Dvadeset i drugo poglavlje
Propovijed
1
U pet sati tog popodneva, u hodniku se oglasilo elektriĉno zvono, dugaĉak udar zvuka bez tona. Vuk je skoĉio sa svoga kreveta, udarajući
metalni okvir gornjeg leţaj ĉelom dovoljno snaţno da s trzajem probudi Jacka koji je drijemao.
Zvono je prestalo urlati nakon kakvih petnaest sekundi; Vuk je nastavio.
Oteturao je u kut sobe, omotavši si ruke oko glave.
"Gadno mjesto, Jack!" vrištao je. "Gadno mjesto sad i odmah! Moramo otići odavde! Moramo otići odavde SAD I ODMAH!"
Udaranje po zidu. "Ušutkaj tupana!"
S druge strane, vrištav, njištav konjasti smijeh. "Sad dobivate sunca u dušu, deĉki! A po tome kako zvuĉi onaj veliki, trebalo bi bit' baš fino!" Opet se zaĉuo hihotavi njištavi smijeh, previše nalik uţasnutom vrisku.
"Gadno, Jack! Vuk! Jason! Gadno! Gadno, gadno -"
Vrata su se otvarala svuda po hodniku. Jack je ĉuo grmljavinu mnoštva nogu odjevenih u kockaste cipele Kuće sunca.
Sišao je s gornjeg leţaja, tjerajući se na pokret. Osjećao se odvojenim od stvarnosti - ne budan, ali ne zapravo ni u snu. Prići preko bijednog sobiĉka do Vuka bilo je kao da se kreće kroz gusti sirup umjesto zraka.
Sad je bio tako umoran ... tako jako umoran.
"Vuĉe", rekao je. "Vuĉe, prestani."
"Ne mogu, Jacky!" jecao je Vuk. Ruke su mu još bile omotane oko glave, kao da je ţeli sprijeĉiti da eksplodira.
"Moraš, Vuĉe. Sad moramo van na hodnik."
"Ne mogu, Jacky", jecao je Vuk, "to je gadno mjesto, gadni mirisi". Iz hodnika, netko je - Jacku se ĉinilo da je to Heck Bast - povikao: "Izlazite na ispovijed!"
"Izlazak na ispovijed!" povikao je još netko, i svi su prihvatili povik: Izlazak na ispovijed! Izlazak na ispovijed! Kao neko ĉudno nogometno navijanje.
"Ako se cijeli ţelimo izvući odavde, moramo ostati mirni."
"Ne mogu, Jacky, ne mogu ostati miran, gadno ..."
Njihova će se vrata za minutu otvoriti, i tamo će biti Bast ili Sonny Singer ... moţda obojica. Nisu "izašli na ispovijed!", što god to bilo, i dok se pridošlicama u Kuću Sunca moţe dopustiti par zajeba tijekom razdoblja orijentacije, Jack je vjerovao da će im šanse za bijeg biti bolje ako se što je prije moguće uklope. S Vukom to neće biti lako. Kriste, ţao mi je što sam te uvukao u ovo, veliki, pomislio je Jack. Ali situacija je takva kakva jest. I ako je ne moţemo svladati, svladat će ona nas. Zato sam oštar s tobom, za tvoje dobro. Snuţdeno je dodao samome sebi, Bar se nadam.
"Vuĉe", šapnuo je, "hoćeš da me Singer opet poĉne tući?"
"Ne, Jack, ne..."
"Onda bolje izađi sa mnom na hodnik", reĉe Jack. "Moraš upamtiti da ono što ti radiš ima puno veze s tim kako se Singer i onaj tip Bast ponašaju prema meni. Singer me ispljuskao zbog tvojih kamenĉića -"
"Netko bi mogao njega ispljuskati", reĉe Vuk. Glas mu je bio tih i mek, ali oĉi su mu se odjednom stisnule, bljesnule naranĉasto. Naĉas, Jack je vidio bljesak bijelih zubi između Vukovih usnica - ne kao da se Vuk nasmiješio, već kao da su mu zubi narasli.
"Nemoj na to ni pomišljati", reĉe Jack smrknuto. "Tako će samo biti gore."
Vuk je spustio ruke s glave. "Jack, ne znam ..."
"Hoćeš li pokušati?" upita Jack. Bacio je još jedan uţurban pogled na vrata.
"Pokušat ću", šapne Vuk drhtavo. U oĉima su mu blistale suze.
2
Gornji hodnik trebao je biti blistav od popodnevnog svjetla, ali nije bio. Bilo je to kao da je na prozore na kraju hodnika postavljen nekakav filtar, tako da deĉki vide van - tamo gdje je pravo sunce - ali samome svjetlu nije bilo dopušteno ući. Ĉinilo se da pada mrtvo na uskim unutarnjim daskama tih visokih viktorijanskih prozora.
Ĉetrdeset djeĉaka stajalo je pred dvadeset vrata, po deset sa svake strane. Jack i Vuk pojavili su se apsolutno posljednji, ali njihovo kašnjenje nije
primijećeno. Singer, Bast i dva druga djeĉaka pronašli su nekoga za napad i nisu se gnjavili brojanjem glava.
Ţrtva im je bio djeĉak uskih prsa, s naoĉalama, od petnaestak godina. Stajao je u nekom jadno pribliţnom stavu mirno, s hlaĉama spuštenim oko crnih cipela. Nije imao gaća.
"Jesi li već prestao?" upitao je Singer.
"Ja -"
"Zaĉepi!" Ovo posljednje je povikao jedan od djeĉaka sa Singerom i Bastom. Njih ĉetvorica imali su traperice umjesto platnenih hlaĉa, i ĉiste bijele dolĉevite. Jack je ubrzo doznao da se tip koji je povikao zove Warwick. Ĉetvrti debeljko bio je Casey.
"Kad hoćemo da progovoriš, pitat ćemo te!" vikao je sad Warwick. "Još ţuljaš majmuna, Mortone?" Morton je drhtao i nije ništa rekao.
"ODGOVORI MU!" krikne Casey. Bio je bucmast djeĉak koji je pomalo izgledao kao zlobni Gudiĉić.
"Ne", šapne Morton.
"ŠTO? GLASNIJE!" poviĉe Singer.
"Ne!" zastenje Morton.
"Ako moţeš prestati na cijeli tjedan, dobit ćeš gaće natrag", rekao je Singer s izrazom nekoga tko nezasluţnome udjeljuje veliku uslugu. "Sad diţi hlaĉe, ti mala gnjido."
Šmrĉući, Morton se sagnuo i podigao hlaĉe.
Djeĉaci su sišli na ispovijed i veĉeru.
3
Ispovijed se odrţavala u velikoj prostoriji golih zidova preko puta bla-govaonice. Do nje su dopirali izluđujući mirisi peĉenog graha i hot-doga, i Jack je vidio kako se Vuku nosnice ritmiĉno šire. Po prvi put toga dana, tupi izraz napustio mu je lice i poĉeo je djelovati zainteresirano.
Jacka je "ispovijed" brinula više nego što je pokazao Vuku. Leţeći na gornjem krevetu s rukama ispod glave, u gornjem uglu sobe vidio je nešto crno. Naĉas je pomislio da se radi o nekom mrtvom kukcu, ili samo njegovom oklopu - mislio je da bi, kad bi se pribliţio, moţda vidio paukovu mreţu u koju se stvor uhvatio. Doista se radilo o bubi, ali ne organskoj. Bio je to maleni, staromodni mikrofon priĉvršćen vijkom za zid. Iz njegovog kraja
vijugala je ţica i prolazila kroz nepravilnu rupu u ţbuki. Nitko je se nije doista potrudio sakriti. To je sve dio usluge, deĉki. Da vas Sunce Gardener bolje ĉuje.
Nakon što je vidio bubu, i nakon gadnog prizora s Mortonom u hodniku, oĉekivao je da će ispovijed biti ljutita, moţda zastrašujuća situacija puna neprijateljstva. Netko, moţda Sunce Gardener osobno, vjerojatnije Sonny Singer ili Hector Bast, pokušat će ga natjerati da prizna kako je koristio droge, kako je usred noći provaljivao u kuće i pljaĉkao na putu, kako je pljuvao po svakom ploĉniku koji je uspio pronaći, i kako se samozadovoljavao nakon teških dana na putu. Ako nije uĉinio ništa od toga, gnjavit će ga dok svejedno sve ne prizna. Pokušat će ga slomiti. Jack je mislio da bi mogao izdrţati takav tretman, ali nije bio siguran da moţe i Vuk.
Ali najviše ga je uznemiravalo oduševljenje s kojim su deĉki iz Kuće doĉekali ispovijed.
Unutarnja klika - deĉki u bijelim dolĉevitama - sjela je u prednjem dijelu sobe. Jack se ogledao i vidio kako drugi gledaju prema otvorenim vratima s nekom vrstom izbezumljenog oĉekivanja. Ĉinilo mu se da oĉekuju veĉera - mirisala je zbilja prokleto dobro, osobito nakon svih tih tjedana otpadnih hamburgera prošaranih s velikim porcijama apsolutno niĉega. Onda je hitro ušao Sunce Gardener, i Jack je vidio kako se izrazi išĉekivanja mijenjaju u izraze oduševljenja. Oĉito se ipak nisu radovali veĉeri. Morton, koji je prije samo petnaest minuta bio skutren u gornjem hodniku s hlaĉama oko gleţnjeva, sad je djelovao skoro zaneseno.
Djeĉaci su ustali. Vuk je sjedio, trzajući nosnicama, djelujući zbunjeno i prestrašeno, sve dok ga Jack nije zgrabio za košulju i povukao da ustane.
"Ĉini što i oni, Vuĉe", promrmljao je.
"Sjednite, deĉki", rekao je Gardener nasmiješeno. "Sjednite, molim vas." Sjeli su. Gardener je na sebi imao izblijedjele traperice i otkopĉanu košulju od zasljepljujuće bijele svile. Pogledao ih dobrodušno se smiješeći. Djeĉaci su mu uglavnom s oboţavanjem uzvraćali pogled. Jack je vidio jednog djeĉaka - valovita smeđa kosa koja mu se oštro spuštala preko ĉela, povuĉena brada, fine male ruke blijede kao porculan ujaka Tommyja - kako se okreće i pokriva usta rakom kako bi prikrio prezrivi smiješak, i Jacka je to pomalo ohrabrilo. Oĉito nisu baš svi zaneseni onime što se ovdje događa ... ali velik dio ostalih jest. Zaneseni kao oblaci pred olujom, sudeći po svemu. Tip s velikim prednjim zubima gledao je Sunce Gardenera s oboţavanjem.
"Pomolimo se. Heck, hoćeš li nas povesti?"
Heck je tako uĉinio. Molio se brzo i mehaniĉki. Bilo je kao da slušaš telefonsku molitvu koju je snimio disleksiĉar. Nakon što je zamolio Boga da ih ĉuva u danima i tjednima koji su pred njima, da im oprosti njihove grijehe i pomogne im da postanu bolji ljudi, Heck Bast je ispalio "Uimelsusovoamen" i sjeo.
"Hvala ti, Heck", reĉe Gardener. Zauzeo je stolac bez naslona za ruke, okrenuo ga i sjeo zajahavši ga kao neki kauboj iz vesterna Johna Forda. Veĉeras je bio u svome najšarmantnijem izdanju; sterilna u sebe zatvorena ludost koju je Jack vidio toga jutra, je skoro nestala. "Dvanaest ispovjedi, molim vas. Samo toliko. Hoćeš li nas ti povesti, Andy?" S izrazom komiĉne poboţnosti na licu, Warwick je zauzeo Heckovo mjesto.
"Hvala vam, veleĉasni Gardener", rekao je, zatim pogleda djeĉake. "Ispovijed", rekao je. "Tko će poĉeti?"
Nastalo je šuškanje ... a onda su se poĉele dizati ruke. Dvije ... šest... devet.
"Roy Owdersfelt", reĉe Warwick.
Roy Owdersfelt, visok djeĉak s bubuljicom veliĉine tumora navrh nosa, ustao je, kršeći krupne ruke pred sobom. "Prošle godine sam iz mamine torbice ukrao deset dolara!" objavio je visokim, vrištavim glasom. Jedna prljava ruka puna oţiljaka podigla se do njegova lica, stala kod bubuljice i zastrašujuće je okrenula. "Odnio sam ih dolje do igraonice i razmijenio u sitniš i igrao sve moguće igre, Pac-Mana i Laser Strike, dok nisam sve potrošio! Taj novac je ona spremila za plaćanje plina, i zato su nam na neko vrijeme ugasili grijanje!" Zatreptao je prema njima. "I brat mi se razbolio i morao je ići u bolnicu u Indianapolisu s upalom pluća! Jer sam ja ukrao taj novac!
I to je moja ispovijed." Roy Owdersfelt sjedne.
Sunce Gardener je rekao: "Moţe li se Royu oprostiti?" Jednoglasno, djeĉaci su odgovorili: "Royu se moţe oprostiti."
"Moţe li mu itko ovdje oprostiti, deĉki?"
"Nitko ovdje."
"Tko mu moţe oprostiti?"
"Bog kroz moć svoga jedinog sina, Isusa."
"Hoćeš li se moliti Isusu da te zagovara?" upitao je Gardener Roya Owdersfelta.
"Jasno da hoću!" povikao je Roy Owdersfelt nesigurnim glasom, i opet cimnuo bubuljicu: Jack je vidio da Roy Owdersfelt plaĉe.
"A sljedeći put kad tvoja mama dođe ovamo, hoćeš li reći mami da znaš da si griješio protiv nje i svoga mlađeg brata i protiv lica Boţjega i da ti je ţao kao nikome?"
"Pa jasno!" Sunce Gardener kimne Andyju Warwicku.
"Ispovijed", reĉe Warwick.
Prije nego što je ispovijed završila u šest sati, skoro svi osim Jacka i Vuka digli su ruke, nadajući se da će okupljenima ispriĉati neki svoj grijeh. Nekolicina ih je priznala manje krađe. Drugi su govorili o krađi pića i ispijanju dok se ne pobljuju. Bilo je, naravno, mnogo priĉa o drogama.
Warwick ih je prozivao, ali u Sunce Gardenera su gledali traţeći odo-bravanje dok su govorili... i govorili... i govorili.
Naveo ih je da vole svoje grijehe, pomislio je Jack uznemireno. Vole ga, ţele njegovo odobravanje, a valjda ga mogu dobiti samo ako se ispovijede. Neki od tih jadnika vjerojatno ĉak i izmišljaju svoje zloĉine.
Mirisi iz blagovaonice postajali su sve jaĉi. Vukov ţeludac stalno je i bijesno kruljio kraj Jacka. Jednom, tijekom suzne ispovijedi jednog djeĉaka o tome kako je ukrao ĉasopis Penthouse da bi gledao prljave slike onog što je nazivao "proseksanim ţenama", Vukov je ţeludac zakruljio tako glasno da ga je Jack munuo laktom.
Nakon posljednje ispovijedi te veĉeri, Sunce Gardener ponudio je kratku, melodiĉnu molitvu. Zatim je stao na vrata, neformalan ali sjajan u svojim trapericama i bijeloj svilenoj košulji dok su djeĉaci uredno izlazili. Dok su Jack i Vuk prolazili, stegnuo je jednu ruku oko Jackovog zapešća.
"Već smo se upoznali." Priznaj, zahtijevao je pogled Sunca Gardenera.
A Jack je osjetio potrebu da baš to uĉini.
O, da, poznajemo se mi, da. Išibao si mi leđa do krvi.
"Ne", rekao je.
"O, da", reĉe Gardener. "O, da. Već sam te upoznao. U Kaliforniji? U Maineu? Oklahomi? Gdje?"
Priznaj.
"Ja vas ne poznam", reĉe Jack.
Gardener zahihoće. U svojoj glavi, Jack je to odjednom shvatio, Sunce Gardener je skakutao i plesao i pucketao biĉem. "To je i Petar rekao kad su od njega traţili da pokaţe Isusa Krista", rekao je. "Ali Petar je lagao. A i ti laţeš, mislim. Je li to bilo u Teksasu, Jack? El Paso? U Jeruzalemu, u nekom drugom ţivotu? Na Golgoti, kod lubanje?"
"Kaţem vam -"
"Da, da, znam, tek smo se upoznali." Još jedan hihot. Vuk se, vidio je Jack, povukao onoliko daleko od Sunca Gardenera koliko su mu vrata do-puštala. To je zbog mirisa. Zagušljivog, preslatkog mirisa njegove kolonjske vode. A ispod nje, miris ludila.
"Ja nikad ne zaboravljam lica, Jack. Nikad ne zaboravljam lica ni mjesta. Sjetit ću se ja gdje smo se upoznali."
Pogled mu je prešao sa Jacka na Vuka - Vuk je malo zastenjao i ustu-knuo - pa opet na Jacka.
"Uţivaj u veĉeri, Jack", rekao je. "Uţivaj u veĉeri, Vuĉe. Vaš pravi ţivot u Kući Sunca poĉinje sutra."
Na pola puta do stuba, okrenuo se i osvrnuo.
"Nikad ne zaboravljam lica ni mjesta, Jack. Sjetit ću se."
Hladno, Jack pomisli: Boţe, nadam se da nećeš. Ne dok ja ne budem bar tri-ĉetiri tisuće kilometara daleko od ovog jebenog zatv-
Nešto je snaţno udarilo u njega. Jack je izletio na hodnik, ludo mašući rukama da uhvati ravnoteţu. Udario je glavom o goli betonski pod i vidio zapetljani vatromet zvijezda.
Kad je mogao ustati, vidio je kako Singer i Bast stoje jedan kraj drugoga i keze se. Iza njih je bio Casey, kojem je trbuh virio kroz bijelu dolĉevitu. Vuk je gledao Singera i Basta, i nešto u njegovom napetom drţanju prestrašilo je Jacka.
"Ne, Vuĉe!" reĉe oštro.
Vuk se poguri.
"Ne, samo naprijed, tupane", rekao je Heck Bast smijuckajući se. "Nemoj ga slušati. Samo me probaj ako hoćeš. Volim malo zagrijavanja prije veĉere."
Singer baci pogled na Vuka i reĉe: "Pusti tupana na miru, Heck. On je samo tijelo." Glavom je pokazao na Jacka. "Ono je glava. Glavu moramo promijeniti." Pogledao je dolje prema Jacku, s rukama na koljenima, kao odrasla osoba koja se saginje da izmijeni par ugodnih rijeĉi s nekim vrlo malim djetetom. "A promijenit ćemo je mi, gospodine Jacku Parkeru. Moţeš mi vjerovati."
Promišljeno, Jack reĉe: "Odjebi, ti nasilni seronjo."
Singer je ustuknuo kao da ga je pljusnuo, a rumenilo mu se diglo iz ovratnika, uz vrat, sve do lica. Reţeći, Heck Bast korakne naprijed.
Singer dograbi Bastovu ruku. Još uvijek gledajući Jacka, rekao je: "Ne sad. Kasnije."
Jack ustane. "Ĉuvajte me se", rekao im je tiho obojici, i premda se Hector Bast samo namrštio, Sonny Singer djelovao je skoro zastrašeno. Naĉas kao da je u licu Jacka Sawyera vidio nešto istovremeno snaţno i udaljeno - nešto što nije bilo tamo prije dva mjeseca, kad je znatno mlađi djeĉak okrenuo leđa malom priobalnom gradu Arcadia Beach i poĉeo hodati prema zapadu.
4
Jacku se ĉinilo da bi ujak Tommy vjerojatno veĉeru opisao - nimalo neljubazno - kao ameriĉku menza-kuhinju. Djeĉaci su sjedili za dugaĉkim stolovima, a sluţila su ih ĉetvorica od njih, koja su se nakon razdoblja ispovijedi presvukla u ĉiste kuhinjske bijele odore.
Nakon još jedne molitve, uredno je donesena klopa. Velike staklene zdjele pune domaćeg peĉenog graha prolazile su niz i uz ĉetiri stola, pladnjevi na kojima su se pušili jeftini crveni hot-dogovi, zdjelice
komadića ananasa iz konzerve, puno mlijeka u kartonskim paketima oznaĉenim DONIRANA ROBA i ODBOR ZA MLJEKARSTVO DRŢAVE INDIANA.
Vuk je jeo sa smrknutom koncentracijom, spuštene glave, s komadom kruha stalno u jednoj ruci da mu posluţi kao kombinacija ţlice i ubrusa. Dok je Jack gledao, pojeo je pet hot-dogova i tri porcije graha tvrdog poput metaka. Razmišljajući o maloj sobi zatvorenog prozora, Jack se pitao hoće li mu noćas trebati gas-maska. Pretpostavljao je da hoće - ne da joj se mogao nadati. Ţalobno je gledao kad si je Vuk sipao i ĉetvrtu porciju graha.
Nakon veĉere, svi su djeĉaci ustali, stali u redove, i poĉistili stolove. Dok je Jack nosio svoje posuđe, ono što je nakon Vuka ostalo od cijelog kruha, i dvije šalice mlijeka u kuhinju, gledao je na sve strane. Gole oznake na mlijeku dale su mu zamisao.
Ovo nije zatvor, a nije ni prostor s prisilnim radom. Vjerojatno je kla-sificirano kao nekakav internat ili tako nešto, i zakon će zahtijevati da ga nekakvi drţavni inspektori drţe na oku. A kuhinja će biti mjesto gdje će se pogled drţave Indiana najĉešće zadrţavati. Rešetke na gornjim prozorima, dobro. Rešetke na kuhinjskim prozorima? Sumnjao je. To bi dovelo do previše pitanja.
Kuhinja bi mogla biti dobra polazna toĉka za pokušaj bijega, pa ju je Jack briţljivo prouĉavao.
Izgledala je vrlo sliĉno kuhinji u njegovoj školi u Kaliforniji. Pod i zidovi bili su pokriveni ploĉicama, veliki sudoperi i radne površine od nehrđajućeg ĉelika. Ormari su bili veliki skoro kao kante za kompost. Uz jedan zid stajala je starinska industrijska perilica za posuđe. Tri djeĉaka već su radili na tom antiknom primjerku, pod nadzorom ĉovjeka u bijeloj kuharskoj odori. Ĉovjek je bio uzak, blijed, i imao štakorsko malo lice. Za gornju mu se usnicu zalijepila cigareta bez Altera, a to ga je u Jackovom umu oznaĉilo kao potencijalnog saveznika. Sumnjao je da bi Sunce Gardener svojim ljudima dopustio pušenje cigareta.
Na zidu je ugledao uokvirenu potvrdu koja je objavljivala da je ova javna kuhinja proglašena prihvatljivom po standardima drţave Indiana i savezne vlade.
I ne, nije bilo rešetki na prozorima s mutnim staklom.
Štakorasti ĉovjek pogledao je Jacka, odlijepio si cigaretu od usnice i bacio je u jedan od sudopera.
"Nove ribice, ti i tvoj kompić, ha?" upitao je. "Pa, uskoro ćeš postati stara riba. Ribice jako brzo ostare u Kući Sunca, zar ne, Sonny?"
Drsko se iskezio Sonnyju Singeru. Bilo je vrlo oĉito da Singer ne zna kako izaći na kraj s takvim osmijehom; djelovao je zbunjeno i nesigurno, opet samo klinac.
"Znaš da ne bi smio razgovarati s deĉkima, Rudolphe", rekao je.
"Zaguraj si to u guzicu kad god ne moţeš zanemariti ili odbaciti, stari moj", rekao je Rudolph lijeno oĉima prelazeći preko Singera. "Znaš to, zar ne?"
Singer ga pogleda, dok su mu usne prvo drhtale, zatim se grĉile, pa na kraju ĉvrsto stisnule.
Odjednom se okrenuo. "Noćna kapela!" povikao je bijesno. "Noćna kapela, idemo, idemo, rašĉistite stolove i idemo gore, kasnimo! Noćna kapela!"
5
Deĉki su krenuli niz usko stubište osvijetljeno golim ţaruljama zatvorenim u ţiĉane mreţe. Zidovi su bili vlaţna ţbuka, a Jacku se nije sviđalo
kako Vuk prevrće oĉima.
Nakon toga, podrumska kapela bila je pravo iznenađenje. Veći dio podruma - koji je bio popriliĉno velik - bio je pretvoren u skromnu modernu kapelu. Zrak je ovdje dolje bio dobar - ni prevruć ni prehladan. I svjeţ. Jack je ĉuo šuškanje klima-uređaja negdje blizu. Postojalo je pet redova klupa, razdvojenih središnjim prolazom koji je vodio do uzdignutog postolja s propovjedaonicom i jednostavnim drvenim kriţem obješenim na ljubiĉastu plišanu podlogu.
Negdje su svirale orgulje.
Djeĉaci su tiho posjedali na klupe. Mikrofon na propovjedaonici imao je na svome kraju veliki, profesionalni štitnik. Jack je bio u puno zvuĉnih studija sa svojom majkom, ĉesto strpljivo sjedeći i ĉitajući knjigu ili pišući zadaću dok je ona radila sinkronizacije za TV ili preko nejasnog dijaloga, i znao je da ta vrst štitnika spreĉava da govornik "pucketa" u mikrofon. To mu se ĉinilo ĉudnim u kapeli vjerskog internata za zabludjele djeĉake. Dvije video-kamere stajale su sa strana propovjedaonice, jedna za hvatanje desnog profila Sunca Gardenera, a druga za hvatanje lijevog. Ni jedna od njih veĉeras nije bila ukljuĉena. Na zidovima su bili teški ljubiĉasti zastori. S desne strane pruţali su se bez prekida. U lijevi je zid
pak bio ugrađen stakleni pravokutnik. Jack je vidio kako se Casey naginje nad miksetu vrlo profesionalnog izgleda, dok mu je pod desnom rukom profesionalni dvostruki magnetofon. Dok je Jack promatrao, Casey je dograbio par slušalica s miksete i stavio ih na uši.
Jack je podigao pogled i vidio drvene grede kako se uzdiţu u seriji od šest skromnih lukova. Između njih bile su uĉvršćene bijele kartonske ploĉe ... zvuĉna izolacija. Mjesto je djelovalo kao kapela, ali radilo se o vrlo djelotvornoj kombinaciji TV i radijskog studija. Jack se odjednom sjetio Jimmyja Swaggarta43, Rexa Humbarda44, Jacka Van Impea45.
Ljudi, samo stavite ruku na svoju televiziju, i bit ćete ISCIJELJENI!!!
Odjednom mu je došlo da zavrišti od smijeha.
Mala vrata lijevo od podija su se otvorila, a Sunce Gardener je izašao. Bio je od glave do pete u bijelom, i Jack je vidio kako na licima mnogih djeĉaka izrazi idu od oduševljenja do ĉistog oboţavanja, ali i opet se morao suzdrţati da se divlje ne nasmije. Vizija u bijelom koja se pribliţavala propovjedaonici podsjetila ga je na seriju reklama koju je vidio kao malo dijete.
_____________________________
43 Jimmy Swaggart: jedan od najstarijih američkih TV-propovjednika (rođ. 1935.), čija se emisija emitira od 1975. godine, a danas je prenosi 78 TV-programa u 104 zemlje, uz prijenos preko inter- neta. Krajem 80-ih godina, bio je i u središtu skandala zbog korištenja usluga prostitutki. Nap. prev.
44 Rex Humbard (1919.-2007.), američki TV-propovjednik, prvi koji je vodio tele-evanđelističku emisiju na američkoj televiziji (od 1952.), te je 1958. čak posebno izgradio kapelicu prilagođenu TV-prijenosima. Nap. prev.
45 Jack Van Impe: američki TV-propovjednik, najpoznatiji po emisiji u kojoj tjedne vijesti komentira u svjetlu Biblije. Nap. prev.
Ĉinilo mu se da Sunce Gardener djeluje kao Ĉovjek iz Glada46.
Vuk se okrenuo prema njemu i promuklo šapnuo: "Što je, Jack? Mirišeš kao da je nešto jako smiješno."
Jack se tako jako hihotao u ruku pritisnutu preko usta da si je sve prste umrljao bezbojnom slinom.
Sunce Gardener, lica blistavog od rumenog dobrog zdravlja, okretao je stranice velike Biblije na propovjedaonici, naizgled izgubljen u vrlo dubokoj meditaciji. Jack je vidio blistavo razrovano lice Hecka Basta, usko, sumnjiĉavo lice Sonnyja Singera. Uţurbano se uozbiljio.
U staklenoj kabini, Casey je uspravno sjeo, napeto promatrajući Garde-nera. Kadje Gardener podigao svoje lijepo lice s Biblije i uperio magloviti, sanjiv i potpuno lud pogled na svoju pastvu, Casey okrene prekidaĉ. Koluti velikog magnetofona poĉeli su se okretati.
6
"Ne muĉi se zbog onih koji ĉine zlo",
reĉe Sunce Gardener. Glas mu je bio tih, muzikalan, zamišljen.
"Niti ne zavidi
onima što siju nepravdu.
Jer ubrzo će biti posjeĉeni kao trava,
I smeţurani kao korov zelen.
Vjeruj u Gospoda, i ĉini dobro;
Tako ćeš boraviti na Teritorijima -"
(Jack Sawyer osjetio je kako mu srce gadno poskakuje u grudima)
" - i doista, bit ćeš nahranjen.
______________________________________________
46 Čovjek iz Glada: američka kompanija Glad specijalizirana je za proizvodnju plastičnih vrećica, osobito vrećica za smeće. Dugi niz godina, u svoje su reklame uključivali predstavnika kompanije, sjedokosog čovjeka odjevenog u bijelo odijelo, koji je stizao u kućanstva kako bi ih spasio od problema sa smećem koristeći pri tome razne neobične naprave kao parafrazu opreme iz špijunskih filmova. Čak je i sam naziv "Čovjek iz Glada" (the Man from Glad) izveden prema naslovu silno popularnog špijunskog serijala iz šezdesetih godina, "Čovjek iz U.N.C.L.E.-a" (the Man from U.N.C.L.E.) kojim se proslavio glumac Robert Vaughn. Nap. prev.
Zanosi se Gospodom;
A on će ti dati ţelje srca tvoga.
Posveti put svoj Gospodu;
I vjeruj u njega;
A on će to ostvariti...
Odreci se bijesa, i ljutnju odbaci;
Ne muĉi se da bi ikakvo zlo ĉinio.
Jer oni koji zlo ĉine bit će odsjeĉeni:
A oni koji sluţe Gospodu,
Oni će naslijediti ovaj Teritorij."
Sunce Gardener zatvorio je knjigu.
"I neka Bog", reĉe, "doda svoj blagoslov ĉitanju njegove blagoslovljene rijeĉi."
Dugo je, dugo gledao u svoje ruke. U Caseyjevoj staklenoj kabini, koluti magnetofona su se okretali. Onda je opet podigao pogled, a u glavi je Jack odjednom zaĉuo tog ĉovjeka kako viĉe: "Ne valjda Kraljevsko? Nećeš mi valjda reći da si prevrnuo cijela kola Kraljevskog piva, ti tupavi kozji kurcu? Nećeš mi to valjda reći, je liiiiiiiiii?"
Sunce Gardener prouĉavao je svoju mladu mušku pastvu podrobno i iskreno. Njihova su mu lica uzvraćala - okrugla lica, mršava lica, lica s masnicama, lica puna akni, prepredena lica, i lica otvorena i mladenaĉka i ljupka.
"Što to znaĉi, deĉki? Razumijete li Psalam trideset i sedmi? Razumijete li ovu ljupku, ljupku pjesmu?"
Ne, govorila su njihova lica - prepredena i otvorena, jasna i slatka, razrovana i uništena. Ne baš previše, stigao sam samo do petog razreda, vucarao se po cesti, klatario, u nevolji... reci mi... reci mi.
Odjednom, šokantno, Gardener je zavrištao u mikrofon: "To znaĉi NEMAŠ FRKE!"
Vuk je ustuknuo, tiho jeĉeći.
"Sad znate što to znaĉi, zar ne? To ste već ĉuli, deĉki, zar ne?"
"Da!" poviĉe netko iza Jacka.
< "O, DA!" ponovio je Sunce Gardener blaţeno. "NEMAŠ FRKE! NIŠTA ZNOJA! To su dobre rijeĉi, zar ne, deĉki? To su baš doooooobre rijeĉi, O, DA!"
"Da! ... DA!"
"Ovaj Psalam kaţe da ne morate BRINUTI zbog zloĉinaca! NEMAŠ FRKE! O, DA! Kaţe da ne morate BRINUTI zbog svih onih koji griješe! NIŠTA ZNOJA! Ovaj Psalam kaţe, ako GOVORIŠ što Gospod ţeli i ĈINIŠ što Gospod ţeli, SVE ĆE BITI TOTALNO COOL! Shvaćate li to, deĉki? Imate li razumijevanja za to?"
"Da!"
"Aleluja!" povikao je Heck Bast, ludo se smiješeći.
"Amen!" uzvratio je djeĉak s jednim iskrenutim okom iza debelih na-oĉala.
Sunce Gardener uhvatio je mikrofon s lakoćom duge prakse, a Jack se opet sjetio hotelskih zabavljaĉa iz Las Vegasa. Gardener se poĉeo šetkati naprijed-natrag nervoznim, sitnim a hitrim koracima. Povremeno bi svojim ĉistim bijelim koţnim cipelama napravio neki mali plesni korak;
sad je bio Dizzy Gillespie47, sad Jerry Lee Lewis48, sad Stan Kenton49, sad Gene Vincent50; bio je u groznici šmekerskog Boţjeg svjedoĉenja.
"Ne, ne morate se bojati! O, ne! Ne morate se bojati onog klinca koji vam hoće pokazati knjigu s prljavim slikama! Ne morate se bojati onog deĉka koji kaţe samo jedan dim samo jedan joint neće ti ništa a bit ćeš kukavica ako ga ne uzmeš! A, ne! JER KAD IMATE GOSPODA, HODAT ĆETE S GOSPODOM, JE LI TAKO?"
"DA!!!"
"O, DA! A KAD IMATE GOSPODA, GOVORIT ĆETE S GOSPODOM, JE LI TAKO?"
"DA!"
"NE ĈUJEM VAS, JE LI TAKO?"
"DA!!!!" Zavrištali su to, a mnogi su se sad već mahnito ljuljali napri-jed-natrag.
________________________________
47 John "Dizzy" Gillespie: jedan od najslavnijih jazz-trubača svih vremena, uz Charlieja Parkera jedna od ključnih figura u razvoju tzv. bebopa i modernog jazza, najprepoznatljiviji po sviranju truba kojima je rog bio svinut prema gore, i koje je posebno naručivao. Nap. prev.
48 Jerry Lee Lewis: američki glazbenik, jedan od začetnika američkog rock and rolla, pjevač i klavirist poznat po svojim ekstravagantnim nastupima u kojima je glasovir svirao nogama i drugim dijelovima tijela. Nap. prev.
49 Stan Kenton: američki skladatelj i klavirist, vođa "Američkog jazz orkestra" koji se izdvajao od većine ostalih orkestara svoga doba po tome što nije svirao glazbu za ples, već za slušanje. Nap. prev.
50 Gene Vincent: pravim imenom Vincent Eugene Craddock, Gene Vincent bio je američki pjevač, jedan od pionira američkog rock and rolla i rockabillyja, osobito slavan po hitu "Be-Bop-A-Lula". Nap. prev.
"AKO IMAM PRAVO, RECITE ALELUJA!"
"ALELUJA!"
"AKO IMAM PRAVO, RECITE O, DA!"
"O, DA!"
Ljuljali su se naprijed-natrag; Jack i Vuk bespomoćno su se ljuljali s njima. Jack je vidio da neki djeĉaci ĉak i plaĉu.
"A sad mi recite ovo", rekao je Gardener promatrajući ih toplo i povjerljivo. "Ima li mjesta za one koji ĉine zlo u Kući Sunca? Ha? Sto mislite?"
"Ne, gospodine!" povikao je mršavi djeĉak izboĉenih prednjih zubiju.
"Tako je", rekao je Sunce Gardener opet se pribliţavajući podiju. Hitro je profesionalno trznuo mikrofonom da izvuĉe ţicu ispod svojih nogu i opet ga vratio u stalak. "Tako treba. Ovdje nema mjesta za lašce i donositelje nemira, recite aleluja."
"Aleluja", odgovoriše djeĉaci.
"Amen", sloţi se Sunce Gardener. "Gospod kaţe - u knjizi Izaijinoj kaţe - ako se osloniš na Gospoda, uspet ćeš se - o, da! - na krilima orlova, a snaga će ti biti kao u desetorice, a ja vama kaţem, deĉki, DA JE KUĆA SUNCA GNIJEZDO ORLOVA, RECITE MI O, DA!"
"O, DA!"
Još jedna stanka. Sunce Gardener uhvatio je rubove propovjedaonice, spuštene glave kao da se moli, predivne bijele kose koja je visjela u disci-pliniranim valovima. Kad je opet progovorio, glas mu je bio tih i smrknut. Nije podigao glavu. Djeĉaci su slušali bez daha.
"Ali imamo neprijatelje", reĉe Sunce Gardener konaĉno. Bio je to jedva šapat, ali mikrofon ga je savršeno uhvatio i prenio.
Djeĉaci su uzdahnuli - šuštanje vjetra u jesenjem lišću.
Heck Bast namrgođeno se ogledavao, kolutajući oĉima, a bubuljice su mu blistale tako tamnocrveno da je djelovao kao da ga je uhvatila neka tropska bolest. Pokaţi mi nekog neprijatelja, govorilo je lica Hecka Basta. Aha, samo daj, pokaţi mi neprijatelja pa da vidiš što će mu se dogoditi!
Gardener podigne pogled. Sad se ĉinilo da su njegove lude oĉi pune suza.
"Da, imamo neprijatelje", ponovio je. "Dvaput me već drţava Indiana pokušala zatvoriti. Znate li to? Radikalni humanisti ne mogu ni pomisliti na mene ovdje dolje u Kući Sunca, kako uĉim svoje deĉke da vole Isusa i svoju zemlju. Njih to ljuti, a hoćete li nešto ĉuti, deĉki? Hoćete li doznati duboku staru mraĉnu tajnu?"
Svi su se nagnuli naprijed, pogleda prikovanih na Sunce Gardenera.
"Nije da ih samo ljutimo", rekao je Gardener promuklim zavjereniĉkim šapatom. "Mi ih i plaaaaašimo."
"Aleluja!"
"O, da!
"Amen!"
Odjednom, Sunce Gardener opet je dograbio mikrofon, i krenuo! Gore i dolje! Naprijed i natrag! Ponekad bi zaplesao hitro kao uliĉni plesaĉ u predstavi iz 1910.! Pruţao im je ritmiĉan svijet, prvo uperivši jednu šaku prema djeĉacima, a onda gore prema nebesima, gdje je Bog vjerojatno dovukao svoj naslonjaĉ da posluša.
"Mi ih plašimo, o, da! Plašimo ih toliko da moraju popiti još jedan koktel, ili popušiti još jedan joint, ili ušmrkati još jednu liniju kokaina! Plašimo ih, jer ĉak i pametni stari neznaboški radikalni humanisti koji mrze Isusa kao što su oni mogu nanjušiti pravednost i ljubav prema Bogu,
a kad to nanjuše onda nanjuše i sumpor koji suklja iz njihovih vlastitih pora, a taj im se miris ne sviđa, o, ne!
I zato pošalju jednog ili dva dodatna inspektora da baci smeće pod kuhinjske stolove, ili pusti kojeg ţohara u brašno! Zapoĉinju puno gadnih govorkanja kako se moje deĉke tuĉe. Tuĉe li vas netko?"
"NE!" zaurlali su uvrijeđno, i Jack se zapanjio vidjevši da Morton grmi negaciju oduševljeno kao i ostali, premda mu se na obrazu već poĉela stvarati masnica.
"Ma poslali su ovamo i hrpu pametnih novinara iz neke pametne ra-dikalne humanistiĉke emisije!" vikao je Sunce Gardener s nekom vrstom zgađenog ĉuda. "Došli su ovamo i rekli, dobro, koga trebamo zablatiti? Već smo ih sto i pedeset obavili, struĉnjaci smo za blaćenje pravednika, ne brinite za nas, samo nam dajte par jointova i par koktela i recite kamo da idemo.
Ali mi smo ih prevarili, zar ne, deĉki?"
Grmljavo, skoro zloćudno slaganje.
"Nisu pronašli nikog svezanog za gredu u štali, zar ne? Nisu pronašli deĉke u luđaĉkim košuljama, što su ĉuli u gradu od nekih od onih paklenskih šakala iz školskog odbora, zar ne? Nisu našli ni jednog deĉka kome su izvukli nokte, ili obrijali glavu, ili išta takvo! Najviše što su našli bili su neki deĉki koji su rekli da su dobili po turu, i DOBILI su po turu, o, da, dobili su po turu i ja bih o tome svjedoĉio osobno pred prijestoljem Boga svemoćnoga s po
jednim detektorom laţi na svakoj ruci, jer dobra knjiga kaţe, ako POŠTEDIŠ batinu, POKVARIŠ dijete, a ako to vjerujete, deĉki, dajte mi jedan aleluja!"
"ALELUJA!"
"Ĉak i Odbor za obrazovanje drţave Indiana, koliko god bi me se htjeli riješiti i ostaviti ĉisti put vragu, ĉak i oni su morali priznati da, kad se radi o batinama po turu, Boţji zakon i zakon drţave Indiana kaţe otprilike isto: ako POŠTEDIŠ batinu, POKVARIŠ dijete!
Našli su SRETNE deĉke! Našli su ZDRAVE deĉke! Našli su deĉke koji su voljni HODATI s Gospodom i GOVORITI s Gospodom, o, hoćete li mi reći aleluja?"
Htjeli su.
"Hoćete li mi reći o, da?"
I to su htjeli.
Sunce Gardener vratio se na podij.
"Gospod štiti one koji Ga vole, i Gospod neće gledati kako hrpa nadrogiranih komunjarskih radikalnih humanista otima ovo odmorište za umorne zbunjene deĉke.
Bilo je nekoliko deĉki koji su govorili izmišljene laţi tim takozvanim reporterima", reĉe Gardener. "Ĉuo sam kako te laţi ponavljaju na vijestima na TV-u, i premda su deĉki koji su nas tako oblatili bili prevelike kukavice da pokaţu lice na ekranu, ja znam - o, da! - znam ja te glasove. Kad si jednom nahranio deĉka, kad si mu stisnuo glavu njeţno na prsa kad noću plaĉe i traţi mamu, onda mu znaš i glas.
TI su deĉki sad otišli. Bog će im moţda oprostiti - nadam se da hoće, o, da - ali Sunce Gardener je samo ĉovjek."
Spustio je glavu da pokaţe kakvo je to sramotno priznanje. Ali kad ju je opet podigao, oĉi su mu još bile vrele, blistave od bijesa.
"Sunce Gardener ne moţe im oprostiti. Zato ih je Sunce Gardener opet poslao na put. Poslani su na Teritorije, ali tamo ih neće nahraniti; tamo ih moţda ĉak i drveće pojede kao zvijeri koje se noću šuljaju."
U sobi prestravljena tišina. Iza staklene pregrade, ĉak je i Casey djelovao blijedo i ĉudno.
"Knjiga kaţe da je Bog poslao Kaina istoĉno od Raja, u zemlju Nod. Biti izbaĉen na cestu je nešto sliĉno, deĉki moji. Ovdje imate sigurnu luku."
Promatrao ih je.
"Ali ako oslabite ... ako slaţete ... onda jao vama! Pakao ĉeka podmuklicu, kao što ĉeka i djeĉaka ili muškarca koji namjerno uroni u njega.
Upamtite, deĉki.
Upamtite.
Pomolimo se."

Dvadeset i treće poglavlje
Ferd Janklow
1
Jacku je trebalo manje od tjedan dana da zakljuĉi kako je skretanje na Teritorije jedini naĉin da pobjegnu iz Kuće Sunca. Bio je voljan to
pokušati, ali je otkrio kako bi uĉinio skoro bilo što, izloţio se bilo kakvom riziku kad bi mogao izbjeći preskakivanje iz same Kuće Sunca.
Za to nije bilo konkretnog razloga, samo glas njegovog nesvjesnog uma koji je šaputao da bi ono što je ovdje gadno tamo moglo biti još gore. Ovo je, moţda, gadno mjesto u svim svjetovima... kao pokvarena toĉka na jabuci koja se pruţa sve do jezgre. U svakom sluĉaju, Kuća Sunca već je sama po sebi bila dovoljno gadna; nije imao potrebe vidjeti kako izgleda njen parnjak na Teritorijima ako to baš ne mora.
Ali moţda postoji naĉin.
Vuk i Jack i drugi djeĉaci koji nisu imali sreće da rade u Vanjskoj ekipi - a to je bila većina - provodili su dane na onome što su stari stanovnici Kuće zvali Dalekim poljem. Bilo je to oko tri kilometra niz cestu, na samom rubu Gardenerovog imanja, i tamo su djeĉaci provodili dane skupljajući kamenje. U ovo doba godine nije bilo drugih poljskih radova. Posljednja ţetva prikupljena je polovicom listopada, ali kao što je Sunce Gardener isticao svakog jutra na bogosluţju u kapeli, sezona kamenja je stalno.
Sjedeći svakog jutra na straţnjem dijelu jednog od dva otrcana kami-oneta Kuće, Jack je pregledavao Daleko polje dok je Vuk sjedio kraj njega, pognute glave, kao da ga muĉi mamurluk. Na srednjem je zapadu jesen bila kišovita, i Daleko polje bilo je ljepljiva, blatnjava gadost. Prekjuĉer ga je jedan od djeĉaka prokleo sebi u bradu i nazvao ga "sisaljkom za cipele". A što da samo krenemo? Pomislio je Jack po ĉetrdeseti put. Što da samo poviĉem Vuku "Idemo!" i krenemo trĉati kao ludi? Kamo? Prema sjeveru, tamo gdje je ono drveće i kameni zid. Tamo završava njegovo imanje.
Moţda postoji ograda.
Popet ćemo se preko nje. Što se toga tiĉe, Vuk me moţe i baciti preko nje ako treba.
Moţda je bodljikava ţica.
Provući ćemo se ispod nje. Ili -
Ili je Vuk moţe razderati golim rukama. Jack nije volio razmišljati o tome, ali znao je da je Vuk dovoljno snaţan ... kad bi Jack to zatraţio, Vuk bi to uĉinio. Razderao bi si ruke, ali ova ga je situacija već puno gore derala.
I što onda?
Preskok, naravno. To je to. Kad bi samo mogli otići sa zemljišta koje pripada Kući Sunca, šaputao je onaj podsvjesni glas, imali bi nekakvu pristojnu šansu.
A Singer i Bast (o kojima je Jack poĉeo razmišljati kao o nasilnim bli-zancima) ne bi mogli upotrijebiti kamionete da ih sustignu: prvi kamionet koji stupi gumom na Daleko polje prije snaţnih mrazova u prosincu ostao bi zaglavljen u blatu do vrata.
Bila bi to pješaĉka utrka, sasvim jednostavna. Moramo pokušati. Bolje nego da pokušamo tamo u Kući. I -
I nije ga progonio samo sve veći Vukov oĉaj; sad je već bio skoro lud od brige za Lily, koja je tamo u New Hampshireu umirala malo-pomalo dok je Jack prisilno govorio aleluja.
Kreni. Sa ili bez ĉarobnog soka. Moraš pokušati.
Ali prije nego što je Jack bio sasvim spreman, pokušao je Ferd Janklow.
Veliki umovi razmišljaju istim kanalima, hoćete li reći amen.
2
Kad se dogodilo, bilo je brzo. U jednom trenutku, Jack je slušao uo-biĉajene rijeke ciniĉnih, zabavnih gluposti Ferda Janklowa. U sljedećem, Ferd je jurio prema sjeveru preko blatnjavog polja prema kamenom zidu. Sve dok Ferd nije krenuo, dan se ĉinio isto tako jadno obiĉnim kao i svaki drugi u Kući Sunca. Bilo je hladno i oblaĉno; osjećao se miris kiše, moţda ĉak i snijega u zraku. Jack je podigao pogled da odmori bolna leđa, i da vidi je li Sonny Singer negdje blizu. Sonny je uţivao maltretirati Jacka. Većina maltretiranja bila je samo gnjavaţa. Jacku bi stao na nogu, ili ga gurnuo niza stube, izgurao mu je tanjur iz ruke tri uzastopna obroka - sve dok nije nauĉio istovremeno ga pritisnuti uz tijelo i drţati samrtnim stiskom.
Jack nije bio posve siguran zašto Sonny nije organizirao masovno maltretiranje. Ĉinilo mu se da je to moţda zato što Sunce Gardenera zanima novi
djeĉak. Nije to ţelio misliti, strašilo ga je tako misliti, ali imalo je smisla. Sonny Singer se suzdrţavao jer mu je Sunce Gardener tako rekao, a to je bio još jedan razlog da ţurno pobjegnu odavde.
Pogledao je na svoju desnu stranu. Vuk je bio oko dvadeset metara dalje, skupljajući kamenje s kosom na licu. Bliţe mu je bio silno mršav djeĉak izboĉenih zuba - Donald Keegan, tako se zvao. Donny mu se s oboţavanjem nasmiješio, pokazujući te nevjerojatno izboĉene zube. Slina mu je visjela s kraja isplaţenog jezika. Jack hitro skrene pogled.
Ferd Janklow bio mu je s lijeve strane - djeĉak uskih keramiĉkih ruku i tamne kose. U tjedan dana koliko su Jack i Vuk bili zatvoreni u Kući Sunca, on i Ferd su se sprijateljili.
Ferd se ciniĉno kezio.
"Donny je zaljubljen u tebe", rekao je.
"Odjebi", reĉe Jack s nelagodom, osjećajući kako mu se rumenilo diţe obrazima.
"Kladim se da bi Donny to volio, kad bi mu dopustio", reĉe Ferd. "Zar ne, Donny?"
Donny Keegan nasmijao se svojim krupnim, hrđavim kevtanjem, ne-majući ni pojma o ĉemu razgovaraju.
"Volio bih da prestaneš", reĉe Jack. Bilo mu je nelagodnije nego ikad.
Donny je zaljubljen u tebe.
Prokletstvo je, mislio je da je moţda jadni, retardirani Donny Keegan doista zaljubljen u njega... i Donny moţda nije jedini. Ĉudno, Jack se uhvatio kako razmišlja o ljubaznom ĉovjeku koji je ponudio da ga povede kući, i onda se zadovoljio time što ga je ostavio na izlazu s autoceste kod Zanesvillea. On je to prvi vidio, pomisli Jack. Štogod je novo u meni, taj je ĉovjek to prvi vidio.
Ferd reĉe: "Postao si jako popularan ovdje, Jack. Ma, mislim da bi ti ĉak i stari Heck Bast popušio da ga zamoliš."
"Ĉovjeĉe, ti si bolestan", reĉe Jack porumenjevši. "Mislim -"
Naglo, Ferd je odbacio kamen na kojem je radio i uspravio se. Hitro se ogledao oko sebe, vidio da ga nitko u bijeloj dolĉeviti ne gleda, i okrenuo se Jacku. "A sad, dragi moj", rekao je, "tulum je postao jako dosadan, i zbilja moram ići."
Ferd je dobacio Jacku poljubac, a onda je nevjerojatno blistav smiješak obasjao i proširio Ferdovo usko, blijedo lice. Ĉas kasnije, trĉao je punom
brzinom, jureći prema kamenom zidu na kraju Dalekog polja, u krupnim, nezgrapnim, rodastim koracima.
Doista je uhvatio straţare na spavanju - bar do određene mjere. Peder- sen je razgovarao o djevojkama s Warwickom i djeĉakom konjskog lica po imenu Peabody, ĉlanom Vanjske ekipe koji je na neko vrijeme vraćen u Kuću. Heck Bast doţivio je vrhunsku poĉast da prati Sunce Gardenera u Muncie po nekom poslu. Ferd je dobrano krenuo prije nego što se zaĉuo zapanjen povik:
"Hej! Hej, netko bjeţi!"
Jack je zurio za Ferdom, koji je već prošao šest redova i jurio kao lud. Premda je vidio kako mu je plan preotet, Jack je osjetio trenutak pobjedniĉkog uzbuđenja, i u srcu mu je ţelio samo dobro. Idi! Idi, ti sarkastiĉni pasji skote! Idi, u ime Jasonovo!
"To je Ferd Janklow", zagrgljao je Donny Keegan, i nasmijao se svojim krupnim, zadihanim smijehom.
3
Djeĉaci su se te veĉeri kao i uvijek okupili na ispovijedi u zajedniĉkoj prostoriji, ali ispovijed je otkazana. Andy Warwick je ušao, objavio otkazivanje naglo i otvoreno, i rekao im da se sat vremena mogu "druţiti" prije veĉere. Onda je izašao:
Jacku se ĉinilo da je Warwick, pod svojom patinom vojniĉkog autoriteta, djelovao prestrašeno.
A Ferda Janklowa nije bilo.
Jack se osvrnuo po sobi i s namrgođenim humorom pomislio kako, ako je ovo "druţenje", ne bi rado vidio što bi se dogodilo da im je Warwick rekao da provedu "sat u tišini". Sjedili su po velikoj, dugaĉkoj sobi, trideset i devet djeĉaka između dvanaest i sedamnaest godina, promatrajući si ruke, ĉupkajući oţiljke, smrknuto grickajući nokte. Svi su imali isti izraz - narkići koji nisu dobili fiks. Htjeli su ĉuti ispovijedi; još više od toga, htjeli su se i sami ispovijediti.
Nitko nije spomenuo Ferda Janklowa. Bilo je to kao da Ferd, koji se mrštio tijekom propovijedi Sunca Gardenera, sa svojim blijedim porculan-skim rukama, nikad nije ni postojao.
Jack se uhvatio kako jedva suzdrţava potrebu da ustane i poĉne vrištati na njih. Umjesto toga, poĉeo je razmišljati jaĉe nego ikad u ţivotu.
Nije ovdje jer su ga ubili. Svi su oni ludi. Misliš da ludilo nije zarazno? Samo pogledaj što se dogodilo kod onih luđaka u Juţnoj Americi - kad im je tip sa zrcalnim naoĉalama rekao da popiju piće od ljubiĉastog groţđa, svi su rekli moţe, šefe, i popili su.
Jack se ogledavao po tmurnim, povuĉenim, umornim, bezizraţajnim licima - i pomislio kako bi se osvijetlila, kako bi bljesnula da unutra uđe Sunce Gardener - da uđe ovamo sad i odmah.
I oni bi to uĉinili kad bi im Sunce Gardener tako rekao. Popili bi ga, i onda bi uhvatili mene i Vuka i izlili bi ga i nama u grlo. Ferd je imao pravo - oni vide nešto na mom licu, ili u njemu, nešto što mi je stiglo na Teritorijima, i moţda me doista pomalo vole ... vjerojatno je to ono što
ţivcira Hecka Basta. Ta gnjida nije navikla voljeti bilo koga ili bilo što. Dakle, da, moţda me malo vole ... ali njega vole puno više. Oni bi to uĉinili. Oni su ludi.
Ferd mu je to mogao reći i, sjedeći tamo u zajedniĉkoj sobi, Jacku se uĉinilo da mu je Ferd to doista i rekao.
Rekao je da su ga u Kuću Sunca zatvorili- njegovi roditelji, ponovno rođeni kršćani koji se bacaju na koljena u dnevnoj sobi kad bilo tko iz Kluba 700S1 poĉne molitvu. Ni jedno od njih nije shvaćalo Ferda, koji je bio posve drugaĉije fele. Smatrali su da je Ferd sigurno dijete vraga - komunistiĉki, radikalno humanistiĉki uljez. Kad je po ĉetvrti put pobjegao od kuće i uhvatio ga je glavom i bradom Franky Williams, njegovi roditelji došli su u Kuću Sunca - gdje je Ferd naravno smješten - i na prvi se pogled zaljubili u Sunce Gardenera. To je odgovor na sve probleme koje im je prouzroĉio njihov pametan, nezgodan, pobunjeniĉki sin. Sunce Gardener obrazovat će njihovog sina prema Gospodu. Sunce Gardener će mu pokazati kako griješi. Sunce Gardener će ga preuzeti od njih i maknuti ga s ulica Andersona.
"Vidjeli su onu priĉu o Kući Sunca na Nedjeljnom izvješću52", rekao je Ferd Jacku. "Poslali su mi razglednicu na kojoj su napisali kako će bog lašce i laţne proroke kazniti u jezeru vatre. Otpisao sam im - Rudolph iz kuhinje
______________________________________
51 Klub 700 (The 700 Club), središnja informativno-komentatorska emisija američke vjerske TV-mreţe Christian Broadcasting Network, u kojoj se vijesti komentiraju iz biblijske perspektive, često dovodeći ih u vezu sa znakovima apokalipse. Nap. prev.
52 Sunday Report: reportaţna emisija kanadske TV kuće CBC koju je 2004. zamijenila emisija CBC News: Sunday Night. Emisija prepoznatljiva po analitičkom i istraţivačkom novinarstvu te dolazeći iz Kanade već bi samim tim u mnogim dijelovima SAD-a bila obiljeţena kao "lijeve" orijentacije. Nap. prev.
mi je prokrijumĉario pismo. Dolph je priliĉno dobar tip." Zastao je. "Znaš kako Ferd Janklow definira dobrog tipa, Jack?"
"Ne."
"Netko tko ostaje potkupljen", rekao je Ferd i nasmijao se ciniĉnim, povrijeđenim smijehom. "Dva dolara ti kupuje Dolphove poštanske usluge. Pa sam im napisao pismo i rekao da se nadam, ako Bog stvarno kaţnjava lašce kao što oni kaţu, da će si Sunce Gardener na drugom svijetu pronaći azbestne gaće, jer laţe o onome što se ovdje odvija gore nego kad medvjed sere. Sve što su rekli na Nedjeljnom izvješću - govorkanja o luđaĉkim košuljama i o Kutiji - sve je istina. Oh, nisu to mogli dokazati. Taj tip je lud, Jack, ali je pametno lud. Ako ikad pogriješiš
u tome, ozbiljno će te povrijediti, a onda priđe i Phila, neustrašivog djeĉaka-vuka."
Jack je rekao: "Ti ljudi s Nedjeljnog izvješća su obiĉno priliĉno dobri kad treba uhvatiti ljude s rukama u blatu. Bar tako kaţe moja mama."
"Oh, bojao se. Postao je jako oštar i vriskav. Jesi kad gledao Humphreyja Bogarta u Pobuni na brodu Caine53? Tako se ponašao tjedan dana prije nego što su se pojavili. Kad su konaĉno došli ovamo, bio je sav sladak i razuman, ali tjedan prije toga je bio pravi pakao. Gospodin Sladoledar se usrao u gaće. Taj tjedan je bacio Bennyja Woodruffa niz stubište s trećeg kata jer ga je uhvatio sa stripom o Supermanu. Benny je bio u nesvijesti puna tri sata, i nije se više mogao baš dobro sjetiti tko je ili gdje je."
Ferd zastane.
"Znao je da dolaze. Kao što uvijek zna kad drţavni inspektori dolaze u nenajavljenu inspekciju. Sakrio je luđaĉke košulje na tavan i pretvarao se da je Kutija šupa za sušenje sijena." Opet Ferdov ciniĉan, povrijeđen smijeh.
"Znaš što su moji napravili, Jack? Poslali su Suncu Gardenera fotokopiju mog pisma. Za moje dobro, kaţe mi stari u sljedećem pismu. I znaš što? Ferd je završio u Kutiji, zahvaljujući svojim vlastitim roditeljima!"
Opet povrijeđen smijeh.
"Reći ću ti još nešto. Nije se šalio u noćnoj kapeli. Klinci koji su razgovarali s ljudima iz Nedjeljnog izvješća su stvarno nestali - bar oni do kojih je uspio doći."
Kao što je sad nestao i Ferd, pomislio je Jack promatrajući Vuka s druge strane sobe kako natmureno sjedi. Zadrhtao je. Ruke su mu bile vrlo, vrlo hladne.
______________________________________
53 Pobuna na brodu Caine (The Caine Mutiny), film iz 1954. u kojem Humphrey Bogart igra kapetana broda tijekom 11. svjetskog rata koji polako postaje sve paranoičniji. Nap. prev.
Tvoj prijatelj Phil, neustrašivi djeĉak-vuk.
Poĉinje li Vuk opet djelovati dlakavije? Tako brzo? Sigurno ne. Ali naravno, i to dolazi - neumoljivo kao plima i oseka.
I, usput, Jack, kad već samo sjedimo tu i brinemo se o opasnostima koje vrebaju dok samo sjedimo tu, kako ti je majka? Kako je draga Lil, kraljica B -filmova? Gubi na teţini? U bolovima? Poĉinje li konaĉno osjećati kako je to izjeda svojim oštrim, štakorskim zubićima, dok ti tu
sjediš i puštaš korijenje u ovom sumanutom zatvoru? Priprema li se Morgan moţda pripaliti šibicu i malo pripomoći raku?
Zapanjila ga je pomisao na luđaĉke košulje, a premda je vidio Kutiju - velika ruţna ţeljezna stvar koja je sjedila u dvorištu Kuće kao neki ĉudan napušteni hladnjak - nije mogao povjerovati da Gardener doista stavlja djeĉake unutra. Ferd ga je polako uvjerio, govoreći tiho dok su ţeli kamenje na Dalekom polju.
"Sjajno je posloţio stvari", rekao je Ferd. "To je dozvola za kovanje novca. Njegove vjerske emisije idu na radiju po cijelom srednjem zapadu, i u većini zemlje na kabelskoj i nezavisnim postajama. Mi smo mu odušev-ljena publika. Sjajno zvuĉimo na radiju i izvrsno izgledamo na telki - osim kad Roy Owdersfelt muze onu jebenu bubuljicu na vrhu nosa. Ima Caseyja, kućnog radio i TV producenta - Casey snima svaku jutarnju sluţbu na video i svaku veĉernju sluţbu na audio. Zvuk i sliku namontira i sve skupa podesi da Gardener izgleda kao Billy Graham54, a mi zvuĉimo kao publika na stadionu Yankeeja za vrijeme sedme utakmice prvenstva. A to još nije sve s Caseyjem. On je kućni genijalac. Jesi vidio bubu u svojoj sobi? Casey je postavio bube. Sve ide u njegovu kontrolnu sobu, a jedini ulaz u tu kontrolnu sobu je kroz Gardenerov privatni ured. Bube se aktiviraju na glas, tako da ne troši vrpce uzalud. Sve što je soĉno spremi za Sunce Gardenera. Ĉuo sam Caseyja kako stavlja plavu kutiju na Gardenerov telefon, tako da moţe besplatno međugradski telefonirati, a znam prokleto dobro da se ubacio i na kablovsku televiziju koja nam prolazi pred vratima. Sviđa ti se pomisao na gospodina Sladoledara kako se zavali i gleda dva filma na Cinemaxu nakon napornog dana prodaje Isusa masama? Meni se sviđa. Taj tip je Ameriĉki kao ratkape na okretanje, Jack, a ovdje u Indiani ga vole skoro koliko vole i srednjoškolsku košarku."
____________________________________
54 William Franklin Billy Graham (1918.-), jedan od najpoznatijih i najdugovječnijih američkih evanđelista, slavan po mnoštvu televizijskih i ţivih nastupa, kao i po činjenici da ga je u osobnu audijenciju primilo čak dvanaest američkih predsjednika, uključujući tu i Baracka Obamu. Nap. prev.
Ferd se zahliknuo, namrštio se, okrenuo glavu i pljunuo u prašinu.
"Šališ se", reĉe Jack.
"Ferd Janklow se nikad ne šali o Maršu Morona iz Kuće Sunca", reĉe Ferd sveĉano. "Bogat je, ali ne mora to prijavljivati poreznoj upravi, lokalni školski odbor je skuhao - hoću reći, na smrt ga se boje; ima jedna ţena koja praktiĉki poskakuje svaki put kad je tu, izgleda kao da bi
najradije pokazala zaštitu od uroka ili tako nešto - i, kao što sam rekao, nekako uvijek zna kad nam netko iz Drţavnog odbora za obrazovanje dolazi u nenajavljen posjet. Poĉistimo cijelo mjesto od krova do podruma, gnjida Bast nosi platnene kute gore na tavan, a Kutiju se napuni sijenom iz štale. I kad dođu, uvijek smo na satu. Koliko si satova imao otkako si završio tu u našoj lokalnoj verziji Broda ljubavi55, Jack?"
"Nijedan", reĉe Jack.
"Nijedan!" sloţio se Ferd oduševljeno. Opet se nasmijao svojim ciniĉ-nim, povrijeđenim smijehom - smijehom koji je govorio: Znaš što sam otkrio kad mi je bilo kakvih osam godina? Kraljevski me sjebao ţivot, i stvari se neće tako skoro promijeniti. Ili se moţda nikad neće promijeniti. I premda me to jebe, ima i svoju smiješnu stranu. Znaš što mislim, slatkišu?
4
Tako su se kretale Jackove misli kad su mu ĉvrsti prsti odjednom zgrabili straţnji dio vrata tik ispod uha i podigli ga iz stolca. Okrenut je u oblak gadnog zadaha i usrećen - ako se moţe tako reći - pogledom na sterilni mjeseĉev pejzaţ lica Hecka Basta.
"Ja i veleĉasni smo još bili u Muncieju kad su tvog ĉudnog nevaljalog prijatelja doveli u bolnicu", rekao je. Prsti su mu puslirali i stiskali, pulsirali i stiskali. Bolje bila neizdrţiva. Jack je stenjao a Heck se kezio. Kez je puštao zadah da mu izlazi iz usta u još većim koliĉinama. "Veleĉasni je dobio tu vijest na dojavljivaĉ. Janklow je izgledao kao taco koji je proveo ĉetrdeset i pet minuta u mikrovalki. Potrajat će dugo prije nego što opet sastave tog klinca."
_____________________________________________
55 Brod ljubavi (The Love Boat), američka dramsko-humoristička serija koja se emitirala od 1977. do 1986. godine i događala se na brodu. Svaka epizoda odigravala se na pojedinom putovanju broda, i uvijek je uključivala smiješne i romantične pustolovine. Nap. prev.
Ne govori meni, pomisli Jack. Govori cijeloj sobi. Trebali bismo dobiti poruku da je Ferd još ţiv.
"Ti si prljavi laţac", rekao je. "Ferd je -"
Heck Bast ga je udario. Jack je pao na pod. Djeĉaci su se raspršili dalje od njega. Odnekud, Donny Keegan je zanjištao.
Zaĉulo se bijesno reţanje. Jack je ošamućeno podigao pogled i stresao glavom nastojeći je rašĉistiti. Heck se okrenuo i vidio kako Vuk zaštitniĉki
stoji iznad Jacka, gornje usnice povuĉene u vis, dok su svjetla slala ĉudne naranĉaste odsjaje na njegove okrugle naoĉale.
"Znaĉi, tupavko je konaĉno za ples", rekao je Heck kezeći se. "Hej, moţe. Ja oboţavam plesati. Dođi, šmrkavĉe. Dođi ovamo pa ćemo zaplesati." Još uvijek reţeći, sad donje usnice prekrivene slinom, Vuk je krenuo prema naprijed. Heck mu je pošao u susret. Stolci su škripali po linoleumu dok su se ljudi uţurbano izmicali da im daju mjesta.
"Što se ovdje dog - "
S vrata. Sonny Singer. Nije morao dovršiti pitanje: vidio je što se događa. Nasmiješen, zatvorio je vrata i oslonio se na njih, promatrajući, prekriţivši ruke na svojim uskim prsima, tamnog uskog lica sad svog blistavog.
Jack je pogledom skoĉio na Vuka i Hecka.
"Vuĉe, budi oprezan!" povikao je.
"Bit ću oprezan, Jack", rekao je Vuk, glasa jedva iznad reţanja. "Ja ću -"
"Zaplešimo, seronjo", zastenjao je Heck Bast i krenuo z.viţdavim, seljaĉkim okruglim udarcem. Dohvatio je Vuka visoko po desnoj jagodici, gurajući ga tri-ĉetiri koraka unatrag. Donny Keegan nasmijao se svojim vi-sokim, njištavim smijehom, koji je Jack sad znao prepoznati kao znak oĉaja isto tako kao i veselja.
Udarac je bio dobar, teţak. U drugim okolnostima, borba bi vjerojatno time i završila. Na ţalost Hectora Basta, bio je to ujedno i jedini udarac koji je zadao.
Krenuo je samopouzdano naprijed, krupnih šaka u visini prsa, i opet krenuo okruglim zamahom. Ovog puta, Vukova ruka se podigla gore i van da ga uhvati. Vuk je uhvatio Heckovu šaku.
Heckova šaka bila je velika. Vukova šaka bila je veća.
Vukova šaka progutala je Heckovu.
Vukova šaka se stisnula.
Iz nje su se ĉuli zvukovi kao mali suhi štapići koji prvo krckaju, pa zatim pucaju.
Heckov samopouzdani osmijeh prvo se usirio, onda se do kraja smrznuo. Ĉas kasnije, poĉeo je vrištati.
"Nisi smio povrijediti stado, kopile", šapne Vuk. "Oh, ta tvoja Biblija ovo i ono - Vuk! - a samo trebaš ĉuti šest stihova iz Knjige dobrog poljodjelstva i znaš da nikad ..."
Krc!
" ... nikad ..."
Zdrob!
"NIKAD ne smiješ povrijediti stado."
Heck Bast pao je na koljena, zavijajući i plaĉući. Vuk je još drţao Heckovu šaku u svojoj, i Heckova se ruka podigla. Heck je sad izgledao kao fašist koji pozdravlja Heil Hitler na koljenima. Vukova ruka bila je ĉvrsta kao kamen, ali lice mu nije iskazivalo pravi napor; osim blistavih oĉiju, bilo je skoro smireno.
Krv je poĉela kapati iz Vukove šake.
"Vuĉe, stani! To je dovoljno!"
Jack se hitro ogledao oko sebe i vidio da je Sonny nestao, ostavivši vrata otvorena. Skoro svi djeĉaci sad su bili na nogama. Povukli su se od Vuka koliko su im zidovi sobe dopuštali, lica ispunjena strahopoštovanjem i strahom. A slika u središtu sobe i dalje je bila nepomiĉna: Heck Bast na koljenima, ispruţene ruke, šake progutane u Vukovoj, dok krv iz Vukove šake kaplje na pod.
Ljudi su se nagurali na vratima. Casey, Warwick, Sonny Singer, još tri krupna tipa. I Sunce Gardener, s malom crnom kutijicom nalik kutiji za naoĉale u jednoj ruci.
"Dosta je, rekao sam!" Jack je bacio samo jedan pogled na pridošlice i pojurio prema Vuku. "Sad i odmah! Sad i odmah!"
"U redu", reĉe Vuk tiho. Pustio je Heckovu šaku, i Jack je vidio uţasnu zdrobljenu stvar koja je izgledala kao uništeni kotaĉ kola. Heckovi prsti virili su pod ĉudnim kutevima. Heck je mjaukao i drţao svoju uništenu šaku uz prsa.
"U redu, Jack."
Njih šestorica zgrabili su Vuka. Vuk se napola okrenuo, oslobodio jednu ruku, gurnuo, i odjednom je Warwick udario o zid. Netko je vrisnuo.
"Drţite ga!" vikao je Gardener. "Drţite ga! Drţite ga, u ime Isusovo!" Otvarao je pljosnatu crnu kutiju.
"Ne, Vuĉe!" poviĉe Jack. "Prestani!"
"Drţite ga", ponovio je Gardener, vadeći blistavu injekciju iz pljosnate kutije. Onaj sitni, skoro slatkasti osmijeh pojavio mu se na licu. "Drţite ga, hvaljen budi Isus!"
"NE treba vam to."
"Jack?" Vuk je odjednom djelovao prestrašeno. "Jack? Jack?"
Krećući prema Vuku, Gardener je usput gurnuo Jacka.
U tom je pokretu bilo dobrih, ĉvrstih mišića. Jack se zaletio u Mortona, koji je zaskviĉao i odmakao se kao da je Jack kontaminiran. Prekasno, Vuk se opet poĉeo otimati - ali njih je bila šestorica, i to je bilo previše. Moţda, kad mu dođe Promjena, ne bi bilo tako.
"Jack!" zavijao je. "Jack! Jack!"
"Drţite ga, hvaljen bio Bog", šaptao je Gardener, usnica brutalno po-vuĉenih od zuba, i zabio injekciju u Vukovu ruku.
Vuk se ukoĉio, zabacio glavu, i poĉeo zavijati.
Ubit ću te, kopile, mislio je Jack nesuvislo. Ubiti te, ubiti te, ubiti te.
Vuk se bacakao i trzao. Gardner se odmakao, hladno promatrajući. Vuk je zabio koljeno u Caseyjev široki trbuh. Casey je izdahnuo zrak, zateturao unatrag i vratio se. Minutu-dvije kasnije, Vuk je prvo poĉeo popuštati... onda mu glava padne.
Jack je ustao, plaĉući od bijesa. Pokušao se baciti prema skupini bijelih dolĉeviti koje su drţale njegovog prijatelja - dok je gledao, vidio je kako je Casey zamahnuo šakom prema Vukovom obješenom licu, i vidio kako je krv potekla iz Vukovog nosa.
Ruke su ga drţale. Otimao se, onda pogleda oko sebe i ugleda prestrašena lica djeĉaka s kojima je brao kamenje na Dalekom polju.
"Hoću ga u Kutiji", rekao je Gardener kad su Vukova koljena konaĉno popustila. Polako je skrenuo pogled prema Jacku. "Osim ako... moţda biste mi htjeli reći gdje smo se već sreli, gospodine Parker?" Jack je stajao, gledajući si u noge, ništa ne govoreći. Oĉi su ga pekle i gorjele vrelim suzama punim mrţnje.
"Onda, Kutija", reĉe Gardener. "Moţda promijenite mišljenje kad se oglasi, gospodine Parker."
Gardener je odšetao.
5
Vuk je još vrištao u Kutiji kad su Jack i drugi deĉki otišli dolje na ju-tarnju sluţbu u kapeli. Pogled Sunca Gardenera kao da je ironiĉno zastao na Jackovom blijedom, napetom licu. Moţda sad, gospodine Parker?
Vuĉe, radi se o mojoj majci, mojoj majci -
Vuk je još vrištao kad su Jack i ostali djeĉaci koji su trebali raditi na polju podijeljeni u dvije skupine i odvedeni do kamioneta. Dok je prolazio kraj Kutije, Jack je morao suzdrţati potrebu da si stavi ruke preko ušiju. To reţanje, ti izbezumljeni jecaji.
Odjednom, Sonny Singer stvorio mu se kraj ramena.
"Veleĉasni Gardener je u svom uredu i hoće smjesta tvoju ispovijed, šmrkavĉe", rekao je. "Rekao mi je da ti kaţem kako će pustiti tupana iz Kutije ĉim mu kaţeš što ţeli znati." Sonnyjev glas bio je svilenkast, lice opasno.
Vuk koji vrišti i zavija da ga puste, udarajući po domaće zakovanim stranama Kutije bijesnim šakama.
Ah, Vuĉe, ona mi je MAJKA -
"Ne mogu mu reći što ţeli znati", reĉe Jack. Naglo se okrenuo prema Sonnyju, okrećući svu silu onog što je stekao na Teritorijima na Sonnyja. Sonny je napravio dva ogromna koraka unatrag, lica prestravljenog do bola. Spotakao se o vlastite noge i zateturao u bok jednog od kamioneta koji su ĉekali. Da toga nije bilo, bio bi pao.
"U redu", reĉe Sonny... rijeĉi su izašle u zadihanoj ţurbi, blizu stenjanju. "U redu, u redu, zaboravi." Njegovo mršavo lice opet je postalo arogantno. "Veleĉasni Gardener mi je rekao da ti kaţem, ako odbiješ, da tvoj prijatelj vrišti za tebe. Shvaćaš?"
"Znam za koga on vrišti."
"Ulazite u kamionet!" rekao je Pedersen smrknuto, jedva ih gledajući dok je prolazio kraj njih ... ali kad je prošao kraj Sonnyja, Pedersen se namrštio kao da je nanjušio nešto trulo.
Jack je ĉuo Vuka kako vrišti ĉak i nakon što su kamioneti krenuli, premda su prigušivaĉi na oba bili samo komadi ţeljezne mreţe i strojevi su prodorno drndali. A Vukovi krici nisu ni izblijedili. Sad je stvorio neku vrst veze s Vukovim umom, i ĉuo je Vuka kako vrišti ĉak i nakon što su radne skupine došle do Dalekog polja. To što je znao da su ti vriskovi samo u njegovom umu nije nimalo popravilo stvari.
Oko ruĉka, Vuk je zašutio, i Jack je znao, odjednom i bez ikakve dvojbe, da je Gardener naredio neka ga izvade iz Kutije prije nego što njegovi vri- skovi i zavijanja privuku nezgodnu pozornost. Nakon onog što se dogodilo s Ferdom, nije ţelio da bilo tko obrati pozornost na Kuću Sunca.
Kad su se kasno tog popodneva radne skupine vratile, vrata Kutije bila su otvorena, a Kutija prazna. Gore u sobi koju su dijelili, Vuk je leţao na donjem krevetu. Blijedo se nasmiješio kad je Jack ušao.
"Kako ti je glava, Jack? Masnica izgleda malo bolje. Vuk!"
"Vuće, jesi li dobro?"
"Vrištao sam, ne? Nisam mogao prestati."
"Vuĉe, ţao mi je", reĉe Jack. Vuk je djelovao ĉudno - previše blijedo, nekako smanjeno.
Umire, pomisli Jack. Ne, ispravio ga je njegov um; Vuk je poĉeo umirati sve otkako su preskoĉili u ovaj svijet da pobjegnu od Morgana. Ali sad je umirao još brţe. Previše blijed ... umanjen ... ali...
Jack je osjetio jezu.
Vukove gole noge i ruke nisu zapravo bile gole; bile su prekrivene finim dlaĉicama. Kojih prije dva dana nije bilo tamo, bio je siguran u to.
Osjetio je potrebu da odjuri do prozora i zabulji se van, traţeći Mjesec, pokušavajući se uvjeriti da nije nekako zametnuo kakvih sedamnaest dana.
"Nije vrijeme za Promjenu, Jacky", reĉe Vuk. Glas mu je bio suh, ne-kako šupalj. Glas invalida. "Ali poĉeo sam se mijenjati u onom mraĉnom smrdljivom mjestu u koje su me strpali. Vuk! Jesam. Jer sam bio tako ljut i prestrašen. Jer sam vikao i vrištao. Vikanje i vrištanje moţe samo po sebi privući Promjenu, ako potraju dovoljno dugo." Vuk je prešao rukom preko dlake na svojim nogama. "To će nestati."
"Gardener je postavio cijenu za tvoje puštanje", reĉe Jaek, "ali ja je nisam mogao platiti. Htio sam, ali... Vuĉe ... moja majka ..."
Glas mu se zamutio i zadrhtao prema suzama.
"Sšš, Jacky. Vuk zna. Sad i odmah." Vuk se opet nasmiješio svojim groznim blijedim osmijehom, i uzeo Jacka za ruku.

