Prvo poglavlje
– Miranda, je li sada sve u redu? Miranda...? Polako sam se probudila iz sanjarenja. – Što?
– Pitao sam je li sada sve u redu – ponovio je Clive, moj građevinski radnik. Hoće li sve biti u redu? Razmišljala sam o tom pitanju. Nisam bila sigurna. – Stvar je u tome što moram biti kod Barnesa do pet – objašnjavao je dok je sakupljao svoje papire poprskane emulzijom. – Onda, ako je tebi svejedno... Otjerala sam bolne misli i pokušala se usredotočiti.
– Oh. Da. Dakako. Želiš ići. Gledala sam svoj novi radni prostor – svoj novi radni prostor i svoj novi dom. Za tri tjedna Clive je St. Michaels Mews preuredio iz zapuštene kuće u funkcionalan ured iznad kojeg je bio mali prostor za boravak. Posrednik za prodaju nekretnina predložio je razumnu najamninu – razumnu za standarde na Primrose Hillu – pod uvjetom sama uredim kuću.
– Hvala, Clive – rekla sam. – Izgleda predivno. Skupio je usne kritički, a onda na vrat stavio zgužvani rupčić. – Da... pa, ja sam prilično zadovoljan. Provjerio sam struju – rekao je, dok sam ja otvarala svoju torbicu – ponovno sam provjerio krov i sada je u redu. Trebam li još što učiniti?
Napisala sam ček, bolno svjesna da sam potrošila cijelu ušteđevinu. – Ne, mislim da ne trebaš. Sve izgleda... odlično. Pregledavala sam svježe obojene zidove i sjajne podne letvice, te uključivala i isključivala prekidače. Najprije sam podignula, a onda spustila zelene venecijanere i isprobala ladice na svom novom stolu. Pregledala sam spojeve na novom drvenom podu i provjerila rade li sigurnosne brave na prozorima.
– Imaš li dovoljno polica za knjige? – pitao je spremajući svoje kistove. Klimnula sam glavom. – Onda dobro, ako si zadovoljna, ja idem.
Ponovno sam pogledala svoj zadnji ček. – Zapravo, ima još jedna stvar – znak. Podignula sam keramičku ploču što sam je dala posebno izraditi. – Hoćeš li ga staviti?
– Naravno. Izišli smo i rukom zaštitili oči od ljetnoga sunca. – Ne možeš početi novi posao bez ovoga, zar ne? – rekao je Clive ljubazno. Uzeo je olovku koju je držao iza desnog uha i brzo nacrtao oznake na zidu; onda je počeo bušiti – slaba lavina prašine iz crvene cigle padala je na šljunčano tlo.
– Imaš li dovoljno klijenata? – pitao je, dok je pričvršćivao znak. Osjetila sam nervozu. – Ne baš.
– Ne brini – uvjeravao me. – Imat ćeš. Eto! Dakle, to je to. Završili smo. Napravio je korak unatrag dok smo se divili znaku. Iznad crteža psa na psihijatrijskom kauču pisalo je Savršeni ljubimci. A ispod, manjim slovima: dipl. bih. Miranda Sweet, bihevioristkinja za životinje.
Clive je otvorio vrata svoga kombija. – Znam nekoliko ljudi kojima trebaju tvoje usluge – rekao je dok je ubacivao svoj alat. – Na primjer, moji susjedi. Imaju labradora. Divan je, ali laje kao lud. Zavrtio je glavom. – Doslovce!. Laje kao lud. Samo to radi čitav dan.
– Jadničak! Vjerojatno ga dugo ostavljaju sama, pa ih on doziva.
– Ne znam što on radi – slegnuo je ramenima otvarajući vrata. – Samo znam da ćemo moja žena i ja poludjeti. Dakle, Miranda, nazovi me budeš li imala nekih problema, inače... – sjeo je za upravljač – ... želim ti sreću. čuvaj se – dodao je brižno, pa upalio motor. – Ostaj mi dobro.
– Hvala, Clive – nasmijala sam se. – Pokušat ću. Clive je skrenuo iz Mewsa u Regents Park Road, a onda je dvaput veselo zatrubio za oproštaj. Bacila sam pogled na sat – bilo je deset do četiri. Uskoro će doći Daisy s Hermanom. Ona se brine za njega već skoro mjesec dana. Bila je divna prema meni nakon onoga. Ne znam što bih učinila da nije bilo nje...
Dok sam brisala ostatke boje s prozora, pitala sam se kako će Herman reagirati kad me opet vidi. Malokad sam ga viđala, pa će vjerojatno biti hladan i nepristupačan. Dat će mi do znanja da sam ga zanemarila, što je i bila istina. Alija se nisam mogla nositi sa svim tim. Doživjela sam šok. Takvo što nisam očekivala. Ne samo kraj svoje veze, nego način kako je završila – sama spoznaja da sam se prevarila u Alexanderu. Biheviorist za životinje može pročitati i ljude, ali očito mi je kod njega promaklo nešto veliko.
Dok sam palcem strugala staklo, gledala sam druge urede u Mewsu. Na samom kraju nalazio se sakralni terapijski centar, a na broju dvanaest aromaterapeut. Sto metara niže bio je osteopat, a na broju deset hipnoterapeut. Točno nasuprot bio je kiropraktičar, a na broju devet kineski herbalist. St. Michaels Mews je oaza za alternativnu terapiju i idealno mjesto za moj posao.
Otkrila sam je krajem travnja. Mark, televizijski direktor, pozvao je Alexandera i mene na večeru da proslavimo kraj Kopna Ahoj!, raskošne drame – nešto poput Hornblowera – u kojoj je Alexander odigrao svoju prvu glavnu ulogu. I sada sam razmišljala kako će se uskoro prikazati na televiziji. Hoću lije moći gledati? Hoću li moći gledati njega? Ne! Od same pomisli na to pozlilo mi je... Dakle, Mark je rezervirao stol u Odettesu na Primrose Hillu, a Alexander i ja smo došli ranije, pa smo prošetali. Dok smo išli prema brežuljku, držeći se za ruke, razgovarali smo kako bi Kopno Ahoj! moglo promijeniti njegovu karijeru, a kada smo se vraćali, razgovarali smo o mojem poslu. Razmišljali smo gdje bih mogla otvoriti svoju biheviorističku praksu, a onda smo odjednom skrenuli u St.
Michaels Mews. Iznenadio me miran ugođaj; izgledala je boemski, i pomalo zapušteno kao mnoge druge nekadašnje londonske konjušnice. Zatim sam, iznad vrata na broju šest, vidjela znak Iznajmljuje se. Osjećala sam daje to znak sudbine.
– Ovo bi mjesto bilo savršeno – rekla sam dok smo virili kroz razbijeni prozor u prasnu unutrašnjost. – Slažeš li se?
– Pa, lokacija je dobra.
– Preko puta se nalazi trgovina ljubimcima, mnogi ljudi iz ovog kraja imaju kućne ljubimce, a Hill je udaljen samo nekoliko metara. Ovo je savršeno mjesto za moju novu praksu – sretno sam zaključila.
– Onda bi je trebala nazvati Savršeni ljubimci.
– U redu – hoću.
Dok sam pregledavala prostor i zapisivala broj trgovca nekretninama, nisam ni na trenutak pomislila da će ovo postati moj dom. Tek sam nedavno počela živjeti s Alexanderom i bili smo vrlo sretni – tako sretni da smo se zaručili. Planirali smo zasad ostati u stanu na Archwayju, a poslije zajedno kupiti neki stan. Ali, prije mjesec dana dogodilo se ono i preko noći se sve promijenilo...
Vratila sam se u kuću i udisala kiselkastu aromu svježe boje te nastavila s raspakiran]em.
Nemam mnogo stvari. Nemam namještaja jer nikada nisam imala vlastiti stan; sve što imam je moja odjeća, neke stvari za kuhinju i knjige.
Iz jedne kutije izvukla sam Izražavanje emocija kod ljudi i životinja Charlesa Darwina i klasičan Lorenzov tekst O agresiji; Životinjska psihologija Justina Lylea te Zašto moj zec...?, autorice Anne McBride. Raspakivala sam svih svojih tridesetak knjiga o ponašanju životinja i sve svoje stare veterinarske knjige; dok sam ih slagala na policu, razmišljala sam koliko sam sretna što više nisam veterinarka. Uvijek sam to željela biti – od svoje osme godine – nikada nisam htjela biti nešto drugo. Studirala sam veterinarsku medicinu u Bristolu i radila kao veterinarka pet godina, ali ubrzo sam se razočarala.
Ne znam točno kada je to počelo, ali ušuljalo se u moju dušu kao magla i ja sam shvatila da me ostvarenje moga sna iz djetinjstva neće ispunjavati onako kako sam mislila. Razlog nije bilo samo dugo radno vrijeme – bila sam dovoljno mlada da izdržim – nego neprekidni emocionalni stres.
Dakako, divno sam se osjećala ozdravljajući bolesne životinje. Vidjeti mačku u lošem stanju i obitelj u suzama, a moći im pomoći. Ali, nije uvijek bilo tako. Ljudi su od mene tražili čuda, upućivali mi histerične pozive usred noći – nisam mogla spavati. Užasno je vidjeti kako se neki ljudi – osobito bogati – žale na troškove. Ali najgore od svega je bilo što nisam mogla uspavati životinje. Ne toliko one stare ili one kojima više nije bilo pomoći – na fakultetu su me pripremili na to. Ne, bilo mi je teško kad su ljudi tražili da uspavam mlade, zdrave životinje – to nisam mogla podnijeti. Tako je i Herman završio kod mene.
Radila sam u East Hamu na zamjeni; jednoga jutra u ordinaciju je došla žena od četrdesetak godina, izrazito tamne puti, s minijaturnim jazavčarom – mužjakom tamne, glatke dlake, starim oko godinu dana. Izgledao je zabrinuto, ali jazavčari uvijek izgledaju tako – to im je u prirodi – izgledaju kao daje upravo došlo do sloma na burzi. Ali ovaj jazavčar je izgledao kao daje kraj svijeta, što se zapravo i trebalo dogoditi. Kad sam ga podigla na stol i pitala u čemu je problem, žena je rekla da je napao njeno dijete i da ga želi uspavati. Sjećam se da sam šokirano gledala u nju i da sam je pitala što se točno dogodilo, a ona je odgovorila da se njena petogodišnjakinja jako lijepo igrala s psom kada ju je on odjednom jako ugrizao za ruku. Kad sam je upitala je li dijete trebalo šivati ranu, priznala je da nije, ali je rekla daje zločesti mali prokletnik pustio krv.
– Je li prije napravio takvo što? – pitala sam, dok je pas stajao na stolu predosjećajući tragediju koja će se dogoditi.
– Nije – priznala je. – To je bilo prvi put.
– I želite da ga ubijem?
– Da. Ako to ne učinite, to bi se moglo ponoviti i slijedećega bi puta moglo biti gore.
Mislim da ne mogu zadržati bijesnog psa, zar ne? – rekla je. – Ne gdje ima djece. Moglo se to dogoditi i nekom drugom djetetu, a ja bih završila na sudu.
– Razumijem vaš strah, ali jeste li vidjeli što se dogodilo?
– Pa, nisam. Mislim, ne točno. čula sam kako je Leah kriknula i zaplakala te rekla da ju je pas ugrizao za ruku. Samo je napao – dodala je žarko – iz čista mira! – pucnula je prstima da bolje demonstrira. – Vjerojatno ima neku lošu stranu. Nisam ni željela psa, ali gaje moj muž dobio od prijateljeva prijatelja. Platio je stotinu funti za njega – gorko je promrmljala. – Zakleli su se da su jazavčari dobri s djecom.
– Pa, oni su u većini slučajeva dobri s djecom. Jako su dobri.
– Gledajte, ja ne želim riskirati, i to je to. Više neće napadati moju djecu i proći nekažnjeno – dodala je ljutito.
– Ali, postoje utočišta, mislim daje nepošteno...
– Ali, tko bi želio nasilnog jazavčara? Odlučila sam – rekla je i naglo otvorila torbicu. – Samo mi recite koliko to košta.
Upravo kada sam mislila otići do ravnatelja i posavjetovati se s njim, primijetila sam da je pas tiho cvilio i tresao glavom. Podigla sam njegove uši i pogledala unutra. U njegovo lijevo uho bio je zaboden slomljeni vrh dječje igle za pletenje.
– Isuse! – uzdahnula sam. čvrsto sam držala psa, pažljivo je izvadila i podigla gore. – Evo zašto je ugrizao vašu kći.
Žena je bez riječi zurila u iglu. – Oh. Pa... kao što sam rekla, ona se igrala s psom, zar ne?
Ona se samo igrala. Ima samo pet godina.
– Ali, možete li zamisliti koliko je to boljelo?
– On je svejedno nije smio ugristi, zar ne? Stisnula sam zube. – Što je drugo mogao učiniti?
Napisati pismo njenom odvjetniku? Nazvati službu za zaštitu životinja? On je pas. To bi svaki pas napravio.
– Da, ali – Ništa ali. To je ponašanje pasa. Ako ih naljutimo, oni će vjerojatno ugristi. Što biste vi učinili da vas tko ubode u uho? Kako biste reagirali?
– Želim da ga uspavate – ustrajala je upirući nakićenim prstom u mene. – To je moj jazavčar i želim da ga uspavate.
– Ne – rekla sam odlučno. – Neću! Odbijam ubiti vašeg psa – dodala sam ljubazno.
Izgledala je vrlo uvrijeđeno i rekla da će ga u tom slučaju odvesti drugom veterinaru. Ali, ja sam bila jedan korak ispred nje. Rekla sam da nema potrebe da okuša svoju sreću negdje drugdje jer ću ga ja rado zadržati. Oklijevala je, a onda mi uputila pogled u kojem su se miješali neprijateljstvo i sram – neobična kombinacija – pa je otišla. Nije mi ni rekla kako se pas zove. Zato sam ga nazvala Herman. Herman the German. To je bilo prije četiri godine.
Najtužnije je bilo gledati Hermana kako žali za njom – neutješno se tresao. Možda se on ne bi toliko uzrujao da sam ga mogla poštedjeti grozne istine.
– Ne troši svoje suze – rekla sam mu. – Ona te nije zaslužila. Bit će ti bolje sa mnom. Za tjedan dana Herman se složio sa mnom: bio je zahvalan za moju brigu, počeli smo se zbližavati te smo otad postali nerazdvojni. Upravo me spašavanje Hermana od prijevremene smrti natjeralo da ozbiljno razmislim o promjeni karijere. Već sam primijetila da u većini slučajeva nisu problem životinje, nego ljudi – i shvatila sam kako bi bilo zanimljivo baviti se time. Tjedan dana kasnije otišla sam na predavanje veterinara koji je postao biheviorist i odlučila sam da ću i ja to raditi. Opet ću raditi sa životinjama, ali bez velikog pritiska i stresa.
Tada nisam imala ozbiljna financijska zaduženja, pa sam iskoristila svoju ušteđevinu da se vratim na fakultet. Otišla sam s Hermanom na godinu dana u Edinburg – na magisterij za ponašanje životinja, iako smo učili i o mnogim drugim vrstama. Učili smo o ponašanju primata, o domaćim životinjama, pticama i jelenima; imali smo predavanja o morskim životinjama i životinjama iz zoološkog vrta. Nikada neću zaboraviti ono što smo naučili. Na primjer, da su polarni medvjedi ljevoruki i da kokoši više vole pop glazbu nego rock. Ako ugodno čavrljate s kravom, ona će dati više mlijeka; kada mačka sikće, ona imitira zmiju; mravi prakticiraju neki oblik agrikulture, a gavrani su pametni kao čimpanze.
Kada sam se vratila u London, počela sam raditi tri dana u tjednu u klinici za ponašanje u veterinarskoj stanici u Highgateu, gdje sam nekoć jednom radila. Začudila sam se kako se brzo pročulo za nas – ubrzo je počelo dolaziti mnoštvo dobermana s poremećajima i iživciranih sijamskih mačaka. Išla sam i u kućne posjete te otvorila web stranicu, gdje su me ljudi besplatno mogli pitati za savjet. Zatim sam, prije godinu dana, dobila ovu divnu priliku.
Potražio me TV novinar koji mije ponudio sudjelovanje u novim serijama Šašavih životinja; testirali su me i dobila sam posao. Tražila se mlada, pametna, fotogenična ženska osoba, a ljudi ljubazno govore da ja odgovaram tom opisu. Nije da sam glamurozna; za početak, previše sam niska, malokad se šminkam i nosim dječačke frizure. Ali, mislim da sam uspjela jer sam imala samopouzdanja – znala sam o čemu govorim i u svakom sam programu imala dvije serije, u kojima sam analizirala problem, a deset dana nakon toga bih se vratila da vidim je li moj savjet bio uspješan. Imala sam zanimljive slučajeve: policijskog psa koji se bojao grmljavine, mačku koja bi podivljala kada bi se upalila televizija. Bila je jedna razdražena iguana – imala je ljubavnih problema, i poni kojega nitko nije mogao uhvatiti.
Na moje iznenađenje, mnogo se govorilo o seriji. Netko je napisao članak o meni u Mailu opisujući me kao gđicu Dolittle, što je bilo pomalo smiješno. Ja ne razgovaram sa životinjama – ja samo razmišljam kao one; sličan se članak pojavio i u The Timesu. No, publicitet mi je donio nove klijente, stoga sam odlučila otvoriti vlastitu praksu – tako sam i našla St. Michaels Mews...
Izvana sam čula škripu guma dok se neki auto zaustavljao na šljunku. čuo se zvuk zaključavanja centralne brave, a zatim brzi koraci.
– Mi-r-an-da! To sam samo jaaaa. Spustila sam lanac i otvorila vrata.
– Bože! – Daisvine velike smeđe oči sjajile su od uzbuđenja. – Kakvo divno mjesto! Poznajem Daisy već petnaest godina – dijelile smo stan u Bristolu, i ono što volim na njoj je to što je uvijek puna energije.
– Ovo izgleda odličnol – ponovila je dok je ulazila noseći Hermana kao bebu preko lijevog ramena. – Prostrano je, zar ne? I tako svijetlo! Tvoj građevinski radnik napravio je odličan posao!
– Da.
– A preuređene konjušnice su predivne.
– Jesu.
– Izgleda vrlo toplo.
– Da. Aromaterapeutkinja i osteopatkinja već su se predstavile, a i drugi me pozdrave.
– Uvijek sam željela živjeti u Mewsu – baš si sretna. Ovdje ćeš se osjećati sigurnom dodala je i stavila iza uha jedan pramen sjajne, tamne kose. Klimnula sam glavom.
– Je li ono Herman na reklamnoj ploči?
– Dakako.
– Veoma si mu nedostajala, zar ne, Hermane? Pozdravi svoju mamicu, lutkice.
Herman me žalosno pogledao.
– Bok, Hermane – rekla sam, a Daisy ga je stavila u čje. – Jesam li ti nedostajala? Dvije su se mrljice njegovih očiju skupile i pretvorile u duboke bore, a daje proizveo čudan uzdah. – Ljut je na mene – rekla sam, dok sam ga gladila. – Sve se poremetilo. Brzo će se oporaviti. Žao mi je što sam te zanemarila, Hermane – dodala sam tiho. – Ali, vidiš... stvar je u tome – osjetila sam da mi glas podrhtava – ... bilo mi je vrlo teško ovih dana.
– Jesi li dobro? – pitala je Daisy nježno. Kimnula sam, ali Hermanovo malo lisičje lice se namrštilo. – Ne brini, Miranda – čula sam Daisy kako mrmlja kad sam sjela na stolac. Ona je otvorila svoju torbu. – Ne smiješ se brinuti, iako je sve bilo užasno. Doživjela si grozan, grozan šok, ali ja jednostavno znam da ćeš biti dobro. Zar ne, Hermane?
– dodala je veselo i gurnula rupčić u moje ruke. Obrisala sam oči, nekoliko puta duboko uzdahnula i osjetila da se panika polako povlači. Na Hermanovom se licu očitovao uobičajen izraz pretjerane tjeskobe.
– Daisy, hvala ti. Ispuhala sam nos. – I hvala ti što si se brinula o njemu – dodala sam i spustila Hermana, a on je počeo njuškati novi pod.
– Oh, on je bio dobar. Većinom je išao na posao sa mnom. Diasy radi za tvrtku Pomoć pri zabavi – organizira događanja i vjenčanja u Bloomsburvju. – Klijenti su ga obožavali; kad se nisam mogla brinuti o njemu, odvela bih ga svojoj mami. Uživala je u njegovom društvu, i bilo joj je jako žao za... Pa, bilo joj je jako žao.
– Nisi joj valjda rekla?
– Ne. Naravno da nisam.
– Dobro. Što si joj ispričala?
– Samo sam joj rekla da si prekinula s Alexanderom i da ovdje kampiraš, dok se radovi završe te da prolaziš... teško razdoblje.
– U redu. Ti si jedina osoba koja zna – dodala sam tiho, dok je ona spuštala svoje torbe.
– Ne brini, tvoja tajna je sigurna sa mnom. Ali, zar nisi rekla svojoj majci? – pitala je i sjela. Zavrtjela sam glavom.
Ima toliko stvari – bitnih stvari – koje joj nikada nisam rekla. Sramim se, pa sam ih potisnula. – Ali, zašto nisi? – pitala je Daisy ne shvaćajući.
– Ona ima negativan stav prema braku, pa sam znala što će reći. Samo sam joj rekla da smo razvrgnuli zaruke. Bilo joj je drago što neće morati gledati oca na vjenčanju.
– Je li željela znati zašto ste prekinuli?
– Nije. No, ona je uvijek tako zaposlena – znaš kako je to. Ima tri tinejdžerke, a da ne govorimo o dječacima.
Daisy je diplomatski kimnula glavom. – Dakako... dječaci...
– Uostalom, što manje ljudi zna, to bolje.
– Ali ti nisi učinila ništa loše.
– Nisam, ali...
– Ali, što?
Zurila sam u romb sunčeve svjetlosti na zidu. – Zbog cijele stvari osjećam neki... sram.
Sama pomisao da sam napravila takvu pogrešku.
– No, ti nisi mogla znati. Nisi mogla znati daje Alexander... takav – rekla je. – Izgledao je tako, pa... – bespomoćno je slegnula ramenima. – Savršeno.
– Da – rekla sam tiho. – Tako je.
– Dakle, otada ti se nije javljao? – upitala je i skinula vestu.
– Nije – rekla sam ogorčeno. – Ali koja je svrha toga kad oboje znamo daje gotovo?
– Ne krivim te – složila se. – Neke se stvari mogu preboljeti – rekla je brižno. No, zbilja ne znam kako bi to mogla preboljeti. Danas je ljetni solsticij – nastavila je – a to je nov početak, ovo je i nov početak za tebe. Miranda, upravo započinješ nov, zaposlen, sretan život i znam da će biti dobar. Dobro, hoćeš li mi pokazati što si sve napravila ovdje? Ustala sam. – To neće dugo trajati – dobro je što smo Herman i ja mali. Ja sam visoka metar i pedeset pet (ovih je pet centimetara na toj visini vrlo bitno) i mršava sam.
Ljudi često kažu da sam sićušna ili malena. Za razliku od mene, Daisy je visoka metar i sedamdeset i prilično je zaokružena. U Bristolu su nas zvali Mala i Velika.
Daisy se divila sobi za savjetovanje i njenom blijedom bež podu i, dakako psihijatrijskom kauču praktične bež boje. Zatim smo ušle u malu kuhinju.
– Lijep vrt – primijetila je dok smo gledale kroz prozor u maleno dvorište. – Izgledat će odlično kad ga napuniš lončanicama. Onda smo se popele uz uske stepenice. Nosila sam Hermana jer jazavčari imaju probleme s leđima. – Sviđa mi se nebo iznad kreveta – rekla je. – Vrlo romantično. Možeš ovdje ležati i gledati zvijezde.
V– Ne osjećam se romantično – odgovorila sam.
– Hajde, hajde. Ali bit ćeš. Jednoga dana. Stisnula mije ruku. – Miranda, preboljet ćeš ovo. Imaš samo trideset i dvije godine.
– Osjećam se kao da imam pedeset i dvije.
To je zbog stresa. I ne samo zbog Alexandra, iako to nisam rekla Daisy. Kao što sam rekla, ja uvijek skrivam neke stvari od drugih.
– Hvala Bogu što vaši planovi za vjenčanje nisu u ušli u zadnju fazu – rekla je vireći u garderobu. To je bila istina. Tek smo se zaručili i nismo to svima rekli. Samo smo izabrali prsten. Daisy je gledala malenu kupaonicu.
– Moram priznati da je radnik napravio dobar posao. On može uništiti sve predrasude koje imamo o njima.
– Znam. Sve je napravio na vrijeme i nije tražio više novca. Također je učinio mnogo drugih stvari, samo da mi pomogne. Sastavio je moj krevet i stol, čak je priključio moj kompjutor. Očito se sažalio nada mnom.
– Je li znao da si... – Daisy je oklijevala.
– Pa... bio je previše pristojan da komentira, ali mislim da je primijetio.
– I kako se... osjećaš? – upitala je i sjela na krevet. Bolno sam uzdahnula. – Mnogo bolje nego prije. Uzela je moju bočicu s tabletama za spavanje. – Još uvijek ih uzimaš? Kimnula sam glavom. – Pa... pokušaj bez njih. Moraš više jesti, premršava si.
– Aha. Trenutno imam četrdeset i pet kilograma, a trebala bih imati pedeset. Zanimljivo, Alexandera je najprije privukla moja visina, jer on ima metar i osamdeset i vrlo je dobro građen. Sviđalo mu se što sam tako mala i dječački tip – rekao je da se zbog toga osjećao kao muško. Sviđalo mu se što sam mu do ramena. Volio me privući i zagrliti. Osjećala sam se kao da se skrivam ispod ogromne stijene.
– Bilo je... nevjerojatno – čula sam Daisy kako mrmlja dok smo silazile. – I koje razočaranje – dodala je ljutito.
Slegnula sam ramenima. Cijeli moj život muškarci su me ostavljali.
– Dakle, donijela sam ti jaja, kruh i nekoliko rajčica i natjerat ću te da pojedeš nešto.
Dok je otvarala kutije i tražila lonac i žlicu, ja sam se pitala, što često radim – ne mogu si pomoći – što Alexander radi u ovom trenutku. Ako smo prekinuli, to ne znači da mi ne nedostaje; znala sam da ću i ja njemu nedostajati. Ako ništa drugo, postali smo dobri prijatelji; vodili smo ugodne, otvorene razgovore.
Upoznala sam ga prije godinu dana, nedaleko odavde, u otvorenom kazalištu u Regents Parku. Tamo sam s Daisy i njenim dečkom Nigelom išla pogledati Oluju, dramu koju volim. Bila je jedna od onih čarobnih ljetnih večeri, nebo je bilo vedro, a mjesečina srebrna; i dok se spuštao sumrak, lampe na pozornici su počele svijetliti i sjati. Kada se Alexander pojavio kao Ferdinand, publikom je prošao lagani žamor. Izgledao je tako, pa... predivno – on ima lijepo lice, s punim usnama koje poželiš dotaknuti prstima, lijepe jagodice, tamnu kosu i plave oči. Sjećam se da je glumica koja je glumila Mirandu rekla da je on božansko stvorenje. A on je nju nazvao Divna Miranda! Ti si vrijedna divljenja, kao daje ona neko rijetko umjetničko djelo. Iako godinama nisam gledala predstavu, još uvijek sam se sjećala nekih dijaloga. Primjerice, Ariela kako očaravajuće pjeva Punih pet hvata, Mirandino ekstatično hrabri novi svijet i na kraju predivan trenutak kada se Prospero kaje. Umjesto da se osveti svom zlom bratu, kao što se zakleo, on mu je oprostio jer je to bila najhrabrija stvar što ju je mogao učiniti.
– Bolji je vrline, no osvete čin – rekao je jednostavno. Od toga sam se naježila. Onda je razbio svoj štap, raširio ruke i sam zatražio oproštaj: Kao što želite da vam grijesi budu oprošteni, Tako i vi meni darujte slobodu.
Bili smo toliko očarani da je deset sekundi vladala potpuna tišina, a onda je započeo pljesak; kada je napokon prestao, nakon tri ponovna poziva, Daisy je rekla da želi čestitati redatelju Johnu kojeg je poznavala. Tako smo otišli do pozornice: Daisy i Nigel su čavrljali sa redateljem, a ja sam stajala u blizini, grčevito držeći program, te sam, na svoje iznenađenje, odjednom počela razgovarati s Ferdinandom. Da budem preciznija, on je počeo razgovarati sa mnom. I ne znam zašto se uopće trudio jer sam bila tako malena – mislim da me nitko ne može primijetiti, a kamoli biti zainteresiran za mene; stoga sam samo rekla da mi se svidjela njegova gluma, što je bila istina.
– Hvala ti – rekao je i nasmijao se tako da sam se zacrvenjela. – Ti bi bila dobra u ulozi Ariela – odjednom je rekao. – Izgledaš kao vila.
– Oh! Osjetila sam da ponovno crvenim. – To je... predivna drama... zar ne? – mrmljala sam pokušavajući prikriti svoju nelagodu.
– Što misliš, o čemu je u njoj riječ? Uzeo je paketić Gitanesa iz svog džepa i ponudio mi jednu cigaretu. Odbila sam. O čemu se radi u drami? Zašto bi moje mišljenje bilo važno? Ponovno sam bila zatečena.
– Pa... – započela sam pažljivo, dok je on lupkao cigaretom po kutiji. – Riječ je o pokori i pomirbi, zar ne?
Radi se o potrazi za oproštenjem. O nadi da će nam grijesi biti oprošteni.
Na to je sporo kimnuo glavom.
Prije nego sam se snašla, svi smo išli na piće – sjećam se ugodnog mirisa njegove cigarete dok smo šetali parkom; iako nas je bilo puno, u gostionici sam se nekako našla odmah do Alexandera. Još smo malo razgovarali o predstavi, a on mi je rekao da je zapravo Shakespeare izmislio ime Miranda posebno za Oluju, što prije nisam znala. Uvijek sam znala značenje svog imena– znači Vrijedan divljenja od latinske riječi mirare – ali, ovu informaciju još nisam čula. I, dok smo Alexander i ja pijuckali pivo, zaboravili smo na ostale ljude, a on je želio znati nešto više o mom poslu i mojoj obitelji i rekao mi je nešto više o svojoj: njegovi su roditelji su liječnici pred mirovinom, a djed mu je, baš kao i ja, bio veterinar. Pola sata kasnije imala sam osjećaj kao da danima razgovaram s njim. Kada me otpratio do podzemne željeznice – ja sam onda živjela u Stockwellu – zatražio je moju posjetnicu.
– Nikada me neće nazvati – rekla sam samoj sebi dok sam se vozila prema jugu. – Zaboravi. Samo je bio ljubazan.
Ali, nazvao je. Na moje čuđenje, dva dana kasnije pozvao me na večeru u nedjelju u restoran Joe Allens i onda je sve počelo.
I da, dakako – Alexander me privlačio fizički, i da – laskala mije njegova pažnja, ali istina je da mi se uistinu sviđao. Tako je lako bilo biti s njim; bio je vrlo inteligentan i, stoje najvažnije, nasmijavao me je. Imao je trideset i pet godina, studirao je povijest na Oxfordu, a onda je upisao poslijediplomski u školi za glumu. Počeo je kao pomagač u Strafordu, deset godina je radio kao predstavljač te imao bezbroj manjih uloga na televiziji.
– Ali, nikada nisam dobio neku veću ulogu – rekao je skromno. – Za razliku od nekih svojih kolega kao što je James Purefov – on je uspio. Kao i Paul Rhys. Oni stalno rade, dok ja još uvijek veslam po plićaku slave.
– Sigurna sam da ćeš i ti uspjeti. Slegnuo je ramenima. – Možda. Tko zna...?
– Samo ti treba jedna dobra prilika.
– To je istina. Jesi li se ikad udavala, Miranda? – odjednom je pitao. Klecnula su mi koljena.
– Pa... Nisam. Ne još. Mislim, nisam nikada. Mislim, nikada. Nasmijao se.
– A ti?
Zavrtio je glavom. Rekao mi je da je njegova zadnja veza završila prije tri mjeseca, ali daje još uvijek u dobrim odnosima sa svojom bivšom. Srce mije lupalo kada sam ga pitala zašto je prekinuo, a on je samo slegnuo ramenima i rekao da jednostavno nisu bili jedno za drugo.
Kada je završio prvi sastanak, bila sam uzbuđena; bila sam na sedmom nebu, bolje rečeno – na sedamdeset i sedmom, dok smo išli Strandom prema podzemnoj. Osjećala sam se tako apsurdno sretnom, smiješila sam se strancima. Alexander je rekao da će me opet nazvati – i nazvao je. Kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da uživam u njegovom društvu.
Voljela sam njegovu toplinu i njegov osjećaj za humor. Sviđalo mi se što zna pričati; nije bilo čudnih tišina – uvijek je imao što reći. Nije bio egoističan niti se hvalio što je glumac, iako je imao mušičavu stranu. Ponekad je bio pomalo nagao – biće instinkta – odjednom bi nešto iznenađujuće rekao ili napravio. Na primjer, prvi put kada je rekao da me voli bili smo pored polica s mliječnim proizvodima u Sainsburyju. Upravo sam uzimala grčki jogurt, kada je on rekao: – Miranda, volim te. Znaš li to?
– Stvarno? – začuđeno sam ga pogledala.
Nasmijao se. – Da. Stvarno. Bila sam, dakako, oduševljena, ali, to mi je rekao na tako čudnom mjestu. – Ti si predivna – ime ti potpuno odgovara. Nedugo nakon što smo se zaručili, na prstenje ugravirao Divna Miranda! Ali više ga nemam...
– Stoje s klijentima? – čula sam Daisy, koja je razbila dva jaja u pyrex zdjelu. – Sutra otvaraš, imaš li već dogovore?
– Samo dva.
– Zašto tako malo?
– Zato što nisam imala vremena razglasiti da se nalazim na novoj adresi – trebat će mnogo vremena da mi uspije praksa.
– Shvaćam.
– Ali sutra ujutro mi dolazi deprimirani irski seter, zatim mi se javila jedna žena koja se zove Lily Jago...
– Oh, da – prekinula me Daisy, dok su joj se oči raširile.
– Urednica časopisa Moil Izgleda kao Naomi Campbell i često se ponaša kao ona. Jedan je moj prijatelj radio za nju – trebalo mu je šest mjeseci da se oporavi.
– To je ona. Uostalom, poslala mi je histeričan e-mail zbog svojega ši-cua – rekla je da on ima živčani slom, pa ću otići k njoj u četvrtak poslijepodne. Ali to je sve što imam zasad.
– Šteta je što životinjska psihijatrija nije kao ljudska – dodala je Daisy i počela tući jaja. Kimnula sam glavom. Daje barem tako. Ljudi mjesecima idu psihijatru, ako ne i godinama, ali sa životinjama nije tako. One ne dolaze iz tjedna u tjedan i ne bulje u strop ležeći na kauču, dok ja pokušavam otkriti u kakvom je stanju njihov ego, a onda ih ispitujem o njihovoj majci. Ja ih jednostavno promatram, određujem problem i savjetujem potrebne mjere, što znači da ih obično vidim samo jednom.
– Koliko ćeš naplaćivati? – upitala je Daisy i uključila plin.
– Stotinu funti za sat i pol konzultiranja ovdje, ali – ako idem k njima, naplaćivat ću sto trideset zbog putnih troškova. Nastavit ću davati besplatne savjete e-mailom jer je to znak dobre volje i ne traje dugo. I održavat ću zabave za štence – dodala sam – pa će mi to pomoći. No, trebat ću mnogo novih klijenata da sve isplatim. Osobito stoga što otvaram praksu s mjesec dana zakašnjenja.
– Zapravo, ja možda imam novog klijenta za tebe – rekla je Daisy, dok je otvarala mlijeko u tetrapaku. – Nekoga koga sam srela na dobrotvornoj zabavi. Caroline... kako joj je ono prezime? O, da Mulholland. Žalila se na svog vajmarskog ptičara. Rekla je da se ponaša kao totalni kreten. Budući da nisam znala tvoj novi broj, rekla sam joj da te kontaktira preko web stranice.
– Hvala. Nadam se da će to učiniti. Kako ti je na poslu?
– pitala sam rasprakiravajući tanjure.
– Tamo je ludnica – rekla je vedro i uzela žličicu.
– Organiziram djevojačku večer Abbe Tribure u Hammersmithu u srijedu, sibirski rođendan s kozačkim plesačima u subotu i očajnički pokušavam naći nekoliko akrobata za "Stazu prema Timbuktuu" ekstravagancu u Thames Dittonu sljedećega mjeseca. Plus sva vjenčanja – žalila se. – Imamo šest vjenčanja, a tri organiziram ja. Morala sam naći neke biološki razgradive konfete za vjenčanje u Holland Parku u listopadu – nastavila je, dok je tukla jaja. – Uspjela sam naći neke preko interneta. Osušene grančice i latice kokotića u pet boja, doista predivno. Moram priložiti mirisne vrećice sa svakom pozivnicom – njih dvjesto. Zvuči divno, zar ne? – mrmljala je strastveno.
– Dvije stotine uzvanika... Holand Park... osušene latice kokotića...
– Da – rekla sam tiho. – Zvuči divno.
– Miranda, oprosti – rekla je sabirući se. – To nije bilo lijepo od mene.
– U redu je.
– Zapravo, ja sam mislila na sebe.
– Znam. Zar on nije ništa rekao? Odmahnula je glavom.
– Baš ništa?
– Ne – rekla je gorko. – Apsolutno ništa.
– Pa, zašto ga ti onda ne zaprosiš?
Prestala je tući jaja, a njene smeđe oči su se začuđeno raširile. – Zato što je to tako neromantično.
– Neromantično je što te nije zaprosio.
– Da – rekla je ljutito. – Znam. Uzela je mlinac za papar i nekoliko puta ga bijesno okrenula.
– Zar nikada ne razgovarate o tome? – upitala sam i sjela za stol. Odmahnula je glavom. Ne želim sve pokvariti.
– Shvaćam.
– Vjerojatno se brinem da neću dobiti odgovor koji očekujem, pa radije ne želim ništa poduzimati. Ali, on me definitivno voli – dodala je optimistično. – Ja mu kažem: – Nigel, ti me voliš, zar ne?, a on uvijek odgovori: – Da, Daisy, naravno da te volim.
– Onda je bolje da to dokaže. Već ste dugo zajedno.
– Aha! To i moja mama kaže. Mislim, Alexander nije okolišao, zar ne? Uzdahnula sam. – Nije. Bio je vrlo brz.
Kad je o prosidbi riječ, ona je bila čudna, ali – kao što sam rekla – Alexander je impulzivan čovjek. Bili smo zajedno devet mjeseci i vrlo sretni; tek sam počela živjeti s njim i sve je išlo dobro. Jedne subote ujutro, dok smo zajedno prali zube u kupaonici i smijali se jedno drugom u zrcalu, on je – usred četkanja – zastao i još uvijek gledajući me u zrcalu rekao: – Miranda, hoes se dat za mne?
– Što?
Izvadio je četkicu za zube iz usta, uzeo vodu iz čaše i lijepo pljunuo u umivaonik. – Rekao sam: Miranda, hoćeš li mi učiniti neopisivu čast i postati mojom ženom? Upravo sam, ove minute, odlučio da se želim oženiti s tobom.
Pogledala sam ga začuđeno. – Zašto?
– Pa, dok smo stajali ovako i prali zube, odjednom sam shvatio kako sam sretan s tobom, vjerojatno zbog toga. Radije ne bih kleknuo, ako nemaš ništa protiv, zbog problema s hrskavicom – dodao je kao daje to bila najnormalnija stvar na svijetu. – Ali, pristaješ li? Ha?
Zapljusnuo me val emocija, kada sam shvatila da to ozbiljno misli. – Hoćeš li? – ponovio je. Njegove plave oči boje bazena gledale su u mene.
– Pa... jesi li siguran? – mucala sam. – Mislim...
– Nikada nisam bio sigurniji – rekao je tiho.
– Onda... da – rekla sam zbunjeno. – Hoću.
A zatim sam rekla, jer sam bila toliko sretna – Hvala ti – i zaplakala.
On me zagrlio. – Ne. Hvala tebi. Ne plači, Miranda. Nema potrebe za tim. Volim te. Uvijek ću te voljeti.
Ja sam obrisala suze, naše usne s okusom mente su se spojile i to je bilo to.
Neću lagati kada kažem da sam bila sasvim iznenađena jer zaista nisam očekivala da ću se zaručiti. Možda zbog toga što su se moji roditelji već davno razveli – i otad nisu bili u dobrim odnosima – nikada nisam gajila takve nade. Meni je bilo dovoljno što sam bila u sretnoj vezi i da sam dovoljno sretna što sam našla ljubav. Ali Daisy je drukčija od mene – ona je konvencionalnija. Ona želi vjenčanje u crkvi, vjenčanicu, cijeli paket.
– Frustrirajuće je organizirati sva ta vjenčanja kada me Nigel ne želi zaprositi – rekla je žalosno s vilicom u zraku.
– Mislim da ću se udati za njega – nastavila je. Ona to često kaže. – Ali mislim da nema smisla da sve požurujem.
Zapravo, Daisy se boji požurivanja. To znam jer živi s Nigelom već pet i pol godina, a zadnje tri godine vodimo ovaj razgovor. – Ne smijem ga pritiskati – rekla je ozbiljno.
– To piše u svim knjigama.
– U knjigama piše da se ti moraš malo udaljiti. Nemoj mu uvijek biti na raspolaganju.
Moraš mu nedostajati. Budi tajnovita. Odseli se iz grada, ako je potrebno. Ili čak iz zemlje.
– Uuuu – to je vrlo opasna igra.
– Zašto?
– Zato što – rekla je strogo – ako se odjednom povučem i ponašam nedostižno, on će možda pomisliti da ga ne volim. A to će dovesti do katastrofe, zar ne?
Pogledala sam je. – Nisam sigurna. Mislim da će mu dobro doći ako se osjeća manje sigurnim.
– Ne, mislim da će se sve dogoditi u svoje vrijeme – dodala je pomalo nesigurno.
– Hmmm. Dobro, to je tvoj život.
Ipak, mislim da je čudno što se Daisy toliko boji zaprositi Nigela, bez obzira želi li se on oženiti njome ili ne, jer je u svim drugim slučajevima nevjerojatno hrabra. Ona, primjerice, ide na bungee-jumping, paragliding, jedrenje i penjanje po stijenama – prije nekoliko tjedana prvi put je sama skočila padobranom.
– Bilo bi grozno kad bih ga prisilila da odabere datum, pa da me napusti – rekla je razborito. – Što ću onda učiniti? Gotovo šest godina svog života uložila sam u vezu s Nigelom i želim da mi se vrati uloženo. Stoga ne želim sve upropastiti na ovom krajnjem – i vrlo osjetljivom – stupnju jer nisam dovoljno strpljiva. Kimnula sam glavom kao da sam željela reći da sam tu rečenicu čula već mnogo puta.
– Želim imati djecu – Daisy je nastavila mirno – a sada imam trideset i tri godine, pa – ako Nigel i ja prekinemo – malo se stresla – trebat će mi barem dvije ili tri godine da dođem do istog stupnja s nekim drugim, a do tog vremena... – ulila je smjesu s jajima u tavu – ...to bi bio kraj moje šanse da zatrudnim. Nikad ga ne bih namamila u brak – dodala je. – Muškarci to preziru, a ja želim da on osjeti potrebu da se oženi sa mnom.
– Zašto se ne bi oženio tobom? – pitala sam ljuti to.
– Oh, on je oprezan tip. Točno. Nigel je vrlo oprezan; ide sporo kao troprsti tipavac. Oni se kreću tako sporo da bi im bio potreban jedan dan da prijeđu nogometno igralište – na svojem krznu sakupljaju zemlju. Dakle, bojim se da je, kad je riječ o ljubavi, Nigel baš takav. A ta se njegova sporost očituje u njegovom hobiju – uzgajanju bonsai drveća. Jednom je u Chelseau dobio medalju za jedan od svojih japanskih javora – uzgajao ga je dvadeset godina. Iskreno, nikada nisam mogla vidjeti što on i Daisy imaju zajedničko, ali čini se daje ona slaba na njega. Daisy ima maleni stan u Tootingu, a on ima veliku kuću u Fulhamu; jednom je priznala da ju je djelomično privukao njegov dobar status. Ali, s druge strane, njen otac je poginuo u nesreći kad je imala devet godina, pa je ona uvijek tražila nekog tko je miran i dobro situiran.
Nigel odgovara tom opisu. On je gradski odvjetnik – partner u Bloomfieldsu. Sposoban prije nego briljantan, radi naporno; iako sam sigurna da voli Daisy, mislim da ne vidi razlog zašto bi se žurio. Ima trideset i devet godina i nikada se nije ženio, pa zašto bi sada odjednom uskočio u brak? čak je nije pozvao da živi s njim. Daisy je to nekoliko puta predložila u šali, ali je rekla da mu nikada nije bilo drago – mislim da ne želi da mu ona dira njegove stvari. Prilično je neuredna i može biti vrlo bučna, ali to mislim na najljepši način. Nije da ona viče, ili da glasno izražava svoje mišljenje, samo, ona se jako puno smije – ima lijep, glasan hihot – i uvijek ima što reći. Nigel voli provoditi svoje večeri sa svojim bonsai stablima, imati tihe večere i igrati partije bridža. Nemojte me pogrešno shvatiti. Sviđa mi se Nigel – ugodan je i velikodušan, ali je također sebičan jer Daisy uvijek mora slušati njega. Ali, ako je to ono što ona želi, i meni je dobar.
– Mislim da će mi biti dobro s Nigeom – rekla je ponovno, ne baš uvjerljivo, dok sam jela omlet.
– Nadam se. Ali mislim da ćeš ga jednoga dana morati pritisnuti, Daisy. Ako treba, zalijepiti mu glavu na sag.
– Hmm... – odgovorila je tjeskobno – možda si u pravu.
Kad je otišla, Herman je ušao u svoju košaricu, sklupčao se kao prženi indijski oraščić, a ja sam opet počela razmišljati o poslu. Uz sav taj stres i prekide nisam se uspjela usredotočiti na njega, ali sada sam se opet prisilila da razmišljam. Uključila sam računalo i pročitala e-mailove. Jedan mije poslao moj otac, koji živi u Kaliforniji, u Palm Springsu, gdje radi kao upravitelj golf kluba. Samo je želio znati kako sam. Onda sam otvorila svoju web stranicu Savrseniljubimci.com, gdje sam našla mnogo molbi za savjet. "Moja pudlica terorizira poštara, pisalo je u prvoj. Nakon njegovog zadnjeg pokušaja da nas obrani (na pismima je stvarno bilo krvi), rekli su nam da ćemo ubuduće morati sami ići u poštanski ured po svoju poštu – možete li nam pomoći?" "Mislim da moja mačka ima shizofreniju", pisalo je u slijedećoj. "Jedne minute sklupča se u mom krilu, prede i traži da je mazim, a u drugoj me grize – zašto?" "Možete li mi reći zašto moja koker španijelka uporno pokušava dizati svoju nogu?", pisalo je u trećoj. Tu je također bilo uobičajenih žalbi, na primjer: zašto psi skaču ili hvataju svoj rep, a kućni zečevi napadaju noge svojih vlasnika? Bila je tu i vesela gvinejska svinja, saluki koji mjesečari, hrčak koji je pojeo svog partnera. Na svako sam pitanje poslala odgovor i predložila odgovarajuću literaturu, a, dok sam to radila, stigao mi je još jedan e-mail. Poslala ga je žena koju mi je spomenula Daisy, Caroline Mulholland.
"Draga Miranda, prije nekoliko dana upoznala sam vašu prijateljicu Daisy na dobrotvornoj zabavi i slučajno sam spomenula da imam mladog vajmarskog ptičara koji mi zadaje mnogo problema. On zlostavlja naša dva druga, mnogo manja psa, a mi ne znamo kako da ga zaustavimo. Biste li bili toliko ljubazni da me nazovete, pa ćemo se dogovoriti kada ćete doći do mene."Tu je također bio telefonski broj nekog mjesta izvan Londona i ja sam je nazvala. Javila se i rekla da živi u blizini St. Albansa, pa smo se dogovorile da ću je sutra posjetiti.
U međuvremenu sam se morala pozabaviti potištenim irskim seterom. Slijedeće jutro očistila sam ordinaciju, a onda otišla iza ugla – zaustavila sam se da odgovorim na pitanje kiropraktičara o tome kako sam se snašla, pa sam kupila kekse i cvijeće. Potom sam stavila Hermana u kuhinju – on se ne druži s klijentima, zatim su se u deset i pol pojavili Fiona i Miles Green. Bili su mojih godina, zgodni, lijepo odjeveni i očito uspješni, jer su živjeli u Notting Hill Gateu. Skuhala sam im kavu, a onda sjela za stol, promatrajući psa koji je izgledao prilično žalosno, dok su oni sjedili jedno do drugoga na kauču.
– Mi smo veoma zaposleni – objašnjavala je Fiona grickajući čokoladni keks – ali... vidite, Sinead je naš ponos i radost... Sinead je ležala na sagu, a glavu je naslonila na šape – ...i mislili smo da bi joj dobro došla psihološka podrška.
– Ona zaista izgleda potišteno – rekla sam i zapisivala bilješke. – Irski seteri su inače vrlo živahni. – Kada je ovakvo ponašanje počelo?
– Prije tri mjeseca – odgovorila je gđa Green.
– Ne, malo kasnije – ispravio je njezin muž nježno.
– Mislim daje počelo prije šest tjedana.
– Ne, nije – planula je. – Počelo je prije tri mjeseca. Misliš da ne bih primijetila takvo što – na svom vlastitom psu? Diskretno sam zapisala zamjena za dijete i bračne napetosti.
– Na našem psu – rekao je. Sinead je podignula glavu i tjeskobno ih pogledala.
– U redu je, dušo – rekla je Fiona i nagnula se da je pogladi. – Sve je u redu. Mama i tata nisu ljuti.
– Koliko je stara? – pitala sam. – Dvije godine?
– Malo manje. Imamo je oko godinu i pol.
– Je li doživjela neke određene traume? Je li se, na primjer, potukla s nekim drugim psom? Možda ju je zamalo udario auto?
– Ne. Ništa od toga – rekla je Fiona. – Ja radim kod kuće, pa sam s njom cijeli dan. Samo znam daje stalno utučena i da samo leži u svojoj košarici. Slama mi se srce – dodala je, a glas joj je iznenada zadrhtao.
– Gospođo i gospodine Green, ne želim ulaziti u vaš osobni život, ali... Ima li u vašem obiteljskom životu nekih stresova na koje bi ona mogla reagirati? Ovo je bilo retoričko pitanje. Očito ih je bilo.
– Pa, ne, ne... zapravo – Fiona je odgovorila i u obranu prekrižila ruke.
Vidjela sam daje njezin muž zakolutao očima. – Ma daj, Fi – rekao je žarko. – Znaš da imamo problema. Mislim da je to važno. Govorim to cijelo vrijeme. Pogledao me. – Vidite...
– Ne želim razgovarati o tome! – viknula je.
– Ali, moglo bi biti važno – protestirao je Miles.
– Ali, to je osobnol – U redu je, gđo Green – umiješala sam se. – Ne morate mi reći ništa što ne želite. Ali, moram vam reći da mene veže kod povjerljivosti, što znači da ću sve što mi kažete ponijeti sa sobom u grob.
– Onda u redu – uzdahnula je. Otvorila je svoju torbicu i izvadila rupčić, muž joj je stisnuo ruku u znak ohrabrenja. – Već godinama pokušavam zatrudnjeti – tiho je objašnjavala. – Zbog toga smo kupili Sinead, da nas odvuče od stresa. Ove godine napravila sam umjetnu oplodnju, ali naša prva dva pokušaja nisu uspjela.
– Pa, to bi izazvalo napetosti u svakoj vezi, ma koliko bila sretna – rekla sam. Oboje su kimnuli glavom. – Psi su iznimno osjetljivi na promjene i ja mislim da se to događa sa Sinead. Mislim da biste je trebali pokušati zaštititi od emocionalnog stresa tako da se malo manje svađate kad je ona u istoj prostoriji s vama.
– No, ona nije samo potištena – rekla je Fiona. – Ona se čudno ponaša. Na primjer, počela je krasti stvari.
– Zbilja?
– Da. Jako čudne stvari, primjerice Milesove košulje iz košare za rublje.
– Možda u tome nalazi utjehu kad on nije kod kuće.
– Ali, ona krade i stare kutije za jaja. Prije nekoliko dana uzela je pet praznih plastičnih lončića za cvijeće iz vrta, jednog po jednog, i stavila ih u svoj krevet. Slagala ih je tako pažljivo. Skoro nježno, kao da ih je voljela. To je bilo čudno. Nismo znali što da mislimo. Ah!
Ustala sam i otišla do Sinead, nježno je okrenula na bok i podigla njenu dlaku. Njezin je trbuščić bio pomalo zaobljen i ružičast.
– Je li bila u blizini drugog psa?
– Nije.
– Jeste li sigurni?
– Da, sigurni smo. Kada se zadnji put tjerala, držali smo je u kući.
– Onda ona ima fantomsku trudnoću. Zato je toliko potištena. Ženke koje se nikada nisu parile mogu postati vrlo čudne. Umire se, ostaju u svojim krevetima, koje pažljivo urede jer, zapravo, grade gnijezdo. Onda traže predmete koje mogu staviti u svoj dom, a majka uzima kutije za jaja i lončiće. One čak pokazuju neke simptome trudnoće, kao što je to slučaj s njom. Pogledajte njezine bradavice. Fiona je otvorila usta.
– Moj Bože!
– Da ima kratku dlaku, vi biste to primijetili, ali ona ima dugu dlaku koja sve to pokriva.
O tome je riječ. Fantomska trudnoća. Viđala sam to radeći kao veterinarka.
– Shvaćam.
– Dakle, nemojte misliti da ona ima psiholoških problema ili neku vrstu depresije, jer nema. Ona samo želi biti mama.
Gospođa Green je protrljala oči. – Možda ona tako suosjeća sa mnom.
– Mi smo je planirali sterilizirati – rekao je Miles.
– Mogu li vam nešto predložiti?
Oboje su se složili. – Nemojte to učiniti. Ili, nemojte još. Zašto joj ne dopustite da ima štence?
– Zapravo... to je dobra ideja – rekao je Miles polako. Odjednom se nasmijao. – Nismo se toga sjetili.
– Lijepo je da ženke barem jednom imaju štence – rekla sam – inače, pa... – slegnula sam ramenima – mogu biti pomalo tužne.
– Oh – rekla je Fiona – shvaćam. Mogli bismo imati štence. To bi moglo biti zabavno, zar ne, dragi? Miles je kimnuo glavom. – Možda nećemo imati dijete, ali ćemo imati nekoliko slatkih malih štenaca.
– U redu – dodala sam – to bih ja učinila da sam na vašem mjestu.
– Pa, to je vrlo dobar savjet – rekla je Fiona i ustala.
– Osjećam se prilično zatečeno. Nasmijala mi se u suzama.
– Hvala vam.
– Nema na čemu. I mene su nekako preplavile emocije.

Drugo poglavlje
Možda je Sinead zbilja bila pod utjecajem Fioninih frustracija, razmišljala sam, dok sam se pripremala da odem do Caroline Mulholland. Možda je čak pokušala imati dijete za nju, tko zna. Mislim, psi oponašaju ljude jer nas vole – oni žele raditi iste stvari kao i mi. Mi sjednemo – oni sjednu. Mi pjevamo – oni zavijaju. Mi sjednemo za volan – oni odmah uskoče. Ako smo potišteni, možda i oni postanu potišteni...? To znači biti biheviorist: morate saznati što se događa s vlasnikom prije nego dokučite što se događa s ljubimcem. Pogledala sam se u zrcalo, prekrila modricu ispod oka – sada ne trebam to tako često raditi – počešljala se i otišla. Daisy je bila u pravu rekavši da su moji susjedi ljubazni jer mije Joy, osteopatkinja, veselo mahnula. Caroline Mulholland je živjela u selu Little Gateley, pet kilometara od St. Albansa; mislila sam da će mi trebati jedan sat i dvadeset minuta da dođem donde, ako ne bude previše prometa.
Dok sam vozila kroz Archway, prošla sam Alexanderovom ulicom, srce mi je lupalo, a usta se osušila. Mazohistički sam pogledala na Harberton Road – prvi put nakon što se ono dogodilo – i osjetila sam val tuge. Ali uskoro, kad sam prošla gužvu u Finchleyju i Barnetu, vozila sam bujnim seoskim cestama; otvorivši prozor, vidjela sam intenzivnu žutu boju repe i polja zelenog kukuruza, pa sam se opustila – Daisy je bila u pravu. Ovo je bila prekretnica: početak nove faze u mom životu i ja sam čvrsto odlučila uspjeti.
Petnaest minuta nakon toga stigla sam u St. Albans te ubrzo opazila znak s nazivom sela. Prošla sam pored zelenila i divljih kestena, prepunih blijedoljubičastih cvjetova, a onda sam, baš iza crkve, ugledala vrata. Rezidencija Little Gateley – pisalo je na jednom znaku i ja sam skrenula.
Kuća je bila baš kao što sam je zamišljala – kao iz Country Lifea. Georgijska, bijele boje, s kružnim prilazom što vodi do predivnih vrata prekrivenih ružama. Kad se moj auto zaustavio na šljunku, čula sam dubok lavež, ugledala srebrni odsjaj i vajmarac je počeo skakati. Zatim se pojavila žena koja je trčala za njim, očito frustrirana.
– Oh, Trigger! Tako si zločest! Dođi ovamo] Dobar dan, ja sam Caroline – rekla je i skoro ostala bez zraka, dok sam ja izlazila iz auta, a pas je skočio na mene. – Toliko sam vam zahvalna što ste došli.
Kada upoznam koga, obično sam oprezna, ali ona mi se odmah svidjela. Imala je oko trideset godina, tamnoplavu kosu svezanu u rep i bila je nenametljivo privlačna.
– Tako sam vam zahvalna – ponovila je. Dok smo se uspinjale stepenicama, udisala sam miris ruža. – Skoro sam izgubila strpljenje. Vidite, ja obožavam Triggera, ali oko njega imam mnogo posla, a posebno je grozan prema mojim vestijima – Tavishu i Jocku. Pogledala sam ih, a oni su se sakrili iza nje u hodniku popločanom bijelim mramorom, uplašeno gledajući većeg psa. – Oni su ovamo došli prije njega, zar ne?
– Da. Imala sam ih prije nego sam se udala. Tada je moj muž odlučio nabaviti pravog muškog psa – zahihotala se – i tako sam mu za rođendan darovala Triggera, ali ponekad mislim da sam pogriješila.
– Stvarno je lijep – rekla sam, pa pošla za njom u veliku sobu za primanje. – Oni su iznimni, zar ne? Gledala sam njegovu dlaku boje blijedog kositra i njegove neobične, intenzivne oči boje jantara.
– O, da – složila se. – To su predivni psi.
– Ali, također su tvrdoglavi i treba im čvrsta ruka. Caroline se nasmijala. – Pa, baš smo tu zakazali.
Sjela je u sofu, a Trigger se pokušao popeti u njeno krilo. – Prestani, ti zločesti psu! Spusti se dolje! Spusti se već jednom! Jedan od vestija je skočio na nju, a Trigger gaje zlobno ugrizao. Njena je ruka poletjela, pa ga je udarila po stražnjici. – Prekini, ti zločesti, zločesti dečko! Vidite li na što mislim? – uzdahnula je. – Ne pretjerujem, zar ne? Nema svrhe. Dobro, najprije ćemo popiti šalicu čaja.
Kad je otišla, tri psa su otrčala za njom klizeći mramornim pločicama, a ja sam promatrala sobu. Bila je predivna – s ogromnim ukrašenim stropom: u jednom kutu bio je stolac za dijete; dvije Knole sofe boje marelice, stolovi od mahagonija i ogroman kamin s mramornim okvirom. Na zidovima su svijetlile uljne lampe, a na kaminu su bile slike u srebrnim okvirima, uključujući i sliku Caroline na dan njezina vjenčanja. Pogledala sam je, a onda svrnula pogled na vrt pun cvijeća. Usamljena je svraka sletjela na travnjak i glasno brbljala. – Jedna za tugu – rekla sam u sebi. Onda sam opet pogledala fotografiju...
Carolinein mije suprug bio neobično poznat, ali nikako se nisam mogla sjetiti odakle. Izgledao je kao da je u kasnim tridesetima, a njegova je kosa bila prorijeđena i već prilično sijeda. Ali, bio je zgodan – bili su lijep par. Počela sam se pitati što radi. Vjerojatno je uspješan bankar, ili vlasnik tvornice – možda sam ga vidjela u vijestima. Da... vjerojatno je to nešto kao deja vu. Vjerojatno sam ga vidjela ili u novinama ili na televiziji. Caroline se vratila s pladnjem, a onda predložila da čaj popijemo vani, da mogu vidjeti Triggera u akciji. Ali ja sam već otkrila u čemu je problem – on je bio razmaženi mužjak. Osjećao je da mora biti vođa čopora. Netko gaje morao obuzdati.
– On očajnički želi dominirati – objašnjavala sam, dok smo sjedile na terasi s druga dva psa.
Caroline je spustila šalicu. – Stvarno?
– Da. Ovo će vam možda zvučati grubo, ali njega trebamo skinuti s pijedestala.
– Stvarno? – rekla je. Ja sam kimnula glavom. – Ali, kako?
– Ne smijete mu više poklanjati toliko puno pažnje. On se kronično pravi važan – ako zadobije vašu pažnju, presretanje. A što više vičete na njega, to mu se više sviđa – tada zna da ste zaokupljeni njime. Vi zapravo nagrađujete njegovo loše ponašanje jer reagirate na njega.
– Zaista?
– Da, vi mu nesvjesno udovoljavate.
– Oh, shvaćam.
– Svaki put kad vičete na njega, on misli da ga hvalite, pa će zbog toga postati još gori.
– Shvaćam – ponovila je zamišljeno.
– Ja ne volim antropomorfizirati životinje – nastavila sam. – Ali, recimo to ovako. Daje Trigger čovjek, vozio bi se u crvenom BMW-u, što ste mu ga vjerojatno kupili za rođendan, te bi tjerao ljude s ceste, zadirkivao djevojke kroz prozor, a onda otišao na neku zabavu i napio se kao svinja.
– Kako užasno – rekla je podrugljivom ozbiljnošću.
– Kao neki bedasti dječak.
– Točno.
– On bi nas osramotio – nastavila je prihvaćajući igru.
– Osramotio bi obitelj – dodala je ozbiljno. – Stalno bi upadao u nevolje i tukao se.
– Bojim se daje tako. Izbacili bi ga iz škole te bi teško zadržao posao i, ne želim vas zabrinuti, ali vjerojatno bi uzimao drogu.
– Stvarno?
Izgledala je zaista iznenađeno. Pa – dodala je, dok je Trigger veselo skakao i lajao – moramo poduzeti nešto u svezi s tim.
– 1 hoćemo. Ja ga neću moći izliječiti danas – naglasila sam. – No, mogu vam pokazati kako slučajno potičete njegovo negativno ponašanje, a onda ćete moći sami raditi s njim. Ali, trebat ćete se posvetiti tomu.
Pogledala me ozbiljno. – U redu. Recite mi što moram učiniti.
Objasnila sam daje za Triggera najbolja kazna ne vikati na njega, nego ga potpuno ignorirati.
– Psi to ne mogu podnijeti – nastavila sam. – To je najgora kazna, uskratiti pažnju ljudi, ali, to morate učiniti. A, ako se ponaša uistinu neprimjereno – ako, primjerice, ugrize drugog psa – zavežite ga. Ako je zavezan, a druga su dva psa slobodna, to će stvarno utjecati na njega.
– Razumijem.
Trigger je odjednom ugrizao jednog vestija i bacio ga na pod.
– Zvijeri jedna!
Caroline je potrčala prema njemu i zgrabila ga za ogrlicu.
– Ne, nemojte ništa govoriti – rekla sam. – Samo ga negdje zavežite.
– Da ga zavežem?
– Da, znam da zvuči ružno, ali vjerujte mi. Caroline je nestala na trenutak, a onda se pojavila s Triggerovom uzicom. Onda gaje zavezala za vrata, u hladovini, s posudom vode.
– Sada ćemo ga ostaviti tamo, dok se mi budemo šetale s drugim psima. On to neće moći podnijeti.
Kada smo ga pet minuta poslije odvezale, pas se tresao i drhtao. – Pogledajte kako se njegov govor tijela promijenio – rekla sam. – On ne može shvatiti zašto ste mu to učinili. To je za njega bilo ponižavajuće. Uznemirenje i pokoran. Pogledajte, on je zbilja ponizan. I bio je. Doslovno je sjedio na Carolineinoj nozi i gledao u nju zbunjeno, nježno drhćući.
– Odlično – rekla je. – Shvaćam na što mislite.
– Ako doista želite da mu se ponašanje popravi, morate učiniti da se on osjeća manje sigurnim. U osnovi, on je nasilnik – rekla sam – i, kao svi nasilnici, on je kukavica; ako ste odlučni, pokazat ćete gdje mu je mjesto. Morate mu oduzeti mjesto glavnoga psa u čoporu – rekla sam.
Kimnula je glavom. – Nikada nisam imala ovakvog psa, pa to nisam primijetila.
– Onda, ima li vam sve ovo smisla? – Da. Izgledala je iznenađeno. – Ima.
– Dakle, sada morate nastaviti s programom smanjivanja dominantnosti i u kući i izvan nje. Kad smo opet ušle u kuću, podsjetila sam je da su psi životinje koje žive u čoporu i da moraju zauzimati neko mjesto u hijerarhiji, inače su nesretni i zbunjeni. – Oni su kao mala djeca – nastavila sam. – Djeca su sretnija kada točno znaju što smiju, a što ne smiju – i to morate učiniti s njim. Ne smijete mu dopustiti da sjedi na sofi – dodala sam. – Ili da se penje na krevet – to znači daje na vašoj razini. Nemojte mu dopustiti da prođe kroz vrata prije vas i prisilite ga da jede nakon što vi pojedete. Zapravo, najprije nahranite druge pse.
– Stvarno?
– Da. Pokažite mu da njegov status nije onoliko visok koliko bi on to želio.
– Koliko će mu trebati da sve to nauči?
– Pa... on je vrlo inteligentan, pa će možda trebati nekoliko tjedana. Ali, morate se strogo držati programa – rekla sam kada smo se vratile u primaću sobu. – Znam da ga volite, ali prisiljavanje da se ponaša dobro je zaista korisna stvar. Ako je agresivan prema drugim psima, zavežite ga na nekoliko minuta, a on će ubrzo sve shvatiti i prestati.
– Sada se osjećam mnogo bolje – rekla je Caroline, dok je pisala bilješke. – Sve ste vrlo dobro objasnili. Sada vam moram platiti.
Kad je otišla potražiti torbicu, opet sam pogledala njezinu fotografiju s vjenčanja. Nisam vidjela njenog muža na televiziji. Ja sam ga upoznala. Definitivno... Tu nije bilo dvojbe. Ali gdje? Odjednom je zazvonio telefon i ja sam čula Caroline kako se javlja.
– O, baš sam razočarana – čula sam. Hodnik je bio tako velik daje njen glas odzvanjao. – Pa, ne brini. Razumijem. Ne znam koga ću naći za tako kratko vrijeme, ali takva je situacija da ne možemo ništa učiniti. Hvala ti što si mi se javila – žalosno je rekla. Začula sam njene korake; kad se pojavila, činila se zamišljenom.
– Kakva gnjavaža – rekla je. – Sljedeće subote imamo seosku proslavu u dobrotvorne svrhe za bolesne životinje. U sklopu toga održat će se izložba pasa, a Trinnv i Susanah su pristale biti sutkinje – to uključuje i natjecanje za najbolju odjeću – ali, Trinnv me je upravo nazvala i rekla da toga dana snimaju film, pa neće moći doći. Grozno – gunđala je, dok je vadila knjižicu za čekove i počela pisati. – Teško ću naći koga drugoga, a tako sam zaposlena i... – zastala je i odjednom pogledala u mene. – Možda biste vi mogli?
– Ja?
– Da. Daisy mije rekla da ste bili na televiziji. Kao bihevioristkinja za životinje, imali biste ogroman autoritet plus iskrenost – napravila je grimasu – nemojte me pogrešno shvatiti, ali ja sam očajna. Hoćete li? – molila je.
– Pa...
– Jednostavno nemam vremena potražiti koga jer imam toliko drugih obveza i... u svakom slučaju znam da ćete biti odlični, Miranda, i sve je za dobrotvorne svrhe. To je bila istina. – Bit ću presretna, ako pristanete.
Zašto ne, pomislila sam. – Što želite da učinim?
– Da sudite u tri od četiri različite kategorije. Imat ćemo kategorije "Najljepši rep, Pas koji najviše nalikuje svom vlasniku, natjecanje za najljepše odjevenog psa i, na kraju, pseće karaoke... Dala mije ček.
– Pseće karaoke?
– Da, to je zbilja ludnica. Doslovce – dodala je s grimasom.
Nasmijala sam se. – U redu. Zašto ne? Ali, mogu li dovesti svog jazavčara?
– Dakako! Puno vam hvala! – uzviknula je, nasmijala se, a onda stavila ruke na grudi. – To je takvo olakšanje. Počinje u dva i pol i mi očekujemo mnogo ljudi, pa bi bilo dobro da dođete pola sata prije.
– U redu. – Ustala sam. – Morala bih krenuti. U trenutku kad sam uzela svoju torbu, začula sam zvuk guma na prilazu.
– To je moj muž. Rekao je da će doći ranije. Dođite da vas upoznam.
Dok smo silazile stepenicama, tamnoplavi jaguar se zaustavio do moje stare astre i iz njega je izašao Carolinein muž. Trigger i druga dva psa su pojurili prema njemu, uzbuđeno lajući. Sagnuo se da ih pogladi, a onda se uspravio. Dok je išao prema nama, shvatila sam zašto mi je toliko poznat. Osjećala sam se kao da me je tko gurnuo s litice.
– Bok, draga – rekao je Carolini, poljubio je u obraz i začuđeno pogledao u mene.
– James, ovo je Miranda Sweet.
Sada je gledao ravno u mene, s ljubaznom radoznalošću, a njegovo liceje bilo ugodna, nedokučiva maska. No, u njegovim sivim očima vidjela sam znak prepoznavanja. U tom trenutku vratila sam se šesnaest godina unatrag.
– Miranda je upravo napravila čudo s Triggerom – čula sam topli Carolinein glas. – Nemojte se crvenjeti – nasmijala se. – To je istina.
Moje lice jest bilo crveno, ali ne od skromnosti. – Dragi, zahvaljujući Mirandi sada znam kako zaustaviti njegovo loše ponašanje.
– Zbilja? – rekao je. – Pa, to je... odlično.
– Očito on ima problem dominantnosti – rekla je i zahihotala.
– Ima li?
– Moramo mu skresati status.
– Shvaćam.
– Ne smije se osjećati tako sigurnim.
– Ma daj.
– Više ne smije biti najvažniji pas u čoporu. – Aha.
– Pa., moram ići... na drugi sastanak – lagala sam. A moje srce je lupalo toliko jako da sam se bojala da ga ne čuju. – Bolje da krenem.
– Hvala vam što ste došli – rekla je Caroline, dok sam kopala po svojoj torbi pokušavajući naći ključeve. – Onda se vidimo u subotu? Osjetila sam mučninu. – James, Miranda će suditi na izložbi za pse. Uskočila je jer su Trinitv i Susannah iz Stvari koje ne smijete nositi morale otkazati. Zar to nije lijepo od nje? Ja sam sada gorko, gorko zažalila što sam pristala.
– O... da – rekao je s jedva vidljivim smiješkom. – To je odlično.
– Dakle, vidimo se oko dva sata – Caroline je ponovila veselo, dok sam ulazila u auto. Mahnula mi je, a ja sam joj slabo uzvratila pozdrav; onda sam se, uznemirena, odvezla. Moje su se ruke tresle kao lišće dok sam držala upravljač. Jimmy, Jimmy Smith – ne James Mulholland. Promijenio je svoje ime. A, što se tiče njegovog izgleda, bio je drukčiji. Nije ni čudo što ga nisam mogla prepoznati na slici s vjenčanja. Mogla sam proći pored njega na ulici i ne prepoznati ga. Plave kovrče i svijetla brada koje je imao prije šesnaest godina nestali su, sada je bio obrijan, proćelav i sijed. Popunio se, a blijedi traper i džemper zamijenio je odijelom Savile Row i prugastom košuljom. Jedino je njegov glas bio isti: lijep, ugodan glas i drzak izraz u očima boje granita.
Kada sam prošla kroz vrata, srce mi je bjesomučno udaralo, pa mi se zavrtjelo pred očima. Sjetila sam se Daisyinih riječi: – Ovo je početak novog poglavlja u tvom životu i znam da će biti dobro. Ali, kako je moglo biti dobro, mislila sam tužno – kako je moglo biti dobro, kad me prošlost zaskočila? Prisjećajući se, primijetila sam boje krajolika i osjećala dubok sram.
To se dogodilo prije mnogo godina, ali je ostalo urezano u mom pamćenju kao ožiljak. Još se uvijek jasno sjećam svakog detalja toga proljetnog jutra, iako sam manje na to mislila kako su godine prolazile. To ni u kom slučaju nisam mogla spriječiti i nitko nije primijetio, pa sam sve jednostavno potisnula i nastavila sa životom. Budući da sam morala mnogo učiti, uspjela sam zaustaviti bol – ali, proganjalo me godinama, i danas. čudno, nedavno sam razmišljala o Jimmyju, gotovo opsesivno – a sada... on se pojavio kao grom iz vedra neba. Danas je očito bio utjecajan i ugledan čovjek. Gorko sam se nasmijala. Dok sam vozila kroz sive ulice sjevernog Londona, pitala sam se što radi. Vjerojatno nešto pokvareno – kako bi se drukčije mogao obogatiti? Razmišljala sam o njegovoj ženi i pitala se je li joj ispričao što je – što smo mi – nekoć učinili.
Kad sam se vratila u Mews, Hermanu je bilo drago što me vidi – znala sam to jer je mahao repom i nije izgledao toliko tjeskobno. Njegovo je malo lice bilo neutralno. Odvela sam ga u šetnju i, dok smo išli po uzbrdici i ljubazno se zaustavljali kraj drugih vlasnika pasa – O, pogledajte psa kobasicu! Kako slatko! Govori li on njemački? – odlučila sam što ću učiniti. Nazvat ću Caroline i reći da mije žao, ali ipak joj neću moći pomoći, i reći ću joj da mije žao stoje ostavljam na cjedilu, jer mi se sviđa, ali nikako neću moći doći. I, kad sam otključala prednja vrata, pokušavajući smisliti koja će od moje tri isprike – mama, bolestan pas ili pokvaren automobil – zvučati bolje, vidjela sam svjetlo na telefonskoj sekretarici, pa sam pritisnula Play.
– Imate... tri... poruke. – govorio je ženski glas na automatu. – Prva poruka je došla...
danas u... šesnaest sati... i četrdeset pet minuta.
– Bok, dušo! – To je bila mama. – Samo sam te željela čuti. Nemoj me zvati jer ću biti zauzeta s dječacima. Nazvat ću te opet poslije. Klik. Brrr. Tajnica je nastavila. – Bok, Miranda! Srce mije zalupalo. – Ovdje Caroline. Samo bih vam željela opet zahvaliti što ćete nam pomoći na izložbi – spasili ste me. Ali također sam vam htjela javiti da sam rekla svojim prijateljicama za vas, a one su obje čule za vas preko Šašavih životinja. Dakle, ne biste trebali biti skromni – vi ste očito poznata osoba. Uostalom, mi se svi zaista veselimo što ćete nam doći u subotu. Bok, za sada! Klik. Prokletstvo! – Dobar dan, gđice Sweet – čuo se muški glas. – Ovdje detektiv, narednik Cooper. Detektiv narednik? Na tren me uhvatila divlja panika, adrenalin je jurio mojim venama, a onda sam se sjetila tko je on i smirila se. – Samo vam javljam da ćemo vam poslati one obrasce što sam ih spomenuo – ispričavam se zbog zakašnjenja – trebali biste ih dobiti do kraja tjedna. Da. Dobro. Obrasci! Potpuno sam zaboravila.
– Ovo je previše – šapnula sam Hermanu, dok sam otvarala stražnja vrata i pustila ranu večernju sunčevu svjetlost u kuhinju. – Imam dovoljno briga i bez ovoga. Sjela sam i disala duboko da se smirim, ali samo sam osjetila probadanje među rebrima. Onda sam otišla do kompjutora i nestrpljivo čekala dok sam se spojila na internet, a onda sam u tražilicu Google upisala James Mulholland. Pokazao se velik broj podataka.
– Dobrodošli na web stranicu Jamesa Mulhollanda – čitala sam. – James Mulholland je član parlamenta za Billington od svibnja 1997.... Moj Bože, on je član parlamenta! Osjećala sam se kao da me pogodio grom. Na vrhu stranice je pisalo: Veze/ Borba za Billington/ Laburistička stranka Billingtona/ Vijesti/ James Mulholland rođenje 1965. i studirao je na Sveučilištu Walton u Peterbouroghu...
Dok sam čitala, srce mi je lupalo kao ludo – tu je bila i fotografija nasmiješenoga Jimmyja. Kliknite ovdje da saznate nešto više o Jamesu Mulhollandu. Ponovno sam kliknula.
James Mulholland radi kao član parlamenta za Billington od 1997. Za vrijeme vlade iz 1997. – 2001. bio je član Odbora za obrazovanje i zapošljavanje te Odbora za društvenu sigurnost. Sada je ministar državnog obrazovanja (Učenje cijeloga života). Bože, on je mlađi ministar! čitala sam dalje. Prije nego je ušao u politiku, radio je kao radio producent i reporter... Dakle, time se bavi. Školovao se na Sveučilištu Walton Comprehensive, u Peterborough i Sussex sveučilištu... gdje je diplomirao biokemiju. U stvarnom životu – čitala sam James uživa u šetnjama Hertfordshireom i opušta se u svom domu sa suprugom Caroline i njihova tri psa.
Ali, kako je kupio onu predivnu kuću? On je bio novinar, a ne bankar, a ministri nisu bogati. Letimice sam čitala druge podatke, većinom promotivne gluposti; onda sam kliknula na stranicu Guardian Unlimited. Tu je bila anonimna biografija. Naslov Glas njegovog visočanstva nije baš laskao.
– Sin prodavača osiguranja... u ranoj mladosti nije pokazivao ambicije kao poslije... Walton Comprehensive, Peterborough... Sveučilište Sussex... 1993. intervjuirao Jacka Strawa... bio je impresioniran, pozvao ga je da bude njegov pomoćnik – istražitelj u parlamentu... brzo se uspeo na ljestvici. S 37 godina, Muholland brzo napreduje... dobro izgleda, šarmantan je, komunikativan... prelazi s radikalne ljevice na desni centar. 1995. bio je glasnogovornik Alana Milburna, onda je izabran da se bori za čvrstu fotelju Billingotna u Lancashireu... U ljeto 2000. ženi se s Caroline Horburv, nasljednicom imanja Hourborv... Ah... često imaju zabave na svom seoskom imanju... imaju lijepu kuću u Billingtonu... elegantan stan u Westminsteru... sada ide samo gdje ima novca...
Dakle, tako je došao do kuće. On nije zaradio novac, nego se bogato oženio. Sve je imalo smisla. Kao i prijelaz s radikalne ljevice na desni centar. Opet sam se sjetila Jimmyja kojeg sam poznavala i pokušala ga povezati s njegovim današnjim izgledom ljubaznog stupa establishmenta. Sjećam se kako je bio karizmatičan i – ironično – principijelan. Kako sam se samo prevarila, ogorčeno sam razmišljala. Baš sam bila lakovjerna. Iako sam imala samo šesnaest godina, a on pet godina više od mene, bila sam vrlo naivna. Sada sam se pitala je li ga ikada pekla savjest zbog one užasne stvari koju je učinio. Uvijek sam znala da je izbjegao zatvor jer, da su ga uhvatili, on bi izdao i mene. Sjećam se njegova glasa toga groznog ožujskog jutra, dok sam u njegovom stanu pokušavala doći do daha zbog napora i šoka – cijelim putem sam trčala.
– Upravo sam... saznala – uzdahnula sam. – Upravo sam saznala. – Osjetila sam kako mi se lice grči od bijesa. – čula sam kako netko govori o tome na autobusnoj stanici. Kako si mogao!! – planula sam, a grlo me zaboljele – Kako si mogao! Ti... ti... licemjeru! počela sam plakati.
On je prekrižio svoje ruke, onda se okrenuo i pogledao kroz prozor na ulicu. Vidjela sam grčenje i opuštanje mišića na njegovom licu. – Ja bih šutio da sam na tvom mjestu – rekao je.
Iznenadila me njegova pribranost. – Da šutim? – jecala sam. – Da šutim? Toliko sam plakala da su me uši počele boljeti. – Ne, neću šutjeti! Svima ću reći što si napravio! Okrenuo se i pogledao u mene. – Ne, Miranda. Ono što si ti učinila. Ipak si to bila ti. Zar ne? – rekao je tiho.
– Ne, nisam – jer nisam znala.
Bezbrižno se nasmijao. – Policiji to ništa neće značiti. U svakom slučaju, oni već imaju tvoj broj, zar ne? Nakon tvog izgreda s mesarom prije nekoliko mjeseci. A tu je i ona tvoja mala pustolovina u prodavaonici krzna. Oni ti neće vjerovati. Ne misliš li tako? Osjećala sam mučninu.
– U svakom slučaju – nastavio je – ako me odaš, ja ću im reći da si znala. Reći ću da smo to zajedno učinili. U tvom je interesu da držiš svoja lijepa, slatka usta zatvorenima. Osim ako stvarno želiš ići u Holloway, dakako.
Osjećala sam se kao da me tko stavio u kadu s ledenom vodom i shvatila sam, što me zastrašilo, daje on u pravu. Zato sam šutjela – šesnaest godina – na svoju sramotu, i više ga nikada nisam vidjela. Sve do danas...
