P r vo poglavlje
2000.
Izgleda li ovako život u cetrdesetoj? Doista? Meredith je prošle godine prestala
biti gospodica, te postala gospoda. Samo tako, bez prijelaznog razdoblja. Još
gore, koža joj je pocela gubiti elasticnost. Sicušne bore zamijenile su mjesta
koja su nekoc bila glatka. Njezin vrat bio je deblji, bez sumnje. Još nije
posijedjela; to je bila jedina blagodat. Njezina kestenjasta kosa, prakticna
bubikopf frizura do ramena, još uvijek je bila gusta i sjajna. No otkrivale su je
oci. Izgledala je umorno. Ne samo u šest ujutro.
Okrenula se od ogledala, svukla svoju staru majicu i obukla crnu trenirku,
kratke carape i crnu majicu dugih rukava. Skupila je kosu u kratki konjski rep,
izašla iz kupaonice i ušla u zamracenu spavacu sobu, gdje se, zbog tihih
zvukova koje je ispuštao njezin suprug pri hrkanju, skoro opet uvukla u krevet.
U prošlosti bi ucinila baš to, privila bi se uz njega.
Izlazeci iz sobe zatvorila je vrata uz škljocaj i krenula niz hodnik do stepenica.
Pod blijedim sjajem staromodnih nocnih svjetala, prošla je kraj zatvorenih
vrata djecjih soba. No ona više nisu bila djeca. Ji llian je bila
devetnaestogodišnjakinja i studentica druge godine na UCLAu koja je sanjala o
tome da postane lijecnica, a Maddy —
Meredithina mala — bila je osamnaestogodišnjakinja i brucošica na
Vanderbiltu. Bez njih, ovaj se dom — i Meredithin život — cinio pustijim i
tišim no što je ocekivala. Posvetila je dvadeset godina svog života kako bi bila
onakva majka kakvu sama nije imala, i uspjela je u tome. Ona i njezine kceri
postale su najbolje prijateljice. Zbog njihove odsutnosti osjecala se prepuštena
slucaju, pomalo besciljno. Znala je da je to budalasto. Imala je puno posla.
Samo su joj nedostajale djevojke, to je sve.
Krenula je dalje. U posljednje vrijeme cinilo se da je to najbolji nacin da svlada
situacije.
Dolje u dnevnom boravku zaustavila se dovoljno dugo da upali svjetiljke na
božicnom drvcu. U predvorju su psi skocili na nju, lajuci i mašuci repovima.
Pompea
-11-
"Luke, Leia, bez skakanja", izgrdila je haskije, ceškajuci ih iza ušiju dok ih je
vodila do stražnjih vrata. Kad ih je otvorila, uletio je hladan zrak. Protekle noci
opet je padao snijeg. Iako je još uvijek bilo mracno tog jutra sredinom
prosinca, mogla je razabrati blijedi biserni sjaj ulice i polja. Njezin dah
pretvorio se u maglicasto perje.
U trenutku kad su svi bili vani te krenuli, bilo je 6.10, a nebo je bilo tamne
purpurnosive boje.
Baš na vrijeme.
Meredith je prvo trcala sporo kako bi se priviknula na hladnocu. Kao što je
cinila svako jutro radnog tjedna, trcala je pošljuncanom cestom koja je
prolazila kraj kuce njezinih roditelja sve do jedne uske ulice koja se otprilike
kilometar i pol uspinjala brežuljkom. Otamo je pratila zavoj do golfterena pa
potom krenula natrag. Tocno šest kilometara. To je bila rutina koju je rijetko
propuštala; ustvari nije imala izbora. Sve vezano uz Meredith bilo je veliko po
prirodi. Bila je visoka, imala široka ramena, zaobljene kukove i velika stopala.
Cak su se i njezine crte lica cinile previše izražajnima za njezino blijedo, ovalno
lice — imala je velika usta u stilu Julije Roberts, ogromne smede oci, guste
obrve i gustu kosu. Samo je uz stalno vježbanje, pažljivu dijetu, dobra sredstva
za kosu i par velikih škarica mogla izgledati dobro.
Skrenuvši u svoju ulicu, izlazece sunce osvjetljavalo je planine, a vrhovi
pokriveni snijegom poprimili su ljubicastu i ružicastu boju.
S obje strane, tisuce golih, tankih stabala jabuke virilo je kroz snijeg i
nalikovalo na smede šavove na bijeloj tkanini. Taj plodni komad zemlje
pripadao je njezinoj obitelji vec pedeset godina, a u sredini, visoko i ponosno,
uzdizao se dom u kojem je odrasla. Belye Nochi. Cak je i u polumraku
djelovao apsurdno neumjesno i razmetljivo.
Meredith je nastavila trcati uzbrdo, sve brže i brže, dok gotovo više nije mogla
disati te pocela osjecati bol u slabinama.
Zaustavila se pred svojim prednjim trijemom u trenutku kad se dolina punila
sjajnom, zlatnom svjetlošcu. Nahranila je pse i požurila gore. Ušla je u
kupaonicu u trenutku u kojem je Jeff izlazio iz nje. Samo ogrnut rucnikom, s
još uvijek mokrom, prosijedom, plavom kosom, okrenuo se postrance kako bi
ona prošla, a ona je ucinila istu stvar. Oboje su šutjeli.
U 7.20 sušila je kosu, u 7.30 — tocno na vrijeme — odjenula je crne traperice i
prikladnu zelenu košulju za posao. Malo olovke za oci, nešto rumenila i
Pompea
-12-
maskare, sloj ruža za usne, i bila je spremna za polazak.
Dolje je ugledala Jeffa za kuhinjskim stolom kako sjedi u svom uobicajenom
stolcu i cita The New York Times. Psi su spavali kraj njegovih nogu.
Otišla je do lonca za kavu, usula sebi jednu šalicu . "Hoceš još kave?"
"Imam dovoljno", rekao je ne dižuci pogled.
Meredith je umiješala sojino mlijeko u svoju kavu promatrajuci kako se mijenja
boja. Palo joj je na pamet da su ona i Jeff u posljednje vrijeme razgovarali s
neke distance, poput stranaca — ili otriježnjenih partnera — i to samo o poslu
ili djeci. Bezuspješno se pokušavala sjetiti kad su posljednji put vodili ljubav.
Možda je to bilo normalno. Sigurno jest. Nakon toliko godina braka, vrlo je
vjerojatno da ce doci do tihih razdoblja. No ipak ju je ponekad rastuživalo
sjecanje na to koliko su nekoc bili strastveni. Imala je cetrnaest godina kad su
prvi put izašli (gledali su film Mladi Frankenstein; još im je uvijek bio jedan od
omiljenih filmova), i posve iskreno, tad je posljednji put doista pogledala nekog
drugog momka. To joj se sad cinilo neobicnim, nije se smatrala romanticnom
ženom, no prakticki se zaljubila na prvi pogled. Otkad zna za sebe, on je bio
dio njezina života.
Rano su se vjencali — previše rano; doista — a ona je išla za njim na koledž u
Seattle, radeci nocu i vikendima u zadimljenim barovima kako bi mu platila
školarinu. Bila je sretna u njihovu neudobnom, sicušnom stanu u sveucilišnoj
cetvrti. Zatrudnjela je na posljednjoj godini studija. Isprva ju je to užasnulo.
Brinula se da nalikuje na majku i da roditeljstvo nece biti ugodno iskustvo. No
otkrila je, uz duboki osjecaj olakšanja, da je puka suprotnost svoje majke.
Možda je pomoglo to što je bila mlada. Zna se da mama nije bila mlada kad se
rodila Meredith.
Jeff je odmahnuo glavom. To je bila sitna gesta, jedva pokret, ali vidjela ju je.
Ona je oduvijek bila uskladena s njim, i u posljednje je vrijeme njihovo
uzajamno razocaranje stvaralo zvukove, poput prodornog zvižduka koji su
samo oni mogli cuti.
"Molim?" rekla je.
"Ništa."
"Nisi bez razloga odmahnuo glavom. Što je?"
"Pitao sam te nešto."
"Nisam te cula. Pitaj me ponovno."
"Nema veze."
Pompea
-13-
"Dobro." Uzela je kavu i krenula prema blagovaonici.
To je ucinila stotinu puta, no dok je prolazila ispod staromodnog lustera s
beskorisnim komadicem plasticne imele, njezin se stav promijenio.
Promatrala se iz neke udaljenosti: cetrdesetogodišnja žena, drži šalicu kave,
gleda u dva prazna mjesta za stolom, supruga koji je još uvijek tu, i u djelicu
sekunde pitala se kakav je život ta žena mogla imati. Da se nije vratila kuci da
upravlja vocnjakom i podigne djecu. Da se nije udala toliko mlada. Kakva je
žena mogla postati?
A zatim je sve to nestalo poput mjehurica od sapunice, i ona je bila tamo gdje
pripada.
"Hoceš li biti kod kuce za veceru?"
"Zar to nisam uvijek?"
"Sedam sati", rekla je.
"Svakako", rekao je, okrenuvši stranicu. "Odredimo vrijeme."
*
Meredith je u osam sati bila za svojim stolom. Kao i obicno, stigla je prva i
paleci svjetla prolazila je na kocke podijeljenim prostorom u skladištu na
drugom katu. Prošla je kraj oceva ureda — trenutacno praznim — zaustavivši
se samo onoliko dugo da baci pogled na plakete kraj njegovih vrata. Trinaest
su ga puta izabrali za Uzgajivaca godine i njegovi su ga konkurenti još uvijek
redovno pitali za savjet. Nije bilo važno što se samo povremeno pojavljivao u
uredu i što je posljednjih deset godina bio gotovo umirovljen. On je još uvijek
bio zaštitno lice vocnjaka Belye Nochi, covjek koji je utirao put jabukama
Golden Delicious u ranim šezdesetim godinama. Granny Smith u
sedamdesetima, i zauzeo se za Braeburn i Fuji u devedesetima. Njegovi nacini
hladnog skladištenja radikalno su izmijenili posao te omogucili da se najbolje
jabuke izvoze na tržišta širom svijeta.
Ona je, dakako, imala ulogu u razvoju i uspjehu tvrtke. Pod njezinim se
vodstvom proširio prostor za hladno skladištenje i veliki dio njihova posla
danas bio je vezan skladištenje voca drugih uzgajivaca. Pretvorila je stari štand
s jabukama uz cestu u ducan u kojem su se prodavali rucno izradeni predmeti,
posebna jela i Belye Nochi memorabilije. U ovo vrijeme godine — za blagdana
— kad su vlakovi puni turista stizali u Leavenworth na svecanost paljenja drva
poznatu širom svijeta, prilican broj turista posjecivao je i ducan.
Pompea
-14-
Prvo je podigla slušalicu i nazvala svoju mladu kcer. Bilo je negdje oko
jedanaest sati u Tennesseeju.
*
"Halo", promrmljala je Maddy.
"Dobro jutro", vedro je rekla Meredith. " Cini se da je netko prespavao jutro."
"O, mama. Bog. Bila sam budna do kasno. Ucila sam."
"Madison Elizabeth", bilo je sve što je Meredith morala reci kako bi bilo jasno
što misli.
Maddy je udahnula. "Okej. Bila sam na zabavi udruženja studenata."
"Znam koliko je sve to zabavno, i kako želiš iskusiti svaki trenutak na koledžu,
ali tvoj je prvi završni ispit sljedeci tjedan. Utorak ujutro, zar ne?"
"Da."
"Moraš nauciti izbalansirati školske obaveze i zabavu. Zato digni svoje bijelo
dupe iz kreveta i idi na predavanje. To je životna vještina — zabavljati se cijelu
noc i dici se na vrijeme."
"Svijet nece stati ako ne odem na jedno predavanje iz španjolskog."
"Madison."
Maddy se smijala. "Okej, okej. Ustajem. Španjolski 101, sti žem. Hasta la vista...
baby."
Meredith se nasmiješila. "Nazvat cu te u utorak da vidim kako je prošao tvoj
govor. I, nazovi sestru. Pod stresom je zbog ispita iz organske kemije."
"Okej, mama. Volim te."
"I ja tebe volim, princezo."
Meredith je poklopila slušalicu i osjecala se bolje. Sljedeca tri sata bacila se na
posao. Ponovno je citala posljednji izvještaj o urodu kad je zazvonio telefon.
"Meredith? Otac vam je na liniji jedan."
"Hvala, Daisy." Primila je poziv. "Bog, tata."
"Mama i ja smo se pitali možeš li danas doci na rucak."
"Zatrpana sam poslom, tata"
"Molim te?"
Meredith nikad nije mogla odbiti oca. "U redu. Ali moram se vratiti do jedan."
"Izvrsno", rekao je, i u njegovu je glasu mogla cuti kako se smješka.
Pompea
-15-
Poklopila je slušalicu i vratila se poslu. U posljednje je vrijeme, zbog rasta
proizvodnje, pada potražnje i naglog skoka troškova izvoza i transporta, dane
provodila gašenjem uzastopnih požara, a današnji dan nije bio iznimka. Do
podneva se u donji dio lubanje uvukla glavobolja izazvana stresom te pocela
tutnjiti. No ipak se smješkala svojim zaposlenicima dok je napuštala ured i
prolazila hladnim skladištem.
Za manje od deset minuta zaustavila se pred garažom svojih roditelja.
Kuca je sa svojom verandom na dva kata u obliku tornjica i pomno izradenim
izrezbarenim ukrasima izgledala kao da je izašla iz ruske bajke, osobito u ovo
doba godine kad su na strehama i ogradama svjetlucala božicna svjetla. Bakreni
krov bio je danas bez sjaja zbog sivog zimskog vremena, no za vedra dana
sjajio je poput tekuceg zlata. Okružena visokim, elegantnim jablanima i
smještena na blagoj uzvisini koja je gledala na dolinu, ova je kuca bila toliko
slavna da su se turisti cesto zaustavljali kako bi je fotografirali.
Prepustiti majci da izgradi nešto toliko apsurdno neumjesno. Ruska daca, ili
vrtna kucica u državi Washington na Zapadnoj obali. Cak je i ime vocnjaka
bilo apsurdno. Belye Nochi.
Doista, Bijele noci. Ovdje su noci bile mracne poput novog asfalta.
To ne znaci da je majka marila za to što je okružuje. Opet je bilo po njezinu,
ništa drugo. Što god je Anja Witson poželjela, suprug joj je dao, i ocito je
poželjela bajkovit dvorac i vocnjak s ruskim imenom koje se ne može
izgovoriti.
Meredith je pokucala i ušla. Kuhinja je bila prazna, veliki lonac juhe lagano se
kuhao na štednjaku.
Svjetlost je u dnevnom boravku prodirala kroz velike zaobljene prozore na
sjevernom djelu sobe — slavni tornjic Belye Nochi. Drveni podovi sjajili su se
od zlatnog pcelinjeg voska na kojem je majka insistirala iako je podove
pretvarao u klizalište ako bi se tko usudio hodati u carapama. Golemi kameni
kamin dominirao je središnjim djelom sobe; nagomilana oko njega bila je
skupina bogato podstavljenih antiknih sofa i naslonjaca. Iznad kamina visjelo
je ulje na platnu s ruskom trojkom — romanticna kocija koju vuku prikladni
konji — koja klizi snježnim poljem. Cisti Doktor Živago. S njezine lijeve strane
visjelo je desetak fotografija ruskih crkava, a ispod njih bio je majcin
"molitveni kutak", na stolu izložene antikne ikone i jedna svijeca koja je gorjela
citavu godinu.
Pompea
-16-
Pronašla je oca na njegovu omiljenom mjestu na dnu sobe, uz bogato
ukrašeno božicno drvce. Ležao je ispružen na crvenim jastucima od angorske
vune na otomanu i citao. Njegova kosa, ono što je ostalo od nje u osamdeset i
šestoj godini, stršila je u sijedim cupercima s ružicastog tjemena. Previše
desetljeca provedenih na suncu njegovu je kožu naboralo i prekrilo mrljama, a
imao je pogled psa jazavcara cak i kad se smješkao, ali tužan izraz lica nikoga
nije mogao prevariti. Svi su voljeli Evana Whitsona. Bilo je nemoguce ne
voljeti ga.
Njegovo se lice ozarilo pri njezinu ulasku. Ispružio je ruku i cvrsto stisnuo
njezinu, a potom je pustio. "Mami ce biti jako drago vidjeti te."
Meredith se nasmiješila. To je bila igra koju su igrali godinama. Tata se
pretvarao da mama voli Meredith i Meredith se pretvarala da mu vjeruje.
"Sjajno. Je li na gornjem katu?"
"Jutros je nisam mogao izvuci iz vrta."
Meredith nije bila iznenadena. "Idem po nju."
Ostavila je oca u dnevnom boravku i kroz kuhinju ušla u svecanu
blagovaonicu. Kroz francuske prozore ugledala je veliki komad snijegom
prekrivenog tla, s mnogobrojnim uspavanim stablima jabuke u daljini. Bliže,
ispod magnolije stare pedeset godina s granama ukrašenim ledenim sigama,
nalazio se mali pravokutni vrt ograden antiknom ogradom od kovanog željeza.
Ukrašena kapija bila je isprepletena smedom biljkom penjacicom. Ljeti je
kapija bila puna zelenog lišca i bijelih cvjetova. Sad je svjetlucala od mraza.
I tu je bila ona: njezina osamdeset i nešto godišnja majka, zamotana u vunene
pokrivace, sjedila je na crnoj klupi u takozvanom zimskom vrtu.
Poceo je padati lagani snijeg; sicušne pahulje pretvorile su prizor u zamagljeno
impresionisticko platno na kojem ništa nije izgledalo dovoljno stvarno da bi se
moglo dotaknuti. Uredeni grmovi i bazen za ptice bili su prekriveni snijegom
pretvarajuci vrt u neobican, nadrealan svijet. Ocekivano, njezina je majka
sjedila usred njega, nepomicna, ruku skrštenih u krilu.
To je strašilo Meredith u djetinjstvu — sva ta osamljenost u njezinoj majci —
no odrastajuci to ju je zbunjivalo, a potom i razdraživalo. Žena majcinih
godina nije imala pravo sjediti sama na hladnoci. Njezina majka tvrdila je da je
to zbog uništenog vida, no Meredith joj nije vjerovala. Bilo je tocno da oci
njezine majke ne vide boje — mogla je vidjeti samo crnu i bijelu te nijanse sive
Pompea
-17-
— no Meredith to nije nikad, cak ni kad je bila dijete, smatrala dovoljnim
razlogom za gledanje u prazno.
Otvorila je vrata i izašla na hladnocu. Njezine cizme potonule su u snijeg koji
je sezao do gležnjeva; tu i tamo, škripali su smrznuti komadi ispod cipela, a
više no jedanput skoro se poskliznula. "Ne bi trebala biti vani, mama", rekla je,
približavajuci joj se. "Dobit ceš upalu pluca."
"Mora biti hladnije kako bih dobila upalu pluca. Samo je nekoliko stupnjeva
ispod nule."
Meredith je zakolutala ocima. Njezina majka uvijek je davala takve besmislene
komentare. "Imam samo sat vremena za rucak, stoga je bolje da udeš." Njezin
glas doimao se oštrim u mekoci padajuceg snijega, trznula se i poželjela da je
snizila ton zaobljenim samoglasnicima. Što je to u njezinoj majci izvlacilo ono
najgore iz nje? "Jesi li znala da me je pozvao na rucak?"
"Naravno", rekla je njezina majka, ali Meredith je osjetila da laže.
Majka se digla s klupe jednom laganom kretnjom, poput drevne boginje
navikle na obožavanje i divljenje. Njezino je lice bilo iznenadujuce glatko i bez
bora, njezina koža besprijekorna i gotovo prozirna. Imala je tijelo na kojem su
joj zavidjele druge žene. No njezine su oci ocrtavale njezinu ljepotu. Duboko
smještene i obrubljene gustim trepavicama, bile su neobicne plavozelene boje
išarane zlatnom. Meredith je bila sigurna da nitko nije mogao zaboraviti te oci.
Kako ironicno da oci takve neobicne nijanse nisu mogle vidjeti boje.
Meredith je majku primila za lakat, odvela od klupe, i tek je dok su hodale
uocila da su majcine ruke bile gole i plave.
"Pobogu. Ruke su ti plave. Trebala bi nositi rukavice na ovakvoj hladnoci "
"Ti ne znaš što je to hladnoca."
"Što god, mama." Meredith je tjerala majku uz stražnje stepenice u toplu kucu.
"Možda bih trebala pripremiti kupku kako bi se zagrijala."
"Ne želim da mi bude toplo, hvala ti. Cetrnaesti je prosinac."
"U redu", rekla je Meredith, promatrajuci drhtavu majku kako odlazi do
štednjaka kako bi promiješala juhu. Cupavi sivi vuneni pokrivac polagano je
skliznuo na pod.
Meredith je prostrla stol, i nekoliko dragocjenih trenutaka sobu je ispunila
buka, barem nešto što je nalikovalo na odnos.
"Moje djevojke", rekao je tata ulazeci u kuhinju. Bio je blijed i slabašan,
njegova nekoc široka ramena posve su se smanjila zbog gubitka težine.
Pompea
-18-
Prilazeci, spustio je ruke na njihova ramena, te privukao Meredith i majku k
sebi. "Obožavam kad smo zajedno za rucak."
Mama se strogo osmjehnula. "Kao i ja", rekla je svojim osornim,
akcentuiranim glasom.
"I ja", rekla je Meredith.
"Dobro. Dobro." Tata je kimnuo i otišao do stola.
Mama je donijela pladanj i još uvijek tople kriške kukuruznog kruha s
fetasirom i maslacem, stavila jednu na svaki tanjur i potom donijela zdjele s
juhom.
"Jutros sam propješacio vocnjak", rekao je tata.
Meredith je kimnula i sjela kraj njega. "Pretpostavljam da si uocio kraj polja
A?"
"Da. Ta padina brijega zadaje nam brige."
"Ed i Amanda brinu se o tome. Ne brini se za urod."
"Nisam se brinuo, zaista. Mislio sam na nešto drugo."
Jela je juhu, bila je izdašna i ukusna. Domace janjece okruglice u pikantnoj juhi
od šafrana s mekanom tjesteninom od jaja. Da nije ekstremno pažljiva, pojela
bi sve, te morala trcati još kilometar i pol ovo poslijepodne. "O, da?"
"Želim na to polje posaditi grožde."
Meredith je polagano spustila žlicu. "Grožde?"
"Golden Delicious više nisu naše najbolje jabuke." Prije negoli ga je uspjela
prekinuti, podigao je ruku. "Znam. Znam." Izgradili smo ovo mjesto
zahvaljujuci njima, no vremena se mijenjaju. Trebamo jabuke koje se bolje i
duže mogu skladištiti i prevoziti. Moramo se nastaviti mijenjati i proširivati
asortiman. Vino je u modi. Mislim da bismo mogli raditi ledeno vino i barem
imati kasnu berbu."
"U ovim vremenima, tata? Azijska tržišta se smanjuju i transport našeg voca
stoji nas citavo bogatstvo. Sve je više konkurencije. K vragu, dobit nam je
prošle godine pala za dvanaest posto, a ni ove godine ne izgleda ništa bolje.
Jedva preživljavamo."
"Trebala bi slušati oca", rekla je mama.
"O, molim te, mama. Nisi bila u skladištu otkad smo obnovili sustav hladenja.
A kad si posljednji put barem pogledala izvještaj s kraja godine?"
"Dosta", rekao je tata s uzdahom. "Nisam želio zapoceti raspravu."
Pompea
-19-
Meredith je ustala. "Moram se vratiti na posao."
Meredith je odnijela zdjelu do sudopera i oprala je. Zatim je preostalu juhu
spremila u plasticnu posudu, stavila je u nevjerojatno puni frižider te oprala
lonac. Udario je o cjedilo uz zveket koji se doimao glasnim u sobi ispunjenoj
tišinom. "Bilo je izvrsno, mama. Hvala." Kratko se pozdravila te izašla iz
kuhinje. U predvorju je obukla kaput. Bila je vani na trijemu, udisala oštar,
ledeni zrak kad joj je prišao tata.
Morala se nasmiješiti. Obožavala je to što nije mogao podnijeti da ode ljutita.
"Dobro sam, tata."
"Znaš kakva je tijekom prosinca i sijecnja. Teško podnosi
zimu."
"Znam."
Zagrlio ju je, te cvrsto držao. "Vas dvije morate se više truditi."
Meredith nije mogla a da ne bude povrijedena. Slušala je to od njega citav svoj
život; samo jedanput htjela je cuti kako kaže da bi se mama trebala više
potruditi. "Hocu", rekla je, zaokruživši njihovu malu bajku kao što je uvijek
cinila. I doista ce se potruditi. Uvijek je to cinila, no ona i njezina majka nikad
nece postati bliske. Previše se toga dogodilo što se ne može promijeniti.
"Volim te, tata", rekla je, poljubivši ga u obraz.
"I ja tebe volim, Meredoodle." Nasmiješio se. "I razmisli o groždu. Možda ipak
mogu biti još i vinar prije no što umrem."
Mrzila je takve šale. "Jako smiješno." Okrenuvši se, krenula je prema svom
automobilu i upalila motor. Prebacivši terenac u vožnju unatrag, okrenula se.
Kroz snijeg na vjetrobranu koji je nalikovao na cipku, vidjela je svoje roditelje
kroz prozor dnevnog boravka. Tata je privukao majku k sebi i poljubio je.
Oklijevajuci, poceli su plesati, iako vjerojatno nije svirala glazba u kuci.
Njezinu ocu nije bila ni potrebna; uvijek je govorio da u svom srcu nosi
ljubavne pjesme.
Meredith se odvezla od te intimne scene, no sjecanje na to što je vidjela ostalo
je s njom. Ostatak radnog dana, dok je analizirala razlicite aspekte pogona
tražeci nacine da poveca profit, i dok je sjedila na beskrajnim sastancima
vezanim uz upravljanja i planiranja, prisjecala se toga koliko su se njezini
roditelji doimali zaljubljenima.
Ustvari nikad nije mogla shvatiti kako žena može toliko strastveno obožavati
Pompea
-20-
svog supruga, a istovremeno prezirati svoju djecu. Ne, to nije bila istina. Mama
nije prezirala Meredith i Ninu. Jednostavno nije marila za njih.
"Meredith?"
Naglo je digla pogled. Na trenutak se izgubila u vlastitom svijetu i zaboravila
gdje je. Za svojim stolom. Citajuci izvještaj o kukcima. "O, Daisy, oprosti.
Izgleda da nisam cula tvoje kucanje."
"Idem kuci."
"Zar je vec toliko kasno?" Meredith je bacila letimican pogled na sat. Bilo je
6.37. "Sranje. Mislim, do davola. Kasnim."
Daisy se nasmijala. "Uvijek radiš dokasno."
Meredith je pocela slagati svoje papire u uredne hrpe. "Pazi kako voziš,
gospodice Daisy" — to je bila stara šala no obje su se nasmijale — "i nemoj
zaboraviti da Josh iz odbora za jabuke stiže u devet na sastanak. Trebat ce nam
krafne i kava."
"Dogovoreno. Laku noc."
Meredith je spremila stol za sutra i potom izašla.
Snažno je padao snijeg i zamagljivao pogled kroz vjetrobran. Brisaci su radili
najvecom brzinom, no ipak se teško moglo išta razabrati. Svaki par prednjih
svjetala koji su joj dolazili u susret trenutacno bi je zaslijepio. Iako je poznavala
cestu kao svoj džep, usporila je, te se držala ruba ceste. To ju je podsjetilo na
jedini put kad je pokušavala nauciti Maddy kako se vozi po snijegu. Ta
uspomena ju je nasmijala. To je snijeg, mama. A ne led. Ne moram voziti ovoliko
sporo. Brže bih pješacila doma.
To je bila Maddy. Uvijek u žurbi.
Kod kuce, Meredith je zalupila vratima i požurila u kuhinju. Kratak pogled na
sat otkrio joj je da kasni. Opet.
Spustila je svoju torbu na pult. "Jeff"
"Tu sam."
Pratila je njegov glas do dnevnog boravka. Stajao je za barom koji su ugradili
krajem osamdesetih, i tocio pice. "Oprosti, kasnim. Snijeg "
"Da", rekao je. Oboje su znali da je kasno krenula. "Želiš nešto popiti?"
"Svakako. Bijelo vino." Pogledala ga je, ne znajuci što osjeca. Bio je zgodniji
no ikad, sa svojom tamno plavom kosom koja je tek sad pocela sijedjeti oko
sljepoocnica, snažnom, cetvrtastom bradom i uvijek nasmiješenim ocima sivim
poput celika. Nije trenirao, jeo je poput konja, no još je uvijek imao blijedu put
Pompea
-21-
i žilavo tijelo koje kao da ne stari. Bio je obucen u svom uobicajenom stilu —
izblijedjele traperice i stara Pearl Jam majica.
Dodao joj je cašu s vinom. "Kakav ti je bio dan?"
"Tata želi saditi grožde. A mama je opet bila u zimskom vrtu. Dobit ce upalu
pluca."
"Tvoja je majka hladnija no bilo koja poljana vjecnog snijega."
Na trenutak je osjetila godine koje su ih vezivale, sve te veze koje je vrijeme
stvorilo. Oblikovao je mišljenje o njezinoj majci prije više od dvadeset godina,
i ništa se nije dogodilo što ga je moglo promijeniti. "Amen." Naslonila se na
zid. Najedanput ju je ubrzani dan — tjedan, mjesec — šcepao, i zatvorila je
oci.
"Uspio sam napisati jedno poglavlje danas. Kratko je. Samo sedam stranica, ali
mislim da je dobro. Napravio sam ti kopiju. Meredith: Mere?"
Otvorila je oci i vidjela kako gleda u nju. Blago se namrštio, pojavile su mu se
bore medu ocima, a ona se pitala je li rekao nešto važno. Pokušala se sjetiti no
nije mogla. "Oprosti. Dug dan."
"Imaš ih dosta u posljednje vrijeme."
Nije znala cuje li optužujuci ton u njegovu glasu ili se radilo samo o pukoj
iskrenosti. "Znaš kakva je situacija zimi."
"I u proljece. I ljeti."
Dobila je odgovor: optuživanje. Još prošle godine pitala bi ga što nije u redu
medu njima. Rekla bi mu koliko se izgubljenom osjeca u bezbojnim detaljima
svog svakodnevnog života i koliko joj nedostaju djevojke. No takva vrsta
intimnosti cinila se nemogucom u posljednje vrijeme. Nije bila posve sigurna u
to kako se to dogodilo, ili kada, no cinilo se da je udaljenost medu njima sve
veca, poput mrlje od tinte koja na svemu ostavlja tragove. "Da,
pretpostavljam."
"Idem u ured", rekao je iznenada, posegnuvši za jaknom koju je prebacio
preko naslona stolca.
"Sad?"
"Zašto ne?"
Pitala se je li to doista pitanje. Je li želio da ga zaustavi, da mu da razlog da
ostane, ili je želio otici? Nije bila sigurna, i doista, trenutacno nije ni marila za
to. Bilo bi lijepo pripremiti toplu kupku, popiti cašu vina i ne morati razmišljati
Pompea
-22-
o tome što reci za vecerom. Još bolje što uopce ne mora kuhati veceru.
"Onako."
"Da", rekao je i poljubio je u obraz. "To sam i mislio."

Drugo poglavlje
Bila su potrebna dva tjedna pješacenja kroz prašumu kako bi pronašli lovinu.
Uzbunili su ih kukci; i zadah smrti.
Nina je stajala kraj vodica koji ju je odveo ovamo. U jednom jezovitom
trenutku doživjela je sve: muhe koje su zujale nad cistinom, licinke zbog kojih
je krvava lešina mjestimice bila posve bijela, nepomicnost africke džungle, a to
je znacilo da su grabežljivci i lešinari u blizini, da vrebaju.
Zatim je prizor pocela dijeliti na manje dijelove, gledati ga poput fotografa.
Izvukla je svjetlomjer i kratko provjerila situaciju. Nakon toga odabrala je
jednu od svojih triju kamera koje su joj visjele oko vrata, i usredotocila se na
raspadnuto, krvavo tijelo planinske gorile.
Klik.
Kružila je oko njega, i dalje usredotoceno fotografirajuci. Mijenjala je kamere,
namještala lece, provjeravala svjetlo. Osjetila je adrenalin. Osjecala se doista
živom samo kad bi fotografirala. Imala je dobro oko, to je bio njezin veliki dar
kao i njezina sposobnost da se izolira od onog što se zbiva oko nje. Jedno nije
bilo moguce bez drugog. Sjajan fotograf prvo mora vidjeti, a potom osjetiti.
Napravila je dovoljno dugu stanku kako bi ispod nosa stavila još malo kreme
Vicks, a zatim je cucnula kako bi izoštrila sliku prerezanog vrata. Odnekud je
cula zvuk povracanja; vjerojatno je to bio mladi novinar u Nininoj pratnji. Nije
se sad mogla brinuti o tome. Klik. Klik.
Krivolovce su zanimale samo glava, ruke i stopala. Dobro placeni predmeti.
Na svijetu je bilo mjesta u kojima se ruka gorile rabila kao pepeljara u biblioteci
nekog bogatog nitkova.
Klik. Klik.
Sljedecih sat vremena Nina je kadrirala i fotografirala, mijenjala kamere i lece
onoliko cesto koliko je trebala, stavljala rabljene filmove u kutije i oznacavala
ih prije negoli bi ih ugurala u džep prsluka. Kad je naposljetku pao sumrak,
krenuli su natrag dugackom, vrucom, skliskom stazom kroz džunglu. Zrak je
bio naelektriziran od zvukova — kukaca, ptica, majmuna — a nebo je bilo
Pompea
-24-
boje svježe krvi. Sunce boje narance igralo se skrivaca medu stablima. Iako su
svi cavrljali na putu gore, spuštanje je bilo tiho, ozbiljno. Nina se osjecala
najgore netom poslije snimanja. Ponekad je bilo teško zaboraviti što je vidjela,
pronaci svoju profesionalnu objektivnost. Cesto bi se usred noci slike pojavile
u obliku nocnih mora i probudile je iz dubokog sna. Cešce negoli je voljela
priznati, budila bi se sa suzama na obrazima.
U podnožju planine, stigli su do male naseobine koja je predstavljala grad u
ovom zabacenom dijelu Ruande. Tamo su se popeli u džip i vozili nekoliko
sati do centra za zaštitu gdje su postavljali još pitanja, a ona napravila još
fotografija.
"Gdo Nina?"
Stajala je kraj ulaza u centar i cistila lecu kad je cula kako netko izgovara
njezino ime. Odloživši kameru, digla je pogled i ugledala glavnog vodica centra
kraj sebe. Nasmijala se najsrdacnije što je mogla uzevši u obzir koliko je
umorna bila. "Zdravo, g. Dimonsu."
"Žao mi što vas gnjavim kad se puno toga dogada, ali zaboravili reci jako
važnu telefonsku poruku. Od gde Sylvie. Ona rekla da kažem da je nazovete."
"Hvala vam."
Nina je izvadila nezgrapan satelitski telefon iz torbe i odnijela svu opremu do
cistine u središtu kampa. Brza provjera kompasa otkrila je smjer satelita.
Izvadila je tanjur satelitskog telefona, stavila ga na do i usmjerila ga za šezdeset
stupnjeva prema sjeveroistoku. Zatim je spojila telefon na tanjur i ukljucila ga.
LCD konzola zasvijetlila je narancasto i pokazivala snagu signala. Kad je bio
dovoljno jak, birala je broj.
"Hej, Sylvie", rekla je kad joj se javila urednica. "Danas sam snimila fotografije
krivolovaca. Bolesni nitkovi. Daj mi, ovaj, deset dana da ti ih pošaljem?"
"Imaš šest dana. Mislimo ih staviti na naslovnicu."
Naslovnica. Njezina omiljena rijec. Neke su žene obožavale dijamante, ona je
obožavala naslovnicu Timea. Ili National Geogra phica. Nije bila izbirljiva.
Ustvari, nadala se da ce jednog dana dobiti naslovnicu i oko šesnaest stranica
za svoj fotografski esej naslovljen "Žene ratnice širom svijeta." Njezin omiljeni
projekt. Cim ga dovrši — kad god bi se to, do vraga, moglo dogoditi — postat
ce freelancer. "Dobit ceš ih. A potom cu se naci s Dannyjem u Namibiji."
"Sretnice. Poševi se za mene. Ali planiraj se vratiti na posao sljedeci petak.
Nasilje u Sierra Leoneu ponovno eskalira. Mirovni pregovori ce propasti.
Pompea
-25-
Želim te tamo prije Božica."
"Znaš mene", rekla je Nina. "U trenu spremna za let."
"Obecavam da cu zvati samo ako izbije neki novi rat", rekla je Sylvie.
"A sad se idi poševiti, a ja cu se pokušati sjetiti što je to uopce."
Nekoliko dana kasnije Nina je bila u Namibiji, u unajmljenom Land Roveru s
Dannyjem za volanom.
Tek je bilo sedam sati ujutro, a prosinacko sunce vec je bilo sjajno i toplo. Do
jedan sat temperatura ce dostici oko 46 stupnjeva celzija, a moglo bi postati još
i vruce. Cesta — ako bi je se tako moglo nazvati — bila je ustvari rijeka
gustog, crvenkasto sivog pijeska koji je gutao gume automobila te ih okretao
prvo u jednom smjeru pa potom u drugom. Nina se držala za rucku vrata,
sjedila uspravno i pokušavala pretvoriti tijelo u amortizer, prepuštajuci se
vožnji.
Drugom rukom držala je kameru koja joj je visjela oko vrata kako joj se remen
ne bi urezao u kožu. Kameru i lecu zamotala je u majicu — ne baš
profesionalan nacin borbe protiv prašine, ali tijekom svih godina provedenih u
Africi, pokazao se kao najbolji kompromis izmedu zaštite i uporabe. Ovdje
ponekad imaš samo tren da zgrabiš kameru i fotografiraš, te nimalo vremena
za prtljanje s remenjem ili kucištima.
Gledala je u pusti, užareni krajolik. Dok su sati prolazili, a oni se udaljavali od
bilo cega nalik na civilizaciju ulazeci dublje u jednu od posljednjih divljina
južne Afrike, uocavala je sve više krda izgladnjelih životinja kraj isušenih
rijecnih korita. U ovoj ljetnoj vrucini padala su na koljena, umirala na mjestu
cekajuci kišu. Posvuda su ležale izblijedjele kosti.
"Jesi li sigurna da želiš pronaci Himbe?" pitao je Danny, nacerivši joj se dok su
jurili postrance i skoro zapeli u pijesku. Zbog blata na licu njegovi su se bijeli
zubi i plave oci cinili zapanjujuce svijetlima. Njegova do ovratnika duga kosa i
košulja bili su prekriveni prašinom. "Vec mjesecima nismo proveli tjedan dana
sami."
Takozvana cesta opet je bila prohodna, a ona je podigla svoju kameru i
promatrala ga kroz vizir. Zumirala ga je i malo proširila kadar. Vidjela ga je
toliko jasno kao da se radi o strancu: zgodnom tridesetdevetogodišnjem Ircu s
izraženim jagodicnim kostima i nosom koji je više puta bio slomljen. Pub se
Pompea
-26-
bori poput djecaka, znao je govoriti, i baš sada, dok je gledao naprijed
usredotocen na cestu, mogla je vidjeti sicušne bore od mrštenja oko njegovih
usta. Bio je zabrinut da je prihvatio loš prijedlog na pogrešnoj cesti, iako to
nikad ne bi priznao. On je bio ratni dopisnik i naviknut "biti u govnima", kao
što je volio reci, naviknut da prati pricu od jednog kraja svijeta do drugog. Cak
i ako se nije radilo o njegovoj prici.
Pritisnula je okidac.
Nasmiješio joj se, a ona je još jedanput pritisnula okidac. "Kad sljedeci put
poželiš fotografirati žene, predlažem konobarice u baru kraj bazena."
Nasmijala se i opet spustila kameru u krilo, prekrivši lecu poklopcem. "Dužna
sam ti uslugu."
"Dakako, ljubavi, utjerat cu taj dug, budi sigurna."
Nina se naslonila na razderano, neudobno sjedalo, pokušavala ne zatvoriti oci,
no bila je iscrpljena. Nakon dva tjedna potrage za krivolovcima kroz džunglu i
cetiri tjedna provedenih u Angoli prije toga, bila je umorna sve do kostiju.
Ipak je obožavala sve to. Nije bilo mjesta na svijetu na kojem bi radije bila, ili
posla koji bi radije radila. Snimiti "savršenu fotografiju" bila je zabava puna
adrenalina od koje se nikad nije umarala bez obzira na žrtve koje je morala
podnijeti na tom putu. Znala je to prije šesnaest godina, kad je kao
dvadesetjednogodišnjakinja s novinarskom diplomom u džepu i rabljenom
kamerom u naprtnjaci, krenula u potragu za svojom sudbinom.
Prvih nekoliko godina prihvacala je svaki posao koji je ukljucivao fotografa, ali
1985. dobila je svoju prvu veliku šansu. Na Live Aidu, koncertu za pomoc
gladnima, upoznala je Sylvie Porter, tada urednicu pocetnicu u Timeu koja je
Ninu uvela u posve novi svijet. Prije negoli se snašla, bila je na putu u Etiopiju.
Ono što je vidjela tamo, promijenilo je sve.
Njezine fotografije gotovo su odmah prestale biti samo slike i pocele pricati
price. Godine 1989. kad je tajfun Gay udario u Tajland i stotine tisuca ljudi
ostalo bez krova nad glavom, Ninina fotografija žene u blatnjavoj vodi do prsa
i uplakanim djetetom iznad glave, krasila je naslovnicu tjednika Time. Prije dvije
godine osvojila je Pulitzerovu nagradu za izvještavanje o gladi u Sudanu.
No put do uspjeha nije bio jednostavan.
Poput plemena Himba iz ove regije, ona je morala postati nomad. Mekani
madraci, ciste plahte i tekuca voda bili su luksuz bez kojeg je naucila živjeti.
"Pogledaj. Tamo", rekao je Danny i pokazivao prstom.
Pompea
-27-
Isprva je vidjela narancasto i crveno nebo puno prašine. Svijet se cinio
sprženim i zaudarao je na dim. Postepeno su se siluete na grebenu pretvorile u
mršave, ponosne ljude koji su zurili u prljavi Land Rover i njegove, još prljavije
putnike.
"Jesu li to oni?" pitao je.
"Sigurno."
Kimnuvši, prešao je posljednju udaljenost izmedu njih i grebena, te na zavoju
isušenog rijecnog korita parkirao vozilo i izašao.
Pleme Himba povuklo se natrag promatrajuci ih.
Danny im se polagano približavao znajuci da ce im se predstaviti voda. Nina
ga je slijedila.
Zastali su ispred kolibe starješine. Sveta vatra gorjela je ispred nje i slala oblak
dima u, sada vec, ljubicasto nebo. Oboje su se sagnuli, kretali oprezno, i
pobrinuli se da ne produ ispred vatre. To bi se smatralo neuctivim.
Prišao im je poglavica. Potom su njih troje na nesavršenom svahiliju
ispregovarali novac i vodu za fotografije. Nina je ponijela petnaest galona za
razmjenu. To je bio silan dar za ljude koji su hodali kilometrima zbog vode.
Potom su Ninu i Dannyja primili kao da su njihovi najstariji prijatelji. Djeca su
se gurala oko njih, okružili su Ninu poput cerekajuceg, skakutajuceg copora.
Himbe su ih povukli sa sobom u selo i ponudili im tradicionalno jelo od
kukuruzne kaše i kiselog mlijeka, te ih zabavili. Kad je noc bila plava od
mjesecine, odveli su ih do zaobljene kolibe od blata, zvane rondoval, u kojoj su
zajedno ležali na prostiracu od košene trave i listova. Zrak je imao slatkast
miris po pecenom kukuruzu i suhoj zemlji.
Nina je legla na bok i okrenula lice prema Dannyju. Na sje iiovitom plavom
svijetlu njegovo se lice cinilo mladim, iako je, kao i ona, imao stare oci. To je
bio rizik koji je ovaj posao nosio sa sobom. Vidjeli su previše strašnih slika. No
to ih je povezivalo, to im je bilo zajednicko. Potreba da vide sve, bez obzira na
to koliko strašno bilo, da znaju sve.
Upoznali su se u napuštenoj kolibi u Kongu tijekom prvog rata. Oboje su se
zaklonili od najžešcih borbi; ona kako bi stavila novi film u kameru, a on kako
bi stavio zavoj oko rane na ramenu.
To ne izgleda dobro, rekla je. Mogu li ti pomoci i staviti zavoj?
Dignuo je pogled. Cini se da su uslišane moje molitve. Bog mi je poslao osobnog andela.
Pompea
-28-
Otad su zajedno proputovali citav svijet. Bili su u Sudanu, Zimbabveu,
Afganistanu, Kongu, Ruandi, Nepalu, Bosni. Postali su strucnjaci za Afriku, ali
odlazili su na sva mjesta koja su punila novinske naslovnice. Oboje su imali
stanove u Londonu koji su prvenstveno služili za skupljanje nepotrebne pošte,
poruka i prašine. Cesto su ih interesi odvodili na razlicita žarišna mjesta —
njega gradanskim ratovima, nju humanitarnim tragedijama — pa se ne bi
vidjeli mjesecima, što je Nini odgovaralo. Seks je bio još bolji zbog toga.
"Navršit cu cetrdeset sljedeci mjesec", rekao je tiho.
Obožavala je njegov akcent. I najjednostavnija recenica zvucala je neustrašivo
i seksi.
"Ne brini se, dvadesetpetogodišnjakinje još se uvijek onesvijeste kad te vide.
To je zbog tvog nekoc-sam-svirao-u-rock-bendu izgleda."
"To je bio punk-rock bend, ljubavi."
Privila se uz njega, poljubila ga u vrat dok se njezina ruka spuštala niz njegova
gola prsa. Njegovo tijelo odgovorilo je onoliko brzo koliko je ocekivala,
svukao ju je za nekoliko trenutaka i radili su ono što su oduvijek radili
najbolje.
Danny ju je poslije toga privio uza se. "Kako to da možemo razgovarati o
svemu osim o nama?"
"Tko je govorio o nama?"
"Rekao sam da imam skoro cetrdeset godina."
"A ja bih to trebala shvatiti kao uvod u razgovor? Meni je trideset i sedam.
"Što ako mi pocneš nedostajati kad odeš?"
"Znaš tko sam, Danny. Rekla sam ti to na samom pocetku."
"To je bilo prije cetiri godine, zaboga. Sve na svijetu se mijenja osim tebe,
pretpostavljam."
"Tocno." Okrenula se i priljubila svoje tijelo uz njegovo. Uvijek se osjecala
sigurnom u njegovim rukama, cak i kad su meci letjeli oko njih, i noci bile
ispunjene vriskovima. No veceras se vani culo samo pucketanje vatre, zujanje i
cvrcanje kukaca.
Odmakla se za milimetar, ali njegove su je ruke obujmile i zadržale na mjestu.
"Nisam postavio nikakav zahtjev", šapnuo joj je u uho.
Jesi, pomislila je i zatvorila oci. Nepoznata tjeskoba spustila se u dubinu
njezina želuca. Samo to još ne znaš.
Pompea
-29-
*
Na grebenu visoko iznad privremenog sela, Nina je cucala na rubu rijecnog
korita koji se odronjavao. Njezina bedra bila su užarena od napora da ostane
na mjestu. Bilo je šest sati ujutro, a nebo je bilo divna mješavina plavozelene i
narancaste boje; vec se nazirala snaga sunca.
Ispod nje je žena iz plemena Himba prolazila selom s teškom zdjelom na glavi
i djetetom u šarenom povoju privijenim uz grudi. Nina je podigla kameru i
zumirala telefoto lecu sve dok nije imala savršen pogled. Kao sve žene ovog
nomadskog africkog plemena, mlada žena hodala je nepokrivenih grudi i u
suknji od kozjeg krzna. Velika ogrlica od školjaka — koju kceri nasljeduju od
svojih majki kroz generacije, dragocjen predmet — svijetu je otkrivala da je
udana kao i njezina kosa. Pokrivena crvenožutom prašinom i životinjskom
mašcu od glave do pete kako bi zaštitila svoju kožu od zastrašujuceg sunca,
koža mlade majke imala je boju starih opeka. Njezini zglobovi, njezini
najintimniji dijelovi, bili su skriveni ispod niza tankih metalnih ogrlica koje su
zvonile dok je hodala.
Nesvjesna Ninine prisutnosti, žena se zaustavila kraj obale rijeke i pogledala
suhu pješcanu ranu na tlu gdje je trebala teci voda. Izraz na njezinu licu
promijenio se i postao gotovo beznadan kad se nagnula kako bi dodirnula
dijete. To je bio pogled koji je Nina vidjela kod žena širom svijeta, osobito u
vrijeme rata i razaranja. Strah od buducnosti koji prodire do kosti. Nigdje se
nije moglo otici po vodu.
Nina je to uhvatila kamerom te nastavila fotografirati dok žena nije ponovno
krenula, vratila se do svoje okrugle kolibe od blata i sjela u krug s ostalim
ženama. Zajedno kroz razgovor žene su pocele drobiti crvenožutu zemlju na
ravnim stijenama, skupljajuci pješcane ostatke u posudama od tikve.
Nina je prekrila lecu, uspravila se, te rastezala svoje bolne zglobove. Napravila
je stotine fotografije tog jutra, ali nije ih trebala pregledati kako bi znala da je
ona prava bila fotografija žene kraj ušca rijeke.
U svojim je mislima odrezala, uokvirila, otisnula i objesila sliku medu one
sjajne koje je sakupila. Jednog dana njezini ce portreti pokazati svijetu koliko
žene mogu biti snažne i mocne, i koja je cijena te snage.
Izvadila je film, oznacila kutijicu, spremila je i stavila novi film, zatim je
prošetala selom, smješkala se ljudima i dijelila slatkiše i vrpce i narukvice koje
je uvijek nosila sa sobom. Snimila je još jednu sjajnu fotografiju cetiriju Himba
Pompea
-30-
žena kako izlaze iz dimne i biljne saune. Na taj su se nacin održavale cistima u
zemlji bez vode. Žene su se na fotografiji držale za ruke i smijale. To je bila
slika koja je odražavala univerzalnu žensku povezanost.
Cula je kako se približava Danny. "Hej, ti."
Naslonila se na njega, bila je zadovoljna zbog snimki. "Divno je kakvi su
prema svojoj djeci cak i u bezizlaznim situacijama. Placem jedino kad vidim
njihova lica s djecom. Zašto je tako bez obzira na to što smo sve vidjeli?"
"Pratiš, dakle, majke. Mislio sam da se radi o ratnicima."
Nina se namrštila. Nikad nije razmišljala na taj nacin, i primjedba je bila
zbunjujuca. "Nisu to uvijek majke. Žene koje se bore za nešto. Koje svladavaju
bezizlazne situacije."
Osmjehnuo se. "Naposljetku si ipak romanticarka."
Ona se nasmijala. "Tocno."
"Jesi li spremna za pokret?"
"Mislim da sam dobila ono što sam htjela, da."
"Znaci li to da sljedecih tjedan dana možemo ležati kraj bazena?"
"Ne postoji ništa što bih radije radila." Spremila je svoju fotografsku opremu i
prepakirala njihovu odjecu dok je Danny razgovarao sa starješinom sela i platio
plemenu za fotografije. Ona je postavila svoj satelitski telefon na pustinjsko
tlo, razvukla srebrna krila i namještala ih dok nije pronašla signal.
Kao što je ocekivala, uredi casopisa bili su zatvoreni, stoga je ostavila poruku
svojoj urednici i obecala da ce je nazvati iz kolibe Chobe River u Zambiji.
Potom su se ona i Danny popeli u slupani, stari Land Rover, vozili se
mjesecevim krajolikom Kaokovelda, i uskocili u zrakoplov na putu za jug. U
sumrak su vec bili u kolibi Chobe River, na svojoj privatnoj palubi i promatrali
sunce kako zalazi za krdom slonova na drugoj obali. Posluživali su ih
džintonikom dok su stotinu metara dalje lavovi lovili kroz visoku travu.
U pomalo starom bikiniju, Nina se protegnula na luksuznom naslonjacu za
dvije osobe i zatvorila oci. Noc je mirisala na mutnu vodu, suhu travu i blato
pretvoreno u kamen od nepomirljivog sunca. Prvi put nakon nekoliko tjedana
njezina je vilenjacki ošišana crna kosa bila cista i nije bilo crvenog blata ispod
njezinih noktiju. Puki luksuz.
Cula je kako Danny prolazi njihovom sobom na putu prema palubi. Uzeo bi
gotovo neprimjetnu stanku prije svakog koraka, štedeci svoju desnu nogu koja
Pompea
-31-
je u Angoli bila pogodena metkom. Pretvarao se da ga ne brine, govorio
ljudima da ga ne boli, ali Nina je znala za tablete koje pije i noci kad nije
mogao naci udoban položaj za san. Kad bi ga masirala, uložila bi poseban trud
kod desne noge, iako je on to nije bio zamolio i ona ne bi priznala da je to
cinila.
"Izvoli", rekao je i spustio dvije caše na stol od tikovine kraj nje.
Podigla je lice prema gore kako bi se zahvalila te istog trena uocila nekoliko
stvari: nije donio džintonik. Umjesto toga je spu stio veliku cašu cistog pica
gotovo posve punu tekile. Zaboravio je sol, i najgore od svega, nije bio
nasmijan.
Uspravila se. "Što nije u redu?"
"Možda bi ipak prvo trebala popiti pice."
Kad ti Irac kaže da prvo popiješ pice, znaci da stižu loše vijesti.
Sjeo je kraj nje na naslonjac. Ona se pomakla u stranu kako bi imao mjesta.
Na nebu je bilo zvijezda, a u srebrnom odsjaju mogla je vidjeti njegove snažne
crte lica i upale obraze, njegove plave oci i kovrcavu kosu. Zbog tužnog izraza
na njegovu licu shvatila je tog trenutka koliko se cesto smijao i smješkao, cak i
kad je sunce pržilo, prašina gušila ili pucnjevi eksplodirali u zraku. Uvijek se
mogao smiješiti.
No sad nije.
Dodao joj je malu žutu omotnicu. "Telegram."
"Jesi li ga procitao?"
"Naravno da nisam. Ali to ne mogu biti dobre vijesti, zar ne?"
Novinari i producenti i fotoreporteri širom svijeta znali su što znace telegrami.
To je bio nacin na koji ti je obitelj slala loše vijesti, cak i u vrijeme satelitskih
telefona i interneta. Njezine su ruke bile nesigurne dok je posezala za
omotnicom. Njezina prva misao bila je. Hvala Bogu, kad je vidjela da je Sylvie
pošiljatelj, no olakšanje je nestalo kad je nastavila citati.
NINA
TVOJ OTAC JE IMAO SRCANI UDAR
MEREDITH KAŽE DA SU IZGLEDI LOŠI
SYLVIE
Pogledala je Dannyja. "Radi se o mom tati... Moram ici " "Nemoguce, ljubavi",
Pompea
-32-
rekao je nježno. "Prvi let odavde je u šest. Nabavit cu nam karte iz
Johannesburga za Seattle. Najbolje je da dalje idemo autom?"
"Nama?"
"Da. Želim ti biti podrška, Nina. Zar je to toliko strašno?"
Nije znala što da odgovori na to, što da kaže. Osloniti se na ljude radi utjehe
nikad joj se nije cinilo prirodnim. Posljednja stvar koju je željela nekome dati je
moc da je povrijedi. Samoodržanje je jedina stvar koju je naucila od svoje
majke. Stoga je ucinila ono što je uvijek cinila u takvim trenucima: posegnula je
za dugmadi na njegovim hlacama. "Odnesi me u krevet, Daniel Flynn.
Pomogni mi da preživim ovu noc."
Beskrajno je bila rijec koja pada na pamet kako bi se opisalo cekanje, ali ona je
Meredith podsjecala na kraj, koji ju je podsjecao na smrt, koja je budila sve one
osjecaje koje je htjela zatomiti. Njezin uobicajeni mehanizam za suocavanje —
biti zaposlen — nije sad funkcionirao, a pokušavala je. Zakopala se u
informacije o osiguranju, istraživala srcane udare i preživljavanje, napravila
spisak najboljih kardiologa u zemlji. Kad bi spustila kemijsku ili odmaknula
pogled s ekrana, obuzeo bi je osjecaj duboke žalosti. Suze nisu prestale vršiti
pritisak na njezine oci. No dosad ih je uspijevala suspregnuti. Plakanje bi
znacilo poraz, a ona nije htjela odustati.
Cvrsto je ukrstila ruke i zurila u šarene akvarijske ribe u cekaonici. Povremeno,
kad je imala srecu, jedna bi joj doista privukla pažnju i ona bi za nanosekundu
zaboravila da joj otac možda umire.
Osjetila je kako joj se Jeff približava odostraga. Iako nije cula korake na sagu,
znala je da je tamo. "Mere", rekao je tiho i spustio ruke na njezina ramena.
Ona je znala što on želi: da se nasloni na njega, da dopusti biti držana.
Postojao je dio nje koji je to želio, ustvari, žudio je za utjehom, no veci dio nje
— onaj dio koji je korak po korak ustrajavao u nadi — nije se usudio smekšati.
Mogla bi se raspasti u njegovim rukama, i kakve koristi od toga?
"Dopusti mi da te držim", rekao joj je u uho.
Odmahnula je glavom. Kako on to nije shvacao?
Bila je zabrinuta za oca i to ju je izjedalo. Cinilo se kao da je nož duboko
zarinut u nju, da je prošao kraj kostiju i mišica; a oštar se vrh zaustavio ispred
Pompea
-33-
srca. Jedan pogrešan pokret i nježan organ bit ce proboden.
Cula je kako je uzdahnuo iza nje. Pustio ju je. "Jesi li uspjela doci do sestre?"
"Posvuda sam joj ostavila poruke. Znaš Ninu. Stici ce kad stigne." Opet je
pogledala na sat. "Gdje je taj prokleti lijecnik? Trebao bi nam dati izvještaj. Za
deset minuta zvat cu voditelja odjela."
Jeff je poceo pricati nešto (iskreno, jedva ga je slušala; srce joj je lupalo toliko
brzo da nije mogla cuti gotovo ništa osim njega), no prije negoli je završio,
otvorila su se vrata cekaonice i pojavio se dr. Watanabe. U trenu su se skupili
Meredith, Jeff i mama i krenuli prema lijecniku.
"Kako je?" pitala je njezina mama glasom koji se proširio prostorijom. Kako je
mogla zvucati tako snažno u ovakvom trenutku? Samo težina njezina naglaska
otkrivala je da je uznemirena. Inace je djelovala najsmirenije moguce.
Dr.Watanabe osmjehnuo se kratko, jedva vidljivo, te rekao; "Nije dobro. Imao
je drugi srcani udar kad smo ga vodili na kirurgiju. Uspjeli smo ga ponovno
oživjeti, ali jako je slab."
"Što možete uciniti?" pitala je Meredith.
"Uciniti?" ponovio je dr. Watanabe namrštivši se. Sažaljenje u njegovu pogledu
bilo je strašno. "Ništa. Razmjeri oštecenja njegova srca preveliki su. Možemo
samo cekati... i nadati se da ce preživjeti noc."
Jeff je rukom obujmio Meredith oko struka.
"Možete ga vidjeti ako želite. Smješten je na odjelu kardiologije. Ali jedan po
jedan, u redu?" rekao je dr. Watanabe i uhvatio mamu za lakat.
Detalji, mislila je Meredith dok je gledala svoju majku kako prolazi hodnikom.
Usredotoci se na detalje. Pronadi nacin da riješiš ovo.
Ali nije uspijevala.
Sjecanja su se skupljala na rubovima njezina pogleda i cekala da budu pozvana.
Vidjela je oca na tribinama gimnastickih mitinga njezine škole kako pretjerano
živahno navija, na njezinoj svadbi kako otvoreno place dok ju je vodio do
oltara. Baš prošlog tjedna povukao ju je u stranu i rekao; "Idemo na nekoliko
piva, Meredoodle, samo nas dvoje, kao nekad."
Ona ga je odbila, rekla mu da ce to uskoro ponoviti...
Je li doista bilo toliko važno odnijeti odjecu u kemijsku cistionicu?
"Pretpostavljam da bismo trebali zvati djevojke", rekao je Jeff. "Rezervirati im
let."
Meredith je osjetila kako se nešto lomi u njoj, znala je da je to iracionalno, ali
Pompea
-34-
mrzila je Jeffa zbog onoga što je rekao. Vec je odustao.
"Mere?" Privukao ju je i zagrlio. "Volim te", šapnuo je.
Ostala je onoliko dugo u njegovu zagrljaju koliko je mogla podnijeti, te se
zatim povukla. Ne rekavši ni rijec, cak i ne pogledavši ga, slijedila je put kojim
je prošla njezina majka, osjecajuci se posve opasno usamljeno na strogom,
užurbanom odjelu kardiologije. Osobe u plavim kirurškim odijelima ulazile su i
izlazile iz njezina vidnog polja, ali ona je imala oci samo za svog oca.
Ležao je na uskom krevetu, okružen cjevcicama, intravenoznim katetama i
mašinama. Majka je bdjela kraj njega. Cak i sad kad je njezin suprug tu ležao i
najtanjim nitima bio vezan za život, ona je izgledala neobicno, gotovo drsko,
mirno. Njezino držanje bilo je savršeno, a jedino bi seizmolog mogao otkriti
tresu li joj se uopce ruke.
Meredith je obrisala oci, nesvjesna sve do tog trenutka da su joj tekle suze.
Stajala je tamo koliko god je mogla. Lijecnik je rekao jedan po jedan, a
Meredith nije bila ona koja je kršila pravila, no naposljetku više nije mogla
izdržati. Približila mu se, zaustavila se na dnu kreveta. Zujanje mašina cinilo se
apsurdno glasnim. "Kako je?"
Njezina je majka duboko uzdahnula i odmakla se. Meredith je znala da ce joj
majka krenuti ravno do prozora i gledati u snježnu noc, sama.
Inace je Meredith ljutilo koliko je njezina majka voljela biti sama, ali sad nije
marila za to. Ona je željela biti sama sa svojim tatom. I ovaj je put nije grubo
osudivala. Svako se raspadao — i sabirao — na svoj nacin.
Ispružila je ruku i dotaknula ocevu. "Hej, tata", šapnula je pokušavajuci se
osmjehnuti. "Tvoja Meredoodle. Ja sam tu i volim te. Pricaj sa mnom, tata."
Jedini je odgovor dao vjetar koji je kucao po staklu dok je snijeg uzburkano
letio i plesao ispod vanjskih svjetala.

