u Rennes. Bojala sam se vidjeti ga tamo, mladoga
studenta kojega je slijedio policajac jer se zaljubio u liječnikovu kćer, bojala sam se njegove
krhkosti. Moj je otac snažan, ali on je osjetljiv i znam koliko se može promijeniti: uvući ramena,
spustiti glavu i utišati glas, staviti ruke na grudi, zatvoriti oči, znam da je moj djed snažniji od
svega, da se ničega ne boji. Njegov je jezik bridak kao sječivo britve. Da, bojim se za svoga oca i
bojim se za sebe. Krenuli smo, sve troje zajedno, majka se skoro poskliznula na peronu, zadržala
sam je, kao i uvijek. Ponovno su se naša dva mala tijela stisnula jedno uz drugo, u centru
Beaugrenelle,
u Bahnhofstrasse u Zurichu, "Dijana kaže da si luda. Je li to istina, kćeri?", na parkiralištu u Ferney-
Voltaireu, kada sam učila voziti u njenom opelu corsi, ponovno; ponovno, još i s mojim ocem, kojeg
ću također podržavati, ali u glavi, "Budi ponosan, tata, budi ponosan na sebe", mi idemo, moji
roditelji nose bež boju, lipanj je, oni su uvijek tako elegantni, ta njihova odjeća im je uvijek toliko
važna, i meni također, još iz Alžira, kada smo ponekad znali brzo otići u Pariz, kupiti si odjeću u
Galeries Lafayette, u Monoprixu, a ista je stvar bila čak i s Prijateljicom, kada bih ujutro promatrala
svoju novu odjeću, kao dragocjene poklone, te odjevne predmete, baršun, pamuk, vunu; zauzeli smo
mjesta za četvero, sjedim nasuprot roditeljima, dali su nam primjerak Mondea, u bilježnicu sam
zapisala: Morat ću voditi dnevničke bilješke za vrijeme ovog vikenda u Rennesu, i mislim na
Pjevačicu, i na njen glas koji mi se ponekad javi u glavi, tako neobičan i gotovo bolan, jer mi više
ništa nije preostalo od naše ljubavi, ja je brišem sa svake fotografije, više je ne vidim u njenoj kući
u Marbelli, više je ne vidim na postelji u sobi u madridskom Ritzu, više je ne vidim u diskoteci za
djevojke u Barceloni, više je ne vidim u taksiju koji nas je vozio prema četvrtima u bivšoj Istočnoj
Njemačkoj, od naših mi je putovanja preostala samo nejasna slika mene pored sebe, nejasna slika
moga tijela koje bludi ulicama, plažama, zračnim lukama, nejasna slika mene, djevojke koja igra
određenu ulogu i koja više ne piše. U tome vlaku želim pisati o roditeljima, o onome što su oni
tamo, brzo, o njihovim tijelima koja bi me uvijek razgalila, on je smeđokos, ona je plavokosa, on je
tamnoput, ona se štiti od sunca, on voli šampanjac, od alkohola mu brže zakuca srce, on skače sa
stijena, ona se boji valova, on skriva svoj lijepi pogled, ona ima oči koje prođu kroz čovjeka; moja
majka sve vidi, moje riječi u mojoj bilježnici: "Ti pišeš o nama, zar ne? Ti i dalje grizeš nokte? Gdje
si pocrnjela? Kada završavaš knjigu? Lijepa ti je suknja. Bojiš se. Ja sam, prvi put, opuštena. To je
možda zato što si ti ovdje, iako ti hodaš suviše brzo za nas, ti si kao tvoja sestra, ti odbijaš vidjeti da
starimo. Kada sam s tvojim ocem, nitko nam ne bi dao naše godine, ali
nemoj zaboraviti da mi imamo gotovo trideset godina više od tebe. Vi ste ipak nevjerojatne." Ja
očito ne odgovaram, i zapisujem ono što kaže otac: "Jednoga dana više neću moći odlaziti u Alžir,
znaš, kako bih se pobrinuo za stan, i za račune. Jednoga dana, bit ću doista umoran od tih
putovanja." Znam da će otac putovati, da mu je srce uvijek bilo podijeljeno, na dva dijela, na nas i
na ono drugdje, ali njegovo je drugdje i u njegovoj glavi; prije mi je otac snatrio o île des Pâques, o
Washingtonu, o Dubrovniku, i zbog njega sam i ja maštala, pričao mi je o svojim putovanjima;
danas, moj otac kada je u Parizu, snatri o Alžiru: "Znaš ono nebo, onaj miris cvijeća, i ona
jedinstvena svjetlost", a kada je u Alžiru, snatri o Parizu: "Toliko mi nedostajete", a između tih dviju
maštarija su naši telefonski pozivi, barem jedanput tjedno; kada čujem liniju, vidim je kako prelazi
more, kada začujem zvonjavu, mislim na svoju sobu, mislim na vlastito tijelo nadvijeno nad mojim
bijelim stolom, a zatim otac digne slušalicu, i započne naša nesuvisla bujica riječi koja nas jako
nasmijava: "Kako si? Dobro, a ti? Dobro. Ma da, dobro. Da, dobro sam. Svi su dobro? Da, a ti? A ti
si dobro? Ide?" Naš vlak ide, brzo, snažno, prolazi kroz seoski krajolik, a zatim ide prema majčinu
gradu, moje pisanje ide, napreduje, ja napredujem u pisanju, u toj utrci, zatim i u svojoj vezi s
vlastitim roditeljima, s njima idem prema čovjeku kojega su se toliko bojali kada su bili mladi. On
stoji ispred pokretnih stepenica, čeka nas, s fotoaparatom, ima jaknu modre boje, prvo je ugledao
mene, podignula sam ruku, nisam sigurna u svoju kretnju jer nisam sigurna u vlastite osjećaje,
nisam trebala doći, a ipak sam tamo, i pokretne se stepenice spuštaju prema tom čovjeku, i mogla
bih pisati o tom majčinu čovjeku, o onome koji je stvorio tolika uzbuđenja i tolike šutnje, on se
smiješi, ja se ne usuđujem pogledati roditelje, on nas slika sve troje, i mislim da smo, u usporedbi s
njim, tako mali, sitni, mi smo njegovo troje djece. Ljubi se kao i prije, dok nas privija uz tijelo,
kaže: "Ptičice moja, kćeri moja, dragi prijatelju", moj ga otac zove tata, iako ne znam zašto. Moj je
djed otac moje majke i nimalo ne nalikuje na nečijeg tatu, majka ga nikada nije opisivala kao
takvog, i kada je kraj mojih
roditelja, javlja mi se slika mene kad sam kao dijete sjedila u polju makova, tako sretna, tako
smetena crvenom bojom, vjetrom, glasovima koji me dozivaju, onim plavim alžirskim nebom koje
kao da je činilo moj krov. Djed me podsjeća na Alžir, jer je majka tamo često znala reći: "Morala
sam staviti dvije tisuće kilometara između njega i sebe", što me je uvijek navodilo da pomislim na
beskrajan nevidljiv konac, čiji su krajevi bili zauvijek povezani tako snažnim osjećajem koji je
nalikovao na obožavanje ili na mržnju; i ja mislim živjeti pomoću toga, i kada se razbjesnim,
mislim da moj gnjev prolazi kroz tu vezu, mislim da postoji neka obiteljska informacija, djeci ne
prenosimo samo tijelo nego i sukobe; majčin odnos prema njenu ocu utječe na odnos koji ja imam
sa svijetom, s muškarcima. Nikada nisam vidjela svoga oca u njegovoj ulozi sina, ili veoma rijetko,
s njegovom majkom koju je toliko volio, nikada s njegovim ocem, ne sjećam se toga, ni traga toga u
meni, nemam nikakav takav mehanizam u sebi, ne mogu se vratiti u očevo djetinjstvo, nemam
dokaza za njegovu priču, i on postaje osoba bez dubokih korijena, koju ispitujem svaki put kada
ručamo zajedno, nasilno, revno, kao netko tko bi želio čuti priznanje, priznaj mi svoje djetinjstvo,
tata, priznaj mi svoga oca, priznaj mi svoje uspomene, proširi polje, nemoj me pretvarati u svoju
točku polaska i u svoju točku dolaska. Odakle potječem? Od toga čovjeka koji otvara vrata svog
dugog američkog automobila? Od te ženice koja, kao i obično, stoji na pragu svoje kuće? Iz toga
vrta koji već pali lipanjsko sunce? Iz te kuće u Rennesu? Da, ja potječem odatle, jer se tamo
neprestano vraćam, putem sna, i putem straha od života, da, on je začet tamo, na tom tako hladnom
mjestu, u tim tako tajanstvenim ljudima, na tim tako mrklim katovima; dio mene je u toj kući, dio
mene koji ja ne uspijevam odrediti ni uhvatiti, to dolazi iz mene, to je kao voda, to je kao kakav
probijeni bunar, sve te informacije, sve te veze, ono što znam, ono što zamišljam, svaki se put
ponovno sjetim naše zime, svoje sestre, njena toplog tijela koje me štiti, svaki put se prisjetim okusa
one zubne paste, Sanogyla, koju djed donosi u kartonima, kao poklon iz laboratorija, svaki put se
prisjetim
dvokrilnih vrata koja dijele ulaz od kuhinje, svaki put se prisjetim puta koji je prevalilo moje tijelo
kako bi dospjelo do toga mjesta koje postaje kao i Rezidencija, moje mjesto u Alžiru, jednako
mitsko, jednako šutljivo, zbog moje odsutnosti; mislim da postoje romaneskna mjesta, i kraj
putovanja, eto, ja sam u Rennesu, ja sam na kraju niti koju je postavila moja majka sa svojim ocem,
i ne mogu je prekinuti, i ne mogu se otarasiti toga čovjeka od kojega nisam naslijedila ni jednu crtu
lica, nikakvo bogatstvo, ništa ne želim od njega, i ništa mu ne želim dati; na svome vjenčanju, moj
je bratić rekao: "On izrezuje sve članke iz novina koji govore o tebi i sprema ih u mapu." Postoji
oblik ljubavi koji je započeo s mojim knjigama, ljubav koja se temelji na lažnom i iskrivljenom
dojmu o onome što radim, o onome što jesam, o onome što drugi projiciraju na mene, kao da sam
kći svojih knjiga, a ne unuka svoga djeda. Spavat ću na zadnjem katu, u ružičastoj sobi gdje je
spavala moja tetka A. tijekom božičnih praznika; uvijek se ondje osjeća miris voska, kože i drva, to
nije miris moga djetinjstva, a ipak mi od njega naviru suze, zatim se javi gnjev, koji se uvijek
nanovo vraća, koji me obuzme, to je gnjev moga tijela u nazočnosti drugih tijela, ja sam u
mravinjaku. "Rezervirao sam mjesto u restoranu", kaže djed, "kasnimo." Brzo, američki automobil,
brzo, psić na bakina koljena, brzo moj otac na prednje sjedalo, brzo, u meni, sve slike mojih
praznika u Francuskoj, le Puy-de-Dôme, vulkani, mali ametisti koje treba skupljati, žičara, izvor
tople vode, i dojam da nedostajem samoj sebi, da ne obuhvaćam sve što sam; on vozi na isti način,
pjevu-šeći, uvijek nosi rukavice, sunčane naočale, uvijek izgleda ponosno. Moj otac više ne vozi,
zbog oka, on hoda pješke Parizom, veoma brzo, držanje mu je uspravno, veoma uspravno, često
susreće prijatelje koji ga prepoznaju: "Tvoj otac brzo hoda." I znam što misli o djedu, o automobilu,
o kući, o skučenome životu kojega se toliko plaši, o provincijskom životu. Majka šuti jer sjedi uz
svoju majku, a nije naviknuta na to, znate; ona je naučila voljeti putem svoje djece. Majka me je
nosila kao štene, iz sobe u kuhinju, iz pijeska u more. bila sam tako lagana Ha m» \c rw-ac navi^or.
krhkom. Trebalo mi je vremena da steknem snagu. Trebalo mi je vremena i da se riješim te snage,
kako bih mogla doći k vama, kako bih od vas zatražila pomoć. Kada nas je baka posjetila u Alžiru,
spavala je na dvosjedu u dnevnoj sobi, koja je gledala na more, bila je zima, i oči su joj bile tužne
kada je rekla: "Ovdje bijeda nije lijepa", rečenicu koju ja nisam razumjela, koju nisam čula. Bilo je
to za vrijeme praznika u veljači, otišli smo u Sidi--Ferruch, u šumu u Bainemu, na putove u Koleu,
skupljali smo češljuge, kupila sam i češere, mislila sam da sam sretna što je vidim, jer nam se
pridružila, kao nekakvo neobično grananje koje se začudo razvilo, kao što se primi presađena koža;
kada sam gledala fotografije s tih praznika, primijetila sam da je na slici uvijek nekakav pas, često
kraj nje, kao da ga privlači, zbog čega je moja majka kazala: "Tvoja je baka uvijek znala s psima."
Iza ulaza u restoran je debeli zastor, jedna nam je djevojka uzela kapute, zamijetila sam zlatnu
knjigu na jednome stolu, djed me je uhvatio za ramena i rekao: "Napisat ćeš koje slovo, ptičice
moja?" Vraća mi se bijes i otvara mi utrobu, vraća mi se bijes jer nisam na svome mjestu, ne znam
glumiti pisca, ne znam glumiti lice djevojke s televizije, ne znam glumiti unuku svoga djeda, više
ne znam glumiti kćer alžirskoga studenta, više ne znam glumiti kćer kćeri koja će loše završiti; na
Kubi su mislili da sam kći Pjevačice, prevarili su se glede naše veze, jer sam se ja prevarila u priči,
mislim da je sve moja greška, znate, ostala sam s Pjevačicom jer sam se bojala samoće i jer sam se
bojala sebe same. Bojim se i u restoranu, bojim se vlastitoga bijesa, očima sve obuhvaćam, pomogli
su baki da sjedne, ona je jako mršava, na sebi je imala odijelo od blijedozelene vune, uređene nokte,
plavo sjenilo na kapcima, gledala me je, ali me nije vidjela, ona je bila drugdje, kao i obično, na
jednom drugom mjestu koje je za nas zatvoreno, spustila je glavu jer joj se psić davio uzicom, ona
ponavlja rečenicu koju je uvijek govorila jazavčaru Quiku Quiku kada sam bila dijete: "Hajde,
prestani se grupirati." I pas je prestao, a ja se želim glupirati, želim umiriti svoj gnjev, želim ga
izbrisati iz sebe, da on Dostane kaD vode u oceanu, kao što sam i ja bila neznatni
djelić ljubavnoga zdanja Dijane iz Zuricha. Ona je voljela sve, ili, bolje rečeno, ona je željela sve,
što je značilo i da me nije voljela. S njom sam naučila kako ponekad mogu ušutkati bijes. Bijes se
povlači s alkoholom, polako, a kako ne volim alkohol, i kako ne znam piti, brzo pijem, i vino, i
šampanjac, brzo idem prema jednom obliku pijanstva, koje uvijek nadzirem, jer ono nije ništa
prema žestini bijesa, i otac je kao i ja, i tako bijes kola, i djed ga preuzima, i kako ručak odmiče, on
se više ne suzdržava, on govori i govori, on govori o Africi, o Iraku, o Magrebu, on se svega boji,
on se boji da će mu ukrasti njegov novac, što ja razumijem kao već su mu ukrali njegovu kćer.
Jednoga je dana majka rekla: "Tvoj djed nije mislio da će mu kćeri otići jednoga dana. On je želio
osnovati obiteljsku industriju. Htio nas je zadržati pored sebe, u svojoj kući." Ni jedan čovjek nije
se uspio usprotiviti mome djedu, znate. Moj otac mu dopušta da priča, i to je strašno, očeva je šutnja
užasna, jer u toj šutnji ima sažaljenja. Osim toga, sjetila sam se još nečega, sama sam sebi rekla da
mu nikada nisam rekla da ga volim, nikada, i ne znam je li moj djed ikada čuo ovu rečenicu: "Volim
te"; doista ne znam, ne znam jesu li ga već cjelivali, jesu li mu pomilovali lice, jesu li ga ikada
poljubili u trbuh, ne znam jesu li mu ikada rekli: "Nedostaješ mi, ljubavi", ili "Ne mogu više živjeti
bez tebe", i ne znam je li se u njemu ikada javio jezik ljubavi, i, što je još gore, ne znam je li ikada
rekao: "Ti si moja lijepa unuka. Tvoj je otac ponosan na tebe. Ako nešto trebaš, ovdje sam." Kada
mu je umrla majka, mojoj je majci poklonio komad pokućstva iz škole Boulle, s porukom: "I da ga
nisam vidio u Alžiru." Jedanput je došao u Alžir, krajem šezdesetih godina, mislim, ne znam ništa o
njegovu putovanju, ne znam ništa o njegovu posjetu, samo onu priču s Françoise Hardy koju je
susreo u zračnoj luci i koja mu se potpisala u putovnicu. Nikada nisam mjerila svoju ljubav prema
baki i djedu, nikada si nisam postavila to pitanje, mogla bih voljeti tu ženicu koja zna razbiti kliješta
raku kojeg upravo jede a da se nikada ne zaprlja, tu ženicu koja nije uvijek bila nježna prema
pacijentima, tu ženicu, kirurgovu suprugu koja je željela biti umjetnica, tu ženicu zatvorenu u
svome svijetu u koji me nije uključila. Jednoga dana, napisala sam joj sljedeće pismo: "Mislim da
me ne voliš, i znam zbog čega." Ona mi je odgovorila: "Zbog tvojih je riječi tvoj djed mogao
umrijeti od tuge. Trebala bi se sramiti." Tako je teško izmjeriti ljudsku ljubav, tako je teško
razotkriti tajne. Postoje nevidljive ljubavi kao što postoje knjige koje se nikada neće napisati;
mislim da se upravo to događa našoj obitelji, postoji ideja o ljubavi, tamo, za vrijeme tog ručka, ali,
nedostaje nam ljubavna snaga koja bi nas nagnala da se poljubimo, da se zagrlimo, da kažemo jedni
drugima: "Volim vas, nedostajali ste mi", što bi značilo i: "Toliko mi je godina trebalo da vam se
vratim i vama je trebalo toliko godina da mi kažete da me volite." Baka kaže da me se plaši, da ne
voli ni moje ruke ni moje oči. Boji li se, dok sjedi za ovim stolom u restoranu? Ona broji sate koji
nas dijele od našega vlaka, ona broji kocke šećera koje daje psu, ona broji poglede koje joj upućuje
moja majka i koji znače: "Reci mi nešto lijepo", ona broji moje knjige i pita se je li ih sve pročitala,
je li ih sve dobro shvatila, ona broji izgubljena ljeta, ona ljeta koja sam provela s njom, kada sam je
nasmijavala i kada je plesala, ona kaže: "Sjećaš se kako su ljetnikovci bili veseli?" A ja brojim riječi
koje su mi u glavi, sjećam se one NTM-ove pjesme, koju smo pjevali s M., koja govori o vlaku, o
mladosti i o snu, ja brojim predmete na stolu, majčino prstenje, očevu dugmad na košulji, djedove
vene na rukama, moje treptaje, i samoj sebi kažem da sam i ja život provela brojeći tijela, lica i
razbijena srca, brojeći i svoje dane u Francuskoj kojih odnedavno ima više od mojih dana u Alžiru, i
vjerujem da moj život može početi, da sam u brojčanoj prednosti, da je djevojka koju sam izmislila
na broju 118 u ulici Saint-Charles mnogo življa od one koja se igrala pod narančinim stablima. Prije
no što smo otišli iz restorana, djed me je zamolio da se potpišem u zlatnu knjigu, konobarica je bila
iznenađena, jer me nije poznavala, djed ju je primio za ruku i rekao joj je: "Znate, jednoga će dana
ona biti doista slavna"; baka se skriva iza svoga šala i znam da se želi smijati, ali smijehom od
kojega bi se sve rasprsnulo, smijehom koji bi me zaštitio od srama. Potpisala sam se potpisom
koji nije moj, pisala sam s krabuljom na licu, željela sam ugoditi djedu. On je bio sretan, jer se naša
veza ostvarivala putem moga statusa autora. Majka je željela otići u Pipriac, gdje su tijekom rata
proveli više mjeseci zbog bombardiranja. Rekla je: "Mislim da sam tamo bila uistinu sretna, jer nije
više postojalo ništa stvarno", što ja razumijem kao: "Bila sam sretna jer više nisam bila vaša kći, i vi
više niste bili moji roditelji, rat nas je pretvorio u prijatelje." Ona je željela ponovno vidjeti to
imanje, s tako velikim poljima, s bojom žutoga žita, s mirisom vlažne trave, ona je željela ponovno
pronaći svoje praznike, one trenutke bez buke zrakoplova, bez straha. Djed je rekao da je to dobra
zamisao ali da je već suviše kasno, da će uskoro pasti noć, a da on mrzi voziti noću, majka je
ustrajala i znam da se ona tada, u automobilu, prema tonu svoga glasa, pretvorila u dijete. Znala je
da nećemo otići u Pipriac, znala je da djed ne vozi veoma dobro, ali ona je ustrajala, iako ne znam
zbog čega. Ne volim njen glas, ne volim njeno tijelo koje se nagnulo prema svome ocu, koji pali
automobil i kaže: "Ne. Sutra." "Molim te." "Ne. Sutra." Ja ponovno čujem jezik ljubavi, znate,
ponovno čujem onaj ples riječi: "Voli me. Ne. Molim te, voli me. Ne." Vratili smo se kući.
Prijateljica mi je rekla: "Javi mi se telefonom prije spavanja, ja se neću odvažiti nazvati." Ne znam
srame li se moji baka i djed onoga što jesam, ne znam mjere li oni snagu te veze. Jednoga dana
Prijateljica je rekla: "Rođena sam da bih te zaštitila." Voljela bih da je ona tamo, kraj mene, da njen
glas nadjača majčin glas, da njena šutnja zagluši očevu šutnju, da njeno tijelo prekrije moje tijelo i
da me zaštiti od moga straha, da, ja se još uvijek bojim, ali taj strah se rađa zbog drugih tijela, taj
strah dolazi izvana i on se širi, širi, širi, ja preuzimam sve na sebe, tamo, zatvorena u američkom
automobilu za vrijeme praznika provedenih u Francuskoj, djedov zadah, očev parfem, pseća dlaka,
njegov topli trbuščić, njegova mala crna prsa, njegove male pandže, na sebe preuzimam toplinu
majčinih ruku, na sebe preuzimam žive organizme koji me opsjedaju, koji me straše, na sebe
preuzimam i osjećaj podlokavanja, sve se urušava, majčino djetinjstvo, očeva mladost, ja, moje
rođenje, budući da sam rođena u tome
gradu, u ljetnome centru, sve krivo shvaćam jer još uvijek se osjećam nelagodno, to mi dođe, i ne
mogu zatomiti svoje loše misli, ili imam osjećaj da nosim naočale, naočale pomoću kojih vidim
ispod odjeće, i vidim sve, crveno meso, smirena spolovila, teške grudi i svoj trbuh, i potrbušinu, i
gadim se samoj sebi što mogu imati takvo što u sebi, te vizije, i pas mi se gadi, i znam odakle dolazi
taj osjećaj nelagode, to je zbog jednoga ručka s majkom, jednoga dana, to je zbog njenih riječi,
znate, kada sam otišla u stan u ulicu X, nešto se dogodilo među nama, mi smo ponovno par, par s
broja 118, dvije ženice koje se drže ispod ruke dok hodaju hodnicima pariškog metroa, mi smo bile
par u mojoj glavi, kada sam, kao dijete, mislila da ću se jednoga dana udati za majku, mi smo bile
par fantazma kada je majka rekla: "Nas smo dvije proživjele osobite stvari." Bile smo krivi par kada
je moj otac rekao: "Toliko sam želio da živiš s majkom dok sam ja u Alžiru"; onda je ona izrekla
riječi koje je kazala samo meni, riječi njena oca, i odatle dolazi nelagoda, znate, iz riječi toga
čovjeka koji je mojoj majci, kada je bila dijete, znao reći: "Stavi nešto na glavu." Ta rečenica ne
znači ništa. I ona znači sve. Ta je rečenica plam majčina djetinjstva, mislim da sve izvire odatle.
Majka kaže: "Morala sam pričekati da navršim pedeset godina kako bih se mogla pogledati u
zrcalo." Ili: "Tako se bojim svoga lica." Ili: "Ne volim samu sebe." Ili: "Ne usuđujem se ući u
dućane, žene me plaše." I toliko zamjeram tome čovjeku, znate, kada s majkom odlazim u H&M, i
kada je gledam kako se utapa u valovima tijela koja nasrću i kao da prolaze kroz nju, moju majku
kojoj se njen otac rugao, moju majku i njeno lijepo lice, moju majku koja je počela voljeti samu
sebe u Ziirichu, zbog Hanne Schygulle, zbog navodne sličnosti s njom, u filmu u kojem je ona
glumila lezbijku; i zamjerila sam Dijani kada mi je nagovorila majku da zapleše na pjesmu Billie
Holiday, Day in, Day out, jer je znala, jer je gledala film, jer je to bio još jedan način da me ponizi.
Kada moja majka kaže: "Stavi si nešto na glavu", ona zadobije glas svoga oca, ona zadobije njegove
usne, ona zadobije njegov pogled, i ona razgovara sama sa sobom, i to je opet ona napeta nit koju
ona ne želi
prekinuti, mislim da moja majka vidi samu sebe kroz oči svoga oca, i zbog toga ne vidi samu sebe,
znate, i zbog toga nas je ona obavila ludom ljubavlju, pretjeranom ljubavlju, ona nam je dala sve što
je imala u sebi, i sve ono što nije mogla dati samoj sebi. Nakon ove rečenice, kad sam pogledala
obiteljski album, vidjela sam majku dok je bila dijete, njene velike oči, njenu plavu kovr-čavu kosu,
njenu ručicu koju je pružila majci, njeno tjelešce, njena crna kolica, ja ne plačem, jer vidim jedan
sretan trenutak, jedan jedini sretni trenutak, trenutak kada je snimljena ova fotografija, suze su mi
navrle na oči kada je rekla: "Ponekad sam još uvijek četverogodišnja djevojčica. Ja sam kao oni
mali školarci iz ulice X, ja im nalikujem, ujutro, kada je hladno, kada odlazim na posao, kada oni
nose torbe. Ja znam da oni pate. Jer sam ja jako patila." Suze mi navru na oči zbog nje, suze mi
navru na oči i zbog mene jer znam da joj je moje dječje tijelo služilo kao utvrda, da je moja majka
popravila svoje djetinjstvo pomoću moga djetinjstva. Ja sam u očicama mreže, ne razumijem uvijek
svoju majku, jer se iznenada osjećam dobro u automobilu, zbog tišine, zbog blagoga zraka, zbog
svojih uspomena iz djetinjstva, kada smo se vraćali s Mont-Saint-Michela, iz Grenoblea, iz Serre-
Chevaliera, nešto je bilo drugačije kod bake i djeda, jedna vrsta sigurnosti, mislim, koju nisam
osjećala u Alžiru, jer me je preplavila ljepota, jer sam uvijek bila na rubu suza; nisam to zaboravila i
ta mi se krhkost vratila u Nici, s Prijateljicom, kada smo hodale prema Negrescu, okupane
svjetlošću neba koja se igralo s morem i palilo sva tijela, ili na malome balkonu u Hotelu Suisse,
kada smo imale osjećaj da visimo u zraku, i znate, strah od smrti u tome trenutku više nije postojao;
smrt je postala mala crna točka medu tisućama vatrenih točaka koje tvore sunce, više nije postojalo
ono čupanje iz nečega, ali je postojala neizmjerna tuga, moja alžirska tuga izvire iz ovoga
povezivanja ljepote koja se miješa sa smrću. Ja sam spokojna u automobilu svojih bake i djeda jer
poznajem te glasove, taj automobil, tu kuću pred kojom smo se zaustavili, ali ja poznajem te
elemente izvan majčine priče, imam izdvojenu priču s bakom i djedom koja ne prolazi kroz majčine
uspomene; ova je
priča priča o zimi provedenoj u Rennesu, kada smo radili palačinke, kada su mi poklonili bijelog
kunića, kada sam pročitala Alisu u zemlji čudesa, ta je priča priča o školi u Thaboru, o liječničkoj
ordinaciji u ulici E., o hrpi Pariš Matcha, o obiteljskim ručkovima, o svim onim riječima koje sam
čula kao brujanje koje umiruje, ta je priča o mirisu tavana, o mirisu knjiga, o mirisu majčinih
bilježnica koje sam pronašla, ta je priča i priča o izdaji, jer se sjećam da sam se tijekom te zime
odvojila od roditelja, da sam ih zaboravila. Mislim da se srce navikne na sve; navikla sam na svoj
novi život; tijekom nekoliko mjeseci baka i djed su postali moji roditelji, i sjećam se ljubavi iz toga
razdoblja, i mislim da, kada sam odrasla, moj život nikada nije prestao ispravljati ovu izdaju.
Osjećala sam se krivom zbog toga; osjećala sam se krivom što volim ljude koji nisu bili nježni
prema mojoj majci, i, što je još gore, osjećala sam se krivom što sam osjećala da su ti ljudi nježni
prema meni, i da time kradem majci tu nježnost i, što je još gore, osjećala sam se krivom jer sam
nejasno osjećala nešto kao slutnju nadmoći. Bili su nježni prema meni, jer sam ja to zaslužila, više
od svoje majke. Ta misao počiva duboko u meni, ta misao kvari druge misli, kao kakva prezrela
voćka, od koje se pokvare druge voćke u košari; kada me djed primi za ruku, ja samu sebe iznutra
ubijam, kada kaže: "Ti si tako lijepa", ubijam se iznutra i kada kaže: "Mila moja ptičice", ubijam se
iznutra kada čitam njihove razglednice: Ljubimo našu malu, ubijam se iznutra, i širim krug
samouništavanja: ne znam primiti kompliment. Samoj sebi oduzimam pravo da budem voljena, do
kraja branim svoju majku, samoj sebi zabranjujem sreću, zbog toga sam s Pjevačicom ostala dvije
godine. Uvijek imam tu sliku o njoj, ona dolazi prije mene, u restorane, u koncertne dvorane, na
večere, u taksi, ja samu sebe brišem zbog nje, brišem samu sebe iz sebe, jednoga je dana izrekla ove
riječi o mom nepisanju: "Dopada mi se što više ne pišeš, nema mjesta za dvije." ]a, ja imam
dovoljno mjesta u srcu da sakupim sve svoje osjećaje, ja sam u vrtu u Rennesu, i sama sebi govorim
da je svaka ruža ruža moga djetinjstva, a ne ruža djetinjstva moje majke, ja sada mogu odvojiti
svoje osjećaje od
njenih. Treba vremena da bi čovjek postojao, treba vremena da bi se čovjek otarasio pupčane vrpce.
Popela sam se do svoje sobe, zaključala sam se u maloj ružičastoj kupaonici, pustila sam vodu i
nazvala Prijateljicu. Nije se javila. Ostavila sam joj poruku na telefonskoj sekretarici: "Trebam ti
ispričati toliko toga. Nedosta-ješ mi." To što joj moram ispričati je moje lice u zrcalu koje mi se čini
starijim, moje tijelo koje ne zna gdje bi samo sa sobom, bakin glas koji se čuje iz prizemlja: "Toliko
smo se zadržali u restoranu, da ću za večeru samo narezati ananas"; to što joj moram ispričati je i
moj otac kojeg gledam s prozora koji gleda na vrt, on sjedi na željeznoj stolici, i mislim da plače, ali
nisam sigurna, znam samo da se osjeća isto tako osamljeno kao i ja, odvojen od tijela moje majke
koje je otišlo u svijet svoga djetinjstva; ona nas više ne treba, ona je pored svoje majke i nikada
neću saznati što nije funkcioniralo među njima; to što joj moram ispričati je i moja iznurenost
postojanjem, da, ja sam umorna od postojanja u toj kući, putem te kuće, umorna sam i od postojanja
mojih knjiga; tko će me najzad upitati: "Jesi li s nekim?" Jer to mi tražimo u Saint-Malou, s mojim
bratićem, postojala je čitava mladost koju je trebalo pronaći, osoba prema kojoj se trebalo krenuti,
da, toliko smo zajedno tražili i bratić mi je mnogo oduzeo, a da nije ni znao jer je on ljubio onu koju
sam ja željela; možda je to znao jer je, na svome vjenčanju, rekao: "Znaš, uvijek imam u novčaniku
fotografiju nas troje." Ima toliko skrivenih ljubavi. A on? Sjeća li se on naše priče? Sjeća li se on
naših tijela koja su se stiskala od tuge jer smo izgubili onu koju smo oboje voljeli? Ne znam
prepoznaje li se moja baka u meni, ne znam prepoznaje li ona našu vezu; ne znam možemo li se
otarasiti krvnih veza; mislim da me moj strah rješava svega, jer sam se nakon večere dvaput
zaključala, stavila sam stolicu ispred vrata, i jer ne mogu zaspati, i jer gledam strop koji je prugast,
od svjetala automobila koji prolaze; vraća mi se moj strah, više se ne osjećam sigurnom, to je opet
zbog gnjeva, jer mi se otac držao pognuto za stolom, jer više nije mogao govoriti, jer smo se ukočili
kada je djed počeo pričati o svijetu. Nikada nećemo saznati tko je taj čovjek, to je čitava
drama moje majke, čitava je drama moje majke u tome, u njegovim velikim šakama koje stisne
kada je razdražen; moja majka ne zna tko je njen otac, ona ne zna tko je ona; ona je u Alžiru često
znala reći: "Ja nisam iz Rennesa. Ja sam sazdana od vas." Mi smo začeli moju majku, sestrina
ljubav, očeva ljubav i moja ljubav su je izgradile, izdjeljale, bila je to situacija u kojoj smo mi bili
protiv njih, ali, bijes se vraća jer nisam ispričala cijelu priču, jer nikada neću znati zašto se majka
boji očiju svoga oca, zašto se majci ruke tresu, zašto se majčin glas pretvori u glas kakav je imala
kada je bila djevojčica, oni imaju tajnu, ili imaju lažnu tajnu, tajnu koja je izgrađena na strahu. I
noću ja mogu izbrisati taj strah, mislim na Prijateljicu, vidim je kada zatvorim oči, ona vozi
automobil, ja sam kraj nje, mi jurimo niz obalu, ljeto je, u zraku se osjeća miris cvijeća, mi imamo i
našu pjesmu, Two of Us, mi smo tako sretne, same smo na svijetu, u automobilu, s vjetrom u kosi, s
našim lakim tijelima, s onom rečenicom koju su nam rekli: "Vas dvije ste život." S Dijanom iz
Zuricha ljubav je imala veze sa smrću, zbog snijega, zbog šume, zbog njena glasa koji me nije
obavijao; postojao je osjećaj bježanja, bježanja stvari i krajolika; nisam ušla u njen okvir, nisam ušla
u njen život, ruka mi se nije zadržala u njenoj, mi smo bile tako različite da smo jedna drugu
proždirale. Prijateljičino lice briše strah od noći, njen smiješak i njen glas, njena rečenica koju
ponavlja: "Rođena sam da bih te zaštitila." Mislim da sam slomljena, mislim da me je slomila ta
kuća, ali još uvijek nisam pronašla oružje koje me je ranilo, potreban je cijeli život da bi se to
dokučilo. često sanjam o idealnoj knjizi, koja bi se napisala u nekom nesvjesnom stanju, koja bi
proniknula tajnu naše obitelji, bila bi to knjiga koja bi niknula iz hipnoze, knjiga istine, jer je to
velik problem: znati, ja moram znati. Otvorila sam vrata svoje sobe, spustila sam se niz stepenice,
otvorila sam vrata vrta, hodala sam bosonoga po tratini. Promatrala sam kameni zid, i sjećala sam se
sebe, kada sam, tijekom one zime, bila tako mala, i sjećam se da sam upravo na tom mjestu shvatila
da život nije vječan; to kao da je stvorilo neku crnu rupu u meni, i rekla sam samoj sebi da treba oko
sebe imati puno ljubavi da bi čovjek
prihvatio tu tragediju, možda strah potječe i odatle, iz te ideje, i napose iz toga nedostatka ljubavi
koja mora obavijati tu misao. I zbog toga je Pjevačica imala povorku ljudi oko sebe, čiji sam i ja dio
i ne sramim se toga; nisam bila njena vatrena obožavateljica, samo sam pronašla nekoga tko je bio
nesretniji od mene; zbog toga postoji rečenica koju su nam rekli ljudi kada su me vidjeli s
Prijateljicom: "Vas dvije ste život", jer nas dvije smo ljubav, ali jedna tako beskrajna, tako osobita
ljubav da je čak ni riječ ljubav ne može u potpunosti obuhvatiti. Medu nama postoji nešto veliko,
nešto, da još jedanput ponovim, što nas nadilazi, jer naša ljubav zatvara sve naše napukle i puknute
veze. Prijateljica i ja, mi imamo sva lica, mi smo sve jedna drugoj, naša nas veza posve ispunjava,
ništa nam ne nedostaje, mi smo prije i nakon svega, mi slijedimo samo našu liniju, mi ne
nalikujemo ni na koga; to je vrsta iznova sazdane veze, mislim da smo mi jedna drugu oda-brale. To
je tako dragocjeno. Ponekad ima toliko podčinjavanja. Mi smo tako slobodne, tako slobodne unutar
onoga što smo stvorile. Ta je ljubav umjetničko djelo. Prijateljica često kaže: "Mene svaki dan naša
veza razgaljuje." I ja poznajem majčinu patnju. Znam da se kći nikada ne oporavi od toga što nije
bila sigurna u očevu ljubav. To je smrt, mnogo prije smrti tijela. I iz toga izvire majčin strah, kada
ona kaže: "Zagrli me, bojim se; nemoj me tako gledati, bojim se; spremi ovaj nož, bojim se; ne
naginji se kroz prozor, bojim se." Vratila sam se u svoju sobu, mislila sam na Pjevačicu, kako ona
provodi noći, nikada nije mogla spavati jer se bojala da se neće probuditi, i mislila sam na svoju
sestru koja je rekla: "Više ne želim ići u Rennes, jer se bojim da ću ondje umrijeti." I mislim da je
strah i strah od mraka, od onog užasnog izraza: vječni mrak. Samo ljubav može povući taj strah
nama iz glava, i to je čuvstvo koje sam osjećala one nedjelje, na suncu, u vrtu pored kuće u
Rennesu, kada sam gledala baku kako poslužuje oranžadu u velikim čašama, kada je psić zaspao u
travi, kada je došao ujak i kada mi je rekao: "Postala si žena." Koliko je vremena prošlo? Koliko mi
sati nedostaje, između te obitelji, moje obitelji, i mene? Koliko riječi nisam izrekla u dobrom
trenutku? Jer, voljela bih izreći te riječi tamo, pred roditeljima koji se drže kao da su zaljubljeni,
osvijetljeni trakom sunčeva svjetla, stojeći nasuprot redovima ruža koje je baka razbila kako bi
ubrala ruže za kćerinu sahranu, te su ljubavne riječi: želim te zagrliti, draga bako, želim te grliti
toliko da te gotovo ugušim, želim osjetiti tvoju kožu i tvoju nježnu odjeću, želim da tvoja priča
prodre u mene jer je to i moja priča, jer, ako bolje pogledam, ja nalikujem tebi, imam tvoj stas,
imam tvoje ruke i imam tvoj nos, i možda imam i tvoje oči, oči koje te toliko plaše jer gledaju u
istome smjeru, i naš je put automobil, kolodvor, glas koji najavljuje vlakove na peronima, zvuk
vrata vlaka koja se ponovno zatvaraju, brujanje motora, galama putnika, buka života koji brzo
prolazi, u jednom pa u drugom smjeru, u jednom pa u drugom smjeru, cijeli mi je život u
odlascima, napustila sam Alžir, napustila sam broj 118, napustila sam Zurich, da, nisam vam rekla,
nakon Zuricha bio je još i hotel Méridien "koji je stajao cijelo bogatstvo", kako kaže moja majka, u
Ferneyju, tamo smo ostale mjesec dana, za to smo vrijeme šetale oko jezera Divonne, za to sam
vrijeme opel corsom vježbala parkiranje na parkiralištu, kako bih naučila voziti, kako bih naučila
zaboraviti Dijanu; otišla sam iz Alžira zbog majčine asfiksije, otišla sam iz Zuricha zbog Dija-nina
gušenja, i njeno je tijelo počivalo na meni, gutalo me je, dakle, evo, draga moja bako, sva moja
ljubav koju sam čuvala za tebe, i trebala bih reći za vas, jer smo se nas dvije pretvorile u strance, ili,
bolje rečeno, kako ti kažeš tuđince; ja sam još uvijek tudinac, jer, čitav moj život niječe samoga
sebe putem kretanja vlakova i zrakoplova. U tome životu postoje samo odlasci, to su vatreni
odlasci, svaki put, sve gori na slikama na televiziji, Korzika, naš ljetnikovac koji je Pjevačica
unajmila, naša bijela postelja, vrt gdje ona piše, mala terasa od crvenoga kamenja prema kojoj je
naslovljena jedna njena pjesma, i gorjelo je opet jedne noći u mojoj ulici, nebo je bilo narančasto, i
Prijateljica nije bila ondje, i onda je ta vatra postala mnogo više od vatre, bio je to požar u Alžiru,
rušili su se zidovi moga djetinjstva, sve mi je to bilo u glavi; "vatro, hodaj sa mnom", napisao je
Lynch u svom filmu, Fire
Walk With Me, i ta je vatra velika samoća, Prijateljica kaže: "Ti, ti si navikla biti sama, ti se znaš
nositi s time", da, znam se nositi s time, i zbog toga plačem kada se autobusom vraćam iz Rennesa,
kada se prisjećam prizora i kada znam da je nesreća moje obitelji upravo u toj riječi, soledad, svatko
je za sebe, ništa ne kola, nitko nije rekao: "Nedostajali ste mi", nitko, i onda sam otvorila vrata
svoga stana, i kao i svaki put Prijateljica je svojim glasom zastrla sve što nisam čula u Rennesu:
"Kako si lijepa. Malo si smršavjela, zar ne? Nedostajala si mi. I promijenila si se, nikada te ne
prepo-znam." Ja sam samu sebe prepoznala kada sam jednoga dana bila na trgu Châtelet, kada sam
nazvala Prijateljicu i kada sam joj rekla: "Jest ću u kafiću", i kada mi je ona odgovorila: "Sama? Ne
znam kako možeš, ja ne bih mogla." I prelazeći Châtelet, mislim na Guiberta, koji ga je prešao
toliko puta, koji je toliko pisao o kafiću, o čekanju, o kazalištu na trgu, o svom onemoćalom tijelu,
tamo, na ulicama kojima prelazim, na klupi na koju sam sjela: "Hoćete jesti?" "Da." Još jedanput su
mi na stol postavili papirnati stolnjak, ulje i ocat, košaru s kruhom, ja sam pored stakla, zbog sunca,
zbog buke automobila koja će uvijek ostati pariška buka, posve oprečna alžirskoj tišini, i gledam
prema baru, muškarce i žene koji stoje, male espresso kave, male vinske čaše, mješovito društvo za
šankom, aparat za kavu, i prije sam se jako divila Parizu, u filmovima Claudea Sauteta, ono ludilo
na blagajni, iza bara, oni prijatelji koji su se našli, i uvijek mi se srce stegne kada pomislim na
Romy Schneider, na njeno lice koje su toliko voljeli, kojem su se toliko divili, na njen glas koji je
prodirao kroz neprestani žamor u gostionicama, kroz gradsku vrevu, kroz život, kroz ljubav. Ne
sramim se ručati sama. Zatvaram oči pred sobom, ne osjećam nikakvu tugu zbog sebe, moja je
samoća također oblik rada; hodam uz obalu kod Mégisserie i prisjećam se ove Prijateljičine
rečenice: "Kada ti zatvoriš oči, ja ih otvorim"; to je zbog automobila, jedne noći, zbog tunela u
Louvreu, zbog zvuka automobilskih guma, da, ja zatvaram oči, jer Prijateljica gleda za obje;
ponovno zatvaram oči, znate, jer više ne idem u Rennes, ne mogu više, baka mi tamo leži, mislim
da se više ne može kretati, od
napadaja, ja zatvaram oči nad sobom - napustila sam je; i tako, na određeni način, ja ponavljam njen
put, ili, bolje rečeno, ja sam s njom kada ulazim u prodavaonice za kućne ljubimce, kada tražim psa;
baka voli samo male pse, one koji imaju uši meke poput baršuna, crne oči, kratke noge, kratku
dlaku, koji nakrive glavu kada razgovaramo s njima. Oni su tamo, iza stakla, moji terijeri Jack
Russell, spavaju, a onda se igraju u slami, i gledam ih u oči, i čekam nekakav znak, znak ljubavi,
znak kojeg da izaberem, kojeg da volim, kojeg da spasim? Dijana iz Ziiricha je govorila: "Ti si kao
nekakva životinjica, nježna i nepredvidiva", ona me je držala u ruci kao što ja držim Guibertovu
sliku u svojim očima, on je tamo, preda mnom, na obali, on brzo hoda, ima sastanak na Chateletu,
on zna, on zna da se sve može napisati, da postoji tijek koji se ne može fiksirati; sve je tamo, sve su
knjige tamo, znate, treba samo hodati, treba samo gledati nebo, treba samo uhvatiti zimsko sunce,
treba se samo uvući u mnoštvo i sve počinje, pisanje je pisanje o kretanju života; to sam jednoga
dana rekla u francuskoj knjižari u Bostonu, kada me je jedna čitateljica pitala zašto pišem: "Mislim
da je to život, život koji kuca", i dok ja odgovaram, ja znam da mogu pisati o licima koja me
gledaju, o tom proždiranju, k tome, knjiga dolazi prije pozadine, u glavi imam glas koji opisuje
predmete, osobe, prije no što ih moje tijelo susretne. Ja pišem u glavi, o drvenoj knjižari u Bostonu,
o mojoj američkoj izdavački, J., plavokosoj ženi kratke kose, o njenim dugim rukama i njenu
prstenu na palcu za koji mislim da znači da je lezbijka. Postoji prava veza medu nama, knjiga nije
jedini razlog našega susreta, tu je i Boston, moj najdraži grad, hotel iz kojeg izlazim, bijele ruže u
mojoj sobi, početak ljeta, boja neba, moj život autora mi se napokon jedanput čini tako
jednostavnim; ne igram nikakvu ulogu, sve se skuplja u meni, ono što pišem i ono što jesam. Ne
želim se vratiti u Pariz. Tamo je ljeto blago, svjetlost je blijeda i topla, postoji osjećaj Amerike,
postoji osjećaj neizmjernosti Amerike; ja hodam očevim stopama, oduvijek sam znala da postoji
jedna osobita Amerika, ona o kojoj sam maštala kao dijete kada sam čekala njegove razglednice,
njegove telefonske
pozive, kada sam skupljala njegove avionske karte, iz New Yorka, iz Washingtona, iz Chicaga, to je
Amerika koja mi dolazi od oca, i od očeve odsutnosti, a potom i od njegova povratka, jer je on
ubrzo postao junak koji je prešao Atlantik; a postoji još jedna Amerika koja me opčinjava, Amerika
San Francisca, Key Westa, Fire Islanda, Provincetowna, Amerika na pučini kod Bostona gdje sam
odlučila provesti nekoliko dana; ja ne osjećam nikakvu tugu zbog toga što ću praznike provesti
sama, zato što nikada nisam uistinu sama, moje je pisanje moja vizija stvari, ono oko koje
neprestano gleda, kao oko koje iskrivljuje ili objektiv kakva fotoaparata, koje moju samoću pretvara
u pravu radionicu, u toj samoći ja nisam pasivna, ja se krećem, ja se ne smatram samom, ja gledam
druge kako dolaze prema meni, kako preuzimaju tu osamljenost i kako se u njoj otkrivaju, to nije
kao kada je Pjevačica jednoga dana uzela taksi kako bi otišla na Roissy i kada je nasumce
rezervirala mjesto na jednome letu, mislim za Lisabon, i kada je otišla, ali ona je otišla od svega, i
kada je stigla u Lisabon, zatvorila se u hotelsku sobu, i ostala je u njoj dva dana, prekrivajući glavu
rukama, pitajući samu sebe tko je, i hoće li jednoga dana imati dovoljno snage da bi doista postojala
ili da bi voljela samu sebe. Osjećam samo ljubav kada čekam mali zrakoplov u čekaonici C, na
izlazu broj 5 u bostonskoj zračnoj luci, osjećam samo ljubav kada znam da se ovdje vama spremam
pričati o ženama, o svom odnosu prema ženama, o toj vezi, o tom obožavanju, ne sramim se, ili više
se ne sramim, vi me gledate i ja mogu izdržati vaš pogled, ne znam zavodim li vas, je li
Provincetown način da vam kažem koliko sam spokojna sa ženama, s vama, iako nosite više
krabulja; tijelo koje stoji meni nasuprot, vaše tijelo, jest žensko tijelo i mislim da je sve u tome, u
toj razlici prema muškarcima, ne uspijevam samoj sebi kazati da smo slični, uvijek će za mene
postojati muškarci i žene, uvijek će postojati ta crta, ali, to nije posljedica straha, to je želja, mislim
da je to želja, i mjesto, svakome svoje mjesto i moje je mjesto u malome zrakoplovu u
Provincetownu, zatvaram oči i ponirem u sebe, u ono djetinjstvo, kada sam toliko sanjarila, kada
sam putovala sa sestrom, kada su
domaćice bile ljepotice koje su provjeravale moj identitet, prtljagu, pojas, i bila sam na nebu, i kraj
sestre, i osjećala sam njen miris, kolonjsku vodu Bien-etre, i gledala oblake koji su me dijelili od
zemlje, i osjećala sam se tako slobodnom, tako slobodnom od sebe, djeteta koje je vezano uz majku;
kada se raskine veza, javi se uzbuđenje i milina u tuzi zbog te raskinute veze, beskrajna se sreća javi
kada ponovno pronađemo tu vezu, kada je iznova saz-damo, to je spirala, to je moja ljubavna
spirala, to je spirala moga pisanja, kada sam napustila majku, uzela sam maramu koja je mirisala na
nju, kada sam ostavila Pjevačicu, uzela sam pjesmu koju je na pozornici pjevala za mene, kada sam
prekinula s Prijateljicom, uzela sam cijeli naš život u srcu, naše riječi, naša putovanja, naše šutnje,
naše poglede, kada sam napustila svoju američku izdavačicu u bostonskoj zračnoj luci, čula sam
njene riječi: "Vi ste lijepa osoba", i ne sjećam se očevih riječi o sebi, mislim da ne čujem: "Ti si
moja lijepa djevojčica", nego: "Ti si moja bistrica", otac nikada nije razlikovao djevojčice i dječake,
i još uvijek mislim da sam njegov sin kada zajedno ručamo, kada govorimo o njegovoj karijeri,
kada me pita kako napredujem s poslom s velikim poštovanjem i osjećajem jednakosti, bratstva,
povjerenja, koje sam uvijek vidjela u vezi među muškarcima, i ja savršeno glumim svoju ulogu,
mislim da sam ponosna što sam još uvijek očev sin, i njegov nastavak jer mislim da imamo isti
mozak, isti humor, i da smo jednako krhki pred očaravajućom ženskom nježnosti; Prijateljica često
kaže kada je nasmijavam: "Mislim da vidim tvoga oca"; ja sam očev sin, ja sam napose njegovo
zrcalo, jednoga dana on mi je rekao: "Ti si mladić kakav sam ja bio." Postoji priča o očevima kojih
se ne možemo riješiti, često sam mislila da mi je pisanje došlo od majke, od njene strasti prema
knjigama, i da će me ona uvijek držati u rukama, da će me opet proždrijeti ljubavlju, što ona i čini
jer je ona još uvijek moja najbrža čitateljica, ona je željna mojih riječi, jer se traži na mojim
stranicama, i kada se ne pronađe, dovoljno je pametna da se istisne iz sjena koje plešu između
redaka, dok me otac čita polako, on uči o meni i ponovno otkriva samoga sebe, u ovom prenošenju
krvi, pisanja koje
krvari, i sada znam da mi pisanje dolazi od njega, njega koji je toliko pisao u Alžiru, za radnim
stolom, za stolom u dnevnoj sobi, na koljenima, na postelji, i njegovo pisanje krvari, on sve bilježi,
on sve nabraja, kao da bi sažeo život, kao da bi pripremio svoja putovanja i da bi mi ostavio dokaze
o sebi, moj se otac pomalja iz svojih zapisnika, iz svojih bilježnica, iz svojih pisama, koja čitam dok
ga nema, a da ne shvaćam njihov smisao, ali uvjeravajući samu sebe da se u njegovim riječima krije
tajna koju trebam dokučiti, tajna svemira, pa sam i ja sjela za svoj radni stol, uzela sam papir,
kemijske i pisala pisma koja sam međusobno povezivala izmišljenim jezikom jer još uvijek nisam
znala pisati, postala sam dijete--pisac. I u riječima sam ponovno pronašla oca, mislila sam da je to
naša zemlja, te linije koje sam ispisivala flomasterom, ta abeceda koju sam učila, te riječi koje sam
međusobno povezivala, moja bi majka prije bila na strani čitanja, a moj bi otac prije bio na strani
pisanja, snage i jednog oblika seksualnosti; u činu pisanja ima seksualnosti, ima izlaganja i
intimnosti, i danas je tako jednostavno razumjeti moje ljubavi, ja hodam očevim stopama, i znam,
kao i on, koliko opija parfem kakve žene, koliko mami da odgovorimo na njen glas, da izdržimo
njen pogled, i znam koliko mi je srce lagano kada nadlijećem zaljev Cape Code, plaže u Hyannis
Portu, i napokon, gradić Provincetovvn, ženski grad, kao kakvo ukazanje, stiješnjen između dina i
močvare. Kada pogledam oko sebe, uviđam da je u malome zrakoplovu nas šest, šest putnica, i
osjećam se dobro, osjećam se sigurno, osjećam se sigurno sa sobom, znate, znam da je moje tijelo
kraj ženskih tijela, znam kako se one drže ili kako se suzdržavaju, postoji veza medu ženama,
postoji nevidljiva nit; ja znam da pišem iz ljubavi, znate, znam da pišem kada sam u onom stanju
blaženstva, i kada pišem o Dijani, i dalje je grlim, i kada pišem o Alžiru, mogla bih vikati: "Vratila
sam se!" ali, od čega sam otišla ako ne od same sebe? I ja znam odakle dolazim kada stižem u
Provincetown, sve je tamo, sve je iza crvenoga sunca i u mome glasu koji kaže: "Ovdje sam kod
kuće"; ta rečenica znači i da sam kod kuće u sebi, znate, ja dopuštam da me prožme, više ne trebam
promatrati, neao
napokon mogu živjeti ono što promatram, to je kao da ulazim u svoje zrcalo, kao da se tisuće
uspomena skupljaju kako bi sazdale jednu jedinu istinu, jednu jedinu liniju; i tako ja odlazim iz
zračne luke i uzimam taksi prema hotelu: "In town", kaže vozač, vozačica u biti, "to the Blue
Elephant"; ja više nisam autor romana, ja sam u romanu, i sama sam postala neznatni djelić onoga
što čini svijet, naš svijet, moj svijet. Ima stvari koje ne mogu prenijeti, ponovno postajem dijetepisac,
u ruci mi je očeva ruka, ja sam u Americi, ja sam autor, ja sam sama, kao što je to bio i moj
otac u svojim hotelskim sobama, u svojim konferencijskim dvoranama koje sam viđala na televiziji,
tražeći njegovo lice medu stotinjak sudionika, bio je sam na ulicama, noćima, bio je sam na svojim
putovanjima koja su ga odvajala od mene, od nas, njegovih voljenih, bio je sam ponovno u Alžiru,
sam u stanu u zgradi na stupovima, sam u mojoj sobi u kojoj je sve sačuvao kako je bilo - papire,
knjige, igračke, odjeću - i koju je odabrao kako bi malo uživao u suncu nakon trčanja po gradskom
stadionu, gdje su ga dječaci nazvali el Hadj. Ta samoća otvara vrata jednom drugom osjećaju,
slobodi, čovjekovoj slobodi, slobodi izbora; ja tamo, u Provincetownu, odabirem svoj život, to više
nije tajni život, moj se život mijenja u drugi život, klizim polako, i prepoznajem samu sebe u onome
u čemu se najmanje mogu prepoznati, osjećam se tako dobro, tako blizu sebe u ovome gradiću, i u
Stanford Stree-tu, kada prolazim kroz vrt u Blue Elephantu, kada ispunjavam formular na desku,
dob, prezime, ime, adresa, i kada se bavim sobom, kada sam u sebi, nikada se nisam osjećala tako
cjelovitom, nikada nisam bila toliko sklona samoj sebi, i ta samoća ne skriva nikakvo nasilje, znate;
kada pomislim na svoja putovanja s Pjevačicom, znam da sam u sebi bila nasilna, znam da sam
brisala samu sebe, ostala sam iza nje na brodu koji nas je vozio u Formenteru, ostala sam iza nje u
Falconu koji nas je vozio u Madrid, ostala sam iza nje u njenoj kući u Marbelli kada mi je rekla: "Ti
si samo mržnja koju osjećaš u sebi", ostala sam iza nje jedne noći kada je plakala na terasi hotela u
Sartenei, ostala sam iza nje u onom njujorškom baru kada su je Francuskinje prepoznale i kada mi
je
naložila da odem, ostala sam iza nje i to je bio i način da ostanem iza sebe, da se sramim te veze,
koja nije bila ni ljubav ni mržnja, ali koja je bila negdje između, u međuprostoru između ta dva
osjećaja, pretvarajući se kadšto u ljubav, a kadšto u mržnju. Kada je otac otišao u Venezuelu, nisam
ga mrzila, nisam mu to zamjerila, znala sam da u tom trenutku ne mogu računati na njega, da je on
tamo, zatočen u jednoj slici, njegovoj slici oca, ali da neću uvijek moći zagrliti njegovo tijelo, u
glavi mi je bila ideja o holo-gramu, znate, te su slike jedne noći plesale pred mojim nemirnim
očima, na otvaranju Disneylanda u Parizu, s Pjevačicom; u kazalištu lutaka sam uvidjela sve nijanse
stvarnosti, shvatila sam da vidim a da ne gledam, da postojim a da ne volim, da se držim a da se ne
stapam; moj odnos s Pjevačicom također ovisi o toj iluziji, ja sam njena sjena, ja sam njen glas koji
odgovara kada ona zove, ja sam djevojka koja je slijedi po stepenicama palače na Festivalu u
Cannesu, ona koja se ne smiješi objektivu, ona zbog koje će naš korzički vodič reći: "Izgledali ste
tužno u novinama"; postala sam poznata na njen način, samo zbog njena lica kraj mene, njena toliko
tražena lica, toliko fotografirana lica, toliko puta uhvaćena lica da sam uvijek mislila da će se
naposljetku dogoditi nekakva katastrofa, da će slika, njena slika, na neki način propasti, budući da
iluzija nije mogla potrajati, ili da se slika morala preobraziti; mislim da se zbog toga glasina o
Pjevačici tako brzo proširila, kao plamen, dogodilo se to jednoga jutra, kada je njen agent trebao
odgovoriti na pitanje: "I, je li istina da je jučer umrla?" Mislim da se Pjevačica toliko prestrašila te
glasine da je doista osjećala da je umrla, znate, pomutnja stvarnosti. Meni se u Provincetownu ništa
nije pobrkalo, ja znam tko sam, ja znam što želim. Uspinjem se stepenicama u Blue Elephantu, sve
je nestalo u meni, strah, tuga, izgnanstvo, ponavljam, ja sam kod kuće, at home, vratila sam se, u
zemlju koju sam dobro poznavala prije no što sam u nju stigla, zemlju vlastitoga djetinjstva, zemlju
indijanskih perjanica, Levi'sa, jakni od jelenje kože, pidžama Magic Circusa, revolvera s ručicom
od kroma koji mi je otac donio iz misije, zemlju aligatora, astronauta, nebodera, koje je
majka slikala kada je jednoga dana otišla k ocu i kada sam njeno putovanje smatrala ljubavnim
sastankom, daleko od mene, djeteta - invazije. Ta se invazija, to nadiranje, ponovno javljalo i s
Pjevačicom kada smo se svadale, kada me je jednoga dana pljusnula jer više nije imala argumenata;
uvijek sam se igrala s nasiljem, uvijek sam izazivala očev bijes kako bi se on bavio mnome.