Ležala sam na krevetu više od jednog sata – Herman je bio pored mene, kao maleni jastuk – i samo sam gledala kako toplo, plavo večernje nebo postaje ružičasto, pa svijetloljubičasto, a onda tekući indigo, i u mojoj glavi se počeo stvarati plan. Ići ću ove subote u Little Gateley i pokušati nasamo razgovarati s Jimmyjem. Tiho ću se suočiti s njim i natjerati ga da napokon prizna daje učinio nešto užasno loše. Natjerat ću ga da mi se ispriča za ono stoje učinio, jer je uništio dio moje mladosti. Bog zna koje druge, fizičke rane je nanio, razmišljala sam ogorčeno. Nikad nisam imala hrabrosti saznati. I tako sam otišla na spavanje i sanjala vatru, dok je Alexander potpuno nestao iz mojih misli.

Treće poglavlje
Sljedećeg sam dana imala sastanak s Lily Jago i njenom ženkom ši-cua, Jennifer Aniston.
Opet sam pročitala e-mail. – Više je ne smijem voditi na posao... očito ima živčani slom... u kući sve ruši... ne mogu to spriječiti... Pomozite!!! To mi je izgledao kao slučaj tjeskobe zbog razdvojenosti. Dogovor je bio u četiri i pol. Zbog toga sam odagnala negativnost što me paralizirala zadnja dvadeset i četiri sata i prisilila se da radim. Jutro sam provela pišući letke koje ću poslati lokalnim veterinarima. Nazvala sam i Camden Neiu Journal, da ih pitam jesu li zainteresirani za kratak članak o meni – sve samo da privučem klijente. Napisala sam i pismo Greenovima o njihovom irskom seteru, a onda me nazvala Clare, producentica Šašavih životinja. Željela je dogovoriti slijedeći raspored snimanja te rekla da su nove epizode upravo dobile dobre kritike u TV-Lifeu! Otišla sam u trgovinu i kupila časopis, a u njemu je bila fotografija voditeljice Kate Laurie sa shetlandskim ponijem i jedna moja mala slika.
Mi volimo svoje ljubimce, ali izluđujemo li ih? – pisalo je. To će Katie Laurie pokušati saznati u novim epizodama Šašavih životinja uz pomoć naše psihijatrice za životinje Mirande Suieet. Ocijenili su nas s pet zvjezdica i napisali obvezno pogledati. Osjećala sam zadovoljstvo i olakšanje. Prelistavala sam ostatak časopisa i ugledala Alexanderovo lice. Njegova je slika bila na osmoj stranici, u rubrici Novi zgodni talenti. Zaustavila sam dah. Bio je veoma zgodan u mornarskoj uniformi iz osamnaestog stoljeća. Alexander Darke u novoj pustolovnoj drami Kopno Ahoj!, pisalo je u najavi. Oštra bol je prošla kroz moju dušu.
Alexander Darke posjeduje čarobnu kombinaciju staromodnog šarma i ljubaznosti stajalo je u prvoj rečenici.
Iako nije naviknut na intervjue, on ljubazno odgovara na pitanja i čak sam želi postaviti neka pitanja. No, morat će se naviknuti na medijsku pažnju jer – nakon dvanaest godina sporedne glume – Kopno Ahoj! od njega će napraviti zvijezdu. Očito je da se svidio novinarki.
Ona je hvalila njegov byronovski izgled......kao mladi Richard Chamberlain, i njegovo atletsko tijelo. Osjetila sam još jedno probadanje. Ovaj divan tajnoviti muškarac je inspiriran ulogom hrabrog, ali bezosjećajnog mornara, oduševljeno je pisala. Dobro, tajnoviti muškarac je bila istina. Glavnu žensku ulogu u Kopno Ahoj! dobila je divna Tilly Bishop, 25, koja je nedavno glumila u popularnoj komediji Realitv Cheque. Osjetila sam mučninu.
Već je prošlo tri sata; nakon što sam smjestila Hermana, otišla sam do podzemne željeznice. Uhvatila sam vlak za Embankement, a onda drugi za Sloane Square, pa sam pješačila do Kings Roada. Daisy me upozorila što mogu očekivati od Lily Jago. – Ona je kroničan slučaj kraljice drame – rekla je. Znala sam da Lily fanatično voli životinje i daje nedavno upala u nevolje jer je odbila zaposliti jednu Koreanku uz objašnjenje da ona dolazi iz zemlje u kojoj se jedu psi. Lily su odveli na sud, a izdavač časopisa Moi\ morao je platiti odštetu. O tome su pisale sve novine. Sačuvala je posao samo zato stoje prošle godine podigla prodaju časopisa za pedeset i pet posto.
– Hvala Bogu što ste došli! – rekla je i otvorila vrata svoga stana u Glebe Placeu. Na njenoj kosi je bilo perja. – Proživljavam apsolutni pakao! Ušla sam unutra i vidjela ptičji trag stoje vodio iz hodnika do dnevne sobe. – Samo pogledajte stoje malo čudovište napravilo!
Ženka ši-cua je sjedila na sofi između ostataka pokidanih jastuka, a u njenim izbočenim, smeđim očima očitovali su se bijes i stres.
– Vratila sam se prije deset minuta i naišla na ovo... ovo... razaranje! – Lily je jecala. Ovo nije pravo razaranje. Vidjela sam neke kuće u kojima su psi potrgali zidne tapete. – Mala vandalka! Ne znam što da radim!
Pokušala sam je smiriti i upitala kad su počeli problemi.
– Prije mjesec dana – odgovorila je. – Vidite, Moi! je dobio novu upravu – objašnjavala je, drhtavom rukom paleći cigaretu – a novi vlasnik ne dopušta životinje na poslu. čak ni zlatnu ribicu! – dodala je ljutito. Zabacila je glavu unatrag i dvije linije plavičastog dima izašle su iz njenog elegantnog nosa. – Sada mi nema druge nego da ostavim Jennifer kod kuće. Ali stvar je u tome što ona nije naviknula na to, jer je zadnje dvije godine stalno išla sa mnom. Jedno vrijeme je čak uređivala svoju rubriku.
– Zbilja?
– Da. Ona je imala stranicu o izgledu pasa. Dakle, njoj očito nedostaje život u uredu, pa je vjerojatno zato tako divlja.
– Mislim da nije riječ samo o tome.
– Mislim da mi se želi osvetiti – rekla je Lily, zatvarajući oči dok je ponovno povukla dim cigarete. – Zato što je ostavljam samu.
Uzdahnula sam. Nažalost, ovo često zavarava ljude. – Gđice Jago – počela sam umorno.
Mahnula je elegantnom rukom. – Zovite me Lily.
– Lily – pokušala sam ponovno. – Dopustite da vam kažem da psi nisu sposobni stvoriti apstraktni pojam osvete. Ovo je klasičan slučaj tjeskobe zbog razdvojenosti. Ne radi se o tome da njoj nedostaje ured ili da se pokušava osvetiti. Ona jednostavno zbog samoće osjeća stres.
– Pa, po nju svaki dan dolazi jedna osoba koja je izvodi u šetnju za vrijeme ručka, tako da ona može... znate – Lily je stišala glas – obaviti sav posao.
– Hmm. Shvaćam. Ali, izuzev toga, ona ostaje sama... koliko... tri ili četiri sata?
Lily je kimnula glavom s izrazom krivnje. – Pa, to je dosta dugo.
– Nemam izbora!
Ja sam ustala. Lily se zabrinula. – Bože, nije valjda da već idete?
– Ne, ne idem. Želim da mi pokažete svoje navike kad odlazite na posao. Zamislite daje jutro i da upravo odlazite na posao.
– Mislite, da vam to odglumim?
– Da. Sve. Kako odijevate kaput, uzimate torbu, pozdravljate Jennifer i zaključavate vrata. Molim vas pokušajte to napraviti što realističnije i pretvarajte se da nisam ovdje.
Pogledala me sumnjičavo. – U...u redu. Išla sam za Lily do kuhinje od sjajna čelika i crnoga granita, gdje je Jenniferinu posudicu napunila Dogbixom – vjerojatno je bila od porculana. Zatim je Lily, dok ju je Jennifer slijedila režeći dugim hodnikom po sagu krem boje, uzela svoju jaknu i torbicu. Jenniferino se tijelo odjednom ukočilo.
– U redu, draga – pjevala je Lily. – Vrijeme je da mamica ode na posao. Jennifer je počela zavijati. – Ne, dušice, nemoj plakati. Mamica mora ići na posao, da bi mogla kupiti mnoge lijepe stvari. Poput one lijepe Gucci ogrlice koju želiš, sjećaš li se? A onda onu srebrnu posudicu Thea Fennella? Zato ja... idem van... Jenniferje mahnito trčala oko Lilyinih nogu, dršćući i hvatajući zrak – samo na kratko... Kad smo Lily i ja izašle, Jennifer je počela zavijati kao duh. Lily je okrenula ključ, a onda se sagnula i otvorila otvor za poštu. – Pa-pa, moja slatkice – zvala ju je kroz otvor – pa-pa, ljubavi – a onda se uspravila. Pogledala me, a njezino se lice skupilo kao prazan džep.
– O, Bože, ne mogu to podnijetu Opet je otključala vrata, podignula Jennifer u naručje i nekoliko puta poljubila njeno ukočeno lice. – Jennifer, budi dobra. Budi jako dobra za mamicu, u redu? Onda ju je spustila i otišla. Iz stana smo mogli čuti bijesno zavijanje.
– Radite li to svako jutro?
– Da.
– U redu.
Lily je otključala vrata i uletjela unutra, raširenih ruku.
– Draga, evo me opet – mamica se vra-ti-la! Jennifer, koja je dosad bila očito zbunjena, odgovorila joj je ekstatičnim lajanjem. – Jesam li ti nedostajala, srce? – tepala je Lily, podignula je i pogladila. – Jesam li? Dobro, i ti si meni veoma nedostajala. Ja volim svoju malu bebu Jennifer i ne volim je ostavljati, zar ne, draga? Ne, ne, ne – ne volim!
Spustila je psa.
– Tako ja to radim.
– Hmm.
Vratile smo se u dnevnu sobu i ja sam joj objasnila u čemu je problem: toliko je preuveličavala dolaženje i odlaženje da je dovodila Jennifer do ludila. – Morate biti malo smireniji – savjetovala sam. – Budite ležerni. Ujutro se nemojte tako dugo opraštati, to je za nju traumatično i zbog toga ona dolazi u grozno stanje. Savjetovala sam joj da promijeni svoje navike pri odlasku i daje ponekad neočekivano ostavi samu. – Samo izađite, bez da joj išta kažete.
– Da joj ne kažem?
– Da. Onda se vratite, mirno kako želite. Tako će se ona naviknuti na vaše dolaske i odlaske i neće paničariti, dakle, neće biti destruktivna. A kada navečer dođete kući, budite ljubazni prema njoj, dakako, ali nemojte pretjeravati – napokon vi ste bili samo na poslu, a ne na putu oko svijeta. Svemu pridajete previše značaja, pa uzrokujete velik emocionalni stres.
– Oh – rekla je Lily sporo. – U redu. Pogledala sam kamin koji se bijelio od pozivnica.
– Ostavljate li je navečer samu, na primjer, kad idete na zabave?
– Ne, ona uvijek ide sa mnom.
– Shvaćam.
Uzela je pozivnicu i dala mi je. – Ova je za primanje u francuskoj ambasadi. U gornjem lijevom uglu pisalo je Gđica Lily Jago i gđica Jennifer Aniston.
– Jennifer je vrlo popularna – rekla je Lily ponosno.
– Mi svugdje idemo zajedno. čak je puštaju u Ivy, što se ne može reći za ši-cua Geri Halliwell.
– Dakle, ona nikada prije nije ostajala sama, ni danju ni noću?
– Ne. Nikada.
– U tom slučaju – rekla sam – imam drugi prijedlog. Ako ćete poslušati moj savjet, mogli biste postupno navikavati Jennifer da ostane sama, ali – s obzirom na problem prevelike privrženosti koji ona ima, tj. koji obje imate – mislim da će to potrajati. Po mom mišljenju, bilo bi bolje da nabavite štene koje će joj praviti društvo.
Lily je zurila u mene kao da sam poludjela. – Štene?
– ponovila je. – Mislite, drugog psa? Kimnula sam glavom.
– Drugu Jennifer? Opet sam potvrdila. Ona se odjednom nasmijala. – Kakva divna ideja!
Bi li to voljela, draga?
– rekla je i podigla psa u svoje krilo. Popravila je dijamantni ukras na njenoj dugoj, bijeloj dlaci. – Bi li željela malo, slatko štene da se igra s tobom? Jennifer je zarežala.
– Malo društvo? Hoćeš? Ona kaže da! – obavijestila me sretno. – Pa, mamica će ti pronaći jednog. To je odlična ideja – rekla je. – Vrlo pametno. Ja se nikada ne bih toga sjetila. Vi ste genijalka, Miranda. Zapravo, tako ste genijalni da ću pisati o vama u Moiu!.
– Oh!
– Hoću – rekla je. – Poslat ću svoju najbolju novinarku Indiju Carr da vas intervjuira imam li vašu posjetnicu? Da, evo je...i unajmit ću fotografa da napravi neke lijepe slike. Kako ću nazvati članak? Bijesno lajanje... ne...Gospođica bihevioristkinja! Da!!
Gospođica bihevioristkinja! Što kažete na to?
Znala sam da Lily neće napraviti intervju – ona je samo bila ljubazna, ali kad sam se vratila kući, nazvali su me iz Camden New Journala i rekli da bi voljeli napisati članak o meni. Bila sam zadovoljna – lokalni publicitet će mi dobro doći.
– Koliki će biti članak? – pitala sam novinara Tima slijedećeg jutra, dok je vadio notes iz svoje torbe. Izgledao je kao osamnaestogodišnjak, ali vjerojatno je imao dvadeset i pet godina.
– Oko stotinu riječi – to je skoro cijela stranica, ja ih pišem prilično lagano. Naglasit ćemo otvaranje vaše prakse – Psihijatrica za životinje dolazi u Primrose Hill – i spomenut ću Šašave životinje.
– Hoćete li spomenuti i moje zabave za štence?
On se nasmijao. – Dakako, ali... kakve su to zabave? Ja nemam psa.
– To je neka vrsta psećeg vrtića – objašnjavala sam.
– Oni su veoma važni za socijalizaciju mladih pasa, tako da ne dobiju poremećaje ponašanja kasnije u životu.
– Super – rekao je i skinuo poklopac kemijske olovke.
– Zabave... za štence – mrmljao je, bilježeći u svoj notes.
– Trebaju li za to pozivnice? – pitao je izravno.
– Pa, da. Mislim, njihovi se vlasnici moraju upisati.
– Dakle, potrebna je rezervacija. Moraju li vlasnici nešto donijeti?
– Ne – rekla sam sa smiješkom.
– Imate li pravila odijevanja?
– Ležerno. Ali, ogrlice se moraju nositi.
– Vrijeme i mjesto?
– Sedam poslijepodne, svake srijede, ovdje. Petnaest funti p. š.
– To je po štenetu?
– Točno. Prijevoz je u devet. Zabave počinju slijedećega tjedna i još uvijek imam nekoliko slobodnih mjesta.
On je brzo pisao, kemijskom olovkom je čas pisao preko cijele stranice, a čas mala slova.
– Nekoliko... slobodnih... mjesta. To je odlično. Onda me zamolio neke osobne podatke.
Tako sam mu ukratko rekla o svom odrastanju u Brightonu, o pet godina provedenih u Bristolu i objasnila zašto sam odustala od veterinarstva.
– Ali, to nije bilo samo zbog stresa – nastavila sam.
– Veterinar popravlja samo jedan dio životinje – ispisuje recepte, radi operacije ili namješta kosti. Ali, biheviorist radi s cijelom životinjom, što je meni mnogo zanimljivije jer tako pokušavam ući u njihove misli.
– Pripadate li Jungu ili Freudu? – pitao je sa smiješkom. Nasmijala sam se. – Nijednom.
– Ozbiljno – rekao je – treba li zaista životinjama psihijatar? Zar to nije pretjerivanje? Na primjer, aroma-terapija za nečiju perzijsku mačku ili uređivanje kućice za pse po načelima feng-shuija?
– Životinjski biheviorizam je nova znanost, to je istina – odgovorila sam. – Ali, nije prolazna moda, on će se održati; mi znamo da bolji pogled u životinjsku psihologiju znači da možemo imati uravnotežene ljubimce. Oni se više neće ponašati nepristojno ili nedolično jer su sretni, a sretni su jer ih razumijemo. Onda sam mu ispričala kako sam dobila Hermana. – Jeste li znali da glavni uzrok smrti pasa na Zapadu nisu prometne nesreće ili bolesti – nastavila sam – nego eutanazija do koje su doveli bihevioralni problemi. Mislim da je to veoma tužno. činjenica je da bi se većina ovih bihevioralnih problema mogla spriječiti, kada bi vlasnici znali zbog čega se njihovi ljubimci tako ponašaju.
– Na koje probleme najčešće nailazite?
– Agresija, stres zbog razdvojenosti, strahovi i fobije, opsesivno ponašanje, traženje pažnje...
– A što je sa životinjama?
Nasmijala sam se. – One zapravo nisu daleko od toga; često ne moramo promijeniti ponašanje životinja nego ponašanje ljudi, iako se ljudi ne slažu s tim.
– Jeste li uvijek bili ljubiteljica životinja? – nasmijao se.
Slegnula sam ramenima. – Pa, da... vjerojatno jesam.
– Zašto?
– Zašto? Pa., ne znam točno. Mislim, mnogi ljudi obožavaju životinje, zar ne, i misle da su one zanimljive, pa sam vjerojatno i ja jedna od njih.
Timov mobitel je odjednom zazvonio i – kada je izašao da može razgovarati – ja sam shvatila da ono što sam rekla nije bila istina. Mislim daje pravi razlog što sam se počela zanimati za životinje bijeg od svađa mojih roditelja. Oni su se mnogo svađali, pa sam ja postupno sagradila svoj mali zoološki vrt da zaboravim na stres. Imala sam zalutalu kornjaču Misty, dva zeca Pinga i Ponga, i Pandoru, gvinejsku svinju. Imala sam miša, pa dva hrčka, koji su stalno imali mladunčad koju bi, na moj užas, ponekad pojeli. Imala sam tridesetak insekata kojima sam hranila susjedove kaline i velik broj tek izleglih ptica koje sam sama othranila. Jednom sam izračunala da sam u kući imala, uključujući ljude, 207 pari nogu.
Mama i tata su mislili da sam opsjednuta, ali su me ipak pustili da nastavim s tim. Ponekad su me pokušavali pridobiti na svoju stranu. – Tvoja mama... – mrmljao bi tužno moj otac. – Tvoj otac...– mama bi govorila. Ali, ja nisam željela znati. Noću bih ležala u krevetu, ukočena kao daska, širom otvorenih očiju slušajući kako se oni dolje svađaju. Uvijek su se svađali oko jedne stvari – golfa – sporta što gaje otac strastveno volio, a majka prezirala – i još uvijek ga prezire. Tata gaje počeo trenirati nedugo nakon što su se vjenčali i za tri godine postao je vrlo dobar. čak su mu govorili da postane profesionalac, ali mama nije htjela čuti za to. Rekla je da bi se trebao držati računovodstva, no on se nije slagao. Na kraju su se razveli. Onda je mama godinu dana nakon razvoda upoznala Huga, arhitekta, i ubrzo su dobili troje djece.
Mislim da sam zbog toga postala nezgodna – jer sam tada živjela u veoma nestabilnoj obitelji. Nisam pušila ni drogirala se kao neka djeca koju sam poznavala, nisam probušila obrve ili bojila kosu. Umjesto toga, pažnju sam usmjerila na životinje. Postala sam vegetarijanka – skoro fanatična – i izluđivala mamu; uključivala sam se u svaku dobrotvornu organizaciju. Protestirala sam protiv izvoza životinja i protiv izlovljavanja. Tako sam upoznala Jimmyja. Stajala sam pored ograde jedne hladne subote u prosincu s drugim prosvjednicima dok je trajao lov. Nisam ništa bacala, jer je to bilo nepristojno i mogla sam ozlijediti konje, pa sam samo stajala i držala poster na kojem je pisalo: Zabranite lov odmah!!, kada se iznenada pojavio jedan zgodan mladić. S gustom, kovrčavom plavom kosom i svijetlom bradom izgledao je kao anđeo, Gabrijel. Onda je tiho počeo pjevati. Ovo je prokleta sloboda, a ne građanska sloboda! Ovo je prokleta sloboda, a ne građanska sloboda! Njegov je glas polako postajao jači; onda nas je pozvao da mu se pridružimo, što smo i učinili.
Ovo je prokleta sloboda, a ne građanska sloboda! Ovo je prokleta sloboda! Ne građanska sloboda! Zatim je mahao prema nama kao da dirigira Beethowenovu devetu simfoniju.
– OVO JE PROKLETA SLOBODA! A NE GRAđANSKA SLOBODA! OVO JE PROKLETA SLOBODA! A NE GRAđANSKA SLOBODA!!!Tada sam imala šesnaest godina, a Jimmy dvadeset i jednu. Trebalo mi je pet minuta da se zaljubim... Tim se pojavio i zaklopio mobitel.
– Žao mi je zbog ovoga. To je bio moj urednik. Gdje smo stali? O, da... – pogledao je u svoje bilješke. – Jeste li udani? – pitao je.
– Ja... živim sama. Molila sam se da ne spomene Alexandera, ali on za to nikako nije mogao znati.
– Koliko imate godina, ako vam ne smeta što pitam?
– Ne smeta mi. Imam trideset i dvije godine.
– I na kraju jedno smiješno pitanje, koje svakomu postavljam. Koja je vaša najdublja i najmračnija tajna?
– Moja najdublja i najmračnija tajna?
– Da. Nemojte biti tako šokirani. To nije za ozbiljno.
– Ah, tako. Na trenutak me izbacio iz ravnoteže. – Pa... – on bi bio užasnut kad bih mu rekla istinu. – Meni se... pomalo sviđa Barry Manilow – uspjela sam izgovoriti.
– Barry... Manillow – mrmljao je. – To je odlično. Onda je rekao da ima dovoljno materijala i da će me na brzinu slikati, pa otići.
– Kada će članak biti objavljen? – pitala sam, a on je otvorio ruksak i izvadio mali fotoaparat.
– Sutra.
– To je brzo.
– Morali smo u zadnji tren popuniti jednu stranicu, jer su neki oglasi povučeni, pa moram ovo predati oko dva sata. Svi su naši fotografi danas zauzeti, pa ću vas ja snimiti digitalnim fotoaparatom. Ako biste mogli stati pored vrata i držati psa, da se vidi natpis iza vas. Izišli smo. Podignula sam Hermana i nasmijala se Timu žmirkajući.
Odjednom je spustio aparat. – Nadam se da mi nećete zamjeriti kad vam kažem da imate modricu ispod lijevog oka.
– Modricu? – ukočila sam se. – O, da!
– Oprostite što sam to spomenuo, ali mislio sam da ne biste željeli da se vidi na fotografiji.
– Paaa, ne... ne želim. Mora da se moja šminka skinula zbog topline – dodala sam. Ušla sam i pogledala se u svoje malo zrcalo. Bio je u pravu. Bila je žućkasta sa svijetloljubičastim rubom, kao daje na mome licu procurio crni flomaster. Bila sam neoprezna – vjerojatno sam nehotice zaboravila. Stavila sam još malo korektora, a onda puder.
– Da – odobravao je. – To je u redu. Jeste li imali nesreću? – pitao je.
Zadrhtala sam.-Nisam... to je... samo... jedna od onih stvari. Ja... sam se zaletjela... u rasvjetni stup... po noći. Oni nikada ne gledaju kamo idu, zar ne?
Nasmijao se. – U redu, zadržite taj položaj. Ptičica! Dakle, to je bio moj posljednji intervju za Camden Netu Journal – rekao je i spremio aparat. – čekaju me drugi izazovi.
– Zaista? Kamo idete?
– U The Independent on Sunday.
– To je dobro. U koju rubriku?
– Najnovije vijesti. Za početak, ali ono što zaista želim je izvještavanje o političkim događajima.
– Pa, čestitam vam, nadam se da ćete uspjeti.
– Kako bilo, drago mije što sam vas upoznao. Uzmite! Dao mije svoju posjetnicu. – Nikada se ne zna, naši putovi opet se mogu sresti. Javite se ponekad, osobito ako čujete neki zanimljiv trač.
– Hvala – rekla sam. – Hoću.
Kada je objavljen intervju u časopisu, bila sam vrlo zahvalna Timu. Ne samo da je bio točan i duhovit, nego su me šest puta zvali i raspitivali se o zabavama za pse i dobila sam još tri klijenta: činčilu, papigu i bengalsku mačku osteopatkinje Joy – zbog čega sam bila zaposlena do kraja tjedna. Nazvala sam Daisy nekoliko puta, ali i ona je bila zauzeta klijentima. No, u petak me nazvala.
– Oprosti što ti se nisam ranije javila, kod mene je ludnica. Onda, kako sve kod tebe napreduje?
– Pa, prilično sam zaposlena, imam sve više posla. Rekla sam joj za članak u Camden Neiv Journalu.
– To zvuči dobro. A., što misliš o Lily Jago? Nasmijala sam se na samu pomisao. – Kao što si rekla, kraljica je drame.
– A što je s Caroline Muholland? Je li te nazvala?
– Jest. Otišla sam k njoj kući. Bila je ljubazna.
– Očito je vrlo bogata...i udala se za zgodnoga člana parlamenta.
– Da – rekla sam – srela sam ga... nakratko. Zapravo, ponovno idem tamo sutra – suditi na njihovoj izložbi za pse.
– Doista? Kako ti je to upalo? Objasnila sam joj.
– Ti ćeš to napraviti mnogo bolje od Trinny i Susanah rekla je odlučno. – Možeš zamisliti kako bi bile bezobrazne! Što taj škotski ovčar ima na sebi?– rekla je imitirajući Trinnv. V tome izgleda kao četka za ribanje podova! A onaj staroengleski ovčar izgleda staromodno u onim ružičastim dokoljenkama, zar ne, Susannah? Da, Trinnv, užas, a stražnjica onog lovačkog psa prevelika je za onu suknju. Ti ćeš biti taktičnija – Daisy se zahihotala.
– Pokušat ću. No, nikada prije nisam to radila.
– Vjerojatno ćeš dobiti neke nove klijente – rekla je. – Barem radi toga otiđi.
– To je glavni razlog što idem – lagala sam. – Plus činjenica daje za dobrotvorne svrhe. Dakle, što planiraš za vikend?
– Pa... sutra imam predivan dan. Ujutro idem na tirolsko prelaženje.
– Ideš... kamo?
– Na tirolsko prelaženje. To je metoda koju koriste planinari kada prelaze pukotine, a mi ćemo to napraviti na staroj stijeni u Kentu.
– Na kojoj visini?
– O, samo trideset metara ili tako nešto.
– Ti si luda.
– Nisam.
– Jesi, Daisy, ti si luda. Već sam ti to mnogo puta rekla.
– Ali, čini se daje to vrlo zabavno. Ukratko, pričvrste se konopci preko pukotine, nekim klinom, a onda trčeći skočiš preko ruba...
– Učiniš što?
– No, onda se uže zategne i – umjesto da se strovališ na tlo, ostaneš visjeti na žici kao lutka na koncu. Bit će odlično.
– Već pri pomisli na to osjetim mučninu.
– čula sam da je zabavnije od jedrenja po zraku, jer dobiješ onaj divan osjećaj da padaš u prazan prostor.
– Užas!
– U subotu navečer Nigel me vodi van, ali...– napravila je teatralnu pauzu – ne želi mi reći kamo. Rekao je da će to biti posebna večer. Vrlo posebna – dodala je sretno. – Tako je rekao.
– Hmmm – rekla sam. – Misliš li da bi moglo biti... nešto?
– Pa, da! Mislim da bi moglo. Uostalom, uživaj u svojoj zabavi – rekla je veselo.
– Potrudit ću se.
Sljedećeg jutra probudila sam se s groznim osjećajem jer sam spavala vrlo loše. Sanjala sam veoma čudan san. Radnja se događala u kazalištu – ne znam u kojem, ali bilo je vrlo veliko – a zastori su se upravo podignuli. Ja sam glumila Dorothy u čarobnjaku iz Oza, Herman je bio Toto, Daisy dobra vještica Glinda, a moja mama teta Em. I Alexander je bio u snu. On je glumio Lava.
Moj Bože, koliku paniku stvaraš. Ti nisi ništa doli velika kukavica! Upravu si. Ja sam kukavica. Nemam nimalo hrabrosti. čak se bojim samoga sebe. Onda se Nigel pojavio kao Limeni.
Misliš li da bi i njemu mogao pomoći čarobnjak? Ne vidim zašto ne. Zašto ne pođeš s nama? Idemo do čarobnjaka iz Oza, da njemu da srce, a njemu mozak, i siguran sam da će tebi dati malo hrabrosti. Zaista smo otišli do čarobnjaka, kojega je – na moje čuđenje – glumio moj tata. Onda sam odjednom shvatila da Lava više ne glumi Alexander, nego Jimmy, a to me je zbunilo. U snu sam se pitala kamo je nestao Alexander i je li mu smetalo što gaje zamijenio Jimmy, jer je uloga Lava vrlo dobra; nadala sam se da publika to neće primijetiti i počela sam se osjećati veoma loše zbog toga – i u tom sam se trenutku probudila. U mojim je mislima bio Jimmy. Osjećala sam se loše pri pomisli na naš razgovor na zabavi. Da ne mislim na to, provela sam jutro odgovarajući na e-mailove – stalno se čudim što me sve ljudi pitaju. "Pitam se je li moja mačka opsesivno kompulzivna jer se neprestano liže", pisalo je u prvom. Ne, nije, to je prirodno. "Kako mogu dresirati svoju tarantulu da postane ljubaznija?"-pitali su u drugom. Bojim se da se tarantule tako ponašaju – ne možete. "Moja afrička siva papiga mi stalno govori Jebi se". Misli li ona to zaista? Ne.
Ponekad mi ljudi žele reći nešto o smiješnim stvarima što ih čine njihove životinje. "Moj magarac riče unatrag – Ha-nji." "Moj konj zna brojati do deset." "Moja perzijska mačka svira klavir – trči gore-dolje po tipkama." "Moja papiga zna pjevati Heartbreak Hotel." Odjednom je došao još jedan e-mail – od tate. Pisao je o uobičajenim stvarima, o vremenu u Palm Springsu (odlično), poznatim osobama koje je vidio, dok je igrao golf (mnoštvo), i o traču iz Hollywooda što gaje čuo (skandalozno). Rekao je da se nada da je moja praksa dobro započela. Onda sam došla do zadnje rečenice i zaprepastila se. "Još sam ti želio reći da sam prije nekoliko dana donio odluku koja će te nesumnjivo zaprepastiti – vraćam se u Veliku Britaniju. Ponudili su mi izazovan posao u East Sussexu – East Sussex!! – vodit ću novi golf klub, koji je – srećom ili sudbinom, kako god hoćeš – blizu Alfristona. Alfriston? Mama će poludjeti. "Bio bih ti zahvalan kada bi priopćila ove tragične vijesti svojoj majci što je nježnije moguće." Poslala sam mu odgovor. "Pokušat ću!" U jedan i pol – još uvijek pod dojmom tatine poruke – uzela sam uzicu, a onda otišla u Little Gateley. Ovoga puta putovanje mi je bilo lakše, jer sam poznavala put, i stigla sam malo poslije dva sata, još uvijek nervozna. Na vratima je bilo zavezano mnoštvo balona, koji su izgledali kao zračni buketi, te poster na kojem je pisalo ljetna zabava! Nisam vidjela Jimmyja Jaguara – vjerojatno me izbjegavao. Dok sam parkirala auto ispod stabla, vidjela sam veliku aktivnost u vrtu, gdje su bili postavljeni mnogobrojni stolovi. Herman i ja prešli smo travnjak po sunčevoj svjetlosti i išli prema štandovima s knjigama, domaćim kolačima i antikvitetima. Tu su bili štandovi na kojima su se prodavali mjesni suveniri, igračke te otvoreni šator s natpisom pića za osvježenje, a u blizini se uvježbavao orkestar limene glazbe. Tu se crtalo na licu, kuglalo i igrala se tombola, a netko je organizirao sporu biciklističku utrku. Između drveća bila je postavljena ogrlica od ukrasnih zastavica – sve je izgledalo vrlo svečano i veselo. Odjednom sam ugledala Caroline kako izlazi iz kuće, a Trigger i dva vestija su je slijedili.
– Bok, Miranda, drago mije što vas vidim – nasmijala se. – Kakav sladak jazavčar – rekla je zadivljeno. – Ne, Triggeru. Nemoj mu to raditi, ti zločesti dečko! Danas ću ga čvrsto zavezati.
– Ima li ikakvog poboljšanja? – pitala sam je, dok je Trigger skakao oko gredica s cvijećem i hvatao pčele.
– Pa... radimo na tome. No, ne želim izazivati sudbinu. Izazivati sudbinu! – zahihotala se. Nadam se da će ljudi biti izazvani. James će zakasniti – dodala je. – On vozi iz Billingtona nakon tjednog posla, on je političar.
– Zaista? – rekla sam.
– Trebao bi doći za dvadeset minuta, nadam se da će se pojaviti na vrijeme. Dakle, tamo će se održati izložba pasa – pokazala je prema areni u blizini teniskog igrališta. – Počet ćemo poslije tri. Pođite i uzmite čaj – predložila je ljubazno – dok ja budem pozdravljala goste. Barem nas je vrijeme poslužilo – rekla je i pogledala u nebo. – To je blagoslov, zar ne? – dodala je sretno i otišla.
– Aha – rekla sam. – Jest.
Sada su ljudi počeli dolaziti, mnogi su vodili djecu i pse. Orkestar je svirao Daisy, Daisy... i ja sam gledala knjige na štandu, kad sam začula Jimmyjev glas.
– Dobrodošli na zabavu u Little Galley! – okrenula sam se i vidjela ga kako stoji na bali sijena u pamučnim hlačama i plavoj polo majici, držeći megafon. – Moja supruga Caroline i ja nadamo se da ćete se dobro provesti. Sve je ovo za vrlo dobru svrhu – ambulantu za bolesne životinje. Dakle, molim vas da potrošite što više možete!
Ljudi su izgledali zahvalni i pažljivo su slušali. Kakvu dobru osobu je glumio, pomislila sam. Dakako, već sam ga vidjela s megafonom. Ali izgledao je drukčije nego onda kada je vikao Sramota! prema uplašenoj djevojci na crnom poniju, a crte njegova lica bile su zgrčene od bijesa. I sada – evo ga opet – ljubazno razgovara s ljudima i pozdravlja ih, miluje djecu i štipa ih za obraze. Sudjelovao je u sporoj biciklističkoj utrci i sportski se povukao jer su na njega bacali mokre spužve u Aunt Sallyju.
– Ma dajte, ljudi! Kada će vam se pružiti prigoda da to napravite političaru?! On je bio u svom elementu – dobrodušni seoski vlastelin, koji zabavlja mjesno stanovništvo. Nijednom nije pogledao u mene. Znala sam što radi, dakako. Pokušavao mije dati do znanja da, bez obzira na sve što se dogodilo u prošlosti, moja prisutnost ne utječe na njega. Odlučila sam da ga još neću potražiti – čekat ću. Kada je orkestar zasvirao početne taktove Scarborough Fair, čula sam crkveno zvono koje je označilo tri i petnaest.
– A, sada – Caroline je najavila megafonom – počinje vrhunac poslijepodneva – izložba pasa u maloj areni na kraju travnjaka. Željela bih vam reći da će danas suditi bihevioristkinja za životinje iz Šašavih životinja, Miranda Sweet. Dakle svi koji žele gledati Najbujniji rep, moći će to učiniti za pet minuta.
– Hvala vam na lijepom predstavljanju – rekla sam, dok smo s Hermanom išle prema areni.
– Ne – rekla je – hvala vama. Dobro, sada ćemo imati bežične mikrofone da nas svi mogu čuti.
U ovoj je kategoriji sudjelovalo desetak pasa, a njihovi su vlasnici držali brojeve. Publika je sjedila na stolcima ili na balama sijena, a psi su hodali u krug. U pozadini se čuo orkestar koji je svirao Mad Dogs and Englishmen. Caroline je udarala po oba mikrofona i onda rekla: – Dakle, sada se mjeri kvaliteta repa, zar ne, Miranda? – rekla je ozbiljno, dok je pored nje prolazio bernardinac.
– Da – rekla sam. – Tako je. Na primjer, onaj irski seter ima lijep, bogat rep – možete njime ulaštiti pod. I retriver također ima lijep, snažan rep.
– Slažem se, mogu osjetiti povjetarac što ga stvara sve dovde!
– Zanimljivo, imamo dva psa koji nemaju repove – boksera i velškog ovčara, koji su njihali svojim stražnjicama, ali bilo bi nepravedno da ih diskriminiramo naspram drugih vrsta.
– Da. Bernardinac ima vrlo spor, veliki rep, zar ne? – dodala je Caroline. – Moram reći da mops izgleda kao da uopće ne maše repom.
– Pa, oni ne mogu dobro mahati repovima jer su im sklupčani preko leđa. No, on daje sve od sebe.
– Da! Eno, ushićeno maše jedan nortfolški terijer, a tamo pomalo čupav rep škotskog ovčara. Možda je malo nervozan – rekla je s osmjehom. Vidjela sam da se vlasnik nasmijao.
– U redu, gospodo – rekla sam. – Hoćete li još jednom prošetati s psima?
– Jeste li odlučili? – Caroline je pitala minutu kasnije. Ja sam zapisivala u svoj notes, a onda uzela mikrofon.
– Jesam. Obrnutim redoslijedom, pobjednici u ovoj kategoriji su: na trećem mjestu bokser; na drugom mjestu – engleski seter s brojem šest. A na prvom mjestu je broj devet – nortfolkški terijer, čiji rep zaista čini psa.
Svi su pljeskali, dok sam vlasnicima uručivala povelje. I sada sam, krajičkom oka, mogla vidjeti Jimmyja, koji je stajao prekriženih ruku i promatrao.
– Sada slijedeća – najavila je Caroline – vrlo popularna kategorija: pas koji je najsličniji svom vlasniku. Molim sve natjecatelje da uđu u ring.
Neki su uistinu začuđujuće nalikovali svojim ljubimcima. Bio je tu čovjek s podbratkom i njegov lovački pas, visoka aristokratska žena s ruskim hrtom i pudlica koju je vodila žena bijele, kovrčave kose. Ostali su se poslužili drugim sredstvima – poput dječaka koji je nacrtao crni povez preko oka, da bi nalikovao svom raselovom terijeru, a djevojčica i njezin jorkširski terijer imali su jednake frizure. Neki su imali vrlo dobar osjećaj za ironiju: ćelavi čovjek s afganistanskim hrtom, debela žena s malim hrtom, malen, mršav čovjek s velikim buldogom, te žena moje visine s velikom dogom. Dok su paradirali oko arene, razmišljala sam kako bi, kad bi se na natjecanju nagrađivalo tko je sličniji po temperamentu, to zasigurno bili Trigger i Jimmy. Sada je Jimmy stajao nasuprot ringu. Mogla sam osjetiti da je gledao u mene. Odjednom sam primijetila njegov pogled, a on je okrenuo glavu ulijevo i počeo čavrljati s nekim čovjekom. Proglasila sam pobjednike: prvu nagradu su osvojili žena aristokratskog izgleda i njen ruski hrt, a onda je uslijedio izbor najljepše odjeće.
– Ovo je uvijek vrlo popularna kategorija – rekla je Caroline – i zbog toga se održava na velikom polju. Molim sve natjecatelje da prošeću s psima. Tu je bio bišon poput francuskog prodavača luka i bokser kojeg smo upravo vidjeli, sada u boksericama sa slikom američke zastave. Rotvajler je bio odjeven kao anđeo sa zlatnom aureolom, a mađarski je ovčar imao rastafarijansku kapu. Bila su tu i dva pekinezera u baletnim suknjicama, velški ovčar s maramom na glavi te šelderski ovčar sa šalom od ljubičastog perja zbog kojeg je kihao. Doveli su i vučjaka obučenog u Crvenkapicu. Na kraju, tu je bio jazavčar prerušen u sjajni božični bombon, a nos mu se jedva vidio. Pogledala sam na mjesto gdje je stajao Jimmy, ali već je otišao.
– Hoćete li sada proglasiti pobjednike? – pitala je Caroline.
– Hoću. Treće mjesto dijele...broj sedamnaest – velški ovčar koji izgleda kao car, i broj dvanaest – jazavčar obučen kao božični bombon. Na drugom mjestu je...broj osam – galski bišon. Ali prvu nagradu za najbolje odjevenog psa dobiva – anđeoski rotvajler. Svi su zapljeskali. čini se da su se složili s mojim izborom.
– I na kraju – rekla je Caroline – dolazimo do Psećeg idola, natjecanja u psećim karaokama, a vi ćete odlučiti tko je najbolji. Hvala Mirandi Sweet na divnom suđenju. Budući da sam obavila svoju dužnost, povukla sam se. Ovo je bila prigoda da nađem Jimmyja dok je zabava još uvijek trajala. – Ovdje imamo izbor pjesama – nastavila je Caroline – molim da dođe prvi od tri natjecatelja – Desmond dalmatiner. Desmond i njegov vlasnik popeli su se na pozornicu, a Caroline im je dodala mikrofon. Onda je stisnula gumb na zvučnom sistemu. Počela je poznata pjesma: Ebony and ivory... Pas je zabacio glavu. Vaaaav-av-avww-ooo Live together in perfect harmonv... Ooooo– vauuuuu-au-au-au.... Side by side on my piano keyboard...oh Lord... Av-av-aaaaaav... Why dont we-ee? Awvuwwavauuuuuuu.... – To je prilično dobro – čula sam kako netko govori, dok sam prolazila kroz mnoštvo.
– Da, vrlo lijep ton.
– Ali loš izbor pjesme.
– No, izgovor je dobar.
– Hmm...skoro možete čuti riječi.
Pjesma je trajala još minutu, a onda je Caroline utišala glazbu. Desmond je sišao s pozornice praćen pljeskom, a popela se ženka jazavčara odjevena kao božični bombon.
– Sada – rekla je Caroline, dok sam ja stajala pored konopca i gledala u ljude – je na redu Pretzel. Vjerojatno se sjećate – prošlogodišnja pobjednica. Ove je godine Pretzel izabrala tešku klasičnu skladbu, ariju kraljice noći iz čarobne frule!
– To je hrabar izbor – čula sam kako je netko govorio.
– Veoma teško.
– Hmm – rekao je njegov prijatelj. – Nadajmo se da ima dovoljan opseg glasa.
– I disanje, dakako. – Da.
Orkestar je počeo krešendo i pas je zapjevao: Av, av, av, av, av, av, av, aaaavV Av, av, av, av, av, av, av, aaaavV Av, av, av, av, av, av, av, av, av, av, av, av, av, av... – Nije loše – odobravao je poznavatelj.
– Dobro hvata visoke note.
– Ipak moramo priznati da nije koloraturni sopran.
– Oh, ja se ne bih složio.
Av, av, av, av, av, av, av, aaaavl – Ako se mene pita, zvuči pomalo kao Maria Callas.
– Više kao Leslev Garret. Av, av, av, av, av, av, aaaavl Pretzelina je izvedba bila dobro prihvaćena, a onda je zadnji natjecatelj, ovčarski pas, počeo zavijati na taktove pjesme Danny Boy.
Av au au au auuuav... – Bože, zar to nije predivno?
– Dolaze mi suze na oči.
Vav vav vav vaaav, vav vav vav vav vav vooooov... – Ima li tko papirnatu maramicu? Vav vav av VOOOOOOOOVAAAV.
– S takvim glasom mogao bi snimiti ploču.
Vav vav vav vav vav vav vav vav vav vaav v&waaaww! Na trenutak je zavladala tišina, a onda se prolomio pljesak.
– Molim – rekla je Caroline – da vidimo kako ste glasali! Jimmyja nisam nigdje vidjela. Pogledala sam na sat – bilo je četiri i četrdeset pet, a zabava će uskoro završiti. Osjetila sam kako mi srce ubrzano radi. Gdje je on?
– Mogu li vidjeti glasove za Desmonda i njegovu verziju Paula McCartneyja? – čula sam Caroline. Dok je brojala, vladala je tišina. Možda je ušao u kuću. – Sada dignite ruke za Pretzel i njenu odličnu interpretaciju Mozarta... jedan, dva... pet...osam, u redu... Pogledala sam prema vrtu. – I na kraju, vaši glasovi za ovčara Shepa i pjesmu Danny Boy... – O, to je veoma dobar rezultat! S ponosom vam objavljujem daje dobitnik ovogodišnjega Psećeg idola ovčar Shep. Hoćemo li ga zamoliti da nam opet otpjeva pobjedničku pjesmu?
– DAAAA!
Dok je Shep reprizirao svoj nastup, ugledala sam Jimmyja kako ljubazno čavrlja sa ženom koja je vodila tombolu. – Baš vam hvala – čula sam ga, dok sam prilazila. – Mi to zbilja cijenimo. Stresla sam se na trenutak, jer sam znala da me vidio krajičkom oka, ali uporno mije bio okrenut leđima. Onda je otišao do grupe ljudi pored šatora s osvježavajućim pićima. Nisam ga mogla prekinuti.
– Da – čula sam ga kako govori. – Ovo je bilo predivno poslijepodne, zar ne? Ne, nama je drago što se to ovdje održava. Pravila sam se da gledam u suvenire. – Tako smo sretni što nas je poslužilo vrijeme, da – a kako su vaša krasna dječica? četvero ili dvoje? Lijepe godine. Kako slatko! Kad je pun samopouzdanja išao prema kući, zaustavljajući se svakih stotinjak metara da razgovara s nekim, diskretno sam ga slijedila, dok mije srce lupalo.
Sto ću mu reći kad se suočim s njim? Koje moje riječi mogu probuditi njegove osjećaje o užasnoj stvari što ju je jednom učinio? Dok je išao prema francuskim prozorima, slijedila sam ga, osjećajući se kao vrebač, a krv je bubnjala u mojim ušima. Ući ću u kuću i razgovarat ću s njim. Prvi put poslije šesnaest godina izgovorit ću njegovo ime.
– Gospođice Sweet? Oprostite. Gospođice Sweet? Okrenula sam se. Smiješio mi se stariji čovjek s raselovim terijerom. Pogledala sam prema kući – Jimmy je otišao.
– Samo sam vam želio reći koliko volim vašu emisiju.
– O – rekla sam – hvala vam.
– Gledao sam sve epizode i jedva čekam nove.
– Pa, to je lijepo – nasmijala sam se, a onda se okrenula da odem.
– Zapravo, htio sam vas zamoliti savjet. Osjetila sam razočarenje. – Za Skipa.
– Da. Dakako. Kako vam mogu pomoći?
– On stalno kopa u vrtu. To izluđuje mene i moju ženu.
– Znate što – rekla sam, počela kopati po torbici i izvukla svoju posjetnicu – zašto mi ne pošaljete e-mail, pa ću vam ja odgovoriti.
– Pa, ako vam sada kažem, neću vam oduzeti puno vremena, a ja sam vas želio uhvatiti prije kraja zabave. Dakle, mi smo dobili Skipa prije šest mjeseci iz Battersea i zaljubili se u njega na prvi pogled... Stajala sam s ljubaznim izrazom lica, dok je čovjek pričao o Skipovim iskopavanjima povrća, ružičnjaka i travnjaka. – Mi ga volimo, ali kakvu štetu nam je samo napravio!
– Vama treba prostor gdje će on moći kopati – rekla sam pomalo iznervirana. – Terijeri su prirodni kopači. Zbog toga su i uzgojeni, pa on to nikada neće prestati laditi. No, možete mu omogućiti da obavlja svoje prirodne instinkte, a da ne uništava vaš vrt. Predlažem da mu sagradite neki prostor, nešto poput pješčanika, napunite ga drvom i pustite Skipa da kopa do mile volje. Tamo možete odnijeti neke njegove omiljene igračke, da ga ohrabrite – rekla sam, sada mu pokušavajući pomoći.
– Dobro, hvala vam. To je dobar savjet. Jama za kopanje – ponovio je. – Ja se nikada ne bih sjetio toga. – Da – rekla sam. – Jama.
Pogledala sam ulijevo. Svi su napuštali arenu; zabava će uskoro završiti. Ljudi su se spremali. Moram biti brza.
– Dobro, hvala vam – rekao je čovjek opet.
– Bilo mije zadovoljstvo – odgovorila sam. I upravo kada sam namjeravala otići, vidjela sam da Caroline ide prema meni s Triggerom, smiješeći se i mašući. Prokletstvo! Sada ga ne mogu potražiti.
– Sve je proteklo izvanredno– rekla je. – Mislim da smo prikupili više od četiri tisuće funti.
Hvala što ste bila tako odlična sutkinja. Evo malog znaka moje zahvalnosti – dala mije bocu šampanjca. – Zapravo, veoma je dobar. Berba 1987. čini se daje to bila vrlo dobra godina.
– Zaista? – rekla sam tiho. Ne za mene.
– James u podrumu ima dobre stvari.
– Shvaćam. Pa, hvala vam – rekla sam. Nisam ga namjeravala popiti.
– Nadam se da ćete dobiti još klijenata.
– Tko zna? Drago mi je što sam vam mogla pomoći. čini se kako se sada sve stišava dodala sam. – čini se.
Ljudi su prelazili preko travnjaka i išli prema kolnom ulazu. – Možda ćemo se opet vidjeti neki drugi put – dodala je ugodno. – Javit ću vam kako napreduje obrazovanje ovog mladića – nasmijala se, pokazujući na Triggera. Bila je tako prirodna i ljubazna. Voljela bih da nije takva. Zbog toga je situacija gora.
– Da. Javite mi. Voljela bih to.
Krenula sam prema svom autu demoralizirana. Nisam uspjela u onom što sam namjeravala. Znala sam da neću opet imati prigodu mirno i tiho približiti se Jimmyju, kao što sam mogla danas. Kad bih mu pisala u Donji dom, on bi rekao da je zauzet, ili bi me jednostavno ignorirao. Poznavala sam Jimmyja. Znala sam kako razmišlja.
– U redu, Hermane – uzdahnula sam. – Idemo. Otvorila sam vrata auta i zapljusnuo me je vruć, ustajao zrak. Usprkos sjeni ogromnog kestena, unutra je bilo kao u pećnici. Morali smo pričekati. Kad sam otvorila vrata na suvozačevoj strani, pogledala sam kuću i odjednom vidjela Jimmyja kako stoji na prozoru i gleda dolje. Stajao je tako nekoliko trenutaka, a onda nestao. Zbunjena, stavila sam Hermana u auto i ušla u nj. Otvorila sam sve prozore, privezala pojas i odjednom ugledala sjenu na upravljaču.
– Dobar dan, Miranda.
Pogledala sam i vidjela Jimmyja. Stajao je tako da je sunce bilo iza njega. – Mislio sam da me ignoriraš – rekao je. Trudio se zvučati smireno, ali pomalo je bio bez daha. Očito je trčao niz stepenice.
– Mislio si da ja ignoriram tebe? – rekla sam tako mirno da sam iznenadila samu sebe. – Ja sam stekla drukčiji dojam.
– Oh, to nije tako – odgovorio je. – Bio sam vrlo zaposlen, morao sam razgovarati s mnogo ljudi, ovaj... samo sam ti htio zahvaliti što si nam pomogla.
– U redu je – rekla sam hladno. – Nema na čemu. Pogledala sam u njegove sive oči, pokušavajući odgonetnuti što je u njima... – I, dakako, to je u dobrotvorne svrhe – dodala sam hrabro, dok mije srce lupalo.
– Aha – rekao je. – Točno. Naslonio se na auto do mojega i prekrižio ruke. – I ti si Miranda bila vrlo dobra – rekao je ljubazno. – Prilično fanatična.
– Ne bih tako rekla.
Sada sam shvatila što je namjeravao. Pokušavao je saznati kakav je moj stav.
– Razmišljaš li ikad o onim danima? – pitao je onako usput. Pogledao je na trenutak nekamo drugamo, a onda ponovno u mene. To je, u biti, želio znati.
– Razmišljam li ikad o onim danima? – ponovila sam sporo. On se nadao da ću reći: Ne. Nikada. Sve sam zaboravila. – Da – rekla sam. – Zapravo, razmišljam. Točnije, u zadnje vrijeme često razmišljam o njima.
– Zbilja? Ali, to je bilo tako davno.
– Istina. No, ponekad se osjećam kao da se to dogodilo jučer. A ti?
– Ne – rekao je odlučno, ali u njemu se nazirala tjeskoba. – Izgledaš sasvim jednako, Miranda – rekao je pokušavajući promijeniti temu.
– Ti izgledaš drukčije, jedva sam te prepoznala.
– Pa – rukom je dodirnuo glavu i nasmijao se – nemam više onoliko kose. Zapravo sam te samo htio pozdraviti. Onda... doviđenja Miranda.
Drago mije što sam te vidio. Krenuo je prema kući.
– Jimmy, mogu li te nešto pitati? – zazvala sam ga. Lagano se ukočio. – Ja se zovem James – ispravio me.
– Zaista? U redu, James – pokušala sam ponovno. – Želim znati... – usta su mi se osušila. – Je li ti ikada žao zbog onoga što si učinio?
Zurio je u mene nekoliko sekundi, a zatim trepnuo nekoliko puta. – Zar tebe nikada ne peče savjest?
– Ne znam o čemu govoriš.
– Znaš ti dobro! Nema smisla da se pretvaraš. Stvarno nema. Ne sa mnom.
– Oh. Dobro... – stavio je ruke u džepove, a onda uzdahnuo. – Kao što sam rekao, to je bilo prije mnogo godina. Mislim daje najbolje... da sve zaboravimo.
– Ne slažem se.
Trenutak smo gledali jedno u drugo i tada sam primijetila da se diskretno premještao s noge na nogu.
– Jesi li ikada... to ispričala... – pitao je tiho – ... nekomu?
– Jesam li ikada to ispričala nekomu? – ponovila sam. Htjela sam da čeka moj odgovor. Desnom je rukom prošao kroz kosu, a ja sam primijetila crnu mrlju ispod njegove ruke. – Nisam – konačno sam odgovorila. – Nikada nikomu nisam ispričala. Skoro sam mogla namirisati njegovo olakšanje.
– Nisam ni mislio – nastavio je blago. – Dakako, tako je najbolje. Miranda, ja bih to na tvome mjestu zaboravio. Zaista.
– To mi je uvijek bilo teško.
– Pa, ja bih to napravio – ustrajao je. – Inače, pa... mogla bi upasti u nevolje. Zar ne?
Sledila sam se. – Je li to prijetnja?
– Prijetnja? – Izgledao je uvrijeđeno. – Naravno da nije. To je samo... – slegnuo je ramenima – ... prijateljski savjet. Imaš dobru karijeru na televiziji i kao stručnjak za životinje, a ja sam vrlo zaposlen čovjek, pa ono što se onda dogodilo...
– Ne! Ne ono što se dogodilo – ljutito sam ga prekinula.
– Ono što si ti učinio. Whiteovima.
Opet se premjestio s noge na nogu, pa pogledao nekamo drugamo. – Pa, to je bio rezultat... – zažmirio je kao daje pokušavao pronaći pravi termin... – mladenačke nesmotrenosti.
– Tako to, dakle, nazivaš?
Opet je prekrižio ruke, a onda pogledao u pod. – Pa... možda smo se... loše ponašali.
Loše ponašali? – Ali mi smo bili uspaljeni zbog svojih uvjerenja, zar ne? – nastavio je. – I vrlo mladi.
– Ja sam bila mlada, imala sam samo šesnaest godina. No, zanimljivo je što na to gledaš kao na loše ponašanje.
Nemilosrdno sam se nasmijala. – Zar uistinu tako gledaš na to? Na trenutak nije ništa govorio.
Zavrtjela sam glavom. – Bilo je to mnogo, mnogo više.
Lice mu se odjednom smračilo, a kutovi njegovih usana su se spustili. – Stari jarac je to zaslužio – promrmljao je– Zašto?
Nije odgovorio. Zurila sam u njega ne shvaćajući ga.
– Zašto? – ponovila sam. – Što je on učinio? Nikada to nisam shvatila.
– Oh... mnogo stvari. Mnogo – ponovio je, a njegovo lice se odjednom zacrvenjelo. Onda se sabrao. – Ali... koja slučajnost – rekao je ljubazno. – Tvoj susret s mojom ženom.
– Da – složila sam se. – Tako je. No, ja nisam odmah sve povezala jer si se onda preživao Smith.
– Mulholland je djevojačko prezime moje majke objašnjavao je. – Promijenio sam ga kada sam postao novinar da budem malo više... prepoznatljiv. To nije zločin, zar ne?
– Ne. To nije zločin – složila sam se. – Zacijelo si se šokirao kad si me vidio.
Slabo se nasmijao. – Pa... jesam. No, s druge strane, svijet je malen i očekivao sam da bi se mogla pojaviti jednoga dana. Zapravo... – pogledao je prema kući. – Ne smijem te zadržavati. I Caroline će se pitati gdje sam.
Lupio je po krovu auta kao znak da je naš razgovor završen. – Drago mi je što sam te opet vidio, Miranda. Zbogom.
– Zbogom, Jimmy – rekla sam i upalila motor. Njegov je osmjeh nestao.
– James – rekao je strogo. – Sada sam James.

Četvrto poglavlje
– To je moj odgovor – rekla sam Hermanu, dok sam vozila natrag sa širom otvorenim prednjim prozorima.
– On ne pokazuje ni trunke kajanja. Samo se brine hoću li komu reći. Vjerojatno se brinuo zbog toga svih ovih godina. Zato je odlučio razgovarati sa mnom. Očito ga je to zabrinjavalo, unatoč izvanjskoj mirnoći, a onda je u zadnji tren odlučio. Vidio je kako se spremam ići, nekoliko trenutaka oklijevao, pa odlučio riskirati. Jimmy očito može mnogo toga izgubiti. On je znao da čak i sada – poslije šesnaest godina – mogu sve upropastiti. Mogla bih otići u Scotland Yard i dati izjavu, a njega bi izbacili iz Westminstera prije nego kažeš Iceks. No, što bih postigla time, pitala sam se vozeći kroz St. Albans. Pravdu, dakako. Ali, tko će izvući korist iz toga? Mislila sam na Jimmyjevu ženu. činila mi se iskrenom, ljubaznom, dobrom osobom i ja joj nisam željela sve pokvariti. Očito nije znala ništa o tome što je njezin muž učinio – da joj je rekao, ona bi se zaprepastila. Možda se ne bi udala za njega. Znam da ja ne bih, da sam na njenom mjestu.
Dok smo prolazili kroz Potters Ban, pitala sam se koliko Caroline zna o Jimmyjevoj prošlosti. Vjerojatno joj je samo rekao da je bio pomalo radikalan. To bi bilo dovoljno. Daje išao na demonstracije u mladosti i daje čak sudjelovao u čudnim pobunama, ali to neće utjecati na njegov javni život. Ili, možda neće sve dok ne učini štogod nezakonito. No, Jimmy jest učinio nešto nezakonito. Mnogo sam se puta pitala što bi bilo sa mnom da sam nekomu rekla. Očito je da se Jimmy oslanjao na to. Na činjenicu da ću upropastiti karijeru. Sada bi bilo gore nego da sam to učinila prije – zbog Jimmyjeve titule. To bi se našlo u svim novinama – stresla sam se zamislivši naslove – a to bi bio kraj za mene. čak i kad ne bi bilo suđenja, ja bih bila upropaštena. TV kompanija bi me otpustila. Tko bi me želio gledati u Šašavim životinjama znajući da sam učinila takvo što? Jedno je stvar raspršivačem pisati po krznenim kaputima. Za razliku od... opet sam zadrhtala pomislivši na to. Da... To su dvije različite stvari. Ali, jedna bi osoba mogla izvući korist iz cijelog slučaja. Znala sam samo njegovo ime. David White. Te noći nisam mogla spavati. Bilo je toliko vruće da sam cijele noći držala otvoren prozor. čula sam viku majmuna u zoološkom vrtu i povremenu riku lava – možda sam zbog toga sanjala čarobnjaka iz Oza. Također sam mogla čuti, što je bilo manje romantično, automobilske alarme i brujanje prometa s Marvlebone Roada. Misli su mi se rojile glavom, onda sam neko vrijeme zadrijemala, pa se probudila. Svih ovih godina pokušavala sam potisnuti taj užasan događaj, ali sada sam ga željela podijeliti s nekim.
No, s kim? Sigurno ne sa svojim roditeljima. Nikada ne bih željela do oni saznaju.
Sada sam se pitala – kao što sam često radila – hoću li se povjeriti Daisy, ali nisam željela ugroziti naše prijateljstvo. Kada je moj zidni sat otkucao tri i pol sata, pomislila sam da bih mogla napisati pismo nekoj savjetnici u časopisu. Možda onoj ljubaznoj ženi u Daily Postu, koja ima onog psa Trevora? Vidjela sam je na televiziji nekoliko puta. Zvučala je pametno i suosjećajno. Pitala sam se kakav savjet će mi dati. Dok su se prve ptice počele buditi i cvrkutati, ja sam u mislima sastavljala pismo za nju.
Draga Beverlg, nadam se da mi možete pomoći jer imam grozan problem. Prije šesnaest godina bila sam umiješana i namamljena, ne svojom voljom, u nešto uistinu užasno – nešto što je prouzrokovalo mnogo štete i boli potpuno nedužnoj osobi. No, stvar je u tome...uzdahnula sam, a onda se okrenula na drugu stranu. Nisam to mogla učiniti. Vidjela sam svoj život, već uzdrman krizom s Alexanderom, potpuno upropaštenim. čak i kad bih koristila pseudonim, ona bi nekako mogla otkriti da sam to ja i prijaviti me policiji. Pitala sam se bi li mogla o tome razgovarati sa savjetnikom ili psihijatrom; no nisam ih imala – i što ako i oni otkriju moju tajnu? Sjela sam dok je Herman pored mene hrkao i povremeno uzdisao – čak i u snu izgleda kao da je pod stresom. Kada su se tragovi ružičastih oblaka počeli miješati s plavetnilom odlazeće noći, sinula mi je druga, još bolja zamisao. Postojali su on-line terapeuti i psihijatri – takozvani cyber– psihići. Bacila sam plahte i spustila se dolje. Uključila sam računalo, ušla u Google on-line savjetovanje i otvorilo se oko dvije tisuće stranica. Tu su bili Podijelite osjećaje ili Pomoć da izađete iz problema i jedan kalifornijski Blue.com, koji je tvrdio da nudi lijek za sve vrste psiholoških problema za deset minuta. Bila sam sumnjičava, pa sam kliknula na slijedeću. Stranica se zvala Terapija polja mišljenja i tvrdili su da koriste napredne psihološke metode za bilo koji osobni problem. Ti su problemi bili navedeni na tragikomičan način, kao lista za kupovinu: od zlostavljanja, afera i alkoholizma do hrkanja, transseksualaca i stresa. Na koji da kliknem? To je lako. Na Krivnju. Ona je u mom životu predstavljala velik teret. Tu su bile i druge stranice sa slikama izlaska sunca ili duga i vedrog neba. Sve su izgledale privlačno, ali... kako da izaberem? Onda sam naišla na australsku web stranicu BezBriga.com za ljude koji bi htjeli anonimno razgovarati o svojim problemima iz kuće u totalnom povjerenju. Dok sam surfala stranicom, čula sam umirujuću klasičnu glazbu, vidjela slike treperećih svijeća i poruke u bocama. Budući da me privukla njihova jednostavnost, odlučila sam na njoj ostati. Pisalo je da mogu zatražiti savjet e-mailom, telefonom ili licem u lice. Odlučila sam se za e-mail savjetovanje od pedeset minuta – standardna psihijatrijska satnica. Kada da to napravim? Mogla sam se predbilježiti za bilo koji termin, pa sam kliknula na prozorčić Sada. Upotrijebila sam svoju adresu s Hotmaila jer je anonimna, a onda počela upisivati broj svoje kreditne kartice. Samo malo.... Nisam pri sebi. Na kreditnoj kartici piše moje ime. Teška srca, kliknula sam na Odustani. Vratila sam se u krevet, samo ležala i gledala u nebo pokušavajući smisliti kako da se riješim ovoga tereta. I baš kad sam mislila da bi bilo najjednostavnije da odem u najbližu katoličku crkvu i sve ispovjedim svećeniku, zazvonio je telefon. – Halo?
– Oprosti što te zovem ovako rano – rekla je Daisy. Zvučala je žalosno.
– U redu je. Upravo ustajem. Što nije u redu?
– Oh... ništa – rekla je tiho. – Ja sam... – glas joj je zadrhtao – ...dobro.
– Ne zvučiš tako. Kako je bilo sinoć?
– Pa, da budem iskrena, ne tako posebno kao što sam se nadala.
– Kamo te odveo?
– U Opera House.
– Ali, to zvuči divno.
– Pa... da. Bilo je divno. Sjedala u prvim redovima. Šampanjac prije i poslije. Ali...
– On nije...
Začuo se zvuk prigušena jecanja. – Nije. Iako sam se ponadala kad sam čula da idemo na Figarovpir. Na kraju su svi pjevači bili zasuti konfetima, a ja sam tamo sjedila i razmišljala... Pa... znaš o čemu sam razmišljala.
– Aha.
– Poslije me Nigel odveo ujedan predivan mali francuski restoran i ja sam bila sigurna da će to učiniti – napokon. No, mi smo samo čavrljali kao i obično i uopće nije izgledao živčano; onda gaje nazvao partner, pa je izišao. Za susjednim je stolom sjedio jedan par i ja sam čula kako je taj dečko zaprosio svoju djevojku.
– Zbilja?
– čula sam ga. Ona je zračila od sreće, a onda je zaplakala. Konobar je, shvativši što se događa svima rekao, a mi smo zapljeskali i podigli čaše – Nigel je sve propustio. Kad se vratio, rekla sam mu što se dogodilo; umjesto da kaže: Kako romantično ili Kako divno, Daisy, hoćeš li se ti udati za mene, on je samo rekao: Kako neobično. Samo tako. Kao daje uistinu bio začuđen. Onda je cijele večeri govorio o operi. – Hm.
– Budući da je morao uhvatiti rani let za Bonn, ja sam došla kući. Mislim da se to nikada neće dogoditi! – jecala je.
– Pa, tu je još uvijek njegov četrdeseti rođendan, zar ne? Kad je to?
– Slijedećeg mjeseca.
– Možda će ga uplašiti spoznaja da ulazi u srednje godine.
– Ali njegov se otac oženio kad je imao četrdeset i sedam godina.
– Ne znači daje Nigel isti kao otac.
– Možda, no ja ne želim čekati još pet i pol godina da saznam. Isuse, Miranda, tada ću imati trideset i devet godina! Imat ću bore i sijedu kosu.
– Ne budi smiješna.
– Imat ću više bora nego kora drveta.
– Nećeš.
– Nosit ću anatomske papuče... imat ću grbu – i artritis.
– Govoriš gluposti, Daisy.
– Vjerojatno neću moći hodati. Morat ćeš me gurati u prokletim kolicima do oltara!
– Zbilja postaješ smiješna.
– I neću moći imati djecu.
– Hoćeš! Iskreno, Daisy – nastavila sam, a njezini su jecaji napokon prestali. – Moraš se pribrati. Već si to mnogo puta prošla s Nigelom, zašto si sada toliko uzrujana?
– Zato što... – šmrcnula je. – Učinila sam nešto prilično... blesavo.
– Što?
Nije ništa rekla.
– Daisy, što si učinila?
– Dođi na ručak, pa ćeš vidjeti.
Kada sam u podne pozvonila na Daisyina vrata, očekivala sam da će mi ih otvoriti crvenih očiju i natečena, no, umjesto toga, izgledala je kao daje opet pronašla onaj svoj stari elan.
– Nigel me nazvao iz hotela – rekla je – pa sam sada malo veselija nego sam bila. Ooo, kakvo lijepo cvijeće! Jesi li došla autom? – dodala je.
– Ne. Podzemnom.
– Dobro, jer sam upravo pronašla bocu šampanjca za koju nisam znala daje imam. Već je sat vremena držim u zamrzivaču. Dosad se već trebao lijepo ohladiti.
– Odlično.
Išla sam za Daisy uskim hodnikom u kojem su bile raznolike stvari: velika naprtnjača, dvije kacige, tri ruksaka, nekoliko smotuljaka užadi, sjekira i čizme za penjanje. Na zidu je – pored nečega stoje izgledalo poput ogromnog zmaja – bio par skija.
– Oprosti zbog nereda – rekla je. – Nemam mnogo mjesta.
– Što je ona stvar tamo?
– To je moja jedrilica.
– Oh. A ova mreža?
– To je omča.
– Omča?
– Viseća mreža. Za spavanje kad si na pola puta prema vrhu litice.
– Ah.
– To je vrlo korisno, znaš... samo zabiješ nekoliko klinova, pričvrstiš je i popneš se u nju.
Vode za Hermana?
– Da, molim.
Otišla je do sudopera i pustila hladnu vodu.
– U redu – rekla sam, a ona je stavila posudu ispred njega. – Reci mi.
– Oh – uzdahnula je i ispravila se. – Dobro... u zadnji tren sam ipak odlučila da te neću zamarati time, no, dobro, evo što se dogodilo...
U tom trenutku sam to ugledala. Na stolcu. čvrstu, skupocjenu vrećicu s natpisom Svadbena zvona. Zurila sam u vrećicu, a onda pogledala u nju.
– Oh, Daisy.
– Pa... vidiš – počela je. – Jučer sam se vraćala s tirolskog prelaženja. Vozila sam kroz Rochester i vidjela jednu divnu prodavaonicu vjenčanica, a bila sam toliko sretna, pa sam mislila samo malo pogledati...
– Pokaži mi.
Otvorila je vrećicu i izvukla nekoliko slojeva papira, a onda dugi veo, lagan poput paučine i ukrašen šljokicama.
– Oh, Daisy.
– Znam – slegnula je ramenima. – No, bila sam toliko uvjerena da će me Nigel zaprositi, a u trgovini je bila rasprodaja. Baš sam dobila plaću i bila sam tako sretna...
– Koliko košta?
– Devedeset i pet funti. Ali uz popust od dvadeset posto – dodala je.
– Pa, hvala Bogu što nisi više potrošila.
Sada sam primijetila vrlo čudan izraz na njenom licu. Poput onoga što ga imaju psi kad upadnu u nevolju.
– Što još?
Uzdahnula je, a onda otišla do svoje spavaće sobe. Ja sam je slijedila; otvorila je vrata i mi smo ušle. U početku nisam vidjela ništa neobično. Onda je zatvorila vrata, pa sam čula lagano šuštanje i udarac. Okrenula sam se. Na vratima je visjela ružičasta zaštita za odjeću, onakva kakva se koristi za haljine za balove. Otvorila sam usta.
– Nisam mogla odoljeti – Daisy je zavijala. – Bila je u izlogu. I bila je tako... tako predivna.
Pogledaj!
Povukla je vrpcu, a zaštitni je omotač skliznuo na pod i otkrio zaista divnu vjenčanicu.
Bila je iz kolekcije Vilinskih princeza, od bijele svile, s postavljenom suknjom, sa satenskim steznikom iznad toga, na kojem su sjajili maleni, ručno šivani kristali. – Tako je lijepa... – opet je šmrcala – ...pa sam je odlučila isprobati. I... Miranda, izgledala sam fantastično u njoj. Zbilja jesam. I znala sam da tako neću izgledati ni u jednoj haljini. Pa sam je jednostavno morala kupiti. Možeš li me razumjeti?
– Ne. Koliko? – pitala sam zureći u vjenčanicu. – Tisuću?
– Tisuću i dvjesto...ali sniženo petnaest posto.
– Tisuću i dvjesto funti! Time bi tri mjeseca mogla plaćati svoju hipoteku! Daisy, molim te, nemoj misliti da sam okrutna, ali moram te podsjetiti da još nisi ni zaručena.
– Znam to – zavijala je. – Ali, bit ću. Prilično brzo. Hoću reći, Nigel će me zaprositi, sigurna sam u to. Pa, mislim da će mi... poslužiti...– njezin je glas nestao.
– Želiš li vidjeti cipele? – Ne! – Ne ljuti se, Miranda.
– Nisam ljuta – ja sam zabrinuta.
Opet je zamotala haljinu. – Bolje daje sakriješ – dodala sam. – Daje Nigel ne bi vidio.
– Aha, to je istina. Iako on ovamo ne dolazi toliko često.
– Daisy – rekla sam, dok je vješala vjenčanicu u ormar. – Razgovarajmo o ovom.
– U redu, ali možemo li najprije ručati? Umirem od gladi – i doista trebam čašu šampanjca. Kad je otvorila zamrzivač, pogledala sam slike na njenoj ploči u kuhinji. Na jednoj smo bile nas dvije u Bristolu, u našem stanu, zagrljene i nasmiješene, te na zajedničkom odmoru u Grčkog. Tu je bilo nekoliko Nigelovih slika – dobro je izgledao na njima, i nekoliko fotografija njezine mame. Bilo je mnogo slika koje prikazuju Daisy u akciji: u slobodnom padu, kako skače bungee-jumping s mosta, ili na raftingu na brzim vodama kao vođa s podignutim palcem. Na toaletnom je stolicu bio uokviren portret njenih roditelja – Daisy izgleda kao njezin tata. On je poginuo sa samo četrdeset i dvije godine jednoga nedjeljnog jutra kada je prelazio cestu i išao po novine. Shvatila sam da je tu ključ njezine dvojbe. Ona zna kako je život prolazan, pa želi riskirati... ali je u isto vrijeme toliko nesigurna i treba zaštitu.
– Daisy – rekla sam, dok je ona otvarala bocu – moraš izazvati Nigela. Nesigurnost te očito dovodi do ludila. To dokazuje prerana kupnja vjenčanice. Zamislila sam je kako ulazi u prodavaonicu s kacigom i opremom za penjanje.
– Da – uzdahnula je i uzela dvije čaše. – U pravu si. Potpuno si u pravu.
– Moraš razgovarati s njim. Vrijeme je.
– Da, krajnje je vrijeme – uzdahnula je. – Znam to.
– Naposljetku, ti si bila veoma strpljiva.
Kimnula je potvrdno. – Jesam. Strpljiva Griselda, eto što sam bila. No, sada se osjećam više kao Grisly, a manje kao Elda – dodala je i ironično se nasmijala. – U redu, definitivno ću ga pitati.
– Dobro – rekla sam. – Kada?
Blijedo me pogledala. – Oh, pa ne znam baš. Ali... ubrzo. Kimnula sam glavom. – Odlično.
Hrabro se nasmijala, a onda se na njezinom licu pokazala tjeskoba. – Ali, ako ga pitam, a on mi negativno odgovori? – Izgledala je zabrinuto. – Što ću onda?
– Što ćeš onda napraviti? Pa, iako će to biti užasno... jedno vrijeme – mislim da ćeš na kraju biti dobro. Daisy, ako ta veza stvarno ne uspije, možda ti je suđeno da upoznaš nekog drugog. Gledala me pokušavajući shvatiti o čemu govorim. – Jesi li ikad o tome razmišljala? – upitala sam je. – Da negdje tamo postoji netko komu neće trebati šest godina da počne živjeti s tobom?
– Ne – rekla je, nelagodno se vrpoljeći. – Nisam. Razlog je u tome što ja želim biti s Nigelom.
– Ali, želi li Nigel biti s tobom? Daisy, to je grozno pitanje s kojim ćeš se morati suočiti, želiš li biti nešto više od njegove djevojke; ako postane jasno da to nećeš postići, morat ćeš biti hrabra i nastaviti živjeti dalje.
Pogledala je u mene, a onda svrnula pogled. – Znam da je to istina. Dakako da znam. Zaista ću morati biti hrabra – uzdahnula je. – No, možda će se, s druge strane – podignula je čašu – sve srediti s Nigeom. Dakle, čin-čin, Miranda.
– Čin-čin – odgovorila sam. – I glavu gore!
– Mislim, ti si bila hrabra – nastavila je pažljivo. – S Alexanderom. Spustila sam čašu. – Hrabra? Misliš da sam hrabra?
– Da. Kad se sjetim što ti se dogodilo...ili, bolje rečeno, što ti je on napravio – ispravila se.
– Ali, da... ti si bila nevjerojatno hrabra, čak si i sada hrabra.
– Ja uopće nisam hrabra – rekla sam tiho. – Daleko od toga.
Daisy me je upitno pogledala. Sjedile smo na njenoj verandi, na toplom suncu između lončića šokantno ružičastih pelargonija, sa sendvičima od dimljenog lososa i pjenušavim Bollingerom i samo smo čavrljale. Osjetila sam kako moja napetost polako nestaje.
– Ne znam što bih bez tebe – rekla je Daisy i popila velik gutljaj šampanjca. – Jedino s tobom mogu razgovarati o Nigelu... – sa svojom majkom ni u kom slučaju, jer ona već ima negativan stav o njemu. Uvijek govori da se on loše ponaša.
– Aha.
– Ti si jedina osoba s kojom mogu razgovarati o svojim problemima – nastavila je i popila još jedan gutljaj. – Ti si moj čamac za spašavanje. Jedina si osoba kojoj se mogu otvoriti – nasmijala se i čašom pokazala prema meni. – Mislim... komu se doista mogu otvoriti, a da ne budem oprezna ili da možda zažalim zbog nečega što sam rekla. S tobom ne moram pokazivati samo svoju dobru stranu, nego i svoju lošu stranu.
– Ti nemaš loše strane – rekla sam, dok sam gledala pčele koje su zujale oko lavande, a na njihovim nogama se uhvatila pelud.
– Mislim na svoju neprivlačnu stranu. Kad se osjećam loše i potišteno, kao jutros – ili očajno. Svi drugi misle da sam uvijek vesela – Daisy, vesela djevojka za zabave. Ali, pred tobom mogu pokazati svoje prave osjećaje.
– Možeš.
– Mislim da nikada nećeš loše misliti o meni, bez obzira što ti kažem. Igrala sam se stalkom svoje čaše. – To je točno.
– Znam da ti mogu reći bilo što i da me zbog toga nećeš osuđivati.
– Ne – rekla sam tiho. – Neću.
Mali, plavi konjic je prošao pokraj nas, prelijevajući se u duginim bojama.
– Ti nisi tako otvorena sa mnom – primijetila je i popila dugi gutljaj – no meni to ne smeta. Nikada mi to nije smetalo – znam da ti uvijek voliš sve zadržati za sebe. Kimnula sam glavom. To je bila istina.
– Inače – rekla je vedro. – Kakva je bila zabava?
– Oh... bila je... debra. Izložba pasa je bila zabavna.
– A kuća?
– Fantastična je. Kao manja verzija Gosford parka.
– Pa, kažu da mnogo vrijedi. A što je s njim? Mužićem?
– Mužić...
– Vidjela sam fotografije. On ćelavi, ali je prilično zgodan. Očito puca visoko. Jesi li ga upoznala?
Zurila sam u pločice. Kolonija mrava izlazila je iz pukotine i ulazila u beton. – Zapravo, srela sam ga... Da. Znam da ti mogu reći bilo što i da me zbog toga nećeš osuđivati.
– Očito je šarmantan – čula sam Daisy. – Još šampanjca, dušo? Nagnula se držeći bocu.
– On jest šarmantan – rekla sam. – Nevjerojatno je šarmantan. On je jedan od najšarmantnijih muškaraca. Mislim da nikada nećeš loše misliti o meni, što god ti kažem. Onda sam je pogledala – i donijela odluku. – On je i govno.
Daisy je spustila bocu. – Zbilja?
– O, da.
– Pa, takvi su mnogi političari – slegnula je ramenima tjerajući osu. – Takav im je posao.
– Mislim daje tu posrijedi nešto drugo.
– Kako znaš?
– Jednostavno znam – rekla sam gorko.
– Ali kako? Šutjela sam.
– Kako to znaš?
Duboko sam uzdahnula. – Zato što sam ga prije upoznala.
– Zaista? – rekla je. – Kad je to bilo?
– Prije šesnaest godina.
– Dok si živjela u Brightonu?
Kimnula sam glavom. – On je tamo studirao.
– Oh, shvaćam – rekla je, a oči su joj se raširile. – On je bio tvoj dečko. Je li to?
– Tako nekako. Recimo da sam bila... zaluđena.
– Zaboga! Kako je svijet malen – rekla je u jednom dahu. – A, on se loše ponašao prema tebi? – upitala je i opet popila malo šampanjca. – Prokletnik!
Nasmijala sam se zbog njezine odanosti. – Daisy, on se prema meni ponašao veoma loše – ali ne onako kako ti misliš.
– Što je onda napravio? – pitala je očito zainteresirana.
– Pa... on je napravio nešto... veoma... šokantno i upleo me u to... i sada me to progoni.
Daisy me gledala kao začarana. Zurila sam u pod.
– Pa, što god to bilo – čula sam je kako govori – sjeti se da si onda imala samo šesnaest godina. Bila si veoma mlada.
Uzdahnula sam. – To je istina. No, bez obzira na to, osjećam sram svaki put kad se sjetim. Spustila sam čašu. Osjetila sam bol između očiju.
– Uostalom, sigurna sam da se nije dogodilo nešto toliko loše. Svi radimo stvari koje poslije zažalimo – nastavila je taktično. – Blesave stvari. Neljubazne stvari. Nemoj biti preoštra prema sebi, Miranda.
Osjećala sam oštru bol u grudima. – Ja nisam oštra prema sebi – to je bilo vrlo loše. Zapravo, bilo je užasno. Bilo je apsolutno užasno. Odjednom su mi se oči napunile suzama. – Daisy, rekla si da sam hrabra, ali nisam. Rukama sam pokrila lice. – Da sam bila hrabra, davno bih poduzela nešto, ali nikada nisam. Osjetila sam kako se topla suza spušta niz moj obraz.
– Što je to bilo? – pitala me nježno. – Možeš mi reći. Zavrtjela sam glavom. – Prezirat ćeš me, ako ti kažem.
– Neću, Miranda. Ti si mi najbolja prijateljica.
– Hoćeš, osudit ćeš me. To će biti jače od tebe.
– Obećajem da te neću osuđivati, Miranda, ma o čemu se radilo, kao što znam da ti mene ne bi osuđivala.
Dlanovima sam pritisnula oči. – Nikada to nisam zaboravila – zajecala sam. – Nekoga sam veoma povrijedila.