Trece poglavlje
Nina je stajala usred zbunjujuceg meteža koji je bio zracna luka u
Johannesburgu, te pogledala Dannyja. Znala je da želi ici s njom, ali ona nije
mogla naci razlog za to. Ona mu sad ništa nije mogla dati, kao ni ikome
drugom. Samo je željela otici, nestati odavde, biti kod kuce. "Moram to proci
sama."
Vidjela je da ga je povrijedila.
"Naravno da moraš", rekao je.
"Zao mi je."
Provukao je jako preplanulu ruku kroz svoju dugu, rašcupanu crnu kosu, te
gledao u nju toliko intenzivno da je iznenada kratko udahnula. Prošao je kroz
nju, taj pogled, snažno je pogodio. Polagano je ispružio ruke, privukao je kao
da su posve sami, ljubavnici koji imaju sve vrijeme ovog svijeta. Svoje pravo na
nju izrazio je poljupcem koji je bio intenzivan i intiman, gotovo praiskonski.
Osjetila je kako joj je srce ubrzano lupalo te obrazi žarili, iako ta reakcija nije
imala smisla. Ona je bila odrasla žena, a ne uplašena djeva, a seks je bila
posljednja stvar o kojoj je sad razmišljala.
"Zapamti to, ljubavi", rekao je, povukao se, ali ne i odvratio pogled.
To je bio poljubac koji je na tren gotovo smanjio njezinu tugu, smanjio teret.
Skoro je nešto rekla, skoro promijenila mišljenje, ali prije negoli je pronašla
rijec, on se odmaknuo, okrenuo joj leda i otišao. Stajala je tako citavu minutu,
gotovo posve ukocena; zatim je podigla ruksak s poda i pocela hodati.
Trideset i cetiri sata kasnije, parkiravši svoj unajmljeni auto na mracnom,
snijegom pokrivenom bolnickom parkiralištu, otrcala je unutra, moleci — kao
što je to cinila svaki sat svoga transkontinentalnog leta — da nije stigla
prekasno.
U cekaonici na trecem katu ugledala je svoju sestru kako stražari kraj apsurdno
veselog akvarija punog tropskih riba. Nina se zaustavila, iznenada prestrašena
da kaže nešto. Uvijek su na razlicite nacine baratale situacijama, ona i
Meredith. Cak i kao djevojcice. Nina je cesto doživljavala neuspjehe i ponovno
Pompea
-36-
se sabirala; Meredith je živjela oprezno, rijetko gubeci ravnotežu. Nina je
razbijala stvari; Meredith ih je držala na okupu.
Nini je to sad trebalo, imala je potrebu da je sestra drži na okupu. "Mere?"
rekla je tiho.
Meredith se okrenula. Bez obzira na razdaljinu medu njima i jako
fluorescentno svjetlo, Nina je mogla vidjeti koliko je preplašena i umorna bila
njezina sestra. Meredithina kestenjasta kosa, inace uvijek savršeno sredena,
bila je rašcupana. Nije bila našminkana. Bez šminke njezine su smede oci bile
prevelike za njezino blijedo lice, a njezina prevelika usta bezbojna. "Stigla si",
rekla je, krenuvši prema njoj i zagrlivši je.
Kad se Nina odmakla, bila je nestabilna, a njezino disanje pomalo nepravilno.
"Kako je?"
"Nije dobro. Imao je još jedan, jaki srcani udar. Isprva su ga htjeli operirati...
ali sad govore da to ne bi preživio. Oštecenja su prevelika. Dr. Watanabe misli
da nece preživjeti vikend. Ali nisu mislili ni da ce preživjeti prvu noc."
Nina je zatvorila oci od boli. Hvala Bogu da je uspjela doci na vrijeme da ga
vidi.
Ali kako je moguce izgubiti njega? On je bio njezino ishodište, njezina
Sjevernjaca. Jedina osoba koja je uvijek cekala da se ona vrati doma.
Polagano je otvorila oci i opet pogledala sestru. "Gdje je mama?"
Meredith je stupila u stranu.
I tamo je bila — prekrasna sjedokosa žena koja sjedi u jeftinom podstavljenom
naslonjacu. Cak je i odavde Nina mogla vidjeti koliko je njezina majka vladala
sobom, koliko se zastrašujuce dobro obuzdavala. Nije ustala da pozdravi svoje
mlade dijete, cak nije ni pogledala u njezinu smjeru. Umjesto toga zurila je
ravno ispred sebe; cinilo se da njezine tajanstvene plave oci sjaje u usporedbi s
njezinom blijedom kožom. Plela je, kao i obicno. Vjerojatno su imali tri stotine
majica i pokrivaca, koji su svi bili uredno složeni na tavanu.
"Kako je ona?" pitala je Nina.
Meredith je slegnula ramenima, i Nina je znala što taj pokret znaci. Tko je išta
znao o mami? Ona im je bila strana, neobjašnjiva, a Bog zna da su se trudili.
Meredith više od svih drugih.
Sve do Božicnog igrokaza, te noci prije toliko godina, Meredith je slijedila
mamu poput nadobudnog psica i molila da bude primijecena. Nakon te
ponižavajuce noci, njezina se sestra povukla, držala distancu. Svih tih godina
Pompea
-37-
ništa se nije promijenilo, nijedna od njih nije popustila. Naprotiv, distanca se
medu njima povecala. Nina je to riješila na drugaciji nacin. Prestala se nadati
intimnijem odnosu i prihvatila majcinu samocu. Po mnogocemu su bile slicne,
ona i mama. Nisu trebale nikoga osim tate.
Kimnuvši sestri, Nina ju je ostavila samu i prešla prostoriju. Spustila se na
koljena kraj majke. Iznenadio ju je nepoznati osjecaj žudnje. Željela je da joj
netko kaže kako ce sve biti u redu s njim.
"Hej, mama", rekla je. "Došla sam najbrže što sam mogla."
"Dobro."
Cula je kako joj je gotovo neprimjetno pucao glas, i ta ih je mala slabost
povezivala. Usudila se dotaknuti majcin tanki, blijedi rucni zglob. Vene su bile
plave i debele ispod bijele kože, a Ninini potamnjeli prsti izgledali su gotovo
apsurdno snažni kraj njih.
Možda je ovaj jedini put mama trebala utjehu. "On je snažan muškarac pun
volje za životom."
Njezina je majka toliko sporo spustila pogled do nje kao da je robot s
ispražnjenim baterijama. Nina je bila šokirana koliko je staro i iscrpljeno
izgledala njezina majka, a ipak toliko snažno. To je trebala biti nemoguca
kombinacija, ali njezina je majka oduvijek bila žena puna kontradikcija. Silno se
brinula o tome da njezina djeca ne napuste dvorište, a u kuci ih je jedva znala
pogledati; tvrdila je da Bog ne postoji dok je uredivala svoj molitveni kutak i
držala svjetiljku upaljenu; jela je samo onoliko hrane koliko joj je bilo potrebno
da se njezino tijelo nastavi kretati, ali željela je da njezina djeca jedu više nego
što mogu. "Misliš da je to presudno?"
Nina je bila iznenadena okrutnošcu majcina glasa. "Mislim da moramo
vjerovati u to da ce biti bolje."
"On je u sobi 434. Pitao je za tebe."
Nina je duboko udahnula i otvorila vrata oceve sobe.
Bilo je posve tiho u njoj izuzevši mehanicki zvuk mašina. Polagano mu se
približavala pokušavajuci ne zaplakati.
Djelovao je maleno, veliki covjek koji se smanjio kako bi stao u djecji krevet.
"Nina." Njegov glas bio je blag i prigušen. Jedva ga je prepoznala. Njegova
koža bila je zastrašujuce blijeda.
Pompea
-38-
Prisilila se na osmijeh, nadajuci se da ce djelovati iskreno. Njezin otac bio je
muškarac koji je cijenio smijeh i veselje. Znala je da ce ga povrijediti ako uoci
da je ona puna boli.
"Hej, tatice." Izletjela je rijec kojom ga je zvala kao djevojcica i koju nije rekla
vec godinama.
Znao je, znao je i osmjehnuo se. To je bila izblijedjela, umorna verzija njegova
osmijeha, a Nina se sagnula da obriše pljuvacku s njegovih usana. "Volim te,
tatice."
"Želim..." Disao je otežano. "Ici kuci."
Morala mu se posve približiti kako bi cula njegove tiho izrecene rijeci. "Ne
možeš ici kuci, tata. Ovdje se dobro brinu za tebe."
Posegnuo je za njezinom rukom, držao ju je cvrsto. "Umrijeti kod kuce."
Ovaj put nije mogla zaustaviti suze. Osjecala je kako joj teku niz lice i
završavaju kao sicušne sive latice na bijeloj plahti. "Nemoj..."
Pogledao ju je, i još uvijek otežano disao; vidjela je kako se gasi svjetlo u
njegovim ocima i kako slabi njegova volja, a to je bilo bolnije od rijeci.
"Nece biti lako", rekla je. "Znaš da Meredith voli da je sve na svome mjestu.
Ona ce željeti da ostaneš ovdje."
Osmijeh koji joj je uputio bio je toliko tužan i slabašan da joj je slomio srce.
"Ti... mrziš ono jednostavno."
"Tocno", rekla je tiho, dok ju je zaboljela iznenadna misao da je nitko nece
poznavati toliko dobro kad on nestane.
Zatvorio je oci i polagano disao. Nina je na sekundu pomislila da ga je izgubila,
da je jednostavno nestao i potonuo u tminu, ali ovaj put su se mašine smirile.
Još uvijek je disao.
Utonula je u naslonjac kraj njega. Znala je zašto je zatražio tu uslugu od nje.
Mogla je to uciniti mama, naravno, mogla je insistirati na njegovu odlasku kuci,
ali Meredith bi je mrzila zbog toga. Tata je proveo život pokušavajuci stvoriti
ljubav tamo gdje je nije bilo — izmedu svoje supruge i svojih kceri — i nije
mogao odustati ni sada. Sve što je mogao uciniti jest reci joj svoju želju i nadati
se da je ona može ostvariti. Sjetila se koliko ju je puta zvao razbijacem pravila,
prgavcem i koliko je bio ponosan na njezinu odvažnost jer odlazi u ratna
podrucja.
Naravno da ce ona uciniti ono što ju je zamolio. To je bila možda posljednja
stvar koju ce je zamoliti.
Pompea
-39-
Te noci, nakon što je sve bilo sredeno za tatin otpust, Nina je otišla do svog
unajmljenog vozila. Dugo je sjedila tamo, sama na mracnom parkiralištu,
pokušavajuci zaboraviti sukob koji su ona i Meredith imale zbog tatina
premještaja. Nina je pobijedila, no to nije bila laka pobjeda. Naposljetku, uz
umoran uzdah, upalila je motor i odvezla se iz bolnice. Snijeg je šarao po
njezinu vjetrobranu, pojavljivao se i nestajao sa svakim zamahom brisaca. Cak i
uz ogranicenu vidljivost, njezin prvi pogled na Belye Nochi ostavio ju je bez
daha.
Kuca je bila ljepša i neobicnija no ikad u svojoj snježnoj dolini, smještenoj na
trokutastom komadu zemlju izmedu rijeke i brda. Božicne svjetiljke cinile su je
još ljepšom, gotovo magicnom.
Uvijek ju je podsjecala na bajke koje su im nekoc pricali, bajke pune opasnih
carolija i zgodnih princeva i kamenih lavova. Ukratko, podsjecala ju je na
njezinu majku.
Na trijemu je otresla snijeg sa svojih kožnih planinarskih cizama i otvorila
vrata. Ulaz je bio zakrcen kaputima i cizmama. Kuhinja je bila groblje šalica za
kavu i praznih tanjura. Dragocjeni mjedeni samovar njezine majke svjetlucao je
na svjetlu s visoke police.
Pronašla je Meredith posve samu u dnevnom boravku kako zuri u kamin.
Nina je mogla vidjeti koliko je krhka bila njezina sestra. Njezino fotografsko
oko primjecivalo je svaki sicušni detalj: drhtece ruke, umorne oci, ukocena
leda.
Nagnula se i privukla sestru u zagrljaj.
"Sto cemo biti bez njega?" šapnula je Meredith, priljubivši se uz nju.
"Beznacajniji", to je bilo sve što je Nini palo na pamet.
Meredith je obrisala suze, iznenada se ispravila, i povukla kao da je tek sad
shvatila da je na trenutak pokazala slabost. "Ostat cu ovdje, u slucaju da mami
nešto zatreba."
"Ja cu se pobrinuti za nju."
"Ti?"
"Da. Ne brini se za nas. Odi i divlje, ludo vodi ljubav s tim svojim seksi
muškarcem."
Meredith se namrgodila na to, kao da je zamisao o užitku možda posve
nezamisliv. "Jesi li sigurna?"
Pompea
-40-
"Jesam."
"Okej. Doci cu rano ujutro kako bih pripremila kucu za tatu. Dolazi u jedan,
znaš?"
"Znam", rekla je Nina i ispratila Meredith do vrata. Cim je sestra otišla, s
kuhinjskog je stola zgrabila ruksak i torbe s kamerom te krenula strmim, uskim
stepeništem na drugi kat. Prošavši kraj spavace sobe roditelja, ušla je u sobu
koju su ona i Meredith nekoc dijelile. Iako je djelovala simetricno — dva
kreveta, dva jednaka stola, i dva bijela ormara — pogled izbliza otkrivao je
dvije posve razlicite djevojcice koje su živjele ovdje, te razlicite putove kojim
su njihovi životi krenuli. Cak i kao djevojcice bile su vrlo razlicite. Posljednja
stvar koju su zajedno napravile i koje se Nina doista mogla sjetiti, bio je
igrokaz.
Mama se promijenila tog dana, kao i Meredith. Vjerna svom obecanju, njezina
sestra više nikad nije poslušala nijednu maminu bajku, no to je bilo obecanje
koje se lako dalo održati jer im mama više nikad nije ispricala pricu. To je Nini
najviše nedostajalo. Obožavala je te bajke. Bijelo stablo. Snježna djevojka,
carobni vodoskok, seoska djevojka, i princ. U vrijeme odlaska u krevet, onih
rijetkih veceri kad se mamu moglo nagovoriti da im isprica pricu, Nina se sjeca
kako je bila zanesena majcinim glasom, i umirena poznatim rijecima. Zapamtila
je sve price. One su bile iste svaki put iako nije bilo knjige iz kojih su se mogle
procitati. Mama im je rekla da je sposobnost pricanja prica ruska tradicija.
Nakon igrokaza, Nina je, kao i njezin tata, pokušala popraviti lom koji se
dogodio zbog mamine ljutnje i Meredithinih povrijedenih osjecaja. Nisu
uspjeli, naravno, i kad je Nina navršila jedanaest godina shvatila je i zašto. Do
tada su Ninini osjecaji bili povrijedeni toliko puta da se i ona povukla.
Izašla je iz sobe i zatvorila vrata.
Zastala je ispred vrata spavace sobe svojih roditelja, te pokucala. "Mama? Jesi li
gladna?"
Nije bilo odgovora.
Pokucala je još jedanput. "Mama?"
I dalje tišina.
Otvorila je vrata i ušla u sobu. U spartanski namještenoj sobi bilo je uredno
kao u apoteci. Veliki bracni krevet, antikna komoda, jedna od onih drevnih
ruskih škrinja, i polica prenatrpana kratkim tvrdo uvezenim romanima iz kluba
u koji je mama bila uclanjena.
Pompea
-41-
Jedina stvar koja je nedostajala bila je njezina majka. Namrgodena, Nina se
opet spustila, dozivajuci majku. Pocela je panicariti i u tom trenu pogledala
van.
Bila je tamo, sjedila je na svojoj klupi u zimskom vrtu promatrajuci svoje ruke.
Sicušne bijele božicne svjetiljke obavijale su ogradu od kovanog željeza i
pretvorile vrt u carobnu kutiju usred sve te tame. Snijeg je nježno padao oko
nje i stvarnu sliku cinio nestvarnom. Nina je otišla do predvorja i zgrabila
cizme za snijeg i kaput. Oblaceci se na brzinu, krenula je van i pokušala
ignorirati sicušna užarena slijetanja pahulja na obraze i usne. Upravo zbog toga
živjela je ispod ekvatora.
"Mama?" rekla je, približavajuci joj se. "Ne bi trebala biti vani. Hladno je."
"Nije hladno."
Nina je cula iscrpljenost u majcinu glasu, to ju je podsjetilo na to koliko je
umorna, koliko je užasan bio dan, koliko strašan onaj koji je slijedio, i tako je
Nina sjela kraj majke.
Cinilo se da citavu vjecnost nisu progovorile ni rijec. Naposljetku je mama
rekla: "Tvoj otac misli da ne mogu podnijeti njegovu smrt."
"Možeš li?" jednostavno je pitala Nina.
"Iznenadila bi se što ljudsko srce može podnijeti."
Nina je istinitost te izjave vidjela širom svijeta. Ironicno, no sve njezine
fotografije žena ratnica govorile su o tome. "To ne znaci da bol nije
nepodnošljiva. Na Kosovu, tijekom sukoba, razgovarala sam."
"Nemoj mi pricati o svom poslu. To su rasprave koje vodiš sa svojim ocem.
Mene rat ne zanima."
Nina nije bila uvrijedena zbog toga; barem se uvjeravala u to. Znala je da nema
smisla pokušavati uspostaviti vezu s majkom. "Oprosti. Samo sam pokušala
zapodjenuti razgovor."
"Nemoj." Mama se sagnula da dodirne bakreni stup koji je stajao usred
neuredne spirale mrtvih smedih cokota. Tu i tamo crvene bobice božikovine
provirivale su kroz snijeg, uokvirene sjajnim zelenim listovima. No njezina
majka nije mogla vidjeti te boje. Njezina prirodena mana onemogucavala ju je
da vidi pravu ljepotu svoga vrta. Meredith nikad nije shvatila zašto bi žena
kojoj je svijet bio crnobijel mogla toliko mariti za cvijece, no Nina je poznavala
moc crnobijelih fotografija. Ponekad je neka stvar istinski bila ono što jest baš
bez boja.
Pompea
-42-
"Hajde, mama", rekla je Nina. "Napravit cu nam veceru."
"Ti ne kuhaš."
"A tko je kriv za to?" rekla je Nina automatski. "Majka bi trebala nauciti kcer
kako se kuha."
"Znam, znam, ja sam kriva. Za sve." Mama je ustala, zgrabila igle za pletenje i
otišla.

Cetvrto poglavlje
Psi su pozdravili Meredith kao da je nije bilo godinama. Po cešala ih je po
ušima bez istinskog entuzijazma i ušla u kucu. Palila je svjetla dok je od kuhinje
išla u smjeru dnevnog boravka.
"Jeff?" viknula je.
Tišina je bila jedini odgovor.
Na to je ucinila baš ono što nije htjela: napravila si je pice od ruma (puno
ruma) i dijetalne CocaCole i izašla na verandu. Tamo je sjela na bijelo ljubavno
sjedalo i zurila u mjesecinom obasjanu dolinu. Pod tim je svjetlom vocnjak
djelovao gotovo zlokobno, sve te gole, zavinute grane koje su stršile kroz
prljavi sloj snijega.
Posegnuvši rukom dolje lijevo, zgrabila je stari vuneni pokrivac iz košare i
omotala ga se oko sebe. Nije znala kako preživjeti tu tugu, kako prihvatiti ono
što je slijedilo.
Meredith se cinilo da ce bez oca biti kao jedno od tih uspavanih stabala jabuke:
gola, ranjiva, izložena. Željela je povjerovati da nece biti sama u toj tuzi, ali tko
ce biti tu za nju? Nina? Jeff? Njezina djeca? Mama?
To je bilo najsmješnije. Mama joj nikad nije bila podrška. Sad ce njih dvije
ostati same, povezane tankom niti ljubavi mrtvog covjeka i gotovo nicim
povrh toga.
Iza nje su se otvorila škripeca vrata. "Mere? Što radiš ovdje vani? Ledeno je.
Cekao sam te."
"Imala sam potrebu biti sama." Shvatila je da ga je povrijedila, željela je povuci
to što je rekla, poništiti to, ali nije imala snage za to. "Nisam tako mislila."
"Jesi."
Digla se toliko naglo da je pokrivac skliznuo s njezinih ramena i završio kao
hrpa na ljubavnom sjedalu. Prisilila se na osmijeh, progurala se kraj njega i ušla
unutra.
U dnevnom boravku sjela je u jedan od kožnih naslonjaca kraj kamina,
Pompea
-44-
zahvalna što je upalio vatru. Iznenada se smrzavala. Stisnula je prste oko caše i
uzela veliki gutljaj. Dok nije došao do nje i pogledao je, nije shvatila da je
trebala sjesti na kauc kako bi on mogao sjesti kraj nje.
Napravio si je pice i sjeo na sag kraj kamina. Izgledao je umorno. I razocarano.
"Mislio sam da ceš željeti pricati o tome", rekao je tiho.
"Bože, ne."
"Kako mogu pomoci?"
"On umire, Jeff. Eto, izgovorila sam to. Razgovaramo. Sad se osjecam puno
bolje."
"Do vraga. Mere."
Pogledala ga je znajuci da se ponaša kao kucka, i da je nepravedna, ali nije se
mogla zaustaviti. Samo je htjela biti sama, skriti se u nekom mracnom kutku i
praviti se da se ovo ne dogada. Srce joj se slamalo. Zašto to ne može vidjeti i
zašto misli da bi sve to nekako mogao popraviti?" "Što hoceš od mene, Jeff?
Ne znam kako ovo svladati."
Zatim je krenuo k njoj i podigao je na noge. Led je zveckao u njezinoj caši —
tresla se; zašto to nije primijetila? — uzeo joj je pice, stavio ga na stol kraj
naslonjaca.
"Razgovarao sam danas s Evanom."
"Znam."
"On je zabrinut."
"Naravno da je zabrinut. On..." Nije to mogla reci još jedanput.
"Umire", blago je rekao Jeff. "Ali ne zabrinjava ga to. On se brine za tebe i
Ninu i tvoju majku i mene. Boji se da ce se ova obitelj raspasti bez njega."
"To je besmisleno", rekla je, ali blagost u njezinu glasu razotkrila ju je.
"Doista?"
Dodir njegovih i njezinih usana podsjetio ju je na to koliko ga je nekoc voljela,
koliko je sad željela da ga voli. Željela ga je obgrliti rukama i priljubiti se uz
njega, ali bila je hladna. Ukocena.
Držao ju je kao što je nije držao godinama, kao da ce se raspasti ako se ona
odmakne, poljubio joj je uho, i šapnuo: "Drži me."
Gotovo je pukla u tom trenutku, gotovo se raspala. Pokušala je podignuti ruke,
ali nije uspjela.
Jeff se povukao, pustio je. Dugo ju je gledao, toliko dugo da se ona pitala što je
Pompea
-45-
vidio.
Na trenutak se cinilo da ce nešto reci, no na kraju je samo otišao.
Što se imalo reci, doista?
Njezin je otac umirao. To nitko nije mogao promijeniti. Rijeci su bile poput
novcica koji su padali po uglovima i niz pukotine, ali nisu bili vrijedni potrage.
*
Nina je provela puno vremena s ranjenim ili umirucim ljudima, bila je svjedok
i otkrivala univerzalnu bol kroz individualnu patnju. Bila je dobra u tome,
nekako je istovremeno mogla biti uronjena u trenutak i dovoljno distancirana
kako bi ga snimila. Bez obzira na to koliko je strašno ponekad bilo stajati kraj
kreveta u improviziranim bolnicama, promatrati ljude sa strašnim povredama,
sve što se prije dogodilo blijedjelo je u usporedbi s ovim trenutkom
kad je sama patila. Tog dana kad se otac vratio kuci iz bolnice, nije se mogla
suzdržati, nije mogla svoju tugu zakljucati u kutiju.
Stajala je u spavacoj sobi svojih roditelja, kraj velikog prozora s pogledom na
zimski vrt i vocnjak iza njega. Vani je nebo bilo upadljive plavetne boje; bez
oblaka. Blijedo zimsko sunce sjalo je, a njezin topao dah topio je smrznuti sloj
požutjelog snijega. Voda je kapala sa streha, i bez sumnje udarala o snijeg uz
ogradu trijema.
Podigla je kameru i izoštrila sliku Meredith koja je gledala u tatu i pokušavala
se osmjehnuti; Nina je uhvatila krhkost na sestrinu licu, tugu u njezinim ocima.
Zatim je izoštrila sliku majke koja je stajala kraj kreveta i izgledala kraljevski
poput Lauren Bacali, hladna koliko je Barbara Stanwyck to mogla biti, a
njezina usta pretvorila su se u ravnu crtu koja su otkrivala njezin jedini
odgovor na stanje svog umiruceg supruga.
Smješten u velikom krevetu, s cistim jastucima i plahtama, tata je djelovao
mršavo i staro, kao da išcezava. Polagano je treptao, njegovi pjegavi kapci
padali su poput zastave na pola koplja te se opet podizali. Kroz vizir, Nina je
vidjela kako njegove vlažne smede oci gledaju u nju. Šok zbog njegova
izravnog pogleda iznenadio ju je.
"Bez kamera", rekao je. Njegov glas bio je istrošen i umoran, nimalo nalik na
njegov glas, i nekako je taj gubitak, glas njega, bio gori od svega ostalog. Znala
Pompea
-46-
je zašto je to rekao. Znao ju je, znao je zašto joj je kamera sad bila važna.
Nina je polagano spustila kameru. Iznenada se osjetila golom, ranjivom. Bez
tog tankog sloja staklene lece, ona je ovdje umjesto tamo, i gleda oca koji je
umirao. Primakla se krevetu, stala kraj Meredith. Mama je bila na drugoj strani.
Sve su bile stisnute uz njega.
"Vracam se za trenutak", rekla je mama.
Tata je kimnuo. Pogled koji su razmijenili njezini roditelji bio je toliko intiman
da se Nina gotovo osjecala kao uljez.
Cim je mama otišla, tata se okrenuo kako bi pogledao Meredith. "Znam da te
je strah", rekao je tiho.
"Ne moramo pricati o tome", rekla je Meredith.
"Osim ako želiš razgovarati o tome", rekla je Nina i posegnula za njegovom
rukom. "Tebe mora biti strah, tata... umiranja."
"Zaboga", rekla je Meredith, odmaknuvši se od kreveta.
Nina nije željela objašnjavati svojoj sestri, ne sad, ali ona je godinama živjela uz
smrt. Znala je da postoje mirni odlasci i ljuti, ocajnicki. Bez obzira na to koliko
joj je teško bilo razmišljati o njegovoj smrti, htjela mu je pomoci. Odmakla je
sijedu kosu s njegova ostarjelog cela, sjetivši se iznenada kako je izgledao kao
mladi muškarac, kad je njegovo lice bilo tamno od rada u vocnjaku. Osim
njegova cela koje je uvijek bilo blijedo zbog šešira koje je nosio.
"Vaša mama", rekao je, govoreci uz vidljivi napor. "Slomit ce se bez mene..."
"Brinut cu se za nju, tata, obecavam", rekla je Meredith nesigurno. "Znaš to."
"Ne može to proci još jedanput..." rekao je tata. "Pomozite joj. Obecajte mi."
Zatvorio je oci i umorno uzdahnuo. Poceo se naprezati pri disanju.
"Što ne može proci još jedanput?" pitala je Nina.
"Tko si ti. Barbara Walters?" ljutito je rekla Meredith. "Popusti. Pusti ga da
spava."
"Ali rekao je ..."
"Rekao nam je da se pobrinemo za mamu. Kao da nas je to uopce morao
zamoliti." Meredith se bavila njegovim plahtama i protresala njegove jastuke.
Bila je nalik na über kompetentnu bolnicarku. Nina je razumjela; Meredith je
bilo toliko strah da je morala biti zaposlena.
"Ostani", rekla je Nina. "Moramo razgovarati —"
"Ne mogu", rekla je Meredith. "Posao nece cekati samo zato jer ja to želim.
Pompea
-47-
Vratiti cu se za sat vremena."
I zatim je nestala.
Nina je instinktivno posegnula za kamerom i pocela fotografirati; ne kako bi
nekome pokazala fotografije, nego samo za sebe. Dok je gledala u njega,
usredotocena na njegovo blijedo lice, suze protiv kojih se borila pretvorile su
ga u sivu i bijelu mrlju usred tog golemog drvenog kreveta s cetiri stupa.
Željela je reci, volim te, tata, ali rijeci su zastale i nisu htjele popustiti.
Tiho je izašla iz sobe i zatvorila vrata. U hodniku je prošla kraj majke, i na tren,
kad su se susreli njihovi pogledi puni boli, Nina je ispružila ruke.
Mama se trgnula unazad te ušla u spavacu sobu, zatvorivši vrata iza sebe.
Eto ga. Cijelo njezino djetinjstvo reprizirano u previše tihom hodniku. Najgora
stvar bila je da Nina nije toliko glupa.
Njezina majka nije bila žena za kojom se pružaju ruke.
Meredith i Jeff docekali su djevojke na željeznickom kolodvoru te noci.
Prigušena atmosfera puna tužnih pogleda i neizrecenih rijeci pretvorila je
dolazak kuci u nešto posve drugo nego što bi trebao biti.
"Kako je djed?" pitala je Jillian nakon što su zatvorili vrata automobila i ostali
sami u tišini.
Meredith je željela lagati, ali nije ih više mogla zaštititi. "Nije dobro", rekla je
tiho. "No, bit ce mu drago vidjeti vas."
Maddyne oci napunile su se suzama. Naravno da jesu; njezina najmlada kci
oduvijek je bila najosjecajnija. Nitko se nije smijao glasnije ni plakao jace od
Maddy. "Možemo li ga vidjeti veceras?"
"Naravno, dušo. On nas ceka. A tamo je i vaša teta Nina."
Maddy se osmjehnula, ali to nije bio pravi osmijeh; samo bijedna verzija.
"Sjajno."
Nekako je usred citave situacije Meredith najviše zaboljelo to tiho, prigušeno
sjajno. U njemu se osjetila promjena koja je bila nadomak, tuga koja ce
promijeniti njihovu obitelj. Maddy i Jillian obožavale su Ninu. Obicno su se
ponašale prema njoj kao prema rock zvijezdi.
A sad se culo samo to tiho, šapnuto sjajno.
"Možda bi trebao otici kod nekog drugog specijaliste", rekla je Jillian. Njezin
glas bio je blag i smiren, Meredith je u njemu cula odjek lijecnice koja ce
Pompea
-48-
njezina kci jedanput postati. Cvrsta i sabrana. To je bila Jillian.
"Posjetio je nekoliko doista sjajnih lijecnika", rekao je Jeff. Pricekao je minutu,
pustio da se te rijeci urežu, i potom upalio motor.
Obicno bi razgovarali, smijali se i pricali price na putu kuci, a nakon dolaska
kuci okupili bi se oko kuhinjskog stola kako bi odigrali partiju karata ili
pogledali film u dnevnom boravku.
No veceras je na putu kuci vladala tišina. Djevojke su pokušale zapodjenuti
razgovor, pricale su dosadne price o školi i pravilima sestrinstva, pa cak i o
vremenu, ali rijeci nisu mogle probiti mrtvacku atmosferu u automobilu.
Stigavši do Belye Nochi, ušli su u kucu i uskim stepeništem krenuli gore na
drugi kat. Meredith se na vrhu stepenica okrenula prema njima i skoro ih
upozorila da djed izgleda loše. No to bi napravila mama s malom djecom.
Umjesto toga lagano je kimnuvši otvorila vrata i uvela ih u spavacu sobu. "Hej,
tata. Pogledaj tko je došao vidjeti te."
Nina je sjedila na kamenom ognjištu, ledima okrenuta prema jarkoj narancastoj
vatri. Ustala je kad su ušli. "Nemoguce da su ovo moje necakinje", rekla je, ali
izostao je njezin uobicajeni živahan smijeh.
Otišla je do djevojaka i cvrsto ih zagrlila. Zatim je zagrlila svog šogora.
Doimalo se da je nakon toga u sobi pocela rasti tišina.
"Vaš djed cekao je na vas dvije", rekla je mama i digla se sa svoje stolice za
ljuljanje kraj prozora. "Kao i ja."
Meredith se pitala je li ona jedina koja cuje promjenu u glasu svoje majke kad
razgovara s djevojkama.
Oduvijek je bilo tako. Mama je bila topla prema svojim unukama kao što je
bila hladna prema svojim kcerima. Meredith je godinama boljela ta ocita
sklonost prema Jillian i Maddy, ali naposljetku je bila zahvalna što se djevojke
osjecaju voljenima.
Jedna za drugom zagrlile su baku i potom se okrenule prema velikom krevetu.
U njemu je tata nepomicno ležao, zapanjujuce blijedog lica i nestalnog
osmijeha.
"Moje unuke", rekao je tiho. Meredith je uocila koliko su bile pogodene
njegovim izgledom. Citav njihov život on je bio poput stabla jabuke na ovom
imanju. Snažan i pouzdan.
Jillian je bila prva koja se nagnula i poljubila ga. "Hej, djede."
Maddyne oci bile su vlažne. Posegnula je za rukom svoje sestre i stisnula je.
Pompea
-49-
Kad je otvorila usta da kaže nešto, nije mogla izustiti ni rijec.
Tata je podigao pjegastu, drhtavu ruku i stisnuo je uz njezin obraz. "Bez
plakanja, princezo."
Maddy je obrisala suze i kimnula.
Tata se pokušao uspraviti. Meredith je prišla krevetu i pokušala mu pomoci.
Protresla je i namjestila jastuke iza njegovih leda.
Uz jak kašalj, rekao je: "Svi smo tu." Zatim je pogledao mamu. "Vrijeme je,
Anja."
"Ne", rekla je mama jednolicno.
"Obecala si", rekao je.
Meredith je osjetila kako nešto poput dima pravi virove u sobi. Pogledala je
Ninu koja je kimnula. Dakle, i ona je to osjetila.
"Sad", rekao je tata strogošcu koju Meredith dosad nikad nije cula.
Mama se savila pod tom naredbom, i potonula u stolicu za ljuljanje. Meredith
nije imala vremena obraditi zapanjujucu kapitulaciju kad je njezin otac
ponovno progovorio.
"Vaša majka složila se da nam isprica jednu od svojih bajki. Nakon svih ovih
godina. Kao što je to nekoc cinila."
Pogledao je mamu; njegov osmijeh bio je toliko pun Ijubavi da je slomio
Meredithino srce. "Seoska djevojka i princ, mislim. To je uvijek bila moja
omiljena."
"Ne", rekla je Meredith — ili je to bilo samo u njezinim mislima. Za korak se
odmaknula od kreveta.
Nina je prešla sobu i sjela na pod kraj maminih nogu, kao što je to cinila
godinama prije. Kao što su to cinile obje.
"Ovdje, Mad", rekla je Nina i tapkala rukom po podu. "Dodi i sjedni kraj
mene."
Jeff je bio sljedeci koji se pomaknuo. Odabrao je veliki naslonjac kraj kamina i
Jillian se stisnula kraj njega. Samo se Meredith još trebala smjestiti, ali cinilo se
da ne može pomaknuti noge. Desetljecima je govorila sama sebi da mamine
bajke ne znace ništa; sad je morala priznati da je to bila laž. Obožavala je te
price, a tijekom pricanja slucajno je znala voljeti i mamu. Zato ih je Meredith
prestala slušati. Previše ju je boljelo.
"Sjedni... Meredoodle", rekao je tata nježno, a ona je, cuvši, taj nadimak,
Pompea
-50-
osjetila kako nestaje njezin otpor. Ukoceno je prešla sobu i sjela na orijentalni
sag, što dalje moguce od mame.
Mama je sjedila jako mirno u stolici za ljuljanje, njezine kvrgave ruke
nezgrapno su ležale na hrpi prede. "Ona se zove Vera i siromašna je seoska
djevojka. Nitko. Ona to ne zna, naravno. Nitko toliko mlad ne može znati
takvo što. Petnaest joj je godina i živi u Snježnom kraljevstvu, carobnoj zemlji
koja propada iznutra. Zlo je došlo u kraljevstvo; ono je mracni, gnjevi vitez
koji želi uništiti sve."
Meredith je osjetila kako ju je prošla jeza. Iznenada je osjetila kako je bilo
nekoc: mama bi nocu ušla u sobu te im ispricala prekrasne price o kamenim
lavovima i smrznutim stablima i ždralovima koji su gutali svjetlo zvijezda.
Uvijek u mraku. Njezin glas tad je bio caroban kao i sad. Price bi ih povezale
na neko vrijeme, ali ujutro tih veza više ne bi bilo, a o pricama se nikad nije
razgovaralo.
"Taj vitez krece se poput virusa; u trenutku u kojem seljani otkrivaju istinu, vec
je prekasno. Zaraza je vec tu; zimski snijeg poprima strašnu ljubicastocrnu
boju, lokvama na ulicama izrastaju pipci koji neoprezne putnike povlace u
blato, stabla se svadaju medu sobom i više ne radaju plodove. Cestiti seljaci ne
mogu zaustaviti to zlo. Oni vole svoje kraljevstvo i pripadaju onoj vrsti ljudi
koja...
drži svoje glave spuštene kako bi izbjegla opasnosti. Vera to ne razumije. Kako i može, u
svojim godinama? Ona samo zna da je Snježno kraljevstvo dio nje, kao pete na njezinim
stopalima ili dlanovi njezinih ruku. Te noci, iz razloga koji ni sama ne može objasniti,
probudi se u ponoc, tiho izade iz kreveta kako ne bi probudila sestru, odlazi do prozora i
širom ga otvori. Odavde joj pogled seže sve do mosta. U lipnju kad zrak miriše na cvijece, a
noc je kratka poput zamaha leptirovih krila, ona neizbježno zamišlja svoju svijetlu
buducnost.
To je vrijeme bijelih noci, kad je najmracniji dio neba duboke purpurne boje i pun
razbacanih zvijezda. Tih mjeseci ulice nikad nisu tihe. Seljaci se u svako vrijeme skupljaju
na ulicama, zaljubljeni hodaju mostom. Dvorani kasno napuštaju kavane, pijani od
medovine i sunca.
No dok udiše ljetnu noc, zacuje kako joj se roditelji svadaju u drugoj sobi. Vera zna da ne
bi trebala prisluškivati, ali ne može si pomoci. Na vrhovima prstiju odlazi do vrata odaje,
odškrine vrata. Njezina majka stoji kraj vatre i krši ruke dok gleda tatu.
"Ne možeš nastaviti s ovim, Petre. Previše je opasno. Moc Crnog viteza raste. Cini se da
Pompea
-51-
svaku noc cujemo za seljake koji su se pretvorili u dim."
"Ne možeš to zahtijevati od mene."
"Cinim to. Da. Napiši što ti Crni vitez kaže da napišeš. To su samo rijeci."
"Samo rijeci?"
"Petre", kaže njezina majka placuci. To prestraši Veru jer nikad nije cula kako joj mama
place. "Bojim se za tebe." A potom, još nježnije: "Bojim se tebe."
On je zagrli. "Oprezan sam, uvijek."
Vera zatvori vrata, zbunjena onime što je upravo cula. Ona
ne razumije sve, možda cak ni dio, ali zna da se boji njezina snažna majka, i to je nešto
što dosad nije vidjela.
Ali tata nece dozvoliti da im se nešto loše dogodi...
Sljedeci dan namjerava pitati majku za raspravu, no probudivši se zaboravi na sve jer vani
sija sunce. Umjesto toga, požuri van.
Njezino voljeno kraljevstvo je u cvatu, kao i ona. Kako išta može biti loše kad sija sunce?
Toliko je sretna da joj cak ne smeta ni pomisao na to da svoju mladu sestru mora povesti u
park.
"Vera, pogledaj! Gledaj me!" zove je dvanaestogodišnja Olga dok uzastopce izvodi
nekoliko zvijezda.
"Lijepo", kaže Vera svojoj sestri, iako je previše i ne gleda. Naslonila se na klupu i
podigla bradu prema suncu. Nakon duge, hladne zime, osjecaj topline na licu je predivan.
"Dvije ruže donosim ti."
Vera polagano otvori oci i ugleda najljepšeg djecaka kojeg je ikad vidjela.
Princ Aleksandar. Svaka djevojka prepoznaje njegovo lice.
Njegova odjeca je savršeno sašivena i ukrašena zlatnom dugmadi. Iza njega stoji sjajna
bijela kocija s cetiri bijela konja. A u njegovoj su ruci dvije ruže.
Ona odgovori sljedecim stihom pjesme, zahvalna što joj je otac govorio da cita.
Vrlo si mlada za poznavanje poezije", rece, a ona uoci da je impresioniran. "Tko si
t i ? "
Ona se ispravi, uspravi i ponada da ce primijetiti njezine grudi. "Veronika. I nisam toliko
mlada."
"Doista ? Kladim se da tvoj otac ne bi dozvolio da prošeceš sa mnom."
"Ne trebam nicije odobrenje za izlazak, Vaša Visosti", slaže, te osjeti kako joj se rumene
obrazi.
On se nasmije, i proizvede zvuk nalik na glazbu.
"Pa, onda, Veronika, vidimo se veceras. U jedanaest sati. Gdje te mogu naci?
Pompea
-52-
Jedanaest sati. Ona u to vrijeme vec mora biti u krevetu. Ali to ne može reci. Možda može
odglumiti da je bolesna, svoje mjesto u krevetu natrpati plahtama i iskrasti se kroz prozor.
Trebat ce joj neka carolija kako bi pronašla haljinu koja je dostojna princa. On sigurno ne
želi šetati sa seoskom djevojkom u izlizanoj lanenoj haljini. Možda se može odšuljati do
mocvare Alakeje gdje vještice prodaju ljuhav za cijenu prsta. U tom trenutku pogled joj
padne na sestru koja je uocila princa i krenula prema njima.
"Na Zacaranom mostu", kaže ona.
"Mislim da ceš me ostaviti tamo da stojim sam."
Olga se približava, vikne njezino ime.
"Ne. Iskreno, necu." Ona letimice pogleda Olgu, i trgne se zbog njezina dolaska. "Necu.
Idi, prince Aleksandre. Vidimo se."
"Zovi me Saša", kaže on.
I tako se zaljubila u tog nasmiješenog mladica koji je bio pogrešan izbor za nju. Iznad
njezina položaja. I opasan za njezinu obitelj. Ona spusti pogled na svoje blijede, tanke
ruke, ugleda stvrdnutu kožu od pranja odjece na grubom kamenju, te se upita: Koji bi prst
dala za ljubav... i koliko ce biti potrebno da je zavoli princ?
Ali to su pitanja koja nemaju odgovor i koja su nevažna, bar za Veru, jer ljubav je vec
zapocela. Ona i njezin zgodan princ se iskradu, zaljube, vjencaju i tako žive sretno do
kraja života.
Mama je ustala. "Kraj."
"Anja", rekao je tata oštro. "Dogovorili smo se — "
"Necu dalje." Mama se kratko osmjehnula svojim unukama te izašla iz sobe.
Iskreno, Meredith je laknulo. Bez obzira na njezine namjere, bajka ju je iznova
uvukla u svoj svijet. "Idemo, djevojke. Vaš djed se treba odmoriti."
"Nemojte bježati", rekao joj je tata.
"Bježati?" Skoro je deset sati, tata. Djevojke su putovale citav dan. Iscrpljene
su. Vratit cemo se rano ujutro." Otišla je do kreveta, nagnula se kako bi
poljubila njegov neobrijani obraz. "Pokušaj spavati, okej?"
On joj je dodirnuo lice, stavio topli dlan na njezino lice dok ju je gledao. "Jesi li
slušala?"
"Naravno."
"Trebaš je slušati. Ona je tvoja majka."
Željela mu je reci da nema vremena za bajke i da je teško slušati ženu koja
Pompea
-53-
toliko rijetko prica, no umjesto toga se osmjehnula. "Okej, tata. Volim te."
Polagano je odmaknuo ruku. "I ja tebe, Meredoodle."
*
Bajke su uvijek bile medu Nininim najdražim uspomenama iz djetinjstva, i iako
ih nije cula desetljecima, sjecala ih se jako dobro.
Ali zašto ih je otac sad ponovno spominjao? Sigurno je znao da ce situacija
završiti loše. Meredith i mama nisu mogle docekati da izadu iz sobe.
Stajala je kraj njega. Sad su bili sami. Iza nje je pucketala vatra, jedna se
cjepanica stropoštala i raspala u narancastocrne komadice.
"Volim zvuk njezina glasa", rekao je.
Nina je iznenada shvatila. Njezin otac iskoristio je jedinu stvar zbog koje je
mama doista pricala. "Želio si da svi budemo zajedno."
Tata je uzdahnuo. Zvuk je bio krhak poput porculana, a cinilo se da nakon
toga postaje još bljedi. "Znaš o cemu muškarac misli... sad?"
"Posegnula je za njegovom rukom i stisnula je. "O cemu?"
"Pogreškama."
"Nisi ih napravio puno."
"Pokušala je razgovarati s vama djevojkama. Do onog groznog igrokaza...
Nisam joj smio dopustiti da se skriva. Ona je samo toliko... slomljena i ja je
toliko volim."
Nina se nagnula i poljubila mu celo. "Nema veze, tata. Ne brini se."
Zgrabio joj je ruku i pogledao je vlažnim smedim ocima. "Ima veze", rekao je,
usta su mu drhtala, a glas je bio toliko slabašan da ga je jedva mogla cuti.
Morala se sagnuti još bliže k njemu. "Ona treba vas... i vi trebate nju. Obecaj
mi."
"Što?"
"Nakon što odem. Upoznajte je."
"Kako?" Oboje su znali da ne postoji nacin na koji se mogu približiti majci.
"Pokušala sam. Ne želi razgovarati s nama. Znaš to."
"Nagovorite je da vam isprica pricu o seoskoj djevojci i princu." Cim je to
izgovorio, opet je zatvorio oci, i poceo teško disati. "No taj put citavu pricu."
"Znam što misliš, tata. Njezine price nekoc su nas spajale. Neko vrijeme cak
Pompea
-54-
sam mislila... ali bila sam u krivu. Ona ne želi — "
"Samo pokušaj, okej? Nikad nisi cula cijelu pricu."
"Ali — "
"Obecaj mi."
Dodirnula mu je rub lica, osjetila bockave sijede dlake brade koja nije bila
obrijana i mokar trag suza. Znala je da je skoro zaspao. Ovo poslijepodne, a
možda i ovaj razgovor koštao ga je previše. Opet je nestao medu jastucima.
Uvijek je želio da se njegove kceri i njihova majka vole. Želio je to toliko
snažno da je pokušavao povjerovati da to može ostvariti sat vremena pricanja
prica. Instinktivno je odabrao najdužu pricu. "Okej, tata..."
"Volim te", šapnuo je nejasno. Rijeci su se mogle odgonetnuti samo zato jer su
bile dobro poznate.
"I ja tebe". Nagnuvši se, opet ga je poljubila u celo i povukla pokrivace sve do
njegove brade. Ugasivši svjetiljku kraj kreveta, stavila je kameru oko vrata i
izašla.
Duboko i jednolicno udahnuvši, krenula je dolje. U kuhinji je zatekla majku
kako stoji za pultom rezuckajuci ciklu i žuti luk. Golemi lonac boršca lagano se
kuhao na štednjaku.
Naravno. U teškim vremenima Meredith je obavljala kucanske poslove, Nina
je fotografirala, a mama je kuhala. Jedina stvar koja je nedostajala bio je
razgovor.
"Hej", rekla je Nina, naslonivši se na okvir vrata.
Njezina se majka polagano okrenula prema njoj. Njezina bijela kosa bila je
pocešljana unazad otkrivajuci cetvrtasto lice, te smotana u obliku punde na
zatiljku kao kod balerina. Uz blijedo lice, njezine su se arkticki plave oci cinile
nevjerojatno prodornim za ženu njezinih godina. No ipak je djelovala pomalo
slabašno, što Nina dosad nikad nije uocila, i ta nova krhkost ucinila ju je
odvažnom.
"Oduvijek volim tvoje price", rekla je.
Mama je obrisala ruke o pregacu. "Bajke su za djecu."
"Tata ih obožava. Jedanput mi je rekao da bi mu svaki Badnjak ispricala jednu.
Možda bi mi sutra mogla ispricati jednu. Voljela bih cuti ostatak price o
seoskoj djevojci i princu."
"On umire", rekla je mama. "Malo je prekasno za bajke, rekla bih."
Pompea
-55-
Nina je tad shvatila: nece moci održati obecanje, koliko god se trudila.
Jednostavno nije postojao nacin da upozna svoju majku. Nikad nije ni
postojao.