Dvadeset i četvrto poglavlje
Jack imenuje planete
1
Još jedan tjedan u Kući Sunca, hvaljen budi Bog. Mjesec se udebljao.
U ponedjeljak, nasmiješeni Sunce Gardener zatraţio je od djeĉaka da pognu glave i zahvale Bogu na preobraćenju njihova brata Ferdinanda Janklowa. Ferd je donio duševnu odluku za Krista dok se oporavljao u bolnici Parkland, rekao je Sunce blistavo nasmiješen. Ferd je nazvao svoje roditelje i rekao im da ţeli osvajati duše za Gospoda, i molili su se za vodstvo, baš tamo, na međugradskoj liniji, i već istog dana došli su po njega. Mrtav i pokopan pod nekim smrznutim poljem Indiane ... ili moţda prijeko na Teritorijima, gdje drţavna patrola Indiane ne moţe stići.
Utorak je bio prehladan i prekišovit za rad na polju. Većina djeĉaka smjela je ostati u svojim sobama i spavati ili ĉitati, ali za Jacka i Vuka po-ĉelo je razdoblje maltretiranja. Vuk je na kiši vukao teret za teretom smeća iz šupa i štale do ceste. Jack je poslan ĉistiti zahode. Pretpostavljao je da Warwick i Casey, koji su ga poslali na tu duţnost, vjeruju kako su mu dali zbilja gadan posao. Oĉito nikad nisu vidjeli muški zahod u svjetski slavnoj Toĉionici Oatley.
Samo još jedan tjedan u Kući Sunca, hoćete li reći o, da.
Hector Bast vratio se u srijedu, desne ruke u gipsu do lakta, krupnog, tjestastog lica tako blijedog da su se bubuljice na njemu isticale kao neukusne toĉke ruţa.
"Lijeĉnik kaţe da je moţda više nikad neću moći koristiti", rekao je Heck Bast. "Ti i tvoj tupi prijatelj krivi ste za puno stvari, Parkeru."
"Hoćeš da ti se isto dogodi i s drugom rukom?" upitao ga je Jack ... ali se bojao. U Heckovim oĉima nije vidio samo ţelju za osvetom; bila je to ţelja da ubije.
"Ne bojim ga se", reĉe Heck. "Sonny kaţe da su mu u Kutiji oteli gadost. Sonny kaţe da bi uĉinio bilo što da ga ne vrate unutra. A ti -"
Heckova lijeva šaka je bljesnula. Bio je još nespretniji lijevom rukom nego desnom, ali zapanjen djeĉakovim blijedim bijesom, Jack to nije
oĉekivao. Usnice su mu se pod Heckovom šakom raširile u neobiĉan osmijeh i otvorile se. Zateturao je prema zidu.
Otvorila su se vrata, i Billy Adams provirio je kroz njih.
"Zatvori ta vrata ili ćeš i ti dobiti!" zavrištao je Heck,i Adams je, ne ţeleći biti sljedećom ţrtvom napada, hitro poslušao.
Heck krene prema Jacku. Jack se ošamućeno odgurnuo od zida i podigao šake. Heck stane.
"To bi volio, zar ne", reĉe Heck. "Da se potuĉeš s tipom koji ima samo jednu korisnu ruku." Rumenilo mu je navrlo u obraze.
Na trećem katu zaklopotali su koraci na putu prema stubama. Heck po-gleda Jacka. "To je Sonny. Hajde. Gubi se odavde. Dohvatit ćemo mi tebe, prijatelju. I tebe i tupana. Veleĉasni Gardener kaţe da smijemo, ako mu ne kaţeš ono što ţeli doznati."
Heck se iskezio.
"Uĉini mi uslugu, šmrkavĉe. Nemoj mu reći."
2
Doista jesu nešto oteli Vuku u Kutiji, mislio je Jack. Prošlo je šest sati od njegova sukoba s Heckom Bastom na hodniku. Uskoro će zazvoniti zvono za ispovijed, ali zasad je Vuk teško spavao na leţaju pod njim. Vani, kiša je i dalje klopotala po zidovima Kuće Sunca.
Nije se radilo o gadosti, a Jack je znao i da je nije otela samo Kutija. Ĉak ne ni samo Kuća Sunca. Cijeli ovaj svijet. Vuk je naprosto ĉeznuo za domom. Izgubio je veći dio svoje vitalnosti. Rijetko se smiješio, i uopće se nije smijao. Kad se Warwick na ruĉku izderao na njega što jede prstima, Vuk se skutrio.
Mora biti ubrzo, Jacky. Jer ja umirem. Vuk umire.
Heck Bast rekao je da se ne boji Vuka, i doista se ĉinilo da više nije preostalo ništa ĉega bi se trebalo bojati; ĉinilo se da je drobljenje Heckove šake bio posljednji snaţan ĉin za koji je Vuk bio sposoban.
Zazvonilo je zvono za ispovijed.
Te veĉeri, nakon ispovijedi i veĉere i kapele, Jack i Vuk vratili su se u svoju sobu i otkrili kako su im oba kreveta mokra i bazde na urin. Jack je prišao vratima, s trzajem ih otvorio, i ugledao Sonnyja, Warwicka i krupnog nasilnika po imenu Van Zandt kako stoje na hodniku i keze se.
"Valjda smo zašli u krivu sobu, šmrkavĉe", reĉe Sonny. "Mislili smo da je to sigurno zahod, jer stalno unutra vidimo neka govna."
Van Zandt se skoro išĉašio od smijeha na to.
Jack je dugo zurio u njih, i Van Zandt se prestao smijati.
"Koga ti to gledaš, govno? Hoćeš da ti odlomim jebeni nos?"
Jack je zatvorio vrata, osvrnuo se, i vidio Vuka kako spava na svome mokrom krevetu, u odjeći. Vukova brada se vraćala, ali lice mu je još djelo-valo blijedo, koţa nategnuta i sjajna. Bilo je to lice invalida.
Onda ga pusti na miru, pomisli Jack iscrpljeno. Ako je tako umoran, pusti ga da spava u tome.
Ne. Nećeš ga pustiti na miru da spava na tom prljavom krevetu. Nećeš!
Umorno, Jack je prišao Vuku, napola ga probudio, skinuo ga s mokre, smrdljive strunjaĉe, i skinuo mu odjeću. Spavali su zajedno sklupĉani na podu.
U ĉetiri ujutro, vrata su se otvorila i unutra su ušli Sonny i Heck. Potegnuli su Jacka i napola ga odnijeli dolje do podrumskog ureda Sunca Gardenera.
Gardener je sjedio s nogama naslonjenim na kut svoga radnog stola. Bio je odjeven usprkos ranom satu. Iza njega bila je slika Isusa kako hoda po moru Galileje dok njegovi uĉenici zapanjeno zure. S njegove desne
strane bio je stakleni prozor s pogledom na zamraĉen studio u kojem je Casey stvarao svoja ĉuda idiotskog znalca. Teţak lanac za kljuĉeve bio je prikvaĉen za jednu od omĉi na Gardenerovom pojasu. Kljuĉevi, cijeli teţak sveţanj, leţali su mu na dlanu ruke. Igrao se s njima dok je govorio.
"Nisi se ni jednom ispovijedio otkako si došao ovamo, Jack", rekao je Sunce Gardener tonom blagog prigovora. "Ispovijed je dobra za dušu. Bez ispovijedi nema spasenja. Oh, ne mislim na idolatrijsku, neznaboţaĉku ispovijed katolika. Mislim ispovijed pred svojom braćom i Spasiteljem svojim."
"Ja ću to zadrţati između sebe i svoga Spasitelja, ako vas ne smeta", rekao je Jack ravnomjerno, i usprkos strahu i dezorijentiranosti, nije mogao ne uţivati u bijesnom izrazu koji se prosuo Gardenerovim licem.
"Smeta mi!" zavrišti Gardener. Bolje eksplodirala u Jackovim bubre-zima. Pao je na koljena.
"Pazi što govoriš veleĉasnom Gardeneru, šmrkavĉe", reĉe Sonny. "Neki od nas ovdje ga štitimo."
"Bog te blagoslovio za takvo povjerenje i ljubav, Sonny", rekao je Gardener ozbiljno, i opet se posvetio Jacku.
"Ustani, sinko."
Jack je uspio ustati, drţeći se ugla skupog stola Sunca Gardenera od svijetlog drveta.
"Kako ti je pravo ime?"
"Jack Parker."
Vidio je kako Gardener neprimjetno kima glavom, i pokušao se okrenuti, ali je malĉice zakasnio. Svjeţa bol eksplodirala mu je u bubrezima. Vrisnuo je i opet pao, udarajući opet blijedom masnicom na svom ĉelu o rub Garde- nerovog stola.
"Odakle si, ti laţljivo, drsko vraţje stvorenje?"
"Pennsylvania."
Bol mu je eksplodirala u mesnatom gornjem dijelu lijevog bedra. Sko- trljao se u fetusni poloţaj na bijelom Karastan56 sagu, sklupĉavši si koljena uz prsa.
"Dignite ga."
Sonny i Heck su ga uspravili.
Gardener je posegnuo u dţep svoga bijelog sakoa i izvadio Zippo upaljaĉ. Kresnuo je, stvorio krupan ţuti plamen i polako prinio plamen Jackovom licu. Dvadeset centimetara. Osjećao je slatkast, prodoran zadah benzina za upaljaĉe. Dvanaest centimetara. Sad je osjećao vrelinu. Sedam
centimetara. Još koji centimetar i nelagoda će postati bol. Oĉi Sunca Gardenera bile su zamagljene i sretne. Usnice su mu podrhtavale na rubu osmijeha.
"Da!" Heckov dah bio je vreo, i bazdio na pljesnive feferone. "Da, uĉinite to!"
"Odakle te poznajem?"
"Nikad se prije nismo sreli!" dahne Jack.
Plamen je prišao bliţe. Jacku su oĉi zasuzile, i osjećao je kako mu se koţa priji. Pokušao je trznuti glavom unatrag. Sonny Singer gurnuo ga je naprijed.
"Gdje sam te upoznao?" škripao je Gardener. Plamen upaljaĉa plesao je duboko u njegovim crnim zjenicama, svaka duboka iskra blizanac onoj drugoj. "Posljednja prilika!"
Reci mu, za ime Boţje, reci mu!
"Ako smo se ikad sreli, ja se toga ne sjećam", dahne Jack. "Moţda u Kaliforniji -"
________________________________
56 Karastan, američka tvrtka koja od 1928. godine proizvodi luksuzne sagove od prirodnih materijala. Nap. prev.
Zippo se zatvorio. Jack je zastenjao od olakšanja.
"Vratite ga natrag", reĉe Gardener.
Povukli su Jacka prema vratima.
"Neće ti koristiti, znaš", rekao je Sunce Gardener. Okrenuo se i izgledao kao da meditira o slici Krista koji hoda na vodi. "Izvući ću ja to iz tebe. Ako ne noćas, onda sutra. Ako ne sutra, onda prekosutra. Zašto si ne olakšaš, Jack?"
Jack nije ništa rekao. Ĉas kasnije osjetio je kako mu je ruka zavrnuta do lopatica. Zastenjao je.
"Reci mu!" šapne Sonny.
I dio Jacka je to ţelio, ne zato što su ga povrijedili već zato što
- zato što je ispovijed dobra za dušu.
Sjetio se blatnjavog dvorišta, sjetio se istog ĉovjeka u drugom omotu koţe kako ga pita tko je, sjetio se kako je mislio: Reći ću vam što god ţelite znati, samo ako me prestanete gledati tim izbezumljenim oĉima, jasno, jer ja sam samo klinac, a klinci to rade, oni govore, govore sve -
Onda se sjetio glasa svoje majke, onog grubog glasa, koji ga pita hoće li sve istresti tom tipu.
"Ne mogu vam reći ono što ne znam", rekao je.
Gardenerove usnice razdvojile su se u malom, suhom smiješku. "Vratite ga u sobu", rekao je.
3
Samo još jedan tjedan u Kući Sunca, hoćete li reći amen, braćo i sestre. Samo još jedan dugaĉak, dugaĉak tjedan.
Jack je zaostao u kuhinji nakon što su ostali odnijeli suđe od doruĉka i otišli. Savršeno je dobro znao da riskira još jedno premlaćivanje, još maltretiranja ... ali sad mu se to već ĉinilo manjim problemom. Prije samo tri sata, Sunce Gardener zamalo mu je spalio usnice. Vidio je to u luđakovim oĉima, i osjetio u njegovom ludom srcu. Nakon neĉeg takvog, rizik da ga premlate ĉinio se doista vrlo zanemarivim problemom.
Bijela odora kuhara Rudolpha bila je siva kao sve niţe kasnojesensko nebo vani. Kad je Jack skoro šapatom izgovorio njegovo ime, Rudolph je svoj krvavi, ciniĉan pogled okrenuo prema njemu. U dahu mu se jako osjećao jeftini viski.
"Bolje da se makneš odavde, nova ribice. Priliĉno te dobro drţe na oku."
Reci mi nešto što ne znam.
Jack je bacio nervozan pogled na antiknu perilicu za posuđe, koja je udarala i siktala i dah tala svojim zaparenim zmajevim dahom, i djeĉake koji su je punili. Ĉinilo se da ne gledaju Jacka i Rudolpha, ali Jack je znao da su kljuĉne rijeĉi tu ĉinilo se. Priĉe će se prenositi. O, da. U Kući Sunca oduzimali su ti lovu, a prenošenje priĉa postalo je neka vrst zamjenske valute.
"Moram zbrisati odavde", reĉe Jack. "Ja i moj krupni prijatelj. Koliko bi trebalo da gledaš na drugu stranu dok mi izlazimo na straţnja vrata?"
"Više nego što bi mi mogao platiti, ĉak i kad bi se mogao dokopati onoga što su ti oduzeli kad su te dovukli ovamo, stari moj", reĉe Rudolph. Rijeĉi su mu bile grube, ali gledao je Jacka s nekom vrstom neispavane ljubaznosti.
Da, naravno - sve je nestalo, sve. Trzalica za gitaru, srebrni dolar, velika špekula, njegovih šest dolara ... sve je otišlo. Zatvoreno u omotnici i spremljeno negdje, vjerojatno u Gardenerovom uredu u podrumu. Ali -
"Gle, dao bih ti zaduţnicu."
Rudolph se iskezi. "Od nekoga tko je u ovom leglu lopova i narkića, to je skoro smiješno", rekao je. "Pišam ti ja na tvoju jebenu zaduţnicu, stara kućo."
Jack je svu novu snagu koju je stekao okrenuo prema Rudolphu. Postojao je naĉin da sakrije tu silu, tu novu ljepotu - bar do neke mjere - ali sad je sve pustio da izađe, i vidio je Rudolpha kako je ustuknuo pred njim, naĉas zbunjen i zapanjen.
"Moja zaduţnica bi vrijedila, i mislim da ti to znaš", reĉe Jack tiho. "Daj mi adresu i poslat ću ti keš. Koliko? Ferd Janklow kaţe da ćeš za dva dolara poslati pismo. Bi li deset bilo dovoljno da skreneš pogled samo toliko dugo da se mi prošećemo?"
"Ni deset, ni dvadeset, ni sto", reĉe Rudolph tiho. Sad je gledao djeĉaka s tugom koja je jako prestrašila Jacka. Taj izraz mu je isto kao i sve ostalo - moţda i bolje - govorio do koje su gadne mjere on i Vuk uhvaćeni. "Da, već sam to radio. Ponekad i za pet dolara. Ponekad, vjerovao ili ne, besplatno. Uĉinio bih to besplatno za Ferdieja Janklowa. On je bio dobar deĉko. Ovi jebeni -" Rudolph je podigao jednu šaku pocrvenjelu od vode i deterdţenta i njome stresao prema zidu zelenih ploĉica. Vidio je kako ga promatra Morton, optuţen za natezanje majmuna, i Rudolph mu se silno namrštio. Morton je uţurbano skrenuo pogled.
"Onda zašto ne?" upita Jack oĉajniĉki.
"Jer se bojim, rista", reĉe Rudolph.
"Kako to misliš? One veĉeri kad sam došao ovamo, kad te Sonny poĉeo gnjaviti -"
"Singer!" Rudolph prezrivo mahne rukom. "Ne bojim se ja Singera, ne bojim se ni Basta, koliko god je velik. Bojim se njega."
"Gardenera?"
"To ti je vrag iz pakla", reĉe Rudolph. Oklijevao je, onda doda: "Reći ću ti nešto što još nikom nikad nisam rekao. Jednog tjedna, kasnio mi je s plaćom i otišao sam dolje u njegov ured. Uglavnom ne idem, ne volim ići tamo, ali ovog puta sam morao... pa, morao sam se naći s jednim tipom. Hitno sam trebao lovu, shvaćaš što mislim? I vidio sam ga kako ide niz hodnik u svoj ured, tako da sam znao da je tamo. Otišao sam tamo i pokucao na vrata i ona su se otvorila jer nisu bila do kraja zatvorena. I znaš što, mali? Njega nije bilo."
Rudolphov glas uporno se stišavao dok je priĉao priĉu, sve dok Jack nije jedva ĉuo kuharev glas preko udaranja i dahtanja perilice. Istovremeno, oĉi su mu se raširile kao djetetu koje ponovno proţivljava zastrašujući san.
"Mislio sam da je moţda u onom njihovom studiju, ali nije bio. I nije otišao u kapelu jer nema izravnih vrata. Postoje jedna vrata pokraj
njegovog ureda, ali ta su bila zakljuĉana i zakraĉunata s vanjske strane. Pa kamo je onda otišao, stari moj? Kamo je otišao?"
Jack, koji je znao, mogao je samo tupo gledati Rudolpha.
"Ja mislim da je on vrag iz pakla i otišao je nekim suludim liftom dolje da se javi u svoj jebeni stoţer", reĉe Rudolph. "Rado bih ti pomogao, ali ne mogu. Ni u Fort Knoxu nema dovoljno novca da naljutim Sunce. Sad odlazi odavde. Moţda nisu primijetili da fališ."
Ali naravno, jesu. Dok je izlazio kroz vrata, Warwick je stao iza njega i udario Jacka posred leđa, ruku spojenih u jednu divovsku šaku. Dok je teturao kroz napuštenu blagovaonicu, Casey se pojavio niotkud kao neki zlokobni klaun iz kutije, i ispruţio nogu. Jack se nije mogao zaustaviti. Spotakao se o Caseyjevu nogu, izgubio ravnoteţu, i pao u poslagane stolce. Ustao je, boreći se da svlada suze bijesa i srama.
"Nemoj biti tako spor u nošenju posuđa, šmrkavĉe", reĉe Casey. "Mogao bi se povrijediti."
Warwick se iskezi. "Aha. A sad ţuri gore. Kamioneti ĉekaju na polazak."
4
U ĉetiri sljedećeg jutra opet su ga probudili i odveli dolje u ured Sunca Gardenera.
Gardener je podigao pogled sa svoje Biblije kao da se iznenadio što ga
vidi.
"Spreman za ispovijed, Jacku Parkeru?" "Nemam što -"
Opet upaljaĉ. Plamen koji pleše jedva koji centimetar od vrha njegovoga nosa.
"Priznaj. Gdje smo se sreli?" Plamen je zaplesao još malo bliţe. "Mislim to izvući iz tebe, Jack. Gdje? Gdje?"
"Saturn!" zavrišti Jack. To je bilo sve ĉega se mogao sjetiti. "Uran! Merkur! Negdje u asteroidnom pojasu! Io! Ganimed! Dei-" Bol, gusta i olovna i neizdrţiva, eksplodirala mu je u dnu ţeluca kad je Hector Bast zdravom rukom posegnuo među njegove noge i stisnuo Jackove testise.
"Eto ga", rekao je Heck Bast veselo nasmijan. "Nisi drugo ni zasluţio, ti prokleti podrugljivĉe."
Jack je jecajući polako pao na pod.
Sunce Gardener polako se sagnuo, lica strpljivog - skoro blaţenog. "Sljedeći put će ovdje dolje biti tvoj prijatelj", reĉe Sunce Gardener blago. "A s njim neću oklijevati. Promisli o tome, Jack. Do sutra naveĉer."
Ali sutra naveĉer, odluĉio je Jack, on i Vuk neće biti ovdje. Ako su preostali samo Teritoriji, onda će otići na Teritorije ... ... ako ih moţe odvesti tamo.

Dvadeset i peto poglavlje
Jack i Vuk idu u pakao
1
Morat će preskoĉiti iz prizemlja. Usredotoĉio se na to umjesto na pitanje hoće li uopće moći preskoĉiti. Bilo bi jednostavnije ići iz sobe, ali bijedni sobiĉak koji su on i Vuk dijelili bio je na trećem katu, dvanaest metara iznad tla. Jack nije znao kako toĉno geografija i topografija Teritorija odgovara geografiji i topografiji Indiane, ali nije htio reskirati da polome vratove.
Objasnio je Vuku što će uĉiniti. "Shvaćaš?"
"Da", reĉe Vuk bezvoljno.
"Svejedno mi ponovi, stari."
"Nakon doruĉka, ulazim u zahod preko puta dnevne sobe. Ulazim u prvi odjeljak. Ako nitko ne primijeti da me nema, ti ćeš ući. I vratit ćemo se na Teritorije. Je li to toĉno, Jacky?"
"Tako je", reĉe Jack. Stavio je ruku Vuku na rame i stisnuo. Vuk se blijedo nasmiješio. Jack je oklijevao pa rekao: "Ţao mi je što sam te uvalio u ovo. Moja greška."
"Ne, Jack", reĉe Vuk ljubazno. "Pokušat ćemo ovo. Moţda ..." Mala, otuţna nada kao da je naĉas zablistala u Vukovim oĉima.
"Da", reĉe Jack. "Moţda."
2
Jack je bio previše uzbuđen i prestrašen da bi htio doruĉak, ali bojao se da bi mogao privući pozornost ako ne jede. Zato je trpao u sebe jaja i krumpiriće koji su imali okus piljevine, i ĉak je uspio pojesti jedan mastan komad slanine.
Vrijeme se konaĉno rašĉistilo. Još noć prije bio je mraz, i kamenje na Dalekom polju bit će kao komadi bljuzge ugrađeni u tvrdu plastiku.
Tanjuri se iznose u kuhinju.
Djeĉaci se smiju vratiti u dnevnu sobu, dok Sonny Singer, Hector Bast i Andy Warwick idu po dnevni raspored.
Sjedili su i djelovali bezizraţajno. Pedersen je imao novi primjerak ĉasopisa koji je izdavala Gardenerova organizacija, Isusovo Sunce. Lijeno je okretao stranice, svako toliko podiţući pogled prema djeĉacima.
Vuk je upitno pogledao Jacka. Jack kimne. Vuk je ustao i teškim kora-kom prešao preko sobe. Pedersen podigne pogled, ugleda Vuka kako prelazi hodnik i ulazi u dugaĉak, uski zahod preko puta, pa se vrati svome ĉasopisu.
Jack je odbrojao do šezdeset, pa se natjerao da opet odbroji do šezdeset. Bile su to dvije najduţe minute njegovog ţivota. Uţasno se bojao da će se Sonny i Heck vratiti u dnevnu sobu i narediti djeĉacima da odu u kamionete, i htio je stići u zahod prije nego što se to dogodi. Ali Pedersen nije glup. Ako Jack prebrzo krene za Vukom, mogao bi nešto posumnjati.
Jack je konaĉno ustao i prešao sobu, krenuo prema vratima. Ĉinila su se nemoguće udaljenim, a njegova teška stopala kao da ga uopće nisu nosila bliţe; kao neka optiĉka iluzija.
Pedersen podigne pogled. "Kamo ideš, šmrkavĉe?"
"Na zahod", reĉe Jack. Jezik mu je bio suh. Ĉuo je da se ljudima usta posuše kad se boje, ali jezik?
"Zaĉas će stići gore", rekao je Pedersen pokazujući glavom prema kraju hodnika, gdje su stube vodile dolje do kapele, studija i Gardenerovog ureda. "Bolje da priĉekaš i zaliješ Daleko polje."
"Moram se posrati", reĉe Jack oĉajno.
Jasno. A moţda ti i tvoj krupni tupi prijatelj volite malo jedan drugome potezati majmuna za poĉetak dana. Samo da se razvedrite. Idi i sjedni.
"Pa, onda idi", reĉe Pedersen ljutito. "Nemoj tu stajati i cmizdriti."
Vratio je pogled na ĉasopis. Jack prijeđe hodnik i uđe u zahod.
3
Vuk je odabrao pogrešan odjeljak - bio je na pola reda, krupnih, nez-grapnih cipela prepoznatljivih ispod vrata. Jack se ugura unutra. Bilo je usko tako za dvojicu, i bio je jako svjestan Vukovog snaţnog, oĉito ţivotinjskog mirisa.
"Dobro", reĉe Jack. "Idemo pokušati."
"Jack, bojim se."
Jack se drhtavo nasmije. "I ja se bojim."
"Kako ćemo -"
"Ne znam. Daj mi ruke." To se ĉinilo kao dobro mjesto za poĉetak.
Vuk je svoje dlakave ruke - skoro šape - stavio u Jackove, i Jack je osjetio kako neka ĉudna snaga teĉe iz njih u njega. Vukova snaga dakle ipak nije nestala. Samo se sakrila, kao što se potoci ponekad sakriju pod zemlju kad je jako vruće.
Jack sklopi oĉi.
"Ţeli se vratiti", reĉe. "Ţeli se vratiti, Vuĉe, pomozi mi!"
"Hoću", dahne Vuk. "Hoću ako mogu! Vuk!"
"Sad i odmah."
"Sad i odmah!"
Jack je jaĉe stisnuo Vukove šaporuke. Osjećao je miris sredstva za dezinfekciju. Odnekud je ĉuo prolazak automobila. Telefon je zazvonio. Pomislio je, Pijem ĉarobni sok. U svome umu ga pijem, sad i odmah, pijem ga, mogu ga nanjušiti, tako ljubiĉastog i gustog i novog, mogu ga okustiti, osjećam kako mi se grlo zatvara pred njim -
Kad mu je ukus ispunio grlo, svijet se zaljuljao pod njima, oko njih. Vuk je povikao: "Jacky, radi!"
To ga je otrglo od silne koncentracije, i naĉas je postao svjestan da je to samo trik, kao da se pokušava uspavati brojeći ovce, i svijet se opet smirio. Miris sredstva za dezinfekciju opet se vratio. Udaljeno je ĉuo kako se netko svadljivo javlja na telefon: "Da, halo, tko je?"
Nije vaţno, to nije trik, uopće nije trik - to je magija. Magija je i ĉinio sam to i prije kad sam bio mali i mogu i opet, Speedy je tako rekao, i onaj slijepi pjevaĉ Gruda je tako rekao, ĈAROBNI SOK JE U MOM UMU -
Unio se svom snagom, svim naporom volje ... i lakoća s kojom su preskoĉili bila je zapanjujuća, kao da je udarac namijenjen neĉemu što je djelovalo kao granit umjesto toga stigao do lukavo obojanog kartona, tako da je udarac za koji si mislio da će ti razbiti prste prošao bez ikakvog otpora.
4
Jacku se, ĉvrsto zatvorenih oĉiju, ĉinilo kao da se pod prvo razmrvio pod njegovim nogama ... i onda posve nestao.
O, sranje, svejedno ćemo pasti, pomislio je obeshrabreno.
Ali zapravo nisu padali, samo malo kliznuli. Tren kasnije, on i Vuk su ĉvrsto stajali, ne na tvrdom podu kupaonice, nego na zemlji.
Zadah sumpora pomiješan s neĉim što je bazdilo kao otvorena kana-lizacija nahrupio je unutra. Bio je to smrtonosan miris, i Jacku se ĉinilo da znaĉi kraj svake nade.
"Jasone! Kakav je to miris?" zastenje Vuk. "O, Jasone, taj miris, ne mogu ostati ovdje, Jacky, ne mogu ostati -"
Jack naglo otvori oĉi. Istog ĉasa, Vuk je pustio Jackove ruke i zateturao naprijed, još uvijek ĉvrsto zatvorenih oĉiju. Jack je vidio da su Vukove prekratke platnene hlaĉe i karirana košulja nestali a zamijenio ih je Oshkosh kombinezon u kojem je Jack prvi put ugledao krupnog pastira. I lenonice su nestale. I -
i Vuk je jurio prema rubu ponora, ni metar i pol od njih.
"Vuĉe!" Bacio se za Vukom i ovio ruke oko Vukovog pasa. "Vuĉe, ne!"
"Jacky, ne mogu ostati", stenjao je Vuk. "To je Jama, jedna od Jama, Morgan je napravio ta mjesta, oh, ĉuo sam da ih je Morgan napravio, njušim to-"
"Vuĉe, to je litica, past ćeš!"
Vukove oĉi se otvore. Razjapio je usta kad je vidio zadimljeni ponor koji im se pruţao pod nogama. U njegovim najdubljim, oblaĉnim dubinama, crvena vatra treptala je kao bolesne oĉi.
"Jama", zastenje Vuk. "O, Jacky, to je Jama. Tamo dolje su peći Crnog srca. Crnog srca u središtu svijeta. Ne mogu ostati, Jacky, to je najgore gadno što postoji."
Jackova prva hladna pomisao dok su on i Vuk stajali na rubu Jame, gledajući dolje u pakao, ili u Crno srce u središtu svijeta, bilo je da geografija Teritorija i geografija Indiane nisu iste. U Kući Sunca nije postojalo mjesto koje bi odgovaralo ovoj litici, ovoj uţasnoj Jami.
Metar i pol desnije, pomislio je Jack s naglim, bolesnim uţasom. Samo toliko bi trebalo - metar i pol desnije. I da je Vuk uĉinio kao što sam mu rekao -
Da je Vuk uĉinio toĉno ono što mu je Jack rekao, preskoĉili bi iz onog prvog odjeljka. I da su to uĉinili, stigli bi na Teritorije toĉno iza ruba litice.
Noge su mu ostale bez snage. Opet je uhvatio Vuka, ovog puta da se pridrţi.
Vuk ga je drţao odsutno, razrogaĉenih oĉiju koje su blistale ravnomjerno naranĉasto. Lice mu je bilo mješavina oĉaja i straha. "To je Jama, Jacky."
Izgledala je kao ogroman otvoreni rudnik molibdena koji je posjetio s majkom kad su prije tri zime bili na praznicima u Coloradu - otišli su u Vail
na skijanje, ali jedan dan bio je prehladan za to pa su otišli na autobu- snu turu rudniku molibdena tvrtke Continental Minerals, pred gradićem po imenu Sidewinder. "Meni to izgleda kao Gehenna57, Jacko", rekla je njegova majka, a lice joj je dok je gledala kroz mrazom obrubljene prozore autobusa bilo sanjivo i tuţno. "Voljela bih da sva ta mjesta zatvore. Izvlaĉe vatru i uništavanje iz zemlje. To je stvarno Gehenna."
Debeli, zagušljivi pipci dima uzdizali su se iz dubina Jame. Zidovi su joj bili prošarani debelim ţilama nekog otrovnog zelenog metala. Imala je promjer od moţda ĉetiristo metara. Cesta koja je vodila prema dolje kruţila je unutarnjim rubom. Jack je vidio obrise kako po toj cesti idu i gore i dolje.
To j e bila neka vrst zatvora, kao što j e i Kuća Sunca zatvor, a to su zatvorenici i njihovi ĉuvari. Zatvorenici su bili goli, u parovima upregnuti u kola nalik rikšama - kola ispunjena ogromnim komadima te zelene, masnjikave rude. Lica su im bila grubi drvorezi bola. Lica su im bila crna od ĉađi. Lica su im bila puna crvenih rana.
Straţari su hodali kraj njih, i Jack je s tupim oĉajem vidio da nisu ljudi; ni na koji naĉin ih se nije moglo nazvati ljudima. Bili su iskrivljeni i grbavi, ruke su im bile pandţe, uši šiljate kao gospodinu Spocku. Pa to su gargojle! Pomislio je. Sva ona košmarna ĉudovišta na katedralama u Francuskoj - Mama je imala knjigu i mislio sam da ćemo vidjeti svaku od njih u cijeloj zemlji, ali prestala je kad sam ruţno sanjao i upišao se u krevet - jesu li stigla odavde? Je li ih netko poslao ovamo? Netko iz srednjeg vijeka tko je preskoĉio, vidio ovo mjesto, i pomislio kako je doţivio viziju pakla?
Ali ovo nije bila vizija.
Gargojle su imale biĉeve, i preko klopota kotaĉa i zvukova škripanja stijena pod nekom mirnom, silnom vrelinom, Jack je ĉuo kako biĉevi pucketaju i fijuĉu. Dok su on i Vuk promatrali, jedna skupina ljudi zastala je blizu samog vrha spiralne ceste, spuštenih glava, tetiva na vratovima istaknutih u oštrom reljefu, nogu drhtavih od iscrpljenosti.
Ĉudovište koje ih je ĉuvalo - iskrivljeni stvor s krpom omotanom oko nogu i neravnomjernom crtom ukoĉene dlake koja je rasla iz oskudnog mesa na ĉvorovima kraljeţnice - spustio je biĉ prvo na jednog pa zatim na drugog, zavijajući na njih visokim, vrištavim jezikom koji kao da je zabadao srebrne ĉavle bola u Jackovu glavu. Jack je vidio iste one srebrne kuglice metala koje
__________________________________
57 Gehenna: pakao u skandinavskoj mitologiji. Nap. prev.
su ukrašavale Osmondov biĉ, i prije no što je stigao trepnuti, ruka jednog zatvorenika bila je razderana, a drugome je tjeme leţalo u uništenim krpama.
Ljudi su zavijali i nagnuli se još više naprijed, a njihova je krv bila naj-tamnija boja u ţućkastoj pomrĉini. Stvor je zaskviĉao i blebetao a njegova se sivkasta, krljušti obrasla desna ruka trznula dok je vitlao viĉem iznad glava robova. S posljednjim teturavim trzajem, izvukli su kola gore na ravan dio. Jedan od njih pao je na koljena, iscrpljen, i kola su ga oborila. Jedan od kotaĉa prešao mu je preko leđa. Jack je ĉuo zvuk pucanja kraljeţnice. Zvuĉalo je kao startni pištolj za utrku.
Gargojla je kriknula od bijesa kad su kola zateturala i prevrnula se, bacajući svoj teret na raspucanu, ispucalu, isušenu zemlju na vrhu Jame. U dva duga koraka stigla je do palog zarobljenika i podigla biĉ. Za to vrijeme, ĉovjek na samrti okrenuo je glavu i pogledao u oĉi Jacka Sawyera.
Bio je to Ferd Janklow.
I Vuk je to vidio.
Zagrlili su se.
I preskoĉili natrag.
5
Bili su u uskom, zatvorenom prostoru - odjeljku zahoda, zapravo - i Jack je jedva disao jer su se Vukove ruke omotale oko njega u uništavajućem zagrljaju. A jedna mu je noga bila sva mokra. Nekako je uspio preskoĉiti natrag s jednom nogom u toaletnoj školjki. O, sjajno. Konanu Barbaru se takve stvari nikad ne događaju, pomislio je Jack zlovoljno.
"Jack, ne, Jack, na, Jama, to je Jama, ne, Jack -"
"Prestani! Prestani, Vuĉe! Vratili smo se!"
"Ne, ne, n-"
Vuk se prekinuo. Polako je otvorio oĉi.
"Vratili?"
"Moţeš se kladiti, sad i odmah, i zato me pusti, slomit ćeš mi rebra, a osim toga, noga mi je zapela u prokletoj -"
Vrata između zahoda i hodnika naglo su se i buĉno otvorila. Udarila su u unutarnji zid pokriven ploĉicama s dovoljno snage da se ploĉa od mutnog stakla razbije.
Vrata odjeljka su otrgnuta i otvorena. Andy Warwick bacio je jedan pogled i izgovorio tri bijesne, prezrive rijeĉi:
"Vi jebeni pederi."
Dograbio je zbunjenog Vuka za prednjicu karirane košulje i izvukao ga van. Vukove hlaĉe zapele su za ĉeliĉni štitnik stalka za toaletni papir i sve zajedno povukle iz zida. Poletjelo je. Rola toaletnog papira se oslobodila i zakotrljala po podu, odmatajući se. Warwick je Vuka tresnuo među lavaboe, toĉne visine da ga dohvate po međunoţju. Vuk je pao na pod, drţeći se.
Warwick se okrene Jacku, a Sonny Singer pojavi se na vratima. Posegnuo je i dohvatio Jacka za prednjicu košulje.
"Dobro, pederko -" poĉeo je Sonny, a dalje nije stigao. Sve otkako su on i Vuk dovuĉeni ovamo, Sonny Singer išao je Jacku na ţivce. Sonny Singer sa svojim prepredenim mraĉnim licem koje je ţeljelo izgledati toĉno kao lice Sunca Gardenera (ĉim prije moguće). Sonny Singer koji je smislio šarmantni nadimak šmrkavac. Sonny Singer koji se nedvojbeno dosjetio pišanja po njihovim krevetima.
Jack je udario desnom šakom, ne divlje mašući u stilu Hecka Basta već snaţno i glatko iz lakta. Šaka mu je udarila u Sonnyjev nos. Ĉulo se zvuĉno krckanje. Jack je osjetio trenutak zadovoljstva, tako savršen da je bio uzvišen.
"Eto", poviĉe Jack. Izvukao je nogu iz školjke. Široki smiješak prekrio mu je lice, i dobacio je Vuku pomisao, što je bolje mogao:
Ne ide nam tako loše, Vuĉe - ti si jednom kopiletu slomio ruku, a ja sam drugom slomio nos.
Sonny je zateturao unatrag, vrišteći, dok mu je krv frcala kroz prste.
Jack je izašao iz odjeljka, šaka dignutih pred sebe u priliĉno dobroj imitaciji Johna L. Sullivana58. "Rekao sam ti da me se ĉuvaš, Sonny. Sad ću te nauĉiti da kaţeš aleluja."
"Vrit!" zavrišti Sonny. "Andy! Casey! Netko!"
"Sonny, zvuĉiš prestrašeno", reĉe Jack. "Ne znam zašto -"
A onda je nešto - nešto što se ĉinilo kao cijeli teret cigala - palo na straţnji dio njegova vrata, gurajući ga naprijed u jedno od zrcala nad umivaonikom. Da je bilo stakleno, bilo bi se skrhalo i gadno posijeklo Jacka. Ali sva zrcala bila su od uglaĉanog ĉelika. U Kući Sunca neće biti samoubojstava.
_________________________________
58 John L. Sullivan (1858.-1918.) zvani "Bostonski snagator", prvi priznati šampion teške kategorije u boksanju s rukavicama. Nap. prev.
Jack je uspio dići jednu ruku i malo ublaţiti udarac, ali još je bio ošamućen kad se okrenuo i ugledao Hecka Basta kako mu se kezi. Heck Bast udario gaje gipsom na svojoj desnoj ruci.
Dok je zurio u Hecka, odjednom mu je sinula ogromna, muĉna spoznaja. To si bio ti!
"To je prokleto boljelo", rekao je Heck drţeći desnu ruku u gipsu lijevom, "ali vrijedilo je, šmrkavĉe." Krenuo je naprijed.
To si bio ti! Ti si stajao nad Ferdom u tom drugom svijetu i biĉevao ga do smrti. To si bio ti, ti si bio gargojla, to je bio tvoj blizanac!
Bijes tako uzavreo da je bio nalik sramu zapljusnuo je Jacka. Kad je Heck stigao dovoljno blizu, Jack se naslonio na umivaonik, ĉvrsto obim rukama zgrabio njegov rub, i obje noge gurnuo naprijed. Dohvatile su Hecka Basta ĉvrsto u prsa i poslale ga u otvoren odjeljak. Cipela koja se vratila u Indianu preko zahodske školjke ostavila je jasan mokar otisak na Heckovoj bijeloj dolĉeviti. Heck je s pljuskom sjeo u zahodsku školjku, djelujući ošamućeno. Gips mu je zaklopotao po porculanu,
Sad su i drugi navalili unutra. Vuk je pokušavao ustati. Kosa mu je vi-sjela preko lica. Sonny je krenuo prema nj emu, jedne ruke još stisnute preko krvavog nosa, s oĉitom namjerom da ga opet obori.
"Da, samo ga dirni, Sonny", rekao je Jack tiho, a Sonny je ustuknuo.
Jack je uhvatio Vuka za ruku i pomogao mu da ustane. Vidio je kao u snu da se Vuk vratio dlakaviji no ikad. Sve je ovo prevelik stres za njega. To mu pribliţava Promjenu i Kriste ovo nikad neće završiti, nikad ... nikad.
On i Vuk udaljili su se od ostalih - Warwicka, Caseyja, Pedersena, Pea- bodyja, Singera - prema straţnjem dijelu zahoda. Heck je izlazio iz odjeljka u koji ga je Jack gurnuo, i Jack je vidio još nešto. Preskoĉili su iz ĉetvrtog odjeljka u redu. Heck Bast izlazio je iz petog. U onom drugom svijetu su se pomakli taman dovoljno da se vrate u drugi odjeljak.
"Jebali su se tamo unutra!" vikao je Sonny, rijeĉi prigušenih i nazalnih. "Retardirani i slatki! Warwick i ja smo ih uhvatili s kurcima na zraku!"
Jackova guzica dotakla je hladne ploĉice. Nemaju kamo pobjeći. Pustio je Vuka, koji se opustio, ošamućen i jadan, i podigao šake.
"Hajde", rekao je. "Tko će prvi?"
"Sve ćeš nas napasti?" upita Pedersen.
"Ako moram, hoću", reĉe Jack. "Što ćete uĉiniti, upregnuti me u ime Isusovo? Hajde!"
Treptaj nelagode na Pedersenovom licu; grĉ otvorenog straha na Ca- seyjevom. Stali su ... doista su stali. Jack je osjetio trenutak divlje, glupe nade. Djeĉaci su zurili u njega s nelagodom ljudi koji promatraju bijesnog psa kojeg se moţe oboriti... ali koji bi prije toga mogao gadno izgristi nekoga.
"Maknite se, deĉki", rekao je snaţan, mekan glas, i svi su se rado izmakli u stranu, lica blistavih od olakšanja. Bio je to veleĉasni Gardener. Veleĉasni Gardener će znati kako to riješiti.
Krenuo je prema djeĉacima u kutu, odjeven jutros u ugljeno crne hlaĉe i bijelu satensku košulju punih, skoro byronskih rukava. U ruci je drţao onu crnu kutiju za injekciju.
Pogledao je Jacka i uzdahnuo. "Znaš li što Biblija kaţe o homoseksu-alnosti, Jack?"
Jack mu je iskezio zube.
Gardener je tuţno kimnuo, kao da je to i oĉekivao.
"Pa, svi deĉki su zloĉesti", rekao je. "To se podrazumijeva."
Otvorio je kutiju. Injekcija je zablistala.
"Ali ja mislim da ste se ti i tvoj prijatelj bavili neĉim još gorim od sodomije", nastavio je Gardener svojim mekim, ţalobnim glasom. "Posjećivali mjesta koja je bolje ostaviti starijima i pametnijima, moţda."
Sonny Singer i Hector Bast razmijenili su iznenađen, nelagodan pogled.
"Mislim da je dio ovog zla... ove perverzije ... moja vlastita pogreška." Izvadio je injekciju, pogledao je, a zatim izvadio boĉicu. Predao je kutiju Warwicku i napunio injekciju. "Nikad nisam bio sklon siliti svoje deĉke da se ispovijede, ali bez ispovijedi ne moţe biti odluke za Krista, a bez odluke za Krista, zlo nastavlja rasti. Zato, premda mi je to jako ţao, vjerujem da je vrijeme postavljanja pitanja završilo, a stiglo je vrijeme zahtijevanja u Boţje ime. Pedersen. Peabody. Warwick. Casey. Drţite ih!"
Djeĉaci su na njegovu zapovijed sunuli naprijed kao uvjeţbani psi. Jack je uspio jednom tresnuti Peabodyja, a onda su mu zgrabili ruke i pritisnuli ih.
"Dajde da ga dresdeb!" vikao je Sonny svojim novim, prigušenim gla-som. Progurao se kroz gomilu zapanjenih djeĉaka, oĉiju blistavih od mrţnje. "Ţelib ga dresduti!"
"Ne sada", reĉe Gardener. "Moţda kasnije. Pomolit ćemo se oko toga, dobro, Sonny?"
"Da." Bljesak u Sonnyjevim oĉima postao je nedvojbeno grozniĉav. "Bolit ću se za do cijeli dad."
Kao ĉovjek koji se konaĉno budi nakon vrlo dugog sna, Vuk je zastenjao i ogledao se oko sebe. Vidio je da Jacka drţe, vidio injekciju, i zgulio Peder- senovu ruku sa Jacka kao da je malo dijete. Iz grla mu je stiglo iznenađujuće snaţno reţanje.
"Ne! PUSTITE ga!"
Gardener se pribliţio Vuku tako da ga ne vidi, glatko i otmjeno, pod-sjećajući Jacka na Osmonda koji je navalio na kolara u onom blatnjavom dvorištu. Igla je bljesnula i zabila se. Vuk se okrenuo, urlajući kao da ga je nešto ubolo ... a na određeni naĉin, upravo mu se to i dogodilo. Rukom je mahnuo prema injekciji, ali Gardener je uredno izbjegao udarac.
Djeĉaci koji su to promatrali na svoj ošamućen naĉin tipiĉan za Kuću Sunca sad su pojurili prema vratima, djelujući prestravljeno. Nisu htjeli imati veze s krupnim, priprostim Vukom u takvom bijesu.
"PUSTITE ga! Pus ...ti... te ..."
"Vuĉe!"
"Jack... Jacky..."
Vuk ga je promatrao zbunjenim oĉima koje su se poput ĉudnih kaleido-skopa mijenjale iz boje lješnjaka u naranĉastu pa u blatnjavo crvenu. Ispruţio je dlakave ruke prema Jacku, a onda je Hector Bast stao iza njega i udarcem ga poslao na pod.
"Vuĉe! Vuĉe!" Jack je zurio u njega vlaţnih, bijesnih oĉiju. "Ako si ga ubio, ti pasji skote -"
"Ššš, gospodine Jacku Parkeru", šapnuo mu je Gardener u uho, a Jack je osjetio kako ga igla bode u nadlakticu. "Sad samo budi tih. Ubacit ćemo ti mi malo sunca u dušu. I moţda ćemo onda vidjeti kako ti se sviđa vući natovarena kolica uz spiralnu cestu. Moţeš li reći aleluja?"
Ta ga je jedna rijeĉ slijedila u mraĉni zaborav.
Aleluja ... aleluja ... aleluja ...

Dvadeset i šesto poglavlje
Vuk u kutiji
1
Jack je bio budan dosta dugo prije nego što je shvatio da je budan, ali tek je postupno postao svjestan tko je i što se dogodilo i u kakvoj je situaciji - bio je, na određeni naĉin, poput vojnika koji je preţivio oštar i dugotrajan streljaĉki napad. Ruka mu je pulsirala tamo gdje je Gardener u nju zabio injekciju. Glava ga je toliko boljela da se ĉinilo da mu i same oĉne jabuĉice pulsiraju. Bio je silno ţedan.
Napredovao je prema višoj razini svijesti kad je pokušao povrijeđeno mjesto na svojoj desnoj nadlaktici dotaknuti lijevom rukom. Nije to mogao uĉiniti. A razlog zašto to nije mogao bio je što su mu ruke nekako bile omotane oko njega samoga. Nanjušio je staro, pljesnivo platno - bio je to miris izviđaĉkog šatora pronađenog na tavanu nakon mnogo mraĉnih godina. Tek tada (premda je bar deset minuta tupo zurio u nju kroz skoro sklopljene oĉi) shvatio je što ima na sebi. Luđaĉku košulju.
Ferd bi to puno brţe shvatio, Jacko, pomislio je, a pomisao na Ferda usredotoĉila mu je um usprkos drobećoj glavobolji. Malo se pomakao, a strelice bola u njegovoj glavi i pulsiranje u ruci natjerale su ga na stenjanje. Nije se mogao suzdrţati.
Heck Bast: "Budi se."
Sunce Gardener: "Ne, ne budi se. Dao sam mu dozu dovoljnu da pa-ralizira odraslog aligatora. Bit će u nesvijesti bar do veĉeras u devet. Samo malo sanja. Heck, hoću da veĉeras ti odeš gore i saslušaš ispovijedi. Reci deĉkima da neće biti noćne kapele; moram stići na avion, a to je tek poĉetak vjerojatno vrlo duge noći. Sonny, ti ostani i pomozi mi s knjigama."
Heck:" Ali zvuĉalo je kao da se budi."
Sunce: "Idi, Heck. I neka Bobby Peabody provjeri Vuka."
Sonny (hihoćući): "Baš mu se tamo ne sviđa, zar ne?"
Ah, Vuĉe, stavili su te natrag u Kutiju, ţalio je Jack. Ţao mi je ... moja greška ... sve je ovo moja greška.
"Oni koji su na putu za pakao rijetko se oduševljavaju procesom spa-senja", ĉuo je Jack Sunce Gardenera. "Kad vragovi u njima poĉnu umirati, ĉine to s vriskom. Sad kreni, Heck."
"Da, gospodine, veleĉasni Gardenera."
Jack je ĉuo ali nije vidio Hecka dok je izlazio. Još se nije usuđivao podići pogled.
2
Zaguran u grubo izrađenu, domaće zavarenu i zavijenu Kutiju kao ţrtva preranog pogreba u ţeljeznom lijesu, Vuk je cijelog dana zavijao, lupajući krvavim šakama o zidove Kutije, nogama udarajući dvostruko zatvorena vrata nalik onima pećnice, sve dok ga nije zaboljelo međunoţje od bolova koji su se dizali uz njegove noge. Neće izaći udarajući šakama ili nogama, znao je to, kao što je znao da ga neće pustiti samo zato što vrišti i zahtijeva da ga puste. Ali nije si mogao pomoći. Vukovi iznad svega mrze biti zatvoreni.
Njegovi su vriskovi prolazili preko imanja Kuće Sunca, pa ĉak i do obliţnjih polja. Djeĉaci koji bi ih ĉuli nervozno bi se pogledavali i ništa ne bi rekli.
"Vidio sam ga jutros u zahodu, i postao je opak", povjerio je Roy Owdersfelt Mortonu tihim, nervoznim glasom.
"Jesu li si drkali, kao što je Sonny rekao?" upita Morton.
Još jedno Vukovo zavijanje podiglo se iz zdepaste ţeljezne Kutije, i oba djeĉaka pogledala su prema njoj.
"I te kako!" reĉe Roy zaneseno. "Ja baš nisam vidio jer sam nizak, ali Buster Oates je bio skroz naprijed i on kaţe da onaj retardirani ima kobasicu k'o vatrogasno crijevo. Tako je rekao."
"Isuse!" rekao je Morton s puno poštovanja, razmišljajući moţda o svojoj nevelikoj kobasici.
Vuk je zavijao cijeli dan, ali kad je sunce poĉelo zalaziti, prestao je. Djeĉacima je nova tišina bila zlokobna. Ĉesto su se pogledavali, a još ĉešće i nelagodnije pogledavali su prema pravokutnom ţeljeznom kavezu u središtu dvorišta Kuće. Kutija je bila duga metar i osamdeset i visoka devedeset centimetara - osim grubog ĉetverokuta prerezanog na zapadnoj strani i pokrivenog ĉvrstom ĉeliĉnom mreţom, izgledala je toĉno kao ţeljezni lijes. Što se tamo događa? Pitali su se. I ĉak i tijekom ispovijedi, kad bi se djeĉaci
obiĉno oduševili i zaboravili na sve ostalo, oĉi su se okretale prema jedinom prozoru dnevne sobe, premda je taj prozor gledao na stranu kuće toĉno nasuprot Kutiji.
Što se tamo događa?
Hector Bast je znao da nisu usredotoĉeni na ispovijed i to ga je ispu-njavalo oĉajem, ali nije ih mogao prizvati jer nije znao što toĉno ne valja. Osjećaj ledenog išĉekivanja uhvatio je djeĉake u Kući. Lica su im bila bljeđa no ikad, oĉi su im blistale kao narkomanima.
Što se tamo događa?
A događalo se nešto sasvim jednostavno.
Vuk je krenuo s Mjesecom.
Osjetio je da se događa kad se mrljica sunca koja je ulazila kroz otvor za zrak poĉela dizati sve više i više, dok je svjetlo postajalo crvenkasto. Bilo je prerano da krene s Mjesecom; on još nije bio do kraja oteţao, i to će ga povrijediti. Ali dogodit će se, kao što se uvijek događa s Vukovima, u pravom ili krivom trenutku, kad ih se predugo i prejako pritisne. Vuk se dugo suzdrţavao jer je Jacky to htio. U ovom je svijetu ĉinio silno herojske stvari za Jacka. Jack će neke od njih mutno slutiti, ali nikad neće spoznati njihovu nevjerojatnu dubinu ili širinu.
Ali sad je umirao, i krenuo je s Mjesecom, jer se tako i to ĉinilo pod-nošljivim - skoro svetim, i zacijelo predodređenim - pa je vuk krenuo s olakšanjem, i radosno. Bilo je predivno ne morati se više boriti.
Njegova usta, odjednom sva puna zuba.
3
Nakon što je Heck otišao, ĉuli su se zvukovi ureda: tiho škripanje stolaca koji se premještaju, zveckanje kljuĉeva na pojasu Sunca Gardenera, otvaranje pa zatvaranje vrata ormarića s dokumentima.
"Abelson. Dvjesto pedeset dolara i trideset šest centi."
Zvuk tipkanja. Peter Abelson bio je jedan od djeĉaka u VE. Kao i svi deĉki u VE, bio je pametan, pristojnog izgleda, i nije imao tjelesnih nedostataka. Jack ga je vidio samo nekoliko puta, ali mislio je da Abelson izgleda kao Dondi59, siroĉe krupnih oĉiju iz stripova.
__________________________________
59 Dondi, glavni junak istoimenog novinskog stripa koji je izlazio od 1955. do 1986. godine u Americi, o dječaku (izvorno talijanskom siročetu iz II. svjetskog rata) kojeg posvaja američki vojnik. Nap. prev.
"Clark. Šezdeset i dva dolara i sedamnaest centi."
Opet udarci na tipke. Stroj je zamrmljao kad je Sonny pritisnuo tipku ZBROJ.
"To je puno manje", primijeti Sonny.
"Razgovarat ću s njim, ne boj se. Sad, molim te, nemoj govoriti, Sonny. Gospodin Sloat stiţe u Muncie u deset i petnaest, a to je duga voţnja. Ne ţelim zakasniti."
"Oprostite, veleĉasni Gardener."
Gardener je odgovorio nešto što Jack nije ni ĉuo. Na ime Sloat tresnuo ga je veliki šok - ali jedan dio njega se uopće nije iznenadio. Dio njega je
znao da bi se to moglo spremati. Gardener je od poĉetka bio sumnjiĉav. Nije htio zamarati svoga šefa trivijalnostima, pretpostavljao je Jack. Ili moţda nije htio priznati da bez pomoći ne moţe izvući istinu iz Jacka. Ali konaĉno je nazvao - kamo? Istok? Zapad? Jack bi tada bio dao štošta da to dozna. Je li Morgan bio u Los Angelesu, ili u New Hampshireu?
Halo, gospodine Sloat. Nadam se da vam ne smetam, ali lokalna policija dovela mi je djeĉaka - zapravo, dvojicu djeĉaka, ali brine me onaj pametan. Ĉini se da ga poznajem. Ili ga moţda poznaje moj... ah, moje drugo ja. Rekao je da se zove Jack Parker, ali... što? Da ga opišem? U redu.
I balon je pukao.
Molim te, nemoj govoriti, Sonny. Gospodin Sloat stiţe u Muncie u deset i petnaest...
Vrijeme je skoro isteklo.
Rekao sam ti da vuĉeš guzicu kući, Jack ... sad je prekasno.
Svi deĉki su zloĉesti. To se podrazumijeva.
Jack je samo malo podigao glavu i pogledao preko sobe. Gardener i Sonny Singer sjedili su zajedno na suprotnoj strani stola u Gardenerovom podrumskom uredu. Sonny je tipkao na kalkulatoru dok mu je Gardener diktirao brojke, a za svakim brojem slijedilo je ime nekog iz Vanjske ekipe, svako ime po abecednom redu. Pred Suncem Gardenerom je stajala obraĉunska knjiga, dugaĉka ĉeliĉna kutija za isprave, i neuredna hrpa omotnica. Kad je Gardener podigao jednu od tih omotnica da proĉita iznos naţvrljan s jedne strane, Jack je vidio njenu pozadinu. Imala je crteţ dvoje sretne djece, svako s po Biblijom u ruci, kako drţeći se za ruke skakuću po puteljku prema crkvi. Ispod njih je pisalo BIT ĆU ZRAKA SUNCA ZA ISUSA.
"Temkin. Toĉno sto i šest dolara." Omotnica je išla u ĉeliĉnu kutiju, zajedno s ostalima koje su već zabiljeţene."
"Mislim da opet krade", reĉe Sonny.
"Bog vidi istinu ali ĉeka", reĉe Gardener blago. "Victor je dobar. Sad zaĉepi da to završimo prije šest."
Sonny je tipkao.
Slika Isusa koji hoda po vodi bila je odmaknuta prema naprijed, otkri-vajući sef iza sebe. Sef je bio otvoren.
Jack je vidio da na stolu Sunca Gardenera ima i drugih zanimljivih stvari: dvije omotnice, jedna oznaĉena sa JACK PARKER i druga s PHILIP JACK VUK. I njegov dobar stari ruksak.
Treća stvar bio je sveţanj kljuĉeva Sunca Gardenera.
S kljuĉeva, Jackov pogled prešao je na zakljuĉana vrata s lijeve strane sobe - Gardenerov privatni izlaz van, znao je. Kad bi samo postojao naĉin -
"Yellin. Šezdeset i dva dolara i devetnaest centi."
Gardener uzdahne, stavi posljednju omotnicu u dugaĉku ĉeliĉnu kutiju, i zatvori knjigu. "Izgleda da je Heck bio u pravu. Mislim da se naš dragi prijatelj gospodin Jack Parker probudio." Ustao je, zaobišao stol i pošao prema Jacku. Njegove lude, zamagljene oĉi su blistale. Posegnuo je u dţep i izvadio upaljaĉ. Jack je osjetio kako se u njemu diţe panika na taj prizor. "Samo što se ti uopće ne zoveš Parker, zar ne, dragi moj djeĉaĉe? Zapravo se zoveš Sawyer, zar ne? O, da, Sawyer. I netko koga jako zanimaš će stići vrlo, vrlo skoro. I moći ćemo mu reći razne zanimljive stvari, zar ne?"
Sunce Gardener je zahihotao i otvorio Zippo, otkrivajući pocrnjeli kotaĉ, od dima zatamnjen fitilj.
"Ispovijest je tako dobra za dušu", šapnuo je, i zapalio.
4
Bum.
"Što je to bilo?" upitao je Rudolph, podiţući pogled sa svoje serije pećnica. Veĉera - petnaest velikih pita s puretinom - je lijepo napredovala.
"Što je bilo što?" upita George Irwinson.
Na sudoperu gdje je gulio krumpire, Donny Keegan ispustio je svoje glasno kevtanje smijeha.
"Ja nisam ništa ĉuo", reĉe Irwinson.
Donny se opet nasmije.
Rudolph iritirano pogleda prema njemu. "Misliš guliti te proklete krumpire dok ništa ne ostane od njih, idiote?"
"Njah - njah - njah!"
Bum!
"Eto ga, sad si ĉuo, zar ne?
Irwinson samo strese glavom.
Rudolph se odjednom prestrašio. Ti zvuĉi su stizali iz Kutije - za koju je, naravno, on trebao vjerovati da je sušilo za sijeno. Moţeš misliti. Kru-pan deĉko je bio u Kutiji - onaj za kojeg se priĉa da su ga jutros uhvatili u sodomiji s prijateljem, onim koji ga je juĉer pokušao podmititi da ih pusti otići. Rekli su da je krupni deĉko pokazao gadnu narav prije nego što ga je Bast zveknuo ... a neki su govorili i da krupni deĉko nije samo slomio
Bastovu ruku; govorili su da ju je stisnuo u paramparĉad. To je naravno bila laţ, morala je biti, ali -
BUM!
Ovog puta se Irwinson ogledao. I odjednom je Rudolph zakljuĉio da mora na zahod. I da će moţda otići skroz na treći kat da obavi što treba. I neće izaći dva, moţda tri sata. Osjetio je pribliţavanje neĉeg crnog - vrlo crnog.
BUM-BUM!
Jebeš pite od puretine.
Rudolph je skinuo svoju pregaĉu, bacio je na radnu površinu preko usoljenog bakalara koji je namakao za sutrašnju veĉeru, i krenuo iz kuhinje.
"Kamo idete?" upita Irwinson. Glas mu je odjednom bio previsok. Drhtao je. Donny Keegan nastavio je bijesno guliti krumpire veliĉine nogometnih lopti i svoditi ih na veliĉinu golf-loptica, tamne kose koja mu je visjela preko lica.
BUM! BUM! BUM-BUM-BUM!
Rudolph nije odgovorio na Irwinsonovo pitanje, i dok je stigao do stuba na drugom katu, skoro je trĉao. Teška su vremena u Indiani, posla ima malo, a Sunce Gardener plaća gotovinom.
Svejedno, Rudolph se poĉeo pitati nije li došao trenutak da potraţi novi posao, hoćete li reći izbavi me odavde.
5
BUM!
Kraĉun na vrhu vrata je pukao po pola. Naĉas je postojala mraĉna praznina između Kutije i vrata. Neko vrijeme, tišina. Onda: BUM!
Donji kraĉun je zaškripao, svinuo se.
BUM!
Pukao je.
Vrata kutije škripavo su se otvorila na svojim velikim, nezgrapnim šarkama domaće izrade. Dvije ogromne, debele dlakave noge su izvirile s tabanima prema gore. Dugaĉke pandţe zabile su se u prašinu. Vuk se poĉeo izvlaĉiti van.
6
Naprijed-natrag prolazio je plamen pred Jackovim oĉima; naprijed-natrag, naprijed-natrag. Sunce Gardener djelovao je kao kriţanac između kabaretskog hipnotizera i nekog starinskog glumca u glavnoj ulozi u biografiji Velikog znanstvenika na Kasnom kasnom showu60. Moţda Paul Muni61. Bilo je smiješno - da nije bio tako prestravljen, Jack bi se nasmijao. A moţda bi se svejedno nasmijao.
"Sad imam nekih pitanja za tebe, a ti ćeš odgovoriti na njih", reĉe Gardener. "Gospodin Morgan bi mogao i sam izvući odgovore iz tebe - i to lako, ne sumnjam! - ali radije ga ne bih time gnjavio. Dakle ... kako dugo si u stanju migrirati?"
"Ne znam što mislite."
"Kako dugo si u stanju migrirati na Teritorije?" "Ne znam o ĉemu govorite." Plamen se pribliţio. "Gdje je crnjo?"
__________________________________________
60 Kasni kasni show (The Late Late Show), izvorno, irska zabavna emisija i talk-show koja je u sebi uvijek uključivala i humorističke skečeve. Nap. prev.
61 Paul Muni (1895.-1967.) američki glumac austrougarskog podrijetla, dobitnik Oskara za ulogu u biografiji Louisa Pasteura. Nap. prev.
"Tko?"
"Crnjo, crnjo!" vrisne Gardener. "Parker, Parkus, kako se god zove! Gdje je?"
"Ne znam o kome govorite."
"Sonny! Andy!" zavrišti Gardener. "Odveţite mu lijevu ruku. Ispruţite je prema meni."
Warwick se sagnuo preko Jackovog ramena i uĉinio nešto. Ĉas kasnije, odvajali su Jackovu ruku od njegovih leđa. Prolazili su ga srsi i trnci dok mu se ruka budila. Jack se pokušao boriti, ali bilo je beskorisno. Ispruţili su mu ruku.
"Sad mu raširite prste."
Sonny je povukao Jackov prstenjak i mali prst u jednom smjeru; Warwick je povukao kaţiprst i srednji prst u drugom. Ĉas kasnije, Gardner je prislonio plamen Zippoa na koţicu u podnoţju tako stvorenog V-oblika. Bol je bila potpuna, leteći mu uz lijevu ruku i odatle naizgled puneći mu cijelo tijelo. Podigao se slatkast, ĉađavi miris. On. Kako gori. On.
Nakon cijele vjeĉnosti, Gardener je povukao Zippo i zatvorio ga. Ĉelo mu je bilo pokriveno sitnim graškama znoja. Teško je disao.
"Vragovi vrište prije nego što izađu", rekao je. "O, da, doista je tako. Zar ne, deĉki?"
"Da, Bogu hvala", reĉe Warwick.
"To ste dobro pogodili", reĉe Sonny.
"O, da, znam ja to. Doista to znam. Znam ja tajne i djeĉaka i vragova." Gardener je zahihotao, zatim se nagne naprijed sve dok mu lice nije bilo na centimetar od Jackovog. Slatkasti miris kolonjske vode ispunio je Jackov nos. Koliko god bio grozan, ĉinio mu se puno boljim od njegova vlastitog gorućeg mesa. "Sad, Jack. Kako dugo već migriraš? Gdje je crnjo? Koliko zna tvoja majka? Kome si rekao? Što ti je crnjo rekao? Poĉet ćemo od toga."
"Ne znam o ĉemu govorite."
Gardener mu pokaţe zube u kezu.
"Deĉki", rekao je, "još ćemo mi ubaciti sunce u dušu ovog deĉka. Opet mu sveţite lijevu ruku, i odveţite desnu."
Sunce Gardener opet je otvorio svoj upaljaĉ i ĉekao da to uĉine, palca blago poloţenog na kotaĉić za kresanje.
7
George Irwinson i Donny Keegan još su bili u kuhinji.
"Netko je tamo vani", reĉe George nervozno.
Donny nije ništa rekao. Dovršio je guljenje krumpira i sad je stajao kraj peći da se zagrije. Nije znao što dalje. Ispovijed se odrţavala niz hodnik, znao je, i tamo je ţelio biti - ispovijed je sigurna, a ovdje u kuhinji osjećao se jako, jako nesigurno - ali Rudolph ih nije pustio. Najbolje je ostati ovdje.
"Ĉuo sam nekoga", reĉe George.
Donny se nasmije: "Njah! Njah! Njah!"
"Isuse, pozli mi od tog tvog smijeha", reĉe George. "Imam pod madra- com novu epizodu Kapetana Amerike62. Ako pogledaš van, dat ću ti da ga proĉitaš."
Donny strese glavom i opet se magareće nasmije.
George je pogledao prema vratima. Zvukovi. Grebanje. Tako je zvuĉalo, grebanje po vratima. Kao pas koji traţi da ga se pusti unutra. Izgubljeno štene bez doma. Samo, kakva to vrst izgubljene štenadi bez doma grebe po vrhu vrata visokih preko dva metra?
George je prišao prozoru i pogledao van. U tami nije vidio skoro ništa. Kutija je bila samo tamnija sjena među sjenama.
George priđe vratima.
8
Jack je vrištao tako glasno i tako jako da mu se ĉinilo da će mu grlo puknuti. Sad im se pridruţio i Casey, Casey sa svojim velikim, opuštenim trbuhom, i to je bila sreća za njih, jer sad su trebala trojica-Casey, Warwick i Sonny Singer - da se pohrvu sa Jackovom rukom i pridrţe mu dlan na plamenu.
Kad se Gardener ovog puta povukao, na boku Jackove šake bila je crna, mjehurasta opeklina veliĉine novĉića.
Gardener je ustao, uzeo sa stola omotnicu oznaĉenu sa JACK PARKER, i donio je. Izvadio je trzalicu.
_____________________________________
62 Kapetan Amerika: jedan od superjunaka američke kuće Marvel, čije su pustolovine počele izlaziti još 1941. Nap. prev.
"Što je to?"
"Trzalica", uspije Jack. Šake su mu gorjele u agoniji.
"Što je na Teritorijima?"
"Ne znam što mislite."
"Što je ovo?"
"Špekula. Što ste slijepi?"
"Je li to igraĉka na Teritorijima?"
"Ne -"
"Je li zrcalo?" "-znam -"
"Je li zvrk koji nestane kad ga brzo zavrtiš?" "—o ĉemu-"
"ZNAŠ! ZNAŠ DOBRO, TI PAKLENSKO PEDERSKO ŠTENE!" "-govorite."
Gardener je prešao rukom preko Jackovog lica.
Izvadio je srebrni dolar. Oĉi su mu blistale.
"Što je ovo?"
"To je novĉić za sreću od moje tete Helen."
"Što je na Teritorijima?"
"Kutija riţinih pahuljica."
Gardener podigne upaljaĉ. "Posljednja prilika, deĉko."
"Pretvori se u vibrafon i svira Crazy Rhythm."
"Opet mu ispruţite desnu ruku", reĉe Gardener.
Jack se borio, ali na kraju su mu izvukli ruku.
9
U pećnici, pite s puretinom su poĉele gorjeti.
George Irwinson stajao je kraj vrata skoro pet minuta, pokušavajući skupiti dovoljno hrabrosti da ih otvori. Onaj zvuk grebanja se ponovio.
"Ama, pokazat ću ti da se nemaš ĉega bojati, kukavico", reĉe George srĉano. "Kad si snaţan u Gospodu, nikad se ne moraš bojati!"
S tom izjavom, otvorio je vrata. Ogroman, dlakav, zasjenjen stvor stajao je na pragu, oĉiju koje su crveno blistale iz dubine duplji. Georgeove oĉi pratile su jednu šapu dok se dizala u vjetrovitom jesenjem mraku i spuštala. Pandţe od petnaest centimetara blistale su na svjetlu kuhinje. Oderale su
glavu Georgea Irwinsona s vrata, i glava mu je poletjela preko prostorije, prskajući krv, pa udarila u cipele nasmijanog Donnyja Keegana, Donnyja Keegana koji se smijao kao lud.
Vuk je skoĉio u kuhinju i spustio se na sve ĉetiri. Prošao je kraj Donnyja Keegana ni ne pogledavši ga, i pojurio hodnikom.
10
Vuk! Vuk! Sad i odmah!
U sebi je doista ĉuo Vukov glas, ali dublji, bogatiji, zapovjedniĉkiji nego što ga je Jack ikad ĉuo. Prosijekao je kroz izmaglicu bola kao fini švedski noţ.
Pomislio je, Vuk jaše s Mjesecom. Ta mu je pomisao donijela mješavinu trijumfa i tuge.
Sunce Gardener gledao je prema gore, stisnutih oĉiju. Tog je ĉasa i sam uvelike izgledao kao zvijer - zvijer koja je niz vjetar nanjušila opasnost.
"Veleĉasni?" upita Sonny. Sonny je bio malo zadihan, a zjenice su mu bile vrlo krupne. On uţiva, pomisli Jack. Ako progovorim, Sonny će biti razoĉaran.
"Nešto sam ĉuo", reĉe Gardener. "Casey. Idi prisluhni u kuhinji i dnevnoj sobi."
"Dobro." Casey je otišao.
Gardener opet pogleda Jacka. "Uskoro ću morati krenuti u Muncie", rekao je, "i kad se sastanem s gospodinom Morganom, ţelim mu smjesta moći pruţiti neke informacije. Zato ti je bolje da progovoriš, Jack. Poštedi se daljnjeg bola."
Jack ga je pogledao, nadajući se da se divlje lupanje njegovog srca ne vidi ni na njegovom licu ni u ubrzanom, primjetnijem pulsiranju na vratu. Ako je Vuk izašao iz Kutije -
Gardener je jednom rukom uzeo trzalicu koju je Jack dobio od Speedyja, a drugom novĉić koji je dobio od satnika Farrena. "Što je to?"
"Kad preskoĉim, pretvore se u kornjaĉina jaja", rekao je Jack i nasmijao se divlje, histeriĉno.
Gardenerovo lice potamnjelo je od bijesne krvi.
"Opet mu sveţite ruke", rekao je Sonnyju i Andyju. "Sveţite mu ruke i onda tom paklenskom kopiletu skinite hlaĉe. Da vidimo što će se dogoditi kad zagrijemo njegova jaja."
11
Heck Bast umirao je od dosade na ispovijedi. Sve je to već ĉuo, te sitne grijehe po narudţbi. Uzeo sam novac iz majĉine torbice, pušio sam travu u školskom dvorištu, znali smo stavljati ljepilo u papirne vrećice i snifati, radio sam ovo, radio sam ono. Stvari za klince. Nikakvih uzbuđenja. Ništa što bi mu skrenulo misli od upornog tuljenja bola u njegovoj ruci. Heck je ţelio biti dolje, raditi na onom klincu Sawyeru. A onda bi mogli krenuti i na krupnog zaostalog tipa koji ga je nekako iznenadio i uništio mu desnu ruku. Da, krenuti na tog krupnog zaostalog tipa bi bilo pravo zadovoljstvo. Po mogućnosti s kliještima.
Trenutno je tunjao djeĉak po imenu Vernon Skarda. "... i tako smo on i ja vidjeli da su kljuĉevi u njenoj, znate što mislim. I on kaţe, idemo zaskoĉiti kurvu i provozati je po kvartu, tako je rekao. Ali ja sam znao da to nije u redu, i tako sam rekao, i onda je on rekao, ti si obiĉan tronjo. Pa sam ja rekao, nisam ti ja tronjo. Baš tako. Pa je on rekao, dokaţi, dokaţi. Neću ja krasti aute, kaţem ja, pa on kaţe ..."
O, Kriste dragi, pomisli Heck. Ruka ga je već stvarno gnjavila, a tablete protiv bolova bile su mu gore u sobi. Na suprotnoj strani sobe, vidio je kako Peabody vjeţba ĉeljust zijevajući do krckanja.
"I onda smo se provezli oko kvarta, i onda mi on kaţe, kaţe mi -" Vrata su odjednom tresnula unutra tako snaţno da su se otrgla sa šarki. Udarila su u zid, odskoĉila, udarila djeĉaka po imenu Tom Cassidy, bacila ga na pod i priĉepila. Nešto je skoĉilo u dnevnu sobu - isprva je Heck Bast pomislio da je to najveći jebeni pas kojeg je ikad vidio. Deĉki su vrištali i skakali sa stolaca... a onda su se smrznuli, razrogaĉenih oĉiju punih
nevjerice, kad se sivocrna zvijer koja je bila Vuk uspravila, još vukući krpice platnenih hlaĉa i karirane košulje.
Vernon Skarda je zurio, razrogaĉenih oĉiju, obješene vilice. Vuk je zavijao, bljeskajući oĉima oko sebe dok su se deĉki povlaĉili od njega. Pedersen je krenuo prema vratima. Vuk, tako visok da je glavom skoro doticao strop, kretao se s tekućom hitrinom. Zamahnuo je rukom debelom kao stropna greda. Pandţe su napravile kanale na Pedersenovim leđima. Naĉas mu se jasno vidjela kraljeţnica - izgledala je kao krvavi produţni kabel. Limfa je zapljusnula zidove. Pedersen je napravio jedan velik, teturav korak u hodnik, i srušio se.
Vuk se okrenuo natrag ... a njegove blistave oĉi usredotoĉile su se na Hecka Basta. Heck je naglo ustao na odrvenjelim nogama, zureći u taj dlakavi, crvenooki uţas. Znao je tko je to ... ili bar tko je to bio.
Heck bi tada dao sve na svijetu da mu opet bude dosadno.
12
Jack je opet sjedio na stolcu, spaljenih bolnih ruku opet pritisnutih o dno leđa - Sonny je okrutno ĉvrsto stegnuo luđaĉku košulju, a onda otkopĉao Jackove hlaĉe i gurnuo ih dolje.
"A sad", rekao je Gardener drţeći svoj Zippo tako da ga Jack vidi. "Sad me poslušaj, Jack, i to dobro. Opet ću ti poĉeti postavljati pitanja. A ako ne odgovoriš na njih dobro i istinito, onda nikad više nećeš morati brinuti o iskušenju jebanja."
Sonny Singer se divlje zahihotao na ovo. Onaj blatnjavi, polumrtvi izraz pohote opet mu se pojavio u oĉima. Zurio je u Jackovo lice s nekom vrstom bolesne pohlepe.
"Veleĉasni Gardener! Veleĉasni Gardener!" Bio je to Casey, i Casey je zvuĉao izbezumljeno. Jack opet otvori oĉi. "Gore je nekakva guţva!"
"Nemoj me sad smetati."
"Donny Keegan se u kuhinji ceri kao luđak! A-"
"Rekao je da ga ne smetaš sad", reĉe Sonny. "Zar nisi ĉuo?"
Ali Casey je bio previše izbezumljen da stane "-i zvuĉi kao da je u dnevnoj sobi izbila pobuna! Vrištanje! Vikanje! I zvuĉio kao -"
Odjednom, Jackov um ispunio se urlanjem nevjerojatne sile i vitalnosti:
Jacky! Gdje si! Vuk! Gdje si sad i odmah?
"-tamo gore je nekakav ĉopor pasa!" Gardener je sad gledao Caseyja, stisnutih oĉiju, usnica ĉvrsto pritisnutih.
Gardenerov ured! Dolje! Gdje smo prije bili!
DOLJE, Jacky?
Stube! Niza STUBE, Vuk!
Sad i odmah!
To je bilo to; Vuk mu je nestao iz glave. Odozgo, Jack je ĉuo bum i vrisak.
"Veleĉasni Gardener?" upita Casey. Njegovo inaĉe rumeno lice bilo je silno blijedo. "Veleĉasni Gardener, što je? Što -"
"Zaĉepi!" rekao je Gardener, a Casey je ustuknuo kao da ga je pljusnuo, oĉiju razrogaĉenih i povrijeđenih, uzdrhtalih krupnih obraza. Gardener se progurao kraj njega i prišao sefu. Iz njega je izvukao ogroman pištolj koji si je zataknuo za pojas. Po prvi put, veleĉasni Sunce Gardener djelovao je prestrašeno i zbunjeno.
Gore, ĉula se galama i neki prigušen zvuk krckanja za kojim je slijedilo vrištanje. Pogledi Singera, Warwicka i Caseyja nervozno su se okrenuli prema gore - izgledali su kao prestrašeni stanovnici skloništa koji slušaju fijuk bombi iznad sebe.
Gardener pogleda Jacka. Na licu mu se pojavio smiješak, uglovi usana neravnomjerno su se trzali, kao da su na njih prikvaĉene uzice, uzice koje povlaĉi lutkar koji baš nije dobar u svome poslu.
"Doći će ovamo, zar ne?" reĉe Sunce Gardener. Kimnuo je glavom kao da je Jack odgovorio. "Doći će ... ali mislim da neće otići."
13
Vuk je skoĉio. Heck Bast uspio je desnu ruku u gipsu podići pred grlo. Osjetio je vreli bljesak bola, krhko krckanje, i oblak gipsane prašine kad je Vuk odgrizao gips - i ono što je u njemu ostalo od ruke. Heck je tupo gledao dolje gdje je nekad bila ruka. Krv mu je sukljala iz zapešća. Natapala je njegovu bijelu dolĉevitu sjajnom, vrućom toplinom. "Molim te", zavijao je Heck. "Molim te, nemoj -" Vuk ispljune ruku. Glava mu je krenula naprijed brzinom zmije koja udara. Heck je osjetio mutan dojam povlaĉenja kad mu je Vuk razderao grlo, a onda više ništa nije znao.
14
Kad je izjurio iz dnevne sobe, Peabody se poskliznuo na Pedersenovu krv, pao na jedno koljeno, ustao, i onda odjurio niz hodnik u prizemlju što je brţe mogao, usput bljujući po sebi. Klinci su jurili posvuda, vrišteći u
panici. Peabodyjeva panika još nije bila tako potpuna. Sjećao se što bi trebao uĉiniti u ekstremnim situacijama - premda nije vjerovao da je itko ikad oĉekivao ovako ekstremnu situaciju; imao je predodţbu daje veleĉasni Gardener mislio na nekog klinca koji popizdi i razdere drugog klinca, ili tako nešto.
Iza predvorja kamo su dovodili nove klince kad bi tek stigli u Kuću Sunca bio je mali ured koji su koristili samo nasilnici koje je Gardener nazivao svojim "uĉenicima - pomoćnicima".
Peabody se zakljuĉao u tu sobu, dohvatio slušalicu, i nazvao broj za hitne sluĉajeve. Ĉas kasnije, razgovarao je s Frankyjem Williamsom.
"Peabody, iz Kuće Sunca", rekao je. "Trebali biste došli ovamo sa svim policajcima koje moţete prikupiti, policajĉe Williams. Ovdje je -"
Izvana je zaĉuo zavijajući krik za kojim je uslijedilo treskavo lomljenje drveta. Ĉuo je iskeţeno, zalajano reţanje, i krik se prekinuo.
"- izbio pravi pakao", završio je.
"Kakav pakao?" upita Williams nestrpljivo. "Daj mi Gardenera."
"Ne znam gdje je veleĉasni, ali htio bi da dođete. Ima mrtvih ljudi. Mrtvih klinaca."
"Molim?"
"Samo dođite ovamo s puno ljudi", reĉe Peabody. "I puno pištolja."
Još jedan vrisak. Tresak neĉeg teškog - vjerojatno stari kredenc u predvorju - što se prevrće.
"Sa strojnicama, ako ih imate."
Kristalno zveckanje dok se rušio veliki svjećnjak u predvoiju. Peabody se trznuo. Zvuĉalo je kao da to ĉudovište uništava cijelu kuću golim rukama.
"Dovraga, donesite nuklearnu bombu ako moţete", rekao je Peabody zapjenjeno.
"Što -"
Peabody je sklopio slušalicu prije nego što je Williams stigao završiti. Zavukao se pod stol. Pokrio se rukama preko glave. I poĉeo se usrdno moliti da sve ovo ispadne samo san - najgora jebena noćna mora njegovog ţivota.
15
Vuk je bjesnio po hodniku u prizemlju, između dnevne sobe i ulaznih vrata, zastavši samo da prevrne kredenc, pa zatim lako skoĉi i dograbi
luster. Ljuljao se na njemu kao Tarzan dok se nije otrgao sa stropa i prosuo dijamante kristala po cijelom sagu hodnika.
DOLJE. Jacky je DOLJE. A sad ... gdje je to?
Djeĉak koji više nije mogao izdrţati agoniju napetosti ĉekanja da stvor ode otvorio je vrata ugrađenog ormara u kojem se sakrio i pojurio prema stubama. Vuk ga dograbi i baci ga niz hodnik. Djeĉak je udario u zatvorena kuhinjska vrata udarcem od kojeg su pucale kosti, i pao.
Vuku se vrtjelo u glavi od opijajućeg mirisa svjeţe prolivene krvi. Kosa mu je u krvavim kovrĉama visjela oko gubice i njuške. Pokušavao je zadrţati misli, ali bilo je teško - teško. Sad mora jako hitro pronaći Jackyja, prije nego što potpuno izgubi sposobnost razmišljanja. Odjurio je natrag u kuhinju, odakle je došao, opet se spuštajući na sve ĉetiri jer je kretanje tako bilo lakše i brţe ... i odjednom, prolazeći kraj zatvorenih vrata, sjetio se. Usko mjesto. Kao da su se spuštali u grob. Miris, vlaţan i teţak u njegovom grlu -
DOLJE. Iza onih vrata. Sad i odmah!
"Vuk!" povikao je, premda su djeĉaci koji su se skutrili u skrovištima u prizemlju i na katu ĉuli samo sve glasnije, trijumfalno zavijanje. Podigao je oba mišićava ĉekića koja su mu bila ruke i zabio ih u vrata. Otvorila su se po sredini, bljujući iverje niza stubište. Vuk se probio kroz to i da, tu je bilo usko mjesto, kao grlo; tu je bio put do mjesta gdje je Bijeli Ĉovjek govorio svoje laţi dok su Jack i Slabiji Vuk morali sjediti i slušati.
Jack je sad tamo dolje. Vuk ga je nanjušio.
Ali nanjušio je i Bijelog Ĉovjeka ... i barut.
Oprezno ...
O, da. Vuci znaju za oprez. Vuci mogu trĉati i razdirati i ubijati, ali kad treba ... Vuci znaju za oprez.
Spustio se niza stube na sve ĉetiri, tih kao podmazan dim, oĉiju crvenih kao svjetla koĉnica.
16
Gardener je postajao sve nervozniji; Jacku je izgledao kao ĉovjek koji ulazi u podruĉje histerije. Oĉi su mu se trzavo kretale na tri strane, od studija u kojem je Casey mahnito osluškivao do Jacka, pa onda do zatvorenih vrata koja vode na hodnik.
Većina galame odozgo prestala je već prije nekog vremena.
Sad je Sonny Singer krenuo prema vratima. "Otići ću gore i vidjeti što se -"
"Ne ideš ti nikamo! Vrati se ovamo!"
Sonny se trznuo kao da ga je Gardener udario.
"Što je, veleĉasni Gardener?" upita Jack. "Djelujete malo nervozno."
Sonny ga potrese šamarom. "Pripazi kako se izraţavaš, šmrkavĉe! Samo pripazi!"
"I ti djeluješ nervozno, Sonny. I ti, Warwick. A Casey, tamo unutra -"
"Neka zašuti!" zavrištao je Gardener odjednom. "Ne moţete nešto uĉiniti? Moram li ja sve ovdje sam?"
Sonny je opet pljusnuo Jacka, puno jaĉe. Jacku je nos prokrvario, ali nasmiješio se. Vuk je sad bio vrlo blizu ... i Vuk je oprezan. Jack je poĉeo gajiti ludu nadu da bi se mogli ţivi izvući odavde.
Casey se odjednom ispravio i zatim strgnuo slušalice s glave i pritisnuo prekidaĉ interkoma.
"Veleĉasni Gardener! Na vanjskim mikrofonima ĉujem sirene!"
Gardenerove oĉi, sad preširoke, kliznule su natrag na Caseyja.
"Što? Koliko? Kako daleko?"
"Zvuĉi kao da ih je puno", reĉe Casey. "Još nisu blizu. Ali stiţu ovamo. Nema sumnje."
Gardeneru su tada ţivci popustili; Jack je vidio kako se to događa. Ĉovjek je naĉas neodluĉno sjedio, a onda si oprezno obriše usta nadlanicom.
Nije u pitanju ono što se dogodilo gore, a nisu ni samo sirene. I on zna da je Vuk blizu. Na svoj naĉin, nanjušio ga je ... i to mu se ne sviđa. Vuĉe, moţda imamo šansu! Moţda je imamo!
Gardener preda pištolj Sonnyju Singeru. "Nemam ovog ĉasa vremena za policiju, ni za guţvu koja bi mogla biti gore", rekao je. "Vaţan je Morgan Sloat. Ja idem u Muncie. Ti i Andy idete sa mnom, Sonny. Ti drţi pištolj
uperen na našeg prijatelja Jacka dok ja izvezem auto iz garaţe. Kad ĉuješ trubu, izađi."
"Što je s Caseyjem?" zamumlja Andy Warwick.
"Da, da, dobro, i Casey", sloţio se Gardener odjednom, a Jack pomisli: Pobjeći će vam, tupani glupi. Pobjeći će vam, tako je oĉito da bi mogao unajmiti oglasnu ploĉu na Sunset Stripu i objaviti to, a vama su mozgovi previše zamagljeni da to shvatite. Sjedili biste ovdje još deset godina i ĉekali da potrubi, ako biste imali dovoljno hrane i toaletnog papira.
Gardener ustane. Sonny Singer, lica rumenog od nove vaţnosti, sjeo je za njegov stol i uperio pištolj u Jacka. "Ako se pojavi njegov retardirani prijatelj", reĉe Gardener, "upucaj ga."
"Kako bi se on mogao pojaviti?" upita Sonny. "On je u Kutiji."
"Nije vaţno", reĉe Gardener. "On je zao, obojica su zli, to je nedvojbeno, to se podrazumijeva, ako se retardirani pojavi, upucaj ga, upucaj ih obojicu."
Prevrnuo je svoje kljuĉeve i odabrao jedan. "Kad ĉujete trubu", reĉe.
Otvorio je vrata i izašao. Jack je napinjao uši da ĉuje sirene, ali nije ništa
ĉuo.
Vrata su se zatvorila za Suncem Gardenerom.
17
Vrijeme koje se rasteţe.
Minuta koja je djelovala kao dvije; dvije koje su djelovale kao deset; ĉetiri koje su djelovale kao sat. Trojica Gardenerovih uĉenika-pomoćnika ostavljena s Jackom izgledali su kao deĉki koji igraju crne kraljice. Sonny je sjedio jako uspravno za stolom Sunca Gardenera - mjesto koje je silno ţelio i u kojem je uţivao. Pištolj je bio mirno uperen u Jackovo lice. Warwick je stajao kraj vrata prema hodniku. Casey je sjedio u sjajno osvijetljenom studiju, opet sa slušalicama na ušima, tupo zureći kroz drugi stakleni prozorĉić, u tamu kapele, ne videći ništa, samo slušajući.
"Neće vas povesti sa sobom, znate", reĉe Jack odjednom. Zvuk njegovog glasa malo ga je iznenadio. Bio je miran i nimalo prestrašen.
"Zaĉepi, šmrkavĉe", odreţe Sony.
"Nemojte oĉekivati da ćete ĉuti tu trubu", reĉe Jack. "Nećete je ĉuti."
"Kad opet progovori, Andy, slomi mu nos", reĉe Sonny.
"Tako je", reĉe Jack. "Slomi mi nos, Andy. Upucaj me, Sonny. Drotovi dolaze. Gardener je otišao, i pronaći će vas trojicu kako stojite kraj mrtvog tijela u luđaĉkoj košulji." Zastao je i ispravio se: "Mrtvog tijela u luđaĉkoj košulji sa slomljenim nosom."
"Udari ga, Andy", reĉe Sonny.
Andy Warwick odmakao se od vrata i krenuo prema mjestu gdje je Jack sjedio u luđaĉkoj košulji, s hlaĉama i gaćama oko gleţnjeva.
Jack otvoreno okrene lice prema Warwicku.
"Tako je, Andy", reĉe. "Udari me. Bit ću miran. Sjajna meta."
Andy Warwick stisnuo je šaku, zamahnuo ... i oklijevao. Nesigurnost mu je bljeskala u oĉima.
Na Gardenerovom stolu stajao je digitalni sat. Jackov pogled naĉas je skrenuo do njega, pa opet na Warwicka. "Prošlo je ĉetiri minute, Andy. Koliko treba da se izveze auto iz garaţe? Ako se ţuriš?"
Sonny Singer iskoĉio je iz stolca Sunca Gardenera, zaobišao stol, i napao Jacka. Njegovo usko, tajnovito lice bilo je bijesno. Šake su mu bile stisnute. Krenuo je udariti Jacka. Warwick, koji je bio krupniji, ga je zadrţao. Na Warwickovom licu sad se vidjelo nelagodu - duboku nelagodu.
"Ĉekaj", rekao je.
"Ne moram ja to slušati! Ne —"
"Zašto ne upitaš Caseyja koliko su blizu te sirene?" upitao je Jack, a Warwick se još jaĉe namrštio. "Ostavio vas je na cjedilu, zar ne shvaćate? ' Trebam vam crtati? Ovdje je sve otišlo kvragu. On je to znao - nanjušio je to! I ostavio je vas kao krivce. Po zvukovima odozgo -"
Singer se oslobodio Warwickovog nevoljkog drţanja i zveknuo Jacka po obrazu. Glava mu se zaljulja u stranu, onda se polako vrati.
"- krivi ćete biti za gadne stvari", dovrši Jack.
"Zaĉepi ili ću te ubiti", sikne Sonny.
Brojke na satu su se promijenile.
"Sad je već pet minuta", reĉe Jack.
"Sonny", rekao je Warwick napuklog glasa. "Izvucimo ga iz toga."
"Ne!" Sonnyjev povik zvuĉao je ranjeno, bijesno ... i na kraju prestra-šeno.
"Znaš što je veleĉasni rekao", reĉe Warwick hitro. "Prije. Kad su došli ljudi s televizije. Nitko ne smije vidjeti luđaĉke košulje. Ne bi shvatili. Oni -"
Klik! Interkom.
"Sonny! Andy!" Casey je zvuĉao uspaniĉeno. "Bliţe su! Sirene! Kriste,! Što bismo trebali uĉiniti?"
"Puštaj ga smjesta!" Warwickovo lice bilo je blijedo, osim dvije toĉke rumenila visoko na jagodicama.
"Veleĉasni Gardener je isto tako rekao -"
"Jebe mi se što je isto tako rekao!" Warwickov glas se spustio, i sad je izrekao najdublji djeĉji strah: "Uhvatit će nas, Sonny! Uhvatit će nas!"
I sad se Jacku ĉinilo da ĉuje sirene, ili je to moţda bila samo njegova mašta.
Sonnyjeve oĉi zakotrljale su se prema Jacku s uţasnom, uhvaćenom neodluĉnošću. Napola je podigao pištolj, i naĉas je Jack vjerovao da će ga Sonny doista sad upucati.
Ali sad je već prošlo šest minuta, i nije bilo trube od predstavnika Boţjeg, objavljujući da je deus ex machina već otišao za Muncie.
"Pusti ga ti", rekao je Sonny natmureno Andyju Warwicku. "Ja ga ne ţelim ni dotaći. On je grešnik. I peder."
Sonny se povukao za stol dok su prsti Andyja Warwicka petljali s vezicama luđaĉke košulje.
"Bolje ti je da ništa ne kaţeš", dahnuo je. "Bolje ti je da ništa ne kaţeš ili ću te sam ubiti."
Desna ruka slobodna.
Lijeva ruka slobodna.
Meko su mu se srušile u krilo. Ţmarci i trnci.
Warwick je odvratno sredstvo skinuo s njega, uţas mrkog platna i koţnih vezica. Warwick je pogledao stvar u svojim rukama i namrštio se. Prešao je sobu i poĉeo je uguravati u sef Sunca Gardenera.
"Podigni hlaĉe", reĉe Sonny. "Misliš da ti ţelim gledati kobasicu?"
Jack si je podigao gaće, uhvatio pojas svojih hlaĉa, ispustio ga, i uspio ih na kraju podići.
Klik! Interkom.
"Sonny! Andy!" Caseyjev glas, uspaniĉen. "Ĉujem nešto!"
"Skreću li k nama?" Sonny je skoro zavrištao. Warwick je udvostruĉio napore da zagura luđaĉku košulju u sef. "Skreću li pred naša -"
"Ne! U kapeli! Ništa ne vidim ali ĉujem nešto u -"
Ĉula se eksplozija prskanja stakla kad je Vuk iz mraka kapele uskoĉio u studio.
18
Caseyjevi vriskovi dok je uzmicao od kontrolne ploĉe u svome stolcu na kotaĉićima bili su uţasno pojaĉani.
U studiju je nastala kratka oluja stakla. Vuk se doĉekao sa sve ĉetiri na iskošenu kontrolnu ploĉu i napola se preverao a napola skliznuo niz nju, crveno sijevajući oĉima. Njegove duge pandţe nasumce su okretale brojĉanike i prebacivale prekidaĉe. Veliki Sonyjev magnetofon poĉeo se okretati.
" -KOMUNISTI!" zaurlao je glas Sunca Gardenera. Bio je pojaĉan do maksimuma, utapajući Caseyjeve vriskove i Warwickove povike da ga
upuca, Sonny, upucaj ga, upucaj ga! Ali Gardenerov glas nije bio sam. U pozadini, kao glazba iz pakla, stizalo je pomiješano zavijanje mnoštva sirena dok su Caseyjevi mikrofoni slušali karavan policijskih automobila koji skreće na prilaznu cestu Kuće Sunca.
"OH, ONI ĆE VAM REĆI DA JE U REDU GLEDATI TE PRLJAVE KNJIGE! REĆI ĆE VAM DA NIJE VAŢNO ŠTO JE PROTUZAKONITO MOLITI SE U JAVNIM ŠKOLAMA! REĆI ĆE VAM DA ĈAK NIJE VAŢNO ŠTO SU ŠESNAEST PREDSTAVNIKA SAD-A I DVA GUVERNERA OTVORENI HOMOSEKSUALCI! REĆI ĆE VAM -"
Caseyjev stolac se otkotrljao do staklenog zida između studija i ureda Sunca Gardenera. Glava mu se okrenula, i naĉas su svi vidjeli njegove bolne, izbuljene oĉi. Onda je Vuk skoĉio s ruba kontrolne ploĉe. Glavom je udario Caseyja u ţeludac ... i zaorao po njemu. Ralje su mu se poĉele otvarati i zatvarati brzinom stroja za sjeĉu trske. Krv je letjela i prskala po prozoru dok se Casey grĉio.
"Upucaj ga, Sonny, upucaj to jebeno ĉudo!" urlao je Warwick.
"Mislim da ću umjesto toga upucati njega", rekao je Sonny okrećući pogled prema Jacku. Progovorio je s izrazom ĉovjeka koji je konaĉno došao do velikog zakljuĉka. Kimnuo je i poĉeo se smiješiti.
" - DAN DOLAZI, DEĈKI! O, DA, MOĆAN DAN, I NA TAJ DAN TI KOMUNISTIĈKI HUMANISTIĈKI PAKLENSKI ATEISTI ĆE OTKRITI DA IH STIJENA NEĆE ZAŠTITI, MRTVO DRVO NEĆE IM PRUŢITI ZAKLONA! ONI ĆE, O, RECITE ALELUJA, ONI ĆE -"
Vuk koji reţi i dere.
Sunce Gardener, koji divlja o komunizmu i humanizmu, paklenskim prodavaĉima droge koji se ţele pobrinuti da se molitva nikad ne vrati u javne škole.
Sirene izvana; tresak automobilskih vrata; netko tko nekom drugom govori da uspori, klinac je zvuĉao prestravljeno.
"Da, ti si taj, ti si stvorio sve ove nevolje.
Podigao je .45-icu. Njuška pištolja izgledala je ogromno kao ulaz u tunel Oatley.
Stakleni zid između studija i ured prasnuo je prema unutra uz glasno, kašljavo reţanje. Sivo-crn dlakavi obris eksplodirao je u sobu, njuške skoro razderane komadom stakla, krvavih nogu. Zaurlao je skoro ljudski zvuk, a misao je Jacku stigla tako moćno da je skoro zateturao:
NEĆEŠ NAUDITI STADU!
"Vuĉe!" zaurlao je. "Pazi! Pazi, ima p-"
Sonny je dvaput povukao okidaĉ ,45-ice. Udari su bili zaglušujući u zatvorenom prostoru. Meci nisu bili namijenjeni Vuku; bili su namijenjeni Jacku. Ali umjesto toga zabili su se u Vuka, jer je u tom ĉasu bio između njih dvojice, usred skoka. Jack je vidio kako se ogromne, nepravilne, krva-ve rupe otvaraju na Vukovom tijelu gdje su meci izašli. Putanje oba metka su skrenule dok su uništavale Vukova rebra, i ni jedan nije dotakao Jacka, premda je osjetio kako mu je jedan projurio kraj lijevog obraza.
"Vuĉe!"
Vukov spretan, okretan skok postao je nespretan. Desno mu se rame zakrenulo naprijed i udario je u zid, prskajući krv i obarajući uokvirenu fotografiju Sunca Gardenera u fesu Hramaša63.
Smijući se, Sonny Singer okrenuo se prema Vuku i opet opalio. Drţao je pištolj obim rukama i ramena su mu se trzala od udara. Barutni dim visio je kao gusta, odvratna, nepokretna zastava. Vuk se podigao na sve ĉetiri i onda nekako ustao. Razarajući, ranjeni urlik bola i bijesa nadglasao je snimljeni glas Sunca Gardenera.
Sonny je i ĉetvrti put opalio u Vuka. Metak je ostavio razjapljenu rupu na njegovoj lijevoj ruci. Letjela je krv i tetive.
JACKY! JACKY! O, JACKY, BOLI, TO ME BOLI -
________________________________________
63 Drevni arapski red plemenitaša mističnog hrama, osnovan 1870. sa sjedištem na Floridi, organizacija povezana sa Slobodnim zidarima, poznata najviše po financiranju dječjih bolnica te po crvenim fesićima koje nose njeni članovi. Nap. prev.
Jacky je oteturao naprijed i dograbio Gardenerov digitalni sat; bila je to naprosto prva stvar koja mu je pala pod ruku.
"Sonny, pazi!" povikao je Warwick. "Paz -" Onda je Vuk, kojem su cijela prsa sad bila krvava mješavina dlake, skoĉio na njega. Warwick se hrvao s Vukom i naĉas se ĉinilo skoro kao da plešu.
" - U JEZERU VATRE, ZAUVIJEK! JER BIBLIJA KAŢE -"
Jack je digitalni radio spustio na Sonnyjevu glavu svom snagom koju je mogao skupiti dok se Sonny okretao. Plastika se slomila. Brojke na prednjoj strani sata poĉele su nasumce treptati.
Sonny se okrenuo, pokušavajući podići pištolj. Jack je zavitlao radio u niskom uzdignutom luku koji je završio Sonnyju na ustima. Sonnyju su se usnice povukle unatrag u krupnom smiješku kao iz lunaparka. Ĉulo se
krckanje kad su mu zubi popucali. Prst mu je opet potegnuo obaraĉ. Metak mu je prošao između stopala.
Udario je u zid, odbio se, i iskezio se Jacku krvavim ustima. Ljuljajući se na nogama, podigao je pištolj.
"Prokleti -"
Vuk je bacio Warwicka. Warwick je proletio kroz zrak silno lako i udario Sonnyja u leđa u trenutku kad je opalio. Metak je odletio nasumce, udarajući jedan od magnetofona u zvuĉnom studiju i pretvarajući ga u prašinu. Uzrujan vrištavi glas Sunca Gardenera je zašutio. Iz zvuĉnika se poĉelo uzdizati duboko zujanje.
Reţeći, teturajući, Vuk je krenuo prema Sonnyju Singeru. Sonny je upe-rio .45-icu na njega i povukao okidaĉ. Ĉulo se suho, nemoćno klik. Sonnyjev vlaţni osmijeh je posustao.
"Ne", rekao je blago, i povukao okidaĉ ponovno ... i ponovno ... i ponovno. Dok je Vuk posizao za njim, odbacio je pištolj i pokušao otrĉati oko Gardenerovog velikog stola. Pištolj se odbio od Vukove lubanje i uz konaĉan, oslabljen izboj snage, Vuk je skoĉio preko stola Sunca Gardenera za Sonnyjem, razbacujući sve odatle. Sonny je ustuknuo, ali Vuk mu je uspio dohvatiti ruku.
"Ne!" vrištao je Sonny. "Ne, bolje nemoj, opet ćeš u Kutiju, ja sam ovdje velika faca, ja ...ja ... JAAAAAAAAAAA-!"
Vuk je iskrenuo Sonnyjevu ruku. Ĉuo se zvuk deranja, zvuk purećeg batka koji kida pretjerano nestrpljivo dijete. Odjednom, Sonnyjeva ruka bila je u Vukovoj krupnoj prednjoj šapi. Sonny je oteturao u stranu, dok mu je
krv sukljala iz ramena. Jack je vidio mokru bijelu izboĉinu kosti. Okrenuo se i divlje povratio.
Naĉas, cijeli je svijet zaplivao u sivilo.
19
Kad se opet osvrnuo, Vuk se ljuljao usred pokolja u koji se pretvorio Gardenerov ured. Oĉi su mu sad treptale blijedoţuto, kao umiruće svijeće. Nešto mu se događalo na licu, na rukama i nogama - opet je postajao Vuk, vidio je Jack... a onda u potpunosti shvati što to znaĉi. Stare legende su lagale
o tome kako samo srebrni meci mogu uništiti vukodlaka, ali oĉito nisu lagale o nekim stvarima. Vuk se mijenjao jer umire.
"Vuĉe, ne!" zajecao je i uspio ustati. Došao je na pola puta do Vuka, poskliznuo se u barici krvi, pao na jedno koljeno, opet ustao. "Ne!"
"Jacky -" Glas je bio tih, grlen, jedva više od reţanja ... ali razumljiv. I, nevjerojatno, Vuk se nastojao nasmiješiti.
Warwick je otvorio Gardenerova vrata. Polako je uzmicao uza stubište, oĉiju razrogaĉenih i šokiranih.
"Idi!" vrisne Jack. "Idi, gubi se odavde!" Andy Warwick je pobjegao kao prestrašen zec. Glas s interkoma - glas Frankyja Williamsa - presijekao je kroz zujanje zvuĉnika. Bio je uţasnut, ali pun strašnog, bolesnog uzbuđenja. "Kriste, vidi ovo! Kao da je netko popizdio s mesarskom sjekirom! Neki od vas neka provjere kuhinju!" "Jacky-"
Vuk se srušio kao drvo koje pada.
Jack je kleknuo i okrenuo ga. Dlaka se topila s Vukovih obraza s jezovi-tom brzinom fotografije tijekom vremena. Oĉi su mu opet bile boje lješnjaka.
i Jacku su izgledale uţasno umorne.
"Jacky-" Vukje podigao krvavu ruku i dodirnuo Jackov obraz. "Upucao ... te? Je li..."
"Ne", rekao je Jack grleći prijateljevu glavu. "Ne, Vuk, nije me pogodio. Nijednom."
"Ja..." Vukove oĉi su se zatvorile i onda opet polako otvorile. Nasmiješio se nevjerojatno slatko i progovorio briţljivo, izgovarajući svaku rijeĉ, oĉito s potrebom da prenese tu jednu stvar. "Ja sam... oĉuvao ... stado ... sigurnim."
"Da, jesi", rekao je Jack i suze su mu potekle. Boljele su. Grlio je Vukovu kudravu, umornu glavu i plakao. "Bogme jesi, dobar stari Vuk -"
"Dobar ... dobar stari Jacky."
"Vuĉe, otići ću gore ... ima drotova ... ambulantna kola ..."
"Ne!" Vuk kao da se opet razbudio uz veliki napor. "Idi dalje ... ti idi dalje ..."
"Ne bez tebe, Vuĉe!" Sva su se svjetla zamutila, udvostruĉila, utrostruĉila. Drţao je Vukovu glavu u svojim spaljenim rukama. "Ne bez tebe, a-a, nema šanse —"
"Vuk... ne ţeli ţivjeti u ovom svijetu." Udahnuo je teško, drhtavo svojim širokim, razorenim prsima i opet se pokušao nasmiješiti. "Miriše ... miriše previše grozno."
"Vuĉe ... slušaj, Vuĉe -"
Vuk ga je blago uzeo za ruke; drţeći ih, Jack je osjećao kako se dlaka s njih topi. Bio je to jezovit, strašan osjećaj.
"Volim te, Jacky."
"I ja tebe volim, Vuĉe", reĉe Jack. "Sad i odmah."
Vuk se nasmiješi.
"Vraćam se, Jacky ... osjećam to. Vraćam se ..."
Odjednom, ĉak i Vukove ruke djelovale su nestvarno u Jackovom stisku.
"Vuĉe!" zavrištao je.
"Vraćam se kući..."
"Vuĉe, ne!" Osjetio je kako mu je srce posrnulo i stisnulo se u prsima. Slomit će se, o, da, srca pucaju, osjećao je to. "Vuĉe, vrati se, volim te!" Sad je u Vuku postojao osjećaj lakoće, osjećaj da se pretvara u nešto poput sjemena maslaĉka ... ili drhtaj iluzije. Dnevni san.
"...zbogom..."
Vuk je blijedio kao staklo. Blijedio ... blijedio ...
"Vuĉe!"
"... volim te J ..."
Vuk je nestao. Ostao je samo krvavi obris na podu gdje je leţao.
"O, Boţe", zastenje Jack. "O, Boţe, o, Boţe."
Zagrlio je samoga sebe i poĉeo se ljuljati naprijed-natrag u uništenom uredu, stenjući.