– Ti si nekoga povrijedila?
Kimnula sam. – Misliš, fizički? Opet sam kimnula.
– Ali, koga? – Jednoga... dječaka – odgovorila sam. – Dobro, mladića. Onda je imao dvadeset godina. Zvao se David.
– Kakav je bio?
Odmahnula sam glavom. – Ne znam.
– Ne znaš kakav je bio? Opet sam odmahnula glavom.
– Kako to?
– Nikada ga nisam upoznala.
Izgledala je zbunjeno. – Nikada ga nisi upoznala... ali si ga povrijedila. – Da.
– Ne razumijem. Je li to bilo slučajno?
– Možda. To jest, nije... nije bilo slučajno. To nije bila nesreća. Daisy je zurila u mene kao da sam govorila na nekom stranom jeziku. – To je bio zločin – šapnula sam. Zavladala je tišina koju je prekidalo samo povremeno brujanje aviona u daljini.
– Zločin? – ponovila je tiho. Maknula sam pogled jer je više nisam mogla gledati u oči.
– Bio je to... – uzdahnula sam – ... grozan zločin.
– Je li se radilo o drogi? – Daisy je tiho upitala nakon nekoliko trenutaka – Jesi li komu dala drogu?
– Ne. Nikada nisam imala posla s drogom.
Nastala je pauza. – Onda... je li se dogodilo nešto slično kao s mojim ocem? Miranda, je li to bilo... netko je nekoga pregazio, pa pobjegao?
– Pregazio i pobjegao? – ponavljala sam. – Ne. Iako... da, bilo je tako... na neki način... da osim što tu nije bilo auta.
Zamutio mi se pogled na Daisyino začuđeno lice, jer su se moje oči opet napunile suzama. – Ne razumijem – rekla je.
Sada sam duboko uzdahnula kao da sam se spremala zaroniti.
– Onda ću ti reći – šapnula sam. – Reći ću ti. Moram ti reći. Ali ne smiješ nikom ispričati.
– Kunem se da neću.
Pogledala sam na susjedna vrata. – Može li nas tko čuti?
– Ne. Moji susjedi su na putu.
I tako sam promukla glasa ispričala Daisy što se dogodilo prije šesnaest godina.
– Bože – promrmljala je kad sam završila. Onda je zavladala tišina. – Bože – opet je rekla tiho.
– Rekla sam ti da je šokantno, zar ne? Čula sam kako je uzdahnula. – Da. – Opet je uzdahnula.
– Jesi.
– Jesi li sada promijenila svoje mišljenje o meni? Odmahnula je glavom. – Ne, nisam. Jer ti nisi bila kriva. On je zbilja govno – rekla je kao da je to upravo shvatila. – On je to učinio, a ne ti, Miranda.
– Alija se nisam trebala uplesti u te...... stvari. Nisam se trebala spetljati s njim. Bila sam naivna. No, tada bih učinila sve za njega... prije sam mu pisala tonu jadnih ljubavnih pisama – on je iskoristio moju opsesiju, a onaj dečko... David je nastradao.
– Nije ni čudo što te to muči toliko dugo – rekla je.
– Kakav težak križ! Stavila je svoju ruku na moju. – I nikada više nisi vidjela Jimmyja?
– Ne. Sve do prošloga tjedna.
– Jesi li se zbog toga opet počela prisjećati?
– Djelomice... zbog šoka što sam ga opet vidjela, ali, zapravo, Daisy, to nikada nisam ni zaboravila. Uvijek me proganjalo. A iz nekog sam razloga u zadnje vrijeme stalno na to mislila – i onda zbog neke čudne slučajnosti... ili sudbine – opet sam srela Jimmyja. I sada ne mogu to izbaciti iz glave.
– Znam što se dogodilo – rekla je Daisy tiho. – Mislim da si se prisjetila stoga što te Alexander nedavno povrijedio. – Ipak si i ti bila žrtva. I zbog toga si postala svjesna boli što si je jednom prouzrokovala.
– Možda – šaputala sam. – To je moguće. Samo znam da je to utjecalo na velik dio mog života. Ponekad razmišljam da bi bilo bolje da su nas uhvatili i kaznili, barem bih onda mogla nastaviti sa životom.
– Ali, da su te uhvatili, možda bi otišla u zatvor, Miranda.
– Još uvijek to mogu – rekla sam. – Kao i on.
– On bi zasigurno mogao izgubiti svoje mjesto. I mislim da ga nikada ne bi izabrali da su znali za to – to je vrlo ozbiljno.
– Sigurna sam da si u pravu.
– I zato je razgovarao s tobom – rekla je sada mnogo sabranije. – Sve ove godine to je skrivao, a onda si se ti odjednom pojavila. Koja noćna mora za njega, Miranda. Veoma je riskirao ušavši u politiku, a ti si prijetnja. Vjerojatno misli da ćeš ga pokušati ucjenjivati.
– I ja mislim da je tako razmišljao. Rekao je da bih mogla upasti u nevolju, ako bih komu rekla, što je očito bila prijetnja. Eto – šapnula sam. – To je moja užasna tajna. Sada znaš. Drago mi je da znaš – dodala sam tiho.
– Toliko dugo me muči, a nikomu drugomu nisam mogla vjerovati.
Daisy je opet stavila svoju ruku na moju. – Sada su mi jasnije neke stvari u svezi s tobom – rekla je nakon nekoliko trenutaka. – Sada shvaćam zašto si bila toliko rezervirana kada smo se prvi put vidjele. Morala sam se dobro potruditi da se sprijateljim s tobom. Izgledala si, da... prilično tajnovito, kao i uvijek. Sada znam zašto.
– Da. Zato što sam imala tajnu. Doista užasnu.. i bojala sam se da će je tko otkriti. Živjela sam u stalnom strahu da će je jednoga dana netko otkriti – i da će moj život biti upropašten. Još uvijek bi se to moglo dogoditi – dodala sam uplašeno.
– Voljela bih da si mi prije rekla.
Bolno sam uzdahnula. – Mnogo, mnogo puta sam ti željela reći. Ali ti si bila moja jedina i najbolja prijateljica, pa to nisam željela ugroziti.
– Ali ja ne mogu zamisliti kako si sama mogla nositi takav užasan teret. Zbog toga sam tužna.
Zbog njezine suosjećajnosti moje su se oči ponovno napunile suzama. – Vjerojatno si se osjećala... usamljenom – dodala je. – Jer nisi mogla nikomu reći.
– Da – promrmljala sam. – Jesam...
– Pa... drago mi je što si mi rekla. Ali pitanje je... što sada? Pogledala sam je zbunjeno. – Uistinu ne znam.
– Želiš li kazniti Jimmyja? Je li riječ o tome?
– Ne. Iako sam bijesna kada vidim da se on ne srami zbog onoga stoje učinio.
– Što onda želiš napraviti?
Nekoliko sam trenutaka u tišini zurila u tlo i razmišljala o tom pitanju. – Želim... želim se pokušati iskupiti.
– Misliš, želiš da ti bude oprošteno?
Moje je srce snažno zalupalo. – Da – rekla sam. – Želim. Želim da mi bude oprošteno. Želim se... osloboditi grijeha. Prije šesnaest godina učinila sam nešto loše i sada to želim ispraviti.
– Ali, zašto želiš baš sada to ispraviti?
– Zato jer mi je bilo sve gore kako su godine prolazile. Nikada nisam imala mira. Želim to izbaciti iz glave...a mislim da neću moći, ako napokon nešto ne poduzmem.
– Što misliš da bi mogla napraviti?
Zavrtjela sam glavom. – Ne znam. Samo znam da želim... sve popraviti.
– Znam što bi mogla učiniti – rekla je Daisy tiho nakon nekog vremena. – No, vjerojatno si i sama pomislila na to. Pogledala sam je, a onda svrnula pogled.
– Jesam. Razmišljala sam o tome mnogo puta. Maštala sam – uzdahnula sam – da to napravim. Ali, samo je na tome ostalo – samo na maštanjima, jer nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da ih ostvarim. Pogledala sam u nebo na kojem je avion u daljini šivao glatki, bijeli trag po plavetnilu.
– Onda budi hrabra sada – čula sam Daisy, dok sam gledala prema gore. – Miranda, budi hrabra.
– Zar nije prekasno? – upitala sam plaho.
– Ne, nikada nije kasno. Pogledala sam je. – Nađi ga, Miranda. Moje srce je zalupalo. Nađi Davida. Nađi Davida.
– Ali što ću mu reći?
– Što ćeš mu reći? – ponovila je. – Pa... oprosti, pretpostavljam.
Gorko sam se nasmijala. – Mislim da oprosti neće biti dovoljno. Bok, Davide. Ja sam Miranda. Sjećaš li se onog paketa što si ga dobio prije šesnaest godina? Onog stoje eksplodirao u tvojim rukama? Točno. Da, baš taj. Uostalom, vjerojatno se dobro sjećaš toga. Pa... osoba koja ti je to dostavila bila sam ja! Mislim da oprosti neće biti dovoljno – ponovila sam, a oči su mi zasuzile.
– Moglo bi biti dovoljno – rekla je. – Barem to možeš reći – i to je najviše što možeš reći.
Zapravo, kad malo bolje promisliš, jedino to možeš reći.
– Aha – rekla sam promuklo. – To je istina.
– Miranda, potraži ga – rekla je tiho. – Onda ćeš možda napokon moći nastaviti dalje. Zar to nije ono što želiš učiniti? Ono što si oduvijek željela?
– Da – šapnula sam nakon nekog vremena. – Jest. Ja želim to učiniti. Uvijek sam to željela. Uvijek sam htjela naći Davida Whitea. I hoću.

Peto poglavlje
Kada sam nekoliko sati kasnije otišla od Daisy, osjećala sam se slomljeno, ali mirnije.
Podijelila sam svoj teret, Daisy me nije osuđivala nego mije dala veoma dobar savjet. Zbog same pomisli da ću potražiti Davida osjećala sam se bolje. Napokon ću to učiniti. Ali, gdje da ga potražim? On bi mogao biti u Parizu ili Peruu ili Prestatynu. Mogao bi biti bilo gdje na svijetu. No, znala sam gdje ću ga najprije potražiti. Stigavši kući, našla sam broj i nazvala.
– Dobrodošli na Sveučilište Sussex – rekao je snimljeni glas. – Centrala radi od devet sati do pet i trideset. Od ponedjeljka do petka. Ako znate broj... – morat ću pričekati. Onda sam na internetu potražila Profesora Dereka Whitea. Nije bilo ničega. Iako sam znala da će biti uzaludno, potražila sam i Davida Whitea. Tu je bilo oko četiri milijuna ulaza: David White koji prodaje optičke instrumente; David White koji otkupljuje stare knjige; David White koji nudi aparate za grijanje; David White, glumac u filmu Opčinjen. Tu su bili alati Davida Whitea i namještaj Davida Whitea, čak i rap pjevač David White. Možda je moj David White postao znanstvenik kao i njegov otac. Možda se ispisao s fakulteta. U devet sati slijedećeg jutra ponovno sam nazvala sveučilište. – Ne želim da me spojite s njim – rekla sam oprezno. – No, možete li mi reći radi li tu još uvijek prof. Derek White?
– Samo trenutak, molim... čula se brza verzija nekog Vivaldijeva djela. – Ne mogu pronaći to ime, ne. Na kojem je on odjelu?
– Paaa... nisam sigurna. Vjerojatno na biologiji. Ili možda biokemiji.
– Opet ću provjeriti. Ne. Nemamo nikoga pod tim imenom. Želite li da vas spojim s nekim drugim profesorom na odjelu znanosti?
Uspaničila sam se. – Ne, hvala.
Oni bi me mogli pitati tko sam i zašto zovem. Morat ću promijeniti taktiku. Onda sam nazvala informacije i pokušala naći kućni broj.
– Imate li adresu?
– Imam. – Nikada je neću zaboraviti. – West Drive br. 44 u Brightonu.
– Pričekajte molim... na toj adresi nema prof. D. Whitea – rekla je operaterka.
– čak ni kao prijašnjeg vlasnika?
– Nemamo to ime na toj adresi – automatski je ponovila.
– Želite li neki drugi broj?
– Ne, hvala – spustila sam slušalicu i uzdahnula. Ovo neće biti lagano, ipak je prošlo mnogo vremena – možda su odselili ili je on umro. Zacijelo sada ima više od šezdeset godina, pa je vjerojatno u mirovini. Možda će njihovi susjedi znati kamo su otišli ili će mi dati neki drugi podatak. Budući da nisam imala drugih tragova, odlučila sam otići tamo. Mogla sam usput posjetiti i mamu. Pogledala sam u dnevnik. Srijeda mi je bila slobodna. Nakon što završim sa svojim njuškanjem, mogle smo otići na ručak.
– To bi bilo lijepo – rekla je kad sam je nazvala. – Djevojčice nisu ovdje, škola im je završila. Onda ćemo se narazgovarati u miru. A možeš vidjeti dječake. Već ih dugo vremena nisi vidjela, zar ne?
– Ne, nisam. To bi bilo odlično.
U srijedu ujutro Herman i ja smo rano krenuli prema Brightonu. Željela sam stići prije devet tako da netko bude tamo kada ja nazovem. Nisam trebala gledati u kartu – vrlo sam dobro poznavala put. Najprije sam krenula kroz grad, preko Blackfriarsa, potom kroz A23, pored Hurstpierpointa, a onda sam vidjela oznaku za Brighton. Osjećala sam čvor u želucu dok sam se vozila središtem grada prema Queens Parku, pa sam skrenula desno u West Drive. Mnogo sam puta bila na tom mjestu u svojim snovima – i noćnim morama. Kuća je bila na kraju, naslonjena na drugu, u stilu kralja Edwarda, s lijepim vrtom kojeg je štitila niska ograda. Dok sam sporo prilazila, nisam vidjela da je netko unutra, ali još je bilo rano – osam i petnaest. Na kraju sam se okrenula i parkirala nekoliko metara dalje, osjećajući se kao privatni detektiv koji prati neku nevjernu ženu. Dok sam sjedila, gledala i čekala, Herman je povremeno tjeskobno uzdisao. U osam i trideset došao je poštar, ali u devet nije bilo ni traga života. Možda su nekamo otputovali – trava je bila prilično visoka. U devet i petnaest izašla sam iz auta.
Duboko sam uzdahnula, otvorila vrata, a onda krenula stazom prisjećajući se, s osjećajem mučnine, kada sam zadnji put to napravila. Zatim sam pozvonila, a srce mi je lupalo. čudno, nisam mnogo razmišljala što ću reći. Dok sam čekala, vježbala sam u sebi: Dobar dan, zovem se Miranda. Samo želim da znate da sam to bila ja. 1987. To sam bila ja. Ja sam to učinila. Ali... nisam htjela. Samo sam vam htjela reći koliko mije žao. Nitko nije otvarao. Virnula sam kroz prednje staklo, ali nisam mogla vidjeti ima li koga unutra. Još jednom sam pozvonila, ali još uvijek je sve bilo tiho. Morat ću ostaviti poruku. Dok sam se vraćala prema autu, sjetila sam se da sam mogla pitati poštara žive li oni još uvijek ovdje. I upravo kad sam iz pretinca vadila svoj notes što sam ga ponijela sa sobom, netko je zalupio vratima. Podignula sam pogled. Iz susjedne kuće izlazio je jedan muškarac s crnim koker španijelom. Izašla sam iz auta i prešla ulicu.
– Oprostite!
On me je pogledao, a ja sam se ljubazno nasmiješila. – Oprostite što vam smetam.
Možete li mi reći žive li Whiteovi još uvijek na broju 44?
Zbunjeno me je pogledao. – Whiteovi? Oni Whiteovi? – rekao je ponovno. – Oh, Bože, ne. Odselili su se prije mnogo godina. Mnogo godina – ponovio je.
– Oh – rekla sam razočarano.
– Znate, mi ovdje živimo dvadeset godina. Dvadeset godina sam već ovdje... čini se da ovaj čovjek voli sve ponavljati dvaput.
– Onda ste ih poznavali? – pitala sam.
– Whiteove?
Kimnula sam glavom. – O, da. Dobra obitelj. Vrlo dobra obitelj.
– A kada su se odselili?
– Ooo, oko 87 ili 88. Da. Mora daje tako. Nedugo nakon... Pa... oni su doživjeli nešto. Loša sudbina, to je bilo – zavrtio je glavom. – Loša sudbina. Zagonetno je pogledao u mene. – Zašto želite znati?
– Pa, ja sam... stara prijateljica njihova sina.
– Michaela?
– Ne – rekla sam oprezno. – Ovaaj... Davida. Osjetila sam nagli polet adrenalina.
– Ah, David. Da. Dobar momak. Bio je veoma dobar momak.
– Bio?
– Da. Mislim, sjećam ga se kao dobrog dečka. Onda, kako ga poznajete?
Iznutra sam se tresla, ali već sam imala pripremljenu laž. – Bili smo zajedno na fakultetu.
– Shvaćam. Pa pokušavate opet doći do njega. Ponovno nalaženje prijatelja i nešto slično.
– Da – rekla sam vedro. – Točno.
– No, zar nijedan drugi prijatelj s fakulteta nema njegov broj telefona?
– Pa... ne. Svi smo izgubili vezu s njim.
– Dakako, kad je rano napustio fakultet, da... sada se sjećam.
– Zbilja? – Osjetila sam slabost. – Mislim... naravno da jest.
– Nakon tih zlih događaja.
– Da, to je... točno. Ali... ovaj... sjetila sam se da su njegovi roditelji ovdje živjeli nastavila sam dalje zamuckujući – pa sam mislila da još uvijek žive ovdje. Vjerojatno ne znate njihovu sadašnju adresu, zar ne?
– Bojim se da ne znam. – Pucnuo je jezikom, a onda odmahnuo glavom. – Ne, bojim se da ne znam.
– A možda će znati ljudi koji sada tamo žive?
– Oni su na odmoru, a ovdje žive samo dvije godine. Otkad su Whiteovi otišli, stanari su se mijenjali triput. Sumnjam da će itko znati njihovu sadašnju adresu.
– Oh – rekla sam tužno. – Shvaćam. Onda ne znate kamo su otišli ili kako da stupim u vezu s njima?
– Ne baš. – Razmišljao je i škripao zubima. – Moja bi supruga mogla znati – dodao je – ali ona je otišla u posjet svojoj sestri. Mogao bih je pitati kad se vrati.
– Biste li t učinili? Bila bih vam zahvalna. Zapisala sam mu broj svog mobilnog telefona i do njega jednostavno Miranda. – Ako vaša supruga ima bilo kakvu informaciju, bila bih vam zahvalna ako biste mi se javili. Ja bih... ovaj... zbilja voljela vidjeti Davida... opet – završila sam.
– Prošlo je mnogo vremena, zar ne?
– Da – rekla sam. – Prošlo je mnogo vremena.
Sada je već bilo devet i četrdeset. Kod mame sam morala biti u dvanaest. Mogla sam je samo nazvati i reći da ću doći ranije, ali sam htjela nešto obaviti prije toga. Željela sam posjetiti svoje stare kuće duhova. Vozila sam se kroz Pavilion i smijala njegovom apsurdnom sjaju, a onda se parkirala blizu Palače Piera. Galebovi su vikali i kričali, dok smo Herman i ja šetali uz obalu, a valovi se sjajili kao glatki metal na suncu. Onda smo prošli kroz The Lanes. Pronašla sam East Street u kojoj je – točno na uglu, pored kioska – bio Jimmyjev stan. Sada je tu bio tajlandski restoran. Onda sam otišla natrag prema autu i vozila se Kings Roadom, skrenula desno u Brunswick Place, pa se parkirala izvan Brightona i srednje škole Hove.
Dok sam sjedila i zurila u kvadratnu zgradu iz osamnaestog stoljeća krem boje, čula sam kroz prozor ženske glasove, onda zvono, a zatim iznenadnu škripu stolaca. Razmišljala sam koliko sam mrzila ovo mjesto. Odmah na početku označena sam kao tvrdoglava i nespremna na suradnju, ali nakon incidenta s Whiteovima promijenila sam se. Pokorena zbog šoka – ili zbog straha da me ne uhvate – otada sam bila pristojna. Napustila sam borbu za prava životinja, radila kao rob i nakon toga dobivala same petice. Sada sam se sjetila da mije zadnjega dana škole ravnateljica čestitala kada sam se popela na pozornicu.
– Ti služiš za primjer ovoj školi – rekla je i čvrsto mi protresla ruku. – Ti si također primjer drugim, pa... buntovnim djevojkama – dodala je s ponosnim osmjehom. Daje znala istinu, nikada to ne bi rekla. Poslije mature otišla sam u Bristol, mama se odselila, a ja sam napustila Brighton i mračna sjećanja.
– Miranda – uzviknula je mama kada je, četrdeset minuta kasnije, otvorila vrata. – Tako si mršava!
– Zaista? – rekla sam odsutno, dok me grlila. – Da, vjerojatno jesam.
– Ne moram pitati zašto – rekla je i otišla do kuhinje.
– Kada je Hugh pobjegao, ja sam izgubila gotovo dvanaest kilograma. Vjerojatno je Alexander napravio isto? – nastavila je. – Jednostavno je pobjegao?
– Pa...
– Muškarci te uvijek iznevjere – rekla je vrteći glavom. Nisam joj proturječila. – Ali životinje ne. To je bila istina.
– Trebala si me nazvati – dodala je. – Vjerojatno si se užasno osjećala.
– Pa, ne baš. Samo se osjećam... Kako se osjećam?... Razočarano. No, radije ne bih o tome, ako nemaš ništa protiv.
Uzdahnula je. – U redu. Znaš, Miranda, nikada nisi razgovarala sa mnom ni o čemu. Nisi mi se povjeravala. Ništa. To me razočaralo.
Slegnula sam ramenima. – Žao mije, mama. Ja sam... takva.
– Znam. Uostalom, reci mi što si radila u Brightonu.
– Oh! Pa... imala sam posla. To je bio vrlo... problematičan... magarac.
– U čemu je bio problem?
– Stalno je...
– Bježao? – rekla je. Mama to često radi – to me živcira.
– Da, a...
– Kako opasno!. Može ga netko ubiti, jadnika, ili može prouzrokovati groznu nesreću.
Dakle, što si savjetovala?
– Ja... sam im rekla da nabave bolju...
– Ogradu?
Kimnula sam iživcirano. – Pa, to su mogli i sami shvatiti. Ipak, dobila si novac – dodala je vedro, dok je otvarala zamrzivač. – Savršeni ljubimci idu dobro? – pitala je preko ramena.
– Ide polako. Gdje su djevojčice?
Imam tri polusestre: dvadesetogodišnju Gemmu, te Annie i Alice – osamnaestogodišnje blizanke.
– Otišle su k ocu. Vjerojatno će tamo provesti cijelo ljeto.
– Smeta li ti to?
– Ne. Ne više. To je dobro za njihov francuski i ja ih doista ne mogu kriviti... tako divno mjesto. U svakom slučaju – slegnula je ramenima – takav je bio dogovor, pa se ne mogu buniti.
– Dakako.
Hugh je ostavio moju mamu prije četiri godine. Dobio je posao uređenja okoliša malog dvorca u Burgundiji. Vlasnica, privlačna, mlada udovica uspješno ga je nagovorila da ostane. Mama je dobila farmu, pod uvjetom da dopusti Hughu da viđa djecu. No, to nije farma nego velika koliba sa stajom i nekoliko polja. Mama je ostala jer joj je tako odgovaralo, a i djevojkama se sviđala. Ipak je mnogo godina zamjerala Hughu. On je mlađi od nje deset godina i vrlo zgodan, pa je rekla daje negdje duboko u srcu uvijek znala da to neće dugo potrajati.
– Znala sam da će otići – opet je danas rekla, dok sam postavljala stol u kuhinji. – Uvijek sam znala da će otići kada djevojčice narastu. Bilo je, dakako, grozno kada se dogodilo, ali da to nije bila francuska chatelaine, bila bi neka druga.
– I zbog toga si to tako dobro prihvatila? – pitala sam, dok je stavljala vegetarijanske lazanje na stol.
– Djelomično, ali to nije bio jedini razlog. Glavni je razlog u tome što, da me Hugh nije ostavio, ja nikada ne bih dobila dječake, zar ne?
– To je istina. Mogu li ih vidjeti?
– Svakako. Ostavit ćemo Hermana unutra.
Kroz francuske smo prozore prošle u vrt i odjednom sam u daljini, kroz grane stabla jabuke, vidjela osam pari uspravnih ušiju. Visjele su u zraku poput naopako okrenutih zareza, a onda su polako krenule prema nama.
– San-cho! – zvala je mama, udarajući u vrč pun kruha. – Basil! Carlos! Sada su preko trave galopirali prema nama. – Miranda nam je došla u posjet! Zar to nije lijepo? Hajde, Pedro! Dođite, momci! Dođite i pozdravite Mirandu!
Mogu razumjeti maminu strast prema ljamama. One su tako umiljate. Dovoljno je da ih vidim i počnem se smijati. Ništa na ovoj Zemlji ne izgleda kao one – ili, bolje rečeno, one izgledaju kao mnoge stvari zbijene zajedno. Sa svojim magarećim ušima, konjskim licima, vratovima žirafe i stražnjicama antilope, zečjim njuškicama i velikim srnećim očima sa smiješnim, dugim, glamuroznim trepavicama te sočnim usnama deve. Kao daje ova vrsta rezultat genetičke zabune: to je nevjerojatna, ali na neki način ipak elegantna mješavina.
– Dalai Ljama! – mamaje uzviknula. – Jo-se!!! Došle su posrćući s izrazom intenzivne, inteligentne radoznalosti. Ljame vole ljude. Zapravo, lude su za njima. A ove obožavaju moju mamu. Kada je ljudi pitaju za obitelj, mama često kaže da ima četiri cure i osam dječaka.
Kada je Hugh otišao, došla sam brinuti o sestrama, – koje su izgledale sablasno neuznemirene, a mama je s prijateljicom otputovala u Peru. Bila je u užasnom stanju i to je putovanje trebalo pridonijeti oporavku, ali kada se vratila i mene je začudila promjena na njoj. Imala je smiješan, zagonetan mali osmjeh na licu te je iz nje zračila neka čudna vrsta radosti. Kada smo je pritisnuli, zagonetno je objasnila da se zaljubila, no nije htjela reći u koga. Pretpostavila sam da se zaljubila u vodiča ili u nekoga iz grupe. Ali nisam bila ni blizu.
– Zaljubila sam se u... ljame – napokon je objavila sa smiješkom. – One su tako... prelijepe.
Zbog njih se osjećam sretnom – uzdahnula je. – Način na koji hodaju pored tebe, pjevuckajući...to one rade – pjevuckaju, kao da razgovaraju s tobom i nevjerojatno ih je lako voditi. Tako su mekane – nastavila je rapsodično. – I tako su osjećajne i pametne. To je bila neka vrsta Bogojavljenja – uzviknula je. – Prije nego sam otišla u Peru, nikada nisam vidjela ljamu i sada želim biti s njima cijelo vrijeme!
Mislili smo daje poludjela i da će je to proći, ali ubrzo je kupila dva mužjaka. Šest mjeseci kasnije kupila je još dva, a onda još četiri – i nedavno Henryja koji je malo nezgodan – te odlučila voditi školu jahanja ljama. To sada radi, većinom vikendom. Ide u South Downs s još šesnaestero ljudi – dvoje po ljami – a dečki nose stvari za piknik u posebnim ruksacima za ljame. Vrlo popularna aktivnost.
– Bok! – rekla sam, kad je jedan od njih došao blizu mene. – Mi se još nismo upoznali, zar ne? Ti si vjerojatno Henry. Pogladila sam njegovo šareno runo, meko kao kašmir. – Hej – hihotala sam se. – Prestani! On me ljubio, stavljajući svoje debele, pokretne usne na moj obraz. Sada me opet poljubio. – Hej! – smijala sam se, izbjegavajući njegova usta.
– Ne mogu ga zaustaviti – rekla je mama. – Stalno to čini. često trči za mnom po polju i traži poljupce, zar ne, Henry? Ne smetaju mi jedan ili dva poljupca – priznala je – ali neprestano ljubljenje mi pomalo ide na živce.
– Zašto to radi? Jesu li ga razmazili?
– Pa... tako nekako. Kada je bio beba, stalno je bio u kontaktu s ljudima. Povezao se s njima jer nije bio dovoljno socijaliziran s drugim ljamama. No, radim na tome. Možeš li ga iskoristiti za Šašave životinje, Miranda? Publicitet će mi dobro doći, jer trenutno nemam mnogo gostiju.
– Pa... pitat ću, ali sumnjam da će pristati, jer si mi mama. Znači, nemaš mnogo posla?
Slegnula je ramenima. – Imamo vikendom, ovisi o vremenu, no tijekom tjedna ne. Zaista mislim da bih trebala raditi s njima nešto novo, ali ne znam što.
– Još uvijek se baviš dobrotvornim radom?
– Da, svakog utorka vodim Carlosa u bolnicu East-bourne, a on razveseljava pacijente.
No, trebam dosta novca. Prošloga je tjedna Pedro bio na audiciji za reklamu za pivo, što bi bila dobra zarada, ali mislim da nije prošao; dosad bi nas već nazvali.
Odjednom je moj mobitel zazvonio, a uši ljama okrenule su se kao satelitski tanjuri, te su zakoraknule unaprijed i napeto slušale. – Je li to Miranda? – pitao je poznat muški glas, kada me je Henry još jedanput poljubio.
– Da?
– Ja sam Bili McNaught iz West Drivea.
– Dobar dan. Oh, prestani, hoćeš li! Oprostite, ne mislim na vas.
– Hmmm... pitali ste me za Whiteove.
– Točno.
– Pa... supruga me nazvala prije nekoliko minuta i ja sam joj ispričao o našem susretu. Ona ima neke informacije o njima.
– Zaista? To je odlično.
– Kaže da je, iako ne zna gdje oni sada žive, čula od prijateljičine prijateljice da je Derek White umro – to bi bilo prije osam godina, i da je gđa White otišla živjeti u Norfolk, blizu Michaela. Što se tiče Davida...
Moje se bilo ubrzalo. – Da?
– čini se daje postao fotograf. U Londonu. Ništa više ništa nije znala, ali mislim da sada imate od čega krenuti.
– Da. On je fotograf? Pa, sad imam od čega početi. Puno vam hvala što ste me nazvali.
Zbilja sam vam zahvalna.
– O čemu je riječ? – pitala je mama kada sam isključila mobitel.
– Ah, samo pokušavam naći... starog... prijatelja.
– Koga?
– Jednog momka Davida.
– Davida? To mi ime nije poznato. Jesam li ga ikada srela?
– Ne. Nisi. Nisam ni ja.
– Dobro, idemo ručati.
Krenule smo prema kući. – Mama, moram ti nešto reći – oklijevala sam, dok je otvarala vrata.
– Što? – pogledala me sumnjičavo.
Užasavala sam se ovoga trenutka. – Pa... radi se o...
– Tvom ocu? – pretpostavila je. – Zar ne?
– Da, tako je. Prošloga tjedna mije poslao e-mail.
– Zaista? Što je rekao?
Iako je prošlo dvadeset godina, moja je mama još na ratnoj nozi s tatom. To je smiješno.
– Rekao je da odlazi iz Palm Springsa.
– Ah! Je li to sve? – rekla je s olakšanjem. – A kamo ide? Opet na Floridu? Na Bermude?
Ili u neki drugi raj za golfere?
– Ne. Ništa takvo. On se... ovaj... odlučio vratiti ovamo.
– Ovamo? Naglo se zaustavila.
– Da, ovamo.
– Ovamo, u Veliku Britaniju?
Kimnula sam. Na njezinom se licu očitovala nevjerica.
– Zašto?
– Zbog posla.
– Pretpostavljam da će voditi još jedan glupi golf klub – rekla je i brzo krenula prema kući.
– Pa, da – rekla sam. – Točno.
– Samo se nadam da je to u John OGroatsu – rekla je ljutito.
– Pa... malo je bliže... Opet je stala. – Gdje?
– Udaljeno je otprilike pet kilometara.
Pogledala me pomalo zaprepašteno i lagano zinula.
– Ne misliš valjda pet kilometara odavde?
– Da-a. Upravo tako mislim.
– Ne misliš valjda na onaj novi, sjajan klub što ga grade u Lower Chalyingtonu?
Kimnula sam glavom. Zakolutala je očima. – Oh. Sranje.
– Gledaj – rekla sam, kada je ponovno krenula, tiho psujući. – Tata mi je rekao da ti kažem kako ne bi bilo neugodnih situacija, znaš, na primjer da naletite jedno na drugo u supermarketu ili takvo što.
– To bi bilo užasno!
– Pa, to bi se moglo dogoditi, mama... stoga je bolje da znaš.
– Samo bi mi još to trebalo.
Za vrijeme ručka pokušala je objasniti svoj stav prema tati.
– To je čudno – rekla sam umorno. – Osobito kad si tako opuštena u svezi s Hughom. Hugh te je ostavio zbog druge žene.
– Da – rekla je mirno. – To je točno. Hugh me ostavio zbog druge žene. Privlačne, bogate – i, kako djevojčice kažu, vrlo šarmantne plavuše, petnaest godina mlađe od mene. Moj urođeni osjećaj za pravdu mi kaže da ja ne mogu ništa protiv toga.
– Ali bili ste u braku i imali ste troje djece. Mislim da te uopće nije trebao ostaviti.
– Oh, ne znam – uzdahnula je. – Već smo se bili udaljili... jedva smo razgovarali, a djevojčice su rasle. No, tvoj otac me napustio zbog igre. To je još gore! Kao da nije volio biti sa mnom. I igrao je dvanaest sati dnevno – jedva smo ga viđale. Nismo imali obiteljske praznike jer je on uvijek igrao. Sjećaš li se toga, Miranda?
– Da – uzdahnula sam. – Sjećam. Sjećam se da ga nismo mnogo viđali. Ali...
– Znaš li zašto smo ti dali ime Miranda? – prekinula me.
Uzdahnula sam. – To si mi već mnogo puta rekla. Nazvali ste me Miranda jer je tata često bio odsutan pa je bilo...
– ...čudo što si se rodila. Pa, to je bilo tako! Umorno sam kimnula glavom. – Zapravo, stvarno je bilo čudo. A ja nisam voljela tu igru – dodala je ljutito.
– Shvaćam, da je bio tenisač, sve bi bilo u redu, zar ne?
– Tada to ne bih toliko mrzila. Ali, golf je tako glupa igra – mrmljala je otvarajući hladnjak.
– Udaranje loptice; uništavanje okoliša. Povraća mi se već pri pogledu na one pretjerano uređene terene. Uskoro više nećemo imati prirodu – sve će to biti ravni, zeleni tereni i staze za vozila. Jesi li znala da je moguće obići planet, a da ne napustiš golfske terene? – dodala je ljutito.
– Ne. Nisam to znala.
– Dobro, kada taj blesavi čovjek dolazi?
Rekla sam joj. Skoro su joj ispale lazanje. – Slijedeći tjedan?
Vrativši se u London, najprije sam tati poslala e-mail da mu javim da sam priopćila vijesti mami. Dobro je to prihvatila – lagala sam. Samo je bila malo iznenađena.
Onda sam se okrenula pravom poslu. Zgrabila sam Žute stranice i potražila fotografe. Bilo ih je najmanje četiri stotine, no samo jedan David White, kojega su naveli kao Whyte. Na istoj stranici vidjela sam broj Udruženja fotografa. Nazvala sam ih.
– Postoje tri Davida Whitea u našoj evidenciji – rekla je recepcionarka. – Kojeg trebate?
– Pa, ne znam... – rekla sam nervozno gužvajući omotnicu.
– Ne znate? – ponovila je. – Zašto ne znate? Gledala sam kroz prozor na Mews, gdje je šetala predivna plavuša. Pitala sam se tko je ona. – Zato što ja... nisam sigurna kakvom se vrstom fotografije on bavi, eto zašto.
– Treba li vam treba za reklame, uredništvo, reklamnu ili modnu fotografiju? – pitala je.
– To je problem. Nemam pojma. Samo znam da radi u Londonu. Ilije radio.
– Prema našim podacima, sva trojica rade u Londonu.
– Zovu li se svi David White?
– Da. Ali, jedan je David M. White, drugi D. J. White, a treći samo Dave White. Kojeg želite?
Srce mi je udaralo. – Zapravo nisam sigurna. Biste li mi mogli dati sve brojeve?
– Samo ako ćete ih zvati zbog posla. Inače ne dajemo njihove brojeve. čula sam kako je Herman uzdahnuo. – Zovete li zbog posla?
– Ne. Riječ je... o osobnoj stvari. On je stari prijatelj – lagala sam.
– Žao mije, u tom slučaju vam ne mogu pomoći. Ipak – nastavila je – mi imamo web stranicu – the-aop.org, možda su stavili svoje podatke na nju.
Brzo sam zapisala adresu. – Hvala. Otvorila sam tu stranicu i vidjela da su sva tri fotografa stavila brojeve svojih studija i mobitela uz njihova imena, te da su i sami imali web stranice. Pogledala sam njihove fotografije. David M. White je bio modni fotograf; D. J. White je bio fotoreporter; dok je Dave White radio reklame. Zapisala sam detalje o njima. Dok sam birala broj jednoga, u sebi sam vježbala što ću reći. Nisam htjela odjednom sve reći telefonom. Morala sam saznati jesu li ikada živjeli u Brightonu. Kada budem sigurna da sam našla pravog Davida Whitea, pronaći ću izgovor da odem u njegov studio, a onda... a onda...? A onda... Sve ću mu ispričati. Ali – kako? Opet sam zurila kroz prozor. Kako da započnem takav razgovor? Spustila sam slušalicu.
– Hermane, ne mogu to učiniti.
On je izgledao začuđeno. – To je velika stvar. Trebam više vremena.
I dok sam postavljala sjedalice za zabavu sa štencima, pokušala sam zamisliti kako on izgleda. Možda kao njegov otac. Sjetila sam se slike profesora Whitea, što se pojavila dan poslije u The Timesu. Otišla sam do svog stola i našla dosje na dnu ladice te izvadila novinski isječak. Nosio je datum je bio 22. ožujka 1987., bio je lomljiv, žut i zgužvan. Znanstvenik primio bombu-pismo – pisalo je. Tu je bila i fotografija Dereka Whitea, a ispod naslov: Meta boraca za prava životinja. Opet sam pročitala članak. Derek White, 58, profesor biokemije na Sveučilištu Sussex bio je meta fanatičnih boraca za prava životinja. Jučer su mu poslali pismo-bombu u Oueens Parku u Brightonu. Sprava, koja je bila skrivena u video kaseti, a ne u torbi kakve borci za prava životinja često koriste, osobno je dostavljena u ranim jutarnjim satima. Bila je namijenjena profesoru Whiteu. On je uspio izbjeći ozljede, ali njegov dvadesetogodišnji sin David, student, koji je zabunom otvorio paket, zadobio je ozbiljne ozljede ruku. Zacrnjelo mi se pred očima. Profesoru Whiteu prije nitko nije prijetio – čitala sam dalje. Njegove su kolege rekle da je napad došao iznenada. I sada, dok sam spremala isječak, sjetila sam se Jimmyjevih riječi. Rekao je daje Derek White to zaslužio, ali nije htio reći zašto. Opet sam pogledala tri telefonska broja. Zvat ću sutra poslijepodne, kad ne budem imala posla. Željela sam se najprije emocionalno pripremiti.
Pogledala sam na sat. Preostalo je pola sata do zabave, pa sam pročitala elektronsku poštu. Moja mačka je upravo dobila mačiće – pisalo je u prvoj. Ne mogu si pomoći, ali ljubomorna sam – svu pažnju što ju je prije davala meni, sada je usmjerila na njih. Je li normalno da se tako osjećam? Nedavno sam dobio škotskog ovčara, pisalo je u slijedećoj – ali se bojim da on misli da sam ja intelektualno inferiorniji. Moj zec se ne želi pariti– žalili su se u trećoj. Odjednom je zazvonio telefon.
– Miranda? Ovdje Lily Jago. Samo sam vam željela javiti da ću večeras doći na zabavu za štence. Upravo sam to vidjela na vašoj web stranici.
– Već ste nabavili štene?
– Da. Još jednog ši-cua. Jučer smo je dobili.
– To je bilo brzo.
– Samo je jedan ostao u leglu. Ona je apsolutno prekrasna – ima skoro dvanaest tjedana. Jennifer i jaje želimo što prije socijalizirati.
– Pa... problem je u tome što nemam mjesta. Vidite, Lily, ja primam najviše osam klijenata, a sada mi je sve popunjeno.
– Ali, ona je tako malena. Stvarno, Miranda. Neće zauzeti puno mjesta. Vidimo se poslije!
– Osam ljudi – rekla sam, a ona je već prekinula. Sada je netko pokucao na vrata i prvi štenac je stigao: tibetanska terijerka Maisie sa svojom vlasnicom Phyllis, koja ima osamdeset i tri godine. Radeći kao veterinarka u Highgateu, viđala sam Phillys s njenim starim psom Cassie. Kada je prošle godine Cassie uginula, Phillys je bila shrvana. Savjetovala sam joj da kupi drugog psa.
– Ne mogu – rekla je u suzama, kada sam je posjetila. Gledala je u ogroman Cassiein portret iznad kamina. – Jednostavno ne mogu.
– Zašto ne? – pitala sam. – Možda se brinete hoćete li moći imati još jednog psa u vašim godinama, ali ja sam sigurna da će vam vaša kći pomoći, ako bude potrebno.
– Ne, nije zbog toga. To je zbog Cassie – objašnjavala je.
– Kako to mislite?
– Pa, zato što će Cassie znati. Miranda, ona će znati. Phyllisne svijetloplave oči su drhtale od suza. – Veoma će se uzrujati.
– Mislim da ona... neće znati – rekla sam.
No, Phillys je odbila nabaviti zamjenu za svog psa. A onda je, odjednom, promijenila mišljenje. Nazvala me prošli tjedan i rekla daje nabavila još jednu tibetansku terijerku te daje želi dovesti na zabavu. Bila sam presretna...
– Bok, Maisie – rekla sam gledajući u psića. – Kako si slatka! Drago mi je što ste odlučili nabaviti još jednoga psa, Phyllis. Sigurna sam da bi i Cassie bilo drago.
– Oh, njoj je drago – rekla je Phyllis. Oči su joj sjale. – Zapravo, veoma je sretna.
– Stvarno? Kako to mislite?
– Pa... – počela je šapćući u povjerenju – Maisie nije zapravo Maisie.
– Nije?
Odmahnula je glavom. – Samo je tako zovem da ne zbunim ljude. Maisie je zapravo Cassie – objašnjavala je ozbiljno. Zurila sam u nju. – Zaista?
– Da. Vidite – rekla je i stavila svoju smežuranu ruku na moju – Cassie se vratila. – Nasmiješila se. – U tijelu drugog psa. Kimnula je prema Maisie.
– Ah.
– Sada je sve u redu – zaključila je sretno.
– Pa to je doista... divno – rekla sam.
Opet je netko pokucao – došao je prilično živahan, zgodan muškarac, koji se zvao Marcus, sa svojim jednako živahnim štencem raselovog terijera zamotanim u svoj džemper; onda je došla žena koja se zvala Sue sa svojim engleskim seterom. Do sedam i deset psi su se igrali, grizli jedan drugoga za uši, hvatali se i prolijevali vodu iz posude, dok su se njihovi roditelji zadovoljno smiješili.
– Je li primila sva cjepiva? – čula sam kako je neko pitao za vrijeme buke u stilu Mickevja Mousea.
– O, da. Uopće nije plakala. Vrlo je hrabra.
– Moja je već istrenirana za kuću.
– Zbilja? To je odlično.
– Brzo uči. U svakom pogledu.
U sedam i petnaest počela sam ih prozivati.
– Roxi? – rekla sam.
– Ovdje. – Alfie?
– Ovdje. – Lola?
– Prisutna, gospođice – njezin se vlasnik zahihotao.
– Maisie? Da, tu si. Sooty? Je li Sooty ovdje? Ah, tu si Sooty. Upravo su stigli. – A Twiglet?
– Da.
– Cosmo?
– Ovdje je.
– I na kraju... Bentley. Oh, bok, Lily.
Ona je stigla u oblaku parfema, nakićenom rukom stišćući štene a drugom vukući Jennifer. – Sjednite. Sada bih željela da se svi predstavite i objasnite zašto ste izabrali baš tu vrstu psa. Sally, vi počnite, a onda ćemo nastaviti u krug.
– U redu. Dobar dan svima – počela je – zovem se Sally, radim u uredu za javne odnose, moja Roxy je labrador, a oni su tako divni, zar ne?
– Da, oni su slatki – rekao je Marcus. Svi su se nasmijali.
– Slijedeći, molim – rekla sam.
– Ja sam John, radim u telekomunikacijama i izabrao sam afganistanskog hrta jer sam uvijek volio eksplozivne pse.
– A gdje mu je fitilj? – opet je zadirkivao Marcus. Dobro. Barem je probio led.
– Ja sam Sušan, a ovo je Lola– rekla je žena s tamnim podočnjacima. Izgledala je zbunjeno.
– Ilije obrnuto? Ne. Ja sam definitivno Sušan, poučavam jogu i uvijek sam voljela engleske setere jer oni...
– Piju mnogo čaja – ispalio je Marcus. Već je postao pomalo iritantan – očito je vrlo energična osoba.
– Ja sam Jane, a ovo je Sooty. Odrasla sam na farmi i znala sam da ću jednog dana imati ovčara.
– Ja sam lan i dizajner sam interijera, a ovo je moj mops Bentley.
– Ja sam Lily Jago. Uredujem časopis Moi!, a moje malo štene je ši-cu...
– Nazdravlje! – rekao je Marcus. Ljudi su se smijuljili. Lily gaje ljutito pogledala.
– Onaje ši... cu-ponovilaje sporije. – Kao njezina teta Jennifer Aniston.
– Zašto ste je tako nazvali? – upitao je Marcus znatiželjno.
– Zar ne vidite sličnost?
– Pa, nisam siguran – rekao je pomno promatrajući.
– Nos je nešto drukčiji. – Lilyje izgledala uvrijeđeno.
– Ne. Ne lice! Dlaka. To je zbog toga što ima dugu, svilenkastu dlaku i jer to zaslužuje, zar ne, psiću? Jennifer je režala. – A štene se zove Gwyneth Paltrow zbog istog razloga.
– Ne možete je tako zvati – rekao je Marcus. – Svi znaju da se Jennifer Aniston i Gwyneth Paltrow ne slažu.
– To je istina – rekla je Jane. – Očito je još bijesna zbog Bena Affiecka. Jeste li vidjeli onaj članak u Hellou!?
– Gledajte, možemo li ozbiljno shvatiti ovu zabavu? – rekla sam.
– U redu – rekao je Marcus. – Dakle, ja sam Marcus Longman i radim u filmskoj industriji.
– O, zaista? – svi su rekli. – Što radite?
– Jeste li redatelj? – pitala je Lily.
– Ne. Ja sam kaskader.
– Kako fascinantno-rekla je. – Dakle, vi ste kaskader? Kimnuo je glavom. To je imalo smisla jer je bio u formi i mišićav kao daje mnogo vježbao. – Moramo o tome pisati u Moi! U kojem ste filmu radili u zadnje vrijeme? Nešto poznato?
– Kopno Ahof! Osjetila sam mučninu. – čula sam da će biti odličan – rekla je Phillvs.
– To je...to je...sjajno – rekla je Lily. Osjetila sam čvor u grlu. – Vidjela sam neke scene.
– Marcus, zašto ste izabrali Twigleta? – ustrajala sam, očajnički pokušavajući promijeniti temu razgovora.
– Jer su raselovi terijeri inteligentni, živahni i hrabri. I zato što sam mislio da ćemo zajedno raditi neke zabavne stvari.
– Kakve stvari? – pitala je Lily.
– Skakanje s padobranom, kajak, možda planinarenje.
Lily je zakolutala očima. – Ali psi ne rade takve stvari.
– Rade. Moj zadnji raselov terijer je surfao... to je obožavao. Imao je svoje ronilačko odijelo. Išao je sa mnom i na vožnju skijama. Nije, dakako, bio sam – privezao bih ga za sebe. Ali, nažalost, prošle godine je imao nesreću.
– Što se dogodilo? – svi smo upitali zabrinuto.
– Ozlijedio je leđa izlazeći iz kreveta. Ipak, to je bio pas moje djevojke, a ona ga je zadržala kada je otišla. Zato sam nabavio Twigleta.
– Viđate li još svojega starog psa? – pitala je Phyllis. – Nadam se da viđate. Vjerojatno mu nedostajete.
– Imam pravo na posjete. Nije to toliko loše.
– Možemo li, molim vas, prestati lajati... mislim, razgovarati – rekla sam pokušavajući vratiti autoritet. – Još imamo mnogo posla.
Svi su se počeli stišavati, a čulo se lajanje štenaca.
– Dakle – nastavila sam – svrha ovih zabava je rana socijalizacija štenaca kako bi kasnije u životu bili sretni. Najprije ćemo igrati Dodaj štene. Želim da dodate svoje štene osobi lijevo od vas, te da potom pogledate u njihove uši kao što bi to učinio veterinar i da dodirnete njihove pandže, pogledate u njihova usta i njihove oči, pogladite njihovu dlaku i trbuh, koji je najranjivije mjesto. Kada vašeg psića tako budu promatrali stranci tijekom pet tjedana, on će biti na najboljem put da postane ugodan, odgovoran i prilagođen pseći građanin. Dakle, molim vas, dodajte pse...
– Oh, zar nije sladak?
– Ne, molim vas, ne držite je tako... nego ovako.
– Uuu... oštri mali zubi.
– Oprezno! Nemojte ga ispustiti!
– Neću ga ispustiti!
– Pa-pa, zlato. Vidimo se uskoro!
Onda smo razgovarali o ugrizima, raspravljali o uobičajenim problemima ponašanja i kako ih izbjeći; zatim smo razgovarali o prehrani, a na kraju je svatko pričao o svojim problemima.
– Ima li tko određene poteškoće? – pitala sam.
– Kućno dresiranje nije lako – uzdahnula je Sue.
– On ne želi doći kada ga zovem – rekao je John.
– Toliko se iscrpim noću – rekla je Jane – Sooty se budi barem triput.
– Bently također.
– Osjećam se toliko nedorasla zadaći – šmrcala je Sue. Odjednom su joj se pojavile suze u očima. – Osjećam se tako bespomoćnom. Ovo maleno biće ovisi o meni i toliko je volim-jecala je. – Osjećam se potpuno... uh-uh... preplavljena emocijama.
– Imate posliještenaćku depresiju – rekla je Lily i dala joj rupčić. – I ja sam to proživjela s Jennifer. To neće potrajati. Možda biste trebali otići svom liječniku – rekla je u znak pomoći.
– To je zbog toga što vam je prvo štene – rekao je John.
– Većina ljudi se tako osjeća kada dobije prvo – dodao je suosjećajno.
– Da, i ja sam se tako osjećala – rekla je Phyllis. – Ne brinite, Sue. Sigurna sam da ste vrlo dobra majka.
– Da, ne brinite – rekli su svi. – Bit ćete odlični.
U devet su se počeli spremati za odlazak i dogovarali se za zajedničku igru psića.
– To je bilo zabavno – rekao je Marcus toplo. – Twigletu se svidjelo, zar ne, Twigletiću? Nasmijala sam se. Markus je možda dosadan, ali je veoma otvoren. I vrlo je privlačan.
– Koga ste zamjenjivali u Kopno Ahoj!? – pitala je Lily.
– Alexandera Darkea? On je predivan.
– Ne. Bio sam dvojnik Joea Fentona, čovjeka koji igra prvog časnika. Većinom su me na snimanju bacali s palube – u Sjeverno more, a ne u Karipsko. Ipak, za to sam plaćen. Dao mi je letak formata A5. Na njemu je pisalo Možete se obraniti.
– Marcus, stoje ovo?
– Sljedećeg ću mjeseca voditi tečajeve za samoobranu u crkvi blizu Tottenham Court Roada. Ako znate koga tko je zainteresiran, možete li to prenijeti?
– Da, naravno, hoću.
– Dakle, trebao bih poći. Opet je Twigleta zamotao u svoj džemper. – Vidimo se slijedeći tjedan.
– Vidimo se – rekla je Lily. Otišla je do prozora i gledala kako odlazi biciklom. – Kakav šarmantan čovjek – rekla je, a ja sam počela micati stolce. – 1 dobro izgleda. Osim slomljenog nosa. Uistinu moram nešto napisati o kaskaderima – dodala je i otvorila svoju torbu. – A što možemo učiniti za vas, Miranda?
– Učiniti što?
– Intervju za Moi! – Izvadila je svoj planer.
– Nisam mislila da ste govorili ozbiljno.
– Dakako da sam ozbiljna. Napisala bih ga sama, da imam vremena. Kada?
– O... Pa... – Bila sam oduševljena. – Bilo koji dan, osim petka jer tada snimam seriju.
– Što kažete na slijedeći utorak?
Pogledala sam svoj kalendar. – Utorak će biti savršen. Možemo li staviti poslije četiri, jer imam zadnjeg klijenta u dva i trideset.
– To je u redu – Lily je zapisivala. – Reći ću Indiji Carr da dođe ovamo u četiri i trideset, a onda ću reći fotografu da vas nazove. Kojega da uzmem? Da vidimo... – Grizla je vrh kemijske olovke. – Johnnyja van der Veldta? Hmm, mislim daje na putu. Jakea Greena? Preskup. Hamisha Cassela? Ne, on radi za Vogue, mali izdajnik.
Prestala sam slagati stolce. – Želite fotografa?
– Da, oprostite, samo sam razmišljala glasno. Ne brinite se – spremila je planer. – Sve će to srediti urednik. Pogledala sam je.
– Moram ići, čeka me vozač, a moram bebicu spremiti u krevet. Uzela je Jenniferinu dijamantnu uzicu, pa se nasmijala.
– Vidimo se slijedeći tjedan.
– Lily, mogu li vam nešto predložiti? Okrenula se. – U svezi s fotografom?
– Da?
Adrenalin je jurio mojim venama. – Što kažete na... Davida Whitea?
– Davida Whitea? – ponovila je. Dvaput je trepnula.
– Da-a.
– Mislite na D. J. Whitea? Tog Davida Whitea?
– Paa, da – rekla sam nesigurno. – Njega.
– Ovoga? Uzela je moj primjerak časopisa Guardian G2. Na naslovnoj stranici bila je slika pakistanskog dječaka – nije imao više od pet godina – za tkalačkim strojem. U gornjem desnom uglu pisalo je Fotografija: D. J. White. Ali, on je fotoreporter – rekla je Lily. – On radi ovakve stvari.
– Oh. Da, dakako. Dobro...nema veze. Zapravo, ne znam mnogo o fotografima – rekla sam. – Mislim... ne znam ništa o njima, ali sam nedavno čula za njega, pa sam pomislila, znate... zašto ga ne bih spomenula za svaki slučaj, da vam pomognem i...
– Ali da! – Lily je uzviknula. – Veoma si mi pomogla svojim prijedlogom. Zapravo,– to je apsolutno briljantno. Da! D. J. White – poznati fotoreporter, radi portrete za modni časopis. To bi moglo privući pažnju. Što više razmišljam o tome, sve mi se više sviđa. D. J. White radi za modni časopis. Vrlo skandalozno. Miranda, jesam li vam rekla da ste genijalni? – dodala je ležerno.
– Da, jeste... zapravo.
– Dobro. – Izašla je. – Zato što jeste.

Šesto poglavlje
No, je li to pravi David White? Sljedećega jutra, dok mi je srce lupalo, nazvala sam preostala dva fotografa. Iako su zvučali pomalo sumnjičavo, rekli su mi da nikada nisu živjeli u Brightonu.
– To je on – rekla sam Hermanu spustivši slušalicu nakon drugog poziva. – Mora biti. On je pravi. Pravi White – nepovezano sam govorila. Osjećala sam se neobično sretnom.
– Onda si sredila upoznavanje – rekla je Daisy kad me, deset minuta kasnije, nazvala na putu za posao. Mogla sam čuti lupanje njezinih potpetica po asfaltu. – To je bilo hrabro.
– Samo sam odlučila riskirati u slučaju daje on taj i, kako je ispalo, vjerojatno jest.
– Sada će ti sve biti lakše – rekla je, dok su se čuli automobili. – On će te fotografirati, pa ćete se upoznati, stoje mnogo bolje nego da ga iznenada nazoveš. Možeš li dobiti još informacija o njemu prije utorka?
– Pogledala sam njegovu web stranicu i na njoj nema osobnih podataka. Samo piše daje rođen 1967., što se uklapa; školovao se u City Polyju i deset godina radio za Reuters, prije nego je postao slobodnjak.
– Što misliš o susretu s njim? Susretu s njim. Moj se želudac preokrenuo.
– Užasno. No, također sam čudno vesela – dodala sam.
– Skoro uzbuđena.
– Zato što znaš da postupaš ispravno.
Pitala sam se kakve će biti posljedice – mogle bi biti katastrofalne, ali sada ne mogu brinuti o tome. – Što je s Nigelom? – upitala sam. Mogla sam čuti kako trube automobili na raskrižju.
– Sinoć se vratio iz Bonna. Nisam htjela razgovarati s njim o tako osjetljivoj stvari jer je bio umoran. Ali hoću! Ubrzo – rekla je. – Definitivno. Samo ga moram uhvatiti u dobrom raspoloženju.
– Aha! Naravno.
– No, neću ga pitati ovoga vikenda, jer je odlučio roštiljati dok je još lijepo vrijeme... zapravo, hoćeš li doći? Zato sam te najviše i nazvala.
– Da, u redu. Vidjela sam poštara u blizini.
– Uostalom, moram ići. Moram organizirati vjenčanje – dodala je rastreseno. – Primanje je u Savovju. Stotinu gostiju. Šest djeveruša. Medeni mjesec na Galapagosu. Vidimo se u subotu navečer.
Izvadila sam tri omotnice iz poštanskog sandučića. Tu je bio zahtjev za porez i raspored snimanja Šašavih životinja te na kraju obrazac što mi gaje obećala policija. Brzo sam ga ispunila i poslala. Koliko je već prošlo vremena? Šest tjedana. Pogledala sam se u malo zrcalo – modrica je nestala, a rebro me boljelo samo kada sam kašljala. Na neki način sam bila vrlo sretna – za razliku od Davida, koji će nositi ožiljke do kraja svog života. Provela sam jutro sa sramežljivim hrčkom u Hampsteadu – maleni je bio uplašen jer nije volio da ga se drži u ruci; potom sam išla vidjeti rastresenoga papagaja Tweetija u Crouch Hillu. Iščupao je toliko perja sa svojih prsa da je izgledao kao daje spreman za pečenje.
– Pokušava li on napraviti samoubojstvo? – pitao je stariji čovjek, vidljivo uzrujan.
– Ne, on je samo veoma nesretan. Još je jedno žuto perce palo na pod.
– Ali... on ima lijepu veliku krletku, sipinu kost i mnogo igračaka.
– Da. No, treba mu nešto drugo.
– Što to? Izgledao je začuđeno.
– Još jedna papiga. Oni nikada ne bi trebali biti sami. U divljini žive u jatima, pa trebaju društvo.
– Oh – rekao je začuđeno. – Nisam to znao.
– Onda vam preporučujem da mu nabavite prijatelja što je prije moguće i ja ću se veoma iznenaditi ako se on ne razveseli.
– U redu.
– Ali, molim vas, javite mi što se dogodilo.
– Da. Hoću. Danas ću otići do trgovine ljubimcima. Sada vam moram platiti.
– Zaboravite – rekla sam. – Ovdje sam samo pet minuta i bila sam u susjedstvu. Mogla sam vam ovo reći i telefonom, ali bila sam malo... zauzeta. Zapravo, zauzeta sam većinu vremena.
– O, dobro – nasmijao se. – Hvala vam. No, želio bih vam dati nešto. Otišao je do ormara i otvorio vrata.
– Ne, zbilja – protestirala sam – nema potrebe. Onda je izvadio malu knjigu.
– Sam sam je izdao prije nekoliko godina. Dao mi ju je. Zvala se Mudrost za jednu minutu. – To je samo knjiga o maksimama koje su mi pomogle kroz život. Da budem iskren, nisam ih mnogo prodao, pa ih sada samo poklanjam.
– Pa... to je veoma ljubazno od vas – rekla sam. – Hvala. Na brzinu sam je prelistala – bila je puna kućnih mudrosti i utješnih klišeja. Očekujte najbolje, planirajte najgore; znanje je prvi korak do zadovoljstva. – Ima dobrih savjeta.
– Da – rekao je. – To mi je i bila namjera.
Otišla sam kući sretna što sam mogla pomoći čovjeku, ali sam bila ljuta na prodavače što mu nisu objasnili kakve su papige životinje. Dok sam se parkirala, pogledala sam u retrovizor i opet vidjela lijepu plavušu koja je izlazila iz Mewsa. Imala je plavu, skoro bijelu kosu, svijetlu put i ogromne plave oči. Izgledala je kao daje sišla s reklame. Vidjela sam je toliko puta, pa sam pretpostavila da radi tako nešto, ali ona se nikada nije smijala. Otvorila sam vrata i, kada se Herman dogegao da me pozdravi, po običaju, spojenih obrva, vidjela sam svjetlo na telefonskoj sekretarici. Stisnula sam play.
– Bok, Miranda. Ovdje tata.
Iako koristi američke izraze, zvuči kao Englez. – Doći ću u nedjelju, ali samo sam ti htio reći da odmah idem u Sussex. Za nekoliko dana dolazim u grad poslovno, pa se nadam da ćemo se uskoro vidjeti. Onda je vrpca uz Vrrr zvuk nastavila dalje.
– Bok, Miranda – rekao je nepoznat muški glas. Tko je to? Bio je Amerikanac. Možda je on moj novi klijent.
– Ovdje David White. Srce mi je stalo. – Zovem vas da se dogovorimo za snimanje slijedećega tjedna. Znam da ćete imati intervju u utorak u četiri... Izgovorio je to tako američki. – Mislio sam doći do vas poslije toga. Uostalom, evo mojih brojeva, pa me, molim vas, nazovite. Opet je zvučao američki. Pritisnula sam play, pa još jednom. Kad sam peti put preslušala poruku, znala sam da sam pogriješila. To nije bio isti David White – nije mogao biti. David White kojeg sam tražila definitivno je Britanac. Osjetila sam razočaranje, a onda olakšanje. Nazvala sam broj koji mije ostavio i kratko razgovarala s njim – zvučao je ugodno, ali pomalo otresito.
– Vidimo se, dakle, u šest sati.
– Bok! – rekla je Daisy otvorivši vrata Nigelova stana u subotu navečer. – Došla si prva.
– Dobro, došla sam ranije da razgovaram s tobom. Pogriješila sam – rekla sam tiho. – On je Amerikanac. Ili možda Kanađanin.
Izgledala je zatečeno. – O, to je problem. David White je prilično često ime.
– A David White kojeg ja tražim možda više nije fotograf. Ta informacija je vrlo stara.
On je sada možda pilot, ili osobni trener – ili pijanist. Ne, vjerojatno nije pijanist – ispravila sam se ogorčeno.
Daisy se trgnula. – Onda ćemo morati promijeniti taktiku. Možda bi mogla unajmiti privatnog detektiva.
– To je skupo, a ja nemam novca. Bok, Nigele!
On je odjednom došao iz podruma. Nešto je viši od Daisy i ima kratku, svijetlu kosu, što se prorjeđuje na vrhu, i svijetloplave oči. Privlačan je, ali malo trbušast ili, bolje rečeno, solidan.
– Lijepo je vidjeti te – rekao je.
Kao što sam rekla, Nigel mi se sviđa. Uvijek mi se sviđao. No. bio bi mi draži kada bi zaprosio moju prijateljicu.
– Daisy želi znati namjeravaš li se ikada vjenčati s njom – rekla sam, dok je išao prema meni. – Ipak je s tobom pet godina. Zapravo, pet i pol godina, stoje dovoljno dugo i postaje kritično, jer bi ona željela imati djecu. Dakle, ne želiš li podijeliti ostatak svoga života s njom, bilo bi lijepo da joj to kažeš jer je ona, nažalost, previše romantična – i previše uplašena – da te sama zaprosi.
Nisam to uistinu rekla; rekla sam samo: – I meni je drago što te vidim, Nigele. Bratski me poljubio.
Spustili smo se u podrum, u veliku kuhinju od lipe i keramičkih pločica s funkcionalnim produžetkom za blagovaonicu, gdje je izložio raznoliko bonsai drveće. Dok je Daisy pripremala Pimms, ljubazno sam im se divila. Nigel se nasmijao sa skoro očinskim ponosom.
– Moram reći da dobro napreduju – rekao je. – Osobito sam ponosan na libanonski cedar. Pogledala sam ga. Bio je savršen: sa svojim crnozelenim lišćem i lijepim niskim granama bio je visok oko dvadeset i pet centimetara.
Bila sam tužna. – Multum in parvo, pretpostavljam – rekla sam žalosno, prisjećajući se fraze što sam je pročitala u Mudrosti za jednu minutu.
– O, točno. To je privlačnost. Izgleda točno kao u prirodi, osim što je...
– Zakržljalo – rekla sam. Nisam si mogla pomoći.
– Minijaturno.
– Koliko je staro?
Nasmijao se. – Pa, zapravo, nije pristojno pitati koliko su stara bonsai drvca.
– Nije?
– Ali, budući da ti pitaš – trideset i tri.
– Bože, toliko mi imamo godina – Daisy je rekla režući krastavac.
– Dobio sam ga kada sam imao sedam godina.
– Reci mi kako oni rastu – rekla sam.
Nigel je popravio svoje naočale pripremajući se za izlaganje o svom najdražem predmetu. – Ključ je u tome da ih se drži u stanju djelomičnog stresa. Zato su ovdje, u konzervatoriju, jer jaka sunčeva svjetlost utječe na veličinu lista.
– Oh – žalila sam ih. – Shvaćam.
– Bonsai stabla koja se uzgajaju na ultraljubičastom svjetlu ostaju manja – nastavio je Nigel ushićeno, a Daisy je izišla ubrati mentu. – Radi se o kontroliranju njihova razvoja. Koristeći razne tehnike, dajući im, na primjer, malo vode – samo malo im uskratiti ono što im treba – tako jednostavno dobiješ ono što želiš.
– Aha.
– Glavna stvar je izbjegavanje velikog rasta. Ovaj kineski brijest je bio velik uspjeh... Dok je Nigel i dalje govorio o skraćivanju korijena, mučenju i ispravljanju dizajna, razmišljala sam kako on sputava i Daisy – sprečava je da raste. Drži je u stanju djelomičnog stresa.
Oglasilo se zvono – Nigelovi su prijatelji počeli dolaziti. Pozvao je petnaestak ljudi: neke stare prijatelje, susjede i nekoliko drugih odvjetnika. čavrljali smo na travnjaku u lijepom vrtu okruženim zidom i – kada se počelo dimiti s roštilja i kada je Pimms počeo teći – svi smo se opustili. Jedan ili dvojica su me pitali za Šašave životinje, pa sam im prepričala jučerašnje snimanje; morala sam dovesti u red mačku koja se penjala ispruženih pandža na vlasničinu glavu svaki put kada bi ona došla kući.
– Sletjela bi na nju kao avion – rekla sam.
– Vjerojatno ju je tako i nazvala! – netko je zaviknuo.
– Ona – objašnjavala sam – sjedi na vrhu ormara u hodniku i čeka je, a onda napada. Vlasnica je počela nositi kacigu.
– A zašto to radi?
– Iz dosade, zato što je cijeli dan u kući. Samo pokušava slijediti svoje lovačke instinkte.
Tako je s mnogim bihevioralnim problemima – nastavila sam. – U većini slučajeva, životinja uopće nema bihevioralnih problema, ona se samo prirodno ponaša, što se ne sviđa vlasnicima.
– Dakle, kakav je bio odgovor?
– Malena prostorija za mačku sa konopcima, mjestima za grebanje i igračkama, pa sada vlasnica radi jednu. Opet ćemo to snimiti za nekoliko tjedana da vidimo je li uspjelo. Zatim se razgovor okrenuo prema pravu. Jedan tip, Alan, odvjetnik za kriminalno pravo, išao je u školu s Nigelom i tužio je nekoga za ubojstvo.
– No, zanimljivo je to – rekao je – što je prijestup napravljen prije dvanaest godina. U to vrijeme ništa se nije moglo dokazati, ali sada smo ga uhvatili zahvaljujući DNA. Dvanaest godina – ponovio je, dok je žvakao pileći batak.
– Bože – rekla sam, a srce mije udaralo. – Kako fascinantno. I... je li istina da zločin nikada ne zastarijeva i da se počinitelja uvijek može optužiti za zločin?
– Točno – rekao je. – Dakako, da bi policija ponovno otvorila slučaj, on mora biti ozbiljan.
– Koliko ozbiljan?
– Pa, ubojstvo, očito; pokušaj ubojstva, palež ili neki drugi ozbiljan napad. Moj se želudac preokrenuo. – No, ako policija ne optuži počinitelja, žrtve mogu zahtijevati svoju pravdu na civilnim sudovima.
– Zbilja? Spustila sam svoj vegetarijanski ražnjić. Nikada nisam razmišljala o tome. – A, što oni mogu dobiti?
– Financijsku odštetu ili samo emocionalnu zadovoljštinu – osjećaj daje sve svršeno. To je obično najbitnije. Dok je razgovor trajao, pitala sam se hoće li me David – ako ga ikada nađem – tužiti. Možda hoće. U tom slučaju, morat će optužiti i Jimmyja.
Uskoro ću otvoriti Pandorinu kutiju.
– Ne idi tamo – rekao mi je mali glas. – Ostavi to na miru. Ostavi na miru.
– Ne – rekla je moja savjest. – Reci istinu. Reci istinu i napokon završi sa svim. Onda ćeš moći ponovno započeti svoj život.
Kada sam se vratila u stvarnost, shvatila sam da se tema razgovora promijenila. Pridružila nam se Nigelova kolegica Mary; mršava plavuša, izražajna lica, njegovih godina. Daisy mije rekla da radi u istom odjelu kao i on – na komercijalnim sudskim sporovima. Znala sam da joj se sviđa Nigel, ali osjećaji nisu bili obostrani.
– Uskoro će Nigel proslaviti četrdeset godina, zar ne?
– rekla je i vilicom prebirala po tanjuru.
– Da – rekao je Alan. – Nadajmo se da će imati proslavu.
– Da, nadajmo se da će napraviti zabavu! – rekao je jedan od njegovih prijatelja, Jon. – Moramo biti sigurni da hoće!
– Nadajmo se da će se vjenčati – rekao je netko drugi. čuo se kolektivno buu. Potražila sam pogledom Daisy, ali ona je bila u konzervatoriju i nije nas mogla čuti.
– Vjenčanje? – uzviknuo je Alan. – Nigel? Ma dajte, dečki! Jon se gušio od smijeha.
– Ja znam – Mary se uključila sa zadovoljnim podsmijehom. – Vidjela sam ih kako dolaze i odlaze – nastavila je s razmetljivim gađenjem. – On je vrlo zločest kad je o tome riječ. Vjerojatno će i Daisy otići na kraju. Mislim, Nigel je divan, ali doista... – slegnulaje bespomoćno ramenima – ...tko bi je mogao kriviti? Osobito nakon toliko vremena. Da.
– Daisy se ne želi udati – rekla sam. – Sretna je i ovako.
– Kako znaš?
– Zato što je moja najbolja prijateljica.
– O, tako mi je žao – rekla je Mary s pretjeranom ljubaznošću. Prijetvorno se i lažno nasmijala. – Vjerojatno je to osjetljiva tema.
– Nije uopće – odgovorila sam.
Otišla sam od njih, a lice mije gorjelo. Daisy je očito predmet zabave i žaljenja. Vidjevši je kako izlazi iz kuće s još jednim vrčem Pimmsa, čavrljajući veselo sa svima, smijući se i šaleći, brinući se da Nigelova zabava dobro prođe, veoma sam se naljutila na njega. Kako je zločesto od njega što je tako drži i ohrabruje samo da ostane s njim. No, ona se uz njega nikada nije osjećala sigurno. I kako smiješno što mu je ona to dopustila, mislila sam. Ona je Luda Daisy u mnogim slučajevima. Pitala sam se što bi Nigela moglo natjerati da se promijeni. Nisam vjerovala da ga Daisy može obuzdati; ona se još drži svoje nade da će je zaprositi. No, on očito nema tu namjeru jer ne mora – i ja ne vjerujem da on želi – dijeliti svoj život. A što ako ga ostavi? Što bi se onda moglo dogoditi? Vjerojatno ne mnogo. Nigel bi neko vrijeme bio pogođen, a onda bi upoznao neku drugu i istu stvar napravio s njom. Sada mu je Daisy ulijevala Pimms u čašu, gledajući ga zadivljeno.
– Samo reci kada, Nige – čula sam je kako govori. Da, Nige, mislila sam ljutito. Samo reci kada.
Ostatak vikenda prošao je ugodno, iako sam željela povratiti kada sam u nedjelju slušala The Westminster Hour i čula Jimmyja. Govorio je o izvještaju iz Gornjeg doma u svezi s financiranjem sveučilišta. Morala sam ugasiti radio. Bila sam zauzeta cijeli ponedjeljak, a onda sam u utorak čekala Lilyinu poznatu reporterku Indiju Carr. Znala sam da dobro piše – pročitala sam neke njene članke, a kada se pojavila, izgledala je otvorena i ljubazna. Prvo je radila bilješke o kući, a onda me ispitivala o mom poslu: o najtežem slučaju s kojim sam se susrela; o najzanimljivijem; o najčešćim pogreškama što ih ljudi čine sa svojim ljubimcima. Razgovarali smo o razvoju životinjske psihijatrije i došli do osobnih stvari. Željela je znati tko je moj najdraži dizajner.
Nasmijala sam se. – Nikada ne kupujem dizajnersku odjeću. Većinom nosim traperice i staro odijelce ako želim biti sofisticirana, ali nisam opsjednuta odjećom, niti fanatik! – šalila sam se.
– Vi ste prilično niski – rekla je s osmjehom. – Koju veličinu nosite?
– Trenutno 34. Ponekad kupujem na dječjem odjelu – to je jedna od prednosti kad ste niski – dječje stvari su jeftinije.
– A na romantičnom polju... – rekla je. – Vi ste sami. U pravu sam, zar ne?
– Da – rekla sam i počela se meškoljiti. – Jesam. Iako to nije baš važno – dodala sam s izvježbanom ležernošću.
– Pa, mislim da to jest važno.
– Zašto?
– Zato što ste bili zaručeni s Alexanderom Darkeom. O, sranje! Njene su velike, zelene oči gledale u mene.
– Zar ne? – rekla je.
Uzdahnula sam. – Očito ste se dobro pripremili.
– Dakako, to je moj posao.
– Pa... radije ne bih govorila o svom privatnom životu, ako nemate ništa protiv.
– Ali, ja to moram pitati.
– Zašto? Gledala sam u pod. – Koga će to zanimati?
– Rekla bih mnogo ljudi. Jer kada ovaj članak u kolovozu bude objavljen, Alexander Darke će biti poznato ime. Onda će se činiti čudnim što nisam spomenula vašu vezu s njim. Gledala sam kroz prozor. – Dakle, što se dogodilo? – pitala je. Osjetila sam mučninu. Provjerila je kasetu u svom kasetofonu. – Što se dogodilo? – ponovila je tiho.
Mogla sam zaustaviti intervju, no trebao mije publicitet.
– Jednostavno...– uzdahnula sam – ...nam nije išlo. Podignula sam Hermana kako India ne bi vidjela da mi drhte ruke.
– Vjerojatno tu ima nešto više?
– Nema! Mislim... nema – rekla sam. – Zaista. Nemam što reći.
– Ali, Alexanderov prijatelj mi je rekao... – o ne – ...da su zaruke naglo raskinute. Samo sam se pitala zašto. Rekao je da Alexander nikada nije objasnio. Kladim se da nije.
– Samo im je rekao da ste se premišljali. Rekao je da su svi bili začuđeni jer ste izgledali tako sretni. Sigurna sam da bi čitatelji voljeli znati zašto ste prekinuli vezu. Nevoljko sam shvatila da ću morati reći nešto.
– Pa... – počela sam – doista sam se premišljala – to je istina. Jer sam došla do... vrlo tužnog... zaključka da naša veza neće funkcionirati na duže staze.
India me sumnjičavo pogledala. – Zašto ne?
Iz petnih sam se žila trudila ostati mirna. Ako se uzrujam, ona će nanjušiti priču, a u svojem sadašnjem stanju ja bih se mogla slomiti.
– Shvatila sam da smo... nekompatibilni. Da smo držali do... različitih vrijednosti. O, Bože, to je zvučalo tako dvolično.
– Je li bio nevjeran? – pitala je. – Jeste li na to mislili? Postoje glasine o njegovoj kolegici u filmu. Tilly Bishop.
Preplavio me val ljubomore. – Ne, doista nije bilo nikoga drugog. Pod različitim vrijednostima mislila sam... da nismo imali iste životne stavove. Ponekad vam treba mnogo vremena da to otkrijete – nastavila sam razumno, oporavljajući se. – A, ako je o tome riječ, bolje je prekinuti.
– Dakle, niste posvađani?
– Ne – lagala sam.
– Jeste li ostali u prijateljskim odnosima?
Da sam rekla ne, ona bi željela znati zašto. – Jesmo – opet sam lagala. – Ostali smo prijatelji. Alexander je... divan. On je sjajan glumac, a njegova karijera je očito u usponu... pa mu ja... želim sve najbolje.
činila se zadovoljna ovim i to će jedino i dobiti. Nisam joj namjeravala reći istinu. Iako je ono što je učinio bilo, kao što je Daisy rekla, neoprostivo, nisam željela izgledati kao da se želim osvetiti ili kao žrtva. Što je još gore, znala sam, kada bi se pročulo, mediji bi me do kraja života povezivali s njim. Ne bi bila Miranda Sweet, bihevioristkinja za životinje, nego Miranda Sweet, jadna žena koju je povrijedila televizijska zvijezda Alexander Darke. Odlučila sam se zaštititi.
– Pretpostavljam daje to sve – rekla sam gledajući na svoj sat. – Sigurna sam da sada imate dovoljno materijala. U svakom slučaju, sada bi trebao doći fotograf.
Isključila je kasetofon i stavila ga u torbu. – O, da, dobili ste D. J. Whitea. Lily mi je rekla da ga je unajmila. Pa, sretno! – uzviknula je, dok je uzimala svoju bilježnicu. Pogledala sam je. – Kako to mislite?
– Jednom sam ga srela – on je prilično težak.
– U kom smislu?
– Prilično je čudan. Dobro izgleda, to se mora priznati – i odlično radi svoj posao, ali...– na licu joj se pojavio neki čudan izraz – on je samo... čudan.
– O, dobro – slegnula sam ramenima. – Može biti čudan koliko želi. Neću ga opet vidjeti.
Kada je otišla i kada sam maknula šalice od kave, osjetila sam olakšanje što to nije bio pravi David White. Sama pomisao da će me on fotografirati, bila je zastrašujuća. Odjednom je zazvonio telefon. Upravo dok sam objašnjavala novom potencijalnom klijentu kako radim i koliko naplaćujem, Herman je odjednom zabacio glavu i zalajao. Okrenula sam se i ugledala tamnokosog muškarca na vratima.
– O, pričekajte malo, molim vas – rekla sam. – Dobar dan – mahnula sam mu da uđe. – Dakle, želite li zakazati sastanak, samo mi javite – spustila sam slušalicu. – Oprostite zbog ovoga – rekla sam. – Vi ste vjerojatno David. Kimnuo je i nije se nasmijao. čini se daje India bila u pravu. Ma dobro. Nije bio toliko visok, možda metar i sedamdeseti pet ili metar i osamdeset, ali je imao široka ramena. Macho tip. Nešto poput Marlona Branda. Da, na njega me podsjetio – na mladoga Marlona Branda. Kada sam pogledala u njega shvatila sam, uz neku čudnu sigurnost, da mije bio privlačan. I sada, kada je zakoraknuo prema meni, primijetila sam malen ožiljak na njegovoj jagodici, odmah ispod desnog oka. Pomislila sam kako je to intrigantno i da izgleda kao polumjesec, a onda je odjednom ispružio ruku. A kada je to napravio, vidjela sam da je koža na njegovim rukama smežurana i pomalo sjajna. Osjećala sam se kao da me tko gurnuo iz aviona.
– Dakle, vi ste D. J. White – čula sam samu sebe. – Vi ste D. J. White – ponovila sam.
Odjednom sam osjetila da su u mom grlu zastali izrazi žaljenja koji su prijetili da me uguše.
– D. J. White je moje profesionalno ime – rekao je nehajno. – Da se razlikujem od drugih Davida Whitea u ovom poslu.
– Shvaćam.
Kada je stavio svoju torbu na pod i počeo je otvarati, opet sam pogledala njegove ruke.
Na nekim mjestima koža je bila rastegnuta i pomalo smežurana. Pogledala sam njegovu lijevu ruku. Bila je ista. – Dakle, vi ste David White – ponovila sam. Sada, dok sam gledala u njega, još uvijek imajući osjećaj da padam u provaliju, osjetila sam da mi naviru suze. Ti si David White i ja sam ozlijedila tvoje ruke prije šesnaest godina – to sam bila ja, to sam bila ja, ja sam to učinila, ali nisam htjela, i veoma, veoma mi je žao, molim te, oprosti mi. Uzdahnula sam. – Onda, vi ste... David White.
– Da. Zagonetno me je pogledao, a obrva mu se nakrivila.
– To je... točno. Mislim da smo dosad uspjeli zapamtiti kako se zovem.
Kimnula sam glavom, zbunjena, još uvijek zureći u njega, svjesna dubokog osjećaja dislokacije, kao da sam imala izvantjelesno iskustvo, ili možda iskustvo treće dimenzije.
– Jeste li vi Amerikanac?
– Ne, nisam.
– Ali tako zvučite – rekla sam odsutno kad je izvadio fotoaparat.
Odmahnuo je glavom. – Ja sam Britanac kao i vi. Opet je to izgovorio kao Amerikanac.
– No, imate američki naglasak. Ne razumijem.
– Pa – uzdahnuo je, očito iznerviran – postoji veoma jednostavno objašnjenje. Odrastao sam u SAD-u.