Pe t o poglavlje
Meredith je odgurnula pokrivac i ustala iz kreveta. Posegnula je za ogrtacem na
vratima kupaonice, oprala je zube trudeci se da ne pogleda u ogledalo.
Površine s odrazom nece joj danas biti prijateljski nastrojene.
Cim je izašla iz sobe, zacula je buku: dolje su psi skakali, lajali, a negdje je bio
upaljen i televizor. Meredith se osmjehnula. Prvi put nakon više mjeseci
osjecala se kao da ima dom.
Dolje u kuhinji zatekla je Jillian kako postavlja stol. Psi su bili iza nje i cekali na
mrvice od dorucka.
"Tata je rekao da te ne budim", rekla je Jillian.
"Hvala", rekla je Meredith. "Gdje ti je sestra?"
"Još uvijek je u krevetu."
Jeff je Meredith dao šalicu kave. "Jesi li okej?" pitao je tiho.
"Naporna noc", rekla je gledajuci ga preko ruba šalice. Bajka je uzburkala
mnoštvo starih osjecaja, a to je u kombinaciji s brigom oko oceve slabosti,
rezultiralo nemirnom noci. "Jesi li mogao zaspati od mene?"
"Jesam."
Prisjetila se kako su nekoc spavali isprepleteni. U posljednje
vrijeme spavali su dovoljno odvojeno da nemirna noc jednoga nije utjecala na
drugog.
"Mama?" rekla je Jillian slažuci ubruse. "Možemo li danas opet posjetiti djeda i
babu?"
Meredith je kraj Jeffa posegnula za hrpom tostova s maslacem na pultu.
Otrgnuvši komadic, rekla je: "Ja krecem odmah. Zašto ne dodete svi nakon
dorucka?"
Jeff je kimnuo. "Odvest cemo pse u šetnju i potom doci."
Ona je kimnula, uzela kavu, te gore ogrtac i pidžamu zamijenila parom
udobnih traperica i dolcevitom s pletenicama. Uz kratak pozdrav izjurila je iz
kuce.
Bio je iznenadujuce topao dan. Njezin dah bio je vidljiv dok je pješacila pola
Pompea
-57-
kilometra nizbrdo do kuce svojih roditelja. Svu je noc sanjala o svom ocu.
Možda je bila budna dok su joj se sjecanja vrtjela kroz glavu. Možda i jedno i
drugo. Jedino što je doista znala je da želi sjediti kraj njega, dopustiti mu da joj
isprica nekoliko prica iz svog života kako bi se mogla uhvatiti za njih i jednog
ih dana prenijeti. Zaboravili su na to — prenositi obiteljske price, skupljati
fotografije u albumima; takve stvari. Znali su nešto o ocevim rodacima u
Oklahomi i kako ih je uništila Velika depresija. Znali su da je tata otišao u
vojsku i upoznao mamu dok je bio u aktivnoj službi, ali to je skoro pa sve.
Vecina njihovih obiteljskih prica potjecala je od vremena pocetaka Belye
Nochi, i Meredith, kao mnoga djeca, više se bavila svojim životom nego
njegovim.
Sad je trebala ispraviti tu grešku. I htjela se ispricati što je pobjegla nakon
bajke. Znala je da ga je time povrijedila, i mrzila je tu pomisao. Sad ce ga
poljubiti i reci koliko ga voli i koliko joj je žao. Ako mu je stalo do toga,
poslušat ce svaku prokleto glupu pricu koju mora ispricati njezina majka.
Na ulaznim je vratima jedanput pokucala, te ušla.
"Mama?" viknula je i zatvorila vrata. Odmah je primijetila da tog jutra nitko
nije skuhao kavu.
"Sjajno, Nina", promrmljala je.
Stavila je vodu za kavu i krenula gore. Pokucala je na zatvorena vrata sobe
svojih roditelja. "Hej, ljudi. Stigla sam. Jeste li unutra?" Nije bilo odgovora, pa
je otvorila vrata i pronašla roditelje zagrljene u krevetu.
"Jutro. Kuham kavu, ukljucila sam i samovar." Otišla je do prozora i teške
zavjese povukla u stranu. "Lijecnik je rekao da bi tata trebao pokušati jesti.
Kako zvuce poširana jaja i tost ?
Sunce je sijalo kroz goleme, lucne prozore, osvjetljavalo pod od hrastovine
boje meda i sezalo sve do ukrašenog istocnoeuropskog kreveta koji je
dominirao sobom. Kao i u vecini ostatka kuce, i ovdje nije bilo puno detalja u
boji. Samo bijela posteljina i tamno drvo. Cak su naslonjac i otoman u uglu bili
podstavljeni tkaninom snježno bijele boje damasta. Mama je bila odgovorna za
uredenje, a buduci da nije vidjela boje, sklona ih je bila ne upotrebljavati.
Jedina umjetnicka djela na zidovima bile su Ninine poznatije fotografije,
crnobijele, uokvirene crnom orahovinom.
Okrenuvši se, ponovno je pogledala roditelje. Ležali su pripijeni jedno uz
drugo, tata je ležao na lijevom boku s licem okrenutim prema komodi, a mama
Pompea
-58-
ga je obgrlila rukama i stisnula se uz njegova leda. Šaputala mu je; Meredith je
trebala trenutak da shvati kako mama prica ruski.
"Mama?" rekla je Meredith, namrgodivši se. Bez obzira na svu maminu
ruskost, ona nikad nije govorila tim jezikom u kuci.
"Pokušavam ga ugrijati. Toliko je hladan." Mama je dlanovima snažno trljala
tatine ruke, bokove. "Toliko hladan."
Meredith se nije mogla pomaknuti. Mislila je da zna što je bol, ali nije; ne do
ovog trenutka.
Njezin otac je previše mirno ležao u krevetu, njegova kosa bila je neuredna,
njegova usta mlohava, njegove oci zatvorene. Izgledao je spokojno kao da je
odlucio spavati malo duže, ali trag svijetloplave boje oko njegovih usta jedva je
bio vidljiv, no ona koja je toliko cesto gledala to lice, znala je da covjek kojeg
voli više nije tu. Njegova koža poprimila je groznu sivu boju. Nikad više nece
posegnuti za njom i stisnuti je u cvrst zagrljaj i šapnuti. Volim te, Meredoodle.
Na to su joj popustila koljena. Ostala je na nogama samo snagom volje.
Otišla je do kreveta, dodirnula njegov blijedi, blijedi obraz.
Bio je hladan.
Mama je zajecala, pocela je jace trljati njegove ruke i ramena. "Ostavila sam ti
malo kruha. Probudi se."
Meredith nikad nije vidjela svoju majku toliko ocajnu. U stvari, nikad nije cula
nikog toliko ocajnog, ali razumjela je: to je bio zvuk nekoga kome je nestalo
tlo pod nogama, tko je padao.
Jeli mu rekla da ga voli?
Zadnja stvar o kojoj je htjela razmišljati jest što je trebala reci svom ocu, ali
nejasan podsjetnik prethodne noci bio je kraj nje i šaputao joj otrovne misli.
Osjetila je kako joj naviru suze, ali nije im se sad smjela prepustiti. Potpuno bi
se izgubila. Snažno, ocajnicki je poželjela da stvari budu drugacije, barem ovaj
put, da ona bude dijete koje ce majka zagrliti, ali to se nece dogoditi. Otišla je
do telefona i okrenula broj 911.
"Moj otac je umro", blago je rekla u slušalicu. Nakon što je dala sve potrebne
informacije, otišla je do kreveta i dodirnula rame svoje majke. "Otišao je,
mama."
Njezina majka uzrujano ju je pogledala.
"Hladan je", rekla je mama, tugaljivim i prestrašenim glasom, gotovo djecjim.
"Uvijek umiru hladni..."
Pompea
-59-
"Mama?"
Njezina se majka odmakla, zurila izgubljeno u svog supruga. "Trebat ce nam
saonice."
Meredith je pomogla majci da ustane i obuce crni flanelski ogrtac koji joj je
vec tri desetljeca bio najdraži. "Skuhat cu ti caj, mama. Možemo ga popiti
dok... ga odvode."
"Pronašla si nekoga tko ce ga odvesti? Koliko ce nas to koštati?"
"Nemoj se brinuti o tome, mama. Hajdemo. Idemo dolje." Uhvatila je majku
pod ruku, te se prvi put osjecala snažnijom od njih dvije.
"On je moj dom", rekla je njezina majka, vrteci glavom. "Kako cu živjeti bez
njega?"
"Mi cemo ostati s tobom, mama", rekla je Meredith brišuci suze. To je bila
isprazna utjeha koja nije smanjila bol u njezinim grudima. Njezina majka bila je
u pravu. On je bio dom, samo srce svih njih. Kako ce podnijeti život bez
njega?
*
Nina je bila u vocnjaku od zore, pokušavala se opustiti fotografiranjem.
Uspjela je neko kratko vrijeme. Bila je ocarana stablima nalik na skelete
pretvorene u kristalna umjetnicka djela zbog ledenih siga koje su visjele s
grana. Bila su velicanstvena uz narancasto i ružicasto nebo u zoru. Njezin tata
zaljubit ce se u portrete svojih ljubljenih stabala.
Danas ce uciniti ono što je trebala uciniti desetljecima ranije — uvecat ce i
uokviriti nekoliko snimki stabala jabuka. Svako stablo bilo je predstavnik oceva
životnog rada. Svidjet ce mu se podsjetnici na ono što je postigao. Možda bi
mogla pregledati i obiteljske fotografije (iako ih nije bilo puno) i pronaci stare
fotografije vocnjaka.
Stavila je poklopac na lecu, lagano se okrenula, i tamo je stajao Belye Nochi,
njegov šiljasti krov s gorucim bakrom pod novim svjetlom. Bilo je previše rano
da tati odnese kavu, a njezina mama sigurno nije željela sjediti za kuhinjskim
stolom sa svojom najmladom kceri, zato je Nina spakirala opremu i uputila se
dugackim putem uzbrdo do kuce svoje sestre. Krenula je s mjesta koje se
nalazilo duboko u pozadini vocnjaka; kad je stigla do ceste vec je teško disala.
Nije mogla vjerovati da je njezina sestra svakodnevno trcala ovim putem.
Kad je stigla do stare seoske kuce, morala se osmjehnuti. Svaki centimetar je
Pompea
-60-
bio ukrašen za Božic. Jadni Jeff sigurno je mjesecima postavljao žarulje.
To nije bilo iznenadujuce. Meredith je oduvijek voljela praznike.
Nina je pokucala na ulazna vrata i otvorila ih.
Odmah su se pojavili psi koji su je pozdravili s oduševljenjem.
"Teta Nina!" Maddy je dotrcala do nje, bacila ruke oko Nine i cvrsto je zagrlila.
Susret prethodne veceri bio je previše suzdržan za njih.
"Hej, Mad", rekla je Nina osmjehujuci se. "Neprepoznatljiva si, mala. Predivna
si."
"A bila sam što, potpuna rugoba prije toga?" zadirkivala je Maddy.
"Potpuna." Nacerila se Nina. Maddy ju je uhvatila za ruku i odvela u kuhinju
gdje je Jeff za stolom citao The New York Times, a Jillian radila palacinke.
Nina se zaustavila. Prethodna vecer bila je toliko neprirodna
— s mracnom sobom, bajkom i svom tom neizgovorenom tugom
— da Nina nije imala vremena pogledati svoje necakinje. Sad je to cinila.
Maddy je još bila dijete, mršava i jogunasta sa svojom dugom, divljom
smedom kosom, gustim obrvama i prevelikim ustima, ali Jillian je bila žena,
ozbiljna i staložena. Vec je bilo lako zamisliti Jillian kao lijecnicu. Postojala je
nevidljiva nit, ravna i iskrena, od nezgrapne plavokose djevojcice koja je citavo
ljeto lovila kukce i proucavala ih u staklenkama, do visoke mlade žene za
štednjakom. A Maddy je još uvijek bila cista kopija Meredith u tim godinama,
ali više poletna no što si je Meredith ikad dozvolila da bude.
Dok je gledala odrasla lica svojih necakinja Nina je na neobican nacin osjetila
tijek svojih godina. Prvi put joj je palo na pamet da se približava polovici svog
života. Ona više nije dijete. Naravno da je na to trebala pomisliti i ranije, no
kad živiš sam, radiš što želiš i kad želiš, cini se kao da vrijeme ne prolazi.
"Hej, teta Neens", rekla je Jillian i izvadila posljednju palacinku iz tave.
Nina je zagrlila Jillian, uzela šalicu kave od nje i stala kraj Jeffa. "Gdje je
Meredith?" pitala je i lagano mu stisnula rame.
Spustio je novine na stol. "Otišla je vidjeti vašeg tatu. Negdje prije dvadeset
minuta."
Nina je pogledala Jeffa. "Kako je?"
"Ja nisam onaj kojeg bi trebala pitati", rekao je.
"Kako to misliš?"
Prije negoli joj je Jeff mogao odgovoriti, Maddy je vec stajala kraj nje. "Želiš
palacinku, teta Nina?"
Pompea
-61-
"Ne, hvala, dušo. Bolje da krenem natrag. Tvoja ce mama bjesnjeti na mene jer
nisam skuhala kavu."
Maddyjina široka usta razvukla su se u osmijeh. "Hoce, sigurno. Mi stižemo za
pola sata."
Nina je poljubila obje djevojke, pozdravila Jeffa i krenula cestom.
Vrativši se u kucu, objesila je posudeni kaput na vješalicu u predvorju, i
pokušala dozvati sestru. Miris svježe kuhane kave odveo ju je u kuhinju.
Njezina sestra stajala je pred sudoperom pognute glave i gledala kako curi
voda.
"Zar neceš vikati na mene što nisam skuhala kavu?"
"Ne."
Nina se zaustavila zbog nacina na koji je to rekla njezina sestra. Okrenula se i
pogledala u stepenice. "Je li budan?"
Meredith se polagano okrenula. Pogled u njezinim ocima bio je dovoljan za
Ninu, zemlja se zaustavila.
"Otišao je", rekla je Meredith.
Nina je kratko udahnula. Bol koja nije bila nalik ni na što što je dosad
poznavala, skupljala se u njezinim prsima, možda u srcu. Apsurdna uspomena
proletjela joj je glavom. Imala je osam ili devet godina, crnokosi nestaško koji
je svog oca slijedio po vocnjaku i želio da je bilo gdje drugdje. Zatim je pala —
zapela palcem za nešto i odletjela. Lijep let, Neener Beaner, rekao je, vidimo se
na sljedecem. Smijuci se podigao ju je rukama, stavio na svoja široka ramena i
odnio je.
Koraknula je naprijed, njezin pogled bio je maglovit od suza, i našla se u
zagrljaju svoje starije sestre. Kad je zatvorila oci, on je bio kraj njih, s njima u
sobi. Sjecaš li se kako nas je ucio puštati zmajeve u Ocean Shoresu? To je bila
blesava uspomena kao i ona druga, ni približno najbolja, ali sad je bila tu i
zbog nje je plakala. Je li mu rekla sve prošle noci? Je li mu rekla koliko ga voli,
objasnila mu zašto je toliko cesto nema?
"Ne sjecam se jesam li mu rekla da ga volim", rekla je Meredith.
Nina se odmaknula, pogledala u shrvano lice i oci pune suza svoje snažne
sestre. "Rekla si mu. Cula sam te. A ionako je to znao. Znao je."
Meredith je kimnula, obrisala suze. "Oni ce... uskoro doci po njega."
Nina je vidjela kako se njezina sestra opet sabire. "A mama?"
Pompea
-62-
"Ona je gore s tatom. Nisam je mogla odvojiti od njega."
Razmijenili su pogled koji je govorio sve, i Nina je rekla: "Idem ja pokušati. A
zatim... što?"
"Moramo poceti planirati. I obaviti telefonske razgovore."
Pomisao na to da ce gledati kako se njegov život pretvara u detalje vezane uz
smrt, Nini je bila skoro nepodnošljiva. Ali nije imala izbora. Rekla je sestri da
ce se vratiti te izašla iz kuhinje. Svaki korak iziskivao je dodatnu snagu, i kad je
stigla na drugi kat vec je plakala. Blago, tiho, ustrajno.
Pokucala je na vrata i cekala. I dalje je vladala tišina, okrenula je rucicu na
vratima i ušla.
Na njezino iznenadenje soba je bila prazna osim što je otac ležao u krevetu s
plahtom cvrsto zategnutom do njegove brade, poput sloja svježeg snijega na
njegovu tijelu.
Dodirnula je njegovo lice, odmaknula je pramen snježnobijele kose s njegovih
zatvorenih ociju, sagnula se i poljubila mu celo. Hladnoca njegove kože
šokirala ju je, a jedna joj misao se uvukla u glavu. Više mi se nikad nece
osmjehnuti.
Duboko je udahnula, uspravila se, i dugo vremena gledala u njega,
memorirajuci svaki detalj. "Zbogom, tatice", rekla je njež
no. Naravno da je bilo još rijeci u njoj, stotine njih, i znala je kad ce ih kasnije
izgovoriti: nocu kad se osjecala usamljenom i daleko od kuce.
Odmaknuvši se od kreveta (morala je, morala se pomaknuti, otici prije negoli
se posve slomi), podigla je slušalicu telefona kako bi nazvala Dannyja, no
poklopila je prije negoli je cula ikakav zvuk. Što ce mu reci? Kako rijeci mogu
ublažiti bol nalik na ovu? Krajickom oka uocila je nešto nalik na pokret u
dvorištu; crnu mrlju usred bjeline.
Prišla je prozoru.
Mama je bila vani, na snijegu, i vukla se prema stakleniku.
Nina je jurnula dolje, obukla ponovno svoje mokre cizme, prešla preko
trijema, prošla kraj kuhinjskog prozora, unutra je vidjela kako Meredith
telefonira, lica blijedog poput krede i drhtecih usana. Nina nije znala je li je
sestra uopce vidjela.
Spustila se bocnim stepenicama u dubok snijeg na uglu kuce. Nakon nekoliko
koraka ugledala je mamine tragove i slijedila njezine korake.
Zaustavila se dovoljno dugo ispred staklenika kako bi skupila hrabrost te
Pompea
-63-
otvorila vrata.
Njezina je majka u nocnom ogrtacu klecala u blatu, izvlacila sicušne krumpire i
bacala ih na hrpu.
"Mama?"
Nina je ponovila to još dva puta, ali nije dobila odgovor; naposljetku je oštro
rekla "Anja", i približila joj se.
Mama se zaustavila i okrenula se. Njezina duga bijela kosa nije bila zavezana,
pramenovi su joj visjeli oko blijedog lica. "Ima krumpira. Hrana ce mu
pomoci..."
Nina je kleknula kraj svoje majke u blato. Strašilo ju je što svoju majku vidi
ovakvu, ali na neki neobican nacin to ju je i umirivalo. Ovaj put imale su iste
osjecaje. "Hej, mama", rekla je i dodirnula joj rame.
Mama je zurila u nju, namrgodeno. Smetenost se nadvila nad te sjajne, plave
oci. Odmahnula je glavom i proizvela zvuk nalik
na štucanje. Oci su joj se zacaklile od svježih suza i smetenost je nestala.
"Krumpiri nece pomoci."
"Ne", rekla je Nina tiho.
"Otišao je. Evan je otišao."
"Idemo", rekla je Nina, uhvatila je za lakat i pomogla joj da ustane. Izašle su iz
staklenika u snježno dvorište.
"Pricekaj ovdje", rekla je Nina. "Idem po tvoj kaput."
Mama ju je ignorirala te koraknula u snijeg koji joj je sezao do listova, dok su
kosa i nocni ogrtac lelujali iza nje u laganom povjetarcu. Naposljetku je sjela na
crnu klupu u vrtu.
Naravno.
Nina je slijedila svoju majku. Otkopcavši svoj kaput, skinula ga je i stavila
preko maminih nježnih ramena.
Drhteci, Nina se odmaknula i sjela. Mislila je da zna što njezina majka voli u
ovom vrtu: bio je obuzdan i uredan. Kraj prostranog vocnjaka, ovaj se kutak
doimao sigurnim. Jedino što je bilo u boji u vrtu, osim ljetnih i jesenskih
listova, bio je bakreni stup, jednostavnog dizajna s istaknutim pisanim
ukrasima, s bijelom mramornom posudom na vrhu koja je u proljece bila puna
bijelih, visecih cvjetova.
"Ne želim da ga se pokopa", rekla je njezina majka. "Ne u zemlju koja se
smrzava. Razasut cemo njegov pepeo."
Pompea
-64-
Nina je opet cula poznatu nesmiljenost u majcinu glasu, i skoro joj je
nedostajala izgubljenost od prije nekoliko trenutaka. Žena u stakleniku barem
je imala osjecaje. Ova žena, njezina majka, opet je imala sve pod kontrolom.
Nina je ceznula da se nasloni na nju, da joj šapne, nedostajat ce mi, mamice, kao
što je možda mogla uciniti kao djevojcica, ali neke navike iz djetinjstva ostale
su toliko ukorijenjene da nije postojao nacin da ih se prekine, cak i desetljecima
kasnije.
"Okej, mama", rekla je naposljetku.
Ustala je minutu kasnije. "Idem unutra. Meredith ce trebati pomoc. Nemoj
previše dugo ostati vani."
"Zašto ne?" pitala je njezina majka, zureci u bakreni stup.
"Dobit ceš upalu pluca."
"Misliš da bih mogla umrijeti od hladnoce? Nisam te srece."
Nije imalo smisla. Nina je spustila ruku na majcino rame i osjetila kako se ona
trznula na taj dodir. Bez obzira na to koliko besmisleno to bilo, ali taj je mali
trzaj povrijedio Ninu. Cak i sad s tatinom smrcu medu njima, mama je i dalje
htjela biti sama.
Nina se vratila u kucu i zatekla Meredith u kuhinji kako i dalje telefonira. Cim
je ušla, Meredith je poklopila slušalicu i okrenula se.
Pogled koji su razmijenili otkrio je saznanje da je ovo to što su one sada. Njih
tri — ona i mama i Meredith. Od sada ce biti trokut, neznatno povezan,
umjesto kruga koji je on bio stvorio. Na samu tu pomisao htjela je pobjeci u
zracnu luku. "Daj mi listu brojeva. Pomoci cu ti s pozivima."
*
Više od cetiri stotine osoba napunilo je malu crkvu kako bi se pozdravilo od
Evana Whitsona; nekoliko desetaka njih otišlo je do Belye Nochi kako bi
iskazalo svoju sucut i nazdravilo. Prema kolicini suda koje je Meredith oprala,
cinilo se da su mnogi nazdravili. Nina je ocekivano bila sjajan domacin, ležerno
je pila i pustila ljude da pricaju o tati; mama se kretala kroz gužvu uzdignute
glave, rijetko se zaustavljajuci duže od trenutka; a Meredith je odradila sve teže
poslove. Organizirala je i postavila svu hranu koju su ljudi donijeli; pobrinula
Pompea
-65-
se da ima dovoljno ubrusa, tanjura, posuda i caša na raspolaganju, kao i leda;
gotovo je neprekidno prala sude. Bez sumnje radila je ono što je uvijek radila
kad je pod stresom: skrivala se iza beskrajnog organiziranja i kucnih poslova.
Iskreno, nije još bila spremna družiti se s prijateljima i susjedima kako bi
slušala o uspomenama na njezina tatu. Njezina bol bila je previše svježa,
previše krhka da je izloži pripitim rukama.
Do lakata je bila uronjena u sapunastu vodu kad je, oko po noci, Jeff došao u
kuhinju. Uzeo ju je u narucje i zagrlio. Osjecala je kao da je to povratak kuci
nakon dugog putovanja i suze koje je zadržavala posljednjih nekoliko dana, i
tijekom bolnog sprovoda
danas, pocele su teci. Držao ju je i gladio po kosi kao da je dijete i govorio onu
veliku laž, sve ce biti u redu, iznova i iznova. Kad više ništa nije ostalo u njoj,
odmakla se, potresena, te se pokušala osmjehnuti. "Cini se da sam to
potiskivala."
"To uvijek ciniš."
"Kažeš to kao da je to nešto loše. Zar bih se trebala raspasti?"
"Možda."
Meredith je odmahnula glavom. Osjecala se još distanciranijom kad bi rekao
stvari poput ovih. Cinilo se da misli da je ona vaza koja se može razbiti i
ponovno zalijepiti, ali ona je znala, ako se dogodi ono najgore — ako se
razbije poput stakla — neki dijelovi zauvijek bi mogli ostati izgubljeni.
"Prošao sam to", rekao je. "Ti si mi pomogla kad su umrli moji roditelji.
Dopusti da ja tebi pomognem."
"Dobro sam. Doista. Kasnije cu se raspasti."
"Meredith — "
"Nemoj." Nije to mislila reci toliko oštro, i vidjela je da ga je povrijedila, ali
jedva se držala na nogama. Nije imala energije da se brine o nekom drugom.
"Mislim, ne brini se. Ja cu ovdje srediti stvari. Djevojke su umorne. Zašto ih ne
odvedeš kuci?"
"U redu", rekao je, ali oprezan pogled u njegovim ocima nije joj bio poznat.
Nakon što su svi otišli, Meredith je stajala u cistoj, urednoj kuhinji, sama, i
poželjela tog trena da je donijela drugaciji odluku. Koliko bi teško moglo biti
reci, da, Jeff, odvedi me kuci i drži me...
Bacila je krpu za pranje na pult i napustila skrovište u maminoj kuhinji.
U dnevnom boravku zatekla je samo Ninu kako stoji pred stalkom s velikom
Pompea
-66-
tatinom fotografijom. U zgužvanim kaki hlacama i crnoj majici, s kratkom
neurednom crnom kosom, više je slicila tinejdžerici koja je spremna za svoj
prvi safari nego slavnoj fotografkinji.
Ali Meredith je vidjela tugu u tamnozelenim ocima svoje sestre. Cinilo se da u
caši ima previše vode koja se izlijeva, i znala
je da je Nina poput nje; obje nisu znale kako to izraziti ili osjetiti to kao što bi
trebale. I ona je tugovala za obje, pa i za ženu koja je ležala gore u svom
praznorri krevetu osjecajuci isti gubitak. Željela je da se udruže, razaspu dio
boli ujedinivši snage. Ali to nije bio njihov nacin. Spustila je cašu s vinom i
krenula k Nini, maloj sestri koju je nekoc molila da zapamti mamine bajke i da
ih prica u mraku kad ona ne može zaspati. "Imamo jedna drugu", rekla je
Meredith.
"Da", složila se Nina, iako su ih izdavale oci. Znale su da to nije dovoljno.
Kasnije te noci kad je Meredith bila kod kuce, pokrivena u krevetu kraj svog
supruga, palo joj je na pamet da je ucinila veliku grešku i kajanje ju je držalo
budnom. Bilo je pogrešno što je ocevo bdjenje provela u kuhinji, a ne kao
njegova kci. Bilo ju je toliko strah osjecaja da ih je zakljucala i odgurnula u
stranu, ali zato ga je propustila. Za razliku od Nine, Meredith nije cula price
koje su njegovi prijatelji htjeli ispricati.
Negdje oko tri sata ujutro, digla se iz kreveta i otišla na trijem gdje je sjedila
umotana u vuneni pokrivac, zureci u prazno ispred svog daha. Ali nije bilo
dovoljno hladno da joj umrtvi tugu.
Sljedeca tri dana Nina je pokušala biti istinski dio obitelji, ali svaki njezin
pokušaj završio bi neuspjehom. Bez tate bili su nasumce razbacani dijelovi
šahovske ploce, bez zajednickog cilja ili knjige pravila. Mama je ostajala u
krevetu, zurila u prazno, plela. Odbijala je spustiti se dolje zbog jela, i samo ju
je Meredith mogla nagovoriti na tuširanje.
Nina se oduvijek osjecala pomalo beskorisnom kraj sestrine über
kompetentnosti, ali to nikad nije bilo toliko ocito koliko sad. Meredith je bila
poput stroja koji nepokolebljivo napreduje i križa kucanske poslove sa spiska.
Nekako je, posve nevjerojatno, otišla na posao dan nakon pogreba. Vodila je
vocnjak i skladišta, brinula se o obitelji, te uspijevala posjetiti Belye Nochi
barem tri puta na elan kako bi nadgledala Ninine kucne poslove.
Pompea
-67-
Ništa što bi Nina napravila ne bi bilo dobro; Meredith bi sve napravila
ponovno. Usisavala prašinu, prala sude, stavila odjecu na pranje. Sve. Nina je
mogla reci nešto, ali iskreno, nije ju bilo briga, a Meredith je slicila uplašenoj
pticici koja mlatara krilima i cvrkuce. Djelovala je uplašeno, poput žene na
litici koja ce skociti ili pasti.
Ali Nina je mogla podnijeti sve to.
Ubijala ju je bol.
Pomislila bi, otišao je, u najneobicnijim trenucima, i toliko bi je zaboljelo da bi
izgubila dah, spotakla se ili ispustila cašu. (Meredith je bila oduševljena time.)
Morala je otici odavde. To je bilo sve. Nikome nije pomagala, a najmanje sebi.
Otkad je pomislila na to, nije se mogla riješiti te misli. Citav dan pokušavala se
odgovoriti od toga, govorila sebi da ne može samo tako pobjeci, ne pred
Božic, ali u tri sata otišla je gore u svoju sobu, zatvorila vrata i nazvala Sylvie u
New York.
"Hej, Sylvie," rekla je kad se javila njezina urednica.
"Bog, Nina. Mislila sam na tebe. Kako je tata?"
"Otišao je." Pokušala je ne reagirati na tu rijec, ali morala se potruditi. Otišla je
do prozora u svojoj djecjoj sobi i zurila u snijeg kako pada. Tek je bila sredina
poslijepodneva, a vec je padao mrak.
"O, Nina. Žao mi je."
"Da, znam." Svima je bilo žao. Sto se drugo moglo i reci. "Moram opet poceti
raditi."
Uslijedila je stanka. "Tako brzo?"
"Da."
"Jesi li sigurna? Više nikad ne možeš vratiti ovo vrijeme."
"Vjeruj mi, Sylvie, zadnju stvar koju želim je vratiti ovo vrijeme."
"U redu. Daj mi samo malo vremena. Znam da trebamo nekoga u Sierra
Leoneu."
"Ratna zona zvuci sjajno", rekla je Nina.
"Imaš ozbiljnih problema, znaš to, zar ne?"
"Da", rekla je. "Znam."
Razgovarali su još nekoliko minuta, a potom je Nina poklopila. Osjecajuci se
bolje — i gore — otišla je dolje i zatekla Meredith u kuhinji kako pere sude.
Naravno.
Pompea
-68-
Nina je posegnula za rucnikom. "Ja sam to htjela obaviti, znaš."
"To je sude od jucerašnjeg rucka i vecere, Nina. Kad si ih tocno mislila
oprati?"
"Hej, uspori. To je sude, a ne — "
"Ljudi koji umiru od gladi. Znam. Shvacam. Ti ciniš stvari koje su važne. A ja
samo vodim obiteljski posao i brinem o našim prijateljima i cistim za svojom
važnom sestrom."
"Nisam tako mislila."
Meredith se okrenula. "Naravno da nisi."
Nina se cinilo da ju je probola tim pogledom, da su svi njezini nedostaci bili
razotkriveni. "Ovdje sam, zar ne?"
"Ne. Ne stvarno." Meredith je posegnula za sredstvom za cišcenje i pocela
cistiti bijeli porculanski sudoper.
Nina se približila sestri. "Žao mi je", bilo je sve što je mogla
reci.
Meredith se ponovno okrenula prema njoj. Obrisala je celo hrptom ruke i
ostavila pjenasti trag. "Koliko dugo ostaješ?"
"Ne dugo. Situacija u Sierra Leoneu — "
"Poštedi me. Bježiš." Meredith se naposljetku gotovo osmjehnula.
"I ja bih ucinila istu stvar da mogu."
Nina se osjecala bezvrjednijom no ikad prije. Bježala je — od svoje ledene
majke, od ove previše prazne kuce, od svoje krhke, sposobne sestre, i od
uspomena koje su živjele ovdje. Možda najviše od njih. Marila je za to što ce
njezina sebicnost koštati njezinu sestru, i što ce biti s obecanjem ocu koje je
ignorirala, ali, neka joj Bog pomogne, nije marila dovoljno da ostane. "Što je s
njegovim pepelom?"
"Ona ga želi razasuti u svibnju na njegov rodendan. Kad tlo nije smrznuto."
"Vratiti cu se tada."
"Dva puta u jednoj godini?" rekla je Meredith.
Nina ju je pogledala. "Posebna godina."
Na trenutak se cinilo da bi se Meredith mogla raspasti, prepustiti se i zaplakati,
a Nina je osjetila kako i njoj naviru suze.
Potom je Meredith rekla: "Nemoj zaboraviti pozdraviti djevojke. Znaš koliko
te obožavaju."
"Necu."
Pompea
-69-
Meredith je kratko kimnula i obrisala suze. "Moram se vratiti na posao za sat
vremena. Usisat cu prašinu prije odlaska."
Nina je htjela reci da ce to ona obaviti — potruditi se posljednji put — ali
nakon što je odlucila otici osjecala se poput trkaceg konja na startu. Željela je
trcati. "Idem se pakirati."
*
Kasno te noci kad su Ninine stvari bile u ruksaku, a on uguran u unajmljeni
automobil, otišla je u potragu za svojom majkom.
Pronašla ju je zamotanu u vunene pokrivace kako sjedi ispred
vatre.
"Dakle, odlaziš", rekla je njezina majka ne dignuvši pogled.
"Zvala me urednica. Trebaju me za jednu pricu. Strašno je što se zbiva u Sierra
Leoneu." Sjela je dolje na ognjište; njezino tijelo drhtalo je zbog iznenadne
vrucine. "Netko mora pokazati svijetu što se tamo dogada. Ljudi umiru. To je
tragicno."
"Misliš da to mogu uciniti tvoje fotografije?"
Nina je osjetila kako ju je zaboljela ta primjedba i uvreda. "Rat je strašna stvar,
mama. Lako je sjediti ovdje u lijepom, sigurnom domu i suditi o mom radu.
Ali da si vidjela što sam ja vidjela, imala bi drugacije mišljenje. Ono što cinim
može mijenjati stvari. Ne možeš ni zamisliti koliko neki ljudi pate na svijetu, i
ako to nitko ne vidi — "
"Razasut cemo pepeo tvog oca na njegov rodendan. S tobom ili bez tebe."
"Okej", rekla je Nina jednolicno, misleci, tata je shvacao, i osjecajuci se ponovno
uvrijedenom.
"Zbogom. Sretan Božic."
Nakon tih rijeci, Nina je napustila Belye Nochi. Zaustavila se na trijemu,
gledala u dolinu, promatrala kako pada snijeg. Njezine uvježbane oci upile su
sve, uvrstile i zapamtile svaki detalj. Za trideset i devet sati prašina ce padati na
njezina ramena i vrtjeti se u njezinim cizmama, slike ovog mjesta izblijedjet ce
poput kostiju pod iscrpljujucim suncem, dok, u tren oka, potpuno ne izblijede.
Njezina obitelj — osobito njezina majka — postat ce likovi iz maglovitih
sjecanja koje ce Nina moci voljeti — iz daljine.

Šest o poglavlje
Tjedne nakon oceve smrti, Meredith je preživjela samo snagom volje i
rasporedom koji je bio gust i ispunjen kao onaj novaka u vojnickom kampu.
Tuga je postala njezin tihi suputnik. Neprekidno je osjecala njezinu sjenu kraj
sebe. Ako bi se samo jedanput okrenula prema tom mraku, obgrlila ga kao što
je ceznula, bit ce posve izgubljena.
Stoga je ostala u pokretu. Radila.
Božic i Nova godina bili su cisti promašaj, naravno, a njezino insistiranje na
tradiciji nije nimalo pomoglo. Vecera s puricom i svim ostalim prilozima samo
je isticala prazno mjesto za stolom.
A Jeff to nije razumio. Nastavio je govoriti da ce sve biti u redu ako se
prepusti placu. Kao da joj suze mogu pomoci.
To je bilo apsurdno. Znala je da joj plakanje ne može pomoci jer je plakala u
snu. Nocima se budila sa suzama na obrazima i to joj nije nimalo pomoglo.
Upravo suprotno. Izražavanje tuge nije joj pomoglo. Samo ce joj suzdržavanje
pomoci da svlada ova teška vremena.
Stoga se nastavila blistavo osmjehivati na poslu i prelaziti s jednog kucnog
posla na drugi s nekom vrstom ocajnicke revnosti.
Sve dok djevojkama nije pocela škola, nije shvacala koliko je bila umorna od
pretvaranja da vodi obican život. Naravno da joj nije pomoglo ni to što od
pogreba nije prespavala nijednu noc i što su ona i Jeff imali problema u
pronalaženju tema za razgovor.
Pokušala mu je objasniti koliko se hladnom osjeca, koliko odumrlom, ali on je
odbijao shvatiti. Mislio je da bi sve trebala "izbaciti iz sebe". Štogod je
podrazumijevao pod tim.
No ni ona se nije previše trudila razgovarati s njim, to je bilo tocno. Ponekad
su prolazili dani u kojima bi samo kimnuli jedno drugom u prolazu. Ona se
doista trebala više potruditi.
Isprala je svoju šalicu kave, stavila je u cjedilo, i otišla dolje u ured koji je
koristio za pisanje. Pokucavši tiho, otvorila je vrata.
Pompea
-71-
Jeff je sjedio za stolom — onaj koji su kupili prije više od deset godina, s
nadimkom pišcev prostor, te krstili tako što su vodili ljubav na njemu.
Postat ceš slavan. Novi Raymond Chandler.
Osmjehnula se na tu uspomenu, iako ju je rastužilo to što su se njihovi snovi
razišli negdje na putu, otišli svojim smjerovima.
"Kako napreduje knjiga?" pitala je, i naslonila se na okvir vrata.
"Hej. Nisi me to pitala vec tjednima."
"Stvarno?"
"Stvarno."
Meredith se namrštila na to. Oduvijek je voljela kako piše njezin suprug. Na
pocetku braka kad je on bio novinar koji se probija, ona bi citala svaku rijec
koju bi napisao. Cak i prije nekoliko godina, kad se prvi put usudio pisati
prozu, ona je bila njegov prvi i najbolji kriticar. Barem je on to tvrdio. Tu
knjigu nije uspio prodati izdavacu, ali ona je vjerovala u nju, u njega, srcem i
dušom. I bilo joj je drago što je napokon poceo pisati novu knjigu. Je li mu to
rekla? "Žao mi je, Jeff", rekla je. "Zbrkana sam u posljednje vrijeme. Mogu li
procitati što si dosad napisao?"
"Naravno."
Ulovio ju je osjecaj krivnje jer je vidjela koliko ga je lako usreciti. Htjela se
nagnuti i poljubiti ga. Ljubiti ga nekoc je bilo lako
poput disanja, ali sad joj je to djelovalo previše odvažno i zato se nije mogla
navesti na to da mu se približi. U mislima je na listu zadataka dodala procitati
Jeffovu knjigu.
Udobno se naslonio. Osmijeh koji joj je dao iziskivao je trud, samo joj je
dvadeset godina zajednickog života omogucilo da vidi ranjivu, drugu stranu.
"Hajdemo na veceru i u kino veceras. Trebaš pauzu."
"Možda sutra. Veceras se moram pobrinuti za mamine racune."
"Rasipaš svoje snage."
Meredith je mrzila kad je govorio takve gluposti. Sto je to tocno trebala
prestati raditi? Svoj posao? Brinuti se o majci? Kucne poslove? "Prošlo je samo
nekoliko tjedana. Imaj razumijevanja."
"Samo ako ti budeš imala malo razumijevanja za sebe."
Nije imala pojma što podrazumijeva pod tim, a sad je nije bilo ni briga.
"Moram ici. Vidimo se veceras." Nagnula se, potapšala ga po ramenu i izašla.
Stavila je pse u ogradeni dio dvorišta te se odvezla do kuce svojih roditelja.
Pompea
-72-
Kuce njezine majke.
Podsjetila se na to uz osjecaj tuge koji je gurnula u stranu.
Ušavši, zatvorila je vrata za sobom te pocela dozivati svoju majku.
Nije bilo odgovora, što i nije bilo neko iznenadenje.
Pronašla je majku u rijetko posjecenoj svecanoj blagovaonici kako mrmlja
nešto na ruskom. Na stolu ispred nje bio je rasprostrt sav njezin nakit koji joj
je tata kupio tijekom godina, kao i ukrašena kutija za nakit koja je bila stari
božicni poklon njezinih kceri.
Meredith je vidjela nered koju je tuga napravila od njezina prelijepog lica: imala
je usahle obraze i istaknutije kosti; nestalo je boje s njezine kože sve dok joj
tijelo nije poprimilo boju kose. Samo su njezine oci — zapanjujuce plave kraj
te bljedoce — otkrivale tko je ona bila prije mjesec dana.
"Hej, mama", rekla je Meredith dok joj se približavala."Što to radiš?
"Imamo ovaj nakit. I leptir je negdje."
"Ureduješ li se zbog necega?"
Njezina majka pogledala ju je oštro. Samo kad bi im se pogledi doista susreli,
Meredith bi vidjela smetenost u tim izuzetnim plavim ocima. "Možemo ih
prodati."
"Ne trebamo prodati tvoj nakit, mama."
"Uskoro ce prestati dijeliti novac. Vidjet ceš."
Meredith se nagnula i umjetni nakit skupila na hrpu.
Ništa nije bilo posebno vrijedno; tatini darovi uvijek su bili više iskreni nego
skupi. "Ne brini za racune, mama. Ja cu ih platiti za tebe."
"Ti?"
Meredith je kimnula i pomogla joj da ustane, iznenadena zbog njezine
popustljivosti. Mama se nije opirala dok ju je vodila uz stepenice.
"Je li leptir na sigurnom?"
Meredith je kimnula. "Sve je na sigurnom, mama", rekla je i smjestila majku u
krevet.
"Hvala Bogu", rekla je mama i uzdahnula. Zatvorila je oci.
Meredith je dugo stajala kraj nje i promatrala majku kako spava.
Naposljetku joj je opipala celo (nije bilo vruce), i nježno odmakla kosu s ociju.
Kad je bila sigurna da je mama utonula u dubok san, otišla je dolje i nazvala
ured.
Pompea
-73-
Daisy se javila na prvi znak zvona. "Ured Meredith Whitson Cooper."
"Hej, Daisy", rekla je Meredith još uvijek namrštena. "Danas cu obavljati
poslove odavde iz Belye Nochi. Mama se cudno ponaša."
"Tuga to može uciniti covjeku."
"Da", rekla je Meredith, razmišljajuci o suzama na obrazima nakon budenja.
Jucer je bila toliko umorna da je u kavu ulila sok od narance umjesto sojina
mlijeka. Popila je pola šalice prije negoli je primijetila. "Dogada se."
*
Ako je Meredith rasipala snage, onda pred kraj sijecnja nije ostalo gotovo ništa
od nje. Znala je da je Jeff postao nestrpljiv, cak i ljut. Opetovano joj je govorio
da unajmi nekoga tko ce joj pomoci oko brige za majku, ili da mu dopusti da
joj on pomogne, ili — u najgorem slucaju — da pronade vrijeme za njih dvoje.
Ali kako da to uspije uza sve ostale kucne obaveze? Pokušala je pronaci kuce
pazitelja za majku, ali to je bio potpuni promašaj. Jadna žena radila je tjedan
dana u Belye Nochi i dala otkaz bez upozorenja, jer nije mogla podnijeti kako
je majka stalno prati i govori da prestane dirati stvari.
S Ninom koja je bila tko zna gdje i mamom koja je postajala sve cudnija,
Meredith nije imala izbora nego da preuzme sve obaveze. Obecala je tati da ce
se brinuti o mami i nikad ga nece razocarati. Sve dok je bila zaposlena, mogla
je potiskivati tugu.
Rutina je postala njezin spas.
Svako jutro budila se rano, otrcala bi sedam kilometara, spremila dorucak
svom suprugu i majci i otišla na posao. U osam sati bila je za svojim uredskim
stolom te radila. U podne bi otišla u Belye Nochi i provjerila kako je mama,
platila bi nekoliko racuna i pocistila po kuci. Potom bi se vratila na posao i
radila do šest, otišla u kupovinu na putu kuci, posjetila mamu i ostala kod nje
do sedam ili osam i — ako se mama ne bi ponašala previše cudno — stigla bi
kuci do osam i trideset kako bi ona i Jeff skuhali veceru. Uvijek bi oko devet
sati zaspala na kaucu i probudila se oko tri sata ujutro. Jedina dobra stvar u
vezi te lude rutine bilo je to što je mogla nazvati Maddy zbog vremenske
razlike. Ponekad bi samo glas njezine kceri bio dovoljan da preživi dan.
Tek je bilo podne i ona je vec bila iscrpljena kad je pritisnula dugme na
telefonu te rekla: "Daisy, idem kuci za rucak. Vratit cu se za sat vremena.
Pompea
-74-
Možeš li Hectoru odnijeti izvještaje o spremištima i podsjetiti Eda da mi
nabavi informacije o groždu?"
Otvorila su se vrata njezina ureda. "Zabrinuta sam za tebe", rekla je Daisy i
zatvorila vrata iza sebe.
Meredith je bila dirnuta. "Hvala ti, Daisy, dobro sam."
"Previše radiš. Njemu se to ne bi svidjelo."
"Znam, Daisy. Hvala ti."
Meredith je gledala kako Daisy izlazi iz ureda, te zatim uzela torbu i kljuceve.
Vani je opet padao snijeg. Parkiralište je bilo bljuzgavo i blatnjavo, kao i ceste.
Polagano se odvezla do kuce svoje mame, parkirala te ušla. U predvorju je
skinula kaput i objesila ga, viknuvši: "Mama, stigla sam."
Nije bilo odgovora.
Pretražila je frižider, pronašla piroge koje je odmrznula prethodni dan i posudu
punu juhe od lece. Ubacila je piroge u mikrovalnu i podgrijala ih. Spremala se
otici gore no u tom je trenutku ugledala necije tamne obrise u zimskom vrtu.
To je postalo vec otrcano...
Uzela je kaput i odvukla se kroz padajuci snijeg do vrta. "Mama", rekla je,
cuvši razdraženost u svom glasu koju nije mogla ublažiti. "Moraš prestati s
ovim. Idemo unutra. Spremit cu piroge i juhu za tebe."
"Imamo juhe? Iz remena?"
Meredith je odmahnula glavom. Štogod je to znacilo. "Od lece. Idemo."
Pomogla je mami da se digne na noge — opet bose i plave od hladnoce —
odvela je u kuhinju gdje ju je umotala u veliki vuneni pokrivac i posjela je za
stol. "Jesi dobro?"
"Ne trebaš se brinuti za mene, Olga", rekla je mama. "Pogledaj kako je naš
lav."
"Ja sam, Meredith."
"Meredith", ponovila je kao da pokušava dati smisao imenu.
Meredith se namrštila. Njezina majka cinila se smetenijom no što je imalo
smisla. To nije bilo samo uobicajeno žalovanje. Nešto nije bilo u redu. "Idemo,
mama. Mislim da moramo posjetiti dr. Burnsa."
"Sto ima za razmjenu?"
Meredith je ponovno uzdahnula i izvadila tanjur piroga iz mikrovalne.
Prebacivši zlatne valjuške punjene janjetinom na hladniji tanjur, stavila ih je
pred svoju majku. "Vruce su. Pazi. Idem po tvoju odjecu i nazvat cu lijecnika.
Pompea
-75-
Ostani ovdje. Okej?"
Otišla je gore po odjecu, i dok je bila gore nazvala je Daisy i zamolila je da
dogovori hitan termin s dr. Burnsom. Zatim se vratila dolje s odjecom i
pomogla mami da ustane.
"Pojela si sve?" rekla je Meredith, iznenadena. "Dobro." Obukla je mami
majicu, pomogla joj da obuce carape i cizme za snijeg. "Obuci kaput. Idem
zagrijati auto."
Kad se vratila u kucu, mama je stajala u predvorju i pogrešno zakopcavala svoj
kaput.
"Izvoli, mama." Meredith je raskopcala kaput i ponovno ga zakopcala. Bila je
skoro gotova kad je shvatila da je kaput topao.
Posegnula je u džepove i pronašla piroge, još vruce od pecnice, zamotane u
masnu salvetu. Koga vraga?
"One su za Anju, ne za tebe", rekla je mama, odmaknuvši se.
"Znam da su tvoje", rekla je Meredith mršteci se. "Ostavit cu ih ovdje za tebe,
okej?" rekla je, stavljajuci ih u keramicku posudu na stolu u predvorju. "Idemo,
mama."
Izvela je mamu iz kuce i odvela je do terenca.
"Slobodno se nasloni, mama. Možeš zaspati. Sigurno si umorna." Upalila je
auto i krenula u grad, parkirala je na jednom od ukošenih parkirnih mjesta
ispred Cashmere Medical Group zgrade od opeke.
Unutra je Georgia Edwards bila za recepcijom, bila je živahna i lijepa kao i
tijekom svojih navijackih dana u Cashmere Highu. "Hej, Mere", rekla je
smješkajuci se.
"Bog, Georgia. Je li Daisy uspjela dobiti termin za moju mamu?"
"Znaš Jima. On bi ucinio sve za vas Whitsone. Odvedi je dolje u ordinaciju
A."
Dok su se približavali ambulanti, cinilo se da mama pocinje shvacati gdje se
nalazi. "Ovo je apsurdno", rekla je i otrgnula se.
"Buni se koliko hoceš", rekla je Meredith, "ali idemo kod lijecnika."
Njezina se majka uspravila, podigla bradu, i brzo otišla do prve ordinacije.
Tamo je zauzela jedini stolac.
Meredith ju je slijedila te zatvorila vrata.
Nekoliko trenutaka kasnije, dr. James Burns ušao je u sobu, smješkajuci se.
Pompea
-76-
Celav poput biljarske kugle, sa samilosnim sivim ocima, podsjecao je Meredith
na oca. Godinama su bili partneri u golfu; Jimov otac bio je jedan od najboljih
prijatelja njezina oca. Cvrsto je zagrlio Meredith; tim zagrljajem podijelili su
svoju tugu i ono neizreceno, nedostaje i meni.
"Dakle", rekao je kad se odmaknuo. "Kako ste danas, Anja?"
"Dobro sam, James. Hvala. Meredith je rastrojena. Znate to."
"Mogu li vas pregledati?" pitao je.
"Naravno", rekla je mama. "Ali nepotrebno je."
Jim je pomogao mami da ustane i napravio uobicajeni pregled kao prilikom
gripe. Kad je završio, napisao je nekoliko bilješki u njezin karton i rekao: "Koji
je danas dan, Anja?"
"Trideset i prvi sijecanj 2001.", rekla je, trijeznog i jasnog pogleda. "Srijeda.
Imamo novog predsjednika. Georgea Busha, mladeg. I Olympio je glavni grad
države."
Jim je napravio stanku. "Kako ste, Anja? Doista?"
"Moje srce kuca. Dišem. Idem spavati i budim se."
"Možda biste trebali razgovarati s nekim", rekao je nježno.
"S kim?"
"Lijecnikom koji bi vam pomogao da razgovarate o svom gubitku."
"Smrt nije nešto o cemu se razgovara. Vi Amerikanci mislite da rijeci mogu
promijeniti stvari. Ne mogu."
Kimnuo je.
"Moja kci možda treba pomoc."
"Okej", rekao je, zapisao još nekoliko bilješki u karton. "Zašto ne odete u
cekaonicu dok porazgovaram s njom?"
Mama je odmah napustila prostoriju.
"Nešto nije u redu s njom", rekla je Meredith cim su ostali sami. "Cesto je
smetena. Rijetko spava. Danas je stavila rucak u svoje džepove i govorila o sebi
u trecem licu. Stalno je zabrinuta za nekog lava, i zove me Olga. Mislim da
brka bajke sa svojim stvarnim životom. Jucer navecer cula sam kako prica
jednu od njih samoj sebi... kao da je sluša tata. Znaš da je zimi uvijek
depresivna, ali ovo je nešto drugo. Nešto nije u redu. Boluje li od
Alzheimera?"
"Cini se da je sve u redu s njezinim mozgom, Meredith." "Ali — "
Pompea
-77-
"Ona žaluje. Daj joj nešto vremena."
"Ali — "
"Ne postoji normalan nacin kojim se svladava nešto poput ovog. Bili su
oženjeni pedeset godina, a sad je sama. Samo je slušaj, ako možeš, i razgovaraj
s njom. I nemoj je previše dugo ostaviti samu."
"Vjeruj mi, Jime, moja mama je sama bez obzira na to jesam
li ja u sobi ili nisam."
"Onda zajedno budite same."
"Da", rekla je Meredith. "Da. Hvala, Jime, što si nas primio. Sad je moram
odvesti doma i vratiti se na posao. Imam sastanak u dva i petnaest."
"Možda bi trebala usporiti. Mogu ti prepisati tablete za spavanje ako želiš."
Poželjela je da joj je netko — osobito njezin suprug — svaki put poklonio
deset dolara kad joj je davao taj savjet. Sad bi bila na nekoj meksickoj plaži s
tim novcem. "Svakako, Jim", rekla je. "Usporit cu."
*
Jednog izrazito vruceg dana, više no mjesec dana nakon što je napustila
Washington State, Nina je stajala usred mora ocajnih, gladnih izbjeglica.
Koliko god joj je pogled sezao vidjela je ljude šcucurene ispred prljavih
obješenih šatora. Njihova je situacija bila kriticna; mnogi su stigli krvavi ili
upucani ili silovani, ali njihov stoicizam bio je nevjerojatan. Vrucina i prašina
su ih mucili; hodali su kilometrima zbog vjedra vode, cekali satima za mjericu
riže od Crvenog križa, ali djeca su se i dalje igrala u blatu; svako toliko bi zvuk
smijeha nadglasao plac.
Nina je bila prljava i umorna i gladna koliko i oni oko nje. Vec je dva tjedna
živjela u ovom kampu. Prije toga bila je u Sierra Leoneu, saginjuci se i
skrivajuci kako ne bi bila upucana ili silovana.
Cucnula je u suhu, prljavu, crvenu zemlju. Zvuk nalik na brujanje u kampu bio
je neizdrživ, kombinacija kukaca i glasova i udaljenih strojeva. Na lijevoj strani,
iznad šatora vojske, lepršala je poderana medicinska zastava. Stotine ranjenih
osoba stajalo je strpljivo u redu cekajuci na pomoc.
Ispred nje, ispružen, napola unutra i napola van šatora jedan je stari, smežurani
crnac ležao u rukama svoje žene. Nedavno je izgubio nogu, i krvavi batrljak
Pompea
-78-
krvario je ispod pokrivaca u koji je bio zamotan. Njegova žena satima je bila
kraj njega, uspravljala ga je iako je sigurno podnosila bol zbog svoga
oslabljenog tijela. Kapala mu je dragocjene kaplje vode u usta.
Nina je skinula poklopac s objektiva i ustala. Promatrajuci kamp osjetila je
umor koji je bio posve nov za nju. Prvi put u karijeri tragedija koja ju je
okruživala bila je gotovo nepodnošljiva. Ovdje situacija nije bila gora nego u
mjestima u kojima je dosad bila. Nije to bio problem. Situacija se nije
promijenila. Ona se promijenila. Nosila je svoju tugu svugdje sa sobom, a
njezin joj je teret onemogucavao da razvrstava situacije u kategorije.
Ljudi su najcešce mislili da je bit njezina posla biti prisutan, kao da svatko
može kadrirati i fotografirati, a njezine su fotografije ustvari bile produžetak
onoga što ona jest, kako razmišlja, što osjeca. Potrebna je savršena
koncentracija kako bi se ulovila snažna bol osobne tragedije na filmu. Trebate
posve biti tamo, u trenutku
— ali to je trebao biti njihov trenutak.
Otvorila je ruksak i izvadila svoj satelitski telefon. Krenula je istocno koliko joj
je njezina odvažnost dopustila, postavila uredaje, pozicionirala satelit i nazvala
Dannyja.
Na zvuk njegova glasa osjetila je kako se opušta. "Danny", rekla je, vicuci kako
bi nadglasala buku u vezi.
"Nina, ljubavi. Mislio sam da si me zaboravila. Gdje si?"
Trznula se na to. "Gvineji. Ti?"
"Zambiji."
"Umorna sam", rekla je iznenadivši samu sebe. Nije se mogla sjetiti da je to
ikad rekla, ne dok je radila.
"Mogu do srijede stici na otok Mnemba."
Plavo more. Bijeli pijesak. Led. Seks. "Važi."
Prekinula je vezu i spakirala telefon. Prebacivši remen na rame, krenula je
prema kampu. Stiglo je nekoliko novih vozila Crvenog križa, i u tijeku je bio
pandemonij podjele hrane. Zaobišla je dvije žene koje su nosile kutiju s
hranom i prošle kraj šatora kraj kojeg je ona bila fotografirala.
Muškarac s krvavim zavojem je umro. Žena je još uvijek sjedila iza njega,
ljuljala ga u svojim rukama i pjevala mu.
Nina se zaustavila i napravila sliku, ali ovaj put leca joj nije pružala zaštitu, i
Pompea
-79-
kad je odmaknula kameru, shvatila je da place.
*
Sa svog udobnog, rashladenog sjedala u terencu Nina je zurila u krajolik
Zanzibara. Uske, zavojite ulice bile su pune ljudi: žene prekrivene
tradicionalnim muslimanskim velom i haljinom, školarci u plavobijelim
uniformama, muškarci u skupinama. Uz rub ceste prodavaci su pokušavali
prodati sve što mogu, od voca i povrca do tenisica i jedva nošenih majica.
Usred mase ljudi iza ceste, žene — vecinom s djecom na ledima ili na rukama
— skupljale su klincice. Zacini su ležali na komadima tkanine boje cimeta uz
cestu i sušili se na vrucini.
Kad je taksi naposljetku skrenuo s glavne ceste i krenuo blatnjavim putem koji
je vodio do plaže, Nina se iz sve snage držala za kvaku. Cesta je bila cisti koralj
— kao i ostatak otoka — gume su mogle puknuti u svakom trenutku. Usporili
su; prolazili su tik do sela koja su se nalazila usred nicega; stoka je bila u
privremenim oborima, a žene u šarenim haljinama i velovima skupljale su
šiblje, djeca su izvlacila vodu iz izvora. Kuce su bile male i mracne i
napravljene od svega što je bilo pri ruci — šiblja, blata, komada koralja — i sve
je bilo prekriveno crvenom bojom blata.
Na kraju ceste, plaža je bila nalik na pcelinjak. Drveni camci ljuljali su se u
plicaku, dok su se muškarci brinuli o mrežama koje su bile rasprostrte po
pijesku. Odrpano odjeveni djecaci obilazili su teren u potrazi za turistima kako
bi im za nekoliko dolara pozirali za fotografiranje.
Cim je ušla u uski bijeli motorni camac shvatila je koliko je bila napeta. Bolovi
oko vrata nestali su. Osjecala je morski zrak na svom prljavom licu, kako šiba
kroz njezinu zamršenu kosu dok su jurili mirni morem, Udišuci slani zrak palo
joj je na pamet koliko je sretna u ovom životu cak i sa svojom tugom. Mogla je
strašna mjesta ostaviti za sobom, promijeniti svoju buducnost telefonskim
pozivom i avionskom kartom.
Otok — Mnemba — bio je mali koraljni otoka u Zanzibar skom arhipelagu, i
kad je stigla, voditelj otoka Zoltan docekao ju je s casom bijelog vina i
hladnom, mokrom krpom. Kad je ugledao Ninu, njegovo tamno lijepo lice
razvuklo se u širok osmijeh. "Drago mi je što vas opet vidim."
Pompea
-80-
Skocila je iz camca u toplo more, pobrinuvši se da torbu s opremom drži
visoko nad glavom. "Hvala, Zoltane. Drago mi je što sam ovdje." Uzela je cašu
vina od njega. "Je li Danny tu?"
"Jucer. On je u broju sedam."
Prebacila je torbu s kamerom i remen ruksaka preko ramena i krenula niz
plažu. Pijesak je bio bijel poput koralja od kojih je nastao, a more je bilo
neobicne plavozelene boje. Gotovo posve nalik na boju ociju njezine majke.
Bilo je devet privatnih banda na otoku — otvorenih koliba sa slamnatim
krovom — skrivenih iza guste vegetacije. Gosti i osoblje vidali su se samo za
vrijeme jela u kolibi za objedovanje ili za vrijeme zalaska sunca kad su se na
stolovima na plaži ispred svake bande ostavljali kokteli.
Nina je ugledala diskretan znak #7 na naslonjacima uz plažu i pratila pješcani
put do banda. Par sicušnih antilopa, velicine zeceva, s rogovima šiljatim poput
cepina, poskakujuci je prešao stazu i nestao.
Ona je ugledala Dannyja prije nego što je on ugledao nju. Sjedio je u jednoj od
onih pletenih naslonjaca od bambusa s nogama podignutim na stolic, pijuckao
pivo i citao. Naslonila se na drvenu ogradu. "To pivo nije najprivlacnija stvar u
sobi, ali skoro jest."
Danny je bacio knjigu i ustao. Cak je i u iznošenim, ispranim, kratkim kaki
hlacama, sa svojom dugom crnom kosom koju je trebalo podšišati i tamnom,
zaraslom bradom, izgledao sjajno. Zagrlio ju je te ljubio sve dok ga nije
odgurnula smijuci se. "Prljava sam", rekla je.
"To najviše volim na tebi", rekao je, poljubivši prljavi dlan njezine ruke.
"Moram se istuširati", rekla je otkopcavajuci košulju. Uzeo ju je za ruku i kroz
spavacu sobu odveo drvenim putem dolje do kupaonice i vanjskog tuša. Ispod
mlaza vruce vode svukla je grudnjak i kratke hlace i gacice, odbacivši mokru
odjecu u stranu. Danny ju je prao pretvorivši to u cistu predigru, i dok je pjena
još uvijek klizila s njezina glatkog tijela te ona posegnula za njim, bio je
potreban samo jedan dodir. On ju je podigao i odnio do spavace sobe.
Kasnije kad su oboje opet mogli disati, ležali su zapleteni na krevetu s visecom
mrežom. "Covjece", rekla je, njezina se glava privila uz pregib njegove ruke.
"Zaboravila sam koliko smo dobri
u ovome."
"Dobri smo u mnogocemu."
"Znam. Ali stvarno smo dobri u ovome."
Pompea
-81-
Uslijedila je stanka, i ona je znala da ce tad reci ono što ona nije željela cuti.
"Morao sam cuti od Sylvie da ti je tata umro."
" Što sam trebala uciniti? Nazvati te i plakati? Reci ti da umire?"
Okrenuo se na bok, povukao je za sobom sve dok nisu ležali okrenuti jedno
prema drugom. Rukom je prešao preko njezinih leda te je zaustavio na njezinu
bedru. "Ja sam iz Dublina, sjecaš se? Znam što to znaci izgubiti ljude, Nina.
Znam kakav je to osjecaj, kao da te iznutra izjeda kiselina. I znam što to znaci
bježati od toga. Nisi jedina koja je u Africi, zar ne?"
"Što želiš od mene, Danny? Što?"
"Pricaj mi o svom tati."
Zurila je u njega, osjecala se ulovljenom u stupicu. Željela mu je dati što želi,
ali nije mogla. Njezini osjecaji, njezin gubitak bili su toliko intenzivni i nije
smjela dopustiti da osjeti sve jer se više nikad ne bi mogla sabrati.
"Ne znam kako. On je bio... moje sunce, mislim."
"Volim te takvu", rekao je tiho.
Nina je poželjela da joj to pomaže, ali nije. Poznat joj je bio pojam
neravnopravne ljubavi, kako možeš biti slomljen iznutra ako jedna osoba voli
više nego druga. Zar nije tu vrstu upropaštenosti vidjela u ocevim ocima kad je
gledao mamu? Bila je sigurna da jest. I kad jedanput vidiš takvu bol, nikad je
ne zaboraviš. Ako je Danny ikad pogleda na taj nacin, slomit ce joj se srce. A
hoce. Prije ili kasnije otkrit ce da je možda voljela svog oca, ali da je više nalik
na mamu.
"Zar se ne možemo samo — "
"Zasad", rekao je, ali znala je da to nije kraj price.
Pomisao da ga može izgubiti neobicno ju je uznemirio, pa je ucinila ono što je
uvijek cinila kad bi njezini osjecaji bili previše žestoki za podnijeti, pustila je da
joj ruke klize niz njegova prsa do dlacica oko njegova pupka pa naniže, a kad
bi ga dodirnula i osjetila koliko je krut za nju, znala je da je on još uvijek njezin.
Zasad.
Pompea
-82-
*
Nebo je sivo kao škriljevac i naduto od oblaka. Gore se usamljeni galeb vrtio u
krug, boreci se s vjetrom, grakcuci. Ona je malena, djevojcica s dugackim
smedim pletenicama i zguljenim koljenima. Trci za njim. Zmaj poskakuje po
pijesku ispred nje, okrece se; poleti prije negoli ga može dosegnuti.
"Tatice", vikne iako zna da je daleko ispred nje. On je ne može cuti. "Ovdje
sam — "
Meredith se probudila u panici. Uspravila se u krevetu i pogledala oko sebe
znajuci da on nece biti tu. To je bio još jedan san.
Još uvijek umorna i iscrpljena od noci koje je provela prevrcuci se pod
pokrivacem, polagano je i oprezno izašla iz kreveta kako ne bi probudila Jeffa.
Otišla je do prozora i zurila van u mrak. Zora još nije bila pokazala svoje lice.
Cvrsto je prekrstila ruke i pokušala se sabrati. Osjecala je kako joj u posljednje
vrijeme otpadaju dijelovi duše, kao da se radi o nekoj vrsti duhovne kuge.
"Vrati se u krevet. Mede."
Nije se osvrnula. "Žao mi je. Nisam te željela probuditi."
"Zašto ne bi danas ostala duže u krevetu?"
To je zvucalo dobro, pomisao da se može sakriti u njegovu zagrljaju ispod
pokrivaca i spavati dok život tece dalje bez nje. "Rado bih da mogu", rekla je,
razmišljajuci vec o tome što treba napraviti tog jutra. Dok je na nogama može
se pozabaviti kvartalnim porezom. Ima sastanak s racunovodom sljedeci tjedan
i mora biti spremna.
Jeff je ustao iz kreveta i prišao joj odostraga. Ugledala je srebrnastu sliku
njihovih lica na zatamnjenom prozoru.
"Ti se brineš za sve i svakoga. Mere. Ali tko se brine o tebi?"
Okrenula se i dopustila da je zagrli. "Ti."
"Ja" rekao je oštro. "Ja sam samo još jedna stvar na tvojoj listi obaveza."
U prošlosti — prošle godine možda — rekla bi mu da nije fer, borila bi se s
njim, ali sad je bila previše iscrpljena za uzrujavanje.
Pompea
-83-
"Ne sada, Jeff", bilo je sve što je rekla. "Ne mogu voditi taj razgovor."
"Znam koliko patiš — "
"Naravno da patim. Umro mi je tata."
"Ne radi se samo o tome. Previše radiš", rekao je tiho. "Još uvijek bezobzirno
stremiš tome da te primijeti, isto kao — "
"Što bih trebala uciniti? Ignorirati je? Ili bih trebala dati otkaz?"
"Zaposli nekoga. Potpuno joj je svejedno kad si tamo. Znam da to boli, dušo,
ali ona nikad nije marila."
"Ne mogu. Ne dopušta mi. I, obecala sam tati."
"Što ako te ona slomi? Je li to htio tvoj tata? Pogleda li te ona uopce?"
Znala je da je on u pravu. U vremenima nalik na ova znala je poželjeti da nisu
skupa toliko dugo, da nije vidio toliko toga. Ali prisustvovao je toj veceri s
igrokazom — i vecerima nalik na tu — i poznavao je njezino srce i koliko je
boli ponekad u njemu. "Cak se ne radi o njoj." Znaš to. Nego o meni. Tko sam
ja. Ne mogu... je ostaviti."
"Tvoj je tata bio zabrinut zbog toga, sjecaš se? Bojao se da ce se naša obitelj
raspasti bez njega, i bio je u pravu. Raspadamo se. Ti se raspadaš i ne dopuštaš
nikome da ti pomogne."
"Dr. Burns kaže da ce mama ubrzo biti u redu. Kad se oporavi, obecavam da
cu unajmiti nekoga da cisti kucu i da joj placa racune, okej?"
"Obecavaš?"
Lagano mu je poljubila usne. Završili su. Bar zasad. "Vratit cu se za dorucak,
okej ? Napravit cu nam omlet i voce. Samo za mene i tebe."
Polagano se odmakla i krenula u kupaonicu. Dok je zatvarala vrata, ucinilo joj
se da cuje kako on nešto govori. Ulovila je rijec zabrinut i zatvorila vrata.
U mraku se obukla u svoju sportsku odjecu i izašla iz spavace sobe. Dolje je
upalila mašinu za kavu, pokupila pse i krenula u hladni, rani veljacki mrak.
Forsirala se više nego inace, ocajnicki želeci procistiti misli. Toliko je lakše bilo
podnijeti fizicku bol od tuge. Psi su kraj nje cvilili, igrali se, povremeno trcali
kroz duboki snijeg s obje strane ceste, i vracali se svaki put. Kad je stigla do
golfterena i krenula natrag, zora je bila pozlatila dolinu. Snijeg je padao više od
dva tjedna, a gornji sloj bio je tvrd i svjetlucav pod blijedim suncem.
Skrenula je prema Belye Nochi i nahranila pse na maminu trijemu. To je bila
jedna od mnogobrojnih promjena u Meredi thinu novom rasporedu. Uvijek je
Pompea
-84-
cinila barem dvije stvari istovremeno. Skinula je tenisice, ušla u kuhinju i
upalila samovar, te se zatim popela stepenicama. Još je uvijek bila crvena u licu
i teško je disala kad je otvorila mamina vrata.
Pronašla je prazan krevet.
"Sranje."
Meredith je otišla van u zimski vrt i sjela kraj svoje majke koja je bila u
cipkastoj spavacici koju joj je tata darovao prošlog Božica, te umotana u plavi
pokrivac od angorske vune. Donja usnica krvarila joj je tamo gdje ju je
zagrizla. Na stopalima je imala carape koje su bile sive od vlage i smede od
blata.
Meredith se usudila ispružiti ruku i prekriti majcinu hladnu, hladnu ruku, ali
nije pronašla rijeci koje bi pristajale tom intimnom cinu. "Idemo, mama, moraš
nešto jesti."
"Jela sam jucer."
"Znam. Idemo." Držala je mamu za ruku i pomogla joj da se digne. Nakon
previše vremena provedenog na ovoj metalnoj klupi, tijelo njezine majke
polagano se uspravljalo, trzajuci i škripeci na svaki novi pokret.
cim se posve uspravila, mama se odmakla od Meredith i krenula poplocanom
stazom do kuce.
Meredith ju je pustila ispred sebe.
Slijedila ju je u kuhinju gdje je nazvala Jeffa i rekla mu da se ipak nece vratiti
kuci za dorucak. "Mama je opet bila u vrtu", rekla je. "Mislim da je bolje da
danas radim ovdje."
"Kakvo iznenadenje."
"Hajde, Jeff. Budi fer — "
Poklopio je.
Uvrijedena što cuje zvuk za biranje, nazvala je Jillian. Odmah su krenuli u svoj
jednostavan rutinski razgovor, pricali o školi i Los Angelesu i vremenu.
Meredith je zapanjeno slušala svoju stariju kcer. Kao što se dogadalo sve cešce
u posljednje vrijeme, slušala je tu samosvjesnu mladu ženu kako govori o
kemiji i biologiji i medicinskim fakultetima, i Meredith se pitala kako se
dogodilo to odrastanje i napredovanje. Još je jucer Jillie bila nezgrapna djevojcica
s prazninama medu zubima koja je citavo poslijepodne mogla provesti
zureci u cvijet jabuke cekajuci da procvjeta. Dolazi, mama. Cvijet stiže za koju
Pompea
-85-
sekundu. Da odem po tatu?
A nauciti je voziti potrajalo je oko deset minuta. Procitala sam prirucnik,
mama. Ne moraš škrgutati zubima. Vjeruj mi.
"Volim te, Jillie", rekla je Meredith, shvativši sekundu prekasno da je prekinula
svoju kcer. Bila je govorila nešto o enzimima. Ili možda o eboli. Meredith se
nasmijala; ulovili su je kako ne sluša. "I doista sam ponosna na tebe."
"Padaš u komu, zar ne?"
"Samo u dubok san."
Jillian se smijala. "Okej, mama. Ionako moram ici. Volim
te."
"I ja tebe. Beetle."
Kad je Meredith poklopila, osjecala se bolje. Potpuna. Razgovor s kcerima
uvijek je bio najbolji lijek protiv depresije. Osim kad su ti isti razgovori
izazivali depresiju...
Ostatak dana radila je na maminu kuhinjskom stolu, uz to što je placala poreze
i citala izvještaje o urodu i nadgledala troškove skladišta, nagovorila je mamu
da jede te platila racune i oprala njezinu robu.
U osam sati kad je posude od vecere bilo oprano i hrana pospremljena, otišla
je u dnevni boravak.
Mama je sjedila u tatinu omiljenom naslonjacu, i plela. Podna lampa svjetlila je
kraj nje, svjetlost je njezinu licu davala neku blagost koja je bila prividna.
Svijeca na oltaru molitvenog kutka s njezine lijeve strane cvrcala je i uvis slala
dim u spiralama.
Mamine oci bile su zatvorene, cak i dok su njezini prsti držali pletace igle.
Tamne trepavice bile su raširene na njezinim blijedim obrazima, dajuci joj
tajanstveno tužan izgled.
"Vrijeme je za spavanje, mama", rekla je Meredith, pokušavajuci ne zvucati ni
nestrpljivo ni umorno. Upalila je stropnu svjetiljku i u trenu je nestala sva
intimnost u sobi.
"Mogu sama odraditi svoj raspored", rekla je mama.
I tako bi poceo beskrajan, tegoban posao odlaska u krevet. Borile su se oko
svega: pranja zubi, mijenjanja odjece, skidanja carapa.
Odmah poslije devet, Meredith je napokon uspjela smjestiti mamu u krevet.
Povukla je pokrivace sve do njezine brade, kao što je to nekoc radila s Jillian i
Pompea
-86-
Maddy. "Lijepo spavaj", rekla je Meredith. "Sanjaj o tati."
"Snovi bole", rekla je mama tiho.
Meredith nije znala što da kaže na to. "Onda sanjaj o svom vrtu. Šafrani ce
uskoro procvjetati."
"Jesu li jestivi?"
To je bilo ucestalo u posljednje vrijeme, u jednom trenutku mama bi bila
prisutna iza svojih plavih ociju, a potom bi iznenadno nestala.
Meredith je željela vjerovati da je tuga bila razlog tim promjenama, toj
smetenosti. To bi znacilo da postoji kraj toj tuzi.
No to se dogadalo svakodnevno. Svaki put kad bi mama djelovala odvojena od
svijeta i zbunjena njime, Meredith je pomalo gubila vjeru u procjenu dr.
Burnsa. Brinula se da se ipak radi o Alzheimeru, a ne o tuzi. Kako bi se inace
mogla objasniti iznenadna opsesija njezine majke kožnim cipelama ili
komadima maslaca (koje je Meredith pronalazila skrivene svugdje po kuci), te
lavom iz bajke o kojem je ponekad pricala?
Meredith je ponovno dodirnula svoju nemamu, umirivala je kao što bi to cinila
s prestrašenim djetetom. "U redu je, mama. Imamo dovoljno hrane dolje."
"Odspavat cu minutu, a potom idem na krov."
"Ne ideš na krov", umorno je rekla Meredith.
Mama je uzdahnula i zatvorila oci. Zaspala je za nekoliko trenutaka.
Meredith je po sobi skupljala pokrivace i druge predmete koje je mama bila
razbacala.
Dolje je stavila hrpu odjece u perilicu kako bi bila spremna sutra ujutro kad
navrati. Potom je pakete za Jillian i Maddy napunila darovima.
Vec je bilo deset sati kad je bila gotova.
Kod kuce je Jeffa zatekla u uredu kako radi na svojoj knjizi.
" Hej ", rekla je ulazeci u sobu.
Nije se okrenuo. "Hej."
"Kako napreduješ s knjigom?"
"Sjajno."
"Još je uvijek nisam procitala."
"Znam." Tad se okrenuo prema njoj.
Pogled koji joj je uputio bio je poznat, pun razocaranja. Iznenada je njih dvoje
i ovaj trenutak vidjela s distance, i nova perspektiva mijenjala je sve. "Nešto
Pompea
-87-
nije u redu, Jeff?"
Uocila je da je osjetio olakšanje zbog tog pitanja koje je cekao da ga postavi;
"Da."
"Oh" Uocila je da ga je opet bila razocarala,da je on želio razgovarati o
problemima koje je ona iznenadno iskopala te se spotakla o njih, ali ona nije
znala što da kaže. Iskreno, to je bila zadnja stvar koja joj je sad bila potrebna.
Njezina mama bila je na putu da poludi, a njezin je suprug mislio da imaju
problema.
Znajuci da je to pogrešno te da je nesposobna da to ispravi, napustila je njegov
ured — i njegov tužni, razocarani pogled — te otišla gore u spavacu sobu koju
su dijelili niz godina. Skinula je sve osim rublja, obukla majicu kratkih rukava i
legla u krevet. Dvije tablete za spavanje trebale su joj pomoci, ali nisu, a kad se
kasnije on uvukao u krevet znao je da je ona još budna.
Okrenula se na njegovu stranu, stisnula se uz njegova leda te šapnula: "Laku
noc."
To nije bilo dovoljno, to nije bilo ništa, i oboje su to znali. Razgovor koji su
trebali voditi bio je tamo vani, poput olujnog oblaka koji je rastao u daljini.