Dvadeset i sedmo poglavlje
Jack opet gasi svjetlo
1
Vrijeme je prolazilo. Jack nije imao pojma koliko puno ili koliko malo vremena. Sjedio je ruku ovijenih oko sebe kao daje opet u luđaĉkoj košulji, ljuljajući se naprijed-natrag, stenjući, pitajući se je li Vuk doista nestao.
Nestao je. O, da, nestao je. A znaš tko ga je ubio, Jack? Pogodi tko?
U nekom trenutku, zujanje je postalo škripavo. Ĉas kasnije, ĉulo se visoko krckanje statike i sve je prestalo - zujanje, razgovori u prizemlju, motori u praznom hodu pred zgradom. Jack je jedva i primijetio.
Kreni dalje. Vuk je rekao da kreneš dalje.
Ne mogu. Ne mogu. Umoran sam, i što god uĉinim je pogrešno. Ljudi pogibaju -
Prestani, ti samosaţaljivi mulcu! Pomisli na svoju majku, Jack.
Ne! Umoran sam. Pusti me.
I na kraljicu.
Molim te, samo me pusti na miru -
Konaĉno je ĉuo kako se vrata na vrhu stubišta otvaraju, i to ga je po-krenulo. Nije htio da ga nađu ovdje. Neka ga uhvate vani, u dvorištu, ali ne u ovoj smrdljivoj, krvlju isprskanoj, zadimljenoj sobi gdje su njega muĉili i ubili mu prijatelja.
Jedva razmišljajući o onom što radi, Jack je uzeo omotnicu na kojoj je pisalo JACK PARKER. Pogledao je unutra i vidio trzalicu, srebrni dolar, svoj otrcani novĉanik, i auto-atlas Rand McNally. Nagnuo je omotnicu i ugledao špekulu. Sve je zagurao u ruksak i uprtio ga, osjećajući se kao da je hipnotiziran.
Stope na stubama, spore i oprezne.
"- gdje su prokleta svjetla -"
"— ĉudan miris, kao u zoološkom -"
"- pazite, deĉki -"
Jackov pogled pao je na ĉeliĉnu ladicu za isprave, uredno natrpanu omotnicama na kojima je pisalo BIT ĆU ZRAKA SUNCA ZA ISUSA. Uzeo je dvije.
Sad kad te dograbe na izlazu, mogu te skembati i za pljaĉku a ne samo za ubojstvo.
Nije vaţno. Sad se kretao samo da bi se kretao, ništa više.
Dvorište se ĉinilo posve napuštenim. Jack je zastao na vrhu stubišta koje je izlazilo kroz podrumska vrata i ogledao se, jedva vjerujući što vidi. Sprijeda su dolazili glasovi, i bljeskovi svjetla, i povremeno šuškanje statike i glas dispeĉera s policijskih radija koji su opet bili pojaĉani do daske, ali straţnje dvorište je bilo prazno. Nije imalo smisla. Ali pretpostavljao je da su sasvim dovoljno zbunjeni, izbezumljeni onim što su unutra pronašli...
A onda je jedan glas, prigušen, ni šest metara lijevo od Jacka, rekao: "Kriste! Moţeš li povjerovati?"
Jackova se glava naglo okrenula. Tamo, spuštena na ugaţenu zemlju kao grub lijes iz Ţeljeznog doba, leţala je Kutija. U njoj se kretao bljesak dţepne svjetiljke. Jack je vidio stopala cipela kako vire van. Neki mutan obris ĉuĉao je kraj vrata Kutije, prouĉavajući ih.
"Izgleda da je ovo otrgnuto sa šarki", doviknuo je tip koji je prouĉavao vrata u Kutiju. "Ali ne znam kako je to itko uspio napraviti. Šarke su ĉeliĉne. Ali naprosto su ... iskrivljene."
"Zaboravi proklete šarke", vratio se prigušen glas. "Ova prokleta stvar ... tu su drţali klince, Paulie! Stvarno mislim da jesu! Klince! Na zidovima ima inicijala..."
Svjetlo se pomaklo.
"... i biblijskih citata ..."
Svjetlo se opet pomaklo.
"... i crteţa. Malih crteţa. Ljudi i ţene od crtica, kako klinci crtaju ... Kriste, misliš da je Williams znao za to?"
"Morao je znati", reĉe Paulie, još uvijek prouĉavajući otrgnute i iskriv-ljene ĉeliĉne šarke na vratima Kutije.
Paulie se sagibao prema unutra; njegov kolega se izvlaĉio van. Ne trudeći se posebno sakriti, Jack je prešao preko dvorišta iza njih. Prošao je kraj garaţe i izbio na rub ceste. Odatle je imao pogled na nehajnu guţvu policijskih automobila u prednjem dvorištu Kuće Sunca. Dok je Jack stajao i promatrao, ambulantna kola projurila su cestom, bljeskajući svjetlima i zavijajući sirenom.
"Volio sam te, Vuĉe", promrmljao je Jack i obrisao si vlaţne oĉi rukom. Krenuo je niz cestu u tamu, uvjeren da će ga pokupiti prije nego što prijeđe i kilometar prema zapadu od Kuće Sunca. Ali tri sata kasnije još je hodao; oĉito su drotovi tamo imali sasvim dovoljno posla.
2
Pred njim je bila autocesta, iza sljedećeg uspona ili onog iza njega. Jack je vidio naranĉasti bljesak snaţnih svjetala na obzoru, ĉuo zavijanje velikih kamiona.
Stao je u procijepu punom smeća i oprao si ruke i lice u mlazu vode koji je izlazio iz jedne cijevi. Voda je bila skoro paralizirajuće hladna, ali je bar na neko vrijeme utišala pulsiranje u njegovim rukama. Stare oprezne navike vraćale su mu se skoro same od sebe.
Jack je naĉas stajao na mjestu, pod mraĉnim noćnim nebom Indiane, osluškujući zavijanje velikih kamiona.
Vjetar koji je mrmorio u drveću podizao mu je kosu. Srce ga je boljelo zbog gubitka Vuka, ali ĉak ni to nije moglo promijeniti ĉinjenicu da je dobro, tako jako dobro biti slobodan.
Sat vremena kasnije jedan vozaĉ kamiona usporio je umornom, blijedom djeĉaku koji je uzdignutog palca stajao na traci za usporavanje. Jack se popne unutra.
"Kamo ideš, mali?" upita vozaĉ.
Jack je bio preumoran i previše jadan da bi se gnjavio Priĉom - a ionako je se jedva sjećao. Pretpostavljao je da će je se već prisjetiti.
"Na zapad", rekao je. "Dokle idete."
"To će ti biti sljedeća drţava."
"Moţe", reĉe Jack, i zaspe.
Veliki Diamond Reo kamion kotrljao se kroz prohladnu noć Indiane; sa Charliejem Danielsom na kasetofonu, kotrljao se prema zapadu, jureći svoja vlastita svjetla prema Illinoisu.

Dvadeset i osmo poglavlje
Jackov san
1
Naravno da je Vuka nosio sa sobom. Vuk je otišao kući, ali velika odana sjena vozila se s Jackom u svim kamionima i Volkswagenovim kamionetima i prašnjavim automobilima koji su drndali po autocestama Illinoisa. Nasmiješeni duh ubadao je Jacka u srce. Ponekad bi vidio - skoro bi vidio - Vukov krupan dlakavi obris kako skakuće kraj njega, jureći kroz okljaštrena polja. Slobodan, Vuk je vedro gledao u njega oĉima boje bundeve. Kad bi skrenuo pogled, Jack bi osjetio nedostatak Vukove ruke koja se ovija oko njegove. Sad kad mu je prijatelj tako potpuno nedostajao, sjećanje na nestrpljivost s Vukom ga je ispunjavalo stidom, dizalo mu krv u lice. Razmišljao je o tome da napusti Vuka nebrojeno puta. Sramotno, sramotno. Vuk je bio... Jacku je dugo trebalo da to shvati, ali rijeĉ je bila plemenit. I to plemenito biće, tako neprilagođeno ovom svijetu, umrlo je za njega.
Oĉuvao sam stado sigurnim. Jack Sawyer više nije bio stado. Oĉuvao sam stado sigurnim. Bilo je trenutaka kad bi vozaĉi kamiona ili prodavaĉi osiguranja koji bi pokupili toga ĉudnog, neodoljivog deĉka s ruba ceste - pokupili premda je djeĉak bio prljav od putovanja i zarastao, premda
moţda inaĉe nikad u ţivotu nisu pokupili autostopera - pogledali bi ga i vidjeli kako suzdrţava suze.
Jack je oplakivao Vuka dok je jurio preko Illinoisa. Nekako je znao da neće imati problema u pronalaţenju voţnje kad stigne do te drţave, i bila je istina da je ponekad samo trebao podići palac i pogledati vozaĉa koji dolazi u oĉi - voţnja istog ĉasa. Većina vozaĉa nije ĉak traţila ni Priĉu. Samo je trebao pruţiti neko minimalno objašnjenje što putuje sam. "Idem u posjet prijatelju u Springfieldu." "Moram preuzeti auto i odvesti ga kući." "Sjajno, sjajno", odgovarali su vozaĉi - jesu li ga uopće ĉuli? Jack nije bio siguran. Um mu je prolazio kroz kilometar visoku hrpu slika Vuka koji pljuska po potoku da bi spasio svoje teritorijske stvorove, Vuka koji gura nos u mirisavu kutiju s hamburgerom, Vuka koji gura hranu u njegovu šupu, Vuka koji provaljuje u
studio, hvata metke, topi se. Jack nije htio stalno ponovno gledati te stvari, ali morao je, i od njih bi ga oĉi zapekle suzama.
Nedaleko od Danvillea, neki nizak ĉovjek pedesetih godina, ţeljezno sive kose i zabavljenog ali strogog izraza ĉovjeka koji je dva desetljeća poduĉavao pete razrede stalno mu je dobacivao prepredene poglede iza volana, i konaĉno rekao: "Zar ti nije hladno, stari? Trebao bi imati nešto deblje od te jaknice."
"Moţda malo", reĉe Jack. Sunce Gardener smatrao je da su traperske jakne dovoljno tople za rad na polju cijele zime, ali sad je vrijeme lizalo i probadalo kroz sve njegove pore.
"Imam kaput na straţnjem sjedalu", reĉe ĉovjek. "Uzmi ga. Ne, nemoj me ni pokušavati odgovoriti. To je sad tvoj kaput. Vjeruj mi, neću se smrznuti."
"Ali -"
"Nemaš izbora. To je sad tvoj kaput. Probaj ga."
Jack je posegnuo na straţnje sjedalo i izvukao si na krilo tešku hrpu tkanine. Isprva je bila bezobliĉna, anonimna. Pojavio se veliki našiveni dţep, zatim i gumb. Bio je to lodenski64 kaput koji je mirisao na duhan za lulu.
"To mi je stari", reĉe ĉovjek. "Samo ga drţim u autu jer ne znam što bih s njim - lani su mi djeca poklonila perjanu jaknu. Zato ga ti uzmi."
Jack se uvukao u krupan kaput, navlaĉeći ga preko traperske jakne. "Ajme, meni", rekao je. Bilo je kao da ga grli medvjed koji je slab na Borkum Riff*5.
"Dobro", reĉe ĉovjek. "A sad, ako se ikad opet nađeš na hladnoj i vje-trovitoj cesti, moţeš zahvaliti Mylesu P. Kigeru iz Ogdena, Illinois, što ti je spasio koţu. Tvoju -" Myles P. Kiger izgledao je kao da će reći još nešto; rijeĉ je naĉas visjela u zraku, ĉovjek se još uvijek smiješio; onda se smiješak pretvorio u budalastu nelagodu, a Kiger je okrenuo glavu prema naprijed. U sivom jutarnjem svjetlu, Jack je vidio kako se ĉovjeku preko obraza širi toĉkasto rumenilo.
Tvoju (nešto) koţu?
O, ne.
Tvoju prelijepu koţu. Tvoju dodirljivu, predivnu, premeku ... Jack je zagurao ruke duboko .u dţepove kaputa i ĉvrsto ga stisnuo oko sebe. Myles P. Kiger iz Ogdena, Illinois, zurio je ravno pred sebe.
__________________________________________
64 Lodenski kaput: kaputić od grube, tople vunene tkanine, obično s malim plaštem i/ili kapuljačom, tradicionalno plavo-zelene boje. Nap. prev.
65 Borkum Riff: slavni danski duhan za lulu. Nap. prev.
"Khm", rekao je Kiger, toĉno kao da je u stripu.
"Hvala za kaput", reĉe Jack. "Stvarno. Bit ću vam zahvalan kad god ga budem nosio."
"Jasno, u redu", reĉe Kiger, "zanemari." Ali naĉas mu je lice bilo ĉudno nalik jadnom Donnyju Keeganu, tamo u Kući Sunca. "Ima jedno mjesto tamo naprijed", reĉe Kiger. Glas mu je bio odrezan, nagao, pun laţne mirnoće. "Moţemo ruĉati, ako hoćeš."
"Nemam više novca", rekao je Jack, izjava koja je bila toĉno dva dolara i trideset osam centi udaljena od istine.
"Ne brini za to." Kiger je već ukljuĉio ţmigavac.
Dovezli su se na vjetrom pometeno, skoro prazno parkiralište pred niskom sivom građevinom koja je izgledala kao vagon vlaka. Neonski znak pred središnjim vratima bljeskao je RESTORAN EMPIRE. Kiger je stao pred jednim od dugaĉkih prozora restorana i izašli su iz auta. Kaput će ga grijati, shvati Jack. Prsa i ruke kao da su mu bili zaštićeni vunenim oklopom. Jack je krenuo prema vratima pod blještavim znakom, ali se okrenuo kad je shvatio da Kiger još stoji kraj automobila. Sjedokosi ĉovjek, samo kakvih pet-deset centimetara viši od Jacka, promatrao ga je preko vrha automobila.
"Ĉuj", reĉe Kiger.
"Gledajte, rado ću vam vratiti kaput", reĉe Jack.
"Ne, to je sad tvoje. Samo sam mislio, zapravo ipak nisam gladan, a ako nastavim, mogao bih malo poţuriti i ranije stići kući."
"Jasno", reĉe Jack.
"Ovdje ćeš naći drugi prijevoz. Lako. Obećavam. Ne bih te ovdje ostavio da mislim da ćeš zapeti."
"Dobro."
"Samo malo. Rekao sam da ću te ĉastiti ruĉkom, i hoću." Stavio je ruku u dţep, onda ispruţi novĉanicu preko vrha automobila Jacku. Hladan vjetar mrsio mu je kosu i lijepio mu je za ĉelo. "Uzmi."
"Ne, zbilja", reĉe Jack. "U redu je. Imam par dolara."
"Kupi si dobar odrezak", reĉe Kiger, i nagne se preko krova automobila drţeći novĉanicu kao da mu nudi pojas za spašavanje, ili posiţe za njim.
Jack je s oklijevanjem prišao i uzeo novĉanicu iz Kigerovih ispruţenih prstiju. Bila je to desetaĉa. "Puno vam hvala. Ozbiljno."
"Evo, uzmi i novine, da imaš što ĉitati. Znaš, ako budeš trebao ĉekati ili nešto." Kiger je već otvorio svoja vrata i sagnuo se unutra da sa straţnjeg
sjedala uzme presavinuti tabloid. "Ja sam ih već proĉitao." Dobacio ih je Jacku.
Dţepovi lodenskog kaputa bili su tako prostrani da je Jack lako mogao u jedan od njih staviti presavijene novine.
Myles P. Kiger naĉas je stajao kraj otvorenih vrata svog automobila, škiljeći prema Jacku. "Ne zamjeri, ali imat ćeš zanimljiv ţivot", rekao je.
"Već je i sad priliĉno zanimljiv", reĉe Jack istinito.
Odrezak Salisbury66 koštao je pet dolara i ĉetrdeset centi, i ukljuĉivao je pomfrit. Jack je sjeo za kraj šanka i otvorio novine. Priĉa je bila na drugoj strani - juĉer ju je vidio na prvoj strani jednih novina iz Indiane. UHIĆENJA U VEZI SA ŠOKANTNIM UMORSTVIMA. Lokalni sudac Ernest Fairchild i policijski sluţbeniku Frank B. Williams iz Cayuge, Indiana, optuţeni su za pronevjeru javnih fondova i primanje mita tijekom istrage o smrti šest djeĉaka u Kući svetog pisma za zabludjele djeĉake Sunca Gardenera. Popularni evanđelist Robert Gardener zvan Sunce oĉito je pobjegao s imanja Kuće kratko prije dolaska policije, i dok još nije izdan nalog za njegovo uhićenje, hitno ga se traţi zbog ispitivanja. JE LI ON DRUGI JIM JONES67? pitao je potpis pod slikom Gardenera u najdivnijem izdanju, raširenih ruku, dok mu kosa pada u savršenim valovima. Psi su odveli drţavnu policiju do podruĉja blizu elektriĉne
ograde gdje su tijela djeĉaka bila pokopana bez milosti - pet tijela, ĉinilo se, većinom tako raspadnuta da ih nije bilo moguće identificirati. Vjerojatno će moći identificirati Ferda Janklowa. Njegovi će ga roditelji moći dostojno pokopati, cijelo se vrijeme pitajući gdje su toĉno pogriješili; cijelo se vrijeme pitajući kako je toĉno njihova ljubav prema Isusu osudila njihovog briljantnog, pobunjenog sina.
Kad je stigao odrezak Salisbury, imao je slankast i vunast okus, ali Jack ga je pojeo do zadnje mrvice. I sav je gusti sok peĉenja pokupio slabo peĉenim krumpirićima. Bio je blizu kraja svoga obroka kad je bradati vozaĉ s kapicom Detroit Tigersa nabijenom na predugu crnu kosu, s jaknom koja kao da je bila napravljena od vuĉjih koţa i debelom cigarom u ustima zastao kraj njega i upitao: "Trebaš prijevoz na zapad, mali? Ja idem u Decatur." Pola puta do Springfielda, samo tako.
____________________________________________
66 odrezak Salisbury: odrezak od mljevenog mesa, nalik našim "faširancima". Nap. prev.
67 Jim Jones: osnivač i vođa tzv. Hrama naroda (Peoples Temple), sekte čiji su pripadnici, njih čak 914, 1978. godine počinili samoubojstvo ispivši voćni sok s cijanidom, dok su oni koji su to odbili učiniti ubijeni vatrenim oruţjem, a i sam Jones se (najvjerojatnije) ubio pištoljem. Nap. prev.
2
Te noći, u hotelu za tri dolara na noć za koji mu je rekao vozaĉ, Jack je sanjao dva odvojena sna: ili se kasnije sjećao ta dva od mnoštva koje mu je zasulo krevet, ili su oba bila zapravo jedan dugaĉak, spojen san. Zakljuĉao je vrata, virnuo u prljav i ispucao umivaonik u kutu, stavio si ruksak pod jastuk, i zaspao drţeći veliku špekulu koja je na drugom svijetu bila zrcalo Teritorija. Ĉuo se nagovještaj glazbe, skoro filmski detalj - plameni, ţivahni bebop, tako tih da je Jack jedva razaznao da su vodeći instrumenti truba i alt-saksofon. Richard, pomislio je Jack pospano, sutra bih trebao vidjeti Richarda Sloata, i pao je niz padinu ritma u preplavljujuću nesvijest.
Vuk je trĉao prema njemo preko razrovanog, zadimljenog pejzaţa. Razdvajala ih je bodljikava ţica koja se tu i tamo svijala u fantastiĉne i nehajne kipove. Uništenu zemlju razdvajali su i duboki rovovi, preko jednog od kojih je Vuk lako preskoĉio prije nego što se skoro zaletio u jedan od redova ţice.
- Pazi, povikao je Jack.
Vuk se zaustavio prije nego što je pao u trostruki namot ţice. Mahnuo je jednom krupnom šapom da pokaţe Jacku kako mu nije ništa, i onda oprezno prekoraĉio ţice.
Jack je osjetio kako ga prolazi nevjerojatan val sreće i olakšanja. Vuk nije mrtav; Vuk će mu se opet pridruţiti.
Vuk je prešao bodljikavu ţicu i opet potrĉao prema naprijed. Zemlja između Jacka i Vuka kao da se tajnovito udvostruĉila - sivi dim koji je visio preko mnoštva rovova skoro je sakrio krupan dlakavi obris koji je stizao.
-Jasone! vikao je Vuk. Jasone! Jasone!
- Još sam ovdje, odvikne Jack.
- Ne stiţem, Jasone! Vuk ne moţe stići!
- Pokušavaj i dalje, cmizdrio je Jack. Prokletstvo, ne odustaj!
Vuk je zastao pred neprobojno zapletenom ţicom, i kroz dim ga je Jack
vidio kako se spušta na sve ĉetiri i trĉkara naprijed-natrag, njušeći neki otvor. Vuk je trĉao s jedne strane na drugu, svaki put prelazeći veću udaljenost, postajući sve nemirniji svake sekunde. Konaĉno je Vuk opet ustao i stavio ruke na debeli smotak ţice i napravio prolaz kroz koji je mogao viknuti: - Vuk ne moţe! Jasone, Vuk ne moţe!
- Volim te, Vuĉe, doviknuo je Jack preko zadimljene ravnice.
- JASONE! uzvratio je Vuk. BUDI OPREZAN! DOLAZE po tebe! Ima ih VIŠE!
- Više ĉega, htio je Jack povikati, ali nije mogao. Znao je.
A onda, ili se cijela narav sna promijenila ili je zapoĉeo drugi. Opet je bio u uništenom studiju i uredu u Kući Sunca, a miris baruta i spaljenog mesa ispunjavao je zrak. Singerovo unakaţeno tijelo leţalo je na podu, a Caseyjev mrtav obris visio je kroz probijeni stakleni zid. Jack je sjedio na podu drţeći Vuka u rukama, i opet je znao da Vuk umire. Samo što Vuk nije bio Vuk.
Jack je drţao drhtavo tijelo Richarda Sloata, i Richard je umirao. Iza leća razumnih crnih plastiĉnih naoĉala, Richardove oĉi su skakutale besciljno, bolno.
- O, ne, o, ne, dahnuo je Jack s uţasom. Richardu je ruka bila smrskana, a prsa su mu bila pulpa uništenog mesa i okrvavljene bijele košulje. Tu i tamo, slomljene kosti su blistale bijelo poput zuba.
- Ne ţelim umrijeti, rekao je Richard, svaka rijeĉ nadljudski napor. Jasone, ne bi trebao ... nisi trebao ...
- Ne moţeš i ti umrijeti, molio je Jack, ne i ti.
Gornji dio Richardovog tijela trznulo se u Jackovim rukama, iz Richar- dova grla pobjegao je dugaĉak, tekući zvuk, a onda je Richard uhvatio Jackov pogled svojim vlastitim, odjednom jasnim i tihim. - Jasone. Zvuk toga imena, koje je bilo skoro odgovarajuće, meko je visio u smrdljivom
zraku. - Ubio si me, dahnuo je Richard, ili uios'e, jer mu se usnice nisu mogle spojiti da oblikuju slova. Richardove oĉi opet su izgubile oštrinu, a tijelo kao da mu je smjesta postalo teţe u Jackovom naruĉju. U tom tijelu više nije bilo ţivota. Jason DeLoessian podigao je pogled u šoku -
3
- a Jack Sawyer se uspravio u hladnom, nepoznatom krevetu motela u Decaturu, Illinois, a ţućkasta bara koju je prostirala uliĉna svjetiljka vani vidjela je kako mu se dah magli obilato kao da je izdahnuo kroz dvoja usta odjednom. Sprijeĉio je vrisak samo stisnuvši ruke, svoje vlastite ruke, i steţući ih tako ĉvrsto da bi slomio orah. Još jedno ogromno bijelo pero zraka izašlo mu je iz pluća.
Richard.
Vuk kako trĉi preko toga mrtvog svijeta, izvikujući... što? Jason.
Djeĉakovo srce hitro je, odluĉno poskoĉilo, s trzajem konja koji preskaĉe ogradu.

Dvadeset i deveto poglavlje
Richard u Thayeru
1
Sutradan u jedanaest sati prije podne, iscrpljeni Jack Sawyer skinuo je svoj ruksak na kraju dugaĉkog igrališta prekrivenog krckavom, smeđom, mrtvom travom. Vrlo daleko, dva ĉovjeka u kariranim jaknama i sa šiltericama radili su s puhaĉem za lišće i grabljama na komadu tratine koji je okruţivao najudaljeniju skupinu zgrada. Sa Jackove lijeve strane, odmah iza crvene cigle koja je saĉinjavala straţnji zid knjiţnice Thayer, bilo je parkiralište za predavaĉe. Ispred škole Thayer, velike vratnice otvarale su se na drvećem okruţenu cestu koja je kruţila oko velikog pravokutnika ispresijecanog uskim puteljcima. Ako se išta na kampusu isticalo, bila je to knjiţnica - Bauhaus parnjaĉa od stakla i ĉelika i cigle.
Jack je već vidio da sporedne vratnice vode na drugi prilazni put prema knjiţnici. On se pruţao uz dvije trećine škole i završavao kod kontejnera za smeće smještenih u okruglom slijepom puteljku tik prije nego što se tlo uspinjalo da stvori visoravan nogometnog igrališta.
Jack je krenuo vrhom igrališta, prema straţnjoj strani školskih zgrada. Kad uĉenici Thayera krenu prema menzi, pronaći će Richardovu sobu - Ulaz 5, kuća Nelson.
Suha zimska trava krĉkala mu je pod nogama. Jack je ĉvrsto oko sebe stisnuo izvrstan kaput Mylesa R Kigera - bar je kaput djelovao šmekerski, premda sam Jack nije. Prošao je između Dvorane Thayer i spavaonice po imenu kuća Spence, u smjeru pravokutnika. Lijeni pred-ruĉkovski glasovi dopirali su kroz prozore kuće Spence.
2
Jack je bacio pogled prema pravokutniku i ugledao nekog postarijeg ĉovjeka, blago pogrbljenog i od zelenkaste bronce, kako stoji na postolju visine stolarske klupe i prouĉava omot neke teške knjige. Osnivaĉ Thayer,
pretpostavio je Jack. Bio je odjeven u ukoĉen ovratnik, lepršavu kravatu, i dugaĉak sako transcedentalista iz Nove Engleske. Mjedena glava osnivaĉa Thayera, pognuta nad knjigom, pokazivala je u općem smjeru zgrada za predavanja.
Jack je na kraju puteljka skrenuo pod pravim kutem. Nagla buka probila se kroz neki prozor na katu ravno naprijed - djeĉaci koji izvikuju slogove imena koje je zvuĉalo kao "Etheridge! Etheridge!" Zatim navala neartikuliranih povika i vriskova, koje su pratili zvukovi teškog namještaja koji se vuĉe preko drvenog poda. "Etheridge!"
Jack je ĉuo kako se iza njegovih leđa zatvaraju vrata, i osvrnuo se da ugleda visokog djeĉaka prljavoplave kose kako juri niz stube kuće Spence. Imao je na sebi sportski sako od tvida i kravatu i par lovaĉkih cipela L.L.Bean68 iz Mainea. Samo ga je dugaĉak ţuto-plavi šal nekoliko puta omotan oko vrata štitio od hladnoće. Njegovo je dugaĉko lice djelovalo istovremeno iscrpljeno i arogantno, a ovog ĉasa to je bilo lice apsolventa, bijesnog i uvjerenog u vlastitu ispravnost. Jack je povukao kapuljaĉu kaputa preko glave i krenuo puteljkom.
"Da se nitko nije ni pomakao!" povikao je visoki djeĉak prema zatvo-renom prozoru. "Vi prvaši da ste ostali na mjestu!"
Jack je nastavio prema sljedećoj zgradi.
"Pomiĉete stolce!" vrištao je visoki djeĉak iza njega. "Ĉujem vas! PRESTANITE!" Zatim je Jack ĉuo kako bijesni uĉenik dovikuje njemu.
Jack se okrenuo, srca koje je glasno lupalo.
"Idi u kuću Nelson, smjesta, tko god bio, i to brzo, hitro i smjesta. Inaĉe ću ti otići do kućepazitelja."
"Da, gospodine", rekao je Jack i hitro se okrenuo da pođe u smjeru u kojem je pokazao prefekt.
"Kasniš bar sedam minuta!" zavrištao je Etheridge prema njemu, i Jack je iznenađeno potrĉao. "Rekao sam, hitro!" Jack je potrĉao velikim koracima.
Kad je krenuo niz brijeg (nadao se da je to pravi smjer; u svakom sluĉaju, bio je u smjeru u kojem je Etheridge valjda pokazao), ugledao je dugaĉak crni automobil - limuzinu - kako zapoĉinje prolazak kroz glavna prednja vrata, pa šapatom kreće dugaĉkom cestom do pravokutne livade. Ĉinilo mu se da moţda, tko god sjedi iza zamraĉenih prozora limuzine, nije nešto tako obiĉno kao roditelj nekog uĉenika druge godine škole Thayer.
_________________________________________
68 L.L.Bean: američka tvrtka specijalizirana za opremu za kampiranje i sport koja prodaje isključivo putem poštanskih narudţbi. Nap. prev.
Dugaĉak crni auto klizio je naprijed, drsko sporo.
Ne, pomisli Jack, strašim samog sebe.
Još uvijek se nije mogao pomaknuti. Promatrao je kako limuzina prilazi dnu ĉetverokuta i zaustavlja se, ne gaseći motor. Crni vozaĉ s ramenima nogometaša izašao je s prednjeg sjedala i otvorio straţnja putniĉka vrata. Neki stari sjedokosi ĉovjek, stranac, s naporom se ispetljao sa straţnjeg sjedala limuzine. Imao je na sebi crni kaput koji je otkrivao besprijekorno bijelu košulju i solidnu tamnu kravatu. Ĉovjek je kimnuo svome vozaĉu i krenuo preko pravokutnika u smjeru glavne zgrade. Nije ni pogledao prema Jacku. Vozaĉ je teatralno iskrenuo vrat i pogledao prema gore, kao da razmišlja o tome hoće li pasti snijeg. Jack je koraknuo unatrag i promatrao dok je starac stizao do stubišta Dvorane Thayer. Vozaĉ je i dalje upadljivo prouĉavao nebo. Jeck se stopio dalje s puteljkom, sve dok ga nije zakrilio bok zgrade, a onda se okrenuo i potrĉao.
Kuća Nelson bila je ciglena dvokatnica s druge strane ĉetverokuta. Dva prozora u prizemlju pokazivala su mu desetak apsolvenata kako uţivaju u svojim privilegijima: ĉitaju izvaljeni na kauĉevima, nehajno se kartaju za jednim malim stolićem; ostali su lijeno zurili u nešto što je zacijelo bio televizor smješten ispod prozora.
Neka neviđena vrata s treskom su se zalupila malo uz brijeg, i Jack je krajiĉkom oka vidio kako se visoki plavokosi apsolvent Etheridge velikim koracima vraća u svoju zgradu nakon što je riješio zloĉine brucoša.
Jack je presijekao preko prednjeg dijela zgrade, a zapuh hladnog vjetra udario ga je ĉim je stigao do boĉne strane. A iza ugla su bila uska vrata i ploĉica (ovog puta drvena, bijela s crnim gotiĉkim slovima) na kojoj je pisalo ULAZ 5. Serija prozora pruţala se sve do sljedećeg ugla.
I ovdje, na trećem prozoru - olakšanje. Jer tu je bio Richard Sloat, na-oĉala ĉvrsto zakvaĉenih za uši, svezane kravate, ruku samo malo umrljanih tintom, kako uspravno sjedi za svojim stolom i ĉita iz neke debele knjige kao da mu ţivot ovisi o tome. Bio je boĉno okrenut Jacku, koji je imao vremena promotriti Richardov dragi, dobro poznati profil prije nego što je pokucao na staklo.
Richardu se glava trgla od knjige. Divlje se ogledavao, prestrašen i iznenađen neoĉekivanim zvukom.
"Richarde", rekao je Jack tiho, a nagradio ga je prizor zapanjenog lica njegova prijatelja kako se okreće prema njemu. Richard je djelovao skoro tupo od iznenađenja.
"Otvori prozor", rekao je Jack, izgovarajući rijeĉi s pretjeranim nagla-šavanjem tako da mu prijatelj moţe ĉitati s usana.
Richard je ustao od stola, još uvijek se krećući polako od šoka. Jack je pokretima pokazao otvaranje prozora. Kad je Richard stigao do prozora, stavio je ruke na okvir i naĉas se oštro ţagledao u Jacka - u tom kratkom, kritiĉnom pogledu bila je prosudba o Jackovom prljavom licu i neopranoj, masnoj kosi, neuobiĉajenom dolasku, kojeĉemu. U što si se sad uvalio? Konaĉno je gurnuo prozor prema gore.
"Pa", reĉe Richard. "Većina ljudi se koristi vratima."
"Sjajno", reĉe Jack skoro se smijući. "Kad budem kao većina ljudi, vjerojatno ću i ja tako. Odmakni se, moţe?"
Djelujući izrazito kao da je uhvaćen na spavanju, Richard je ustuknuo za nekoliko koraka.
Jack se podigne na prozorsku dasku i klizne kroz prozor s glavom prema naprijed. "Uf."
"Dobro, zdravo", reĉe Richard. "Valjda je ĉak i nekako lijepo što te vidim. Ali priliĉno brzo moram na ruĉak. Valjda bi se mogao otuširati. Svi ostali će biti u blagovaonici." Prestao je govoriti, kao da se prestrašio što je toliko rekao.
S Richardom će, vidio je Jack, trebati polako. "Moţeš li mi donijeti nešto hrane? Zbilja umirem od gladi."
"Sjajno", reĉe Richard. "Prvo izludiš sve ukljuĉujući i mog tatu time što pobjegneš, onda uđeš ovamo kao provalnik, a sad hoćeš da ti kradem hranu. Dobro, u redu. Jasno. Sjajno."
"Moramo razgovarati o puno toga", reĉe Jack.
"Ako", rekao je Richard, naginjući se malo naprijed s rukama u dţe-povima, "ako danas kreneš natrag u New Hampshire, ili ako mi dopustiš da nazovem tatu i natjeram ga da dođe po tebe i odvede te natrag, donijet ću ti nešto hrane."
"Spreman sam o svemu razgovarati s tobom, Richie, stari moj. O bilo ĉemu. Razgovarat ću i o povratku, moţe."
Richard kimne. "I gdje si za ime svijeta uopće bio?" Oĉi su mu plamtjele ispod debelih leća. Onda krupan, iznenađujući treptaj. "I ĉime za ime svijeta moţeš opravdati to kako ste se tvoja majka i ti ponijeli prema mom
ocu? Sranje, Jack. Stvarno mislim da bi se trebao vratiti u ono mjesto u New Hampshireu."
"Vratit ću se", reĉe Jack. "Obećavam. Ali prvo moram po nešto. Ima li neko mjesto gdje bih mogao sjesti? Malo sam mrtav umoran."
Richard je glavom pokazao svoj krevet, zatim - tipiĉno - pruţi ruku prema svome radnom stolcu, koji je bio bliţe Jacku.
U hodniku su treskala vrata. Buĉni glasovi prolazili su kraj Richardovih vrata, šuškavi koraci mnoštva.
"Jesi ĉitao o Kući Sunca?" upita Jack. "Ja sam bio tamo. Dva prijatelja su mi umrla u Kući Sunca, i pazi ovo, Richarde, drugi je bio vukodlak."
Richardovo lice se napelo. "Pa, to je nevjerojatna koincidencija, jer-"
"Stvarno sam bio u Kući Sunca, Richarde."
"Shvatio sam", reĉe Richard. "U redu. Donijet ću ti hrane za oko pola sata. Onda ti moram reći tko ţivi vrata do. Ali ovo ima veze s onim s otoka Seabrook, zar ne? Reci mi istinu."
"Da, valjda ima." Jack je pustio da mu kaput Mylesa P. Kigera sklizne niz ramena i preklopi se preko naslona stolca.
"Vratit ću se", reĉe Richard. Nesigurno je mahnuo Jacku na putu prema vratima.
Jack skine cipele i zaklopi oĉi.
3
Razgovor koji je Richard nazvao "onim s otoka Seabrook", i kojeg se Jack sjećao isto tako dobro, odigrao se u posljednjem tjednu njihove posljednje posjete istoimenom odmaralištu.
Dvije obitelji išle su zajedno na praznike skoro svake godine dok je Phil Sawyer bio ţiv. Ljeto poslije njegove smrti, Morgan Sloat i Lily Sawyer pokušali su odrţati tradiciju na ţivotu, i za sve ĉetvero rezervirali sobe u prostranom starom hotelu na otoku Seabrook u Juţnoj Karolini, koji je bio pozornica nekim od njihovih najsretnijih ljeta. Eksperiment nije upalio.
Djeĉaci su bili naviknuti druţiti se. Bili su naviknuti i na mjesta kao što je Seabrook. Richard Sloat i Jack Sawyer jurcali su kroz odmarališta i niz prostrane osunĉane plaţe cijelo svoje djetinjstvo - ali sad se klima tajnovito promijenila. Neka neoĉekivana ozbiljnost ušla im je u ţivote, neka nezgra- pnost.
Smrt Phila Sawyera promijenila je samu boju budućnosti. Jack je toga posljednjeg ljeta u Seabrooku poĉeo osjećati da moţda ne ţeli sjediti za stolom svoga oca - da u ţivotu ţeli nešto više. Više ĉega? Znao je - bila je to jedna od malobrojnih stvari koje je doista znao - da je ta snaţna "višost" povezana s dnevnim snovima. Kad je poĉeo uoĉavati to u sebi, postao je svjestan još neĉega: njegov prijatelj Richard ne samo da nije sposoban osjetiti tu osobinu "višosti", već zapravo posve jasno ţeli baš suprotno. Richard je ţelio manje. Richard nije ţelio ništa što ne moţe poštovati.
Jack i Richard odšetali su sami, u ono sporo vrijeme koje se u dobrim odmaralištima sastoji od sati između ruĉka i koktela. Zapravo, nisu otišli daleko - samo uz borovima obrastao brijeg koji se dizao iznad straţnje strane hotela. Ispod njih je blistala voda ogromnog pravokutnog hotelskog bazena, kroz koji je Lily Cavanaugh Sawyer glatko i djelotvorno plivala krug za krugom. Za jednim od stolova odmaknutih od bazena sjedio je Richardov otac, umotan u napetu, ĉupavu frotirsku halju, s natikaĉama na svojim bijelim nogama, istovremeno jedući sendviĉ i obavljajući poslove telefonom koji je drţao u drugoj ruci.
"Je li ovo ono što ţeliš?" upitao je Richarda koji je uredno sjedio kraj njega neuredno izvaljenog i drţao - nikakvo iznenađenje - knjigu. Ţivot Thomasa Edisona.
"Što ja ţelim? Kad odrastem, misliš?" Richard se ĉinio malo zbunjenim tim pitanjem. "Ugodno je, valjda. Ne znam ţelim li to ili ne."
"Znaš li što ţeliš, Richarde? Uvijek kaţeš da ţeliš biti istraţivaĉki ke-miĉar", reĉe Jack. "Zašto to govoriš? Što to znaĉi?"
"Znaĉi da ţelim biti istraţivaĉki kemiĉar", nasmiješi se Richard.
"Znaš što mislim, zar ne? Koja je poanta toga da budeš istraţivaĉki kemiĉar? Misliš li da bi to bilo zabavno? Misliš li da ćeš izlijeĉiti rak i spasiti ţivote milijunima ljudi?"
Richard ga je pogledao vrlo otvoreno, oĉiju blago povećanih naoĉalama koje je poĉeo nositi ĉetiri mjeseca prije toga. "Ne mislim da ću izlijeĉiti rak, ne. Ali to i nije poanta. Poanta je otkriti kako stvari funkcioniraju. Poanta je što stvari doista zapravo funkcioniraju uredno, kako god izgledalo, i to moţeš otkriti."
"Red."
"Da, zašto se smiješ?"
Jack se iskezi. "Mislit ćeš da sam lud. Volio bih pronaći nešto zbog ĉega bi sve ovo - svi ovi bogati tipovi koji jure za golf-lopticama i urlaju u telefone - zbog ĉega bi sve ovo djelovalo bolesno."
"Već djeluje bolesno", rekao je Richard bez namjere da bude smiješan.
"Zar ne misliš ponekad da u ţivotu ima nešto više od reda?" Pogledao je Richardovo nevino, skeptiĉno lice.
"Zar ne ţeliš bar malo magije, Richarde?"
"Znaš, ponekad mi se ĉini da ti samo ţeliš kaos", rekao je Richard malo se zarumenjevši. "Mislim da mi se rugaš. Ako ţeliš magiju, potpuno uništavaš sve u što ja vjerujem. Zapravo, uništavaš stvarnost."
"Moţda postoji više od jedne stvarnosti."
"U Alici u zemlji ĉudesa, jasno!" Richard je gubio strpljenje.
Odmarširao je kroz borove, a Jack je prvi put shvatio da je razgovor potaknut njegovim osjećajima prema Dnevnim snovima razbjesnio prijatelja. Jackove duţe noge za sekundu su ga donijele do Richarda. "Nisam ti se rugao", rekao je. "Samo sam, nekako sam znatiţeljan zašto uvijek govoriš da ţeliš biti kemiĉar."
Richard se zaustavio i trezveno zagledao u Jacka.
"Samo me prestani izluđivati s takvim stvarima", reĉe Richard. "To su samo razgovori za otok Seabrook. Dovoljno je teško biti jedan od šest ili sedam doista razumnih ljudi u Americi, bez da mi najbolji prijatelj totalno prolupa."
Od tada nadalje, Richard Sloat bi se najeţio na svaki znak maštovitosti u Jacku, i smjesta bi to odbacio kao "ono s otoka Seabrook."
4
Dok se Richard vratio iz blagovaonice, Jack je, svjeţe istuširan i mokre kose zalijepljene za glavu, besposleno prevrtao po knjigama na Richardovom radnom stolu. Jack se, kad je Richard prošao kroz vrata noseći masnoćom umrljan papirni ubrus oĉito omotan oko lijepe koliĉine hrane, pitao bi li razgovor koji slijedi bio lakši da su knjige na njegovom stolu bile Gospodar prstenova i Breţuljak Watership umjesto Organske kemije i Matematiĉkih zagonetki.
"Je li to ruĉak?" upita Jack.
"Imao si sreće. Juţnjaĉko prţeno pile - jedna od rijetkih stvari koje ovdje sluţe a zbog kojih ne zaţališ što je neka ţivotinja umrla i postala dio
prehrambenog lanca." Pruţio je Jacku masni ubrus. Ĉetiri debela, debelo pohana komada piletine isijavala su aromu skoro nevjerojatnog okusa i snage. Jack je navalio.
"Kako dugo jedeš kao da si prase?" Richard je gurnuo naoĉale više na nos i sjeo na svoj uski krevet. Ispod sakoa od tvida nosio je šareni smeđi pulover V-izreza ĉiji je donji kraj bio zaguran u njegove hlaĉe.
Jacku je naĉas bilo nelagodno, i zapitao se je li doista moguće razgovarati o Teritorijima s nekim tako zakopĉanim da stavlja pulovere u hlaĉe.
"Posljednji put sam jeo", rekao je blago, "juĉer negdje oko podne. Malo sam gladan, Richarde. Hvala što si mi donio piletinu. Izvrsna je. Najbolja piletina koju sam ikad jeo. Ti si sjajan tip, kad tako riskiraš da te izbace."
"Tebi je to šala, jel'da?" Richard je namršteno povukao svoj pulover. "Ako te itko pronađe ovdje, vjerojatno će me stvarno izbaciti. Zato se nemoj šaliti. Moramo smisliti kako ćemo te vratiti natrag u New Hampshire."
Zatim, ĉasak tišine: procjenjujući pogled od Jacka, oštar pogled od Richarda.
"Znam da ţeliš da objasnim što radim, Richarde", rekao je Jack oko usta punih piletine, "i vjeruj mi, neće biti lako."
"Ne izgledaš isto, znaš", reĉe Richard. "Izgledaš ... starije. Ali to nije sve. Promijenio si se."
"Znam da sam se promijenio. I ti bi. bio drugaĉiji da si od rujna na mom mjestu." Jack se namiješio, pogledao namrštenog Richarda u toj odjeći dobrog deĉka, i znao je da nikad neće moći reći Richardu za njegovog oca. Jednostavno to nije u stanju. Ako mu to pokaţu događaji, neka bude; ali on sam nema ubojito srce potrebno za to otkriće.
Njegov se prijatelj i dalje mrštio na Jacka, ĉekajući da priĉa poĉne.
Moţda da odgodi trenutak kad će morati pokušati uvjeriti Razumnog Richarda u nevjerojatno, Jack upita: "Odlazi li klinac vrata do iz škole? Izvana sam vidio njegove kovĉege na krevetu."
"Pa, da, to je baš zanimljivo", reĉe Richard. "Mislim, zanimljivo je s obzirom na ono što si rekao. On zbilja odlazi - zapravo, već je otišao. Netko bi valjda trebao doći po njegove stvari. Bog zna kakvu ćeš ti bajku ispresti od toga, ali klinac koji je ţivio vrata do bio je Reuel Gardener. Sin onog propovjednika koji je upravljao domom iz kojeg si ti kako tvrdiš pobjegao." Richard se nije obazirao na Jackov nagli napadaj kašlja. "U većini smislova, moram reći, Reuel nije bio nimalo sliĉan normalnom klincu iz susjedstva, i vjerojatno nikome ovdje nije ţao što odlazi. Baš kad je izbila priĉa o tome
kako su klinci poumirali u onom mjestu kojim je upravljao njegov otac, dobio je telegram s naredbom da ode iz Thayera."
Jack je uspio progutati komad piletine koji ga je bio pokušao ugušiti. "Sin Sunca Gardenera? Taj tip je imao sina? I on je bio ovdje?"
"Došao je poĉetkom polugodišta", reĉe Richard jednostavno. "To je ono što sam ti prije pokušao reći."
Odjednom, škola Thayer ĉinila se Jacku prijetećom na naĉin koji Richard nije mogao ni poĉeti shvaćati. "Kakav je bio?"
"Sadist", reĉe Richard. "Ponekad bih ĉuo jako ĉudne zvukove iz Reue- love sobe. A jednom sam vani na smeću vidio mrtvu maĉku koja nije imala oĉiju ni ušiju. Kad ga vidiš, pomislio bi da je baš tip osobe koja bi muĉila maĉku. I nekako je bazdio na ustajalu englesku koţu, ĉinilo mi se." Richard je šutio jedan briţljivo procijenjen trenutak, onda upita: "Jesi li zaista bio u Kući Sunca?"
"Trideset dana. To je bio pakao, ili bar odmah vrata do." Udahnuo je, promatrajući Richardovo namršteno ali sad bar napola uvjereno lice. "Znam da ti je to teško progutati, Richarde, ali tip sa mnom je bio vukodlak. I da nije poginuo dok mi je spašavao ţivot, sad ne bih bio tu."
"Vukodlak. Dlaka na dlanovima. Postaje krvoţedna zvijer sa svakim punim mjesecom." Richard se zamišljeno ogledavao po maloj sobi.
Jack je priĉekao dok se Richardov pogled nije vratio do njega. "Ţeliš li znati što radim? Hoćeš da ti kaţem zašto stopiram preko cijele zemlje?"
"Poĉet ću vrištati ako mi ne kaţeš", reĉe Richard.
"Pa", reĉe Jack, "pokušavam spasiti ţivot svojoj majci." Kad je to izrekao, reĉenica kao da ga je ispunila ĉudesnom jasnoćom.
"Akako ćeš to dovraga uĉiniti?" eksplodira Richard. "Majka ti vjerojatno ima rak. Kao što ti je moj otac već rekao, trebaju joj lijeĉnici, znanost... a ti si krenuo na put? Što ćeš upotrijebiti da si spasiš majku, Jack? Magiju?"
Jacku su oĉi zaplamtjele. "Shvatio si, Richarde, stari moj." Podigao je ruke i sakrio već vlaţne oĉi u tkaninu na pregibu lakta.
"Oh, hej, smiri se, hej, zbilja..." rekao je Richard, mahnito poteţući svoj pulover. "Nemoj plakati, Jack, daj, molim te, znam da je to strašno, nisam htio ... samo sam —" Richard je hitro i bez zvuka prešao preko sobe, i sad je nespretno tapšao Jacka po ramenu i ruci.
"Dobro sam", reĉe Jack. Spustio je ruku. "Nije to neka luda fantazija, Richarde, kako god to tebi izgledalo." Sjeo je uspravno. "Moj otac me zvao Jack Putnik, kao i jedan starac u Arcadia Beachu." Jack se nadao da je u
pravu oĉekujući da Richardova suosjećajnost otvori unutarnja vrata; kad je pogledao Richardovo lice, vidio je da je to istina. Njegov je prijatelj djelovao zabrinuto, njeţno, konvencionalno.
Jack zapoĉne svoju priĉu.
5
Oko dva djeĉaka, ţivot kuće Nelson se nastavio, i miran i buĉan kako to uvijek biva u internatima, oznaĉen povicima i usklicima i smijehom. Koraci su tapkali kraj vrata ali nisu zastajali. Iz sobe kat iznad dolazilo je pravilno tupkanje i povremen traĉak glazbe koju je Jack konaĉno prepoznao kao Blue Oyster Cult. Poĉeo je priĉajući Richardu o Dnevnim snovima. S Dnevnih je snova prešao na Speedyja Parkera. Opisao je glas koji mu se obratio iz uskovitlanog tunela u pijesku. A onda je ispriĉao Richardu kako je uzeo Speedyjev "ĉarobni sok" i prvi put preskoĉio na Teritorije.
"Ali mislim da je to bilo samo jeftino vino, vino za pijance", reĉe Jack. "Kasnije, kad sam ga potrošio, otkrio sam da mi ne treba da bih preskoĉio. Mogu to i sam."
"U redu", reĉe Richard neodređeno.
Pokušao je doista Richardu predstaviti Teritorije: kolni put, pogled na ljetnu palaĉu, njihova bezvremenost i specifiĉnost. Satnik Farren; kraljica na samrti, što ga je dovelo do blizanaca; Osmond. Prizor u Selu Svih Ruku; cesta prema Straţi, to jest Zapadna cesta. Pokazao je Richardu svoju malu zbirku svetih predmeta, trzalicu i špekulu i novĉić. Richard ih
je samo premetao po prstima i vratio ih bez komentara. Onda je Jack ponovno proţivio grozno vrijeme u Oatleyju. Richard je Jackove priĉe o Oatleyju slušao u tišini ali razrogaĉenih oĉiju.
Jack je briţljivo izostavio Morgana Sloata i Morgana od Orrisa iz priĉe o prizoru na odmorištu Lewisburg na cesti 1-70 u zapadnom Ohiju.
Onda je Jack morao opisati Vuka onako kako ga je prvi put vidio, nasmiješenog diva u kombinezonu Oshkosh B'Gosh, i osjetio je kako mu se suze opet nakupljaju iza oĉiju. Doista je prestrašio Richarda zaplakavši kad je priĉao o tome kako je pokušavao uvući Vuka u aute, i priznao svoje nestrpljenje s prijateljem, boreći se da opet ne zaplaĉe, i dugo mu je vremena bilo dobro - uspio je proći kroz priĉu o Vukovoj prvoj Promjeni bez suza ili stisnutog grla. Onda je opet upao u nevolje. Od bijesa je nastavio govoriti
slobodno sve dok nije stigao do Ferda Janklowa, a onda su mu se oĉi opet zaţarile.
Richard dugo vremena nije ništa rekao. Onda je ustao i donio ĉisti rupĉić iz jedne ladice. Jack je buĉno, mokro ispuhao nos.
"To se dogodilo", reĉe Jack. "Uglavnom."
"Što si ĉitao? Kakve si to filmove gledao?"
"Jebi se", reĉe Jack. Ustao je i prešao sobu da uzme svoj ruksak, ali Richard je posegnuo i spustio ruku na Jackovo zapešće. "Ne mislim da si sve to izmislio. Ne mislim da si išta od toga izmislio."
"Ne?"
"Ne. Ne znam što da mislim, zapravo, ali siguran sam da mi ne priĉaš smišljene laţi." Spustio je ruku. "Vjerujem da si bio u Kući Sunca, to doista vjerujem. I vjerujem da si imao prijatelja po imenu Vuk koji je tamo poginuo. Ţao mi je, ali ne mogu te Teritorije shvatiti ozbiljno, i ne mogu prihvatiti da ti je prijatelj bio vukodlak."
"Znaĉi, misliš da sam lud", reĉe Jack.
"Mislim da si u nevolji. Ali neću zvati svog oca, i neću te tjerati da sad odeš. Moraš ovdje noćas prespavati u krevetu. Ako ĉujemo gospodina Haywooda kako provjerava krevete, moţeš se sakriti ispod kreveta."
Richard je dobio blago izvršni izraz lica, i stavio je ruke na bokove i kritiĉki se ogledao po sobi. "Moraš se odmoriti. Siguran sam da je to dio problema. Na tom uţasnom mjestu su te tjerali da radiš skoro do smrti, i um ti se sav izobliĉio, i sad ti treba odmora."
"Istina", prizna Jack.
Richard je prevrnuo oĉima. "Ubrzo moram na dvoransku košarku, ali ti se moţeš ovdje sakriti, a kasnije ću ti iz blagovaonice donijeti još hrane. Najvaţnije je da se odmoriš, i moraš se vratiti doma."
Jack reĉe: "New Hampshire nije dom."

Trideseto poglavlje
Thayer postaje čudan
1
Kroz prozor je Jack vidio djeĉake u kaputima, zgrĉene pred hladnoćom, kako prolaze ovamo-onamo između knjiţnice i ostatka škole. Etheridge, apsolvent koji se tog jutra bio obratio Jacku, ţurno je prošao dok je šal lepršao za njim.
Richard je izvadio sportski sako od tvida iz uskog ormara kraj kreveta. "Ništa me neće natjerati da pomislim kako bi trebao uĉiniti išta osim vratiti se u New Hampshire. Sad moram na košarku, jer ako to ne uĉinim trener Frazer natjerat će me na deset kaznenih krugova ĉim se vrati. Danas nam je na treningu neki drugi trener, i Frazer je rekao da će nas otkriti ako budemo markirali. Hoćeš posuditi neku ĉistu odjeću? Bar imam košulju koja će ti pristajati - otac mi juje poslao iz New Yorka, a u Braći Brooks69 su pogriješili veliĉinu."
"Daj da vidim", reĉe Jack. Odjeća mu je definitivno postala nepriliĉna, tako ukoĉena od prljavštine da bi se, kad god bi to primijetio, Jack osjećao kao Pigpen10, lik iz Peanutsa koji je ţivio usred prljavštine i neodobravanja. Richard mu je dao bijelu košulju još u plastiĉnoj vrećici. "Sjajno, hvala", reĉe Jack. Izvadio ju je iz vrećice i poĉeo uklanjati pribadaĉe. Skoro će mu pristajati.
"Imam i sako koji moţeš probati", reĉe Richard. "Visi na kraju ormara. Isprobaj ga, dobro? A moţeš uzeti i jednu od mojih kravata. Za sluĉaj da netko dođe. Reci da si s Dana okruga Saint Louis, i da si na novinarskoj razmjeni. To radimo dva-tri puta godišnje - klinci odande dođu ovamo, klinci odavde odlaze tamo i rade na školskim novinama druge škole." Prišao je vratima. "Vratit ću se prije veĉere da vidim kako si."
_________________________________________
69 Braća Brooks (Brooks Brothers): najstariji američki proizvođač i lanac muške odjeće koji djeluje još i danas, osnovan 1818. godine., poznat po vrlo konzervativnoj i skupoj odjeći, gdje se oblače mnogi političari i druge slavne osobe. U novije su vrijeme slavni i kao proizvođači svih kostima u seriji Momci s Madisona. Nap. prev.
70 Pig-Pen, lik iz stripa Charlesa M. Schultza Peanuts (u nas najčešće prevođen kao Charlie Brown), dječak prepoznatljiv po tome što je skoro uvijek okruţen pravim oblakom prljavštine. Sam nadimak znači svinjac. Nap. prev.
Dvije kemijske olovke bile su zakvaĉene za plastiĉni štitnik na dţepu sakoa, primijetio je Jack, a sva dugmad na sakou bila je zakopĉana.
Kuća Nelson za nekoliko je minuta postala posve tiha. S Richardovog prozora, Jack je vidio djeĉake kako sjede za stolovima iza velikih prozora knjiţnice. Nitko nije hodao puteljcima niti preko krckave smeđe trave. Zvonilo je neko uporno zvono, oznaĉavajući poĉetak ĉetvrtog sata. Jack je ispruţio ruke i zjevnuo. Vratio mu se osjećaj sigurnosti - škola oko njega, sa svim tim poznatim ritualima zvona i satova i treninga za košarku. Moţda uspije ostati još jedan dan; moţda ĉak uspije nazvati majku s jednog od telefona iz kuće Nelson. Nedvojbeno će moći nadoknaditi malo sna.
Jack je prišao ormaru i vidio kako u njemu visi sako, kao što je Richard i rekao. Oznaka je još visjela na jednom rukavu: Sloat ga je poslao iz New Yorka, ali Richard ga nikad nije ni obukao. Kao i košulja, i sako mu je bio broj premali i preĉvrsto mu prianjao uz ramena, ali kroj je bio prostran a rukavi su puštali bijele manţete košulje da izvire za centimetar.
Jack je uzeo kravatu s kuke odmah u ormaru - crvenu, s motivom pla-vih sidara. Jack je stavio kravatu oko vrata i s naporom je svezao. Onda se pogledao u zrcalo i glasno se nasmijao. Vidio je da je konaĉno uspio. Pogledao je prelijep novi sako, klupsku kravatu, snjeţnobijelu košulju, izguţvane traperice. Stigao je. Brucoš je.
2
Richard je, vidio je Jack, postao ljubiteljem Johna McPheeja71 i Lewisa Thomasa72 i Stephena Jaya Goulda73. Uzeo je Pandin palac74 s reda knjiga na Richardovim policama jer mu se svidio naslov, i vratio se na krevet.
Richard se nije vratio s treninga za košarku nemoguće dugo vrijeme. Jack je koraĉao naprijed-natrag po maloj sobi. Nije mogao zamisliti što bi
__________________________________________
71 John McPhee: američki novinar, dobitnik Pulitzerove nagrade, često smatran jednim od pionira tzv. kreativnog feljtonizma, stilski bogatog feljtonističkog pisanja. Nap. prev.
72 Lewis Thomas (1913.-1993.) američki esejist, liječnik i istraţivač na području medicine. Nap. prev.
73 Stephen Jay Gould (1941 .-2002.) američki paleontolog, biolog i povjesničar znanosti, smatra se jednim od najutjecajnijih autora popularno-znanstvene literature 20. stoljeća. Nap. prev.
74 Pandin palac (The Panda's Thumb), zbirka eseja Stephena Jaya Goulda objavljena 1980. godine, u kojoj su okupljeni eseji koje je Gould objavljivao u časopisu Natural History, najčešće s tematikom evolucije, teorije vjerojatnosti i zdravog razuma. Nap. prev.
sprijeĉilo Richarda da se vrati u sobu, ali mašta mu je nudila katastrofe jednu za drugom.
Nakon što je peti ili šesti put pogledao na sat, primijetio je da nigdje ne vidi uĉenike.
Što god se dogodilo Richardu, dogodilo se cijeloj školi.
Popodne je umrlo. I Richard je mrtav, pomislio je. Moţda je cijela škola Thayer mrtva - a on nosi kugu, donosi smrt. Ništa nije jeo cijelog dana, još od one piletine koju mu je Richard donio iz blagovaonice, ali nije bio gladan. Jack je sjedio u tupom jadu. Donosi uništenje kamo god krene.
3
Onda su se u hodniku opet zaĉuli koraci.
S gornjeg kata, Jack je sad mutno ĉuo bum bum bum basa, a zatim opet prepoznao ploĉu Blue Oyster Culta. Koraci su stali pred vratima.
Richard je stajao pred vratima. Dva djeĉaka kukuruzno svilenkaste kose i neurednih kravata dobacili su im pogled i nastavili niz hodnik. Glazba se na hodniku ĉula puno glasnije.
"Gdje si bio cijelo poslijepodne?" upita Jack.
"Pa, bilo je nekako uvrnuto", reĉe Richard. "Otkazali su sve popodnevne satove. Gospodin Dufrey ĉak nije htio pustiti klince natrag do ormarića. A onda smo svi morali na trening za košarku, i to je bilo još uvrnutije."
"Tko je gospodin Dufrey?"
Richard ga je pogledao kao da je pao s Marsa. "Tko je gospodin Dufrey? On je ravnatelj. Zar ti ne znaš baš ništa o ovoj školi?"
"Ne, ali poĉinjem stjecati predodţbu", reĉe Jack. "Što je bilo tako uvrnuto na treningu?"
"Sjećaš se da sam ti rekao kako je trener Frazer pozvao nekog prijatelja da ga danas zamijeni? Pa, rekao je da ćemo svi dobiti kaznene krugove ako probamo markirati, pa sam mislio da će taj prijatelj biti neki tip kao Al Ma- guire75, znaš, neka velika faca. Škola Thayer baš nema neku jaku sportsku tradiciju. U svakom sluĉaju, mislio sam da će ta zamjena biti nešto zbilja posebno."
____________________________________
75 Al Maguire (McGuire), glavni trener muške košarkaške ekipe na sveučilištu Marquette, jedan od najslavnijih trenera u povijesti američke studentske košarke. Nap. prev.
"Daj da pogodim. Taj novi tip nije djelovao kao da ima ikakve veze sa sportom."
Richard je iznenađeno podigao bradu. "Ne", rekao je. "Ne, nije." Za-mišljeno je pogledao Jacka. "Stalno je pušio. Akosa mu je bila zbilja duga i masna - uopće nije izgledao kao trener. Izgledao je kao netko koga bi većina trenera najradije zgazila, da ti iskreno kaţem. Ĉak su mu i oĉi izgledale ĉudno. Kladim se da puši travu." Richard si povuĉe pulover. "Mislim da nema pojma o košarci. Nije nas ĉak potjerao da vjeţbamo formacije - to obiĉno radimo nakon zagrijavanja. Nekako smo samo trĉali uokolo i bacali lopte a on je vikao na nas. Smijao se. Kao da su klinci koji igraju košarku najsmješnija stvar koju je vidio u cijelom svom ţivotu. Jesi ikad vidio nekog trenera koji misli da je sport smiješan? Ĉak je i zagrijavanje bilo ĉudno. Samo je rekao, Dobro, radite sklekove, i pušio svoju cigaretu. Nema brojanja, nema ritma, svatko radi sam za sebe. Nakon toga je rekao, Dobro, sad malo trĉite uokolo. Izgledao je ... ziblja divlje. Mislim da ću se sutra poţaliti treneru Frazeru."
"Ja se ne bih ţalio njemu, a ni ravnatelju", reĉe Jack.
"Oh, jasno mi je", reĉe Richard. "Gospodin Dufrey je jedan od njih. Jedan od ljudi s Teritorija."
"Ili radi za njih", reĉe Jack.
"Zar ne vidiš da bi u to mogao ugurati bilo što? Bilo što što krene krivo? Prelako je - sve moţeš tako objasniti. Tako ludilo funkcionira. Stvaraš veze koje nisu stvarne."
"I vidiš stvari kojih nema."
Richard slegne ramenima, i usprkos nehajnom pokretu, lice mu je bilo ojađeno. "To si ti rekao."
"Ĉekaj malo", reĉe Jack. "Sjećaš se da sam ti ispriĉao o onoj zgradi koja se srušila u Angoli u drţavi New York?"
"Toranj Rainbird."
"Kakvo pamćenje. Mislim da je ta nesreća moja krivica."
"Jack, ti si -"
Jack je rekao: "Lud, znam. Ĉuj, jel' bi me netko prijavio kad bismo izašli i pogledali veĉernje vijesti?"
"Sumnjam. Većina klinaca sad ionako uĉi. Zašto?"
Jer ţelim doznati što se događalo ovdje, pomislio je Jack ali nije to rekao. Slatke vatrice, zgodni mali potresići - znakovi da oni prolaze. Po mene. Po nas.
"Treba mi promjena, Richard, stari moj", rekao je Jack, i krenuo za Richardom niz vodenasto zeleni hodnik.