– Oh. Oh, nisam se toga sjetila. – Zašto? Pogledao me. – Što zašto?
– Zašto ste odrasli tamo?
Uspravio se i prodorno me pogledao. – Vi ste veoma... znatiželjni, ako mogu tako reći.
– Žao mije. Ali... samo sam se pitala... to je sve.
Na njegovom se licu očitovala kombinacija iznerviranosti i čuđenja. – Zašto ste živjeli tamo? – ponovila sam.
– Zašto želite znati?
– Pa... – slegnula sam ramenima. – Pa... jednostavno... želim.
– U...u redu-rekao je i podigao ruke kao da se predaje.
– Moj je otac tamo radio.
– Gdje je radio?
Sada je zurio u mene kao da sam poludjela. – Isuse! – rekao je tiho. – Koliko pitanja. U New Havenu, ako baš želite znati.
– Nalazi li se tamo Yale?
– Točno.
– A što je radio? Je li radio na fakultetu?
– Slušajte... – čula sam kako je uzdahnuo s jedva prikrivenom nervozom. – Nikada se prije nismo sreli, ali ja sam došao ovamo da vas fotografiram – ne da me ispitujete, ako vam to ne smeta.
– Ja se... ispričavam. – pribrala sam se. – Samo sam se... iznenadila. Znate, mislila sam da ste Amerikanac.
– Pa, ja nisam Amerikanac, u redu? Sada, kad ste se u to uvjerili, želio bih početi sa snimanjem. Izvukao je rolu filma i stavio je u aparat. – Slikat ću vas tamo – gledao je po sobi, dok je namještao film. – A onda vani, mislio sam da bismo mogli prošetati do Hilla. Dok je držao objektiv ispred mog lica, opet sam pogledala njegove ruke. Koža na dlanovima je bila čudno blijeda i prošarana. Na njegovim su prstima bile male bijele linije, kao minijaturne, račvaste munje. Davide, ja sam ti to učinila. To sam bila ja. To sam bila ja. Primijetio je da gledam u njegove ruke. Skrenula sam pogled.
– Jeste li za kavu? – upitala sam, a glas mi je sada zvučao normalnije jer je početni šok polako prolazio. – Ili biste štogod pojeli? Ili bih ti mogla dati sav svoj novac, nakit – sve što imam. To bih drage volje uradila...
– Ne, hvala – rekao je. – Ne treba. Odjednom je zavladala tišina. Onda je David pogledao u Hermana. – Lijep pas – rekao je odjednom ljubaznije. – Kako se zove? Rekla sam mu.
– Herman the German – rekao je.
– Točno.
Kleknuo je i pogladio Hermanovu sjajnu glavu. – Volim jazavčare – dodao je. – Uvijek izgledaju kao da se dogodilo – ili će se dogoditi nešto užasno.
– I ja ih zbog toga volim. Izgledaju tako akutno... zabrinuti. Kimnuo je glavom i prvi put se nasmijao. – Žao mi je zbog ispitivanja – rekla sam, sada mirnija.
Slegnuo je ramenima. – U redu je. To je vjerojatno zbog nervoze. 7jest. – No, ne brinite Miranda... – kako on to misli ne brinite? – ...potrudit ću se da izgledate odlično.
A, to! Sada sam primijetila kako su tople njegove oči i kako lijepa usta ima te sam vidjela zlatnocrveno svjetlo u njegovoj kosi. Izvadila sam svoje ogledalce i brzo provjerila kako izgledam. Modrica je nestala.
– Hoću li staviti make-up? – pitala sam. – Obično ga ne stavljam.
Nagnuo je glavu na jednu stranu i pregledavao moje lice kao da sam slika koju je procjenjivao. – Ne, boja vaše kože je jednaka – mislim da će to biti dobro. Snimam crno– bijele fotografije, pa vam šminka ne treba. U boji se sve vidi. Izvadio je fotoaparat iz torbe i objesio ga oko vrata. Potom gaje usmjerio prema meni, fokusirao i stisnuo okidač.
Trepnula sam. – Nisam bila spremna.
– Jeste.
– Ali... nisam se smijala.
– Ne želim da se smijete. Smiješak sve prekriva. – Da?
– O, da. Smiješak je često maska. Sada, samo... – prišao je bliže; osjetila sam limunast miris njegova losiona.
– ...Da-a. Lijepo. Vrlo lijepo. Opet je stisnuo okidač. Bio je toliko tih da sam ga jedva čula. – Sada... možete li sjesti na kauč tamo... tako je... s psom. Podignuo je Hermana i maknuo dva stolca. – Sada želim da pogledate na suprotnu stranu od njega, samo nagnite malo glavu i... da. Odlično! Hermane, ti me pogledaj, u redu? čula sam lagani klik, a onda je premotao film. Još me dvaput slikao, a onda pet puta za redom. Zatim je iznenada stao.
– Znam daje ovo teško – rekao je i spustio fotoaparat – zato što koristim velike leće, ali možete li se pokušati malo opustiti? Ne, ne mogu. Jer si to ti. I ne mogu se nikako opustiti. – Znate, izgledate malo napeto.
– Oh. I jesam.
– Sada, Miranda, pogledajte u mene...
– Tamo?
– Da, ovamo, prema prozoru... to je dobro. – Opet je stisnuo okidač, pa spustio aparat.
Stajao je tamo bez riječi, pomno me gledajući. Osjećala sam se nelagodno. Mislila sam da može vidjeti moju krivnju.
– Vi ste veoma fotogenični – odjednom je rekao ponovno podignuvši aparat. – Imate lijepe crte lica i dobre jagodice. Ne, nemojte se smijati. Želim vidjeti pravu Mirandu. Nećeš. Nećeš. Vjeruj mi.
– Zar ne koristite bljeskalicu? – upitala sam kada je stisnuo okidač.
– Ne, više volim prirodno svjetlo. To je lijepo, da – prema prozoru, podignite bradu.
Dobro.
S fotoaparatom u rukama izgledao je manje opako, kao da gaje štitio, davao mu zaklon. Stavit ćemo Hermana pored vas; želim da gledate jedno u drugo. – Da... ostanite tako – to je odlično. Sada ćemo vas slikati pored vrata.
– Mislila sam da ćete koristiti digitalni fotoaparat – rekla sam, dok je mijenjao film.
– Za ovakav posao više volim svoju staru Leicu. Znam da ne idem u korak s vremenom – dodao je lijepeći ceduljicu na novi film – ali ja sam pomalo puri tanac i volim sam razvijati filmove. Obično ne radim portrete – dodao je.
– Zapravo – nastavio je sa začuđenim izrazom lica – nisam baš siguran zašto su mi rekli da ovo napravim. Zbog mene – eto zašto. Zato što sam te željela upoznati. – Ali Moi! je dobar časopis i, uostalom, sve je to posao.
– Vi ste fotoreporter, zar ne? – pitala sam.
– Nisam više. Radio sam na ratištima za Reuters, ali to više ne volim raditi. Sada sam slobodnjak.
– Što fotografirate?
– Svašta. Ono što mi kažu i stvari koje želim fotografirati, koje smatram bitnima.
Uostalom, ovdje smo gotovi – izađimo!
Stavila sam Hermana na uzicu, još uvijek se osjećajući nervozno i ukočeno, a onda smo otišli do Primrose Hilla.
– Miranda, odakle ste? – pitao je, dok smo se uspinjali stazom. – Ako vam ne smeta da ja vama postavim nekoliko pitanja!
Sada je bio mnogo opušteniji, zapravo – na moje iznenađenje – gotovo ljubazan.
– Ja sam iz Brightona.
– To je slučajnost. To nije slučajnost. – Moja je obitelj živjela tamo jedno vrijeme.
– Zaista? – rekla sam neiskreno. – U kojem dijelu?
– U Cjueens Parku. West Driveu. Na broju 44. Kuća koja se naslanja na drugu, dva broja od kraja ulice. Bila sam tamo prije nekoliko dan i tražila te. – Gdje ste vi živjeli? – pitao je.
– U Sandown Roadu.
– Oh. To nije daleko od nas?
– Ne – nervozno sam mrmljala. – Nije toliko daleko.
– Nikada se nismo sreli? – dodao je. – Na nekim mladenačkim zabavama? Moje je srce ubrzalo na samu pomisao. – Da smo se sreli, mislim da bih vas se sjetio – dodao je zamišljeno.
– Ne – rekla sam. – Mislim da se nismo sreli.
– Vjerojatno zato što ste malo mlađi od mene i što sam ja bio u internatu. Moj je otac radio na fakultetu. Znam to.
– Zaista?
– No, onda, pa... odlučio se preseliti. Da budem iskren, nemam lijepe uspomene na Brighton. Ja sam kriva za to. Doista mi je žao. – Petnaest godina nisam bio tamo. Lijep pogled – mrmljao je. Stigli smo do vrha. Tu su djeca puštala zmajeve, ljudi su trčali i šetali s psima. – Sada sjednite na klupu – rekao je. – To je savršeno. Načinio je još nekoliko snimaka. – Svjetlo je sada predivno – stvarno je mekano i zbog vjetra nema magle.
Sjedila sam tamo, a londonski su oblaci prolazili iznad nebodera u Docklandu do dimnjaka na Battersea Power Stationu, prozori ureda bliještili u zlatnoj boji na večernjem suncu. Sada kada sam ga upoznala i razgovarala s njim, znala sam da mu moram reći. Tu nije bilo dvojbe. Ali kada?
– Sada šećite s Hermanom – čula sam ga kako govori s moje lijeve strane. – Samo me ignorirajte i nastavite hodati. – Tako.
Udaljavala sam se od Davida, pomalo svjesna sama sebe, jer su ljudi gledali u mene i smijali se dok me on slijedio fotografirajući ili hodajući unatrag. čula sam da je na satu odzvonilo sedam. Znala sam što ću učiniti. Zamolit ću ga da se vrati sa mnom do kuće, pa ću ga pozvati unutra, ponuditi mu pivo i...
– Gotovo – čula sam ga kako govori. Opet me sustigao, a onda smo se spuštali niz brdo u savršenoj harmoniji ispod stabala jednake visine, zatim kroz ogradu u St. Michaels Mews. Otvorila sam ulazna vrata, a David je premotao film, brzo ga označio i stavio fotoaparat u torbu.
– Ispucao sam dva filma, pa bi trebalo biti dobrih slika – bacio je svoju torbu na rame. Reci sada. Pitaj ga. Pitaj ga.
– Hoćete li... – počela sam, ali već mi je pružio ruku.
– Drago mije što smo se upoznali, Miranda. Sad idem. Oprostite, što ste htjeli reći?
Kada sam ga pogledala, osjetila sam probadanje u prsima. – Što ste htjeli reći?
– Samo sam vas kanila pitati... hoćete li... pivo ili nešto?
– Pivo...?
– Da. Mislila sam da biste... htjeli popiti jedno. To je sve. Jer ubrzo... pada noć. Mislim, ne morate – mucala sam – ali... samo sam mislila... da biste htjeli jedno.
– Pa, to bi bilo odlično... – izgledao je zbunjeno. – Ali, žuri mi se.
– Shvaćam. Dakle, morate se požuriti – ponovila sam kao automat.
Sporo je kimnuo glavom, a onda je zavladala čudna tišina. Davide, moram ti nešto reći.
Nešto što će promijeniti tvoj život. – Ja... žao mi je što smo tako ružno počeli – rekla sam.
Opet je kimnuo glavom. – Da. I meni isto.
– Ja sam kriva. Vjerojatno ste mislili da sam vrlo čudna.
– Ne, ne...to jest, jesam. Odjednom se nasmijao.
– Zaista sam to mislio. No, znam da mogu biti težak, pa ste vjerojatno bili nervozni zbog toga. Zbilja sam bila nervozna, ali ne zbog toga. – Dobro – pogledao je na svoj sat. – Moram ići. Posegnuo je desnom rukom u svoj stražnji džep. – Dat ću vam svoju posjetnicu. Kada mi ju je pružio, opet sam primijetila ožiljke na njegovim rukama i osjetila kako mi naviru suze. – Ako vam išta bude zatrebalo, samo me nazovite. Doista mi nešto treba. Moram ti reći što sam ti učinila i zamoliti te da mi oprostiš.
– Je li sve u redu? – upitao je. Prodorno me gledao. – Je li sve u redu? Izgledate malo... uznemireno.
– O... Ne. Ne. Dobro sam. Dobro sam – ponovila sam. – To je...
– Alergija?
Kimnula sam. – To je prava gnjavaža, zar ne? Opet sam kimnula.
– U redu – rekao je i podignuo svoju torbu. – Pa, to je to. Miranda, drago mi je što smo se upoznali. Vidimo se – rekao je i izašao iz kuće.
Nasmijala sam se. – Da. Vidimo se. Ali kako? Ako ću ga opet vidjeti? Samo sam znala da ću ga morati vidjeti. On mora saznati tko sam ja.

Sedmo poglavlje
– Zovem te na brzinu – rekao je tata sljedeće večeri, dok sam se pripremala za još jednu zabavu za štence – da ti kažem da sam se smjestio – manje ili više.
– Kakva je kuća?
– Nije velika, ali je, osim užasnih smeđih zidnih tapeta, dobra.
– A što je s klubom?
– Pa, na divnom je položaju, s pogledom na more, a prostorije kluba su odlične. No, očito imaju velikih financijskih problema.
– Zar ti nisu prije rekli za to?
– Ne. Neugodno sam se iznenadio. Samo su mi rekli da ću se morati pobrinuti za neke stvari. Danas sam pregledavao knjige – situacija je užasna. Imaju samo stotinu članova, a treba im pet stotina. Ipak – dodao je i uzdahnuo – uvijek sam znao da će ovo biti velik izazov nakon Palm Springsa.
– Zašto si onda prihvatio posao?
– Želim živjeti ovdje, Miranda. Ovdje želim umrijeti.
– Ali, imaš samo pedeset i osam godina!
– Znam, no dosta sam živio u Americi. I teško mije što nemam stalno boravište.
– Onda si se trebao oženiti nekom lijepom Amerikankom.
– Nikada to nisam htio – uzdahnuo je. – Nije da nisam dobivao ponude zbog svog vrlo šarmantnog engleskog naglaska.
Da ne spominjemo njegov dobar izgled. On je još uvijek privlačan čovjek.
– I klub je, dakako, bio vrlo lijep... Lijep? The Hyatt Golf Resort je palača.
– No, ti luksuzni hoteli nakon nekog vremena izgube svoju osobnost. Ljudi odlaze i dolaze; ti ih ne uspiješ upoznati – počelo mi je nedostajati društvo koje imaš u klubu. Onda sam upoznao nekoga odavde, počeli smo čavrljati i on je spomenuo da hitno traže glavnog direktora; slijedeći tjedan su mi ponudili to mjesto. Kada sam pogledao na kartu, shvatio sam da lokacija nije baš idealna – nastavio je nervozno. – Ali siguran sam da će se tvoja majka civilizirano ponašati kada se sretnemo.
Ja sam sigurna da neće.
– Sigurna sam da hoće – rekla sam. Nakratko je zavladala čudna tišina.
– Zapravo, već sam je vidio.
– Što?
– Vidio sam je. Tvoju mamu. Prošao sam pored nje na pauzi za ručak. Vodila je dvije ljame.
– Je li te vidjela?
– Ne. Ja bih se zaustavio... želio sam to, ali izgledala je tako bijesno, pa nisam htio riskirati.
– Vjerojatno su Jose i Pedro pobjegli. Ponekad lutaju. Uvijek nastane kriza kad se to dogodi. Ili ljama drama, kako mama voli reći.
– Šteta.
– Ne, u redu je – ona ih uvijek uspije vratiti. Ljudi je nazovu.
– Rekao sam šarmantno.
– O, da, one su šarmantne. Ljame su prelijepe životinje. Opet je nastala kratka, čudna tišina. – Ne, ne ljame – rekao je zamišljeno. – Tvoja mama.
Jadni tata, mislila sam, dok sam u sobi za sastanke postavljala stolce u krug. Njemu je razvod teško pao; znam to jer mije rekao prije nekoliko godina. Tada je napokon odlučio ispričati mi svoju priču. Nikada nije shvaćao zašto su se morali razvesti. Rekao je da gaje mama prisilila da izabere između njihova braka i njegova sna da postane profesionalni golfer. Samo je nastavio igrati, nadajući se da će se ona smiriti, ali to se nije dogodilo. Ona je promijenila brave.
Tata je jedno vrijeme igrao profesionalno – pobijedio je na nekoliko manjih europskih natjecanja. No, nikada nije postigao neki veći uspjeh; stoga je odlučio ući u upravu kluba. Ostao je u kontaktu s nama, dakako, ali njegovi su povremeni posjeti bili uzaludni jer je mama bila vrlo neprijateljski raspoložena – još uvijek je tako. Potom se udala za Hugha, a tata je otišao u SAD.
Kada je dolazio ovamo, uvijek bi me nazvao i otišli bismo na večeru. Pitao bi me za moj studij ili posao ili za nešto drugo što sam radila u to vrijeme, a onda rekao: – A, tvoja mama, Miranda? Kako je ona?
Pritom je izgledao vrlo tužno. Osjećala sam da – zbog poštovanja prema njegovim osjećajima – mogu reći samo najosnovnije. Rekla sam kako je Hugh otišao, i za ljame; inače nisam puno govorila o mami...
– Jadni tata – rekla sam Hermanu, dok sam mu punila posudicu s vodom, spremna za zabavu sa štencima. Na Hermanovom je licu bio izraz lice divne suosjećajnosti. Tada je zazvonio telefon. To je bila ona.
– Smiješno, baš sam razmišljala o tebi.
– Zaista? Samo sam te na brzinu htjela pitati dvije stvari. Prvo: što misliš o ideji o stroju za proizvodnju novca?
Nastala je dramatična pauza. – Psihoterapija s ljamama. Psihoterapija s ljamama? – Pa... mama, najprije bi ih morala obrazovati, a to je vrlo skupo...i dugo traje.
– Miranda, ne rugaj se! Mislim... mogu organizirati dane kada bi nervozni poslovni ljudi mogli doći ovamo i provesti vrijeme s ljamama. Oni ih mogu timariti i razgovarati s njima – znaš kako su osjetljive, te uz njih zaboraviti sve probleme.
– Hmmm, misliš zaboravite brige sa zvijerima – tako nešto?
– Ne, mislila sam na nešto poput Budite spokojniji s ljamama.
– To je dobro. Zašto ne bi pokušala?
– Mislim da hoću. Vidiš, dječaci moraju zaraditi za svoju hranu – nastavila je. – Blizanke u rujnu idu na fakultet, a ja im to ovako ne mogu priuštiti, i... Pedro nije dobio onu reklamu. Svi smo veoma razočarani.
– Bojim se da neću moći dovesti Henryja u Šašave životinje. Iako im se svidjela njegova ovisnost o ljubljenju, mislili su da bi to bilo nezgodno, budući da si mi ti mama. Zar ne možeš ići u lokalne novine, da napisu priču o njemu? Na primjer, Ljama šarmer?
– Ne, oni uvijek pišu o meni,– svaki put kad su očajni pišu o Gospođi ljama, a ja trebam nacionalni publicitet. No, dobro – uzdahnula je. – I... još bih željela znati novu adresu tvog oca.
– Zašto? Hoćeš li ga posjetiti? To bi bilo odlično, mama. Sigurna sam da bi on bio oduševljen.
– Ne. Neću. Samo želim znati, da ga mogu lakše izbjegavati.
– Ah.
– Dakle, gdje živi?
Iz ladice sam iskopala posjetnicu što mi ju je tata dao. – Živi u The Old Laundryju, Weayers Line, Lower Chalyington.
– Bože, to je samo nekoliko kilometara odavde.
– Znam. Zar ne želiš znati ništa o njemu? – dodala sam, jer sam čula kako zapisuje adresu.
– Nisi ga vidjela od moje promocije prije osam godina – tada si bila toliko hladna da smo svi dobili ozebline.
– Ne, Miranda – rekla je. – Nisam znatiželjna. Prilično sam bijesna. Hoću reći, zastoje morao doći ovamo? Nitko ne bi želio da mu bivši supružnik bude praktički susjed... od svih golf klubova...
– I gradova na svijetu. Znam, mama. Nema veze. Uostalom, stižu moji štenci. Oprosti, ne mogu više čavrljati.
Samo toliko mogu podnijeti vrijeđanje svog oca.
Uskoro je Sooty, ovčar, pokušavao otjerati sve druge psiće; Alfie i Roxy su tražili stvari koje će ukrasti; Gwyneth Paltrow je gledala svoj odraz u posudi s vodom, a Twiglet je skakao sa stolaca.
– On je neustrašiv – rekla je Phyllis Marcusu zadivljeno. čini se da joj se svidio. – Očito je na vas. Moram vas pitati – dodala je – zato što me veoma zadivljuje vaš posao – koja je najopasnija stvar što ste je ikad učinili?
– Pa...
Pogledala sam ga – vjerojatno ga to stalno pitaju.
– Skakanje s visoke zgrade? – pitala je ljubazno.
– Ne baš, sve dok nije viša od dvadeset katova.
– Možda ste gorjeli od glave do pete?
Odmahnuo je glavom. – Nosimo odijelo otporno na vatru.
– Vožnja biciklom preko ogromne provalije? – pitala je znatiželjno.
– To je u redu. Samo morate dobro vrtjeti pedale.
– Plivanje u bazenu punom piranja? Gol. Slegnuo je ramenima. – U redu je, ako su ručale.
– Što onda? Najstrašnija, najužasnija, najopasnija stvar koju ste ikada napravili u svom životu?
Njezine su svijetloplave oči sjajile od iščekivanja.
– Pa... – rekao je – znate one velike crne pauke koje imate u kadi? Nehajno je slegnuo ramenima. – Jednom sam jednog izvadio.
– Zadirkujete me – hihotala se ijednom rukom pokrila usta.
– Ne, to je istina. Zbilja sam to učinio. Ako mi ne vjerujete, možete pitati moju bivšu.
– U redu, svi – rekla sam nakon što sam ih prozvala.
– Dobrodošli, sada ćemo igrati Dodajte štene.
– Stalno mislim da bismo to trebali raditi uz glazbu – rekla je Lily, dok je dodavala Gwyneth koja je lajala.
– Vidim, Alfi je narastao.
– Mislim da Cosmu izbijaju sjekutići.
– Bently se popiškio na mene.
– On to obično ne radi.
– Gdje su ubrusi?
Razgovarali smo o važnosti prepoznavanja i skupljanju izmeta, a onda smo opet razgovarali o problemima.
– Sue, kako napreduju stvari s Lolom?
– O, ona sada puno bolje napreduje – rekla je. – Mislim, imam dobre i loše dane... Svi su suosjećajno kimnuli glavom. – Ali nisam ni blizu toliko nervozna.
– Morate ih naviknuti na rutinu – rekla je Phyllis, stavljajući Maisy u svoje krilo. – To je ključ svega.
– To je točno – svi su mrmljali njišući svoje psiće. – Morate ih naviknuti na rutinu.
– U redu, onda se vidimo slijedeći tjedan – rekla sam.
– Žurim – rekao je Marcus i svima mahnuo. Zamotao je Twigleta u džemper. – Twiglet i ja imamo spoj.
– O, to zvuči uzbudljivo – rekla je Phillys. – Nova djevojka? Marcus je kimnuo.
– O, dobro.
Otvorio je lisnicu i pokazao joj fotografiju. Nisam željela ispasti znatiželjna, pa nisam pogledala, iako me zanimalo.
– Što mislite? – pitao je.
– Vrlo je lijepa – rekla je Phyllis odobravajući.
– Da. Predivna je. Ona je dizajnerica nakita – objasnio je i spremio fotografiju. – Izrađuje ogrlice od stakla. Rade se od malenih kuglica. Ona ih sama niže – dodao je ponosno.
– Stvarno?
– Veoma je uspješna. Prodaje ih u Libbertusu.
– Odlično. Kako sije upoznao?
– U ljekarni pored podzemne željeznice Chalk Farm. Kupovao sam Strepsils i počeli smo čavrljati.
– Kako romantično.
– I bilo je. To nije moja mjesna ljekarna jer živim u Camdenu. Svratio sam tamo jer me boljelo grlo, a ona je bila unutra. Kao vizija.
– To je lijepa priča – rekla je Phyllis. – Ne smijemo te zadržavati, Marcus. Maisie, reci papa Twigletu-Maisie je proizvela zvuk između kričanja i lajanja. Kada je Marcus otišao, Lily je došla do mene.
– Nisam znala da ste bili zaručeni s Alexanderom Darkeom – šaputala je, a njene velike smeđe oči su se raširile. Kimnula sam. – To je apsolutno briljantno – rekla je. Pogledala sam je blijedo. – Mislim, za članak. Fantastičan je.
– Ah. Dobro – rekla sam odsutno.
– I kakav je bio veliki D. J.?
– Bio je... dobar.
– On može biti vrlo nezgodan – dosta odriješit. Je li takav bio s vama?
– Malo.
– Srela sam ga samo nekoliko puta, ali mislim da je veoma nekomunikativan. Više biste riječi mogli zvuči iz mrtvaca. Mislim da se njemu nešto dogodilo – nastavila je u povjerenju. – Sigurna sam da ste primijetili njegove ruke.
– Ja, nisam, ne baš, ja...
– Jadničak je imao užasno iskustvo. Prije mnogo godina, njegovom su ocu luđaci za prava životinja poslali pismo-bombu – nije da se ne slažem s njima – ali D. J. je otvorio pismo umjesto njega i – boom] Njezine su se oči otvorile širom poput prozora. – Odatle oni grozni ožiljci. Kažu da više nikada nije bio isti.
Osjetila sam mučninu. – Pa ni vi ne biste bili isti, zar ne? Željela bih da umukne.
– Rekli su daje njegov brak zbog toga propao. Pogledala sam je.
– Bio je oženjen poznatim modelom iz Poljske.
– Stvarno?
– Zaista je bila predivna, ali nakon godinu dana njoj je svega bilo dosta. Tvrdila je da je jedva razgovarao s njom. Mogu zamisliti. Uostalom – stavila je Gwyneth u košaricu za štence i uzela Jenniferinu uzicu – Miranda, vozač me čeka. Bok!
Te noći nisam mogla spavati. Lilvine su riječi zujale po mojoj glavi kao zarobljene pčele koje stalno udaraju o prozorsko staklo: otada više nikada nije bio isti – pa, ne biste ni vi, zar ne? – nikada više nije bio isti – BOOM! Naposljetku sam zaspala oko šest, a probudio me telefon – to je bila Daisy na putu za posao.
– Napokon mogu razgovarati s tobom – rekla je dok su brujali automobili. – imala sam ludnicu. Organiziramo Bollywood bal i pokušavala sam naći dva slona. Onda, kako napreduje potraga?
– Našla sam ga – rekla sam.
– Našla si ga?
– Da. Onaj fotograf... za kojeg sam rekla da nije pravi David.
Sjela sam. – Pa, ispalo je daje pravi. Zvuči kao Amerikanac jer je odrastao u SAD-u.
– Isuse – uzviknula je. – Vjerojatno si se šokirala.
– Jesam, kao da me streslo deset milijuna volti. – 1 kakav je?
– Bio je pomalo... težak – rekla sam. – No, to je bio vrlo stresan susret... iako on nije znao zašto. Na mom noćnom ormariću je bila njegova posjetnica. Uzela sam je i okrenula. – Ali, isto je... dobar.
– Kako izgleda? – rekla je, a ja sam čula kako zvono bicikla agresivno zvoni u pozadini. Opisala sam joj ga.
– Bože, zvuči kao daje vrlo privlačan.
– I jest. Iako je prilično mračan i zatvoren – sigurno ti ništa ne olakšava.
– Je li ti bilo čudno kada te fotografirao?
– Bilo je grozno. Za početak, brbljala sam kao luda. Ali... kada je jednom bio iza fotoaparata, promijenio se i počeo opuštati. Kao da je onda mogao razgovarati sa mnom.
– Koliko dugo je bio s tobom?
Podignula sam rolete, a sobu je ispunila sunčeva svjetlost.
– Oko sat vremena.
– I je li... vidljivo...? – taktično je pitala.
– O, da! Ima ožiljke. Mogu se vidjeti. Ali, Isuse, Daisy...-pogledala sam kroz prozor i moj vid se odjednom zamaglio zbog suza – ... mogao je izgubiti prste – ili nešto gore. Mogao je oslijepiti. To je uvijek bila moja noćna mora – nisam znala koliko je ozbiljno bio povrijeđen. Njegove ruke su u redu, ali su pune... – nisam mogla govoriti... – ožiljaka. A to sam mu ja učinila – plakala sam. – 1... to je bio tako velik šok... kada sam svojim očima vidjela štetu što sam je uzrokovala.
– Onda mu nisi... rekla.
Obrisala sam oči rukavom pidžame. – Ne. Ne još. Ali hoću! Sada, kada sam ga upoznala, ne mogu da mu ne kažem. Uskoro ću ga nazvati. No, najprije se moram ohrabriti. Neće biti lako – šmrcala sam. – Zapravo, bit će vrlo teško.
– Zvučiš kao ja – rekla je žalosno – s Nigelom.
– Dakle, još nisi razgovarala s njim?
– Ne. Kao što sam rekla, imala sam mnogo posla, kao i on. U ponedjeljak je izlagao svoja bonsai stabla, ja sam imala penjanje u dvorani u utorak, a sinoć sam bila u Trailu na Timbuktu ekstravaganci, a on je radio do kasna jer uistinu želi dobiti partnerstvo. Ali razgovarat ću s njim. Definitivno. Za koji dan...
– Aha.
– A ti nazovi Davida. Kad odlučiš. Kad osjetiš da si spremna, nazovi ga, Miranda.
Nisam morala jer je, na moje veliko iznenađenje, on nazvao mene.
Toga sam dana bila kod klijenta u Kingstonu – problem je imao kućni kunić s velikim ušima.
– Kako se zove? – pitala sam vlasnicu, kad mije dodala keks. Otresla je mrvicu s odjeće.
– Bob.
– Kratica od bobtaila?
Izgledala je iznenađeno. – Ne. Od Roberta.
– O, dakako.
Otvorila sam svoj notes i počela zapisivati. – Kunić Bob – pisala sam. – Ima četiri mjeseca?
– Da. I uglavnom je vrlo ugodan i pristojan mladi zec – rekla je odobravajući, dok je pijuckala čaj. – No, nedavno je postao veoma zahtjevan, zar ne, Bobe? Prstom je mahala prema njemu, a on je sjeo do nje i počeo umivati svoje lice.
– Kako? – pitala sam, dok se on uređivao. Polizao je svoje šape, a onda nekoliko puta njima obrisao oči i nos.
– Pa... tijekom dana bježi iz kuće – objašnjavala je.
– On je naviknut na kuću. Spava u svojoj prostoriji za igru. A kad ujutro siđem, obično ga nahranim prije nego napravim bilo što drugo i malo se poigram s njim. U zadnje vrijeme primijetila sam da – ako to ne učinim odmah, zbog telefonskog poziva, ili ako me treba moja djevojčica – on potpuno poludi. Pogledala sam Boba. Sada je prao uši, pažljivo ih povlačeći prema svom licu.
– Poludi? – ponovila sam. – Kako?
– Napravi veliki nered. Zgrabi rešetke svog kaveza, pa ih trese ili ode do svojih igračaka i baca ih uokolo. Ima neke drvene pločice, pa ih hita svugdje. Zbilja je zastrašujuće.
– Aha. Mogu zamisliti – zamislila sam na dvorišnoj ogradi obavijest: čuvaj se zeca.
– To je jedna vrsta histerije – primijetila je. – Ponekad mislim daje to kao da prolazi kroz užasne trenutke.
– Pa... niste puno pogriješili. On ima napade bijesa, ili neki zečji ekvivalent toga – jer on samo uči, na svoj užas, da svijet ne funkcionira uvijek kako bi on to htio. Šokira se kada ne dobije mrkvu ili maženje točno kada želi, pa pati ili iskazuje svoje frustracije na fizički način. To zovemo preusmjerena agresija.
– Shvaćam.
Upravo kad sam joj objašnjavala da će ga to brzo proći i da se nema zbog čega brinuti, zazvonio je moj mobitel.
– Miranda? – Da?
– Ovdje David.
Moj se želudac preokrenuo.
– Miranda? Jeste li tamo?
– Da-a. Da. Bok.
– Jeste li sada zauzeti?
– Pa... da...s klijentom sam. Pogledala sam u ženu koja je sada tražila svoju torbicu, a Bob se koprcao ispod njene lijeve ruke.
– Koja vrsta?
– Pa...orictolahus cuniclus.
– Kunić – rekao je.
– Vrlo dobro – nasmijala sam se.
– Imao sam jednoga kad sam bio dijete. Bio sam vrlo ponosan što sam to znao izgovoriti.
Na trenutak je zavladala tišina. – Dakle... jesu li dobro ispale? – pitala sam. – Fotografije?
– Ah. Ne znam. Još ih nisam razvio. Nisam vas zato zvao.
– Ah.
– Ne, nazvao sam vas jer...
Još jednom je nakratko zavladala tišina. – Da?
– Pa... bilo mije... žao... što nisam popio ono pivo u utorak.
Ah. – Ne brinite, Davide, u redu je.
– Ja sam... se pitao biste li željeli izaći sa mnom na pivo.
On me poziva van? Srce mi je jako zalupalo. – U redu...
– Zapravo, pitao sam se jeste li slobodni sutra – nastavio je. – No, pretpostavljam da imate posla – dodao je ležerno. – Uhvatio sam vas na brzinu i vjerojatno imate planove.
– Ne, ne radim ništa sutra. To bi bilo... lijepo. Pa, što ste imali na umu?
– Mogli bismo otići nekamo blizu vas ili, ako biste mogli doći do Clerkenwella, tamo je restoran St. John. Imaju dobru ponudu.
– Da, mogla bih doći tamo. Dakle, večera? – dodala sam nesigurno.
– Da, na to mislim. Nadam se da večerate?
– Da, večeram. Večera je u redu. Onda, kad budemo jeli puding, reći ću ti užasnu istinu o sebi...
– To je odlično.
I ti ćeš me prezirati do kraja svoga života.
– Rezervirat ću stol – rekao je – nazvat ću vas samo ako ne uspijem, a naći ćemo se tamo oko... recimo, sedam i trideset? Adresa je John Street broj 26.
– Naći ću.
– Odlično. Vidimo se tamo.
Pomisao da ću vidjeti Davida imala je na mene čudan utjecaj. Sjedne sam strane osjećala olakšanje, a s druge sam bila prestravljena, no to mije barem skrenulo misli s Kopna Ahoj! Već sam se tjednima užasavala prve epizode, ali mogla sam je gledati. Te noći sam ležala u krevetu – mali je prijenosni televizor bio na komodi – i stezala Hremanovu naboranu šapu. Kad je odsvirala uvodna glazba, preko cijelog se ekrana ukrasnim slovima pojavilo ime Alexander Darke. Igrao je zapovjednika broda Francisa Flayella. I vidjela sam ga. To je bio Alexander. Bilo mi se ubrzalo kad mu se kamera približila.
Izgledao je tako dostojanstveno dok je hodao po palubi snažno i glasno zapovijedajući, a njegovo je lice sjajilo od spreja i kiše.
– Gospodine Tree, kako stojimo s kursom?
– Idemo baš kako treba, sir!
– Okrenite ga prema vjetru, gospodine Tree! Prema vjetru, rekao sam!
Sada je brod škripao i naginjao se dok su mornari vukli konopce.
– Sir, brod se nasukao!
– Ljudi na palubu!
Za vrijeme reklama nazvala me Daisy. – Gledaš li? – pitala je.
– Da – rekla sam sumorno.
– Jesi li dobro?
– Osjećam se... čudno. Stalno mislim da sam se skoro udala za tog čovjeka.
– Pa, moram reći da mi je drago što nisi. Uostalom, što misliš?
– Objektivno govoreći, mislim da izgleda fantastično. Daisy, nema sumnje u to, postat će zvijezda.
– Nadam se da neće – rekla je – jer ćemo ga stalno gledati, a to ne želim, nakon onoga što je učinio. Da ljudi samo znaju... – dodala je ljutito. – O, opet počinje...
Oluja je još uvijek bjesnjela i jedno se jedro pokidalo na dva dijela kao papirnati rupčić, a onda je čovjek pao u more.
– Čovjek u moru! – vikao je jedan mornar. – čovjek u moru! Gospodin Fenton je pao!
– Poznajem tog momka – rekla sam Diasy. – Tog čovjeka koji je upravo pao u more. On je kaskader. Dolazi na moje zabave za štence.
– Zaista?
– On također vodi satove samoobrane.
– Zbilja? Pa, Miranda, moramo ići tamo. Hoćemo li?
– U redu – rekla sam odsutno. – Zašto ne?
Sada se kamera okrenula prema Alexanderu, koji je bacio kaput i skočio u more da spasi svog prvog časnika.
– Pogledaj to! – Daisy je kriknula. – Alexander skače za njim. Možeš li vjerovati?!
– To zapravo nije Alexander. To je također kaskader.
– Pa, očito – rekla je. – Nisam sigurna da mogu ovo podnijeti – dodala je kad su izbliza snimili Alexandera kako se bori u moru. – Mislim da ću povratiti.
– Daisy, to je samo drama – rekla sam nervozno.
– Znam to. U svakom slučaju, gasim televizor. Uspjela sam odgledati do kraja i – dok su ekranom prolazila imena glumaca – sjetila sam se koliko sam bila oduševljena kad je Alexander dobio ulogu. Skoro je nije dobio jer su se producenti bojali da nije dovoljno poznat. Imao je pet audicija, cijeli mučan proces trajao je više od mjesec dana. No, direktor režije, koji ga je primijetio u Oluji, ustrajao je da mu se dodijeli uloga. Nakon dugo vremena, nazvao ga je agent i rekao da je dobio ulogu. Sjećam se da sam vikala od sreće. Osjećala sam se sretnom zbog njega – to je bila velika prilika koju je čekao – bila sam veoma ponosna. često sam nas zamišljala kako navečer zajedno gledamo Kopno Ahoj!; vjerojatno bismo organizirali malu zabavu za najbliže prijatelje. Ali sada sam bila ovdje i gledala s Hermanom, a Alexandera nisam vidjela već skoro dva mjeseca.
– Drugu epizodu Kopna Ahoy! možete vidjeti slijedeći tjedan – rekao je spiker kada je završila odjavna glazba. Ugasila sam televizor.
– Ne, hvala. Jednom bi bilo dosta.
Sljedećega dan sam išla na snimanje Šašavih životinja; morala sam voziti do Oxfordshirea da snimim par gusaka; bile su zločeste – jedna mi je zamalo slomila ruku. U susjednom polju netko je radio na traktoru, što je bilo frustrirajuće: svaki put kad bih počela snimati, traktor bi počeo raditi.,. Producentica Claire je imala primjerak The Timesa i, dok smo tamo čekale, pročitala sam kritike. Naslov je glasio Alexander Veliki. IzAlexandera Darkea je zračio heroizam, objavio je kritičar. Osjetila sam mučninu. On je sada bio javna osoba. Kad smo završili s guskama, odvezli smo se do Bicestera da snimimo kozu koja je imala krizu identiteta. Bila je uvjerena da je konj. Na kraju, kad sam u šest i trideset s Hermanom došla kući, bila sam iscrpljena i razmišljala o ostatku večeri. Ostavila sam Daisy poruku i rekla joj da ću se naći s Davidom. Otvorila sam ormar. Što da odjenem? Odlučila sam se za jednostavnu bijelu haljinu 1 zelenu vestu od kašmira te stavila malo pjene na kosu. Ušla sam u podzemnu, jer sam željela popiti piće – ako ne i nekoliko pića – jedina hrabrost koju bih imala, morala bi biti nizozemska. Potražila sam restoran. Bio je blizu Farringdona. U sedam i četrdeset ušla sam u nj.
David je već bio za barom, lijepo odjeven u traper, bijelu majicu i plavu lanenu jaknu. Ugledao me i mahnuo. Naručili smo čašu šampanjca – ja sam svoju popila prilično brzo, a onda smo otišli do stola. Prostorija je bila poput studentske menze s bijelim zidovima i jednostavnim drvenim stolovima.
– Evo nas – rekao je kada smo sjeli.
– Evo nas – ponovila sam. – Lijepo je. Konobar nam je donio jelovnik.
– Ovdje imaju neka odlična jela – rekao je David, dok nam je konobar ulijevao mineralnu vodu. Pogledala sam jelovnik i odjednom osjetila mučninu. Rolada od svinjeće slezene. čitala sam dalje. Pirjana gušterača... prženi teleći mozak... crni puding... pečena koštana srž... kuhani volovski rep...
– Sviđa li ti se što? – pitao je.
– Davide...
– Što su tripice? – pitao je.
– Svinjeća crijeva. Davide...
– Ha? – rekao je i nastavio promatrati jelovnik.
– Moram ti nešto reći.
– Da? – podigao je pogled. – Je li što ozbiljno?
– Ja sam vegetarijanka.
– Oh. O, Bože! Oprosti. Tako mi je žao – dodao je i napravio čudan izraz lica. – Onda je ovo najgore mjesto na koje sam te mogao dovesti.
– Nisi ti kriv. Trebala sam te upozoriti. No, nisam znala da se u restoranu poslužuje pretežno meso. Nema veze – rekla sam. – Mislim, prije sam bila veterinarka. Vidjela sam dosta tripica i slezena, ali obično u živim životinjama koje sam operirala.
– Želiš li otići?
– Ne, u redu je. Mogla bih naručiti... – pogledala sam jelovnik – velški prženi sir.
– To nije mnogo.
– Bit će mi dosta.
– Pa, ja neću naručiti ništa previše sablasno. Uzet ću zviždaru – to je patka, zar ne, hoćeš li me moći gledati kako jedem?
– Da. Ne držim se tako strogo toga. Obično mi u restoranima to ne smeta, jer mogu naručiti tjesteninu ili rižu, ali ovdje je gotovo samo meso.
– Da, a njihovi specijaliteti su neobične iznutrice. Zapravo, restoran poslužuje samo iznutrice – šalio se. Ja sam se nasmijala. – Zašto si postala vegetarijanka? – upitao je nakon što je pozvao konobara. – Je li to zbog dobrobiti životinja? Igrala sam se rubom svoje čaše. – Da. Tako je.
– Onda si ti veterinarka s psom kobasicom! Nasmijala sam se. Konobar se vratio i, dok je David razgovarao s njim, opet sam pogledala u njegove ruke što ih je držao na stolu i morala sam se boriti s iznenadnom potrebom da zaplačem.
– Miranda, je li bijelo vino u redu?
Kimnula sam. Konobar se vratio s bocom dobrog chablisa. Popila sam veliki gutljaj.
Onda je došlo predjelo – salata s mozzarelom za mene i škampi za njega – primijetila sam da je David nekako čudno držao vilicu, kao da je ne može dobro uhvatiti. Sada se raspitivao o mom poslu. Zbog toga je razgovor tekao dobro, jer ja uvijek imam mnogo dobrih priča. Onda je došao red da je njega nešto pitam.
– Jesi li uvijek htio biti fotograf? – pitala sam, dok mi je srce snažno udaralo.
– Ne. Zapravo sam htio biti liječnik.
– Zaista? Hoću reći, studirao si medicinu? – Da.
– Gdje?
– U Cambridgeu.
– Išao si na Cambridge? – rekla sam. Išao si na Cambridge i morao si odustati – zbog mene.
– Ali odustao sam od medicine – objašnjavao je i spustio svoj nož.
– O – rekla sam nevino. – Zašto?
– Pa, morao sam napustiti fakultet na polovici svog studija.
Sada sam se sjetila da je njegov susjed rekao da je morao rano otići.
– Imao sam... nesreću – rekao je. Pokazao je na svoje ruke. – Vjerojatno si primijetila.
– Ne. Ja...
– Zbog toga sam nekoliko mjeseci morao pauzirati. Na fakultetu su imali mnogo razumijevanja i rekli da mogu ponovno odslušati godinu. S vremenom... menije bilo... pa... bolje – ako je to prava riječ – i više nisam bio siguran daje medicina za mene.
– Zašto ne? – tiho sam upitala. Osjetila sam kako mi udara srce.
– Jednostavno nisam želio biti doktor nakon toga. Možda zato što sam proveo mnogo vremena u bolnici. Imao sam transplantacije kože. To dugo traje – ti znaš sve o tome – dodao je.
Odjednom nisam mogla disati. – Kako? Kako bih mogla znati? Izgledao je pomalo iznenađeno. – Pa... zato što si bila veterinarka.
– O... da... dakako.
– To je bio veliki... korak unatrag. Morao sam se prilagoditi.
Osjetila sam da sada bez skrivanja mogu gledati u njegove ruke jer je govorio o tome.
Željela sam ih staviti u svoje, milovati ih i pomoći mu.
– Tako mi je žao – mrmljala sam. Tako mije žao.
– Ne brini – rekao je. – Mislim, nisi ti kriva. Ali, ja jesam kriva. – Nisu osobito lijepe – nastavio je – ali barem rade. Nadam se da ti to, ovaj... ne smeta – dodao je. Da, smeta mi.
– Ne, dakako da mi ne smeta.
– Uostalom, to je bilo prije mnogo godina.
– Šesnaest godina.
Trepnuo je. – Dobro ti ide matematika. – Pogledala sam ga, šokirana. – To si brzo izračunala.
– O... pa... rekao si da si bio na pola studija, pa si onda imao vjerojatno oko dvadeset rekla sam, a srce mi je skoro iskočilo iz grudi – i... u utorak si rekao da imaš trideset i šest godina.
– Jesam li? – Izgledao je zbunjeno. – Ne sjećam se da sam ti to rekao.
– Da. Mislim da jesi... Prilično sam... sigurna da... jesi. Miranda, umukni!
– Pa, možda jesam. Uostalom, neko vrijeme sam se oporavljao. Onda sam otišao u San Francisco, kod prijatelja čiji su se roditelji tamo preselili – jesam li ti rekao da smo živjeli u SAD-u kad sam bio dijete? Kimnula sam. – A starija sestra mog prijatelja radila je kao fotograf za San Francisco Examiner. Ona je snimala tako nevjerojatne fotografije i radila je cijelu noć na razvijanju – imala je strast za svoj posao – a onda bismo ih sutradan vidjeli u novinama. Imao sam slobodnog vremena napretek, pa me naučila raditi s fotoaparatom te mi dopustila da uđem u njezinu tamnu komoru i gledam kako razvija i tako sam se, da skratim priču, zaljubio u fotografiju. I zato sam odlučio napustiti Cambridge...
– Kakva šteta – rekla sam. – Rano si napustio Cambridge.
– Pa, nije bilo smisla da se vraćam. Onda sam otišao u City Poly i upisao fotografiju, a, na sreću, moje ruke su do tada zacjeljivale. Dobio sam i neku financijsku naknadu za svoje ozljede, nešto kao isplatu osiguranja. Onda sam kupio veoma dobru polovnu Leicu – onu kojom sam te slikao. I, na sreću, mogao sam je držati. Stisak na lijevoj ruci nije dobar – došlo je do ozlijede tetive – no desna mi je bitnija. Mislim da ne bih uspio – barem ne tada – da sam imao problema s fokusiranjem i premotavanjem. Uostalom, dobio sam diplomu i nekoliko godina radio kao pomoćni fotograf, a onda počeo raditi za Reuters, što je bila vrlo dobra prilika.
– Zatim si postao fotoreporter? – rekla sam. – Zašto nisi htio postati, primjerice, fotograf prirode ili modni fotograf?
– Pa... zaista volim slikati pejzaže i razmišljao sam da se bavim time; no, činjenica je da sam se odjednom počeo zanimati za politiku. Kada sam bio tinejdžer, politika me nije zanimala, ali u ranim dvadesetim, postao sam...-slegnuoje ramenima – ... pretpostavljam, zainteresiraniji za politiku. Točno sam znala zašto. – Znaš, s tobom je lako razgovarati – rekao je s dozom iznenađenja. – Obično nisam baš razgovorljiv, ali osjećam da bih s tobom mogao razgovarati satima – nisam siguran zašto. Izgledaš kao veoma suosjećajna osoba.
– Zaista?
– Da. Izgledaš vrlo... samilosna. Hoću reći, kako si samo reagirala kada sam ti rekao za svoju... nesreću. To mije bilo vrlo dirljivo.
I ja sam se pitala što ću, zaboga reći, ali pojavio se konobar i uzeo naše tanjure. – Nisam bio siguran da ćeš pristati izaći sa mnom večeras – dodao je David. – Bojao sam se da ćeš misliti da sam nepristojan.
– Ja sam se bojala da misliš da sam luda.
– Zbilja smo loše započeli, zar ne?
Kimnula sam glavom. Onda je zavladala tišina. – Želiš li znati zašto sam te pozvao van? – odjednom je rekao. Pogledala sam ga u oči i primijetila da ima mrlje zelene boje i boje jantara.
– U redu – promrmljala sam. – Zašto si me pozvao?
– Zato što si izgledala tako razočarano kada sam ti rekao da neću moći ostati na pivu. Igrao se žlicom. – To je bilo slatko. Tvoj izraz lica. Izgledala si tako... razočarano, ako ne laskam sebi, što vjerojatno radim. Zapravo, izgledala si prilično uznemireno. To me doista dirnulo, pa sam odlučio da ja pitam tebe. Odjednom se nasmijao. Kada je to napravio, pojavio se maleni ožiljak u obliku polumjeseca – koji sam zasigurno ja uzrokovala – ali je nestao s linijama njegovog lica.
Sada, za vrijeme glavnog jela, razgovor je postao osobniji. Shvatila sam, sa srećom i nekom vrstom straha, da sam mu se svidjela, ali to neće dugo trajati. Rekao mi je da se razveo.
– Koliko si dugo bio u braku? – pitala sam kao da nisam znala.
– Malo više od godinu dana.
– Dakle, ne dugo.
Odmahnuo je glavom. – To je bila pogreška. Nismo imali mnogo zajedničkog – nastavio je. – Ujedno sam mnogo putovao, kao i ona.
– Što je ona radila? – pitala sam nevino.
– Ona je model. Mnogo fotografa hoda s modelima – rekao je. – Krećemo se u istim krugovima, pa se tako upoznamo i vodimo vrlo stresan život. Katya i ja smo odmah osjetili privlačnost, ali pogriješili smo što smo se vjenčali – to je trebao biti samo flert.
– Jesi li ti prekinuo s njom?
– Ne. Ona je mene ostavila. Rekla je da se ne ponašam dobro prema njoj, stoje točno.
Rekla je da nisam dovoljno razgovarao s njom i da sam bio sebičan – što vjerojatno jesam. Fotografi su često sebični, jer nam je takav posao. Ulio mi je još vina. – Miranda, što je s tobom? Ti nisi udana, zar ne? Kimnula sam. – Je li ikada postojao gospodin Miranda?
– Ne. Ne... baš.
– Ne baš?
Igrala sam se čašom. – Jedno vrijeme bila sam zaručena.
– Zbilja? Kada?
– Prekinuli smo u svibnju.
– Ne tako davno. Žao mije. To ti je vjerojatno bilo vrlo teško.
– Da. Zapravo, još uvijek je. – Grizla sam usnicu. – Ali, znam daje tako najbolje.
– Zašto? Je li bio...?
– Nevjeran? Ne. – Odsutno sam slagala svoj ubrus.
– Nije bio nevjeran.
– Onda se niste... slagali?
Odmahnula sam glavom. – Vrlo smo se dobro slagali.
– U čemu je onda bio problem, ako ti ne smeta što te pitam – ali, vjerojatno ti smeta? Pogledala sam ga. – On... on se loše ponašao prema meni.
– Je li bio agresivan?
– Agresivan? – Nasmijala sam se. – O, ne. Samo je... učinio nešto što mu nisam mogla oprostiti. No, ako ti ne smeta, radije ne bih o tome razgovarala jer se ne želim prisjećati.
– Dakako. Razumijem. To je još svježe. Možda si zato u utorak bila malo napeta.
Ne, nisam zbog toga. Igrala sam se vilicom za puding.
– Da. Možda.
– Jesi li sada za desert? – upitao je David, kad se konobar opet pojavio.
– Mislim da ne mogu, a oni vjerojatno ne rade male kolačiće s kavom?
– Nisam siguran. Mislim da ne. Ali, znaš što – kod kuće imam belgijsku bombonijeru, pa bismo – ako si dovoljno hrabra da pođeš sa mnom – mogli tamo popiti kavu. To je samo dvije minute odavde i obećavam da ti neću pokazati svoj portofolio! Nasmijala sam se. Kava i bombonijera? U njegovom stanu? Da. Onda ću mu možda reći ono što moram. Pogledala sam druge ljude koji su večerali i tiho čavrljali. Bilo bi mi mnogo lakše učiniti to tamo nego ovdje. – Bi li to voljela?
Kimnula sam glavom. David je platio račun, a onda smo izašli na topli, noćni zrak. Prešli smo u St. John Street, a onda skrenuli desno u Benjamin Street, gdje su se nalazila skladišta od smeđe cigle.
– To je stara tvornica džema – objasnio je. – Kupio sam je prošle godine nakon razvoda.
Ja sam na zadnjem katu. Ušli smo u slabo osvijetljeno dizalo, a onda je otključao vrata. Očekivala sam velik prostor, nešto kao u umjetničkoj galeriji, s izloženim željeznim gredama i staklenim ciglama, ali stan uopće nije bio takav. Bio je prostran, ali lijepo razdijeljen, a sobe proporcionalne. Pod je bio od svijetlog drva.
– Lijepo je – rekla sam. Na zidu do mene nalazila se crno-bijela fotografija dvaju malih dječaka koji rade na plantaži banana. Privuklo me nešto u njenoj kompoziciji i izrazu tragične rezignacije u njihovim očima. Nisam mogla skinuti pogled s nje. – Jesi li ti ovo fotografirao, Davide?
– Da. Sjedni dok skuham kavu.
Sjela sam u njegovu veliku primaću sobu što je izgledala kao studij. Police iza mene bile su natrpane teškim knjigama o fotografiji. Okrenula sam se i pogledala autore. Robert Capa, Sebastiao Salgado, Cartier-Bresson i Irving Penn. Martha Gellhom, Ansel Adams, Inge Morath i Man Ray. Na stolu je bila zbirka Magnum, biografija Leea Millera i kutija s dosjeima nazvana Negativi u boji te 163 uokvirena nagrada fotoreportera i slika plavuše u kasnim dvadesetima, koja se zavodljivo smije. Onda se David pojavio s pladnjem.
– Je li ovo tvoja žena? – pitala sam.
– Da. Bivša žena.
– Prelijepa je.
– Da. Ona je Poljakinja. Iako to nije predstavljalo problem u našoj komunikaciji, jer ona govori mnogo jezika. Hoćemo li popiti kavu vani?
– Vani? Imaš balkon?
– Ne. Pokazat ću ti. Dođi sa mnom.
Slijedila sam ga kroz hodnik, pa uz bijele spiralne stepenice, na vrhu kojih su bila plava vrata. Otvorio ih je i izašli smo na blijedo svjetlo stoje osvjetljavalo ogromnu krovnu terasu.
– Dođi u moj vrt – rekao je.
Bio je elegantno namješten i napunjen cvijećem kao dječji vrtić u proljeće. Nekoliko vrsta bijele loze se omotalo oko ograda. Iz svakog lončića su se vidjele pelargonije. Petunije su visjele iz korita i košara, a na fuksijama su provirivali ružičasti i crveni balerinski pupoljci. Tu je bio i ljetni špalir od jasmina. Mirisalo je božanstveno.
– Bože! Jesi li ti napravio sve ovo?
– Da bar. To sam dobio sa stanom. Održavam ga koliko mogu, ali nemam baš zelenu ruku. Samo zalijevam i nadam se najboljem. Usput, nemoj se spotaknuti preko cijevi za polijevanje.
Otišli smo do limenog stola s četiri stolca. Sjedili smo i gledali u svjetla Londona te raspoznavali oblike poznatih zgrada.
– Tamo je Barbican – rekao je David okrećući se u stolcu – a tamo toranj Nat West; s njegove lijeve strane je Gerhkin s onim zelenim svjetlima; zatim 0X0 toranj i u tom pravcu možeš vidjeti Eye.
Dok smo sjedili i pijuckali kavu, bila sam svjesna noćnog nesklada zvukova glavnoga grada: udaljena brujanja automobila, škripe kočnica na cesti, stalnoga zavijanja sirena i automobilskih alarma. Onda smo čuli zvono obližnje crkve koje je odbrojilo deset sati.
– To je St. John malo dolje niz ulicu. A, tamo... upravo počinju zvona St. Paula. Ovo je lijepo, zar ne? – rekao je sretno. – Ja uživam. Pogled je puno ljepši kad se dijeli.
Na trenutak je između nas zavladala tišina i ja sam mu htjela reći sve što znam, ali... riječi su mi zastale u grlu. Onda mije počeo govoriti o svom zadnjem dokumentarnom projektu u Indoneziji, gdje je, za agenciju koja se bavi okolišem, fotografirao ilegalnu sječu šume. Također je fotografirao prisilni rad djece.
– Fotografirao sam četverogodišnjake u Gvatemali kako sijeku šećernu trstiku – rekao je.
– Njihove su sablje bile veće od njih. Oni bi trebali biti u školi, a ne robovati na vrućini.
– Zacijelo si vidio užasne stvari – rekla sam.
– Da. Jesam. Užasne. I u isto vrijeme čudno fascinantne. Zle stvari koje ljudi rade jedni drugima.
Zapljusnuo me val srama. – Koja je bila najgora stvar? – pitala sam. – Znam da je to glupo pitanje, ali sam znatiželjna.
– U redu je. To me često pitaju. Mislim daje to povlačenje iz Basre 1991. Posljedice Omagha. I na Kosovu je bilo odvratno, kao što možeš zamisliti – bio sam tamo godinu dana. Još uvijek imam noćne more iz Ruande. Prošle godine sam otišao u Izrael. I tada sam odlučio prestati.
– Zašto?
– Zato stoje netko počinio samoubilački napad bombom u kafiću u Jeruzalemu i ja sam otišao tamo i počeo fotografirati. Na drugoj strani ulice jedna je žena vikala od tuge. Počeo sam je fotografirati, a ona me ugledala. Dotrčala je ravno do mene i udarila me. Jako. Zbilja me odalamila. I ne krivim je. Tada sam znao da je vrijeme da prestanem. To je bilo najgore od svega – nastavio je gledajući grad. – Način kako te fotoaparat udaljuje i emocionalno otupljuje. Oko tebe mogu ležati ljudi s užasnim ozljedama, ili ih čak mogu upucati ispred tvojih očiju...ipak, tvoja ljudska suosjećajnost je privremeno suspendirana. Ti samo misliš to je odličan pucanj... tamo... onaj... i onaj. Praviš okvir, fokusiraš i fotografiraš jer u tom trenutku misliš samo na to. Na sliku – ne na ljude. No, poslije te obuzme gađenje prema samom sebi.
– Ali slike su vrlo važne.
– Dakako da jesu. To i pokušavaš postići – važnu sliku. Onu koja nadilazi svoj kontekst i postaje duboka metafora. Ali fotografi plaćaju visoku cijenu. Mnogi pate od depresije. Neki počine samoubojstvo. Radio sam to deset godina i morao sam prestati.
– Onda si se zbog toga prebacio na dokumentarni posao?
– Da, i kako bih sam mogao birati teme – bolje nego da jurim i tražim leševe.
– Uživaš li više u dokumentarnoj fotografiji?
– Da, ali nije toliko unosna, pa moram napraviti i neke komercijalne stvari da mogu plaćati račune. Na primjer, izvještaje za kompanije – sve dok su unosne. Nedavno sam radio nekoliko snimanja za časopise. Napravio sam nekoliko razvojnih priča za Mane Claire i onda me nazvala Lily Jago. Začuđeno je zavrtio glavom. – Još uvijek ne razumijem zašto je mene zvala da te slikam.
– Pa... možda je mislila... da će to biti... briljantno. To je, zapravo, rekla. Da će biti briljantno.
– Pa, moje fotografije imaju određen izraz. U njima ima mnogo pokreta, pa joj se možda to svidjelo. Kako si je upoznala?
Ispričala sam mu. Smijao se. – Mogu zamisliti. Ona je luda za životinjama.
– Rekla je da te srela jednom ili dvaput.
Kimnuo je. – Doista je bezobzirna. Mislim da su takve žene stvarno naporne.
– Onda, hoću li izgledati briljantno? – pitala sam.
– Izgledat ćeš lijepo. Sutra ću ih razviti.
– Gdje?
– Ovdje. Imam svoju tamnu komoru. Neće dugo trajati.
– Kako to radiš? To nikada nisam vidjela.
– Zbilja? Najprije odabereš negative koje želiš razviti, a onda... – odjednom je spustio svoju šalicu. – Želiš li to vidjeti? – upitao je. – Mogu ti pokazati.
– Što, sada?
– Da. Mogu razviti tvoje fotografije dok si ovdje. Bi li to voljela? – dodao je.
– Pa, da. Da... voljela bih to. Koliko dugo će to trajati?
– Oko četrdeset i pet minuta. Nazvat ću taksi da dođe u jedanaest i petnaest. Je li to u redu?
Kimnula sam.
– Onda dođi sa mnom.
Pokupio je pladanj i vratio se unutra. Nazvao je taksi, a ja sam dotle kroz napola otvorena vrata provirila u njegovu spavaću sobu. Bio je prilično uredan; bijeli prekrivač bio je uredno namješten, a uokolo nije bilo odjeće. U uglu sam vidjela palicu za hokej.
– U redu – rekao je – taksi je sređen. Skinuo je jaknu, bacio je na stolac i gurnuo vrata do kuhinje. – To je ovdje.
čim smo ušli u tamnu komoru, osjetila sam miris kiseline. – Obožavam ovo raditi – rekao je. – Volim proces razvijanja. Na konopcu su visjele male trake negativa i četiri ili pet slika. Imao je boce i kutije s oznakama Ilford i Kodak. David je napunio jednu posudu, a onda mi pokazao nešto stoje nalikovalo na veliki mikroskop. – Ovo je aparat za povećavanje. Moram samo... to je to. U redu. Tako. Spremna? Nagnuo se preko mene, povukao kabel za svjetlo, pa smo se odjednom našli u mraku.
– Za trenutak ćeš moći opet vidjeti – rekao je tiho. Ubrzo su se počeli nadzirati mutni obrisi jer je slaba crvena svjetlost ispunila sobu. Pogledala sam u Davida – sada sam ga mogla vidjeti.
– To je zaštitno svjetlo – objasnio je. – U ovome su tri negativa koje najviše volim.
U njegovoj sam ruci jedva mogla razabrati malu crnu kutiju, nešto poput kutije za CD.
Otvorio ju je, izvadio prvi negativ, puhnuo na njega, stavio ga u aparat za povećavanje i upalio malo svjetlo.
– Tamo je sigurnosni filtar-objašnjavao je. – Štiti papir od svjetla za vrijeme fokusiranja. Dok je to radio, prepoznala sam svoje obrise, još mutne, ali postajali su sve jasniji. – To je to. Sada ću ga izložiti... U redu. Izvadio je filtar i pogledao na sat što se nalazio na polici ispred nas. Oboje smo šutjeli, dok je velika kazaljka otkucala oko dvadeset sekunda.
Onda je isključio povećalo, maknuo papir i stavio ga u posudu za razvijanje. Sada je nježno ljuljao posudu gore-dolje. čula sam kako tekućina zapljuskuje po rubovima.
– Ovo će trajati oko tri minute. Stavio je ruke unutra i nježno micao papir, dok se nisu počele pojavljivati smeđe mrlje. – Inače se koriste kliješta – rekao je – ali ja volim umočiti ruke. To je za mene važno. Nije dobro za kožu, no u mom slučaju to nije bitno.
Opet je zavladala tišina. – Davide. Srce mi je htjelo iskočiti iz grudi. – Da?
– Moram ti nešto reći...
– Stvarno? Što?
Duboko sam uzdahnula. Pogledao je u mene, a onda opet u posudu što ju je ljuljao. – Što je? Izgledaš tako ozbiljno.
– Pa... za večerom sam rekla da si mi rekao da imaš trideset i šest godina. No, to nije istina.
– Da. Znam da ti nisam rekao.
– Nisam tako saznala.
– Kako si onda saznala?
– Pa... – Gledala sam u njegov profil dok je micao pladanj. – Pa...
– ...vjerojatno izgledam kao da imam trideset i šest godina.
– Ne. To nije razlog. Pa, ja sam... – Srce mi je lupalo. – Ja... sam to pročitala na tvojoj web stranici. Pisalo je da si rođen 1967. Eto... tako sam saznala.
– Ah! – smijao se. – Mislio sam da ćeš mi reći nešto strašno! Je li to sve – pročitala si moju web stranicu?
– Da – odgovorila sam. – Da, jesam.
– Pa – opet se smijao. – Drago mije. Zapravo, prilično sam polaskan. Onda, je li to kraj tvoje ispovijedi?
– Pa, ja... – O, pogledaj – rekao je. – Evo te...
Zurila sam u papir koji je počeo tamniti i dobivati pigment. Vidio se obris moje kose, mojih čeljusti, usana i sada mog nosa. – Volim ovaj dio – rekao je. – Kako se slika pojavljuje ispred tvojih očiju, a maloprije je bila nevidljiva. Kao kad uključiš radio i čuješ glazbu. To je bila jedna od fotografija koju je snimio u kući. Stvarno sam izgledala uznemireno. Neudobno. Smeteno. To se moglo vidjeti. U mojim očima. Mogli ste vidjeti krivnju koju sam nosila toliko dugo. Osjećala sam se kao da sam bila... – da – ...otkrivena.
– Davide... – Izgledaš predivno – odjednom je rekao. – A tvoj izraz lica je fascinantan. Izgledaš malo uznemireno. Kao da se nešto prilično složeno događa u tvojoj glavi. Ilije to možda samo posljedica tvog raskida zaruka – dodao je tiho. Nisam odgovorila. Onda je podigao fotografiju, jer je to sada i bila, iz razvijača i stavio je u drugu posudu. – Ovo je kupka za stopiranje – objašnjavao je nježno ljuljajući. – A ona tamo za fiksaciju. Ostavit ću je ovdje, a ja ću razviti drugi negativ. Opet sam se pojavila na fotografiji, ovog puta šećući s Hermanom po Primrose Hillu; iza nas su visoko letjeli zmajevi, a ispred nas je upravo protrčao neki pas. Na slici je bilo toliko pokreta kao da je to bio zamrznuti trenutak iz neke drame što se odvijala. – Izgledaš lijepo – rekao je. – Izgledaš zabrinuto – dodao je. – No, zbog toga je slika zanimljivija. Odjednom smo začuli zujanje na njegovim vratima.
– To je tvoj taksi. Prokletstvo... uranio je.
David je ljuljao ovu drugu fotografiju u fiksativu, pažljivo je gledajući, a ja sam bila svjesna njegova pravilnog disanja. I shvatila sam da sam s njim provela tri i pol sata, a da nisam rekla što sam željela reći. Sada to nisam mogla učiniti jer je došao taksi. Stoga ću ga morati opet vidjeti. Da, to je bilo to. Jednostavno ću ga morati opet vidjeti, a onda ću mu reći. Reći ću mu i sve će biti gotovo...
– Volio bih te opet vidjeti – odjednom je rekao. Još uvijek je gledao u moju fotografiju – kao da se njoj obraćao, dok ju je micao na jednu, pa na drugu stranu. – Volio bih te opet vidjeti – ponovio je još uvijek razgovarajući s mojom slikom. Opet smo čuli zujanje, sada malo jače.
– Jer... vidiš – sada je okrenuo glavu i pogledao u mene – mislim da si vrlo dobra. Slažeš li se, Miranda?
Osjećala sam se kao da naglavce padam prema strmoj provaliji. – Da – šapnula sam. – Slažem se.
David se nasmijao, a onda se nagnuo prema meni i na trenutak sam pomislila da će me poljubiti. No, potom je povukao žicu iza mene i bijelo je svjetlo je ispunilo cijelu prostoriju. Podigao je fotografiju.
– Dobro.

Osmo poglavlje
– Išla si na večeru s njim? – šaptala je Daisy u nedjelju poslijepodne. Raširila je oči u čuđenju. – Večera? Kao sudar?
Sjedile smo u Primrose Patisserie i govorile veoma tiho da nas tko ne bi čuo – ili je barem Daisy to činila. Ja sam jednostavno kimala glavom, što sam u tom trenutku – zbog svog emocionalnog stanja – jedino mogla. – Onda si imala sudar s njim? – ponovila je iznenađeno. Opet sam kimnula. – Ali u poruci si rekla da ćeš se naći s njim, pa sam pretpostavila da si ti nazvala njega. No, zapravo je on tebe izveo?
Kimnula sam. Naslonila se na stolac. – Bože! Onda je spustila šalicu s čajem i opet se nagnula.
– Sviđaš mu se – šaputala je. Slegnula sam ramenima.
– Da. Sviđaš mu se. Inače on to ne bi učinio, zar ne? Uzdahnula je. – Moj Bože! To znatno komplicira stvari, zar ne? – dodala je. Opet sam kimnula. – As druge strane – razmišljala je i zažmirila dok je razmatrala situaciju – možda će sve biti lakše, jer je očito da mu se sviđaš. Je li te opet nazvao? Odmahnula sam glavom. – Ali, rekao je da želi? Kimnula sam. – Onda sam sigurna da će nazvati. Samo ne želi ispasti nestrpljiv. Smola – uzdahnula je. Potom se zahihotala. – Kakav preokret! Popila je gutljaj Earl Greyja. – Dakle, u tim okolnostima, pretpostavljam da nisi ništa rekla...
– Ne – promrmljala sam i opet mi se vratila sposobnost govora. – Željela sam to. Očito.
Zapravo, pokušala sam. Ali, u restoranu je bilo mnogo ljudi, pa to, dakako, nisam mogla učiniti tamo, a onda me pozvao u svoj stan i...
– Išla si u njegov stan? Što se dogodilo?
– Pa.... Bilo je vrlo lijepo. Sjedili smo na njegovoj krovnoj terasi, gledali svjetla Londona i čavrljali, ili, bolje rečeno, uglavnom je čavrljao on. Rekao je da nikada nije bio osobito razgovorljiv, ali da zbog nekog razloga voli razgovarati sa mnom. A ja sam ga rado slušala – on je zanimljiv – i, dakako, bila sam zabrinuta. Bilo je nekoliko trenutaka kad smo sjedili i kad sam mu mogla reći i htjela sam... – uzdahnula sam. – Zbilja jesam....
– Zašto nisi? – upitala je tiho. Zašto nisam?
– Zato što... Da, onda smo otišli u njegovu mračnu komoru i, dok je razvijao moje fotografije, da... skoro sam mu rekla. Znala sam da bi tamo bilo lakše – samo prošaptati to u tami, ali...
– Ali... što?
Zurila sam u nju. – Nekako su mi riječi zastale u grlu. Naručio je taksi za mene, pa sam znala da nemam mnogo vremena, a stvar je u tome, Daisy, da se takve stvari ne mogu reći na brzinu, zar ne? Dakle, ne... nisam to učinila, ali...
Daisy me prodorno pogledala. – Znam zašto nisi – rekla je. – To je očito. Upravo sam shvatila. Nisi mu rekla...zato što ti se sviđa, zar ne? Igrala sam se posudicom za šećer. – Uistinu... ne znam.
– Znaš – insistirala je i zahihotala se. – To vidim. Miranda, ne možeš sakriti to od mene. Predobro te poznajem.
– U redu. Sviđa mi se. Ili, bolje rečeno – privlači me. I, u redu, priznajem, nisam željela to izbrbljati i pokvariti divnu večer...
– Ili mogućnost da ga opet vidiš...? Pogledala sam je.
– To je to, Miranda. Zar ne?
Slegnula sam ramenima, duboko uzdahnula i onda polako kimnula. – Da – rekla sam. – U pravu si. Zbog toga sam se uplašila. Znala sam, ako mu kažem, to će biti kraj.
Daisy je grizla donju usnicu. – O, Bože! Nisi očekivala ovo kad si ga išla tražiti, zar ne?
– Ne, nisam.
Trenutak smo obje šutjele.
– Pa... mislim da ćeš u određenom trenutku morati riskirati.
– Aha. Suočiti se sa svim.
– Osobito ako misliš da bi se mogla... upustiti u vezu s njim. Upustiti u vezu s njim. Srce mije zalupalo. – Dakle, možda slijedeći put?
Odjednom sam se osjetila sretnom, skoro euforičnom. – Da. Možda slijedeći put. Točno. Samo da bude slijedećeg puta. – A, sada, što je s tobom? Sjetila sam se Daisyine vjenčanice, zamotane u onu ružičastu zaštitu poput leptira u kukuljici. – Jesi li razgovarala s Nigelom?
– Ne... baš.
– To vjerojatno znači da nisi.
– Pa... jučer sam morala raditi cijeli dan na zabavi za pedeseti rođendan jednog čovjeka on želi temu iz Arapskih noći s devama i trbušnim plesačicama; onda je sinoć Nigel išao na natjecanje u bridžu. Jutros je otišao na posao jer ima novog šefa odjela i želi ga impresionirati; kao što sam rekla, želi dobiti partnerstvo i tako... – glas joj se izgubio. – Ali... hoću – rekla je. – Ubrzo.
Između nas se spustila čudna tišina i ja sam čula udaljeni lavež. Daisy je pogledala pored mene, preko mog lijevog ramena.
– Tamo stoji jedan čovjek i maše ti. Drži ogroman buket cvijeća. Možda će ti ga dati. Okrenula sam se. – To je Marcus.
Mahnula sam mu, a on je došao.
– Bok, Miranda.
Držao je ogroman buket ljiljana, dok mu je Twiglet, kao i obično, bio u džemperu, a njegove su šapice virile kroz V-izrez. – Najprije te opazio Twgletić i počeo lajati. Samo je želio pozdraviti svoju učiteljicu.
Pogladila sam Twigleta, on me poljubio u nos, a onda je odjednom skočio u Daisyino krilo.
– O, pogledajte, Twiglet je našao novu prijateljicu.
– Ovo je Daisy – rekla sam, dok ga je Daisy gladila.
– Daisy, ovo je Marcus. Marcus i Twiglet dolaze na zabave za štence. Vidjele smo te u Kopnu Ahoj! – nastavila sam, a Twiglet je Daisy brzo oprao uši. Daisy je podigla pogled.
– O, ti si momak koji vodi tečaj za samoobranu – rekla je. – Sada sam se sjetila. Miranda mije to spomenula.
– Točno. To su samo kratki tečajevi, za svakoga – bilo koje godište, spol, etničku grupu ili vjeroispovijest – svi su dobrodošli.
– Mi bismo željele doći. Zar ne, Miranda? Intenzivno me je gledala.
Uzdahnula sam. – U redu. Samo da ti udovoljim.
– Pa, u tom slučaju – posegnuo je u svoju torbu i izvadio jedan letak – dat ću vam jedan letak. Nalazi se blizu Tottenham Court Roada.
– To je blizu mog posla – rekla je Daisy. – Radim u Bedford Squareu.
– Prvi sat je ovog četvrtka u sedam. Cijena je petnaest funti po satu; radimo u parovima, pa bi bilo vrlo dobro da vas dvije budete par.
– Hoćemo – rekla je Daisy i dala mu natrag Twigleta.
– Zapisi nas. Stavila je letak u torbu.
– Hoćeš li popiti čaj s nama? – upitala sam ga.
– Ne, hvala. Nemam vremena. Idem k djevojci. Ona živi u Princess Roadu.
– Zbog toga nosiš cvijeće? – rekla sam. On je potvrdio.
– Svidjet će joj se.
– Nadam se. Onda se vidimo na sljedećoj zabavi za štence. Nasmijao se i otišao.
– Isuse, mora daje veoma zaljubljen – rekla je Daisy. Twiglet je ostavio nekoliko dlaka na njenoj vesti. – To je cvijeće platio najmanje četrdeset funti. Uostalom, i ja 174 moram ići – rekla je i ustala. – Rekla sam mami da ću je posjetiti. Vidimo se uskoro, Miranda. – Zagrlila me. – I ne brini.
Sporo sam popila čaj i potom otišla. Baš kad sam namjeravala prijeći ulicu, dva su mladića došla do mene. Srce mi je počelo ubrzano kucati. Znam da je to već tradicionalno, ali ne mogu si pomoći.
– Oprostite – rekao je jedan od njih. Pripremila sam se. – Možete li nam reći kako da dođemo do podzemne željeznice? Uputila sam ih, ali sam im zamjerila zbog upita, jer mi se to događa cijelo vrijeme. Možda zato što sam niska i ne izgledam prijeteće, i, a ono što najviše mrzim jest da me obično zaustavljaju muškarci. Dakle, vratila sam se kući, nasmiješila se aromaterapeutkinji koja je upravo zaključavala vrata, a onda sam pregledala e-mailove.
Moj ovčar trči za zlatnom ribicom u jezercu. Pokušava li je uhvatiti? Ne. Pokušava je vratiti u stado. Moja gvinejska svinja vrlo je sramežljiva. Moj zec stalno klima glavom ispred mene kao da je omamljen. To je znak bolesti – mora veterinaru. U tom trenutku mi je stigao još jedan e-mail. Bok, Miranda. Samo sam ti htio reći da sam u Barceloni na snimanju nekoliko dana, ali se vraćam u petak, pa sam se pitao mogu li te rezervirati za subotu navečer? David x. P. S. Mislio sam da bismo mogli raditi nešto zabavno.
Ovaj je tjedan prolazio sporo poput agonije. Prva epizoda Šašavih životinja prikazana je u utorak – izgledala je dobro, iako mi je bilo čudno gledati slučajeve što sam ih imala u ožujku: opsjednuta papiga, zahtjevan hrčak, pasivno-agresivna trbušasta svinja. U srijedu sam imala zabavu za štence. Svi su bili vrlo ljubazni, kao i obično, a na kraju me Marcus podsjetio na sat samoobrane sljedećega tjedna.
– To se održava u crkvi St. Luke u Howland Streetu, izvan Tottenham Court Roada. Odjeni nešto udobno.
– U redu – rekla sam. – Doći ću.
– Lily, zašto i ti ne bi došla? – dodao je. – Samoobrana je vrlo korisna.
– Ne – rekla je – ne treba mi to.
– Ali to što si visoka ne jamči ti da te nikada nitko neće zadirkivati.
– O, ne radi se o mojoj visini – značajno se nasmijala, a onda spustila glas i šapnula – u torbici imam malen, ali učinkovit pištolj.
– U redu. Dobro. Dakle... – stavio je Twigleta u džemper. – Moram ići. Idem k Natalie.
– K djevojci? – upitala sam.
– Točno – odgovorio je sretno.
– Što je bilo s cvijećem? Vjerojatno je bila oduševljena.
– Pa, da... mislim daje bila – rekao je zamišljeno. Pogledala sam ga.
– Problem je u tome što zbog ljiljana kiše. Pa... na njima ima mnogo peludi, zar ne?
Ovoga puta sam joj kupio bombonijeru. Pokazao je ogromnu kutiju Bendicksa.
– Bože, koja sretnica. Vjerojatno mu nije bilo lako.
– Vidimo se sutra, Miranda.
– Da, vidimo se.
No, ipak nisam otišla. Bila sam spremna – čak sam u sedam i pet iz ladice izvadila svoje hlače za trčanje – kada mi je zazvonio telefon. To je bio tata.
– U gradu sam – rekao je. – Mogu li te izvesti nekamo da zajedno večeramo?
– Ah. Pa...
– Mislio sam te nazvati ranije, ali morao sam ići knjigovođi, a onda na sastanak dioničara. No, mislio sam da bi te bilo lijepo vidjeti prije nego odem natrag. Ako nisi previše zaposlena.
– Da. Dakako. Zvuči dobro. Nije bitno ako propustim jedan sat samoobrane. Nazvala sam Daisy na mobitel i objasnila joj.
– Nadam se da se ne ljutiš – rekla sam. – Nisam vidjela tatu već dugo, jer je bio u SAD-u.
– O, ne brini – odgovorila je. – To je mnogo važnije. Znam daje mislila na svog oca. – Reći ću ti što sam radila, pa možeš doći slijedeći tjedan.
Tata je došao poslije osam. Njegova je kosa bila malo sjeda, ali još uvijek je izgledao kao da ima četrdeset i osam, a ne pedeset i osam godina; njegovo lijepo, zgodno lice potamnjelo je u Palm Springsu. Naslijedila sam njegove zelenosive oči, ali, na žalost, ne i njegovu visinu. Tu sam na mamu.
– Mews izgleda vrlo lijepo – rekao je, kad je ušao.
– Da. Kao da živiš u minijaturnom selu. Pokazala sam mu kuću.
– Prilično je Tardis – rekao je s odobravanjem. – Veća iznutra nego izvana.
Pokazala sam mu kat, a kada je namjeravao sići, slučajno je trknuo daljinski upravljač s komode. Odjed_ nom se upalio televizor. Na njemu je bio Alexander s teleskopom.
– Prema kopnu, gospodine Tree! Približite se koliko se usuđujete!
– Aj, aj, kapetane.
Sada je tu bio krupni plan glavne glumice Tilly Bishop, koja je s obožavanjem gledala u Alexandera. Osjetila sam iznenadnu, nekontroliranu potrebu daje probodem.
– O, oprosti – rekao je tata. Podignuo je upravljač, a onda pogledao na ekran. – O, zar to nije...? Tata je jednom vidio Alexandera kada je bio u Londonu prije šest mjeseci. Drhtavom sam rukom isključila televizor.
– Da, jest. Ali... pođimo u kafić.
Kada smo išli kroz Glouchester Avenue do The Engi-neera, bila sam malo mirnija. Dok smo jeli juhu, pitala sam tatu kako je u klubu. Odmahnuo je glavom: – Ne baš dobro. Duboka se bora urezala iznad njegove obrve.
– Zbog problema s članstvom?
– Da, prihodi od upisnina kronično su niski. Stvar je u tome stoje to komercijalni klub, američkog stila, a zato su mi i dali posao. To nije lijep, tradicionalan neprofitni klub kojeg vodi umirovljeni brigadir. Dioničari su imali velika ulaganja i sada žele povrat novca.
– A ako ga ne dobe?
– Onda ja ispadam. Imam ugovor na tri mjeseca i moram postići neki rezultat.
– Zar ne možeš sniziti cijene? Tako da uđeš u konkurenciju.
– Već to radimo.
– Ženski članovi?
