Joyce Conway sjeća se stvari kojih se ne bi trebala sjećati. Poznaje male popločane ulice u Parizu koje nikad nije posjetila. I svake noći sanja nepoznatu djevojčicu plave kose.
Justin Hitchcock razveden je, usamljen i nemiran. Stiže u Dublin održati predavanje o umjetnosti i nagovore ga da daruje krv. Nakon mnogo vremena, to je prvo što stiže iz njegova srca.
Kad Joyce izađe iz bolnice nakon strašne nesreće, dok joj se život i brak raspadaju, useljava se u kuću svojeg ostarjelog oca. Stalno je obuzima snažan osjećaj već viđenoga, a ne shvaća zašto…

PROLOG
„Zatvori oči i žuri u tamu.”
To je bio očev savjet kad, kao mala djevojčica, nisam mogla spa¬vati. Ne bi mi to danas savjetovao, ali ja sam se svejedno usredotočila na to. Zurim u neizmjernu crninu koja se prostire daleko izvan mojih zatvorenih vjeđa. lako i dalje ležim na zemlji, osjećam se kao da sam na najvišoj mogućoj točki; držim se grčevito za zvijezdu na noćnom nebu dok mi se noge njišu nad hladnim crnim ništavilom. Bacam pos¬ljednji pogled na prste obavijene oko svjetlosti i puštam se. Krećem prema dolje, padam, zatim lebdim, pa padam opet i čekam dotaknuti zemlju svoga života.
Danas znam, kao što sam znala i dok sam bila ona mala djevojčica koja se bori sa snom, da iza zavjese zatvorenih očiju postoje boje. Mame me, izazivaju da otvorim oči i ne spavam. Bljeskovi crvene i jantarne, žute i bijele šaraju mojom tminom. Odbijam ih otvoriti. Pr¬kosim i stišćem vjeđe jače da zapriječim put zrncima svjetlosti, koja mi odvraćaju pozornost i drže me budnom, ali su znak da s druge strane ima života.
Ali u meni života nema. Ne mogu ga osjetiti dok ležim na dnu stu¬ba. Srce mi sad jače kuca, usamljeni borac koji još stoji u ringu, crvena boksačka rukavica koja pobjedonosno pumpa u zrak i odbija se preda¬ti. Ono je jedini dio mene kojem je stalo, jedini dio kojem je ikad bilo stalo. Bori se da pumpa krv, da izliječi, zamijeni krv koju sam izgubila. Ali ona napušta moje tijelo jednakom brzinom kojom stiže; stvara vlas¬titi duboki crni ocean oko mene na mjestu na kojem sam pala.
Žurimo, žurimo, žurimo. Uvijek žurimo. Nikad nemamo dovolj¬no vremena ovdje, uvijek želimo stići tamo. Trebali smo otići odavde prije pet minuta biti ondje sada. Telefon ponovo zvoni, i ja priznajem ironiju. Mogla sam si uzeti vremena i javiti se sada. Sada, ne tada. Mogla sam potrošiti vremena koliko god sam htjela na svaku od tih stuba. Ali mi uvijek žurimo. Svi osim mog srca. Ono sad usporava.

Ne smeta mi to. Stavljam ruku na trbuh. Ako mog djeteta više nema, a slutim da je tako, pridružit ću mu se ondje. Ondje ... Gdje? Gdje –god. Ono; okrutna riječ. On ili ona tako mlado; tko je trebalo postati, još je pitanje. Ali ondje, bit ću mu majka.
Ondje, ne ovdje.
Reći ću mu: „Žao mi je, dušo, žao mi je što sam ti upropastila pri¬like, moju priliku - našu priliku za zajednički život. Ali sada zažmiri i zuri u tamu, baš kao mama, i zajedno ćemo pronaći put."
U prostoriji se čuje nekakav zvuk i osjećam nečiju prisutnost.
- O Bože, Joyce, o Bože. Čuješ li me, dušo? O Bože. O Bože. O, molim te, Gospode Bože, ne moju Joyce, nemoj uzeti moju Joyce. Drži se, dušo, tu sam. Tata je tu.
Ne želim se držati i imam potrebu da mu to kažem. Čujem sebe kako stenjem, životinjski cvilež koji me šokira, uplaši. Imam plan, že¬lim mu reći. Želim otići, jedino, ću tako biti sa svojom bebom.
Tada, ne sada.
Zaustavilo je moj pad, ali još se nisam prizemljila. Umjesto toga, pomaže ini balansirati ni na čemu, lebdim dok sam prisiljena donijeti odluku. Želim nastaviti padati, ali on zove Hitnu i stišće mi ruku tak¬vom žestinom kao da je on taj koji se bori za goli život. Kao da sam sve što ima. Gladi mi kosu s čela i glasno plače. Nikad ga nisam čula da plače. Čak ni kad je mama umrla. Drži me za ruku svom snagom koju nisam ni znala da ima njegovo staro tijelo, i ja shvaćam da sam ja sve što on ima i da je on, baš kao nekoć, cijeli moj svijet. Krv i dalje kola u meni. Žuri, žuri, žuri. Uvijek žurimo. Možda opet žurim. Možda nije moje vrijeme da odem.
Osjećam grubu kožu starih ruku koje stišću moje, njihova žestina i prisnost tjeraju me da otvorim oči. Svjetlo ih ispunjava i načas vidim njegovo lice, pogled koji ne želim više nikada vidjeti. Drži se za svoje čedo. Ja znam da sam izgubila svoje, ne mogu dopustiti da i on izgubi svoje. Dok donosim odluku, već počinjem žalovati. Prizemljila sam se sada, na tlo svoga života. A još uvijek, moje srce pumpa dalje.
Čak i slomljeno, ono i dalje radi.






Mjesec dana prije
JEDAN
- Transfuzija krvi - objavljuje dr. Fields s katedre predavaonice u zgra¬di humanističkih znanosti Trinity Collegea - proces je prijenosa krvi ili krvnih pripravaka iz jedne osobe u krvotok druge osobe. Transfu¬zijama krvi mogu se liječiti medicinska stanja kao što su veliki gubici krvi zbog traume, kirurških zahvata, šoka i stanja u kojima dolazi do poremećaja stvaranja crvenih krvnih zrnaca. Ovo su činjenice. Sva¬kog su tjedna u Irskoj potrebne tri tisuće donacija. Samo tri posto stanovnika Irske dobrovoljni su davatelji krvi koji opskrbljuju krvlju populaciju od gotovo četiri milijuna. Jedna od četiri osobe trebat će transfuziju u nekom trenutku. Pogledajte oko sebe.
Pet stotina glava okreće se lijevo, desno i okolo. Tišinu prekida nelagodan hihot.
Dr. Fields podiže glas kako bi nadjačala ometanje.
- Najmanje stotinu i pedeset ljudi u ovoj prostoriji u nekom će trenutku svoga života zatrebati transfuziju krvi.
To ih utiša. Jedna se ruka podigne.
- Izvolite?
- Koliko je krvi potrebno pacijentu?
- Koliko je kapi vode u moru, glupane - naruga se glas iz pozadine i zgužvana loptica papira doleti u glavu mladog znatiželjnika.
- Vrlo dobro pitanje. - Namršti se prema tami jer od svjetla pro¬jektora ne vidi studente. - Tko je to pitao?
- Gospodin Dover - dobaci netko s druge strane dvorane.
- Sigurna sam da gospodin Dover zna sam odgovoriti. Kako se zovete?
- Ben - odgovara on potišteno.
Začuje se provala smijeha. Dr. Fields uzdahne.
- Bene, hvala za pitanje - a što se vas ostalih tiče, ne postoje glupa pa pitanja, To je bit Tjedna krvi za život. Bit je da pitate svi- što vas zanima, da naučite sve što trebate znali o transfuziji prije nego što možda date krv danas, sutra, tijekom ovog tjedna na kampusu ili kad postanete redoviti davatelj krvi.
Otvaraju se glavna vrata i trak svjetlosti obasja tamnu predavaonicu. Ulazi
Justin Hitchcock, njegovo koncentrirano lice osvjetljava bije¬lo svjetlo projektora. Pod jednom su mu rukom brojni fascikli, koji svakog trenutka sve više klize. Koljeno se podiže i gura ih natrag na mjesto. Desna mu ruka nosi prepunu aktovku i opasno balansira plastičnom šalicom kave. Polako spušta na pod nogu koja je bila u zraku, kao da izvodi t’ai chi-pokret, i na licu mu se pojavljuje osmijeh olak¬šanja kad je ponovo uspostavio mir. Netko se zasmijulji i balansiranje je opet ugroženo.
Drži se, Justine. Odvrati pogled sa šalice i procijeni situaciju. Žena za katedrom, pet stotina djece. Svi zure u tebe. Reci nešto. Nešto pametno.
- Zbunjen sam - objavljuje on tami iza koje osjeća prisutnost nekakva oblika života. U prostoriji se čuje hihot i osjeća kako ga prate svi pog¬ledi dok se primiče natrag vratima da provjeri broj.
Nemoj proliti kavu. Nemoj proliti prokletu kavu.
Otvara vrata i pušta zrake svjetlosti ponovo unutra, a studenti koji su joj se našli na putu prekrivaju oči.
Hihoćite se, samo se hihoćite, ništa nije smješnije od čovjeka koji se izgubio.
Natovarenih ruku, uspijeva nogom držati vrata otvorena. Pogleda opet broj na vratima i zatim svoj list papira, list koji će, ako ga toga časa ne uhvati, odlepršati na pod. Pogrešna ruka. Plastična šalica s kavom pada na zemlju. Odmah za njom i list papira.
Dovraga! Eto ih, opet se hihoću, hihoću. Ništa nije smješnije od čovje¬ka koji se izgubio i prolio kavu, a uz to mu je još i ispao raspored.
- Izvolite? - Predavačica silazi s katedre.
Justin se čitavim tijelom vraća u predavaonicu i ponovo nastaje tama.
- Pa, ovdje piše... odnosno, pisalo je - pokazuje glavom prema pro-močenom listu papira na podu - da ovdje sada imam predavanje.
- Upisi stranih studenata u dvorani su za ispite.
Namršti se. - Ne, ja...
- Oprostite. - Ona prilazi bliže. - Učinilo mi se da sam čula ame¬rički naglasak. - Pa pokupi plastičnu čašu i baci je u koš nad kojim stoji natpis: Zabranjeno unošenje pića.
- A... oh... ispričavam se.
- Odrasli su studenti u susjednoj predavaonici. - Nato doda šapa¬tom: - Vjerujte mi, ovo predavanje nije za vas.
Justin pročisti grlo i uspravi se stišćući fascikle čvršće pod miš¬kom.
- Zapravo, ja predajem Povijest umjetnosti i arhitekture.
- Vi ste predavač?
- Gostujući predavač. Vjerovali ili ne. - Otpuhne kosu s oznojena čela. Sisanje, sjeti se otići na sisanje. Opet oni sa svojim kikotanjem. Iz¬gubljeni predavač koji je prolio kavu, ispao mu je raspored i samo što nije izgubio svoje fascikle, treba se ošišati. Stvarno nema ničeg smješnijeg.
- Profesor Hitchcock?
- To sam ja. - Osjeća kako mu fascikli klize pod miškom.
- Joj, oprostite - šapće ona. - Nisam znala... - Hvata njegov fas¬cikl. -Ja sam dr. Sarah Fields s IBTS-a*. Fakultet mi je dopustio da govorim studentima pola sata prije vašeg predavanja, uz vaše dopuš¬tenje, naravno.
- Ovaj, mene nitko nije obavijestio o tome, ali nema frke. - Frke? Odmahuje glavom na samog sebe i kreće prema vratima. Starbucks**, evo mene k tebi.
- Profesore Hitchcock?
Zastaje na vratima. - Da.
- Biste li nam se pridružili?
Ni pod razno. Čekaju me kapučino i mafin. Ne. Samo reci ne.
- Ovaj... nn-da. - Nda? - Hoću reći, rado.
Hihotanje, kikotanje. Predavač uhvaćen u pogrešci. Privlačna mlada žena u bijeloj kuti, koja tvrdi daje liječnica iz organizacije neobična akro-nima, prisilila gaje da učini nešto što očito ne želi.
- Izvrsno. Dobro došli.
Stavi mu fascikle pod mišku pa se vrati na podij nastaviti svoje predavanje studentima.
- O.K., pazite. Da se vratimo početnom pitanju količine krvi. Žr¬tva prometne nesreće može trebati i trideset doza krvi. Za ulkus koji krvari može biti potrebno između tri i trideset doza krvi. Za premosnicu koronarne arterije može se potrošiti između jedne i pet doza krvi. Potrebe se razlikuju, ali s obzirom na količine koje su potrebne, sada vam je jasno zašto nam uvijek trebaju dobrovoljni davatelji.



Justin sjedne u prvi red i užasnut sluša raspravu u koju se uk¬ljučio.
- Ima li tko pitanja?
Možete li promijeniti temu?
- Plaća li se davanje krvi?
Ponovo smijeh.
- U ovoj zemlji ne, nažalost.
- Zna li osoba koja prima krv tko je davatelj?
- Primatelj obično ne zna tko su davatelji, ali se uvijek kroz proces davanja, testiranja, odvajanja na sastavne dijelove, pohrane i davanja primatelju, može pratiti svaki pojedini pripravak u banci krvi.
- Može li bilo tko dati krv?
- Dobro pitanje. Imam ovdje popis kontraindikacija dobrovolj¬nom davanju krvi. Svi ga, molim vas, dobro proučite i bilježite što vas zanima. - Dr. Fields stavi foliju na grafoskop i njezina kuta zasvijetli prilično eksplicitnom slikom nekoga komu je hitno potrebna transfu¬zija. Odmakne se i slika ispuni ekran na zidu.
Studenti stenju i riječ "Odvratno!” širi se redovima poput navi¬jačkoga vala. Justin je ponovi dvaput. Hvata ga vrtoglavica i on skrene pogled sa slike.
- Ups, kriva folija - drsko će dr. Fields i polako je zamijeni obeća¬nim popisom.
Justin prelazi po popisu usrdno se nadajući da su na njemu na¬vedene i fobije od igala ili krvi koje bi ga eliminirale kao mogućeg dobrovoljnog davatelja krvi. Nije on te sreće - no to i nije važno, jer je vjerojatnost da će on nekome dati i ciglu kap krvi jednako mala kao vjerojatnost da u rano jutro dobijete dobru ideju.
- Šteta, Dovere. - Još jedna kuglica zgužvanog papira poleti iz stražnjeg dijela dvorane i opet pogodi Bena u glavu. - Homoseksualne osobe ne mogu dati krv.
Ben hladno podiže dva prsta u zrak.
- To je diskriminacija! - javi se jedna djevojka.
- To je pak rasprava za drugu prigodu - odgovori dr. Fields i nastavi. - Zapamtite, vaše će tijelo nadoknaditi doniranu tekućinu /a dvadeset četiri sata. Jedna je doza krvi malo manje od pola litre, a kako svi imaju između četiri i šest litara krvi u tijelu, prosječna osoba lako može dati jednu.
Aluzija izazove djetinjastu provalu smijeha kod dijela publike.
Molim vas - dr. Fields plješće rukama, očajnički pokušavajući privući pozornost - Cilj Tjedna krvi za život nije samo prikupljanje krvi nego i edukacija. Lijepo je i krasno što se smijemo i šalimo, ali mislim daje sada važno shvatiti kako upravo u ovom trenutku nečiji život, neka žena, muškarac ili dijete, možda ovisi o vama.
Kako li je brzo zavladala tišina. Čak i Justin prestane razgovarati sam sa sobom.
DVA
Profesore Hitchcock. - Dr. Fields obraća se Justinu, koji za kated¬rom priprema
bilješke dok su studenti na petominutnom odmoru.
- Molim vas, zovite me Justin, doktorice.
- Molim vas, zovite me Sarah — pruža ruku.
- Drago mi je, Sarah.
- Htjela sam vas pitati hoćemo li se vidjeti poslije?
- Poslije?
- Da, poslije. Mislim... poslije vašeg predavanja - nasmiješi se.
Flertuje li to ona? Toliko je vremena prosio, kako da to znam? Progo-vori, Justine, progovori!
- Izvrsno. Izlazak je izvrsna ideja.
Ona stišće usne da sakrije smiješak. - O.K., naći ćemo se na glav¬nom ulazu u šest, pa ću vas osobno povesti.
- Povesti me kamo?
- Na dobrovoljno davanje krvi. Smjestili smo se uz teren za ragbi, ali rado bih vas tamo sama odvela.
- Davanje krvi... - Ispunjava ga strava. - Mislim da ne...
- A zatim možemo na piće?
- Znate što? Baš se oporavljam od gripe, tako da mislim da nisam pogodan za davatelja. - Siri ruke i sliježe ramenima.
-Jeste li na, antibioticima?
- Ne, ali to je dobra ideja, Sarah. Možda bih trebao biti... - Trlja vrat.
- Ma, možete vi to — smiješi se.
- Ne, gledajte, u posljednje sam vrijeme bio izložen nekim vrlo zaraznim bolestima, malariji, velikim boginjama, svačemu. Bio sam u vrlo tropskom području. - Prisjeća se popisa kontraindikacija. - A moj brat, Al? On je gubavac. - Jadno, jadno, jadno.
- Stvarno. - Ona podigne obrvu, a on se, naporu volje unatoč,Kada ste otišli iz Sjedinjenih Država?
Dobro razmisli, ovo bi moglo biti trik-pitanje.
- Doselio sam u London prije tri mjeseca - odgovori na koncu iskreno.
- O, baš imate sreće. Da je dva mjeseca, ne biste mogli biti dava¬telj.
- Čekajte malo, da razmislim... - češe bradu i razmišlja i mumlja naglas imena mjeseci.
- Možda to i jest bilo prije dva mjeseca. Ako odračunam od kad sam stigao... - Utihne, broji na prste i zuri u daljinu s namrštenim izrazom koncentracije na licu.
- Zar se bojite, profesore Hitchcock? - Ona se nasmiješi.
- Bojim? Ne! - Zabaci glavu uz smijeh. - Ali jesam li spomenuo da imam malariju? - Uzdahne kad ga ona ne shvati ozbiljno. - E, pa, nemam više ideja.
- Vidimo se pred ulazom u šest. Ah, da, ne zaboravite prije nešto pojesti.
- Naravno, jer će me uoči sastanka s golemom ubojitom iglom uh¬vatiti napad proždrljivosti - promrmlja on i gleda je kako odlazi.
Studenti se počinju vraćati u dvoranu i on pokušava sakriti smije¬šak zadovoljstva, makar ono bilo pomućeno. Napokon je predavaonica samo njegova.
O.K., moji mali hihotavi prijatelji. Vrijeme je da vam vratim milo za drago.
Još nisu svi sjeli kad počne.
- Umjetnost - objavljuje predavaonici i čuje zvuk izvlačenja olovaka i notesa iz torbi, glasne patentne zatvarače i kopče, zveket metalnih pernica; sve potpuno novo za prvi dan. Potpuno čisto i neo¬kaljano. Šteta što se to ne može reći i za studente. - Rezultati ljudske kreativnosti. - Ne čeka kako bi im dopustio da uhvate priključak. Us¬tvari, vrijeme je da se malo zabavi. Ubrza tempo.
- Stvaranje lijepih ili značajnih djela. - Korača dok govori i još uvijek čuje otvaranje torbi i zveket.
- Gospodine, možete li, molim vas, ponov...
- Ne mogu - prekine ga. - Građevinarstvo - nastavi - praktična primjena znanosti u trgovini ili industriji. - Zavlada potpuna tišina.
- Kreativnost i praktičnost. Njihov je spoj arhitektura.
Brže, Justine, brže!
- Arhitektura-je-prenošenje-ideja-u-fizičku-stvarnost.Komplek¬sna i-pažljivo-smišljena-struktura-nečega-s-posebnim-obzirom-na-određeni-period. Da-bismo-shvatili-arhitekturu-moramo-proučiti- vezu-između-tehnologije-znanosti-i-društva.
Gospodine, možete li...
Ne. Uspori ipak malo. - Proučit ćemo kako je društvo tijekom stoljeća utjecalo na arhitekturu, kako i dalje utječe, ali i kako ona zauzvrat utječe na društvo.
Zastane i gleda mladenačka lica koja bulje gore u njega, umova poput praznih posuda koje treba napuniti. Toliko toga za naučiti, tako malo vremena da se to učini, tako malo žara u njima da to istinski razumiju. Njegov je posao usaditi im taj žar. Podijeliti s njima svoja iskustva s putovanja, svoje znanje o svim velikim djelima prošlih stoljeća. Prenijet će ih iz zagušljive predavaonice prestižnog dablinskog koledža u dvorane muzeja Louvre, čut će odjek njihovih koraka dok ili bude vodio kroz katedralu St. Denis, do St. Germain des Presa i St Pierre de Montmartrea. Znat će ne samo datume i podatke nego i miris Picassovih slika, osjećaj baroknog mramora pod prstima, zvuk zvona katedrale Notre Dame. Iskusit će sve to ovdje u ovoj predavao¬nici. Sve će im to donijeti.
Bulje u tebe, Justine. Reci nešto.
Pročisti grlo. - Na ovome ćete kolegiju naučiti kako analizirati umjetnička djela i kako razumjeti njihovu povijesnu važnost. Razvit ćete svijest o onome što vas okružuje i istodobno ćete bolje razumjeti kulture i vrijednosti drugih naroda. Pokrit ćemo širok spektar; povijest slikarstva, kiparstva i arhitekture od stare Grčke do modernih vreme¬na; ranu irsku umjetnost; slikare talijanske renesanse; velike europske gotičke katedrale; arhitektonska čuda georgijanske ere i umjetnička dostignuća dvadesetog stoljeća.
Pušta da zavlada tišina.
Žale li sada kad su čuli što ih čeka tijekom sljedeće četiri godine? Ili im srca kucaju brže od uzbuđenja kao njegovo na samu pomisao na sve što ih čeka. Čak i nakon tolikih godina, još uvijek osjeća isti entuzi¬jazam prema svjetskim zgradama, slikama i kipovima. Od ushićenosti često na predavanjima ostane bez daha; mora se prisjetiti da uspori, da im ne kaže sve odjednom. Iako želi da znaju sve, odmah!
Gleda ponovo njihova lica i tad spozna.
Imaš ih! Upijaju svaku tvoju riječ, čekaju da čuju još. Uspio si, imaš ih!
Netko prdne i prostorija eksplodira od smijeha.
On uzdahne dok mu se nada rasplinjava kao mjehur od sapunice i nastavlja glasom kao da se dosađuje. - Moje ime je Justin Hitchcock i na mojim predavanjima koje ću vam s vremena na vrijeme u sklo¬pu ovog kolegija držati kao gost predavač, učit ćete uvod u europsko slikarstvo, poput talijanske renesanse ili francuskog impresionizma. To uključuje i kritičke, analize slika, važnost ikonografije i različite tehničke metode kojima su se umjetnici koristili od Book of Kellsa do modernih vremena. Bit će tu i uvod u europsku arhitekturu. Od grč¬kih hramova do današnjih dana, bla, bla, bla. Molim dva dobrovoljca da mi pomognu ovo podijeliti.
I tako počinje još jedna godina. Više nije bio kod kuće u Chica¬gu; došao je za bivšom suprugom i kćeri živjeti u London i letio je amo-tamo između Londona i Dublina da gostuje kao predavač. Dru¬ga zemlja možda, ali još jedan isti razred. Prvi je tjedan i lakomisleni su. Još jedna grupa koja pokazuje nezrelo nerazumijevanje za njegove strasti; svjesno okreću leđa mogućnosti - ne, ne mogućnosti, nego iz¬vjesnosti - da će naučiti nešto čudesno i krasno.
Više nije važno što kažeš, stari moj, od ovog trenutka jedino čega će se sjećati kad odu kući, jest taj prdac.
T R I
- U čemu je štos s vicevima o prđenju, Bea?
- O, bok, tata.
- Kakav ti je to pozdrav?
- Oh, zamisli, vau, tata, baš mi je drago što te čujem. Prošlo je koliko, uuf, tri sata od kad si zadnji put nazvao?
- Dobro, ne moraš me napadati. Je li tvoja draga majka već stigla kući nakon još jednog dana svog novog života?
- Da, kod kuće je.
- A je li dovela sa sobom i ljupkog Laurencea? - Ne može suzdr¬žati sarkazam, zbog kojeg mrzi samog sebe ali, kako ga nije spreman povući i nije se sposoban ispričati, čini što i uvijek, a to je da nastavlja, čime samo pogoršava stvari. - Laurence - kaže otežući - Laurence od A...preponske hernije.
- Koji si ti štreber. Hoćeš li prestati pričati o njegovim nogavicama? - ona uzdahne ugnjavljeno.
Justin šutne sa sebe grubu deku iz jeftinog dablinskog hotela u kojem je odsjeo. — Stvarno Bea, pogledaj kad ga idući put vidiš. Te hlače su daleko preuske za njegovu opremu. Trebao bi postojati naziv za to. Nešto-itis-nejasno.
Jaja-t-itis.
- Imam samo četiri televizijska programa u ovoj rupi, jedan čak na jeziku koji ne razumijem. Zvuči kao da pročišćavaju grla nakon što su kušali onoga groznog pijetla u vinu tvoje majke. Znaš, u svom divnom domu u Chicagu imao sam više od dvije stotine programa. - Kuro-t- itis. Kuro-glavitis. Ha!
- Od kojih nisi gledao ni jedan.
- Ali sam imao mogućnost izbora da ne gledam one bijedne prog¬rame o uređenju kuće i glazbene kanale po kojima plešu gole ženske.
Shvaćam što prolaziš, tata. Tebi kao, recimo, odraslom čovjeku sigurno je to vrlo traumatično iskustvo, dok sam ja sa svojih šesnaest godina morala mirno prihvatiti golemu životnu promjenu koju je do¬nio razvod mojih roditelja i preseljenje iz Chicaga u London.
Imaš dvije kuće i dobivaš dodatne darove, što te briga? - gunđa on. - A i bila je to tvoja ideja.
- Ja sam htjela u baletnu školu u Londonu, a ne da propadne vaš brak!
- Ah, baletnu Školu. Mislio sam da si rekla, „prekinite, budale“. Moja pogreška. Misliš da se trebamo pomiriti i vratiti u Chicago?
- Njee. - Čuje smiješak u njezinu glasu i zna da je sve u redu.
- Hej, zar si mislila da ću ostati u Chicagu dok si ti na drugoj strani svijeta?
- Ni sad nisi u istoj zemlji - smije se.
- Irska je samo poslovni put. Vratit ću se u London za nekoliko dana. Iskreno, Bea, ne bih htio biti nigdje drugdje - uvjerava je.
Iako bi bilo dobro da sam u hotelu Four Seasons.
- Razmišljam o tome da počnem živjeti s Peterom - kaže ona preležerno.
- Onda, u čemu je štos s vicevima o prđenju? - upita on pono¬vo, ignorirajući je. - Mislim, što to u zvuku ispuštanja zraka natjera ljude da prestanu biti zainteresirani za neka od najnevjerojatnijih remek-djela ikad napravljenih?
- Rekla bih da ne želiš razgovarati o tome da živim s Peterom?
- Ti si dijete. Ti i Peter možete se useliti u kućicu za lutke koju još imam negdje spremljenu. Postavit ću je u dnevnoj sobi. Bit će vam stvarno lijepo i udobno.
- Imam osamnaest godina. Nisam više dijete. Već dvije godine ne živim kod kuće, nego sama.
- Jednu godinu sama. Tvoja je majka mene ostavila samog drugu godinu kako bi ti se pridružila, sjećaš se?
- Ti i mama upoznali ste se kad ste bili mojih godina.
- I nismo živjeli sretno do kraja života. Prestani nas imitirati i piši vlastitu bajku.
- I bih, kad bi mi moj pretjerano zaštitnički otac prestao nametati svoju verziju toga kako bi se priča trebala odvijati. - Bea uzdahne i usmjeri razgovor na sigurniji teritorij. - Zašto se uopće tvoji studenti smiju prdežima? Mislila sam da je tvoj seminar izborni, za postdiplomce koji su se odlučili za tvoj dosadni predmet. Doduše, ne razu¬mijem zašto bi to itko napravio. Predavanja koja meni držiš o Peteru dosadna su mi, a njega volim.
Volim! Ignoriraj to i zaboravit će što je rekla.
Ne bi to bilo nerazumljivo kad bi me slušala što govorim. Uz pre¬davanja postdiplomcima, zamolili su me da tijekom godine predajem i studentima prve godine, što je nešto što bih mogao zažaliti, ali nema veze. Da prođem na svoj redoviti posao i mnogo važnije stvari, planiram izložbu nizozemskih slikara iz sedamnaestog stoljeća u Galeriji. Trebala bi je doći pogledati.
Ne, hvala.
Pa, možda će moji postdiplomci tijekom sljedećih nekoliko mjeseci i više cijeniti moju stručnost.
Znaš, tvoji su se studenti možda smijali prdežu, ali se kladim da ili je bar četvrtina dala krv.
Samo zato što su čuli da će dobiti besplatan KitKat – uvrijeđenokaže Justin i ruje po loše opskrbljenom minibaru. - Ljutiš se na mene |jer nisam dao krv?
Mislim da si seronja jer si ostavio onu ženu da čeka.
Nemoj rabiti riječ „seronja", Bea. Uostalom, tko kaže da sam je ustavio da čeka?
Ujak Al.
Ujak Al je seronja. I znaš što još, dušo? Znaš li što je dobra doktorica danas rekla o davanju krvi? - Muči se s otvaranjem pokrova na kutiji čipsa Pringles.
- Što? - Zijevne Bea.
- Da je donacija za primatelja anonimna. Čuješ? Anonimna. Koja je svrha spasiti nekome život ako on i ne zna da si ti taj koji mu ga je spasio?
- Tata!
- Što je? Daj, Bea. Slaži mi i reci da ne bi htjela buket cvijeća za to što si nekome spasila život?
Bea prosvjeduje, ali on nastavlja.
- Ili malu košaru onih, kak’ se zovu, mafina koje voliš, s koko¬som...
- Cimetom - popusti ona i smije se.
- Malu košaru mafina s cimetom pred tvojim vratima s ceduljicom uguranom u košaru na kojoj piše: „Hvala Bea, što si mi spasila život, kad god poželiš nešto, da ti odem po odjeću u čistionicu, ili donosim svako jutro novine i kavu, auto s vozačem, karte za prvi red u operi..." Oh, lista se može nastaviti i nastaviti.
Odustane od povlačenja pokrova, uzme vadičep i probode ga. - To bi moglo biti kao onaj kineski običaj; znaš ono ako ti netko spasi ži¬vot, onda si zauvijek njegov dužnik. Bilo bi lijepo imati nekog tko te slijedi cijeli dan; hvata glasovire koji lete kroz prozor da ti ne padnu na glavu i takve stvari.
Hca se umiri. - Nadam se da se šališ.
- Naravno da se šalim. - Justin napravi grimasu. - Glasovir bi ih zasigurno ubio i to ne bi bilo pošteno.
Konačno otvori pokrov na Pringlesima i baci vadičep preko sobe. On udari u staklo na gornjoj strani minibara i razbije ga.
- Sto je to bilo?
- Spremačica - laže. - Misliš da sam sebičan, zar ne?
- Tata, ti si prekinuo svoj život, ostavio izvrstan posao i lijep stan i prešao tisuće kilometara u drugu zemlju samo da bi mi bio blizu. Naravno da ne mislim da si sebičan.
Justin se nasmiješi i ubaci čips u usta.
- Ali ako se ne šališ o košari s mafinima, onda si definitivno sebi¬čan. I da se Tjedan krvi za život održava u mom koledžu, ja bih sudje¬lovala. Ali toj se ženi možeš iskupiti.
-Jednostavno imam osjećaj da me se prisiljava na to. Sutra sam se planirao otići ošišati, a ne dati nekome da me bode u vene.
- Ne moraš dati krv ako ne želiš, baš me briga. Ali, ako je daš, za¬pamti da te ta mala iglica neće ubiti. Zapravo se može dogoditi nešto posve suprotno, to da nekome spasiš život, a nikad ne znaš, ta bi te osoba mogla pratiti ostatak tvog života i ostavljati ti košare s mafinima pred vratima i hvatati glasovire prije nego ti padnu na glavu. Pa zar to ne bi bilo lijepo?

ČETIRI
Na akciji za prikupljanje krvi kod terena za ragbi u Trinity Collegeu, Justin pokušava prikriti drhtanje ruku pred Sarah dok joj predaje formular o pristanku i upitnik o zdravlju i životnim navikama, koji, is¬kreno rečeno, otkriva o njemu mnogo više nego što bi on rekao o sebi na izlasku. Ona mu se ohrabrujuće smiješi i objašnjava mu postupak, kao daje davanje krvi najnormalnija stvar na svijetu.
- Moram vam postaviti nekoliko pitanja. Jeste li pročitali, razum¬jeli i ispunili upitnik o zdravlju i životnim navikama?
Justin kimne, nesposoban odgovoriti zbog knedle u grlu.
- Jesu li sve informacije koje ste dali istinite i točne, koliko znate?
- Zašto? - grakne. - Ne čine vam se točnima? Ako je tako, mogu otići i vratiti se drugi put.
Ona mu se nasmiješi s istim izrazom lica koji je imala njegova maj¬ka kad gaje stavljala u krevet i gasila svjetlo.
- Dobro, to je sve. Prvo ću napraviti hemoglobinski test - objasni mu.
- Je li to testiranje na bolesti? - pogleda nervozno na opremu u kombiju. Daj da nemam nikakvih bolesti. To bi bilo presramotno. Uostalom, nije vjerojatno. Možeš li se uopće sjetiti kad si se posljednji put seksao?
- Ne, test samo mjeri željezo u vašoj krvi. - Ubode ga iglom u jagodicu prsta i uzme uzorak krvi. - Krv se poslije testira na različite bolesti, među kojima i one spolno prenosive.
- To dobro dođe za provjeravanje dečki - našali se, osjećajući kako ga golica znoj na gornjoj usni. Stane proučavati svoj prst.
Ona utihne dok obavlja brzu analizu.
Justin legne na leđa na podstavljenu klupu i ispruži lijevu ruku. Sarah mu omota manžetu za pritisak oko ruke kako bi vene iskočile i dezinficira unutrašnju stranu lakta.
Ne gledaj iglu, ne gledaj iglu.
On pogleda iglu i tlo ispod njega zavrti se. Grlo mu se steže.
Hoče li boljeti? - Justin teško gutne, a proznojena košulja lijepi mu se za leđa.
Samo mali ubod - nasmiješi se ona približivši se s kanilom u ruci.
On osjeti njezin slatki parfem i to mu na trenutak skrene misli. Kad se nagnula prema njemu, vidio je niz njezin pulover s V-izrezom crni čipkasti grudnjak.
- Uhvatite ovo i stišćite.
- Što? - nasmije se nervozno.
- Lopticu - smiješi se.
- Ah. - Uzme mekanu lopticu u ruku. - Čemu to? - Glas mu drhti.
- Time se ubrzava postupak.
On počne ubrzano pumpati.
Sarah se nasmije. - Ne još. I ne tako brzo, Justine.
Znoj mu se cijedi niz leđa. Kosa mu se lijepi za ljepljivo čelo. Tre¬bao si otići na šišanje, Justine. Kakva je ovo bila glupa ideja -Joj!
- To nije bilo tako strašno, zar ne? - kaže ona nježno, kao da go¬vori djetetu.
Justinu u ušima odjekuje lupanje srca. Rukom pumpa lopticu u ritmu otkucaja srca. Zamišlja kako srce pumpa krv, krv teče kroz žile. Vidi kako dolazi do igle, prolazi kroz cjevčicu i čeka da osjeti nesvjesti¬cu. Ali vrtoglavica se ne pojavi i on promatra kako njegova krv prolazi kroz cjevčicu i teče dolje pod krevet u vrećicu za pohranjivanje koju je ona obzirno sakrila na stepenicu ispod kreveta.
- Dobit ću KitKat nakon ovoga?
Ona se nasmije. - Naravno.
- A onda možemo na piće, ili me samo želite zbog mog tijela.
- Piće je u redu, ali moram vas upozoriti da se danas ne smijete naprezati. Tijelo vam se mora oporaviti.
On ponovo virne na njezin grudnjak. Da, svakako.
Petnaest minuta poslije, Justin s ponosom gleda svoju dozu krvi. Ne želi da završi kod nekog nepoznatog, gotovo daje želi sam odnijeti u bolnicu, pregledati odjele i dati je nekome do kog mu je doista stalo, nekome posebnom, jer to je prva stvar koje je došla izravno iz njegova srca u vrlo mnogo vremena.
Sadašnjost






PET


Polako otvaram oči.
Preplavljuje me bijela svjetlost. Polako izoštravam objekte, a svjet¬lost počinje slabjeti. Sad je narančasto-ružičasta. Gledam okolo. U bolnici sam. Televizor visoko na zidu. Ekran je zelen. Izoštrim pogled. Konji. Skaču i utrkuju se. Tata je sigurno u sobi. Spuštam pogled i vidim ga kako sjedi u naslonjaču okrenut mi leđima. Šakama lagano lupka po naslonjaču, vidim kako se njegova kapa od tvida pojavljuje i nestaje iza naslona naslonjača, kako on skakuće gore-dolje. Opruge i pod njega škripe.
Utrka konja potpuno je tiha. Kao i on. Gledam ga kao u nijemom filmu koji se odvija preda mnom. Pitam se jesu li moje uši razlog što ga ne čujem. On sad skoči iz naslonjača brže nego što sam ga dugo vidjela da se kreće i podiže šaku prema televizoru, bez glasa tjerajući svoga konja naprijed.
Televizor se zacrni. Otvara šake i diže ruke u zrak, pogleda prema stropu i zazove Boga. Stavlja ruke u džepove, pipa ih i izvlači podsta¬vu. Prazni džepovi njegovih smeđih hlača vise van tako da ih svi mogu vidjeti. Lupka se po prsima tražeći novac. Provjerava džepić svoje smeđe veste. Gunđa. Nije, dakle, problem u mojim ušima.
Okrene se da prepipa kaput koji je pokraj mene i ja brzo zatvorim
oči.
Još nisam spremna. Ništa mi se nije dogodilo dok mi ne kažu. Prošla večer ostat će za mene noćna mora dok mi ne kažu da je isti¬nita. Dokle god držim zatvorene oči, dotle će sve biti kako je i bilo. Blaženo neznanje.
Čujem kako kopa po kaputu, čujem zveckanje novčića i zveket kovanica koje je ubacio u televizor. Riskiram opet otvoriti oči i vidim ga ponovno u naslonjaču, kapa skakuće gore-dolje, šakama udara po zraku.
S mojie desne strane navučena je zavjesa, ali znam da dijelim sobu s drugima. Ne znam s koliko njih. Tiho je. U sobi nema zraka; zaguš¬ljiva je od ustajalog znoja. Golemi prozori koji zauzimaju cijeli zid s moje lijeve strane zatvoreni su. Svjetlo tako jako bliješti da ne vidim van. Puštam da mi se oči prilagode i napokon vidim. S druge strane ceste autobusna je postaja. Jedna žena čeka na stajalištu, kraj nogu su joj vrećice s kupovinom, a na bedru joj sjedi beba. Gole bucmaste noge skakuću na suncu babljeg ljeta. Odmah odvratim pogled. Tata me gleda. Naginje se preko naslona naslonjača, iskreće glavu poput djeteta iz kolijevke.
- Zdravo, dušo.
- Zdravo. - Osjećam se kao da dugo nisam govorila i očekujem da ću graknuti. Ali nisam. Glas mi je čist, teče kao med. Kao da se ništa nije dogodilo. Ali ništa se i nije dogodilo. Barem ne još. Ne dok mi ne kažu.
S objema rukama na rukohvatima, on se polako podiže. Poput klackalice dogega se do kreveta. Gore i dolje, dolje i gore. Rođen je s nejednako dugim nogama. Lijeva mu je dulja od desne. Unatoč po¬sebnim cipelama koje je dobio u kasnijim godinama, još se njiše, taj mu je pokret usađen još od vremena kad je učio hodati. Mrzi nositi te cipele i usprkos našim upozorenjima i bolovima u leđima, tjera po svome. Navikla sam se na taj prizor njegova tijela kako ide gore i dolje, dolje i gore. Sjećam se kako sam ga kao dijete držala za ruku u šetnji. Ruka bi mi se kretala u savršenom ritmu s njim. Bivala bi povučena gore kad bi se oslanjao na desnu nogu i gurnuta dolje kad bi stao na lijevu.
Uvijek je bio tako snažan. Uvijek tako sposoban. Uvijek je pop¬ravljao stvari. Dizao stvari, popravljao stvari. Uvijek je imao odvijač u ruci, rastavljao stvari i opet ih slagao - daljinske upravljače, radioapa¬rate, budilice, svjećice. Majstor svima u ulici. Noge su mu bile nejed¬nake, ali ruke su mu uvijek i zauvijek bile čvrste poput stijene.
Prilazi mi i skida kapu, stišće je objema rukama i počne je vrtjeti kao volan dok me zabrinuto promatra. Osloni se na desnu nogu i spus¬ti se. Savije lijevu nogu. Položaj u kojem se odmara.
- Jesi Ii... aaa... rekli su mi da... eh. - Lagano se nakašlje da pročisti grlo. - Rekli su mi da... - S mukom guta slinu, a njegove se guste, čupave obrve mršte i sakrivaju mu staklaste oči. - Izgubila si., izgubila si, aa...
Donja usna mi podrhtava.
Glas mu pukne kad ponovo zausti. - Izgubila si puno krvi, Joyce. Oni... - Jednom rukom pusti kapu i svojim kvrgavim prstom radi kružne pokrete dok se pokušava sjetiti. - Napravili su ti transfuziju te krvne stvarčice i sad si aa... sad si u redu što se krvi tiče.
Donja mi usna drhti i ruke mehanički dodiruju trbuh, koji nije toliko splasnuo, a da se ispod pokrivača ne bi nazirao obris. Pogledam ga s nadom, shvaćajući sada koliko još uvijek ne želim otpustiti, koli¬ku sam samu sebe uvjerila daje strašni događaj u rađaonici bila samo strašna noćna mora. Možda sam umislila muk svog djetešca koji je is¬punio prostoriju u tom posljednjem trenutku. Možda je plakalo, ali ga ja jednostavno nisam čula. Naravno daje to moguće - u tom trenutku me napuštala snaga i klonula sam - možda jednostavno nisam čula taj prvi mali čudesni udisaj života kojem su svi ostali svjedočili.
Tata tužno zatrese glavom. Ne, ja sam bila ta koja je vrištala.
Usna mi drhti jače, skače gore-dolje i ne mogu je zaustaviti. Ne mogu zaustaviti ni tijelo koje mi se strašno trese. Suze; navrle su, ali ne puštam ih. Ako sad počnem, znam da nikad neću prestati.
Ispuštam zvuk. Neobičan zvuk koji nikad prije nisam čula. Stenja¬nje, roktanje. Kombinaciju tog dvoga. Tata me uhvati za ruku i čvrsto je drži. Dodir njegove kože vrati me u prošlu večer, dok sam ležala na dnu stuba. Ne govori ništa. Ali što da se kaže? Ni sama ne znam.
Spavam na mahove. Probudim se i sjetim razgovora s liječnikom I pitam se je li to bio san. Izgubila si dijete, Joyce, učinili smo sve što smo mogli... transfuzije krvi... Tko treba pamtiti tako nešto? Nitko. |Ja ne.
Kad se ponovo probudim, zavjesa pokraj mene otvorena je. Troje male djece trči unaokolo, a njihov ih, pretpostavljam, otac poziva da stanu na jeziku koji ne prepoznajem. Njihova, pretpostavljam, majkaleži u krevetu. Izgleda umorno.
Pogledi nam se sretnu i nasmiješimose jedna drugoj.
Znam kako ti je, govori njezin tužni osmijeh, znam kako ti je.
Što ćemo? Uzvraća joj moj osmijeh.
Ne znam, govore njezine oči. Ne znam.
I loćemo li biti dobro?
Ona okrene glavu od mene, njezin smiješak nestane.
Tata im se obrati. - Odakle ste vi?
- Molim? - upita njezin muž.
Pitao sam odakle ste? - ponovi tata. - Vidim da niste odavde, tatin je glas veseo i ugodan. Ne misli ništa loše. Nikad ne misli ništa loše.
Mi smo iz Nigerije - odgovori čovjek.
Nigerije - uzvrati tata. - Gdje bi to bilo?
U Africi. - Čovjekov je ton također ugodan. Samo starac željan razgovora koji pokušava biti ljubazan, shvaća.
- A, u Africi. Nikad nisam bio tamo. Je li vruće tamo? Rekao bih da jest. Vruće nego ovdje. Rekao bih da čovjek može dobro pocrnjeti na suncu, ne da vam to treba - nasmije se. - Je li vam hladno ovdje?
- Hladno? - nasmiješi se Afrikanac.
- Da, znate - tata se obuhvati rukama i pravi se da drhti. - Hlad¬no?
- Da - čovjek se nasmije. - Ponekad.
- Mislio sam. I meni je, a ja sam odavde - objasni tata. - Hlad¬noća mi prodire do kosti. Ali ne volim ja previše ni vrućinu. Koža mi pocrveni, jednostavno izgori. Moja kći, Joyce, dobije smeđ ten. Ono je ona. - Pokaže na mene, a ja brzo zatvorim oči.
- Krasna kći - pristojno će čovjek.
- Ah, jest. - Uslijedi tišina dok me, pretpostavljam, promatraju.
- Prije nekoliko mjeseci bila je na jednom od onih španjolskih otoka i vratila se crna, doista jest. Ne tako crna kao vi, znate, ali dobila je lijepu boju. Međutim, ogulila se. Vi se vjerojatno ne gulite.
Čovjek se pristojno nasmije. Takav je tata. Nikad ne misli zlo ali cijelog života nije nikad bio izvan zemlje. Sputava ga strah od letenja. Ili bar tako tvrdi.
- Bilo kako bilo, nadam se da će vaša ljupka dama uskoro biti bo¬lje. Strašno je biti bolestan na godišnjem.
Na to otvorim oči.
- Dobro došla natrag, dušo. Baš sam razgovarao s tvojim dragim susjedima. - Doklacka se natrag do mene, s kapom u rukama. Osloni se na desnu nogu, spusti se, savije lijevu nogu. - Znaš da mislim da smo jedini Irci u ovoj bolnici. Sestra koja je maloprije bila ovdje iz Sing-a-songa je ili tako odnekle.
- Singapura, tata - smiješim se. 'i
- Tako je - podiže obrve. - Već si je upoznala, zar ne? Doduše, svi ti stranci govore engleski. Naravno, nije li to bolje nego da se na godišnjem odmoru moraš sporazumijevati onim jezikom znakovlja. - Odloži kapu na krevet i zavrti prstima.
- Tata - nasmiješim se - ti u životu nisi bio izvan zemlje.
- Zar nisam slušao dečke na klupskom druženju ponedjeljkom da govore o tome? Frank je putovao prošli tjedan u ono mjesto... - zatvo¬ri oči i napeto razmišlja - ono mjesto gdje prave čokoladu?
- Švicarska.
-Ne.
-Belgija.
Ne - kaže on iznervirano. - One male okruglice, onako hrskave iznutra. Sad ih ima i bijelih, ali ja više volim one originalne tamne. Malteserse? - smijem se, ali osjetim bol i prestanem, lako je. Bio je na Malteseru.
Malti, tata.
lako je. Bio je na Malti. - Utihne. - Prave li oni Malteserse?
Ne znam. Možda. 1 što se dogodilo Franku na Malti?
Zažmiri opet i razmisli. - Sad više ne znam što sam htio reći. Tišina. Mrzi to što se ne može sjetiti. Nekad se sjećao svega.
Jesi li dobio što na utrkama? - upitam.
Nešto sitno. Dovoljno za nekoliko rundi večeras na klupskom druženju ponedjeljkom.
Ali danas je utorak.
- Održava se u utorak zbog praznika - objasni i klacka se prema
drugoj strani kreveta kako bi sjeo.
Ne mogu se smijati. Previše me boli i čini se da je dio mog smisla za humor nestao zajedno s mojim djetetom.
- Ne smeta ti ako odem, je li, Joyce? Ostat ću ako želiš. Nije mi
Irsko, stvarno, nije to važno.
- Naravno da je važno. Dvadeset godina nisi propustio druženje
ponedjeljkom navečer.
Osim za praznike! - podigne grbavi prst, a oči mu zaplešu.
- Osim za praznike — nasmiješim se i uhvatim ga za prst.
Primi me za ruku - Ti si mi važnija od par piva i pjesme.
- Što bih ja bez tebe? - Oči mi se opet napune suzama.
- Bilo bi tebi sasvim dobro, dušo. Uostalom... - pogleda me oprez¬no - imaš Conora.
Pustim mu ruku i skrenem pogled. Sto ako više ne želim Conora?
- Pokušao sam ga nazvati sinoć ručnim telefonom, ali nije se javio. Ali možda sam krivo otipkao broj - doda brzo. - Na ručnim telefoni¬ma ima mnogo više brojeva.
- Mobitelima, tata — kažem rastreseno.
- A, da. Mobiteli. Stalno zove kad spavaš. Doći će kući čim dobije
kartu za avion. Vrlo je zabrinut.
- To je lijepo od njega. Onda se možemo baciti na to da idućih deset godina našeg bračnog života provedemo u pokušajima da nap¬ravimo dijete. - Baciti se na to. Zgodna mala razonoda koja će našoj vezi dati nekakav smisao.
- Nemoj tako, dušo...
Prvi je dan ostatka mog života, a ja nisam sigurna da želim biti ovdje. Znam da bih trebala biti nekome zahvalna za ovo, ali stvarno nemam volje za to. Umjesto toga, voljela bih da se nisu toliko trudili.









ŠEST


Gledam troje djece kako se igra na bolničkom podu, mali prsti i noži-
ce, bucmasti obrazi i pune usnice - lica roditelja jasno se prepoznaju na njihovim licima. Rastužim se i želudac mi se zgrči. Oči mi se pune suzama i moram odvratiti pogled.
Smijem li uzeti bobu grožđa? - Zacvrkuće tata. On je kao mali kanarinac na prečkici u kavezu pokraj mene.
Naravno da smiješ. Tata, trebao bi otići kući. Idi, pojedi nešto, treba ti snaga.
Uzme bananu. - Kalij - nasmiješi se i žustro zamaše rukama.
Većeras ću džogirati kući.
Kako si došao ovamo? - Odjednom shvatim da godinama nije bio u gradu. Sve mu je to postalo prebrzo, zgrade koje su odjednom nicale tamo gdje ih prije nije bilo, ulice u kojima se promet odvijao u suprotnom smjeru u odnosu na nekad. S velikom je tugom prodao auto, njegova slabovidnost postala je prevelika opasnost za njega i druge na cesti. Sedamdeset pet mu je godina, žena mu je mrtva deset godina. Sad ima svoju rutinu, zadovoljan time što ostaje u lokalnoj sredini, ćaska sa susjedima, ide u crkvu nedjeljom i srijedom, na klupsko druženje ponedjeljkom (osim ako je praznik, onda je utorkom), mesar utorkom, križaljke, zagonetke i TV-kvizovi tijekom dana, njegov vrt u sve preostalo vrijeme.
Dovezla me susjeda Fran. - Odloži bananu, još uvijek se smi¬jući u sebi na svoj štos s džogiranjem i ubaci još jednu bobu grožđa u usta. - Gotovo me ubila dva ili tri puta. Dovoljno da me uvjeri da ima Boga ako sam ikad i sumnjao. Tražio sam grožđe bez koštica, ovo nije bez koštica - namršti se. Rukama punim staračkih pjega odloži grozd natrag na ormarić uz krevet. Izvadi koštice iz usta i pogledom I niži koš za otpatke.
Vjeruješ li i sada u Boga, tata? - Ispalo je okrutnije nego što sam htjela, ali bijes je gotovo nepodnošljiv,
Vjerujem, Joyce. - Kao i obično, nije se uvrijedio. Stavi koštice u rupčić i vrati ga u džep. - Čudni su putevi Gospodnji, često ih ne možemo objasniti ni razumjeti, pomiriti se s njima niti ih podnijeti. Razumijem da sada sumnjaš u Njega - svi to činimo ponekad. Kad je tvoja majka umrla, ja... - utihne i kao i uvijek ne završi rečenicu, jer to je najdalje što će otići u nelojalnosti prema svome Bogu, najviše što će reći o gubitku svoje supruge. - Ali ovaj je put Bog uslišio sve moje molitve. Obratio je pozornost i čuo kako ga zazivam sinoć. Rekao mi je - tata tad prijeđe na jaki naglasak iz Cavana, naglasak koji je imao kao dijete prije nego što se kao tinejdžer preselio u Dublin - „Nema problema, Henry, čuo sam te jasno i glasno. Sve je pod kontrolom i zato se nemoj brinuti. Učinit ću ti to, nije nikakav problem." Spasio te. Ostavio je moju djevojčicu na životu i za to ću Mu zauvijek biti zahvalan, koliko god bili tužni zbog druge smrti.
Nemam što odgovoriti na to, ali se smekšam.
Privuče stolicu bliže mom krevetu i ona zaškripi po podu.
- I vjerujem u zagrobni život - doda malo tiše. - Doista. Vjeru¬jem u raj nebeski, gore u oblacima i u to da su svi koji su jednom bili ovdje sada, tamo gore. Uključujući i grješnike, jer Bog oprašta, to vjerujem.
- Svi? - Borim se sa suzama. Borim se da ne krenu. Ako počnem znam da nikad neću prestati. - Sto je s mojim djetešcem, tata? Je li moje djetešce tamo?
Izgleda kao da je pun bola. Nismo mnogo razgovarali o mojoj trudnoći. Rano je, svi smo bili zabrinuti, najviše on. Prije samo ne¬koliko dana malo smo se posvađali jer sam ga zamolila da spremi naš rezervni krevet u svoju garažu. Počela sam uređivati dječju sobu, vidi¬te... O Bože, dječja soba. Tek su izneseni rezervni krevet i drangulije. Kolijevka je već kupljena. Ljupka žuta boja na zidovima. Zlatičin san s bordurom s patkicama.
Još pet mjeseci. Neki bi ljudi, među njima i moj otac, rekli da je u četvrtom mjesecu preuranjeno pripremati dječju sobu, ali mi smo šest godina čekali dijete, ovo dijete. Nema tu ničeg preuranjenog.
- O, dušo, znaš da ne znam...
- Htjela sam ga nazvati Sean da je bio dečko - čujem sebe kako to konačno izgovaram naglas. Govorila sam te stvari u sebi cijeli dan, ponovo i ponovo i evo ih kako izlaze iz mene umjesto suza.
- O, Sean, to je lijepo ime.
- Grace, da je bila djevojčica. Po mami. To bi joj se svidjelo.
Na te mu se riječi ukoči čeljust i on skrene pogled. Netko tko ga ne poznaje, mislio bi da ga je to naljutilo. Ja znam da nije tako. Znam da mi to emocije koje mu se nakupljaju u čeljusti, kao u golemi rezervoar, sprema ih i zaključava dok ne dođe prijeka potreba, dok ne dođu oni rijetki trenuci kada suša u njemu sruši te zidove i emocije provale.
Iz nekog sam razloga mislila daje dečko. Ne znam zašto, samo sam to nekako osjećala. Možda sam bila u krivu. Htjela sam ga nazvati Sean - ponovim.
Tata kimne. - Tako je. Dobro ime.
Znala sam razgovarati s njim. Pjevati mu. Pitam se je li me čuo. Glas mi zvuči udaljen. Osjećam se kao da dozivam iz duplje drveta n kojoj se krijem.
Tišina je dok zamišljam budućnost koja se neće zbiti s malim za-mišljenim Seanom. O tome kako mu pjevam svaku večer, o kori na sljezovim kolačićima i prskanju za vrijeme kupanja. O nožicama koje šutaju i vožnji biciklom. O gradnji pješčanih dvoraca i o vatrenim provalama bijesa uzrokovanim nogometom. Ljutnja zbog propuštenog života , još gore - izgubljenog života, preplavi mi misli.
Pitam se je li uopće znao.
Znao što, dušo?
Što se događa. Što će propustiti. Je li mislio da ga šaljem od sebe? Nadam se da me ne krivi. Bila sam sve što je imao i.... stanem. Dosta je mučenja zasad. Osjećam da me samo sekunde dijele od vrištanja od takvog užasa da moram stati. Ako pustim suze sada, znam da nikad neću prestati.
- Gdje je on sada, tata? Kako možeš uopće umrijeti, ako se još nisi ni rodio?
- O, dušo. - Primi me ponovo za ruku i stisne je.
- Reci mi.
Ovaj put razmisli o tome. Dugo i pomno. Potapše me po glavi i sigurnim prstima makne pramenove s mog lica i zatakne mi ih za uši. Nije to činio otkad sam bila djevojčica.
- Mislim da je na nebu, dušo. Nema se tu što razmišljati – znam to Gore je s tvojom majkom, naravno da jest. Sjedi joj u krilu dok ona igra remi s Pauline, dovodi je na prosjački štap i blebeće. Gore je ona, nema sumnje. - Pogleda gore i zaprijeti prstom prema stropu.
- Dobro se brini za bebu Seana za nas, Gracie, jesi li čula? Pričat će mu o tebi, znaš, o tome kako si ti bila beba, o danu kad si napravila prve korake, o danu kad si dobila svoj prvi zub. Pričat će mu o tvom prvom danu u školi i tvom zadnjem danu u školi i o svakom danu iz¬među i on će znati sve o tebi, tako da kad ti prođeš kroz ta vrata gore, kao starica mnogo starija nego što sam ja sada, on će podići pogled s remija i reći: „A, evo je. Glavom i bradom. Moju mama." Odmah će znati.
Knedla u mom grlu, toliko velika da jedva gutam, priječi me da mu se zahvalim kako želim, ali možda on to vitli u mojim očima jer kima u znak shvaćanja, a onda se vrati televizoru dok |;i zurim kroz prozor u ništa.
- Imaju lijepu kapelicu ovdje, dušo. Možda hi trebala otići kad se osjetiš spremnom. Ne moraš ništa govoriti Neće li zamjeriti. Sjedi tamo i razmišljaj. Meni to pomaže.
Mislim daje to posljednje mjesto na svijetu na kojem želim biti.
- Lijepo je tamo - kaže tata čitajući mi misli. Gleda me i gotovo mogu čuti kako se moli za mene da skočim iz kreveta i zgrabim kru¬nicu koju je stavio pokraj mog kreveta.
- Zgrada je rokoko, znaš - kažem odjednom, a nemam pojma o čemu govorim.
- Sto to? - Tata namršti obrve i oči mu nestanu ispod njih, poput dva puža koja su se uvukla u kućicu. - Ova bolnica?
Duboko razmišljam. - O čemu smo razgovarali?
Zatim se on zamisli. - Maltesersima. Ne!
Šuti trenutak, a zatim počne odgovarati kao na brzometnom kvizu.
- Bananama! Ne. Raju! Ne. Kapelici! Razgovarali smo o kapelici.
- Izbaci osmijeh od milijun dolara, sretan jer se uspio sjetiti razgovora koji se odvijao prije manje od minute. Sad nastavi. - A onda si ti rekla da je zgrada klimava. Meni iskreno izgleda dobro. Malo je stara, na¬ravno, ali nema ništa lošeg u tome da si star i klimav. - Namigne mi.
- Kapela je izgrađena u rokoko stilu, nije klimava - ispravim ga, osjećajući se kao učiteljica. - Poznata je po raskošnoj štukaturi koja ukrašava stropove. Djelo je francuskog štukatera Barthelemyja Cramilliona.
- Stvarno, dušo? Kad je to on onda napravio? - Privuče stolicu bliže krevetu. Ništa mu nije draže od sceala .
- 1762. - Tako precizno. Tako nasumično. Tako prirodno. Tako neobjašnjivo što to znam.
- Tako davno? Nisam znao da je bolnica tada postojala.
- Sagrađena je 1757. - odgovorim i namrštim se. Kako to, zaboga, znam? Ali ne mogu se zaustaviti, kao da su mi usta na autopilot u, potpuno nepovezana s mozgom. - Projektirao ju je isti čovjek koji je radio Leinster House. Zvao se Richard Cassels. Jedan od najpoznati¬jih arhitekata tog vremena.
- Čuo sam za njega, nego da jesam - slaže tata. - Da si rekla Dick, odmah bih ga se sjetio. - Smijulji se.
- Sve je smislio Bartholomew Mosse - objašnjavam, a ne znam odakle dolaze riječi, ne znam odakle to znam. Odakle drugdje, ne znam. Kao osjećaj već viđenog — deja vu - te riječi, taj osjećaj mi je poznat, ali nisam ih čula ni izgovorila u ovoj bolnici. Mislim da možda izmišljam, ali negdje duboko u sebi znam da sam u pravu. Tijelo mi preplavi topao osjećaj.
- 1745. kupio je malo kazalište koje se zvalo The New Booth i pretvorio ga u prvu bolnicu s krevetima u Dublinu.
- Stajalo je ovdje, je li? Kazalište?
- Ne, bilo je u George’s Laneu. Ovo su bila samo polja. Ali s vre¬menom je bolnica postala premala pa je kupio polja koja su bila ovdje, savjetovao se s Richardom Casselsom i 1757. je kraljev namjesnik* * ot¬vorio novu bolnicu s krevetima, danas poznatu kao Rotunda. Osmog prosinca ako se točno sjećam.
Tata je zbunjen. - Nisam znao da te zanimaju takve stvari, Joyce. Odakle znaš sve to?
Namrštim se. Ni ja nisam znala da to znam. Odjednom me obuz¬me bijes i agresivno zatresem glavom.
- Hoću šišanje - dodam ljutito, otpuhujući pramenove s čela.
- Hoću van odavde.
- Dobro, dušo. - Tatin je glas tih. - Još malo.

SEDAM
Idi na šišanje! Justin otpuhuje pramen s očiju i nezadovoljno pilji u svoj odraz u ogledalu.
Sve dok nije ugledao sebe, bio je pakirao torbu za povratak u Lon¬don i zviždao veselu melodiju nedavno razvedenog čovjeka koji je up¬ravo poševio prvu ženu nakon svoje supruge. Dobro, drugu te godine, ali prvu koje se mogao prisjetiti s barem malom dozom ponosa. Sad, dok stoji pred velikim ogledalom, zviždanje mu zastaje, a slika njega kao Fabija* sramotno nestane pred stvarnošću. Uspravlja se, uvlači obraze i napinje mišiće, zakune se da će sada kad se oblak razvoda razišao, vratiti tijelo u formu. S četrdeset tri godine naočit je, zna on to, ali o tome ne razmišlja s arogancijom. O svojem izgledu sudi istom logikom kojom se služi pri kušanju finog vina. Grožđe je jednostavno raslo na pravom mjestu, u pravim uvjetima. Određena doza brige i ljubavi pomiješana s kasnijim trenucima u kojima je potpuno izgažen i iscijeđen. Ima zdrav razum koji mu omogućuje da shvaća daje rođen s dobrim genima i proporcionalnim, pravilnim crtama lica. Ne treba ga zbog toga ni hvaliti ni kriviti, kao što ni manje privlačnu osobu ne bi trebalo gledati s bijesom i podsmijehom koji potiču opsjednuti me¬diji. To je jednostavno tako.
Sa svojih sto osamdeset centimetara visok je, ramena su mu širo¬ka, kosa još gusta i kestenjasto smeđa, mada sijedi sa strane. To mu ne smeta, ima sijede još od svojih dvadesetih i oduvijek smatra da mu daju otmjen izgled. Iako su postojali neki, uplašeni samom prirodom života, koji su na njegove crno-bijele zaliske gledali kao na trn koji će probušiti mjehur njihovih lažnih života svaki put kad je bio u njihovoj prisutnosti. Napadali bi ga, pognuti i grbavi, izgledali su kao skitnice
*Fabio Lanzoni, talijanski fotomodel

crnih zubi iz šesnaestog stoljeća i nutkali ga bojom za kosu kao da su karafe s dragocjenom vodom s izvora vječnog života.
Za Justina su kretanje dalje i promjena ono što očekuje. Ne voli oklijevati, zaglibiti u životu, iako nije očekivao da će se baš ta njegova filozofija u pogledu starenja i sijeđenja odnositi na njegov brak. Jenni¬fer ga je ostavila prije dvije godine da razmišlja o tome, iako ne samo o tome, već i iz mnogo drugih razloga. Toliko njih, ustvari, da bi volio da je uzeo olovku i notes i zabilježio ih dok je urlala na njega u svojoj tiradi mržnje. U prvim mračnim usamljenim noćima koje su slijedile, Justin je držao bocu boje za kosu u ruci i pitao se bi li ispravio stvari kad bi odustao od svoje inače besprijekorne filozofije. Bi li se ujutro probudio i Jennifer bi bila u njihovu krevetu; bi li zacijelio mali ožiljak na njegovoj bradi na mjestu gdje ga je udario vjenčani prsten; bi li popis stvari koje ona toliko mrzi u vezi s njim postao upravo popis stvari koje voli? Tad se otrijeznio i izlio boju u sudoper u kuhinji u unajmljenom stanu, zacrnivši nehrđajući čelik koji mu je svaki dan služio kao podsjetnik na odluku da ostane čvrsto usidren u stvarnosti, sve dok se nije preselio u London kako bi bio bliže kćeri, na zgražanje svoje bivše supruge.
Kroz dlake dugog pramena koji mu visi pred očima, ugleda viziju čovjeka kojeg očekuje vidjeti. Mršavijeg, mlađeg, možda s nešto manje bora oko očiju. Nedostaci, poput sve šireg struka, dijelom su krivica godina, a dijelom njegova vlastita jer je utjehu za vrijeme razvoda potražio u pivu i naručivanju iz restorana umjesto u šetnjama ili pov¬remenom džogiranju.
Pred očima mu opetovano lete događaji od prethodne večeri i vuku mu pogled na krevet, na kojem su se on i Sarah napokon imali priliku intimnije upoznati. Cijeli se dan definitivno osjećao kao faca na kampusu i zamalo je prekinuo svoje predavanje o nizozemskom i flamanskom slikarstvu kako bi iznio detalje svoje izvedbe prethodne noći. Predavanje studentima prve godine usred Tjedna prnja , samo tri četvrtine njih se pojavilo nakon sinoćnjeg tuluma s pjenom. Bio je siguran da oni koji su došli ne bi ni primijetili da se upusti u detaljnu analizu svog umijeća vođenja ljubavi. Nije ipak iskušao svoju pretpos¬tavku.
Tjedan krvi za život gotov je, na Justinovo olakšanje i Sarah se vra¬tila s fakulteta natrag u svoju bazu. Po povratku u Dublin ovaj mjesec slučajno je naletio na nju u baru, u koji je slučajno znao da izlazi, i tako je krenulo. Nije bio siguran hoće li je opet vidjeti iako je u unut¬rašnjem džepu sakoa za svaku sigurnost imao njezin broj.
Mora priznati da, iako je prošla večer bila uistinu ugodna — neko¬liko boca Chateau Oliviera previše, za koji je sve do prošle noći uvijek smatrao da razočarava unatoč idealnom položaju u Bordeauxu, u živahnom baru u Greenu , nakon čega je slijedio put do njegove ho¬telske sobe - ima osjećaj daje podosta nedostajalo u njegovu uspjehu. Uzeo je malo tekuće hrabrosti iz hotelskog minibara prije nego što ju je otišao vidjeti i do trenutka kad je stigao, nije bio sposoban za ozbi¬ljan razgovor, odnosno, nije bio sposoban za razgovor - O za ime Isu¬sovo, Justine, kojeg muškarca znaš da mu je stalo do prokletog razgovora? Ali iako je završila u njegovu krevetu, on osjeća da je Sari bilo stalo do razgovora. Osjeća da je možda bilo stvari koje mu je željela reći i možda ih je i rekla dok je on gledao te tužne plave oči kako prodiru u njegove i njezine usne nalik na ružine pupoljke kako se otvaraju i zatvaraju, ali mu viski Jameson nije dopuštao da čuje, nego je umjesto toga u glavi pjevao preko njezinih riječi kao bezobrazno dijete.
Završivši drugi seminar u dva mjeseca, Justin ubaci svoju odjeću u torbu, sretan što može vrata svoje bijedne pljesnive sobe zatvoriti za sobom. Petak popodne, vrijeme da odleti natrag u London. Natrag svojoj kćeri, svom mlađem bratu Alu i šogorici Doris koji su došli u posjet iz Chicaga. Napusti hotel, zakorači van na kaldrmu pokrajnjih ulica Temple Bara i uđe u taksi koji ga je čekao.
- Na aerodrom, molim vas.
- Ovdje ste na odmoru? - pita taksist odmah.
- Ne. - Justin pogleda kroz prozor u nadi da je time razgovor završen.
- Poslom? - Vozač pali motor.
-Da.
- Gdje radite?
- Na koledžu.
- Kojem?
Justin uzdahne. - Trinityju.
- Vi ste domar? - Zelene oči mu veselo namignu u retrovizoru.
Ja sam predavač na kolegiju Umjetnost i arhitektura - kaže on
defenzivno, prekriživši ruke i otpuhnuvši pramen koji mu visi preko očiju.
- Arhitektura, ha? Ja sam nekad bio građevinac.
Justin ne odgovara i nada se da će razgovor tako i završiti.
- Onda, kamo ćete? Na odmor?
-Ne.
- Sto onda?
- Živim u Londonu. - A moj broj socijalnog osiguranja u SAD-u je...
- A radite ovdje?
-Da.
- Kako to?
- Zato što sam ovdje gost-pređavač. Bivši kolega pozvao me da držim seminar jednom na mjesec.
- Ah. - Vozač mu se nasmiješi u retrovizoru kao da ga je pokušao prevariti. - A što radite u Londonu? - Gleda ga ispitivački.
Serijski sam ubojica koji vreba znatiželjne taksiste.
- Puno različitih stvari. - Justin uzdahne i popusti jer vozač očekuje još. - Urednik sam Art and Architectural Reviewa, jedine stvar¬no međunarodne publikacije o umjetnosti i arhitekturi - kaže ponos¬no. - Osnovao sam ga prije deset godina i još uvijek nemamo premca. Najprodavaniji je časopis svoje vrste. - Dvadeset tisuća pretplatnika, lažljivče.
Bez reakcije.
- Uz to sam i kustos.
Vozač se trgne. - Morate dirati mrtvace?
Justin napravi zbunjeno lice. - Sto? Ne. - Zatim nepotrebno doda - Uz to sam i redovit gost u BBC-jevoj emisiji o umjetnosti i kulturi.
Dva puta u pet godina nije baš dovoljno da kažeš redovito, Justine. Ah, daj začepi.
Vozač prouči Justina u retrovizoru. - Na televiziji ste? - Oči mu se suze. - Ne prepoznajem vas.
- Dobro, a gledate li emisiju?
-Ne.
E, pa onda.
Justin zakoluta očima. Skida sako odijela, otkopča još jedno dug¬me na košulji i
spusti prozor. Kosa mu se lijepi za čelo. Još uvijek.
Prošlo je nekoliko tjedana, a on još uvijek nije bio kod frizera. Otpu¬huje pramen s očiju. Zaustave se na crvenom svjetlu i Justin pogleda nalijevo. Frizerski salon.
- Hej, možete li zaustaviti s lijeve strane na samo nekoliko minuta?
-Gledaj, Conore, ne brini se zbog toga. Prestani se ispričavati
- kažem umorno na telefon. Iscrpljuje me. Umara me svaka riječ s nji¬me. - Tata je ovdje sada sa mnom i uzet ćemo zajedno taksi do kuće iako sam sasvim sposobna sama sjediti u autu.
Tata mi pridržava vrata i ja uđem u taksi ispred bolnice. Konačno idem kući, ali ne osjećam olakšanje kakvom sam se nadala. Osjećam samo grozu. Grozim se sretati ljude koje poznajem i morati objašnja¬vati što se dogodilo, ponovo i ponovo. Grozim se ulaska u svoju kuću i suočavanja s napola uređenom dječjom sobom. Grozim se toga što ću se morati riješiti dječje sobe, morati je zamijeniti rezervnim krevetom i napuniti ormare vlastitim viškom cipela i torbica koje nikad neću nositi. Kao daje spavaća soba samo za njih, zamjena za dijete. Grozim se što ću morati na posao umjesto da odem na porodiljski kako sam planirala. Grozim se vidjeti Conora. Grozim se povratka u brak bez ljubavi i bez djeteta koje bi nas zaokupilo. Grozim se proživjeti svaki dan do kraja života s Conorom koji mi tupi na slušalicu o tome kako želi biti ovdje za mene kad se čini da je to što sam mu rekla da ne do¬lazi kući, u proteklih nekoliko dana postala moja mantra. Znam da bi bilo logično da želim da moj muž dojuri kući k meni - zapravo, da moj muž želi dojuriti kući k meni - ali u našem braku ima previše „ali” i ovaj incident nije redovita normalna pojava. Zaslužuje nesvakidašnje ponašanje. Čini mi se da je pogrešno ponašati se na ispravan način, odraslo, jer ne želim nikog pokraj sebe. Testirali su me i ispitivali psi¬hološki i fizički. Želim biti sama da mogu žalovati. Želim sažalijevati samu sebe bez suosjećajnih riječi i medicinskih objašnjenja. Želim biti nelogična, sažalijevati se, propitivati se, biti ogorčena i izgubljena još samo nekoliko dana, molim te, svijete, i želim to raditi sama.
Mada to nije neobično za naš brak.
Conor je inženjer. Odlazi u inozemstvo raditi na nekoliko mjese¬ci da bi se vraćao na mjesec dana i zatim opet odlazio. Toliko sam se bila navikla na svoje vlastito društvo i rutinu da bih prvi tjedan kad hi se vratio bila razdražljiva i željela da ode natrag. To se, naravno, s vremenom promijenilo. Sad se razdražljivost protegne na cijeli mjesec koji provede kod kuće. I postalo je vrlo očito da se ne osjećam tako samo ja.
Kad je Conor prihvatio taj posao prije tolikih godina, bilo nam je teško što smo tako dugo razdvojeni. Posjećivala sam ga kad god sam mogla, ali je bilo teško toliko izostajati s posla. Posjeti su postajali kraći, rjeđi, a zatim su prestali.
Uvijek sam mislila da naš brak može preživjeti sve ako se oboje trudimo. Ali onda sam shvatila da se moram potruditi truditi. Kopala sam kroz uvijek nove slojeve zamršenosti koje smo stvarali tijekom godina da bih došla do početka veze. Sto je to, pitala sam se, što smo tada imali, a što bismo mogli oživjeti. Sto je bilo ono što je moglo dvo¬je ljudi natjerati da požele obećati jedno drugome da će svaki dan do kraja života provesti zajedno. Ah, pronašla sam. Bilo je to nešto što se zove ljubav. Mala, jednostavna riječ. Kad bar ne bi bila tako važna, naš bi brak bio bez mane.
Misli su mi često lutale dok sam ležala u onom bolničkom krevetu. Ponekad bi zastale u lutanju, kao kad uđete u sobu i zaboravite zašto ste ušli. Stajale su zatečeno. U tim trenucima mozak bi mi obamro i dok sam buljila u ružičaste zidove, nisam razmišljala ni o čemu dru¬gom osim o tome da buljim u ružičaste zidove.
Mozak bi mi skakao između obamrlosti i prejakih osjećaja, ali jednom prilikom dok su mi misli odlutale daleko, kopala sam duboko kako bih pronašla uspomenu na doba kad mi je bilo šest godina i imala sam omiljeni servis za čaj koji mi je darovala baka Betty. Držala ga je kod sebe da se mogu igrati s njime kad bih dolazila subotom. Popodnevima dok je moja baka „pila čaj” s prijateljicama, ja bih se obukla u jednu od lijepih haljinica moje majke dok je bila dijete i pila bih popodnevni čaj s Tetom Jem i mom, mačkom.
Haljine mi nikad nisu dobro pristajale, ali sam ih svejedno nosila, a Teta Jemima i ja nikad nismo zavoljele čaj, ali smo obje bile dovoljno pristojne da se pravimo dok moji roditelji ne bi navečer došli po mene. Ispričala sam tu priču Conoru prije nekoliko godina i on se smijao, ne shvativši poentu.
Lako ju je ne shvatiti - neću ga kriviti zbog toga - ali ono što je moj mozak vikao na njega da shvati jest da sam sve više shvaćala da se ljudi nikad doista ne umore od igranja i kostimiranja, bez obzira na to koliko godina prošlo. Naše su laži sada samo profinjenije; naše riječi prijevare elokventnije. Od kauboja i Indijanaca, doktora i medicinskih sestara, do muža i žene, nikad se ne prestajemo pretvarati. Sjedeći po¬kraj tate u taksiju, slušajući Conora s druge strane telefona, shvatila sam da sam se prestala pretvarati.
- Gdje je Conor? - upita tata čim sam prekinula vezu.