Trideset i prvo poglavlje
Thayer ide kvragu
1
Jack je prvi postao svjestan promjene, i shvatio je što se dogodilo; to se već prije dogodilo, dok Richarda nije bilo, i bio je osjetljiv na to.
Vrištavi heavy metal "Tatto Vampirea" Blue Oyster Culta je nestao. Televizor u dnevnoj sobi, koji je kreštao neku epizodu Hoganovih junaka76 umjesto vijesti je zaspao.
Richard se okrenuo Jacku, otvarajući usta da progovori.
"Ne sviđa mi se to, Gridley77", reĉe Jack prvi. "Urođeniĉki tam-tamovi su prestali. Previše je tiho."
"Ha-ha", reĉe Richard tanko.
"Richarde, mogu li te nešto pitati?"
"Da, naravno."
"Jesi li prestrašen?"
Richardovo lice govorilo je da više od svega ţeli reći Ne, naravno da nisam - uvijek se sve stiša u kući Nelson u ovo doba veĉeri. Naţalost, Ric-
hard je bio posve nesposoban za laganje. Dragi stari Richard. Jack je osjetio navalu privrţenosti.
"Da", reĉe Richard. "Malo sam prestrašen."
"Mogu li te pitati još nešto?"
"Valjda."
"Zašto obojica šapćemo?"
Richard ga je dugo gledao ne govoreći ništa. Onda opet krene zelenim hodnikom.
________________________________________
76 Hoganovi junaci (Hogan's Heroes), američka humoristična serija o skupini američkih vojnika u njemačkom zarobljeničkom logoru tijekom II. svjetskog rata, emitirala se od 1965. do 1971. Nap. prev.
77 Aluzija na rečenicu "Pucajte kad ste spremni, Gridley", koju je tijekom bitke u zaljevu Manila (1898.) izrekao američki admiral George Dewey kapetanu Charlesu Vernonu Gridleyju. Tu rečenicu poznavat će svaki američki školarac. Nap. prev.
Vrata drugih soba na sljedećem hodniku bila su ili otvorena ili odškri-nuta. Jack je nanjušio vrlo poznat miris kako dopire kroz poluotvorena vrata Apartmana 4, i ispruţenim prstima odgurnuo je vrata do kraja.
"Koji od njih puši travu?" upita Jack.
"Molim?" odgovori Richard nesigurno.
Jack glasno ušmrkne. "Njušiš to?"
Richard se vratio i pogledao u sobu. Obje lampe za uĉenje bile su upaljene. Na jednom stolu bila je otvorena knjiga iz povijesti, na drugom broj Heavy Metala78. Posteri su krasili zidove: Costa del Sol, Frodo i Sam kako hodaju preko napuklih i zadimljenih ravnica Mordora prema Sauronovom dvorcu, Eddie Van Halen. Slušalice su leţale na otvorenom broju Heavy Metala, ispuštajući tiho metalno skvikanje muzike.
"Ako bi te mogli izbaciti jer si pustio prijatelja da ti prespava pod kre-vetom, sumnjam da bi te samo izgrdili što pušiš travu, jel'da?" reĉe Jack.
"Izbace te za to, naravno." Richard je promatrao joint kao da je hipnotiziran, i Jacku se ĉinilo da djeluje šokiranije i zapanjenije nego bilo kad dosad, ĉak i kad mu je Jack pokazao opekotinu među svojim prstima koja je polako zarastala.
"Kuća Nelson je prazna", reĉe Jack.
"Ne budi smiješan!" Richardov glas bio je oštar.
"Ali tako je." Jack je pokazao niz hodnik. "Samo smo mi ostali. A ne moţeš više od trideset djeĉaka bez zvuka izvući iz spavaonice. Nisu samo otišli; nestali su."
"Prijeko na Teritorije, pretpostavljam."
"Ne znam", reĉe Jack. "Moţda su još tu, ali na malo drugaĉijoj razini. Moţda su tamo. Moţda su u Clevelandu. Ali nisu gdje smo mi."
"Zatvori ta vrata", rekao je Richard naglo, a kad se Jack nije pomakao dovoljno hitro za njegov ukus, Richard ih zatvori sam.
"Ţeliš li da ugasimo -"
"Ne ţelim ga ni dotaknuti", reĉe Richard. "Trebao bih ih prijaviti, znaš. Trebao bih ih obojicu prijaviti gospodinu Haywoodu."
"To bi uĉinio?" upitao je Jack fascinirano.
Richard je djelovao ojađeno. "Ne ... vjerojatno ne", reĉe. "Ali ne sviđa mi se to."
__________________________________
78 Heavy Metal: američki strip-časopis poznat po visoko erotiziranim stripovima, najčešće fantastične ili znanstveno-fantastične orijentacije, i obično cijenjen po znatno kvalitetnijem crteţu nego što je prosjek američke produkcije. Nap. prev.
"Nije uredno", reĉe Jack.
"Aha." Richardov pogled bljesnuo je prema njemu iza naoĉala, govoreći mu da je potpuno u pravu, da je pogodio kao prstom u pekmez, i ako se Jacku to ne sviđa, njegov problem. Opet je krenuo niz hodnik. "Ţelim doznati što se ovdje događa", rekao je, "i vjeruj mi, doznat ću to."
To bi moglo biti puno opasnije za tvoje zdravlje nego marihuana, Richie, stari moj, pomislio je Jack i slijedio svoga prijatelja.
2
Stajali su u predvorju, gledajući van. Richard je pokazao prstom prema travnjaku. U posljednjem dnevnom svjetlu, Jack je vidio skupinu mladića nehajno okupljenu oko zelenkasto-bronĉanog kipa Osnivaĉa Thayera.
"Oni puše!" poviĉe Richard ljutito. "Tamo na travnjaku, puše!"
Jack se smjesta sjetio mirisa trave u Richardovom hodniku.
"Puše", rekao je Richardu, "i to ne cigarete kakve dobivaš iz automata."
Richard je blago kucnuo prstima po staklu. Njemu je, vidio je Jack, ĉud-no pusta spavaonica već bila zaboravljena; zamjenski trener u koţnoj jakni koji puši jednu za drugom bio je zaboravljen; Jackova vjerojatna mentalna poremećenost bila je zaboravljen. Izraz bijesne ispravnosti na Richardovom licu govorio je: Kad hrpa djeĉaka tako stoji i puši jointove na pljuvomet od kipa osnivaĉa ove škole, to je kao da mi netko pokušava reći da je Zemlja ravna, i da su prim-brojevi ponekad moţda djeljivi s dva, ili nešto isto tako smiješno.
Jackovo srce bilo je puno saţaljenja za njegovog prijatelja, ali je isto tako bilo puno divljenja za stav koji mora djelovati tako reakcionarno pa ĉak i ekscentriĉno njegovim kolegama. Opet se zapitao moţe li Richard izdrţati šokove koji mu se moţda spremaju.
"Richarde", rekao je, "ti deĉki nisu iz Thayera, zar ne?"
"Boţe, ti si zbilja poludio, Jack. Oni su sa završne godine. Sve ih po-znajem. Onaj tip s glupom koţnom letaĉkom kapom je Norrington. Onaj u zelenim hlaĉama trenirke je Buckley. Vidim Garsona ... Littlefielda ... onaj sa šalom je Etheridge", dovršio je.
"Jesi li siguran da je to Etheridge?"
"Nariavno da je to on!" poviĉe Richard. Odjednom je okrenuo kvaku prozora, gurnuo ga prema gore, i nagnuo se na hladan zrak.
Jack povuĉe Richarda unatrag. "Richarde, molim te, samo me saslušaj -"
Richard to nije htio. Okrenuo se i nagnuo u hladan sumrak.
"Hej!"
Ne, ne privlaĉi im pozoronost, Richarde, za ime boţje -
"Hej, vi deĉki! Etheridge! Norrington! Littlefield! Što se dovraga tamo događa?"
Razgovor i smijeh su se prekinuli. Tip koji je nosio Etheridgeov šal okrenuo se prema zvuku Richardovog glasa. Blago je nagnuo glavu da ih pogleda. Svjetla iz knjiţnice i natmureni bljesak zimskog sumraka pali su mu na lice. Richardove ruke podigle su mu se do usta.
Desna polovica otkrivenog lica bila je zapravo pomalo nalik Etheridge- ovoj - nekog starijeg Etheridgea, Etheridgea koji je bio na puno mjesta na koja ne idu dobri deĉki iz škole i koji je uĉinio puno stvari koje dobri deĉki iz škole ne rade. Druga polovica bila je izobliĉena masa oţiljaka. Blistavi polumjesec koji je moţda bio oko virio je iz kratera gvaljaste mase mesa ispod ĉela. Izgledao je kao da je netko zagurao špekulu duboko u baru napola istopljenog loja. Jedan jedini dugaĉak oĉnjak izvijao se iz lijevog ugla usana.
To je njegov blizanac, pomislio je Jack s potpunom, mirnom sigurno-šću. Ono dolje je Etheridgeov blizanac. Jesu li to sve blizanci? Littlefieldov blizanac i Norringtonov blizanac i Buckleyjev blizanac i tako dalje i tako dalje? To je nemoguće, zar ne?
"Sloat!" povikao je stvor-Etheridge. Napravio je dva šepesava koraka prema kući Nelson. Bljesak uliĉnih svjetiljki na cesti sad je padao ravno na njegovo uništeno lice.
"Zatvori prozor", šapne Richard. "Zatvori prozor. Bio sam u krivu. To nekako izgleda kao Etheridge ali nije, moţda mu je to stariji brat, moţda je netko bacio kiselinu ili nešto u lice Etheridgeovom bratu i sad je lud, ali to nije Etheridge i zato zatvori prozor, Jack, zatvori ga smj-
Ispod njih, stvor-Etheridge odšepesao je još korak prema njima. Kezio se. Njegov odvratno dugaĉak jezik visio mu je iz usta kao korijandol koji se odmata.
"Sloat!" povikao je. "Daj nam svog putnika!"
Jack i Richard su se obojica trznuli, gledajući jedan drugog napetih lica.
Neko zavijanje zadrhtalo je u noći... jer sad je već bila noć; sumrak je završio.
Richard je pogledao Jacka, i naĉas je Jack vidio nešto doista nalik pravoj mrţnji u oĉima drugog djeĉaka - bljesak-njegova oca. Zašto si morao doći ovamo, Jack? Ha? Zašto si mi morao donijeti ovu guţvu? Zašto si mi morao donijeti sve te proklete stvari s otoka Seabrook?
"Hoćeš da idem?" upita Jack tiho.
Naĉas, taj izraz izmuĉenog bijesa ostao je u Richardovim oĉima, a onda ga je zamijenila Richardova stara ljubaznost.
"Ne", rekao je, odsutno si rukom prolazeći kroz kosu. "Ne, ne ideš ti nikamo. Ima ... tamo vani ima divljih pasa. Divljih pasa, Jack, na kampusu Thayera! Mislim ... jesi li ih vidio?"
"Aha, vidio sam ih, Richie, stari moj", rekao je Jack tiho, dok je Richard opet prolazio rukama kroz svoju nekad urednu kosu, mrseći je u sve divljije koloplete. Jackov uredan i skockan prijatelj poĉeo je izgledati pomalo kao simpatiĉno lud izumitelj, rođak Paška Patka, Izumitelj Mudrić79.
"Nazvati Boyntona, on je Osiguranje, to bih trebao uĉiniti", reĉe Richard. "Nazvati Boyntona, ili gradsku policiju, ili -"
Zavijanje se podiglo iz drveća sa suprotne strane ĉetvrtastog travnjaka, iz sjena koje su se tamo nakupile - sve glasnije, nesigurno zavijanje koje je doista bilo skoro ljudsko. Richard je pogledao prema tamo dok su mu usne drhtale kao nekom starom bolesniku, a onda molećivo pogleda Jacka.
"Zatvori prozor, Jack, moţe? Malo sam grozniĉav. Mislim da sam se moţda prehladio."
"Jasno, Richarde", rekao je Jack i zatvorio prozor, što je bolje mogao zatvarajući i zavijanje.
_______________________________________________
79 U izvorniku: Gyro Gearloose, nekad prevođen kao Proka Pronalazač. Nap. prev.

Trideset i drugo poglavlje
"Pošalji van svoga putnika!"
1
"Pomozi mi s ovime, Richarde", zastenjao je Jack.
"Ne ţelim pomicati ormar, Jack", rekao je Richard djetinjastim, pre- davaĉkim glasom. Tamni podoĉnjaci pod njegovim oĉima bili su sad još izraţeniji nego dok su bili u predvorju. "Ne stoji tamo."
Vani na tratini, ono zavijanje se opet podiglo.
Krevet je bio pred vratima. Richardova soba bila je sad potpuno neuredna. Richard je stajao i ogledavao se po tome trepćući. Onda je prišao svome krevetu i skinuo pokrivaĉe. Jedan je bez rijeĉi pruţio Jacku, onda uzme svoj i raširi ga na podu. Izvadio je sitniš i novĉanik iz dţepova i uredno ih stavio na ormar. Onda legne usred svoje deke, presavine rubove preko sebe i ostane tako leţeći na podu, s naoĉalama još na nosu, lica kao otjelovljenje neĉujnog jada.
Tišina je vani bila gusta i sanjiva, prekidana samo udaljenim reţanjem velikih kamiona na cesti. Sama kuća Nelson bila je jezovito tiha.
"Ne ţelim razgovarati o onome što je vani", reĉe Richard. "Samo bih to htio odmah rašĉistiti."
"U redu, Richarde", reĉe Jack umirujuće. "Nećemo razgovarati o tome."
"Laku noć, Jack."
"Laku noć, Richarde."
Richard mu je pruţio smiješak koji je bio blijed i uţasno umoran; ali u njemu je ipak bilo dovoljno slatkog prijateljstva da Jacka zagrije i stegne mu srce. "Drago mi je što si došao", rekao je Richard, "i o svemu ćemo tome razgovarati ujutro. Siguran sam da će tada imati više smisla. Ova groznica koja me uhvatila će se dotad raspršiti."
Richard se okrenuo na desni bok i sklopio oĉi. Pet minuta kasnije, usprkos tvrdom podu, duboko je spavao.
Jackje dugo sjedio budan, gledajući van u tamu. Ponekad bi vidio svjetla automobila koji su prolazili Avenijom Springfield; u drugim trenucima, ĉinilo
bi se da su i farovi i uliĉna rasvjeta nestali, kao da cijela škola Thayer klizi iz stvarnosti i neko vrijeme ostaje u limbu prije no što klizne opet natrag.
Dizao se vjetar. Jack ga je ĉuo kako trese posljednje smrznuto lišće iz drveta na travnjaku; ĉuo ga je kako lupa granama kao kostima, ĉuo ga kako hladno vrišti u prostorima između zgrada.
2
"Dolazi onaj tip", reĉe Jack napeto. Bilo je to oko sat vremena kasnije. "Etheridgeov blizanac."
"Molim?"
"Nije vaţno", reĉe Jack. "Spavaj dalje. Ne ţeliš to vidjeti."
Ali Richard se uspravio. Prije nego što mu se pogled mogao usredotoĉiti na pognut, nekako iskrivljen obris koji je hodao prema kući Nelson, privukao ga je sam kampus. Bio je duboko šokiran, iskreno prestrašen.
Puzavica na kući Monkson Field, koja je tog jutra bila desetkovana ali još uvijek blago zelena, sad je postala neke gadne, propalo ţute boje. "Sloat! Daj nam svog putnika!"
Odjednom, Richard je samo ţelio opet zaspati - spavati dok mu gripa ne prođe (probudio se i zakljuĉio da to mora biti gripa; ne samo prehlada ili groznica, nego pravi sluĉaj gripe); gripa i groznica koja mu donosi takva uţasna, iskrivljena priviđenja. Nije trebao stajati kraj onog otvorenog prozora ... ili, još prije, dopustiti Jacku da prođe kroz prozor njegove sobe. Richard je to pomislio, a zatim se duboko i smjesta posramio.
3
Jack je postrance bacio pogled na Richarda - ali blijedo lice i izbuljene oĉi govorile su Jacku da Richard upada sve dublje i dublje u Ĉarobnu Zemlju Preopterećenja.
Stvor tamo vani bio je nizak. Stajao je na mrazom zabijeljenoj travi kao trol koji je ispuzao ispod nekog mosta, dok su mu ruke dugih pandţa visjele skoro do koljena. Imao je na sebi vojniĉku jaknu na kojoj je iznad lijevog dţepa pisalo ETHERIDGE. Jakna je bila otkopĉana i otvorena. Ispod nje,
Jack je vidio poderanu i izguţvanu Pendleton80 košulju. Tamna mrlja koja je mogla biti krv ili bljuvotina raspljeskala se po jednoj strani. Imao je i izguţvanu plavu kravatu sa sićušnim zlatnim slovima E utkanim u
materijal; nekoliko ĉiĉaka zakaĉilo se za nju kao groteskne kopĉe za kravatu.
Samo pola lica toga novog Etheridga je radilo kako treba. Imao je pr-ljavštine u kosi i lišća na odjeći.
"Sloat! Daj nam svog putnika!"
Jack je opet spustio pogled do Etheridgeovog ĉudnog blizanca. Privukle su ga i zadrţale njegove oĉi, koje su nekako vibrirale u dupljama, kao štim-vilice koje se hitro kreću u svojim stalcima. Morao se namuĉiti da skrene pogled.
"Richarde!" zastenjao je. "Ne gledaj ga u oĉi."
Richard nije odgovorio; zurio je dolje u iskeţenu trolovsku verziju Etheridgea s ošamućenim i blijedim zanimanjem.
Prestrašen, Jack je potapšao prijatelja po ramenu.
"Oh", reĉe Richard. Naglo, uhvatio je Jackovu ruku i pritisnuo je sebi na ĉelo. "Kako ti se ĉinim?" upitao je.
Jack je povukao ruku s Richardova ĉela, koje je bilo malo toplo, ali ništa
više.
"Priliĉno vruće", slagao je.
"Znao sam", reĉe Richard sa stvarim olakšanjem. "Ubrzo ću otići do ambulante, Jack. Mislim da mi treba antibiotik."
"Daj nam ga, Sloat!"
"Odvucimo ormar pred prozor", reĉe Jack.
"Ti nisi u opasnosti, Sloat!" dovikne Etheridge. Cerio se umirujuće - odnosno, desna polovica njegovog lica umirujuće se cerila; lijeva polovica samo je nastavila blejati kao leš.
"Kako moţe toliko liĉiti na Etheridgea?" upitao je Richard s uznemirujućom, jezovitom mirnoćom. "Kako mu glas moţe tako jasno prolaziti kroz staklo? Što mu je s licem?" Glas mu je postao malo oštriji i povratio nešto prijašnjeg oĉaja kad je postavio posljednje pitanje, ono koje se ovog ĉasa ĉinilo kao najvaţnije od svih, bar za Richarda Sloata: "Odakle mu Etherid- geova kravata, Jack?"
"Ne znam", reĉe Jack. Definitivno smo opet na otoku Seabrook, Richie, stari moj, i mislim da ćemo plesati dok se ne zbljuješ.
__________________________________________
80 Pendleton: američka tvrtka osnovana 1863., najpoznatija po vunenim kariranim košuljama. Nap. prev.
"Daj nam ga, Sloat, ili ćemo doći po njega!"
Stvor -Etheridge pokazao je svoj usamljeni oĉnjak u divljaĉkom kani- balskom smiješku.
"Pošalji svog putnika van, Sloat, on je mrtav! Mrtav je i ako ga ubrzo ne pošalješ van, nanjušit ćeš ga kad ti zasmrdi!"
"Pomozi mi da pomaknem jebeni ormar!" sikne Jack.
"Da", reĉe Richard. "Da, u redu. Pomaknut ćemo ormar a onda ću prileći, i moţda kasnije odem do ambulante. Što ti misliš, Jack? Što kaţeš? Je li to dobar plan?" Lice mu je molilo Jacka da kaţe kako je to dobar plan.
"Vidjet ćemo", reĉe Jack. "Sve po redu. Ormar. Moţda poĉnu bacati kamenje."
4
Ubrzo nakon toga, Richard je poĉeo mrmljati i stenjati u snu koji ga je opet shrvao. To je već bilo dovoljno gadno; onda su mu iz uglova oĉiju potekle suze, i to je bilo još gore.
"Ne mogu ga predati", stenjao je Richard plaĉljivim, zbunjenim glasom petogodišnjaka. Jack je zurio u njega, hladne koţe. "Ne mogu ga predati, hoću svoga tatu, molim vas, neka mi netko kaţe gdje mi je tata, ušao je u svoj ormar ali sad ga više nema u ormaru, hoću svoga tatu, on će mi reći što da radim, molim vas -"
Jedan kamen prasnuo je kroz prozor. Jack vrisne.
Udario je u straţnji dio ormara ispred prozora. Nekoliko komadića stakla proletjelo je kroz pukotine s lijeve i desne strane ormara i smrskalo se u manje komade na podu.
"Daj nam svog putnika, Sloat!"
"Ne mogu", stenjao je Richard, meškoljeći se u deki.
"Daj nam ga!" zavrištao je još jedan nasmijan, zavijajući glas izvana. "Mi ćemo ga odvesti natrag na otok Seabrook, Richarde! Natrag na otok Seabrook, gdje i pripada!"
Još jedan kamen. Jack se instinktivno sagnuo, premda se i taj kamen odbio od leđa ormara. Psi su zavijali i kevtali i reţali.
"Bez otoka Seabrook", mrmljao je Richard u snu. "Gdje mi je tata? Hoću da izađe iz onog ormara! Molim vas, molim vas, bez onog s otoka Seabrook, MOLIM VAS -"
A onda je Jack bio na koljenima, tresući Richarda što se jaĉe usudio, govoreći mu da se probudi, to je samo san, probudi se, za ime Kristovo, probudi se!
"Molim-molim-molim". Vani se podigao promukao, neljudski zbor glasova. Glasovi su zvuĉali kao zbor ljudi-ţivotinja s Wellsovog Otoka dr. Moreaua.
"Probud'se, probud'se, probud'se!" odgovorio je drugi zbor.
Psi su zavijali.
Poletjela je guţva kamenja, izbijajući još stakla s prozora, udarajući u leđa ormara, ljuljajući ga.
"TATA JE U ORMARU!" vrištao je Richard. "TATA, IZAĐI, MOLIM TE, IZAĐI, BOJIM SE!"
"Molim-molim-molim!"
"Probud'se, probud'se, probud'se!"
Richardove ruke mahale su po zraku.
Kamenje je letjelo, udarajući u ormar; ubrzo, znao je Jack, kroz prozor će stići kamen ili dovoljno krupan da probije taj jeftini komad namještaja, ili ga naprosto obori na njih.
Vani su se smijali i vikali i izvikivali svojim odvratnim trolovskim glasovima. Psi - sad se ĉinilo cijeli ĉopori - zavijali su i reţali.
"TATAAAAAAAAA-!!" vrisnuo je Richard izbezumljeno, sve glasnije.
Jack ga pljusne.
Richardove oĉi naglo su se otvorile. Naĉas je zurio u Jacka s uţasnim neprepoznavanjem, kao da mu je ono što je sanjao spalilo razum. Onda je duboko, drhtavo udahnuo i izdahnuo.
"Košmar", rekao je. "Dio groznice, valjda. Uţasno. Ali ne sjećam se toĉno što je bilo!" doda oštro, kao da bi ga Jack svakog ĉasa mogao to upitati.
"Richarde, hoću da izađemo iz ove sobe", reĉe Jack.
"Iz ove -?" Richard je pogledao Jacka kao da je lud. "Ne mogu ja to, Jack. Imam groznicu od ... bar trideset i devet, moţda i ĉetrdeset. Ne mogu
"Temperatura ti je povišena najviše za pola stupnja, Richarde", reĉe Jack mimo. "Moţda ni toliko -"
"Gorim!" pobuni se Richard.
"Bacaju kamenje, Richarde."
"Halucinacije ne mogu bacati kamenje, Jack", rekao je Richard, kao da mentalno zaostalome objašnjava neku jednostavnu ali bitnu ĉinjenicu. "To je ono s otoka Seabrook. To je -"
Još jedna navala kamenja proletjela je kroz prozor.
"Pošalji nam svoga putnika, Sloat!"
"Dođi, Richarde", rekao je Jack tjerajući drugog djeĉaka da ustane. Poveo ga je do vrata i van. Sad mu je bilo silno ţao Richarda - moţda ne toliko ţao kao što mu je bilo ţao Vuka ... ali blizu.
"Ne ... bolestan ... groznica ... ne mogu ..."
Još kamenja udaralo je o ormar iza njih. Richard je vrisnuo i zgrabio Jacka kao da se utapa.
Divlje, hihotavo smijanje izvana. Psi su zavijali i borili se jedan s drugim.
Jack je vidio kako je Richardovo lice još jaĉe problijedilo, vidio ga kako se zaljuljao, i uţurbano ustao. Ali nije stigao na vrijeme da uhvati Richarda prije nego što se srušio kroz vrata Reuela Gardenera.
5
Bila je to samo obiĉna nesvjestica, i Richard se sasvim hitro osvijestio kad mu je Jack uštipnuo osjetljivu koţu između palca i kaţiprsta. Nije htio razgovarati o onome vani - zapravo, pretvarao se da ne zna o ĉemu Jack govori.
Oprezno su krenuli niz hodnik prema stubama. Kod dnevne sobe, Jack je virnuo unutra i zazviţdao. "Richarde, pogledaj ovo!"
Richard je s oklijevanjem pogledao unutra. Dnevna soba bila je sva u neredu. Stolci su bili prevrnuti. Jastuci na kauĉu bili su rasjeĉeni. Uljani portret Osnivaĉa Thayera na suprotnom zidu bio je nagrđen - netko je bo-jicama docrtao par vraţjih rogova kako vire iz njegove uredne bijele kose, netko drugi dodao mu je brk ispod nosa, a netko treći je rašpicom za nokte ili neĉim sliĉnim ugrebao primitivan falus na njegovo međunoţje. Staklo vitrine s trofejima bilo je razbijeno.
Jacku se nije baš sviđao izraz omamljenog uţasa i nevjerice na Ric- hardovom licu. Na određeni naĉin, vilenjaci koji marširaju gore-dolje po hodnicima u blistavim nezemaljskim odredima ili zmajevi nad travnjakom bili bi za Richarda prihvatljiviji od te stalne erozije škole Thayer koju je upoznao i zavolio... škole Thayer koju je Richard zacijelo smatrao plemenitom i
dobrom, usrdnim bedemom protiv svijeta u kojem se ni na što ne moţe dugo raĉunati... pa ĉak ni, pomisli Jack, da će oĉevi izaći iz ormara u koje su ušli.
"Tko je to uĉinio?" upita Richard ljutito. "Ona ĉudovišta su to uĉinila", odgovorio je samome sebi: "Eto tko." Pogledao je Jacka, a silna, oblaĉna sumnja pojavila mu se na licu. "Moţda su Kolumbijci", reĉe odjednom.
"Moţda su Kolumbijci, i ovo je moţda neka vrsta rata oko droge, Jack. Je li ti to palo na pamet?"
Jack je morao prigušiti potrebu da se glasno i ludo nasmije. To je bilo objašnjenje koje je mogao smisliti samo Richard Sloat. To su Kolumbijci. Kokainski ratovi oko teritorija stigli su u školu Thayer, u Springfieldu, Illinois. To je bar jasno, dragi moj Watsone; ovaj problem ima rješenje od sedam i pol posto&l.
"Valjda je sve moguće", reĉe Jack. "Idemo pogledati gore."
"Zašto, za ime Boga?"
"Pa ... moţda pronađemo nekog drugog", reĉe Jack. Nije doista u to vjerovao, ali morao je nešto reći. "Moţda se gore skriva još netko. Netko normalan, kao mi."
Richard je pogledao Jacka, pa na nered u dnevnoj sobi. Na lice mu se opet vratio onaj izraz progonjenog bola, izraz koji je govorio Zapravo ne ţelim sve ovo gledati, ali iz nekog razloga ĉini se da je to jedino što ŢELIM gledati ovog ĉasa; gorko prisilno, kao grickanje limuna, ili grebanje noktima po ploĉi, ili povlaĉenje zubaca vilice po porculanu umivaonika.
"Droga je u cijeloj zemlji u porastu", rekao je Richard jezovitim predavaĉkim tonom. "Prošli tjedan sam proĉitao ĉlanak o širenju droge u ĉasopisu The New Republic. Jack, svi oni ljudi tamo vani bi mogli biti nadrogirani! Moţda ĉak koriste i zagrijano bijelo! Mogli bi biti -"
"Dođi, Richarde", reĉe Jack tiho.
"Nisam siguran da se mogu penjati stubama", rekao je Richard slabašno svadljiv. "Moţda mi je groznica prejaka da bih se penjao stubama."
"Pa, potrudi se kao pravi Thayerovac", rekao je Jack i nastavio ga voditi u tom smjeru.
___________________________________
81 Neprevodiva igra riječi, budući da solution na engleskom moţe značiti i "otopina" i "rješenje": Sherlock Holmes navodno je, naime, koristio 7,5-postotnu otopinu kokaina. Nap. prev.
6
Kad su stigli do odmorišta na prvom katu, zvuk se opet uvukao u onu glatku, skoro zadihanu tišinu koja se odrţavala unutar kuće Nelson.
Vani su psi reţali i lajali - zvuĉalo je kao da ih sad nema samo desetke, već stotine. Zvona kapele provalila su u divlju kakofoniju zvuka.
Zvona su potpuno izluđivala pse mješance koji su jurcali amo-tamo po tratini. Napadali su jedan drugog, kotrljali se preko trave - koja je poĉela djelovati otrcano, korovasto i neodrţavano - i grizli sve što im je došlo pod zub. Dok je Jack promatrao, jedan od njih napao je neko drvo. Drugi se bacio na kip Osnivaĉa Thayera. Kad se poludjela njuška susrela s ĉvrstom broncom, krv je zaprskala.
Jack se okrene, osjećajući muĉninu. "Dođi, Richarde", reĉe Jack.
Richard je pošao bez prigovora.
7
Prvi kat bio je neuredna zbrka prevrnutog namještaja, razbijenih prozora, komada punila, ploĉa koje je netko bacao kao frizbije, odjeće razbacane posvuda.
Drugi kat bio je zamagljen parom i vruće vlaţan kao tropska prašuma. Kad su se pribliţili vratima oznaĉenim s TUŠEVI, vrućina se podigla do razine saune. Izmaglica koju su prvi put susreli kako se u tankim traĉcima šulja niza stube sad je postala nalik magli i neprozirna.
"Ostani ovdje", reĉe Jack. "Ĉekaj me."
"Jasno, Jack", rekao je Richard blaţeno, podiţući glas dovoljno da ga se ĉuje preko bubnjanja tuševa. Naoĉale su mu se zamaglile, ali nije ih se potrudio obrisati.
Jack je gurnuo vrata i ušao. Vrućina je bila mokra i gusta. Odjeća mu se odmah natopila znojem i vrućom, magliĉastom vlagom. Ploĉicama prekrivena prostorija urlala je i bubnjala vodom. Svih dvadeset tuševa bilo je ukljuĉeno, a oštri igliĉasti mlazovi svih dvadeset bili su usredotoĉeni na gomilu sportske opreme usred prostorije. Voda se uspijevala probiti kroz tu naherenu gomilu, ali vrlo polako, i prostorija je bila poplavljena. Jack je skinuo cipele i krenuo uzduţ prostorije, kliţući ispod tuševa da ostane što
suši, i da se ne ofuri - tko god je ukljuĉio tuševe, nije se izgleda gnjavio s pipama za hladnu vodu. Sve ih je iskljuĉio jedan po jedan. Nije bilo razloga da to uĉini, ama baš nikakvog, i grdio se što tako gubi vrijeme kad bi trebao smisliti naĉin da ih izvuĉe odavde - iz kuće Nelson i s imanja škole Thayer - prije nego što sjekira padne.
Ama baš nikakvog razloga, osim što moţda Richard nije bio jedini s potrebom da stvara red iz kaosa ... da stvori red, i odrţi ga. Vratio se u hodnik a Richard je nestao. "Richarde?" Osjećao je kako mu srce ubrzava u prsima. Nije bilo odgovora. "Richarde!"
Prolivena kolonjska voda osjećala se u zraku, muĉno teška. "Richarde, dovraga, gdje si!"
Richardova ruka spustila se Jacku na rame, a Jack je vrisnuo.
8
"Ne znam zašto si morao tako vrištati", rekao je Richard poslije. "To sam samo ja."
"Samo sam nervozan", reĉe Jack otuţno.
Sjedili su u sobi na drugom katu, sobi djeĉaka ĉudno skladnog imena Albert Humbert. Richard mu je rekao da je Albert Humbert, kojem je nadimak bio Albert Gvalja, najdeblji deĉko u školi, a Jack je to lako povjerovao; njegova je soba sadrţavala nevjerojatan izbor loše hrane - bila je to zaliha klinca ĉiji najveći strah nije da ga izbace iz košarkaške ekipe ili da padne na testu, već da se probudi usred noći i ne moţe pronaći ni jedan Ring-Ding82 ni Reese's Peanut Butter Cup83. Puno toga bilo je razbacano uokolo. Staklenka sa sljezovim kolaĉićima se slomila, ali Jack ionako nikad baš nije bio posebno lud za sljezovim kolaĉićima. Preskoĉio je i štapiće sladića84 - Albert Gvalja imao je cijelu kutiju spremljenu na gornjoj polici svog ormara. Preko jedne strane kutije pisalo je Sretan rođendan, dragi moj, od mame koja te voli.
Neke mame koje vole sinove šalju im pakete sladića, a neki tate koji vole sinove šalju im sakoe Braće Brooks, pomisli Jack iscrpljeno, i ako postoji neka razlika, sam Jason zna u ĉemu je.
_________________________________
82 Vrst čokoladnih kolača punjenih kremom. Nap. prev.
83 Čokoladni slatkiš punjen maslacem od kikirikija. Nap. prev.
84 Štapići sladića, dugački slatkiši obično crne boje koji se izrađuju od likoricije, gospine trave. Nap. prev.
U sobi Alberta Gvalje pronašli su dovoljno hrane za neki lud obrok - Slim Jims85, šnite salame, ĉips s octom i solju. Sad su ga dovršili paketom keksa. Jackje vratio Albertov stolac iz hodnika i sjedio je kraj prozora. Richard je sjedio na Albertovom krevetu.
"Pa, ti si zbilja nervozan", sloţio se Richard, tresući glavom kad mu je Jack ponudio posljednji keks. "Zapravo, paranoiĉan si. To ti je zato što si proveo par mjeseci na cesti. Bit će ti bolje kad se vratiš kući majci, Jack."
"Richarde", rekao je Jack odbacujući praznu vrećicu keksa, "prestanimo srati. Vidiš li ti što se događa vani na tvome kampusu?"
Richard si oblizne usnice. "To sam objasnio", reĉe. "Imam groznicu. Vjerojatno se ništa od ovoga uopće ne događa, a ako se i događa, onda su to posve obiĉne stvari a moj um ih izobliĉuje i pretjeruje. To je jedna mogućnost. Druga je ... pa ... dileri droge."
Richard se nagnuo naprijed na krevetu Alberta Gvalje.
"Ti nisi eksperimentirao s drogama, zar ne, Jack? Dok si bio na cesti?"
Staro inteligentno, prodorno svjetlo odjednom se opet pojavilo u Richardovim oĉima. Evo mogućeg objašnjenja, mogućeg izlaza iz ovog ludila, govorile su njegove oĉi. Jack se uvalio u neku ludu operaciju s drogom, i svi ti ljudi slijedili su ga ovamo.
"Ne", reĉe Jack iscrpljeno. "Uvijek sam te smatrao gospodarom stvar-nosti, Richarde", reĉe Jack. "Nisam ni slutio da ću doţivjeti da vidim kako ti - ti! - koristiš svoj mozak da iskriviš ĉinjenice."
"Jack, to je samo ... glupost, i ti to znaš!"
"Ratovi oko droge u Springfieldu, Illinois?" upita Jack. "Tko sad priĉa stvari s otoka Seabrook?"
A tada je jedan kamen naglo prošao kroz prozor Alberta Humberta, prskajući staklo po podu.
____________________________
85 Vrsta tanke sušene kobasice. Nap. prev.

Trideset i treće poglavlje
Richard u mraku
1
Richard je vrisnuo i podigao raku da se zaštiti. Staklo je letjelo.
"Pošalji ga van, Sloat!"
Jack ustane. Ispunio ga je tupi bijes.
Richard mu dohvati ruku. "Jack, ne! Ne prilazi prozoru!"
"Jebeš to", Jack je skoro zareţao. "Dosta mi je toga da o meni govore kao da sam pizza." Stvor-Etheridge stajao je preko puta. Bio je na ploĉniku na rubu travnjaka, gledajući gore prema njima.
"Odlazi odavde!" poviĉe Jack na njega. Naglo nadahnuće bljesnulo mu je u glavi kao Sunĉeva protuberanca. Zastao je, pa zaurla: "Naređujem vam da odete odavde! Svi vi! Naređujem vam da odete u ime moje majke, kraljice!"
Stvor-Etheridge trznuo se kao da ga je netko biĉem ošinuo po licu.
Onda je izraz bolnog iznenađenja prošao, a stvor-Etheridge se iscerio. "Ona je mrtva, Sawyeru!" povikao je - ali Jackove oĉi postale su nekako prodornije tijekom putovanja, i vidio je izraz trzave nelagode ispod laţnog trijumfa. "Kraljica Laura je mrtva i tvoja majka je isto mrtva... mrtva u New Hampshireu ... mrtva i smrdljiva."
"Odlazi!" zaurlao je Jack, i uĉinilo mu se da je stvor-Etheridge opet ustuknuo u zbunjenom bijesu.
Richard mu se pridruţio na prozoru, blijed i odustan. "Oko ĉega vas dvojica viĉete?" upitao je. Zagledao se u iscerenu travestiju ispod njih preko ceste. "Odakle Etheridge zna da ti je majka u New Hampshireu?"
"Sloat!" poviĉe stvor-Etheridge. "Gdje ti je kravata?"
Trzaj krivnje stegnuo je Richardovo lice; ruke su mu se podigle do raskopĉanog ovratnika košulje.
"Zaţmirit ćemo ovaj put ako pošalješ svog putnika van, Sloat!" dovikne stvor-Etheridge. "Ako ga pošalješ van, sve se moţe vratiti kako je bilo! To bi ţelio, zar ne?"
Richard je zurio dolje u stvora-Etheridgea, kimajući glavom - Jack je u to bio uvjeren - posve nesvjesno. Lice mu je bilo uĉvorena krpa jada, oĉi sjajne od suzdrţanih suza. Htio je da se sve vrati kako je bilo, o, da.
"Zar ne voliš ovu školu, Sloat?" urlao je stvor-Etheridge prema Albertovom prozoru.
"Da", promrmljao je Richard i progutao jecaj. "Da, naravno da je volim."
"Znaš što radimo s malim gadovima koji ne vole ovu školu? Daj nam ga! Bit će kao da nikad nije ni došao!"
Richard se polako okrenuo i pogledao Jacka uţasno bezizraţajnim oĉima.
"Ti odluĉi, Richie, stari moj", reĉe Jack tiho.
"On ima droge, Richarde!" doviknuo je stvor-Etheridge. "Ĉetiri ili pet raznih vrsta! Koku, haš, bombone! Prodavao je sve te stvari da si financira put na zapad! Što misliš, odakle mu onaj lijepi kaput koji je nosio kad ti se pojavio na vratima?"
"Droge", rekao je Richard s velikim, drhtavim olakšanjem. "Znao sam."
"Ali ti to ne vjeruješ", reĉe Jack. "Droge ti nisu promijenile školu, Richarde. I psi -"
"Pošalji ga van, Slo ..." Glas stvora-Etheridgea postajao je sve bljeđi i bljeđi.
Kad su dva djeĉaka opet pogledala dolje, stvor je nestao.
"Kamo ti je otac otišao, što misliš?" upita Jack tiho. "Što misliš, kamo je otišao kad nije izašao iz ormara, Richarde?"
Richard se polako okrenuo da ga pogleda, i Richardovo lice, obiĉno tako mirno i inteligentno i smireno, sad je poĉelo podrhtavati i raspadati se. Prsa su mu se nepravilno trzala. Richard je naglo pao u Jackovo naruĉje, grabeći ga slijepom, uspaniĉenom hitnjom. "D-d-dodirnulo m-meeeee!" vrištao je Jacku. Tijelo mu je drhtalo pod Jackovim rukama kao ţica napeta tik do pucanja. "Dodirnulo me, d-dodirnulo m-me, nešto me tamo unutra d-d-d-dodirnulo A JA NE ZN-ZN-ZNAM ŠTO JE TO BILO!"
2
Gorućeg ĉela pritisnutog o Jackovo rame, Richard je iskašljao priĉu koju je sve te godine drţao u sebi. Stizala je u tvrdim komadićima, poput izobliĉenih metaka. Dok je slušao, Jack se prisjetio onog puta kad je njegov otac ušao u garaţu ... i vratio se dva sata kasnije, s druge strane ulice. To je bilo gadno, ali ono što se dogodilo Richardu bilo je puno gore. Objašnjavalo je Richardov ţeljezni, beskompromisni zahtjev za stvarnošću, cijelom stvarnošću i niĉim osim stvarnosti. Objašnjavalo je njegovo odbacivanje svake vrste fantazije, pa ĉak i znanstvene fantastike ... a Jack je po svome vlastitom školskom iskustvu znao da tehniĉari poput Richarda obiĉno gutaju zf... pod uvjetom da se radi o tvrdim stvarima, osnovnom Heinleinu, Asimovu, Arthuru C. Clarkeu, Larryju Nivenu86 - poštedite nas metafiziĉkih sranja Roberta Silverberga i Barryja Malzberga87, molimo, ali ĉitat ćemo stvari gdje poredaju sve zvjezdane kvadrante i logaritme dok nam ne izađu na uši. Ali ne i Richard. Richardovo neprijateljstvo prema fantaziji išlo je tako duboko da nije htio ĉitati nikakve romane ako nije morao - kao klinac, puštao je Jacka da odabere knjige koje će ĉitati za izbornu lektiru, ne mareći što je u pitanju, ţvaĉući ih kao da su ţitne pahuljice. Jacku je bio izazov pronaći priĉu - bilo kakvu priĉu - koja bi se Richardu svidjela, zabavila ga, zanijela ga onako kako su dobri romani i priĉe ponekad zanosili Jacka ... oni dobri, smatrao je, skoro su tako dobri kao Dnevni snovi, i svaki od njih stvara zemljovid svoje vlastite verzije Teritorija. Ali nikad nije uspio proizvesti nikakav drhtaj, nikakvu iskru, nikakvu reakciju. Radilo se o Crvenom poniju88,
Demonu s piste89, Lovcu u ţitu90 ili Ja sam legenda91, reakcija je uvijek bila ista - namrštena, tupa koncentracija za kojom bi uslijedio namršten, tupi sastavak lektire koji bi dobio ili kvaĉicu ili, ako bi njegov uĉitelj engleskog tog dana bio osobito velikodušan, -4. Richardove trojke iz engleskog bile su jedino što gaje skidalo s popisa najboljih uĉenika onih par puta kad nije dospio na njega.
Jack je dovršio Gospodara muha Williama Goldinga, vreo i hladan i sav uzdrhtao - zanesen i prestrašen, i najviše od svega ispunjen ţeljom koja ga je uvijek hvatala kad bi priĉa bila osobito dobra - da priĉa ne mora stati, da se moţe samo nastaviti dalje i dalje, kao ţivot (samo što je ţivot uvijek
____________________________________
86 Robert A. Heinlein, Isaac Asimov, Arthur C. Clarke, Larry Niven: pisci tzv. "zlatnog doba" znanstvene fantastike, predstavnici "tvrde" struje u kojoj je tehnologija uvijek najvaţnija, te odnosi pobjedu. Nap. prev.
87 Robert Silverberg, Barry Malzberg: predstavnici tzv. "literarnije" struje u američkoj znanstvenoj fantastici, koji su se bavili i fantasyjem. Nap. prev.
88 Crveni poni (The Red Pony), kratak omladinski roman Johna Steinbecka o doţivljajima dječaka Jodyja Tiflina koji ţivi na ranču u Kaliforniji. Nap. prev.
89 Serija omladinskih romana o pustolovinama trkaćih automobila. Nap. prev.
90 Lovac u ţitu (Catcher in the Rye), proslavljeni omladinski roman J. D. Salingera. Nap. prev.
91 Ja sam legenda (1 Am Legend), vampirsko-znanstveno fantastični roman Richarda Mathesona. Nap. prev.
toliko dosadniji i besmisleniji od priĉa). Znao je da Richard mora napisati neku lektiru, i zato mu je dao otrcano dţepno izdanje, uvjeren da to sigurno mora upaliti, da će ovaj put uspjeti, Richard mora reagirati na priĉu o tim izgubljenim djeĉacima i njihovom padu u divljaštvo. Ali Richard je prošao kroz Gospodara muha kao što je prošao kroz sve druge romane prije toga, i napisao je još jedan sastavak koji je u sebi imao oduševljenje i vatrenost autopsijskog izvješća o ţrtvi prometne nesreće koje je napisao mamuran patolog. Što je tebi? prasnuo je Jack iţivcirano. Što ti za ime Boţje imaš protiv dobre priĉe, Richarde? A Richard ga je zapanjeno gledao, naizgled doista ne shvaćajući Jackov bijes. Pa, zapravo ne postoji dobra izmišljena priĉa, zar ne? odgovorio je Richard.
Jack je toga dana otišao silno zbunjen Richardovim posvemašnjim odbacivanjem pretvaranja, ali sad je mislio da bolje razumije - moţda i bolje nego što je ţelio. Moţda je Richardu svako otvaranje omota knjige s priĉama izgledalo pomalo kao otvaranje vrata ormara, moţda je svaki sjajan omot dţepne knjige koji prikazuje ljude koji nikad nisu postojali kao da su savršeno stvarni podsjećao Richarda na jutro kad mu je Prisjelo Zauvijek.
3
Richard vidi svoga oca kako ulazi u ormar u velikoj prednjoj spavaćoj sobi, zatvarajući za sobom vrata. Njemu je pet godina, moţda ... ili šest... zacijelo još nije sedam. Ĉeka pet minuta, onda deset, i kad mu otac još ne izlazi iz ormara, postaje pomalo prestrašen. Doziva. Traţi
(svoju lulu traţi svoju zdjelu traţi svoga)
oca i kad mu se otac ne javlja, doziva ga sve glasnijim i glasnijim glasom i prilazi sve bliţe i bliţe ormaru dok doziva i konaĉno, kad prođe petnaest minuta a njegov otac još nije izašao, Richard povlaĉi vrata na sklapanje i ulazi. Ulazi u tamu poput pećine.
I nešto se događa.
Nakon što se progurao kroz grubi tvid i glatki pamuk i povremenu sklisku svilu sakoa i odijela svoga oca, miris tkanine i naftalina i zatvorenog zraka u ormaru zamjenjuje neki drugi miris - vruć, plameni miris. Richard poĉinje teturati naprijed, vrišteći ime svoga oca, misli da tamo otraga sigurno gori neka vatra i njegov otac moţda gori u njoj, jer miriše na vatru ... a onda odjednom shvaća da su mu daske pod nogama nestale i stoji na crnoj zemlji. Ĉudni crni kukci s gomilama oĉiju na dugim stapcima skakuću svuda oko njegovih ĉupavih papuĉa. Tata! viĉe on. Sakoi i odijela su nestali, pod je nestao, ali ispod nogu mu nije krckavi bijeli snijeg; nego smrdljiva crna zemlja iz koje se izgleda rađaju ti neugodni crni skakutavi kukci; ovo mjesto ne moţe se ni na koji naĉin zamisliti kao Narnia92. Drugi vriskovi odgovaraju Richardovom vrisku - vriskovi i lud, poremećen smijeh. Dim pluta oko njega na mraĉnom idiotskom vjetru i Richard se okreće, teturajući natrag putem kojim je i došao, ruku ispruţenih kao u slijepca, mahnito pipajući za sakoima, njušeći za blagim, kiselkastim zadahom naftalina -
I odjednom mu oko zapešća sklizne neka ruka.
Tata? pita on, ali kad spusti pogled ne vidi ljudsku ruku, već ljuspastu zelenu stvar pokrivenu uzbibanim sisaljkama, zelenu stvar koja se drţi dugaĉke, gumaste ruke što se pruţa u tamu .prema paru ţutih, iskošenih oĉiju koje zure u njega s bezizraţajnom gladi.
Vrišteći, oslobađa se i slijepo se baca u crninu... i taman kad njegovi prsti opet napipaju sportske sakoe i odijela njegova oca, i zaĉuje blagoslovljen, razumni zvuk njihanja vješalica, ona zelena ruka pokrivena sisaljkama suho mu opet prelazi preko vrata ... i nestaje.
Ĉeka, drhteći, blijed kao dan stari pepeo u hladnoj peći, tri sata pred tim prokletim ormarom, previše se bojeći da se vrati unutra, bojeći se zelene
ruke i ţutih oĉiju, sve uvjereniji i uvjereniji da mu je otac zacijelo mrtav. I kad se njegov otac vrati u sobu, blizu kraja ĉetvrtog sata, ne iz ormara već kroz vrata koja spajaju spavaću sobu i hodnik za kat - vrata IZA Richarda - kad se to dogodi, Richard odbacuje fantaziju jednom zauvijek; Richard nijeĉe fantaziju; Richard odbija imati posla s fantazijom, ili se nagađati s njom, ili postizati kompromis. Njemu je, naprosto, Prisjelo Zauvijek. Skaĉe na noge, juri svome ocu, voljenom Morganu Sloatu, i grli ga tako snaţno da će ga ruke boljeti cijeli tjedan. Morgan ga podiţe, smije se, pita ga zašto je tako blijed. Richard se smiješi, i govori mu da je to vjerojatno zbog neĉeg što je pojeo za doruĉak, ali sad mu je bolje, i ljubi svoga oca u obraz, i njuši voljeni miris pomiješanog znoja i kolonjske vode Raj. A kasnije toga dana, uzima sve svoje knjige s priĉama - Male zlatne knjige, knjige s likovima koji iskaĉu, knjige Uĉim ĉitati, knjige dr. Seussa, Knjigu zelenih vila za mlade, i stavlja ih u kartonsku kutiju, i stavlja kartonsku kutiju dolje u podrum, i
_______________________________
92 Narnia: čudesna zemlja iz serije dječjih romana C. S. Lewisa. Serija počinje romanom "Lav, vještica i ormar" a u zemlju se dolazi prolazeći kroz ormar. Nap. prev.
misli: "Ne bi me smetalo kad bi sad došao potres i otvorio pukotinu u podu i progutao sve te knjige. Zapravo, to bi bilo olakšanje. Zapravo, bilo bi toliko olakšanje da bih se vjerojatno smijao cijeli dan i veći dio vikenda." To se ne događa, ali Richard osjeća veliko olakšanje kad su knjige zatvorene u dvostruku tamu - tamu kartonske kutije i tamu podruma. Nikad ih više neće ni pogledati, kao što više nikad neće ući u ormar svoga oca, i premda ponekad sanja da mu je nešto ispod kreveta ili u ormaru, nešto ţutih bezizraţajnih oĉiju, nikad više ne razmišlja o zelenoj ruci prekrivenoj sisaljkama, sve dok ne dođe do ĉudnih događaja u školi Thayer i on briţne u neoubiĉajen plaĉ u naruĉju svoga prijatelja Jacka Sawyera.
Prisjelo mu je, Zauvijek.
4
Jack se nadao da će se ispriĉavši priĉu i isplakavši se Richard - više- -manje - vratiti svojoj normalnoj, oštro razumnoj naravi. Jacku zbilja nije bilo vaţno prihvaća li Richard cijelu stvar ili ne; ako se Richard samo uspije pomiriti i prihvatiti prednji rub toga ludila, mogao bi svoj sjajan um okrenuti tome da pomogne Jacku pronaći izlaz ... izlaz bar s kampusa
škole Thayer, i iz Richardova ţivota prije nego što Richard totalno prolupa.
Ali nije tako ispalo. Kad je Jack pokušao razgovarati s njim - ispriĉati Richardu o torrie kako je njegov vlastiti otac Phil ušao u garaţu i nije izašao iz nje - Richard je odbio slušati. Stara tajna o tome što se onog dana dogodilo u ormaru izašla je na vidjelo (donekle; Richard se još tvrdoglavo drţao zamisli da je to bila halucinacija), ali Richardu je svejedno Prisjelo Zauvijek.
Sljedećeg jutra, Jack je sišao dolje. Pokupio je sve svoje stvari i ono što je mislio da bi moglo trebati Richardu - ĉetkicu za zube, udţbenike, biljeţnice, ĉistu odjeću. Taj će dan provesti u sobi Alberta Gvalje, odluĉio je. Odatle mogu drţati na oku tratinu i vratnice. Kad opet padne noć, moţda mogu pobjeći.
5
Jack je prekopao Albertov radni stol i pronašao bocu aspirina za djecu. Naĉas se zagledao u nju, razmišljajući kako te male naranĉaste tabletice govore skoro isto toliko o mami koja voli nestaloga Alberta kao i kutija sla- dića na polici ormara. Jack je istresao desetak tableta. Dao ih je Richardu, a Richard ih je odsutno uzeo. "Dođi ovamo i lezi", reĉe Jack.
"Ne", odvrati Richard - ton mu je bio ljutit i nemiran i uţasno nesretan. Okrenuo se prozoru. "Trebao bih drţati straţu. Tako da mogu podnijeti potpuno izvješće ... povjerenicima. Poslije."
Jack blago dodirne Richardovo ĉelo. I premda je bilo mlako - skoro hladno - rekao je: "Groznica ti se pogoršala, Richarde. Bolje da legneš dok aspirin ne proradi."
"Pogoršala?" Richard ga je pogledao s patetiĉnom zahvalnošću. "Doi-sta?"
"Da", reĉe Jack ozbiljno. "Dođi ovamo i lezi."
Richard je zaspao pet minuta nakon što je legao. Jack je sjeo u naslonjaĉ Alberta Gvalje, sjedala skoro isto toliko udubljenog kao i sredina Albertovog madraca. Richardovo blijedo lice blještalo je kao vosak u dnevnom svjetlu.
6
Nekako je dan prošao, i oko ĉetiri sata Jack je zaspao. Probudio se u tami, ne znajući kako je dugo spavao. Znao je samo da nije bilo snova, i za
to je bio zahvalan. Richard se nemirno trzao i Jack je pretpostavio da će se uskoro probuditi. Ustao je i protegnuo se, mršteći se na ukoĉenost svojih leđa. Prišao je prozoru, pogledao van, i nepomiĉno stajao, razrogaĉenih oĉiju. Prva mu je pomisao bila Ne ţelim da Richard ovo vidi. Ne ako to mogu sprijeĉiti.
O, Boţe, moramo se maknuti odavde ĉim budemo mogli, pomislio je Jack prestrašeno. Ĉak i ako se iz nekog razloga boje krenuti ravno na nas.
Ali hoće li doista izvesti Richarda odavde? Oni nisu vjerovali da će to uĉiniti, znao je to - raĉunali su na to da neće svoga prijatelja htjeti izloţiti još većem ludilu.
Preskoĉi, Jacko. Moraš preskoĉiti, i ti to znaš. I moraš Richarda povesti sa sobom jer ovo mjesto ide dovraga.
Ne mogu. Preskok na Teritorije bi totalno razvalio Richarda.
Nije vaţno. Moraš to uĉiniti. To je ionako najbolje rješenje - moţda i jedino rješenje - jer to ne oĉekuju.
"Jack?" Richard je sjeo u krevetu. Lice mu je bez naoĉala izgledalo ĉudno golo. "Jack, je li prošlo? Je li to bio san?"
Jack je sjeo na krevet i ogrlio Richarda oko ramena. "Ne", rekao je, glasa tihog i umirujućeg. "Još nije gotovo, Richarde."
"Mislim da mi se groznica pogoršala", objavio je Richard povlaĉeći se od Jacka. Odlutao je do prozora, delikatno stisnuvši jednu ruĉku naoĉala palcem i kaţiprstom desne ruke. Stavio je naoĉale i pogledao van. Obrisi blistavih oĉiju lutali su amo-tamo. Dugo je tamo stajao, a onda je uĉinio nešto tako netipiĉno za Richarda da je Jack jedva mogao povjerovati. Opet je skinuo naoĉale i namjerno ih ispustio. Zaĉulo se hladno krckanje kad je jedna leća napukla. Onda je namjerno stao na njih, mrveći oba stakla.
Podigao ih je, pogledao ih, i zatim ih nehajno bacio prema košu za smeće Alberta Gvalje. Debelo je promašio. Sad je i na Richardovom licu bilo neĉeg blago tvrdoglavog - neĉeg što je govorilo ne ţelim više ništa vidjeti, pa i neću više ništa vidjeti, i pobrinuo sam se za to. Prisjelo mi je, Zauvijek.
"Vidi ti to", rekao je bezizraţajnim, neiznenađenim glasom. "Slomio sam si naoĉale. Imao sam još jedan par, ali njih sam slomio prije dva tjedna na tjelesnom. Skoro sam slijep bez njih."
Jack je znao da to nije istina, ali bio je previše zapanjen da bi išta rekao. Nije mogao smisliti ama baš nikakav odgovor na radikalan potez koji je
Richard upravo napravio - bio je previše nalik proraĉunatom posljednjem otporu ludilu.
"Mislim da mi se i groznica pogoršala", reĉe Richard. "Imaš li još onih aspirina, Jack?"
Jack je otvorio ladicu stola i bez rijeĉi dodao boĉicu Richardu. Richard ih je progutao šest ili osam, pa opet legao.
7
Dok je noć padala, Richard, koji je stalno obećavao da će raspraviti situaciju, stalno je povlaĉio obećanje. Ne moţe raspravljati o odlasku, rekao je, ne moţe raspravljati ni o ĉemu od ovoga, ne sada, groznica mu se vratila i osjeća se mnogo, mnogo gore, ima temperaturu trideset devet, moţda i ĉetrdeset. Mora opet zaspati.
"Richarde, u ime Isusovo!" zareţi Jack. "Ostavljaš me na cjedilu! Od svih stvari koje nikad ne bih oĉekivao od tebe -"
"Ne budi blesav", rekao je Richard, opet zaspivajući na Albertovom krevetu. "Samo sam bolestan, Jack. Ne moţeš oĉekivati od mene da razgovaram o svim tim ludim stvarima kad sam bolestan."
"Richarde, hoćeš da odem i ostavim te?"
Richard se naĉas preko ramena zagledao u Jacka, polako trepćući. "Nećeš", rekao je, i opet zaspao.
8
Oko devet sati, kampus je ušao u još jedno od onih tajnovitih tihih raz-doblja i Richard se probudio, moţda osjetivši da će sad biti manje napora za njegovo nesigurno mentalno zdravlje, i prebacio noge preko ruba kreveta. Smeđe mrlje pojavile su se na zidovima, i zurio je u njih dok nije vidio kako Jack dolazi prema njemu.
"Sad mi je puno bolje, Jack", rekao je uţurbano, "ali zbilja nam neće koristiti razgovor o odlasku, mrak je i -"
"Moramo noćas otići", reĉe Jack smrknuto. "Samo trebaju ĉekati. Na zidovima rastu gljivice, i nemoj mi reći da to ne vidiš."
Richard se nasmiješio sa slijepom trpeljivošću od koje je Jack skoro izludio. Volio je Richarda, ali tog bi ga ĉasa s veseljem tresnuo kroz najbliţi gljivicama zaraţen zid.
Baš toga ĉasa, neke dugaĉke, debele bijele bube poĉele su se uvlaĉiti u sobu Alberta Gvalje. Izlazile su iz smeđih gljiviĉastih mrlja na zidovima,
kao da ih gljivice na neki neznani naĉin porađaju. Vijugale su i vrpoljile se napola u i napola izvan smeđih mrlja, pa padale na pod i poĉele slijepo gmizati prema krevetu.
Jack se pitao je li Richardov vid doista puno bolji nego što se sjeća, ili se pogoršao otkako je posljednji put vidio Richarda. Sad je vidio da je imao pravo s onim prvim zakljuĉkom. Richard je vidio sasvim dobro. U svakom sluĉaju, nedvojbeno nije imao nikakvih problema razaznati ţelatinaste stvorove koji su izlazili iz zidova. Vrisnuo je i stisnuo se uz Jacka, lica izbezumljenog od gađenja.
"Bube, Jack! O, Isuse! Bube! Bube!"
"Bit će nam dobro - jel' tako, Richard?" reĉe Jack. Drţao je Richarda na mjestu sa snagom koju nije ni znao da ima. "Samo ćemo priĉekati jutro, jel' tako? Nema problema, jel' tako?"
Gmizale su na desetke, na stotine, bucmaste, voštano bijele bube nalik preraslim crvima. Neke bi se rasprsle kad bi udarile u pod. Druge su lijeno gmizale podom prema njima.
"Bube, Isuse, moramo otići odavde, moramo -"
"Hvala Bogu, ovaj klinac je konaĉno shvatio", reĉe Jack.
Prebacio si je ruksak preko lijeve ruke i desnom uhvatio Richardov lakat. Povukao je Richarda prema vratima. Bijele bube su se gnjeĉile i drobile pod njihovim nogama. Sad su sukljale iz smeđih mrlja kao poplava; opsceno, trajno mnogostruko rađanje koje se događalo po cijeloj Albertovoj sobi. Rijeka bijelih buba pala je s mrlje na stropu i uzbibano sletjela Jacku na kosu i ramena; odgurnuo ih je što je bolje mogao i izvukao Richarda koji je vrištao i mlatio rukama kroz vrata.
Mislim da smo krenuli, pomisli Jack. Bog nam pomogao, doista to mislim.
9
Opet su bili u dnevnoj sobi. Richard je, pokazalo se, imao još manje pojma kako bi se išuljali s kampusa Thayer nego Jack. Jack je jedno znao i te kako dobro: neće povjerovati tom varljivom miru vani i izaći kroz neka vrata kuće Nelson.
Zagledavši se jako ulijevo kroz široki prozor dnevne sobe, Jackje vidio zdepasto osmerokutno zdanje od cigle.
"Što je ono, Richarde?"
"Ha?" Richard je zurio u ljepljive, lijene potoke blata koji su tekli preko zamraĉene tratine.
"Mala zdepasta zgrada od cigle. Jedva se vidi odavde."
"Oh. Terminal."
"Što je Terminal?"
"Samo ime više ne znaĉi ništa", rekao je Richard, još uvijek s nelago-dom gledajući blatom natopljeni pravokutnik. "Kao naša ambulanta. Zove se mljekara jer je tamo nekad bila prava štala s kravama i pogon za flaširanje
mlijeka. Sve do negdje 1910. Tradicija, Jack. To je jako vaţno. To je jedan od razloga zašto mi se sviđa Thayer."
Richard je izgubljeno pogledao blatnjavi kampus.
"Jedan od razloga zašto mi se oduvijek sviđao, barem."
"U redu, Mljekara. Odakle Terminal?"
Richard se polako zagrijavao za paralelne pojmove Thayera i Tradicije.
"Cijeli ovaj dio Springfielda je nekad bio ţeljezniĉki terminal", rekao je. "Zapravo, u stara vremena -"
"O kojim starim vremenima govorimo, Richarde?"
"Oh. Osamsto osamdesete. Osamsto devedesete. Vidiš ..."
Richardov glas je zamro. Njegove kratko vide oĉi kretale su se po dnevnoj sobi - Jack je pretpostavio da traţi nove bube. Nije ih bilo ... bar ne još. Ali već je vidio kako se na zidovima poĉinju stvarati smeđe mrlje. Bube još nisu ovdje, ali već će se pojaviti.
"Daj, Richarde", potakne ga Jack. "Nekad te nije trebalo poticati da blebećeš."
Richard se blago nasmiješi. Pogled mu se vratio na Jacka. "Springfield je bio jedno od tri-ĉetiri najveća ameriĉka ţeljezniĉka ĉvorišta u posljednja dva desetljeća devetnaestog stoljeća. Bio je geografski dobro smješten za sve strane svijeta." Podigao si je ruku do lica s ispruţenim kaţiprstom da si uĉiteljskim potezom popravi naoĉale, shvatio da ih više nema i opet spustio ruku, djelujući kao da mu je neugodno. "Glavne ţeljezniĉke rute iz Springfielda vodile su na sve strane. Ova škola postoji jer je Andrew Thayer shvatio te mogućnosti. Obogatio se ţeljezniĉkim prijevozom. Uglavnom na zapadnu obalu. Bio je prvi koji je uoĉio potencijal prijevoza prema zapadu isto kao i prema istoku."
U Jackovoj glavi odjednom se upalilo sjajno svjetlo, kupajući mu sve misli svojim oštrim bljeskom.
"Zapadna obala?" Ţeludac mu se okrenuo. Još nije mogao identificirati novi obris koji mu je to sjajno svjetlo pokazalo, ali rijeĉ koja mu je skoĉila u um bila je vatrena i savršeno jasna!
Talisman!
"Rekao si zapadna obala?"
"Naravno da jesam." Richard ĉudno pogleda Jacka. "Jack, zar si oglu-šio?"
"Ne", reĉe Jack. Springfield je bio jedno od tri ili ĉetiri najveća ţelje-
zniĉka ĉvorišta Amerike ... "Ne, dobro sam." On je prvi uoĉio potencijal prijevoza na zapad...
"Pa, naĉas si izgledao prokleto ĉudno."
Bio je, moglo bi se reći, prvi koji je uoĉio potencijal prevoţenja stvari ţeljeznicom do Vanjskih straţa.
Jack je znao, do kraja znao da je Springfield još uvijek neka kljuĉna toĉka, moţda još uvijek prijevozniĉka toĉka. To je moţda razlog zašto Morganova magija ovdje radi tako dobro.
"Tu su bile hrpe ugljena i mreţišta i terminali i šupe za vagone i mili-jardu kilometara traĉnica", govorio je Richard. "Pokrivale su cijelo podruĉje gdje se sad nalazi škola Thayer. Kad bi bilo gdje prokopao samo metar pod travom, našao bi pepeo i komade traĉnica i razne stvari. Ali sve što je preostalo je ta mala zgrada. Terminal. Naravno, to nikad nije bio pravi terminal; premala je za to, to svatko vidi. Nekad je to bio glavni ţeljezniĉki ured, gdje su zapovjednik postaje i glavni kondukter obavljali svoj posao."
"Ti znaš prokleto puno o tome", rekao je Jack govoreći skoro automatski - glava mu je još bila puna tog divljaĉkog novog svjetla.
"To je dio tradicije Thayera", reĉe Richard jednostavno.
"Za što se sad koristi?"
"Tamo je malo kazalište. To je za produkcije Dramskog kluba, ali po-sljednjih nekoliko godina Dramski klub baš nije bio jako aktivan."
"Misliš da je zakljuĉana?"
"Zašto bi itko zakljuĉao Terminal?" upita Richard. "Osim ako ne misliš da bi netko htio ukrasti kartonsku scenografiju za predstavu Fantastika93 iz 1979."
"Znaĉi da bismo mogli ući unutra?"
"Mislim da bismo, da. Ali zašto -"
Jack je pokazao na vrata tik iza stolova za ping-pong. "Što je tamo?"
"Automati za slatkiše. I zajedniĉka mikrovalka za zagrijavanje smrznutih veĉera i sendviĉa. Jack —"
"Dođi."
"Jack, mislim da mi se groznica opet vraća." Richard se slabašno na-smiješi. "Moţda bismo samo neko vrijeme trebali ostati ovdje. Mogli bismo noćas prespavati na kauĉima —"
______________________________________
93 Fantastici (The Fantasticks), američki mjuzikl iz 1960. godine, često popularan u malim ili amaterskim kazalištima jer je izvorno postavljen izvan Broadwaya te stoga nema tako visoke produkcijske zahtjeve. Nap. prev.
"Vidiš one smeđe mrlje na zidovima?" rekao je Jack namršteno poka-zujući.
"Bez naoĉala, naravno da ih ne vidim!"
"E, pa, tu su. I za kakvih sat vremena, one bijele bube će se izleći iz —"
"U redu", reĉe Richard uţurbano.
10
Automati su bazdili.
Jacku je izgledalo kao da se sve u njima pokvarilo. Plava plijesan pre-krivala je krekere sa sirom i Doritose i Jax sendviĉe i prţenu slaninu. Lijeni potoĉići istopljenog sladoleda curkali su iz ploĉa na prednjoj strani automata za sladoled.
Jack je privukao Richarda do prozora. Pogledao je van. Odavde je Jack mogao sasvim dobro razaznati Terminal. Iza njega je vidio ţiĉanu ogradu i usluţnu cestu koji su vodili s kampusa.
"Izaći ćemo za par sekundi", šapnuo je Jack iza sebe. Otvorio je prozor i podigao ga.
Ova škola postoji jer je Andrew Thayer vidio mogućnosti... vidiš li ti mogućnosti, Jacko?
Ĉinilo mu se da moţda vidi.
"Je li netko od onih ljudi tamo?" upitao je Richard nervozno.
"Ne", rekao je Jack, bacivši samo vrlo površan pogled. Više ionako nije bilo vaţno ima li ih ili nema.
Jedno od tri ili ĉetiri najveća ţeljezniĉka ĉvorišta Amerike ... bogatstvo ţeljezniĉkim prijevozom ... uglavnom na zapadnu obalu ... bio je prvi koji je shvatio potencijal prijevoza na zapad ... zapad ... zapad ...
Gusta, blatnjava mješavina mirisa oseke i smrada smeća dopirala je kroz prozor. Jack je prebacio jednu nogu preko prozorske daske i dograbio Richarda za ruku. "Dođi", rekao je.
Richard je ustuknuo, lica smrknutog i jadnog od straha.
"Jack ... ne znam ..."
"Ovo mjesto se raspada", rekao je Jack, "i ubrzo će biti prepuno buba. Sad dođi. Netko će me vidjeti kako sjedim na prozoru i izgubit ćemo priliku da šmugnemo odavde kao dva miša."
"Ja to ne razumijem!" zavapi Richard. "Ne razumijem koji se prokleti vrag ovdje događa!"
"Zaĉepi i dođi", reĉe Jack. "Inaĉe ću te ostaviti, Richard. Kunem ti se Bogom, hoću. Volim te, ali majka mi umire. Ostavit ću te da se sam snađeš."
Richard je pogledao Jackovo lice i vidio - ĉak i bez naoĉala - da Jack govori istinu. Uhvatio je Jacka za ruku. "Boţe, bojim se", šapnuo je.
"Nisi jedini", rekao je Jack i gurnuo ga. Noge su mu sekundu kasnije stigle do blatnjave tratine. Richard je skoĉio dolje kraj njega.
"Prijeći ćemo do Terminala", šapne Jack. "Mislim da je to pedesetak metara. Ući ćemo unutra ako je otkljuĉan, pokušat ćemo se sakriti što bolje moţemo na strani koja gleda prema kući Nelson ako nije. Kad budemo sigurni da nas nitko nije vidio i da je sve još uvijek tiho -"
"Krenut ćemo prema ogradi."
"Tako je." Ili će moţda morati preskoĉiti, ali to ćemo sad zanemariti. "Servisna cesta. Mislim da će sve opet biti u redu ako se uspijemo maknuti s posjeda Thayer. Kad prijeđemo kakvih petsto metara po cesti, moţda se osvrneš preko ramena i vidiš svjetla u spavaonicama i knjiţnici kao i obiĉno, Richarde."
"To bi bilo divno", rekao je Richard s tugom od koje je srce pucalo.
"Dobro, jesi spreman?"
"Valjda", reĉe Richard.
"Trĉi prema Terminalu. Pripij se uza zid na ovoj strani. Nisko, da te grmlje zakrije. Vidiš ga?"
"Da."
"Dobro ... idemo!"
Odvojili su se od kuće Nelson i pojurili prema Terminalu jedan kraj drugog.
11
Nisu još bili ni na pola puta do tamo, dok im je dah izlazio iz usta u jasnoj bijeloj pari a noge im udarale u blatnjavo tlo kad su zvona u kapeli provalila u uţasnu, neskladnu kakofoniju. Zavijanje zbora pasa odgovorilo je zvonima.
Vratili su se svi oni promijenjeni prefekti. Jack je posegnuo za Richardom i otkrio kako Richard posiţe za njim. Stegnuli su si ruke.
Richard je vrisnuo i pokušao ga povući ulijevo. Ruka mu se stegnula na Jackovoj dok mu kosti prstiju nisu zagreble jedna po drugoj. Vitak bijeli vuk, pravi predsjednik vuĉjeg odbora, zaobišao je Terminal i sad je jurio prema njima. To je starac iz limuzine, pomisli Jack. Slijedili su drugi vukovi i psi... a onda je Jack s muĉnom sigurnošću shvatio da neki od njih nisu psi; neki od njih su napola promijenjeni djeĉaci, neki odrasli ljudi - uĉitelji, pretpostavio
je-
"Gospodin Dufrey!" vrisnuo je Richard pokazujući lijevom rukom. (Ti-bokca, vidiš dosta dobro za nekog tko je ostao bez naoĉala, Richie, stari moj, pomisli Jack suludo). "Gospodin Dufrey! O, Boţe, to je gospodin Dufrey! Gospodin Dufrey! Gospodin Dufrey!"
I tako je Jack prvi i posljednji put vidio ravnatelja škole Thayer - si-ćušnog starca sijede kose, velikog svinutog nosa i skutrenog, dlakavog tijela orguljaševog majmuna. Hitro je trĉao na sve ĉetiri s psima i djeĉacima, a na glavi mu je naherno gore-dolje skakutala akademska kapa, nekako odbijajući pasti. Kezio se Jacku i Richardu, a njegov jezik, dugaĉak i isplaţen i sa ţutim mrljama nikotina, ispao je usred keza.
"Gospodin Dufrey! O, Boţe! O, dragi Boţe! Gospodin Dufrey! Gospodin Du-"
Vukao je Jacka sve jaĉe i jaĉe ulijevo. Jack je bio veći, ali Richard je bio u panici.- Eksplozije su potresale zrak. Onaj prljavi, smećasti zadah postajao je sve gušći i gušći. Jack je ĉuo tiho pljaĉkanje i bljuckanje blata koje se otrgne od zemlje. Bijeli vuk koji je predvodio ĉopor sve se više pribliţavao i Richard ih je pokušavao odvući od njega, pokušavao ih odvući prema ogradi, i to je bilo ispravno, ali je bilo i pogrešno, bilo je pogrešno jer su morali stići do Terminala, ne do ograde. To je bila toĉka, to je bila toĉka jer je ovo bilo jedno od tri ili ĉetiri najveća ţeljezniĉka ĉvorišta u Americi, jer je Andrew Thayer bio prvi koji je uvidio potencijal prijevoza prema zapadu, jer je Andrew Thayer uvidio potencijal a sad je i on, Jack Sawyer vidio taj potencijal. Sve je to naravno bila samo intuicija, ali Jack je poĉeo vjerovati da je u tim pitanjima univerzuma intuicija jedino ĉemu moţe vjerovati.
"Pusti svoga putnika, Sloat!" lajao je Dufrey. "Pusti svoga putnika, prezgodan je on za tebe!"
Ali što je putnik? pomislio je Jack u tih posljednjih nekoliko sekundi dok ih je Richard slijepo pokušavao skrenuti s puta a Jack ga je povukao natrag prema miješanoj gomili mješanaca i djeĉaka i uĉitelja koja je jurila iza velikog bijelog vuka, prema Terminalu. Reći ću ti što je putnik; putnik
je onaj koji se vozi. A gdje putnik poĉinje voţnju? Pa, na terminalu ...
"Jack, ugrist će!" vrisne Richard.
Vuk je prestigao Dufreyja i skoĉio na njih, ralja razjapljenih kao otvorena klopka. Iza njih se ĉulo guste, krckave zvukove dok se kuća Nelson otvarala kao trula lubenica.
Sad je Jack stezao Richardove kosti prstiju, steţući ĉvrsto i ĉvršće i najĉvršće dok je noć odjekivala od ludih zvona i bljeskala benzinskim bombama i drndala petardama.
"Drţi se!" vrisnuo je. "Drţi se, Richard, idemo!"
Imao je vremena pomisliti: Sad su se uloge zamijenile; sad je Richard stado, moj putnik. Bog nam obojici pomogao.
"Jack, što se događa?" vrištao je Richard. "Što to radiš? Prestani! PRESTANI! PRES-"
Richard je još vrištao, ali Jack ga više nije ĉuo - odjednom, trijumfalno, onaj osjećaj sudbe koja se prikrada raprsnuo se kao crno jaje i mozak mu se napunio svjetlošću- svjetlošću i slatkom ĉistoćom zraka; zraka tako ĉistog da moţeš nanjušiti repu ako je ĉovjek izvuĉe u svome vrtu petsto metara daleko. Odjednom, Jack se osjećao kao da bi se mogao samo odgurnuti i preskoĉiti skroz preko tratine ... ili poletjeti, kao oni ljudi s krilima priĉvršćenim za leđa.
Oh, svjetlo i ĉisti zrak zamjenjivali su onaj gadan, smećasti zadah i osjećaj prelaska ponora mraka, i naĉas je sve u njemu djelovalo ĉisto i puno sjaja; naĉas je sve bilo duga, duga, duga.
I tako je Jack Sawyer opet preskoĉio na Teritorije, ovog puta u punom trku preko uništenog kampusa Thayer, dok je zvuk napuklih zvona i reţanj a pasa ispunjavao zrak.
I ovog puta, sa sobom je dovukao i sina Morgana Sloata, Richarda.