– Dakako. S pristupima na svim područjima.
– Plati i igraj? Kimnuo je.
– Da, nevoljko su se složili, za stotinu na dan.
– Što je s reklamom?
– Već smo premašili proračun. Sastanak je bio vrlo stresan – nastavio je. – Dioničari su dali do znanja da od mene očekuju spektakularnog zeca iz šešira, ali ja ne znam kako da to učinim.
Hoću reći da sam veoma uspješno vodio klub u Palm Springsu, ali nikada nisam morao pomaknuti klub s mrtve točke.
– A tamo već ima dosta klubova.
– Točno. Zato moramo ponuditi nešto novo.
– Da, da ti barem mogu pomoći. Kad otvarate?
– Sredinom kolovoza, malo prije tvog rođendana.
– Kako si inače? Prilagođavaš li se životu u Velikoj Britaniji?
– Malo. Barem je sada vrijeme lijepo.
– Da. Imali smo lijepo, dugo proljeće. Što ti nedostaje iz Palm Springsa?
– Moji prijatelji, dakako – i parkiralište; danas mi je trebalo četrdeset i pet minuta da nađem mjesto za parkiranje.
– Jesi li već počeo upoznavati ljude?
Odmahnuo je glavom. – Ne baš, za to će mi trebati mjeseci. Samo bih volio da tvoja majka bude ljubaznija – dodao je. – Lakše bih se ovdje snašao. Igrao se svojim kruhom. – Zapravo, opet sam je vidio.
– Zbilja?
– Na benzinskoj crpki prije dva dana. Ne znam je li me vidjela, ali pretpostavljam da jest jer se vrlo brzo odvezla. No, pomislio sam da bih ja trebao napraviti prvi potez, pa sam... Izgledao je pomalo plašljivo.
– Što?
– Nazvao sam je. Našao sam broj East Sussex Llama Treksa u mjesnom telefonskom imeniku, ostavio joj poruku i rekao da mi se ponekad javi.
– I... je li?
– Ne. Onda sam pokušao ponovno sutradan, ali je blokirala moj broj. Barem sada zna gdje sam. Samo bih volio daje... razumnija.
– Pa... – uzdahnula sam. – Znaš kakva je ona. Trenutno i ona ima problema.
– Zaista?
– S ljamama. Treba mnogo više posla. Zarađuju samo vikendom jer tada ljudi idu u šetnju. Trenutno nemaju mnogo posla u tjednu i to je brine.
– Shvaćam.
– Možda će biti društvenija kada joj posao krene.
– Nadam se – uzdahnuo je. – Mislim... znam da nisam bio najbolji muž na svijetu, Miranda. Znam da se tvoja majka osjećala zapostavljenom.
– Zato što si je zapostavljao, tata, kao i mene.
– Da – uzdahnuo je. – To je istina., Bio sam mlad i sebičan. Odlučio sam slijediti svoj san. No, čovjek bi pomislio da će se nakon dvadeset godina drukčije ponašati.
– Aha. Znam na što misliš.
– Dakle – pogledao je na sat – moram ići. čeka me duga vožnja.
Dok sam mu mahala, zazvonio je telefon. To je bila Daisy, upravo se vratila sa sata samoobrane.
– Bilo je fantastično – uzviknula je. – Osjećam se snažnije! Zbilja moraš doći. Radili smo na reduciranju mogućnosti da postanemo žrtve, a onda smo procjenjivali koliko su opasni neki pojedinci i odlučivali koje ćemo od tri akcije upotrijebiti: Povlačenje, Zastrašivanje ili Sukobljavanje. On je uistinu dobar učitelj – rekla je. – Doći ćeš ovamo slijedeći tjedan, zar ne?
– Da.
– Obećavaš?
– Obećavam.
– Jesi li se opet čula s Davidom?
– Jesam. – I?
– Vidjet ću se s njim u subotu.
– Dobro. I, Miranda, razmišljala sam o tome – što ga bolje upoznaš, lakše ćeš mu reći, zar ne?
– Možda. Nisam bila sigurna u to.
– Što ćete raditi ovoga puta?
– Ne znam. No, kazao je da želi raditi nešto zabavno.
– Klizanje na ledu – rekao je kada me nazvao u subotu ujutro. – Što kažeš? Zašto ne bismo otišli na klizanje?
Razočarala sam se. Izgledala bih nesposobna i neelegantna. – Klizanje na ledu? Ljeti?
– Zašto ne? Bolje je jer nema gužve. I kladim se da to nisi radila godinama.
– Nisam. Kad sam zadnji put bila na klizanju, imala sam devet godina.
– Dakle, idemo li? Mogli bismo u Queensway Ice Bowl, a onda na večeru.
Grizla sam donju usnu. – U re-du.
– Odlično. Nađimo se ispred dvorane u sedam i pol. Kad sam izašla iz podzemne u sedam i dvadeset pet, David je već bio tamo. Odjenuo je traperice, svijetložutu košulju i držao je torbu. Kada me vidio, nasmijao se i poljubio me u obraz; kad me privukao u zagrljaj, opet sam osjetila njegov ugodan, limunast miris. Dok smo silazili niz stepenice, čula sam prigušeno lupanje iz dvorane za kuglanje i udarce iz zabavnoga parka.
– Bit ću grozna u klizanju – rekla sam, dok je kupovao karte.
– Nećemo biti dugo – samo jedan sat. Ovdje je malo neuredno, no barem je dvorana prilično velika. Sada vam, gospođice Bihevioristkinjo, trebaju klizaljke.
– Što je s tobom?
Nasmijao se, a onda iz torbe izvukao par crnih klizaljki i zeleni džemper. – Imaš svoje?
– Prije sam dosta igrao hokej. Kad smo živjeli u SAD-u. – Ah.
Sjetila sam se palice za hokej što sam je vidjela u njegovoj spavaćoj sobi. – Onda si ti profesionalac u ovome.
– Nisam loš. Kližem s vremena na vrijeme i mislio sam da bi bilo zabavno s tobom.
Na recepciji sam predala svoje cipele i dobila par tamno-plavih klizaljki koje su više sličile skijaškim čizmama – jedva sam ušla u njih.
– Daj da ti pomognem – rekao je David. Osjetila sam crvenilo na licu dok je držao moj lijevi zglob i dok sam se pridržavala o njegovo rame. – Kako mala stopala imaš, bako – rekao je kad je zatvorio remen. Onda je obuo svoje klizaljke, navukli smo svoje džempere i oprezno stali na led.
– Samo da nađem ravnotežu – rekao je. – Ostani tu.
– Ne brini. Ne idem nikamo.
Dok sam se s obje ruke držala za rukohvat, pomalo drhteći, David je pod svjetlom reflektora u boji odjednom uhvatio brzinu i otklizao od mene kao strijela te za manje od dvije minute dvaput obišao klizalište. Onda je prošao pokraj mene tako brzo da sam mislila da će se zabiti u mene – zatim je zakočio uz kratak paralelni okret.
– Bože! Ti si doista profesionalac.
– Pa trebao bih biti, kližem već godinama. No, nije teško. Pokazat ću ti. Dođi! Pružio je desnu ruku, ali nije nosio rukavice – ja sam nevoljko pružila svoju lijevu. Napravila sam mali korak, a onda skliznula, pa sam zbog velike navale adrenalina objema rukama zgrabila rukohvat.
– Ne mogu ja to – rekla sam, dok mi je srce lupalo od šoka. – Jednostavno ne mogu. Bojim se da ću pasti. Osjetila sam oštru bol u rebrima.
– Nećeš pasti.
– Hoću.
– Bit će ti lakše ako mi daš ruku. čudno sam se okrenula prema njemu. – Daj mi ruku – ponovio je nježno.
– U re-du. – Sada sam se držala za rukohvat svojom desnom rukom, a lijevom rukom se uhvatila Davida. Krenuo je i ja sam se počela micati.
– To je dobro. Da, tako. Samo ćemo ići sporo oko dvorane nekoliko puta.
– Uhhhh – mrmljala sam, dok su tri tinejdžera projurila pored nas ostavljajući tragove čelika na ledu. – Grozna sam. Ohh! Desna klizaljka je opet pobjegla od mene, ali me David uhvatio ispod ruku. Smijao se dok me pridržavao, a onda me podignuo.
– Oprosti.
– Ne brini. Neću pustiti da padneš. Ali, Miranda, nemoj hodati po ledu. Pokušaj kliziti.
– Ne mogu.
– Da, možeš. Samo guraj naprijed sa svakom nogom – ovako. Sada je išao ispred mene, uzeo obje moje ruke i klizao unatrag dok me lagano vukao. – Tako je bolje. Malo se uspravi.
– Ne mogu. Opet ću pasti.
– Nećeš. Držim te.
– Hoću – rekla sam panično. – Izgubit ću ravnotežu i tebe povući sa sobom.
– Tako si lagana, pa nećeš. Tako. Sada savij koljeno, a onda gurni ulijevo, sada desno. To je to – da – dobro – hej, pa ti kližeš!
Smijala sam se od olakšanja i iznenađenja.
– U početku moraš ići vrlo polako. Klizali smo u krug petnaestak minuta. Polako sam dobivala samopouzdanje i pogledala u druge klizače. Neki su dječaci kružili po klizalištu, a njihove su jakne vijorile; bio je tu i sredovječni par koji očito kliže godinama. U sredini klizališta mala je djevojčica radila piruetu, a ruke je držala iznad glave; očito je vježbala. Sada me David polako okrenuo u svojim rukama i ja sam postala svjesna glazbe. Pjevala je Cindy Lauper.
Ako si izgubljen, traži i naći ćeš me. Uvijek. Ako padneš, ja ću te uhvatiti, čekat ću te...
– Nećeš pasti, zar ne? – rekao je David.
– Neću – nasmijala sam se. Ili, bolje rečeno, hoću.
– Nećeš pasti – rekao je nježno. – Zato što ću te ja držati.... Uvijek. Približio me k sebi. Uvijek... – nećeš pasti – opet je šapnuo dok me lagano okretao. – Misliš da sam te doveo ovamo kako bih se pravio važan, zar ne? – dodao je. – Pa... to nije istina.
– Nije? – nasmijala sam se.
– Nije. To je bila isprika da te mogu držati za ruku. U redu – nastavio je, a ja sam osjetila da crvenim. – Hajdemo nešto pojesti. Dakle, je li bilo zabavno? – pitao je dok smo se penjali uz stepenice.
– Da. Zbilja sam uživala.
– To je dobro. Što bi voljela pojesti?
Išli smo kroz Queensway. – Mogli bismo otići do marokanskog restorana i pušiti hukah ili da odemo u kineski restoran tamo preko? Prošli smo pored stanice Bayswater; na pločniku je bilo mnogo ljudi, a ispred nas je svijetlio plavi svod Whiteleyja. – Tamo je malezijski restoran – David je pokazao – ili maharadžin. Znam da je malo niže dobar libanonski. Što misliš o onom talijanskom?
– Da. Talijanski – odjednom mi se jeo rižot. Restoran je bio ugodan, tih i bez dima cigareta. – Kako ti je bilo u Barceloni? – upitala sam kada smo sjeli. – Što si radio tamo?
– Snimao sam za knjigu o ETI. – Oh. I... zašto su te zvali?
Slegnuo je ramenima. – Zašto ne? Mene takve stvari fasciniraju.
– Kakve stvari? Baskijski separatisti?
– Ne. Ekstremisti.
Konobar je donio dvije čaše crnoga vina. – Politički ekstremizam bilo koje vrste.
Fascinira me što ti ljudi misle kada rade ili postavljaju bombu za koju znaju da će ozlijediti i ubiti nevine ljude. Zar tebi to nije zanimljivo?
– dodao je.
– Zašto bi mi bilo zanimljivo? – pitala sam ljutito. David me pogledao pomalo iznenađeno. – Mislim, ja radije... ne razmišljam o tim stvarima.
– Pa, ne krivim te.
U tišini smo proučavali jelovnik. Reci mu. Reci mu. – Davide?
– Mislim da ću ja lignje. Da? Sada reci. – Moram ti nešto reći.
Pogledao me. – Što? Moje je srce tako jako lupalo da sam podignula ruku na prsa. – O Bože – rekao je s podrugljivom grimasom. – Opet mi moraš reći nešto užasno, zar ne? Kao i prošli put. Vidim ti to na licu. U redu. Pucaj.
– Pa... ja... – Pogledala sam ga. Ne mogu to učiniti, jednostavno ne mogu. Nikada ga više neću vidjeti. – Boli me... zglob.
Nasmijao se. – Miranda, još jedna grozna ispovijest – bolni zglobovi! Za to postoji samo jedan lijek. Morat ćemo opet ići na klizanje. Ja kližem cijelo vrijeme – na tankom ledu. – Ima jedna dvorana na otvorenom u Broadgateu.
Mogli bismo zimi ići tamo – ako još budeš razgovarala sa mnom. Ne, ne – ako ti budeš razgovarao sa mnom, a mogu jamčiti da nećeš.
Onda je počeo govoriti o hokeju na ledu i objašnjavati pravila.
– Volio bih igrati ovdje, ali to je nemoguće – sada ga samo gledam na kabelskoj televiziji; kada sam bio tinejdžer, mnogo sam igrao. Bio sam u juniorima New Haven Allstarsa – rekao je ponosno, kad je stiglo naše glavno jelo. – Moj najveći trenutak je bio kada smo osvojili turnir New England za djecu ispod šesnaest godina. To je bilo na moj petnaesti rođendan. Nikada to nisam zaboravio – rekao je i uzeo vilicu. – Dvadeset i prvog ožujka 1982.
– Tvoj rođendan je dvadeset i prvog ožujka? – ponovila sam.
– Da. Zašto?
– Ništa...
– Znači li ti taj datum što?
Toga dana se dogodilo... – Ne, ne baš, pa... to je prvi dan proljeća.
– Da. A kada je tvoj?
– Sedamnaestog kolovoza.
– O, to je brzo. Izvest ću te na večeru. Ne, nećeš. Jer ćeš me dotad već mrziti. – Miranda, fasciniraš me – odjednom je rekao. Osjetila sam da mi se lice zarumenjelo. – Osjećam da se u tvojoj glavi mnogo toga događa. Osjećam da tu ima nešto – ne mogu baš točno reći – ali, ima nešto intrigantno u svezi s tobom. Da. Ja sam intrigantna. Tako smo se sreli.
– Mislim da si... – zažmirio je... – zagonetna. A, ipak tako je lako razgovarati s tobom – nastavio je. Volim razgovarati s tobom. Vjerojatno ti dosađujem, kad ovako brbljam, ali kad sam s tobom, ne mogu si pomoći.
Igrala sam se jednom žutom ružom u maloj vazi. – No, volio bih znati nešto više o tebi.
O tvom životu. Što je s tvojim prijateljima i obitelji? Tako sam mu, dok smo jeli, pričala o razvodu svojih roditelja, o Hugu, svojim polusestrama, Daisy i o povratku svog oca. – Jesi li bliska s roditeljima? – pitao je, a ja sam spustila vilicu.
– Da, sada jesam, iako prije nisam bila. Prolazila sam kroz prilično... lošu fazu kad sam bila mlađa. Nemoj reći ništa više – neka ostane na ovome.
– Što...imala si burnu mladost?
Osjetila sam kako mi bilo ubrzava. – Što si radila?
– O, pa bila sam malo.... buntovna.
– Zbog nekog posebnog razloga?
– Mislim... daje to zbog toga što roditelji nisu bili uz mene. Moj se otac preselio u SAD i da budem iskrena – osjećala sam da me iznevjerio, a moja mama se ponovno udala i nije imala vremena za mene. Ali, sada... – slegnula sam ramenima. – Dobro se slažem s njima. Iako im se ne povjeravam.
– Nikada?
– Ne. Nikada im ne govorim ništa osobno.
– Zašto ne?
– Vjerojatno nikada nisam stekla tu naviku. Mislim... oni čak ne znaju da sam raskinula zaruke.
– Zaista? Zbilja tajiš bitnu stvar. No, očito je to bilo vrlo bolno za tebe, a neke stvari jednostavno želimo zaboraviti. To je posve prirodno. Pogledao je kroz prozor. – Razumijem te.
Pogledala sam u njegov profil – njegov kukasti nos, snažnu, ravnu bradu i nježnu izbočinu Adamove jabučice.
– To potpuno razumijem – ponovio je tiho. Onda je zavladala tišina. Preko Davidova sam ramena vani vidjela tri tinejdžera kako prolaze s rukama u džepovima.
– Bili smo u kazalištu – rekla sam. – Te noći. Bili smo u Plavhouseu i gledali Tri sestre.
– U redu je – mrmljao je David, okrećući se prema meni.
– Ne moraš mi reći.
– Znam da ne moram – odgovorila sam. – Ali, upravo sam, sjedeći ovdje, shvatila da ti želim reći. Nakon predstave otišli smo ujedan kubanski bar u Strandu i Alexander je odmah popio nekoliko pića. No, to ne opravdava ono stoje učinio. Otišli smo oko jedanaest, zbog Hermana. Uhvatili smo Northern Line do Archwayja. Alexanderov stanje bio udaljen deset minuta hoda od podzemne, a proveli smo lijepu večer i bili smo dobro raspoloženi. Mislim da smo pričali kakvo će nam biti vjenčanje u rujnu. – Uzdahnula sam, pa izdahnula. – Iako mi je sve u magli, teška srca se sjećam koraka iza nas, dok smo išli kroz Holloway Road. Baš kad smo skretali prema Alexanderovoj ulici, Harberton Roadu, odjednom su se pojavila tri čovjeka, bolje rečeno – mladića. Iako ćeš misliti da je to ludo, ja sam pomislila da će me upitati za neki smjer, jer me ljudi to uvijek pitaju – čak i kad sam u inozemstvu i kad nemam pojma gdje sam. No, brzo sam shvatila da nisu to htjeli – jer sada su išli za nama. I onda... onda... – Stiskala sam ubrus u ruci. – Onda su počeli govoriti: – Što imate za nas? Što imate za nas? Tako. Nekoliko puta. – Što imate? Potom je jedan zgrabio moju torbicu. Vukao ju je kao i ja, pokušavajući je zadržati, a ja sam vikala. Sjećam se boli u ramenu, a remen mi je ozlijedio zglob. Nazivali su me jebena kurvo i rekli da će mi prerezati grlo. Još sam se uvijek borila i bila odlučna da je neće dobiti, kad me je jedan od njih udario. Upravo ovdje.
Dodirnula sam lijevi obraz. – Pala sam. Ležala sam tamo i plakala od šoka, a moja je torba nestala, kao i oni. Ili, bolje rečeno, dvojica su otišla. Zaustavila sam se, a Davidovo lice je bilo kao maska. – Treći je još uvijek bio tamo. Pokušavao je skinuti moj zaručnički prsten, ali sam čvrsto zgrčila šaku. Pokušavao mije razdvojiti prste – mislila sam da će ih slomiti – još uvijek se sjećam njegova dahtanja. Onda sam osjetila užasnu bol među rebrima, a zatim tiho lomljenje i nisam mogla disati – to je bila agonija. Zatim sam osjetila da je skinuo prsten. Poslije toga sam čula korake i nedugo nakon toga policijsku sirenu.
Zaboljelo me grlo. – Oprosti.
Žuta ruža mi se zamaglila pred očima. – Oprosti. Zavladala je tišina.
– A gdje je bio Alexander? – nježno je upitao David. Osjetila sam val srama. – Pa... o tome je riječ – sada su mi suze tekle niz lice.
– Nije bio tamo? Nisam mu odgovorila.
– Pobjegao je?
Kimnula sam. David je položio svoje ruke na moje, a suza je tiho pala na njih. Iz džepa je izvadio rupčić i dao mi ga. Nastala je pauza. – Kada si ga opet vidjela?
– U bolnici. Hitna me dovezla u Whittington. Ležala sam na kolicima, ozlijeđena, i nisam mogla disati zbog rebra, a zatiljak me veoma bolio, jer sam – kad sam pala – udarila glavom o rub pločnika. Dali su mi jak lijek protiv boli, o kojega sam osjećala mučninu. Onda se rastvorila zavjesa i tu je bio Alexander. Nikada neću zaboraviti izraz na njegovom licu. Bio je šokiran, dakako – jer je moje lice bilo užasno. No, istovremeno sam mogla vidjeti da se sramio, ali nastojao je da to ne pokazati.
– Isuse! Što je rekao?
– U početku ništa. Onda je rekao Ah, Miranda, samo to. Zatim je pokušao držati moju ruku, ali ja mu nisam dopustila. Samo sam ga pogledala, a onda skrenula pogled. U tom trenutku oboje smo znali daje gotovo.
– Je li pokušao objasniti?
– Rekao je da mi je vikao da potrčim i da je mislio da trčim iza njega.
– Sjećaš li se da je vikao?
– Ne. Ali, bila je zbrka. Možda jest, ne znam...
– No, u svakom slučaju...– mrmljao je David vrteći glavom. – Trebao je provjeriti.
– Da – jecala sam. – Trebao je provjeriti. Rupčićem sam obrisala oči. – Ali nije! On je jednostavno... pobjegao. To je bio onaj životinjski instinkt – bježi ili bori se; a Alexander je pobjegao. Za nekoliko sekundi shvatila sam daje otišao. Znaš li što sam stalno mislila? Mislila sam kako je čudno što je uspio tako brzo pobjeći, jer je imao ozbiljne probleme s tetivom. Eto – šmrcnula sam – zbog toga sam raskinula zaruke.
– Kakva užasna priča – rekao je David. Opet je uzeo moju ruku i držao je u svojima. Zbog toga što si tako mala. Ali dobro si se borila. Bila si hrabra.
– Nisam bila hrabra – rekla sam. – Samo Ijutita. A ironično je što nisam htjela da mi uzmu zaručnički prsten...zato što mi je puno značio. Iako je Alexander već otišao. Njegovo ime znači Branitelj – dodala sam. – "Branitelj ljudi i o tome sam dosta razmišljala.
– Onda, je li ti se... ispričao?
– Nije. Jer bi tako morao priznati stoje učinio. Zato sam tako duboko povrijeđena. Daje samo rekao da mu je žao i daje priznao da me iznevjerio, možda bih mu oprostila. Ne bih ga poštovala, ali mogla bih to zaboraviti. No, on je samo izmišljao isprike pokušavajući reći da sam ja užasno zabrljala i da je on mislio da sam ja dobro i da se možda zbunio u tom trenutku jer je više popio.
– Što je rekao policiji?
Gorko sam se nasmijala. – U bolnici je dao izjavu. U početku im je rekao istu priču – da je mislio da sam s njim. Onda je rekao daje, kad je shvatio da nisam, odlučio potrčati do svog stana i napraviti uzbunu. Ali stvar je u tome...
– Daje imao mobitel?
Kimnula sam. – On je nazvao policiju, ali netko je već nazvao 999.
– I što sad osjećaš prema njemu?
Uzdahnula sam i zavrtjela glavom. – Svašta. Najviše bijes, ali također osjećam i neku tešku tugu i razočarenje.
Pokazala sam na grudi. – Evo ovdje. Kao neki teret. Zato što sam mislila daje Alexander divan. Na njemu mi se sve sviđalo. Ali, onda sam ga morala vidjeti u sasvim novom svjetlu.
– Zar prije nisu postojali neki znakovi?
– Jesu, ali u to vrijeme im nisam davala previše važnosti – to je bila moja pogreška. Bio je vrlo impulzivan – odjednom bi napravio nešto iz čista mira. Mislila sam daje to ljupko – sve dotad. Nije bio... solidan tip čovjeka, pretpostavljam. Ali, bio je zabavan i zaljubljen u mene i ja sam zamislila da sam zaljubljena u njega. Doista sam bila sretna što sam s njim. Vidiš, nisam imala mnogo veza.
David me pogledao u oči.
– Pa... vrlo malo.
– Zašto?
Slegnula sam ramenima. – Ne znam – slagala sam.
– Izbjegavala sam ih... zbog raznih razloga. Cijeli svoj život kao odrasla osoba sam prepuštena sama sebi. A moja veza s Alexanderom bila je za mene velika stvar.
– Jesi li sad u vezi s njim?
– Ne. Ne želim ga ponovno vidjeti. A ni on ne želi mene vidjeti, jer se previše srami. Sljedećeg smo dana Daisy i ja otišle u njegov stan po Hermana i moje stvari. Od te noći više ga nisam vidjela.
– Nije mu smetalo stoje veza završila?
– Ne, iako je očito bio šokiran što se to dogodilo tako brzo. Pretpostavljam da je mislio da ćemo razgovarati o tome, ali menije sve bilo kristalno jasno. Velik, snažan čovjek koji je rekao da me voli napustio me i dopustio da me opljačkaju. Poslije mi je pisao i rekao da mu je žao i...Što ono još?...Ah, i da se osjeća kao i ja. Kao da sam ga ostavila zbog nekog manjeg, trivijalnog razloga. No, nije rekao da mu je žao. Samo je rekao da ne spominjem incident u Archwayju jer je bio zabrinut da se to ne pročuje. Uostalom, poslušala sam ga. Zna samo Daisy – a sad i ti,– ali ja znam da nećeš nikom reći.
David je odmahnuo glavom – Ne. Neću. U svakom slučaju, nisi mi rekla njegovo prezime pa i ne znam tko je on. Miranda, samo ti želim reći da ga ne moraš štititi.
– Ne štitim ga – štitim sebe.
– Ali zašto?
– Jer se zbog cijele stvari sramim. Ponižena sam. Zar ne vidiš? Kao da nisam bila vrijedna da me se obrani.
Pogledao me. – Ja bih te obranio. Do smrti – dodao je s melodramatičnim osmjehom. – Ozbiljno, Miranda, bih. Ja bih te zaštitio.
Slabo sam se nasmijala. – Vjerujem ti.
– Da budem iskren, većina bi muškaraca to učinila. Mislim daje ono stoje on učinio veoma... neobično.
– Da – mrmljala sam. – Zbog toga mi je grozno.
– Koliko si dugo bila u bolnici?
– Samo jednu noć. Barem moje ozljede nisu bile ozbiljne: slomljeno rebro, nekoliko ružnih modrica na licu i čvoruga na glavi. Uostalom, sada je sve zacijeljelo.
– A psihološki? To mnogo teže zacjeljuje od fizičkih ozljeda.
Znam daje govorio iz iskustva.
– Prvih mjesec dana nisam mogla spavati. Imala sam noćne more i stalno su mi se pojavljivale scene tog događaja – još uvijek je tako. I vrlo sam napeta na ulici. Ne podnosim kada mi tko priđe ili čak hoda blizu mene. Moram se boriti protiv potrebe da vičem.
– Pa, nitko to danas neće napraviti, jer ću te ja odvesti kući.
– Zbilja?
– Da. Došao sam autom.
Izašli smo iz restorana i preko Queenswayja došli do Moscow Roada, gdje je David parkirao svoj crni saab.
– Vjerojatno zbog toga ne vjeruješ muškarcima – David je rekao, kad je upalio motor.
– Već nisam vjerovala muškarcima.
– Zašto?
– Zato što su me oni koji su mi bili bliski – od mog tate nadalje – iznevjerili ili izdali na neki način. Sada sam se sjetila svog sna o čarobnjaku iz Oza, s Alexanderom i Jimmyjem – obojica su igrali lava kukavicu.
– Tužno je što se tako osjećaš – rekao je tiho, dok smo vozili kroz Sussex Gardens.
– Ne mogu si pomoći.
– Jesu li uhvatili pljačkaše?
– Ne. Našli su moju torbicu u smeću sljedećeg dana. Uzeli su kreditnu karticu, lisnicu i mobitel. I, dakako, zaručnički prsten. Policija mi se javlja s vremena na vrijeme, ali još se ništa nije otkrilo. Nije bilo identifikacija ili nečega sličnog, iako ih ne želim opet vidjeti, čak ni u postaji. Samo želim zaboraviti.
– Vjerojatno ih mrziš – rekao je tiho, dok smo čekali da skrenemo desno u Marylebone Road.
čula sam hipnotičko kuckanje njegovog indikatora; kao taktomjer.
– Ne, ne volim ih baš.
– Teško je zaboraviti takvu vrstu fizičkog napada – rekao je kad smo ponovno krenuli. – Znam to jer sam i ja to prošao. Vidiš, ono što se dogodilo s mojim rukama...
Pogledala sam u njegovu lijevu ruku, dok je mijenjao brzinu – ...nije bila nesreća.
Moj se želudac preokrenuo. – Nije? – čula sam samu sebe. Prošli smo Planetarium, a onda skrenuli lijevo u park.
– Ne. Rekao sam ti daje bila nesreća jer to inače govorim ljudima – ne volim govoriti o tome. Ali, uopće nije bila nesreća.
– Nije? – rekla sam jedva čujno.
– To je bilo pismo-bomba. Netko iz pokreta za prava životinja poslao gaje mom ocu, ali ja sam otvorio... – Jer je bio tvoj rođendan...– jer je bio moj rođendan. Osjetila sam da mi naviru suze.
– Obično sam oprezno čitao omotnice jer smo tata i ja imali iste inicijale – on se zvao Derek – Da, znam to. – no očekivao sam neke pakete taj dan. Prvi sam sišao i tu je bio jedan paket. Onda sam ga odmotao, a unutra je bila video vrpca. I sjećam se da sam mislio kako je čudno što mije netko poslao video kasetu jer onda nismo imali video; također se sjećam daje imala pomalo čudan miris. Ali, nisam imao razloga biti sumnjičav, pa sam je otvorio. Začuo se pomalo tutnjajući zvuk – zanimljivo, ne bum, nego tutanj – i zabljesnulo je plavobijelo svjetlo – kao oksiacetilen – i plamen, a onda nisam mogao vidjeti. Tada su svi dotrčali, moj otac i brat, a ja sam osjetio bol, borio se za zrak i... bilo je jako puno krvi, i taj užasni kaustičan miris...
– O, Davide...
– Onda je došla hitna. Dali su mi sredstvo za umirenje, pojurili u Brighton Hospital i bio sam na odjelu za opekline mjesec dana. A onda je počela duga agonija s transplatacijama kože.
– O, Davide.
Ne mogu to podnijeti. Osjetila sam čvor u grlu. – To je tako užasno. Tako mi je žao. To je tako užasno. Na trenutak je stavio svoju lijevu ruku na moju.
– U redu je, Miranda, ne moraš se uzrujavati zbog toga. Moram. Moram. – To je bilo davno. I barem mi je s očima sve u redu, hvala Bogu. Samo sam dobio geler u lice – imam ovaj malen ožiljak, ovdje – dodirnuo je svoj obraz – vjerojatno si ga primijetila. Dakle, da skratimo priču, znam kako je to kada te fizički napadne stranac, pa mogu suosjećati s tobom.
– Da, ali ti si doživio sto puta goru stvar. Ja sam doživjela samo običnu pljačku, Davide; nije bilo ugodno, ali mogu to preboljeti. Ali ti...ti...
Zurila sam kroz prozor, a moje su oči bile pune neprolivenih suza. – Mogao si poginuti. Mogla sam te ubiti.
– Bomba nije bila dovoljno velika...iako ne znam jesu li to oni znali, jer je policija rekla da nisu baš vješti. Ali, da, mogao sam poginuti; ili moj tata jer je njemu bila namijenjena. Znaš, to je bilo vrlo čudno, jer on uopće nije sudjelovao u eksperimentima sa životinjama. U svom je laboratoriju imao ljubimca – štakora Ruperta kojeg je zapravo spasio od seciranja. No, većinu svog istraživanja obavljao je na biljkama. Zato to uopće nije mogao razumjeti. Sve do dana kada je umro to ga je zbunjivalo. Uvijek je pretpostavljao da je bio meta zbog neznanja.
Zašto je Jimmy to učinio, opet sam se pitala. Zašto?
– I nikoga nisu uhvatili – mrmljala sam.
– Ne, nisu. Kako znaš?
– Ne, ja...ne znam to – samo sam te pitala. Nikoga nisu uhvatili, zar ne?
– Ne. Nije bilo svjedoka. Sprava je očito bila dostavljena. Nitko ne zna točno kada. U pet ujutro. – Mljekar je rekao daje vidio mršavu osobu koja se odvezla na biciklu.
– Zbilja?
– No, čini se da je to bila djevojčica koja je raznosila novine.
– Ah.
– Istraga se nastavila nekoliko mjeseci. Svi zagriženi ekstremisti su bili čisti, jer su imali alibi. Mislim daje to bilo veoma teško. Davno sam prebolio fizičke ozljede – bio sam mlad, pa su ozljede brzo zacijeljele. Ali psihološki efekt me nikada nije napuštao, djelomično zbog toga što nisam mogao nikog okriviti. Toga je jutra potpuno nepoznata osoba okrenula moj život naglavačke – detonirali su ga. Doslovce. Ni danas ne znam tko je bila ta osoba ili što ih je motiviralo.
Opet se spustila tišina, prekinuta samo zujanjem motora.
– Bi li želio znati? Mislim, kada bi bilo moguće saznati? Bi li želio znati tko je to učinio?
– Pa... to nije baš moguće, jer se dogodilo prije mnogo godina.
– Ali, kada bi nekako mogao saznati – bi li to volio?
– Da, bih. Dakako da bih. Volio bih se naći oči u oči s tom osobom.
Osjetila sam da mi se grlo steže, kao daje tko okretao velik čavao u mojim prsima. – A što onda? – šapnula sam. – Što bi onda učinio?
– Što bih učinio? – ponovio je. – Doista ne znam.
– Bi li im mogao oprostiti?
– Oprostiti im? Možeš li ti oprostiti ljudima koji su te opljačkali?
– Pa... ako bi rekli da im je zbilja žao što su to učinili i ako bi mi vratili moje stvari – da, vjerojatno bih. Ako se tko iskreno kaje, moramo mu oprostiti, zar ne? Zar ne?
– ustrajala sam. – Reci mi!
– Miranda, to su teška pitanja. Ne znam.
– Alija želim znati bi li ti, osobno, mogao oprostiti osobi koja... koja je gurnula tu bombu kroz vrata?
Dok sam čekala odgovor, gledala sam njegovo lice na kojem su se odražavala ulična svjetla.
– Ne – rekao je. Srce mi je stalo.
– Ne bih mogao. Bar mislim da ne bih mogao. Neke se stvari ne mogu oprostiti. Zašto bih ih trebalo oprostiti? Miranda, fotografirao sam previše neoprostivih stvari.
Sada je skretao desno u Mews. – Uostalom drago mije što sam ti rekao. Htio sam ti reći prošli tjedan, ali mislio sam da je to preozbiljno za prvi sastanak. Mislio sam da ću te preplašiti – dodao je. Da, to me užasava. Da...
Stigli smo. Zaustavio se točno ispred kuće. – Hoću li te dopratiti do vrata? – upitao je.
Nasmijala sam se. – U redu je, Davide. Mislim da ne možemo biti bliže nego jesmo. Uzeo je moju ruku i nagnuo se naprijed. – Pa, zapravo mislim da možemo.
Sada je rukama obuhvatio moje lice, a zatim sam osjetila njegove usne na svojima, najprije nježno, onda malo jače, a potom sam osjetila da mu uzvraćam poljubac.
– Ti si lijepa, Miranda – mrmljao je. Bi li to govorio kad bi znao tko sam ja? – Intrigiraš me.
Uhvatila me panika. Ne mogu ovo raditi dok on ne sazna. Otkopčala sam pojas i otvorila vrata. – Ja...-David je vidio moj izraz lica. – Znam – rekao je tiho.
– Prebrzo je, Miranda, zar ne?
– Da – tiho sam odgovorila. – Mislim daje prebrzo.

Deveto poglavlje
– Poljubio te! – Daisy je viknula u ponedjeljak.
– Šššš, Daisy, molim te – stišavala sam je.
Sjedile smo u kafiću Heals, gdje smo se dogovorile za brzi ručak. Bila je gužva, ali smo uspjele naći stol u uglu.
– Poljubio te – ponovila je, začuđeno šapćući. – Smola. Još što?
– Ne.
– Misliš, to je bio samo poljubac?
– Da. Poljubac za laku noć. To je sve.
– Gdje?
– U njegovom autu.
– Ne. U obraz ili u usta?
– Ah. U usta, kad već pitaš.
Osjetila sam da mi želudac podrhtava već od samog sjećanja.
– Smola – rekla je ponovno. – Što se zatim dogodilo?
– Onda sam mu zahvalila na ugodnoj večeri, otvorila vrata i izišla.
– Zar ga nisi pozvala unutra?
– Ne, nisam mislila daje to pametno.
– Zašto?
– Zato što sam bila smetena nakon našeg razgovora. Ali opet ću ga vidjeti.
– Kada?
– U petak. Nazvao me sinoć i rekao da ništa ne planiram za petak.
– Kladim se da te nije htio samo poljubiti – Daisy je rekla iskusno, pijuckajući kavu.
– Da. Mislim daje tako. Znam daje tako...iako je prebrzo. Mislim, srela sam ga samo triput, Daisy. A on misli da sam ja suzdržana jer još uvijek nisam preboljela Alexandera.
– Zar ga nisi preboljela?
– Pa, jesam – i nisam. Nije mi slomljeno srce zbog njega, samo sam ljutita i razočarana.
– Dobro. Sigurna sam daje bio užasnut.
– Da, bio je.
– Jesi li mu se približila?
– Jesam.
– Stvari s tvojim fotografom se razvijaju – zahihotala se. – Jesi li dobar model? Zakolutala sam očima.
– Jesi li očijukala s njim?
– Ne, to je nemoguće – spustila sam glas do jedva čujnoga šapta. – Mislim... kako očijukati s nekim komu si jednom donijela bombu?
– Aha. To bi bilo prilično... ružno.
– 1 jest. No, smatram da mu se dijelom i stoga sviđam, jer misli da sam zagonetna. Ali nisam. Samo sam tamo sjedila u agoniji razumijevanja. No, ironično, ja ga zbog toga privlačim. Jer misli da sam... kako ono? Intrigantna.
Daisy je zavrtjela glavom. – Ti ga privlačiš jer ga privlačiš, Miranda. Vratimo se na glavnu stvar. Kako mu reći... Kako ćeš mu reći?
Tiho sam zagunđala. – Ne znam. Što ga više gledam, to mu više želim reći – a, ipak, u isto vrijeme, ne želim jer ga više nikada neću vidjeti. A ovoga je puta govorio o tome, Daisy. O onome što se dogodilo. Zatim sam ga upitala bi li mogao oprostiti osobi koja je to učinila i odgovorio je da misli da ne bi mogao.
– Ali, kada bi znao da si to bila ti...možda bi mogao.
– Ne znam. Ne mogu to pretpostaviti. To je tako velika stvar. No, on mi mora oprostiti jer seja...
– Zaljubljuješ u njega?
Zurila sam u nju. – Možda. Da, možda jesam. Mislim daje vrlo privlačan.
– Onda pričekaj dok se on zaljubi u tebe. Pijuckala sam svoj cappuccino, razmišljajući, a onda spustila šalicu. – Ne mogu. To bi bilo nepošteno.
– Da – uzdahnula je. – U pravu si. Naravno da si u pravu. Mislio bi da si ga prevarila. Pa...
moraš se suočiti s moralnom dilemom.
Opet je zavladala tišina, a onda nam je konobarica donijela račun.
– Znaš li što je još David rekao? – nastavila sam, posežući za svojom torbicom. – Da se njegov otac nije bavio eksperimentima na životinjama. Ne znam zašto je Jimmy to učinio. Jednostavno ne razumijem. A stvarno moram.
– Pitaj ga – rekla je jednostavno. – Piši mu u Donji dom.
– Ali, netko će pročitati to pismo.
– Onda ga pošalji na kućnu adresu.
– Mogla bi ga vidjeti njegova žena.
– Onda otiđi k njemu na posao i razgovarajte u četiri oka.
– Znam što bi se dogodilo kad bih to učinila. On me ne bi primio, a – ako bih insistirala – optužio bi me da ga pokušavam ucijeniti. Daisy, on ima moćne prijatelje. Mogao bi to iznijeti u javnost i reći da ga uznemiravam – potpuno bi me ocrnio. Rekao bi da sam prije bila opsjednuta njime – što je istina. I da sam mu pisala ona patetična pisma u kojim sam napisala da bih učinila bilo što za njega.
– Ali, Miranda, tada si imala samo šesnaest godina!
– Pa što? Tabloidima to ništa neće značiti. Stvar je u tome, Daisy, da ne želim opet vidjeti Jimmyja. Ovdje je riječ o mojoj savjesti, a ne o njegovoj. Iako se čini da je on nema – sretni prokletnik. Vjerojatno mu je zbog toga lakši život.
– Miranda, veoma si stroga prema sebi – Daisy je odjednom rekla. Pogledala je lijevo pa desno da nas tko ne bi čuo. – Mislim, nisi ti napravila tu bombu, zar ne? – šapu tala je. – Nisi ni znala da postoji. Doista si mislila daje to video kaseta.
– To mi je Jimmy rekao. Rekao je da je to kaseta o neurološkim eksperimentima na majmunima, namijenjena da utječe na savjest prof. Whitea, a ja nisam imala razloga za sumnju.
– Razumijem da se osjećaš užasno jer si bila umiješana u to – Daisy je nastavila – ali ti nisi odgovorna za ono što se dogodilo, pa ne znam zašto se osjećaš toliku krivnju.
– Zbog jednostavnog razloga što to nikomu nisam rekla. Znala sam da bih trebala reći nekomu – roditeljima, nastavniku ili policiji, ali da bih se zaštitila, šutjela sam – i zato se toliko loše osjećam. A zbog moje šutnje, Davidu je bilo mnogo gore jer se slučaj nikada nije riješio. Još uvijek. To je očito.
Dale smo konobarici svoje kreditne kartice.
– No, zašto je Jimmy mislio da se može izvući iz toga?
– Zato što je znao da ne sumnjaju na njega.
– Zašto?
– Zato stoje mnogo puta javno osuđivao nasilje. Pisao je članke u lokalnim novinama o tome da je to pogrešno i napadao je ALF, pa su svi mislili daje on principijelan i hrabar. I meni je to prije govorio. Rekao je da će bolje ponašanje prema životinjama doći samo kroz dušu i um kampanje.
– On je, dakle, mislio daje iznad svih?
– Da. Ali ja nisam, zbog svoje prošlosti. Bojala sam se da će me policija potražiti – stalno sam čekala da mi zakucaju na vrata. No, nisu došli – možda zato što su znali da nisam nikada napravila nešto nasilno. U svakom slučaju, bilo je mnogo pravih ekstremista na koje su sumnjali, ali nikoga nisu uhitili.
– Što bi se dogodilo kada bi nekim novinama rekla za Jimmyja?
– Automatski bih otkrila sebe. Želim najprije reći Davidu da vidim kako će reagirati. Odluči li angažirati odvjetnike, ja ga neću moći zaustaviti. Ali to mora biti njegov izbor.
– Ti si hrabra – Daisy je rekla, dok smo ustajale. – Ovo bi moglo imati užasne posljedice za tebe.
– Da – rekla sam tiho. – Znam. Ali također znam da jednostavno moram reći Davidu. I to želim – i ne želim. To je kao da držiš jednu nogu na kočnici, a drugu na gasu. To je psihološki mrtva točka.
– Sigurna sam da ćeš već pronaći način. Ali kada? – Uostalom – Daisy je nastavila možemo li samo pogledati dolje prije nego odjurim u ured? Moram pronaći poklon za Nigelov četrdeseti rođendan.
Spustile smo se niz drvene spiralne stepenice u najdonju etažu. – Možda ću mu kupiti lijep sag. Znaš, imat će proslavu – dodala je, dok smo prebirale po hrpi sagova. – Sjećaš se onog njegovog starog prijatelja, kojeg si upoznala na roštilju? Tužitelja? Nazvao me u petak da razgovaramo o Nigelovom rođendanu. Kazala sam mu da ću odvesti Nigela na večeru nekamo, ali rekao je da misli da bi Nigel trebao imati pravu proslavu – zabavu iznenađenja – te da će to srediti s još jednim prijateljem, Jonom. Onda sam ja pristala, a Alan me jutros nazvao i rekao daje rezervirao mjesto.
– Gdje?
– U zoološkom vrtu.
– U zoološkom?
– Da, očito se tamo mogu održavati zabave. Nikada nisam tamo bila – nastavila je, dok smo gledale staklene predmete. – To će biti drugog kolovoza. Imali su sreću što su mogli rezervirati taj prostor u tako kratkom roku.
– Hoćeš li ti srediti sve?
Odmahnula je glavom. – Sve će napraviti zoološki, što je odlično, jer ja nemam vremena. Samo ću poslati neke pozivnice – ukrala sam Nigelov adresar. Pozvat ću oko sedamdeset ljudi.
– Nadam se da nećeš morati pozvati njegovu kolegicu Mary. Na roštilju je bila vrlo neugodna – dodala sam, iako nisam namjeravala reći Daisy zašto.
– Bojim se da ću je morati pozvati – Daisy je odgovorila. – Oni su bliski suradnici, a čini se da je dobra s novim šefom, pa Nigel mora biti dobar s njom – ali... slažem se, ona je krava. Možeš pozvati Davida ako želiš – dodala je, dok smo gledale lampe.
– Mogu li?
– Dakako. Nigelu neće smetati, a to će biti bolje i za tebe jer ću biti prilično zauzeta i voljela bih ga upoznati. Zapravo...Isuse, Miranda, pomisli samo: ja znam stvari o Davidu, koje čak ni on sam ne zna.
– Onda ću ga pozvati – rekla sam. – Hvala. Ipak, da nije bilo tebe, Daisy, ja ga ne bih upoznala.
– Zbilja?
– Da, jer si me preporučila Carolinei – Triger je bio povod, odjednom sam shvatila – i tako sam opet srela Jimmyja. A onda si me ohrabrila da potražim Davida.
– I našla si ga!
– Da. – Srce mi je brže zakucalo. – Jesam. Uostalom, drago mi je što će Nigel imati proslavu – bilo bi šteta da je nema.
– 1 očito je da neću spominjati brak prije toga – nastavila je Daisy iznenađujuće mirno. – Jer... pa... to bi pokvarilo njegov rođendan, ako bismo imali krizu.
– Ti odlučuješ.
– Ma što znače još dva tjedna, kada bolje razmislim? – Aha.
Završile smo razgledavanje i krenule prema izlazu.
– Tamo se održavaju satovi samoobrane – rekla je, dok su automobili prolazili pokraj nas.
– Tamo prijeko, u Howland Streetu. Doći ćeš ovoga tjedna, zar ne?
– Da, sigurno.
– Marcus je odličan učitelj. Mislim daje dobro znati te tehnike. Moram žuriti. Moram organizirati zabavu s temom podmorja i naći neke repove sirena za konobarice.
– A ja se moram pobrinuti za mačku nimfomanku. Šašave životinje su imale veliku gledanost – sedam milijuna, stoje odlično za posao. Do srijede poslijepodne dobila sam šest novih klijenata. Ako ih budem imala sedam tjedno, sve će biti u redu. S osam ostvarujem dobit. Devet – i smijat ću se. Moje su se novčane brige počele smanjivati. No, to se ne može reći za moju majku.
– Zarađujemo vrlo malo novca – rekla je kada me nazvala u šest sati. – Zato sam odlučila da ću definitivno započeti s psihoterapijom uz pomoć ljama tijekom tjedna. To ću nazvati Ljama karma. Već sam to stavila na svoju web stranicu i isprintala nekoliko letaka. Jučer sam ti neke poslala poštom.
– Koliko ćeš naplaćivati?
– Stotinu po danu, a to uključuje ručak. Ljudi s mjesnog radija će me intervjuirati, ali meni treba nacionalni publicitet. Znaš li koga iz tog kruga?
– Bojim se da ne znam. Ne krećem se u tim krugovima. No, znam jednog mladića koji radi za Independent on Sundau – odjednom sam se sjetila. – On radi na vijestima, ali reći će ti komu bi se mogla obratiti za članak.
– Jesi li sigurna da ne mogu biti u Šašavim životinjama? – pitala je tužno.
– Znaš da ne možeš, mama. Da budem iskrena, ne želim ih stalno živcirati time.
– Pa... ako znaš koga tko je stvarno pod stresom – bilo koga – reci da me nazovu, onda mogu doći ovamo i provesti dan s dečkima.
Deset minuta kasnije nazvao je tata – smiješno je kako on i mama zovu u slično vrijeme. Možda su povezaniji nego što misle.
Tata je zvučao potišteno. – Predsjedajući mi je oprao uši zbog troška uređenja parkirališta i zapošljavanja osoblja za brigu o travi, a ovoga smo tjedna dobili samo pet članova. Uz to je i golfer profesionalac dao otkaz, jer misli da klub neće opstati. Poslao sam tvojoj majci prijateljsku čestitku, a ona ju je vratila, neotvorenu.
– O, Bože.
– Ja jednostavno ne razumijem. Rekla si da joj ne smeta što sam došao ovamo. No, očito nije tako. čak je ne mogu natjerati da me prepozna, a kamoli da bude pristojna. Pretvara se da me ne poznaje. To je apsurdno.
– Zašto onda jednostavno ne odeš k njoj kući?
– Bože, ne! Vjerojatno bi nazvala policiju. Nisam očekivao da će za mene objesiti natpis Dobrodošao, ali nisam mislio da će biti ovako otvoreno neprijateljski raspoložena prema meni.
– Pa... ona ne oprašta baš lako.
– Pričaj mi o tome. Znaš, Miranda, možda sam napravio veliku pogrešku što sam se vratio – nastavio je. – Mislim, ovdje sam manje od mjesec dana i već sam tako izbezumljen. Baš sam pod stresom – dodao je ljutito. Ah...
Do sedam sati došli su sudionici zabave za štence. Lily je ušla ponosno s dvije boce šampanjca, da proslavi nagradu za najbolji časopis godine što ju je sinoć dobio Moui.
– Napravimo pravu zabavu! – rekla je. – Ne smeta ti, zar ne, učiteljice?
– Ne – rekla sam. – Nemam ništa protiv.
Otišla sam do trgovine iza ugla te donijela neke grickalice i masline. Onda smo svi sjeli i pijuckali Laurent-Perrier i igrali se Dodaj štene.
– Zar ne bismo mogli izaći s njima? – odjednom je pitala Lily.
– Da – složila se Phyllis s drugim velikim gutljajem. Njeni su zgužvani obrazi već bili prilično ružičasti. – Zar ne bismo mogli ići van?
– Da, Miranda, molimo te, molimo te, molimo te – možemo li izići? – govorili su ujedan glas.
– U redu – rekla sam. – Zašto ne?
Još je uvijek dan i mogli smo raditi na osnovnoj neposlušnosti.
– Zar ne bismo trebali raditi na poslušnosti? – rekla je Sue.
Meni se malo ljuljalo u glavi kad sam otišla po Hermanovu uzicu. – Da. Poslušnosti. To sam rekla. Kad smo izašli iz Mewsa, kiropraktičar nam se nasmijao ulazeći u auto.
– To je štenaćka grupa! – viknula je Lily.
– Sada mi reci nešto više o svojim vratolomijama u filmovima – Phyllis je rekla Marcusu, dok su išli ispred mene. On joj je ponudio svoju ruku.
– Ne, Phyllis – protestirao je. – Predosadno je razgovarati o poslu.
– Ali, tvoj posao uopće nije dosadan. Molim te, reci nam – ustrajala je.
– Da, Marcus – rekla je Lily. – Uostalom, moram znati jer bih mogla napisati članak o tebi.
– U čemu najviše uživaš? – pitala je Phyllis, a jedan se dječak zaustavio da pogladi štence. – U vratolomijama s konjima?
– Ne, nisam baš vješt u jahanju. Moji najdraži poslovi su zračne akrobacije: skakanje padobranom, letenje, skokovi, paragliding – bilo što takvo. Volim padove niz stepenice i skokove s motociklom; i uživam u dobrim sudarima automobila.
Primijetila sam da je dječak čudno pogledavao Mar-cusa.
– Prilično uživam kad me raznesu, ako dobijem prigodu – dodao je. – Zračni topovi su najbolji za to.
– Što su to zračni topovi? – pitala je Phyllis očarano kad smo šetali dalje.
– To su platforme na bazi dušika. Samo uđeš u jednu i oni te ispucaju ravno u zrak.
Koristili smo ih u Spašavanju vojnika Ryana – imali smo neke odlične eksplozije. Phyllis je uzdisala od sreće.
– Koja je najbolja vratolomija koju si napravio? – pitala je Lily, dok smo prolazili pokraj kafića The Queens.
– Moram li ti reći? – gunđao je.
– Da, moraš – zapovjedila je.
– U redu – uzdahnuo je. – Ali samo zato što ti pitaš. To je bila tučnjava na velikoj visini koju sam jednom radio.
– Koliko visoko? – pitala je Phyllis.
– Pa, znate onaj kip Krista izvan Ria de Janeira.
– Isuse! – Lily je uzviknula.
– Da – taj. Morao sam se popeti do glave kroz malu rupu i držati se za krunu od trnja.
Onda sam izašao na ruku – tisuću metara iznad grada, i morao se boriti s još jednim kaskaderom.
Phyllis je od silnog straha stavila svoje ruke na grudi. Mislila sam da će se srušiti.
– Jesi li imao sigurnosne konopce? – Lily je pitala širom otvorenih očiju.
– Nisam.
– Jesi li pao? – pitala je Phyllis. – Jesi li tako slomio nos?
– Phyllis, da sam pao s tisuću metara, uvjeravam te da ne bih slomio samo nos. Ne, uzetom me podigao helikopter i spustili su me na plažu Copacabana.
– Jesi li uvijek bio tako odvažan? – zanimalo je Phyllis, kada smo prolazili Primrose Hill Road.
– Ne, zapravo sam bio slabić. Bio sam vrlo sramežljiv i često su mi se rugali. Tako sam slomio nos – na igralištu. Možda sam zato ušao u ovaj posao – da pobijedim svoje strahove.
– Kako je tvoja nova djevojka? – Phyllis je pitala pomalo zajedljivo.
– O, ona je... dobro – odgovorio je. – Ona je savršeno.
– Vjerojatno je bila oduševljena bombonijere – rekla sam.
– Pa, bila je – odgovorio je. – Osim... pa, nažalost, od čokolade Natalie dobije migrenu.
– Zbilja? O Bože!
– Da. – Slegnuo je ramenima. – Nisam to znao. Za nju je to vrlo ozbiljan problem, stvarno pati od migrene, ali – hej – eno je! S naše strane ulice prema nama je dolazila vitka, prelijepa plavuša. To je bila ona – kao iz oglasa. Djevojka koju sam vidjela u Mewsu. Dakle, ona je nova Marcusova vatra.
– Veoma je lijepa – divila se Phyllis.
– Da, predivna je – Marcus joj je šapatom odgovorio. Mahnuo joj je, a ona se zaustavila kao ukopana u svojim tenisicama, a onda prešla na drugu stranu ulice. Potom je izvadila svoj mobitel i birala broj. Odjednom je zazvonio Marcusov mobitel.
– Bok, Nats! – rekao je. – Kako si? Dobro. Da, ja sam dobro – osim što imam laganu prehladu. Kamo ideš? U ljekarnu? Piriton? Za tvoju alergiju? O, shvaćam. Pa... mi samo idemo na Hill s psićima.
– Zašto ona to radi? – šapnula je Phillvs Lily. Lily je slegnula svojim mršavim ramenima.
– Nemam pojma. Možda tako glumi neosvojivu.
– U redu – rekao je Marcus. – Onda se vidimo poslije. Sklopio je mobitel i mahnuo Natalie koja mu je slabašno uzvratila, a onda nastavila niz Regents Park Road.
– Što se dogodilo? – pitala je Lily.
– O, nažalost, Natalie je alergična na pse. A kada je vidjela pse, znala je da će cijela nateći.
– O, Bože – rekla sam.
– Da, zapravo, to može biti vrlo ružno – nije htjela riskirati. Još je gore s mačkama. Dobije groznu reakciju.
– Ali... zar ti to ne predstavlja problem? – pitala je Phyllis. Pokazala je prema Twigletu.
– O, ne... baš – rekao je, prebacujući težinu na drugu nogu. – Ne, ne, ne bih rekao daje to problem.
– Viđala sam je u Mewsu – rekla sam, dok smo skretali prema ogradi. – Zapravo dosta često. Pretpostavila sam da radi ovdje. Nisam znala daje ona tvoja djevojka.
– Pa, jednom na tjedan ide na aromaterapiju da se oslobodi stresa, a onda ide kod homeopata zbog alergija i kod kiropraktičara zbog bolova u leđima. Svaka dva tjedna ide na masažu glave zbog migrena i koristi kineske biljne preparate da joj poboljšaju ying i yang. Tako sam saznao za tebe – rekao je. – Ona je vidjela tvoj natpis na zidu, kada si otvorila ordinaciju.
– Shvaćam.
Pridružili smo se ostatku grupe. – Dakle, sada ćemo vježbati naredbe sjedni i ostani.
Skinite uzicu i poredajte ih ovdje do Hermana. Zatim, koristeći signale rukama, ovako – neka vas čekaju dok izbrojite do pet, onda raširite ruke, a oni će doći. Ako to naprave kako treba, nagradite ih s mnogo pohvala i hrane – imam hrane u torbi – ali nemojte ih nagraditi dok to ne naprave.
– Ostani, Benteley.
– Ostani, Lola.
– Oooostani, Sooty.
– Maisie, oo-sta-nii!
– Ostani tamo, Gwineth draga, nemoj se ni milimetar pomaknuti.
– OSTTTTTAAAANNNNI!!!!!
– Ni milimetar, Gwineth, čuješ li me?
Svi su psići izgledali zbunjeno, ali na kraju su uspjeli sve shvatiti.
– O, draga, bravo, to je bilo briljantno – ti mala genijalko!
– Dobra cura, Roxi!
– Dobar dečko, Cosmo!
– Bravo, Twigletiću. Daj mi pet.
Odjednom je zazvonio Marcusov mobitel. – Bok, Nats! – rekao je sretno.
Svi smo podignuli pogled. Natalie je stajala s druge strane Regents Park Roada, a njena plava kosa se pomalo podizala na povjetarcu. – O – rekao je Marcus. – O – Izgledao je razočarano. – Pa to je samo mala prehlada. Stvarno, to nije ništa. Nisam to trebao spomenuti. To je samo ljetna prehlada. Ne, ne, ne, siguran sam da nije zarazno. Streptokok? Sumnjam. Virus? Ne... Dakako da sam siguran. U redu – uzdahnuo je. – Ako tako misliš.
Onda dobro. U redu. Nazvat ću te poslije. Sklopio je mobitel, a onda se gorko nasmijao.
– Mislim da ti je otkazan sastanak – Lily je rekla, dok smo gledali kako Natalie odlazi.
– Da – rekao je. – Odlučila je da me ne želi vidjeti da ne bi uhvatila moju prehladu. Vrlo je osjetljiva, vidite.
– Onda je ona osjetljivi tip – rekla je Phyllis.
– Da – rekao je – ona je vrlo osjetljiva.
– Krhka.
– Da – složio se s pomalo idiotskim osmjehom. – Ona je krhka.
– Onda pretpostavljam da nije baš sportski tip, zar ne? – pitala je Phyllis. Nasmijao se obzirno. – O, ne, uopće nije sportski tip.
– Onda nije tip za aktivnosti na otvorenom.
– Daleko od toga.
– Onda je veoma drukčija od tebe? – ustrajala je Phyllis.
– Da. Ali, suprotnosti se privlače. Nije li tako?
– Da – odgovorila je. – Ponekad. I nastupila je čudna tišina.
– A... ide li na satove samoobrane? – pitala sam ga. Odmahnuo je glavom. – Pokušao sam je nagovoriti, ali kaže daje to pregrubo. I jest grubo; radimo dosta napada, bacanja i padanja – jako je fizički, očito. Uostalom, dolaziš li sutra? – Da.
Pogledala sam na sat. Bilo je devet sati. – U redu, počelo se smračivati, pa mislim da bismo trebali prestati. Vidimo se sljedećega tjedna u isto vrijeme, a mi se, Marcuse, vidimo sutra navečer.
– Vidimo se – rekao je s osmjehom.
No, kad sam se vratila, na sekretarici je bila Davidova poruka. Pitao je bismo li mogli pomaknuti dogovor na četvrtak, jer je morao odletjeti za Stockholm na neka snimanja. ono – Ali volio bih te vidjeti – rekao je kad sam ga nazvala.
– Osobito stoga što u zadnje vrijeme dosta putujem. Mislio sam da bismo mogli otići do Fotografske galerije – moj prijatelj ima izložbu. Poslije bismo mogli gledati film ili ići u kineski restoran, kamo god želiš. Kako ti to zvuči? Jesi li slobodna sutra?
Sjetila sam se sata samoobrane i osjetila krivnju.
– Da-a – rekla sam. – Jesam.
– Žao mi je što ću te opet iznevjeriti – rekla sam Daisy nekoliko minuta kasnije. – Ali, vidiš, David ide u Švedsku u petak ujutro i tamo će ostati nekoliko dana, pa sam samo...
– Ne brini – rekla je. – To je u redu. Nazvat ću Marcusa sutra ujutro i reći mu da ipak nećeš doći, ali ovaj tjedan će biti zbilja dobro. Naučit će nas obranu laktom i zahvat zgloba. Onda ćemo naučiti kako onesposobiti jednog nenaoružanog napadača. Marcus će odjenuti podstavljenu odjeću, napravljenu da odoli jakim udarcima. Saznat ću kako je to stvarno udariti nekoga!
– Odlično.
– Jesi li zapisala kad je Nigelova rođendanska zabava?
– Jesam. Drugog kolovoza.
– I nemoj zaboraviti – on ni na što ne sumnja.
– Ne brini. Moja su usta zapečaćena.
Sljedećeg jutra poštom je stigao letak mamine Ljama Karme. Na prvoj stranici bila je slika Carlosa i Josea – izgledali su zabrinuto i suosjećajno. Sjetila sam se svoje zamisli. Uzela sam telefon i nazvala tatu.
– Možeš li ikako uzeti slobodan dan? – pitala sam ga.
– Pa, trenutno je to malo nezgodno jer imamo mnogo posla oko otvorenja.
– No, možeš li barem uzeti, recimo, slobodno jutro? Ili barem nekoliko sati?
– Možda bih mogao. Zašto pitaš?
– Brzo ću ti objasniti, ali... želiš li zaista vidjeti mamu?
čula sam kako je uzdahnuo. – Da, želim. Mislim... kada bih samo mogao razgovarati s njom, možda bih mogao neutralizirati njezino neprijateljstvo i njezin stav prema meni bi se mogao promijeniti. Samo bih želio da budemo... uljudni – nastavio je. – Ali ne znam kako to postići.
– Mislim da ja znam.
Rekla sam mu za dane Ljama Karma. – Zašto se ne bi upisao?
– Ali kako? Blokirala je moj broj telefona. A, ako se prijavim pismom, prepoznat će rukopis – i vidjet će moje ime na čeku.
– Hm. To je istina. Gledala sam kroz prozor.
– Mogao bih joj platiti gotovinom – nastavio je. – Ali, onda će me ona lako odbiti. Pogledat će me jedanput i zatvoriti vrata.
– Znam kako ćemo to izvesti – rekla sam. – Poslati ću joj ček i pretvarati se da si moj prijatelj. Reći ću da ti dugujem stotinu funti i da ti plaćam terapiju s ljamama. Njoj je trenutno teško, pa će odmah unovčiti ček, što znači da će te morati upisati.
– Zar neće željeti znati tko sam ja?
– Hoće – ali ja ću joj reći pseudonim.
– Na primjer?
Pogledala sam na policu s knjigama. Charles Danvin... Konrad Lorenz.
– Lawrence Danvin – rekla sam.
– Je li on jedan od Danvina? – pitala je mama kad je pola sata kasnije zapisivala detalje.
– Da, mislim da jest.
– Kako zanimljivo. A kako si ga upoznala?
– On je prijatelj od...
– Daisy? – pitala je. – Da.
– Da, dakako, Daisy poznaje mnogo ljudi – rekla je. – Jer organizira mnoge zabave. Ali zašto ti plaćaš?
– Jer... mi smo išli na...
– Bal? – pitala je.
– Da-a.
– Tako mi je drago što si se opet počela družiti, draga. On je platio tvoju kartu, zar ne?
– Točno...pa sam mu rekla da ću ja platiti ovo.
– Pa, to je lijepo od tebe. A što on radi? Ah. – On je... glu...
– Ne još jedan glumac – prekinula me. – Nadam se da nije.
– Ne. Službenik. U...
– Osiguravajućoj kući?
– Da-a.
– Onda ne čudi što je pod stresom. Sve to računanje je vjerojatno iscrpljujuće.
– Točno. On je zbilja pod stresom. Upravo je promijenio posao, a ljudi nisu baš ljubazni i, osim toga, mora dugo raditi jer su u pitanju milijarde i on se pita je li sve to vrijedno njegova truda – zapravo, on je blizu... – Živčanog sloma?
Mislila sam reći da digne ruke od svega. – Da, živčani slom. Točno.
Moja je majka proizvodila zvukove suosjećanja. – Pa, ne brini – ja ću paziti na njega. Hranit ćemo i timariti ljame, onda ću ga ostaviti samoga s njima. Mislim da ću mu dati Sancha – nastavila je. – Sancho ima mnogo razumijevanja. Onda Lawrence može ići s njim u dugu šetnju i razgovarati s njim o svojim problemima. Jamčim da će se na kraju dana osjećati drukčije.
Nadam se. – To zvuči... odlično.
– Kada želi doći ovamo?
– Za tjedan dana, ako ti to odgovara.
– četvrtak, trideset i prvoga – rekla je. – To ću zapisati. Hvala, Miranda. To je moj prvi klijent!
Ostatak dana je prošao ugodno. Nazvali su me iz Šašavih životinja i rekli da nam je gledanost porasla deset posto. Onda su me nazvali iz tvrtke Pet Wise, osiguravatelja koju su sponzorirali natjecanje Najvitkiji ljubimac godine i podsjetili me da sam pristala suditi u finalu za tri tjedna. Poslijepodne sam imala sastanak s parom tvorova koji su se stalno tukli, a u šest i petnaest smjestila sam Hermana u njegovu košaricu i uhvatila Northern Line do Leichester Squarea.
Galerija fotografa nalazila se u Great Newport Streetu. Ušavši u uski prostor u obliku tunela, osjetila sam jak miris alkohola pomiješanog s dimom. Pogledom sam tražila Davida, ali ga nisam vidjela. Zatim sam, na svoje iznenađenje primijetila Caroline Mulholland, koja mi je bila okrenuta leđima i razgovarala sa ženom u zelenom kišnom kaputu. Što ako je Jimmy ovdje? Uspaničarila sam se i pregledala more lica, ali ga nisam vidjela. Onda je David izašao iz gužve.
– Hej!
Poljubio me, a dodir njegovog obraza na mom učinio me gotovo slabom od želje.
– Doista mi je drago što si uspjela doći. Hajdemo po piće.
– čija je ovo izložba? – pitala sam, dok smo prolazili kroz mnoštvo.
– Arnieja Noblea, mog starog prijatelja. On je ranije također bio fotoreporter – radio je za agenciju Sygma. Upoznat ću vas.
Na moje olakšanje odveo me u stražnji dio galerije, dalje od mjesta gdje je bila Caroline.
Da me vidjela, mogla sam se naći u grotesknom položaju, pa bih morala upoznati Davida s Jimmyjem. Od same pomisli na to bilo mi je loše.
– David i ja smo bili u istim užasnim mjestima – objasnio je Arnie dok smo se rukovali. Imao je kosu boje pijeska te oko četrdeset i pet godina. Njegovo lice puno pjegica, iako zgodno, bilo je naborano i upalo.
– To je točno – rekao je David i dao mi čašu šampanjca. – Iznad nas su letjeli isti meci.
– Jesu – rekao je Arnie sa smiješkom. – Borili smo se da dobijemo najbolje fotografije i ponekad najbolje žene – nasmijao se i udario Davida po leđima.
– Ne slušaj ga – rekao je David s osmijehom. Pogledala sam zidove. Bili su pokriveni pejzažima. – No, ovo nisu nove fotografije.
Arnie je odmahnuo glavom. – Kao i David, ostavio sam se toga. Sada fotografiram samo pejzaže. To je mirnije. A rat je igra za mladiće. Kada je netko drugi prišao da čestita Arnieju, David me povukao i nježno vodio kroz gužvu; njegova je ruka bila oko moga struka.
– Ove su tako dobre – rekao je.
Zaustavili smo se ispod fotografije kanjona u Arizoni.
– Nikada nisam vidio njegove pejzaže. Kompozicija je fantastična.
– Veoma su dramatične – rekla sam. Dok je David gledao sliku, ja sam diskretno bacila pogled na ljude da budem sigurna da Caroline nije u blizini.
– One jesu dramatične – uopće nisu idealizirane. U njima ima mnogo tame – David je zadivljeno dodao.
Pogledala sam ogoljena stabla i sive oblake između kojih se nazirala blijeda svijetlost.
– Atmosfera je prijeteća.
– Da. Ta planina izgleda kao uspavani zmaj. A pogledaj kako vjetar prolazi kroz travu ovdje na početku.
Uhvatio me je za ruku. – Pogledajmo ostale.
Ja bih bila vrlo sretna da odemo iz galerije što je brže moguće, ali David je još uvijek bio oduševljen Arniejevim slikama, pa smo gledali fotografije.
– Duboko...– čula sam ga kako govori, dok sam diskretno gledala preko ramena da vidim je li Jimmy ovdje.
– Prijeteće... crno-bijela tehnika je savršena... ali boje Ansela Adamsa... pejzaž nije toliko veličanstven koliko je prijeteći... nasljeđe dvadeset godina provedenih u ratnim zonama... neizbježno utječe na njegov pogled.
Odjednom je Davidov mobitel zazvonio, a on se javio.
– Oh, bok! Da, pričekaj. Moram se javiti – rekao je.
– Neću dugo.
Kada je otišao u prednji dio galerije, odlučila sam ostati na mjestu. Dok sam zurila u fotografije, mogla sam čuti dijelove razgovora drugih ljudi.
– Odličan kontrast!
– Jeste li vidjeli pejzaže Dona McCulina?
– Zar to nije Quantocks?
– Tamo, Issey Mivake.
– Izgleda više kao Dorset nego Somerset.
– Miranda?
Okrenula sam se. Caroline je stajala pored mene i smiješila se. Iznenadila sam se što je izgledala pomalo napeto. – I mislila sam da si to ti, Miranda. Njene plave oči su sjajile, a njihova boja još više dolazila do izražaja.
– Kako si?
– Oh, bok, dobro sam. Hvala – tjeskobno sam pogledala preko njenog ramena, no nigdje joj nisam vidjela supruga.
– Baš mi je drago što te vidim – rekla je naglašavajući riječi kao što to inače rade ljudi koji su malo više popili.
– Odakle poznaješ Arnieja? – upitala je i pružila čašu konobaru koji je prolazio pored nas.
– Ne poznajem. Tek sam ga večeras upoznala. Ovamo sam došla s... njegovim prijateljem – objasnila sam. – S prijateljem fotografom.
– Dobro. I ja sam ovdje s prijateljicom. Pokazala je u smjeru gdje je stajala žena u zelenom kaputu. – To je Arniejeva agentica, Jessica. Mi smo stare prije, pa me pozvala sa sobom, a budući da James mora na vrlo dosadnu večeru, mislila sam da bi to moglo biti zabavno.
Osjetila sam val olakšanja. Jimmy nije ovdje. Bilo mi se usporilo.
– Znaš – odjednom je rekla s hihotom. – Mislim da sam popila previše šampanjca. Konobari su bili vrlo uslužni, nažalost, a. fatalno je piti na prazan želudac, zar ne? Kimnula sam sućutno.
– A nema kanapea. Ni mrvice. No dobro – slegnula je ramenima i popila još jedan gutljaj.
– Napravila si čudo s Triggerom – dodala je toplo. – Taj dan sam gotovo izgubila strpljenje, ali nevaljalac je skoro promijenio karakter.
– Zaista? – nasmijala sam se. – Pa... to je odlično.
– On se više ne ponaša tako loše. Tvoja prijateljica Daisy mije učinila veliku uslugu preporučivši mi te – nastavila je. – Alija... nisam... znala. činilo se da oklijeva.
– Niste znali što?
– Pa kakva je to bila... slučajnost. Zurila sam u nju napeto. – Na što mislite?
– Pa – opet se hihotala. – Mislim...to što se vas dvoje već poznajete. Osjećala sam se kao da me je netko lansirao u Sunčev sustav.
– Pa, ja ga ne poznajem.
– Ali si ga prije poznavala? Pogledala sam je.
– Zar ne? On mi je rekao.
Osjećala sam se kao da mi je tko niz vrat spustio kockicu leda.
– Vidjela sam kako ste razgovarali poslije zabave, pa sam ga, dakako pitala, što bi učinila svaka žena...
– O, dobro – rekla sam oporavljajući se. – Jesam... poznavala sam ga, da, točno, ali to je bilo... prije mnogo godina.
– Ne brini – rekla je i stavila svoju ruku na moju nadlakticu u znak solidarnosti. – Potpuno razumijem.
– Razumijete...što?
Još uvijek sam se smiješila da prikrijem svoju nelagodu.
– Pa, zašro mi nije prije rekao.
Sada sam se odjednom zacrvenjela kao paprika.
– To je tako tipično za Jamesa – nastavila je. – Njegov obzir prema osjećajima drugih ljudi.
– Molim?
– Pa, on nije htio da tebi bude neugodno, Miranda. Kad se samo sjetim svojih velikih mladenačkih ljubavi.
Dlanovi su mi se počeli znojiti.
– Ja znam daje James bio vrlo zgodan kad je bio mlađi – one plave lokne! – uzviknula je sa smijehom. – Miranda, vidjela sam fotografije – sigurna sam daje bio neodoljiv.
– Ja... sam ga jedva poznavala – slegnula sam ramenima.
– To je bilo veoma... ležerno poznanstvo.
– Ah! Ali on nije tako rekao! On je rekao da si bila opsjednuta njime – nastavila je s očitom iskrenošću.
– Samo sam ti htjela reći daje sve u redu. Ja sam sretno udana i ne bih željela da misliš, ako nas ikada sretneš zajedno, i da ti bude... – rekla je s određenim izrazom lica-...čudno. Zbog alkohola je postala netaktična i neoprezna.
– Veoma sam sretna što poznajem Jamesovu bivšu djevojku – zaključila je toplo. Opet je stavila svoju lijevu ruku na moju. – Samo sam ti to htjela reći.
– Hvala – uspjela sam izgovoriti.
– Još moram reći, mislim da si veoma hrabra– nastavila je i popila još malo šampanjca.
– Molim?
– Pa – rekla je i širom raširila oči. – Rekao mije što ste sve radili kada ste bili zajedno. Zurila sam u nju, a srce mije lupalo. – Kad ste bili u Brightonu. Rekao je da si bila vrlo... zločesta – nasmijala se. – Nema veze, ja mislim da je pisanje grafita po trgovinama krznom prilično hrabro. Bravo, Miranda. Voljela bih da ja imam hrabrosti za takve stvari, ali moj bi me otac ubio!
– Caroline – rekla sam.
– O, tu si, Miranda!
Bio je to David. – Oprosti zbog ovoga.
Gledao je u mene. – Jesi li dobro? Crvena si u licu. Vjerojatno je ovdje malo klaustrofobično. Sad ćemo ići na večeru.
Odjednom je primijetio Caroline. – Bok, ja sam David White – rekao je i pružio ruku. Primijetila sam da je pogledala u njegove ožiljke, a onda u njegovo lice.
– Ja sam Caroline Mulholland – odgovorila je sa smiješkom. – Drago mi je. Lijepo je što smo se vidjele, Miranda. Uistinu se nadam da ćemo se opet vidjeti.
Slabašno sam joj se nasmiješila.
– Dakle, hoćemo li poći?
Kimnula sam. – Doviđenja, Caroline – uspjela sam reći.
– Tko je to bio? – pitao je David, kad smo izašli iz galerije. To je žena čovjeka koji je odgovoran za tvoje ožiljke. – Ime Mulholland mi je nekako poznato – dodao je kad smo skrenuli desno.
– Ona je samo moja klijentica.
– Zar se jedan političar ne zove Mulholland?
– Da... mislim da da. No, ona je imala vrlo problematičnog... vajmarskog ptičara.
– U čemu je bio problem?
– Bio je potpuni nevaljalac.
– Bio je što?
– Htjela sam reći... prema drugim psima. Bio je vrlo... dominantan i u osnovi mu je trebalo ograničiti status.
– Je li uspjelo?
– Očito jest. Upravo mije govorila o tome.
Kad smo prešli Charing Cross Road, shvatila sam zašto Jimmy nije rekao Carolini ono što je učinio. Da, ona nas je vidjela kako razgovaramo i, da, vjerojatno se pitala – osobito stoga jer nije znala da se već poznajemo. No, Jimmy nije htio samo umiriti sumnje svoje supruge. On je zadao prvi udarac. Time što joj je rekao da sam bila očarana njime i da sam bila zločesta – on bi me definitivno diskreditirao u slučaju da izbrbljam nekomu. Njegovo pretvaranje da me štitio od neugodnosti ispunilo me je bijesom.
– Voliš li kinesku hranu? – čula sam Davida, dok smo išli Cranbourn Streetom.
– Volim.
– Ima jedan dobar restoran u Lisle Streetu.
Već je padala noć i ja sam vidjela oblak čvoraka u cik-cak letu preko neba koje se smračivalo. Skrenuvši u Leicester Square čuli smo glazbu. Na istočnoj strani održavao se sajam, sa staromodnim karuselom i vožnjama. Pogledali smo gore, u njegove ogromne mehaničke ruke što su se okretale i njihale s ljudskim teretom koji je vrištao, glava bačenih unatrag, dok im je kosa treperila.
– EEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!! – čuli smo uz muziku.
– AAAAAAHHHHH!!!!
– ISPOVIJEDITE GRIJEHE I BIT ćETE SPAŠENI!! Nekoliko metara dalje stajao je čovjek u vojničkoj jakni i držao jaki mikrofon. Mala grupa ljudi skupila se u polukrug – slušali su ga sa zanosom.
– ISPOVIJEDITE SVOJE GRIJEHE I BIT ĆETE SPAŠENI!! – vikao je. – ZAR NE PIŠE U EZEKIJI, POGLAVLJE
OSAMNAEST, TRIDESETI STIH: POKAJTE SE I OČISTITE OD SVIH SVOJIH POGREŠAKA. NEKA NEPRAVDA BUDE VAŠA PROPAST..
– Hajdemo – rekao je David. Zgrabio me za ruku. – Možemo i bez paklene vatre.
– JER BOG SE RADUJE S ONIMA KOJI SE KAJU – vikao je čovjek. – KAO ŠTO JE NAPISANO U EVANĐELJU PO LUKI, PETNAESTO POGLAVLJE, STIH SEDAMNAESTI: KAŽEM VAM, NA NEBU ĆE BITI VIŠE RADOSTI ZBOG JEDNOGA GREŠNIKA KOJI SE POKAJE NEGO ZBOG DEVEDESET I DEVET PRAVEDNIKA KOJIMA NE TREBA KAJANJE!!
– Ipak, ovo je slobodna zemlja – David je mrmljao.
– TAKO VAM OPET KAŽEM, MOJA BRAĆO I SESTRE, ISPOVIJEDITE SVOJE GRIJEHE I POKAJTE SE!!
Moram priznati Davidu, mislila sam gorko dok smo hodali kroz Leicester Place. Više nije bilo isprika da to ne učinim. U početku sam mogla govoriti da ga dovoljno ne poznajem; ali već smo se sreli četiri puta, pa to više nije bio slučaj. Reći ću mu. Večeras ću to napokon učiniti.– Stigli smo – rekao je. Zaustavili smo se ispred restorana Feng Shing. – Ovdje imaju dobre okruglice od jastoga. Što misliš o ribi?
– Ponekad je jedem.
Odveli su nas do stola u stražnjem dijelu.
– Umirem od gladi – rekao je David. – Pržena lignja? Kimnula sam.
– Jakobove kapice u umaku od crnoga graha?
– Zvuči dobro.
– Hoće li ti smetati ako naručim piletinu?
– Ne, kao što si rekao, ovo je slobodna zemlja.
– I još ćemo naručiti povrće s bambusom.
Pozvao je konobara i naručio. – 1 voljeli bismo miješano predjelo, hrskave morske alge i dva Tsinhao piva? Kimnula sam.
– Odlično – rekao je. – Lako te zadovoljiti. Odjednom mi se nasmijao, a ja sam primijetila da je njegov mali ožiljak nestao. – Lijepo te opet vidjeti, gospođice Bihevioristkinjo. Da znaš kako loše sam se ponašala, ne bi to govorio. Otvorio je štapiće i opet se nasmijao. – Mislim da se navikavam na tebe.
– Zaista? – nasmijala sam se. – Onda, što si radio ovih dana?
– Bio sam par dana u Glasgowu, da snimim nekoliko slika za Udrugu protiv ovisnosti, a onda sam proveo dosta vremena u mračnoj komori; moram razviti mnogo filmova prije nego odem u Stockholm.
– A što ćeš raditi tamo?
– Snimat ću za članak o etiopskim tražiteljima azila za Neivsiveek.
– Etiopljani u Stockholmu? To mi je nekako teško zamisliti.
– Pa, sada je to globalno selo. Zatim moram fotografirati za Nobelovu zakladu. A što je s tobom?
Rekla sam mu za zabavu za štence i za majčinu psihoterapiju s ljamama – nasmijao se na to – i za svoju i tatinu prijevaru.
– Dakle, ona ne zna daje riječ o njemu?
– Ne. Ona misli daje to Lawrence Danvin, moj navodni prijatelj, pa će se blago šokirati. Ali, ako je moram prevariti da razgovara s tatom, onda neka bude tako.
– Sviđa li se tvom ocu još uvijek tvoja majka? – upitao je David, dok smo pili pivo.
– Mislim da da. Sigurna sam daje zato otišao u SAD, kad se ponovno udala. To nije mogao podnijeti.
– No, nije se ponovno ženio?
Odmahnula sam glavom. – Imao je djevojke. Uvijek su bile glamurozne i željele su me impresionirati. Sjećam se jedne Sherryl – darovala mije srebrnu narukvicu, još uvijek je imam. Onda je došla Nancy, trenerica tenisa. Veoma mi se sviđala. Odvela me jedan vikend u Seaworld u San Diegu, dok je tata radio – činilo se daje luda za njim. Ali ni s jednom se nije dugo zadržao, pa pretpostavljam da još uvijek čuva mjesto za mamu.