Ponovno mi je u sobi u Provincetownu bijelo cvijeće, velika postelja, zvuk klimatizacijskog
uređaja, minibar, šampanjac, Biblija na radnom stolu, na prozoru flagV&o izraz gay ponosa, i
neobičan osjećaj da me netko čeka, iako sam sama, ta me samoća uzbuđuje, to je i samoća moje
majke kada putuje - U glavi zamišljam filmove - i koju zamišljam, u njenoj sobi u Jordanu, dok
sprema stvari u komodu, vješajući sakoe u garderobu, "Ja sam najelegantnija u skupini, znaš", rekla
mi je telefonom, i znam da mi suze nisu daleko, jer još uvijek imam onaj osjećaj da ostavljam
majku u ruševinama u Pétri, na cesti na Siciliji, u uličicama u Napulju, ostavljam je suncu, moru,
ljepoti ruševina koja podsjeća na ljepotu Alžira; ostavljam je svijetu, koji mi se čini tako surovim,
ostavljam svoju prijateljicu, svoju kćer, svoju ljubav. Postajem kao moj otac; postoji naše lice, naše
tijelo i naš način kako činimo stvari, mi smo tako tajnoviti, tako neobični kada odlazimo, kada
odlazi, otac nikada ne kaže kada će se vratiti, iz praznovjerja, jer mu je uvijek u glavi ona strašna
misao da će umrijeti mlad i da će nas ostaviti; mislim da je to zbog njegova brata, koji se smatra
nestalim, to je zbog tog mrtvog brata kojeg se ne može sjetiti a da se ne rasplače, i tada oboje
slušamo Abdelwahabovu pjesmu, pjesmu velikoga brata koji je za sobom ostavio maloga brata; otac
kaže da su mrtvi sve nazočniji u životu kako on prolazi, kao nekakav nedostatak, kao tuga; nikada
se čovjek ne oporavi od smrti jednog od svojih; život je sačinjen i od onih koji nedostaju i čija
nenazočnost peče. Moj otac nosi svoga brata, svoga oca, svoju majku, i on je, kao i Prijateljica, u
kući bez krova, koju je izgradio svojim rukama, a potom i našim dječjim smijehom. "Ja imam samo
vas", ponavlja on, i znam da je u pravu. Koga ja ostavljam u ulicama Provincetowna? Od koga
bježim?
Zurich; često je kod kuće nestrpljiv, odviknuo se od obiteljskog kruga, on kaže da je svaki put tužan
kada nas mora napustiti, što ja razumijem kao da je tužan što se odvikava od novog života: života u
četvrti Kirchen Fluntern, života tramvaja, života Bahnhofstrasse, života s bijelim snijegom, života
brežuljaka kod jezera, života u mome životu, moga tajnoga života, koji on ne poznaje, ali koji
naslućuje, moga života koji bježi od stvarnoga života: moji vlakovi prema Dijani, moje besane noći,
moje pisanje koje zrije, moja tuga koja kao da postaje predmet koji nosim sa sobom. Sjećam se i
one očeve rečenice, jednoga dana kada sam ga upitala kako je njegova majka: "Umrla je." Ne znam
što je sa smrću u našoj obitelji, ne znam ni što uistinu znače njegove riječi: "Mogla si se prije
brinuti." Ne znam hoću li uskoro čuti iste riječi o svojoj francuskoj baki, znate, već sam vam to
rekla, ona je imala napadaj, mislim da je otada nepokretna, nisam je uspjela posjetiti, rezerviram
kartu, svake subote, a onda ostavim prazno mjesto u brzome vlaku na liniji Rennes-Pariz. Više se ne
mogu voziti tim vlakom, više ne znam zauzeti mjesto unuke, otkako sam postala žena, osjećam kao
da nemam veze s tom obitelji, ja ne nalikujem ni na koga, ja nemam prošlosti, jedina veza koju
možda imam jest strah. Moja se majka toliko boji svoga oca, a ne znam zbog čega, njen me strah
straši, znate, i ja ne želim ići s njom, ona ide sama u Rennes, zamišljam je s njenim ružičastim
ogrtačem, sa suknjom od tvida, s besprijekornim cipelama, s putnom torbom, onom koju ona uzme
za svoja organizirana putovanja, jer otac više ne želi ići s njom u inozemstvo. Zamišljam je na
peronu, kako traži automobil, s plastičnom vrećicom koju uvijek nosi, čak i kada me posjećuje
nedjeljom, i znam što je u toj vrećici, znate, znam, u njoj je sva njena ravnoteža, njen Monde koji će
do ponedjeljka pročitati od prvog do zadnjeg lista, njena knjiga, uvijek neki engleski autor,
moja majka kaže: "Volim čitati samo Engleskinje", i ona me pokušava uvjeriti da zavolim literaturu
koja je posve suprotna onome što ja pišem; ona je daje mojoj sestri, i njih dvije čine sektu
Engleskinja, što me nasmijava, jer znam učinak književnosti: čitati znači čitati sebe; smijem se kada
mislim na Guibertovu rečenicu: "On je plesao u mojim ustima"; Engleskinje, odnosno svijet moje
majke, ne kaže uistinu: "Toliko se bojim nasilja", što ja mogu razumjeti kao: seksualnost je također
oblik nasilja; znate, tužna sam kada je zamišljam kako ulazi u vagon, kako traži mjesto, kada pita
mogu li joj pomoći da unese torbu, jer je boli rame otkako joj je majka imala napadaj, to se
dogodilo u isto vrijeme, ona kaže da postoji određena probojnost zla, i moja je majka postala
opsjednuta smrću, budući da često pita oca, kada je on s njom u Parizu: "Znao bi što trebaš učiniti
da ja umrem? Znao bi gdje me moraš staviti?" Vidite, to je uvijek pitanje mjesta, znati kojim
vlakom treba krenuti, u koje vrijeme, i kada će smrt zakucati na vrata? I osobito, kako će biti
poslije? Moja me je majka natjerala da se zakunem da je neću pokopati u Rennesu, iako njen otac
ondje ima mjesto za nju, moj bi otac htio počivati u Alžiru, pored svojih, ili na muslimanskom
groblju u Bagneuxu, što je moju majku nagnalo da kaže: "Uvijek želiš biti daleko od mene", a zatim
mi je otac sa smiješkom rekao: "Samo ćeš me trebati spaliti, to će ti biti jeftinije"; postoji pravo
nasilje sa smrću, znate, u mojoj obitelji, jer je to kao igra, kao dječja igra. Moja majka uzme svoju
torbicu na koljena kada vlak kreće prema njenim roditeljima, ona ima svoj Lexomil, svoj Ventolin,
ona ima sve kako bi se opustila, i znam da je boli trbuh, još od Le Mansa, i znam da bi se mogla
onesvijestiti, u Vitreu, i znam da postaje mala, tako mala, pred onim čovjekom koji je čeka u
vjetrovci bež boje, sa svojim rukavicama vozača automobilskih utrka sa svojom cigaretom sa
svojim pustenim šeširom i sa svojim licem Clarka Gablea. Ona kaže: "Jesi dobro, oče?" "Kćeri
moja", odgovori on. To je njihov jezik, znate. Nije to, srce moje malo, janje moje, ljubavi moja, ne,
to je moj otac, otac svih otaca. Sve je stvar jezika. Moje su fobije loše misli, moja je majka moja
kći, moj otac je moj brat, Prijateljica je
moje ogledalo, moja je sestra majka svoje djece, i Pjevačica je moja kći, kada joj skidam šminku,
kada joj skidam odjeću, kada je masiram, nakon njenih koncerata, nakon njenih gostovanja na
televiziji, nakon njenih nagrada Victoires de la musique, nakon izlizavanja njene slike koja više nije
njena, jer prođe kroz toliko pogleda, kroz toliko obožavanja, a naposljetku preko toliko napuštanja;
moja je majka još uvijek ono ratno dijete koje se bojalo brujanja zrakoplova, zvuka ključa u
ključanici kada je otac otvarao vrata, služavke koja je imala isto ime kao i ona; sada je posve sama
na peronu nasuprot svom gorostasu, koji je tako velik, a ona tako mala, koji ju je primio za ruku,
koji ju je uštipnuo, koji je vodi do automobila, onaj čovjek koji je još uvijek toliko u formi, kako
mije ona u povjerenju rekla, kada se zaključala u svojoj sobi, kada me je nazvala s mobilnog
telefona koji je kupila za tu prigodu: "Znaš, on je u boljem stanju od mene. Život ga nije ni
okrznuo." 1 onda je sklopila slušalicu. Znam da skida cipele, da si trlja tabane, da pere ruke u
ružičastoj kupaonici, u onoj kojom sam se ja služila, onako priljubljena uz svoju veliku sestru, ona
se češlja, oblači svoje balerinke koje se neće čuti kada bude hodala po parketu u kući u kojoj je
odrasla, zatim odlazi do svoje majke, koju su smjestili u plavi salon koji su pretvorili u sobu, otvori
vrata i stara ženica spava. "Smršavjela je, ali obrazi su joj ružičasti", kaže mi majka. Ja je ne želim
vidjeti, ne takvu, trebam se vratiti u daleku prošlost da bih čula bakin smijeh, trebam se prisjetiti
vlaka koji nas je vodio u Saint-Malo za vrijeme naših ljetnih praznika sedamdesetih godina, onda je
vidim, tamo, tako veselu, u njenoj kuhinji, ona postavlja stol, ona je poparila rakovice, ona razbija
jaja na bretonske palačinke, vidim je, liječnikovu suprugu, tako profinjenu, tako plavokosu, tako
suhu i u njenim poljupcima. "Moja se majka boji poljubaca", kaže mi majka. A ja sam, jednoga
dana, rekla majci: "Više ne želim da me ljubiš; ne onako, kao što vučica čisti mlado. Ne želim to
više. Ne mogu to više." Majka me je ljubila dva puta više kako bi nadomjestila poljupce njene
majke koji su nedostajali. Moja je majka pomoću mene ljubila samu sebe, moje je tijelo bilo
oslonac njenu tijelu. Znate, uvijek trebamo
glumiti nekakvu ulogu. Ja, ja svojom savršeno vladam, ulogom nježnog i tajanstvenog djeteta, to je
moja baka rekla o meni: "Ne znam tko je tvoja kći, ili, bolje rečeno, više ne znam tko je tvoja kći";
mislim da me je pisanje promijenilo, više nisam ista, jer se uvijek ne odazivam na majčine pozive
kada ona kaže: "Podsjeti me, trebam ti ispričati, tvoja se baka ponekad pretvara da spava, oko nje su
četiri osobe, s njom je uvijek veoma ugodno, ja sam otišla u kupovinu, podsjeti me, trebam ti reći,
ona ima lijepu kožu, podsjeti me, pričat ću ti o vrtu pod snijegom, o ružama i o malinama, podsjeti
me, otišla sam s psićem koji iza ušiju miriše na lješnjak u park u Thaboru, podsjeti me, oni ne
razumiju zašto im više ne šalješ svoje knjige s posvetom, podsjeti me, na očevu sam noćnom
ormariću našla brošuru o homoseksualnosti, podsjeti me, bojim se noću, dva puta zaključam vrata."
I ja sam se zaključala u svojoj sobi kada sam posljednji put otišla u Rennes. Zaključala sam se i
stavila sam stolicu ispred vrata, kao u filmovima, i nisam spavala naga, kao što to obično činim, i
napravila sam zid od jastuka, ali, protiv čega? Protiv koga? Ne znam. Bojim se majčina straha, a da
ne znam pravi uzrok toga straha, pravi razlog, kod nas je strah kao kakva bolest, to je počelo s
mojim ujakom koji je nestao u partizanima, to je počelo s mojim ocem koji se boji svijeta, to je
počelo s mojom sestrom koja se boji smrti, to je počelo sa mnom koja se bojim drugih. Mi smo se
bojali onoga nedjeljnoga jutra, u kafiću na željezničkom kolodvoru na Mont-parnasseu. Bojala sam
se jer sam se prvi put trebala s ocem vratiti u Rennes. Bojala sam se vidjeti ga tamo, mladoga
studenta kojega je slijedio policajac jer se zaljubio u liječnikovu kćer, bojala sam se njegove
krhkosti. Moj je otac snažan, ali on je osjetljiv i znam koliko se može promijeniti: uvući ramena,
spustiti glavu i utišati glas, staviti ruke na grudi, zatvoriti oči, znam da je moj djed snažniji od
svega, da se ničega ne boji. Njegov je jezik bridak kao sječivo britve. Da, bojim se za svoga oca i
bojim se za sebe. Krenuli smo, sve troje zajedno, majka se skoro poskliznula na peronu, zadržala
sam je, kao i uvijek. Ponovno su se naša dva mala tijela stisnula jedno uz drugo, u centru
Beaugrenelle,
u Bahnhofstrasse u Zurichu, "Dijana kaže da si luda. Je li to istina, kćeri?", na parkiralištu u Ferney-
Voltaireu, kada sam učila voziti u njenom opelu corsi, ponovno; ponovno, još i s mojim ocem, kojeg
ću također podržavati, ali u glavi, "Budi ponosan, tata, budi ponosan na sebe", mi idemo, moji
roditelji nose bež boju, lipanj je, oni su uvijek tako elegantni, ta njihova odjeća im je uvijek toliko
važna, i meni također, još iz Alžira, kada smo ponekad znali brzo otići u Pariz, kupiti si odjeću u
Galeries Lafayette, u Monoprixu, a ista je stvar bila čak i s Prijateljicom, kada bih ujutro promatrala
svoju novu odjeću, kao dragocjene poklone, te odjevne predmete, baršun, pamuk, vunu; zauzeli smo
mjesta za četvero, sjedim nasuprot roditeljima, dali su nam primjerak Mondea, u bilježnicu sam
zapisala: Morat ću voditi dnevničke bilješke za vrijeme ovog vikenda u Rennesu, i mislim na
Pjevačicu, i na njen glas koji mi se ponekad javi u glavi, tako neobičan i gotovo bolan, jer mi više
ništa nije preostalo od naše ljubavi, ja je brišem sa svake fotografije, više je ne vidim u njenoj kući
u Marbelli, više je ne vidim na postelji u sobi u madridskom Ritzu, više je ne vidim u diskoteci za
djevojke u Barceloni, više je ne vidim u taksiju koji nas je vozio prema četvrtima u bivšoj Istočnoj
Njemačkoj, od naših mi je putovanja preostala samo nejasna slika mene pored sebe, nejasna slika
moga tijela koje bludi ulicama, plažama, zračnim lukama, nejasna slika mene, djevojke koja igra
određenu ulogu i koja više ne piše. U tome vlaku želim pisati o roditeljima, o onome što su oni
tamo, brzo, o njihovim tijelima koja bi me uvijek razgalila, on je smeđokos, ona je plavokosa, on je
tamnoput, ona se štiti od sunca, on voli šampanjac, od alkohola mu brže zakuca srce, on skače sa
stijena, ona se boji valova, on skriva svoj lijepi pogled, ona ima oči koje prođu kroz čovjeka; moja
majka sve vidi, moje riječi u mojoj bilježnici: "Ti pišeš o nama, zar ne? Ti i dalje grizeš nokte? Gdje
si pocrnjela? Kada završavaš knjigu? Lijepa ti je suknja. Bojiš se. Ja sam, prvi put, opuštena. To je
možda zato što si ti ovdje, iako ti hodaš suviše brzo za nas, ti si kao tvoja sestra, ti odbijaš vidjeti da
starimo. Kada sam s tvojim ocem, nitko nam ne bi dao naše godine, ali
nemoj zaboraviti da mi imamo gotovo trideset godina više od tebe. Vi ste ipak nevjerojatne." Ja
očito ne odgovaram, i zapisujem ono što kaže otac: "Jednoga dana više neću moći odlaziti u Alžir,
znaš, kako bih se pobrinuo za stan, i za račune. Jednoga dana, bit ću doista umoran od tih
putovanja." Znam da će otac putovati, da mu je srce uvijek bilo podijeljeno, na dva dijela, na nas i
na ono drugdje, ali njegovo je drugdje i u njegovoj glavi; prije mi je otac snatrio o île des Pâques, o
Washingtonu, o Dubrovniku, i zbog njega sam i ja maštala, pričao mi je o svojim putovanjima;
danas, moj otac kada je u Parizu, snatri o Alžiru: "Znaš ono nebo, onaj miris cvijeća, i ona
jedinstvena svjetlost", a kada je u Alžiru, snatri o Parizu: "Toliko mi nedostajete", a između tih dviju
maštarija su naši telefonski pozivi, barem jedanput tjedno; kada čujem liniju, vidim je kako prelazi
more, kada začujem zvonjavu, mislim na svoju sobu, mislim na vlastito tijelo nadvijeno nad mojim
bijelim stolom, a zatim otac digne slušalicu, i započne naša nesuvisla bujica riječi koja nas jako
nasmijava: "Kako si? Dobro, a ti? Dobro. Ma da, dobro. Da, dobro sam. Svi su dobro? Da, a ti? A ti
si dobro? Ide?" Naš vlak ide, brzo, snažno, prolazi kroz seoski krajolik, a zatim ide prema majčinu
gradu, moje pisanje ide, napreduje, ja napredujem u pisanju, u toj utrci, zatim i u svojoj vezi s
vlastitim roditeljima, s njima idem prema čovjeku kojega su se toliko bojali kada su bili mladi. On
stoji ispred pokretnih stepenica, čeka nas, s fotoaparatom, ima jaknu modre boje, prvo je ugledao
mene, podignula sam ruku, nisam sigurna u svoju kretnju jer nisam sigurna u vlastite osjećaje,
nisam trebala doći, a ipak sam tamo, i pokretne se stepenice spuštaju prema tom čovjeku, i mogla
bih pisati o tom majčinu čovjeku, o onome koji je stvorio tolika uzbuđenja i tolike šutnje, on se
smiješi, ja se ne usuđujem pogledati roditelje, on nas slika sve troje, i mislim da smo, u usporedbi s
njim, tako mali, sitni, mi smo njegovo troje djece. Ljubi se kao i prije, dok nas privija uz tijelo,
kaže: "Ptičice moja, kćeri moja, dragi prijatelju", moj ga otac zove tata, iako ne znam zašto. Moj je
djed otac moje majke i nimalo ne nalikuje na nečijeg tatu, majka ga nikada nije opisivala kao
takvog, i kada je kraj mojih
roditelja, javlja mi se slika mene kad sam kao dijete sjedila u polju makova, tako sretna, tako
smetena crvenom bojom, vjetrom, glasovima koji me dozivaju, onim plavim alžirskim nebom koje
kao da je činilo moj krov. Djed me podsjeća na Alžir, jer je majka tamo često znala reći: "Morala
sam staviti dvije tisuće kilometara između njega i sebe", što me je uvijek navodilo da pomislim na
beskrajan nevidljiv konac, čiji su krajevi bili zauvijek povezani tako snažnim osjećajem koji je
nalikovao na obožavanje ili na mržnju; i ja mislim živjeti pomoću toga, i kada se razbjesnim,
mislim da moj gnjev prolazi kroz tu vezu, mislim da postoji neka obiteljska informacija, djeci ne
prenosimo samo tijelo nego i sukobe; majčin odnos prema njenu ocu utječe na odnos koji ja imam
sa svijetom, s muškarcima. Nikada nisam vidjela svoga oca u njegovoj ulozi sina, ili veoma rijetko,
s njegovom majkom koju je toliko volio, nikada s njegovim ocem, ne sjećam se toga, ni traga toga u
meni, nemam nikakav takav mehanizam u sebi, ne mogu se vratiti u očevo djetinjstvo, nemam
dokaza za njegovu priču, i on postaje osoba bez dubokih korijena, koju ispitujem svaki put kada
ručamo zajedno, nasilno, revno, kao netko tko bi želio čuti priznanje, priznaj mi svoje djetinjstvo,
tata, priznaj mi svoga oca, priznaj mi svoje uspomene, proširi polje, nemoj me pretvarati u svoju
točku polaska i u svoju točku dolaska. Odakle potječem? Od toga čovjeka koji otvara vrata svog
dugog američkog automobila? Od te ženice koja, kao i obično, stoji na pragu svoje kuće? Iz toga
vrta koji već pali lipanjsko sunce? Iz te kuće u Rennesu? Da, ja potječem odatle, jer se tamo
neprestano vraćam, putem sna, i putem straha od života, da, on je začet tamo, na tom tako hladnom
mjestu, u tim tako tajanstvenim ljudima, na tim tako mrklim katovima; dio mene je u toj kući, dio
mene koji ja ne uspijevam odrediti ni uhvatiti, to dolazi iz mene, to je kao voda, to je kao kakav
probijeni bunar, sve te informacije, sve te veze, ono što znam, ono što zamišljam, svaki se put
ponovno sjetim naše zime, svoje sestre, njena toplog tijela koje me štiti, svaki put se prisjetim okusa
one zubne paste, Sanogyla, koju djed donosi u kartonima, kao poklon iz laboratorija, svaki put se
prisjetim
dvokrilnih vrata koja dijele ulaz od kuhinje, svaki put se prisjetim puta koji je prevalilo moje tijelo
kako bi dospjelo do toga mjesta koje postaje kao i Rezidencija, moje mjesto u Alžiru, jednako
mitsko, jednako šutljivo, zbog moje odsutnosti; mislim da postoje romaneskna mjesta, i kraj
putovanja, eto, ja sam u Rennesu, ja sam na kraju niti koju je postavila moja majka sa svojim ocem,
i ne mogu je prekinuti, i ne mogu se otarasiti toga čovjeka od kojega nisam naslijedila ni jednu crtu
lica, nikakvo bogatstvo, ništa ne želim od njega, i ništa mu ne želim dati; na svome vjenčanju, moj
je bratić rekao: "On izrezuje sve članke iz novina koji govore o tebi i sprema ih u mapu." Postoji
oblik ljubavi koji je započeo s mojim knjigama, ljubav koja se temelji na lažnom i iskrivljenom
dojmu o onome što radim, o onome što jesam, o onome što drugi projiciraju na mene, kao da sam
kći svojih knjiga, a ne unuka svoga djeda. Spavat ću na zadnjem katu, u ružičastoj sobi gdje je
spavala moja tetka A. tijekom božičnih praznika; uvijek se ondje osjeća miris voska, kože i drva, to
nije miris moga djetinjstva, a ipak mi od njega naviru suze, zatim se javi gnjev, koji se uvijek
nanovo vraća, koji me obuzme, to je gnjev moga tijela u nazočnosti drugih tijela, ja sam u
mravinjaku. "Rezervirao sam mjesto u restoranu", kaže djed, "kasnimo." Brzo, američki automobil,
brzo, psić na bakina koljena, brzo moj otac na prednje sjedalo, brzo, u meni, sve slike mojih
praznika u Francuskoj, le Puy-de-Dôme, vulkani, mali ametisti koje treba skupljati, žičara, izvor
tople vode, i dojam da nedostajem samoj sebi, da ne obuhvaćam sve što sam; on vozi na isti način,
pjevu-šeći, uvijek nosi rukavice, sunčane naočale, uvijek izgleda ponosno. Moj otac više ne vozi,
zbog oka, on hoda pješke Parizom, veoma brzo, držanje mu je uspravno, veoma uspravno, često
susreće prijatelje koji ga prepoznaju: "Tvoj otac brzo hoda." I znam što misli o djedu, o automobilu,
o kući, o skučenome životu kojega se toliko plaši, o provincijskom životu. Majka šuti jer sjedi uz
svoju majku, a nije naviknuta na to, znate; ona je naučila voljeti putem svoje djece. Majka me je
nosila kao štene, iz sobe u kuhinju, iz pijeska u more. bila sam tako lagana Ha m» \c rw-ac navi^or.
krhkom. Trebalo mi je vremena da steknem snagu. Trebalo mi je vremena i da se riješim te snage,
kako bih mogla doći k vama, kako bih od vas zatražila pomoć. Kada nas je baka posjetila u Alžiru,
spavala je na dvosjedu u dnevnoj sobi, koja je gledala na more, bila je zima, i oči su joj bile tužne
kada je rekla: "Ovdje bijeda nije lijepa", rečenicu koju ja nisam razumjela, koju nisam čula. Bilo je
to za vrijeme praznika u veljači, otišli smo u Sidi--Ferruch, u šumu u Bainemu, na putove u Koleu,
skupljali smo češljuge, kupila sam i češere, mislila sam da sam sretna što je vidim, jer nam se
pridružila, kao nekakvo neobično grananje koje se začudo razvilo, kao što se primi presađena koža;
kada sam gledala fotografije s tih praznika, primijetila sam da je na slici uvijek nekakav pas, često
kraj nje, kao da ga privlači, zbog čega je moja majka kazala: "Tvoja je baka uvijek znala s psima."
Iza ulaza u restoran je debeli zastor, jedna nam je djevojka uzela kapute, zamijetila sam zlatnu
knjigu na jednome stolu, djed me je uhvatio za ramena i rekao: "Napisat ćeš koje slovo, ptičice
moja?" Vraća mi se bijes i otvara mi utrobu, vraća mi se bijes jer nisam na svome mjestu, ne znam
glumiti pisca, ne znam glumiti lice djevojke s televizije, ne znam glumiti unuku svoga djeda, više
ne znam glumiti kćer alžirskoga studenta, više ne znam glumiti kćer kćeri koja će loše završiti; na
Kubi su mislili da sam kći Pjevačice, prevarili su se glede naše veze, jer sam se ja prevarila u priči,
mislim da je sve moja greška, znate, ostala sam s Pjevačicom jer sam se bojala samoće i jer sam se
bojala sebe same. Bojim se i u restoranu, bojim se vlastitoga bijesa, očima sve obuhvaćam, pomogli
su baki da sjedne, ona je jako mršava, na sebi je imala odijelo od blijedozelene vune, uređene nokte,
plavo sjenilo na kapcima, gledala me je, ali me nije vidjela, ona je bila drugdje, kao i obično, na
jednom drugom mjestu koje je za nas zatvoreno, spustila je glavu jer joj se psić davio uzicom, ona
ponavlja rečenicu koju je uvijek govorila jazavčaru Quiku Quiku kada sam bila dijete: "Hajde,
prestani se grupirati." I pas je prestao, a ja se želim glupirati, želim umiriti svoj gnjev, želim ga
izbrisati iz sebe, da on Dostane kaD vode u oceanu, kao što sam i ja bila neznatni
djelić ljubavnoga zdanja Dijane iz Zuricha. Ona je voljela sve, ili, bolje rečeno, ona je željela sve,
što je značilo i da me nije voljela. S njom sam naučila kako ponekad mogu ušutkati bijes. Bijes se
povlači s alkoholom, polako, a kako ne volim alkohol, i kako ne znam piti, brzo pijem, i vino, i
šampanjac, brzo idem prema jednom obliku pijanstva, koje uvijek nadzirem, jer ono nije ništa
prema žestini bijesa, i otac je kao i ja, i tako bijes kola, i djed ga preuzima, i kako ručak odmiče, on
se više ne suzdržava, on govori i govori, on govori o Africi, o Iraku, o Magrebu, on se svega boji,
on se boji da će mu ukrasti njegov novac, što ja razumijem kao već su mu ukrali njegovu kćer.
Jednoga je dana majka rekla: "Tvoj djed nije mislio da će mu kćeri otići jednoga dana. On je želio
osnovati obiteljsku industriju. Htio nas je zadržati pored sebe, u svojoj kući." Ni jedan čovjek nije
se uspio usprotiviti mome djedu, znate. Moj otac mu dopušta da priča, i to je strašno, očeva je šutnja
užasna, jer u toj šutnji ima sažaljenja. Osim toga, sjetila sam se još nečega, sama sam sebi rekla da
mu nikada nisam rekla da ga volim, nikada, i ne znam je li moj djed ikada čuo ovu rečenicu: "Volim
te"; doista ne znam, ne znam jesu li ga već cjelivali, jesu li mu pomilovali lice, jesu li ga ikada
poljubili u trbuh, ne znam jesu li mu ikada rekli: "Nedostaješ mi, ljubavi", ili "Ne mogu više živjeti
bez tebe", i ne znam je li se u njemu ikada javio jezik ljubavi, i, što je još gore, ne znam je li ikada
rekao: "Ti si moja lijepa unuka. Tvoj je otac ponosan na tebe. Ako nešto trebaš, ovdje sam." Kada
mu je umrla majka, mojoj je majci poklonio komad pokućstva iz škole Boulle, s porukom: "I da ga
nisam vidio u Alžiru." Jedanput je došao u Alžir, krajem šezdesetih godina, mislim, ne znam ništa o
njegovu putovanju, ne znam ništa o njegovu posjetu, samo onu priču s Françoise Hardy koju je
susreo u zračnoj luci i koja mu se potpisala u putovnicu. Nikada nisam mjerila svoju ljubav prema
baki i djedu, nikada si nisam postavila to pitanje, mogla bih voljeti tu ženicu koja zna razbiti kliješta
raku kojeg upravo jede a da se nikada ne zaprlja, tu ženicu koja nije uvijek bila nježna prema
pacijentima, tu ženicu, kirurgovu suprugu koja je željela biti umjetnica, tu ženicu zatvorenu u
svome svijetu u koji me nije uključila. Jednoga dana, napisala sam joj sljedeće pismo: "Mislim da
me ne voliš, i znam zbog čega." Ona mi je odgovorila: "Zbog tvojih je riječi tvoj djed mogao
umrijeti od tuge. Trebala bi se sramiti." Tako je teško izmjeriti ljudsku ljubav, tako je teško
razotkriti tajne. Postoje nevidljive ljubavi kao što postoje knjige koje se nikada neće napisati;
mislim da se upravo to događa našoj obitelji, postoji ideja o ljubavi, tamo, za vrijeme tog ručka, ali,
nedostaje nam ljubavna snaga koja bi nas nagnala da se poljubimo, da se zagrlimo, da kažemo jedni
drugima: "Volim vas, nedostajali ste mi", što bi značilo i: "Toliko mi je godina trebalo da vam se
vratim i vama je trebalo toliko godina da mi kažete da me volite." Baka kaže da me se plaši, da ne
voli ni moje ruke ni moje oči. Boji li se, dok sjedi za ovim stolom u restoranu? Ona broji sate koji
nas dijele od našega vlaka, ona broji kocke šećera koje daje psu, ona broji poglede koje joj upućuje
moja majka i koji znače: "Reci mi nešto lijepo", ona broji moje knjige i pita se je li ih sve pročitala,
je li ih sve dobro shvatila, ona broji izgubljena ljeta, ona ljeta koja sam provela s njom, kada sam je
nasmijavala i kada je plesala, ona kaže: "Sjećaš se kako su ljetnikovci bili veseli?" A ja brojim riječi
koje su mi u glavi, sjećam se one NTM-ove pjesme, koju smo pjevali s M., koja govori o vlaku, o
mladosti i o snu, ja brojim predmete na stolu, majčino prstenje, očevu dugmad na košulji, djedove
vene na rukama, moje treptaje, i samoj sebi kažem da sam i ja život provela brojeći tijela, lica i
razbijena srca, brojeći i svoje dane u Francuskoj kojih odnedavno ima više od mojih dana u Alžiru, i
vjerujem da moj život može početi, da sam u brojčanoj prednosti, da je djevojka koju sam izmislila
na broju 118 u ulici Saint-Charles mnogo življa od one koja se igrala pod narančinim stablima. Prije
no što smo otišli iz restorana, djed me je zamolio da se potpišem u zlatnu knjigu, konobarica je bila
iznenađena, jer me nije poznavala, djed ju je primio za ruku i rekao joj je: "Znate, jednoga će dana
ona biti doista slavna"; baka se skriva iza svoga šala i znam da se želi smijati, ali smijehom od
kojega bi se sve rasprsnulo, smijehom koji bi me zaštitio od srama. Potpisala sam se potpisom
koji nije moj, pisala sam s krabuljom na licu, željela sam ugoditi djedu. On je bio sretan, jer se naša
veza ostvarivala putem moga statusa autora. Majka je željela otići u Pipriac, gdje su tijekom rata
proveli više mjeseci zbog bombardiranja. Rekla je: "Mislim da sam tamo bila uistinu sretna, jer nije
više postojalo ništa stvarno", što ja razumijem kao: "Bila sam sretna jer više nisam bila vaša kći, i vi
više niste bili moji roditelji, rat nas je pretvorio u prijatelje." Ona je željela ponovno vidjeti to
imanje, s tako velikim poljima, s bojom žutoga žita, s mirisom vlažne trave, ona je željela ponovno
pronaći svoje praznike, one trenutke bez buke zrakoplova, bez straha. Djed je rekao da je to dobra
zamisao ali da je već suviše kasno, da će uskoro pasti noć, a da on mrzi voziti noću, majka je
ustrajala i znam da se ona tada, u automobilu, prema tonu svoga glasa, pretvorila u dijete. Znala je
da nećemo otići u Pipriac, znala je da djed ne vozi veoma dobro, ali ona je ustrajala, iako ne znam
zbog čega. Ne volim njen glas, ne volim njeno tijelo koje se nagnulo prema svome ocu, koji pali
automobil i kaže: "Ne. Sutra." "Molim te." "Ne. Sutra." Ja ponovno čujem jezik ljubavi, znate,
ponovno čujem onaj ples riječi: "Voli me. Ne. Molim te, voli me. Ne." Vratili smo se kući.
Prijateljica mi je rekla: "Javi mi se telefonom prije spavanja, ja se neću odvažiti nazvati." Ne znam
srame li se moji baka i djed onoga što jesam, ne znam mjere li oni snagu te veze. Jednoga dana
Prijateljica je rekla: "Rođena sam da bih te zaštitila." Voljela bih da je ona tamo, kraj mene, da njen
glas nadjača majčin glas, da njena šutnja zagluši očevu šutnju, da njeno tijelo prekrije moje tijelo i
da me zaštiti od moga straha, da, ja se još uvijek bojim, ali taj strah se rađa zbog drugih tijela, taj
strah dolazi izvana i on se širi, širi, širi, ja preuzimam sve na sebe, tamo, zatvorena u američkom
automobilu za vrijeme praznika provedenih u Francuskoj, djedov zadah, očev parfem, pseća dlaka,
njegov topli trbuščić, njegova mala crna prsa, njegove male pandže, na sebe preuzimam toplinu
majčinih ruku, na sebe preuzimam žive organizme koji me opsjedaju, koji me straše, na sebe
preuzimam i osjećaj podlokavanja, sve se urušava, majčino djetinjstvo, očeva mladost, ja, moje
rođenje, budući da sam rođena u tome
gradu, u ljetnome centru, sve krivo shvaćam jer još uvijek se osjećam nelagodno, to mi dođe, i ne
mogu zatomiti svoje loše misli, ili imam osjećaj da nosim naočale, naočale pomoću kojih vidim
ispod odjeće, i vidim sve, crveno meso, smirena spolovila, teške grudi i svoj trbuh, i potrbušinu, i
gadim se samoj sebi što mogu imati takvo što u sebi, te vizije, i pas mi se gadi, i znam odakle dolazi
taj osjećaj nelagode, to je zbog jednoga ručka s majkom, jednoga dana, to je zbog njenih riječi,
znate, kada sam otišla u stan u ulicu X, nešto se dogodilo među nama, mi smo ponovno par, par s
broja 118, dvije ženice koje se drže ispod ruke dok hodaju hodnicima pariškog metroa, mi smo bile
par u mojoj glavi, kada sam, kao dijete, mislila da ću se jednoga dana udati za majku, mi smo bile
par fantazma kada je majka rekla: "Nas smo dvije proživjele osobite stvari." Bile smo krivi par kada
je moj otac rekao: "Toliko sam želio da živiš s majkom dok sam ja u Alžiru"; onda je ona izrekla
riječi koje je kazala samo meni, riječi njena oca, i odatle dolazi nelagoda, znate, iz riječi toga
čovjeka koji je mojoj majci, kada je bila dijete, znao reći: "Stavi nešto na glavu." Ta rečenica ne
znači ništa. I ona znači sve. Ta je rečenica plam majčina djetinjstva, mislim da sve izvire odatle.
Majka kaže: "Morala sam pričekati da navršim pedeset godina kako bih se mogla pogledati u
zrcalo." Ili: "Tako se bojim svoga lica." Ili: "Ne volim samu sebe." Ili: "Ne usuđujem se ući u
dućane, žene me plaše." I toliko zamjeram tome čovjeku, znate, kada s majkom odlazim u H&M, i
kada je gledam kako se utapa u valovima tijela koja nasrću i kao da prolaze kroz nju, moju majku
kojoj se njen otac rugao, moju majku i njeno lijepo lice, moju majku koja je počela voljeti samu
sebe u Ziirichu, zbog Hanne Schygulle, zbog navodne sličnosti s njom, u filmu u kojem je ona
glumila lezbijku; i zamjerila sam Dijani kada mi je nagovorila majku da zapleše na pjesmu Billie
Holiday, Day in, Day out, jer je znala, jer je gledala film, jer je to bio još jedan način da me ponizi.
Kada moja majka kaže: "Stavi si nešto na glavu", ona zadobije glas svoga oca, ona zadobije njegove
usne, ona zadobije njegov pogled, i ona razgovara sama sa sobom, i to je opet ona napeta nit koju
ona ne želi
prekinuti, mislim da moja majka vidi samu sebe kroz oči svoga oca, i zbog toga ne vidi samu sebe,
znate, i zbog toga nas je ona obavila ludom ljubavlju, pretjeranom ljubavlju, ona nam je dala sve što
je imala u sebi, i sve ono što nije mogla dati samoj sebi. Nakon ove rečenice, kad sam pogledala
obiteljski album, vidjela sam majku dok je bila dijete, njene velike oči, njenu plavu kovr-čavu kosu,
njenu ručicu koju je pružila majci, njeno tjelešce, njena crna kolica, ja ne plačem, jer vidim jedan
sretan trenutak, jedan jedini sretni trenutak, trenutak kada je snimljena ova fotografija, suze su mi
navrle na oči kada je rekla: "Ponekad sam još uvijek četverogodišnja djevojčica. Ja sam kao oni
mali školarci iz ulice X, ja im nalikujem, ujutro, kada je hladno, kada odlazim na posao, kada oni
nose torbe. Ja znam da oni pate. Jer sam ja jako patila." Suze mi navru na oči zbog nje, suze mi
navru na oči i zbog mene jer znam da joj je moje dječje tijelo služilo kao utvrda, da je moja majka
popravila svoje djetinjstvo pomoću moga djetinjstva. Ja sam u očicama mreže, ne razumijem uvijek
svoju majku, jer se iznenada osjećam dobro u automobilu, zbog tišine, zbog blagoga zraka, zbog
svojih uspomena iz djetinjstva, kada smo se vraćali s Mont-Saint-Michela, iz Grenoblea, iz Serre-
Chevaliera, nešto je bilo drugačije kod bake i djeda, jedna vrsta sigurnosti, mislim, koju nisam
osjećala u Alžiru, jer me je preplavila ljepota, jer sam uvijek bila na rubu suza; nisam to zaboravila i
ta mi se krhkost vratila u Nici, s Prijateljicom, kada smo hodale prema Negrescu, okupane
svjetlošću neba koja se igralo s morem i palilo sva tijela, ili na malome balkonu u Hotelu Suisse,
kada smo imale osjećaj da visimo u zraku, i znate, strah od smrti u tome trenutku više nije postojao;
smrt je postala mala crna točka medu tisućama vatrenih točaka koje tvore sunce, više nije postojalo
ono čupanje iz nečega, ali je postojala neizmjerna tuga, moja alžirska tuga izvire iz ovoga
povezivanja ljepote koja se miješa sa smrću. Ja sam spokojna u automobilu svojih bake i djeda jer
poznajem te glasove, taj automobil, tu kuću pred kojom smo se zaustavili, ali ja poznajem te
elemente izvan majčine priče, imam izdvojenu priču s bakom i djedom koja ne prolazi kroz majčine
uspomene; ova je
priča priča o zimi provedenoj u Rennesu, kada smo radili palačinke, kada su mi poklonili bijelog
kunića, kada sam pročitala Alisu u zemlji čudesa, ta je priča priča o školi u Thaboru, o liječničkoj
ordinaciji u ulici E., o hrpi Pariš Matcha, o obiteljskim ručkovima, o svim onim riječima koje sam
čula kao brujanje koje umiruje, ta je priča o mirisu tavana, o mirisu knjiga, o mirisu majčinih
bilježnica koje sam pronašla, ta je priča i priča o izdaji, jer se sjećam da sam se tijekom te zime
odvojila od roditelja, da sam ih zaboravila. Mislim da se srce navikne na sve; navikla sam na svoj
novi život; tijekom nekoliko mjeseci baka i djed su postali moji roditelji, i sjećam se ljubavi iz toga
razdoblja, i mislim da, kada sam odrasla, moj život nikada nije prestao ispravljati ovu izdaju.
Osjećala sam se krivom zbog toga; osjećala sam se krivom što volim ljude koji nisu bili nježni
prema mojoj majci, i, što je još gore, osjećala sam se krivom što sam osjećala da su ti ljudi nježni
prema meni, i da time kradem majci tu nježnost i, što je još gore, osjećala sam se krivom jer sam
nejasno osjećala nešto kao slutnju nadmoći. Bili su nježni prema meni, jer sam ja to zaslužila, više
od svoje majke. Ta misao počiva duboko u meni, ta misao kvari druge misli, kao kakva prezrela
voćka, od koje se pokvare druge voćke u košari; kada me djed primi za ruku, ja samu sebe iznutra
ubijam, kada kaže: "Ti si tako lijepa", ubijam se iznutra i kada kaže: "Mila moja ptičice", ubijam se
iznutra kada čitam njihove razglednice: Ljubimo našu malu, ubijam se iznutra, i širim krug
samouništavanja: ne znam primiti kompliment. Samoj sebi oduzimam pravo da budem voljena, do
kraja branim svoju majku, samoj sebi zabranjujem sreću, zbog toga sam s Pjevačicom ostala dvije
godine. Uvijek imam tu sliku o njoj, ona dolazi prije mene, u restorane, u koncertne dvorane, na
večere, u taksi, ja samu sebe brišem zbog nje, brišem samu sebe iz sebe, jednoga je dana izrekla ove
riječi o mom nepisanju: "Dopada mi se što više ne pišeš, nema mjesta za dvije." ]a, ja imam
dovoljno mjesta u srcu da sakupim sve svoje osjećaje, ja sam u vrtu u Rennesu, i sama sebi govorim
da je svaka ruža ruža moga djetinjstva, a ne ruža djetinjstva moje majke, ja sada mogu odvojiti
svoje osjećaje od
njenih. Treba vremena da bi čovjek postojao, treba vremena da bi se čovjek otarasio pupčane vrpce.