Otkopča gornje dugme na košulji i olabavi kravatu. Oblači košulju i kravatu svaki put kad ide iz kuće, nikad ne zaboravlja kapu. Potraži ručku na vratima auta da spusti prozor.
- Elektronički je, tata. Tamo je dugme. Još je u Japanu. Doći će kući za nekoliko dana.
- Mislio sam da će se vratiti jučer. - Spusti prozor do kraja i vjetar ga gotovo otpuše. Kapa mu padne s glave, a onih nekoliko dlaka na glavi nakostriješi se. Stavi kapu natrag na glavu i baci se u mini bitku s dugmetom prije nego što shvati kako da ostavi prozor malo otvoren pri vrhu kako bi zrak ušao u zagušljivi taksi.
- Ha! Jesam te - smiješi se pobjedonosno, prijeteći prozoru ša¬kom.
Čekam s odgovorom dok se ne prestane boriti s prozorom. - Rekla sam mu da ne dolazi.
- Kome si rekla što, dušo?
- Conoru. Pitao si me za Conora, tata.
- Ah, tako je, jesam. Dolazi uskoro, je li?
Kimnem.
Dan je vruć i otpuhujem pramen s ljepljiva čela. Osjećam kako mi se kosa lijepi za vlažni vrat. Odjednom osjetim kao da mi je teška i masna na glavi. Smeđa i slaba, povlači me prema dolje i opet dobijem strašnu želju da je obrijem. Uzvrpoljim se uzrujano, a tata, osjetivši to opet, zna da je najbolje da ne govori ništa. Radim to cijeli tjedan: obuzme me nepojmljiv bijes, tako da poželim šakama razvaliti zidove i izudarati medicinske sestre. Onda postanem plačljiva i osjećam u sebi takav gubitak kao da nikad više neću biti ispunjena. Više volim bijes. Bijes je bolji. Bijes je vruć i ispunjavajuć i daje mi nešto za što se mogu uhvatiti.
Stanemo na semaforu i ja pogledam lijevo od sebe. Frizerski sa¬lon.
- Zaustavite ovdje, molim.
- Što to radiš, Joyce?
- Pričekaj u autu, tata. Vratit ću se za deset minuta. Samo ću se na brzinu ošišati. Ne mogu to više podnijeti.
Tata pogleda salon, a zatim taksista i obojica znaju da im je bolje da ništa ne govore. Taksi ispred nas upali žmigavac i također stane uz rub ceste. Mi stanemo iza njega.
Čovjek ispred nas izađe iz auta i ja se zaustavim s jednom no¬gom izvan auta da ga pogledam. Izgleda mi poznat i mislim da ga znam. On stane i pogleda me. Neko vrijeme gledamo jedno u drugo. Proučavamo jedno drugome lice. On se počeše po lijevoj ruci; nešto što mi predugo zadrži pozornost. Trenutak je neobičan i prođu me trnci. Zadnje što želim jest sresti nekoga koga poznajem i brzo pogle¬dam u stranu.
I on odvrati pogled od mene i počne hodati.
- Što to radiš? - upita tata preglasno, i ja konačno izađem iz auta.
Idem prema frizerskom salonu i postane jasno da smo krenuli na isto mjesto. Hod mi postane mehaničan, čudan, smeten. Nešto u vezi s njim me ometa. Čini me nemirnom. Možda je to mogućnost da ću morati nekome reći da neće biti djetešca. Da, mjesec dana nepresta¬nih razgovora o djetetu, a od djeteta neće biti ništa. Žao mi je, ljudi. Osjećam se krivom zbog toga, kao da sam prevarila svoje prijatelje i obitelj. Najduže zafrkavanje ikad. Dijete kojeg neće biti. Srce mi se stisne na samu pomisao.
On otvara vrata salona i smiješi se. Zgodan je. Lijepog tena. Vi¬sok. Plećat. Atletski građen. Savršen. Rumeni li se on to? Sigurno ga poznajem.
- Hvala vam - kažem.
- Nema na čemu.
Oboje zastanemo, gledamo jedno drugo, zatim dva ista taksija koji nas čekaju uz pločnik pa opet jedno drugo. Čini mi se da će reći još nešto, ali ja brzo skrenem pogled i uđem.
Salon je prazan i dvoje zaposlenika sjedi i čavrlja. Obojica su muš¬karci; jedan ima fudbalerku, drugi je zblajhana plavuša. Ugledaju nas i skoče.
- Kojeg želite? - kaže Amerikanac kutom usana.
- Plavog - smiješim se.
- Fudbalerku dakle - kaže on.
Zinem u čudu, ali se nasmijem.
- Zdravo, dušice. - Prilazi nam čovjek s fudbalerkom. - Kako vam mogu pomoći? - Gleda malo Amerikanca malo mene. - Tko želi novu frizuru danas?
- Pa, oboje, pretpostavljam, je li tako? - Amerikanac me pogleda i ja kimnem.
- O, ispričavam se, mislio sam da ste zajedno.
Shvatim da stojimo toliko blizu da nam se bedra gotovo dodiruju. Oboje pogledamo dolje prema svojim bedrima, zatim gore gdje nam se pogledi susretnu i onda oboje uzmaknemo korak u suprotnom smjeru.
- Vas biste se dvoje trebali okušati u sinkroniziranom plivanju smije se frizer, ali mu šala propadne jer ne reagiramo. Ashley, li uzmi ljupku damu. Dođite sa mnom. - Povede svog klijenta do stolice. Dok ga je odvodio, Amerikanac napravi grimasu prema meni i ja se opet nasmijem.
- Dobro, htio bih da je samo skratite jedno pet centimetara, mo¬lim vas - kaže Amerikanac. - Zadnji put kad sam bio na šišanju odre¬zali su mi jedno četrdeset. Molim vas, samo pet centimetara - naglasi.
- Vani me čeka taksi da me odveze na aerodrom, pa budite što brži možete, molim vas.
Njegov se frizer nasmije. - Naravno, nema problema. Vraćate se u Ameriku?
Čovjek prevrne očima. - Ne, ne vraćam se u Ameriku, ne idem na odmor i neću se ni s kim naći u dolaznoj dvorani. Samo ću sjesti na let. Otići. Odavde. Vi Irci postavljate puno pitanja.
- Zar?
- Da...- Zastane i pogleda frizera iskosa.
- Jesam vas - frizer se smiješi i pokazuje škarama prema njemu.
- Jeste. - Zaškrguta zubima. - Dobro ste me.
Glasno se zahihotam i on me odmah pogleda. Čini se malo zbu¬njen. Možda se doista poznajemo. Možda radi s Conorom. Možda sam išla u školu s njim. Ili na fakultet. Možda se bavi nekretninama i radila sam s njime. Nemoguće; on je Amerikanac. Možda sam mu pokazivala neku nekretninu. Možda je slavan i ja ne bih trebala buljiti. Postane mi neugodno i opet se brzo okrenem na drugu stranu.
Moj me frizer omota crnim ogrtačem i ja u ogledalu kradom još jednom pogledam čovjeka pokraj mene. Gleda me. Odvraćam pogled, a onda ga vraćam na njega. On odvraća pogled. I tako naš teniski meč pogledima traje tijekom cijelog boravka u salonu.
Onda, što ćete vi, gospođo?
Skidajte sve - kažem, i pokušam izbjeći svoj odraz, ali osjećam kako mi hladne ruke na mojim vrućim obrazima podižu glavu i prisi¬ljena sam gledati se u lice. Nešto uznemiruje u tome da ste prisiljeni gledati se kad se niste voljni pomiriti s nečim. Nešto sirovo i stvarno od čega ne možete pobjeći. Možete si sve vrijeme lagati, svojem umu i u svojem umu, ali kad se pogledate u oči, e pa, znate da lažete. Ja ni¬sam dobro. Nisam to krila od sebe i ta me istina gledala u lice. Obrazi su mi upali, mali crni kolutovi pod očima, crvene linije kao od olovke za oči još bride od mojih noćnih suza. Ali osim toga, još uvijek ličim na sebe. Unatoč toj golemoj promjeni u mom životu, izgledam posve jednako. Umorna, ali to sam ja. Ne znam što sam očekivala. Potpuno promijenjenu ženu, nekog koga bi ljudi pogledali i odmah znali da je prošao traumatično iskustvo. No, ogledalo mi je reklo ovo: ne možeš doznati sve samo gledanjem. Samo gledanjem nikad ne možeš znati.
Visoka sam sto šezdeset pet centimetara, imam srednje dugu kosu, do ramena. Boja moje kose na pola je puta između plave i smeđe. Srednja sam vrsta osobe. Nisam debela ni mršava; vježbam dva puta tjedno, malo džogiram, malo hodam, malo plivam. Ništa previše, niš¬ta nedovoljno. Nisam ničim opsjednuta, ni o čemu ovisna. Nisam ni ekstrovertirana ni stidljiva, već malo od oboje, ovisno o raspoloženju, ovisno o prilici. Nikad ni u čemu ne pretjerujem i uživam u većini stvari koje radim. Rijetko mi je dosadno i rijetko jadikujem. Kad pi¬jem, nacvrcam se, ali se nikad ne srušim ili povratim. Moj mi se posao sviđa, što ne znači da ga volim. Zgodna sam, ne prekrasna, ne ružna; ne očekujem previše, nikad nisam previše razočarana. Nikad nisam ni ushićena ni potuljena, jednostavno u skladnoj ravnoteži. Sa mnom je sve u redu. Nisam ništa spektakularno, ali sam ipak katkad nešto posebno. Pogledam u ogledalo i vidim jednu prosječnu osobu. Malo umornu, pomalo tužnu, ali ne raspada se. Pogledam čovjeka pokraj sebe i vidim to isto.
- Oprostite? - frizer me prekine u razmišljanju. - Želite skinuti sve? Jeste li sigurni? Imate tako zdravu kosu. - Prolazi prstima kroz nju. - Je li to vaša prirodna boja?
- Da, prije sam stavljala malo boje, ali sam prestala zbog...- htjela sam reći ,,bebe“. Oči mi se pune suzama i ja spuštam pogled, ali on misli da kimam prema svom stomaku, koji je skriven pod ogrtačem.
- Zbog čega ste prestali? - pita.
I dalje gledam u svoja stopala, praveći se da nešto radim nogom. Čudan vrpoljeći manevar. Ne mogu se sjetiti što da mu kažem pa se pravim da ga nisam čula. - Ha?
- Govorili ste da ste prestali zbog nečega?
- Oh, mm... - Ne plači. Ne plači. Ako sad počneš, nećeš nikad prestati. - Ah, ne znam - promrmljam i sagnem se da bih se igrala torbicom koja je na podu. Proći će, proći će. Jednog će dana sve to proći, Joyce. - Kemikalija. Prestala sam zbog kemikalija.
- Dobro, ovako će to izgledati - uzima moju kosu i veže je stra¬ga. - Sto kažete na frizuru Meg Ryan u Francuskom poljupcu? Izvuče dlake u svim smjerovima pa izgledam kao da sam gurnula prste u električnu utičnicu. - To je seksi, neuredni, tek probuđeni look. Ili možemo napraviti ovo. - Nastavlja se igrati mojom kosom.
- Možemo li požuriti? I mene vani čeka taksi. - Gledam kroz prozor. Tata razgovara s taksistom. Obojica se smiju i ja se malo opus¬tim.
- Doobro. Ovakve se stvari ne bi trebalo raditi na brzinu. Imate puno kose.
- U redu je. Dajem vam dozvolu da požurite. Samo sve odrežite.
- Opet gledam prema autu.
- Pa, moramo vam ostaviti bar nekoliko centimetara, draga. - Us¬mjeri moje lice natrag prema ogledalu. - Ne želimo izgled Sigourney Weaver u Alienu, zar ne? Vojnikinjama Jane nije dozvoljeno u ovaj salon. Napravit ćemo vam pramenove sa strane, vrlo profinjeno, vrlo moderno. Dobro će vam stajati, mislim, istaknut će vam visoke jago¬dice. Sto mislite?
Briga me za jagodice. Želim da odreže sve.
- Zapravo, što kažete da samo napravimo ovo? - Uzmem mu ška¬re iz ruku, odrežem svoj rep i onda mu ih oboje dodam u ruke.
On zgranuto uzdahne. Ali to zazvuči više kao pištanje. - A mogli bismo napraviti i to. Aa... bob-frizuru.
Amerikanac zine na prizor mog frizera s velikim škarama i dvade¬set pet centimetara kose koja mu visi u ruci. Okrene se svome i zgrabi škare prije nego što ovaj uspije ponovo zarezati. - Da niste - pokazuje prstom - to učinili meni!
Fudbalerka uzdahne i zakoluta očima. - Ne, naravno da neću, gospodine.
Amerikanac se opet počne češati po lijevoj ruci. - Sigurno me nešto ugrizlo. - Pokušava zasukati rukav košulje, a ja se meškoljim u stolici kako bih bolje vidjela njegovu ruku.
- Možete li, molim, biti mirni?
- Možete li, molim, biti mirni?
Frizeri progovore savršeno jednoglasno. Pogledaju se i nasmiju.
- Nešto je čudno u zraku danas - komentira jedan od njih, a Ame¬rikanac i ja se pogledamo. Čudno, doista.
- Gledajte prema ogledalu, molim vas, gospodine. - On odvrati pogled.
Moj frizer podmeće prst pod moju bradu i okreće mi lice natrag prema sredini. Pruži mi moj rep.
- Suvenir.
- Ne želim ga. - Odbijam uzeti svoju kosu u ruke. Svaki centime¬tar te kose je iz trenutka koji je sada nestao. Misli, želje, nade, žudnje, snovi kojih više nema. Želim nov početak. Novu kosu.
Počne oblikovati frizuru i kako koji pramen pada, promatram kako klizi prema tlu. Glava mi se čini laganija.
Kosa koja je narasla na dan kad smo kupili kolijevku. Cak.
Kosa koja je narasla na dan kad smo odabrali boje za zidove dječje sobe, bočice, partihle i bodije. Sve kupljeno prerano, ali toliko smo se veselili... Cak.
Kosa koja je rasla na dan kad smo se odlučili za imena. Cak.
Kosa koja je rasla na dan kad smo rekli prijateljima i obitelji. Cak.
Dan prvog ultrazvuka. Dan kada sam otkrila da sam trudna. Dan kad je moje dijete začeto. Cak. Cak. Cak.
One bolnije nedavne uspomene ostat će uz korijen još neko vri¬jeme. Morat ću pričekati da narastu prije nego što se budem mogla i njih riješiti i tada će svaki trag nestati i moći ću krenuti dalje.
Stignem do blagajne baš kad Amerikanac plaća svoje šišanje.
- Dobro vam stoji - prokomentira, proučavajući me.
Smeteno krenem zataknuti kosu iza uha, ali je nema. Osjećam se
laganije, ošamućeno, oduševljena nepromišljenošću, omamljena odu-ševljenjem.
- I vaša vama.
- Hvala vam.
Otvara mi vrata.
Hvala vam. - Izlazim.
- Izrazito ste pristojni - kaže mi.
- Hvala vam - nasmiješim se. - I vi ste.
- Hvala vam - kimne.
Nasmijemo se. Oboje gledamo prema našim taksijima koji stoje i čekaju i znatiželjno se pogledamo. On mi se nasmiješi.
- Prvi taksi ili drugi taksi? - upita.
- Za mene?
Kimne. - Moj vozač ne želi prestati pričati.
Proučim oba taksija, vidim tatu u drugom, kako se naginje na¬prijed i razgovara s vozačem.
- Prvi. Moj tata ne želi prestati pričati.
Proučava drugi taksi u kojem je tata sada prislonio lice uz prozor i gleda u mene kao da sam utvara.
- Drugi taksi, znači - kaže Amerikanac i ode do svog taksija, pog¬ledavši dvaput natrag.
- Hej! - prosvjedujem i promatram ga zaneseno.
Odlebdim do svog taksija i oboje zatvorimo vrata u istom trenut¬ku. Taksist i tata me gledaju kao da su vidjeli duha.
- Što je? - Srce mi divljački lupa. - Sto se dogodilo? Recite mi?
- Tvoja kosa - kaže tata jednostavno, s prestravljenim izrazom lica. - Izgledaš kao dečko.
OSAM
Kako se taksi približava mom domu u Phisborou, želudac mi je u sve jačem grču.
- Baš je čudno što je čovjek ispred nas također ostavio taksi da ga čeka, nije li, Gracie?
- Joyce. I jest - odgovorim, dok mi noga poskakuje od nervoze.
- To sad ljudi rade kad idu na sisanje?
- Sto to, tata?
- Ostave taksije da ih čekaju vani.
- Ne znam.
Primakne stražnjicu rubu sjedišta i privuče se bliže taksistu. - Reci, Jack, to sad ljudi rade kad idu kod brijača?
- Što to?
- Ostavljaju taksije da ih čekaju vani?
- Nikad prije me to nitko nije tražio - odgovori pristojno vozač.
Zadovoljan, tata sjedne natrag. - To sam i mislio, Gracie.
- Joyce - prasnem.
-Joyce. To je slučajnost. A znaš što kažu o slučajnostima.
- Da. - Skrenemo u moju ulicu i želudac mi skoči.
- Kažu da slučajnosti ne postoje - završi tata, iako sam već rekla „da”. - Doista ne - kaže sam sebi. - Ne postoje. Eno Patricka - mah¬ne. - Nadam se da neće mahnuti natrag. - Promatra svog prijatelja s klupskog druženja ponedjeljkom koji objema rukama drži svoju hoda- licu. - I David je vani sa psom. - Mahne opet iako je David zastao da pusti psa kakati i gleda na suprotnu stranu. Imam osjećaj da se tata osjeća prilično važno u taksiju. Rijetko se vozi njime, jer je to prevelik trošak, a i kamo god treba otići, može i pješke ili kratkom vožnjom autobusom.
- Dome, slatki dome - objavi. - Koliko ti dugujem, Jack? - Nagne se opet naprijed. Izvadi dvije novčanice od pet cura iz džepa.
- Loše vijesti, bojim se... dvadeset eura, molim vas.
- Što? - tata podigne pogled šokirano.
-Ja ću platiti, tata, spremi novac. - Dam vozaču dvadeset pet i ka¬žem mu da zadrži ostatak. Tata me gleda kao da sam mu uzela kriglu piva iz ruke i izlila je u slivnik.
Conor i ja živimo u Phisborou u kući u nizu od crvene cigle otkad smo se vjenčali prije deset godina. Kuće su izgrađene četrdesetih i ti¬jekom godina mnogo smo ulagali u njezinu modernizaciju. Konačno je onakva kakvu želimo, ili je bila do ovog tjedna. Crna ograda zatvara mali vrt ispred kuće kojim dominiraju ružini grmovi koje je posadila moja majka. Tata živi u identičnoj kući dvije ulice dalje, kući u kojoj sam odrasla, iako nikad ne prestanemo odrastati, stalno učimo i kad se vraćam u nju, vraćam se u mladost.
Ulazna vrata u moju kuću otvore se baš kad se taksi odveze. Tatina susjeda Fran smiješi mi se s mojih vlastitih ulaznih vrata. Promatra nas nespretno, bježeći od toga da joj se pogled susretne s mojim svaki put kad pogleda u mom smjeru. Morat ću se naviknuti na to.
- Oh, tvoja kosa! - prvo je što kaže, zatim se sabere. - Oprosti, dušo, htjela sam otići prije nego što se vratite kući. - Otvori širom vrata i povuče kariranu torbu na kotačima za sobom. Na desnoj ruci nosi jednu gumenu rukavicu.
Tata izgleda nervozno i izbjegava moj pogled.
- Što si radila, Fran? Kako si zaboga ušla u moju kuću? - poku¬šavam biti što pristojnija, ali to što je netko u mojoj kući bez mog dopuštenja, ujedno me iznenadilo i razljutilo.
Povrijeđena, pogleda tatu s očekivanjem. Tata pogleda njezinu ruku i nakašlje se. Ona pogleda dolje, nervozno se nasmije i skine gu¬menu rukavicu. - Oh, tvoj tata mi je dao ključ. Mislila sam da... pa, stavila sam ti lijep tepih u predsoblju. Nadam se da će ti se svidjeti.
Buljim u nju posve zbunjena.
- Nema veze, idem ja sad. - Prolazi pokraj mene, uhvati me za ruku i snažno stisne, ali i dalje me odbija pogledati. - Čuvaj se, dušo.
- Odlazi niz ulicu i vuče za sobom svoju torbu na kotačima, u tajicama u stilu Nore Batty, naboranim oko debelih gležnjeva.
- Tata - pogledam ga ljutito - koji je ovo vrag? - Ujurim u kuću, gledajući odvratni prašnjavi tepih na mom bež tapisonu. - Zašto si dao nekakvoj gotovo strankinji ključ moje kuće da može doći i ostaviti tepih? Nisam ja ubožnica!
On skine kapu i zgužva je u rukama. - Ona nije strankinja, dušo. Poznaje te od dana kad smo te donijeli kući iz bolnice.
Pogrešna priča u ovom trenutku i on tozna.
- Briga me! - vičem. - Ovo je moja kuća, ne tvoja! Ne možeš to samo tako napraviti. Mrzim taj ružni seravi tepih! - Podignem jednu stranu tepiha koji se ne uklapa, odvučem ga van i zalupim vratima. Bjesnim i pogledam tatu kako bih opet počela vikati na njega. Blijed je i potresen. Tužno gleda u pod. Slijedim njegov pogled.
Po bež tapisonu razbacane su, u različitim nijansama, izblijedjele smeđe mrlje, kao od crnog vina. Na nekim su mjestima mrlje uklo¬njene, ali je tkanje tapisona iščetkano u suprotnu stranu što odaje da je nešto bilo na njemu. Moja krv.
Zarijem lice u ruke.
Tatin je glas tih, povrijeđen. - Mislio sam da bi bilo najbolje da toga nema kad se vratiš kući.
- Oh, tata...
- Fran je dolazila svaki dan i svašta pokušavala. Ja sam predložio tepih - doda slabim glasom. - Ne možeš je kriviti zbog toga.
Gadim se sama sebi.
- Znam da voliš sve te lijepe, nove, usklađene stvari u svojoj kući pogleda unaokolo - ali ni Fran ni ja nemamo ništa takvo.
- Žao mi je, tata. Ne znam što mi je bilo. Oprosti što sam vikala na tebe. Cijeli mi tjedan samo pomažeš. Ja... Otići ću do Fran u nekom trenutku i zahvaliti joj kako treba.
- Dobro - kimne on - pustit ću te na miru. Vratit ću tepih Fran. Neću da ga netko od susjeda vidi vani i kaže joj.
- Ne. Vratit ću ga gdje je bio. Pretežak je da ga nosiš do tamo. Oslavit ću ga zasad i vratiti joj ga uskoro. - Otvorim ulazna vrata i uz¬mem ga s prilaznog puta. Uvučem ga natrag u kuću s više poštovanja, položim na pod tako da skriva mjesto na kojem sam izgubila bebu.
- Zao mi je, tata.
- Ne brini se. - Doklacka se do mene i tapše me po ramenu. - Teš¬ko ti je, to znam. Ako ti išta zatreba, ja sam odmah iza ugla.
Pokretom zgloba stavi svoju kapu od tvida na glavu i ja ga promat¬ram kako se klacka niz ulicu. To mi je kretanje poznato i utješno, po¬put gibanja mora. Nestane iza ugla i ja zatvorim vrata. Sama. Tišina. Samo ja i kuća. Život se nastavlja kao da se ništa nije dogodilo.
Čini se kao da dječja soba na katu vibrira kroz zidove i pod. Tup- tup. tup-tup. Kao da je poput srca, pokušava probiti zidove i pustili krv da teče niza stube, kroz hodnike do svakog kuta i pukotine. Uda¬ljim se od stubišta, poprišta zločina, i tumaram sobama. Čini se da je sve točno kako je bilo, iako pažljivijim pregledom otkrijem da je Fran pospremala. Šalica čaja koju sam pila nije više na stoliću u dnevnoj sobi. U kuhinji se čuje zujanje perilice za suđe koju je Fran uključila.
Slavine i sudoperi sjaje se, sve površine blistaju. Kroz kuhinju se do¬lazi do vrata koja vode u dvorišni vrt. Ružini grmovi moje majke rastu uza stražnji zid. Tatine pelargonije pomaljaju se iz zemlje.
Na katu još uvijek pulsira dječja soba.
LI predsoblju vidim da bljeska crveno svjetlo na telefonskoj sekre¬tarici. Četiri poruke. Pregledam popis zabilježenih brojeva i prepoznam brojeve prijatelja. Ostavim se telefonske sekretarice, još ne mogu slušati njihove izraze sućuti. Tad se smrznem. Vratim se. Prođem ponovo kroz popis. Evo ga. Ponedjeljak navečer. 19:10. Ponovno, u 19:12. Moja druga prilika da odgovorim na poziv. Poziv zbog kojeg sam glupavo žurila niza stubište i žrtvovala život svog djeteta.
Ostavili su poruku. Drhtavim prstima pritisnem tipku play.
- Halo, ovdje Xtra-vision, iz Phisboroa. Zovemo u vezi s DVD- om Muppetova božična priča. U našem sustavu stoji da kasnite tjedan dana. Cijenili bismo ako biste ga mogli vratiti što je prije moguće, molim vas.
Oštro udahnem. Suze mi krenu na oči. Što sam očekivala? Tele¬fonski poziv vrijedan toga da izgubim dijete? Nešto toliko hitno da nisam pogriješila što sam se žurila? Bi li to nekako opravdalo moj gubitak?
Cijelo mi se tijelo trese od bijesa i šoka. Nesigurno udišući, ulazim u dnevnu sobu. Pogledam ravno na DVD-player. Na njemu je DVD koji sam posudila dok sam čuvala svoje kumče. Posegnem za DVD-om, čvrsto ga uhvatim u ruke, stisnem ga kao da mogu zaustaviti život u njemu. Onda ga snažno bacim na drugu stranu sobe. On sruši našu zbirku fotografija s glasovira, razbije staklo na slici s našeg vjenčanja i ošteti srebrni premaz na drugom okviru.
Otvorim usta. I zavrištim. Vrištim iz sveg glasa, najglasnije što mogu. Iz dubine, duboko i tjeskobno. Vrištim opet i držim koliko god mogu. Jedan vrisak za drugim iz dubine trbušne šupljine, duboko iz srca. Ispuštam duboke jauke koji graniče sa smijehom, ispunjene osjećajem frustracije. Vrištim i vrištim dok ne ostanem bez daha, a grlo me peče.
Na katu dječja soba i dalje vibrira. Tup-tup. Tup-tup. Zove me, srce mog doma divlje tuče. Odem do stubišta, prekoračim preko te¬piha i zakoračim na stube. Uhvatim ogradu, osjećam se preslaba da podignem noge. Odvučem se gore. Sa svakim korakom kucanje posta¬je sve glasnije dok ne dođem do vrha i nađem se pred vratima dječje sobe. Pulsiranje prestane. Sad je sve mirno.
Pređeni prstom preko vrata, Pritisnem obraz uz njih, želeći da se nije dogodilo sve što jest. Uhvatim kvaku i otvorim vrata. Dočeka me zid dopola oličen Zlatičinim snom. Meke pastelne boje. Slatki mirisi. Kolijevka nad kojom visi vrtuljak sa žutim patkicama. Kutija za igračke ukrašena golemim slovima abecede. Na ogradici vise dva dječja bodija.Čizmice na komodi.
Plišani zeko ushićeno sjedi u kolijevci. Glupavo mi se smiješi. Skinem cipele i bosa zakoračim na meki čupavi tepih, pokušavam se smjestiti u taj svijet. Zatvorim vrata za sobom. Ništa se ne čuje. Uzmem zeca i nosim ga po sobi dok prelazim rukama po sjajnom novom namještaju, odjeći i igračkama. Otvorim glazbenu kutiju i gle¬dam kako unutra mali miš kruži za komadom sira uz hipnotički zvuk zvončića.
- Zao mi je, Seane - šapnem, a riječi mi zapnu u grlu. - Tako mi je jako, jako žao.
Spustim se na meki pod, privijem noge uza se i zagrlim blaženo nesvjesnog zeku. Pogledam opet malog miša čije se cijelo postojanje svodi na vječnu potjeru za komadom sira koji nikad neće doseći, a kamoli pojesti.
Zalupim poklopac kutije i glazba prestane, a ja ostanem u tišini.





DEVET
- Ne mogu naći nikakvu hranu u stanu; morat ćemo nešto naručiti
- viče Justinova šogorica Doris prema dnevnoj sobi dok prekopava po kuhinjskim ormarićima.
- Onda možda poznaješ tu ženu - Justinov mlađi brat Al sjedi na plastičnoj vrtnoj stolici u Justinovoj napola namještenoj dnevnoj sobi.
- Ne, shvaćaš, to ti pokušavam objasniti. Kao da je poznajem, ali istodobno uopće nisam znao tko je.
- Prepoznao si je.
- Da. Odnosno, ne. - Recimo.
- I ne znaš kako se zove.
- Ne. Definitivno ne znam kako se zove.
- Hej, sluša li mene netko ili pričam sama sa sobom? - Doris upa¬da ponovno. - Rekla sam da ovdje nema hrane pa ćemo morati nešto naručiti.
- Da, naravno, draga - odgovori Al mehnički. - Možda je tvoja studentica ili je bila na nekom od tvojih predavanja. Sjećaš li se obično ljudi kojima predaješ?
- Bude ih više stotina odjednom - Justin slegne ramenima. - I uglavnom sjede u mraku.
- Ne, dakle. - Al trlja bradu.
- Zapravo, zaboravite naručivanje - viče Doris. - Nemaš ni tanju¬re ni pribor za jelo - morat ćemo jesti vani.
- I samo da nešto objasnim, Ale. Kad kažem prepoznao’, hoću reći da joj nisam poznavao lice.
Al se namršti.
- Samo sam imao osjećaj. Kao da mi je poznata. - Da, tako je, bila mi je poznata.
- Možda je samo sličila na nekog koga poznaješ.
Možda.
- Hej, sluša li mene itko? - Doris ih prekine stojeći na vratima dnevne sobe u pripijenim kožnim hlačama, podbočivši se rukama s dva centimetra dugim noktima obojenima u leopardov uzorak. Tridesetpetogodišnja brbljava Italoamerikanka Doris udana je za Ala deset godina i Justin je smatra dragom, ali dosadnom mladom sestrom. Nema ni grama sala, a sve što nosi izgleda kao da je izvađeno iz orma¬ra Sandy iz Briljantina, nakon što je promijenila imidž.
- Da, naravno, draga - ponovi Al i ne skida pogled s Justina.
— Možda je to bio nekakav deja vu.
- Da! - Justin pucne prstima. - Ili možda veću, ili senti - trlja bra¬du, izgubljen u mislima. - Ili visite.
- Sto je, pak, to? - upita Al dok si Doris privlači kartonsku kutiju punu knjiga da sjedne na nju i pridruži im se.
- Deja vu je francuski izraz za ‘već viđeno’ i opisuje iskustvo osje¬ćaja da je osoba već prisustvovala nečemu ili iskusila neku novu si¬tuaciju. Izraz je skovao francuski istraživač psihologije Emile Boirac, a proširio se esejom koji je napisao dok je bio na Cikaškom sveučilištu.
- Naprijed, Maroonsi! - Al podigne u zrak stari Justinov pehar iz kojeg pije i potegne gutljaj piva.
Doris ga pogleda s prezirom. - Nastavi, molim te, Justine.
- Pa, iskustvo deja vua obično prati jak osjećaj prisnosti, kao i osjećaj jezovitog ili čudnog. Iskustvo se obično pripisuje snovima, iako u nekim slučajevima postoji snažan osjećaj da se iskustvo doista dogo¬dilo u prošlosti. Deja vu se opisuje kao prisjećanje budućnosti.
- Ooo - kaže Doris promuklo.
- Sto želiš reći, braco? - Al podrigne.
- Pa, mislim da ovo danas između mene i te žene nije bio deja vu
- Justin se namršti i uzdahne.
- Zašto ne?
- Zato što se deja vu odnosi samo na prizor; a ja sam osjetio... ma, ne znam. - Osjetio sam. - Deja veću se prevodi kao ‘već proživljeno', što objašnjava iskustvo koje uključuje više od prizora, čudno predzna¬nje o tome što će se sljedeće dogoditi. Deja senti točno znači ‘nešto što smo već osjetili’ što je isključivo mentalni događaj, a deja visite uključuje neugodno poznavanje novog mjesta, ali to nije tako često. Ne - zatrese glavom - definitivno nisam imao osjećaj da sam već bio u tom salonu.
Svi zašute.
Al prekine tišinu. - Pa, definitivno je deja-nešto. Jesi li siguran da nisi nekad jednostavno spavao s njom?
- Ale. - Doris udari svog muža po ruci. - Zašto nisi dao meni da te ošišam, Justine, i o kome uopće razgovaramo?
- Ti imaš salon za pse. - Justin se namrgodi.
- Psi imaju dlake - slegne ona ramenima.
- Daj da ja pokušam objasniti - prekine ih Al. - Justin je jučer u frizerskom salonu u Dublinu vidio ženu i kaže da ju je prepoznao, ali da ne poznaje njezino lice i da je imao osjećaj da je poznaje, ali da je zapravo ne poznaje. - Zakoluta očima melodramatično tako da ga Justin ne vidi.
- Oh, Bože - pjeva Doris - znam što je to.
- Sto? - upita Justin i otpije gutljaj iz čaše za držanje četkice za zube.
- Očito je. - Podigne ruke i pogleda jednog pa drugog brata radi dramatskog efekta. - To je nešto iz prošlog života. - Lice joj se ozari.
- Poznavao si tu ženu u proošloom žiivoootu - polako izgovara riječi.
- Vidjela sam to na Oprah. - Kima glavom, širom otvorenih očiju.
- Dosta je s tim sranjem, Doris. Sad samo o tome govori. Vidjela je nešto o tome na televiziji i sad samo to slušam, cijelim putem od Chicaga u avionu.
- Mislim da to nema veze s prošlim životom, Doris, ali hvala. Doris se usprotivi. - Vas biste dvojica trebali biti otvoreni prema
tim stvarima jer se nikad ne zna.
- Točno tako, nikad se ne zna - uzvrati Al.
- Ma dajte, ljudi. Žena mi je bila poznata, to je sve. Možda je samo sličila na nekog koga sam poznavao kod kuće. Nije važno. - Za¬boravi na to i kreni dalje.
- Pa, ti si počeo s tim tvojim deja-stvarima - uvrijeđeno će Doris.
- Kako ti to objašnjavaš?
Justin slegne ramenima. - Teorija zastoja u optičkim putevima. Oboje zbunjeno bulje u njega.
- Jedna teorija kaže da jedno oko može zabilježiti ono što se vidi neznatno brže od drugog, što stvara taj jaki osjećaj prisjećanja kad taj isti prizor ugleda i drugo oko milisekundu kasnije. U osnovi je to pos¬ljedica zastoja u optičkom unosu iz jednog oka što odmah prati unos iz drugog oka, koji bi trebao biti istodoban. To zavara svijest i izaziva osjećaj poznatosti tamo gdje ga ne bi trebalo biti.
Tišina.
Justin pročisti grlo.
- Vjerovala ili ne, draga, više mi se sviđa ono tvoje o prošlom životu — zagunđa Al i iskupi pivo.
Hvala, dušice. - Doris stavi ruke na srce, dirnuta. - Bilo kako bilo, kao što sam rekla dok sam razgovarala sama sa sobom u kuhinji, ovdje nema hrane, pribora za jelo ni posuđa pa ćemo večeras mora¬ti jesti vani. Gledaj samo kako živiš, Justine. Zabrinuta sam za tebe Doris s gađenjem gleda po sobi a njena začešljana, lakom za kosu učvršćena, crveno obojena kosa poprati taj pokret. - Preselio si se sas¬vim sam u ovu zemlju, nemaš ništa osim vrtnog namještaja i neraspakiranih kutija u podrumu koji izgleda kao daje građen za studente. Očito je Jennifer u rastavi dobila i sav ukus.
- Ovo je viktorijansko remek-djelo, Doris. Bilo je pravi zgoditak, a i jedino mjesto koje sam uspio naći da ima povijest i najamninu koju si mogu priuštiti. Ovo je skup grad.
- Sigurna sam da je ovo bio dragulj prije sto godina, ali sada me hvata jeza od njega, a i onaj koji ga je sagradio vjerojatno se još mota po ovim sobama. Osjećam kako me gleda. - Zadrhti.
- Ne laskaj si. - Al koluta očima.
- Sve što ovom mjestu treba jest malo ljubavi i njege i bit će u redu
- kaže Justin, pokušavajući zaboraviti na stan u bogatoj i povijesnoj četvrti čikaškog Staroga grada, koji je volio i koji je nedavno prodao.
- Zato sam ovdje. - Doris radosno pljesne rukama.
- Izvrsno. - Justinov osmijeh je napet. - Idemo sad na večeru. Raspoložen sam za odrezak.

- Ali ti si vegetarijanka, Joyce. - Conor me gleda kao da sam poludjela. Vjerojatno i jesam. Ne sjećam se kad sam posljednji put jela crveno meso, ali sad, kad smo sjeli u restoran, odjednom sam dobila želju za njim.
- Nisam vegetarijanka, Conore. Samo ne volim crveno meso.
- Ali upravo si naručila srednje pečeni odrezak!
- Znam - slegnem ramenima. - Danas sam luda.
On se nasmiješi kao da se sjetio da sam nekad imala divlju crtu. Mi smo kao dvoje prijatelja koji su se našli nakon što se nisu vidje¬
li godinama. Imamo toliko toga ispričati, ali nemamo pojma odakle početi.
- Jeste li se već odlučili za vino? - upita konobar Conora.
Brzo zgrabim meni. - Zapravo, ja bih željela naručiti ovo, molim vas - pokažem na meni.
- Sancerre iz 1998. To je vrlo dobar izbor, gospođo.
- Hvala. - Nemam pojma zašto sam ga izabrala.
Conor se nasmije. — Jesi li išla eci peci pec?
Smiješim se, ali sam ljuta. Ne znam zašto sam naručila to vino. Preskupo je i obično ne pijem bijelo, ali ponašam se prirodno jer ne želim da Conor pomisli da sam poludjela. Već je pomislio da sam luda kad je vidio da sam odrezala svu kosu. Mora misliti da sam ona stara kako bih mogla reći ono što večeras planiram reći.
Konobar se vrati s bocom vina.
- Možeš ti kušati - kaže Al Justinu - s obzirom na to da si ga ti izab¬rao.
Justin uzme čašu s vinom, gurne nos u čašu i duboko udahne.
Udahnem duboko i zatim kružno uzgibam vino u čaši, da se alkohol podigne i oplahne stranice. Uzmem gutljaj i zadržim ga na jeziku, upijem ga i pustim da alkohol zažari unutrašnjost mojih usta. Savršeno.
- Divno, hvala. - Stavim čašu natrag na stol.
Konobar napuni Conorovu čašu i dopuni moju.
- To je prekrasno vino. - Počnem mu pričati priču.
- Otkrio sam ga kad smo prije mnogo godina Jennifer i ja bili u Francuskoj - objašnjava Justin. - Ona je s orkestrom nastupala na manifestaciji Festival des Cathedrales de Picardie , što je bilo dojmlji¬vo iskustvo. U Versaillesu smo odsjeli u Hotel du Berryju, elegantnoj palači iz 1634. prepunoj namještaja iz tog razdoblja. To je doslovce muzej povijesti regije - vjerojatno se sjećate da sam vam pričao o njemu. Bilo kako bilo, jedne smo večeri, kad je imala slobodno, bili u Parizu i pronašli prekrasan mali riblji restoran sakriven u jednoj od kamenom popločanih ulica na Montmartreu. Naručili smo specijali¬tet, brancina, ali znate kakav sam ja fanatik za crno vino - čak i uz ribu radije pijem crno - pa je konobar predložio da uzmemo Sancerre. Znate da sam uvijek mislio da je Sancerre bijelo vino, jer je poznato po tome što sadrži grožđe sauvignon, no pokazalo se da sadrži i nešto crnog pinota. Izvrsno je to što se crni Sancerre može piti ohlađen baš kao i bijeli, na dvanaest stupnjeva. A ako nije ohlađeno, također dobro ide uz meso. Uživajte. - Nazdravi bratu i šogorici.
Conor me smrznuto promatra. - Montmartre? Joyce, ti nikad nisi bila u Parizu. Odakle znaš toliko o vinima? I tko je, dovraga, Jenni¬fer?
Zastanem, trgnem se iz transa i odjednom čujem riječi priče koje sam upravo ispričala. Učinim jedino što mogu u tom trenutku. Počnem se smijati. - Jesam te.
- Jesi me? — mršti se.
- To je iz jednog filma koji sam gledala neku večer.
- Ah. - Lice mu preplavi olakšanje i on se opusti. - Uplašila si me na trenutak, Joyce. Mislio sam da ti je netko opsjeo tijelo. - Nasmiješi se. - Iz kojeg je to filma?
- Ne sjećam se - mahnem rukom odbacujući to kao nevažno, pi¬tajući se što se to sa mnom događa i pokušam se sjetiti jesam li uopće gledala i jedan film u proteklih tjedan dana.
- Više ne voliš inćune? - prekine me u razmišljanju i pogleda u malu zbirku inćuna koje sam skupila u hrpu na rubu tanjura.
- Daj ih meni, braco - kaže Al, podignuvši tanjur prema Justinu. - Ja ih obožavam. Stvarno ne razumijem kako možeš jesti salatu Cezar bez inćuna. Je li u redu da pojedem inćune, Doris? - upita sarkastično.
- Doktor nije rekao da će me inćuni ubiti, je li?
- Ne ako ti ih netko ne nagura u grlo, što je sasvim moguće - pro¬cijedi Doris kroz stisnute zube.
- Imam trideset devet godina, a ponašaju se prema meni kao da sam dijete. - Al čeznutljivo gleda hrpicu inćuna.
- Imam trideset pet godina, a jedino dijete koje imam moj je muž
- prasne Doris, uzme jednog inćuna s hrpe i kuša ga. Nabora nos i pogleda po restoranu. - Ovo zovu talijanskim restoranom? Moja maj¬ka i njezina obitelj okrenuli bi se u grobu da to čuju. - Brzo se prekri¬ži. - Onda, Justine, pričaj mi o toj dami s kojom se viđaš.
Justin se namršti. - Doris, to je stvarno nevažno, rekao sam ti da sam samo mislio da je poznajem. - 1 ona je izgledala kao da poznaje tebe.
- Ne, ne ona - kaže Al glasno, usta punih inćuna. - Govori o onoj ženi koju si ševio neku večer.
- Ale! - Justinu zapne hrana u grlu.
- Joyce - Conor će zabrinuto - jesi li dobro?
Oči mi zasuze dok kroz kašalj pokušavam uhvatiti zraka.
- Evo, popij vode. - Gurne mi čašu pred lice.
Ljudi oko nas zabrinuto nas gledaju.
Kašljem tako jako da čak ne mogu udahnuti kako bih popila gut¬ljaj. Conor ustane sa stolice i obiđe oko stola do mene. Tapše me po leđima, a ja se izmaknem, još uvijek kašljući dok mi suze teku niz lice. Ustanem u panici i pritom prevrnem stolicu iza sebe.
- Ale, Ale, učini nešto. O Madonnina Santa! - Doris paniči. - Postaje ljubičast.
Al skida ubrus sa svog ovratnika i mirno ga stavlja na stol. Usta¬ne i staje bratu iza leđa. Obujmi ga rukama oko struka i snažno mu stisne trbuh.
Pri drugom stisku, izbaci hranu iz Justinova grla.
Dok mi već treća osoba priskače u pomoć, odnosno pridružuje se sve žešćoj paničnoj raspravi o tome kako se izvodi Heimlichov zahvat, od¬jednom prestanem kašljati. Tri lica iznenađeno bulje u mene dok ja zbunjeno trljam vrat.
- Jesi li dobro? - pita Conor i opet me tapše po leđima.
- Jesam - šapnem, smetena zbog pozornosti koju smo privukli. - Dobro sam, hvala vam. Svima puno hvala što ste mi pomogli.
Oklijevaju se povući.
- Molim vas, vratite se na svoja mjesta i uživajte u večeri. Dobro sam, zaista. Hvala vam. - Brzo sjednem i brišem razlivenu maskaru s očiju, pokušavam ne obraćati pozornost na poglede. - Bože, kako mi je neugodno.
- To je bilo čudno; nisi čak ni jela. Samo si govorila i onda, bum! Počela si kašljati.
Slegnem ramenima i protrljam vrat. - Ne znam, nešto mi je uletjelo kad sam udahnula.
Priđe nam konobar da odnese tanjure. - Jeste li dobro, gospođo?
- Da, hvala vam, dobro sam.
Sleđa osjetim gurkanje kad se naš susjed nagne prema našem stolu. - Hej, na trenutak sam pomislio da si dobila trudove, ha-ha! Nismo li, Margaret? - Pogleda suprugu i nasmije se.
- Ne - kaže Margaret, a osmijeh joj brzo nestane s lica koje posta¬ne tamnocrveno. - Ne, Pate.
- Ha? - Zbunjen je. - Pa, ja jesam, u svakom slučaju. Čestitke, Conore. - Namigne iznenada problijedjelom Conoru. - Oprostite se od spavanja u idućih dvadeset godina, vjerujte mi. Dobar tek. - Okrene se prema svom stolu odakle se začuje prigušeno prepiranje.
Conorovo se lice snuždi i on me primi preko stola za ruku. Jesi li dobro?
- To se već nekoliko puta dogodilo - objasnim i instinktivno sta¬vim ruku na svoj ravni trbuh. - Jedva da sam se pogledala u ogledalo otkad sam došla kući. Ne mogu podnijeti gledati se.
Conor ispusti prikladne zvukove zabrinutosti i čujem riječi ‘prek¬rasna’ i lijepa’, ali ga ušutkam. Želim da me sasluša, a ne da pokušava išta riješiti. Želim da zna da ne pokušavam biti lijepa ili prekrasna, već da ovaj put želim samo izgledati onakva kakva jesam. Želim mu reći kako se osjećam kad se prisilim pogledati u ogledalo i proučavati svoje tijelo koje sada osjećam kao da je ljuštura.
- O, Joyce. - Stisak njegove ruke pojača se dok govorim, pritišće mi kožu mojim vjenčanim prstenom i to boli.
Vjenčani prsten, ali nema braka.
Izvijem malo ruku da mu dam do znanja da popusti stisak. Um¬jesto toga, on je pusti. Znak.
- Conore - to je sve što kažem. Pogledam ga i on zna što se spre¬mam reći. Vidio je već taj pogled.
- Ne, ne, ne, ne, Joyce, nećemo sad imati taj razgovor. - Potpuno povuče ruku sa stola i podigne obje kao da se brani. - Ti - mi - smo ovaj tjedan dovoljno propatili.
- Conore, dostaje bilo ometanja. - Nagnem se naprijed, a u glasu mi se osjeti ozbiljnost. - Moramo se sada pozabaviti nama ili ćemo se, prije nego što se snađemo, za deset godina, svakog dana naših bijed¬nih života pitati što je moglo biti.
Vodimo ovaj razgovor u ovom ili onom obliku jednom na godinu posljednjih pet godina i očekujem čuti uobičajeni Conorov odgovor. Da nitko nije rekao daje brak jednostavan, da ne možemo to ni očeki¬vati, da smo se zavjetovali jedno drugome, daje brak za cijeli život i da je on odlučan poraditi na tome. Spasiti ono što vrijedi spašavati, pro¬povijeda moj muž kojeg nikad nema kod kuće. Usredotočim se na od¬bljesak svijeće na mojoj žlici za desert dok čekam njegove uobičajene odgovore. Nakon nekoliko minuta shvatim da ih nema. Dignem pog¬led i vidim da se bori sa suzama i da kima jer izgleda da se slaže.
Udahnem. To je to.
Justin gleda meni s desertima.
- Za tebe ništa, Ale. - Doris istrgne meni iz ruku svoga muža i zatvori ga.
- Zašto ne? Ne smijem ga ni čitati?
- Kolesterol ti raste i kad ga čitaš.
Justin se isključi dok se oni prepiru. Ni on ne bi trebao uzeti desert. Raspustio
se nakon razvoda, zamjenivši uobičajeno svakodnevno vježbanje jedenjem
radi utjehe. Stvarno ne bi trebao, ali mu pogled ne silazi s jedne stavke na
meniju, kao kad lešinar vreba svoj plijen.
- Želite li desert, gospodine? - upita konobar.
Hajde.
- Da. Uzet ću...
- Pitu Banoffee*, molim - blebnem konobaru, na vlastito iznena¬đenje.
Conor zine od iznenađenja.
O Bože. Brak mi je upravo propao, a ja naručujem desert. Ugri¬zem se za usnu da zaustavim nervozan smiješak koji se pomalja.
Za nove početke. Za potragu za... nečim.

DESET


Grandiozna zvonjava poželi mi dobrodošlicu u skromni dom moga oca. To je zvuk koji je i više nego dostojan četverosobne kućice, ali s druge strane, i moj otac je.
Taj me zvuk vrati u moj život unutar ovih zidova i podsjeti me na to kako sam identificirala posjetitelje prema zvuku njihove zvonjave na vratima. Dok sam bila dijete, kratka, prodorna zvonjava govorila mi je da moji prijatelji, preniski da bi dohvatili dugme zvona, skaču kako bi ga pritisnuli. Brza i slaba, isprekidana zvonjava obavještavala me da se vani kriju moji dečki, prestravljeni pred mogućnošću da će svoje postojanje, a kamoli svoj dolazak, najaviti mom ocu. Bezbrojna nesigurna zvonjava kasno u noći pjevala je o dolasku tate kući iz paba bez ključeva. Radosno i veselo zvonili su rođaci koji su dolazili u pos¬jet u posebnim prilikama, a kratki, glasni, neprekinuti rafali, nalik na strojničku vatru, upozoravali su nas na putujuće trgovce. Pritišćem zvono još jednom, ali ne samo zato što je u deset ujutro kuća tiha i nište se ne miče; želim znati kako zvuči moja zvonjava.
Kratka je i odrezana, kao da se ispričava. Gotovo kao da ne želi da je se čuje, ali ju se čuti mora. Govori: „Oprosti, tata, oprosti što ti smetam. Oprosti što ti se tridesettrogodišnja kći, koje si davno mislio da si se riješio, vratila kući nakon što joj se raspao brak.”
Konačno čujem zvukove iznutra i vidim tatino klackanje kako se približava, sjenovito i tajnovito u zamagljenu staklu.
- Oprosti, dušo - otvara vrata - nisam te čuo prvi put.
- Kako znaš da sam zvonila ako me nisi čuo?
Gleda me prazno, a zatim pogleda dolje na kofere kod mojih nogu.
Što je ovo?
Ti... rekao si mi da mogu ostati kod tebe neko vrijeme.
- Mislio sam do kraja Brojki i slova .
-Ah... pa, nadala sam se ostati nešto duže.
Duže nego što će mene biti, kako se čini. - Promatra svoj prag.
- Uđi, uđi. Gdje je Conor? Nešto se dogodilo s vašom kućom? Nema¬te valjda opet miševe? Ovo je doba godine za njih, zato ste trebali drža¬ti prozore i vrata zatvorene. Blokirati sve otvore, to ja radim. Pokazat ću ti kao uđemo i smjestimo se. Conor bi to trebao znati.
- Tata, nikad nisam došla ostati ovdje zbog miševa.
- Za sve postoji prvi put. Tvoja je majka to radila. Mrzila ih je. Odlazila bi na nekoliko dana kod tvoje bake dok bih ja trčao okolo kao ona mačka iz crtića i pokušavao ih uhvatiti. Tom i Jerry, je li tako? - Čvrsto zažmiri da razmisli, zatim otvori oči, ništa pametniji. - Nikad nisam znao razliku, ali tako mi Boga oni su je znali kad sam ih lovio.
- Podigne pesnicu, na trenutak izgleda borbeno, zadubljen u misli i zatim odjednom stane i odnese moje kovčege u predsoblje.
- Tata? - kažem frustrirano. - Mislila sam da smo se razumjeli preko telefona. Conor i ja se rastavljamo.
- Što rastavljate?
- Sebe.
- Od čega?
- Jedno od drugoga!
- O čemu ti to, zaboga, Gracie?
-Joyce. Nismo više zajedno. Razišli smo se.
Stavi kovčege u predsoblje uza zid s fotografijama, koji svakom posjetitelju koji prijeđe prag daje brzi tečaj iz obiteljske povijesti Conwayovih. Tata kao dječak, mama kao djevojčica, mama i tata dok su hofirali, kad su se oženili, moje krštenje, prva pričest, bal debitantica i vjenčanje. Slikaj, uokviri, izloži; mamina i tatina filozofska škola. Čudno je kako ljudi obilježavaju svoje živote, kojim se odrednicama koriste pri odluci da je neki trenutak više trenutak od bilo kojeg dru¬gog. Jer život se sastoji od njih. Volim misliti da su oni najbolji u mom umu, da teku mojim venama u mojoj vlastitoj banci podataka koju ne može vidjeti nitko drugi osim mene.
Tata ne zastaje ni na trenutak na objavu raspada mog braka, već umjesto toga odlazi u kuhinju. - Šalicu čaja?
Ostajem u hodniku gledajući fotografije i udišem taj miris. Miris koji, svaki dan, posvuda, tata nosi na odjeći kao što puž nosi svoju kućicu. Uvijek sam mislila da to miris mamina kuhanja kruži sobama i prodire u svako vlakno, uključujući i tapete, ali prošlo je deset go¬dina kako je mama umrla. Možda je taj miris bila ona; možda je još uvijek ona.
- Zašto njuškaš zidove?
Skočim, uplašena i smetena što me otkrio, i uđem u kuhinju. Nije se promijenila otkad sam živjela ovdje i besprijekorno je čista kao na dan kad ju je mama ostavila, ništa nije micano, čak ni iz praktičnih razloga. Gledam kako se tata sporo kreće okolo oslanjajući se na lijevu nogu da dohvati donje ormariće, a zatim koristeći se s nekoliko dodat¬nih centimetara desne noge kao osobnim stolčićem kako bi dohvatio gornje. Čajnik proključa preglasno da bismo mogli razgovarati, što mi je drago jer tata drži ručku tako čvrsto da su mu zglobovi prstiju bijeli. Čajnu je žličicu obuhvatio u lijevoj ruci, koja mu stoji na boku, i to me podsjeća na to kako je znao stajati s cigaretom zaštićenom u šaci koja bi požutjela od nikotina. Promatra svoj besprijekorni vrt i škripi zubi¬ma. Ljut je i ja se opet osjećam kao tinejdžerica koja očekuje prijekor.
- O čemu razmišljaš, tata? - konačno upitam čim čajnik presta¬ne poskakivati kao prepuna tribina na stadionu Croke Park tijekom Sveirskog finala.
- O vrtu - odgovori i ponovo stisne čeljusti.
- O vrtu?
- Onaj prokleti mačak iz susjedstva stalno piša po ružama tvoje majke. - Ljutito zatrese glavom. - Pahuljica - podigne ruke - tako ga zove. E pa, Pahuljica neće biti tako pahuljast kad ga ja dohvatim. Nosit ću jednu od onih krznenih kapa kakve nose Rusi i plesat ću kozački ples pred kućom gđe. Henderson dok ona unutra bude umatala promrzlog Ćelavca u dekicu.
- Doista razmišljaš o tome? - pitam nepovjerljivo.
- Zapravo ne, dušo - prizna smirujući se. - O tome i o sunovratima. Uskoro će sezona sađenja za proljeće. I o šafranima. Morat ću nabaviti lukovice.
Dobro da znam kako propast mog braka nije tatin prioritet. Nije tak ni na drugom mjestu. Na popisuje nakon šafrana.
- 1 visibabe - doda.
Rijetko sam ovdje tako rano tijekom dana. Obično bih bila na poslu i pokazivala nekretnine po gradu. Tako je tiho sada kad su svi na poslu da se pitam što zaboga tata radi u ovoj tišini.
- Što si radio prije nego što sam se pojavila?
Prije trideset tri godine ili danas?
- Danas. - Pokušavam se ne nasmiješiti jer znam da je ozbiljan.
- Pitalice. - Mahne glavom prema kuhinjskom stolu na kojem je otvorena stranica puna zagonetaka i pitalica. Polovina je riješena. - Zapeo sam na broju šest. Pogledaj. - Donese šalice čaja na stol uspjevši pritom ne proliti ni kap, unatoč svom njihanju. Uvijek siguran.
- „Koju Mozartovu operu nije dobro primio jedan osobito utjeca¬jan kritičar koji je djelo opisao rekavši da ima ‘previše nota’?“ - čitam naglas pitanje.
- Mozart - slegne tata ramenima. - Ne znam ništa o tom mom¬ku.
- Car Josip Drugi - kažem.
- Kako molim? - tatine se obrve, nalik na gusjenice, podignu izne-nađeno. - Kako to znaš?
Namrštim se. - Sigurno sam negdje pročit... osjećam li ja to dim?
On se uspravlja i njuši zrak kao lovački pas. - Tost. Pekao sam ga prije. Stavio sam ga na prejako i izgorio je. To su mi bile posljednje dvije šnite.
- Mrzim kad se to dogodi. - Tresem glavom. - Gdje je mamina fotografija iz predsoblja?
- Koja? Ima ih trideset tri.
- Prebrajao si? - nasmijem se.
- Ja sam ih objesio, nisam li? Ukupno četrdeset četiri fotografi¬je, trebao sam četrdeset četiri čavla. Otišao sam u željezariju i kupio paketić čavala. Unutra je bilo četrdeset čavala. Natjerali su me da ku¬pim drugi paketić zbog samo četiri čavla. - Drži u zraku četiri prsta i trese glavom. - Još mi ih je ostalo trideset šest u kutiji za alat. Kamo to uopće svijet ide?
Zaboravite na terorizam ili globalno zagrijavanje. Dokaz da će svi¬jet propasti u njegovim se očima svodi na trideset šest čavala u kutiji za alat. I vjerojatno je u pravu.
- Gdje je ona?
- Tamo gdje je uvijek - kaže neuvjerljivo.
Oboje pogledamo prema zatvorenim kuhinjskim vratima, u smje¬ru stola u predsoblju. Ustajem provjeriti. Takvim se stvarima bavite kad imate previše vremena.
- A-a - trzne mlitavom rukom prema meni - sjedi dolje. - Ustaje.
- Ja ću otići provjeriti. - Zatvori kuhinjska vrata iza sebe i blokira mi pogled van. - Evo je - viče mi. - Zdravo, Gracie, tvoja kći je zabrinu¬ta za tebe. Iako te nije vidjela, ti si svakako bila ovdje cijelo vrijeme i gledala je kako njuška zidove i misli da se tapeta zapalila. Ali svakako postaje sve luda, ostavlja muža i napušta posao.
Nisam mu rekla ništa o tome da ću uzeti dopust na poslu, što znači da je Conor razgovarao s njim, što znači da je tata točno znao koje su mi namjere kad sam došla od prvog trenutka kad je čuo zvono. Moram mu priznati, vrlo se dobro pravi glup. On se vraća u kuhinju i ja načas vidim fotografiju na stolu u predsoblju.
- Oh! - Pogleda uznemireno na sat. - Deset dvadeset pet! Idemo brzo unutra! - Kreće se brže nego što sam ga dugo vidjela, hvatajući svoj tjedni televizijski vodič i svoju šalicu čaja i žuri u sobu s televi¬zorom.
- Što gledamo? - Slijedim ga u dnevnu sobu i zabavljeno ga gle¬dam.
- Ubojstvo, napisala je. Znaš tu seriju?
- Nikad je nisam gledala.
- Ček' da vidiš, Gracie. Ta Jessica Fletcher luda je za hvatanjem ubojica. Onda ćemo na sljedećem kanalu gledati Dijagnoza ubojstvo, u kojoj slučajeve rješava plesačica. - Uzima olovku i zaokružuje to u TV- rasporedu.
Opčinjena sam tatinim uzbuđenjem. Pjeva uz naslovnu melodiju, ustima imitirajući zvuk trube.
- Uđi i lezi na kauč, a ja ću te pokriti ovim. - Uzme kariranu deku kojom je prekriven naslon zelenog kauča od baršuna i nježno je stavi na mene, umatajući moje tijelo u nju tako čvrsto da ne mogu micati rukama. To je ona ista deka po kojoj sam se valjala kao beba, ona ista deka kojom su me pokrivali kad zbog bolesti ne bih išla u školu, nego bih ostajala kući i kad su mi dopuštali da na kauču gledam televizi¬ju. Gledam tatu s ljubavlju, sjećajući se nježnosti s kojom se ophodio prema meni kad sam bila dijete, i osjećam se kao da sam se vratila u to vrijeme.
Sve dok ne sjedne na rub kauča i zgnječi mi noge.
JEDANAEST
- Što misliš, Gracie - hoće li do kraja emisije Betty postati milijuna¬šica?
Proteklih nekoliko dana odgledala sam beskonačnu količinu polusatnih jutarnjih emisija, a sad gledamo Antiques Roadshow*.
Betty ima sedamdeset godina, iz Warwickshirea je, i u ovom tre¬nutku nestrpljivo čeka dok antikvar pokušava odrediti cijenu starog tajnika koji je donijela.
Gledam kako antikvar oprezno postupa s čajnikom i preplavljuje me ugodan, poznat osjećaj. - Žao mi je, Betty - kažem televizoru - to je replika. Francuzi su ih upotrebljavali od osamnaestog stoljeća, ali Bettyin je napravljen početkom dvadesetog stoljeća. Vidi se iz oblika ručke. Nespretan rad.
- Stvarno? - Tata me zainteresirano promatra.
Pozorno gledamo ekran i slušamo kako antikvar ponavlja moje mišljenje. Sirota je Betty shrvana, ali se pokušava pretvarati da joj je in ionako previše drag bakin dar da bi ga prodala.
- Lažljivica - vikne tata. - Betty je već uplatila krstarenje i kupila bikini. Otkud ti toliko znaš o posudu i Francuzima, Gracie? Jesi to možda pročitala u nekoj od svojih knjiga?
Možda. - Nemam pojma. Dobijem glavobolju kad razmišljam o lom novostečenom znanju.
Pata vidi izraz mog lica. - Zašto ne nazoveš neku prijateljicu ili lako nešto? Pročavrljaj s nekim.
Ne želim, ali znam da bih trebala. - Vjerojatno bih trebala nazvati Kate,
*BBC- jeva emisija koja posjećuje različite gradove i u kojoj gledatelji donose antikvitete na procjenu stručnjacima koji gostuju u emisiji; uz. procjenu vrijednosti predmetu,stručnjaci daju emisiji i kulturnu dimenziju, pričajući o povijesti danih predmeta, njihovoj kulturnoj i umjetničkoj vrijednosti, stilovima itd

- Onu debelu curu? Onu koja te nalila domaćim viskijem kad si imala šesnaest godina?
- To je Kate - smijem se. Nikad joj to nije oprostio.
- Kakvo je to ime uopće. Taje cura stvarala probleme. Je li postalo nešto od nje?
- Baš ništa. Upravo je prodala svoju trgovinu u gradu za dva milijuna kako bi mogla biti kod kuće s djetetom. - Pokušavam se ne smijati njegovu šokiranom izrazu lica.
Naćuli uši. - O, naravno, nazovi je. Pročavrljajte. Vi žene to volite. To je dobro za dušu, uvijek je govorila tvoja majka. Tvoja je majka vo¬ljela razgovarati, uvijek je s ovim ili onim brbljala o ovome ili onome.
- Pitam se odakle joj to - kažem ispod glasa, ali kao čudom tatine gumaste uši funkcioniraju.
- To joj je od njezina horoskopskog znaka. Bik. Govorila je glu¬posti.
- Tata!
- Što je? Je li to priznanje mržnje? Nije. Ni najmanje. Volio sam je svim srcem, ali žena je govorila gluposti. Nije bilo dovoljno što je govorila o nečemu, morala mi je reći i što o tome misli. Deset puta.
- Ti ne vjeruješ u astrologiju - gurkam ga.
- Vjerujem. Ja sam Vaga. Važem. - Njiše se lijevo-desno. - Savr¬šeno uravnotežen.
Smijem se i bježim u svoju sobu da nazove Kate. Ulazim u sobu koja je gotovo nepromijenjena od dana kad sam je napustila. Unatoč tome što su nakon što sam otišla u njoj u rijetkim prilikama spavali gosti, moji roditelji nikad nisu maknuli moje preostale stvari. Naljep¬nice Curea još su uvijek na vratima a komadići tapete poderani su od selotejpa kojim sam vješala postere. Kao kaznu što sam uništila zido¬ve, tata me natjerao da kosim travu u vrtu, ali sam, dok sam to radila, prešla kosilicom preko grma u lijehi. Nije htio sa mnom razgovarati cijeli dan. Kako se pokazalo, te je godine grm prvi put procvao otkako ga je zasadio. Nisam tada mogla razumjeti njegovu ljutnju, ali nakon godina napornog rada njegovanja braka koji je sad uvenuo i umro, mogu shvatiti njegovu situaciju. Ali kladim se da nije osjećao olakša-nje koje ja osjećam sada.
U moju sobicu stane samo krevet i ormar, ali bila je cijeli moj svijet. Moj jedini osobni prostor u kojem sam mogla razmišljati i sanjati, pla¬kati i smijati se i čekati da odrastem dovoljno kako bih smjela raditi sve ono što mi nije bilo dopušteno. Moj jedini prostor na svijetu tada i, s trideset tri godine, moj jedini prostor sada. Tko je mogao znati da ću se opet obreti ovdje bez svih onih stvari za kojima sam žudjela i što je još gore, za kojima još uvijek žudim. Ne da budem članica Curea ili udana za Roberta Smitha, već bez djeteta i bez muža. Tapete su cvjetne i divlje; potpuno neprikladne mjestu za odmor. Milijuni ma¬lenih smeđih cvjetova zbijeni su sa sićušnim mrljama blijedozelenih stabljika. Nije čudo što sam ih prekrila posterima. Tepih je smeđ sa svijetlosmeđim spiralnim uzorcima i mrljama od parfema i šminke. Novost u sobi stari su, blijedosmeđi kožni kovčezi koji stoje na ormaru i skupljaju prašinu od mamine smrti. Tata nikad nikamo ne putuje, davno je odlučio da je za njega život bez mame dovoljno veliko pu¬tovanje.
Prekrivač za krevet najnovija je stvar. Tobože nova, star je više od deset godina; mama ga je kupila kad je moja soba postala gostinjska. Iselila sam se godinu dana prije nego što je umrla i otišla živjeti s Kate i nema dana da ne zažalim zbog toga, svi ti dragocjeni dani kada se nisam budila uz zvuke njezina dugog zijevanja koje je prelazilo u pjes¬mu, njezino pričanje sa samom sobom dok je vodila govorni dnevnik, a u pozadini bi se čula radijska emisija Gaya Byrnea. Voljela je Gaya Byrnea; jedina joj je ambicija u životu bila upoznati ga. Najbliže što je došla tom snu bilo je kad su ona i tata dobili karte za mjesta u pub¬lici Late Late Showa i to je godinama prepričavala. Mislim da je bilo malo zaljubljena u njega. Tata ga je mrzio. Mislim da je znao da je zaljubljena.
Sad ga, međutim, voli slušati kad god je na programu. Mislim da ga podsjeća na ono dragocjeno vrijeme koje je proveo s mamom, kao kad mi ostali čujemo glas Gaya Byrnea, on čuje mamin. Kad je um¬rla, okružio se svim stvarima koje je obožavala. Svako bi jutro slušao Gaya na radiju, gledao mamine televizijske emisije, kupovao njezine omiljene kekse kad bi jednom na tjedan odlazio u trgovinu, iako ih nikad nije jeo. Volio ih je vidjeti na polici kad bi otvorio kuhinjski or¬marić, volio je gledati njezine časopise pokraj svojih novina. Volio je da njezine papuče stoje pokraj njezinog naslonjača uz kamin. Volio se podsjećati da mu se nije srušio cijeli svijet. Ponekad nam je potrebno sve ljepilo do kojeg možemo doći samo da se ne bismo raspali.
Sa šezdeset pet godina bio je premlad da izgubi suprugu. S dvade¬set iri ja sam bila premlada da izgubim majku. S pedeset pet ona nije trebala izgubiti život, ali rak, taj kradljivac sekundi, neotkriven dok nije bilo prekasno, ukrao gaje njoj i svima nama. Tata se oženio kasno /a tadašnje vrijeme i nije dobio mene do četrdeset druge godine. Mis lim da mu je netko jednom slomio srce, o čemu nikad nije pričao i o čemu ga ja nikad nisam pitala. Ono što kaže o tom vremenu jest da je proveo veći dio života čekajući mamu nego što ga je proveo s njom, ;ili da je svaka sekunda što ju je proveo tražeći je i, naposljetku, sjećajući je se, bila vrijedna zbog svih trenutaka između.
Mama nikad nije upoznala Conora i ne znam bi li joj se svidio, iako je bila previše pristojna da bi to pokazala. Mama je voljela raličite vrste ljudi, ali posebno one koji su bili vatreni i energični, ljude koji su živjeli i odisali životom. Conor je prijatan. Uvijek samo prijatan. Nikad previše uzbuđen. Nikad, zapravo, nije uopće uzbuđen. Samo prijatan, što je druga riječ za ugodan. Udajom za ugodnog čovjeka do¬bijete ugodan brak, ali nikad ništa više. A ugodno je u redu kad stoji uz bok drugim stvarima, ali ne ako je samo.
Tata bi znao pričati s bilo kime bilo gdje i ne bi imao ni ovakvo ni onakvo mišljenje o njima. Jedina negativna stvar koju je rekao za Co¬nora bila je: „Da, ali kakav to čovjek voli tenis?" Kao ljubitelj GAA* i nogometa, tata je tu riječ gotovo ispljunuo, kao da mu je samo njezino izgovaranje uprljalo usta.
Naš neuspjeh u tome da začnemo dijete nije pridonio tome da tata promijeni mišljenje. Kako bi testovi za trudnoću jedan za drugim pokazivali negativno, krivio je tenis, a osobito bijele hlačice koje je Co¬nor katkad nosio. Znam da je to govorio kako bi mi izmamio smiješak; nekad bi upalilo, nekad ne, ali bila je to neopasna šala jer smo svi znali da problem nije bio u tenisu ni u čovjeku koji ih je nosio.
Sjedam na prekrivač koji je kupila mama, ne želeći ga zgužvati. Komplet od dva jastuka i prekrivača iz Dunnesa* * s pripadajućom svi¬jećom za prozorsku dasku, koja nikad nije upaljena i koja je izgubila miris. Na njoj se skuplja prašina, inkriminirajući dokaz da tata ne ispunjava svoje dužnosti, kao da bi mu s njegovih sedamdeset pet go¬dina brisanje prašine s bilo čega, osim s njegovih sjećanja, trebalo biti prioritet. Ali prašina se slegla i neka ostane.
Uključujem mobitel koji je već danima isključen i on počne pijukati dok pristiže desetak poruka. Obavila sam već pozive bliskima, dragima i znatiželjnima. To je kao skidanje flastera; ne razmišljajte o tome, samo brzo povucite i gotovo da je bezbolno. Otvorite imenik i bum, bum, bum: tri minute svaki. Brzi, živahni pozivi koje je obavila čudno optimistična žena koja je na trenutak nastanjivala moje tijelo. Nevjerojatna žena, zapravo, odlučna i vesela, ali istodobno i emocio¬nalna i mudra u pravim trenucima. Tempiranje joj je nepogrešivo, emocionalni stavovi tako zajedljivi da sam ih gotovo htjela zapisivati. Čak je pokušala biti i duhovita, što su neki članovi skupine bliskih, dragih i znatiželjnih primili dobro dok su se drugi gotovo uvrijedi¬li - ne da ju je to brinulo, jer to je bila njezina zabava i ona je plakala ako je htjela. Srela sam je već, naravno; doleti do mene tijekom pov¬remenih šokova, uđe u moju kožu i preuzme teže zadatke. Vratit će se, nema sumnje.
Ne, proći će još mnogo vremena prije nego što budem mogla vlas¬titim glasom razgovarati s drugim ljudima osim sa ženom koju upravo zovem.
Kate se javi nakon četvrte zvonjave.
- Halo! - vikne i ja skočim. U pozadini se čuje mahnita buka kao da je izbio mini rat.
- Joyce! - vikne i ja shvatim da sam na spikerfonu. - Zovem te i zovem.
- Derek, SJEDNI! MAMA NIJE SRETNA! Oprosti, baš ih vo¬zim iz škole. Moram odvesti kući šestero djece, zatim je vrijeme za brzu užinu prije nego što vodim Erica na košarku i Jaydu na plivanje. Hoćeš da se nađemo tamo u sedam? Jayda će danas dobiti svoju desetmetarsku značku.
Jayda urla u pozadini o tome kako mrzi desetmetarske značke.
- Kako je možeš mrziti ako je nikad nisi dobila? - obrecne se Kate. Jayda urla još jače i moram odmaknuti telefon od uha. - JAYDA! PUSTI MAMU NA MIRU! DEREK, ZAVEŽI POJAS! Ako budem morala naglo kočiti, PROLETJET ĆEŠ kroz vjetrobransko staklo i RAZBITI LICE! Joyce, pričekaj.
Zavlada tišina dok čekam.
- Gracie! - vikne tata. Jurim u panici do stubišta, nenavikla na to da ga čujem kako viče još otkako sam bila dijete.
- Da? Tata! Jesi li dobro?
- Pogodio sam sedam slova - viče.
- Pogodio si što?
- Sedam slova!
- Što to znači?
- U Brojkama i slovima!
Prestanem paničariti i ozlojeđeno sjednem na stube. Odjednom se vrati Katein glas i čini se kao da je ponovno uspostavljen mir.
- Dobro, više nisi na spikerfonu. Vjerojatno će me uhititi zbog loga što držim telefon, da ne spominjemo da će me izbaciti s popisa vozača djece, kao da mi se jebe za to.
- Reći ću mami da si rekla riječ na j - čujem glasić.
- Dobro. Već godinama joj to želim reći - šapne mi Kate i ja se nasmijem.
-JEBE, JEBE, JEBE, JEBE - čujem gomilu djece kako ponavlja.
- Isuse, Joyce, moram ići. Vidimo se u sportskom centru u sedam? To mi je jedina pauza. Ili možemo sutra. Tenis u tri ili gimnastika u šest? Mogu provjeriti je li i Frankie slobodan da se nađe s tobom.
Frankie. Krštena je kao Francesca, ali se odbija odazvati na to ime. Jata nije bio u pravu u vezi s Kate. Ona je možda donijela domaći vis¬ki, ali zapravo je Frankie bila ta koja je držala moja usta otvorena i lije¬vala mi ga niz grlo. Zbog toga što ta verzija priče nikad nije ispričana, tata misli da je Frankie svetica, što strašno nervira Kate.
- Uzet ću gimnastiku sutra - nasmiješim se na sve glasnije dječje ponavljanje. Kate ode i zavlada tišina.
- GRACIE! - zaziva tata opet.
- Joyce, tata.
- Riješio sam zagonetku!
Vratim se do kreveta i pokrijem glavu jastukom.
Nekoliko minuta poslije tata stiže na vrata i preplaši me nasmrt.
- Ja sam jedini riješio zagonetku. Natjecatelji nisu imali pojma. Simon je ipak pobijedio, prošao je dalje u sutrašnju emisiju. Pobjednik je već tri dana i već mi ga je napola dosadno gledati. Ima čudno lice; nasmijala bi se da ga vidiš. Mislim da ga ni Carol baš ne voli, a ona je opet strašno smršavjela. Hoćeš keks? Skuhat ću čaj.
- Ne, hvala. - Stavim jastuk natrag preko glave. On rabi tako mnogo riječi.
- Pa, ja ću jedan. Moram jesti s tabletama. Trebao sam je uzeti uz ručak, ali sam zaboravio.
- Uzeo si tabletu uz ručak, sjećaš se?
- Ta mi je bila za srce. Ova mi je za pamćenje. Tablete za kratko¬ročno pamćenje.
Skidam jastuk s lica da vidim misli li to ozbiljno. - I zaboravio si je uzeti?
Kimne.
- O, tata. - Počnem se smijati dok me on gleda kao da imam na¬padaj. - Ti si dovoljan lijek za mene. Moraš nabaviti jače tablete. Ove ne djeluju, zar ne?
Okrene se i odlazi gunđajući niz hodnik: - Djelovale bi da ih se sjetim popiti.
- Tata - zazovem ga i on stane kod stuba. - Hvala ti što me nisi pitao ništa o Conoru.
- Svakako, ne moram. Znam da ćete začas biti opet zajedno.
- Nećemo - kažem nježno.
Vrati se do moje sobe. - Zar izlazi s nekom drugom?
- Ne. Kao ni ja. Ne volimo se više. Ne volimo se već dugo.
- Ali ti si se udala za njega, Joyce. Nisam li te osobno doveo do oltara? - Izgleda zbunjeno.
- Kakve to veze ima s bilo čime?
- Zavjetovali ste se jedno drugom u kući našega Gospodina, čuo sam vas vlastitim ušima. Stoje s vama mladima danas, stalno se rasta- jete i ponovo ženite? Sto se dogodilo s poštivanjem obećanja?
Uzdahnem. Kako da odgovorim na to? Počne ponovo odlaziti.
- Tata.
On stane ali se ne okreće.
- Mislim da ne razmišljaš o alternativi. Zar bi radije da sam odr¬žala obećanje i provela s Conorom cijeli život, ali da ga ne volim i da budem nesretna?
- Ako misliš da smo tvoja majka i ja imali savršen brak, onda gri¬ješiš jer takvo što ne postoji. Nitko nije sretan cijelo vrijeme, dušo.
- Razumijem to, ali što ako nisi nikad sretan? Nikad.
Razmišlja o tome, kako se čini prvi put, i ja držim dah dok on
konačno ne progovori. - Idem pojesti keks.
Na pola puta niza stube dovikne mi buntovnički. - Čokoladni.







DVANAEST
- Na odmoru sam, braco, zašto me tjeraš u teretanu? - Al malo hoda, a malo poskakuje uz Justina trudeći se da sustigne dugačke korake svoga mršavog brata.
- Idući tjedan izlazim sa Sarom - Justin hitro korača od postaje podzemne željeznice - i moram se vratiti u formu.
- Nisam znao da nisi u formi - dahće Al i briše kapljice znoja s obrve.
- Oblak razvoda sprečavao me da vježbam.
- Oblak razvoda?
- Nikad nisi čuo za to?
Nesposoban progovoriti, Al zatrese glavom, a obrazi mu zadrhte kao u purana.
- Oblak se pomiče dok ne poprimi oblik tvog tijela, omota se čvrsto oko tebe tako da se jedva možeš micati. Ili disati. Ili vježbati. Ili čak i izlaziti, a kamoli spavati s drugim ženama.