– Što misliš, kako će ona reagirati kad se on pojavi?
– Bit će ljuta. To bi moglo pogoršati situaciju, ali mislila sam da vrijedi pokušati. Mislim, ti si ostao prijatelj s svojom bivšom ženom, zar ne?
– Da. Razgovaramo s vremena na vrijeme i među nama nema zamjerki. Ako je odlučila da više ne želi biti moja žena, ne znači daje moram mrziti do kraja života.
– Oprostio joj, dakle?
– Što me ostavila? Da. Ako je bila nesretna sa mnom, zašto bi ostala?
– Ali, rekao si da ne bi mogao oprostiti osobi koja te... povrijedila.
– Rekao sam da mislim da ne bih mogao. No to je preopćenito pitanje, jer ne poznajem tu osobu – ili ljude; kako možeš oprostiti nekomu koga nikada nisi sreo? A budući da ja to vjerojatno neću napraviti, pitanje je nebitno. Nikada neću saznati tko je to učinio – rekao je.
– To sam prihvatio već davno i nastavio živjeti. Lijepo je od tebe što se toliko brineš o tome, Miranda, ali ja sam to prebolio prije mnogo godina.
– Davide – rekla sam tiho – nešto ti moram reći. Pogledao me i nasmijao se. – Opet!
Vrijeme za ispovijest. Zurila sam u njega.
– Ti zacijelo ne želiš jesti plodove mora...je li to? Odmahnula sam glavom.
– Željela si nešto vegetarijansko umjesto ovoga?
– Ne, ne. To je nešto ozbiljno, zapravo... ja... Odjednom se pojavio konobar s našim predjelom, ali je zaboravio morske alge, pa se to moralo srediti prije nego smo mogli nastaviti razgovor, a kada se sve sredilo, više nisam mogla.
– Davide – pokušala sam ponovno, dok sam se igrala sa svojim štapićima.
– Prije nego mi kažeš, mogu lija tebi reći nešto ozbiljno?
– U redu.
– Pitao sam se bi li mogla otputovati sa mnom za tjedan dana.
Moje je srce ubrzano zakucalo.
– Znam da se nas dvoje još ne znamo dobro.
Igrao se sa svojom čašom. – Ali mislio sam da bi to bilo... lijepo. Pogledala sam ga. – Kamo?
– West Sussex. Moram fotografirati Petworth i Arundel za Engleski turistički odbor. Unajmili su mi sobu u predivnom hotelu i mislio sam da bi bilo zabavno da i ti dođeš. Dopuštaju i male pse – nastavio je prije nego sam mogla odgovoriti – pa neće biti problema s Hermanom. A ti možeš ići sa mnom dok radim ili možeš ostati u hotelu i čitati. Ne želim te požurivati – dodao je ne gledajući u mene. – Trenutno dosta putujem, pa sam mislio, ako bi išla sa mnom taj vikend, mogli bismo provesti zajedno neko vrijeme. No, ne moraš mi sada odgovoriti. Možeš razmisliti. Igrao se svojim štapićima. – Možeš se čak odlučiti i toga dana.
– Voljela bih ići. Pogledao me. – Zaista?
Na njegovom se licu očitovalo iznenađenje.
– Da. To bi bilo vrlo lijepo.
Nasmijao se. – Pa, to je dobro. Zapravo, to je... odlično. Uzeo je moju lijevu ruku i pomilovao je.
– Ali... možemo li uzeti odvojene sobe? Tako bih se osjećala... udobnije.
Sporo je kimnuo.
– Razumijem. U redu. Vjerojatno još nisi preboljela Alexandera. Na neki način, ali to nije pravi razlog.
– Onda, reci mi – dodao je tiho – Koju si mi to ozbiljnu stvar htjela reći?
– Ah – stisnula sam svoj ubrus. – Dakle...
– Hajde! Što je ovoga puta?
– Pa, radi se o tome da...– duboko sam uzdahnula, a onda osjetila da me hrabrost napušta kao pijesak kroz pješčani sat. – Ja... ja... sam se pitala bi li išao sa mnom na rođendansku zabavu u subotu?
– Je li to sve? – smijao se.
– To je sve.
– Ti si smiješna. Pa, hvala. Nagnuo se preko stola i poljubio me. – Da, išao bih.

Deseto poglavlje
– Pozvao te da ideš s njim na vikend – zaprepastila se Daisy sutradan. Ja sam bila u Stroudu i snimala mačku koja je usvojila dva zečića koje je njen vlasnik pronašao u živici. Snimili smo kako ih mačka mirno čisti kao da ih je sama okotila. Onda sam govorila o drugim primjerima usvajanja: o ovčaru koji je hranio četiri praščića, lavici koja je usvojila mlado gazele, njemačkom ovčaru koji je othranio dvije male lisice, majmunu koji je usvojio janje. Zatim sam, dok se ekipa spremala, nazvala Daisy.
– Vikend? – ponavljala je, dok sam sjedila u parkiranom autu s Hermanom. – Bože! Stvari se zbilja kompliciraju. Kad će to biti?
– Vikend poslije Nigelove zabave. David ide u Stockhoom, a nakon što se vrati kući na tri dana, ide u Pariz. No, plan je da se odvezemo u Petvrorth u petak osmoga.
– Dakle, ideš li s Davidom? Nasmijala sam se. – Da, idem. Točno.
– Je li se što dogodilo sinoć...što bi moglo biti povod ovom? – pitala je i zahihotala.
– Ne. Otpratio me do taksija, a onda otišao kući.
– Jadan momak – uzdahnula je. – Očito mu se sviđaš, to je sigurno.
– Mislim daje tako – rekla sam žalosno. – No, ne požuruje me. Veoma je dobar. Morao je rano jutros uhvatiti let.
– Ali... zar ne želiš... ući malo dublje u to?
Zurila sam kroz vjetrobran. – Da, zapravo, želim. Tako me privlači.
– Zašto to onda ne učiniš?
– Zato što se nikako ne mogu upustiti u vezu s njim, osim ako ne sazna tko sam zaista.
– Aha.
– To ne bi bilo u redu, Daisy. Mnogo sam razmišljala o tome.
– Razumijem. Ali, to onda sve komplicira.
– Da, to je velik problem. No, bar me spašava čitava priča s Alexanderom.
– Možda bi mu mogla reći kad odete zajedno tog vikenda.
Osjetila sam kako mi se želudac prevrće od tjeskobe. – To sam odlučila učiniti. Tada ću ga poznavati već šest tjedana. Ne mogu više odgađati. Nema više premišljanja. Uostalom, kako je bilo na satu samoobrane?
– Bilo je divno – odgovorila je. – Radili smo mnogo scenarija napada. Jesi li znala da – kada te tko napadne s leđa – ne smiješ zakoračiti naprijed i pokušati pobjeći; moraš koračati unatrag i jako ga probosti laktovima ili zabosti potpeticu u nogu. Vježbali smo to na Marcusu. Bio je zaštićen i napadao nas je, a mi smo se morali braniti. Baš je bilo zabavno.
– Nadam se da ga nisi ozlijedila.
– O, ne! Marcus je neuništiv, Miranda. On je tako čvrsta osoba. Koliko je stvari samo preživio! Poslije sata smo ga u kafiću ispitivali o njegovom poslu.
– Samo se nadam da nikada nećeš morati koristiti to što te naučio.
– I ja se nadam. Zbog same spoznaje da se znam obraniti, imam više samopouzdanja.
Obećavaš li da ćeš doći sljedećega tjedna?
– Obećavam. A što radiš ovoga vikenda? Hoćeš li se vidjeti s Nigelom?
– Nisam... sigurna – rekla je nevoljko. – Sutra će raditi cijeli dan, a navečer moram biti na jednoj od svojih zabava. Vjerojatno ću morati ostati tamo do deset, potom ću zacijelo kući na spavanje.
– Što radiš u nedjelju? Možda bismo mogle otići na čaj?
– Oprosti, ali neću moći.
– Bit ćeš s Nigelom, dakako. Ne brini. Moraš provesti neko vrijeme s njim jer ste oboje veoma zaposleni u zadnje vrijeme.
– O, ne, nije to. Idem na mikroletenje.
– Mikroletenje?
– Da. Nikada prije nisam to radila. To je velik zmaj s motorom od motocikla. Navodno vraća romantičnost ranih dana avijacije jer dosta bruji. I nedavno... dobila sam poziv da to učinim, pa sam pomislila – zašto ne? Mislim... život je tako kratak, Miranda – nastavila je. – Mislim da trebaš iskoristiti svaku prigodu koju dobiješ. A što ti radiš ovoga vikenda? – brzo je nastavila.
– Pa, ne mnogo. Imam nekoliko klijenata u subotu, a onda se radujem opuštajućoj nedjelji.
No, nije bilo tako.
Sve je počelo vrlo tiho. Doručkovala sam u Primrose Patisseriji, sjedila na suncu i čitala novine, kada sam vidjela Natalie na ulici. Izgledala je krhko i nježno kao njezin stakleni nakit. Možda se zato sviđala Marcusu. Sada je stala, izvukla stolac, sjela za susjedni stol i naručila čaj od brusnica. Nasmijala sam joj se, no nije me prepoznala. Odjednom joj je zazvonio mobitel.
– O, bok, Marcuse – rekla je. Vjerojatno se morao naći s njom.
– Kako je u Bedfordshireu? Ne, nisu se morali naći.
– O, dobro. Odlični uvjeti? Ne, uopće mi ne smeta... Znam da sam mogla doći. Ali, nisam htjela. Zvuči užasno opasno... Večeras? U redu. Ali, nemoj rezervirati negdje gdje je dopušteno pušenje. Znaš da to ne podnosim... Pa, ne mogu... Marcuse, nije me briga ni ako je hrana dobra. Neću sjediti među ljudima koji puše metar od mene. Imam astmu... Da, već sam ti to rekla...
Pa, to je njihov problem, zar ne? Baš dok sam se pitala – Aha.
– To ne bi bilo u redu, Daisy. Mnogo sam razmišljala o tome.
– Razumijem. Ali, to onda sve komplicira.
– Da, to je velik problem. No, bar me spašava čitava priča s Alexanderom.
– Možda bi mu mogla reći kad odete zajedno tog vikenda.
Osjetila sam kako mi se želudac prevrće od tjeskobe. – To sam odlučila učiniti. Tada ću ga poznavati već šest tjedana. Ne mogu više odgađati. Nema više premišljanja. Uostalom, kako je bilo na satu samoobrane?
– Bilo je divno – odgovorila je. – Radili smo mnogo scenarija napada. Jesi li znala da – kada te tko napadne s leđa – ne smiješ zakoračiti naprijed i pokušati pobjeći; moraš koračati unatrag i jako ga probosti laktovima ili zabosti potpeticu u nogu. Vježbali smo to na Marcusu. Bio je zaštićen i napadao nas je, a mi smo se morali braniti. Baš je bilo zabavno.
– Nadam se da ga nisi ozlijedila.
– O, ne! Marcus je neuništiv, Miranda. On je tako čvrsta osoba. Koliko je stvari samo preživio! Poslije sata smo ga u kafiću ispitivali o njegovom poslu.
– Samo se nadam da nikada nećeš morati koristiti to što te naučio.
– I ja se nadam. Zbog same spoznaje da se znam obraniti, imam više samopouzdanja.
Obećavaš li da ćeš doći sljedećega tjedna?
– Obećavam. A što radiš ovoga vikenda? Hoćeš li se vidjeti s Nigelom?
– Nisam... sigurna – rekla je nevoljko. – Sutra će raditi cijeli dan, a navečer moram biti na jednoj od svojih zabava. Vjerojatno ću morati ostati tamo do deset, potom ću zacijelo kući na spavanje.
– Što radiš u nedjelju? Možda bismo mogle otići na čaj?
– Oprosti, ali neću moći.
– Bit ćeš s Nigelom, dakako. Ne brini. Moraš provesti neko vrijeme s njim jer ste oboje veoma zaposleni u zadnje vrijeme.
– O, ne, nije to. Idem na mikroletenje.
– Mikroletenje?
– Da. Nikada prije nisam to radila. To je velik zmaj s motorom od motocikla. Navodno vraća romantičnost ranih dana avijacije jer dosta bruji. I nedavno... dobila sam poziv da to učinim, pa sam pomislila – zašto ne? Mislim... život je tako kratak, Miranda – nastavila je. – Mislim da trebaš iskoristiti svaku prigodu koju dobiješ. A što ti radiš ovoga vikenda? – brzo je nastavila.
– Pa, ne mnogo. Imam nekoliko klijenata u subotu, a onda se radujem opuštajućoj nedjelji.
No, nije bilo tako.
Sve je počelo vrlo tiho. Doručkovala sam u Primrose Patisseriji, sjedila na suncu i čitala novine, kada sam vidjela Natalie na ulici. Izgledala je krhko i nježno kao njezin stakleni nakit. Možda se zato sviđala Marcusu. Sada je stala, izvukla stolac, sjela za susjedni stol i naručila čaj od brusnica. Nasmijala sam joj se, no nije me prepoznala. Odjednom joj je zazvonio mobitel.
– O, bok, Marcuse – rekla je. Vjerojatno se morao naći s njom.
– Kako je u Bedfordshireu? Ne, nisu se morali naći.
– O, dobro. Odlični uvjeti? Ne, uopće mi ne smeta... Znam da sam mogla doći. Ali, nisam htjela. Zvuči užasno opasno... Večeras? U redu. Ali, nemoj rezervirati negdje gdje je dopušteno pušenje. Znaš da to ne podnosim... Pa, ne mogu... Marcuse, nije me briga ni ako je hrana dobra. Neću sjediti među ljudima koji puše metar od mene. Imam astmu... Da, već sam ti to rekla...
Pa, to je njihov problem, zar ne? Baš dok sam se pitala što Marcus radi u Bedfordshireu da je bilo toliko užasno opasno, zazvonio mi je telefon. Preusmjerila sam pozive na mobitel.
– Je li to Miranda Sweet? – Da.
– Ja sam Keith Bigley i zovem iz Oxforda zbog svog mačka, Alija.
– U čemu je problem?
– Pa, mislimo daje lud. Moja supruga i ja prilično smo zabrinuti za njega. Gledali smo vas u Šašavim životinjama i znamo da je vikend, ali smo se pitali možete li doći do nas?
Eto, toliko o mojoj nedjelji za odmor – mislila sam tužno. Ipak, novac će mi dobro doći.
Platila sam doručak i otišla.
Keith je rekao da se mačak igra s vodom. Fatalno ga je privlačila – tvrdio je. Već sam pretpostavila o čemu je riječ, ali morala sam se uvjeriti. Stoga sam stavila Hermana u auto i krenula.
– Hvala Bogu što ste došli – rekao je Keith otvorivši mi, sat i pol kasnije, vrata. – Ovaj nas mačak zbilja izluđuje.
Zatvorili smo Hermana u blagovaonicu, a onda sam slijedila Keitha kroz kuhinju, gdje je njegova žena prala posuđe. Uz sudoper je stajao veliki žutobijeli mačak, koji je pokušavao smočiti glavu u mlazu vode.
– Kod nas je samo četiri dana– objasnio je. – Dobili smo ga iz mjesnog centra za spašavanje životinja. No, ima taj problem s vodom. Sinoć sam se kupao, a on je pokušao ući u kadu sa mnom. Pokušava ući i u zahodsku školjku. Zabrinuti smo jer bi se – ako jednoga dana zaboravimo spustiti dasku – on mogao utopiti.
Odjednom je mačak skočio sa sudopera, otrčao u vrt i, uz velik pljusak, uletio u bazenčić.
– Vidite – rekla je Keithova žena. Slegnula je ramenima. – čudno. Mi ne izlazimo iz kuće, da ne bi upao u nevolje dok nas nema.
– Dakle, pazite ga poput spasilaca?
Kimnula je glavom. – Naručili smo pokrivalo za bazen – objašnjavala je – ali neće stići još tjedan dana. Možda bismo mu trebali nabaviti rukavice za plivanje – šalila se, a njezin muž je izišao u vrt.
– Što nije u redu s njim? – upitao je, dok smo stajali pored bazena i gledali kako mačak snažno pliva prsnim stilom između ljiljana. – Je li lud? Možda ima tumor na mozgu ili takvo što?
– Sve je u redu s njim – odgovorila sam.
– Ali koja se to mačka kupa?
– Turska mačka – odgovorila sam. – Što?
– To je turska mačka – objašnjavala sam, kad je mačak iskočio iz bazena i stresao se. – Ta vrsta potječe iz jugoistočne Turske, u blizini jezera Vana, i ima tu neobičnu fascinaciju vodom. Kad ste me nazvali, najprije sam pomislila na to, ali morala sam provjeriti. Mislim da je on križanac... – pogledala sam ga, dok je ležao na travi predući poput traktora i ližući vodu s dlake. – No, ima više karakteristika turske mačke: visoke uši, žutu i bijelu boju, dugo, široko tijelo.
– Mislio sam da je velik momak.
– I jest. Mogu doseći dužinu od metra i vrlo su pametne. Možete ih naučiti trikove i odvesti u šetnju. Koliko dugo je bio u centru za spašavanje?
– Samo pet dana. Netko ga je ostavio tamo. Osoblje nije znalo koja je to vrsta. Samo su rekli da izgleda kao kornjačin oklop.
– To je zato što nije čistokrvan – ima ove smeđe mrlje na trbuhu. A, ako su ga držali u običnom kavezu, nisu ga vidjeli u akciji, pa zato nisu ni mogli prepoznati koja je vrsta. Vjerojatno se oduševio kad je došao ovdje i dobro se okupao.
– Što da radimo?
– Ništa – rekla sam – nemojte pokrivati bazen – osim zimi, zbog leda. Nemojte držati ribe, zbog očitih razloga. O, da... i nemojte mu dopustiti da pliva punog želuca, da ne bi dobio grčeve. Pogledao me. – O! Dobro! Je li to sve?
Kimnula sam. – To je sve. Nemate ludoga mačka, samo neobičnog – dodala sam kad smo ušli u kuću.
– Možda bismo ga trebali odvesti na plažu – rekla je njegova žena.
Dok sam vozila natrag, iz svog hotela u Stockholmu nazvao me David. Pričao je o snimanju, a onda sam mu rekla za svog klijenta.
– One su poznate kao mačke plivačice – objasnila sam.
– Veoma su rijetke. Nikada ih prije nisam vidjela.
– Kako neobično! A ima li pasa koji se penju na drveće?
– Ne, koliko ja znam; iako stafordski bulterijeri to rade, draži su im štapovi.
– Dakle, dan ti je bio zanimljiv?
– Da. A sada ću provesti tihu večer, uhvatiti se papirologije i možda malo gledati televizor i...
– Misliti na mene? – rekao je i nasmijao se.
– Da. Misliti na tebe. Davide, ja razmišljam o tebi.
– Lijepe stvari?
– Vrlo lijepe stvari. I stvari koje nikada ne bi pogodio.
– Trebaš li mi sada, prije nego prekinemo razgovor, priznati što ozbiljno? – upitao je podrugljivim tonom.
– Obično imaš.
– Ne, Davide, nemam. Barem ne danas.
– Pa... ja moram tebi nešto priznati. – Sto?
– Da mi... nedostaješ. Misliš li da sam tjeskoban zbog razdvojenosti?
Nasmijala sam se. – Zvuči kao da jesi.
– Onda si ti savršena osoba da me izliječiš, zapravo, ti si jedina osoba koja to može.
Nadam se da ću te uvijek poznavati – dodao je. Moje je srce brže zakucalo.
– Nadam se da hoćeš – odgovorila sam.
Šašave životinje su se prikazivale u utorak, a sljedećeg jutra nazvao me novinar londonskog F.M.-a i zamolio da sudjelujem u emisiji o ponašanju životinja.
– Nazvat ćemo je Ljubimci koji se ludo ponašaju – rekao je. – To je sutra navečer od sedam do osam. Žao mije stoje tako brzo.
Pristala sam, iako sam se loše osjećala zbog toga što ću opet propustiti sat samoobrane; no, znala sam da bi mi emisija mogla donijeti nove klijente. Nazvala sam Daisy – nije zvučala previše ljutito; zapravo, zvučala je malo smeteno, ali očito joj se mnogo toga motalo po glavi. Na upit o mikroletenju odgovorila je daje bilo divno.
– Bilo je tako romantično – rekla je. – Samo zujiš po nebu, a zemlja je ispod tebe. Tako je oslobađajuće – osjećala sam se slobodno.
– Koliko visoko si išla?
– Ne previsoko. Samo tristo metara.
– Zvuči zastrašujuće.
– Ne – sigurno je jer, ako motor prestane raditi, nastaviš jedriti. Slijetanje je bilo malo nezgodno – nastavila je.
– Moraš ići ravno prema tlu, a onda se podignuti u zadnjoj minuti. Očito je trik u tome da spustiš letjelicu, a da je ne zakopaš.
– Nisi letjela sama, zar ne, Diasy?
– Oh, ne, nisam.
– Nadam se da si imala iskusnog instruktora.
– Pa, da. Jesam. Rekao je da će mi pomoći da dobijem dozvolu – moraš skupiti samo dvadeset i pet sati. Dakle, kako su prošle Šašave životinje? – nastavila je brzo.
– Mislila sam gledati, ali sam zaboravila.
– O, u redu je. Bilo je dobro.
– Šašave životinje su bile odlične – rekao je tata, kada me nazvao tog istog dana. – Kako si samo obuzdala onu hiperaktivnu kornjaču.
– Bila je prilično temperamentna.
– A oni agresivni zečevi! Starskv i Hutch.
– Radije Stropski i Bitch. Ti zečići su zbilja bili loše raspoloženi. Kad smo već kod toga, jesi li spreman za sutrašnji sastanak s mamom?
– Spreman koliko mogu biti. Ići ću naoružan cvijećem i samo ću razgovarati s njom, Miranda. Već godinama nismo normalno razgovarali. Imaš li kakav savjet?
– Da. Pokaži veliko zanimanje za ljame. Samo reci da su lijepe, osjetljive i inteligentne itd., itd., itd., a ona će ti jesti iz ruke.
U četvrtak ujutro pripremila sam se za bijesan poziv svoje majke ali – na moje iznenađenje – nije zvala. Onda sam morala ići na nekoliko sastanaka i nisam se vratila kući do pet sati. Mislila sam da mi je možda ostavila ljutitu poruku na sekretarici, no nije bili ničega. Kada sam odlazila u London F.M., poruke još uvijek nije bilo. Pokušala sam nazvati tatu iz taksija, ali je njegov mobitel bio isključen. Možda je zaista preživio dan. Ili gaje možda mama ubila, pa se pokušavala riješiti tijela.
– Hvala što ste došli – rekao je producent Wesley dočekavši me na recepciji u šest i četrdeset i pet. – Emisija traje sat vremena – objasnio je, kad me je upisao. – Izabirat ćemo pozive, jer želimo obuhvatiti različite probleme u ponašanju, kao i neke priče što ih slušatelji žele podijeliti s nama. Želimo biti informativni, ali i opušteni – rekao je i pozvao dizalo.
– Trudit ću se.
U studiju me toplo dočekala voditeljica Minty Malone, potom sam stavila slušalice, režiser je odredio razinu, a u šest i pedeset i sedam počeli su pozivi.
– Sada...– rekla je Minty i nagnula se prema mikrofonu. – Je li vaš ruski hrt labilan? Je li vaša iguana sramežljiva?
Jesu li vaše tropske ribice psihološki nestabilne? Ako je tako, nazovite nas jer večeras razgovaramo o kućnim ljubimcima – i njihovim osobnostima. Naša posebna gošća je bihevioristkinja za životinje Miranda Sweet iz televizijske emisije Šašave životinje. Miranda, želimo vam toplu dobrodošlicu u emisiju.
Minty je nekoliko minuta čavrljala sa mnom, a onda je primila prvi poziv.
– Na liniji imamo Pam iz Penge, a Pam želi znati zašto njezina mačka puno spava.
– To je točno – rekla je Pam. – Ona spava cijelo vrijeme. A ima samo pet godina, dakle nije stara. Želim znati ima li ona gradski stres... ili je samo lijena?
– Nijedno – odgovorila sam. – Ona se samo ponaša kao svaki grabežljivac. Mačke – kao i lavovi – spavaju i do šesnaest sati na dan zbog očuvanja energije, da bi imali maksimum snage za lov.
– O, u redu – rekla je Pam. – Onda se neću brinuti. Hvala.
– Hvala na pozivu, Pam – rekla je Minty. – Sada je na vezi Patrick; ima pitanje o svom ovčaru Murphyju, koji je lud za automobilima. Patrick, hoćete li nam reći što on radi?
– Pa... on je super pas, ali se vrlo lako uzbudi – odgovorio je Patrick. – Zbilja. Vrlo se lako uzbudi. Vrlo lako.
I Patrick je zvučao uzbuđeno.
– Voli sjediti na stražnjem sjedalu, a glavu provuče kroz prozor.
– To nije dobra ideja – prekinula sam ga. – Ja mu to ne bih dopustila.
– No, uistinu iritira što stalno zapitkuje: Jesmo li već došli?, Jesmo li već došli?. Cijelim putem. Mogu vam reći da me izluđuje.
Minty je vrtjela prstom po čelu pokazujući mi da je lud.
– Pa... to može... ići... na živce.
– A sada na liniji tri imamo gospođu Edith Witherspoon, koja je zabrinuta za svog buldoga Archija.
– O, to je točno – rekla je gđa Witherspoon. – Doista sam vrlo zabrinuta. On se ponaša veoma... – oklijevala je – ...nedolično.
Minty je širom otvorila oči, ali ja sam znala što slijedi.
– Dakle, u čemu je problem? – rekla sam.
– Pa... on je dobar kada sam sama. No, kada mi dođu prijatelji na čaj – ili kad je moj red da ugostim članice Ženskog instituta – on se ponaša vrlo loše. Izvedem ga, a on počne lajati da ga pustim, pa popustim. Ako ga ignoriram i usudim se razgovarati s prijateljima, on... on... o Bože... jedva to mogu izgovoriti.
– Je li riječ o nepriličnom penjanju, gđo Witherspoon?
– O, ne, ne. Još je gore.
– Vuče li svoju stražnjicu po podu? Je li to?
– Ne, ne, ne. Pa... radi se o tome da on, pa... on... – sada se njen glas pretvorio u jedva čujan šapat. – Da...?
– On se igra sa sobom.
– O Bože!
– Dobar je ako mu pružam pažnju – nastavila je. – Ako ga uzmem u krilo i hranim ga keksima i govorim da je predivan, dobro se ponaša. Ali kada počnem čavrljati sa svojim prijateljima, povuče se u ugao i počne...
– Mogu zamisliti – ubacila sam se. – Kako odvratno. On traži pažnju na najgori mogući način. Ne čudi što to želite zaustaviti – vjerojatno vam je veoma neugodno, gđo Witherspoon.
– O, to nije moja glavna briga.
– Nije? – Ne.
– A što je?
– Pa...bojim se da ne oslijepi.
Imali smo pitanja o kleptomanskim tvorovima i zaljubljenim gušterima. Bio je ijedan poziv o labradorici koja je zaljubljena u televizor.
– Svaki put kada ga uključimo, ona sjedne ispred i zalijepi njušku na ekran – rekao je Kevin na liniji dva.
– Ona to radi upravo sada... U pozadini smo mogli čuti glazbu iz Eastendersa i povike: – Goldie, makni se s puta! Makni se, čuješ li? Miči se!!! – ... Nitko ne može ništa vidjeti od nje.
– Predlažem vam da stavite televizor na više mjesto, tako da svi možete lijepo gledati.
Možda ga možete pričvrstiti na zid.
– O, u redu – rekao je. – Dobra ideja – nasmijao se.
– Nisam se toga sjetio. Da, pokušat ćemo.
– Miranda, znate li što o papigama? – upitala je Minty.
– Na liniji tri imamo bivšu savjetnicu Rose Costelloe. čula sam za nju.
– Rose ima velik problem sa svojom papigom, zar ne, Rose?
– Da. Imam petomjesečne blizance, koji trenutno mnogo plaču. No, to nije problem.
Problem je što ih moja ptica Rudolph oponaša.
– Kako ružno – rekla sam.
– Da...ali stvar je u tome da to radi kada oni spavaju.
– Vjerojatno ste iscrpljeni – rekla je Minty sa suosjećajnim hihotanjem.
– Jesam. A ako bebe ne viču, to radi Rudolph. Možda Miranda ima kakvu ideju?
– Bože, to je težak slučaj. Mogli biste mu cijeli dan puštati uspavanke, pa će možda njih naučiti oponašati.
– U redu, pokušat ću.
Zatim su ljudi počeli nazivati i govoriti o smiješnim stvarima što ih čine njihovi ljubimci.
– Moja sijamska mačka radi stoj na nogama.
– Moj zec radi salto unatrag.
– Moj konj obožava Picassa.
– Moja amazonska papiga zna pjevati ljubavne pjesme.
– Moja gvinejska svinja voli klasičnu glazbu – rekao je Bili iz Totteridgea na liniji četiri. Onda joj uključim Klasični F.M. Malo Vivaldija – to ona voli.
– Vivaldija? – rekla je Anita iz Stoke Newingtona podrugljivo. – Moja gvinejska svinja voli Mozarta.
– Moja gvinejska svinja voli Schoenberga – rekao je Malcom iz Weyebridgea. – Najnovije stvari.
– Pa, moja gvinejska svinja voli Harrisona Birtwistlea – rekao je Roger iz Hanwella na liniji pet. – Bio je u Festival Hallu.
– Možemo primiti još samo jedan poziv – rekla je Minty, pregledavši bljeskava svjetla na svom stolu. A tema je... o, imamo nešto potpuno drukčije – ljame. Nisam znala da ljudi drže ljame kao kućne ljubimce.
– O, drže – rekla je moja mama na liniji jedan. – I samo sam mislila da bi vaši slušatelji možda željeli znati nešto o terapeutskim dobrobitima što ih možete dobiti provedete li vrijeme s ovim divnim stvorenjima. Vodim šetalište ljama u Sussexu svaki tjedan – naći ćete to na Ljamatreks.com – ali također nudim psihoterapiju s ljamama tijekom tjedna. Pa... ako je neki vaš slušatelj pod stresom ili utučen, mogao bi razmisliti o Ljama Karmi – to je ekvivalentno plivanju s dupinima.
Gurnula sam joj poruku preko stola. To je moja mama, oprostite.
– To zvuči odlično – rekla je Minty.
– Da, jest. Ljame čine čuda za ljudsku psihu – nastavila je mama bez zaustavljanja, a ja sam zakolutala očima.
– Na primjer, došao mi je danas jedan klijent koji je bio pod stresom i iscrpljen i sve što mogu reći jest da je bio potpuno nova osoba na kraju dana. Ah.
– Pa... hvala vam na tome – rekla je Minty.
– Telefonski broj je 01473 289340.
– Hvala vam.
– Dakle, 01473 289340. Ako nisam tamo, ostavite poruku na sekretarici.
– Hvala vam – Mirity je ponovila ljubaznim naglaskom. – 1 to je bio zadnji poziv. Hvala na vašim pozivima i hvala Mirandi Sweet što nam se pridružila; možete je kontaktirati izravno preko njene web stranice Savrseniljubimci.com.
– Hvala, mama – rekla sam iznervirano na mobitel, dok sam se taksijem vraćala kući. Baš lijepo.
– Pa... Miranda, ti si meni danas priredila iznenađenje i ja sam ti to vratila. Kao što sam rekla, treba mi je nacionalni publicitet.
– Kako si znala da sam na radiju?
– Nazvala me prijateljica i rekla da si počela.
– Pravedno. Onda, kako je prošlo s tatom?
– Kako je prošlo s tvojim tatom? – ponovila je. Čula sam da je povukla zrak kroz zube, pa sam se pripremila.
– Zapravo, bilo je... dobro. Bila sam veoma ljuta na tebe, da se razumijemo, ali onda sam shvatila da sam unovčila ček, pa ga nisam mogla odbiti. A na kraju je ispalo daje on prilično... – napravila je smiješan zvuk dok je pokušavala naći pravu riječ – ...zanimljiv.
– Što ste radili?
– Ponašala sam se prema njemu kao prema svojim klijentima. Timario je ljame i hranio ih – vrlo je pažljiv s njima, moram reći. A on i Sancho su se dobro slagali, pa da... bilo je vrlo... pristojno.
– Koliko je ostao?
– Do tri i pol, a onda je morao na posao. I ja sam otišla s njim i pogledala klub.
– Što si učinila?
– Otišla sam i pogledala golf klub.
Zinula sam. – Ali, mama, ti mrziš golf. Prezireš ga. Oduvijek. Rekla si da to nije sport nego uvreda za travu.
– Jesam li?
– Rekla si da bi ih trebalo pretvoriti u javne parkove.
– Pa, dobro...
– Imaš i majicu s natpisom Mrzim golf.
– Hm... To je istina. No, valjda mogu promijeniti mišljenje. Zapravo, mislim da klub tvog oca ima ogroman potencijal, pa se uistinu nadam da će uspjeti.
– Kako si, do vraga, uspio tako šarmirati mamu?
– pitala sam tatu deset minuta kasnije.
– Dosta lako – odgovorio je. – Bila je prilično grozna u početku – da si samo vidjela izraz njenog lica kad je otvorila vrata! Ali znala je da se nije mogla izvući, pa me odvela do staje, aja sam napravio ono što si mi savjetovala i hvalio ljame. Zaista su slatke, moram reći. Onda sam ih timario i razgovarao o njima, i onda... ne znam, počela se smirivati i mi smo... razgovarali – o svačemu. Na kraju sam joj se ispričao što nisam bio najbolji muž... i pitao možemo li biti prijatelji. Onda sam joj rekao za svoje poteškoće u klubu i kako sam zabrinut, pa...
– Što?
– Bila je iznenađujuće suosjećajna.
– Znam. Rekla je daje čak išla s tobom do kluba.
– Da. Zapravo, vodili samo vrlo zanimljiv razgovor o klubu. Vrlo zanimljiv.
I prije nego sam ga mogla pitati što je mislio time, dobila sam drugi poziv – od Daisy – pa sam rekla tati da ćemo o tome sljedeći put.
– Večerašnji sat samoobrane bio je najbolji dosad!
– Daisy je uzviknula. – Morala sam baciti Marcusa – i uspjela sam. Bio je tako zadivljen dodala je sa smijehom.
– Također smo naučili udarac u goljenicu i zbilja ubojit udarac potpeticom. Ima još jedna stvar koju možeš napraviti ako te tko uhvati s leđa, samo ga jako ugaziš po nozi.
– Čini se da je bilo dobro.
– O, bilo je!
Rekla sam Daisy o čudnom razgovor sa svojim roditeljima.
– No, vjerojatno si sretna – uzvratila je.
– Pretpostavljam da jesam...ali sam istovremeno zbunjena. Zašto bi moja mama išla pogledati tatin golf klub?
– Ne znam. Misliš li da... – Što?
– Pa... da joj se opet sviđa?
– Ne baš.
– Zacijelo je nekoć bila zaljubljena u njega. Sada je sama i nije ga vidjela godinama, a tvoj je otac zgodan muškarac. Možda se opet zapalila stara vatra...
– Ne vjerujem. Zašto bi se ona odjednom tako osjećala, nakon što gaje zadnjih dvadeset godina mrzila? Doista ne shvaćam, Daisy.
– Pa... ja se ne bih žalila. Ti si utjecala na roditeljski sklad, a nisi mislila daje to moguće.
– Da, čini se daje tako. Uostalom, kako je kod tebe? – upitala sam. – Jesi li se spremila za Nigelovu proslavu?
– Valjda jesam. Sada šaljem pozivnice. Hoćeš li dovesti Davida?
Moje je srce napravilo bungee-jumping. – Da.
– Dobro. Stavit ću ga na listu. Bit će nas oko pedeset. Alan i Jon žele da svi dođu najkasnije do sedam i trideset, da Nigel ne opazi da dolazimo.
– U koji dio zoološkoga moramo ići?
– To mi nisu rekli. Samo su mi rekli neka svima kažem da slijedite znakove. Nigel i ja doći ćemo taksijem poslije osam, a dotad će maknuti znakove. Nama će zaštitar koji će se pretvarati da je čuvar u zoološkom pokazati kamo moramo ići.
– Onda je to dobro razrađeno. – Da.
– A što Nigel misli da će raditi u subotu?
– Misli da idemo na vatromet i koncert u Kenwoodu i nakon toga na večeru u Hampstead. Vjerojatno će doživjeti šok.
– Imaš i majicu s natpisom Mrzim golf.
– Hm... To je istina. No, valjda mogu promijeniti mišljenje. Zapravo, mislim da klub tvog oca ima ogroman potencijal, pa se uistinu nadam da će uspjeti.
– Kako si, do vraga, uspio tako šarmirati mamu? – pitala sam tatu deset minuta kasnije.
– Dosta lako – odgovorio je. – Bila je prilično grozna u početku – da si samo vidjela izraz njenog lica kad je otvorila vrata! Ali znala je da se nije mogla izvući, pa me odvela do staje, aja sam napravio ono što si mi savjetovala i hvalio ljame. Zaista su slatke, moram reći. Onda sam ih timario i razgovarao o njima, i onda... ne znam, počela se smirivati i mi smo... razgovarali – o svačemu. Na kraju sam joj se ispričao što nisam bio najbolji muž... i pitao možemo li biti prijatelji. Onda sam joj rekao za svoje poteškoće u klubu i kako sam zabrinut, pa...
– Što?
– Bila je iznenađujuće suosjećajna.
– Znam. Rekla je daje čak išla s tobom do kluba.
– Da. Zapravo, vodili samo vrlo zanimljiv razgovor o klubu. Vrlo zanimljiv.
I prije nego sam ga mogla pitati što je mislio time, dobila sam drugi poziv – od Daisy – pa sam rekla tati da ćemo o tome sljedeći put.
– Večerašnji sat samoobrane bio je najbolji dosad!
– Daisy je uzviknula. – Morala sam baciti Marcusa – i uspjela sam. Bio je tako zadivljen – dodala je sa smijehom.
– Također smo naučili udarac u goljenicu i zbilja ubojit udarac potpeticom. Ima još jedna stvar koju možeš napraviti ako te tko uhvati s leđa, samo ga jako ugaziš po nozi.
– Čini se da je bilo dobro.
– O, bilo je!
Rekla sam Daisy o čudnom razgovor sa svojim roditeljima.
– No, vjerojatno si sretna – uzvratila je.
– Pretpostavljam da jesam...ali sam istovremeno zbunjena. Zašto bi moja mama išla pogledati tatin golf klub?
– Ne znam. Misliš li da... – Što?
– Pa... da joj se opet sviđa?
– Ne baš.
– Zacijelo je nekoć bila zaljubljena u njega. Sada je sama i nije ga vidjela godinama, a tvoj je otac zgodan muškarac. Možda se opet zapalila stara vatra...
– Ne vjerujem. Zašto bi se ona odjednom tako osjećala, nakon što ga je zadnjih dvadeset godina mrzila? Doista ne shvaćam, Daisy.
– Pa... ja se ne bih žalila. Ti si utjecala na roditeljski sklad, a nisi mislila daje to moguće.
– Da, čini se daje tako. Uostalom, kako je kod tebe? – upitala sam. – Jesi li se spremila za Nigelovu proslavu?
– Valjda jesam. Sada šaljem pozivnice. Hoćeš li dovesti Davida? Moje je srce napravilo bungee-jumping. – Da.
– Dobro. Stavit ću ga na listu. Bit će nas oko pedeset. Alan i Jon žele da svi dođu najkasnije do sedam i trideset, da Nigel ne opazi da dolazimo.
– U koji dio zoološkoga moramo ići?
– To mi nisu rekli. Samo su mi rekli neka svima kažem da slijedite znakove. Nigel i ja doći ćemo taksijem poslije osam, a dotad će maknuti znakove. Nama će zaštitar koji će se pretvarati da je čuvar u zoološkom pokazati kamo moramo ići.
– Onda je to dobro razrađeno. – Da.
– A što Nigel misli da će raditi u subotu?
– Misli da idemo na vatromet i koncert u Kenvroodu i nakon toga na večeru u Hampstead. Vjerojatno će doživjeti šok.
U subotu navečer David je došao po mene u šest i četrdeset. čim me poljubio, između nas je odmah zaiskrio elektricitet.
– Bok. Mogu li te opet poljubiti? – upitao je. Kimnula sam. Osjetila sam njegove ruke oko svog struka i njegove usne na svojima. – Kakav lijep početak večeri – mrmljao je njišući me s jedne strane na drugu.
Mogla sam osjetiti losion za brijanje na njegovom vratu.
– Onda... idemo u zoološki vrt, zar ne?
– Da. Ali, moram umotati dar za Nigela, pa... bi li mogao... staviti prst... ovamo? Odgrizla sam komad ljepljive vrpce. – I ovamo... gotovo!
Onda sam izvadila čestitku. – Želiš li da i tebe pot-pišem?
– Nisam ga upoznao, ali zašto ne?
Potpisao se do mog imena. Miranda i David. Kada sam vidjela naša imena, jedno do drugoga, osjetila sam neizmjernu sreću, kao da mi je netko javio dobre vijesti.
– Ovo je lijepo – rekao je David, dok smo išli cestom i držali se za ruke. Kad smo prešli preko kanala i ušli u Regents Park, vidjela sam poster za Kazalište na otvorenom i sjetila se Alexandera. Unatoč svojoj ljutnji, osjetila sam čudnu zahvalnost zbog onoga stoje učinio. Da me te noći nije napustio, ne bih sada bila ovdje s Davidom – pola svoga života željela sam naći Davida.
– O čemu razmišljaš?
– O, samo mi je drago što sam te upoznala. Stisnuo mi je ruku. – I meni je drago. Vjerojatno je to bila sudbina. Ne, nije.
– Mislim da nam je bilo suđeno da se sretnemo. I jest.
– Dakle, reci mi tko će sve večeras bit na proslavi. Rekla sam mu sve o Nigelu i Daisy.
– Pet i pol godina? To je dosta vremena.
– Da. Daisy se želi udati. Dosta joj je čekanja.
– Voli li ona njega?
– Mislim da voli.
– Samo misliš?
– Pa... s njim je već dosta dugo... i naviknula se na njega.
– Je li to prava ljubav?
– Mnogi se ljudi vjenčaju bez nje. I mogu je razumjeti što ne želi početi iz početka s nekim drugim, nakon toliko vremena. Ona bi se željela udati. Nigel je malo čudan, ali je u osnovi dobar...
– Je li tebi drag?
– Da, ali...
– Ali što?
– Vrlo je sebičan. Iskorištava činjenicu da ga ona nikada nije prisiljavala na brak jer se boji da ne prekinu.
Prešli smo na Inner Circle i vidjeli lijepo odjevene ljude koji su išli prema ulazu u zoološki vrt Albert Gate.
– Samo slijedite znakove na svojoj lijevoj strani – rekao nam je član osoblja i zabilježio naša imena.
Zbilja, tu su bili veliki znakovi s balonima na kojima je pisalo Nigelov 40. – Ovim putem. Prošli smo pored kaveza u kojima su bile velike, plave papige, giboni i Dijanini majmuni. Blizu sada zaključanoga glavnog ulaza vidjela sam zadnji znak. Veliku strelicu s privezanim žutim balonom, što je pokazivala prema Kući gmazova.
Ispustila sam uzvik iznenađenja. – To je u Kući gmazova?
– Jadničak – rekao je David i nasmijao se. – Kažnjava li ga Daisy tako?
– Ne,ona nije imala ništa s tim; sve su sredili njegovi prijatelji Alan i Jon.
– Shvaćam, to je, dakle,šala.
– Vjerojatno.
Drugi gosti su se smijali zbog izbora prostora. Prepoznala sam Nigelovu majku, njegova brata i nekoliko ljudi koji su bili na roštilju, uključujući njegovu kolegicu izražajna lica, Mary, koju sam ignorirala.
Alan, odvjetnik, pozdravio nas je. – Molim vas, krenite desno, prema kraju sobe i stanite pored središnjeg znaka.
Prošli smo kraj osvijetljenih akvarija, gledajući kineske aligatore, kornjače, zmije i čegrtuše; onda smo se svi skupili pored ogromnoga guštera i šaputali kao urotnici.
– Veoma će se iznenaditi.
– Misliš li da zmije hrane živim životinjama?
– Hoće li se naljutiti?
– Siguran sam da ću se početi smijati.
– Ja znam da ću se početi smijati.
– Jednom sam vidio crnu mambu.
– Nigel će doći za pet minuta – rekao je Alan. – No, umjesto da ga zaskočimo i viknemo Iznenađenje!, želim da svi počnemo izlaziti, mirno po dvoje ili troje, kao da je to nešto potpuno normalno. To će ga zbilja zbuniti. Odjednom mu je zazvonio mobitel. – Jesu li? U redu. Reći ću im. Ljudi, oni stižu, molim vas da budete tiho.
Svi smo se nasmijali u polutami, a napetost je rasla. Pogledala sam u ogromnoga guštera koji se sporo kretao u svojem akvariju izbačenih laktova i lijeno plazio jezikom. Onda smo čuli korake, pa škripanje vrata.
– Daisy, jednostavno ne razumijem – čula sam Nigela. Njegov je glas odzvanjao preko kamenog poda. – Zašto ne bismo sutra išli ovamo? Zakasnit ćemo na koncert.
– To će biti samo kratko zagledavanje – odgovorila je. – Samo želim vidjeti... ovaj... nosatu zmiju. Gledaj, Nige, otrovna žaba. Ooo, pogledaj ovu zelenu mambu, ovdje piše da moramo biti oprezni.
– Siguran sam da je tako. Ali koncert upravo sada počinje.
– O, nema veze ako malo zakasnimo.
– Ali, ne želim propustiti Beethowena.
Sada sam iz našega skrovišta vidjela kako je Alan zakoračio naprijed sa svojom suprugom Jane, a onda, nekoliko sekundi kasnije, i Nigelov mlađi brat, Jack. čuli smo lupkanje njihovih koraka po podu.
– Nigel, jesi li vidio ovu kobru? – čula sam Daisy. – A tamo je zbilja lijepa kornjača.
– Alane...?– čula sam kada je Nigel odjednom rekao. – Što...?
Ispustio je čudan zvuk, nešto između smijeha i štucavice.
– I Jane! Što vas dvoje, do vraga, radite ovdje?
– Samo smo ti došli poželjeti sretan rođendan, Nigele – odgovorio je Alan.
– Jack! – uzviknuo je Nigel. – Što ti...? Christine? Jon?
Sada smo svi izlazili iz svojega skrovišta po dvoje ili troje. – Edward? Mary! Mama?
– Sretan rođendan, dušo – rekla je Nigelova mama.
– Miranda? Što...? – Nigel je bio potpuno zaprepašten.
– Sretan rođendan – nasmijala sam se. – Ovo je David.
– Sretan rođendan, Nigele.
– SRETAN ROĐENDAN – svi smo rekli.
Nigel je pogledao u Daisy, onda zakolutao očima, pa se opet nasmijao i zavrtio glavom. Znači zbog ovoga ne idemo u Kenvrood – nasmijao se, a Daisy je kimnula.
– Pa...što da kažem? Moj Bože!
– Nigele, nije ti svaki dan četrdeset godina – rekao je Alan. – Pa smo se svi složili da ga moraš proslaviti.
– To je kao u seriji Ovo je tvoj životi Sada su konobari s pregačama prošli kroz vrata i donijeli pladnjeve sa šampanjcem, tanjure kanape sendviča i zabava je počela. Dok je pozdravljao goste, na Nigelovom se licu još uvijek odražavao šok. – Ne mogu vjerovati – ponavljao je. – Jednostavno ne mogu vjerovati.
Uskoro je zgradom odjekivao razgovor i smijeh.
– Jesi li vidio onu anakondu – vjerojatno ima šest metara?
– I više!
– Jesi li ti išla u školu s Nigeom?
– Tamo je zmija koja proizvodi dovoljno otrova da ubije pedeset tisuća miševa.
– Točno.
– Zbilja? Koliko je onda to ljudi?
Zatim smo svi izašli i stajali na niskom, jakom suncu pored kaveza ibisa slušajući udaljeno tuljenje majmuna i sova te krikove čimpanza. Alan je Nigelu objašnjavao zašto su izabrali baš ovaj prostor.
– Mi smo zapravo željeli Lavlju terasu, ali već je bila rezervirana za drugu zabavu. I ne bi se svi mogli tamo sakriti, pa smo se odlučili za Kuću gmazova.
– Drago mi je da je to razlog – Nigel se smijao i popio velik gutljaj šampanjca. – Zabrinuo sam se! Koliko dugo ste ovo planirali?
– Oko tri tjedna. Daisy je napravila listu. Daisy se nasmijala.
– Pa... divno je – rekao je Nigel gledajući gomilu. Rukom je prošao kroz slabu kosu. – Kakvo divno iznenađenje!
Popio je šampanjac, a onda uzeo još jednu čašu. Zaista, piće je dobro išlo, primijetila sam, kada sam upoznala Daisy s Davidom.
– Baš mije drago što sam te upoznala – rekla je. – čula sam mnogo stvari o tebi. Mnogo više nego što bi željela.
– Samo lijepoga, dakako!
David se nasmijao. – 1 menije drago što sam te upoznao, Daisy. Donio sam sa sobom svoj mali fotoaparat – rekao je. – Bi li željela da idem okolo i snimim koju sliku?
– Ne moraš to raditi – rekla je. – Nisi na dužnosti.
– Nije mi nikakav problem.
– Pa, to bi bilo divno – rekla je. – Ali prvo ću ja slikati tebe s Mirandom. David joj je dao aparat, a onda stavio ruku oko moga struka. Naslonila sam se na njega.
– Izgledate savršeno zajedno – Daisy je rekla. – 1 još jednu. David me ekstravagantno poljubio u obraz.
– To je divno! – hihotala je Daisy. Onda mu je vratila aparat. – On je vrlo privlačan šapnula je kada je David otišao u gužvu. – I očito je lud za tobom.
– Doista tako misliš?
– Bože, da. To se vidi. Kako te samo gleda. Drži se njega, Miranda.
– Hoću... ako budem mogla. Sam Bog zna da to želim. Kada sam krenula za Davidom, prošla sam pokraj Mary.
– O da, on je vječiti neženja – čula sam je kako govori. – Ali jako dobar. O, ne, nikada me nije zanimao.
Nasmijala sam se.
– Bože, ne – nije moj tip.
Gledala sam Davida kako fotografira. Bio je toliko neprimjetan da nitko nije znao da to radi. Kretao se između ljudi, mirno se namještao i fotografirao, potom bi se pomaknuo, a nitko ga nije primijetio. Njegovo je fotografiranje bilo koso, prikriveno. Razdvojenost mu je vjerojatno psihološki odgovarala, shvatila sam. Kao daje najprije trebao filtrirati ljude kroz svoj objektiv.
– Samo sam ih želio slikati dok ima svjetla – rekao je kada sam ga sustigla.
– Hoćeš još jednu čašu šampanjca?
– Da, molim.
Kada sam krenula prema najbližem konobaru i čula Nigelove prijatelje, obožavatelje bonsaija, koji su se divili stablu eukaliptusa.
– Bilo bi odlično da ima deset centimetara, zar ne?
– Ah. Ali eukaliptusi su vrlo nezgodni.
– No, vrijede truda. Moraš ih stalno držati na hladnom mjestu da ne bi rasli.
Kad sam uzela čašu šampanjca za Davida, primijetila sam da je Nigel iskapio svoju u dva gutljaja. On inače ne pije puno, pa sam pretpostavila da je to vjerojatno uzbuđen zbog zabave. U isto vrijeme, mislila sam da Daisy izgleda ukočeno.
– Zabava je odlična – šapnula sam. – Uživaš li?
– O... da. Uspjela je.
U daljini smo mogli čuti nježne note gudačkog kvarteta.
– To je vjerojatno s druge zabave – rekla je. – I mi smo mogli imati takvu glazbu, ali svi su bili protiv.
– A što radiš sutra?
– Pa... idem na mikroletenje.
– Opet?
– Da. Vidiš, uživala sam prošloga tjedna. Jednostavno sam... uživala.
– Zar ne želiš biti s Nigelom?
Slegnula je ramenima. – Pa, ja bih to voljela. Ali on mora raditi. Znaš kako je s njim. Pogledala sam ga. Posebno u ovom trenutku.
– Barem se večeras dobro zabavlja.
– To je istina, ali... previše pije.
Ponovno sam ga pogledala. Doista je bio malo crven u licu.
– Pa... može se ljutiti što navršava četrdeset godina, zar ne, Diasy...?
– Neću ga ništa pitati za B – šapnula je.
– Zbilja?
– Da.
– Zašto?
Slegnula je ramenima. – Ja... ne znam. Upravo sam odlučila – que sera, sera.
Odjednom se pojavio David. – Daisy, mislim da sam sve slikao. Poslat ću fotografije emailom Mirandi, a onda ih ona može proslijediti tebi. Usput, možemo li malo lutati po zoološkom?
– Mislim da ne možemo ići baš daleko. Alan je rekao da moramo ostati u ovom području jer ne žele da uznemirimo životinje. O, moram razgovarati s konobarom, ispričavam se. Tako smo David i ja otišli u kratku šetnju. I upravo dok smo gledali medvjede na Planini medvjeda, čuli smo brze korake iza sebe.
– Gdje je prokleti izlaz? – pitao je poznati glas. Okrenula sam se i ugledala Lily – bila je elegantna, ali iživcirana.
– Kako ću, do vraga, izaći odavde?
– Lily?
– Miranda!
– Bok. Ti nisi na ovoj zabavi, zar ne?
– Ne. Ja sam bila na onoj u Lavljoj terasi – priredila ju je Nancy de Nobriga – i izgubila sam se pokušavajući pronaći izlaz.
– Jesu li lavovi bili zabavni?
– Ne, spavali su – lijeni prokletnici, ali vidjeli smo risa.
Odjednom je primijetila Davida i iznenadila se. – D. J. White? Dobri Bože!
– Bok, Lily.
– Što ti radiš ovdje?
– Pa, ovdje sam sa... – pokazao je na mene, a Lily je elegantno podignula obrve za dva centimetra na svom visokom, glatkom čelu.
– A tako-rekla je čudnim glasom. – Onda vi...hodate, je li tako?
– Moglo bi se reći – David se nasmijao.
– Pa, Miranda, ti si vragolasta – rekla je Lily. – Nisam imala pojma. Jeste li se poznavali prije...
– Ne – odgovorila sam. – Nismo.
– Zapravo smo se upoznali zahvaljujući tebi.
– Zbilja? – Da.
Bilo mi je ubrzalo.
– Jer da me nisi unajmila da fotografiram Mirandu, nikada je ne bih upoznao.
– Dakako. Sada sam se sjetila. Osjetila sam trnce u rukama.
– Ne znam zašto si se sjetila baš mene za taj posao – David je nastavio. – Ali mi je veoma drago što jesi.
– O, ali to nije bila moja ideja! – Lily je uzviknula.
– Kako to mislite?
– To je bila Mirandina ideja.
Osjećala sam se kao da sam upala u minsko polje.
– Mirandina?-David je ponovio. Pogledao me začuđeno.
– Da – rekla je Lily. – Ona je to predložila, zar ne, Miranda? I moram reći da je to bila sjajna ideja. Uostalom, ne mogu stajati ovdje i tračati. Moram ići na druge zabave, a vozač me čeka, pa... možete li mi, molim vas, reći gdje je izlaz?
David je pokazao desno, a ona nam je poslala poljubac i otišla.
– Ti si zamolila Lily da me angažira? – rekao je David. Začuđeno je podigao obrvu.
– Da – rekla sam. – To je točno.
– Ali zašto? Nisi ništa znala o meni, Miranda. O, da, jesam. – Ne razumijem.
– Zato što... Vidjela sam tvoju fotografiju... onu na naslovnoj stranici Guardiana G2. Bore na Davidovom licu su se počele ispravljati. – 1 ja... sam mislila daje... vrlo dobra. U tom trenutku sam bila s Lily, a ona se pitala kojeg fotografa da unajmi – i tako...
– slegnula sam ramenima – ja sam predložila tebe.
David je začuđeno zavrtio glavom. Onda se nasmijao.
– Onda si me u biti željela upoznati?
O, da. – Da, jesam.
– Zato što ti se svidjela moja fotografija?
– To je... točno.
– Dakle, sve si ti smislila?
Kimnula sam. Nasmiješio se, a onda se počeo smijati. – Pa, ti si puna iznenađenja. Ali, zašto mi nisi prije rekla? Skrenula sam pogled. – Ne znam.
– Pa... ja sam... prilično polaskan. Dakle, htjela si posebno mene za fotografa?
Kimnula sam. – I... Lilyje mislila daje to dobra ideja, pa te nazvala i ti si došao toga dana k meni i slikao me.
David je na trenutak zadržao dah, a onda izdahnuo i prasnuo u smijeh. – Ti si duhovita, gospođice Biheviori-stkinjo.
Očito mije povjerovao. Moja je tjeskoba nestala. – Jesi li mi zbog toga ponudila pivo te večeri?
Ne, to nije bio razlog. – Da – odgovorila sam tiho. – Točno.
– Ti si intrigantna žena, Miranda Sweet. Da, jesam. Ja sam intrigantna. Zbog toga se užasno osjećam. – Ponekad ne znam što da mislim o tebi – rekao je. – Ja... o... što se sada događa?
Alan je zapljeskao. – Dame i gospodo! Molim vašu pažnju... molim vas. Glasovi su se stišali, a onda je iz mraka izašao konobar s ogromnom tortom u plamenu.
– Sretan rođendan ti – pjevao je Alan.
– Sretan rođendan ti – svi smo se pridružili.
– Sretan rođendan, Nigel.
– Sretan rođendan TIH!!!
Svi su zapljeskali dok je Nigel krenuo ili, bolje reći, posrtao do torte i bučno puhnuo.
– Oprezno, Nige!
– Ugasi ih iz prvog puta!
– Neka netko donese protupožarni aparat!
– O, bravo! – svi smo pljeskali.
– Govor!
– Gooovor!
– Hajde, Nigel. Reci nam koju riječ.
Nigel je teško uzdahnuo, a onda lijevom rukom prošao po kosi.
– Dakle...– počeo je.
čak se i u polutami moglo vidjeti da mu je lice bilo prilično crveno.
– Što a kažem? Što a kažem? Osim da sam potpuno iznenađen.
– I potpuno pijan! – uzviknuo je Jon.
– Da – Nigel se hihotao. Namjestio je naočale koje su bile malo nakrivljene. – Vjeroatno jesam. Ali ovo je bila... posebna večer. I... dakle – sporo je treptao kao što inače rade ljudi kada pretjeraju u piću. – Samo bih htio... z-zahvaliti... Alanu i Jonu i Daisy... što su sve redili. Odlično. I htio bih zahvaliti svima vama... što ste mi omogli da roslavim. Nisam imao pojma... da ću povesti večer ovako – nastavio je. – Nisam imao pojma. Mislio sa da idem na koncert s Daisy i poslije na... večeru. – Da budem iskren.... – Izgledao je kao da oklijeva. Očima je prešao po ljudima. – Da budem iskren, ja sam planirao... iznenđenje za nju. Daisy, gdje si? – Sada je gledao u sve nas, kao da se nije mogao koncentrirati.
– Tamo je, budalo! – rekao je Jon.
– O. Da-a. Tu s-pogledao je Daisy, koja je stajala kraj mene, a onda još jedno duboko uzdahnuo. – Vidiš, htio sam ti dati nešto. Evo. Lijevom rukom je posegnuo u džep i dvaput ga promašio, ali iz trećega je pokušaja izvadio malu, crvenu kutiju. – Daisy, pito sam se bi li... – Nigel se sada pomalo njihao – mi... učinla... čast... vrlo vellcu čast... i postala... mi ženom?
– Što? – šapnula je.
Nigel je napravio nekoliko koraka prema njoj, a onda otvorio kutiju. Učinio je to prejako i odjednom je nešto zlatno i blještavo odletjelo u zrak, a onda palo na pod uz tihi cin.
– O, prokletstvo!
Nigel se spustio na jedno koljeno i lijevom rukom dohvatio prsten, a onda ga dao Daisy između palca i kažiprsta kao neku poslasticu. To je bio veliki safir s dva dijamanta. Daisy je kao paralizirana zurila u prsten.
– ... oćeš li mi učiniti... čast... žena? – Nigel je opet mrmljao.
– Želiš da se udam za tebe? – rekla je tiho kao da nikada nije pomislila na to. Izgledala je iskreno iznenađeno i – u isto vrijeme – malo uplašeno. Vidjela sam da je bacila pogled na okupljene goste. Nitko se nije micao. Onda je opet pogledala Nigela.
– Da-a – odgovorio je Nigel. – Želim.
– O, Bože – rekla je Daisy tiho. Nigel joj je zgrabio ruku – po mome mišljenju, više da smiri sebe – i stavio prsten na njezin prst. Onda je netko počeo pljeskati, pa se netko pridružio i sada, odjednom, svi smo pljeskali.
– Napravio je to! – Alan je uzviknuo, a Nigel je nespretno ustao i obrisao prašinu s koljena. – On je napokon to napravio! Podignimo naše čaše – ne samo za Nigelov četrdeseti rođendan – nego za njegove zaruke s Daisy! Za Nigela i Daisy.
– Za Nigela i Daisy.
Pogledala sam joj lice. Plakala je.

Jedanaesto poglavlje
– Vjerojatno si se šokirala – rekla sam joj kad me nazvala sljedećeg jutra.
– Da – rekla je promuklim glasom. – Šokirala sam se.
– Nisi to očekivala, zar ne?
– Možeš to ponoviti! čudna stvar je što sam odlučila da pričekam prije nego se suočim s njim – rekla sam ti. Bila sam nekako... manje opsjednuta nego prije.
– No, zbog toga se to i dogodilo. Kada nešto jako želimo, često to ne dobijemo, a tek kada to pustimo, dobijemo.
– Kako ironično – rekla je tiho.
– Molim?
– Vrijeme.
– Na što misliš?
Nastala je čudna, kratka tišina. – Mislim... kada sam postala malo opuštenija, on me napokon zaprosio. Zvučala je malo razdraženo, skoro iznervirano.
– Ali, to je diuno – rekla sam. Nastalaje još jedna čudna tišina. – Zar ne?
– Da – rekla je tiho. – Vjerojatno.
– Sretna si, zar ne? – čula sam kako je uzdahnula.
– Mislim da jesam. Ili bolje rečeno, dakako da jesam. Mislim, Isuse, napokon sam dobila što sam htjela; ili što sam... ali... u isto vrijeme... – stala je. – Ne znam... Ne znam kako se osjećam – dodala je smeteno.
– Zato što su ti osjećaji veoma zbrkani. To je prirodno – zaruke su vrlo velika stvar.
– Ne, nije samo to.
– Onda je možda antiklimaks.
– Nije.
– Dakle, u čemu je problem? Trebala bi skakati od radosti.
– Znam to.
– Zašto onda nisi sretna?
Uzdahnula je. – Zato što...– počela je. – Zato što...-Nastala je teška pauza tijekom koje su se čuli čudni zvukovi.
– Zbog načina na koji je to učinio? – pretpostavila sam. Opet pauza. – Je li to razlog?
– Da-a – odgovorila je.
– Zato stoje bio pijan?
– Točno. Zato što je bio pijan. Zato se ovako osjećam. Bilo je tako... razočaravajuće.
Zaprosio me, pijan kao letva, pred svim tim ljudima. To je trebala biti osobna, intimna stvar.
– Pa, imao je prsten kod sebe, znači da te namjeravao zaprositi u restoranu, što bi bilo osobno i intimno, ali bio je malo zatečen.
– Da – uzdahnula je. – To je rekao.
– Zato se vjerojatno i napio – nastavila sam. – Od nervoze.
– Nema sumnje. Dvaput je povratio na putu kući. Pa, ako zvučim pomalo tužno, to je zbog toga što... moje zaruke nisu bile romantične kako sam se nadala.
– No, barem te zaprosio, Daisy. A to je najhitnije, jer je Nigel čovjek kojega želiš.
– Da, vjerojatno je tako – rekla je tužno. – Mislim... da. Da... dakako da jest.
– A prsten je divan.
– Jest.
– I moći ćeš nositi vjenčanicu.
Zamislila se trenutak. – Da. Moći ću odjenuti vjenčanicu. Iako... Nigel je planirao vjenčanje za prosinac. Prije nego je jutros otišao na posao, pogledao je u svoj planer i predložio dvadeseti prosinca.
– Nema veze, možeš nositi ogrtač ili zlatnu pasminu ili možeš dati šivati jaknu.
– Nisam na to mislila.
– U čemu je onda problem, Daisy? Ne razumijem.
– Pa ne misliš li daje vjenčanje u prosincu malo... prebrzo?
– To su živci – rekla sam Davidu kasnije toga dana, kada smo analizirali zabavu. Otišli smo na ručak u vegetarijanski restoran Manna u mome kvartu.
– Već tri godine Daisy želi da je Nigel zaprosi, kao da cijela njezina sreća ovisi tome, a sada – kad je to napokon učinio – ona je uzrujana. To je zbog veličine obveze – rekla sam pojevši zadnji komad svoje savijače s nadjevom od tikvica. – Iznenadila se. Oporavit će se za nekoliko dana.
– Ali, Miranda, zar nisi primijetila?
– Primijetila što?
– Što je rekla kad ju je Nigel zaprosio?
– Što je rekla kad ju je Nigel zaprosio? – ponovila sam. – Pa... ne sjećam se daje išta rekla.
Spustio je vilicu. – Točno.
– Kako to misliš?
– Mislim... nije rekla da. Pogledala sam ga. – Nije? Odmahnuo je glavom. – Ne. Pokušala sam se prisjetiti. – Oh. U pravu si... Mislim daje to bilo zbog šoka. Vjerojatno joj je bilo teško gledati neobične formalnosti u toj situaciji.
David je slegnuo ramenima. – Možda.
– I bilo ju je sram jer je bio pijan. Nikada prije nisam vidjela Nigela pijanog.
– A što rade danas? – pitao je kada je konobar odnosio naše tanjure.
– Otišla je na mikroletenje.
– S Nigelom?
– Zacijelo se šališ. On nikada ne radi takve stvari. Otišao je u ured.
– To je prilično čudan način provođenja vikenda za tek zaručeni par.
– Znam, ali to je za njih normalno. Njihovi su se interesi uvijek... razlikovali.
– Poslao sam ti fotografije e-mailom, pa ih ti pošalji Daisy. Ima vrlo dobrih.
– Hvala. Bit će joj drago.
– Bilo je smiješno što smo vidjeli Lily, zar ne? – David je nastavio s osmjehom kada sam ja zatražila račun. Zavrtio je glavom.– Ne mogu to zaboraviti. Stalno sam mislio o tome kad sam sinoć došao kući. Zato si bila tako čudna kad smo se prvi put sreli. Cijelo vrijeme si me htjela upoznati... Želim te upoznati već šesnaest godina.
– Da-rekla sam oprezno. – Tako je. Da sam znala kako si divan, Davide, još bih te više htjela upoznati. Meni se samo... zbilja svidjela ta fotografija u The Guardianu. Pa sam Lily predložila tebe.
– Veoma mi je drago zbog toga. Inače mi ne bismo sjedili ovdje, zar ne? Osjetila sam njegovu bosu nogu na svom zglobu.
– Vjerojatno ne bismo.
– I ne bismo išli na put slijedećega vikenda.
– To je istina.
– Bit će nam lijepo – rekao je kada smo odgurnuli stolce. – Jedan od mojih ljepših zadataka.
– Veselim se tomu – rekla sam kad me je uhvatio za ruku. Zato što će David napokon saznati istinu. Znala sam da ovako više ne mogu. Moje je srce počelo ubrzano kucati. Sljedećega tjedna on će znati...
– Trebao bih krenuti – rekao je kada smo izašli na sunce.
– Koliko je sati na tvom Eurostaru?
– Tri i trideset. Imam četrdeset i pet minuta da odem do Watrelooa i prijavim se. Poljubio me, aja sam u želucu osjetila leptiriće. – Nazvat ću te kada dođem. Vidimo se, gđice Biheviristkinjo. Otišao je prema podzemnoj željeznici. A onda se okrenuo i mahnuo.
– Vidimo se – rekla sam.
Dok sam išla kroz Regents Park Road, vidjela sam Natalie, koja je sjedila ispred kafića i razgovarala mobitelom. Ovo poslijepodne nije bila s Marcusom. Zbog nekog razloga bilo mije drago. Iako me se Marcusov ljubavni život nije ticao, ona je bila prava gnjavatorica. Vjerojatno ga nije ni poljubila jer se bojala da ne dobije bacile.
– 1 donio mije jagode, mamice – čula sam njezin nježan, ali nekako prodoran glas. – Da... užasni osip. Znam. On ništa ne zna... Večeras. Htio je doći po mene u osam, ali ja sam insistirala u sedam... rekla sam mu da moram biti u krevetu do deset, inače neću dobro funkcionirati. Da, mislim da bi to mogla biti prehlada.
U mislima sam je nazvala Bljakalie jer se stalno na nešto žalila. Jadni Marcus, mislila sam skrećući u Mews.
Kada sam se vratila, isprintala sam Davidove fotografije za Daisy. Na prve dvije smo bili David i ja kada nas je Daisy fotografirala. Bila sam zapanjena kako smo sretno izgledali. Izgledali smo kao pravi par. Ako mu ne bih rekla, vjerojatno bismo to i postali. Nitko me nije prisiljavao da mu kažem istinu.
– Toliko sam pod iskušenjem da mu ne kažem – povjerila sam se Hermanu. Okrenuo je svoje malo, zabrinuto lice prema meni, a obrve su mu poigravale. – Ali, ne bih mogla živjeti sama sa sobom.
Herman se popeo u svoju košaricu s tragičnom rezignacijom.
Dok su se fotografije printale, otvorila sam glavne stranice Sundau Telegrapha. U njemu je bila Alexanderova slika i naslov Hollywood Ahoj! Preletjela sam članak, dok mije srce lupalo.
Prije nego su stigle pohvale za prvu epizodu Kopno Ahoj!, Alexandera Darkea su primijetili najvažniji agenti Tinseltowna. Slijedeći mjesec on ide u Los Angeles...čini se da Reese Witherspoon želi raditi s njim u svom novom filmu...Darke kaže daje više nego sretan što će Archway zamijeniti Beverly Hillsom.
– Sretno mu bilo – rekla je Daisy poslije. Neočekivano se pojavila se u šest sati i rekla da njezin prijatelj s mikroletenja živi u blizini i daju je prebacio do Chalk Farma. – Mislila sam da bi bilo lijepo da navratim na nekoliko minuta – objasnila je s prilično napetim smiješkom, a to sam pripisala poslijezaručničkom stresu.
– Budući da sam bila u blizini. Opet je pogledala novine, a onda ih bacila.
– Sretno Alexanderu – ponovila je ljutito. – Hollywood ga može zadržati. Tebe i tako nije briga.
– Ne, nije. Barem... ne mnogo. Mislim da ga više nikada neću vidjeti. To je čudno, zar ne?
– nastavila sam.
– Jedan dan ljudi mogu biti zaručeni, a drugi dan stranci... Uostalom, kako je bilo na mikroletenju? Daisyinim licem je prošao čudan izgled oduševljenja i žaljenja.
– O, bilo je... divno – rekla je gotovo tužno. – To je najbolja stvar koju sam ikada radila. Daje ti odličan osjećaj, Miranda, ozbiljno mislim. Osjećaš euforiju. Tamo sam tristo metara u zraku, a polja i brda ispod mene, čavrljam s kopilotom i sve je prilično... intimno, na smiješan način.
– O čemu razgovarate?
– Ooo, o svačemu – odgovorila je. – O životu. O ljubavi. O svemiru. Jedrenju.
Paraglidingu – uzdahnula je. – O ronjenju... – Odjednom se pribrala. – O...svačemu.
– As kim to radiš?
– Oh... – zacrvenjela se. – S jednim, pa... momkom. Njegovo ime je... Mar-nn. I upravo je kupio pola mikro-letjelice, a njegovu djevojku to ne zanima, pa... me je pitao bi li išla ponovno jer je udvoje zabavnije. A budući daje Nigel opet radio cijeli dan, pristala sam. Odjednom sam primijetila njenu lijevu ruku.
– Bože! Nisi valjda izgubila zaručnički prsten?
– Što? O, ne. Ne. Nisam ga stavila jutros. Ja, pa..., nisam ga htjela izgubiti. Malo mi je prevelik – rekla je.
– Morat ću ga smanjiti.
– I... kako se osjećaš?
– Dobro sam – odsutno je odgovorila.
– Je li ti sve sjelo?
– O, jest – uzdahnula je. – Ja sam... dobro – ustrajala je. – Ja sam... zaručena – nastavila je pomalo tužno.
– Miranda, napokon sam se... zaručila.
– Pa, hvala Bogu na tome. Bolje je daje to napokon napravio na svoju ruku nego da si ga ti morala prisiliti.
Opet je zavladala tišina, zujao je jedino moj kompjutor.
– Smiješno, zar ne? – rekla je tiho. – Toliko sam se toga bojala, ali sada kada sam dobila odgovor koji sam priželjkivala, nisam sigurna kako se osjećam. Primijetila sam nekoliko kratkih bijelih dlaka na njezinom modrom džemperu. – Pitam se zastoje to učinio – rekla je, zureći kroz prozor.
– Zašto? Zato što te voli, eto zašto.
– Stvarno misliš tako?
– Da. Samo što Nigel ne zna to baš pokazati...– nastavila sam.
– Možeš to reći opet.
– Ali sigurna sam da je iskren. Daisy je slegnula ramenima.
– I bit će zabavno napokon organizirati vlastito vjenčanje. Mislim, koliko si dosad organizirala vjenčanja za druge žene?
– Ne znam... pedeset ili šezdeset – možda i više.
– Pa sada je tvoj red.
Kad sam to rekla, na trenutak se razvedrila. – Da. Da. Moj je red.
– Hoćeš li to objaviti u novinama?
Zbog ovog se uspaničila. – Oh. Pa... vjerojatno neću još, ne. Mislim... nema žurbe, zar ne?
– Hoćeš li zbilja imati proslavu zaruka?
– Nisam baš... sigurna. Zapravo, Miranda...--Da?
Odjednom je zazvonio telefon. To je bio mogući klijent. Nakratko smo čavrljali.
– Oprosti, Daisy. Gdje smo stale? Ah, da! Jesi li već odlučila u kojoj crkvi ćeš se vjenčati?
– Oh. Ne. Nisam.
To me iznenadilo. Mislila sam da bi netko tko je kupio vjenčanicu bez zaruka vjerojatno već isplanirao i druge dijelove mogućeg Velikog dana.
– Koju god da odabereš, morat ćeš to napraviti brzo ako želiš vjenčanje u subotu. S druge strane, možda neće biti problema u prosincu.
– U prosincu? – ponovila je. – Doista mislim da je to prebrzo. Mislim... htjela bih se naviknuti na zaruke, prije nego što se zapravo... vjenčam. Dok nas smrt rastavi i sve to – dodala je tjeskobno.
– Vjerojatno ćeš se brzo preseliti k njemu?
– Ah. Da. Nisam se sjetila toga... – Zbunila se. – Da se preselim k njemu? Nisam sigurna...
O Bože, Miranda...
– Zbog toga voliš ovo, Daisy. Iako si to emocionalno veoma željela, znaš racionalno da brak uključuje i gubitak slobode. Zbog toga si tako zbunjena. Uzmi – dala sam joj sinoćnje fotografije. Brzo ih je pogledala i malo se namrštila.
– Izgledaš tako sretna s Davidom – rekla je tužno. – Izgledaš sretnija nego ja s Nigelom.
– O, mislim da to nije istina.
Dok je pregledavala fotografije, vidjela sam daje napeta i da je nešto muči. Njezin se osmijeh nije odražavao i u njenim očima.
– Miranda – rekla je.
– Da?
– Miranda... – zurila je u mene tako intenzivno da me je to zaprepastilo.
– Što je, Daisy?
– Pa... zapravo, htjela sam te pitati nešto, ja... ovaj... Odjednom je opet zazvonio telefon. David je zvao iz Pariza. – Žao mi je zbog ovoga, Daisy, ali što si mislila reći?
– Pa samo sam se pitala...– Opet je zurila u mene.
– Samo sam se pitala...
– Nešto nije u redu, Daisy? Možeš mi reći – znaš to. činilo se kao da oklijeva, a onda je odmahnula glavom.
– Ne. Sve je u redu – bolno je uzdahnula. – Samo sam se pitala kada ćeš reći Davidu, to je sve.
– Oh. Kako je to ona rekla, izgledalo je jednostavno.
– Ovoga vikenda. Definitivno. Odlučila sam – ali mislim da sam ti to rekla – Jesi. Ali koji dan? U subotu ili nedjelju? Kakvo čudno pitanje.
– U nedjelju – odgovorila sam. – On radi u subotu, a u nedjelju će biti lakše.
Kimnula je. – Pa... mislim da će sve biti u redu. Sada, kada sam ga upoznala i vidjela te s njim, mislim da se ne trebaš brinuti. Prihvaćanje nečega teškog uvijek je mnogo gore nego sama stvar, zar ne?
– To je istina.
– To je kao težak test što ga moraš proći. Dakle, kako ćeš to učiniti?
– Jednostavno ćemo sjesti poslije doručka i tiho mu reći cijelu priču.
– Hoćeš li mu reći daje to bilo Jimmy?
– Ne znam. Nadam se da ću to izbjeći.
– No, David će željeti znati. I imat će pravo saznati, Miranda.
– Da, vjerojatno je tako. Ali zbog toga ću ja izgledati kao da se želim osvetiti – i ne želim povrijediti Caroline... ovdje nije riječ Jimmyju, nego o meni. Moj cilj je jednostavno to reći. Veći problem je što će David htjeti znati zašto je Jimmy to napravio, a ja mu neću moći reći – jer zbilja nemam pojma.
– Dobrodošli u Vrijeme za pitanja – rekao je David Dimbleby u četvrtak. – Ovoga se tjedna javljamo uživo iz West Yorkshire Playhousea u Leedsu. Naši poznati gosti su ministar zdravstva, Liam Fox, nezavisni član parlamenta, Martin Bell; londonski biskup Richard Charteris; komičarka Jenny Eclair; i na kraju – ministar obrazovanja, James Mulholland, član parlamenta. Želimo svima toplu dobrodošlicu. Scenaristica sa slušalicama na glavi raširila je ruke i zapljeskala, a mi smo poslušno slijedili njen primjer.
– Naše prvo pitanje postavit će gđa Kay Spring, umirovljena nastavnica biologije. Vidjela sam kako mikrofon prolazi iznad naših glava sve dok je došao do gđe Spring u redu iza nas.
– Misle li gosti daje vlada pogrešno protumačila javno mišljenje o GM hrani? – pitala je.
– Misle li gosti daje vlada pogrešno protumačila javno mišljenje o GM hrani? – ponovio je Dimbleby. Pogledao je preko svojih naočala u Liama Foxa. – Dr. Fox? Hoćete li nam, molim vas, reći svoje mišljenje o ovome?
Kada je Liam Forth počeo govoriti, zurila sam u Jimmyja koji je sjedio na desnoj strani stola, ruku čvrsto sklopljenih ispred sebe; bio je besprijekoran u svojem odijelu po mjeri sa žutom svilenomj kravatom. S vremena na vrijeme ispustio bi neki čudan zvuk, popio gutljaj vode ili zažmirio dok je razmišljao o Foxovom stajalištu. Znala sam da me nije opazio jer sam nastojala sjesti iza neke visoke osobe. Kad sam pogledala karticu s pitanjem u svojim drhtavim rukama, u mislima sam zahvalila Daisy što je nazvala svoju prijateljicu Jo, novinarku koja me ubacila u emisiju.
– Potreban je velik oprez...– čula sam Liama Foxa. – Znanstvenog mišljenja još nema... Moguće opasnosti tek se moraju otkriti...
Vidjela sam da je Jimmy zavrtio glavom. Onda smo pljeskali Liamu Foxu i sada je došao red na biskupa, koji je izrazio svoje neslaganje s hranom za Frankensteina i pohlepom korporacija – što su učinili svi gosti, s manjim varijacijama. Onda je došao red na Jimmyja.
– James – rekao je David Dimbleby – vi ste studirali biologiju, zar ne? Jimmy je kimnuo.
– Zapravo, moji podaci kažu da ste bili najbolji u svojoj generaciji. Jimmy se skromno zacrvenjeo. – Dakle, kakvo je vaše mišljenje o ovome?
– Moje je mišljenje da još uvijek nema dokaza da je genetički modificirana hrana štetna – počeo je pouzdano.
– Zaista, protivnici GM-a, koji žive na bogatom zapadu, zaboravljaju na mnoge dobrobiti GM za svijet u razvoju. Riža s umetnutim genom moći će rasti u slanoj vodi; krumpiri će biti otporni na bolesti; modificirano žito će spriječiti riječnu sljepoću...
Glas gospodara. Sjetila sam se članka u Guardianu o Jimmyjevoj lojalnosti vladi.
Govorio je strastveno i moralno – kao da je vjerovao u ono što je govorio – možda i jest. Ali ja sam znala da bi on to radio s istim žarom kada bi službenici bili protiv GM-a.
Jimmy je dobio lijepi pljesak; nekako se žalosno nasmijao, kao da ga je boljelo što je dobio priznanje iz publike zbog ovakvih jednostavnih, ali nedvojbenih činjenica.
Usta su mi se osušila kad je voditelj prešao na slijedeće pitanje. – Treba li se politika o prenapučenosti proširiti i na ostale gradove?
Zatim su tu bila pitanja o zatvorima, azilima i zločinu, te pitanje o građanskoj slobodi ugroženoj terorističkim prijetnjama. Znala sam daje došao red na mene, a srce mije lupalo.
– I naše zadnje pitanje postavit će Miranda Sweet, bihevioristkinja za životinje. Gdje ste, Miranda? – David Dimbleby je pitao gledajući po publici. – O, tu ste, iza onog vrlo visokoga gospodina u plavom džemperu.
Vidjela sam kako ton-majstor ide prema meni s mikrofonom i bila sam svjesna daje iza njega Jimmy živčano popravljao ovratnik. Duboko sam uzdahnula.
– Vaše je pitanje o izvozu stoke? – Dimbleby je počeo, čitajući svoj scenarij. Bila sam svjesna kamere koja se približavala.