Popela sam se do svoje sobe, zaključala sam se u maloj ružičastoj kupaonici, pustila sam vodu i
nazvala Prijateljicu. Nije se javila. Ostavila sam joj poruku na telefonskoj sekretarici: "Trebam ti
ispričati toliko toga. Nedosta-ješ mi." To što joj moram ispričati je moje lice u zrcalu koje mi se čini
starijim, moje tijelo koje ne zna gdje bi samo sa sobom, bakin glas koji se čuje iz prizemlja: "Toliko
smo se zadržali u restoranu, da ću za večeru samo narezati ananas"; to što joj moram ispričati je i
moj otac kojeg gledam s prozora koji gleda na vrt, on sjedi na željeznoj stolici, i mislim da plače, ali
nisam sigurna, znam samo da se osjeća isto tako osamljeno kao i ja, odvojen od tijela moje majke
koje je otišlo u svijet svoga djetinjstva; ona nas više ne treba, ona je pored svoje majke i nikada
neću saznati što nije funkcioniralo među njima; to što joj moram ispričati je i moja iznurenost
postojanjem, da, ja sam umorna od postojanja u toj kući, putem te kuće, umorna sam i od postojanja
mojih knjiga; tko će me najzad upitati: "Jesi li s nekim?" Jer to mi tražimo u Saint-Malou, s mojim
bratićem, postojala je čitava mladost koju je trebalo pronaći, osoba prema kojoj se trebalo krenuti,
da, toliko smo zajedno tražili i bratić mi je mnogo oduzeo, a da nije ni znao jer je on ljubio onu koju
sam ja željela; možda je to znao jer je, na svome vjenčanju, rekao: "Znaš, uvijek imam u novčaniku
fotografiju nas troje." Ima toliko skrivenih ljubavi. A on? Sjeća li se on naše priče? Sjeća li se on
naših tijela koja su se stiskala od tuge jer smo izgubili onu koju smo oboje voljeli? Ne znam
prepoznaje li se moja baka u meni, ne znam prepoznaje li ona našu vezu; ne znam možemo li se
otarasiti krvnih veza; mislim da me moj strah rješava svega, jer sam se nakon večere dvaput
zaključala, stavila sam stolicu ispred vrata, i jer ne mogu zaspati, i jer gledam strop koji je prugast,
od svjetala automobila koji prolaze; vraća mi se moj strah, više se ne osjećam sigurnom, to je opet
zbog gnjeva, jer mi se otac držao pognuto za stolom, jer više nije mogao govoriti, jer smo se ukočili
kada je djed počeo pričati o svijetu. Nikada nećemo saznati tko je taj čovjek, to je čitava
drama moje majke, čitava je drama moje majke u tome, u njegovim velikim šakama koje stisne
kada je razdražen; moja majka ne zna tko je njen otac, ona ne zna tko je ona; ona je u Alžiru često
znala reći: "Ja nisam iz Rennesa. Ja sam sazdana od vas." Mi smo začeli moju majku, sestrina
ljubav, očeva ljubav i moja ljubav su je izgradile, izdjeljale, bila je to situacija u kojoj smo mi bili
protiv njih, ali, bijes se vraća jer nisam ispričala cijelu priču, jer nikada neću znati zašto se majka
boji očiju svoga oca, zašto se majci ruke tresu, zašto se majčin glas pretvori u glas kakav je imala
kada je bila djevojčica, oni imaju tajnu, ili imaju lažnu tajnu, tajnu koja je izgrađena na strahu. I
noću ja mogu izbrisati taj strah, mislim na Prijateljicu, vidim je kada zatvorim oči, ona vozi
automobil, ja sam kraj nje, mi jurimo niz obalu, ljeto je, u zraku se osjeća miris cvijeća, mi imamo i
našu pjesmu, Two of Us, mi smo tako sretne, same smo na svijetu, u automobilu, s vjetrom u kosi, s
našim lakim tijelima, s onom rečenicom koju su nam rekli: "Vas dvije ste život." S Dijanom iz
Zuricha ljubav je imala veze sa smrću, zbog snijega, zbog šume, zbog njena glasa koji me nije
obavijao; postojao je osjećaj bježanja, bježanja stvari i krajolika; nisam ušla u njen okvir, nisam ušla
u njen život, ruka mi se nije zadržala u njenoj, mi smo bile tako različite da smo jedna drugu
proždirale. Prijateljičino lice briše strah od noći, njen smiješak i njen glas, njena rečenica koju
ponavlja: "Rođena sam da bih te zaštitila." Mislim da sam slomljena, mislim da me je slomila ta
kuća, ali još uvijek nisam pronašla oružje koje me je ranilo, potreban je cijeli život da bi se to
dokučilo. često sanjam o idealnoj knjizi, koja bi se napisala u nekom nesvjesnom stanju, koja bi
proniknula tajnu naše obitelji, bila bi to knjiga koja bi niknula iz hipnoze, knjiga istine, jer je to
velik problem: znati, ja moram znati. Otvorila sam vrata svoje sobe, spustila sam se niz stepenice,
otvorila sam vrata vrta, hodala sam bosonoga po tratini. Promatrala sam kameni zid, i sjećala sam se
sebe, kada sam, tijekom one zime, bila tako mala, i sjećam se da sam upravo na tom mjestu shvatila
da život nije vječan; to kao da je stvorilo neku crnu rupu u meni, i rekla sam samoj sebi da treba oko
sebe imati puno ljubavi da bi čovjek
prihvatio tu tragediju, možda strah potječe i odatle, iz te ideje, i napose iz toga nedostatka ljubavi
koja mora obavijati tu misao. I zbog toga je Pjevačica imala povorku ljudi oko sebe, čiji sam i ja dio
i ne sramim se toga; nisam bila njena vatrena obožavateljica, samo sam pronašla nekoga tko je bio
nesretniji od mene; zbog toga postoji rečenica koju su nam rekli ljudi kada su me vidjeli s
Prijateljicom: "Vas dvije ste život", jer nas dvije smo ljubav, ali jedna tako beskrajna, tako osobita
ljubav da je čak ni riječ ljubav ne može u potpunosti obuhvatiti. Medu nama postoji nešto veliko,
nešto, da još jedanput ponovim, što nas nadilazi, jer naša ljubav zatvara sve naše napukle i puknute
veze. Prijateljica i ja, mi imamo sva lica, mi smo sve jedna drugoj, naša nas veza posve ispunjava,
ništa nam ne nedostaje, mi smo prije i nakon svega, mi slijedimo samo našu liniju, mi ne
nalikujemo ni na koga; to je vrsta iznova sazdane veze, mislim da smo mi jedna drugu oda-brale. To
je tako dragocjeno. Ponekad ima toliko podčinjavanja. Mi smo tako slobodne, tako slobodne unutar
onoga što smo stvorile. Ta je ljubav umjetničko djelo. Prijateljica često kaže: "Mene svaki dan naša
veza razgaljuje." I ja poznajem majčinu patnju. Znam da se kći nikada ne oporavi od toga što nije
bila sigurna u očevu ljubav. To je smrt, mnogo prije smrti tijela. I iz toga izvire majčin strah, kada
ona kaže: "Zagrli me, bojim se; nemoj me tako gledati, bojim se; spremi ovaj nož, bojim se; ne
naginji se kroz prozor, bojim se." Vratila sam se u svoju sobu, mislila sam na Pjevačicu, kako ona
provodi noći, nikada nije mogla spavati jer se bojala da se neće probuditi, i mislila sam na svoju
sestru koja je rekla: "Više ne želim ići u Rennes, jer se bojim da ću ondje umrijeti." I mislim da je
strah i strah od mraka, od onog užasnog izraza: vječni mrak. Samo ljubav može povući taj strah
nama iz glava, i to je čuvstvo koje sam osjećala one nedjelje, na suncu, u vrtu pored kuće u
Rennesu, kada sam gledala baku kako poslužuje oranžadu u velikim čašama, kada je psić zaspao u
travi, kada je došao ujak i kada mi je rekao: "Postala si žena." Koliko je vremena prošlo? Koliko mi
sati nedostaje, između te obitelji, moje obitelji, i mene? Koliko riječi nisam izrekla u dobrom
trenutku? Jer, voljela bih izreći te riječi tamo, pred roditeljima koji se drže kao da su zaljubljeni,
osvijetljeni trakom sunčeva svjetla, stojeći nasuprot redovima ruža koje je baka razbila kako bi
ubrala ruže za kćerinu sahranu, te su ljubavne riječi: želim te zagrliti, draga bako, želim te grliti
toliko da te gotovo ugušim, želim osjetiti tvoju kožu i tvoju nježnu odjeću, želim da tvoja priča
prodre u mene jer je to i moja priča, jer, ako bolje pogledam, ja nalikujem tebi, imam tvoj stas,
imam tvoje ruke i imam tvoj nos, i možda imam i tvoje oči, oči koje te toliko plaše jer gledaju u
istome smjeru, i naš je put automobil, kolodvor, glas koji najavljuje vlakove na peronima, zvuk
vrata vlaka koja se ponovno zatvaraju, brujanje motora, galama putnika, buka života koji brzo
prolazi, u jednom pa u drugom smjeru, u jednom pa u drugom smjeru, cijeli mi je život u
odlascima, napustila sam Alžir, napustila sam broj 118, napustila sam Zurich, da, nisam vam rekla,
nakon Zuricha bio je još i hotel Méridien "koji je stajao cijelo bogatstvo", kako kaže moja majka, u
Ferneyju, tamo smo ostale mjesec dana, za to smo vrijeme šetale oko jezera Divonne, za to sam
vrijeme opel corsom vježbala parkiranje na parkiralištu, kako bih naučila voziti, kako bih naučila
zaboraviti Dijanu; otišla sam iz Alžira zbog majčine asfiksije, otišla sam iz Zuricha zbog Dija-nina
gušenja, i njeno je tijelo počivalo na meni, gutalo me je, dakle, evo, draga moja bako, sva moja
ljubav koju sam čuvala za tebe, i trebala bih reći za vas, jer smo se nas dvije pretvorile u strance, ili,
bolje rečeno, kako ti kažeš tuđince; ja sam još uvijek tudinac, jer, čitav moj život niječe samoga
sebe putem kretanja vlakova i zrakoplova. U tome životu postoje samo odlasci, to su vatreni
odlasci, svaki put, sve gori na slikama na televiziji, Korzika, naš ljetnikovac koji je Pjevačica
unajmila, naša bijela postelja, vrt gdje ona piše, mala terasa od crvenoga kamenja prema kojoj je
naslovljena jedna njena pjesma, i gorjelo je opet jedne noći u mojoj ulici, nebo je bilo narančasto, i
Prijateljica nije bila ondje, i onda je ta vatra postala mnogo više od vatre, bio je to požar u Alžiru,
rušili su se zidovi moga djetinjstva, sve mi je to bilo u glavi; "vatro, hodaj sa mnom", napisao je
Lynch u svom filmu, Fire
Walk With Me, i ta je vatra velika samoća, Prijateljica kaže: "Ti, ti si navikla biti sama, ti se znaš
nositi s time", da, znam se nositi s time, i zbog toga plačem kada se autobusom vraćam iz Rennesa,
kada se prisjećam prizora i kada znam da je nesreća moje obitelji upravo u toj riječi, soledad, svatko
je za sebe, ništa ne kola, nitko nije rekao: "Nedostajali ste mi", nitko, i onda sam otvorila vrata
svoga stana, i kao i svaki put Prijateljica je svojim glasom zastrla sve što nisam čula u Rennesu:
"Kako si lijepa. Malo si smršavjela, zar ne? Nedostajala si mi. I promijenila si se, nikada te ne
prepo-znam." Ja sam samu sebe prepoznala kada sam jednoga dana bila na trgu Châtelet, kada sam
nazvala Prijateljicu i kada sam joj rekla: "Jest ću u kafiću", i kada mi je ona odgovorila: "Sama? Ne
znam kako možeš, ja ne bih mogla." I prelazeći Châtelet, mislim na Guiberta, koji ga je prešao
toliko puta, koji je toliko pisao o kafiću, o čekanju, o kazalištu na trgu, o svom onemoćalom tijelu,
tamo, na ulicama kojima prelazim, na klupi na koju sam sjela: "Hoćete jesti?" "Da." Još jedanput su
mi na stol postavili papirnati stolnjak, ulje i ocat, košaru s kruhom, ja sam pored stakla, zbog sunca,
zbog buke automobila koja će uvijek ostati pariška buka, posve oprečna alžirskoj tišini, i gledam
prema baru, muškarce i žene koji stoje, male espresso kave, male vinske čaše, mješovito društvo za
šankom, aparat za kavu, i prije sam se jako divila Parizu, u filmovima Claudea Sauteta, ono ludilo
na blagajni, iza bara, oni prijatelji koji su se našli, i uvijek mi se srce stegne kada pomislim na
Romy Schneider, na njeno lice koje su toliko voljeli, kojem su se toliko divili, na njen glas koji je
prodirao kroz neprestani žamor u gostionicama, kroz gradsku vrevu, kroz život, kroz ljubav. Ne
sramim se ručati sama. Zatvaram oči pred sobom, ne osjećam nikakvu tugu zbog sebe, moja je
samoća također oblik rada; hodam uz obalu kod Mégisserie i prisjećam se ove Prijateljičine
rečenice: "Kada ti zatvoriš oči, ja ih otvorim"; to je zbog automobila, jedne noći, zbog tunela u
Louvreu, zbog zvuka automobilskih guma, da, ja zatvaram oči, jer Prijateljica gleda za obje;
ponovno zatvaram oči, znate, jer više ne idem u Rennes, ne mogu više, baka mi tamo leži, mislim
da se više ne može kretati, od
napadaja, ja zatvaram oči nad sobom - napustila sam je; i tako, na određeni način, ja ponavljam njen
put, ili, bolje rečeno, ja sam s njom kada ulazim u prodavaonice za kućne ljubimce, kada tražim psa;
baka voli samo male pse, one koji imaju uši meke poput baršuna, crne oči, kratke noge, kratku
dlaku, koji nakrive glavu kada razgovaramo s njima. Oni su tamo, iza stakla, moji terijeri Jack
Russell, spavaju, a onda se igraju u slami, i gledam ih u oči, i čekam nekakav znak, znak ljubavi,
znak kojeg da izaberem, kojeg da volim, kojeg da spasim? Dijana iz Ziiricha je govorila: "Ti si kao
nekakva životinjica, nježna i nepredvidiva", ona me je držala u ruci kao što ja držim Guibertovu
sliku u svojim očima, on je tamo, preda mnom, na obali, on brzo hoda, ima sastanak na Chateletu,
on zna, on zna da se sve može napisati, da postoji tijek koji se ne može fiksirati; sve je tamo, sve su
knjige tamo, znate, treba samo hodati, treba samo gledati nebo, treba samo uhvatiti zimsko sunce,
treba se samo uvući u mnoštvo i sve počinje, pisanje je pisanje o kretanju života; to sam jednoga
dana rekla u francuskoj knjižari u Bostonu, kada me je jedna čitateljica pitala zašto pišem: "Mislim
da je to život, život koji kuca", i dok ja odgovaram, ja znam da mogu pisati o licima koja me
gledaju, o tom proždiranju, k tome, knjiga dolazi prije pozadine, u glavi imam glas koji opisuje
predmete, osobe, prije no što ih moje tijelo susretne. Ja pišem u glavi, o drvenoj knjižari u Bostonu,
o mojoj američkoj izdavački, J., plavokosoj ženi kratke kose, o njenim dugim rukama i njenu
prstenu na palcu za koji mislim da znači da je lezbijka. Postoji prava veza medu nama, knjiga nije
jedini razlog našega susreta, tu je i Boston, moj najdraži grad, hotel iz kojeg izlazim, bijele ruže u
mojoj sobi, početak ljeta, boja neba, moj život autora mi se napokon jedanput čini tako
jednostavnim; ne igram nikakvu ulogu, sve se skuplja u meni, ono što pišem i ono što jesam. Ne
želim se vratiti u Pariz. Tamo je ljeto blago, svjetlost je blijeda i topla, postoji osjećaj Amerike,
postoji osjećaj neizmjernosti Amerike; ja hodam očevim stopama, oduvijek sam znala da postoji
jedna osobita Amerika, ona o kojoj sam maštala kao dijete kada sam čekala njegove razglednice,
njegove telefonske
pozive, kada sam skupljala njegove avionske karte, iz New Yorka, iz Washingtona, iz Chicaga, to je
Amerika koja mi dolazi od oca, i od očeve odsutnosti, a potom i od njegova povratka, jer je on
ubrzo postao junak koji je prešao Atlantik; a postoji još jedna Amerika koja me opčinjava, Amerika
San Francisca, Key Westa, Fire Islanda, Provincetowna, Amerika na pučini kod Bostona gdje sam
odlučila provesti nekoliko dana; ja ne osjećam nikakvu tugu zbog toga što ću praznike provesti
sama, zato što nikada nisam uistinu sama, moje je pisanje moja vizija stvari, ono oko koje
neprestano gleda, kao oko koje iskrivljuje ili objektiv kakva fotoaparata, koje moju samoću pretvara
u pravu radionicu, u toj samoći ja nisam pasivna, ja se krećem, ja se ne smatram samom, ja gledam
druge kako dolaze prema meni, kako preuzimaju tu osamljenost i kako se u njoj otkrivaju, to nije
kao kada je Pjevačica jednoga dana uzela taksi kako bi otišla na Roissy i kada je nasumce
rezervirala mjesto na jednome letu, mislim za Lisabon, i kada je otišla, ali ona je otišla od svega, i
kada je stigla u Lisabon, zatvorila se u hotelsku sobu, i ostala je u njoj dva dana, prekrivajući glavu
rukama, pitajući samu sebe tko je, i hoće li jednoga dana imati dovoljno snage da bi doista postojala
ili da bi voljela samu sebe. Osjećam samo ljubav kada čekam mali zrakoplov u čekaonici C, na
izlazu broj 5 u bostonskoj zračnoj luci, osjećam samo ljubav kada znam da se ovdje vama spremam
pričati o ženama, o svom odnosu prema ženama, o toj vezi, o tom obožavanju, ne sramim se, ili više
se ne sramim, vi me gledate i ja mogu izdržati vaš pogled, ne znam zavodim li vas, je li
Provincetown način da vam kažem koliko sam spokojna sa ženama, s vama, iako nosite više
krabulja; tijelo koje stoji meni nasuprot, vaše tijelo, jest žensko tijelo i mislim da je sve u tome, u
toj razlici prema muškarcima, ne uspijevam samoj sebi kazati da smo slični, uvijek će za mene
postojati muškarci i žene, uvijek će postojati ta crta, ali, to nije posljedica straha, to je želja, mislim
da je to želja, i mjesto, svakome svoje mjesto i moje je mjesto u malome zrakoplovu u
Provincetownu, zatvaram oči i ponirem u sebe, u ono djetinjstvo, kada sam toliko sanjarila, kada
sam putovala sa sestrom, kada su
domaćice bile ljepotice koje su provjeravale moj identitet, prtljagu, pojas, i bila sam na nebu, i kraj
sestre, i osjećala sam njen miris, kolonjsku vodu Bien-etre, i gledala oblake koji su me dijelili od
zemlje, i osjećala sam se tako slobodnom, tako slobodnom od sebe, djeteta koje je vezano uz majku;
kada se raskine veza, javi se uzbuđenje i milina u tuzi zbog te raskinute veze, beskrajna se sreća javi
kada ponovno pronađemo tu vezu, kada je iznova saz-damo, to je spirala, to je moja ljubavna
spirala, to je spirala moga pisanja, kada sam napustila majku, uzela sam maramu koja je mirisala na
nju, kada sam ostavila Pjevačicu, uzela sam pjesmu koju je na pozornici pjevala za mene, kada sam
prekinula s Prijateljicom, uzela sam cijeli naš život u srcu, naše riječi, naša putovanja, naše šutnje,
naše poglede, kada sam napustila svoju američku izdavačicu u bostonskoj zračnoj luci, čula sam
njene riječi: "Vi ste lijepa osoba", i ne sjećam se očevih riječi o sebi, mislim da ne čujem: "Ti si
moja lijepa djevojčica", nego: "Ti si moja bistrica", otac nikada nije razlikovao djevojčice i dječake,
i još uvijek mislim da sam njegov sin kada zajedno ručamo, kada govorimo o njegovoj karijeri,
kada me pita kako napredujem s poslom s velikim poštovanjem i osjećajem jednakosti, bratstva,
povjerenja, koje sam uvijek vidjela u vezi među muškarcima, i ja savršeno glumim svoju ulogu,
mislim da sam ponosna što sam još uvijek očev sin, i njegov nastavak jer mislim da imamo isti
mozak, isti humor, i da smo jednako krhki pred očaravajućom ženskom nježnosti; Prijateljica često
kaže kada je nasmijavam: "Mislim da vidim tvoga oca"; ja sam očev sin, ja sam napose njegovo
zrcalo, jednoga dana on mi je rekao: "Ti si mladić kakav sam ja bio." Postoji priča o očevima kojih
se ne možemo riješiti, često sam mislila da mi je pisanje došlo od majke, od njene strasti prema
knjigama, i da će me ona uvijek držati u rukama, da će me opet proždrijeti ljubavlju, što ona i čini
jer je ona još uvijek moja najbrža čitateljica, ona je željna mojih riječi, jer se traži na mojim
stranicama, i kada se ne pronađe, dovoljno je pametna da se istisne iz sjena koje plešu između
redaka, dok me otac čita polako, on uči o meni i ponovno otkriva samoga sebe, u ovom prenošenju
krvi, pisanja koje
krvari, i sada znam da mi pisanje dolazi od njega, njega koji je toliko pisao u Alžiru, za radnim
stolom, za stolom u dnevnoj sobi, na koljenima, na postelji, i njegovo pisanje krvari, on sve bilježi,
on sve nabraja, kao da bi sažeo život, kao da bi pripremio svoja putovanja i da bi mi ostavio dokaze
o sebi, moj se otac pomalja iz svojih zapisnika, iz svojih bilježnica, iz svojih pisama, koja čitam dok
ga nema, a da ne shvaćam njihov smisao, ali uvjeravajući samu sebe da se u njegovim riječima krije
tajna koju trebam dokučiti, tajna svemira, pa sam i ja sjela za svoj radni stol, uzela sam papir,
kemijske i pisala pisma koja sam međusobno povezivala izmišljenim jezikom jer još uvijek nisam
znala pisati, postala sam dijete--pisac. I u riječima sam ponovno pronašla oca, mislila sam da je to
naša zemlja, te linije koje sam ispisivala flomasterom, ta abeceda koju sam učila, te riječi koje sam
međusobno povezivala, moja bi majka prije bila na strani čitanja, a moj bi otac prije bio na strani
pisanja, snage i jednog oblika seksualnosti; u činu pisanja ima seksualnosti, ima izlaganja i
intimnosti, i danas je tako jednostavno razumjeti moje ljubavi, ja hodam očevim stopama, i znam,
kao i on, koliko opija parfem kakve žene, koliko mami da odgovorimo na njen glas, da izdržimo
njen pogled, i znam koliko mi je srce lagano kada nadlijećem zaljev Cape Code, plaže u Hyannis
Portu, i napokon, gradić Provincetovvn, ženski grad, kao kakvo ukazanje, stiješnjen između dina i
močvare. Kada pogledam oko sebe, uviđam da je u malome zrakoplovu nas šest, šest putnica, i
osjećam se dobro, osjećam se sigurno, osjećam se sigurno sa sobom, znate, znam da je moje tijelo
kraj ženskih tijela, znam kako se one drže ili kako se suzdržavaju, postoji veza medu ženama,
postoji nevidljiva nit; ja znam da pišem iz ljubavi, znate, znam da pišem kada sam u onom stanju
blaženstva, i kada pišem o Dijani, i dalje je grlim, i kada pišem o Alžiru, mogla bih vikati: "Vratila
sam se!" ali, od čega sam otišla ako ne od same sebe? I ja znam odakle dolazim kada stižem u
Provincetown, sve je tamo, sve je iza crvenoga sunca i u mome glasu koji kaže: "Ovdje sam kod
kuće"; ta rečenica znači i da sam kod kuće u sebi, znate, ja dopuštam da me prožme, više ne trebam
promatrati, neao
napokon mogu živjeti ono što promatram, to je kao da ulazim u svoje zrcalo, kao da se tisuće
uspomena skupljaju kako bi sazdale jednu jedinu istinu, jednu jedinu liniju; i tako ja odlazim iz
zračne luke i uzimam taksi prema hotelu: "In town", kaže vozač, vozačica u biti, "to the Blue
Elephant"; ja više nisam autor romana, ja sam u romanu, i sama sam postala neznatni djelić onoga
što čini svijet, naš svijet, moj svijet. Ima stvari koje ne mogu prenijeti, ponovno postajem dijetepisac,
u ruci mi je očeva ruka, ja sam u Americi, ja sam autor, ja sam sama, kao što je to bio i moj
otac u svojim hotelskim sobama, u svojim konferencijskim dvoranama koje sam viđala na televiziji,
tražeći njegovo lice medu stotinjak sudionika, bio je sam na ulicama, noćima, bio je sam na svojim
putovanjima koja su ga odvajala od mene, od nas, njegovih voljenih, bio je sam ponovno u Alžiru,
sam u stanu u zgradi na stupovima, sam u mojoj sobi u kojoj je sve sačuvao kako je bilo - papire,
knjige, igračke, odjeću - i koju je odabrao kako bi malo uživao u suncu nakon trčanja po gradskom
stadionu, gdje su ga dječaci nazvali el Hadj. Ta samoća otvara vrata jednom drugom osjećaju,
slobodi, čovjekovoj slobodi, slobodi izbora; ja tamo, u Provincetownu, odabirem svoj život, to više
nije tajni život, moj se život mijenja u drugi život, klizim polako, i prepoznajem samu sebe u onome
u čemu se najmanje mogu prepoznati, osjećam se tako dobro, tako blizu sebe u ovome gradiću, i u
Stanford Stree-tu, kada prolazim kroz vrt u Blue Elephantu, kada ispunjavam formular na desku,
dob, prezime, ime, adresa, i kada se bavim sobom, kada sam u sebi, nikada se nisam osjećala tako
cjelovitom, nikada nisam bila toliko sklona samoj sebi, i ta samoća ne skriva nikakvo nasilje, znate;
kada pomislim na svoja putovanja s Pjevačicom, znam da sam u sebi bila nasilna, znam da sam
brisala samu sebe, ostala sam iza nje na brodu koji nas je vozio u Formenteru, ostala sam iza nje u
Falconu koji nas je vozio u Madrid, ostala sam iza nje u njenoj kući u Marbelli kada mi je rekla: "Ti
si samo mržnja koju osjećaš u sebi", ostala sam iza nje jedne noći kada je plakala na terasi hotela u
Sartenei, ostala sam iza nje u onom njujorškom baru kada su je Francuskinje prepoznale i kada mi
je
naložila da odem, ostala sam iza nje i to je bio i način da ostanem iza sebe, da se sramim te veze,
koja nije bila ni ljubav ni mržnja, ali koja je bila negdje između, u međuprostoru između ta dva
osjećaja, pretvarajući se kadšto u ljubav, a kadšto u mržnju. Kada je otac otišao u Venezuelu, nisam
ga mrzila, nisam mu to zamjerila, znala sam da u tom trenutku ne mogu računati na njega, da je on
tamo, zatočen u jednoj slici, njegovoj slici oca, ali da neću uvijek moći zagrliti njegovo tijelo, u
glavi mi je bila ideja o holo-gramu, znate, te su slike jedne noći plesale pred mojim nemirnim
očima, na otvaranju Disneylanda u Parizu, s Pjevačicom; u kazalištu lutaka sam uvidjela sve nijanse
stvarnosti, shvatila sam da vidim a da ne gledam, da postojim a da ne volim, da se držim a da se ne
stapam; moj odnos s Pjevačicom također ovisi o toj iluziji, ja sam njena sjena, ja sam njen glas koji
odgovara kada ona zove, ja sam djevojka koja je slijedi po stepenicama palače na Festivalu u
Cannesu, ona koja se ne smiješi objektivu, ona zbog koje će naš korzički vodič reći: "Izgledali ste
tužno u novinama"; postala sam poznata na njen način, samo zbog njena lica kraj mene, njena toliko
tražena lica, toliko fotografirana lica, toliko puta uhvaćena lica da sam uvijek mislila da će se
naposljetku dogoditi nekakva katastrofa, da će slika, njena slika, na neki način propasti, budući da
iluzija nije mogla potrajati, ili da se slika morala preobraziti; mislim da se zbog toga glasina o
Pjevačici tako brzo proširila, kao plamen, dogodilo se to jednoga jutra, kada je njen agent trebao
odgovoriti na pitanje: "I, je li istina da je jučer umrla?" Mislim da se Pjevačica toliko prestrašila te
glasine da je doista osjećala da je umrla, znate, pomutnja stvarnosti. Meni se u Provincetownu ništa
nije pobrkalo, ja znam tko sam, ja znam što želim. Uspinjem se stepenicama u Blue Elephantu, sve
je nestalo u meni, strah, tuga, izgnanstvo, ponavljam, ja sam kod kuće, at home, vratila sam se, u
zemlju koju sam dobro poznavala prije no što sam u nju stigla, zemlju vlastitoga djetinjstva, zemlju
indijanskih perjanica, Levi'sa, jakni od jelenje kože, pidžama Magic Circusa, revolvera s ručicom
od kroma koji mi je otac donio iz misije, zemlju aligatora, astronauta, nebodera, koje je
majka slikala kada je jednoga dana otišla k ocu i kada sam njeno putovanje smatrala ljubavnim
sastankom, daleko od mene, djeteta - invazije. Ta se invazija, to nadiranje, ponovno javljalo i s
Pjevačicom kada smo se svadale, kada me je jednoga dana pljusnula jer više nije imala argumenata;
uvijek sam se igrala s nasiljem, uvijek sam izazivala očev bijes kako bi se on bavio mnome.
Ponovno mi je u sobi u Provincetownu bijelo cvijeće, velika postelja, zvuk klimatizacijskog
uređaja, minibar, šampanjac, Biblija na radnom stolu, na prozoru flagV&o izraz gay ponosa, i
neobičan osjećaj da me netko čeka, iako sam sama, ta me samoća uzbuđuje, to je i samoća moje
majke kada putuje - U glavi zamišljam filmove - i koju zamišljam, u njenoj sobi u Jordanu, dok
sprema stvari u komodu, vješajući sakoe u garderobu, "Ja sam najelegantnija u skupini, znaš", rekla
mi je telefonom, i znam da mi suze nisu daleko, jer još uvijek imam onaj osjećaj da ostavljam
majku u ruševinama u Pétri, na cesti na Siciliji, u uličicama u Napulju, ostavljam je suncu, moru,
ljepoti ruševina koja podsjeća na ljepotu Alžira; ostavljam je svijetu, koji mi se čini tako surovim,
ostavljam svoju prijateljicu, svoju kćer, svoju ljubav. Postajem kao moj otac; postoji naše lice, naše
tijelo i naš način kako činimo stvari, mi smo tako tajnoviti, tako neobični kada odlazimo, kada
odlazi, otac nikada ne kaže kada će se vratiti, iz praznovjerja, jer mu je uvijek u glavi ona strašna
misao da će umrijeti mlad i da će nas ostaviti; mislim da je to zbog njegova brata, koji se smatra
nestalim, to je zbog tog mrtvog brata kojeg se ne može sjetiti a da se ne rasplače, i tada oboje
slušamo Abdelwahabovu pjesmu, pjesmu velikoga brata koji je za sobom ostavio maloga brata; otac
kaže da su mrtvi sve nazočniji u životu kako on prolazi, kao nekakav nedostatak, kao tuga; nikada
se čovjek ne oporavi od smrti jednog od svojih; život je sačinjen i od onih koji nedostaju i čija
nenazočnost peče. Moj otac nosi svoga brata, svoga oca, svoju majku, i on je, kao i Prijateljica, u
kući bez krova, koju je izgradio svojim rukama, a potom i našim dječjim smijehom. "Ja imam samo
vas", ponavlja on, i znam da je u pravu. Koga ja ostavljam u ulicama Provincetowna? Od koga
bježim?
8 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:27 pm
Margita
Administrator
Koga ponovno
pronalazim? Vi mislite da su ta tri dana koja sam provela sama iznimno nasilna, zar ne? Vi mislite
da sam otišla veoma daleko u kažnjavanju same sebe? Gnjev jenjava, znate, on odlazi u Blue
Elephant, on odlazi u Commercial Street, on odlazi na daske Gay Tea Dancea, on odlazi od mene, ja
više nisam u spirali tijela, više me ona ne grabe, ja sam pored tijela koja me privlače, koja
odabirem, koja obožavam jer su to razoružana tijela; tamo nema nikakva nasilja, ni ja u sebi ne
osjećam nasilje, ne bojim se noći, ne bojim se te rečenice: nikada nisam prestala voljeti Dijanu;
vjerujem da postoji groblje ljubavi, trebalo bi pisati o tom mjestu, trebalo bi napisati nastavak
Mauzoleja ljubavnika Hervéa Gui-berta, i ponovno sazdati zdanje namijenjeno djevojkama, a zatim
i ženama moga života; pisat ću o ženama u Provincetownu, o onima u mome hotelu, koje su starije
od djevojaka noći, trebalo bi pisati o njihovoj mekanoj koži koju štite od sunca, o njihovim tako
krhkim tijelima, o strahu da više neće biti zavodljive, iako su ta tijela prekrasna, jer postaju
istodobno krhka i snažna, kao uglačana vremenom, ta tijela nose trag milovanja, i mislim na
majčino tijelo čija se koža ne bora, kao da je umočena u kupku od ruža, koja ovjekovječuje ljepotu;
te me žene iz hotela pozdravljaju, spuštam pogled jer su žene koje su starije od mene uvijek u meni
izazivale nelagodu, mislim da moj odnos prema njima prolazi kroz filtar majke, pa onda prema
njima osjećam beskrajnu naklonost. Ne osjećam želju, ili osjećam želju da me zaštite; pisat ću i o
djevojci koja se rola i koja me gleda, dok sjedi u francuskom kafiću u Commercial Streetu; mislim
da sam joj ja uzvratila pogled zbog ljepote, ne bojim se, ne sramim se, očarana sam onim napola
nagim, savršenim tijelom, koje je odjeveno u kratke traperice, top, s hokejaškim štapom u ruci i
dugom kosom. Trebalo bi pisati o ženama na plaži koje dolaze tako rano ujutro, s malim
hladnjacima, loptama, madracima za napuhavanje, ponekad s djecom, ponekad s prijateljicom, koju
bih trebala nazvati suprugom, trebala bih pisati o sebi, o svojim šetnjama po Provincetownu, o
onom neobičnom stanju, mome stanju, mom načinu promatranja žena, dok se međusobno gledaju u
Garden Partyju, u Tea Danceu,
u Slowu, kako ih gledam kao da najzad gledam samu sebe kako odrastam, starim i kako se
mijenjam; u tim ženama je skrivena priča o mojoj majci kao majci, i sjećam je se, na plaži, kako me
štiti od vjetra i od pijeska, na ulici, kako me štiti od muških pogleda, u Timimounu, za volanom
svog GS-a, kako pretječe cisterne, snažno poput vojnika, i to je moja majka, mali vojnik koji je
pobjegao od oca, koji je došao u Alžir nakon rata, koji se oporavio od napadaja asfiksije, i mislim
da i ja imam njenu snagu, jer sam onako nenadano otputovala, dok onako sama šetam, kao i ona, i
ja mogu jesti sama na terasi kakva kafića, kao i ona, i ja mogu zaspati sama u hotelskoj sobi, kao i
ona, i ja imam oči da bih obuhvatila more i jedrilice koje krstare, pijesak i bare, kao i ona, i moj je
život dugo iskrivljavao filtar knjiga, kao i njen, i ja se veselim kada noću pronađem Hervéa
Guiberta, mog papirnatog ljubavnika čije riječi podvlačim, prekrasnog ljubavnika, koji uvijek
osjeća život pa tako i smrt. Moja majka čita Jean-Louisa Boryja, Yvesa Navarrea, Michela
Foucaulta, ona sazdaje biblioteku u koju samo trebam zaviriti da bih, još kao veoma mlada
djevojka, saznala tko sam, kako bih saznala tko se to oblikuje duboko u meni; postoji romantično
tkanje i ja slijedim niti toga tkanja u gradu žena koje gledam kako se ukrcavaju na brodove u maloj
luci u Provincetownu. I ponovno me vodi ta nit, kada izlazim u barove u Stanfordu, kada
odgovaram na nadimak Frenchy Girl, kada znam da bih jednoga dana tamo mogla pronaći svoje
mjesto, među tim ženama, među tim djevojkama, na tom mitskom mjestu gdje je boravio Tennessee
Williams; postoje ljubavna mjesta i znam da ću se vratiti u Provincetown, to je moj raj, kada ujutro
trčim, kada doručkujem u pekarnici, the baker point, kada hodam dokovima, znate, na tome se
mjestu oblikuje moje pisanje, fino i čisto pisanje, pisanje srca; nikada se nisam tako dobro osjećala
u jednoj zemlji, u jednoj zajednici, nikada se nisam dobro osjećala u sebi jer sam ispunjena sobom;
u toj polusamoći, ja sam spokojna, nema više gnjeva u meni, sazdana sam iz jednog jedinog dijela,
ja samu sebe stišćem, ja samu sebe pronalazim, ja sam posve drugačija od onoga što sam bila u
Meksiku, jednoga dana s
Pjevačicom; spasila sam joj život, dogodilo se to u jednom zatonu u Cozumelu, čuo se zvuk
razbijanja valova o stijenje, to nije zvuk Nice, to je zvuk Kariba, duboke vode, udubina i pukotina,
kupala sam se s njom, sve su one ribe bile oko nas, bilo ih je toliko da su mi se naposljetku zgadile,
jer su mi dodirivale kožu, kretale su se u stisnutim redovima, okomito, kao opijene svjetlošću, zatim
su ponirale duboko u more, tamo gdje temperatura opada, tamo kamo ja nikada neću otići; kažu da
postoje živi organizmi koji se razvijaju jako duboko u moru, da je to tajna mora, da ih ne možemo
vidjeti jer čovjek ne može zaroniti tako duboko; i onda slijedim kretanje jata riba, istodobno mi se
one gade i opčinjavaju me, osim toga, na tijelu mi je sjena, na glavi nosim masku i disalicu, tako
mogu ostati satima, znate, s glavom pod vodom, odijeljena od stvarnosti, gluha za zvukove svijeta.
Biti pod vodom znači organizirati vlastiti bijeg, shvaćate, toliko sam naviknuta na to, još od bazena
u Zeraldi gdje sam osjetila smrt, još od Ravne stijene gdje sam se sakrila od gospode B. koja se
nikada nije kupala i koja me je gledala kao kakvo ludo dijete. Tada sam, sa sjenom, podignula
glavu, bilo mi je hladno, sunce je prekrio oblak, čuli su se urlici Pjevačice koja se utapala, i bilo je
neobično jer su je utapala dva psa, dva ptičara, sivi psi s plavim očima, koji su se oslonili o njeno
tijelo kako bi se igrali, kako bi je ubili; ti su dresirani psi bili nalik na ljude; u tom sam trenutku
brzo zaplivala, kao luđakinja, prema njoj, prema njima, i udarila sam pse disali-com, udarala sam ih
i vikala, uplašili su se, spustili su pogled i otplivali prema plaži; kada sam ih udarala, javio se gnjev,
mogla sam ubiti te pse, udarala sam ih, jer sam se i ja gotovo utopila, i ja sam gotovo umrla, i samoj
sebi jako zamjeram što nisam vidjela Prijateljicu, tako bih željela da ona nikada nije osjetila taj
strah u sebi, pod kožom, u životu; osjećaj utapanja je užasan, jer je voda nalik na nekakvo vodeno
tijelo, utopiti se znači i utopiti se u tijelu oceana, u tijelu koje je pružalo užitak; kada sam udarala
one pse, znala sam da spašavam majku od njenih gušenja, da spašavam samu sebe od stvari koje me
plaše, da spašavam samu sebe od djetinjstva, da spašavam samu sebe od djedove rečenice: "Loše
ćeš završiti" kada sam udarala one pse, udarala sam i samu sebe, udarala sam i vlastito tijelo od
onoga dana u veljači, ono tijelo koje je toliko razočaralo gospođu B.; ne znam trebate li se, kada
vam osoba spasi život, osjećati dužnima, znam jedino da od toga dana Pjevačica organizira svoj
bijeg. Neprestano netko odlazi od mene, neprestano postoji netko tko otputuje; nakon onoga što se
dogodilo onoga dana u veljači, gospođa B. se polako udaljila od naše obitelji, veoma pristojno, više
me nije pozivala da igram tenis, da spavam u plavome stanu, da se vozim u starom merce-desu, da
slušam albume Supertrampa; samo mi je sestra odlazila u lijepe četvrti, i nastavila svoje druženje s
M. B., koja mi se u školi rugala: "Onda, srce, jesi napravila kakvu glupost?" Ne zamjeram joj to,
uostalom, ne osjećam nikakvu mržnju prema ženama, možda malo prema Pjevačici, ali to je
ponajviše zbog njena statusa idola; imam taj osjećaj s njom, da dolazim nakon onih tijela koja je
zovu na pozornicu, ne znam gdje je granica ljubavi, ili je to granica koja se neprestano premješta.
Nemam mjesto u ljubavi. Ili onda nema mjesta za mene. Mislim daje prva žena koju sam doista
izgubila, moj prvi romantični pojas bila gospođa B. Dogodila se ljubav na prvi pogled, ljubav moga
tijela prema njenu tijelu. Nije bilo nikakve zamjene. Znate, nikada je nisam smatrala majkom. Ona
je imala toliko snage u sebi. Ja sam joj se divila. Izgubila sam idola, izgubila sam i svoju sklonost
da nekoga obožavam, da se izgubim u drugome, u slici drugoga kako bih popravila svoju sliku. S
Prijateljicom sam ponovno pronašla divljenje, divljenje prema onome što ona jest, prema njenu
tijelu i njenu licu, i prema onome što je ona u sebi; uvijek, ispred ili iza nje, postoji taj čovjek koji
joj tako nedostaje, ona kaže: "Moj je otac bio tako nježan", i znate, nemam joj što odgovoriti na to,
mogu joj dati samo svoje srce i svoje ruke, i svoj glas koji je tješi, ona kaže i: "Svatko tko umre je
mala luč koja odlazi iz našega svijeta prema drugom svijetu", ona kaže da osjeća taj prijelaz u sebi,
da je ona na to navikla, da su svi ti ljudi koji su umrli u njenoj obiteljskoj priči kao kakva krunica, i
toliko bih joj željela vratiti oca, toliko bih joj željela podariti sate, i čitave dane s njim,
ona kaže: "Tako smo se dobro slagali, bio je to toliko dobar čovjek, on je bio posljednji iz svoje
obitelji, mali, i prvi je otišao"; svaka je obitelj stablo, svatko tko umre je grana koju odsijeku tome
stablu, toliko je bolno samome sebi reći: "Jednoga dana držat ću se za posljednju granu." Ne mogu
podnijeti tu misao, shvaćate, tu misao o posvemašnjem nestajanju, ne mogu je podržavati. Mislim
da moja opčinjenost ljepotom potječe odatle, od toga straha, nije to baš strah od smrti, to je strah od
nestajanja; i možemo nestati a da ne umremo, toga se bojim, biti i više ne biti, biti tamo i više ne biti
tamo, ne znam je li to zbog one zime provedene kod bake i djeda u Rennesu, ne znam jesam li na
trenutak roditelje smatrala nestalima. Samo ljepota pomuti taj strah, ljepota zastre strah kao
koprena; plakala sam zbog ljepote u Alžiru, znate, plakala sam na vrhu Assekrema, plakala sam u
šumi eukaliptusa, plakala sam pod kaskadama glicinija, postoji revolucija ljepote, alžirska je ljepota
sazdala ono što jesam. Na Ravnoj stijeni, M. B. je hodala po hridi, moja ju je sestra slijedila, i
plivale su pod vodom, jedna uz drugu kao dva dupina. Uhodila sam ih, znala sam da sam izvan
njihova života, postojao je krug u koji nisam smjela ući; moja samoća počinje i time, sestrinim
izborom da me drži daleko od sebe, zato što ne mogu razumjeti; ja razumijem da im sunce pada po
tijelima u trakama, ja razumijem da se preda mnom oblikuju moje alžirske slike. Toliko je putenosti
na toj ravnoj stijeni, na toj platformi, u crvenoj zemlji, pod toplom i dubokom vodom, i u mirisu,
koji osjećam na uskome putu na Cap-Martinu. često sama sebi kažem da činim sve da bih ponovno
izgradila svoje zdanje putenosti, ja sam Alžir donijela u Francusku, ja sam donijela njegovu blagost
i njegovu nasilnost, i ja sam postala njegova blagost i njegova žestina. Skačem sa stijene, plivam
prema otoku, znam da me otac nadzire, znam i da bih mogla nestati pod valovima, da me on ne bi
stigao spasiti, znam da je to moja igra, da ga iskušavam, kada je tamo, sa mnom, kada se vrati s
misije, na meni je red da ga napustim, na meni je red da mu nedostajem: "Ne idi predaleko", na
meni je red da ga prestrašim, i plivam brzo i snažno, i ostajem bez daha, i nosi me alžirsko
more, i dobro sam, jer znam da me otac gleda. Moja majka ne može ništa učiniti za mene u Alžiru,
ona može nešto učiniti samo svojim poljupcima i svojim nježnim riječima, ali ona me ne može
zaštititi, shvaćate, ona nema snage za to. Nju nadilazi snaga Alžira. Postoji invazija, nadiranje
zemlje. Još mi je nešto preostalo iz tog razdoblja, to se vraća sa strahom i s gnjevom; kada je
sretnem, M. to zna, ona poznaje moj gnjev i ona zna da vi možete utišati moj gnjev. Taj je gnjev
trag zemlje, gnjev je opet snaga Alžira u meni, snaga njegove ljepote: zatoni, ravnice, planina,
pustinja, praznina prirode, vjetar, vjetar na mome tijelu, vjetar od kojeg se svijaju makovi, vjetar
koji diže pijesak, vjetar između stupova zgrade, vjetar na vodi koja se nabire i nadima, vjetar u
travi, tamo gdje sam ležala, tamo gdje sam se tako dobro osjećala, u travi u parku kod Rezidencije,
u visokoj i svježoj travi, u travi mjeseca veljače, u travi pod mojim trbuhom, s vjetrom na licu, i s
majčinim riječima: "Osjećaš vjetar?", vjetar u posteljini koja se suši, vjetar s juga, olujni vjetar,
vjetar u mojoj glavi kada ne mogu zaspati, kada me obuzme; tijelom mi klizi alžirska zemlja, time
želim reći da sam poput divljeg djeteta. Nisam se od toga oporavila, znate. Pisanje dolazi odatle. Ne
osjećam nikakvu žudnju za svijetom; uvijek sam mogla samo pisati, iz prikrajka, sama, nadvijena
nad radnim stolom, sama sa spiralama riječi; pisanje je zemlja, pisanje je pronađeni Alžir, i
divljaštvo: sva je moja ljubav u mojoj ruci koja piše, pišem o onome što sam trebala proživjeti:
prekrivam napuštenu zemlju. Na broju 118 ulice Saint-Charles živio je jedan dječak kojeg sam
sretala kada sam dolazila kući ručati; on je bio plavokos, visok i mršav, imao je dugu kosu, sličio je
Kristu ili Rahanu, u sebi je imao nešto nadnaravno; uvijek je bio jednako odjeven, u jaknu i
traperice, i bijelu košulju, koja je bila veoma uska i pomalo prozirna, ona je pokazivala njegovu
kožu, i mišiće na njegovu trbuhu; imao je djevojačko lice; srela sam ga ispred drogerije Zola Color;
uvijek me promatraju te iste oči, plave oči bademastoga oblika, uvijek je ista svjetlost na njemu,
oko njegova tijela, uvijek je ista tišina u mojoj glavi: osjećam se tako osamljenom, osjećam se tako
osamljenom u Francuskoj; jer ni riječju ne
spominjem Alžir, jer sam poderala sve svoje fotografije, jer ne želim telefonom razgovarati s ocem,
jer više ne odgovaram na njegova pisma. Kada vidim tog mladića, u meni se nešto razdire; to se
ljepota vraća, to se ljepota pomalja, ljepota usnulih tijela na plaži, u Alžiru već imam ljubavno
tijelo, očarano tijelo. Očarana sam i jednoga dana u kući za nastavnike koji su nas pozvali da im se
pridružimo na nekoliko dana. Bilo je veoma vruće, oni su živjeli na imanju izvan Alžira, mi smo
bili prijatelji njihova sina, bilo nas je desetak, spavali smo u negdašnjem štaglju. Nad nama je bila
noć, postojala je radost postojanja u noći, da se ne spava, da se razgovara u vrtu, sjedila sam na
zatvorenu bunaru, i dobro sam se osjećala, nisam osjećala strah u sebi; i znala sam tko se boji,
znate; tamo je bio i onaj povučeni plavokosi mladić Johan. Nisam mislila da će doći. Bio je visok,
tanak i mišićav. On nije govorio, on nas je gledao; bila je noć, noć na početku ljeta; oko nas je bila
želja, i to je bilo tako veselo. Još nisam znala da ću otići iz Alžira, bila sam s prijateljima, mi više
nismo bili djeca, nešto se događalo i ja sam znala gdje je strah, u plavokosom mladiću, i znala sam
zašto se boji, poznavala sam ga već dvije godine, on je često bio sam u školi, na tenisu, u teretani;
trenirao je boks, i ja sam ga krišom gledala kako trenira. On je Šveđanin, imao je zlaćanu i veoma
glatku kožu, njegova je ljepota bila neobična, ljepota od koje se čovjek ne može povratiti. I znala
sam čega se boji, on je lagao, rekao je da se ne može kupati, zbog svoje kože, zbog sunca, i tako on
nije išao s nama na plažu. Rekao je da voli noć, i ja sam znala zbog čega, mislim da sam to oduvijek
znala, i ništa nisam rekla. On je spavao u sobi za mladiće. I noću sam mislila na njega, na njegov
glas, na njegove ruke, na njegovu zlaćanu kosu, došao je na plažu jer su nastavnici ustrajali, ostao je
odjeven, i opet se bojao i ja sam se bojala za njega jer sam znala. More je opasno, zbog pješčanog
nanosa, zbog duboke udubine, dugo sam ostala pod vodom, znala sam da me mladić gleda, znala
sam da moram razgovarati s njim; i znate, nakon straha se javi gnjev, i znam da će biti bijesan kada
se vrati kući. Johan, Johan, Johan, triput ponavljam njegovo ime, i idem prema
njemu, tako je vruće, a meni je tako hladno, on nije ništa rekao, nije me pogledao, ja sam tako blizu
njega, njegova koža, njegov miris, njegove oči, on se bojao, znate, on je bio u strahu, i uzeo me je
za ruku, i poljubio me je u ruku, i ja sam šutjela, jer sam bila opčinjena, jer sam znala i ništa nisam
rekla, u glavi mi je bila pjesma koju mi je sestra pjevala kada sam bila dijete, Mrazova sestrica na
livadi, i više nije bio početak ljeta, i više nije bilo mora, i više to nisu bila naša dva tijela, jedno tako
blizu drugoga, i više se nije čuo smijeh naših prijatelja, ja sam bila u šumi eukaliptusa, bila sam u
crvenoj zemlji, bila sam u tunelu, bila sam privijena uz tijelo moje majke koja je rekla: "Tako se
bojim za tebe", privijena uz sestrino tijelo kada ona pjeva, priljubljena uz očevo tijelo kada me on
nosi da ne bih hodala po stijenama, znala sam, znala sam i ništa nisam rekla, u glavi mi je bila
pjesma koju je pjevala moja sestra, njena soba, magnetofon kojim smo snimale svoje glasove, njene
ruke, njen prvi prsten, osjećao se očev parfem na stubištu, na njegovim kravatama koje je slagao u
mali ugradbeni ormar, sjećam se majčine žute haljine s malim crvenim cvjetićima, sjećam se tako
mekane kože mojih baka, sjećam se glasa gospode B.: "Mogla bi mi biti kći", sjećam se i malog
radnog stola koji su stavili u moju sobu, kako bih se mogla pretvarati da pišem, kao i otac, sjećam
se kolača od banane koji je majka radila za svako moje slavlje u kući, sjećam se svoga tijela koje se
odvajalo od svijeta, jer sam znala, poznavala sam svoju žudnju za Johanom, poznavala sam taj dio
sebe, istodobno tako dubok i tako lagan, poznavala sam taj sretni život, poznavala sam ga. Znala
sam da je Johan djevojka. Znam i da sam ga srela, ili da sam je srela, mnogo godina kasnije, na
berlinskom sveučilištu; na jednom balu za djevojke, spuštala sam se stepenicama, brzo sam ga
prepoznala, zbog lica koje se nije promijenilo, zbog očiju i hladna pogleda, on je ili ona je bila s
jednom drugom djevojkom, zajedno su plesali valcer, i mislila sam da je jako lijep jer sam znala, i
jer je i dalje nalikovao mladiću, i mene je mučilo to čega sam se sjećala, miris borova, miris mora,
toplina i toplina njegove ruke u mojoj, glasovi mojih prijatelja iz Alžira, oni ljubavni glasovi koji
me još uvijek progone, a zatim ponovno utihnu, kao nekakav drugi sloj, glasovi djevojaka koje
zajedno plešu, vrtjele su se na valcer, i ta je atmosfera bila tako neobična, znate, taj bal na kraju
godine, one djevojke-muškarci, one žene-žene, postoji raznolikost u ljubavi, mozaik, i ja vidim
samo najsvjetliju točku, Johana; gledala sam je kako pleše i znala sam da me ona nije prepoznala,
onda sam zatvorila oči i izmišljala našu priču, naša tijela pod narančinim stablima, naša tijela u
stanu na stupovima, naša tijela u alžirskoj priči, i znala sam da sam zbog silnog zamišljanja trebala
izmisliti i Alžir, da sam trebala ponovno stvoriti uspomene koje sam spalila, držala sam se za pepeo,
hodala sam uz vjetar, nosila sam veo, dolazila sam iz romanesknog djetinjstva. Moje je pisanje i
krivotvorenje. Postoji samo moja istina, znate, postoji samo moja interpretacija stvari. Kada sam
srela Pjevačicu, ona mi je rekla: "Jedva čekam da ostariš"; na početku nisam shvatila njenu
rečenicu; sada znam, ostarjeti znači naučiti živjeti, znači poraziti svoj strah od života, jer gnjev je
upravo to, strah od toga da sami živimo svoj život, da se odvojimo od obitelji, od kruga onih koje
volimo. Ne znam jesam li tamo, u balskoj dvorani, bila slobodna, uvijek će postojati netko tko će
me povezivati s mojom prošlošću; ja nisam plesala, gledala sam Johana i to više nije bio Johan, to je
još uvijek bio mladić iz škole, obješen o ruče, pognut na startnoj liniji maratona, sam na školskom
dvorištu, s malim ožiljkom pored desnog oka, u obliku bijela natekla križa koji sam željela poljubiti
kada smo bili kod nastavnika; gledala sam ga i osjećala sam se kao da sam još uvijek na broju 118,
kao prvoga dana, kada mi je majka pokazala moju sobu, našu sobu, balkon koji gleda na ulicu
Saint-Charles, veliku dnevnu sobu koja bi mogla poslužiti i kao radna soba, znate, trebala sam biti
jako brza, trebala sam se riješiti svoga prvog ljubavnog tijela kako bih saz-dala drugo, novo, koje
nazivam francuskim tijelom; i to francusko tijelo sjedi na klupi u berlinskoj balskoj dvorani, i gleda
žene, spiralu koja slijedi glazbu, i kao da mi se vrti u glavi jer mislim na svoje neobično djetinjstvo,
kada sam slušala pjesme iz filma Paklena naranča, kada sam plesala kao luđakinja na Svraku
kradljivicu2, oponašajući slike s unutrašnje strane omota ploče; i ja sam željela šešir boje dinje,
štap, bijelu odjeću i oči s jako dugačkim trepavicama, i ja sam željela biti jedan od voajera iz filma;
nije to samo nasilje, mislim da je to i nizanje fantazmi, jer mi je majka ispričala da je imala živčani
napadaj kada je izlazila iz kinodvorane, i da su prijatelji kod kojih je boravila morali pozvati prvu
pomoć kako bi joj oni dali sredstvo za smirenje; ne znam zašto je moja majka kupila glazbu iz tog
filma, ne znam zašto mi ona dopušta da petkom ujutro, kada se u Alžiru ne radi, plešem odjevena u
bijelo, sa štapom u ruci; ja uprizorujem nasilje, to je jedino stanje kada se razvija moja snaga. Ja
nisam plesala, znate, bila je to neobična noć u Berlinu, Johanova noć i noć moga djetinjstva; gledala
sam je kako odlazi iz dvorane i nisam je zadržala, ostala sam, srce mi se stislo; žene su plesale
valcer oko mene, bile su visoke i plavokose, bilo je to pakleno kolo; tamo su bile i dvije djevojke
koje su nalikovale plesačicama flamenka, njihova su se tijela uglavila jedno u drugo, i mene je
očarala poezija koja izvire iz košulja s volanima na prsima, stisnutima u struku, iz hlača od
smokinga, iz uspravnih ramena, iz skupljene smeđe kose, iz ponosnog pogleda, iz snažnih ruku koje
okreću partnericu; mislila sam na plesačicu Blancu Li koju sam jednoga dana vidjela u kazalištu
Mogador, mislila sam na nevidljivu liniju koja odvaja muškarce od žena, mislim da se neka tijela
zadržavaju na toj nevidljivoj liniji, neprestano u ravnoteži, neprestano u jednom polju, a potom u
drugom. To su tijela u neodređenoj zoni, tako ja sada vidim svoju baku, skrivenu u izmaglici,
skrivenu iza moje šutnje, znam da je njena soba u prizemlju, znam da su mali plavi salon pretvorili
u sobu, znam da su tamo bolničarke koje se brinu o njoj, koje se brinu o njenu tijelu, peru je, hrane
je, nose, znam da me ona možda čeka, više se ne sjećam njenih riječi o meni, više se ne želim
sjećati, kao što ne želim znati ni da se u toj obitelji ponekad govori o mojim knjigama, da moje
pisanje smatraju nedoličnim, kada pišem o životu onih koji su umrli;
2 Nap. prev.: naslov Rossinijeve opere, La Gazza Ladra (francuski: La Pie voleuse).
postoji pisanje o obiteljskoj priči, jer su i te priče dio mene, ja sam osoba koja sve upija, moja je
zadaća da pratim kretnje svakoga lista na svakoj grani obiteljskoga stabla; treba zabilježiti moje
praznike u Francuskoj, treba opisati lice moje prabake koja s nama dijeli hotelsku sobu, kada moja
sestra pita: "Zašto spavaš s rukama prekriženima na grudima?" i kada ona odgovori: "Ako umrem,
bit ću u dobru položaju"; bdijem cijelu noć, znate, slušam njeno disanje, gledam njene bokove,
slušam njenu krv, koja teče iz srca u glavu, mislim da je strah od smrti upravo u toj kratkoj:
rečenici, biti u dobru položaju. Moja se prabaka uvijek budi iz sna, ona se pere u bideu jer se boji da
će se okliznuti u kadi, ona ne izgleda tako staro, mišićava je, koža joj je još uvijek veoma napeta,
ona nosi steznik, moja sestra kaže da je to posebna vrsta čarape koja drži meso, ona vježba
trbušnjake svako jutro, ispružena na postelji: podigne se, istegne se, podigne, istegne, izdisaj, udisaj,
izdisaj, udisaj, ona kaže da je važno jačati tijelo, da treba misliti protiv smrti, a ne sa smrću, ona
kaže da je to pravi rat, da treba zračiti krv, da je treba natjerati da kola, ona kaže da u svakome od
nas može biti crne krvi, to je ono što nazivaju i žuč; onda brzo, i ja radim kao i ona, trbušnjake,
svijam se, vraćam u ležeći položaj, istežem se, izdišem, onda i ja mijenjam svoju krv, jer se bojim
žuči, jer se bojim da ću loše završiti. I mi silazimo u prostoriju gdje se doručkuje, i za mene je to
doista francuska slika, bijeli stolovi, drvene stolice, šalice, kroasani, baguette i maslac, zatim nam se
pridružuju i baka i djed, osjeća se djedov miris, Chanel Monsieur, snaga njegovih ruku u mojoj
kosi, njegov bijeli džemper s pletenicama, s fotoaparatom oko vrata, u ljetnim hlačama bež boje,
zatim i moja baka, njen tužni ili odsutni pogled, razglednice na koje nas ona tjera da se potpišemo
prije no što ih pošalje, psić pored njenih nogu, kojem ispod stola dajem svoj kruh, jer ne volim jesti
pred bakom i pred djedom, ne mogu, više ne mogu, to je zbog priče o svinjskoj nogici koju sam
jedne večeri naručila, kako bih je probala, kada je djed rekao: "Moraš je pojesti", onda je došla
nogica, ljepljiva u tanjuru, i to je zbog nokta, znate, ima u tome nešto toliko Živo. Domislila sam na
kanihalp nnmidila
sam na meso, mislila sam na crvene nokte svoje prabake kada ih je lakirala dok je sjedila za radnim
stolom u našoj sobi, svugdje oko mene bio je miris kože, i nisam mogla pojesti tu svinjsku nogicu, i
naravno da se djed razbjesnio, i da mi je to zamjerio, i da me je kaznio, i otišla sam u postelju bez
večere, i sve je povezano, jer u mojim lošim mislima postoji fiks-ideja o divovskom noktu koji mi
do krvi grebe kožu. Ne znam je li baka u položaju, i ne mogu otići u Rennes, ne želim, u sebi čuvam
sliku žene pored vode, sjećam se njenih riječi: "More je dobro za krv. Ti imaš jedno bretonsko
bedro, i jedno alžirsko bedro. Ako me ne budeš slušala, nazvat ću tvoga tatu. Imaš male ruke i male
kretnje. Kupila sam tvoje omiljene palačinke, one tvorničke. Pogledaj je li kornjača još uvijek živa.