Interludij
Sloat na ovom svijetu/
Orris na Teritorijima (III)
Malo nakon sedam ujutro na dan nakon što su Jack j Richard preskoĉili iz Thayera, Morgan Sloat zaustavio je auto kraj ploĉnika tik ispred glavnih vratnica škola Thayer. Parkirao je. Mjesto je bilo oznaĉeno znakom SAMO ZA INVALIDE. Sloat je nehajno pogledao znak, onda posegne u dţep, izvadi boĉicu kokaina, i uzme malo. Za nekoliko ĉasaka svijet kao da je dobio više boje i vitalnosti. Divna stvar. Pitao se bi li rasla na Teritorijima, i bi li tamo bila moćnija.
Gardener je osobno probudio Sloata u njegovom domu na Beverly Hillsu u dva ujutro da mu kaţe što se dogodilo - u Springfieldu je bila ponoć. Gar- denerov glas je drhtao. Bio je oĉito prestravljen da će se Morgan razbjesniti, i bijesan što je za manje od sat vremena promašio Jacka Sawyera.
"Taj djeĉak ... taj zloĉesti, zloĉesti djeĉak ..."
Sloat se nije razbjesnio. Zapravo, osjećao se neobiĉno mimo. Imao je osjećaj predodređenosti koji je vjerojatno dolazio iz onog drugog njegovog dijela - ono o ĉemu je mislio kao o svojem "Orriĉanstvu", u napola shvaćenoj igri rijeĉi prema visoĉanstvu.
"Smiri se", umirivao je Sloat. "Stići ću ĉim prije mogu. Drţi se, dušice."
Prekinuo je vezu prije nego što je Gardener mogao reći išta drugo, i legao na krevet. Prekriţio je ruke na trbuhu i sklopio oĉi. Nastao je trenutak besteţinskog stanja ... samo trenutak ... a onda je osjetio dojam kretanja ispod sebe. Ĉuo je škripanje koţnih vrpci, stenjanje i udarce grubih ţeljeznih opruga, kletve svog vozaĉa.
Otvorio je oĉi kao Morgan od Orrisa.
, Kao i uvijek, prva mu je reakcija bila ĉisto oduševljenje: prema ovome, kokain je djelovao kao djeĉji aspirin. Prsa su mu bila uţa, bio je lakši. Srce Morgana Sloata imalo je ritam od osamdeset i pet udaraca u minuti, do sto i dvadeset kad bi se razljutio; Orrisu je rijetko kada prelazio šezdeset i pet. Vid Morgana Sloata bio je sto postotan po testovima, ali Morgan od Orrisa
je svejedno vidio bolje. Vidio je i mogao pratiti tijek svake sićušne pukotine u zidu koĉije, mogao se diviti finoći ĉipkanih zavjesa koje su
lepršale kroz prozore. Kokain je zaĉepio Sloatov nos, otupljujući mu osjet mirisa; Orrisov nos bio je potpuno ĉist i savršeno je vjerno njušio prašinu i zemlju i zrak - kao da moţe osjetiti i cijeniti svaku molekulu.
Iza sebe ostavio je prazan braĉni krevet još oznaĉen obrisom njegova krupnog tijela. Ovdje je sjedio na klupi udobnijoj nego sjedalo bilo kojeg ikad napravljenog Rolls-Roycea, vozeći se prema zapadnom kraju Vanjskih straţa, prema mjestu koje se zove Terminal Vanjskih straţa. Prema ĉovjeku po imenu Anders. Znao je te stvari, znao je toĉno gdje je, jer je Orris još bio ovdje, u njegovoj glavi - razgovarajući s njim onako kao što desna strana mozga moţe razgovarati s racionalnom lijevom stranom u sanjarenju, tihim ali savršeno jasnim glasom. Sloat je u nekoliko prilika istim tim tihim glasom govorio Orrisu u onih nekoliko prilika kad je Orris migrirao na ono što je Jack poĉeo smatrati ameriĉkim Teritorijima. Kad se migrira i ulazi u tijelo svoga blizanca, rezultat je neka vrst dobroćudne opsjednutosti. Sloat je ĉitao o više divljih sluĉajeva opsjednutosti, i premda ga ta tema nije posebno zanimala, pretpostavljao je da su jadni, nesretni gadovi koje je to muĉilo bili ţrtve ludih stopera iz drugih svjetova - ili ih je moţda sam ameriĉki svijet izludio. To se ĉinilo i te kako mogućim; nedvojbeno je djelovalo na glavu jadnog starog Orrisa prvih dva-tri puta kad je navratio, premda je bio i divlje uzbuđen kao i prestravljen.
Koĉija je opako poskoĉila - u Vanjskim straţama, ceste su bile takve kakve jesu, i moţeš samo zahvaliti Bogu što ih uopće ima. Orris se premjestio na svome sjedalu, a njegova ćopava noga zamrmljala je tupim bolom.
"Mirni budite, Bog vas zabio", promrmljao je vozaĉ odozgo. Biĉ mu je fijukao i pucketao. "Krećite se, sinovi mrtvih kurvi! Krećite se!"
Sloat se iskezio od zadovoljstva što je tu, premda će to biti samo na nekoliko ĉasaka. Već je znao sve što treba znati; Orrisov glas mu je to promrmljao. Koĉija će stići do Terminala Vanjske straţe - škole Thayer u drugom svijetu - puno prije jutra. Moţda ih bude moguće odvesti tamo ako su se zadrţali; ako ne, ĉekaju ih Proklete zemlje. Boljela ga je i ljutila pomisao da je Richard sad sa Sawyerovim derištem, ali ako je potrebna ţrtva ... pa, Orris je izgubio svoga sina pa je preţivio.
Jedina stvar koja je Jacka dosad odrţala na ţivotu bila je izluđujuća ĉinjenica njegove jedinstvene prirode - kad bi štene preskoĉilo, uvijek bi se našlo na mjestu koje odgovara onom s kojeg je otišao. Sloat je pak uvijek
završio tamo gdje je Orris, što zna biti i kilometrima daleko od mjesta gdje bi trebao biti... kao što je sad sluĉaj. Imao je sreće na odmorištu, ali Sawyer je imao još više sreće.
"Sreća će te prije ili kasnije napustiti, mali moj prijatelju", reĉe Orris. Koĉija je još jednom silno poskoĉila. Namrštio se, pa iskezio. Ako ništa drugo, situacija se pojednostavljuje premda konaĉni sukob poprima šire i dublje implikacije.
Dovoljno.
Sklopio je oĉi i prekriţio ruke. Samo naĉas, osjetio je još jedan tup udar bola u izobliĉenoj nozi... a kad je otvorio oĉi, Sloat je gledao u strop svoga stana. Kao i uvijek, na trenutak su one dodatne kile pale na njega s muĉnom teţinom, kad mu je srce reagiralo iznenađenim dvostrukim otkucajem, pa onda ubrzalo.
Ustao je i nazvao poslovne letove West Coast. Sedamdeset minuta ka-snije, odlazio je s LAX-a. Learov94 strm i nagli uspon dao mu je isti osjećaj kao i uvijek - kao da mu je netko priĉvrstio lemilicu za guzicu. Sletjeli su u Springfieldu u pet i pedeset po centralnom vremenu, baš kad bi se Orris trebao pribliţavati Terminalu Vanjskih straţa na Teritorijima. Sloat je unajmio auto u Hertzu i stigao. Ameriĉko putovanje ipak ima svojih prednosti.
Izašao je iz auta i, taman kad su jutarnja zvona zazvonila, ušao je na kampus Thayer koji je njegov sin tako nedavno napustio.
Sve je bilo suština ranog jutra usred radnog tjedna u Thayeru. Zvona u kapeli svirala su obiĉnu jutarnju melodiju, nešto klasiĉno ali ne baš do kraja prepoznatljivo što je zvuĉalo pomalo kao "Te Deum" ali nije bilo. Uĉenici su prolazili kraj Sloata na putu za blagovaonicu ili jutarnje vjeţbe. Bili su moţda malo tiši nego obiĉno, i svi su imali isti izraz - blijed i malo ošamućen, kao da su svi dijelili isti nelagodan san.
Što je, naravno, bila istina, pomisli Sloat. Naĉas je stao pred kućom Nelson, zamišljeno je promatrajući. Oni naprosto nisu znali kako su svi oni suštinski nestvarni, kao što moraju biti svi stvorovi koji ţive blizu tankih mjesta između svjetova. Obišao je kuću i promatrao kako ĉovjek iz odrţavanja podiţe razbijeno staklo koje je leţalo na tlu kao dijamanti. Iza njegovih svinutih leđa, Sloat je vidio u dnevnu sobu kuće Nelson, gdje je neobiĉno tih Albert Gvalja sjedio i tupo gledao crtić sa Zekoslavom Mrkvom.
Sloat je krenuo prema Terminalu, skrećući mislima na prvi put kad je Orris preskoĉio u ovaj svijet. Uhvatio se kako o tom trenutku razmišlja s
nostalgijom koja je, kad se zrelo porazmisli, bila skoro groteskna— konaĉno,
____________________________________
94 Lear(jet): vrst malog zrakoplova za hitre letove s malim brojem putnika. Nap. prev.
skoro je umro. Obojica su skoro umrli. Ali to je bilo sredinom pedesetih, a sad je on bio u sredini pedesetih - i to je ĉinilo ogromnu razliku.
Bio se vraćao iz ureda i sunce je zalazilo u losanđeleskoj izmaglici razmazanih ljubiĉastih i zadimljeno ţutih - to je bilo u danima prije nego što se smog u L. A.-ju poĉeo doista zgušnjavati. Bio je na Bulevaru Sunset i promatrao oglas s reklamom za novu ploĉu Peggy Lee95 kad je osjetio neku hladnoću u svom umu. Kao da se neki izvor odjednom otvorio negdje u njegovoj podsvijesti, bljujući neku stranu ĉudnost koja je bila nalik ... nalik
…
(nalik spermi)
... pa, nije toĉno znao ĉemu je bila nalik. Samo što je hitro postala toplo, steĉeno prepoznavanje, i samo je stigao shvatiti da je to on, Orris, a onda se sve okrenulo naglavce kao tajna vrata na okret - s jedne strane polica za knjige, s druge strane Chippendale komoda, ijedno i drugo savršeno odgovara ambijentu sobe - i Orris je sjedio za volanom oštronosog Forda iz 1952., Orris odjeven u smeđe odijelo s dvorednim kopĉanjem i kravatu sa znakom John Penske, Orris koji je posezao dolje prema svome međunoţju, ne s bolom već s blago gadljivom znatiţeljom - Orris koji, naravno, nikad u ţivotu nije nosio gaće.
Bio je jedan trenutak, sjećao se, kad se Ford skoro popeo na ploĉnik a onda je Morgan Sloat - sad izrazito podloţan um - preuzeo taj dio operacije a Orris je bio slobodan voziti se s njim, zureći u sve, skoro napola lud od oduševljenja. A ono što je preostalo od Morgana Sloata također se oduševilo; bio je oduševljen onako kako se ĉovjek oduševi kad svome prijatelju prvi put pokazuje novi dom, a prijatelju se sviđa isto toliko koliko i njemu.
Orris se dovezao do Fat Boy auto-prodavaonice, i nakon nešto petlja-nja s Morganovim nepoznatim papirnatim novcem, naruĉio je hamburger i pomfrit i ĉokoladni milk-shake, rijeĉima koje su mu glatko klizile s usta - navirući iz tog podloţnog uma kao što voda navire iz izvora. Orrisov prvi griz hamburgera bio je oprezan ... a onda je proţdro ostatak brzinom kojom je Vuk proţdro svoj prvi Whopper. Gurao si je krumpiriće u usta jednom rukom dok je drugom vrtio po radiju, hvatajući zamamnu
mješavinu bopa i Perryja Coma96 i nekog velikog orkestra i nekakvog ranog rhythm and bluesa. Posisao je shake i zatim naruĉio još svega.
___________________________________
95 Peggy Lee (1920.-2002.): američka pjevačica i glumica, proslavila se pjevajući s orkestrom Bennyja Goodmana. Nap. prev.
96 Perry Como (1919.-2001.), američki pjevač i zabavljač. Nap. prev.
Na pola puta kroz drugi burger, on je - Sloat isto koliko i Orris - osjetio muĉninu. Odjednom se prţeni luk ĉinio prejakim, preslatkastim; odjednom je posvuda bio smrad automobilskih auspuha. Ruke su ga odjednom poĉele ludo svrbjeti. Skinuo je sako dvorednog odijela (drugi shake, ovaj s kavom, pao je neprimijećeno na bok, bljujući sladoled preko Fordova sjedala) i pogledao si ruke. Ruţne crvene mrlje crvenih središta tamo su rasle i širile se. Ţeludac mu se okrenuo, nagnuo se kroz prozor, i dok je još bljuvao na pladanj koji je tamo bio priĉvršćen, osjetio je kako Orris bjeţi od njega, vraća se u svoj svijet...
"Mogu li vam pomoći, gospodine?"
"Hmmmm?" Iznenađen usred sanjarenja, Sloat se ogledao oko sebe. Neki visok plavokosi mladić, oĉito sa zadnje godine, stajao je tamo. Bio je odjeven kao pod konac - besprijekoran plavi flanelski sako preko košulje raskopĉanog ovratnika i par izblijedjelih Levisica.
Maknuo si je kosu iz oĉiju s istim onim zbunjenim, sanjivim izrazom. "Ja sam Etheridge, gospodine. Pitao sam se mogu li vam pomoći. Izgledali ste ... izgubljeno."
Sloat se nasmiješi. Palo mu je na pamet da bi mogao reći - ali nije -Ne, ti tako izgledaš, prijatelju moj. Sve je u redu. Sawyerovo derište je još na slobodi, ali Sloat zna kamo ide, a to znaĉi da je Jacky na lancu. Nevidljivom, ali svejedno na lancu.
"Izgubljen u prošlosti, to je sve", rekao je. "Stara vremena. Nisam ovdje stranac, gospodine Etheridge, ako vas to brine. Moj sin je vaš uĉenik. Richard Sloat."
Etheridgeove oĉi naĉas su postale još sanjivije - zbunjene, izgubljene. Onda se rašĉiste. "Jasno. Richard!" viknuo je.
"Uskoro ću otići do ravnatelja. Samo sam htio prvo malo prošetati."
"Pa, to je valjda u redu." Etheridge pogleda na sat. "Jutros sam na duţnosti u blagovaonici, pa ako ste sigurni da je sve u redu ..."
"Siguran sam."
Etheridge kimne, priliĉno se neodređeno nasmiješi, i ode.
Sloat ga je promatrao kako odlazi, a onda pogleda tlo između kuće Nelson i ovog mjesta. Opet je primijetio razbijen prozor. Ravna crta. Bilo je pošteno - i više nego pošteno - pretpostaviti da su negdje između kuće Nelson i ove osmerokutne ciglene zgrade dvojica djeĉaka migrirali na Teritorije. Ako ţeli, moţe ih slijediti. Samo uđe unutra - na vratima nije bilo brave - i nestane. Pojavi se gdje god se toga ĉasa nalazi Orrisovo tijelo. Bit će negdje
blizu; moţda ĉak, zapravo, pred samim ĉuvarom terminala. Nema gluposti s migriranjem na toĉku koja je moţda sto kilometara daleko od toĉke koja ga zanima u geografiji Teritorija, bez ikakvog naĉina da prijeđe tu udaljenost osim kolima ili, što je još gore, onim što je njegov otac nazivao cipelcug.
Djeĉaci su vjerojatno već nastavili dalje. U Proklete zemlje. Ako je tako. Proklete će ih zemlje dokrajĉiti. A blizanac Sunca Gardenera, Osmond, bit će više nego sposoban iscijediti sve informacije koje Anders zna. Osmond i njegov uţasni sin. Uopće nema potrebe za migriranjem.
Osim moţda da baci pogled. Za uţitak i osvjeţenje kad ponovno postane Orris, makar na nekoliko sekundi.
I da se Osigura, naravno. Cijeli njegov ţivot, od djetinjstva dalje, bio je vjeţba Osiguravanja.
Ogledao se jednom da se osigura kako se Etheridge nije zadrţao; onda otvori vrata Terminala i uđe unutra.
Miris je bio ustajao, mraĉan i nevjerojatno nostalgiĉan - miris stare šminke i platnenih kulisa. Naĉas je imao ludu zamisao da je uĉinio nešto još nevjerojatnije od migriranja; osjetio je da je moţda otputovao natrag kroz vrijeme, u one studentske dane kad su on i Phil Sawyer bili kazalištem zaluđeni đaci.
Onda su mu se oĉi privikle na tamu i vidio je nepoznate, skoro bljutave rekvizite - gipsanu bistu Atene Palade za produkciju Gavrana, ekstravagantno pozlaćeni ptiĉji kavez, policu za knjige punu laţnih hrptova - i sjetio se da je u onome što u školi Thayer prolazi pod "malo kazalište."
Naĉas je zastao, duboko udišući prašinu; okrenuo je pogled prema gore, prema usamljenoj zraci sunca koja je upadala kroz mali prozorĉić. Svjetlo je zatreptalo i odjednom je bilo dublje zlatno, boje svjetla svjetiljke. Bio je na Teritorijima. Samo tako, bio je na Teritorijima. Nastao je trenutak skoro zapanjujućeg oduševljenja brzinom promjene. Obiĉno je postojala stanka, osjećaj proklizavanja s jednog mjesta na drugo. Ta se
cezura ĉinila upravo proporcionalnom udaljenosti između fiziĉkih tijela njegova dva jastva, Sloata i Orrisa. Jednom, kad je migrirao iz Japana, gdje je pregovarao posao s braćom Shaw za neki uţasan roman o holivudskim zvijezdama kojima prijeti poludjeli nindţa, pauza je potrajala tako dugo da se prestrašio kako se moţda zauvijek izgubio negdje u praznom, besmislenom ĉistilištu koje postoji između svjetova. Ali ovog puta su bili blizu ... tako blizu! Bilo je to kao u onim rijetkim prilikama, pomislio je
(Orris je pomislio)
kad muškarac i ţena istovremeno doţive orgazam i zajedno umru od seksa.
Miris suhe boje i platna zamijenio je lagan, ugodan miris gorivog ulja Teritorija. Svjetiljka na stolu je zamirala, isijavajući tamne membrane dima. S njegove lijeve strane bio je postavljen stol, ostaci obroka koji su se skorili na grubim tanjurima. Tri tanjura.
Orris korakne naprijed, kao i uvijek pomalo vukući svoju ćopavu nogu. Podigao je jedan od tanjura, pustio da drhtavo svjetlo svjetiljke muĉno pro- kliţe preko masti. Tko je jeo iz ovog? Anders, ili Jason, ili Richard... djeĉak koji bi bio i Rushton da je moj sin poţivio?
Rushton se utopio plivajući u jezeru nedaleko od Velike kuće. Odrţa-vao se piknik. Orris i njegova ţena popili su dosta vina. Sunce je bio vrelo. Djeĉak, jedva nešto više od bebe, je spavao. Orris i njegova ţena su vodili ljubav i zatim također zaspali na slatkom popodnevnom suncu. Probudili su ga djetetovi krici. Rushton se probudio i otišao do vode. Mogao je malo plivati kao pas, taman dovoljno da ode u duboko prije no što se uspaniĉi. Orris je došepao do vode, uskoĉio unutra i otplivao što je brţe mogao do mjesta gdje se djeĉak bacakao. Njegova noga, ta prokleta noga ga je usporila i moţda koštala ţivota njegovog sina. Kad je stigao do djeĉaka, tonuo je. Orris ga je uspio uhvatiti za kosu i odvući ga na obalu ... ali dotad je Rushton već bio plav i mrtav.
Margaret je umrla od vlastite ruke ni šest tjedana kasnije.
Sedam mjeseci nakon toga, sin Morgana Sloata zamalo se utopio u bazenu Westwood, tijekom lekcije iz plivanja. Izvukli su ga iz bazena isto tako plavog i mrtvog kao i Rushtona ... ali spasitelj je primijenio disanje usta-na-usta, i Richard Sloat je reagirao.
Bog zakucava svoje ĉavle, pomislio je Orris, a onda ga je duboko, ne-jasno hrkanje natjeralo da okrene glavu.
Anders, ĉuvar terminala, leţao je na slamarici u kutu, kilta nepristojno podignutog do guzice. Kraj njega je leţao prevrnut zemljani vrĉ vina. Dosta vina oteklo mu je u kosu.
Opet je zahrkao, pa zastenjao, kao da ruţno sanja.
Ni jedan san koji sad sanjaš ne moţe biti tako gadan kao ono što ti sad sprema budućnost, pomisli Orris smrknuto. Koraknuo je bliţe, dok mu je ogrtaĉ lepršao. Pogledao je Andersa bez milosti.
Sloat je bio u stanju planirati ubojstvo, ali uvijek je Orris migrirao da izvrši sam ĉin. Orris je u Sloatovom tijelu pokušao ugušiti malog Jacka Sawyera jastukom dok je najavljivaĉ za hrvanje u pozadini trkeljao. Orris je nadgledao ubojstvo Phila Sawyera u Utahu (kao što je nadgledao i ubojstvo parnjaka Philu Sawyeru, građanskog princa Philipa Sawtellea, na Teritorijima.)
Sloat je volio krv, ali je na kraju bio alergiĉan na nju kao što je Orris bio alergiĉan na ameriĉku hranu i ameriĉki zrak. Morgan od Orrisa, nekad izrugivan kao Morgan Debelnoga, uvijek je izvršavao djela koja je Sloat planirao.
Moj sin je umro; njegov je još ţiv. Sawtelleov sin je umro. Sawyerov je još ţiv. Ali te se stvari moţe ispraviti. I bit će ispravljene. Nema za vas Talismana, slatki moji mali prijatelji. Krenuli ste u radioaktivnu verziju Oatleyja, a obojica ste duţni na vagi smrti. Bog zabija svoje ĉavle.
"A ako ih Bog ne zabije, budite sigurni da ja hoću", rekao je naglas.
Ĉovjek na podu opet je zastenjao, kao da ga je ĉuo. Orris je napravio još jedan korak prema njemu, moţda namjeravajući ga probuditi udarcem, onda nagne glavu. U daljini je ĉuo topot kopita, blako škripanje i zveckanje uzda, promukle krikove vozaĉa.
To će onda biti Osmond. Dobro. Neka se Osmond ovdje pobrine za sve - njega nije baš zanimalo ispitivanje mamurnog ĉovjeka kad dobro zna što će im reći.
Orris je zašepesao prema vratima, otvorio ih, i pogledao veliĉanstvenu teritorijsku zoru boje breskve. Iz tog smjera - iz smjera zore - stizali su zvuĉi jahaĉa koji se pribliţavaju. Dopustio si je da naĉas upije taj ljupki bljesak, a onda se opet okrene prema zapadu, gdje je nebo još bilo boje svjeţe masnice. Zemlja je bila mraĉna ... osim tamo gdje su se prve zrake sunca odbijale od para sjajnih paralelnih crta.
Deĉki, otišli ste u smrt, pomislio je Orris zadovoljno ... a onda mu je na pamet pala pomisao koja mu je nosila još više zadovoljstva: moţda su već mrtvi.
"Dobro", reĉe Orris i sklopi oĉi.
Tren kasnije, Morgan Sloat uhvatio je kvaku na vratima malog kazališta škole Thayer, otvarajući vlastite oĉi i planirajući put natrag na zapadnu obalu.
Moţda je vrijeme da krene na mali put kroz vrijeme, pomislio je. Do gradića u Kaliforniji po imenu Point Venuti. Prvo moţda put natrag na istok - posjeta kraljici - a onda ...
"Morski zrak", rekao je bisti Atene Palade, "će mi koristiti."
Izašao je, uzeo još jednu dozu iz staklene boĉice u svom dţepu (sad jedva primjećujući miris platna i šminke) i, tako osvjeţen, krenuo je opet niz brijeg prema svom autu.

Četvrti dio
Talisman
Trideset i četvrto poglavlje
Anders
1
Jack je odjednom shvatio da, premda još trĉi, trĉi po ĉistom zraku, kao lik iz crtića koji ima vremena za jedan iznenađen uzmak prije no što padne sto metara ravno dolje. Ali nije se radilo o sto metara. Stigao je - jedva - shvatiti da tlo više nije tamo, a onda je pao metar, metar i pol, još uvijek trĉeći. Zaljuljao se i moţda bi ostao uspravan, ali onda se Richard zabio u njega i obojica su se stropoštali.
"Pazi, Jack!" vrištao je Richard - oĉito ne namjeravajući sam prihvatiti taj savjet, jer su mu oĉi bile ĉvrsto zatvorene. "Ĉuvaj se vuka! Ĉuvaj se gospodina Dufreyja! Ĉuvaj se -"
"Prestani, Richarde!" Ti zadihani krici prestrašili su ga više od bilo ĉega drugoga. Richard je zvuĉao ludo, posve ludo. "Prestani, dobro smo! Nestali su!"
"Pazi na Etheridgea! Pazi se buba! Pazi, Jack!"
"Richarde, nema ih! Pogledaj oko sebe, u ime Jasonovo!" Jack još to nije stigao uĉiniti, ali znao je da su uspjeli - zrak je bio miran i sladak, noć savršeno tiha osim blagog lahora koji je bio blaţeno topao.
"Pazi, Jack! Ĉuvaj se, Jack! Pazi, pazi -"
Poput gadnog odjeka u glavi, ĉuo je sjećanje na djeĉake-pse pred Ku-ćom Nelson kako u zboru kevću "Probud'se, probud'se, probud'se! Molim, moliim, mooliiim!"
"Pazi, Jack!" zavijao je Richard. Lice mu je bilo zabijeno u zemlju i izgledao je kao pretjerano zaneseni musliman koji je odluĉio dodvoriti se Alahu. "PAZI! VUK! PREFEKTI! RAVNATELJ! PAZ -"
Uspaniĉen pomisli da je Richard doista poludio, Jack je povukao prijateljevu glavu za ovratnik, i pljusnuo ga.
Richardove rijeĉi jasno su se prekinule. Zurio je u Jacka, a Jack je vidio obris vlastite ruke kako se pojavljuje na Richardovom blijedom obrazu, nejasna crvena tetovaţa. Stid mu je zamijenila uţurbana ţelja da dozna gdje su toĉno. Bilo je svjetla; inaĉe ne bi mogao vidjeti taj trag.
Djelomiĉan odgovor na pitanje stigao je iz njega - bio je siguran i ned-vojben ... koliko god malen.
Vanjske straţe, Jacko. Sad ste na podruĉju Vanjske straţe.
Ali prije nego što je stigao iole promisliti o tome, mora pokušati povratiti Richarda.
"Jesi li dobro, Richie?"
Gledao je Jacka s tupim, povrijeđenim iznenađenjem. "Udario si me, Jack."
"Pljusnuo sam te. To se tako radi s histeriĉnim ljudima."
"Nisam bio histeriĉan! Nikad u ţivotu nisam bio h -" Richard se prekinuo i skoĉio na noge, divlje se ogledavajući. "Vuk! Moramo se ĉuvati vuka, Jack! Ako se preveremo preko ograde, neće moći do nas!"
Istog bi ĉasa bio odjurio u tamu, ţureći prema ogradi koja se sad nalazila u drugom svijetu, da ga Jack nije uhvatio i zadrţao.
"Vuk je nestao, Richarde."
"Ha?"
"Uspjeli smo."
"O ĉemu ti to govoriš -"
"Teritoriji, Richard! Mi smo na Teritorijima! Preskoĉili smo!" A ti si mi skoro išĉašio ruku, ti nevjerniĉe, pomislio je Jack trljajući svoje bolno rame. Sljedeći put kad pokušam nekog prebaciti prijeko, naći ću si nekog zbilja malog klinca, nekog tko još vjeruje u Djeda Mraza i Uskršnjeg zeku.
"To je smiješno", reĉe Richard polako. "Teritoriji ne postoje, Jack."
"Ako je tako", reĉe Jack smrknuto, "onda kako to da ti onaj veliki bijeli vuk ne grize dupe? Ili tvoj vlastiti prokleti ravnatelj?"
Richard je pogledao Jacka, otvorio usta da nešto kaţe, pa ih opet zatvorio. Ogledao se oko sebe, ovog puta malo pozornije (bar se Jack tome nadao). I Jack je to uĉinio, uţivajući pri tome u toplini i ĉistoći zraka. Morgan i njegova banda izobliĉenih luđaka mogla bi se svakog ĉasa pojaviti, ali zasad je bilo nemoguće ne uţivati u ĉistoj ţivotinjskoj radosti što se opet vratio ovamo.
Bili su usred polja. Visoka, ţućkasta trava bradatih vrhova - ne ţito, ali nešto nalik ţitu; u svakom sluĉaju neko jestivo zrnje - pruţalo se u noć u svim smjerovima. Topli lahor ljuljao je stapke u tajnovitim ali vrlo ljupkim valovima. S desne strane na malom breţuljku stajala je neka drvena zgrada sa svjetiljkom na stupu ispred nje. Ţućkasti plamen, skoro presjajan da ga se pogleda, jasno je plamtio unutar staklene kugle lampe. Jack je vidio da je zgrada osmerokutna. Njih dvojica stigli su na Teritorije na samom vanjskom rubu kruga svjetla što ga je bacala ta svjetiljka - a na suprotnoj strani kruga nalazilo se nešto, nešto metalno što je odsijavalo svjetlo u isprekidanim bljeskovima. Jack je zaškilijo prema blagom, srebrnastom sjaju ... i shvatio. Nije toliko osjećao ĉudo koliko dojam ispunjenih oĉekivanja. Bilo je to kao da su dva vrlo velika dijela slagalice, jedan na ameriĉkim Teritorijima i drugi ovdje, upravo uredno sjela i spojila se.
To su bile ţeljezniĉke traĉnice. I premda je bilo nemoguće odrediti smjer u tami, Jack je bio uvjeren da zna u kom će smjeru te traĉnice voditi:
Na zapad.
2
"Dođi", reĉe Jack.
"Ne ţelim ići tamo", reĉe Richard.
"Zašto ne?"
"Previše ludih stvari se događa." Richard si oblizne usnice. "Tamo u toj zgradi bi moglo biti bilo što. Psi. Luđaci." Opet si je obliznuo usnice. "Bube."
"Rekao sam ti da smo sad na Teritorijima. Ludilo je nestalo - ovdje je sve ĉisto. Dovraga, Richarde, zar ne moţeš to nanjušiti?"
"Teritoriji ne postoje", reĉe Richard tanko.
"Pogledaj oko sebe."
"Ne", reĉe Richard. Glas mu je bio tanji nego ikad, glas iritantno tvr-doglavog djeteta.
Jack je zagrabio šaku bradatih vlati. "Pogledaj ovo!"
Richard je okrenuo glavu.
Jack se morao potruditi kako bi obuzdao potrebu da ga protrese.
Umjesto toga, odbacio je zrnja, u sebi odbrojao do deset, a zatim krenuo uz brijeg. Spustio je pogled i vidio da sad na sebi ima nešto poput koţnih kaubojskih hlaĉa. Richard je bio odjeven vrlo sliĉno, i imao je oko vrata crvenu bandanu koja je izgledala kao da je ispala s neke slike Frederica Remingtona97. Jackje popipao svoj vrat i osjetio sliĉnu maramu.
Spustio je ruke niz tijelo i otkrio da je predivni topli kaput Mylesa P. Kigera sad bio
____________________________________________
97 Frederic Remington (1861.-1909.) američki slikar i kipar, najpoznatiji po prikazima ţivota na starom zapadu. Nap. prev.
vrlo nalik nekom meksiĉkom ponĉu. Kladim se da izgledam kao reklama za Taco Bell98, pomislio je i iskezio se.
Na Richardovom licu pojavio se izraz potpune panike kad je Jack krenuo uzbrdo, ostavljajući ga samog u podnoţju.
"Kamo ideš?"
Jack je pogledao Richarda i vratio se. Stavio je ruke na Richardova ramena i trezveno se zagledao u njegove oĉi.
"Ne moţemo ostati ovdje", rekao je. "Neki od njih sigurno su nas vidjeli kad smo preskoĉili. Moţda ne mogu odmah poći za nama, a moţda mogu. Ne znam. O zakonima koji vladaju svime ovime znam koliko i petogodišnji klinac o magnetizmu - a sve što peterogodišnjaci znaju o tome jest da magneti ponekad privlaĉe i ponekad odbijaju. Ali zasad je to sve što trebam znati. Moramo se maknuti odavde. Kraj priĉe."
"Ja ovo sanjam, znam da to sanjam."
Jack je glavom pokazao prema oronuloj drvenoj zgradi. "Moţeš doći ili ostati ovdje. Ako ţeliš ostati ovdje, vratit ću se po tebe kad provjerim ono mjesto."
"Ovo se ne događa", reĉe Richard. Njegove gole oĉi bez naoĉala bile su razrogaĉene i plitke i nekako prašnjave. Naĉas je podigao pogled prema crnom nebu Teritorija, sa svojim ĉudnim i nepoznatim sazvjeţđima, zadrhtao, i skrenuo pogled. "Imam groznicu. To je gripa. Ima puno gripe. Ovo je delirij. Ti si gostujuća zvijezda u mojoj halucinaciji, Jack."
"Kad stignemo, poslat ćemo nekoga u Ceh halucinacijskih glumaca da im pokaţemo moju ĉlansku iskaznicu", reĉe Jack. "U međuvremenu, zašto ne ostaneš ovdje, Richarde? Ako se ovo ne događa, nemaš se zašto brinuti."
Opet je krenuo, misleći kako mu treba još samo nekoliko tih razgovora s Alisine ĉajanke pa će i on postati uvjeren da je poludio.
Stigao je na pola brijega kad mu se Richard pridruţio.
"Vratio bih se po tebe", reĉe Jack. .
"Znam", reĉe Richard. "Samo sam mislio da ti se baš mogu i pridruţiti. Kad je sve ovo već samo san."
"Pa, ako je netko tamo, jezik za zube", reĉe Jack. "Mislim da jest - mi-slim da sam vidio nekoga kako me gleda kroz onaj prozor."
"Što ćeš uĉiniti?" upita Richard.
Jack se nasmiješi. "Improvizirat ću, Richie, stari moj", rekao je. "To radim sve otkako sam otišao iz New Hampshirea. Improviziram."
_____________________________________________
98 Taco Bell: američki lanac restorana brze prehrane koji sluţi meksičku hranu prilagođenu američkom ukusu. Nap. prev.
3
Stigli su do trijema. Richard je stisnuo Jackovo rame s paniĉnom snagom. Jack se iscrpljeno okrenuo prema njemu; Richardov prepoznatljivi Stisak iz Kansas Cityja bio je još jedna stvar koja mu je već dojadila. "Što?" upita Jack.
"Ovo je stvarno san", reĉe Richard, "i mogu ti to dokazati." "Kako?"
"Više ne govorimo engleski, Jack! Govorimo nekim jezikom, i govorimo ga savršeno, ali to nije engleski!"
"Aha", reĉe Jack. "Baš ludo, jel' da?"
Opet je krenuo prema gore, ostavivši Richarda iza sebe, razjapljenih
usta.
4
Ĉas-dva kasnije, Richard se oporavio i poţurio stubištem za Jackom. Daske su bile iskrivljene i labave i pune iverja. Vlati one bradate ţitarice rasle su kroz neke od njih. U dubokoj tami, obojica su djeĉaka ĉula sanjivo zujanje kukaca - ne grubo grebuckanje crvĉaka, već slađi zvuk - toliko toga je ovdje slađe, pomisli Jack.
Vanjska svjetiljka sad je bila iza njih; sjene su im jurile ispred njih, preko trijema, i zatim se pod pravim uglom penjale na vrata. Na tim je vratima stajao neki star, izblijedjeli znak. Naĉas, Jacku se Ĉinilo da je napisan nekom ĉudnom ćirilicom, neĉitljivom kao ruski. A onda su se slova razjasnila, a rijeĉ nije bila iznenađenje. TERMINAL.
Jack je podigao ruku da pokuca, onda malo strese glavom. Ne. Neće kucati. To nije privatna zgrada; na znaku piše TERMINAL, a to je rijeĉ koja se povezuje s javnim zgradama - mjestima gdje se ĉekaju Greyhoundovi" autobusi i Amtrakovi100 vlakovi, ukrcavališta za prijateljska neba101.
________________________________________
99 Greyhound Lines, američka autobusna kompanija osnovana 1914. godine, jedna od najrasprostranjenijih kompanija za prijevoz putnika u SAD-u. Nap. prev.
100 Amtrak: američka nacionalna ţeljeznička kompanija. Nap. prev.
101 aluzija na reklamni slogan avio-kompanije United Airlines: "Dođite letjeti prijateljskim nebom". Nap. prev.
Otvorio je vrata. Prijateljsko svjetlo svjetiljke i nimalo prijateljski glas zajedno su nahrupili na trijem.
"Odlazi, vraţe!" zaškripao je ispucali glas. "Gubi se, krećem ujutro! Kunem se! Vlak je u šupi! Odlazi! Zakleo sam se da ću otići i otići ću, a sad TI idi... idi i ostavi me na miru!"
Jack se namrštio. Richard je zinuo. Soba je bila ĉista ali vrlo stara. Zidovi su bili tako iskrivljeni da su liĉili na valove. Slika koĉije koja je izgledala velika skoro kao kitolovac visjela je na jednom zidu. Stara tezga, radne površine valovite skoro kao i zidovi, pruţala se sredinom prostorije, dijeleći je na dvoje. Iza nje, na suprotnom zidu, bila je ploĉa na kojoj je iznad jednog stupca pisalo KOĈIJA DOLAZI, a iznad drugog KOĈIJA POLAZI. Gledajući staru ploĉu, Jack je pretpostavio da je prošlo dugo vremena otkako je tamo pisala ikakva obavijest; ĉinilo mu se da bi, kad bi netko pokušao pisati po njoj, makar i mekom kredom, ploĉa popucala i pala na otrcani pod.
Na jednoj strani šaltera stajao je najveći pješĉani sat koji je Jack ikad vidio - bio je velik kao boca šampanjca, i ispunjen zelenim pijeskom.
"Pusti me na miru, dobro? Obećao sam da ću ići, i otići ću! Molim te, Morgane! Imaj milosti! Obećao sam, a ako mi ne vjeruješ, pogledaj u šupu! Vlak je spreman, kunem se da je vlak spreman!"
I još je blebetao u istom smislu. Krupan postariji ĉovjek koji je govorio bio je skutren u desnom suprotnom kutu prostorije. Jack je procijenio da je starac visok bar dva metra - ĉak i u svome trenutnom poniznom poloţaju, strop Terminala bio je samo desetak centimetara iznad njegove glave. Moglo mu je biti sedamdeset godina; moţda i oĉuvanih osamdeset. Snjeţno bijela brada poĉinjala mu je ispod oĉiju i spuštala se niz prsa u vodopadu finih dlaĉica. Ramena su mu bila široka, premda sad tako skupljena da su izgledala kao da ih je netko slomio tjerajući ga da niz dugih godina nosi preteške terete. Duboke bore pruţale su mu se iz uglova oĉiju; isto tako duboki valoviti tragovi pruţali su mu se po ĉelu. Ten mu je bio voštano ţut. Imao je na sebi bijeli kilt prošaran ţarko grimiznim nitima, i bilo je oĉito da je skoro nasmrt prestrašen. Mahao je ĉvrstim štapom, ali bez ikakva autoriteta.
Jack se oštro osvrnuo prema Richardu kadje starac spomenuo ime Ric- hardova oca, ali Richard trenutno nije bio u stanju zamjećivati takve detalje.
"Nisam onaj tko misliš da jesam", rekao je Jack krećući se prema starcu.
"Odlazi!" poviĉe ovaj. "Dosta trikova! I vrag moţe navući lijepu masku! Odlazi! Uĉinit ću to! Spremna je za polazak odmah ujutro! Rekao sam da ću to uĉiniti i tako i namjeravam, a sad odlazi, dobro?"
Ruksak je sad bio torba koja je visjela sa Jackove ruke. Kad je Jack stigao do šaltera, prokopao je po njoj, odgurujući zrcalo i nekoliko štapića novca. Prsti su mu se sklopili oko onog što je htio i izvadili to. Bio je to novĉić koji mu je satnik Farren dao tako davno, novĉić s kraljicom na jednoj strani i grifonom na drugoj. Pljesnuo ga je na šalter, a meko svjetlo u prostoriji uhvatilo je ljupki profil Laure DeLoessian - i opet ga je zapanjila sliĉnost tog profila s profilom njegove majke. Jesu li toliko sliĉile jedna na drugu i na poĉetku? Ili sad više primjećujem sliĉnosti jer više razmišljam o njima? Ili ih nekako pribliţavam, pretvaram u jedno?
Starac je ustuknuo još dalje kad se Jack pribliţio šalteru; poĉelo je djelovati kao da bi se mogao izgurati kroz straţnji zid zgrade. Rijeĉi su mu potekle u histeriĉnoj navali. Kad je Jack pljesnuo novĉić na šalter kao zloĉinac u vesternu koji traţi piće, odjednom je prestao govoriti. Zabuljio se u novĉić, a oĉi su mu se razrogaĉile dok su mu se od sline sjajni uglovi usana poĉeli trzati. Razrogaĉene oĉi podigle su se do Jackova lica i po prvi ga put doista vidjele.
"Jasone", šapnuo je drhtavim glasom. Njegova prijašnja laţna odluĉnost je nestala. Sad mu je glas drhtao, ne od straha, već od zadivljenosti. "Jasone!"
"Ne", rekao je. "Zovem se -"A onda je stao, shvativši da rijeĉ koju bi izrekao na tome ĉudnom jeziku ne bi bila Jack već -
"Jason!" povikao je starac i pao na koljena. "Jasone, došao si! Došao si i sve će biti dobro, sve će biti dobro, i sve će stvari biti dobre!"
"Hej!" rekao je Jack. "Hej, stvarno -"
"Jason! Jason je došao i kraljica će ozdraviti, da, i sve će stvari biti dobre!"
Još nespremniji da izađe na kraj s tim plaĉljivim oboţavanjem no što je bio s prestravljenim prkosom, Jack se okrenuo prema Richardu ... ali tu nije bilo pomoći. Richard se ispruţio na pod lijevo od vrata i ili zaspao ili se jako dobro pretvarao da spava.
"O, sranje!" zastenje Jack.
Starac je bio na koljenim, blebećući i plaĉući. Situacija je hitro prelazila iz podruĉja samo smiješnog u podruĉje kozmiĉki komiĉnog. Jack je našao preklop na tezgi i krenuo iza šaltera.
"Ah, ustani, dobri i vjerni moj slugo", reĉe Jack. Smrknuto se pitao jesu li Krist ili Buda ikad imali takve probleme. "Na noge, stari."
"Jason! Jasone!" jecao je starac. Njegova sijeda kosa sakrila je Jackove noge u sandalama kad se sagnuo i poĉeo ih ljubiti - i to ne malim poljupcima,
već dobrim, starinskim cmokovima iz sjenika. Jack se bespomoćno zahihotao. Uspio ih j e izvući iz Illinoisa, i našli su se u otrcanom terminalu usred velikog polja neĉeg što nije baš bilo ţito, negdje u Vanjskim straţama, a Richard je spavao kraj vrata dok je njemu taj ĉudni starac ljubio noge i škakljao ga bradom.
"Ustani!" povikao je Jack hihoćući. Pokušao je ustuknuti, ali je naišao na šalter. "Ustani, o dobri slugo! Ustani na te jebene noge, ustani, dosta je bilo!"
"Jasone!" Cmok! "Sve će biti dobro!" Cmok-cmok!
I sve će stvari biti dobre, pomislio je Jack suludo, hihoćući se dok mu je starac kroz sandale ljubio noţne prste. Nisam znao da ovdje na Teritorijima ĉitaju Roberta Burnsa, ali valjda moraju -
Cmok-cmok-cmok.
Oh, dosta toga, stvarno to ne podnosim.
"USTANI!" zaurlao je što je glasnije mogao, i starac je konaĉno stao pred njega, drhteći i plaĉući, nesposoban pogledati ga u oĉi. Ali njegova nevjerojatno široka ramena malo su se podigla, izgubivši onaj slomljeni izgled, i Jacka je to nekako veselilo.
5
Prošlo je sat vremena ili više prije nego što je Jack uspio doći do nekog suvislog razgovora sa starcem. Poĉeli bi razgovarati, a onda bi Anders, koji je bio iz ceha, krenuo na još jedno zavijanje O-Jasone-moj-Jasone-kako-si- ti-velik i Jack bi ga morao utišati što bi brţe mogao ... svakako prije nego što mu opet poĉne ljubiti noge. No Jacku se starac svejedno sviđao, i razumio ga je. Da bi ga razumio, morao je samo zamisliti kako bi se on osjećao da su se Isus ili Buda pojavili u lokalnoj autopraonici ili školskoj menzi. I morao je priznati još jednu jasnu i prisutnu ĉinjenicu: jedan dio njega nije bio nimalo iznenađen Andersovim stavom. Premda se osjećao kao Jack, poĉinjao se sve više i više osjećati i kao ... onaj drugi.
Ali on je umro.
To je bila istina; nedvojbena istina. Jason je umro, a Morgan od Orrisa vjerojatno je imao nekakve veze s njegovom smrću. Ali tipovi kao što je Jason znaju se vraćati, zar ne?
Jack je vrijeme utrošeno da navede Andersa na razgovor smatrao dobrom investicijom, ako ništa drugo onda zato što mu je omogućilo da se uvjeri kako se Richard ne pretvara; kako je doista opet zaspao. To je bilo dobro, jer je Anders imao puno toga reći o Morganu.
Jednom je, rekao je, ovo bio zadnji terminal za koĉije poznatog svijeta - poznat kao Vanjski terminal. Iza toga, rekao je, svijet postaje ĉudovišno mjesto.
"Kako ĉudovišno?" upita Jack.
"Ne znam", rekao je Anders paleći lulu. Pogledao je van u tamu, a lice mu je bilo smrknuto. "Ima priĉa o Prokletim zemljama, ali svaka je obiĉno drugaĉija od ostalih, i uvijek poĉinju s neĉim poput Znam ĉovjeka koji je upoznao ĉovjeka koji je tri dana bio izgubljen na rubu Prokletih zemalja, i on kaţe ...Ali nikad još nisam ĉuo priĉu koja poĉinje s Ja sam bio tri dana izgubljen na rubu Prokletih zemalja, i ja kaţem ... Shvaćaš li razliku, gos-podaru moj Jasone?"
"Shvaćam", reĉe Jack polako. Proklete zemlje. Već na sam zvuk toga naziva prošli su ga trnci. "Znaĉi, nitko ne zna što je to?"
"Ne zasigurno", reĉe Anders. "Ali ako je samo ĉetvrtina od onog što sam ĉuo istina —"
"Što si ĉuo?"
"Da tamo ima ĉudovišta kraj kojih stvari u Orrisovim rudnicima izgle-daju skoro normalno. Da ima vatrenih kugli koje se kotrljaju preko bregova i praznih mjesta, ostavljajući za sobom dugaĉke crne tragove - tragove koji su bar po danu crni, ali ĉujem da noću svijetle. A ako se ĉovjek previše pribliţi nekoj od tih vatrenih kugli, postane grozno bolestan. Izgubi svu kosu, i ĉirevi mu izađu svuda po tijelu, i poĉne povraćati; i moţda se oporavi, ali najĉešće samo povraća i povraća dok mu ţeludac ne pukne i grlo ne prsne i onda..."
Anders ustane.
"Gospodaru! Zašto tako izgledaš? Jesi li vidio što kroz prozor? Jesi li vidio nekog duha na onim prokletim i preprokletim traĉnicama?"
Anders je divlje pogledao kroz prozor.
Trovanje zraĉenjem, mislio je Jack. On to ne zna, ali skoro je savršeno opisao simptome trovanja zraĉenjem.
Prošle su godine na fizici prouĉavali i nuklearno oruţje i posljedice izloţenosti zraĉenju - a kako je njegova majka bila bar usputno povezana i s
pokretom za zamrzavanje nuklearnog naoruţanja i s pokretom za spreĉavanje širenja nuklearnih elektrana, Jack je dobro pazio.
Kako dobro, pomislio je, kako dobro se pomisao na trovanje zraĉenjem uklapa u cijelu zamisao Prokletih zemalja! A onda je shvatio još nešto: zapad je mjesto gdje su provedeni prvi testovi - gdje je prototip bombe koja je baĉena na Hirošimu obješen s tornja i zatim ispaljen, gdje je gomila predgrađa nastanjenih samo lutkama za izloge uništena kako bi vojska dobila više-manje toĉnu predodţbu o tome što nuklearna eksplozija i vatrena oluja koja je slijedi doista ĉine. A na kraju su se vratili u Utah i Nevadu, među posljednje od pravih ameriĉkih Teritorija102, i naprosto nastavili s testiranjem pod zemljom. Tamo u tim velikim pustošima, znao je, postoji puno vladine zemlje, kombinacija buttes103 i mesas104 i izrovanih pustinja, i nisu tamo testirali samo bombe.
Koliko će tog sranja Sloat donijeti ovamo ako kraljica umre? Koliko je tog sranja već donio? Je li ova koĉijsko-ţeljezniĉka postaja dio sustava isporuke za sve to?
"Ne izgledaš dobro, gospodaru, nimalo. Blijed si kao krpa; zakleo bih se da je tako!"
"Dobro sam", reĉe Jack polako. "Sjedi. Nastavi sa svojom priĉom. I zapali lulu, ugasila se."
Anders je izvadio lulu iz usta, opet je zapalio, i opet skrenuo pogled sa Jacka na prozor... i lice mu sad više nije bilo samo smrknuto; bilo je proţeto strahom. "Ali valjda ću ubrzo doznati jesu li priĉe istinite."
"Zašto?"
"Jer sutra ujutro ĉim svane krećem kroz Proklete zemlje", reĉe Anders. "Krećem kroz Proklete zemlje, vozeći paklenski stroj Morgana od Orrisa koji je tamo u šupi, i noseći Bog zna kakav uţasan vraţji posao."
Jack je zurio u njega, dok mu je srce snaţno lupalo a krv bubnjala u glavi.
"Kamo? Kako daleko? Do oceana? Do velike vode?"
_________________________________________
102 američki Teritoriji: u 19. stoljeću, SAD su uključivale i devet "teritorija", administrativnih jedinica koje tada nisu bile samostalne drţave. Ti su teritoriji danas postali drţave Arizona, Dakota, Colorado, Idaho, Montana, Novi Meksiko, Utaho, Wyoming, te dijelovi drţava Teksas i Oregon. Glavnina "američkih Teritorija" nalaze se, dakle, između Kansasa/Nebraske na istoku te Nevade i Kalifornije na zapadu. Nap. prev.
103 butte (izvorno franc.): izoliran, kameni brijeg, često ravnog vrha; ovaj tip pejzaţa tipičan je za američki jugozapad, osobito u pustinjskim predjelima. Nap. prev.
104 mesa (izvorno španj.) reljefni oblik sličan butte no obično veći; u izvornom španjolskom, "stol", planina s velikom zaravni na vrhu, nalik stolu. Nap. prev.
Anders polako kimne. "Da", reĉe. "Do vode. I -" Glas mu se spustio, postao slabašan šapat. Oĉi su mu skrenule prema tamnim prozorima, kao da se boji da bi neki bezimen stvor mogao zuriti unutra, promatrati, prisluškivati.
"I tamo će me Morgan doĉekati, i trebali bismo prevesti njegove stvari dalje."
"Dalje kamo?" upita Jack.
"U crni hotel", dovršio je Anders tihim, drhtavim glasom.
6
Jack je opet osjetio potrebu da prasne u divlji smijeh. Crni hotel - zvuĉalo je kao naslov nekog jeftinog krimića. A opet... a opet... sve je ovo poĉelo u hotelu, zar ne? Alhambra u New Hampshireu, na obali Atlantika. Postoji li neki drugi hotel, moţda ĉak još jedno razbacano staro viktorijansko ĉudovište od hotela, na obali Tihog oceana? Bi li njegova duga, ĉudna pustolovina tamo trebala završiti? U nekom analogu Alhambre, s otrcanim zabavnim parkom u blizini? Ta je zamisao bila silno uvjerljiva; na neki ĉudan ali precizan naĉin, ĉak se ĉinilo da odraţava zamisao blizanaca ...
"Zašto me tako gledaš, gospodaru?"
Anders je zvuĉao uznemireno i zabrinuto. Jack uţurbano skrene pogled. "Ţao mi je", reĉe. "Samo sam razmišljao."
Umirujuće se nasmiješio, i ĉovjek mu je s oklijevanjem uzvratio smi-ješak.
"I volio bih da me prestaneš tako zvati."
"Kako te zvati, gospodaru?"
"Gospodaru."
"Gospodaru?" Anders je djelovao zbunejno. Nije ponavljao što je Jack rekao već traţio razjašnjenje. Jack je imao dojam da će, ako pokuša ustrajati u ovome, završiti usred skeĉa punog nesporazuma.
"Nije vaţno", reĉe Jack. Nagnuo se naprijed. "Htio bih da mi sve kaţeš. Moţeš li to uĉiniti?"
"Pokušat ću, gospodaru", reĉe Anders.
7
Rijeĉi su mu isprva dolazile sporo. Bio je neţenja koji je cijeli ţivot proveo na Vanjskim straţama, i ni u najbolja vremena nije navikao puno govoriti. Sad mu je zapovijedio da govori djeĉak kojeg je smatrao barem kraljevskom lozom, a moţda ĉak i neĉim nalik bogu. Ali malo-pomalo ri-jeĉi su mu postale brţe, i dok je stigao do kraja svoje nedovršene ali silno provokativne priĉe, rijeĉi su mu skoro sukljale. Jack je s lakoćom pratio priĉu usprkos ĉovjekovu naglasku, koji je u sebi stalno prevodio u neku vrst zamjene za škotski Roberta Brunsa.
Anders je znao Morgana jer je Morgan, jednostavno reĉeno, bio gos-podar Vanjskih straţa. Njegov pravi naslov, Morgan od Orrisa, nije bio tako veliĉanstven, ali s praktiĉne strane, te su dvije stvari bile skoro podjednake. Orris je bio najistoĉnija pokrajina Vanjskih straţa, i jedini doista organiziran dio tog prostranog travnatog podruĉja. Budući da je Orrisom vladao potpuno i apsolutno, Morgan je automatski vladao i ostatkom podruĉja. Također, zli Vuci poĉeli su posljednjih petnaestak godina gravitirati prema Morganu. Isprva to nije bilo vaţno, jer je bilo vrlo malo zlih (samo što je Andersova rijeĉ u Jackovim ušima zvuĉala pomalo i kao bijesnih) Vukova. Ali posljednjih ih je godina bilo sve više i više, i Anders je rekao kako je ĉuo govorkanja da je, otkako se kraljica razboljela, više od polovice plemena pastira propala od te bolesti. A nisu to bili ni jedini stvorovi kojima je zapovijedao Morgan od Orrisa, rekao je Anders; bilo je i drugih, još gorih - neki bi, govorilo se, mogli izludjeti ĉovjeka samo pogledom.
Jack je pomislio na Elroya, stvora iz Toĉionice Oatley, i zadrhtao.
"Ima li ovaj dio Vanjskih straţa uopće neko ime?" upita Jack.
"Gospodaru?"
"Ovaj dio u kojem smo sad."
"Nema pravog imena, gospodaru, ali ĉuo sam da ga ljudi zovu Ellis- -Breaks."
"Ellis-Breaks", reĉe Jack. Predodţba o zemljopisu Teritorija, neodređena i vjerojatno u mnogo stvari netoĉna, konaĉno se poĉela stvarati u Jackovom umu. Postojali su Teritoriji, koji su odgovarali ameriĉkom istoku; Vanjska straţa, koja odgovara ameriĉkom srednjem zapadu i velikim ravnicama (Ellis-Breaks? Illinois? Nebraska?) i Proklete zemlje, koje su odgovarale ameriĉkom zapadu.
Tako je dugo i fiksirano zurio u Andersa da se ovaj na kraju ipak opet poĉeo nemirno meškoljiti. "Ţao mi je", reĉe Jack. "Nastavi."
Njegov je otac, rekao je Anders, bio posljednji vozaĉ koĉije koji je "vozio na istok" iz Terminala Vanjske straţe. Anders mu je bio šegrt. Ali ĉak i u to doba, rekao je, bilo je velikih uzbuna i prevrata na istoku; ubojstvo starog kralja i kratki rat koji je uslijedio vidjeli su se poĉetak tih prevrata, i premda je rat završio uspostavom dobre kraljice Laure, prevrati su se otada nastavili, i kao da su uporno napredovali prema istoku, iz iskvarenih i izobliĉenih Prokletih zemalja. Ima nekih, rekao je Anders, koji vjeruju daje zlo zapoĉelo skroz na zapadu.
"Nisam siguran da razumijem", rekao je Jack, premda je u srcu mislio da ipak shvaća.
"Na kraju zemlje", reĉe Anders. "Na rubu velike vode, kamo ja trebam
ići."
Drugim rijeĉima, poĉelo je na istom mjestu odakle je došao moj otac ... moj otac, i ja, i Richard ... i Morgan. Stari Bloat.
Nevolje su, rekao je Anders, stigle do Vanjskih straţa, i sad je pleme Vukova djelomiĉno propalo - do koje toĉno mjere, nitko nije znao, ali koĉi- jaš je rekao Jacku da se boji kako bi ih to moglo posve upropastiti ako brzo ne stane. Prevrati su stigli dovde, a sad su ĉak dosegli i istok, gdje, ĉuo je, kraljica leţi bolesna na samrti.
"To nije istina, zar ne, gospodaru?" upitao je Anders ... skoro molećivo.
Jack ga pogleda. "Bih li ja trebao znati odgovor na to?" upitao je.
"Naravno", reĉe Anders. "Zar nisi ti njen sin?"
Naĉas, kao da je cijeli svijet postao vrlo tih. Slatko zujanje kukaca vani je zamrlo. Richard kao da je zastao između teških, lijenih udaha.
Ĉak i njegovo vlastito srce kao da je zastalo ... moţda više od svega.
A onda, savršeno mirnog glasa, rekao je: "Da ...ja sam joj sin. I istina je ... jako je bolesna."
"Ali na samrti?" ustrajao je Anders, otvoreno preklinjući pogledom. "Je li na samrti, gospodaru?"
Jack se malo nasmiješi i reĉe: "To tek treba vidjeti."
8
Anders je rekao da je, dok nisu poĉele nevolje, Morgan od Orrisa bio slabo poznati pograniĉni velikaš i ništa više; svoj smiješan naslov naslijedio je od oca koji je bio mastan, smrdljivi lakrdijaš. Morganov otac bio je donekle ruglo dok je bio ţiv, nastavio je Anders, a ĉak je bio ruglo i po tome kako je umro.
"Uhvatila ga trĉkalica nakon što je cijeli dan pio vino od bresaka, i umro je na ĉuĉavcu."
Ljudi su bili spremni smijati se i njegovom sinu, ali smijeh je stao kad su poĉela vješanja u Orrisu. A kad su poĉele nevolje u godinama nakon smrti starog kralja, Morganu je vaţnost porasla kao što se zlokobna zvijezda diţe na nebu.
Sve to nije bilo jako vaţno ovako daleko - pred tim velikim praznim prostorima, rekao je Anders, politika se ĉinila nevaţnom. Samo im je smr-tonosna promjena u plemenu Vukova bila od praktiĉne vaţnosti, a budući da je većina zlih Vukova išla na ono Drugo Mjesto, ĉak im ni to nije bilo jako vaţno ("Ne dira nas puno, gospodaru", ĉule su Jackove uši).
A onda, nedugo nakon što su vijesti o kraljiĉinoj bolesti stigle ovako daleko na zapad, Morgan je poslao skupinu grotesknih, izobliĉenih robova iz rudnika na istoku; na te su robove pazili ukradeni Vuci i drugi, još ĉudniji stvorovi. Predradnik im je bio uţasan ĉovjek koji je nosio biĉ; bio je tu skoro stalno otkako je posao poĉeo, ali onda je nestao. Anders, koji je većinu tih strašnih tjedana i mjeseci proveo skrivajući se u svojoj kući desetak kilometara juţno, oduševio se što je otišao. Ĉuo je govorkanja da je Morgan pozvao ĉovjeka s biĉem natrag na istok, gdje su stvari stizale do neke velike vrhunske toĉke; Anders nije znao je li to istina ili nije, i nije ga bilo briga. Bio je samo sretan što je ĉovjek, kojeg je ponekad pratio ţgoljav, nekako odvratan djeĉak, otišao.
"Ime", upita Jack. "Kako mu je ime?"
"Gospodaru, ne znam. Vuci su ga zvali Onaj od Biĉa. Robovi su ga samo zvali vragom. Rekao bih da su i jedni i drugi u pravu."
"Je li se oblaĉio otmjeno? U pliš? S velikim kopĉama na cipelama, moţda?"
Anders je kimao.
"Je li nosio puno jakog parfema?"
"Da! Da, jest!"
"A biĉ mu je imao male koţne niti s metalnim vršcima."
"Da, gospodaru. Opak biĉ. A bio je i strašno dobar s njime, da, jest."
To je bio Osmond. To je bio Sunce Gardener. Bio je ovdje, nadgledajući neki projekt za Morgana ... onda se kraljica razboljela i Osmond je pozvan natrag u ljetnu palaĉu, gdje sam ga ja prvi put imao zadovoljstvo sresti.
"Njegov sin", reĉe Jack. "Kako mu je izgledao sin?"
"Mršav", reĉe Anders polako. "Jedno oko mu je bjeţalo. To je sve ĉega se sjećam. On ... gospodaru, njegovog sina je bilo teško vidjeti. Vuci kao da su se više bojali njega nego njegovog oca, premda sin nije nosio biĉ. Rekli su da je mutan."
"Mutan", pitao se Jack.
"Da. To je njihova rijeĉ za one koje je teško vidjeti, koliko god ih traţio. Nevidljivost je nemoguća - tako kaţu Vuci - ali moţeš postati mutan ako znaš u ĉemu je trik. Većina Vukova ga zna, a i to malo kopile ga je znalo. Zato se samo sjećam kako je bio mršav, i tog bjeţavog oka, i daje bio ruţan kao crn, sifilistiĉan grijeh."
Anders zastane.
"Volio je muĉiti stvorove. Male stvorove. Znao ih je voditi pod trijem i ĉuo bih uţasne krikove", Anders zadrhti. "To je bio jedan od razloga zašto sam ostao u kući, znaš. Ne volim vidjeti ţivotinjice u bolu. Strašno mi je od toga."
Sve što je Anders rekao stvorilo je u Jackovom umu još sto novih pitanja. Osobito bi rado znao sve što Anders zna o Vucima - već i to što ih je spomenuo Jacku je istovremeno donijelo zadovoljstvo i duboku, tupo ĉeţnjivu bol za njegovim Vukom u srcu.
Ali vrijeme je istjecalo; taj je ĉovjek trebao ujutro krenuti na zapad u Proklete zemlje, horda ludih akademika vođena osobno Morganom mogla bi svakog ĉasa posukljati iz onog što je koĉijaš zvao Drugim Mjestom, Richard bi se mogao probuditi i traţiti obavijesti o tome tko je taj Morgan o kojem govore, i tko je taj mutan tip - taj mutan tip koji je zvuĉao sumnjivo sliĉno tipu koji je ţivio vrata do njega u kući Nelson.
"Došli su", potakao je, "došla je ta ekipa, i predradnik im je bio Osmond - bar dok ga nisu pozvali natrag, ili kad bi morao voditi noćnu kapelu u Indiani -"
"Gospodaru?" Andersovo lice opet je bilo puno zbunjenosti.
"Došli su i izgradili ... što?" Bio je siguran da već zna odgovor na to, ali htio je ĉuti kako ga Anders izgovara.
"Pa, traĉnice", reĉe Anders. "Traĉnice koje idu na zapad u Paklene zemlje. Traĉnice kojima sutra ja moram putovati." Zadrhtao je.
"Ne", reĉe Jack. Vrelo, strašno uzbuđenje eksplodiralo mu je u prsima poput sunca, i ustao je. Opet mu se u glavi dogodio onaj klik, onaj uţasan, uvjerljivi osjećaj da se velike stvari slaţu.
Anders je buĉno pao na koljena kad je uţasno, prelijepo svjetlo ispunilo Jackovo lice. Richard se na taj zvuk trgao i pospano uspravio.
"Ne ti", reĉe Jack. "Ja. I on." Pokazao je na Richarda.
"Jack?" Richard ga je gledao s pospanom, kratkovidom zbunjenošću. "O ĉemu ti to govoriš? I zašto taj ĉovjek njuška pod?"
"Gospodaru ... tvoja volja, naravno ... ali ne shvaćam."
"Ne ti", reĉe Jack. "Mi. Mi ćemo povesti vlak umjesto tebe."
"Ali, gospodaru, zašto?" uspio je Anders, još uvijek se ne usuđujući podići pogled.
Jack Sawyer pogledao je van u tamu.
"Jer", rekao je, "mislim da na kraju tih traĉnica - na kraju ili blizu kraja - ima nešto što ja moram uzeti."

Interludij
Sloat u ovom svijetu (IV)
Desetog prosinca, zabundani Morgan Sloat sjedio je na neudobnom drvenom stolcu kraj kreveta Lily Sawyer-bilo mu je hladno, pa je oko sebe zamotao svoj teški kašmirni kaput i gurnuo ruke duboko u dţepove, ali puno se bolje provodio no što bi se reklo na prvi pogled. Lily je umirala. Odlazila je, daleko, na ono mjesto s kojeg se nikad ne vraćaš, ĉak ni ako si kraljica u krevetu veliĉine nogometnog stadiona.
Lilin krevet nije bio tako veliĉanstven, i nimalo nije liĉila na kraljicu. Bolest joj je oduzela ljepotu, omršavila joj lice i postarala je za hitrih dvadeset godina. Sloat je s uţitkom prelazio pogledom preko istaknutih arkada iznad njenih oĉiju, ĉela nalik oklopu kornjaĉe. Njeno izmuĉeno tijelo jedva da je nadimalo pokrivaĉe i deke. Sloat je znao da je Alhambra dobro plaćena da puštaju Lily Cavanaugh Sawyer na miru, jer ih je on i plaćao. Više se nisu trudili grijati njenu sobu. Bila je jedini gost hotela. Osim recepcionara i kuhara, jedini zaposlenici koji su još bili u Alhambri bile su tri portugalske sobarice koje su cijelo vrijeme ĉistile predvorje - sigurno su one nagomilale deke na Lily. Sloat je pak preuzeo apartman preko puta, i naredio recepcionaru i sobaricama da drţe Lily dobro na oku.
Da vidi hoće li otvoriti oĉi, rekao je: "Izgledaš bolje, Lily. Stvarno mislim da vidim znakove oporavka."
Ne pomiĉući ništa osim usta, Lily je rekla: "Ne znam zašto se pretvaraš da si ljudsko biće, Sloat."
"Ja sam najbolji prijatelj kojeg imaš", odvrati Sloat.
Sad je otvorila oĉi, i nisu bile onoliko tupe koliko bi njemu odgovaralo. "Gubi se odavde", šapnula je. "Odvratan si."
"Pokušavam ti pomoći, i volio bih da se toga sjetiš. Imam sve papire, Lily. Samo ih trebaš potpisati. Kad to uĉiniš, ti i tvoj sin zbrinuti ste za cijeli ţivot." Sloat je promatrao Lily s izrazom zadovoljne zlokobnosti. "Usput, nisam baš imao sreće traţeći Jacka. Jesi ga ĉula u zadnje vrijeme?"
"Znaš da nisam", rekla je. I nije zaplakala, kao što se nadao.
"Stvarno mislim da bi mali trebao biti tu, zar ne?"
"Idi seri negdje drugdje", reĉe Lily.
"Mislim da ću doista upotrijebiti tvoj zahod, ako ti ne smeta", rekao je i ustao. Lily je opet sklopila oĉi, ignorirajući ga. "U svakom sluĉaju, nadam se da se drţi podalje od nevolja", rekao je Sloat, polako hodajući uz krevet. "Deĉkima se na cesti znaju dogoditi strašne stvari." Lily još uvijek nije odgovorila. "Ne volim ni misliti na to." Stigao je do kraja kreveta i nastavio prema vratima kupaonice. Lily je leţala pod svojim pokrivaĉima i dekama kao izguţvan papirni rupĉić. Sloat uđe u kupaonicu.
Protrljao je ruke, blago zatvorio vrata, i ukljuĉio obje pipe na umiva-oniku. Iz dţepa svog sakoa izvukao je malu smeđu boĉicu od dva grama, iz unutarnjeg dţepa malu kutijicu s ogledalom, ţilet, i kratku slamĉicu. Na ogledalo je istresao oko osminu grama najĉistijeg peruanskog snjeţnobijelog kokaina koji je mogao naći. Zatim ga je ritualno isjeckao ţiletom, stvarajući dvije bucmaste linije. Ušmrkao je linije kroz slamĉicu, dahnuo, oštro udahnuo i sekundu-dvije zadrţao dah. "Aah." Njegove su se nosnice raširile poput tunela. Skroz tamo unutra, poĉele su se događati prave stvari. Sloat je prošao rukama ispod vode, zatim za dobrobit svoga nosa uzeo malo vlage na palac i kaţiprst i utrljao ih u nosnice. Osušio sije ruke i lice.
Taj ljupki vlak, dopustio si je pomisao, taj ljupki, ljupki vlak, kladim se da sam ponosniji na njega nego na svoga sina.
Morgan Sloat uţivao je u vizijama svoga dragocjenog vlaka, koji je bio isti u oba svijeta i prva konkretna manifestacija njegova davnašnjeg plana da uveze modernu tehnologiju na Teritorije, stiţući u Point Venuti natovaren svojim korisnim teretom. Point Venuti! Sloat se nasmiješio dok mu je kokain tutnjao kroz mozak, donoseći uobiĉajenu poruku da će sve biti dobro, sve biti dobro. Mali Jacky Sawyer bit će jako sretan deĉko ako ikad ode iz ĉudnog gradića Point Venuti. Zapravo, bit će sretan ako tamo uopće stigne, budući da će morati putovati preko Prokletih zemalja. Ali droga je Sloata podsjetila kako bi na određeni naĉin više volio da Jack
stigne u opasan, izobliĉen mali Point Venuti, ĉak bi više volio da Jack preţivi izloţenost crnom hotelu, koji nije samo daske i ĉavli, cigle i kamen, već je istovremeno nekako ţiv ...jer je moguće da bi Jack mogao išetati iz njega s Talismanom u svojim kradljivim ruĉicama. A kad bi se to dogodilo ...
Da, kad bi se taj doista ĉudesan događaj zaista zbio, sve bi stvarno bilo dobro.
A i Jack Sawyer i Talisman bili bi prelomljeni.
A on, Morgan Sloat, konaĉno bi imao platno kakvo zasluţuje njegov talent. Naĉas se vidio kako širi ruke preko ozvijezdanog prostranstva, preko
svjetova spojenih poput ljubavnika na krevetu, preko svega što Talisman štiti i svega što je toliko ţelio kad je prije mnogo godina kupio Agincourt. Jack bi mu sve to mogao pribaviti. Divota. Blaţenstvo.
Da proslavi tu pomisao, Sloat je opet izvadio boĉicu iz svoga dţepa i nije se gnjavio obrednim ţiletom i zrcalom, već je naprosto upotrijebio priloţenu ţliĉicu da podigne medicinski bijeli prah prvo u jednu, pa u drugu nosnicu. Divota, da.
Šmrĉući, vratio se u spavaonicu. Lily je djelovala malo ţivahnije, ali raspoloţenje mu je sad bilo tako dobro da ga ĉak ni taj dokaz njenog upornog ţivota nije pokvario. Sjajne i ĉudno šuplje u krugovima kosti, njene su ga oĉi pratile. "Ujak Bloat ima novu odvratnu naviku", rekla je.
"A ti umireš", reĉe on. "Koje bi odabrala?"
"Pošmrĉi dovoljno pa ćeš i ti umrijeti."
Netaknut njenim neprijateljstvom, Sloat se vratio na nesiguran drveni stolac. "Za ime Boţje, Lily, odrasti"', rekao je. "Sad svi šmrĉu. Nisi u tijeku - već godinama nisi u tijeku. Hoćeš probati malo?" Podigao je boĉicu iz dţepa i zaljuljao je na lanĉiću priĉvršćenom za ţliĉicu.
"Odlazi odavde."
Sloat je zaljuljao boĉicu bliţe njenom licu.
Lily je sjela u krevetu hitro kao zmija i pljunula mu u lice.
"Kuĉko!" Ustuknuo je, grabeći rupĉić dok mu je njena pljuvaĉka curila niz obraz.
"Ako je to sranje tako divno, zašto se zavlaĉiš u zahod da ga uzmeš? Nemoj odgovarati, samo me pusti na miru. Ne ţelim te više nikad vidjeti, Bloat. Nosi svoje debelo dupe odavde."
"Umrijet ćeš sama, Lily", rekao je, sad perverzno pun hladne, tvrde radosti. "Umrijet ćeš sama, a ovaj smiješni gradić će ti pruţiti siromaški pogreb, a tvoj sin će poginuti jer ni sluĉajno ne moţe izaći na kraj s onim što ga ĉeka, i nitko nikad više neće ĉuti ni za jedno od vas dvoje." Iskezio joj se. Njegove bucmaste ruke stisnule su se u blijede dlakave šake. "Sjećaš se Ashera Dondorfa, Lily? Našeg klijenta? Sporednog lika u seriji Flanagan i Flanagan? Ĉitao sam o njemu u The Hollywood Reporteru105 - broj od prije par tjedana. Ustrijelio se u svojoj dnevnoj sobi, ali nije baš dobro gađao, jer
______________________________________
105 The Hollywood Reporter: najstarije dnevne novine posvećene isključivo poslovnim vijestima iz svijeta filma, osnovane još 1930. godine; 2010. godine, pretvorene su u magazin namijenjen i općoj publici, no u doba Talismana još su bile namijenjene isključivo holivudskim profesionalcima. Nap. prev.
si je umjesto da se ubije samo raznio nepce i strpao se u komu. Mogao bi se drţati godinama, ĉujem, samo trunući." Nagnuo se prema njoj, nabirući ĉelo. "Meni se ĉini da ti i dobri stari Asher imate puno toga zajedniĉkoga."
Ledeno mu je uzvratila pogled. Oĉi kao da su joj se zavukle natrag u glavu, i u tom je ĉasu nalikovala na neku ĉvrstu staricu s granice, s puškom za vjeverice u jednoj ruci i Svetim pismom u drugoj. "Sin će mi spasiti ţivot", rekla je. "Jack će mi spasiti ţivot, a ti ga nećeš moći zaustaviti."
"Pa, to ćemo vidjeti, zar ne?" odvrati Sloat. "To ćemo tek vidjeti."