– Ne – rekla sam. – Nije. Trebalo je biti, ali bih voljela pitati nešto drugo, ako nemate ništa protiv.
Dimbleby se mrštio, ali ja nisam mislila popustiti.
– Pa... u redu, pitajte.
– Željela bih pitati Jamesa Mulhollanda zašto je u ožujku 1987. kao diplomant biologije poslao bombu-pismo Dereku Whiteu, profesoru biokemije na Sveučilištu Sussex, zbog čega je njegov sin David White dobio teške tjelesne ozljede?
U studiju su se, poput meksičkoga vala, prolomili uzdasi. Drugi su gosti zaprepašteno zurili u Jimmyja. On je problijedio.
– Pa... ovo nije po propisima – rekao je Dimbleby. – No, budući da imamo još tri minute, možda biste pokušali odgovoriti na pitanje, Jamese.
– Da, odgovorite na pitanje – rekla je Jenny Eclair.
– Da – rekao je biskup. – Svi bismo željeli znati zašto ste napravili nešto tako užasno – ako ste zaista to napravili.
– O, jest! – viknula sam. – Nema sumnje u to.
– Kako je onda postao član parlamenta?
– Kako grozno! – rekao je netko iza mene.
– Zbilja užasno!
– Ne bi se to reklo na njemu, zar ne?
– Ne, čini se tako dobrim.
– Tišina, molim – rekao je Dimbleby. – Dopustite Ja-mesu da odgovori na pitanje.
– Pa... – Jimmy j e počeo.
Mogla sam vidjeti kapljice znoja iznad njegove obrve.
– Pa, ja, ovaj... apsolutno poričem nevjerojatnu optužbu gđice Sweet.
– Nema smisla da poričeš! – vikala sam. – Zato što sam voljna zakleti se da si to napravio, jer sam ja bila tamo u to vrijeme – i sigurna sam da se sjećaš, Jimmy.
– Ja se zovem James – rekao je. – A ovo je potpuno neutemeljena optužba. Miranda, tužit ću vas zbog klevete!
– Hajde, ali nećeš pobijediti!
– Ali, mi želimo znati je li to istina – rekao je Liam Fox zureći u Jimmyja.
– Da – insistirao je Martin Bell. – Ono što ste učinili – ako ste učinili – užasan je zločin.
– Tako je! – vikala sam. – Izvukao se iz toga prije šesnaest godina, ali sada neće proći nekažnjeno. Hajde, Jimmy, samo odgovori na pitanje i reci nam svima zašto si to učinio. U pozadini sam čula zvonjavu.
– Bojim se daje ovo kraj ovotjedne emisije Vrijeme za pitanja – rekao je David Dimbleby.
čudno, zvono je još uvijek zvonilo. Osim što to nije bilo zvono, shvatila sam – nego telefon. Zašto se nitko ne javlja?
– Onda nas gledajte u isto vrijeme sljedećega tjedna, kada se javljamo iz Swansea. Do tada, doviđenja.
Telefon je još uvijek zvonio – nisam ga mogla podnijeti. Sada sam ispružila lijevu ruku, a u glavi mi je još sve bilo mutno jer sam se probudila. San me uznemirio, ali bila sam i neobično sretna. Kad bih mogla tako otkriti Jimmyja u stvarnom životu!
– Halo – rekla sam promuklim glasom u slušalicu, a usta su mi bila suha.
– Je li to gđica Sweet? – Da.
– Ovdje detektiv narednik Cooper iz policijske uprave. Žao mije što vas zovem ovako rano.
Pogledala sam na sat – bilo je osam i trideset.
– Ali, došlo je do pomaka u vašem slučaju.
Bacila sam prekrivač. – Što se dogodilo? Jeste li ih uhvatili?
– Bojim se da nismo. Ali mislim da smo našli vaš zaručnički prsten.
– Zbilja? – Izbacila sam noge iz kreveta. – Gdje?
– U zalagaonici u Kilburnu.
– Jeste li sigurni daje moj?
– Prilično smo sigurni. To je jedan dijamant s osamnaestkaratnim zlatom. A na njemu je ugravirano Divna Miranda!
– O, da – rekla sam. – To je moj prsten.
– Vjerojatno vam je drago što ćete ga dobiti natrag – rekao je. – Možete doći do nas i uzeti ga kada god želite. Želite li doći danas? Dignula sam rolete i zurila kroz prozor. – Ne.
– Što kažete na sutra?
– Ne, ni sutra. Zapravo, uopće neću doći.
– Molim?
– Ne želim taj prsten.
– Ne želite ga?
– Točno.
– Jeste li sigurni?
– Jesam.
– Ali, gđice Sweet, prstenje vrijedan. Ne meni. – Da.
– Pa, što da onda učinimo s njim?
– Želim da ga pošaljete mom bivšem zaručniku Alexanderu Darkeu. Napisat ću vam svoju autorizaciju i potvrditi njegovo ime i adresu, ali vjerojatno to već imate iz izjave koju vam je on dao.
– Pa, dobro, gđice Sweet, ako ste sigurni.
– Sigurna sam. Ali hvala vam na obavijesti.
Nisam željela opet vidjeti prsten i gorke uspomene što ih je nosio. Alexander može izbrisati gravuru i prodati ga – ili ga može dati nekoj drugoj. Divna Miranda!– mislila sam gorko. Bila sam sve osim divna. A to će David otkriti.
Slijedeća su dva dana sporo prolazila. David me zvao mnogo puta, a u srijedu je bila peta, zadnja zabava za štence. Nedostajat će mi grupa, mislila sam, dok sam slagala stolce u krug – jedna je od najboljih koje sam ikad imala. Ostavila sam prednja vrata otvorena, da mogu odmah ući, bez kucanja, a onda je zazvonio telefon. To je bila mama – zvučala je sretnije nego obično.
– Dušo, toliko sam oduševljena Daisvinim zarukama i samo sam željela da joj predaš poruku. Mislila sam da bi voljela imati djevojačku zabavu s ljamama – zar to ne bi bilo zabavno? Upravo sam se toga sjetila.
– To zvuči kao nešto novo.
– Dakako, bit će besplatno – ja ću napraviti piknik, a jedino što će ona morati nabaviti jest šampanjac. No, mislim to razviti kao komercijalnu ideju, pa je pitaj bi li željela pokusno jahanje.
– U redu.
– Možda mogu nabaviti nešto iz časopisa Mladenka – rekla je. – Ili čak iz Harpers and Oueen. A kako se zove onaj momak što radi za Independent on Sunday?
– Tim... pričekaj – izvukla sam njegovu posjetnicu iz ladice. – Tim Charlton. On radi u redakciji dnevnika, ali će te uputiti nekomu. čula sam kako je zapisivala.
– Druga stvar koje sam se sjetila, u svezi s vjenčanjem, jest da bi Daisy mogla posuditi Carlosa za taj dan. On bi bio savršen vratar. Reci joj da će on stajati ispred crkve prije i poslije obreda, s vijencem cvijeća oko vrata te će izgledati slatko i prigodno. Što kažeš na to?
– Pa... moglo bi lijepo izgledati, osobito stoga jer je bijel, ali – Osjetila sam iznenadni povjetarac na mojim nogama jer su se vrata otvorila. – Daisy će se vjerojatno udati u prosincu, mama.
Okrenula sam se i vidjela Marcusa s Twigletom te mu mahnula.
– Da, to je točno. Ako bude mokro, Carlos bi mogao izgledati grozno. Ali reći ću joj da si to predložila, u redu? Dobro, ne mogu sada čavrljati, počinje moja zabava za štence... Da, u redu... aha... čujemo se uskoro.
– Oprosti zbog ovoga – rekla sam Marcusu. Gledao me nekako čudno. – Jesi li dobro? upitala sam.
– Ovaj, da. Ja sam... dobro. Menije, ovaj... žao... nisam mislio prisluškivati, ali nije bilo teško čuti razgovor. Jesam li... dobro čuo da se... ovaj... Daisy udaje?
– Da. Upravo se zaručila.
Sporo je kimnuo kao da gaje ova vijest nekako zabrinula. – Ah! Nije mi to rekla.
– Pa, nije znala prošli četvrtak – objasnila sam. – To se dogodilo u subotu, pa ti nije imala prilike reći.
– U subotu? – ponovio je. – Da.
Njegovo je lice odavalo iznenađenje i razočaranje. – Onda se zaručila u subotu?
– Aha. U subotu navečer.
– Za... ovaj... Nigela?
– To je... točno. Očito ti je rekla za njega.
– Da... tako je.
– Uostalom, sigurna sam da će ti ona sama reći na satu samoobrane. Kad smo već kod toga, ni sutra neću doći. Žao mi je, ali malo je blesavo da idem na zadnji sat kada nisam bila na prva tri. Možda ćeš održati još koji tečaj – nastavila sam i stavila posudu za vodu.
– Da – rekao je odsutno. – Možda, hoću reći... vjerojatno.
– Onda ću doći na slijedeći. Daisy kaže da su satovi odlični.
– Zbilja? – rekao je.
– O da, veoma su joj se svidjeli.
Zbog ovoga se na trenutak razveselio. – Pa... samo mi se javi.
Zatim je uletjela Lily, pa Sue i Lola, a u šest i pedeset svi smo dodavali psiće kao i obično.
– Nije baš laka, zar ne?
– Ne, oni su zbilja narasli.
– Bentlev se udvostručio.
– A Roxy je prava mala prasica... zar ne, draga?
– Ne brini, to je samo dječja mast.
– Bili ste divna grupa – rekla sam na kraju. – Nedostajat ćete mi srijedom navečer.
– Pa, i nama će nedostajati dolasci – rekla je Phillys. – Znam da će Maisie biti vrlo tužna, ali sada mora ići u veliku školu, zar ne, Maisie?
– Da, svi moraju u veliku školu – svi su rekli.
– Točno. Ali imat ćemo Olimpijadu štenaca na Primrose Hillu poslije Božića, onda ćemo se svi opet naći. No, molim vas, svratite kada budete u blizini.
– Vidimo se, Marcuse – rekla sam kada je stavio Twigletovu uzicu. – Pa... vjerojatno ćemo se vidjeti, zar ne?
Pogledao me s nerazumijevanjem. – Da?
– Da. Zbog tvoje... djevojke. Sigurna sam da ću naletjeti na tebe ovuda.
– Oh... da – odgovorio je tjeskobno. – Točno. Kasnije te noći nazvala sam Daisy i prenijela joj majčinu poruku za djevojačku zabavu s ljamama.
– Marcus je bio čudan večeras – dodala sam.
– Kako?
– O, čuo je kad sam razgovarala s mamom o tvom vjenčanju i bio je prilično... čudan. Zavladala je čudna, kratka tišina. – Zaista? – šapnula je– Doista mi se sviđa, ali mislila sam daje to čudno.
– Miranda...? – Da.
– Miranda? Znam da si trenutno vrlo zaposlena, ali... sjećaš li se kad smo razgovarale u mom vrtu prije mjesec dana?
– Da.
– Pa... onda si mi rekla nešto o čemu mislim ovih dana; zapravo, dosta mislim o tome; ne mogu to izbaciti iz glave... O, oprosti, Nigel je upravo stigao. Ne mogu razgovarati. Nazvat ću te sutra.
No, nije me nazvala. Nije me nazvala ni poslije sata samoobrane. Onda je došao petak i još uvijek se nismo čule. Ostavila sam joj poruku, a onda spakirala torbu za vikend, a moj želudac je skvrčao i brujao poput sušilice. David je trebao doći po mene u šest. U deset do šest počela sam se osjećati napeto. U šest i petnaest je nazvao.
– Ovo je užas – rekao je.
Odmah mi je srce potonulo i ja sam se pripremila. Vikend je otkazan.
– Ali, ne mogu pokrenuti auto. Imam užasan osjećaj da ima veze sa strujom. Bismo li mogli ići tvojim autom?
Nasmijala sam se. – Naravno da možemo.
– Odlično. Doći ću do tebe do sedam.
Pojavio se u deset do sedam, širokog osmijeha i zagrlio me. – Mi-ran-da – rekao je slovkajući. – Obožavam to ime. Mi-ran-da – poljubio me, a onda njihao u svojim rukama.
– Tako mi je drago što ideš sa mnom. Imat ćemo odličan vikend. Da, osim zadnjeg dijela.
Pogledao je u mene. – Hej, nemoj biti tako tužna.
– Nisam tužna, Davide. Samo sam užasno zabrinuta. Podigao je moju torbu. – Hajde.
Krenuli smo prema jugu, David je vozio kroz Vauxhall, Battereseau i Putenev, a onda izašao na A3. Zatim smo vidjeli znakove za Petworth i Pulbborough.
– Stići ćemo tamo baš na večeru.
– A kakav je hotel? – pitala sam kada smo vidjeli znak za Amberley.
– Pa... malo je staromodan.
– To je u redu – imala sam viziju seoske kuće u stilu Lutvensa s okomitim stupovima i izblijedjelim namještajem. – Volim staromodne stvari.
– Dobro, jer je vrlo staromodan. – Zbilja?
– Aha. Posve.
– Kako to misliš?
– Pa... pogledaj!
Pogledala sam. Ispred nas su bila dva tornja s ogromnim željeznim vratima. – To je dvorac?
– Da. Dvorac Amberley. U biti je to utvrda, ali kruništa su ogromna.
Sada smo dolazili pred njega. – Predivan je.
– Svake večeri spuštaju vrata.
– Koliko je star?
– Devetsto godina.
Ispred glavnog ulaza prostirao se ogromni travnjak. Na desnoj strani bilo je jezero, na kojem smo mogli vidjeti par crnih labudova u sumraku.
Parkirali smo se, odveli Hermana u kratku šetnju, a onda prošli kroz kružno dvorište do hotelske recepcije gdje su stajala dva oklopa i zastrašujuća koplja.
– Vi ste u Arundelu, gospodine White – rekao je vratar i dao mu ključ – a gđica Sweet u Amberleyju, vrata odmah do vaših. Kada biste željeli večeru?
David je pogledao u mene. Slegnula sam ramenima. – Za pola sata?
– Devet i trideset? U redu.
Išli smo za vratarom uz široke, drvene stepenice, na vrhu kojih su se nalazila dva brončana topa. Vrata spavaćih soba bila su poput crkvenih i – kad je vratar otvorio moja – iznenađeno sam pogledala. Unutra je bio ogroman krevet od mahagonija, pokriven baldahinom sa zavjesama od baršuna boje kestena.
David je tiho zazviždao. – Vrlo lijepo – rekao je spustivši moju torbu. Provirio je u kupaonicu. – Hej, ovdje imaš jacuzzi. Koji luksuz – dodao je. – Ne zaslužuješ ništa manje. Davidova soba, odmah do moje, bila je slična, s ogromnim krevetom i žućkastim platnom, ali je namještaj bio plavkast. – Na brzinu ću se okupati, jer je ovo čist vikend – objavio je. – Pokucat ću ti na vrata za dvadeset minuta.
Dok sam raspakiravala torbu, osjetila sam olakšanje što sam ponijela najbolje stvari.
četkom sam prošla po kosi, odjenula bijelu lanenu haljinu i vestu od ružičastog kašmira, a onda na zglobove štrcnula malo Femmea.
U devet i dvadeset pet David je pokucao na vrata. Njegova je kosa još uvijek bila mokra, a izgledao je predivno u zelenom lanenom odijelu i bijeloj majici mirišući na kupku.
– Vrlo lijepo – rekao je s odobravanjem kad je ušao. Pogledao je na stol do prozora. – Hej, imaš šah! Hoćemo li igrati poslije večere?
– Može.
Prošli smo preko vrta do restorana u Cjueens Roomu. – Vjerojatno smo malo iznenadili recepcionara – šaputao je, dok su nas vodili do našeg stola pored ogromna kamenog kamina. – Došao je privlačan par, ali spavaju u odvojenim sobama. Mislim da se to ne događa često.
– Mislim da to drugi gosti ne bi povjerovali – šaputala sam gledajući u bačvast strop.
– Da ih pitamo? – Ne.
– Šampanjac, gospođice Bihevioristkinjo?
– To bi bilo divno.
Dok sam gledala jelovnik, stresla sam se. – Davide, plaća li ovo doista tvoj klijent? upitala sam tiho.
– Žao mi je – odgovorio je. – Ne čujem dobro večeras. Mislim da imam još vode u ušima.
– Samo se nadam da ne ide sve na tvoj račun.
– Nisam te čuo.
– Molim te, mogu li ja platiti večeru?
– Nemam pojma o čemu govoriš. Uzaludno je.
– Lijepo je ovdje – rekla sam. – Hvala ti što si me doveo.
– Hvala ti što si došla. Nisi morala.
– Aha. Posve.
– Kako to misliš?
– Pa... pogledaj!
Pogledala sam. Ispred nas su bila dva tornja s ogromnim željeznim vratima. – To je dvorac?
– Da. Dvorac Amberley. U biti je to utvrda, ali kruništa su ogromna.
Sada smo dolazili pred njega. – Predivan je.
– Svake večeri spuštaju vrata.
– Koliko je star?
– Devetsto godina.
Ispred glavnog ulaza prostirao se ogromni travnjak. Na desnoj strani bilo je jezero, na kojem smo mogli vidjeti par crnih labudova u sumraku.
Parkirali smo se, odveli Hermana u kratku šetnju, a onda prošli kroz kružno dvorište do hotelske recepcije gdje su stajala dva oklopa i zastrašujuća koplja.
– Vi ste u Arundelu, gospodine White – rekao je vratar i dao mu ključ – a gđica Sweet u Amberleyju, vrata odmah do vaših. Kada biste željeli večeru?
David je pogledao u mene. Slegnula sam ramenima. – Za pola sata?
– Devet i trideset? U redu.
Išli smo za vratarom uz široke, drvene stepenice, na vrhu kojih su se nalazila dva brončana topa. Vrata spavaćih soba bila su poput crkvenih i – kad je vratar otvorio moja – iznenađeno sam pogledala. Unutra je bio ogroman krevet od mahagonija, pokriven baldahinom sa zavjesama od baršuna boje kestena.
David je tiho zazviždao. – Vrlo lijepo – rekao je spustivši moju torbu. Provirio je u kupaonicu. – Hej, ovdje imaš jacuzzi. Koji luksuz – dodao je. – Ne zaslužuješ ništa manje. Davidova soba, odmah do moje, bila je slična, s ogromnim krevetom i žućkastim platnom, ali je namještaj bio plavkast. – Na brzinu ću se okupati, jer je ovo čist vikend – objavio je. – Pokucat ću ti na vrata za dvadeset minuta.
Dok sam raspakiravala torbu, osjetila sam olakšanje što sam ponijela najbolje stvari.
Četkom sam prošla po kosi, odjenula bijelu lanenu haljinu i vestu od ružičastog kašmira, a onda na zglobove štrcnula malo Femmea.
U devet i dvadeset pet David je pokucao na vrata. Njegova je kosa još uvijek bila mokra, a izgledao je predivno u zelenom lanenom odijelu i bijeloj majici mirišući na kupku.
– Vrlo lijepo – rekao je s odobravanjem kad je ušao. Pogledao je na stol do prozora. – Hej, imaš šah! Hoćemo li igrati poslije večere?
– Može.
Prošli smo preko vrta do restorana u Cjueens Roomu. – Vjerojatno smo malo iznenadili recepcionara – šaputao je, dok su nas vodili do našeg stola pored ogromna kamenog kamina. – Došao je privlačan par, ali spavaju u odvojenim sobama. Mislim da se to ne događa često.
– Mislim da to drugi gosti ne bi povjerovali – šaputala sam gledajući u bačvast strop.
– Da ih pitamo? – Ne.
– Šampanjac, gospođice Bihevioristkinjo?
– To bi bilo divno.
Dok sam gledala jelovnik, stresla sam se. – Davide, plaća li ovo doista tvoj klijent? upitala sam tiho.
– Žao mi je – odgovorio je. – Ne čujem dobro večeras. Mislim da imam još vode u ušima.
– Samo se nadam da ne ide sve na tvoj račun.
– Nisam te čuo.
– Molim te, mogu li ja platiti večeru?
– Nemam pojma o čemu govoriš. Uzaludno je.
– Lijepo je ovdje – rekla sam. – Hvala ti što si me doveo.
– Hvala ti što si došla. Nisi morala.
– Željela sam to.
– Zbilja?
Nasmijala sam se. – 0, da.
Nakon večere smo bili siti i pomalo pripiti te smo šetali s Hermanom. Mjesečina je bila toliko jaka da smo mogli vidjeti svoje sjene.
– Ovo je divno – rekla sam, dok smo gledali u tornjeve prema modrom nebu. Otišli smo do jezera i promatrali sjaj mjesečine na vodi. Onda smo se vratili u moju sobu i igrali šah.
– Ja ću igrati s bijelima – rekao je David.
– Dakako.
– Jesi li dobra u ovome? – pitao je pomaknuvši svog pješaka za dva polja.
– Nisam. Pobijedit ćeš me za pet minuta. Strategijsko razmišljanje nikada nije bilo moja jača strana.
– Aha. Shvaćam na što misliš. Ja uistinu još ne bih pomaknuo tog konja, Miranda.
– Ne? U redu, onda ću napraviti... ovo...
– Da... Mnogo bolje. Hm... – rekao je poslije nakon nekoliko poteza. – Bolja si nego što si rekla. Ali... možemo li završiti ovo sutra...? – Ustao je. – Zato što moram u krevet – moram rano ustati.
– Mogu li ići s tobom?
– U krevet? – nasmijao se.
Osjetila sam crvenilo na licu. – Ne. Ne, ja...
– Dakako da možeš. Zapravo, volio bih to.
– Mislila sam... mogu li ići s tobom na posao. Sutra ujutro?
– Ako želiš, ali idem u pet.
– To je u redu.
– Zbilja? To bi bilo odlično. Možda bi mi mogla i pomoći.
– Svakako.
Sagnuo se i poljubio me, a onda na trenutak držao svoje lice ispred mojega. Toliko me privlačio da sam morala odoljeti potrebi da ga privučem. – Lijepo sanjaj, gospođice Bihevioristkinjo.
– Pokušat ću.
Malo prije pet David je pokucao na vrata moje sobe. Stajao je u bijelom ogrtaču sa šalicom čaja. – Ako želiš ići, krećem za deset minuta.
– U redu – šaptala sam. Oprala sam zube, odjenula se i stavila Hermana na uzicu. Onda smo ukrcali Davidovu opremu u auto i brzo krenuli prema Petworthu. Uskoro smo vozili pored zidova imanja.
– Pustit će me na ulaz u pet i petnaest – rekao je.
– A što ćeš fotografirati?
– Žele jednu odličnu fotografiju kuće i parka. No, mora biti savršena jer je namijenjena reklamnoj kampanji Engleske turističke zajednice.
– Kako si dobio taj zadatak? Mislila sam da ne radiš pejzaže.
– I ne radim, ali sam ih uvijek volio fotografirati kad sam imao vremena. Najprije su pitali Arnieja, a budući daje morao otputovati, ljubazno je preporučio mene. Sve je to posao – dodao je. – Zanimljivo je i veoma je dobro plaćeno, pa sam rado pristao.
Parkirali smo se pored istočnih vrata, kad je prvo svjetlo počelo provirivati na nebu; onda smo išli kroz tamu koja je nestajala. Ispred nas je bilo jezero ukrašeno vrbama i okruženo maglom. David gaje pregledao, provjerio kutove, držao ruke kao da fotografira da bi našao najbolju poziciju; onda je blizu otoka postavio stalak.
– Ovo je pravo mjesto – rekao je pričvršćujući kameru na stalak. Bila je velika i četvrtasta.
– Zar nećeš koristiti svoju Leicu?
– Ne. Za ovo ću upotrijebiti Hasselbald. Ovako dobijem veće negative koji daju više detalja i kvalitetu tona. Možeš li mi dodati Polaroid iz one torbe? U sredini.
– Ovo? – podigla sam ga.
– Da, to je.
Dodala sam mu ga, sretna što mogu pomoći i što me uključio u svoj posao. – To je dobro – rekao je. Stavio ga je na pozadinu fotoaparata. – Imaš li brojač sekundi na svome satu?
– Imam.
– Onda mi mjeri vrijeme, može?
čula sam duboki klik okidača. Onda je izvadio Polaroid i dodao mi ga. – Stavi to ispod pazuha, hoćeš li?
– Zašto?
– Da ga zagriješ – brže će se razviti. Onda ga oguli za točno... dvije minute. Pogledala sam na sat. – To je kiselina – upozorio me je – pazi da ne opečeš ruke.
Napravila sam točno što je David tražio. – Aha – mrmljao je odobravajući. – Da... To će biti dobro. – Počet ćemo snimati za deset minuta, kad počne čarobni sat.
– čarobni sat?
– Sat točno nakon izlaska sunca, ili prije zalaska, kad je svjetlo najbolje. Ne želiš da ti sunce bude visoko – želiš da bude nisko i pogodno jer to daje dubinu i teksturu, a boje su tople i nježne.
Dok je David gledao u nebo, povremeno provjeravajući svoju opremu, ili isprobavao različite objektive, vidjela sam koliko je strastven u svome poslu te kako je usredotočen da čak isključuje sve drugo.
– Voliš ovo, zar ne? – rekla sam tiho.
– Da – odgovorio je, a da nije pogledao u mene. – Volim. Za to živim. Drago mi je što si ovdje da to podijeliš sa mnom – dodao je opet pogledavši kroz tražilo.
– I meni je drago.
I bilo mi je drago. Uživala sam gledati ga kako radi. Voljela sam taj intenzitet. Dirnula me njegova strast. Mislila sam daje... da... vrlo romantično. Odlučno. čak seksi. I sada – dok je nebo prelazilo iz mjesečeva kamena u osvijetljenu modrinu – vidjela sam da se David ukočio od iščekivanja kada se približavao pravi trenutak. Dok smo čekali da svjetlo postane savršeno, osjećala sam se kao čovjek iz brončanoga doba koji je čekao izlazak sunca kroz Stonehenge. Sjedili smo nepomični na širokom travnjaku i slušali guske na jezeru i glasanje sarka. Onda smo opazili krdo jelena koje je dolazilo preko brda.
– To je to – šapnuo je David.
Sada je svjetlo bilo blijedo zlatno, a zrak toliko bistar da se činilo kao da svjetluca. – Kada bih i njih mogao snimiti, to bi bilo to – dignuo je desnu ruku. – Ne miči se – šapnuo je. – Dolaze ovamo.
Doista, došli su pedeset metara od nas i sagnuli svoje glave da popiju vodu. Odjednom je ispod moje noge pukla grančica, a najveći je jelen podigao glavu i gledao ravno prema nama otprilike pet sekundi. čula sam tihi rad okidača, pa opet, i opet. Onda se jelen polako udaljio.
David je prekrižio lijevi palac i kažiprst. – Savršeno – šapnuo je. – Prokleto savršeno.
– Hvala ti što nisi zalajao – rekla sam Hermanu. Sljedećih pola sata David je proveo fotografirajući s istog položaja, ponekad je micao kameru naprijed ili nazad; onda je stao bliže kući. Kad je potrošio film, dao gaje meni; zapečatila sam ga i označila, a onda ga stavila u poseban pretinac njegove torbe. Do osam i petnaest je bio gotov.
– To je... to – rekao je. – Kakvo fantastično jutro. Stavio je svoj zadnji film u torbu. – Znam da ovdje imam četiri ili pet zbilja dobrih fotografija. Vratit ćemo se u hotel na doručak, a onda ću slikati Arundrel kasno poslijepodne.
Mislila sam da će rani posao iscrpiti Davida i da će, kao i ja, biti umoran. Umjesto toga, izgledao je pun energije; dok smo se vozili natrag, stalno je govorio o svom poslu – bio je oduševljen.
– Uzbuđenje koje osjećaš kada znaš da će sve poklopili i da će nastati odlična fotografija rekao je kad smo se približili Amberleyju. – Nema ničeg boljeg od toga. Edward Weston, američki fotograf zove umjetnost fotografije Vrhuncem emocije jer je tu riječ o pronalasku te jedne sekunde, kada se svjetlo, ono što vidiš kroz tražilo i tvoj vlastiti umjetnički instinkt spoje da uhvate jedan trenutak u vremenu – jedan neponovljivi trenutak za vječnost. To je bit fotografije. I to je uzbuđenje što sam ga osjetio jutros kada je onaj jelen pogledao ravno u objektiv.
Doručkovali smo u hotelu, a onda iscrpljeni otišli u sobe i spavali dva sata. Volim biti s Davidom. Molim te, molim, te, samo da ovo nikada ne završi.
Za vrijeme ručka prošetali smo do Amberleyja i pogledali seosku crkvu, a onda nekoliko minuta lutali grobljem i čitali natpise. U sjećanje na Šarah Hunt... U sjećanje na Richarda Freemana... jedan natpis koji mi je posebno zapeo za oko: U sjećanje na Williama Galpina, koji je otišao s ovoga svijeta 10. svibnja 1873. i na njegovu ljubljenu ženu Alice, koja je umrla 19. listopada 1875. Ujedinjeni za života četrdeset i pet godina, i sada zajedno do kraja vremena. I odjednom mi se javila morbidna, ali i čudno utješna misao, da bih voljela biti pokopana s Davidom. No, poznajem ga samo šest tjedana.
Vratili smo se u hotel i završili partiju šaha, a zatim u četiri i trideset otišli u Arundel.
David se namjestio točno ispod dvorca.
– Koristim širokokutne leće – objasnio je – tako da mogu kompenzirati pomalo maglovitu perspektivu. Svjetlo je sada prilično dobro – dodao je i zažmirio kad je pogledao nebo. – Ima neku ružičasto-zlatnu boju. Vidiš li?
– Da, vidim. Je li počeo čarobni sat?
– Skoro.
Onda je pogledao kroz tražilo. – Pričekat ću. Želim da to dobro uhvatim. Opet je pogledao u nebo, a onda sagnuo glavu prema kameri.
– U redu, krećemo.
Odjednom je poletjelo jato vrana i čula sam okidač.
– Da – rekao je, dok je opet fotografirao – da... da. Bože, to je bilo fantastično – uzviknuo je tiho. – Let ptica, sav taj pokret nasuprot usamljenosti kamena i ta sjajna crna boja nasuprot zlatnoj.
Potrošio je cijeli film na istom mjestu, a onda skinuo fotoaparat sa stalka, pa smo krenuli nizbrdo da nađemo još jedno mjesto. Opet sam mu dala Polaroid.
– Vrlo si dobra asistentica.
– Uživam u tome.
– Zašto?
– Zanimljivo je. I zbog tebe vidim stvari koje inače nikada ne bih primijetila. Na primjer, koje je boje svjetlo, ili oblik oblaka, ili smjer kojim puše vjetar.
– No, u fotografiranju ima dosta čekanja – rekao je, kada je pogledao kroz tražilo. – Zar ti to nije dosadno?
– Ne, nije. Zato što sam s tobom.
Nije me pogledao, ali sam vidjela da se nasmijao. Već je došlo sedam i trideset i David je bio zadovoljan jer je napravio dovoljno fotografija.
– Potrošio sam četiri filma na tri različita mjesta. Sada se možemo vratiti. Kad bi željela jesti?
– Ne znam. U osam i pol? Voljela bih se najprije na brzinu okupati.
– U redu.
Vrativši se u hotel, napunila sam jacuzzi, ušla u nj, ulila malu količinu kupke i pritisnula dugme za masažu. Bilo je pomalo komplicirano – elektronička ploča s crtežima koji su ilustrirali različite funkcije, ali sam naposljetku pronašla pravu. I upravo kada sam se namjeravala nasloniti u uzburkanoj vodi koja mije masirala ramena, čula sam svoj mobitel.
– Prokletstvo! – zatvorila sam vodu, otišla do mobitela i otvorila ga.
– Miranda!
To je bila moja mama. – Radi se o ljamama, – Rekla sam Daisy za djevojačku zabavu, mama. Ona samo mora razmisliti o tome – nazvat će te za nekoliko dana.
– Ne, nisam te nazvala zbog toga. Samo sam ti htjela reći da sam riješila problem s dječacima na duže vrijeme, ima nešto i, ako to uspije, dječaci bi mogli biti zaposleni preko tjedna.
– 1 stoje to?
Rekla mi je. Zakolutala sam očima. – Zvuči blesavo. Zbilja, mama. Tko je ikada čuo za takvo što? Jedna stvar su djevojačke zabave s ljamama, ali ovo je doista smiješno!
– Ne, mislim daje to divna ideja. Tako misli i tvoj otac i... oh – kakva je to čudna buka u pozadini? – odjednom je upitala.
– O, to je jacuzzi.
– Ali, ti nemaš jacuzzi.
– Znam, ali sada sam u hotelu.
– Zbilja? Gdje?
– U Amberleyju.
– Što? Dvorac Amberley? Kako divno, dušo, ali zašto mi nisi rekla – mogla si svratiti ovamo. Nije daleko.
– Oh, ovaj, ja... – nisam joj željela objašnjavati. – Morala sam vidjeti klijenta... i tako... – pogledala sam prema kupaonici. – Oh... prokletstvo...
– Miranda? Miranda?
Plima bijelih mjehura je dolazila po podu. Otrčala sam u kupaonicu – dok je jacuzzi radio, mjehurići su se dizali i u velikoj količini izlijevali preko ruba kade, kao pjena u čaši šampanjca. Očajnički sam tražila prekidač, ali bio je pod vodom i kada sam ga napokon našla, nisam znala što moram pritisnuti. Još uvijek se čula buka motora, mjehurići su skakali preko ruba i prekrivali pod, izlazili iz kupaonice i sada preko saga u spavaćoj sobi kao veliki plimni val.
– O, sranje! – u panici sam opet stisnula prekidač i opet, ali motor je još uvijek radio, podižući ogromnu količinu bijele pjene. Zgrabila sam ručnik, omotala ga oko sebe i pokucala na Davidova vrata. Za nekoliko trenutaka pojavio se u svom ogrtaču.
– Što je?
– Jacuzzi – rekla sam. – Ne mogu ga isključiti. Ušao je u kupaonicu. – O prokletstvo! Gdje je prekidač?
– Tamo! Na onoj strani – rekla sam.
Nekoliko sekundi ga je pritiskao, kao što sam i ja pokušavala, uzalud, da spriječim napredovanje mjehurića preko sobe.
– Ne znam kako ga zaustaviti – nije kao na mojoj kadi... o... sranje, ovo je užasno... Ah!
Odjednom je nastala tišina. Stavila sam ruku na grudi u znak olakšanja.
– Hvala Bogu!
– Isuse – rekao je gledajući ogromnu količinu svjetlucave pjene. – Kakav nered...
– Stavila sam samo malo kupke – rekla sam plaho.
– Samo toliko je i potrebno. Jesi li ga ostavila bez nadzora?
– Nazvala me je mama. Žao mije. Tako me je sram.
– Nema veze.
Zgrabio je drugi ručnik i počeo skupljati vodu po podu, a ja sam izvukla kabel iz utikača.
– Zao mije – rekla sam opet. – Obično se znam ponašati u hotelima.
Pogledao me je i nasmijao se, a ja sam odjednom shvatila da na sebi imam samo ručnik. Prekidač je elektronički, a ne mehanički, pa ga je bilo nezgodno isključiti, ali moj Bože...
– gledao je bijelu močvaru. – Kakav nered...
Odjednom smo se počeli smijati dok smo rezervnim ručnicima sakupljali pjenu i cijedili ih u umivaonik. Oboje smo se smijali, ramena su nam se tresla, a onda smo odjednom pogledali jedno u drugo i prestali se smijati – David je rukom dotaknuo moje lice. Približio me k sebi; sada su mu usta bila na mojima i osjetila sam njegovu čvrstinu kroz ogrtač, a onda je otvorio moj ručnik koji je pao na pod. Odvezala sam mu pojas ogrtača i spustila ga s njegovih ramena, pa smo napola hodali, a napola padali prema krevetu po pjeni, a onda je gol stao pored mene, milovao moje lice i grudi, ljubio me i stalno izgovarao moje ime.
– O, Miranda – stenjao je. – Miranda.
Potom se podigao iznad mene i ja sam vidjela glatke ožiljke na njegovim rebrima, odakle su vjerojatno uzeli kožu da poprave njegove ruke. Rekla sam sebi da neću ovo napraviti dok David ne sazna – dok ne sazna – ali nikako se nisam mogla zaustaviti. Sada je bio u meni, njegove otvorene oči spojene s mojima i na kraju je svršio s velikim trzajem.
– Miranda... Mi-ran-da – stenjao je.

Dvanaesto poglavlje
U nedjelju sam se probudila, a Davidova me ruka okruživala kao obruč bačve. Kad sam pogledala prema prozoru gdje je svjetlo probilo rupu u zastorima, osjećala sam se uzvišeno... i u isto vrijeme smeteno. Jer – učinila sam točno ono što sam rekla da neću. No, danas će David doznati tko sam ja. Prestrašena, gledala sam njegovo lice dok je spavao i slušala njegovo lagano, pravilno disanje. Onda sam vidjela da mu kapci poigravaju i otvaraju se.
– Miranda Sweet – nasmijao se. Približio me k sebi i zagrlio tako snažno da sam jedva disala. – Ti jesi slatka... I mislim da sam se zaljubio u tebe – mrmljao je gledajući u mene. Nisam siguran sto posto – dodao je dok mi je milovao lice – ali sam devedeset i devet posto siguran da jesam.
– Samo devedeset i devet? – upitala sam. Kimnuo je.
– Alija sam sto dvadeset posto sigurna da sam zaljubljena u tebe.
– To je nemoguće.
– Ljubav ne slijedi matematičke imperative.
– To je istina. – Njegova je ruka skliznula s mog lica na moju lijevu dojku, a onda mu se izraz lica promijenio. – To je čudno – rekao je tiho.
– Sto?
– Tvoje srce. Ubrzano kuca. Nisi uznemirena, zar ne? Da, jesam. Vrlo sam uznemirena.
– Ne... to je samo pokazatelj kako djeluješ na mene. Približio je moju desnu ruku svojim prsima. – Osjeti moje.
Njegov je puls bio spor, ujednačen i jak. – Osjećam se neuništivim – rekao je i raskošno se rastegnuo, a onda stavio ruke iza glave. – Osjećam se kao da me danas ništa na ovom svijetu ne može povrijediti. Dugo ću se sjećati ovoga dana. Hoćeš. Hoćeš. Sjećat ćeš ga se zauvijek. Dok mi je srce još uvijek lupalo, izašla sam iz kreveta.
Obukla sam ogrtač i otvorila prozor. U vrtu ispod uglate zgrade ukrasno je drveće na jutarnjem svjetlu bacalo duge sjene u obliku romba. Bijeli paunovi prolazili su travnjakom, a na susjednom krovu na suncu se grijalo jato grlica.
– Što radiš? – upitao je nježno David. – Vrati se, Miranda. Vrati se ovamo. Želim opet voditi ljubav s tobom.
Pustila sam ogrtač da sklizne na pod... Poslije toga zajedno smo se okupali, a onda sam se, dok se brijao, odjenula i izvela Hermana.
– To je danas – šapnula sam mu tiho, kad smo prelazili preko suhog jarka prema jezeru. – To je danas.
Herman je pogledao u mene s izrazom prave zabrinutosti. Kad smo se vratili, David je stajao na recepciji i proučavao letak.
– Što bi htjela raditi? – pitao je kada smo išli na kat.
– Prema ovome letku, mogli bismo ići u Goodwood u Parham House, ili ići u, citiram, predivne obalne gradove Chichestera, u Worthing i... Brighton. Brighton – ponovio je s iskrivljenim osmijehom, dok sam otvarala vrata.
– Petnaest godina nisam bio u Brightonu. Nikada se nisam htio tamo vratiti – rekao je kada sam stavila Hermana na njegovu dekicu – nakon onog što se dogodilo; ali... mislim da bih htio tamo otići. Sada, kada sam te sreo, i kada znam da si i ti povezana s tim mjestom, nekako mislim da bih mogao izdržati. Hajdemo u Brighton sada – rekao je kad smo otišli u blagovaonicu na doručak. – Imam tu neobjašnjivu potrebu da ga opet vidim. Slažeš li se?
Ne, ne, ne. Slabašno sam se nasmijala. – Slažem... rekla sam. – To će biti dobro. Nakon doručka popeli smo se na ruševine tornjeva i gledali kako se South Down ispod nas proteže preko horizonta. Onda smo otišli u sobe po svoje stvari. I upravo dok sam stavljala svoje stvari u torbu i sjedila na krevetu čekajući Davida – Davide, moram ti nešto reći – zazvonio je moj telefon. To je bila Daisy.
– Jesi li dobro? – upitala sam.
– Ja sam... dobro. Nije tako zvučala.
– Što se dogodilo?
– Pa samo... trebala sam danas ići na mikroletenje, ali je moj prijatelj otkazao, pa... sam malo... razočarana.
– O Bože! A kad ste se dogovorili?
– Prošli tjedan.
– Je li rekao zašto je otkazao?
– Ne. Samo je rekao da mu ipak ne odgovara danas.
– Žao mi je, Daisy. No, trebala bi provoditi svoje slobodno vrijeme s Nigelom.
– O, i provodim – odgovorila je. – Odlučio je da danas neće ići na posao, pa idemo na ručak s njegovim prijateljima... uključujući i onu užasnu pijavicu Mary.
– Ona jest užasna. Suosjećam s tobom. Njezin je ugriz gori od lajanja.
– To je istina. Inače, kakav je hotel?
– Božanstven. To je dvorac u ruševinama.
– Dvorac u ruševinama – ponovila je. – Kako romantično.
U glasu joj se čula duboka žudnja. – Jesi li već rekla Davidu?
Osjetila sam da mi se bilo ubrzalo. – Nisam. Učinit ću to danas. Ne želim to napraviti ovdje i pokvariti sjećanje na ovo divno mjesto. Ali, on želi ići u Brighton na ručak, pa ću naći neko tiho mjesto, a onda ću mu reći.
– Pa... mislit ću na tebe – sretno. Ali, ne brini, Miranda. Očito ti je vrlo privržen, sigurna sam da će sve biti u redu.
Odjednom sam vidjela Davida kako stoji na vratima. – Reći mi što? – pitao je, kad sam spremila mobitel u torbu.
Moje je srce lupalo. – Koliko sam ti neodoljiv?
Kimnula sam. – Da. Mislim da si uistinu neodoljiv. Mislim da si... – Odjednom sam se zatrčala prema njemu i objesila mu se oko vrata. – Mislim da si vrlo dobar, Davide, i tako predivan, i tako mi je drago što sam te našla. I moram ti reći nešto zbilja užasno. A to bi moglo sve pokvariti. Potekle su mi suze.
– Hej – rekao je utješno. – Ne plačeš valjda? Pogledao me. – Nema potrebe za suzama. O, ima. Ima.
– Nemoj mi reći da su to suze radosnice?
– Da – šmrcnula sam. – Jesu. Suze radosnice i akutna napetost.
Dao mi je rupčić. – Ne plači. Hajde, Miranda. Molim te nemoj. Sada – dodao je nakon nekoliko trenutaka – odvezimo se ravno do tamo i šetat ćemo obalom. Onda možemo pronaći neko lijepo mjesto za ručak – možda Beachv Head? Kimnula sam. – Ja ću voziti. Zašto mu ne bih rekla sada? Ove sekunde. Da to napokon obavim.
– Davide, ja...
Odjednom mu je zazvonio mobitel. – O, mama, bok. Vratio se u svoju sobu i razgovarao s mamom nekoliko minuta, a onda se pojavio s torbama.
– Oprosti zbog ovoga, mi obično čavrljamo nedjeljom ujutro. Ona kaže da bi te voljela upoznati. Ne bi, ne bi. Ne kada sazna.
Dok smo se po zavojitim cestama obrubljenim plažom i zelenilom vozili kroz sela Sussexa, pokušala sam zamisliti kako će David reagirati. Brighton je bio udaljen samo petnaest milja, pa ću saznati za manje od sat vremena. Stigli smo do njegova predgrađa i vozili kroz Hove uz Promenade, pored hotela. Ja sam gledala u more, bijela jedra na sjajnoj vodi i kupače na šljunčanoj plaži.
– Ti znaš što ja želim raditi, zar ne? – čula sam Davida. Pogledala sam ga. – Prije ručka?
– Ne. Sto?
– Želio bih ti pokazati gdje sam živio.
Odjednom sam se stresla.
– Da vidimo mogu li pronaći put do svoje kuće. Vozili smo se pored VVest Pierea u ruševinama, zatim Palače Pierea, onda kroz Marine Parade, pa je skrenuo lijevo. Sada smo prolazili ulicama Brightona sa živopisnim Regents vilama obojanim u blijedoružičastu, zelenu i plavu boju, pa smo se uspinjali iznad grada. – Egremont Place – rekao je. Mislim daje to ono što tražim.
– Da, jest – rekla sam prije nego sam se mogla zaustaviti. Osjetila sam Davidov znatiželjni pogled na sebi.
– U pravu si – rekao je. – A ovdje je slavoluk pobjede. Bože, sjećam se ovoga. Prošli smo ispod njega i stigli u West Drive, a Queens Park je bio na našoj desnoj strani; do nas su dopirali krikovi djece koja su se igrala na ljuljačkama i mekano lupkanje teniskih loptica. David je vozio sporo do kraja ulice i ja sam vidjela kako čvršće steže upravljač kad se zaustavio nasuprot svojoj staroj kući.
– Isuse, Miranda – uzdahnuo je. Srce mi je lupalo.
– Odjednom se osjećam prilično... čudno. Ovo je vrlo... emocionalno za mene, ovaj mali put mojih uspomena. I menije. I meni je.
Zavrtio je glavom, aja sam vidjela da su se mišići oko njegovih očiju zgrčili. Okrenuo se i pogledao u mene. – O, i ti izgledaš uznemireno. – Stavio je svoju ruku na moju. – To je lijepo od tebe, Miranda, ali to je bilo prije šesnaest godina i odavno sam već to prebolio. Samo je... – slegnuo je ramenima – ...kad opet vidim kuću.... Sama činjenica da sam ovdje.
Vraćaju mi se uspomene – to je sve. Bili smo vrlo sretni ovdje, sve dok, pa...– bolno je uzdahnuo – do... toga. Bilo je veoma lijepo živjeti ovdje. Naši su susjedi bili dobri – odjednom je dodao. – McNaughti. Pitam se žive li još ovdje.
Osjetila sam mučninu.
– Volio bih ih ponovno vidjeti. Zapravo... NE! NE! Molim te, NEMOJ! Njegova ruka je sada bila na vratima. – Samo ću pozvoniti. Ne smeta ti, zar ne? DA! SMETA MI!!
– Ne, dakako da ne – ćula sam samu sebe.
– Možeš doći sa mnom, ako želiš. – NE!
David me čudno pogledao. – Mislim... ne – ponovila sam. – Ja... ne želim to.
– Zašto ne?
– Pa... ako oni ovdje više ne žive, novi bi se vlasnici mogli prestrašiti kad vide nas dvoje na vratima.
David je kimnuo. – To je istina. U redu, ti ostani tu. Ja ću samo pokucati, a ako oni još uvijek žive ovdje, mahnut ću ti, a ti možeš doći i upoznati ih.
Molim te, dragi Bože – samo neka nisu kod kuće.
Gledala sam Davida kako prelazi ulicu, a srce mi je ludaralo kao bubanj. Vidjela sam kako je na trenutak gledao broj četrdeset i četiri, potom je otvorio ogradu broja četrdeset i šest, pošao kratkom stazom, a onda pozvonio. Samo neka nisu kod kuće. Molim te, molim te. Onda sam vidjela da je opet pozvonio. Pa treći put. Sada je David gledao u prozor na katu, a onda je još jednom pozvonio, okrenuo se i vratio u auto.
– Očito nisu kod kuće. Bože, hvala ti. – Ili su na putu. Jesi li dobro, Miranda?
– Dakako.
– Izgledaš pomalo... uzrujano. I jesam. – Ne, nisam.
– Hoćeš li da prodemo pored tvoje stare kuće? Nije daleko odavde, zar ne?
– Ne. U Sandown Roadu je, ali ja se ne bih zamarala time.
– U redu, onda nećemo.
Išli smo do obale i prošli kroz The Lanes, a onda došli do Pierea, gdje su se održavale vesele zabave.
– Nekoć smo voljeli ovo – David je rekao, dok smo šetali kroz arkadu zabave. – Michael i ja smo se ovdje igrali kad smo bili djeca. Sjećam se da sam se ovdje nalazio s djevojčicom. Bio sam lud za njom – povjerio se sa smijehom. – Bila je studentica francuskog jezika, Chantanelle. Izgubio sam nevinost s njom 1982. A s kim si ti izgubila svoju nevinost? S Jimmujem. S Jimmujem. U ožujku 1987. – O, žao mi je, Miranda. Neugodno ti je. Ignoriraj to potpuno neumjesno pitanje. – Skinuo je svoju lanenu jaknu. – Vruće je, zar ne? Prošećimo malo uz more.
Šetali smo prema istoku, prema marini, držeći se za ruke, a lagani povjetarac nam je mrsio kosu. Pogledao je na svoj sat. – Jedan je sat. Hoćemo li ići na ručak za pola sata? Ili si sada gladna?
Nisam nimalo. Prenervozna sam.
– Dobro sam – odgovorila sam. Naše su cipele šuškale preko šljunka, a onda sam, u prilično tihom dijelu plaže, ugledala praznu klupu. – Davide – rekla sam, a bilo mije jurilo.
– Možemo li sjesti nekoliko minuta?
– Dakako da možemo.
Sjedili smo jedno pokraj drugoga, naša su se bedra dodirivala, naši su prsti bili isprepleteni i slušali smo povike djece, krikove galebova dok su letjeli iznad nas te jurnjavu i povlačenje valova. Zatvorila sam oči. Naprijed... Nazad... Zvučalo je kao disanje giganta. Uskladila sam svoje vlastito disanje s valovima, da smirim živce. Ovo je trenutak. Sada.
– Davide – rekla sam. – Moram ti nešto reći. Nasmijao se. – Ne opet ta igra. Mislio sam da si odustala od toga.
Zurila sam u komadić osušene morske trave pored svoje noge. Bila je crna i krhka.
– Ovo nije igra. Zaista ti moram nešto reći. Nešto ozbiljno o sebi, što sam ti trebala reći kad smo se prvi put sreli. Njegovo je lice sada, kad je napokon shvatio da se nisam šalila, postalo napeto. – Ali razlog zašto to nisam učinila jest da se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Zaljubila sam se u tebe. I kada se to dogodilo, bilo mi je teško, ako ne i nemoguće reći ti. Borim se s tim još otada.
David je zbunjeno zavrtio glavom. – Miranda, izgledaš tako ozbiljno.
– To jest ozbiljno.
Trepnuo je. – O čemu je riječ? Nisam odgovorila.
– Imaš dijete?
– Nemam. Kada bi bilo tako jednostavno. Zurila sam dolje, u šljunak, primjećujući modre kamenčiće među bež bojom.
– Ne možeš imati djecu? Je li to? Ali, ako je tako, nema veze. Postoje drugi načini... Odmahnula sam glavom. – Nije ni to. Kad bi barem bilo – bilo bi mi puno lakše reći. Iza nas je, uz vedru, melankoničnu zvonjavu, prošao kombi sa sladoledom.
– Ti si bolesna...– rekao je David odjednom. – Molim te, Miranda, nemoj mi reći da si bolesna.
– Ne. Nisam.
Olakšanje je prošlo njegovim licem. – Dakle, stoje? Ta ozbiljna stvar?
– To je nešto što sam učinila – objasnila sam tiho – ... kad sam bila mlada. Nešto veoma loše.
– Oh – rekao je tiho. – Shvaćam.
Na trenutak nije rekao ništa više; samo smo sjedili svjesni zvuka valova što su zapljuskivali plažu, a onda se povlačili s nježnim šuštanjem šljunka. – Je li to bila droga?
– Nije. – Pogledala sam na pučinu gdje je udaljeni motor ostavljao pjenu iza sebe.
– Ti si... opljačkala banku? Je li to? Počinila si zločin? Jesi li bila u zatvoru?
– Sada si bliže – rekla sam tužno, a moj je pogled još uvijek bio na horizontu. – Iako ne, nikada nisam išla u zatvor, ali mogla sam i vjerojatno sam trebala.
– Kako to misliš?
Udahnula sam, a onda izdahnula, ispuštajući zrak iz pluća.
– Kako to misliš, Miranda? Što si učinila? Trenutak je došao. Evo ga!
– Ozlijedila sam nekoga – šapnula sam. Moje je srce udaralo.
– Ozlijedila si nekoga? Bože! Koga?
– Dakle... Ovo je užasna stvar...
– David? – odjednom smo čuli. – David White? David je podigao pogled, a onda se odjednom počeo smijati u znak prepoznavanja.
– Ne mogu vjerovati! – nježno je uzviknuo. – Gospodin McNaught. I gospođa McNaught. Dobar dan.
– Mislio sam da si to ti – rekao je Bili McNaught. Njihov je crni koker španijel sada bio vrlo blizu Hermana, a njihovi su se repovi živčano trzali. – Rekao sam Shirley, to je mladi David, naš susjed. Nisi se mnogo promijenio, momče – pružio je svoju ruku. – Drago mi je što smo se opet vidjeli.
– I meni je. Zapravo sam baš bio na West Driveu – objašnjavao je David. – čak sam vam pokucao na vrata, ali nitko nije otvarao.
– Mi uvijek šećemo plažom nedjeljom ujutro – rekao je gospodin McNaught. – I po kiši i po suncu.
– I po kiši i po suncu – složila se njegova žena.
– I po kiši i po suncu – ponovio je. – Onda se vraćamo kući na ručak.
Sada je, na moj užas, gledao u mene i smijao se. Nemoj to reći! Nemoj to reći! – Dakle, vidim da ste našli svog mladića.
Kad je David ovo u djeliću sekunde shvatio, glava mu se, kao u usporenom filmu, okrenula prema meni.
– Zar to nije smiješno, Shirly? – nastavio je Bili McNaught sretno. – Ovo je Miranda. Mlada gospođica koja je tražila Davida prije nekoliko tjedana.
– Oh – rekla je ugodno iznenađena. – Bok. Drago mije što smo se upoznale.
– Bok – odgovorila sam tiho.
– Dakle, Shirleyina informacija je očito pomogla – nastavio je. – 1 nije vam trebalo puno da pronađete Davida. Rekao sam joj da si fotograf – objasnio je Davidu, koji je sada zaprepašten gledao u mene. – Rado sam joj pomogao. Silno te željela pronaći, zar ne? Ali, ipak je vrlo lijepo naći se ponovno s kolegama s fakulteta. Davide, kako je tvoja mama? čuli smo da se preselila u Nortfolk.
– Da – rekao je tiho.
– Da bude blizu Michaela i njegove obitelji?
– Točno.
– Pa, tako mi je drago da ste se vas dvoje opet našli – rekao je nedužno. – Ponovni susret prijatelja i sve to. Dakle, naš ručak će se vjerojatno pokvariti, pa moramo krenuti, ali veoma je lijepo što smo te opet vidjeli. Pozdravi majku i Michaela. Tako mi je drago što ste se vas dvoje uspjeli naći. Doviđenja zasad.
Slabašno sam se nasmiješila. – Doviđenja.
Stajali smo i gledali kako se udaljavaju vukući psa za sobom i penjući se uz stepenice.
Osjetila sam Davidov oštar pogled na sebi. Njegova su usta bila malo otvorena.
– Što je to sada bilo? – upitao je tiho. Nisam odgovorila.
– Ne razumijem – nastavio je. – Tko si ti, Miranda? Tko sam ja? Dobro pitanje. – I odakle poznaješ McNaughte? I zašto si im, do vraga, rekla da smo išli zajedno na fakultet?
Sjela sam na klupu i pogledala ga. – Zato što sam te pokušavala pronaći, eto zašto. Već godinama sam te željela pronaći, ali previše sam se bojala. Onda, prije nekoliko tjedana, napokon sam sakupila hrabrost. Stoga sam otišla u West Drive i pitala gospodina McNaughta gdje živiš. On nije znao, ali je rekao da će pitati svoju ženu, koja je bila na putu. Tako sam mu rekla da smo bili zajedno na fakultetu, jer mu ni u kom slučaju nisam mogla reći pravi razlog.
– Ali... koji je razlog? I kako si znala da sam jednom živio u West Driveu? Dok sam gledala u njega, njegov se obris počeo savijati i mutiti pred mojim očima. – Hoćeš li mi, molim te, reći, Miranda? Ja ne razumijem.
– Znala sam – odgovorila sam promuklo – zato što sam tamo već bila.
Zurio je u mene. – Bila si u našoj kući prije?– ponovio je tiho. – Ali kako? Nisam odgovorila. Odjednom kao da je počeo shvaćati. – Jesi li poznavala Michaela? – pitao je. – Radi li se o tome? Imala si aferu s Michaelom, ali mi nisi htjela reći?
Odmahnula sam glavom. – Ne. Ne. Nikada ga nisam upoznala.
– Kako si onda znala za mene?
– Pa... pa... zadnjih šesnaest godina ti i ja smo užasno povezani, iako ti toga nisi bio svjestan; reći ću ti o čemu je riječ. I tako sam, napokon, to i učinila.
Kad sam završila, David je bio toliko zaprepašten da nije mogao govoriti. Njegovo je lice bilo blijedo kao šljunak ispod naših stopala.
– To sam bila ja. Ja sam to učinila. Ali nisam znala što je u paketu. Zaista sam vjerovala daje video vrpca – zato što mi je to Jimmy rekao. No, nije bilo tako... bilo je to pismo– bomba... – i ti si ga otvorio, i ozlijedio se i menije veoma, veoma žao.
– Ja... – nije mogao naći riječi, a na njegovom se licu očitovala bol.
– Ali, želim da znaš da – koliko god si ti patio, toliko sam patila i ja. Patila sam šesnaest godina jer to nikada, nikada nisam zaboravila. Nosim to kao neki veliki, prokleti kamen. Pritegnuo me. Uništio me.
– Ali trebala si reći nekomu.
– Znam. No bojala sam se da ću otići u zatvor ako to učinim. To mije Jimmy rekao. Imala sam šesnaest godina i bila sam pod njegovim utjecajem... i toliko uplašena...
pa sam šutjela. Onda sam ga, prije nekoliko tjedana, slučajno, opet srela – i to je napokon razbilo moralnu paralizu koja me sputavala toliko dugo.
Dok je David bez riječi gledao u mene, osjećala sam se kao da sam se pretvorila u neko odvratno čudovište – meduza i harpija spojene u jedno.
– Onda si to bila ti? – šapnuo je. Zavrtio je glavom zbog zatečenosti – i nevjerice. – Ti? – ponovio je.
Kimnula sam.
– Ti si odgovorna za ono što se dogodilo tog dana? Odgovorna?
– Neizravno – jecala sam. – Da. Jesam. I bila sam tako... užasnuta kad sam saznala. ćula sam neke žene koje su govorile o tome na autobusnoj stanici. Tada sam prvi put saznala. Onda sam otrčala do Jimmyjeva stana i suočila se s njim, ali mi je on rekao da ću završiti u Hollowayju ako kažem komu. I ja sam mu povjerovala. Zato sam šutjela.
– Šutjela si sve ove godine?
– Da. Zbog kukavičluka i straha. Ali, onda... prije šest tjedana, odlučila sam napokon biti hrabra i naći te – ako mogu – i reći ti istinu. Davide bilo je tako teško.
Osjetila sam vruću, slanu suzu kako teče preko mog obraza prema kutu mojih usana.
– Zato što si se još uvijek bojala?
– Da. No, što je važnije, zbog onoga što sam osjećala prema tebi. Zbog toga mije bilo još gore. I svaki put kad sam ti pokušala reći, riječi su jednostavno zastale u mom grlu. David više nije gledao u mene. Gledao je prema moru, trepćući polako, kao daje počeo shvaćati sve što sam mu rekla. – Dakle, to nije bila igra – rekao je tiho.
– Nije.
– Zbilja si imala užasnu ispovijest.
Kimnula sam. – Pokušala sam ti reći mnogo puta. Ali, hrabrost me iznevjerila, a onda si se počeo šaliti u vezi s tim, zbog čega mi je bilo još teže.
I dalje je šutio, onda se okrenuo i pogledao u mene, s izrazom neizrecive tuge.
– Ne znam tko si ti – rekao je tiho. – Mislio sam da znam. Ali ne znam. Uopće te ne poznajem – osjećam da si mi sada stranac.
Moje je srce potonulo. – Koliko si laži rekla – nastavio je. – Kako si lagala McNaugtima da me poznaješ. Kako si me planirala upoznati prije šest tjedana. No, Lily te odala, zar ne? Prošlog tjedna. To je vjerojatno za tebe bio težak trenutak, kad se pojavila u zoološkom. Izletjelo joj je daje bila tvoja ideja da me uzme za fotografa, a ne njezina.
Kimnula sam.
– Ti si rekla da si se divila mojoj fotografiji iz Guardiana, no to nije bila istina, zar ne?
– Pa... bila je istina – protestirala sam. – Doista se divim tvojoj fotografiji. Ali, ne... razlog zašto sam joj rekla da angažira tebe je taj stoje gospodin McNaught rekao da si postao fotograf. Onda sam potražila tvoje ime u Društvu fotografa i pokušala smisliti kako da te upoznam; zatim je Lily došla kao dobra prilika.
Opet je zavrtio glavom. – Isuse, osjećam se kao da me je tko – uhodio! Osjećam se kao da me je tko... da... lovio. Ulovljen. Osjetila sam mučninu.
– Ne čudi što si bila tako čudna kad smo se prvi put sreli – nastavio je. – Sada to shvaćam. To je bilo zbog onoga što si učinila. Zato si me pitala sva ona čudna pitanja, gdje sam odrastao i gdje je radio moj otac.
– Nisam znala da si to ti. Zbog tvoga naglaska, pretpostavila sam da nisi David White kojeg sam tražila. Ali kada si se pojavio, odmah sam znala da si to ti.
– Zbog mojih ožiljaka.
– Da – odgovorila sam očajnički. Pogledala sam njegove ruke koje je držao na koljenu kao da se pokušao obraniti od bola. – 1 bila sam tako... šokirana. Ali ponašala sam se čudno jer sam shvatila da, čak i tada, tih prvih minuta, da me veoma privlačiš. Bila sam u bunilu.
– I zato si mi ponudila piće?
– Točno. Zato što sam ti htjela reći tamo i tada. No, nisam znala kako započeti taj užasan razgovor. Onda sam odlučila da ću te ubrzo nazvati i smisliti nešto da te opet vidim. Ali, onda si, na moje čuđenje, ti nazvao mene. I otišli smo na večeru.
– Otišli smo na večeru – ponovio je, aja sam se šokirala. Vidjela sam mu suze u očima. – Išli smo na večeru i proveli smo tako lijepu večer.
– Da – rekla sam, a grlo mi se stezalo. – Tako je.
– Ali ja nisam znao tko si ti...– rekao je promuklim glasom.
Vidjela sam da mu usta podrhtavaju.
– Ne, nisi. Namjeravala sam ti reći te večeri, ali bilo je nemoguće u restoranu, a onda sam ti pokušala reći u tamnoj komori, ali jednostavno... nisam mogla. Željela sam to, ali u isto vrijeme nisam željela zato što si mi se veoma svidio. Hrabrost me iznevjerila. Opet.
– To je smiješno – mrmljao je, sada gutajući suze.
– Bio sam toliko zapanjen tvojom brigom za ono što mi se dogodilo. Mislio sam da je tvoje suosjećanje uistinu dirljivo. Kao da te je osobno diralo. I sada znam da jest – ali ne zbog razloga na koje sam ja mislio. Kako ironično – dodao je gorko. – Mislio sam da imaš dobro srce. Ali, zapravo je to bila samo krivnja.
– Da. Bila je krivnja... bilo je užasno... kad sam vidjela što ti se dogodilo, znajući koju ulogu sam ja imala u tome.
– Ah – rekao je kimajući. – Sada razumijem tvoja pitanja o mom stavu prema osobi koja je to učinila. Kako čudno – dodao je. – Rekao sam ti da bih želio sresti tu osobu. Da se želim naći s njom oči u oči.
Okrenuo se prema meni. – Ali bio sam oči u oči s njom čitavo vrijeme.
Opet je pogledao u daljinu. – 1 htjela si znati bih li ikada mogao oprostiti toj osobi. Zato što si, sada shvaćam, bila osobno zainteresirana za to pitanje.
– Da, istina je... bila sam. Željela sam čuti da mi možeš oprostiti jer sam već znala da sam se zaljubila u tebe.
– Jesi li znala to, Miranda? – Da.
– Jesi li sigurna?
– Dakako da sam sigurna.
– Ali ja mislim da to nije istina.
– Istina je!
– Ne. Ti si samo pobrkala ljubav s krivnjom. Zbog toga si osjetila ono što si osjetila prema meni ovih nekoliko tjedana. Nadoknađivala si zlo koje si mi nekoć napravila. No, ja sam prilično siguran da to nije ljubav.
– To jest ljubav.
– Kako znaš?
– Zato što znam.
– Ali kako?
– Kad smo jučer gledali u onaj grob u Amberleyju, odjednom sam shvatila da bih voljela da me pokopaju s tobom. Tako znam! Moraš mi vjerovati, Davide.
– Ne – uzdahnuo je. – Tu si u krivu. Uopće ti ne moram vjerovati.
– Ali govorim istinu!
– Kako da ja to znam? Ti si očito stručnjak za prijevaru.
– I nisam baš.
– O jesi – koje si samo smicalice koristila!
– Samo zato što sam morala da bih te našla i upoznala... ali ja uopće nisam takva. No...
da, znam da to ne izgleda dobro i da sam te prevarila.
– I jesi. Koliko te laži dovelo do ovog trenutka, Miranda. Gotovo te žalim. Morala si nastaviti s lažima. Pokušala si izbjeći da te otkrijem. Kako je to bilo veoma iscrpljujuće za tebe... Ali to me dovodi do druge stvari – koja je važnija od bilo čega – a to je: kako da ti povjerujem da zaista nisi znala da ona video kaseta nije bila obična kaseta?
Sledila sam se. – Zbog toga stoje to istina. Doista nisam znala. Da sam znala, nikada, apsolutno nikada je ne bih dostavila, bez obzira koliko sam bila zaluđena.
– Možda si jednostavno samu sebe uvjerila u to.
– Ne. To je istina. činjenica je da sam vjerovala Jimmyju, jer nisam imala razloga da mu ne vjerujem. Nikada prije nije napravio nešto nasilno.
– Ali, ti bi to inače rekla – rekao je. – Zar ne? Zurila sam u njega bespomoćno. – Kako ja to mogu znati? Savršeno je moguće da ste ti i taj... Jimmy, uzeli mog oca za metu, zajedno, zbog svojih čudnih razloga. Ali sada, šesnaest godina kasnije, sada se želiš predstaviti kao nedužna nasamarena osoba.
– To sam i bila! Zato je Jimmy meni rekao daje dostavim. Zato stoje bio prevelika kukavica daje sam dostavi.
David je zurio u mene, a onda opet pogledao more i treptao zamišljeno. – Ona je ubačena kroz vrata u ranim satima. To je značilo da si brinula da te tko ne vidi.
– Dakako. Zato što nisam željela da me netko otjera prije nego što dostavim propagandu boraca za prava životinja, a vjerovala sam da je to upravo to. Znala sam da je riječ o zlostavljanju, ali mislila sam daje bilo opravdano, zbog onoga što su radili životinjama u laboratoriju; i povjerovala sam Jimmyjevim lažima o tvom tati.
– Dakle, ustala si rano samo da to dostaviš, zar ne?
– Ne, ja... ne – uzdahnula sam. – Nisam. Nije se tako dogodilo. Ja... ja... sam bila zaljubljena u Jimmyja. Rekla sam ti to. I te noći u ožujku... te noći... bila sam u njegovom stanu u East Streetu i mi smo prvi put...
– O, poštedi me – zastenjao je.
– To je bila velika stvar za mene – mrmljala sam. – Nikada nisam ni s kim prije toga spavala... i bila sam začarana Jimmyjem do točke opsesije... a meni je to bio dokaz da me voli. No, bojala sam se da će moja mama otkriti da nisam u svojoj sobi, pa sam znala da se moram vratiti kući prije nego se probudi; ona je tada ustajala vrlo rano zbog mojih sestara, pa sam otišla od Jimmyja u četiri i četrdeset. Dok sam odlazila, on je uzeo jedan paket sa stola u hodniku – sjećam se da sam primijetila taj paket već prije – i predao mi ga rekavši da ga ubacim kroz vrata profesora Whitea. Pitala sam zašto želi da baš ja to učinim, a on je rekao da mi je West Drive uz put. A to je bila istina. Tako sam pristala.
– Ali, zar nisi pitala što je u tom paketu? – Jesam. Rekao mije daje to kaseta šprotiv seciranja majmuna, jer je tvoj tata bio umiješan u neurološke eksperimente.
David je tiho zastenjao i odmahnuo glavom.
– Ali, ja sam mu vjerovala. Do toga trenutka Jimmy nikada nije bio nasilan. Bio je čovjek za mir. Junak, borac za prava životinja, javno se izjasnio protiv nasilnih akcija... pa nitko nije mislio daje on ekstremist. Nisam imala razloga za sumnju i još sam ga željela impresionirati, pa sam rekla da ću to dostaviti za njega – i jesam. On je rekao da će se tvoj otac malo šokirati. Tek sam sljedećega dana saznala istinu i shvatila na što je mislio.
– Ti si bila na biciklu, zar ne? – Da.
– Onda si ti bila niska ženska osoba koju je vidio mljekar?
Kimnula sam.
– Isuse Bože – rekao je tiho. – To si bila ti. To si bila ti. Prošao je rukom kroz kosu. – Pa, hvala ti što si mi napokon rekla. Koliko dugo ti je trebalo, Miranda? Šest tjedana? Sada želim da mi kažeš nešto drugo. Bila sam razočarana.
– Tko je Jimmy? – pogledao me. – Tko je on? Htio bih znati njegovo ime i prezime i što radi. Rekla si da si ga nedavno srela, pa ćeš mi moći reći.
– Ne mogu – rekla sam očajno.
– Možeš.
– U redu, da... mogu. Mogla bih. Ali ne želim.
– Ali imam pravo znati.
– To je istina. Ali i ja imam pravo ne reći ti. I veoma mi je žao zbog toga, Davide. Voljela bih da ti mogu reći, ali ovdje se nikada nije radilo o Jimmyju – ovdje je riječ o meni. Izdaja Jimmyja – ma koliko užasan je bio – za mene će biti nešto podmuklo i pogrešno. I poznajem njegovu ženu, a to bi moglo uništiti njihov brak. Sigurna sam da otada nije učinio ništa užasno i da ne predstavlja prijetnju ni za koga.
– Dakle, zašto je napravio ono što je napravio?
– Kad bih barem znala! Ali ne znam!. Nikada nije objasnio svoje motive, a vidjela sam ga još samo jednom – dan poslije. Onda sam nedugo nakon toga čula da je napustio Brighton i više nismo bili u kontaktu.
Sjedili smo slušajući oštre krikove galebova koji su letjeli zrakom iznad nas.
– Kako čudno – rekao je David nakon nekoliko trenutaka. – Ti i ja na različitim stranama u istom užasnom događaju.
– Da – mrmljala sam. – Tako je. Zadnjih šesnaest godina mnogo sam razmišljala o tebi. Pokušala sam zamisliti što ti se dogodilo i koliko teško si bio ozlijeđen. Samo sam znala ono što sam pročitala u novinama dan poslije. Osjećala sam se užasno zbog toga, Davide... cijela stvar je bila užasan šok.
– To samo tako kažeš.
– Pa... kažem zato što je istina. Pisala sam ti pisma u kojima sam napisala cijelu priču i ispričala se. No, uvijek bih ih poderala zato što sam se bojala da ne odeš na policiju, a onda bi moj život bio upropašten.
– Jadna Miranda – rekao je. – Jadna Miranda... Djeličak nade pojavio se u mome srcu. – Zbilja mi je veoma žao zbog tebe. Zbilja. I možda je ono što govoriš istina – slegnuo je ramenima. – Ne znam. Samo znam da – ustao je – ipak nećemo zajedno ručati. Možemo li otići do tvog auta?
– Zašto?
– Želim uzeti svoje stvari. Vratit ću se vlakom u London.
– O, Davide, molim te, nemoj ići. Možemo razgovarati o ovome koliko želiš, samo, molim te, nemoj ići – ne sada.
– Ali više nemamo što reći. Napokon si mi rekla istinu. Ne želim biti s tobom, Miranda.
Ne zbog svojih ozljeda. Ne zbog utjecaja koji su te ozljede imale na moj život. Nego jednostavno zbog toga što je ta bomba bila namijenjena mom ocu. Oprosti mi ako se ne želim družiti sa ženom koja ju je gurnula kroz moja vrata.
Uzeo je jaknu. – Osjećam se... drukčije prema tebi. Uopće ti ne vjerujem. Kad smo igrali šah, rekla si mi da strategijsko mišljenje nije tvoja jača strana, ali čini mi se da jest. čak sumnjam da si manipulirala mnome da se zaljubim u tebe, tako da ti oprostim. Ali neću. I da, iako sam se zaljubio u tebe, ti osjećaji su bili za neku drugu... za osobu koju sam mislio da si to ti. Dakle, možemo li sada otići po moje torbe? – dodao je tiho.
U tišini smo otišli do auta. Otvorila sam prtljažnik, a on je podigao svoju torbu za fotoaparat i svoj stalak. Onda se okrenuo i otišao; ja sam stajala, zurila u njega dok je odlazio, pa sam vidjela samo točkicu, onda mrlju i na kraju je nestao.

Trinaesto poglavlje
– Voljela bih da se naljutio na mene – plakala sam vrativši se u London. – Ali bio je šokiran.
– Jadna Miranda – rekla je Daisy. – Mislila sam da će to bolje prihvatiti.
– Pa... Isuse, to je tako velika stvar. Nisam imala pojma kako će reagirati. Samo sam se nadala da će se moći suočiti s tim, ali očito ne može.
– Što si učinila kad je otišao?
– Sjedila sam u autu sat vremena i plakala. Onda sam otišla k mami.
– Nisi joj rekla, zar ne?
– Nisam. Vidjela je da sam uznemirena, ali je pretpostavila da je to zbog Alexandera, a ja je nisam pokušala razuvjeriti. I moj tata je bio tamo.
– Zbilja?
– Zajedno su ručali.
– Dobri Bože!
– Znam – rekla sam, a moji su se jecaji smanjili. – Sve je bilo pristojno. No, imaju jednu ludu ideju za ljame – doista blesavo.
– Očemu je riječ?
Obrisala sam oči. – Tako je ludo, da se sramim reći ti... uostalom, o tome su razgovarali. Ostala sam oko sat vremena, a onda se odvezla natrag u London.
– I David ti nije ostavio poruku?
– Nije. Ali ja sam znala da neće.
– Dakle, što ćeš učiniti?
Što ću učiniti?– Kad bih barem znala, Daisy. Osjećam se užasno.
– Što želiš učiniti?
– Samo želim uvjeriti Davida da govorim istinu. No, to će biti nemoguće jer on sada misli da sam manipulatorica i prijetvorna – što sam i bila.
– Samo zato što si morala.
– Znam. Ali on očito misli da sam takva cijelo vrijeme.
– Da te dobro poznaje, znao bi da nisi.
– Upravo je u tome problem. On me zna manje od dva mjeseca. Daisy, nisam mu mogla prije reći istinu. Pokušala sam, ali nisam mogla i sada sam se uvalila u velike nevolje. Rekao je da moji osjećaji prema njemu nisu pravi, da je to krivnja, a ne ljubav.
Daisy je oklijevala. – Ima li istine u tome?
– Nema. Zaljubila sam se u njega zato što sam se zaljubila u njega. Ljubav ne nastaje iz grižnje savjesti – za razliku od mržnje.
– To je istina. I vjerojatno je htio znati tko je Jimmy?
– Da. No, nisam mu rekla. Ma koliko je Jimmy zao, mislila sam daje to... pogrešno. U svakom slučaju, Jimmy je za mene nebitan u svemu ovome.
– No bitan je Davidu.
Uzdahnula sam. – Znam. Ali nije mi bilo druge. David je također htio znati zastoje Jimmy to napravio – dakako, i ja sam mu željela reći, ali nisam mogla jer ni sama ne znam.
– Onda ja doista mislim da bi trebala saznati. Barem to Davidu možeš kazati, pomoglo bi mu. Vjerojatno se užasno osjeća, Miranda.
– Da. Osjeća se užasno. Daisy, on je plakao. Plakao je. Osjetila sam da mi se grlo steže.
– Pa... nisam iznenađena. Mora opet kroz sve prolaziti, a još uvijek nema završetak. Sada sve opet bolno proživljava, a nema kraja – i još je saznao da si ti bila umiješana. Moraš otkriti zašto je Jimmy to napravio – rekla je.
– Kako ću to učiniti?
– Pa... pitaj.
– Što? Da pitam Jimmyja? Samo tako? – Da.
– Nikada mi neće reći. To je preopasno.
– Kao i ako ti ne kaže.
– Kako to misliš?
– Pa, mislila sam da bi mu mogla, pa... zaprijetiti. Zar ne?
Zurila sam u nju. – Što?
– Slušaj, Miranda, Jimmy možda jest, a možda i nije loš čovjek, ali prije šesnaest godina učinio je nešto zaista loše. Budući daje tebe upleo u to, duguje ti barem objašnjenje. Predlažem ti da zahtijevaš da ga vidiš, a onda mu reci da si rekla Davidu.
– Poludjet će.
– Hoće. On se oslonio na tvoju šutnju, a sada si je prekršila. No, reci mu da Davidu nisi rekla njegovo pravo ime. Zatim mu reci da to nećeš učiniti – ako – i samo ako – pristane objasniti zašto je to napravio.
– Ali, Daisy, to je ucjena.
– Jest!!
Te večeri napisala sam Davidu pismo u kojem sam ponovila sve što sam mu rekla u Brightonu. Kad sam ga poslala, odlučila sam poslušati Daisyin savjet. Sutra ću otići k Jimmyju. Neću ga unaprijed nazvati; samo ću otići do Gornjeg doma – javnost ima pristup – i čekat ću u predvorju koliko god je potrebno. Parlament možda ima ljetnu stanku, ali zastupnici još uvijek rade, a Jimmy je ambiciozan – on neće ljenčariti. No, što ako je nekamo otputovao? Pogledala sam njegovu web stranicu. Pisalo je da će ići na dvotjedni odmor u Škotsku od šesnaestoga kolovoza, pa će vjerojatno biti tamo i pospremati svoj stol. Ali što ću s Hermanom? Ne mogu ga povesti; stoga sam nazvala Daisy, a ona je pristala povesti ga sa sobom na posao.
– Sutra dolazim ranije na posao, pa ga dovedi u devet. Tako mi je drago što ćeš to napraviti, Miranda – dodala je. – Ne mora samo David saznati – i ti moraš.
– Da – mislila sam očajno – moram.
Sljedeće jutra ustala rano, lijepo se odjenula, a onda otišla s Hermanom preko mosta do podzemne željeznice u Tottenham Court Road. Daisy me čekala na recepciji.
– Blijeda si. Zar nisi spavala?
Odmahnula sam glavom. Dala sam joj Hermana, a ona mije onda pružila nešto.
– Stavi ovo u svoju torbu – rekla je tiho. – Mislim da će ti dobro doći. Lako se rukuje s tim... i diskretno je.
Stresla sam se. – Nije ilegalno?
– Nisam baš sigurna – šapnula je. – No, znam da slanje pisma-bombe jest! Jimmy bi mogao odbiti da te vidi – nastavila je. – Ali, ako pristane, mislila sam da bi moglo biti korisno da snimiš razgovor. Da bi ga nagovorila da ti kaže, samo zamisli da je on problematičan, dominantan pas kojega želiš obuzdati. Ako treba, ponesi sa sobom novine. Sretno! Potom me zagrlila i otišla.
Uhvatila sam vlak do Charing Crossa, a onda pješačila do Whitehalla prema Westminsteru. Kad sam ugledala Big Ben i čula njegovu zvonjavu, bilo mi se ubrzalo.
Bilo mi je zlo od straha i bila sam tužna zbog Davida, ali morala sam to učiniti – za njega. Prošla sam kroz mnoštvo turista do ulaza u St. Stephen, a koljena su mi klecala. Kao što sam i očekivala, osiguranje je bilo strogo.
– Koga ste došli posjetiti? – pitao je čuvar na vratima.
– Jamesa Mulhollanda.
– Očekuje li vas?
– Da – – slagala sam.
– Molim vas, ispraznite džepove i stavite svoju torbicu na pokretnu traku.
Kad sam prošla kroz detektor metala, prilično jasno sam na monitoru vidjela maleni kasetofon. No, to nikomu nije smetalo; vjerojatno su pretpostavili da sam nebitna. Uzela sam torbu i krenula prema hladnom koridoru, pored Westminster Halla do Glavnog predvorja.
– Htjela bih vidjeti Jamesa Mulhollanda – rekla sam, i pokušavajući zvučati što uvjerljivije, iako su mi koljena klecala.
– Imate li zakazan sastanak? – pitao je službenik. – Da.
– A kako se zovete? Rekla sam mu.
– Molim, pričekajte. – Nazvao je nekoga, no nije bilo odgovora. – Sada je uključena telefonska sekretarica. Molim vas sjednite, aja ću pokušati ponovno za nekoliko minuta. Nakon dvadeset minuta otišla sam do stola, dok je službenik ponovno pokušao dobiti Jimmyja na telefon – ovoga je puta uspio.
– Njegova privatna tajnica kaže da nema upisano vaše ime.
– Mogu li razgovarati s njom, molim vas? Dodao mi je slušalicu.
– Gospodin Mulholland će doći ovamo u deset i trideset – objašnjavala je. – No, ja nemam vaše ime u svojim podacima. Mogu li vas pitati o čemu je riječ?
– Riječ je o... Sveučilištu Sussex – rekla sam. – Gospodin Mulholland vam je vjerojatno zaboravio to spomenuti, ali – ako mu kažete da bi Miranda Sweet htjela hitno razgovarati s njim o odjelu za biokemiju Sveučilišta u Sussexu – mislim da će se sjetiti.
– Dobro, reći ću mu, no danas je veoma zauzet. Ako pristane, pozvat ću vas.
– Hvala vam – izdahnula sam s olakšanjem.