Sedmo poglavlje
Sredinom veljace, zelena je bila boja prkosa. Bijeli šafrani i visibabe procvjetali
bi preko noci, njihove tanke baršunasto zelene peteljke prodirale bi kroz
svjetlucajuci bijeli snježni pokrov.
Meredith bi svaki dan svecano obecala da ce razgovarati s Jeffom o njihovim
bracnim problemima, no svaki put kad bi to obecala samoj sebi nešto bi se
dogodilo što bi je odvuklo u drugom pravcu. A uistinu nije ni željela
razgovarati o tome. Ne doista. Vec je imala dovoljno briga sa svojom majkom
koja je postajala sve smetenija i ponašala se sve neobicnije. Mladi bracni par
možda ne bi mogao shvatiti kako se ignoriraju problemi u braku, ali žena koja
je bila udana vec više od dvadeset godina, znala je da se gotovo sve može
previdjeti ako se ne spominje.
Dan po dan; tako se preživljava. Poput alkoholicara koji ne poseže za prvim
picem; par jednostavno nije izgovarao recenicu koja bi zapocela razgovor.
Ali on je uvijek bio tu, visio je u zraku poput rabljenog dima, neocekivanog
karcinogena. A Meredith je danas naposljetku odlucila da ce ga zapoceti.
Otišla je rano iz ureda, u pet sati, ignorirala zadatke koje je trebala obaviti na
putu kuci. Odjeca iz cistionice može se pokupiti kasnije, a mogli su jedan dan
biti i bez namirnica. Odvezla se k majci i parkirala ispred kuce.
Kao što je i ocekivala, zatekla je mamu u zimskom vrtu, obucenu u dvije
spavace i zamotanu u pokrivac.
Meredith je zakopcavala kaput hodajuci do nje. Približavajuci joj se, cula je
nježan, melodican zvuk njezina glasa koji je govorio nešto o gladnom lavu.
Opet bajka. Njezina je majka sama bila vani i pricala pricu covjeku kojega voli.
"Hej, mama", rekla je Meredith i odvažila se spustiti ruku na rame svoje majke.
Odnedavno je znala da može dodirnuti svoju majku u trenucima poput ovog;
ponekad je Meredithin dodir znao pomoci u ublaživanju smetenosti. "Hladno
je vani. A uskoro ce pasti mrak."
"Nemoj da Anja ide sama. Boji se."
Meredith je uzdahnula. Željela je reci nešto drugo kad je ugledala novi detalj u
Pompea
-89-
vrtu. Posve novi bakreni stup stajao je kraj starog s patinom. "Kad si ga
narucila, mama?"
"Da barem imam slatkiše za njega. On obožava slatkiše."
Meredith je pomogla majci da ustane. Odvela ju je natrag u svjetlu, toplu
kuhinju gdje joj je skuhala šalicu vruceg caja i pod grijala zdjelu juhe.
Njezina se majka stisnula nad stolom i drhtala nekontrolirano. Digla je pogled
tek nakon što joj je Meredith dala krišku kruha s maslacem i medom.
"Tvoj tata obožava kruh i med."
Meredith je iznenada obuzela tuga. Njezin je otac bio alergican na med i
cinjenica da je mama zaboravila nešto toliko konkretno, nekako je bila gora od
prethodne smetenosti. "Rado bih da mogu razgovarati s tobom o njemu",
rekla je više samoj sebi nego majci. Meredith je imala potrebu za njim, više no
ikad. On bi bio taj s kim bi mogla pricati o problemima u svom braku. On bi je
uzeo za ruku, otišao s njom u vocnjak i rekao joj ono što treba cuti. "On bi mi
rekao što uciniti."
"Znaš što trebaš uciniti", rekla je njezina majka, otrgnuvši komad kruha i
strpavši ga u džep. "Reci im da ih voliš. To je bitno. I daj im leptira."
To je možda bio najusamljeniji trenutak u Meredithinu životu. "U pravu si,
mama. Hvala."
Bavila se kuhinjom dok je njezina majka završila s jelom. Poslije toga pomogla
je mami da se popne stepenicama do spavace sobe, oprala joj zube, kao što je
to cinila kcerima dok su bile malene, i poput njih, ona je cinila ono što bi je
zamolila.
No uobicajena borba zapocela bi kad bi joj skidala odjecu.
"Hajde, mama, moraš se spremiti za krevet. Spavacice su prljave. Donijet cu ti
nešto cisto."
"Ne."
Ovo je bilo previše i za Meredith — bila je preumorna za svadu — popustila je
i dozvolila majci da spava u prljavoj spa vacici.
Ispred vrata spavace sobe cekala je dok majka ne bi zaspala i pocela tiho
hrkati, a potom bi otišla dolje i zakljucala vrata.
Tek kad je bila u autu i vozila se kuci, razmišljala je o tome što joj je majka bila
rekla.
Znaš što treba uciniti.
Pompea
-90-
Reci im da ih voliš.
Rijeci su možda bile pomiješane u ludoj glavi, ali i dalje je to bio dobar savjet.
Kad je posljednji put Jeffu rekla te dragocjene rijeci ? Bile su uobicajene medu
njima, no ne i u posljednje vrijeme.
Ako se moralo zapoceti s popravljanjem, i vodenjem razgovora, te dvije rijeci
trebale bi biti pocetak.
Kod kuce je dozivala Jeffa, ali nije dobila odgovor.
Još se nije bio vratio kuci. Imala je vremena da se pripremi.
Osmjehnuvši se na to, otišla je gore pod tuš i tek kad je posegnula za britvom
shvatila je koliko se dugo nije brijala. Kako se mogla toliko zapustiti?
Osušila se i nakovrcala kosu, našminkala se i obukla svilenu pidžamu koju nije
nosila godinama. Bosa, mirišuci na mlijeko za tijelo s gardenijom, otvorila je
bocu šampanjca. Natocivši cašu, otišla je u dnevni boravak gdje je upalila vatru
u kaminu i sjela kako bi pricekala svog supruga.
Naslonivši se na mekane jastuke na kaucu, podigla je noge na stolic i zatvorila
oci pokušavajuci misliti o tome što bi mu još trebala reci, o rijecima koje je
želio cuti.
Probudio ju je lavež pasa. Trcali su niz hodnik, padali jedno preko drugog u
žurbi da stignu do vrata.
Kad je Jeff ušao u kucu, bio je opkoljen psima, njihovi repovi udarali su o
drveni pod dok su se borili da ga pozdrave ne skocivši uvis.
"Hej", rekla je Meredith kad je ušao u prostoriju.
Ne podigavši pogled s Leie koju je ceškao po ušima, rekao je: "Hej, Mere."
"Želiš nešto popiti?" pitala je. "Možemo, znaš... razgovarati."
"Ubija me glavobolja. Mislim da cu se samo istuširati i leci u krevet."
Znala je da ga može podsjetiti na to da moraju razgovarati, te da bi on tad
promijenio odluku. Sjeo bi kraj nje i zapoceli bi s onim cega se ona toliko
bojala.
Vjerojatno bi trebala insistirati, ali ona nije bila sigurna da želi cuti što on ima
za reci. Može pricekati još jedan dan. Ocigledno je bio iscrpljen, i ona je dobro
poznavala taj osjecaj. Može mu kasnije pokazati koliko ga voli. "Naravno",
rekla je. "Ustvari, i ja sam umorna."
Otišli su zajedno gore u krevet, i ona se stisnula uz njega. Prvi put nakon više
mjeseci utonula je u dubok san.
Pompea
-91-
U pet i cetrdeset pet probudio ju je telefon. Prva pomisao bila je, nekome se
nešto dogodilo, naglo se uspravila dok joj je srce ubrzano kucalo.
Zgrabila je telefon i rekla: "Halo?"
"Meredith?" Ed pri telefonu. Oprosti što te uznemiravam toliko rano."
Upalila je svjetiljku kraj kreveta. Jeffu je necujno rekla, posao, te se naslonila na
uzglavlje. " Što je bilo, Ed? "
"Radi se o tvojoj majci. Iza je u vocnjaku. U polju A. Ona... uh... vuce one
tvoje stare saonice."
"Sranje. Zaustavi je. Stižem." Meredith je zbacila pokrivac i ustala iz kreveta.
Trceci sobom, tražila je odjecu.
"Sto je do vraga?" rekao je Jeff uspravivši se.
"Moja osamdesetnešto godišnja mama vani je i sanjka se. Ali ja sam u krivu.
Ona ne boluje od Alzheimera. Ona samo tuguje."
"Da, tocno."
"Rekla sam Jimu." Pronašla je trenirku na podu ormara i pocela se odijevati.
"Pregledao ju je tri puta posljednjih mjesec dana i ona je svaki put racionalna
poput suca. On kaže da je to samo žalovanje. Ona svoje ludosti cuva samo za
mene."
"Treba joj profesionalna pomoc."
Zgrabila je torbu s klupe na dnu kreveta i istrcala van ne pozdravivši ga.
Do proljeca, Meredith i Jeff odlucili su se na tišinu. Oboje su znali da imaju
problema — to se vidjelo u svakom pogledu, u svakom nedodirivanju, svakom
lažnom osmijehu, ali nitko nije zapocinjao razgovor. Radili su prekovremeno,
razmjenjivali poljupce za laku noc te kretali svojim putem u zoru. Mamini
napadi smetenosti bili su rjedi; Meredith se pocela nadati da je dr. Burns bio u
pravu i da se ona polagano oporavlja.
Meredith je zatvorila glavnu knjigu na stolu i spremila svoju tehnicku olovku u
ladicu. Potom je pritisnula tipku na interfonu. "Idem kuci na rucak. Vratiti cu
se za sat vremena.."
"Dogovoreno, Meredith."
Zgrabila je svoju parku s kapuljacom i krenula prema autu.
Raspoloženje joj je podigao divan ožujski dan. Prethodni je tjedan topao val
prošao dolinom i otjerao djeda mraza. Sunceve zrake ostavile su neizbrisive
Pompea
-92-
tragove na krajoliku: ledeno plava voda tekla je u vododerinama s obje strane
cesta; bljeskave kaplje padale su sa stabala jabuka koja su se budila, oblikujuci
cipkaste uzorke na posljednjim malobrojnim površinama bljuzgavog snijega.
Skrenula je u mamin prilaz, parkirala i krenula do kapije. Muškarac u radnom
odjelu s njezine je desne strane provjeravao crvene grijace. Mahnula mu je i
prekrila usta i nos dok je prolazila kroz gusti crni dim.
U kuci je viknula: "Mama, stigla sam", dok je skidala kaput.
U kuhinji se naglo zaustavila.
Majka je stajala na pultu, držala komad novina i ljepljivu traku.
"Mama! Što to do vraga radiš? Spuštaj se otamo." Meredith je jurnula k njoj,
posegnula za njom i pomogla joj da se spusti. "Izvoli. Drži se za moju ruku."
Mamino lice bilo je bijelo kao kreda, njezina kosa razbarušena. Imala je na sebi
barem cetiri sloja razlicite odjece, ali stopala su joj bila gola. Na štednjaku iza
nje nešto je kipjelo, praskalo i pištalo. "Moram ici u banku", rekla je mama.
"Moramo izvuci novac dok još možemo. Nemamo puno toga za trgovanje."
"Mama... ruke su ti krvave. Što si napravila?"
Mama je letimice pogledala prema blagovaonici.
Meredith je polagano krenula naprijed, prošla kraj samovara i prazne košare za
voce na pultu prema blagovaonici. Veliko ulje na platnu s rijekom Nevom za
vrijeme zalaska sunca nije bilo na zidu nego naslonjeno na stol. Veliki komadi
tapeta bili su strgnuti, tamne mrlje prekrivale su goli zid. Osušena krv? Je li
njezina majka to ucinila toliko groznicavo da je ogulila kožu s prstiju?
Rastrgani komadi tapeta bili su ugurani u zdjelu na sredini stola, poput neobicnog,
uvenulog cvjetnog aranžmana.
Lonac na štednjaku i dalje je kipio, voda je pištala i praskala. Meredith je
jurnula do štednjaka i ugasila ga, vidjevši da je lonac bio pun kipuce vode i
traka tapeta.
"što do vraga..." rekla je Meredith i okrenula se prema svojoj majci.
"Bit cemo gladni", rekla je mama objašnjavajuci.
Meredith je otišla do mame, nježno primila njezine krvave ruke. "Hajdemo,
mama. Idemo te umiti. Okej?"
Cinilo se da je mama ne cuje. Nastavila je mrmljati o novcu u banci i kako ga
silno želi, ali dopustila je Meredith da je odvede gore do kupaonice gdje su
držali kutiju za prvu pomoc. Meredith je mamu posjela na zahodsku dasku,
kleknula pred nju kako bi joj oprala i zavila ruke. Mogla je vidjeti nekoliko
Pompea
-93-
cistih rezova — ureza — na jagodicama. Te rane nisu potjecale od
groznicavog odljepljivanja. To su bili rezovi. Urezi. "Što se dogodilo, mama?"
Pogled njezine majke i dalje je lutao unaokolo. "Ima dima. Cula sam pucanj."
"To su dimni grijaci. Ti to znaš. I vjerojatno si cula kako se pali Melvinov
kamion. On je ovdje kako bi provjerio rade li svi grijaci."
"Grijaci?" namrštila se mama na to.
Kad je Meredith oprala i zavila mamu, odvela ju je u krevet i povukla pokrivac
do brade. Tad je uocila krvav XActo nož na stolicu kraj kreveta. Mama se
namjerno potezala.
O, Bože.
Meredith je pricekala dok joj majka nije zatvorila oci. Zatim je otišla dolje i
ostala stajati tamo gledajuci u štetu oko nje — kuhane tapete, uništene zidove,
groteskan aranžman na stolu — dok ju je obuzimao strah. Otišla je van na
trijem baš kad je Melvin odlazio. Morala je sakupiti svu svoju snagu volje da ne
vrisne glasno.
Umjesto toga izvukla je mobitel iz džepa i nazvala Jeff na poslu.
"Hej, Mere, što je? Upravo sam — "
"Trebam te, Jeff", rekla je tiho, te osjecala kako se raspada. Toliko se trudila da
ucini sve kako treba, da ispuni obecanje svom ocu, i nekako je zatajila. Nije
znala kako da ovo obavi sama.
"Što se dogodilo?"
"Mama je ovaj put posve skrenula. Možeš li doci ovamo?"
"Stižem za deset minuta."
"Hvala."
Potom je nazvala dr. Burnsa i zamolila ga da smjesta dode. Nije se libila
upotrijebiti rijec hitno. Ovo je sigurno bio takav slucaj na njezinu popisu.
Cim je lijecnik rekao da stiže, Meredith je prekinula vezu i nazvala Ninu. Nije
imala pojma koliko je sati u Bocvani ili Zim babveu — gdjegod je njezina
sestra sada bila — i nije ju bilo briga. Znala je jedino da ce, kad se Nina javi,
reci: Ne mogu ovo više sama.
Ali Nina se nije javila. Umjesto toga njezin je veseli snimljeni glas rekao: "Hej,
hvala na pozivu. Bog zna gdje sam sada, ali ostavite poruku, javit cu se kad
mogu. Ahsante san."
Pip.
Pompea
-94-
Meredith je poklopila slušalicu ne ostavivši poruku.
Kakvog bi to imalo smisla?
Sjedila je tako s telefonom u ruci, zureci u dim koji je polagano nestajao. Pekle
su je oci, ali to nije bilo važno. Ionako je plakala. Nije se ni sjecala kad je
zapocela, i prvi put je nije bilo briga.
Kao što je obecao, Jeff se pojavio za manje od deset minuta. Izašao je iz auta i
prišao joj. Na vrhu stepenica raširio je ruke, a ona je krenula prema njima, i
dopustila si da se pribere u njegovu zagrljaju.
"Sto je napravila?" napokon je pitao.
Prije negoli je mogla odgovoriti cuo se glasan tresak u kuhinji.
Meredith se okrenula na peti i otrcala unutra.
Pronašla je majku ispruženu na podu blagovaonice kako u jednoj ruci stišce
komad tapete, a u drugoj svoj zglob. Izvrnut stolac ležao je kraj nje. Vjerojatno
je pala s njega.
Meredith je otišla do nje i sagnula se. Opipala je vec natekli zglob. "Pomogni
mi da je odnesem u dnevni boravak, Jeff. Stavit cemo je na otoman."
Jeff se sagnuo k njezinoj majci. "Hej, Anja", rekao je toliko nježno da se
Meredith prisjetila koliko je on bio divan otac, koliko je jednostavno brisao
suze s lica svojih kceri i nasmijavao ih. On je bio toliko dobar covjek; nakon
svega što je prošao s mamom svih tih godina, nakon tišine koju je naslagala na
njega, još je uvijek mario za nju. "Odnijet cu te u dnevni boravak, okej?"
"Tko si ti?" rekla je mama, promatrajuci njegove sive oci.
"Ja sam tvoj princ, sjecaš se?"
Mama se odmah smirila. "Što si mi donio?"
Jeff joj se osmjehnuo. "Dvije ruže", rekao je, podigavši je rukama. Odnio ju je
u dnevni boravak i spustio na otoman.
"Izvoli, mama", rekla je Meredith. "Imam vrecicu s ledom. Stavit cu ti je na
zglob, okej? Ostavi nogu na ovom jastuku."
"Hvala ti, Olga."
Meredith je kimnula i pustila da je Jeff odvede u kuhinju.
"Pala je sa stolca? pitao je i bacio letimican pogled na uništenu blagovaonicu.
"Pretpostavljam."
"UF."
"Da." Gledala je u njega ne znajuci tocno što bi rekla.
Pompea
-95-
Cula je automobil dr. Burnsa. Osjecaj olakšanja tjerao ju je naprijed.
Ušao je u kucu i izgledao više no uznemiren s napola pojedinim sendvicem u
ruci. "Zdravo, vas dvoje", rekao je dok je ulazio. "Što se dogodilo?"
"Mama je trgala tapete sa zida te pala sa stolca. Njezin zglob natice poput
balona", rekla je Meredith.
Dr. Burns je kimnuo i spustio sendvic na stol u predvorju. "Pokaži mi."
No kad su ušli u dnevni boravak, njezina je majka sjedila i plela kao da se radi
o najobicnijem poslijepodnevu, a ne o danu u kojem je pokušala kuhati tapete
i posjeci vlastitu kožu.
"Anja", rekao je Jim približavajuci joj se. "Što se ovdje dogodilo?"
Mama mu je dobacila jedan od svojih blještavih osmijeha. Njezine plave oci
bile su posve bistre. "Preuredivala sam blagovaonicu i pala sam. Baš
neoprezno od mene."
"Preuredivala? Zašto sada?"
Slegnula je ramenima. "Mi žene. Tko zna."
"Mogu li vam pogledati zglob?"
"Naravno."
Nježno je pregledao mamin zglob i zavio ga u elasticni zavoj.
"Ne boli me", rekla je.
"A što je s rukama?" pitao je pregledavajuci joj jagodice. "Cini se da ste se
namjerno posjekli."
"Gluposti. Preuredivala sam. Rekla sam vam."
Dr. Burns proucavao joj je lice još nekoliko minuta te se potom nježno
osmjehnuo. "Idemo. Dopustite Jeffu i meni da vas odnesemo do vaše sobe."
"Naravno."
"Meredith, ti ostani ovdje."
"Rado", rekla je, te ih nervozno gledala dok su se penjali uza stepenice, te
potom nestali.
Meredith je nestrpljivo koracala goredolje i grizla nokat svog palca dok nije
prokrvario.
Dok su se dr. Burns i Jeff spuštali stepenicama, pogledala je lijecnika. "I?"
"Istegnula je zglob. Oporavit ce se ako ne staje na tu nogu."
"To nije ono na što mislim, i ti to znaš", rekla je Meredith. "Vidio si njezine
prste. Pronašla sam XActo nož kraj njezina kreveta. Mislim da je to napravila
Pompea
-96-
namjerno. Mora da boluje od Alzheimera. Ili barem neke druge vrste
demencije. Sto da ucinimo?"
Jim je polagano kimnuo, ocito sabiruci misli. "Postoji mjesto u Wenatcheeju
gdje bi je mogli primiti na mjesec dana ili šest
tjedana. Mogli bismo to nazvati rehabilitacijom zgloba. Osiguranje bi to
pokrilo, a zarastanje je sporo u njezinim godinama. To nije dugotrajno rješenje,
ali dalo bi joj — i tebi — neko vrijeme da se pozabavi onim što joj se
dogodilo. Možda ce joj pomoci odmor od Belye Nochi i sjecanja."
Meredith je ustuknula. "Misliš na staracki dom?"
"Nitko ne voli staracke domove", rekao je lijecnik. "Ali ponekad je to najbolje
rješenje. I zapamti, to je samo kratkotrajno rješenje."
"Hoceš li joj ti reci da ide tamo zbog rehabilitacije?" pitao je Jeff, i Meredith ga
je poželjela poljubiti. On je znao koliko je njoj teška ta odluka.
"Naravno."
Meredith je duboko udahnula. Znala je da ce se uvijek iznova vracati ovom
trenutku, i vjerojatno se mrziti sve više. Znala je da njezin otac nikad ne bi
donio takvu odluku i ne bi želio da ona to ucini. Ali nije mogla opovrgnuti
koliko bi joj to pomoglo.
Spava vani... trga tapete... pada s pulta... što je sljedece?
"Bože, pomozi mi", rekla je blago, osjecajuci se usamljeno cak i s Jeffom kraj
sebe. Nije dosad znala koliko te jedna odluka može duboko odvojiti od drugih
ljudi. "Okej."
Meredith nije mogla spavati te noci. Slušala je zvuk digitalnih minuta dok je
ležala u krevetu.
Sve u vezi njezine odluke cinilo se pogrešnim. Sebicnim. A to je na kraju bilo
to: njezina odluka.
Ostala je u krevetu koliko god je mogla, pokušavala se opustiti; u dva sata je
prekinula s pretvaranjem te ustala.
Dolje je lutala kroz sjenovitu, tihu kucu, tražeci nešto što bi joj pomoglo da
zaspi ili da zabavi um dok je budna: televizija, knjiga, šalica caja...
Tad je ugledala telefon i znala je tocno što joj treba. Ninino suucesništvo. Ako
se Nina složi sa smještanjem u staracki dom, Meredith bi snosila samo
polovicu krivice.
Pompea
-97-
Birala je medunarodni telefonski broj svoje sestre te sjela na sofu.
"Halo? Trebam Ninu Whitson. Jesam li dobila krivi broj?" "Ne. To je njezin
broj. S kim razgovaram?"
"Meredith Cooper. Ja sam Ninina sestra."
"O, sjajno. Ja sam Daniel Flynn. Pretpostavljam da ste culi za mene."
"Ne."
"To je razocaravajuce, zar ne? Ja sam... dobar prijatelj vaše
sestre."
"Koliko dobar prijatelj, Daniel Flynn?"
Bucno se nasmijao svojim dubokim basom. Vraški seksi. "Daniel je moj stari
koji je bio zlocesti kuckin sin. Zovi me Danny."
"Primjecujem da niste odgovorili na moje pitanje, Danny?"
"Cetiri i pol godine. Višemanje."
"A ona te nikad nije spomenula niti dovela kuci?"
"Još veca šteta, ha? Pa, bilo je sjajno razgovarati s tobom, Meredith, ali tvoja
me sestra mrko gleda, tako da je bolje da predam slušalicu."
"Dok se Meredith pozdravljala, zacula je šuštavi zvuk, kao da se Danny i Nina
bore za slušalicu.
Nina se javila i bila zadihana; smijala se. "Hej, Mere. Kako je? Kako je mama?"
"Iskreno, Neens, zato te zovem. Ona nije dobro. U posljednje vrijeme je
zbunjena. Pola vremena zove me Olga i recitira onu prokletu bajku kao da ona
nešto znaci."
"Što kaže dr. Burns?"
"On misli da je rijec o uobicajenom žalovanju, ali — "
"Hvala Bogu. Ne bih željela da kao teta Dora završi u jadnom starackom
domu i jede stare želepudinge i gleda nagradne igre."
Meredith se trznula na to. "Pala je i istegnula zglob. Nasrecu ja sam bila tamo i
pomogla joj, ali ne mogu uvijek biti ovdje."
"Ti si svetica, Mere. Doista."
"Ne, nisam."
"To mi je rekla i Majka Tereza."
"Ja nisam Majka Tereza, Nina."
"Jesi. Nacin na koji se brineš o mami i vodiš vocnjak. Tata bi bio ponosan."
"Nemoj to govoriti", šapnula je, ne mogavši to izgovoriti snažnijim glasom.
Pompea
-98-
Poželjela je da je nije nazvala.
"Slušaj, Mere. Ne mogu sad razgovarati. Upravo izlazimo. Imaš li još nešto
važno što mi želiš reci?"
Ovo je bila njezina prilika. Mogla je bubnuti istinu i cekati sud (sveta Meredith
sprema mamu u staracki dom) ili ne reci ništa. I što ako se Nina ne slaže ?
Meredith nije razmišljala o toj mogucnosti, no sad je djelovala mogucom. Nina
je ne bi poduprla i to bi izazvalo samo još više problema. To da je Nina
nazove sebicnom bilo je više negoli je mogla podnijeti. "Ne, ništa važno. Sve
je pod kontrolom."
"Dobro, doci cu na tatin rodendan, nemoj zaboraviti?"
" Okej ", rekla je Meredith dok ju je hvatala mucnina. "Vidimo se."
Nina je rekla: "Bog", i veza se prekinula.
Meredith je spustila slušalicu. S uzdahom je ugasila svjetlo i vratila se gore gdje
se uvukla u krevet kraj svoga supruga.
...završi u jadnom starackom domu...
Svetica Meredith
Ležala je tako dugo u mraku pokušavajuci se ne sjetiti tih tužnih, davnih
posjeta teti Dori.
Bila je sigurna da uopce nije zaspala, ali prodrmala ju je budilica u sedam sati.
Jeff je stajao kraj kreveta sa šalicom kave. "Jesi li dobro?"
Htjela je reci ne, vrisnuti to, možda cak i briznuti u plac, ali što bi to
promijenilo? Najgora stvar bila je da je Jeff to znao; gledajuci je svojim tužnim
pogledom, cekamdamezatrebaš pogledom. Da mu kaže istinu, on bi je držao
za ruku, poljubio je i rekao joj da cini ispravnu stvar. A tad bi posve poludjela.
"Dobro sam."
"I mislio sam da ceš to reci", rekao je i napravio korak unatrag. "Moramo
krenuti za sat vremena. Imam sastanak u devet."
Kimnula je i odmakla kosu sa lica. "Okej."
Sljedecih sat vremena spremala se kao da je uobicajen dan, ali kad je sjela na
vozacko sjedalo u svom terencu, više se nije mogla pretvarati. Svijest o
stvarnom postojanju te odluke projurila je kroz nju, naježila se od nje.
Jeff je ispred nje palio svoj pickup, i zajedno su se u svojim automobilima
odvezli do Belye Nochi.
Unutra je zatekla mamu u dnevnom boravku kako stoji ispred svog
Pompea
-99-
molitvenog kutka. Obucena u crnu vunenu haljinu s bijelom svilenom
maramom oko vrata, uspjela je izgledati i elegantno i snažno. Njezina su leda
bila uspravna, a njezina ramena cvrsta. Njezina snježno bijela kosa bila je
maknuta s lica, a kad se okrenula prema Meredith, arkticki plave oci nisu bile
nimalo smetene.
Meredithina odlucnost bila je poljuljana, zamijenila ju je sumnja.
"Želim da se molitveni kutak prebaci u moju sobu", rekla je mama. "Svijeca
mora neprestano gorjeti." Posegnula je za štaka ma koje joj je donio dr. Burns.
Smještajuci ih ispod ruku, šepajuci polagano im je dolazila u susret.
"Trebaš pomoc", rekla je Meredith dok je prilazila. "Ne mogu stalno biti
ovdje."
Ako je mama to i cula ili marila za to, nicim to nije odavala. Šepajuci je prošla
kraj Meredith i krenula prema ulaznim vratima. "Moja torba je u kuhinji."
Meredith je trebala biti pametnija i ne tražiti odrješenje od svoje majke. Jako je
dobro znala da što god poželi od nje, ona to nece dobiti. Možda ovo više no
išta drugo. Prošla je kraj svoje majke i otišla u kuhinju.
To je bio pogrešan kovceg. Meredith je jucer navecer spakirala veliki crveni
kovceg. Sagnula se i otvorila ovaj.
Njezina majka napunila ga je šecerom i maslacem i kožnim remenjem.

Osmo poglavlje
ina se probudila na zvuk topovske paljbe.
Salva metaka eksplodirala je tik pred njezinim prozorom; prljavi, ljušteci zidovi
njezine hotelske sobe zatresli su se. Žbuka i voda pljuštali su sa stropa na pod.
Negdje se zatresao prozor i viknula je žena. Nina je izašla iz kreveta i dopuzala
do prozora.
Tenkovi su se vozili kroz ulice pune ostataka srušenih kuca. Muškarci u
uniformama — djecaci, ustvari — stupali su kraj njih, ispaljivali metke i smijali
se dok su ljudi pokušavali pronaci sklonište.
Okrenula se i stisnula uz hrapavi zid, zatim je spuznula i sjela na pod prekriven
prahom. Štakor je jurio uz podne letvice te se skrio u sjenoviti dio kraj njezina
takozvanog zahoda.
Bože, bila je umorna od svega ovoga.
Bio je kraj travnja. Prije mjesec dana bila je s Dannyjem u Sudanu, ali to se
cinilo toliko dalekim.
Zazvonio joj je mobitel.
Puzala je prljavim podom i naslonila se uz bocnu stranu kreveta. Posegnula je
gore na nocni ormaric, pronašla mobitel velicine cekovne knjižice i otvorila ga.
"Halo?"
"Nina? Jesi li to ti? Jedva te cujem."
"Topovska paljba. Hej, Sylvie, kako je?"
"Ne upotrebljavamo tvoje fotografije", rekla je Sylvie. "Ne možemo ih srediti.
Nisu dovoljno dobre."
Nije mogla vjerovati što je upravo cula. "Sranje. Šališ se? I u svojim najgorima
danima bolja sam od vecine seronja s kojima suraduješ."
"Ove su gore od tvojih najgorih dana, mala. Što se dogada?"
Nina je odmakla kosu s ociju. Tjednima nije bila kod frizera, a njezina kosa bila
je toliko prljava da bi ostajala na mjestu kad bi je odmaknula. Voda u njezinu
hotelu — u citavoj cetvrti — bila je iskljucena danima. Otkad su sukobi
eskalirali. "Ne znam, Sylvie", rekla je naposljetku.
N
Pompea
-101-
"Nisi se toliko brzo trebala vratiti na posao. Znam koliko voliš oca. Mogu li ti
ikako pomoci?"
"Moja fotografija na naslovnici uvijek me oraspoloži."
Sylviein muk govorio joj je sve. "Ratna zona nije mjesto za žalovanje, Nina.
Možda ti je otupila oštrica jer bi trebala biti negdje drugdje."
"Da. Pa..."
"Sretno, Nina. Iskreno."
"Hvala", rekla je iznova, i poklopila.
Osvrtala se po mracnoj, prljavoj sobi, osjecala eho pucnjave strojnica uz svoju
kralježnicu. Bila je umorna od svega toga. Iscrpljena. Nije bilo iznenadujuce
što su joj posljednje slike neupotrebljive. Bila je previše umorna za
koncentriranje, a kad bi naposljetku zaspala, uvijek bi je probudili snovi o
njezinu ocu.
Njegove posljednje rijeci izjedale su je u posljednje vrijeme, obecanje koje je
izvukao iz nje. Možda je to bio njezin problem. Možda se zato nije mogla
usredotociti.
Nije održala obecanje.
Nije nikakvo cudo da je izgubila caroliju.
Ona je bila u Belye Nochi, u rukama žene koju je obecala upoznati.
*
Prvog svibanjskog tjedna — samo nekoliko dana ranije nego što je planirala
— netom poslije sedam sati ujutro, Nina se vozila kroz dolinu Wenatchee.
Nazupcani gorski lanac Cascade još uvijek je bio prekriven snijegom, ali
ostatak okoline bio je spreman za proljece.
U Belye Nochi vocnjak je bio u cvatu. Hektari stabala jabuka sjajili su se zbog
bijelih cvjetova. Dok se vozila kuci, zamišljala je oca kako ponosno hoda kroz
redove s malenom, crnokosom djevojcicom koja zapitkuje. Jesu li spremne, tatice?
Gladna sam.
Spremne su kad su spremne, Neener Beaner. Ponekad moraš biti strpljiva.
Odrasla je uz ta stabla, ali shvatila je na tom putu da nije strpljiva i da je
poljodjelstvo ne zanima; da ocevo životno postignuce nikad nece biti njezino.
Na prilazu se zaustavila ispred garaže i parkirala.
Vocnjak je bio pun radnika koji su se kretali kroz stabla, provjeravali ima li
Pompea
-102-
kukaca, truleži ili neceg drugog što su tražili.
Nina je prebacila torbu s kamerom preko ramena i krenula u kucu. Dvorište je
bilo živahne zelene boje, toliko svijetle da ga je skoro teško bilo gledati. Bijeli
cvjetovi rasli su u skupinama duž ograde i s obje strane staze.
Ulazeci nije ni pokucala. "Mama?" viknula je, upalila svjetlo u predvorju i
skinula cipele.
Nije bilo odgovora.
Otišla je u kuhinju.
Kuca je zaudarala na vlagu, napuštenost. Gore je bilo tiho i prazno kao i dolje.
Nina se nije htjela osjecati razocaranom. Kad je odlucila iznenaditi mamu i
Meredith, znala je da je riskantno.
Vratila se unajmljenom automobilu, te se odvezla cestom do sestrine kuce.
Kamionet joj je dolazio u susret na križanju.
Zaustavila se i cekala.
Kamionet je usporio i zaustavio se kraj nje, potom je Jeff spustio prozor. "Hej,
Neens. Kakvo iznenadenje."
"Znaš me, Jeff. Brza sam kao vjetar. Gdje je mama?"
Jeff je pogledao u stražnje ogledalo kao da mu se netko približavao odostraga.
"Jeff? Što nije u redu?"
"Meredith ti nije rekla."
"Što mi nije rekla?"
Napokon ju je pogledao. "Nije imala izbora."
"Jeff", rekla je Nina oštro. "Ne znam o cemu do vraga govoriš. Gdje je moja
mama?"
"U Parkviewu."
"Starackom domu? Šališ se?"
"Nemoj donositi nagle zakljucke, Nina. Meredith je mislila — "
Nina je upalila motor, okrenula auto u blatu i odvezla se. Za manje od
dvadeset minuta skrenula je u šljuncani prilaz starackog doma i parkirala.
Zgrabivši svoju tešku platnenu torbu s kamerom, marširajuci je prešla
parkiralište i ušla u zgradu.
Unutra je predvorje bilo naglašeno veselo i opsceno osvijetljeno.
Fluorescentne žarulje prostirale su se poput krijesnica duž žutosmedeg stropa.
S lijeve strane bila je cekaonica — sa stolcima primarnih boja i starim RCA
televizorom. Tocno ispred nje stajao je veliki drveni stol. Iza njega je žena s
Pompea
-103-
trajnom ondulacijom živahno razgovarala na telefonu, tapkajuci svojim
tockastim noktima po lažnoj drvenoj površini stola.
"Ozbiljno, Margene, ona je doista nabacila kilograme — "
"Oprostite", rekla je Nina cvrsto. "Tražim sobu Anje Whitson. Ja sam njezina
kci."
Recepcionarka je napravila stanku dovoljno dugu da kaže, "Soba 146. Lijevo",
te se vratila razgovoru.
Nina je hodala širokim hodnikom. S obje strane nizala su se zatvorena vrata;
ona malobrojna koja su bila otvorena otkrivala su male bolnicke sobe s dva
odvojena kreveta u kojima su stanovale starije osobe. Sjecala se kako je tu
boravila teta Dora. Posjecivali bi je vikendom, a tata je mrzio svaki trenutak
proveden ovdje. Smrt na otplatu, znao je govoriti.
Kako je Meredith to mogla uciniti? I kako se usudila ne reci joj ništa?
Dok je došla do sobe 146, Nina je bila potpuno bijesna. To je bio dobar
osjecaj, prva stvarna vatra koju je osjetila od tatine smrti. Snažno je pokucala.
Jedan glas odgovorio je: "Izvolite", i ona je otvorila vrata.
Njezina mama sjedila je u neprivlacnoj fotelji presvucenoj kariranom
tkaninom, te plela. Kosa joj nije bila pocešljana, odjeca se nije medusobno
slagala, ali njezine su plave oci bile bistre. Digla je pogled na njezin ulazak.
"Zašto si ti do vraga ovdje?" rekla je Nina.
"Pazi što govoriš, Nina", rekla joj je majka.
"Trebala bi biti kod kuce."
"Misliš? S tvojim ocem?"
Podsjetnik je bio urucen nježno, poput kapi kiseline. Nina joj se ukoceno
približavala, osjecajuci majcin pogled na sebi. Vidjela je rekreiran molitveni
kutak na staroj komodi od hrastovine.
Iza nje su se vrata iznova otvorila i ušla je njezina sestra noseci veliku torbu
punu plasticnih posuda.
"Nina", rekla je naišavši na nju. Meredith je izgledala besprijekorno kao i
obicno, njezina kestenjasta kosa bila je kratko ošišana. Nosila je nove crne
hlace i ružicastu majicu suženu oko struka. Njezino blijedo lice bilo je savršeno
našminkano, ali i tako je djelovala umorno. I previše je smršavjela.
Nina ju je napala. "Kako si mogla ovo uciniti? Je li bilo lakše ostaviti je ovdje?"
"Njezin zglob — "
"Koga do vraga zanima njezin zglob? Znaš da se tati ovo ne bi svidjelo", rekla
Pompea
-104-
je Nina oštro.
"Kako se usuduješ?" rekla je Meredith dok su joj se obrazi zacrvenjeli od
ljutnje. "Ja sam ta koja — "
"Prestanite", prosiktala je mama. "Sto je s vama dvjema?"
"Ona je idiot", odgovorila je Meredith. Posve ignorirajuci Ninu, otišla je do
stola na koji je spustila veliku torbu punu hrane. "Donijela sam ti piroge od
cikle i okrošku, mama. A Tabitha ti je poslala novog konca. Na dnu je torbe, i
uzorke za koje je mislila da ce ti se svidjeti. Vratit cu se nakon posla. Kao i
obicno."
Mama je kimnula, ali nije rekla ništa.
Meredith je otišla ne izgovorivši više ni rijec, te snažno zalupila vratima.
Nina je oklijevala trenutak, te potom izašla za njom. Na hodniku je vidjela
kako Meredith bježi; njezine pete klepetale su po linoleumskom podu.
"Meredith!"
Njezina sestra pokazala joj je srednji prst i nastavila hodati.
Nina se vratila u jadnu, malu sobu s dva odvojena kreveta, ružnom foteljom i
pohabanom drvenom komodom. Samo su ruske ikone i svijece govorile nešto
o ženi koja je živjela ovdje. Žena za koju je tata mislio da je toliko slomljena... i
koju je volio.
"Idemo, mama. Idemo odavde. Vodim te kuci."
"Ti?"
"Da", rekla je Nina odlucno. "Ja."
*
"Ta kucka. Kako mi je to mogla reci? Osobito pred mamom?" Meredith je bila
u malom, natrpanom uredu iz kojeg je njezin suprug nadgledao gradski
novinarski ritam. Iako se baš i nije radilo
o nekom gradu, ili ritmu. Hrpa papira kraj njegova kompjutora podsjetila ju je
na to da ozbiljno radi na svom romanu. Onom za koji još nije našla vremena
da ga procita.
Nastavila je koracati goredolje, grickati nokat na palcu dok je nije zaboljelo.
"Trebala si joj reci istinu. Rekao sam ti to."
"Ovo nije vrijeme za tvoje >rekao sam ti<."
"Ali telefonirala si joj ? Dva ili tri puta otkad si majku smjestila u Parkview?
Naravno da je Nina ljuta. I ti bi bila." Naslonio se. "Neka Nina provede neko
Pompea
-105-
vrijeme s njom. Do sutra navecer shvatit ce zašto si donijela odluku koju jesi.
Tvoja ce mama uciniti niz ludosti i Nina ce ti se ulagivati i ispricavati."
Meredith se zaustavila. "Misliš?"
"Znam. Nisi mamu smjestila tamo jer ti je bilo teško brinuti se za nju, iako je i
to tocno. Smjestila si je tamo kako bi bila na sigurnom. Sjecaš se?"
"Da", rekla je, ali poželjela da više vjeruje u to. "Ali bolje joj je u starackom
domu. Cak je i Jim to rekao. Ne hoda bosa po snijegu, ne odljepljuje tapete i
ne zarezuje prste. Samo je za mene sacuvala najbolje stvari."
"Možda je spremna vratiti se kuci", rekao je, no ona je uocila da više nije toliko
usredotocen na razgovor. Ili je razmišljao o necemu ili je to cuo vec dovoljno
puta. Vjerojatno je tocno ovo potonje, posljednjih nekoliko mjeseci provela je
brinuci se za majku, i Jeff je sve to cuo. Ustvari, to je bila jedina stvar o kojoj je
pricala s njim u posljednje vrijeme.
"Moram ici", rekao je. "Intervju za dvadeset minuta."
"Oh. Okej."
Otpratio ju je iz otrcanog, natrpanog ureda do auta. Popela se na vozacko
sjedalo i upalila motor.
Tek kad je sjela za stol i pocela pregledavati izvještaj vocara o podrezivanju,
shvatila je da je Jeff nije poljubio na rastanku.
Dok je vozila prema Belye Nochi, Nina je sa strane letimice pogledavala svoju
majku koja je sjedila na suvozackom sjedalu i plela.
Sad su bile na nepoznatom terenu, ona i njezina majka. Njihovo zajedništvo
impliciralo je nešto poput partnerstva, no takva veza dosad nikad nije
postojala, a Nina nije vjerovala da bi fizicka blizina mogla otvoriti neku novu
vrstu odnosa. "Trebala sam ostati", rekla je. "Pobrinuti se za tebe."
"Nisam to ocekivala od tebe", rekla joj je mama.
Nina nije znala radi li se o podvali s naglaskom na tebe ili jednostavnoj izjavi.
"Ipak..." Nije znala što da kaže. Opet je bila dijete koje se krece u maminoj
orbiti cekajuci nešto — pogled, kimanje glavom, neku zahvalnost ili tugu. Bilo
što osim zvukova tih pletacih igala.
Pred kucom je promatrala mamu kako skuplja pletivo, uzima torbu s ikonama
iz molitvenog kutka, te otvara vrata automobila. Kraljevskim držanjem prošla
je travnjakom sve do kamene staze, ušla u svoj dom i zatvorila vrata.
Pompea
-106-
"Hvala što si mi priskocila u pomoc, Nina", promrmljala je Nina, odmahujuci
glavom.
Kad je stigla u kucu, molitveni kutak bio je vec napravljen, svijeca je gorjela, a
majka nije bila nigdje na vidiku.
Nina je krenula gore te vukla kovceg za sobom. Zaustavivši se ispred spavace
sobe svoje majke cula je zveket pletacih igala i nježan, pjevušeci glas: mama je
pricala sa sobom ili razgovarala na telefon.
Bez obzira na to, cinilo se da je to bolje od razgovaranja s kceri. Spustila je
mamin kovceg na pod, stavila ruksak i opremu za kameru u svoju staru sobu te
opet otišla dolje. Ispružila se na tatinom najdražem mjestu za spavanje,
otomanu, protresla jastuke kako bi napravila naslon, te upalila televiziju.
Zaspala je u roku od nekoliko sekundi. Naspavala se kao još nikad u ovih
posljednjih mjeseci, ne sanjajuci ništa, a kad se probudila osjecala se svježom i
spremnom da se lati svijeta.
Popela se gore i pokucala na vrata spavace sobe. "Mama?"
"Izvoli."
Nina je otvorila vrata i zatekla mamu u drvenom stolcu za ljuljanje kraj
prozora kako plete. "Hej, mama. Jesi li gladna?"
"Bila sam jucer navecer i danas ujutro, ali napravila sam sendvice. Meredith me
zamolila da ne rabim štednjak."
"Prespavala sam citav dan. Sranje. Obecaj da neceš reci Meredith."
Mama ju je strogo pogledala. "Ne dajem obecanja djeci." Na to je nastavila
plesti.
Nina je izašla iz sobe i otišla na dugo, vruce, americko tuširanje. Nakon toga
se, iako je bila obucena u svoje zgužvane, prastare kaki hlace, osjecala kao
covjek.
Dolje je lutala po kuhinji, pokušavala smisliti što da napravi za rucak.
U frižideru je pronašla desetke smrznutih posuda s hranom, svaka je bila
oznacena te imala napisan datum u crnoj tinti. Njezina majka uvijek je kuhala
za vojnu jedinicu umjesto za obitelj, i ništa se s Whitsonova stola ne bi bacalo
u smece. Sve se pakiralo, oznacavalo i smrzavalo za kasniju uporabu. Kad
dode smak svijeta, nitko nece biti gladan u Belye Nochi.
Pogled joj je odmah skrenuo prema stroganoffu i domacoj tjestenini.
Hrana za utjehu. Ono što im je trebalo. Stavila je vodu za tjesteninu da se
kuha, i ubacila umak u mikrovalnu. Upravo se spremala postaviti stol kad je
Pompea
-107-
zraka svjetlosti privukla njezinu pažnju. S prozora je pogledala dolje i ugledala
vocnjak u punom cvatu.
Otrcala je po torbu s kamerama, odabrala je jednu, i izašla van gdje se odmah
izgubila medu ponudenim opcijama. Slikala je sve, stabla, cvjetove, grijace, i sa
svakim klikom razmišljala je o svom ocu i kako je volio ovo doba godine. Kad
je završila, poklopila je objektiv te dokono prošetala do kuce prolazeci kraj
mamina takozvanog zimskog vrta.
Na ovaj iznenadujuce suncan dan, vrt je nudio izobilje bijelih cvjetova sa
socnim peteljkama i listovima. Nešto slatkasto bilo je u cvatu, a taj se miris
miješao s bogatim mirisom plodne zemlje. Sjela je na željeznu klupu. Uvijek je
razmišljala o ovom vrtu kao
o iskljucivo maminom prostoru, ali sada, sa svim stablima jabuke u cvatu,
osjecala je ocevu prisutnost toliko snažno kao da upravo sjedi kraj nje.
Iznova je podigla kameru i slikala: par mrava na zelenom listu, savršen cvijet
magnolije biserne boje, bakreni stup koji je uvijek predstavljao središte ovog
vrta sa svojom plavozelenom patinom,
Nina je spustila kameru.
Sad su tu stajala dva stupa. Novi je bio napravljen od svijetlog, sjajnog bakra, s
elegantnim ukrasom.
Iznova je podigla kameru i usredotocila se na novi stup. Na gornjoj polovici
postojao je ukrašeni rub. Spiralna rezbarija. Listovi, bršljan, cvijece.
I slovo E.
Okrenula se u stranu i pogledala drugi stup. Odgurnuvši u stranu lozu i cvijece,
proucavala je spiralnu rezbariju.
Vidjela ju je više desetaka puta u životu, ali sad ju je prvi put pomno proucila.
Ruska slova bila su prepletena u rezbariji. Slovo A i nešto što je trebao biti
simbol za P, krug — što je moglo biti slovo O — i nešto što je nalikovalo na
pauka. Bilo je i nekoliko slova koje nije poznavala.
Htjela ih je dodirnuti kad se sjetila vode koju je stavila da se kuha.
"Sranje." Nina je zgrabila kameru i otrcala u kucu.