- Tvoj oblak razvoda zvuči kao moj oblak braka.
- E pa, taj je oblak sada otišao. - Justin pogleda u sivo londonsko nebo, zatvori oči na tren i duboko udahne. - Vrijeme je da se vratim u akciju. - Otvori oči i zaleti se ravno u stup javne rasvjete. - Isuse, Ale! - Savije se uhvativši se za glavu. - Hvala na upozorenju.
S licem boje cikle, Al dahće prema njemu, a riječi mu ne dolaze lako. Odnosno uopće.
- Nema veze to što ja moram vježbati, pogledaj sebe. Liječnik ti je već rekao da moraš izgubiti stotinjak kila.
- Dvadeset pet kila... - prodahće - nisu baš... - prodahće - sto- linjak i nemoj i ti počinjati. - Dahće. - Dosta mi je Doris. - Sopće. Kašlje. - Ne razumijem što ona zna o držanju dijete. Ta žena ne jede. Boji se odgristi nokat za slučaj da ima previše kalorija.
- Dorisini su nokti pravi?
- Oni i kosa i to bi bilo sve. Moram se uhvatiti za nešto. - Al sme¬teno gleda oko sebe.
- Previše informacija - kaže Justin, pogrešno ga razumjevši. - Ne mogu vjerovati da je i Dorisina kosa prava.
- Sve osim boje. Ona je brineta. Talijanka, naravno. Vrtoglavo.
- Da, malo jest vrtoglava. Sva ta priča o prošlim životima i ženi iz frizerskog salona - Justin se nasmije. Kako ti to objašnjavaš?
- Htio sam reći da je meni vrtoglavo. - Al ga divlje pogleda i po¬segne da se uhvati za obližnju ogradu.
- Oh... znao sam to, šalio sam se. Čini se da smo tu. Možeš li izdržati još tih oko pedeset metara?
- Ovisi o tome koliko je to ,,oko“ - obrecne se Al.
- Jednako je koliko i oko tjedan dana odmora koje ste Doris i ti planirali. Čini se da se to pretvorilo u mjesec dana.
- Pa, htjeli smo te iznenaditi, a Doug je sasvim sposoban brinuti se za trgovinu dok mene nema. Doktor mi je savjetovao da se ne napre¬žem, Justine. S obzirom na to da imamo probleme sa srcem u obitelji, stvarno se moram odmarati.
- Rekao si liječniku da u obitelji imamo srčane bolesti? - Upita Justin.
- Da, tata je umro od srčanog udara. O kome bih drugome pričao?
Justin šuti.
- Osim toga, neće ti biti žao, Doris će ti tako lijepo srediti stan da će ti biti drago da smo ostali. Znaš da je sama uredila salon za pse?
Justin razrogači oči.
- Znam - nasmiješi se Al ponosno. - Onda, koliko ćeš tih semi¬nara držati u Dublinu? Doris i ja ti se možda pridružimo na jednom putovanju tamo, znaš, da vidimo mjesto odakle je tata.
- Tata je bio iz Corka.
- Ah. Ima li još rodbine tamo? Mogli bismo otići i pronaći svoje korijene, što kažeš?
- To i nije tako loša ideja. - Justin razmišlja o svom rasporedu.
- Imam još nekoliko seminara. Vi međutim, vjerojatno nećete biti ov¬dje tako dugo. - Postrance pogleda Ala, testirajući ga. - A ne možete idući tjedan jer taj put kombiniram s izlaskom sa Sarom.
- Stvarno si se zapalio za tu curu?
Rječnik njegova gotovo četrdeset godina starog brata ne prestaje iznenađivati Justina. - Jesam li se zapalio? - ponovi on, zabavljen i zbunjen u isto vrijeme. Dobro pitanje. Zapravo ne, ali ona je društvo. Je li to prihvatljiv odgovor?
-Je li te osvojila s Želim tvoju krrrv? - hihoće se Al.
- Al, to je bilo jezovito - kaže Justin. - A Sarah je vampirica iz Transilvanije. Idemo odraditi sat vremena u teretani. - Promijeni temu. - Mislim da ti od ‘odmaranja’ neće biti bolje. To te i dovelo u ovakvo stanje.
- Jedan sat? - Al gotovo eksplodira. - Sto planiraš raditi na tom izlasku, planinariti?
- Samo ručati.
Al prevrne očima. — Sto, moram uloviti i ubiti svoju hranu? Bilo kako bilo, kad se probudiš sutra ujutro nakon prvog vježbanja u godi¬nu dana, nećeš moći hodati, a kamoli ševiti.
Budim se na zvukove lupanja loncima i tavama koji dolaze odozdo. Očekujem da sam u svojoj spavaćoj sobi u svojoj kući i trebam trenu¬tak da se prisjetim. I onda se sjetim svega, ponovo. Moju svakodnevnu jutarnju pilulu kao i obično teško je progutati. Jednog od ovih dana probudit ću se i jednostavno ću znati. Nisam sigurna koji mi se sce¬narij više sviđa; trenuci zaborava pravi su blagoslov.
Između misli u mojoj glavi i zvuka pražnjenja kotlića svakih sat vremena nakon tatinih odlazaka u zahod, nisam dobro spavala noćas. Kad je spavao, njegovo hrkanje odzvanjalo je kroz zidove kuće.
Unatoč ometanjima, živo se sjećam snova tijekom rijetkih trenu¬taka spavanja. Gotovo se doimaju stvarnima, poput sjećanja, mada tko može znati koliko su i ona stvarna s obzirom na sva iskrivljavanja koja rade naši umovi. Sjećam se da sam bila u parku, iako mislim da to ni¬sam bila ja. Vrtjela sam u naručju djevojčicu svijetloplave kose dok nas je sa smiješkom promatrala crvenokosa žena s kamerom u ruci. Park je bio slikovit s puno cvijeća i napravili smo piknik... Pokušavam se sjetiti pjesme koju sam slušala cijele noći, ali ne uspijevam. Umjesto toga čujem tatu kako dolje pjeva The Auld Triangle, staru irsku pjes¬mu koju pjeva na zabavama cijeli moj život i vjerojatno veći dio svoga. Stoji tako, sklopljenih očiju, s kriglom u ruci i blaženo pjeva priču o tome kako je „stari triangl pravio klingl-klangl“.
Zamahnem nogama s kreveta i zastenjem od boli, odjednom je osjećajući u objema nogama od kukova preko bedara sve dolje do listova. Pokušam pokrenuti ostatak tijela, ali me opet zaustavi bol; u ramenima, bicepsima, tricepsima, leđima i torzu. Potpuno zbunjena masiram mišiće i podsjetim se da moram otići liječniku za slučaj da je
lo nešto zbog čega bih se trebala zabrinuti. Sigurna sam da je to moje srce koje ili traži više pažnje ili je toliko puno boli da ga je moralo pus¬titi po ostatku tijelu kako bi se olakšalo. Svaki pulsirajući mišić pro¬dužetak je boli koju osjećam u sebi, mada će mi liječnik reći da je to zbog trideset tri godine starog kreveta na kojem spavam, napravljenog prije nego što su ljudi noćnu podršku za kralježnicu proglasili svojim bogomdanim pravom. Ja kažem paradajz, on rajčica.
Nabacim kućnu haljinu i polako, ukočena kao daska, silazim, tru¬deći se ne savijati noge.
Miris dima opet je u zraku i dok prolazim pokraj stola u pred¬soblju, primjećujem da mamine slike opet nema. Nešto me tjera da otvorim ladicu ispod stola i nalazim je kako leži, licem okrenuta dolje. Oči mi se napune suzama, ljuta što je skriveno nešto tako dragocjeno. Oboma je uvijek bila više od fotografije; predstavlja njezinu prisutnost u kući, istaknuto mjesto na kojem bi nas pozdravljala kad bismo ušli na ulazna vrata ili sišli niza stube. Duboko dišem i odlučim zasad ne reći ništa, pretpostavljajući da tata ima svoje razloge, iako seja u ovom trenutku ne mogu dosjetiti nijednog prihvatljivog primjera. Zatvorim ladicu i ostavim je gdje ju je tata stavio, osjećajući se kao da je ponovo zakapam.
Kad došepam u kuhinju, dočeka me kaos. Posvuda su lonci i tave, a radne plohe pokrivaju krpe za suđe, ljuske jaja i, kako se čini, sadržaj ormarića. Tata preko svojeg uobičajenog pulovera, košulje i hlača nosi pregaču na kojoj je slika žene u crvenom donjem rublju i podvezica¬ma. Na nogama su mu papuče Manchester Uniteda u obliku velikih nogometnih lopti.
- Dobro jutro, dušo. - Ugleda me i staje na svoju lijevu nogu da me poljubi u čelo.
Shvatim da je to prvi put nakon više godina da mi je netko pripre¬mio doručak, ali i da je to prvi put u mnogo godina da tata ima kome pripremati doručak. Odjednom mi je jasno pjevanje, nered, lupanje loncima i tavama. Uzbuđen je.
- Pravim vafle! - kaže američkim naglaskom.
- Ooo, vrlo dobro.
- To kaže magarac, zar ne?
- Koji magarac?
- Onaj... - prestane miješati, što god da je u tavi, i zažmiri kako bi razmislio - ona priča sa zelenim čovjekom.
- Nevjerojatni Hulk?
-Ne.
- E pa, ne znam druge zelene ljude.
- Ma znaš. znaš onaj...
-Je li to neka biblijska priča?
- Ima li magaraca koji govore u Bibliji, Gracie? Je li Isus jeo vafle, što misliš? Kriste, sve smo shvatili pogrešno: za večerom je ipak lomio vafle da podijeli s dečkima, a ne kruh!
- Zovem se Joyce.
- Ne sjećam se da je Isus jeo vafle, ali ne boj se da neću pitati društvo na klupskom druženju u ponedjeljak. Možda cijeli život čitam krivu Bibliju. - Smije se vlastitoj šali.
Pogledam preko njegova ramena. - Tata, pa ti uopće ne praviš vafle.
On uzdahne razdraženo. - Jesam li ja magarac? Izgledam li ti ja kao magarac? Magarci prave vafle, ja pravim fino frigano.
Gledam ga kako okreće kobasice, trudeći se da budu jednoliko pečene. - I ja ću kobasice.
- Ali ti si jedna od onih vegetarijanista.
- Vegetarijanaca. I nisam više.
- Nesumnjivo, naravno da nisi. Samo si bila od svoje petnaes¬te godine nakon što si vidjela onu emisiju o tuljanima. Sutra ću se probuditi, a ti ćeš mi reći da si muško. Vidio sam to jednom na telki. Jedna žena, otprilike tvojih godina, dovela je muža na telku da mu uživo pred publikom kaže daje odlučila promijeniti svoju... -
Iznervirao me i iz mene izleti - Mamina fotografija nije na stolu u predsoblju.
Tata se smrzne, reakcija zbog krivnje, i to me dosta naljuti, kao da sam samu sebe prije uvjerila da je tajanstveni ponoćni micatelj fo¬tografija provalio i sam počinio to podlo djelo. Gotovo da bih to više voljela.
- Zašto? - sve je što kažem.
On je zaposlen, zvekeće tanjurima i priborom za jelo. - Zašto što? Zašto hodaš tako, to bih ja volio znati? - tata sa zanimanjem promat¬ra moj hod.
- Ne znam - prasnem i šepam na drugu stranu prostorije da sjed¬nem za stol.
- Možda nam je to u obitelji.
- Hu-hu - zlovoljno huče tata i pogleda prema stropu - imamo jednu živahnu ovdje, šefe! Budi dobra curica i postavi stol.
Time me vrati natrag i ne mogu si pomoći, a da se ne nasmiješim.
I tako ja postavljam stol, a tata pravi doručak i oboje šepamo po kulii uji pretvarajući se tla je sve kako je bilo i kako će zauvijek biti. Svijet bez kraja.


TRINAEST
- Onda, tata, što planiraš danas? Imaš li posla?
Vilica natovarena kobasicom, jajima, slaninom, krvavicom, gljiva¬ma i rajčicom stane na putu prema tatinim otvorenim ustima. Razveseljene oči proviruju prema meni ispod njegovih divlje čekinjavih obrva.
- Što planiram, kažeš? Pa, da vidimo, Gracie, prođimo kroz stari raspored događaja za danas. Nakon što za oko petnaest minuta zavr¬šim jelo, mislio sam popiti još jednu šalicu čaja. Onda, dok budem pio čaj, mogao bih sjediti na ovoj stolici za ovim stolom, ili možda na toj stolici gdje si ti, odluka o točnom mjestu tek treba biti donesena, kako bi pisalo u mom rasporedu. Zatim ću proći kroz jučerašnje odgovore u križaljci da vidim što smo pogodili, a što je bilo netočno, a onda ću doznati odgovore koje nisam mogao prokužiti. Zatim ću ispunjavati Dusoku, a onda igru riječima. Vidim da danas moramo pronaći nau¬tičke izraze. Plovidba, pomorski, jahting, da, moći ću to, bez sumnje već u prvom redu vidim riječ ,,veslanje“. Onda ću izrezati kupone i to će mi začas ispuniti cijelo jutro, Gracie. Rekao bih da ću nakon toga svega popiti još jednu šalicu čaja, a onda počinju moje emisije. Ako želiš ugovoriti sastanak, javi se Maggie. - Napokon pohlepno ubaci hranu u usta, a jaje mu kapne na bradu. Ne primjećuje ga i ono os¬tane tako.
Smijem se. - Tko je Maggie?
Proguta i nasmiješi se, razveselivši samog sebe. - Ne znam zašto sam to rekao. - Razmišlja duboko i na koncu se nasmije. - Bio je jedan tip kojeg sam poznavao u Cavanu, to je bilo prije šezdesetak godina, zvao se Brendan Brady. Kad god bi se pokušali nešto dogovoriti, on bi rekao - tata snizi glas - ‘Javi se Maggie’, kao da je netko strašno važan. Ona mu je bila ili žena ili tajnica, nisam imao pojma. Javi se Maggie’ - ponavlja. - Maggie mu je vjerojatno bila majka smije se i nastavlja jesti.
U biti dakle, prema tvom rasporedu, radiš isto što i jučer.
- A, ne, uopće nije isto. - Petlja po svom TV-vodiču i ubode mas¬nim prstom na današnju stranicu. Pogleda na svoj sat i povuče prstom po njoj. Uzme marker i označi još jednu emisiju. - Animal hospital ide umjesto Antique Roadshowa. Dan nije isti kao jučerašnji uopće, uopće, što kažeš na to. Danas će biti psići i zečići umjesto Bettyinih lažnih čajnika. Možda je vidimo kako pokušava prodati obiteljskog psa za par šilinga. Možda ipak obučeš onaj bikini, Betty. - Ucrtava plan oko svojih emisija na TV-stranici i vlaži jezikom kutove usana, duboko koncentriran kao da ukrašava rukopis.
- Book of Kells - blebnem niotkuda, iako to nije čudno ovih dana. Moja nasumična lupetanja postaju svojevrsno pravilo.
- O čemu sad govoriš? - Tata prestane bojiti i nastavi jesti.
- Hajdemo danas u grad. Idemo u obilazak grada, do Trinity Collegea pogledati Book of Kells.
Tata bulji u mene i žvače. Nisam sigurna što misli. On vjerojatno misli to isto o meni.
- Želiš u Trinity College. Djevojka koja nikad nije htjela ni primi¬risati tom mjestu, bilo radi studiranja bilo na izlet sa mnom i svojom majkom, odjednom iz neba pa u rebra želi ići. Svakako, ne znače li „odjednom" i „iz neba pa u rebra" isto? Ne bi trebali stajati zajedno u rečenici, Henry - ispravi se.
- Da, želim ići. — Odjednom, iz neba pa u rebra, jako želim ići u Trinity College.
- Ako ne želiš gledati Animal hospital, onda reci tako. Ne moraš
juriti u grad. Postoji i nešto što se zove mijenjanje kanala.
- Imaš pravo, tata, i radila sam to u posljednje vrijeme.
- Je li? Nisam primijetio uz to što ti se raspao brak, to što više
nisi vegetarijanka, to što nisi ni spomenula posao i to što si se uselila k meni i sve. Toliko se toga događa ovdje, kako da čovjek shvati da je promijenjen kanal ili da je upravo počela nova emisija?
- Moram raditi nešto novo - objasnim. - Imam vremena za Frankie i Kate, ali za sve ostale... Sad jednostavno nisam spremna. Trebamo promjenu rasporeda, tata. U rukama mi je veliki daljinski upravljač za život i spremna sam početi pritiskati dugmad.
Gleda me trenutak i stavi u usta komad kobasice u znak odgovo¬ra.
- Uzet ćemo taksi do grada i sjesti na jedan od onih turističkih autobusa, što misliš? MAGGIE! - Zaurlam iz sveg glasa zbog čega tata skoči. - MAGGIE, TATA IDE SA MNOM U GRAD RAZGLEDAVATI. JE LI TO U REDU?
Naćulim uši i čekam odgovor. Sretna što sam ga dobila, kimnem i ustanem. - Dobro, tata, odlučeno je. Maggie kaže da je u redu da ideš u grad. Idem se tuširati i za sat vremena možemo krenuti. Ha! Rimuje se. - Odšepam iz kuhinje i ostavim svog zbunjenog oca s ja¬jetom na bradi.
- Sumnjam da se Maggie složila da hodam tako brzo, Gracie - kaže tata i pokušava držati korak sa mnom dok izbjegavamo pješake po Grafton Streetu.
- Oprosti, tata - usporim i primim ga za ruku. Unatoč ortoped¬skoj obući ipak se njiše i ja se njišem s njime. Čak i da ga operiraju i izjednače mu dužinu nogu, mislim da bi se i dalje njihao, toliko je to dio onoga što on jest.
- Tata, hoćeš li me ikad zvati Joyce?
- O čemu ti to? Naravno, nije li ti to ime?
Pogledam ga iznenađeno. - Zar ne primjećuješ da me stalno zoveš Gracie?
Čini se osupnut time, ali ništa ne govori i nastavlja hodati. Gore i dolje, dolje i gore.
- Dat ću ti petaka za svaki put kad me danas nazoveš Joyce - nas¬miješim se.
- Može, Joyce, Joyce, Joyce. O, kako te volim, Joyce - hihoće se. - To je već dvadeset funti! - Mune me laktom i ozbiljno kaže: - Nisam primijetio da te tako zovem, dušo. Trudit ću se.
- Hvala ti.
- Strašno me podsjećaš na nju, znaš.
- O, tata, stvarno? - Ganuta sam; osjećam kako mi naviru suze. Nikad to ne govori. - Na koji način?
- Obje imate male praseće nosove.
Zakolutam očima.
- Ne znam zašto se sve više udaljavamo od Trinity Collegea. Nisi li tamo htjela ići?
- Da, ali turistički autobusi kreću kod Stephen’s Greena. Vidjet ćemo ga u prolazu. Ionako zapravo ne želim unutra sada.
- Zašto ne?
- Vrijeme je ručka.
- A Book of Kells ode na pauzu na sat vremena, je li? - Tata zako¬luta očima.
- Sendvič sa šunkom i čuturica s čajem i onda se sama postavi nat¬rag u vitrinu, posve spremna za popodne. To misliš da se događa? Jer meni uopće nema smisla da ne idemo samo zato što je vrijeme ručka.
- I pa, meni ima. - A uopće ne znam zašto ima, ali osjećam daje to pravi smjer. Govori mi to moj unutrašnji kompas.
Justin juri kroz arkade pročelja Trinity Collegea i hita uz ulicu pre¬ma Grafton Streetu. Ručak sa Sarom. Potiskuje dosadni glas u sebi koji mu govori da joj otkaže. Pruži joj priliku. Pruži sebi priliku. Mora pokušati, mora opet stati na vlastite noge, mora zapamtiti da neće svaki susret s nekom ženom biti isti kao prvi put kad je vidio Jennifer. Tup-tup, tup-tup osjećaj od kojeg mu je titralo cijelo tijelo, žmarci u trbuhu, ubod kad bi je dotaknuo. Razmišljao je o tome što je osjećao na sudaru sa Sarom. Ništa. Ništa osim što mu je laskalo da joj je priv-lačan i uzbuđenja što je opet u svijetu ljudi koji izlaze. Mnogo osjećaja u vezi s njom i situacijom, ali ništa prema njoj. Imao je jaču reakciju prema ženi u frizerskom salonu prije nekoliko tjedana, a to je nešto govorilo. Pruži joj priliku. Pruži sebi priliku.
Grafton Street je prepun u vrijeme ručka, kao da su otvorena vra¬ta dablinskog zoološkog vrta i sve su životinje nahrupile van, sretne što su pobjegle iz zatočeništva na sat vremena. Završio je posao za taj dan, seminar na svoju stručnu temu, Bakar kao platno: 1575. - 1775., s velikim uspjehom među studentima treće godine koji su odabrali slušati njegovo predavanje.
Svjestan da će zakasniti na sastanak sa Sarom, pokuša potrčati, ali ga bol u njegovu prevježbanom tijelu gotovo svlada. Mrzi to što su Alova upozorenja bila točna i nastavi umjesto toga šepajući iza valj¬da najsporijih dvoje ljudi u Grafton Streetu. Njegov plan da ih pretekne, bilo s jedne bilo s druge strane, onemogućen je jer ga ljudska prometna gužva sprečava da napusti svoju traku. Nestrpljivo uspori, predajući se brzini dvoje ispred sebe, od kojih jedno sretno pjevuši za sebe i njiše se.
Pijan u ovo doba, zaboga.
Tata se ne žuri, krivuda Grafton Streetom kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. Pretpostavljam da ima, u usporedbi sa svima ostalima, mada bi mlađa osoba imala drugačije mišljenje. Ponekad stane i pokaže neš¬to, stane u krug gledatelja kakvog uličnog zabavljača i kad nastavimo, istupi iz skupine tako da zbilja unese zbrku. Poput kamena u potoku tjera ljude da teku oko njega; smetnja je, ali je toga posve nesvjestan. Pjeva dok se krećemo gore i dolje, dolje i gore.
‘Grafton Street je zemlja čuda,
Čarolija je u zraku,
Dijamanti u očima žena i zlatni prah u njihovoj kosi. A ako mi ne vjeruješ,
Dođi i sretni me tamo,
U Dublinu u sunčano ljetno jutro.’
Gleda me i smiješi se i pjeva ispočetka, zaboravljajući neke riječi i pjevušeći umjesto njih.
Za najužurbanijih dana na poslu čini mi se da dvadeset četiri sata jednostavno nisu dovoljna. Gotovo želim pružiti ruke u zrak i pokušati uhvatiti sekunde i minute kao da bih ih mogla zaustaviti da ne teku, kao djevojčica koja pokušava uhvatiti mjehuriće. Ne možete zadržati vrijeme, ali tata na neki način izgleda kao da to čini. Uvijek sam se pitala kako, zaboga, ispunjava vrijeme, kao daje moje otvaranje vrata i pričanje o sunčanim kutovima, centralnom grijanju i garderob- nom prostoru mnogo važnije od njegova dangubljenja. Ustvari, svi mi samo dangubimo, ispunjavajući vrijeme koje imamo ovdje, samo što se volimo činiti većima nego što jesmo sastavljajući popise važnosti.
Dakle, ovo radiš kad sve uspori i minute koje otkucavaju čine se malo duže nego prije. Ne žuriš se. Dišeš polako. Otvoriš oči malo jače i gledaš sve. Upijaš sve. Prežvakavaš priče iz starine, sjećaš se ljudi, vremena i događaja koji su prošli. Puštaš da te sve što vidiš podsjeti na nešto. Govoriš o tim stvarima. Staneš i daš sebi vremena primije¬tit i stvari i te stvari koje primijetiš, učiniš važnima. Doznaš odgovore koje nisi znao u jučerašnjoj križaljci. Usporiš. Prestaneš se truditi da sve učiniš odmah, odmah, odmah. Nije te briga ako zadržavaš ljude iza sebe, osjećaš kako ti staju na pete, ali držiš svoj korak. Ne dopuštaš nikome da ti diktira brzinu.
Doduše, ako mi osoba iza mene još jednom stane na petu...
Sunce je tako jako da je teško gledati naprijed. Kao da sjedi točno nad Grafton Streetom, kao kugla za kuglanje koja se sve nas sprema porušiti. Konačno stižemo do kraja ulice i bijeg iz ljudske matice na vidiku je. Tata odjednom stane, očaran obližnjim pantomimičarom. Kako ga držim pod ruku, i ja sam prisiljena odjednom stati, zbog čega osoba iza mene naleti ravno na mene. Jedan veliki konačni udarac po mojim petama. Sad je dosta.
- Hej! - Okrenem se brzo. - Pazite!
Zagunđa frustrirano prema meni i ode brzim hodom. – Hej i vama - odvrati mi američki naglasak.
Spremam se ponovo vikati, ali njegov me glas zaustavi.
Pogledaj to - divi se tata gledajući pantomimičara koji je zarobljen u nevidljivoj kutiji. - Da mu dam nevidljivi ključ da izađe iz te kutije? Smije se ponovo. - Zar to ne bi bilo smiješno, dušo?
- Ne bi, tata - proučavam leđa svog zakletog neprijatelja iz pro¬metne bitke, pokušavajući se prisjetiti odakle znam taj glas.
- Znaš da je De Valera pobjegao iz zatvora koristeći se ključem koji mu je prokrijumčaren u rođendanskoj torti. Netko bi trebao ovom momku ispričati tu priču. Kamo ćemo dalje? - Okreće se pokraj mene, gledajući okolo. Krene u drugom smjeru ravno kroz skupinu paradirajućih pripadnika Hare Krišne, ni najmanje se ne obazirući.
Kaput đubretarac boje pijeska opet se okrene kako bi me posljednji put bijesno pogledao prije nego što srdito požuri dalje.
Još uvijek buljim. Kad bih preokrenula to namrgođeno lice. Taj osmijeh. Poznat mi je.
- Gracie, ovdje se kupuju karte, našao sam - viče iz daljine.
- Pričekaj, tata. - Gledam za đubretarcem. Okreni se još jednom i pokaži mi lice, molim ga.
- Idem ja po karte, onda.
- Dobro, tata. - I dalje gledam kako kaput đubretarac odmiče. Ne mičem - ispravak, ne mogu maknuti pogled s njega. U glavi bacam kaubojsko uže oko njegova tijela i počinjem ga povlačiti natrag prema sebi. Koraci mu postaju manji i on polako uspori.
Odjednom se ukoči na mjestu. Jii-ha!
Molim te okreni se. Povučem uže.
Okrene se pretražujući pogledom gomilu. Tražeći mene?
- Tko si ti? - šapnem.
- To sam ja! - Tata je opet pokraj mene. - Stojiš nasred ulice.
- Znam što radim - obrecnem se. - Evo, idi, kupi karte. - Dam mu nešto novca.
Maknem se od Hare Krišna, držeći đubretarac na oku i nadajući se da će me vidjeti. Jasna blijeda vuna njegova kaputa gotovo sjaji među tamnim i sumornim bojama drugih oko njega. Oko njegovih rukava pa sprijeda poput jesenskog Svetog Nikole. Pročistim grlo i izravnam svoju kratku kosu.
Pogled mu i dalje pretražuje ulicu i onda sasvim polako susretne moj. Sjetim ga se u trenu koji mu treba da me primijeti. „Njega” iz frizerskog salona.
Sto sad? Možda me uopće neće prepoznati. Možda je samo još uvijek ljut što sam vikala na njega. Nisam sigurna što napraviti. Da se nasmiješim? Mahnem? Ni jedno od nas ne miče se.
Podiže ruku. Maše. Pogledam prvo iza sebe, da budem sigurna da gleda mene. Mada sam ionako bila toliko sigurna u to da bih se kla¬dila u oca. Odjednom je Grafton Street prazan. I tih. Samo on i ja. Čudno kako se to dogodilo. Vrlo obzirno od svih. Mašem mu natrag. Nešto mi govori.
Slao mi je? Pao mi je? Ne.
Žao mi je. Žao mu je. Pokušavam se domisliti što da mu odgovo¬rim ali se smiješim. Nijednu riječ nije moguće oblikovati ustima kad se smiješite, to je nemoguće kao i zviždanje kroz smiješak.
- Imam karte! - viče tata. - Dvadeset eura svaka - to je zločin, jest. Gledanje je besplatno, ne znam kako nam mogu naplatiti da se koristimo svojim očima. Planiram nekome napisati oštro sročeno pis¬mo o tome. Idući put kad me pitaš zašto ostajem kod kuće i gledam svoje emisije, mislit ću na to da te podsjetim kako je to besplatno. Dva eura za moj TV-vodič, sto pedeset za godišnju pristojbu bolja je vrijednost nego jedan dan vani s tobom - bjesni. - Skupi taksiji do grada, gledanje stvari u gradu u kojem živim i koji besplatno gledam već šezdeset godina.
Odjednom opet čujem promet, vidim ljude kako se guraju okolo, osjećam sunce i povjetarac na licu, osjećam kako mi srce divlje lupa u prsima dok mi krv kola u mahnitu uzbuđenju. Osjetim kako me tata vuče za ruku.
- Kreće sad. Hajde, Gracie, kreće. Polazak je malo dalje uz ulicu, moramo krenuti. Kod hotela Shelbourne. Jesi li dobro? Izgledaš kao tla si vidjela duha i nemoj mi reći da jesi jer mi je već dosta za danas. Četrdeset eura - promrmlja za sebe.
Stalan priljev pješaka okuplja se na vrhu Grafton Streeta kako bi prešli cestu i blokirali mi pogled na njega. Osjećam kako me tata vuče natrag i krenem s njim niz Merrion Row, hodajući unatraške, poku¬šavajući ga vidjeti.
- Dovraga!
- Što je, dušo? Nije uopće daleko. Zašto zaboga hodaš unatraške?
- Ne vidim ga.
- Koga, dušo?
- Jednog tipa kojeg mislim da poznajem. - Prestanem hodati unatraške i stojim u ravnini s tatom i dalje gledajući niz ulicu i pretra¬žujući pogledom gomilu.
- E, pa, osim ako znaš da ga sigurno poznaješ, ne bih zastajkivao čavrljati u gradu - kaže tata zaštitnički. - Kakav je to uopće autobus,
Gracie? Čini se malo čudnim, ne sviđa mi se baš to. Ne dođem neko¬liko godina u grad i pogledaj što CIE*napravi.
Ignoriram ga i puštam ga da me vodi u autobus dok ja gledam na drugu stranu, divlje tražeći kroz, začudno, plastične prozore. Gomila se konačno počne razilaziti ispred mjesta gdje je stajao ali ne vidim nikog.
- Otišao je.
- Je li? Sigurno ga onda ne poznaješ tako dobro ako je jednostav¬no odjurio.
Okrenem se ocu. - Tata, to je bilo nešto strašno čudno.
- Briga me što ćeš reći, nema ničeg čudnijeg od ovoga. - tata za¬panjeno gleda oko nas.
Konačno i ja pogledam po autobusu i uočim svoju okolinu. Svi osim nas nose vikinške kacige, a u krilu su im prsluci za spašavanje.
- Dobro, svi - turistički vodič govori u mikrofon - konačno smo se svi ukrcali. Pokažimo novopridošlicama što da rade. Na moj znak hoću đa svi riiiičete poput Vikinga! Da vas čujem!
Tata i ja poskočimo na sjedalima i osjećam kako se drži za mene dok čitav bus riče.


ČETRNAEST
- Dobar dan svima, ja sam Olaf Bijeli i dobro došli u Vikinški pljus- autobus"! Poznat u povijesti kao DUKWS, ili, kako je iz milja nazvan,
Ducks . Sjedimo u amfibijskog verziji vozila koje je tvrtka General Motors izradila za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dizajnirano je da može izdržati osam metara visoke valove prilikom iskrcavanja na plaže kako bi s brodova na obalu dostavilo opremu ili vojnike, a danas se više rabi kao vozilo za spašavanje i podvodno izvlačenje u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugim dijelovima svijeta.
- Možemo li sići? - šapćem tati na uho.
Otjera me kao muhu, opčinjen.
- Ovo vozilo teži sedam tona, dugo je deset metara, a široko dva i pol metra. Ima šest kotača s pogonom na stražnje ili sve kotače. Kao šio vidite, obnovljen je i opremljen udobnim sjedalicama, krovom i si ranicama koje se mogu spuštati kako bi vas zaštitile od vode, jer kao što svi znate, nakon što pogledamo znamenitosti po gradu, pljusnut ćemo u vodu na fantastičan obilazak Great Canal Docklandsa* *!
Svi kliču, a tata me pogleda, očiju raširenih kao u dječačića.
- Naravno, nije čudo daje dvadeset eura. Autobus koji ide u vodu. Autobus? Koji ide u vodu? Nikad nisam vidio takvo što. Čekaj da to ispričam dečkima na druženju u ponedjeljak. Bar jednom Lajavi Do¬nat neće imati bolju priču. - Okrene se natrag turističkom vodiču koji, kao i svi u autobusu, na glavi ima vikinšku kacigu s rogovima. Tata uzme dvije, metne jednu na glavu, a drugu, koja ima plave pletenice sa strane, doda meni.
- Olafe, upoznaj Heidi. - Stavim je na glavu i okrenem se prema * tati.
On mi tiho zariče u lice.
- Znamenitosti na našem putu uključuju slavne gradske katedra¬le, Svetog Patricka i Kristovu crkvu, Trinity College, Vladine zgrade, georgijanski Dublin...
- Oo, ovo će ti se svidjeti - tata me mune laktom.
- ... i naravno vikinski Dublin.
Svi opet zariču, zajedno s tatom, a ja si ne mogu pomoći da se ne smijem.
- Ne razumijem zašto slavimo hrpu glupana koji su palili i pljačkali po cijeloj našoj zemlji.
- Oh, hoćeš li se ti ikad opustiti, uopće, i zabaviti se?
- A što radimo kad vidimo suparnički DUKW na cesti? - pita vodič.
Začuje se mješavina negodovanja i rike.
- Dobro, idemo! - kaže Olaf oduševljeno.
Justin mahnito traga nad obrijanim glavama skupine Hare Krišna koji su stali paradirati pokraj njega i ometati mu pogled na njegovu ženu u crvenom kaputu. More narančastih toga, smiješe mu se veselo dok zvone zvonima i lupaju u bubnjeve. Skače gore-dolje u mjestu poku¬šavajući vidjeti niz Merrion Row.
Pred njim se odjednom stvori pantomimičar, odjeven u crni pri¬pijeni triko, bijelo obojena lica, crvenih usana i s prugastim šeširom. Stoje sučelice, obojica čekaju da onaj drugi nešto učini, a Justin se moli da će pantomimičaru dosaditi i da će otići. Ali ne odlazi. Umjes¬to toga, pantomimičar raširi ramena, poprimi opasan izgled, raskorači noge i pretrese prstima oko mjesta gdje bi mu stajala futrola.
Sasvim tiho, Justin pristojno kaže - Hej, stvarno nisam raspoložen za ovo. Možete li se, molim vas, igrati s nekim drugim?
Namjestivši nesretan izraz lica, pantomimičar počne svirati na nevidljivoj violini.
Justin začuje smijeh i shvati da ima publiku. Izvrsno.
Ignorirajući lakrdijašenje, Justin se odmakne od sve veće gomile i nastavi tragati za crvenim kaputom po Merrion Rowu.
Pantomimičar se opet pojavi pokraj njega, stavi ruku uz čelo i gle¬da u daljinu, kao daje na moru. Krdo njegovih gledatelja slijedi ga, uz blejanje i okidanje fotoaparata. Postariji japanski par slika ih.
Justin zaškrguće zubima i progovori tiho, nadajući se da ga nitko osim pantomimičara ne može čuti. - Hej, šupčino, čini li ti se da mi je zabavno?
Usana nepomičnih kao u trbuhozborca, grubi dablinski naglasak odgovara mu: - Hej, šupčino, čini li se tebi da me boli za to?
- Hoćeš se tako igrati? Dobro. Nisam siguran pokušavaš li biti Marcel Marceau ili klaun Coco, ali tvoja mala ulična pantomima uv¬reda je za njih obojicu. Ovoj je gomili tvoj skeč koji si ukrao iz Marceauova repertoara možda zabavan, ali meni nije. Za razliku od mene, oni ne znaju da nisi shvatio da je Marceau rabio te skečeve da ispriča priču ili skicira temu ili lik. Nije bez veze stajao na ulici pokušavajući izaći iz kutije koju nitko ne vidi. Tvoje pomanjkanje kreativnosti i vještine blati pantomimičare cijelog svijeta.
Pantomimičar trepne jednom i nastavi hodati protiv nevidljivog snažnog vjetra.
- Evo me! - čuje se glas iz gomile.
Eto je! Prepoznala me!
Justin se premješta s noge na nogu pokušavajući ugledati njezin crveni kaput.
Gomila se okrene i razdvoji te otkrije Saru, koja se čini uzbuđena tom scenom.
Pantomimičar oponaša Justinovo očito razočaranje, namjesti očajno lice i zgrbi se tako da mu ruke vise nisko i gotovo se vuku po podu.
- Ooooooo - gomila će, a Sarino se lice snuždi.
Justin nervozno razočaranost zamijeni smiješkom. Prolazi kroz gomilu, brzo pozdravlja Saru i vodi je užurbano odande dok gomila plješće, a nekolicina baca novčiće u posudu koja stoji u blizini.
- Ne misliš li da je to bilo pomalo nepristojno? Možda si mu trebao dati koji novčić ili nešto - kaže ona, pogledom preko ramena ispričavajući se pantomimičaru koji je prekrio lice rukama i žestoko miče ramenima gore dolje u lažnom napadu plača.
-Ja mislim daje gospodin u trikou bio pomalo nepristojan. - Ras¬tresen, Justin i dalje pogledom traži crveni kaput dok odlaze prema restoranu na ručak, koji Justin sada definitivno želi otkazati.
Reci joj da ti je zlo. Ne. Liječnica je, postavljala bi previše pitanja. Reci joj da si nažalost pogriješio i da imaš predavanje, odmah. Reci joj, reci joj!
No, umjesto toga, on i dalje hoda uz nju, um mu je aktivan kao Mount St. Helens*, pogled skače okolo kao ovisniku koji treba fiks.
On mi tiho zariče u lice.
- Znamenitosti na našem putu uključuju slavne gradske katedra¬le, Svetog Patricka i Kristovu crkvu, Trinity College, Vladine zgrade, georgijanski Dublin...
- Oo, ovo će ti se svidjeti - tata me mune laktom.
- ... i naravno vikinski Dublin.
Svi opet zariču, zajedno s tatom, a ja si ne mogu pomoći da se ne smijem.
- Ne razumijem zašto slavimo hrpu glupana koji su palili i pljačkali po cijeloj našoj zemlji.
- Oh, hoćeš li se ti ikad opustiti, uopće, i zabaviti se?
- A što radimo kad vidimo suparnički DUKW na cesti? - pita vodič.
Začuje se mješavina negodovanja i rike.
- Dobro, idemo! - kaže Olaf oduševljeno.
Justin mahnito traga nad obrijanim glavama skupine Hare Krišna koji su stali paradirati pokraj njega i ometati mu pogled na njegovu ženu u crvenom kaputu. More narančastih toga, smiješe mu se veselo dok zvone zvonima i lupaju u bubnjeve. Skače gore-dolje u mjestu poku¬šavajući vidjeti niz Merrion Row.
Pred njim se odjednom stvori pantomimičar, odjeven u crni pri¬pijeni triko, bijelo obojena lica, crvenih usana i s prugastim šeširom. Stoje sučelice, obojica čekaju da onaj drugi nešto učini, a Justin se moli da će pantomimičaru dosaditi i da će otići. Ali ne odlazi. Umjes¬to toga, pantomimičar raširi ramena, poprimi opasan izgled, raskorači noge i pretrese prstima oko mjesta gdje bi mu stajala futrola.
Sasvim tiho, Justin pristojno kaže - Hej, stvarno nisam raspoložen za ovo. Možete li se, molim vas, igrati s nekim drugim?
Namjestivši nesretan izraz lica, pantomimičar počne svirati na nevidljivoj violini.
Justin začuje smijeh i shvati da ima publiku. Izvrsno.
Ignorirajući lakrdijašenje, Justin se odmakne od sve veće gomile i nastavi tragati za crvenim kaputom po Merrion Rowu.
Pantomimičar se opet pojavi pokraj njega, stavi ruku uz čelo i gle¬da u daljinu, kao daje na moru. Krdo njegovih gledatelja slijedi ga, uz blejanje i okidanje fotoaparata. Postariji japanski par slika ih.
Justin zaškrguće zubima i progovori tiho, nadajući se da ga nitko osim pantomimičara ne može čuti. - Hej, šupčino, čini li ti se da mi je zabavno?
U restoranu koji se nalazi u podrumu dobiju stol u kutu. Justin pog¬ledava vrata.
Vikni ‘VATRA’ i pobjegni!
Sarah svuče kaput i otkrije gola ramena i privuče stolicu bliže njegovoj.
Kakva je to slučajnost da je opet naletio, sasvim doslovno, na ženu iz frizerskog salona. Iako to možda i nije bilo tako jako čudno; Dublin je mali grad. Otkad je došao, naučio je da svi više-manje znaju sve, ili nekog tko je u rodu s nekim kog netko poznaje. Ali ta žena, morat će je prestati zvati tako. Trebao bi joj dati ime. Angelina.
- O čemu razmišljaš? - Sarah se nagne preko stola i gleda ga.
Ili Lucille. - Kavi. Razmišljam o kavi. Uzet ću crnu kavu, molim
- kaže konobarici koja čisti njihov stol. Pogleda njezinu pločicu s ime¬nom. Jessica. Ne, njegova žena nije jedna Jessica.
- Nećeš jesti? - pita Sarah, razočarana i zbunjena.
- Ne, ne mogu ostati koliko sam se nadao. Moram natrag na koledž ranije nego što sam planirao. - Noga mu poskoči pod stolom, udari o stol i prodrma pribor za jelo. Konobarica i Sarah čudno ga pogledaju.
- Oh, dobro, pa - proučava meni - ja ću uzeti kuharevu salatu i čašu kućnog bijelog vina, molim vas - kaže konobarici a onda Justinu
- moram jesti jer ću se inače srušiti, nadam se da ti ne smeta.
- Nema problema - smiješi se. Iako si naručila najveću jebenu sa¬latu na meniju. A kako bi bilo ime Susan? Sliči li moja žena na Susan? Moja žena? Koji mije vrag?
- Sad skrećemo u Dawson Street, nazvanu po Joshui Dawsonu, koji je projektirao i ulice Grafton, Anne i Mansion. S desne strane vidjet ćete Mansion House, dom dablinskog lorda gradonačelnika.
Sve se rogate vikinške kacige okrenu nadesno. Videokamere, digi¬talne kamere i telefoni s kamerama vire kroz otvorene prozore.
- Misliš da su Vikinzi ovo radili, onomad, tata? Klikali kamerama zgrade koje još nisu ni bile izgrađene? - šapćem.
- A, začepi - kaže on glasno, a turistički vodič šokirano prestane govoriti.
- Ne ti. - Tata mu mahne. - Ona. - Pokazuje na mene i cijeli me autobus pogleda.
- S desne strane vidjet ćete crkvu sv. Ane, koju je 1707. projektirao Isaac Wells. Interijer datira iz sedamnaestog stoljeća - nastavlja Olaf posadi od tridesetak Vikinga u autobusu.
- Romanička fasada dodana je tek 1868., a nju je projektirao Tho¬mas Newenham Deane - šapnem tati.
- Ah - kaže na to tata polako, a oči mu se rašire u čudu. - Nisam to znao.
I moje se oči rašire u čudu nad vlastitom informacijom. - Ni ja.
Tata se zahihoće.
- Sad smo u Nassau Streetu, za koji trenutak proći ćemo s lijeve strane Grafton Street.
Tata počne pjevati: - Grafton Street je zemlja čudesa. - Glasno.
Amerikanka ispred nas okrene se, ozarena lica. - O, znate li tu pjesmu? Moj ju je otac pjevao. Bio je podrijetlom iz Irske. O, voljela bih je opet čuti; možete li nam je otpjevati?
Zbor - O, da, molim vas... - zaori se svuda oko nas.
Kako mu pjevanje u javnosti nije strano, čovjek koji svaki tjedan pjeva na klupskom druženju ponedjeljkom počne pjevati i cijeli mu se autobus pridruži, ljuljajući se s jedne na drugu stranu. Tatin glas doseže izvan plastičnih sklopivih prozora DUKW-a, do ušiju pješaka i vozača koji prolaze.
U sjećanje si spremim još jednu fotografiju tate kako sjedi uza me, pjeva zatvorenih očiju, s dva roga na glavi.
Justin sve nestrpljivije gleda kako Sarah polako jede salatu. Vilicom razigrano nabode komad piletine; piletina se drži, spadne, ponovo se uhvati i uspije se držati dok ona maše njome, rabeći je kao čekić kako bi prevrnula komade salate da vidi što je ispod njih. Konačno nabode komad rajčice i kad primakne vilicu ustima, onaj isti komad piletine ponovo spadne. To je treći put da je to napravila.
-Jesi li siguran da nisi gladan, Justine? Čini se da pažljivo prou¬čavaš ovaj tanjur. - Smiješi se, mašući unaokolo još jednom vilicom punom hrane, s koje crveni luk i sir cheddar spadnu u tanjur. Svaki je put, jedan korak naprijed, dva natrag.
- Da, svakako, mogao bih malo. - Već je naručio i pojeo tanjur juhe dok je ona pojela pet zalogaja.
- Hoćeš da te hranim? - Koketira ona, kružnim pokretima pri¬mičući vilicu njegovim ustima.
- Pa, želim više, za početak.
Ona nabode još nekoliko komadića.
- Još - kaže on, pogledavajući na svoj sat. Sto više hrane bude us¬pio ugurati u usta, to će prije završiti ovo frustrirajuće iskustvo. Zna da je njegova žena, Veronica, vjerojatno već davno otišla, ali sjedenje i gledanje Sare kako troši više kalorija igrajući se hranom nego što ih unosi, neće mu to potvrditi.
- Dobro, stiže avion - pjevuši ona.
- Još. - Barem pola je otpalo prilikom „polijetanja”.
-Još? Kako može još stati na vilicu, a kamoli u tvoja usta?
- Daj da ti pokažem. - Justin joj uzme vilicu i počne nabadati što više može. Piletinu, kukuruz, salatu, ciklu, luk, rajčicu, sir; uspije sve.
- Sad, ako bi gospođa pilotkinja izvoljela prizemljiti avion...
Ona se zahihoće. - Ovo neće stati u tvoja usta.
- Imam prilično velika usta.
Ugura to, cijelo se vrijeme smijući, jedva uspjevši sve ugurati u Justinova usta. Kad konačno proguta sve, pogleda na sat, a onda na njezin tanjur.
- Dobro, sad ti. - Ti si takvo govno, Justine.
- Nema šanse - smije se.
- Hajde. - Sakupi što je više hrane mogao, uključujući i onaj ko¬mad piletine koji je četiri puta ostavila, i sve „prizemlji” u njezina otvorena usta.
Ona se smije dok pokušava sve ugurati unutra. Jedva da može disati, žvakati, gutati ili se smiješiti, ali ipak pokušava izgledati lijepo. Gotovo cijelu minutu ne može govoriti dok pokušava žvakati što damskije. Sokovi, dresing i hrana cure joj niz bradu i kad konačno proguta, usta na kojima se razmazala šminka, razvuku se u smiješak i pokažu velik komad salate između zubi.
- To je bilo zabavno - smiješi se.
Helena. Poput trojanske Helene, toliko je lijepa da bi mogla započeti
rat.
-Jeste li završili? Mogu li uzeti tanjur? - upita konobarica.
Sarah počne odgovarati - N... - ali Justin uskoči.
- Da, jesmo, hvala. - Izbjegava Sarin pogled.
- Zapravo, nisam još završila, hvala vam - kaže Sarah oštro. Ta¬njur se vrati na mjesto.
Justinova noga poskakuje pod stolom, njegovo nestrpljenje raste. Salma. Seksi Salma. Među njima zavlada neugodna tišina.
- Oprosti, Salma, ne želim biti nepristojan...
- Sarah.
- Molim?
- Zovem se Sarah.
- Znam to. Samo...
- Nazvao si me Salma.
- Oh. Molim? Tko je Salma? Bože. Oprosti. Cak i ne znam ni jednu Salmu, doista.
Ona počne brže jesti, očito umirući od želje da pobjegne od njega.
On kaže nježnijim glasom: - Radi se o tome da se moram vratiti na koledž...
- Ranije nego što je planirano. Rekao si. - Nasmiješi se na brzinu, a lice joj se smrkne čim pogleda dolje na tanjur. Sada bode hranu sa svrhom. Vrijeme za igru gotovo je. Vrijeme je za jelo. Lista puni hra¬nom umjesto riječima.
Justin se zgrči u sebi, shvaćajući da se ponaša neuobičajeno ne¬pristojno. Sad to reci kao da to misliš, kretenu. Gleda u nju: prekrasno lice, izvrsno tijelo, inteligentna žena. Otmjena u kostimu s hlačama, duge noge, velike usne. Dugi elegantni prsti, uredno manikirani nokti, kraj nogu joj je otmjena torbica koja ide uz cipele. Profesionalna, sa¬mopouzdana, inteligentna. Nema apsolutno ničeg lošeg u vezi s tom ženom. Problem je Justinova vlastita rastresenost, osjećaj da je dio njega negdje drugdje. Dio njega, zapravo, koji ima osjećaj da je tako blizu da ga nešto gotovo tjera da istrči van i uhvati ga. U ovom se tre¬nutku trčanje čini kao dobra ideja, ali je problem u tome što ne zna što to pokušava uhvatiti, ili koga. U gradu od milijun ljudi ne može očekivati da će izaći kroz ova vrata i na pločniku naći onu istu ženu. I je li vrijedno ostaviti prekrasnu ženu koja sjedi s njim u ovom resto¬ranu da bi samo otišao loviti dobru ideju?
Prestane tresti nogom i namjesti se u stolici tako da više nije na rubu sjedala ili spreman skočiti prema vratima onog trenutka kad onda spusti nož i vilicu.
- Sarah - uzdahne i ovaj put iskreno kaže - jako mi je žao.
Ona prestane ubacivati hranu u usta i pogleda ga, brzo prožvače, potapše ubrusom usne i proguta. Izraz lica joj se smekša. - Dobro.
Pomete mrvice oko svog tanjura i slegne ramenima. - Ja ne tražim brak, Justine.
- Znam, znam.
- Ovo je samo ručak.
- Znam to.
- Ili recimo samo kava, za slučaj da zbog maloprije spomenute riječi ne pojuriš prema izlazu za nuždu vičući ‘Vatra’? - Pokaže na njegovu praznu šalicu i kvrca nepostojeće mrvice.
On posegne za njezinom rukom i zaustavi njezino vrpoljenje.
- Žao mi je.
- Dobro - ponovi ona.
Zrak se pročisti, napetosti nestane, njezin tanjur odnesu.
- Valjda bismo trebali tražiti račun...
-Jesi li uvijek željela biti liječnica?
- Oho. - Ona stane usred otvaranja novčanika. - S tobom je ovako ili onako, ali stvarno uvijek napeto, zar ne? - Ali smiješi se.
- Oprosti. - Justin trese glavom. - Hajdemo popiti kavu prije nego što odemo. Nadam se da ću imati dovoljno vremena spriječiti da ovo bude najgori sudar na kojem si ikad bila.
- Nije. - Zatrese glavom, smiješeći se. - Ali je zamalo drugi. Gotovo je bio najgori, ali onda si ga izvukao liječničkim pitanjem.
Justin se nasmiješi. - Onda? Jesi li?
Ona kimne. - Otkad me, kad sam bila u maloj školi, operirao Ja¬mes Goldin. Kako vi to kažete, vrtiću? Bilo kako bilo, imala sam pet godina i spasio mi je život.
- Oho. To je mlada dob za ozbiljnu operaciju. Mora da je to du¬boko utjecalo na tebe.
- Vrlo duboko. Bila sam u dvorištu tijekom odmora za ručak, pala sam igrajući se školice i ozlijedila koljeno. Svi moji prijatelji raspravlja¬li su o amputaciji, ali James Goldin je dotrčao i odmah mi dao disanje usta na usta. 1 samo tako, bol je nestala. I tada sam znala.
- Da želiš postati liječnica?
- Da se želim udati za Jamesa Goldina.
Justin se nasmiješi. - I jesi li?
-Jok. Umjesto toga postala sam liječnica.
- To ti dobro ide.
- Da, ti to možeš procijeniti prema jednom ubodu iglom tijekom davanja krvi - smiješi se. - Sve je u redu što se toga tiče?
- Ruka me malo svrbi, ali je u redu.
- Svrbi? Ne bi te smjela svrbjeti, daj da vidim.
On krene zavrtati rukav i stane. - Mogu li te nešto pitati? - Pro¬meškolji se malo na stolici. - Postoji li način da doznam kamo je moja krv otišla?
- Kamo? Misliš u koju bolnicu?
- Pa da, ili još bolje, znaš li kome je dana?
Ona zatrese glavom. - Ljepota je u tome što je sve potpuno ano¬nimno.
- Ali netko, negdje bi znao, zar ne? U bolničkim arhivama ili čak u tvojoj arhivi?
- Naravno. Svim proizvodima u banci krvi uvijek se može ući u trag. Cijeli se proces donacije, testiranja, odvajanja na komponente, skladištenja i davanja primatelju dokumentira, ali...
- Tu riječ mrzim.
- Nažalost za tebe, ne možeš doznati tko je primio tvoju krv.
- Ali sad si rekla da je sve dokumentirano.
-Tu informaciju ne smijemo objaviti. Ali svi naši podaci čuvaju se u zaštićenoj kompjuteriziranoj bazi podataka, gdje se čuvaju svi tvoji davateljski podaci. Prema Zakonu o zaštiti podataka imaš pravo pris¬tupa svojoj davateljskoj arhivi.
- Hoće li mi ona reći tko je primio moju krv?
-Ne.
- E pa, onda ih ne želim vidjeti.
- Justine, krv koju si dao nije transfuzijom dana nekome točno onakva kakva je izašla iz tvoje vene. Razdvojena je i odvojena u prip¬ravke crvenih krvnih stanica, bijelih krvnih stanica, krvne pločice -
- Znam, znam, znam to sve.
- Žao mije što ne mogu ništa učiniti. Zašto tako jako želiš znati?
Razmišlja o tome neko vrijeme, ubaci kocku smeđeg šećera u kavu
i promiješa je. - Zanima me kome sam pomogao, ako sam im uopće pomogao i ako jesam, tko su. Imam osjećaj... ne, zvuči glupo, mislit ćeš da sam lud. Nije važno.
- Hej, ne budi smiješan - kaže ona umirujuće. - Ja već mislim da si lud.
- Nadam se da to nije tvoje medicinsko mišljenje.
- Reci mi. - Njezine prodorne plave oči promatraju ga preko ruba šalice dok pijucka kavu.
- Ovo je prvi put da sam to rekao glasno, pa mi oprosti što govo¬rim dok razmišljam. Isprva je to bio smiješni mačo ego-trip. Htio sam znati čiji sam život spasio. Tko je sretnik za kog sam žrtvovao svoju dragocjenu krv.
Sarah se nasmiješi.
- Ali onda tijekom posljednjih nekoliko dana nisam mogao prestati razmišljati o tome. Osjećam se drugačije. Doista drugačije. Kao da sam nešto dao. Nešto dragocjeno.
- I jest dragocjeno, Justine. Stalno trebamo sve više davatelja.
- Znam, ali ne, ne tako. Imam osjećaj da negdje netko hoda okolo s nečim u sebi što sam mu ja dao i sad meni nedostaje nešto...
- Tijelo nadomješta tekućinu koju si donirao u roku od dvadeset četiri sata.
- Ne, hoću reći, imam osjećaj da sam dao nešto svoje, dio sebe i da je taj netko drugi upotpunjen zbog tog dijela mene... moj Bože, ovo zvuči suludo. Samo želim doznati tko je ta osoba. Samo osjećam kao da nedostaje dio mene i imam ga potrebu otići i zgrabiti.
- Ne možeš dobiti svoju krv natrag, znaš - Sarah se slabašno na¬šali i oboje duboko utonu u misli; Sarah tužno gledajući u svoju kavu, Justin pokušavajući shvatiti svoje zbrkane riječi.
Pretpostavljam da nikad ne bih trebao pokušavati raspravljati o nečemu tako nelogičnom s liječnikom - kaže on.
Zvučiš kao mnogi ljudi koje poznajem, Justine. Ti si samo prvi kog sam čula da za to krivi darivanje krvi.
Tišina.
No - Sarah posegne za naslonom svoje stolice da dohvati svoj ka¬put - u žurbi si pa bismo trebali krenuti.
Hodaju niz Grafton Street u ugodnoj tišini koju povremeno preki¬da čavrljanje. Nesvjesno stanu kraj spomenika Molly Malone, s druge strane ceste kod Trinity Collegea.
- Kasniš na predavanje.
- Ne, imam još malo. - Pogleda na sat i sjeti se svoje prijašnje is¬prike. Osjeća kako crveni. - Oprosti.
- U redu je - ponovi ona.
- Imam osjećaj kao da je cijeli ovaj izlazak na ručak prošao u mom ispričavanju i tvojem govorenju daje sve u redu.
- Stvarno je u redu - smije se.
- A meni je stvarno...
- Stani! - Stavi mu ruku na usta da ga ušutka. - Dosta je.
- Stvarno mi je bilo lijepo - kaže nespretno. - Bismo li... znaš, strašno mi je neugodno što nas ona gleda.
Pogledaju nadesno a Molly bulji u njih svojim brončanim očima.
Sarah se nasmije - Možda bi se mogli dogovoriti da...
- Grrrraaaaaarrrrrrr!!
Justin gotovo iskoči iz vlastite kože od straha, iznenađen silnom vikom iz autobusa koji je stao na semaforu pokraj njega. Sarah zacvili od straha, a ruka joj poleti prema prsima. Pokraj njih više od desetak muškaraca, žena i djece, svi s vikinškim kacigama, mašu pesnicama ipo zraku i smiju se i riču na prolaznike. Sarah i deseci drugih na¬guranih oko njih na pločniku počnu se smijati, neki uzvraćaju riku, većina ih ignorira.
Justin, kome je zastao dah u grlu, šuti jer ne može skinuti pogled sa žene koja se glasno smije s nekim starijim čovjekom; ima kacigu na glavi, duge plave pletenice padaju sa strane.
- Jesmo ih, Joyce - smije se starac, ričući lagano u njezino lice i prijeteći pesnicom.
Ona isprva izgleda iznenađeno, a onda mu, na njegovo veselje, da novčanicu od pet eura, i oboje se nastave smijati.
Pogledaj me, zove je Justin. Pogled joj je i dalje na starcu koji po¬diže novčanicu prema svjetlu da provjeri je li prava. Justin pogleda na semafor, na kojem je još crveno. Još ima vremena da ga uoči. Okreni se! Pogledaj me bar jednom! Na semaforu za pješake upali se žuto. Nema mnogo vremena.
Glava joj je i dalje okrenuta, potpuno zadubljena u razgovor.
Uključi se zeleno i autobus polako krene uz Nassau Street. Stane hodati uz njega, zovući je svime što ima da ga pogleda.
-Justine! - zazove Sarah. - Sto to radiš?
On nastavlja hodati uz autobus, ubrzavajući, i konačno počinje lagano trčati. Čuje kako ga Sarah doziva, ali ne može stati.
- Hej! - zazove.
Nedovoljno glasno; ne čuje ga. Autobus ubrzava i Justinovo trčanje postaje sprint, a adrenalin mu juri tijelom. Autobus ga pob¬jeđuje, ubrzavajući. Izgubit će je.
- Joyce! - izvali. Iznenadan zvuk vlastitog povika zaustavlja ga na mjestu. Sto zaboga radi? Sagne se i osloni ruke na koljena, pokušava doći do daha, pokušava se srediti usred vihora u koji osjeća daje upao. Pogleda prema autobusu još jedanput. Jedna vikinška kaciga pojavi se na prozoru, plave pletenice njišu se kao klatna. Ne raspoznaje lice, ali kako je to samo jedna glava, samo jedna osoba koja gleda za njim iz tog autobusa, zna da to mora biti ona.
Vihor staje na tren dok on podiže ruku u znak pozdrava.
Ruka se pojavljuje na prozoru dok autobus skreće u Kildare Street, ostavljajući Justina da opet gleda kako ona nestaje dok mu srce tuče tako divljački da je siguran da pločnik ispod njega odjekuje. Možda nema ni najblažeg pojma što se događa, ali jedno sada zna sigurno.
Joyce. Zove se Joyce.
Pogleda niz praznu ulicu.
Ali tko si ti, Joyce?

Zašto guraš glavu kroz prozor? - tata me povuče, vrlo zabrinut.
Možda nemaš baš za što živjeti, ali za Boga miloga, duguješ sebi da živiš.
- Jesi li čuo da je netko zazvao moje ime? - šapnem tati dok mi se u glavi sve kovitla.
- O, sad čuje glasove - gunđa. - Ja sam rekao tvoje prokleto ime i dala si mi petaka za to, ne sjećaš se? - Mahne joj njime pred licem i vrati se Olafu.
- S vaše lijeve strane nalazi se Leinster House, zgrada u kojoj je danas Nacionalni parlament Irske.
Klik-klik, cap-cap, bljes-bljes, snimi.
- Leinster House ranije je bila poznata kao Kildare House, po grofu od Kildarea koji ju je dao sagraditi. Nakon što je postao vojvoda od Leinstera ime joj je promijenjeno. Dijelovi zgrade, koja je nekad bila Kraljevski liječnički koledž...

- Znanost - kažem glasno, još uglavnom izgubljena u mislima.
-Molim? - Prestane pričati i sve se glave opet okrenu.
- Samo sam rekla da - crvenim - da je to bio Kraljevski koledž za znanost.
- Da, to sam i rekao.
- Ne, rekli ste liječnički - kaže Amerikanka ispred mene.
- Oh - zbuni se on. - Oprostite, pogriješio sam. Dijelovi zgrade koja je nekad bila ... Kraljevski koledž - pogleda me zajedljivo - za znanost, sjedište su irske vlade od 1922...
Isključim se.
- Sjećaš se da sam ti pričala o tipu koji je projektirao bolnicu Ro¬tunda? - šapćem tati.
- Sjećam se. Dick nekako.
- Richard Cassels. On je projektirao i ovo. Tvrdi se da je ona bila model po kojoj je projektirana Bijela kuća.
-Je li? - kaže tata.
- Stvarno? - Amerikanka se okrene u svome sjedalu prema meni. Govori glasno. Vrlo glasno. Preglasno. - Dragi, jesi li čuo? Ova gos¬pođa kaže da je tip koji je projektirao ovo, projektirao i Bijelu kuću.
- Ne, nisam zapravo...
Odjednom primijetim da je vodič prestao pričati i da me gleda s jednakom ljubavlju koju su Vikinški zmajevi imali za Morske mačke. Sve oči, uši i rogovi upereni su u mene.
- Pa, rekla sam da se tvrdi da je bila model po kojoj je projektirana Bijela kuća. To nije dokazano - govorim tiho, ne želeći biti uvučena u to. - Samo što je James Hoban, koji je 1792. pobijedio na natječaju za projektiranje Bijele kuće, bio Irac.
Svi s očekivanjem bulje u mene.
- No, studirao je arhitekturu u Dublinu i više je nego vjerojatno da je učio i o projektu Leinster Housea - završim brzo.
Ljudi oko mene uzvikuju ooh, aa i pričaju međusobno o tom za-nimljivom podatku.
- Ne čujemo te! - vikne netko sprijeda.
- Ustani, Gracie. - Tata me gura da ustanem.
- Tata. - Pljesnem ga po ruci.
- Hej, Olafe, daj joj mikrofon! - vikne žena turističkom vodiču. On ga nevoljko preda i prekriži ruke.
- Eh, zdravo. — Tapšem ga prstom i puhnem u mikrofon.
- Moraš reći, ‘Test jedan, dva, tri’, Gracie.
- Aa, test jedan, dva...
- Čujemo te - obrcne se Olaf Bijeli.
- Dobro, dakle - ponovim što sam rekla, a ljudi sprijeda sa zani¬manjem kimaju.
- I ovo su sve također vladine zgrade? - pokazuje Amerikanka na zgrade sa svake strane.
Nesigurno pogledam tatu, a on mi kimne hrabreći me. - Pa, zap¬ravo ne. Zgrada s lijeve strane je Nacionalna knjižnica, a s desne je Nacionalni muzej. - Krenem opet sjesti, a tata mi gurne stražnjicu natrag gore. Svi me i dalje gledaju čekajući još. Vodič izgleda smete¬no.
- Pa, jedna zanimljiva informacija mogla bi biti da su Nacional¬na knjižnica i Nacionalni muzej izvorno bili dom Dablinskog muzeja znanosti i umjetnosti, koji se otvorio 1890. Oba su projektirali Tho¬mas Newenham Deane i njegov sin Thomas Manly Deane nakon nat¬ječaja provedenog 1885., a izgradila ih je dablinska građevinska tvrtka J.iW. Beckett koja je u izgradnji pokazala sve umijeće irskih majstora. Muzej je jedan od najboljih preživjelih primjera irskog dekorativnog rada u kamenu, drvoreza i keramike. Najimpresivniji dio Nacionalne knjižnice njezina je ulazna rotonda. Unutra taj prostor vodi uz doj¬mljivo stubište do veličanstvene nadsvodene čitaonice. Kao što sami možete vidjeti, pročeljem zgrade dominiraju nizovi korintskih stupo¬va, pilastera i rotonda koja svojom otvorenom terasom i krovovima uokviruje kompoziciju. U...
Prekine me glasno pljeskanje - usamljeno, glasno pljeskanje koje dolazi od samo jedne osobe: tate. Ostatak je autobusa u tišini. Prekine je dijete koje upita majku mogu li opet rikati. Vjetar nosi nepostojeći pustinjski korov niz prolaz do iscerenog Olafa Bijelog.
- Ovaj, nisam gotova - kažem tiho.
Tata na to zaplješće glasnije i jedan mu se čovjek, koji sjedi sam u zadnjem redu, nervozno pridruži.
- I... to je sve što znam - kažem brzo i sjednem.
- Kako znate to sve? - pita žena ispred mene.
- Ona je agent za nekretnine - kaže tata ponosno.
Žena nabora obrvu, usnama napravi oblik slova ,,o” i okrene se prema Olafu koji izgleda strašno zadovoljno. Zgrabi mikrofon iz mo¬jih ruku.
- Sad svi, rrrriiiiiiičiiiteeeeee!
Tišina se prekine kad svi živnu, dok se svaki mišić i organ u mom tijelu grči u fetalni položaj.
Tata se nasloni na mene i pritisne me uz prozor. Približi glavu da mi šapne na uho i naše se kacige sudare.
- Kako si to sve znala, dušo?
Kao da sam potrošila sve riječi tijekom one tirade, usta mi se otvo¬re i zatvore, ali ništa ne izađe. Kako sam, zaboga, znala sve to

