1 Loše ponašanje - Isabel Wolff Pon Jan 09, 2012 5:49 pm
flocon de neige.
Elite member
Prvo poglavlje
– Miranda, je li sada sve u redu? Miranda...? Polako sam se probudila iz sanjarenja. – Što?
– Pitao sam je li sada sve u redu – ponovio je Clive, moj građevinski radnik. Hoće li sve biti u redu? Razmišljala sam o tom pitanju. Nisam bila sigurna. – Stvar je u tome što moram biti kod Barnesa do pet – objašnjavao je dok je sakupljao svoje papire poprskane emulzijom. – Onda, ako je tebi svejedno... Otjerala sam bolne misli i pokušala se usredotočiti.
– Oh. Da. Dakako. Želiš ići. Gledala sam svoj novi radni prostor – svoj novi radni prostor i svoj novi dom. Za tri tjedna Clive je St. Michaels Mews preuredio iz zapuštene kuće u funkcionalan ured iznad kojeg je bio mali prostor za boravak. Posrednik za prodaju nekretnina predložio je razumnu najamninu – razumnu za standarde na Primrose Hillu – pod uvjetom sama uredim kuću.
– Hvala, Clive – rekla sam. – Izgleda predivno. Skupio je usne kritički, a onda na vrat stavio zgužvani rupčić. – Da... pa, ja sam prilično zadovoljan. Provjerio sam struju – rekao je, dok sam ja otvarala svoju torbicu – ponovno sam provjerio krov i sada je u redu. Trebam li još što učiniti?
Napisala sam ček, bolno svjesna da sam potrošila cijelu ušteđevinu. – Ne, mislim da ne trebaš. Sve izgleda... odlično. Pregledavala sam svježe obojene zidove i sjajne podne letvice, te uključivala i isključivala prekidače. Najprije sam podignula, a onda spustila zelene venecijanere i isprobala ladice na svom novom stolu. Pregledala sam spojeve na novom drvenom podu i provjerila rade li sigurnosne brave na prozorima.
– Imaš li dovoljno polica za knjige? – pitao je spremajući svoje kistove. Klimnula sam glavom. – Onda dobro, ako si zadovoljna, ja idem.
Ponovno sam pogledala svoj zadnji ček. – Zapravo, ima još jedna stvar – znak. Podignula sam keramičku ploču što sam je dala posebno izraditi. – Hoćeš li ga staviti?
– Naravno. Izišli smo i rukom zaštitili oči od ljetnoga sunca. – Ne možeš početi novi posao bez ovoga, zar ne? – rekao je Clive ljubazno. Uzeo je olovku koju je držao iza desnog uha i brzo nacrtao oznake na zidu; onda je počeo bušiti – slaba lavina prašine iz crvene cigle padala je na šljunčano tlo.
– Imaš li dovoljno klijenata? – pitao je, dok je pričvršćivao znak. Osjetila sam nervozu. – Ne baš.
– Ne brini – uvjeravao me. – Imat ćeš. Eto! Dakle, to je to. Završili smo. Napravio je korak unatrag dok smo se divili znaku. Iznad crteža psa na psihijatrijskom kauču pisalo je Savršeni ljubimci. A ispod, manjim slovima: dipl. bih. Miranda Sweet, bihevioristkinja za životinje.
Clive je otvorio vrata svoga kombija. – Znam nekoliko ljudi kojima trebaju tvoje usluge – rekao je dok je ubacivao svoj alat. – Na primjer, moji susjedi. Imaju labradora. Divan je, ali laje kao lud. Zavrtio je glavom. – Doslovce!. Laje kao lud. Samo to radi čitav dan.
– Jadničak! Vjerojatno ga dugo ostavljaju sama, pa ih on doziva.
– Ne znam što on radi – slegnuo je ramenima otvarajući vrata. – Samo znam da ćemo moja žena i ja poludjeti. Dakle, Miranda, nazovi me budeš li imala nekih problema, inače... – sjeo je za upravljač – ... želim ti sreću. čuvaj se – dodao je brižno, pa upalio motor. – Ostaj mi dobro.
– Hvala, Clive – nasmijala sam se. – Pokušat ću. Clive je skrenuo iz Mewsa u Regents Park Road, a onda je dvaput veselo zatrubio za oproštaj. Bacila sam pogled na sat – bilo je deset do četiri. Uskoro će doći Daisy s Hermanom. Ona se brine za njega već skoro mjesec dana. Bila je divna prema meni nakon onoga. Ne znam što bih učinila da nije bilo nje...
Dok sam brisala ostatke boje s prozora, pitala sam se kako će Herman reagirati kad me opet vidi. Malokad sam ga viđala, pa će vjerojatno biti hladan i nepristupačan. Dat će mi do znanja da sam ga zanemarila, što je i bila istina. Alija se nisam mogla nositi sa svim tim. Doživjela sam šok. Takvo što nisam očekivala. Ne samo kraj svoje veze, nego način kako je završila – sama spoznaja da sam se prevarila u Alexanderu. Biheviorist za životinje može pročitati i ljude, ali očito mi je kod njega promaklo nešto veliko.
Dok sam palcem strugala staklo, gledala sam druge urede u Mewsu. Na samom kraju nalazio se sakralni terapijski centar, a na broju dvanaest aromaterapeut. Sto metara niže bio je osteopat, a na broju deset hipnoterapeut. Točno nasuprot bio je kiropraktičar, a na broju devet kineski herbalist. St. Michaels Mews je oaza za alternativnu terapiju i idealno mjesto za moj posao.
Otkrila sam je krajem travnja. Mark, televizijski direktor, pozvao je Alexandera i mene na večeru da proslavimo kraj Kopna Ahoj!, raskošne drame – nešto poput Hornblowera – u kojoj je Alexander odigrao svoju prvu glavnu ulogu. I sada sam razmišljala kako će se uskoro prikazati na televiziji. Hoću lije moći gledati? Hoću li moći gledati njega? Ne! Od same pomisli na to pozlilo mi je... Dakle, Mark je rezervirao stol u Odettesu na Primrose Hillu, a Alexander i ja smo došli ranije, pa smo prošetali. Dok smo išli prema brežuljku, držeći se za ruke, razgovarali smo kako bi Kopno Ahoj! moglo promijeniti njegovu karijeru, a kada smo se vraćali, razgovarali smo o mojem poslu. Razmišljali smo gdje bih mogla otvoriti svoju biheviorističku praksu, a onda smo odjednom skrenuli u St.
Michaels Mews. Iznenadio me miran ugođaj; izgledala je boemski, i pomalo zapušteno kao mnoge druge nekadašnje londonske konjušnice. Zatim sam, iznad vrata na broju šest, vidjela znak Iznajmljuje se. Osjećala sam daje to znak sudbine.
– Ovo bi mjesto bilo savršeno – rekla sam dok smo virili kroz razbijeni prozor u prasnu unutrašnjost. – Slažeš li se?
– Pa, lokacija je dobra.
– Preko puta se nalazi trgovina ljubimcima, mnogi ljudi iz ovog kraja imaju kućne ljubimce, a Hill je udaljen samo nekoliko metara. Ovo je savršeno mjesto za moju novu praksu – sretno sam zaključila.
– Onda bi je trebala nazvati Savršeni ljubimci.
– U redu – hoću.
Dok sam pregledavala prostor i zapisivala broj trgovca nekretninama, nisam ni na trenutak pomislila da će ovo postati moj dom. Tek sam nedavno počela živjeti s Alexanderom i bili smo vrlo sretni – tako sretni da smo se zaručili. Planirali smo zasad ostati u stanu na Archwayju, a poslije zajedno kupiti neki stan. Ali, prije mjesec dana dogodilo se ono i preko noći se sve promijenilo...
Vratila sam se u kuću i udisala kiselkastu aromu svježe boje te nastavila s raspakiran]em.
Nemam mnogo stvari. Nemam namještaja jer nikada nisam imala vlastiti stan; sve što imam je moja odjeća, neke stvari za kuhinju i knjige.
Iz jedne kutije izvukla sam Izražavanje emocija kod ljudi i životinja Charlesa Darwina i klasičan Lorenzov tekst O agresiji; Životinjska psihologija Justina Lylea te Zašto moj zec...?, autorice Anne McBride. Raspakivala sam svih svojih tridesetak knjiga o ponašanju životinja i sve svoje stare veterinarske knjige; dok sam ih slagala na policu, razmišljala sam koliko sam sretna što više nisam veterinarka. Uvijek sam to željela biti – od svoje osme godine – nikada nisam htjela biti nešto drugo. Studirala sam veterinarsku medicinu u Bristolu i radila kao veterinarka pet godina, ali ubrzo sam se razočarala.
Ne znam točno kada je to počelo, ali ušuljalo se u moju dušu kao magla i ja sam shvatila da me ostvarenje moga sna iz djetinjstva neće ispunjavati onako kako sam mislila. Razlog nije bilo samo dugo radno vrijeme – bila sam dovoljno mlada da izdržim – nego neprekidni emocionalni stres.
Dakako, divno sam se osjećala ozdravljajući bolesne životinje. Vidjeti mačku u lošem stanju i obitelj u suzama, a moći im pomoći. Ali, nije uvijek bilo tako. Ljudi su od mene tražili čuda, upućivali mi histerične pozive usred noći – nisam mogla spavati. Užasno je vidjeti kako se neki ljudi – osobito bogati – žale na troškove. Ali najgore od svega je bilo što nisam mogla uspavati životinje. Ne toliko one stare ili one kojima više nije bilo pomoći – na fakultetu su me pripremili na to. Ne, bilo mi je teško kad su ljudi tražili da uspavam mlade, zdrave životinje – to nisam mogla podnijeti. Tako je i Herman završio kod mene.
Radila sam u East Hamu na zamjeni; jednoga jutra u ordinaciju je došla žena od četrdesetak godina, izrazito tamne puti, s minijaturnim jazavčarom – mužjakom tamne, glatke dlake, starim oko godinu dana. Izgledao je zabrinuto, ali jazavčari uvijek izgledaju tako – to im je u prirodi – izgledaju kao daje upravo došlo do sloma na burzi. Ali ovaj jazavčar je izgledao kao daje kraj svijeta, što se zapravo i trebalo dogoditi. Kad sam ga podigla na stol i pitala u čemu je problem, žena je rekla da je napao njeno dijete i da ga želi uspavati. Sjećam se da sam šokirano gledala u nju i da sam je pitala što se točno dogodilo, a ona je odgovorila da se njena petogodišnjakinja jako lijepo igrala s psom kada ju je on odjednom jako ugrizao za ruku. Kad sam je upitala je li dijete trebalo šivati ranu, priznala je da nije, ali je rekla daje zločesti mali prokletnik pustio krv.
– Je li prije napravio takvo što? – pitala sam, dok je pas stajao na stolu predosjećajući tragediju koja će se dogoditi.
– Nije – priznala je. – To je bilo prvi put.
– I želite da ga ubijem?
– Da. Ako to ne učinite, to bi se moglo ponoviti i slijedećega bi puta moglo biti gore.
Mislim da ne mogu zadržati bijesnog psa, zar ne? – rekla je. – Ne gdje ima djece. Moglo se to dogoditi i nekom drugom djetetu, a ja bih završila na sudu.
– Razumijem vaš strah, ali jeste li vidjeli što se dogodilo?
– Pa, nisam. Mislim, ne točno. čula sam kako je Leah kriknula i zaplakala te rekla da ju je pas ugrizao za ruku. Samo je napao – dodala je žarko – iz čista mira! – pucnula je prstima da bolje demonstrira. – Vjerojatno ima neku lošu stranu. Nisam ni željela psa, ali gaje moj muž dobio od prijateljeva prijatelja. Platio je stotinu funti za njega – gorko je promrmljala. – Zakleli su se da su jazavčari dobri s djecom.
– Pa, oni su u većini slučajeva dobri s djecom. Jako su dobri.
– Gledajte, ja ne želim riskirati, i to je to. Više neće napadati moju djecu i proći nekažnjeno – dodala je ljutito.
– Ali, postoje utočišta, mislim daje nepošteno...
– Ali, tko bi želio nasilnog jazavčara? Odlučila sam – rekla je i naglo otvorila torbicu. – Samo mi recite koliko to košta.
Upravo kada sam mislila otići do ravnatelja i posavjetovati se s njim, primijetila sam da je pas tiho cvilio i tresao glavom. Podigla sam njegove uši i pogledala unutra. U njegovo lijevo uho bio je zaboden slomljeni vrh dječje igle za pletenje.
– Isuse! – uzdahnula sam. čvrsto sam držala psa, pažljivo je izvadila i podigla gore. – Evo zašto je ugrizao vašu kći.
Žena je bez riječi zurila u iglu. – Oh. Pa... kao što sam rekla, ona se igrala s psom, zar ne?
Ona se samo igrala. Ima samo pet godina.
– Ali, možete li zamisliti koliko je to boljelo?
– On je svejedno nije smio ugristi, zar ne? Stisnula sam zube. – Što je drugo mogao učiniti?
Napisati pismo njenom odvjetniku? Nazvati službu za zaštitu životinja? On je pas. To bi svaki pas napravio.
– Da, ali – Ništa ali. To je ponašanje pasa. Ako ih naljutimo, oni će vjerojatno ugristi. Što biste vi učinili da vas tko ubode u uho? Kako biste reagirali?
– Želim da ga uspavate – ustrajala je upirući nakićenim prstom u mene. – To je moj jazavčar i želim da ga uspavate.
– Ne – rekla sam odlučno. – Neću! Odbijam ubiti vašeg psa – dodala sam ljubazno.
Izgledala je vrlo uvrijeđeno i rekla da će ga u tom slučaju odvesti drugom veterinaru. Ali, ja sam bila jedan korak ispred nje. Rekla sam da nema potrebe da okuša svoju sreću negdje drugdje jer ću ga ja rado zadržati. Oklijevala je, a onda mi uputila pogled u kojem su se miješali neprijateljstvo i sram – neobična kombinacija – pa je otišla. Nije mi ni rekla kako se pas zove. Zato sam ga nazvala Herman. Herman the German. To je bilo prije četiri godine.