Devet o poglavlje
Meredith je smislila plan i držala ga se. Odlucila je da ce dva poslijepodneva i
jedna vecer s mamom biti dovoljni Nini da shvati odluku o starackom domu.
Da, mama je djelovala bolje posljednjih nekoliko tjedana, ali Meredith ni na
tren nije vjerovala da je bila dovoljno dobro da se brine o sebi.
Bilo je važno — cak i presudno — da Nina shvati situaciju. Meredith više nije
htjela sama snositi teret te odluke. Mama je bila u domu skoro šest tjedana i
njezin zglob potpuno se oporavio. Uskoro ce se morati donijeti trajno rješenje,
a Meredith nije htjela da to ucini sama.
U cetiri i trideset izašla je iz ureda i odvezla se do starackog doma. Kad je
stigla, mahnula je Sue Ellen na recepciji, i projurila kraj nje visoko podignute
glave, s kljucevima u jednoj ruci i torbicom u drugoj. Zastala je na trenutak
ispred mamine sobe kako bi se uvjerila da je ne boli glavi, a zatim je otvorila
vrata.
Unutra su bila dva muškarca u plavim radnim odijelim; jedan je cistio pod,
drugi je prao prozore. Nije bilo maminih osobnih stvari. Na krevetu je umjesto
nove posteljine koju je donijela Meredith bio obican, plavi madrac.
"Gdje je gda Whitson?"
Pompea
-109-
"Iselila se", rekao je jedan od muškaraca ne dižuci pogled. "Nije nas unaprijed
obavijestila o tome."
Meredith je trepnula. "Molim?"
"Iselila se."
Meredith se okrenula na peti, te krenula natrag prema recepciji. "Sue Ellen",
rekla je, te s dva prsta pritiskala lijevu stranu sljepoocnice. "Gdje je moja
majka?"
"Otišla je s Ninom. Iselila se, samo tako. Bez upozorenja."
"Radi se o grešci. Moja majka ce se vratiti — "
"Sad više nema mjesta, Meredith. Gda McGutcheon dobit ce njezinu sobu.
Nismo sigurni, naravno, ali ne vjerujemo da cemo imati slobodnu sobu sve do
kolovoza."
Meredith je bila previše ljuta kako bi bila ljubazna. Ne rekavši ništa,
odmarširala je van iz zgrade i ušla u auto. Prvi put u životu nije marila za
ogranicenje brzine. Za dvanaest minuta bila je u Belye Nochi.
Unutra je citava kuca zaudarala na dim. U kuhinji je pronašla prljave tanjure
naslagane u sudoperu i otvorenu kutiju od pizze na pultu. Više od polovice
pizze ostalo je u kartonu.
No to nije bilo ono najgore.
Izoblicen lonac nakrivljeno je stajao na prednjem plameniku. Meredith nije
trebala posegnuti za njim kako bi znala da se rastopio i zalijepio za plamenik.
Htjela je jurnuti gore kad je bacila pogled na bocno dvorište. Kroz drvene
francuske prozore ugledala ih je: mama i Nina zajedno su sjedile na željeznoj
klupi.
Meredith je toliko snažno otvorila jedan od francuskih prozora da je uz zveket
udario u zid.
Dok je prolazila dvorištem, cula je mamin uobicajeni glas za price te odmah
znala da napadi smetenosti nisu nestali.
"...tuguje zbog gubitka oca, kojeg je Crni vitez zarobio u cr vcnom tornju, ali
život ide dalje. To je strašna, strašna lekcija koju svaka djevojka mora nauciti.
Još ima labudova u ribnjaku u vrtu
Pompea
-110-
dvorca koje treba nahraniti, i bijelih ljetnih noci kad se lordovi i dame sastaju u
dva ujutro kako bi šetali uz obalu ribnjaka. Ona ne zna koliko teška može biti
zima, kako se ruže mogu smrznuti u jednom trenu i pasti na tlo, kako djevojke
mogu nauciti držati vatru u svojim blijedim, bijelim rukama — "
"Dosta te price, mama", rekla je Meredith dok je pokušavala ne zvucati toliko
ljutito koliko je bila. "Idemo unutra."
"Nemoj je prekidati — " rekla je Nina.
"Ti si idiot", rekla je Meredith, podigla mamu na noge, te je odvela u kucu gdje
ju je smjestila u stolac za ljuljanje s njezinim pletivom.
Vrativši se dolje zatekla je Ninu u kuhinji. "Što ti do vraga pada na pamet?"
"Jesi li cula pricu?"
"Molim?"
"Pricu. Je li to bila ona o seoskoj djevojci i princu? Sjecaš — "
Meredith je uhvatila sestru za rucni zglob, odvukla u blagovaonicu i upalila
svjetlo.
Sve je bilo isto onako kao onog dana kad je mama pala sa stolca. Nedostajali
su komadi tapete, goli dijelovi slicili su starim ranama kraj preostalih živahnih
boja. Tu i tamo, crvenkaste mrlje ostavile su tragove na tapetama i golim
mjestima.
Vani se negdje na polju upalio motor kamiona.
Meredith se okrenula prema Nini, ali prije negoli je mogla nešto reci, cula je
tutnjanje koraka na stepenicama.
Mama je utrcala u kuhinju noseci golemi kaput. "Jeste li culi pucnjeve? Dolje?
Sada!"
Meredith je uhvatila mamu za ruku misleci da ce joj pomoci taj dodir. "To je
bio samo motor kamiona, mama. Sve je u redu."
"Moj lav place", rekla je mama sa staklastim i maglovitim ocima. "On je
gladan."
"Ovdje ne postoji nikakav gladan lav, mama", rekla je Meredith jednolikim,
umirujucim glasom. "Želiš li malo juhe?" pitala je tiho.
Mama ju je pogledala. "Imamo juhe?"
"Puno. I kruha i maslaca i kašu od heljde. Nitko ovdje nije gladan."
Meredith je nježno uzela kaput od majke. Pronašla je cetiri bocice ljepila u
džepu.
Smetenost je nestala onoliko brzo koliko se brzo i pojavila. Mama se uspravila,
Pompea
-111-
pogledala kceri, te potom izašla iz kuhinje.
Nina se okrenula prema Meredith. "Koji kurac?"
"Vidiš?" rekla je Meredith. "Ona ponekad... poludi. Zato mora biti na nekom
sigurnom mjestu."
"Nisu u pravu", rekla je Nina i dalje zureci u okvir vrata kroz koji je upravo
prošla mama.
"Toliko si pametnija od mene, Nina. Onda mi reci u cemu nisam u pravu?"
"Ona nije bila luda."
"Oh, doista? A što je to bilo?"
Nina se napokon okrenula prema njoj. "Strah."
*
Nina nije bila iznenadena kad je Meredith s mucenickim žarom pocela cistiti
kuhinju. Znala je da joj je sestra ljuta. Trebala bi mariti, ali nije mogla.
Umjesto toga razmišljala je o obecanju koje je dala svom ocu.
Nagovori je da ti isprica pricu o seoskoj djevojci i princu.
U to vrijeme cinilo se besmislenim, doista; nemogucim. Posljednja ocajnicka
želja umiruceg covjeka da tri žene sjednu zajedno.
Ali mama se raspadala bez njega. Bio je u pravu u vezi s tim. Mislio je da joj
bajka može pomoci.
Meredith je tresnula lonac na jedan od preostalih plamenika, te psovala. "Ne
možemo koristiti ovaj prokleti štednjak dok se ne riješimo lonca koji si ti
rastopila."
"Upotrijebi mikrovalnu", rekla je Nina odsutno.
Meredith se naglo okrenula. "To je tvoj odgovor? Upotrijebi mikrovalnu. To je
sve što imaš za reci?"
"Obecala sam tati — "
Meredith je krpom obrisala ruke i bacila je na pult. "Oh, zaboga. Necemo joj
pomoci tako što ce nam pricati bajke. Pomoci cemo joj ako je držimo na
sigurnom."
"Opet je želiš staviti pod kljuc. Zašto? Kako bi ti mogla rucati s djevojkama?"
"Kako se usuduješ? Ti." Meredith se približila i snizila ton. "Znao se udubiti i
listati casopise kako bi pronašao fotografije svoje >male djevojcice<. Jesi li to
znala? Provjeravao je mejlove i poruke svaki dan ocekujuci telefonske pozive
koji su rijetko stizali. Zato se nemoj ni usuditi nazvati me sebicnom."
Pompea
-112-
"Dosta."
Mama je stajala kraj vrata, u spavacici, s neuobicajeno spuštenom kosom.
Njezina kljucna kost stršila je ispod njezine kože išarane žilama; mali troslojni
križ ruskog stila visio je s tankog zlatnog lancica oko njezina vrata. Sa svim tim
bljedilom — bijela kosa, blijeda koža, bijela haljina — djelovala je gotovo
prozirno. Izuzevši te carobne plave oci. Sad su bile pune ljutnje. "Zar mu tako
odajete pocast, svadajuci se?"
"Ne svadamo se", rekla je Meredith uzdahnuvši. "Samo smo zabrinuti za
tebe."
"Mislite da sam poludjela?" rekla je mama.
"Ja to ne mislim", rekla je Nina podigavši pogled. "Primijetila sam novi bakreni
stup u zimskom vrtu, mama. Vidjela sam slova."
"Kakva slova?" pitala je Meredith.
"To nije ništa", rekla je mama.
"To jest nešto", rekla je Nina.
Njezina mama nije odala nicim da je to cula. Nije uzdahnula. Nije trznula. Nije
odvratila pogled. Jednostavno je otišla do kuhinjskog stola i sjela.
"Ne znamo ništa o tebi", rekla je Nina.
"Prošlost nije važna."
"Uvijek si to govorila, i mi smo ti to dopuštale. Ili možda nismo marile. Ali sad
marim", rekla je Nina.
Mama je polagano digla pogled, i ovaj put bistrina i tuga u ocima bile su
ocigledne. "Nastavit cete me ispitivati, zar ne? Naravno da hocete. Meredith ce
te pokušati zaustaviti jer ju je strah, ali tebe se ne može zaustaviti."
"Obecala sam tati. Želio je da cujemo jednu od tvojih bajki sve do kraja. Ne
mogu ga iznevjeriti."
"Nisam blesava da dajem obecanja umirucem covjeku. Sad si naucila i tu
lekciju." Ustala je, a njezina su ramena bila samo malo pognuta. "Tati bi se
slomilo srce da cuje kako se svadate. Sretne ste što imate jedna drugu. Pocnite
se ponašati u skladu s tim." Potom je izašla iz sobe.
Culi su kako su se gore zalupila vrata.
"Slušaj, Nina", rekla je Meredith nakon duge tišine. "Ne zanimaju me njezine
bajke. Brinut cu se za nju jer sam obecala tati i jer je to ispravno. Ali ono o
cemu ti pricaš — pokušati je upoznati — misija je kamikaze, a ja sam se srušila
Pompea
-113-
jedanput previše. Nemoj racunati na mene."
"Misliš da to ne znam?" rekla je Nina. "Ja sam ti sestra. Znam koliko si se
trudila oko nje."
Meredith se naglo okrenula prema štednjaku, napadajuci rastopljeni lonac kao
da je ispod njega skriveno blago.
Nina je ustala i otišla do sestre. "Razumijem zašto si je smjestila u ono grozno
mjesto."
Meredith se okrenula. "Zaista?"
"Naravno. Mislila si da ludi."
"Ona jest luda."
Nina nije znala što reci, kako izraziti svoje mišljenje da bi zvucalo smisleno.
Sve što je znala je da je u posljednje vrijeme izgubila važan dio sebe, te da bi ga
možda mogla vratiti ako ispuni obecanje dano ocu. "Navest cu je da mi isprica
bajku — cijelu — ili cu umrijeti pokušavajuci."
"Radi što želiš", rekla je Meredith naposljetku. "Uvijek to i ciniš."
*
Meredith je na poslu pokušavala zaboraviti na sebe baveci se svakodnevnim
obavezama vodenja vocnjaka i skladišta, ali nije uspijevala ni u cemu. Cinilo joj
se da joj je u grudima ventil koji se steže svakim njezinim dahom. Pritisak koji
se povecavao mogao bi eksplodirati u svakom trenutku. Nakon što je treci put
vikala na zaposlenika, odustala je i otišla prije negoli napravi još vecu štetu.
Bacila je hrpu papira na Daisyn stol i rekla napeto: "Pošalji ovo, molim te", i
otišla prije nego što je Daisy mogla postaviti ikakvo pitanje.
Ušla je auto i vozila se. Isprva nije znala kuda ide; negdje na putu otkrila je da
slijedi staru zaboravljenu cestu. Na neki nacin vodila ju je natrag u njezino
djetinjstvo.
Parkirala je ispred Belye Nochi poklonducana, carobne male zgrade smještene
dalje od glavne ceste te okružena drevnim rascvjetanim stablima jabuke.
Nekad davno tu je kraj ceste bio štand s vocem. Ovdje je Meredith provela
najljepša ljeta u svom životu prodavajuci zrele, savršene jabuke turistima.
Zurila je kroz vjetrobran u bijelu zgradu od šindre s bijelim žaruljama
obješenim o strehe. Ljeti je posvuda bilo cvijeca — u ukrasnim loncicima kraj
vrata, u košarama na trijemu isprepletenim s ogradom.
Njezina je zamisao bila taj štand s vocem pretvoriti u poklon ducan. Još se
uvijek sjecala dana kad je prišla tati s tom zamisli. Tad je bila mlada majka s
Pompea
-114-
dvoje djece na njezinim bokovima.
To bi bilo sjajno, tata.. Turistima bi se svidjelo.
Pun pogodak, Meredoodle. Ti ceš biti moja sjajna zvijezda...
Svim srcem i dušom uredivala je ovo mjesto, izvanredno brižljivo odabirala
svaki predmet koji su prodavali. Ostvarili su nevjerojatan uspjeh s ducanom.
Nakon što su udvostrucili prostor još uvijek nisu imali dovoljno mjesta za sve
prekrasne suvenire i rucne radove vezane uz ovu dolinu.
Kad se iz poklonducana premjestila u skladište, ucinila je to da usreci oca.
Prisjecajuci se tog vremena, postalo joj je jasno da je tad zapoceo njezin život
koji se vrtio oko svih ostalih...
Prebacila je u rikverc, odsutno se odvezla i poželjela da se nije zaustavila ovdje.
Sljedecih sat vremena samo se vozila i gledala promjene koje je proljece
donijelo krajoliku. Kad se parkirala na svom prilazu, vec je bio pao sumrak i
mracilo se.
U kuci je nahranila pse, pripremila veceru te potom napravila kupku i ležala u
njoj dok se voda nije ohladila.
Još je uvijek bila zbunjena i nemirna zbog današnjih zbivanja i nije znala što da
ucini ili što želi. Sigurna je bila jedino u to da je Nina remetila sve, cinila
Meredithin život težim. Bila je sigurna da ce se sve srušiti i ostaviti veliki,
golemi nered koji ce Meredith morati pocistiti.
Bila je sita do grla što uvijek preuzima svu odgovornost.
Obrisavši se, obukla je ugodnu trenirku i izašla iz kupaonice. Dok je rucnikom
trljala kosu bacila je pogled na veliki krevet kraj zida.
Uz osjecaj cežnje koji ju je probadao prisjetila se dana kad su ona i Jeff kupili
taj krevet. Bio je previše skup, no oni su se smijali zbog troška i platili ga
kreditnom karticom. Kad je krevet bio dostavljen, vratili su se ranije s posla,
bacili se na njega, smijali se, ljubili i krstili ga svojom strašcu.
To je ono što joj je sad trebalo: strast.
Željela je strgati odjecu, leci u krevet i zaboraviti na Ninu i mamu i staracki
dom i bajke.
Cim je na to pomislila, misao se pretvorila u plan. Osjecajuci se uzbudeno prvi
put nakon više mjeseci, obukla je seksi spavacicu i otišla dolje, upalila kamin i
uzela cašu vina te cekala da se Jeff vrati s posla.
u jedanaest sati te veceri još je uvijek cekala. A osjecaj uzbudenja polagano se
Pompea
-115-
pretvorio u bijes.
Gdje je do vraga?
Kad je naposljetku ušao u dnevni boravak, ona je vec bila popila tri caše vina, a
vecera je bila uništena.
"Gdje si do vraga bio?" rekla je i ustala.
On se namrštio. "Molim?"
"Napravila sam romanticnu veceru. Sad je uništena."
"Ljuta si što sam se kasno vratio kuci? Šališ se?"
"Gdje si bio?"
"Radio sam na knjizi."
"Usred noci?"
"Ne bih rekao da je toliko sati. Ali, da. Radim tako vec od sijecnja. Mere. Samo
to nisi primijetila. Ni marila." Otišao je i ušao u svoj ured, zalupivši vratima.
Ona ga je slijedila. "Željela sam te veceras", rekla je.
"Oh, ispricavam se do nebesa što me nije briga. Ignorirala si me mjesecima.
Cinilo se da živim s prokletim duhom, ali sad, posve iznenada, kad si jebežljiva,
ja bih se trebao prilagoditi i biti tu za tebe? To ne ide tako."
"Dobro. Nadam se da ce ti nocas ovdje biti udobno."
"Bit ce znatno toplije nego u tvom krevetu."
Izašla je iz ureda i zalupila vratima, no bijes ju je napustio nakon tog zvuka, a
bez njega se osjecala izgubljenom. Usamljenom.
Trebala bi mu reci da joj je žao, ispricati mu kakav je grozan dan imala...
Htjela je to uciniti kad je ugledala blijedo plavicasto svjetlo ispod vrata. Upalio
je kompjuter i poceo pisati.
Odmakla se od vrata i otišla gore, uvukla se u krevet. Nakon dvadeset godina
braka to je bio prvi put da on spava na kaucu nakon svade, a ona nije mogla
spavati bez njega.
u pet sati napokon se prestala truditi i otišla dolje kako bi se ispricala.
Njega više nije bilo.
Sljedece jutro, Meredith je otišla trcati (ovaj put devet kilometara; osjecala se
posebno napetom), nazvala je obje kceri te ipak stigla na posao prije devet sati.
Cim je sjela za stol, nazvala je Parkview i razgovarala s ravnateljem koji nije bio
oduševljen maminim iznenadnim odlaskom: saznala je — ponovno — kako ne
Pompea
-116-
ocekuju da ce imati slobodnih mjesta u bliskoj buducnosti. No stvari se mogu
promijeniti, naravno (što je znacilo da bi netko mogao umrijeti; da ce necija
obitelj biti razorena), ali ne postoji mogucnost da se osigura mjesto.
Nina nece ostati dovoljno dugo kako bi pomogla. Meredith se nije mogla sjetiti
da je njezina sestra posljednjih petnaest godina ostajala duže od tjedan dana u
Belye Nochi, možda najviše deset dana. Nina je možda poznata širom svijeta i
slavna u svom podrucju, ali nije bila pouzdana. Cak nije bila ni Meredithina
prva djeveruša — u posljednji trenutak, kad se više nije mogla osigurati
zamjena — zbog nekog umorstva u Srednjoj Americi. Ili Meksiku. Meredith to
još uvijek nije saznala; sve što je znala je da je Nina bila tu za nju u jednom
trenutku, isprobavajuci haljinu za djeveruše, a u sljedecem je više nije bilo.
Netko je pokucao na vrata. Meredith je na vrijeme digla pogled i vidjela Daisy
kako živahno ulazi sa smedim fasciklom. "Imam izvještaje za zemljište i
vocnjake."
"Sjajno", rekla je Meredith. "Samo ih stavi na stol."
Daisy je oklijevala, a Meredith je pomislila, oh, ne. Evo ga. Poznaje Daisy od
djetinjstva, i zna da ona ne oklijeva. "Cula sam", rekla je Daisy zatvorivši vrata.
"Da je Nina otela vašu mamu."
Meredith se umorno osmjehnula "To zvuci malo previše dramaticno. Sredit cu
ja to."
"Naravno da hoceš, ali dušo, bi li trebala?" Daisy je spustila
fascikl na stol. "Ja mogu voditi ured", rekla je tiho. "Tvoj me tata naucio. Sve
što trebaš napraviti je zatražiti pomoc."
Meredith je kimnula. To je bilo tocno, iako nikad prije toga nije razmišljala o
tome. Daisy je poznavala vocnjak i sve u vezi njega bolje nego itko drugi osim
Meredith. Ona je ovdje radila vec dvadeset i devet godina. "Hvala."
"Ali ti doista ne znaš kako to napraviti, zar ne, Meredith?"
Meredith je potiskivala želju da zakoluta ocima. To joj je Jeff stalno govorio.
Zar je to doista bila mana? Obaviti ono što se treba obaviti? "Možeš li, molim
te, nazvati dr. Burnsa, Daisy?"
"Naravno." Daisy je krenula prema vratima.
Trenutak kasnije Daisy ju je spojila, a Jim se javio.
"Hej, Jim", rekla je. "Meredith je."
"Ocekivao sam da ceš nazvati. Javili su mi se danas iz Par kviewa." Zastao je.
"Nina?"
Pompea
-117-
"Naravno. Gledala je Veliki jedanput previše. Ne znaju kad ce ponovno imati
slobodno mjesto, a nikako si ne možemo priuštiti kucnog njegovatelja. Možeš
li mi preporuciti neki drugi staracki dom?"
Prošao je trenutak prije negoli je Jim rekao: "Razgovarao sam s njezinim
lijecnikom u Parkviewu, i fizikalnim terapeutom koji je vježbao s njom. I ja
sam svaki tjedan posjecivao Anju."
"Meredith se osjecala sve napetijom. "I?"
"Nitko od nas nije uocio znakove ozbiljne smetenosti ili demencije. Jedini put
kad je bila rastresena bilo je za vrijeme oluje prošli mjesec. Ocito ju je bilo
strah grmljavine, svima je rekla da mora ici na krov. Ali mnogi u domu bili su
uznemireni zbog buke." Duboko je udahnuo. "Tvoj je tata znao govoriti da se
Anja svake zime bori s depresijom. Smeta joj hladnoca i snijeg. To, uz
žalovanje... u svakom slucaju, poenta je: Ne vjerujem da boluje od Alzheimera
ili ozbiljne demencije. Ne mogu dijagnosticirati ono što ne vidim, Meredith."
Meredith se cinilo kao da joj je netko iznenada spustio golem teret na ramena.
"I što sad? Kako cu se brinuti o njoj i držati je
na sigurnom? Ne mogu se brinuti o Belye Nochi i svom domu te citavo
vrijeme biti na raspolaganju mami. Zarezivala se nožem, pobogu."
"Znam", rekao je nježno. "Raspitivao sam se. Postoji kompleks za seniore u
Wenatcheeju koji je stvarno ugodan. Zove se Riverton. Imala bi apartman sa
stražnjim dvorištem koje je dovoljno veliko za vrtlarenje. Može kuhati sama ili
jesti u zajednickoj blagovaonici. Jedna jednokrevetna soba bit ce slobodna
sredinom lipnja. Zamolio sam menadžera da je rezervira za tebe, ali treba im
brzo uplatiti depozit. Pitaj za Junie."
Meredith je sve zapisala. "Hvala ti, Jime. Stvarno cijenim tvoju pomoc."
"Nema na cemu." Napravio je stanku. "Kako si ti, Meredith? Nisi izgledala
jako dobro kad sam te vidio zadnji put."
"Hvala, doktore." Pokušala se nasmijati. "Umorna sam, ali to je bilo i za
ocekivati."
"Previše radiš."
"Prica mog života. Hvala ti još jedanput." Poklopila je prije negoli je mogao
reci još nešto. Posegnuvši dolje, podigla je torbu i krenula van iz ureda.
U Belye Nochi zatekla je Ninu u kuhinji kako podgrijava lonac pun gulaša.
Nina joj se osmjehnula. "Pazim na lonac, vidiš? Još nije buknula vatra."
"Moram razgovarati s tobom i mamom. Gdje je ona?"
Pompea
-118-
Nina je pokretom glave pokazivala u smjeru blagovaonice. "Pogodi."
"U zimskom vrtu?"
"Naravno."
"K vragu, Neens." Meredith je prošla kroz oštecenu blagovaonicu i otišla van
k mami koja je sjedila na željeznoj klupi. Barem je ovaj put imala zimsku
odjecu na sebi.
"Mama?" rekla je Meredith. "Moram razgovarati s tobom. Možemo li uci?"
Mama se uspravila; tek je tad Meredith uocila koliko je mlitavo i zaobljeno
sjedila prije toga.
Ne dodirujuci se, ni ne razgovarajuci, zajedno su se vracale u kucu. Meredith je
mamu smjestila u naslonjac u dnevnom boravku i zapalila vatru. Potom im se
pridružila Nina koja se ispružila na kaucu i naslonila svoja stopala u carapama
na stolic.
"Što je, Mere?" pitala je prelistavajuci stari broj National Geographica. "Hej,
ovo je moja fotka. Ona koja je nagradena Pulitzerom", rekla je, osmjehujuci se
i pokazujuci fotografiju objavljenu na dvije stranice.
"Razgovarala sam danas s dr. Burnsom."
Nina je casopis odložila na stranu.
"On se... slaže sa mnom da staracki dom nije pravo mjesto za mamu."
"Stvarno", rekla je Nina.
Meredith nije htjela zagristi udicu. Zadržala je pogled na mami. "Ali oboje
mislimo da se sama ne možeš brinuti o ovoj kuci. Jim je pronašao lijepo mjesto
u Wenatcheeju. Kompleks za seniore nalik na kondominij. Rekao je da bi
mogla imati mali stan s jednom spavacom sobom i kuhinjom. No ako ne želiš
kuhati, postoji i zajednicka blagovaonica. U centru je grada. Mogla bi prošetati
do trgovina i ducana s pletivom.
"A što je s mojim zimskom vrtom?"
"Imat ceš i stražnje dvorište. Tamo bi mogla napraviti zimski vrt. Klupu,
ogradu, stupove; sve."
"Ne treba se preseliti", rekla je Nina. "Ovo je njezin dom i ja cu joj pomoci."
Meredith je naposljetku izgubila kontrolu. "Stvarno, Nina? Koliko dugo
možemo racunati na tebe? Ili ce ovo završiti kao na mojoj svadbi?"
"Taj tjedan dogodio se atentat", rekla je Nina koja je iznenada djelovala
uznemireno.
"Ili na tatin sedamdeseti rodendan? Što se tad dogodilo? Poplava, zar ne? Ili
Pompea
-119-
možda ipak zemljotres?"
"Necu se ispricavati zbog svog posla."
"Ne tražim to od tebe. Samo kažem da možeš imati najbolje namjere na
svijetu, ali ako se sutra nešto strašno dogodi u Indiji, sve što cemo vidjeti je
tvoju zadnjicu dok izlaziš kroz vrata. Ne mogu svaku sekundu biti s mamom, a
ona ne može biti sama citavo vrijeme."
"I to bi bilo lakše za tebe", rekla je mama.
Meredith je na majcinu licu tražila tragove sarkazma ili osude, cak i
zbunjenosti, ali sve što je vidjela bila je pomirenost sa sudbinom. To nije bila
optužba nego pitanje. "Da", rekla je, pitajuci se zašto je osjecala da je tim
potvrdnim odgovorom iznevjerila oca.
"Onda se selim. Svejedno mi je gdje živim", rekla je mama.
"Spakirat cu sve što trebaš", rekla je Meredith. "Seliš se sljedeci mjesec. Neceš
se morati brinuti ni o cemu."
Mama je ustala. Pogledala je Meredith, njezine plave oci bile su blage od
osjecaja. To je bio pogled koji je potrajao kao jedan otkucaj srca — i potom je
nestao. Okrenuvši se na petama, krenula je gore. Vrata spavace sobe zalupila
su se za njom.
"Njoj nije mjesto u nekom hvaljenom starackom domu", rekla je Nina.
Meredith je zbog toga iskreno mrzila svoju sestru. "A što ceš ti uciniti kako bi
to sprijecila?"
"Kako to misliš?"
"Želiš li ti placati njegovatelja, nekoga tko ce obavljati kupovinu, cistiti i placati
racune ? Ili ceš možda obecati da ceš godinama ostati ovdje? Oh, cekaj. Tvoja
obecanja ne vrijede ništa."
Nina se polagano ustala i gledala u Meredith. "Nisam ja jedina koja krši
obecanja u ovoj obitelji. Obecala si mu da ceš se brinuti o mami."
"To i radim."
"Oh, stvarno? Što bi bilo da je on sad tu i da te sluša kako govoriš o selidbi
zimskog vrta i pakiranju njezinih stvari kako bi se preselila u grad? Zar bi bio
ponosan na tebe, Meredith? Zar bi rekao: Bravo. Hvala što si se držala obecanja.
Mislim da ne."
"On bi razumio", rekla je Meredith i poželjela da joj je glas zvucao snažnije.
"Ne. Ne bi, i ti to znaš."
"Odjebi", rekla je Meredith. "Nemaš pojma koliko sam se trudila... koliko sam
Pompea
-120-
željela..." Pukao joj je glas i suze su se skupljale u udubini njezina vrata.
"Odjebi", ponovila je, ali ovaj put šapcuci. Naglo se okrenula, prakticki je
trcala do vrata, te primijetila da je gulaš zagorio kad je otvorila vrata i izašla.
Ušavši u auto, zalupila je vratima i zgrabila volan. "Lako je biti pravican kad te
nema", progundala je dok je palila motor.
Vožnja kuci nije potrajala ni dvije minute.
Psi su je pozdravili puni oduševljenja, ona je kleknula i mazila ih, dopustila je
da entuzijazam zbog njezina povratka bude melem za njezine istrošene živce.
"Jeff?" viknula je. Ne dobivši odgovor, skinula je kaput i uzela cašu vina. U
dnevnom boravku upalila je plinski kamin i sjela na mramorno ognjište, kako
bi joj stvarna toplina lažnog kamina ugrijala leda.
Godinama je pokušavala zavoljeti svoju mamu na isti bezuvjetan nacin na koji
je voljela tatu. Ta želja da voli — i bude voljena bila je temelj njezine mladosti,
i njezin prvi neuspjeh.
Ništa što bi ucinila ne bi bilo ispravno u majcinim ocima, a za djevojcicu koja
se ocajnicki htjela svidjeti, taj je neuspjeh ostavio ožiljke. Najgori — osim
veceri božicnog igrokaza — dogodio se jednog suncanog proljetnog dana.
Meredith se ne sjeca koliko je imala godina, ali Nina je upravo pocela ici na
satove plivanja. Vjerojatno je imala deset godina. Tata je odveo Ninu na bazen,
pa je Meredith ostala sama s mamom u toj velikoj, bezveznoj kuci. Nakon
rucka izvukla se iz kuce s alatom u rukama i vrecicom sjemenki u džepu. Sama
u zimskom vrtu, pjevušeci od uzbudenja, išcupala je sav bršljan koji je prekrio
sve i odvukla stari plavozeleni bakreni stup zbog kojeg je vrt djelovao zbrkano
i neuredno. Napadajuci blatnjavu crnu zemlju svojom lopaticom, pažljivo je
posadila sjemenje cvijeca u pravilnim i urednim redovima. Mogla je zamisliti
kako ce rasti i cvjetati, kako ce ovaj neuredni zelenobijeli takozvani vrt postati
živahan, lijep i uredan.
Bila je zadovoljna sobom što se sjetila takve zamisli i provela je toliko dobro.
Dok je obradivala zemlju, dijelila sjemenje i pažljivo ih polagala u zemlju,
zamišljala je svoju majku kako dolazi, kako vidi njezin dar i kako je —
napokon — zagrli.
Toliko je sanjarila o tome da nije cula kako su se zalupila vrata kuce, pa ni
korake na stazi. Prvo upozorenje da nije sama bio je trenutak u kojem ju je
mama snažno i brzo zgrabila i podigla na noge da je Meredith zateturala i pala.
"Što si ucinila s mojim vrtom?"
Pompea
-121-
"Željela sam ga uljepšati za tebe. Ja — "
Meredith nikad nece zaboraviti izraz na majcinom licu dok ju je vukla kroz
dvorište i potom uz stepenice trijema. Sve do kuce Meredith je plakala,
ispricavala se, pitala što je toliko grozno ucinila, ali njezina majka nije rekla
ništa, gurnula ju je u kucu i zalupila vrata.
Meredith je nakon toga stajala pred prozorom u blagovaonici, placuci,
gledajuci kako mama napada zemlju, izbacuje sjemenje kao da je otrovno.
Mama se ponašala poput poludjele osobe, mahnito; vratila je sav bršljan, nosila
ga u rukama tolikom nježnošcu koju nikad nije pokazivala svojoj djeci, a kad je
sve bilo na svom mjestu, krenula je prema stupu, vukla ga je natrag, probijajuci
se do njegova mjesta. Kad je zimski vrt poprimio svoj prvotni izgled, pala je na
koljena ispred stupa i ostala tamo citavo poslijepodne, sagnute glave kao da
moli. Još je uvijek bila tamo kad je pala noc i kad je pocelo kišiti.
Kad se naposljetku vratila u kucu, s rukama crnim od blata, prstima koji su
krvarili, licem išaranim od blata i kiše, nije ni pogledala Meredith, samo se
popela stepenicama i zatvorila vrata spavace sobe.
Više nikad nisu pricali o tom danu. A kad se tata vratio kuci, Meredith mu se
bacila u zagrljaj te plakala dok je govorio: "Što je, Meredoodle?"
Možda su se stvari mogle promijeniti da mu je ispricala nešto, rekla istinu, ali
nije mogla. Volim te, tatice, rekla je i njegov bucan smijeh opet ju je spustio na
zemlju.
I ja tebe, rekao je. Željela je da joj to bude dovoljno, molila se za to, ali nije joj
bilo dovoljno, osjecaj neuspjeha rastao je u njoj sve dok nije mogla ništa osim
pokušati prestati voljeti svoju majku.
Zatvorila je oci, ljuljajuci se nježno. Nina nije bila u pravu. Tata bi shvatio...
U blizini se cuo udarac, digla je pogled, ocekujuci Lukea ili Leiu u sobi kako je
udaranjem repova pozdravljaju te mole za malo pažnje.
Jeff je stajao kraj okvira vrata, još uvijek u izlizanim levisicama i plavoj majici s
okruglim izrezom koje je obukao ujutro.
"Oh. Kod kuce si."
"Odlazim", rekao je brzo.
Nije znala treba li osjecati olakšanje ili biti razocarana što nece vecer provesti
zajedno. "Želiš li da ti ostavim dio vecere?"
Duboko je udahnuo i rekao: "Odlazim."
Pompea
-122-
"Cula sam te. Nisam — " Iznenada je shvatila i digla pogled. "Odlaziš? Od
mene? Zbog prethodne noci? Žao mi je zbog toga. Doista. Nisam trebala — "
"Trebamo se razdvojiti na neko vrijeme, Mere."
"Ne cini to", šapnula je, odmahnula glavom. "Ne sad."
"Nikad nije pravo vrijeme za to. Cekao sam zbog tvog tate, zatim zbog tvoje
mame. Govorio sam si da me još uvijek voliš, da si previše zaposlena i
preplavljena dogadajima, ali... više ne vjerujem u to. Postoji zid oko tebe. Mere,
i umorio sam od pokušaja da ga prijedem."
"Sad ce biti bolje. U lipnju — "
"Nema više cekanja", rekao je. "Imamo još samo nekoliko tjedana prije
dolaska djevojaka. Iskoristimo to vrijeme kako bismo shvatili što to do vraga
želimo."
cinilo joj se da se raspada, no smrtno se bojala pomisli da bi se tome mogla
prepustiti. Vec mjesecima potiskuje osjecaje, i Bog zna što bi se dogodilo da
prestane. Ako se prepusti plakanju, možda ce zavijati poput duha i pretvoriti se
u kamen kao jedan od likova u majcinim bajkama. Zato se sabrala i kimnula,
rekla jednolikim glasom: "Okej."
Vidjela je kako ju je tad pogledao, vidjela je razocaranje, po mirenost sa
sudbinom. Njegov je pogled govorio, naravno da ceš to reci. Pustiti ga da ode
boljelo ju je više negoli je mogla podnijeti, ali nije znala kako da ga zaustavi, što
da mu kaže, ustala je i prošla kraj njega, kraj kovcega pred ulaznim vratima
(udarac koji je cula) i ušla u kuhinju.
Osjetila je kako joj preskace srce dok je stajala pred sudoperom zureci u
prazno. Borila se za dah. Nikad tijekom godina njihova braka nije pomislila da
bi je Jeff mogao napustiti. Cak ni prošle noci kad je spavala sama u sobi. Znala
je da nije sretan
— kao ni ona — ali to se nije cinilo povezanim, rijec je bila o uobicajenom
kriznom razdoblju.
Ali ovo...
Prišao joj je s leda. "Voliš li me još uvijek. Mere?" pitao je tiho, uhvatio je za
ramena i okrenuo sve dok nisu gledali jedno u drugo.
Poželjela je da ju je to pitao prije sat vremena, ili jucer, ili prošli tjedan. Bilo
kad osim sad, kad joj se i tlo pod nogama cinilo nepouzdanim. Mislila je da je
njegova ljubav pregrada koja je mogla podnijeti svaku oluju, ali kao i sve ostalo
Pompea
-123-
u životu, njegova ljubav bila je uvjetovana. Najedanput je opet bila ona
desetogodišnja djevojcica koju su izvukli iz vrta, i koja se pitala kako je toliko
pogriješila.
Pustio ju je i krenuo prema vratima.
Meredith je skoro viknula za njim, rekla, naravno da te volim. Voliš li ti mene?
ali nije mogla otvoriti usta. Znala je da bi trebala zgrabiti njegovu torbu ili
zagrliti ga. Nešto. Ali ona je samo ostala stajati, nije pustila ni suzu ni razumjela
što se dogada dok je zurila u njegova leda.
u posljednji trenutak okrenuo se i pogledao je. "Ista si kao ona, ti to znaš, zar
ne?"
"Nemoj to govoriti."
Trenutak je i dalje zurio u nju, i ona je znala da je to šansa koju joj pruža, ali
ona je nije mogla iskoristiti, nije se mogla pomaknuti, niti posegnuti za njim, ni
zaplakati.
"Zbogom, Mere", rekao je naposljetku.
Još je dugo nakon njegova odlaska ostala stajati tamo, za sudoperom, zureci u
crnu prazninu njezina dvorišta.
Ista si kao ona, rekao je.
Nije mogla podnijeti tu bol, a on je sigurno znao da ce biti tako.
"Vratit ce se", rekla je samoj sebi. "Parovi ponekad imaju pauzu. Sve ce biti u
redu." Trebala je otkriti kako to srediti, što uciniti. Otišla je do ostave, zgrabila
usisivac, odvukla ga do dnevnog boravka i upalila ga. Zvuk je potisnuo glasove
u njezinoj glavi i nepravilne otkucaje njezina srca.

Deseto poglavlje
Kad je Nina završila s tuširanjem i raspakiravanjem, otišla je dolje. U kuhinji je
zatekla mamu koja je vec sjedila za stolom na kojem je bila boca od brušenog
kristala. "Mislila sam da bismo mogli popiti pice. Votku", rekla je mama.
Nina je zurila u nju. To je bio jedan od onih trenutaka kad bi uocila nešto
neocekivano, poput lica u sjeni. Majka Nini nikad nije ponudila pice, svih tih
trideset i sedam godina. Oklijevala je.
"Ako radije ne bi..."
"Ne. Mislim, da", rekla je Nina gledajuci kako majka ulijeva votku u dvije
cašice.
Pokušala je otkriti nešto na majcinom prelijepom licu, mrk pogled, osmijeh;
nešto. Ali plave oci nisu ništa otkrivale.
"U kuhinji zaudara na dim", rekla je mama.
"Spalila sam prvu veceru. Šteta što me nikad nisi ucila kuhati", rekla je Nina.
"To nije kuhanje nego podgrijavanje."
"Je li te tvoja majka naucila kuhati?"
"Voda je prokuhala. Stavi tjesteninu."
Nina je otišla do štednjaka i ubacila maminu domacu tjesteninu u kipucu vodu.
Kraj njih je u tavi kljucao umak stroganoff. "Hej, ja kuham", rekla je posežuci
za kuhacom. "Danny bi umro od smijeha. Rekao bi: Pazi, ljubavi, ljudi ce to jesti."
Cekala je da je mama pita tko je Danny, ali sve što je odjekivalo bila je tišina, a
potom polagano kuckanje.
Okrenula se i ugledala kako mama viljuškom kucka po stolu.
Nina se vratila za stol, sjela nasuprot mami. "Živjeli", rekla je podignuvši cašu.
Mama je podigla malu tešku cašu, kucnula se s Ninom i u jednom gutljaju
popila votku.
Nina je ucinila isto. Minute su prolazile u tišini. "Što cemo sad?"
"Jesti tjesteninu", bio je mamin odgovor.
Nina je jurnula natrag prema štednjaku. "Plivaju na površini", rekla je.
"Gotove su."
Pompea
-125-
"Još jedna lekcija iz kuhanja. Ovo je sjajno", rekla je Nina, izlijevajuci
tjesteninu i vodu u cjedilo na sudoperu. Zatim je napunila dva tanjura, zgrabila
salatu, vratila se stolu noseci bocu vina.
"Hvala", rekla je mama. Zatvorila je oci na trenutak zbog molitve i zatim
posegnula za vilicom.
"Jesi li to uvijek radila?" pitala je Nina. "Molila prije jela?"
"Prestani me proucavati, Nina."
"To je obicno stvar koju roditelji prenesu djeci. Ne sjecam se da sam molila
prije vecere osim za važnih blagdana."
Mama je pocela jesti.
Nina je željela nastaviti s postavljanjem pitanja, ali pikantan miris stroganoffa
— socni komadi govedine, savršeno peceni te lagano kuhani u umaku od
sherryja, svježeg timijana, punomasnog vrhnja i gljiva — došao je do nje i njezin
želudac poceo je kruliti u išcekivanju. Prakticki je uronila u tu hranu koja je
predstavljala njezino djetinjstvo. "Hvala Bogu da imaš dovoljno hrane u frižideru
kojom bi mogla nahraniti citavu izgladnjelu naciju", rekla je, ulivši im
objema malo vina. Nakon što je tišina bila jedini odgovor, rekla je: "Hvala,
Nina, što si to rekla."
Nina se pokušala usredotociti na hranu, ali smetala joj je tišina. Ona nikad nije
bila strpljiva žena. To je bilo cudno, mogla je cekati satima kako bi snimila
savršenu fotografiju, ali bez kamere u rukama, morala je nešto raditi.
Naposljetku je izgubila strpljenje. "Dosta", rekla je oštro tako da je mama
dignula pogled. "Ja nisam Meredith."
"Svjesna sam toga."
"Bila si previše stroga kad smo bile djevojcice, a Mere je ostala u blizini i nije se
puno promijenila. Ja sam otišla. I znaš što? Više me ne možeš toliko uplašiti ili
povrijediti kao nekad. Ja sam tu da se brinem za tebe. Ako ce biti po
Meredithinoj odluci, ostat cu ovdje dok se ne preseliš u Senior World, i vrag
me odnio ako cu svaki obrok jesti pod plaštem tišine."
"Pod cim?"
"Razgovarali smo za vecerom kad sam bila dijete. Sjecam se da smo
razgovarali. Cak smo se i smijali."
"Samo vas troje."
"Zašto nikad istinski ne pogledaš mene ili Meredith?"
Pompea
-126-
"Sad umišljaš stvari." Mama je popila gutljaj vina. "Jedi."
"Okej, jest cu. Ali razgovarat cemo, i to je to. Buduci da si beskorisna u
zapocinjanju razgovora, zapocet cu ga ja. Moj najdraži film je Moja Afrika.
Obožavam gledati žirafe kako se krecu za zalaska sunca kroz Serengeti, i
iznenadena sam što moram priznati da mi nekad nedostaje snijeg."
Mama je uzela još jedan gutljaj vina.
"Mogla bih te umjesto toga pitati za bajke", rekla je Nina. "Mogla bih te pitati
zašto price znaš od rijeci do rijeci ili zašto si ih pricala samo u mraku, ili zašto
je tata — "
"Moj najdraži autor je Puškin. Iako Ana Ahmatova ispisuje moje misli.
Nedostaju mi... prave belye nochi, i moj najdraži film je Doktor Živago." Ruske
rijeci izgovarala je mekšim akcentom, pretvarala ih je u neku vrtu glazbe.
"Dakle, ipak imamo nešto zajednicko", rekla je Nina, pose gnuvši za vinom i
gledajuci mamu.
"Što?"
"Volimo velike ljubavne price s nesretnim svršetkom."
Njezina majka iznenada se odmakla od stola i ustala. "Hvala ti na veceri.
Umorna sam. Laku noc."
"Opet cu te pitati, znaš", rekla je Nina dok je prolazila kraj nje. "Za bajku."
Mama je zastala, usporila korak, te zatim nastavila, iza ugla pa gore
stepenicama. Kad su se zatvorila vrata njezine spavace sobe, Nina je pogledala
u strop. "Strah te je, zar ne?" glasno je razmišljala. "Cega?"
Zamotana u svoj stari frotirski ogrtac, Meredith je sjedila na trijemu, ljuljala se
u pletenom stolcu. Psi su isprepleteni ležali kraj njezinih nogu. Cinilo se da
spavaju, ali svako toliko jedan od njih zacvilio bi i dignuo pogled. Znali su da
nešto nije u redu. Jeff je otišao.
Nije mogla vjerovati da joj je to napravio netom nakon oceve smrti i usred
majcina emocionalnog sloma. Željela se uhvatiti za taj bijes, ali bio je prolazan i
teško uhvatljiv. Samo je nastavila ponavljati jednu scenu, iznova i iznova.
Sjedit ce za stolom u blagovaonici, ona i Jeff i djevojke...
Jillian ce zabiti nos u knjigu; Maddy ce tapkati nogom i pitati kad može otici.
Sva ta tinejdžerska nestrpljivost nestat ce kad Jeff izjavi: "Rastajemo se."
Možda to ne bi baš tako rekao, ili bi se kukavicki izvukao i prepustio Meredith
Pompea
-127-
da kaže otrovne rijeci. Takvi su barem bili kao roditelji. Jeff je bio onaj
"zabavni"; Meredith je odredivala pravila.
Maddy bi pocela nezaustavljivo jecati.
Jillianine suze bile bi tihe i parale srce.
Meredith je zadrhtala i duboko udahnula. Sad je znala zašto nesretno udane
žene ostaju u braku. Zbog scene koju je upravo zamislila zbog boli.
U daljini je mogla vidjeti prvo jutarnje rumenilo. Citavu noc provela je ovdje.
Stisnuvši ogrtac oko sebe, ušla je unutra, polagano se kretala kroz kucu
podižuci i spuštajuci predmete. Kristalna nagrada koju je Jeff osvojio prošle
godine za istraživacko novinarstvo... naocale koje je odnedavno koristio...
njihovu fotografiju kraj jezera Chelam prošlog ljeta. Prije je na toj fotografiji
primjecivala samo to da stari; a sada je vidjela kako je on drži, te njegov
srdacan osmijeh.
Spustila je fotografiju i otišla gore. Iako ju je krevet mamio, nije mu se ni
približila, tom golemom madracu koji je zadržao oblik njegova tijela i njegov
miris. Umjesto toga obukla je opremu za trcanje i trcala sve dok joj disanje nije
zadavalo bol, a pluca posve izgubila snagu.
Vrativši se kuci odmah je otišla pod tuš i ostala tamo dok se voda nije posve
ohladila.
Nakon što se obukla znala je da nitko tko je pogleda nece moci vidjeti da ju je
nocu napustio suprug.
Držala je kljuceve od auta, stajala u kuhinji kad je shvatila da je subota.
Osjetila je kako joj popuštaju koljena, skoro se srušila na pod. U skladištu ce
biti mracno i hladno. Bit ce zatvoren. No mogla je i usprkos tome otici na
posao, izgubiti se medu detaljima izvještaja o kukcima i podrezivanju grana, o
planiranim urodima i prodajnim kvotama. Ali bit ce sama. U tišini, sa svojim
mislima zbog kojih ce biti rastresena.
"Nikako."
Otišla je van do auta, upalila ga, i umjesto da se odveze u grad otišla je do
Belye Nochi i parkirala.
Svjetlo u dnevnom boravku bilo je upaljeno. Oblak dima izlazio je iz dimnjaka.
Naravno da je Nina bila budna. Još uvijek funkcionira po africkom vremenu.
Pompea
-128-
Meredith je osjetila val samosažaljenja. Svim svojim srcem željela je da može
razgovarati sa sestrom o tome, da može svoju bol predati nekom drugom kako
bi je taj ublažio ili preoblikovao rijecima.
Ali Nina nije bila ta osoba. Meredith to nece podijeliti ni sa svojim prijateljima.
Bilo je dovoljno ponižavajuce i bolno, ne bi mogla podnijeti da postane dio
gradskih traceva. Ionako nije bila žena koja govori o svojim problemima; ali
zar to nije bio dio razloga što je sad sama?
Naglo je otvorila vrata automobila i izašla.
U kuci je osjetila preostali miris dima. Zatim je ugledala naslagano sude u
sudoperu i otvorenu bocu votke na pultu.
Bila je ljuta. Iznenada. Jako. Pretjerano. Ali ta ljutnja bila je dobar osjecaj.
Mogla se držati za njega, dopustiti mu da je razdire. Napala je sude toliko
glasno da su tave udarale jedna o drugu dok ih je bacala u sapunastu vodu.
" Hej ", rekla je Nina ulazeci u prostoriju. Nosila je muške bokserice i staru
Nirvana majicu. Njezina crna kosa stršila je uvis, a njezino lice razvuklo se u
osmijeh. Izgledala je kao Demi Moore u Duhu, gotovo nevjerojatno zgodna.
"Nisam mislila da je bacanje lonaca tvoj hobi."
"Zar misliš da nemam pametnijeg posla od cišcenje za tobom?"
"Još je rano za dramatiziranje."
"Bravo. Prebaci na šalu. Kao da te je briga." Okrenula se prema sudoperu i
zurila u mjehurice. Uhvatila je i oslonila se na rub pulta prekriven plocicama.
"Meredith, što nije u redu?" rekla je Nina. "Jesi li dobro?"
Meredith je skoro popustila. Blagost glasa njezine sestre, neocekivano pitanje...
skoro se okrenula prema Nini i rekla: Jeff me ostavio.
I što onda?
Duboko je udahnula i složila mali rucnik u trokut prije negoli ga je objesila
preko rucke na štednjaku. "Dobro sam."
"Ne ponašaš se tako."
Meredith se napokon osjecala dovoljno snažno kako bi se okrenula prema
sestri.
"Iskreno, Nina, poznaješ li me dovoljno da bi to mogla tvrditi. Kako je bila
mama jucer navecer? Je li jela?"
"Zajedno smo pile votku, I vino. Možeš li vjerovati?"
Meredith je osjetila kako ju je nešto snažno probolo; trebao joj je jedan
Pompea
-129-
trenutak kako bi shvatila da je ljubomorna. "Votku?"
"Znam. I ja sam bila posve šokirana. Saznala sam da je njezin omiljeni film
Doktor Živago."
Meredith nije znala kako da reagira na to, pa je ignorirala izjavu. "Ne vjerujem
da je alkohol najbolji izbor za nju ovih dana, a ti? Mislim, pola vremena ne zna
gdje se do vraga nalazi."
"Ali zna tko je. To želim znati. Kad bih je samo mogla nagovoriti da nam
isprica bajku — "
"Odjebi bajke", rekla je Meredith oštrije negoli je trebala. Nakon Ninina
iznenadenog pogleda, shvatila je da je to možda i viknula. "Pocet cu pakirati
njezine stvari za selidbu sljedeci mjesec. Mislim da ce joj tamo biti udobnije
ako je okružena svojim stvarima."
"Nece joj biti udobno", rekla je Nina koja je sad bila bijesna. "Nije važno
koliko si uredna i cista i organizirana. I dalje je smještaš u dom."
"Hoceš li ostati, Nina? Zauvijek? Ako hoceš, poništit cu rezervaciju."
"Znaš da ne mogu."
"Da. Tocno. Možeš kritizirati, a ne možeš rješavati probleme."
"Sad sam tu."
Meredith je pogledala sudoper pun sapunaste vode i cisto posude na cjedilu. "I
baš si mi od velike pomoci. Ispricaj me, idem po kutije u garažu. Pocet cu s
kuhinjom. Slobodno mi možeš pomoci."
"Necu pakirati njezin život u kutije. Mere. Želim je otvoriti, a ne skloniti s
puta. Zar ne shvacaš? Zar te nije briga?"
"Ne", rekla je Meredith prolazeci kraj nje. Izašla je iz kuce i otišla do garaže.
Dok je cekala da se otvore automatska vrata, teško je disala. U njoj je bujao
nepoznati osjecaj, osjetila je bol u grudima, ruke su joj pocele drhtati, pomislila
je, ovo je srcani udar.
Presavila se i hvatala zrak. Udahnula je i izdahnula, udahnula i izdahnula dok
se nije pocela osjecati bolje. Zurila je u mracnu garažu sretna jer se uspjela
kontrolirati i jer nije izgubila glavu pred Ninom, ali kad je upalila svjetlo,
ugledala je tatin Cadillac. Kabriolet iz 1956. koji je bio njegov ponos i veselje.
Zove se Frankie, po Sinatri. Ukrao sam svoj prvi poljubac na Frankiejevu prednjem
sjedalu...
Otišli su na desetke obiteljskih putovanja u starom Frankieju. Na sjever do
British Colmbije, istocno do Idahoa, južno do Ore gona, uvijek u potrazi za
Pompea
-130-
pustolovinom. Na tim dugim, prašnjavim vožnjama, dok su tata i Nina pjevali
s Johnom Denverom, Meredith se osjecala gotovo nevidljivom. Nije voljela
istraživati ceste ili skrenuti pogrešno ili ostati bez benzina. Cinilo se da se to
uvijek dogadalo, dok su se tata i Nina smijali poput gusara kod svake eskapade.
Kome trebaju putokazi? govorio bi tata.
Nama ne, odgovorila bi Nina, skacuci po sjedalu i smijuci se.
Meredith se mogla pridružiti, pretvarati se, ali nije. Sjedila bi na zadnjem
sjedištu, citala svoje knjige i ne bi marila kad bi otpala ratkapa ili se pregrijao
motor. Svaki put kad bi se zaustavili zbog nocenja, i kad bi bio podignut šator,
tata bi uvijek došao po nju dok je pušio lulu te rekao: Mislio sam da bi se moja
najdraža djevojcica željela prošetati...
Te desetominutne šetnje bile su vrijedne tisuce kilometara loših cesta.
Dodirnula je sjajnu haubu boje trešnje, osjetila njezinu glatkocu. Nitko vec
godinama nije vozio taj auto. "Tvoja najdraža djevojcica raspoložena je za
šetnju", šapnula je.
On je bio jedina osoba kojoj bi rekla što se dogodilo prethodne noci...
Uzdahnula je, otišla do njegova radnog stola i tražila dok nije pronašla tri
velike kartonske kutije. Noseci ih natrag u kuhinju, spustila ih je na pod od
iverice i otvorila najbližu komodu. Znala je da je prerano za pakiranje, ali sve je
bolje od sjedenja kod kuce.
"Cula sam se kako se ti i Nina svadate."
Meredith je polako zatvorila komodu i okrenula se.
Njezina majka stajala je kraj okvira vrata u svojoj bijeloj spavacici s crnim
vunenim pokrivacem prebacenim preko ramena poput ogrtaca. Svjetlost iz
predvorja prolazila je kroz pamucnu tkaninu ocrtavajuci njezine mršave noge.
"Žao mi je", rekla je Meredith.
"Ti i tvoja sestra niste bliske."
To je više bila izjava nego pitanje, kao što je i trebala biti, ali Meredith je cula
neku oštrinu u maminu glasu, osudu, možda. Njezina majka ovaj put iznimno
nije gledala iza Meredith ili pored nje; gledala je izravno u nju kao da je vidi
prvi put.
"Ne, mama. Nismo bliske. Rijetko se vidimo."
"Zažalit ceš to."
Hvala ti, Yoda. "U redu je, mama. Želiš da ti napravim caj?"
Pompea
-131-
"Kad ja odem, imat cete samo jedna drugu."
Meredith je ustala i otišla do samovara. To je bila zadnja stvar o kojoj je
danas htjela razmišljati — majcinoj smrti. "Uskoro ce zavreti", rekla je ne
okrenuvši se.
Nakon nekog vremena cula je kako joj majka odlazi, i Meredith je opet bila
sama.
Ninin plan bio je da iscrpi svoju majku. Ako je Meredithin perfor mans
mucenice u kuhinji išta dokazao onda je to to da je vrijeme dragocjeno. Sa
svakim trganjem novina i zveketom lonca, Nina je znala da se zamotava i
odnosi još jedan dio majcina života. Ako ce Meredith raditi po svom, uskoro
nece ostati ništa.
No tata je htio nešto drugo, i sad je to željela i Nina. Željela je cuti citavu pricu
o seoskoj djevojci i princu; nije se mogla sjetiti icega što je ikad toliko željela.
Za vrijeme dorucka otišla je u kuhinju, pažljivo zaobilazila svoju ledenu sestru.
Ignorirajuci Meredith napravila je mami zašecereni caj i tost te ih odnijela gore.
U maminoj spavacoj sobi zatekla je mamu u krevetu s kvrgavim rukama
ukoceno složenim na pokrivacu iznad trbuha, i bijelom kosom nalik na pticje
gnijezdo koje je dalo naslutiti nemirnu noc. Kroz otvorena vrata obje su mogle
cuti kako Meredith pakira kuhinju.
"Mogla bi pomoci svojoj sestri."
"Mogla bih. Ako mislim da bi trebala iseliti. Ali ne mislim." Dala je mami caj i
tost. "Znaš li što sam shvatila dok sam ti radila dorucak?"
Mama je polagano pijuckala caj iz krhke srebrom obložene staklene šalice.
"Pretpostavljam da ceš mi reci."
"Ne znam voliš li med ili džem ili cimet."
"Volim ih sve."
"Bit je u tome što ne znam."
"Ah. To je bit", rekla je mama uzdahnuvši.
"Opet me ne gledaš."
Mama nije rekla ništa, samo je popila još jedan gutljaj caja.
Nina je prišla bliže krevetu. "Želim cuti bajku. Seoska djevojka i princ. Citavu.
Molim."
Pompea
-132-
Mama je spustila caj na stolic kraj kreveta, ustala, prošla kraj Nine kao da je
nevidljiva, izašla iz sobe, prešla hodnik i ušla u kupaonici zatvorivši vrata za
sobom.
*
Nina je pokušala ponovno za ruckom. Ovaj put mama je uzela sendvic i
odnijela ga van.
Nina ju je slijedila do zimskog vrta i sjela kraj nje. "Ozbiljno, mama."
"Da, Nina. Znam. Molim te, ostavi me."
Nina je sjedila kraj nje još deset minuta samo kako bi je uvjerila, zatim je ustala
i otišla unutra.
Meredith je na kutiju pisala rijec POSUDE. "Nikad ti je nece ispricati", rekla je
kad je Nina ušla.
"Hvala", rekla je Nina, posegnuvši za kamerom. "Nastavi spremati njezin život
u kutije. Znam koliko želiš da sve bude uredno i oznaceno. Ti si klaun za
ismijavanje. Posve iskreno. Mere, kako to podnose Jeff i tvoja djeca?
Nina se vratila u kucu negdje poslije šest. U posljednjim trenucima vecernje
svjetlosti bakrene boje, cvjetovi stabala jabuka sjajili su poput opala i dolini
podarili nadnaravni izgled.
Kuhinja je bila prazna izuzevši pažljivo posložene i oznacene kartonske kutije
koje su uredno bile smještene izmedu ostave i frižidera.
Bacila je letimican pogled kroz prozor i vidjela da je tamo još uvijek stajao auto
njezine sestre. Meredith je sigurno u nekoj drugoj sobi, duboko uronjena medu
kutije i novine.
Nina je otvorila frižider i pregledala beskrajne redove posuda. Juha s mesnim
okruglicama, pileca juha s njokima, piroge, musaka od janjetine i musaka od
povrca, svinjski odresci pirjani u jabukovaci, palacinke od krumpira, paprikaš s
crvenim paprom, piletina Kiev, stroganoff, štrudle, zemicke od šunke i sira,
domaca tjestenina i desetak pikantnih kruhova. U garaži je bio još jedan
frižider, isto toliko pun, a smocnica u podrumu bila je natrpana domacim
konzerviranim vocem i povrcem.
Nina je odabrala jedno od svojih omiljenih jela: slasno pecenu teletinu punjenu
slaninom i hrenom. Otopila je pecenku s korjenastim povrcem i bogatim
telecim umakom u mikrovalnoj, zatim ju je prebacila u posudu za pecenje i
Pompea
-133-
stavila u pecnicu. Upalila je pecnicu na 350 stupnjeva, zakljucivši da nije
previše pogriješila, i potom napunila lonac s vodom za domacu tjesteninu.
Malo toga na planeti bilo je bolje od mamine tjestenine.
Dok je vecera bila u pecnici, postavila je stol za dvoje i uzela cašu vina. Aroma
ovog jela privuci ce mamu.
Dakako, mama se spustila stepenicama u šest i cetrdeset pet.
"Skuhala si veceru?"
"Podgrijala sam je", rekla je Nina i povela je u blagovaonicu.
Mama je gledala u potrgane tapete, još uvijek zamrljane krvlju koja je bila crna
i osušena. "Idemo jesti za kuhinjskim stolom", rekla je.
Nina se toga nije bila ni sjetila. "O, naravno." Pokupila je pribor i spustila na
mali stol od hrastovine uguran u kut kuhinje. "Izvoli, mama."
Tad je ušla Meredith; uocila je pribor za dvoje i njezino lice iskrivilo se od
razdraženosti. Ili možda olakšanja. Teško je bilo reci kod Meredith.
"Želiš li jesti s nama?" pitala je Nina. "Mislila sam da moraš ici kuci, ali ostalo
je još puno. Znaš mamu. Uvijek je kuhala za citavu vojsku."
Meredith je bacila letimican pogled kroz prozor, u smjeru svoje kuce.
"Naravno", rekla je naposljetku. "Jeff se veceras nece vratiti kuci... do kasno."
"U redu", rekla je Nina pažljivo promatrajuci svoju sestru. Bilo je neobicno što
ostaje na veceri. Obicno bi trcala kuci kad je mogla. "Sjajno. Izvoli. Sjedni."
Cim je sestra sjela, Nina je brzo postavila još jedan pribor i otišla po kristalnu
bocu. "Zapocinjemo s cašicom votke."
"Molim?" rekla je Meredith dignuvši pogled.
Mama je uzela bocu i nalila tri cašice. "Nema smisla svadati se s njom."
Nina je sjela, uzela cašicu i podigla je. Mama se kucnula s njom. Meredith je
protiv volje ucinila isto. Zatim su pile.
"Mi smo Ruskinje", iznenada je rekla Nina, gledajuci u Meredith. "Zašto o
tome nisam prije razmišljala?"
Meredith je slegnula ramenima, ocigledno nezainteresirano. "Posluživat cu",
rekla je te ustala. Nekoliko trenutaka kasnije vratila se s tanjurima.
Mama je zatvorila oci moleci.
"Sjecaš li se ovog?" Nina je pitala Meredith. "Kako mama moli?"
Meredith je zakolutala ocima i posegnula za vilicom.
"Okej", rekla je Nina ignorirajuci neugodan muk za stolom. "Meredith, buduci
Pompea
-134-
da si ovdje, moraš se pridružiti novoj tradiciji koje smo se sjetile mama i ja.
Revolucionarna je, zaista. Zove se razgovor za vecerom."
"Dakle, razgovarat cemo?" rekla je Meredith. "O cemu?"
"Ja cu prva pa ceš vidjeti kako to ide; moja omiljena pjesma je >Born to be
Wild<, moje najdraže sjecanje iz djetinjstva je putovanje u Yellowstone gdje
me je tata naucio pecati." Pogledala je sestru. "I žao mi je ako život svoje sestre
cinim težim."
Mama je spustila vilicu. "Moja je omiljena pjesme >Some where Over the
Rainbow<, moje omiljeno sjecanje vezano je uz djecu koja rade andele od
snijega u parku, i žao mi je što vas dvije niste prijateljice."
"Mi jesmo prijateljice", rekla je Nina.
"Ovo je glupo", rekla je Meredith.
"Nije", rekla je Nina. "Zuriti jedno u drugo u tišini je glupo. Kreni."
Meredith je tipicno bolno uzdahnula. "U redu. Moja je omiljena pjesma
>Candle in the Wind< — ne izvorna verzija nego ona za princezu Dianu;
moje omiljeno sjecanje iz djetinjstva je kad me je tata odveo na klizanje na
Millers Pond... i žao mi je što sam rekla da nismo bliske, Nina. Ali nismo.
Možda mi je žao i zbog toga." Kimnula je kao da je, dok je to izgovarala,
provjeravala nešto na svom spisku sa zadacima. "A sad, idemo jesti. Umirem
od gladi."

Jedanaesto poglavlje
Nina nije bila gotova kad je Meredith ustala i pocela spremati stol. Cim je
njezina sestra ustala, slijedila ju je i mama.
"Pretpostavljam da je vecera gotova", rekla je Nina, pose gnuvši za maslacem i
džemom prije negoli ga je Meredith uspjela maknuti.
Mama je rekla: "Hvala ti na veceri", i nestala. Njezini koraci na stepenicama bili
su brzi za ženu njezinih godina. Prakticki je trcala.
Nina nije doista mogla kriviti Meredith. Cim su konverzacijski kablovi za
paljenje bili istrošeni — takozvana nova tradicija
— utonule su opet u uobicajenu tišinu. Samo je Nina pokušala pokrenuti
razgovor, a na njezine je zabavne price o Africi od Meredith dobila mlaku
reakciju te nikakvu od mame.
Nina se maknula od stola samo toliko da može dosegnuti bocu s votkom.
Lupnuvši njome o stol, rekla je: "Idemo se napiti."
U sapunastoj vodi do lakata, Meredith je rekla, "Okej,"
Nina je sigurno krivo cula. "Jesi li rekla — "
"Nemoj to pretvoriti u osvajanje mjeseca." Meredith je otišla do stola, uzela
Ninin tanjur i srebrni pribor te se vratila do sudopera.
"Sjajno", rekla je Nina. "Nismo se napile zajedno od... Jesmo li se ikad zajedno
napile?"
Meredith je obrisala ruke o ružicasti rucnik koji je visio na vratima pecnice. "Ti
si se napila dok sam ja bila u sobi, racuna li se i to?"
"No necu piti votku."
"Neka to bude tekila." Nina je ustala prije negoli je Meredith mogla promijeniti
mišljenje, otrcala je u dnevni boravak, zgrabila bocu tekile iz bara, i zatim brzo
pokupila sol, limetu i nož na putu kroz kuhinju.
"Zar je neceš pomiješati s necim?"
"Bez uvrede, Mere, ali vidjela sam te kako piješ. Ako je pomiješam s necim, ti
ceš pijuckati citavu noc, ja cu završiti pijana, a ti ceš biti uobicajeno staložena i
dostatna." Napunila je dvije cašice, razrezala limetu, i gurnula cašu do svoje
Pompea
-136-
sestre.
Meredith je naprcila nos.
"To nije heroin, Mere. Samo cašica tekile. Take a walk on the wild side.
Cini se da je Meredith odlucila u trenu. Posegnula je za cašom, zgrabila je i
ispila na eks.
Kad su joj iskocile oci, Nina joj je dodala limetu. "Izvoli. Zagrizi ovo."
Meredith je proizvela pišteci zvuk i protresla glavu. "Još jednu."
Nina je ispila svoju cašu, te zatim napunila obje koje su ispile zajedno.
Meredith se nakon toga udobno naslonila, gurnula ruku kroz svoju savršeno
mekanu kosu. "Ne osjecam ništa."
"Ali hoceš. Hej, kako uspijevaš izgledati toliko... uredno citavo vrijeme?
Pakiraš kutije cijeli dan, a još uvijek izgledaš spremnom za odlazak na rucak u
klub. Kako je to moguce?"
"Samo ti možeš dobar izgled pretvoriti u nešto uvredljivo."
"To nije bila uvreda. Iskreno. Samo se pitam kako uspijevaš ostati toliko... Ne
znam. Zaboravi."
"Postoji zid oko mene", rekla je Meredith, posegnuvši za tekilom i napunivši
još jednu cašicu.
"Da. Poput energetskog polja. Ništa ne može doseci tvoju kosu." Nina se
nasmijala na to. Još se uvijek smijala kad je Meredith popila svoju trecu cašu,
no kad ju je njezina sestra brzo popila i pogledala u stranu, Nina je uocila nešto
zbog cega se prestala smijati. Nije znala što je to tocno, možda pogled u
Meredithinim ocima ili nacin na koji su joj se usta zakrivila prema dolje.
"Nešto nije u redu?" rekla je Nina.
Meredith je polagano trepnula. "Misliš osim cinjenice da mi je otac umro za
Božic, da mi mama gubi razum, da mi se sestra pretvara da mi pomaže, i da mi
je suprug... otišao veceras?"
Nina je znala da to nije smiješno, ali morala se nasmijati. "Da, osim toga. I
onako znaš da ti je život sjajan. Ti si jedna od onih cudesnih žena koje sve rade
kako treba. Zato je tata uvijek racunao na tebe."
"Da. Pretpostavljam", rekla je Meredith.
"To je istina", rekla je Nina uzdahnuvši, pomislivši opet na svog tatu i kako ga
je iznevjerila. Pitala se koliko ce to trajati, te iznenadne pojave tuge. Hoce li
ikad jednostavno zaroniti u dubinu?
"Možeš uciniti sve kako treba", rekla je Meredith tiho, "te ipak ostati u krivu. I
Pompea
-137-
sam."
"Trebala sam tatu cešce zvati iz Afrike", rekla je Nina. "Znala sam koliko mu
znace moji pozivi. Uvijek sam mislila da ima vremena..."
"Ponekad se vrata jednostavno zatvore, znaš? I posve si sam."
"Postoji nacin na koji mu sad možemo pomoci", rekla je.
Meredith ju je pogledala zapanjeno. "Pomoci kome?"
"Tati", rekla je Nina nestrpljivo. "Zar ne govorimo o njemu?"
"Oh. Doista?"
"Želio je da upoznamo mamu. On je rekao da ona — "
"Ne opet o bajkama", rekla je Meredith. "Sad znam zašto si tako uspješna.
Opsesivna si."
"A ti nisi?" Nina se nasmijala na to. "Hajde. Možemo je nagovoriti da nam
isprica pricu. Cula si je veceras: rekla je da nema smisla raspravljati se sa
mnom. To znaci da ce se prestati opirati."
Meredith je ustala. Bila je malo nesigurna na nogama, i zato je uhvatila naslon
stolca za potporu. "Znam da nema smisla razgovarati s tobom."
Nina se namrštila. "Obracala si se meni?"
"Koliko puta cu to reci: necu slušati njezine price. Ne zanima me Crni vitez ili
ljudi koji se pretvore u dim ili zgodni princ. To je bilo tvoje obecanje tati. Ja
sam obecala da cu se brinuti o njoj, što cu sad odmah i uciniti. Ako me trebaš,
bit cu u kupaonici i pakirati njezine stvari."
Nina je gledala kako Meredith napušta kuhinju. Nije bila iznenadena — njezina
sestra bila je dosljedna više nego bilo što drugo — ali razocarana. Bila je
sigurna da je to nešto što je tata htio da ucine zajedno. To je bila bit stvari, zar
ne? Biti zajedno. Zar to nije uvijek uspijevalo samo tim bajkama?
"Pokušala sam, tata", rekla je. "Nije pomoglo ni to što sam je napila."
Ustala je i nije bila nimalo nestabilna na nogama. Spremila je bocu votke pod
ruku, zgrabila maminu cašu i popela se gore. Zastala je kraj poluotvorenih
vrata kupaonice i cula zveckanje i zveketanje što je znacilo da se Meredith opet
uhvatila posla.
"Ostavit cu mamina vrata otvorena", rekla je, "u slucaju da želiš prisluškivati."
Iz kupaonice se nije cuo odgovor, cak ni prekid u gužvanju novina.
Nina je kroz hodnik otišla do mamine sobe. Pokucala je, ali nije cekala poziv.
Samo je ušla.
Mama je sjedila uspravno u krevetu, naslonjena na hrpu bijelih jastuka s bijelim
Pompea
-138-
poplunom do struka. Sva ta bjelina — njezina kosa, njezina spavacica, njezina
posteljina, njezina koža — bila je u snažnom kontrastu s crnim uzglavljem i
krevetom od orahovine.
U odnosu na njih djelovala je etericno, kao netko s drugog svijeta, kao ostarjeli
Galadriel s intenzivnim plavim ocima.
"Nisam te pozvala unutra", rekla je.
"Nisi. Ali evo me. To je carolija."
"I mislila si da želim votku."
"Znam da želiš."
"Zašto?"
Nina je s jedne strane prišla krevetu. "Dala sam obecanje svom umirucem
ocu." Vidjela je ucinak svojih rijeci. Njezina majka trznula se kao da ju je netko
udario. "Voljela si ga. Znam da jesi. A on je htio da cujem tvoju pricu o
seoskoj djevojci i princu. Cijelu. Zamolio me to na svojoj samrtnoj postelji.
Sigurno je i tebe zamolio."
Njezina majka odvratila je pogled. Zurila je dolje u svoje ruke prekrivene
plavim venama sklopljenim iznad pokrivaca. "Neceš mi dati mira."
"Nimalo."
"To je djecja prica. Zašto ti je toliko stalo do nje?"
"Zašto je njemu bilo stalo?"
Mama nije odgovorila.
Nina je stajala i cekala.
Naposljetku je mama rekla: "Napuni mi cašu."
Jako smireno Nina je mami napravila pice i dala joj ga.
Mama je popila votku. "Ucinit cu to na svoj nacin", rekla je, spustivši cašu.
"Ako me prekineš, zaustavit cu se. Ispricat cu ti je u dijelovima, i samo nocu.
Necemo pricati o njoj danju. Razumiješ?"
"Da."
"U mraku."
"Zašto uvijek — "
Pogled koji joj je mama uputila bio je toliko oštar da se Nina naglo zaustavila.
"Oprosti." Otišla je do prekidaca i ugasila svjetlo.
Bila je noc bez mjesecine, srebrnastoplavi sjaj nije prodirao kroz prozor. Jedina
svjetlost koja je ulazila bila je ona kroz odškrinuta vrata.
Nina je sjela na pod, cekala.
Pompea
-139-
Šuškanje je ispunilo sobu; mama se namještala u krevetu. "Gdje da pocnem?"
"U prosincu si prekinula pricu kad se Vera krišom htjela naci s princem."
Uzdisaj.
A potom je uslijedio mamin glas za price, blag i milozvucan:
"Nakon što se vrati kuci iz parka, Vera ostatak dana provodi s majkom u kuhinji, ali
misli joj nisu usredotocene na ono što radi. Ona zna da njezina mama to zna, da je pažljivo
promatra, ali kako se djevojka može usredotociti na guranje gušce masti u staklenku kad
joj je srce ispunjeno ljubavlju?
"Veronika, usredotoci se", kaže njezina mama.
Vera uoci da joj je pao veliki komad masti na stol. Ona ga pokupi rukom i baci u sudoper.
Ionako mrzi gušcju mast. Više voli slasni, domaci maslac.
"Bacila si ga. Što je s tobom?"
Njezina se sestra hihoce. "Možda razmišlja o deckima", kaže mama, obriše vlagu s obrva
dok stoji za štednjakom, te miješa brusnice koje se lagano kuhaju. "Petnaest joj je godina."
"Skoro šesnaest."
Njezina mama prestane miješati i okrene se.
Posljednjih dana ljeta su u kuhinji, ukuhavaju hranu za zimu. Stol je pun šumskog voca
koji se treba pretvoriti u džem, te luka, gljiva, krumpira, i cešnjaka koji se trebaju spremiti
u podrum; krastavaca koje treba ukiseliti, i graha koji se treba konzervirati u slanoj vodi.
Mama je obecala da ce ih kasnije nauciti kako napraviti blini sa slatkim punjenjem od
trešanja.
"Skoro imaš šesnaest godina", rece mama, kao da joj to ranije nije palo na pamet. "Dvije
godine mlada od mene kad sam upoznala Petra."
Vera spusti klizavi lonac pun gušcje masti. " Što si osjetila kad si ga prvi put vidjela?"
Mama se osmjehne. "Ispricala sam tu pricu puno puta."
"Uvijek kažeš da te zbacio s nogu. Ali kako?"
Mama opet obriše obrve i posegne za drvenim stolcem ispred nje. Odmaknuvši ga malo,
sjedne.
Vera skoro ispusti glasni uzvik, toliko je bila šokirana time. Njezina majka nije žena
koja prestane raditi kako bi razgovarala. Vera i Olga rasle su uz price o odgovornosti i
dužnostima. Kao seljaci s obavezama prema utamnicenom kralju, znali su gdje im je
Pompea
-140-
mjesto. Moraju imati spuštene glave i radišne ruke, jer sjena Crnog viteza pada brzinom
celicne oštrice. Najbolje je ne privlaciti pozornost na sebe.
Ipak je mama sad sjela. "On je tad bio tutor, i toliko zgodan da sam ostala bez daha. Kad
sam to rekla tvojoj baki, ona je rekla: >Zoja, budi oprezna. Trebat ce ti dah.<"
"Je li to bila ljubav na prvi pogled?" pita Vera.
"Znala sam kad me je pogledao da cu ga uhvatiti za ruku i slijediti ga. Ja sam mislila da
je to zbog medovace koju smo pili, ali nije tako. To je bio samo... Petar. Moj Peca. Oborila
me njegova strast za životom i znanjem i vrlo brzo smo se oženili. Moji roditelji bili su
užasnuti jer je kraljevina bila pred bunom. Kralj je tad bio u egzilu, a mi smo se bojali.
Prestrašili su se ocevih ambicija. Bio je siromašan seoski tutor, ali sanjao je o tome da
postane pjesnik."
Vera uzdahne zbog te romanticne slike. Sad zna da se mora iskrasti veceras kako bi se
sastala s princem. Zna da ce njezina majka to razumjeti cak i ako to otkrije.
"U redu", rekla je majka, opet zvuceci umorno. "Vratimo se poslu, i Veronika, budi
oprezna s gušcom mašcu. Dragocjena je."
Dok sati prolaze, Verine misli sve više lutaju. Dok priprema grah i krastavce, zamišlja
citavu ljubavnu pricu za sebe i Sašu. Šetat ce uz rub magicne rijeke, gdje se u plavim
valovima ponekad mogu vidjeti slike iz buducnosti, zastat ce pod jednom od ulicnih
svjetiljki, kao što je cesto vidjela da cine zaljubljeni. Nece biti važno što je on princ, a ona
siromašna kci tutora."
"Vera."
Cuje kako netko doziva njezino ime, a taj zvuk odaje nestrpljivost. Shvati da to nije prvi
put da joj se netko obraca. Njezin otac stoji u sobi, mršteci se.
"Tata", kaže. Djeluje umorno i malo nervozno. Njegova crna kosa, inace uredno
pocešljana, strši u svim smjerovima kao da je neprekidno trljao glavu, a njegov kožni
kaputic pogrešno je zakopcan. Njegovi prsti, plavi od tinte, micu se uznemireno.
"Gdje je Zoja?" pita, gledajuci unaokolo.
"Ona i Olga otišle su po još octa."
"Same?" Njezin otac kimne odsutno i zagrize donju usnicu.
"Tata? Nešto nije u redu?"
"Ne. Ne. Ništa." Zagrli je i toliko stisne da se mora izmigoljiti kako bi udahnula.
U godinama koje slijede, Vera ce taj zagrljaj ponoviti tisucu puta u mislima. Vidjet ce
staklenke boje dragulja pod svjetlom svijece, osjetiti miris prašnjav, od sunca osušenog oceva
kožnog kaputica i osjetiti grebanje neobrijane brade uz njezin obraz. Zamišljat ce da govori:
Pompea
-141-
Volim te, tata.
Ali istina je da na umu ima romantiku i bijeg iz kuce, stoga ne kaže ništa i nastavi raditi.
*
Vera te noci ne može ležati mirno.
Cini se da svaki živac u njezinu tijelu pleše. Zvukovi ulaze kroz otvoreni prozor: razgovor
ljudi, daleko tapkanje kopita po kaldrmi, glazba iz parka. Netko svira violinu ove tople,
lagane noci, vjerojatno kako bi privukao ljubav, a gore se netko krece — možda i pleše.
Podne daske zaškripe pri svakom koraku.
"Je li te strah?" pita je Olga vec peti put.
Vera se prebaci na bok. Olga ucini isto. U njihovu uskom krevetu skoro im se dodiruju
lica. "Kad odrasteš, vidjet ceš, Olga. Pojavi se osjecaj u srcu kad sretneš djecaka kojeg ceš
voljeti. To je poput... utapanja i ponovnog dolaska do zraka."
Vera zagrli sestru i poljubi je u njezin bucmasti obraz. Zatim odgurne pokrivac i iskoci iz
kreveta. Malim rucnim ogledalcem pokuša provjeriti kako izgleda, ali može se vidjeti samo
u dijelovima — dugacka crna kosa maknuta s lica kožnim vrpcama, koža boje slonove
kosti, ružicaste usne. Odjevena je u jednostavnu plavu haljinu s cipkastim ovratnikom —
odjecu za djevojcice, ali to je najbolje što ima. Da barem ima heretku ili broš ili, najbolje,
kap parfema.
"Pa", kaže i okrene se prema sestri. "Kako izgledam?"
"Savršeno."
Vera se široko osmjehne. Zna da je to tocno. Ona je zgodna djevojka, neki kažu cak i
lijepa.
Ona ode do vrata spavace sobe i osluhne. Ne cuje nikakav zvuk. "Oni su u krevetu", kaže.
Hodajuci oprezno, na vrhovima prstiju tapka do prozora koji je ljeti uvijek otvoren. Sestri
pošalje poljubac i popne se kroz prozor na malu željeznu ogradu. Svakim pažljivim
korakom sigurna je da ce netko s ulice pogledati gore, pokazati na nju i viknuti da se
iskrada kako bi se sastala s nekim deckom.
Ali ljudi na ulici pijani su od svjetla i medovace, ne primjecuju je cak ni kad se spušta s
drugog kata zgrade. Nakon što posljednji metar svlada skokom i završi na malom komadu
trave, ne može svladati uzbudenje. Ono ispliva u obliku hihota, a ona ga priguši rukom dok
trci kaldrmom.
Tamo je. Stoji kraj svjetiljke na ovom kraju mosta Fontanka. Odavde je sve na njemu
zlatne boje: njegova kosa, njegov kožni kaputic, njegova koža.
"Nisam mislio da ceš doci", kaže.
Pompea
-142-
Ona ne može reci ništa. Rijeci i njezin dah zarobljeni su joj u grudima. Ona pogleda
njegove lijepe usne, a to je greška. Na tren, zatvori oci, nagne se prema njemu, a ipak je
iznenadi njegov poljubac. Kratko ostane bez daha, osjeti kako pocinje plakati, i iako suze
postaju sicušne zvijezde i zbunjuju je, ona ih ne može zaustaviti.
Sad ce on znati da je ona budalasta seoska djevojka koja se bez veze zaljubila i plakala
nakon svog prvog poljupca.
Pocinje se ispricavati — nije ni sigurna kako ce to izvesti, no Saša je povuce u cucanj i
kaže: "Tiho", glasom toliko strogim da ju je zaboljela. "Pogledaj."
Blistava crna kocija sa šest crnih zmajeva polagano se krece niz ulicu. Naglo zavlada
tišina. Ljudi se ukoce na mjestu, povuku u sjenu. To je Crni vitez...
Kocija se krece poput životinje u lovu, zmajevi izbacuju vatru. Kad se zaustavi, Vera osjeti
kako se hladnoca širi njezinim tijelom. "Tamo ja živim", kaže.
Tri krupna zelena trola u crnim ogrtacima izadu iz kocije i zastanu na plocniku,
razgovaraju na trenutak prije negoli krenu prema ulaznim vratima. "Što to rade?" šapne
ona dok oni ulaze u zgradu. "Što žele?"
Minute sporo prolaze dok se vrata ponovno ne otvore.
Vera prati sve kao na nekoj usporenoj snimci. Trolovi odvode njezina oca. On se ne
odupire, ne brani, cak i ne govori.
Mama posrce po stepenicama, jecajuci, moleci. Prozori u zgradi iznad nje naglo se
zatvaraju.
"Tata!" uzvikne Vera.
S druge strane ulice, njezin otac digne pogled i ugleda je. Kao da je samo on cuo njezin
uzvik.
On odmahne glavom i ispruži ruku kao da govori, ostani tamo, a zatim ga uguraju u
kociju i više ga nema.
Ona laktom još jedanput odgurne Sašu i on je pusti. Ne bacivši pogled unazad, trci preko
ulice. "Mama, gdje ga odvode?"
Njezina mama sporo digne pogled. Cini se da na sekundu ne prepoznaje vlastitu kcer.
"Trebala bi biti u krevetu, Vera."
"Trolovi. Zašto su odveli tatu?"
Kad joj majka ne odgovori zacuje Sašin glas iza sebe. "To je Crni vitez. Oni rade što žele."
"Ne razumijem", krikne Vera. "Ti si princ — "
"Moja obitelj više nema moc. Crni vitez zarobio je mog oca i moje striceve. Ti to sigurno
znaš Opasno je biti kraljevske krvi u Snježnom kraljevstvu ovih dana. Nitko ti ne može
pomaci", kaže, "Žao mi je."
Pompea
-143-
Ona pocne plakati, i ovaj put njezine suze nisu zvjezdani sjaj, nego sicušno crno kamenje
koje je bolno dok se oblikuje.
"Veronika", kaže njezina majka. "Moramo uci unutra. Smjesta." Ona zgrabi Verinu
ruku i odmakne se od Saše koji samo stoji i promatra je. "Samo joj je petnaest godina",
kaže mu mama, prebaci ruku preko nje, stisne je uza se dok se penju stepenicama do vrata.
Kad Vera pogleda na ulicu, princa više nema.
Verina se obitelj promijenila od tog trenutka. Nitko se ne osmjehuje, nitko se ne smije.
Ona, njezina majka i njezina sestra pretvaraju se da ce biti bolje, ali nijedna ne vjeruje u
to.
Kraljevstvo je još uvijek lijepo, još se uvijek bijeli, zidom okružen, grad pun mostova i
tornjeva i carobnih rijeka, ali Vera ga sad doživljava drugacijim. Ona vidi sjene gdje je
nekoc bilo svjetlo, strah gdje je bila ljubav. Prije bi zbog zvuka studenata koji se smiju
zaplakala od žudnje. Sad zna što je vrijedno suza.
Dani prelaze u tjedne i Vera pocinje gubiti svaku nadu da ce se njezin otac vratiti. Ona
navrši šesnaest bez slavlja.
"Cujem da traže radnike za tvrdavu", izjavi njezina mama jedan dan za vecerom. "U
knjižnici i pekari."
"Da", kaže Vera.
"Znam da si htjela ici na fakultet", kaže njezina majka.
Taj san vec išcezava. Njezin otac sanjao je za nju, sanjao da ce i ona jednog dana postati
pjesnik. Naposljetku je odrasla kao što je željela, ali sad nema izbora. Seoska djevojka
poput nje. Ona to naposljetku shvaca.
To uhicenje je promijenilo, fiksiralo njezinu buducnost. Ona se nece školovati, zgodni decki
nece joj nositi školske knjige niti je poljubiti ispod ulicne svjetiljke. Nece biti Saše. "Ne
želim mirisati na kruh citav dan."
Ona osjeti majcino kimanje. One su sad tako povezane, njih tri. Kad se jedna pomakne, sve
tri to osjete. Valovi na ribnjaku.
"Danas cu otici u kraljevsku knjižnicu", kaže Vera.
Šesnaest joj je godina. Kako ona može shvatiti pogrešku koju je napravila? Tko je mogao
znati da ce ljudi koje voli umrijeti zbog toga?