PETNAEST
Čim sam te iste večeri ušla u školsku gimnastičku dvoranu i ugledala Kate i Frankie stisnute jednu uz drugu na tribini, duboko zadubljene u razgovor sa zabrinutim izrazima lica, počelo mi se štucati. Kate iz¬gleda kao da joj je Frankie upravo rekla da joj je otac preminuo, izraz lica koji poznajem jer sam ja bila ta koja ga je izazvala upravo tom vi¬ješću prije pet godina u dolaznoj dvorani na dablinskom, aerodromu kad je prekinula godišnji kako bi bila pokraj njega. Sad Kate govori i Frankie izgleda kao da joj je psa udario, auto, izraz lica koji mi je također poznat jer sam i opet ja bila ta koja joj je morala priopćiti tu vijest, jer sam ja bila ta koja je i udarila jazavčara i slomila mu tri noge. Sad Kate izgleda kao da je uhvaćena na djelu kad pogleda u mom smjeru. Frankie se također sledi. Izrazi iznenađenja, pa krivnje pa za¬tim smiješak koji bi me trebao uvjeriti da su raspravljale o vremenu, a ne o događajima u mom životu, koji je jednako promjenjiv.
Čekam da uobičajena Gospa od Traume preuzme kontrolu. Da me pošalje na pauzu dok iznosi svoje oštroumne komentare koji drže znatiželjnike podalje; objašnjavajući nedavni gubitak više kao stalno putovanje nego kao slijepu ulicu, koji čovjeku pruža dragocjenu prili¬ku da postane jači i uči o sebi i na taj način taj strašno tragični događaj pretvori u nešto strašno pozitivno. Uobičajena Gospa od Traume ne dolazi, znajući da joj ovo nije lak posao. Dobro zna da dvoje ljudi koji me upravo čvrsto grle mogu prozreti kroz njezine riječi i vidjeti ravno u moje srce.
Zagrljaji mojih prijateljica dulji su i čvršći; sastoje se od dodatnih stiskanja i tapšanja, koji se izmjenjuju s kružnim trljajućim pokretima i blagim lupkanjem po leđima, što mi je i jedno i drugo začuđujuće utješno. Sućut na njihovim licima podsjeća me na moj veliki gubi¬tak i osjećam slabost u trbuhu, a glava mi je opet puna. Shvaćam da to što sam se sklupčala u gnijezdo s tatom nema one super ljekovite moći kao što sam se nadala, jer svaki put kad izađem iz kuće i sretnem nekog novog, moram opet sve proći iznova. Ne samo tla moram ponavljati cijelu zamornu priču već sve moram ponovno osjetiti, što je mnogo zamornije od riječi. Umotana u Kateine i Frankieine ruke lako bih mogla poprimiti oblik djetešca koje one u svojim glavama maze, ali to ne činim, jer, ako sad počnem, znam da nikad neću prestati.
Sjedimo na tribini podalje od ostalih roditelja među kojima rijetki sjede zajedno, već većina iskorištava dragocjene i rijetke trenutke na¬samo da čita ili razmišlja ili gleda svoju djecu kako rade nedojmljive kolute na plavim strunjačama. Ugledam Kateinu djecu, šestogodiš¬njeg Erica i moju petogodišnje kumče Jaydu, fanatičnu obožavateljicu Muppetove božične priče za koju sam se zaklela da joj neću ništa zamje¬riti. Oduševljeno skakuću uokolo i cvrče poput cvrčaka, izvlače gaće iz guzova i spotiču se preko nevezanih vezica na tenisicama. Pokraj nas u kolicima spava jedanaestomjesečni Sam, praveći mjehuriće bucmas¬tim ustima. Gledam ga s ljubavlju, a onda se opet sjetim i pogledam u stranu. Ah, sjećanje. Taj stari otrcani vic.
- Kako posao, Frankie? - pitam, želeći da je sve kako je bilo.
- Gužva kao i obično - odgovori ona i ja primijetim osjećaj kriv¬nje, možda čak i nelagode.
Zavidim joj na normalnosti, možda čak i na dosadi. Zavidim joj što je njezin današnji dan bio jednak jučerašnjem.
- Još kupuješ kad je nisko i prodaješ kad naraste? - progovori Kate.
Frankie zakoluta očima. - Dvanaest godina, Kate.
- Znam, znam - Kate se ugrize za usnu i trudi se ne nasmijati.
- Dvanaest godina radim ovaj posao i ti dvanaest godina to govo¬riš. Nije više ni smiješno. Ustvari, ne sjećam se daje ikad bilo smiješ¬no, ali ti si uporna.
Kate se smije. - Stvar je u tome da nemam blage veze što ti radiš. Nešto u vezi s burzom?
- Menadžerica, zamjenica šefa ureda korporativnih financija i in-vesticijskih rješenja.
Kate je blijedo gleda, a onda uzdahne. - Tako puno riječi kako bi rekla da radiš u uredu.
- Oh, oprosti, a što ti ono radiš po cijele dane? Brišeš usrane guzi¬ce i praviš organske sendviče s bananama?
- Postoje i drugi aspekti majčinstva, Frankie - puhne Kate. - Moja je dužnost pripremiti troje ljudskih bića da, ako mi se, ne daj Bože, nešto dogodi ili kad odrastu, budu sposobni samostalno živjeti i fun¬kcionirati i naslijediti odgovornosti u svijetu.
- I gnječiš organski uzgojene banane - doda Frankie. - Ne, ne, čekaj, je li to prije ili nakon što pripremiš troje ljudskih bića? Prije.
- Kimne sama sebi. - Da, definitivno ide gnječenje banana, a onda pripremanje ljudskih bića. Zapamtila sam.
- Samo želim reći da ti treba koliko, sedam riječi da opišeš svoj činovnički posao?
- Mislim da je osam.
- Ja imam jednu. Jednu.
- Pa, ne znam. Je li 'razvoženje djece’ jedna ili dvije riječi? Joyce, što ti misliš?
Ne miješam se.
- Želim reći da riječ ‘mama’ - kaže ona iznervirano - sitna mala riječ kojom se naziva svaka žena koja ima dijete, ne opisuje pretek dužnosti. Da u tvojoj kompaniji radim ono što radim svaki dan, vodila bih tu jebenu firmu.
Frankie ležerno slegne ramenima. - Žao mi je, ali nije me briga. I ne mogu govoriti u ime svojih kolega, ali osobno više volim sama pra¬viti svoje sendviče i brisati vlastitu guzicu.
- Stvarno? - Kate podigne obrvu. - Čudim se da ti to ne radi neki siromah kojeg si pokupila negdje usput.
- Ne, još tražim onog pravog - Frankie joj uzvrati slatkim smiješ¬kom.
Stalno to rade: pričaju jedna protiv druge umjesto jedna s drugom kao daje to neko čudno ritualno povezivanje koje ih izgleda još čvršće veže dok bi kod bilo koga drugog imalo suprotan učinak. U tišini koja uslijedi obje imaju dovoljno vremena shvatiti o čemu su to točno raz¬govarale u mojoj prisutnosti. Deset sekundi poslije Kate udari Fran¬kie. Ah, da. Spomenule su djecu.
Kad se dogodi nešto tragično, otkrit ćete da ste vi, tragičarka, ta koja mora svima olakšati situaciju.
- Kako je Crapper? - prekinem neugodnu tišinu i pitam za Frankiena psa.
- Dobro je; noge mu lijepo zarastaju. Još međutim zavija kad vidi tvoju fotografiju. Žao mi je što sam je morala skinuti s kamina.
- Nema veze. Zapravo sam te htjela zamoliti da je makneš. Kate, i ti možeš baciti sliku s mog vjenčanja.
Razgovor o razvodu. Napokon.
- O, Joyce - trese glavom i tužno me gleda - to mi je omiljena fo¬tografija mene. Tako sam dobro izgledala na tvom vjenčanju. Zar ne mogu samo izrezati Conora?
- Ili mu nacrtati male brkove - doda Frankie. - Ili još bolje, dati mu osobnost. Koje bi boje trebala biti?
Ugrizem se za usnu osjećajući se krivom i prikrivajući smiješak koji prijeti da će izbiti iz ruba mojih usana. Nisam navikla na ovakav razgovor o mom bivšem. Neuljudan je i nisam sigurna da mi je posve ugodan. Ali je smiješan. Umjesto toga, gledam na drugu stranu prema djeci na parketu.
- Dobro, svi. - Učitelj gimnastike pljesne rukama da privuče pozornost i tog trenutka prestane skakutanje i cvrčanje cvrčaka. - Ra¬širite se po strunjačama. Radit ćemo kolut unatrag. Oslonite se dlano¬vima na pod, prsti neka pokazuju prema ramenima i napravite kolut unatrag i uspravite se u stajaći položaj. Ovako.
- O, gle ti našeg malog fleksibilnog prijatelja - primijeti Frankie.
Jedno po jedno djeca naprave kolut unatrag i usprave se savršeno.
Sve dok ne dođe red na Jaydu, koja se izrazito nezgrapno prevrne pre¬ko glave postrance, udari drugo dijete u potkoljenicu i onda se digne na koljena prije nego konačno skoči u uspravni položaj. Zauzme Spi¬ce Girl pozu u svom svojem ružičastom svjetlucavom sjaju, s prstima u znaku pobjede, misleći da nitko nije primijetio njezinu pogrešku. Učitelj je ignorira.
- Priprema ljudsko biće za svijet - ponovi Frankie zajedljivo.
- Da. Nego da bih vodila tu jebenu firmu. - Frankie se okrene meni
i ublaži glas. - Onda, Joyce, kako si?
Razmišljala sam da li da im kažem, da li da ikome kažem. Osim da me otpravi u ludnicu, ne znam kako bi itko reagirao na ono što mi se događalo, ili čak kako bi trebao reagirati. Ali nakon današnjih događa¬ja, stajem na stranu onog dijela svog mozga koji želi otkriti sve.
- Ovo će zvučati stvarno čudno, pa vas molim da budete str¬pljive.
- U redu je - Kate me uhvati za ruku. - Kaži što god želiš. Samo otpusti.
Frankie zakoluta očima.
- Hvala. - Polako izvlačim ruku iz njezine. - Stalno viđam jednog tipa.
Kate pokušava shvatiti to. Vidim da pokušava povezati to s mojim gubitkom djeteta ili mojim skorašnjim razvodom, ali ne uspijeva.
- Mislim da ga poznajem, ali istodobno znam da ga ne poznajem. Vidjela sam ga točno tri puta dosad, posljednji put danas kad je jurio za mojim vikinškim autobusom. I mislim da me zazvao po imenu. Mada mi se to možda pričinilo jer kako bi, zaboga, mogao znati moje ime? Osim, ako me poznaje, ali to me dovodi natrag do toga da sam sigurna da ne me poznaje. Što mislite?
- Čekaj, ja sam stala na onom dijelu o vikinškom autobusu - Frankie me uspori. - Kažeš da imaš vikinški autobus?
- Ne da ga imam. Bila sam u njemu. S tatom. Može ići i po vodi. Nosiš kacige s rogovima i vičeš ‘aargh’ na sve oko sebe. - Unesem im se u lice i prijetim im pesnicom.
Blijedo zure u mene.
Uzdahnem i odmaknem se na klupi. - Bilo kako bilo, stalno ga viđam.
- Dobro - kaže Kate polako i gleda u Frankie.
Nastane mučna tišina dok se one brinu za moje mentalno zdrav¬lje. Pridružujem im se u tome.
Frankie pročisti grlo. - Taj muškarac, Joyce, je li mlad, star ili je pak Viking s tvog čarobnog autobusa koji putuje otvorenim morem?
- Kasne tridesete, rane četrdesete. Amerikanac je. Bili smo zajed¬no kod frizera. Tamo sam ga prvi put vidjela.
- Frizura ti je krasna, usput budi rečeno. - Kate mi nježno dotak¬ne nekoliko prednjih pramenova.
- Tata misli da izgledam kao Petar Pan - nasmiješim se.
- Možda te se onda sjeća iz frizerskog salona - zaključi Frankie.
- Imala sam čudan osjećaj i u salonu. Kao... prepoznavanje ili nešto.
Frankie se nasmiješi. - Dobro došla u samački svijet. - Okrene se Kate koja je namrštila lice u znak neslaganja. - Kad si je Joyce posljed¬nji put dopustila mali flert? Tako je dugo udana.
- Molim te - odgovori Kate Frankie nadmoćno. - Ako misliš da je to ono što se događa u braku, onda teško griješiš. Nije čudo da te strah udati se.
- Nije me strah, samo se ne slažem s tim. Znaš, baš sam danas gledala emisiju o šminkanju...
- Evo je opet.
- Šuti i slušaj. Stručnjak za šminkanje rekao je da zbog toga što je koža oko očiju tako osjetljiva, kremu treba nanositi prstenjakom jer je to prst koji ima najmanju snagu.
- Uff - Kate će suho. - Sad si baš dokazala da smo mi koji smo u braku, budale.
Umorno trljam oči. - Znam da zvučim kao da sam luda, umorna sam i vjerojatno si umišljam nešto tamo gdje se nema što umisliti. Muškarac koji bi mi trebao biti na pameti jest Conor, a nije. Stvarno uopće nije. Ne /nam je li riječ o zakašnjeloj reakciji i hoću li se idući mjesec raspasti, početi piti i nositi crninu...
- Poput Frankie - upadne Kate.
- Ali sada, ne osjećam ništa osim olakšanja - nastavljam. - Nije li to strašno?
- Je li u redu, ako i ja osjećam olakšanje? - pita Kate.
- Mrzila si ga? - pitam tužno.
- Ne. Bio je u redu. Bio je dobar. Mrzila sam što ti nisi sretna.
-Ja sam ga mrzila - zacvrkuće Frankie.
-Jučer smo kratko razgovarali. Bilo je čudno. Pitao je smije li uze¬ti aparat za espreso.
- Kopile - pljune Frankie.
- Briga me za aparat za espreso. Može ga uzeti.
- To su igrice, Joyce. Budi oprezna. Prvo je aparat za espreso, a onda je kuća, a onda je tvoja duša, a onda je smaragdni prsten koji je pripadao njegovoj baki i koji tvrdi da si ukrala, ali za koji se sjećaš i više nego jasno kad si prvi put bila kod njega na ručku da je rekao ‘samo se posluži’ i eto. - Mrgodi se.
Potražim pomoć od Kate.
- Njezin prekid s Leejem.
- Ah. Pa, to se neće pretvoriti u tvoj prekid s Leejem.
Frankie gunđa.
- Christian je sinoć otišao na piće s Conorom - kaže Kate. - Na¬dam se da se ne ljutiš.
- Naravno da ne. Prijatelji su. Je li dobro?
- Da, čini se da je dobro. Tužan je zbog, znaš...
- Djeteta. Možeš to izreći. Neću se slomiti.
- Tužan je zbog djeteta i razočaran što vaš brak nije uspio, ali mislim da on misli da je to ispravan postupak. Vraća se u Japan za nekoliko dana. Rekao je i da ćete zajedno prodati kuću.
- Ne volim više biti tamo, a i kupili smo je zajedno, tako da je to ispravno.
- Ali jesi li sigurna? Gdje ćeš živjeti? Zar te tata ne izluđuje?
Kao tragičarka i buduća razvedenica, otkrit ćete i da će ljudi dovo¬diti u pitanje najveću odluku koju ste donijeli u životu kao da o njoj uopće niste razmišljali, kao da će, svojim ispitivanjem i sumnjičavim licima ukazati vam na nešto na što u vašim najtežim trenucima prvi ili stoti put kad ste o tome razmišljali, niste pomislili.
ii Za divno čudo, ne - smiješim se dok razmišljam o njemu. - Ima zapravo suprotan efekt. Iako me uspio nazvati Joyce samo jednom u tjedan dana. Ostat ću kod njega dok kuća ne bude prodana i ne nađem neko drugo mjesto gdje ću živjeti.
- Ta priča o tom muškarcu... osim njega, kako si zapravo? Nismo te vidjeli od bolnice i bile smo jako zabrinute.
- Znam. Zao mi je zbog toga. - Nisam ih htjela vidjeti kad su me došle posjetiti i poslala sam tatu u hodnik da ih pošalje kući, što on naravno nije učinio, pa su one nekoliko minuta sjedile pokraj mene dok sam ja buljila u ružičasti zid, razmišljajući o činjenici da buljim u ružičasti zid, a onda su otišle. - Ipak, bilo mi je drago što ste došle.
- Nije ti bilo drago.
- Dobro, nije mi bilo tada, ali sada mi jest.
Razmišljam o tome, o tome kako sam sada zapravo. Pa, pitale su.
- Sad jedem meso. I pijem crno vino. Mrzim inćune i slušam kla¬sičnu glazbu. Posebno volim JK Ensemble s Johnom Kellyjem na Lyric FM-u , koji ne pušta Kylie i to mi ne smeta. Sinoć sam prije spavanja slušala Handelovu Mi restamo le lagrime iz trećeg čina, prvog prizo¬ra, Alcine i znala sam riječi, ali nemam pojma odakle. Znam puno o irskoj arhitekturi, ali ne toliko koliko znam o francuskoj i talijanskoj. Pročitala sam Uliksa i mogu citirati iz njega ad nauseam dok prije ni¬sam mogla poslušati audioknjigu do kraja. Evo danas sam napisala pismo gradskom vijeću o tome kako to što guraju još jedan novi ružni moderni blok zgrada u područje u kojem su zgrade uglavnom stari-je, manje otmjene građevine, znači da je ozbiljno ugroženo ne samo kulturno naslijeđe nacije već i zdrav razum njezinih građana. Mislila sam da je moj otac jedini koji piše oštro sročena pisma. To samo po sebi i nije tako strašno, ono što jest strašno je da bih prije dva tjedna bila uzbuđena mogućnošću da prodajem te nekretnine. Danas sam posebno uznemirena zbog vijesti da će srušiti sto godina staru zgradu u Starom gradu u Chicagu, pa planiram napisati još jedno pismo. Kla¬dim se da se pitate odakle to znam. Pročitala sam u posljednjem broju časopisa Art, and, architectural Review, jedine stvarno međunarodne publikacije o umjetnosti i arhitekturi. Pretplatila sam se. - Udahnem.
- Pitajte me bilo što jer ću vjerojatno znati odgovor, a da nemam poj¬ma odakle.
Zapanjene, Kate i Frankie pogledaju se.
Možda ćeš se sad kad više nema stresa zbog stalne brige oko tebe i Conora moći više koncentrirati - natukne Frankie.
Razmišljam o tome, ali ne zadugo. - Gotovo svake noći sanjam o maloj djevojčici svijetloplave kose koja je svake noći sve veća. I čujem glazbu - pjesmu koju ne poznajem. Kad ne sanjam o njoj, imam žive snove o mjestima na kojima nikad nisam bila, jedem hranu koju ni¬kad nisam okusila i okružena sam stranim ljudima koje izgleda da dobro poznajem. Piknik u parku sa crvenokosom ženom. Muškarac sa zelenim stopalima. I prskalice. - Razmislim dobro. - Nešto u vezi s prskalicama. Kad se probudim, moram se svaki put iznova podsjetiti da moji snovi nisu stvarni i da moja stvarnost nije san. To mi se čini gotovo nemogućim, ali ne potpuno jer je tata tamo s osmijehom na licu i kobasicama u tavi, lovi mačka zvanog Pahuljica i iz nepoznatog razloga skriva maminu sliku u ladicu u predsoblju. I nakon prvih par trenutaka kad se probudim, kad je sve sranje, te druge stvari postanu jedino što mi je na pameti. I muškarac kojeg ne mogu izbiti iz glave, ali ne, kao što biste pretpostavile, Conor, ljubav mog života s kojim sam se upravo razišla. Ne, ja razmišljam o Amerikancu kojeg i ne poznajem.
Curama su oči pune suza, izrazi lica mješavina su sućuti, brige i zbunjenosti.
Ne očekujem da išta kažu - vjerojatno misle da sam luda - i zato opet gledam djecu na parketu dvorane i promatram kako se Eric pe¬nje na gredu, deset centimetara široku i presvučenu tankom kožom. Učitelj mu govori da raširi ruke kao avion. Ericovo lice slika je nervoz¬ne koncentracije. Prestaje hodati dok polako širi ruke. Učitelj ga bodri i na Ericovu se licu pojavi mali ponosni smiješak. Na trenutak podig¬ne pogled da vidi gleda li ga majka i u tom trenutku izgubi ravnotežu padne ravno dolje, a greda se nažalost nađe ravno između njegovih nogu. Na licu mu se vidi užas.
Frankie prezirno frkne. Eric tuli. Kate trči svome djetetu. Sam i dalje pravi balončiće.
Ja odem.
ŠESNAEST
Dok se vozim prema tatinoj kući, pokušam ne gledati svoju kuću u prolazu. Oči mi izgube bitku s mozgom i vidim da je vani parkiran Conorov auto. Od našeg posljednjeg zajedničkog obroka u restoranu nekoliko smo puta razgovarali i u svakom je razgovoru stupanj ljuba¬vi jednog prema drugom bio na različitoj razini, posljednji je bio na nižem stupnju. Prvi je poziv uslijedio kasno navečer dan nakon našeg posljednjeg obroka; Conor je još jednom htio provjeriti je li to što ra¬dimo ispravno. Njegove isprekidane riječi i blagi glas tekli su mi u uho dok sam ležala na krevetu svoje malene dječje sobe i buljila u strop, kao što sam činila tijekom onih telefonskih razgovora koji su trajali cijelu noć, kad smo se tek upoznali. Život s ocem u tridesettrećoj go¬dini života nakon propalog braka i s ranjivim mužem na drugoj strani žice... bilo je tako lako sjetiti se najboljih trenutaka koje smo proveli zajedno i odustati od naše odluke. Ali često su lake odluke pogrešne odluke i ponekad se osjećamo kao da idemo unatrag kad zapravo ide¬mo naprijed.
Sljedeći je poziv bio nešto ozbiljniji, nelagodna isprika i spomi¬njanje nekih pravnih pitanja. Sljedeći, iznerviran upit o tome zašto moj odvjetnik nije odgovorio njegovu. Sljedeći, obavijestio me da će njegova sestra koja je zatrudnjela, uzeti kolijevku, zbog čega sam do¬bila napadaj bijesa čim sam spustila slušalicu i bacila telefon u smeće. Posljednji je bio da mi kaže kako je sve spakirao u kutije, kako odlazi u Japan za nekoliko dana. I može li uzeti aparat za espreso?
Ali svaki put kad bih spustila slušalicu, osjetila bih da moj slabaš¬ni „zbogom" nije bio „zbogom”. Više je bio „vidimo se”. Znala sam da uvijek postoji mogućnost da odustanem, da će on biti u blizini još neko vrijeme, da naše riječi nisu doista konačne.
Zaustavim auto i zurim u kuću u kojoj smo živjeli gotovo deset godina. Nije li to zaslužilo više od nekoliko slabašnih „zbogom”?
Pozvonim na vrata, ali nitko se ne javlja. Kroz prozor vidim da je sve u kutijama, zidovi su goli, sve police prazne, pozornica je sprem¬na da se useli nova obitelj i izađe pred publiku. Otključam svojim ključem i uđem, praveći buku da ga ne iznenadim. Baš ga se spremam zazvat i kad začujem nježni zvon glazbe koja dopire s kata. Penjem se do napola uređene dječje sobe i nalazim Conora kako sjedi na mekom tepihu, niz lice mu se kotrljaju suze dok gleda miša koji lovi sir. Prela¬zim preko sobe i zagrlim ga. Čvrsto ga grlim i nježno ljuljam na podu. Sklopim oči i odlutam.
On prestane plakati i polako me pogleda. - Što?
- Hmm? - prenem se iz transa.
- Rekla si nešto. Na latinskom.
- Ne, nisam.
-Jesi. Upravo sad. - Obriše oči. - Otkad ti govoriš latinski?
- Ne govorim.
- Dobro - kaže oštro. - Onda, što znači ta jedna fraza koju znaš?
- Ne znam.
- Sigurno znaš, sad si je izgovorila.
- Conore, ne sjećam se da sam išta rekla. - Zapilji se u mene s nečim što je prilično blizu mržnji u očima i ja s mukom progutam slinu.
U napetoj me tišini promatra stranac.
- Dobro. - Ustane i krene prema vratima. Nema više pitanja, nema više pokušaja da me shvati. Više mu nije stalo. - Patrick će od sada biti moj odvjetnik.
Fantastično, njegov seronja od brata.
- Dobro - šapnem.
Staje kod vrata i okrene se, škripi zubima dok pogledom obuhvaća sobu. Posljednji pogled na sve, uključujući i mene, i nema ga više.
Posljednje zbogom.
Provodim nemirnu noć u krevetu u tatinoj kući dok mi nove slike bljeskaju po glavi poput munja, tako brzo i oštro zasvijetle s bljeskom u mojoj glavi, a onda nestanu. Sve se vrati u tamu.
Crkva. Zvone zvona. Prskalice. Plimni val crnog vina. Stare zgrade s izlozima. Obojeno staklo.
Kroz ogradu na stubištu vidim čovjeka sa zelenim stopalima kako za sobom zatvara vrata. Djetešce u mom naručju. Djevojčica sa svijetloplavom kosom. Poznata pjesma.
Lijes. Suze. Obitelj u crnini.
Ljuljačke u parku. Sve više i više. Moja ruka gura dijete na ljuljačci. Ja kako se ljuljam kao dijete. Klackalica. Bucmasti dječačić koji me podiže sve više u zrak dok se on spušta prema zemlji. Opet prskali¬ce. Smijeh. Ja i onaj isti dječak u kupaćim kostimima. Predgrađa. Glaz¬ba. Zvona. Žena u bijeloj haljini. Popločane ulice. Katedrale. Konfeti. Ruke, prsti, prstenje. Vikanje. Lupanje vratima.
Čovjek sa zelenim stopalima zatvara vrata.
Opet prskalice. Bucmasti dječak me lovi i smije se. Piće u mojoj ruci. Moja glava u WC-školjci. Predavaonice. Sunce i zelena trava. Glazba.
Čovjek sa zelenim stopalima vani u vrtu, drži gumeno crijevo u ruci. Smijeh. Djevojčica sa svijetloplavom kosom igra se u pijesku. Djevojčica se smije na ljuljačci. Ponovno zvona.
Pogled s ograde stubišta na čovjeka sa zelenim stopalima kako zat¬vara vrata. Boca u njegovoj ruci.
Picerija. Kupovi sladoleda.
U ruci nosi i tablete. Čovjekov pogled sretne se s mojim prije nego što se vrata zatvore. Moja ruka na kvaki. Vrata se otvaraju. Prazna boca na zemlji. Gola stopala sa zelenim tabanima. Lijes.
Prskalice. Ljuljanje naprijed-natrag. Pjevušenje one melodije. Duga plava kosa prekriva moje lice i moju malu ruku. Šapatom izgo¬vorena fraza...
Otvorim oči uz uzdah, srce mi bubnja u prsima. Plahte poda mnom mokre su; cijelo mi je tijelo mokro od znoja. Pipam po mraku za noćnom svjetiljkom. Sa suzama u očima kojima ne dam da kanu, posežem za mobitelom i drhtavim prstima biram broj.
- Conore? - Glas mi drhti.
Neko vrijeme nesuvislo mumlja dok se ne probudi. - Joyce, tri ujutro je - zakriješti.
- Znam, žao mi je.
- Što nije u redu? Jesi li dobro?
- Da, da, dobro sam, samo, pa, sanjala sam san. Ili je to bila noćna mora ili možda nijedno, bili su to bljeskovi, pa... mnoštva mjesta i ljudi i stvari i - zaustavim se i pokušavam se usredotočiti. - Perfer et obdura; dolor hic tibi proderi olim ?
- Što? - kaže bunovno.
- Ono na latinskom što sam rekla prije, je li to bilo to?
- Da, zvuči tako. Isuse, Joyce...
- Budi strpljiv i čvrst; jednog će ti dana ta bol biti korisna - izbrbljam. - To je prijevod.
Šuti i zatim uzdahne. - Dobro, hvala.
- Netko mi je to rekao, ako ne kad sam bila dijete, nego večeras, ali rekao mi je.
- Ne moraš objašnjavati.
Tišina.
- Idem natrag na spavanje.
- Dobro.
- Jesi li dobro, Joyce? Hoćeš da nazovem nekoga ili... ?
- Ne, dobro sam. Savršeno. - Riječi mi zastanu u grlu. - Laku noć.
Nema ga.
Usamljena suza kotrlja mi se niz obraz, a ja je obrišem prije nego što mi stigne do brade. Ne počinji, Joyce. Nemoj se usuditi sad po¬četi.
SEDAMNAEST
Dok silazim iduće jutro, ugledam tatu kako stavlja maminu fotografi¬ju natrag na stol u predsoblju. Čuje me kako dolazim, izvadi rupčić iz džepa i pretvara se da je briše.
- Ah, evo je. Luda je ustala iz mrtvih.
- Da, pa, povlačenje vode u toaletu svakih petnaest minuta držalo me budnom umalo cijelu noć. - Poljubim vrh njegove gotovo potpuno ćelave glave i odem u kuhinju. Opet njušim dim.
- Strašno mi je žao što moja prostata remeti tvoj san. - Proučava mi lice. - Što ti je s očima?
- Brak mi je završio pa sam odlučila provesti noć plačući - objaš¬njavam hladno, s rukama na kukovima, njušeći zrak.
Malo se smekša, ali svejedno zarije nož. - Mislio sam daje to ono što si željela.
- Da, tata, imaš potpuno pravo, proteklih nekoliko tjedana bili su san svake djevojke.
Kreće se gore i dolje, dolje i gore do kuhinjskog stola, sjedne na svoje uobičajeno mjesto na koje padaju sunčeve zrake, stavi naočale na korijen nosa i nastavi rješavati svoj sudoku. Promatram ga neko vrijeme, očarana njegovom jednostavnošću i onda nastavljam svoju misiju njuškanja.
- Opet ti je izgorio tost? - Ne čuje me i nastavlja črčkati. Prov¬jerim toster. - Dobro je namješten, ne razumijem zašto peče prejako.
- Gledam unutra. Nema mrvica. Provjeravam kantu za smeće, nema bačenog tosta. Ponovo njušim zrak, postajem sumnjičava i promatram tatu krajičkom oka. Vrpolji se.
- Ti si kao ona Fletcherica ili onaj Monk, njuškaš okolo. Ovdje nećeš naći nikakve leševe - kaže ne podigavši pogled sa svojih zago¬netki.
- Da, ali naći ću nešto, zar ne?
Brzo podigne glavu. Nervozno. Aha. Pogledam ga sumnjičavo.
- Što je tebi uopće, uopće?
Ignoriram ga i jurcam po kuhinji, otvaram ormare i pretražujem svaki.
Izgleda zabrinuto. - Jesi li poludjela? Sto to radiš?
- Jesi li uzeo svoje tablete? - upitam, naišavši na ormarić s lijeko¬vima.
- Kakve tablete?
Uz takav odgovor, nešto sigurno nije u redu.
- Tvoje tablete za srce, za pamćenje, vitamine.
- Ne, ne i... - razmišlja na trenutak - ne.
Donesem mu ih i poredam na stol. On se malo opusti. Zatim nas¬tavljam tragati po ormarima i osjećam kako postaje napet. Hvatam ručku ormarića sa žitaricama...
- Vode! - vikne, a ja skočim i zalupim vratašcima ormarića.
- Jesi li dobro?
- Da - kaže mirno. - Samo trebam čašu vode za tablete. Čaše su tamo u onom ormariću. - Pokazuje na drugu stranu kuhinje.
Sumnjičavo punim čašu vodom i odnosim mu je. Vraćam se do ormarića sa žitaricama.
- Čaj! - vikne. - Jasno, popit ćemo šalicu čaja. Sjedni ovdje i nap¬ravit ću ti ga. Tako si puno toga prošla, a izvrsno se nosiš s time. Tako si hrabra. Junački hrabra, kao što se kaže. Sad sjedni tamo, a ja ću ti donijeti šalicu. I lijep komad kolača. Battenburg - taj si voljela kad si bila mala. Uvijek si pokušavala skidati marcipan kad nitko nije gledao
- baš si bila pohlepna koza. - Pokušava me odvući.
- Tata - upozorim. Prestaje se tresti i uzdahne, predajući se.
Otvaram ormarić i gledam unutra. Nema ničeg čudnog, neo¬bičnog, samo kaša koju jedem svako jutro i Sugar Puffs koje nikad ne diram. Tata izgleda zadovoljno, glasno se nakašlje da pročisti grlo i vraća se do stola. Samo malo. Opet otvaram ormarić i uzimam kutiju Sugar Puffsa koje nikad ne jedem i koje nikad ne vidim tatu da jede. Čim je podignem znam da u njoj nema žitnih pahuljica. Pogledam unutra.
- Tata!
- Što je, dušo?
- Tata, obećao si mi! - Držim kutiju cigareta pred njegovim li¬cem.
- Popušio sam samo jednu, dušo.
- Nisi pušio samo jednu. Taj miris dima svako jutro nije od izgor¬jelog tosta. Lagao si mi!
- Jedna na dan neće me baš ubiti.
- Io je upravo ono što će ti učiniti. Ugrađena ti je srčana premosnica, ne smiješ uopće pušiti! Gledam ti kroz prste što se tiče prženog za doručak, ali ovo, ovo je neprihvatljivo - kažem mu.
Tata koluta očima i podigne ruku imitirajući šakom usta lutke, oponašajući me otvarajući i zatvarajući prste pred mojim licem.
- Sad je dosta. Zovem tvoju doktoricu.
Zine i skoči iz stolice. - Ne, dušo, ne čini to.
Marširam u predsoblje, a on juri za mnom. Gore, dolje, dolje, gore, gore, dolje. Spusti se na desnu, savije lijevu.
- Oh, ne bi mi to napravila. Ako me cigarete ne ubiju, ona hoće. Ta žena je nadžak-baba.
Podignem slušalicu pokraj mamine fotografije i biram broj za hit¬ne slučajeve koji sam zapamtila. Prvi broj koji mi je pao na pamet kad trebam pomoći najvažnijoj osobi u svom životu.
- Da mama zna što radiš, poludjela bi - oh! - Stanem. - Zato sklanjaš njezinu fotografiju?
Tata spušta pogled na svoje ruke i tužno kima. - Natjerala me da obećam da ću prestati. Ako ne zbog sebe, a onda zbog nje. Nisam želio da vidi - doda šapatom kao da nas ona može čuti.
- Halo? - netko se javi na telefon. - Halo? Jesi li to ti, tata? - kaže mlada djevojka s američkim naglaskom.
- Oh - trgnem se, a tata me molećivo gleda. - Ispričavam se - ka¬žem u telefon. - Halo?
- Oh, oprostite, vidjela sam da je broj iz Irske i pomislila da ste moj tata - objasni glas s druge strane.
- U redu je - kažem, zbunjena.
Tata stoji ispred mene s rukama sklopljenim kao da moli.
- Trebala sam... - Tata snažno trese glavom i ja zastanem.
- Karte za predstavu? - upita djevojka.
Namrštim se. - Kakvu predstavu?
- II Royal Opera Houseu.
- Oprostite, tko je to? Zbunjena sam.
Tata prevrne očima i sjedne na dno stepeništa.
-Ja sam Bea.
- Bea. - Pogledam upitno tatu, a on slegne ramenima. - Koja Bea?
- A tko ste vi? - Glas joj je čvršći.
Zovem se Joyce. Oprosti, Bea, mislim da sam birala pogrešan broj. Rekla si da si vidjela broj iz Irske? Jesam li nazvala Ameriku?
- Ne, ne brinite se. - Sretna što s druge strane nije kakav manijak, glas joj je opet prijateljski. - Nazvali ste London - objasni. - Vidjela sam da je broj iz Irske pa sam pomislila da ste moj tata. On se vraća večeras avionom da bi stigao na moju sutrašnju predstavu i zabrinula sam se jer sam još studentica i to je užasno velika stvar i mislila sam da... oprostite, stvarno ne znam zašto vam sve to objašnjavam, ali jako sam nervozna - ona se nasmije i duboko udahne. - Tehnički, ovo je njegov broj za hitne slučajeve.
- Čudno, ja sam pokušala zvati svoj broj za hitne slučajeve - ka¬žem plaho.
Obje se nasmijemo.
- O, to je neobično - kaže ona.
- Tvoj mi je glas poznat, Bea. Poznajemo li se?
- Ne bih rekla. Ne poznajem nikog iz Irske osim tate, koji je muško i Amerikanac je, tako da osim ako ste moj tata koji misli da je duhovit...
- Ne, ne, ne pokušavam biti... - osjetim slabost u nogama. - Ovo će možda zvučati kao glupo pitanje, ali jesi li plavuša?
Tata je zario glavu u ruke u čujem ga kako stenje.
- Da! Zašto, zar zvučim kao plavuša? Možda to i nije dobro - smi¬je se ona.
U grlu mi je knedla i moram prestati pričati. - Samo šašavi pogo¬dak - protisnem.
- Dobar pogodak - kaže ona znatiželjno. - Pa, nadam se da je sve u redu. Rekli ste da ste zvali svoj broj za hitne slučajeve?
- Da, hvala, sve je u redu.
Na tati se vidi olakšanje.
Ona se nasmije. - Ovo je čudno. Moram ići. Bilo mi je drago, Joyce.
- I meni također, Bea. Sretno na baletu.
- Baš lijepo od vas, hvala vam.
Pozdravimo se i ja drhtavom rukom spustim slušalicu.
- Ludo jedna, jesi li ti to nazvala Ameriku? - kaže tata stavljajući naočale i pritišćući dugme na telefonu. - Joseph iz ulice pokazao mije kako se ovo radi kad sam dobivao one čudne pozive. Možeš pogledati tko te zvao kao i koga si ti zvao. Pokazalo se da je to bila Fran koja bi slučajno pritisnula svoj mobitel. Unuci su joj ga darovali prošli Božić i nije joj poslužio ni za što drugo nego da mene budi u kojekakva doba. U svakom slučaju, evo ga. Prvi brojevi su 0044. Gdje je to?
- To je Ujedinjeno Kraljevstvo.
- Zašto si to, zaboga, napravila? Pokušala si me prevariti? Kriste, samo to mi je bilo dovoljno da zamalo dobijem infarkt.
- Oprosti, tata. - Spuštam se na donju stubu, potresena. - Ne znam odakle mi taj broj.
- E pa, to me naučilo pameti - kaže on neiskreno. - Nikad više neću pušiti. Ne, gospodine Bobe. Daj mi te cigarete da ih bacim.
Ispružim ruku, ošamućena.
Zgrabi kutiju i strpa je duboko u džep hlača. - Nadam se da ćeš platiti taj telefonski poziv jer ga moja mirovina sigurno neće. - Pogle¬da me sumnjičavo. - Što je tebi?
- Idem u London - blebnem.
- Što? - Oči mu gotovo ispadnu iz duplji. - Svemogući Kriste, Gracie, ti nikako da prestaneš.
- Moram pronaći odgovore na... nešto. Moram u London. Dođi sa mnom - nagovaram ga ustajući i zakoraknem prema njemu.
Počne uzmicati s rukom zaštitnički stavljenom na džep u kojem su cigarete.
- Ne mogu ići - kaže nervozno.
- Zašto ne?
- Jasno, u životu nisam otišao odavde!
- Razlog više da odeš sada - nagovaram ga strastveno. - Ako ćeš pušiti, možeš bar vidjeti svijet izvan Irske prije nego što se ubiješ.
- Postoje telefonski brojevi koje mogu nazvati zbog takvog ponaša¬nja. Misliš da nisam čuo o tome kako djeca zlostavljaju svoje ostarjele roditelje?
- Ne izigravaj žrtvu, znaš da se brinem za tebe. Dođi sa mnom u London, tata. Molim te.
- Ali, ali - i dalje uzmiče, s divljim pogledom u očima - ne mogu propustiti klupsko druženje u ponedjeljak.
- Ići ćemo sutra ujutro i vratiti se prije ponedjeljka, obećavam.
- Ali ja nemam putovnicu.
- Treba ti samo osobna iskaznica.
Približavamo se kuhinji.
- Ali nemamo gdje odsjesti. - Prođe kroz vrata.
- Otići ćemo u hotel.
- To je preskupo.
- Dijelit ćemo sobu.
- Ali ne znam gdje je što u Londonu.
-Ja se znam snaći. Bila sam tamo puno puta.
- Ali... ali - sudari se s kuhinjskim stolom i više nema kamo uz¬micati. Lice mu je slika užasa. - Nikad nisam bio u avionu.
- Nije to ništa. Vjerojatno ćeš se izvrsno zabaviti gore. A ja ću biti uz tebe i razgovarati s tobom cijelo vrijeme.
Ne izgleda uvjereno.
- Sto je? - upitam nježno.
- Sto da spakiram? Sto mi tamo treba? Tvoja mije majka obično pakirala torbe.
- Pomoći ću ti da se spakiraš - nasmiješim se dok me počinje hva¬tati uzbuđenje. - Bit će nam tako zabavno - ti i ja na našem prvom odmoru u inozemstvu!
Tata na trenutak izgleda uzbuđeno, a onda uzbuđenje nestane.
- Ne, ne idem. Ne znam plivati. Ako se avion sruši, ne znam pliva¬ti. Ne želim ići preko mora. Letjet ću s tobom nekamo, ali ne preko mora.
- Tata, mi živimo na otoku; da idemo bilo kamo izvan zemlje, to mora biti preko mora. A u avionu postoje prsluci za spašavanje.
- Stvarno?
- Da, neće ti biti ništa - uvjeravam ga. - Pokažu ti što da radiš u slučaju opasnosti, ali vjeruj mi neće je biti. Letjela sam na desetke puta, a da nije bilo ni najmanjih problema. Izvrsno ćeš se provesti. I zamisli što ćeš sve moći ispričati društvu na druženju u ponedjeljak? Neće moći vjerovati vlastitim ušima, htjet će slušati tvoje priče cijeli dan.
Tatina se usta polako razvuku u smiješak i on prizna poraz - Lajavi Donal za promjenu će morati slušati nekog drugog kako priča zanimljiviju priču. Mislim da bi mi Maggie doista mogla osloboditi raspored.

OSAMNAEST
- Fran je vani, tata. Moramo krenuti!
- Čekaj, dušo, samo da provjerim je li sve u redu.
- Sve je u redu - uvjeravam ga. - Već si sve provjerio pet puta.
- Nikad ne možeš biti previše sigurna. Stalno čujem te priče o pokvarenim televizorima i tosterima koji eksplodiraju i o ljudima koji se vrate s odmora i umjesto svoje kuće nađu hrpu pepela koji tinja.
- Provjerava utičnice u kuhinji po milijunti put.
Fran opet trubi.
- Kunem se da ću jednog od ovih dana zadaviti tu ženu. Tu-tu, tu-tuu sebi - viče joj, a ja se smijem.
- Tata - uhvatim ga za ruku - doista moramo krenuti. Kuća će biti u redu. Svi tvoji prijatelji koji žive okolo pazit će na nju. Na i najma¬nju buku izvana, nosovi su im prilijepljeni uz prozore. Znaš to.
Kimne i ogleda se sa suzama u očima.
- Izvrsno ćemo se zabaviti, stvarno hoćemo. Zbog čega se brineš?
- Brinem se da će mi onaj prokleti mačak Pahuljica ući u vrt i pi¬šati po mojim biljkama. Brinem se da će mi epiliti podaviti petunije i zijevalice i da neće biti nikoga da pazi na moje krizanteme. Sto ako bude vjetra i kiše dok nas nema? Nisam ih još podupro kolcima, a cvje¬tovi znaju postati teški i mogli bi se slomiti. Znaš li koliko je trebalo magnoliji da se primi? Zasadio sam je dok si još bila mala, dok se tvoja majka sunčala vani i smijala gospodinu Hendersonu, Bog mu dao duši lako, koji je virio u nju kroz zavjese iz susjedne kuće.
Tut, tuuuuut. Fran pritišće trubu.
- To je samo nekoliko dana, tata. Vrt će biti dobro. Možeš početi raditi u njemu čim se vratiš.
- Dobro, dakle. - Pogleda okolo po posljednji put i krene prema vratima.
Gledam ga kako se klacka. Odjeven u najbolju nedjeljnu odjeću; trodijelno odijelo, košulju i kravatu, posebno ulaštene cipele i sa svo¬jom kapom od tvida, naravno, bez nje ne bi mogao izaći iz kuće. Izgle¬da kao da je iskočio s fotografija na zidu pokraj njega. Zastaje pokraj stola u predsoblju i posegne za maminom fotografijom.
- Znaš da me tvoja majka stalno gnjavila da idem s njom u Lon¬don. - Pretvara se da briše mrlju na staklu, ali zapravo prelazi prstom preko mamina lica.
- Ponesi je sa sobom, tata.
- A, ne, to bi bilo glupo - kaže uvjereno, ali me nesigurno pogle¬da. - Ne bi li?
- Mislim da je to izvrsna ideja. Nas troje ćemo ići i izvrsno ćemo se provesti.
Oči mu se opet napune suzama i uz jednostavno kimanje glave stavi okvir u džep kaputa i izađe iz kuće dok Fran i dalje trubi.
- Ah, tu si, Fran - viče joj dok se njiše po puteljku u vrtu. - Kas¬niš, čekamo te već cijelu vječnost.
- Trubila sam, Henry - niste me čuli?
- Jesi li? - Ulazi u auto. - Trebala bi je idući put malo jače pritis¬nuti; unutra nismo ništa čuli.
Dok stavljam ključ u bravu, zazvoni telefon u predsoblju. Gledam na sat. Sedam ujutro. Tko bi, zaboga, mogao zvati u sedam ujutro?
Franin auto opet zatrubi i ja se ljutito okrenem i vidim tatu kako se naginje preko Franina ramena i rukom stišće volan.
- Tako, Fran. Idući ćemo te put čuti. Hajde, dušo, moramo uhva¬titi avion! - smije se glasno.
Ignoriram telefon koji zvoni i žurim u auto noseći torbe.
- Nitko se ne javlja. - Justin panično korača po sobi. Ponovo nazove broj. - Zašto mi to jučer nisi rekla, Bea?
Bea zakoluta očima. - Zato što nisam mislila da je to tako važno. Ljudi stalno nazivaju krive brojeve.
- Ali ovo nije bio krivi broj. - Prestane hodati i nestrpljivo kucka nogom u ritmu zvonjave.
- To je upravo ono što je to bilo.
Automatska sekretarica. Dovraga! Da ostavim poruku?
Prekine vezu i mahnito zove ponovo.
Zagnjavljena njegovim ispadima, Bea sjedne na vrtnu garnituru u dnevnoj sobi i gleda oko sebe po sobi prekrivenoj plastičnim plahtama protiv prašine i zidovima na kojima stoje deseci uzoraka boje. - Kad će Doris dovršiti taj stan?
- Nakon što počne - obrecne se Justin i ponovno naziva.
- Štuca mi se - cvrkuće Doris pojavivši se na vratima u tregericama s leopardovim uzorkom, jako našminkanog lica, kao i obično.
- Ove sam našla jučer, zar nisu preslatke? - smije se. - Buzzy-Bea, slatkice, tako mi je drago da te vidim! - pojuri nećakinji i one se zag¬rle. - Tako smo uzbuđeni zbog tvog nastupa večeras, nemaš pojma. Mala Buzzy-Bea odrasla je i nastupa u Royal Opera Houseu. Glas joj se povisi do vriska. - O, tako smo ponosni, zar ne, Ale?
Al ulazi u sobu s pilećim batkom u ruci. - Aha.
Doris ga s gađenjem gleda od glave do pete, a onda pogleda neća¬kinju. - Jučer ujutro stigao je krevet za gostinjsku sobu, tako da ćeš čak imati na čemu spavati kad budeš ovdje, neće li to biti super? - Bi¬jesno gleda Justina. - Uz to, imam uzorke boje i materijala pa može¬mo početi planirati izgled tvoje sobe, ali uređujem samo prema feng shuiju. Ne želim čuti protivljenje.
Bea se smrzne. - O, čovječe, super.
- Znam da ćemo se izvrsno zabaviti!
Justin bijesno gleda Beu. - To dobiješ za zatajivanje informacija.
- Kakvih informacija? Sto se događa? - Doris veže kosu u svijetlocrveno-ružičastu maramu i pravi mašnu na vrh glave.
- Tata ima histerični napad - objasni Bea.
- Već sam mu rekla da ide zubaru. Ima čir, sigurna sam - kaže Doris hladno.
- I ja sam mu rekla - složi se Bea.
- Ne, nije to. Ona žena - kaže Justin napeto. - Sjećate se one žene
o kojoj sam vam pričao?
- Sare? - Upita Al.
- Ne! - Justin uzvrati kao da je to najgluplji odgovor ikad izrečen.
- Tko bi držao korak s tobom? - Al slegne ramenima. - Sarah de¬finitivno ne, posebno kad juriš za autobusima i ostavljaš je.
Justin se lecne. - Ispričao sam joj se.
- Njezinoj govornoj pošti - smije se on. - Nikad ti neće odgovoriti na poziv.
Ne mogu je kriviti.
- Ona deja vu-zena? - zgrane se Doris, shvativši.
- Da. - Justin se uzbudi. - Zove se Joyce i jučer je nazvala Beu.
- Možda je nazvala. - Svi ignoriraju Bein prosvjed. - Jedna žena koja se zove Joyce nazvala je jučer. Ali vjerujem da na svijetu ima više od jedne Joyce.
Ignorirajući je, Doris se ponovo zaprepasti. - Kako je to moguće? Odakle znaš kako se zove?
- Čuo sam kad ju je netko zazvao na vikinškom autobusu. A jučer Bea primi telefonski poziv, na njezin broj za hitne slučajeve, koji ne zna nitko osim mene, od žene iz Irske - Justin zastane radi dramskog efek¬ta - koja se zove Joyce.
Nastane tišina. Justin znalački kima glavom. - Da, znam, Doris. Sablasno, ne?
Nepomična, Doris raširi oči. - Sablasno, nego. Osim vikinškog autobusa. - Okrene se Bei. - Imaš osamnaest godina i dala si tati broj za hitne slučajeve?
Justin frustrirano zastenje i opet stane birati broj.
Bea se zarumeni. - Prije nego što se doselio ovamo, mama mu nije dala da zove u određeno vrijeme zbog vremenske razlike. Zato sam uzela još jedan broj. To nije zapravo broj za hitne slučajeve, ali on je jedini koji ga zna i čini se da je svaki put kad nazove učinio nešto pogrešno.
- Nije istina - usprotivi se Justin.
- Naravno - kaže Bea bezbrižno, listajući časopis. - A ja se neću odseliti Peteru.
- Tako je, nećeš. Peter - on ispljune to ime - zarađuje za život berući jagode.
- Ja volim jagode - pripomogne Al. - Da nije Peteyja, ne bih ih jeo.
- Peter je IT-konzultant. - Bea zbunjeno diže ruku.
Odabravši taj trenutak da uskoči, Doris se okrene Justinu. - Dra¬gi, znaš da potpuno podržavam sve to oko te deja vu-iene...
- Joyce, zove se Joyce.
- Kako god, ali mislim da nemaš ništa do obične slučajnosti. I ja volim slučajnosti, ali ova je... pa, prilično glupa.
- Nije da nemam ništa, Doris, a ta je rečenica grozno pogrešna na toliko gramatičkih razina da ne možeš vjerovati. Imam ime, a sad imam i broj. - Klekne pred Doris i stisne joj lice rukama, stišćući joj obraze tako da joj se napuće usne. - A to, Doris Hitchcock, znači da imam nešto!
- To također znači i da si manijak - kaže Bea ispod glasa.
- Napuštate Dublin. Nadamo se da ste uživali u posjeti.
Tatine se gumenaste uši povuku natrag, a čupave obrve podignu.
- Reći ćeš cijeloj obitelji da sam pitao za njih, zar ne, Fran? - kaže tata pomalo nervozno.
- Naravno da hoću, Henry. Izvrsno ćete se provesti. - Franine oči smiješe mi se znalački u retrovizoru.
- Vidjet ću ih sve kad se vratim - doda tata, pažljivo promatrajući avion koji nestaje na nebu. - Zašao je za oblake - kaže i pogleda me nesigurno.
- To je najbolji dio - smiješim se.
On se malo opusti.
Fran se zaustavi u zoni za iskrcaj, prepunoj ljudi koji znaju da se ne smiju zadržavati duže od minute i brzo istovaruju torbe, grle se, plaćaju taksiste, drugi vozači ih tjeraju. Tata nepomično stoji, opet kao kamen bačen u brzac i upija sve, a ja vadim torbe iz prtljažni¬ka. Konačno se prene i okrene se prema Fran, odjednom pun toplih osjećaja prema ženi zbog koje inače stalno prigovara. Onda nas sve iznenadi kad je primi u prilično nezgrapan zagrljaj.
Unutra, u gužvi i vrevi jednog od najprometnijih europskih ae¬rodroma, tata me jednom rukom čvrsto drži pod ruku dok drugom povlači malu torbu na kotače koju sam mu posudila. Čitav sam ga dan uvjeravala da nije nimalo nalik na platnena kolica za tržnicu kakve koriste starije gospođe. Gleda oko sebe i vidim da je primijetio muš¬karce sa sličnim torbama. Izgleda sretno i prilično zbunjeno. Idemo do računala da se prijavimo.
- Sto radiš? Vadiš funte?
- To nije bankomat, tata, to je za prijavu na let.
- Zar nećemo razgovarati s nekim?
- Ne, ova mašina će to obaviti za nas.
- Ne vjerujem ja toj stvari. - Pogleda preko ramena čovjeka pokraj nas. - Oprostite, radi li vam ta stvarčica?
- Scusi ?
Tata se nasmije. - Skuzi-zguzi i tebi. - Pogleda me s cerekom na licu. - Skuzi. Taj mu je dobar.
- Mi dispiace tanto, signore, la prego di ignorarlo, e un vecchio sciocco e non sa cosa dice* - ispričam se Talijanu koji je bio prilično prenera¬žen tatinom izjavom. Nemam pojma što sam rekla, ali on mi uzvrati osmijeh i nastavi se prijavljivati.
-Ti govoriš talijanski? - Tata izgleda iznenađeno, ali nemam vre¬mena odgovoriti jer me utiša da posluša obavijest s razglasa. - Psst, Gracie, možda je za nas. Bolje da požurimo.
- Imamo još dva sata do leta.
- Pa zašto smo došli tako rano?
- Moramo. - Već sam umorna i što postajem umornija, to odgo¬vori postaju kraći.
- Tko kaže?
- Osiguranje.
- Koje osiguranje?
- Aerodromsko osiguranje. Tamo. - Kimnem u smjeru detektora metala.
- Kamo idemo sad? - upita kad iz automata dobijem naše karte za boarding.
- Predati torbe.
- Zar ih ne možemo nositi sami?
-Ne.
- Zdravo - gospođa na šalteru smiješi se i uzima moju putovnicu i tatinu osobnu.
- Zdravo - kaže tata vedro, a na njegovo se vječito namrgođeno lice probija sladunjavi osmijeh.
Prevrnem očima. Ne može odoljeti ženama.
- Koliko torbi imate?
- Dvije.
-Jeste li ih sami spakirali?
-Da.
- Ne. - Tata me mune laktom i namršti se. - Ti si spakirala moju torbu, Gracie.
Uzdahnem. - Da, ali bio si sa mnom, tata. Pakirali smo je zajedno.
- Nije to pitala. - Okrene se natrag gospođi. - Je li to u redu?
- Da. - Ona nastavi - je li vas itko zamolio da ponesete nešto nji¬hovo u avion?
-N...
- Da - prekine me tata opet. - Gracie je stavila par svojih cipela u moju torbu jer ne stanu u njezinu. Idemo na samo nekoliko dana, znate, a ona je ponijela tri para. Tri.
- Nosite li išta oštro ili opasno u svojoj ručnoj prtljazi - škarice, pincete, upaljače ili bilo što takvo?
- Ne - kažem.
Tata se vrpolji i ne odgovara.
- Tata - lupim ga laktom - reci joj ne.
- Ne - kaže konačno.
- Bravo - obrecnem se.
- Želim vam sretan put. - Vrati nam naše dokumente.
- Hvala vam. Imate vrlo lijep ruž za usne - doda tata prije nego što ga odvučem.
Dok prilazimo sigurnosnoj provjeri, dišem duboko i pokušavam se podsjetiti da je ovo tati prvi put na aerodromu i ako nikad niste čuli ta pitanja, posebno ako imate sedamdeset pet godina, slažem se da mogu zvučati prilično čudno.
-Jesi li uzbuđen? - pitam, pokušavajući učiniti taj trenutak ugod¬nim.
- U deliriju sam, dušo.
Predajem se i šutim.
Uzmem prozirnu plastičnu vrećicu i stavim u nju svoju šminku i njegove tablete i krenemo kroz labirint u redu za sigurnosnu prov¬jeru.
- Osjećam se kao mali miš - komentira tata. - Ima li sira na kraju?
- nasmije se sipljivo. Zatim dođemo do detektora metala.
- Samo radi što ti kažu - kažem mu dok skidam remen i jaknu.
- Nećeš praviti probleme, je li?
- Probleme? Zašto bih pravio probleme? Sto to radiš? Zašto se skidaš, Gracie?
Tiho zastenjem.
- Gospodine, možete li skinuti cipele, remen, kaput i kapu?
- Sto? - tata mu se nasmije.
- Skinite cipele, remen, kaput i kapu.
- Ne pada mi na pamet. Želite da hodam okolo u čarapama?
- Tata, učini kako kaže - kažem mu.
- Ako skinem remen, spast će mi hlače - kaže ljutito.
- Možeš ih pridržati rukama - obrecnem se.
- Kriste Svemogući - kaže glasno.
Mladić se osvrne za kolegama.
- Tata, učini kako kaže - kažem sad čvršće. Iza nas se stvara izra¬zito dug red ljutitih iskusnih putnika koji su već skinuli cipele, remene i kapute.
- Ispraznite džepove, molim. - Umiješa se stariji djelatnik osigu¬ranja koji izgleda puno ljući.
Tata je neodlučan.
- O, Bože. Tata, ovo nije šala. Učini to.
- Mogu li ih isprazniti da ona ne vidi?
- Ne, učinit ćete to ovdje.
- Ne gledam - okrenem se zbunjeno.
Čujem zveketanje dok tata prazni džepove.
- Gospodine, rečeno vam je da ne smijete unijeti te stvari.
Okrenem se i vidim kako zaštitar drži upaljač i škarice za nokte,
kutija cigareta je u pladnju, zajedno s maminom fotografijom. I jedna banana.
- Tata! - kažem.
- Ne miješajte se, molim.
- Ne razgovarajte tako s mojom kćeri. Nisam znao da ih ne smijem unijeti. Rekla je škarice i pincetu, i vodu, i...
- Dobro, razumijemo, gospodine, ali morat ćemo vam ih oduzeti.
- Ali to mi je najbolji upaljač, ne možete mi ga uzeti! I što da ra¬dim bez škarica?
- Kupit ćemo druge - kažem kroz stisnute zube. - Sad učini kako ti kažu.
- Dobro - mahne rukama nepristojno u njihovu smjeru - zadržite te proklete stvari.
- Gospodine, molim vas skinite kapu, jaknu, cipele i remen.
- On je stariji čovjek - kažem zaštitaru tihim glasom kako me sve veća gomila iza nas ne bi čula. - Mora sjesti na stolicu da bi mogao skinuti cipele. I nije u redu da ih mora skidati jer su one ortopedsko pomagalo. Zar ga ne možete pustiti da prođe?
- Njegova je desna cipela takva da je moramo provjeriti - počne čovjek objašnjavati, ali tata ga čuje i eksplodira.
- Zar mislite da ima BOMBU U CIPELI? Jasno, kakav bi to idiot napravio? Mislite da imam BOMBU na glavi pod kapom ili u reme¬nu? Da nije moja banana PIŠTOLJ, što mislite? - Maše bananom uperenom u osoblje, praveći zvukove kao da puca. - Jeste li vi svi ovdje pošandrcali?
Tata posegne za kapom. - Ili možda imam GRANATU ispod...
Ne dospije završiti jer oko nas izbije ludnica. Pred mojim ga očima odnesu, a mene odvedu u malu prostoriju nalik na ćeliju i narede mi da čekam.

DEVETNAEST
Nakon što petnaest minuta sjedim sama u bijednoj sobici za ispitiva¬nje u kojoj nema ničeg osim stola i stolice, čujem kako se u susjednoj prostoriji vrata otvore pa zatvore. Čujem škripanje stolica i zatim tatin glas, kao i uvijek, glasniji od ostalih. Primaknem se zidu i prislonim uho.
- S kime putujete?
- S Gracie.
-Jeste li sigurni u to, gospodine Conway?
- Naravno! Ona mi je kći, pitajte je sami!
- Njezina putovnica je na ime Joyce. Laže li nam ona, g. Conway? Ili vi lažete?
- Ne lažem. Oh, mislio sam Joyce, htio sam reći Joyce.
- Sad mijenjate priču?
- Kakvu priču? Rekao sam krivo ime, to je sve. Moja supruga je Gracie, ponekad se zbunim.
- Gdje vam je supruga?
- Nije više s nama. U džepu mi je. Hoću reći, njezina mi je fotog¬rafija u džepu. Bar je bila u mom džepu dok je dečki tamo vani nisu uzeli i stavili je u pladanj. Sto mislite, hoće li mi vratiti škarice? Nisu bile jeftine.
- G. Conway, rečeno vam je da oštri predmeti i tekućina za upa¬ljače nisu dopušteni na letu.
- Znam, ali moja kći Gracie, hoću reći Joyce, jučer se naljutila na mene kad je našla moju kutiju cigareta skrivenu u Sugar Puffsima, pa nisam htio izvaditi upaljač iz džepa jer bi opet pobješnjela. Ispričavam se zbog toga. Nisam namjeravao dići avion u zrak ili nešto takvo.
- G. Conway, molim vas da se suzdržite od takvih riječi. Zašto ste odbili skinuti cipele?
- Imam rupe na čarapama!
Tišina.
- Imam sedamdeset pet godina, mladiću. Zašto zaboga moram skidati cipele? Jeste li mislili da ću dići avion u zrak gumenom cipe¬lom? Ili vas možda brinu ulošci. Možda imate pravo, nikad ne znate koliko štete može počiniti čovjek s dobrim uloškom...
- G. Conway, molim vas da ne upotrebljavate takve riječi i da se suzdržite od pametovanja ili vam neće biti dopušten ulazak u avion. Koji je razlog vašem odbijanju da skinete remen?
- Hlače bi mi pale! Ja nisam kao ova današnja djeca, ne nosim re¬men da bih izgledao superiška, kako kažu. U mom kraju nosi ga se zato da vam drži hlače. A uhitili bi me zbog puno gorih stvari od ovoga da to ne čini, vjerujte.
- Niste uhićeni, g. Conway. Samo vam moramo postaviti neka pitanja. Ponašanje kao što je vaše zabranjeno je na ovom aerodromu i zato moramo ustanoviti jeste li prijetnja sigurnosti putnika.
- Kako to mislite prijetnja?
Zaštitar se nakašlje da pročisti grlo. - Pa, to znači da moramo ut¬vrditi jeste li član neke bande ili terorističke organizacije prije nego što ponovo promislimo da li da vas pustimo na let.
Čujem kako tata urla od smijeha.
- Morate shvatiti da su avioni vrlo skučeni prostori i da ne može¬mo pustiti unutra nikoga u koga nismo sigurni. Imamo pravo birati koga puštamo u naše zrakoplove.
- Jedina prijetnja u skučenom prostoru koju bih ja predstavljao jest ako bih se najeo curryja iz svog lokalnog restorana. A terorističke organizacije? Jesam, sigurno. Klub za druženje ponedjeljkom jedina je organizacija koje sam član. Sastajemo se svaki ponedjeljak osim praz¬nicima, kad se sastajemo utorkom. Nekoliko dečki i cura poput mene nalazi se na par krigli i pokojoj pjesmi i to je sve. Iako, ako tražite nešto sočno, Donalova obitelj bila je prilično snažno povezana s IRA-om.
Čujem kako se čovjek koji ga ispituje opet lagano nakašlje.
- Donal?
- Donal McCarthy. Ah, pustite ga na miru, ima devedeset sedam godina i govorim o davno prošlom vremenu kad se njegov otac borio. Jedina pobuna za koju je sad sposoban jest da štapom udari šahovsku ploču, a i to samo zato što ga nervira što ne može igrati. Ima artritis u obje ruke. Bolje bi bilo da ga je dobio u ustima, ako mene pitate. Je¬dino zna pričati. Beskrajno nervira Petera, ali oni se nikad nisu slagali jer je on izlazio s njegovom kćeri i slomio joj srce. Ona ima sedamde¬set dvije. Jeste li ikad čuli nešto blesavije? Bježi mu jedno oko, tako je govorila, ali jest, razrok je. Oko mu bježi, a da on to i ne primijeti. Ne krivim čovjeka zbog toga, ali svaki tjedan voli dominirati razgovorom.
Jedva čekam da za promjenu on mene malo sluša. - Tata se nasmije i uzdiše tijekom duge pauze koja slijedi. - Bih li mogao dobiti šalicu čaja?
- Nećemo još dugo, g. Conway. Koja je priroda vašeg posjeta Lon¬donu?
- Idem jer me kći dovukla ovamo u zadnji čas. Jučer ujutro poklo¬pi slušalicu i pogleda me blijeda kao krpa. Idem u London, kaže, kao da se to radi tako u zadnji čas. Oh, možda to i jest nešto što vi mla¬di radite, ali ja ne. Nisam na to navikao, nikako, nikako. Nikad prije nisam letio, vidite. Onda ona kaže: ‘Zar ne bi bilo zabavno da oboje otputujemo?’ Obično bih odbio, imam hrpu posla u vrtu. Moram posaditi ljiljane, tulipane, sunovrate i zumbule za proljeće, vidite, ali ona mi kaže da uživam u životu, a meni je došlo da je gađam, jer više uživam ja nego ona. Ali, zbog nedavnih, pa, problema, da tako kažem, odlučio sam poći s njom. A to nije zločin, je li?
- Kakvih nedavnih problema, g. Conway?
- Oh, moja Gracie...
- Joyce.
- Da, hvala. Moja Joyce prolazi kroz teško razdoblje. Izgubila je dijete prije nekoliko tjedana, vidite. Godinama gaje pokušavala dobiti s jednim momkom koji igra tenis u kratkim bijelim hlačicama i stvari su napokon izgledale izvrsno, ali joj se dogodila nesreća, pala je, vidi¬te, i izgubila malenoga. Izgubila je i malo sebe da vam budem iskren. Izgubila je i muža prošli tjedan, ali nemojte je zbog toga žaliti. Nešto je definitivno izgubila, ali dobila je nešto što nije imala prije. Ne mogu točno reći što, ali što god bilo, mislim da nije tako loše. Općenito joj ne ide u životu i svakako, kakav bih ja bio otac da je pustim samu u takvom stanju? Nema posao, dijete, muža, majku, a uskoro neće ima¬ti ni kuću i ako želi u London na odmor, čak i ako jest u zadnji čas, onda itekako ima pravo ići, a da je još netko ne pokušava spriječiti u tome što želi.
- Izvolite, uzmite moju prokletu kapu. Moja Joyce želi u London i trebali biste je pustiti. Ona je dobra djevojka, u životu nije učinila ništa loše. Trenutačno nema ništa osim mene i ovog putovanja, koliko znam. Zato izvolite, uzmite je. Ako moram putovati bez kape i cipela i remena i kaputa, e pa, slažem se, ali moja Joyce ne ide u London bez mene.
E pa, ako to nije dovoljno da slomi djevojku.
- G. Conway, vi znate da ćete svoju odjeću dobiti natrag nakon što prođete detektor za metal.
- Molim? - viče. - Zašto mi to, dovraga, nije rekla? Sva ta glupa gungula ni zbog čega. Stvarno, čovjek bi pomislio da ona ponekad želi probleme. Dobro, dečki, možete uzeti moje stvari. Što mislite, hoćemo li stići na let?
Suze koje su mi navrle vrlo se brzo osuše.
Konačno se vrata moje ćelije otvore i uz jedno kimanje glavom, slobodna sam žena.
- Doris, ne možeš premještati štednjak u kuhinji. Ale, reci joj.
- Zašto ne?
- Dušo, kao prvo težak je, a kao drugo, plinski je. Nisi kvalifici¬rana za premještanje kuhinjskih aparata - objasni Al i krene zagristi krafnu.
Doris mu je otme, a njemu preostane samo lizanje kapljice pekme¬za s prstiju. - Vas dvojica ne razumijete daje štednjak sučelice vratima loš feng shui. Osoba za štednjakom može nesvjesno željeti pogledati prema vratima, što stvara nemir, što može dovesti do nesreća.
- Možda bi za tatu sigurnije rješenje bilo da uklonimo štednjak.
- Dajte me malo pustite - uzdahne Justin i sjedne za novi kuhinj¬ski stol i stolice. - Sve što ovom stanu treba jest namještaj i premaz boje, a ne da vi sve preuredite prema Yodi.
- Nije to prema Yodi - puhne Doris. - Donald Trump je sljedbe¬nik feng shuija, da znaš.
- E pa, onda - kažu Al i Justin jednoglasno.
- Da, onda. Možda bi se, da radiš što i on, mogao uspeti stubama bez pauze za ručak na pola puta - obrecne se na Ala. - Samo zato što prodaješ gume, dragi, ne znači da ih moraš i nositi.
Bea zaprepašteno zine, a Justin pokušava suspregnuti smijeh. - Hajde, dušo, idemo odavde prije nego što se ovo pretvori u nasilje.
- Kamo ćete vas dvoje? Mogu s vama? - upita Al.
- Ja idem zubaru, a Bea ima probu za večeras.
- Sretno, Blondie. - Al joj protrlja kosu. - Navijat ćemo za tebe.
- Hvala. - Zaškripi zubima i popravi frizuru. - Ah, sad sam se sjetila. Još nešto o onoj ženi na telefonu, Joyce.
Sto, što, što? - Sto s njom?
- Zna da sam plavuša.
- Kako je to znala? - upita Doris iznenađeno.
- Rekla je da je pogodila. Ali nije to. Prije nego što je prekinula vezu rekla je: ‘Sretno s baletom’.
- Znači da je i pažljiva, osim što dobro pogađa - slegne rameni¬ma Al.
- Pa, razmišljala sam poslije o tome i ne sjećam se da sam joj rekla išta o tome da je riječ baš o baletu.
Justin smjesta pogleda Ala, malo zabrinutiji jer je sada u priču upetljana i njegova kći, ali adrenalin mu svejedno poteče. - Što ti misliš?
Mislim da bi se trebao paziti, braco. Možda je luda kao kupus, listane i krene prema kuhinji, trljajući se po trbuhu. - To zapravo uopće nije loša ideja. Kupus.
Pokoleban, Justin s nadom pogleda svoju kćer. - Je li zvučala kao luđakinja?
- Što ja znam - slegne Bea ramenima. - Kako zvuči luđakinja? Justin, Al i Bea okrenu se i zagledaju u Doris.
- Što je? - zaskviči ona.
- Ne. - Bea snažno zatrese glavom. - Ništa takvo, uopće.
- Čemu ovo služi, Gracie?
- To je vrećica za povraćanje.
- Sto ovo radi?
- To je za vješanje kaputa.
- Zašto je ovo ovdje?
- To je stolić.
- Kako ga se spušta?
- Otkači se s gornje strane.
- Gospodine, molim vas da zaklopite stolić dok ne uzletimo. Tišina.
- Sto rade tamo vani?
- Ukrcavaju torbe.
- Kakva je ono poluga?
- Za izbacivanje ljudi koji postavljaju tri milijuna pitanja.
- Za što je to, stvarno?
- Za podešavanje naslona.
- Gospođine, možete li, molim vas, ostati u uspravnom položaju dok ne uzletimo.
Tišina.
- Čemu ovo služi?
- Klimatizacija.
- A ono?
- Svjetlo.
- A ono?
- Izvolite gospodine, kako vam mogu pomoći?
- Oh, ništa, hvala.
- Pritisnuo si dugme za pomoć.
- A, to znači ta mala žena na dugmetu? Nisam znao. Mogu li dobiti čašu vode?
- Ne možemo služiti pića dok ne uzletimo, gospodine.
- Oh, dobro. Lijepu ste predstavu napravili maloprije. Bili ste isti kao moja prijateljica Edna kad je nosila masku s kisikom. Pušila je šezdeset na dan, vidite.
Stjuardesa ustima napravi oblik slova ,,o”.
- Sad se osjećam vrlo siguran, ali što ako padnemo nad kopnom?
- podigne glas i putnici oko nas pogledaju prema nama. - Jasno je da su prsluci za spašavanje beskorisni, osim za to da pušemo u zviždalj¬ke dok padamo i nadamo se da će nas netko dolje čuti i uhvatiti. Zar nemamo padobrane?
- Nemate razloga za zabrinutost, gospodine, nećemo pasti nad kopnom.
- Dobro. Doista ste me umirili. Ali ako padnemo, recite pilotu da cilja stog sijena ili tako nešto.
Duboko dišem i pravim se da ga ne poznajem. Nastavljam čitati knjigu Zlatno doba nizozemskog slikarstva: Vermeer, Metsu i Terborch i uvjerim samu sebe da ovo nije bila tako loša ideja kao što se pokazuje da jest.
- Gdje su toaleti?
- Naprijed s lijeve strane, ali ne možete ići prije polijetanja.
- Tata razrogači oči. - A kad će to biti?
- Za samo nekoliko minuta.
- Za samo nekoliko minuta ovo - izvadi vrećicu za povraćanje iz džepa na sjedištu - neće biti iskorišteno za ono čemu je namijenje¬no.
- Bit ćemo u zraku za samo nekoliko minuta, uvjeravam vas. - Stjuardesa brzo ode prije nego što postavi još koje pitanje.
Uzdahnem.
- Nemoj uzdisati prije polijetanja - kaže tata, a čovjek pokraj mene nasmije se i pretvara se da kašlje.
Tata gleda kroz prozor i ja uživam u trenutku tišine.
- Ohohoho - zapjeva - mičemo se, Gracie.
Čim smo se odlijepili od zemlje, kotači zacvile dok se uvlače u avion i onda smo slobodni u zraku. Tata je odjednom tih. Okrenut je postrance u sjedištu, glava mu ispunjava prozor i promatra kako sti¬žemo do linije oblaka, isprva samo tračaka. Avion se trese dok ulazi u oblake. Tata je nestrpljiv dok smo okruženi bjelinom sa svih strana aviona, okreće glavu gledajući kroz sve prozore koje može i onda je odjednom sve plavo i čisto i/nad pahuljastog svijeta oblaka, lata se prekriži. Opet gurne nos uz prozor, liee mu osvjetljava obližnje sunce, a ja spremim mentalnu fotografiju za svoju kolekciju sjećanja.
Znak za obvezatno vezanje pojaseva ugasi se uz zvuk i posada ob¬javi da sada možemo rabiti elektroničke uređaje, nužnike te da će us¬koro biti posluženi hrana i piće. Tata spusti svoj stolić, posegne u džep i izvuče maminu fotografiju. Postavi je na stolić tako da gleda prema prozoru. Nagne se u svom sjedištu i oboje gledaju beskrajno more bi¬jelih oblaka kako nestaje ispod nas i ne kaže ni riječ ostatak leta.
DVADESET
- Pa, moram reći da je bilo apsolutno čudesno. Doista čudesno. - Tata oduševljeno trese pilotovu ruku.
Stojimo pokraj tek otvorenih vrata aviona, dok nam, iza nas, red od više stotina iziritiranih putnika puše za vrat. Poput trkaćih hrtova su, vratašca su otvorena, zec je izletio ispred njih i sve što im stoji na putu je, ovaj, tata. Kamen u brzacu, kao i uvijek.
- A tek hrana - nastavlja tata govoriti posadi - bila je izvrsna, jed¬nostavno izvrsna.
Pojeo je pecivo sa šunkom i popio šalicu čaja.
- Ne mogu vjerovati da sam jeo na nebu - smije se. — Još jednom bravo, jednostavno prekrasno. Dapače, čudesno, rekao bih. Gospode!
- Opet stišće pilotovu ruku, kao da se susreo s J. F. Kennedyjem.
- Dobro, tata, trebali bismo se maknuti. Zadržavamo sve.
- O, je li? Hvala još jednom, narode. Bok, onda. Možda se vidimo na povratku - viče preko ramena dok ga ja vučem dalje.
Prolazimo kroz tunel koji spaja avion s terminalom, a tata poz¬dravlja ljude kraj kojih prolazimo uz podizanje šešira.
- Znaš, stvarno ne moraš reći svima dobar dan.
- Dobro je biti važan, Gracie, ali još je važnije biti dobar. Poseb¬no kad si u tuđoj zemlji - kaže čovjek koji deset godina nije napuštao provinciju Leinster.
- Hoćeš li prestati vikati?
- Ne mogu si pomoći. Nešto mi je čudno s ušima.
- Zijevni ili začepi nos i puhni. Izjednačit će ti se pritisak u uši¬ma.
Stane pokraj pokretne vrpce, ljubičast u licu, napuhanih obraza i s prstima na nosu. Duboko udahne i puhne. Ispusti prdac.
Pokretna vrpca se pokrene i ljudi odjednom poput muha na lešinu jurnu ispred nas i zaklone nam pogled, kao da im život ovisi o tome da istog trenutka uhvate svoju torbu.
- Eno tvoje torbe - krenem naprijed.
- Ja ću je, dušo.
- Ne, ja ću. Ozlijedit ćeš leđa.
- Makni se, dušo, mogu ja to. - Prijeđe žutu liniju i zgrabi svoju torbu, no shvati da više nema snagu koju je nekad imao i stane hodati pokraj nje, istodobno je vukući. Obično bih mu požurila pomoći, ali sam se presavinula od smijeha. Samo čujem tatu kako govori „Opros¬tite, oprostite” ljudima koji stoje preko žute linije i pokušava držati ko¬rak sa svojom prtljagom koja se kreće. Napravi puni krug oko pokretne vrpce i do trenutka kad stigne do mjesta gdje stojim (iako sam ja još uvijek pognuta) netko ima dovoljno pameti da pomogne gunđavom starcu koji je ostao bez daha.
Dovuče torbu do mene, ljubičastog lica i teško dišući.
- Pustit ću te da sama pokupiš svoju torbu - kaže i povuče kapu jače na oči od neugode.
Čekam naše torbe dok tata luta prostorom za preuzimanje prtljage „kako bi se upoznao s Londonom”. Nakon incidenta na dablinskom aerodromu glas satelitske navigacije u mome mozgu stalno me gnjavi da odmah napravim polukružno skretanje, ali negdje unutra, drugi dio mene ima strogu naredbu da nastavi, uvjeren da je ovo putovanje ono što treba učiniti. Sad se pitam što je točno ovo. Dok uzimam torbu s vrpce, svjesna sam da ovo putovanje uopće nema jasnu svrhu. To je samo uzaludna potjera. Samo me je instinkt, potaknut zbunjujućim razgovorom s djevojkom koja se zove Bea, natjerao da odletim u drugu zemlju sa svojim sedamdesetpetogodišnjim ocem koji nikad u životu nije napustio Irsku. Odjednom mi ono što mi se u danom trenutku činilo kao “jedino što mogu učiniti”, sada izgleda kao potpuno nera¬cionalno ponašanje.
Što to znači kad gotovo svake noći sanjate nekoga kog nikad nis¬te sreli, a onda se slučajno s njime čujete telefonom? Ja sam nazvala telefonski broj za hitne slučajeve svog oca, ona se javila na telefonski broj za hitne slučajeve svog oca. Koja je u tome poruka? Što bih iz toga trebala naučiti? Je li to najobičnija slučajnost koji bi svaka obična osoba zdravog razuma ignorirala ili sam u pravu što mislim i osjećam da se iza toga krije nešto više? Nadam se da će mi ovo putovanje donijeti neke odgovore. Dok gledam kako tata čita plakat na drugoj strani prostorije, počne me obuzimati panika. Nemam pojma što da radim s njim.
Odjednom, tatina ruka poleti do njegove glave, pa do prsiju i on jurne prema meni s manijakalnim pogledom u očima. Zgrabim njego¬ve tablete.
- Gracie - sopće.
- Evo, brzo, popij to. - Ruka mi drhti dok mu pružam tablete i bocu vode.
- Što radiš, zaboga?
- Pa, izgledao si...
- Kako sam izgledao?
- Kao da ćeš dobiti infarkt!
- Zato što ću ga itekako dobiti ako brzo ne odemo odavde. - Zgra¬bi me za ruku i počne me vući za sobom.
- Što nije u redu? Kamo idemo?
- Idemo u Westminster.
- Što? Zašto? Ne! Tata, moramo u hotel da ostavimo stvari.
Stane i okrene se i unese mi se u lice, gotovo agresivno. Glas mu
drhti od adrenalina. - Antiques Roadshow danas snima procjenjivanje od devet i trideset do četiri i trideset popodne u nečemu što se zove Banqueting House. Ako krenemo odmah, možemo stati u red. Ne že¬lim to propustiti na televiziji, a onda prevaliti cijeli taj put do Londo¬na i propustiti vidjeti to uživo. Možda čak vidimo i Michaela Aspela . Michaela Aspela, Gracie. Kriste svemogući, idemo odavde.
Zjenice su mu raširene, sav se raspalio. Projuri kroz klizna vrata, nemajući što prijaviti osim privremenog ludila i samouvjereno skrene lijevo.
Stojim u dolaznoj dvorani dok mi sa svih strana prilaze muškarci u odijelima noseći natpise s imenima. Tata se pojavljuje iz smjera u kojem je otišao, klacka se punom brzinom i vuče torbu za sobom.
- Mogla si mi reći daje to krivi smjer - kaže prolazeći pokraj mene i zaputi se u suprotnom pravcu.
Tata juri Trafalgar Squareom i vuče kovčeg za sobom te preplaši jato golubova koji polete u nebo. Više ga ne zanima upoznavanje s Londo¬nom; na umu mu je samo Michael Aspel i blaga srednje klase. Nakon što smo nekoliko puta krivo skrenuli otkad smo izašli iz postaje pod¬zemne željeznice, napokon ugledamo Banqueting House, nekadašnju kraljevsku palaču iz sedamnaestog stoljeća i iako sam sigurna da je ni¬kad nisam posjetila, dok je gledam pred sobom, izgleda mi poznata.
Dok čekamo već neko vrijeme u redu, proučavam ladicu u rukama starca ispred nas. Iza nas jedna žena odmotava šalicu za čaj iz novin¬skog papira da bi je pokazala nekome u redu. Svuda oko mene čuje se uzbuđeno i prilično nevino i pristojno čavrljanje, a sunce sja dok vani čekamo da uđemo u predvorje Banqueting Housea. Tu su televizijski kombiji, kamermani i snimatelji zvuka, ulaze i izlaze iz zgrade i kame¬re snimaju dugi red dok jedna žena s mikrofonom izvlači ljude iz reda kako bi ih intervjuirala. Mnogi ljudi koji stoje u redu ponijeli su stolice na sklapanje, košare za piknike s pogačicama i sendvičima i termosice s čajem te kavom i dok se tata ogleda oko sebe praznog želuca, ja se osjećam krivom, kao majka koja nije dobro opremila svoje dijete. Zab¬rinuta sam i zbog tate jer se bojim da nećemo doći dalje od ulaza.
- Tata, ne želim te zabrinjavati, ali zbilja mislim da bismo trebali imati nešto sa sobom.
- Kako to misliš?
- Nekakav predmet. Svi su ostali donijeli nešto na procjenu.
Tata pogleda okolo i prvi put to primijeti. Snuždi se.
- Možda će napraviti iznimku u našem slučaju - dodam brzo, iako ne vjerujem.
- A ovi koferi? - Gleda dolje prema našim torbama.
Trudim se da se ne nasmijem. - Kupila sam ih u TK Maxxu; ne vjerujem kako bi ih interesiralo da ih procjenjuju.
Tata se nasmije. - Možda da im dam svoje gaće, Gracie, što misliš? U njima je lijep komad povijesti.
Napravim grimasu, a on prezirno mahne rukom.
Vučemo se u redu i tata se izvrsno zabavlja čavrljajući sa svima o svom životu i uzbudljivom putovanju s kćeri. Nakon sat i pol staja¬nja u redu dobili smo dva poziva na popodnevni čaj, a tata je pažljivo saslušao savjet gospodina iza nas o tome kako da spriječi da mu met¬vica u vrtu uništi ružmarin. Ispred nas, odmah kod vrata vidim da su odbili pustiti jedan stariji par unutra jer nisu imali nikakav predmet sa sobom. I tata to vidi i pogleda me zabrinutim pogledom. Mi ćemo biti sljedeći.
- Eh... - Osvrćem se brzo tražeći nešto.
Oba krila ulaznih vrata otvorena su za mnoštvo koje stalno ulazi. Odmah do glavnog ulaza, iza otvorenih vrata drveni je koš za otpatke koji služi kao stalak za kišobrane i u kojem je nekoliko zaboravljenih i slomljenih kišobrana. Dok nitko ne gleda, okrenem ga naopačke i istresem nekoliko zgužvanih loptica od papira i pokidanih kišobrana. Šutnem ih iza vrata baš na vrijeme da začujem - Sljedeći.
Odnesem ga do prijamnog stola, a tati gotovo oči ispadnu kad me ugleda.
- Dobro došli u Banqueting House - pozdravlja nas mlada žena.
- Hvala vam - smiješim se nedužno.
- Koliko ste predmeta donijeli danas?
- O, samo ovaj jedan. - Podignem koš na stol.
- Opa, fantastično. - Ona prijeđe prstima preko njega, a tata me pogleda tako da me brzo podsjeti tko je od nas roditelj, za slučaj da sam na tren zaboravila. - Jeste li već bili na procjenjivanju?
- Ne. - Tata snažno zatrese glavom. - Ali uvijek gledam emisiju na televiziji. Veliki sam obožavatelj. Čak i dok je voditelj bio Hugh Scully.
- Sjajno - smiješi se. - Kad uđete u dvoranu, vidjet ćete da ima više redova. Molim vas da stanete u red prema vrsti predmeta.
- U koji red trebamo stati za ovu stvar? - Tata pogleda predmet kao da smrdi.
- A što je to? - smiješi se.
Tata me pogleda u nedoumici.
- Nadali smo se da ćete nam to vi reći - kažem pristojno.
- Predložila bih ‘razno’, iako je to stol za kojim je najveća gužva, no trudimo se da sve ide što brže pa zato imamo četiri stručnjaka. Kad stignete do stručnjakova stola, samo mu pokažite svoj predmet i on će vam reći sve o njemu.
- Za kojim stolom možemo naći Michaela Aspela?
- Nažalost, Michael Aspel nije zapravo stručnjak, on je voditelj i stoga nema vlastiti stol, ali zato imamo dvadeset drugih stručnjaka koji će moći odgovoriti na vaša pitanja.
Tata izgleda shrvano.
- Postoji šansa da će vaš predmet biti izabran za emisiju - doda brzo, osjetivši tatino razočaranje. - Stručnjak će pokazati predmet televizijskoj ekipi i tada se donosi odluka hoće li se snimiti, što ovisi o tome koliko je rijedak, koje je kvalitete, što stručnjak može reći o njemu i, naravno, o njegovoj vrijednosti. Ako vaš predmet bude odab¬ran, odvest će vas u našu čekaonicu i našminkati prije nego dobijete pet minuta za razgovor o svojem predmetu sa stručnjakom pred ka-merama. U tom biste slučaju upoznali i Michaela Aspela. Uzbudljiva je vijest to što prvi put emisiju emitiramo uživo za, oo, da vidim - pogleda na sat - za jedan sat.
Tata razrogači oči. - Ali pet minuta? Da razgovaramo o toj stvari?
— eksplodira, a ona se nasmije.
- Nemojte zaboraviti da prije emisije moramo pogledati dvije ti¬suće predmeta - obrati se meni i znalački me pogleda.
- Razumijemo. Došli smo samo uživati u ovom danu, je li tako, tata?
- Ne čuje me; previše je zauzet gledanjem okolo i traženjem Michaela Aspela.
- Uživajte - kaže napokon žena i prozove iduću osobu u redu.
Čim smo ušli u prepunu dvoranu, pogledam prema stropu prosto¬rije koja izgleda kao dva heksaedra, znajući već što da očekujem: devet velikih platna koja je naručio Charles I. da ispune presvučeni strop.
- Izvoli, tata. - Predam mu koš. - Idem razgledati ovu prekrasnu zgradu dok ti razgledaš smeće koje ljudi donose u nju.
- Nije to smeće, Gracie. Gledao sam epizodu u kojoj je kolekcija štapova za hodanje jednog čovjeka prodana za šezdeset tisuća funti sterlinga.
- Opa, u tom bi im slučaju trebao pokazati svoju cipelu.
Pokušava se suzdržati od smijeha.
- Idi ti i razgledaj i naći ćemo se ovdje. - Krene lutati okolo i prije nego što završi rečenicu. Jedva čeka da me se riješi.
- Dobro se zabavi - namignem mu.
Široko se smiješi i tako sretno gleda po dvorani da mi um snimi još jednu fotografiju.
Dok lutam sobama jedinog dijela palače Whitehall koji je ostao netaknut u požaru, kao golemi me val preplavi osjećaj da sam već bila ovdje i pronađem mirni kutak kako bih skrivećki izvadila mobitel.
- Menadžerica, zamjenica šefa ureda korporativnih financija i in¬vesticijskih rješenja Frankie na telefonu.
- Moj Bože, nisi lagala. To je apsurdna količina riječi.
-Joyce! Bok! - Glas joj je prigušen, a iza nje se čuju mahniti zvuci trgovanja dionicama u uredima Irskog centra za financijske usluge.
- Možeš li razgovarati?
- Kratko, da. Kako si?
- Dobro sam. U Londonu sam. S tatom.
- Sto? S tatom? Joyce, već sam ti rekla da nije pristojno oca vezati i začepiti mu usta. Što radiš tamo?
- Jednostavno sam odlučila otići u zadnji čas. - Zbog čega, ne¬mam pojma. - Sad smo na Antique Roadshow. Ne pitaj.
Izađem iz tihih soba i uđem na galeriju iznad glavne dvorane. Ispod sebe vidim tatu kako s košem za otpatke u rukama luta po pre¬punoj dvorani. Smiješim se dok ga gledam.
-Jesmo li nas dvije ikad bile u Banqueting Houseu?
- Podsjeti me, gdje je, što je i kako izgleda?
- Na Trafalgar Squareu, prema Whitehallu. To je nekadašnja kra¬ljevska palača iz sedamnaestog stoljeća koju je 1619. godine projektirao Inigo Jones. Charles I. pogubljen je na vješalima ispred zgrade. Sad sam u prostoriji u kojoj devet platana pokriva presvučeni strop.
- Kako izgleda? Sklopim oči. - Po sjećanju, na krovu su balustrade. Ulična fasada ima dva reda polustupova, korintski nad jonskim, iznad visokog razizemlja, što se spaja u skladnu cjelinu.
- Joyce?
- Da? - Prenem se.
- To čitaš iz turističkog vodiča?
-Ne.
- Na našem zadnjem putovanju u London posjetili smo Madame Tussaud’s, izašli u G-A-Y i bili na zabavi u stanu muškarca koji se zove Gloria. Opet ti se to događa, zar ne? Ono o čemu si pričala?
- Da - srušim se na stolicu u kutu, osjetim uže ispod sebe i sko¬čim. Brzo se maknem od antikne stolice, tražeći pogledom sigurnosne kamere.
- Ima li to što si u Londonu ikakve veze s Amerikancem?
- Da - šapnem.
- O, Joyce...
- Ne, Frankie, slušaj. Slušaj me i razumjet ćeš. Nadam se. Jučer sam se uspaničila zbog nečeg i nazvala sam tatinu liječnicu, broj koji mi je doslovce urezan u pamćenje, kako i treba. Nema teorije da bih krivo birala, je li tako?
- Tako je.
- Nije. Izbirala sam broj u Ujedinjenom Kraljevstvu i na telefon mi se javila djevojka koja se zove Bea. Vidjela je poziv s irskog broja i mislila je da je zove tata. Iz našeg kratkog razgovora shvatim da joj je otac Amerikanac, ali da je u Dublinu te da je sinoć putovao u London kako bi je danas gledao u predstavi. A ona ima plavu kosu. Mislim da je Bea djevojčica koju u snu vidim na ljuljačkama i kako se igra u pi¬jesku, u različitim životnim dobima.
Frankie šuti.
- Znam da zvučim kao da sam poludjela, Frankie, ali to je ono što se događa. Nemam objašnjenje.
- Znam, znam - kaže brzo. - Poznajem te doslovce cijeli život - ovo nije nešto što bi ti izmislila - ali čak i dok te shvaćam ozbiljno, molim te da uzmeš u obzir činjenicu kako si prošla kroz traumatično razdoblje i daje to što ti se trenutačno događa možda rezultat velikog stresa.
- Uzela sam to u obzir. - Stenjem i hvatam se rukama za glavu.
- Trebam pomoć.
- Razmotrit ćemo ludilo kao posljednju mogućnost. Daj mi trenu¬tak da razmislim. - Zvuči kao da nešto zapisuje. - U osnovi, vidjela si tu djevojku, Beu...
- Možda Beu.
- Dobro, dobro, recimo da je to Bea. Vidjela si je kako odrasta? -Da.
- Do koje dobi?
- Od rođenja do ne znam...
- Tinejdžerske dobi, dvadesete, tridesete?
- Tinejdžerske dobi.
- Dobro, a tko je još u prizorima s Beom?
- Druga žena. S kamerom.
- Ali nikad tvoj Amerikanac?
- Ne. On vjerojatno onda uopće nema veze s tim.
- Nemojmo ništa isključivati. Kad gledaš Beu i ženu s kamerom, jesi li dio prizora ili ih gledaš sa strane?
Zaklopim oči i dobro razmislim, vidim svoje ruke kako guraju ljuljačku, držim se za ruke, fotografiram djevojčicu i njezinu majku u parku, osjećam kako me šprica voda iz prskalica i golica mi kožu...
- Ne, ja sam dio prizora. Mogu me vidjeti.
- Dobro. - Utihne.
- Što, Frankie, što?
- Razmišljam. Čekaj. Dobro. Dakle vidiš dijete, majku i one obje vide tebe?
-Da.
- Bi li rekla da u tvojim snovima gledaš djevojčicu kako odrasta očima oca?
Ježim se.
- O, moj Bože - šapnem. Amerikanac?
- Rekla bih da je to potvrdan odgovor - kaže Frankie. - Dobro, sad već napredujemo. Ne znam kamo, ali to je nešto vrlo čudno i ne mogu vjerovati da to uopće razmatram. Ali nek’ ide kvragu, ionako imam samo milijun stvari koje moram raditi. O čemu još sanjaš?
- Sve promiče vrlo brzo, slike samo bijesnu.
- Pokušaj se sjetiti.
- Prskalice u vrtu. Debeljuškasti dječačić. Žena duge crvene kose. Čujem zvona. Vidim stare zgrade s izlozima trgovina. Crkva. Plaža.
Na sprovodu sam. Zatim na koledžu. Zatim sa ženom i djevojčicom. Ponekad se smiješi i drži me za ruku, ponekad viče i lupa vratima.
- Hmm... sigurno ti je supruga.
Zarijem lice u ruke. - Frankie, ovo zvuči vrlo apsurdno.
- Koga briga? Kad je život imao smisla? Nastavi.
- Ne znam, sve su slike izrazito apstraktne. Ne mogu im pronaći smisao.
- Znaš što bi trebala napraviti? Svaki put kad ti nešto bljesne ili odjednom znaš nešto što nikad nisi znala, zapiši to i reci mi. Pomoći ću ti da shvatimo to.
- Hvala ti.
- Onda, osim zgrade u kojoj si sada, što još odjednom znaš?
- Mmm... uglavnom o zgradama. - Gledam oko sebe pa prema stropu. - I o umjetnosti. Govorila sam talijanski s nekim čovjekom na aerodromu. I latinski, Conoru sam neki dan govorila na latinskom.
- O, Bože.
- Znam. Mislim da bi me rado smjestio u neku ustanovu.
- Pa, nećemo mu to dopustiti. Još. Dobro dakle, zgrade, umjet¬nost, jezici. Vau Joyce, pa to je kao da si prošla ubrzani tečaj čitavog jednog fakultetskog obrazovanja. Gdje je ona kulturno neuka djevojka koju sam poznavala i voljela?
Nasmiješim se. - Još je ovdje.
- Dobro, još nešto. Moj me šef pozvao na sastanak popodne. O čemu je riječ?
- Frankie, nisam vidovita!
Vrata galerije otvore se i kroz njih uleti mlada djevojka smetena izgleda sa slušalicama na glavi. Prilazi gotovo svakoj ženi na koju nai¬lazi i traži mene.
- Joyce Conway? - upita me, bez daha.
- Da. - Srce mi lupa sto na sat. Molim te da je tata dobro. Molim te, Bože.
- Je li vaš otac Henry?
-Da.
- Želi da mu se pridružite u zelenoj sobi.
- On sto? U čemu?
On je u zelenoj sobi. Ide uživo s Michaelom Aspelom za samo nekoliko minuta sa svojim predmetom i želi da mu se pridružite jer kaže da vi više znate o njemu. Doista moramo odmah krenuti, imamo vrlo malo vremena, a moramo vas još i našminkati. - Uživo s Michaelom Aspelom... - Odlutam. Shvatim da još dr¬žim telefon. - Frankie –
Kažem ošamućeno – upali brzo BBC. Upravo ćeš vidjeti kako ću se uvaliti u
golemu nevolju.
DVADESET JEDAN
Napola hodam, napola trčim za djevojkom sa slušalicama prema ze¬lenoj sobi i stižem, zadihana i nervozna, upravo da vidim tatu kako sjedi na stolici za šminku pred ogledalom osvijetljenim žaruljama, s papirnatim rupčićem zataknutim za ovratnik, sa šalicom i tanjurićem u ruci, a okrugli mu nos pudraju za krupni plan.
- Ah, tu si, dušo - kaže tata značajno. - Svi, ovo je moja kći i ona će nam reći sve o mom dražesnom predmetu koji je Michaelu Aspelu zapeo za oko. - To poprati hihotanjem i gutljajem čaja. - Tamo ima keksa Jaffa ako želiš.
Zločesti mali čovjek.
Pogledam po sobi zainteresirane glave koje mi kimaju i prisilim se nasmiješiti.
Justin se neudobno vrpolji na stolici u zubarskoj čekaonici, sa svojim natečenim pulsirajućim obrazom, stisnut između dviju dragih starih gospođa koje ne prestaju pričati o nekom koga poznaju po imenu Re¬becca, koja bi trebala ostaviti muškarca po imenu Timothy.
Začepite, začepite, začepite!
Televizor iz 1970-ih koji stoji u kutu, pokriven čipkanom tkani¬nom i lažnim cvijećem, objavi da će početi Antiques Roadshow.
Justin zastenje: - Ima li tko što protiv da promijenim program?
-Ja to gledam - kaže dječak ne stariji od sedam godina.
- Dražesno - Justin se s prezirom nasmiješi prema njemu, a zatim pogleda njegovu majku tražeći podršku.
Umjesto toga ona sliježe ramenima. - On to gleda.
Justin frustrirano zagunđa.
- Oprostite. - Justin konačno prekine žene sa svoje desne i lijeve strane. - Bi li jedna od vas gospođa htjela zamijeniti mjesto sa mnom, tako da možete nastaviti svoj privatni razgovor. No, ne brini se, dušo, nema ništa privatnog u ovom razgovoru, vjeruj mi. Slobodno prisluškuj.
Smrad iz njezinih usta tiho mu se opet potkrade pod nosnice, poškaklja ih peruškom za prašinu i pobjegne uz zlobni cerek.
- Nisam prisluškivao. Vaša usta doslovce su mi u uhu, a nisam siguran da bi se to svidjelo Charlieju, Grahamu ili Rebecei. - Okrene nos na drugu stranu.
- O, Ethel - smije se jedna - on misli da razgovaramo o stvarnim ljudima.
Kako blesavo od mene.
Justin se okrene televizoru u kutu, za koji je ostalih šest ljudi u prostoriji zalijepljeno.
- .. .Dobro došli u naš prvi Antiques Roadshow specijal uživo...
Justin ponovo glasno uzdahne.
Dječačić zaškilji prema njemu i pojača glasnoću pomoću daljin¬skog upravljača koji je čvrsto njemu nadohvat.
- ... javljamo vam se iz Banqueting Housea, iz Londona.
O, tamo sam bio. Krasan primjer korintskih i jonskih stupova koji se spajaju u skladnu cjelinu.
- Više od dvije tisuće ljudi prošlo je kroz naša vrata od devet i tri¬deset jutros i prije samo nekoliko trenutaka ta su vrata zatvorena, pa vam možemo pokazati najbolje predmete. Naši prvi gosti dolaze iz...
Ethel se nagne preko Justina i osloni se laktom na njegovo bedro.
- Nego, Margaret...
On se usredotoči na televizor da ih ne bi zgrabio za glave i razbio ih jednu o drugu.
- Što to imamo ovdje? - pita Michael Aspel. - Meni izgleda kao dizajnerski koš za otpatke - govori dok kamera prikazuje krupni plan predmeta koji stoji na stolu.
Justinovo srce počne udarati od uzbuđenja.
- Hoćete li da sad promijenim, gospodine? - Dječak velikom br¬zinom mijenja programe.
- Ne! - zaurla, probije se kroz Margaretin i Ethelin razgovor i dra¬matično posegne zrakom kao da može zaustaviti valove da promijene program. Padne na koljena na tepih ispred televizora. Margaret i Ethel skoče i zašute. - Vrati, vrati, vrati! - viče na dječaka.
Dječakova donja usna zadrhti i on pogleda majku.
- Ne morate vikati na njega. - Zaštitnički mu stavlja glavu na svoja prsa.
On zgrabi daljinski upravljač od dječaka i prebacuje kanalme naj¬brže što može. Zaustavi se kad naiđe na Joyce u krupnom planu, pogled joj nesigurno luta lijevo i desno, kao da je upravo upala u kavez s bengalskim tigrovima u vrijeme hranjenja.