Najtužnije je bilo gledati Hermana kako žali za njom – neutješno se tresao. Možda se on ne bi toliko uzrujao da sam ga mogla poštedjeti grozne istine.
– Ne troši svoje suze – rekla sam mu. – Ona te nije zaslužila. Bit će ti bolje sa mnom. Za tjedan dana Herman se složio sa mnom: bio je zahvalan za moju brigu, počeli smo se zbližavati te smo otad postali nerazdvojni. Upravo me spašavanje Hermana od prijevremene smrti natjeralo da ozbiljno razmislim o promjeni karijere. Već sam primijetila da u većini slučajeva nisu problem životinje, nego ljudi – i shvatila sam kako bi bilo zanimljivo baviti se time. Tjedan dana kasnije otišla sam na predavanje veterinara koji je postao biheviorist i odlučila sam da ću i ja to raditi. Opet ću raditi sa životinjama, ali bez velikog pritiska i stresa.
Tada nisam imala ozbiljna financijska zaduženja, pa sam iskoristila svoju ušteđevinu da se vratim na fakultet. Otišla sam s Hermanom na godinu dana u Edinburg – na magisterij za ponašanje životinja, iako smo učili i o mnogim drugim vrstama. Učili smo o ponašanju primata, o domaćim životinjama, pticama i jelenima; imali smo predavanja o morskim životinjama i životinjama iz zoološkog vrta. Nikada neću zaboraviti ono što smo naučili. Na primjer, da su polarni medvjedi ljevoruki i da kokoši više vole pop glazbu nego rock. Ako ugodno čavrljate s kravom, ona će dati više mlijeka; kada mačka sikće, ona imitira zmiju; mravi prakticiraju neki oblik agrikulture, a gavrani su pametni kao čimpanze.
Kada sam se vratila u London, počela sam raditi tri dana u tjednu u klinici za ponašanje u veterinarskoj stanici u Highgateu, gdje sam nekoć jednom radila. Začudila sam se kako se brzo pročulo za nas – ubrzo je počelo dolaziti mnoštvo dobermana s poremećajima i iživciranih sijamskih mačaka. Išla sam i u kućne posjete te otvorila web stranicu, gdje su me ljudi besplatno mogli pitati za savjet. Zatim sam, prije godinu dana, dobila ovu divnu priliku.
Potražio me TV novinar koji mije ponudio sudjelovanje u novim serijama Šašavih životinja; testirali su me i dobila sam posao. Tražila se mlada, pametna, fotogenična ženska osoba, a ljudi ljubazno govore da ja odgovaram tom opisu. Nije da sam glamurozna; za početak, previše sam niska, malokad se šminkam i nosim dječačke frizure. Ali, mislim da sam uspjela jer sam imala samopouzdanja – znala sam o čemu govorim i u svakom sam programu imala dvije serije, u kojima sam analizirala problem, a deset dana nakon toga bih se vratila da vidim je li moj savjet bio uspješan. Imala sam zanimljive slučajeve: policijskog psa koji se bojao grmljavine, mačku koja bi podivljala kada bi se upalila televizija. Bila je jedna razdražena iguana – imala je ljubavnih problema, i poni kojega nitko nije mogao uhvatiti.
Na moje iznenađenje, mnogo se govorilo o seriji. Netko je napisao članak o meni u Mailu opisujući me kao gđicu Dolittle, što je bilo pomalo smiješno. Ja ne razgovaram sa životinjama – ja samo razmišljam kao one; sličan se članak pojavio i u The Timesu. No, publicitet mi je donio nove klijente, stoga sam odlučila otvoriti vlastitu praksu – tako sam i našla St. Michaels Mews...
Izvana sam čula škripu guma dok se neki auto zaustavljao na šljunku. čuo se zvuk zaključavanja centralne brave, a zatim brzi koraci.
– Mi-r-an-da! To sam samo jaaaa. Spustila sam lanac i otvorila vrata.
– Bože! – Daisvine velike smeđe oči sjajile su od uzbuđenja. – Kakvo divno mjesto! Poznajem Daisy već petnaest godina – dijelile smo stan u Bristolu, i ono što volim na njoj je to što je uvijek puna energije.
– Ovo izgleda odličnol – ponovila je dok je ulazila noseći Hermana kao bebu preko lijevog ramena. – Prostrano je, zar ne? I tako svijetlo! Tvoj građevinski radnik napravio je odličan posao!
– Da.
– A preuređene konjušnice su predivne.
– Jesu.
– Izgleda vrlo toplo.
– Da. Aromaterapeutkinja i osteopatkinja već su se predstavile, a i drugi me pozdrave.
– Uvijek sam željela živjeti u Mewsu – baš si sretna. Ovdje ćeš se osjećati sigurnom dodala je i stavila iza uha jedan pramen sjajne, tamne kose. Klimnula sam glavom.
– Je li ono Herman na reklamnoj ploči?
– Dakako.
– Veoma si mu nedostajala, zar ne, Hermane? Pozdravi svoju mamicu, lutkice.
Herman me žalosno pogledao.
– Bok, Hermane – rekla sam, a Daisy ga je stavila u čje. – Jesam li ti nedostajala? Dvije su se mrljice njegovih očiju skupile i pretvorile u duboke bore, a daje proizveo čudan uzdah. – Ljut je na mene – rekla sam, dok sam ga gladila. – Sve se poremetilo. Brzo će se oporaviti. Žao mi je što sam te zanemarila, Hermane – dodala sam tiho. – Ali, vidiš... stvar je u tome – osjetila sam da mi glas podrhtava – ... bilo mi je vrlo teško ovih dana.
– Jesi li dobro? – pitala je Daisy nježno. Kimnula sam, ali Hermanovo malo lisičje lice se namrštilo. – Ne brini, Miranda – čula sam Daisy kako mrmlja kad sam sjela na stolac. Ona je otvorila svoju torbu. – Ne smiješ se brinuti, iako je sve bilo užasno. Doživjela si grozan, grozan šok, ali ja jednostavno znam da ćeš biti dobro. Zar ne, Hermane?
– dodala je veselo i gurnula rupčić u moje ruke. Obrisala sam oči, nekoliko puta duboko uzdahnula i osjetila da se panika polako povlači. Na Hermanovom se licu očitovao uobičajen izraz pretjerane tjeskobe.
– Daisy, hvala ti. Ispuhala sam nos. – I hvala ti što si se brinula o njemu – dodala sam i spustila Hermana, a on je počeo njuškati novi pod.
– Oh, on je bio dobar. Većinom je išao na posao sa mnom. Diasy radi za tvrtku Pomoć pri zabavi – organizira događanja i vjenčanja u Bloomsburvju. – Klijenti su ga obožavali; kad se nisam mogla brinuti o njemu, odvela bih ga svojoj mami. Uživala je u njegovom društvu, i bilo joj je jako žao za... Pa, bilo joj je jako žao.
– Nisi joj valjda rekla?
– Ne. Naravno da nisam.
– Dobro. Što si joj ispričala?
– Samo sam joj rekla da si prekinula s Alexanderom i da ovdje kampiraš, dok se radovi završe te da prolaziš... teško razdoblje.
– U redu. Ti si jedina osoba koja zna – dodala sam tiho, dok je ona spuštala svoje torbe.
– Ne brini, tvoja tajna je sigurna sa mnom. Ali, zar nisi rekla svojoj majci? – pitala je i sjela. Zavrtjela sam glavom.
Ima toliko stvari – bitnih stvari – koje joj nikada nisam rekla. Sramim se, pa sam ih potisnula. – Ali, zašto nisi? – pitala je Daisy ne shvaćajući.
– Ona ima negativan stav prema braku, pa sam znala što će reći. Samo sam joj rekla da smo razvrgnuli zaruke. Bilo joj je drago što neće morati gledati oca na vjenčanju.
– Je li željela znati zašto ste prekinuli?
– Nije. No, ona je uvijek tako zaposlena – znaš kako je to. Ima tri tinejdžerke, a da ne govorimo o dječacima.
Daisy je diplomatski kimnula glavom. – Dakako... dječaci...
– Uostalom, što manje ljudi zna, to bolje.
– Ali ti nisi učinila ništa loše.
– Nisam, ali...
– Ali, što?
Zurila sam u romb sunčeve svjetlosti na zidu. – Zbog cijele stvari osjećam neki... sram.
Sama pomisao da sam napravila takvu pogrešku.
– No, ti nisi mogla znati. Nisi mogla znati daje Alexander... takav – rekla je. – Izgledao je tako, pa... – bespomoćno je slegnula ramenima. – Savršeno.
– Da – rekla sam tiho. – Tako je.
– Dakle, otada ti se nije javljao? – upitala je i skinula vestu.
– Nije – rekla sam ogorčeno. – Ali koja je svrha toga kad oboje znamo daje gotovo?
– Ne krivim te – složila se. – Neke se stvari mogu preboljeti – rekla je brižno. No, zbilja ne znam kako bi to mogla preboljeti. Danas je ljetni solsticij – nastavila je – a to je nov početak, ovo je i nov početak za tebe. Miranda, upravo započinješ nov, zaposlen, sretan život i znam da će biti dobar. Dobro, hoćeš li mi pokazati što si sve napravila ovdje? Ustala sam. – To neće dugo trajati – dobro je što smo Herman i ja mali. Ja sam visoka metar i pedeset pet (ovih je pet centimetara na toj visini vrlo bitno) i mršava sam.
Ljudi često kažu da sam sićušna ili malena. Za razliku od mene, Daisy je visoka metar i sedamdeset i prilično je zaokružena. U Bristolu su nas zvali Mala i Velika.
Daisy se divila sobi za savjetovanje i njenom blijedom bež podu i, dakako psihijatrijskom kauču praktične bež boje. Zatim smo ušle u malu kuhinju.
– Lijep vrt – primijetila je dok smo gledale kroz prozor u maleno dvorište. – Izgledat će odlično kad ga napuniš lončanicama. Onda smo se popele uz uske stepenice. Nosila sam Hermana jer jazavčari imaju probleme s leđima. – Sviđa mi se nebo iznad kreveta – rekla je. – Vrlo romantično. Možeš ovdje ležati i gledati zvijezde.
V– Ne osjećam se romantično – odgovorila sam.
– Hajde, hajde. Ali bit ćeš. Jednoga dana. Stisnula mije ruku. – Miranda, preboljet ćeš ovo. Imaš samo trideset i dvije godine.
– Osjećam se kao da imam pedeset i dvije.
To je zbog stresa. I ne samo zbog Alexandra, iako to nisam rekla Daisy. Kao što sam rekla, ja uvijek skrivam neke stvari od drugih.
– Hvala Bogu što vaši planovi za vjenčanje nisu u ušli u zadnju fazu – rekla je vireći u garderobu. To je bila istina. Tek smo se zaručili i nismo to svima rekli. Samo smo izabrali prsten. Daisy je gledala malenu kupaonicu.
– Moram priznati da je radnik napravio dobar posao. On može uništiti sve predrasude koje imamo o njima.
– Znam. Sve je napravio na vrijeme i nije tražio više novca. Također je učinio mnogo drugih stvari, samo da mi pomogne. Sastavio je moj krevet i stol, čak je priključio moj kompjutor. Očito se sažalio nada mnom.
– Je li znao da si... – Daisy je oklijevala.
– Pa... bio je previše pristojan da komentira, ali mislim da je primijetio.
– I kako se... osjećaš? – upitala je i sjela na krevet. Bolno sam uzdahnula. – Mnogo bolje nego prije. Uzela je moju bočicu s tabletama za spavanje. – Još uvijek ih uzimaš? Kimnula sam glavom. – Pa... pokušaj bez njih. Moraš više jesti, premršava si.
– Aha. Trenutno imam četrdeset i pet kilograma, a trebala bih imati pedeset. Zanimljivo, Alexandera je najprije privukla moja visina, jer on ima metar i osamdeset i vrlo je dobro građen. Sviđalo mu se što sam tako mala i dječački tip – rekao je da se zbog toga osjećao kao muško. Sviđalo mu se što sam mu do ramena. Volio me privući i zagrliti. Osjećala sam se kao da se skrivam ispod ogromne stijene.
– Bilo je... nevjerojatno – čula sam Daisy kako mrmlja dok smo silazile. – I koje razočaranje – dodala je ljutito.
Slegnula sam ramenima. Cijeli moj život muškarci su me ostavljali.
– Dakle, donijela sam ti jaja, kruh i nekoliko rajčica i natjerat ću te da pojedeš nešto.
Dok je otvarala kutije i tražila lonac i žlicu, ja sam se pitala, što često radim – ne mogu si pomoći – što Alexander radi u ovom trenutku. Ako smo prekinuli, to ne znači da mi ne nedostaje; znala sam da ću i ja njemu nedostajati. Ako ništa drugo, postali smo dobri prijatelji; vodili smo ugodne, otvorene razgovore.
Upoznala sam ga prije godinu dana, nedaleko odavde, u otvorenom kazalištu u Regents Parku. Tamo sam s Daisy i njenim dečkom Nigelom išla pogledati Oluju, dramu koju volim. Bila je jedna od onih čarobnih ljetnih večeri, nebo je bilo vedro, a mjesečina srebrna; i dok se spuštao sumrak, lampe na pozornici su počele svijetliti i sjati. Kada se Alexander pojavio kao Ferdinand, publikom je prošao lagani žamor. Izgledao je tako, pa... predivno – on ima lijepo lice, s punim usnama koje poželiš dotaknuti prstima, lijepe jagodice, tamnu kosu i plave oči. Sjećam se da je glumica koja je glumila Mirandu rekla da je on božansko stvorenje. A on je nju nazvao Divna Miranda! Ti si vrijedna divljenja, kao daje ona neko rijetko umjetničko djelo. Iako godinama nisam gledala predstavu, još uvijek sam se sjećala nekih dijaloga. Primjerice, Ariela kako očaravajuće pjeva Punih pet hvata, Mirandino ekstatično hrabri novi svijet i na kraju predivan trenutak kada se Prospero kaje. Umjesto da se osveti svom zlom bratu, kao što se zakleo, on mu je oprostio jer je to bila najhrabrija stvar što ju je mogao učiniti.