Trideset i peto poglavlje
Proklete zemlje
1
"Ali hoćeš li biti siguran, gospodaru?" upitao je Anders kleĉeći pred Jackom dok se bijelo-crveni kilt širio oko njega kao suknja.
"Jack?" upitao je Richard, a glas mu je bio unjkavo, nevaţno zavijanje zvuka.
"Bi li ti bio siguran?" upita Jack.
Anders je svoju krupnu sijedu glavu skrenuo u stranu i zapiljio se u Jacka kao da mu je upravo postavio zagonetku. Izgledao je kao ogroman, zbunjen pas.
"Mislim, bit ću siguran koliko bi i ti bio. Samo to sam mislio."
"Ali, gospodaru..."
"Jack?" opet se zaĉuo Richardov svadljivi glas. "Zaspao sam, i sad bih trebao biti budan, ali još smo na ovom uvrnutom mjestu, znaĉi da još sanjam ... ali ţelim se probuditi, Jack, ne ţelim više sanjati ovaj san. Ne. Ne ţelim to."
I zato si si razbio proklete naoĉale, reĉe Jack sam sebi. Naglas je rekao: "Ovo nije san, Richie, stari moj. Spremamo se na put. Vozit ćemo se vlakom."
"Ha?" rekao je Richard, trljajući si lice i sjedajući. Ako je Anders liĉio na velikog bijelog psa u suknji, Richard je najviše nalikovao tek probuđenoj bebi.
"Gospodaru Jasone", reĉe Anders. Sad se ĉinilo da bi mogao zaplakati - od olakšanja, ĉinilo se Jacku. "Je li to tvoja volja? Je li tvoja volja da provezeš onaj vraţji stroj kroz Proklete zemlje?"
"Baš jest", reĉe Jack.
"Gdje smo mi to?" upita Richard. "Jesi li siguran da nas ne slijede?"
Jack se okrene prema njemu. Richard je sjedio na neravnom ţutom po-du, tupo trepćući, a uţas je još treptao oko njega kao izmaglica. "Dobro", reĉe. "Odgovorit ću ti na pitanje. U dijelu smo Teritorija koji se zove Ellis- Breaks -"
"Glava me boli", rekao je Richard. Sklopio je oĉi.
"I", nastavi Jack, "uzet ćemo vlak ovog ĉovjeka i odvesti se kroz Proklete zemlje sve do crnog hotela, ili što bliţe moţemo. To je to, Richard. Vjeruj ili ne. I što prije to uĉinimo, to ćemo se brţe maknuti od svega što bi nas moglo traţiti."
"Etheridge", šapne Richard. "Gospodin Duffrey." Ogledao se po mekoj unutrašnjosti Terminala kao da oĉekuje da će njihovi progonitelji odjednom posukljati kroz zidove. "To je tumor na mozgu, znaš", rekao je Jacku savršeno razumnim tonom. "To je to - moja glavobolja."
"Gospodaru Jasone", govorio je stari Anders, klanjajući se tako nisko da mu se kosa spustila do neravnih podnih dasaka. "Kako si dobar, O,
Visoki, kako si dobar prema svom najponiznijem sluzi, kako dobar onima koji ne zasluţuju tvoje blagoslovljeno prisustvo." Zapuzao je naprijed, i Jack je s uţasom vidio da se opet sprema baciti na ljubljenje nogu.
"I to priliĉno uznapredovao, rekao bih", ponudi Richard.
"Ustani, Anders, molim te", reĉe Jack ustuknuvši. "Ustani, daj, dosta je." Starac je nastavio puzati prema naprijed, blebećući od olakšanja što neće morati iskustiti Proklete zemlje. "USTAJ!" zaurla Jack.
Anders je podigao pogled naboranog ĉela. "Da, gospodaru." Polako je ustao.
"Dođi ovamo s tim svojim tumorom, Richarde", reĉe Jack. "Idemo vidjeti moţemo li shvatiti kako se vozi taj prokleti vlak."
2
Anders je prišao dugaĉkom, neravnom šalteru i kopao po ladici. "Ja mislim da radi na vragove, gospodaru", reĉe. "Ĉudne vragove, skutrene dolje jedan uz drugog. Ĉini se kao da ne ţive, a ţivi su. Da." Iz ladice je izvukao najduţu, najdeblju svijeću koju je Jack ikad vidio. Iz kutije na vrhu tezge izvadio je tridesetak centimetara dugaĉak, uzak komad mekog drveta, pa spusti jedan od njegovih krajeva do zapaljene svjetiljke. Drvo se zapalilo, i Anders ga je upotrijebio da zapali svoju ogromnu svijeću. Zatim je mahnuo "šibicom'' naprijed-natrag dok se plamen nije ugasio uz kovitlac dima.
"Vragovi?" upita Jack.
"Ĉudne ĉetvrtaste stvari - vjerujem da su u njima vragovi. Kako ponekad pljuju i iskre! Pokazat ću ti to, gospodaru Jasone."
Bez ijedne druge rijeci krenuo je prema vratima, a topao sjaj svijeće naĉas je izbrisao sve bore s njegova lica. Jack gaje slijedio van, u slatkoću i amplitudu dubokih Teritorija. Sjetio se fotografije na zidu ureda Speedyja Parkera, fotografije ĉak i tada pune neke neobjašnjive moći, i shvatio da se nalazi blizu mjesta gdje je snimljena. U daljini se uzdizala planina poznatog izgleda. Niz malu uzvišicu, polja ţitarica kotrljala su se u svim smjerovima, ljuljajući se u glatkim, širokim potezima. Richard Sloat s oklijevanjem je hodao kraj Jacka, trljajući si ĉelo. Srebrnaste metalne šipke, u neskladu s ostatkom krajolika, pruţale su se neumoljivo prema zapadu.
"Šupa je otraga, gospodaru", rekao je Anders tiho, i skoro stidljivo skrenuo prema boĉnoj strani Terminala. Jack opet dobaci pogled udaljenoj planini. Sad je manje nalikovala na planinu sa Speedyjeve fotografije - novija - zapadna a ne istoĉna planina.
"Kakve su to priĉe s gospodarom Jasonom?" šapnuo mu je Richard ravno u uho. "On misli da te poznaje."
"Teško je to objasniti", reĉe Jack.
Richard je potegnuo svoju bandanu, zatim spusti ruku na Jackovu mišicu. Stari stisak Kansas Cityja. "Što se dogodilo sa školom, Jack? Što se dogodilo s psima? Gdje smo mi to?"
"Samo dođi sa mnom", reĉe Jack. "Vjerojatno još uvijek sanjaš."
"Da", rekao je Richard tonom najĉišćeg olakšanja. "Da, tako je, zar ne? Još spavam. Ispriĉao si mi sve one lude stvari o Teritorijima, i sad sanjam o tome."
"Aha", rekao je Jack i krenuo za Andersom. Starac je ogromnu svijeću drţao kao baklju i kretao se uz straţnju stranu uzvisine, prema drugoj, malo većoj osmerokutnoj drvenoj zgradi. Dvojica djeĉaka slijedila su ga kroz visoku ţutu travu. Svjetlo se prosipalo iz još jedne prozirne kugle, otkrivajući kako je ova druga zgrada otvorena na suprotnim krajevima, kao da su dvije suprotne strane osmerokuta uredno odrezane. Srebrnaste traĉnice pruţale su se kroz te otvorene krajeve. Anders je stigao do velike šupe i okrenuo se da priĉeka djeĉake. S blještavom, nesigurnom podignutom svijećom, dugom bradom i ĉudnom odjećom, Anders je nalikovao nekom stvoru iz legende ili bajke, ĉarobnjaku ili vješcu.
"Sjedi ovdje otkako je stiglo, i neka je demoni odvedu odavde", namr- štio se Anders prema djeĉacima, a sve su mu se bore produbile. "Paklenski izum. Gadna stvar, da znate." Pogledao je preko ramena kad su mu se djeĉaci pridruţili. Jack je vidio da se Andersu ne sviđa ĉak ni biti u šupi s vlakom. "Pola tereta je utovareno, i to isto bazdi do pakla."
Jack je prošao kroz otvoreni kraj šupe, tjerajući Andersa da pođe za njim. Richard je teturao za njima, trljajući si oĉi. Mali vlak sjedio je na traĉnicama uperen prema zapadu - ĉudna lokomotiva, vagon, teretni vagon pokriven napetim voštanim platnom. Iz tih je kola stizao zadah koji je toliko smetao Andersa. Bio je to pogrešan zadah, ne iz Teritorija, i metalan i mastan.
Richard je smjesta prišao jednom od unutrašnjih kuteva šupe, sjeo na pod naslonivši leđa na zid, i sklopio oĉi.
"Razumiješ li kako radi, gospodaru?" upitao je Anders tihim glasom.
Jack strese glavom i uz traĉnice priđe lokomotivi. Da, to su bili Andersovi "demoni". Bili su to akumulatori, kako je Jack i pretpostavio. Njih šesnaest, u dva reda povezana u metalni kontejner oslonjen na prva ĉetiri kotaĉa. Cijeli prednji dio vlaka djelovao je više kao sofisticirana
verzija biciklistiĉke košare - gdje bi sam bicikl bio mala kabina koja je Jacka podsjećala na nešto drugo ... nešto što nije mogao odmah odrediti.
"Demoni razgovaraju s uspravnim štapom", reĉe Anders iza njega.
Jack se podigao u kabinicu. "Štap" koji je Anders spomenuo bio je poluga za mijenjanje brzina, postavljena u utor s tri zareza. Onda se Jack sjetio na što ga lokomotiva podsjeća. Cijeli vlak radio je na istom principu kao kolica za golf. Pogonjen baterijama, imao je samo tri brzine: naprijed, neutralno i unatrag. Bila je to jedina vrst vlaka koji bi uopće mogao raditi na Teritorijima, i Morgan Sloat morao ga je posebno naruĉiti.
"Demoni u kutijama pljuju i iskre, i razgovaraju sa štapom, a štap pokreće vlak, gospodaru." Anders je tjeskobno stajao kraj lokomotive, lica izobliĉenog u zapanjujući prikaz bora.
"Mislio si krenuti ujutro?" upitao je Jack starca.
"Da."
"Ali vlak je već spreman?"
"Da, gospodaru."
Jack kimne i skoĉi dolje. "Kakav je teret?"
"Vraţje stvari", reĉe Anders smrknuto. "Za zle Vukove. Treba ga odnijeti u crni hotel."
Bio bih korak ispred Morgana Sloata kad bih sad krenuo, pomisli Jack. I s nelagodom pogleda Richarda, koji se uspio opet uspavati. Da nije bilo tvrdoglavog, hipohondriĉnog Razumnog Richarda, ne bi nikad pronašao Sloatov ĉu-ĉu; i Sloat bi mogao upotrijebiti "vraţje stvari" — sigurno neku
vrst oruţja - protiv njega ĉim se pribliţi crnom hotelu. Jer hotel je bio kraj njegove potrage, u to je sad bio uvjeren. I ĉinilo se da sve to govori kako će Richard, koliko god sad bio bespomoćan i dosadan, biti vaţniji za njegovu potragu no što je Jack ikad pomišljao. Sin Sawyerov i sin Sloatov: sin princa Philipa Sawtellea i sin Morgana od Orrisa. Naĉas, svijet se zakovitlao iznad Jacka i u sekundi je shvatio da bi Richard mogao biti kljuĉanja ono što će morati uĉiniti u crnom hotelu. Onda je Richard zahrkao i usta su mu se otvorila, i osjećaj trenutnog shvaćanja pobjegao je Jacku.
"Pogledajmo te vraţje stvari", rekao je. Okrenuo se i odmarširao niz vlak, usput po prvi put primjećujući da je pod osmerokutne šupe napravljen iz dva dijela - veći dio bila je jedna okrugla kruţna masa, kao ogroman tanjur za veĉeru. Zatim se pojavljivao prekid u drvetu, a ono što je bilo iza kruga pruţalo se do zidova. Jack nikad nije ĉuo za kruţnice, ali shvaćao je koncept: okrugli dio poda mogao se okrenuti za sto osamdeset
stupnjeva. Obiĉno su vlakovi i koĉije stizali s istoka i vraćali se u istom smjeru.
Voštano platno bilo je svezano preko tereta debelim smeđim uţetom, tako dlakavim da je izgledalo kao ĉeliĉna vuna. Jack je pokušao podići jedan kraj, virnuo unutra, vidio samo mrak. "Pomozi mi", rekao je, okrećući se Andersu.
Starac je namršteno prišao i jednim snaţnim, spretnim pokretom ot-pustio ĉvor. Platno se opustilo i objesilo. Sad, kad je Jack podigao njegov rub, vidio je da polovica teretnog vagona ima u sebi red drvenih kutija s oznakom STROJNI DIJELOVI. Oruţje, pomislio je: Morgan naoruţava svoje pobunjene Vukove. Drugu polovicu prostora pod platnom zauzimali su bucmasti pravokutni paketi neke mekane supstance omotane slojevima prozirne plastike. Jack nije imao pojma što bi to moglo biti, ali bio je priliĉno siguran da nije tijesto za pizzu. Spustio je platno i odmakao se, a Anders je povukao debeli konop i opet ga svezao.
"Krenut ćemo noćas", rekao je Jack, odluĉivši se istog ĉasa.
"Ali gospodaru Jasone ... Proklete zemlje ... noću ... znaš li -"
"Znam, znam", reĉe Jack. "Znam da mi treba sve iznenađenje koje mogu prikupiti. Morgan i onaj ĉovjek kojeg Vuci zovu Onaj od Biĉa će me traţiti, a ako se pojavim dvanaest sati prije nego što itko oĉekuje ovaj vlak, Richard i ja moţda se izvuĉemo ţivi."
Anders je smrknuto kimnuo, i opet je djelovao kao prekrupan pas koji se prilagođava nesretnoj spoznaji.
Jack je opet pogledao Richarda - usnulog, sjedećki, otvorenih usta. Kao da zna što je Jacku na umu, i Anders je pogledao zaspalog Richarda. "Je li Morgan od Orrisa imao sina?" upita Jack.
"Jest, gospodaru. Morganov kratak brak imao je potomstvo - djeĉaka po imenu Rushton."
"A što se dogodilo s Rušhtonom? Kao da ne mogu pogoditi."
"Umro je", reĉe Anders jednostavno. "Morganu od Orrisa nije bilo suđeno da bude otac."
Jack je zadrhtao, sjećajući se kako se njegov neprijatelj probio kroz zrak i zamalo ubio cijelo Vukovo stado.
"Idemo", rekao je. "Moţeš li mi, molim te, pomoći da ubacim Richarda u lokomotivu, Anders?"
"Gospodaru ..." Anders je spustio glavu, onda je podigne i pogleda Jacka sa skoro roditeljskom zabrinutošću. "Putovanje će potrajati bar dva
dana, moţda tri, dok ne stignete do zapadne obale. Imate li hrane? Hoćete li podijeliti moju veĉeru?"
Jack je stresao glavom, nestrpljiv da poĉne posljednji dio puta prema Talismanu, ali onda mu je ţeludac naglo zakruljio, podsjećajući ga koliko je prošlo otkako je pojeo išta osim Ring-Dinga106 i ustajalih keksa u sobi Alberta Gvalje. "Pa", rekao je, "valjda još pola sata neće praviti neku veliku razliku. Hvala, Anders. Pomozi mi da uspravim Richarda, moţe?" A moţda mu se, pomislio je, ipak toliko ne ţuri da prijeđe Proklete zemlje.
Njih dvojica uspravili su Richarda. Poput Miša iz Alice u zemlji ĉudesa, otvorio je oĉi, nasmiješio se, i opet zaspao. "Hrana", reĉe Jack. "Prava hrana. Jesi za, stari?"
"Nikad ne jedem u snu", odgovorio je Richard s nestvarnom razumnošću. Zjevnuo je, onda si protrlja oĉi. Postupno se uspravio, i nije se više oslanjao na Andersa i Jacka. "Ali da ti iskreno kaţem, priliĉno sam gladan. Baš dugo sanjam, jel' da, Jack?" Ĉinio se skoro ponosan na to.
"Aha", reĉe Jack.
"Ĉuj, jel' to vlak kojim idemo? Izgleda kao iz crtića."
"Aha."
"Znaš li ti to voziti, Jack? Znam da je to moj san, ali -"
"Teško ga je voziti koliko i moj stari elektriĉni vlakić", reĉe Jack. "Mogu gaja voziti, a moţeš i ti."
___________________________________
106 Ring-Ding: čokoladni kolačići punjeni mliječnom kremom. Nap. prev.
"Ne ţelim to", rekao je Richard, a onaj skutreni, ţalobni ton opet mu se vratio u glas. "Uopće se ne ţelim ukrcati na taj vlak. I ţelim se vratiti u svoju sobu."
"Dođi umjesto toga nešto pojesti", rekao je Jack, i poveo Richarda iz šupe. "A onda krećemo za Kaliforniju."
I tako su Teritoriji pokazali djeĉacima jedno od svojih najljepših lica neposredno prije nego što su ušli u Proklete zemlje. Anders im je dao debele slatke komade kruha oĉito izrađenog od ţitarica koje su rasle oko Terminala, raţnjiće od mekih komada mesa i bogatog, soĉnog, nepoznatog povrća, ukusan ruţiĉasti sok koji je Jack iz nekog razloga povezivao s papajom premda je znao da nije od papaje. Richard je ţvakao u sretnom transu, sok mu je curio niz bradu dok mu je Jack nije obrisao. "Kalifornija", rekao je jednom. "Trebao sam znati." Pretpostavljajući da
govori o reputaciji ludila koju ima ta drţava, Jack ga nije ispitivao. Više ga je brinulo što njih dvojica ĉine s Andersovom vjerojatno ograniĉenom zalihom hrane, ali starac se stalno vraćao za šalter, gdje su on ili njegov otac postavili mali štednjak na drva, i vraćao se s još hrane. Uštipci od kukuruza, hladetina, stvari koje su izgledale kao pileće noge ali su imale okus poput... ĉega? Tamjana i mirte? Cvijeća? Okus je praktiĉno eksplodirao na njegovom jeziku i uĉinilo mu se da bi i on mogao poĉeti sliniti.
Njih su trojica sjedila oko stolića u toploj i mekoj sobi. Na kraju obroka, Anders je skoro stidljivo iznio teţak ćup dopola pun crnog vina. Osjećajući se kao da slijedi neĉiji tuđi scenarij, Jack je popio malu ĉašu.
3
Dva sata kasnije, kad mu se već poĉelo spavati, Jack se zapitao je li taj ogroman obrok bio isto tako ogromna pogreška. Kao prvo, bio je tu polazak iz Ellis-Breaksa i Terminala, koji nije prošao lako; kao drugo, bio je tu Richard, koji je prijetio da će ozbiljno poludjeti; a kao treće, i iznad svega, bile su tu Proklete zemlje. Koje su bile puno luđe nego što će Richard ikad biti, i koje su apsolutno zahtijevale koncentriranu pozornost.
Nakon obroka, njih trojica vratila su se u šupu, i poĉele su nevolje. Jack je znao da se plaši onog što leţi pred njim - a sad je znao i da je taj strah bio posve opravdan - i moţda ga je ta uznemirenost natjerala da se ne ponaša
onako lijepo kao što je moţda trebao. Prvi problem nastao je kad je poku-šao starom Andersu platiti novĉićem koji mu je dao satnik Farren. Anders je reagirao kao da mu je njegov voljeni Jason zabio noţ u leđa. Svetogrđe! Nedopustivo! Ponudivši novĉić, Jack nije samo uvrijedio starog koĉijaša; metaforiĉki je zablatio njegovu vjeru. Nadnaravno povraćena boţanska bića izgleda nisu trebala nuditi novac svojim sljedbenicima. Anders je bio dovoljno uznemiren da udari rukom "vraţju kutiju", kako je nazivao metalni kontejner za akumulatore, i Jack je znao da je Anders u velikom iskušenju da udari još nešto osim vlaka. Jack je postigao samo poloviĉno primirje: Anders nije htio njegove isprike ništa više nego njegov novac. Starac se konaĉno smirio kad je shvatio koliko je djeĉak uznemiren, ali nije se doista vratio svome normalnom ponašanju sve dok se Jack nije naglas zapitao nema li novĉić satnika Farrena za njega i druge funkcije, druge svrhe. "Ti nisi dokraja Jason", tmurno je izrekao starac, "ali kraljiĉin
novĉić moţda ti pomogne na putu do sudbine." Teško je stresao glavom. Pozdrav mu je bio izrazito nevoljak.
Ali dobar dio toga bio je i zahvaljujući Richardu. Ono što je zapoĉelo kao neka vrst djetinjaste panike brzo se razvilo u potpuni uţas. Richard je odbio ući u lokomotivu. Do toga ĉasa vrludao je šupom, ne gledajući vlak, naizgled u nehajnoj izmaglici. Tek kad je shvatio da se Jack ozbiljno misli ukrcati na stroj, izludio je - i, zaĉudno, pomisao na odlazak u Kaliforniju uznemirila ga je više od svega. "NE! NE! NE MOGU!" vikao je Richard kad ga je Jack pozvao u vlak. "ŢELIM SE VRATITI U SVOJU SOBU!"
"Moţda nas slijede, Richarde", reĉe Jack umorno. "Moramo krenuti." Posegnuo je i uhvatio Richarda za ruku. "Ovo je sve san, sjećaš se?"
"O, moj Boţe, o, moj Boţe", rekao je Anders, besciljno se krećući po velikoj šupi, i Jack je shvatio da se sad za promjenu ne obraća njemu.
"MORAM SE VRATITI U SVOJU SOBU!" skviĉao je Richard. Oĉi je stisnuo tako ĉvrsto da se samo jedna bolna bora pruţala od jedne do druge sljepooĉnice.
Opet odjeci Vuka. Jack je pokušao odvući Richarda prema vlaku, ali Richard se ukopao kao magarac. "NE MOGU TAMO!" vikao je.
"Pa, ne moţeš ni ostati ovdje", reĉe Jack. Još jednom je uzalud pokušao povući Richarda prema vlaku, i ovog puta ga doista pomakao za kakvih pola metra. "Richarde", rekao je, "ovo je smiješno. Ţeliš li sam ostati ovdje? Ţeliš li ostati sam na Teritorijima?" Richard strese glavom. "Onda pođi sa mnom. Vrijeme je. Za dva dana ćemo biti u Kalifomiji."
"Gadna stvar", promrmljao si je Anders u bradu promatrajući djeĉake. Richard je naprosto nastavio tresti glavom, nudeći samo jedno, sveobuhvatno odbijanje. "Ne mogu ići tamo", ponovio je. "Ne mogu ući u vlak i ne mogu otići tamo."
"U Kaliforniju?"
Richard je usnice stisnuo u crtu i opet sklopio oĉi. "O, dovraga", reĉe Jack. "Moţeš li mi pomoći, Anders?" Krupni starac dobacio mu je razoĉaran, skoro zgađen pogled, onda prijeđe prostoriju i podigne Richarda na ruke - kao da je Richard bio veliĉine šteneta. Djeĉak je ispustio izrazito štenasto skviĉanje. Anders ga je spustio na podstavljenu klupu u lokomotivi. "Hvala, Anders", rekao je starom koĉijašu, koji je smrknuto kimnuo i povukao se u ugao šupe. "Pazi na sebe." Richard je poĉeo plakati, a Anders ga je gledao bez samilosti.
Jack je pritisnuo dugme za pokretanje, i dvije ogromne plave iskre zafrcale su iz "vraţje kutije" kad se stroj pokrenuo. "Krećemo", rekao je
Jack i polako gurnuo polugu prema naprijed. Vlak je poĉeo kliziti iz šupe. Richard je stenjao i privukao koljena. Govoreći nešto poput "Glupost" ili "Besmisao" - Jack je uglavnom ĉuo siktanje s-ova - sakrio si je lice u koljena. Izgledao je kao da pokušava postati krug. Jack je mahnuo Andersu, koji je odmahnuo, a onda su izašli iz osvijetljene šupe i pokrivalo ih je samo prostrano tamno nebo. Andersov obris pojavio se na prolazu kroz koji su prošli, kao da je odluĉio pojuriti za njima. Vlak nije mogao ići brţe od ĉetrdeset i pet kilometara na sat, ĉinilo se Jacku, a trenutno je išao samo desetak-petnaest. To se ĉinilo uţasavajuće sporim. Zapad, govorio si je Jack, zapad, zapad, zapad. Anders se vratio natrag u šupu, a brada mu je leţala na masivnim prsima kao pokrov leda. Vlak je teturao prema naprijed - još jedna plava iskra zafrcala je prema gore - a Jack se okrenuo na podstavljenom sjedalu da vidi što dolazi.
"NE!" zavrištao je Richard, skoro izbacivši Jacka iz lokomotive. "NE MOGU! NE MOGU IĆI TAMO!" Podigao je glavu s koljena, ali ništa nije vidio - oĉi su mu još bile stisnute, i cijelo mu je lice izgledalo kao šaka.
"Tiho budi", reĉe Jack. Ispred njih, traĉnice su se pruţale poput strijele kroz beskrajna polja uzbibanih ţitarica; nejasne planine, stari zubi, lebdjele su na zapadnim Oblacima. Jack se posljednji put osvrnuo i vidio malu oazu svjetla i topline Terminala i osmerokutne šupe kako polako nestaje iza njega. Anders je bio visoka sjena u osvijetljenim vratima. Jack je posljednji put mahnuo, a visoka sjena odmahnula. Jack se opet okrenuo i zagledao preko
beskraja ţitarica, svih tih lirskih daljina. Ako su Proklete zemlje ovakve, sljedeća dva dana će biti pravi odmor.
Naravno da nisu bile, nimalo takve. Ĉak i u mjeseĉinom osvijetljenoj tami vidio je da se ţitarice razrjeđuju, postaju otrcane - promjena je zapoĉela kakvih pola sata nakon što su otišli s Terminala. Ĉak se i boja sad ĉinila pogrešnom, skoro umjetnom, ne više prelijepa organski ţuta koju je prije vidio, već ţuta neĉeg što je ostalo preblizu izvoru topline - ţuta neĉeg što je izblijedilo skoro na smrt. Richard je sad sliĉno izgledao. Neko je vrijeme duboko disao, zatim plakao tiho i besramno kao ostavljena djevojka, a onda je zapao u trzavi san. "Ne mogu se vratiti", mrmljao je u snu, ili se bar Jacku ĉinilo da ĉuje te rijeĉi. U snu kao da se smanjio.
Cijela narav krajolika poĉela se mijenjati. Od širokog raspona ravnica u Ellis-Breaksu, kraj se promijenio u tajnovite male doline i mraĉne uvale pune crnog drveća. Posvuda su leţali ogromni kamenovi, lubanje, jaja, divovski zubi. Samo tlo se promijenilo i postalo puno pjeskovitije. Dvaput
su se zidovi doline uzdigli tik uz traĉnice, i Jack je s obje strane vidio samo otrcane crvenkaste litice prekrivene niskim puzavicama. Tu i tamo uĉinilo bi mu se da vidi kako neka ţivotinja juri u zaklon, ali svjetlo je bilo preslabo, a ţivotinja prebrza da bi je razaznao. Ali Jack je imao jezoviti dojam da, ĉak i da se ţivotinja potpuno umirila usred Rodeo Drivea u podne, ne bi bio u stanju odrediti što je - nagovještaj da joj je glava dvaput veća no što bi trebala biti, da je i bolje da ljudske oĉi ne vide tu ţivotinju.
Dok je prošlo devedeset minuta, Richard je poĉeo stenjati u snu a krajolik je prešao u posvemašnju ĉudnovatost. Po drugi put kad su izašli iz klaustro- fobiĉne doline, Jack se iznenadio dojmom nagle otvorenosti - isprva je bilo kao da se opet vratio na Teritorije, zemlju Dnevnih snova. Onda je ĉak i u mraku primijetio kako je drveće izobliĉeno i svinuto; a onda je primijetio miris. Vjerojatno je sve to polako raslo u njegovoj svijesti, ali tek nakon što je vidio kako se ono malo drveća raštrkanog po crnoj ravnici svinulo poput muĉenih ţivotinja konaĉno je primijetio blag ali nedvojben zadah iskvarenosti u zraku. Iskvarenost, paklenska vatra. Ovdje su Teritoriji bazdili, ili su bar bili blizu.
Miris davno mrtvog cvijeća nadnosio se nad cijeli kraj; a ispod njega, kao s Osmondom, neki grublji, snaţniji miris. Ako je Morgan to uzrokovao, u bilo kojoj svojoj ulozi, onda je na određeni naĉin donio smrt na Teritorije, ili je bar Jack tako mislio.
Sad više nije bilo udolina i zavala; sad se zemlja ĉinila poput prostrane crvene pustinje. Ĉudno izobliĉeno drveće raštrkalo se po ukošenim stranama te velike pustinje. Ispred Jacka, srebrni blizanci traĉnica pruţali su se kroz mraĉnu crvenkastu prazninu; s njegovih boĉnih strana, i prazna se pustinja kotrljala kroz mrak.
Kraj se u svakom sluĉaju ĉinio praznim. Nekoliko sati, Jack nije vidio ni traga niĉemu osim izobliĉenim ţivotinjicama što su se skrivale na padinama vlakovnog nasipa - ali bilo je trenutaka kad bi mu se uĉinilo da je krajiĉkom oka uhvatio nagao gmizavi pokret, okrenuo se da vidi, a ovaj bi nestao. Isprva mu se ĉinilo da ga prate. Zatim je neko uzrujano vrijeme, ne duţe od dvadeset- -trideset minuta, zamišljao da ga prate pseći stvorovi iz škole Thayer. Kamo god bi pogledao, nešto se tek prestalo kretati - sakrilo se iza nekog svinutog drveta ili zavuklo u pijesak. Tijekom tog vremena, široka pustinja Prokletih zemalja nije se ĉinila praznom ni mrtvom, već punom gmizavog, skrivenog ţivota. Jack je polugu vlaka gurnuo naprijed (kao da bi to moglo pomoći) i poticao mali vlak da ide brţe, brţe. Richard se uvukao u pregib svoga sjedala, cvileći. Jack je zamišljao sva ta bića, te ni
pseće ni ljudske stvorove, kako jure prema njima, i molio se da Richardove oĉi ostanu sklopljene.
"NE!" povikao je Richard, još uvijek u snu.
Jack je skoro ispao iz kola. Doista je vidio Etheridgea i gospodina Dufreyja kako jure za njima. Sustizali su ih, isplaţenih jezika, uzbibanih ramena. Sljedeće sekunde, shvatio je da je vidio samo sjene koje putuju kraj vlaka. Školarci i ravnatelj u trku nestali su poput ugašenih rođendanskih svjećica.
"NE TAMO!" kmeĉao je Richard. Jack polako udahne. On, oni, sigurni su. Opasnosti Prokletih zemalja su precijenjene, većinom knjiške. Za nekoliko sati sunce će se opet dići. Jack je podigao sat do oĉiju i vidio da su u vlaku samo malo manje od dva sata. Usta su mu se otvorila u krupan zijev, i uhvatio se kako ţali što se toliko najeo u Terminalu.
Djeĉja igra, pomislio je, ovo će biti -
I baš kad je htio dovršiti parafrazu Burnsovih stihova koje je stari Anders tako neoĉekivano citirao, vidio je prve vatrene kugle, što mu je zauvijek uništilo opuštenost.
4
Kugla promjera bar tri metra kotrljala se po rubu obzora, siktavo vruća, i isprva krenula ravno prema vlaku. "Ti bokca", promrmljao je Jack sebi u bradu, sjećajući se što je Anders rekao o vatrenim kuglama. Ako se ĉovjek previše pribliţi nekoj od tih vatrenih kugli, postane grozno bolestan ... izgubi svu kosu ... ĉirevi mu izađu svuda po tijelu ... poĉne povraćati ... samo povraća i povraća dok mu ţeludac ne pukne i grlo ne prsne. Progutao je, teško - kao da guta pola kile ĉavala. "Molim te, Boţe", rekao je naglas. Ogromna kugla svjetla jurila je ravno prema njemu, kao da ima vlastiti um i namjerava izbrisati Jacka Sawyera i Richarda Sloata s lica zemlje. Trovanje zraĉenjem. Jacku se ţeludac stisnuo, a testisi se smrzli pri dnu tijela. Trovanje zraĉenjem. Povraća i povraća dok mu ţeludac ne pukne ...
Ona izvrsna veĉera koju mu je Anders dao skoro mu je iskoĉila iz ţelu-ca. Vatrena kugla nastavila se kotrljati ravno prema vlaku, izbacujući iskre i sikćući vlastitom plamenom energijom. Iza nje se pruţao svjetleći zlatan trag koji kao da je ĉarolijom poticao druge siktave, plamteće crte na crvenoj zemlji. Baš kad se vatrena kugla odbila od tla i poskoĉila ukoso kao divovska teniska loptica, neduţno vrludajući ulijevo, Jack je prvi put jasno vidio stvorenja za koja je cijelo vrijeme mislio da ih prate.
Crvenkasto-zlatno svjetlo lutajuće vatrene kugle i preostali sjaj starih tragova na zemlji osvijetlili su skupinu izobliĉenih zvijeri koje su oĉito slijedile vlak. Bili su to psi, ili su nekad bili psi, ili su im preci bili psi, a Jack je nelagodno bacio pogled na Richarda da se uvjeri kako još uvijek spava.
Stvorovi koji su zaostali za vlakom priljubili su se uz tlo poput zmija. Glave su im bile psolike, vidio je Jack, ali tijela su im imala samo zaostale straţnje noge i bila su, koliko je on vidio, bezdlaka i bezrepa. Djelovali su vlaţno - ruţiĉasta bezdlaka koţa blistala je kao u tek rođenih miševa. Reţali su, nesretni što ih vidi. Te je uţasne mutirane pse Jack bio vidio na padinama vlakovnog nasipa. Izloţeni, ispruţeni poput reptila, siktali su i reţali i poĉeli puzati u stranu - i oni su se bojali vatrenih kugli i tragova koje su ostavljale na zemlji. Zatim je Jack osjetio miris vatrene kugle koja se sad hitro, nekako skoro ljutito, opet kretala prema obzoru, paleći cijeli red izobliĉenog drveća. Paklenska vatra, iskvarenost.
Još jedna vatrena kugla naišla je preko obzora i bljesnula djeĉacima s lijeva. Zadah promašenih presijedanja, uništenih nada i zlih ţelja - Jack,
kome se ţeludac digao do grla, zamišljao je da sve to nalazi u gnjusnom smradu koji je ispuštala vatrena kugla. Mjauĉući, gomila mutiranih pasa raspršila se u prijetnju blistavih zubi, šapat prikrivenih pokreta, šuškanje teških beznogih tijela koja se vuku kroz crvenu prašinu. Koliko ih je bilo? Iz podnoţja zapaljenog drveta koje je pokušavalo sakriti krošnju u deblo, dva deformirana psa iskezila su dugaĉke zube prema njemu.
Onda je još jedna vatrena kugla preteturala preko širokog obzora, ostavljajući širok svijetleći trag daleko od vlaka, i Jack je na ĉas ugledao nešto nalik otrcanoj maloj šupi tik ispod zaokreta zida pustinje. Pred njom je stajao krupan humanoidni obris, muški, gledajući prema njemu. Dojam veliĉine, dlakavosti, sile, zloće ...
Jack je bio neizbrisivo svjestan sporosti Andersovog malog vlaka, svoje i Richardove izloţenosti bilo ĉemu što bi ih moglo htjeti malo pobliţe istraţiti. Prva vatrena kugla raspršila je uţasne pseće stvorove, ali ljudske stanovnike Prokletih zemalja moglo bi biti teţe savladati. Prije no što se svjetlo svelo na sjajni trag, Jack je vidio da obris pred šupom prati njegovo napredovanje, okrećući krupnu dlakavu glavu dok je vlak prolazio. Ako su stvorovi koje je vidio bili psi, kakvi bi onda bili ljudi? U posljednjem blistavom svjetlu vatrene kugle, ĉovjekoliki stvor zaobišao je svoju nastambu. Debeo reptilski rep ljuljao mu se iz straţnjice, a zatim je stvor nestao oko zgrade, i opet je bilo mraĉno i ništa - ni psi, ni ljudske zvijeri, ni
šupa - nije bilo vidljivo. Jack ĉak nije mogao biti ni siguran je li to doista vidio.
Richard se trznuo u snu, a Jack je gurnuo ruku prema jednostavnoj upravljaĉkoj poluzi, uzalud pokušavajući povećati brzinu. Pseći zvukovi postupno su izblijedili iza njega. Znojeći se, Jack je opet podigao lijevu ruku do oĉiju i vidio da je prošlo samo petnaest minuta otkako je posljednji put pogledao na sat. Zapanjio se opet zijevajući, i opet zaţalio što se toliko najeo u Terminalu.
"NE!" vrištao je Richard. "NE! NE MOGU IĆI TAMO!"
Tamo? zapitao se Jack. Gdje je "tamo"? Kalifornija? Ili je to bilo koje prijeteće mjesto, bilo koje mjesto kamo bi Richardova nesigurna kontrola, nepouzdana kao nepripitomljen konj, mogla pobjeći?
5
Cijele noći Jack je stajao za polugom dok je Richard spavao, proma-trajući tragove vatrenih kugli u prolazu kako trepću po crvenkastoj površini zemlje. Njihov zadah, mrtvo cvijeće i skrivena iskvarenost, punili su zrak. S vremena na vrijeme ĉuo bi ćeretanje mutiranih pasa ili drugih jadnih stvorova kako se diţe iz korijena izobliĉenog, uraslog drveća koje je još uvijek šaralo krajolik. Akumulatori bi povremeno zaprskali plavim lukovima. Richard je bio u stanju iznad obiĉnog sna, umotan u nesvijest koja mu je bila potrebna i prizvana. Nije više izmuĉeno vikao - zapravo, nije ĉinio ništa doli se skutrio u svome kutku lokomotive i plitko dahtao, kao da ĉak i disanje zahtijeva više energije no što je ima. Jack se napola molio, a napola bojao povratka svjetla. Kad stigne jutro, moći će vidjeti ţivotinje; ali što će još morati vidjeti?
Povremeno bi bacio pogled na Richarda. Koţa njegova prijatelja bila je ĉudno blijeda, skoro jezovite nijanse sivog.
6
Jutro je stiglo s opuštanjem tame. Ruţiĉasti trag pojavio se uzduţ zao-bljenog ruba istoĉnog obzora, a ubrzo je ispod nje narasla crvenkasta vrpca, gurajući optimistiĉno ruţiĉastu više na nebo. Jacku se ĉinilo da su mu oĉi crvene kao ta vrpca, a noge su ga boljele. Richard je leţao skoro preko cijelog malog sjedišta u lokomotivi, još uvijek dišući ograniĉeno, skoro nevoljko. Jack je vidio da je u pravu - Richardovo lice doista se ĉinilo neobiĉno sivim. Kapci su mu zatreptali u snu, i Jack se ponadao da
mu prijatelj neće opet poĉeti vrištati. Richardova usta su se otvorila, ali iz njih je izašao samo vršak njegova jezika, a ne glasni povik. Richard je prešao jezikom preko gornje usnice, pa pao natrag u svoju komu.
Premda je Jack oĉajniĉki ţelio sjesti i sklopiti oĉi, nije uznemiravao Richarda. Jer što je Jack više vidio dok je novo svjetlo popunjavalo detalje Prokletih zemalja, to se više nadao da će Richardova nesvijest potrajati tako dugo dok on bude mogao izdrţati uvjete u Andersovom nesigurnom vlakiću. Nimalo nije ţelio vidjeti kako bi Richard Sloat reagirao na posebnosti Prokletih zemalja. Malo bola, pomalo iscrpljenosti - bila je to vrlo mala cijena za nešto što će, znao je, biti samo privremeni mir.
Kroz napola sklopljene oĉi vidio je krajolik u kojem izgleda ništa nije izbjeglo uništavajuću, obogaljujuću štetu. Na mjeseĉini, djelovalo je kao prostrana pustinja, premda pustinja prošarana drvećem. Sad je Jack shvatio da njegova "pustinja" nije ništa takvoga. Ono što je smatrao crvenkastom vrstom pijeska bilo je rahlo, prašnjavo tlo - djelovalo je kao da bi ĉovjek utonuo u njega do gleţnjeva, ako ne i koljena. Iz toga izgladnjelog suhog tla raslo je uništeno drveće. Kad ga se gledalo izravno, nije se jako razlikovalo od onoga kako je djelovalo noću, tako izobliĉeno da se ĉinilo kako se isteţe ne bi li pobjeglo natrag pod svoje vlastito svinuto korijenje. To je već bilo dovoljno gadno - bar dovoljno gadno za Razumnog Richarda. Ali kad bijedno od tih drva vidio postrance, krajiĉkom oka, vidio bi ţivo biće na mukama - istegnute grane bile su ruke podignute nad licem u agoniji, uhvaćenim usred smrznutog vriska. Tako dugo dok Jack nije izravno gledao u drveće, vidio je njihova izmuĉena lica do u pojedinosti, otvoreno O usta, izbuljene oĉi i spuštene nosove, duge, muĉne bore koje se spuštaju niz obraze. Drveće je proklinjalo, preklinjalo, zavijalo na njega - njihovi neĉujni glasovi visjeli su u zraku poput dima. Jack zastenje. Kao cijele Proklete zemlje, i t& drveće bilo je otrovano.
Crvenkasta zemlja pruţala se kilometrima s obje strane, tu i tamo pro-šarana toĉkicama kiselkasto ţute trave, sjajne kao urin ili svjeţa boja. Da nije bilo uţasne boje duge trave, ta bi podruĉja sliĉila oazama, jer je svako leţalo kraj malog jezerca. Voda je bila crna, a uljaste mrlje plutale su na površini. Nekako gušće od vode; i same uljaste, otrovne. Druga od tih laţnih oaza koje je Jack ugledao poĉela se lijeno mreškati dok je vlak prolazio, i isprva je Jack s uţasom pomislio da je sama crna voda ţiva, biće izmuĉeno kao i drveće koje više nije ţelio ni vidjeti. Onda je naĉas vidio kako nešto probija površinu guste tekućine, široka crna leđa ili bok koji se okrenuo prije no što su se pojavila široka, proţdrljiva usta i zagrizla u
prazno. Nagovještaj krljušti koje bi svjetlucale da stvorenje nije bilo potopljeno u crno jezero. Sveca mu svetoga, pomisli Jack, je li to riba? Ĉinilo mu se da je stvorenje dugaĉko skoro šest metara, preveliko da ţivi u malom jezercu. Dugaĉak rep zakovitlao je vodu prije no što je cijelo ogromno stvorenje kliznulo natrag u ono što je zacijelo bilo vrlo duboko jezero.
Jack je naglo podigao pogled prema obzoru, zamišljajući da je naĉas vidio okrugao obris glave koja viri preko njega. A onda je osjetio još jedan šok nagle izmještenosti, sliĉan onome što ga je doţivio kad je vidio ĉudovište
iz Loch Nessa, ili što je već bilo. Kako bi glava mogla proviriti preko obzora, za ime Boţje?
Jer obzor nije pravi obzor, shvatio je konaĉno - cijele noći, i tako dugo dok nije doista shvatio što leţi na kraju njegova pogleda, drastiĉno je podcijenio prostranost Prokletih zemalja. Kad se sunce poĉelo opet uspinjati u svijet, Jack je konaĉno shvatio da je u širokoj dolini, a rub daleko na obje strane nije rub svijeta već neravan vrh planinskog lanca. Bilo tko i bilo što moglo bi ga pratiti, ostajući izvan dometa njegova pogleda iza ruba okolnih bregova. Sjetio se ĉovjekolikog bića s krokodilskim repom koje je skliznulo oko svoje male šupe. Je li moguće daje on cijele noći slijedio Jacka, ĉekajući da ovaj zaspe?
Vlak je ĉu-ĉukao kroz groznu dolinu, krećući se s odjednom izluđujućom sporošću.
Pregledao je cijeli rub bregova oko sebe, ne vidjevši ništa osim rano- jutarnjeg sunca kako pozlaćuje uspravne stijene visoko iznad njega. Jack se okrenuo za pola kruga u lokomotivi, a strah i napetost naĉas su posve uklonili njegov umor. Richard je prebacio jednu ruku preko oĉiju i spavao dalje. Bilo tko, bilo što moglo je drţati korak s njima, ĉekajući.
Polagan, skoro prikriven pokret s njegove lijeve strane zaustavio mu je dah. Pokret ogroman i gmizav ... Jack je imao viziju pola tuceta kroko-dilskih ljudi kako gmiţu preko ruba bregova prema njemu, i zaklonio si je oĉi rukama i zabuljio se u mjesto gdje mu se uĉinilo da ih vidi. Kamenje je bilo umrljano istim crvenilom kao i prašnjavo tlo, a među njima, duboki trag vijugao je preko vrha bregova kroz procijep u visokim stijenama. Ono što se kretalo između dva uspravna kamena bio je obris koji nimalo nije liĉio na ljudski. Bila je to zmija - ili je bar Jack tako mislio ... Skliznula je u skriveni dio traga, i Jack je vidio samo ogromno glatko okruglo reptilsko tijelo kako nestaje iza stijena. Koţa na stvorenju ĉinila se ĉudno
naboranom; i spaljenom - nagovještaj neravnih crnih rupa na bokovima tik prije nego što je nestalo. Jack se istegnuo kako bi vidio mjesto gdje će se opet pojaviti, i za sekundu ugledao potpuno uţasavajući prizor glave ogromnog crva, do ĉetvrtine potonulog u gustu crvenu prašinu, kako se okreće prema njemu. Imala je zaklonjene, mutne oĉi, ali bila je to glava crva.
Neka druga ţivotinja jurnula je ispod kamena, teške glave i vukući tijelo, i kad se krupna glava crva okrenula prema njoj, Jack je vidio da je stvor u bijegu jedan od mutiranih pasa. Crv je otvorio usta nalik utoru za pisma na poštanskoj kutiji, i uredno pokupio izbezumljenog psostvora. Jack je jasno
ĉuo krckanje kostiju. Zavijanje psa je prestalo. Ogroman crv progutao je psa uredno kao da se radi o tableti. Sad, tik pred ĉudovišnim obrisom crva, leţao je jedan od crnih tragova koje su ostavile vatrene kugle i, dok je Jack promatrao, dugaĉak stvor zavukao se u prašinu kao veliki brod koji tone pod površinu oceana. Oĉito je shvaćao da mu tragovi vatrenih kugli mogu naškoditi i, crv kao crv, prokopat će ispod njih. Jack je promatrao dok je gadni stvor posve nestajao u crvenoj prašini. A onda je s nelagodom bacio pogled preko cijele dugaĉke crvene padine prošarane pubiĉnim grmićima sjajno ţute trave, pitajući se gdje će opet izroniti.
Kad se bar donekle uvjerio da crv neće pokušati pojesti vlak, Jack se opet bacio na prouĉavanje vrhova kamenitih bregova oko sebe.
7
Prije nego što se Richard probudio kasno tog poslijepodneva, Jack je vidio:
sigurno bar jednu glavu kako viri preko ruba bregova; još dvije skakutave i smrtonosne vatrene kugle kako se kotrljaju prema njemu;
bezglavi kostur neĉeg što je isprva djelovalo kao krupan zec a onda je s muĉninom shvatio da se radi o ljudskom djetetu, oglodan do blistave ĉistoće, kako leţi kraj traĉnica a za njim slijedi:
okrugla bebasta sjajna lubanja istog djeteta, napola utonula u rahlo tlo. I vidio je:
ĉopor glavatih pasa, još oštećenijih nego ostali koje je vidio, kako pa-tetiĉno gmiţu za vlakom slineći od gladi;
tri drvene kolibe, ljudske nastambe, podignute na štapove iznad guste prašine, govoreći da negdje u toj smrdljivoj otrovanoj divljini Prokletih zemalja drugi ljudi planiraju i love hranu;
malu koţnatu pticu, bez perja, s - ovo je bio pravi znak Teritorija - bra-datim majmunastim licem i jasno ocrtanim prstima koji su virili iz vrhova krila;
i najgore od svega (osim onog što mu se uĉinilo da vidi), dvije posve neprepoznatljive ţivotinje kako piju iz jednog od crnih jezerca - ţivotinje dugih zuba i ljudskih oĉiju i prednjih nogu nalik svinjskima i straţnjih nogu nalik velikim maĉkama. Lica su im bila prekrivena dlakom. Dok je vlak prolazio kraj ţivotinja, Jack je vidio da su testisi muţjaka otekli do veliĉine jastuka i objesili se do zemlje. Što je stvorilo takva ĉudovišta? Nuklearna šteta, pretpostavljao je Jack, jer malo što drugo ima takvu snagu za izobliĉavanje prirode. Stvorenja, i sama otrovana od rođenja, srkala su isto tako otrovanu vodu i reţala na vlakić u prolazu..
I naš svijet bi jednog dana mogao tako izgledati, pomislio je Jack. Kako krasno.
8
Zatim je bilo i stvari koje mu se uĉinilo da vidi. Koţa mu je postala vrela i svrabljiva - već je odbacio ponĉo koji je zamijenio kaput Mylesa P. Kigera na pod lokomotive. Prije podneva, skinuo je i svoju košulju od domaćeg platna. U ustima mu je bio odvratan okus, kisela kombinacija zahrđalog metala i trulog voća. Znoj mu se iz kose slijevao u oĉi. Bio je tako umoran da je poĉeo sanjati na nogama, otvorenih oĉiju koje su pekle od znoja. Vidio je velike ĉopore opscenih pasa kako gmiţu preko bregova; vidio je crvenkaste oblake iznad svoje glave kako posiţu za Richardom i njim samim dugim plamenim rukama, vraţjim rukama. Kad su mu se oĉi konaĉno sklopile, vidio je Morgana od Orrisa, visokog ĉetiri metra i odjevenog u crno, kako svuda oko sebe baca munje, razarajući zemlju i velike praske prašine i kratere.
Richard je stenjao i mrmljao: "Ne, ne, ne."
Morgan od Orrisa nestao je kao izmaglica, a Jackove bolne oĉi su se otvorile.
"Jack?" reĉe Richard.
Crvena zemlja pred vlakom bila je prazna osim pocrnjelih tragova vatrenih kugli. Jack je obrisao oĉi i zagledao se u Richarda, slabašno se proteţući. "Aha", rekao je. "Kako si?"
Richard se naslonio na tvrdo sjedalo, trepćući iz ispijenog, sivog lica.
"Oprosti što sam pitao", reĉe Jack.
"Ne", reĉe Richard, "zapravo mi je bolje", a Jack je osjetio da ga napušta bar dio napetosti. "Još me boli glava, ali bolje mi je."
"Bio si jako buĉan dok si ... ovaj ..." rekao je Jack, nesiguran koliko stvarnosti moţe podnijeti njegov prijatelj.
"Dok sam spavao. Da, valjda jesam." Richardu se lice pokrenulo, ali za promjenu, Jack se nije pripremio na vrisak. "Sad znam da ne sanjam, Jack. I znam da nemam tumor na mozgu."
"Znaš li gdje si?"
"Na onom vlaku. Vlaku onog starca. U onom što je nazvao Prokletim zemljama."
"Pa, proklet bio i to dvaput", reĉe Jack nasmiješeno.
Richard se zarumenio ispod sivkastog bljedila.
"Odakle sad to?" upitao je Jack, još uvijek ne baš siguran da se moţe pouzdati u Richardovu transformaciju.
"Pa, znao sam da ne sanjam", rekao je Richard, a obrazi su mu se još jaĉe zarumenili. "Valjda ... valjda je naprosto došlo vrijeme da se prestanem boriti protiv toga. Ako smo na Teritorijima, onda smo na Teritorijima, koliko god to bilo nemoguće." Pogled mu je uhvatio Jackov, i trag humora u njemu iznenadio mu je prijatelja. "Sjećaš se onog divovskog pješĉanog sata u Terminalu?" Kad je Jack kimnuo, Richard je rekao: "Pa, to je zapravo bilo to ... kad sam vidio tu stvar, znao sam da nisam sve ovo naprosto izmislio. Jer sam znao da to ne bih mogao izmisliti. Ne bih. Naprosto ... ne bih. Da sam ja izmišljao primitivan sat, imao bi raznorazne kotaĉiće, i velike utege ... ne bi bio tako jednostavan. Dakle, nisam ga izmislio. Dakle, stvaranje. Dakle, i sve ostalo je stvarno."
"Pa, kako ti je sad?" upita Jack. "Dugo si spavao."
"Tako sam umoran da jedva drţim glavu uspravno. Bojim se da mi općenito nije baš dobro."
"Richarde, moram te to pitati. Postoji li neki razlog zašto bi se bojao ići u Kaliforniju?"
Richard spusti pogled i strese glavom.
"Jesi li ikad ĉuo za mjesto koje se zove crni hotel?"
Richard je i dalje tresao glavom. Nije govorio istinu, ali kako je Jack shvatio, suoĉio se sa svim sa ĉim se bio u stanju suoĉiti. Bilo što više - jer Jack je bio uvjeren da postoji više, i to puno više - će morati priĉekati. Dok doista ne stignu do crnog hotela, moţda. Rushtonov blizanac, Jasonov bli-zanac; da, zajedno će stići do doma i zatvora za Talisman.
"Pa, u redu", reĉe. "Moţeš li hodati?"
"Valjda."
"Dobro, jer sad bih htio nešto uĉiniti - budući da više ne umireš od tumora na mozgu, ne. A treba mi tvoja pomoć."
"Kakva to?" upita Richard. Obrisao je lice drhtavom rukom.
"Ţelim otvoriti jedan-dva ona paketa na teretnom vagonu i vidjeti moţemo li se kako naoruţati."
"Mrzim i prezirem oruţje", reĉe Richard. "I ti bi trebao. Kad nitko ne bi imao oruţja, tvoj otac -"
"Da, a kad bih ja imao kotaĉe, bio bih sportski auto", reĉe Jack. "Priliĉno sam siguran da nas netko slijedi."
"Pa, moţda je to moj tata", rekao je Richard glasom punim nade.
Jack je zastenjao i izvukao polugu iz prvog utora. Vlak je poĉeo vidljivo gubiti snagu. Kad je konaĉno stao, Jack stavi polugu u neutralan poloţaj. "Misliš da moţeš sići?"
"Oh, jasno", rekao je Richard i prebrzo ustao. Noge su mu zaklecale, i naglo je sjeo natrag na klupu. Lice mu se sad ĉinilo sivljim nego prije, a vlaga mu se sjajila na ĉelu i gornjoj usnici. "Oh, moţda i ne", šapne.
"Samo polako", rekao je Jack i prišao mu pa stavio jednu ruku na pregib lakta, drugu na Richardovo vlaţno, toplo ĉelo. "Opusti se." Richard je naĉas sklopio oĉi, onda se zagleda u Jacka s izrazom potpunog povjerenja.
"Prebrzo sam pokušao", reĉe. "Prolaze me ţmarci jer sam tako dugo bio u jednom poloţaju."
"Onda ćemo lijepo polako", reĉe Jack, i pomogne Richardu da siktavo ustane.
"Boli."
"Samo kratko. Trebam tvoju pomoć, Richarde."
Richard je oprezno koraknuo i opet zasiktao. "Auĉ." Pomakao je drugu nogu naprijed. Zatim se malo nagnuo naprijed i pljesnuo si dlanovima po bedrima i listovima. Dok ga je Jack promatrao, Richardov se izraz promijenio, ali ovog puta ne od bola - pojavio se izraz skoro gumene zapanjenosti.
Jack je slijedio pogled svoga prijatelja i ugledao jednu od ptica maj-munskih lica kako klizi pred vlakom.
"Da, tamo vani ima puno ĉudnih stvari", reĉe Jack. "Osjećat ću se puno bolje ako pod onim platnom nađemo neko oruţje."
"Što misliš, što je s druge strane onih bregova?" upita Richard. "Opet isto?"
"Ne, mislim da tamo ima više ljudi", reĉe Jack. "Ako ih moţeš nazvati ljudima. Dvaput sam uhvatio nekog kako nas promatra."
Na izraz hitre panike koji je preplavio Richardovo lice, Jack reĉe: "Mi-slim da nije nitko iz tvoje škole. Ali moglo bi biti nešto isto tako gadno – ne pokušavam te prestrašiti, stari, ali vidio sam malo više Prokletih zemalja nego ti."
"Proklete zemlje", reĉe Richard sumnjiĉavo. Zapirio je prema crvenoj prašnjavoj dolini sa šugavim tragovima trave boje pišaline. "Oh - ono drvo -ah..."
"Znam", reĉe Jack. "Moraš se samo nekako navići da se ne obazireš."
"Tko bi za ime svijeta stvorio takvo uništavanje?" upita Richard. "Ovo nije prirodno, znaš."
"Moţda jednog dana otkrijemo." Jack je pomogao Richardu da izađe iz lokomotive, tako da su obojica stajali na uskom blatobranu koji je prekrivao vrhove kotaĉa. "Ne silazi u onu prašinu", upozorio je Richarda. "Ne znamo kako je duboka. Ne ţelim te izvlaĉiti iz toga."
Richard je zadrhtao - ali moţda zato što je krajiĉkom oka primijetio još jedno vrištavo, izmuĉeno drvo. Zajedno, dvojica djeĉaka prošli su rubom zaustavljenog vlaka dok se nisu uspjeli prebaciti na spoj praznih kola za ugljen. Odatle su uske metalne ljestve vodile na vrh vagona. Sa suprotne strane, druge ljestve omogućile su im da siđu do teretnog vagona.
Jack je povlaĉio debelo dlakavo uţe, pokušavajući se sjetiti kako ga je Anders tako lako otpustio. "Mislim da je ovdje", rekao je Richard podiţući uţe svinuto kao omĉa za vješanje. "Jack?"
"Probaj."
Richard nije bio dovoljno snaţan da sam odveţe ĉvor, ali kad mu je Jack pomogao da potegne uţe koje je virilo, "omĉa" je glatko nestala, a platno se spustilo preko gnijezda kutija. Jack je podigao rub preko najbliţih kutija - STROJNI DIJELOVI - pa preko manje skupine kutija koje Jack prije nije vidio, oznaĉenih s LEĆE. "Eto ga", reĉe. "Samo bih volio da imamo neku polugu." Bacio je pogled prema rubu doline, a izmuĉeno drvo otvorilo je usta i neĉujno zacvililo. Je li to još jedna glava tamo gore koja viri prijeko? Moţda neki od onih ogromnih crva koji klizi prema njima. "Dođi, pokušajmo skinuti poklopac s neke kutije", rekao je, a Richard mu je pokorno prišao.
Nakon šest snaţnih guranja vrha jedne od kutija, Jack je konaĉno osjetio kretanje i ĉuo škripanje ĉavala. Richard se i dalje muĉio sa svoje strane kutije. "Dobro je", rekao mu je Jack. Richard se ĉinio još sivljim i
nezdravijim nego prije svih tih napora. "Ja ću ga podići ako još jednom gurnem." Richard se odmakao i skoro pao preko jedne od manjih kutija. Uspravio se i poĉeo dalje pipati pod opuštenim platnom.
Jack se postavio pred visoku kutiju i stisnuo zube. Stavio je ruke na ugao poklopca. Duboko udahnuvši, gurao je dok mu mišići nisu zadrhtali. Tik prije no što je pomislio da će morati popustiti, ĉavli su opet zaškripali i poĉeli kliziti iz drveta. Jack poviĉe "AAAAGH!" i odigne poklopac s kutije.
U kutiji je naslagano i sklisko od masti leţalo šest komada oruţja kakvo Jack još nikad nije vidio - kao pištolji za podmazivanje koji se pretvaraju u leptire, napola mehaniĉki, napola kukci. Izvukao je jedno i pogledao ga izbliza, pokušavajući vidjeti moţe li shvatiti kako radi. Bilo je to automatsko oruţje, pa će trebati streljivo. Sagnuo se i iskoristio kundak oruţja da odmakne vrh jedne od kutija s LEĆAMA. Kao što je i oĉekivao, u drugoj, manjoj kutiji stajala je hrpica jako namaštenih spremnika umotanih u plastiĉne kuglice.
"To je Uzi", reĉe Richard iza njega. "Izraelska strojnica. Priliĉno mo-derno oruţje, koliko znam. Omiljena igraĉka za teroriste."
"Odakle to znaš?" upitao je Jack poseţući za još jednom puškom.
"Gledam televiziju. Što misliš, kako?"
Jack je eksperimentirao sa spremnikom, isprva ga pokušavajući naopaĉke ubaciti u prorez, pa nalazeći ispravan poloţaj. Zatim je pronašao sigurnosnu sklopku i iskljuĉio je pa opet ukljuĉio.
"Te stvari su tako prokleto ruţne", reĉe Richard.
"I ti ćeš dobiti jednu, pa se nemoj ţaliti." Jack je uzeo još jedan spre-mnik za Richarda, a nakon ĉaska oklijevanja izvadi sve spremnike iz kutije, stavi dva u svoje dţepove, dobaci dva Richardu koji je oba uspio uhvatiti, a ostatak ubaci u svoj ruksak.
"Ugh", reĉe Richard.
"Recimo da je to osiguranje", odgovori Jack.
9
Richard se srušio na sjedalo ĉim su se vratili u lokomotivu - putovanje uz i niz dvoje ljestve te preko uskog komada metala nad kotaĉima oduzelo mu je skoro svu energiju. Ali ostavio je mjesta da Jack sjedne i gledao snenim oĉima dok je njegov prijatelj opet pokretao vlak. Jack podigne svoj ponĉo i poĉne njime trljati strojnicu.
"Što to radiš?"
"Skidam mast. I ti bi to trebao uĉiniti kad završim."
Ostatak dana, dvojica djeĉaka sjedila su u otvorenoj lokomotivi vlaka, znojeći se, nastojeći se ne obazirati na zavijanje drveća, na iskvaren zadah krajolika u prolazu, na glad. Jack je primijetio da se oko Richardovih usta stvorio mali vrt otvorenih rana. Konaĉno, Jack je dohvatio Uzi iz Richardove ruke, obrisao ga od masti, i stavio spremnik na mjesto. Znoj je slano palio njegove ispucale usne.
Jack sklopi oĉi. Moţda nije vidio one glave kako vire preko ruba doline; moţda ih ipak nitko ne slijedi. Ĉuo je kako akumulatori frcaju i izbacuju veliku iskru, i osjetio kako je Richard poskoĉio. Ĉas kasnije, zaspao je, i sanjao o hrani.
10
Kad je Richard stresao Jackovo rame, izvlaĉeći ga iz svijeta u kojem je ovaj jeo pizzu veliĉine gume za kamion, sjene su se tek poĉele širiti po dolini, ublaţavajući agoniju drveća koje je zavijalo. Ĉak i ono, pognuto i s rukama raširenim preko lica, ĉinilo se prelijepim u blagom, zamirućem svjetlu. Tamnocrvena prašina je ljeskala i sjajila. Sjene su se utiskivale na nju, skoro vidljivo se produţujući. Uţasna ţuta trava pretapala se u skoro blagu naranĉastu. Sve bljeđe crveno sunce ukoso je zapljuskivalo stijene na rubu doline. "Samo sam mislio da bi htio ovo vidjeti", rekao je Richard. Još nekoliko ranica pojavilo mu se oko usta. Slabašno se nasmiješio. "Ĉinilo se nekako iznimnim - mislim, spektar."
Jack se bojao da će se Richard baciti na znanstveno tumaĉenje promjene boja pri zalasku sunca, ali prijatelj mu je bio preumoran ili prebolestan za fiziku. U tišini, dvojica djeĉaka promatrala su sumrak kako zatamnjuje sve boje oko njih, pretvarajući zapadno nebo u ljubiĉastu krasotu.
"Znaš što još nosiš ovdje unutra?" upita Richard.
"Što još?" upita Jack. Zapravo, nije ga baš bilo briga. Ne moţe biti ništa dobro. Nadao se da će doţivjeti da vidi još jedan zalazak sunca bogat poput ovog, tako krupan od osjećaja.
"Plastiĉni eksploziv. Umotan u pakete od kile - bar mislim da su po kilu. Imaš ga dovoljno da digneš u zrak cijeli grad. Ako jedna od onih pušaka sluĉajno opali, ili ako netko drugi upuca one vreće, ovaj vlak će postati samo rupa u zemlji."
"Ja neću ako ti nećeš", reĉe Jack. I pustio je da ga preuzme zalazak sunca - djelovao je ĉudno proroĉanski, san o uspjehu, i poveo ga u
prisjećanje svega što je prošao otkako je napustio Alhambra Inn i Park. Vidio je svoju majku kako pije ĉaj u maloj ĉajani, odjednom umorna starica; Speedyja Parkera kako sjedi pri dnu drveta; Vuka kako brine za svoje stado; Smokeyja i Lori iz uţasne Toĉionice Oatley; sva zajapurena lica iz Kuće Sunca: Hecka Basta, Sonnyja Singera i ostale. Nedostajao mu je Vuk, izrazito i prodorno, jer ga je sve dublji zalazak prizvao u cjelini, premda Jack ne bi mogao objasniti zašto. Ţelio je da moţe uhvatiti Richarda za ruku. Onda pomisli, Pa, zašto ne? i spusti ruku niz klupu dok nije susreo priliĉno prljavu, vlaţnu šapu svoga prijatelja. Sklopio je prste oko nje.
"Tako mi je zlo", reĉe Richard. "Ovo nije kao - prije. U ţelucu mi je uţasno, i cijelo me lice pecka."
"Mislim da će ti biti bolje kad se jednom konaĉno maknemo odavde", reĉe Jack. Ali kakav dokaz imaš za to, doktore? zapitao se. Kakav imaš do-kaz da ga ne truješ? Nije imao nikakva dokaza. Utješio se novoizmišljenom (novootkrivenom?) pomisli da je Richard kljuĉan dio onoga što će se dogoditi u crnom hotelu. Trebat će mu Richard Sloat, i to ne samo zato što Richard Sloat zna razlikovati plastiĉni eksploziv od vreća s umjetnim gnojivom.
Je li Richard ikad prije bio u crnom hotelu? Je li zapravo bio u blizini Talismana? Bacio je pogled na svoga prijatelja, koji je disao plitko i s napo-rom. Richardova ruka leţala je u Jackovoj kao hladna voštana figura.
"Ne ţelim više tu pušku", rekao je Richard gurajući je sa svoga krila. "Zlo mi je od njena mirisa."
"U redu", rekao je Jack, prebacujući ga slobodnom rukom na svoje krilo. Jedno drvo ušuljalo mu se u krajiĉak pogleda i bezvuĉno zavijalo u mukama. Ubrzo će oni mutirani psi krenuti skupljati hranu. Jack je podigao pogled prema bregovima sa svoje lijeve strane - Richardove strane - i vidio ĉovjekoliki obris kako klizi kroz kamenje.
11
"Hej", rekao je, skoro ne vjerujući. Ne obazirući se na njegov šok, kiĉasti zalazak sunca nastavio je uljepšavati ruţnoću. "Hej, Richarde."
"Što? I tebi je zlo?"
"Mislim da sam vidio nekog tamo gore. S tvoje strane." Opet se zabuljio u visoke stijene, ali nije vidio pokret.
"Baš me briga", reĉe Richard.
"Bolje da te briga. Vidiš kako su to tempirali? Hoće stići do nas taman kad bude premraĉno da bismo ih vidjeli."
Richard je otvorio lijevo oko i bezvoljno bacio pogled. "Ne vidim nikog."
"Ni ja, sada, ali drago mi je što smo otišli otraga i uzeli te puške. Uspravi se i pazi, Richarde, ako se ţeliš odavde izvući ţiv."
"Kako ti dramatiziraš, ĉovjeĉe." Ali Richard se ipak uspravio i otvorio oba oka. "Stvarno ništa ne vidim tamo gore, Jack. Postaje premraĉno. Vje-rojatno ti se uĉinilo -"
"Ššš", reĉe Jack. Uĉinilo mu se da vidi još jedno tijelo kako se uvlaĉi između stijena na vrhu doline. "Tamo su dvojica. Pitam se hoće li ih biti još?"
"Ja se pitam hoće li biti bilo koga", reĉe Richard. "Uostalom, zašto bi nam itko htio nauditi? Mislim, nije da -"
Jack je okrenuo glavu i pogledao niz traĉnice pred vlakom. Nešto se kretalo iza debla jednog vrištavog drveta. Nešto veće od psa, primijetio je Jack.
"O-o", reĉe Jack. "Mislim da je još jedan tip tamo naprijed i ĉeka nas." Naĉas, strah ga je kastrirao - nije mogao smisliti kako bi se obranio od tri napadaĉa. Ţeludac mu se smrznuo. Podigao je Uzi s krila i tupo se zagledao u njega, pitajući se hoće li doista biti u stanju upotrijebiti svoje oruţje. Je li moguće da i otimaĉi u Prokletim zemljama imaju oruţje?
"Richarde, ţao mi je", rekao je, "ali ovog puta mislim da će sve otići dovraga, i trebat će mi tvoja pomoć."
"Što mogu uĉiniti?" upitao je Richard skviĉavim glasom.
"Uzmi svoje oruţje", rekao je Jack pruţajući mu ga. "I mislim da bismo trebali kleknuti, da im ne dajemo tako veliku metu."
Spustio se na koljena a Richard ga je slijedio polaganim pokretima, kao ispod vode. Odostraga se zaĉuo dug povik, iznad njih još jedan. "Znaju da smo ih vidjeli", reĉe Richard. "Ali gdje su?"
To je pitanje dobilo odgovor skoro istog ĉasa. Još uvijek vidljiv u tamnoljubiĉastom sumraku, neki ĉovjek - ili nešto nalik ĉovjeku - iskoĉio je iz zaklona i potrĉao niz padinu prema vlaku. Iza njega su lepetale krpe. Vrištao je kao Indijanac i mahao neĉim u rukama. Ĉinilo se da je to savitljivi štap, a Jack je još uvijek pokušavao shvatiti koja mu je svrha kad je ĉuo - više nego vidio - uski obris kako prolazi kroz zrak kraj njegove glave. "Sveca mu svetoga! Imaju lukove i strijele!" rekao je.
Richard je zastenjao, i Jack se pobojao da će povratiti po obojici.
"Moram ga upucati", reĉe.
Richard je progutao i proizveo neki zvuk koji nije bio baš rijeĉ.
"O, dovraga", reĉe Jack i pomakne osiguraĉ na svome Uziju. Podigao je glavu i vidio otrcano biće iza sebe kako baš otpušta još jednu strijelu. Da je hitac bio precizan, nikad više ne bi ništa vidio, ali strijela se bezopasno zabila u bok kola. Jack je podigao Uzi i pritisnuo okidaĉ.
Nije oĉekivao ništa od onog što se dogodilo. Bio je mislio da će puška ostati mirna u njegovim rukama i poslušno izbaciti nekoliko metaka. Umjesto toga, Uzi mu je poskoĉio u rukama kao ţivotinja, proizvodeći serijsku buku dovoljno glasnu da mu ošteti bubnjiće. Zadah baruta palio mu je nos. Otrcani ĉovjek iza vlaka podigao je ruke ali od zapanjenosti, ne zato što je povrijeđen. Jack se konaĉno sjetio maknuti prst s okidaĉa. Nije imao pojma koliko je metaka upravo protratio, ni koliko ih je ostalo u spremniku.
"Jesi ga, jesi ga?" upita Richard.
Ĉovjek je sad trĉao uz padine doline, velikih pljosnatih stopala što su lepetala. Tada je ĉovjek vidio da to nisu stopala - ĉovjek je hodao na ogro-mnim ravnim platformama, lokalnoj verziji snjeţnih podloţaka. Pokušavao je stići do zaklona jednog drveta.
Jack je obim rukama podigao Uzi i naciljao niz kratku cijev. Onda blago stisne okidaĉ. Pištolj mu se trznuo u rukama, ali manje nego prvi put. Meci su se rasipali u širokom luku, i bar jedan od njih pronašao je svoju metu, jer se ĉovjek zanio u stranu kao da ga je pogodio kamion. Noge su mu izletjele iz platformi.
"Daj mi svoju pušku", rekao je Jack i dohvatio drugi Uzi od Richarda. Još uvijek na koljenima, ispalio je pola spremnika u tamu ispred vlaka i nadao se da je ubio stvora koji je tamo ĉekao.
Još jedna strijela zaletjela se u vlak, a druga se ĉvrsto zabila u bok va-gona.
Richard je drhtao i plakao na podu lokomotive. "Napuni moju", rekao je Jack i spremnik iz svog dţepa gurnuo Richardu pod nos. Virnuo je uz padine doline traţeći drugog napadaĉa. Za manje od minute bit će pretamno da se vidi bilo što ispod ruba doline.
"Vidim ga", povikao je Richard. "Vidio sam ga - toĉno tamo!" Pokazao je prema sjeni koja se kretala tiho i uţurbano među stijenama, i Jack je po-trošio ostatak drugog spremnika Uzija buĉno pucajući u nju. Kad je završio, Richard je uzeo strojnicu iz njegove ruke i zamijenio je drugom.
"Dobri dedţgi, dragi dedţgi", stigao je glas s desna-nije se moglo raza-znati koliko ispred njih. "Sad vi stanete, i ja stanem, jazno? Sve sad godovo. Vi dobri dedţgi, moţda mi brodate puţku. Vidim da dobro ubijade z njom."
"Jack!" šapnuo je Richard mahnito, upozoravajući ga.
"Odbaci luk i strijele" doviknuo je Jack, još uvijek skutren kraj Richarda.
"Jack, ne moţeš!" šapne Richard.
"Zad ih odbazim", stigao je glas, još uvijek ispred njih. Nešto lagano puhnulo je u prašinu. "Vi dedţgi zad zdanede, mi brodate puţku, jazno?"
"Dobro", reĉe Jack. "Dođi ovamo gdje ćemo te vidjeti."
"Jazno", reĉe glas.
Jack je povukao polugu, puštajući vlak da se polako zaustavi. "Kad poviĉem", šapnuo je Richardu, "gurni je naprijed što brţe moţeš, dobro?"
"O, Isuse", dahne Richard.
Jack je provjerio da je sigurnosni prekidaĉ iskljuĉen na strojnici koju mu je Richard upravo dao. Trag znoja spuštao mu se s ĉela ravno u desno oko.
"Zad zve dobro, jel", reĉe glas. "Dedţgi mogu zjezdi. Zjedite, dedţgi."
Probud' se, probud' se, moliiim, moliim.
Vlak se doklizao do govornika. "Stavi ruku na polugu", šapne Jack. "Uskoro će."
Richardova drhtava ruka, djelujući premaleno i previše djetinje da po-stigne išta iole vaţno, dotakla je polugu za brzinu.
Jack se odjednom ţivopisno sjetio starog Andersa kako kleĉi pred njim na neravnom drvenom podu, pitajući Hoćeš li biti siguran, gospodaru? Odgovorio je nehajno, ne shvaćajući pitanje ozbiljno. Što su Proklete zemlje djeĉaku koji je nosio baĉve za Smokeyja Updikea?
Sad se puno više bojao da će se usrati u gaće nego da će se Richard pobljuvati preko teritorijske verzije kaputa Mylesa P. Kigera.
Smijeh je prasnuo u tami kraj kola, i Jack se uspravio, podiţući pušku, i povikao taman kad je teško tijelo udarilo o bok lokomotive i zaustavilo se tamo. Richard je gurnuo polugu prema naprijed, a vlak je trzavo krenuo.
Gola dlakava ruka sklopila se preko ruba lokomotive. Toliko o divljem zapadu, pomislio je Jack, a onda se cijeli gornji dio tijela ĉovjeka uzdigao iznad njih. Richard je zaskviĉao, a Jack je zamalo doista ispraznio crijeva u gaće.
Lice je bilo skoro samo od zuba - bilo je to instinktivno zlo lice, kao zveĉarka koja pokazuje oĉnjake, a kap neĉeg što je Jack instinktivno pretpostavio da je otrov pala je s jednog od dugaĉkih, zakrivljenih zuba. Osim sićušnog nosa, stvor koji se nadnio nad djeĉake izgledao je kao ĉovjek s glavom zmije. U jednoj ruci s plivaćim koţicama podigao je noţ. Jack je opalio bez ciljanja, u panici.
Zatim se stvor promijenio i naĉas zaljuljao unatrag, a Jacku je trebao djelić sekunde da shvati kako su ruka s koţicom i noţ nestali. Stvor je krvavi batrljak gurnuo naprijed i ostavio crvenu mrlju na Jackovoj košulji. Jacka je razum prigodno napustio, a prsti su mu uspjeli uperiti Uzi ravno u prsa stvorenja i povući okidaĉ.
Velika rupa crveno se otvorila usred maljavih prsiju, a opaki zubi su se stisnuli. Jack je i dalje pritiskao okidaĉ, a Uzi je sam od sebe podigao cijev i uništio stvorovu glavu u sekundi-dvije posvemašnjeg pokolja. Onda je stvor nestao. Samo su velika krvava mrlja na boku lokomotive i mrlja krvi na Jackovoj košulji pokazivale da dvojica djeĉaka nisu sanjala cijeli susret.
"Pazi!" poviĉe Richard.
"Jesam ga", dahne Jack.
"Kamo je nestao?"
"Pao je", reĉe Jack. "Mrtav je."
"Otpucao si mu ruku", šapne Richard. "Kako si to napravio?"
Jack je podigao ruke pred sebe i vidio da drhte. Okruţivao ih je zadah baruta. "Samo sam nekako oponašao nekog tko zna ciljati." Spustio je ruke i obliznuo usnice.
Dvanaest sati kasnije, kad se sunce opet diglo nad Proklete zemlje, ni jedan od njih dvojice nije ni oka sklopio - cijelu su noć proveli ukoĉeni kao vojnici, s oruţjem u krilu i trudeći se ĉuti i najmanji zvuk. Sjetivši se koliko
streljiva vlak nosi, svako toliko Jack bi nasumce ispalio nekoliko metaka na rub doline. I cijelog tog drugog dana, ako je bilo ljudi ili ĉudovišta u ovom udaljenom dijelu Prokletih zemalja, puštali su djeĉake da prođu na miru. Što bi moglo znaĉiti, pomislio je Jack umorno, da znaju za puške. Ili da se ovdje, tako blizu zapadnoj obali, nitko ne ţeli petljati s Morganovim vlakom. Ništa od toga nije rekao Richardu, ĉije su oĉi bile mutne i neusredotoĉene, i koji se većinu vremena ĉinio u groznici.
12
Do veĉeri toga dana, Jack je poĉeo osjećati miris slane vode u kiselom zraku.