U Irskom centru za financijske usluge, Frankie trči kroz urede u potrazi za televizorom. Pronađe jedan, okružen desecima ljudi u odije¬lima koji proučavaju brojke koje jure ekranom.
- Oprostite! Mjesta molim! - viče, i probija se naprijed. Odjuri do televizora i počne petljati po dugmadi uz prosvjede muškaraca i žena oko nje.
- Samo minutu, burza neće krahirati u te dvije minute koliko mi treba. - Prebacuje kanale i nađe Joyce i Henrya uživo na BBC-ju.
Zine od čuđenja i uhvati se za usta. Zatim se nasmije i mahne pesnicom prema ekranu. - Naprijed, Joyce!
Ekipa oko nje brzo se pokupi da pronađe drugi televizor osim jednog čovjeka koji se čini zadovoljan promjenom programa i odluči ostati i gledati.
- O, to je lijep komad - prokomentira, nasloni se na stol i prekriži ruke.
- Aaa... - govori Joyce - pa, našli smo ga... Hoću reći, stavili smo ga, stavili smo ovaj predivni... izvanredni... aa, drveni... kabao ispred naše kuće. Odnosno, ne ispred - brzo povuče tu izjavu vidjevši procjeniteljevu reakciju. - Unutra. Stavili smo ga unutar našeg ulaz¬nog trijema tako da je zaštićen od vremenskih uvjeta, shvaćate. Za kišobrane.
- Da, i možda je i za to služio - kaže on. - Odakle vam?
Joyceina se usta nekoliko sekundi otvaraju i zatvaraju pa uskoči
Henry. Stoji uspravno, ruku sklopljenih na trbuhu. Brada mu je po¬dignuta, u očima mu sjaj i ignorira stručnjaka te finim naglaskom svoj odgovor usmjeri prema Michaelu Aspelu, kome se obraća kao da je papa.
- Pa, Michaele, to mi je dao moj pra-pra-pradjed, Joseph Conway, koji je bio seljak u Tipperary. Dao ga je mom djedu Shayu, koji je također bio seljak. Moj ga je djed dao mome ocu, Paddy-Joeu, koji je također bio seljak u Cavanu i onda kad je on umro, ja sam ga uzeo.
- Tako, a znate li možda odakle to vašem pra-pra-pradjedu?
- Vjerojatno ga je ukrao od Britanaca - našali se Henry i jedini se nasmije. Joyce mune oca laktom, Frankie frkne, a na podu pred televizorom u zubarskoj čekaonici u Londonu, Justin zabaci glavu i glasno se smije.
- Pitam zato što je ovaj vaš predmet fantastičan. To je rijetka sa-mostojeća žardinjera iz engleskog viktorijanskog razdoblja devetnaes¬tog stoljeća...
-Ja obožavam vrtlarenje, Michaele - upadne Henry stručnjaku u riječ - a vi?
Michael mu se pristojno nasmiješi i stručnjak nastavi: - Na sve četiri strane ima prekrasne rukom rezbarene pločice u stilu Crne šume u viktorijanskom okviru od imitacije ebanovine.
- Engleski ladanjski ili francuski dekor, što misliš? - upita Frankiein kolega s posla.
Ona ga ignorira i koncentrira se na Joyce.
- S unutrašnje se strane čini da ima originalni limeni rubnik. U izvrsnom je stanju, kitnjasti uzorci urezani su u drvenu oblogu. Ovdje možemo vidjeti da dvije strane imaju cvjetni, dok druge dvije ima¬ju figurativni motiv. Jedna ima u sredini lavlju glavu, a druga likove grifina. To je doista posve izvanredno, a uz to i apsolutno prekrasan predmet za držanje uz ulazna vrata.
- Vrijedi koju funtu, je li? - pita Henry, zaboravljajući na fini naglasak.
- Doći ćemo do tog dijela - kaže stručnjak. - lako je u dobrom stanju, čini se da mu nedostaje stalak, najvjerojatnije drveni. Na stra¬nama nema pukotina ili oštećenja, postoji originalni limeni rubnik, prstenaste ručke na stranama su netaknute. Imajući sve to na umu, koliko mislite da vrijedi?
- Frankie! - Frankie čuje svog šefa kako je zove s druge strane prostorije. - Što to čujem da petljaš po monitorima?
Frankie ustane, okrene leđa i dok tijelom zaklanja televizor, poku¬šava promijeniti kanal.
- Ah - prosvjeduje njezin kolega. - Baš su trebali reći vrijednost. To je najbolji dio.
- Makni se - namršti se njezin šef.
Frankie se pomakne i otkrije rezultate kako jure ekranom. Nasmije¬ši se vedro pokazujući sve zube i odjuri natrag za svoj stol.
U čekaonici zubarske ordinacije, Justin je prilijepljen za televizor, pri¬lijepljen za Joyceino lice.
-Je li ti to prijateljica, dušo? - upita Ethel.
Justin proučava Joyceino lice i smiješi se. - Jest. Zove se Joyce.
Margaret i Ethel ispuste nekoliko ,,oh” i „ah”.
Na ekranu se Joycein otac, bar Justin pretpostavlja da joj je otac, okrene prema Joyce i slegne ramenima.
- Sto bi ti kazala, dušo? Kol’ko para?
Joyce sc suzdržano nasmiješi. - Stvarno nemam ni najmanju pre¬dodžbu koliko vrijedi.
- Kako vam zvuči između tisuću petsto i tisuću sedamsto funti?
- upita stručnjak.
- Funti sterlinga? - upita starac zaprepašteno.
Justin se nasmije.
Kamera zumira lica Joyce i njezina oca. Oboje su zapanjeni, toliko šokirani zapravo da nijedno ne može progovoriti.
- E, to je dojmljiva reakcija - smije se Michael. - Dobre vijesti s ovog stola, idemo sad do našeg stola za porculan da vidimo jesu li naši drugi kolekcionari ovdje u Londonu bili tako sretne ruke.
-Justin Hitchcock - objavi sestra.
U sobi je tišina. Svi se međusobno pogledavaju.
-Justin - ponovi ona glasnije.
- To mora da je on, na podu - kaže Ethel. - Juuhuu! - zapjeva i šutne ga svojom udobnom cipelom. - Jesi li ti Justin?
- Netko je zaljubljen, oho-hoo - pjevuši Margaret dok Ethel pravi zvukove poljubaca.
- Louise - kaže Ethel sestri - kako bi bilo da ja sad uđem dok ovaj mladić otrči do Banqueting Housea vidjeti svoju damu? Dosta mi je čekanja. - Ispruži lijevu nogu i napravi bolan izraz lica.
Justin ustaje i skida dlake od tepiha s hlača. - Ne znam zašto vas dvije uopće čekate ovdje, u vašim godinama. Trebale biste jednostav¬no ostaviti zube ovdje i vratiti se kad zubar završi s njima.
Izlazi iz prostorije dok prošlogodišnji primjerak časopisa Homes and Gardens leti prema njegovoj glavi.

DVADESET DVA
- Zapravo, to nije loša ideja. - Justin prestane slijediti asistenticu niz hodnik koji vodi prema ordinaciji dok mu adrenalin ponovo pojuri tije¬lom. - To je upravo ono što ću učiniti.
- Ostavit ćete svoje zube ovdje? - kaže ona suho, jakim liverpulskim naglaskom.
- Ne, idem u Banqueting House - kaže skakućući od uzbuđenja.
- Izvrsno, Dick. Može li i Anne s tobom? Nemoj zaboraviti prvo pitati tetu Fanny* - Gleda ga prodorno i ubije njegovo uzbuđenje.
- Briga me što se s vama događa, nećete opet pobjeći. Hajde sad. Dr. Montgomery neće biti sretan ako se opet ne pojavite u dogovorenom terminu - požuruje ga.
- Dobro, dobro, čekajte. Zub mi je sad dobro. - Ispruži ruku i slegne ramenima kao da to nije važno. - Prošlo je. Uopće me ne boli. Zapravo, anj, anj, anj - govori i škljoca zubima. - Pogledajte, potpuno mije prošlo. Sto uopće radim ovdje? Ništa ne osjećam.
- Oči su vam zasuzile.
- Obuzeli su me osjećaji.
- Obuzele su vas halucinacije. Hajde. - Nastavi ga voditi niz hod¬nik.
Dr. Montgomery pozdravi ga s bušilicom u rukama. - Zdravo, Clarisse - kaže i pukne od smijeha. - Samo se šalim. Opet mi poku¬šavaš pobjeći, Justine?
- Ne. Odnosno, da. Odnosno, ne, ne baš pobjeći, nego sam shva¬tio da bih trebao biti negdje i...
Tijekom njegova objašnjavanja, čvrste ruke dr. Montgomeryja i njegove jednako jake asistentice uspiju ga odvesti do stolice i dok je završio ispriku shvati da ima na sebi zaštitni ogrtač i da je polegnut u zubarskoj stolici.
- Bojim se da sam samo čuo bla, bla, bla, Justine - veselo kaže dr. Montgomery.
Uzdahne.
- Nećete se opirati? - Dr. Montgomery navuče kirurške rukavice na ruke.
- Dokle god me ne budete tražili da se nakašljem.
Dr. Montgomery se nasmije, a Justin nevoljko otvori usta.
Crveno se svjetlo na kameri ugasi, a ja zgrabim tatinu ruku.
- Tata, moramo krenuti odmah - kažem s hitnjom u glasu.
- Ne sad - odgovori tata glasnim šapatom u stilu Davida Atten- borougha. - Michael Aspel je tamo. Vidim ga, stoji iza stola s porcu¬lanom, visok, šarmantan, zgodniji nego što sam mislio. Traži nekoga s kim bi razgovarao.
- Michael Aspel je vrlo zaposlen u svom prirodnom okruženju, a to je vođenje televizijske emisije. - Zabijem nokte u tatinu ruku. - Ne bih rekla da mu je razgovor s tobom ovog trenutka visoko na listi prioriteta.
Tata izgleda kao da ga je nešto zaboljelo, i to ne moji nokti. Visoko podigne bradu, koja je, naučila sam to s godinama, nevidljivom niti povezana s njegovim ponosom. Sprema se prići Michaelu Aspelu koji stoji sam pokraj stola s porculanom s prstom u uhu.
- Sigurno mu se nakuplja vosak, kao i meni - šapće tata. - Trebao bi koristiti ono što si ti meni kupila. Plop! Izađe bez problema.
- To je slušalica, tata. Sluša ljude u kontrolnoj sobi.
- Ne, mislim da je to slušni aparat. Idemo do njega i nemoj zabo¬raviti govoriti glasnije i jasno ustima oblikovati riječi. Imam iskustva s time.
Stanem mu na put i gledam ga na najzastrašujući mogući način. Tata stane na lijevu nogu i time se popne približno na visinu mojih očiju.
- Tata, ako odmah ne odemo odavde, naći ćemo se zaključani u ćeliji. Opet.
Tata se nasmije. - Ah, nemoj pretjerivati, Gracie.
- Ja sam prokleta Joyce - prosikćem.
- Dobro, prokleta Joyce, ne moraš se tako prokleto pjeniti.
- Mislim da ne shvaćaš ozbiljnost naše situacije. Upravo smo uk¬rali viktorijanski koš za otpatke vrijedan tisuću sedam stotina funti iz nekadašnje kraljevske palače i onda o tome pričali uživo na televiziji.
- Tata me brzo pogleda, čupavih obrva podignutih do pola čela. Prvi put nakon dugo vremena vidim mu oči. Izgledaju uznemireno. I pri¬lično vodenasto i žuto u kutovima i ja se podsjetim da ga pitam o tome poslije, kad ne budemo bježali pred zakonom. Ili pred BBC-jem.
Djevojka iz produkcije za kojom sam trčala da nađem tatu, pogle¬da me raširenih očiju s druge strane prostorije. Srce mi stane panično lupati i brzo pogledam oko sebe. Glave se okreću i bulje prema nama. Znaju.
- Dobro, moramo odmah krenuti. Mislim da znaju.
- Nije to tako strašno. Stavit ćemo ga natrag - govori kao da jest strašno. - Nismo ga čak ni iznijeli iz zgrade - to nije kazneno djelo.
- Dobro, sad ili nikad. Brzo ga uzmi da ga stavimo natrag i pob¬jegnemo.
Pogledom pregledavam mnoštvo kako bih provjerila približava li nam se netko velik i jak pucketajući zglobovima prstiju i mašući bejzbolskom palicom. Samo djevojka sa slušalicama, a prilično sam sigurna da je mogu srediti, no ako ne mogu, tata je može udariti po glavi svojom klimavom ortopedskom cipelom.
Tata zgrabi koš za otpatke sa stola i pokuša ga sakriti pod kaput. Kaput jedva da pokrije trećinu opsega koša i ja ga pogledam čudno, a on ga izvadi. Idemo kroz mnoštvo i ignoriramo čestitke ljudi koji iz¬gleda misle da smo dobili na lutriji. Vidim da se kroz mnoštvo probija i djevojka sa slušalicama.
- Brzo, tata, brzo.
- Idem najbrže što mogu.
Probijamo se kroz gužvu i stižemo do vrata dvorane te krenemo prema glavnom ulazu. Prije nego što ih zatvorim iza sebe, pogledam natrag i vidim kako djevojka sa slušalicama uzbuđeno govori u svoj mikrofon. Počne trčati, ali zapne iza dvojice muškaraca u smeđim radnim odijelima koji nose ormar. Zgrabim drveni koš iz tatinih ruku i odmah ubrzamo. Siđemo stubama, uzmemo torbe iz garderobe i onda gore i dolje, dolje i gore cijelim putem kroz predvorje pokriveno mramorom.
Tata posegne za prevelikom zlatnom kvakom na glavnom ulazu kad čujemo: - Stanite! Čekajte!
Naglo stanemo i polako i sa strahom okrenemo se da pogledamo jedno drugo. Ustima pokažem tati riječ „bježi". On uzdahne drama¬tično, zakoluta očima i spusti se na desnu nogu i savije lijevu kako bi me podsjetio koliko muke ima s hodanjem, a kamoli bježanjem.
- Kamo ste vas dvoje krenuli tako žurno? - upita muškarac koji ide prema nama.
- Polako se okrenemo i ja se spremam braniti našu čast.
- Ona je kriva - kaže tata odmah pokazujući palcem na mene.
Zinem.
- Oboje ste, bojim se - smiješi se. - Ostavili ste mikrofone i pre¬dajnike na sebi. Poprilično su skupi. - Petlja sa stražnje strane tatinih hlača i otkopča kutiju predajnika s baterijom. - Mogli ste imati prob¬lema da ste pobjegli s ovim - smije se.
Tata izgleda kao da mu je laknulo dok ja nervozno upitam: - Jesu li bili uključeni cijelo vrijeme?
- Eh - proučava predajnik i klikne prekidač i ugasi ga. - Jesu.
- Tko nas je čuo?
- Ne brinite se, nisu emitirali vaš zvuk nakon što su prešli na slje¬deći predmet.
Uzdahnem od olakšanja.
- Ali interno, čuo vas je svatko tko je imao slušalice na ušima - objašnjava dok skida tatin mikrofon. - Da, i cijela kontrolna soba - doda.
Okrene se prema meni i ja upadnem u neugodnu situaciju kad povuče predajnik s poruba mojih hlača i pritom cimne i moje tange za koje je greškom zakačen.
- Aauuuu! - zacvilim i to odjekne hodnikom.
- Oprostite. - Zacrveni se dok se ja uređujem. - Jedna od skrive¬nih opasnosti ovog posla.
- Prednosti, prijatelju, prednosti - smiješi se tata.
Kad se on vrati natrag na sajam, dok nas nitko ne gleda, stavimo stalak za kišobrane natrag uz ulazna vrata, napunimo ga pokidanim kišobranima i napustimo mjesto zločina.
- Onda, Justine, ima li što novoga? - pita dr. Montgomery.
Justin, koji se nalazi naslonjen u stolici s kirurškim rukavicama na rukama i zubarskom napravom u ustima, nije siguran kako bi odgo¬vorio, pa odluči trepnuti, kako je vidio da to rade na televiziji. Budući da nije siguran što to znači, trepne zatim dva puta da unese dodatnu zabunu.
Dr. Montgomery ne shvati njegovu šifru i zahihoće se - Maca vam je popapala jezik?
Justin zakoluta očima.
- Mogao bih se početi vrijeđati na to što me ljudi stalno ignoriraju kad ih nešto pitam. - Opet se zahihoće i nagne nad Justina tako da ovaj može dobro pogledati u njegove nozdrve.
- Arrrggh - tržne se kad hladni vršak dotakne bolno mjesto.
- Mrzim govoriti rekao sam vam - nastavi dr. Montgomery - ali onda bih lagao. Pukotina koju mi niste prošli put dali pogledati inficirala se i sad se upalilo i zubno meso.
Kucne još malo.
- Aaaa. - Justin proizvodi zvukove nalik na grgljanje iz dubine grla.
- Trebao bih napisati knjigu o zubarskom jeziku. Ljudi prave sva¬kojake zvukove koje samo ja razumijem. Sto misliš, Rita?
Riti, sa sjajnim ružem za usne, nije previše stalo.
Justin zagrglja nekoliko psovki.
- Hej, hej - osmijeh dr. Montgomerya nestane na trenutak. - Ne¬mojte biti nepristojni.
Šokiran, Justin se usredotoči na televizor koji visi na zidu u kutu prostorije. Crveni banner Sky Newsa s dna ekrana opet vrišti svoje najvažnije vijesti i mada nema tona i predaleko je da vidi što je toliko važno, televizor mu je dobro došao da mu odvrati pozornost s nes¬retnih šala dr. Montgomeryja i smiri njegovu želju da skoči iz stolice, uhvati prvi taksi koji naiđe i odjuri ravno u Banqueting House.
Reporter stoji ispred Westminstera, ali kako ga Justin ne čuje, nema pojma o čemu je riječ. Proučava čovjekovo lice i pokušava mu čitati s usana dok mu se dr. Montgomery približava s nečim što liči na iglu. Oči mu se razrogače kad vidi nešto na televiziji. Zjenice mu se stope s očima i posve ih zacrne.
Dr. Montgomery se smiješi i drži je točno ispred Justinova lica.
- Ne brinite se, Justine. Znam koliko mrzite igle, ali moramo vam otupiti osjetila. Trebate plombu na drugom zubu da vam se ne bi i on upalio. Neće boljeti, samo će osjećaj biti malo čudan.
Justinove se oči razrogače još jače dok gleda televiziju i pokušava se uspraviti. Prvi put Justina ne brine igla. Mora to pokušati reći kako god može. U nemogućnosti da se makne ili zatvori usta, počne proiz¬voditi duboke grlene zvukove.
- Dobro, ne paničarite. Samo minutu još. Skoro sam gotov.
Opet se nagne nad Justina i zakrili mu pogled na televizor, a Justin
se stane previjati na sjedalu pokušavajući vidjeti ekran.
- Bože dragi, Justine, molim vas prestanite. Igla vas neće ubiti, ali ja bih vas mogao ako se ne prestanete migoljiti. - Hihoće se.
- Tede, mislim da bismo trebali stati - kaže njegova asistentica, a Justin je pogleda zahvalno.
- Zar je dobio nekakav napadaj? - pita je dr. Montgomery, a zatim digne glas kao da je Justin odjednom razvio problem sa sluhom. - Zar imate nekakav napadaj?
Justin prevrne očima i proizvede još grlenih zvukova.
- TV? Kako to mislite? - Dr. Montgomery pogleda prema Sky Nevvsu i napokon izvadi prste iz Justinovih usta.
Sve troje usredotoče se na ekran televizora. Drugo dvoje kon¬centrira se na vijesti dok Justin gleda iza gdje su Joyce i njezin otac slučajno dospjeli pred kameru, njih dvoje u prednjem planu, Big Ben u pozadini. Nesvjesni toga, upuste se u nešto što se čini kao ozbiljna prepirka uz divlje gestikuliranje.
- Gle ono dvoje idiota iza - smije se dr. Montgomery.
Iznenada Joycein otac gurne svoj kovčeg prema Joyce, odjuri u
drugom smjeru i ostavi je samu s dvije torbe. Ona frustrirano podig¬ne ruke.
- Da, hvala, to je vrlo zrelo - vičem prema tati koji je upravo odjurio i ostavio svoj kovčeg meni. Ide u krivom smjeru. Opet. Ide u krivom smjeru otkad smo izašli iz Banqueting Housea, ali ne želi to prizna¬ti i odbija uzeti taksi do hotela kao da ima zadatak uštedjeti svaki novčić.
Još ga vidim pa sjednem na svoj kovčeg i čekam da shvati kako griješi i vrati se. Već je večer i sve što želim jest doći u hotel i okupati se. Zazvoni mi telefon.
- Bok, Kate.
Histerično se smije.
- Sto je tebi? -Nasmiješim se. - Lijepo je čuti da je netko dobre volje.
- O, Joyce - hvatam dah i zamišljam je kako briše suze. - Ti si zbilja ljekovita, stvarno jesi.
- Kako to misliš? - U pozadini čujem kako se smiju njezina djeca.
- Učini mi uslugu i podigni desnu ruku.
- Zašto?
- Učini to. To je igra koju su me djeca naučila - smijulji se.
- Dobro - uzdahnem i podignem desnu ruku.
Čujem kako djeca urlaju od smijeha u pozadini.
- Reci joj da mrda desnom nogom - viče Jayda u telefon.
- Dobro - smijem se. Ovo mi značajno popravlja raspoloženje. Mrdam desnom nogom i oni se opet smiju. Čak čujem i Kateina muža kako urla u pozadini, zbog čega se odjednom osjetim uznemireno. - Kate, o čemu je riječ?
Kate ne može odgovoriti od smijeha.
- Reci joj da skakuće! - viče Eric.
- Neću. - Sad sam iživcirana.
- Učinila je to za Jaydu - počne cviljeti i predosjećam suze.
Brzo počnem skakutati.
Opet urlaju od smijeha.
- Zna li kojim slučajem - Kate dahće kroz smijeh - netko oko tebe koliko je sati?
- O čemu govoriš? - namrštim se i gledam okolo. Vidim Big Ben iza sebe, još uvijek ne shvaćajući šalu i tek kad se okrenem natrag, u daljini spazim TV-ekipu. Prestanem skakati.
- Sto radi ta žena, zaboga? - Dr. Montgomery prilazi televizoru. - Pleše?
- Ii ee iidite? - kaže Justin koji osjeća posljedice anestezije.
- Naravno da je vidim - odgovori. - Mislim da pleše hokey-po¬key. Vidite? Povučete lijevu nogu - počne pjevati. - Lijevu nogu van. Unutra. Van. Unutra. Van. I tresete je okolo. - Pleše u krug, a Rita koluta očima.
Justinu lakne što Joyce nije samo u njegovoj glavi i počne nestrplji¬vo poskakivati gore-dolje u sjedištu. Požuri! Moram do nje.
Dr. Montgomery ga pogleda znatiželjno, gurne ga natrag u stolicu i ponovo stavi instrumente u njegova usta. Justin zagrglja i proizvede grlene zvukove.
- Nema smisla da mi objašnjavate, Justine, ne idete nikamo dok ne popravim ovu rupu. Morat ćete piti antibiotike za upalu, a kad se vratite, izvadit ću ga ili staviti lijek za desni. Kako već budem raspo¬ložen - nasmije se kao djevojčica. - I tko god bila ta Joyce, možete joj zahvaliti što vas je izliječila straha od igala. Niste ni primijetili da sam vam dao injekciju.
- A aa aao haev ee iiee.
- E pa, bravo, stari moj. I ja sam već davao krv, znate. Dobar osjećaj, zar ne?
- Aa. Oooo aaa iii uuuu.
Dr. Mongomery zabaci glavu i smije se. - Ne budite blesavi, nema teorije da vam kažu kome su dali vašu krv. Osim toga, rastavljena je na različite dijelove, trombocite, crvena krvna zrnca i što sve ne.
Justin opet zagrglja.
Zubar se opet nasmije. - Kakav biste mafin željeli?
- Aa.
- Od banane - razmisli malo o tome. - Ja više volim od čokolade. Zrak molim, Rita.
Zbunjena Rita stavi crijevo u Justinova usta.
DVADESET TRI
Uspijem dozvati taksi i uputim vozača u smjeru dotjeranog starca ko¬jega je lako uočiti kako se pločnikom kreće ljuljajući se horizontalno kao pijani mornar usred gomile ljudi koja teče vertikalno. Poput lososa pliva uzvodno, gurajući se kroz gomilu koja ide u suprotnom smjeru. Ne čini to zato što mu se to radi ni zato što namjerno želi biti dru¬gačiji, niti uopće primjećuje da se ističe.
Kad ga sad vidim, podsjeća me na priču koju mi je ispričao dok sam bila tako mala da mi je izgledao jednako golem kao i hrast našeg susjeda koji se nadvijao preko zida našeg vrta i s kojeg su žirovi padali na našu travu. Bilo je to tijekom mjeseci kad bi igra vani bila prekinu¬ta popodnevima provedenim zureći kroz prozor na sivi svijet, a vani bih nosila rukavice koje su visjele na uzici provučenoj kroz rukave mog kaputa. Vjetar koji je zavijao, njihao je grane hrasta s jedne stra¬ne na drugu, listovi bi šibali lijevo-desno, baš kao moj otac, čunj koji se ljulja na kraju staze za kuglanje. Ali nijedan od njih nije pao pod snagom vjetra. Za razliku od žirova, što su skakali sa svojih grana kao uspaničeni padobranci koji su iznenada gurnuti van ili kao uzbuđeni štovatelji vjetra koji padaju ničice.
Kad je moj otac bio snažan poput hrasta, a mene su gnjavili u školi zato što sam sisala palac, prisjetio se irskog mita o tome kako je jedan obični losos pojeo lješnjake koji su pali u Izvor mudrosti. Na taj je način losos stekao sve znanje svijeta i onaj koji bi prvi jeo njegovo meso, također bi stekao to znanje. Pjesnik Finneces, sedam je dugih godina lovio tog lososa i kad ga je napokon ulovio, naredio je svome mladom učeniku, Fionnu, da mu ga ispeče. Kad ga je poprskalo vrelo ulje s lososa koji se pekao, Fionn je odmah počeo sisati opečeni palac da ublaži bol. Tako je stekao nevjerojatno znanje i mudrost. I cijeli je život, kad nije znao što učiniti, stavio palac u usta i sisao, a znanje bi mu nadošlo.
lii mi je priču ispričao davno, kad sam ja sisala palac a on bio ve¬lik poput hrasta. Kad je mamino zijevanje zvučalo poput pjesme. Kad smo svi bili zajedno. Kad nisam imala pojma da će nadoći vrijeme kad nećemo biti. Kad smo znali čavrljati u vrtu, pod žalosnom vrbom. Gdje bih seja uvijek skrivala, a on bi me uvijek našao. Kad ništa nije bilo nemoguće i kad mi se činilo daje sigurno kako ćemo nas troje biti zauvijek zajedno.
Smiješim se sad dok promatram kako moj veliki losos znanja ide uzvodno, krivudajući pred teškim koracima prolaznika koji idu ploč¬nikom prema njemu.
Tata podigne pogled i ugleda me, pokaže mi dva prsta i nastavi hodati.
Ah.
- Tata - zazovem kroz otvoreni prozor - daj, uđi u auto.
Ignorira me i stavi cigaretu u usta, udahne dugo i snažno, tako da
mu upadnu obrazi.
- Tata, ne budi takav. Samo uđi u auto i otići ćemo u hotel.
Nastavlja hodati i gledati ravno preda se, tvrdoglav kao mazga.
Vidjela sam to lice već toliko puta, kad se svađao s mamom oko pre¬čestih i predugih odlazaka u pab, u svađama s društvom na klupskom druženju ponedjeljkom oko političkog stanja u zemlji, u restoranu kad mu donesu govedinu koja ne izgleda kao komad ugljena, kako on to želi. To je onaj „ja sam u pravu, a ti si u krivu” pogled, zbog kojeg mu brada ima takav prkosan stav, strši kao okruži Cork i Kerry u odnosu na ostatak zemlje. Prkosna brada, teška glava.
- Gledaj, ne moramo razgovarati. Možeš me ignorirati i u autu. I u hotelu. Nemoj razgovarati sa mnom cijelu večer ako ćeš se zbog toga osjećati bolje.
- To bi ti se svidjelo, zar ne? - Ijutito puhne.
- Iskreno?
Pogleda me.
-Da.
Pokušava suspregnuti smiješak. Prstima požutjelima od nikotina češe kut usana da sakrije kako popušta. Dim mu uđe u oči i ja raz¬mišljam o njegovim žućkastim očima, razmišljam o tome kako su bile prodorno plave kad sam ga kao mala djevojčica, njišući nogama, s bra¬dom na rukama, gledala za stolom u kuhinji kako rastavlja radio ili sat ili utikač. Prodorne plave oči, žive, zaposlene, poput CT-skenera koji traga za tumorom. Cigaretu čvrsto drži među usnama, sa strane, po¬put Popaja, dim mu ulazi u gotovo žmireće oči i možda ostavlja žutu mrlju kroz koju sada gleda. Boja starosti, kao stare novine umočene u vrijeme.
Gledala bih ga, paralizirana, bojeći se govoriti, bojeći se disati, bojeći se da ne razbijem čaroliju koju je bacio na napravu koju je popravljao. Poput kirurga koji je operirao njegovo srce i ugradio mu bajpas prije deset godina, i on je, dok je mladost bila na njegovoj stra¬ni, spajao žice, uklanjao zapreke, rukavi košulje bili su mu zavrnuti točno iznad lakta, mišići na ruci izraženi od vrtlarenja, stezali su se i opuštali dok su mu prsti rješavali problem. Nokti su mu uvijek imali tragove zemlje. Desni kažiprst i srednji prst žuti od nikotina. Žuti, ali mirni. Neravni, ali mirni.
Napokon stane. Baci cigaretu na tlo i zgazi je svojom zdepastom cipelom. Taksi stane. Bacam mu pojas za spašavanje i izvučemo ga iz njegove rijeke prkosa u čamac. Vječiti kockar, vječito sretan, pao bi u rijeku i izašao suh, s ribama u džepovima. Sjedne u auto ne rekavši mi ni riječ, odjeća, dah i prsti smrde mu po dimu. Ugrizem se za usnu da ništa ne kažem i spremim se na to da opečem palac.
Šuti rekordno vrijeme. Deset, možda petnaest minuta. Konačno riječi počnu navirati kroz njegova usta, kao da su nestrpljivo stajale u redu iza njegovih zatvorenih usana tijekom te neuobičajene tiši¬ne. Kao da su, kao i obično, ispaljene iz njegova srca, a ne iz glave i katapultirane prema ustima, samo što su se ovaj put odbile o zid zatvorenih usana. Umjesto da budu puštene van u svijet, nakupile su se kao paranoične masne stanice, uplašene da hrana nikad neće stići. Ali sad se usne otvore i riječi izlete u svim pravcima kao eksplozivna rigotina.
- Ti možda imaš šerbet, ali nadam se da znaš da ja nemam koba¬sicu. - Podigne bradu koja povuče nevidljivu uzicu kojom je vezana s ponosom. Čini se da je zadovoljan zbirkom riječi koje su mu se ovom prilikom nanizale.
- Molim?
- Čula si me.
- Da, ali...
- Šerbet maksi, taksi. Kobasica reš, keš - objasni. - To je stara špreha.
Pokušavam to shvatiti.
- Beng, beng, rima sleng - završi. - On točno zna o čemu govo¬rim - kimne prema vozaču.
- Ne čuje te.
- Zašto? Zar je tup i suh?
- Molim?
- Gluh.
- Ne - mahnem glavom, ošamućena i umorna. - Kad je ugašeno crveno svjetlo, ne čuju te.
- Kao Joeov slušni aparat - odgovori tata. Nagne se naprijed i pri¬tisne prekidač u stražnjem dijelu taksija. - Čuješ li me? - vikne.
- Da, lega. - Vozač ga pogleda u retrovizoru. - Jasno i glasno.
Tata se nasmiješi i ponovo stisne prekidač. - Čuješ li me sad?
Nema odgovora, vozač ga na brzinu pogleda u retrovizoru, zabri¬nutog naboranog čela, dok se istodobno trudi gledati na cestu.
Tata se smije.
Zarijem lice u ruke.
- To radimo Joeu - kaže vragolasto. - Nekad prođe cijeli dan, a da ne shvati da smo mu isključili slušni aparat. Jednostavno misli da nit¬ko ništa ne govori. Svakih pola sata vikne, ‘IS’SA TI, ŠTO JE OVDJE TIHO!’ - Tata se nasmije i opet pritisne prekidač. - Hej, šefe - kaže tata ljubazno.
- Reci, Irac - odgovori vozač.
Očekujem da tatina kvrgava šaka proleti kroz otvor na prozoru. Ali ne. Umjesto toga, probije se njegov smijeh.
- Rado bih večeras bio solo. Možeš mi kazati gdje ima dobar žar u blizini mog hotela, da odem na sivu bez ove moje šale.
Mladi vozač proučava tatino nedužno lice; uvijek dobronamjeran, nikad ne želi uvrijediti. Ali ne odgovori i nastavi voziti.
Pogledam na drugu stranu da tati ne bude neugodno, ali se osje¬ćam prilično superiorno i mrzim se zbog toga. Nekoliko trenutaka poslije, na semaforu, prozor se otvori i vozač doda komad papira.
- Tu ima popis njih nekoliko, lega. Predložio bih prvi, to mi je omi¬ljeni. Kuhaju dobru suhu i punicu, ako znaš što hoću reći - nasmiješi se i namigne.
- Hvala - tatino se lice ozari. Pažljivo proučava papir kao da je to najdragocjenija stvar koja mu je ikad dana, zatim ga pažljivo presavije i ponosno stavi u gornji džep. - Stvar je u tome da se ova ovdje po¬naša kao veseljak ljubak, ako znaš što ja hoću reći. Pazi da ti da dobru zavojnicu.
Vozač se nasmije i zaustavi kod našeg hotela. Gledam ga iz taksija i ugodno sam iznenađena. Hotel s tri zvjezdice baš je u centru grada, samo deset minuta hoda od glavnih kazališta, Oxford Streeta, Pica- dillyja i Sohoa. Sto je dovoljno da nas oboje drži podalje od nevolja. Ili usred njih.
Tata izađe iz auta i vuče svoj kovčeg do okretnih vrata na ulazu u hotel. Gledam ga dok čekam sitniš. Vrata se brzo okreću i ja shvaćam da on pokušava odabrati pravi trenutak za ulazak. Kao pas koji se boji skočiti u hladno more, krene naprijed pa stane, cimne opet naprijed i stane. Konačno pojuri, a kovčeg mu zapne s vanjske strane, zaglavi okretna vrata i zarobi ga unutra.
Ne žurim se izaći iz taksija. Nagnem se kroz suvozački prozor dok se iza mene čuje kako tata kuca po staklu.
- Upomoć! Pomozite! - Čujem tatu kako zove.
- Usput, kako me to nazvao? - upitam vozača hladno ignorirajući vikanje iza sebe.
- Veseljak ljubak? - upita s cerekom. - Ne želite znati.
- Recite mi - smiješim se.
- To znači šupak - nasmije se i odveze, a mene ostavi uz cestu razjapljenih usta.
Shvatim da je kucanje prestalo, okrenem se i vidim da je tata na¬pokon oslobođen. Požurim unutra.
- Ne mogu vam dati kreditnu karticu, ali vam mogu dati svoju riječ - tata govori polako i glasno ženi na recepciji. - A moja je riječ čvrsta kao i moja čast.
- U redu je, izvolite. - Gurnem svoju kreditnu karticu mladoj ženi preko pulta.
- Zašto ljudi danas ne mogu plaćati papirnatim novcem? - kaže tata i nasloni se jače na pult. - To je još nevolja u koje se uvaljuje da¬našnja mladež, dug za dugom jer žele ovo, žele ono, ali ne žele raditi i zaraditi za to pa koriste te plastične stvarčice. E pa, to nije besplatan novac, to vam mogu reći. - Kimne glavom sa sigurnošću. - Time mo¬žete samo izgubiti.
Nitko ne odgovori.
Recepcionarka mu se pristojno smiješi i kucka po računalu. - Di¬jelite sobu? - pita.
- Da - odgovorim s užasom.
- Dva puta po dva u devet, nadam se?
Namršti se.
- Dva kreveta - kažem tiho. - Misli na krevete.
- Da, dva jednaka kreveta.
- Soba ima kupaonicu? - nagne se i pokuša vidjeti njezinu značku s imenom. - Breda, je li tako?
- Aakaanksha. I da, gospodine, sve naše sobe imaju kupaonice - odgovori pristojno.
- Oo - izgleda zadivljen. - Pa nadam se da vam liftovi rade jer ne mogu po ladicama, muči me boja smeđa.
Zažmirim čvrsto.
Ormari i ladice, stepenice. Boja smeđa, leda - govori on istim glasom kojim mi je pjevao pjesmice dok sam bila djevojčica.
- Tako. Vrlo dobro, g. Conway.
Uzmem ključ i krenem prema dizalu i slušam njegov glasić kako ponavlja pitanje ponovno i ponovno dok me prati kroz foaje. Pritis¬nem dugme za treći kat i vrata se zatvore.
Soba je standardna i čista je, a to mi je dovoljno. Kreveti su dovolj¬no daleko za moj ukus, imamo televizor i minibar koji zaokupe tatu dok si ja punim kadu.
- Baš bi mi legla kapljica fina - kaže i zaroni glavu u minibar.
- Misliš, vina.
- Fina i trendi, brendi.
Napokon uronim u vruću smirujuću vodu, sapunica se digne kao pjena na napitku sa sladoledom. Golica mi nos i prekrije tijelo, prelije se i teče na pod gdje polako nestaje uz pucketanje. Legnem i zatvorim oči, osjećam kako mjehurići pucaju čim mi dotaknu kožu... Čujem kucanje na vratima.
Ignoriram ga.
Opet, ovaj put malo glasnije.
Još uvijek ne odgovaram.
BUM! BUM!
- Što je? - viknem.
- Oprosti, mislio sam da si zaspala ili tako nešto, dušo.
- U kadi sam.
- Znam. Moraš biti oprezna u njima. Možeš zadrijemati i kliznuti u vodu i udaviti se. To se dogodilo jednoj Amelijinoj rođakinji. Poz¬naješ Ameliju. Ponekad posjećuje Josepha iz ulice. Ali više ne dolazi tako često kao prije zbog te nesreće u kadi.
- Tata, hvala ti što se brineš, ali dobro sam.
- Dobro.
Tišina.
- Zapravo, nije u tome stvar, Gracie. Zanima me koliko ćeš dugo biti unutra?
Zgrabim žutu gumenu patkicu koja stoji pokraj kade i davim je.
- Dušo? - upita slabašnim glasom.
Držim patkicu pod vodom i pokušavam je udaviti. Onda je pus¬tim, a ona iskoči natrag na površinu i gleda me istim blesavim pogle¬dom. Duboko udahnem i polako izdahnem.
- Oko dvadeset minuta, tata, je li to u redu?
Tišina.
Opet zatvorim oči.
- Eh, dušo. Stvar je u tome da si unutra već dvadeset minuta, a znaš kako je s mojom prostatom...
Ne čujem ga više jer izlazim iz kade gracioznošću pirane u vrije¬me hranjenja. Stopala mi škripe po podu kupaonice, voda šprica na sve strane.
- Je li sve u redu unutra, Shamu? - Tata se grohotom smije na svoju šalu.
Bacam ručnik oko sebe i otvaram vrata.
- A, Willy je slobodan - smiješi se.
Naklonim se i ispružim ruku prema školjci. - Vaša vas kočija čeka, gospodine.
Posramljen, ulazi unutra i zatvori vrata za sobom. Zaključa ih.
Mokra sam, drhtim i gledam bočice vina u minibaru. Uzmem jed¬nu i pogledam naljepnicu. Tog trenutka kroz glavu mi bljesne slika, tako jasna, da imam osjećaj da mi je tijelo transportirano drugamo.
Košara za piknik s ovom bocom unutra, naljepnica je ista, crveno-bijeli kockasti stolnjak prostrt na travi, mala djevojčica s plavom kosom vrti se i vrti u ružičastoj baletnoj haljinici. Vino se vrtloži, vrtloži u čaši. Zvuk njezina smijeha. Cvrkut ptica. Smijeh djece u daljini, lavež psa. Ležim na kockastoj tkanini, bos, a hlače su mi zav¬rnute iznad članaka. Dlakavih članaka. Osjećam kako mi sunce prži kožu, mala djevojčica pleše i vrti se ispred sunca, ponekad zaklanja blještavo svjetlo, a drugi se put vrti u drugom smjeru i pušta blješta¬vih u moje oči. Ispred mene se pojavljuje ruka, u njoj je čaša s crnim vinom. Pogledam njezino lice. Crvena kosa, poneka pjegica, smiješi se zaljubljeno. Meni.
- Justine - pjeva. - Zemlja zove Justina!
Djevojčica se smije i vrti, vino se vrtloži, duga crvena kosa vijori na laganom povjetarcu...
I onda sve nestane. Opet sam u hotelskoj sobi, stojim pred mini- barom, s kose mi kaplje voda na tepih. Tata me proučava, gleda sa znatiželjom, ruka mu je u zraku kao da nije siguran bi li me dotaknuo ili ne.
- Zemlja zove Joyce - pjeva.
Pročistim grlo. - Jesi li gotov?
Tata kinine i njegov me pogled otprati do kupaonice. Na putu se zaustavim i okrenem. - Usput, rezervirala sam karte za baletnu pred¬stavu večeras, ako bi htio ići. Moramo krenuti za sat.
- Dobro, dušo - kimne blago i promatra me onim poznatim pogle¬dom punim brige. Vidjela sam taj pogled kao dijete, vidjela sam ga kao odrasla i milijun puta između. Kao da sam prvi put skinula pomoćne kotače s bicikla i on trči pokraj mene, držeći me čvrsto, bojeći se da me pusti.
DVADESET ČETIRI
Tata teško diše pokraj mene i drži me čvrsto pod ruku dok polako idemo prema Covent Gardenu. Drugom se rukom prepipavam po džepovima i tražim njegove tablete za srce.
- Tata, na povratku u hotel definitivno ćemo uzeti taksi i ne prih¬vaćam odbijanje.
Tata stane i zuri naprijed, duboko diše.
- Jesi li dobro? Je li srce? Da sjednemo? Da stanemo i odmorimo se? Da se vratimo u hotel?
- Šuti i okreni se, Gracie. Ne oduzima mi dah samo srce, znaš.
Okrenem se i vidim Royal Opera House, osvijetljenih stupova
pred večernju predstavu, crveni tepih na pločniku ispred i gomilu koja ulazi na vrata.
- Moraš uživati u ovakvim trenucima, dušo - kaže tata i upija prizor pred sobom. - Nemoj samo na sve jurišati s glavom naprijed, kao bik na crvenu krpu.
Kako smo kasno rezervirali karte, dobili smo mjesta u nižim redo¬vima galerije gotovo na vrhu golemog teatra. Položaj je nesretan, ali sretni smo da smo uopće dobili karte. Pogled na pozornicu ograničen je, ali je zato pogled na lože preko puta savršen. Škiljim kroz dalekozor postavljen pokraj sjedišta i špijuniram ljude koji ulaze u lože. Ni traga mom Amerikancu. Zemlja zove Justina? Čujem ženin glas u glavi i pi¬tam se je li točna Frankieina teorija o tome da gledam svijet njegovim očima.
Tata je oduševljen našim pogledom. - Imamo najbolja mjesta u kazalištu, dušo, pogledaj. - Naginje se preko ograde balkona i kapa od tvida gotovo mu spadne s glave. Uhvatim ga za ruku i povučem natrag. Iz džepa izvadi maminu fotografiju i postavi je na ogradu bal¬kona od baršuna. - Najbolja mjesta u kazalištu, doista - kaže suznih očiju. Glas iz razglasa poziva one koji kasne da sjednu i konačno kakofonija orkestra zamre, svjetla se zamrače i nastupi tišina prije nego čarolija počne. Dirigent lupi štapićem i orkestar zasvira prve taktove baleta Cajkovskoga. Osim tatina frktanja, kad se na pozornici pojavi glavni baletan u tajicama, sve protječe bez greške i oboje smo opčinje¬ni pričom Labuđeg jezera. Skrećem pogled s prinčeve zabave i prou¬čavam ljude u ložama. Lica su im ozarena, oči im plešu s balerinama koje prate. Kao da je otvorena glazbena kutija iz koje se razlila glazba i svjetlo i svi koji gledaju opčinjeni su, uhvaćeni njezinom čarolijom. Nastavim ih proučavati kroz svoj kazališni dalekozor, krećući se slije¬va nadesno, red nepoznatih lica sve dok... Oči mi se razrogače kad naiđem na poznato lice, muškarca iz frizerskog salona, za koga, nakon što sam pročitala Beinu biografiju u programu, znam da se zove g. Hitchcock. Justin Hitchcock? Gleda pozornicu, opčinjen, naginje se tako jako preko balkona pa se čini da će pasti preko ruba.
Tata me mune laktom. - Hoćeš li prestati gledati oko sebe i gledati pozornicu. Sprema se ubiti je.
Okrenem se prema pozornici i pokušam zadržati pogled na prin¬cu koji skakuće okolo sa samostrelom, ali ne mogu. Magnetska sila okrene mi lice dolje prema loži u želji da vidim s kime g. Hitchcock sjedi. Srce mi bubnja tako glasno da tek sad shvaćam kako to nije dio partiture Cajkovskoga. Pokraj njega je žena duge crvene kose i blago pjegava lica, koja u mojim snovima drži kameru. Pokraj nje je jedan gospodin ugodnog izgleda, a iza njih su zgurani mladić koji navlači kravatu koja ga žulja, jedna žena s velikom crvenom frizurom i veliki okrugli muškarac. Prolistam sjećanja kao da su polaroidi. Debeljuškas- ti dječak iz prizora s prskalicama i ljuljačkom? Možda. Ali drugo dvoje ne poznajem. Svratim pogled na Justina i nasmiješim se, njegovo mi je lice zabavnije od radnje koja se odvija na pozornici.
Odjednom se glazba promijeni, svjetlo na njegovu licu zatreperi i on promijeni izraz lica. Odmah shvatim da je Bea na pozornici i okre¬nem se pogledati. Eno je u jatu labudova koji se kreću tako graciozno
i savršeno skladno, odjevena u bijelu pripijenu haljinu sa steznikom s čupavom dugom bijelom baletnom suknjicom nalik na perje. Duga plava kosa zavezana joj je u punđu i pokrivena urednim pokrivalom za glavu. Sjetim se prizora s njom u parku dok je bila mala djevojčica, kako se vrti i vrti u svojoj baletnoj haljinici i puna sam ponosa. Kako je daleko stigla. Kako je odrasla. Oči mi se pune suzama.
- Oh, gledaj, Justine - kaže uz uzdah Jennifer pokraj njega.
- Gleda. Ne može skinuti oči sa svoje kćeri, sliku iz mašte u bijelom, kako pleše s jatom labudova u savršenu skladu, ni jedan pokret ne od¬skače. Izgleda tako odraslo, tako... kako se to dogodilo? Čini se kao da je jučer bilo da se vrtjela pred njim i Jennifer u parku ispred nji¬hove kuće, mala djevojčica s baletnom suknjicom i snovima, a sad... Oči mu se napune suzama i on pogleda Jennifer pokraj sebe, kako bi izmijenili pogled, podijelili trenutak, ali istodobno ona posegne za Laurenceovom rukom. Brzo odvrati pogled natrag na svoju kćer. Suza kane i on posegne u prednji džep za rupčićem.
Rupčić mi se pojavi pred licem i uhvati suzu prije nego što kapne s moje brade.
- Zašto plačeš? - upita tata glasno, grubo me lupkajući po bradi dok se spušta zastor radi stanke.
- Tako sam ponosna na Beu.
- Na koga?
- Oh, ništa... Samo mije ta priča prekrasna. Sto ti misliš?
- Mislim da su si ti dečki definitivno stavili čarape u tajice.
Smijem se i brišem oči. - Misliš da se mami sviđa?
On se smiješi i gleda fotografiju. - Sigurno, nije se okrenula ni jednom otkad je počelo. Za razliku od tebe koja imaš crve u dupetu. Da sam znao da toliko voliš dalekozore, davno bih te odveo promatra¬ti ptice. - Uzdahne i gleda okolo. - Dečki na druženju u ponedjeljak neće mi ništa vjerovati. Donale McCarthy, čuvaj se! - cereka se.
- Nedostaje li ti ona?
- Prošlo je deset godina, dušo.
Peče što to može tako lako reći. Prekrižim ruke i pogledam na dru gu stranu, tiho kipeći u sebi.
Tata se nagne prema meni i gurka me. - I svaki mi dan nedostaje više nego dan prije.
Ah. Odmah se osjetim krivom što sam mu poželjela to isto.
- To je kao moj vrt, dušo. Sve raste. Uključujući i ljubav. A ako to raste svaki dan, kako očekuješ da će mi manje nedostajati? Sve jača, uključujući i našu sposobnost da se nosimo s time. Tako možemo nastaviti živjeti.
Zatresem glavom zadivljena nekim stvarima koje izgovara. Filozofskim i ostalim. I to od čovjeka koji me zove svojom šalom (šala-mala) još od slijetanja.
- A ja sam mislila da ti samo voliš prčkati po zemlji - smiješim
se.
- Ima puno toga u prčkanju. Znaš li daje Thomas Berry kazao da je vrtlarstvo aktivna participacija u najvećim tajnama svemira? Štošta se može naučiti prčkajući.
- Na primjer? - Trudim se ne nasmiješiti.
- Pa, čak i u vrtu raste korov, dušo. Raste prirodno, sam od sebe. Prikrade se i uništi biljku koja raste iz iste zemlje kao i on. Svi imamo svoje demone, svoje dugme za samouništenje. Čak i u vrtovima. Koli¬ko god da se čine lijepi. Ako ne prčkaš, ne primijetiš ih.
Gleda me i ja skrenem pogled i odlučim se nakašljati ne bi li pro¬čistila već čisto grlo.
Ponekad bih voljela da se drži podrugivanja ljudima u tajicama.
-Justine, idemo do bara, ideš i ti? - upita Doris.
- Ne - odgovori zlovoljno kao dijete i prekriži ruke.
- Zašto ne? - Al se provuče dublje u ložu kako bi sjeo kraj njega.
- Jednostavno ne želim. - Uzme kazališni dalekozor i počne se igrati njime.
- Ali bit ćeš ovdje sam.
-Pa?
- G. Hitchcock, biste li htjeli da vam donesem piće? - upita Bein dečko, Peter.
- G. Hitchcock je bio moj otac, mene možeš zvati Al. Kao u onoj pjesmi. - Lupi ga veselo po ramenu no on od toga zatetura par kora¬ka.
- Dobro, Ale, ali zapravo sam pitao Justina.
- Ti me možeš zvati g. Hitchcock. - Justin ga gleda kao da u loži nešto smrdi.
- Znaš, ne moramo sjediti s Laurenceom i Jennifer.
Laurence. Laurence od Ahemije koji ima elefantizam...
- Moramo, Ale, ne budi smiješan - upadne Doris.
Al uzdahne. - Pa, odgovori Peteyju, želiš li da ti donesemo piće?
Da. Ali Justin se ne može prisiliti da to kaže pa umjesto toga uvrije¬đeno zatrese glavom.
- Dobro. Vraćamo se za petnaest minuta.
Al ga potapša bratski utješno po ramenu prije nego što ga svi osta¬ve samog u loži da se živcira zbog Laurencea i Jennifer, i Bee i Chicaga, i Londona i Dublina i sad Petera i toga kako mu je život ispao.
Dvije minute poslije, već umoran od samosažaljevanja, pogleda kroz kazališni dalekozor i počne promatrati nekolicinu ljudi koji sjede ispod i koji su ostali na svojim mjestima tijekom pauze. Uoči jedan par kako se svađa, brecaju se jedan na drugog. Drugi se par ljubi, hvata kapute i zatim hitro nestaje prema izlazu. Ugleda majku koja prekorava sina. Skupinu žena koje se smiju. Par koji ništa ne govori ili koji nema što reći. Radije bi da je ono prvo. Ništa uzbudljivo. Prijeđe na lože s druge strane. Prazne su, svi su odlučili otići u bar popiti piće koje su prije naručili. Istegne vrat.
Kako zaboga itko može išta vidjeti odozgo?
Tu je mali broj ljudi koji, kao i svi, samo razgovara. Prelazi zdesna nalijevo. Zatim stane. Protrlja oči. Siguran je da umišlja. Zaškilji opet kroz kazališni dalekozor i da, ona je tamo. Sa starcem. Svaki prizor njegova života počinjao je izgledati kao stranica iz Gdje je Wally?
I ona gleda kroz kazališni dalekozor, motri gomilu ispod njih oboje. Zatim podigne dalekozor, polako gleda nadesno i... oboje se smrznu i zure jedno u drugo kroz dalekozore. On polako diže ruku. Maše.
Ona polako učini isto. Starac pokraj nje stavi naočale na oči i zaš¬kilji prema njemu, a usta mu se cijelo vrijeme otvaraju i zatvaraju.
Justin ispruži dlan u zraku s namjerom da napravi znak „čekaj”. Čekaj, dolazim gore k tebi. Podigne kažiprst, kao da se baš dosjetio nečega. Jednu minutu. Čekaj, dolazim za minutu, pokušava joj signali¬zirati.
Ona pokaže palac prema gore i on se nasmiješi.
Spusti kazališni dalekozor i odmah ustane, pamteći gdje ona točno sjedi. Otvore se vrata lože i uđe Laurence.
-Justine, mislio sam da bismo mogli porazgovarati - kaže pristoj¬no i lupka prstima po stolici koja stoji između njih.
- Ne, Laurence, ne sada, oprosti. - Pokuša proći pokraj njega.
- Obećavam, neću ti uzeti previše vremena. Samo nekoliko mi¬nuta dok smo sami. Da raščistimo situaciju, znaš? - Otkopča dugme sakoa, poravna kravatu i opet zakopča dugme.
- Da, cijenim to, stari, stvarno, ali sad sam stvarno u žurbi. - Po¬kuša se provući pokraj njega, ali mu Laurence zapriječi put.
- U žurbi? - kaže i podigne obrve. - Ali pauza je skoro gotova i ... ah - stane, shvaćajući. - Razumijem. Pa, htio sam pokušati. Ako još nisi spreman za taj razgovor, to je razumljivo.
- Ne, nije to. - Justin u panici gleda kroz kazališni dogled gore prema Joyce. Još je tamo. - Stvar je u tome da sam doista u žurbi da uhvatim nekoga. Moram ići, Laurence.
Jennifer ulazi u trenutku kad on to govori. Ima ukočen izraz lica.
- Stvarno, Justine. Laurence je samo htio biti gospodin i razgova¬rati s tobom kao odrasla osoba. Nešto što si ti, kako se čini, zaboravio što znači. Iako ne znam zašto me to iznenađuje.
- Ne, ne, gledaj, Jennifer. - Nekad sam te zvao Jen. Tako smo for¬malni sada, cijeli životni vijek udaljeni od onog nezaboravnog dana u parku kada su svi bili tako sretni, tako zaljubljeni. - Stvarno nemam vremena za ovo sad. Ne razumiješ, moram ići.
- Ne možeš. Balet će početi za nekoliko minuta i tvoja će kći biti na pozornici. Nemoj mi reći da ćeš i nju napustiti zbog nekakvog smi¬ješnog muškog ponosa.
U ložu ulaze Doris i Al. Al svojom veličinom potpuno ispuni mali prostor i zapriječi put prema vratima. U ruci drži kriglu kole i golemu vrećicu čipsa.
- Reci mu, Justine. - Doris prekriži ruke i kucka dugačkim, laž¬nim, ružičastim noktima po svojim mršavim rukama.
Justin zastenje. - Sto da mu kažem?
- Podsjeti ga na srčane bolesti u vašoj obitelji tako da dvaput raz¬misli prije nego pojede i popije to smeće.
- Koje srčane bolesti? - Justin prinese ruke glavi dok s njegove druge strane Jennifer tupi i tupi glasom koji zvuči kao glas učitelja Charlieja Browna. Čuje samo ,,vah, vah, vah”.
- Vaš otac, koji je umro od srčanog udara - kaže ona nestrpljivo.
Justin se ukoči.
- Doktor nije rekao da će se to nužno dogoditi i meni - jauče Al svojoj ženi.
- Rekao je da postoji velika šansa za to. Ako postoji povijest u obitelji.
Justinu vlastiti glas zvuči kao da dolazi s nekog drugog mjesta. - Ne, ne, zbilja ne mislim da se zbog toga trebaš brinuti, Ale.
- Vidiš? - On pogleda Doris.
- Doktor nije tako rekao, dragi. Moramo biti oprezniji ako vam je to u obitelji.
- Ne, nije nam to u... Justin oklijeva. - Gledajte, sad zbilja moram ići. - Pokuša se pomaknuti u prepunoj loži.
- Ne, nećeš - Jennifer mu se prepriječi. - Ne ideš nikamo dok se ne ispričaš Laurenceu.
Doista je u redu, Jen - kaže Laurence, kojem je neugodno.
Ja je zovem Jen, ne ti!
- Ne, nije, dragi.
Ja sam njen dragi, ne ti!
Glasovi ga napadaju sa svih strana „vah, vah, vah” ne uspijeva ra¬zabrati riječi. Vruće mu je i znoji se, hvata ga vrtoglavica.
Odjednom se svjetla priguše, a glazba počne i nema izbora nego sjesti natrag na svoje mjesto, pokraj Jennifer koja bjesni, uvrijeđenog Laurencea, tihog Petera, zabrinute Doris i gladnog Ala, koji odluči glasno mljackati čips pokraj njegova lijevog uha.
Uzdahne i pogleda gore prema Joyce.
Upomoć.
Čini se da je prepirka u loži g. Hitchcocka završila, ali dok se svjetla gase, svi još uvijek stoje. Kad se svjetla opet upale, svi sjede ukočenih lica, osim krupnog čovjeka straga koji jede veliku vrećicu čipsa. Igno¬rirala sam tatu tijekom posljednjih nekoliko minuta, pokušavajući ulo¬žiti vrijeme u brzi tečaj čitanja s usana. Ako sam bila uspješna, njihov se razgovor vodio o Carrot Topu i bananama s roštilja.
Duboko u meni, srce bubnja kao džembe , osjećam u grudima nje¬gov duboki bas i udar. Osjećam ga kako mi pulsira u dnu grla, a sve zato što me vidio, zato što je htio doći k meni. Lakne mi što se isplatilo to što sam slijedila instinkt, bez obzira na to koliko se činio kao hir. Treba mi nekoliko minuta da se usredotočim na bilo što osim Justina, ali kad malo smirim živce, okrenem se prema pozornici na kojoj mi Bea oduzme dah i natjera me na šmrcanje tijekom cijele njezine iz¬vedbe, kao kakva ponosna tetka. Upravo me snažno pogodi misao da smo jedini ljudi koji znaju za ona prekrasna sretna sjećanja iz parka Bea, njena majka, otac... i ja.
- Tata, mogu li te nešto pitati? - nagnem se prema njemu i šapćem.
- Baš planira reći onoj curi daje voli, ali to je kriva cura - zakoluta očima. - Idiot. Labudica je bila u bijelom, a ova je u crnom. Uopće ne sliče.
- Mogla se presvući za bal. Nitko ne nosi istu odjeću svaki dan.
Pogleda me od glave do pete. - Ti si prošli tjedan svukla kućni
ogrtač samo na jedan dan. No dobro, što je s tobom?
- Pa, radi se o tome, ja, ovaj, nešto se dogodilo i, ovaj...
- Ispljuni već jednom, za ime Božje, prije nego propustim još nešto.
Odustanem od šaptanja na njegovo uho i okrenem mu se licem. - Dano mi je nešto, ili više, nešto vrlo posebno podijeljeno je sa mnom. Potpuno je neobjašnjivo i nema uopće smisla, nešto kao Naša Gospa od Knocka , shvaćaš? - smijem se nervozno i brzo stanem kad vidim njegov izraz lica.
Ne, ne shvaća. Tata je ljut jer sam Marijino ukazanje u okrugu Mayo 1870-ih upotrijebila kao primjer za glupost.
- Dobro, to je možda bio loš primjer. Ono što želim reći jest da ovo krši sva pravila koja znam. Samo ne shvaćam zašto.
- Gracie - tata podigne bradu - Knock je, kao i ostatak Irske, tijekom stoljeća pretrpio strašne nedaće, invazije, protjerivanja i gladi i naš je Gospodin poslao svoju Majku, Blaženu Djevicu, da posjeti njegovu ugnjetenu djecu.
- Ne - stavim ruke na lice - nisam mislila zašto se Marija ukazala, nego zašto se to... to nešto meni dogodilo? To nešto što mi je dano.
- Ah. Pa, škodi li to ikome? Jer ako ne, a dobila si to, onda bih to prestao zvati ‘nešto’ i počeo to nazivati ‘darom’. Pogledaj ih kako ple¬šu. On misli da je ona labudica. Sigurno joj vidi lice. Ili je to kao kad Superman skine naočale i odjednom je posve drugačiji, iako je posve jasno da je riječ o istoj osobi?
Dar. Nikad nisam tako o tome razmišljala. Pogledam Beine rodi¬telje kako pucaju od ponosa, i sjetim se Bee prije pauze, kako lebdi sa svojim jatom labudova. Zatresem glavom. Ne, nikome to ne škodi.
- E pa, onda - slegne tata ramenima.
- Ali ne razumijem zašto i kako i...
- Sto je to s ljudima danas? - sikne, a čovjek pokraj nas okrene se. Ispričam mu se šapatom.
- U moje vrijeme nešto je jednostavno bilo. Nije se sve sto puta analiziralo. Nije bilo tih fakulteta na kojima se moglo dobiti diplomu iz Zašto i Kako i Zato. Dušo, katkad moraš zaboraviti na sve te riječi i upisati se na tečaj zvan Hvala. Uzmi ovu priču - pokaže prema po¬zornici. - Čuješ li ikoga da prigovora zbog toga što je ona, žena, pret¬vorena u labudic? Jesi li ikad čula nešto tako nemoguće?
Odmahnem glavom uz smiješak.
-Jesi li u zadnje vrijeme upoznala nekoga tko je pretvoren u la¬buda?
Nasmijem se i šapnem: - Ne.
- A ipak, pogledaj. Ta prokleta stvar je svjetski poznata već sto¬ljećima. Imamo nevjernike, ateiste, intelektualce, cinike, njega. - Kim- ne glavom prema čovjeku koji nas je ušutkavao. - Raznorazni su ovdje večeras, ali svi žele da onaj momak u tajicama završi s tom labudicom, lako da ona može izaći iz jezera. Samo ljubav nekoga tko nikad nije volio, može razbiti čaroliju. Zašto? Koga, dovraga, briga zašto? Misliš da će ta žena s perjem pitati zašto? Neće. Reći će hvala jer će onda moći krenuti dalje i nositi lijepe haljine i ići u šetnje umjesto da svaki dan do kraja života kljuca raskvašeni kruh u smrdljivom jezeru.
Toliko sam zapanjena da šutim.
- A sad, šuti, propuštamo predstavu. Sad se hoće ubiti, pogledaj. Kakvo dramatiziranje. - Nalakti se na ogradu balkona i nagne prema pozornici, lijevo mu je uho nagnuto prema pozornici više nego oči, doslovce prisluškuje.

DVADESET PET
Za vrijeme ovacija, Justin spazi kako Joycein otac pomaže Joyce navući njezin crveni kaput, onaj isti iz sudara na Grafton Streetu. Ona krene prema najbližem izlazu s tatom iza sebe.
- Justine - mršti se Jennifer na svog bivšeg muža, koji više gleda kroz kazališni dalekozor prema stropu nego svoju kćer koja se klanja na pozornici.
On spušta dalekozor i glasno plješće, klikćući.
- Hej, ljudi, idem ja do bara zauzeti nam dobra mjesta. - Krene prema vratima.
- Već su rezervirana - vikne Jennifer za njim, nadglasavajući plje¬sak.
Stavivši ruku uz uho on zatrese glavom. - Ne čujem te.
Pobjegne i trči hodnicima, traži put gore prema donjim redovima galerije. Zavjesa mora da je pala po posljednji put jer ljudi počinju izlaziti iz loža i pune hodnike tako da je Justinu nemoguće progurati
se.
Promijeni plan: odjurit će do izlaza i čekati je tamo. Tako je ne može promašiti.
- Popijmo nešto, dušo - kaže tata dok polako trupkamo za masom koja izlazi iz kazališta. - Vidio sam bar na ovom katu.
Zaustavimo se da pogledamo znakove za orijentaciju.
- Postoji bar Amfiteatar, na ovu stranu - kažem i cijelo vrijeme pogledom tražim Justina Hitchcocka.
Biljeterka nas obavijesti da je bar otvoren samo za ansambl, osob¬lje i članove obitelji.
- Izvrsno, tako ćemo imati malo mira i tišine - kaže joj tata i odig- ne kapu dok prolazi pokraj nje. - Trebali ste vidjeti moju unuku. U životu nisam bio tako ponosan - kaže i položi ruku na srce.
Zena se nasmiješi i pusti nas unutra.
- Hajde, tata. - Nakon što smo uzeli piće vučem ga duboko u prostoriju da sjednemo za stol u kutu, podalje od sve veće mase.
- Ako nas pokušaju izbaciti, Gracie, ja svoje pivce ne ostavljam. Tek sam sjeo.
Nervozno lomim ruke, sjedim na rubu stolice i tražim ga pog¬ledom. Justin. Njegovo mi se ime kotrlja kroz glavu, poigrava mi na jeziku kao zadovoljno prase u blatu.
Ljudi se razilaze dok u baru ne ostanu samo obitelji, osoblje i članovi ansambla. Nitko nas ne dođe tjerati, što je možda jedna od prednosti druženja sa starijim čovjekom. Uđe Beina majka s dvoje nepoznatih ljudi iz lože i krupni muškarac kojeg prepoznajem. Ali g. Hitchcocka nema. Pogled mi strijelja po prostoriji.
- Eno je - šapnem.
- Koga?
-Jedne od balerina. Bila je jedna od labudica.
- Kako znaš? Sve su izgledale jednako. Čak je i onaj pederčić mis¬
lio da su sve iste. Jasno, ta nije li izjavio ljubav krivoj ženi? Prokleti idiot.
Od Justina ni traga i počinjem se brinuti da je ovo još jedna pro¬puštena prilika. Možda je otišao ranije i uopće neće doći u bar.
- Tata - kažem s hitnjom u glasu - potražit ću nekog. Molim te da se ne mičeš iz ove stolice. Vratit ću se brzo.
-Jedino micanje koje ću raditi je ovo. - Uzme svoje pivo i primakne ga ustima. Uzme gutljaj Guinnessa, sklopi oči i uživa u okusu, a oko usta mu ostanu bijeli brkovi.
Zurim iz bara i tumaram golemim kazalištem, nesigurna odak¬le početi tražiti. Nekoliko trenutaka stojim pred obližnjim muškim zahodom, ali on se ne pojavljuje. Provirim u ložu u kojoj je sjedio, ali ona je prazna.
Justin odustane od stajanja kraj izlaza dok zadnji ljudi izlaze. Sigurno mu je promakla i bio je glup što je mislio da postoji samo jedan izlaz. Razočarano uzdahne. Poželi da se može transportirati kroz vrijeme u onaj dan u salonu i ovaj put proživjeti taj trenutak kako treba. Džep mu zavibrira i trgne ga iz sanjarenja.
- Braco, gdje si dovraga?
- Bok, Ale. Opet sam vidio onu ženu.
- Onu sa Sky Newsa?
-Da!
- Vikingicu?
- Da, da, nju.
-Onu ženu iz Antiques Roadshowa...
- DA! Za ime Boga, zar moramo sve opet proći?
- Hej, jesi li možda pomislio da te uhodi?
- Ako je tako, zašto je ja uvijek lovim?
- Ah, da. Pa možda ti uhodiš nju, a da toga nisi ni svjestan.
-Ale... - Justin škripi zubima.
- Nema veze, požuri gore prije nego što Jennifer dobije histerični napadaj. Opet.
Justin uzdahne. - Stižem.
Zaklopi telefon i posljednji put pogleda niz ulicu. U gomili mu nešto privuče pogled, crveni kaput. Adrenalin mu skoči. Istrči vani, progura se kroz gomilu koja se sporo razilazi, srce mu tuče, pogled mu je prikovan na njezin kaput.
-Joyce! - viče. - Joyce, čekaj! - vikne glasnije.
Ona nastavlja hodati, ne čuje ga.
Sudara se i gura, psuju ga i udaraju ljudi koje gura u prolazu dok se konačno ne nađe samo nekoliko centimetara od nje.
-Joyce - kaže on bez daha, posegne i zgrabi je za ruku. Ona se ok¬rene, na licu joj je grimasa iznenađenja i straha. Na licu strankinje.
Udari ga po glavi kožnom torbicom.
-Au! Hej! Isuse!
Ispriča se i polako se vraća prema kazalištu, pokušava doći do daha i trlja bolnu glavu, psujući i gunđajući frustrirano sebi u bradu. Dođe do glavnih vrata. Ne otvaraju se. Pokuša opet nježno, zatim ih lagano protrese nekoliko puta. Već za koju sekundu vuče i gura vrata svom snagom i bijesno ih udara.
- Hej, hej, hej! Zatvoreni smo! Kazalište je zatvoreno! - obavijesti ga s druge strane stakla jedan od osoblja.
Kad se vratim u bar, zahvalno nađem tatu kako sjedi u kutu gdje sam ga ostavila. No sada nije sam. S glavom uz njegovu, kao da su se za¬dubili u razgovor, na stolici pokraj njega sjedi Bea. Uspaničim se i požurim do njih.
- Bok. - Prilazim im užasnuta pred verbalnom dijarejom koja mu je već mogla pobjeći kroz usta.
- Ah, tu si, dušo. Pomislio sam da si me napustila. Ova je draga djevojka došla vidjeti jesam li dobro jer je vidjela da su me opet po¬kušali izbaciti.
- Ja sam Bea - nasmiješi se, a ja ne mogu ne primijetiti koliko je odrasla. Koliko je samopouzdana i samouvjerena. Gotovo mi dođe da joj kažem da sam je zadnji put vidjela kad je bilo „tako visoka", ali se zaustavim od iščuđavanja nad njezinom izvanrednom preobrazbom u odraslu osobu.
- Zdravo, Bea.
- Poznajem li vas? - Na njezinu se porculanskom čelu pojave bore.
- Aaa...
- Ovo je moja kći. Gracie - upadne tata, a ja ga, bar jednom, ne ispravim.
- A, Gracie - Bea zatrse glavom. - Ne, mislila sam na nekog dru¬gog. Drago mi je.
Rukujemo se i ja držim njezinu ruku možda malo predugo, za¬nesena osjećajem njezine stvarne kože, a ne samo sjećanja. Brzo je pustim.
- Bili ste izvrsni večeras. Bila sam tako ponosna - kažem uz gla¬san uzdah.
- Ponosna? Ah, da, vaš otac je rekao da ste dizajnirali kostime. Čudim se da se nismo upoznali do sada, na svim smo probama kosti¬ma radili samo s Lindom.
Razjapim usta, tata nervozno slegne ramenima i otpije gutljaj, čini se, nove krigle piva. Svježa laž za svježu kriglu. Cijena njegove duše.
- O, nisam ih dizajnirala... samo sam... - Samo si što, Joyce?
- Samo sam nadgledala - kažem glupavo. - Sto vam je još govorio? - Nervozno sjedam i osvrćem se za njenim ocem, nadajući se da neće ući baš u ovom trenutku i pozdraviti me usred ove smiješne laži.
- Pa, baš kad ste došli, pričao mi je o tome kako je spasio život jednome labudu - smiješi se.
- Posve sam - oboje dodaju u isti glas i nasmiju se.
- Ha, ha - istisnem i to zazvuči lažno. - Je li to istina? - pitam ga sumnjičavo.
- Ah, vi malovjerni. - Tata otpije još gutljaj Guinnessa. Ima se¬damdeset pet godina i već je popio brendi i kriglu piva: uskoro će biti gotov. Samo Bog zna što će onda pričati. Morat ćemo uskoro krenu¬ti.
- Pa cure, znate što, prekrasno je spasiti nečiji život, stvarno jest.
- kaže tata arogantno. - Ako to niste učinili, nemate pojma.
- Moj otac, heroj - smiješim se.
Bea se smije tati. - Zvučite točno kao moj otac.
Naćulim uši. - Je li on ovdje?
Pogleda okolo. - Nije još. Ne znam gdje je. Vjerojatno se krije od moje mame i njezina novog dečka, da i ne spominjem mog dečka - smije se. — Ali to je druga priča. Bilo kako bilo, on misli da je Super¬man...
- Zašto? - prekinem je i pokušam se smiriti.
- Prije otprilike mjesec dana, dao je krv - nasmiješi se i digne ruke.
Ta-na! To je to! - Smije se. - Ali on misli da je nekakav heroj koji
je nekom spasio život. Mislim, ne znam, možda i jest. Samo o tome priča. Dao je krv u mobilnoj jedinici na koledžu na kojem je držao seminar - vi vjerojatno znate za njega, u Dublinu je. Trinity College?
II svakom slučaju, ne bi mi smetalo, ali napravio je to samo zato što je doktorica bila zgodna i zbog one kineske fore, kako se to zove? Ono kad spasiš nekome život, on ti je dužnik zauvijek, ili tako nešto?
- Tata slegne ramenima - Ne govorim kineski. Niti znam nekog Kineza. Ona pak stalno jede tu hranu. - Kimne glavom prema meni.
- Rižu s jajima, ili tako nešto. - Trlja nos.
Bea se nasmije. - U svakom slučaju, misli da ako nekome spasi život, zaslužuje da mu osoba koju je spasio zahvaljuje do kraja života.
- Kako bi to činila? - Tata se nagne prema naprijed.
- Košarama s mafinima, nošenjem stvari u kemijsku čistionicu, dostavljanjem novina i kave svako jutro, automobilom sa šoferom, kartama za prvi red u operi... - Koluta očima, a zatim se namršti.
- Ne sjećam se što još, ali sve su to bile smiješne stvari. U svakom slučaju, rekla sam mu da, ako želi takav tretman, neka si nabavi roba, a ne da spašava nečiji život. - Smije se, a tata joj se pridruži.
Skupim usta u ,,o” grimasu, ali ništa ne izlazi.
- Nemojte me krivo shvatiti, on je doista pažljiv tip - doda brzo, pogrešno protumačivši moju šutnju. - I ponosna sam na njega što je dao krv jer se apsolutno užasava igala. Ima strašnu fobiju - objašnja¬va tati, koji kima glavom u znak slaganja. - Ovo je on. - Ona otvori medaljon koji joj visi oko vrata i ako mi se vratila moć govora, brzo sam je opet izgubila.
Na jednoj je strani medaljona fotografija Bee s majkom, a na dru¬goj strani fotografija nje i njezina oca kad je bila djevojčica, u parku onog ljetnog dana koji je tako jasno urezan u moje sjećanje. Sjećam se kako je skakala od uzbuđenja i kako nam je strašno dugo trebalo dok smo je natjerali da sjedi mirno. Sjećam se mirisa njezine kose dok mije sjedila u krilu i gurala glavu o moju i vikala „Ptičicaaaaa!" tako glasno da sam gotovo oglušila. Nije to naravno uopće radila meni, ali sjećam se toga s jednako nježnim osjećajima kao dana koji sam kao dijete provela pecajući s ocem, osjećam sve dojmove tog dana jednako jasno kao i piće koje kušam u ustima i ćutim kako mi klizi niz grlo.
Hladnoću leda, slatkoću minerala. Sve mije to jednako stvarno kao i dan proveden s Beom u parku.
- Moram staviti naočale da to vidim - kaže tata, primakne se i svojim starim prstima primi medaljon. - Gdje je to bilo?
- U parku nedaleko od mjesta gdje smo nekad živjeli. U Chicagu. Tu imam pet godina, s tatom, ali volim tu fotografiju. To je bio jedan poseban dan. - Pogleda sliku s ljubavlju. - Jedan od najboljih.
I ja se smiješim, prisjećajući ga se.
- Fotografiranje! - poviče netko u baru.
- Tata, idemo odavde - šapnem dok je zbrka odvratila Bei pozor¬nost.
- Dobro, dušo, čim popijem...
- Ne! Odmah! - prosikćem.
- Grupna fotografija! Hajde! - Kaže Bea i zgrabi tatu za ruku.
- O! - Tata izgleda zadovoljno.
- Ne, ne, ne, ne, ne, ne. - Pokušavam se smiješiti ne bi li sakrila paniku. - Stvarno moramo ići.
- Samo jednu fotku, Gracie - smiješi se. - Moramo imati ženu koja je zaslužna za sve te divne kostime.
- Ne, ja nisam...
- Supervizorica kostima - Bea se pokajnički ispravi.
Čuvši to, jedna me žena s druge strane skupine pogleda s užasom. Tata se smije. Ja sam ukočena pokraj Bee, koja jednom rukom grli mene, a drugom rukom svoju majku.
- Svi recite Čajkovski! - Vikne tata.
- Čajkovski! - Viču svi s odobravanjem i smiju se.
Ja zakolutam očima.
Fotoaparat bljesne.
Justin ulazi u sobu.
Skupina se razilazi.
Zgrabim tatu i bježim.