– Bolji je vrline, no osvete čin – rekao je jednostavno. Od toga sam se naježila. Onda je razbio svoj štap, raširio ruke i sam zatražio oproštaj: Kao što želite da vam grijesi budu oprošteni, Tako i vi meni darujte slobodu.
Bili smo toliko očarani da je deset sekundi vladala potpuna tišina, a onda je započeo pljesak; kada je napokon prestao, nakon tri ponovna poziva, Daisy je rekla da želi čestitati redatelju Johnu kojeg je poznavala. Tako smo otišli do pozornice: Daisy i Nigel su čavrljali sa redateljem, a ja sam stajala u blizini, grčevito držeći program, te sam, na svoje iznenađenje, odjednom počela razgovarati s Ferdinandom. Da budem preciznija, on je počeo razgovarati sa mnom. I ne znam zašto se uopće trudio jer sam bila tako malena – mislim da me nitko ne može primijetiti, a kamoli biti zainteresiran za mene; stoga sam samo rekla da mi se svidjela njegova gluma, što je bila istina.
– Hvala ti – rekao je i nasmijao se tako da sam se zacrvenjela. – Ti bi bila dobra u ulozi Ariela – odjednom je rekao. – Izgledaš kao vila.
– Oh! Osjetila sam da ponovno crvenim. – To je... predivna drama... zar ne? – mrmljala sam pokušavajući prikriti svoju nelagodu.
– Što misliš, o čemu je u njoj riječ? Uzeo je paketić Gitanesa iz svog džepa i ponudio mi jednu cigaretu. Odbila sam. O čemu se radi u drami? Zašto bi moje mišljenje bilo važno? Ponovno sam bila zatečena.
– Pa... – započela sam pažljivo, dok je on lupkao cigaretom po kutiji. – Riječ je o pokori i pomirbi, zar ne?
Radi se o potrazi za oproštenjem. O nadi da će nam grijesi biti oprošteni.
Na to je sporo kimnuo glavom.
Prije nego sam se snašla, svi smo išli na piće – sjećam se ugodnog mirisa njegove cigarete dok smo šetali parkom; iako nas je bilo puno, u gostionici sam se nekako našla odmah do Alexandera. Još smo malo razgovarali o predstavi, a on mi je rekao da je zapravo Shakespeare izmislio ime Miranda posebno za Oluju, što prije nisam znala. Uvijek sam znala značenje svog imena– znači Vrijedan divljenja od latinske riječi mirare – ali, ovu informaciju još nisam čula. I, dok smo Alexander i ja pijuckali pivo, zaboravili smo na ostale ljude, a on je želio znati nešto više o mom poslu i mojoj obitelji i rekao mi je nešto više o svojoj: njegovi su roditelji su liječnici pred mirovinom, a djed mu je, baš kao i ja, bio veterinar. Pola sata kasnije imala sam osjećaj kao da danima razgovaram s njim. Kada me otpratio do podzemne željeznice – ja sam onda živjela u Stockwellu – zatražio je moju posjetnicu.
– Nikada me neće nazvati – rekla sam samoj sebi dok sam se vozila prema jugu. – Zaboravi. Samo je bio ljubazan.
Ali, nazvao je. Na moje čuđenje, dva dana kasnije pozvao me na večeru u nedjelju u restoran Joe Allens i onda je sve počelo.
I da, dakako – Alexander me privlačio fizički, i da – laskala mije njegova pažnja, ali istina je da mi se uistinu sviđao. Tako je lako bilo biti s njim; bio je vrlo inteligentan i, stoje najvažnije, nasmijavao me je. Imao je trideset i pet godina, studirao je povijest na Oxfordu, a onda je upisao poslijediplomski u školi za glumu. Počeo je kao pomagač u Strafordu, deset godina je radio kao predstavljač te imao bezbroj manjih uloga na televiziji.
– Ali, nikada nisam dobio neku veću ulogu – rekao je skromno. – Za razliku od nekih svojih kolega kao što je James Purefov – on je uspio. Kao i Paul Rhys. Oni stalno rade, dok ja još uvijek veslam po plićaku slave.
– Sigurna sam da ćeš i ti uspjeti. Slegnuo je ramenima. – Možda. Tko zna...?
– Samo ti treba jedna dobra prilika.
– To je istina. Jesi li se ikad udavala, Miranda? – odjednom je pitao. Klecnula su mi koljena.
– Pa... Nisam. Ne još. Mislim, nisam nikada. Mislim, nikada. Nasmijao se.
– A ti?
Zavrtio je glavom. Rekao mi je da je njegova zadnja veza završila prije tri mjeseca, ali daje još uvijek u dobrim odnosima sa svojom bivšom. Srce mije lupalo kada sam ga pitala zašto je prekinuo, a on je samo slegnuo ramenima i rekao da jednostavno nisu bili jedno za drugo.
Kada je završio prvi sastanak, bila sam uzbuđena; bila sam na sedmom nebu, bolje rečeno – na sedamdeset i sedmom, dok smo išli Strandom prema podzemnoj. Osjećala sam se tako apsurdno sretnom, smiješila sam se strancima. Alexander je rekao da će me opet nazvati – i nazvao je. Kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da uživam u njegovom društvu.
Voljela sam njegovu toplinu i njegov osjećaj za humor. Sviđalo mi se što zna pričati; nije bilo čudnih tišina – uvijek je imao što reći. Nije bio egoističan niti se hvalio što je glumac, iako je imao mušičavu stranu. Ponekad je bio pomalo nagao – biće instinkta – odjednom bi nešto iznenađujuće rekao ili napravio. Na primjer, prvi put kada je rekao da me voli bili smo pored polica s mliječnim proizvodima u Sainsburyju. Upravo sam uzimala grčki jogurt, kada je on rekao: – Miranda, volim te. Znaš li to?
– Stvarno? – začuđeno sam ga pogledala.
Nasmijao se. – Da. Stvarno. Bila sam, dakako, oduševljena, ali, to mi je rekao na tako čudnom mjestu. – Ti si predivna – ime ti potpuno odgovara. Nedugo nakon što smo se zaručili, na prstenje ugravirao Divna Miranda! Ali više ga nemam...
– Stoje s klijentima? – čula sam Daisy, koja je razbila dva jaja u pyrex zdjelu. – Sutra otvaraš, imaš li već dogovore?
– Samo dva.
– Zašto tako malo?
– Zato što nisam imala vremena razglasiti da se nalazim na novoj adresi – trebat će mnogo vremena da mi uspije praksa.
– Shvaćam.
– Ali sutra ujutro mi dolazi deprimirani irski seter, zatim mi se javila jedna žena koja se zove Lily Jago...
– Oh, da – prekinula me Daisy, dok su joj se oči raširile.
– Urednica časopisa Moil Izgleda kao Naomi Campbell i često se ponaša kao ona. Jedan je moj prijatelj radio za nju – trebalo mu je šest mjeseci da se oporavi.
– To je ona. Uostalom, poslala mi je histeričan e-mail zbog svojega ši-cua – rekla je da on ima živčani slom, pa ću otići k njoj u četvrtak poslijepodne. Ali to je sve što imam zasad.
– Šteta je što životinjska psihijatrija nije kao ljudska – dodala je Daisy i počela tući jaja. Kimnula sam glavom. Daje barem tako. Ljudi mjesecima idu psihijatru, ako ne i godinama, ali sa životinjama nije tako. One ne dolaze iz tjedna u tjedan i ne bulje u strop ležeći na kauču, dok ja pokušavam otkriti u kakvom je stanju njihov ego, a onda ih ispitujem o njihovoj majci. Ja ih jednostavno promatram, određujem problem i savjetujem potrebne mjere, što znači da ih obično vidim samo jednom.
– Koliko ćeš naplaćivati? – upitala je Daisy i uključila plin.
– Stotinu funti za sat i pol konzultiranja ovdje, ali – ako idem k njima, naplaćivat ću sto trideset zbog putnih troškova. Nastavit ću davati besplatne savjete e-mailom jer je to znak dobre volje i ne traje dugo. I održavat ću zabave za štence – dodala sam – pa će mi to pomoći. No, trebat ću mnogo novih klijenata da sve isplatim. Osobito stoga što otvaram praksu s mjesec dana zakašnjenja.
– Zapravo, ja možda imam novog klijenta za tebe – rekla je Daisy, dok je otvarala mlijeko u tetrapaku. – Nekoga koga sam srela na dobrotvornoj zabavi. Caroline... kako joj je ono prezime? O, da Mulholland. Žalila se na svog vajmarskog ptičara. Rekla je da se ponaša kao totalni kreten. Budući da nisam znala tvoj novi broj, rekla sam joj da te kontaktira preko web stranice.
– Hvala. Nadam se da će to učiniti. Kako ti je na poslu?
– pitala sam rasprakiravajući tanjure.
– Tamo je ludnica – rekla je vedro i uzela žličicu.
– Organiziram djevojačku večer Abbe Tribure u Hammersmithu u srijedu, sibirski rođendan s kozačkim plesačima u subotu i očajnički pokušavam naći nekoliko akrobata za "Stazu prema Timbuktuu" ekstravagancu u Thames Dittonu sljedećega mjeseca. Plus sva vjenčanja – žalila se. – Imamo šest vjenčanja, a tri organiziram ja. Morala sam naći neke biološki razgradive konfete za vjenčanje u Holland Parku u listopadu – nastavila je, dok je tukla jaja. – Uspjela sam naći neke preko interneta. Osušene grančice i latice kokotića u pet boja, doista predivno. Moram priložiti mirisne vrećice sa svakom pozivnicom – njih dvjesto. Zvuči divno, zar ne? – mrmljala je strastveno.
– Dvije stotine uzvanika... Holand Park... osušene latice kokotića...
– Da – rekla sam tiho. – Zvuči divno.
– Miranda, oprosti – rekla je sabirući se. – To nije bilo lijepo od mene.
– U redu je.
– Zapravo, ja sam mislila na sebe.
– Znam. Zar on nije ništa rekao? Odmahnula je glavom.
– Baš ništa?
– Ne – rekla je gorko. – Apsolutno ništa.
– Pa, zašto ga ti onda ne zaprosiš?
Prestala je tući jaja, a njene smeđe oči su se začuđeno raširile. – Zato što je to tako neromantično.
– Neromantično je što te nije zaprosio.
– Da – rekla je ljutito. – Znam. Uzela je mlinac za papar i nekoliko puta ga bijesno okrenula.
– Zar nikada ne razgovarate o tome? – upitala sam i sjela za stol. Odmahnula je glavom. Ne želim sve pokvariti.
– Shvaćam.
– Vjerojatno se brinem da neću dobiti odgovor koji očekujem, pa radije ne želim ništa poduzimati. Ali, on me definitivno voli – dodala je optimistično. – Ja mu kažem: – Nigel, ti me voliš, zar ne?, a on uvijek odgovori: – Da, Daisy, naravno da te volim.
– Onda je bolje da to dokaže. Već ste dugo zajedno.
– Aha! To i moja mama kaže. Mislim, Alexander nije okolišao, zar ne? Uzdahnula sam. – Nije. Bio je vrlo brz.
Kad je o prosidbi riječ, ona je bila čudna, ali – kao što sam rekla – Alexander je impulzivan čovjek. Bili smo zajedno devet mjeseci i vrlo sretni; tek sam počela živjeti s njim i sve je išlo dobro. Jedne subote ujutro, dok smo zajedno prali zube u kupaonici i smijali se jedno drugom u zrcalu, on je – usred četkanja – zastao i još uvijek gledajući me u zrcalu rekao: – Miranda, hoes se dat za mne?
– Što?
Izvadio je četkicu za zube iz usta, uzeo vodu iz čaše i lijepo pljunuo u umivaonik. – Rekao sam: Miranda, hoćeš li mi učiniti neopisivu čast i postati mojom ženom? Upravo sam, ove minute, odlučio da se želim oženiti s tobom.
Pogledala sam ga začuđeno. – Zašto?
– Pa, dok smo stajali ovako i prali zube, odjednom sam shvatio kako sam sretan s tobom, vjerojatno zbog toga. Radije ne bih kleknuo, ako nemaš ništa protiv, zbog problema s hrskavicom – dodao je kao daje to bila najnormalnija stvar na svijetu. – Ali, pristaješ li? Ha?
Zapljusnuo me val emocija, kada sam shvatila da to ozbiljno misli. – Hoćeš li? – ponovio je. Njegove plave oči boje bazena gledale su u mene.
– Pa... jesi li siguran? – mucala sam. – Mislim...
– Nikada nisam bio sigurniji – rekao je tiho.
– Onda... da – rekla sam zbunjeno. – Hoću.
A zatim sam rekla, jer sam bila toliko sretna – Hvala ti – i zaplakala.
On me zagrlio. – Ne. Hvala tebi. Ne plači, Miranda. Nema potrebe za tim. Volim te. Uvijek ću te voljeti.
Ja sam obrisala suze, naše usne s okusom mente su se spojile i to je bilo to.
Neću lagati kada kažem da sam bila sasvim iznenađena jer zaista nisam očekivala da ću se zaručiti. Možda zbog toga što su se moji roditelji već davno razveli – i otad nisu bili u dobrim odnosima – nikada nisam gajila takve nade. Meni je bilo dovoljno što sam bila u sretnoj vezi i da sam dovoljno sretna što sam našla ljubav. Ali Daisy je drukčija od mene – ona je konvencionalnija. Ona želi vjenčanje u crkvi, vjenčanicu, cijeli paket.
– Frustrirajuće je organizirati sva ta vjenčanja kada me Nigel ne želi zaprositi – rekla je žalosno s vilicom u zraku.
– Mislim da ću se udati za njega – nastavila je. Ona to često kaže. – Ali mislim da nema smisla da sve požurujem.
Zapravo, Daisy se boji požurivanja. To znam jer živi s Nigelom već pet i pol godina, a zadnje tri godine vodimo ovaj razgovor. – Ne smijem ga pritiskati – rekla je ozbiljno.