Nemoj povlačiti psa za uzicu, zadavit ćeš ga. Treba pričekati dva sata prije kupanja. Uberi mi mente
u vrtu. Stavila sam ti jabuku i kolače sa sendvičem od šunke. Sretan put, djevojčice moja." Sjećam
se žene koja je zimi nosila vunena odijela, ljeti lagane suknje, cipele bez potpetica jer su je boljela
stopala, mali zlatni sat čije je kazaljke namještala zbog njegova magnetskog mehanizma, sjećam se
žene koja je istodobno bila nježna i udaljena baka, koja nikada nije odbijala moje poljupce, ali koja
nije znala što bi s njima, sjećam se žene koja me se bojala, možda zbog mog pisanja, možda zbog
mojih očiju, "To su tvoje male kretnje," kako je ona rekla, "nikada se ne zna što pripremaš"; ja sam
pripremala klupko ljubavi čije bih niti voljela razmrsiti i njima prekriti tu obitelj koja ne zna voljeti
samu sebe ili koja ne zna iskazati osjećaje, ja sam pripremala jedno iznova sazdano srce koje bi
Pjevačici moglo reći: "Više te ne volim"; to sam trebala učiniti onoga dana u hotelu Terrass pred
kaminom kada mi je rekla: "Moraš se udaljiti od mene jer ne volim ono što si." To je i zbog
Meksika, zbog pasa. Ona je tamo nešto izgubila, ona je izgubila glavu; Prijateljica poznaje djevojku
koja se nikada nije vratila iz Meksika, ona joj je jednoga dana napisala na razglednici samo ovu
rečenicu: "Zbogom, više nisam ista osoba." To je zbog planina, zbog utjecaja planina. Glasina se
proširila nakon piramida u Chichen Itzau, nakon zmiie koiu sam iednoea
dana pronašla ispod jastuka, nakon ukletog hotela u Meridi, nakon hramova u Tulumu, nakon crnih
ptica u Cozumelu, nakon ruševina u Guatemali, čim smo se vratile. Neobična je, znate, snaga
jezika. Samoj sebi govorim da Pjevačica doista možda umire, umire u mome srcu, slike padaju,
propadaju, njena soba u Marbelli, njena kuća u Saint-Germainu, njene ploče, njeni koncerti, njene
fotografije, njeni pozivi iz Tokija, njene probe, njeni kovčezi, njena putovanja u Falconu, njene
uspomene, Ibiza, New York, L. A., njen život, čiji ja dio nikako ne mogu postati, ruši se moja slika
pored nje, ne vidim je na fotografijama koje razvijam, ne vidim je u svojim uspomenama s
praznika: ronjenje, kavez za ronjenje s morskim psima u koji muškarac spušta turiste za deset
dolara, sunce na brodu koji odlazi iz luke Canciin, spuštanje prema Belizeu, noći kraj vulkana,
muškarci sa zubima punima zlata, ja je ne vidim, znate, nema više njene male bilježnice u koju ona
zapisuje svoje ljubavne pjesme, nema više njene melodije koju sasvim tiho ponavlja u sobi, nema
više njenih telefonskih poziva u Pariz, nema više njene kože koja se odljepljuje od moje, ona mi
više ne prožima duh, ja sam odvojena od nje, iako je ona prisutna, iako se sjećam njena glasa u
hotelu Terrass: "Bolje je da se raziđemo." Nisam osjetila nikakvu tugu zbog tih riječi. One klize po
meni kao što je njena koža uvijek klizila na mojoj. Postoje otrovi koji se međusobno poništavaju.
Mislim na nekoga drugoga. Mislim na svoje prvo razdiranje, na prvu bol koja me je poharala.
Mislim na onu zbog koje mi je srce toliko usahnulo. Mislim na onu koja nikada nije razlikovala
moje francusko od mog alžirskog tijela. Mislim na onu koja je oduvijek imala samo jednu ideju:
kako me uništiti. Mislim na Dijanu iz Zuricha, mislim na snježne kristale koji nalikuju na
dijamante, mislim na jezero koje prije kiše postane crno, mislim na nebo koje pada kada trčim u
šumi u Dol-deru kako bih pobjegla od same sebe. Ja sam sama svoja kuća. Imam samo svoje ruke
na svome licu kako bih se zaštitila od Dijane. I onda trčim noću, trčim zato što želim umrijeti.
Pjevačica je otišla iz Pariza kada se glasina proširila, živjela je u Londonu, odande mi je jednoga
dana napisala pisamce: Evo melodije
pjesme za koju ne mogu izmisliti riječi. Voljela bih da ti napišeš riječi, u biti, voljela bih da pišeš za
mene. Ovdje se dobro osjećam. Ljudi ne znaju tko sam. Ja znam tko sam, i znam da ja ne mogu
izmisliti riječi za melodiju Pjevačice, to je kao brisanje pisanja pisanjem, to je kao kamen koji pada
u bunar, ne vidim bit stvari, ne vidim svoju bit, ne znam imam li još snage njoj davati, njoj pisati, i
prema tome zamarati samu sebe našom ljubavlju jer su pjesme tek ljubavne pjesme; iz te će glazbe
ona napisati pjesmu koju će nam posvetiti, nikada nisam shvatila zbog čega, jer je u njoj riječ o
ljetnim kišama, a mi smo se razišle usred zime, prije posljednje epizode Twin Peaksa; mislim da mi
zbog toga nismo uspjele, Twin Peaks me je toliko podsjećao na Dijanu, na Zurich, na šumu, na
žestinu naših osjećaja, Pjevačica nije bila mojih godina, ona nikada nije upoznala Dijanu, ona je
nikada nije mogla raspoznati ili, bolje rečeno, ona nikada nije mogla uvidjeti veličinu moje ljubavi
prema njoj. Kada me je ostavila, ja sam ponovno otišla k Dijani, jer moj ljubavni put završava na
obalama jezera kod Zuricha, u rukama imam samo uspomenu na nju. To je opet hologram, znate, to
je i mala točka koja se svaki put poveća kada na nju pomislim, Dijana kao da je u jednom obliku
hipnoze, romantične hipnoze. Jednoga dana, u Alžiru, išle smo na Festival čarolije, bila je to moja
prva noć vani, bilo je to prvi put da sam vani noću: svjetla, zvukovi, automobili, ljudi, pjev šturaka,
lagani zrak na ramenima, tijelo obuzeto mrakom, kao da ga nosi mrak. Išli smo u Nacionalno
kazalište u Alžiru, trebalo se uspeti uz one stepenice, i bila sam tako ponosna, noću vani, između
roditelja, odjevena u bijelo, s poludugom kosom koja je bila vlažna od kolonjske vode, s
razdjeljkom sa strane; sjećam se i da sam nosila plastični sat, to je detalj, ali znam da u mom
djetinjstvu postoji strah od vremena koje se briše i da sam jako rano nosila sat kako bih znala koliko
sam minuta u moru, koliko sati u svojoj sobi, koliko sekundi mi treba kako bih prešla dvorište kod
zgrade na stupovima. Koliko mi vremena treba da bih pronašla očevo lice na izlasku iz škole
četvrtkom, na početku vikenda u Alžiru. Koliko mi vremena treba prije no što se razbjesnim, prije
no što se
u tom svom bijesu ne izgubim, u tom trenutku nisam osjećala gnjev, noćno vrijeme nije dnevno
vrijeme, noću postoji iluzija, postoji ona misao da neće nikada završiti, da je bit, srce života u tome;
i znate, to srce kuca u mojoj ruci kada stišće očevu ruku, u mojim nogama koje se uspinju
stepenicama u Alžirsko nacionalno kazalište, u mojoj glavi jer se bojim, ali, to je topli strah, to je
strah koji je povezan s uživanjem, topli strah sam osjećala kada sam prvi put srela Prijateljicu, u
restoranu Chez Richard u Ma-raisu, topli strah sam osjećala kada sam se našla sa svojim novim
izdavačem kako bih razgovarala o svojoj budućnosti, topli sam strah osjećala kada sam se uspela u
zrakoplov na otoku Praslinu, topli sam strah osjećala kada sam zaronila u valove u Sartenskom
zaljevu; onda smo sjeli, pozornica je bila velebna, tamo je bio i crni zastor, tamo je uvijek noć,
uvijek je prisutna želja da se ostane, ja sam u Alžiru, u njegovim žilicama, ja sam u tijelu Alžira, ja
sam u svojoj glavi, ja vidim sve, ja sve pamtim, ja znam brzinu svoje memorije, ja je mogu sebi
predočiti kao dinamit sa zapaljenim fitiljem, kao sliku moje serije Nemoguća misija; u njoj je
muškarac koji siječe ženu na komadiće, u njoj je bacač noževa, u njoj je i muškarac s grlicama, u
njoj je i žena u akvariju, u njoj su i dresirani psi, u njoj su i hologrami koji plešu balet, a i tamo se
začuje grmljavina, vide se munje, i snopovi svjetlosti, to je topli strah, znate, to je moje tijelo u noći
i to je srce predstave: hipno-tizer. On nosi crni plašt i cilindar, koža mu je bijela, a usne crvene, čuje
se njegov glas kako govori u mikrofon: "Dame i gospodo, ja sam Ouda, veliki hipnotizer. Mogu vas
uspavati služeći se samo pogledom. Mogu vas vratiti u prošlost služeći se samo glasom. Tko može
znati uistinu tko je? Tko zna tajnu svemira? Tko se skriva duboko u vama? Ja se mogu vratiti u
prošlost. Ja mogu zaustaviti vrijeme. Večeras ću nasumce ovdje izabrati jednoga muškarca ili jednu
ženu. I uspavat ću je vama pred očima." Znate, nešto je tamo neobično, jer muškarac hoda po
dvorani, on je već odabrao, u tami, brzo hoda i topli se strah pretvara u hladni strah, i znam da ću se
možda kasnije razbjesnjeti, znam da neću spavati, on tako brzo hoda, pojavljuju se i specijalni
efekti,
snopovi svjetlosti, munje, zvuk grmljavine, i svjetlost padne na mene, bijela i plava svjetlost, i ne
volim riječ tajna, u noći, znam da mrzim tu riječ, ona me guši, ona mi je u grlu, ona je u središtu
svega, ta riječ, tajna, Tajni život u pjesmi Leonarda Cohena, tajna vlastitoga ja, tajna onoga što
imam u glavi, tajna moje majke, i hipnotizer se nadvio nad nama i odabrao je moju majku koja ga
slijedi, bez ikakva odupiranja; dogodilo se nešto što će me dugo pratiti, jer mrzim kada Dijana pleše
Flashdance pred razredom u Ziirichu, mrzim kada moja sestra pleše s orijentalnim orkestrom iz
Cappadocee, mrzim kada se Pjevačica penje na pozornicu, mrzim kada Prijateljica oponaša Tinu
Turner pred djevojkama i mladićima, jer se uvijek sjetim majke, i njene slike kao žene koja nestaje
iza munja i koju promatram, najprije pruženu, a zatim odvojenu od podija na kojem je ležala, i
uvijek čujem njen glasić: "Ja sam posve mala, posve mala, ja sam posve mala djevojčica"; i njen
glas nije njen glas, ili je to njen glas kada je jednoga dana u zrakoplovu rekla: "Pozovi domaćicu,
draga, osjećam da odlazim, odlazim, odlazim." Problem je otići, majčino tijelo odlazi od mene, ja
ne mogu podnijeti taj prizor, i taj se mehanizam vraća s mojim lošim mislima; kada mi se jave moje
loše misli, mislim da gubim vlastito tijelo, ili, bolje rečeno, mislim da odvajam vlastito tijelo od
vlastitoga mozga, i znam da strah uzrokuje sve to, ja se u biti bojim vjerovati da će mi se tijelo
odvojiti od mozga, da će živjeti bez mene, i to nužno opasno živjeti; kada moja majka ode u svoju
astmu, u svoje bolesno stanje, u bol, ona odlazi prema opasnosti; to je kao da se moje tijelo sjeća
majčina tijela, kao da je moj strah da se odvojim samo odgovor na to prepuštanje. Nakon predstave,
sjećam se njena glasa u automobilu: "Bilo je zabavno, spavala sam a da nisam spavala"; meni to
nije bilo zabavno, jer mi majka nikada nije dovoljno blizu, želim je čitavu, ne želim da je gledaju,
moja majka nije zvijezda predstave, shvaćate? Zatim me počeo opčinjavati cirkus, sajmovi, sve što
održava iluziju; opčinjavao me je drugi svijet, onaj u kojem mi više ne treba sat; onda je sve
ponovno započelo u srpnju, kada je započeo sajam u parku Tuileries, kada sam s majkom i sa
sestrinom djecom,
i opet je to bio broj četiri, i opet je to bila mala obitelj koja se skuplja, ali toga je dana majka bila
tako snažna, ona nas je gledala, s djecom sam se popela u ukleti vlak, i znala sam da osjećamo iste
strahove, strah od mraka, strah od brzine, i topli strah, kada se u posljednjem trenutku otvore vrata
vlakića, kada nam kostur prođe rukama kroz kosu, kada vičem i kada djeca viču sa mnom, nakon
toga je moja majka, koja je ponijela sa sobom užinu, mineralnu vodu i čokoladne kekse, rekla:
"Sjećaš li se velikoga kotača?" Sama sam sebi rekla da je moja majka prava majka, da je njoj u
rukama još uvijek cijelo moje djetinjstvo. Nakon Festivala čarolije vratio se gnjev, ostala sam pred
prozorom u svojoj sobi i gledala noć kako nestaje; bila sam gnjevna jer nisam mogla nositi majčino
tijelo, bila sam gnjevna jer nisam mogla nositi tijelo noći, bila sam gnjevna jer nisam mogla nositi
tijelo Alžira; sve se iznenada pomolilo preda mnom, more, planina, zaljev, krovovi kuća, sve me je
opkolilo i sve se stiskalo. Postoji alžirska tajna. Kada je Pjevačica rekla: "Ti si jedina koja zna da
sam rođena u Alžiru", ja sam čula i: "Ostavit ću te zbog toga." Kada sam stigla na broj 118, nimalo
se nisam sramila Alžira, ali on je ostao tajna, jer je on bio područje mog prvog ljubavnog tijela,
kažu da je djetinjstvo i zemlja, ja, ja gradim svoju žensku zemlju, svoj pisani jezik, svoje knjige, u
kojoj su moj govorni jezik, moje riječi koje vam podajem, kamenje nove kuće, trebala sam ponovno
početi od nule, kako je svaka knjiga prva knjiga, kako je svaka ljubav prva ljubav. Ne znam jesam li
zaljubljena u vas. Ne znam želim li vas; vi ste kadšto bijelo lice, a kadšto lice koje ja zamišljam da
cjelivam. Trebala bih reći da ne znam jesam li zaljubljena u vas kao što je to bila M. Ne znam
osjećam li isto što i ona. Ona je govorila: "To je neminovno, znaš, a osim toga, ona je tako lijepa."
Ne znam vidim li tu ljepotu u vama. Vi ste uronjeni u moju priču. I gledam vas, i ne mogu opisati
vašu kožu. Imate li madeža? Sijedu kosu koju bojite? Bavite li se kakvim sportom? Jeste li osjetljivi
na sunce? Vodite li ljubav večer prije naših seansi ili ujutro? Ostane li na vama trag od tog vođenja
ljubavi? Jesam li ljubomorna? Jeste li imali seksualne odnose sa ženom? Bojite li se noći? Ljubavi?
Kako vam se zovu
djeca? Jeste li nježna majka? Koliko puta dnevno ljubite djecu? Znate li ključ svih svojih snova?
Postoji li građanski život? Kako se on odvija? Imate li osobit odnos s Buffetom, to kažem zbog
njegove potpisane litografije u ordinaciji? Što kažete o meni? Kakav je moj dosje? Mislite li da sam
zgodna? Inteligentna? Izgubljena? Jeste li me snimali na kasetu? Trebam li vam priznati da mi se
zna dogoditi da vas sanjam? To nisu M.-ini snovi, to je samo vaše tijelo u šumi drugih tijela.
Seksualnost je kod mene slikovita, znam da vas to nasmijava; mislim da je to moja istočnjačka
čednost, to su očeve riječi kojih se sjećam iz djetinjstva: "Pazi, zatvori oči, gol sam." Zatvaram oči,
ja nisam M. Ona je znala reći: "To je jače od mene, ona mi je u glavi, u životu, znam da je
uznemirujem, sigurna sam u to." M. je povećavala broj seansi koje je nazivala sastancima. Meni je
jedna seansa dovoljna, moj se tjedan vrti oko našega utorka, ponekad mi se ne da doći, umorna sam
od toga da vam pričam, često počinjem sa: "Danas sam dobro", ali znam da ne liječim svoju
sadašnjost, da se vremena preklapaju, ja liječim vlastito djetinjstvo. Kažete da sam oduvijek imala
fobije od impulzivnosti, da sam se panično bojala poriva i da sam ih potiskivala jer sam ih se bojala.
Kada izlazim odavde, osjećam kako mi se u tijelo vraća toplina, to je topli strah, uzbuđenje, znam
da imam knjigu s vama, da je nosim kao što se nosi dijete. Nazovem Prijateljicu, na ulici, pod vašim
prozorima, i kažem joj: "Dobro sam"; ručam kod sestre, i sve se polako ponovno sruši, jer joj još
uvijek tajim neke stvari, ne mogu joj reći sve što imam u glavi; ponekad se kući vraćam pješke,
odmah nakon naše seanse, prođem park Monceau, travu, stabla, vrtuljke, klackalice, dječje uzvike,
taj me dekor povezuje s Alžirom, sama sam u gradu i znam da sam pronašla svoje mjesto u Parizu.
Živa sam, shvaćate, na trgu Concorde, živa sam, kod arkada u Pare des Tuileries, živa sam, na trgu
Vendome, živa sam, na trgu Victoires, živa sam, imam ljubavnu vezu s Parizom; opajam se: kesteni,
Louvre, Seina, tornjevi; razgaljujem se riječima: "Osvojila sam srce Pariza". Toliko sam ponavljala
tu rečenicu, znate; kada idem u Aveniju Emile Zola, kod zubarice, prije naše seanse, odlazim na broj
118
u ulici Sa i nt-Charles; na ulici se uvijek osjeća miris, zbog tržnice, mesnice, pekarnice, to je moj
francuski miris, ostajem ispred zgrade koja se nije promijenila, ona je mala, moderna, sa zatvorenim
balkonima na kojima prozori imaju poprečne prečke, ona nije jako lijepa, ali, cijeli je moj život
tamo započeo, sva moja snaga, svi moji lomovi, ona je i izvor suza, ona je kraj Alžira, to je početak
onoga što sam odlučila biti, ona je i mjesto gdje mogu nešto zatvoriti, Alžir je moja kuća na
otvorenom, moja kuća bez krova. Alžir je mjesto u stanu. Pogled mi se prikovao na tu uspomenu,
koja, zbog silna prisjećanja, postaje živa uspomena, uspomena na stvarnost. Ništa nisam zatvorila
jer ne želim zatvoriti, ne želim da dio mene umre zbog toga, ne želim, znam da sam u krivu, nemam
snage, tako se bojim da si ne ispržim oči, tako se bojim gledati samu sebe tamo. Kada Prijateljica
ode u ulicu Pierre-Nicole, ona zatvara, kada ode u Aveniju Roule, ona zatvara, kada ode šetati u
Hattemer, ona zatvara, kada ode u Nicu, ona zatvara, kada ode u Passable, u Cap-Ferret, ona
zatvara. Treba zatvoriti da bi se iznova izgradilo. Trebala sam imati drugi život u Alžiru; trebala
sam imati drugu šansu. Kada vas je M. upoznala, rekla je: "Ta je žena šansa moga života", što sam
razumjela kao: "Ta je žena ljubav moga života". Zna mi se dogoditi da mi se noću pojave vaše slike,
vaša ruka u mojoj kosi, vaš parfem na mojoj koži, vaša ruka oko moga struka, nikada ne sanjam
određeni san o vama, nikada vas ne stavljam ni u kakvu određenu situaciju. To ostaje nejasno jer se
bojim. Znam da ste morali prekinuti seanse s M., ali ne znam zbog čega. Znam da postoji
pacijentova oholost, da to postoji, znam da bih ponekad voljela biti vaše omiljeno dijete, jer smo svi
mi djeca, još uvijek mi ne naviru suze pred vama, ali, kada odlazim iz vaše zgrade, srce mi je lako,
a potom tužno, postanem romantična, uvijek je tamo onaj svirač harmonike. On svira pjesme koje
me podsjećaju na vas, na nas, ostajem pred svojim prozorom kada pada kiša i gledam je kako
rominja, ponovno slušam Johnnyja Mathisa, osjećam život ispod kože, još uvijek imam svoje fiksideje,
ali ih se više ne bojim, kadšto se bojim za vas, bojim se da ću vas ozlijediti, bojim se da ću
vas pljusnuti,
bojim se da ću vam napisati ček bez pokrića, mislim da je to dobar znak, vi ulazite u moj krug. U
dva navrata smo se srele na ulici. Prvi put niste odgovorili na moj pozdrav, drugi put, bilo je to
nedavno, nasmiješili ste mi se, ne znam znači li to nešto, napredujemo li mi u tami riječi, jača li
naša veza, mislim da ste bili s mužem i kćerkicom, bila je nedjelja, išla sam k sestri, na obiteljski
ručak, otac mi se vratio iz Alžira, obitelj je bila krajnje napeta, gotovo naelektrizirana, uostalom,
svoju bih obitelj mogla nazvati "naelektriziranom obitelji", kao obitelj Addams, ili obitelj Osbourne,
ili obitelj Simpson; kada mi se obitelj okupi, ona je nekako osobita, to je cijela spirala glasova koji
se miješaju, koji se suprotstavljaju, ali koji ne odgovaraju jedan drugome, sve je to jako glasno, to je
džep pun ljubavi koji se probušio: "Draga moja, ljepotice moja. Sunca moja najmilija. Dajte
šampanjca. Dobro smo. Tko je najljepši djed? Ljubavi, imam još pisama za tebe. Nisi sve prebacila
na svoju adresu? Ne, to je moja jedna noga u djetinjstvu, moj dodir s djetinjstvom. Ah, evo ga, opet
ćeš nam nešto predbacivati? Moja Loulou Beille, donijela sam ti tvoje automo-bilčiće majorette. A
tebi, velika moja curo, evo tvog švicarskog sata. Na tom sam satu naučila reći koliko je sati.
Shvaćate vi to? Zaplakat ću. Ništa više nemam iz vlastitog djetinjstva. Ali, sačuvala sam tvoju sobu.
Tamo su sve tvoje stvarčice. Bila sam u Kolei. Pogledaj, moja Lou, za tvoj stol. Ah, ti ne voliš
stolnjake? Daj svojoj dragoj sestri. Nikada ne želiš ništa od nas. Kunem ti se, ti si čudna. Ja, ja ću
uzeti stolnjak, dobar je za Božić. Suviše je zlata na njemu. Da, to su zlatne niti. Znaš da se
obrtništvo ponovno razvija u Alžiru. Htjela sam donijeti sag, ali, to je preteško nositi. Evo ružičaste
i zelene zbirke za tvoju djecu. Moja Lou, ti ipak možeš dati svoje knjige djeci. A osim toga, prvotno
su to bile knjige tvoje sestre. Želiš da otvorim šampanjac? Ah, sunca moja, toliko ste mi nedostajali.
Zamislite da sam prebojila cijeli stan. Ja se više neću vratiti. Ne smiješ to reći, to je tako oštro.
Dopada ti se, dragi? Znaš, naša je omiljena autorica bila Enid Blyton. Meni se sviđao samo Pet
prijatelja, zbog Claudea. I znaš zašto? Zato što je Claude bio propalica. To je zabavno, ti uvijek želiš
pričati o
tome. Da, to je moj život. Ali nije samo to život. Moj život, da, to je to, to je sve to, moje referencije
na djetinjstvo, shvaćaš? Istina je da si kradomice nosila tatine kravate. Bila si kugla ljubavi. Mi smo
bile par, mama. Da, i ja se time dičim. Znaš, napravile smo najviše što smo mogle. Nisam ja bilo
tko, ja sam vaš otac; majka ti je lijepa, zar ne? A povrh toga i inteligentna. Bilo je teško u Alžiru,
znaš, osobito s dvije male kćeri. Bojala sam te se, govorila sam to mami, ali mi ona nije vjerovala.
Bojala sam se tvojih očiju. čitala sam da postoje dječje depresije. Putovao sam da bih vas razmazio.
Svi moji troškovi za misije bili su za vas. Nismo imali ničega. Tvoji nam roditelji nikada nisu
pomogli, nikada. Ništa nam nisu dali. Dobio sam pismo od svoga oca. On mi još uvijek ne želi
pomoći. Ja sam jedina kći koja nije ništa dobila od roditelja. Kako to objašnjavaš? To je zbog mene,
ljubavi moja. Tvoj otac se nikada nije želio suočiti sa situacijom. Želim još šampanjca. Suviše brzo
piješ. A ti piješ suviše. Padat će snijeg. Nebo je oblačno. Nebo je oblačno kao moja glava. Morate
posjetiti baku. Ima vlak subotom ujutro; ali čovjeku je potreban alkohol da bi podnio takvo što.
Slažem se s tobom. I obje se moramo prisjetiti djetinjstva. Bojim se da će vlak iskočiti iz tračnica.
Luda si. Rennes je nesreća. Ona vas očekuje. Ne vjerujem ti. Kunem ti se da vas ona očekuje. Ona
je tako slaba. Mnogo spava; odmara se od života. Željela bih plesati. Ozbiljno, a da zaplešemo?
Prije smo uvijek plesali. Zašto Prijateljica nije ovdje? Ona ruča sa svojom mamom. Mogu ti
postaviti pitanje? Da. Govoriš li doktoru C. o meni? Što ti misliš? Ne znam. Nadam se da govoriš
lijepe stvari o meni, to je sve. Ti si egocentrična. Ne, ali istina je da mislim da sam jako lijep. Nešto
postoji u našoj obitelji. Ne mijenjamo se. Tvoja je sestra postala majka. Mislim da ne želimo vidjeti
jedni druge kako se mijenjamo. Tvoja je sestra postala majka. Ti, ti ćeš uvijek ostati moja najdraža
lutkica. Ja bih željela živjeti kao žena. Ti si agresivna. Gušite me. Nikada nemamo dovoljno ljubavi.
Jako bih voljela da sam imala roditelje kao što smo mi. Jako bih voljela da su me ljubili onoliko
koliko i tebe. Sjećaš li se kada si za stolom, u Alžiru, povraćala? Da. Tata je ostao pored tebe i držao
ti je tanjur. Da, govorio je: "Riješi se onoga što ti je na srcu, djevojčice moja." Bilo je odvratno. Ne,
ništa nije odvratno, vi ste dio nas. Tko je razbio zidnu svjetiljku iz tridesetih godina? Ja nisam.
Nisam ni ja. Nikada dakle nećeš priznati? A ti, ti ćeš lagati cijeli život? Kunem ti se, mama, ona ju
je razbila. Ne, ona ju je razbila. Ne, ona ju je razbila. Kažem ti da ju je ona razbila. Djevojke, nećete
se valjda vraćati na to. Nakon toliko godina. Nije mi se svidio tvoj intervju u Expressu. Zašto uvijek
sve gledaš iz svog gledišta? Znaš, ja sam učinila najviše što sam mogla. Nismo mogli više ostati u
Alžiru. Bila sam bolesna kao pas. Uvijek me želiš okriviti. To nije istina, samo sam se htjela
pozdraviti s prijateljima. Zašto se ne vratiš s ocem? Jer je suviše kasno. Ja sam se promijenila i sve
se promijenilo. Srce moje milo, zbog tebe mi naviru suze na oči. Ovo je doista obitelj Paramount,
plače se zbog svake sitnice. Znaš da tata može plakati po želji? Istina je da ste mu vi ipak pomalo
ukrale njegovu prošlost. Nije se moglo drugačije. Znaš, kada je umro Moustache, vi ste bile na
praznicima u Francuskoj. Bilo je strašno. Uvila sam ga u ručnik i pokopala sam ga na jednome
brežuljku, nasuprot moru. Bila je to mala mačkica. I ti si od toga dana postala alergična. U biti, ti si
osjetljiva na sve. Da, ja sam osoba koja sve upija. Već se spušta mrak. Vrijeme tako brzo prolazi.
Željeli bismo da sve ostane ovako. Željeli bismo uvijek biti s obitelji. Grijemo jedni druge. Da,
gušim se. Već odlaziš? Imaš tajni život? Javi nam da si stigla; ne volim znati da si na cesti. Ali ja, ja
volim tu ideju da sam na cesti, da sam na francuskoj i na pariškoj cesti. Znaš, nisam svakoga dana
išla u Keller. Hodala sam. Hodala sam kako bih pronašla svoj put. Znam da si učinila mnogo stvari
meni iza leda. Morala sam, mama. Ipak nas nazovi. Ne želim nikome polagati račune. Ti si i dalje
naša draga. Dragi? Nije li to naslov jedne Colettine knjige?" Tijekom ručka kod sestre mislila sam
na vas, jer ste vi za ruku držali jednu djevojčicu; poznavala sam samo lice vašega sina, jer sam ga
jedanput srela na stubištu, M. mi je rekla da imate i djevojčicu, neobičan je taj prizor vas i vaše
djevojčice. Nosila je kaput od sivoga flanela i plavu kapu, bilo joj je hladno, vi ste joj rekli da uđe
u automobil, mislim da ste išli u šetnju. Svakoga petka odlazili smo iz Alžira. Vozili bismo se
automobilom, osjećala se tuga sela, već sam vam to rekla, kao da nas je pritiskala praznina. Kada
sam Prijateljici pokazala svoje filmove snimane superosmicom, rekla je: "Veoma je lijepo, i
tjeskobno." Rekla je i: "Nalikuješ na divlje dijete." Vaša je djevojčica toliko nalik djevojčici, pitam
se što sam propustila u djetinjstvu, jer se osjećam odgovornom za svoje djetinjstvo. U meni je
postojala sila. Majka je često znala reći: "Nisu te mogli povinuti. Uvijek si činila što si htjela." Ne
znam nose li dobra djeca dobru odjeću, ne znam imaju li sva djeca snage birati, znam što mislite,
mislite da mi je nedostajao okvir, autoritet, mislite da su me više trebali držati pod nadzorom, i
voditi me u životu ali, bila sam tako odrasla, tako sam često bila sama u stanu na stupovima, mnogo
sam pisala, ili, bolje rečeno, mnogo sam se pretvarala da pišem, i nisam samoj sebi lagala. Još
uvijek imam svoj život, svoju šutnju, svoju samoću, još uvijek je moj život život pisanja. Jednoga
mi je dana majka rekla: "Ako želiš napisati uspješnicu, napiši priču o mom životu." Ne razumijem
tu rečenicu, ne razumijem što ona podrazumijeva. Ja sam i dalje majčin instrument. Mogla bih pisati
za nju, ja koja nikada nisam pisala protiv nje. Kada je Guibert pisao knjigu Moji roditelji, posvetio
ju je Nikome, a zatim je u Mauzoleju ljubavnika rekao da je ta posveta grozna; kada sam pisala svoj
prvi roman, klela sam se majci da ću joj ga posvetiti. I to nisam učinila. Nisam je uplela u svoju
prvu knjigu koju sam smatrala promašenom; nije bilo nikakve istine u njoj, toliko bih željela da
nestane, toliko bih je željela izbrisati iz svoje bibliografije, toliko je se sramim, znate. Moj prvi
izdavač nije ništa ispravio u toj knjizi, što shvaćam kao da me pustio da se zakopam. Bio je to
čovjek koji je bio često na putu, često je bio u Portugalu, u Kini, u Japanu, nakon nagrade poslao mi
je brzojav. čestitam. I to je sve. Potom je nestao iz moga života, kako bi napisao svoju Filozofsku
sumu. Moj je novi izdavač bio nježan prema meni. Nisam se oporavila od toga što sam mu lagala.
Svaka je knjiga od toga trenutka ispravljanje te laži. Svaka je knjiga ljubavna knjiga. Držala sam ga
za ruku na cesti.
pronalazim? Vi mislite da su ta tri dana koja sam provela sama iznimno nasilna, zar ne? Vi mislite
da sam otišla veoma daleko u kažnjavanju same sebe? Gnjev jenjava, znate, on odlazi u Blue
Elephant, on odlazi u Commercial Street, on odlazi na daske Gay Tea Dancea, on odlazi od mene, ja
više nisam u spirali tijela, više me ona ne grabe, ja sam pored tijela koja me privlače, koja
odabirem, koja obožavam jer su to razoružana tijela; tamo nema nikakva nasilja, ni ja u sebi ne
osjećam nasilje, ne bojim se noći, ne bojim se te rečenice: nikada nisam prestala voljeti Dijanu;
vjerujem da postoji groblje ljubavi, trebalo bi pisati o tom mjestu, trebalo bi napisati nastavak
Mauzoleja ljubavnika Hervéa Gui-berta, i ponovno sazdati zdanje namijenjeno djevojkama, a zatim
i ženama moga života; pisat ću o ženama u Provincetownu, o onima u mome hotelu, koje su starije
od djevojaka noći, trebalo bi pisati o njihovoj mekanoj koži koju štite od sunca, o njihovim tako
krhkim tijelima, o strahu da više neće biti zavodljive, iako su ta tijela prekrasna, jer postaju
istodobno krhka i snažna, kao uglačana vremenom, ta tijela nose trag milovanja, i mislim na
majčino tijelo čija se koža ne bora, kao da je umočena u kupku od ruža, koja ovjekovječuje ljepotu;
te me žene iz hotela pozdravljaju, spuštam pogled jer su žene koje su starije od mene uvijek u meni
izazivale nelagodu, mislim da moj odnos prema njima prolazi kroz filtar majke, pa onda prema
njima osjećam beskrajnu naklonost. Ne osjećam želju, ili osjećam želju da me zaštite; pisat ću i o
djevojci koja se rola i koja me gleda, dok sjedi u francuskom kafiću u Commercial Streetu; mislim
da sam joj ja uzvratila pogled zbog ljepote, ne bojim se, ne sramim se, očarana sam onim napola
nagim, savršenim tijelom, koje je odjeveno u kratke traperice, top, s hokejaškim štapom u ruci i
dugom kosom. Trebalo bi pisati o ženama na plaži koje dolaze tako rano ujutro, s malim
hladnjacima, loptama, madracima za napuhavanje, ponekad s djecom, ponekad s prijateljicom, koju
bih trebala nazvati suprugom, trebala bih pisati o sebi, o svojim šetnjama po Provincetownu, o
onom neobičnom stanju, mome stanju, mom načinu promatranja žena, dok se međusobno gledaju u
Garden Partyju, u Tea Danceu,
u Slowu, kako ih gledam kao da najzad gledam samu sebe kako odrastam, starim i kako se
mijenjam; u tim ženama je skrivena priča o mojoj majci kao majci, i sjećam je se, na plaži, kako me
štiti od vjetra i od pijeska, na ulici, kako me štiti od muških pogleda, u Timimounu, za volanom
svog GS-a, kako pretječe cisterne, snažno poput vojnika, i to je moja majka, mali vojnik koji je
pobjegao od oca, koji je došao u Alžir nakon rata, koji se oporavio od napadaja asfiksije, i mislim
da i ja imam njenu snagu, jer sam onako nenadano otputovala, dok onako sama šetam, kao i ona, i
ja mogu jesti sama na terasi kakva kafića, kao i ona, i ja mogu zaspati sama u hotelskoj sobi, kao i
ona, i ja imam oči da bih obuhvatila more i jedrilice koje krstare, pijesak i bare, kao i ona, i moj je
život dugo iskrivljavao filtar knjiga, kao i njen, i ja se veselim kada noću pronađem Hervéa
Guiberta, mog papirnatog ljubavnika čije riječi podvlačim, prekrasnog ljubavnika, koji uvijek
osjeća život pa tako i smrt. Moja majka čita Jean-Louisa Boryja, Yvesa Navarrea, Michela
Foucaulta, ona sazdaje biblioteku u koju samo trebam zaviriti da bih, još kao veoma mlada
djevojka, saznala tko sam, kako bih saznala tko se to oblikuje duboko u meni; postoji romantično
tkanje i ja slijedim niti toga tkanja u gradu žena koje gledam kako se ukrcavaju na brodove u maloj
luci u Provincetownu. I ponovno me vodi ta nit, kada izlazim u barove u Stanfordu, kada
odgovaram na nadimak Frenchy Girl, kada znam da bih jednoga dana tamo mogla pronaći svoje
mjesto, među tim ženama, među tim djevojkama, na tom mitskom mjestu gdje je boravio Tennessee
Williams; postoje ljubavna mjesta i znam da ću se vratiti u Provincetown, to je moj raj, kada ujutro
trčim, kada doručkujem u pekarnici, the baker point, kada hodam dokovima, znate, na tome se
mjestu oblikuje moje pisanje, fino i čisto pisanje, pisanje srca; nikada se nisam tako dobro osjećala
u jednoj zemlji, u jednoj zajednici, nikada se nisam dobro osjećala u sebi jer sam ispunjena sobom;
u toj polusamoći, ja sam spokojna, nema više gnjeva u meni, sazdana sam iz jednog jedinog dijela,
ja samu sebe stišćem, ja samu sebe pronalazim, ja sam posve drugačija od onoga što sam bila u
Meksiku, jednoga dana s
Pjevačicom; spasila sam joj život, dogodilo se to u jednom zatonu u Cozumelu, čuo se zvuk
razbijanja valova o stijenje, to nije zvuk Nice, to je zvuk Kariba, duboke vode, udubina i pukotina,
kupala sam se s njom, sve su one ribe bile oko nas, bilo ih je toliko da su mi se naposljetku zgadile,
jer su mi dodirivale kožu, kretale su se u stisnutim redovima, okomito, kao opijene svjetlošću, zatim
su ponirale duboko u more, tamo gdje temperatura opada, tamo kamo ja nikada neću otići; kažu da
postoje živi organizmi koji se razvijaju jako duboko u moru, da je to tajna mora, da ih ne možemo
vidjeti jer čovjek ne može zaroniti tako duboko; i onda slijedim kretanje jata riba, istodobno mi se
one gade i opčinjavaju me, osim toga, na tijelu mi je sjena, na glavi nosim masku i disalicu, tako
mogu ostati satima, znate, s glavom pod vodom, odijeljena od stvarnosti, gluha za zvukove svijeta.
Biti pod vodom znači organizirati vlastiti bijeg, shvaćate, toliko sam naviknuta na to, još od bazena
u Zeraldi gdje sam osjetila smrt, još od Ravne stijene gdje sam se sakrila od gospode B. koja se
nikada nije kupala i koja me je gledala kao kakvo ludo dijete. Tada sam, sa sjenom, podignula
glavu, bilo mi je hladno, sunce je prekrio oblak, čuli su se urlici Pjevačice koja se utapala, i bilo je
neobično jer su je utapala dva psa, dva ptičara, sivi psi s plavim očima, koji su se oslonili o njeno
tijelo kako bi se igrali, kako bi je ubili; ti su dresirani psi bili nalik na ljude; u tom sam trenutku
brzo zaplivala, kao luđakinja, prema njoj, prema njima, i udarila sam pse disali-com, udarala sam ih
i vikala, uplašili su se, spustili su pogled i otplivali prema plaži; kada sam ih udarala, javio se gnjev,
mogla sam ubiti te pse, udarala sam ih, jer sam se i ja gotovo utopila, i ja sam gotovo umrla, i samoj
sebi jako zamjeram što nisam vidjela Prijateljicu, tako bih željela da ona nikada nije osjetila taj
strah u sebi, pod kožom, u životu; osjećaj utapanja je užasan, jer je voda nalik na nekakvo vodeno
tijelo, utopiti se znači i utopiti se u tijelu oceana, u tijelu koje je pružalo užitak; kada sam udarala
one pse, znala sam da spašavam majku od njenih gušenja, da spašavam samu sebe od stvari koje me
plaše, da spašavam samu sebe od djetinjstva, da spašavam samu sebe od djedove rečenice: "Loše
ćeš završiti" kada sam udarala one pse, udarala sam i samu sebe, udarala sam i vlastito tijelo od
onoga dana u veljači, ono tijelo koje je toliko razočaralo gospođu B.; ne znam trebate li se, kada
vam osoba spasi život, osjećati dužnima, znam jedino da od toga dana Pjevačica organizira svoj
bijeg. Neprestano netko odlazi od mene, neprestano postoji netko tko otputuje; nakon onoga što se
dogodilo onoga dana u veljači, gospođa B. se polako udaljila od naše obitelji, veoma pristojno, više
me nije pozivala da igram tenis, da spavam u plavome stanu, da se vozim u starom merce-desu, da
slušam albume Supertrampa; samo mi je sestra odlazila u lijepe četvrti, i nastavila svoje druženje s
M. B., koja mi se u školi rugala: "Onda, srce, jesi napravila kakvu glupost?" Ne zamjeram joj to,
uostalom, ne osjećam nikakvu mržnju prema ženama, možda malo prema Pjevačici, ali to je
ponajviše zbog njena statusa idola; imam taj osjećaj s njom, da dolazim nakon onih tijela koja je
zovu na pozornicu, ne znam gdje je granica ljubavi, ili je to granica koja se neprestano premješta.
Nemam mjesto u ljubavi. Ili onda nema mjesta za mene. Mislim daje prva žena koju sam doista
izgubila, moj prvi romantični pojas bila gospođa B. Dogodila se ljubav na prvi pogled, ljubav moga
tijela prema njenu tijelu. Nije bilo nikakve zamjene. Znate, nikada je nisam smatrala majkom. Ona
je imala toliko snage u sebi. Ja sam joj se divila. Izgubila sam idola, izgubila sam i svoju sklonost
da nekoga obožavam, da se izgubim u drugome, u slici drugoga kako bih popravila svoju sliku. S
Prijateljicom sam ponovno pronašla divljenje, divljenje prema onome što ona jest, prema njenu
tijelu i njenu licu, i prema onome što je ona u sebi; uvijek, ispred ili iza nje, postoji taj čovjek koji
joj tako nedostaje, ona kaže: "Moj je otac bio tako nježan", i znate, nemam joj što odgovoriti na to,
mogu joj dati samo svoje srce i svoje ruke, i svoj glas koji je tješi, ona kaže i: "Svatko tko umre je
mala luč koja odlazi iz našega svijeta prema drugom svijetu", ona kaže da osjeća taj prijelaz u sebi,
da je ona na to navikla, da su svi ti ljudi koji su umrli u njenoj obiteljskoj priči kao kakva krunica, i
toliko bih joj željela vratiti oca, toliko bih joj željela podariti sate, i čitave dane s njim,
ona kaže: "Tako smo se dobro slagali, bio je to toliko dobar čovjek, on je bio posljednji iz svoje
obitelji, mali, i prvi je otišao"; svaka je obitelj stablo, svatko tko umre je grana koju odsijeku tome
stablu, toliko je bolno samome sebi reći: "Jednoga dana držat ću se za posljednju granu." Ne mogu
podnijeti tu misao, shvaćate, tu misao o posvemašnjem nestajanju, ne mogu je podržavati. Mislim
da moja opčinjenost ljepotom potječe odatle, od toga straha, nije to baš strah od smrti, to je strah od
nestajanja; i možemo nestati a da ne umremo, toga se bojim, biti i više ne biti, biti tamo i više ne biti
tamo, ne znam je li to zbog one zime provedene kod bake i djeda u Rennesu, ne znam jesam li na
trenutak roditelje smatrala nestalima. Samo ljepota pomuti taj strah, ljepota zastre strah kao
koprena; plakala sam zbog ljepote u Alžiru, znate, plakala sam na vrhu Assekrema, plakala sam u
šumi eukaliptusa, plakala sam pod kaskadama glicinija, postoji revolucija ljepote, alžirska je ljepota
sazdala ono što jesam. Na Ravnoj stijeni, M. B. je hodala po hridi, moja ju je sestra slijedila, i
plivale su pod vodom, jedna uz drugu kao dva dupina. Uhodila sam ih, znala sam da sam izvan
njihova života, postojao je krug u koji nisam smjela ući; moja samoća počinje i time, sestrinim
izborom da me drži daleko od sebe, zato što ne mogu razumjeti; ja razumijem da im sunce pada po
tijelima u trakama, ja razumijem da se preda mnom oblikuju moje alžirske slike. Toliko je putenosti
na toj ravnoj stijeni, na toj platformi, u crvenoj zemlji, pod toplom i dubokom vodom, i u mirisu,
koji osjećam na uskome putu na Cap-Martinu. često sama sebi kažem da činim sve da bih ponovno
izgradila svoje zdanje putenosti, ja sam Alžir donijela u Francusku, ja sam donijela njegovu blagost
i njegovu nasilnost, i ja sam postala njegova blagost i njegova žestina. Skačem sa stijene, plivam
prema otoku, znam da me otac nadzire, znam i da bih mogla nestati pod valovima, da me on ne bi
stigao spasiti, znam da je to moja igra, da ga iskušavam, kada je tamo, sa mnom, kada se vrati s
misije, na meni je red da ga napustim, na meni je red da mu nedostajem: "Ne idi predaleko", na
meni je red da ga prestrašim, i plivam brzo i snažno, i ostajem bez daha, i nosi me alžirsko
more, i dobro sam, jer znam da me otac gleda. Moja majka ne može ništa učiniti za mene u Alžiru,
ona može nešto učiniti samo svojim poljupcima i svojim nježnim riječima, ali ona me ne može
zaštititi, shvaćate, ona nema snage za to. Nju nadilazi snaga Alžira. Postoji invazija, nadiranje
zemlje. Još mi je nešto preostalo iz tog razdoblja, to se vraća sa strahom i s gnjevom; kada je
sretnem, M. to zna, ona poznaje moj gnjev i ona zna da vi možete utišati moj gnjev. Taj je gnjev
trag zemlje, gnjev je opet snaga Alžira u meni, snaga njegove ljepote: zatoni, ravnice, planina,
pustinja, praznina prirode, vjetar, vjetar na mome tijelu, vjetar od kojeg se svijaju makovi, vjetar
koji diže pijesak, vjetar između stupova zgrade, vjetar na vodi koja se nabire i nadima, vjetar u
travi, tamo gdje sam ležala, tamo gdje sam se tako dobro osjećala, u travi u parku kod Rezidencije,
u visokoj i svježoj travi, u travi mjeseca veljače, u travi pod mojim trbuhom, s vjetrom na licu, i s
majčinim riječima: "Osjećaš vjetar?", vjetar u posteljini koja se suši, vjetar s juga, olujni vjetar,
vjetar u mojoj glavi kada ne mogu zaspati, kada me obuzme; tijelom mi klizi alžirska zemlja, time
želim reći da sam poput divljeg djeteta. Nisam se od toga oporavila, znate. Pisanje dolazi odatle. Ne
osjećam nikakvu žudnju za svijetom; uvijek sam mogla samo pisati, iz prikrajka, sama, nadvijena
nad radnim stolom, sama sa spiralama riječi; pisanje je zemlja, pisanje je pronađeni Alžir, i
divljaštvo: sva je moja ljubav u mojoj ruci koja piše, pišem o onome što sam trebala proživjeti:
prekrivam napuštenu zemlju. Na broju 118 ulice Saint-Charles živio je jedan dječak kojeg sam
sretala kada sam dolazila kući ručati; on je bio plavokos, visok i mršav, imao je dugu kosu, sličio je
Kristu ili Rahanu, u sebi je imao nešto nadnaravno; uvijek je bio jednako odjeven, u jaknu i
traperice, i bijelu košulju, koja je bila veoma uska i pomalo prozirna, ona je pokazivala njegovu
kožu, i mišiće na njegovu trbuhu; imao je djevojačko lice; srela sam ga ispred drogerije Zola Color;
uvijek me promatraju te iste oči, plave oči bademastoga oblika, uvijek je ista svjetlost na njemu,
oko njegova tijela, uvijek je ista tišina u mojoj glavi: osjećam se tako osamljenom, osjećam se tako
osamljenom u Francuskoj; jer ni riječju ne
spominjem Alžir, jer sam poderala sve svoje fotografije, jer ne želim telefonom razgovarati s ocem,
jer više ne odgovaram na njegova pisma. Kada vidim tog mladića, u meni se nešto razdire; to se
ljepota vraća, to se ljepota pomalja, ljepota usnulih tijela na plaži, u Alžiru već imam ljubavno
tijelo, očarano tijelo. Očarana sam i jednoga dana u kući za nastavnike koji su nas pozvali da im se
pridružimo na nekoliko dana. Bilo je veoma vruće, oni su živjeli na imanju izvan Alžira, mi smo
bili prijatelji njihova sina, bilo nas je desetak, spavali smo u negdašnjem štaglju. Nad nama je bila
noć, postojala je radost postojanja u noći, da se ne spava, da se razgovara u vrtu, sjedila sam na
zatvorenu bunaru, i dobro sam se osjećala, nisam osjećala strah u sebi; i znala sam tko se boji,
znate; tamo je bio i onaj povučeni plavokosi mladić Johan. Nisam mislila da će doći. Bio je visok,
tanak i mišićav. On nije govorio, on nas je gledao; bila je noć, noć na početku ljeta; oko nas je bila
želja, i to je bilo tako veselo. Još nisam znala da ću otići iz Alžira, bila sam s prijateljima, mi više
nismo bili djeca, nešto se događalo i ja sam znala gdje je strah, u plavokosom mladiću, i znala sam
zašto se boji, poznavala sam ga već dvije godine, on je često bio sam u školi, na tenisu, u teretani;
trenirao je boks, i ja sam ga krišom gledala kako trenira. On je Šveđanin, imao je zlaćanu i veoma
glatku kožu, njegova je ljepota bila neobična, ljepota od koje se čovjek ne može povratiti. I znala
sam čega se boji, on je lagao, rekao je da se ne može kupati, zbog svoje kože, zbog sunca, i tako on
nije išao s nama na plažu. Rekao je da voli noć, i ja sam znala zbog čega, mislim da sam to oduvijek
znala, i ništa nisam rekla. On je spavao u sobi za mladiće. I noću sam mislila na njega, na njegov
glas, na njegove ruke, na njegovu zlaćanu kosu, došao je na plažu jer su nastavnici ustrajali, ostao je
odjeven, i opet se bojao i ja sam se bojala za njega jer sam znala. More je opasno, zbog pješčanog
nanosa, zbog duboke udubine, dugo sam ostala pod vodom, znala sam da me mladić gleda, znala
sam da moram razgovarati s njim; i znate, nakon straha se javi gnjev, i znam da će biti bijesan kada
se vrati kući. Johan, Johan, Johan, triput ponavljam njegovo ime, i idem prema
njemu, tako je vruće, a meni je tako hladno, on nije ništa rekao, nije me pogledao, ja sam tako blizu
njega, njegova koža, njegov miris, njegove oči, on se bojao, znate, on je bio u strahu, i uzeo me je
za ruku, i poljubio me je u ruku, i ja sam šutjela, jer sam bila opčinjena, jer sam znala i ništa nisam
rekla, u glavi mi je bila pjesma koju mi je sestra pjevala kada sam bila dijete, Mrazova sestrica na
livadi, i više nije bio početak ljeta, i više nije bilo mora, i više to nisu bila naša dva tijela, jedno tako
blizu drugoga, i više se nije čuo smijeh naših prijatelja, ja sam bila u šumi eukaliptusa, bila sam u
crvenoj zemlji, bila sam u tunelu, bila sam privijena uz tijelo moje majke koja je rekla: "Tako se
bojim za tebe", privijena uz sestrino tijelo kada ona pjeva, priljubljena uz očevo tijelo kada me on
nosi da ne bih hodala po stijenama, znala sam, znala sam i ništa nisam rekla, u glavi mi je bila
pjesma koju je pjevala moja sestra, njena soba, magnetofon kojim smo snimale svoje glasove, njene
ruke, njen prvi prsten, osjećao se očev parfem na stubištu, na njegovim kravatama koje je slagao u
mali ugradbeni ormar, sjećam se majčine žute haljine s malim crvenim cvjetićima, sjećam se tako
mekane kože mojih baka, sjećam se glasa gospode B.: "Mogla bi mi biti kći", sjećam se i malog
radnog stola koji su stavili u moju sobu, kako bih se mogla pretvarati da pišem, kao i otac, sjećam
se kolača od banane koji je majka radila za svako moje slavlje u kući, sjećam se svoga tijela koje se
odvajalo od svijeta, jer sam znala, poznavala sam svoju žudnju za Johanom, poznavala sam taj dio
sebe, istodobno tako dubok i tako lagan, poznavala sam taj sretni život, poznavala sam ga. Znala
sam da je Johan djevojka. Znam i da sam ga srela, ili da sam je srela, mnogo godina kasnije, na
berlinskom sveučilištu; na jednom balu za djevojke, spuštala sam se stepenicama, brzo sam ga
prepoznala, zbog lica koje se nije promijenilo, zbog očiju i hladna pogleda, on je ili ona je bila s
jednom drugom djevojkom, zajedno su plesali valcer, i mislila sam da je jako lijep jer sam znala, i
jer je i dalje nalikovao mladiću, i mene je mučilo to čega sam se sjećala, miris borova, miris mora,
toplina i toplina njegove ruke u mojoj, glasovi mojih prijatelja iz Alžira, oni ljubavni glasovi koji
me još uvijek progone, a zatim ponovno utihnu, kao nekakav drugi sloj, glasovi djevojaka koje
zajedno plešu, vrtjele su se na valcer, i ta je atmosfera bila tako neobična, znate, taj bal na kraju
godine, one djevojke-muškarci, one žene-žene, postoji raznolikost u ljubavi, mozaik, i ja vidim
samo najsvjetliju točku, Johana; gledala sam je kako pleše i znala sam da me ona nije prepoznala,
onda sam zatvorila oči i izmišljala našu priču, naša tijela pod narančinim stablima, naša tijela u
stanu na stupovima, naša tijela u alžirskoj priči, i znala sam da sam zbog silnog zamišljanja trebala
izmisliti i Alžir, da sam trebala ponovno stvoriti uspomene koje sam spalila, držala sam se za pepeo,
hodala sam uz vjetar, nosila sam veo, dolazila sam iz romanesknog djetinjstva. Moje je pisanje i
krivotvorenje. Postoji samo moja istina, znate, postoji samo moja interpretacija stvari. Kada sam
srela Pjevačicu, ona mi je rekla: "Jedva čekam da ostariš"; na početku nisam shvatila njenu
rečenicu; sada znam, ostarjeti znači naučiti živjeti, znači poraziti svoj strah od života, jer gnjev je
upravo to, strah od toga da sami živimo svoj život, da se odvojimo od obitelji, od kruga onih koje
volimo. Ne znam jesam li tamo, u balskoj dvorani, bila slobodna, uvijek će postojati netko tko će
me povezivati s mojom prošlošću; ja nisam plesala, gledala sam Johana i to više nije bio Johan, to je
još uvijek bio mladić iz škole, obješen o ruče, pognut na startnoj liniji maratona, sam na školskom
dvorištu, s malim ožiljkom pored desnog oka, u obliku bijela natekla križa koji sam željela poljubiti
kada smo bili kod nastavnika; gledala sam ga i osjećala sam se kao da sam još uvijek na broju 118,
kao prvoga dana, kada mi je majka pokazala moju sobu, našu sobu, balkon koji gleda na ulicu
Saint-Charles, veliku dnevnu sobu koja bi mogla poslužiti i kao radna soba, znate, trebala sam biti
jako brza, trebala sam se riješiti svoga prvog ljubavnog tijela kako bih saz-dala drugo, novo, koje
nazivam francuskim tijelom; i to francusko tijelo sjedi na klupi u berlinskoj balskoj dvorani, i gleda
žene, spiralu koja slijedi glazbu, i kao da mi se vrti u glavi jer mislim na svoje neobično djetinjstvo,
kada sam slušala pjesme iz filma Paklena naranča, kada sam plesala kao luđakinja na Svraku
kradljivicu2, oponašajući slike s unutrašnje strane omota ploče; i ja sam željela šešir boje dinje,
štap, bijelu odjeću i oči s jako dugačkim trepavicama, i ja sam željela biti jedan od voajera iz filma;
nije to samo nasilje, mislim da je to i nizanje fantazmi, jer mi je majka ispričala da je imala živčani
napadaj kada je izlazila iz kinodvorane, i da su prijatelji kod kojih je boravila morali pozvati prvu
pomoć kako bi joj oni dali sredstvo za smirenje; ne znam zašto je moja majka kupila glazbu iz tog
filma, ne znam zašto mi ona dopušta da petkom ujutro, kada se u Alžiru ne radi, plešem odjevena u
bijelo, sa štapom u ruci; ja uprizorujem nasilje, to je jedino stanje kada se razvija moja snaga. Ja
nisam plesala, znate, bila je to neobična noć u Berlinu, Johanova noć i noć moga djetinjstva; gledala
sam je kako odlazi iz dvorane i nisam je zadržala, ostala sam, srce mi se stislo; žene su plesale
valcer oko mene, bile su visoke i plavokose, bilo je to pakleno kolo; tamo su bile i dvije djevojke
koje su nalikovale plesačicama flamenka, njihova su se tijela uglavila jedno u drugo, i mene je
očarala poezija koja izvire iz košulja s volanima na prsima, stisnutima u struku, iz hlača od
smokinga, iz uspravnih ramena, iz skupljene smeđe kose, iz ponosnog pogleda, iz snažnih ruku koje
okreću partnericu; mislila sam na plesačicu Blancu Li koju sam jednoga dana vidjela u kazalištu
Mogador, mislila sam na nevidljivu liniju koja odvaja muškarce od žena, mislim da se neka tijela
zadržavaju na toj nevidljivoj liniji, neprestano u ravnoteži, neprestano u jednom polju, a potom u
drugom. To su tijela u neodređenoj zoni, tako ja sada vidim svoju baku, skrivenu u izmaglici,
skrivenu iza moje šutnje, znam da je njena soba u prizemlju, znam da su mali plavi salon pretvorili
u sobu, znam da su tamo bolničarke koje se brinu o njoj, koje se brinu o njenu tijelu, peru je, hrane
je, nose, znam da me ona možda čeka, više se ne sjećam njenih riječi o meni, više se ne želim
sjećati, kao što ne želim znati ni da se u toj obitelji ponekad govori o mojim knjigama, da moje
pisanje smatraju nedoličnim, kada pišem o životu onih koji su umrli;
2 Nap. prev.: naslov Rossinijeve opere, La Gazza Ladra (francuski: La Pie voleuse).
postoji pisanje o obiteljskoj priči, jer su i te priče dio mene, ja sam osoba koja sve upija, moja je
zadaća da pratim kretnje svakoga lista na svakoj grani obiteljskoga stabla; treba zabilježiti moje
praznike u Francuskoj, treba opisati lice moje prabake koja s nama dijeli hotelsku sobu, kada moja
sestra pita: "Zašto spavaš s rukama prekriženima na grudima?" i kada ona odgovori: "Ako umrem,
bit ću u dobru položaju"; bdijem cijelu noć, znate, slušam njeno disanje, gledam njene bokove,
slušam njenu krv, koja teče iz srca u glavu, mislim da je strah od smrti upravo u toj kratkoj:
rečenici, biti u dobru položaju. Moja se prabaka uvijek budi iz sna, ona se pere u bideu jer se boji da
će se okliznuti u kadi, ona ne izgleda tako staro, mišićava je, koža joj je još uvijek veoma napeta,
ona nosi steznik, moja sestra kaže da je to posebna vrsta čarape koja drži meso, ona vježba
trbušnjake svako jutro, ispružena na postelji: podigne se, istegne se, podigne, istegne, izdisaj, udisaj,
izdisaj, udisaj, ona kaže da je važno jačati tijelo, da treba misliti protiv smrti, a ne sa smrću, ona
kaže da je to pravi rat, da treba zračiti krv, da je treba natjerati da kola, ona kaže da u svakome od
nas može biti crne krvi, to je ono što nazivaju i žuč; onda brzo, i ja radim kao i ona, trbušnjake,
svijam se, vraćam u ležeći položaj, istežem se, izdišem, onda i ja mijenjam svoju krv, jer se bojim
žuči, jer se bojim da ću loše završiti. I mi silazimo u prostoriju gdje se doručkuje, i za mene je to
doista francuska slika, bijeli stolovi, drvene stolice, šalice, kroasani, baguette i maslac, zatim nam se
pridružuju i baka i djed, osjeća se djedov miris, Chanel Monsieur, snaga njegovih ruku u mojoj
kosi, njegov bijeli džemper s pletenicama, s fotoaparatom oko vrata, u ljetnim hlačama bež boje,
zatim i moja baka, njen tužni ili odsutni pogled, razglednice na koje nas ona tjera da se potpišemo
prije no što ih pošalje, psić pored njenih nogu, kojem ispod stola dajem svoj kruh, jer ne volim jesti
pred bakom i pred djedom, ne mogu, više ne mogu, to je zbog priče o svinjskoj nogici koju sam
jedne večeri naručila, kako bih je probala, kada je djed rekao: "Moraš je pojesti", onda je došla
nogica, ljepljiva u tanjuru, i to je zbog nokta, znate, ima u tome nešto toliko Živo. Domislila sam na
kanihalp nnmidila
sam na meso, mislila sam na crvene nokte svoje prabake kada ih je lakirala dok je sjedila za radnim
stolom u našoj sobi, svugdje oko mene bio je miris kože, i nisam mogla pojesti tu svinjsku nogicu, i
naravno da se djed razbjesnio, i da mi je to zamjerio, i da me je kaznio, i otišla sam u postelju bez
večere, i sve je povezano, jer u mojim lošim mislima postoji fiks-ideja o divovskom noktu koji mi
do krvi grebe kožu. Ne znam je li baka u položaju, i ne mogu otići u Rennes, ne želim, u sebi čuvam
sliku žene pored vode, sjećam se njenih riječi: "More je dobro za krv. Ti imaš jedno bretonsko
bedro, i jedno alžirsko bedro. Ako me ne budeš slušala, nazvat ću tvoga tatu. Imaš male ruke i male
kretnje. Kupila sam tvoje omiljene palačinke, one tvorničke. Pogledaj je li kornjača još uvijek živa.