DVADESET ŠEST
U našoj smo hotelskoj sobi, vrijeme je za gašenje svjetla i tata se penje u krevet u smeđoj vunenoj pidžami s kašmirskim uzorkom, a ja na sebi imam više odjeće nego što sam već dugo nosila u krevetu.
Soba je mračna, ispunjena sjenama i nepomična, izuzev bljeskanja crvenih brojki zaslona sata na dnu televizora. Nepomično ležim ispru¬žena na leđima i pokušavam prevrtjeti sve što se dogodilo tog dana. Tijelom mi opet odjekuju Zulu-bubnjevi kako mi se otkucaji srca po¬jačavaju. Osjećam kako se njegovo lupanje odbija o opruge madraca ispod mene. Tad mi bilo u vratu toliko zavibrira da mu se pridruže ušni bubnjići. Ispod prsnog koša osjećam kao da lupaju dvije šake dok gledam vrata sobe i očekujem dolazak nekog afričkog plemena željnog da sudjeluje u bubnjanju nogama uz moj krevet.
Razlog za te unutrašnje ratne bubnjeve? Mozak mi ponovo i ponovo prolazi preko bombe koju je Bea izrekla prije samo nekoliko sati. Riječi su ispale iz njezinih usta kao činele kad ispadnu iz seta bubnjeva. Od tada su se kotrljale po podu i tek sada uz tresak pale na pod licem prema dolje, prekidajući moj afrički orkestar. U glavi mi se iznova i iznova vrti otkriće da je Bein tata, Justin, prije mjesec dana u Dublinu dao krv, u istom mjesecu u kojem sam ja pala niza stube i život mi se zauvijek promijenio. Slučajnost? Glasno da. Nešto više? Klimava mogućnost. Mogućnost kojoj se nadam.
Međutim, kada je slučajnost samo slučajnost? I kada, ako uopće, treba na nju gledati kao na nešto više? U ovakvim trenucima? Kad sam izgubljena i očajna, u tuzi za djetetom koje nikad nije rođeno i viđam rane nakon propala braka? Shvatila sam da je ovo vrijeme kada su stvari koje su nekad izgledale jasnima, zamagljene, a ono što je ne¬kad bilo smatrano bizarnim, postalo je moguće.
U takvim tegobnim trenucima ljudi vide stvari ispravno, iako ih drugi zabrinuto promatraju i uvjeravaju da ne mogu. Glave su teške od novih misli. Kad oni koji su prošli kroz nedaće i izašli na drugu stranu odjednom svesrdno prigrle svoja nova uvjerenja, drugi ih gle¬daju s cinizmom. Zašto? Zato jer kada ste u nedaćama, jače tražite odgovore od onih koji nisu, i ti vam odgovori pomažu da ustrajete.


Ta transfuzija krvi - je li ona onaj odgovor ili samo neki odgovor koji tražim? Moje je iskustvo da se odgovori obično sami pojave. Nisu skriveni pod kamenjem ili kamuflirani među drvećem. Odgovori su tu, pred našim očima. Ali ako ih nemate razloga tražiti, tad ih vjero¬jatno nikad nećete naći.
Dakle, objašnjenje iznenadne pojave stranih sjećanja, razlog za tako duboku povezanost s Justinom - osjećam ga kako prolazi mojim vlastitim venama. Je li to odgovor koji moje srce, koje upravo bjesni u meni, želi da shvatim? Skače gore dolje, kao Skippy*, pokušavajući mi privući pozornost, pokušavajući me upozoriti na problem. Polako udahnem kroz nos i izdahnem, polako sklopim oči i stavim ruke na prsa, osjećam bum-bum, bum-bum koji bjesni u meni. Vrijeme je da sve smirim, vrijeme je da nađem odgovore.
Za trenutak polazim od bizarnosti, kako to već ljudi u nedaćama čine: ako sam doista primila Justinovu krv tijekom transfuzije, onda moje srce sada pumpa njegovu krv mojim tijelom. Dio krvi koja je nekad tekla njegovim venama, držeći ga na životu, sada juri mojima i drži mene na životu. Nešto što je došlo iz njegova života, taj ritam u njemu zbog kojeg je to što jest, sad je dio mene.
Isprva zadrhtim od te pomisli, koža mi se naježi, ali kad razmis¬lim, udobno se umotam u krevet i zagrlim svoje tijelo. Odjednom se ne osjećam tako usamljeno, drago mi je zbog tog društva koje imam u sebi. Je li to razlog povezanosti s njime koju osjećam? Time što je iz njegovih kanala potekla u moje, omogućila mi je da uhvatim njegovu frekvenciju i iskusim njegova osobna sjećanja i emocije.
Uzdahnem umorno, svjesna da ništa u mom životu više nije logično, i to ne samo od dana kad sam pala niza stube. Padala sam već prilično dugo. Taj dan... taj sam dan udarila o zemlju. Prvi dan ostatka mog života, a vrlo je moguće da to imam zahvaliti Justinu Hitchcocku.
Dan je bio dug. Ona dogodovština na aerodromu, Antiques Road¬show i na kraju ona bomba u Royal Opera Houseu. U dvadeset četiri sata pogodio me pravi tsunami emocija, povukao me pod površinu i nadjačao me. Smiješim se sada, prisjećajući se događaja, dragocjenih trenutaka s tatom, od čaja za stolom u njegovoj kuhinji do mini pusto¬lovine u Londonu. Široko se iscerim i pokažem zube stropu i zahvalim se onome iznad stropa.
Iz tame čujem hroptanje, kratko kreštanje koje se polako diže u atmosferu.
- Tata? - šapnem. - Jesi li dobro?
Hroptanje postaje glasnije i ja se smrznem.
- Tata?
Uslijedi puhanje. I glasan prasak smijeha.
- Michael Aspel - vikne kroz smijeh. - Kriste Svemogući, Gracie.
Smiješim se od olakšanja dok se njegov smijeh pojačava, postaje toliko veći od njega da on to ne može podnijeti. Hihoćem se na zvuk njegova smijeha. Smije se još jače kad me čuje, a ja se smijem njemu, zvuci našeg smijeha međusobno se potpiruju. Opruge madraca poda mnom škripe dok se moje tijelo trese, što nas potiče na još jači smijeh. Sjetim se koša za kišobrane, nastup uživo s Michaelom Aspelom, gru¬pe ljudi koja kliče „Čajkovski!” pred fotoaparatom, urnebesnost raste sa svakim prizorom koji mi proleti pred očima.
- Oh, moj trbuh - tuli on.
Prevrnem se na bok, s rukama na trbuhu.
Tata i dalje hropće i udara rukom po noćnom ormariću koji stoji između nas. Pokušavam se zaustaviti, u strahu da će me od grčenja zaboljeti trbuh, ali mi je jako smiješno. Ne mogu stati, a tatino me piskutavo hroptanje tjera na još jači smijeh. Mislim da ga nikad nisam čula da se tako jako i od srca smije. Pod slabim svjetlom koje dolazi od prozora pokraj tate, vidim kako podiže noge u zrak i maše njima od veselja.
- Oh. Bože. Ja. Ne mogu. Prestati.
Hropćemo i urlamo i smijemo se, sjedamo, liježemo, prevrćemo se okolo i pokušavamo doći do daha. Stanemo na trenutak i pokušamo se smiriti, ali nam tijela opet popuste i smijemo se, smijemo, smijemo u tami, ni na što i na sve.
Zatim se smirimo i nastupi tišina. Tata prdne i opet počnemo.
Vruće suze kotrljaju mi se iz rubova očiju niz moje pune obraze, koji me bole od smijanja i ja ih stisnem rukama da se prestanem smi¬jati. Padne mi na pamet koliko su sreća i tuga blizu. Tako su blisko povezane. Razdvaja ih poput niti tanka linija koja se usred provale emocija trese i briše granicu između dvaju posvemašnjih suprotnosti. Taj je drhtaj sićušan, kao drhtanje tanke niti paučine pod kišnom kapi. Moj trenutak nezaustavljivog smijeha od kojeg me bole obrazi i trbuh, dok mi se tijelo valja okolo, želudac mi je zgrčen, svi mišići napeti, ti¬jelo mi poskakuje, pod teretom je emocija i zato lagano prijeđe preko granice, u tugu. Suze žalosti provale mi niz obraze dok se moj trbuh i dalje trese i boli od sreće.
Razmišljam o Conoru i meni; kako se brzo trenutak ljubavi pret¬vorio u trenutak mržnje. Jedna je rečenica odnijela sve. O tome kako ljubav i rat imaju iste temelje. Kako su u mojim najcrnjim trenucima, kad sam se suočila s njima, moji najstrašniji trenuci, postali moji naj¬hrabriji. Kad se osjećate najslabiji, na koncu pokažete još veću snagu, kad ste najjadniji, budete podignuti više nego što ste ikad bili. Sve te suprotnosti graniče međusobno i brzo se mogu izmijeniti. Očaj se može raspršiti zbog jednog jednostavnog smiješka nekog stranca; sa-mopouzdanje može postati strah pojavom nekog neugodnog utjecaja. Baš kao što je Katein sin posrnuo na gredi i u hipu se njegovo uzbu¬đenje pretvorilo u bol. Sve je na rubu, površina se prelijeva, lagani potres, drhtaj i sve se prevali. Kako su osjećaji slični.
Tata se prestane smijati tako naglo da se zabrinem i upalim svjet¬lo.
Potpuna tama tako brzo postane svjetlo.
Gleda me kao da je nešto skrivio, ali se to boji priznati. Zbaci pok¬rivače i odvuče se u kupaonicu, pritom zgrabi svoju torbu i šuta sve što mu je na putu, te izbjegava moj pogled. Skrenem pogled. Kako se brzo takva ugoda između dvoje ljudi može pretvoriti u nelagodu. Kako se, one sekunde kad se nađete u slijepoj ulici, promijene trenuci u kojima ste uvjereni da točno znate kamo idete. Spoznaja za manje od sekunde. U bljesku.
Tata se vraća u krevet obučen u drugi par hlača pidžame i s ruč¬nikom pod miškom. Ugasim svjetlo, oboje sad šutimo. Svjetlo se tako brzo opet pretvori u tamu. Nastavim buljiti u strop, opet se osjećam izgubljena, a prije samo nekoliko trenutaka bila sam nađena. Odgovo¬ri do kojih sam došla prije samo nekoliko minuta, opet su se pretvorili u pitanja.
- Tata, ne mogu zaspati. - Zvučim poput djeteta.
- Zaklopi oči i bulji u tamu, dušo - odgovori mi pospano tata koji također zvuči tridesetak godina mlađi. Nekoliko trenutaka poslije začuje se lagano hrkanje. Budan... i onda ode.
Između dvije suprotnosti je veo, samo tanka prozirna stvarčica koja nas upozorava ili tješi. Mrziš sada, ali pogledaj kroz ovaj veo i vidi mogućnost ljubavi; sad si tužna, ali pogledaj na drugu stranu i vidi sreću. Od apsolutne sabranosti do potpunog kaosa - to se dogodi tako brzo, za tren oka.


DVADESET SEDAM
- Dobro, okupila sam vas sve ovdje danas jer...
- Netko je umro.
- Nije, Kate - uzdahnem.
- Pa, zvučalo je kao - Joj!- jaukne kad joj Frankie, pretpostavljam, fizički naudi zbog njezine netaktičnosti.
- Je li vam dosta crvenih autobusa? - pita Frankie.
Sjedim za radnim stolom u svojoj hotelskoj sobi, na telefonu sam s curama koje su se zbile pokraj telefona kod Kate i slušaju me preko zvučnika. Cijelo sam jutro provela s tatom u razgledavanju Londona i fotografirala ga kako nezgrapno stoji pred bilo čime što makar izgleda englesko: crvenim autobusima, poštanskim sandučićima, policijskim konjima, pabovima, Bakinghemskom palačom i jednim transvesti¬tom koji uopće nije bio svjestan da ga slikamo, jer je tata bio strašno uzbuđen da vidi „jednog pravog" i koji nije nimalo ličio na lokalnog svećenika koji je u njegovu rodnom gradu Cavanu, dok je bio mlad, poludio i lutao ulicama odjeven u haljinu.
Dok sjedim za stolom, on leži na svom krevetu i gleda reprizu Plesa sa zvijezdama, pije brendi i liže kiselo vrhnje i luk s Pringlesa i vlažne čipseve baca u koš.
- LIJEPE! - vikne prema televizoru u odgovor na poznati pozdrav Brucea Forsytha .
Sazvala sam konferencijski poziv kako bih im priopćila najnovije vijesti ili više radi pomoći i kao vapaj da mi pomognu zadržati zdrav razum.
Možda sam poželjela previše, ali djevojka uvijek može sanjati. Kate i Frankie su se zbile pokraj Kateina kućnog telefona.

-Jedno od tvoje djece se izbljuvalo po meni - kaže Frankie. - Tvo¬je dijete se izbljuvalo po meni.
- To nije izbljuvak, to je samo malo sline.
- Ne, ovo je slina...
Tišina.
- Frankie, odvratna si.
- Dobro, cure, cure, možete li vas dvije bar jednom prestati?
- Oprosti, Joyce, ali ne mogu nastaviti razgovor dok je to ovdje.
Puže okolo i grize sve, penje se na sve, slini po svemu. To me strašno
ometa. Ne može li Christian paziti na to?
Trudim se ne smijati.
- Prestani moje dijete zvati ‘to’. I ne, Christian ima posla.
- Gleda nogomet.
- Ne voli da ga itko smeta, a pogotovo ne ti. Ikad.
- Pa, i ti imaš posla. Kako da ga natjeram da ide sa mnom?
Tišina.
- Dođi, mali dječače - kaže Frankie nesigurno.
- Zove se Sam. Ti si mu kuma ako si i to zaboravila.
- Ne, to nisam zaboravila. Samo kako se zove. - U glasu joj se osjeća napor, kao da podiže utege. - Uh, čime to hraniš?
Sam skviči kao prase.
Frankie odgovori puhanjem.
- Frankie, daj mi ga. Odnijet ću ga Christianu.
- Dobro, Joyce - počne Frankie dok Kate nema - malo sam is¬
traživala informacije koje si mi dala jučer i donijela sam neke papire, čekaj. - Čujem kako prebire po papirima.
- O čemu se radi? - pita Kate vraćajući se.
- O tome da je Joyce uskočila u um tog Amerikanca i tako dobila njegova sjećanja, znanja i shvaćanja - odgovori Frankie.
- Sto? - vrištavo će Kate.
- Otkrila sam da se zove Justin Hitchcock - kažem uzbuđeno.
- Kako? - pita Kate.
- Prezime mu je pisalo u biografiji njegove kćeri u programu za balet sinoć, a njegovo ime, pa, čula sam ga u snu.
Tišina. Prevrnem očima dok ih zamišljam kako izmjenjuju onaj pogled.
- Kog se vraga tamo događa? - pita zbunjeno Kate.
- Guglaj ga, Kate - naredi joj Frankie. - Da vidimo postoji li.
- Postoji, vjerujte mi - potvrdim.
Ne, draga, vidiš, ovakvo priče idu tako da mi trebamo neko vrijeme misliti da si luda prije nego što ti s vremenom povjerujemo. Zato nas pusti da ga provjerimo i onda ćemo dalje.
Naslonim bradu na ruku i čekam.
Dok Kate to radi, istraživala sam o ideji dijeljenja sjećanja.
Što? - zavrišti ponovo Kate. - Dijeljenja sjećanja? Jeste li vi obje poludjele?
Ne, samo ja - kažem umorno i naslonim glavu na stol.
- Zapravo, iznenađuje da se pokazalo kako nisi klinički luda. Bar što se toga tiče. Istražila sam to na internetu. Ispostavilo se da nisi jedina koja je to osjetila.
Uspravim se, odjednom posve čila.
- Našla sam stranice s razgovorima s drugima koji su priznali da su iskusili tuđa sjećanja i koji su također stekli njihova znanja ili ukuse.
- O, vas dvije me zafrkavate. Znala sam da je ovo namještaljka. Znala sam da ti nije nalik da navratiš k meni.
- Ovo nije namještaljka - uvjeravam Kate.
- Dakle ti mi iskreno govoriš da si čarolijom stekla tuđa znanja.
- Govori latinski, francuski i talijanski - objasni Frankie. - Ali nismo rekli da je riječ o čaroliji. To bi bilo smiješno.
- A što je s ukusima? - Kate nije uvjerena.
- Sad jede meso - kaže Frankie hladno.
- Ali zašto misliš da su to tuđa znanja? Zašto nije mogla sama naučiti latinski, francuski i talijanski i posve sama odlučiti da sad voli meso, kao svaka normalna osoba? Ja odjednom volim masline i nemam averziju prema siru, znači li to da mi je tijelo obuzelo drvo masline?
- Mislim da ne shvaćaš baš. Zašto misliš da drveće masline ne voli sir?
Tišina.
- Gledaj, Kate, slažem se s tobom da je promjena načina prehra¬ne prirodna stvar, ali budimo pošteni, Joyce je naučila tri jezika preko noći a da ih nije uopće učila.
-O.
- I sanjam privatne trenutke iz djetinjstva Justina Hitchcocka.
- Gdje sam, dovraga, ja bila dok se sve ovo događalo?
- Tjerala me da plešem na Sky Newsu - razbjesnim se.
Prebacim vezu na zvučnik i idućih nekoliko minuta strpljivo kora¬čam po sobi i gledam vrijeme na dnu televizora dok se i Frankie i Kate od srca smiju na drugoj strani.
Tata zaustavi jezik u pol lizanja Pringlesa i slijedi me pogledom.
- Kakva je to buka? - pita napokon.
- Kate i Frankie se smiju - odgovorim.
Zakoluta očima i nastavi lizati Pringlese, pozornost mu je opet na sredovječnom voditelju vijesti koji pleše rumbu.
Nakon tri minute smijanje prestane i ja isključim zvučnik.
- Dakle, kao što sam rekla - kaže Frankie i hvata dah kao da se ništa nije dogodilo - to što prolaziš sasvim je normalno - pa, ne baš normalno, ali postoje drugi, aaa...
- Luđaci? - predloži Kate.
- ... slučajevi u kojima su ljudi govorili o sličnim stvarima. Jedino što su svi ti ljudi dobili presađeno srce, što nema veze s onim što si ti prošla, tako da ta teorija propada.
Tup-tup. Tup-tup. Opet mi je u grlu.
- Čekaj malo - upadne Kate - jedna osoba ovdje kaže daje to zato što su je oteli izvanzemaljci.
- Prestani čitati moje bilješke, Kate - sikne Frankie. - Nisam je mislila spominjati.
- Slušajte - prekidam njihovu svađu - donirao je krv. Isti mjesec kad sam ja završila u bolnici.
- Pa? - kaže Kate.
- Primila je transfuziju krvi - objašnjava Frankie. - To nije tako različito od teorije o presađivanju srca koju sam upravo spomenula.
Sve utihnemo.
Kate prekine tišinu. - Dobro, ali ja još uvijek ne shvaćam. Neka mi netko objasni.
- Pa, to je u biti ista stvar, nije li? - kažem. - Krv dolazi iz srca.
Kate glasno uzdahne. - Došla je izravno iz njegova srca - kaže
zaneseno.
- O, sad su ti transfuzije romantične - komentira Frankie. - Da vam kažem što sam našla na netu. Zbog izjava nekoliko primatelja presađivanja srca koji su tvrdili da su imali neočekivane nuspojave, Channel Four je snimio dokumentarac o tome je li moguće da prima¬njem organa pacijent može naslijediti i dio sjećanja, ukusa, emocija i navika donora. Dokumentarac prati te ljude dok kontaktiraju s obi¬teljima donora i napore primatelja da shvate taj novi život koji je u njima. Preispituje način na koji znanost objašnjava kako funkcionira sjećanje i ugošćuje znanstvenike koji obavljaju pionirska istraživanja o razumu srca i biokemijskoj osnovi za sjećanje u našim stanicama.
- Ako dakle misle da srce nosi više razuma nego što to mislimo, onda bi krv koja se pumpa iz nečijeg srca mogla prenositi taj razum.
Transfuzijom krvi primila si, dakle, i njegova sjećanja? - pita Kate. I njegovu ljubav prema mesu i stranim jezicima - doda pomalo oporo.
Nitko ne želi odgovoriti da na to pitanje. Svi žele reći ne. Osim mene, koja sam već imala jednu noć da prihvatim tu ideju.
Nisu li Zvjezdane staze jednom imale epizodu o ovome? – pita Frankie.
- Jer ako nisu, trebale bi.
To bi se lako može riješiti - kaže Kate uzbuđeno. - Samo trebaš pronaći tko je bio davatelj krvi.
Ne može. - Poklopi je kao i obično Frankie. - Te su informacije povjerljive. Osim toga, nije to kao daje primila svu njegovu krv. U jed¬nom je navratu mogao dati samo pola litre. Zatim ona se razdvaja na bijele krvne stanice, crvene krvne stanice, plazmu i trombocite. Ono što bi Joyce dobila, ako je Joyce primila išta, samo je dio njegove krvi. Mogla je biti čak i pomiješana s još nečijom.
- Njegova krv još kola mojim tijelom - dodam. - Nema veze koliko je ima. I sjećam se da sam se osjećala izrazito čudno čim sam u bolnici otvorila oči.
Na moju besmislenu izjavu odgovori tišina, dok svi razmišljamo o činjenici da to što sam se osjećala „izrazito čudno" nije imalo nikak¬ve veze s mojom transfuzijom, nego s neopisivom tragedijom gubitka djeteta.
- Našla sam nešto na Googleu o g. Justinu Hitchcocku - prekine Kate tišinu.
Srce mi brzo tuče. Molim te mi reci da nisam to sve izmislila, da on postoji, da nije plod mog zabludjelog uma. Da moji planovi koje sam već počela provoditi neće uplašiti neku nasumičnu osobu.
- Dobro, Justin Hitchcock bio je klobučar u Massachusettsu.
I mm. Pa, bar je Amerikanac. Znaš li nešto o šeširima, Joyce?
Naprežem mozak. - Berete, klobuci, fedore, ribički šeširi, bejzbol-kape, šeširi s kratkim obodom, kape od tvida.
Tata opet prestane lizati Prinlese i pogleda me. - Panamski šešir.
- Panamski šešir - ponovim curama.
- Kačketi, vunene kape - doda Kate.
- Cilindar - kaže tata, a ja to opet prenesem.
- Stetson - kaže Frankie zamišljeno. Prene se. - Samo malo, što mi to radimo? Bilo tko može nabrojiti šešire.
- Imaš pravo, ne sjeda mi to. Nastavi čitati - tjeram je.
- Justin Hitchcock preselio se u Deerfield 1774. godine gdje je služio kao vojnik i svirač na fruli tijekom revolucije... vjerojatno bih trebala prestati ovo čitati. Više od dvije stotine godina vjerojatno je prestaro za tvoj ukus.
- Čekaj - preuzme Frankie koja ne želi da izgubim nadu. - Ima još jedan Justin Hitchcock ispod. Njujorški ured za zdravstvo -
- Ne - kažem iznervirano. - Ja već znam da on postoji. Ovo je smiješno. Dodaj Trinity College u pretragu, držao je seminar tamo.
Klik-klik-klik.
- Ne. Ništa s Trinity Collegeom.
-Jesi li sigurna da si razgovarala s njegovom kćeri? - pita Kate.
- Da, kažem kroz stisnute zube.
- Je li te netko vidio da razgovaraš s tom djevojkom? - upita ona ljubazno.
Ignoriram je.
- Dodajem u pretragu riječi umjetnost, arhitektura, francuski, la¬tinski, talijanski - kaže Frankie dok se iza nje čuje klikanje.
- Aha! Imam ga, Justin Hitchcock! Gost predavač na Trinity Collegeu u Dublinu. Fakultet za umjetnost i humanističke znanosti, Odjel za umjetnost i arhitekturu. Diplomirao u Chicagu, magistrirao u Chicagu, doktorirao na Sveučilištu u Sorboni. Uže područje mu je povijest talijanske renesanse i barokno kiparstvo, slikarstvo u Europi između 1600-te i 1900-te. Dodatne dužnosti uključuju osnivanje i uređivanje časopisa Art and Architectural Review. Suautor je Zlatnog doba nizozemskog slikarstva: Vermeer, Metsu i Terborch, autor Bakar kao platno: slike na bakru između 1575. i 1775. Objavio je više od pedeset članaka u knjigama, časopisima, rječnicima i zbornicima s konferen¬cija.
- Dakle postoji - kaže Kate kao da je upravo otkrila Sveti gral.
Osjećam se sigurnija pa kažem - Probaj njegovo ime i londonsku
Nacionalnu galeriju.
- Zašto?
- Imam predosjećaj.
- Ti i tvoji predosjećaji. - Kate nastavi čitati. - Kustos je za europ¬sku umjetnost u Nacionalnoj galeriji u Londonu. O Bože, Joyce, radi u Londonu. Trebala bi ga posjetiti.
- Lakše malo, Kate. Mogla bi ga uplašiti i završiti u tapeciranoj sobi. Možda on uopće nije davatelj - usprotivi se Frankie. - A čak i ako jest, to ništa ne objašnjava.
- On je - kažem samouvjereno. - A ako jest moj davatelj, onda to meni nešto znači.
- Moramo naći način da to provjerimo - predloži Kate.
- On je - ponovim.
- I što ćeš napraviti u vezi s tim? - upita Kate.
Malo se nasmiješim i opet pogledam na sat. Zašto misliš da nisam već nešto napravila?
Justin drži slušalicu na uhu i korača koliko može malim uredom u Na¬cionalnoj galeriji i svakim prolaskom do kraja nateže telefonsku žicu, šio nije daleko. Tri i pol koraka gore, pet koraka dolje.
- Ne, ne, Simone, rekao sam nizozemski portreti, no u pravu si jer će sigurno biti mnogo inozemnih portreta među nizozemskim por¬tret ima - smije se. - Doba Rembrandta i Fransa Halsa - nastavlja.
Napisao sam knjigu o toj temi, tako da je to nešto o čemu podosta znam. - Napola napisanu knjigu na kojoj si prestao raditi prije dvije go¬dine, lazove.
- Izložba će se sastojati od šezdeset radova, naslikanih između 1600-te i 1680-te. Netko kuca na vrata.
- Samo trenutak - vikne.
Vrata se ipak otvaraju i ulazi njegova kolegica Roberta. Iako je mlada, u tridesetima, leđa su joj zgrbljena, a brada prislonjena na prsa kao da ima nekoliko desetaka godina više. Pogled joj je uglavnom uperen dolje, no povremeno trepne prema gore i uhvati njegov prije nego što ga opet spusti. Drži se pokajnički, kao i uvijek, stalno se is¬pričava svijetu, kao daje sama njezina prisutnost uvredljiva. Pokušava manevrirati kroz prepreke u njegovu pretrpanom uredu da dođe do njegova stola. Čini to na isti način na koji prolazi kroz život, što je tiše i neupadljivije moguće, što bi Justin smatrao divnom osobinom da nije tako tužno.
- Oprosti, Justine - šapće i drži malu košaru u rukama. - Nisam znala da si na telefonu, oprosti. Ovo je za tebe ostavljeno na recepciji. Ostavit ću to ovdje. Oprosti. - Uzmakne i gotovo bez ikakve buke na vrhovima prstiju napušta sobu i tiho zatvara vrata za sobom. Kao tihi zračni vrtlog koji se vrti tako graciozno i polako da se čini da se uopće ne miče i ne pomiče ništa što se nalazi oko njega.
On joj jednostavno kimne i pokuša se koncentrirati na razgovor, nastavljajući tamo gdje je stao.
- Izbor će biti od malih individualnih portreta napravljenih za privatne domove do velikih grupnih portreta članova dobrotvornih institucija i policajaca.
Prestane hodati i sumnjičavo promatra košaru s osjećajem kao da će nešto iz nje iskočiti na njega.
- Da, Simone, u krilu Sainsbury. Ako budeš trebao još nešto, mo¬lim te nazovi me ovdje u ured.
Žurno prekine razgovor s kolegom i spusti slušalicu. Huka mu zas¬tane na slušalici u nedoumici da pozove zaštitare. Mala košara izgle¬da tuđinski i slatko u njegovu pljesnivom uredu, kao novorođenče u kolijevci ostavljeno na prljavim stubama sirotišta. Ispod pletene ručke sadržaj prekriva kockasta tkanina. Odmakne se i polako je podigne, spreman svaki tren skočiti.
Desetak mafina zuri u njega.
Srce mu glasno lupa i brzo pogleda oko sebe po malom uredu, zna¬jući da nema nikog s njime, ali njegov nemir zbog tog neočekivanog dara stvara osjećaj jezovite prisutnosti. Pretražuje košaru u potrazi za porukom. S druge je strane prilijepljena mala bijela omotnica. Shvati da mu se ruke tresu dok je on prilično nespretno odlijepi. Nije zape¬čaćena i on izvuče papir. U sredini urednim rukopisom stoji samo:
Hvala.


DVADESET OSAM
Justin žustro hoda hodnicima Nacionalne galerije, malo poštuje, a malo krši pravilo o tome da „nema trčanja hodnicima" jer tri koraka potrči, a tri hoda, potrči tri koraka pa opet uspori do koraka. Dobrica i vražićak bore se u njemu.
Ugleda Robertu kako se na vršcima prstiju kreće hodnikom i kao sjena ide prema privatnoj knjižnici u kojoj radi posljednjih pet godi¬na.
- Roberta! - Vražićak je pušten na slobodu; krši pravilo o tome da „nema vikanja u hodnicima" i njegov glas odjekuje i njegov glas odjekuje i odbija se o zido¬ve i visoke stropove, zaglušuje uši svih portretiranih, dovoljno glasan da od njega uvenu Van Goghovi suncokreti i da se razbije ogledalo na Arnolfinijevom portretu.
Dovoljno je glasan i da se Roberta ukopa na mjestu i polako okre¬ne raširenih očiju i prestravljena pogleda poput jelena kojeg su obasjali farovi. Zacrveni se kad se pet-šest posjetitelja okrene i zagleda u nju. S mjesta na kojem se nalazi vidljivo je da joj je zapela knedla u grlu i Justinu je odmah žao što je prekršio njezin kodeks, što ju je izdvojio kad je željela biti nevidljiva. Prestane žustro koračati i pokuša hodati tiho uz pod, kliziti kao što to čini ona, u pokušaju da povuče buku koju je napravio. Ona stoji nepomično, priljubljena uza zid kao ele¬gantna biljka penjačica koja prianja za zidove i ograde, drži se zaklona i ne primjećuje vlastitu ljepotu. Justin se upita je li takvo ponašanje posljedica njezine karijere ili joj je posao knjižničarke u Nacionalnoj galeriji bio privlačan jer je takva. Zaključi da je ovo potonje.
- Da - šapne ona uplašeno, raširenih očiju.
- Oprosti što sam viknuo tvoje ime - kaže što tiše može.
Lice joj poprimi blaži izraz, a ramena joj se malo opuste.
- Odakle ti ta košara? - Pruža je prema njoj.
- S porte. Vraćala sam se s pauze kad me Charlie zamolio da ti je dam. Nešto nije u redu?
- Charlie. - Napregne mozak. - On radi na ulazu Sir Paula Gettyja?
Ona kimne.
- Dobro, hvala ti, Roberta. Ispričavam se zbog vikanja. - Odjuri prema istočnom krilu, a njegova se dobra strana i vražićak opet bore u izrazito zbunjujućoj kombinaciji polu-trka, polu-hoda, dok mu se košara ljulja u ruci.
- Gotov si za danas, Crvenkapice? - Čuje kreštav hihot.
Justin primijeti da je poskakivao noseći košaru, stane u stopu i okrene se prema Charlieju, zaštitaru visokom preko sto osamdeset centimetara.
- O, bako, kakvu ružnu glavu imaš.
- Sto želiš?
- Zanima me tko ti je dao ovu košaru?
- Dostavljač iz ... - Charlie ode za svoj mali stol i kopa po papi¬rima. Izvadi popis. - Harrodsa. Zhang Wei - pročita. - Zašto? Nešto nije u redu s mafinima? - Pređe jezikom preko zubi i lagano se nakaš¬lje da pročisti grlo.
Justin suzi oči. - Kako si znao da su mafini?
Charlie izbjegava njegov prodorni pogled. - Morao sam provjeriti, nisam li? Ovo je Nacionalna galerija. Ne mogu primiti paket, a da ne znam što je unutra.
Justin proučava Charlieja, kome se zarumenjelo lice. Uoči mrvice u raspuklinama na kutovima njegovih usni i male tragove na unifor¬mi. Makne kockastu tkaninu s košare i prebroji. Jedanaest mafina.
- Ne misliš li da je čudno nekome poslati jedanaest mafina?
- Čudno? - Pogled mu luta, ramena se vrpolje. - Ne znam, lega. U životu nisam nikome slao mafine.
- Ne čini li ti se logičnije slati tucet mafina?
Ramena sliježu. Prsti se vrpolje. Pogled proučava sve koji ulaze u galeriju mnogo pozornije nego inače. Govorom tijela pokazuje Justinu da je završio razgovor.
Justin izlazi na Trafalgar Square i vadi mobitel.
- Halo?
- Bea, tata je.
- Ne razgovaram s tobom.
- Zašto?
- Peter mi je ispričao što si mu rekao sinoć na baletu - prasne.
- Sto sam učinio?
- Cijelu si ga večer ispitivao o njegovim namjerama.
- Ja sam ti otac, to mi je posao.
- Ne, ono što si li radio je posao Gestapa - bjesni. - Kunem li se, ne razgovaram s tobom, dok mu se ne ispričaš.
- Ispričam? - smije se. - Zašto? Samo me zanimalo nekoliko stvari iz njegove prošlosti, tako da mogu ocijeniti koji su mu ciljevi.
- Ciljevi? On nema ciljeve!
- Pitao sam ga nekoliko pitanja, pa što? Bea, on nije dovoljno do¬bar za tebe.
- Ne, on nije dovoljno dobar za tebe. E pa, briga me što misliš o njemu, ja sam ta koja treba biti njime zadovoljna.
- On živi od branja jagoda.
- On je IT-konzultant !
- A tko onda bere jagode? - Netko bere jagode. - Pa dušo, znaš što mislim o konzultantima. Ako su tako nevjerojatno dobri u nečemu, zašto to sami ne rade, umjesto da zarađuju tako da drugima govore kako da to rade.
- Ti si predavač, kustos, kritičar, što god. Ako ti znaš tako puno, zašto sam jednostavno ne sagradiš zgradu ili naslikaš neku prokletu sliku! - viče. - Umjesto što se samo svima hvališ koliko znaš o nji¬ma!
Hmm.
- Dušo, nemojmo pretjeravati.
- Ne, ti si pretjerao. Ispričat ćeš se Peteru, a ako nećeš, neću ti se javljati na telefon i možeš se sa svojim malim dramama nositi sam.
- Čekaj, čekaj, čekaj. Samo jedno pitanje.
- Tata, ja...
- Jesi-li-mi-poslala-košaru-s-tucetom-mafina-s-cimetom? - brzo izgovori.
- Što? Nisam!
- Nisi?
- Nikakvi mafini! Ni razgovori, ni ništa...
- Stani, dušo, nema potrebe za dvostrukim negacijama.
- Neću imati više nikakav kontakt s tobom dok se ne ispričaš - dovrši ona.
- Dobro - izdahne. - Oprosti.
- Ne meni. Peteru.
- Dobro, ali znači li to da nećeš pokupiti moju odjeću s kemijskog čišćenja kad budeš sutra dolazila k meni? Znaš gdje je, to je ona kod stanice podzemne željez ...
Telefon klikne. Zbunjeno bulji u njega. Moja vlastita kći spustila mi je slušalicu? Znao sam da će mi taj Peter praviti probleme.
Razmišlja opet o mafinima i ponovo bira broj. Nakašlje se lagano.
- Halo.
- Jennifer, Justin je.
- Zdravo, Justine. - Glas joj je hladan.
Nekad je bio topao. Poput meda. Ne, poput vruće karamele. Ne¬kad je skakao iz oktave u oktavu kad bi začula njegovo ime, kao glazba s glasovira koju bi čuo kako svira u konzervatoriju kad bi se nedjeljom ujutro probudio. Ali sada?
Sluša tišinu s druge strane.
Led.
- Zovem samo da te pitam, jesi li mi možda poslala košaru s mafinima? - Čim je to izrekao shvati koliko je taj poziv apsurdan. Naravno da mu nije ništa poslala. Zašto bi?
- Molim?
- Dobio sam danas košaru s mafinima u ured, sa zahvalnicom, ali nije stajao identitet pošiljatelja. Mislio sam da si možda ti.
Glas joj sad zvuči zabavljeno. Ne, ne zabavljeno, podrugljivo. - Za što bih ti ja imala zahvaliti, Justine?
To je jednostavno pitanje, ali s obzirom na to da je poznaje onako kako je poznaje, zna da sadrži značenje koje ide mnogo dalje od riječi pa Justin skoči i zgrabi mamac. Udica mu se zakači za usnu i vrati se ogorčeni Justin, glas na koji je navikao tijekom propasti njihova... pa, tijekom njihove propasti. Odmah ga je izvukla na suho.
- O, ne znam, za dvadeset godina braka, možda. Za kćer. Dobar život. Krov nad glavom. - Zna da je to glupa izjava. Zna da je prije njega, nakon njega i čak i bez njega ona uvijek imala i uvijek će imati krov, između ostalog, nad glavom, ali to sad suklja iz njega i ne može prestati i ne želi prestati, jer on je u pravu, a ona je u krivu i ljutnja podbada svaku riječ, kao džokej koji šiba konja dok se primiču cilju.
- Putovanja po cijelom svijetu. - Fiju-cak-ideš! - Odjeću, odjeću i još odjeće. - Fiju-cak-ideš! - Nova kuhinja kad je nismo trebali, konzerva¬torij, za Boga miloga... - I nastavlja, kao neki čovjek iz devetnaestog stoljeća koji je suprugu navikao na lagodan život koji ona bez njega ne bi imala, i zanemaruje činjenicu da ona i sama sasvim dobro zarađuje sviranjem u orkestru koji putuje svijetom, te da ju je na nekoliko pu¬tovanja on pratio.
Na početku njihova bračnog života nisu imali drugog izbora nego živjeti s Justinovom majkom. Bili su mladi i morali su skrbiti za dije¬te, koje je i bilo razlog za njihov brzi brak i dok je Justin još pohađao koledž tijekom dana, konobario noću, a vikendom radio u muzeju, Jennifer je zarađivala svirajući glasovir u jednom otmjenom restoranu u Chicagu. Vikendima bi se vraćala kući u rane jutarnje sate, bolnih leđa i s upaljenim tetivama u srednjem prstu, ali to mu je sve pobjeglo s pameti kad gaje namamila s tim naizgled nevinim pitanjem. Znala je da će uslijediti ova tirada, a on blebeće i blebeće i blebeće, žvače mamac koji mu ispunjava usta. Napokon mu ponestane stvari koje su dvadeset godina radili zajedno i ispuše se, te stane.
Jennifer šuti.
- Jennifer?
- Molim, Justine. - Ledeno.
Justin uzdahne iscrpljeno. - Onda, jesi li to bila ti?
Mora da je to bila neka od tvojih drugih žena, jer to sasvim si¬gurno nisam bila ja.
Klik i ode.
Ključa od bijesa. Drugih žena. Drugih žena! Jedna afera kad je imao dvadeset godina, petljanje u mraku s Mary-Beth Dursoa na ko¬ledžu, prije nego što su se on i Jennifer oženili, a ona se ponaša kao da je Don Juan. U njihovu je spavaću sobu čak stavio reprodukciju Satira koji oplakuje nimfu Piera di Cosima, koja se Jennifer gadila, ali se on uvijek nadao da će joj slati podsvjesne poruke. Na slici je polu odjevena mlada djevojka koja se na prvi pogled čini da spava, no pažljivijim zagledanjem vidi se da joj iz grla kapa krv. Satir je oplakuje. Justinova je interpretacija slike da je žena, ne vjerujući da joj je muž vjeran, pratila muža u šumu. Išao je loviti, a ne šarati kako je ona mislila, te ju je nesretnim slučajem ubio, misleći da je njezino šuškanje među drvećem neka životinja. Tijekom najtežih trenutaka između njega i Jennifer, kad je njihova mržnja bjesnjela za njihovih najžešćih svađa, kad su bili jedan drugome za vratom, oči ih pekle od suza, srca im se slamala od boli, glave boljele od analiziranja, Justin bi ponekad gledao sliku i zavidio satiru.
Bijesan, juri niza stube Sjeverne terase, sjedne kraj jedne od fon¬tana, stavi košaru kraj nogu i zagrize u jedan mafin, proždre ga tako brzo da ga jedva uspije okusiti. Mrvice mu padaju oko nogu i privuku jato golubova kojima se u sitnim crnim očima vidi namjera. Posegne za drugim mafinom, ali preplave ga gorljivi golubovi koji gramzivo kljucaju sadržaj njegove košare. Kljuc, kljuc, kljuc - gleda kako prema njemu dolijeću još deseci golubova, slijeću kao mlazni lovci. U strahu od projektila, od onih koji mu kruže nad glavom, pokupi košaru i ot¬jera ih muževnošću jednog jedanaestogodišnjaka.
Proleti kroz ulazna vrata svog doma, ostavljajući ih otvorenima iza sebe i odmah naleti na Doris koja ga pozdravi s paletom boja u ruci.
- Dobro, suzila sam izbor - počne i gurne mu desetak boja u lice.
Svaki od njezinih dugih nokata s leopardovim uzorkom ukrašen je svjetlucavim ukrasom. Odjevena je u jednodijelni kostim s uzorkom zmijske kože, a noge joj se opasno klimaju u cipelama s visokim pot¬peticama, čipkom do gležnja i patentnim zatvaračem. Kosa joj je još uvijek šokantno crvena, oči kao u mačke, a tuš za oči povučen prema gore iz kutova očiju, usne su joj namazane kako bi odgovarale uz boju kose što ga podsjeća na Ronalda McDonalda . Užasno ga nerviraju dok ih gleda kako se otvaraju i zatvaraju.
Nasumične riječi koje čuje jesu - krema od ogrozda, keltska šuma, engleska magla i biser Woodlanda, sve su to usmirujući tonovi, tako bi dobro izgledali u ovoj sobi ili divlja gljiva, nomadski sjaj i sultanijski začin. Slatkiš od kapučina jedna mi je od omiljenih, ali mislim da ne ide s ovom zavjesom, što ti misliš?
Maše mu tkaninom pred licem i golica mu nos, koji ga zasvrbi tako jako kao da predosjeća svađu koja se sprema. Ne odgovara, nego diše duboko i u glavi broji do deset. A kad to ne upali, a ona nastavlja nabrajati boje, nastavlja brojati do dvadeset.
- Halo? Justine? - Pucne mu prstima pred licem. - Halo?
Možda bi trebala pustiti Justina na miru, Doris. Izgleda umorno.
- Al nervozno gleda brata.
- Ali...
- Dođi ovamo sa svojom stražnjicom od sultanijskog začina - za¬dirkuje ju, a ona cikne.
- Dobro, ali samo još nešto. Bea bi htjela da joj soba bude u bjelo¬kosnoj čipki. I Petey isto. Zamisli kako će to biti romantično...
- DOSTA! - zaurla Justin iz petnih žila jer ne može podnijeti kćerino ime i riječ romantično u istoj rečenici.
Doris skoči i odmah prestane govoriti. Ruka joj poleti na prsa. Al prestane piti, boca mu se ukoči točno ispod usne, njegovo teško disa¬nje iznad grlića boce stvara glazbu. Osim toga, potpuna je tišina.
- Doris - Justin duboko udahne i trudi se govoriti što je mirnije moguće - dosta je ovoga, molim te. Dosta je kapučino-noći...
- Slatkiša - prekine ga, ali brzo ušuti.
- Sto god. Ovo je viktorijanska kuća iz devetnaestog stoljeća, ne neki šareni leptir iz epizode emisije Changing Rooms . - Pokušava obuzdati emocije, uvrijeđen u zgradino ime. - Da si spomenula kapučino-čokoladu...
Slatkiš - šapne ona.
Sto god! Da si to spomenula ikome u to doba, odmah bi te spa¬lili na lomači!
Ona uvrijeđeno cikne.
Stan treba profinjenosti, mora ga se istražiti, treba namještaj iz te epohe, boje iz te epohe, ne sobu koja zvuči kao Alov meni za večeru.
- Hej! - javi se Al.
- Mislim da treba - Justin duboko uzdahne i kaže blago - nekoga drugog za taj posao. Možda je to samo više nego što si mislila, ali ja cijenim tvoju pomoć, doista. Molim te, reci mi da razumiješ.
Ona polako kimne i on odahne od olakšanja.
Odjednom paleta s bojama poleti preko sobe, a iz Doris provali - Ti pretenciozno malo kopileeeee!
- Doris! - Al skoči iz naslonjača, ili bar svesrdno pokuša.
Justin se odmah stane povlačiti dok mu ona agresivno prilazi,
uperivši kao oružje u njega svoj svjetlucavi nokat sa životinjskim uzorkom.
- Sad me slušaj, ti smiješni mali čovječe. Potrošila sam dva tjedna istražujući ovu podrumsku rupu u knjižnicama i mjestima koje ne bi vjerovao da postoje. Bila sam u mračnim, pljesnivim tamnicama u kojima su ljudi smrdjeli na stare... stvari. - Nosnice su joj raširene, a glas joj je dubok i prijeteći. - Kupila sam sve brošure o bojama u po¬vijesnim razdobljima do kojih sam mogla doći i odabrala boje u skladu s pravilima o bojama s kraja devetnaestog stoljeća. Rukovala sam se s ljudima za koje uopće ne želiš znati, vidjela dijelove Londona za koje ja nisam uopće željela znati. Pregledala sam knjige toliko stare da su grinje koje žive u prašini bile tako velike da su mi ih mogle dodati s polica. Uskladila sam Duluxove boje što sam bolje mogla s tvojim bojama iz povijesnog razdoblja i bila sam u trgovinama s rabljenom, dvostruko i trostruko rabljenom robom, čak i u antikvarijatima i vid¬jela tako odvratno zapušten namještaj da sam gotovo zvala sanitarnu inspekciju. Vidjela sam gamad koje gmiže po stolovima za blagovaoni¬ce i sjedila na tako otrcanim stolicama s kojih se mogla nanjušiti kuga što je ubila zadnju osobu dok je na njima sjedila. Izbrusila sam toliko borovine i imam špranje na mjestima koja ne želiš vidjeti. I zato. - Bode ga noktom koji izgleda kao bodež u prsa dok naglašava svaku riječ, pritjeravši ga na koncu uza zid. - Nemoj. Meni. Govoriti. Da je ovo preveliko za mene.
Nakašlje se da pročisti grlo i uspravi se. Ljutnju u njezinu glasu zamijeni ranjivi „jadna ja“ drhtaj. - Unatoč tome što si rekao, zavr¬šit ću ovaj projekt. Neću se dati zastrašiti. Dovršit ću ga tebi u inat i dovršit ću ga za tvog brata, koji bi mogao umrijeti za mjesec dana, a tebe nije briga.
- Umrijeti? - Justin razrogači oči.
Rekavši to, ona se okrene na peti i odjuri u svoju spavaću sobu.
Glava joj se pojavi na dovratku. - Usput, samo da znaš, zalupila bih VRLO GLASNO vratima da ti pokažem koliko sam ljuta, ali ona su trenutačno u dvorištu, gdje čekaju brušenje i temeljnu boju prije nego što ih obojim u... - a ovo buntovnički puhne - bjelokosnu čipku.
Zatim ponovo nestane, bez treska.
Premještam se nervozno s noge na nogu ispred otvorenih vrata Justinova doma. Da sad pritisnem zvono? Da ga samo zazovem? Bi li pozvao policiju i dao me uhititi zbog bespravnog ulaska? O, ovo je bila loša odluka. Frankie i Kate nagovorile su me da dođem ovamo i da mu se predstavim. Tako su me napumpale da sam uskočila u prvi taksi koji je naišao do Trafalgar Squarea, da ga uhvatim u Nacionalnoj galeriji prije nego što ode. Bila sam mu tako blizu dok je bio na telefo¬nu, slušala njegove razgovore s ljudima koje je pitao o košari. Bilo mi je neobično ugodno samo gledati ga, a da on to ne zna, nisam mogla skinuti pogled s njega, uživala sam u potajnom uzbuđenju koje mi je donijelo to što ga mogu gledati takvog kakav doista jest, umjesto da promatram njegov život iz njegovih vlastitih sjećanja.
Njegova ljutnja prema osobi na telefonu - najvjerojatnije njegovoj bivšoj supruzi, ženi s crvenom kosom i pjegicama - uvjerila me da nije pravi trenutak da mu se predstavim pa sam ga pratila. Pratila, ne uhodila. Pričekala sam da skupim hrabrost da razgovaram s njim. Da spominjem transfuziju ili ne? Hoće li misliti da sam luda ili će biti voljan saslušati me ili, još bolje, povjerovati mi?
Ali u podzemnoj, trenutak i opet nije bio dobar. Bila je prevelika gužva, ljudi su se gurali, izbjegavali jedni drugima poglede, a kamo¬li upoznavanja ili razgovore o istraživanjima o mogućoj inteligenciji krvi. I tako, nakon što sam hodala gore-dolje njegovom ulicom, osje¬ćajući se istodobno kao zaljubljena školarka i kao uhoda, sad se nala¬zim pred vratima, s planom. Ali moj je plan opet ugrožen jer Justin i njegov brat Al počinju razgovarati o nečem što znam da ne bih smjela čuti, o obiteljskoj tajni koju ja već vrlo dobro znam.
Maknem prst sa zvona, klonim se prozora i čekam povoljnu pri¬liku.



DVADESET DEVET
Justin panično gleda brata i brzo traži nešto na što može sjesti. Privuče golemu kantu boje i sjedne, ne primijetivši vlažni bijeli krug na poklopcu.
- Ale, o čemu ona to govori? O tome da ćeš umrijeti za mjesec dana.
- Ne, ne, ne - smije se Al. - Rekla je da bih mogao biti mrtav. To je velika razlika. Hej, ti si, braco, dobro prošao. Bravo. Mislim da joj Valium zbilja pomaže. Živio. - Podigne bocu i iskapi je.
- Čekaj, čekaj. Ale, O čemu govoriš? Postoji nešto što mi nisi re¬kao? Sto ti je liječnik rekao?
- Liječnik mi je rekao točno ono što ti govorim zadnja dva tjedna. Ako su članovi nečije uže obitelji dobili srčanu bolest u mlađoj dobi, to jest muška osoba mlađa od pedeset pet godina, e pa onda, imamo povećan rizik od srčanih bolesti.
- Imaš povišen krvni tlak?
- Malo.
- Imaš povišen kolesterol?
- Jako.
- Pa, samo moraš promijeniti životne navike, Ale. Ne znači da će te udariti kao... kao...
- Tatu?
- Ne. - Namršti se i odmahuje glavom.
- Srčane bolesti su prvi uzrok smrti američkih muškaraca i žena. Svake trideset tri sekunde jedna osoba u Americi pretrpi neku vrstu srčane tegobe, a gotovo svake minute jedna osoba od toga umre. - Pogleda na sat djeda njihove majke koji je polupokriven plahtom radi zaštite od prašine. Minutna se kazaljka pomakne. Al se zgrabi za prsa i počne stenjati. Zvuk se brzo pretvori u smijeh.
Justin koluta očima. - Tko ti je rekao te gluposti?
- Pisalo je u brošurama u doktorovoj ordinaciji.
- Ale, nećeš dobiti srčani udar.
- Idući mi je tjedan četrdeseti rodendan.
- Da, znam. - Justin ga razigrano udari po koljenu. - Tako se raz¬mišlja, napravit ćemo ti veliku zabavu.
- Toliko je tata imao kad je umro. - Spusti pogled i skida naljep¬nicu s boce piva.
- O tome se radi? - Justinov se glas ublaži. - Dovraga, Ale, zar je
o tome riječ? Zašto mi nisi ništa prije rekao?
- Htio sam provesti s tobom neko vrijeme prije nego, znaš, za slučaj da... - Oči mu se napune suzama i on odvrati pogled.
Reci mu istinu.
- Ale, slušaj, nešto trebaš znati. - Glas mu drhti i on se lagano nakašlje da pročisti grlo, pokušava ga kontrolirati. Nikad nisi nikome rekao. - Tata je bio pod golemim pritiskom na poslu. Imao je puno problema, financijskih i drugih, o kojima nije nikom rekao. Čak ni mami.
- Znam, Justine, znam.
- Znaš?
- Da, shvaćam. Nije se bez razloga odjednom srušio mrtav. Bio je izvan sebe od stresa. A ja nisam, znam to. Ali još otkad sam bio dijete, nada mnom visi taj osjećaj da će se to dogoditi i meni. To mi se vrzma po glavi otkad znam za sebe, a sad kad mi je rođendan idući tjedan, a ja nisam u najboljoj formi... Imam stvarno veliku gužvu na poslu i nisam se brinuo o sebi. Nikad mi to nije išlo kao tebi, znaš?

- Hej, ne moraš to meni objašnjavati.
- Sjećaš se onog dana koji smo proveli s njim na travnjaku ispred kuće? S prskalicama? Samo nekoliko sati prije nego što ga je mama pronašla... No, sjećaš li se kako se cijela obitelj igrala?
- To su bili lijepi trenuci - smiješi se Justin i pokušava zadržati suze.
- Sjećaš se? - smije se Al.
- Kao da je bilo jučer - kaže Justin.
- Tata je držao crijevo za polijevanje i špricao nas dvojicu. Izgledao je tako dobre volje. - Al se zbunjeno namršti i razmišlja trenutak, a onda se opet nasmiješi. - Donio je mami veliki buket cvijeća - sjećaš se da je stavila onaj veliki cvijet u kosu?
- Suncokret - kima Justin.
- I bilo je stvarno vruće. Sjećaš li se da je bilo stvarno vruće?
-Da.
- I tata je zavrnuo hlače do koljena i skinuo je cipele i čarape. A trava se močila i njegove noge su je bile prepune, a on nas je stalno
vijao okolo... - Smiješi se u daljinu. - To je bio posljednji put da sam ga vidio.
Meni nije.
Justinovo sjećanje bljesne prizorom njegova oca kako zatvara vrata dnevne sobe. Justin je utrčao u kuću s travnjaka da ode u kupaonicu; od sveg tog igranja s vodom činilo mu se da će puknuti. Koliko je znao, svi su se članovi njegove obitelji još igrali vani. Mogao je čuti mamu kako lovi i bocka Ala, i Ala, koji je imao samo pet godina, kako vrišti od smijeha. Ali kad je krenuo niza stube, ugledao je tatu kako izlazi iz kuhinje i hoda hodnikom. U želji da skoči pred njega i iznenadi ga, Justin je čučnuo i gledao ga skriven iza ograde stubišta.
Ali onda je ugledao što nosi u ruci. Vidio je bocu tekućine koja je uvijek bila zaključana u ormariću u kuhinji i vađena jedino u poseb¬nim prilikama kad bi u posjet dolazili tatini rođaci iz Irske. Kad su svi pili iz te boce, promijenili bi se, pjevali bi pjesme koje Justin nikad pri¬je nije čuo, ali kojima je tata znao sve riječi i smijali bi se i prepričavali priče i ponekad plakali. Nije znao zašto je ta boca sad u tatinoj ruci. Je li i danas htio pjevati i smijati se i pričati priče? Je li htio plakati?
Tad je Justin u njegovoj ruci vidio i bočicu tableta. Znao je da su tablete jer su bile u istom pakiranju kao i lijek koji su mama i tata pili kad su bili bolesni. Nadao se da mu tata nije sad bolestan i nadao se da ne želi plakati. Gledao je kako zatvara vrata za sobom s tabletama i bocom alkohola u rukama. Trebao je tada znati što njegov tata smjera, ali nije. Razmišlja o tom trenutku ponovo i ponovo i pokušava se pri¬siliti da vikne i zaustavi ga. Ali devetogodišnji Justin nikad ga ne čuje. Ostaje u čučnju na stubama, čeka tatu da izađe kako bi mogao skočiti i iznenaditi ga. Kako je vrijeme prolazilo, počeo je osjećati da nešto nije u redu, ali nije znao zašto ima taj osjećaj, a nije htio pokvariti veliko iznenađenje time što bi išao provjeriti što je s tatom.
Nakon nekoliko minuta koje su djelovale kao sati, tijekom kojih se s druge strane vrata čula samo tišina, Justin je progutao slinu i ustao. Mogao je čuti Ala kako vani vrišti od smijeha. Još je mogao čuti Ala kako se smije kad je ušao i vidio zelena stopala na podu. Tako se jasno sjeća pogleda na ta stopala. Tata leži na podu poput velikog zelenog diva. Sjeća se kako je pratio ta stopala i našao svog tatu na podu kako beživotno zuri u strop.
Nije ništa rekao. Nije vrisnuo, nije ga dirao, nije ga poljubio, nije mu pokušao pomoći jer iako u to doba nije razumio mnogo, znao je da je prekasno za pomoć. Samo se polako povukao iz sobe, zatvorio vrata za sobom i istrčao van na travnjak ispred kuće svojoj mami i svome mlađem bratu.
Imali su pet minuta. Još pet minuta je sve bilo potpuno isto. Imao je devet godina jednog sunčanog dana i mamu, i tatu, i brata i bio je sretan i mama je bila sretna i susjedi su mu se uobičajeno smiješili kao što su se smiješili svoj ostaloj djeci, svu hranu koju su jeli za večeru pripremila je njegova mama i kad je bio zločest u školi, učitelji su se derali na njega, kao što su i trebali. Još je pet minuta sve bilo isto, dok se njegova mama nije vratila u kuću i onda je sve bilo potpuno dru¬gačije, onda se sve promijenilo. Pet minuta poslije nije više imao devet godina i mamu, tatu i brata. Nije bio sretan, kao ni mama, a susjedi su mu se smiješili s takvom tugom da je želio da se uopće ne trude smiješiti. Sve što su jeli donosile su u posudama žene koje su živjele u istoj ulici, koje su također izgledale tužno i kad je izvodio nešto u školi, učitelji su ga samo pogledali s tim istim izrazom. Svi su imali isti izraz. Pet dodatnih minuta nije bilo dovoljno dugo.
Mama im je rekla da je tata dobio srčani udar. Rekla je to i cijeloj obitelji i svima koji su došli noseći domaću hranu ili pitu.
Justin se nikad nije uspio prisiliti ikome reći da zna istinu, napola zato što je želio vjerovati u laž, a napola zato što je mislio da je i nje¬gova mama počela u nju vjerovati. I zato je šutio. Nije rekao čak ni Jennifer jer kad bi to rekao naglas, značilo bi da je istina, a nije htio potvrditi da mu je otac umro na taj način. I sada, kad im majke više nije bilo, bio je jedina osoba koja je znala istinu o svom ocu. Priča o smrti njihova oca, koja je izmišljena da im pomogne, završila je tako da je kao crni oblak visjela nad Alom i opterećivala Justina.
Želio je sada Alu reći istinu, doista. Ali kako mu je to moglo pomo¬ći? Svakako će mu istina biti još gora i morat će mu objasniti kako ju je i zašto tajio od njega svih ovih godina... Ali onda više neće morati sam podnositi taj teret. Možda će mu to napokon donijeti rasterećenje. Moglo bi pomoći Alu s njegovim strahom od srčanog udara i mogli bi se zajedno nositi s time.
- Ale, nešto ti moram reći - počne Justin.
Iznenada zazvoni zvono na ulaznim vratima. Oštar ubod zvonjave oboje ih prene iz njihovih misli i razbije tišinu kao malj staklo. Sve im se misli razbiju i padnu u komadićima na tlo.
- Hoće li se itko javiti? - vikne Doris i prekine tišinu.
Justin ode do vrata s bijelim krugom od boje na stražnjici. Vrata su već odškrinuta i on ih posve otvori. Pred njim, na ogradi, visi nje¬gova odjeća koju je dao na kemijsko čišćenje. Njegova odijela, košulje i puloveri prekriveni plastičnom vrećom. Nikog nema. Izađe van i otrči uz podrumske stube da vidi tko ih je ostavio, ali osim kontejnera, trav¬njak ispred kuće prazan je.
Tko je? - viče Doris.
- Nitko - odgovori zbunjeno Justin. Skine svoju odjeću s ograde i unese je unutra.
- Hoćeš reći da je to jeftino odijelo samo pozvonilo? - upita, još uvijek ljutita.
- Ne znam. Čudno je to. Bea je to trebala sutra pokupiti. Nisam sa čistionicom dogovorio dostavu.
- Možda je to posebna dostava zato što si tako dobra mušterija, jer izgleda mi da su ti kemijski očistili čitavu garderobu. - S gađenjem gleda njegovu odjeću.
- Da, i kladim se da je u paketu s posebnom dostavom i veliki račun - gunđa. - Nešto sam se posvađao s Beom, možda je ovo do¬govorila da se ispriča.
- O, ti si stvarno tvrdoglav čovjek. - Doris zakoluta očima. - Po¬misliš li ikad i na trenutak da si ti taj koji bi se trebao ispričati?
Justin je pogleda iskosa. - Jesi li razgovarala s Beom?
- Hej, pogledaj, s ove strane je omotnica - pokaže Al i prekine tako početak još jedne svađe.
- Eto ti tvoj račun - smije se Doris.
Justinovo srce tog časa poskoči kad ugleda poznatu omotnicu. Baci odjeću na najlon protiv prašine i razdere omotnicu.
- Pazi! Tek je izglačano. - Doris je uzme i objesi na štok.
Otvori omotnicu i s mukom proguta slinu, čitajući poruku.
- Što piše? - pita Al.
- Sigurno je prijetnja smrću, pogledaj mu lice - kaže Doris uz¬buđeno. - Ili pismo u kojem mole za donaciju. Neka od njih su tako zabavna. Što im je i koliko traže? - hihoće se.
Justin izvadi poruku koju je dobio s košarom mafina i stavi dvije poruke jednu do druge tako da tvore cijelu rečenicu. Kad je pročita, prođe ga jeza.
Hvala... što si mi spasio život.
TRIDESET
Ležim u kontejneru i držim dah, srce mi tuče kao krila kolibria. Ja sam kao dijete koje se igra skrivača, u trbuhu osjećaj snažnog nervoznog uzbuđenja; kao pas koji se valja na leđima i pokušava se riješiti buha. Molim te nemoj me pronaći, Justine, nemoj me pronaći ovakvu, dok ležim na dnu kontejnera u tvome vrtu, pokrivena žbukom i prašinom. Čujem njegove korake kako se udaljavaju, silazi niza stube do svog podrumskog stana i vrata se zatvore.
Sto sam to postala, zaboga? Kukavica. Uplašila sam se i pozvonila kako bi spriječila Justina da ispriča Alu priču o njihovu ocu i onda, bo¬jeći se igrati se Boga s dvojicom stranaca, pobjegla sam, skočila i slet¬jela na dno kontejnera. Kako slikovito. Nisam sigurna da ću ikad moći s njime razgovarati. Ne znam hoću li ikad naći riječi da objasnim što osjećam. Svijet nije strpljivo mjesto: priče poput ove spadaju na stra¬nice Enquirera ili na dvije stranice u određenim ženskim časopisima. Pokraj moje priče stajala bi moja fotografija, u kuhinji mog tate, kako bespomoćno gledam u fotoaparat. Bez šminke. Ne, Justin mi nikad ne bi povjerovao da mu sve ispričam - ali djela govore više od riječi.
Ležim na leđima i buljim u nebo. Kako leže licem prema dolje, oblaci gledaju ravno u mene. Znatiželjno prelaze iznad žene u kon¬tejneru i pozivaju raštrkane oblake da vide. Još se oblaka skupi, znati¬željni da vide o čemu ostali mrmljaju. Zatim i oni prođu i ostave me da gledam u plavetnilo i povremeni bijeli čuperak. Gotovo da čujem svoju majku kako se naglas smije i zamišljam je kako cima svoje pri¬jateljice da dođu pogledati njezinu kćer. Zamišljam je kako viri iznad oblaka, naginje se prejako kao tata preko balkona u Royal Opera Houseu. Smiješim se i počnem uživati u ovome.
Sad dok s odjeće čistim prašinu, boju i komadiće drveta i pentram se iz kontejnera, pokušavam se sjetiti što je još Bea spomenula da nje¬zin otac želi da za njega radi osoba koju je spasio.
-Justine, smiri se, svega mu. Nerviraš me. - Doris sjedi na ljestvama i gleda kako Justin hoda gore-dolje po sobi.
- Ne mogu se smiriti. Razumiješ li što ovo znači? - Doda joj po¬ruke.
Ona razrogači oči. - Spasio si nekome život?
- Da. — Slegne ramenima i prestane hodati. — Nije to tako velika stvar. Ponekad jednostavno moraš uraditi ono što moraš.
- Dao je krv - Al prekine bratov propali pokušaj da bude skro¬man.
- Ti si dao krv?
- Tako je upoznao Vampiru, sjećaš se? - Al podsjeti svoju supru¬gu. - Kad u Irskoj kažu „Jesi za piće“, čuvaj se.
- Zove se Sarah, a ne Vampira.
- Dakle, dao si krv da možeš izaći s njom. - Doris prekriži ruke.
- Zar ništa ne radiš za dobro čovječanstva ili sve što radiš, radiš samo u svoju korist?
- Hej, imam ja srce.
- Mada je pola litre lakše nego što je bilo - doda Al.
- Donirao sam mnogo svog vremena pomažući organizacijama - koledžima, sveučilištima i galerijama - kojima treba moja stručnost. To je nešto što ne moram činiti, ali što sam pristao raditi za njih.
- Da, ali kladim se da im naplaćuješ po riječi. Zato kad udari nož¬nim prstom u nešto kaže ‘ajau, joj, joj, joj’ umjesto ‘sranje’.
Al i Doris prasnu u smijeh lupajući i udarajući jedno drugo.
Justin duboko uzdahne. - Vratimo se problemu koji je pred nama. Tko mi šalje te poruke i obavlja te poslove?
Opet počne hodati i gristi nokte. - Možda je to Bein smisao za humor. Ona je jedina osoba s kojom sam razgovarao o tome kako zas¬lužujem hvalu što sam nekome spasio život.
Molim te, samo da nije Bea.
- Čovječe, kako si sebičan - smije se Al.
- Ne. - Doris zatrese glavom a duge joj naušnice lupaju po ob¬razima pri svakom pokretu, dok njezina frizura, začešljana i lakirana, stoji mirno poput glave mikrofona. - Bea ne želi imati posla s tobom dok se ne ispričaš. Nema riječi kojima se može opisati koliko te mrzi u ovom trenutku.
- E pa, hvala Bogu na tome. - Justin nastavi koračati. - Ali sigur¬no je to nekome ispričala ili se ovo ne bi događalo. Doris, doznaj od Bee kome je to ispričala.
- Hm. - Doris podigne bradu i pogleda na drugu stranu. - Ma¬loprije si mi rekao neke prilično ružne stvari. Ne znam mogu li ii pomoći.
Justin padne na koljena i dopuže do nje.
Molim te, Doris, preklinjem te. Doista mi je strašno žao zbog onog što sam rekao. Nisam imao pojma koliko vremena i truda ulažeš u ovaj stan. Podcijenio sam te. Bez tebe bih još uvijek pio iz čaše za četkicu za zube i jeo iz posude za mačku.
- Da, mislio sam te pitati za to - Al prekine njegovo puzanje. - Ti nemaš mačku.
-Ja sam, dakle, dobra dizajnerica interijera? - Doris podigne bra¬du.
- Izvrsna dizajnerica.
- Koliko izvrsna?
- Bolja od... - zastane - Andree Palladija.
Pogleda ulijevo pa udesno. - Je li on bolji od Tya Pennigtona?
- On je bio talijanski arhitekt iz šesnaestog stoljeća i smatra ga se najutjecajnijom osobom u povijesti zapadnjačke arhitekture.
- Oh. Dobro. Oprošteno ti je. - Ispruži ruku. - Daj mi svoj telefon i nazvat ću Beu.
Nekoliko trenutaka poslije svi sjede za novim kuhinjskim stolom i slušaju Dorisinu polovinu telefonskog razgovora.
- Dobro, Bea je ispričala sve Peteyju i supervizorici kostima za Labuđe jezero. I njezinu ocu.
- Supervizorici kostima? Imate li još program?
Doris ode u svoju sobu i vrati se s programom za balet. Prolista stranice.
- Ne - Justin odmahne glavom kad pročita njezinu biografiju.
- Upoznao sam tu ženu te večeri i to nije ona. Ali njezin je otac bio tamo? Nisam vidio njezina oca.
Al slegne ramenima.
- Pa, ti ljudi nemaju veze s ovim, sigurno nisam spasio život njoj ni njenu ocu. Osoba mora biti iz Irske ili je morala primiti medicinsku pomoć u bolnici u Irskoj.
- Možda joj je otac Irac ili je bio u Irskoj.
- Daj mi taj program, nazvat ću kazalište.
- Justine, ne možeš je samo tako nazvati. - Doris skoči da mu uzme program iz ruku, ali joj on izmakne. - Sto ćeš reći?
- Sve što trebam znati jest je li joj otac Irac ili je u proteklih mjesec dana bio u Irskoj. Ostalo ću smisliti putem.
Al i Doris se zabrinuto gledaju dok on izlazi iz kuhinje da nazo¬ve.
- Jesi li to ti učinio? - Doris tiho upita Ala.
- Ni slučajno. - Al odmahne glavom, a podbradci mu zadrhte.
Justin se vrati za pet minuta.
- Sjetila me se od sinoć i ne, nisu ni ona ni njen otac. Dakle, ili je Bea rekla još nekome ili... mora da se Peter zafrkava. Uhvatit ću tog malca i...
- Daj odrasti, Justine. Nije on - kaže Doris strogo. - Traži drug¬dje. Nazovi kemijsku čistionicu, nazovi tipa koji je dostavio mafine.
- Već jesam. Plaćeni su kreditnom karticom i ne mogu mi reći tko je vlasnik.
- Tvoj život je jedan veliki misterij. Uz onu Joyce i ove misterioz¬ne dostave, trebao bi angažirati privatnog istražitelja - Doris će na to. - Oh! Sad sam se sjetila. - posegne u džep i da mu komad papira.
- Kad smo već kod privatnih istražitelja. Nabavila sam ti ovo. Već je nekoliko dana kod mene, ali nisam ništa rekla jer nisam htjela da kre¬neš u uzaludnu potjeru i napraviš budalu od sebe. Ali kako to ionako radiš, izvoli.
Doda mu komad papira s Joyceinim podacima.
- Nazvala sam Međunarodne telefonske informacije i dala im broj te Joyce koji je prošli tjedan ostao u Beinu telefonu. Dali su mi adresu tog broja. Mislim da ti je bolje da pronađeš tu ženu, Justine. Zaboravi ovu drugu osobu. To mi je vrlo čudno ponašanje. Tko zna tko ti šalje te poruke? Koncentriraj se na ženu; dobra zdrava veza upravo je ono što ti treba.
On jedva da pročita papir prije nego što ga stavi u džep sakoa, potpuno nezainteresiran, zabavljen drugim mislima.
- Ti samo skačeš s jedne žene na drugu, zar ne? - Doris ga po¬zorno promatra.
- Hej, možda ti poruke šalje ta Joyce - zapiskuta Al.
I Doris i Justin pogledaju ga i zakolutaju očima.
- Ne budi smiješan, Ale - odbije Justin. - Upoznao sam je u frizerskom salonu. Uostalom, tko kaže da ovo radi žena?
- Pa očito je - odgovori Al. - Jer si dobio košaru s mafinima. - Protrlja nos. - Samo bi ženi palo na pamet poslati košaru s mafinima. Ili gej tipu. I tko god da je, on ili ona - a možda je on ona - poznaju krasopis, što također dokazuje moju teoriju. Žena, gej ili transvestit
- zaključi.
- Košara s mafinima je bila moja ideja - prasne Justin. - I ja znam krasopis.