– To piše u svim knjigama.
– U knjigama piše da se ti moraš malo udaljiti. Nemoj mu uvijek biti na raspolaganju.
Moraš mu nedostajati. Budi tajnovita. Odseli se iz grada, ako je potrebno. Ili čak iz zemlje.
– Uuuu – to je vrlo opasna igra.
– Zašto?
– Zato što – rekla je strogo – ako se odjednom povučem i ponašam nedostižno, on će možda pomisliti da ga ne volim. A to će dovesti do katastrofe, zar ne?
Pogledala sam je. – Nisam sigurna. Mislim da će mu dobro doći ako se osjeća manje sigurnim.
– Ne, mislim da će se sve dogoditi u svoje vrijeme – dodala je pomalo nesigurno.
– Hmmm. Dobro, to je tvoj život.
Ipak, mislim da je čudno što se Daisy toliko boji zaprositi Nigela, bez obzira želi li se on oženiti njome ili ne, jer je u svim drugim slučajevima nevjerojatno hrabra. Ona, primjerice, ide na bungee-jumping, paragliding, jedrenje i penjanje po stijenama – prije nekoliko tjedana prvi put je sama skočila padobranom.
– Bilo bi grozno kad bih ga prisilila da odabere datum, pa da me napusti – rekla je razborito. – Što ću onda učiniti? Gotovo šest godina svog života uložila sam u vezu s Nigelom i želim da mi se vrati uloženo. Stoga ne želim sve upropastiti na ovom krajnjem – i vrlo osjetljivom – stupnju jer nisam dovoljno strpljiva. Kimnula sam glavom kao da sam željela reći da sam tu rečenicu čula već mnogo puta.
– Želim imati djecu – Daisy je nastavila mirno – a sada imam trideset i tri godine, pa – ako Nigel i ja prekinemo – malo se stresla – trebat će mi barem dvije ili tri godine da dođem do istog stupnja s nekim drugim, a do tog vremena... – ulila je smjesu s jajima u tavu – ...to bi bio kraj moje šanse da zatrudnim. Nikad ga ne bih namamila u brak – dodala je. – Muškarci to preziru, a ja želim da on osjeti potrebu da se oženi sa mnom.
– Zašto se ne bi oženio tobom? – pitala sam ljuti to.
– Oh, on je oprezan tip. Točno. Nigel je vrlo oprezan; ide sporo kao troprsti tipavac. Oni se kreću tako sporo da bi im bio potreban jedan dan da prijeđu nogometno igralište – na svojem krznu sakupljaju zemlju. Dakle, bojim se da je, kad je riječ o ljubavi, Nigel baš takav. A ta se njegova sporost očituje u njegovom hobiju – uzgajanju bonsai drveća. Jednom je u Chelseau dobio medalju za jedan od svojih japanskih javora – uzgajao ga je dvadeset godina. Iskreno, nikada nisam mogla vidjeti što on i Daisy imaju zajedničko, ali čini se daje ona slaba na njega. Daisy ima maleni stan u Tootingu, a on ima veliku kuću u Fulhamu; jednom je priznala da ju je djelomično privukao njegov dobar status. Ali, s druge strane, njen otac je poginuo u nesreći kad je imala devet godina, pa je ona uvijek tražila nekog tko je miran i dobro situiran.
Nigel odgovara tom opisu. On je gradski odvjetnik – partner u Bloomfieldsu. Sposoban prije nego briljantan, radi naporno; iako sam sigurna da voli Daisy, mislim da ne vidi razlog zašto bi se žurio. Ima trideset i devet godina i nikada se nije ženio, pa zašto bi sada odjednom uskočio u brak? čak je nije pozvao da živi s njim. Daisy je to nekoliko puta predložila u šali, ali je rekla da mu nikada nije bilo drago – mislim da ne želi da mu ona dira njegove stvari. Prilično je neuredna i može biti vrlo bučna, ali to mislim na najljepši način. Nije da ona viče, ili da glasno izražava svoje mišljenje, samo, ona se jako puno smije – ima lijep, glasan hihot – i uvijek ima što reći. Nigel voli provoditi svoje večeri sa svojim bonsai stablima, imati tihe večere i igrati partije bridža. Nemojte me pogrešno shvatiti. Sviđa mi se Nigel – ugodan je i velikodušan, ali je također sebičan jer Daisy uvijek mora slušati njega. Ali, ako je to ono što ona želi, i meni je dobar.
– Mislim da će mi biti dobro s Nigeom – rekla je ponovno, ne baš uvjerljivo, dok sam jela omlet.
– Nadam se. Ali mislim da ćeš ga jednoga dana morati pritisnuti, Daisy. Ako treba, zalijepiti mu glavu na sag.
– Hmm... – odgovorila je tjeskobno – možda si u pravu.
Kad je otišla, Herman je ušao u svoju košaricu, sklupčao se kao prženi indijski oraščić, a ja sam opet počela razmišljati o poslu. Uz sav taj stres i prekide nisam se uspjela usredotočiti na njega, ali sada sam se opet prisilila da razmišljam. Uključila sam računalo i pročitala e-mailove. Jedan mije poslao moj otac, koji živi u Kaliforniji, u Palm Springsu, gdje radi kao upravitelj golf kluba. Samo je želio znati kako sam. Onda sam otvorila svoju web stranicu Savrseniljubimci.com, gdje sam našla mnogo molbi za savjet. "Moja pudlica terorizira poštara, pisalo je u prvoj. Nakon njegovog zadnjeg pokušaja da nas obrani (na pismima je stvarno bilo krvi), rekli su nam da ćemo ubuduće morati sami ići u poštanski ured po svoju poštu – možete li nam pomoći?" "Mislim da moja mačka ima shizofreniju", pisalo je u slijedećoj. "Jedne minute sklupča se u mom krilu, prede i traži da je mazim, a u drugoj me grize – zašto?" "Možete li mi reći zašto moja koker španijelka uporno pokušava dizati svoju nogu?", pisalo je u trećoj. Tu je također bilo uobičajenih žalbi, na primjer: zašto psi skaču ili hvataju svoj rep, a kućni zečevi napadaju noge svojih vlasnika? Bila je tu i vesela gvinejska svinja, saluki koji mjesečari, hrčak koji je pojeo svog partnera. Na svako sam pitanje poslala odgovor i predložila odgovarajuću literaturu, a, dok sam to radila, stigao mi je još jedan e-mail. Poslala ga je žena koju mi je spomenula Daisy, Caroline Mulholland.
"Draga Miranda, prije nekoliko dana upoznala sam vašu prijateljicu Daisy na dobrotvornoj zabavi i slučajno sam spomenula da imam mladog vajmarskog ptičara koji mi zadaje mnogo problema. On zlostavlja naša dva druga, mnogo manja psa, a mi ne znamo kako da ga zaustavimo. Biste li bili toliko ljubazni da me nazovete, pa ćemo se dogovoriti kada ćete doći do mene."Tu je također bio telefonski broj nekog mjesta izvan Londona i ja sam je nazvala. Javila se i rekla da živi u blizini St. Albansa, pa smo se dogovorile da ću je sutra posjetiti.
U međuvremenu sam se morala pozabaviti potištenim irskim seterom. Slijedeće jutro očistila sam ordinaciju, a onda otišla iza ugla – zaustavila sam se da odgovorim na pitanje kiropraktičara o tome kako sam se snašla, pa sam kupila kekse i cvijeće. Potom sam stavila Hermana u kuhinju – on se ne druži s klijentima, zatim su se u deset i pol pojavili Fiona i Miles Green. Bili su mojih godina, zgodni, lijepo odjeveni i očito uspješni, jer su živjeli u Notting Hill Gateu. Skuhala sam im kavu, a onda sjela za stol, promatrajući psa koji je izgledao prilično žalosno, dok su oni sjedili jedno do drugoga na kauču.
– Mi smo veoma zaposleni – objašnjavala je Fiona grickajući čokoladni keks – ali... vidite, Sinead je naš ponos i radost... Sinead je ležala na sagu, a glavu je naslonila na šape – ...i mislili smo da bi joj dobro došla psihološka podrška.
– Ona zaista izgleda potišteno – rekla sam i zapisivala bilješke. – Irski seteri su inače vrlo živahni. – Kada je ovakvo ponašanje počelo?
– Prije tri mjeseca – odgovorila je gđa Green.
– Ne, malo kasnije – ispravio je njezin muž nježno.
– Mislim daje počelo prije šest tjedana.
– Ne, nije – planula je. – Počelo je prije tri mjeseca. Misliš da ne bih primijetila takvo što – na svom vlastitom psu? Diskretno sam zapisala zamjena za dijete i bračne napetosti.
– Na našem psu – rekao je. Sinead je podignula glavu i tjeskobno ih pogledala.
– U redu je, dušo – rekla je Fiona i nagnula se da je pogladi. – Sve je u redu. Mama i tata nisu ljuti.
– Koliko je stara? – pitala sam. – Dvije godine?
– Malo manje. Imamo je oko godinu i pol.
– Je li doživjela neke određene traume? Je li se, na primjer, potukla s nekim drugim psom? Možda ju je zamalo udario auto?
– Ne. Ništa od toga – rekla je Fiona. – Ja radim kod kuće, pa sam s njom cijeli dan. Samo znam daje stalno utučena i da samo leži u svojoj košarici. Slama mi se srce – dodala je, a glas joj je iznenada zadrhtao.
– Gospođo i gospodine Green, ne želim ulaziti u vaš osobni život, ali... Ima li u vašem obiteljskom životu nekih stresova na koje bi ona mogla reagirati? Ovo je bilo retoričko pitanje. Očito ih je bilo.
– Pa, ne, ne... zapravo – Fiona je odgovorila i u obranu prekrižila ruke.
Vidjela sam daje njezin muž zakolutao očima. – Ma daj, Fi – rekao je žarko. – Znaš da imamo problema. Mislim da je to važno. Govorim to cijelo vrijeme. Pogledao me. – Vidite...
– Ne želim razgovarati o tome! – viknula je.
– Ali, moglo bi biti važno – protestirao je Miles.
– Ali, to je osobnol – U redu je, gđo Green – umiješala sam se. – Ne morate mi reći ništa što ne želite. Ali, moram vam reći da mene veže kod povjerljivosti, što znači da ću sve što mi kažete ponijeti sa sobom u grob.
– Onda u redu – uzdahnula je. Otvorila je svoju torbicu i izvadila rupčić, muž joj je stisnuo ruku u znak ohrabrenja. – Već godinama pokušavam zatrudnjeti – tiho je objašnjavala. – Zbog toga smo kupili Sinead, da nas odvuče od stresa. Ove godine napravila sam umjetnu oplodnju, ali naša prva dva pokušaja nisu uspjela.
– Pa, to bi izazvalo napetosti u svakoj vezi, ma koliko bila sretna – rekla sam. Oboje su kimnuli glavom. – Psi su iznimno osjetljivi na promjene i ja mislim da se to događa sa Sinead. Mislim da biste je trebali pokušati zaštititi od emocionalnog stresa tako da se malo manje svađate kad je ona u istoj prostoriji s vama.
– No, ona nije samo potištena – rekla je Fiona. – Ona se čudno ponaša. Na primjer, počela je krasti stvari.
– Zbilja?
– Da. Jako čudne stvari, primjerice Milesove košulje iz košare za rublje.
– Možda u tome nalazi utjehu kad on nije kod kuće.
– Ali, ona krade i stare kutije za jaja. Prije nekoliko dana uzela je pet praznih plastičnih lončića za cvijeće iz vrta, jednog po jednog, i stavila ih u svoj krevet. Slagala ih je tako pažljivo. Skoro nježno, kao da ih je voljela. To je bilo čudno. Nismo znali što da mislimo. Ah!
Ustala sam i otišla do Sinead, nježno je okrenula na bok i podigla njenu dlaku. Njezin je trbuščić bio pomalo zaobljen i ružičast.
– Je li bila u blizini drugog psa?
– Nije.
– Jeste li sigurni?
– Da, sigurni smo. Kada se zadnji put tjerala, držali smo je u kući.
– Onda ona ima fantomsku trudnoću. Zato je toliko potištena. Ženke koje se nikada nisu parile mogu postati vrlo čudne. Umire se, ostaju u svojim krevetima, koje pažljivo urede jer, zapravo, grade gnijezdo. Onda traže predmete koje mogu staviti u svoj dom, a majka uzima kutije za jaja i lončiće. One čak pokazuju neke simptome trudnoće, kao što je to slučaj s njom. Pogledajte njezine bradavice. Fiona je otvorila usta.
– Moj Bože!
– Da ima kratku dlaku, vi biste to primijetili, ali ona ima dugu dlaku koja sve to pokriva.
O tome je riječ. Fantomska trudnoća. Viđala sam to radeći kao veterinarka.
– Shvaćam.
– Dakle, nemojte misliti da ona ima psiholoških problema ili neku vrstu depresije, jer nema. Ona samo želi biti mama.
Gospođa Green je protrljala oči. – Možda ona tako suosjeća sa mnom.
– Mi smo je planirali sterilizirati – rekao je Miles.
– Mogu li vam nešto predložiti?
Oboje su se složili. – Nemojte to učiniti. Ili, nemojte još. Zašto joj ne dopustite da ima štence?
– Zapravo... to je dobra ideja – rekao je Miles polako. Odjednom se nasmijao. – Nismo se toga sjetili.
– Lijepo je da ženke barem jednom imaju štence – rekla sam – inače, pa... – slegnula sam ramenima – mogu biti pomalo tužne.
– Oh – rekla je Fiona – shvaćam. Mogli bismo imati štence. To bi moglo biti zabavno, zar ne, dragi? Miles je kimnuo glavom. – Možda nećemo imati dijete, ali ćemo imati nekoliko slatkih malih štenaca.
– U redu – dodala sam – to bih ja učinila da sam na vašem mjestu.
– Pa, to je vrlo dobar savjet – rekla je Fiona i ustala.
– Osjećam se prilično zatečeno. Nasmijala mi se u suzama.