Dvanaesto poglavlje
Kako to misliš, ljudi ce umrijeti? Kakvu je grešku napravila?" pitala je Nina
nakon što je njezina majka utihnula. "Nikad prije nismo cule taj dio price."
"Da, jeste. Meredith bi se prestrašila, pa bih ga ponekad preskocila."
Nina je ustala, otišla do kreveta i upalila svjetiljku. Pod blagim svjetlom njezina
je majka nalikovala na duha, nepomicnog, zatvorenih ociju.
"Umorna sam. Ostavi me sad."
Nina se željela prepirati. Ona je satima mogla sjediti u mraku i slušati majcin
glas. Njezin otac bio je u pravu. Bajka ih je nekako povezivala. Možda to osjeca
i njezina majka; Nina je bila sigurna da ju je mama razradivala, ulazila dublje u
pricu no ikad prije. Je li ona, poput Nine, željela da nastavi? Je li je to zamolio
tata?
"Mogu li ti nešto donijeti prije negoli odem?" pitala je Nina.
"Moje pletivo."
Nina se osvrnula oko sebe, ugledala natrpanu torbu uz stolac za ljuljanje.
Našavši je, vratila se ka krevetu. Za tren su se mamine
ruke pocele micati iznad plavozelenog mohera. Nina je izašla iz sobe, cula
klikklikklik igala dok je zatvarala vrata.
Zaustavila se kraj kupaonice i odgurnula vrata. Soba je bila prazna.
Sama je otišla dolje i ubacila cjepanicu u skoro ugašenu vatru. Uzela je cašu
vina i sjela na ognjište.
"Covjece", rekla je. "Covjece."
To je bila sjajna prica, vrijedna slušanja, ako ni zbog cega drugog, onda zbog
toga da cuje mamu kako prica s tolikom strašcu i snagom. Žena koja je pricala
pricu bila je netko posve drugi, nimalo ona hladna, distancirana Anja Whitson
iz Ninine mladosti.
Je li to bila tajna koju je njezin otac htio da otkrije? Da negdje, ispod šutljive
vanjštine postoji drugacija žena? Je li to bio dar njezina oca? Letimican pogled
— naposljetku — na ženu u koju se zaljubio?
Ili to nije bilo sve? Prica je bila bogatija i detaljnija no one koje se sjecala. Ili
Pompea
-145-
možda ranije nije pažljivo slušala. Ona je tu pricu uvijek uzimala zdravo za
gotovo; kao fotografiju koju vidiš toliko cesto i nikad se ne zapitaš tko ju je
snimio ili tko stoji u pozadini. Ali kad jedanput otkriješ njezinu cudnovatost,
ona sve dovodi u pitanje.
Pa, sad ju je otkrila... i željela je odgovore.
*
Meredith nije namjeravala slušati majcinu bajku, ali dok je sjedila u apsurdno
natrpanoj kupaonici, pretražujuci ladice pune kupljenih i propisanih lijekova
cak iz 1980. godine, cula je Glas.
Tako ga je oduvijek doživljavala, cak i kao djevojcica.
Ne odlucivši svjesno, napunila je kutiju s natpisom KUPAONICA i gurnula je
u hodnik. Tamo je cula kako rijeci iz njezina djetinjstva izlaze kroz otvorena
vrata.
Možda razmišlja, o deckima. O decku...
Meredith se naježila. Prepoznala je svoju žudnju; bila joj je poznata, taj osjecaj
da želi nešto od svoje majke. Poznaje ga citav svoj život.
Znala je da bi trebala izaci iz kupaonice, proci hodnikom i izaci iz kuce, ali nije
mogla. Privlacnost mamina glasa, ugodan i milozvucan kao glas vještice iz bilo
koje bajke, namamila ju je kao uvijek, i prije negoli je shvatila, prešla je hodnik
i zaustavila se ispred djelomicno otvorenih vrata, prisluškujuci.
Tek kad je Ninin oštar glas rekao: "Kako to misliš, ljudi ce umrijeti?" nestala je
carolija. Meredith se brzo odmaknula od vrata — definitivno nije htjela da
netko otkrije kako prisluškuje. Nina bi zakljucila da je pokazala zanimanje i
napala bi je.
Jurnuvši niz stepenice, za tren je stigla kuci.
Psi su je pozdravili puni entuzijazma. Bilo joj je toliko drago što im je
nedostajala da se, nakon što ih je pustila u kucu, bacila na koljena u predvorju,
zagrlila ih i dopustila da njihovo maženje i lizanje zamjene glas njezina
supruga.
"Dobri psici", mrmljala je, pocešala njihovu mekanu dlaku iza ušiju. Podigavši
se umorno, otišla je do ormara kraj perilice i sušilice te izvadila golemu vrecu
psece hrane — Jeffov zadatak. — i napunila im srebrnaste posude. Nakon što je
kratko provjerila imaju li dovoljno vode, otišla je u kuhinju.
Soba je bila prazna, tiha, bez mirisa. Stajala je tako u mraku, paralizirana od
Pompea
-146-
pomisli na noc koja slijedi. Nije ni cudo da je ostala slušati pricu. Sve je bilo
bolje od suocavanja s praznim krevetom.
Nazvala je obje kceri, ostavila poruke "volim te", pa si zatim skuhala šalicu
caja. Zgrabivši teški pokrivac, izašla je van i sjela na trijem.
Barem je tišina vani djelovala prirodno.
Mogla se prepustiti beskrajnom zvjezdanom nebu, mirisu plodne, crne zemlje,
slatkom mirisu plodova. U mjesecu koji je predstavljao stanku izmedu proljeca
i ljeta, prve sicušne jabuke pojavile su se na stablima. U tren oka, vocnjaci ce
biti puni plodova i radnika i beraca...
To je bilo tatino omiljeno doba godine, taj trenutak kad je sve bilo moguce i
kad se još uvijek mogao nadati najboljem urodu.
Ona je pokušala zavoljeti Belye Nochi kao otac. Ona ga je voljela i pokušala je
voljeti ono što je on volio, ali završila je s kopijom njegova života, bez strasti
koju je on unio u njega.
Zatvorila je oci i naslonila se. Naslon pletene ljuljacke grebao ju je po vratu, ali
ona nije marila. Zahrdali stari lanci s obje strane zaškripali su kad se odgurnula
stopalima.
Ista si kao ona.
To je bio rekao Jeff.
Cvršce je oko sebe zamotala pokrivac, popila caj, krenula gore i dopustila
psima da idu za njom. Stigavši u sobu, popila je tabletu za spavanje, uvukla se
u krevet i povukla pokrivac do iznad brade. Sklupcala se u fetus položaj i
pokušala usredotociti na dašcuce zvukove koje su ispuštali psi.
Naposljetku je negdje poslije ponoci utonula u nemiran, nepostojan san dok
joj nije zazvonila budilica u 5.47.
Ugasila je alarm, pokušala nastaviti spavati, no trudila se uzalud. Ustala je,
obukla trenirku i otrcala deset kilometara. Kad se vratila kuci bila je dovoljno
iscrpljena da se vrati u krevet, ali to se nije usudila.
Rad je bio rješenje problema. Biti zaposlen.
Razmišljala je o tome da ode na posao, no netko bi te lijepe suncane nedjelje
mogao ugledati njezin auto, a ako Daisy sazna da je nedjeljom otišla na posao,
ne gine joj inkvizicija.
Odlucila je otici u Belye Nochi i uvjeriti se da se Nina dobro brine o mami.
Pritom je ostalo još puno posla oko pakiranja.
Pompea
-147-
Sat vremena kasnije, pojavila se u starim trapericama i tamnoplavoj majici u
maminoj kuci i viknula "halo" dok je ulazila u kuhinju.
Nina je sjedila za kuhinjskim stolom u jucerašnjoj odjeci i rašcupane crne
kratke kose. Nekoliko otvorenih knjiga ležalo je na stolu te razbacani komadi
papira ispisani Nininim upadljivim, neurednim rukopisom.
"Izgledaš kao Unabomber", rekla je Meredith.
"Dobro jutro i tebi."
"Jesi li uopce spavala?"
"Malo."
"Što se dogada?"
"Znam da te nije briga, ali rijec je o bajci. Ne mogu je izbaciti iz glave. Nina je
dignula pogled. "Spomenula je most Fontanka jucer navecer. To je uvijek bio
Zacarani most, zar ne? Zvuci li ti to cudno?"
"Bajka", rekla je Meredith. "Mogla sam pretpostaviti."
"Slušaj ovo: Fontanka je rukav rijeke Neve koji prolazi kroz Lenjingrad."
Meredith si je natocila šalicu kave. "Ona je Ruskinja. Prica se dogada u Rusiji.
Prestani sa svim tim." "Trebala si biti s nama. Mere. Bilo je prekrasno. Sve je
bilo drugacije jucer navecer."
Ne, nije. "Možda si bila previše mlada da sve zapamtiš. Mene nece uvuci u
ovo."
"Kako možeš biti nezainteresirana? Nikad nismo cule kraj."
Meredith se polagano okrenula i pogledala sestru. "Umorna sam, Neens. Ne
znam znaš li kakav je to osjecaj, zaista. Ti si uvijek zaljubljena u ono što radiš.
Ali ja sam vecinu svog života provela na ovom komadu zemlje, i pokušala
upoznati mamu. Ona to nece dopustiti. To je odgovor, kraj. Namamit ce te,
navesti te da pomisliš kako ima još — ponekad ceš vidjeti tugu u njezinim
ocima ili raznježenost oko njezinih usta; ti ceš se uhvatiti za to i vjerovati u to
jer to toliko želiš. Ali sve je to laž. Ona nas jednostavno... ne voli. I iskreno,
imam i svojih problema, zato cu na tvoju potragu za bajkom odgovoriti
pristojnim, ne hvala."
"Kakve probleme?"
Meredith je spustila pogled. Na sekundu je zaboravila da razgovara s Ninom,
njezinim novinarskim talentom da odmah dotakne srž stvari, i njezinom
neustrašivošcu da postavlja pitanja. "Ništa. Samo fraza."
Pompea
-148-
"Lažeš."
Meredith se umorno osmjehnula i otišla do stola, sjela nasuprot sestri. "Ne
želim se svadati s tobom, Neens."
"Razgovaraj sa mnom."
"Ti si zadnja osoba koja bi to shvatila, i to ne kažem iz zlobe. To je
jednostavno tako."
"Zašto to govoriš?"
"Danny Flynn. S njim si više od cetiri godine, a nitko nije ni cuo za njega.
Znam za mjesta u kojima si bila i fotografije koje si snimila, cak znam i plaže
koje voliš, ali ne znam ništa o covjeku kojega voliš."
"Tko kaže da ga volim?"
"Tocno. Ne znam jesi li ikad bila zaljubljena. Tebi su važne price. Kao ova s
mamom. Naravno da si poludjela za njom." Preletjela je rukom preko knjiga
rasprostrtih preko stola. "Samo nemoj ocekivati da ovo ima neko znacenje jer
nema. Ona to nece dozvoliti i, molim te, molim te, prestani me nagovarati da
se zanimam za to. Ne mogu. Ne na taj nacin, za nju. Ne opet. Okej?"
Nina je zurila u nju; sažaljenje u njezinim ocima bilo je gotovo nepodnošljivo.
"Okej."
Meredith je kimnula i ustala. "Dobro. Idem u trgovinu, a kad se vratim nastavit
cu pakirati."
"Trebaš ostati zaposlena", rekla je Nina.
Meredith je ignorirala razborit ton u sestrinu glasu. "Cini se da nisam jedina.
Vidimo se za nekoliko sati. Pobrini se da mama pojede dovoljno."
Osmjehnuvši se strogo, krenula je prema autu.
*
Nina je provela ostatak dana fotografirajuci vocnjak ili surfajuci internetom.
Nažalost, veza je u Belye Nochi bila nevjerojatno spora pa joj je trebalo
beskrajno puno vremena da pronade što želi. No nije bilo puno toga ni za
pronaci. Otkrila je da Rusija ima bogatu tradiciju pricanja bajki koja se u
mnogocemu razlikovala od Grimmovih prica koje su Amerikanci bolje
poznavali. Doslovno je bilo na desetke prica o seoskoj djevojci i princu, i cesto
su imale nesretan kraj kako bi bile poucne.
Nijedna od njih nije nalikovala na pricu koju je slušala Nina.
Dok se spuštala noc, Meredith je naposljetku otvorila vrata radne sobe i rekla:
Pompea
-149-
"Vecera je gotova."
Nina se trznula. Mislila je završiti ranije i pomoci pri kuhanju. Ali kao i obicno,
zaboravila je na vrijeme kad je pocela istraživati. "Hvala", rekla je i spustila
poklopac kompjutora. Zatim je otišla u kuhinju gdje je zatekla mamu kako
sjedi za stolom. Stol je bio prostrt za troje.
Nina je pogledala sestru. "Opet ostaješ na veceri? Da pozovemo Jeffa?"
"Radi do kasno", rekla je Meredith i izvadila posudu iz pecnice.
"Opet?"
"Znaš kako je s novostima. Price se dogadaju u svako doba."
Nina je otišla po bocu s votkom i tri caše, te ih donijela za stol. Sjela je kraj
mame i napunila caše.
S rukama u debelim, zaštitnim rukavicama, Meredith je nosila vrucu posudu do
stola i spustila na par podložaka.
"Chanakhi", rekla je Nina, približila se, udahnula bogatu aromu janjetine i
povrca. Izašla je iz mamina frižidera, i imat ce sjajan okus cak i podgrijana.
Povrce ce biti savršeno mekano, okusi ce se spojiti u sjajnu mješavinu
paradajza, slatkog papra, mahuna, i slatkog luka Walla Walla; sve ce plivati u
slasnom janjecem sosu s cešnjakom i limunom i velikim komadima mesa.
Jedno od najdražih Nininih jela. "Sjajan odabir, Meredith."
Meredith je privukla stolac i sjela izmedu njih.
Nina joj je dodala cašu s votkom.
"Opet?" rekla je Meredith namršteno. "Zar nije bilo dosta ono jucer navecer?"
"Ovo je nova tradicija."
"Miriše na borove iglice", rekla je Meredith naprcivši nos dok je mirisala votku.
"Ima posve drugaciji okus", rekla je mama.
Nina se nasmijala na to i podigla cašu. Poslušno su nazdravile i pile. Zatim je
Nina posegnula za žlicom za posluživanje. "Ja cu posluživati. Meredith, zašto ti
ne kreneš prva?"
"Opet one tri stvari?"
"Možeš odabrati koliko god želiš. Mi cemo te slijediti."
Mama nije rekla ništa, samo je odmahnula glavom.
"U redu", rekla je Meredith dok je Nina prebacivala hranu iz vatrostalne
posude u sestrinu bijelu porculansku zdjelu. "Moj omiljeni dio dana je zora.
Volim ljeti sjediti na terasi, i Jeff... misli da previše trcim."
Dok je Nina razmišljala o svojim odgovorima, mama ju je iznenadila izjavivši:
Pompea
-150-
"Moj je omiljeni dio dana noc. Belye nochi. Volim kuhati. I vaš otac misli da
bih trebala nauciti svirati klavir."
Nina je cula rijec misli i digla pogled. Na trenutak su se sve tri pogledale.
Mama je bila prva koja je odmaknula pogled. "Mislio je to. Nemoj me odvesti
doktoru, Meredith", rekla je. "Znam da nije ovdje."
Meredith je kimnula ne rekavši ništa.
Nina je prekinula neugodnu tišinu. "Moj omiljeni dio dana je vecer. Po
mogucnosti u Bocvani. U suho razdoblje godine. Volim odgovore. I mislim da
postoji razlog zašto nas mama rijetko gleda u oci."
"Tebe zanima smisao?" rekla je mama. "Bit ceš razocarana. Idemo jesti. Mrzim
ovo jelo kad se ohladi."
Nina je prepoznala mamin ton. To je znacilo da je bezvrijednost njihove male
tradicije došla kraju. Ostatak vecere protekla je u tišini; jedini zvuk stvarale su
vilice dok su greble po porculanu, i caše kad bi se spustile na drveni stol. Kad
je završila vecera, Meredith se digla i otišla do sudopera. Mama je otmjeno
otišla.
"Veceras cu cuti nastavak price", rekla je Nina Meredith koja je brisala srebrni
pribor.
Njezina sestra nije se okrenula niti je odgovorila.
"Mogla bi — "
"Moram pretražiti tatinu radnu sobu", rekla je Meredith. "Trebam u uredu
neke od njegovih fascikala."
"Jesi Ii sigurna?"
"Sigurna sam. Odgadam to vec dugo."
*
Postoje mjesta u svakom domu koje pripadaju samo jednoj osobi. Bez obzira
na to koliko clanova obitelji upotrebljava neki prostor, ulazi i izlazi iz njega,
samo jednom u toj skupini on doista i pripada. U Meredithinu domu, trijem je
bio njezin. Jeff i djevojke koristili su ga povremeno, ali rijetko: za ljetne zabave
i slicno. Meredith je obožavala taj trijem i sjedila bi u pletenom stolcu za
ljuljanje tijekom citave godine.
Gotovo svaka soba u Belye Nochi pripadala je njezinoj mami. Njezin ošteceni
Pompea
-151-
vid ogledao se u svim ukrasima i namještaju, od kuhinje sa svojim svijetlim
zidovima i bijelim poplocanim pultovima do antiknog drvenog stola i stolaca.
Boje su se u kuci pojavljivale samo sporadicno — serija lutaka na prozorskoj
dasci, pozlacene ikone u molitvenom kutku, platno s trojkom.
Samo jedna soba u Belye Nochi mogla se istinski zvati ocevom, a to je bila ova
prostorija, njegova radna soba.
Meredith je stajala u okviru vrata. Nije ni morala zatvoriti oci kako bi ga
zamislila za stolom, kako se smije, razgovara s dvije djevojcice koje se igraju na
podu kraj njegovih nogu.
Jeka njegova glasa glasno je odzvanjala u njoj. Gotovo je mogla namirisati
slatki, oštri miris njegove lule.
Nemoj reci mami, znaš koliko mrzi kad pušim.
Otišla je u sredinu sobe i kleknula na debeli šumsko zeleni tepih. Par
plavozelenih kariranih naslonjaca stajali su okrenuti jedan prema drugom u
smjeru velikog stola od mahagonija koji je dominirao sobom. Zidovi su bili
tople tamnoplave boje sa crnom bordurom, a gdje god bi pogledala ugledala bi
obiteljske fotografije, uokvirene u šumsko zeleni kožnati okvir.
Naslonila se na pete, i na jedan trenutak preplavila ju je misao što ce raditi
ovdje. Jedino bi pretraživanje njegove odjece bilo bolnije.
Ali to je trebalo odraditi, i ona je bila ta koja je to trebala odraditi. Ona i mama
u nadolazecim ce mjesecima i godinama trebati spise iz ove sobe. Informacije
o osiguranju, potvrde racuna, porezne potvrde, i bankarske informacije,
izmedu ostalog.
Meredith je stoga duboko udahnula i otvorila ladicu sa spisima. Dok je vani
padala noc, ona je sljedecih sat vremena pažljivo prolazila kroz papirnate
tragove života njezinih roditelja, sortirajuci ih u tri hrpe: zadrži, možda i spali.
Bila je zahvalna na koncentraciji koja je bila potrebna za sortiranje. Samo
rijetko misli su joj lutale prema baruštini vlastitog razorenog braka.
Kao sada, dok je zurila u fotografiju koja je nekako završila u fasciklu s
poreznim dokumentima. Na fotografiji su se tata, Nina, Jeff, Jillian i Maddy
dodavali loptom u prednjem dvorištu. Djevojke su bile male — jedva više od
poštanskog sanducica — i odjevene u prikladna odijela za snijeg. Božicna
svjetla i zimzelene grane ukrašavale su ograde, i svi su se smijali.
Ali gdje je bila ona? Vjerojatno u blagovaonici, opsesivno postavljajuci stol,
umatajuci darove i premještajuci ukrase.
Pompea
-152-
Nije bila tamo gdje je trebala biti, nije stvarala sjecanja sa suprugom i djecom.
Možda je mislila da se vrijeme može više rastegnuti i da ljubav više oprašta.
Stavila je fotografiju na fascikl i otvorila još jednu ladicu. Kad je posegnula u
nju cula je korake, zvuk zatvaranja ulaznih vrata i zvuk Ninina glasa u
blagovaonici.
Naravno, pala je noc koja je Ninu odvela natrag u kucu, gdje ce njezina sestra
bez sumnje zamijeniti jednu opsesiju — fotografiranje — drugom. Bajkom.
Meredith je zgrabila jedan fascikl, izvukla ga te vidjela da je natpis djelomicno
otrgan. Dio koji je mogla procitati bio je:
BepaOeTpoBHa. Bila je gotovo sigurna da se radi o ruskim slovima.
Unutra je pronašla jedno jedino pismo s poštanskim žigom starim dvadeset
godina iz Anchoragea, Aljaske, adresirano na gdu Evan Whitson.
Poštovana gda Whitson,
Hvala vam na vašem nedavnom odgovoru na moje pitanje. Iako sam siguran da biste
mogli dati neprocjenjivi uvid u moju studiju o Lenjingradu, posve razumijem vašu
odluku. No ako ikad promijenite mišljenje, pozdravio bih vaše sudjelovanje. S
poštovanjem,
Vasilij Adamovic Profesor ruskih studija
Sveucilište Aljaska
Kroz otvorena vrata iza nje cula je kako Nina nešto govori mami; zatim je
uslijedila duga, napeta tišina. Naposljetku je njezina mama nešto rekla, Nina je
odgovorila i mama je opet pocela govoriti.
Bajka. Taj zvuk nije se mogao zamijeniti ni s cim.
Meredith je oklijevala, govorila si da ostane gdje jest, da joj ništa od toga nije
bilo važno, da to mama nece dopustiti, no zatim je cula ime Vera, presavila je
neobicno pismo, vratila ga u omotnicu i stavila ga na hrpu zadrži.
Zatim je ustala.

Trinaesto poglavlje
Nina je spustila kameru na stolic i otišla do mame koja je sjedila u tatinu
omiljenom naslonjacu i plela. Cak je i te tople svibanjske veceri bilo hladno u
dnevnom boravku, pa je Nina upalila vatru.
"Jesi li spremna?" pitala je majku.
Mama je dignula pogled. Njezino lice bilo je blijedo, njezini obrazi upali, ali
njezine oci bile su sjajne i bistre kao uvijek. "Gdje smo stale?"
"Hajde, mama. Sjecaš se."
Mama je dugo zurila u nju i zatim rekla: "Svjetla."
Nina je ugasila sva svjetla u dnevnom boravku i hodniku. Vatra je mraku
podarila užareno srce, a ona je sjela na pod ispred sofe. Na trenutak je kuca
bila previše tiha kao da i ona ceka. Zatim je zapucketala vatra, negdje je
zaškripala podna daska; kuca se pripremala za pricu.
Njezina majka pocela je sporo. "U godini koja je slijedila nakon zatocenja
njezina oca u Crvenom tornju, Vera postaje netko, a to je vrlo opasno u
Snježnom kraljevstvu i u tim mracnim vremenima. Ona više nije uobicajena
seoska djevojcica, kci siromašnog seoskog tutora. Ona je najstarija kci prognanog pjesnika,
u rodu s neprijateljem kraljevine. Ona mora biti oprezna. Uvijek.
Prvi tjedni bez tate neobicni su. Njihovi susjedi više ne gledaju Veru u oci. Kad se nocu
penje stepenicama, vrata se zatvaraju poput padajucih karata.
Crne kocije su posvuda, kao i price koje se šapcuci prepricavaju 0 uhicenjima, o ljudima
koji su se pretvorili u dim i koji su zauvijek izgubljeni. S navršenih sedamnaest Vera može
prepoznati obitelji drugih zlocinaca. Hodaju poput žrtava, sa skupljenim ramenima i
spuštenim pogledima; pokušavaju biti manji, neupadljivi. Neprimjetni.
Sad i Vera hoda tako. Više ne provodi vrijeme pred ogledalom pokušavajuci biti lijepa za
decke.
Samo pokušava preživjeti. Budi se svako jutro i oblaci crnu, bezoblicnu haljinu. Više ne
mari za odjecu; niti je važno što su joj cipele ružne, a carape im ne pristaju. Ujutro spravlja
kašu za sestru koja je postala blijeda sjena Vere, i za majku koja je gotovo posve prestala
govoriti. Zvuk njezina placa može se cuti skoro svake noci. Vera je mjesecima pokušavala
Pompea
-154-
utješiti majku, ali uzaludno se trudila. Njezina mama ne može biti utješena. Nitko od njih
ne može.
Tako žive, cine ono što moraju kako bi preživjele. Vera radi prekovremeno u knjižnici
dvorca. U sobama koje mirišu po prašini, koži i kamenu, ona se pretvara u posljednji san
koji je njezin otac imao za nju — da postane pisac — ona ga prima poput zakašnjelo
predane knjige i uživa u tudim rijecima. Kad god ima vremena, nestane u kutovima i
prelistava price i pjesme, ali ne može to ciniti cesto ili dovoljno dugo. Vera ne može
zaboraviti da je neprekidno promatraju. U posljednje vrijeme uhicuju i djecu. Na taj se
nacin roditelji prisiljavaju na priznanja. Vera je prestrašena da ce jednog dana crna kocija s
tri trola opet doci pred njezinu zgradu kako bi odveli nju. Ili još gore — Olgu ili mamu.
Samo kad je posve sama — nocu u krevetu dok Olga tiho hrce kraj nje — usudi se
prisjetiti se djevojcice kakvom se nekoc zamišljala.
Tada, u tihoj tmini, dok hladni vjetar prolazi kroz tanko staklo njezina zatvorena
prozora, razmišlja o Saši i kako se rasplakala zbog njegova poljupca.
Ona ga pokušava zaboraviti, ali ne uspijeva cak i ako mjesecima ne cuje ništa o njemu.
"Vera?" šapne njezina sestra u mraku.
"Budna sam", odgovori ona.
Olga se odmah priljubi uz nju. "Hladno mi je."
Vera zagrli svoju mladu sestru i stisne je uza se. Zna da bi trebala reci nešto utješno. Ona,
kao starija sestra ima zadatak da podiže Olgino raspoloženje, to je obveza koju ona shvaca
ozbiljno, ali toliko je umorna. Nije dovoljno ostalo ni od nje same.
Vera naposljetku ustane iz kreveta i brzo se odjene. Sakrivši svoju dugacku kosu ispod
marame, ulazi u hladnu kuhinju gdje zdjela vodom prorijedene kaše ceka na štednjaku.
Mama je vec izašla. Cak i ranije no obicno. Svako jutro krene znatno prije zore na posao u
skladište kraljevske hrane; kad se nocu naposljetku vrati kuci, previše je umorna, pa stoga
samo poljubi djevojke i ode u krevet.
Vera podgrije kašu za sestru, zasladi je velikim grumenom meda i odnese do nje. Zajedno
sjede na krevetu i doruckuju u tišini.
"I danas?" naposljetku kaže Olga, i sastruže posljednje ostatke hrane u zdjeli.
"Danas", potvrdi Vera. To ponavlja svojoj sestri svaki petak otkad je odveden njihov tata.
Nema što dodati na to, Olga to zna. Nada je krhka stvar, jako lomljiva ako se njome
precesto barata. Ne kazavši više ništa, obje se odjenu za posao i zajedno napuste zgradu.
Zima vani škrguce svojim zubima.
Vera podigne ovratnik te nastavi brzo hodati tijelom nagnutim prema vjetru. Pahulje je
peku po obrazima. Na smrznutoj rijeci vidi mnoštvo ribara koji su se stisnuti oko rupe u
Pompea
-155-
ledu. Ona i Olga razdvajaju se na uglu.
Nekoliko trenutaka, kasnije Vera zacuje daleku riku zmaja i ugleda crnu kociju koja
skrece u ovu ulicu, jako je uocljiva usred snijega i bijelim kamenjem ozidanog kraljevstva.
Ona išcezne pod sjenovitom hrpom snijega ispod stabala prekrivenog kristalima.
Netko ce biti uhicen, necija obitelj bit ce uništena, i jedino na što Vera može misliti je.
Hvala Bogu, ovaj put nije moja obitelj. Ona priceka da kocija prode te se potom digne.
Kroz snijeg koji šiba, vozi se tramvajem kroz grad na mjesto koje joj je postalo poznato
koliko i njezin dlan.
Na ulazu u Veliku vijecnicu pravde, ona zastane samo kako bi izravnala ramena. Potom
otvori golema kamena vrata i ude. Prva stvar koju ugleda red je žena u vunenoj odjeci i
filcanim cizmama koje plješcu rukama u rukavicama bez prstiju kako bi se utoplile. Krecu
se naprijed, uvijek naprijed; oni su ljudi u redu koji cekaju na svoj red.
Nakon dva sata koja su protekla kao u nekoj sivoj magli, Vera je naposljetku prva u
redu. Ona skupi svu svoju snagu, ispravi se dok se približava sjajnom mramornom stolu za
kojim sjedi goblin na visokom stolcu, lica blijeda i bezoblicna poput voska, sa zlatnim
ocima koje otvara i zatvara poput zmije.
"Ime", kaže.
Ona odgovori jednolicnim glasom.
"Vaš suprug?" kaže sikcucim glasom usred tišine.
" Otac."
"Daj mi svoje papire."
Ona gurne papire preko hladnog stola, i gleda kako se njegova tanka, dlakava ruka
nadvila nad njih. Potrebna je odvažnost kako bi se stajalo ovdje dok on proucava njezine
papire. Što ako on ima njezino ime na nekom spisku? Ako su cekali na nju? Opasno je
dolaziti ovamo, tako barem tvrdi mama. Ali Vera ne može prestati. Jedina joj je nada
dolazak ovamo.
On joj vrati papire. "Slucaj se razmatra", kaže, a potom uzvikne, "sljedeci!"
Ona brzo otetura od prozora, te zacuje stariju gospodu kraj sebe kako pita za supruga.
To su dobre vijesti. Njezin otac je živ. Nije osuden i poslan u Barrens... ili gore. Crni vitez
uskoro ce shvatiti da je pogriješio. Saznat ce da njezin otac nije izdajnik.
Ona podigne ovratnik i opet izade na hladnocu. Ako požuri, može stici na posao do
podneva.
Pompea
-156-
*
Iz petka u petak, Vera odlazi do goblina. Odgovor je svaki put isti. "Slucaj se razmatra.
Sljedeci."
A zatim joj majka kaže da se moraju preseliti.
"Ništa se ne može uciniti, Vera", kaže njezina majka dok sjedi pognuta na stolcu uz
kuhinjski stol. Protekla godina uzela je svoj danak, ostavila svoje tragove u obliku bora.
Ona puši jeftinu cigaretu i ne brine se što pepeo pada na drveni pod. "Smanjili su mi
nadnicu za rad u skladištu. Više ne možemo placati racune."
Vera bi se željela prepirati s mamom kao nekoc, ali nemaju dovoljno novca za ogrjev nocu,
hladno im je.
"Gdje idemo?" pita Vera. Cuje kako Olga jeca kraj nje.
"Ponudila se moja mama."
Vera je time doista iznenadena. Cak i Olga digne pogled.
"Ne poznajemo je", kaže Vera.
Njezina mama povuce još jedan dim i izdahne prozirni plavi dim. "Vaš otac nije se svidio
mojim roditeljima. Sad kad smo ostale bez njega..." "Nismo ostale bez njega", kaže Vera,
i tog trena odluci da joj se nikad nece svidjeti ta baka, a kamoli da ce je zavoljeti.
Iako majka ne kaže ništa, lako se može procitati pogled njezinih tamnih ociju: ostale smo
bez njega.
Olga dodirne Veru, zbog potpore ili utjehe, Vera nije sigurna. "Kad se selimo?"
"Veceras. Prije negoli dode vlasnik da pokupi stanarinu."
Nekoc hi joj Vera odgovorila ili se prepirala s njom. Sad je tiho uzdahnula i otišla u sobu.
Nema puno toga za pakiranje. Nekoliko komada odjece, nekoliko pokrivaca, cetku za
kosu i svoje filcane cizme koje je skoro prerasla.
U tren oka su vani, obuceni u gotovo svu svoju odjecu vuku se kroz snijeg do novog doma.
Naposljetku su stigli. Zgrada je mala i djeluje neodržavanom. Na trijemu otpada kamena
fasada. Zavjese od jeftine tkanine vise pod razlicitim kutovima na nekoliko prozora.
Penju se stepenicama, do posljednjeg stana na drugom katu.
Žena koja otvori vrata velika je i izgleda tužna, odjevena u cvjetni kucni ogrtac koji je vidio
i bolje dane. Njezina sijeda kosa prekrivena je blijedom zelenom maramom. Puši cigaretu,
a njezini prsti žuti su tamo gdje je drži.
"Zoja", kaže žena. "1 ovo su moje unuke. Veronika i Olga. Koja je koja?"
"Ja sam Vera", kaže ona, držeci se ponosno pod pomnim pogledom svoje nove bake.
Žena kimne. "Nece biti problema s vama, da? Ne trebaju nam nevolje koje ste imali."
"Nece biti nevolja", tiho je rekla mama, a zatim ih baka pozove unutra.
Pompea
-157-
Vera stane kao ukopana. Olga se sudari s njom i pocne se hihotati. Ali naglo se prestane
smijati.
Stan je sicušan — jedna prostorija s malim štednjakom na drva i sudoperom, drvenim
stolom, cetiri razlicita stolca i uskim krevetom gurnutim uza zid. Prozor bez zavjese zuri
van u zid od opeke s druge strane uske ulicice. U uglu, poluotvorena vrata otkrivaju
praznu spremnicu. Nema kupaonice, sigurno imaju zajednicku za citavu zgradu.
Kako da ovdje žive svi zajedno, strpani poput štakora u kutiju za cipele?
"Dodite", rece njezina baka, zgnjecivši opušak cigarete na
tanjuricu punim pepela. "Pokazat cu vam gdje možete ostaviti stvari."
Nekoliko sati poslije, prve noci u novom domu, u sobi koja zaudara na kuhani kupus i
previše ljudi, Vera od pokrivaca napravi krevet na podu i stisne se uz sestru.
"Kolega s posla sutra ce nam donijeti namještaj", umorno kaže mama. Olga pocne plakati.
Svi znaju da namještaj nece biti od velike koristi.
Vera stisne ruku svoje sestre. Vani, kolica udare u nešto, muškarac opsuje, a Vera misli
da su to zvukovi umiruceg sna.
*
Vera je bijesna citavo vrijeme, lako krije svoje nezadovoljstvo životom, ona zna da u tome
ne uspijeva. Oštre je naravi i rado kritizira. Ona i njezina majka i Olga spavaju zajedno u
uskom krevetu, toliko stisnute da se moraju zajedno okretati ili odustati od toga.
Ona radi od zore do mraka, a kad se vrati u stan, nastavlja istim tempom. Kuha veceru s
majkom i bakom, zatim nosi drva do štednjaka kako bi se grijale nocu, i opere sude. Rad,
rad, rad. Samo je petkom drugacije.
"Trebala bi prestati odlaziti tamo", kaže njezina majka dok izlaze iz stana. Pet je sati
ujutro i još je mracno na ulicama.
Dok prolaze kraj kavane, skupina pijanih plemica izlazi posrcuci, smiju se i grle, a Vera
osjeti bol u grudima dok ih gleda. Oni su toliko mladi, slobodni, no ipak su stariji od nje
koja se vuce kraj majke i odlazi na posao u zoru umjesto da pije kavu i raspravlja o
politici i piše važne rijeci.
Njezina majka posegne za Verinom rukom. " Žao mi je", kaže tiho.
U razgovorima rijetko dotaknu istinu njihova života ili njihov gubitak. Vera stisne
majcinu ruku. Želi reci, znam, ili u redu je, ali boji se da ce zaplakati i zato samo kimne.
"Pa. Dovidenja, onda", naposljetku kaže njezina majka i okrene se prema tramvajskoj
stanici.
"Vidimo se veceras."
Pompea
-158-
Vera prode posljednjih nekoliko blokova zgrada do Velike vijecnice pravde. Stane u
dugacak red i ceka.
"Ime", kaže goblin za stolom kad je na njoj red.
On uzme papire i cita ih nakon njezina odgovora. Iznenada ustane sa stolca i ode. Niz
hodnik, u velikoj staklenoj sobi ona može vidjeti kako razgovara s drugim goblinima, a
zatim s muškarcem u dugackoj, crnoj halji.
Goblin se naposljetku vrati, sjedne, i gurne joj natrag papire. "Ne postoji nitko s takvim
imenom u našem kraljevstvu. Pogriješili ste. Sljedeci."
"Ali, imate ga, moj gospodaru. Dolazim ovamo vec više od godinu dana. Molim vas,
provjerite još jedanput."
"Nitko tog imena ovdje ne postoji."
"Ali — "
"On nije ovdje", kaže goblin podrugljivo. "Otišao. Razumiješ? A sad se makni." On
istegne vrat kako bi pogledao iza nje. "Sljedeci."
Vera želi pasti na koljena i viknuti, ali nije dobro privuci pozornost na sebe, stoga obriše
suze, ispravi se i krene na posao.
Moj otac je otišao.
U jednom trenutku je tamo, a u drugom je nestao. Istina je da je mrtav, da su ga ubili, tko
god su oni. Trolovi u svojim sjajnim crnim kocijama i Crni vitez za kojeg rade. No pitanja
se ne smiju postavljati, cak ni obitelj u žalovanju ne smije pitati uobicajena pitanja. Ne
mogu ih zamoliti da ga pokopaju ili posjete grob ili odjenu tijelo za sprovod. Tako bi
privukli pozornost na sebe i egzekuciju koju Crni vitez želi zanijekati. U knjižnici nastavi
sa svojim radom i ne kaže nikome o svom ocu.
Na putu kuci — ne vozi se tramvajem, želi da ovo putovanje potraje — cini se da zima
izlazi iz samog tla. Krhki crni listovi
padaju sa stabala i lebde hladnim zrakom. Gledajuci iz daljine, ima ih jako puno,
nalikuju na jato vrana koje leti previše nisko. Ispod olovnog neba, zgrade izgledaju sumorno
i zgureno. Cak i dvorac boje metvice izgleda izgubljeno u ovom vremenu.
Do dolaska kuci, snijeg se nagomilava na kaldrmi i golim granama stabala.
Ona zastane pred vratima samo kako bi predahnula. U tom trenutku pomisli na razgovor
koji ce voditi te je svlada veliki umor. No ona se ipak uspravi i krene unutra.
Pompea
-159-
Prostorija je puna namještaja iz njihova starog života. Krevet njezine bake stisnut je uza
zid i natrpan pokrivacima. Njihov uski krevet stoji uz spremnicu. Kad žele otvoriti
spremnicu, moraju pomaknuti krevet. Komoda koju je njezina majka rucno obojila i dvije
svjetiljke stoje ispod prozora koji se ne može otvoriti. Jedini lijepi komad namještaja u stanu
— predivan radni stol od mahagonija koji je bio ocev — prekriven je staklenkama punim
krastavaca i luka.
Ona zatekne majku za štednjakom. Olga je za stolom i guli krumpire.
Majka je pogleda i makne lonac sa štednjaka, obriše ruke
0 pregacu zavezanu oko struka. Iako je njezina haljina vrecasta
i stara, a njezina kosa nepocešljana nakon dana provedenog u skladištu, njezine su oci
živahne, a njihov pogled bistar. "Petak je", kaže ona naposljetku.
Olga se digne sa stolca. U haljini koja je preuska, izgleda poput cvijeta koji izlazi iz
sjemena. Vera nije mogla ne pomisliti da je njezina sestra s petnaest još uvijek dijete, a da je
ona u toj dobi upoznala Sašu. Ona je tad mislila da je odrasla. Žena koja stoji na mostu s
muškarcem kojeg je odlucila voljeti.
"Jesi li saznala nešto?" pita Olga.
Vera osjeti kako je sve bijeda.
"Idemo, Olga", žustro kaže mama. " Obuci kaput i valenke. Idemo u šetnju."
"Ali cizme su premalene", zacvili Olga. "A pada snijeg."
"Bez prigovora", kaže njezina majka, krenuvši prema velikoj zaobljenoj drvenoj i kožnoj
škrinji kraj kreveta. "Vaša baka ubrzo ce se vratiti s posla."
Vera stoji u pozadini dok se njezina majka i sestra toplo oblace. Kad su svi spremni, izlaze
van u zamagljeni bijeli svijet. Bešumne pahulje koje padaju prigušuju sve oko njih. Cak i
cviljenje i zveketanje tramvaja zvuci udaljeno. U tom utihnutom svijetu cini se kao da su
izolirane, odvojene. Još su više same dok ulaze u Velik park. Do tada su se upalile sve
svjetiljke na trgu. Ljudi nisu vani te hladne, rane veceri, vidi se samo pozlaceni niz
plemickih kuca u daljini.
Dolaze do središta parka: golemog broncanog kipa leteceg konja. Prkoseci, podiže se nad
snijegom i zasjenjuje sve koji ga gledaju.
"Ovo su opasna vremena", kaže mama ispred kipa. "Postoje stvari... ljudi o kojima se ne
smije pricati u blizini stana, cak ni medu prijateljima. Razgovarat cemo o..." Ona zastane,
udahne, i ublaži glas. "Njemu... sad i nikad više. Da?"
Olga lupi nogom o snijeg. "Što se dogada?"
Mama pogleda Veru zbog odgovora.
Pompea
-160-
"Išla sam danas u Veliku vijecnicu da se raspitam o tati", kaže osjetivši kako joj naviru
suze. "Otišao je."
" Što to znaci?" kaže Olga. "Otišao? Misliš da je pobjegao?"
Mama ima snage i odmahne glavom. "Ne, nije pobjegao." Ona opet letimice pogleda oko
sebe, približi se tako da se njih tri dodiruju, stisnute jedna uz drugu pod sjenom kipa.
"Ubili su ga."
Olga ispusti strašan zvuk kao da se guši, a Vera i mama je snažno zagrle. Nakon što se
odmaknu, sve tri placu.
"Znala si", kaže Vera, ne obrisavši ni suze.
Majka kimne.
"Kad su ga odveli?"
Ona ponovno kimne.
"Pustila si me da idem svaki petak", kaže Vera. "Da sam znala — "
"Trebala si to saznati na svoj nacin", kaže njezina majka. "I nadala sam se... naravno..."
"Ne znam što da sad ucinim", kaže Vera. Osjecala se odvojenom od same sebe, od vlastitog
života.
"Cekala sam da me to pitaš", kaže mama. "Obje ste cekale. Nadale se. Sad znate: ovo je
naš život. Naš Peca nece se vratiti. Ovo je što smo mi sada."
"Što to znaci?" pita Olga.
"Živite", tiho kaže mama.
I Vera razumije. Vrijeme je da prestane oznacavati vrijeme
i da ucini nešto s njim.
"Ne znam o cemu da sanjam", kaže Vera. "Sve djeluje nemoguce."
"Snovi su za covjeka poput tvog oca. Oni su razlog zašto sad tugujemo za njim, tajno i
skrovito, kao da smo zlocinci. On je usadio razne maštarije u vaše glave. Otpustite ih.
Prestanite biti njegova djeca i postanite žene ovog kraljevstva. Ima se što raditi tamo vani,
obecavam vam to."
Njihova ih majka stisne, snažnije zagrli i poljubi u oba obraza.
Dok su joj blizu, šapne im: "Volio je vas dvije više od svojih rijeci, više od svog daha. To
nece nikad umrijeti."
"Nedostaje mi", kaže Olga i pocne opet plakati.
"Da", kaže mama promuklim glasom. "Zauvijek. Toliko dugo cemo imati prazno mjesto
za stolom." Naposljetku se odmakne. "Ali više necemo razgovarati o njemu. Nikad. Cak
ni jedna drugoj."
Pompea
-161-
"Ali... ne možeš samo tako zaustaviti svoje osjecaje", kaže Vera.
"Možda", kaže njezina majka, "ali možeš odbiti izražavati ih, i to cemo uciniti." Ona
stavi ruku u veliki džep vunenog kaputa i izvadi cloissone leptira.
Vera nikad nije vidjela nešto toliko lijepo. To nisu predmeti koje može posjedovati njihova
obitelj — one pripadaju kraljevima ili barem carobnjacima.
"Izradio ga je Petrov otac", kaže njezina majka otkrivši im obiteljsku tajnu. "Trebao je
pripasti maloj princezi, ali kralju se nije svidio, tako je djed dobio otkaz i umjesto
umjetnickih djela poceo izradivati opeke od gline. Dao ga je ocu na dan našeg vjencanja. A
sada ga imamo kako bismo se sjecali onih iz obitelji koje smo izgubili. Ponekad kad
zatvorim oci i kad ga držim u ruci, mogu cuti Petrov smijeh."
"To je samo leptir", kaže Vera, i pomisli kako nije toliko divan koliko je mislila, sigurno
nije zamjena za osmijeh njezina oca.
"To je sve što imamo", nježno je rekla njezina majka.
*
Vera se obavila tugom kao što to samo tinejdžerke mogu, no kako je zima nestajala a
proljece se širilo kraljevstvom, pocela se osjecati opterecena melankolijom.
"Nije pravedno što ne mogu ici na fakultet", kuka svojoj majci jednog toplog ljetnog dana,
mjesecima nakon njihova zamjenskog pogreba u parku. Klece na crnoj zemlji i ciste mali vrt
od korova. Obje su radile citav dan u gradu, ovo je njihova ljetna rutina. Radni dan u
kraljevstvu, a zatim dvosatna vožnja jednopregom van ogradenog grada na selo gdje u najmu
imaju mali komad zemlje.
"Previše si stara da kukaš o nepravdi, a i pametnija si od toga", kaže njezina majka.
"Želim proucavati velike pisce i umjetnike."
Njezina majka sjedne na pete i pogleda Veru. Pod svjetlom boje meda u deset sati navecer
skoro je lijepa kao nekoc. Samo su joj smede oci i dalje tvrdoglavo stare. "Živiš u Snježnom
kraljevstvu", kaže.
"Mislim da to znam."
"Doista? Radiš u najvecoj knjižnici na svijetu — svaki dan ti je tri milijuna knjiga na
dohvat ruke. Kraljevski muzej je na tvom putu kuci. Tvoja sestra radi u njemu. Kad god
poželiš možeš vidjeti majstorska platna. Galina Ulanova pleše ove sezone, i nemoj
zaboraviti operu." Ona ispusti zvuk pun neodobravanja. "Nemoj mi reci da mlada žena iz
ovog kraljevstva mora ici na fakultet kako bi ucila. Ako vjeruješ u to, nisi..." Ona snizi
glas. "Njegova kci." To je prvi put da njezina majka spominje oca i uspješno je proizvela
Pompea
-162-
željeni ucinak.
Vera sklizne u stranu sa svojih peta, sjedne na toplu zemlju
i pogleda nježne zelene rozete tek izrasle glavice kupusa kraj sebe.
Ja sam kci Petra Andrejevica, pomisli, izjavivši to sjeti se knjiga koje joj je otac citao nocu,
i snova koje ju je ohrabrivao da sanja.
Ostatak tjedna Vera razmišlja o razgovoru u vrtu. Na poslu luta knjižnicom, hoda
skladištem knjiga s duhom oca kraj sebe. Ona zna. d a j e sve što joj treba netko tko ce joj
pomoci da shvati rijeci koje cita. Cini se kao da je presadnica s nježnom zelenom peteljkom
koja se probila kroz zemlju koja se protivi njezinim pokretima. No sunce je gore, samo
treba rasti uvis.
Tako jednog dana za pultom sprema rukopise na pergamentu te uoci poznato lice. Rijec je o
starom gospodinu koji sa štapom hoda mramornim podom dok se njegova izlizana smeda
svecenicka halja vuce za njim. Sjedne za stol blizu zida i otvori knjigu.
Vera mu sporo prilazi, znajuci da se njezina majka ne bi složila s njezinim planom, ali
ona iznenada ima plan.
"Oprostite" kaže nježno muškarcu koji je pogleda vlažnim ocima.
"Veronika?" kaže nakon poduže stanke.
"Da", kaže ona. Taj muškarac posjecivao ih je u stara, bolja vremena. Ne želi spomenuti
oca, ali on je tu izmedu njih dvoje kao i prašina. "Žao mi je što vas ometam, ali tražim tutora.
Nemam puno novca."
Svecenik skine naocale. Treba mu neko vrijeme da odgovori, a njegov glas proizvede samo
šapat. "Ne mogu ti pomaci. Zbog vremena u kojem živimo. Trebao bih prestati pisati." On
uzdahne. "Da mogu... ali poznajem neke studente koji možda nisu toliko strašljivi kao
starac. Pitat cu ih."
"Hvala."
"Budi oprezna, mlada Veroniko", kaže i stavi naocale. "1 nemoj nikome reci za ovaj
razgovor."
"Tajna je na sigurnom kod mene."
Svecenik se ne nasmije. "Nijedna tajna nije na sigurnom."