Trideset i šesto poglavlje
Jack i Richard idu u rat
1
Sumrak je te noći bio širi - zemlja se opet poĉela širiti kako su se pri-bliţavali oceanu - ali ne toliko spektakularan. Jack je zaustavio vlak na vrhu jednog oronulog brijega i opet se popeo do teretnog vagona. Petljao je po njemu skoro sat vremena - sve dok smrknute boje nisu izblijedile s neba a Mjesec u prvoj ĉetvrti podigao se na istoku - i vratio se sa šest kutija, sve s oznakama LECE.
"Otvori to", rekao je Richardu. "Prebroji. Proglašavam te Ĉuvarom Spremnika."
"Sjajno", rekao je Richard iscrpljenim glasom. "Znao sam da će mi obrazovanje jednog dana posluţiti."
Jack se opet vratio u teretni vagon i podigao poklopac jedne od kutija oznaĉenih kao STROJNI DIJELOVI. Dok je to ĉinio, zaĉuo je grub, promu- kao krik negdje u tami, za kojem je slijedio prodoran vrisak bola.
"Jack? Jack, jesi tamo?"
"Tu sam!" odazove se Jack. Ĉinilo mu se da nije baš mudro što se tako dovikuju kao dvije pralje preko ograde, ali Richardov glas nagoviještao je da je blizu panike.
"Vraćaš li se uskoro?"
"Odmah sam tamo!" doviknuo je Jack, radeći brţe i jaĉe s kundakom Uzija. Ostavljali su Proklete zemlje za sobom, ali Jack svejedno nije htio stajati baš predugo. Bilo bi jednostavnije da je mogao samo odnijeti kutiju strojnica natrag do lokomotive, ali bila je preteška.
Nisu oni teški, oni su moji Uziji107, pomislio je Jack i zahihotao u mraku.
"Jack?" Richardov glas bio je visok i mahniti
"Strpi se, kompa", rekao je.
"Ne zovi me kompa", reĉe Richard.
________________________________________
107 parafraza naslova slavne pjesme Bobbyja Scotta i Boba Russella He Ain't Heavy ... He's My Brother (Nije on teţak... on je moj brat). Naslov pjesme oslanja se na folklornu anegdotu, vjerojatno izvorno iz Škotske, u kojoj djevojčica nosi dječaka velikog skoro isto kao i ona sama, te na upit je li teţak odgovara "Nije on teţak, on je moj brat." Nap. prev.
Ĉavli su škripavo izašli iz poklopca kutije koji se podigao dovoljno da ga Jack moţe skinuti. Dograbio je dvije masne puške i već krenuo natrag kad je ugledao još jednu kutiju - bila je otprilike veliĉine prijenosnog televizora. Prije ju je bio prekrio pregib voštanog platila.
Jack je kliznuo preko vrha vagona pod slabašnom mjeseĉinom, osjećajući kako mu lahor pirka u lice. Bio je ĉist - ni traga trulog mirisa, ni naznake iskvarenosti, samo ĉista vlaga i nepogrešivi miris soli.
"Što si to radio?" izgrdio ga je Richard. "Jack, već imamo oruţje! I imamo metke! Zašto si se htio vratiti i uzeti još? Nešto se moglo popesti ovamo dok si se ti tamo igrao!"
"Još puški jer strojnice imaju tendenciju pregrijati se", reĉe Jack. "Još streljiva jer ćemo moţda morati puno pucati. I ja gledam televiziju, znaš." Krenuo je natrag prema vagonu. Htio je vidjeti što je u onoj ĉetvrtastoj kutiji.
Richard ga dograbi. Panika mu je pretvorila ruku u ptiĉju pandţu.
"Richarde, sve će biti u redu -"
"Nešto bi te moglo zgrabiti!"
"Mislim da smo skoro izašli iz Pr-" - "Nešto bi moglo mene zgrabiti! Jack, ne ostavljaj me samog!"
Richard brizne u plaĉ. Nije se okrenuo od Jacka ni rukama sakrio lice; samo je stajao tamo, izobliĉenog lica, dok su mu suze tekle iz oĉiju. Tog je _ ĉasa Jacku izgledao okrutno obnaţeno. Jack ga obuhvati rukama i zagrli ga.
"Ako te nešto dohvati i ubije, što će se dogoditi sa mnom?" jecao je Richard. "Kako bih ikad, ikad otišao odavde?"
Ne znam, pomisli Jack. Zbilja ne znam.
2
Tako je Richard pošao s njim na posljednjem Jackovom putu do oruţarnice na vagonu. Za to ga je trebalo podići uz ljestve i zatim pridrţavati na vrhu vagona i oprezno mu pomoći pri silasku, kao što bi invalidnoj starici pomogao pri prelasku ulice. Razumni Richard mentalno se vratio - ali fiziĉki mu je bilo stalno sve gore.
Premda je između dasaka kutije curila mast, ĉetvrtasta kutija bila je oznaĉena kao VOĆE. No to nije bilo ni posve netoĉno, otkrio je Jack kad su je otvorili. Kutija je bila puna ananasa. Onih koji eksplodiraju.
"Svete mi Svjetlane", šapne Richard.
"Tko god ona bila", sloţi se Jack. "Pomozi mi. Mislim da moţemo svaki strpati po ĉetiri-pet u košulje."
"Zašto ţeliš toliku vatrenu moć?" upita ga Richard. "Oĉekuješ da ćeš se boriti s vojskom?"
"Nešto takvo."
3
Richard se zagledao u nebo dok su on i Jack ponovno prelazili vrh vagona, i obuzela ga je vrtoglavica. Richard je zateturao a Jack ga je morao dograbiti kako se ne bi prevrnuo sa strane. Shvatio je da ne prepoznaje sazvi- jeţđa ni sa sjevernog ni s juţnog neba. Tamo gore bile su nepoznate zvijezde ... ali bilo je sklopova, i negdje u ovom nepoznatom, nevjerojatnom svijetu, mornari moţda plove prema njima. Ta je pomisao konaĉno ipak uĉinila taj svijet stvaran Richardu - uvjerio ga u to s konaĉnim, nespornim udarcem.
Aonda ga je Jackov glas dozivao iz daljine: "Hej, Richie! Jasone! Skoro si pao dolje!"
Konaĉno su se vratili u lokomotivu.
Jack je gurnuo polugu prema naprijed, pritisnuo preĉku za ubrzavanje, i vlakić Morgana od Orrisa opet je krenuo prema naprijed. Jack je bacio pogled na pod lokomotive: ĉetiri Uzija, skoro dvadeset hrpa spremnika, po deset u hrpi, i deset ruĉnih bombi s povlakama koje su izgledale kao prstenovi za otvaranje pivskih limenki.
"Ako nam ovo nije dosta", reĉe Jack, "moţemo sve i zaboraviti."
"Što oĉekuješ, Jack?"
Jack samo strese glavom.
"Sigurno misliš da sam pravi kreten, ha?" upita Richard.
Jack se iskezi. "Oduvijek, kompa."
"Ne zovi me kompa!"
"Kompa-kompa-kompa!"
Ovog puta, stari vic proizveo je smiješak. Ne baš veliki, i samo je jaĉe istakao sve veću crtu plikova na Richardovim ustima ... ali bolje nego ništa.
"Hoće li tebi biti dobro ako ja opet zaspim?" upitao je Richard odmiĉući spremnike sa streljivom i spuštajući se u ugao lokomotive sa
Jackovim pon- ĉom preko sebe. "Sve to penjanje i nošenje ... mislim da sam zbilja bolestan, jer se osjećam totalno krepano."
"Bit će mi dobro", reĉe Jack. Doista, ĉinilo se da dobiva drugu snagu. Pretpostavljao je da će mu to ubrzo zatrebati.
"Osjećam miris oceana", rekao je Richard, a u glasu mu je Jack ĉuo zapanjujuću mješavinu ljubavi, gađenja, nostalgije i straha. Richardove oĉi polako su se sklopile.
Jack je preĉku za ubrzavanje pogurao do kraja. Osjećaj da je kraj - neka vrst kraja - sad već blizu nikad nije bio jaĉi.
4
Posljednji suhi i bijedni ostaci Prokletih zemalja nestali su prije no što je Mjesec zašao. Opet su se pojavile ţitarice. Ovdje su bile grublje nego u Ellis-Breaksu, ali još uvijek su isijavale osjećaj ĉistoće i zdravlja. Jack je ĉuo tiho dozivanje ptica koje su zvuĉale poput galebova. Bio je to neizrecivo usamljen zvuk, na tim velikim otvorenim uzbibanim poljima koja su blago mirisala na voće i prisutnije na oceansku sol.
Poslije ponoći, vlak je poĉeo ćufkati kroz drveće - većinom zimzeleno, a njihov miris borova, pomiješan s okusom soli u zraku, kao da je zacementirao vezu između ovog mjesta kamo je stizao i mjesta odakle je krenuo. On i njegova majka nikad nisu provodili puno vremena u sjevernoj Kaliforniji - moţda zato što je Bloat tamo ĉesto odlazio na praznike - ali sjećao se kako mu je Lily rekla da kraj oko Mendocina i Sausalita jako nalikuje na Novu Englesku, sve do solana i Cape Cod kućica108. Filmske kompanije kojima bi trebala Nova Engleska obiĉno bi samo otišle na sjever drţave umjesto da otputuju na drugi kraj zemlje, i većina publike nije ni primijetila razliku.
Tako bi to trebalo biti. Na neki ĉudan naĉin, vraćam se mjestu odakle sam otišao.
Richard: Oĉekuješ da ćeš se boriti s vojskom?
Bilo mu je drago što je Richard zaspao, tako da ne mora odgovoriti na to pitanje - bar ne još.-
Anders: Vraţje stvari. Za zle Vukove. Treba ih odvesti u crni hotel.
Vraţje stvari bile su Uziji, plastiĉni eksploziv, ruĉne bombe. Vraţje stvari bile su ovdje. Zli Vuci nisu. No vagon je bio prazan, i Jacku je ta ĉinjenica bila vrlo uvjerljiva.
___________________________________
108 Cape Cod kućice: stil arhitekture tipičan za 17. stoljeće u Novoj Engleskoj: jednostavne, široke i niske prizemnice s kosim krovovima. Nap. prev.
Evo ti priĉa, Richie, stari moj, i jako mi je drago što spavaš pa ti je ne moram ispriĉati. Morgan zna da dolazim, i planira mi zabavu iznenađenja. Samo što će iz torte iskoĉiti vukodlaci umjesto golih ţena, i trebali bi imati Uzije i ruĉne bombe kao konfete. Pa, mi smo nekako oteli ovaj vlak, i stiţemo deset-dvanaest sati ranije od oĉekivanog, ali ako smo na putu za tabor pun Vukova koji ĉekaju na teritorijski ĉu-ĉu - a mislim da baš to radimo - trebat će nam sve iznenađenje koje moţemo skupiti.
Jack si je prešao rukom preko lica.
Bilo bi lakše zaustaviti vlak daleko od mjesta gdje se nalazi Morganova vojska, i zaobići tabor u širokom luku. Lakše i sigurnije.
Ali to bi ostavilo zle Vukove, Richie, kuţiš?
Pogledao je arsenal na podu lokomotive i zapitao se je li moguće da on doista planira komandoski napad na Morganovu brigadu Vukova. Koji komandosi. Dobri stari Jack Sawyer, kralj lutajućih peraĉa posuđa, i njegov ukomirani pomoćnik Richard. Jack se zapitao je li poludio. Pretpostavljao je da jest, jer je toĉno to planirao - to će biti zadnja stvar koju će itko od njih oĉekivati... a bilo je previše, previše, prokleto previše sVega. Njega su biĉevali; Vuka su ubili. Uništili su Richardovu školu i većinu Richardova razuma, a koliko on zna, Morgan Sloat opet je u New Hampshireu i terorizira mu majku.
Lud ili ne, došlo je vrijeme za uzvrat.
Jack se sagnuo, podigao jedan od napunjenih Uzija, i prebacio ga preko ruke dok su se traĉnice pruţale pred njim a miris soli postupno je jaĉao.
5
Tijekom ranih jutarnjih sati Jack je malo odspavao, naslonjen na preĉku za ubrzavanje. Ne bi ga baš utješilo da je znao kako se takav poloţaj zove mrtvaĉev prekidaĉ109. Kad je stigla zora, Richard ga je probudio.
"Nešto je naprijed."
Prije nego što je pogledao tamo, Jack je dobro pogledao Richarda. Bio se nadao da će Richard bolje izgledati na dnevnom svjetlu, ali ĉak ni kozmetika
________________________________________
109 mrtvačev prekidač: konstrukcija koja automatski zaustavlja pogon stroja u slučaju da ljudski operater iz nekog razloga izgubi kontrolu, najčešće u vlakovima i sličnim prijevoznim sredstvima. Mrtvačev prekidač obično se oslanja
na određenu snagu pritiska, te tako vlakovođe koji ţele odrijemati usprkos mrtvačevom prekidaču moraju spavati oslonjeni na polugu prekidača. Nap. prev.
zore nije mogla sakriti kako je Richard bolestan. Boja novog dana promijenila je glavnu boju njegove koţe iz sive u ţutu ... i to je bilo sve.
"Hej! Vlak! Hej, ti veliki jebeni vlak!" povik je bio grlen, jedva nešto više od ţivotinjskog reţanja. Jack opet pogleda naprijed.
Pribliţavali su se uskoj maloj kutijici od zgrade.
Ispred straţarnice stajao je Vuk - ali svaka sliĉnost s Jackovim Vukom završavala je na blještavo naranĉastim oĉima. Glava vog Vuka izgledala je uţasno spljošteno, kao da je neka velika ruka odsjekla zaobljenje lobanje na vrhu. Lice kao da mu se nadnosilo na izboĉenu ĉeljust poput stijene koja balansira na vrhu padine. Ĉak i iznenađena radost na tom licu nije mogla sakriti njegovu tešku, brutalnu glupost. Dlaka u pletenicama padala mu je s obraza. Na ĉelu je imao oţiljak u obliku slova X.
Vuk je na sebi imao nešto nalik plaćeniĉkoj odori - ili kako si je on zamišljao plaćeniĉku odoru. Vrećaste zelene hlaĉe bile su zagurane u crne ĉizme - ali prsti ĉizama bili su odrezani, vidio je Jack, da dopuste disanje Vukovim dugaĉkim noktima na dlakavim noţnim prstima.
"Vlak!" zalajao je kad se stroj pribliţio na pedeset metara. Poĉeo je ska-kutati gore-dolje, divlje se kezeći. Pucketao je prstima kao Cab Calloway110. Pjena mu je letjela sa ĉeljusti u ruţnim gvaljama. "Vlak! Vlak! Jebeni vlak SAD I ODMAH!" Usta su mu zjevnula u krupnom, uznemirujućem osmijehu, pokazujući izlomljene ţute oĉnjake. "Vi ste deĉki jebeno nekako poranili, okay, okay!"
"Jack, što je?" upita Richard. Ruka mu je stezala Jackovo rame s uspa-niĉenom snagom, ali mora se priznati da mu je glas bio priliĉno miran.
"To je Vuk. Jedan od Morganovih."
Eto ga, Jack, rekao si njegovo ime. Seronjo!
Ali sad nije bilo vremena da brine o tome. Pribliţavali su se straţarnici, i Vuk se oĉito namjeravao popeti na vlak. Dok je Jack promatrao, nezgrapno je zaplesao po prašini, lupajući odrezanim ĉizmama. Imao je noţ u koţnom pojasu koji je nosio preko golih prsa kao bandolijeru, ali ne i pištolj.
Jack je prebacio kontrolni prekidaĉ na Uziju na jednostruku paljbu.
"Morgan? Tko je Morgan? Koji Morgan?"
"Ne sad", reĉe Jack.
Koncentracija mu se suzila na jednu toĉku - Vuka. Za njega je izvukao velik, plastiĉan smiješak, drţeći Uzi dolje i izvan vidokruga.
_______________________________
110 Cab Calloway (1907.-1994.) američki pjevač i zabavljač, poznat po spektakularnim scenskim nastupima. Nap. prev.
"Anders-vlak! Sve jebeno dobro! Sad i odmah!"
Ruĉka poput velike spajalice virila je s desne strane lokomotive, iznad široke stube nalik odskoĉnoj dasci. Divlje se kezeći, kapajući slinu preko brade i oĉito lud, Vuk je dohvatio ruĉku i lako skoĉio na stubu.
"Hej, gdje je stari? Vuk! Gdje je -"
Jack je podigao Uzi i smjestio metak Vuku u lijevo oko.
Blistavo naranĉasto svjetlo izdahnulo je kao plamen svijeće pod snaţnim naletom vjetra. Vuk je pao sa stube kao ĉovjek koji priliĉno glupo skaĉe u vodu. Mlitavo je tresnuo u zemlju.
"Jack!" Richard ga je okrenuo. Lice mu je bilo divlje kao maloprije Vukovo - samo što ga je izobliĉio uţas a ne radost. "Jesi li mislio na mog oca? Je li moj otac povezan s ovim?"
"Richarde, vjeruješ li mi?"
"Da, ali-"
"Onda zaboravi. Zaboravi. Nije sad ĉas za to."
"Ali -"
"Uzmi pušku."
"Jack-"
"Richarde, uzmi pušku!"
Richard se sagne i dohvati jedan Uzi. "Mrzim puške", reĉe ponovno.
"Aha, znam. Ni ja baš nisam lud za njima, Richie, stari moj. Ali vrijeme je za uzvrat."
6
Traĉnice su se sad pribliţavale visokom drvenom zidu. Iza njega je stizalo stenjanje i povici, pozdravi, ritmiĉno pljeskanje, zvuk peta ĉizama koje udaraju po goloj zemlji u ĉvrstom ritmu. Bilo je i drugih, manje prepoznatljivih zvukova, ali svi su oni Jacku spadali u neodređenu skupinu - vojna obuka. Podruĉje između straţarnice i ograde bilo je široko osamsto metara, i sa svim tim drugim stvarima, Jack je sumnjao da je itko ĉuo njegov usamljeni pucanj. Vlak je, elektriĉan, bio skoro neĉujan. Prednost iznenađenja trebala bi još biti na njihovoj strani.
Traĉnice su nestajale iza zatvorenih dvostrukih vratnica u drvenom zidu. Jack je vidio traĉke dnevnog svjetla između grubo otesanih greda.
"Jack, bolje da usporiš." Sad su bili na sto pedeset metara od vrata. Iza njih, glasni glasovi su skandirali, "Aj-MO! Jen-da! Tri-ĈET! Aj-MO!" Jack je opet pomislio na ljude-ţivotinje H. G. Wellsa i zadrhtao.
"Nema šanse, stari. Prolazimo kroz vrata. Imaš još vremena izvesti Fish Cheer"'."
"Jack, ti si lud!" "Znam."
Sto metara. Akumulatori su mrmljali. Plava iskra je poskoĉila, sikćući. Gola zemlja tekla je oko njih s obje strane. Ovdje nema ţita, pomisli Jack. Daje Noel Coward112 napisao komad o Morganu Sloatu, vjerojatno bi ga nazvao Mrtvac u ţitu."
"Jack, što ako ovaj jezivi vlakić ispadne s traĉnica?"
"Pa, mogao bi, valjda", reĉe Jack.
"Ili što ako se probije kroz vrata a traĉnice samo završe?"
"To bi bilo gadno po nas, jel'da?"
Pedeset metara.
"Jack, zbilja si poludio, zar ne?"
"Valjda. Iskljuĉi osiguraĉ na strojnici, Richarde."
Richard pomakne prekidaĉ.
Udari ... stenjanje ... stupanje ... škripanje koţe ... povici ... neljudski nasmijani krik od kojeg se Richard najeţio. Ali Jack je na Richardovom licu vidio jasnu odluĉnost od koje se ponosno nasmiješio. Namjerava ostati sa mnom - stari Razumni Richard ili ne, zbilja namjerava ostati sa mnom. Dvadeset i pet metara.
Krikovi... skviĉanje ... izviknute zapovijedi... i teţak reptilski povik - Gruuu-UUUUU! - od kojeg se Jacku najeţila dlaka na vratu.
"Ako se izvuĉemo iz ovoga", reĉe Jack, "kupit ću ti chili-dog u Dairy Queenu."
"Da se zbljujem!" povikao je Richard i, nevjerojatno, poĉeo se smijati. Toga ĉasa, nezdravo ţutilo kao da mu je malo izblijedilo s lica.
_________________________________
111 Fish Cheer: dosl. "riblji pozdrav". Odnosi se na početak antiratne pjesme (iz doba vijetnamskog rata) grupe Joe and the Fish, "I Feel Like I'm Fixin' to Die Rag" (Ragtime osjećam da ću umrijeti), gdje prateći vokali izvode pozdrav u stilu američkih navijačica koji daje riječ "FISH"; u ţivim izvedbama, umjesto riječi "FISH" često su pozdrav pretvarali u "FUCK". Nap. prev.
112 Sir Noel Coward (1899.-1973.), britanski dramatičar slavan po svojim britkim, duhovitim dijalozima i igrama riječima. Nap. prev.
Pet metara - i ostrugani stupovi od kojih su napravljena vrata izgledali su ĉvrsto, da, vrlo ĉvrsto, i Jack je samo imao vremena zapitati se je li napravio veliku debelu pogrešku.
"Spusti se, kompa!"
"Ne zovi m-"
Vlak je udario u vrata, bacajući ih obojicu prema naprijed.
7
Vrata su doista bila priliĉno ĉvrsta, a osim toga su iznutra bila zakrĉena dvama prekriţenim stupovima. Morganov vlak nije bio jako velik, a aku-mulatori su bili skoro prazni nakon dugaĉkog puta preko Prokletih zemalja. Sudar bi ga sigurno izbacio s traĉnica, i oba djeĉaka bi poginula u nesreći, ali vrata su imala Ahilovu petu. Nove šarke, iskovane prema modernim ameriĉkim postupcima, bile su naruĉene. Ali nisu još stigle, a stare ţeljezne šarke pukle su kad je lokomotiva udarila u vrata.
Vlak se prokotrljao u ogradu brzinom od ĉetrdeset kilometara na sat, gurajući amputirana vrata pred sobom. Cijelim putem oko ograde bio je izgrađen teren za utrke s preprekama, i vrata su, kao ralica, poĉela gurati improvizirane drvene prepreke ispred sebe, okrećući ih, kotrljajući, drobeći ih u iverje.
Udarila su i Vuka koji je po kazni trĉao krugove. Noge su mu nestale pod rubom pokretnih vrata i otrgnute su zajedno s prilagođenim ĉizmama. Vrišteći i zavijajući usred Promjene, Vuk se poĉeo verati uz vrata, noktima koji su hitro dobivali duţinu i oštrinu kolaca za penjanje po telegrafskim stupovima. Vrata su sad bila ĉetrdesetak metara unutar ograde. Zaĉudo, Vuk je stigao skoro do vrha prije nego što je Jack prebacio polugu u neutralan poloţaj. Vlak je stao. Vrata su se prevrnula, podiţući silnu prašinu i drobeći nesretnog Vuka pod sobom. Iza posljednjeg vagona vlaka, Vukove odsjeĉene noge i dalje su postajale sve dlakavije, i tako će nastaviti još nekoliko minuta.
Situacija u taboru bila je bolja nego što $e Jack usuđivao nadati. Mjesto se vjerojatno dizalo rano, kao što je to obiĉaj u vojsci, i većina jedinica je izgleda bila vani, prolazeći kroz bizaran raspored vjeţbi i treninga.
"S desna!" povikao je Jack Richardu.
"Što da radim?" odvikne Richard.
Jack je otvorio usta i kriknuo: za ujaka Tommyja Woodbinea, pogaţe-nog na ulici; za nepoznatog kolara, izbiĉevanog na smrt u blatnom dvorištu; za Ferda Janklowa; za Vuka, palog u prljavom uredu Sunca
Gardenera; za njegovu majku, ali najviše od svega, otkrio je', za kraljicu Lauru DeLoessian, koja je istovremeno bila i njegova majka, i za zloĉin koji se provodi nad tijelom Teritorija. Povikao je kao Jason, a glas mu je grmio.
"RASTURI IH!" zaurlao je Jack Sawyer/Jason DeLoessian, i otvorio vatru ulijevo.
8
Sa Jackove strane stajao je grub teren za parade, s Richardove dugaĉka zgrada od trupaca. Zgrada je izgledala kao nešto iz filmova Roya Rogersa, ali Richard je pretpostavljao da se radi o vojarni. Zapravo, cijelo ovo mjesto izgledalo je Richardu poznatije od iĉega što je dosad vidio u tome ĉudnom svijetu kamo ga je Jack odveo. Ovakva je mjesta viđao na televizijskim vijestima. Pobunjenici s potporom CIA-e koji se pripremaju za preuzimanje juţnoameriĉkih i centralnoameriĉkih zemalja obuĉavali su se na ovakvim mjestim. Samo što su ti tabori obiĉno bili na Floridi, a iz baraka nisu sukljali Cubanosi - Richard nije znao što su.
Neki od njih djelovali su pomalo kao srednjovjekovne slike vragova i satira. Neki su izgledali kao degenerirana ljudska bića - skoro kao spiljski ljudi. A jedan od stvorova koji je teturao u ranojutarnjem suncu imao je lju- skavu koţu i oĉi prekrivene trećim kapkom ... izgledao je Richardu Sloatu kao aligator koji nekako hoda uspravno. Dok je promatrao, stvor je podigao njušku i ispustio krik koji su Richard i Jack ranije ĉuli: Gruuu-UUUU! Imao je vremena vidjeti kako većina tih paklenskih stvorova djeluje potpuno zbunjeno, a onda je Jackov Uzi rasijekao svijet grmljavinom.
Sa Jackove strane, kakvih dva tuceta Vukova vjeţbalo je na terenu za parade. Kao i straţarski Vuk, većina ih je imala zelene vojne hlaĉe, ĉizme odrezanih prstiju, i bandolijerske pojaseve. Kao i straţar, izgledali su tupo, ravnih glava, i suštinski zlo.
Zastali su usred trzavog niza poskoka da se zagledaju u vlak koji je buĉno ušao, u vrata i nesretnog tipa koji je trĉao krugove na krivom mjestu u krivo vrijeme. Na Jackov povik pokrenuli su se, ali bilo je prekasno.
Veći dio Morganove briţljivo stvorene Vuĉje brigade, pojedinaĉno odabrane tijekom pet godina zbog snage, brutalnosti, straha i odanosti Morganu, izbrisan je jednim jedinim, trzavim bljeskom strojnice u Jackovim rukama. Zateturali su i popadali unatrag, rastvorenih prsa,
krvavih glava. Ĉulo se zavijanje zapanjenog bijesa i bola ... ali slabo. Većina ih je naprosto umrla.
Jack je izvadio spremnik, dograbio drugi, ubacio ga unutra. S lijeve strane terena za parade, ĉetiri Vuka su pobjegla; u središtu, još dvojica su se spustila ispod vatrene crte. Obojica su bila ranjena, ali sad su se obojica uputila prema njemu, dugonoktih noţnih prstiju koji su ostavljali rovove u nabijenoj zemlji, lica koja je prekrivala dlaka, oĉiju koje su blistale. Dok su jurili prema lokomotivi, Jack je vidio kako im oĉnjaci rastu iz usta i progu- ravaju se kroz svjeţu, ĉvrstu dlaku što im raste iz brada.
Povukao je okidaĉ na Uziju, sad s naporom drţeći vrelu cijev; snaţni trzaj pokušavao je podići cijev prema gore. Oba Vuka u napadu odletjela su unatrag tako naglo da su se u zraku prevrnuli kao akrobati. Ostala ĉetiri Vuka nisu zastala; krenuli su prema mjestu gdje su prije dvije minute stajala vrata.
Razni stvorovi koji su izjurili iz vojarne nalik kaubojskoj kolibi su izgleda konaĉno poĉeli shvaćati kako pridošlice, premda su stigli na Morganovom vlaku, nisu baš prijateljski raspoloţeni. Nije bilo usredotoĉenog napada, ali krenuli su prema naprijed u uzmrmljanoj guţvi. Richard je poloţio cijev Uzija na prorez u boku lokomotive u visini prsa, i otvorio vatru. Meci su ih razdirali, tjerali unatrag. Dva stvora nalik kozama pali su na ruke i koljena - ili kopita - i otrĉala natrag unutra. Richard je vidio još trojicu kako se okreću i padaju pod silom metaka. Proţela ga je radost tako divlja da mu je od nje bilo slabo.
Meci su također rasporili i bijelo-zeleni trbuh aligatorskog stvora, a crnkasta tekućina - sukrvica, ne krv - posukljala je iz njega. Stvor je pao unatrag, ali rep mu je izgleda ublaţio pad. Skoĉio je na noge i prema Ric- hardovoj strani vlaka. Opet je ispustio svoj grub, moćni krik ... i ovog puta Richardu se ĉinilo da u tom kriku ima neĉeg jezivo ţenstvenog.
Povukao je okidaĉ Uzija. Ništa se nije dogodilo. Spremnik je bio prazan.
Aligatorski stvor trĉao je sa sporom, nespretnom, buĉnom odluĉnošću. Oĉi su mu blistale ubitaĉnim bijesom ... i inteligencijom. Ostaci grudi po-drhtavali su na njegovim krljuštastim prsima.
Sagnuo se i zapipao ne skidajući pogleda s aligatorskog stvora, i pronašao jednu ruĉnu bombu.
Otok Seabrook, pomislio je Richard sanjivo. Jack ovo mjesto zove
Teritoriji, ali zapravo je to otok Seabrook, i ne moram se bojati, zbilja ne moram; ovo je sve san i ako krljuštaste pandţe onog stvora stignu do mog
vrata sigurno ću se probuditi, a ĉak i ako nije sve ovo san, Jack će me nekako spasiti - znam da hoće, znam to jer je Jack ovdje nekakav kao bog.
Izvukao je iglu bombe, obuzdao snaţan nagon da je naprosto zavitla u mahnitoj panici i bacio je blago, odozdo. "Jack, sagni se!"
Jack se spustio ispod razine zidova lokomotive smjesta i ne gledajući. I Richard je to uĉinio, ali je prije toga vidio nevjerojatan crnohumorni prizor: aligatorski stvor uhvatio je bombu ... i pokušavao je pojesti.
Eksplozija nije bila tup udarac kakav je Richard oĉekivao već glasna, buĉna grmljavina koja mu se zabila u uši i gadno ih povrijedila. Ĉuo je plju-sak, kao da je netko bacio vjedro vode u njegovu stranu vlaka.
Podigao je pogled i vidio da su lokomotiva i vagoni pokriveni vrelom utrobom, crnom krvlju i komadićima mesa aligatorskog stvorenja. Cijeli prednji dio zgrade vojarne je nestao. Puno drvenih krhotina bilo je krvavo. Usred toga ugledao je dlakavo stopalo u ĉizmi odrezanih prstiju.
Ostaci barake pali su u stranu dok je on gledao, i dva kozolika stvora poĉeli su se izvlaĉiti iz njih. Richard se sagnuo, pronašao novi spremnik i nabio ga u svoj pištolj. Poĉeo se grijati, baš kako je Jack rekao.
Fijuuu! Pomislio je Richard mutno, i opet otvorio vatru.
9
Kad je Jack ustao nakon eksplozije, vidio je da ĉetiri Vuka koji su po-bjegli njegovim rafalima upravo prolaze kroz rupu gdje su nekad bila vrata. Zavijali su od uţasa. Trĉali su jedan kraj drugog, i Jacku su predstavljali ĉistu metu. Podigao je Uzi - i opet ga spustio, znajući da će ih opet vidjeti, vjerojatno u crnom hotelu, znajući da je budala ....ali, budala ili ne, nije im mogao samo tako pucati u leđa.
Sad je iza vojarne poĉelo visoko, ţenskasto vriskanje. "Gubite se odavde! Gubite se odavde, kad kaţem! Miĉi se! Miĉi se!" Ĉulo se fijukanje biĉa.
Jack je poznavao taj zvuk, i poznavao je taj glas. Kad ga je posljednji put ĉuo bio je umotan u luđaĉku košulju. Jack bi svugdje prepoznao taj glas.
-Ako se pojavi njegov retardirani prijatelj, upucajte ga.
Pa, to ste uspjeli, ali moţda je sad vrijeme za uzvat - i moţda, po zvuku
tvoga glasa, i ti to znaš.
"Dograbite ih, koji vam je vrag, kukavice? Dograbite ih, zar vam sve moram ja pokazivati? Slijedite nas, slijedite nas!"
Tri stvora izašla su iza ostataka vojarne, a samo jedan od njih je bio posve ĉovjek-Osmond. U jednoj ruci je nosio biĉ, u drugoj Sten strojnicu"3. Imao je na sebi crveni ogrtaĉ i crne ĉizme i bijele svilene hlaĉe širokih, lepršavih nogavica. Bile su poprskane svjeţom krvlju. S njegove lijeve strane, dlakavo kozoliko stvorenje nosilo je traperice i kaubojske ĉizme. To stvorenje i Jack su se pogledali i podijelili trenutak potpunog prepoznavanja. To je bio uţasan barski kauboj iz Toĉionice Oatley. To je bio Randolph Scott. To je bio Elroy. Iskezio se Jacku; njegov dugaĉak jezik se izvukao i oblizao široku gornju usnu.
"Zgrabi ga!" vrisnuo je Osmond Elroyu.
Jack je pokušao podići Uzi, ali odjednom mu se ĉinio jako teškim u rukama. Osmond je bio gadan, ponovna pojava Elroya još gora, ali oni između njih bio je košmar. Bila je to teritorijska verzija Reuela Gardenera, naravno; Osmondov sin, Sunĉev sin. I doista je pomalo nalikovalo na djiete - dijete koje je nacrtao pametan klinac iz vrtića okrutnog uma.
Stvorenje je bilo vrhnjasto blijedo i mršavo; jedna mu je ruka završavala crvastim pipkom koji je nekako podsjećao Jacka na Osmondov biĉ. Oĉi su mu bile na razliĉitim razinama, jedno je bjeţalo. Debeli crveni plikovi prekrivali su mu obraze.
Dio toga je radijacijska bolest... Jasone, mislim da se Osmondov mali malo previše pribliţio nekoj vatrenoj kugli ... ali ostatak ... Jasone ... Isuse ... što mu je majka? U ime svih svjetova, ŠTO MU JE MAJKA?
"Dograbi Pretendenta!" vrištao je Osmond. "Spasite Morganovog sina ali zgrabite Pretendenta! Zgrabite laţnog Jasona! Pokrenite se, kukavice! Nemaju više metaka!"
Reţanje, urlanje. Zaĉas, znao je Jack, svjeţa skupina Vukova, uz potporu Raznih Mulaca i Ĉudovišta, pojavit će se sa straţnje strane dugaĉke vojarne, gdje su bili zaštićeni od eksplozije, gdje su se vjerojatno skrivali spuštenih glava, i gdje bi ostali... da nema Osmonda.
"Trebao si se maknuti s ceste, pilence", zagunđao je Elroy i pojurio pre-ma vlaku. Rep mu je šibao kroz zrak. Reuel Gardener - ili što god je Reuel bio u ovom svijetu - ispustio je gust mjaukavi zvuk i pokušao ga slijediti.
_________________________________________
113 Sten strojnica: britanska 9-milimetarska strojnica korištena tijekom Drugog svjetskog i Korejskog rata, koja se prestala proizvoditi 60-ih godina 20. stoljeća. Nap. prev.
Osmond je ispruţio ruku i povukao ga unatrag; njegovi prsti, vidio je Jack, kao da su kliznuli ravno u škriljasti, odvratan vrat ĉudovišnog djeĉaka.
Onda je podigao Uzi i ispalio cijeli spremnik iz blizine Elroyu u lice. Udar je otrgao cijelu glavu kozolikog stvora, ali Elroy se i bez glave naĉas nastavio penjati, i jedna od njegovih ruku, prstiju spojenih u dvije gvalje kao parodija papka, slijepo je posegnula prema Jackovoj glavi prije no što je pao na leđa.
Jack je zapanjeno zurio u nju - onaj krajnji košmarni sukob u Toĉionici Oatley sanjao je toliko puta, pokušaji da se izmakne ĉudovištu kroz nešto što djeluje kao tamna dţungla puna krevetskih opruga i skrhanog stakla. Sad je taj stvor bio tu, i on ga je nekako ubio. Bilo je teško spoznati tu ĉinjenicu. Kao da je ubio ĉudovište iz djetinjstva.
Richard je vrištao - a njegova strojnica je zaurlala, skoro zaglušivši Jacka.
"To je Reuel! O, Jack, o, moj Boţe, o, Jasone to je Reuel, to je Reuel -"
Uzi u Richardovim rukama iskašljao je još jedan kratak rafal prije no što je utihnuo, praznog spremnika. Reuel se otresao od svoga oca. Šepao je i skakutao prema vlaku, mjauĉući. Gornja mu se usna podigla otkrivajući dugaĉke zube koji su izgledali laţno i nekvalitetno, kao voštani zubi koje djeca stavljaju za Noć vještica.
Richardov krajnji pucanj uhvatio ga je po prsima i vratu, bušeći rupe u smeđem kiltu s vestom koji je nosio, derući meso u dugaĉkim, neravnim rovovima. Mlitave kapi tamne krvi potekle su iz tih rana, ali ništa više. Reuel je moţda nekad bio ĉovjek - Jack je pretpostavljao da je to na rubu mogućeg. Ako je i tako, više nije bio ljudsko biće; meci ga nisu ĉak ni usporili. Stvor koji je nespretno preskoĉio Elroyevo tijelo bio je demon. Bazdio je kao mokra gljiva ludara.
Nešto toplo spuštalo se niz Jackovu nogu. Isprva samo toplo ... zatim vruće. Što je to? Kao da ima ĉajnik u dţepu. Ali nije imao vremena za raz-mišljanje. Stvari su se razvijale pred njim. U tehnikoloru.
Richard je pustio svoj Uzi i zateturao unatrag, skrivajući lice rukama. Njegove uţasnute oĉi zurile su u stvorenje-Reuela kroz rešetke prstiju.
"Ne daj mu da me dohvati, Jack! Ne daj mu da me dohvatiiii"
Reuel je mjaukao i pljaĉkao. Ruke su mu udarile o bok lokomotive, a zvuk je bio poput krupnih peraja koje udaraju u gusto blato.
Jack je vidio da među prstima doista ima debele, ţućkaste koţice.
"Vrati se!" vikao je Osmond svome sinu, a strah u njegovom glasu bilo je nemoguće promašiti. "Vrati se, on je zloĉest, povrijedit će te, svi djeĉaci su zloĉesti, to se podrazumijeva, vrati se, vrati se!"
Reuel je brbljao i oduševljeno stenjao. Podigao se, a Richard je ludo zavrištao, povlaĉeći se u suprotan ugao kola.
"NE DAJ MU DA ME DOHVATIIIII-"
Još Vukova, još ĉudnih stvorova koji napadaju iza ugla. Jedan od njih, stvorenje zavinutih ovnujskih rogova na glavi odjeven samo u par zakrpanih gaća kao L'il Abner"4, pao je i drugi su ga pregazili.
Vrelina uz Jackovu nogu u krug.
Reuel, sad prebacujući jednu tanku nogu preko ruba lokomotive. Slinio je, poseţući prema njemu, a noga se zabibala, to uopće nije bila noga nego pipak. Jack je podigao Uzi i opalio.
Pola lica Reuelu-stvoru pretvorilo se u puding. Plima crva poĉela je ispadati iz onog što je preostalo.
Reuel je i dalje napredovao.
Posezao za njim onim prstima s koţicama.
Richardovi vriskovi i Osmondovi vriskovi se spajaju, prepliću u jedno.
Vrelina kao uţareno ţeljezo uz njegovu nogu, i odjednom je znao što je to, dok su se Reuelove ruke spuštale na njegova ramena znao je - bio je to novĉić koji mu je dao satnik Farren, novĉić koji je Anders odbio uzeti.
Zavukao je ruku u dţep. Novĉić mu je u ruci bio poput zlatne ţice - sti-snuo je šaku oko njega i osjetio kako sila struji kroz njega u snaţnim navalama. I Reuel je to osjetio. Njegovo trijumfalno slinjenje i stenjanje pretvorilo se u prestravljeno mijaukanj'e. Pokušao je ustuknuti, a jedino preostalo oko divlje se zakolutalo.
Jack izvadi novĉić. U njegovoj ruci, blistao je kao uţareno ţeljezo. Jasno je osjećao toplinu - ali nije ga palila.
Kraljiĉin profil blistao je kao sunce.
"U njeno ime, ti gadni, abortirani stvore!" poviĉe Jack. "Gubi se s koţe ovog svijeta!" Otvorio je šaku i udario rukom u Reuelovo ĉelo.
Reuel i njegov otac harmoniĉno su vrisnuli - Osmond tenorom na rubu soprana, Reuel zujavim, kukcastim basom. Novĉić je skliznuo u Reuelovo ĉelo kao vrh vrelog ţaraĉa u zdjelu maslaca. Gadna crna tekućina boje
_____________________________________
114 Li'l Abner: lik iz stripa autora Ala Cappa koji se objavljivao od 1934. do 1977. godine, a bavio se doţivljajima devetnaestogodišnjeg mladića iz siromašne i neobrazovane obitelji, Li'l Abnera. Nap. prev.
prekuhanog ĉaja potekla je iz Reuelovog ĉela i preko Jackovog zapešća. Tekućina je bila vrela. U njoj je bilo sićušnih crva. Izvijali su se i gmizali po Jackovoj koţi. Osjetio je kako ga grizu. Svejedno, pritisnuo je prva dva
prsta svoje desne ruke još jaĉe, gurajući novĉić još dublje u glavu ĉudovišta.
"Nestani s koţe ovog svijeta, zloćo! U ime kraljice i u ime njenog sina, nestani s koţe ovog svijeta!"
Stvor je vrištao i zapomagao; Osmond je vrištao i zapomagao zajedno s njime. Pojaĉanja su zastala i okupila se oko Osmonda, lica punih prazno-vjernog uţasa. Njima se ĉinilo da je Jack porastao; ĉinilo se da ispušta sjajno svjetlo.
Reuel se trţne. Ispusti još jedan slinavi krik. Crna tvar koja mu je curila iz ĉela postala je ţuta. Posljednji crv, dugaĉak i debelo bijel, izmigoljio se iz rupe koju je napravio novĉić. Pao je na pod lokomotive. Jack stane na njega. Rasprsnuo se pod njegovom petom i raspljackao. Reuel je pao u vrelu hrpu.
Sad se u prašnjavom ograđenom prostoru podigao takav prodorni vrisak bola i bijesa da se Jacku ĉinilo kako će mu lubanja prsnuti. Richard se sklupĉao u fetusnu lopticu, s rukama omotanim oko glave.
Osmond je zavijao. Ispustio je svoj biĉ i svoju strojnicu.
"O, prljavĉe!" vikao je, tresući šakama prema Jacku. "Pogledaj što si uĉinio! O, ti prljavĉe zloĉesti! Mrzim te, mrzim te zauvijek i još dulje! O, prljavi Pretendentu! Ubit ću te! Morgan će te ubiti! O, moj dragi jedini sin! PRLJAVĈE! MORGAN ĆE TE UBITI ZA ONO ŠTO SI UĈINIO! MORGAN -"
Drugi su šaptavim glasovima prihvatili povike, podsjećajući Jacka na djeĉake u Kući Sunca: recite aleluja. A onda su zašutjeli, jer se zaĉuo drugi zvuk.
Jack se smjesta vratio u ugodno poslijepodne koje je proveo s Vukom, dok su njih dvojica sjedili kraj potoka promatrajući stado kako pase i pije a Vuk priĉa o svojoj obitelji. To je doista bilo ugodno ... doista ugodno, to jest, dok se nije pojavio Morgan.
A sad je Morgan opet dolazio - ne preskaĉući već probijajući se na silu, derući si put.
"Morgan! To je -"
"- Morgan, gospodar -"
"Gospodar Orrisa -"
"Morgan ... Morgan ... Morgan ..."
Zvuk paranja postajao je sve jaĉi i jaĉi. Vukovi su se spuštali u prašinu.
Osmond je plesao tihi ples, crnim ĉizmama gazeći po ĉelikom završenim jezicima upletenim u njegov biĉ.
"Zloĉesti deĉko! Prljavi deĉko! Sad ćeš platiti! Dolazi Morgan! Dolazi Morgan!"
Zrak kakvih šest metara desno od Osmonda poĉeo se mutiti i drhtati, kao zrak iznad upaljenog spaljivaĉa smeća.
Jack se ogledao i vidio Richarda sklupĉanog na gnijezdu strojnica i streljiva , i ruĉnih bombi, kao neki djeĉaĉić koji je zaspao igrajući se rata. Samo što Richard ne spava, znao je, i ovo nije igra, i ako Richard vidi svoga oca kako prolazi kroz rupu između svjetova, bojao se, Richard će poludjeti.
Jack se spustio kraj svoga prijatelja i ĉvrsto ga zagrlio. Onaj zvuk deranja plahti postao je još jaĉi, i odjednom je zaĉuo Morganov glas kako urla, s uţasnim bijesom:
"Što vlak SAD radi ovdje, budale jedne?"
Ĉuo je Osmondovo zavijanje: "Prljavi Pretendent mi je ubio sina!"
"Idemo, Richie", promrmljao je Jack, i jaĉe stegnuo Richardov mršavi trup. "Vrijeme da napustimo brod."
Sklopio je oĉi, koncentrirao se ... i nastao je onaj kratak trenutak vrto-glavice dok su njih dvojica preskakali.

Trideset i sedmo poglavlje
Richard se sjeća
1
Osjećaj da se kotrlja u stranu i prema dolje, kao da između dva svijeta postoji neka kratka rampa. Mutno, blijedo, konaĉno nestajući u ništavilu, Jack je ĉuo kako Osmond vrišti: "Zloĉesti! Svi djeĉaci! Podrazumijeva se! Svi deĉki! Prljavi! Prljavi!"
Naĉas su bili u zraku. Richard je povikao. Onda Jack jednim ramenom udari u tlo. Richardova glava odskoĉila mu je od prsa. Jack nije otvorio oĉi već je samo leţao na tlu, grleći Richarda, osluškujući, njuškajući.
Tišina. Ne potpuna i savršena, ali krupna - veliĉine naglašene dvama-trima pticama pjevicama.
Miris je bio hladan i slankast. Dobar miris ... ali ne onako dobar kao što svijet zna mirisati na Teritorijima. Ĉak i tu - gdje god tu bilo - Jack je njušio blagi podzadah, kao miris starog ulja utrljanog u betonske podove garaţa na benzinskim postajama. Bio je to zadah previše ljudi s previše motora, i zagadio je cijelu atmosferu. Nos mu je postao osjetljiv na to i mogao je nanjušiti ĉak i tu, na mjestu gdje nije ĉuo automobile.
"Jack? Jel' nam dobro?"
"Sigurno", rekao je Jack i otvorio oĉi da vidi govori li istinu.
Prvi mu je pogled donio zastrašujuću pomisao: nekako, u mahnitoj potrebi da se makne odande, da pobjegne prije nego što Morgan stigne, nije preskoĉio u ameriĉke Teritorije već ih je nekako pogurao naprijed kroz vrijeme. Ovo se ĉinilo kao isto mjesto, ali starije, sad napušteno, kao da je prošlo stoljeće-dva. Vlak je još sjedio na traĉnicama, i izgledao je isto kao prije. Ništa drugo nije. Traĉnice, koje su prelazile preko u korov zaraslog dvorišta u kojem su stajali i nastavljale se Bogzna kamo, bile su stare i prekrivene hrđom. Popreĉne grede djelovale su spuţvasto i trulo. Visoki korov razrastao se između njih.
Ĉvršće je stegnuo Richarda, koji se slabašno promeškoljio u njegovom stisku i otvorio oĉi.
"Gdje smo to?" upitao je Jacka ogledavajući se. Tamo gdje je stajala drvena vojarna nalazila se dugaĉka Quonset koliba"5 hrđom umrljanog limenog krova. Samo su krov vidjeli jasno; ostatak je bio zakopan u razraslu puzavicu i divlji korov. Pred kolibom se stajala dva stupa koji su moţda nekad nosili neki natpis. Ako je tako i bilo, natpis je već odavno nestao.
"Ne znam", rekao je Jack a onda, gledajući na mjesto gdje je bila staza s preprekama - sad je to bio samo jedva primjetan zemljani put prekriven ostacima divljeg plamenca i zlatošipke - iznio je svoj najveći strah. "Moţda sam nas gurnuo naprijed kroz vrijeme."
Na njegovo zaprepaštenje, Richard se nasmijao. "U tom sluĉaju, lijepo je znati da se u budućnosti ništa neće baš jako promijeniti", rekao je, i pokazao na komad papira zabijen na jedan od stupova ispred Quonset vojarne. Bio je malo izblijedio od vremena, ali još uvijek savršeno ĉitljiv:
ZABRANJEN PROLAZ!
Po naredbi šerifa općine Mendocino
Po naredbi drţavne policije Kalifornije
PREKRŠITELJI ĆE BITI TUŢENI!
2
"Pa, ako si znao gdje smo", rekao je Jack, osjećajući se istovremeno budalasto i vrlo olakšano, "zašto si pitao?"
"Sad sam to vidio", odvratio je Richard, i svaki poriv koji je Jack mogao osjećati da zbog toga gnjavi Richarda je nestao. Richard je izgledao grozno; izgledao je kao da je razvio neku uvrnutu tuberkulozu koja mu djeluje na um umjesto na pluća. A nije bio u pitanju samo potresan put na Teritorije i natrag - ĉinilo se da se tome zapravo poĉeo prilagođavati. Ali sad je znao još nešto. Nije u pitanju bila samo stvarnost radikalno drugaĉija od svih njegovih briţljivo razrađenih zamisli; tome bi se moţda mogao prilagoditi, kad bi imao dovoljno prostora i vremena. Ali otkriti da ti je tata jedan od tipova s crnim šeširima, vjerovao je Jack, teško da se moţe smatrati jednim od boljih trenutaka u ţivotu.
__________________________________________________
115 Quonset koliba: vrlo lagana građevina od valovitog čeličnog lima, najčešće namijenjena vojnim instalacijama i/ili smještaju, prepoznatljiva po polukruţnom tj. polucilidričnom obliku. Naziv je izveden iz mjesta gdje je počela proizvodnja, Quonset Pointa. Nap. prev.
"Dobro", rekao je, trudeći se da zvuĉi veselo - zapravo se i osjećao donekle veselo. Bijeg od ĉudovišta kakav je Reuel naveo bi ĉak i klinca koji umire od raka da se osjeća malo veselo, zakljuĉio je. "Na noge lagane, Richie, stari moj. Obećanja ispunit moramo mnoga, prijeći kilometre naša noga"6, a ti si još uvijek slaba droga."
Richard se trzne. "Tko god ti je rekao da imaš smisla za humor trebao bi skoĉiti kroz prozor, kompa."
"Pouchi mi couratz, mon ami."
"Kamo idemo?"
"Ne znam", reĉe Jack, "ali negdje ovdje. Osjećam to. Kao da imam udicu u glavi."
"Point Venuti?"
Jack je okrenuo glavu i dugo gledao u Richarda. Njegove umorne oĉi nije se moglo išĉitati.
"Zašto si to pitao, kompa?"
"Idemo li tamo?"
Jack slegne ramenima. Moţda. Moţda ne.
Polako su poĉeli hodati preko u korov zaraslog terena za parade, i Richard je promijenio temu. "Je li ono sve bilo stvarno?" Pribliţavali su se zahrđalim vratnicama. Crta izblijedjelog plavog neba pojavila se iznad zelenila. "Je li išta od onoga bilo stvarno?"
"Proveli smo par dana na elektriĉnom vlaku koji je išao oko ĉetrdeset na sat, pedeset najviše", reĉe Jack, "i nekako smo stigli iz Springfielda, Illinois, do sjeverne Kalifornije, blizu obale. Ti reci meni je li to bilo stvarno."
"Da ... da, ali..."
Jack ispruţi ruke. Zapešća su mu bila prekrivena jarkocrvenim tragovima koji su svrbjeli i pekli.
"Ugrizi", reĉe Jack. "Crva. Crva koji su ispali iz glave Reuela Garde- nera."
Richard se okrenuo u stranu i buĉno povratio.
Jack ga je pridrţao. Inaĉe bi, mislio je, Richard jednostavno pao na zemlju. Uţasnulo ga je kako je Richard smršavio, i kako mu je meso bilo vrelo kroz šminkersku košuljicu.
"Ţao mi je što sam to rekao", rekao je Jack kad se ĉinilo da je Richardu malo bolje. "To je bilo priliĉno grubo."
_______________________________________
116 Parafraza slavne pjesme Roberta Frosta "Zastanak kod šume u snjeţnu večer". Izvorno: Obećanja ispuniti moram mnoga, kilometre prijeći moja noga, kilometre prijeći moja noga". Nap. prev.
"Da, jest. Ali valjda je to jedina stvar koja me mogla ... znaš ..."
"Uvjeriti?"
"Aha. Moţda." Richard ga je pogledao svojim golim, ranjenim oĉima. Sad je imao prištiće preko cijelog ĉela. Ĉirevi su mu okruţivali usta. "Jack, moram te nešto pitati, i hoću da mi odgovoriš ... znaš, iskreno. Hoću te pitati-"
Oh, znam što me hoćeš pitati, Richie, stari moj.
"Za koju minutu", reĉe Jack. "Doći ćemo do svih pitanja i svih odgovora koje znam za koju minutu. Ali prvo se moram pobrinuti za nešto."
"Za što?"
Umjesto odgovora, Jack se vratio malom vlakiću. Naĉas je stajao tamo i gledao ga: tupasta lokomotiva, prazan vagon za ugljen, teretni vagon. Zar je nekako uspio cijelu stvar preskoĉiti u sjevernu Kaliforniju? Sumnjao je u to. Skakanje s Vukom je bilo teško, odvlaĉenje Richarda na Teritorije s kampusa Thayer skoro mu je išĉašilo rame, a oboje je bio svjestan napor s
njegove strane. Koliko se sjećao, nije uopće razmišljao o vlaku kad je preskoĉio - samo da izvuĉe Richarda iz paravojnog tabora za obuku Vukova prije nego što ugleda svog starog. Sve ostalo zadobivalo je pomalo drugaĉiji oblik kad bi prešlo iz jednog svijeta u drugi - Migriranje je izgleda zahtijevalo i neku vrstu prijevoda. Košulje bi postale tunike; traperice bi postale vunene hlaĉe; novac bi postao spojeni štapići. Ali vlak je izgledao potpuno isto ovdje kao i tamo. Morgan je uspio stvoriti nešto što nije nimalo gubilo pri Migraciji.
Osim toga, tamo su nosili traperice, Jacko.
Aha. I premda je Osmond imao svoj vjerni biĉ, imao je i strojnicu.
Morganova strojnica. Morganov vlak.
Leđa su mu se najeţila. Ĉuo je kako Anders mrmlja: Gadna stvar.
I stvarno je tako. Jako gadna stvar. Ander je bio u pravu: bili su to vragovi nagurani skupa. Jack je posegnuo u lokomotivu i izvadio jedan Uzi, stavio novi spremnik u njega i krenuo natrag gdje je Richard stajao i ogledavao se s blijedim, zamišljenim zanimanjem.
"Ovo izgleda kao neki stari tabor za preţivljavanje", rekao je.
"Misliš ona mjesta gdje se plaćeniĉki tipovi pripremaju za Treći svjetski
rat?"
"Da, tako nešto. U sjevernoj Kaliforniji ima podosta takvih mjesta ... pojave se i neko vrijeme im ide dobro, a onda ljudi izgube zanimanje kad Treći svjetski ne poĉne odmah, ili ih uhite zbog nelegalnog oruţja ili droge ili neĉeg. To ... mi je rekao moj otac."
Jack nije ništa rekao.
"Što ćeš s tom puškom, Jack?"
"Pokušat ću se riješiti onog vlaka. Imaš primjedbi?"
Richard zadrhti; usta su mu se spustila u grĉu gađenja. "Nikakvih."
"Misliš da će Uzi biti dovoljan? Ako opalim u ono plastiĉno govno?"
"Jedan metak ne. Cijeli spremnik moţda."
"Da vidimo." Jack iskljuĉi osiguraĉ.
Richard ga uhvati za ruku. "Moţda bi bilo pametno da se odmaknemo do ograde prije eksperimentiranja", rekao je.
"U redu."
Kraj puzavcem prekrivene ograde, Jack je uperio Uzi prema pljosnatim paketima plastiquea. Povukao je okidaĉ, a Uzi je razderao tišinu u krpe. Vatra je naĉas mistiĉno visjela na kraju cijevi. Pucnjava je bila šokantno glasna u crkvenoj tišini napuštenog tabora. Ptice su zakliktale u iznenađenom strahu i krenule prema tišim dijelovima šume. Richard se
trznuo i stavio dlanove na uši. Voštano platno se podiglo i zaplesalo. A onda, premda je još drţao okidaĉ, strojnica je prestala pucati. Spremnik se ispraznio, a vlak je samo sjedio na traĉnicama.
"Pa", reĉe Jack, "to je bilo sjajno. Imaš li kakvu drugu i-"
Vagon je prasnuo u valu plave vatre uz gromovito reţanje. Jack je vidio kako se vagon odiţe s traĉnica, kao da će poletjeti. Dohvatio je Richarda oko vrata i gurnuo ga dolje.
Eksplozije su dugo potrajale. Metal je fijukao i letio im nad glavama. Padao je u mirnom metalnom pljusku po krovu Quonset kolibe. Povremeno bi neki veći komad zazvuĉao kao kineski gong, ili bi zakrckao kad bi nešto doista veliko samo prošlo kroz njega. Onda se nešto probilo kroz ogradu tik iznad Jackove glave, ostavljajući rupu veću od obje njegove šake zajedno, i Jack je zakljuĉio da je vrijeme za odlazak. Dograbio je Richarda i povukao ga prema vratima.
"Ne!" poviĉe Richard. "Traĉnice!"
"Molim?"
"Tr-"
Nešto je preletjelo iznad njih i obojica su se sagnuli. Glave su im lupile jedna u drugu.
"Traĉnice!" povikao je Richard trljajući si lubanju blijedom rukom. "Ne na cestu! Idi na traĉnice!"
"Štima!" Jack je bio zbunjen ali nije ga ispitivao ništa. Morali šu nekamo otići.
Njih dvojica poĉeli su puzati uz zahrđalu ţiĉanu ogradu kao vojnici koji prelaze niĉiju zemlju. Richard je bio malo naprijed, vodeći ih prema rupi u ogradi gdje su traĉnice izlazile s druge strane tabora.
Jack se usput osvrnuo - vidio je koliko je trebao, ili htio, kroz odškrinuta vrata. Veći dio vlaka kao da se pretvorio u paru. Izobliĉeni komadi metala, neki prepoznatljivi ali većina ne, leţali su u širokom krugu oko mjesta gdje se vratio u Ameriku, gdje je izgrađen, kupljen i plaćen. Bilo je zapanjujuće što nisu poginuli od šrapnela; bilo je skoro nemoguće što nisu zadobili skoro ni ogrebotine.
Sad je najgore prošlo. Bili su izvan ograde, stojećki (ali spremni pognuti se i otrĉati ako bude dodatnih eksplozija.)
"Mom ocu se neće svidjeti što si mu raznio vlak, Jack", reĉe Richard.
Glas mu je bio savršeno miran, ali kad ga je Jack pogledao, vidio je da Richard plaĉe.
"Richarde -"
"Ne, to mu se uopće neće svidjeti", rekao je Richard kao da odgovara samom sebi.
3
Gusta i bogata crta korova visokog do koljena rasla je po sredini traĉnica što su vodile od tabora, odvodeći ih u smjeru koji se Jacku ĉinio otprilike juţnim. Same traĉnice bile su zahrđale i odavno nekorištene; tu i tamo su se ĉudno iskrivile - naborale.
To je od potresa, pomislio je Jack s nelagodnim divljenjem.
Iza njih, plastiĉni eksploziv i dalje je eksplodirao. Jack bi pomislio daje konaĉno gotovo, a onda bi se zaĉulo još jedno dugaĉko, promuklo BAAAA- DAMMM! - nalikovalo je, ĉinilo mu se, na zvuk diva koji se nakašljava. Ili prdi. Jednom se osvrnuo i vidio crni pokrov dima kako visi na nebu. Osluškivao je teško, gusto pucketanje vatre - kao i svatko tko je makar kratko ţivio na obali Kalifornije, bojao se vatre - ali nije ga ĉuo. Ĉak i šuma ovdje je liĉila na Novu Englesku, gusta i teška od vlage. Nedvojbeno je to ĉista suprotnost blijedo-smeđem kraju oko Baje, sa svojim ĉistim zrakom suhim kao barut. Šuma je bila skoro samozadovoljna od ţivota; sam ţeljezniĉki
prolaz bio je sve uţi puteljak između navale drveća, grmlja i sveprisutnih puzavaca (otrovnih puzavaca, kladim se, pomislio je Jack nesvjesno ĉešući ugrize na svojim rukama), dok je blijedoplavo nebo bilo skoro isti takav puteljak iznad njihovih glava. Ĉak i šljunak u traĉnicama bio je prekriven mahovinom. Ovo se ĉinilo kao tajno mjesto, mjesto za tajne.
Krenuo je oštrim korakom, ne samo da ih obojicu makne s traĉnica prije nego što se pojave drotovi ili vatrogasci. Taj je tempo osiguravao i Richardovu šutnju. Previše se muĉio da odrţi korak pa nije mogao govoriti ... ni postavljati pitanja.
Prošli su moţda tri kilometra i Jack si je još uvijek ĉestitao na tom naĉi-nu da sprijeĉi razgovor kad ga je Richard zazvao tankim, šaptavim glasom. "Hej, Jack-"
Jack se okrenuo na vrijeme da ugleda kako se Richard, koji je malo zaostao, ruši prema naprijed. Prištići su se isticali na njegovoj voštano blijedoj koţi kao madeţi.
Jack ga je uhvatio - jedva. Richard kao da nije teţio ništa više od papirne vrećice.
"O, Kriste, Richard!"
"Bilo mi je dobro do prije koju sekundu", rekao je Richard istim onim tankim, šaptavim glasom. Disanje mu je bilo jako hitro, jako suho. Oĉi napola zatvorene. Jack je vidio samo bjelooĉnice i sićušne lukove plavih šarenica. "Malo mi se ... zavrtjelo. Oprosti."
Iza njih se zaĉuo još jedan teţak podrig eksplozije, za kojim je uslijedio klopotavi zvuk otpadaka vlaka koji padaju na metalni krov kolibe. Jack je bacio pogled prema tamo, pa zatim zabrinuto niz traĉnice.
"Moţeš li se drţati za mene? Malo ću te nositi." Kao Vuk, pomislio je.
"Mogu se drţati."
"Ako ne moţeš, reci."
"Jack", rekao je Richard s ohrabrujućim tragom one stare, sitniĉave richardovske iritiranosti, "da se ne mogu drţati, ne bih rekao da mogu."
Jack spusti Richarda na noge. Richard je stajao tamo, ljuljajući se, djelujući kao da bi mu netko mogao jednom puhnuti u lice i prevrnuti ga na leđa. Jack se okrenuo i ĉuĉnuo, spustivši stopala tenisica na jednu od starih, istrunulih popreĉnih greda. Napravio je od ruku drţaĉe, a Richard je stavio ruke oko Jackova vrata. Jack je ustao i krenuo preko popreĉnih greda brzim hodom koji je skoro bio trk. Ĉinilo se da nositi Richarda nije nikakav problem, ne samo zato što je Richard smršavio. Jack je nosio baĉve piva, pakete, brao
jabuke. Provodio je vrijeme skupljajući kamenje na Dalekom polju Sunca Gardenera, recite aleluja. To ga je oĉvrsnulo, sve to. Ali oĉvrsnuće je išlo dublje, u samo tkanje njegova suštinskog bića, dublje nego što bi mogao dosegnuti jednostavan i bezuman tjelesni napor. A nije to sve bilo ni samo funkcija preskakanja između dva svijeta poput akrobata, ni toga drugog svijeta - koliko god bio divan - koji je ostavio tragove na njemu poput vlaţne boje. Jack je na neki neodređen naĉin shvatio da ne pokušava samo spasiti majĉin ţivot; od samog poĉetka, pokušavao je uĉiniti nešto više od toga. Pokušavao je uĉiniti dobro djelo, i njegovo je mutno shvaćanje sad bilo da takvi suludi pothvati uvijek moraju oĉvrsnuti ĉovjeka.
Doista je poĉeo trĉati.
"Ako mi pozli", rekao je Richard, glasa koji je drhtao u ritmu sa Jacko- vim koracima, "samo ću ti povratiti na glavu."
"Znao sam da mogu raĉunati na tebe, Richie, stari moj", dahnuo je Jack s osmijehom.
"Osjećam se ... jako budalasto ovdje gore. Kao ljudski pogo-štap."
"Vjerojatno samo tako izgledaš, kompa."
"Ne... zovi me kompa", šapnuo je Richard, a Jackov se smiješak raširio. Pomislio je, O, Richarde, ti kopile, ţivi zauvijek.
4
"Poznavao sam tog ĉovjeka", šapnuo je Richard iznad Jacka.
To ga je prenulo, kao da je zadrijemao. Podigao je Richarda prije deset minuta, prošli su još kilometar i pol, i još nije bilo ni traga civilizacije. Samo traĉnice, i miris soli u zraku.
Traĉnice, zapita se Jack. Idu li kamo ja mislim da idu?
"Kojeg ĉovjeka?"
"Ĉovjeka s biĉem i strojnicom. Poznavao sam ga. Znao sam ga viđati uokolo."
"Kad?" dahne Jack.
"Davno. Kad sam bio klinac." Richard je dodao, s mnogo oklijevanja: "Otprilike u vrijeme kad sam doţivio onaj ... onaj ĉudan san u ormaru." Zastao je. "Samo što to valjda nije bio san, zar ne?"
"Ne. Valjda nije."
"Da. Je li ĉovjek s biĉem bio Reuelov tata?"
"Što ti misliš?"
"Jest", reĉe Richard smrknuto. "Sigurno jest."
Jack stane.
"Richarde, kamo idu ove traĉnice?"
"Znaš kamo idu", rekao je Richard s nekim ĉudnim, praznim mirom.
"Aha - mislim da znam. Ali hoću te ĉuti kako to kaţeš." Jack zastane. "Mislim da mi treba da to kaţeš. Kamo idu?"
"Idu u grad koji se zove Point Venuti", rekao je Richard, i zvuĉao je opet na rubu suza. "Tamo postoji jedan veliki hotel. Ne znam je li to mjesto koje traţiš ili nije, ali mislim da vjerojatno jest."
"I ja", reĉe Jack. Opet je krenuo, s Richardovim nogama u rukama, sve bolnijih leđa, slijedeći traĉnice koje će ga odvesti - obojicu će ih odvesti - do mjesta gdje se moţe naći spas za njegovu majku.
5
Dok su hodali, Richard je govorio. Nije odmah prešao na temu umiješanosti njegova oca u cijelu tu ludu priĉu, nego je polako poĉeo kruţiti prema tome.
"Poznavao sam tog ĉovjeka otprije", rekao je Richard. "Priliĉno sam siguran da jesam. Dolazio je u kuću. Uvijek sa straţnje strane. Nije zvonio ni kucao. Nekako bi... grebao po vratima. Jeţio sam se od toga. Prestrašio bih se tako da bih se skoro upišao u gaće. Bio je visok ĉovjek - oh, svi odrasli klincima izgledaju visoko, ali ovaj tip je bio jako visok - i imao je sijedu kosu. Najĉešće je nosio tamne naoĉale. Ili ponekad one sunĉane sa zrcalnim lećama. Kad sam vidio onu priĉu o njemu na Nedjeljnom izvješću, znao sam da sam ga negdje već vidio. Moj otac je bio gore i rješavao neke papire te veĉeri kad su prikazali emisiju. Ja sam sjedio pred televizijom i kad je moj otac ušao i vidio što je na programu, skoro mu je iz ruke ispalo piće. Onda je promijenio program na reprizu Zvjezdanih staza.
Samo što se taj tip nije zvao Sunce Gardener kad je dolazio vidjeti mog oca. Ime mu je bilo ... ne mogu se baš sjetiti. Ali nešto kao Banlon ... ili Orlon..."
"Osmond?"
Richard se nasmiješi. "To je to. Nikad mu nisam ĉuo cijelo ime. Ali nekad je dolazio jednom u mjesec ili dva dana. Ponekad i ĉešće. Jednom je
tjedan dana dolazio skoro svake druge veĉeri, a onda ga nije bilo skoro pola godine. Znao sam se zakljuĉavati u sobu kad bi on došao. Nije mi se sviđao njegov miris. Nosio je nekakav parfem ... valjda kolonjsku vodu, ali zbilja je bazdilo jaĉe od toga. Kao parfem. Jeftini parfem. Ali ispod toga -"
"Ispod toga je bazdio kao da se nije okupao jedno deset godina."
Richard ga je pogledao razrogaĉenih oĉiju.
"I ja sam ga upoznao u Osmondu", objasni Jack. Objasnio mu je to već i prije - bar dio - ali Richard ga tada nije bio slušao. Sad ga je slušao. "U teritorijskoj verziji New Hampshirea, prije nego što sam ga u Indiani upoznao kao Sunce Gardenera."
"Onda si sigurno vidio i onu ... onu stvar."
"Reuela?" Jack strese glavom. "Reuel je tada sigurno bio u Prokletim zemljama, moţda za još koji tretman kobaltom." Jack je pomislio na otvorene rane na licu stvorenja, pomislio na crve. Pogledao je svoje crvene, natekle zglobove gdje su ga crvi ugrizli, i zadrhtao. "Nisam ni vidio Reuela sve do kraja, i nikad uopće nisam vidio njegovog ameriĉkog blizanca. Koliko si bio star kad se Osmond poĉeo pojavljivati?"
"Valjda mi je bilo ĉetiri godine. Ona stvar s ... znaš, s ormarom ... to se još nije dogodilo. Sjećam se da sam ga se poslije toga bojao još više."
"Poslije onog stvora koji te dotaknuo u ormaru."
"Da."
"A to se dogodilo kad ti je bilo pet godina."
"Da."
"Kad nam je obojici bilo pet godina."
"Da. Moţeš me spustiti. Mogu neko vrijeme hodati."
Jack ga posluša. Hodali su u tišini, spuštenih glava, ne gledajući jedan drugoga. Kad im je bilo pet godina, nešto je posegnulo iz mraka i dotaklo Richarda. Kad im je obojici bilo šest godina
(šest, Jackyju je bilo šest godina)
Jack je naĉuo svoga oca i Morgana Sloata kako razgovaraju o mjestu kamo odlaze, mjestu koje je Jacky zvao zemljom Dnevnih snova. A kasnije te godine, nešto je posegnulo iz mraka i dotaklo njega i njegovu majku. To je bio ni manje ni više nego glas Morgana Sloata. Morgan Sloat koji doziva iz Green Rivera u drţavi Utah. Jecajući. On, Phil Sawyer i Tommy Woodbine otišli su tri dana prije toga na godišnji lov u studenom - još jedan prijatelj iz škole, Randy Glover, imao je luksuznu lovaĉku kuću u Blessingtonu, Utah. Glover je obiĉno lovio s njima, ali te je godine bio na krstarenju po Karibima.
Morgan je nazvao da kaţe kako je Phil pogođen, vjerojatno od drugog lovca. On i Tommy Woodbine su ga u divljini prebacili na improvizirana nosila. Phil je došao k svijesti na straţnjem sjedalu Gloverovog dţipa Cherokee, rekao je Morgan, i zatraţio od Morgana da kaţe Lily i Jacku da ih voli. Umro je petnaest minuta kasnije, dok je Morgan divlje vozio prema Green Riveru i najbliţoj bolnici.
Morgan nije ubio Phila; Tommy je mogao posvjedoĉiti kako su njih trojica bili zajedno kad je odjeknuo pucanj, da je ikakvo svjedoĉenje ikad bilo potrebno (a, naravno, nikad nije).
Ali to ne znaĉi da nije mogao nekoga unajmiti za to, mislio je Jack sada. I to ne znaĉi da ujak Tommy nije mogao i sam sumnjati u to što se dogodilo. Ako je tako, moţda ujak Tommy nije ubijen samo zato da Jack i njegova majka na samrti budu potpuno nezaštićeni od Morganovih napada. Moţda je umro jer je Morganu dojadilo pitati se hoće li stari peder konaĉno preţivjelom sinu dati do znanja kako smrt Phila Sawyera nije bila samo nesreća. Jack je osjetio kako mu se koţa jeţi od oĉaja i odbojnosti.
"Je li taj ĉovjek dolazio prije nego što su tvoj otac i moj otac posljednji put otišli zajedno u lov?" upita Jack oštro.
"Jack, imao sam ĉetiri godine -"
"Ne, nisi, imao si šest godina. Imao si ĉetiri godine kad je poĉeo dolaziti, imao si šest godina kad mi je otac poginuo u Utahu. I ne
zaboravljaš tako lako, Richarde. Je li dolazio prije nego što je moj otac poginuo?"
"To je bilo ono kad je tjedan dana dolazio skoro svakog dana", rekao je Richard jedva ĉujno. "Tik prije tog posljednjeg puta u lov."
Premda ništa od toga nije baš bilo Richardova krivica, Jack nije mogao suzdrţati ogorĉenost. "Tata mi je poginuo u lovaĉkoj nesreći u Utahu, ujaka Tommyja su pregazili u L. A.-ju. Smrtnost prijatelja tvoga oca je jebeno visoka, Richarde."
"Jack -" poĉeo je Richard tankim, drhtavim glasom.
"Mislim, sve je to voda ispod mlina, ili proliveno mlijeko, ili neki drugi kliše", reĉe Jack. "Ali kad sam se pojavio u tvojoj školi, Richarde, rekao si mi da sam lud."
"Jack, ne shv-"
"Ne, valjda ne shvaćam. Bio sam umoran i ti si mi dao mjesto za odmor. Fino. Bio sam gladan i dobavio si mi hrane. Sjajno. Ali najviše od svega mi je trebalo da mi vjeruješ. Znao sam da je to previše oĉekivati, ali bogati! Ti si poznavao tipa o kojem sam ti priĉao! Ti si znao da je on već i prije bio
u ţivotu tvoga oca! A rekao si samo nešto tipa Dobri stari Jack se previše sunĉao tamo na otoku Seabrok i bla-bla-bla! Isuse, Richarde, mislio sam da smo bolji prijatelji."
"Još uvijek ne shvaćaš."
"Što? Da si se previše bojao onog s otoka Seabrook da mi malo povjeruješ?" Jackov glas drhtao je od izmorene indigniranosti.
"Ne. Bojao sam se neĉeg goreg."
"A, da?" Jack je zastao i tvrdoglavo se zagledao u Richardovo blijedo, bijedno lice. "Što bi za Razumnog Richarda moglo biti gore od toga?"
"Bojao sam se", rekao je Richard savršeno mirnim glasom, "bojao sam se da, kad bih doznao još nešto o tim tajnim dţepovima ... o tom ĉovjeku Osmondu, ili o onome što je onda bilo u ormaru, više ne bih mogao voljeti svoga oca. I bio sam u pravu."
Richard je pokrio lice mršavim, prljavim prstima i briznuo u plaĉ.
6
Jack je stajao promatrajući Richarda kako plaĉe i proklinjao se što je tolika budala. Što god drugo Morgan bio, još je bio otac Richarda Sloata; Morganov duh vrebao je u obliku Richardovih ruku i u kostima Richardova lica. Zar je zaboravio na te stvari? Ne - ali naĉas, njegovo
gorko razoĉaranje Richardom ih je sakrilo. A ulogu je igrala i njegova sve veća nervoza. Talisman je sad bio vrlo, vrlo blizu, i osjećao ga je u ţivcima kao što konj nanjuši vodu u pustinji ili udaljenu prerijsku vatru na ravnici. Ta je nervoza izlazila u nekoj vrsti nemira.
Aha, dobro, taj tip bi ti trebao biti najbolji frend, Jacko - ţivciraj se ako hoćeš, ali ne gazi po Richardu. Taj klinac je bolestan, za sluĉaj da ti je to promaklo.
Posegnuo je prema Richardu. Richard ga je pokušao odgurnuti. Jack to nije prihvatio. Grlio je Richarda. Njih su dvojica neko vrijeme tako stajali usred napuštenih traĉnica, s Richardovom glavom na Jackovom ramenu.
"Slušaj", reĉe Jack nespretno, "pokušaj ne brinuti previše o ... znaš ... svemu ... ne još, Richarde. Samo se nekako pokušaj prilagoditi promjena-ma, znaš?" Ĉovjeĉe, to je zbilja zvuĉalo glupo. Kao da nekome tko ima rak kaţeš ali ne brini jer ćemo uskoro staviti Ratove zvijezda u video pa ćeš se razvedriti.
"Jasno", reĉe Richard. Odgurnuo se od Jacka. Suze su ostavile jasne tragove na njegovom prljavom licu. Prešao je rukom preko oĉiju i pokušao se nasmiješiti. "Sve će biti dobro i sve će biti dobro -"
"I sve će stvari biti dobre", prikljuĉio, se Jack - dovršili su zajedno, a onda se nasmijali zajedno, i to je bilo dobro.
"Dođi", reĉe Richard. "Idemo."
"Kamo?"
"Po tvoj Talisman", reĉe Richard. "Kako si priĉao, sigurno je u Point Venutiju. To je sljedeći grad na ovoj liniji. Dođi, Jack, Pokrenimo se. Ali hodaj polako - još nisam gotov s priĉom."
Jack ga je znatiţeljno pogledao, a onda su opet poĉeli hodati - ali polako.
7
Sad kad je brana pukla i Richard si je dopustio da se poĉne prisjećati stvari, pokazao se kao neoĉekivan izvor informacija. Jack se poĉeo osjećati kao da je radio na slagalici ne znajući da joj nekoliko najvaţnijih dijelova nedostaje. A Richard je cijelo vrijeme imao te dijelove. Richard je već bio u taboru za preţivljavanje; to je bio prvi djelić. Njegov otac mu je bio vlasnik.
"Jesi li siguran daje to bilo isto mjesto, Richarde?" upitao je Jack sum-njiĉavo.
"Siguran sam", reĉe Richard. "Ĉak mije i tamo s druge strane djelovalo donekle poznato. Kad smo se vratili... ovamo ... bio sam siguran."
Jack kimne glavom, ne znajući što bi drugo.
"Znali smo odsijedati u Point Venutiju. Uvijek smo tamo odsjedali prije nego što bismo došli ovamo. Vlak je bio glavna fora. Mislim, koliko oĉeva znaš koji imaju svoj privatni vlak?"
"Ne baš puno", reĉe Jack. "Pretpostavljam da su Dijamantni Jim Brady117 i neki od takvih tipova imali privatne vlakove, ali ne znam jesu li oni bili oĉevi ili ne."
"Oh, moj tata nije bio na njihovoj razini", rekao je Richard smijući se, a Jack pomisli: Richarde, mogao bi se iznenaditi.
"Odvezli bismo se iz L. A.-ja do Point Venutija u iznajmljenom autu. Imali su motel u kojem bismo odsjeli. Samo nas dvojica." Richard stane.
_____________________________________
117 Dijamantni Jim Brady (1856.-1917.), američki poslovni čovjek koji se proslavio svojim ogromnim apetitom, skupljanjem dragog kamenja, te vezom s glumicom Lilian Russell. Nap. prev.
Oĉi su mu se zamaglile od ljubavi i prisjećanja. "Onda - nakon što bismo neko vrijeme bili tamo - otišli bismo tatinim vlakom do Tabora spremnost. To je bio jako mali vlak." Iznenađeno je pogledao Jacka. "Kao onaj kojim smo stigli, valjda."
"Tabor spremnost?"
Ali ĉinilo se da ga Richard ne ĉuje. Gledao je zahrđale traĉnice. Ovdje su bile cijele, ali Jacku se ĉinilo da se Richard moţda prisjeća iskrivljenih nabora koje su prošli malo ranije. Na nekoliko mjesta, krajevi traĉnica ĉak su se svinuli u zrak, kao puknute strune gitare. Jack je pretpostavljao da bi na Teritorijima te traĉnice bile u dobrom stanju, uredno i s ljubavlju odrţavane.
"Vidiš, tu je nekad prolazila linija tramvaja", reĉe Richard. "To je bilo tridesetih godina, rekao je moj otac. Crvena linija općine Mendocino. Samo što nije bila vlasništvo općine nego privatne kompanije, a oni su bankrotirali, jer u Kaliforniji... znaš ..."
Jack kimne. U Kaliforniji, svi koriste automobile. "Richarde, zašto mi nikad nisi spomenuo ovo mjesto?"
"To je bila jedina stvar koju mi je tata rekao da ti ne smijem reći. Ti i tvoji roditelji znali ste da ponekad idemo na praznike u sjevernu Kaliforniju, i rekao je da je to u redu, ali da ti ne smijem reći za vlak, ni Tabor spremnost. Rekao je, kad bih ti rekao, Phil bi se ljutio jer je to tajna."
Richard zastane.
"Rekao je, ako ti kaţem, nikad me više neće povesti. Mislio sam da je to zato što su njih dvojica trebali biti partneri. Valjda je bilo više od toga."
"Tramvajska linija je bankrotirala zbog automobila i autocesta." Za-mišljeno je zastao. "Bilo je neĉeg u onom mjestu kamo si me odveo, Jack. Koliko god bilo ĉudno, nije bazdilo na ugljikohidrate. To mi se sviđa."
Jack opet kimne ne govoreći ništa.
"Kompanija je konaĉno prodala cijelu liniju - zajedno s djedovskom klauzulom"8 - nekoj građevinskoj kompaniji. I oni su mislili da će se ljudi poĉeti seliti prema unutrašnjosti. Ali to se nije dogodilo."
"I onda ju je tvoj otac kupio."
"Da, valjda. Zapravo ne znam. Nikad nije puno priĉao o kupovini linije ... ni kako je zamijenio tramvajske traĉnice ţeljezniĉkim."
_________________________________
118 djedovska klauzula: američki pravni princip koji omogućuje da postojeće situacije ostanu iznimke čak i ako su u suprotnosti s novodonesenim pravilima. U prijevozu, djedovska klauzula odnosi se na zabranu da privatne kompanije djeluju na odmorištima uz drţavne autoceste - no to se ne odnosi na kompanije koje su takvu djelatnost već imale prije 1960. godine, kad je ovaj zakon donesen. Nap. prev.
To bi zahtijevalo puno posla, pomislio je Jack, a onda se sjetio rudnika i naizgled beskrajnog izvora ropskog rada za Morgana od Orrisa.
"Znam da ih je zamijenio, ali samo zato što sam nabavio knjigu o ţeljeznici i otkrio da postoji razlika u razmaku traĉnica. Tramvaji voze po desetkama. A ovo je šesnaestica."
Jack je kleknuo i doista, vidio je vrlo blijedo dvostruko udubljenje unutar postojećih traĉnica - gdje su nekad stajale tramvajske.
"Imao je mali crveni vlak", reĉe Richard sanjivo. "Samo lokomotiva i dva vagona. Išao je na diesel-gorivo. Znao se smijati zbog toga i govorio da je jedina razlika između muškaraca i djeĉaka u cijeni njihovih igraĉaka. Na brijegu iznad Point Venutija postojala je stara tramvajska postaja, i otišli bismo tamo u iznajmljenom autu i parkirali se i ušli. Sjećam se kako je postaja mirisala - nekako staro, ali lijepo ... puna starog sunca, na neki naĉin. I vlak bi bio tamo. A moj tata ... bi rekao Svi u kola za Tabor spremnost, Richard! Imaš kartu? I bilo bi limunade ... ili ledenog ĉaja ... i sjedili bismo u lokomotive ... ponekad bismo imali stvari... zalihe ... otraga ... ali sjedili bismo naprijed ... i... i..."
Richard je teško progutao i prešao si rukom preko oĉiju.
"I bilo nam je lijepo", dovršio je. "Samo on i ja. Bilo je priliĉno fora."
Ogledao se, oĉiju sjajnih od neprolivenih suza.
"Postojala je ploĉa za okretanje vlaka u Taboru spremnost", rekao je. "U to doba. U stara vremena."
Richard je ispustio uţasan prigušen jecaj.
"Richarde -"
Jack ga je pokušao dodirnuti.
Richard ga je otresao i odmakao se, nadlanicama brišući suze s obraza.
"Tada to nije bilo tako odraslo", rekao je smiješeći se. Pokušavajući. "Ništa nije bilo baš tako odraslo, tada, zar ne, Jack?"
"Ne", rekao je Jack, i sad je otkrio da i sam plaĉe.
O, Richarde. O, dragi moj.
"Ne", rekao je Richard smiješeći se, ogledavajući se po sve gušćoj šumi i brišući suze prljavim nadlanicama, "tada ništa nije bilo tako odraslo. U stara vremena, kad smo bili samo klinci. Kad smo još svi ţivjeli u Kaliforniji i nitko nije ţivio nigdje drugdje."
Pogledao je Jacka pokušavajući se nasmiješiti.
"Jack, pomozi mi", rekao je. "Osjećam se kao da mi je noga zapela u nekoj glu-upoj klop-klop-klopci i... i..."
A onda je Richard pao na koljena s kosom preko umornog lica, i Jack se spustio dolje do njega, i ne mogu vam više ništa reći - samo da su utješili jedan drugoga što su bolje mogli i, kao što vjerojatno znate iz vlastitog gorkog iskustva, to nikad nije baš sasvim dovoljno dobro.
8
"Ograda je tada bila nova", rekao je Richard kad je mogao govoriti dalje. Prošli su još dio puta. Neki leganj pjevao je iz visokog, ĉvrstog hrasta. Miris soli u zraku bio je jaĉi. "Toga se sjećam. I znaka - pisalo je TABOR SPREMNOST. Imao je teren za utrku s preprekama, i konopce za penjanje, i druge konopce za koje si se primio i onda se prebacivao preko velikih bara vode. Izgledalo je malo kao vojni tabor u filmu o marincima u Drugom svjetskom ratu. Ali tipovi koji su koristili opremu nisu baš liĉili na marince. Bili su debeli, i svi su bili odjeveni u isto - sive trenirke s natpisom TABOR SPREMNOST na prsima i crvenim crtama na bokovima hlaĉa. Svi su izgledali kao da će ih svakog ĉasa strefiti srĉani ili moţdani udar. Moţda i oboje odjednom. Ponekad bismo prenoćili. Par puta smo ostali cijeli vikend. Ne u kolibi; to je bilo kao vojarna za tipove koji su plaćali da dođu u formu."
"Ako su to radili."
"Da, tako je. Ako su to radili. U svakom sluĉaju, mi smo imali veliki šator i spavali na poljskim krevetima. Bilo je sjajno." I opet, Richard se ĉe-znutljivo nasmiješio. "Ali imaš pravo, Jack - nisu svi tipovi koji su se tuda vucarali izgledali kao poslovnjaci koji hoće nabiti kondiciju. Drugi -"
"Što s njima?" upita Jack tiho.
"Neki od njih - puno njih - izgledali su kao oni veliki dlakavi tipovi u drugom svijetu", rekao je Richard tihim glasom koji je Jack s mukom slije-dio. "Vuci. Mislim, izgledali su nekako kao obiĉni ljudi, ali ne baš sasvim. Izgledali su ... grubo. Znaš?"
Jack kimne. Znao je.
"Sjećam se da me bilo malo strah gledati ih pobliţe u oĉi. Svako toliko bi se u njima pojavili neki ĉudni bljeskovi ... kao da im se mozak zapalio. Neki drugi ..." Svjetlo spoznaje bljesnulo je u Richardovim oĉima. "Neki drugi izgledali su kao onaj zamjenski košarkaški trener o kojem sam ti priĉao. Onaj koji je nosio koţnu jaknu i pušio."
"Kako daleko je taj Point Venuti, Richarde?"
"Ne znam toĉno. Ali mi bismo to prešli u par sati, a vlak nikad nije išao jako brzo. Moţda brzinom trka, ali ne više. Sigurno nije dalje od trideset i pet kilometara od Tabora spremnost, sve u svemu. Moţda i malo manje."
"Znaĉi da smo sad dvadesetak kilometara odatle. Od -"
(od Talismana).
"Aha. Tako je."
Jack podigne pogled dok se nebo smraĉivalo. Kao da pokaţe da ta pa-tetiĉna laţ ipak nije tako patetiĉna, sunce je sad plovilo iza zaklona oblaka. Temperatura kao da se spustila za deset stupnjeva, a dan kao da je otupio - leganj je zašutio.
9
Richard je prvi ugledao znak - obiĉan izbijeljeni komad drveta ispisan crnim slovima. Stajao je s lijeve strane traĉnica, i puzavica mu se uspela uz stup, kao da tu stoji već jako dugo. No osjećaj je bio sasvim u skladu s trenutkom. Pisalo je: DOBRE PTICE LETJET MOGU; ZLOĈESTI DEĈKI PREŢIVJET NE MOGU. OVO TI JE POSLJEDNJA ŠANSA: IDI KUĆI.
"Ti moţeš ići, Richie", reĉe Jack tiho. "Nemam ništa protiv. Pustit će te bez frke. Ovo se tebe nimalo ne tiĉe."
"Mislim da me se tiĉe", reĉe Richard.
"Ja sam te uvukao u to."
"Ne", reĉe Richard. "Moj otac me uvukao u to. Ili me sudbina uvukla u to. Ili Bog. Ili Jason. Tko god to bio, ostajem."
"U redu", reĉe Jack. "Idemo."
Dok su prolazili kraj znaka, Jack je trznuo jednom nogom u prolaznom kung-fu udarcu i oborio ga.
"Dobra fora, kompa", reĉe Richard blago se smiješeći.
"Hvala. Ali ne zovi me kompa."
10
Premda je opet poĉeo djelovati iscrpljeno i umorno, Richard je govorio sljedećih sat vremena, dok su hodali po traĉnicama prema sve jaĉim mirisima Tihog oceana. Izlijevao je plimu prisjećanja koja je godinama drţao u sebi.
Premda mu izraz lica to nije pokazivao, Jack se zapanjio ... i osjetio duboku, nabubrelu sućut za usamljeno dijete ţeljno svakog truna oĉeve ljubavi koje mu je Richard otkrivao, sluĉajno ili ne.
Gledao je Richardovo bljedilo, rane na obrazima i ĉelu i oko usta; slušao taj nesiguran, skoro šaptavi glas koji svejedno nije ni oklijevao ni drhtao sad kad je konaĉno imao priliku izreći sve te stvari; i opet je bio sretan što Morgan Sloat nikad nije bio njegov otac.
Rekao je Jacku da se sjeća krajolika uzduţ cijelog ovog dijela pruge. U jednom su trenutku iznad drveća ugledali krov šupe s izblijedjelom reklamom za Chesterfield King-size cigarete na sebi.
"Dvadeset vrhunskih duhana za dvadeset divnih cigareta", rekao je Richard s osmijehom. "Samo tada se vidjelo cijelu šupu."
Pokazao je veliki bor s dvije krošnje, a petnaest minuta kasnije rekao je Jacku: "Nekad je s druge strane ovog brijega bila stijena koja izgleda baš kao ţaba. Daj da vidimo je li još tu."
Bila je, i Jack je pretpostavljao da liĉi na ţabu. Pomalo. Ako si maštovit. A moţda se bolje vidi ako ti je tri godine. Ili ĉetiri. Ili sedam. Ili koliko mu je već bilo.
Richard je volio ţeljeznicu, i mislio je da je Tabor spremnost jako fora, s trkaćim stazama i preprekama koje moţeš preskakati i uţadi po kojoj se moţeš penjati. Ali nije volio sam Point Venuti. Nakon malo kopanja po sjećanju, Richard se ĉak sjetio imena motela u kojem su on i njegov otac odsijedali kad bi provodili vrijeme u priobalnom gradiću. Motel Kraljeva zemlja, rekao je ... a Jack je otkrio da ga ime nimalo ne iznenađuje.
Motel Kraljeva zemlja, rekao je Richard, nalazio se malo niz cestu od starog hotela koji je izgleda oduvijek zanimao njegova oca. Richard je vidio hotel sa svoga prozora, i nije mu se sviđao. Bilo je to ogromno, razbacano mjesto s tornjićima i istakama i svodovima i kupolama i tornjevima; mjedeni vjetrokazi ĉudnih oblika kovitlali su se na svima. Kovitlali su se ĉak i kad ne bi bilo vjetra, rekao je Richard - jasno se sjećao kako je stajao kraj prozora u svojoj sobi i promatrao ih kako se vrte u krug i u krug, ĉudne mjedene stvari u obliku mladog mjeseca i skarabeja i kineskih slova, kako trepću na suncu dok se ispod njih ocean pjeni i reţi.
Ah, da, doktore, sad se svega sjećam, pomislio je Jack.
"Bio je prazan?" upita Jack.
"Da. Na prodaju."
"Kako se zvao?"
"Agincourt." Richard je zastao, onda doda još jednu djetinju boju - onu koju većina male djece ostavi u kutiji. "Bio je crn. Napravljen od drveta, ali drvo je izgledalo kao kamen. Stari crni kamen. I tako su ga zvali moj otac i njegovi prijatelji. Crni hotel."
11
Dijelom - premda ne sasvim - da bi Richardu skrenuo misli, Jack je upitao: "Je li tvoj otac kupio taj hotel? Kao što je uĉinio s Taborom spre-mnost?"
Richard je neko vrijeme razmišljao, a onda kimne. "Da", rekao je. "Mislim da jest. Nakon nekog vremena. Kad me tek poĉeo voditi tamo, na vratima pred hotelom stajao je natpis Za prodaju, ali jednom kad smo otišli tamo naprosto je nestao."
"Ali nikad niste odsjeli tamo?"
"Boţe, ne!" Richard zadrhti. "Jedini naĉin kako bi me mogao odvući tamo bilo bi dizalicom ... a ĉak ni onda moţda ne bih otišao."
"Ne bi ĉak ni ušao u njega?"
"Ne. Nikad nisam, i nikad neću."
Ah, Richie, stari moj, zar te nitko nije nauĉio da nikad ne kaţeš nikad?
"To vrijedi i za tvoga oca? On nikad nije ĉak ni ulazio unutra?"
"Koliko ja znam, nije", rekao je Richard svojim najboljim profesorskim glasom. Kaţiprst mu je krenuo prema korijenu nosa, kao da popravi naoĉale koje nema. "Kladio bih se da nije ni ušao. Bojao ga se isto koliko i ja. Ali ja sam osjećao samo to ... samo sam se bojao. Mome ocu je tamo bilo još neĉega. Bio je ..."
"Bio je što?"
S oklijevanjem, Richard reĉe: "Mislim da je bio opsjednut tim mjestom."
Richard je zastao, mutnih oĉiju, prisjećajući se. "Otišao bi i stajao pred njim svakoga dana kad bismo bili u Point Venutiju. I ne mislim pri tome samo par minuta ili nešto takvo - stajao bi pred njim, ono, tri sata. Ponekad i dulje. Većinom bi pri tome bio sam. Ali ne uvijek. Imao je ... ĉudne prijatelje."
"Vukove?"
"Valjda", reĉe Richard skoro ljutito. "Da, valjda su neki od njih mogli biti Vukovi, ili kako ih već zoveš. Djelovali su nelagodno u odjeći - stalno su se ĉešali, obiĉno po mjestima gdje se pristojni ljudi ne bi smjeli ĉešati.
Drugi su izgledali kako zamjenski trener. Nekako grubi i zli. Neke od tih tipova sam viđao i u Taboru spremnost. Reći ću ti jednu stvar, Jack - ti tipovi su se hotela bojali još više nego moj otac. Sasvim bi se skutrili kad bi mu se pribliţili."
"Sunce Gardener? Je li on ikad bio tamo?"
"Aha", reĉe Richard. "Ali u Point Venutiju je izgledao više kao ĉovjek kojeg smo vidjeli tamo preko."
"Kao Osmond."
"Da. Ali ti ljudi nisu dolazili baš ĉesto. Najĉešće je moj otac stajao sam. Ponekad bi rekao restoranu u motelu da mu naprave sendviĉe, i sjedio bi na klupi na ploĉniku i ruĉao gledajući hotel. Ja bih stajao kod prozora u predvorju motela i promatrao bih svoga oca kako promatra hotel. U tim trenucima mi se nije sviđalo njegovo lice. Djelovao je prestrašeno, ali istovremeno je djelovao... zlurado."
"Zlurado", zamislio se Jack.
"Kojiput bi me pitao hoću li s njim, a ja bih uvijek odbio. On bi kimnuo, i sjećam se da je jednom rekao Ima vremena. Shvatit ćeš sve, Rich ... s vremenom. Sjećam se da sam pomislio, ako to ima veze s crnim hotelom, ne ţelim shvatiti."
"Jednom", rekao je Richard, "kad se napio, rekao je da je nešto u tome mjestu. Rekao je da je to već dugo tamo. Leţali smo u krevetima, sjećam se. Te noći je puhao jak vjetar. Ĉuo sam valove kako udaraju u plaţu, i škripanje onih vjetrokaza koji se okreću na vrhu tornjeva Agincourta. To je bio zastrašujući zvuk. Pomislio sam na to mjesto, sve te sobe, sve prazne —"
"Osim duhova", promrmlja Jack. Uĉinilo mu se da ĉuje stope i hitro se osvrnuo. Ništa; nikoga. Put je bio pust koliko god je dopirao njegov pogled.
"Tako je: osim duhova", sloţi se Richard. "Pa sam pitao: Je li vrijedno,
tata?
Najvrednija stvar koja postoji, rekao je on.
Onda će neki narkić vjerojatno provaliti unutra i ukrasti to, rekao sam. To nije - kako da to kaţem? - to nije bila tema o kojoj sam ţelio razgovarati, ali nisam ţelio ni da on zaspi. Ne dok vani puše taj vjetar, i ti vjetrokazi škripe u noći.
On se nasmijao, i ĉuo sam staklo dok si je sipao još malo burbona iz boce na podu.
Nitko to neće ukrasti, Rich, rekao je. A svaki narkić koji uđe u Agincourt vidjet će stvari koje još nikad nije vidio. Popio je svoje piće, i shvatio sam
da je pospan. Samo jedna osoba na cijelom svijetu bi ikad mogla dodirnuti tu stvar, a on joj se neće ĉak ni pribliţiti, Rich. To ti jamĉim. Ono što mene zanima jest što je to isto ovdje kao i tamo. Ne mijenja se - odnosno, koliko ja mogu procijeniti, ne mijenja se. Rado bih to imao, ali neću ni pokušati, bar ne sad, a moţda nikad. Mogao bih raditi razne stvari s tim - moţeš se kladiti! - ali sve u svemu, mislim da mi je ta stvar najdraţa toĉno tamo gdje je sada.
Dotad sam već i ja postao pospan, ali sam ga pitao što je ta stvar o kojoj stalno govori."
"Sto je rekao?" upitao je Jack suhih usnica.
"Nazvao je to -" Richard je oklijevao, mršteći se zamišljeno. "Nazvao je to os svih mogućih svjetova. Onda se nasmijao. Onda je to nazvao nekako drugaĉije. Ne bi ti se svidjelo."
"Što je rekao?"
"Naljutit ćeš se."
"Daj, Richarde, ispljuni."
"Nazvao je to ... pa ... nazvao je to ludost Phila Sawyera."
Nije osjetio bijes nego navalu vrelog, vrtoglavog uzbuđenja. To je to, tako je; to je Talisman. Os svih mogućih svjetova. Koliko svjetova? Samo Bog zna. Ameriĉki Teritoriji; sami Teritoriji; pretpostavljeni Teritoriji Teritorija; i tako dalje i tako dalje, kao pruge koje se nehajno penju po brijaĉkom stupu u okretu. Univerzum svjetova, dimenzijski makrokozmos svjetova - a u svima njima, jedna stvar koja je uvijek ista; jedna ujedinjujuća sila koja je nedvojbeno dobra, premda je sad sluĉajno
zarobljena na zlom mjestu; Talisman, os svih mogućih svjetova. A istovremeno i ludost Phila Sawyera? Vjerojatno. Philova ludost ... Jackova ludost ... ludost Morgana Sloata ... Gardenera ... i, naravno, nada dviju kraljica.
"Nisu samo blizanci", rekao je tihim glasom.
Richard je hodao dalje, promatrajući kako trule grede nestaju pod nje-govim stopalima. Sad je nervozno podigao pogled prema Jacku.
"Nisu samo blizanci, jer ima više od dva svijeta. Trojke ... ĉetvorke ... tko zna? Morgan Sloat ovdje; Morgan od Orrisa tamo; moţda Mor-gan, vojvoda od Azreela negdje drugdje. Ali nikad nije ušao u hotel!"
"Ne znam o ĉemu priĉaš", rekao je Richard rezigniranim glasom. Ali siguran sam da ćeš nastaviti, govorio je rezignirani glas, i prijeći iz gluposti u ĉistu ludost. Idemo, svi, na otok Seabrook!
"On ne moţe ući unutra. To jest, Morgan iz Kalifornije ne moţe - a znaš li zašto? Jer Morgan od Orrisa ne moţe. A Morgan od Orrisa ne moţe jer Morgan iz Kalifornije ne moţe. Ako jedan od njih ne moţe ući u svoju verziju crnog hotela, onda nitko ne moţe. Shvaćaš li?"
"Ne."
Jack, grozniĉav od otkrića, uopće nije ĉuo što je Richard rekao.
"Dva Morgana, ili tucet. Nije bitno. Dvije Lily, ili tucet - tucet kraljica u tucet svjetova, Richarde, pomisli na to! Kako ti to muti glavu? Tucet crnih hotela - samo u nekim svjetovima je to moţda crni zabavni park ... ili crni autokamp ... ili ne znam što. Ali, Richarde -"
Zastao je, okrenuo Richarda za ramena, i zabuljio se u njega blistavih oĉiju. Richard se naĉas pokušavao odmaknuti od njega, a onda je stao, zanesen plamenom ljepotom na Jackovom licu. Odjednom, naĉas, Richard je povjerovao da su sve stvari moguće. Odjednom, naĉas, osjećao se zalijeĉeno.
"Što?" šapnuo je.
"Neke stvari nisu iskljuĉene. Neki ljudi nisu iskljuĉeni. Oni su ... pa ... jednostruke prirode. To je jedini naĉin koji mogu smisliti da to kaţem. Oni su kao to - kao Talisman. Jednostruke prirode. Ja. Ja sam jednostruke prirode. Imao sam blizanca, ali on je umro. Ne samo u svijetu Teritorija, nego u svim svjetovima osim ovog. Znam to - osjećam to. I moj tata je to znao. Mislim da me zato zvao Jack Putnik. Kad sam ovdje, nisam tamo. Kad sam tamo, nisam ovdje. A, Richarde, nisi ni ti!"
Richard je bez rijeĉi zurio u njega.
"Ne sjećaš se; uglavnom si frikirao dok sam ja razgovarao s Andersom. Ali on je rekao da je Morgan od Orrisa imao sina. Rushtona. Znaš li što je on bio?"
"Da", šapne Richard. Još nije mogao skrenuti pogled od Jacka. "Bio je moj blizanac."
"Tako je. Djeĉak je umro, rekao je Anders. Talisman je jednostruke prirode. Mi smo jednostruke prirode. Tvoj otac nije. Vidio sam Morgana od Orrisa u tom drugom svijetu, i on je nalik tvome ocu, ali nije tvoj otac. On nije mogao ući u taj crni hotel, Richarde. Ne moţe ni sad. Ali znao je da si ti jednostruke prirode, kao što zna da sam ja. Volio bi da sam ja mrtav. Tebe treba na svojoj strani.
Jer onda, ako odluĉi da ipak ţeli Talisman, uvijek moţe tebe poslati po njega, zar ne?"
Richard je poĉeo drhtati.
"Nije vaţno", reĉe Jack smrknuto. "Ne mora on brinuti o tome. Mi ćemo ga iznijeti, ali neće ga on dobiti."
"Jack, mislim da ja ne mogu ući na to mjesto", rekao je Richard, ali govorio je tihim, slabašnim šapatom, i Jack, koji je već krenuo dalje, nije ga ĉuo.
Richard potrĉi da ga sustigne.
12
Razgovor je zamro. Podne je došlo i prošlo. Šuma je postala vrlo tiha, i dvaput je Jack vidio drveće ĉudnih, ĉvornatih debala i zapetljanih korijena kako raste vrlo blizu traĉnica. Nije mu se baš sviđao izgled tog drveća. Djelovalo je poznato.
Richard, koji je zurio u pragove dok su mu nestajali pod nogama, ko-naĉno se spotakao i pao, udarivši u glavu. Nakon toga, Jack ga je opet ponio na leđima.
"Tamo, Jack!" povikao je Richard nakon neĉeg što se ĉinilo poput vjeĉnosti.
Ispred njih, traĉnice su nestajale u starom spremištu. Vrata su visjela otvorena pred zasjenjenom tamom koja je djelovala tupo i izjedeno moljcima. Iza spremišta (koje je moţda nekad bilo ugodno kao što je Richard rekao, ali sad je Jacku djelovalo samo jezovito) bila je autocesta - 101, pretpostavljao je Jack.
Iza toga, ocean - ĉuo je udaranje valova.
"Mislim da smo stigli", rekao je suhim glasom.
"Skoro", reĉe Richard. "Point Venuti je oko kilometar i pol niz cestu. Boţe, volio bih da ne moramo ići tamo, Jack ... Jack? Kamo ideš?"
Ali Jack se nije osvrnuo. Sišao je s traĉnica, zaobišao jedno od onog neobiĉnog drveća (ovo ĉak nije bilo visoko ni poput grma), i uputio se prema cesti. Visoka trava i korov šuškali su po njegovim putovanjem otrcanim trapericama. Nešto u tramvajskoj remizi - nekadašnjoj privatnoj ţeljezniĉkoj postaji Morgana Sloata - pokrenulo se uz gadno gmizavo truckanje, ali Jack nije ĉak ni pogledao prema tamo.
Stigao je do ceste, prešao je, i prišao rubu.
13
Sredinom prosinca godine 1981., djeĉak po imenu Jack Sawyer stajao je na mjestu gdje se voda i zemlja spajaju, s rukama u dţepovima svojih traperica, gledajući u miran Tihi ocean. Bio je dvanaest godina star i neo-biĉno lijep za svoju dob. Njegova smeđa kosa bila je dugaĉka - vjerojatno predugaĉka - ali morski lahor zanosio ju je unatrag od finog, jasnog ĉela. Stajao je razmišljajući o svojoj majci, koja umire, i o prijateljima, odsutnim i prisutnim, i o svjetovima u svjetovima, kako se okreću svojim stazama.
Prešao sam put, pomislio je i zadrhtao. Od obale do obale s Putnikom Jackom Sawyerom. Oĉi su mu se naglo napunile suzama. Duboko je udahnuo sol. Stigao je - a Talisman je u blizini.
"Jack!"
Jack ga isprva nije pogledao; pogled mu je zarobio Tihi ocean, sunce koje je zlatno sjajilo na vrhu valova. Stigao je; uspio je. On -
"Jack!" Richard ga je udario po ramenu, budeći ga iz transa.
"Ha?"
"Gledaj!" Richard je zinuo, pokazujući na nešto niz cestu, u smjeru u kojem je valjda leţao Point Venuti. "Gledaj tamo!"
Jack je pogledao. Shvatio je Richardovo iznenađenje, ali sam ga nije osjetio - ili bar ništa više no što je osjetio kad mu je Richard rekao ime motela u kojem su on i njegov otac odsjedali u Point Venutiju. Ne, ne baš neko iznenađenje, ali -
Ali bilo je prokleto dobro opet vidjeti majku.
Lice joj je bilo visoko šest metara, i bilo je mlađe no što se Jack mogao sjetiti. Bila je to Lily kako je izgledala na vrhuncu svoje karijere. Njena kosa, veliĉanstvene boperske nijanse mjedeno smeđe, bila je povuĉena u konjski rep u stilu Tuesday Weld119. Njen nehajni, idi-dovraga smiješak bio je pak posve njen. Nitko drugi u filmovima nije se nikad tako smiješio -
ona je to izmislila, i još je drţala patent. Ogledavala se preko jednog golog ramena. Gledala je u Jacka ... u Richarda ... u plavi Tihi ocean.
Bila je to njegova majka... ali kad je zatreptao, lice se blago promijenilo. Linija brade i ĉeljusti postala je zaobljenija, jagodice manje izraţene, kosa tamnija, oĉi još tamnije plave. Sad je to bilo lice Laure DeLoessian, majke
_____________________________________________
119 Tuesday Weld (rod. 1943.), američka glumica koja je započela karijeru kao djevojčica, a dugo je vremena bila prepoznatljiva po relativno kratkom konjskom repu napravljenom na samom vrhu glave, tako da je djelovao skoro kao pundţa. Nap. prev.
Jasonove. Jack je opet zatreptao, i opet je to bila njegova majka - njegova majka u svojoj dvadeset i osmoj godini, smiješkom poruĉujući svijetu odjebi- ako-ne-shvaćaš-šalu.
Bila je to reklama. Na njenom vrhu je pisalo:
TREĆI GODIŠNJI FILMSKI FESTIVAL UBOJITI B
POINT VENUTI, KALIFORNIJA
KINO BITKER
10.-20. PROSINCA
OVE GODINE POSVEĆEN LILY CAVANAUGH
"KRALJICA B-FILMOVA"
"Jack, to je tvoja majka", reĉe Richard. Glas mu je bio promukao od divljenja. "Je li to samo sluĉajnost? Ne moţe biti, zar ne?"
Jack strese glavom. Ne, nije sluĉajnost.
Rijeĉ na koju su mu se oĉi stalno vraćale bila je, naravno, KRALJICA.
"Dođi", rekao je Richardu. "Mislim da smo skoro stigli."
Njih dvojica, jedan kraj drugog, krenuli su cestom prema Point Venutiju.