– Hvala vam.
– Nema na čemu. I mene su nekako preplavile emocije.
– Miranda, je li sada sve u redu? Miranda...? Polako sam se probudila iz sanjarenja. – Što?
– Pitao sam je li sada sve u redu – ponovio je Clive, moj građevinski radnik. Hoće li sve biti u redu? Razmišljala sam o tom pitanju. Nisam bila sigurna. – Stvar je u tome što moram biti kod Barnesa do pet – objašnjavao je dok je sakupljao svoje papire poprskane emulzijom. – Onda, ako je tebi svejedno... Otjerala sam bolne misli i pokušala se usredotočiti.
– Oh. Da. Dakako. Želiš ići. Gledala sam svoj novi radni prostor – svoj novi radni prostor i svoj novi dom. Za tri tjedna Clive je St. Michaels Mews preuredio iz zapuštene kuće u funkcionalan ured iznad kojeg je bio mali prostor za boravak. Posrednik za prodaju nekretnina predložio je razumnu najamninu – razumnu za standarde na Primrose Hillu – pod uvjetom sama uredim kuću.
– Hvala, Clive – rekla sam. – Izgleda predivno. Skupio je usne kritički, a onda na vrat stavio zgužvani rupčić. – Da... pa, ja sam prilično zadovoljan. Provjerio sam struju – rekao je, dok sam ja otvarala svoju torbicu – ponovno sam provjerio krov i sada je u redu. Trebam li još što učiniti?
Napisala sam ček, bolno svjesna da sam potrošila cijelu ušteđevinu. – Ne, mislim da ne trebaš. Sve izgleda... odlično. Pregledavala sam svježe obojene zidove i sjajne podne letvice, te uključivala i isključivala prekidače. Najprije sam podignula, a onda spustila zelene venecijanere i isprobala ladice na svom novom stolu. Pregledala sam spojeve na novom drvenom podu i provjerila rade li sigurnosne brave na prozorima.
– Imaš li dovoljno polica za knjige? – pitao je spremajući svoje kistove. Klimnula sam glavom. – Onda dobro, ako si zadovoljna, ja idem.
Ponovno sam pogledala svoj zadnji ček. – Zapravo, ima još jedna stvar – znak. Podignula sam keramičku ploču što sam je dala posebno izraditi. – Hoćeš li ga staviti?
– Naravno. Izišli smo i rukom zaštitili oči od ljetnoga sunca. – Ne možeš početi novi posao bez ovoga, zar ne? – rekao je Clive ljubazno. Uzeo je olovku koju je držao iza desnog uha i brzo nacrtao oznake na zidu; onda je počeo bušiti – slaba lavina prašine iz crvene cigle padala je na šljunčano tlo.
– Imaš li dovoljno klijenata? – pitao je, dok je pričvršćivao znak. Osjetila sam nervozu. – Ne baš.
– Ne brini – uvjeravao me. – Imat ćeš. Eto! Dakle, to je to. Završili smo. Napravio je korak unatrag dok smo se divili znaku. Iznad crteža psa na psihijatrijskom kauču pisalo je Savršeni ljubimci. A ispod, manjim slovima: dipl. bih. Miranda Sweet, bihevioristkinja za životinje.
Clive je otvorio vrata svoga kombija. – Znam nekoliko ljudi kojima trebaju tvoje usluge – rekao je dok je ubacivao svoj alat. – Na primjer, moji susjedi. Imaju labradora. Divan je, ali laje kao lud. Zavrtio je glavom. – Doslovce!. Laje kao lud. Samo to radi čitav dan.
– Jadničak! Vjerojatno ga dugo ostavljaju sama, pa ih on doziva.
– Ne znam što on radi – slegnuo je ramenima otvarajući vrata. – Samo znam da ćemo moja žena i ja poludjeti. Dakle, Miranda, nazovi me budeš li imala nekih problema, inače... – sjeo je za upravljač – ... želim ti sreću. čuvaj se – dodao je brižno, pa upalio motor. – Ostaj mi dobro.
– Hvala, Clive – nasmijala sam se. – Pokušat ću. Clive je skrenuo iz Mewsa u Regents Park Road, a onda je dvaput veselo zatrubio za oproštaj. Bacila sam pogled na sat – bilo je deset do četiri. Uskoro će doći Daisy s Hermanom. Ona se brine za njega već skoro mjesec dana. Bila je divna prema meni nakon onoga. Ne znam što bih učinila da nije bilo nje...
Dok sam brisala ostatke boje s prozora, pitala sam se kako će Herman reagirati kad me opet vidi. Malokad sam ga viđala, pa će vjerojatno biti hladan i nepristupačan. Dat će mi do znanja da sam ga zanemarila, što je i bila istina. Alija se nisam mogla nositi sa svim tim. Doživjela sam šok. Takvo što nisam očekivala. Ne samo kraj svoje veze, nego način kako je završila – sama spoznaja da sam se prevarila u Alexanderu. Biheviorist za životinje može pročitati i ljude, ali očito mi je kod njega promaklo nešto veliko.
Dok sam palcem strugala staklo, gledala sam druge urede u Mewsu. Na samom kraju nalazio se sakralni terapijski centar, a na broju dvanaest aromaterapeut. Sto metara niže bio je osteopat, a na broju deset hipnoterapeut. Točno nasuprot bio je kiropraktičar, a na broju devet kineski herbalist. St. Michaels Mews je oaza za alternativnu terapiju i idealno mjesto za moj posao.
Otkrila sam je krajem travnja. Mark, televizijski direktor, pozvao je Alexandera i mene na večeru da proslavimo kraj Kopna Ahoj!, raskošne drame – nešto poput Hornblowera – u kojoj je Alexander odigrao svoju prvu glavnu ulogu. I sada sam razmišljala kako će se uskoro prikazati na televiziji. Hoću lije moći gledati? Hoću li moći gledati njega? Ne! Od same pomisli na to pozlilo mi je... Dakle, Mark je rezervirao stol u Odettesu na Primrose Hillu, a Alexander i ja smo došli ranije, pa smo prošetali. Dok smo išli prema brežuljku, držeći se za ruke, razgovarali smo kako bi Kopno Ahoj! moglo promijeniti njegovu karijeru, a kada smo se vraćali, razgovarali smo o mojem poslu. Razmišljali smo gdje bih mogla otvoriti svoju biheviorističku praksu, a onda smo odjednom skrenuli u St.
Michaels Mews. Iznenadio me miran ugođaj; izgledala je boemski, i pomalo zapušteno kao mnoge druge nekadašnje londonske konjušnice. Zatim sam, iznad vrata na broju šest, vidjela znak Iznajmljuje se. Osjećala sam daje to znak sudbine.
– Ovo bi mjesto bilo savršeno – rekla sam dok smo virili kroz razbijeni prozor u prasnu unutrašnjost. – Slažeš li se?
– Pa, lokacija je dobra.
– Preko puta se nalazi trgovina ljubimcima, mnogi ljudi iz ovog kraja imaju kućne ljubimce, a Hill je udaljen samo nekoliko metara. Ovo je savršeno mjesto za moju novu praksu – sretno sam zaključila.
– Onda bi je trebala nazvati Savršeni ljubimci.
– U redu – hoću.
Dok sam pregledavala prostor i zapisivala broj trgovca nekretninama, nisam ni na trenutak pomislila da će ovo postati moj dom. Tek sam nedavno počela živjeti s Alexanderom i bili smo vrlo sretni – tako sretni da smo se zaručili. Planirali smo zasad ostati u stanu na Archwayju, a poslije zajedno kupiti neki stan. Ali, prije mjesec dana dogodilo se ono i preko noći se sve promijenilo...
Vratila sam se u kuću i udisala kiselkastu aromu svježe boje te nastavila s raspakiran]em.
Nemam mnogo stvari. Nemam namještaja jer nikada nisam imala vlastiti stan; sve što imam je moja odjeća, neke stvari za kuhinju i knjige.
Iz jedne kutije izvukla sam Izražavanje emocija kod ljudi i životinja Charlesa Darwina i klasičan Lorenzov tekst O agresiji; Životinjska psihologija Justina Lylea te Zašto moj zec...?, autorice Anne McBride. Raspakivala sam svih svojih tridesetak knjiga o ponašanju životinja i sve svoje stare veterinarske knjige; dok sam ih slagala na policu, razmišljala sam koliko sam sretna što više nisam veterinarka. Uvijek sam to željela biti – od svoje osme godine – nikada nisam htjela biti nešto drugo. Studirala sam veterinarsku medicinu u Bristolu i radila kao veterinarka pet godina, ali ubrzo sam se razočarala.
Ne znam točno kada je to počelo, ali ušuljalo se u moju dušu kao magla i ja sam shvatila da me ostvarenje moga sna iz djetinjstva neće ispunjavati onako kako sam mislila. Razlog nije bilo samo dugo radno vrijeme – bila sam dovoljno mlada da izdržim – nego neprekidni emocionalni stres.
Dakako, divno sam se osjećala ozdravljajući bolesne životinje. Vidjeti mačku u lošem stanju i obitelj u suzama, a moći im pomoći. Ali, nije uvijek bilo tako. Ljudi su od mene tražili čuda, upućivali mi histerične pozive usred noći – nisam mogla spavati. Užasno je vidjeti kako se neki ljudi – osobito bogati – žale na troškove. Ali najgore od svega je bilo što nisam mogla uspavati životinje. Ne toliko one stare ili one kojima više nije bilo pomoći – na fakultetu su me pripremili na to. Ne, bilo mi je teško kad su ljudi tražili da uspavam mlade, zdrave životinje – to nisam mogla podnijeti. Tako je i Herman završio kod mene.
Radila sam u East Hamu na zamjeni; jednoga jutra u ordinaciju je došla žena od četrdesetak godina, izrazito tamne puti, s minijaturnim jazavčarom – mužjakom tamne, glatke dlake, starim oko godinu dana. Izgledao je zabrinuto, ali jazavčari uvijek izgledaju tako – to im je u prirodi – izgledaju kao daje upravo došlo do sloma na burzi. Ali ovaj jazavčar je izgledao kao daje kraj svijeta, što se zapravo i trebalo dogoditi. Kad sam ga podigla na stol i pitala u čemu je problem, žena je rekla da je napao njeno dijete i da ga želi uspavati. Sjećam se da sam šokirano gledala u nju i da sam je pitala što se točno dogodilo, a ona je odgovorila da se njena petogodišnjakinja jako lijepo igrala s psom kada ju je on odjednom jako ugrizao za ruku. Kad sam je upitala je li dijete trebalo šivati ranu, priznala je da nije, ali je rekla daje zločesti mali prokletnik pustio krv.
– Je li prije napravio takvo što? – pitala sam, dok je pas stajao na stolu predosjećajući tragediju koja će se dogoditi.
– Nije – priznala je. – To je bilo prvi put.
– I želite da ga ubijem?
– Da. Ako to ne učinite, to bi se moglo ponoviti i slijedećega bi puta moglo biti gore.
Mislim da ne mogu zadržati bijesnog psa, zar ne? – rekla je. – Ne gdje ima djece. Moglo se to dogoditi i nekom drugom djetetu, a ja bih završila na sudu.
– Razumijem vaš strah, ali jeste li vidjeli što se dogodilo?
– Pa, nisam. Mislim, ne točno. čula sam kako je Leah kriknula i zaplakala te rekla da ju je pas ugrizao za ruku. Samo je napao – dodala je žarko – iz čista mira! – pucnula je prstima da bolje demonstrira. – Vjerojatno ima neku lošu stranu. Nisam ni željela psa, ali gaje moj muž dobio od prijateljeva prijatelja. Platio je stotinu funti za njega – gorko je promrmljala. – Zakleli su se da su jazavčari dobri s djecom.
– Pa, oni su u većini slučajeva dobri s djecom. Jako su dobri.
– Gledajte, ja ne želim riskirati, i to je to. Više neće napadati moju djecu i proći nekažnjeno – dodala je ljutito.
– Ali, postoje utočišta, mislim daje nepošteno...
– Ali, tko bi želio nasilnog jazavčara? Odlučila sam – rekla je i naglo otvorila torbicu. – Samo mi recite koliko to košta.
Upravo kada sam mislila otići do ravnatelja i posavjetovati se s njim, primijetila sam da je pas tiho cvilio i tresao glavom. Podigla sam njegove uši i pogledala unutra. U njegovo lijevo uho bio je zaboden slomljeni vrh dječje igle za pletenje.
– Isuse! – uzdahnula sam. čvrsto sam držala psa, pažljivo je izvadila i podigla gore. – Evo zašto je ugrizao vašu kći.
Žena je bez riječi zurila u iglu. – Oh. Pa... kao što sam rekla, ona se igrala s psom, zar ne?
Ona se samo igrala. Ima samo pet godina.
– Ali, možete li zamisliti koliko je to boljelo?
– On je svejedno nije smio ugristi, zar ne? Stisnula sam zube. – Što je drugo mogao učiniti?
Napisati pismo njenom odvjetniku? Nazvati službu za zaštitu životinja? On je pas. To bi svaki pas napravio.
– Da, ali – Ništa ali. To je ponašanje pasa. Ako ih naljutimo, oni će vjerojatno ugristi. Što biste vi učinili da vas tko ubode u uho? Kako biste reagirali?
– Želim da ga uspavate – ustrajala je upirući nakićenim prstom u mene. – To je moj jazavčar i želim da ga uspavate.
– Ne – rekla sam odlučno. – Neću! Odbijam ubiti vašeg psa – dodala sam ljubazno.
Izgledala je vrlo uvrijeđeno i rekla da će ga u tom slučaju odvesti drugom veterinaru. Ali, ja sam bila jedan korak ispred nje. Rekla sam da nema potrebe da okuša svoju sreću negdje drugdje jer ću ga ja rado zadržati. Oklijevala je, a onda mi uputila pogled u kojem su se miješali neprijateljstvo i sram – neobična kombinacija – pa je otišla. Nije mi ni rekla kako se pas zove. Zato sam ga nazvala Herman. Herman the German. To je bilo prije četiri godine.