Nemoj povlačiti psa za uzicu, zadavit ćeš ga. Treba pričekati dva sata prije kupanja. Uberi mi mente
u vrtu. Stavila sam ti jabuku i kolače sa sendvičem od šunke. Sretan put, djevojčice moja." Sjećam
se žene koja je zimi nosila vunena odijela, ljeti lagane suknje, cipele bez potpetica jer su je boljela
stopala, mali zlatni sat čije je kazaljke namještala zbog njegova magnetskog mehanizma, sjećam se
žene koja je istodobno bila nježna i udaljena baka, koja nikada nije odbijala moje poljupce, ali koja
nije znala što bi s njima, sjećam se žene koja me se bojala, možda zbog mog pisanja, možda zbog
mojih očiju, "To su tvoje male kretnje," kako je ona rekla, "nikada se ne zna što pripremaš"; ja sam
pripremala klupko ljubavi čije bih niti voljela razmrsiti i njima prekriti tu obitelj koja ne zna voljeti
samu sebe ili koja ne zna iskazati osjećaje, ja sam pripremala jedno iznova sazdano srce koje bi
Pjevačici moglo reći: "Više te ne volim"; to sam trebala učiniti onoga dana u hotelu Terrass pred
kaminom kada mi je rekla: "Moraš se udaljiti od mene jer ne volim ono što si." To je i zbog
Meksika, zbog pasa. Ona je tamo nešto izgubila, ona je izgubila glavu; Prijateljica poznaje djevojku
koja se nikada nije vratila iz Meksika, ona joj je jednoga dana napisala na razglednici samo ovu
rečenicu: "Zbogom, više nisam ista osoba." To je zbog planina, zbog utjecaja planina. Glasina se
proširila nakon piramida u Chichen Itzau, nakon zmiie koiu sam iednoea
dana pronašla ispod jastuka, nakon ukletog hotela u Meridi, nakon hramova u Tulumu, nakon crnih
ptica u Cozumelu, nakon ruševina u Guatemali, čim smo se vratile. Neobična je, znate, snaga
jezika. Samoj sebi govorim da Pjevačica doista možda umire, umire u mome srcu, slike padaju,
propadaju, njena soba u Marbelli, njena kuća u Saint-Germainu, njene ploče, njeni koncerti, njene
fotografije, njeni pozivi iz Tokija, njene probe, njeni kovčezi, njena putovanja u Falconu, njene
uspomene, Ibiza, New York, L. A., njen život, čiji ja dio nikako ne mogu postati, ruši se moja slika
pored nje, ne vidim je na fotografijama koje razvijam, ne vidim je u svojim uspomenama s
praznika: ronjenje, kavez za ronjenje s morskim psima u koji muškarac spušta turiste za deset
dolara, sunce na brodu koji odlazi iz luke Canciin, spuštanje prema Belizeu, noći kraj vulkana,
muškarci sa zubima punima zlata, ja je ne vidim, znate, nema više njene male bilježnice u koju ona
zapisuje svoje ljubavne pjesme, nema više njene melodije koju sasvim tiho ponavlja u sobi, nema
više njenih telefonskih poziva u Pariz, nema više njene kože koja se odljepljuje od moje, ona mi
više ne prožima duh, ja sam odvojena od nje, iako je ona prisutna, iako se sjećam njena glasa u
hotelu Terrass: "Bolje je da se raziđemo." Nisam osjetila nikakvu tugu zbog tih riječi. One klize po
meni kao što je njena koža uvijek klizila na mojoj. Postoje otrovi koji se međusobno poništavaju.
Mislim na nekoga drugoga. Mislim na svoje prvo razdiranje, na prvu bol koja me je poharala.
Mislim na onu zbog koje mi je srce toliko usahnulo. Mislim na onu koja nikada nije razlikovala
moje francusko od mog alžirskog tijela. Mislim na onu koja je oduvijek imala samo jednu ideju:
kako me uništiti. Mislim na Dijanu iz Zuricha, mislim na snježne kristale koji nalikuju na
dijamante, mislim na jezero koje prije kiše postane crno, mislim na nebo koje pada kada trčim u
šumi u Dol-deru kako bih pobjegla od same sebe. Ja sam sama svoja kuća. Imam samo svoje ruke
na svome licu kako bih se zaštitila od Dijane. I onda trčim noću, trčim zato što želim umrijeti.
Pjevačica je otišla iz Pariza kada se glasina proširila, živjela je u Londonu, odande mi je jednoga
dana napisala pisamce: Evo melodije
pjesme za koju ne mogu izmisliti riječi. Voljela bih da ti napišeš riječi, u biti, voljela bih da pišeš za
mene. Ovdje se dobro osjećam. Ljudi ne znaju tko sam. Ja znam tko sam, i znam da ja ne mogu
izmisliti riječi za melodiju Pjevačice, to je kao brisanje pisanja pisanjem, to je kao kamen koji pada
u bunar, ne vidim bit stvari, ne vidim svoju bit, ne znam imam li još snage njoj davati, njoj pisati, i
prema tome zamarati samu sebe našom ljubavlju jer su pjesme tek ljubavne pjesme; iz te će glazbe
ona napisati pjesmu koju će nam posvetiti, nikada nisam shvatila zbog čega, jer je u njoj riječ o
ljetnim kišama, a mi smo se razišle usred zime, prije posljednje epizode Twin Peaksa; mislim da mi
zbog toga nismo uspjele, Twin Peaks me je toliko podsjećao na Dijanu, na Zurich, na šumu, na
žestinu naših osjećaja, Pjevačica nije bila mojih godina, ona nikada nije upoznala Dijanu, ona je
nikada nije mogla raspoznati ili, bolje rečeno, ona nikada nije mogla uvidjeti veličinu moje ljubavi
prema njoj. Kada me je ostavila, ja sam ponovno otišla k Dijani, jer moj ljubavni put završava na
obalama jezera kod Zuricha, u rukama imam samo uspomenu na nju. To je opet hologram, znate, to
je i mala točka koja se svaki put poveća kada na nju pomislim, Dijana kao da je u jednom obliku
hipnoze, romantične hipnoze. Jednoga dana, u Alžiru, išle smo na Festival čarolije, bila je to moja
prva noć vani, bilo je to prvi put da sam vani noću: svjetla, zvukovi, automobili, ljudi, pjev šturaka,
lagani zrak na ramenima, tijelo obuzeto mrakom, kao da ga nosi mrak. Išli smo u Nacionalno
kazalište u Alžiru, trebalo se uspeti uz one stepenice, i bila sam tako ponosna, noću vani, između
roditelja, odjevena u bijelo, s poludugom kosom koja je bila vlažna od kolonjske vode, s
razdjeljkom sa strane; sjećam se i da sam nosila plastični sat, to je detalj, ali znam da u mom
djetinjstvu postoji strah od vremena koje se briše i da sam jako rano nosila sat kako bih znala koliko
sam minuta u moru, koliko sati u svojoj sobi, koliko sekundi mi treba kako bih prešla dvorište kod
zgrade na stupovima. Koliko mi vremena treba da bih pronašla očevo lice na izlasku iz škole
četvrtkom, na početku vikenda u Alžiru. Koliko mi vremena treba prije no što se razbjesnim, prije
no što se
u tom svom bijesu ne izgubim, u tom trenutku nisam osjećala gnjev, noćno vrijeme nije dnevno
vrijeme, noću postoji iluzija, postoji ona misao da neće nikada završiti, da je bit, srce života u tome;
i znate, to srce kuca u mojoj ruci kada stišće očevu ruku, u mojim nogama koje se uspinju
stepenicama u Alžirsko nacionalno kazalište, u mojoj glavi jer se bojim, ali, to je topli strah, to je
strah koji je povezan s uživanjem, topli strah sam osjećala kada sam prvi put srela Prijateljicu, u
restoranu Chez Richard u Ma-raisu, topli strah sam osjećala kada sam se našla sa svojim novim
izdavačem kako bih razgovarala o svojoj budućnosti, topli sam strah osjećala kada sam se uspela u
zrakoplov na otoku Praslinu, topli sam strah osjećala kada sam zaronila u valove u Sartenskom
zaljevu; onda smo sjeli, pozornica je bila velebna, tamo je bio i crni zastor, tamo je uvijek noć,
uvijek je prisutna želja da se ostane, ja sam u Alžiru, u njegovim žilicama, ja sam u tijelu Alžira, ja
sam u svojoj glavi, ja vidim sve, ja sve pamtim, ja znam brzinu svoje memorije, ja je mogu sebi
predočiti kao dinamit sa zapaljenim fitiljem, kao sliku moje serije Nemoguća misija; u njoj je
muškarac koji siječe ženu na komadiće, u njoj je bacač noževa, u njoj je i muškarac s grlicama, u
njoj je i žena u akvariju, u njoj su i dresirani psi, u njoj su i hologrami koji plešu balet, a i tamo se
začuje grmljavina, vide se munje, i snopovi svjetlosti, to je topli strah, znate, to je moje tijelo u noći
i to je srce predstave: hipno-tizer. On nosi crni plašt i cilindar, koža mu je bijela, a usne crvene, čuje
se njegov glas kako govori u mikrofon: "Dame i gospodo, ja sam Ouda, veliki hipnotizer. Mogu vas
uspavati služeći se samo pogledom. Mogu vas vratiti u prošlost služeći se samo glasom. Tko može
znati uistinu tko je? Tko zna tajnu svemira? Tko se skriva duboko u vama? Ja se mogu vratiti u
prošlost. Ja mogu zaustaviti vrijeme. Večeras ću nasumce ovdje izabrati jednoga muškarca ili jednu
ženu. I uspavat ću je vama pred očima." Znate, nešto je tamo neobično, jer muškarac hoda po
dvorani, on je već odabrao, u tami, brzo hoda i topli se strah pretvara u hladni strah, i znam da ću se
možda kasnije razbjesnjeti, znam da neću spavati, on tako brzo hoda, pojavljuju se i specijalni
efekti,
snopovi svjetlosti, munje, zvuk grmljavine, i svjetlost padne na mene, bijela i plava svjetlost, i ne
volim riječ tajna, u noći, znam da mrzim tu riječ, ona me guši, ona mi je u grlu, ona je u središtu
svega, ta riječ, tajna, Tajni život u pjesmi Leonarda Cohena, tajna vlastitoga ja, tajna onoga što
imam u glavi, tajna moje majke, i hipnotizer se nadvio nad nama i odabrao je moju majku koja ga
slijedi, bez ikakva odupiranja; dogodilo se nešto što će me dugo pratiti, jer mrzim kada Dijana pleše
Flashdance pred razredom u Ziirichu, mrzim kada moja sestra pleše s orijentalnim orkestrom iz
Cappadocee, mrzim kada se Pjevačica penje na pozornicu, mrzim kada Prijateljica oponaša Tinu
Turner pred djevojkama i mladićima, jer se uvijek sjetim majke, i njene slike kao žene koja nestaje
iza munja i koju promatram, najprije pruženu, a zatim odvojenu od podija na kojem je ležala, i
uvijek čujem njen glasić: "Ja sam posve mala, posve mala, ja sam posve mala djevojčica"; i njen
glas nije njen glas, ili je to njen glas kada je jednoga dana u zrakoplovu rekla: "Pozovi domaćicu,
draga, osjećam da odlazim, odlazim, odlazim." Problem je otići, majčino tijelo odlazi od mene, ja
ne mogu podnijeti taj prizor, i taj se mehanizam vraća s mojim lošim mislima; kada mi se jave moje
loše misli, mislim da gubim vlastito tijelo, ili, bolje rečeno, mislim da odvajam vlastito tijelo od
vlastitoga mozga, i znam da strah uzrokuje sve to, ja se u biti bojim vjerovati da će mi se tijelo
odvojiti od mozga, da će živjeti bez mene, i to nužno opasno živjeti; kada moja majka ode u svoju
astmu, u svoje bolesno stanje, u bol, ona odlazi prema opasnosti; to je kao da se moje tijelo sjeća
majčina tijela, kao da je moj strah da se odvojim samo odgovor na to prepuštanje. Nakon predstave,
sjećam se njena glasa u automobilu: "Bilo je zabavno, spavala sam a da nisam spavala"; meni to
nije bilo zabavno, jer mi majka nikada nije dovoljno blizu, želim je čitavu, ne želim da je gledaju,
moja majka nije zvijezda predstave, shvaćate? Zatim me počeo opčinjavati cirkus, sajmovi, sve što
održava iluziju; opčinjavao me je drugi svijet, onaj u kojem mi više ne treba sat; onda je sve
ponovno započelo u srpnju, kada je započeo sajam u parku Tuileries, kada sam s majkom i sa
sestrinom djecom,
i opet je to bio broj četiri, i opet je to bila mala obitelj koja se skuplja, ali toga je dana majka bila
tako snažna, ona nas je gledala, s djecom sam se popela u ukleti vlak, i znala sam da osjećamo iste
strahove, strah od mraka, strah od brzine, i topli strah, kada se u posljednjem trenutku otvore vrata
vlakića, kada nam kostur prođe rukama kroz kosu, kada vičem i kada djeca viču sa mnom, nakon
toga je moja majka, koja je ponijela sa sobom užinu, mineralnu vodu i čokoladne kekse, rekla:
"Sjećaš li se velikoga kotača?" Sama sam sebi rekla da je moja majka prava majka, da je njoj u
rukama još uvijek cijelo moje djetinjstvo. Nakon Festivala čarolije vratio se gnjev, ostala sam pred
prozorom u svojoj sobi i gledala noć kako nestaje; bila sam gnjevna jer nisam mogla nositi majčino
tijelo, bila sam gnjevna jer nisam mogla nositi tijelo noći, bila sam gnjevna jer nisam mogla nositi
tijelo Alžira; sve se iznenada pomolilo preda mnom, more, planina, zaljev, krovovi kuća, sve me je
opkolilo i sve se stiskalo. Postoji alžirska tajna. Kada je Pjevačica rekla: "Ti si jedina koja zna da
sam rođena u Alžiru", ja sam čula i: "Ostavit ću te zbog toga." Kada sam stigla na broj 118, nimalo
se nisam sramila Alžira, ali on je ostao tajna, jer je on bio područje mog prvog ljubavnog tijela,
kažu da je djetinjstvo i zemlja, ja, ja gradim svoju žensku zemlju, svoj pisani jezik, svoje knjige, u
kojoj su moj govorni jezik, moje riječi koje vam podajem, kamenje nove kuće, trebala sam ponovno
početi od nule, kako je svaka knjiga prva knjiga, kako je svaka ljubav prva ljubav. Ne znam jesam li
zaljubljena u vas. Ne znam želim li vas; vi ste kadšto bijelo lice, a kadšto lice koje ja zamišljam da
cjelivam. Trebala bih reći da ne znam jesam li zaljubljena u vas kao što je to bila M. Ne znam
osjećam li isto što i ona. Ona je govorila: "To je neminovno, znaš, a osim toga, ona je tako lijepa."
Ne znam vidim li tu ljepotu u vama. Vi ste uronjeni u moju priču. I gledam vas, i ne mogu opisati
vašu kožu. Imate li madeža? Sijedu kosu koju bojite? Bavite li se kakvim sportom? Jeste li osjetljivi
na sunce? Vodite li ljubav večer prije naših seansi ili ujutro? Ostane li na vama trag od tog vođenja
ljubavi? Jesam li ljubomorna? Jeste li imali seksualne odnose sa ženom? Bojite li se noći? Ljubavi?
Kako vam se zovu
djeca? Jeste li nježna majka? Koliko puta dnevno ljubite djecu? Znate li ključ svih svojih snova?
Postoji li građanski život? Kako se on odvija? Imate li osobit odnos s Buffetom, to kažem zbog
njegove potpisane litografije u ordinaciji? Što kažete o meni? Kakav je moj dosje? Mislite li da sam
zgodna? Inteligentna? Izgubljena? Jeste li me snimali na kasetu? Trebam li vam priznati da mi se
zna dogoditi da vas sanjam? To nisu M.-ini snovi, to je samo vaše tijelo u šumi drugih tijela.
Seksualnost je kod mene slikovita, znam da vas to nasmijava; mislim da je to moja istočnjačka
čednost, to su očeve riječi kojih se sjećam iz djetinjstva: "Pazi, zatvori oči, gol sam." Zatvaram oči,
ja nisam M. Ona je znala reći: "To je jače od mene, ona mi je u glavi, u životu, znam da je
uznemirujem, sigurna sam u to." M. je povećavala broj seansi koje je nazivala sastancima. Meni je
jedna seansa dovoljna, moj se tjedan vrti oko našega utorka, ponekad mi se ne da doći, umorna sam
od toga da vam pričam, često počinjem sa: "Danas sam dobro", ali znam da ne liječim svoju
sadašnjost, da se vremena preklapaju, ja liječim vlastito djetinjstvo. Kažete da sam oduvijek imala
fobije od impulzivnosti, da sam se panično bojala poriva i da sam ih potiskivala jer sam ih se bojala.
Kada izlazim odavde, osjećam kako mi se u tijelo vraća toplina, to je topli strah, uzbuđenje, znam
da imam knjigu s vama, da je nosim kao što se nosi dijete. Nazovem Prijateljicu, na ulici, pod vašim
prozorima, i kažem joj: "Dobro sam"; ručam kod sestre, i sve se polako ponovno sruši, jer joj još
uvijek tajim neke stvari, ne mogu joj reći sve što imam u glavi; ponekad se kući vraćam pješke,
odmah nakon naše seanse, prođem park Monceau, travu, stabla, vrtuljke, klackalice, dječje uzvike,
taj me dekor povezuje s Alžirom, sama sam u gradu i znam da sam pronašla svoje mjesto u Parizu.
Živa sam, shvaćate, na trgu Concorde, živa sam, kod arkada u Pare des Tuileries, živa sam, na trgu
Vendome, živa sam, na trgu Victoires, živa sam, imam ljubavnu vezu s Parizom; opajam se: kesteni,
Louvre, Seina, tornjevi; razgaljujem se riječima: "Osvojila sam srce Pariza". Toliko sam ponavljala
tu rečenicu, znate; kada idem u Aveniju Emile Zola, kod zubarice, prije naše seanse, odlazim na broj
118
u ulici Sa i nt-Charles; na ulici se uvijek osjeća miris, zbog tržnice, mesnice, pekarnice, to je moj
francuski miris, ostajem ispred zgrade koja se nije promijenila, ona je mala, moderna, sa zatvorenim
balkonima na kojima prozori imaju poprečne prečke, ona nije jako lijepa, ali, cijeli je moj život
tamo započeo, sva moja snaga, svi moji lomovi, ona je i izvor suza, ona je kraj Alžira, to je početak
onoga što sam odlučila biti, ona je i mjesto gdje mogu nešto zatvoriti, Alžir je moja kuća na
otvorenom, moja kuća bez krova. Alžir je mjesto u stanu. Pogled mi se prikovao na tu uspomenu,
koja, zbog silna prisjećanja, postaje živa uspomena, uspomena na stvarnost. Ništa nisam zatvorila
jer ne želim zatvoriti, ne želim da dio mene umre zbog toga, ne želim, znam da sam u krivu, nemam
snage, tako se bojim da si ne ispržim oči, tako se bojim gledati samu sebe tamo. Kada Prijateljica
ode u ulicu Pierre-Nicole, ona zatvara, kada ode u Aveniju Roule, ona zatvara, kada ode šetati u
Hattemer, ona zatvara, kada ode u Nicu, ona zatvara, kada ode u Passable, u Cap-Ferret, ona
zatvara. Treba zatvoriti da bi se iznova izgradilo. Trebala sam imati drugi život u Alžiru; trebala
sam imati drugu šansu. Kada vas je M. upoznala, rekla je: "Ta je žena šansa moga života", što sam
razumjela kao: "Ta je žena ljubav moga života". Zna mi se dogoditi da mi se noću pojave vaše slike,
vaša ruka u mojoj kosi, vaš parfem na mojoj koži, vaša ruka oko moga struka, nikada ne sanjam
određeni san o vama, nikada vas ne stavljam ni u kakvu određenu situaciju. To ostaje nejasno jer se
bojim. Znam da ste morali prekinuti seanse s M., ali ne znam zbog čega. Znam da postoji
pacijentova oholost, da to postoji, znam da bih ponekad voljela biti vaše omiljeno dijete, jer smo svi
mi djeca, još uvijek mi ne naviru suze pred vama, ali, kada odlazim iz vaše zgrade, srce mi je lako,
a potom tužno, postanem romantična, uvijek je tamo onaj svirač harmonike. On svira pjesme koje
me podsjećaju na vas, na nas, ostajem pred svojim prozorom kada pada kiša i gledam je kako
rominja, ponovno slušam Johnnyja Mathisa, osjećam život ispod kože, još uvijek imam svoje fiksideje,
ali ih se više ne bojim, kadšto se bojim za vas, bojim se da ću vas ozlijediti, bojim se da ću
vas pljusnuti,
bojim se da ću vam napisati ček bez pokrića, mislim da je to dobar znak, vi ulazite u moj krug. U
dva navrata smo se srele na ulici. Prvi put niste odgovorili na moj pozdrav, drugi put, bilo je to
nedavno, nasmiješili ste mi se, ne znam znači li to nešto, napredujemo li mi u tami riječi, jača li
naša veza, mislim da ste bili s mužem i kćerkicom, bila je nedjelja, išla sam k sestri, na obiteljski
ručak, otac mi se vratio iz Alžira, obitelj je bila krajnje napeta, gotovo naelektrizirana, uostalom,
svoju bih obitelj mogla nazvati "naelektriziranom obitelji", kao obitelj Addams, ili obitelj Osbourne,
ili obitelj Simpson; kada mi se obitelj okupi, ona je nekako osobita, to je cijela spirala glasova koji
se miješaju, koji se suprotstavljaju, ali koji ne odgovaraju jedan drugome, sve je to jako glasno, to je
džep pun ljubavi koji se probušio: "Draga moja, ljepotice moja. Sunca moja najmilija. Dajte
šampanjca. Dobro smo. Tko je najljepši djed? Ljubavi, imam još pisama za tebe. Nisi sve prebacila
na svoju adresu? Ne, to je moja jedna noga u djetinjstvu, moj dodir s djetinjstvom. Ah, evo ga, opet
ćeš nam nešto predbacivati? Moja Loulou Beille, donijela sam ti tvoje automo-bilčiće majorette. A
tebi, velika moja curo, evo tvog švicarskog sata. Na tom sam satu naučila reći koliko je sati.
Shvaćate vi to? Zaplakat ću. Ništa više nemam iz vlastitog djetinjstva. Ali, sačuvala sam tvoju sobu.
Tamo su sve tvoje stvarčice. Bila sam u Kolei. Pogledaj, moja Lou, za tvoj stol. Ah, ti ne voliš
stolnjake? Daj svojoj dragoj sestri. Nikada ne želiš ništa od nas. Kunem ti se, ti si čudna. Ja, ja ću
uzeti stolnjak, dobar je za Božić. Suviše je zlata na njemu. Da, to su zlatne niti. Znaš da se
obrtništvo ponovno razvija u Alžiru. Htjela sam donijeti sag, ali, to je preteško nositi. Evo ružičaste
i zelene zbirke za tvoju djecu. Moja Lou, ti ipak možeš dati svoje knjige djeci. A osim toga, prvotno
su to bile knjige tvoje sestre. Želiš da otvorim šampanjac? Ah, sunca moja, toliko ste mi nedostajali.
Zamislite da sam prebojila cijeli stan. Ja se više neću vratiti. Ne smiješ to reći, to je tako oštro.
Dopada ti se, dragi? Znaš, naša je omiljena autorica bila Enid Blyton. Meni se sviđao samo Pet
prijatelja, zbog Claudea. I znaš zašto? Zato što je Claude bio propalica. To je zabavno, ti uvijek želiš
pričati o
tome. Da, to je moj život. Ali nije samo to život. Moj život, da, to je to, to je sve to, moje referencije
na djetinjstvo, shvaćaš? Istina je da si kradomice nosila tatine kravate. Bila si kugla ljubavi. Mi smo
bile par, mama. Da, i ja se time dičim. Znaš, napravile smo najviše što smo mogle. Nisam ja bilo
tko, ja sam vaš otac; majka ti je lijepa, zar ne? A povrh toga i inteligentna. Bilo je teško u Alžiru,
znaš, osobito s dvije male kćeri. Bojala sam te se, govorila sam to mami, ali mi ona nije vjerovala.
Bojala sam se tvojih očiju. čitala sam da postoje dječje depresije. Putovao sam da bih vas razmazio.
Svi moji troškovi za misije bili su za vas. Nismo imali ničega. Tvoji nam roditelji nikada nisu
pomogli, nikada. Ništa nam nisu dali. Dobio sam pismo od svoga oca. On mi još uvijek ne želi
pomoći. Ja sam jedina kći koja nije ništa dobila od roditelja. Kako to objašnjavaš? To je zbog mene,
ljubavi moja. Tvoj otac se nikada nije želio suočiti sa situacijom. Želim još šampanjca. Suviše brzo
piješ. A ti piješ suviše. Padat će snijeg. Nebo je oblačno. Nebo je oblačno kao moja glava. Morate
posjetiti baku. Ima vlak subotom ujutro; ali čovjeku je potreban alkohol da bi podnio takvo što.
Slažem se s tobom. I obje se moramo prisjetiti djetinjstva. Bojim se da će vlak iskočiti iz tračnica.
Luda si. Rennes je nesreća. Ona vas očekuje. Ne vjerujem ti. Kunem ti se da vas ona očekuje. Ona
je tako slaba. Mnogo spava; odmara se od života. Željela bih plesati. Ozbiljno, a da zaplešemo?
Prije smo uvijek plesali. Zašto Prijateljica nije ovdje? Ona ruča sa svojom mamom. Mogu ti
postaviti pitanje? Da. Govoriš li doktoru C. o meni? Što ti misliš? Ne znam. Nadam se da govoriš
lijepe stvari o meni, to je sve. Ti si egocentrična. Ne, ali istina je da mislim da sam jako lijep. Nešto
postoji u našoj obitelji. Ne mijenjamo se. Tvoja je sestra postala majka. Mislim da ne želimo vidjeti
jedni druge kako se mijenjamo. Tvoja je sestra postala majka. Ti, ti ćeš uvijek ostati moja najdraža
lutkica. Ja bih željela živjeti kao žena. Ti si agresivna. Gušite me. Nikada nemamo dovoljno ljubavi.
Jako bih voljela da sam imala roditelje kao što smo mi. Jako bih voljela da su me ljubili onoliko
koliko i tebe. Sjećaš li se kada si za stolom, u Alžiru, povraćala? Da. Tata je ostao pored tebe i držao
ti je tanjur. Da, govorio je: "Riješi se onoga što ti je na srcu, djevojčice moja." Bilo je odvratno. Ne,
ništa nije odvratno, vi ste dio nas. Tko je razbio zidnu svjetiljku iz tridesetih godina? Ja nisam.
Nisam ni ja. Nikada dakle nećeš priznati? A ti, ti ćeš lagati cijeli život? Kunem ti se, mama, ona ju
je razbila. Ne, ona ju je razbila. Ne, ona ju je razbila. Kažem ti da ju je ona razbila. Djevojke, nećete
se valjda vraćati na to. Nakon toliko godina. Nije mi se svidio tvoj intervju u Expressu. Zašto uvijek
sve gledaš iz svog gledišta? Znaš, ja sam učinila najviše što sam mogla. Nismo mogli više ostati u
Alžiru. Bila sam bolesna kao pas. Uvijek me želiš okriviti. To nije istina, samo sam se htjela
pozdraviti s prijateljima. Zašto se ne vratiš s ocem? Jer je suviše kasno. Ja sam se promijenila i sve
se promijenilo. Srce moje milo, zbog tebe mi naviru suze na oči. Ovo je doista obitelj Paramount,
plače se zbog svake sitnice. Znaš da tata može plakati po želji? Istina je da ste mu vi ipak pomalo
ukrale njegovu prošlost. Nije se moglo drugačije. Znaš, kada je umro Moustache, vi ste bile na
praznicima u Francuskoj. Bilo je strašno. Uvila sam ga u ručnik i pokopala sam ga na jednome
brežuljku, nasuprot moru. Bila je to mala mačkica. I ti si od toga dana postala alergična. U biti, ti si
osjetljiva na sve. Da, ja sam osoba koja sve upija. Već se spušta mrak. Vrijeme tako brzo prolazi.
Željeli bismo da sve ostane ovako. Željeli bismo uvijek biti s obitelji. Grijemo jedni druge. Da,
gušim se. Već odlaziš? Imaš tajni život? Javi nam da si stigla; ne volim znati da si na cesti. Ali ja, ja
volim tu ideju da sam na cesti, da sam na francuskoj i na pariškoj cesti. Znaš, nisam svakoga dana
išla u Keller. Hodala sam. Hodala sam kako bih pronašla svoj put. Znam da si učinila mnogo stvari
meni iza leda. Morala sam, mama. Ipak nas nazovi. Ne želim nikome polagati račune. Ti si i dalje
naša draga. Dragi? Nije li to naslov jedne Colettine knjige?" Tijekom ručka kod sestre mislila sam
na vas, jer ste vi za ruku držali jednu djevojčicu; poznavala sam samo lice vašega sina, jer sam ga
jedanput srela na stubištu, M. mi je rekla da imate i djevojčicu, neobičan je taj prizor vas i vaše
djevojčice. Nosila je kaput od sivoga flanela i plavu kapu, bilo joj je hladno, vi ste joj rekli da uđe
u automobil, mislim da ste išli u šetnju. Svakoga petka odlazili smo iz Alžira. Vozili bismo se
automobilom, osjećala se tuga sela, već sam vam to rekla, kao da nas je pritiskala praznina. Kada
sam Prijateljici pokazala svoje filmove snimane superosmicom, rekla je: "Veoma je lijepo, i
tjeskobno." Rekla je i: "Nalikuješ na divlje dijete." Vaša je djevojčica toliko nalik djevojčici, pitam
se što sam propustila u djetinjstvu, jer se osjećam odgovornom za svoje djetinjstvo. U meni je
postojala sila. Majka je često znala reći: "Nisu te mogli povinuti. Uvijek si činila što si htjela." Ne
znam nose li dobra djeca dobru odjeću, ne znam imaju li sva djeca snage birati, znam što mislite,
mislite da mi je nedostajao okvir, autoritet, mislite da su me više trebali držati pod nadzorom, i
voditi me u životu ali, bila sam tako odrasla, tako sam često bila sama u stanu na stupovima, mnogo
sam pisala, ili, bolje rečeno, mnogo sam se pretvarala da pišem, i nisam samoj sebi lagala. Još
uvijek imam svoj život, svoju šutnju, svoju samoću, još uvijek je moj život život pisanja. Jednoga
mi je dana majka rekla: "Ako želiš napisati uspješnicu, napiši priču o mom životu." Ne razumijem
tu rečenicu, ne razumijem što ona podrazumijeva. Ja sam i dalje majčin instrument. Mogla bih pisati
za nju, ja koja nikada nisam pisala protiv nje. Kada je Guibert pisao knjigu Moji roditelji, posvetio
ju je Nikome, a zatim je u Mauzoleju ljubavnika rekao da je ta posveta grozna; kada sam pisala svoj
prvi roman, klela sam se majci da ću joj ga posvetiti. I to nisam učinila. Nisam je uplela u svoju
prvu knjigu koju sam smatrala promašenom; nije bilo nikakve istine u njoj, toliko bih željela da
nestane, toliko bih je željela izbrisati iz svoje bibliografije, toliko je se sramim, znate. Moj prvi
izdavač nije ništa ispravio u toj knjizi, što shvaćam kao da me pustio da se zakopam. Bio je to
čovjek koji je bio često na putu, često je bio u Portugalu, u Kini, u Japanu, nakon nagrade poslao mi
je brzojav. čestitam. I to je sve. Potom je nestao iz moga života, kako bi napisao svoju Filozofsku
sumu. Moj je novi izdavač bio nježan prema meni. Nisam se oporavila od toga što sam mu lagala.
Svaka je knjiga od toga trenutka ispravljanje te laži. Svaka je knjiga ljubavna knjiga. Držala sam ga
za ruku na cesti.
9 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:29 pm
Margita
Administrator
Nazivala sam ga ujakom. Rekao je: "Ja sam igrač i ja to znam." Kaže: "Ovaj rukopis miriše na
dobro." On kaže: "Treba prvenstveno živjeti uživajući." Moj novi izdavač kaže i da ne bi volio biti
jedna od djevojaka koje su zbog mene patile. A ipak, ja sam se opekla, zbog silne ljubavi, zbog
silnih neuspjeha. Moj novi izdavač kaže da je Prijateljica njegova druga nećakinja, da smo mi kao
neka obitelj, jedan novi krug. Nebo ima sedam krugova. U mojim snovima, neprestano mi se vraća
ona slika, slika neba, bijelih vrpci koje na nebu zrakoplovi ostavljaju za sobom, to je slika beskraja,
kada pitam oca što znači beskraj, on kaže da je to ono što ne možemo ni zaustaviti ni količinski
odrediti, kada mu kažem da se bojim smrti, on mi kaže da je taj strah metafizička tjeskoba i da
nisam dovoljno stara da bi od nje patila. Kada je čovjek dijete, smrt je pitanje bez odgovora. Postoji
mit povezan s time. Nestanak našega ujaka. Smrt našeg alžirskog djeda. Ne vidim smrt na očevoj
strani, ona je na francuskoj strani, s druge strane mora. Smrt ujaka Jacquesa. Smrt bakina oca. Smrt
majčinih sestara. Idem na svaki pogreb. Ne znam boji li se otac smrti. Znam da nas se bojao
ostaviti. Znam da se boji i vlastite tuge. Mislim da se ne možemo oporaviti od smrti naših. Pravimo
se da smo se odvojili od njih. Prijateljica je rekla: "Nakon očeve smrti često sam gledala vlastite
ruke prije no što bih usnula: očev život je ondje, pod mojom kožom, u mojim rukama, shvaćaš, on
je dio mene, on živi kroz mene, kroz moju braću." Jednoga dana Prijateljičin je otac pronašao nakit
u dnu umivaonika što ga je razbio. Prijateljica je rekla: "Nikada nisam željela biti arhitektica zbog
odgovornosti. Moj otac noćima nije spavao." Moj je alžirski djed govorio da treba jesti oranj jer on
mijenja krv. On je prodavao voće i povrće. Imao je ogroman dućan. U očevoj priči postoji slika koja
mi je ostala u glavi, hangar u kojem se gomila zaleđeni kruh, tamo vidim oca, kao dijete, kako se
igra u toj hladnoj sobi, samo mi mašta oblikuje očevo djetinjstvo, samo mi moje knjige bilježe
njegove šutnje, ništa ne znam o tim godinama, postoji kuća, braća, sestra, unutrašnje dvorište,
postoji strogi otac, nježna majka, baka koja mu otvori vrata kada ostane ispred njih, pa
lov na murinu, oklada na nož, povreda ispod pazuha, pa plivanje, nogometna momčad, Pandora,
Ava Gardner, u koju je zaljubljen, pa prometna nesreća s biciklom dok je bio s ocem, pa škola,
inteligencija, rat. Moj se otac štiti od svoga djetinjstva "jer se sve to više nikada neće vratiti", kako
mi je to jednoga dana povjerio. U svemu tome trebam čuti sve ono što on ne želi reći, mislim da se
bojao oca, bojao se, kao što se moja majka boji oca, mislim da je svaki susret povezan tom niti. Svi
smo mi povezani sa svojim djetinjstvom. Ne vidim nikakvo djetinjstvo u vama, ne mogu vam
odrediti starost, vi ste neodlučno tijelo ovisno o mojim snovima. Kažete da ih ne treba bilježiti, da ja
nisam na psihoanalizi. Znam da ste rekli M. da ona treba više i da je više ne možete pratiti? A ja?
Trebam li ja više? Trebam li otići još dalje? Tako se bojim da ću se izgubiti, tako se bojim da ću vas
izgubiti. Zna mi se dogoditi da više ne mogu podnijeti naše seanse. Ali, nikada ne odgađam seanse.
To je dužnost, dužnost koju osjećam prema samoj sebi. Jedne sam noći sanjala da šminkam oca,
druge sam noći sanjala da ću vidjeti baku i ona je imala majčino lice, kao kakvu masku, ponekad
sanjam da sam muškarac, i taj me užitak probudi, ne znam zbiva li se on doista ili to dolazi iz
mozga. U svojim fobijama vidim sliku vlastite lubanje, mislim da je to moje jezično ludilo, trebam
sve imenovati, trebam sve zabilježiti, trebam sve opisati. Kada se povjeravam, znam da svi na
zemaljskoj kugli imaju fobije, da je to zdravo. Kada sam se rodila, majka se bojala noževa, bojala se
da će učiniti nešto loše dok spava. Moja sestra kaže: "Katkad u glavi vidim čudovišne slike."
Prijateljičin brat kaže: "Jednoga dana, dok sam sjedio na obali jedne rijeke, pomislio sam da vidim
leševe u moru krvi." Moja majka kaže: "To je iznurenost živaca." Znate, u glavi sam se osjećala
tako osamljenom. Imala sam osjećaj da prodirem u tamu, u svoju tamu. Neprestano mi pada na um
ova rečenica: "Nikada ne poznajemo drugoga"; samoj sam sebi rekla da ja ni sebe ne poznajem, da
moja ličnost klizi. Iznutra sam samu sebe proždrla, izgubila sam svoju čednost, izgubila sam svoje
djetinjstvo. Imam loše misli s djevojkama iz Clermonta, to se dogodilo onoga dana kada smo
išle u Laguiole, selo noževa. Bilo je hladno, selo se nalazi između dvije planine, "Ovdje uvijek
puše", rekla je Istraživačica, mislim na vjetar koji se obrušava na dvorište zgrade na stupovima; čini
mi se da je selo izgrađeno na uzvisini, uvijek imam osjećaj da se penjem ili spuštam, a da nikada
nisam ni na kakvoj vodoravnoj liniji, Istraživačica kaže: "Trebala bi to vidjeti"; to, to su noževi, u
tvornici, u prodavaonici, u baru, u restoranu, prodaju se u parovima ili na desetke, i ja osjećam
mučninu, mučninu od sveg nasilja u tom selu, s tim vjetrom, s Istraživačicom koja kroz smijeh
kaže: "Pogledaj se, blijeda si kao krpa"; bojim se noževa jer sam se u djetinjstvu vjerojatno bojala
sebe, ne znam gdje je započelo nasilje kod mene, znam da je vrhunac bio onoga dana u veljači kada
je djevojka pala u bazen, ali znam i da imam tisuću malih točaka nasilja u svom prvom životu,
tisuću malih krijesnica oko svoga tijela; majka kaže da je zdravo imati nasilje u sebi, da je to znak
života; ja sam nosila sve nasilje svoje obitelji, i, trebala bih reći, nosila sam sve nasilje obitelji,
svakoga njena člana, mrtvoga ili živoga. Kada je Dijana odlučila da se više ne želi viđati sa mnom,
ona mi je rekla: "Plašiš me", a zatim je dodala: "Plašiš me jer samu sebe ranjavaš." Znam da je
djevojka posve sama pala u bazen. Znam da nisam bila kriva za svoje utapanje u Zeraldi. Znam da
se majka ne guši zbog mene u stanu. Znam da su moje loše misli usmjerene prvenstveno protiv
mene. Postoji točka u meni koju trebam udariti, samu sebe kažnjavam zbog vlastitoga tijela, zbog
onoga što je moglo potaknuti jednoga dana pored narančinih stabala. Sve se vraća tamo, sve je
usmjereno tamo, a zatim je usmjereno protiv mene. Znate, kada sam bila dijete, umalo su me oteli.
Ničega se ne sjećam, sestra mi je to ispričala, jer me je ona spasila, imam samo njenu riječ, imam
samo njene riječi, moja želja za pisanjem počiva i na tom nedostatku sjećanja, nemam nikakva
dokaza da se taj dan uistinu zbio; je li bilo toplo? Koliko je bilo sati? Tko je bio taj muškarac? Je li
bio mlad? Sestra kaže da je nosio odijelo, bijelu košulju, da je bio prilično elegantan, tamo, oslonjen
o stablo, i da je govorio francuski; imam samo sestrine riječi, moja knjiga o toj otmici, kada
bih je trebala napisati, bila bi knjiga moje sestre: ne posjedujem nikakvu istinu o tom događaju.
Sestra kaže da je imao tako tamnu kosu da su mu se obrve spajale; to je sve, u mom mozgu postoji
vrsta portreta robota toga čovjeka, postoji i vrsta uzbune u mojoj glavi povezana sa smeđokosim,
mladim, mršavim muškarcima koji mi prilaze; to je sve što mi je na površini preostalo od toga dana,
duboko u meni, to je druga stvar, znate, mislim da se sramim same sebe, znam da nisam kriva, ali
sram me je jer mislim da me je taj muškarac zaveo. Željela sam ga slijediti. Ništa se nije dogodilo, i
sve se dogodilo. Postoji i očeva šutnja o toj epizodi. On ništa nije rekao, mislim da ga je to
uznemirilo, i mislim da se doista uplašio. Moj je otac izgubio riječi od straha. I tako on vlastitu
šutnju briše kada me navečer nazove i ostavi poruku na telefonskoj sekretarici: "Lou, tata je, javi se.
Lou, tata je, još nisi kod kuće? Lou, tata je, već se brinem." Moja sestra često zna reći rečenicu koja
me uvijek nasmije: "Spasila sam te, dakle duguješ mi poklone cijeli život", sjećam se da sam, kada
sam bila djevojčica, u dva navrata pitala majku da mi pokloni švicarski nožić, i da je njen odgovor
uvijek bio isti: "Ne, to me plaši"; ja sanjam o tome da odrežem grane stablima kod naše male seoske
kućice, gdje smo jednoga dana svi zamalo upali u bunar koji je bio skriven visokom travom; to nije
moja mašta, postoji prijetnja tijelima u našoj alžirskoj priči, ta je prijetnja fantomska, umišljena
prijetnja, jer plaćamo cijenu majčina odlaska. Prije nekoliko godina, večer uoči proslave četrdeset
godina njena braka, njen otac joj je rekao: "Ti si sramota ove obitelji." Moja majka kaže da su joj od
toga pale ruke. Ona nije shvaćala; ona je osjećala toliko ljubavi tijekom toliko godina. Mislim da
smo se svi osjećali krivima jer se ona osjećala krivom što je u Alžiru, iako je rekla: "Spasila sam se
od njega i spasila sam svoj život." Žustro sam pobjegla iz Laguiolea. Dali su mi da vozim i nikada
nisam imala tolik osjećaj za brzinu, za zavoje i za geografiju; shvaćam da možemo ispriječiti
kilometre između sebe i svoga straha, to je učinila moja majka tisuću devetsto šezdeset druge, to ja
činim na cesti za Clermont-Ferrand; osim toga, još uvijek postoji strah koji je povezan sa strahom
od
noževa, i to sam shvatila kada sam pročitala natpise: Puy-de-Dôme, Villefort; to su mjesta gdje sam
provodila svoje praznike u Francuskoj, to je miris djedova automobila, okus vode s mentom u mojoj
plastičnoj čuturici, zvuk Kwaya na koži, i napose zvuk mojih cipela po uskim planinskim putovima.