Kao što rekoh. Žena, gej tip ili transvestit.
Justin ogorčeno podigne ruke i sruši se na stolicu. - Vas dvoje uopće niste korisni.
Hej, znam tko bi ti mogao pomoći. - Al se pridigne.
Tko? - ugnjavljen, Justin nasloni bradu na šaku.
Vampira - kaže, strašnim glasom.
Već sam je zamolio za pomoć. Sve što sam mogao dobiti jesu podaci o mojoj krvi u bazi podataka. Ništa o tome tko ju je dobio. Ne želi mi reći kamo je moja krv otišla, a k tome ne želi ni više ikad raz¬govarati sa mnom.
- Zbog toga što si pobjegao od nje i lovio vikinški autobus?
- To ima nešto s tim.
- O, Justine, stvarno znaš postupati sa ženama.
- No, bar netko misli da nešto radim kako treba. - Gleda u dvije karte koje je stavio na sredinu stola.
Tko si ti?
- Ne moraš pitati Saru izravno. Možda bi mogao pronjuškati po njezinu uredu - uzbudi se Al.
- Ne, to ne bi bilo u redu - Justin će neuvjerljivo. - Mogao bih upasti u nepriliku, a osim toga, stvarno sam se loše ponio prema njoj.
- Pa bi bilo stvarno lijepo od tebe - kaže Doris prepredeno - da navratiš u njen ured i ispričaš se. Kao prijatelj.
Sve troje se polako nasmiješi.
- Ali možeš li idući tjedan uzeti slobodan dan da odeš u Dublin - upita Doris i prekine njihov zajednički zli trenutak.
- Već sam prihvatio poziv Nacionalne galerije u Dublinu da odr¬žim predavanje o Terborchovoj Ženi koja piše pismo - kaže uzbuđeno Justin.
- Što je na slici? - upita Al.
- Žena koja piše pismo, Sherloče - zagunđa Doris.
- Kakva dosadna priča - Al počeše nos. Zatim se on i Doris smjes¬te i promatraju Justina koji ponovo i ponovo čita poruke, nadajući se da će dešifrirati tajnu šifru.
- Čovjek koji čita poruku - Al kaže pomalo svečano. - Diskutirajte.
On i Doris opet prasnu u smijeh dok Justin izlazi iz sobe.
- Hej, kamo ćeš?
- Čovjek koji rezervira kartu - namigne.
TRIDESET JEDAN
Idućeg jutra u sedam i petnaest, netom prije nego što Justin odlazi iz stana na posao, stoji spreman na vratima, s rukom na kvaki.
- Justine, gdje je Al? Nije bio u krevetu kad sam se probudila. - Doris stiže iz svoje spavaće sobe u papučama i kućnom ogrtaču. - Sto sad radiš, zaboga, ti smiješni mali čovječe?
Justin primakne prst ustima i pokazuje joj da šuti i mahne glavom prema vratima.
- Ona osoba s krvlju je vani? - šapće uzbuđeno, šutne papuče i hoda na vrhovima prstiju kao lik iz crtića te mu se pridruži kraj vra¬ta.
On uzbuđeno kima glavom.
Naslone uši na vrata i Doris razrogači oči. - Čujem! - oblikuje riječi ustima.
- Dobro, na tri - šapne on i zajedno odbrojavaju bez glasa Jedan, dva... On povuče vrata svom snagom. - HA! Imam te! - vikne zauzev¬ši napadačku pozu i uperivši prst agresivnije nego što je namjeravao.
- Aaaa! - vrisne poštar u strahu i ispusti omotnice koje padnu do Justinovih nogu. Baci paket na Justina, a drugi drži uz glavu u obrani.
- Aaaa! - vrisne Doris.
Justin se presavije jer ga paket udari između nogu. Padne na ko¬ljena crvenog lica i bori se za zrak.
Svi se drže za prsa i teško dišu.
Poštar je i dalje šćućuren, povijen u koljenima, a glava mu je pok¬rivena paketom.
-Justine - Doris podigne omotnicu i udari Justina po ruci - idio¬te! To je poštar.
- Da - zakriješti i proizvede zvuk kao da se guši. - Vidim to sad i sam. - Zastane da se sabere. - U redu je, gospodine, možete sad spus¬titi paket. Žao mi je što sam vas uplašio.
Poštar polako spusti paket, u očima mu se vide strah i zbunjeno¬st. - Što je to bilo?
- Mislio sam da ste netko drugi. Zao mi je, očekivao sam... nešto drugo. - Pogleda omotnice na tlu. Računi. - Nemate ništa drugo za mene?
Lijeva ruka opet ga počne gnjaviti. Svrbi kao da ga je ugrizao komarac. Počeše se. Isprva lagano, a onda počne tapšati unutrašnju stranu lakta, tjerati svrab udarcima. Svrab postaje sve jači i on zag¬rebe noktima po koži, grebe se ponovo i ponovo. Na čelu mu izbiju grašci znoja.
Poštar odmahne glavom i počne se povlačiti.
- Zar vam nitko nije dao ništa da mi dostavite? - Uspravi se na noge i primakne se, nenamjerno djelujući neprijateljski.
- Ne, rekao sam da nije. - Poštar požuri uza stube.
Justin zbunjeno gleda za njim.
- Pusti čovjeka na miru. Dobro da nije dobio infarkt zbog tebe. - Doris skuplja omotnice. - Budeš li tako reagirao i na pravu osobu, i nju ćeš otjerati. Ako je ikad sretneš, predlažem da još jednom razmisliš
o toj „Ha! Imam te“ točki.
Justin zavrne rukav košulje i pogleda ruku, očekuje da će vidjeti crvene točkice osipa, no nema nikakvih tragova na koži osim tragova grebanja koje je sam napravio.
- Jesi li ti nešto uzeo? - Doris ga pogleda iskosa.
-Ne!
Ona se vrati u kuhinju nezadovoljno gunđajući. - Ale? - Glas joj odzvanja kuhinjom. - Gdje si?
- Upomoć! Pomozite! Bilo tko!
U daljini čuju Alov glas, prigušen, kao da mu je u usta nagurana čarapa.
Doris se zgrane - Bebo? - Justin čuje kako se otvaraju vrata od frižidera. -Ale? - Ona zaviri u frižider. Vrati se u dnevnu sobu vrteći glavom i obavijesti Justina da njezin muž ipak nije bio u frižideru.
Justin zakoluta očima. - Vani je, Doris.
- Onda, za Boga miloga, prestani stajati tamo i gledati me i pomozi mu!
On otvori vrata, a Al sjedi na podu na dnu stuba gdje se skljokao. Oko znojne glave stavio je u Rambo-stilu jednu od Dorisinih traka za glavu, majica mu je promočena od znoja, niz lice mu se slijeva znoj, ima tajice od lateksa na nogama koje su podvijene pod njim, još je u istom položaju u kojem je sletio. Doris se agresivno gura kraj Justina i juri prema Alu. Padne na koljena. - Bebo? Jesi li dobro? Pao si niza stube?
- Ne - kaže on slabašno s bradom naslonjenom na prsa.
- Ne, nisi dobro ili ne, nisi pao niza stube?
- Ono prvo - kaže on iscrpljeno. - Ne, drugo. Čekaj, što je bilo prvo?
Ona viče na njega kao da je gluh. - Prvo je bilo, jesi li dobro? A drugo je bilo, jesi li pao niza stube?
- Ne - odgovori on i nasloni glavu na zid.
- Na koje pitanje? Da zovem Hitnu? Trebaš li liječnika?
-Ne.
- Ne što, bebo? Hej, nemoj mi zaspati, da se nisi usudio otići. - Ošamari ga. - Moraš ostati pri svijesti.
Justin se nasloni na štok, prekriži ruke i gleda njih dvoje. Zna da mu bratu nije ništa, daje kondicija jedino što mu fali. Ode u kuhinju po vode za Ala.
- Moje srce... - Al paničari kad se Justin vrati. Grebe se rukama po prsima i teško diše, isteže glavu prema gore i uzima gutljaje zraka, poput zlatne ribice koja poseže za hranom na površini akvarija.
- Imaš srčani udar? - vrisne Doris.
Justin uzdahne. - Nema srčani...
- Prestani, Ale! - Justina prekine Dorisino vrištanje. - Da se nisi usudio dobiti infarkt, čuješ li me? - Uzme novine s poda i počne uda¬rati Ala po ruci uz svaku riječ. - Da. Se. Nisi. Usudio. Ni. Pomisliti. Umrijeti. Preda. Mnom. Ale. Hitchcocku.
- Jao - trlja ruku - to boli.
- Hej, hej, hej! - Justin ih razdvoji. - Daj mi te novine, Doris.
- Ne dam!
- Odakle ti? - Pokušava joj ih oteti, ali mu ona izmiče.
- Bile su tu, pokraj Ala - slegne ramenima. - Donio ih je dostav¬ljač.
- Ovdje nemaju dostavljače - objasni on.
- Onda su valjda Alove.
- Tu je i kava za van - uspije reći Al koji je napokon došao do daha.
- Kava za ŠTO? - Doris vrisne tako glasno da susjed u stanu iz¬nad glasno zalupi prozor. Ali to je ne ometa. - Donio si kavu? - Opet ga počne tući novinama. - Nije čudo da umireš!
- Hej - on prekriži ruke iznad sebe kako bi se zaštitio - nije moja. Bila je ispred vrata zajedno s novinama kad sam stigao.
- Za mene je. - Justin otme novine od Doris i zgrabi kavu koja je na podu pokraj Ala.
- Nema poruke. - Ona suzi oči i gleda prvo jednog brata pa dru¬gog, pa opet prvog. - To što pokušavaš braniti brata samo će ga ubiti na kraju, znaš.
- Onda bih to mogao raditi češće - gunđa i trese novine u nadi da će iz njih ispasti poruka. Provjeri ima li poruke na šalici za kavu. Ništa. A ipak je siguran da je za njega i osoba koja je to ostavila, ne može biti daleko. Pogleda naslovnicu. Iznad naslova, u kutu stranice vidi uputu: „str. 42.”
Zuri se otvoriti je i bori se s prevelikim stranicama. Konačno je otvori na malim oglasima. Pogleda oglase i rođendanske čestitke i već odluči zatvoriti novine, pridružiti se Doris i okriviti Ala što je popus¬tio svojoj potrebi za kofeinom, kad ugleda:
„Jedan vječno zahvalni primatelj želi zahvaliti Justinu Hitchcocku, davatelju i junaku, što mu je spasio život. Hvala."
On zabaci glavu i zaurla od smijeha. Doris i A1 iznenađeno ga pogledaju.
- Ale - Justin se spusti na koljena pred bratom - trebam tvoju pomoć. - U glasu mu se osjeća hitnja, ton glasa ide mu gore-dolje od uzbuđenja. - Jesi li vidio ikoga kad si džogirao prema kući?
- Ne - A1 umorno odmahne glavom. - Ne mogu razmišljati.
- Misli. - Doris ga lagano ošamari po licu.
- To baš i nije nužno, Doris.
- To rade u filmovima kad pokušavaju doći do informacija. Hajde, reci mu, bebo. - Gurka ga malo nježnije.
- Ne znam - zacvili Al razdraženo.
- Gadiš mi se - zareži mu u uho.
- Stvarno, Doris, uopće ne pomažeš.
- U redu - ona prekriži ruke — ali Horatio to tako radi.
- Kad sam stigao do kuće, nisam više mogao ni disati, a kamoli vidjeti. Ne sjećam se nikoga. Oprosti, braco. Čovječe, kako sam se uplašio. Pred očima su mi bile crne točkice i nisam više ništa vidio, počelo mi se vrtjeti i...
- Dobro - Justin skoči na noge i otrči uza stube u vrt ispred kuće. Otrči do uličnog ulaza i pogleda gore i dolje ulicom. Sad ima više lju-
di; sedam i trideset življe je jer ljudi odlaze od kuće i idu na posao i buka prometa postala je jača.
HVAI.A! - Justin vikne iz svega glasa, glas mu podere tišinu. Nekoliko se ljudi osvrne da ga pogleda, no većina drži glave pognute jer počinje padati lagana listopadska londonska kišica dok je još jedan i čovjek u gradu poludio jednog ponedjeljka ujutro.
- JEDVA ČEKAM DA PROČITAM OVO! - Maše novinama po zraku i viče ulicom i u jednom i u drugom smjeru, tako da ga se može čuti iz svakog kuta.
Što reći osobi kojoj si spasio život? Reci nešto duboko. Reci nešto smije-šno. Reci nešto filozofski.
- DRAGO MI JE DA STE ŽIVI! - viče.
- Ovaj, hvala. - Jedna prođe žurno pokraj njega gledajući u pod.
- AMM, NEĆU BITI OVDJE SUTRA! - Pauza. - ZA SLUČAJ DA PLANIRATE OVO PONOVITI. - Podigne kavu u zrak i maše njome, zbog čega kapljice izlete kroz rupicu za pijenje i opeku mu ruku. Još je vruća. Tko god da je, nije mnogo prošlo kako je bio ovdje.
-AMM. IDEM PRVIM LETOM UJUTRO ZA DUBLIN. JESTE
LI OTAMO? - viče u vjetar. Povjetarac potjera osušeno jesensko lišće s grana na tlo.
- U SVAKOM SLUČAJU, HVALA JOŠ JEDNOM! - Maše novi¬nama po zraku i okrene se prema kući.
Na vrhu stuba stoje Doris i A1 prekriženih ruku, a na licima im se vidi zabrinutost. A1 je došao do daha i sabrao se, ali ipak naslanja težinu na željeznu ogradu.
Justin stavi novine pod mišku, uspravi se i pokuša izgledati što je pristojnije moguće. Zabije ruku u džep i šeta prema kući. Pod rukom napipa papirić, izvadi ga i pročita na brzinu prije nego što ga zgužva i baci u kontejner. Spasio je jednoj osobi život baš kao što je i mislio; mora se koncentrirati na najpreču stvar. Vrati se u stan, nastojeći pri¬tom izgledati što je dostojanstvenije moguće.
S dna kontejnera, ispod smotanih starih smrdljivih tepiha, razbi¬jenih pločica, kanti boje i gipsane ploče, ležim u bačenoj kadi i slušam kako se glasovi udaljavaju dok se vrata stana napokon ne zatvore.
Zgužvani je papirić pao blizu mene. Posegnuvši za njim, ramenom srušim stolicu s dvije noge koja se srušila na mene u hitnji da skočim u kontejner. Pronađem papirić, razmotam ga i izravnam rubove. Srce mi opet zapleše rumbu kad na njemu naškrabano ugledam svoje ime, tatinu adresu i njegov telefonski broj.
TRIDESET DVA
Gdje si zaboga bila? Što ti se dogodilo, Gracie?
Joyce - odgovoram dok upadam u hotelsku sobu, prekrivena bojom i prašinom i bez daha. - Nemam vremena za objašnjavanje. – Jurim po sobi i ubacujem svoje stvari u torbu, presvlačim se i žurno prolazim pokraj tate, koji sjedi na krevetu, kako bih otišla do kupao¬nice.
- Zvao sam te na mobitel - vikne mi tata.
- Da? Nisam ga čula da zvoni. - Mučim se da se uvučem u tra¬perice, skakućem na jednoj nozi dok ih navlačim i istodobno perem zube.
Čujem kako nešto govori. Mumljanje, ali ne čujem riječi.
- Ne čujem te, perem zube!
Tišina je dok ne završim, onda se vratim u sobu a on nastavi kao da nismo šutjeli pet minuta.
- To je zato što kad sam ga nazvao, čuo sam da zvoni ovdje u sobi. Bio ti je na jastuku. Kao one čokoladice koje ostave ove ljubazne gos¬pođe ovdje.
- Ah. Dobro. - Preskočim njegove noge da dođem do toaletnog stolića i ponovo nanesem šminku.
- Zabrinuo sam se za tebe... - kaže tiho.
- Nisi trebao. - Skakućem okolo s jednom cipelom i posvuda tra¬žim drugu.
- ...pa sam nazvao dolje recepciju da vidim znaju li oni gdje si
- Da? - Odustanem od potrage za cipelom i koncentriram se na stavljanje naušnica. Prsti mi se tresu od adrenalina zbog situacije s Justinom i postaju preveliki. Stražnji dio jedne naušnice padne na pod. Spustim se na sve četiri u potrazi za njim.
- Onda sam hodao gore-dolje po ulici i provjeravao sve dućane koje znam da voliš i pitao ljude u njima jesu li te vidjeli.
- Jesi li? - kažem rastreseno i osjetim kako me tepih grebe kroz traperice dok na koljenima pužem po podu.
- Jesam - kaže on opet tiho.
- Aha! Imam ga! - Nađem ga pokraj koša za otpatke. - Gdje mi je, dovraga, druga cipela?
- I usput - nastavlja tata, a ja suzdržavam ljutnju - sam sreo po¬licajca i rekao sam mu da sam zabrinut, a on me otpratio do hotela i rekao mi da te čekam ovdje, ali da nazovem ovaj broj ako se ne vratiš za dvadeset četiri sata.
- O, to je bilo ljubazno od njega. - Otvorim ormar u potrazi za cipelom i vidim da je još pun tatinih stvari. - Tata! - viknem. Zabo¬ravio si drugo odijelo. I svoj najbolji džemper!
Pogledam ga, shvatim da to činim prvi put otkad sam ušla u sobu, i tek sad primijetim koliko izgleda blijed. Koliko izgleda star u ovoj hotelskoj sobi bez duše. Sjedi na rubu svog kreveta, odjeven u trodijelno odijelo, kapa je pokraj njega na krevetu, a do njega uspravno stoji spakiran, ili poluspakiran, njegov kovčeg. U jednoj ruci drži maminu fotografiju, a u drugoj papirić koji mu je dao policajac. Prsti koji ih drže tresu se; oči su mu crvene i otečene.
- Tata - hvata me panika - jesi li dobro?
- Zabrinuo sam se - ponovi onim slabašnim glasićem koji sam gotovo ignorirala otkad sam ušla u sobu. S mukom proguta slinu. - Nisam znao gdje si.
- Bila sam u posjetu prijatelju - kažem nježno i sjednem kraj nje¬ga na krevet.
- O. E pa, ovaj prijatelj ovdje se zabrinuo. - Nasmiješi se lagano. Slabašan smiješak i presječe me kako djeluje krhko. Izgleda kao starac. Nema njegova uobičajenog držanja, njegove vesele naravi. Osmijeh mu brzo nestane, a ruke koje se tresu, inače postojane kao stijena, gurnu maminu fotografiju i policajčev papirić natrag u džep sakoa.
Gledam njegovu torbu. - Jesi li to sam spakirao?
- Pokušao sam. Mislio sam da sam uzeo sve. - Neugodno mu je i pogleda na drugu stranu od otvorenog ormara.

- Dobro, pa da pogledamo i vidimo što imamo. - Čujem svoj glas i zapanji me što čujem da mu govorim kao da se obraćam malom dje¬tetu.
- Zar imamo još vremena? - pita. Glas mu je tako tih da imam osjećaj kako bih i ja trebala govoriti tiše da ga ne slomim.
- Da - oči mi se napune suzama i govorim snažnije nego što že¬lim - imamo vremena koliko hoćemo, tata.
Pogledam na drugu stranu i ometeni suze tako što podignem njegov kovčeg na krevet i pokušam se sabrati. Svakodnevne stvari, ono obično, prizemno, jest ono što pokreće motor. Kako je izvanredno ono obično, sredstvo kojim se svi koristimo da nastavimo, obrazac za očuvanje zdravog razuma.
Kad otvorim kovčeg, osjetim kako gubim sabranost, ali nastavim govoriti. Zvučim kao poludjela malograđanska televizijska majka iz 1960-ih, ponavljajući kao hipnotičku mantru daje sve krasno i super. Govorim, ,,o, Bože, Božiću”, i „a u peršin” dok prolazim kroz njegov kovčeg, koji je u potpunom neredu, iako me to ne bi trebalo čuditi s obzirom na to da tata u životu nije morao spakirati kovčeg. Mislim da je ono što me žalosti mogućnost da u sedamdeset petoj, nakon što mu žene nema deset godina, on jednostavno ne zna kako se to radi,
ili ga je to što me nije bilo nekoliko sati spriječilo u tome. Nešto tako jednostavno moj velik-kao-hrast, postojan-kao-stijena otac ne zna ra¬dili. Umjesto toga, sjedi na rubu kreveta i vrti kapu svojim kvrgavim prstima, staračke pjege nalikuju na kožu žirafe, prsti mu drhte u zraku kao da se nesigurno kreću nevidljivom klavijaturom i upravljaju stru¬nama u mojoj glavi.
Stvari su pokušale biti složene, ali neuspješno, zgužvane su u lop¬tice bez ikakva reda kao da ih je pakiralo dijete. Pronađem svoju cipelu umotanu u ručnike. Izvadim svoju cipelu i obujem je na nogu bez riječi, kao daje to najnormalnija stvar na svijetu. Ručnici idu natrag kamo spadaju. Počnem sve ispočetka slagati i pakirati. Njegovo prljavo donje rublje, čarape, pidžamu, potkošulje, toaletnu torbicu.
- Imamo vremena koliko hoćemo, tata - ponovim. Ovaj put me¬đutim, radi sebe.
\
U podzemnoj na putu za aerodrom, tata stalno gleda na sat i vrpolji se u sjedalu. Svaki put kad vlak stane na stanici, nestrpljivo gura sjedalo ispred sebe kao da želi pogurati vlak.
- Moraš negdje biti? - smiješim se.
- Na klupskom druženju. - Pogleda me zabrinuto. Nikad nije pro¬pustio ni jedan tjedan, čak ni dok sam bila u bolnici.
- Ali danas je ponedjeljak.
Vrpolji se. - Ne želim da propustimo let. Mogli bismo zapeti ovdje.
- O, mislim da ćemo stići. - Trudim se sakriti smiješak. - A i nije to jedini let danas, znaš.
- Dobro. - Izgleda kao da mu je laknulo i kao da ga je to čak im-presioniralo. - Možda čak stignem na večernju misu. O, neće vjerovati što ću im sve ispričati večeras - kaže uzbuđeno. - Donal će crknuti kad za promjenu svi budu slušali mene, a ne njega. - Opusti se u sjedalu i gleda kroz prozor dok tama tunela podzemne željeznice juri pokraj nas. Zuri u crnilo, ne vidi svoj odraz već vidi negdje drugdje i nekoga daleko, prije mnogo vremena. Dok je on u drugom svijetu, ili u ovom svijetu, ali u drugom vremenu, ja izvadim mobitel i počnem planirati sljedeći potez.
* Frankie, ja sam. Justin Hitchcock će sutra sjesti na prvi avion za Dublin i moram hitno znati što radi.
* Kako da to doznam, dr. Conway?
* Mislila sam da imaš načina.
* Imaš pravo, imam. Ali sam mislila da ti imaš parapsihološke moći.
* Definitivno nemam parapsihološke moći i ne primam ništa o tome kamo bi mogao ići.
* Zar ti moći slabe?
* Nemam moći.
* Kako god. Daj mi sat vremena, javit ću ti se.
Dva sata poslije, baš kad se tata i ja ukrcavamo, zove me Frankie.
* Bit će sutra ujutro u deset i trideset u Nacionalnoj galeriji. Drži predavanje o slici koja se zove Žena piše pismo. Zvuči očaravajuće.
* O, jest, to je jedna od Terborchovih najboljih. Po mom mišlje¬nju.
Tišina.
* Bila si sarkastična, zar ne? - shvaćam. - No, dobro, je li tvoj ujak Tom još uvijek šef u onoj firmi? - smiješim se vragolasto, a tata me začuđeno pogleda.
* Što smjeraš? - pita tata sumnjičavo kad prekinem vezu.
* Malo se zabavljam.
* Zar se ne bi trebala vratiti na posao? Već je prošlo nekoliko tje¬dana. Conor je nazvao na tvoj telefon dok te jutros nije bilo, zaboravio sam ti reći. U Japanu je, ali sam ga čuo vrlo jasno - kaže impresioni¬ran ili Conorom ili telefonskom kompanijom, nisam sigurna. - Htio je čuti zašto pred kućom nije još postavljen znak da se prodaje. Rekao je da si to ti trebala učiniti. - Izgleda zabrinuto, kao da sam prekršila nekakvo prastaro pravilo i sad će kuća eksplodirati ako u zemlju ispred nje nije zabijen znak „Prodaje se”.
* O, nisam zaboravila. - Iznervirao me Conorov poziv. - Prodajem je sama. Sutra se nalazim s prvim kupcima.
Ne zvuči baš uvjereno i ima pravo jer lažem koliko sam duga i ši¬roka, ali moram samo provjeriti svoje knjige i nazvati klijente sa svog popisa za koje znam da traže takvu kuću. Mogu ih se odmah sjetili nekoliko.
* Tvoja firma zna za to? - Pogleda me iskosa.
* Da - nasmiješim se samouvjereno. - Mogu fotografirati sve i postaviti znak za nekoliko sati. Poznajem nekoliko ljudi u svijetu age¬nata nekretninama.
Zakoluta očima.
Oboje zlovoljno pogledamo u drugu stranu, a ja da se ne osjećam kao da lažem, dok stojimo u dugom redu za ukrcaj u avion, pošaljem sms-poruke nekoliko klijenata kojima sam pokazivala nekretnine prije nego sam otišla na odmor, da vidim jesu li zainteresirani. Zatim zamo¬lim svog vjernog fotografa da fotografira kuću. Dok smo sjeli na svoja sjedala u avionu, već sam organizirala da se tijekom dana kuća fotog¬rafira i da se postavi znak „Prodaje se”, te dogovorila jedno pokaziva¬nje kuće za sutra. Dvoje učitelja iz lokalne škole, ona i muž pogledat će kuću tijekom pauze za ručak. Na dnu poruke je obvezatno „Tako mi je žao zbog onoga što se dogodilo. Mislila sam na tebe. Vidimo se sutra, Linda xx“.
Odmah je obrišem.
Tata gleda kako mi palac brzo pleše po tipkama telefona. - Pišeš knjigu?
Ignoriram ga.
* Dobit ćeš artritis u palcu, a to nije zabavno, to ti mogu reći.
Pritisnem tipku za slanje i isključim telefon.
* Stvarno nisi lagala za kuću? - pita.
* Nisam - kažem, samouvjereno sada.
* Pa, nisam to znao, jesam li? Nisam znao što da mu kažem.
Bod za mene.
* U redu je tata, ne moraš se osjećati kao da si između nas.
* E pa, jesam.
Bod za njega.
* Pa ne bi bio da se nisi javio na moj telefon.
Dva jedan.
* Nije te bilo cijelo jutro - što sam trebao, praviti se da ga ne čujem?
* Dva dva.
* Zabrinut je za tebe, znaš. Misli da bi trebala otići nekome. Pro-fesionalnoj osobi.
Sve bolje i bolje.
Tako je rekao? - Prekrižim ruke sa željom da ga iz tih stopa na¬zovem i vičem zbog svih stvari koje mrzim na njemu i koje su me uvijek nervirale. To što reže nokte na nogama u krevetu, što svako jutro puše nos tako da se cijela kuća trese, to što ne može pustiti ljudima da dovrše rečenicu, njegov glupi trik s novčićem koji izvodi na zabava¬ma na koji sam se uvijek pravila da se smijem, pa i prvi put, to što ne može sjesti i razgovarati kao odrasla osoba o našim problemima, to što je uvijek odlazio kad bismo se svađali... Tata prekine moje bezglasno mučenje Conora.
- Rekao je da si ga nazvala usred noći i brbljala latinski.
- Zbilja? - Osjećam navalu bijesa. - Sto si ti rekao?
On pogleda kroz prozor dok ubrzavamo pistom.
- Rekao sam mu da si i izvrstan Viking koji tečno govori talijanski.
- Vidim kako mu se podižu obrazi i zabacim glavu i smijem se.
Sad smo kvit.
Odjednom me zgrabi za ruku. - Hvala ti za ovo, dušo. Izvrsno sam se proveo. - Stišće mi ruku i ponovo gleda kroz prozor na zelena polja oko piste koja jure pokraj nas.
Ne pušta mi ruku, pa naslonim glavu na njegovo rame i sklopim
oči.



TRIDESET TRI

Justin hoda u utorak ujutro kroz dolaznu dvoranu na dablinskom aerodromu, s mobilnim telefonom zalijepljenim na uho i ponovo sluša zvuk Beine govorne pošte. Uzdahne i zakoluta očima prije zvučnog signala, i više nego ugnjavljen njezinim djetinjastim ponašanjem.
Bok, zlato, ja sam. Tata. Opet. Slušaj, znam da si ljuta na mene i da je u tvojoj dobi sve oh-tako-dramatično, ali kad bi bar poslušala što n imam reći, sva je prilika da ćeš se složiti sa mnom kad budeš starija i mudrija. Samo želim ono što je najbolje za tebe i neću prekinuti vezu dok te ne uvjerim... - Spusti slušalicu.
Iza ograde u dvorani stoji muškarac u tamnom odijelu koji u ru¬kama drži veliki natpis s Justinovim prezimenom napisanim golemim slovima. Ispod je ona čarobna riječ „HVALA”.
Ta mu riječ privlači pozornost svaki bogovetni dan na plakatima, u novinama, radijskim i televizijskim reklamama, još otkad je stigla prva poruka. Kad bi je čuo s usana kakvog prolaznika, skočio bi i pratio ga kao da je hipnotiziran, kao da je u njoj sadržana šifrirana poruka samo za njega. Ta je riječ lebdjela zrakom poput mirisa svježe pokošene trave u ljeto; više od mirisa, nosila je u sebi osjećaj, mjesto, godišnje doba, sreću, slavu promjene, kretanja dalje. Ona ga ponese onako kako to čini neka posebna pjesma znana iz djetinjstva, kad nostalgija, po¬put plime naleti i uhvati vas na pijesku, povuče vas i preplavi kad to najmanje očekujete i često kad to najmanje želite.
Ta mu je riječ stalno u glavi, hvala, hvala, hvala. Sto ju je više puta čuo i ponovo čitao kratke poruke, to je postajala sve više strana, kao da taj raspored tih slova vidi prvi put u životu - kao što glazbene note, tako poznate, tako jednostavne, drugačije složene postanu pravo remek-djelo.
Ova pretvorba svakodnevnih običnih stvari u nešto čarobno, ovo sve jače razumijevanje da to što opaža ne postoji, podsjećalo ga je na doba kad je bio dijete i kad bi provodio mnogo vremena u tišini gledajući svoje lice u ogledalu. Stajao je na stoličici da bi dosegnuo i što je jače zurio, to se njegovo lice više pretvaralo u neko koje uopće nije poznavao. To nije bilo lice koje ga je mozak tvrdoglavo uvjeravao da je njegovo, već je umjesto toga vidio pravog sebe; oči udaljenije nego što je mislio, jedan očni kapak niže od drugog, jedna nosnica također sas¬vim malo niže, jedan kut usana vuče prema dolje, kao da posred lica ima crtu i kako je ona povučena, sve je povučeno prema dolje s njome, kao nož kroz ljepljivu čokoladnu tortu. Nekad glatka površina klonula je i visjela. Na prvi pogled to se nije uočavalo. Pažljiva analiza, prije nego što bi navečer oprao zube, pokazivala je da je nosio lice stranca.
Sad se udalji od te riječi, kruži oko nje par puta i promatra je iz svih kutova. Kao i slike u galeriji, sama riječ diktira visinu na kojoj je treba izložiti, kut iz kojeg joj treba prilaziti i položaj iz koje ju je naj¬bolje promatrati. Sad je našao ispravan kut. Sad vidi koju težinu nosi, kao golub i poruke koje nosi, kamenicu s njezinim biserom, pčelu na straži koja čuva svoju kraljicu i med sa svojom oštrom bodljom. Ima svrhu, snagu ljepote i naboj. Umjesto da je izraz pristojnosti koji se čuje tisuću puta na dan, „Hvala" sad ima smisao.
Ne pomislivši na Beu, zaklopi mobitel i priđe čovjeku koji drži natpis. - Zdravo.
- G. Hitchcock? - Čovjek je visok oko sto osamdeset i ima tako tamne i guste obrve da mu Justin jedva vidi oči.
- Da - kaže sumnjičavo. - Je li ovo auto za Justina Hitchcocka?
Čovjek provjeri na papiriću koji ima u džepu. - Jest, gospodine.
Jeste li to i dalje vi ili to mijenja stvari?
- Da-a - kaže polako i zamišljeno. - To sam ja.
- Ne izgledate mi baš sigurni - kaže vozač i spusti natpis. - Kamo ste se uputili danas?
- Zar to ne biste vi trebali znati?
- Znam. Ali zadnji put kad sam pustio u svoj auto nekoga tko je bio tako nesiguran kao vi, doveo sam aktivistu za prava životinja ravno na sastanak UIVPLL-a.
Ne prepoznajući inicijale, Justin upita - Je li to loše?
- Predsjednik Udruge irskih vlasnika pasa za lov na lisice držao je da jest. Zaglavio je na aerodromu bez auta, dok je luđak kojeg sam pokupio špricao crvenu boju po konferencijskoj dvorani. Reći ću samo da je, što se tiče napojnice za mene, dan bio ono što bi lovački psi rekli „ćorak".
- Pa, ne bih rekao da bi ga psi nazvali ikako - šali se Justin - osim ako bi rekli Auu-uuu’. - Podigne bradu i razigrano zavija.
Vozač ga blijedo gleda.
Justin sc zacrveni. - No, idem u Nacionalnu galeriju. - Stanka, Ja sam za Nacionalnu galeriju. Govorit ću o slikarstvu, neću pretvo¬riti ljude u platna kako bili izrazio svoju ljutnju. Doduše, da je moja bivša žena u publici, na nju bih nasrnuo s kistom - smije se, a vozač odgovori još jednim pogledom.
- Nisam očekivao da će netko doći pred mene - brblja Justin vo¬začu za petama dok izlaze iz aerodromske zgrade na sivi listopadski dan. - Nitko me iz Galerije nije obavijestio da ćete doći - ispituje ga dok žure pješačkom stazom kroz kapljice kiše koje otvaraju svoje pa¬dobrane dok poniru prema Justinovoj glavi i ramenima.
- Nisam znao za ovaj posao dok me nisu nazvali kasno sinoć. Tre¬bao sam danas ići na sprovod ženinoj tetki. - Kopa po džepovima u potrazi za parkirnom karticom koju ubaci u aparat i ovjeri je.
- Oh, žao mi je što to čujem - Justin prestane otresati kapi kiše, padobranske žrtve koje su pljusnule na ramena njegove jakne od reb¬rastog samta i uputi vozaču sumoran pogled, iz poštovanja.
- I meni je bilo. Mrzim sprovode.
Čudan odgovor. - Pa niste jedini koji tako misli.
On stane i okrene se prema Justinu s vrlo ozbiljnim izrazom lica. - Od njih me uvijek uhvati cerek - kaže. - Događa li se to vama ikad?
Justin nije siguran treba li ga shvatiti ozbiljno no na vozaču se ne vidi ni najmanji trag smiješka. Justin se sjeti očeva sprovoda, vrati se u doba kad je imao devet godina. Dvije obitelji zgurene zajedno na groblju, odjevene u crninu od glave do pete poput balegara oko prlja¬ve otvorene jame u zemlji u koju je spušten lijes. Obitelj njegova tate doletjela je iz Irske i donijela sa sobom kišu, neuobičajenu za vruće čikaško ljeto. Stajali su pod kišobranima, on blizu svoje tetke Emelde, koja je u jednoj ruci držala kišobran, a drugom ga čvrsto držala za rame, te A1 i majka do njega pod drugim kišobranom. A1 je ponio vatrogasni kamiončić, s kojim se igrao dok je svećenik pričao o životu njihova oca. To je nerviralo Justina. Ustvari, sve i svi taj su dan ner-virali Justina.
Mrzio je ruku tetku Emelde na svom ramenu, iako je znao da samo želi pomoći. Činila mu se teškom i čvrstom, kao da ga zadržava, kao da se boji da će joj pobjeći, da će odjuriti u veliku jamu u zemlji u koju je išao njegov otac.
To ju je jutro, odjeven u najbolje odijelo, pozdravio onako kako je to od njega tražila njegova majka svojim novim tihim glasom, zbog kojeg je Justin morao približiti uho njenim ustima da bi čuo. letka Emelda pretvarala se da je vidovita, kao i uvijek kad bi se sreli nakon mnogo vremena.
- Točno znam što želiš, mali vojniče - rekla je svojim snažnim irskim naglaskom koji je Justin jedva razumio i nikad nije bio siguran je li odjednom zapjevala ili mu se obratila. Premetala je po svojoj pre¬velikoj torbici i izvadila vojnika s plastičnim smiješkom i plastičnim vojničkim pozdravom, na brzinu skidajući cijenu, a s njom i vojnikovo ime prije nego što mu ga je dala. Justin je zurio u pukovnika Praz¬no, koji mu je salutirao jednom rukom, a u drugoj je držao plastičnu pušku i odmah mu nije vjerovao. Plastična puška na ćorke izgubila se u velikoj hrpi crnih kaputa pokraj ulaznih vrata čim je otvorio omot. Kao i obično, vidovitost tetke Emelde pretvorila se u želju krivog devetogodišnjaka, jer Justin nije želio tog plastičnog vojnika baš na taj dan i nije mogao ne zamišljati kako na drugom kraju grada neki dječak čeka plastičnog vojnika za rođendan, a umjesto toga predaju mu Justinova oca držeći ga za njegovu, kao ugljen crnu kosu. Ipak, primio je njezin pažljivi dar sa smiješkom koji je bio jednako velik i jednako iskren kao i onaj pukovnika Prazno. Poslije tog dana, dok je stajao pokraj rupe u zemlji, možda mu je bar jednom tetka Emelda uspjela pročitati misli jer ga je njezina ruka primila čvršće, a nokti su joj se zabili u njegovo koščato rame kao da ga zadržava. Jer Justin je razmišljao o tome da skoči u tu vlažnu mračnu jamu.
Razmišljao je o tome kako bi izgledao taj svijet dolje. Kad bi mo¬gao pobjeći snažnom stisku svoje tetke iz Corka i skočiti u jamu prije nego što ga itko uhvati, možda kad bi se zemlja zatvorila iznad njih, kao da prevuku tepih od trave, njih bi dvojica bila zajedno. Pitao se bi li imali svoj mali udobni svijet pod zemljom. Mogao bi ga imati samo za sebe, ne morajući ga dijeliti s mamom ili Alom i tamo bi se mogli zajedno igrati i smijati, tamo gdje je mračnije. Možda tata samo nije volio svjetlo; možda je samo htio da nema svjetla tako da ne mora žmiriti i da njegova bijela put ne izgori i ne pojavljuju mu se pjegice
i svrbež, kao što je to bilo uvijek kad bi izašlo sunce. Tatu je živciralo to vrelo sunce na nebu jer bi morao sjediti u hladu dok bi se on i nje¬gova mama i A1 vani igrali, mama bi svakim danom sve više tamnila, dok bi njegov tata postajao sve bljeđi i sve zlovoljniji zbog vrućine. Možda je samo htio odmor od ljeta; da svrbež i frustriranost zbog svjetla prođu.
Dok su spuštali njegov lijes u jamu, mama je počela zavijati što je rasplakalo i Ala. Justin je znao da A1 ne plače zato što mu nedostaje otac, već zato što se uplašio mamine reakcije. Ona je počela plaka¬ti kad su jecaji njegove bake, postali glasno jadikovanje, a kad je A1 počeo plakati, prizor malog djeteta ostavljenog u suzama slomilo je srce svima okupljenima. Čak je i tatinu bratu, Seamusu, koji je uvijek izgledalo kao da će se nasmijati, podrhtavala usnica, a na vratu mu je iskala žila kao nekom bodibilderu, zbog čega je Justin pomislio da se u stricu Seamusu nalazi još jedna osoba, koja bi provalila van kad bi joj to stric Seamus dopustio.
I judi nikad ne bi trebali počinjati plakati. Jer ako počnu... Justin je imao potrebu da im svima vikne da ne budu glupi; da A1 ne plače zbog svog tate. Htio im je svima reći da A1 ne razumije što se događa. Cijeli se dan zabavljao sa svojim vatrogasnim kamiončićem i povreme¬no gledao Justina s izrazom lica na kojem se vidjelo toliko pitanja da se on stalno okretao na drugu stranu.
Neki muškarci u odijelima donijeli su tatin lijes do tog mjesta. Muškarci koji nisu bili njegovi stričevi ni tatini prijatelji. Nisu plakali kao svi ostali, ali se nisu ni smiješili. Nisu izgledali kao da im je dosadno, ali nisu izgledali ni zainteresirani. Izgledali su kao da su već sto puta bili na tatinu sprovodu i da ih nije toliko diralo što je opet umro, ali također i da im nije bilo teško što su morali iskopati još jed¬nu jamu, ponovo ga nositi i pokopati ga opet. Gledao je kako muškarci koji se nisu smiješili, bacaju grude zemlje na lijes, koje su zabubnjale po drvetu. Pitao se hoće li to probuditi tatu iz njegova ljetnog drijemeža. Nije plakao kao svi ostali jer ga je ohrabrilo to što je tata napokon pobjegao svjetlu. Njegov tata više neće morati sjediti sam u hladu.
Justin shvati da ga vozač napeto gleda. Glava mu se približi kao da očekuje odgovor na vrlo osobno pitanje o osipu i o tome je li ga Justin imao.
- Ne - kaže Justin tiho, nakašlje se lagano da pročisti grlo i izoštri pogled na svijet trideset pet godina poslije. Putovanje kroz vrijeme u mislima moćna je stvar.
- Ono smo mi. - Vozač pritisne dugme na ključevima i upale se svjetla na mercedesu S-klase.
Justin zine u čudu. - Znate li tko je ovo organizirao?
- Nemam pojma. - Vozač mu otvori vrata. - Ja samo primam naređenja od svog šefa. Mada je bilo neobično što sam morao napisati Hvala’ na natpis. Shvaćate li vi to?
- Da, shvaćam, ali... komplicirano je. Možete li od svojeg šefa doznati tko plaća za ovo? - Justin sjeda na stražnje sjedalo i stavi ak¬tovku pokraj sebe na pod.
- Mogu pokušati.
- To bi bilo izvrsno. - Onda ću moći reći ‘imam te’! Justin se nas¬loni u kožno sjedalo, ispruži noge i sklopi oči, jedva suzdržavajući smiješak.
- Ja sam Thomas, usput budi rečeno - predstavi se vozač. - Vaš sam cijeli dan, tako da kamo god želite ići nakon ovoga, samo kažite.
- Cijeli dan? - Justin se gotovo zagrcne besplatnom vodom koja ga je ohlađena dočekala u boci u naslonu za ruke. Osoba kojoj je spasio život bogata je. To! Trebao je Bei reći više toga od mafina i dnevnih novina. Vilu na jugu Francuske. Kakav je idiot bio što nije razmišljao brže.
- Zar vam vaša kompanija ne bi ovo organizirala? - pita Tho¬mas.
- Ne. - Justin zavrti glavom. - Nikako.
- Možda imate dobru vilu za koju ne znate - kaže Thomas beziz-ražajnog lica.
- Dobro, da vidimo od čega je ova bundeva - smije se Justin.
- Nećemo je moći testirati u ovom prometu - kaže Thomas i prikoči kad ulaze u dablinski promet, koji je još gori nego inače zbog sivog kišnog jutra.
Justin na vratima pritisne dugme za grijanje sjedala i nasloni se dok osjeća kako mu se leđa i stražnjica griju. Izuje cipele, spusti nas¬lon i opusti se u udobnosti dok gleda uboga lica onih u autobusima koji pospano zure kroz zamagljena stakla.
- Možete li me poslije Galerije odvesti u D’Olier Street? Trebam posjetiti nekoga u klinici za davanje krvi.
- Nema problema, šefe.
Žestoki listopadski naleti vjetra pušu i udaraju i pokušavaju otpuhati posljednje listove s obližnjeg drveća. Oni se drže čvrsto, poput dadilja iz Mary Poppins koje se drže za kandelabare u Aleji trešanja, očajnički pokušavajući spriječiti da ih leteća konkurencija otpuše s važnog raz¬govora za posao kod Banksovih. Lišće se, kao i mnogi ljudi ove jeseni, još nije spremno otpustiti. Grčevito se drže za jučerašnjicu, nespo¬sobni kontrolirati promjenu svoje boje, ali, tako im svega, bore se za mjesto koje im je dva godišnja doba bilo dom. Promatram jedan list koji se pustio i pleše zrakom prije nego što padne na zemlju. Podig¬nem ga i polako vrtim u ruci držeći ga za peteljku. Ne volim jesen. Ne volim gledati stvari pune života kako venu dok gube bitku s prirodom, višom silom koju ne mogu kontrolirati.
- Dolazi auto - napomenem Kate.
Stojimo na glavnoj cesti preko puta Nacionalne galerije, iza parki¬ranih automobila, u sjeni drveća koje se uzdiže iznad nas i nad vrata Marrion Squarea.
- Za to si platila? - kaže Kate. - Stvarno si luda
- Reci mi nešto što ne znam. Zapravo, platila sam pola. Vozač je Frankiein ujak - on je vlasnik kompanije. Pravi se da ga ne poznaješ, ako pogleda preko.
Ne poznajem ga.
Dobro je, to je bilo uvjerljivo.
Joyce, u životu nisam vidjela tog čovjeka.
Uu, to je bilo stvarno dobro.
Dokle ćeš nastaviti ovo, Joyce? Ono s Londonom zvučalo je zabavno, ali zapravo znamo samo daje dao krv.
Meni.
Ne znamo to.
Ja znam.
Ne možeš to znati.
Mogu. To i jest ono čudno.
Ne izgleda uvjereno i promatra me s takvim žaljenjem da mi us¬kipi krv.
- Kate, sinoć sam za večeru jela carpaccio s komoračem, a večer sam provela pjevajući gotovo sve riječi arija s Pavarottijeve Ultimativne kolekcije.
- Ja još uvijek ne razumijem zašto misliš da je za to odgovoran taj Justin Hitchcock. Sjećaš li se filma Fenomen? John Travolta preko noći je postao genij.
- Imao je tumor na mozgu koji je nekako povećao njegovu sposob¬nost učenja - obrecnem se.
Mercedes se zaustavi kod vrata Galerije. Vozač izađe iz auta da otvori Justinu vrata i on se pojavi s aktovkom u ruci sa smiješkom od uha do uha i ja sam sretna što sam dobro potrošila novac za ratu hi¬poteke za idući mjesec. O tome ću se brinuti, kao i svemu ostalom u mom životu, kad dođe vrijeme.
Još zrači onime što sam osjetila kad sam ga prvi put vidjela u frizerskom salonu - nekom prisutnošću zbog koje se moj želudac uspne nekoliko stuba i zatim se popne ljestvama do desetmetarske skakaonice u finalu olimpijskih igara. Pogleda prvo Galeriju pa okolo po parku i nasmiješi se onim svojim jakim čeljustima, smiješkom zbog kojeg moj želudac poskoči jednom, drugi put, treći put prije nego što pokuša najteži skok od svih, obrnuti jedan i pol salto i zatim jedan, dva, tri i pol okreta prije ulaska u vodu, ravno na trbuh. Moj neprofinjeni sraz s vodom pokazuje da nemam iskustva sa živčanim slomovima. Skok, iako zastrašujući, bio je sasvim ugodan i spremna sam se opet uspeti uza te stube.
Lišće oko mene šuška na još jednom povjetarcu i nisam sigurna čini li mi se samo da donosi do mene miris njegova losiona poslije brijanja, isti miris kao u frizerskom salonu. Nakratko mi bljesne pri¬zor u kojem on podiže paketić umotan u smaragdnozeleni papir, koji svjetluca pod svjetlom žaruljica na božičnoj jelki i okolnih svijeća. Po¬vezan je velikom crvenom vrpcom i moje su ruke na trenutak njegove dok je polako odvezuje, pažljivo skida selotejp s papira, pazeći da ga ne pokida. Iznenađuje me nježnost s kojom postupa s paketićem, koji je umotavan s ljubavlju, sve dok njegove misli nisu na trenutak moje i doznam njegov plan da uzme papir i iskoristi ga za neumotane darove koji stoje u autu. Unutra je bočica losiona poslije brijanja i pribor za brijanje. Božični dar od Bee.
- Zgodan je - šapće Kate. - U potpunosti podržavam tvoje uho¬đenje, Joyce.
- Nije to uhođenje - sikćem. - A radila bih to i da je ružan.
- Mogu li ući i slušati njegovo predavanje? - pita Kate.
-Ne!
- Zašto? Nikad me nije vidio; neće me prepoznati. Molim te, Joyce, moja najbolja prijateljica vjeruje da je povezana s potpunim neznancem. Najmanje što mogu učiniti jest da ga odem poslušati i vidjeti kakav je.
- A što sa Samom?
- Hoćeš li ga ti malo pričuvati?
Smrznem se.
- Ma zaboravi - kaže brzo. - Povest ću ga sa sobom. Ostat ću stra¬ga i izaći ću bude li smetao.
- Ne, ne, u redu je. Mogu ga pričuvati. - Progutam i navučem smiješak na lice.
- Jesi li sigurna? - Ne izgleda uvjereno. - Neću ostati na cijelom predavanju. Samo želim vidjeti kakav je.
- Bit ću dobro. Idi. - Nježno je poguram. - Idi i zabavi se. Nama će biti dobro ovdje, zar ne?
Sam odgovori tako što si zabije nogu u čarapici u usta.
- Obećavam da neću dugo. - Kate se nagne nad kolica, poljubi sina, odjuri preko ceste i uđe u Galeriju.
Dakle... - Gledam nervozno oko sebe. - Ostali smo samo ti i ja, Seane.
Pogleda me svojim velikim plavim očima i moje se tog trenutka napune suzama.
Pogledam oko sebe provjeravajući da me nitko nije čuo. Htjela sam reći Sam.
11istin zauzme svoje mjesto za katedrom u dvorani za predavanja, u podrumu Nacionalne galerije. Promatra ga prepuna dvorana i on je u svom elementu. Jedna mlada žena koja je zakasnila ulazi u dvoranu, ispriča se i brzo sjedne u gomilu.
- Dobro jutro, dame i gospodo, i hvala vam puno što ste došli ovog kišovitog jutra. Došao sam vam govoriti o slici Žena piše pismo, nizozemskog baroknog umjetnika iz sedamnaestog stoljeća Terborcha koji ima veliku zaslugu za popularizaciju tematike pisama. Ova slika
zapravo ne samo ova slika - taj žanr pisanja pisama meni je osobno među omiljenima, posebno u današnje vrijeme kad se čini da su osob¬na pisma gotovo izumrla. - Stane.
Gotovo, ali ne sasvim jer meni netko šalje poruke.
Zakorači s katedre prema publici i zagleda se u gomilu, a na licu mu se ocrtava sumnja. Oči mu se suze dok proučava svoju publiku. Pretražuje redove jer zna da bi netko ovdje mogao biti tajanstveni au¬tor poruka.
Netko se nakašlje, trgne ga iz transa i on se sjeti gdje je. Malo je zbunjen, ali nastavlja gdje je stao.
- U doba kad su osobna pisma gotovo izumrla, ovo je podsjetnik na to kako su veliki majstori Zlatnog doba prikazivali raspon nijansi osjećaja koje uzrokuje takav naizgled jednostavan dio svakodnevnog života. Terborch nije jedini umjetnik koji je odgovoran za te slike. Ne smijem nastaviti o toj temi, a da ne spomenem Vermeera, Metsua i De Hoocha, koji su svi radili slike ljudi koji čitaju, pišu, primaju ili šalju pisma, o čemu sam pisao u svojoj knjizi Zlatno doba nizozemskog slikarstva: Vermeer, Metsu i Terborch. Terborch se koristi pisanjem pi¬sama kao središnjom točkom oko koje plete složene psihološke drame, a njegovi su radovi među prvima koji povezuju ljubavnike kroz temu pisma.
Tijekom prve polovine ovog dijela izlaganja proučava ženu koja je malo zakasnila, a tijekom drugog još jednu mladu ženu iza nje i pita se shvaćaju li skriveno značenje u njegovim riječima. Gotovo se sam sebi naglas nasmije na pretpostavku da je, kao prvo, osoba čiji je život spasio, u toj prostoriji; kao drugo, da je riječ o mladoj ženi; i treće, da je privlačna. Sto ga je navelo da se upita, što se točno nada da će proizaći iz ove aktualne drame?
Guram Samova kolica na Merrion Square i tog smo časa prebačeni iz georgijanskog središta grada u drugi svijet pod sjenom starog drveća i okruženi bojama. Zagasito narančaste, crvene i žute boje jesenskog lišća prekrivaju tlo i sa svakim nježnim povjetarcem skakuću pokraj nas kao znatiželjni crvendaći. Izaberem klupu uz tihu stazu i okrenem Samova kolica tako da gleda prema meni. Čujem kako se lome granči¬ce na drveću uz stazu dok se grade nastambe i pripremaju objedi.
Neko vrijeme promatram Sama koji isteže vrat da visoko iznad sebe vidi preostalo lišće koje još odbija napustiti granje. Uperi prstićem prema nebu i ispušta zvukove.
* Drvo - kažem mu, a on se na to nasmiješi i odmah prepozna crte lica svoje majke.
Prizor ima isti učinak kakav bi imala i čizma da me pogodi u tr¬buh. Zastanem na trenutak da uhvatim dah.
* Same, kad smo već ovdje, trebali bismo raspraviti nešto.
Osmjehne se jače.
* Moram ti se ispričati zbog nečega - nakašljem se da pročistim grlo. - Nisam ti posvećivala puno pažnje u zadnje vrijeme, zar ne? Stvar je u tome... - Utihnem i čekam da neki čovjek prođe pokraj nas prije nego što nastavim. - Stvar je u tome - spuštam glas - da nisam mogla podnijeti gledati te... - Utihnem kad se njegov smiješak još poveća.
* No, dođi. - Nagnem se nad njega, maknem njegovu dekicu i pri¬tisnem dugme da otpustim sigurnosno remenje. — Dođi k meni. - Iz¬vadim ga iz kolica i posjednem u krilo. Tijelo mu je toplo i ja ga čvrsto zagrlim. Pomirišem duboko njegovo tjeme, slatkiši, čupava kosica svi¬lenkasta je poput baršuna, tijelo bucmasto i meko pod mojim rukama koje poželim zagrliti još čvršće. - Stvar je u tome - govorim tiho u njegovo tjeme - lomilo mi je srce gledati te i maziti te kao prije jer bih se svaki put, kad bih te vidjela, sjetila što sam izgubila. - Pogleda me i odgovori brbljanjem. - Premda, kako sam se mogla bojati gledati te?
* Poljubim mu nosić. - Nisam se trebala iskaljivati na tebi, ali ti nisi moj i to je tako teško podnijeti. - Suze mi dođu na oči i ja ih pustim da kanu. - Htjela sam jednog malog dječaka ili djevojčicu tako da bi ljudi mogli reći, gle, isti si kao tvoja mamica, kao kad se ti nasmiješiš, ili bi možda beba imala moj nos ili moje oči jer to ljudi govore meni. Kažu da ličim na svoju mamu. A ja to volim čuti, Same, stvarno, jer mi ona nedostaje i želim da me svaki dan na nju podsjećaju. Ali kad bih gledala tebe, bilo bi drugačije. Nisam željela da me se svaki dan podsjeća da sam izgubila svoju bebu.
* Ba-ba.
Šmrcnem. - Nema ba-be, Same. Sean za dječaka, Grace za dje¬vojčicu. - Brišem nos.
Sam, nezainteresiran za moje suze, pogleda u stranu i proučava pticu. Ponovoispruži svoj bucmasti prst. Ptica - kažem kroz suze. Ba-ba - odgovori. Nasmiješim se i brišem suze koje i dalje teku. Ali sad nema Seana ni Grace. - Zagrlim ga čvršće i pustim suze da teku, znajući da Sam neće moći ikome dojaviti moje plakanje. Ptica skakuće nekoliko centimetara, a zatim uzleti i nestane pre¬ma nebu. Nema ba-ba - kaže Sam i pruža ruku s dlanom prema gore. Gledam je kako leti u daljinu, još uvijek vidljiva na blijedoplavom nebu kao trunčica prašine. Suze mi stanu. - Nema ba-ba - pono¬vim.
Što vidimo na ovoj slici? - pita Justin. Tišina dok svi gledaju projiciranu sliku.Pa da prvo istaknemo ono očito. Mlada žena sjedi za stolom u mirnom interijeru. Piše pismo. Vidimo kako se pero kreće po listu pa¬pira. Ne znamo što piše, ali njezin blagi smiješak odaje da piše dragoj ili možda voljenoj osobi. Glava joj je lagano povijena naprijed i otkriva njezin elegantan vrat... Sam je opet u svojim kolicima, crta krugove po papiru svojom plavom voštanom bojicom, odnosno vjerojatnije buši rupe po papiru, voštani šrapneli lete po kolicima, a ja iz torbe vadim svoju olovku i papir. Uzi¬mam u ruku svoje pero za kaligrafiju i zamišljam da slušam Justinove riječi s druge strane ulice. Ne moram vidjeti djelo Žena piše pismo na platnu da bi mi ono bilo naslikano u pamćenju nakon godina Justi- nova intenzivnog učenja na fakultetu i opet tijekom istraživanja za njegovu knjigu. Počnem pisati. U sklopu aktivnosti za zbližavanje između majke i kćeri kad sam imala sedamnaest i prolazila gotičku fazu, ofarbala kosu u crno i imala bijelo lice i crvene usne koje su postale žrtvom piersinga, mama nas je obje upisala na tečaj krasopisa u lokalnoj osnovnoj školi. Svake srijede u sedam navečer. Mama je u jednoj prilično new age-knjizi, s kojom se tata nije slagao, pročitala da kroz zajedničko sudjelovanje u aktivnostima sa svojom djecom, ona postaju sklonija svojevoljnom otvaranju i po¬vjeravanju stvari iz svojih života, radije nego da budu prisiljena na formalne razgovore licem u lice, gotovo preslušavanja, na koja je tata bio navika. Tečaj je funkcionirao i premda sam jadikovala i stenjala dok sam učila tu ne-cool vještinu, otvorila sam se i ispričala joj sve. No, goto¬vo sve. Ostatak joj je intuicija pomogla pogoditi. Iz svega sam dobila dublju ljubav, poštovanje i razumijevanje za svoju majku kao osobu i ženu, a ne samo kao mamu. Dobila sam i znanje krasopisa. Svaki put kad počnem pisati i uđem u ritam brzih pokreta prema gore, kako su nas učili, odnese me to na te satove, u te učionice u ko¬jima sam sjedila s majkom. Čujem njezin glas, osjećam njezin miris i ponavljam naše razgovo¬re, ponekad neugodne jer ja imam sedamnaest, pa plešemo oko osob¬nih stvari, ali razgovaramo o njima na vlastiti način, nalazimo način da kažemo što želimo unatoč tome. Izabrala je savršenu aktivnost za mene u mojoj sedamnaestoj godini, bolju nego što je ikad znala. Krasopis je imao ritam, korijene u gotičkom stilu, njime se piše u naletu odlučnosti i imao je stav. Uniformirani stil pisanja, ali jedinstven. Lekcija koja me naučila da konformizam nije ono što sam nekad mis¬lila da jest, jer postoji mnogo načina kojima se može izraziti u svijetu u kojem postoje granice, a da ih se ne prijeđe. Iznenada dignem pogled s papira. - Trompe l’oeil - kažem naglas sa smiješkom. Sam digne pogled sa svog udaranja voštanom bojicom i promatra me zainteresirano.
- Što to znači? - pita Kate.
- Trompe l’oeil je slikarska tehnika koja rabi izuzetno realistično prikazivanje kako bi stvorila optičku iluziju da naslikani objekti doista postoje, a ne da su dvodimenzionalna slika. Izraz dolazi iz francuskog, trompe znači “trik”, a l’oeil znači “oko” - kaže Justin okupljenima. - Optički trik - ponovi i gleda okolo po licima u gomili.

TRIDESET ČETIRI
Onda, kako je prošlo? - Pita vozač Thomas dok Justin poslije predavanja ulazi u auto.
Vidio sam vas da stojite straga. Vi recite meni.
Pa, ne znam puno o umjetnosti ali vi definitivno znate puno govorili o jednoj curi koja piše pismo.
Justin se nasmiješi i posegne za još jednom besplatnom bocom vode, Nije žedan, ali je boca tu i besplatna je.
Tražili ste nekoga? - upita Thomas.
Kako to mislite?
Među publikom. Primijetio sam da ste nekoliko puta gledali okolo. Neku ženu, je li? - naceri se.
Justin se smiješi i zavrti glavom. - Nemam pojma. Da vam kažem, mislili biste da sam lud.
Onda, što misliš? - upitam Kate dok šećemo Merrion Squareom, a ona mi priča o Justinovu predavanju.
- Sto ja mislim? - ponovi ona, polako šećući za Samovim kolici¬ma. - Mislim da nije važno je li jučer jeo carpaccio s komoračem jer se i bez toga čini kao drag čovjek. Mislim da bez obzira na to iz kojih se razloga osjećaš s njime povezana ili ti je privlačan, oni nisu važni. Trebala bi prekinuti tu jurnjavu i jednostavno mu se predstaviti.
Zavrtim glavom. - Neće moći.
- Zašto? Činio se zainteresiran kad je trčao ulicom za tvojim au¬tobusom i kad te vidio na baletu. Sto se sad promijenilo?
- Ne želi imati veze sa mnom.
- Kako znaš?
- Znam.
- Kako? I nemoj mi reći da je to zato što si vidjela nekakva glupa gatanja u listićima svog čaja.
- Sad pijem kavu.
- Ti mrziš kavu.
- On je očito ne mrzi.
Trudi se ne biti negativna, ali pogleda na drugu stranu.
- Previše je zauzet potragom za ženom čiji je život spasio; više ga ne zanimam. Imao je moju adresu i telefon, Kate, i nije nazvao. Ni jednom. Ustvari, čak je otišao tako daleko da ih je bacio u kontejner i nemoj me pitati kako to znam.
- Poznajući tebe, vjerojatno si ležala u njemu.
Držim jezik za zubima.
Kate uzdahne. - I dokle ćeš nastaviti s ovim?
Slegnem ramenima. - Ne još dugo.
- Sto ćeš s poslom? Sto ćeš s Conorom?
- S Conorom i sa mnom svršeno je. Nema se više što reći. Četiri godine odvojenog života i bit ćemo razvedeni. A što se posla tiče, već sam im rekla da se vraćam idući tjedan - raspored mi je već pun sas¬tanaka - a što se tiče kuće - sranje! - zavrnem rukav da nađem sat.
- Moram natrag. Pokazujem kuću za sat vremena.
Brzi poljubac i trčim na prvi autobus prema kući.
- Dobro, to je to. - Justin zuri kroz prozor auta prema drugom katu na kojem se nalazi klinika za davanje krvi.
- Dat ćete krv? - pita Thomas.
- Nema šanse. Idem samo posjetiti nekoga. Neću dugo. Ako vidite da dolaze policijski auti, upalite motor. - Nasmiješi se, ali neuvjerlji¬vo.
Na recepciji nervozno traži Saru. Kažu mu da pričeka u čekaonici. Oko njega muškarci i žene koji su izašli s posla na stanke za ručak, sjede u odijelima, čitaju novine i čekaju da ih pozovu da daju krv.
Malo-pomalo približi se ženi koja pokraj njega prelistava časopis. Nagne se preko njena ramena i šapne, a ona skoči.
-Jeste li sigurni da to želite napraviti?
Cijela prostorija spusti novine i časopise i bulji u njega. On se na¬kašlje i pogleda na drugu stranu i pravi se da je to rekao netko drugi. Na zidovima oko njega nalaze se plakati koji pozivaju ljude u prostoriji da daju krv i plakati na kojima mala djeca, oboljeli od leukemije i dru¬gih bolesti zahvaljuju. Čeka već pola sata i svake minute provjerava sat, svjestan da mora uhvatiti avion. Kad zadnja osoba ode i ostavi ga samog u prostoriji, na vratima se pojavi Sarah.
- Justine. - Nije ledena, nije gruba ni ljuta. Tiha je. Povrijeđena. To je još gore. Radije bi da je ljuta.
- Sarah. Ustane da je pozdravi i nade se u neugodnom poluzagrljaju s poljupcem u jedan obraz, zatim i u drugi, upitni treći koji je prekinut i koji se zamalo pretvori u poljubac u usta. Ona se odmakne i prekine apsurdno pozdravljanje.
Ne mogu dugo ostati, moram na aerodrom, ali sam te htio posjetiti vidjeti te. Možemo li razgovarati nekoliko minuta?
Da, naravno. - Uđe na recepciju i sjedne, još uvijek prekriženih ruku

Oh. Ogleda se. - Zar nemaš ured ili nešto?
Ovdje je mirno i tiho.
Gdje ti je ured?
Sumnjičavo ga pogleda ispod oka i on odustane od takvog ispiti¬vanja i brzo sjedne pokraj nje.
Došao sam ti se zapravo ispričati za svoje ponašanje kad smo se zadnji put sreli. Zapravo, za svaki put kad smo se sreli i svaki trenutak nakon toga. Stvarno mije žao.
Ona kimne, očekujući još.
Dovraga, to je sve što sam imao! Misli, misli. Zao ti je i...
Nisam te htio povrijediti. Užasno su me smeli oni ludi Vikinzi neki| dan. Ustvari, moglo bi se reći da me ludi Vikinzi ometaju gotovo svaki dan u zadnjih mjesec, dva i, aaa... - Misli! - Mogu li do toaleta? Ako ti ne bi smetalo? Molim te.
Čini se malo zatečena time, ali ga uputi. - Naravno, nalazi se rav¬no na kraju hodnika.
Na zidu prema ulici stoji svježe zabijen znak „Prodaje se”, a Linda i njezin muž Joe, stoje vani i naslanjaju lica na prozor i tupavo zure u dnevnu sobu. Obuzme me zaštitnički osjećaj. No čim se pojavi, nesta¬ne. Dom nije mjesto - u svakom slučaju ne ovo mjesto.
- Joyce? Jesi li to ti? Linda polako skine svoje sunčane naočale.
Osmjehnem se široko i nesigurno posegnuvši u džep za hrpom
ključeva na kojoj već nedostaju moji ključevi od auta i velika čupava bubamara koja je nekad bila na ključevima moje mame. Čak su i ključevi izgubili svoje srce, svoju razigranost; sve što im je ostalo jest njihova funkcija.
- Tvoja frizura, izgledaš toliko drugačije.
- Bok, Linda. Bok, Joe. - Pružam im ruku.
Linda ima druge namjere i raširi ruke u veliki, čvrsti zagrljaj.
- O, tako mi je žao zbog tebe. - Stišće me. - Sirotice.
Bila bi to možda lijepa gesta da je poznajem duže nego otprije mjesec dana kad sam joj pokazala tri kuće, a i onda je napravila to isto i dirala me po mom doslovce ravnom trbuhu kad je doznala da sam trudna. Strašno mi je smetalo to što je moje tijelo odjednom postalo svačije vlasništvo tijekom tog jedinog mjeseca kad sam o tome mogla govoriti.
Glas joj se spusti do šapata. - Jesu li ti to učinili u bolnici? - Gle¬da moju kosu.
- Ovaj, ne. - Smijem se. - To su mi učinili u frizerskom salonu - cvrkućem, moja Gospa od Traume vratila se da spasi stvar. Okrećem ključ u vratima i puštam ih da uđu prvi.
- Oh - uzdiše ona uzbuđeno, a njezin se muž nasmiješi i primi je za ruku. Ja se sjetim Conora i sebe prije deset godina kad smo došli pogledati kuću koju je baš napustila jedna starica koja je dvadeset go¬dina živjela sama. Pratim mlađu sebe i njega u kuću i odjednom su oni stvarni, a ja sam duh, sjećam se što smo vidjeli i slušam naš razgovor, ponovo gledam taj trenutak.
Unutra je smrdjelo, tepisi su bili stari, podovi su škripili, prozori su bili truli, a tapete toliko stare da su baš po treći put izašle iz mode. Bila je odvratna i bila je vreća bez dna, ali smo je zavoljeli čim smo stali tamo gdje Linda i njezin muž stoje u ovom trenutku.
Tada je sve bilo pred nama, kad je Conor bio Conor kojeg sam vo¬ljela, a ja sam bila ona stara ja, savršen par.
Onda je Conor postao onaj koji je sada, a ja sam postala Joyce koju više nije volio. Kako je kuća postajala ljepša, tako je naš odnos posta¬jao ružniji. U ono smo doba, u našoj prvoj noći u našem domu, mogli leći na vuneni sag prepun mačjih dlaka i bili bismo sretni, ali onda smo svaki i najmanji detalj koji nije valjao u našem braku pokušali popraviti nabavom novog kauča, popravkom vrata, zamjenom troš¬nog prozora kroz koji vuče propuh. Da smo bar uložili toliko vremena i koncentracije u nas same; na uređenje sebe umjesto na uređenje doma. Nijednom nije palo na pamet popraviti propuh u našem braku. Puhao je kroz sve veće pukotine dok nijedno nije obraćalo pozornost, sve dok se nismo jedno jutro probudili na vjetrometini.
- Pokazat ću vam prizemlje, ali, amm - pogledam gore prema vra¬tima dječje sobe, više ne vibriraju kao kad sam se vratila kući. Samo su vrata, tiha i nepomična. Rade ono što vrata i inače rade. Ništa. - Pustit ću vas da sami pogledate gore.
- Žive li vlasnici još uvijek ovdje? - pita Linda.
Pogledam okolo. - Ne. Ne, davno su otišli.
Dok prolazi hodnikom prema zahodu, Justin provjerava imena na vra¬tima i traži Sarin ured. Nema pojma odakle da počne, ali možda ako pronađe
fascikl o zaprimljenoj krvi na Trinity Collegeu u ranu jesen, biće bliže otkriću.
Ugleda njezino ime na vratima i nježno pokuca. Kad ne čuje nikakav odgovor, uđe i tiho zatvori vrata iza sebe. Brzo gleda oko sebe, na policama su hrpe fascikala. Otrči do ormara za spise i počne kopati po njemu. Koji trenutak poslije kvaka na vratima se pomakne. On ubaci spis natrag u ormar, okrene se prema vratima i ukoči se. Sarah ga šokirano promatra.
Justine?
Sarah?
Što radiš u mom uredu?
Obrazovan si čovjek, smisli nešto pametno.
Krivo sam skrenuo.
Ona prekriži ruke. - Zašto mi ne bi sad rekao istinu?
- Vraćao sam se kad sam vidio tvoje ime na vratima i pomislio sam da uđem i pogledam, da vidim kako ti izgleda ured. Vidiš, ja vjerujem da ured uistinu pokazuje kakva je netko osoba i mislio sam da ako ćemo imati neku budućnost...
- Nećemo imati nikakvu budućnost.
- Ah, tako. Ali kad bismo...
-Ne.
Pogleda njezin radni stol i pogled mu padne na fotografiju Sare koja grli djevojčicu plave kose i muškarca. Sretno poziraju na plaži.
Sarah prati njegov pogled.
- To je moja kći, Molly. - Stisne usnice, ljuta na sebe što je išta rekla.
- Ti imaš kćer? - Posegne za uokvirenom slikom, no zastane prije nego što je dotakne i pogleda je za dopuštenje.
Ona kimne i usne joj se opuste, a on je uzme u ruke.
- Prekrasna je.
-Jest.
- Koliko ima godina?
- Šest.
- Nisam znao da imaš kćer.
- Ne znaš ti puno toga o meni. Nikad se nisi zadržao dovoljno dugo na našim izlascima da bi razgovarao i o čemu osim o sebi.
Justin se zgrči, a srce mu klone. - Sarah, zbilja mi je žao.
- Rekao si to, tako iskreno, baš prije nego što si ušao u moj ured i počeo rovati po njemu.
- Nisam rovao.
- Njezin ga pogled zaustavi da kaže još jednu laž. Ona nježno uzme okvir iz njegovih ruku. Uopće nije gruba ili agresivna. Razočarana je; nije ju prvi put razočarao idiot poput Justina.
- Muškarac na fotografiji?
Ona djeluje tužno dok gleda fotografiju i zatim je stavlja natrag na stol.
- Prije bih ti rado pričala o njemu - kaže ona blago. - Zapravo, sjećam se da sam pokušala bar u dvije prigode.
- Žao mi je - ponovi, osjećajući se tako malenim da gotovo ne vidi preko njezina stola. - Sad slušam.
- A ja sam sigurna da si mi rekao da moraš uhvatiti avion.
- Tako je - kimne i krene prema vratima. - Doista mi je iskreno i veoma, veoma žao. Strašno se sramim i razočaran sam samim so¬bom. - Shvati da to doista i misli iz dubine duše. - Prolazim kroz neke čudne stvari u ovom trenutku.
- A tko ne prolazi. Svi se mi moramo nositi sa sranjima, Justine. Samo te molim da me ne uvlačiš u svoja.
- Dobro. - Kimne opet i ponovo se posramljeno nasmiješi is¬pričavajući se, prije nego što izađe iz ureda, sjuri se niza stube i uđe u auto, osjećajući se manjim od makova zrna.