Cetrnaesto poglavlje
Meredith je naposljetku stigla kuci tek oko ponoci. Iscrpljena dužinom dana te
još uvijek pod dojmom vecerašnje price, nahranila je pse, igrala se s njima
neko vrijeme, te zatim obukla udobnu trenirku. Bila je kuhinji i kuhala caj kad
je cula zvuk automobila.
Jeff. Tko bi inace dolazio u pola jedan.
Stajala je tako, rukama je cvrsto držala rub porculanske šalice, a srce joj je
pocelo ludo kucati kad su se otvorila ulazna vrata.
Nina je ušla u kuhinju i djelovala neodredeno ljuta.
Meredith je preplavio val razocaranja. "Prošla je ponoc. Što radiš ovdje?"
Nina je otišla do pulta, zgrabila bocu vina, pronašla dvije šalice za kavu na
polici, isprala ih i napunila. "Pa, željela bih razgovarati
o prici koja postaje prokleto detaljna za obicnu bajku, no buduci da je se bojiš,
reci cu što sam namjeravala. Trebamo razgovarati."
"Sutra je — "
"Sad. Sutra ceš opet biti zašticena oklopom, a ja cu biti zastrašena tvojom
kompetentnošcu. Hajde." Zatim je uhvatila Meredith za ruku i odvela je u
dnevni boravak gdje je pritiskom dugmeta upalila vatru.
Pompea
-164-
Vuuš, ispustili su plinski plamenovi, i pojavila se toplina i svjetlost.
"Izvoli", rekla je i pružila Meredith šalicu vina.
"Zar ne misliš da je malo kasno za vino?"
"Necu na to ni odgovoriti. Imaš srecu što nije tekila s obzirom na to kako se
osjecam."
Nina. Uvijek puna drame.
Meredith je sjela na jedan kraj sofe s ledima naslonjenim na rukohvat. Nina je
sjela na drugi kraj. U sredini su im se dodirivala stopala.
"Što želiš, Nina?" pitala je Meredith.
"Svoju sestru."
"Ne znam na što misliš."
"Ti si ona koja me vodila na skupljanje slatkiša kad je tata radio, sjecaš se?
Uvijek si mi izradivala kostim. I, sjecaš se, kad sam željela postati navijacica,
tjednima si mi pomagala s plesnim koracima, a kad sam uspjela, bila si sretna
za mene, cak i bez obzira na to što ti nisi uspjela uci u ekipu? I kad me je Sean
Bowers pozvao na maturalnu vecer, ti si bila ta koja mi je rekla da mu ne
vjerujem. Možda nismo bile slicne, ali bile smo sestre."
Meredith je zaboravila sve to, ili barem godinama nije razmišljala o tome. "To
je bilo davno."
"Otišla sam i ostavila te. Shvacam. A mama nije jednostavna osoba s kojom je
lako biti ostavljen. I ne znamo se jako dobro, ali sad sam ovdje. Mere."
"Vidim te."
"Doista? Iskreno, ponašaš se kao kucka posljednjih nekoliko dana. Možda ne
baš kao kucka, nego nekako potišteno, a dovoljna mi je jedna žena koja ne želi
sa mnom razgovarati za vecerom." Nina se nagnula prema naprijed. "Ovdje
sam i nedostaješ mi, Mere. Kao da me ne želiš pogledati ili razgovarati sa
mnom, mislim — "
"Jeff me napustio."
Nina se naglo uspravila. "Molim?"
Meredith to nije mogla ponoviti. Odmahnula je glavom i osjetila kako joj
naviru suze. "Živi u motelu kraj ureda."
"Kakav kurvin sin", rekla je Nina.
Meredith se istinski nasmijala. "Hvala što nisi pretpostavila da sam ja kriva."
Nina je puna brige i suosjecanja pogledala Meredith, i Meredith je iznenada
Pompea
-165-
shvatila zašto se toliko stranaca otvori njezinoj sestri. To je taj pogled koji je
obecavao utjehu i brigu, a ne osudu.
"Sto se dogodilo?" tiho je pitala Nina.
"Pitao me volim li ga još uvijek." "I?"
"Nisam odgovorila." rekla je Meredith. "Nisam odgovorila. I nisam ga još
nazvala, nisam otišla za njim niti mu napisala strastveno pismo niti ga zamolila
da se vrati. Nije ni cudo što me ostavio. Cak je rekao..."
"Što?"
"Da sam ista kao mama."
"A sad mislim da je kurvin sin i šupak."
"On me voli", rekla je Meredith. "A ja sam ga povrijedila. Primijetila sam to.
Zato je to rekao."
"Koga briga za njegove osjecaje? To je tvoj problem. Mere, previše ti je stalo
do svih ostalih. Što ti želiš?"
Nije si godinama postavila to pitanje. Otišla je na fakultet koji su si mogli
priuštiti, ne na onaj koji je ona odabrala; udala se ranije negoli je planirala jer je
zatrudnjela; vratila se u Belye Nochi jer ju je trebao otac. Kad je napravila
nešto što ona želi?
Cudno je što je pomislila na svoje prve dane u vocnjaku, kad je otvorila
poklonducan i napunila ga predmetima koje voli.
"Otkrit ceš, Mere. Obecavam ti." Nina joj se približila i zagrlila je.
"Hvala. Doista. Pomogla si mi."
Nina se naslonila. "Sjeti se toga sljedeci put kad zapalim štednjak ili ostavim
nered u kuhinji."
"Pokušat cu", rekla je Meredith, nagnuvši se naprijed i kuc nuvši se s Ninom.
"Za nove pocetke."
"Pit cu u to ime", rekla je Nina.
"Ti ceš piti u ime bilo cega."
"Tocno. To je jedna od mojih najboljih karakternih crta."
Mama se sljedeca dva dana zatvorila, pretvorila se iz tihe osobe u osobu od
kamena, odbijala je doci cak i na veceru. Nina bi inace bila uznemirena zbog
toga, možda bi cak i nešto napravila, ali razlog je bio ocit. Svi su se osjecali
isto. Kako su se nizali dani koji su se pretvarali u noci, Nina nije mogla ni
Pompea
-166-
razmišljati o bajci.
Približavao se tatin rodendan.
Osvanuo je kao bistar i suncan dan, s plavim nebom bez oblaka.
Nina je odgurnula pokrivace i ustala. Danas je bio dan zbog kojeg se vratila
kuci. Nitko od njih nije ga spomenuo, naravno, one su bile žene koje nisu
razgovarale o svojoj boli, ali taj je dan stalno bio prisutan u zraku.
Otišla je do prozora spavace sobe i pogledala van. Cinilo se da stabla jabuke
plešu; milijuni zelenih listova i bijelih cvjetova plesali su na svjetlu.
Zgrabila je odjecu s hrpe na podu, brzo se odjenula i izašla iz sobe. Nije bila
sigurna što ce reci mami tog najosjetljivijeg dana; samo je znala da ne želi biti
sama sa svojim mislima. Svojim sjecanjima.
S druge strane hodnika, pokucala je na mamina vrata. "Jesi li ustala?"
"Sumrak", rekla je mama. "Tad cu se naci s tobom i s Meredith."
Razocarana, Nina se spustila u kuhinju. Nakon kratkog dorucka, popela se do
prilaza Meredithine kuce, ali zatekla je samo haskije kako spavaju na
osuncanim dijelovima trijema. Naravno, Meredith je otišla na posao.
"Sranje."
Buduci da je zadnja stvar koju je htjela lutati bila tihom kucom na tatin
rodendan, izvadila je kljuceve auta iz posude na stolu u predvorju, krenula u
grad i tražila nešto cime bi se zabavila do sumraka. Na putu je stala nekoliko
puta kako bi fotografirala, a u podne je pojela masnu americku hranu u
zalogajnici na Main Streetu.
U osam i petnaest vratila se u Belye Nochi. Prebacila je torbu s kamerom na
rame i ušla. Zatekla je Meredith u kuhinji kako nešto stavlja u pecnicu.
"Hej", rekla je Nina.
Meredith se okrenula. "Napravila sam veceru. I postavila stol. Mislila sam...
poslije..."
"Naravno", rekla je Nina, krenula prema francuskim prozorima i pogledala
van. "Kako cemo to obaviti?"
Meredith je stala kraj nje i stavila joj ruku oko ramena. "Pretpostavljam da
cemo samo otvoriti urnu i pustiti pepeo. Možda bi ti mogla nešto reci."
"Ti si ona koja bi trebala nešto reci. Mere. Ja sam ga iznevjerila."
"Toliko te volio", rekla je Meredith. "I bio je ponosan na tebe."
Nina je osjetila kako joj naviru prve suze. Vani se cinilo da se nebo boje
breskve i blijede lavande nadvilo nad vocnjakom. "Hvala", rekla je, naslonivši
Pompea
-167-
se na sestru. Ne zna koliko su dugo tako stajale u tišini.
"Vrijeme je", naposljetku je rekla mama koja je stajala iza njih.
Nina se polagano odmaknula od Meredith, i ohrabrivala se za ono što slijedi.
Ona i sestra okrenule su se istovremeno.
Mama je stajala u okviru vrata, držala kutiju od palisandrovine ukrašenu
bjelokošcu. Bila je skoro neprepoznatljiva u ljubicastoj vecernjoj bluzi od
šifona i svijetložutim lanenim hlacama. Oko vrata je nosila crvenoplavi šal.
"Volio je boje", rekla je mama. "Trebala sam ih nositi cešce..." Maknula je kosu
s lica i bacila letimican pogled kroz prozor u zalazak sunca. Zatim je duboko
udahnula i krenula prema njima. "Izvoli", rekla je i ispružila kutiju prema Nini.
To je bilo budalasto. To je bila samo kutija puna pepela, ne doista i njezin tata,
cak ni sve ono što joj je ostalo od njega, ali kad ju je uzela od mame, preplavila
ju je tuga koju je pokušavala potisnuti.
Nije se mogla pomaknuti. Cula je kako mama i Meredith izlaze iz kuhinje i
prolaze kroz blagovaonicu na putu van. Polagano ih je slijedila.
Hladan povjetarac ušao je kroz otvorene francuske prozore i okrznuo je po
obrazima, noseci sa sobom i miris jabuka.
"Idemo, Nina", zvala je Meredith izvana.
Nina je namjestila remen kamere oko vrata i krenula u vrt.
Meredith i mama vec su bile tamo, stajale su ukoceno kraj željezne ograde
ispod magnolije. Ostaci sunceve svjetlosti osvjetljavali su novi bakreni stup i
pretvorili ga u živahan plamen.
Nina je pohitala preko trave, ali prekasno je shvatila da je klizavo. Sve se
dogodilo u jednom trenu: njezin palac zapeo je za stijenu, pocela je padati,
pokušala se zaustaviti, ali kutija je poletjela kroz zrak. Udarila je u jedan od
bakrenih stupova i razbila se.
Nina je dovoljno jako udarila u tlo da osjeti krv. Ležala je tako, ošamucena, i
cula uvijek iznova Meredithin oh, ne.
Zatim ju je mama podizala na noge i govorila nešto na ruskom. To je bio
najnježniji mamin glas koji je ikad cula.
"Ispala mi je", rekla je Nina, brisala lice, razmazivala blato po licu, i na tu
pomisao pocela je plakati.
"Nemoj plakati", rekla je mama. "Samo zamisli da je i on ovdje. On bi rekao,
što si ocekivala, Anja, cekajuci da padne mrak?"
Pompea
-168-
Njezina majka doista se osmjehnula.
"Nazvat cemo to bacanjem pepela", rekla je Meredith dok su joj se kutovi
usana razvukli u osmijeh.
"Neke obitelji rasipaju pepeo. Mi ga bacamo", rekla je Nina.
Mama se prva pocela smijati. Zvuk je bio toliko nepoznat da je Nina prvo
hvatala dah, a zatim se i ona pocela smijati.
Stajale su tamo, njih tri, i smijale se zajedno usred zimskog vrta sa stablima
jabuka svugdje oko njih, i to je bilo najljepši nacin na koji su mu mogli iskazati
pocast. Kasnije kad su mama i Meredith ušle unutra da naprave veceru, Nina je
ostala stajati sama, u tišini, zureci dolje u baršunasto bijele magnolije
prekrivene sivim pepelom. "Jesi li cuo kako smo se smijale? Nikad to dosad
nismo napravile, ne nas tri, zajedno. Smijale smo se za tebe, tata..."
Zaklela bi se da ga je tad osjetila kraj sebe, cula njegovo disanje na vjetru.
Znala je što bi joj on rekao veceras. Lijepo putuj, Neener Beaner. Vidimo se na jesen.
"Volim te, tata", šapnula je dok je jedan cvijet jabuke lebdio na povjetarcu i
sletio kraj njezinih nogu.
Meredith je izvadila piletinu Kijev iz pecnice i stavila zemljanu posudu na
hladni štednjak kako bi se ohladila.
Obrisavši ruke o kariranu krpu, duboko je udahnula i ušla u dnevni boravak k
mami. "Hej", rekla je i sjela kraj nje na sofu.
Pogled koji joj je mama uputila bio je ošamucujuci od tuge.
Povezao ih je na trenutak, dovoljno dugo da Meredith ispruži ruku i dotakne
maminu.
Mama je prvi put nije povukla.
Meredith je željela reci nešto — pravu stvar kako bi ublažila bol, ali naravno da
takvih rijeci nije bilo.
"Trebale bismo jesti", rekla je mama naposljetku. "Idi po sestru."
Meredith je kimnula i otišla van u zimski vrt gdje je Nina fotografirala cvjetove
magnolije posute pepelom.
Meredith je sjela na klupu kraj nje. Broncano je nebo potam njelo i sve što su
mogle vidjeti bili su bijeli cvjetovi koji su djelovali srebrnasti pod svjetlom koje
blijedi.
"Kako si?"
Pompea
-169-
"Usrano. Ti?"
Nina je stavila poklopac na objektiv. "Bila sam i bolje. Kako je mama?"
Meredith je slegnula ramenima. "Tko zna?"
"No bolje je u posljednje vrijeme. Mislim da je to zbog bajke."
"Samo bi ti to pomislila." uzdahnula je Meredith. "Kako bismo do vraga mi to
mogle znati? Da barem možemo razgovarati s njom."
"Ne mislim da je ikad istinski razgovarala s nama. Ne znamo cak ni koliko ima
godina."
"Zašto nismo mislile da je to cudno kad smo bile djeca?"
"Pretpostavljam da se navikneš na ono s cim odrastaš. Poput one divlje djece
koja doista misle da su psi."
"Samo bi ti mogla ubaciti divlju djecu u razgovor poput ovog. Idemo", rekla je
Meredith.
Vratile su se u kucu i zatekle mamu za stolom s posluženom vecerom. Piletina
Kijev sa zapecenim krumpirom i zelenom salatom. Boca s votkom i tri caše
stajale su na sredini stola.
"To je moj tip ukrasa za sredinu stola", rekla je Nina i sjela dok je mama
votkom punila caše.
Meredith je sjela kraj svoje sestre.
"Zdravica", rekla je njezina majka tiho i podigla cašu.
U zraku je bio trenutak neobicne tišine dok su se gledale. Meredith je znala da
su sve tri razmišljale o tome što da kažu, kako da mu odaju pocast ne
produbljujuci time njihovu bol i ne zvuceci tužno. On to ne bi želio.
"Za našeg Evana", rekla je mama naposljetku, kucnuvši se s ostalima.
Popila je alkohol u jednom gutljaju. "Vaš je otac obožavao kad bih pila."
"Dobra je vecer za alkohol", rekla je Meredith. Popila je votku i pružila svoju
cašu. Druga caša votke spalila joj je grlo. "Nedostaje mi njegov glas kad ulazim
u kucu", rekla je.
Mama si je odmah još jedanput napunila cašu. "Nedostaje mi poljubac koji bi
mi dao svako jutro."
"Navikla sam se da mi nedostaje", rekla je Nina tiho. "Nalij mi još jednu."
Nakon što je popila trecu cašu votke, Meredith je osjecala kako joj šumi krv.
"On ne bi želio da razgovaramo o njemu na ovaj nacin", rekla je mama. "On bi
želio..."
Pompea
-170-
U tišini koja je uslijedila, sve tri su se pogledale. Meredith je znala da sve tri
razmišljaju o istoj stvari: kako se može nastaviti živjeti?
Samo tako, pomislila je i rekla: "Moj omiljeni praznik je Dan zahvalnosti.
Volim sve u vezi njega — kako mu se vesele moja djeca, ukrase, preslušavanje
prvog božicnog albuma, hranu. 1 sad cu to reci: mrzila sam ona prokleta
obiteljska putovanja. Istocni Oregon je nešto najgore na svijetu. Sjecate li se
vremena kad smo boravili u indijanskom šatoru? Vani je bilo sto stupnjeva, a
Nina je pjevala >I think I Love You< sljedecih šest stotina kilometara."
Nina se smijala. "Ja sam obožavala ta kamperska putovanja jer nikad nismo
znali kuda idemo. Božic je moj omiljeni praznik jer mogu zapamtiti njegov
datum. A ono što mi najviše nedostaje kod tate je to što je uvijek cekao mene."
Meredith nije znala da se Nina ponekad osjecala usamljenom, da je bez obzira
na svoje skitanje širom svijeta, voljela znati da netko ceka nju.
"Ja sam voljela pustolovni duh vašeg oca", rekla je mama. "Iako su ta
kamperska putovanja bila užasna. Nina, nikad ne bi trebala pjevati pred
ljudima koji ne mogu pobjeci."
"Ha!" rekla je Meredith. "Znala sam da nisam luda. Tvoje pjevanje zvucalo je
kao zubarska bušilica."
"Da? Pa, David Cassidy mi je napisao pismo."
"Njegov potpis bio je pecatiran." Meredith se osmjehnula na ovaj coup de grace.
S druge strane stola mama je uzdahnula kao da ih više ne sluša.
"Obecao mi je da ce me odvesti na Aljasku. Jeste li to znale? Kako bih opet
vidjela Belye Nochi i polarnu svjetlost. To je ono cega se najviše sjecam u vezi
Evana. On me spasio."
Naglo je dignula pogled kao da je iznenada shvatila da je razotkrila nešto o
sebi. Odmaknula se od stola i ustala.
"I ja sam uvijek htjela otici na Aljasku", rekla je Meredith. Nije željela da mama
sad ode od stola.
"Idem u svoju sobu", rekla je mama.
Meredith je poskocila kako bi je uhvatila za ruku. "Izvoli, mama — "
Mama se istrgnula. "Nisam invalid."
Meredith je stajala tako i gledala kako mama izlazi iz kuhinje i nestaje. "Posve
me zbunjuje."
"Pun pogodak, sestro."
Pompea
-171-
*
Te su noci Meredith i Nina dugo ostale budne, razgovarale su o tati i
razmjenjivale sjecanja iz djetinjstva. Obje su na svoj nacin pokušavale zadržati
taj dan, istinski proslaviti njegov rodendan. Poslije, kad je Meredith legla u svoj
osamljeni krevet, pocela je nešto što ce postati njezin novi životni obicaj:
pricati s tatom u tišini. Možda nije mogla dobiti savjet od njega, ali vec joj je
pomoglo izgovoriti rijeci naglas. Ispricala mu je sve o Jeffu i svojoj zbunjenosti
i nesposobnosti da kaže ono što njezin suprug želi da kaže. Znala je što bi je
pitao njezin tata. Postavio bi joj isto pitanje kao i Nina.
Što ti želiš?
To je bilo nešto o cemu godinama nije ozbiljno razmišljala. Posljednje
desetljece provela je razmišljajuci što ce napraviti za veceru, gdje bi djevojke
trebale ici u školu, kako pakirati jabuke za strana tržišta. Razmišljala je o
proizvodnji hrane i esejima za upis na fakultet, o kucnim popravcima i kako
uštedjeti za školarinu i poreze.
Nevažni detalji pojeli su joj život.
Ali citav sljedeci dan dok se pokušavala usredotociti na posao, postavljala si je
isto pitanje, sve dok nije došla do nekakvog odgovora.
Nije tocno znala što želi, ali iznenada je znala što ne želi. Bilo joj je dosta
ubrzanog života i skrivanja iza zatrpanog rasporeda, bila je umorna od
pretvaranja da problemi ne postoje.
Nakon posla odvezla se do zgrade Wenatchee World.
"Hej", rekla je s vrata Jeffova ureda.
Digao je pogled s papira na stolu. Uocila je da nije dobro spavao u posljednje
vrijeme, a majica je trebala ici na pranje. Izgledao je drugacije zbog neobrijane
brade, mlade, mondenije; kao netko koga ne poznaje.
Polagano je ustao, prošao rukom kroz svoju plavu kosu boje pijeska.
"Meredith."
"Trebala sam doci ranije."
"Ocekivao sam to."
Bacila je letimican pogled kroz prozor, na automobil u prolazu. "Imao si pravo
otici. Trebamo otkriti u kojem pravcu cemo nastaviti."
"Je si li mi to došla reci?"
Je li ? Cak ni sad nije bila sigurna.
Pompea
-172-
Ustao je sa stola i prišao joj. Osjetila je njegov pogled na svom licu, kako traži
nešto u njezinim ocima. "Jer to nije ono što ja cekam da cujem."
"Znam." Mrzila je što ga razocarava, ali nije mu mogla dati što želi, iako bi bilo
lakše reci te rijeci i vratiti se starom životu i razmišljati o tome kasnije. "Žao mi
je, Jeff. Ali promijenio si stvari i pocela sam razmišljati zbog toga. Prvi put ne
želim napraviti ono što se ocekuje od mene. Ne želim svaciju srecu staviti
ispred svoje. A sad ne znam što da ti tocno kažem."
"Možeš li reci da me ne voliš?"
"Ne."
Razmislio je o tome, ne mršteci se. "Okej." Sjeo je na rub stola, a ona je
iznenada osjetila udaljenost medu njima na dosad posve drugaciji nacin.
"Maddy je rekla da si poslala paket prošli tjedan."
"Jillian je dobila svoj tjedan prije."
Kimnuo je i pogledao je. "A rodendan tvog tate?"
"Preživjela sam ga. Pricat cu ti o njemu jednog dana. Postoji smiješna prica o
Nini."
Jednog dana.
Opet je kimnuo i posegnuo za naocalama za citanje koje je nedavno poceo
nositi.
Htjela ga je pitati za knjigu kad je netko pokucao na vrata. Lijepa mlada žena s
razbarušenom plavom kosom proturila je glavu u ured. "Jesi li još uvijek za
pizzu i pivo, Jeff?" pitala je dok je prstima crtala krugove na okviru vrata.
Jeff je pogledao Meredith koja je slegnula ramenima.
Prvi put zapitala se što on radi dok nisu zajedno. Nikad joj nije palo na pamet
da bi mogao krenuti u novi život, sklapati nova prijateljstva. Nasmijala se malo
previše srdacno i pozdravila se odmjerenim glasom. Kimnuvši kratko mišici
novinarstva SADa u uskim trapericama i majici s Vizrezom, izašla je iz ureda i
odvezla se kuci. Tamo je nahranila pse, platila nekoliko racuna i natrpala
perilicu. Vecera je bila zdjela žitarica koju je pojela dok je stajala pred
sudoperom. Nakon toga nazvala je djevojke i cula na kakva predavanja idu i
koji su im decki privlacni.
Jillian je pitala za Jeffa.
"Kako to misliš, kako je tata?" rekla je Meredith mucajuci. Tek je trenutak
prekasno shvatila da je rijec o najobicnijem pitanju.
Pompea
-173-
"Pa znaš, njegove alergije. Kašljao je kao lud jucer navecer."
"Oh, to. U redu je."
"Zvuciš cudno."
Meredith se nervozno nasmijala. "Samo sam zauzeta, dušo. Znaš kako je u
poslu s jabukama u ovo doba godine."
"Kakve to veze ima s tatom?"
"Nikakve."
"Oh. Pa. Reci mu da ga volim, okej?"
Meredith nije promaknula ironija te izjave. "Hocu."
Poklopila je slušalicu i pocela zuriti kroz kuhinjski prozor u mrak. Na zidu kraj
nje, sat je otkucavao minute. Prvi je put istinski shvatila njihovu situaciju: ona i
Jeff su razdvojeni. Razdvojeni. Odvojeni. Naravno da je to trebala shvatiti
ranije, no nekako to nije priznala do sada. Toliko se toga dogadalo u Belye
Nochi da su problemi u njezinu braku bili drugi na listi.
Iznenada nije htjela biti sama, nije htjela gledati neku seriju pokušavajuci se
zabaviti.
"Idemo, psici", rekla je i uzela kaput, "Idemo u šetnju."
Deset minuta kasnije bila je u Belye Nochi. Smjestila je pse na verandu, ušla
unutra i viknula Ninino ime.
Zatekla je mamu u dnevnom boravku kako plete.
"Hej, mama."
Njezina mama je kimnula, ali nije digla pogled. "Zdravo."
Meredith je pokušala ne osjetiti razocaranje. "Idem opet pakirati. Trebaš li
nešto? Jesi li jela?"
"Dobro sam. Nina je napravila veceru. Hvala."
"Gdje je ona?"
"Vani."
Meredith je cekala na još, ali nije dobila ništa, te je stoga rekla: "Bit cu gore ako
me zatrebaš."
Vukuci kutije, ušla je u garderobu svojih roditelja. Lijeva strana pripadala je
tati: red pletenih vesta veselih boja i majica za golf. Nježno ih je dodirnula,
prešla prstima po mekanim rukavima. Uskoro ce morati spakirati njegove
stvari i razdijeliti ih, no pomisao na to Meredith nije mogla podnijeti.
Zato se okrenula prema maminoj strani. Ovdje ce zapoceti.
Otišla je do hrpe majica na polici iznad haljina. Skupivši ih, odgurnula je
Pompea
-174-
gomilu na tepih. Kleknula je i pocela mucan posao odabiranja, prebiranja i
slaganja. Toliko je bila usredotocena na posao da nije primijetila kako prolazi
vrijeme. Iznenadila se kad je cula Ninin glas.
"Je Ii ti udobno, mama?" rekla je Nina.
Meredith je otišla do vrata garderobe i odškrinula ih.
Mama je ležala u krevetu, a svjetiljka kraj uzglavlja bila je upaljena. Njezina
bijela kosa bila je raspuštena i zataknuta iza uha. "Umorna sam."
"Dala sam ti dosta vremena", rekla je Nina i sjela na pod ispred hladnog crnog
ognjišta.
Meredith se nije pomaknula; umjesto toga nogom je pogodila prekidac i
ugasila svjetlo te ostala gdje jest.
Mama je uzdahnula. "U redu", rekla je i ugasila svjetlo kraj uzglavlja.
"Belye nochi", rekla je mama i pretvorila rijeci u blistavu caroliju, punu strasti i
tajnovitosti. "Sezona je svjetlosti u Snježnom kraljevstvu, kad vilenjaci sjaje na jarkim
zelenim listovima, a duge prave virove na ponocnom nebu. Ulicne svjetiljke se pale, ali one
su samo dekoracija, zlatne oaze duž ulica koje svijetle pod njima, a za rijetkih dana kada
pada kiša, sve se ogleda u svjetlosti.
Na takav dan Vera cisti staklene pretince u velikoj odaji s izgubljenim vilenjackim
manuskriptima. Zamolila je da dobije taj posao. Prica se da se vilenjaci pokažu onima koji
vjeruju u njih, a Vera opet želi vjerovati.
Sama u sobi s manuskriptima (u ovim novim opasnim vremenima, rijetki ucenjaci usuduju
se pitati za prošlost), ona pjevuši pjesmu koju ju je naucio otac.
"U knjižnici mora biti tišina."
Veru je toliko iznenadio taj glas da je ispustila krpu. Žena koja gleda u nju slici rodi:
visoka je, tanka poput precke i ima nos nalik na kljun. "Oprostite, gospodo. Nitko ovamo
ne ulazi. Mislila sam — "
"Nemoj. Nikad ne znaš tko možda prisluškuje."
Vera ne zna jesu li te rijeci upozorenje ili prijekor. Teško je ovih dana prepoznati takve
nijanse. "Ispricavam se još jedanput, gospodo."
"Dobro. Gospoda Dufours obavijestila me da jedan student s koledža treba tvoju pomoc.
Svecenik Nevin ga je poslao. Pomogni mu, ali nemoj zanemariti svoje obaveze."
"Da, gospodo", kaže Vera. Izvana je mirna, ali iznutra je poput psica koji skakuce kako
bi ga. pustili van. Svecenik je pronašao studenta koji ce je poducavati! Ona priceka da
Pompea
-175-
knjižnicarka ode te potom spremi krpe za cišcenje.
Dok prebrzo hoda (pokušava usporiti, ali ne može jer odavno nije bila toliko uzbudena)
jedva dodiruje drvenu ogradu dok juri niz mramorne stepenice. Dolje je glavna dvorana
puna stolova i ljudi u pokretu. Od stola glavnog knjižnicara proteže se dugacak, zmijoliki
red.
"Veronika." Ona zacuje svoje ime i okrene se polagano.
Izgleda tocno onako kako ga se sjeca: sa svojom kuštravom zlatnom kosom koja je
predugacka i kovrcava. Njegova široka celjust svježe je obrijana; sicušna crvena porezotina
na vratu svjedoci da je posao obavljen u žurbi. Ali iznova je osvajaju njegove zelene oci.
"Vaša Visosti", kaže ona i pokušava pritom zvucati ležerno. "Lijepo vas je vidjeti. Koliko
je otad prošlo vremena?"
"Nemoj."
"Nemoj što?"
"Znaš što se dogodilo na mostu Fontanka."
Omakao joj se osmijeh; pokušava ga uloviti. Nece se pokazati naivnom i bedastom. Ne još
jedanput. "To je bila samo jedna noc. Prije više godina."
"To nije bila uobicajena noc, Vera."
"Molim vas. Nemojte me zadirkivati, Vaša Visosti." Na njezin užas, glas joj pukne. "I
nikad se niste vratili."
"Imala si petnaest godina", kaže on. "A ja osamnaest."
"Da", kaže ona namrštivši se. No još uvijek ne shvaca što joj želi reci.
" Cekao sam na tebe."
*
Prvi put u životu Vera glumi da je bolesna. Ode do knjižnicara, požali se na mucne bolove
u želucu i zamoli da je se ranije pusti doma.
To je strašna stvar, i opasna. Da mama zna za to, Vera bi se našla u neprilici, zbog laži i
odluke koja ce neizbježno uslijediti nakon laži. Što ako Veru vide vani iako je navodno
bolesna?
Ali djevojka njezinih godina ne može djelovati iz straha kad je ljubav u pitanju.
No ipak je dovoljno dosjetljiva i odlazi ravno kuci nakon što je puste s posla. U tramvaju
stoji uz mjedenu šipku za koju se cvrsto drži dok se tramvaj trza i ljulja. Stigavši do stana,
polagano otvori vrata i proviri unutra.
Njezina baka stoji pred štednjakom i miješa nešto u velikom crnom kotlu. "Uranila si",
kaže i nadlanicom debeljkaste ruke makne vlažni sijedi pramen s ociju.
Pompea
-176-
Slatki miris jagoda na laganoj vatri ispunio je stan. Na stolu stoji barem desetak
staklenki, a kraj njih njihovi metalni poklopci.
"Nije bilo gužve u knjižnici", kaže Vera i osjeti kako crveni dok izgovara tu laž.
"Onda možeš — "
"Idem van na selo", kaže Vera. Na bakin oštar pogled, doda; " Ubrat cu krastavce i nešto
kupusa."
"Oh. U redu onda."
Vera ostane stajati još jedan trenutak kako bi pogledala bakin strogi profil. Rubovi njezine
vrecaste haljine izlizani su, njezine carape pune su pukotina i poderotina. Pohabana plava
marama prekriva joj kovrcavu sijedu kosu.
"Reci mami da cu se kasno vratiti. Necu stici doma na veceru, sigurna sam."
"Budi oprezna", kaže joj baka. "Mlada si... i njegova kci. Nije dobro biti upadljiv."
Vera kimne kako bi sakrila crvenilo na obrazima — ponovno. Odlazi do ugla stana gdje
naslonjen uza zid stoji njihov stari zahrdali bicikl. Odnese bicikl do vrata i izade iz stana.
Nikad nije tako letjela na svom klimavom biciklu niz ulice svog obožavanog Snježnog
kraljevstva. Suze joj zamagljuju oci i nestaju u lepršavoj kosi. Kad se pred njom nadu ljudi,
ona zazvoni zvonom na upravljacu i brzo ih zaobide. Citavim putem kroz grad, uz rijeku,
preko mosta osjeca kako joj srce ubrzano kuca i kako ponavlja njegovo ime u svojoj glavi.
Saša. Saša. Saša.
On je cekao nju kao što je ona cekala njega. Gotovo je nemoguce da se dogodi takva sreca,
da se komad zlata pojavi na prljavom putu njezina života. Pred zamršenim crnim, sa
spiralnim rezbarijama ukrašenim ulazom u Ljetni vrt, ona uspori, stane i side s bicikla.
Ljepota terena oko dvorca je ocara. S tri strane okružen vodom, park je velicanstveno zeleno
utocište unutar ozidanog grada. Zrak miriše na lipe i vruci kamen. Sjajni mramorni kipovi
poredani su uz lijepo njegovane staze.
Ona ucini ono što su planirali: gura bicikl niz stazu, pokušava djelovati smireno kao da je
to uobicajena ranovecernja šetnja mjestom koje seljaci rijetko posjecuju. No njezin puls
luduje, a živci su joj naelektrizirani.
A onda se pojavi on, stoji kraj lipe i osmjehuje joj se.
Ona izgubi ritam, spotakne se i udari u bicikl. On je isti tren kraj nje i pridrži je za ruku.
"Ovim smjerom", kaže on i odvede je do mjesta duboko usred stabala gdje je ostavio
pokrivac i košaru.
Isprva sjede prekrštenih nogu na toploj kariranoj vuni dok im se dodiruju ramena. Kroz
zelene listove može vidjeti kako je voda prošarana pjegama, a kip pozlacen zbog suncevih
zraka. Ona zna da ce staze uskoro biti pune lordova i dama i zaljubljenih željnih šetnje
Pompea
-177-
pod toplim svjetlom lipanjske noci.
"Što si radio otkad sam... te posljednji put vidjela?" pita ona ne usudivši se pogledati ga.
On je toliko dugo u njezinu srcu da joj se cini kako ga vec poznaje, ali to nije tako. Ona ne
zna što reci ili kako to reci, i iznenada se boji da postoji pogrešan nacin kojim ce nastaviti,
da postoji pogreška koju nece moci ispraviti.
"Na koledžu sam i studiram kako bih postao pjesnik."
"Ali ti si princ, i poezija je zabranjena."
"Nemoj se bojati, Vera. Nisam poput tvog oca. Ja sam oprezan. "
" On je istu stvar rekao mojoj majci."
"Pogledaj me", tiho rece Saša, i Vera se okrene prema njemu.
To je poljubac koji je zapoceo, i nikad nece završiti. Da, prekinut je. Naravno, zaustavljen
je. Ali od tog trenutka Vera ugleda citav svoj život samo tren udaljen od ponovnog
poljupca. Te noci u parku oni krecu u osjetljivi podvig povezivanja svojih duša, stvaranja
cjeline od svojih odvojenih polovica.
Vera mu kaže sve o sebi i zaneseno sluša njegovu životnu pricu — kako je biti roden u
sjevernjackim divljinama i biti ostavljen u sirotištu da bi ga kasnije pronašli njegovi
kraljevski roditelji. Zbog njegove price o gubitku i samoci, ona ga još jace grli i ocajnicki
ljubi te obeca da ce ga zauvijek voljeti.
Na to se on okrene i legne kraj nje dok im se lica gotovo ne dodirnu. "Ja cu te voljeti toliko
dugo, Vera", kaže on.
Nakon toga rijeci više nisu potrebne.
Držeci se za ruke hodaju kroz blijedi ljubicasti sjaj ranog jutra. Kipovi od alabastra
ružicasti su pod tim svjetlom. Vani u gradu, opet su medu ljudima, oni su stranci koji se
osjecaju kao prijatelji te bijele noci dok vjetar s rijeke šušti kroz listove. Polarna svjetlost
pleše nebom u nevjerojatnim nijansama.
Oni se zaustave i pogledaju jedno drugo na kraju mosta, ispod ulicne svjetiljke.
"Dodi sutra navecer. Na veceru", kaže ona. "Želim da upoznaš moju obitelj."
"Što ako im se ne svidim?"
Glas mu nije puknuo, tijelo ne odaje njegove osjecaje, ali Vera vidi njegovo srce kao da kuca
na blijedom bijelom dlanu njezine ruke. Ona u njemu cuje bol djecaka koji je bio napušten i
koji je kasno utvrdio da je nanesena šteta. "Obožavat ce te, Saša", kaže ona i prvi put
osjeti kao da je ona starija. "Vjeruj mi."
"Daj mi još jedan dan", kaže on. "Nemoj nikome reci za nas. Molim te."
"Ali ja te volim."
Pompea
-178-
"Još jedan dan", ponovi.
Ona zakljuci da to i nije teško prihvatiti, iako misli da se on ponaša nerazborito. No ona
se osmjehne na pomisao kako ce samo njih dvoje provesti još jednu magicnu noc.
"Naci cemo se sutra u jedan sat. Ali nemoj ulaziti u knjižnicu. Trebam taj posao."
"Cekat cu te na mostu iznad obrambenog jarka tvrdave. Želim ti pokazati nešto posebno."
Vera ga napokon pusti i prijede cestu dok bicikl klepece kraj nje. Dok ga nosi uz stepenice,
pokušava biti tiha sve do drugog kata gdje otvori vrata. Stare šarke cvile; bicikl zvecka.
Prvu stvar koju osjeti miris je dima. Zatim ugleda majku kako sjedi za stolom i puši.
Prepuna pepeljara je kraj njezina lakta.
"Mama!" uzvikne Vera. Bicikl zvekne o zid.
"Tiho", kaže njezina majka oštro i baci letimican pogled na krevet u kojem hrce baka.
Vera spremi bicikl i krene prema stolu. Sva su svjetla ugašena, ali blijedo crvenilo
osvjetljava prozor i svaku tvrdu površinu cini mekšom; to je osobito tocno za lice njezine
majke koje je stisnuto od bijesa. "I gdje ti je povrce iz vrta?"
"Oh. Udarila sam biciklom u klupu pa je palo na ulicu. Uništeno je." Ona se uhvati za tu
netom izrecenu laž. "Povrijedila sam se. Oh, boli me citava strana. Zato toliko kasnim.
Morala sam hodati citav put kuci."
Njezina je majka pogleda ne osmjehnuvši joj se. "Sa sedamnaest si jako mlada, Vera.
Nisi spremna za život... i ljubav.. kao što misliš. I ovo su opasna vremena."
"Ti si se sa sedamnaest zaljubila u tatu."
"Da", rekla je mama uzdahnuvši. To je zvuk poraza kao da vec zna što se sve dogodilo.
"Ponovila bi to, zar ne? Zaljubila bi se u tatu, mislim?"
Njezina se majka tržne na rijec ljubav.
"Ne", kaže njezina majka nježno. "Ne bih ga opet voljela, ne bih voljela pjesnika koji je
više mario za svoje dragocjene rijeci nego za sigurnost svoje obitelji. Ne da sam znala kako
ce biti živjeti sa slomljenim srcem." Ona ugasi cigaretu. "Ne. To je moj odgovor."
"Ali — "
"Znam da ne razumiješ", kaže njezina majka i okrene se. "Nadam se da nikad neceš. A
sad idemo u krevet, Vera. Dopusti mi da se pretvaram kako si još uvijek moja nevina
djevojcica."
"Ali ja to jesam", svecano izjavi Vera.
Njezina majka pogleda je posljednji put i kaže: "No ne zadugo, mislim. Jer ti želiš biti
zaljubljena."
"Kod tebe zvuci kao da je zaljubljivanje nešto poput obolijevanja. "
Pompea
-179-
Njezina majka ne kaže ništa, samo se popne u uski krevet i stisne se uz Olgu koja ispusti
zvuk nalik na hrkanje te prebaci jednu ruku preko nje.
Vera želi postaviti još pitanja, objasniti kako se osjeca, ali vidi da njezina mama nije
zainteresirana. Je li to razlog zašto je Saša molio za još jedan dan? Je li znao da ce se
mama protiviti?
Ona opere zube, obuce spavacicu i splete svoju dugacku kosu. Popevši se u krevet kraj
majke, polagano se približi i pronade topao kutak u zagrljaju svoje majke.
"Budi oprezna", majka šapne Veri u uho. "I nemoj mi više lagati."

Petnaesto poglavlje
Vera se sljedece jutro probudi dovoljno rano da opere kosu u kuhinjskom sudoperu, da je
brižljivo išcetka i osuši.
"Kamo ideš?" kaže Olga pospano iz kreveta.
Vera stavi prst ispred usta i kaže "pst".
Njezina se majka podigne i nasloni na lakat. "Nema potrebe ušutkavati sestru, Veronika.
Namirisala sam ružinu vodicu koju si stavila u kosu."
Vera razmotri hoce li lagati mami, reci joj da danas netko važan stiže u knjižnicu, ali na
kraju ne kaže ništa.
Njezina majka odgurne tanki pokrivac i ustane iz uskog kreveta. Ona i Olga dignu se
poput sinkroniziranih plivacica te stoje zajedno u svojim otrcanim spavacicama.
"Dovedi svog mladica u nedjelju", kaže mama. "Baka nece biti ovdje."
Vera baci ruke oko njezina vrata i cvrsto je zagrli. A potom, kao što su cinile svaki dan
vec više od godinu dana, zajedno doruckuju i zajedno odu van.
Kad se mama okrene prema skladištu i ode, Olga se plaho približi Veri. "Reci mi."
Vera uhvati sestru pod ruku. "Princ Aleksandar. Saša. Cekao je na mene da odrastem, i
sad me voli."
"Princ", kaže Olga puna strahopoštovanja.
"Vidjet cu ga opet veceras. Reci mami da sam dobro i da cu doci kuci kad mogu. Ne želim
da se brine."
"Bit ce ljuta."
"Znam", kaže Vera. "Ali što da radim? Volim ga, Olga."
Olga se zaustavi na uglu. "No doci ceš kuci?"
"Obecavam."
"Okej." Olga je poljubi u oba obraza i krene niz ulicu na svoj posao u muzeju.
Vera ulovi tramvaj na sljedecoj ulici te se njime odveze nekoliko blokova. Ulazeci u
knjižnicu, zauzeta je mislima o tome kako ce ranije pobjeci s posla.
Knjižnicarka stoji u velicanstvenom foajeu skrštenih ruku i nestrpljivo tapka desnim
stopalom o mramorni pod.
Pompea
-181-
Vera se naglo zaustavi. "Gospodo Plotkin. Žao mi je što kasnim."
Knjižnicarka pogleda u sat na zidu. "Sedam minuta, ako cemo biti precizni."
"Da, gospodo." Vera pokušava djelovati skrušeno.
"Vidjeli su te jucer u parku."
"Oh, ne. Gospodo Plotkin, molim vas — "
"Cijeniš li ovaj posao?"
"Da, gospodo. Jako. 1 trebam ga. Za svoju obitelj."
"Da sam ja dijete zlocinca kraljevstva, bila bih oprezna."
"Da, gospodo. Naravno."
Knjižnicarka protrlja ruke kao da su se zaprljale tijekom razgovora, a sad želi da su ciste.
"Dobro. Sad odi u ropotarnicu i raspakiraj kutije."
"Da, gospodo."
" Vjerujem da se više neceš razboljeti."
*
Zatvorena citav dan u mracnoj, prašnjavoj ropotarnici, Vera se osjeca poput ptice koja
udara o stakleni prozor. Zamišlja Sašu na mostu kako je isprva ceka s osmijehom, a
poslije mrka pogleda.
Ocajnicki želi pobjeci iz ove tjeskobne tišine, ali cini se da je njezin strah veci od njezine
ljubavi, i zbog toga se još više srami. Ona je kci zlocinca u kraljevstvu i ne smije privuci
pozornost na sebe. Njezina obitelj jedva sastavlja kraj s krajem. Gubitak ovog posla
uništio bi ih. Zato ostaje tu. No kolege je zbog odsutna ponašanja napadaju kako mora
biti opreznija i obracati pozornost.
Iz sata u sat zuri u sat i nagovara crnu kazaljku da se pomakne... pomakne... da krene
naprijed, i kad je njezinoj smjeni naposljetku došao kraj, prekine ono što je radila, jurne
prema vratima i nade se na osvijetljenom stepeništu. Žurno se spusti širokim mramornim
stepenicama. U lobiju namjerno uspori i ležerno hoda mramornim podom.
Vani opet pocinje trcati: niz stepenice, preko ceste do tramvajskog stajališta. Kad se kola
uz štropot zaustave pred njom, ugura se medu gomilu, toliko je ljudi unutra da se ne treba
držati za mjedenu šipku.
Iskoci na svom stajalištu i otrci do ugla.
Ulica je prazna.
Zatim ugleda crnu kociju. Dvije, parkirane ispred mosta okruženim obrambenim jarkom.
Vera ostane zakopana na mjestu. Cini se kao da su njezina koljena zaboravila kako se
Pompea
-182-
svinuti, a njoj je potrebna sva hrabrost da diše. Oni znaju da je ona seoska djevojka koja se
išuljala kako bi se susrela s princem, i došli su po nju. Ili su možda došli po njega. Cak ni
princ nije izvan dohvata Crnog viteza.
"Ne bi trebala biti ovdje."
Ona cuje rijeci kao da stižu izdaleka, a zatim je netko zgrabi i prisili da se okrene.
Muškarac je kraj nje. "Odvezli su ga. Ne bi trebala biti ovdje."
"Ali — "
"Bez ali. Tko god je on bio za tebe, trebala bi ga zaboraviti
i otici kuci."
"Ali ja ga volim."
Muškarcevo mesnato lice smekša se iz suosjecanja. "Zaboravi na svog mladica", kaže on.
"I idi."
On je odlucno odgurne, a ona zatetura u stranu. U starim vremenima takvo guranje bilo bi
neotesano, ali sad je znak blagosti, podsjetnik da ovo nije mjesto za stajanje i plakanje.
"Hvala vam, gospodine", kaže ona tiho dok se udaljava od njega.
Oci joj se pune suzama, a ona ih briše protiv volje. Oci je peku kad digne pogled i ugleda
nejasnu sliku mladica koji stoji ispod ugašene ulicne svjetiljke.
Odavde lici na Sašu s njegovom neukrotivom kosom, širokim osmijehom i snažnom bradom.
Cak i dok ubrzava korak, govori sama sebi da je budala, da je on otišao i da ce je odsad
svi zgodni zlatokosi mladici podsjecati na Sašu; no nakon jednog metra ili više pocinje trcati.
Sekundu prije negoli joj on krene u susret, ona zna da ovo nije zabuna. To je njezin Saša
koji joj trci u susret.
"Vera", kaže on, zagrlivši je, ljubeci je toliko snažno da se mora otrgnuti kako bi mogla
disati."
" Cekao si citav dan ?"
"Dan? Misliš da bih samo toliko cekao?" On je stisne uza se.
Zajedno prelaze cestu. Kraljevsko kazalište izdiže se iz betona poput zelenobijele šecerne
vate ciji vrh je ukrašen lirom i krunom. Red se pocinje formirati uz rub ceste. Vera uoci
koliko su ljudi lijepo odjeveni — u krzno i nakit i bijele rukavice.
Saša je odvede do vrata sa stražnje strane kazališta. Ona ga slijedi u mracni hodnik i uz
stepenice.
Produ uz rub glavne dvorane te udu u privatnu ložu.
Vera pogledom puna strahopoštovanja prelazi preko zamracene dvorane, vidi pozlacene
ukrase i kristalni svijecnjak. U loži
Pompea
-183-
— koja se ocito ureduje — cak ni alati i nered ne mogu sakriti izvanredne detalje. Plišana
sjedala od mohera postavljena su u prednjem dijelu lože, odostraga u sjeni smješten je
otomanski krevet drapiran prašnjavim baršunom. Dok stoji uz njega, cuje kako se vrata
otvaraju ispod nje, otmjeno odjeveni pokrovitelji ulaze u kazalište. Brujanje glasova diže se
do krova.
Ona se okrene prema Saši. "Moramo otici. Ja ne pripadam ovdje."
On je odvuce u sjenu. Okruženi su plavim baršunastim jastucima dok sjede naslonjeni uza
zid. "Ova loža veceras nije u upotrebi. Ako netko ude, reci cemo da smo cistaci. Tamo su
naše metle."
Svjetla trepere, a publikom zavlada tišina. Na pozornici se otvara zlatni i plavi baršunasti
zastor.
Zacuje se visoki, cisti ton koji se pretvori u simfoniju blistavih zvukova. Vera nikad nije
cula nešto toliko lijepo poput ove glazbe, a zatim Galina Ulanova — slavna balerina —
proleti pozornicom poput zrake svjetlosti.
Vera se nagne prema naprijed, što bliže baršunastom zastoru.
Ona se više od dva sata ne mice dok se na zamršeno uredenoj pozornici odigrava romanticna
prica o princezi koju je oteo zli carobnjak. A kad je carobnjak svladan ljubavlju, Vera
pocinje plakati zbog njega, zbog sebe, zbog svih...
"Moj tata oduševio bi se ovime", kaže Saši.
On joj poljupcima obriše suze i odvede do otomanskog kreveta.
Ona zna što ce se sada dogoditi; ona osjeca kako se medu njima budi i širi strast.
Ona ga želi, bez sumnje; ona ga želi kao što žena želi muškarca, ali ona ne zna puno više
od toga. On se spusti na mekane jastuke i povuce je za sobom, a kad joj lagano gurne ruku
pod haljinu, ona pocinje pomalo drhtati. Kao da njezino tijelo preuzima brigu 0 sebi.
"Jesi li sigurna u ovo, Veruška?" šapne joj, i ta je nježnost nasmije, podsjeti na to da je
Saša ispod nje. Ona je na sigurnom.
"Sigurna sam."
*
Vera je do nedjelje posve drugacija djevojka. Možda je i žena. Nakon odlaska na balet,
ona i Saša su se svaki dan tajno sastajali nakon posla, a Vera se toliko jako zaljubila u
njega da zna kako ti osjecaji nikad nece prestati. On je njezina druga polovica.
"Jesi li sigurna u ovo, Veruška?" pita je sada, dok se penju stepenicama do ulaznih vrata.
Ona ga uhvati za ruku. Ona je sigurna za njih oboje. "Da." Ali kad posegne za kvakom,
on je zgrabi za ruku. "Udaj se za mene", kaže on, a ona se nasmije. "Naravno da hocu."
Pompea
-184-
Zatim ga poljubi i pozove da ude unutra.
Hodnik je mracan i zatrpan kutijama. Penju se uskim drvenim stepeništem do drugog
kata. Ona zastane pred vratima u stan samo kako bi ga poljubila, a potom blistavom
gestom otvori vrata.
Mali stan je otrcan, ali savršeno cist. Njezina je majka kuhala citav dan i slatkasti,
pikantni miris veprovine proširio se prostorijom.
"Ovo je moj princ, mama."
Njezina majka i Olga stoje s druge strane stola, stisnute jedna uz drugu s rukama na
stolcima ispred njih. Obje su odjevene u lijepe bluze cvjetnog uzorka i jednostavne pamucne
suknje. Mama je za sastanak obukla par izlizanih, olahavljenih visokih carapa i potpetice;
Olga je u carapicama.
Vera ih vidi kroz Sašine oci: svoju umornu, nekoc lijepu majku, i Olgu koja ce ubrzo
propupati. Njezina sestra smije se toliko blistavo da se njezini veliki, krivi zubi cine
uobicajenima.
Njezina majka zaobide stol. "Culi smo puno o vama. Vaša Visosti. Dobro došli u naš
dom."
Olga se hihoce. "Ja sam doista puno cula o vama. Ona se ne može zaustaviti."
Saša se smješka. "Ona i meni prica o vama."
"To je naša Veronika", kaže mama. "Ona je pricljiva." Cvrsto mu stisne ruku i zagleda
se u njega. Kad se ucini da je zadovoljna, pusti mu ruku i krene prema samovaru. "Jeste li
za caj?"
"Da. Hvala vam", odgovori on.
"Cujem da pohadate koledž za svecenike", kaže mu mama. "Mora da je to uzbudljivo."
"Da. I dobar sam student. Bit cu i dobar suprug."
Njezina majka se trzne, ali nastavi ulijevati caj. "A što studirate?"
"Nadam se da cu postati pjesnik poput vašeg supruga."
Vera vidi sve kao na usporenoj snimci: njezina majka cuje te strašne rijeci — pjesnik i
suprug — i spotakne se. Nježna porculanska šalica u njezinoj ruci polagano pada, razbija
se o pod. Vruc caj poprska Veru po golim gležnjevima i ona vrisne od boli.
"Pjesnik?" kaže njezina majka tiho kao da se ništa nije dogodilo, kao da dragocjen
predmet iz obiteljske baštine ne leži razbijen kraj njezinih nogu. "Mislila sam da je biti
princ dovoljno opasno, ali ovo..."
Vera ne može vjerovati da nije upozorila Sašu. "Ne brini se, mama. Ne trebaš — "
"Kažete da je volite", nastavi mama ignorirajuci Veru, "i mogu vidjeti u vašim ocima da je
to tocno, ali vi cete joj to ipak napraviti, tu opasnu stvar koja se vec dogodila našoj obitelji."
Pompea
-185-
"Ni za što ne bi Veru izložio opasnosti", kaže on svecano.
"Njezin je otac meni obecao istu stvar", kaže mama ogorceno. Sama uporaba rijeci — otac
— podcrtava koliko je ljuta njezina majka.
"Ne možeš nas sprijeciti da se vjencamo", kaže Vera.
Ovaj put majka je pogleda, a u ocima koje voli vidi se gotovo nepodnošljivo razocaranje.
Vera osjeca kako gubi samopouzdanje. Prije deset minuta bilo bi nezamislivo da mora
birati izmedu Saše i svoje obitelji... ali zar to nije ucinila njezina majka? Mama je
odabrala pjesnika i pobjegla s njim, kako bi se vratila posramljena. A sada, iako je mama
prihvaca, ostalo je malo ljubavi medu njima.
Vera spusti ruku na trbuh i trlja ga odsutno. U mjesecima koji slijede, ona ce se sjecati tog
trenutka i shvatiti da njegovo dijete vec raste u njoj, ali sve što zna tog trenutka je da ju je
strah od —
"Prestani." Meredith je otvorila vrata garderobe i izašla iz svog skrovišta. Plava
boja mjesecine ispunjavala je sobu, a mama je djelovala iscrpljeno. Njezina
ramena su se pocela skupljati, a njezini prsti drhtati. No najgore je bilo njezino
iznenadno blijedo lice. Meredith je otišla do kreveta. "Jesi li dobro?"
"Slušala si", rekla je mama dok je spuštena pogleda promatrala svoje ruke. Za
njezin prst sada preveliki dijamantni vjencani prsten koji je nosila više od pet
desetljeca skliznuo je u stranu.
"Slušala sam", priznala je.
"Zašto?" pitala je mama.
Meredith je slegnula ramenima. Iskreno, nije imala odgovor na to pitanje.
"Pa, u pravu si", rekla je mama i naslonila se na jastuke. "Umorna sam."
To je bilo prvi put da je mama rekla da je ona u pravu u vezi s necim. "Nina i
ja cemo se brinuti za tebe. Ne brini se." Skoro je ispružila ruku i pogladila je po
kosi kao što bi ucinila djetetu koje izgleda iscrpljeno poput mame. Skoro.
Nina je došla do kreveta i stala kraj Meredith.
"Ali tko ce se brinuti za vas dvije?" pitala je mama.
Meredith je krenula s odgovorom, ali zaustavila se. Objema im je postalo jasno
da je to bila najbrižnija stvar koju im je mama ikad rekla, i da je bila u pravu što
je postavila to pitanje.
Mama ce jednog dana nestati, i ostat cete samo njih dvije. Hocete li se brinuti
jedna za drugu?
Pompea
-186-
"Pa," rekla je Nina kad su izašle na hodnik, "koliki si dio price cula skrivajuci
se"
Meredith je nastavila hodati. "Cijelu."
Nina ju je slijedila niz stepenice. "Zašto si je onda do vraga zaustavila?"
Meredith je u kuhinji stavila vodu na štednjak. "Ne razumijem te," rekla je
sestri. "Kad gledaš kroz komad stakla velicine mog nokta, vidiš sve."
"Da. I?"
"Veceras si sjedila s mamom u sobi citavo to vrijeme i nisi uocila da je nestajala
pred tobom."
"Tko to kaže?"
Meredith se skoro nasmijala zbog nezrelosti te izjave. "Slušaj. Bio je težak dan,
i vidim da si spremna za svadu, koju ja definitivno ne želim. Zato cu otici kuci
u svoj prazan krevet i pokušati prespavati noc. Sutra možemo razgovarati o
bajci, okej?
"Okej. Ali razgovarat cemo o njoj."
"U redu."
Nina je još dugo nakon Meredithina odlaska ostala sama u kuhinji i razmišljala
o onome što je rekla njezina sestra.
Nisi uocila da je nestajala pred tobom.
To je bila istina.
Ako je mama nestajala, Nina to nije uocila. Mogla je svaliti krivnju na svoju
usredotocenost na rijeci, ili mrak u sobi, no nijedan odgovor nije bio posve
tocan.
Nina je davno svladala jednu vještinu preživljavanja: naucila je gledati majku, a
ne vidjeti je doista. Još se uvijek sjeca dana kad je to napravila prvi put.
Imala je jedanaest godina i još uvijek je pokušavala bezuvjetno voljeti svoju
majku. Njezin softball tim sudjelovao je na državnom natjecanju koje se trebalo
održati u Spokaneu.
Bila je toliko uzbudena i tjednima nije mogla pricati o nicem drugom. Pomislila
je — glupavo — sad ce biti ponosna na mene.
Nina je bila iznenadena koliko ju je boljelo sjecanje na taj dan. Tata je bio na
poslu, a mama ju je trebala odvesti do vlaka. Vozile su se s Mary Kay i
njezinom mamom koje su uzbudeno pricale o natjecanju sve do željeznicke
stanice. Nina se sjeca da je tamo prebacila svoj ruksak na rame, trcala medu
gomilom djevojaka, hihocuci se i viknuvši: "Bog, mama. Mahat cu ti iz vlaka."
Pompea
-187-
Nakon ulaska u vlak sve su se djevojke okupile pred prozorima kako bi mahale
roditeljima koji su stajali na peronu.
Nina je pogledom prešla gomilu, ali njezina majka nije bila tamo, nije stajala sa
svim roditeljima.
Nije joj bilo dovoljno stalo do Nine da joj mahne.
Otad je Nina postala tatina djevojcica kao Meredith koja je rijetko pricala s
mamom i nije ništa ocekivala od nje.
To je bio jedini nacin da se zaštiti od boli.
Sad se ta navika trebala preispitati. Godinama je gledala majku, a nije ju vidjela,
kao što su ona i Meredith cule bajke, a nisu doista slušale. Prihvatile su kao
gotovu cinjenicu da je ona caroban komad fikcije; slušale su samo kako bi cule
majcin glas.
Ali sad je sve bilo drugacije.
Kako bi ispunila obecanje koje je dala ocu, Nina se trebala više potruditi:
morat ce doista vidjeti i doista slušati majku. Svaku rijec.

Šesnaesto poglavlje
Nina je provela nemirnu noc sanjajuci utamnicene kraljeve, crne kocije koje
vuku zmajevi i djevojke koje su si odrezale prste zbog ljubavi.
Naposljetku se prestala truditi da zaspe te upalila svjetiljku kraj uzglavlja.
Protrljala je oci i izvadila komad papira i olovku.
Bajka se mijenjala.
Možda mijenjala nije bila prikladna rijec; stigli su do dijela price koji je Nini bio
nov. Još nikad nije cula taj dio o seoskoj djevojci i princu. Bila je sigurna u to.
I bila je puna detalja. Nimalo nalik na bajku. Ali što je sve to znacilo?
Napisala je: MOST FONTANKA (stvaran).
Kuckala je olovkom po papiru i tocku po tocku prolazila kroz pricu.
CIGARETE (Otkad majke u bajkama puše? I zašto majka nije pušila u
prethodnim isjeccima?)
GALINA NEŠTO; Nikako se nije mogla sjetiti balerinina prezimena, ali bilo
je rusko.
Nakon toga Nina je otišla u tatin ured i upalila kompjutor.
Beskrajno dugo cekala je da se spoji na internet, ali kad se otvorio, tražilicom je
provjerila svaku rijec koje se mogla sjetiti. Toliko je bila zadubljena u
skupljanje informacija da je poskocila kad joj je Meredith dodirnula rame.
"Izgledaš kao da nisi spavala", rekla je Meredith.
Odgurnula je stolac i digla pogled. "Zbog bajke. Jucer navecer sve je bilo novo,
zar ne? Nikad nismo cule taj dio?"
"Bilo je novo", rekla je Meredith.
"Jesi li uocila promjene? Verina majka puši cigarete i nosi olabavljene carape, a
Vera je trudna prije udaje. Jesi li ikad prije cula takve besmislice u bajci? I,
slušaj ovo: Galina Ulanova bila je slavna ruska balerina koja je plesala u
Mariinsky teatru u Lenjin gradu do 1944., a nakon toga u Boljšoj teatru u
Moskvi. Pogledaj ovu fotografiju; teatar ima liru i krunu na kupoli."
Meredith se sagnula. "Tocno ga je tako opisala mama."
Pompea
-189-
Nakon nekoliko Nininih poteza po tipkovnici pojavila se fotografija Ljetnog
vrta. "Stvaran. U Sankt Peterburgu koji se nekoc zvao Lenjingrad. I Petrovgrad
prije toga. Rusi mijenjaju sva imena promjenom vladara. Pogledaj mramorne
kipove i lipe? I ovdje je Broncani konjanik; najslavniji kip u parku. Ne radi se o
letecem konju nego o muškarcu na konju."
Meredith se namrštila. "Pronašla sam pismo u tatinim spisima. Od profesora s
Aljaske. Pitao je mamu za Lenjingrad."
"Stvarno?" Nina se zaletjela prema kompjuteru, a njezini prsti letjeli su nad
tipkovnicom dok iznova nije pronašla biografiju Galine Ulanove. "Ona je u
tridesetima bila najslavnija u Lenjingradu. Pomoglo bi nam da znamo koliko
mama ima godina..." Unijela je LENJINGRAD 1930.
Naposljetku se na ekranu pojavila lista linkova. Jedan od njih
— VELIKI TEROR — privukao je Nininu pažnju i ona ga je otvorila. "Slušaj
ovo", rekla je kad se otvorila webstranica. "Tridesete je obilježila Velika cistka
Komunisticke partije kad je Staljinova tajna policija uhicivala seljake, navodne
politicke radikale, etnicke manjine i umjetnike. To je bilo vrijeme
rasprostranjenog policijskog nadzora, nocnih uhicenja, tajnih >sudenja<,
godina uhicenja i smaknuca."
"Crni kombiji", rekla je Meredith dok se naginjala preko Ninina ramena kako
bi procitala ostatak. "Tajna policija odvodila je ljude u crnim kombijima."
"Crni vitez je Staljin", rekla je Nina. "To je prica unutar price."
Zatim se odmakla od kompjutora. Ona i Meredith su se pogledale. Nina je u
tom pogledu osjetila prvu istinsku povezanost medu njima. "Neki dijelovi su
istiniti", tiho je rekla Nina dok su je podilazili trnci.
"Jesi li primijetila kako u posljednje vrijeme nije luda ili smetena?" rekla je
Meredith.
"Ne otkad je pocela pricati bajku. Misliš li da je tata znao da ce joj to pomoci?"
"Ne znam", rekla je Meredith. "Ne znam što išta od toga znaci."
"Ni ja, ali otkrit cemo."
*
Meredith se na poslu nije mogla usredotociti na detalje. Mislila je da to nitko
ne primjecuje, ali dok je sjedila na sastancima, razgovarala na telefon ili citala
izvješca, uocila je kako ponovno razmišlja
o mami i bajci.
Pompea
-190-
Do kraja dana bila je opsjednuta koliko i njezina sestra. Nakon posla odvezla
se ravno kuci, nahranila pse, otišla do Belye Nochi i ušla u tatin ured.
Kleknuvši na debeli tepih pred kutije, pronašla je onu oznacenu sa SPISI,
RAZNO 1970. — 1980., i otvorila poklopac.
Ovo ce biti njezina pocetna tocka. Nina je možda carobnjak u istraživackom
radu, ali Meredith je znala gdje tražiti u kuci. Ako postoji jedno pismo iz
mamine prošlosti, možda ih ima još. Možda postoje i drugi dokumenti,
skriveni u krivo oznacenim fasciklima, ili fotografije ubacene medu ostale
memorabilije.
Pronašla je fascikl oznacen s BepaPeTpoBHa i izvukla ga. Procitavši ponovno
pismo profesora Adamovica, otišla je do kompjutora i sjela. Jedini link koji se
pojavio upucivao ju je na web stranicu Sveucilišta Aljaska.
Podigla je slušalicu i nazvala. Bilo je potrebno nekoliko pokušaja, no potom su
je spojili s katedrom za rusistiku, a javila se žena s teškim akcentom. "Kako
vam mogu pomoci?"
"Nadam se da možete", rekla je Meredith. "Pokušavam doci do profesora
Vasilija Adamovica."
"O, Bože", rekla je žena, "to je ime koje odavno nisam cula. Dr. Adamovic je
prije dvanaest godina otišao u mirovinu. No ima nekoliko uglednih
nasljednika, vrlo rado cu vas spojiti s jednim od njih."
"Doista trebam dr. Adamovica. Imam neka pitanja o jednom njegovom
istraživanju."
"O, nažalost onda vam ne mogu pomoci."
"Kako mogu izravno doci u kontakt s profesorom?"
"Bojim se da na to nemam odgovor."
"Hvala vam", rekla je Meredith razocarano. Prekinula je vezu i otišla do
prozora u radnoj sobi. Odavde je mogla vidjeti ugao zimskog vrta. Te tople
svibanjske veceri, klupa je bila prazna, ali dok je tako stajala, mama je prešla
dvorište ogrnuta plavim pokrivacem cije su se pletene rese vukle po travi iza
nje. U vrtu je dodirnula oba bakrena stupa, potom je sjela i izvukla pletivo iz
torbe.
Meredith je iz ovog kuta mogla vidjeti maminu bradu koja je bila uvucena
prema tijelu, te nacin na koji su joj zaobljena ramena. Kakva god je snaga majci
bila potrebna da stoji uspravno i ponosno dok je bila okružena svojom
djecom, trenutno je nije imala. Cinilo se da razgovara sama sa sobom ili sa
Pompea
-191-
cvijecem ili... s tatom. Je li uvijek tako sjedila sama i pricala, ili je to bilo nešto
novo; još jedan nusproizvod izgubljene ljubavi?
"Je li opet tamo vani?" pitala je Nina ulazeci u ured. Njezina kosa bila je
vlažna, a nosila je veliki ogrtac od frotira i papuce od ovcje kože.
"Naravno", Meredith je posegnula za pismom i dala ga Nini. "Zvala sam
sveucilište. Profesor je u mirovini, a žena s kojom sam razgovarala nije mi dalje
mogla pomoci."
Nina je procitala pismo. "Dakle, znamo da mama ima nekakve veze s
Lenjingradom, da se bajka dogada tamo, i da je barem dio price vjerojatno
istinit. Dakle, postavit cu ocito pitanje: Je li ona Vera?"
To je bilo pitanje za šezdeset i cetiri tisuce dolara. "Ako je mama Vera, onda se
ona udala sa sedamnaest i bila trudna, Dakle, pobacila je ili..."
"Negdje imamo sestru ili brata."
Meredith je pogledala kroz prozor u ženu koja je uvijek toliko osamljena. Ima
li doista tamo negdje drugu djecu, možda i unuke? Je li ih napustila i više im se
nikad nije vratila?
Ne. Cak ni Anja Whitson nije toliko bezosjecajna.
Meredith je imala dva kasna pobacaja nekoliko godina nakon rodenja
djevojaka. Jako je teško podnijela te gubitke. Kratko vrijeme odlazila je
savjetniku i razgovarala s Jeffom dok nije bilo ocito da ga je to previše boljelo.
Naposljetku nije imala nikoga — ni prijatelja ni clana obitelji — kome se
mogla povjeriti. Nakon što bi to spomenula, ljudi su joj odmah savjetovali da
>ode na razgovor<, na shvacajuci da se ona samo želi prisjetiti svojih decki.
Jedina osoba kojoj se nikad nije povjerila bila je njezina majka.
No nijedna žena koja je izgubila dijete, prije ili poslije poroda, sigurno ne bi
mogla gledati drugu ženu kako zbog toga pati i ne reci joj ništa. "Ne vjerujem",
rekla je naposljetku. "Vera ocigledno vidi boje." Meredith je kao dijete u
enciklopediji potražila mamin prirodeni defekt. Zvao se achromatopsia, i jedna
stvar je bila sigurna: njezina majka nikad nije vidjela nebo boje lavande.
"Možda je mama Olga."
"Ili je možda Vera mamina mama?" To je malo vjerojatno, ali buduci da ne
znamo koliko ima godina, sve je moguce. To bi bio mamin stil, ispricati nam
pricu na nacin na koji je nikad necemo upoznati. Kako da to saznamo?"
"Samo je navedi da nastavi pricati. Ja cu pretražiti kucu od podruma do krova.
Ako se išta može naci, ja cu to pronaci."
Pompea
-192-
"Hvala, Mere", rekla je Nina. "Dobar je osjecaj da smo zajedno u tome."
*
Tijekom vecere te noci, Nina se trudila da se ponaša uobicajeno. Popila je
votku, pojela obrok, zahtijevala da razgovaraju, ali citavo je vrijeme pomno
promatrala mamu i razmišljala: Tko si ti? Morala se potruditi kako je to ne bi
pitala na glas. Kao novinarka znala je da je tajming sve, i da nikad ne postavljaš
pitanje ako prokleto dobro ne znaš odgovor. Primijetila je da i Meredith vodi
istu bitku.
A kad je mama poslije jela ustala i rekla: "Veceras sam previše umorna za
pricanje price", Nina je skoro osjetila olakšanje.
Pomogla je sestri oko suda (okej, Meredith je obavila vecinu posla), zatim ju je
poljubila i otišla u tatinu radnu sobu gdje je upalila internet. Pretraživala je sve
što je imalo veze s Lenjingradom u dvadesetim i tridesetim godinama. Pronašla
je mnoštvo informacija, ali nikakve odgovore.
Naposljetku se oko dva sata poslije ponoci odmaknula od kompjutora puna
gadenja. Imala je stranice i stranice pune aneg dotalnih informacija, ali ne i
cinjenice — osim onih koje vec zna. Prica se dogadala u Lenjingradu u vrijeme
Staljina.
Kuckala je olovkom po stolu i glasno izgovarala ono što vec zna. Ponovno.
Kad je sve ponovila, pogledala je svoje bilješke.
Omotnica od profesora virila je ispod bloka. Uzela je pismo i ponovno ga
procitala, proucavajuci ga rijec po rijec. Lenjingrad. Sudjelovanje. Istraživanje.
Razumjeti.
Njezina majka znala je nešto, vidjela je ili doživjela nešto dovoljno važno da
bude tema profesionalnog istraživackog projekta. Ali što?
Veliki teror? Staljinovu represiju? Ili je možda bila primabalerina...
"Prestani", rekla je Nina naglas, i skrenula pažnju na prašnjavi zeleni fascikl
oznacen s BepaPeTpoBHa. Zatim je zurila u pismo. "Što si htio saznati od nje,
Vasilije Adamovicu?"
Shvatila je kad ga je pogledala, kad je izgovorila njegovo ime naglas.
Nina se uspravila.
Prvo slovo njegova imena u potpisu nalikovalo je na slovo B.
Ninino srce snažno je udaralo kad je posegnula za fasciklom. Je li to bio
razmak poslije slova A? Bi li to moglo biti ime i prezime? Rastavila je rijec
Pompea
-193-
nakon drugog velikog slova i ostalo joj je Bepa.
Vepa.
Na internetu je potražila rusku abecedu i usporedila slova.
Bepa je bila Vera.
Vera.
Zatim je prevela ostatak slova PeTPoBHa.
Petrovna.
Nakon kratke pretrage naucila je citati ruska imena. Prvo je bilo ime, zatim
patronim — žensko ili muško ime izvedeno prema ocu — a potom prezime.
Ovaj je fascikl sadržavao dva od tri imena —ovna je bio sufiks za kcer. Vera
Petrovna znaci Vera, Petrova kci.
Nina se naslonila i osjetila napad adrenalina koji se uvijek pojavljivao kad bi
otkrila kljucni detalj neke price. Vera je bila stvarna osoba. Dovoljno stvarna
da se stavi njezino ime na fascikl, i dovoljna važna da se taj fascikl sacuva
dvadeset godina.
To nije bio potpun odgovor; nije odgovorio na veliko pitanje
o maminu identitetu, a bez prezimena, nažalost, nije mogla pronaci ništa na
internetu. Istraživanje se moglo odnositi na Veru, a mama ju je možda
poznavala ili znala nešto o njoj. Ili je, naravno, možda ona Vera. Ili Olga. Nina
ce te odgovore morati pronaci negdje drugdje.
Taj Vasilij Adamovic — Vasilij, Adamov sin — znao je što povezuje mamu i
Veru, i ta veza bila je dovoljno znacajna da je ukljuci u istraživanje.
Nina je nakon toga smislila plan.