Najtužnije je bilo gledati Hermana kako žali za njom – neutješno se tresao. Možda se on ne bi toliko uzrujao da sam ga mogla poštedjeti grozne istine.
– Ne troši svoje suze – rekla sam mu. – Ona te nije zaslužila. Bit će ti bolje sa mnom. Za tjedan dana Herman se složio sa mnom: bio je zahvalan za moju brigu, počeli smo se zbližavati te smo otad postali nerazdvojni. Upravo me spašavanje Hermana od prijevremene smrti natjeralo da ozbiljno razmislim o promjeni karijere. Već sam primijetila da u većini slučajeva nisu problem životinje, nego ljudi – i shvatila sam kako bi bilo zanimljivo baviti se time. Tjedan dana kasnije otišla sam na predavanje veterinara koji je postao biheviorist i odlučila sam da ću i ja to raditi. Opet ću raditi sa životinjama, ali bez velikog pritiska i stresa.
Tada nisam imala ozbiljna financijska zaduženja, pa sam iskoristila svoju ušteđevinu da se vratim na fakultet. Otišla sam s Hermanom na godinu dana u Edinburg – na magisterij za ponašanje životinja, iako smo učili i o mnogim drugim vrstama. Učili smo o ponašanju primata, o domaćim životinjama, pticama i jelenima; imali smo predavanja o morskim životinjama i životinjama iz zoološkog vrta. Nikada neću zaboraviti ono što smo naučili. Na primjer, da su polarni medvjedi ljevoruki i da kokoši više vole pop glazbu nego rock. Ako ugodno čavrljate s kravom, ona će dati više mlijeka; kada mačka sikće, ona imitira zmiju; mravi prakticiraju neki oblik agrikulture, a gavrani su pametni kao čimpanze.
Kada sam se vratila u London, počela sam raditi tri dana u tjednu u klinici za ponašanje u veterinarskoj stanici u Highgateu, gdje sam nekoć jednom radila. Začudila sam se kako se brzo pročulo za nas – ubrzo je počelo dolaziti mnoštvo dobermana s poremećajima i iživciranih sijamskih mačaka. Išla sam i u kućne posjete te otvorila web stranicu, gdje su me ljudi besplatno mogli pitati za savjet. Zatim sam, prije godinu dana, dobila ovu divnu priliku.
Potražio me TV novinar koji mije ponudio sudjelovanje u novim serijama Šašavih životinja; testirali su me i dobila sam posao. Tražila se mlada, pametna, fotogenična ženska osoba, a ljudi ljubazno govore da ja odgovaram tom opisu. Nije da sam glamurozna; za početak, previše sam niska, malokad se šminkam i nosim dječačke frizure. Ali, mislim da sam uspjela jer sam imala samopouzdanja – znala sam o čemu govorim i u svakom sam programu imala dvije serije, u kojima sam analizirala problem, a deset dana nakon toga bih se vratila da vidim je li moj savjet bio uspješan. Imala sam zanimljive slučajeve: policijskog psa koji se bojao grmljavine, mačku koja bi podivljala kada bi se upalila televizija. Bila je jedna razdražena iguana – imala je ljubavnih problema, i poni kojega nitko nije mogao uhvatiti.
Na moje iznenađenje, mnogo se govorilo o seriji. Netko je napisao članak o meni u Mailu opisujući me kao gđicu Dolittle, što je bilo pomalo smiješno. Ja ne razgovaram sa životinjama – ja samo razmišljam kao one; sličan se članak pojavio i u The Timesu. No, publicitet mi je donio nove klijente, stoga sam odlučila otvoriti vlastitu praksu – tako sam i našla St. Michaels Mews...
Izvana sam čula škripu guma dok se neki auto zaustavljao na šljunku. čuo se zvuk zaključavanja centralne brave, a zatim brzi koraci.
– Mi-r-an-da! To sam samo jaaaa. Spustila sam lanac i otvorila vrata.
– Bože! – Daisvine velike smeđe oči sjajile su od uzbuđenja. – Kakvo divno mjesto! Poznajem Daisy već petnaest godina – dijelile smo stan u Bristolu, i ono što volim na njoj je to što je uvijek puna energije.
– Ovo izgleda odličnol – ponovila je dok je ulazila noseći Hermana kao bebu preko lijevog ramena. – Prostrano je, zar ne? I tako svijetlo! Tvoj građevinski radnik napravio je odličan posao!
– Da.
– A preuređene konjušnice su predivne.
– Jesu.
– Izgleda vrlo toplo.
– Da. Aromaterapeutkinja i osteopatkinja već su se predstavile, a i drugi me pozdrave.
– Uvijek sam željela živjeti u Mewsu – baš si sretna. Ovdje ćeš se osjećati sigurnom dodala je i stavila iza uha jedan pramen sjajne, tamne kose. Klimnula sam glavom.
– Je li ono Herman na reklamnoj ploči?
– Dakako.
– Veoma si mu nedostajala, zar ne, Hermane? Pozdravi svoju mamicu, lutkice.
Herman me žalosno pogledao.
– Bok, Hermane – rekla sam, a Daisy ga je stavila u čje. – Jesam li ti nedostajala? Dvije su se mrljice njegovih očiju skupile i pretvorile u duboke bore, a daje proizveo čudan uzdah. – Ljut je na mene – rekla sam, dok sam ga gladila. – Sve se poremetilo. Brzo će se oporaviti. Žao mi je što sam te zanemarila, Hermane – dodala sam tiho. – Ali, vidiš... stvar je u tome – osjetila sam da mi glas podrhtava – ... bilo mi je vrlo teško ovih dana.
– Jesi li dobro? – pitala je Daisy nježno. Kimnula sam, ali Hermanovo malo lisičje lice se namrštilo. – Ne brini, Miranda – čula sam Daisy kako mrmlja kad sam sjela na stolac. Ona je otvorila svoju torbu. – Ne smiješ se brinuti, iako je sve bilo užasno. Doživjela si grozan, grozan šok, ali ja jednostavno znam da ćeš biti dobro. Zar ne, Hermane?
– dodala je veselo i gurnula rupčić u moje ruke. Obrisala sam oči, nekoliko puta duboko uzdahnula i osjetila da se panika polako povlači. Na Hermanovom se licu očitovao uobičajen izraz pretjerane tjeskobe.
– Daisy, hvala ti. Ispuhala sam nos. – I hvala ti što si se brinula o njemu – dodala sam i spustila Hermana, a on je počeo njuškati novi pod.
– Oh, on je bio dobar. Većinom je išao na posao sa mnom. Diasy radi za tvrtku Pomoć pri zabavi – organizira događanja i vjenčanja u Bloomsburvju. – Klijenti su ga obožavali; kad se nisam mogla brinuti o njemu, odvela bih ga svojoj mami. Uživala je u njegovom društvu, i bilo joj je jako žao za... Pa, bilo joj je jako žao.
– Nisi joj valjda rekla?
– Ne. Naravno da nisam.
– Dobro. Što si joj ispričala?
– Samo sam joj rekla da si prekinula s Alexanderom i da ovdje kampiraš, dok se radovi završe te da prolaziš... teško razdoblje.
– U redu. Ti si jedina osoba koja zna – dodala sam tiho, dok je ona spuštala svoje torbe.
– Ne brini, tvoja tajna je sigurna sa mnom. Ali, zar nisi rekla svojoj majci? – pitala je i sjela. Zavrtjela sam glavom.
Ima toliko stvari – bitnih stvari – koje joj nikada nisam rekla. Sramim se, pa sam ih potisnula. – Ali, zašto nisi? – pitala je Daisy ne shvaćajući.
– Ona ima negativan stav prema braku, pa sam znala što će reći. Samo sam joj rekla da smo razvrgnuli zaruke. Bilo joj je drago što neće morati gledati oca na vjenčanju.
– Je li željela znati zašto ste prekinuli?
– Nije. No, ona je uvijek tako zaposlena – znaš kako je to. Ima tri tinejdžerke, a da ne govorimo o dječacima.
Daisy je diplomatski kimnula glavom. – Dakako... dječaci...
– Uostalom, što manje ljudi zna, to bolje.
– Ali ti nisi učinila ništa loše.
– Nisam, ali...
– Ali, što?
Zurila sam u romb sunčeve svjetlosti na zidu. – Zbog cijele stvari osjećam neki... sram.
Sama pomisao da sam napravila takvu pogrešku.
– No, ti nisi mogla znati. Nisi mogla znati daje Alexander... takav – rekla je. – Izgledao je tako, pa... – bespomoćno je slegnula ramenima. – Savršeno.
– Da – rekla sam tiho. – Tako je.
– Dakle, otada ti se nije javljao? – upitala je i skinula vestu.
– Nije – rekla sam ogorčeno. – Ali koja je svrha toga kad oboje znamo daje gotovo?
– Ne krivim te – složila se. – Neke se stvari mogu preboljeti – rekla je brižno. No, zbilja ne znam kako bi to mogla preboljeti. Danas je ljetni solsticij – nastavila je – a to je nov početak, ovo je i nov početak za tebe. Miranda, upravo započinješ nov, zaposlen, sretan život i znam da će biti dobar. Dobro, hoćeš li mi pokazati što si sve napravila ovdje? Ustala sam. – To neće dugo trajati – dobro je što smo Herman i ja mali. Ja sam visoka metar i pedeset pet (ovih je pet centimetara na toj visini vrlo bitno) i mršava sam.
Ljudi često kažu da sam sićušna ili malena. Za razliku od mene, Daisy je visoka metar i sedamdeset i prilično je zaokružena. U Bristolu su nas zvali Mala i Velika.
Daisy se divila sobi za savjetovanje i njenom blijedom bež podu i, dakako psihijatrijskom kauču praktične bež boje. Zatim smo ušle u malu kuhinju.
– Lijep vrt – primijetila je dok smo gledale kroz prozor u maleno dvorište. – Izgledat će odlično kad ga napuniš lončanicama. Onda smo se popele uz uske stepenice. Nosila sam Hermana jer jazavčari imaju probleme s leđima. – Sviđa mi se nebo iznad kreveta – rekla je. – Vrlo romantično. Možeš ovdje ležati i gledati zvijezde.
V– Ne osjećam se romantično – odgovorila sam.
– Hajde, hajde. Ali bit ćeš. Jednoga dana. Stisnula mije ruku. – Miranda, preboljet ćeš ovo. Imaš samo trideset i dvije godine.
– Osjećam se kao da imam pedeset i dvije.
To je zbog stresa. I ne samo zbog Alexandra, iako to nisam rekla Daisy. Kao što sam rekla, ja uvijek skrivam neke stvari od drugih.
– Hvala Bogu što vaši planovi za vjenčanje nisu u ušli u zadnju fazu – rekla je vireći u garderobu. To je bila istina. Tek smo se zaručili i nismo to svima rekli. Samo smo izabrali prsten. Daisy je gledala malenu kupaonicu.
– Moram priznati da je radnik napravio dobar posao. On može uništiti sve predrasude koje imamo o njima.
– Znam. Sve je napravio na vrijeme i nije tražio više novca. Također je učinio mnogo drugih stvari, samo da mi pomogne. Sastavio je moj krevet i stol, čak je priključio moj kompjutor. Očito se sažalio nada mnom.
– Je li znao da si... – Daisy je oklijevala.
– Pa... bio je previše pristojan da komentira, ali mislim da je primijetio.
– I kako se... osjećaš? – upitala je i sjela na krevet. Bolno sam uzdahnula. – Mnogo bolje nego prije. Uzela je moju bočicu s tabletama za spavanje. – Još uvijek ih uzimaš? Kimnula sam glavom. – Pa... pokušaj bez njih. Moraš više jesti, premršava si.
– Aha. Trenutno imam četrdeset i pet kilograma, a trebala bih imati pedeset. Zanimljivo, Alexandera je najprije privukla moja visina, jer on ima metar i osamdeset i vrlo je dobro građen. Sviđalo mu se što sam tako mala i dječački tip – rekao je da se zbog toga osjećao kao muško. Sviđalo mu se što sam mu do ramena. Volio me privući i zagrliti. Osjećala sam se kao da se skrivam ispod ogromne stijene.
– Bilo je... nevjerojatno – čula sam Daisy kako mrmlja dok smo silazile. – I koje razočaranje – dodala je ljutito.
Slegnula sam ramenima. Cijeli moj život muškarci su me ostavljali.
– Dakle, donijela sam ti jaja, kruh i nekoliko rajčica i natjerat ću te da pojedeš nešto.
Dok je otvarala kutije i tražila lonac i žlicu, ja sam se pitala, što često radim – ne mogu si pomoći – što Alexander radi u ovom trenutku. Ako smo prekinuli, to ne znači da mi ne nedostaje; znala sam da ću i ja njemu nedostajati. Ako ništa drugo, postali smo dobri prijatelji; vodili smo ugodne, otvorene razgovore.
Upoznala sam ga prije godinu dana, nedaleko odavde, u otvorenom kazalištu u Regents Parku. Tamo sam s Daisy i njenim dečkom Nigelom išla pogledati Oluju, dramu koju volim. Bila je jedna od onih čarobnih ljetnih večeri, nebo je bilo vedro, a mjesečina srebrna; i dok se spuštao sumrak, lampe na pozornici su počele svijetliti i sjati. Kada se Alexander pojavio kao Ferdinand, publikom je prošao lagani žamor. Izgledao je tako, pa... predivno – on ima lijepo lice, s punim usnama koje poželiš dotaknuti prstima, lijepe jagodice, tamnu kosu i plave oči. Sjećam se da je glumica koja je glumila Mirandu rekla da je on božansko stvorenje. A on je nju nazvao Divna Miranda! Ti si vrijedna divljenja, kao daje ona neko rijetko umjetničko djelo. Iako godinama nisam gledala predstavu, još uvijek sam se sjećala nekih dijaloga. Primjerice, Ariela kako očaravajuće pjeva Punih pet hvata, Mirandino ekstatično hrabri novi svijet i na kraju predivan trenutak kada se Prospero kaje. Umjesto da se osveti svom zlom bratu, kao što se zakleo, on mu je oprostio jer je to bila najhrabrija stvar što ju je mogao učiniti.