TRIDESET PET
Što je to?
Ne znam.
Obriši ga.
Neću, obrisi ga ti.
Jesi li već vidjela tako nešto?
Da, možda.
Kako to misliš, možda? Ili jesi ili nisi.
- Ne budi bezobrazan.
- Nisam, samo pokušavam shvatiti što je to. Misliš li da će se dati skinuti?
- Nemam pojma. Pitajmo Joyce.
Slušam kako Linda i Joe mumljaju u predsoblju. Ostavila sam ih same i ostala stajati u kuhinji, pijem crnu kavu i gledam majčin grm ruža u dnu vrta i vidim duhove Joyce i Conora kako se sunčaju na travi jednog vrućeg ljeta dok radio trešti.
- Joyce, možemo li ti nešto pokazati na trenutak?
- Naravno.
Odlažem šalicu s kavom, prolazim Conorova duha koji u kuhinji pravi svoj specijalitet, lazanje, prolazim duha Joyce koji u pidžami sje¬di u svom omiljenom naslonjaču i ulazim u predsoblje. Oni su na sve četiri i proučavaju mrlju kod stuba. Moju mrlju.
- Mislim da bi to moglo biti vino - kaže Joe i gleda u mene. - Jesu li vlasnici rekli išta o mrlji?
- Aaa... - Koljena mi klecaju i na trenutak mislim da će popustiti. Nagnem se da se uhvatim za ogradu i pretvaram se da se naginjcm da bolje pogledam. Sklopim oči. - Već je nekoliko puta čišćeno, koliko znam. Biste li htjeli zadržati taj tepih?
Linda namjesti grimasu dok razmišlja, pogleda po stubama, po kući, namršteno proučava moje uređivanje. - Ne, mislim da ne bismo. Mislim da bi drveni podovi bili krasni. Ti ne misliš? - upita Joea.
- Da - kimne. - Lijep blijedi hrast.
- Da - složi se ona. - Ne, mislim da nećemo zadržati tepih. Opet se namršti.
Nisam namjeravala zatajiti im tko su vlasnici - nema svrhe jer će to ionako vidjeti na ugovoru. Pretpostavljala sam da znaju da je kuća moja, ali krivo su shvatili i kad su počeli komentirati uređenje, raspo¬red soba i čudne zvukove i mirise na koje nisu navikli, a koje sam ja već prestala primjećivati, nisam mislila da je nužno da ih dovodim n neugodnu situaciju time što bih to istaknula.
- Izgledate zainteresirani - smiješim se i gledam njihova lica zažarena od topline i uzbuđenja što su konačno našli kuću u kojoj se osjećaju kao u svom domu.
- Jesmo - nasmiješi se ona. - Dosad smo bili tako sitničavi, kao što dobro znaš. Ali sad se situacija promijenila i moramo se iseliti iz onog stana i naći nešto veće što prije možemo, s obzirom na to da se širimo, odnosno ja se širim - nervozno se šali i ja tek tada primijetim malu kvrgu ispod njene košulje, pupak koji je postao tvrd i koji se ističe pod tkaninom.
- Oh, vauu... - Knedla u grlu, opet mi klecaju koljena, oči suze. Molim te da ovaj trenutak brzo prođe, molim te da pogledaju na dru¬gu stranu. Taktični su i to učine. - To je fantastično, čestitam - glas mi je veseo no čak i ja čujem koliko je prazan, koliko lišen iskrenosti, prazne riječi gotovo da odzvanjaju.
- Tako da bi ona soba gore bila savršena. - Joe mahne glavom prema dječjoj sobi.
- Oh, naravno, to je jednostavno prekrasno. - Opet se pojavi do¬maćica iz predgrađa iz 1960-ih i ja ostatak razgovora bacam prazne fraze.
- Ne mogu vjerovati da ne žele namještaj - kaže Linda koja gleda uokolo.
- Pa, oboje se sele u manje stanove i ove stvari tamo jednostavno ne stanu.
- Ali zar neće odnijeti ništa?
- Ne - smiješim se dok gledam okolo. - Ništa osim ružina grma iz vrta.
I kovčega punog sjećanja.
Justin se sruši u auto uz golem uzdah.
- Sto vam se dogodilo?
- Ništa. Možete li me, molim vas, sada odvesti ravno na aerod¬rom? Malo kasnim. - Justin se nalakti na rub prozora i pokrije lice
Rukom mrzeći sebe, mrzeći tog sebičnog bijednog čovjeka u kojeg se pretvori. On i Sarah nisu jedno za drugo, ali kakvo je pravo imao tako je iskoristiti , povući je sa sobom u svoj bezdan očaja i sebičnosti?
Imam nešto što će vas razveseliti - kaže Thomas i otvori pretinac za rukavice.
Ne, stvarno nisam rasp... - Justin stane kad vidi da Thomas iz pretinca vadi poznatu omotnicu. Doda mu je.
Odakle vam to?
Nazvao me šef i rekao mi da vam to dam prije nego što dođete na aerodrom.
Vaš šef. -Justin ga pogleda iskosa. - Kako se on zove?
Thomas šuti trenutak. - John - odgovori napokon.
John Smith - kaže Justin glasom punim sarkazma.
Upravo on.
Znajući da iz Thomasa neće uspjeti izvući ikakve informacije, pogleda omotnicu. Premeće je po rukama i pokušava odlučiti otvoriti je ili ne. Mogao bije ostaviti neotvorenu i odmah okončati sve to, sre¬dili svoj život, prestati pokušavati iskorištavati ljude. Upoznati neku dobru ženu i dobro postupati prema njoj.
Onda? Zar je nećete otvoriti? - pita Thomas.
Justin je i dalje premeće po rukama.
- Možda.
Tata mi otvori vrata s iPodom u ušima, s kontrolama u rukama. Pog¬leda me od glave do pete da vidi kako sam odjevena.
- OOO, DANAS IZGLEDAŠ VRLO LIJEPO, GRACIE - viče iz svega glasa, a čovjek koji šeće svog psa s druge strane ulice, okrene se i zuri u nas.- IŠLA SI NEKAMO POSEBNO?
Smiješim se. Napokon nešto malo vedrije. Stavim prst na usta i izvadim mu slušalice iz ušiju.
- Pokazivala sam kuću nekim svojim klijentima.
- Je li im se svidjela?
- Za nekoliko će dana doći uzeti mjere. To je dobar znak. A dok sam bila tamo, shvatila sam da me čeka još toliko toga.
- Zar nisi prošla kroz dovoljno toga? Ne moraš tjednima plakati da bi se osjećala bolje.
Nasmiješim se. - Htjela sam reći da moram srediti stvari. Stva¬ri koje sam ostavila. Mislim da ne žele puno namještaja. Mogu li ga spremiti u tvoju garažu?
- Moju tesarsku radionicu?
- U koju deset godina nisi ušao.
- Ušao sam - kaže on braneći se. - Ah, dobro, možeš staviti svoje stvari unutra. Hoću li seja tebe ikad riješiti, pitam se? - kaže uz blagi smiješak.
Sjednem za kuhinjski stol, a tata se odmah užurba, napuni čajnik kao što to čini kad god netko uđe u kuhinju.
- Onda, kako je bilo sinoć na druženju? Kladim se da Donal McCarthy nije mogao vjerovati tvojoj priči. Kakvo je lice imao? - Nas¬lonim se znatiželjno naprijed.
- Nije ga bilo - kaže tata i okrene mi leđa da sebi uzme šalicu i tanjurić, a meni veliku šalicu.
- Sto? Zašto? A ti si mu imao ispričati svoju veliku priču. Kakav bezobrazluk. No, moći ćeš idući tjedan, zar ne?
Polako se okrene. - Umro je tijekom vikenda. Sprovod mu je sutra. Proveli smo večer pričajući i prepričavajući njegove stare priče koje je pričao sto puta.
- O, tata, tako mi je žao.
- Sto se može. Da nije umro preko vikenda, srušio bi se mrtav da je čuo da sam upoznao Michaela Aspela. Možda je tako bolje - nas¬miješi se tužno. - Ah, nije on bio tako loš čovjek. Znali smo se dobro zabavljati iako smo voljeli živcirati jedan drugoga.
Zao mi je tate. To je tako trivijalna stvar u usporedbi s gubitkom prijatelja, ali on se tako veselio da će podijeliti svoju priču sa svojim velikim rivalom.
Oboje sjedimo u tišini.
- Zadržat ćeš ružin grm, zar ne? - pita tata na koncu.
Odmah znam o čemu govori. - Naravno da hoću. Mislim da će dobro izgledati u tvom vrtu.
- Gleda kroz prozor i proučava svoj vrt, vjerojatno odlučuje gdje će ga posaditi.
- Moraš biti oprezna pri seljenju, Gracie. Previše trešnje uzrokuje ozbiljno, možda i kobno propadanje.
Smiješim se tužno. - To je malo dramatično, ali bit ću dobro, tata. Hvala ti što se brineš.
I dalje mi je okrenut leđima. - Govorio sam o ružama.
Moj telefon zazvoni, vibrira po stolu i gotovo padne preko ruba.
- Halo?
- Joyce, Thomas ovdje. Upravo sam ostavio tvog momka na ae-rodromu.
- O, hvala ti puno. Je li dobio omotnicu?
- Aa, da. Sto se toga tiče: dao sam mu je, ali sam upravo pogledao na stražnje sjedište i vidio da je još tamo.
- Što? - skočim s kuhinjske stolice. - Vrati se, vrati se! Okreni auto! Moraš mu je dati. Zaboravio ju je!
- Vidiš, stvar je u tome da nije bio siguran želi li je otvoriti ili
ne.
- Što? Zašto?
- Ne znam, dušo! Dao sam mu je kad se vratio u auto prije nego što smo došli na aerodrom, baš kako si tražila. Činio se potišten i mislio sam da će ga to malo oraspoložiti.
- Potišten? Zašto? Sto mu je bilo?
- Joyce, dušo, ne znam. Znam samo da je bio malo uzrujan kad je ušao u auto i ja sam mu dao omotnicu, a on je samo sjedio i gledao je pa sam ga pitao hoće li je otvoriti, a on je rekao ‘možda’.
- Možda - ponovim. Jesam li učinila nešto što ga je uzrujalo? Je li mu Kate nešto rekla? - Bio je uzrujan kad je izašao iz Galerije?
- Ne, ne iz Galerije. Stali smo u klinici za dobrovoljno davanje krvi u D’Olier Streetu prije nego smo otišli na aerodrom.
- Išao je dati krv?
- Ne, rekao je da se mora sastati s nekim.
O, Bože, možda je otkrio da sam ja ta koja je primila njegovu krv i nije bio zainteresiran.
- Thomase, znaš li je li ju otvorio?
- Jesi li je zapečatila?
- Nisam.
- Onda ne mogu znati. Nisam ga vidio da je otvara. Hoćeš li da ti je donesem kući na putu s aerodroma?
- Molim te.
Sat poslije dočekam Thomasa na vratima i on mi da omotnicu. Mogu napipati da su karte još unutra i srce mi klone. Zašto je Justin nije otvorio i uzeo sa sobom?
- Izvoli, tata. - Gurnem mu omotnicu preko kuhinjskog stola. - Dar za tebe.
- Sto je unutra?
- Karte za prvi red za operu idući vikend - kažem tužno i naslo¬nim bradu na ruku. - To je bio dar za nekog drugog, ali on očito ne želi ići.
- Opera. - Tata napravi čudno lice, a ja se nasmijem. - Daleko je opera od onoga gdje sam ja odrastao - ali ipak otvara omotnicu dok ja ustajem skuhati još kave.
- Mislim da ću odbiti odlazak na tu operu, dušo, ali hvala ti u svakom slučaju.
Okrenem se. - O, tata, zašto? Svidjelo ti se na baletu, a nisi mislio da hoće.
- Da, ali sam išao na to s tobom. Ne bih išao na ovo sam.
- Ne moraš. Tu su dvije karte.
- Ne, nisu.
- Sigurno jesu. Pogledaj ponovo.
Okrene omotnicu naopačke i trese je. Iz nje ispadne papirić i odleprša na stol.
Srce mi zastane.
Tata stavi naočale na vrh nosa i zagleda se u poruku. - ‘Pridruži mi se’ - kaže polako. - Ah, dušo, to je stvarno lijepo od tebe.
- Daj mi to. - Otrgnem je u nevjerici iz njegovih ruku i pročitam je sama. Onda je pročitam ponovo. I ponovo i ponovo.
Pridruži mi se. Justin


TRIDESET ŠEST
Želi me upoznati - kažem nervozno Kate i vrtim oko prsta otparani konac s majice.
Pazi, prekinut ćeš si cirkulaciju - odgovori Kate majčinski.
Kate! Zar me nisi čula? Rekla sam da me želi upoznati!
- I treba. Zar nisi mislila da će se to jednom dogoditi? Stvarno, Joyce, već tjednima mučiš tog čovjeka. A ako ti jest spasio život, kao što tvrdiš, zar ne bi htio upoznati osobu čiji je život spasio? Da nahrani svoj muški ego? Daj, to je ekvivalent bijelom konju i sjajnom oklopu.
- Nije.
- Jest u njegovim muškim očima. Njegovim muškim lutajućim očima - puhne agresivno.
Žmirnem prema njoj i pažljivo je promatram. - Je li sve u redu? Počinješ zvučati kao Frankie.
- Prestani gristi usnicu, počinje krvariti. Da, sve je super. Sve je ružičasto.
- O. K. tu sam - objavi Frankie koja ulijeće kroz vrata i sjedne k nama na tribine.
Sjedimo na galeriji za publiku na Kateinom lokalnom javnom ba¬zenu. Ispod nas Eric i Jayda na satu plivanja bučno špricaju. Sam sjedi
11 svojim kolicima pokraj nas i gleda okolo.
- Radi li on ikad išta? - Frankie ga sumnjičavo gleda.
Kate je ignorira.
- Prva tema današnje rasprave jest zašto se stalno moramo nalaziti na ovim mjestima gdje te stvari pužu uokolo? - Pogleda klince. - Sto se dogodilo s cool barovima, novim restoranima, otvorenjima trgovi¬na? Sjećate li se da smo znale ići van i zabavljati se?
- Dosta se ja jebeno zabavljam - kaže Kate malo preobrambeno i preglasno. - Ja sam sinonim za jebenu zabavu - ponovi ona i pogleda na drugu stranu.
Frankie ne čuje neobičan ton u Kateinu glasu ili čuje, ali je odluči bosti bez obzira. - Da, na večerama s drugim parovima koji isto tako nisu izašli mjesec dana. Meni to i nije neka zabava.
- Shvatit ćeš kad budeš imala djecu.
- Ne planiram je imati. Je li sve u redu?
- Da, ‘ružičasto je’ - kažem Frankie i prstima u zraku napravim navodnike.
- Ah, tako - kaže polako Frankie i bez glasa ustima mi pokaže ‘Christian’.
Slegnem ramenima.
- Želiš li nešto podijeliti s nama? - pita Frankie.
- Zapravo, da. - Kate se okrene prema njoj sijevajući očima. - Dosta mi je tvojih komentara o mom životu. Ako ti nije dobro ovdje
ili u mom društvu, onda odjebi nekamo drugamo, ali znaj da ideš bez mene. - Okrene se na drugu stranu, zažarenih obraza od srdžbe.
Frankie šuti trenutak i gleda prijateljicu. - O. K. - kaže veselo i okrene se prema meni. - Auto mi je parkiran vani, možemo do onog novog bara u blizini.
- Ne idemo nikamo - prosvjedujem.
- Otkad si ostavila muža i život ti se raspao, nisi uopće zabavna - kaže mi uvrijeđeno. - A što se tebe, Kate, tiče, otkad si uzela onu novu švedsku dadilju u koju bulji tvoj muž, ti si jednostavno očajna. A što se mene tiče, meni je dosta skakanja iz kreveta u krevet i besmislenog seksa sa zgodnim neznancima i toga da svake večeri jedem smrznute večere iz mikrovalne. Eto, rekla sam.
Zinem. I Kate isto. Vidim da se obje trudimo naljutiti se na nju, ali to što je rekla je toliko točno daje zapravo duhovito. Mune me laktom i vragolasto mi se hihoće na uho. Kate se počnu trzati kutovi usana.
- Trebala sam naći mušku dadilju - kaže konačno Kate.
- Jok, ni onda ne bih vjerovala Christianu - odgovori joj Frankie.
- Ponašaš se paranoično, Kate - uvjerava je ozbiljno. - Bila sam tamo, vidjela sam ga. Obožava te, a ona uopće nije privlačna.
- Misliš?
- Aha - kima glavom, ali kad Kate pogleda na drugu stranu, bez glasa pokaže mi ustima ‘prekrasna’.
- Jesi li mislila sve ono što si rekla? - kaže Kate vedrije.
- Ne. - Frankie zabaci glavu i smije se. - Obožavani besmisleni seks. Međutim moram nešto napraviti u vezi s večerama iz mikroval¬ne. Liječnik mi kaže da mi treba više željeza. Dobro - pljesne rukama, zbog čega Sam uplašeno poskoči - zašto je sazvan ovaj sastanak?
- Justin želi upoznati Joyce - objasni Kate i prasne na mene Prestani gristi usnicu.
Prestanem.
Ooo, super - kaže Frankie uzbuđeno. - I u čemu je problem? - Vidi moj užasnuti pogled.
- Shvatit će da sam ja, ja.
- Odnosno da nisi... ?
- Netko drugi. - Opet se ugrizem za usnu.
- Ovo me stvarno podsjeća na stare dane. Imaš trideset tri godine, |oyce, zašto se ponašaš kao tinejdžerica?
- Zato što je zaljubljena - kaže Kate, ugnjavljeno, okrene se prema bazenu i zaplješće svojoj kćeri Jaydi, koja kašlje, a lice joj je napola pod vodom.
- Ne može biti zaljubljena. - Frankie zgađeno frkne nosom.
- Što mislite, je li to normalno? - Kate pokuša privući našu po¬zornost jer počinje biti zabrinuta za Jaydu.
- Naravno da nije normalno - odgovori Frankie. - Jedva poznaje tog tipa.
- Cure, ovaj, stanite na trenutak - pokušava upasti Kate.
- Znam o njemu više nego što će i jedna osoba ikad znati - branim se. — Osim njega samog.
- Ovaj... spasilac! - Kate odustane od nas i nježno zove ženu koja sjedi ispod nas. - Što mislite, je li ona dobro?
-Jesi li zaljubljena? - Frankie me gleda kao da sam rekla da želim promijeniti spol.
Nasmiješim se baš u trenutku kad pripadnica spasilačke službe skoči u vodu da spasi Jaydu, a nekoliko djece zavrišti.
- Morat ćeš nas povesti sa sobom u Irsku - kaže Doris uzbuđeno i sta¬vi vazu na prozorsku dasku u kuhinji. Stan je gotovo završen i uređuje posljednje detalje. - Možda je to posve luda osoba, a da to ne znaš. Možda je ubojica, serijska uhoda koja izađe s ljudima, a onda ih ubije. Vidjela sam tako nešto na Oprah.
A1 počne zakucavati čavle u zid, a Justin joj odgovori tako što se pridruži u ritmu, i počne lagano i neprekidno lupati glavom o kuhinj¬ski stol.
- Neću vas dvoje voditi sa sobom u operu - kaže Justin.
- Vodio si me sa sobom na izlazak s Delilom Jackson. - A1 prestane zakucavati i okrene se prema njemu. - Zašto bi ovo bilo drugačije?
- Ale, imao sam dvanaest godina.
- Svejedno - slegne on ramenima i vrati se zakucavanju.
- Što ako je slavna? - kaže Doris uzbuđeno. - O, Bože, mogla bi biti! Mislim da jest! Jennifer Aniston bi mogla sjediti u prvom redu, a pokraj nje bi moglo biti prazno mjesto. O, moj Bože, što ako je tako?
- Okrene se Alu razrogačenih očiju. - Justine, moraš joj reći da sam njezina najveća obožavateljica.
- Hej, hej, hej, čekaj malo, počinješ hiperventilirati. Kako ste zabo¬ga došli do tog zaključka? Ne znamo čak ni da je riječ o ženi. Opsjed¬nuti ste slavnim osobama - uzdahne Justin.
- Da, Doris - priključi se Al. - Vjerojatno je riječ o normalnoj osobi.
Justin zakoluta očima. - Da - imitira njegov ton - jer slavne osobe nisu normalni ljudi, one su zapravo zvijeri iz podzemlja kojima rastu rogovi i imaju tri noge.
I Al i Doris prestanu kuckati i vješati i zure u njega.
- Idemo sutra u Dublin - kaže Doris tonom kao da je to konačno. -Tvome je bratu rođendan i vikend u Dublinu, u vrlo dobrom hotelu kao što je hotel Shelbourne - ja , hoću reći Al je uvijek htio odsjesti tamo - bi bio savršen rođendanski dar za njega, od tebe.
- Ne mogu nam priuštiti Shelbourne, Doris.
- Dobro, onda će nam trebati neki koji je blizu bolnice, za slučaj da dobije infarkt. U svakom slučaju, idemo svi! - Uzbuđeno pljesne rukama.

TRIDESET SEDAM
Na putu sam u grad da se nađem s Kate i Frankie koje će mi pomoći odabrati što ću nositi večeras na operu, kad mi zazvoni telefon.
- Halo?
-Joyce, Steven je.
Moj šef.
- Upravo sam dobio još jedan telefonski poziv.
- To je izvrsno, ali ne moraš me zvati svaki put kad se to dogodi.
- Radi se o još jednoj pritužbi, Joyce.
- Od koga i zašto?
- Onaj par kojem si pokazala onu novu kuću u starom ladanjskom stilu?
-Da?
- Odustali su.
- O, šteta - kažem, bez imalo iskrenosti. - Jesu li rekli zašto?
- Da, zapravo jesu. Čini se da im je određena osoba iz naše kom¬panije savjetovala da zatraže od građevinara da obave dodatne pos¬love kako bi doista dobili autentični izgled tog razdoblja. I pogodi što? Građevinari nisu baš bili zainteresirani za njihov popis koji je uključivao - čujem premetanje papira i on čita naglas - ‘Otvorene grede, zidove od gole cigle, štednjak na drva, otvorene kamine... ’ Ima još toga na popisu. I sad su odustali.
- To mi zvuči razumno. Građevinari su gradili kuće iz određenog povijesnog razdoblja ne iskoristivši i jedno obilježje tog perioda. To tebi ima smisla?
- Koga briga? Joyce, samo si ih trebala pustiti unutra da uzmu mjere za kauč. Douglas im je već prodao tu kuću dok si ti... dok te nije bilo.
- Očito nije.
-Joyce, moraš prestati odbijati klijente. Moram li te podsjećati da je tvoj posao da prodaš i ako to nećeš raditi, onda...
- Onda što? - kažem bahato, dok počinjem kipjeti u sebi.
- Onda ništa - smekša se. - Znam da si prošla kroz teško razdob¬lje - počne nezgrapno.
- To je razdoblje gotovo i nema nikakve veze s mojom sposob¬nošću da prodam kuću - prasnem.
- Onda prodaj jednu - završi.
- Dobro. - Zaklopim telefon i zurim u grad kroz prozor autobusa. Tjedan dana kako sam se vratila na posao i već trebam odmor.
- Doris, je li ovo zaista potrebno? - Justin stenje iz kupaonice.
- Da! - vikne ona. - Zato smo ovdje. Moramo se pobrinuti da dobro izgledaš večeras. Požuri se, treba ti duže nego kakvoj ženi da se presvučeš.
Doris i A1 sjede na rubu svog kreveta u hotelu u Dublinu, ne u Shelbourneu, na veliku Dorisinu žalost. Ovaj je više kao Holiday Inn, ali je u središtu grada i blizu ulicama s trgovinama, a to joj je dovoljno. Čim su to jutro sletjeli, Justin im je htio pokazati grad, znamenitosti, muzeje, crkve i dvorce, ali Doris i A1 imali su nešto drugo na umu. Kupnju. Vikinški obilazak grada bio je sva kultura koju su dobili, a Doris je urlala kad ju je poprskala voda pri ulasku u rijeku Liffey. Na kraju su jurili do najbližeg zahoda da joj A1 ispere maškaru iz oka.
Ostalo je još samo nekoliko sati do opere, kad će konačno otkri¬ti identitet te misteriozne osobe. Bio je strašno nemiran, uzbuđen i nervozan na samu pomisao. Ovisno o tome kakve je sreće, bit će to večer čistog mučenja ili veselja. Morao je smisliti plan za bijeg bude li se ostvario najgori mogući scenarij.
- Ma daj, požuri, Jusitne - viče Doris i on popravi kravatu i izađe iz kupaonice.
- Miješaj, miješaj, miješaj! - navija Doris dok on šeće gore-dolje sobom u svom najboljem odijelu. Stane ispred njih i vrpolji se nela¬godno, osjećajući se kao dječačić u svečanom odijelu za svetu pričest.
Dočeka ga tišina. Al, koji je velikom brzinom trpao kokice u usta, također prestane.
- Sto je? - kaže nervozno. - Nešto nije u redu? Imam nešto na licu? Imam mrlju? - Spusti pogled i proučava se.
Doris zakoluta očima i odmahne glavom. - Ha-ha, vrlo smiješno. Sad ozbiljno, prestani gubiti vrijeme i pokaži nam pravo odijelo.
- Doris! - uzvikne Justin. - Ovo jest pravo odijelo.
- To ti je najbolje odijelo? - kaže ona rastežući riječi i proučava ga od glave do pete.
- Mislim da ga prepoznajem s našeg vjenčanja. - Alu zasuze oči.
- Doris ustane i uzme torbicu. - Skidaj to - kaže mirno.
Što? Zašto?
Udahne duboko. - Samo ga skini. Odmah.
Previše su formalne, Kate - dignem nos na haljine koje je odabrala. - Ni|e to bal, trebam nešto...
Seksi - kaže Frankie i maše malom haljinicom preda mnom.
To je opera, ne diskoklub. - Kate joj je uzme. - Dobro, pogledaj ovo. Nije formalno, nije droljasto.
- Da, mogla bi biti časna sestra - Frankie će sarkastično.
Obje se okrenu i nastave kopati po stalcima s haljinama.
- Aha! Imam je - objavi Frankie.
- Ne, ja sam našla savršenu.
Obje se okrenu s jednakim haljinama u rukama, Kate drži crvenu Irankie crnu. Ugrizem se za usnu.
- Prestani! - kažu uglas.
- O, Bože - šapne Justin.
- Sto je? Nikad nisi vidio odijelo s ružičastim prugama? Božan¬stveno je. Uz ovu ružičastu košulju i ružičastu kravatu, o, bit će savr¬šeno. O, Ale, kad bi bar ti nosio takva odijela.
- Više mi se sviđa plavo - usprotivi se Al. - Ružičasto je pomalo gej. A možda je to dobra ideja ako se pokaže da je ona katastrofa. Mo¬žeš joj reći da te čeka dečko. Mogu te podržati u tome - ponudi.
Doris zuri u njega prezirno. - Vidiš, nije li to puno bolje od onog što si nosio? Justine? Zemlja Justinu? U što gledaš, zaboga? O, ona je lijepa.
- To je Joyce - šapne. Jednom je pročitao da srce plavogrlog kolibrića kuca tisuću dvjesto šezdeset puta u minuti i pitao se kako, za¬boga, to može preživjeti. Sad je razumio. Svakim otkucajem srce mu je pumpalo krv da kruži njegovim tijelom. Osjećao je kako mu cijelo tijelo kuca, pulsira u vratu, zapešćima, srcu, trbuhu.
- To je Joyce? - Pita Doris, šokirano. - Ona žena s telefona? No, izgleda... normalno, Justine. Sto ti misliš, Ale?
Al je odmjeri od glave do pete i mune brata laktom. - Da, izgleda vrlo normalno. Trebao bi je pozvati van jednom za svagda.
- Zašto ste vas dvoje tako iznenađeni što izgleda normalno? Bum-bum. Bum-bum.
- Pa, dragi, iznenađuje nas to što doista postoji - prezrivo će Doris. - Činjenica daje lijepa pravo je čudo. Hajde, pozovi je večeras na večeru.
- Ne mogu večeras.
- Zašto?
- Imam operu!
- Koga briga za operu?
- Govoriš o tome bez prestanka već tjedan dana. A sad, koga bri¬ga? - Bum-bum. Bum-bum.
- No, nisam te htjela uznemiravati prije, ali razmišljala sam o tome u avionu na putu ovamo i... - udahne duboko i nježno ga do¬takne po ruci - to ne može biti Jennifer Aniston. Bit će to samo neka starica koja će te čekati u prvom redu s buketom cvijeća koji ti ne tre¬ba, ili neki debeli tip kojem smrdi iz usta. Oprosti, Ale, nisam mislila na tebe. - Dotakne ga po ruci u znak isprike.
Al ne shvati uvredu jer se uzruja zbog bombe koju je bacila. - Sto? Ali ponio sam svoju knjižicu za autograme!
Justinovo srce lupa brzinom kolibrićeva srca, a um mu sada leti brzinom njegovih krila. Jedva uspijeva misliti, toliko se sve brzo zbiva. Joyce je izbliza mnogo ljepša nego što se sjeća, njena nova kratka fri¬zura lijepo joj uokviruje lice. Počinje se udaljavati. Mora nešto brzo učiniti. Misli, misli, misli!
- Pitaj je da izađete sutra - predloži Al.
- Ne mogu! Sutra je moja izložba.
- Preskoči je. Reci im da si bolestan.
- Ne mogu! Mjesecima sam radio na tome, ja sam prokleti kustos, moram biti tamo. - Bum-bum. Bum-bum.
- Ako je ti ne pozoveš van, ja hoću. - Doris ga gura.
- S prijateljicama je.
Joyce se počne udaljavati.
Učini nešto !
- Joyce! - zazove Doris.
- Isuse Kriste. - Justin se pokuša okrenuti i šmugnuti u suprot¬nom smjeru, ali mu put prepriječe i Al i Doris.
-Justin Hitchcock - kaže netko glasno i on se prestane boriti da se probije kroz njihovu blokadu i polako se okrene. Žena koja stoji pokraj Joyce, poznato mu izgleda. Pokraj sebe u kolicima ima dijete.
- Justin Hitchcock - Žena mu pruži ruku. - Kate McDonald. - Čvrsto mu stisne ruku. - Bila sam na vašem predavanju prošli tjedan u Nacionalnoj galeriji. Bilo je izuzetno zanimljivo - smiješi se. - Ni¬sam znala da poznajete Joyce - smiješi se veselo i mune Joyce laktom. -Joyce, nisi mi ništa rekla! Bila sam prošli tjedan na predavanju Jus¬tina Hitchcocka. Sjećaš se da sam ti pričala? Slika žene s pismom? I tome da je ona pisala pismo?
Joyce ima razrogačene oči i zaprepašten izraz lica. Gleda svoju pri-jateljicu pa justina po opet svoju prijateljicu.
Ne poznajemo se, zapravo - Justin konačno progovori i osjeti lagano drhtanje u svom glasu. Adrenalin u njemu radi tako da ima osjećaj da će poletjeti kao raketa kroz krov trgovine. - Sreli smo se više puta, ali nikad nismo imali priliku upoznati se kako treba. - Pruži joj ruku. - Joyce, ja sam Justin.
Ona krene prihvatiti njegovu ruku, a statistički elektricitet skoči i dobro ih oboje opeče.
Oboje brzo puste ruke. - Au! - Ona povuče ruku i uhvati je dru¬gom, kao daje opečena.
- Oooh - zapjevuši Doris.
- To je statički elektricitet, Doris. Pojavljuje se kad su zrak i ma¬terijal suhi. Ovdje bi trebali imati ovlaživač zraka - kaže Justin kao robot, ne mičući pogled s Joyceina lica.
Frankie naheri glavu i zadržava smijeh. - Šarmantno.
- To mu ja stalno govorim - kaže Doris ljutito.
Trenutak poslije, Joyce ponovo pruži ruku da dovrše rukovanje kako treba. - Oprosti, samo me...
- U redu je, i mene je - smiješi se.
- Drago mi je, napokon - kaže ona.
Ostanu tako držeći se za ruke i buljeći jedno u drugo. Doris, Justin i Al stoje u liniji nasuprot Joyceine tročlane ekipe.
Doris bučno pročisti grlo. - Ja sam Doris, njegova šogorica.
Pruži dijagonalno ruku preko Justinova i Joyceina rukovanja da pozdravi Frankie.
- Ja sam Frankie.
Rukuju se. Istodobno, Al pruži dijagonalno ruku da se rukuje s Kate. To se pretvori u maratonsko rukovanje u kojem svi istodobno pozdravljaju sve, a Justin i Joyce konačno puste jedno drugo.
- Biste li izašli večeras na večeru s Justinom? - izbrblja Doris.
- Večeras? - zine Joyce.
- Bila bi oduševljena - odgovori Frankie umjesto nje.
- Mada, večeras? - Justin se okrene prema Doris raširenih očiju.
- O, nije problem. Al i ja bismo ionako htjeli jesti sami - gurka ga. - Nema smisla da budeš treći točak - smiješi se.
- Sigurno ne bi radije ostao pri svojim drugim planovima za veče¬ras? - kaže Joyce, malo zbunjena.
- O, ne - Justin odmahne glavom. - Volio bih s tobom na večeru. Osim, naravno, ako ti imaš planove?
Joyce se okrene Frankie. - Večeras? Imam ono, Frankie...
- Ma ne, nemoj biti smiješna. Sad to stvarno nema veze, zar ne?
- Razrogači oči. - Mi možemo bilo kad na piće. Frankie odmahne ru¬kom. - Kamo ćete? - Slatko se nasmiješi Justinu.
- U hotel Shelbourne? - kaže Doris. - U osam?
- O, uvijek sam željela jesti tamo - uzdahne Kate. - Osam joj od¬govara - odgovori.
Justin se nasmiješi i pogleda Joyce. - Uistinu?
Joyce razmišlja dok joj mozak kuca istom brzinom kao srce.
- Apsolutno nemaš ništa protiv da otkažeš svoje planove za veče¬ras? - Čelo joj se nabora.
Zapilji se prodorno u njega, a njega obuzme osjećaj krivnje dok razmišlja o osobi kojoj se neće pojaviti zbog ovog dogovora.
Kimne jednom, ali nije siguran koliko djeluje uvjerljivo.
Osjećajući to, Doris ga počne odvlačiti. - No, bilo vas je divno upoznati, ali trebali bismo se vratiti kupnji. Bilo mi je drago, Kate, Frankie, Joyce draga. - Zagrli je na brzinu. - Uživajte u večeri. U osam. U hotelu Shelbourne. Nemoj zaboraviti.
- Crvena ili crna? - Joyce podigne dvije haljine prema Justinu prije nego što ga odvuku.
Pažljivo razmisli. - Crvenu.
- Onda ću uzeti crnu - nasmiješi se ona, aludirajući na njihov prvi i jedini razgovor iz frizerskog salona, kad su se prvi put sreli.
On se nasmije i dozvoli Doris da ga odvuče.



TRIDESET OSAM
- Doris, zašto si, dovraga, to uradila? - pita Justin dok hodaju natrag prema hotelu.
- Tjednima ne prestaješ pričati o toj ženi, a sad napokon ideš van s njom. U čemu je problem?
- Imao sam planove za večeras! Ne mogu samo tako ostaviti ne¬koga da me čeka.
- Ne znaš ni o kome se radi!
- Nema veze, svejedno je nepristojno.
-Justine, sad me ozbiljno slušaj. Čitava stvar s tim zahvalnicama stvarno bi mogla biti nečija okrutna šala.
On je sumnjičavo pogleda iskosa. - Je li?
- Iskreno ne znam.
- Nemam pojma - kaže Al koji se uspuhao.
Doris i Justin odmah uspore i prave sićušne korake.
Justin uzdahne.
- Bi li radije išao na nešto gdje nemaš pojma što ili koga očekivati?
Ili bi išao na večeru s lijepom ženom za kojom si lud i o kojoj razmiš¬ljaš već tjednima?
- Daj - pridruži se Al - kad si zadnji put osjećao tako nešto prema bilo kome? Mislim da nisi bio ovakav ni s Jennifer.
Justin se smiješi.
- Onda, braco, što ćeš?
- Stvarno biste trebali uzeti nešto za tu žgaravicu, g. Conway - čujem kako u kuhinji Frankie govori tati.
- Sto? - pita tata koji uživa u društvu dviju mladih dama.
- Christian stalno ima problema s time - kaže Kate, dok Samovo brbljanje odzvanja kuhinjom.
Tata mu odvraća brbljanjem, imitirajući njegove ne-riječi.
- Oh, zove se, aaa... - razmišlja Kate - ne mogu se sjetili imena.
- Ti si kao ja – kaže tata –imaš ZSJI
- Što je to?
- Zaboravljam. Sva. Jeb...
- O. K, dolazim! - viknem niza stube Kate, Frankie i tati.
- Juhuuu! - viče Frankie.
- Dobro, kamera je spremna! - viče Kate.
Dok silazim niza stube, tata pravi zvukove fanfara i ja se počnem smijati. Gledam maminu fotografiju na stoliću u hodniku i ne skidam pogleda s njenih očiju dok gleda gore u mene. U prolazu joj namignem.
Čim stupim u predsoblje i okrenem se prema kuhinji, oni uthinu.
Osmijeh mi nestane. - Sto nije u redu?
- O, Joyce - šapne Frankie kao da je to nešto loše izgledaš prekrasno.
Uzdahnem od olakšanja i pridružim im se u kuhinji.
- Zavrti se. - Kate snima videokamerom.
Zavrtim se u svojoj novoj crvenoj haljini dok Sam plješće svojim
bucmastim ručicama.
- G. Conway, niste ništa rekli? - Frankie ga gurka. - Zar nije pre¬krasna?
Svi se okrenemo prema tati koji je utihnuo, suznih očiju. Kimne brzo, ali bez riječi.
- O, tata - zagrlim ga i stisnem - to je samo haljina.
- Izgledaš prekrasno, dušo - uspije protisnuti. - Idi sredi ga, mala.
- Poljubi me u obraz i brzo ode u dnevnu sobu jer mu je nelagodno pokazivati osjećaje.
- Onda - kaže Frankie sa smiješkom - jesi li odlučila ideš li veče¬ras na večeru ili na operu?
-Još uvijek ne znam.
- Pozvao te na večeru - kaže Kate. - Zašto još uvijek misliš da bi radije išao na operu?
- Zato što, kao prvo, nije me on pozvao na večeru, nego njegova šogorica. A ja nisam rekla da hoću. Ti si to učinila. - Buljim u Kate.
- Mislim da ga ubija što ne zna čiji je život spasio. Nije se baš činio uvjeren na kraju, prije nego što je otišao iz trgovine, zar ne?
- Prestani razmišljati o tome toliko - kaže Frankie. - Pozvao te van, pa idi van.
- Ali izgledao je kao da se osjeća krivim što će pustiti da ga osoba u operi čeka.
- Ne znam - usprotivi se Kate. - Činilo mi se da baš želi da iza¬đete na večeru.
- To je teška odluka - zaključi Frankie. - Ne bih sada probala ho¬dali u tvojim cipelama.
- Hej, to su moje cipele - kaže Kate uvrijeđeno. - Zašto mu jed¬nostavno ne priznaš da si to ti?
- Htjela sam mu priznati tako da me vidi u operi. Toje trebalo biti to, večer kad će sve doznati.
- Pa onda idi na večeru i reci mu da si to sve vrijeme bila ti.
- Ali što ako ode u operu?
Vrtimo se u krug još neko vrijeme, a kad one odu, raspravljam sama sa sobom prednosti i mane obiju situacija dok mi se u glavi ne zavrti tako da ne mogu više razmišljati. Stigne taksi i tata me otprati do vrata.
- Ne znam o čemu ste vi djevojke tako gorljivo razgovarale, ali znam da moraš donijeti odluku o nečemu. Jesi li je donijela? - pita me tata nježno.
- Ne znam, tata - teško progutam slinu. - Ne znam koja je prava odluka.
- Naravno da znaš. Uvijek ideš svojim putem, dušo. Uvijek si bila takva.
- Kako to misliš?
Pogleda u vrt. - Vidiš li onu stazu?
- Vrtni put?
Odmahne glavom i pokaže na stazu na travnjaku na kojoj je trava ugažena i nazire se zemlja ispod. - Ti si napravila tu stazu.
- Sto? - Zbunjena sam.
- Kad si bila djevojčica - smiješi se. - To u vrtlarskom svijetu zo¬vemo „smjerovi želja". To su putevi i staze koje ljudi sami naprave. Uvijek si izbjegavala putove koje su drugi utabali, dušo. Uvijek si išla svojim putem, nalazila svoju stazu, čak i ako je na koncu vodila na isto mjesto gdje i drugi. Nikad nisi išla službenim putem - smije se za sebe. - Ne, doista nisi. Ti si stvarno kći svoje majke, režeš zavoje, koračaš spontano, dok sam se ja držao ceste i išao okolo. - Smiješi se dok se prisjeća.
Oboje promatramo malu utabanu traku na travi koja vodi preko vrta do puta.
- Smjerovi želja - ponovim i vidim sebe kao malu djevojčicu, kao tinejdžerku, odraslu ženu, kako svaki put prolazim tim putem. Želje valjda nisu pravocrtne. Nema izravnog puta do onog što želiš.
- Znaš li sad što ćeš napraviti? - pita me kad je taksi stigao.
Smiješim se i poljubim ga u čelo. - Znam.
TRIDESET DEVET
Izlazim iz taksija na Stephen’s Greenu i odmah vidim gomilu koja ide prema teatru Gaiety, odjevena u najbolju toaletu za predstavu Nacio¬nalne irske opere. Nikad prije nisam bila na operi, samo sam ih gledala na televiziji i moje srce, kojemu je dosta tijela koje ga ne može pratiti, udara kako bi izletjelo iz tijela i samo utrčalo u zgradu. Nervozna sam od iščekivanja i ispunjena najvećom nadom koju sam u životu osjetila, da će se ispuniti posljednji dio mog plana. Strašno se bojim da će Jus¬tin biti ljut na mene, iako sam sto tisuća puta razmislila o tome zašto bi se ljutio, no ne mogu doći do bilo kakva racionalnog zaključka.
Stojim na pola puta između hotela Shelbourne i teatra Gaiety koje ne razdvaja ni tristo metara. Gledam jedno pa drugo, sklopim oči i nije mi stalo do toga kako glupo izgledam nasred ceste dok ljudi pro¬laze pokraj mene u ovu subotnju večer. Čekam da me nešto povuče. Kamo da krenem. Desno u Shelbourne. Lijevo u Gaiety. Srce mi lupa u prsima.
Okrenem se nalijevo i krenem samopouzdano prema teatru. U prepunom ulaznom foajeu kupim program i krenem prema svom mjestu. Nemam vremena za piće prije predstave; nikad sebi ne bih op¬rostila da se pojavi ranije i vidi da me nema. Karte za prvi red - nisam mogla vjerovati koliko imam sreće no nazvala sam u trenutak točno kad su karte puštene u prodaju kako bih bila sigurna da ću dobiti ta dragocjena mjesta.
Sjednem na svoje mjesto u sjedalo od crvenog baršuna, moja crvena haljina pada s obje strane, u krilu mi je torbica, a na podu preda mnom blistaju Kateine cipele. Točno ispred mene je orkestar koji ugađa instrumente i vježba, glazbenici odjeveni u crno u svom podzemnom svijetu nevjerojatnih zvukova.
Ozračje je čarobno, galerije su prepune. Tisuće ljudi bruje od uzbuđenja, orkestar se ugađa tražeći savršenstvo, mnogo se tijela kreće
uokolo, galerije su kao košnice, zrak pun parfema i mirisa losiona pos¬lije brijanja, čisti med.
Pogledam nadesno na prazno mjesto i zadrhtim od uzbuđenja.
Čuje se obavijest da će opera započeti za pet minuta, da oni koji zakasne, neće moći unutra do stanke, ali će predstavu moći pratiti vani na ekranima dok im biljeteri ne kažu da mogu ući.
Požuri, Justine, požuri, molim ga dok mi noge nervozno poskakuju.
Justin brzo korača od hotela po Kildare Streetu. Upravo je izašao iz tuša, a već mu je koža vlažna, košulja mu se lijepi za leđa, čelo blista od znoja. Na uglu stane. Hotel Shelbourne odmah je pokraj njega, teatar Gaiety dvjestotinjak metara nadesno.
Sklopi oči i duboko diše. Udiše svježi dablinski listopadski zrak.
Kamo krenuti. Kamo krenuti.
Predstava je počela i ja ne mogu skinuti pogled s vrata s moje desne strane. Pokraj mene je prazno sjedalo zbog kojeg imam knedlu u grlu. Dok na pozornici jedna žena tako osjećajno pjeva, ja nerviram svoje susjede pokraj sebe i one iza sebe jer ne mogu prestati okretati glavu da vidim vrata. Unatoč obavijesti, nekolicini je ljudi dopušten ulazak i oni su brzo sjeli na svoja mjesta. Ako Justin ne dođe odmah, mož¬da neće dobiti mjesto sve do stanke. Suosjećam sa ženom koja pjeva ispred mene.
Okrenem se još jednom i srce mi poskoči kad se vrata pokraj mene otvore.
Justin otvori vrata i čim uđe u prostoriju, sve se glave okrenu prema njemu. Brzo pogleda oko sebe tražeći Joyce, napet kao struna, vlažnih dlanova i drhtavih prstiju.
Priđe mu šef sale. - Dobro došli, gospodine. Kako vam mogu pomoći?
- Dobra večer. Rezervirao sam stol za dvoje, na ime Hitchcock. - Gleda nervozno oko sebe, izvadi rupčić iz džepa i nervozno se tapše njime po čelu. - Je li već stigla?
- Ne, gospodine, vi ste došli prvi. Biste li da vas odvedem do vašeg stola ili biste radije prvo popili piće?
- Do stola, molim vas. - Nikad si ne bi oprostio da dođe i vidi da nije za stolom.
Odvedu ga do stola za dvoje u sredini prostorije za objedovanje.
Sjedne u stolicu koju mu pridrže i tog trenutka okruže ga konoba¬ri, uliju mu vodu u čašu, stave salvetu u krilo i donesu pecivo.
Gospodine, biste li željeli pogledali meni ili ćete radije pričekati dok vam ne dođe društvo?
- Pričekat ću, hvala vam. - Gleda vrata i iskoristi trenutak samoće da se smiri.
Prošlo je više od sat vremena. U nekoliko su navrata pustili ljude unutra i odveli ih do njihovih mjesta, ali nitko od njih nije bio Justin. Stolica pokraj mene i dalje je prazna i hladna. Žena pokraj nje pov¬remeno pogleda stolicu i mene koja opsesivno i posesivno promatra vrata i smiješi se pristojno, suosjećajno. Osjećaj potpune samoće u prostoriji punoj ljudi, punoj zvuka, punoj pjesme mi tjera suze na oči. Osjećam se potpuno samo. Počinje stanka, zastor se spušta, pale se svjetla i svi ustaju i izlaze u bar, van na cigaretu ili protegnuti noge.
Ja sjedim i čekam.
Sto se usamljenije osjećam, to više nade gajim u srcu. Možda još uvijek dođe. Možda još uvijek osjeti da mu je ovo jednako važno kao i meni. Večera sa ženom koju je sreo jednom ili večer s osobom čiji je život pomogao spasiti, osobom koja je učinila točno ono što je želio i zahvalila mu točno na sve načine na koje je tražio.
Možda to nije bilo dovoljno.
- Biste li sada željeli pogledati meni, gospodine?
- Ahm - pogleda na sat. Kasni pola sata i on se obeshrabri, ali i dalje gaji nadu. - Samo malo kasni, znate - objasni on.
- Naravno, gospodine.
- Dajte mi vinsku listu, molim vas.
- Naravno, gospodine.
Ženina ljubljenog istrgnu iz njezina zagrljaja i ona moli da ga puste. Kuka i zavija i viče u pjesmi, a žena pokraj mene šmrca. I meni se oči napune suzama kad se sjetim ponosa na tatinu licu kad me vidio u mojoj haljini.
- Idi sredi ga - rekao je.
E pa, nisam. Još sam jednog izgubila. Ostavio me čekati čovjek koji je radije želio izaći sa mnom na večeru. Koliko god to trebalo biti besmisleno, menije kristalno jasno. Željela sam da bude ovdje. Željela sam da povezanost koju sam osjetila, kojoj je on uzrok, bude ono što nas je spojilo, a ne slučajni susret u trgovini nekoliko sati prije. Čini mi se da je postupio hirovito što je izabrao mene, a ne nešto toliko važno.
Možda ipak gledam na to na pogrešan način. Možda bih trebala biti sretna što je izabrao večeru sa mnom. Pogledam na sat. Možda je upravo sada tamo i čeka me. Ali što ako ja odem odavde, a on dođe i mimoiđemo se? Ne. Najbolje će biti da ostanem gdje jesam i ne uno¬sim dodatnu zabunu.
U mojoj se glavi nastavlja borba, baš kao i na pozornici.
Ali ako je on sada u restoranu, a ja sam ovdje, onda je on sam, i to više od sat vremena. Zašto onda nije odustao od izlaska sa mnom i pretrčao tih par stotina metara da vidi tko je njegova misteriozna prijateljica? Osim ako je već došao. Osim ako je provirio kroz vrata, vidio da sam to ja i odbio ući. Misli u mojoj glavi tako su me preplavile da se potpuno isključim iz predstave, previše sam zbunjena, potpuno zatečena pitanjima u svojoj glavi.
Prije nego što se snađem, opera je gotova. Sjedala su prazna, na pozornici je spuštena zavjesa, svjetla gore. Izađem van na hladni noćni zrak. Grad je užurban, prepun ljudi koji uživaju u subotnjem izlasku. Osjećam kako su mi suze na licu hladne kad ih pogodi povjetarac.
Justin isprazni drugu bocu vina u čašu i nehotice lupi njome o stol. Već je izgubio svu koordinaciju, jedva uspijeva gledati na svoj sat, ali zna da je prošlo razumno vrijeme da se Joyce pojavi.
Ostavila ga je da je čeka.
Jedina žena koja ga je imalo zainteresirala od razvoda. Ne računa¬jući sirotu Saru. Nikad nije računao sirotu Saru.
Ja sam grozna osoba.
- Oprostite što vam smetam, gospodine - kaže pristojno šef sale - ali primili smo telefonski poziv ođ vašeg brata, Ala?
Justin kimne.
- Rekao je da vam poručimo da je još uvijek živ i da se nada da vi, ovaj, da se lijepo provodite večeras.
-Živ?
- Da, gospodine, rekao je da ćete shvatiti, s obzirom na to da je dvanaest sati. Njegov je rođendan?
- Dvanaest?
- Da, gospodine. Moram vam, nažalost, reći i da zatvaramo za večeras. Biste li željeli platiti račun?
Justin ga pogleda zamagljenim očima i pokuša opet kimnuti, ali osjeti kako mu glava pada u stranu.
- Pustila me daje uzalud čekam.
- Žao mi je, gospodine.
- O, ne mora vam biti. Zaslužio sam to. Ja sam pustio osobu koju i ne poznam da me uzalud čeka.
- Ah, tako,
- A ona je bila tako dobra prema meni. Tako, tako dobra. Dala mi je maline i kavu, auto s vozačem, a ja sam bio tako grozan prema nje¬mu ili njoj. - Odjednom stane.
Možda je još otvoreno!
- Izvolite. - Povjeri mu svoju kreditnu karticu. - Možda još imam vremena.
Šečem se tihim ulicama u susjedstvu i umotam se čvršće u vestu. Rek¬la sam taksistu da me ostavi iza ugla da prije povratka kući udahnem svježeg zraka i razbistrim misli. Htjela sam se i riješiti suza prije nego što me tata vidi, jer sam sigurna da još uvijek sjedi u svom naslonjaču, kako je to činio i kad sam bila mlađa, budan i željan čuti što se dogo¬dilo, iako bi se pretvarao da spava čim bi začuo ključ u vratima.
Prođem pokraj svoje bivše kuće, koju sam uspjela prodati prije samo nekoliko dana, ne nestrpljivim Lindi i Joeu, koji su doznali da je to bio moj dom pa su se uplašili da je moja zla sreća loš znak za njih i njihovo nerođeno dijete, ili štoviše, da će stube koje su uzrokovale moj pad, biti možda preopasne i za Lindu tijekom njezine trudnoće. Primijetim da nitko ne preuzima odgovornost za svoje postupke. Nisu krive stube, nego ja. Ja sam žurila. Ja sam kriva. Jednostavno. To je nešto za što ću duboko u sebi morati naći snage da si oprostim, jer to nikad neće biti zaboravljeno.
Možda žurim kroz cijeli svoj život, skačem u sve glavom naprijed, prije nego što promislim. Jurim kroz dane i ne primjećujem minute. Ne da sam imala imalo bolje rezultate onda kad sam usporila i plani¬rala. Mama i tata isplanirali su cijeli život: ljetovanja, dijete, štednju, izlaske. Sve su radili kao u udžbeniku. Njezin prerani odlazak s ovoga svijeta bila je jedina stvar za koju se nisu pogodili. Začkoljica koja je sve poremetila.
Conor i ja startali smo ravno u šumu i zalutali smo gadno.
Novac od kuće trebao je biti podijeljen popola između Conora i mene. Morat ću početi tražiti nešto manje, nešto jeftinije. Nemam pojma što će on uraditi - što je neobična spoznaja.
Stanem ispred našeg nekadašnjeg doma i gledam u crvene cigle, u vrata oko čije smo se boje svađali, u cvijeće o kojem smo mnogo raz¬mišljali prije nego što smo ga posadili. To više nije moje, ali sjećanja jesu; sjećanja se ne mogu prodati. Građevina koja je bila dom mojim snovima od nekad davno, sada pripada nekom drugom, baš kao što je to bila za ljude prije nas, i rado je prepuštam. Sretna sam što je to bilo neko drugo vrijeme i što mogu početi opet, ispočetka, premda noseći ožiljke prošlosti. Oni predstavljaju rane koje su zacijelile.
Kad stignem do tatine kuće, već je ponoć i prozori su mračni. Ni jedno svjetlo ne gori, što je neobično jer obično ostavi svjetlo na trije¬mu, posebno ako sam vani.
Otvaram torbicu da izvadim ključeve i lupnem svoj mobitel. On zasvijetli i ja vidim da imam deset propuštenih poziva, od kojih je osam od kuće. Ugasila sam zvono u operi i kako znam da Justin nema moj broj, nisam ga se sjetila pogledati. Brzo tražim ključeve, ruke mi se tresu dok pokušavam ključem pogoditi bravu. Padnu mi na pod, buka odjekuje po utihloj mračnoj ulici. Spustim se na koljena, ne mareći za novu haljinu i pipam po betonu tražeći metal po mraku. Konačno ih napipam i proletim kroz vrata kao raketa i palim sva svjetla.
- Tata? - zazovem u predsoblju. Mamina je fotografija na podu, pod stolom. Podignem je i stavim na mjesto pokušavajući ostati mir¬na, ali srce mi ima drugačije planove.
Nema odgovora.
Ulazim u kuhinju i pritisnem prekidač. Na kuhinjskom stolu stoji puna šalica čaja. Komad tosta s pekmezom od kojeg je odgrizen za¬logaj.
- Tata? - kažem već malo glasnije i ulazim u dnevnu sobu paleći svjetlo.
Njegove tablete su prosute po podu, sve kutijice otvorene i ispraž¬njene, sve boje pomiješane.
Hvata me panika, trčim natrag kroz kuhinju, kroz predsoblje i uza stube, paleći sva svjetla i vičem iz sveg glasa.
- TATA! TATA! GDJE SI? TATA, JA SAM, JOYCE! TATA! - Teku mi suze; jedva govorim. Nema ga u spavaćoj sobi, ni u kupaonici, ni u mojoj sobi niti igdje drugdje. Zastajem kod stuba, pokušavam kroz tišinu čuti doziva li. Sve što čujem jest bubnjanje svog srca u ušima i vratu.
- TATA! - vičem, prsa mi se nadimlju, a knedla u grlu prijeti da mi oduzme dah. Nemam ga više gdje tražiti. Počnem otvarati orma¬re, tražiti ispod njegova kreveta. Zgrabim jastuk i udahnem, držim ga uza se i namočim ga suzama. Pogledam kroz prozor u vrt: nema mu ni traga.
U koljenima osjećam slabost da ne mogu stajati, u glavi mi se muti da ne mogu razmišljati, sjednem na najvišu stubu i pokušavam se sje¬titi gdje bi mogao biti.
Tad se sjetim prosutih tableta na podu i povičem najglasnije što sam ikad viknula u životu. -TAAAATAAA!
Odgovori mi tišina, a ja nikad nisam osjetila takvu samoću. Osjećam se usamljenije nego u operi, usamljenije nego u nesretnom braku, usamljenije nego kad je mama umrla. Potpuno i sasvim sama, posljednja osoba koju imam u životu oduzeta mi je.
Tad.
-Joyce? - Zazove glas s ulaznih vrata, koja sam ostavila otvorena. -Joyce, ja sam, Fran. Stoji u kućnom ogrtaču i papučama, iza nje je njezin najstariji sin sa svjetiljkom u ruci.
- Tate nema. - Glas mi drhti.
- U bolnici je, pokušala sam te zvati.
- Sto? Zašto? - Ustajem i jurim se niza stube.
- Mislio je da je dobio još jedan srčani.
- Moram ići. Moram ići k njemu. - Jurcam okolo tražeći ključeve od auta. - U kojoj je?
- Joyce, smiri se, dušo, smiri se. - Fran me zagrli. - Odvest ću te.
ČETRDESET
Trčim hodnicima, pogledavam sva vrata, tražeći pravu sobu. Paničarim, suze mi zamagljuju vid. Zaustavi me medicinska sestra i pomogne mi, pokušava me smiriti. Odmah zna o kome govorim. Ne bi me smjela pustiti unutra u ovo doba, ali vidi da sam uznemirena, želi me smiriti tako da mi pokaže da je s njime sve u redu. Pustit će me unutra na nekoliko minuta.
Pratim je kroz niz hodnika i napokon me uvede u njegovu sobu. Vidim tatu kako leži u krevetu, na ruku i nos prikvačene su mu cjev¬čice, koža mu je mrtvački blijeda, tijelo u krevetu tako maleno ispod deka.
- Jesi li to ti pravila tu buku vani? - pita me, a glas mu zazvuči slabašan.
- Tata. - Pokušavam ostati mirna, ali glas mi je prigušen.
- U redu je, dušo. Malo me streslo, to je sve. Mislio sam da me srce opet zafrkava, krenuo sam uzeti tablete, ali mi se zavrtjelo pa sam ih prosuo. Kažu mi da to ima nekakve veze sa šećerom.
- Dijabetes, Henry - sestra se smiješi. - Liječnik će vam ujutro doći objasniti sve.
Smrcnem, ali pokušavam ostati mirna.
- Ah, dođi, ti klipane ženski. - Podigne ruke prema meni.
Odjurim k njemu i čvrsto ga zagrlim, tijelo mu se čini krhko, ali
zaštitničko.
- Neću ti ja nikamo pobjeći. Smiri se sad. - Gladi me po kosi I lupka po leđima tješeći me. - Nadam se da ti nisam pokvario večer. Rekao sam Fran da te ne gnjavi.
- Naravno da si me trebao nazvati - govorim u njegovo rame Tako sam se prepala kad te nisam našla kod kuće.
- No, dobro sam. Međutim, morat ćeš mi pomoći sa svim ovim šapće. - Rekao sam doktoru da razumijem, ali zapravo ne razumijem
- kaže, malo zabrinuto. - Tip je prilično uobražen. - Nabora nos.



- Naravno da ću ti pomoći. - Obrišem oči i pokušavam se sabrati.
- Onda, kako je bilo? - pita me vedrije. - Reci mi dobre vijesti.
- Heh, ovaj - napućim usta - nije se pojavio. - Suze mi opet poteku.
Tata je tih; tužan, pa ljut, pa opet tužan. Zagrli me ponovo, ovaj put čvršće.
- Ah, dušo - kaže nježno. - On je prokleta budala.



ČETRDESET JEDAN
Justin završi pričati o svom katastrofalnom vikendu Bei koja sjedi na trosjedu, otvorenih usta u šoku.
- Ne mogu vjerovati da sam to sve propustila. Sad sam u bedu!
- Pa, ne bi propustila da si razgovarala sa mnom - zafrkava je Justin.
- Hvala ti što si se ispričao Peteru. Cijenim to. I on to cijeni.
- Ponašao sam se kao idiot; jednostavno nisam htio priznati da je moja mala curica odrasla.
- Nego - smiješi se. - Bože - sjeti se opet njegove priče. - Još uvijek ne mogu zamisliti da ti je netko sve to slao. Tko bi to mogao biti? Ta sirota osoba sigurno te čekala i čekala u operi.
Justin pokrije lice i žacne se. - Molim te, prestani, to me ubija.
- Ali svejedno si odabrao Joyce.
Kimne i tužno se nasmiješi.
- Sigurno ti se stvarno svidjela.
- Ja se sigurno nisam svidio njoj jer se nije pojavila. Ne, Bea, pre¬bolio sam to. Vrijeme je da krenem dalje. Previše sam ljudi povrijedio dok sam pokušavao otkriti tko je. Ako se ne možeš sjetiti da si još nekome rekla, onda nikad nećemo doznati.
Bea dobro razmisli. - Rekla sam samo Peteru, supervizorici kosti¬ma i njezinu ocu. Ali zašto misliš da nije jedno od njih dvoje?
- Upoznao sam supervizoricu kostima one večeri. Nije se doimala kao da me poznaje i Engleskinja je - zašto bi išla u Irsku na transfu¬ziju krvi? Nazvao sam je i pitao za njena oca. Ne pitaj. - Otrpi njezin pogled. - U svakom slučaju, pokazalo se da joj je otac Poljak.
- Čekaj malo, odakle ti to? Ona nije Engleskinja, Irkinja je - namršti se Bea. - Oboje su.
Tup-tup. tup-tup.
-Justine - ulazi Laurence s kavom za njega i Beu - pitao sam se bismo Ii mogli porazgovarati ako imaš malo vremena.
- Ne sad, Laurence - kaže Justin i pomakne se na rub fotelje. - Bea, gdje ti je program s baleta? Unutra je njezina fotografija.
- Stvarno, Justine. - Jennifer ulazi kroz vrata prekriženih ruku. - Bi li mogao biti malo pristojan. Laurence ti želi nešto reći i duguješ mu to da ga poslušaš.
Bea otrči u sobu, probivši se kroz ratoborne odrasle i vrati se ma¬šući programom u ruci, ignorirajući ih. Justin čini isto.
Zgrabi ga iz njenih ruku i brzo lista. - Evo! - Uperi prstom na stranicu.
- Ljudi - Jennifer stane između njih - stvarno ovo moramo rije¬šiti sada.
- Ne sad, mama. Molim te! - Viče Bea. - Ovo je važno!
- A ovo nije?
- To nije ona. - Bea žestoko odmahuje glavom. - To nije žena s kojom sam razgovarala.
- Kako je ona izgledala? - Justin je na nogama. Tup-tup. Tup- tup.
- Pusti me da razmislim, pusti me da razmislim. - Paničari Bea.
- Znam! Mama!
- Sto je? - Jennifer zbunjeno gleda malo u Justina malo u Beu.
- Gdje su fotografije koje smo snimili kad sam prve večeri nastu¬pila u baletu umjesto Charlotte?
- Oh, ovaj...
- Brzo.
- U kuhinjskom su ormariću, u kutu - kaže Laurence namršteno.
- To, Laurence! - Justin udari po zraku. - U kuhinjskom su or¬mariću, u kutu! Idi po njih, brzo!
Uzbunjen, Laurence otrči u kuhinju dok ga Jennifer gleda otvore¬nih usta. Čuje se premetanje papira dok Justin brzo korača po sobi a Jennifer i Bea ga gledaju.
- Evo ih. - Pruži ih, a Bea ih zgrabi iz njegove ruke.
Jennifer pokuša nešto reći, ali Bein i Justinov govor i kretanje kao ubrzani su.
Bea lista po fotografijama što brže može. - Nisi u tom trenutku bio u prostoriji, tata. Nekamo si nestao, ali mi smo napravili skupnu fotografiju i, evo je! - Jurne tati. - To su oni. Žena i njezin otac, na kraju. - Pokazuje prstom.
Tišina.
- Tata?
Tišina.
- Tata, jesi li dobro?
-Justine? - Jennifer pride bliže, - jako je problijedio, donesi mu čašu vode, Laurence, brzo.
Laurence odjuri natrag u kuhinju.
- Tata. - Bea mu pucne prstima pred očima. - tata, jesi li još ovdje?
- To je ona - šapne.
- Tko ona? - pita Jennifer.
- Žena kojoj je spasio život. - Bea uzbuđeno skače.
- Ti si spasio život nekoj ženi? - pita Jennifer šokirano. - Ti?
- To je Joyce - šapne.
Bea se zgrane. - Žena koja me nazvala?
On kimne.
Bea se zgrane još jednom. - Žena kojoj se nisi pojavio?
Justin sklopi oči i u sebi opsuje samog sebe.
- Ti si spasio život nekoj ženi i onda joj se nisi pojavio? - smije se Jennifer.
- Bea, gdje ti je telefon?
- Zašto?
- Nazvala te, ne sjećaš se? Imaš njen broj u mobitelu.
- O, tata, to je bilo davno.

Moj telefon bilježi samo deset zadnjih poziva. To je bilo prije nekoliko tjedana!
- Dovraga!
- Dala sam ga Doris, sjećaš se? Zapisala ga je. Zvao si ga iz svog stana!
Bacio si ga u kontejner, idiote! Kontejner! Još je uvijek tamo!
- Evo. - Laurence zadihano utrčava s čašom vode.
- Laurence. - Justin ga primi za obraze i poljubi u čelo. - Dajem vam svoj blagoslov. Jennifer - učini isto i poljubi je ravno u usta - že¬lim vam sreću.
Istrči iz stana dok Bea navija, Jennifer s gađenjem briše usta, a Laurence briše prolivenu vodu s odjeće.
Dok Justin juri od stanice podzemne željeznice do svoje kuće iz oblaka lijeva kiša kao da netko cijedi krpu. On ne mari, gleda u nebo i smije se, sviđa mu se osjećaj kiše na licu, ne može vjerovati da je cijelo vri¬jeme Joyce bila ta žena. Trebao je shvatiti. Sad sve ima smisla, to što ga je pitala je li siguran da želi praviti nove planove za večeru, to što je njezina prijateljica bila na predavanju, sve!
Skrene u svoj prilaz i vidi kontejner koji je sada do ruba pun stvari. Uskoči u njega i počne kopati.
Doris i Al prestanu pakirati kovčege i zabrinuto ga gledaju kroz prozor.
- Dovraga, stvarno sam mislio tla se vraća u normalu - kaže Al.
- Da ostanemo?
- Ne znam - odgovori ona zabrinuto. - Sto radi, zaboga? Deset navečer je, susjedi će sigurno pozvati policiju.
Njegova je siva majica promočena, kosa zalizana, voda mu curi niz nos, traperice mu se lijepe za kožu. Gledaju ga kako kliče i viče dok baca sadržaj kontejnera na zemlju pokraj njega.



ČETRDESET DVA
Ležim u krevetu, buljim u strop i pokušavam shvatiti svoj život. Tata je još uvijek u bolnici na pretragama i sutra će ga pustiti kući. Kako nema nikog, bila sam prisiljena razmišljati o svom životu i proći kroz očaj, krivnju, tugu, ljutnju, usamljenost, depresiju, cinizam kako bih napokon našla put prema nadi. Poput ovisnika koji prestane odjed¬nom, koračala sam podovima ovih prostorija dok mi je svaka od tih emocija izbijala kroz kožu. Pričala sam naglas sama sa sobom, vrištala, vikala, plakala i žalovala.
Jedanaest je navečer, vani je mračno, vjetrovito i hladno jer se zimski mjeseci bore da dođu, kad zazvoni telefon. Misleći da je tata, požurim dolje, zgrabim telefon i sjednem na donju stubu.
- Halo?
- To si cijelo vrijeme bila ti.
Ukočim se. Srce mi tutnji. Maknem slušalicu s uha i duboko udahnem.
-Justine?
- To si cijelo vrijeme bila ti, zar ne?
Šutim.
- Vidio sam fotografiju tebe i tvog oca s Beom. Te ti je večeri is¬pričala da sam dao krv. O tome da želim zahvaljivanje. - Kihne.
- Nazdravlje.
- Zašto mi nisi ništa rekla? Toliko smo se puta sreli. Jesi li me pra¬tila ili... ili, što se događa, Joyce?
- Ljutiš li se na mene?
- Ne! Hoću reći, ne znam. Ne razumijem. Tako sam zbunjen.
- Dopusti mi da ti objasnim. - Duboko udahnem i pokušam smi¬riti glas, govoriti unatoč tome što osjećam otkucaje srca u dnu grla.
- Nisam te pratila na bilo koje od mjesta gdje smo se sreli pa zato molim te nemoj biti zabrinut. Nisam te uhodila. Nešto se dogodilo, Justine. Nešto se dogodilo kad sam primila transfuziju i štogod to bilo, kad je tvoja krv transfuzijom ušla u mene, odjednom sam se osjetila povezana s tobom. Pojavljivala sam se na mjestima gdje si ti bio, kod frizera, na baletu. To su sve bile slučajnosti. - Govorim prebrzo, ali ne mogu usporiti. - A onda mi je Bea rekla da si dao krv u doba kad sam je ja primila i...
- Što?
Nisam sigurna što želi reći.
- Hoćeš reći da nisi sigurna da si primila moju krv? Jer ja to nisam uspio doznati, nitko mi to nije htio reći. Tebi je netko rekao?
- Ne. Nitko mi nije rekao. Nisu morali. Ja...
- Joyce. - Prekine me i njegov me ton zabrine.
-Ja nisam nekakva čudakinja, Justine. Vjeruj mi. Nikad nisam do¬živjela ovo što sam doživjela u proteklih nekoliko tjedana. - Ispričam mu cijelu priču. O tome kako imam njegove vještine, njegova znanja, kako dijelim njegove ukuse.
Šuti.
- Reci nešto, Justine. ,
- Ne znam što da kažem. Sve to zvuči... čudno.
- Čudno je, ali je istina. Ovo će zvučati još čudnije, ali mislim da sam dobila i neka tvoja sjećanja.
- Stvarno? - Glas mu je hladan, dalek. Gubim ga.
- Sjećanja na park u Chicagu, Beu kako pleše u baletnoj suknjici na crvenoj kariranoj prostirki, košaru za piknike, bocu crvenog vina. Zvona crkve, slastičarnu, klackalicu s Alom, prskalice...
- Stani, stani, stani. Zaustavi se. Tko si ti?
-Justine, ja sam!
- Tko ti je rekao sve to?
- Nitko, jednostavno to znam! - umorno protrljam oči. - Znam da to zvuči bizarno, Justine, doista. Ja sam normalno, pristojno ljud¬sko biće koje je cinično kao i svi, ali ovo je moj život i to su stvari koje mi se događaju. Ako mi ne vjeruješ, onda mi je žao i spustit ću slu¬šalicu i vratiti se svom životu, ali molim te, znaj da ovo nije šala, ili prijevara, ili bilo kakva namještaljka.
Jedno je vrijeme tih. A onda. - Želim ti vjerovati.
- Osjećaš nešto između nas?
- Osjećam. - Govori vrlo polako kao da razmišlja o svakom slovu svake riječi. - Sjećanja, ukusi i zanimacije i što god si moje spomenu¬la, to su sve stvari koje si mogla vidjeti da radim ili me čuti da govo¬rim. Ne kažem da to radiš namjerno, možda čak to ti ne shvaćaš, ali pročitala si moje knjige; spominjem mnogo osobnih stvari u svojim knjigama. Vidjela si fotografiju u Beinu medaljonu, bila si na mojim prodavanjima, čitala moje članke. Možda sam u njima otkrivao stvari o sebi, zapravo, znam da jesam. Kako da budem siguran da ti znaš te stvari zbog transfuzije? Kako da znam da - bez uvrede - ali da ti nisi neka mlada luđakinja koja se uvjerila u neku suludu priču koju je pročitala u knjizi ili vidjela u nekom filmu? Kako da to znam?
Uzdahnem. Nemam načina uvjeriti ga. - Justine, ja trenutačno ne vjerujem ni u što, ali u ovo vjerujem.
- Zao mi je, Joyce - počinje završavati razgovor.
- Ne, stani - zaustavljam ga. - To je to?
Tišina.
- Zar mi nećeš ni pokušati povjerovati?
Duboko uzdahne. - Mislio sam da si netko drugi, Joyce. Ne znam zašto jer te nikad nisam upoznao, ali mislio sam da si drugačija vrsta osobe. Ovo... ovo ne razumijem. Ovo, držim... nije u redu, Joyce.
Svaka rečenica kao da mi probada srce i udara me u trbuh. Mogla bih podnijeti to čuti od bilo koga na svijetu, ali ne od njega. Od bilo koga osim od njega.
- Puno si propatila, kako se čini, možda bi trebala... razgovarati s nekim.
- Zašto mi ne vjeruješ? Molim te, Justine. Sigurno postoji nešto čime te mogu uvjeriti. Nešto što znam, a što nisi napisao u članku ili u knjizi ili rekao ikome na predavanju... - Zastanem kad mi nešto padne na pamet. Ne, ne mogu to upotrijebiti.
- Zbogom, Joyce. Nadam se da ćeš biti dobro, doista.
- Stani! Čekaj! Postoji nešto. Jedna stvar koju samo ti možeš znati.
On stane. - Sto?
Zažmirim i duboko udahnem. Ili to učini ili nemoj. Učini ili ne¬moj. Otvorim oči i izvalim. - Tvoj otac.
Tišina.
-Justine?
- Sto s njim? - Glas mu je hladan kao led.
- Znam što si vidio - kažem nježno. - Kako nikad nisi nikome mogao reći.
- O čemu, dovraga, govoriš?
- Znam da si bio na stubama, da si ga vidio kroz ogradu. I ja ga vidim. Vidim ga s bocom i tabletama kako zatvara vrata. Zatim vidim zelena stopala na podu...
- PRESTANI! - vikne, a ja šokirano ušutim.
Ali moram nastaviti jer inače neću više nikad imati priliku izreći te riječi.
- Znam kako ti je bilo teško kao djetetu. Kako li je bilo teško sve to zadržati za sebe...
- Ništa ti ne znaš - kaže hladno. - Baš ništa. Molim te da me se kloniš. Ne želim više nikad čuti ništa o tebi.
- Dobro. - Glas mi je šapat, ali kažem to sama sebi jer on je već prekinuo vezu.
Sjedim na stubama mračne prazne kuće i slušam kako hladni lis¬topadski vjetar treska o kuću.
To je, dakle, to.




Mjesec dana poslije

ČETRDESET TRI
- Idući bismo put trebali ići autom, Gracie - kaže tata dok se vraćamo pješke s naše šetnje po botaničkom vrtu. Uhvatim ga pod ruku i on me povlači gore-dolje kako se klacka. Gore i dolje, dolje i gore. To me gibanje smiruje.
- Ne, trebaš vježbu, tata.
- Govori u svoje ime - promrmlja. - Kako je, Sean? Odvratan dan, zar ne? - vikne na drugu stranu ulice starcu s hodalicom.
- Strašan - vikne Sean natrag.
- Onda, kako ti se sviđa stan? - Načinjem tu temu već treći put u posljednjih nekoliko minuta. - Ne možeš više izbjegavati tu temu.
- Ništa ja ne izbjegavam, dušo. Kako je, Patsy? Kako je, Suki? - Stane i sagne se da potapša jazavčara. - Baš si slatki mali - kaže i mi nastavimo dalje. - Mrzim to malo pseto. Laje cijelu prokletu noć kad nje nema - mrmlja i navuče kapu jače na oči jer zapuše jak nalet vjet¬ra. - Kriste Svemogući, napredujemo li mi uopće, imam osjećaj kao da smo na jednoj od onih staza za pokretno trčanje na ovom vjetru.
- Pokretnoj stazi za trčanje - smijem se. - No, hajde, sviđa li ti se stan ili ne?
- Nisam siguran. Činio mi se vrlo malen, a i u susjedni je stan ušao neki čudan tip. Nije mi se baš svidio.
- Meni se činio vrlo ljubazan.
- Ah, pa i bi prema tebi, nego. - Zakoluta očima i odmahne gla¬vom. - Rekao bih da bi bilo koji muškarac tebi sad bio dobar.
- Tata! - smijem se.
- Dobar dan, Grahame. Odvratan dan, nije li? - upita susjeda u prolazu.
- Grozan dan, Henry - odgovori Graham i zabije ruke u džepove.
- Bilo kako bilo, mislim da ne bi trebala uzeti taj stan, Gracie. Ostani ovdje još neko vrijeme dok se ne pojavi nešto bolje. Nema smisla da uzmeš prvo na što naiđeš.
- Tata, pogledali smo već deset stanova i nije ti se svidio nijedan.
- Trebam li ja živjeti u njemu ili ti? - pita. Gore i dolje. Dolje i gore.
-Ja.
- Pa onda, što te briga?
- Cijenim tvoje mišljenje.
- Baš ga... Zdravo tamo, Kathleen!
- Ne možeš me zadržati kod kuće zauvijek, znaš.
- Zauvijek je već prošlo, dušo moja. Tebe se ne da maknuti. Ti si Stonehenge među djecom koja žive kod kuće.
- Mogu li s tobom večeras na klupsko druženje ponedjeljkom?
- Opet?
- Moram završiti partiju šaha koju sam počela s Larrvjem.
- Larry samo postavlja pijune tako da se ti naginješ nad ploču da ti može vidjeti u dekolte. Ta partija nikad neće završiti. - Tata zako¬luta očima.
- Tata!
- Što je? No, tebi treba bolji društveni život od motanja s takvima kao što smo Larry i ja.
- Ali ja se volim motati oko tebe.
- Nasmiješi se za sebe, zadovoljan što to čuje.
Skrenemo prema tatinoj kući uz mali vrtni put prema ulaznim vratima.
Kad ugledam što je na pragu, stanem kao ukopana.
Mala košara s mafinima, prekrivena plastičnom folijom i povezana ružičastom vrpcom. Pogledam tatu, koji je prekorači i otključa ulazna vrata. Kreće se tako da se upitam vidim li ja dobro. Pričinja li mi se?
- Tata! Što to radiš? - Šokirana, pogledam okolo iza sebe, ali nema nikoga.
Tata mi namigne, na tren izgleda tužno, a onda mi se široko nas¬miješi prije nego mi zatvori vrata pred nosom.
Uzmem omotnicu koja je zalijepljena za foliju i drhtavim prstima izvučem poruku.
Hvala ti...
- Oprosti mi, Joyce. - Čujem glas iza sebe od kojeg mi gotovo sta¬ne srce i brzo se okrenem.
Evo ga, stoji na vratima vrta, s buketom Cvijeća u rukama na koji¬ma su rukavice i s najjadnijim izrazom lica. Zamotan je u šal i zimski kaput, vrh nosa i obrazi crveni su mu od hladnoće, zelene mu se oči sjaje u sivilu dana. On je prikaza; jednim mi pogledom oduzima dah, njegova mi je blizina gotovo više nego što mogu podnijeti.
-Justine... - i onda potpuno zanijemim.
- Misliš li - zakorači prema meni - da bi mogla u srcu naći načina da oprostiš budali poput mene? - Stoji na kraju vrta, pokraj vrata.
Ne znam što da kažem. Prošlo je mjesec dana. Zašto sada?
- Na telefonu si me pogodila u bolnu točku - kaže i lagano se nakašlje da pročisti grlo. - Nitko ne zna to o mome ocu. Ili nije znao. Ne znam kako ti jesi.
- Rekla sam ti kako.
- Ne razumijem to.
- Ni ja.
- Ali s druge strane, ja ne razumijem ni najobičnije svakodnevne stvari. Ne razumijem što moja kći vidi u svom dečku. Ne razumijem kako se moj brat opire zakonima znanosti i nije se već pretvorio u čips. Ne znam kako Doris s tako dugačkim noktima uspijeva otvoriti kar¬tonsko pakiranje mlijeka. Ne razumijem zašto ti nisam prije mjesec dana provalio kroz vrata i rekao ti kako se osjećam... Ne razumijem tolike jednostavne stvari, ne vidim zašto bi ovo bila iznimka.
Upijam prizor njegova lica, njegove kovrčave kose pokrivene vu¬nenim šeširom, njegov mali nervozni osmijeh. I on proučava mene i ja zadrhtim, ali ne od hladnoće. Sad je ne osjećam. Svijet je zagrijan samo za mene. Kako ljubazno. Uputim zahvalu iznad oblaka.
Čelo mu se nabora dok me gleda.
- Što je?
- Ništa. Samo me upravo strašno podsjećaš na nekoga. Nije važ¬no. - Nakašlje se, nasmiješi i pokuša nastaviti gdje je stao.
- Eloise Parker - pogodim, a njegov osmijeh nestane.
- Kako to, dovraga, znaš?
- Bila je tvoja prva susjeda u koju si godinama bio zaljubljen. Kad si imao pet godina, odlučio si poduzeti nešto u vezi s tim pa si nabrao cvijeća iz svog vrta i donio ga do njezine kuće. Otvorila je vrata prije nego što si stigao do njih i izašla odjevena u plavi kaput i crni šal - ka¬žem i navučem svoj plavi kaput čvršće oko sebe.
- I onda? - upita šokirano.
- I ništa. - Slegnem ramenima. - Bacio si ih na zemlju i ustrtario se.
Blago odmahuje glavom i smiješi se. - Kako zaboga...
Slegnem ramenima.
- Što još znaš o Eloise Parker? - Pogleda me iskosa.
- Smiješim se i skrenem pogled. - S njom si izgubio nevinost kad si imao šesnaest godina, u njezinoj sobi kad su joj mama i tata bili na krstarenju.
On zakoluta očima i spusti buket tako daje okrenut prema zemlji.
- Sad, vidiš, to nije fer. Ne smiješ znati takve stvari o meni.
Nasmijem se.
- Krštena si Joyce Bridget Conway, ali svima govoriš da ti je krsno ime Angelina - uzvrati mi.
Zinem u čudu.
Kad si bila klinka, imala si psa koji se zvao Bunny. - Drsko podigne jednu obrvu.
Gledam ga iskosa.
- Napila si se od domaćeg viskija kad ti je bilo - sklopi oči i dobro razmisli - petnaest. S tvojim prijateljicama Kate i Frankie.
Svakim podatkom približava mi se za korak i taj miris, njegov mi¬ris, o kojem sam sanjala da mi je blizu, prilazi mi bliže i bliže.
- Tvoj prvi francuski poljubac bio je kad si imala deset godina, s Jasonom Flardyjem, kojega su svi zvali Jason Dignuti.
Smijem se.
- Nisi ti jedina koja smije znati stvari. - Približi se još jedan korak i više mi ne može prići bliže. Njegove cipele, tkanina njegova debelog kaputa, dotiče me svaki dio njega.
Srce mi izvadi trampolinu i baci se na maratonsko skakanje. Na¬dam se da Justin ne čuje kako kliče od sreće.
- Tko ti je to sve rekao? - Moje mu riječi dotaknu lice u dahu hladne pare.
- Moj dolazak ovamo bio je veliki pothvat - smiješi se. - Veliki. Tvoje su me prijateljice natjerale da polažem testove kako bi dokazao da mi je dovoljno jako žao, kako bi dokazao da sam vrijedan toga da dođem.
Smijem se, šokirana da su se Frankie i Kate konačno uspjele slo¬žiti oko nečega, a posebno da su nešto tako veliko uspjele zadržati u tajnosti.
Tišina. Tako smo blizu da ako pogledam gore u njega, nosom ću mu dotaknuti bradu. Gledam dolje.
- Još se uvijek bojiš spavati u mraku - šapne, primi me za bradu i podigne je tako da ne mogu gledati nikamo drugamo osim u njega. - Osim ako je netko pokraj tebe - doda uz lagani smiješak.
- Ti si varao na svom prvom ispitu na koledžu - šapnem.
- Ti si mrzila umjetnost. - Poljubi me u čelo.
- Ti lažeš kad govoriš da voliš Mona Lisu. - Sklopim oči.
- Ti si do pete godine imala nevidljivog prijatelja koji se zvao Horatio. - Poljubi me u nos, a ja mu se spremam uzvratiti, ali njegove usne sasvim nježno dotaknu moje i moje riječi odustanu, nestanu pri¬je nego što stignu do moje glasovne kutije i vrate se natrag u centar za pohranjivanje sjećanja odakle su stigle.
Rubno sam svjesna daje Fran izašla iz svoje kuće i nešto mi rekla, daje ulicom prošao auto i zatrubio, ali sve je zamagljeno dok se gubim u trenutku s Justinom, dok stvaram novo sjećanje za njega i za sebe.
- Opraštaš mi? - kaže i povuče se.
- Nemam izbora. To mi je u krvi - nasmiješim se, a on se nasmije. Pogledam cvijeće u njegovim rukama koje se zdrobilo između nas. -
hoćeš li i ovo baciti i ustrtariti se?
- Zapravo, ovo nije za tebe. - Obrazi mu se još jače zacrvene. - To je za nekoga u klinici za davanje krvi kome se doista trebam ispričati. Nadao sam se da ćeš ići sa mnom i pomoći mi objasniti moje ludo po¬našanje, a ona nam možda zauzvrat objasni nama neke stvari.
Bacim pogled na kuću i vidim kako nas tata špijunira iza zavjese. Pogledam ga upitno. On podigne palčeve, a meni se oči napune su¬zama.
- I on je sudjelovao u ovome?
- Nazvao me bezvrijednim blesavim klipanom i budalom-koja-ne- donosi-ništa-dobro. - Napravi grimasu i ja se nasmijem.
Otpuhnem tati poljubac i polako krenem. Osjećam kako me gle¬da, a osjećam i mamin pogled dok hodam po vrtnom puteljku, pres¬ječenom preko trave i linijom želja koju sam napravila kao mala dje¬vojčica. Izlazim na pločnik koji me vodi od kuće u kojoj sam odrasla.
No ovaj put nisam sama.

KRAJ