Već sam željela pobjeći od sebe; u sjećanju su mi ostali pokloni iz toga razdoblja: aparat pomoću
kojeg su se mogle gledati slike, crveni minijaturni planer sa žutim krilima, bumerang, ostale su još
fotografije moje sestre kako se skriva u stablu, fotografije mene kako skrivam lice rukama,
fotografije djeda pred obiteljskim pansionom Hôtel du Perroquet, fotografije bake dok nosi svog
psića, fotografije prabake na balkonu naše hotelske sobe, postoji oblik dosade koja je svojstvena
upravo tim ljetima, dosada koju nalazim u filmu Stara djevojka, s Girardot i Noiretom, znate, sporo
vrijeme, sitne navike, neugledan život, sitne ljubavi i sitne mržnje, neugledno postojanje koje bi
moglo stati u malu maramicu, sitne primjedbe, pogledi poprijeko; to je to malo kamenje koje čini
tugu mojih praznika u Francuskoj. To nije uistinu neugodno, to nije uistinu veselo, to je između to
dvoje, to je odvojeno od mene, ja se ne upisujem u krajolik, ja se samo u Alžiru stapam s prirodom,
jer je to zemlja od koje se plače, suze naviru, s morem, s vjetrom, s olujom, postoji veza između
srca i zemlje, ne znam opisati svoje stanje, svoje stanje alžirske tuge, to sam osjetila jednoga dana u
Španjolskoj, na ulicama u Grenadi, hodala sam sama, Pjevačica još uvijek nije bila tamo, ona je
došla kasnije, tijekom noći, željela sam imati dan za sebe, kako bih saznala što postajem, uspela
sam se prema ciganskoj četvrti koja nadvisuje grad; tamo je bio čelični dalekozor koji i do desetak
puta uvećava spomenike, okom sam obuhvatila grad, gledala sam crvene snopove svjetlosti koju su
bacala automobilska svjetla na autocesti; u daljini su bile palme u Alhambri, još dalje, znala sam da
vjetrenjače nalikuju metalnim gorostasima postavljenima na grebenima u malim suhim dolinama,
postoji određena španjolska ljepota, to mi je rekla Prijateljica čim sam je upoznala, to je ljepota od
koje nam naviru suze, ne znam je li to zbog boje stvari, drveća, neba,
kamena, ne znam je li to u očima ljudi ili u mirisu cvijeća, imam potrebu pasti ničice na koljena,
pognuti glavu, i plakati prema zemlji. Postoji i određena španjolska tuga, to je ono što me je
spopalo u mojoj hotelskoj sobi s visokim krevetom, sa stolnjačićem, s drvenim bifeom, znala sam
da gubim mladost, bila sam svjesna toga, to nije bio strah, postojalo je nešto što je bježalo od mene,
bježalo u ritmu pjesme Cria Cuervosa. Svakoga dana pokapam svoje djetinjstvo, svakoga dana
odmičem korak dalje, svakoga dana nastojim samu sebe primiti za ruku, sve manje i manje maštam
o Ravnoj stijeni, sve manje snatrim o borovoj šumi koju je trebalo prijeći, o malim ljestvama na
koje se trebalo popeti, sve manje snatrim o sestrinoj mladosti; to se ne briše iz mene, ali se mijenja,
kao da se to miješa s mojom krvlju, moja se prošlost u meni topi, i zatim kadšto, i ne znam zbog
čega, neke slike preživljavaju, još osjećam neobjašnjive napade; sjećam se slike svoga oca kada se
maskirao u Meksikanca, slike svoje sestre kada se jednoga dana vratila kući nakon što joj je jedna
učenica iz njena razreda razbila glavu, slike svoga lica, kada sam se jednoga dana sva krvava
vraćala iz parka u stan, slike majčine kućne haljine, plave s cvjetićima, slike putovanja u Tizi
Ouzou, slike nepomičnih ži-čara na staroj skijaškoj postaji u Chrei, slike moje sestre koja plače
onoga ljeta kada je navršila osamnaest godina; ta bi slika trebala biti slika-majka, ona koja zastire
sve druge slike. Ne mogu je podnijeti i ona se uvijek neprestano vraća. Ne mogu slušati kako moja
sestra plače, znate, ona me je toliko nosila, u Rennesu, u Alžiru, na telefonu, kada sam živjela na
broju 118 u ulici Saint--Charles, ona me je toliko nosila, kada je bila mala, moja je sestra odavno
majka, ona je bila majka čak i prije no što je rodila svoju djecu. Ja sam tijelo-svjedok. Ona vježba
na meni, i ja obožavam tu igru, onda ona ne može plakati, ona se ne može srušiti u postelju. Bilo je
to ljeto kada je napunila osamnaest godina, bili smo na planini, zbog obitelji B. Otac je unajmio
stan, i rekao: "Bolje da to iskoristite jer sam u to uložio sve što smo uštedjeli"; kada sam bila dijete,
postojao je problem s novcem, postojao je strah
uvijek vraća: "Loše ćeš završiti", i bakine riječi: "Novac se zaslužuje", i novčanice od pet dinara
koje sam ukrala iz majčina novčanika i sakrila u kutiju jer me to umiruje, i slika gospode B. u
zračnoj luci u Alžiru, s njenim kožnim kovčezima, njena dva psa i njenim slugom, i ona majčina
rečenica: "Mi nemamo na raspolaganju ista sredstva." Ne shvaćam tu rečenicu, ne shvaćam što sve
riječ sredstva podrazumijeva; ja imam sredstava za mladost, znam da sama mogu steći stvari, sliku
zrakoplova, sliku maloga vlaka koji kreće iz Sallanchesa, sliku našega dolaska na stanicu, usred
kolovoza; znam da su te slike dragocjene, da se one oblikuju jedna za drugom i da ih mogu sakupiti
i od njih napraviti priču, moje je bogatstvo u tome, ili dolazi odatle, ja pišem tako da uvijek
počinjem izvana, imam refleks da sve zapamtim. Pozdravili smo se s obitelji B. već na željezničkoj
stanici, moja je sestra šutjela, pitala sam je jesam li ja kriva, rekla je: "To nema veze s tobom"; moja
sestra nije znala za djevojku na bazenu; ni majka ni gospoda B. nisu to spominjale tijekom ljeta
tisuću devetsto osamdesete. Otac nam se pridružio posljednji tjedan, rekao je da je povod tim
praznicima to što njegova djevojčica navršava osamnaest godina. Gledala sam kako se udaljava
automobil obitelji B., gledala sam majku i sestru, onaj je lagani zrak padao po nama, dok smo
stajale, kao napuštene, na stanici za taksije. Kada je M.B. dala mojoj sestri broj telefona na koji je
može dobiti, rekla je: "Moramo se čuti prije no što se vidimo, jer vi niste u dobroj zoni"; i u tom
trenutku, vidite, kao čarolijom se riječ zona povezuje s riječju sredstva; i mislim na očeve riječi: "U
to sam uložio sve što smo uštedjeli", i mislim na priču mojih roditelja koju mi je jednoga dana
ispričala majka: Kada smo bili studenti, nismo imali novaca, moja prijateljica Marie-France mi je
posudila vjenčanicu, a pomogli su nam alžirski prijatelji tvoga oca, nije bilo lako, tvoja je sestra
došla na ovaj svijet tamo, i nismo imali ničega, ona je bila tako radosno dijete, s tako laganim
srcem, ona bi se navečer popela na stol sa svojom gitarom, i govorila bi: "Ja ću vam glumiti
televiziju", plesala bi pjevajući Volim djevojke Jacqu-p*n Dutmvirn ipli tran onverliviij 7/irn.7.p.nu.
hip.anilnm. iednoca dana
nam je tvoja baka poštom poslala kokoš, nisam znala kako bih to primila, ne znam je li to bila
ljubaznost ili prezir; kada smo dobili tebe, već smo se malo sredili, zbog toga ima čestitki povodom
tvoga rođenja. Ne znam jesam li u dobroj zoni, još uvijek nisam sigurna u to, kada su se rodila
sestrina djeca, otac je rekao: "Dobro je, oni su s dobre strane granice." Moja je zona nejasna tijekom
tih praznika na planini, ona je nejasna jer sam istodobno i tužna i sretna. Naš je stan bio u velikom
drvenom ljetnikovcu, bili smo na drugome katu, dijelila sam sobu sa sestrom, osjećao se i miris jele,
ja sam započela sa svojim prvim ritualima, svake večeri, kada je sestra radije spavala na dvosjedu u
dnevnoj sobi jer je patila od nesanice, ja sam stotinu puta palila i gasila svoju noćnu svjetiljku,
spavala sam s olovkom ispod jastuka, jer drvo štiti, dvadeset puta sam se dizala kako bih provjerila
plin u kuhinji, slavine u kupaonici, jesu li zaključana vrata, je li upaljen bojler, jesu li zaključani
zasuni na prozorskim kapcima. Sve je trebalo biti zatvoreno, jer mi je srce bilo otvoreno, svakoga
sam dana bila na rubu suza. To je počelo kada je jedne večeri gospoda B. nazvala: "Sutra ću doći po
malu, da igramo tenis." Došla je, u jaguaru, bila sam sretna, znate, i kada sam ulazila u automobil i
kada sam osjećala sreću u trbuhu, sramila sam se, sestra me je gledala s balkona, majka me je
gledala s ceste, udaljavala se i postala je mala točka u mojoj glavi, još se sjećam i svoje omiljene
pjesme The Logical Song, sjećam se i riječi gospode B.: "Nas dvije više nismo posvađane", sjećam
se i svoga glasa: "Ne." Otišle smo iz sela, gospoda B. je unajmila ljetnikovac na brdu Arbois koji je
zacijelo bio dobra zona, koliba je imala tri kata; na svakom je katu bilo pet soba, gospođa B. je
rekla: "Ovdje imamo suviše mjesta, mogla bi povremeno prespavati tu prije no što dođu rođaci."
Nisam odgovorila, otišla sam se presvući u kupaonicu, ponijela sam odjeću, gledala sam se u zrcalu
i znam što sam vidjela duboko u svojim očima - stid, stidjela sam se same sebe, i još gore, gnjev,
mogla sam razbiti zrcalo jednim udarcem glave, mogla sam si prerezati žile, mogla sam pobjeći
kroz prozor, spustiti se putićem koji nazivaju Križnim putom, i nisam učinila ništa, oprala sam ruke,
popila
ledenu vodu iz slavine, smočila si kosu, u glavi mi je bila slika plakata koji je polijepljen po cijelom
selu: Električni vitez, jer sam osjećala da mi je tijelo sve više naelektrizirano, osjećala sam svu
snagu vlastitoga bijesa i svu snagu vlastite tuge, osjećala sam se poniženom; satovi tenisa su se
održavali iza golf-kluba, ja sam bila gospoda B., osjećala sam se kao jedan od bakinih psića,
malena, ali snažna, plašljiva, ali nestašna, vidjela sam M.B. koja me nije pozdravila, nosila je
haljinu blijedožute boje i torbu preko ramena, mislim da je pušila, ali nisam sigurna, ušle smo na
igralište, i osjećala sam nasilje u sebi, i onda sam sve svoje lopte udarala sat vremena; kada sam ih
udarala, znala sam da uništavam sve sretne trenutke na Ravnoj stijeni, na imanju, u plavom stanu;
znala sam i da samoj sebi škodim, da se izmirujem, da mučim svoju krv, da tučem ono što sam,
osobu u nejasnoj zoni; razbila sam reket, na što je gospođa B. rekla: "Ti se ne mijenjaš." Vratila me
je automobilom, i nisam rekla ni riječi, nisam joj zahvalila, samo sam joj rekla da me ostavi u selu
jer želim hodati, sestra me ništa nije pitala, rekla sam joj da sam razbila svoj Donnay, ona je
odgovorila: "To je tako tipično za tebe." Majka je pripremila čokoladnu kremu sa šlagom, na malom
radioprijamniku je bila pjesma iz našeg alžirskog djetinjstva: "Sniježilo je na Yesterday, one večeri
kada su se rastali" i sebi sam rekla da vrijeme ne postoji, da se sve razvlači, ponovno sam osjetila
svoje osjećaje od toga ljeta tisuću devetsto osamdesete mnogo godina kasnije, u Ziirichu, s
Dijanom, samoj sam sebi rekla da su nejasne zone velike i mnogostruke, i znala sam da mi je život
jednolik, da se meni osjećaji ne mijenjaju s godinama, i kada sam gledala sestru kako puši na
balkonu našega stana, znala sam da je tužna što će ubrzo navršiti osamnaest godina, da je ona tako
dugo iščekivala taj trenutak i da taj trenutak nije ništa, da je život na jednoj pruzi, i da nema godina,
da postoje samo prekidi ili šutnje, da se sve ponavlja, da postoji nešto beskrajno u životu, što ne
možemo uhvatiti. Jednoga poslijepod-neva sestra se našla s M.B., kako bi prisustvovala jednom
teniskom turniru, navečer mi je u našoj sobi prepričala što se dogodilo:
"Otišla sam na brdo Arbois Križnim putem. Bila sam sama, ali nisam se bojala. Na sebi sam imala
crnu haljinu s naramenicama. To ti govorim jer me nisi vidjela kada sam otišla. Kako sam se
uspinjala, osjećala sam se sve čudnije, bilo je sunčano, ali u glavi kao da mije bila tama, osjećala
sam se uistinu kao da sam u Francuskoj, znaš, osjećala sam se kao da nemam uporište, i sama sam
sebi rekla da ne znam ništa o životu M.B. izvan Alžira, ne znam je li drugačija, bio je to kao
nekakav loš predosjećaj. Bilo mi je jako vruće, treba pješačiti barem pola sata da bi se stiglo do brda
Arbois. Pitala sam gdje se nalazi teniski teren, rekli su mi da trebam ići prema golf-terenu. A osim
toga, što sam više hodala, više sam mislila na nas. Sjećaš se, kada smo bile male, uvijek sam bila
tamo da te zaštitim. Govorila sam: "Onog tko takne ma i jednu jedinu vlas moje male sestre, ubit
ću," Mogla sam ubiti za tebe, nisam se bojala tući, i, misleći na sve one godine kada sam te na neki
način pokrivala, kada si se uvijek mogla sakriti iza mene, samoj sam sebi rekla da mene nikada
nitko nije uistinu štitio, to me je rastužilo, jer sam se osjećala osamljenom. To je bila moja veza s
M.B. Mislila sam da me ona štiti, od drugih, od svijeta, od ljubavi, mislila sam, zbog silnog
razmišljanja o tome, da smo načinjene od istoga kamena; ona je bila više od prijateljice, bila je i
moja sestra. Kada sam stigla na golf-teren, istoga sam trenutka prepoznala njen smijeh, i dogodilo
se nešto neobično, nisam je prepoznala, nisam je prepoznala u potpunosti, bila je to njena kosa,
njene oči, njene ruke, bio je to njen glas, kojim mi je rekla: "Ovdje si?" i više to nije bila ona,
shvaćaš; ništa više nije preostalo od naših poslije-podneva u njenoj sobi u plavome stanu, od našeg
grohotnog smijeha po školskim hodnicima, naših petaka na Ravnoj stijeni, svih naših godina koje
su činile našu mladost; ja znam da ni za čim neću žaliti, od svega toga nije preostalo ništa, to je sada
tek suha i spržena zemlja. Nisam sigurna u svoj osjećaj, ali mislim da se ona posramila zbog mene,
ili ju je bilo sram što me vidi tamo, možda nije rekla da je Alžirka, ne znam, okrenula mi je leđa,
nije me predstavila ljudima koji su bili oko nje, i tako sam
ostala tamo, nije me bilo sram, sramila sam se nje kada mi je rekla: "Samo trebaš ići za nama, počet
će finale", krenula sam za njima, i vidjela sam da je i jedan prilično lijep mladić koji je drži za ruku.
Nikada nismo jedna drugoj skrivale svoje ljubavne priče, ja sam umjesto nje pisala čak i njena
pisma kada je prekidala. Išla sam za njima, kao kakva mesquina, željela sam otići, ali nisam mogla,
kao da sam imala olovo u sandalama, čula sam ih kako se smiju i znala sam zašto ostajem, željela
sam vidjeti dokle ona može ići, sjela sam u red iza nje, nije više bilo mjesta pored nje; nije se
nijedanput okrenula prema meni, gledala sam finale, i tamo sam opet mislila na tebe, sama sam sebi
rekla da je možda pogrešno što te nisu upisali u sportsku gimnaziju kao što je to savjetovao tvoj
profesor, istina je da imaš lijep stil, ali ti imaš osobito snagu, i tu snagu su nam dali naši roditelji i
protiv volje, nikada je ne smijemo izgubiti, i ta mi snaga omogućuje da ostanem iza djevojke koju
sam voljela najviše na svijetu, sve sam znala o njoj, sve sam poznavala, njenu kožu, njen parfem,
njene tjeskobe, sve sam znala o nama, toliko smo toga dijelile, toliko smo i maštale, govorile smo
da ćemo zajedno opustošiti Pariz, da se nikada nećemo razdvojiti, i tamo sam ostala kako bih
vidjela što gubim, nisam bila tužna, osjećala sam se praznom, kao da mi se nebo otvaralo nad
glavom, kao da gubim tlo pod nogama, i ta je praznina, u biti, dolazila od te djevojke ovješene o
ruku mladića kojeg mi nije predstavila. Nakon meča ponovno sam ih slijedila, činilo se da je ona
zbog nečega ljuta, pravila sam se da ne razumijem, oni su otišli na piće u kafić na golf-terenu,
zapamtila sam rečenicu, nebitna je to rečenica, ali, kada ju je izgovorila, znala sam da ću je pamtiti
cijeli život, jer ta rečenica, to nije bila ona, ili, bolje rečeno, bila je to ona koju prije nisam željela
vidjeti; rekla je: "Ima li tko Dermop-hillndien, usne su mi ispucane od silna ljubljenja." Bilo je to
tako vulgarno. Naručila sam mineralnu vodu, oni su pili martini, pričali su o večeri u Esquinadei,
shvatila sam da nisam pozvana, ustala sam i otišla, ona nije otišla za mnom, ona me nije dozvala, i
čak i da je to učinila, ja se ne bih bila okrenula. Znaš,
u životu treba ići do kraja, da čovjek kasnije ne bi ni za čim žalio. Kada sam se spuštala prema selu,
željela sam se smijati i plakati, željela sam se smijati jer je bilo ljeto, navršit ću osamnaest godina,
život je preda mnom, željela sam plakati jer sam znala da se više neću vratiti u djetinjstvo, da je za
mene sve zatvoreno. Da mijenjam put." Kada sam čula sestrine riječi, obuzela me je tuga, blaga i
bolna tuga, blaga jer znam da se pred nama otvara drugi život, bolna jer se teško oprostiti od svog
djetinjstva; mislim na našu malu mačku, mislim da je sve započelo njenom smrću, da se godine
zakapaju, jedna za drugom, da nas vrijeme šutke briše. Moja je sestra izgubila prijateljicu. Moja je
sestra izgubila dio Alžira, proslave u plavome stanu, dane na Ravnoj stijeni, vožnje automobilom
prema Alžiru, lakoću življenja, prepuštanja životu. Moja sestra kaže da se dio njena srca urušio; da,
da treba slikom opisati svoje osjećaje, ta bi slika bila nasilna kao slika zgrade koja eksplodira.
Ostala sam s njom, gledala sam ruševine, znala sam da i ja u tom trenutku nešto gubim; to što sam
izgubila vratit će se mnogo godina kasnije. Postoji alžirski mit, taj mit povezan je i s našom vezom
s obitelji B., toliko sam puta pisala na toj širokoj, bijeloj i uglačanoj stijeni, koja je počivala na
moru, toliko sam sanjala o tom mjestu, o tom raju, u svojoj sam obitelji toliko puta čula kako plaču
za tim godinama; tamo se, na planini, raspleće priča koju danas nastojim ponovno izgraditi,
ponovno napisati, Alžir je u mome srcu koje krvari, trebam zaustaviti ili barem zadržati to otjecanje,
nabujala sam, iz mene se razlijeva. Pjevačica je govorila: "Tvoj je problem što gledaš unatrag."
Okrećem se za onim za što sam mislila da jesam, čovjek sam sebe na određen način izmisli, pišem o
onome za što mislim da sam bila, i te noći, na planini, znam da, kada je otac telefonirao da nam javi
da će doći ranije no što je mislio, kada sam čula kako sestra plače, znala sam, posve sigurno, da će
ono što istječe iz mene jednoga dana biti opisano u knjizi. Otac je bio tako sretan što nas ponovno
vidi, bili su to prvi naši praznici u Francuskoj, prvi sam put vidjela oca u francuskom dekoru; taj je
dekor bio sačinjen od: benzinske
crpke Shell, Codeca, kafića, galerije Mont-Blanc, dizala i Križnoga puta. Držala sam oca za ruku i
hodala sam pored njega, išla sam s njim na kiosk, gledala sam ga dok kupuje cigarete, zlatni paket
Petera Stuvvesanta, gledala sam ga kako se kladi, gledala sam ga dok odabire cvijeće za majku,
gledala sam ga kako hoda ulicom, i sama sam sebi govorila: "Ja sam sa svojim ocem"; on ulazi u
moju francusku priču, on je ovdje, sa mnom, u mojoj drugoj zemlji, i s njim kraj sebe, više se
osjećam kao strankinja no obično; taj se osjećaj vratio kada smo zajedno hodali Parizom, kada smo
se spuštali ulicom Montaigne-Sainte-Genevieve, kada smo hodali prema Seini, kada smo tvorili
onaj savršeni par: bilo je to očito, ja sam očeva kći, nosim njegovo ime, nosim ga sa sobom, ja sam
doista očeVa kći na planini, kada ga slijedim po Križnome putu, nisam ništa rekla o obitelji B., on
nije postavio ni jedno pitanje mojoj sestri. Rekao je: "Prijateljstvo može odletjeti kao ptica. To treba
prihvatiti." Ja mislim da ljubav odleti kao ptica, znate; ljubav se uvuče pod kožu, a zatim ode. Ne
možemo se oporaviti od tog nestanka, zbog toga se moja sestra više nije željela uspinjati na brdo
Arbois, upoznala je mladića s plavom kovrčavom kosom, proveli su ljeto zajedno, ponekad sam s
njima išla na bazen, igrali su se kockicama pu-šeći cigarete, sama sam sebi rekla da je tajna
mladosti u tome, u tim praznim i šutljivim poslijepodnevima, ljubav je otišla tijekom tih praznika,
sačuvala sam jednu golf-lopticu koju sam pronašla izvan terena; kada sam stigla na broj 118 u ulici
Saint-Charles, bacila sam je, skupa s onih nekoliko predmeta koje sam imala iz Alžira. Jednoga
dana, dok sam s Pjevačicom ručala u Bulonjskoj šumi, u Chalet des Iles, vidjela sam kako se M.B.
približava mom stolu. Pogledala me je i rekla: "To si ti? To si doista ti?" Ustala sam, poljubila sam
je, nisam joj predstavila Pjevačicu koju je gutala očima. Kada je rekla: "Mislim da ti dobro ide",
sramim se, sramim se jer u sebi osjećam prazninu koja se dubi, sramim se jer bih joj trebala reći:
"Ne, ne ide mi dobro, vidiš, Pjevačica, koju zacijelo poznaješ, ta žena koja je za mojim stolom, ona
je sjena moga života, i to je pomalo i tvoja
krivnja, znaš, ni s njom ja nisam u dobroj zoni, i toga ljeta na planini, trebala sam te pljusnuti jer si
slomila srce mojoj sestri", ali nisam ništa rekla. Osjećam kako u meni jača sram, mislim na male
ljestve kojima se trebalo uspeti, mislim na bazen u mozaiku, mislim na miris trave kada pada kiša,
mislim na sve što se može odvojiti od mene, osjećam se kao točka u noći, postajem dijete, postajem
djevojčica koja se pretvara da piše, mislim na oca koji mi je jednoga dana rekao da mu se zna
dogoditi da isproba deset pari cipela, iako zna da neće kupiti ni jedan, mislim na majku u stanu u
ulici X: "Kada ti otac nije ovdje, bojim se okupati, jer se bojim da više neću moći ustati iz kade",
mislim na Pjevačicu: "Znaš, ona glasina o meni, naposljetku ću i ja povjerovati u nju", mislim na
privjesak koji Laura Palmer nosi u Twin Peaksu, polovicu srca, mislim da je i moje srce razlomljeno
na dvije polovice, nisam se oporavila od Alžira, i to mi se vrati kada sam s obitelji. One riječi:
"Sjećaš se? Sjećaš se? Sjećaš se?" I znate, kada sam stajala usred restorana u Chalet des îles,
nasuprot M.B., željela sam joj reći: "Žao mi je, gospodo, ne poznajem vas." Otišla sam od stola,
ukrcala sam se na brodicu koja me je odvela u šumu, trčala sam da bih se otarasila onoga što se
razvija duboko u meni, i što me guši, ne znam je li to tuga, ne znam je li to strah, ne znam je li to
gnjev, trebam ga iscrpiti. Prisjećam se onoga zvuka, zvuka putovanja od Pariza do Alžira, zvuka
vlaka koji me vodi do Dijane, zvuka automobila koji ide u Ferney, to je opet i zvuk majčina tijela u
sobici u hotelu Méridien, prstima bira telefonski broj u Alžiru, njen glas nam naručuje doručke,
njena koža koju ona trlja u kupaonici, njene riječi na parkiralištu: "Naučit ću te voziti, kako vladati
automobilom", koje sam razumjela kao: "Naučit ću te kako ćeš se vladati". Zvuk moje majke
mogao bi biti zvuk vaše kože kada ustajete, kada uzimate moju iskaznicu zdravstvenog osiguranja,
kada otvarate vrata, taj je zvuk lagan i ženstven, taj zvuk mi ostaje u glavi. Kada zaključate vrata
svoje ordinacije, ja otvaram vrata majčina stana, iz predostrožnosti čuvam njen ključ: "Nikad se ne
zna", kako ona kaže. Majčin zvuk je zvuk
moga djetinjstva, miksera moulinex koji tuče bjelanjak, zvuk noža dok struže riblje ljuske, zvuk
njene ruke dok mi prolazi kroz kosu, zvuk njenih noktiju na volanu GS-a, zvuk njena glasa kada nas
zove s balkona, ponovno zvuk njena glasa kada nam priča Crvenkapicu, uvijek se vraćam tamo,
uvijek se postavljam na liniju svog prvog života. Majka ima pravo kada kaže da je ja ne želim
gledati kako stari, mene je zaslijepila ljubav. Kada odlazim u ulicu X, nikada njena vrata ne otvaram
svojim ključevima, triput zvonim, i ponovno se pojavljuje njen zvuk: mali koraci po parketu, njena
koža na mojoj, njena ruka u kosi: "Upravo sam se vratila od frizera." Par se iznova sazdaje, kao
koža ranjena guštera, mislim da se geste pamte, gledam je s leđa u kuhinji, u Alžiru sam, na broju
118 sam, u Zurichu sam, u Ferneyju sam, moja majka je na svim mojim mjestima, zagrlim je, ona
uvijek lijepo miriše: "To je novi parfem, sviđa ti se?" Njena je koža meka, koža njene majke. Postoji
i uvijek isto pitanje: "Je li ti se javljao tata?" "Jutros je nazvao, pozdravio te." Tako se naša dva
mjesta slažu jedno na drugo, Alžir na Francusku, a zatim Francuska na Alžir. Kada stojim nasuprot
majci, postajem očev dvojnik. Tu sam, mama, sam s tobom; sjećam se njena lica, lica moga
djetinjstva, sjećam se njenih kretnji, kruha, mesa, sjećam se njenih riječi: "Ne jedeš mnogo." Znam
da je u Alžiru lijepo vrijeme, da je moj otac već prošetao, da se vraća s malog trga, gdje je fotograf
u svom fotografskom studiju u podrumu rekao: "Zamolio sam te da se nasmiješ, a ne da škiljiš."
Otac je otvorio sva staklena vrata kako bi ušla svjetlost, ispekao si je ribu u pećnici, podlanicu, koju
će jesti dva dana, kasnije će otići u moju sobu kako bi se malo osunčao, da zagrije kosti, postoji
protjecanje i postoji sažimanje vremena, ja gradim most, imam cijeli život pred sobom da načinim
velik razmak između dvije zemlje, između svoga oca i svoje majke, imam cijeli život pred sobom
da osjećam njihovu samoću, imam cijeli život pred sobom da pokrijem svoje obitelji, sjećam se
fotografije mog alžirskog djeda dok sjedi u odijelu, na sebi je imao odijelo i crveni fes, sjedio je na
sagu, vitak i ponosan, imao je veoma svijetle oči,
majka se sjeća riječi koje je znala čuti kao djevojčica: "Ako ne spavaš, noćas će ti doći Sidi";
postoji i očeva noć u Alžiru, dok je sam, on svoju mladost nosi u našoj; to je priča o ruskim
lutkama. To je naša priča. Postoji knjiga u knjizi. Postoji pisanje danju kao što postoji pisanje noću,
postoji pisanje zimi kao što postoji pisanje ljeti. Otac u Alžiru ima sat manje, to je sat koji mi je
potreban da prijeđem Seinu i odem u stan u ulicu X, to je sat koji mi je potreban kako bih se
odvojila od svoje knjige, postoje knjige-utvrde, knjige iz kojih ne možemo izići. Izgradila sam
zdanje, krećem se unutar toga zdanja, otvaram svaka njegova vrata, svaku njegovu tajnu. Više ne
želim izići iz njega, kao što se nisam više željela zaustaviti jednoga dana kada sam s Prijateljicom
otišla iz Pariza. Bio je to topli strah na autocesti, zbog buke, ugibališta, brzine, i zbog ideje mora.
Na radiju smo slušale pjesme iz naše mladosti, jer smo i time povezane, imamo isto glazbeno
sjećanje koje je i ljubavno sjećanje, zbog Valérie Lagrange, zbog Anne Pigalle, zbog Sergea
Gainsbourga. Nasilu sami sebi načinimo srce. Sami sebe naučimo i odolijevati. Prijateljica je moja
druga glava; obje idemo tako brzo prema Normandiji, vraćamo se i u djetinjstvo, kao dva sata,
živimo u istom trenutku, kada plešem u Saint-Briacu, Prijateljica pleše u Houl-gateu, kada lovim
ribu na Ravnoj stijeni, Prijateljica lovi ribu u Fouxu, kada gledam majku na balkonu u Rezidenciji,
Prijateljica gleda svoju majku na trećem katu u ulici Pierre-Nicole, kada plešem u Grenel'su,
Prijateljica pleše u klubu Apoplexie, kada želim biti glumica, Prijateljica odlazi na audiciju s A. S.,
kada sam počela pisati, Prijateljica je počela sa svojim poslom, kada sam u Parizu provodila teška i
spora ljeta, Prijateljica se cijeli vikend zatvorila u stan u Aveniji Roule progutavši tablete za
spavanje, kada gledam more i tankere kako nestaju nakon magle, Prijateljica gleda Seinu, Louvre, iz
svog stana u ulici Beaune, kada pisanjem zaustavljam vrijeme, Prijateljica priča: "Kada sam majci
govorila da je volim, rekla bih Moumf. Mnogo sam se molila iza žutog naslonjača. Željela sam se
pretvoriti u dječaka. Igrala sam se arhitekta, s lutkom, mačkom Pekorom. Nakon kupanja sam
si zalizivala kosu unatrag. Govorili su da imam frizuru kao vozač taksija. često sam, kada sam bila
mlada, bila tužna jer nisam znala kome bih poklonila srce. Kada mi je umro otac, znala sam da će
mi se ljubavni život zbog toga poremetiti. Moj je otac imao lice kao Dustin Hoffman. Zbog toga ne
mogu gledati Kramer protiv Kramera. Kada sam bila dijete, meni je postojanje Boga bilo očito. Bilo
je to tako jednostavno, postojala je zemlja i nebo. Pripremala sam svoj raj. Na filmovima
snimanima superosmicom, ti misliš da sam nepomična; znaš da satima mogu biti na suncu a da se
ne pomaknem. Jednoga dana su me istukli u školi. Više njih me je čekalo. Nikada nisam saznala
zbog čega. Još uvijek osjećam mržnju zbog toga, pa tako i nasilje. Ti kao da si moja mala sestra.
Voljela bih da sam te poznavala kada si bila dijete. Kada pogledam tvoje fotografije, pomislim da si
bila veoma lijepo dijete. To je rijetkost. Mi bismo obje zajedno radile nepodopštine. čini mi se kao
da si iz moje obitelji. I ja sam imala svoju Dijanu u životu. Te su najopasnije. Sjećaš se Natache u
filmu s Clavierom, Poludjet ću? Prije no što sam počela raditi svoj posao, radila sam kao model
asistent u manekenskoj agenciji. Znaš da postoji ona priča o producentu u jaguaru i meni u
chappyju. Ničega se nisam bojala. Mislim da imamo isti mozak. Obožavam tvoje ruke, to su
majmunske ruke. Deauville ili Trouville? Pozivam te u Central. Ti si moj blesan, a ja sam tvoj
zvekan. Doista želiš psića? Uvijek sam osjećala tjeskobu prije noći. Uvijek sam osjećala i tugu.
Bojala sam se kada smo s majkom odlazili na selo. Bili smo bez automobila, bez telefona. Postojala
je tišina, i otupjelost, znaš, na uskim cestama, kada čuješ samo trljanje kotača svoga bicikla, kada se
osjećaš doista samom, između polja pa između stabala u šumi. To je kao Laura Palmer. Kada je
dolazio otac, bilo je slavlje. Išla sam s njim u selo. Kupili bismo meso i suhu kobasicu. Nisi bila
očarana mesarovim pokretima? Mislim da postoji tuga svojstvena djetinjstvu, da postoji lice
djetinjstva koje je tako krhko, tako oskudno. Još uvijek čujem zvuk pauspapira koji je otac
učvršćivao za papir kako bi izvukao ravne crte. Još uvijek osjećam njegov miris duhana, olovke,
njegov miris muškarca, još uvijek čujem njegov glas, imao je jako lijep glas koji je govorio:
"Jednoga dana susrest ćeš nekoga koga ćeš ludo voljeti", još uvijek čujem zvuk naših gumenih
čizama po stijenama, u vodi, taj mi je zvuk toliko poseban, on je cijeli život, cijeli život moga
djetinjstva s mojim ocem; bila sam ponosna što lovim ribu s njim. Imam sliku iz Alžira, kada je
rastjerao stado krava. On je bio moj junak; on me je i nasmijavao, nikada nisam vidjela nikoga tko
toliko voli život. Nedostaje mi; otišao je suviše rano. Toliko smo toga dijelili. Znali smo zajedno
ručati u La Fontaine de Mars. Bili smo i prijatelji. Nikada nisam saznala da je bio bolestan. Moj je
ujak sve sačuvao za sebe; on je čuvao tu tajnu kao što za sebe sačuvamo kakvu ludoriju. On mi je
ukrao posljednje dane moga oca. Ukrao nas je jednog drugome. Dio moga srca je izgorio. Život
ništa ne zaliječi kada je riječ o mrtvima. Ne postoji nikakav zaborav, postoji samo ljubav, a kako
dani prolaze, postoji samo nedostajanje. Bilo bi naivno vjerovati da vrijeme umiruje muke. Sve me
podsjeća na oca. čak me i sam život podsjeća na njega. Srce života. Brzina života. Plam života.
Šutnja života. On uvijek ostaje onaj u koga se najprije pouzdam. On me i danas savjetuje. Volim
vjerovati u ideju da bi on mogao imati sve moje odgovore u sebi. Toliko bih mu toga trebala
ispričati. Toliko bih ga toga trebala pitati. Svakoga dana sama sebi kažem da bi bio ponosan na
mene. Ja sam njegova linija života, znaš, na određen način, ja nastavljam njegovo djelo. Obožavala
sam očevo ime. Obožavala sam ga izgovarati: Alain. Naša putovanja automobilom su putovanja
kroz vrijeme, to je također i način da se pronađemo, da živimo samo pomoću naših pogleda, samo
pomoću naših glasova, nikada se ne kupamo u Trouvilleu, mi smo cure s juga, kada pripremam
putovanje na Cap, za rođendan tražim knjigu o Eileen Gray, postoji legenda o toj ženi, koja je i
legenda o Roquebruneu, o njegovim kućama arhitekata, o njegovim bijelim stijenama, o Putu
Carinika koji kao guja slijedi obalu. Naša legenda iz Normandije je terasa u Centralu, daske prema
Crnim stijenama, hladan i lagan vjetar oko nas, mala DV kamera koja snima naša
tijela, naša lica, kao što su to prije činili naši roditelji superosmicom. Mislim da se pokreti
ponavljaju. Na filmovima iz moga djetinjstva ja sam na rimskim ruševinama u Tipazi i znam da ta
slika u sebi ima nešto povijesno. To je moja alžirska revolucija. U Centralu nas uvijek neki mladić
prepozna: "Koje li zadovoljstvo što vas ponovno vidimo, gospođice", to je kao poklon, ta uspomena
koju Prijateljica i ja ostavljamo za sobom, u gostionici Maillot, u baru Lutetia, u hotelu Beau-
Rivage u Nici. Postoje tragovi koje smo ostavile nas dvije. To je priroda naše veze. To je tema naše
pjesme: Cric i Croc su dobri prijatelji, Cric i Croc su uvijek zajedno. Mi obožavamo iste stvari, mi
se užasavamo istih stvari, mi potječemo iz istoga kruga. Naše bi referencije bile: koza gospodina
Seguina, Isengrin, Pipi Duga čarapa, zamor tijela nakon kupanja, puter-štangice i čokolada, svjetla
grada u noći, tuga bez riječi, uzbuđenost zbog sutrašnjeg dana, postoji most koji povezuje naša
djetinjstva, uvijek idemo dalje, nakon Trouvillea, prema strmim liticama u Etretatu, gdje stojimo uz
vjetar, i mi idemo još dalje, u Le Havre, grad koji bi mogao biti bezimeni grad, toliko se čini
nestvarnim i čudovišnim, kao da je između mora i zemlje, stiješnjen metalom, hrđom, gradilištima,
lađama, nasiljem, ali nasiljem same tvari, koje bi izviralo iz mosta, iz kabela, iz dokova, iz kolotura,
nasilje željeza. I mi smo tamo, obje na vrhu Le Havrea, i gledamo daleko, prema onome moru koje
nije ljupko, koje nije more toplih kupanja, ili mliječno more s Praslina; to more služi samo da bi se
otputovalo, ili, bolje rečeno, da bi se pobjeglo. Prije odlaska u London Pjevačica je organizirala
slavlje kod agenta. Ne sjećam se ni jedne njene riječi. Pada mi na um pjesma u kojoj je riječ o vjetru
koji je mlačan i lagan kao ljubav koja nestaje. Ima i drugih pjevačica, koje ću nabrojiti samo
inicijalima: S.V., B.F., M.L., C.L., postoji također i osjećaj da nikada nismo postojale u toj sredini,
naša se veza izbrisala sama od sebe, ili je propala sama od sebe, sjećam se riječi bivše žene jednog
tenisača, sjećam ih se jer je to bilo slično nekakvu ludilu, njene riječi nisu imale nikakva smisla, i
nisu se držale zajedno, postojalo je nešto kao lom u jeziku i
kada su se pojavile moje loše misli, preplašila sam se da bolujem upravo od toga, nesuvislosti; ona
je rekla: "Imate lijepu kožu. Volim sedamnaestogodišnjaka. Noć ne dolazi nakon dana. Mogli biste
mi napisati pjesmu. Osjećam se kao ptica. čekam na grani." I otišla sam, a da se nisam pozdravila a
da nisam željela zauzeti svoje mjesto ni svoje ime, jer me nitko nije pitao tko sam. S lošim mislima
se toliko bojim da više ne znam tko sam. Na početku sam nijekala svoj identitet, prezime, ime,
starost, datum i mjesto rođenja, potom bih se upitala: "Koja je moja adresa?" I to se događa usred
noći, moja je adresa na kojoj živim. Zatim posumnjam u to, ne, moja je adresa mojih roditelja, i
ponovno posumnjam, moja je adresa dvorište zgrade na stupovima, ja potječem odatle, ja potječem
od strahova. Toliko bih voljela potjecati od sebe, znate, ali od bijelog i pustinjskog ja na koje se
ništa ne bi moglo primiti; da upotrijebim obrazovanje iz prirodnih znanosti, postoje staklene pločice
u kojima se nalazi kap krvi ili kakav kukac i koje promatramo mikroskopom, ja sam takva,
neprestano preispitujem samu sebe; ili bih voljela potjecati od vas, bila bi to fantazma liječnika i
njegova stvora. često sam mislila da potječem od Prijateljice, da naša dva života teku jedan prema
drugome. S lošim mislima postoji strah od raspadnutog jezika, mesa bez kosti. Bojim se lude knjige
koja se ne drži i koja se ne razumije. Kada Laura Palmer prijeđe u crni svijet, ona naopako priča.
Trebalo bi postojati zrcalo kako bi se pročitala takva poremećena knjiga, koju se i protiv volje toliko
bojim napisati. Kažete da nema prelaska na čin u fobijama impulzivnosti, kažete i da bi se trebalo
saznati zašto sam se u snu uplašila skočiti kroz prozor, kažete da u meni postoji jačanje želje za
smrću, spaljujem samu sebe. Jednoga dana sestra mi je rekla: "Grozno, jedan se čovjek ubio u
Jardin des Tuileries, tamo gdje se ti obično igraš s djecom." S lošim mislima, ja sam u krugu straha,
on mi obuzima cijelo tijelo, kao da mi mijenja smjer kolanja krvi, zbog silnog straha mislim da sam
privukla opasnost. Taj bi strah bio kao nekakav magnet između moga tijela i televizijskog
prijamnika.
dobro." On kaže: "Treba prvenstveno živjeti uživajući." Moj novi izdavač kaže i da ne bi volio biti
jedna od djevojaka koje su zbog mene patile. A ipak, ja sam se opekla, zbog silne ljubavi, zbog
silnih neuspjeha. Moj novi izdavač kaže da je Prijateljica njegova druga nećakinja, da smo mi kao
neka obitelj, jedan novi krug. Nebo ima sedam krugova. U mojim snovima, neprestano mi se vraća
ona slika, slika neba, bijelih vrpci koje na nebu zrakoplovi ostavljaju za sobom, to je slika beskraja,
kada pitam oca što znači beskraj, on kaže da je to ono što ne možemo ni zaustaviti ni količinski
odrediti, kada mu kažem da se bojim smrti, on mi kaže da je taj strah metafizička tjeskoba i da
nisam dovoljno stara da bi od nje patila. Kada je čovjek dijete, smrt je pitanje bez odgovora. Postoji
mit povezan s time. Nestanak našega ujaka. Smrt našeg alžirskog djeda. Ne vidim smrt na očevoj
strani, ona je na francuskoj strani, s druge strane mora. Smrt ujaka Jacquesa. Smrt bakina oca. Smrt
majčinih sestara. Idem na svaki pogreb. Ne znam boji li se otac smrti. Znam da nas se bojao
ostaviti. Znam da se boji i vlastite tuge. Mislim da se ne možemo oporaviti od smrti naših. Pravimo
se da smo se odvojili od njih. Prijateljica je rekla: "Nakon očeve smrti često sam gledala vlastite
ruke prije no što bih usnula: očev život je ondje, pod mojom kožom, u mojim rukama, shvaćaš, on
je dio mene, on živi kroz mene, kroz moju braću." Jednoga dana Prijateljičin je otac pronašao nakit
u dnu umivaonika što ga je razbio. Prijateljica je rekla: "Nikada nisam željela biti arhitektica zbog
odgovornosti. Moj otac noćima nije spavao." Moj je alžirski djed govorio da treba jesti oranj jer on
mijenja krv. On je prodavao voće i povrće. Imao je ogroman dućan. U očevoj priči postoji slika koja
mi je ostala u glavi, hangar u kojem se gomila zaleđeni kruh, tamo vidim oca, kao dijete, kako se
igra u toj hladnoj sobi, samo mi mašta oblikuje očevo djetinjstvo, samo mi moje knjige bilježe
njegove šutnje, ništa ne znam o tim godinama, postoji kuća, braća, sestra, unutrašnje dvorište,
postoji strogi otac, nježna majka, baka koja mu otvori vrata kada ostane ispred njih, pa
lov na murinu, oklada na nož, povreda ispod pazuha, pa plivanje, nogometna momčad, Pandora,
Ava Gardner, u koju je zaljubljen, pa prometna nesreća s biciklom dok je bio s ocem, pa škola,
inteligencija, rat. Moj se otac štiti od svoga djetinjstva "jer se sve to više nikada neće vratiti", kako
mi je to jednoga dana povjerio. U svemu tome trebam čuti sve ono što on ne želi reći, mislim da se
bojao oca, bojao se, kao što se moja majka boji oca, mislim da je svaki susret povezan tom niti. Svi
smo mi povezani sa svojim djetinjstvom. Ne vidim nikakvo djetinjstvo u vama, ne mogu vam
odrediti starost, vi ste neodlučno tijelo ovisno o mojim snovima. Kažete da ih ne treba bilježiti, da ja
nisam na psihoanalizi. Znam da ste rekli M. da ona treba više i da je više ne možete pratiti? A ja?
Trebam li ja više? Trebam li otići još dalje? Tako se bojim da ću se izgubiti, tako se bojim da ću vas
izgubiti. Zna mi se dogoditi da više ne mogu podnijeti naše seanse. Ali, nikada ne odgađam seanse.
To je dužnost, dužnost koju osjećam prema samoj sebi. Jedne sam noći sanjala da šminkam oca,
druge sam noći sanjala da ću vidjeti baku i ona je imala majčino lice, kao kakvu masku, ponekad
sanjam da sam muškarac, i taj me užitak probudi, ne znam zbiva li se on doista ili to dolazi iz
mozga. U svojim fobijama vidim sliku vlastite lubanje, mislim da je to moje jezično ludilo, trebam
sve imenovati, trebam sve zabilježiti, trebam sve opisati. Kada se povjeravam, znam da svi na
zemaljskoj kugli imaju fobije, da je to zdravo. Kada sam se rodila, majka se bojala noževa, bojala se
da će učiniti nešto loše dok spava. Moja sestra kaže: "Katkad u glavi vidim čudovišne slike."
Prijateljičin brat kaže: "Jednoga dana, dok sam sjedio na obali jedne rijeke, pomislio sam da vidim
leševe u moru krvi." Moja majka kaže: "To je iznurenost živaca." Znate, u glavi sam se osjećala
tako osamljenom. Imala sam osjećaj da prodirem u tamu, u svoju tamu. Neprestano mi pada na um
ova rečenica: "Nikada ne poznajemo drugoga"; samoj sam sebi rekla da ja ni sebe ne poznajem, da
moja ličnost klizi. Iznutra sam samu sebe proždrla, izgubila sam svoju čednost, izgubila sam svoje
djetinjstvo. Imam loše misli s djevojkama iz Clermonta, to se dogodilo onoga dana kada smo
išle u Laguiole, selo noževa. Bilo je hladno, selo se nalazi između dvije planine, "Ovdje uvijek
puše", rekla je Istraživačica, mislim na vjetar koji se obrušava na dvorište zgrade na stupovima; čini
mi se da je selo izgrađeno na uzvisini, uvijek imam osjećaj da se penjem ili spuštam, a da nikada
nisam ni na kakvoj vodoravnoj liniji, Istraživačica kaže: "Trebala bi to vidjeti"; to, to su noževi, u
tvornici, u prodavaonici, u baru, u restoranu, prodaju se u parovima ili na desetke, i ja osjećam
mučninu, mučninu od sveg nasilja u tom selu, s tim vjetrom, s Istraživačicom koja kroz smijeh
kaže: "Pogledaj se, blijeda si kao krpa"; bojim se noževa jer sam se u djetinjstvu vjerojatno bojala
sebe, ne znam gdje je započelo nasilje kod mene, znam da je vrhunac bio onoga dana u veljači kada
je djevojka pala u bazen, ali znam i da imam tisuću malih točaka nasilja u svom prvom životu,
tisuću malih krijesnica oko svoga tijela; majka kaže da je zdravo imati nasilje u sebi, da je to znak
života; ja sam nosila sve nasilje svoje obitelji, i, trebala bih reći, nosila sam sve nasilje obitelji,
svakoga njena člana, mrtvoga ili živoga. Kada je Dijana odlučila da se više ne želi viđati sa mnom,
ona mi je rekla: "Plašiš me", a zatim je dodala: "Plašiš me jer samu sebe ranjavaš." Znam da je
djevojka posve sama pala u bazen. Znam da nisam bila kriva za svoje utapanje u Zeraldi. Znam da
se majka ne guši zbog mene u stanu. Znam da su moje loše misli usmjerene prvenstveno protiv
mene. Postoji točka u meni koju trebam udariti, samu sebe kažnjavam zbog vlastitoga tijela, zbog
onoga što je moglo potaknuti jednoga dana pored narančinih stabala. Sve se vraća tamo, sve je
usmjereno tamo, a zatim je usmjereno protiv mene. Znate, kada sam bila dijete, umalo su me oteli.
Ničega se ne sjećam, sestra mi je to ispričala, jer me je ona spasila, imam samo njenu riječ, imam
samo njene riječi, moja želja za pisanjem počiva i na tom nedostatku sjećanja, nemam nikakva
dokaza da se taj dan uistinu zbio; je li bilo toplo? Koliko je bilo sati? Tko je bio taj muškarac? Je li
bio mlad? Sestra kaže da je nosio odijelo, bijelu košulju, da je bio prilično elegantan, tamo, oslonjen
o stablo, i da je govorio francuski; imam samo sestrine riječi, moja knjiga o toj otmici, kada
bih je trebala napisati, bila bi knjiga moje sestre: ne posjedujem nikakvu istinu o tom događaju.
Sestra kaže da je imao tako tamnu kosu da su mu se obrve spajale; to je sve, u mom mozgu postoji
vrsta portreta robota toga čovjeka, postoji i vrsta uzbune u mojoj glavi povezana sa smeđokosim,
mladim, mršavim muškarcima koji mi prilaze; to je sve što mi je na površini preostalo od toga dana,
duboko u meni, to je druga stvar, znate, mislim da se sramim same sebe, znam da nisam kriva, ali
sram me je jer mislim da me je taj muškarac zaveo. Željela sam ga slijediti. Ništa se nije dogodilo, i
sve se dogodilo. Postoji i očeva šutnja o toj epizodi. On ništa nije rekao, mislim da ga je to
uznemirilo, i mislim da se doista uplašio. Moj je otac izgubio riječi od straha. I tako on vlastitu
šutnju briše kada me navečer nazove i ostavi poruku na telefonskoj sekretarici: "Lou, tata je, javi se.
Lou, tata je, još nisi kod kuće? Lou, tata je, već se brinem." Moja sestra često zna reći rečenicu koja
me uvijek nasmije: "Spasila sam te, dakle duguješ mi poklone cijeli život", sjećam se da sam, kada
sam bila djevojčica, u dva navrata pitala majku da mi pokloni švicarski nožić, i da je njen odgovor
uvijek bio isti: "Ne, to me plaši"; ja sanjam o tome da odrežem grane stablima kod naše male seoske
kućice, gdje smo jednoga dana svi zamalo upali u bunar koji je bio skriven visokom travom; to nije
moja mašta, postoji prijetnja tijelima u našoj alžirskoj priči, ta je prijetnja fantomska, umišljena
prijetnja, jer plaćamo cijenu majčina odlaska. Prije nekoliko godina, večer uoči proslave četrdeset
godina njena braka, njen otac joj je rekao: "Ti si sramota ove obitelji." Moja majka kaže da su joj od
toga pale ruke. Ona nije shvaćala; ona je osjećala toliko ljubavi tijekom toliko godina. Mislim da
smo se svi osjećali krivima jer se ona osjećala krivom što je u Alžiru, iako je rekla: "Spasila sam se
od njega i spasila sam svoj život." Žustro sam pobjegla iz Laguiolea. Dali su mi da vozim i nikada
nisam imala tolik osjećaj za brzinu, za zavoje i za geografiju; shvaćam da možemo ispriječiti
kilometre između sebe i svoga straha, to je učinila moja majka tisuću devetsto šezdeset druge, to ja
činim na cesti za Clermont-Ferrand; osim toga, još uvijek postoji strah koji je povezan sa strahom
od
noževa, i to sam shvatila kada sam pročitala natpise: Puy-de-Dôme, Villefort; to su mjesta gdje sam
provodila svoje praznike u Francuskoj, to je miris djedova automobila, okus vode s mentom u mojoj
plastičnoj čuturici, zvuk Kwaya na koži, i napose zvuk mojih cipela po uskim planinskim putovima.
Već sam željela pobjeći od sebe; u sjećanju su mi ostali pokloni iz toga razdoblja: aparat pomoću
kojeg su se mogle gledati slike, crveni minijaturni planer sa žutim krilima, bumerang, ostale su još
fotografije moje sestre kako se skriva u stablu, fotografije mene kako skrivam lice rukama,
fotografije djeda pred obiteljskim pansionom Hôtel du Perroquet, fotografije bake dok nosi svog
psića, fotografije prabake na balkonu naše hotelske sobe, postoji oblik dosade koja je svojstvena
upravo tim ljetima, dosada koju nalazim u filmu Stara djevojka, s Girardot i Noiretom, znate, sporo
vrijeme, sitne navike, neugledan život, sitne ljubavi i sitne mržnje, neugledno postojanje koje bi
moglo stati u malu maramicu, sitne primjedbe, pogledi poprijeko; to je to malo kamenje koje čini
tugu mojih praznika u Francuskoj. To nije uistinu neugodno, to nije uistinu veselo, to je između to
dvoje, to je odvojeno od mene, ja se ne upisujem u krajolik, ja se samo u Alžiru stapam s prirodom,
jer je to zemlja od koje se plače, suze naviru, s morem, s vjetrom, s olujom, postoji veza između
srca i zemlje, ne znam opisati svoje stanje, svoje stanje alžirske tuge, to sam osjetila jednoga dana u
Španjolskoj, na ulicama u Grenadi, hodala sam sama, Pjevačica još uvijek nije bila tamo, ona je
došla kasnije, tijekom noći, željela sam imati dan za sebe, kako bih saznala što postajem, uspela
sam se prema ciganskoj četvrti koja nadvisuje grad; tamo je bio čelični dalekozor koji i do desetak
puta uvećava spomenike, okom sam obuhvatila grad, gledala sam crvene snopove svjetlosti koju su
bacala automobilska svjetla na autocesti; u daljini su bile palme u Alhambri, još dalje, znala sam da
vjetrenjače nalikuju metalnim gorostasima postavljenima na grebenima u malim suhim dolinama,
postoji određena španjolska ljepota, to mi je rekla Prijateljica čim sam je upoznala, to je ljepota od
koje nam naviru suze, ne znam je li to zbog boje stvari, drveća, neba,
kamena, ne znam je li to u očima ljudi ili u mirisu cvijeća, imam potrebu pasti ničice na koljena,
pognuti glavu, i plakati prema zemlji. Postoji i određena španjolska tuga, to je ono što me je
spopalo u mojoj hotelskoj sobi s visokim krevetom, sa stolnjačićem, s drvenim bifeom, znala sam
da gubim mladost, bila sam svjesna toga, to nije bio strah, postojalo je nešto što je bježalo od mene,
bježalo u ritmu pjesme Cria Cuervosa. Svakoga dana pokapam svoje djetinjstvo, svakoga dana
odmičem korak dalje, svakoga dana nastojim samu sebe primiti za ruku, sve manje i manje maštam
o Ravnoj stijeni, sve manje snatrim o borovoj šumi koju je trebalo prijeći, o malim ljestvama na
koje se trebalo popeti, sve manje snatrim o sestrinoj mladosti; to se ne briše iz mene, ali se mijenja,
kao da se to miješa s mojom krvlju, moja se prošlost u meni topi, i zatim kadšto, i ne znam zbog
čega, neke slike preživljavaju, još osjećam neobjašnjive napade; sjećam se slike svoga oca kada se
maskirao u Meksikanca, slike svoje sestre kada se jednoga dana vratila kući nakon što joj je jedna
učenica iz njena razreda razbila glavu, slike svoga lica, kada sam se jednoga dana sva krvava
vraćala iz parka u stan, slike majčine kućne haljine, plave s cvjetićima, slike putovanja u Tizi
Ouzou, slike nepomičnih ži-čara na staroj skijaškoj postaji u Chrei, slike moje sestre koja plače
onoga ljeta kada je navršila osamnaest godina; ta bi slika trebala biti slika-majka, ona koja zastire
sve druge slike. Ne mogu je podnijeti i ona se uvijek neprestano vraća. Ne mogu slušati kako moja
sestra plače, znate, ona me je toliko nosila, u Rennesu, u Alžiru, na telefonu, kada sam živjela na
broju 118 u ulici Saint--Charles, ona me je toliko nosila, kada je bila mala, moja je sestra odavno
majka, ona je bila majka čak i prije no što je rodila svoju djecu. Ja sam tijelo-svjedok. Ona vježba
na meni, i ja obožavam tu igru, onda ona ne može plakati, ona se ne može srušiti u postelju. Bilo je
to ljeto kada je napunila osamnaest godina, bili smo na planini, zbog obitelji B. Otac je unajmio
stan, i rekao: "Bolje da to iskoristite jer sam u to uložio sve što smo uštedjeli"; kada sam bila dijete,
postojao je problem s novcem, postojao je strah
uvijek vraća: "Loše ćeš završiti", i bakine riječi: "Novac se zaslužuje", i novčanice od pet dinara
koje sam ukrala iz majčina novčanika i sakrila u kutiju jer me to umiruje, i slika gospode B. u
zračnoj luci u Alžiru, s njenim kožnim kovčezima, njena dva psa i njenim slugom, i ona majčina
rečenica: "Mi nemamo na raspolaganju ista sredstva." Ne shvaćam tu rečenicu, ne shvaćam što sve
riječ sredstva podrazumijeva; ja imam sredstava za mladost, znam da sama mogu steći stvari, sliku
zrakoplova, sliku maloga vlaka koji kreće iz Sallanchesa, sliku našega dolaska na stanicu, usred
kolovoza; znam da su te slike dragocjene, da se one oblikuju jedna za drugom i da ih mogu sakupiti
i od njih napraviti priču, moje je bogatstvo u tome, ili dolazi odatle, ja pišem tako da uvijek
počinjem izvana, imam refleks da sve zapamtim. Pozdravili smo se s obitelji B. već na željezničkoj
stanici, moja je sestra šutjela, pitala sam je jesam li ja kriva, rekla je: "To nema veze s tobom"; moja
sestra nije znala za djevojku na bazenu; ni majka ni gospoda B. nisu to spominjale tijekom ljeta
tisuću devetsto osamdesete. Otac nam se pridružio posljednji tjedan, rekao je da je povod tim
praznicima to što njegova djevojčica navršava osamnaest godina. Gledala sam kako se udaljava
automobil obitelji B., gledala sam majku i sestru, onaj je lagani zrak padao po nama, dok smo
stajale, kao napuštene, na stanici za taksije. Kada je M.B. dala mojoj sestri broj telefona na koji je
može dobiti, rekla je: "Moramo se čuti prije no što se vidimo, jer vi niste u dobroj zoni"; i u tom
trenutku, vidite, kao čarolijom se riječ zona povezuje s riječju sredstva; i mislim na očeve riječi: "U
to sam uložio sve što smo uštedjeli", i mislim na priču mojih roditelja koju mi je jednoga dana
ispričala majka: Kada smo bili studenti, nismo imali novaca, moja prijateljica Marie-France mi je
posudila vjenčanicu, a pomogli su nam alžirski prijatelji tvoga oca, nije bilo lako, tvoja je sestra
došla na ovaj svijet tamo, i nismo imali ničega, ona je bila tako radosno dijete, s tako laganim
srcem, ona bi se navečer popela na stol sa svojom gitarom, i govorila bi: "Ja ću vam glumiti
televiziju", plesala bi pjevajući Volim djevojke Jacqu-p*n Dutmvirn ipli tran onverliviij 7/irn.7.p.nu.
hip.anilnm. iednoca dana
nam je tvoja baka poštom poslala kokoš, nisam znala kako bih to primila, ne znam je li to bila
ljubaznost ili prezir; kada smo dobili tebe, već smo se malo sredili, zbog toga ima čestitki povodom
tvoga rođenja. Ne znam jesam li u dobroj zoni, još uvijek nisam sigurna u to, kada su se rodila
sestrina djeca, otac je rekao: "Dobro je, oni su s dobre strane granice." Moja je zona nejasna tijekom
tih praznika na planini, ona je nejasna jer sam istodobno i tužna i sretna. Naš je stan bio u velikom
drvenom ljetnikovcu, bili smo na drugome katu, dijelila sam sobu sa sestrom, osjećao se i miris jele,
ja sam započela sa svojim prvim ritualima, svake večeri, kada je sestra radije spavala na dvosjedu u
dnevnoj sobi jer je patila od nesanice, ja sam stotinu puta palila i gasila svoju noćnu svjetiljku,
spavala sam s olovkom ispod jastuka, jer drvo štiti, dvadeset puta sam se dizala kako bih provjerila
plin u kuhinji, slavine u kupaonici, jesu li zaključana vrata, je li upaljen bojler, jesu li zaključani
zasuni na prozorskim kapcima. Sve je trebalo biti zatvoreno, jer mi je srce bilo otvoreno, svakoga
sam dana bila na rubu suza. To je počelo kada je jedne večeri gospoda B. nazvala: "Sutra ću doći po
malu, da igramo tenis." Došla je, u jaguaru, bila sam sretna, znate, i kada sam ulazila u automobil i
kada sam osjećala sreću u trbuhu, sramila sam se, sestra me je gledala s balkona, majka me je
gledala s ceste, udaljavala se i postala je mala točka u mojoj glavi, još se sjećam i svoje omiljene
pjesme The Logical Song, sjećam se i riječi gospode B.: "Nas dvije više nismo posvađane", sjećam
se i svoga glasa: "Ne." Otišle smo iz sela, gospoda B. je unajmila ljetnikovac na brdu Arbois koji je
zacijelo bio dobra zona, koliba je imala tri kata; na svakom je katu bilo pet soba, gospođa B. je
rekla: "Ovdje imamo suviše mjesta, mogla bi povremeno prespavati tu prije no što dođu rođaci."