– Bolji je vrline, no osvete čin – rekao je jednostavno. Od toga sam se naježila. Onda je razbio svoj štap, raširio ruke i sam zatražio oproštaj: Kao što želite da vam grijesi budu oprošteni, Tako i vi meni darujte slobodu.
Bili smo toliko očarani da je deset sekundi vladala potpuna tišina, a onda je započeo pljesak; kada je napokon prestao, nakon tri ponovna poziva, Daisy je rekla da želi čestitati redatelju Johnu kojeg je poznavala. Tako smo otišli do pozornice: Daisy i Nigel su čavrljali sa redateljem, a ja sam stajala u blizini, grčevito držeći program, te sam, na svoje iznenađenje, odjednom počela razgovarati s Ferdinandom. Da budem preciznija, on je počeo razgovarati sa mnom. I ne znam zašto se uopće trudio jer sam bila tako malena – mislim da me nitko ne može primijetiti, a kamoli biti zainteresiran za mene; stoga sam samo rekla da mi se svidjela njegova gluma, što je bila istina.
– Hvala ti – rekao je i nasmijao se tako da sam se zacrvenjela. – Ti bi bila dobra u ulozi Ariela – odjednom je rekao. – Izgledaš kao vila.
– Oh! Osjetila sam da ponovno crvenim. – To je... predivna drama... zar ne? – mrmljala sam pokušavajući prikriti svoju nelagodu.
– Što misliš, o čemu je u njoj riječ? Uzeo je paketić Gitanesa iz svog džepa i ponudio mi jednu cigaretu. Odbila sam. O čemu se radi u drami? Zašto bi moje mišljenje bilo važno? Ponovno sam bila zatečena.
– Pa... – započela sam pažljivo, dok je on lupkao cigaretom po kutiji. – Riječ je o pokori i pomirbi, zar ne?
Radi se o potrazi za oproštenjem. O nadi da će nam grijesi biti oprošteni.
Na to je sporo kimnuo glavom.
Prije nego sam se snašla, svi smo išli na piće – sjećam se ugodnog mirisa njegove cigarete dok smo šetali parkom; iako nas je bilo puno, u gostionici sam se nekako našla odmah do Alexandera. Još smo malo razgovarali o predstavi, a on mi je rekao da je zapravo Shakespeare izmislio ime Miranda posebno za Oluju, što prije nisam znala. Uvijek sam znala značenje svog imena– znači Vrijedan divljenja od latinske riječi mirare – ali, ovu informaciju još nisam čula. I, dok smo Alexander i ja pijuckali pivo, zaboravili smo na ostale ljude, a on je želio znati nešto više o mom poslu i mojoj obitelji i rekao mi je nešto više o svojoj: njegovi su roditelji su liječnici pred mirovinom, a djed mu je, baš kao i ja, bio veterinar. Pola sata kasnije imala sam osjećaj kao da danima razgovaram s njim. Kada me otpratio do podzemne željeznice – ja sam onda živjela u Stockwellu – zatražio je moju posjetnicu.
– Nikada me neće nazvati – rekla sam samoj sebi dok sam se vozila prema jugu. – Zaboravi. Samo je bio ljubazan.
Ali, nazvao je. Na moje čuđenje, dva dana kasnije pozvao me na večeru u nedjelju u restoran Joe Allens i onda je sve počelo.
I da, dakako – Alexander me privlačio fizički, i da – laskala mije njegova pažnja, ali istina je da mi se uistinu sviđao. Tako je lako bilo biti s njim; bio je vrlo inteligentan i, stoje najvažnije, nasmijavao me je. Imao je trideset i pet godina, studirao je povijest na Oxfordu, a onda je upisao poslijediplomski u školi za glumu. Počeo je kao pomagač u Strafordu, deset godina je radio kao predstavljač te imao bezbroj manjih uloga na televiziji.
– Ali, nikada nisam dobio neku veću ulogu – rekao je skromno. – Za razliku od nekih svojih kolega kao što je James Purefov – on je uspio. Kao i Paul Rhys. Oni stalno rade, dok ja još uvijek veslam po plićaku slave.
– Sigurna sam da ćeš i ti uspjeti. Slegnuo je ramenima. – Možda. Tko zna...?
– Samo ti treba jedna dobra prilika.
– To je istina. Jesi li se ikad udavala, Miranda? – odjednom je pitao. Klecnula su mi koljena.
– Pa... Nisam. Ne još. Mislim, nisam nikada. Mislim, nikada. Nasmijao se.
– A ti?
Zavrtio je glavom. Rekao mi je da je njegova zadnja veza završila prije tri mjeseca, ali daje još uvijek u dobrim odnosima sa svojom bivšom. Srce mije lupalo kada sam ga pitala zašto je prekinuo, a on je samo slegnuo ramenima i rekao da jednostavno nisu bili jedno za drugo.
Kada je završio prvi sastanak, bila sam uzbuđena; bila sam na sedmom nebu, bolje rečeno – na sedamdeset i sedmom, dok smo išli Strandom prema podzemnoj. Osjećala sam se tako apsurdno sretnom, smiješila sam se strancima. Alexander je rekao da će me opet nazvati – i nazvao je. Kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da uživam u njegovom društvu.
Voljela sam njegovu toplinu i njegov osjećaj za humor. Sviđalo mi se što zna pričati; nije bilo čudnih tišina – uvijek je imao što reći. Nije bio egoističan niti se hvalio što je glumac, iako je imao mušičavu stranu. Ponekad je bio pomalo nagao – biće instinkta – odjednom bi nešto iznenađujuće rekao ili napravio. Na primjer, prvi put kada je rekao da me voli bili smo pored polica s mliječnim proizvodima u Sainsburyju. Upravo sam uzimala grčki jogurt, kada je on rekao: – Miranda, volim te. Znaš li to?
– Stvarno? – začuđeno sam ga pogledala.
Nasmijao se. – Da. Stvarno. Bila sam, dakako, oduševljena, ali, to mi je rekao na tako čudnom mjestu. – Ti si predivna – ime ti potpuno odgovara. Nedugo nakon što smo se zaručili, na prstenje ugravirao Divna Miranda! Ali više ga nemam...
– Stoje s klijentima? – čula sam Daisy, koja je razbila dva jaja u pyrex zdjelu. – Sutra otvaraš, imaš li već dogovore?
– Samo dva.
– Zašto tako malo?
– Zato što nisam imala vremena razglasiti da se nalazim na novoj adresi – trebat će mnogo vremena da mi uspije praksa.
– Shvaćam.
– Ali sutra ujutro mi dolazi deprimirani irski seter, zatim mi se javila jedna žena koja se zove Lily Jago...
– Oh, da – prekinula me Daisy, dok su joj se oči raširile.
– Urednica časopisa Moil Izgleda kao Naomi Campbell i često se ponaša kao ona. Jedan je moj prijatelj radio za nju – trebalo mu je šest mjeseci da se oporavi.
– To je ona. Uostalom, poslala mi je histeričan e-mail zbog svojega ši-cua – rekla je da on ima živčani slom, pa ću otići k njoj u četvrtak poslijepodne. Ali to je sve što imam zasad.
– Šteta je što životinjska psihijatrija nije kao ljudska – dodala je Daisy i počela tući jaja. Kimnula sam glavom. Daje barem tako. Ljudi mjesecima idu psihijatru, ako ne i godinama, ali sa životinjama nije tako. One ne dolaze iz tjedna u tjedan i ne bulje u strop ležeći na kauču, dok ja pokušavam otkriti u kakvom je stanju njihov ego, a onda ih ispitujem o njihovoj majci. Ja ih jednostavno promatram, određujem problem i savjetujem potrebne mjere, što znači da ih obično vidim samo jednom.
– Koliko ćeš naplaćivati? – upitala je Daisy i uključila plin.
– Stotinu funti za sat i pol konzultiranja ovdje, ali – ako idem k njima, naplaćivat ću sto trideset zbog putnih troškova. Nastavit ću davati besplatne savjete e-mailom jer je to znak dobre volje i ne traje dugo. I održavat ću zabave za štence – dodala sam – pa će mi to pomoći. No, trebat ću mnogo novih klijenata da sve isplatim. Osobito stoga što otvaram praksu s mjesec dana zakašnjenja.
– Zapravo, ja možda imam novog klijenta za tebe – rekla je Daisy, dok je otvarala mlijeko u tetrapaku. – Nekoga koga sam srela na dobrotvornoj zabavi. Caroline... kako joj je ono prezime? O, da Mulholland. Žalila se na svog vajmarskog ptičara. Rekla je da se ponaša kao totalni kreten. Budući da nisam znala tvoj novi broj, rekla sam joj da te kontaktira preko web stranice.
– Hvala. Nadam se da će to učiniti. Kako ti je na poslu?
– pitala sam rasprakiravajući tanjure.
– Tamo je ludnica – rekla je vedro i uzela žličicu.
– Organiziram djevojačku večer Abbe Tribure u Hammersmithu u srijedu, sibirski rođendan s kozačkim plesačima u subotu i očajnički pokušavam naći nekoliko akrobata za "Stazu prema Timbuktuu" ekstravagancu u Thames Dittonu sljedećega mjeseca. Plus sva vjenčanja – žalila se. – Imamo šest vjenčanja, a tri organiziram ja. Morala sam naći neke biološki razgradive konfete za vjenčanje u Holland Parku u listopadu – nastavila je, dok je tukla jaja. – Uspjela sam naći neke preko interneta. Osušene grančice i latice kokotića u pet boja, doista predivno. Moram priložiti mirisne vrećice sa svakom pozivnicom – njih dvjesto. Zvuči divno, zar ne? – mrmljala je strastveno.
– Dvije stotine uzvanika... Holand Park... osušene latice kokotića...
– Da – rekla sam tiho. – Zvuči divno.
– Miranda, oprosti – rekla je sabirući se. – To nije bilo lijepo od mene.
– U redu je.
– Zapravo, ja sam mislila na sebe.
– Znam. Zar on nije ništa rekao? Odmahnula je glavom.
– Baš ništa?
– Ne – rekla je gorko. – Apsolutno ništa.
– Pa, zašto ga ti onda ne zaprosiš?
Prestala je tući jaja, a njene smeđe oči su se začuđeno raširile. – Zato što je to tako neromantično.
– Neromantično je što te nije zaprosio.
– Da – rekla je ljutito. – Znam. Uzela je mlinac za papar i nekoliko puta ga bijesno okrenula.
– Zar nikada ne razgovarate o tome? – upitala sam i sjela za stol. Odmahnula je glavom. Ne želim sve pokvariti.
– Shvaćam.
– Vjerojatno se brinem da neću dobiti odgovor koji očekujem, pa radije ne želim ništa poduzimati. Ali, on me definitivno voli – dodala je optimistično. – Ja mu kažem: – Nigel, ti me voliš, zar ne?, a on uvijek odgovori: – Da, Daisy, naravno da te volim.
– Onda je bolje da to dokaže. Već ste dugo zajedno.
– Aha! To i moja mama kaže. Mislim, Alexander nije okolišao, zar ne? Uzdahnula sam. – Nije. Bio je vrlo brz.
Kad je o prosidbi riječ, ona je bila čudna, ali – kao što sam rekla – Alexander je impulzivan čovjek. Bili smo zajedno devet mjeseci i vrlo sretni; tek sam počela živjeti s njim i sve je išlo dobro. Jedne subote ujutro, dok smo zajedno prali zube u kupaonici i smijali se jedno drugom u zrcalu, on je – usred četkanja – zastao i još uvijek gledajući me u zrcalu rekao: – Miranda, hoes se dat za mne?
– Što?
Izvadio je četkicu za zube iz usta, uzeo vodu iz čaše i lijepo pljunuo u umivaonik. – Rekao sam: Miranda, hoćeš li mi učiniti neopisivu čast i postati mojom ženom? Upravo sam, ove minute, odlučio da se želim oženiti s tobom.
Pogledala sam ga začuđeno. – Zašto?
– Pa, dok smo stajali ovako i prali zube, odjednom sam shvatio kako sam sretan s tobom, vjerojatno zbog toga. Radije ne bih kleknuo, ako nemaš ništa protiv, zbog problema s hrskavicom – dodao je kao daje to bila najnormalnija stvar na svijetu. – Ali, pristaješ li? Ha?
Zapljusnuo me val emocija, kada sam shvatila da to ozbiljno misli. – Hoćeš li? – ponovio je. Njegove plave oči boje bazena gledale su u mene.
– Pa... jesi li siguran? – mucala sam. – Mislim...
– Nikada nisam bio sigurniji – rekao je tiho.
– Onda... da – rekla sam zbunjeno. – Hoću.
A zatim sam rekla, jer sam bila toliko sretna – Hvala ti – i zaplakala.
On me zagrlio. – Ne. Hvala tebi. Ne plači, Miranda. Nema potrebe za tim. Volim te. Uvijek ću te voljeti.
Ja sam obrisala suze, naše usne s okusom mente su se spojile i to je bilo to.
Neću lagati kada kažem da sam bila sasvim iznenađena jer zaista nisam očekivala da ću se zaručiti. Možda zbog toga što su se moji roditelji već davno razveli – i otad nisu bili u dobrim odnosima – nikada nisam gajila takve nade. Meni je bilo dovoljno što sam bila u sretnoj vezi i da sam dovoljno sretna što sam našla ljubav. Ali Daisy je drukčija od mene – ona je konvencionalnija. Ona želi vjenčanje u crkvi, vjenčanicu, cijeli paket.
– Frustrirajuće je organizirati sva ta vjenčanja kada me Nigel ne želi zaprositi – rekla je žalosno s vilicom u zraku.
– Mislim da ću se udati za njega – nastavila je. Ona to često kaže. – Ali mislim da nema smisla da sve požurujem.
Zapravo, Daisy se boji požurivanja. To znam jer živi s Nigelom već pet i pol godina, a zadnje tri godine vodimo ovaj razgovor. – Ne smijem ga pritiskati – rekla je ozbiljno.
– To piše u svim knjigama.