Sedamnaesto poglavlje
Meredith je u 5.47 otišla na svoje uobicajeno jutarnje trcanje. Psi su se utrkivali
pored nje i gorljivo se natjecali za njezinu pozornost.
U sedam sati bila je vani u vocnjaku, obilazila redove sa svojim predradnikom,
provjeravala rani razvoj novih vocki, bilježila štete od mraza, i procjenjivala
radnike i njihovo pažljivo rucno umatanje jabuka, a u deset je bila za stolom i
citala izvještaje o planiranom urodu.
No mogla je razmišljati samo o bajci.
Jednostavno cu postaviti pitanje: je li ona Vera?
Ta ideja bila je nalik na pupoljak jabuke; cvjetao je, rastao i dobivao na težini.
Cinilo se nemogucim da nešto što slušate citav život i što se cini nevažnim,
doista može biti važno; to je kao da otkrijete da je platno iznad kamina
originalni Van Gogh.
Ali to je bila istina; godinama je slušala te rijeci i jednostavno ih uzimala zdravo
za gotovo, nikad ih nije dovodila u pitanje niti ih dublje proucavala. Možda su
to radila sva djeca s obiteljskim pricama. Što ih cešce cujete, to njihovu
vjerodostojnost manje dovodite u pitanje.
Stavila je u stranu izvještaje o urodu i okrenula se prema kompjutoru. Sljedecih
sat vremena nasumce je pretraživala internet. Lenjingrad, Staljin, Vera, Olga
(da je tražila narudžbe ruskih mladenki putem mejla, imena bi donijela
profitabilan uspjeh), most Fontanka, Veliki teror. Broncani kip konjanika. Nije
otkrila ništa doista znacajno, samo još više i više dokaza da je pozadina bajke
bila vecim djelom stvarna.
Pronašla je dugacku listu objavljenih radova Vasilija Adamovica. Pisao je o
gotovo svim aspektima ruskog i sovjetskog života, o najranijim danima
boljševicke revolucije, ubojstvu Romanovih, usponu Staljina i teroru njegova
režima, Hiderovu napadu u Drugom svjetskom ratu i tragediji u Cernobilu.
Proucio je sve što se dogadalo Rusima u dvadesetom stoljecu.
"To nam je baš od pomoci", promrmljala je Meredith, lagano udarajuci
Pompea
-195-
olovkom o stol. Kad je dodala MIROVINA u tražilicu, neocekivano se pojavio
link na jedan novinski clanak:
Dr. Vasilij Adamovic, nekadašnji profesor rusistike na Sveucilištu Aljaska u
Anchorageu jucer je u svom domu u Juneauu pretrpio moždani udar. Dr.
Adamovic znan je u akademskim krugovima po svom produktivnom
izdavackom radu, ali prijatelji ga znaju kao vrhunskog vrtlara i
pripovjedaca strašnih prica o duhovima. Umirovljeni je profesor od 1989.
ponekad volontirao u knjižnici u svom susjedstvu. Oporavlja se u lokalnoj
bolnici.
Meredith je podigla slušalicu, nazvala službu za informacije i pitala za javnu
knjižnicu u Juneauu, na Aljasci.
"Postoji nekoliko brojeva, gospodo", rekao je telefonist. "Dajte mi sve",
odgovorila je Meredith i zabilježila broj svakog ogranka.
Cetvrti poziv bio je uspješan. "Halo", rekla je. "Pokušavam pronaci dr. Vasilija
Adamovica."
"Oh, Vasju", odgovori žena. "Nitko vec odavno nije pitao za njega, nažalost."
"Ovo je knjižnica u kojoj je volontirao?"
"Dva dana tjedno, i to godinama. Školarci su ga obožavali."
"Pokušavam doci do njega..."
"Zadnje što sam cula je da je u starackom domu."
"Znate li u kojem?"
"Ne. Zao mi je. Ne znam, ali... jeste li vi Vasjina prijateljica?"
"Moja majka jest. No vec odavno nije razgovarala s njim."
"Ali znate za moždani udar?"
"Da."
"Cula sam da je bio u dosta lošem stanju. Ima problema s govorom."
"Okej, onda. Hvala vam na pomoci." Meredith je prekinula vezu. Daisy je
gotovo u istom trenutku ušla u ured.
"Imamo problem dolje u skladištu. Nije hitno, ali Hector želi da navratiš danas
u neko doba ako možeš. Ako si previše zauzeta, sigurna sam da ja to mogu
riješiti umjesto tebe."
"Da", rekla je Meredith te dalje zurila u svoje bilješke. "Ucini to."
"A potom cu otici na Tahiti s kreditnom karticom tvrtke."
"Hm. Okej."
Pompea
-196-
"Na trošak tvrtke."
"Aha. Hvala, Daisy."
Daisy je u napadu energije prešla sobu i sjela na stolac nasuprot Meredith.
"Dosta", rekla je, prekriživši ruke. "Pricaj."
Meredith je digla pogled. Iskreno, bila je iznenadena. O cemu je pricala Daisy?
"Molim?"
"Upravo sam ti rekla da idem na Tahiti na trošak tvrtke."
Meredith se smijala. "Dakle tvrdiš da te nisam slušala."
"Što se dogada?"
Meredith je uzela u obzir da Daisy oduvijek poznaje Whit sone. "Kad si
upoznala mamu?"
Daisyne pretjerano ocupane obrve poskocile su od iznenadenja. "Da vidimo.
Mislim da sam imala deset godina. Možda
i manje. Sve te glasine. Sjecam ih se. Tvoj je tata izlazio sa Sally Herman kad je
otišao u rat, a kad se vratio bio je oženjen."
"Dakle jedva ju je poznavao."
"Ne znam za to. No bio je zaljubljen u nju. Moja mama je rekla da nikad nije
vidjela toliko zaljubljenog covjeka. Ona se brinula o Anji."
"Tko?"
"Moja mama. Veci dio prve godine."
Meredith se namrštila. "Kako to misliš?"
"Bila je bolesna. Znala si to, zar ne? Mislim da je provela skoro citavu godinu u
krevetu, a potom se jednog dana samo tako oporavila. Moja mama je mislila da
ce ostati prijateljice, ali znaš Anju."
To su bile zapanjujuce vijesti. Zapanjujuce. Nije se mogla sjetiti da je mama
ikad zakašljala. "Kako bolesna? Što nije bilo u redu s njom?" Zbog cega jedna
žena može provesti godinu dana u krevetu? I od cega je iznenada ozdravila?
"Ne znam. Mama nikad nije previše pricala o tome, doista."
"Hvala, Daisy." Gledala je kako Daisy izlazi iz ureda i zatvara vrata za sobom.
Sljedecih nekoliko sati Meredith je uspjela obaviti nešto posla, ali vecinom je
razmišljala o mami.
U pet sati prestala se pretvarati i otišla iz ureda uz rijeci: "Daisy, hoceš li ti
provjeriti skladište umjesto mene? Ako postoji pravi problem, nazovi me na
mobitel. Inace sam gotova za danas."
"Naravno, Meredith."
Pompea
-197-
Deset minuta kasnije dok je ulazila u maminu kucu, pozdravio ju je miris
pecenog kruha. Zatekla je mamu u kuhinji u velikoj, vrecastoj bijeloj pregaci s
rukama ljepljivim od bijelog brašna. Kao što je oduvijek cinila, mijesila je kruh
dostatan za citavu armiju. Hladnjak u garaži bio ga je pun.
"Hej, mama."
"Stigla si ranije."
"Nije bilo posla pa sam mislila da cu doci ovamo i nastaviti s pakiranjem za
tebe. Kad sve organiziram, ti i ja bismo vjerojatno trebale pregledati hrpe
reklamnih darova."
"Ako želiš."
"Zanima li te što zadržavam, a što bacam?"
"Ne."
Meredith nije znala što da kaže na to. Kako njezinoj mami ništa nije važno?
"Gdje je Nina?"
"Govorilo je nešto o obavezama i otišla prije sat vremena. Uzela je kameru,
pa..."
"Tko zna kad ce se vratiti."
"Tocno." Mama se okrenula natrag svom tijestu.
Meredith je ostala stajati tako još minutu, a zatim je skinula jaknu i objesila je o
vješalicu kraj vrata. Krenula je niz hodnik prema tatinu uredu, no zaustavila se
prije negoli je ušla kroz otvorena vrata. Posljednji put kad je spremala mamine
stvari, nije tražila ništa, nije pretražila džepove ili provjerila ladice.
Bacivši letimican pogled u kuhinju i vidjevši kako mama još uvijek mijesi
tijesto, kliznula je prema stepenicama i otišla gore u glavnu spavacu sobu.
U dugackoj, širokoj garderobi, mamina crna i siva odjeca prekrivala je desni
zid. Gotovo sve je bilo od mekane merino vune ili cešljanog pamuka.
Dolcevite i veste i dugacke suknje i lepršave hlace. Ovdje nije bilo niceg
trendovskog, upadljivog ili skupog.
Odjeca u koju se možeš sakriti.
Ta misao došla je niotkuda, iznenadivši je. To bi uocila ranije da je ikad istinski
pogledala.
Bajka je mijenjala percepciju svega, prije svega jedne o drugoj. Nakon te misli
uslijedila je druga; što je u igrokazu — i u bajci
— toliko uzrujalo mamu te davne godine ? Prije je Meredith uvijek
Pompea
-198-
pretpostavljala da je mamin bijes zbog božicnog igrokaza bio usmjeren prema
Meredith, da je ona, izabravši tu bajku za božicni igrokaz, ucinila nešto
pogrešno.
Ali što ako uopce nije bila rijec o Meredith i Nini; što ako je to bila reakcija na
izvodenje tih rijeci?
Ušla je dublje u garderobu i stala pred maminu komodu. U njoj se nalazi nešto
što ce razotkriti njezinu majku. Sasvim sigurno. Sve žene imaju neki memento
skriven daleko od radoznalih ociju.
Zatvarala je vrata sve dok je ostao samo uski prorez kroz koji se mogla vidjeti
soba, a zatim se vratila komodi i otvorila gornju ladicu. Uredno složeno rublje
ležalo je u tri hrpe: bijeloj, sivoj, crnoj. Carape su bile organizirane u loptice
slicne boje. Nekoliko grudnjaka ležalo je u uglovima. Prstima je provjeravala
dno svake hrpe, osjecajuci glatko drvo ladice. Pravila je grimase zbog osjecaja
krivnje, ali nastavila je pregledavati drugu i trecu ladicu, s uredno složenim
džemperima i majicama. Kleknuvši, otvorila je donju ladicu. U njoj je pronašla
pidžame, spavacice i zastarjeli kupaci kostim.
Ništa skriveno. Ništa osobnije od donjeg rublja.
Razocarana i pomalo zbunjena zatvorila je ladicu. Uzdahnuvši, ustala je i stajala
tako gledajuci odjecu. Sve je bilo savršeno organizirano. Sve je imalo svoje
mjesto; jedina stvar koja nije pristajala bio je vuneni kaput boje safira na
samom kraju ormara.
Meredith se sjetila kaputa. Vidjela je kako ga je njezina majka jedanput nosila
— na izvedbu Orašara kad su bile djevojcice. Tata je insistirao, vrtio mamu u
krug, ljubio je i rekao: "Hajde, Anja, samo ovaj put..."
Posegnula je za njim i izvukla ga. Kaput je bio od kašmira, žarke plave boje u
stilu cetrdesetih, sa širokim ramenima, s pristalim strukom i širokim rukavima s
manšetama. Zamršeno rezbarena dugmad od pleksistakla sezala je od vrata do
struka. Meredith ga je obukla; svilena podstava bila je prekrasno mekana.
Iznenadujuce dobro joj je pristajao; u njemu je zamišljala svoju majku mladom
a ne starom, kao nasmijanu djevojku koja obožava dodir kašmira.
Ali nije ga obožavala, rijetko ga je nosila. No nije ga ni bacila, a za ženu koja
cuva toliko malo mementa, neobicno je što je sacuvala upravo njega. Osim ako
nije htjela povrijediti tatine osjecaje. Mora da je bio skup.
Stavila je ruke u džepove i zavrtjela se kako bi se pogledala u naravnoj velicini
u ogledalu iza vrata.
Pompea
-199-
Tad je osjetila nešto skriveno, ušiveno u podstavi džepa.
Tražila je izlizani rub tajnog pretinca, kopala po njemu nekoliko sekundi te
naposljetku izvadila izlizanu, zgužvanu crnobijelu fotografiju dvoje djece.
Meredith je zurila u nju. Slika je bila pomalo mutna, a papir je bio toliko
zgužvan i išaran prugama da je teško bilo jasno vidjeti fotografiju, ali na njoj je
bilo dvoje trogodišnje ili cetverogodišnje djece koja su se držala za ruke. Isprva
je mislila da su to ona i Nina, ali zatim je uocila staromodne, teške kapute i
cizme. Okrenula je fotografiju i otkrila rijec napisanu na poledini. Na ruskom.
"Meredith!"
Pocrvenjela je od osjecaja krivnje prije negoli je shvatila da je to Nina koja se
penje stepenicama poput slona.
Meredith je otvorila vrata garderobe. "Ovdje sam, Nina."
Obucena u kaki hlace, prikladnu majicu i cizme za pješacenje, Nina je izgledala
kao da je spremna za safari. "Tu sam. Svugdje sam te — "
Meredith ju je zgrabila za ruku i gurnula u garderobu. "Je li mama još uvijek u
kuhinji?"
"Pece dovoljno kruha za zemlju iz Treceg svijeta? Da. Zašto?"
Meredith je opet posegnula u džep kaputa. "Pogledaj što sam našla."
"Njuškala si? Dobra djevojka. Nisam mislila da to imaš u sebi."
"Samo pogledaj."
Nina je uzela fotografiju i zurila u nju dugo vremena, a zatim ju je okrenula.
Nakon što je bacila letimican pogled na rijec, opet ju je okrenula. "Vera i
Olga?"
Meredithino srce doista je preskocilo jedan otkucaj. "Misliš?"
"Ne mogu prepoznati jesu li djecaci ili djevojcice. Ali ovo dijete nekako lici na
mamu, zar ne?"
"Iskreno? Nemam pojma. Što cemo s njom?"
Nina je razmislila o tome. "Zasada je ostavi ovdje. Uzet cemo je poslije. Prije
ili kasnije pitat cemo mamu."
"Znat ce da sam njuškala po njezinim stvarima."
"Ne. Znat ce da sam ja to ucinila. Ja sam novinar, sjecaš se? Njuškanje je u
opisu mog posla."
"Otkrila sam od Daisy da je mama bila bolesna kad se udala za tatu. Mislili su
da ce umrijeti."
Pompea
-200-
"Mama? Bolesna? Pa ona se nikad i ne prehladi."
"Znam. Cudno, ha?"
"Sad sam sigurna u svoj plan", rekla je Nina.
"Kakav plan?"
"Reci cu ti za vecerom. I mama to mora cuti. Hajde, idemo."
Nina je otvoreno nestrpljivo cekala da Meredith vrati fotografiju na tajno
mjesto i objesi kaput. Zajedno su otišle dolje.
Njezina majka sjedila je za kuhinjskim stolom. Na pultu je bilo nekoliko
desetaka hljebaca kruha i nekoliko vrecica iz lokalnog kineskog restorana.
Nina je odnijela kinesku hranu na stol, smjestila bijele kartonske kutijice oko
boce s votkom i caša.
"Mogu li dobiti vino umjesto votke?" pitala je Meredith.
"Naravno", rekla je Nina odsutno i napunila dvije umjesto tri caše.
"Doimaš se... poletnom", rekla je mama.
"Poput pekinezera kad stiže poštar", dodala je Meredith kad je njezina sestra
sjela nasuprot njoj.
"Imam iznenadenje", rekla je Nina i podigla svoju cašu. "Živjeli."
"Kakvo?" pitala je Meredith.
"Prvo cemo razgovarati", rekla je Nina, posegnula za govedinom s brokulom i
stavila porciju u svoj tanjur. "Da vidimo. Najviše u životu volim putovati.
Volim strast u svim njezinim pojavnostima. I moj decko želi da se smirim."
Meredith je bila šokirana posljednjim dijelom. Bio je toliko intiman. Na svoje
iznenadenje, odlucila je da ce se prilagoditi. "Obožavam kupovati lijepe stvari.
Nekoc sam sanjala o tome da otvorim lanac Belye Nochi poklonducana, i...
moj suprug me napustio."
Mama je naglo digla pogled, ali nije rekla ništa.
"Ne znam što ce se dogoditi", naposljetku je rekla Meredith. "Mislim da ljubav
jednostavno može... nestati."
"Ne, ne može", rekla je njezina majka.
"Pa kako onda — "
"Cvrsto je držiš", rekla je njezina majka. "Sve dok ti ne prokrvare ruke, a ni
tada je ne puštaš.
"Jeste li zato ti i tata toliko dugo ostali sretni?" pitala je Nina.
Mama je posegnula za žlicom. "Naravno da govorim o tome."
Pompea
-201-
"Ti si na redu", rekla je Nina mami.
Meredith je poželjela sestru udariti nogom. Prvi put doista su razgovarali, a
Nina se vratila igri.
Mama je zurila u hranu. "Najviše volim kuhati. Volim blizinu vatre u hladnoj
noci. I..." Zastala je.
Meredith se nagnula prema naprijed.
"I... bojim se mnoštva stvari." Podigla je vilicu i pocela jesti.
Meredith se naslonila puna cudenja. Bilo je nemoguce zamisliti njezinu majku
kako se necega boji, a ipak je to otkrila, pa mora biti istinito. Htjela je pitati: Što
te plaši? ali nije imala hrabrosti.
"Vrijeme je za moje iznenadenje", rekla je Nina smješkajuci se. "Idemo na
Aljasku."
Meredith se namrštila. "Tko mi?"
"Ti, ja i mama." Posegnula je dolje i predocila tri karte. "Kruzerom."
Meredith je bila previše zapanjena da kaže nešto. Znala je da bi se trebala
raspravljati, reci da ima posla, da pse ne može ostaviti same — bilo što — ali
ona je ustvari željela otputovati. Željela se maknuti od vocnjaka i ureda i
razgovora koji mora imati s Jeffom. Daisy je mogla voditi skladište.
Mama je polagano digla pogled. Njezino lice bilo je blijedo; cinilo se da ce
njezine oci progorjeti kroz tu bljedocu. "Vodiš me na Aljasku? Zašto?"
"Rekla si da ti je to san", jednostavno je rekla Nina. Meredith ju je poželjela
poljubiti. Postojala je takva blagost u glasu njezine sestre. "A i ti si to rekla.
Mere."
"Ali... " rekla je mama odmahnuvši glavom.
"Potrebno nam je ovo", rekla je Nina. "Nama trima. Trebamo biti zajedno i
želim da mama vidi Aljasku."
"U zamjenu za ostatak price", rekla je mama.
Neugodna tišina nadvila se nad stol.
"Da. Želimo cuti citavu... bajku, mama, ali ovo je nešto drugo. Vidjela sam ti
lice kad si rekla da si uvijek sanjala o odlasku na Aljasku. Sanjala si o tom
putovanju. Dozvoli da te Meredith i ja odvedemo tamo."
Mama se ustala i otišla do francuskih prozora u blagovaonici. Otamo je gledala
u zimski vrt koji je sad bio u punom cvatu. "Kad krecemo?"
*
Pompea
-202-
Sljedece jutro Nina je stajala kraj ograde s kamerom u rukama i gledala kako
rijeka radnika preplavljuje imanje. Žene su se kretale u smjeru spremišta gdje
ce pakirati jabuke iz pohrane u hladnjaci za otpremu širom svijeta; Nina je
znala da ce za nekoliko mjeseci sortirati urod prema kvaliteti. Duž redova s
obje strane, radnici u izlizanim trapericama i kosom crnom kao ugljen, penjali
su se i spuštali ljestvama ispod grana, i pažljivo rucno umatali rane jabuke kako
bi ih zaštitili od kukaca i vremenskih prilika.
Upravo je htjela krenuti natrag u kucu kad se prljavi plavi automobil zaustavio
ispred garaže i parkirao. Otvorila su se vrata vozaca. Sve što je Nina vidjela je
cupa prosijede crne kose, i odmah je dotrcala.
"Danny", viknula je i toliko mu se snažno bacila u narucje da je oteturao
unatrag i udario u auto, ali i dalje ju je držao.
"Ti nisi žena koju je lako naci, Nina Whitson."
Osmjehujuci se uzela mu je ruku. "Ti si uspio. Izvoli. Pokazat cu ti posjed.
Neocekivano ponosno, pokazala mu je vocnjak koji je obožavao njezin otac.
Tu i tamo podijelila je s njim sjecanja iz svoje prošlosti, vecinom mu je
govorila o bajci koju je pricala mama.
Naposljetku je rekla: "Zašto si ovdje"
Nasmiješio joj se. "Prvo najvažnije, zbog ljubavi. Gdje ti je spavaca soba?"
"Na drugom katu."
"K vragu", rekao je. "Morat cu se potruditi za to."
"Isplatit ce ti se. Obecavam", rekla je i poljubila ga u uho.
Nosio ju je uz stepenice i u njezinu sobu iz djetinjstva.
"Navijacica, ha?" rekao je bacivši letimican pogled na prašnjavi crvenobijeli
pompon u uglu. "Kako da to nisam saznao?"
Pocela je otkopcavati njegovu košulju. Njezine ruke bile su mahnite dok ga je
skidala. Išcekivanje njegova dodira bilo je poput sjajnog mucenja, a kad su
oboje bili nagi i u krevetu, on ju je poceo milovati strašcu koja je nalikovala na
njezinu. Ona je izgarala za njim; drugacije se to ne bi moglo objasniti. Kad je
doživjela vrhunac, bilo je toliko intenzivno da joj se cinilo da se raspuknula.
Nakon toga se oslonio na lakat i gledao je. Njegovo lice bilo je duboko
preplanulo i išarano, bore oko ociju nalikovale su na sicušne rezove noža.
Njegova kosa letjela je dok su vodili Ijubav, pretvorila se u desetke kovrcavih
crnih krila. Osmjehivao se, ali nešto ga je mucilo, a pogled u njegovim ocima
bio je skoro tužan. "Pitala si zašto sam ovdje."
Pompea
-203-
"Daj djevojci priliku da prodiše, hoceš?"
"Dišeš", rekao je tiho. Nakon tih dviju rijeci i pogleda u njegovim ocima, znala
je sve.
"Okej", rekla je i ovaj put morala se prisiliti da ga pogleda. "Zašto si ovdje?"
"Bio sam u Atlanti. Otamo je lako bilo doci."
"Atlanta?" rekla je, ali ona je znala što je u Atlanti. To je znao svaki novinar.
"CNN. Ponudili su mi vlastiti show. Dubinske price iz svijeta." Osmjehnuo se.
"Umoran sam, Neens. Vec desetljecima skicem naokolo, stalno me boli
ozlijedena noga i umoran sam od toga da držim korak s
dvadesetogodišnjacima. No, najviše... sam umoran od toga što sam toliko sam.
Ne bih imao ništa protiv putovanja svijetom da imam dom u koji se mogu
vratiti."
"Cestitam", rekla je ukoceno.
"Udaj se za mene", rekao je, a zbog iskrenosti u njegovim ocima željela je
zaplakati. Pomislila je, apsurdno, trebala sam ga cešce fotografirati.
"Ako kažem da", rekla je i dodirnula njegovo lice osjetivši neobicnu glatkocu
njegova obraza, "bi li zaboravio na CNN i ostao u Africi sa mnom? Išao na
Srednji Istok, ili Maleziju? Bih li mogla reci u petak, treba mi dobra tajlandska
hrana, i mi bismo skocili u avion?"
"Sve smo to vec radili, ljubavi."
"A što bih ja radila u Atlanti? Ucila kako se radi savršena pita od bresaka i
docekivala te doma s cašom škotskog viskija?
"Nemoj, Neens, ja znam tko si ti."
"Zaista?" Nini se iznenada cinilo da pada. Bolio ju je trbuh, pekle su je oci.
Kako može reci da... kako može reci ne? Ona voli tog covjeka. U to je bila
sigurna. Ali ostatak? Umiriti se? Kuca u gradu ili u predgradu? Trajna adresa?
Kako da izade na kraj s tim? Jedini život koji je ikad željela bio je ovaj koji ima
sad. Ona jednostavno ne može pustiti korijenje — to je bilo za muškarce
poput njezina oca i žene poput njezine sestre koji su voljeli da je zemlja na
kojoj stoje ravna. Ako Danny doista voli Ninu, on to zna.
"Samo odi sa mnom u Atlantu preko vikenda. Razgovarat cemo s ljudima,
vidjeti što je tebi na raspolaganju. Ti si svjetski poznata fotoreporterka, do
vraga. Ulagivat ce se do besvijesti kako bi ti ponudili posao. Hajde, ljubavi, daj
nam šansu."
"Idem na Aljasku s mamom i Meredith."
Pompea
-204-
"Vratit cu te na vrijeme, kunem se."
"Ali... bajka... moram još istraživati. Ne mogu samo tako ostaviti pricu. Možda
za dva tjedna kad budemo gotove..."
Danny se odmaknuo od nje. "Uvijek ce postojati neka prica koju treba slijediti,
zar ne, Neens?"
"To nije fer. To je povijest moje obitelji, obecanje koje sam dala tati. Ne možeš
tražiti od mene da odustanem od nje."
"Zar sam to pitao?"
"Znaš na što mislim."
"Ja sam mislio da sam te zaprosio i nisam dobio odgovor."
"Daj mi još vremena."
Sagnuo se i poljubio je; ovaj put sporo i nježno i tužno. A kad ju je zagrlio te
još jedanput vodio ljubav s njom, ona je naucila nešto novo, nešto što dosad
nije znala: seks može znaciti mnoštvo stvari; jedna od njih je zbogom.
Meredith godinama nije bila na odmoru bez Jeffa i djevojaka. Dok je pakirala i
prepakiravala kovceg, njezin entuzijazam zbog putovanja rastao je silnom
brzinom. Oduvijek je htjela otici na Aljasku.
Zašto nikad nije otišla?
Na trenutak je prestala pakirati zbog pitanja koje joj je palo na pamet. Gledala
je u otvoreni kovceg na krevetu, no umjesto da vidi uredno složenu bijelu
majicu vidjela je goli krajolik svog života.
Ona je bila ta koja je planirala obiteljske odmore, a uvijek je drugima
prepuštala odabir odredišta. Jillian je željela vidjeti Grand Canyon pa su tako
ljeti otišli na kampiranje; Maddy je uvijek bila
Tikidjevojka, a dva obiteljska odmora na Havajima utvrdila su njezin nadimak;
a Jeff je volio skijati pa su svake godine išli u Sun Valley.
Ali nikad nisu krenuli na sjever, na Aljasku.
Zašto? Zašto je Meredith bila spremna zaobici vlastitu srecu? Mislila je da ima
dovoljno vremena promijeniti te odluke, da, nakon što djecu devetnaest godina
stavlja na prvo mjesto, može promijeniti smjer i biti ona najvažnija. I da ce to
biti lako kao mijenjanje trake tijekom vožnje. No to nije bilo tako, barem ne za
nju. Previše je izgubila sebe kao roditelj da bi jednostavno opet mogla biti ona
koja je bila prije.
Pompea
-205-
Dok se osvrtala po sobi, posvuda je vidjela mementa, komadice života koji je
živjela — obiteljske fotografije, umjetnicke projekte koje su izradile djevojke
tijekom godina, suvenire koje su Jeff i ona zajedno kupili. Kraj kreveta bila je
fotografija koju je gledala svaki dan u svom životu, ali zapravo je nije vidjela
vec godinama. Na njoj su Jeff i ona mladi — djeca, ustvari — netom oženjeni
par s celavom malom djevojcicom bistrih ociju. Jeffova kosa bila je dugacka i
boje žita, te rašcupana preko njegovih osuncanih obraza zbog vjetra. A
osmijeh na njegovu licu oduzimao je dah zbog svoje iskrenosti.
Ona je mi, rekao je Meredith tog dana, prije svih tih godina, kad su držali svoju
kci, Jillian. Ona je ono najbolje od nas.
I iznenada je pomisao da bi ga mogla izgubiti bila neizdrživa. Zgrabila je
kljuceve od auta i odvezla se do njegova ureda, ali kad je stigla i pogledala ga,
shvatila je da se isto toliko boji izgubiti sebe.
"Željela sam te podsjetiti da sutra odlazimo", rekla je nakon sigurno najduže
tišine na svijetu.
"Znam."
"Boravit ceš u kuci, zar ne? Mislim da ce te djevojke zvati svaki dan. One su
sigurne da ne možeš živjeti bez mene."
"Prišao joj je. "Misliš da nisu u pravu?"
Bio je blizu, toliko blizu da ga je mogla dodirnuti i najmanjim pokretom.
Iznenada je to i poželjela no suzdržala se. "Jesu li?"
"Razgovarat cemo kad se vratiš kuci."
"Što ako — " izletjelo joj je i prije negoli je shvatila da ce nešto reci."
"Što ako što?"
"Što ako i dalje ne znam što reci?" rekla je naposljetku.
"Nakon dvadeset godina?"
"Brzo su prošle."
"To je samo jedno pitanje, Mere. Voliš li me?"
Jedno pitanje.
Kako se citav život odrasle osobe može svesti samo na to?
Dok se tišina dalje širila, on je posegnuo za uramljenom fotografijom na stolu.
"Ovo je za tebe", rekao je.
Pogledala ju je i osjetila kako joj naviru suze. To je bila fotografija s njihova
vjencanja. On ju je svih tih godina držao na stolu. "Više je ne želiš na svom
Pompea
-206-
stolu?"
"To nije razlog zašto ti je dajem."
Dodirnuo joj je obraz s tolikom nježnošcu koja nije govorila samo o dvadeset
godina zajednickog života, medusobnog poznavanja, strasti i ljubavi i
razocaranja koja proizlaze iz njih. Znala je da joj daje tu fotografiju kako bi se
ona sjecala njih.
Digla je pogled. "Nikad ti nisam rekla da želim otputovati na Aljasku. Mislim
da puno toga nisam rekla." Znala je da je razumije zbog nacina na koji ju je
gledao, i odjednom se prisjetila koliko je dobro poznaje. Bio je uz nju u
vrijeme diplomiranja, poroda, oceve smrti. On je glavni svjedok vecine njezina
života. Kad je prestala razgovarati s njim o svojim snovima? I zašto?
"Volio bih da si mi to rekla."
"Da. I ja."
"Rijeci su važne, pretpostavljam", rekao je naposljetku. "Možda je to tvoj tata
oduvijek znao."
Meredith je kimnula. Kako je bilo moguce da se citav njezin života svede na tu
jednostavnu istinu? Rijeci su bile važne. Njezin
život bio je definiran izrecenim i neizrecenim stvarima, a sad njezin brak
postaje žrtva tišine. "Ona nije ta koja smo mislili da jest, Jeff. Moja mama,
mislim. Ponekad kad nam prica pricu, kao da... Ne znam. Ona se pretvori u tu
drugu ženu. Pomalo me je strah otkriti istinu, ali ne mogu stati. Moram znati
tko je ona. Možda cu tad znati tko sam ja."
Kimnuo je i približio se. Nagnuvši se, poljubio ju je u obraz. "Ugodan put.
Mere. Nadam se da ceš naci ono što tražiš."

Osamnaesto poglavlje
io je jedan od onih rijetkih dana s kristalno plavim nebom u centru Seattlea
kad je Mount Rainer dominirao gradskim obzorom. Luka je bila prazna na
pocetku sezone; no uskoro ce suvenirnice i restorani s morskom hranom duž
ove ulice biti pune turista. Ali sad je grad pripadao lokalnim ljudima.
Meredith je zurila u golem kruzer privezan na gatu, na vezu broj 66. Deseci
putnika miljeli su naokolo po terminalu i stajali u redu za odlazak.
"Cure, jeste li spremne?" pitala je Nina i prebacila ruksak preko jednog ramena.
"Ne znam kako možeš putovati s toliko malo prtljage", rekla je Meredith i
potezala za sobom kovceg dok su napredovali prema nosacu prtljage koji je
cekao kraj izlaznih vrata. Predale su svoju prtljagu i krenule prema mosticu.
Kad su došle do njega, mama se iznenada zaustavila.
Meredith se skoro sudarila s njom. "Mama? Jesi li dobro?"
Mama je pritegnula crni vuneni kaput visoka ovratnika te gledala gore u brod.
"Mama?" ponovila je Meredith.
Nina je dotaknula mamino rame. "Prešla si Atlantik brodom, zar ne?" rekla je
nježno.
Meredith se namrštila. Apsurdno, no ljutilo ju je što je Nina to spomenula.
Kao što je Nina otkrila da Bepa znaci Vera i da ce ih putovanje na Aljasku
odvesti Vasiliju Adamovicu.
"S ocem", rekla je mama. "Ne sjecam se puno toga osim ovoga. Ulaska.
Odlaska."
"Bila si bolesna", rekla je Meredith.
Mama je djelovala iznenadeno. "Da."
"Zašto?" pitala je Nina. "Od cega si bolovala?"
"Ne sada, Nina." Mama je premjestila remen torbe na ramenu. "Pa, hajdemo
potražiti naše sobe."
Na vrhu mostica, covjek u uniformi pregledao je njihove isprave i odveo ih do
susjednih kabina. "Imate rezervirana mjesta za veceru. Ovo je broj vašeg stola.
Vaša prtljaga ce biti odnesena u kabine. Poslužujemo koktele na pramcu dok
B
Pompea
-208-
isplovljavamo iz luke."
"Koktele?" rekla je Nina. "Prihvacamo. Idemo, dame."
"Vidimo se tamo", rekla je mama. "Trebam trenutak da se organiziram."
"Okej", rekla je Nina, "ali nemoj cekati previše dugo. Moramo ovo proslaviti."
Meredith je slijedila Ninu kroz tamnocrveni i plavi interijer do izbocenog
zaobljenog pramca broda. Stotine ljudi bilo je na palubi, okupljenih oko
bazena i uz ogradu. Konobari u crnobijelim uniformama nosili su šarena pica
sa suncobranima na blistavim srebrnastim pladnjevima. S druge strane kraj
štanda s hranom svirao je mariachi bend.
Meredith se naslonila na ogradu i pijuckala. "Hoceš li ikad pricati o njemu?"
"O kome?"
"Dannyju."
"Oh."
"Jako je privlacan, usput receno, i doletio je kako bi vidio tebe. Zašto nije ostao
duže?"
Iza njih se oglasila brodska truba. Ljudi oko njih pljeskali su
i klicali dok se golemi brod udaljavao od doka. Mame nigdje nije bilo na vidiku.
Kakvo iznenadenje.
"Želi da se odselim u Atlantu i smirim."
"Nisi baš oduševljena time."
"Smiriti se? Ja? Nije samo da volim svoju karijeru, nego i živim za nju. I brak
doista nije stvar za mene. Zašto jednostavno ne možemo reci da cemo se i
dalje voljeti i putovati dok ne zatre bamo invalidska kolica?"
Prije mjesec dana Meredith bi joj iznijela otrcane primjedbe, rekla da je ljubav
jedina važna stvar u životu i da je Nina u godinama u kojima bi trebala osnivati
obitelj, ali ona je naucila ponešto u ova dva mjeseca od oceve smrti. Svaka
odluka mijenja pravac kojim ideš, i previše lako može se završiti na pogrešnoj
cesti. Ponekad je smirivanje bilo puko smirivanje. "Divim ti se u tome, Neens.
Imaš strast i slijediš je. Ne povijaš se za druge ljude."
"Je li ljubav dovoljna? Što ako ga volim, a ne mogu se smiriti? Što ako nikad ne
poželim bijelu ogradu i copor djece koja trckaraju unaokolo?"
"Sve je stvar izbora, Neens. Nitko ti ne može reci što je ispravno za tebe."
"Ako bi krenula ispocetka, bi li opet odabrala Jeffa bez obzira na ono što se
dogodilo?"
Pompea
-209-
Meredith si nikad nije postavila to pitanje, ali odgovor je došao sam od sebe.
Nekako je bilo lako priznati to ovdje, okružena strancima i oceanom. "Opet
bih se udala za njega."
Nina je prebacila ruku preko nje. "Da", rekla je, "ali još uvijek misliš da ne znaš
što želiš."
"Mrzim te", rekla je Meredith.
Nina ju je stisnula za rame. "Ne, nije tako. Ti me voliš."
Meredith se osmjehnula. "Mislim da da."
*
Hostesa ih je odvela do stola kraj golemog prozora. Kroz staklo su se mogli
vidjeti kilometri praznog oceana, a valovi su ubacivali suncevu svjetlost koja je
nestajala. Dok su zauzimale svoja mjesta, mama se osmjehnula hostesi i
zahvalila joj se.
Meredith je bila toliko iznenadena toplinom u majcinu osmijehu da je
doslovno zastala na trenutak. Vec se godinama brine
o majci, i pokušava ubaciti taj zadatak u svoj puni raspored. Zbog toga je
rijetko istinski pogledala mamu; kretala se kraj nje i oko nje na putu do tate.
Cak i posljednjih nekoliko mjeseci kad su toliko cesto bile same njih dvije,
trenuci istinske povezanosti bili su rijetki. Poznavala je svoju majku kao
distanciranu i ledenu, i tako ju je i gledala.
Ali žena koja se sad osmjehnula bila je netko posve drugi. Tajne unutar tajni.
Hoce li to otkriti na ovom putovanju? Da je njihova majka kao jedna od
njezinih dragocjenih ruskih lutaka, i ako je to tocno, hoce li ikad doista vidjeti
onu skrivenu duboko u njoj?"
Dodavši im menije, hostesa je rekla: "Uživajte u jelu", te otišla.
Kad se konobar pojavio nekoliko minuta kasnije, nitko od njih dotad nije
progovorio.
"Svima nam je potrebno pice", rekla je Nina. "Votka. Ruska. Vaša najbolja."
"Nikako", rekla je Meredith. "Necu eksati votku na odmoru." Osmjehnula se
konobaru. "Jedan daiquiri od jagode, molim vas."
Nina se osmjehnula. "Okej. Za mene cistu votku i margaritu s ledom. I puno
soli."
"Votku i cašu vina", rekla je mama.
Pompea
-210-
"I zapoceo je sastanak anonimnih alkoholicara", rekla je Meredith.
Iznenadujuce, mama se osmjehnula.
"Za nas", rekla je Nina kad je stiglo pice. "Za Meredith, Ninu i Anju Whitson.
Zajedno možda po prvi put."
Mama se trgnula, i Meredith je uocila da ih nije pogledala, cak ni kad su se
kucnule cašama.
Meredith je pomno promatrala mamu; uocila je kako se gotovo neprimjetno
mrštila dok je gledala van u beskrajno plavo more. Tek kad je pala noc, cinilo
se da je nestala napetost s njezina lica. Pratila je razgovor, dodala tri nova
odgovora u zajednicki fond. Popila je još jednu cašu vina, ali cinilo se da ne
postaje opuštenija nego nemirnija od alkohola, a kad je pojela desert, gotovo
odmah je ustala.
"Idem u svoju sobu", rekla je. "Hocete li mi se pridružiti?"
Nina je u trenu bila na nogama, a Meredith je trebalo duže da reagira. "Jesi li
sigurna, mama? Možda bi se veceras trebala odmoriti. I sutra možemo slušati
pricu."
"Hvala", rekla je njezina majka. "Ali ne. Idemo." Okrenula se žustro na petama
i otišla.
Meredith i Nina morale su juriti za njom kroz zakrcene prolaze.
Otišle su u svoju sobu i obukle trenirke. Meredith je upravo završila s pranjem
zubi kad se kraj nje pojavila Nina i dodirnula joj rame. "Pokazat cu joj
fotografiju i pitati je tko su ta djeca."
"Mislim da to nije dobra ideja."
"To je zato jer si ti dobra djevojcica koja slijedi pravila i pokušava biti
ugladena." Nacerila se. "Ja sam druga sestra. Možeš joj reci da nisi ništa znala o
ovome. Hoceš li imati povjerenja u mene ovaj put?"
"Naravno", naposljetku je rekla Meredith.
Izašle su iz svoje luksuzne brodske kabine i otišle u susjednu.
Mama je otvorila vrata i uvela ih u svoj prostrani apartman. Ocekivano, njezina
je kabina bila cista kao suza; odjeca nije ležala unaokolo, nigdje se nisu mogli
vidjeti osobni predmeti. Jedino otkrice bio je cajnik i tri šalice za caj na stolicu.
Mama si je ulila šalicu caja te zatim otišla do naslonjaca u kutu sobe. Sjela je i
prebacila prekrivac preko krila.
Meredith je sjela na ljubavno sjedalo nasuprot njoj.
Pompea
-211-
"Prije negoli ugasiš svjetla", rekla je Nina, "Moram ti nešto pokazati, mama."
"Mama je digla pogled. "Da?"
Nina joj se približila. Meredith je kao na usporenoj snimci gledala kako je Nina
izvadila fotografiju iz džepa i pružila je mami.
Mama je kratko udahnula. Ono malo boje što je imala u licu, nestalo je.
"Pretraživale ste moje stvari?"
"Znamo da se bajka odvija u Lenjingradu i da je djelomicno istinita. "Tko je
Vera, mama?" pitala je Nina. "I tko su ova djeca?"
Mama je odmahnula glavom. "Nemoj pitati mene."
"Mi smo tvoje kceri", rekla je Meredith nježno pokušavajuci ublažiti pitanje
koje je postavila njezina sestra. "Samo želimo znati."
"To je želio i tata", rekla je Nina.
Mama je zurila u fotografiju koja je titrala u njezinoj drhtavoj ruci. Vladala je
takva tišina da su mogle cuti kako valovi udaraju u brod negdje daleko u
dubini. "U pravu ste. To nije bajka. Ali ako želite cuti ostatak, dozvolit cete mi
da je ispricam na jedini nacin koji mogu."
"Ali tko — "
"Bez pitanja, Nina. Samo slušaj." Mama je možda bila blijeda i umorna, ali
njezin glas bio je snažan poput celika.
Nina je sjela kraj Meredith, uhvatila ju je za ruku. "Okej."
"Okej, onda." Mama se udobno smjestila u naslonjacu. Prst joj je prelazio
preko fotografije, osjetio njezinu glatku površinu. Prvi put su svjetla bila
upaljena kad je pocela pricati. "Vera se zaljubila u Sašu tog dana u Ljetnom vrtu, i za
nju je to odluka koja se nikad nece promijeniti. Bez obzira na to što se njezina majka ne
slaže, što se boji Sašine ljubavi prema poeziji, Vera je mlada i strastveno zaljubljena u svog
supruga, a kad im se rodi prvo dijete, cini se da se dogodilo cudo. Anastazija, nadjenuli su
joj to ime, središte je Verina života. Nakon što se sljedece godine rodi Leo, Vera ne može
zamisliti vecu srecu, iako su vremena teška u Sovjetskom Savezu. Svijet to zna, zna za
Staljinova zlodjela. Ljudi nestaju i umiru. To najbolje znaju Vera i Olga koji još uvijek ne
mogu slobodno izgovoriti ocevo ime. Ali u lipnju 1941. nemoguce je biti zabrinut, ili se tako
cini Veri dok kleci na plodnoj, crnoj zemlji i brine se o svom vrtu. Ovdje, na periferiji
grada, ona i Saša imaju mali komad zemlje na kojem uzgajaju povrce kako bi preživjeli
dugu bijelu lenjingradsku zimu. Vera još uvijek radi u knjižnici, dok Saša studira na
fakultetu i uci samo ono što Staljin odobrava. Oni postaju dobri Sovjeti, ili barem tihi jer su
Pompea
-212-
crni kombiji posvuda tih dana. Saša ima samo još jednu godinu do diplome i nada se da ce
pronaci profesorsku poziciju na jednom od fakulteta.
"Mama, pogledaj!" vikne Leo dok drži sicušnu narancastu mrkvu koja je još uvijek više
korijen nego povrce. Vera zna da bi ga trebala kazniti, ali njegov osmijeh toliko je zarazan
da se izgubi u njemu. S cetiri godine ima tatine zlatne kovrce i ležeran smijeh. "Vrati
mrkvu, Leo, treba joj još vremena da naraste."
"Rekla sam mu da je ne izvuce", kaže petogodišnja Anja koja je onoliko ozbiljna koliko
je veseo njezin brat.
"Bila si u pravu", kaže Vera i potiskuje poriv da se nasmije, lako ima samo dvadeset i
dvije godine, djeca su je pretvorila u odraslu osobu. Samo kad su ona i Saša sami doista su
još mladi.
Nakon što obavi sve u vrtu, Vera pokupi djecu, uzme ih za ruku, te zajedno krenu na
dugacak put do stana.
Stižu u Lenjingrad u kasno poslijepodne, ulice su pune ljudi koji trce i vicu. Isprva Vera
misli da su belye nochi ljude napunile energijom, no na mostu Fontanka cuje isjecke
razgovora, pocetke razlicitih rasprava, širenje tjeskobe.
Cuje kreštavi zvuk koji izlazi iz zvucnika i rijec — pozor — bacen u drvo poput noža.
Cvrsto držeci ruke svoje djece, probija se kroz gomilu, i tad se zacuje pocetak obavijesti. "
Gradani Sovjetskog Saveza... u cetiri sata ujutro bez objave rata... njemacke jedinice napale
su našu zemlju..."
Obavijest traje i traje, govori im da budu dobri Sovjeti, da se dobrovoljno jave u Crvenu
armiju, da se odupru neprijatelju, ali Vera to više ne može slušati. Može misliti jedino na
to da mora otici kuci.
Djeca su pocela plakati puno prije negoli su stigli do stana u blizini gata rijeke Mojke.
Gotovo da ih i ne cuje. Iako je majka i drži ruke svoje djece, ona je i kci, i supruga, ona
sad želi vidjeti svoju majku i svog supruga. Vodi svoju djecu uz prljave stepenice, niz
hodnike koji su ispunjeni zastrašujucom tišinom. Ni u njezinu stanu nisu upaljena svjetla
pa joj treba trenutak da joj se prilagode oci.
Mama i Olga, još uvijek u radnoj odjeci, stoje pred jednim od prozora i lijepe novine za
staklo. Na Verin ulazak, mama se spoticuci odmakne od prozora koji prekriva, govoreci:
"Hvala Bogu", i zagrli Veru.
"Moramo brzo obaviti puno stvari", kaže mama. Olga dovrši prekrivanje prozora i
Pompea
-213-
pridruži im se. Vera uoci da je Olga plakala, na njezinim su pjegavim obrazima tragovi od
suza, a njezina crvenkasto plava kosa je u neredu. Olga ima nervoznu naviku da povlaci
kosu kad ju je strah.
"Vera", kaže mama žustro. "Uzmi Olgu i idite do trgovine. Kupite svu nepokvarljivu
hranu koju možete. Heljdu, med, šecer, mast. Bilo što. Ja cu otrcati do banke i podici sav
naš novac." Zatim klekne pred Lea i Anju. "Vi cete ostati ovdje sami i cekati na nas da
se vratimo."
Anja odmah pocne cviliti. "Želim ici s tobom, bako."
Mama dodirne Anjin obraz. "Sad je sve drugacije, cak i za djecu." Ona ustane, zgrabi
torbicu iz druge sobe i provjeri je li plava kreditna knjižica u njoj.
Njih tri izadu iz stana, zatvore vrata i provjere je li brava škljocnula. S druge strane
odmah se zacuje plac.
Vera pogleda svoju majku. "Ne mogu ih samo tako ostaviti, zakljucane — "
"Od sada ceš ciniti mnogo nezamislivih stvari", kaže njezina majka umorno. "A sad
krenimo prije negoli je prekasno."
Vani je nebo prekrasne plave boje bez oblaka, a jorgovani koji rastu ispod prozora na
prvom katu svojim su mirisom ispunili zrak. Cini se nezamislivim da rat prijeti
Lenjingradu na ovakav dan... sve dok ne skrenu iza ugla do banke gdje se gomila ljudi gura
pred zatvorenim vratima, maše knjižicama po zraku i vrišti; žene placu.
"Vec smo zakasnili", kaže mama.
" Što se dogada?" pita Olga dok opet nervozno povlaci svoju kosu i gleda uokolo. Pored nje
starija žena tiho jaukne te se polagano sruši na tlo. U sekundi se izgubi u gomili.
"Banke su zasada zatvorene. Previše ljudi pokušalo je podignuti svoj novac." Mama grize
donju usnicu sve dok se ne pojavi krv, a zatim ih odvede do trgovine. Ovdje ljudi odlazi sa
svime što mogu nositi. Police su prakticki prazne. Cijene su se vec udvostrucile, utrostrucile.
Veri nije jasno. Rat je upravo objavljen, hrane više nema, a ljudi oko nje zaprepašteni su i
ocajni.
"Vec nam se ovo dogodilo", kaže mama jednostavno.
U trgovini imaju samo dovoljno novca za heljdu, brašno, suhu lecu i mast. Noseci mršave
zalihe kroz pune ulice, stižu u stan oko šest sati.
Vera cuje kako djeca placu, to joj slama srce. Ona otvori vrata i podigne ih. Leo baci ruke
oko njezina vrata i ne pušta je, govoreci; "Nedostajala si mi, mama."
Vera tad pomisli da nikad više nece poslušati mamin savjet u vezi s tim: nikad nece svoju
djecu pustiti samu.
"Gdje je tvoj tata?" upita Anju koja slegne svojim malim ramenima. Trebao je dosad vec
Pompea
-214-
biti kod kuce.
"Sigurna sam da je dobro", kaže njezina majka. "Teško je probiti se kroz ulice."
No Veru ipak izjeda briga ciji je ugriz svaku minutu jaci. On naposljetku u osam sati
ulazi u stan. Jedna strana njegova lica je prljava, a kosa mu je vlažna od znoja.
"Veruška", kaže, privuce je k sebi i zagrli toliko cvrsto da ne može disati. "Tramvaji su
bili puni. Trcao sam cijelim putem. Jesi li dobro?"
"Sad jesmo", kaže ona.
I ona povjeruje u to.
*
Te noci, dok baka hrce u zagušljivom mraku, Vera se uspravi u krevetu. Mreža traka i
novina na prozorima propušta samo minimum svjetla. Grad je, s druge strane, neobicno i
jezovito tih. Cini se kao da je Lenjingrad brzo udahnuo i ne usudi se izdahnuti.
Njihov stan još je manji i zbrkaniji u tom sjenovitom mraku. S tri uska kreveta u
dnevnom boravku i djecjim kreveticima u kuhinji, skoro više nema mjesta za hodanje. Cak
i za vrijeme jela ne mogu biti svi zajedno. Nema dovoljno mjesta oko stola ni dovoljno
stolaca.
I mama i Olga su budne, sjede u svojim krevetima. A Saša je tih kao nikad dosad.
"Ne znam što bismo trebali napraviti", kaže Olga. S devetnaest godina trebala bi
razmišljati o ljubavi i sanjarenju i svojoj buducnosti, a ne o ratu. "Možda ce nas Nijemci
spasiti. Drug Staljin — "
"Ššš", kaže mama strogo i baci pogled na njezinu majku koja spava. Neke stvari nikad se
ne smiju reci na glas. Olga bi to dosad trebala znati.
"Sutra idemo na posao", kaže mama. "I dan poslije toga ucinit cemo istu stvar, i dan
poslije toga. Sad moramo spavati. Olga, okreni se k meni. Držat cu te."
Vera cuje kako umoran krevet cvili dok se namještaju. Ona se ispruži kraj supruga i
pokuša se osjetiti sigurnom u njegovim rukama. Premalo je svjetla da bi jasno mogla vidjeti
njegovo lice; on se pretvorio u sive i crne površine, ali njegovo je disanje pravilno i sigurno, a
taj zvuk kao i ritam kucanja njegova srca je umiri. Ona dodirne njegov obraz, osjeti nježnu
kratku bradu koja joj je poznata koliko i vjencani prsten koji nosi. Nagne se prema
naprijed kako bi ga poljubila. Na trenutak, kad su njegove usne na njezinim, ne postoji
ništa drugo, no on se tad povuce i kaže: "Morat ceš biti snažna, Veruška."
"Mi cemo biti snažni", kaže ona dok ga drži u narucju.
Pompea
-215-
*
Dvije noci kasnije probudi ih topovska paljba.
Vera iskoci iz kreveta. Srce joj snažno lupa. Pada preko majcina kreveta dok pokušava
stici do djece. Prozori lupaju od topovske paljbe, a u hodnicima se cuju koraci i uzvici.
"Požuri", kaže Saša iznenadujuce smireno. On ih sve skupi, a mama uzima onoliko
hrane koliko može nositi. Tek kad su vani na ulici, stisnuti usred gomile svojih susjeda pod
blijedim plavim nebom, shvate: to su ruski protuavionski topovi koji vježbaju za ono što
slijedi.
Na ulici ne postoje skloništa. Mama organizira ljude iz svoje zgrade: sutra ce otici u
spremišta u podrumu i napraviti sklonište.
Naposljetku, usred zvuka topovske paljbe i neprirodne tišine izmedu eksplozija, Saša
pogleda Veru. Leo spava na njegovim rukama (decko može spavati u nemogucim uvjetima),
a Anja je kraj njega i zabrinuto cucla palac te gladi rub pokrivaca. Vratila se njezina
najranija navika koja je nestala znatno prije pocetka rata.
"Znaš da moram ici", Saša kaže Veri.
Ona odmahne glavom, iznenada pomisli kako ta topovska paljba ne znaci ništa jer je
pogled na licu njezina supruga beskrajno zastrašujuci.
"Ja sam student i pjesnik", kaže on. "A ti si kci državnog zlocinca."
"Nisi objavio svoju poeziju — "
"Sumnjiv sam, Vera, i ti to znaš. A i ti si."
"Ne možeš otici. Necu ti dozvoliti."
"Gotovo je, Vera", odgovori on. "Pridružio sam se Narodnoj armiji volontera."
Mama je kraj nje i cvrsto je drži za ruku. "Naravno da ideš, Saša", kaže ona jednolicno, i
Vera primijeti upozorenje u maminu glasu. Uvijek se radi o vanjskoj formi. Cak i sad kad
topovska paljba eksplodira svuda oko njih, crni kombi vreba na ulicama.
"To je ispravna odluka", kaže Saša. "Mi smo Sovjetska armija. Najbolja na svijetu. U
tren oka cemo uništiti Nijemce i vratiti se kuci."
Vera osjeca malu Anju kraj sebe, kako je drži za ruku i cuje svaku rijec, kao i susjedi, pa
cak i stranci. Ona zna što bi trebala osjecati i reci, ali ne zna ima li snage za to. Njezin
otac joj je jedanput rekao gotovo istu stvar. Ne brini, Veronika Petrovna, uvijek cu biti tu
za tebe.
"Obecaj da ceš mi se vratiti", kaže ona.
"Obecavam", kaže on mirno.
Ali Vera zna: postoje obecanja koje je besmisleno zatražiti i beskorisno primiti. Kad se
Pompea
-216-
okrene prema svojoj majci, istina prostruji izmedu njih dvije, i Vera shvati svoje djetinjstvo.
Ona mora biti snažna za svoju djecu.
"Necu zaboraviti to tvoje obecanje, Aleksandre Ivanovicu."
Ujutro se probudi rano; u tihom mraku pronade njihovu jedinu zajednicku fotografiju,
snimljenu na dan njihova vjencanja.
Ona pogleda ta vesela i nasmijana lica. Suze joj zamagljuju pogled dok je vadi iz okvira,
pa potom presavije dva puta. Ona je gurne u džep svog kaputa.
Zacuje korake iza sebe, osjeti njegove ruke na svojim ramenima.


"Volim te, Veruška", kaže nježno i poljubi joj lice.
Drago joj je stoje iza nje. Nije sigurna ima li snage pogledati ga u lice dok izgovara: "I ja
tebe volim, Saša."
Vrati mi se.
U tren oka je otišao.