Nisam odgovorila, otišla sam se presvući u kupaonicu, ponijela sam odjeću, gledala sam se u zrcalu
i znam što sam vidjela duboko u svojim očima - stid, stidjela sam se same sebe, i još gore, gnjev,
mogla sam razbiti zrcalo jednim udarcem glave, mogla sam si prerezati žile, mogla sam pobjeći
kroz prozor, spustiti se putićem koji nazivaju Križnim putom, i nisam učinila ništa, oprala sam ruke,
popila
ledenu vodu iz slavine, smočila si kosu, u glavi mi je bila slika plakata koji je polijepljen po cijelom
selu: Električni vitez, jer sam osjećala da mi je tijelo sve više naelektrizirano, osjećala sam svu
snagu vlastitoga bijesa i svu snagu vlastite tuge, osjećala sam se poniženom; satovi tenisa su se
održavali iza golf-kluba, ja sam bila gospoda B., osjećala sam se kao jedan od bakinih psića,
malena, ali snažna, plašljiva, ali nestašna, vidjela sam M.B. koja me nije pozdravila, nosila je
haljinu blijedožute boje i torbu preko ramena, mislim da je pušila, ali nisam sigurna, ušle smo na
igralište, i osjećala sam nasilje u sebi, i onda sam sve svoje lopte udarala sat vremena; kada sam ih
udarala, znala sam da uništavam sve sretne trenutke na Ravnoj stijeni, na imanju, u plavom stanu;
znala sam i da samoj sebi škodim, da se izmirujem, da mučim svoju krv, da tučem ono što sam,
osobu u nejasnoj zoni; razbila sam reket, na što je gospođa B. rekla: "Ti se ne mijenjaš." Vratila me
je automobilom, i nisam rekla ni riječi, nisam joj zahvalila, samo sam joj rekla da me ostavi u selu
jer želim hodati, sestra me ništa nije pitala, rekla sam joj da sam razbila svoj Donnay, ona je
odgovorila: "To je tako tipično za tebe." Majka je pripremila čokoladnu kremu sa šlagom, na malom
radioprijamniku je bila pjesma iz našeg alžirskog djetinjstva: "Sniježilo je na Yesterday, one večeri
kada su se rastali" i sebi sam rekla da vrijeme ne postoji, da se sve razvlači, ponovno sam osjetila
svoje osjećaje od toga ljeta tisuću devetsto osamdesete mnogo godina kasnije, u Ziirichu, s
Dijanom, samoj sam sebi rekla da su nejasne zone velike i mnogostruke, i znala sam da mi je život
jednolik, da se meni osjećaji ne mijenjaju s godinama, i kada sam gledala sestru kako puši na
balkonu našega stana, znala sam da je tužna što će ubrzo navršiti osamnaest godina, da je ona tako
dugo iščekivala taj trenutak i da taj trenutak nije ništa, da je život na jednoj pruzi, i da nema godina,
da postoje samo prekidi ili šutnje, da se sve ponavlja, da postoji nešto beskrajno u životu, što ne
možemo uhvatiti. Jednoga poslijepod-neva sestra se našla s M.B., kako bi prisustvovala jednom
teniskom turniru, navečer mi je u našoj sobi prepričala što se dogodilo:
"Otišla sam na brdo Arbois Križnim putem. Bila sam sama, ali nisam se bojala. Na sebi sam imala
crnu haljinu s naramenicama. To ti govorim jer me nisi vidjela kada sam otišla. Kako sam se
uspinjala, osjećala sam se sve čudnije, bilo je sunčano, ali u glavi kao da mije bila tama, osjećala
sam se uistinu kao da sam u Francuskoj, znaš, osjećala sam se kao da nemam uporište, i sama sam
sebi rekla da ne znam ništa o životu M.B. izvan Alžira, ne znam je li drugačija, bio je to kao
nekakav loš predosjećaj. Bilo mi je jako vruće, treba pješačiti barem pola sata da bi se stiglo do brda
Arbois. Pitala sam gdje se nalazi teniski teren, rekli su mi da trebam ići prema golf-terenu. A osim
toga, što sam više hodala, više sam mislila na nas. Sjećaš se, kada smo bile male, uvijek sam bila
tamo da te zaštitim. Govorila sam: "Onog tko takne ma i jednu jedinu vlas moje male sestre, ubit
ću," Mogla sam ubiti za tebe, nisam se bojala tući, i, misleći na sve one godine kada sam te na neki
način pokrivala, kada si se uvijek mogla sakriti iza mene, samoj sam sebi rekla da mene nikada
nitko nije uistinu štitio, to me je rastužilo, jer sam se osjećala osamljenom. To je bila moja veza s
M.B. Mislila sam da me ona štiti, od drugih, od svijeta, od ljubavi, mislila sam, zbog silnog
razmišljanja o tome, da smo načinjene od istoga kamena; ona je bila više od prijateljice, bila je i
moja sestra. Kada sam stigla na golf-teren, istoga sam trenutka prepoznala njen smijeh, i dogodilo
se nešto neobično, nisam je prepoznala, nisam je prepoznala u potpunosti, bila je to njena kosa,
njene oči, njene ruke, bio je to njen glas, kojim mi je rekla: "Ovdje si?" i više to nije bila ona,
shvaćaš; ništa više nije preostalo od naših poslije-podneva u njenoj sobi u plavome stanu, od našeg
grohotnog smijeha po školskim hodnicima, naših petaka na Ravnoj stijeni, svih naših godina koje
su činile našu mladost; ja znam da ni za čim neću žaliti, od svega toga nije preostalo ništa, to je sada
tek suha i spržena zemlja. Nisam sigurna u svoj osjećaj, ali mislim da se ona posramila zbog mene,
ili ju je bilo sram što me vidi tamo, možda nije rekla da je Alžirka, ne znam, okrenula mi je leđa,
nije me predstavila ljudima koji su bili oko nje, i tako sam
ostala tamo, nije me bilo sram, sramila sam se nje kada mi je rekla: "Samo trebaš ići za nama, počet
će finale", krenula sam za njima, i vidjela sam da je i jedan prilično lijep mladić koji je drži za ruku.
Nikada nismo jedna drugoj skrivale svoje ljubavne priče, ja sam umjesto nje pisala čak i njena
pisma kada je prekidala. Išla sam za njima, kao kakva mesquina, željela sam otići, ali nisam mogla,
kao da sam imala olovo u sandalama, čula sam ih kako se smiju i znala sam zašto ostajem, željela
sam vidjeti dokle ona može ići, sjela sam u red iza nje, nije više bilo mjesta pored nje; nije se
nijedanput okrenula prema meni, gledala sam finale, i tamo sam opet mislila na tebe, sama sam sebi
rekla da je možda pogrešno što te nisu upisali u sportsku gimnaziju kao što je to savjetovao tvoj
profesor, istina je da imaš lijep stil, ali ti imaš osobito snagu, i tu snagu su nam dali naši roditelji i
protiv volje, nikada je ne smijemo izgubiti, i ta mi snaga omogućuje da ostanem iza djevojke koju
sam voljela najviše na svijetu, sve sam znala o njoj, sve sam poznavala, njenu kožu, njen parfem,
njene tjeskobe, sve sam znala o nama, toliko smo toga dijelile, toliko smo i maštale, govorile smo
da ćemo zajedno opustošiti Pariz, da se nikada nećemo razdvojiti, i tamo sam ostala kako bih
vidjela što gubim, nisam bila tužna, osjećala sam se praznom, kao da mi se nebo otvaralo nad
glavom, kao da gubim tlo pod nogama, i ta je praznina, u biti, dolazila od te djevojke ovješene o
ruku mladića kojeg mi nije predstavila. Nakon meča ponovno sam ih slijedila, činilo se da je ona
zbog nečega ljuta, pravila sam se da ne razumijem, oni su otišli na piće u kafić na golf-terenu,
zapamtila sam rečenicu, nebitna je to rečenica, ali, kada ju je izgovorila, znala sam da ću je pamtiti
cijeli život, jer ta rečenica, to nije bila ona, ili, bolje rečeno, bila je to ona koju prije nisam željela
vidjeti; rekla je: "Ima li tko Dermop-hillndien, usne su mi ispucane od silna ljubljenja." Bilo je to
tako vulgarno. Naručila sam mineralnu vodu, oni su pili martini, pričali su o večeri u Esquinadei,
shvatila sam da nisam pozvana, ustala sam i otišla, ona nije otišla za mnom, ona me nije dozvala, i
čak i da je to učinila, ja se ne bih bila okrenula. Znaš,
u životu treba ići do kraja, da čovjek kasnije ne bi ni za čim žalio. Kada sam se spuštala prema selu,
željela sam se smijati i plakati, željela sam se smijati jer je bilo ljeto, navršit ću osamnaest godina,
život je preda mnom, željela sam plakati jer sam znala da se više neću vratiti u djetinjstvo, da je za
mene sve zatvoreno. Da mijenjam put." Kada sam čula sestrine riječi, obuzela me je tuga, blaga i
bolna tuga, blaga jer znam da se pred nama otvara drugi život, bolna jer se teško oprostiti od svog
djetinjstva; mislim na našu malu mačku, mislim da je sve započelo njenom smrću, da se godine
zakapaju, jedna za drugom, da nas vrijeme šutke briše. Moja je sestra izgubila prijateljicu. Moja je
sestra izgubila dio Alžira, proslave u plavome stanu, dane na Ravnoj stijeni, vožnje automobilom
prema Alžiru, lakoću življenja, prepuštanja životu. Moja sestra kaže da se dio njena srca urušio; da,
da treba slikom opisati svoje osjećaje, ta bi slika bila nasilna kao slika zgrade koja eksplodira.
Ostala sam s njom, gledala sam ruševine, znala sam da i ja u tom trenutku nešto gubim; to što sam
izgubila vratit će se mnogo godina kasnije. Postoji alžirski mit, taj mit povezan je i s našom vezom
s obitelji B., toliko sam puta pisala na toj širokoj, bijeloj i uglačanoj stijeni, koja je počivala na
moru, toliko sam sanjala o tom mjestu, o tom raju, u svojoj sam obitelji toliko puta čula kako plaču
za tim godinama; tamo se, na planini, raspleće priča koju danas nastojim ponovno izgraditi,
ponovno napisati, Alžir je u mome srcu koje krvari, trebam zaustaviti ili barem zadržati to otjecanje,
nabujala sam, iz mene se razlijeva. Pjevačica je govorila: "Tvoj je problem što gledaš unatrag."
Okrećem se za onim za što sam mislila da jesam, čovjek sam sebe na određen način izmisli, pišem o
onome za što mislim da sam bila, i te noći, na planini, znam da, kada je otac telefonirao da nam javi
da će doći ranije no što je mislio, kada sam čula kako sestra plače, znala sam, posve sigurno, da će
ono što istječe iz mene jednoga dana biti opisano u knjizi. Otac je bio tako sretan što nas ponovno
vidi, bili su to prvi naši praznici u Francuskoj, prvi sam put vidjela oca u francuskom dekoru; taj je
dekor bio sačinjen od: benzinske
crpke Shell, Codeca, kafića, galerije Mont-Blanc, dizala i Križnoga puta. Držala sam oca za ruku i
hodala sam pored njega, išla sam s njim na kiosk, gledala sam ga dok kupuje cigarete, zlatni paket
Petera Stuvvesanta, gledala sam ga kako se kladi, gledala sam ga dok odabire cvijeće za majku,
gledala sam ga kako hoda ulicom, i sama sam sebi govorila: "Ja sam sa svojim ocem"; on ulazi u
moju francusku priču, on je ovdje, sa mnom, u mojoj drugoj zemlji, i s njim kraj sebe, više se
osjećam kao strankinja no obično; taj se osjećaj vratio kada smo zajedno hodali Parizom, kada smo
se spuštali ulicom Montaigne-Sainte-Genevieve, kada smo hodali prema Seini, kada smo tvorili
onaj savršeni par: bilo je to očito, ja sam očeva kći, nosim njegovo ime, nosim ga sa sobom, ja sam
doista očeVa kći na planini, kada ga slijedim po Križnome putu, nisam ništa rekla o obitelji B., on
nije postavio ni jedno pitanje mojoj sestri. Rekao je: "Prijateljstvo može odletjeti kao ptica. To treba
prihvatiti." Ja mislim da ljubav odleti kao ptica, znate; ljubav se uvuče pod kožu, a zatim ode. Ne
možemo se oporaviti od tog nestanka, zbog toga se moja sestra više nije željela uspinjati na brdo
Arbois, upoznala je mladića s plavom kovrčavom kosom, proveli su ljeto zajedno, ponekad sam s
njima išla na bazen, igrali su se kockicama pu-šeći cigarete, sama sam sebi rekla da je tajna
mladosti u tome, u tim praznim i šutljivim poslijepodnevima, ljubav je otišla tijekom tih praznika,
sačuvala sam jednu golf-lopticu koju sam pronašla izvan terena; kada sam stigla na broj 118 u ulici
Saint-Charles, bacila sam je, skupa s onih nekoliko predmeta koje sam imala iz Alžira. Jednoga
dana, dok sam s Pjevačicom ručala u Bulonjskoj šumi, u Chalet des Iles, vidjela sam kako se M.B.
približava mom stolu. Pogledala me je i rekla: "To si ti? To si doista ti?" Ustala sam, poljubila sam
je, nisam joj predstavila Pjevačicu koju je gutala očima. Kada je rekla: "Mislim da ti dobro ide",
sramim se, sramim se jer u sebi osjećam prazninu koja se dubi, sramim se jer bih joj trebala reći:
"Ne, ne ide mi dobro, vidiš, Pjevačica, koju zacijelo poznaješ, ta žena koja je za mojim stolom, ona
je sjena moga života, i to je pomalo i tvoja
krivnja, znaš, ni s njom ja nisam u dobroj zoni, i toga ljeta na planini, trebala sam te pljusnuti jer si
slomila srce mojoj sestri", ali nisam ništa rekla. Osjećam kako u meni jača sram, mislim na male
ljestve kojima se trebalo uspeti, mislim na bazen u mozaiku, mislim na miris trave kada pada kiša,
mislim na sve što se može odvojiti od mene, osjećam se kao točka u noći, postajem dijete, postajem
djevojčica koja se pretvara da piše, mislim na oca koji mi je jednoga dana rekao da mu se zna
dogoditi da isproba deset pari cipela, iako zna da neće kupiti ni jedan, mislim na majku u stanu u
ulici X: "Kada ti otac nije ovdje, bojim se okupati, jer se bojim da više neću moći ustati iz kade",
mislim na Pjevačicu: "Znaš, ona glasina o meni, naposljetku ću i ja povjerovati u nju", mislim na
privjesak koji Laura Palmer nosi u Twin Peaksu, polovicu srca, mislim da je i moje srce razlomljeno
na dvije polovice, nisam se oporavila od Alžira, i to mi se vrati kada sam s obitelji. One riječi:
"Sjećaš se? Sjećaš se? Sjećaš se?" I znate, kada sam stajala usred restorana u Chalet des îles,
nasuprot M.B., željela sam joj reći: "Žao mi je, gospodo, ne poznajem vas." Otišla sam od stola,
ukrcala sam se na brodicu koja me je odvela u šumu, trčala sam da bih se otarasila onoga što se
razvija duboko u meni, i što me guši, ne znam je li to tuga, ne znam je li to strah, ne znam je li to
gnjev, trebam ga iscrpiti. Prisjećam se onoga zvuka, zvuka putovanja od Pariza do Alžira, zvuka
vlaka koji me vodi do Dijane, zvuka automobila koji ide u Ferney, to je opet i zvuk majčina tijela u
sobici u hotelu Méridien, prstima bira telefonski broj u Alžiru, njen glas nam naručuje doručke,
njena koža koju ona trlja u kupaonici, njene riječi na parkiralištu: "Naučit ću te voziti, kako vladati
automobilom", koje sam razumjela kao: "Naučit ću te kako ćeš se vladati". Zvuk moje majke
mogao bi biti zvuk vaše kože kada ustajete, kada uzimate moju iskaznicu zdravstvenog osiguranja,
kada otvarate vrata, taj je zvuk lagan i ženstven, taj zvuk mi ostaje u glavi. Kada zaključate vrata
svoje ordinacije, ja otvaram vrata majčina stana, iz predostrožnosti čuvam njen ključ: "Nikad se ne
zna", kako ona kaže. Majčin zvuk je zvuk
moga djetinjstva, miksera moulinex koji tuče bjelanjak, zvuk noža dok struže riblje ljuske, zvuk
njene ruke dok mi prolazi kroz kosu, zvuk njenih noktiju na volanu GS-a, zvuk njena glasa kada nas
zove s balkona, ponovno zvuk njena glasa kada nam priča Crvenkapicu, uvijek se vraćam tamo,
uvijek se postavljam na liniju svog prvog života. Majka ima pravo kada kaže da je ja ne želim
gledati kako stari, mene je zaslijepila ljubav. Kada odlazim u ulicu X, nikada njena vrata ne otvaram
svojim ključevima, triput zvonim, i ponovno se pojavljuje njen zvuk: mali koraci po parketu, njena
koža na mojoj, njena ruka u kosi: "Upravo sam se vratila od frizera." Par se iznova sazdaje, kao
koža ranjena guštera, mislim da se geste pamte, gledam je s leđa u kuhinji, u Alžiru sam, na broju
118 sam, u Zurichu sam, u Ferneyju sam, moja majka je na svim mojim mjestima, zagrlim je, ona
uvijek lijepo miriše: "To je novi parfem, sviđa ti se?" Njena je koža meka, koža njene majke. Postoji
i uvijek isto pitanje: "Je li ti se javljao tata?" "Jutros je nazvao, pozdravio te." Tako se naša dva
mjesta slažu jedno na drugo, Alžir na Francusku, a zatim Francuska na Alžir. Kada stojim nasuprot
majci, postajem očev dvojnik. Tu sam, mama, sam s tobom; sjećam se njena lica, lica moga
djetinjstva, sjećam se njenih kretnji, kruha, mesa, sjećam se njenih riječi: "Ne jedeš mnogo." Znam
da je u Alžiru lijepo vrijeme, da je moj otac već prošetao, da se vraća s malog trga, gdje je fotograf
u svom fotografskom studiju u podrumu rekao: "Zamolio sam te da se nasmiješ, a ne da škiljiš."
Otac je otvorio sva staklena vrata kako bi ušla svjetlost, ispekao si je ribu u pećnici, podlanicu, koju
će jesti dva dana, kasnije će otići u moju sobu kako bi se malo osunčao, da zagrije kosti, postoji
protjecanje i postoji sažimanje vremena, ja gradim most, imam cijeli život pred sobom da načinim
velik razmak između dvije zemlje, između svoga oca i svoje majke, imam cijeli život pred sobom
da osjećam njihovu samoću, imam cijeli život pred sobom da pokrijem svoje obitelji, sjećam se
fotografije mog alžirskog djeda dok sjedi u odijelu, na sebi je imao odijelo i crveni fes, sjedio je na
sagu, vitak i ponosan, imao je veoma svijetle oči,
majka se sjeća riječi koje je znala čuti kao djevojčica: "Ako ne spavaš, noćas će ti doći Sidi";
postoji i očeva noć u Alžiru, dok je sam, on svoju mladost nosi u našoj; to je priča o ruskim
lutkama. To je naša priča. Postoji knjiga u knjizi. Postoji pisanje danju kao što postoji pisanje noću,
postoji pisanje zimi kao što postoji pisanje ljeti. Otac u Alžiru ima sat manje, to je sat koji mi je
potreban da prijeđem Seinu i odem u stan u ulicu X, to je sat koji mi je potreban kako bih se
odvojila od svoje knjige, postoje knjige-utvrde, knjige iz kojih ne možemo izići. Izgradila sam
zdanje, krećem se unutar toga zdanja, otvaram svaka njegova vrata, svaku njegovu tajnu. Više ne
želim izići iz njega, kao što se nisam više željela zaustaviti jednoga dana kada sam s Prijateljicom
otišla iz Pariza. Bio je to topli strah na autocesti, zbog buke, ugibališta, brzine, i zbog ideje mora.
Na radiju smo slušale pjesme iz naše mladosti, jer smo i time povezane, imamo isto glazbeno
sjećanje koje je i ljubavno sjećanje, zbog Valérie Lagrange, zbog Anne Pigalle, zbog Sergea
Gainsbourga. Nasilu sami sebi načinimo srce. Sami sebe naučimo i odolijevati. Prijateljica je moja
druga glava; obje idemo tako brzo prema Normandiji, vraćamo se i u djetinjstvo, kao dva sata,
živimo u istom trenutku, kada plešem u Saint-Briacu, Prijateljica pleše u Houl-gateu, kada lovim
ribu na Ravnoj stijeni, Prijateljica lovi ribu u Fouxu, kada gledam majku na balkonu u Rezidenciji,
Prijateljica gleda svoju majku na trećem katu u ulici Pierre-Nicole, kada plešem u Grenel'su,
Prijateljica pleše u klubu Apoplexie, kada želim biti glumica, Prijateljica odlazi na audiciju s A. S.,
kada sam počela pisati, Prijateljica je počela sa svojim poslom, kada sam u Parizu provodila teška i
spora ljeta, Prijateljica se cijeli vikend zatvorila u stan u Aveniji Roule progutavši tablete za
spavanje, kada gledam more i tankere kako nestaju nakon magle, Prijateljica gleda Seinu, Louvre, iz
svog stana u ulici Beaune, kada pisanjem zaustavljam vrijeme, Prijateljica priča: "Kada sam majci
govorila da je volim, rekla bih Moumf. Mnogo sam se molila iza žutog naslonjača. Željela sam se
pretvoriti u dječaka. Igrala sam se arhitekta, s lutkom, mačkom Pekorom. Nakon kupanja sam
si zalizivala kosu unatrag. Govorili su da imam frizuru kao vozač taksija. često sam, kada sam bila
mlada, bila tužna jer nisam znala kome bih poklonila srce. Kada mi je umro otac, znala sam da će
mi se ljubavni život zbog toga poremetiti. Moj je otac imao lice kao Dustin Hoffman. Zbog toga ne
mogu gledati Kramer protiv Kramera. Kada sam bila dijete, meni je postojanje Boga bilo očito. Bilo
je to tako jednostavno, postojala je zemlja i nebo. Pripremala sam svoj raj. Na filmovima
snimanima superosmicom, ti misliš da sam nepomična; znaš da satima mogu biti na suncu a da se
ne pomaknem. Jednoga dana su me istukli u školi. Više njih me je čekalo. Nikada nisam saznala
zbog čega. Još uvijek osjećam mržnju zbog toga, pa tako i nasilje. Ti kao da si moja mala sestra.
Voljela bih da sam te poznavala kada si bila dijete. Kada pogledam tvoje fotografije, pomislim da si
bila veoma lijepo dijete. To je rijetkost. Mi bismo obje zajedno radile nepodopštine. čini mi se kao
da si iz moje obitelji. I ja sam imala svoju Dijanu u životu. Te su najopasnije. Sjećaš se Natache u
filmu s Clavierom, Poludjet ću? Prije no što sam počela raditi svoj posao, radila sam kao model
asistent u manekenskoj agenciji. Znaš da postoji ona priča o producentu u jaguaru i meni u
chappyju. Ničega se nisam bojala. Mislim da imamo isti mozak. Obožavam tvoje ruke, to su
majmunske ruke. Deauville ili Trouville? Pozivam te u Central. Ti si moj blesan, a ja sam tvoj
zvekan. Doista želiš psića? Uvijek sam osjećala tjeskobu prije noći. Uvijek sam osjećala i tugu.
Bojala sam se kada smo s majkom odlazili na selo. Bili smo bez automobila, bez telefona. Postojala
je tišina, i otupjelost, znaš, na uskim cestama, kada čuješ samo trljanje kotača svoga bicikla, kada se
osjećaš doista samom, između polja pa između stabala u šumi. To je kao Laura Palmer. Kada je
dolazio otac, bilo je slavlje. Išla sam s njim u selo. Kupili bismo meso i suhu kobasicu. Nisi bila
očarana mesarovim pokretima? Mislim da postoji tuga svojstvena djetinjstvu, da postoji lice
djetinjstva koje je tako krhko, tako oskudno. Još uvijek čujem zvuk pauspapira koji je otac
učvršćivao za papir kako bi izvukao ravne crte. Još uvijek osjećam njegov miris duhana, olovke,
njegov miris muškarca, još uvijek čujem njegov glas, imao je jako lijep glas koji je govorio:
"Jednoga dana susrest ćeš nekoga koga ćeš ludo voljeti", još uvijek čujem zvuk naših gumenih
čizama po stijenama, u vodi, taj mi je zvuk toliko poseban, on je cijeli život, cijeli život moga
djetinjstva s mojim ocem; bila sam ponosna što lovim ribu s njim. Imam sliku iz Alžira, kada je
rastjerao stado krava. On je bio moj junak; on me je i nasmijavao, nikada nisam vidjela nikoga tko
toliko voli život. Nedostaje mi; otišao je suviše rano. Toliko smo toga dijelili. Znali smo zajedno
ručati u La Fontaine de Mars. Bili smo i prijatelji. Nikada nisam saznala da je bio bolestan. Moj je
ujak sve sačuvao za sebe; on je čuvao tu tajnu kao što za sebe sačuvamo kakvu ludoriju. On mi je
ukrao posljednje dane moga oca. Ukrao nas je jednog drugome. Dio moga srca je izgorio. Život
ništa ne zaliječi kada je riječ o mrtvima. Ne postoji nikakav zaborav, postoji samo ljubav, a kako
dani prolaze, postoji samo nedostajanje. Bilo bi naivno vjerovati da vrijeme umiruje muke. Sve me
podsjeća na oca. čak me i sam život podsjeća na njega. Srce života. Brzina života. Plam života.
Šutnja života. On uvijek ostaje onaj u koga se najprije pouzdam. On me i danas savjetuje. Volim
vjerovati u ideju da bi on mogao imati sve moje odgovore u sebi. Toliko bih mu toga trebala
ispričati. Toliko bih ga toga trebala pitati. Svakoga dana sama sebi kažem da bi bio ponosan na
mene. Ja sam njegova linija života, znaš, na određen način, ja nastavljam njegovo djelo. Obožavala
sam očevo ime. Obožavala sam ga izgovarati: Alain. Naša putovanja automobilom su putovanja
kroz vrijeme, to je također i način da se pronađemo, da živimo samo pomoću naših pogleda, samo
pomoću naših glasova, nikada se ne kupamo u Trouvilleu, mi smo cure s juga, kada pripremam
putovanje na Cap, za rođendan tražim knjigu o Eileen Gray, postoji legenda o toj ženi, koja je i
legenda o Roquebruneu, o njegovim kućama arhitekata, o njegovim bijelim stijenama, o Putu
Carinika koji kao guja slijedi obalu. Naša legenda iz Normandije je terasa u Centralu, daske prema
Crnim stijenama, hladan i lagan vjetar oko nas, mala DV kamera koja snima naša
tijela, naša lica, kao što su to prije činili naši roditelji superosmicom. Mislim da se pokreti
ponavljaju. Na filmovima iz moga djetinjstva ja sam na rimskim ruševinama u Tipazi i znam da ta
slika u sebi ima nešto povijesno. To je moja alžirska revolucija. U Centralu nas uvijek neki mladić
prepozna: "Koje li zadovoljstvo što vas ponovno vidimo, gospođice", to je kao poklon, ta uspomena
koju Prijateljica i ja ostavljamo za sobom, u gostionici Maillot, u baru Lutetia, u hotelu Beau-
Rivage u Nici. Postoje tragovi koje smo ostavile nas dvije. To je priroda naše veze. To je tema naše
pjesme: Cric i Croc su dobri prijatelji, Cric i Croc su uvijek zajedno. Mi obožavamo iste stvari, mi
se užasavamo istih stvari, mi potječemo iz istoga kruga. Naše bi referencije bile: koza gospodina
Seguina, Isengrin, Pipi Duga čarapa, zamor tijela nakon kupanja, puter-štangice i čokolada, svjetla
grada u noći, tuga bez riječi, uzbuđenost zbog sutrašnjeg dana, postoji most koji povezuje naša
djetinjstva, uvijek idemo dalje, nakon Trouvillea, prema strmim liticama u Etretatu, gdje stojimo uz
vjetar, i mi idemo još dalje, u Le Havre, grad koji bi mogao biti bezimeni grad, toliko se čini
nestvarnim i čudovišnim, kao da je između mora i zemlje, stiješnjen metalom, hrđom, gradilištima,
lađama, nasiljem, ali nasiljem same tvari, koje bi izviralo iz mosta, iz kabela, iz dokova, iz kolotura,
nasilje željeza. I mi smo tamo, obje na vrhu Le Havrea, i gledamo daleko, prema onome moru koje
nije ljupko, koje nije more toplih kupanja, ili mliječno more s Praslina; to more služi samo da bi se
otputovalo, ili, bolje rečeno, da bi se pobjeglo. Prije odlaska u London Pjevačica je organizirala
slavlje kod agenta. Ne sjećam se ni jedne njene riječi. Pada mi na um pjesma u kojoj je riječ o vjetru
koji je mlačan i lagan kao ljubav koja nestaje. Ima i drugih pjevačica, koje ću nabrojiti samo
inicijalima: S.V., B.F., M.L., C.L., postoji također i osjećaj da nikada nismo postojale u toj sredini,
naša se veza izbrisala sama od sebe, ili je propala sama od sebe, sjećam se riječi bivše žene jednog
tenisača, sjećam ih se jer je to bilo slično nekakvu ludilu, njene riječi nisu imale nikakva smisla, i
nisu se držale zajedno, postojalo je nešto kao lom u jeziku i
kada su se pojavile moje loše misli, preplašila sam se da bolujem upravo od toga, nesuvislosti; ona
je rekla: "Imate lijepu kožu. Volim sedamnaestogodišnjaka. Noć ne dolazi nakon dana. Mogli biste
mi napisati pjesmu. Osjećam se kao ptica. čekam na grani." I otišla sam, a da se nisam pozdravila a
da nisam željela zauzeti svoje mjesto ni svoje ime, jer me nitko nije pitao tko sam. S lošim mislima
se toliko bojim da više ne znam tko sam. Na početku sam nijekala svoj identitet, prezime, ime,
starost, datum i mjesto rođenja, potom bih se upitala: "Koja je moja adresa?" I to se događa usred
noći, moja je adresa na kojoj živim. Zatim posumnjam u to, ne, moja je adresa mojih roditelja, i
ponovno posumnjam, moja je adresa dvorište zgrade na stupovima, ja potječem odatle, ja potječem
od strahova. Toliko bih voljela potjecati od sebe, znate, ali od bijelog i pustinjskog ja na koje se
ništa ne bi moglo primiti; da upotrijebim obrazovanje iz prirodnih znanosti, postoje staklene pločice
u kojima se nalazi kap krvi ili kakav kukac i koje promatramo mikroskopom, ja sam takva,
neprestano preispitujem samu sebe; ili bih voljela potjecati od vas, bila bi to fantazma liječnika i
njegova stvora. često sam mislila da potječem od Prijateljice, da naša dva života teku jedan prema
drugome. S lošim mislima postoji strah od raspadnutog jezika, mesa bez kosti. Bojim se lude knjige
koja se ne drži i koja se ne razumije. Kada Laura Palmer prijeđe u crni svijet, ona naopako priča.
Trebalo bi postojati zrcalo kako bi se pročitala takva poremećena knjiga, koju se i protiv volje toliko
bojim napisati. Kažete da nema prelaska na čin u fobijama impulzivnosti, kažete i da bi se trebalo
saznati zašto sam se u snu uplašila skočiti kroz prozor, kažete da u meni postoji jačanje želje za
smrću, spaljujem samu sebe. Jednoga dana sestra mi je rekla: "Grozno, jedan se čovjek ubio u
Jardin des Tuileries, tamo gdje se ti obično igraš s djecom." S lošim mislima, ja sam u krugu straha,
on mi obuzima cijelo tijelo, kao da mi mijenja smjer kolanja krvi, zbog silnog straha mislim da sam
privukla opasnost. Taj bi strah bio kao nekakav magnet između moga tijela i televizijskog
prijamnika.
10 Re: Nina Bouraoui - Moje loše misli Pon Sep 24, 2012 8:30 pm
Margita
Administrator
To se dogodilo
jedne večeri u Parizu. Bilo je lijepo vrijeme, prozori su bili otvoreni, čula sam automobile, skutere,
ljeto nije bilo daleko, čuo se i smijeh, bilo je to negdje oko ponoći, mislila sam na glasove koje sam
znala čuti kada sam praznike provodila kod bake i djeda, bila sam ljubomorna na njih, jer su oni
zvučali sretno, još uvijek sam vidjela dan kroz prozorske kapke, trebala sam spavati, a meni se nije
spavalo, kao one večeri kada sam posljednji put pogledala vijesti na LCI-ju, jer je otac još uvijek
bio u Alžiru i jer je to za mene bio način da se brinem za njega ili da barem mislim na njega. Kada
je novinar obznanio da se u Alžiru dogodio potres od 6,7 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, bila
sam sigurna da je otac umro. Neizmjerno je nasilno čuti vijesti o obitelji na televiziji, zato što se
odjednom javi svijest o svijetu, o tako velikom svijetu, koji ne mogu obuhvatiti ni zagrliti. Sama
sam sebi rekla da nisam znala zaštititi oca od ovoga svijeta. Zovem ga na mobitel, kao i svi Alžirci
u Francuskoj te večeri, nisam ga mogla dobiti. Onda sam s Prijateljicom čekala pred ekranom slike
iz Alžira, slike svoga oca. Mislila sam na njegovo tijelo, na njegova tanka zapešća, na njegovu
smeđu kožu, mislila sam na njegov baršunasti kućni ogrtač koji nosi kada kuha, mislila sam na
njegova odijela, na njegove ljetne košulje, mislila sam na to kako je točno i redovito dijelio svoj
život između nas i svoje zemlje, mislila sam na zgradu na stupovima, na oca, kada me je vodio na
plažu, na tenis, u školu, mislila sam na njegovo lice koje bi moglo biti lice njegove majke, mislila
sam da mu se nisam dovoljno otvorila i povjerila tko sam, kako živim, što se nalazi iza mog smijeha
i u mojim suzama, mislila sam da on sve više nalikuje na kakva glumca iz egipatskih filmova koje
sam mahnito gledala a da nisam uistinu shvaćala priču, mislila sam na Abdehvahabovu pjesmu koju
jako voli, Cleopatra, mislila sam na naše ručkove, na pečenu kokoš i pečene krumpiriće koje
spokojno jede jer mi ne zamjera što ne znam kuhati, mislila sam na naše razgovore, slike iz Alžira
nisu se pojavljivale, telefon je uzalud zvonio, mislila sam na majku koja je vjerojatno već spavala
jer se budila u pet sati ujutro, mislila sam na njenu
rečenicu: "Rano idem na počinak, jer ne volim noć", mislila sam na njene jastuke, na njena dva
jastuka, kako bi dobro disala, na njen noćni ormarić na koji je stavila dvije fotografije, lica njenih
dviju kćeri, njenih dvaju anđela koji je štite, ona je spavala i nije znala, mislila sam na njenu sobu,
koja postane njihova soba kada se otac vrati, na veliki bijeli zidni ormar, drugi ormar, sag, na sliku
iz Baye, na miris parfema na odjeći, na cipele u kutijama za cipele, na dvostruke zastore, na tiho
dvorište, na disanje moje usnule majke, na njenu samoću, koju ne mogu podnijeti, koju ne mogu
uhvatiti rukama; ne znam više izmjeriti samoću, to je nešto što mi pobjegne zbog tuge koja se iz nje
oslobađa, ne mogu više izmjeriti koliko je moj djed trezven kada je riječ o njegovoj ljubavi prema
vlastitoj kćeri, jednoga joj je dana rekao: "Nikada nisi mislila na svoju budućnost"; prije sam
govorila majci: "Nikada nećeš biti sama, bdjet ću nad tobom"; prije sam govorila ocu: "Jednoga
dana bit ćeš ponosan na mene"; ne znam jesu li te rečenice naposljetku odgovorile jedna na drugu ili
su se poništile, ne znam na kojoj liniji stajati. Noć kada se dogodio potres više nije noć, razvio se
samo strah, svuda oko mene, sjećam se Prijateljičinih riječi: "Sigurna sam da je dobro", u glavi bi
mi se, kada bih zatvorila oči, javljale one slike: biljke koje su nalik kosi svijaju se na vjetru, i njišu
se slijeva nadesno, plavi kovčeg u koji skrivam majčine račune, zidni ormar u mojoj sobi gdje
skrivam hlače na kojima sam odrezala nogavice, moj radni stol, ladica u mom radnom stolu, i više
se ne sjećam što je u njoj, i ta je pojedinost neizmjerno bitna u mom životu, to uviđam te noći, ta je
ladica moj lijes, to je ono što je preostalo od mene, to je ono što se s vremenom raspalo, to sam ja
kao izgubljeni predmet; zatim mi se javila još jedna slika, bila sam u hotelu u Bou Saadau, čuo se
zvuk lopata, majka je kazala: "Možda skrivaju kakvo tijelo"; onda su se sve noći povezale s tom
tajnom, sve noći zastiru tijela, i ja se bojim noći, svoje alžirske noći, one noći na jugu kada je jedan
čovjek možda zakapao drugoga; postoji tajna u mom djetinjstvu, ta je tajna možda zapisana u
kakvoj bilježnici, i ta je bilježnica u ladici mog radnog stola. Kada je prošla noć, majka
se javila telefonom: "Znaš, probudila sam se u vrijeme vijesti u pet sati, nisam isprva shvatila,
pomislila sam da sanjam, i opet sam zaspala uz radio." I u tom sam trenutku pomislila na broj 118 u
ulici Saint-Charles, kada sam slušala walkman, dok sam ležala kraj majčina tijela i kada se noć
zatvarala nada mnom. "Odmah sam pokušala nazvati, kao kakva luđakinja, toliko sam se prestrašila,
prvi put se u Alžiru dogodio potres od 6,7 stupnjeva, i to je jako, a zatim sam, nakon sat vremena,
čula njegov glas, bio je smiren, dobro je, zgrada je izdržala, on se uhvatio za stup u dnevnoj sobi,
znaš, za onaj oko kojeg si se voljela vrtjeti sa sestrom, pomislio je da je kraj svijeta, nakon potresa
je sa susjedom ostao u automobilu, mislim da se bojao ponovno ući u zgradu, promukao je, kazao je
da je to zbog toga što nije spavao, ali ja znam da to nije istina." U potresu u gradu Alžiru krije se
potres u cijelom Alžiru, i, trebala bih reći, u mom Alžiru postoji brod na koji se nisam ukrcala,
postoji bijela maramica kojom nisam zamahnula. Vraćena sam na točku s koje sam pobjegla,
vraćena sam na svoju alžirsku liniju koja je početna linija jedne utrke, moga života. Voljela bih
ponovno vidjeti zemlju u kojoj sam naučila pisati. Voljela bih ponovno vidjeti zemlju u kojoj sam
naučila voljeti. Kada sam najzad razgovarala s ocem, rekao mi je da se more povuklo tristo metara i
da se nije vratilo; jedan španjolski znanstvenik kaže da će se vratiti, da će more biti visoko, da će
nabujati i da će potopiti zaljev. Postoji tužna i alžirska priča. Baka mi je poslala kratku razglednicu
iz Saint--Maloa, s ovim riječima: "Mislila sam na tvog tatu", i dirnuta sam njenom gestom.
Proždirem mrvice ljubavi, znate. Ponekad Prijateljica kaže: "S tobom je nezgodno to što tražiš
uvijek više, i još više, potrebna je divovska snaga da bi te se umirilo." Imam osjećaj da mi život
bježi, da se i ja održavam u ravnoteži stojeći na grani. Kada ne pišem, Pjevačica kaže: "Ti
nedostaješ samoj sebi." Vjerujem da postoji knjiga koja bi autora poučila o njemu samome, koja bi
ga približila njemu samome kako bi je pisao, bila bi to jedna natprirodna knjiga, vjerujem i u knjigu
koju bi mi poklonio otac kada bi se vratio iz Alžira, kada bi se povratio
od potresa, kada bi se povratio sebi. Majka mu daje lexomil jer ne može zaspati. Prije njegova
povratka, na jednoj sam internet-skoj stranici u dva navrata nadzirala seizmičke krivulje, moj je otac
u dva navrata morao spavati u automobilu, oni koji su preživjeli prvu trešnju umrli su u sljedećima.
Kupila sam šampanjac za oca, Prijateljica je bila tamo sa mnom, on je došao kući, zagrlili smo ga i
on je rekao: "Tako sam sretan što sam ovdje", brzo, čašu, brzo, pjesmu, i u pariške se dane uvlače
loši alžirski dani kao kakav otrov. "Bilo je grozno," kaže otac, "mislio sam da sam dvaput umro,
plesao sam na mjestu, bilo je to nešto tako smiješno i tako strašno. Kada sam se spustio, uzeo sam
sve svoje dosjee, sve što sam napisao, mnogo sam radio za Alžir. Spavao sam u automobilu, i molio
sam za mrtve, to se tako brzo dogodilo, na početku te prestravi buka, kada sam shvatio, pred očima
mi je prošao cijeli život, pomislio sam na našu obitelj, što je, po mom mišljenju, čini jedinstvenom,
rekao sam samome sebi da mogu umrijeti jer sam otišao do kraja." Sve smo troje pili i htjela sam
zaplakati, veze su se izokrenule. Željela bih zagrliti toga sina. Moj je otac cijeli dan ostao s nama, a
zatim sa mnom, izišli smo zajedno na ulicu; budući da nam se moja majka trebala pridružiti, kupili
smo neke sitnice, držali smo se za ruke, tijela su nam tako lagana od šampanjca, srca su nam tako
teška od života, od onoga što moramo zaboraviti. Otac je gostioničaru rekao: "Znate li da mi je kći
tridesetpetogodišnji duduche3?" I u tom se trenutku nešto dogodilo, u njegovu glasu, shvatila sam
cijelu očevu priču i shvatila sam cijelu svoju priču; znala sam da bi me on želio predstaviti
trgovcima na trgu gdje smo kupovali školski pribor, kruh, meso i novine; znala sam da bi me želio
povesti u Alžir, zaustaviti šutnju, moju šutnju. Ja sam tamo
3 Le Grand Duduche je lik iz Cabuovih stripova, koji se pojavio u novinama Pilote 1963. godine.
Le Grand Duduche je plavokosi srednjoškolac, visok i mršav, s malim okruglim naočalama, koji je
uvijek nosio traperice i tenisice. Ovaj drski i lijeni polaznik muške škole, tipične za obrazovanje
prije 1968. godine, tijekom sedamdesetih godina postao je odlučni antimilitarist, da bi završio kao
uvjereni pacifist i ekolog koji osporava uvriježena mišljenja.
nestvarna, ja sam tamo još uvijek hologram. Postoji moje sjećanje, zbog djetinjstva, postoji moja
nazočnost, zbog knjiga i napose zbog televizije. Bilo bi dobro ponovno otputovati tamo. Bih li
mogla reći vratiti se u zemlju, ja koja nemam sredstava da izaberem? Bih li mogla govoriti o
domovini, ja koja se osjećam kao siroče jedne zemlje? Ne znam očekuju li me u Alžiru, ne znam
postoji li Ravna stijena još uvijek, ne znam imam li alžirsko lice, hoće li mi se lice promijeniti
jednom kada se vratim, kada gledam oca, ja znam da je on više od oca, on je moja jedina veza sa
zemljom u kojoj sam odrasla. Kada je majka otišla u Nicu, rekla je: "Razumijem te, taj grad je
čaroban, i osobito ona svjetlost. Sjela sam na plavu stolicu i gledala sam more; mislila sam na Alžir,
znaš, i napravila sam popis onoga što sam tamo ostavila. Vaše se djetinjstvo vratilo. Miris polja
divljih ivančica. Snaga vjetra koji nas je nosio dvorištem ispred zgrade." Moj otac ima drugi alžirski
život, on je čuvar moga muzeja, znate. Vi ste dio mene, zna mi se dogoditi da noću pomislim na
vas, pomislila sam da vas želim, ali, sve je nestalo jedne večeri kada sam slučajno srela M. Rekla
sam joj da se viđam s vama. Ona se nasmiješila i rekla: "Nešto je bilo između nje i mene." Nisam se
usudila pitati je za pojedinosti. Znam da se priče rađaju i u glavi, svatko ima svoje viđenje stvari, ja
znam jednu istinu o vama, na početku ste vi za mene bili zid, vi ste bili zid nebodera o koji udaram
svojim teniskim lopticama kada sam stigla u Pariz, vi ste taj zid koji je primio toliko gnjeva, toliko
bijesa, zatim ste postali zrcalo, nakon mnogo seansi uvidjela sam da ne volim vlastito lice, ne volim
ono što oslobađam; polako ste postali prijateljica mojih strahova, svaki moj strah prođe kroz vas,
kroz vaš glas, kroz vaše odgovore, ja bih trebala vidjeti svoje lijepo lice, sve što me čini, sve što živi
duboko u meni. Znam da to lijepo lice dolazi, znam da će doći, to je kao miris proljeća krajem zime,
to je kao svjetlost koja se mijenja i omekšava, to je ponovno rođenje; kada me je M. upitala:
"Zaljubila si se?", ja joj nisam odgovorila, jer sam znala da se, kada mislim na vas, zaljubljujem u
samu sebe. Vi držite sve moje živote, više ne želim
čitati svoj dosje, ne bojim se tragova toga posla, više se ne osjećam ludom, znam i da nikada nisam
bila luda. Moje bi ludilo bila tuga. Srce mi se steže kada hodam po ulici Roi-de-Sicile i kada osjetim
miris kuće moje bake i djeda iz Alžira. Uvijek sam iznenađena time. Toplo je duboko u meni. Taj
me miris ne plaši, on dolazi iz orijentalne pekarnice, moje tijelo ima pamćenje koje sam ja izgubila.
Više se ne sjećam lučice u Jijeli, više se ne sjećam soba u obiteljskoj kući, više se ne sjećam
limunovih stabala, ne sjećam se garaže gdje sam jedanput, jedan jedini put, prisustvovala ceremoniji
ovce, ne sjećam se malog zrakoplova koji leti između Alžira i istočne obale. Ne sjećam se oca
između njegovih roditelja, trebala bih složiti jednu na drugu kuću u Rennesu i kuću u Jijelu. Trebala
bih pomiješati dva vrta iz svoga djetinjstva. Kako bih zavela Dijanu, fotokopirala sam stranicu iz
romana svoje profesorice iz osnovne škole Apollinaire, gospode G. Knjiga se zvala: U očevu vrtu.
Kada je Dijana pročitala tekst, rekla je: "Ti si doista spisateljica." Dijana je mislila da je prvi
svjedok moga pisanja, oči su joj klizile po linijama koje nisu moje, vidjela sam toliko ljubavi u
njezinu čitanju da nisam mogla ništa reći, mislila sam da je moj autorski rad i rad na ljubavi. Mislim
da još uvijek pišem za Dijanu, i još šire, ja pišem za one koje sam voljela, imam dug koji moram
podmiriti, imam prošlost krivotvoritelja za sobom. Jednoga dana u Ziirichu, majka mi je odvedena u
bolnicu zbog tumora na koljenu, zamjerila sam joj to jer sam se bojala. Uvijek je to ista spirala,
znate, gnjev a potom kažnjavanje zbog tog gnjeva. Baka dolazi iz Re-nnesa jer je otac u Alžiru,
tjedan dana je bila u sobi mojih roditelja. Nisam puno razgovarala s njom, znam da ju je moj otac
preklinjao da dođe, znam i da mu je ona rekla: "Vi biste se sami trebali brinuti o svojoj ženi." Ne
razumijem zašto je ona tamo, mi više nismo djevojčice; moj odnos s Dijanom isključuje svaki oblik
odnosa, zbog nje zaboravljam čak i da je moja majka majka, da je moja majka majka koja pati.
Kada sam se udarila o staklena vrata na ulazu u našu zgradu, Dijani sam rekla da me je istukla
majka. To me je podsjetilo na istodobno i tako točnu
i tako daleku uspomenu; za vrijeme živčanog napadaja, majka je pokušala otvoriti vrata praonice
gdje sam bila zatvorena, zbog vjetra, vrata su se naglo otvorila i udarila su me i pogodila u arkadu;
sjećam se sljedećih majčinih riječi: "Što će pomisliti u školi, da te kod kuće tuku?"; mislim da se
moja majka boji pogleda drugih ljudi, pogleda svoga oca. Mislim da je ona prikovana za te oči, kao
što sam ja prikovana za Dijanino mišljenje: "Ti si doista spisateljica." Nisam mogla raditi drugi
posao, razumijete. Kada me je Dijana nazvala nakon deset godina šutnje, znala sam da ne volim
Pjevačicu. Isti sam čas prepoznala njen glas. Dijana, na neki način, ima nešto od Alžira u sebi,
budući da sam otišla iz Zuricha a da se nisam oprostila od nje, a da nisam saznala ni što se to kod
nas raspalo. Rekla je: "Ja sam u Fiacu, upoznala sam jednog od tvojih najboljih prijatelja, oboje smo
shvatili da te poznajemo pričajući o knjigama koje smo pročitali, ludo, zar ne? On mi je dao tvoj
broj. Želim te vidjeti." Kada je Dijana rekla: "Želim te vidjeti", znala sam da bih mogla dopuzati do
Fiaca. Toliko sam je iščekivala, u glavi, toliko sam je tražila za vrijeme mojih putovanja u Ženevu,
toliko sam je u sebi iznova sazdavala, njenu kosu, njen nos, njenu kožu, njene oči, njeno tijelo,
način na koji se smije i pleše, sve što ju je činilo savršenom dvojnicom glumice Jennifer Beals. Ona
je to znala, ona je igrala na to. To vam govorim kako biste si je mogli predočiti. Gledam Pjevačicu,
gledam njene ruke, njene oči, i sama sam sebi rekla da je nikada nisam voljela, postoje medustanja,
ja sam bila u tom stanju. Dijana je na telefonu rekla: "Sutra u deset sati te čekam u Louvreu, ispod
skulpture Nike sa Samo-trake. Nešto je smiješno u tom sastanku, i nešto velebno, jer me vlastiti
osjećaji nadilaze, tada sam stanovala u ulici Sevres, i odlučila sam pješke otići do muzeja ulicom
Mazarine, prošla sam Quai de Conti, tako sam brzo išla prema Dijani, tako sam se brzo rješavala
Pjevačice i svojih posljednjih godina. Još uvijek snježne pahuljice padaju u njenu vrtu, još uvijek
fina granica razdvaja moju ljubav od moje mržnje. Ona stoji ispod kipa, i nije se mnogo promijenila
jer je uvijek izgledala starije. Rekla je: "Lice
ti se izdubilo, dobro ti stoji." Nismo ostale u Louvreu; prvi put sama sam sebi ljepša od Dijane,
gledala sam je kako hoda preda mnom, kako ulazi u knjižaru, kako kupuje dvije moje knjige,
gledala sam je kako baca crvene trake na kojima je moje ime -ona baca mene, ali to ne uviđa,
zamolila me je da joj napišem posvetu, rekla sam joj: "Nakon naše šetnje." Otišle smo prema Jardin
des Tuileries, bilo je hladno, Dijana je zimska veza. Tamo su, kao u Luksemburškom parku, bili
mali drveni brodovi, dvije stolice od kovanoga željeza su nas čekale, toliko smo bile žene i toliko
nas je to smetalo. Dijana je prva progovorila: "Ne znam što se dogodilo s nama"; ja sam još uvijek
šutjela. Mislila sam na svoje knjige, mislila sam da sam napokon uspjela svoju laž pretvoriti u
istinu. Da moram pisati o Dijani, rekla bih da je ona pobjegla iz moga vremena. Izgubila sam
sposobnost da je volim, izgubila sam snagu da je volim. Kada smo se rastale, znala sam da ću
rasparati adresu i broj telefona koje mi je pomno zapisala na posjetnici svoga hotela, Bristola. Bila
bih u velikom iskušenju da je ponovno nazovem. Završavala sam svoju priču dok sam prelazila
Seinu preko mosta Des Arts. Pariz je još uvijek moj teritorij, što se više udaljavam od Louvrea, tim
više brišem uspomenu na Dijanu. Nisam joj potpisala knjige, pretvarala sam se da sam zaboravila.