Dok sam čekala, proučavala sam osmerokutno predvorje i ukrašen strop. Tu su bile grupe stranih studenata i radnici koji su polirali mozaički pod. Do deset i četrdeset i pet još uvijek mi se nije javljao. Onda sam u deset do jedanaest čula svoje ime.
– Gospođice Sweet – službenik je ponovio, a ja sam požurila do stola. – Molim vas, ovdje napišite svoje ime i detalje, a onda će vas netko odvesti do ureda gospodina Mulhollanda. Zapisala sam svoje ime u registar, te potom slijedila drugog službenika kroz dugi koridor sa zelenim sagom, zatim se penjala tri kata dok sam došla do teških hrastovih vrata s Jimmyjevim imenom. Pokucala sam i ušla.
Njegova tajnica, ugodna žena od otprilike pedeset godina sjedila je za stolom u uredu. Jedva vidljiv, u drugoj prostoriji bio je Jimmy. Razgovarao je na telefon.
– Da – čula sam ga. – Slažem se da se to treba dodati u Nacionalni curriculum. Dakako. Primijetivši me ljubazno je ubrzao razgovor. Kad je krenuo prema meni, izgledao je mirno i pribrano, sa svojim pomalo razmetljivim hodom, no bila je tu i mrvica napetosti što sam je i prije uočila.
– Bok, Miranda – rekao je ugodno. – Kako je lijepo vidjeti te. Jesi li za šalicu kave?
– Da, molim. – Pogledala sam po sobi. Tu su bili dosjei naziva Prva razina, GCSE, Odbori za ispitivanje i Standardi. Kao i dva lijepa pejzaža, elegantan starinski sat i ista fotografija s vjenčanja kakvu sam vidjela u kući.
– I ja bih kavu, Šarah – rekao je tajnici. – Zapravo – dodao je, dok mu je ulijevala kavu u čašu – pitao sam se biste li mi mogli učiniti ogromnu uslugu i donijeli mi sendvič – jutros sam propustio doručak.
– Dakako – rekla je dodajući mi šalicu. – Kakav biste željeli?
– Bilo kakav. Nije važno.
Dao joj je novčanicu od deset funti, a onda me pozvao da sjednem u dubok stolac od crvene kože nasuprot njegovu stolu. čekao je dok su se vrata zatvorila, a izraz lica mu je postao stroži. – U redu – rekao je. – O čemu se, do vraga, radi?
Spustila sam kavu. Nisam je željela.
– Rekla sam Davidu Whiteu.
Jimmyjeve su se sive oči na trenutak raširile, a njegove usne stisnule u tanku liniju.
– Rekla sam mu – ponovila sam. – On zna.
– Ti... Glupa.... mala... kravo – rekao je tiho. Zavrtio je glavom od šoka i bijesa. – Zašto si, k vragu, to napravila?
– Zbog jednostavnog razloga što sam se grozno osjećala zadnjih šesnaest godina.
– Trebala si to zaboraviti! Rekao sam ti na zabavi.
– Znam da jesi, ali ja ne primam naredbe od tebe. I željela sam pokušati sve ispraviti – uvijek sam to pokušavala, pa sam odlučila pronaći Davida Whitea.
– Potražila si ga? – rekao je zaprepašteno. – Da.
– Misliš, ti si namjerno opet ovo pokrenula, kad je već bilo mrtvo i pokopano?
– Nije bilo tako za mene.
– Ali... zar ne shvaćaš kakvu bi štetu mogla nanijeti sebi ako se pročuje za ovo?
Kimnula sam. – O, da. Shvaćam to vrlo dobro.
Ustao je i otišao do prozora. Mogla sam vidjeti trzaje mišića na njegovoj bradi, dok je virio kroz venecijanske rolete. – Želiš li novac, Miranda? Radi li se o tome? – upitao je tiho.
– Ne budi smiješan.
Okrenuo se i zurio u mene. – Što onda želiš? Mislim, koja je tvoja stvarna namjera otvaranja ovoga – bespotrebno – osim ako me ne pokušavaš uništiti?
– To uopće nije razlog. Samo želim pravdu za Davida. Njegov je život uništen toga dana – zahvaljujući tebi. I svaki put kad pogleda svoje ruke, sjeti se što se dogodilo.
Na trenutak je šutio, a onda sam vidjela da se premišlja.
– Jesi li mu rekla moje ime?
Samo sam ga pogledala i prisilila da čeka nekoliko trenutaka, uživajući u njegovoj tjeskobi.
– Jesi li? – ponovio je. Pogledao me strogo, ali se premjestio s noge na nogu.
– Ne.
Njegovo je lice skoro malaksalo od olakšanja.
– Pitao me, dakako, no odlučila sam da mu ne kažem, zasad.
– Pa nemoj! Samo drži jezik za zubima, kao što sam rekao!
– Rekla sam mu – nastavila sam prilično mirno – da, iako sam dostavila video kasetu, nisam imala pojma o čemu je riječ. A to je istina, zar ne? Opet je nastala tišina.
– Da – predao se. – To je istina.
Bila sam svjesna vibracije malog kasetofona i molila se da dobro radi.
– Prijevarom si me nagovorio da sudjelujem u kriminalnom činu koji je mogao rezultirati smrću ili Davida ili njegovog oca ili majke ili brata, i sada ću te pitati – zašto? A odbiješ li mi reći, obećavam ti da ću reći Davidu tvoje pravo ime. Jimmy, imaš otprilike tri minute prije nego se tvoja tajnica vrati, zato je bolje da počneš pričati sada.
– Prestani me zvati Jimmy; ja se zovem James – planuo je. – Pozvat ću osiguranje i izbaciti te.
– Ako to učiniš, otići ću u novine.
– Oni to neće moći objaviti.
– Zašto ne?
– Zato što ću ih tužiti, eto zašto! Mogu si to priuštiti, Miranda – i pobijedit ću.
– Ali, Jimmy, bit ćeš obilježen. Zamisli naslove u novinama. Nećeš ih se nikada moći riješiti.
– Bit će to tvoja riječ protiv moje. Riječ žene koja je bila očarana mnome... i koja je u ono vrijeme bila dobro poznata policiji zbog svojih malih pustolovina u borbi za prava životinja. Nitko ti neće vjerovati, Miranda – dodao je samouvjereno. – Na kraju ćeš uništiti sebe. Uostalom, sačuvao sam sva tvoja pisma.
Razočarala sam se. – Mogla sam i misliti.
– Pa... ja sam pretpostavio... i pokazalo se točnim, da ćeš mi jednoga dana prouzročiti nevolje. Ta pisma dokazuju da si bila opsjednuta mnome.
– Da. Bila sam. Na svoju sramotu.
– I sada, kad si me opet srela i vidjela da sam veoma uspješan i... da sretno oženjen, odlučila si mi se osvetiti. Tako ćeš izgledati kad odvjetnik završi s tobom. Kao ogorčena žena stjerana u kut, koja želi uništiti uglednog čovjeka.
– Nije me briga kako ću izgledati. Samo želim da David sazna istinu. I zato želim da mi kažeš. Ako mi ne kažeš, nazvat ću ga sa svog mobitela ovoga trena i reći mu tvoje ime. – Izvadila sam mobitel iz torbe. – Jednom kad sazna tko si ti, imat će pravo otići na policiju, a onda ćeš biti u središtu slučaja s velikim publicitetom. David ima pravo na nadoknadu, jer si mu ozlijedio ruke, i mogao bi je tražiti.
Jimmyjevo je lice posivjelo. – I ti ćeš biti obilježena – mrmljao je. – To će biti kraj tvoje televizijske karijere.
– Znam. No, to je rizik kojeg ću prihvatiti.
– Ali još uvijek ne razumijem – cvilio je. – Zašto si, do vraga, išla tražiti tog momka?
– Već sam ti objasnila: zato što više nisam željela živjeti s krivnjom. A ako mi za dvije minute ne kažeš zašto ti je meta bio Derek White, Jimmy, ja ću nazvati Davida.
– Rekao sam ti da se zovem James – siktao je. – James Mulholland, shvaćaš?
– Žao mi je. No, teško mi je to zapamtiti, jer si – kad sam te poznavala, bio običan Jimmy Smith. Stoje važnije, bio si borac za prava životinja koji je prezirao nasilje. Iako... sada kada razmislim o tome... sjećam se što si prije govorio. Običavao si govoriti daje nasilje neprihvatljivo jer privlači negativan publicitet na pokret za prava životinja – a ne, zanimljivo, što nasilje nije dobro. Bez obzira na to, nisam imala pojma da si sposoban učiniti onakvo što. Možda si čak i ranije to činio.
– Nisam – rekao je umorno. Opet je sjeo. – Nisam.
– Dakle, zašto si to učinio?
Vidjela sam kako se mišić pored njegovih usta trza i poskakuje. – Zašto si pokušao ubiti Dereka Whitea?
– Nisam ga pokušao ubiti – gunđao je, a glava mu se pomalo spustila. – Samo sam...slegnuo j e ramenima – ga htio malo... šokirati. Ipak, bio je grozan prema meni.
– Zaista?
– Da– rekao je ljutito. – Jest.
Naježila sam se osjetivši da će mi napokon reći istinu.
– Dakle, što je on učinio? – upitala sam tiho, skoro suosjećajno.
– O, mnogo stvari – odgovorio je. – Mnogo – ponovio je stisnutih zuba. Opet je zavrtio glavom. – Da nije bilo njega, ja bih... – zaustavio se, a onda duboko uzdahnuo kroz nos.
– Da nije bilo njega – ti bi što?
Na trenutak je zavladala tišina tijekom koje sam čula samo kuckanje sata.
– Okomio se na mene – Jimmy je nastavio gorko.
– Zbilja se okomio na mene.
Sada, dok su mu gorke uspomene opet navirale, činilo se kao daje zaboravio da sam u njegovom uredu.
– White me nikada nije volio... zapravo, mrzio me. To mi je pokazivao od samog početka.
– Bio si jedan od njegovih studenata? – upitala sam.
– Nikada to nisam znala.
Kimnuo je. – Bio sam na njegovim predavanjima iz mikrobiologije. I što god sam ja napravio, nikada nije bilo dovoljno – rekao je. – Iako sam mnogo učio, on bi mi uvijek davao loše ocjene. Onda me, na mojoj zadnjoj godini, zeznuo. Doista me zeznuo. Zašto? Zato što mu se nisam sviđao. Trebao sam se žaliti. Jer da nije bilo toga, sa mnom bi bilo sve u redu; ja bih dobio... Odjednom se pribrao.
– Dobio bi što?
– O, nema veze – mrmljao je. – No, stvar je u tome da mu nisam htio nauditi; samo sam ga htio zaplašiti. To je bio samo... vatromet – nastavio je. – Vatromet s malo sumpornog nitrata. Očito sam pogriješio količinu. Onda sam čuo što se dogodilo, i da... to je bilo...– slegnuo je ramenima...– žalosno.
Nasmijala sam se. – Zvučiš kao Gerry Adams.
– Slušaj, nisam želio nikoga ozlijediti.
– David White je imao ukupno trinaest operacija – pet na lijevoj i osam na desnoj ruci. Morao je napustiti Cambridge, gdje je studirao medicinu. Godinama je imao noćne more. Nosit će fizičke i psihičke ožiljke cijelog svog života.
Jimmy se trznuo. – Nemoj mu reći moje ime, Miranda. Molim te, nemoj. To nije potrebno.
Pogledala sam ga. – U redu. Neću. Ali ako me odluči tužiti na civilnom sudu – što je moguće, morat ću reći, pod zakletvom, da si to bio ti, pa moraš biti spreman.
Jimmy je odjednom izgledao izgubljeno i usamljeno poput malena dječaka. – Bojao sam se toga – rekao je tiho. – Bojao sam se godinama.
– Sigurna sam da jesi. Hvala ti što si mi napokon rekao istinu.
Odjednom su se vrata otvorila i pojavila se Jimmyjeva tajnica s papirnatom vrećicom.
– Kupila sam vam sendvič s jajima, je li to u redu? Je li to u redu? – ponovila je. – Jaja? Kimnuo je odsutno kad mu je pružila vrećicu. – Da – šapnuo je. – To je... u redu.
– Pa, hvala vam što ste mi posvetili svoje vrijeme – rekla sam i ustala. – Doista mi je pomogao ovaj sastanak. Ne brinite – James – ne morate me ispratiti.
Idući prolazom, osjećala sam se euforično. Napokon sam saznala istinu. Sada ću moći reći Davidu i, iako ga to možda neće vratiti, možda će me barem shvatiti.
Već je bilo jedanaest i četrdeset, a kad sam došla do Daisy čak dvanaest i trideset, pa smo na brzinu ručale u njenom uredu. Zatvorila je vrata i, dok smo jele sendviče, pustila sam joj dijelove kasete. Ne samo da je kasetofon radio – snimka je bila vrlo čista.
– Onda je to bila osveta studenta – rekla je i dodala mi bocu vode.
Pogledala sam njezine dosjee s čudnim nazivima: Unajmljivanje deva, Helikopteri za vjenčanje, Alpska čudesna zemlja i Moulin Rouge.
– Osveta studenta... ali zašto?
– Očito zbog pada na ispitu iz mikrobiologije.
– Ali... to ne razumijem. Jimmy nije pao.
– Kako to misliš? – Obrisala je ruke rupčićem.
– Bio je najbolji.
– Zbilja?
– Da. U biokemiji – zašto bi onda napao Davidovog oca?
Daisy je zurila u mene, očito zbunjena kao i ja, a onda se odjednom nasmijala.
– Ja znam zašto – rekla je.
– Zašto?
– Zato što to nije istina.
Pogledala sam je. Toga se nisam sjetila. – No, prilično sam sigurna da jest. Piše na njegovoj web stranici. On to ne bi tvrdio da nije istina.
– Ne bi? Nisam baš sigurna. Mnogi političari lažu.
– Ali velik je rizik reći da si bio najbolji student. Daisy je slegnula ramenima. – Političari čitavo vrijeme riskiraju. Sjeti se stoje skrivao Jeffrey Archer. Uostalom, nitko ne provjerava diplome, pa i ne čudi stoje mislio da će mu to uspjeti.
– Možda si u pravu – rekla sam. – Da... a možda mije to Jimmy namjeravao reći. Rekao je da bi... da nije bilo profesora Whitea, dobio... nešto. Onda se zaustavio. Dobio bi diplomu najboljega studenta. Mislim da je možda to htio reći, ali se na vrijeme zaustavio. Isuse – nasmijala sam se. – U pravu si. Kakav rasplet događaja! Sada sve ima smisla.
– Pitam se koju diplomu je dobio – šalila se Daisy.
– Ne znam.
– Što ti je rekao kad si ga upoznala?
– Ne mogu se sjetiti da mije išta rekao. Samo znam da je diplomirao ljeto prije toga i daje malo ostao u Brightonu, dok je tražio posao.
– Što je tada želio raditi?
– Prijavljivao se za svašta – menadžerskog savjetnika, za BBC. Sjećam se da je polagao i ispite na stranom jeziku.
– Bio je, dakle, vrlo ambiciozan?
– Da, iako ga nisu ni pozvali na mnoge razgovore.
– Možda zato što je bio borac za prava životinja.
– Sumnjam, bio je iznad toga. Uvijek je davao intervjue u lokalnim novinama i bio protiv nasilja. Bio je prihvatljivo lice pokreta, rječit i privlačan, a ne ružan i agresivan.
– Onda je možda imao preloše ocjene.
– Vrlo vjerojatno. Da. I tako, osjećajući se prevareno i zamjerajući, okrivio je profesora i...
boom! Derek White je dobio stoje zaslužio. Ili, bolje rečeno, David.
– Dakle, što je Jimmy radio?
– U biografiji na internetu kažu da je postao novinar na lokalnom radiju u Yorku. čini se daje to radio barem pet godina.
– Onda nije planirao ući u politiku?
– Ne. Da je planirao političku karijeru, nikada ne bi napravio ono stoje napravio – to je bilo previše riskantno, koliko god da je mrzio Dereka Whitea. Politička karijera dogodila se slučajno, kad je intervjuirao Jacka Strawa – ponudili su mu posao pomoćnika, a onda je sve išlo svojim tokom.
Onda je ušao u politiku znajući daje imao taj užasan kostur u svojem ormaru. – Božeuzdahnulaje. – Vjerojatno se užasno bojao da to ne izađe na vidjelo.
– Da. To je upravo sada priznao.
– I vjerojatno se molio da te više nikada ne vidi.
– Vjerojatno se nadao da sam umrla.
Izvadila sam kasetu iz malog kasetofona, označila je i pažljivo stavila u torbicu.
– Nemoj je izgubiti – rekla je Daisy.
– Neću.
– Hoćeš li je pustiti Davidu?
– Nisam... sigurna.
– Ali to dokazuje da si govorila istinu.
– Problem je u tome što je Jimmy na njoj rekao svoje ime, pa ne želim. Morat ću razmisliti.
Vratila sam joj kasetofon. – Hvala, Daisy – na svemu.
– Bilo mi je zadovoljstvo.
Zgužvala je papir od sendviča i bacila ga u košaru. – Voljela bih da Jimmy dobije kaznu kakvu zaslužuje.
– I ja, ali mislim da nije na meni da ga kaznim – nego na Davidu. Vidjet ćemo što će on učiniti.
– Još uvijek ti se nije javio?
Srce mi je stalo. – Nije. A kako si ti? – upitala sam, kada mije Daisy dodala Mars čokoladicu, a onda odmotala jednu za sebe. – Stoje s djevojačkom zabavom s ljamama? Mama jedva čeka to napraviti.
– Znam, ali ja nisam sigurna...
– Zar nećeš imati djevojačku zabavu?
– Vjerojatno – rekla je odsutno. Još uvijek nije nosila svoj zaručnički prsten.
– A... jesi li odlučila u kojoj ćeš se crkvi vjenčati?
– Oh. Nisam. Ne još – rekla je tjeskobno. – Nigel želi da ja odlučim, ali... ne znam...– zastala je.
– Stoje, Daisy?
Nije mi odgovorila. – To nije samo nervoza poslije zaruka, zar ne? – upitala sam tiho.
– Pa, ja... – uzdahnula je, a Herman se doteturao do nje sa suosjećajnim izrazom na licu. – Samo se osjećam malo... uznemireno, to je sve. – Podignula gaje i pogladila ga. – Zato mije teško planirati vjenčanje.
– Kako čudno, a tako odlično planiraš tuđa vjenčanja.
– Znam. Ali kao što si rekla – još ne mogu prihvatiti činjenicu da sam se zaručila. Osjećam se čudno... praznom. Plus...
– Plus što?
– Pa, nešto se dogodilo jučer, Miranda. Nešto što mi se nije svidjelo. Spomenula bih ti sinoć, ali bila si uzrujana zbog Davida.
– A što je to bilo?
– Pa za ručkom, Mary je bila tamo. U kafiću.
– Da. Rekla si mi da će biti tamo. I...?
– Netko je spomenuo vjenčanje, a ona je rekla Nigelu: Pa sada bi trebao dobiti partnerstvo. Rekla je to na neki šaljiv, neuvredljiv način, ali je skriveno značenje bilo očito. Nigel će profesionalno napredovati kad se oženi.
– Glupost! Danas to nije važno.
– Ali Bloomfields je tradicionalna tvrtka, pa je možda istina.
– Da, no ne mogu ne unaprijediti nekoga samo zato što se ne slažu s nečijim životnim stilom.
– Ali njegov novi šef odjela je iz stare škole. A Nigel veoma dugo pokušava dobiti partnerstvo – zato je tako mnogo radio. Ako bi se biralo između Nigela i drugog sličnog kandidata koji je oženjen i ima djecu, oženjeni bi pobijedio. Nigel je vrlo ambiciozan, kao što znaš, pa zna za ovo. To je Mary insinuirala.
– Ja ne bih obraćala pažnju na Mary – ona želi sve pokvariti jer se Nigel nikada nije zanimao za nju.
– No, kad je to rekla, zacrvenjeo se i odmah promijenio temu.
– Slušaj, Daisy, Nigel te voli i zato se želi oženiti tobom. Ja mislim da se radi samo o tome.
– Aha – rekla je. – Možda si u pravu. Ne znam. Ali, u svakom slučaju, nije riječ samo o tome. Tu je nešto... veće – duboko je uzdahnula, zbog čega je Herman ispustio suosjećajan lavež. – O, Isuse, Miranda, osjećam se tako blesavo što ću ovo reći, ali...
– Što?
– Pa... sjećaš li se kad smo čavrljale u mom vrtu i kada sam rekla da se osjećam kao da ti mogu reći bilo što – bilo što – i da me nikada nećeš osuđivati?
– Da. Sjećam se, dakako.
– Pa... zapravo nešto me zaista muči i voljela bih ti to reći, iako će zvučati potpuno blesavo i mislit ćeš da sam posve poludjela...– zastala je.
– Možeš mi reći, Daisy. O čemu se radi?
– Stalno mislim o onome što si mi rekla... tada – igrala se posudicom za kemijske olovke.
– U zadnje sam vrijeme zaokupljena time.
– Zaista? A što sam rekla?
– Rekla si, ako ne uspijem s Nigelom, to je možda zbog...
Odjednom mi je zazvonio mobitel.
– O, oprosti, Daisy, samo da se javim. Reći ću im da me nazovu kasnije. Kopala sam po torbi. – Halo?
– Je li to Miranda Sweet? – rekao je nepoznat ženski glas.
– Da.
– Ovdje Karen Hali. Tko? – Iz natjecanja za Najvitkijeg ljubimca godine.
– O, sranje! – ustala sam. – To je danas, zar ne?
– Da. Jest. Pa... gdje ste?
– Tako mi je žao! – uzdahnula sam. Toliko sam se uspaničarila da sam mislila da ću dobiti srčani udar.
– Očekujemo vas od jedanaest i pol. Ručak je skoro gotov. U pozadini sam čula lupanje tanjura i žamor glasova.
– Tako mi je žao – ponovila sam. – Zaboravila sam.
– Pretpostavili smo da se to dogodilo, ali nismo mogli naći broj vašeg mobitela, a onda ga je netko našao na vašoj web stranici. Biste li mogli, molim vas, nekako doći ovamo što je brže moguće, jer morate objaviti rezultate u dva i petnaest, a novinari su ovdje.
Pogledala sam na sat. Bilo je jedan i dvadeset.
– Pozvat ću taksi. Gdje je to?
– U hotelu Meridien na Piccadillyju – rekla je nestrpljivo.
– Krećem.
Sklopila sam mobitel i uzela Hermana. – Kriste, tako sam rastresena, Daisy, zaboravila sam da moram proglasiti najvitkijeg ljubimca godine. čini se da se u ovom trenutku ne mogu usredotočiti ni na što drugo osim na svoje probleme.
– Primijetila sam to – rekla je kolutajući očima.
– Žao mi je, ali ovo su teška vremena za mene. I... o Bože, nastavit ćemo ovaj razgovor poslije, u redu... ali moram juriti.
Hvala Bogu da sam bila lijepo odjevena, shvatila sam kad sam istrčala van i pozvala taksi. Dok smo jurili kroz Soho, pokušala sam se sjetiti što znam o natjecanju. Poslali su mi tone letaka o dalmatinerima na dijeti i debelim mačkama, no nisam ih pročitala. Jednostavno ću morati improvizirati. Kad smo se vozili kroz Charing Cross Road, zabilježila sam nekoliko rečenica za svoj govor. – Debeli ljubimac nije sretan ljubimac... bolje biti mršav nego debeo... redovita vježba... važnost zdrave prehrane... mnogi zdravstveni problemi uzrokovani debljinom. Napokon sam stigla. Platila sam vozaču, dok mi je srce snažno udaralo i otrčala unutra, gdje su me uputili na gornji kat do apartmana Edwardian. Popravila sam frizuru, nekoliko puta duboko udahnula, nasmiješila se i ušla.
Karen Hali je vidjela da sam stigla, pa je ustala. Išla sam prema njoj do stola gdje je bila poslužena kava.
– Tako mi je žao – šapnula sam i sjela. Lice mi je bilo crveno. Dala mije akreditaciju koju su mi već bili poslali, ali ja je nisam pogledala.
– Ovdje imamo pet regionalnih finalista – objašnjavala je. – U vašoj sam odsutnosti izabrala pobjednika, ali morate to objaviti, jer novinari očekuju da to vi učinite.
– Dakako.
Nije me briga koja životinja je pobjednik, shvatila sam dok sam brzo gledala natjecatelje.
Tu je bila Dixie, jazavčarka iz Stratford-upon-Avona, koja je smanjila težinu s užasnih devetnaest na dvadeset kilograma. Pogledala sam fotografije prije i poslije. Bila je toliko debela da joj se trbuh vukao po podu; a sada je izgledala lijepo i vitko. Zatim je tu bila Delilah, labradorica – ili radije flabradorica – koja je imala velikih osamnaest kilograma, ali je izgubila devet kilograma. Zatim perzijska mačka koja je s dvanaest kilograma smršavjela na šest. četvrti je bio zec Fluffv: težio je nevjerojatnih devet kilograma, a kroz vrt su ga – prije nego je izgubio na težini – morali voziti u tačkama. I na kraju, miš zvan Maurice uspio je sa 168 grama smršavjeti na veoma dobrih pedeset grama.
Govorilo se o suđenjima i procesima kroz koje su natjecatelji morali proći da smršave.
Labradorica Delilah je dobro napredovala, ali je u trenutku slabosti ukrala janjeći kotlet s kuhinjskog stola i sve pojela. To je bio veoma loš trenutak, rekla je njena vlasnica Brenda. Dobila je jedan kilogram i nakon toga mnogo kritika! Sweety, debeli perzijski mačak, dobio je na težini kad gaje petogodišnja kći njegove vlasnice hranila sardinama u ulju.
Bilo je pitanje hoće li uspjeti na vrijeme, rekla je njegova vlasnica Julia. No, obitelj se sada njime veoma ponosi.
Trebali bismo zapljeskati snazi volje i odlučnosti svih naših natjecatelja, rekla je voditeljica. Oni su divan primjer da možemo nešto postići ako se doista potrudimo! Popila sam svoju kavu, a Karen Hali je ustala.
– Dame i gospodo, došao je trenutak kojeg ste svi čekali.
čulo se nekoliko uzbuđenih lajanja iz stražnjeg dijela prostorije.
– A pobjednika – najvitkijeg ljubimca 2003. godine proglasit će Miranda Sweet iz popularne televizijske serije Šašave životinje!
Ustala sam, a koljena su mi klecala. Mrzim javne govore.
– Hvala vam što ste došli danas – počela sam. – Prije nego otvorim zlatnu omotnicu, htjela bih reći da su svi ovdje prisutni ljubimci pobjednici. Njihova odlučnost za mršavljenjem veoma je impresivna i pokazuje nam što sve može snaga volje, zajedno s pažljivo kontroliranim hranjenjem, dakako. A sada, da skratimo...– palcem sam odlijepila pečat s omotnice...– veliko mi je zadovoljstvo proglasiti daje najvitkiji ljubimac 2003. godine... zec Fluffy!
Ljudi su ljubazno pljeskali dok je vlasnik nosio Fluffyja do podija. Na ekranu iza mene pojavila se Fluffyjeva prijašnja fotografija. Bio je toliko debeo da su mu se oči jedva vidjele. Izgledao je kao Nevjerojatni Hulk.
Bljeskalice su se uključile dok sam Fluffyju i njegovom vlasniku davala nagradu jednogodišnje besplatno osiguranje PetWise i godišnju zalihu sušene hrane.
– Ovamo, Fluffy, molim te! – vikao je fotograf.
– Ne, nemoj gledati u njega, gledaj u mene.
– Velik osmijeh, Fluffy. Pokaži nam svoje zube.
– Miranda, poljubite ga!
Nisam mislila da će se mediji toliko zanimati za ovaj događaj – paparazzi su bili posvuda.
Kad su završili fotografiranje, čula sam prepirku među drugim natjecateljima.
– U redu, zečje bio debeo, priznajem – rekla je vlasnica perzijske mačke – ali Sweetie je bila toliko velika da se njezina ogrlica morala proširiti – za dva i pol centimetra!
– Pa, Delilah je bila prava debeljuca, a pogledajte je sada. Izgleda kao Kate Moss!
– Mislim da to nije pravedna usporedba.
– Maurice je izgubio više od deset dekagrama. To je šezdeset i pet posto njegove ukupne tjelesne težine.
– Zaista? Pa... možda je on trebao pobijediti. Diskretno sam zakolutala očima – upravo to mrzim kod natjecanja ove vrste. Nezadovoljne gubitnike. Kad sam bacila pogled na sobu, ugledala sam novinara Tima Charltona, koji me intervjuirao za Camden New Journal. Očito je pisao članak za Independent on Sundau. Primijetio me i nasmijao se.
– Bok – rekao je kad sam sišla s podija.
– Bok, Time. Kako vam ide u Sindieju?
– Dobro, hvala. Mogu li dobiti izjavu od vas?
– Dakako.
Razgovarali smo o nekoj priči kako su britanski ljubimci nacija krznenih debeljuca.
– Možda bi Fluffv trebao snimiti kasetu za fitness? – dodala sam. – Mislim, ako Vanessa Feltz može, zašto Fluffv ne bi mogao?
– To je razumno – rekao je ozbiljno zapisujući. – Zapravo, htio sam vas pitati nešto drugo.
– Što to?
– Pa... znate da se želim baviti političkim novinarstvom?
– Da, sjećam se da ste to rekli.
– U zadnje vrijeme sam napisao jednu ili dvije anonimne biografije za otvorenu stranicu.
Prošloga sam vas mjeseca vidio u Fotografskoj galeriji – na izložbi Arnieja Noblea.
– Jeste li? Nisam vas primijetila.
– Pa, bila je gužva, ali bio sam tamo. I zapazio sam da ste čavrljali sa suprugom Jamesa Mulhollanda, Caroline Horburv.
– D-da – rekla sam sporo. – To je točno.
– A jutros mije urednik rekao da napišem biografiju Jamesa Mulhollanda za nedjeljno izdanje, jer je kandidat za kabinet na slijedećim izborima.
– Zbilja? – rekla sam tiho.
– Pa sam se pitao imate li neki zanimljiv detalj kojeg bih mogao iskoristiti – nema veze koliko je nebitan – samo da malo oživim članak.
– Neki zanimljiv detalj? – ponovila sam. Borila sam se sa svojom savjesti manje od sekunde. – Da – odgovorila sam. – Zapravo, imam.

Četrnaesto poglavlje
Te sam noći nazvala Daisy, ali bila je kod Nigela i nisam mogla razgovarati s njom. Očito je imala velikih problema, a ja sam bila toliko zaokupljena svojima da se nisam mogla usredotočiti na njene. Zbog te sam se spoznaje osjećala kao daje zanemarujem, osobito stoga što je ona mene podržavala. A što je ono rekla – o nečemu što sam joj ja rekla prije nekoliko tjedana? Uz sve napore, nisam se mogla sjetiti. Ostavila sam joj poruku, te otišla u postelju, ali sam zadrijemala tek nešto prije zore.
Probudila sam se tri sata kasnije sa spoznajom da će David ovoga jutra primiti moje pismo. Ako mu je pošta došla ranije, možda ga je već pročitao. Već na samu pomisao srce mije počelo lupati. Ipak, znala sam da ga ni pod kojim okolnostima ne smijem zvati – on mora nazvati mene. No, do deset sati još nije nazvao i znala sam da neće. Zamislila sam svoje pismo u smeću, poderano na komadiće. Opet sam pustila kasetu. Sve je bilo na njoj.
Zašto si opet sve namjerno pokrenula?...osjećam se užasno zadnjih šesnaest godina..
.trebala si to zaboraviti... želiš novac, zar ne?...Jesi li mu rekla moje ime?...Nisam znala što je bilo u paketu...To je istina...Zašto si išla potražiti momka... Nazvat ću sada Davida...To je bio samo vatromet...žalosno.
To je bila eksplozivna stvar, razmišljala sam – bez ironije. To je bio dinamit. Mogao bi raznijeti cijeli njegov život. Kako blesavo od njega, mislila sam. Iako je Jimmy bio manipulator, nijednom mu nije palo napamet da ja možda snimam naš razgovor. Vratila sam kasetu u ladicu, a onda izišla po novine. Upravo dok sam odlučivala da li da uzmem Guardian ili Independent, primijetila sam novo izdanje časopisa Moui. Kupila sam jedan primjerak i – još uvijek sam se loše osjećala zbog neprospavane noći – naručila utješnu kavu s mlijekom u Pattiseriei te sjela ispred nje, na sunce, i čitala časopis. članak Gospođica Bihevioristkinja bio je u sredini i zauzeo dvije stranice. Glavna fotografija bila je ona što ju je David prvu razvio. Uhvatila me tuga kad sam je pogledala i sjetila sam se kada ju je slikao. – Nemojte se smijati. Smiješak sve prekriva. Onda, kasnije, kad sam vidjela kako nastaje slika: – Izgledaš pomalo zabrinuto. Kao da se nešto složeno odvija u tvojoj glavi. Zaista. Sada je David znao što.
članak je bio živahan i dobro napisan, a usprkos svojim iritantnim pitanjima, India nije puno napisala o mom privatnom životu – moja suzdržanost i šutljivost su se očito isplatile. Znala sam da će članak privući mnogo klijenata, pa sam odlučila poslati Lily cvijeće. Popila sam svoju kavu s mlijekom i prešla ulicu do cvjećarnice te upravo izabirala neke ruže, kada sam ugledala Bljakalie kako dolazi prema meni i razgovara na mobitel, po običaju.
– Ne, mamice – čula sam kako govori, dok je prolazila iza mene. – Mislim da me uopće ne razumije. Mislim... sladoled? Pa, točno... on zna da ne smijem jesti laktozu... Da... Doista mislim daje sebičan... Aha. S druge strane, privlačan je i duhovit... i, dakako, lud je za mnom... da... vidjet ću ga večeras.
Zašto? Pitala sam se birajući bijele gerbere. Zašto ćeš ga vidjeti večeras? Ili bilo koje noći? Zapravo, zašto bi ga uopće viđala, ti... kravo? I kako si nelojalna! Izlaziš s njim, dok ga stalno gadiš pred svojom mamom. To je zbilja slučaj dvoličnosti, mislila sam ljutito dok sam se vraćala kući.
– Marcus je dobar momak – rekla sam Hermanu.
– On zaslužuje bolju, zar ne? Herman je suosjećajno uzdahnuo.
Imala sam dogovor u Islingtonu u dvanaest, a onda se žurno vratila natrag nadajući se da mi je David ostavio poruku, ali nije; ni do tri sata, još uvijek ništa. U četiri i pol primila sam klijenta dana – neposlušnog križanca ovčara. Njegova vlasnica je rekla da ništa ne želi raditi.
– On je tako zločest – govorila je dok smo šetale na Primrose Hill, a pas se zaplitao i vukao uzicu. – Uz nogu\ On je tako zločest – ponovila je. – Točno zna što ja želim da učini, ali jednostavno neće.
– Psi nisu zločesti – rekla sam. – Kada bismo to rekli, pridali bismo im ljudske osobine koje oni ne mogu imati. Psi nemaju osjećaj za dobro ili loše – objašnjavala sam. – Oni to ne razumiju. Oni nemaju savjest ili pojam krivnje – sjetila sam se Jimmyja – psi rade samo ono što ih nagrađuje.
Prošla sam s njom osnovna pravila: ignoriranje lošeg ili neželjenog ponašanja i pozitivno poticanje dobrog ili željenog ponašanja. Onda smo se vratile u kuću, da za nju potražim termine za satove treninga. Dok sam sjedila za stolom, vidjela sam da su stigle dvije poruke. Jedva sam ih čekala preslušati. Zbog emocionalnog stresa, moj se želudac preokrenuo.
– Hvala vam – rekla sam kad mije dala ček. – I sretno s njim, sigurna sam da će biti dobro. Ispratila sam je do vrata i, upravo kad sam namjeravala poslušati poruke, zazvonio mi je mobitel. To je bila moja mama, uzbuđena zbog novog idiotskog projekta s ljamama. Napokon je prekinula vezu i, baš kad sam napokon namjeravala preslušati svoje poruke, začula sam lagano kucanje na vratima. Moja se ruka zaustavila. Onda još jedanput, nešto jače. To je David! Potrčala sam do vrata.
– Oh!
To je bilo kao metak u prsa.
– Bok, Miranda.
– Alexander – promrmljala sam automatski. Osjetila sam mučninu i slabost. Također sam bila ljutita. On se smijao ispričavajući se i odjednom sam se osjetila užasno tužnom.
– Žao mi je što sam ovako iznenada došao – rekao je plašljivo. – Ostavio sam ti poruku malo prije, ali pomislio sam da me ignoriraš, pa sam odlučio... svratiti.
– O, pa... nisam te... ignorirala. Samo nisam stigla preslušati poruke. Imala sam mnogo posla.
Zurila sam u njega. Zaboravila sam – ne, potisnula sam sjećanje na to kako dobro izgleda.
– Mogu li ući?
– Oh. Da – rekla sam tiho. – Uđi...
Kad je Alexander prešao prag, Herman se dogegao do njega i mahao repom. – Bok, Hermane – kleknuo je i pogladio ga. – Bok, maleni.
Podignuo gaje, a Herman mu je polizao uho. – Nedostajao si mi.
– Ovaj... jesi li za šalicu čaja? – pitala sam jer nisam znala što bih drugo rekla. Krv je pulsirala u mojim ušima, a lice mi se zacrvenjelo.
– To bi bilo lijepo. Ili, možda, ako imaš pivo?
– Dobro. Zašto si došao? – Otvorila sam hladnjak. Zašto? – Budweiser?
– Hvala. Nadam se da ćeš mi se pridružiti.
– U redu. Iako bi mi sada dobro došao valium.
– Smeta li ti ako zapalim cigaretu? – pitao je.
– Ne – rekla sam tiho. – U redu je.
Sada je stajao na kuhinjskim vratima, bio je toliko visok da je njegova glava skoro dodirivala okvir vrata. Iz jakne je izvadio je paket gitanesa, uzeo jednu cigaretu, a onda je zapalio drhtavom rukom. Poznat je miris ušao u moje nosnice i skoro me uhvatila nostalgija.
– Odlično si sredila kuću – rekao je, a ja sam mu dodala pepeljaru. – Sjećam se da je bila u neredu kad smo...– oklijevao je – kad smo je prvi put vidjeli. Kad smo bili zajedno. Onda praksa ide dobro – rekao je živčano otpuhnuvši dim. – Vidio sam članak u časopisu Moi! o tebi. Lijepa fotografija – dodao je kad sam mu dala pivo.
Kad bi znao što se nalazi iza te fotografije. – Jedna je tvoja fotografija i u današnjem The Timesu.
– Zaista?
– Sa zecom.
– Oh! Natjecanje za najvitkijeg ljubimca? Kimnuo je. – Naslov je Teški ljubimci.
– To je dobro. I ja sam vidjela mnogo članaka o tebi. On se nasmijao, a onda pogledao u pod. – Gledala sam prvu epizodu Kopna Ahoj!.
– Zbilja? – izgledao je zaista iznenađeno. – Mislio sam da možda nećeš htjeti.
– O... ne – protestirala sam. Zapravo, u pravu si, ali sam se prisilila. – Bilo je vrlo dobro.
Izgledao si... odlično. Dobio si odlične kritike, zar ne?
Sjeo je na kauč još uvijek pokušavajući biti pristojno udaljen od mene, aja sam izvukla stolac metar od njega.
– Da – odgovorio je povlačeći dim cigarete. – Doista sam dobio dobre kritike. Bilo je vrlo dobro. To je bila zbilja...-izdahnuo je srebrnkasti dim – ...sretna odskočnica.
Opet sam kimnula. Onda smo samo zurili jedno u drugo, dok smo pili pivo kao tinejdžeri na prvoj zabavi.
– Kako si, Miranda? – upitao je tiho.
– Kako sam? Ne baš dobro. U užasnom sam stanju.
– Ovaj... dobro sam. Hvala. Sve je... u redu.
– Što je s tvojim roditeljima? I Daisy? – pažljivo je iz usta izvadio komadić duhana.
– Oni su dobro.
Rekla sam mu za povratak svog tate u Veliku Britaniju. čak sam mu rekla za majčinu ludu ideju s ljamama. Njegove su plave oči sjale od smijeha.
– Nevjerojatno!
– Ne, zaista. Stvarno to ozbiljno misli. To je ludo. Sada se atmosfera opustila. čak sam se uspjela nasmijati. – Ideš li u Hollywood? – Da.
– Kad odlaziš?
– Sutra.
Sutra? Odjednom mi se grlo stegnulo. – Let mi je u podne. Zato sam i došao – dodao je tiho. – Vjerojatno si se pitala.
– Pa, jesam... da.
– Nisam htio otići, a da te ne vidim još jednom.
– Oh – zurila sam u zraku sunca na podu.
– Samo sam htio vidjeti jesi li... dobro.
– O, ja sam dobro – mrmljala sam. Ne, nisam. Očajna sam! Sada više nego prije. Zašto si, do vraga, došao, Alexandere?
– Zato što sam se htio oprostiti. Oprostiti?
– Zvučiš kao da se više nikada nećemo vidjeti.
– Vjerojatno nećemo. Planiram ostati tamo.
– Zaista?
– To je lijep život. Ima mnogo Britanaca. Mnogo sunca...
– I mnogo posla – ako imaš sreće.
Slegnuo je ramenima. – Imam nekoliko audicija. Mnogi se zanimaju za mene jer se Kopno Ahoj! trenutno prikazuje u SAD-u.
– Reese Withrespoon – mrmljala sam. – čitala sam da bi mogao raditi s njom.
– Da. Postoji mogućnost. Ona je odlična.
– Svidjela mi se u Sweet Home Alabama. – I meni.
– Pa... vjerojatno ćeš postati velika zvijezda.
Opet je slegnuo ramenima. – Ne znam. Nadam se da ću... uspjeti. Znaš – dodao je s pomalo prisiljenom vedrinom – vjerojatno je dobro što smo prekinuli, zar ne?
– Nasmijao se kao daje tražio moje odobrenje. – Mislim da ti ne bi voljela živjeti u Los Angelesu.
– Da, mislim da ne bih. Vidjela sam ga kad je tata tamo živio.
– S druge strane, bila bi veoma zaposlena – rekao je.
– Tamo ima mnogo neurotičnih ljubimaca.
Nasmijala sam se. – Bolje rečeno, neurotičnih vlasnika.
Ali u pravu si – L.A. doista nije za mene. Pa, da... vjerojatno naša veza ne bi uspjela, pa je bolje da smo... Da si me napustio. – Pogledala sam kroz prozor. Da nisi, sljedećeg bismo se mjeseca vjenčali. Nekoliko trenutaka je zavladala tišina.
– Žao mije – odjednom je rekao. Pogledala sam ga – sada su se, na moje čuđenje, u njegovim očima pojavile suze. – Žao mi je, Miranda – ponovio je. – To sam ti zapravo došao reći.
Bila sam previše zaprepaštena da bih mu odgovorila, tišina između nas je bila toliko napeta da sam čula vlastito disanje. Onda je Alexander odjednom ustao. Mislila sam da će otići. Umjesto toga me podignuo i povukao u čudan zagrljaj. – Ponašao sam se tako... loše – rekao je, a glas mu je podrhtavao. – No, nisam mogao otići iz Londona, a da ti ne kažem koliko mije žao. Možda mi nećeš vjerovati, ali osjećao sam se... užasno ovih prošlih tjedana.
– U redu je. – I meni su počele teći suze. – U redu je, Alex...
– Ne znam što se... dogodilo te noći. Pretpostavljam da sam se... uspaničio. I onda si ti bila...– njegov se glas izgubio. U bolnici. – Samo se nadam da mi možeš... oprostiti.
– Da. Da, dakako da mogu – i opraštam ti. Zaista ti... opraštam. – Rekavši to, osjetila sam da je nešto mračno i sjenovito napustilo moju dušu. – Znam da me nisi namjerno...– zaustavila sam se. Napustio.
– Sve se dogodilo tako brzo.
– Znam.
Sada smo sjeli na kauč, jedno do drugog i držali se za ruke.
– No, to me mučilo, Miranda. Sama spoznaja da si bila ozlijeđena. I da sam te trebao zaštititi – ali... nisam. Iznevjerio sam te.
– Gledaj, sada mije mnogo bolje. Nije mnogo trajalo. Zaboravila sam to i... mnogo gore stvari se događaju ljudima svaki dan.
– Ili kada su mi vratili zaručnički prsten, osjećao sam se tako loše. Mislio sam da me mrziš. Odmahnula sam glavom. – To nije istina. Nisam ti ga vratila da te kaznim. Samo... nije mi se činilo... pametnim da ga zadržim.
– Prodao sam ga – promrmljao je.
– Zaista?
– Dao sam novac u dobrotvorne svrhe.
– To je bilo lijepo od tebe.
– I pokušavao sam skupiti hrabrost da te nazovem otkad sam saznao da odlazim u SAD; no, mislio sam da me nećeš htjeti vidjeti, zbog čega sam se osjećao još gore. Ali, kad sam dobio prsten, znao sam da ti se moram javiti. Nisam mogao napustiti ovu zemlju znajući da me prezireš.
– Ne prezirem te. Barem ne više.
– Znao sam da ne mogu živjeti s tim teretom. Pa sam morao doći i reći... ono što sam rekao.
– U redu je – mrmljala sam, a grlo mi se stegnulo. – Sada je sve zaboravljeno. I to na čudan način – nastavila sam. – Možda nešto dobro izađe iz svega toga. Mislila sam na Davida i moju potragu za oprostom.
– Kakve stvari?
– Ne znam... točno. No, možda ću ti jednoga dana reći.
Uzdahnuo je, a onda opet ustao. – Pa... bolje da krenem. Nisam se sasvim spakirao.
– Što će biti s tvojim stanom?
– Iznajmit ću ga.
– Hvala ti što si došao, Alexander. Tako mi je drago zbog toga. Hoćeš li mi javiti kako ti ide?
– Da – rekao je. – Dakako da hoću. Ako naiđem na što veliko, poslat ću ti e-mail. To bih volio.
Dala sam mu svoju posjetnicu. – Nadam se da ćeš uspjeti... stvarno dobro.
– Hvala. I ja to tebi želim. Tako mi je drago što sam te vidio.
Njegove su plave oči opet podrhtavale, a onda se sagnuo i poljubio me u obraz.
– Mogu li te samo nešto pitati? – dodala sam, kad je uhvatio kvaku na vratima.
– Dakako.
– Kojoj si dobrotvornoj organizaciji dao novac? Na trenutak je zastao, a onda se zacrvenio.
– Pa... Samaritancima. Mislim da to zaslužuju.
Kad je Alexander otišao, sjedila sam na kauču i zurila u pod u mislima ponavljajući posjet, scenu po scenu. Onda sam stavila Hermana na uzicu i mi smo šetali po Primrose Hillu, a onda kroz Regents Park. Otišli smo do Inner Circlea i prošli pored kazališta. Večeras nije bilo predstave. Bilo je tiho. I sada dok se ljubičasta boja neba pretvorila u svijetloljubičastu pa u tamnomodru, sjela sam na klupu te su mi se vratila sjećanja na dan kad sam prvi put vidjela Alexandera.
– Preklinjem te... da te mogu spomenuti u svojim molitvama – kako se zoveš?
– Bit ću tvoj...
– Divna Miranda! Ti si vrhunac divote! Ustala sam i krenula natrag.
– Bolji je vrline, no osvete čin...
To je bilo tako..., tako istinito. Htjela sam se osvetiti Alexanderu; htjela sam ga kazniti ali očito je patio. I bilo mu je lako oprostiti – tako lako – a mislila sam da će biti nevjerojatno teško.
– Kao što želite da vaši grijesi nestanu, tako i vi meni darujte slobodu!
Kada sam se vratila kući, vidjela sam svjetlo na automatskoj sekretarici i shvatila da nisam preslušala poruke. Alexanderov me posjet toliko smeo da sam zaboravila na njih. Prva je poruka bila njegova, ljubazno me upitao da mu uzvratim poziv. Druga je bila Daisvina. Zvučala je uznemireno. Odmah sam je nazvala, ali joj je mobitel bio isključen. Možda je išla nekamo s Nigelom ili na jednu od svojih zabava, a jedva sam joj čekala reći za Alexandera i željela sam znati što se događa sa njom. Što je ono rekla jučer? Spomenula je nešto što sam ja rekla kad smo sjedile u njenom vrtu prije nekoliko tjedana – ali nikako se nisam mogla sjetiti što je to bilo.
U deset sam joj ostavila još jednu poruku da me nazove u bilo koje doba dana ili noći.
Ali nije! Ni sutradan se nisam čula s njom, niti dan nakon toga. Nije bila na poslu, recepcionarka je rekla da nisu sigurni kad se vraća – nitko nije znao gdje je ona. Sada sam već bila zabrinuta i, upravo kad sam namjeravala nazvati Nigela ili njenu mamu, u petak mi se napokon javila. Telefon je zazvonio u sedam ujutro. To je bila ona.
– Miranda – njezin se glas gubio. – Ja sam. Bila sam budna cijele noći. Mogu li doći k tebi na doručak?
– Dakako. Kupit ću kroasane od čokolade. Došla je sat kasnije, blijeda i iscrpljena.
– Samo sam te željela vidjeti. Prošla tri dana su bila užasna. Pogledala sam njezinu lijevu ruku, a ona je to primijetila.
– Vratila sam ga.
– Molim?
– Neću se udati za njega, Miranda. Odlučila sam u utorak.
– Isuse – rekla sam tiho. – Zašto? Zbog načina na koji te zaprosio?
– Da – uzdahnula je – jednim dijelom. Bilo je užasno. Osjećala sam se... poniženom. Nije to mogao napraviti na manje romantični način ni daje pokušavao. I zato što sam otkrila daje ono stoje rekla Mary istina. Pitala sam ga za to u ponedjeljak navečer i, kad sam ga pritisnula, na kraju je priznao. No, glavni razlog što se neću udati za Nigela jest stoje to jednostavno... pogrešno-i to znam već neko vrijeme.
– Zašto si onda...?
Podignula je ruke. – Zato što sam bila slabić! Držala sam se Nigela jer sam mislila daje on moja najbolja prilika – i zato što sam se bojala započeti novu vezu s nekim drugim. Samo sam se naviknula biti s njim i to je sve – a on je izgledao tako pogodan i siguran. No, što Nigel i ja imamo zajedničko, Miranda? Ništal – nastavila je prije nego sam mogla odgovoriti. – I manje od toga, i... vidiš, stvar je u tome...– glas joj je nestao. – Stvar je u tome...– Sada su u njenim očima bile suze, a brada joj je drhtala.
Dok sam išla po papirnate maramice, odjednom sam se sjetila što sam joj rekla nekoliko tjedana ranije u njezinom vrtu. Ako tvoja veza s Nigelom ne uspije, možda ti je suđeno da upoznaš koga drugoga.
– Stvar je u tome... pokušala je ponovno, a onda sjela na stolac – da sam ja...
– Upoznala nekog drugog... Zar ne? O tome je zapravo riječ?
Kimnula je glavom, a onda je spustila.
– Ah, Daisy.
– Mislila sam da si i prije sumnjala – plakala je. – Bilo je prilično očito... ali ti si bila tako zaokupljena svojim problemima.
– Znam da jesam – odgovorila sam i dodala joj rupčić.
– Žao mije. Bila sam tako zaokupljena svojim problemima. No, misliš li... da bi moglo uspjeti... s tim momkom?
– Ne! Ne... neće uspjeti – plakala je.
– Zašto ne?
– Zato što on već ima nekoga, ali nije stvar u tome. Stvar je u tome da ga znam samo malo više od mjesec dana, no za to vrijeme bilo mije deset puta zabavnije s njim nego šest godina s Nigelom. I zbog toga sam se napokon suočila s činjenicom da bi bilo pogrešno da se udam za Nigela. Prije nego mi se to dogodilo, bila bi sretna s iluzijom daje Nigel u redu. Da će on biti dobar za mene. Ali neće; zato što mu je trebalo dugo da se obveze, a kad je to učinio, bilo je iz potpuno pogrešnih razloga... a, Miranda, to nije dovoljno dobro – želim više! – To je momak s mikroletenja, zar ne?
Progutala je suze. – Da. Mislila sam da si prije primijetila.
– Nisam baš, zato što te stvari radiš već godinama, Daisy, sa svim ljudima, pa tomu nisam pridavala velik značaj, osobito stoga što si se upravo zaručila. No, zar mu ne možeš reći kako se osjećaš?
– Ne! – plakala je. – Sramim se. On ima nekoga. Rekla sam ti.
– Koliko dugo?
– Oko tri mjeseca. Ali potpuno je opsjednut njome, to je jasno. No, zbog same činjenice da sam upoznala nekoga i da prema njemu imam jake osjećaje, shvatila sam da se jednostavno ne mogu udati za Nigela.
Obrisala je oči. – Vratila sam i vjenčanicu. Vratili su mi novac – minus deset posto zbog zakašnjenja.
– To je bilo lijepo od njih.
– Znam. Očito sam im se smilila. I zbog toga nisam išla na posao. Morala sam raditi takve stvari – vratiti prsten Nigelu. Vratiti vjenčanicu. Vidjeti neke ljude... I morala sam odnijeti neke stvari iz Nigelove kuće – a to je duga stvar – tamo je bilo tako malo mojih stvari.
– Znam. Uvijek sam to primjećivala.
– Znaš li stoje bilo tamo? Moja spavaćica, moja košara za rublje, moj pribor za tenis i nekoliko kuharica. Nakon pet i pol godina to je sve. On nije želio dijeliti svoj život sa mnom – sve dok nije saznao da će to za njega biti korisno. No, vjerojatno je znao kako sam se osjećala.
– Sigurna sam da je znao. Ali nikada ga nisi tjerala ni na što.
– Znam da nisam – i kakva budala sam bila! Dopustila sam mu da se izvuče! Bila sam previše...– uzdahnula je previše uplašena da to spomenem, da ne bismo prekinuli. Ali... kad sam susrela tog drugog momka, postala sam hrabra. Dakle, ne! Neću se zadovoljiti Nigelom. A što se tiče djece, to može čekati. Imam samo trideset i tri godine – još imam vremena. Samo znam da se neću udati za nekoga s kim se ne osjećam...– zastala je – ...bitnom za njegovu sreću. Da mu zaista nedostajem kad me nema – mislim da Nigelu neću nedostajati, barem ne zadugo. No, ovaj drugi momak... O, Miranda, s njim sam se tako zabavljala. Imamo mnogo zajedničkih stvari – i pun je života.
Odjednom sam opet primijetila kratke, bijele dlake na njezinom džemperu. I sada sam s iznenađenjem shvatila da su pripadale Twigletu. Kako sam mogla biti tako slijepa?
– To je Marcus – rekla sam tiho. Zakolutala je očima. – Bravo, Sherlock.
– Žao mi je, ali nisam... razmišljala. Kao da sam u zadnje vrijeme živjela u tunelu i – da budemo pošteni, Daisy – nisi ništa rekla.
– Zato što sam se osjećala poput idiota. Toliko sam lovila Nigela i napokon se zaručila za njega – i što se dogodilo? Odmah sam se zaljubila u nekoga drugoga... nekoga tko čak nije slobodan! Znam da smo najbolje prijateljice, Miranda, ali nisam ti mogla reći što se događa jer sam se osjećala kao budala! I bila sam doista zbunjena, jer sam jedno vrijeme osjećala da se Marcusu zaista sviđam... kada sam išla na satove samoobrane.
– Zato si im se toliko veselila.
– Pa, da... bilo je tako zabavno. I budući da nikako nisi dolazila, morala sam raditi s njim jer su svi drugi imali par. I onda sam osjetila da... mu se sviđam. No, onda me, na moje zaprepaštenje – Nigel zaprosio. On me zaprosio... baš kad to nisam željela. Sve je bilo kaotično. Ali, sada, pa... nema veze. Ako opet vidiš Marcusa, nećeš reći ništa, zar ne? – Stavila je glavu među ruke. – Osjećam se tako... apsurdno.
– Ne. Dakako da neću. Ali što je rekao o svojoj djevojci? Daisy je uzdahnula. – Ne mnogo. Samo joj znam ime i da izrađuje nakit, daje veoma uspješna i vrlo lijepa. Osim toga, nije ništa rekao.
– Dakle, nikada nije rekao ništa negativno o njoj?
– Bože, ne! – Daisy je izgledala šokirano.
– Kako je on dobar čovjek! I vrlo lojalan. Ja se ne bih brinula za Natalie, Daisy.
– Kako to misliš?
– Tako. Zaboravi je i nastavi se viđati s Marcusom. – Ali u tome je problem – jecala je. – Ne mogu. Zato što su satovi samoobrane završili i odjednom je rekao da više nema vremena da me vodi na mikroletenje.
Odjednom sam se sjetila Marcusove čudne reakcije na Daisyine zaruke. Ona mu se zaista sviđa. Dakako. I sam je bio zbunjen. – Ako mu kažeš da više nisi zaručena, on će te opet odvesti na mikroletenje.
Zagonetno me pogledala.
– Samo ću ti to reći, Daisy. Samo... zaboravi na Natalie. Sprijatelji se s Marcusom kao što si i radila. Napokon, sada si slobodna raditi što hoćeš – s kim hoćeš.
– Da – rekla je s uzdahom olakšanja. – Jesam.
Subotnje jutro provela sam odgovarajući na e-mailove. Jedan mi je poslala Lily i zahvalila na cvijeću zajedno s portretom Jennifer i Gwyneth; jedan mije poslao čovjek s papigom, koji je rekao da je društvo znatno pomoglo Tweetiejevu raspoloženju. Jedan su mi poslali Greenovi, vlasnici crvenoga setera, koje sam vidjela krajem lipnja. Želimo da znate da se nedavno Sinead parila s lijepim irskim seterom Fergusom – i sada je vrlo sretna buduća majka. Nasmijala sam se. I tako – čitala sam dalje – i ja sam! Kad smo došli k vama nisam imala pojma da sam trudna četiri tjedna, upravo sam ušla u treći mjesec.
Odgovorila sam im da se radujem zbog njih. Stvari zbilja ispadnu dobro na neki čudan način, mislila sam dok sam čitala druge poruke.
Svaki put kad pokušam poljubiti svoju djevojku, njezin pas me napadne – molim vas, pomozite mi! Mislite li da je moj zec perverzan? Stalno pokušava voditi ljubav s mačkom? Tu je bio još jedan e-mail čovjeka čiji se zec nije htio pariti. Ona je vrloo lijepa angorska zečica – i dosad smo je upoznali s tri mužjaka, koji su svi, po našem mišljenju, bili veoma prihvatljivi... ali apsolutno ništa se nije dogodilo. Mislite li da je zbunjena – ili mi u čemu griješimo? Poslala sam mu odgovor i savjetovala strpljenje. Zečevi su individualci... – tipkala sam. Baš kad sam namjeravala detaljnije objasniti seksualnu psihologiju zečeva, zazvonio je telefon. To je bila moja mama – na mobitelu.
– Dušo, moraš gledati večernje vijesti. Na televiziji smo!
– Mama, ne mogu vjerovati da je otvorenje golf kluba nacionalna udarna vijest.
– Samo gledaj, Miranda, intervjuirali su nas cijelo jutro – i, da, oprosti, ne mogu čavrljati...
maše mi čovjek iz London Tonighta.
U pet sati sam upalila televizor. Prošle su glavne vijesti, a onda su došli do dijela i na kraju.
– I na kraju – rekao je Trevor McDonald – danas je u East Sussexu otvoren novi golf klub. Možda ćete pomisliti da u tome nema ničeg zanimljivoga. Ali Lower Chalyington Golf Club u blizini Alfristona u East Sussexu nudi članovima potpuno jedinstvenu uslugu, stoje saznala naša novinarka Lucy Bowels.
Prilog je počeo prikazom terena i kluba – doista je izgledalo privlačno – a onda su prikazali igrače.
– Jedan od osnivača kluba, Tom Williams...– govorila je novinarka.
Sada je kamera pokazivala nešto drugo – i ja sam uzdahnula.
– Uz pomoć toplog, krznenog prijatelja.
Iza igrača je strpljivo stajao Pedro; njegova je dlaka lagano vijorila na nježnom povjetarcu; te nosio je štapove za golf.
– Upoznajte nosača štapova – ljamu Pedra.
Zbilja su to učinili. Nisam vjerovala da misle ozbiljno.
Mislila sam daje cijela stvar šala.
– Ljame su tisućama godina živjele u krdima u Andama – objašnjavala je Lucy Bowles, dok je Tom Williams vodio Pedra do slijedeće rupe. – No, zadnjih petnaest godina postali su popularni u Velikoj Britaniji. Ljame se obično drže kao ljubimci, ali Pedro i njegovi prijatelji vole raditi. Vikendom nose jahače po stazi u South Downsu, posjećuju bolnice i ponekad snimaju reklame. Ali odsad će tijekom tjedna pomagati članovima Lower Chalvingtona. Vlasnica je Alice Ingram. Ona kaže da ljame nisu samo pogodne za posao, nego su savršene za njega.
Sada je kamera pokazala mamu koja je bila oduševljena.
– One su zaista savršene – rekla je. – Ljame imaju vrlo lagan hod, nemaju kopita, pa ne ostavljaju tragove na travi. Veoma su čiste – koriste samo zajedničke toalete, stoga ne rade nered. Vrlo su strpljive, osjećajne i blage životinje. Sretno će stajati koliko god vam udarac traje, misleći lijepe misli i uživajući u pogledu.
Sada su pokazali Toma Williamsa na trećoj rupi.
– Dakle, što mislite o Pedru kao pomagaču?
– Pa, vrlo je dobar – odgovorio je. – Igram s njim cijelo jutro i bolji je od nekih ljudskih pomagača koje sam imao. Ponajprije, ne tuži se što mora nositi štapove; ne komentira što nisam dobro odigrao. Također se zbog njega osjećam čudno smireno, pa stoga bolje igram. Nije baš dobar u odabiru štapova – dodao je Williams. – No, ne možete imati sve, zar ne? Hajdemo, Pedro.
Dao je Pedru mrkvu, a onda ga odveo. Kamera se vratila na Lucy.
– Nosači ljame zamisao su glavnog voditelja kluba Teda Sweeta – objašnjavala je.
I sada je tu bio tata sa širokim osmijehom. – Kako ste došli na tu ideju?
– Dvadeset godina sam radio u klubovima u SAD-u – počeo je. – 1 znao sam da postoji jedan klub u Sjevernoj Karolini, koji je imao nekoliko ljama. Slučajno sam to spomenuo gospođi Ingram u prolazu, prije mjesec dana. Na moje iznenađenje, ona je predložila da to učinimo ovdje. Onda smo pokrenuli svoj plan – za vrlo kratko vrijeme. Morali smo hitno naručiti posebne nosiljke za štapove što ih nose ljame. Stigle su jučer, na vrijeme za otvaranje i ljame su ih dobro prihvatile. Sa svake strane nose dvije torbe, zbog ravnoteže.
– Ali... zar to nije samo šala? – upitala je novinarka.
– Možda i jest. No, novi klub je tražio nešto doista zanimljivo, a to su ljame. One također pomažu u snižavanju napetosti.
– Dakle, jesu li ove ljame prvi nosači golf štapova u Velikoj Britaniji?
– Jesu. Zapravo, vjerujemo da su jedine u cijeloj Europi.
Sada je kamera pokazivala druge ljame koje su nježno tapkale po terenu ili stajale pored rupa, a onda opet Trevora McDonalda.
– Što je slijedeće? – rekao je s osmijehom. – Ljame nogometni suci? Želimo vam ugodnu večer ekipa ranih večernjih vijesti i ja.
– Briljantno – rekla sam u jednom dahu. – Jednostavno briljantno.
Zato je mama postala ljubazna prema tati – vidjela je dobru poslovnu priliku za ljame. Ako klub uspije, ona će biti na dobitku. U trenutku kad sam je namjeravala nazvati – njezin je mobitel bio stalno zauzet – začula sam kucanje na vratima.
– Gospođica Sweet? – Da?
Pred vratima je stajao čovjek s ogromnim buketom. – Ovo je za vas. Molim vas, potpišite se.
Zurila sam u ogroman buket ruža i tigrastih ljiljana. Tko mi je to poslao? Dok sam drhtavom rukom otvarala malu bijelu omotnicu, nadala sam se da su možda od Davida. No, ja bih njemu trebala slati cvijeće. Mislila sam da bi mogle biti i od Alexandera, za moj rođendan. Ali, na moje iznenađenje, poslao ih je Tim. Pročitala sam karticu. To je bila odlična informacija, Miranda – nikada vam neću moći dovoljno zahvaliti!
U nedjelju me mama probudila u sedam i pol.
– Sretan rođendan, dušo.
– Hvala – rekla sam promuklo. – Zar nije malo rano?
– Oprosti. Ja sam ustala u šest. Jesi li gledala mene i tatu sinoć?
– Jesam. Bilo je odlično. – Bacila sam prekrivač sa sebe, potom zijevnula. – 2ao mije što sam sumnjala u vas.
– Pa, napravit će i neke odlične članke o nama u novinama. Kupi Sundau Independent, mi smo na četvrtoj stranici – članak je ogroman!
Brzo sam se odjenula, a onda krenula iza ugla, do kioska. Ugledavši Independent, uzdahnula sam. MULHOLLAND JE LAGAO – pisalo je, a ispod toga: PRIJEVARA MINISTRA OBRAZOVANJA. članak je bio označen riječju Ekskluzivno, ali i druge novine su o tome pisale. MINISTAR OBRAZOVANJA VARAO NA ISPITIMA – pisalo je u Sundau Telegraphu iznad ogromne Jimmyjeve slike. NIJE KVALIFICIRAN ZA POSAO – stajalo je u Mailu. Dok sam čitala prvu stranicu Independenta, pored koje je velikim slovima bilo Timovo ime, bila sam toliko zadubljena da sam skoro izišla iz trgovine ne plativši. Nasumce sam dala novac, a onda, pogledom još uvijek na priči, otišla kući, pokušavajući se ne zabiti u rasvjetne stupove. Drhtavih ruku sjela sam za stol. Ministar obrazovanja, koji je trebao biti kandidat za vrh, upravo je doživio obrat u karijeri. Istraživanje ovih novina otkriva da je diploma s najboljim ocjenama, za koju je tvrdio da ju je dobio na Odsjeku za biokemiju Sveučilišta Sussex 1986., zapravo bila treća. Ova užasna neistina – navedena i na njegovoj web stranci – nije se provjeravala godinama. Ministar, koji se nalazi na odmoru u Škotskoj, tvrdio je, kad smo ga nazvali, da je to bio samo nesporazum, iako je poslije ispravio to u pogrešku. Njegovi su kolege ostali šokirani i rekli da su se razočarali u Billingtonu. Zasad nije bilo izjave premijera i – umjesto da na jesen doživi promaknuće – predviđa se da će ambiciozni gospodin Mulholland biti poslan u zadnje klupe.
Tu je bio i drugi članak, preko cijele stranice, pod naslovom Uspon i pad Jamesa Mulhollanda, koji je također uključivao činjenicu da je promijenio svoje ime. I oštra kritika na njegov račun. Kao ministar za doživotno učenje, gospodin Mulholland je sada naučio dvije bitne lekcije: aj da je iskrenost uvijek najbolja politika, i bj da će istina, neizbježno, izići na vidjelo. Njegove su se ministarske ambicije sada rasplinule. Spustila sam novine, osjećajući da mi se usta razvlače u osmijeh. Jimmyjeva je politička karijera bila upropaštena. I ja sam se radovala.
– Hvala ti, Daisy – šaputala sam. – Hvala ti što si se toga dosjetila – ti, pametna, pametna djevojko.
Nazvala sam je, ali nije odgovarala i mobitel joj je bio isključen. Možda je bila s mamom. Onda sam okrenula četvrtu stranicu, koja je bila posvećena dječacima: Krdo ljama unajmljeno je da rade kao nosači golf štapova za golf klub iz Sussexa... ideja Teda Sweeta i njegove bivše supruge Alice Ingram...osam ljama... posebne torbe za štapove... osjećajnosti i inteligencija čine ih podobnima za posao, navodi gđa Sweet. Klub, koji se borio da privuče nove članove, prošloga je tjedna – otkad su počeli s radom – primio stotinu novih članova.
Na pola stranice bila je fotografija Henrvja s torbama za golf pod naslovom Henry Ljubić.
Zanimljivo je da vas Henry – rekla je jedna članica, Šarah Penrose – poljubi svaki put kad udarite – bez obzira je li udarac bio dobar ili loš! Zar ljame ne pljuju? – upitao je novinar. – Neodgovorna je mama. – Samo ponekad, jedni na druge – ako se svađaju. I zašto pjevuše? – To je lako – rekao je tata. – Ljame pjevuše zato što ne znaju riječi.
– Dobre vijesti, Hermane – rekla sam. – Vrlo dobre vijesti. Barem na dvije stranice.
Trudio se da izgleda sretno. – I danas imam trideset i tri godine.
To će biti čudan rođendan jer nikoga neću vidjeti. Daisy se ponudila da provede dan sa mnom, ali nekako sam htjela biti sama. Dok sam radila, uključila sam London F.M. – morala sam napisati najmanje osam izvještaja.
Velik pritisak na gospodina Mulhollanda...-čula sam, dok sam tipkala. Gospodin Mulholland još uvijek nije dao izjavu... Nema potpore kolega ministara... Njegovo priznanje da je lagao uzdrmalo je njegovu poziciju ministra obrazovanja... Nije pitanje hoće li otići, nego kada... Ministar obrazovanja James Mulholland dao je ostavku vladi– čula sam na vijestima u četiri sata. Toplina mi je obavila srce. Jimmy je, kao i Trigger, bio je dominantan pas kojemu je status umanjen – napokon.
Stavila sam Hermanu uzicu, pa smo se popeli na Primrose Hill. Sunce je još uvijek bilo visoko, a će us_ koro početi nestajati. Trkači i djeca sa zmajevima bili su u punom pogonu. Na vrhu sam sjela na klupu i prisjećala se prošlogodišnjega rođendana. Provela sam ga s Alexanderom. Odveo me u Pariz. A sada sam bila ovdje – sama. No, događale su mi se i gore stvari, razmišljala sam zatvorenih očiju. Mnogo gore...
Mislila sam kako je Daisy hrabra stoje ostavila Nigela. Za to je potrebno mnogo više hrabrosti nego za pedeset skokova padobranom. Slušala sam udaljene krikove djece i buku automobila. Onda sam krenula natrag. I dok sam zurila u pod, izgubljena u mislima, Herman je odjednom zalajao. Pogledala sam gore, onda se zaustavila, a srce mi je udaralo o rebra. On je dolazio gore, prema meni.
Je li stvaran ili mi se pričinjava zbog iscrpljenosti? Bio je udaljen pedesetak metara. Sada dvadeset. Pa je došao do mene.
– I mislio sam da ću te naći ovdje.
Bio je neobrijan i izgledao je umorno. – Onda, zar me nećeš pozdraviti?
– Bok... – promrmljala sam. Nasmijao se. – Bok, Miranda.
– Ali... zašto si došao?
– Zar ne pogađaš?
– Ne. Ne... baš.
– Pa, zato što ti je rođendan. Zar se ne sjećaš? Rekao sam da ću te izvesti na večeru.
– Ah... da. Sjećam se. Ali ne trebaš...– moj je glas nestao.
– Uvijek držim obećanja. Osim... ako nisi zauzeta večeras?
– Ne. Ne. Nisam zauzeta.
– I... kako si?
– Dobro – odgovorila sam tiho. – A ti?
– Ja sam... isto dobro. No, znaš li što? Cijeli dan sam bio u mračnoj komori i doista bi mi prijalo piće.
– Bi li volio pivo?
Nasmijao se. – Da. Pivo dobro zvuči. Zajedno smo sišli s brda u savršenom skladu, a naša su stopala su udarala po stazi.
– Sada mi reci kakav ti je bio rođendan.
– Prilično dobar, zapravo. A postaje sve bolji. Skrenuli smo u Mews i sada sam otključavala vrata, a među poštom su bile novine. David ih je podigao.
– To je zanimljiva vijest, zar ne?
– Da – odgovorila sam. – To je odlična vijest.
– Zamisli da kriješ takvo što.
Ali on je krio mnogo više. – Zbilja želiš pivo? – upitala sam. – Mogao bi popiti džin i tonik umjesto toga ili čašu vina ili...
Otvorila sam hladnjak i ugledala Jimmyjevu bocu šampanjca. – Mogli bismo popiti ovo podigla sam je, a David ju je pogledao.
– Pol Roger 1987.? Ne želiš li to sačuvati za neku posebnu prigodu?
– Ovo je posebna prigoda. Nemaš pojma koliko posebna.
Uzela sam dvije čaše i otvorila limenku maslina, dok je David otvarao bocu. Dok je šampanjac lagano prelazio preko ruba, vidjela sam opet poplavu u jacuzziju i odjednom poželjela Davida, zbog čega me je duša boljela.
Podigao je čašu. – Za tebe, Miranda. Sretan rođendan! Lijepo te opet vidjeti.
– I tebe je lijepo opet vidjeti. Nisam mislila da... ćeš to htjeti.
– Nisam ni ja – u početku. Trebao sam... – zaustavio se, a onda slegnuo ramenima. – Trebao sam vremena. To je sve. Da razmislim o svemu. To je bio šok, blago rečeno.
– Znam...
– Vjerojatno sam to trebao analizirati. Otići u svoju mračnu komoru i sve razviti, dok se razbistri. Dvije su mi stvari u tome pomogle. Želiš li znati koje su to stvari?
– Samo ako mi želiš reći.
– Dobio sam tvoje pismo... i zbog toga sam se zamislio. A onda me, nekoliko dana kasnije, posjetila Daisy.
– Zaista? Nisam znala da je to učinila.
– Znam da nisi. Našla je moj broj na web stranici, nazvala me, pa smo se našli na piću. I rekla mije daje sve što si mi ispričala stopostotna istina. Rekla mi je koliko si se mučila.
– Jesam.
– I rekla mi je koliko sam ti bio drag.
– Da, bio si.
– Bio?
Nasmijala sam se. – Jesi.
– Onda je rekla nešto o čemu sam poslije stalno razmišljao. Rekla je daje stvar u tome da me nisi morala pronaći. Nitko te nije prisilio.
Mogla si to zaboraviti – osobito nakon tako mnogo vremena. Tada sam počeo shvaćati koliko je to istinito i kako je tebi bilo užasno. I koliko te je koštalo... cijela priča... a onda se moj stav promijenio.
Zurila sam kroz prozor.
– Shvatio sam koliko si patila.
Osjetila sam suze u očima. – Jesam, Davide. Patila sam. A... je li ti Daisy rekla tko je odgovoran za sve?
– Nije. Pitao sam je, ali je rekla da mi to ne može otkriti bez tvoga pristanka.
Bacila sam pogled na novine. – Želiš li još uvijek saznati?
– Dakako da želim. Želim to već šesnaest godina.
– I što ćeš učiniti kad ti kažem?
– Što ću učiniti? Da... što bih učinio? Zakon mi ne dopušta da odem do njega i prebijem ga.
– Ne. Ali mogao bi ga tužiti, ako želiš, čak i sada. Iako je on u zadnje vrijeme kažnjen – na druge načine.
– Zaista?
– O da.
– Zbilja? Onda... tko je to bio?
– U redu. Reći ću ti. To sam i učinila.
– James Mulholland – rekao je David začuđeno gledajući u novine. – Ovaj čovjek? Ti se šališl – Ne.
Pročitao je stranicu. – Ovdje piše da je studirao biokemiju na Sussexu.
– Da. Tada se zvao Jimmy Smith.
– Dakle, poznavao je mog tatu?
– Slušao je njegov predmet. O tome se i radilo. Tvoj gaje otac srušio na dva ispita, a kao rezultat toga... pa... nije uspio onako kako se nadao. Onda se odlučio osvetiti. Rekao je da nije namjeravao ozbiljno ozlijediti tvog tatu – samo ga je želio dobro uplašiti. No, lagao je o svojoj diplomi – zato stoje letio visoko – i nije mogao podnijeti da ljudi saznaju pravu istinu. I zato su ga sada otpustili.
– Zato što su ga otkrili?
– Da. Uz moju pomoć, zapravo. David me zagonetno pogledao.
– Poznajem novinara – objašnjavala sam – i prije nekoliko dana, dala sam mu malu... informaciju u svezi sa Jimmyjevim kvalifikacijama, a on se očito počeo raspitivati. Otvorila sam ladicu i izvadila kasetu. – Ovo je snimka mog sastanka s Jimmyjem prošloga tjedna u Gornjem domu, gdje je, svojom voljom, sve priznao. Možeš je uzeti, ako želiš. Dala sam mu je. On je slegnuo ramenima, a onda je stavio u džep.
– Zar je ne želiš poslušati?
– Ne sada. Možda poslije. U redu je. Ovo je dobar šampanjac – dodao je.
– Da – nasmijala sam se. – A danas je savršen dan da ga popijemo. Zato što smo danas i ti i ja slobodni. Slobodni smo od onoga što se dogodilo.
Osjećala sam se toliko slobodnom da sam željela zabaciti glavu i smijati se.
– Dakle, kamo ćemo ići? – rekao je David. – Da proslavimo našu slobodu... i tvoj rođendan?
– Doista ne znam.
– Što kažeš na Odettes? Ili Lemoniu? Ili želiš otići nekamo blizu mene? Ne opet u restoran St. Johna, dakako. Osim ako ti se ne sviđaju svinjeći testisi. Opet sam se nasmijala. – Ne mogu reći da mi se sviđaju.
– Ili bismo mogli imati večeru na mojoj terasi – u hladnjaku imam dimljeni losos, mogli bismo kupiti salatu i kruh. – Ustao je. – Onda, kamo bi išla?
– Hajdemo u The Engineere. Nije daleko odavde, a imaju lijepo dvorište s plinskim grijačima u obliku kišobrana. Prilično je romantično.
– Zvuči dobro.
Smjestila sam Hermana u njegovu košaricu, a onda smo krenuli. Dok smo šetali Mewsom, moj je mobitel zazvonio.
– Miranda! Sretan rođendan! – To je bila Daisy. – Žao mi je što te nisam prije nazvala. Ali danas sam bila tako zauzeta i signal nije dobar.
– Linija doista krči – jedva te čujem.
– Zato što sam tristo pedeset metara u zraku!
U pozadini sam mogla čuti zvuk motora mikroletača.
– Ja letim). – vikala je. – Visoko sam! Zalazak je predivan – pogledaj gore!
To sam i učinila. I bio je predivan. Blaga je crvena boja obećavala sljedeći sunčani dan.
Sada sam mogla čuti udaljeno lajanje u pozadini.
– Laje li to laje pas na kojega ja mislim?
– Da. I Twiglet je u zraku. U mojoj je jakni, dok Marcus upravlja. On ovo obožava – zar ne, Twigletiću?
– Vau, vaul – On ima svoju vlastitu opremu – izgleda tako slatko. Hvala ti na savjetu, Miranda hihotala se. – Bila si u pravu. Natalie je ostavila Marcusa.
– Zaista? – bila sam oduševljena, ali ne i iznenađena.
– No, Marcus kaže da mu to ne smeta jer je ona alergična na njega... ali ne znam što misli pod tim.
– Ja znam. Reći ću ti neki drugi put. I hvala tebi na tvom savjetu – rekla sam sa smijehom.
– Pozdravi Davida!
– Hoću. Hej... kako znaš daje ovdje?
– Zato što... pa... nekako jednostavno znam.
Sada me David uhvatio za ruku i otišli smo prema Glouchester Avenue, pored željezničkoga mosta na čijem sam kraju vidjela zeleni kamion za smeće što se sporo kretao cestom, a njegova su crvena svjetla bljeskala. David je odjednom krenuo prema njemu.
– Što radiš, Davide?
Nije mi odgovorio. Umjesto toga, iz džepa je izvadio kasetu koju sam mu dala, zamahnuo rukom i ubacio je u kamion.
– Jesi li siguran? – pitala sam ga.
– Siguran sam. Bolji je vrline, no osvete čin.
– Koja je svrha kazniti tog čovjeka? čini se da je dovoljno patio – i u svakom slučaju, ja sam imao dobar život zbog njega. Nikada ne bih postao fotograf da on nije učinio ono stoje učinio. Postao bih samo još jedan liječnik opće prakse. Umjesto toga, proputovao sam svijet i vidio nevjerojatne stvari, Miranda, to je promijenilo moj život – u početku na gore, a onda na bolje.
I sada sam opet pomislila na Alexandera. Možda je činjenica da sam mu oprostila nekako vratila Davida meni – kao da je jedan čin pomirbe započeo drugi. I kao što želite da vaši grijesi nestanu... David me držao za ruku....tako i vi meni darujte slobodu.
– Morat ćemo raditi neke lijepe stvari – rekao je.
– Odsad neću putovati toliko puno.
– To je dobro.
– Možemo putovati vikendom. – Aha.
– Možemo igrati tenis. To bi bilo zabavno, zar ne?
– Da, iako nisam baš dobra u tome.
– I mogli bismo opet ići na klizanje. To bi voljela, zar ne?
– Da, ali...
– Ali što?
– Past ću.
– Ne, nećeš – rekao je David. – Nećeš pasti. Zato što ću te ja držati, Miranda. Držat ću se tebe.
Pogledala sam ga, popela se na prste i poljubila ga u obraz. – Da – rekla sam tiho. – Mislim da hoćeš.
Svi muškarci su zvijeri...
...ili barem u to vjeruje Miranda Sweet. Kao bihevioristkinja za životinje, ona može ući u misli zaluđenih dalmatinera i introvertiranih iguana, ali ne može shvatiti zašto se muškarci u njezinom životu ponašaju tako loše. Životinje su hrabrije, ljubaznije i pouzdanije – stoga je Miranda odustala od ljubavi, kako bi otvorila svoju kliniku i uspješno liječila neurotične ljubimce i njihove zahvalne vlasnike.
No, može li zauvijek tako razmišljati o muškarcima? Njena najbolja prijateljica Daisy, neizlječiva romantičarka i organizatorica vjenčanja, ne misli tako. Kad na scenu stupi zgodan fotograf, Miranda se počinje pitati je li požurila sa zaključcima.
Zatim je, upravo kad se opustila, počinje progoniti prošlost. Sada se mora suočiti sa svojim vlastitim ponašanjem, koje nije bilo uvijek tako dobro...

KRAJ