– U knjigama piše da se ti moraš malo udaljiti. Nemoj mu uvijek biti na raspolaganju.
Moraš mu nedostajati. Budi tajnovita. Odseli se iz grada, ako je potrebno. Ili čak iz zemlje.
– Uuuu – to je vrlo opasna igra.
– Zašto?
– Zato što – rekla je strogo – ako se odjednom povučem i ponašam nedostižno, on će možda pomisliti da ga ne volim. A to će dovesti do katastrofe, zar ne?
Pogledala sam je. – Nisam sigurna. Mislim da će mu dobro doći ako se osjeća manje sigurnim.
– Ne, mislim da će se sve dogoditi u svoje vrijeme – dodala je pomalo nesigurno.
– Hmmm. Dobro, to je tvoj život.
Ipak, mislim da je čudno što se Daisy toliko boji zaprositi Nigela, bez obzira želi li se on oženiti njome ili ne, jer je u svim drugim slučajevima nevjerojatno hrabra. Ona, primjerice, ide na bungee-jumping, paragliding, jedrenje i penjanje po stijenama – prije nekoliko tjedana prvi put je sama skočila padobranom.
– Bilo bi grozno kad bih ga prisilila da odabere datum, pa da me napusti – rekla je razborito. – Što ću onda učiniti? Gotovo šest godina svog života uložila sam u vezu s Nigelom i želim da mi se vrati uloženo. Stoga ne želim sve upropastiti na ovom krajnjem – i vrlo osjetljivom – stupnju jer nisam dovoljno strpljiva. Kimnula sam glavom kao da sam željela reći da sam tu rečenicu čula već mnogo puta.
– Želim imati djecu – Daisy je nastavila mirno – a sada imam trideset i tri godine, pa – ako Nigel i ja prekinemo – malo se stresla – trebat će mi barem dvije ili tri godine da dođem do istog stupnja s nekim drugim, a do tog vremena... – ulila je smjesu s jajima u tavu – ...to bi bio kraj moje šanse da zatrudnim. Nikad ga ne bih namamila u brak – dodala je. – Muškarci to preziru, a ja želim da on osjeti potrebu da se oženi sa mnom.
– Zašto se ne bi oženio tobom? – pitala sam ljuti to.
– Oh, on je oprezan tip. Točno. Nigel je vrlo oprezan; ide sporo kao troprsti tipavac. Oni se kreću tako sporo da bi im bio potreban jedan dan da prijeđu nogometno igralište – na svojem krznu sakupljaju zemlju. Dakle, bojim se da je, kad je riječ o ljubavi, Nigel baš takav. A ta se njegova sporost očituje u njegovom hobiju – uzgajanju bonsai drveća. Jednom je u Chelseau dobio medalju za jedan od svojih japanskih javora – uzgajao ga je dvadeset godina. Iskreno, nikada nisam mogla vidjeti što on i Daisy imaju zajedničko, ali čini se daje ona slaba na njega. Daisy ima maleni stan u Tootingu, a on ima veliku kuću u Fulhamu; jednom je priznala da ju je djelomično privukao njegov dobar status. Ali, s druge strane, njen otac je poginuo u nesreći kad je imala devet godina, pa je ona uvijek tražila nekog tko je miran i dobro situiran.
Nigel odgovara tom opisu. On je gradski odvjetnik – partner u Bloomfieldsu. Sposoban prije nego briljantan, radi naporno; iako sam sigurna da voli Daisy, mislim da ne vidi razlog zašto bi se žurio. Ima trideset i devet godina i nikada se nije ženio, pa zašto bi sada odjednom uskočio u brak? čak je nije pozvao da živi s njim. Daisy je to nekoliko puta predložila u šali, ali je rekla da mu nikada nije bilo drago – mislim da ne želi da mu ona dira njegove stvari. Prilično je neuredna i može biti vrlo bučna, ali to mislim na najljepši način. Nije da ona viče, ili da glasno izražava svoje mišljenje, samo, ona se jako puno smije – ima lijep, glasan hihot – i uvijek ima što reći. Nigel voli provoditi svoje večeri sa svojim bonsai stablima, imati tihe večere i igrati partije bridža. Nemojte me pogrešno shvatiti. Sviđa mi se Nigel – ugodan je i velikodušan, ali je također sebičan jer Daisy uvijek mora slušati njega. Ali, ako je to ono što ona želi, i meni je dobar.
– Mislim da će mi biti dobro s Nigeom – rekla je ponovno, ne baš uvjerljivo, dok sam jela omlet.
– Nadam se. Ali mislim da ćeš ga jednoga dana morati pritisnuti, Daisy. Ako treba, zalijepiti mu glavu na sag.
– Hmm... – odgovorila je tjeskobno – možda si u pravu.
Kad je otišla, Herman je ušao u svoju košaricu, sklupčao se kao prženi indijski oraščić, a ja sam opet počela razmišljati o poslu. Uz sav taj stres i prekide nisam se uspjela usredotočiti na njega, ali sada sam se opet prisilila da razmišljam. Uključila sam računalo i pročitala e-mailove. Jedan mije poslao moj otac, koji živi u Kaliforniji, u Palm Springsu, gdje radi kao upravitelj golf kluba. Samo je želio znati kako sam. Onda sam otvorila svoju web stranicu Savrseniljubimci.com, gdje sam našla mnogo molbi za savjet. "Moja pudlica terorizira poštara, pisalo je u prvoj. Nakon njegovog zadnjeg pokušaja da nas obrani (na pismima je stvarno bilo krvi), rekli su nam da ćemo ubuduće morati sami ići u poštanski ured po svoju poštu – možete li nam pomoći?" "Mislim da moja mačka ima shizofreniju", pisalo je u slijedećoj. "Jedne minute sklupča se u mom krilu, prede i traži da je mazim, a u drugoj me grize – zašto?" "Možete li mi reći zašto moja koker španijelka uporno pokušava dizati svoju nogu?", pisalo je u trećoj. Tu je također bilo uobičajenih žalbi, na primjer: zašto psi skaču ili hvataju svoj rep, a kućni zečevi napadaju noge svojih vlasnika? Bila je tu i vesela gvinejska svinja, saluki koji mjesečari, hrčak koji je pojeo svog partnera. Na svako sam pitanje poslala odgovor i predložila odgovarajuću literaturu, a, dok sam to radila, stigao mi je još jedan e-mail. Poslala ga je žena koju mi je spomenula Daisy, Caroline Mulholland.
"Draga Miranda, prije nekoliko dana upoznala sam vašu prijateljicu Daisy na dobrotvornoj zabavi i slučajno sam spomenula da imam mladog vajmarskog ptičara koji mi zadaje mnogo problema. On zlostavlja naša dva druga, mnogo manja psa, a mi ne znamo kako da ga zaustavimo. Biste li bili toliko ljubazni da me nazovete, pa ćemo se dogovoriti kada ćete doći do mene."Tu je također bio telefonski broj nekog mjesta izvan Londona i ja sam je nazvala. Javila se i rekla da živi u blizini St. Albansa, pa smo se dogovorile da ću je sutra posjetiti.
U međuvremenu sam se morala pozabaviti potištenim irskim seterom. Slijedeće jutro očistila sam ordinaciju, a onda otišla iza ugla – zaustavila sam se da odgovorim na pitanje kiropraktičara o tome kako sam se snašla, pa sam kupila kekse i cvijeće. Potom sam stavila Hermana u kuhinju – on se ne druži s klijentima, zatim su se u deset i pol pojavili Fiona i Miles Green. Bili su mojih godina, zgodni, lijepo odjeveni i očito uspješni, jer su živjeli u Notting Hill Gateu. Skuhala sam im kavu, a onda sjela za stol, promatrajući psa koji je izgledao prilično žalosno, dok su oni sjedili jedno do drugoga na kauču.
– Mi smo veoma zaposleni – objašnjavala je Fiona grickajući čokoladni keks – ali... vidite, Sinead je naš ponos i radost... Sinead je ležala na sagu, a glavu je naslonila na šape – ...i mislili smo da bi joj dobro došla psihološka podrška.
– Ona zaista izgleda potišteno – rekla sam i zapisivala bilješke. – Irski seteri su inače vrlo živahni. – Kada je ovakvo ponašanje počelo?
– Prije tri mjeseca – odgovorila je gđa Green.
– Ne, malo kasnije – ispravio je njezin muž nježno.
– Mislim daje počelo prije šest tjedana.
– Ne, nije – planula je. – Počelo je prije tri mjeseca. Misliš da ne bih primijetila takvo što – na svom vlastitom psu? Diskretno sam zapisala zamjena za dijete i bračne napetosti.
– Na našem psu – rekao je. Sinead je podignula glavu i tjeskobno ih pogledala.
– U redu je, dušo – rekla je Fiona i nagnula se da je pogladi. – Sve je u redu. Mama i tata nisu ljuti.
– Koliko je stara? – pitala sam. – Dvije godine?
– Malo manje. Imamo je oko godinu i pol.
– Je li doživjela neke određene traume? Je li se, na primjer, potukla s nekim drugim psom? Možda ju je zamalo udario auto?
– Ne. Ništa od toga – rekla je Fiona. – Ja radim kod kuće, pa sam s njom cijeli dan. Samo znam daje stalno utučena i da samo leži u svojoj košarici. Slama mi se srce – dodala je, a glas joj je iznenada zadrhtao.
– Gospođo i gospodine Green, ne želim ulaziti u vaš osobni život, ali... Ima li u vašem obiteljskom životu nekih stresova na koje bi ona mogla reagirati? Ovo je bilo retoričko pitanje. Očito ih je bilo.
– Pa, ne, ne... zapravo – Fiona je odgovorila i u obranu prekrižila ruke.
Vidjela sam daje njezin muž zakolutao očima. – Ma daj, Fi – rekao je žarko. – Znaš da imamo problema. Mislim da je to važno. Govorim to cijelo vrijeme. Pogledao me. – Vidite...
– Ne želim razgovarati o tome! – viknula je.
– Ali, moglo bi biti važno – protestirao je Miles.
– Ali, to je osobnol – U redu je, gđo Green – umiješala sam se. – Ne morate mi reći ništa što ne želite. Ali, moram vam reći da mene veže kod povjerljivosti, što znači da ću sve što mi kažete ponijeti sa sobom u grob.
– Onda u redu – uzdahnula je. Otvorila je svoju torbicu i izvadila rupčić, muž joj je stisnuo ruku u znak ohrabrenja. – Već godinama pokušavam zatrudnjeti – tiho je objašnjavala. – Zbog toga smo kupili Sinead, da nas odvuče od stresa. Ove godine napravila sam umjetnu oplodnju, ali naša prva dva pokušaja nisu uspjela.
– Pa, to bi izazvalo napetosti u svakoj vezi, ma koliko bila sretna – rekla sam. Oboje su kimnuli glavom. – Psi su iznimno osjetljivi na promjene i ja mislim da se to događa sa Sinead. Mislim da biste je trebali pokušati zaštititi od emocionalnog stresa tako da se malo manje svađate kad je ona u istoj prostoriji s vama.
– No, ona nije samo potištena – rekla je Fiona. – Ona se čudno ponaša. Na primjer, počela je krasti stvari.
– Zbilja?
– Da. Jako čudne stvari, primjerice Milesove košulje iz košare za rublje.
– Možda u tome nalazi utjehu kad on nije kod kuće.
– Ali, ona krade i stare kutije za jaja. Prije nekoliko dana uzela je pet praznih plastičnih lončića za cvijeće iz vrta, jednog po jednog, i stavila ih u svoj krevet. Slagala ih je tako pažljivo. Skoro nježno, kao da ih je voljela. To je bilo čudno. Nismo znali što da mislimo. Ah!
Ustala sam i otišla do Sinead, nježno je okrenula na bok i podigla njenu dlaku. Njezin je trbuščić bio pomalo zaobljen i ružičast.
– Je li bila u blizini drugog psa?
– Nije.
– Jeste li sigurni?
– Da, sigurni smo. Kada se zadnji put tjerala, držali smo je u kući.
– Onda ona ima fantomsku trudnoću. Zato je toliko potištena. Ženke koje se nikada nisu parile mogu postati vrlo čudne. Umire se, ostaju u svojim krevetima, koje pažljivo urede jer, zapravo, grade gnijezdo. Onda traže predmete koje mogu staviti u svoj dom, a majka uzima kutije za jaja i lončiće. One čak pokazuju neke simptome trudnoće, kao što je to slučaj s njom. Pogledajte njezine bradavice. Fiona je otvorila usta.
– Moj Bože!
– Da ima kratku dlaku, vi biste to primijetili, ali ona ima dugu dlaku koja sve to pokriva.
O tome je riječ. Fantomska trudnoća. Viđala sam to radeći kao veterinarka.
– Shvaćam.
– Dakle, nemojte misliti da ona ima psiholoških problema ili neku vrstu depresije, jer nema. Ona samo želi biti mama.
Gospođa Green je protrljala oči. – Možda ona tako suosjeća sa mnom.
– Mi smo je planirali sterilizirati – rekao je Miles.
– Mogu li vam nešto predložiti?
Oboje su se složili. – Nemojte to učiniti. Ili, nemojte još. Zašto joj ne dopustite da ima štence?
– Zapravo... to je dobra ideja – rekao je Miles polako. Odjednom se nasmijao. – Nismo se toga sjetili.
– Lijepo je da ženke barem jednom imaju štence – rekla sam – inače, pa... – slegnula sam ramenima – mogu biti pomalo tužne.
– Oh – rekla je Fiona – shvaćam. Mogli bismo imati štence. To bi moglo biti zabavno, zar ne, dragi? Miles je kimnuo glavom. – Možda nećemo imati dijete, ali ćemo imati nekoliko slatkih malih štenaca.
– U redu – dodala sam – to bih ja učinila da sam na vašem mjestu.
– Pa, to je vrlo dobar savjet – rekla je Fiona i ustala.
– Osjećam se prilično zatečeno. Nasmijala mi se u suzama.
– Hvala vam.
– Nema na čemu. I mene su nekako preplavile emocije.