Ponovno sam se pretvarala s M., kada je došla k meni na večeru i kada mi je povjerila da vas je u
dva navrata vidjela u ulici Etienne-Marcel; pretvarala sam se da se nisam zarumenjela; kada je
rekla: "Naime, više uopće ne mislim da je zgodna", ja sam to razumjela kao: "Naime, više uopće ne
mislim da si zgodna." Kada smo zajedno plesale u klubu Privilege, osjećam kako se M., koja je ipak
veoma visoka, pripijala uz moje tijelo, i u tom sam trenutku znala da smo mogle biti par, i možda
lijep par. Ta priča ostaje u središtu naše mladosti, ima ljubavi koje ne možemo objasniti riječima jer
one uistinu ne postoje. Mislim da sam M. izgubila zbog vas, mislim da sam se vratila sebi tako što
sam polako zaboravljala da je ona sjedila na sjedištu na kojem ja sjedim, i da me je ona na neki
način štitila, mislim da napokon mogu oogledati vlastitu nrošlnst
To je ponavljala moja majka jedne noći u vozilu hitne pomoći koje ju je vozilo u La Salpetriere;
rekla je: "Mislim da bih mogla oca pogledati u oči." Noć je poodmakla kada je liječnik potpisao
njen bon za hospitalizaciju, na malom okruglom stolu koji je i stol iz moga djetinjstva; ispunjavala
sam formulare za socijalno osiguranje dok je majka odabirala suknju, pulover i spavaćicu koje će
nositi, ona je toliko navikla spremati torbu, kao da se njena prošlost nikada ne treba zatvoriti, ili kao
da se treba zatvoriti nada mnom jer ja gubim sve. "Smirite se, gospođice", rekao je liječnik, "Smiri
se", rekla mi je Prijateljica koja je bila tamo i koju sam dvjema bolničarkama za koje sam mislila da
su par predstavila kao sestru. Majka je rekla Prijateljici: "Ma kako bilo, smatram vas svojom trećom
kćeri." Gledala sam njene stvari pored postelje i sama sam sebi rekla da je moja majka oduvijek
živjela s knjigama oko sebe, da je to njena utvrda, željela sam pisati da bih udvostručila njene
zidove, u Zurichu smo na drugom katu ispod zemlje, u podrumu u našoj zgradi, imali antiatomsko
sklonište koje sam opremila prekrivačima, rezervama tjestenine i konzervama, tamo sam se
sklanjala i da bih plakala nad Dijanom i nad sobom. Moja je majka uvijek pjevušila pjesmicu,
pjesmu koju je sama izmislila, ali koju je znala napamet, jer mi ju je ponekad pjevala nedjeljom,
kada bih se ja zatvarala u svoju šutnju, kada bi ona čitala svoju Feminu, podlistak JDD-a, kada bi
joj se vjerojatno činilo da vrijeme suviše sporo prolazi; spore su geste žena koje ju nose na metalnoj
stolici, sporost je prisutna i u stražnjem dijelu vozila hitne pomoći kada gledam Prijateljicu koja
moju majku drži za ruku. U glavi mi je slika sestrine igre sedam obitelji. Karte je držala gumica,
kutija je bila napravljena od bijele plastike, to su bile obitelji astronauta, u obitelji Gagarin ja sam
željela majku jer je moja ležala u groznici. Moja je pjevušila svoju pjesmicu. Moju je boljelo lijevo
plućno krilo. Moja me je zvala u pomoć. Tu smo, mama. Pobijedila sam igru sedam obitelji,
podijelila sam karte i upravo sam pobjeđivala. Bila sam na čelu našega plemena, mene su pitali o
majčinu identitetu i njenim precima. Prijateljica je
rekla: "Ostajem s tobom", što sam razumjela kao: "U takvim slučajevima uvijek ću ostati s tobom."
Moja majka ponovno nestaje u polju divljih ivančica, ali, nisam je se usudila potražiti, ona je na
promatranju. Kada sam upitala bolničarku može li mi reći koliko će to vremena potrajati, ona mi je
odgovorila: "Nikada se ne zna vrijeme." I istina je da se nikada ne zna. Mislim na Hervea Guiberta
koji je na kraju života pisao protiv vremena. Mislim na njegov bolnički dnevnik koji je objavio moj
novi izdavač. Mislim na pjesmu koju je citirao, Spavač se treba probuditi, mislim na svoje
negdašnje noći kada sam plesala, iako sam uistinu željela plakati. Prijateljica je kraj mene, na klupi
u hodniku na odjelu hitne pomoći. Mi sjedimo nasuprot žutim i prljavim zastorima i znam da su iza
tih zastora tijela koja se odmaraju. Mi čujemo njihovo disanje. Još uvijek čujem majku kako pjevuši
i ne znam što joj je. U Alžiru mi je majka plela pulovere od meke vune jer imam osjetljivu kožu.
Kada se igramo pogađanja, ona zna da je moj omiljeni kolač torta od limuna s preljevom od
bjelanjaka, da sam petnaest godina nosila La Nuit Paca Rabannea, da je crno moja boja, da još
uvijek mogu dubiti na glavi; kada je na mene došao red, ja znam da je ona pokušala pisati, ali to je
suviše složeno, da joj se vrti u glavi već na drugom katu, da dnevno pije litru čaja, da obožava bijeli
sir i kruh Harry's sa sedam žitarica. Kada gledam Prijateljicu, znam da misli na svoga oca, znam da
je ona tužna zbog mene jer nisam naoružana. Idem u jaslice u park kod zgrade na stupovima. Tako
je jednostavnije; majka me nadzire s balkona i ponekad zamahne maramicom u mom smjeru.
Oduvijek sam željela otkriti neko blago. Jednoga sam dana mislila da sam našla otpalu kožu jedne
rijetke zmije: bila je to kaktusova grana čije mi je bodlje kasnije majka izvadila iz šake, jednu po
jednu, pincetom; mislila sam da imam dragocjenu marku. Mislila sam da sam dresirala papigu.
Nikada nisam pomislila na to da bih otkrila blago koje se skrivalo duboko u meni. Kada je policija
došla, Prijateljica mi je rekla: "Nemoj ih gledati, oni su sa zatvorenikom." Kada me je internist
pozvao, više sam se bojala zbog Prijateljice nego zbog
majke. Ona je bila tamo, pružena na pokretnom krevetu, s jednom cijevi koju su joj uvukli u ruku.
Nju bole pluća, ali nitko nije siguran ni u što. Mislim da majka boluje od tuge zbog svog oca. Kada
me pogleda, ja vidim djevojčicu s fotografija, mislim na baku koja ju je upisala u pansion, koji je
bio udaljen dvije ulice od obiteljske kuće, kako bi je naučila životu. Zbog silne želje da nekoga
naučimo životu, prolazimo pokraj života, ne razumijem kako su moji baka i djed prošli pokraj moje
majke, ne razumijem njihove prazne poljupce. Trebalo bi se vratiti u prošlost. "To je učinio rat,"
rekla mi je Prijateljica, "to je takav naraštaj." Ljudi koji su doživjeli rat imaju problema s ljubavlju.
Kada Guibert piše u bolnici, on u to doba polako slijepi. Gledam nutrinu majčina tijela koje je
usredotočeno na radio; u njemu vidim rupe i naprsline, u njemu vidim cijeli put ljubavi, cijeli put
tuge; ima malu mrlju koju zovu masa; morat će provjeriti. Te se noći nešto dogodilo, majka se više
ne želi vratiti kući. Nema više snage za to. To je masa na njenu plućnom krilu, olovno tijelo sve
obuzima. Ona želi da obave još pregleda, ona želi znati i mislim da je od groznice izgubila glavu.
Otišla sam do Prijateljice. Sviće. Otišla sam do Prijateljice, i znam koliko je besmisleno da se
povjeravamo jedna drugoj. Mnogo je ljubavi između nas, mnogo poštovanja. Šest je sati i
Prijateljica kaže: "Ne želim te ostaviti", ostala je još deset minuta prije nego što se otišla presvući za
posao, u tih je deset minuta naših deset godina. Ostala sam sama na odjelu hitne pomoći, ni ja više
nisam željela otići, majka je zaspala, iza zastora, s vremena na vrijeme sam čula njen glas kako me
doziva, ali znam da je to u snu, bolnički život se nastavlja, čekam sestru koja će mi pomoći oko
majke, naše majke, jedna me je žena pitala gdje je kapelica, sjetila sam se da je jedan od trojice
mladića iz Biarritza tamo jedne zime radio; nadzirao je izložbu, sjećam se i njegove tako neobične
prisutnosti na tom tako tužnom mjestu, izgledao je kao kakav anđeo, kao da je pao s neba, govorio
mi je: "Ovdje se osjećam dobro jer se ne bojim smrti, pripitomio sam svoje demone." Više se ne
bojim, znate. Prije sam se bojala života, i zato sam se bojala smrti.
Herve Guibert je želio biti sahranjen na otoku Elba, Le Corbusier je sam nacrtao vlastiti grob, ne
znam postoji li kakav dogovor sa smrću, ne znam mogu li se dogovoriti sa smrću, kažu da čovjek u
sebi može umrijeti iako je uistinu živ, ne želim vjerovati u tu misao, želim vjerovati u plam krvi
kada ona dolazi iz srca, želim vjerovati u živote u životu. Kada se otac vratio nakon potresa, rekao
je trgovcu kod kojega kupujemo: "Živim u Alžiru, ali zemlja koja mi se najviše dopada je Jamajka."
Gospoda G. je napisala U očevu vrtu, ja sam mogla napisati U očevoj zemlji. Postoji zemlja za
svakoga. Prijateljica i ja smo vjerovale u otok Praslin jer je on bio nasuprot Africi, kada smo otkrile
Cap-Martin, znale smo da nešto govori o nama na Putu Carinika. To se događa, to je sve, to je kao
kakva žeravica, ispod planine, između mora; to izvrće naše dvije priče, tamo ima Alžira, tamo ima i
Prijateljičina djetinjstva, onoga što je naučila, onoga što je izgubila. Prijateljica kaže: "Od očeve
smrti, dio mene se odvojio." Mislim da smo pronašle put, između Nice i Italije; ne znam je li to naš
put, u svakom slučaju, mislim da to nalikuje našem putu. Kada se Prijateljica umalo utopila na
pučini kod plaže u Castelu, okrenula sam joj leda, nisam je vidjela, još uvijek se osjećam krivom
zbog toga, osjećam se krivom jer sam toga dana jedno dijete učila plivati. Kada je u Alžiru sestra
otplivala daleko, majka joj je okrenula leda jer je bila zabavljena mnome. Epicentar potresa u Alžiru
bio je na plaži u Figuieri, na istom mjestu na kojem su roditelji mislili da su zauvijek izgubili moju
sestru, jer je nestala na dva sata. često samu sebe pitam zapamti li svijest te crne rupe, jesu li naši
strahovi u zreloj dobi povezani s našim dječjim ludovanjem, ne znam što je mojoj sestri preostalo
od tog neodređenog vremena, Prijateljica je rekla: "U očima mi je ostala slika vode, kao kakva crta,
slika tebe iza crte, ti me ne vidiš, zatim slika neizmjernog dna poda mnom." Dva dana nakon toga,
gotovo sam se i ja utopila, pomiješavši nebo s morem, i znam da je to oblik kažnjavanja. Nakon
toga naši su dani u Nici bili veoma lagodni, jer smo se oporavile od nečega. Naša su odjevena tijela
bila tamo kada smo se spuštale ulicom Des
Ponchettes, na našim večerima na šetnici, kada smo bile u kasinu, na stroju Betty Boop, kada nas je
ljeto prekrivalo kao kakvo toplo tijelo, kada smo pile šampanjac na suncu, kada smo plesale do
zore, kada smo ostajale u tišini zore, to je bio i naš život, ta tišina, kada smo gledale zaljev, grad,
planine, svaka od nas je u sebi nosila svoju tajnu. Toga ljeta, koje je također i ljeto mojih loših misli,
vraćale smo se automobilom prema Parizu, mislila sam na more koje ostavljamo za sobom, mislila
sam na jato inćuna koje me je jednoga dana opkolilo, oni su tvorili srebrna-ste trake oko moje kože.
Mislila sam na miris kože nakon kupanja, nisam znala hoću li u Nici moći pisati. Kakva bi bila
moja knjiga da je pišem na radnome stolu u svojoj sobi u Alžiru? Bih li još uvijek mogla pisati?
Rekla sam vam, nikada nisam pisala prijateljima u Alžiru, na broju 118 u ulici Saint-Charles nisam
bila tako hrabra. Nisam ni pisala Dijani kada sam se vratila iz šetnje s majkom oko jezera Divonne,
mislim da sam tamo izgubila svoju mladost, a s Prijateljicom sam je ponovno pronašla, kada smo u
automobilu slušale naše pjesme, pojačavši zvučnike do kraja. Mislim da svaka od nas dvije ima
dječački život, postoji film, Gotovo ništa, koji kao da govori o nama, mi nismo kao druge djevojke,
mi smo od djetinjstva bile drugačije, to je tajna naše samoće u prošlosti, mi liječimo svoje rane i
liječimo jedna drugu od naših rana. Gledam vas u oči na svakoj seansi, to je način da vam kažem da
vam ne lažem, nikada samoj sebi nisam lagala, mislim da je to moj problem. Oduvijek sam živjela u
srcu istine, oduvijek sam željela sve vidjeti i sve znati. Kada se otac bojao za svoje srce, pitala sam
ga od čega je umro njegov otac jer nisam znala i činilo mi se neoprostivim da to ne znam; otac mi je
rekao da je bolovao od emfizema, da je mnogo pušio, mnogo radio, i rekao mi je i ovu rečenicu:
"Tvoj je djed tijekom rata vozio bicikl po kiši." Iznenađena sam tom slikom, znate, jer mi otac još
uvijek donosi slike koje nedostaju; i tako vidim tog vitkog i elegantnog čovjeka, na biciklu, na kiši;
kada sam ga pitala kako je umrla njegova majka, rekao mi je: "Probudila se iz kome kako bi se
oprostila sa mnom, a potom se ugasila"; imam
tu sliku posljednje snage, snage ljubavi. Prijateljica kaže: "Prije smrti, svi se živci probude, zbog
toga ljudi krivo vjeruju da je onaj tko umire spašen"; moja majka kaže: "Prije no što je umrla, tvoja
je tetka imala neobičan izraz lica." Kada smo stigli u Precy, Prijateljica je sišla s autoceste i rekla:
"Idemo posjetiti mog oca." Kupile smo cvijeće u lončanici, groblje je blizu stare kuće njenih bake i
djeda, tamo je i topla i crna šuma, šuma u kojoj se Prijateljica igrala kao dijete, to je kao šuma
eukaliptusa, tamo zemlja udara, hodam iza Prijateljice koja ide prema očevu grobu. Znam da
odavno nije bila tamo, Prijateljica nije mogla doći ranije, ja sam se povukla, Prijateljica je zatvorila
oči, a zatim ih je ponovno otvorila, načinila je veoma lijepu gestu, bila je na koljenima, pred
grobom, spustila je glavu i dotaknula kamen u znak ljubavi. Znam da ne bih trebala plakati, ali
plačem. Meni se vrti u glavi, Prijateljica to zna, ona je rekla: "Neobično je kada vidim njegovo ime
tako gravirano na ploči." Nadolaze spirale riječi, a osim toga, kao da postoji neka veza koju ja ne
mogu opisati, postoje linije koje se oblikuju između moga tijela, Prijateljičina tijela i groba njena
oca, znam da mi činimo trokut, znam i osjećam ljubav, svuda oko nas, smrt ne odnosi djetinjstvo,
ne, ona ga ne odnosi. Ne znam imam li prava to vam pričati, ne znam mogu li riječi sve iskazati,
trebalo bi napisati knjigu s tišinom, trebalo bi napisati knjigu molitvi. Na cesti, nebo je bilo rumeno
i bez svih onih oblaka koji su nas slijedili od Nice. Prijateljica je rekla: "Vraćamo se", što sam ja
razumjela kao: "Vraćamo se s mojim ocem." Nikada nisam vidjela bakin i djedov grob, nikada se
nisam nad njima zamislila. Sjećam se slike svog bratića koji s drugima na ramenima nosi lijes svoje
majke, sjećam se slike muškaraca koji su nosili Djevicu Mariju i koji su se utopili na dan Velike
Gospe, sjećam se Le Corbusierovih riječi: "U moru postoji smrt", sjećam se sestrinih strahova: "Ne
mogu si predočiti svoju smrt, to je neodrživo", sjećam se majčinih riječi: "Nema se što zamisliti,
postojimo i onda više ne postojimo, to je sve", sjećam se M.-inih riječi o vama: "Viđala sam se s
njom jer sam bila tjeskobna zbog ništavila", sjećam se očevih riječi:
"Ne bojim se jer znam", sjećam se slike samostana Foucauldova oca u pustinji, postoji i nešto drugo
osim života, našeg života, oko nas, postoji nešto plavo što kao da je palo s neba i kao da me obavija.
Sjećam se riječi Eileen Gray: "Treba srušiti prije no što izgradimo." Kada dolazim k vama, još
uvijek mi se čini da je to ispovijed.
Svi imamo loše misli
jedne večeri u Parizu. Bilo je lijepo vrijeme, prozori su bili otvoreni, čula sam automobile, skutere,
ljeto nije bilo daleko, čuo se i smijeh, bilo je to negdje oko ponoći, mislila sam na glasove koje sam
znala čuti kada sam praznike provodila kod bake i djeda, bila sam ljubomorna na njih, jer su oni
zvučali sretno, još uvijek sam vidjela dan kroz prozorske kapke, trebala sam spavati, a meni se nije
spavalo, kao one večeri kada sam posljednji put pogledala vijesti na LCI-ju, jer je otac još uvijek
bio u Alžiru i jer je to za mene bio način da se brinem za njega ili da barem mislim na njega. Kada
je novinar obznanio da se u Alžiru dogodio potres od 6,7 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, bila
sam sigurna da je otac umro. Neizmjerno je nasilno čuti vijesti o obitelji na televiziji, zato što se
odjednom javi svijest o svijetu, o tako velikom svijetu, koji ne mogu obuhvatiti ni zagrliti. Sama
sam sebi rekla da nisam znala zaštititi oca od ovoga svijeta. Zovem ga na mobitel, kao i svi Alžirci
u Francuskoj te večeri, nisam ga mogla dobiti. Onda sam s Prijateljicom čekala pred ekranom slike
iz Alžira, slike svoga oca. Mislila sam na njegovo tijelo, na njegova tanka zapešća, na njegovu
smeđu kožu, mislila sam na njegov baršunasti kućni ogrtač koji nosi kada kuha, mislila sam na
njegova odijela, na njegove ljetne košulje, mislila sam na to kako je točno i redovito dijelio svoj
život između nas i svoje zemlje, mislila sam na zgradu na stupovima, na oca, kada me je vodio na
plažu, na tenis, u školu, mislila sam na njegovo lice koje bi moglo biti lice njegove majke, mislila
sam da mu se nisam dovoljno otvorila i povjerila tko sam, kako živim, što se nalazi iza mog smijeha
i u mojim suzama, mislila sam da on sve više nalikuje na kakva glumca iz egipatskih filmova koje
sam mahnito gledala a da nisam uistinu shvaćala priču, mislila sam na Abdehvahabovu pjesmu koju
jako voli, Cleopatra, mislila sam na naše ručkove, na pečenu kokoš i pečene krumpiriće koje
spokojno jede jer mi ne zamjera što ne znam kuhati, mislila sam na naše razgovore, slike iz Alžira
nisu se pojavljivale, telefon je uzalud zvonio, mislila sam na majku koja je vjerojatno već spavala
jer se budila u pet sati ujutro, mislila sam na njenu
rečenicu: "Rano idem na počinak, jer ne volim noć", mislila sam na njene jastuke, na njena dva
jastuka, kako bi dobro disala, na njen noćni ormarić na koji je stavila dvije fotografije, lica njenih
dviju kćeri, njenih dvaju anđela koji je štite, ona je spavala i nije znala, mislila sam na njenu sobu,
koja postane njihova soba kada se otac vrati, na veliki bijeli zidni ormar, drugi ormar, sag, na sliku
iz Baye, na miris parfema na odjeći, na cipele u kutijama za cipele, na dvostruke zastore, na tiho
dvorište, na disanje moje usnule majke, na njenu samoću, koju ne mogu podnijeti, koju ne mogu
uhvatiti rukama; ne znam više izmjeriti samoću, to je nešto što mi pobjegne zbog tuge koja se iz nje
oslobađa, ne mogu više izmjeriti koliko je moj djed trezven kada je riječ o njegovoj ljubavi prema
vlastitoj kćeri, jednoga joj je dana rekao: "Nikada nisi mislila na svoju budućnost"; prije sam
govorila majci: "Nikada nećeš biti sama, bdjet ću nad tobom"; prije sam govorila ocu: "Jednoga
dana bit ćeš ponosan na mene"; ne znam jesu li te rečenice naposljetku odgovorile jedna na drugu ili
su se poništile, ne znam na kojoj liniji stajati. Noć kada se dogodio potres više nije noć, razvio se
samo strah, svuda oko mene, sjećam se Prijateljičinih riječi: "Sigurna sam da je dobro", u glavi bi
mi se, kada bih zatvorila oči, javljale one slike: biljke koje su nalik kosi svijaju se na vjetru, i njišu
se slijeva nadesno, plavi kovčeg u koji skrivam majčine račune, zidni ormar u mojoj sobi gdje
skrivam hlače na kojima sam odrezala nogavice, moj radni stol, ladica u mom radnom stolu, i više
se ne sjećam što je u njoj, i ta je pojedinost neizmjerno bitna u mom životu, to uviđam te noći, ta je
ladica moj lijes, to je ono što je preostalo od mene, to je ono što se s vremenom raspalo, to sam ja
kao izgubljeni predmet; zatim mi se javila još jedna slika, bila sam u hotelu u Bou Saadau, čuo se
zvuk lopata, majka je kazala: "Možda skrivaju kakvo tijelo"; onda su se sve noći povezale s tom
tajnom, sve noći zastiru tijela, i ja se bojim noći, svoje alžirske noći, one noći na jugu kada je jedan
čovjek možda zakapao drugoga; postoji tajna u mom djetinjstvu, ta je tajna možda zapisana u
kakvoj bilježnici, i ta je bilježnica u ladici mog radnog stola. Kada je prošla noć, majka
se javila telefonom: "Znaš, probudila sam se u vrijeme vijesti u pet sati, nisam isprva shvatila,
pomislila sam da sanjam, i opet sam zaspala uz radio." I u tom sam trenutku pomislila na broj 118 u
ulici Saint-Charles, kada sam slušala walkman, dok sam ležala kraj majčina tijela i kada se noć
zatvarala nada mnom. "Odmah sam pokušala nazvati, kao kakva luđakinja, toliko sam se prestrašila,
prvi put se u Alžiru dogodio potres od 6,7 stupnjeva, i to je jako, a zatim sam, nakon sat vremena,
čula njegov glas, bio je smiren, dobro je, zgrada je izdržala, on se uhvatio za stup u dnevnoj sobi,
znaš, za onaj oko kojeg si se voljela vrtjeti sa sestrom, pomislio je da je kraj svijeta, nakon potresa
je sa susjedom ostao u automobilu, mislim da se bojao ponovno ući u zgradu, promukao je, kazao je
da je to zbog toga što nije spavao, ali ja znam da to nije istina." U potresu u gradu Alžiru krije se
potres u cijelom Alžiru, i, trebala bih reći, u mom Alžiru postoji brod na koji se nisam ukrcala,
postoji bijela maramica kojom nisam zamahnula. Vraćena sam na točku s koje sam pobjegla,
vraćena sam na svoju alžirsku liniju koja je početna linija jedne utrke, moga života. Voljela bih
ponovno vidjeti zemlju u kojoj sam naučila pisati. Voljela bih ponovno vidjeti zemlju u kojoj sam
naučila voljeti. Kada sam najzad razgovarala s ocem, rekao mi je da se more povuklo tristo metara i
da se nije vratilo; jedan španjolski znanstvenik kaže da će se vratiti, da će more biti visoko, da će
nabujati i da će potopiti zaljev. Postoji tužna i alžirska priča. Baka mi je poslala kratku razglednicu
iz Saint--Maloa, s ovim riječima: "Mislila sam na tvog tatu", i dirnuta sam njenom gestom.
Proždirem mrvice ljubavi, znate. Ponekad Prijateljica kaže: "S tobom je nezgodno to što tražiš
uvijek više, i još više, potrebna je divovska snaga da bi te se umirilo." Imam osjećaj da mi život
bježi, da se i ja održavam u ravnoteži stojeći na grani. Kada ne pišem, Pjevačica kaže: "Ti
nedostaješ samoj sebi." Vjerujem da postoji knjiga koja bi autora poučila o njemu samome, koja bi
ga približila njemu samome kako bi je pisao, bila bi to jedna natprirodna knjiga, vjerujem i u knjigu
koju bi mi poklonio otac kada bi se vratio iz Alžira, kada bi se povratio
od potresa, kada bi se povratio sebi. Majka mu daje lexomil jer ne može zaspati. Prije njegova
povratka, na jednoj sam internet-skoj stranici u dva navrata nadzirala seizmičke krivulje, moj je otac
u dva navrata morao spavati u automobilu, oni koji su preživjeli prvu trešnju umrli su u sljedećima.
Kupila sam šampanjac za oca, Prijateljica je bila tamo sa mnom, on je došao kući, zagrlili smo ga i
on je rekao: "Tako sam sretan što sam ovdje", brzo, čašu, brzo, pjesmu, i u pariške se dane uvlače
loši alžirski dani kao kakav otrov. "Bilo je grozno," kaže otac, "mislio sam da sam dvaput umro,
plesao sam na mjestu, bilo je to nešto tako smiješno i tako strašno. Kada sam se spustio, uzeo sam
sve svoje dosjee, sve što sam napisao, mnogo sam radio za Alžir. Spavao sam u automobilu, i molio
sam za mrtve, to se tako brzo dogodilo, na početku te prestravi buka, kada sam shvatio, pred očima
mi je prošao cijeli život, pomislio sam na našu obitelj, što je, po mom mišljenju, čini jedinstvenom,
rekao sam samome sebi da mogu umrijeti jer sam otišao do kraja." Sve smo troje pili i htjela sam
zaplakati, veze su se izokrenule. Željela bih zagrliti toga sina. Moj je otac cijeli dan ostao s nama, a
zatim sa mnom, izišli smo zajedno na ulicu; budući da nam se moja majka trebala pridružiti, kupili
smo neke sitnice, držali smo se za ruke, tijela su nam tako lagana od šampanjca, srca su nam tako
teška od života, od onoga što moramo zaboraviti. Otac je gostioničaru rekao: "Znate li da mi je kći
tridesetpetogodišnji duduche3?" I u tom se trenutku nešto dogodilo, u njegovu glasu, shvatila sam
cijelu očevu priču i shvatila sam cijelu svoju priču; znala sam da bi me on želio predstaviti
trgovcima na trgu gdje smo kupovali školski pribor, kruh, meso i novine; znala sam da bi me želio
povesti u Alžir, zaustaviti šutnju, moju šutnju. Ja sam tamo
3 Le Grand Duduche je lik iz Cabuovih stripova, koji se pojavio u novinama Pilote 1963. godine.
Le Grand Duduche je plavokosi srednjoškolac, visok i mršav, s malim okruglim naočalama, koji je
uvijek nosio traperice i tenisice. Ovaj drski i lijeni polaznik muške škole, tipične za obrazovanje
prije 1968. godine, tijekom sedamdesetih godina postao je odlučni antimilitarist, da bi završio kao
uvjereni pacifist i ekolog koji osporava uvriježena mišljenja.
nestvarna, ja sam tamo još uvijek hologram. Postoji moje sjećanje, zbog djetinjstva, postoji moja
nazočnost, zbog knjiga i napose zbog televizije. Bilo bi dobro ponovno otputovati tamo. Bih li
mogla reći vratiti se u zemlju, ja koja nemam sredstava da izaberem? Bih li mogla govoriti o
domovini, ja koja se osjećam kao siroče jedne zemlje? Ne znam očekuju li me u Alžiru, ne znam
postoji li Ravna stijena još uvijek, ne znam imam li alžirsko lice, hoće li mi se lice promijeniti
jednom kada se vratim, kada gledam oca, ja znam da je on više od oca, on je moja jedina veza sa
zemljom u kojoj sam odrasla. Kada je majka otišla u Nicu, rekla je: "Razumijem te, taj grad je
čaroban, i osobito ona svjetlost. Sjela sam na plavu stolicu i gledala sam more; mislila sam na Alžir,
znaš, i napravila sam popis onoga što sam tamo ostavila. Vaše se djetinjstvo vratilo. Miris polja
divljih ivančica. Snaga vjetra koji nas je nosio dvorištem ispred zgrade." Moj otac ima drugi alžirski
život, on je čuvar moga muzeja, znate. Vi ste dio mene, zna mi se dogoditi da noću pomislim na
vas, pomislila sam da vas želim, ali, sve je nestalo jedne večeri kada sam slučajno srela M. Rekla
sam joj da se viđam s vama. Ona se nasmiješila i rekla: "Nešto je bilo između nje i mene." Nisam se
usudila pitati je za pojedinosti. Znam da se priče rađaju i u glavi, svatko ima svoje viđenje stvari, ja
znam jednu istinu o vama, na početku ste vi za mene bili zid, vi ste bili zid nebodera o koji udaram
svojim teniskim lopticama kada sam stigla u Pariz, vi ste taj zid koji je primio toliko gnjeva, toliko
bijesa, zatim ste postali zrcalo, nakon mnogo seansi uvidjela sam da ne volim vlastito lice, ne volim
ono što oslobađam; polako ste postali prijateljica mojih strahova, svaki moj strah prođe kroz vas,
kroz vaš glas, kroz vaše odgovore, ja bih trebala vidjeti svoje lijepo lice, sve što me čini, sve što živi
duboko u meni. Znam da to lijepo lice dolazi, znam da će doći, to je kao miris proljeća krajem zime,
to je kao svjetlost koja se mijenja i omekšava, to je ponovno rođenje; kada me je M. upitala:
"Zaljubila si se?", ja joj nisam odgovorila, jer sam znala da se, kada mislim na vas, zaljubljujem u
samu sebe. Vi držite sve moje živote, više ne želim
čitati svoj dosje, ne bojim se tragova toga posla, više se ne osjećam ludom, znam i da nikada nisam
bila luda. Moje bi ludilo bila tuga. Srce mi se steže kada hodam po ulici Roi-de-Sicile i kada osjetim
miris kuće moje bake i djeda iz Alžira. Uvijek sam iznenađena time. Toplo je duboko u meni. Taj
me miris ne plaši, on dolazi iz orijentalne pekarnice, moje tijelo ima pamćenje koje sam ja izgubila.
Više se ne sjećam lučice u Jijeli, više se ne sjećam soba u obiteljskoj kući, više se ne sjećam
limunovih stabala, ne sjećam se garaže gdje sam jedanput, jedan jedini put, prisustvovala ceremoniji
ovce, ne sjećam se malog zrakoplova koji leti između Alžira i istočne obale. Ne sjećam se oca
između njegovih roditelja, trebala bih složiti jednu na drugu kuću u Rennesu i kuću u Jijelu. Trebala
bih pomiješati dva vrta iz svoga djetinjstva. Kako bih zavela Dijanu, fotokopirala sam stranicu iz
romana svoje profesorice iz osnovne škole Apollinaire, gospode G. Knjiga se zvala: U očevu vrtu.
Kada je Dijana pročitala tekst, rekla je: "Ti si doista spisateljica." Dijana je mislila da je prvi
svjedok moga pisanja, oči su joj klizile po linijama koje nisu moje, vidjela sam toliko ljubavi u
njezinu čitanju da nisam mogla ništa reći, mislila sam da je moj autorski rad i rad na ljubavi. Mislim
da još uvijek pišem za Dijanu, i još šire, ja pišem za one koje sam voljela, imam dug koji moram
podmiriti, imam prošlost krivotvoritelja za sobom. Jednoga dana u Ziirichu, majka mi je odvedena u
bolnicu zbog tumora na koljenu, zamjerila sam joj to jer sam se bojala. Uvijek je to ista spirala,
znate, gnjev a potom kažnjavanje zbog tog gnjeva. Baka dolazi iz Re-nnesa jer je otac u Alžiru,
tjedan dana je bila u sobi mojih roditelja. Nisam puno razgovarala s njom, znam da ju je moj otac
preklinjao da dođe, znam i da mu je ona rekla: "Vi biste se sami trebali brinuti o svojoj ženi." Ne
razumijem zašto je ona tamo, mi više nismo djevojčice; moj odnos s Dijanom isključuje svaki oblik
odnosa, zbog nje zaboravljam čak i da je moja majka majka, da je moja majka majka koja pati.
Kada sam se udarila o staklena vrata na ulazu u našu zgradu, Dijani sam rekla da me je istukla
majka. To me je podsjetilo na istodobno i tako točnu
i tako daleku uspomenu; za vrijeme živčanog napadaja, majka je pokušala otvoriti vrata praonice
gdje sam bila zatvorena, zbog vjetra, vrata su se naglo otvorila i udarila su me i pogodila u arkadu;
sjećam se sljedećih majčinih riječi: "Što će pomisliti u školi, da te kod kuće tuku?"; mislim da se
moja majka boji pogleda drugih ljudi, pogleda svoga oca. Mislim da je ona prikovana za te oči, kao
što sam ja prikovana za Dijanino mišljenje: "Ti si doista spisateljica." Nisam mogla raditi drugi
posao, razumijete. Kada me je Dijana nazvala nakon deset godina šutnje, znala sam da ne volim
Pjevačicu. Isti sam čas prepoznala njen glas. Dijana, na neki način, ima nešto od Alžira u sebi,
budući da sam otišla iz Zuricha a da se nisam oprostila od nje, a da nisam saznala ni što se to kod
nas raspalo. Rekla je: "Ja sam u Fiacu, upoznala sam jednog od tvojih najboljih prijatelja, oboje smo
shvatili da te poznajemo pričajući o knjigama koje smo pročitali, ludo, zar ne? On mi je dao tvoj
broj. Želim te vidjeti." Kada je Dijana rekla: "Želim te vidjeti", znala sam da bih mogla dopuzati do
Fiaca. Toliko sam je iščekivala, u glavi, toliko sam je tražila za vrijeme mojih putovanja u Ženevu,
toliko sam je u sebi iznova sazdavala, njenu kosu, njen nos, njenu kožu, njene oči, njeno tijelo,
način na koji se smije i pleše, sve što ju je činilo savršenom dvojnicom glumice Jennifer Beals. Ona
je to znala, ona je igrala na to. To vam govorim kako biste si je mogli predočiti. Gledam Pjevačicu,
gledam njene ruke, njene oči, i sama sam sebi rekla da je nikada nisam voljela, postoje medustanja,
ja sam bila u tom stanju. Dijana je na telefonu rekla: "Sutra u deset sati te čekam u Louvreu, ispod
skulpture Nike sa Samo-trake. Nešto je smiješno u tom sastanku, i nešto velebno, jer me vlastiti
osjećaji nadilaze, tada sam stanovala u ulici Sevres, i odlučila sam pješke otići do muzeja ulicom
Mazarine, prošla sam Quai de Conti, tako sam brzo išla prema Dijani, tako sam se brzo rješavala
Pjevačice i svojih posljednjih godina. Još uvijek snježne pahuljice padaju u njenu vrtu, još uvijek
fina granica razdvaja moju ljubav od moje mržnje. Ona stoji ispod kipa, i nije se mnogo promijenila
jer je uvijek izgledala starije. Rekla je: "Lice
ti se izdubilo, dobro ti stoji." Nismo ostale u Louvreu; prvi put sama sam sebi ljepša od Dijane,
gledala sam je kako hoda preda mnom, kako ulazi u knjižaru, kako kupuje dvije moje knjige,
gledala sam je kako baca crvene trake na kojima je moje ime -ona baca mene, ali to ne uviđa,
zamolila me je da joj napišem posvetu, rekla sam joj: "Nakon naše šetnje." Otišle smo prema Jardin
des Tuileries, bilo je hladno, Dijana je zimska veza. Tamo su, kao u Luksemburškom parku, bili
mali drveni brodovi, dvije stolice od kovanoga željeza su nas čekale, toliko smo bile žene i toliko
nas je to smetalo. Dijana je prva progovorila: "Ne znam što se dogodilo s nama"; ja sam još uvijek
šutjela. Mislila sam na svoje knjige, mislila sam da sam napokon uspjela svoju laž pretvoriti u
istinu. Da moram pisati o Dijani, rekla bih da je ona pobjegla iz moga vremena. Izgubila sam
sposobnost da je volim, izgubila sam snagu da je volim. Kada smo se rastale, znala sam da ću
rasparati adresu i broj telefona koje mi je pomno zapisala na posjetnici svoga hotela, Bristola. Bila
bih u velikom iskušenju da je ponovno nazovem. Završavala sam svoju priču dok sam prelazila
Seinu preko mosta Des Arts. Pariz je još uvijek moj teritorij, što se više udaljavam od Louvrea, tim
više brišem uspomenu na Dijanu. Nisam joj potpisala knjige, pretvarala sam se da sam zaboravila.
Ponovno sam se pretvarala s M., kada je došla k meni na večeru i kada mi je povjerila da vas je u
dva navrata vidjela u ulici Etienne-Marcel; pretvarala sam se da se nisam zarumenjela; kada je
rekla: "Naime, više uopće ne mislim da je zgodna", ja sam to razumjela kao: "Naime, više uopće ne
mislim da si zgodna." Kada smo zajedno plesale u klubu Privilege, osjećam kako se M., koja je ipak
veoma visoka, pripijala uz moje tijelo, i u tom sam trenutku znala da smo mogle biti par, i možda
lijep par. Ta priča ostaje u središtu naše mladosti, ima ljubavi koje ne možemo objasniti riječima jer
one uistinu ne postoje. Mislim da sam M. izgubila zbog vas, mislim da sam se vratila sebi tako što
sam polako zaboravljala da je ona sjedila na sjedištu na kojem ja sjedim, i da me je ona na neki
način štitila, mislim da napokon mogu oogledati vlastitu nrošlnst
To je ponavljala moja majka jedne noći u vozilu hitne pomoći koje ju je vozilo u La Salpetriere;
rekla je: "Mislim da bih mogla oca pogledati u oči." Noć je poodmakla kada je liječnik potpisao
njen bon za hospitalizaciju, na malom okruglom stolu koji je i stol iz moga djetinjstva; ispunjavala
sam formulare za socijalno osiguranje dok je majka odabirala suknju, pulover i spavaćicu koje će
nositi, ona je toliko navikla spremati torbu, kao da se njena prošlost nikada ne treba zatvoriti, ili kao
da se treba zatvoriti nada mnom jer ja gubim sve. "Smirite se, gospođice", rekao je liječnik, "Smiri
se", rekla mi je Prijateljica koja je bila tamo i koju sam dvjema bolničarkama za koje sam mislila da
su par predstavila kao sestru. Majka je rekla Prijateljici: "Ma kako bilo, smatram vas svojom trećom
kćeri." Gledala sam njene stvari pored postelje i sama sam sebi rekla da je moja majka oduvijek
živjela s knjigama oko sebe, da je to njena utvrda, željela sam pisati da bih udvostručila njene
zidove, u Zurichu smo na drugom katu ispod zemlje, u podrumu u našoj zgradi, imali antiatomsko
sklonište koje sam opremila prekrivačima, rezervama tjestenine i konzervama, tamo sam se
sklanjala i da bih plakala nad Dijanom i nad sobom. Moja je majka uvijek pjevušila pjesmicu,
pjesmu koju je sama izmislila, ali koju je znala napamet, jer mi ju je ponekad pjevala nedjeljom,
kada bih se ja zatvarala u svoju šutnju, kada bi ona čitala svoju Feminu, podlistak JDD-a, kada bi
joj se vjerojatno činilo da vrijeme suviše sporo prolazi; spore su geste žena koje ju nose na metalnoj
stolici, sporost je prisutna i u stražnjem dijelu vozila hitne pomoći kada gledam Prijateljicu koja
moju majku drži za ruku. U glavi mi je slika sestrine igre sedam obitelji. Karte je držala gumica,
kutija je bila napravljena od bijele plastike, to su bile obitelji astronauta, u obitelji Gagarin ja sam
željela majku jer je moja ležala u groznici. Moja je pjevušila svoju pjesmicu. Moju je boljelo lijevo
plućno krilo. Moja me je zvala u pomoć. Tu smo, mama. Pobijedila sam igru sedam obitelji,
podijelila sam karte i upravo sam pobjeđivala. Bila sam na čelu našega plemena, mene su pitali o
majčinu identitetu i njenim precima. Prijateljica je
rekla: "Ostajem s tobom", što sam razumjela kao: "U takvim slučajevima uvijek ću ostati s tobom."
Moja majka ponovno nestaje u polju divljih ivančica, ali, nisam je se usudila potražiti, ona je na
promatranju. Kada sam upitala bolničarku može li mi reći koliko će to vremena potrajati, ona mi je
odgovorila: "Nikada se ne zna vrijeme." I istina je da se nikada ne zna. Mislim na Hervea Guiberta
koji je na kraju života pisao protiv vremena. Mislim na njegov bolnički dnevnik koji je objavio moj
novi izdavač. Mislim na pjesmu koju je citirao, Spavač se treba probuditi, mislim na svoje
negdašnje noći kada sam plesala, iako sam uistinu željela plakati. Prijateljica je kraj mene, na klupi
u hodniku na odjelu hitne pomoći. Mi sjedimo nasuprot žutim i prljavim zastorima i znam da su iza
tih zastora tijela koja se odmaraju. Mi čujemo njihovo disanje. Još uvijek čujem majku kako pjevuši
i ne znam što joj je. U Alžiru mi je majka plela pulovere od meke vune jer imam osjetljivu kožu.
Kada se igramo pogađanja, ona zna da je moj omiljeni kolač torta od limuna s preljevom od
bjelanjaka, da sam petnaest godina nosila La Nuit Paca Rabannea, da je crno moja boja, da još
uvijek mogu dubiti na glavi; kada je na mene došao red, ja znam da je ona pokušala pisati, ali to je
suviše složeno, da joj se vrti u glavi već na drugom katu, da dnevno pije litru čaja, da obožava bijeli
sir i kruh Harry's sa sedam žitarica. Kada gledam Prijateljicu, znam da misli na svoga oca, znam da
je ona tužna zbog mene jer nisam naoružana. Idem u jaslice u park kod zgrade na stupovima. Tako
je jednostavnije; majka me nadzire s balkona i ponekad zamahne maramicom u mom smjeru.
Oduvijek sam željela otkriti neko blago. Jednoga sam dana mislila da sam našla otpalu kožu jedne
rijetke zmije: bila je to kaktusova grana čije mi je bodlje kasnije majka izvadila iz šake, jednu po
jednu, pincetom; mislila sam da imam dragocjenu marku. Mislila sam da sam dresirala papigu.
Nikada nisam pomislila na to da bih otkrila blago koje se skrivalo duboko u meni. Kada je policija
došla, Prijateljica mi je rekla: "Nemoj ih gledati, oni su sa zatvorenikom." Kada me je internist
pozvao, više sam se bojala zbog Prijateljice nego zbog
majke. Ona je bila tamo, pružena na pokretnom krevetu, s jednom cijevi koju su joj uvukli u ruku.
Nju bole pluća, ali nitko nije siguran ni u što. Mislim da majka boluje od tuge zbog svog oca. Kada
me pogleda, ja vidim djevojčicu s fotografija, mislim na baku koja ju je upisala u pansion, koji je
bio udaljen dvije ulice od obiteljske kuće, kako bi je naučila životu. Zbog silne želje da nekoga
naučimo životu, prolazimo pokraj života, ne razumijem kako su moji baka i djed prošli pokraj moje
majke, ne razumijem njihove prazne poljupce. Trebalo bi se vratiti u prošlost. "To je učinio rat,"
rekla mi je Prijateljica, "to je takav naraštaj." Ljudi koji su doživjeli rat imaju problema s ljubavlju.
Kada Guibert piše u bolnici, on u to doba polako slijepi. Gledam nutrinu majčina tijela koje je
usredotočeno na radio; u njemu vidim rupe i naprsline, u njemu vidim cijeli put ljubavi, cijeli put
tuge; ima malu mrlju koju zovu masa; morat će provjeriti. Te se noći nešto dogodilo, majka se više
ne želi vratiti kući. Nema više snage za to. To je masa na njenu plućnom krilu, olovno tijelo sve
obuzima. Ona želi da obave još pregleda, ona želi znati i mislim da je od groznice izgubila glavu.
Otišla sam do Prijateljice. Sviće. Otišla sam do Prijateljice, i znam koliko je besmisleno da se
povjeravamo jedna drugoj. Mnogo je ljubavi između nas, mnogo poštovanja. Šest je sati i
Prijateljica kaže: "Ne želim te ostaviti", ostala je još deset minuta prije nego što se otišla presvući za
posao, u tih je deset minuta naših deset godina. Ostala sam sama na odjelu hitne pomoći, ni ja više
nisam željela otići, majka je zaspala, iza zastora, s vremena na vrijeme sam čula njen glas kako me
doziva, ali znam da je to u snu, bolnički život se nastavlja, čekam sestru koja će mi pomoći oko
majke, naše majke, jedna me je žena pitala gdje je kapelica, sjetila sam se da je jedan od trojice
mladića iz Biarritza tamo jedne zime radio; nadzirao je izložbu, sjećam se i njegove tako neobične
prisutnosti na tom tako tužnom mjestu, izgledao je kao kakav anđeo, kao da je pao s neba, govorio
mi je: "Ovdje se osjećam dobro jer se ne bojim smrti, pripitomio sam svoje demone." Više se ne
bojim, znate. Prije sam se bojala života, i zato sam se bojala smrti.
Herve Guibert je želio biti sahranjen na otoku Elba, Le Corbusier je sam nacrtao vlastiti grob, ne
znam postoji li kakav dogovor sa smrću, ne znam mogu li se dogovoriti sa smrću, kažu da čovjek u
sebi može umrijeti iako je uistinu živ, ne želim vjerovati u tu misao, želim vjerovati u plam krvi
kada ona dolazi iz srca, želim vjerovati u živote u životu. Kada se otac vratio nakon potresa, rekao
je trgovcu kod kojega kupujemo: "Živim u Alžiru, ali zemlja koja mi se najviše dopada je Jamajka."
Gospoda G. je napisala U očevu vrtu, ja sam mogla napisati U očevoj zemlji. Postoji zemlja za
svakoga. Prijateljica i ja smo vjerovale u otok Praslin jer je on bio nasuprot Africi, kada smo otkrile
Cap-Martin, znale smo da nešto govori o nama na Putu Carinika. To se događa, to je sve, to je kao
kakva žeravica, ispod planine, između mora; to izvrće naše dvije priče, tamo ima Alžira, tamo ima i
Prijateljičina djetinjstva, onoga što je naučila, onoga što je izgubila. Prijateljica kaže: "Od očeve
smrti, dio mene se odvojio." Mislim da smo pronašle put, između Nice i Italije; ne znam je li to naš
put, u svakom slučaju, mislim da to nalikuje našem putu. Kada se Prijateljica umalo utopila na
pučini kod plaže u Castelu, okrenula sam joj leda, nisam je vidjela, još uvijek se osjećam krivom
zbog toga, osjećam se krivom jer sam toga dana jedno dijete učila plivati. Kada je u Alžiru sestra
otplivala daleko, majka joj je okrenula leda jer je bila zabavljena mnome. Epicentar potresa u Alžiru
bio je na plaži u Figuieri, na istom mjestu na kojem su roditelji mislili da su zauvijek izgubili moju
sestru, jer je nestala na dva sata. često samu sebe pitam zapamti li svijest te crne rupe, jesu li naši
strahovi u zreloj dobi povezani s našim dječjim ludovanjem, ne znam što je mojoj sestri preostalo
od tog neodređenog vremena, Prijateljica je rekla: "U očima mi je ostala slika vode, kao kakva crta,
slika tebe iza crte, ti me ne vidiš, zatim slika neizmjernog dna poda mnom." Dva dana nakon toga,
gotovo sam se i ja utopila, pomiješavši nebo s morem, i znam da je to oblik kažnjavanja. Nakon
toga naši su dani u Nici bili veoma lagodni, jer smo se oporavile od nečega. Naša su odjevena tijela
bila tamo kada smo se spuštale ulicom Des
Ponchettes, na našim večerima na šetnici, kada smo bile u kasinu, na stroju Betty Boop, kada nas je
ljeto prekrivalo kao kakvo toplo tijelo, kada smo pile šampanjac na suncu, kada smo plesale do
zore, kada smo ostajale u tišini zore, to je bio i naš život, ta tišina, kada smo gledale zaljev, grad,
planine, svaka od nas je u sebi nosila svoju tajnu. Toga ljeta, koje je također i ljeto mojih loših misli,
vraćale smo se automobilom prema Parizu, mislila sam na more koje ostavljamo za sobom, mislila
sam na jato inćuna koje me je jednoga dana opkolilo, oni su tvorili srebrna-ste trake oko moje kože.
Mislila sam na miris kože nakon kupanja, nisam znala hoću li u Nici moći pisati. Kakva bi bila
moja knjiga da je pišem na radnome stolu u svojoj sobi u Alžiru? Bih li još uvijek mogla pisati?
Rekla sam vam, nikada nisam pisala prijateljima u Alžiru, na broju 118 u ulici Saint-Charles nisam
bila tako hrabra. Nisam ni pisala Dijani kada sam se vratila iz šetnje s majkom oko jezera Divonne,
mislim da sam tamo izgubila svoju mladost, a s Prijateljicom sam je ponovno pronašla, kada smo u
automobilu slušale naše pjesme, pojačavši zvučnike do kraja. Mislim da svaka od nas dvije ima
dječački život, postoji film, Gotovo ništa, koji kao da govori o nama, mi nismo kao druge djevojke,
mi smo od djetinjstva bile drugačije, to je tajna naše samoće u prošlosti, mi liječimo svoje rane i
liječimo jedna drugu od naših rana. Gledam vas u oči na svakoj seansi, to je način da vam kažem da
vam ne lažem, nikada samoj sebi nisam lagala, mislim da je to moj problem. Oduvijek sam živjela u
srcu istine, oduvijek sam željela sve vidjeti i sve znati. Kada se otac bojao za svoje srce, pitala sam
ga od čega je umro njegov otac jer nisam znala i činilo mi se neoprostivim da to ne znam; otac mi je
rekao da je bolovao od emfizema, da je mnogo pušio, mnogo radio, i rekao mi je i ovu rečenicu:
"Tvoj je djed tijekom rata vozio bicikl po kiši." Iznenađena sam tom slikom, znate, jer mi otac još
uvijek donosi slike koje nedostaju; i tako vidim tog vitkog i elegantnog čovjeka, na biciklu, na kiši;
kada sam ga pitala kako je umrla njegova majka, rekao mi je: "Probudila se iz kome kako bi se
oprostila sa mnom, a potom se ugasila"; imam
tu sliku posljednje snage, snage ljubavi. Prijateljica kaže: "Prije smrti, svi se živci probude, zbog
toga ljudi krivo vjeruju da je onaj tko umire spašen"; moja majka kaže: "Prije no što je umrla, tvoja
je tetka imala neobičan izraz lica." Kada smo stigli u Precy, Prijateljica je sišla s autoceste i rekla:
"Idemo posjetiti mog oca." Kupile smo cvijeće u lončanici, groblje je blizu stare kuće njenih bake i
djeda, tamo je i topla i crna šuma, šuma u kojoj se Prijateljica igrala kao dijete, to je kao šuma
eukaliptusa, tamo zemlja udara, hodam iza Prijateljice koja ide prema očevu grobu. Znam da
odavno nije bila tamo, Prijateljica nije mogla doći ranije, ja sam se povukla, Prijateljica je zatvorila
oči, a zatim ih je ponovno otvorila, načinila je veoma lijepu gestu, bila je na koljenima, pred
grobom, spustila je glavu i dotaknula kamen u znak ljubavi. Znam da ne bih trebala plakati, ali
plačem. Meni se vrti u glavi, Prijateljica to zna, ona je rekla: "Neobično je kada vidim njegovo ime
tako gravirano na ploči." Nadolaze spirale riječi, a osim toga, kao da postoji neka veza koju ja ne
mogu opisati, postoje linije koje se oblikuju između moga tijela, Prijateljičina tijela i groba njena
oca, znam da mi činimo trokut, znam i osjećam ljubav, svuda oko nas, smrt ne odnosi djetinjstvo,
ne, ona ga ne odnosi. Ne znam imam li prava to vam pričati, ne znam mogu li riječi sve iskazati,
trebalo bi napisati knjigu s tišinom, trebalo bi napisati knjigu molitvi. Na cesti, nebo je bilo rumeno
i bez svih onih oblaka koji su nas slijedili od Nice. Prijateljica je rekla: "Vraćamo se", što sam ja
razumjela kao: "Vraćamo se s mojim ocem." Nikada nisam vidjela bakin i djedov grob, nikada se
nisam nad njima zamislila. Sjećam se slike svog bratića koji s drugima na ramenima nosi lijes svoje
majke, sjećam se slike muškaraca koji su nosili Djevicu Mariju i koji su se utopili na dan Velike
Gospe, sjećam se Le Corbusierovih riječi: "U moru postoji smrt", sjećam se sestrinih strahova: "Ne
mogu si predočiti svoju smrt, to je neodrživo", sjećam se majčinih riječi: "Nema se što zamisliti,
postojimo i onda više ne postojimo, to je sve", sjećam se M.-inih riječi o vama: "Viđala sam se s
njom jer sam bila tjeskobna zbog ništavila", sjećam se očevih riječi:
"Ne bojim se jer znam", sjećam se slike samostana Foucauldova oca u pustinji, postoji i nešto drugo
osim života, našeg života, oko nas, postoji nešto plavo što kao da je palo s neba i kao da me obavija.
Sjećam se riječi Eileen Gray: "Treba srušiti prije no što izgradimo." Kada dolazim k vama, još
uvijek mi se čini da je to ispovijed.
Svi imamo loše misli
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