Trideset i osmo poglavlje
Kraj ceste
1
Jack je oprezno pregledao Richardova spuštena ramena i sjajno lice dok su hodali. Richard je sad izgledao kao da se vuĉe samo na snazi volje. Još nekoliko vlaţnih prištića procvjetalo mu je na licu.
"Jesi li dobro, Richie?"
"Ne. Ne osjećam se baš dobro. Ali još mogu hodati, Jack. Ne moraš me nositi." Sagnuo je glavu i smrknuto krenuo dalje. Jack je vidio da njegov prijatelj, koji je imao toliko sjećanja na tu ĉudnu malu ţeljezniĉku liniju i tu ĉudnu mali postaju, pati puno više od njega zbog stvarnosti koja sad postoji - zahrđale, slomljene traĉnice, korov, otrovne biljke ... a na kraju, urušena zgrada kojoj je izblijedila sva sjajna upamćena boja, zgrada u kojoj nešto s nelagodom gmiţe po mraku.
Osjećam se kao da mi je noga zapela u nekoj glupoj klopci, rekao je Richard, a Jacku se ĉinilo da to sasvim dobro razumije ... ali ne s dubinom Richardovog shvaćanja. To je bilo više shvaćanja nego što bi on mogao podnijeti, moţda. Dio Richardovog djetinjstva izgorio je u njemu, preokrenuo se naopaĉke. Ţeljeznica i mrtva postaja s izbuljenim prozorima bez stakala morale su se Richardu ĉiniti kao uţasne parodije sebe samih - još dijelova prošlosti uništeni nakon svega što je doznao ili priznao o svome ocu. Cijeli Richardov ţivot poĉeo se, isto kao i Jackov, preklapati u motive Teritorija, a Richard je imao znatno manje pripreme za tu promjenu.
2
Što se tiĉe onoga što je Richardu rekao o Talismanu, Jack bi se zakleo daje to istina-Talisman je znao da oni dolaze. Poĉeo gaje osjećati otprilike u ĉasu kad je ugledao plakat na kojem je sjajila slika njegove majke; sad je osjećaj bio uţurban i snaţan. Bilo je to kao da se neka velika ţivotinja probudila više kilometara daleko, i od njenog predenja odzvanja zemlja... ili kao da su se ama baš sve ţarulje u zgradi od sto katova tik iza obzora upravo upalile, stvarajući bljesak dovoljno snaţan da sakrije zvijezde ... ili kao da je netko ukljuĉio najveći magnet na svijetu, koji povlaĉi Jackovu kopĉu na pojasu i sitniš u njegovim dţepovima i plombe u njegovim zubima, i neće se zadovoljiti dok ga ne povuĉe u svoje srce. To predenje ogromne ţivotinje, to naglo i drastiĉno svjetlo, ta magnetska ĉeţnja - sve je to odjekivalo u Jackovim prsima. Nešto tamo vani, nešto u smjeru Point Venutija, ţeljelo je Jacka Sawyera, a glavna stvar koju je Jack Sawyer znao o predmetu koji ga je tako snaţno dozivao bilo je da je velik. Velik.
Nikakva mala stvar ne bi mogla baratati takvim moćima. Bilo je veliĉine slona, veliĉine grada.
I Jack se zapitao kako će izaći na kraj s neĉim tako monumentalnim. Talisman je zatvoren u magiĉnom i zlokobnom starom hotelu; vjerojatno je tamo smješten ne samo da ga se zaštiti od zlih ruku već bar dijelom i zato što je svakome teško baratati njime, kakve god namjere imao. Moţda je, pitao se Jack, Jason bio jedino biće koje je u stanju baratati njime - u stanju izaći na kraj s njime ne škodeći pri tome ni sebi ni samome Talismanu. Osjećajući snagu i hitnost poziva, Jack se samo mogao nadati da neće pokleknuti pred Talismanom.
"Shvatit ćeš, Rich", iznenadio ga je Richard govoreći. Glas mu je bio tup i tih. "Tako je rekao moj otac. Rekao je da ću shvatiti. Shvatit ćeš, Rich."
"Aha", rekao je Jack, zabrinuto gledajući svoga prijatelja. "Kako se osjećaš, Richarde?"
Osim prišteva oko usta, Richard je sad imao i zbirku ljutitih uzdignutih crvenih toĉaka ili kvrţica preko prištavog ĉela i sljepooĉnica. Kao da se roj kukaca uspio zavući tik ispod površine njegove nevoljke koţe. Naĉas, Jack je vidio bljesak Richarda Sloata onog jutra kad se popeo kroz njegov prozor u kući Nelson, u školi Thayer; Richard Sloat s naoĉalama ĉvrsto nabijenim na nos i puloverom uredno zavuĉenim u hlaĉe. Hoće li se taj izluđujuće korektan, nepomiĉan djeĉak ikad vratiti?
"Još mogu hodati", rekao je Richard. "Ali je li mislio na ovo? Je li to shvaćanje koje sam trebao dostići, ili dobiti, ili koji vrag ...?"
"Imaš nešto novo na licu", reĉe Jack. "Hoćeš se malo odmoriti?"
"A-a", rekao je Richard, još uvijek govoreći s dna blatnjave baĉve. "I osjećam taj osip. Svrbi. Mislim da ga imam i na leđima."
"Daj da vidim", reĉe Jack. Richard je stao nasred ceste, poslušan kao pas. Sklopio je oĉi i disao kroz usta. Crvene toĉke blještale su mu na ĉelu i sljepooĉnicama. Jack je stao iza njega, podigao mu jaknu, i zadigao leđa
njegove prljavo-plave košulje. Toĉkice su ovdje bile manje, ne tako uzdignute ni crvene; širile su se s Richardovih mršavih lopatica sve do kraja leđa, ništa veće od mitesera.
Richard je ispustio snaţan, obeshrabren, nesvjestan uzdah.
"Imaš ih i tamo, ali nije tako strašno", reĉe Jack.
"Hvala", reĉe Richard. Udahnuo je, podigao glavu. Iznad njih, sivo nebo ĉinilo se dovoljno teškim da se stušti na zemlju. Ocean se pjenio na
stijenama, daleko dolje niz grubu padinu. "To je samo par kilometara, zbilja", reĉe Richard. "Uspjet ću."
"Nosit ću te kad ti bude trebalo", rekao je Jack, nesvjesno izlaţući svoje uvjerenje da će Richarda uskoro opet trebati ponijeti.
Richard je stresao glavom i neuspješno pokušao zagurati košulju natrag u hlaĉe. "Ponekad mislim da ... ponekad mislim da ne mogu —"
"Otići ćemo u taj hotel, Richarde", rekao je Jack, uzimajući Richarda pod ruku i napola ga tjerajući da korakne naprijed. "Ti i ja. Zajedno. Nemam ni najblaţeg pojma što će se dogoditi kad jednom stignemo tamo, ali ti i ja idemo unutra. Tko god nas pokušao zaustaviti. Samo to upamti."
Richard ga je pogledao napola prestrašeno, napola zahvalno. Sad je Jack vidio i neravne obrise budućih bubuljica kako se okupljaju pod površinom Richardovih obraza. I opet je postao svjestan snaţne sile koja ga vuĉe, tjera ga dalje kao što je on tjerao Richarda.
"Misliš na moga oca", reĉe Richard. Zatreptao je, i Jack je pomislio da se trudi ne plakati - iscrpljenost je pojaĉala Richardove osjećaje.
"Mislim sve", rekao je Jack ne posve istinito. "Idemo dalje, stari moj."
"Ali što bih trebao shvatiti? Ne razumijem -" Richard se ogledao, trep- ćući svojim nezaštićenim oĉima. Veći dio svijeta, sjetio se Jack, Richardu je bio mutan.
"Već i sad shvaćaš puno više, Richie", istakne Jack.
A onda je naĉas neugodno gorak osmijeh iskrivio Richardova usta. Natjeran je da shvati puno više toga nego što je ikad ţelio doznati, a njegov se prijatelj naĉas uhvatio kako ţeli da je sam pobjegao iz škole Thayer usred noći. Ali ĉas u kojem je mogao oĉuvati Richardovu nevinost bio je daleko iza njega, ako je ikad doista i postojao - Richard je bio neophodan dio Jackove misije. Osjećao je kako se snaţne ruke ovijaju oko njegova srca: Jasonove ruke, Talismanove ruke.
"Krenuli smo", rekao je, a Richard se prilagodio ritmu njegovih koraka.
"Vidjet ćemo mog tatu dolje u Point Venutiju, zar ne?" upitao je.
Jack reĉe: "Ja ću se pobrinuti za tebe, Richarde. Sad si ti stado."
"Molim?"
"Nitko te neće povrijediti, osim ako se ne išĉešeš na smrt."
Richard si je mrmljao u bradu dok su išli dalje. Ruke su mu klizile preko upaljenih sljepooĉnica, trljajući i trljajući. Tu i tamo zabio bi si prste u kosu, poĉešao se kao pas, i zastenjao sa samo djelomiĉno ispunjenim zadovoljstvom.
3
Kratko nakon što je Richard podigao košulju otkrivajući crvene mrlje na svojim leđima, ugledali su prvo teritorijsko drvo. Raslo je na kopnenoj strani ceste, zbrka tamnih grana i stup guste, neravne kore koji se probio iz crvenkastog, voštanog grma otrovnog puzavca. Rupe u kori su zjapile, usta ili oĉi, prema djeĉacima. Dolje u gustom kolopletu otrovnog puzavca šuškanje, šuškanje nezadovoljnih korijena pokretalo je voštano lišće iznad sebe, kao da neki lahor puše kroz njih. Jack je rekao "Idemo prijeći cestu" i nadao se da Richard nije vidio drvo. Iza sebe, još je ĉuo guste, gumaste korijene koji se šuljaju kroz puzavac.
Je li to DJEĈAK? Je li moguće da je tamo gore DJEĈAK? Moţda POSEBAN djeĉak?
Richardove ruke poletjele su s bokova do ramena do sljepooĉnica do skalpa. Na njegovim obrazima, drugi val uzdignutih kvrţica liĉio je na šminku iz horor-filma - mogao je biti mlado ĉudovište iz nekog starog filma Lily Cavanaugh. Jack je vidio da su se na Richardovim nadlanicama crvene kvrţice osipa poĉele spajati u velike crvene tragove.
"Moţeš li stvarno nastaviti, Richarde?" upitao je.
Richard kimne. "Jasno. Neko vrijeme." Zaškiljio je preko ceste. "Ono nije bilo obiĉno drvo, zar ne? Nikad još nisam vidio takvo drvo, ĉak ni u knjizi. To je bilo teritorijsko drvo, zar ne?"
"Bojim se da da", reĉe Jack.
"To znaĉi da su Teritoriji jako blizu, zar ne?"
"Valjda."
"Znaĉi da će tamo gore biti još toga drveća, zar ne?"
"Ako znaš odgovore, zašto pitaš?" upita Jack. "O, Jasone, kakva glupost. Oprosti, Richie - valjda sam se nadao da ga nisi vidio. Aha, pretpostavljam da će ih tamo gore biti još. Samo im se nećemo previše pribliţavati."
U svakom sluĉaju, pomislio je Jack, "tamo gore" nije baš bio dobar opis mjesta kamo idu: cesta se odluĉno spuštala ravnomjernom kosinom, i svakih tridesetak metara kao da se još više udaljavala od svjetla. Kao da je sve bilo napadnuto Teritorijima.
"Moţeš li mi pogledati leđa?" upita Richard.
"Jasno." Jack je opet podigao Richardovu košulju. Ništa nije rekao, premda je instinktivno htio zastenjati. Richardova leđa sad su bila pokrivena uzdignutim crvenim mrljama koje kao da su isijavale toplinu. "Malo je gore", reĉe.
"Mislio sam tako. Samo malo, ha?"
"Samo malo."
Uskoro, mislio je Jack, Richard će izgledati prokleto sliĉno aligatorskom kovĉegu - Djeĉak Aligator, sin Ĉovjeka Slona.
Dva drveta rasla su zajedno malo ispred njih, bubuljiĉavih debala svije- nih jedno oko drugog na naĉin koji je govorio o nasilju prije nego o ljubavi. Jack je zurio u njih dok su ţurili dalje, uĉinilo mu se da vidi crne rupe u kori kako se pomiĉu poput usta, dobacujući im kletve ili poljupce: i znao je da je ĉuo kako korijeni škrguću pri dnu spojenog drveća. (DJEĈAK! DJEĈAK je tamo vani! NAŠ DJEĈAK je tamo vani!)
Premda je bilo tek rano poslijepodne, zrak je bio taman, ĉudno zrnat, kao neka stara novinska fotografija. Dok je s kopnene strane ceste rasla trava, tamo gdje je divlja mrkva cvjetala bijelo i delikatno, nizak neprepoznatljiv korov prekrio je zemlju. Bez cvijeća i s malo lišća, nalikovao je zmijama koje se prepliću i mirisao blago po dieselu. Povremeno bi sunce bljesnulo kroz zrnati polumrak kao mutna naranĉasta vatra. Jack se sjetio fotografije koju je jednom vidio: Gary i2°, Indiana, noću - paklenski plamenovi koji se hrane otrovom na crnom, otrovanom nebu. Odande dolje, Talisman ga je povlaĉio sigurno kao da se radi o divu koji ga drţi za odjeću. Ĉvorište svih mogućih svjetova. Povest će Richarda u taj pakao - i boriti se za njegov ţivot svom snagom - pa makar ga morao vući za gleţnjeve. I Richard je zacijelo u Jacku vidio tu odluĉnost jer, ĉešući si bokove i ramena, hodao je kraj njega.
Uĉinit ću ja to, rekao je Jack samome sebi, i nastojao se ne obazirati na to koliko se samo pokušava ohrabriti.
Makar morao proći kroz tucet razliĉitih svjetova, uĉinit ću ja to.
______________________________________
120 grad Gary u Indiani najpoznatiji je po svojim čeličanama. Nap. prev.
4
Tristo metara niz cestu, gaj ruţnog teritorijskog drveća vrebao je sa strane ceste kao drumski razbojnici. Dok je prolazio po drugoj strani ceste, Jack je bacio pogled na njihovo zapetljano korijenje i ugledao, napola uguran u zemlju kroz koju se korijenje provlaĉilo, mali, izblijedjeli kostur, nekad djeĉak od kakvih osam ili devet godina, još uvijek odjeven u trulu zeleno- crnu kariranu košulju. Jack je progutao i poţurio dalje, vukući Richarda za sobom kao ljubimca na uzici.
5
Nekoliko minuta kasnije, Jack Sawyer po prvi je put ugledao Point Venuti.

Trideset i deveto poglavlje
Point Venuti
1
Point Venuti visio je nisko u krajoliku, drţeći se padina klisure što je vodila dolje prema oceanu. Iza njega, još jedan lanac litica uzdizao se masivno ali nepravilo u mraĉan zrak. Izgledale su kao drevni slonovi, silno izborano. Cesta je vodila prema dolje kraj visokih drvenih zidova sve dok nije skrenula za ugao kraj dugaĉke smeđe metalne zgrade koja je bila tvornica ili skladište, gdje je nestajala u seriji terasa, s tupim krovovima drugih skladišta. Iz Jackove perspektive, cesta se opet pojavljivala tek kad se poĉela dizati po suprotnoj padini, uz brijeg i juţno prema San Franciscu. Vidio je samo stubište od krovova skladišta, ograđena parkirališta i, daleko na desno, zimsko sivilo vode. Nikakvi ljudi nisu se kretali ni jednim dijelom ceste koji mu je bio vidljiv; nitko se nije pojavio u redu prozorĉića na straţnjem zidu najbliţe tvornice. Prašina se kovitlala kroz prazna parkirališta. Point Venuti djelovao je napušteno, ali Jack je znao da nije. Morgan Sloat i njegova kohorta - oni koji su preţivjeli iznenadni dolazak teritorijskog ĉu-ĉua, u svakom sluĉaju - ĉekat će dolazak Jacka Putnika i Razumnog Richarda. Talisman je kucao Jacku, zovući ga naprijed, i rekao je: "Pa, to je to, lima" i koraknuo naprijed.
Smjesta su se pojavile dvije nove pojedinosti Point Venutija. Prva je bila pojava otprilike dvadeset centimetara straţnjeg dijela Cadillacove limuzine - Jack je vidio sjajnu crnu boju, blistavi odbojnik, dio straţnjeg desnog svjetla. Jack je silno poţalio što odmetnuti Vuk za volanom nije bio jedna od ţrtava Tabora spremnost. Zatim opet pogleda prema oceanu. Siva voda pjenila se prema obali. Polagani pokret iznad krovova tvornice i skladišta privukao mu je pozornost usred sljedećeg koraka. DOĐI OVAMO, dozivao je Talisman na onaj uţurban, magnetski naĉin. Point
Venuti kao da se skupio, poput ruke stegnute u šaku. Gore iznad krovova, tek sad vidljiv, taman ali bezbojan vjetrokaz u obliku vuĉje glave nasumce se vrtio ovamo-onamo, ne prateći nikakav vjetar.
Kad je Jack vidio odmetnuti vjetrokaz kako ide lijevo-desno, zatim desno-lijevo pa opet puni krug, znao je da je upravo prvi put vidio crni ho-tel - ili bar jedan njegov djelić. S krovova skladišta, s ceste pred njima, iz cijelog neviđenog grada podizao se nepogrešiv dojam neprijateljstva, opipljiv kao šamar. Teritoriji su se prelijevali u Point Venuti, shvatio je Jack; ovdje je stvarnost izbrušena i tanka. Vuĉja glava besmisleno se kovitlala u zraku, Talisman je i dalje povlaĉio Jacka. DOĐI OVAMO DOĐI OVAMO DOĐI OVAMO SADA DOĐI SADA SADA ... Jack je shvatio da mu, uz nevjerojatno i sve jaĉe povlaĉenje, Talisman pjeva. Bez rijeĉi, bez melodije, ali pjeva, valovito uzdizanje i padanje kitove glazbe koje nitko drugi ne moţe ĉuti.
Talisman je znao da je on upravo vidio vjetrokaz hotela.
Point Venuti moţda je najgore i najopasnije mjesto u cijeloj Sjevernoj i Juţnoj Americi, pomislio je Jack, odjednom pola hrabriji, ali ne moţe ga sprijeĉiti da ode u hotel Agincourt. Okrenuo se Richardu, osjećajući se sad kao da se mjesec dana samo odmarao i vjeţbao, i pokušao je sprijeĉiti oĉaj pred prijateljevim stanjem da mu se odrazi na licu.
Ni Richad ga neće moći zaustaviti - ako bude trebalo, gurnut će Richarda ravno kroz zidove tog prokletog hotela. Vidio je kako izmuĉeni Richard vuĉe nokte kroz kosu niz osip na svojim sljepooĉnicama i obrazima.
"Uĉinit ćemo mi to, Richarde", rekao je. "Znam da hoćemo. Nije me briga koliko će ludih sranja baciti na nas. Uspijet ćemo."
"Naši problemi će imati problema s nama", rekao je Richard, citirajući - zacijelo nesvjesno - dr. Seussa121. Zastao je. "Ne znam hoću li uspjeti. To je istina. Krepavam na nogama." Pogledao je Jacka s potpuno ogoljelim oĉajem. "Što mi se događa, Jack?"
"Ne znam, ali znam kako to zaustaviti." I nadao se da je to istina.
"Jel' mi to moj otac radi?" upitao je Richard ojađeno. Ispitujuće je prešao rukama preko svoga podbuhlog lica. Zatim podigne košulju iz hlaĉa i prouĉi crveni zgusnuti osip na svome ţelucu. Izboĉine, otprilike u obliku Oklahome, poĉinjale su mu oko pasa i pruţale se s obje strane, i gore skoro do vrata. "Izgleda kao neki virus ili nešto. Je li mi to moj otac dao?"
"Mislim da nije namjerno, Richie", reĉe Jack. "Ako ti to nešto znaĉi."
"Ne", reĉe Richard.
"Sve će to prestati. Ekspres za otok Seabrook stiţe do kraja linije."
____________________________________
121 Tbeodor Seuss Geisel (1904.-1991.), američki pisac za djecu najpoznatiji po svojim "uvrnutim" rimama i igrama riječi. Nap. prev.
S Richardom odmah pored sebe, Jack je koraknuo naprijed - i ugledao straţnja svjetla Cadillaca kako se pale pa zatim gase, prije no što je auto skliznuo naprijed i izvan njegova vidokruga.
Ovog puta neće biti iznenadnog napada, neće biti prelijepog naglog upada kroz ogradu s vlakom punim oruţja i streljiva, ali ĉak i ako svi u Point Venutiju znaju da dolaze, Jack je krenuo. Odjednom se osjetio kao da je navukao oklop, kao da u ruci ima ĉarobni maĉ. Nitko u Point Venutiju nema moć povrijediti ga, bar ne dok stigne do hotela Agincourt. Krenuo je, s Razumnim Richardom kraj sebe, i sve će biti dobro. I prije nego što je napravio još tri koraka, mišića koji su pjevali zajedno s Talismanom, stvorio je bolju, precizniju sliku samog sebe no što je vitez koji kreće u boj. Slika je stigla ravno iz jednog od filmova njegove majke, isporuĉena nebeskim telegramom. Kao da je bio na konju, šešira širokog oboda nabijenog na glavu i pištolja na boku, kako ujahuje da rašĉisti Deadwood Gulch.
Posljednji vlak za grad vješala, sjetio se: Lily Cavanaugh, Clint Walker i Will Hutchins, 1960. Neka bude tako.
2
Ĉetiri-pet teritorijskih drveta izbilo je iz ĉvrstog smeđeg tla kraj prve napuštene zgrade. Moţda su cijelo vrijeme bila tamo, vijugajući granama po cesti skoro do bijele crte, a moţda i nisu; Jack se nije sjećao da ih je vidio kad je prvi put spustio pogled prema skrivenom gradu. No nije bilo vjerojatno da bi previdio drveće kao što ne bi previdio ni ĉopor divljih pasa. Ĉuo je kako im korijenje šuška po površini tla dok su se on i Richard pribliţavali skladištu.
(NAŠ djeĉak? NAŠ djeĉak?)
"Prijeđimo na drugu stranu ceste", rekao je Richardu, i uzeo njegovu kvrgavu ruku da ga prevede prijeko.
Ĉim su stigli na suprotnu stranu ceste, jedno od teritorijskih drveta vid-ljivo se ispruţilo prema njima, korijenjem i granama. Da drveće ima ţeluce, ĉuli bi kako mu krulji u ţelucu. Kvrgave grane i glatki zmijoliki
korijeni šibali su preko ţute crte, pa zatim preko pola preostale udaljenosti do djeĉaka. Jack je laktom munuo zapanjenog Richarda u rebra, i zatim ga uhvatio za ruku i povukao.
(MOJ MOJ MOJ MOJ DJEĈAK! DAAAA!)
Zvuk deranja i paranja odjednom je ispunio zrak, i naĉas je Jack pomislio da Morgan od Orrisa opet siluje prolaz između svjetova, postajući Morgan Sloat... Morgan Sloat, s posljednjom ponudom koja se ne moţe odbiti, koja ukljuĉuje strojnicu, let-lampu, par uţarenih kliješta... ali umjesto Richardovog bijesnog oca, krošnja teritorijskog drveta udarila je kroz sredinu ceste, jednom odskoĉila uz pucanje grana, a zatim se izvrnula na stranu, kao mrtva ţivotinja.
"O, moj Boţe", reĉe Richard. "Izašlo je ravno iz tla prema nama."
A toĉno to je pomislio i Jack. "Drvo-kamikaza", rekao je. "Mislim da će stvari biti malo lude tu u Point Venutiju."
"Zbog crnog hotela?"
"Jasno - ali i zbog Talismana." Pogledao je niz cestu i ugledao još jedan gaj mesoţderskog drveća kakvih deset metara niţe. "Vibre ili atmosfera ili kako god to hoćeš zvati, potpuno je sjebano - jer je sve zlo i dobro, crno i bijelo, sve je pomiješano."
Jack je drţao na oku onaj gaj kojem su se sad polako pribliţavali, go-voreći, i vidio je kako se najbliţe drvo trza krošnjom prema njima, kao da mu ĉuje glas.
Moţda je cijeli ovaj grad jedan veliki Oatley, mislio je Jack, i moţda će ipak proći - ali ako je ispred njih tunel, posljednja stvar koju je Jack Sawyer namjeravao uĉiniti bila je ući u njega. Doista nije htio upoznati ovdašnju verziju Elroya.
"Bojim se", rekao je Richard iza njega. "Jack, što ako još tog drveća onako iskoĉi iz zemlje?"
"Znaš", reĉe Jack, "primijetio sam da drveće, ĉak ni kad je pokretno, ne moţe zapravo dospjeti jako daleko. Ĉak i puran kao što si ti bi morao biti u stanju prestići drvo."
Skrenuo je kroz posljednji zavoj na cesti, spuštajući se kraj posljednjih skladišta. Talisman je dozivao i dozivao, glasan kao divova harfa koja pjeva u "Jacku i grahu". Konaĉno, Jack je prošao zavoj, i ostatak Point Venutija leţao je pred njim.
Njegova jasonska strana ga je natjerala da nastavi. Point Venuti moţda je nekad bio ugodno primorsko mjestašce za odmor, ali ti su dani odavno prošli. Sad je i sam Point Venuti bio tunel Oatley, i morat će proći kroz
njega. Popucana, ispucala površina ceste spuštala se prema podruĉju spaljenih kuća okruţenih teritorijskim drvećem - radnici iz praznih tvornica i skladišta ţivjeli su u tim malim kućicama. Od jedne ili dvije preostalo je dovoljno da pokaţu
što su nekad bile. Izobliĉene ljuske spaljenih automobila leţale su tu i tamo oko kuća, isprepletene gustim korovom. Kroz uništene temelje kućica polako se šetalo korijenje teritorijskog drveća. Pocrnjele cigle i daske, prevrnute i razbijene kade, izobliĉene cijevi bile su rasute po spaljenim terenima. Bljesak bijelog privukao je Jackov pogled, ali skrenuo ga je ĉim je vidio da je to bijela kost rasturenog kostura zakvaĉenog pod koloplet korijenja. Nekad su kroz te ulice djeca vozila bicikle, supruge su se okupljale u kuhinjama da se ţale na plaće i nezaposlenost, muškarci su glancali automobile u dvorištima - sve je to sad nestalo. Prevrnuta ljuljaĉka prekrivena hrđom pruţala je udove kroz otpad i korov.
Crvenkasti bljeskovi palili su se i gasili na tmurnom nebu.
Ispod ĉetvrtastog podruĉja od dvije ulice spaljenih kuća i napredujućeg drveća, mrtav semafor visio je nad praznim raskriţjem. S druge strane ra-skriţja, tamo gdje je oprljena zgrada još uvijek pokazivala slova natpisa O-O! BOLJE DA UZMETE MAA iznad otrcane, spaljene slike prednjeg dijela automobila koji viri kroz stakleni izlog. Vatra nije otišla dalje, ali Jacku je bilo ţao što nije. Point Venuti je bio uništen grad; a vatra je bolja od truljenja. Zgrada s napola uništenom reklamom za boje Maaco bila je prva u redu dućana. Knjiţara Opasni planet, ĉajana Tea & Sympathy, Ferdyjeva trgovina zdravom hranom, Neon Village; Jack je mogao proĉitati samo nekoliko naziva dućana, jer nad većinom njih boja se odavno skinula i strusila s fasada. Ĉinilo se da su dućani zatvoreni, napušteni kao i tvornice i skladišta na brijegu. Ĉak i s mjesta gdje je stajao, Jack je vidio da su izlozi porazbijani tako davno da djeluju poput praznih okvira za naoĉale, bezizraţajne oĉi idiota. Mrlje boje krasile su prednje strane dućana, crveno i crno i ţuto, ĉudno sjajno i nalik oţiljcima u tupom sivom zraku. Neka gola ţena, tako izgladnjela da joj je Jack mogao prebrojati rebra, ljuljala se polako i sveĉano kao vjetrokaz na smećem pokrivenoj ulici pred dućanima. Iznad njenog blijedog tijela obješenih grudi i s grmom pubesa, lice joj je bilo obojano blistavo naranĉasto. Naranĉasta joj je bila i kosa. Jack se prestao kretati i promatrao ludu ţenu obojanog lica i kose kako diţe ruke, izvija gornji dio tijela odmjereno kao da izvodi pokret Tai Chija, pruţa lijevu nogu iznad podbulog leša psa, i
ostaje u tom poloţaju kao kip. Simbol cijelog Point Venutija, luđakinja je ostala u poloţaju. Polako, noga joj se spustila, a mršavo tijelo se okrenulo.
Iza ţene, iza reda praznih dućana, postajala je rezidencijalna Glavna ulica - ili je bar Jack pretpostavljao da je nekad tako bilo. I ovdje su sjajni oţiljci boje nagrđivali zgrade, sićušne katnice nekad sjajno bijele, sad prekrivene
zarezima boje i grafitima. Jedan mu je slogan upao u oĉi: SAD STE MRTVI, našarano na bok izolirane, oguljene zgrade koja je nekad zacijelo bila pansion. Rijeĉi su tamo bile dugo vremena.
JASONE, TREBAM TE, dozivao gaje Talisman jezikom istovremeno iznad i ispod govora.
"Ne mogu", šapnuo je Richard kraj njega. "Jack, znam da ne mogu."
Iza reda oguljenih kuća beznadnog izgleda, cesta se opet spuštala, i Jack je vidio samo straţnje dijelove dvaju crnih Cadillacovih limuzina, po jedna sa svake strane Glavne ulice, parkirane s nosevima nizbrdo, upaljenih motora. Kao trik-fotografija, djelujući nemoguće ogromno, nemoguće zlokobno, gornja - polovica? trećina? - crnog hotela uzidzala se iza straţnjih dijelova Cadillaca i oĉajnih kućica. Ĉinilo se kao da lebdi, presjeĉen zaobljenošću posljednjeg brijega. "Ne mogu ići tamo", ponovio je Richard.
"Nisam siguran ĉak ni da moţemo proći kraj onog drveća", reĉe Jack. "Ne ţivciraj se, Richie."
Richard je ispustio neki ĉudan, šmrakvi zvuk koji je Jack tek trenutak kasnije prepoznao kao zvuk plaĉa. Ogrlio je Richarda oko ramena. Hotel je vladao krajolikom - to je bilo oĉito. Crni hotel vladao je Point Venutijem, zrakom iznad njega, zemljom ispod njega. Gledajući ga, Jack je vidio kako se vjetrokazi okreću u suprotstavljenim smjerovima, tornjevi i tornjići izdiţu poput bubuljica u sivom zraku. Agincourt je doista izgledao kao da je napravljen od kamena - tisuću godina starog kamena, crnog kao katran. Na jednom od gornjih prozora, naglo je bljesnulo svjetlo - Jacku je izgledalo kao da mu je hotel namignuo, potajno zabavljen što je konaĉno stigao tako blizu. Mutni obris kao da je skliznuo s prozora: sekundu kasnije, odraz oblaka zaplivao je preko stakla.
Odnekud iznutra, Talisman je pjevao pjesmu koju je samo Jack ĉuo.
3
"Mislim da je porastao", dahnuo je Richard. Zaboravio se ĉešati otkako je ugledao hotel kako lebdi iza posljednjeg brijega. Suze su klizile preko i
kroz uzdignute crvene kvrţice na njegovim obrazima, a Jack je vidio da su mu oĉi sad potpuno okruţene izdignutim osipom - Richard više nije morao škiljiti da bi škiljio. "Nemoguće je, ali taj hotel je nekad bio manji, Jack. Siguran sam u to."
"Ovog ĉasa ništa nije nemoguće", rekao je Jack skoro nepotrebno - već su odavno prešli u prostor nemogućeg. A Agincourt je bio tako ogroman, tako dominantan, da je bio posve u neskladu s ostatkom grada.
Arhitektonska ekstravagancija crnog hotela, svi tornjići i mjedeni vjetrokazi priĉvršćeni za uske tornjeve, kupole i tavanski prozori koji su ga trebali uĉiniti zaigranom fantazijom umjesto toga ĉinili su ga prijetećim i košmarnim. Izgledao je kao da pripada u neku vrst anti-Disneylanda gdje je Paško Patak zadavio Hinka, Dinka i Vinka, a Mickey je ubrizgavao heroin Minnie Mouse.
"Bojim se", rekao je Richard; a Talisman je pjevao JASONE DOĐI SAD.
"Samo se drţi blizu mene, stari, i proći ćemo kroz to kao mast kroz gusku."
JASONE DOĐI SAD!
Gaj teritorijskog drveća tik ispred njih zašuškao je kad je Jack koraknuo naprijed.
Richrad je prestrašeno ustuknuo - moţda je, shvatio je Jack, Richard sad već skoro slijep, bez naoĉala i s oĉima koje se stišću. Posegnuo je iza sebe i povukao Richarda naprijed, osjećajući pri tome kako su Richardova ruka i zapešće postali mršavi.
Richard ga je teturavo slijedio. Njegovo mršavo zapešće gorjelo je u Jackovoj ruci. "Što god radio, nemoj usporiti", reĉe Jack. "Samo moramo proći kraj njih."
"Ne mogu", jecao je Richard.
"Hoćeš da te nosim? Ozbiljan sam, Richarde. Mislim, moglo bi biti i puno gore. Kladim se, da nismo rasturili toliko njegovih ljudi tamo prijeko, bilo bi straţara na svakih pet metara."
"Ne moţeš se kretati dovoljno brzo ako me nosiš. Usporit ću te."
Što za ime Sama Hilla'22 misliš da sad radiš? Prošlo je Jacku kroz glavu, ali rekao je: "Ostani s ove strane i trĉi kao lud, Richie. Kad kaţem tri. Jasno? Jedan ... dva ... tri!"
Povukao je Richarda za ruku i poĉeo trĉati kraj drveća. Richard se spo- takao, dahnuo, zatim se uspio uspraviti i nastaviti kretati ne padajući. Gejziri prašine pojavili su se pri korijenu drveća, uzburkanost zemlje koja
se dere i gmizavih stvorova koji su izgledali poput ogromnih buba, sjajni kao krema za
____________________________________
122 Sam Hill: američki eufemizam kojim se izbjegava izravno spominjanje vraga. Nap. prev.
cipele. Mala smeđa ptica poletjela je iz korova blizu gaja zlokobnog drveća, i gipki korijen nalik slonovoj surli jurnuo je iz prašine i uhvatio je u zraku.
Drugi korijen zapuzao je prema Jackovom lijevom gleţnju, ali nije ga dosegnuo. Usta u gruboj kori zavijala su.i vrištala.
(LJUBAVNIĈĈĈĈĈE? LJUBAVNIĈĈĈĈĈE?)
Jack je stisnuo zube i pokušao natjerati Richarda Sloata da poleti. Krošnje kompliciranog drveća poĉele su se njihati i sagibati. Cijela gnijezda i obitelji korijena klizila su prema bijeloj crti, krećući se kao da imaju neovisnu volju. Richard je oklijevao, zatim nedvojbeno usporio dok je okretao glavu da iza Jacka pogleda prema ĉudnom drveću.
"Miĉi se!" poviĉe Jack i povuĉe Richardovu ruku. Crvene izboĉine bile su poput vrelog kamenja zakopanog ispod koţe. Potegnuo je Richarda, vidjevši kako previše gmizavog korijenja zlurado puzi prema njima preko bijele crte.
Jack je stavio ruku Richardu oko pasa baš u trenutku kad je dugaĉki korijen zafijukao kroz zrak i omotao se oko Richardove ruke.
"Isuse!" poviĉe Richard. "Jasone! Uhvatilo me! Uhvatilo me!"
S uţasom, Jack je vidio vrh korijena, slijepu glavu crva, kako se podiţe i zuri u njega. Trznuo se skoro lijeno kroz zrak, onda se opet omotao oko Richardove vrele ruke. Drugo korijenje poĉelo je kliziti preko ceste prema njima.
Jack je potegnuo Richarda što je jaĉe mogao, i dobio još petnaest centi-metara. Korijen oko Richardove ruke se napeo. Jack je stisnuo ruke Richardu oko pasa i nemilosrdno ga potegnuo unatrag. Richard je ispustio nezemaljski, plutajući vrisak. Na sekundu, Jack se bojao da se Richardu rame odvojilo, ali krupan glas u njemu rekao je VUCI! i ukopao je pete i povukao unatrag još jaĉe.
Zatim su se obojica skoro stropoštali u gnijezdo uzbibanih korijena, jer je usamljeni pipak oko Richardove ruke uredno pukao. Jack je ostao na nogama samo mahnito ustuknuvši, svinuvši se u pasu da i Richarda zadrţi iznad ceste. Na taj naĉin prošli su kraj drveća baš kad su ĉuli one zvukove deranja i pucanja koje su jednom već ĉuli. Ovog puta, Jack nije morao reći Richardu da potrĉi.
Najbliţe drvo posukljalo je iz tla i palo uz potresan udar samo metar- dva iza Richarda. Ostala su nahrupila na površinu ceste iza njega, mašući korijenjem kao divljom kosom.
"Spasio si mi ţivot", rekao je Richard. Opet je plakao, više od slabosti i iscrpljenosti i šoka nego od straha.
"Od sada nadalje, dragi moj, putuješ pišalonca", rekao je Jack zadihano i sagnuo se da pomogne Richardu da mu se popne na leđa.
4
"Trebao sam ti reći", šaptao je Richard. Lice mu je gorjelo uz Jackov vrat, usta uz Jackovo uho. "Ne ţelim da me zamrziš, ali ne bih te krivio ako to uĉiniš, stvarno ne bih. Znam da sam ti trebao reći." Ĉinilo se da je lagan kao ĉista ljuštura, kao da unutar njega više nije ostalo ništa.
"O ĉemu?" Jack je smjestio Richarda ĉvrsto u sredinu leđa, i opet je imao neugodan dojam da nosi samo praznu vreću mesa.
"Ĉovjek koji je dolazio posjećivati mog oca ... i Tabor spremnost... i ormar." Richardovo naizgled prazno tijelo drhtalo je uz leđa njegova prija-telja. "Trebao sam ti reći. Ali nisam mogao reći ĉak ni sebi." Njegov dah, vreo kao i koţa, uzrujano je puhnuo u Jackovo uho.
Jack je pomislio, To mu Talisman radi. Ĉas kasnije, ispravio se. Ne. To mu radi crni hotel.
Dvije limuzine koje su bile parkirane s nosovima prema dolje pri vrhu sljedećeg brijega nestale su negdje tijekom borbe s teritorijskim drvećem, ali hotel je ustrajao, postajući sve veći sa svakim Jackovim korakom. Mršava gola ţena, još jedna ţrtva hotela, još je izvodila svoj ludi spori ples pred mrkim redom dućana. Mala crvena svjetalca su plesala i gasila se, plesala po smrknutom zraku. Nije bilo nikakvo vrijeme, ni jutro ni popodne ni noć - bile su to Proklete zemlje vremena. Hotel Agincourt doista je izgledao kao da je napravljen od kamena, premda je Jack znao da nije - drvo kao da se kalcificiralo i zgusnulo, pocrnjelo samo od sebe, iznutra prema van. Mjedeni vjetrokazi, vuk i vrana i zmija i ĉudni kruţni znakovi koje Jack nije prepoznao, vrtjeli su se pod kontradiktornim vjetrovima. Nekoliko prozora bljesnulo je upozorenje Jacku; ali to je moţda bio samo odsjaj jednog od crvenih bljeskova. Još uvijek nije vidio podnoţje brijega ni prizemlje Agincourta, i neće ih vidjeti sve dok ne prođe kraj knjiţare, ĉajane i drugih dućana koji su izbjegli vatru. Gdje je Morgan Sloat?
Gdje je, kad smo već pri tome, cijeli prokleti odbor za doĉek? Jack je jaĉe stegnuo Richardove tanke noge, slušajući kako ga Talisman opet zove, i osjetio ĉvršće, jaĉe biće kako se propinje u njemu.
"Nemoj me mrziti zato što nisam mogao ..." rekao je Richard, a glas mu je na kraju zamro.
JASONE, DOĐI SAD DOĐI SAD!
Jack je stisnuo Richardove tanke noge i prošao kraj spaljenog podruĉja gdje je nekad stajalo toliko kuća. Teritorijsko drveće koje je te uništene blokove koristilo kao svoj privatni šank za ruĉak šaptalo je i bibalo se, ali bilo je predaleko da zabrine Jacka.
Ţena usred prazne ulice prekrivene smećem polako se okrenula kad je postala svjesna djeĉaka koji napreduju niz brijeg. Bila je usred sloţene vjeţbe, ali svaka natruha Tai Chi Chuana ju je napustila kad je spustila ruke i ispruţenu nogu i zastala posve mirna kraj mrtvog psa, gledajući opterećenog Jacka kako se spušta niz brijeg prema njoj. Naĉas se ĉinila kao fatamorgana, previše halucinatorna da bi bila stvarna, ta izgladnjela ţena s uzdignutom kosom i lica iste sjajno naranĉaste boje; onda je nezgrapno jurnula preko ceste u jedan od dućana bez imena. Jack se iskezio, ne znajući da će to uĉiniti
- osjećaj trijumfa i neĉeg što je mogao opisati samo kao oklopljenu vrlinu toliko ga je iznenadio.
"Moţeš li doista stići do tamo?" dahnuo je Richard, a Jack je rekao: "Ovog ĉasa mogu sve."
Mogao je odnijeti Richarda sve natrag do Illinoisa da mu je veliki pje-vajući predmet zarobljen u hotelu naredio da to uĉini. I opet je Jack osjetio taj dojam dolaska raziješenja, i pomislio, Ovdje je tako mraĉno jer su svi ti svjetovi nagurani zajedno, pregurani kao trostruka ekspozicija na filmu.
5
Osjetio je ljude Point Venutija prije nego što ih je vidio. Neće ga napasti
- Jack je to znao s potpunom sigurnošću još otkako je luđakinja pobjegla u dućan. Promatrali su ga. Ispod trijemova, kroz rolete, iz dubine praznih soba, zurili su prema njemu, da li sa strahom, bijesom ili frustracijom nije znao.
Richard je zaspao ili se onesvijestio na njegovim leđima, i disao je u zagrijanim, oštrim dašcima.
Jack je zaobišao leš psa i bacio pogled u stranu, prema rupi gdje bi trebao biti izlog knjiţare Opasni Planet. Isprva je vidio samo prljave špagete upotrijebljenih injekcija koji su pokrivali pod, na i kraj razbacanih knjiga raštrkanih tu i tamo. Na zidovima, visoke police stajale su prazne kao da zijevaju. Onda mu je pogled privukao trzavi pokret u polumraĉnom straţnjem dijelu dućana i dva blijeda obrisa pojavila su se iz polutame. Oba s imala brade i duga naga tijela na kojima su se tetive isticale kao uţad. Bjelooĉnice ĉetiri luda oka bljeskale su prema njemu. Jedan od golih ljudi imao je samo jednu ruku i kezio se. Pred njim je mahala erekcija, debela blijeda palica. Nije to mogao vidjeti, rekao je samome sebi. Gdje je ĉovjekova druga ruka? Bacio je pogled unatrag. Sad je vidio samo kovitlac mršavih bijelih udova.
Nije pogledao u izloge ni jednog drugog dućana, ali oĉi su ga pratile dok je prolazio.
Uskoro je hodao kraj sitnih jednokatnica. SAD SI MRTAV pruţilo se po jednom boĉnom zidu. Neće pogledati u prozore, obećao je samome sebi, ne moţe.
Naranĉasta lica ispod naranĉaste kose ljuljala su se kroz prizemni prozor.
"Dušo", šapnula je ţena iz sljedeće kuće. "Slatko djetešce Jason." Ovog puta je pogledao. Sad si mrtav. Stajala je tik s druge strane razbijenog prozorĉića, igrajući se lanĉićima umetnutim u bradavice, iskrivljeno mu se smiješeći. Jack se zabuljio u njene prazne oĉi, i ţena je spustila ruke i s oklijevanjem se udaljila od prozora. Lanĉić joj se opustio među grudima.
Oĉi su gledale Jacka iz straţnjih dijelova mraĉnih soba, između škura, iz niskih procijepa ispod trijemova.
Hotel se uzdizao pred njim, ali više ne ravno naprijed. Cesta je zacijelo polako skretala, jer je sad Agincourt stajao izrazito s njegove lijeve strane. I je li se doista tako zapovjedniĉki nadnosio? Njegova jasonska strana, ili Jason osobno, bljesnuli su u Jacku, i vidio je da crni hotel, premda još uvijek vrlo velik, nije nimalo nalik planini.
DOĐI TREBAM TE SAD, pjevao je Talisman. IMAŠ PRAVO NIJE TAKO VELIK KAO ŠTO ŢELI DA MISLIŠ.
Na vrhu posljednjeg brijega stao je i pogledao dolje. Bili su tamo, doista, svi oni. A i crni hotel je bio tamo, cijeli. Glavna ulica spuštala se prema plaţi, koja se sastojala od bijelog pijeska prekidanog krupnim
stijenama poput neravnih ţutih zuba. Agincourt se propinjao nedaleko odatle njemu s lijeva,
s oceanske strane okruţen masivnim kamenim molom koji se pruţao daleko u vodu. Ispred njega, pruţajući se u crti, desetak dugaĉkih crnih limuzina, neke prašnjave, druge uglaĉane kao zrcala, stajalo je upaljenih motora. Oblaci bijelog ispušnog dima, niski oblaci bjelji od zraka, dizali su se iz mnogih automobila. Ljudi u crnim odijelima kao agenti FBI patrolirali su uzduţ ograde, podiţući ruke do oĉiju. Kad je Jack vidio dva crvena bljeska kako praskaju pred licem jednog ĉovjeka, automatski se trznuo u stranu oko boka kućica, krećući se prije nego što je svjesno shvatio da ljudi imaju dalekozore.
Sekundu ili dvije zacijelo je izgledao kao svjetionik, stojeći uspravno na vrhu brijega. Znajući da je trenutak nehaja skoro doveo do hvatanja, Jack je naĉas teško disao i oslonio rame o oljušten sivi zid kuće. Postavio je Richarda u udobniji poloţaj na svojim leđima.
U svakom sluĉaju, sad je znao da će morati nekako prići crnom hotelu s morske strane, što znaĉi da mora neviđen prijeći plaţu.
Kad se opet uspravio, virnuo je oko ruba kuće i pogledao niz brijeg. Smanjena vojska Morgana Sloata sjedila je u svojim limuzinama ili, nasumiĉno poput mrava, milila pred crnom visokom ogradom. Jedan ludi trenutak Jack se potpuno precizno sjetio prvog pogleda na kraljiĉin ljetni dvorac. I tada je stajao iznad prizora punog ljudi koji su se naizgled nasumce kretali ovamo i onamo. Kako je sad tamo? Toga dana - koji kao da se odigrao u prapovijesti, tako se daleko morao prisjetiti - gomile pred paviljonom, cijeli prizor, imali su usprkos svemu nedvojbenu auru mira, reda. To je sad nestalo, znao je Jack. Sad Osmon vlada prizorom pred velikom šatorskom zgradom, a ljudi dovoljno hrabri da uđu u paviljon ţure se pognutih glava. A što je s kraljicom? zapitao se Jack. Nije mogao ne sjetiti se toga šokantno poznatog lica uokvirenog bjelinom krevetnine.
A onda se Jacku srce skoro smrzlo, a vizija paviljona i bolesne kraljice vratila se natrag na svoje mjesto u Jackovom pamćenju. Sunce Gardener ušao je u Jackovo vidno polje, s rogom u ruci. Vjetar s mora podigao je debeli pramen bijele kose preko njegovih naoĉala. Na sekundu, Jack je bio siguran da moţe osjetiti njegov miris slatkaste kolonjske vode i trulosti dţungle. Jack je na moţda pet sekundi zaboravio disati i samo je stajao kraj ispucalog i oljuštenog zida, zureći dolje dok je luđak vikao naredbe ljudima u crnim odijelima, okretao se, pokazivao nešto Jacku skriveno, i pravio izraţajan pokret neodobravanja.
Sjetio se disanja.
"Pa, sad imamo zanimljivu situaciju, Richarde", rekao je Jack. "Imamo hotel koji moţe udvostruĉiti svoju veliĉinu kad hoće, valjda, a dolje imamo i najvećeg luđaka na svijetu."
Richard, kojeg je Jack smatrao usnulim, iznenadio ga je mrmljajući nešto što se ĉulo samo kao ţţi.
"Molim?"
"Oţeţi", šapnuo je Richard slabašno. "Miĉi se, kompa."
Jack se ĉak nasmijao. Sekundu kasnije, oprezno se kretao niz brijeg iza straţnjih strana kuća, prolazeći kroz visoke preslice prema plaţi.

Četrdeseto poglavlje
Speedy na plaži
1
Na dnu brijega, Jack se pruţio po travi i puzao, noseći Richarda kao što je nekad nosio svoj ruksak. Kad je stigao do ruba visokog ţutog korova pokraj ceste, polako je na trbuhu krenuo naprijed i virnuo van. Ravno ispred njega, s druge strane ceste, poĉinjala je plaţa. Visoke, vjetrom oblikovane stijene pruţale su se iz sivkastog pijeska; sivkasta voda pjenila se na obali. Jack je pogledao lijevo niz ulicu. Nedaleko od hotela, na kopnenoj strani ceste za plaţu, stajala je dugaĉka urušena građevina kao odrezan komad svadbene torte. Iznad nje, drveni znak s velikom rupom na kojem je pisalo MOT LJEVA ZEMLJA. Motel Kraljeva zemlja, sjetio se Jack, gdje bi Morgan Sloat smjestio sebe i svoga djeĉaĉića tijekom opsesivnih prouĉavanja crnog hotela. Bljesak bjeline Sunca Gardenera lutao je dalje po ulici, oĉito kudeći nekolicinu ljudi u crnom i mašući rukom prema brijegu. On ne zna da sam ja već ovdje dolje, shvatio je Jack kad je jedan od ljudi poĉeo hodati cestom prema plaţi, gledajući lijevo i desno. Gardener je napravio još jedan nagao, zapovjedni pokret, i limuzina parkirana u podnoţju Glavne ulice okrenula se od hotela te poĉela pratiti ĉovjeka u crnom odijelu. Otkopĉao je sako ĉim je došao na ploĉnik Glavne ulice, i izvadio pištolj iz drţaĉa na ramenu.
U limuzinama, vozaĉi su okretali glave i zurili uz brijeg. Jack je blagoslovio svoju sreću - pet minuta kasnije, i odmetnuti Vuk s prevelikim
pištoljem mogao je dovršiti njegov pokret za velikom zapjevanom stvari u hotelu.
Vidio je samo dva najviša kata hotela, i suludo uskovitlane naprave priĉvršćene za arhitektonske ekstravagancije na krovu. Zbog crvolikog kuta gledanja, lukobran koji je presijecao plaţu s desne strane hotela kao da se uzdizao šest metara ili više, marširajući niz pijesak i na vodu.
DOĐI SAD DOĐI SAD dozivao je Talisman rijeĉima koje nisu bile rijeĉi, već skoro tjelesni izrazi hitnosti.
Ĉovjek s pištoljem je sad nestao s vidika, ali vozaĉi su još zurili za njim dok je išao uz brijeg prema luđacima Point Venutija. Sunce Gardener podigao je svoj rog i zagrmio: "Iskopajte ga! Hoću da ga iskopate!" Pokazao je rogom
na još jednog ĉovjeka u crnom koji je upravo podizao dalekozor da pogleda niz ulicu prema Jacku. "Ti! Svinjski mozgu! Preuzmi drugu stranu ulice ... i iskopaj tog zloĉestog deĉka, o da, tog tako zloĉestog, zloĉestog, zloĉestog..." Glas mu je zamro kad je drugi ĉovjek pretrĉao ulicu do suprotnog ploĉnika, pištolja već u šaci.
To je najbolja prilika koju će ikad imati, shvatio je Jack - nitko nije bio okrenut niz cestu za plaţu. "Drţi se ĉvrsto", šapnuo je Richardu koji se nije pokrenuo. "Vrijeme je za ples." Ustao je, i shvatio da su Richardova leđa vjerojatno vidljiva iznad ţutog korova i visoke trave. Sagnuvši se, jurnuo je iz korova i spustio noge na cestu plaţe.
Za sekundu, Jack Sawyer bio je ispruţen na trbuhu u grubom pijesku. Gurao se naprijed stopalima. Jedna Richardova ruka stegnula mu se na ramenu. Jack je vijugao naprijed preko pijeska dok nije stigao iza prve visoke stijene; onda se naprosto prestao kretati i leţao s glavom na rukama, Richard lak kao list na njegovim leđima, teško dišući. Voda, ni šest metara daleko, udarala je na rub plaţe. Jack je još ĉuo Sunce Gardenera kako vrišti o imbecilima i nesposobnjakovićima, ludog glasa koji je plovio dolje s visine Glavne ulice. Talisman ga je gurkao naprijed, gurkao ga dalje, dalje, dalje ...
Richard mu je pao s leđa.
"Jesi dobro?"
Richard je podigao mršavu ruku i dotakao si ĉelo prstima, jagodicu palcem. "Valjda. Si mi vidio oca?"
Jack strese glavom. "Još ne."
"Ali tu je."
"Valjda. Mora biti." Kraljeva zemlja, sjetio se Jack, gledajući u sebi otrcanu fasadu, polomljen drveni znak. Morgan Sloat bi se zavukao u hotel koji je tako ĉest koristio prije šest-sedam godina. Jack je smjesta osjetio bijesno prisustvo Morgana Sloata blizu sebe, kao da je spoznaja o tome gdje je prizvala Sloata.
"Pa, ne brini za njega." Richardov glas bio je tanak poput papira. "Hoću reći, ne brini da ću ja brinuti zbog njega. Mislim da je mrtav, Jack."
Jack je pogledao svoga prijatelja s novom brigom: je li moguće da Richard gubi razum? Nedvojbeno ima groznicu. Gore na brijegu, Sunce Gardener zaurlao je "RAŠIRITE SE!" kroz svoj rog.
"Misliš -"
A onda je Jack zaĉuo još jedan glas, koji je isprva šaptao ispod Gardene- rove bijesne zapovjedi. Bio je to napola poznati glas, i Jack mu je prepoznao
ton i ritam prije nego što ga je doista identificirao. I, zaĉudno, prepoznao je da ga zvuk toga glasa opušta - skoro kao da sad moţe prestati planirati i brinuti se, jer će se sve srediti - prije nego što je bio u stanju imenovati njegova vlasnika.
"Jack Sawyer", ponovio je glas. "Ovamo, sinko."
Glas je pripadao Speedyju Parkeru.
"Mislim", rekao je Richard i opet sklopio svoje otekle oĉi i izgledao kao leš koji je nanijela plima.
Mislim da mi je otac mrtav, mislio je Richard, ali Jackov um bio je daleko od ludovanja njegova prijatelja. "Ovamo, Jacky", pozvao je Speedy ponovno, i djeĉak je vidio da zvuk dolazi iz najveće skupine visokih stijena, tri spojene vertikalne hrpe samo koji metar od ruba vode. Tamna crta, oznaka najviše plime, presijecala je stijene na ĉetvrtini visine.
"Speedy", šapne Jack.
"Aha", stigne odgovor. "Dovući se ovamo da te zombiji ne vide, moţeš? I povedi i prijatelja."
Richard je još leţao na pijesku, na leđima, s rukom preko lica. "Dođi, Richie", šapnuo mu je Jack u uho. "Moramo se malo pomaknuti na plaţi. Speedy je ovdje."
"Speedy?" šapnuo je Richard, tako tiho da je Jack jedva ĉuo.
"Prijatelj. Vidiš one stijene tamo?" Podigao je Richardovu glavu na tanušnom vratu. "On je iza njih. On će nam pomoći, Richie. Ovog ĉasa, dobro bi nam došla mala pomoć."
"Ne vidim dobro", poţalio se Richard. "I tako sam umoran ..."
"Popni mi se opet na leđa." Okrenuo se i skoro legao na pijesak. Ric-hardove ruke prešle su mu preko ramena i slabašno se spojile.
Jack virne oko ruba stijene. Niz cestu, Sunce Gardener popravljao si je frizuru dok je kretao prema vratima Motela Kraljeva zemlja. Crni hotel zadivljujuće se uzdizao. Talisman je otvorio grlo i dozivao Jacka Sawyera. Gardener je oklijevao pred vratima motela, prešao obim rukama preko kose, stresao glavom, i odluĉno se okrenuo pa poĉeo znatno brţe hodati natrag prema dugoj crti limuzina. Rog se podigao. "IZVJEŠĆA SVAKIH PETNAEST MINUTA!" zavrištao je. "VI, VODITELJI - RECITE MI AKO VIDITE MAKAR I KUKCA KAKO SE MIĈE! OZBILJNO TO MISLIM, DA!"
Gardener se udaljavao; svi ostali su ga gledali. Došao je ĉas. Jack je krenuo iz svoga stjenovitog skrovišta i, saginjući se dok je drţao Richardove tanušne podlaktice, pojurio niz plaţu. Noge su mu podizale oblaĉiće vlaţnog
pijeska. Tri spojena stupa stijena koja su se ĉinila tako blizu dok je razgovarao sa Speedyjem sad su djelovala kao da su kilometar daleko - otvoreni prostor između njega i njih nikako nije nestajao. Kao da su se stijene povlaĉile dok trĉi. Jack je oĉekivao da će ĉuti pucanj. Hoće li prvo osjetiti metak, ili će ĉuti odjek prije nego što ga metak obori? Konaĉno su tri stijene postale veće pred njegovim oĉima, a onda je stigao, padajući na prsa i kliţući u njihov zaklon.
"Speedy!" rekao je, skoro se smijući usprkos svemu. Ali pogled na Speedyja, koji je sjedio kraj šarene dekice oslonjen na srednju stijenu, ubio mu je smijeh u grlu - i ubio mu bar pola nade.
2
Jer Speedy Parker izgledao je još gore nego Richard. Puno gore. Njegovo ispucalo, curkavo lice iscrpljeno je kimnulo Jacku, a djeĉaku se uĉinilo da Speedy potvrđuje svoju bespomoćnost. Speedy je imao na sebi stare smeđe kratke hlaĉe, i cijela mu se koţa ĉinila uţasno bolesnom, kao od gube.
"Smjesti se, stari Jack Putnik", šapnuo je Speedy promuklim, pucketavim glasom. "Puno toga moraš ĉuti, zato dobro otvori uši."
"Kako si?" upita Jack. "Mislim... Isuse, Speedy... mogu li nešto uĉiniti za tebe?"
Blago je spustio Richarda na pijesak.
"Otvori uši, kao što sam rekao. Ne brini ništa za Speedyja. Nije mi baš dobro, kako me sad vidiš, ali bi' će mi dobro opet ako napraviš š'a treba. Tata tvog prijatelja je to nahuck'o na mene - i na svoga sina, izgleda. Stari Bloat neće da mu dijete uđe u taj hotel, a, ne. Ali moraš ga tamo odvesti, sinko. Nema ti druge. Moraš to napravit'."
Speedy kao da je blijedio i vraćao se dok je govorio Jacku, koji je ţelio vrištati ili zavijati više nego što je to ţelio još od Vukove smrti. Oĉi su ga pekle, i znao je da ţeli zaplakati. "Znam, Speedy", rekao je. "To sam shvatio."
"Dobar si ti", reĉe starac. Nagnuo je glavu unatrag i pozorno promotrio Jacka. "Ti si stvarno taj. Cesta te oznaĉila, vidim. Ti si taj. Ti ćeš uspjeti."
"Kako mi je mama, Speedy?" upita Jack. "Molim te, reci mi. Još je ţiva, zar ne?" „
"Moţeš je nazvati ĉim stigneš, doznat' jel' dobro", odgovori Speedy. "Ali prvo ga moraš uzet', Jack. Jer ako ga ne uzmeš, bi' će mrtva. Kao i Laura, kraljica. I ona će bit' mrtva." Speedy se podigao, mršteći, da si izravna leđa.
"Da ti kaţem. Većina na dvoru je digla ruke od nje - kao da je već mrtva." Lice mu je odraţavalo gađenje. "Svi se boje Morgana. Jer znaju da će im Morgan odrati koţu s leđa ako mu se sad ne zakunu na vjernost. Dok Laura još ima koji dah u sebi. Ali vani na udaljefiim Teritorijima, dvonoţne zmije kao što je Osmond i njegovi idu uokolo i govore ljudima da je već mrtva. A ako umre, Jack Putnik, ako umre ..." Uperio je svoje uništeno lice u djeĉaka. "Onda ćemo imat' crni uţas u oba svijeta. Crni uţas. I moţeš nazvat' mamu. Ali prvo ga moraš uzet'. Moraš. To je jedino preostalo."
Jack ga nije morao pitati što pod time misli.
"Drago mi je što shvaćaš, sinko." Speedy je sklopio oĉi i naslonio glavu na kamen.
Sekundu kasnije, oĉi su mu se opet polako otvorile. "Sudbine. O tome se ovdje radi. Više sudbina, više ţivota nego što znaš. Jesi kad ĉuo ime Rushton? Slutim da jesi, kol'ko je vremena prošlo."
Jack kimne.
"Sve te sudbine su razlog što te mama odvela u hotel Alhambra, Jack Putnik. Ja sam samo sjedio i ĉek'o, znao sam da ćeš se pojavit'. Talisman te povukao ovamo, mali. Jason. I to ime si ĉuo, jel'da."
"To sam ja", reĉe Jack.
"Onda uzmi Talisman. Donio sam ovu sitnicu ovamo, da ti malo po-mogne." Umorno je podigao dekicu koja je, vidio je Jack, bila od gume, te dakle uopće nije bila deka.
Jack je uzeo smotak gume iz Speedyjeve oprljene ruke. "Ali kako mogu ući u hotel?" upitao je. "Ne mogu prijeći preko ograde, i ne mogu doplivati s Richardom."
"Napuši ga." Speedyjeve oĉi opet su se sklopile.
Jack odmota predmet. Bio je to gumeni ĉamac u obliku konja bez nogu.
"Prepoznaješ je?" Speedyjev glas, koliko god uništen, imao je nostal-giĉnu lakoću. "Ti i ja smo je podigli, prije nekog vremena. Objasnio sam ti imena."
Jack se odjednom sjetio kako je došao Speedyju, onog dana koji se ĉinio ispunjenim bljeskovima crnog i bijelog, i našao ga kako sjedi u okrugloj šupi popravljajući konje s vrtuljka. Tako se Dame ne hvata, ali njoj valjda neće smetati ako mi pomogneš da je vratim na mjesto. Sad je i to imalo veće znaĉenje. Još jedan dio svijeta sjeo je Jacku na mjesto. "Srebrna Dama", rekao je.
Speedy mu je namignuo, a Jack je opet imao jezoviti dojam da se sve u njegovom ţivotu urotilo da ga dovede toĉno do ove toĉke. "Jel' ti prijatelj dobro?" Bilo je to - skoro - skretanje s teme.
"Valjda." Jack je s nelagodom pogledao Richarda koji se otkotrljao na bok i disao plitko, sklopljenih oĉiju.
"Onda dok tako misliš, napuši staru Srebrnu Damu. Moraš povesti tog malog sa sobom pa makar šta. I on je dio toga."
Speedyjeva koţa kao da je postajala sve lošija dok su sjedili na plaţi - zadobila je bolesnu pepeljasto sivu nijansu. Prije nego što je Jack podigao ventil do svojih usta, upitao je: "Mogu li uĉiniti nešto za tebe, Speedy?"
"Jasno. Skoĉi do apoteke Point Venuti i kupi mi bocu melema Lydije Pinkham123." Speedy strese glavom. "Znaš ti kako ćeš pomoć' Speedyju Parkeru, mali. Uzmi Talisman. To je sve što mi treba."
Jack puhne u ventil.
3
Vrlo kratko nakon toga, gurnuo je ĉep smješten kraj repa ĉamca koji je izgledao kao metar i pol dugaĉak gumeni konj s abnormalno širokim leđima.
"Ne znam hoću li moći podići Richarda na ovo", rekao je, ne prigova-rajući već samo razmišljajući na glas.
"U stanju je pratiti naredbe, stari Jack Putnik. Samo sjedi iza njega, da mu pomogneš da se pridrţi. To je sve što mu treba."
I doista, Richard se odvukao u zaklon uspravnog kamenja i disao je glatko i ravnomjerno kroz otvorena usta. Mogao je spavati ili biti budan, Jack nije mogao ocijeniti.
"U redu", reĉe Jack. "Ima li iza tog mjesta neki mol ili nešto?"
"Bolje od toga, Jacky. Kad prođeš lukobran, vidjet ćeš vel'ke stupove - dio hotela su izgradili nad vodom. Vidjet ćeš ljestve među stupovima. Pre-vedi Richarda preko ljestava i naći ćete se na terasi sa straţnje strane. Tamo su veliki prozori - oni prozori što su k'o vrata, znaš? Otvori jedan od njih i doći ćeš u blagovaonicu." Uspio se nasmiješiti. "Kad uđeš u blagovaonicu,
______________________________________
123 Lydia Pnkham (1819.-1883.) američka travarica koja se proslavila svojim "ţenskim tonikom" namijenjenim olakšavanju menstrualnih tegoba, koji je sadrţao visok postotak alkohola. Proizvodi pod njenim imenom prodaju se i danas. Nap. prev.
mislim da ćeš nanjušiti Talisman. I ne boj je se, sinko. Ĉeka te - doći će ti u ruku kao poslušan pas."
"Što će sprijeĉiti sve one tipove da krenu za mnom?"
"Bah, oni ne mogu ući u crni hotel." Gađenje pred Jackovom glupošću bilo je otisnuto u svaku crtu na Speedyjevom licu.
"Znam, mislim na vodi. Zašto ne bi krenuli za mnom sa ĉamcem ili nešto?"
Sad se Speedy uspio nasmiješiti, bolno ali iskreno. "Mislim da ćeš shvatiti zašto, Jack Putnik. Stari Bloat i njegovi deĉki moraju se drţati dalje od vode, hee, hee. Ali ne brini za to - samo se sjeti što sam ti rek'o, i baci se na pos'o, ĉuješ?"
"Već sam tamo", rekao je Jack i krenuo prema stijenama da iza njih baci pogled na cestu i hotel. Uspio je prijeći cestu i doći do Speedyjeva zaklona bez da ga itko vidi; zacijelo moţe odvući Richarda tih metar-dva do vode i staviti ga na ĉamac. Ako bude imao imalo sreće, trebao bi neviđen stići sve do stupova - Gardener i ljudi s dalekozorima bili su uredotoĉeni na grad i padinu brijega.
Jack virne iza jednog od visokih stupova. Limuzine su još stajale pred hotelom. Jack je gurnuo glavu desetak centimetara dalje da pogleda preko ceste. Neki ĉovjek u crnom odijelu upravo je prolazio kroz vrata ruševine Motela Kraljeva zemlja - pokušavao je, vidio je Jack, ne gledati u crni hotel.
Odjeknula je zviţdaljka, visoka i uporna kao ţenski vrisak.
"Kreći!" šapne Speedy promuklo.
Jack je trznuo glavu prema gore i vidio kako na vrhu travnatog brijega, iza oronulih kuća, jedan ĉovjek u crnom puše u zviţdaljku i pokazuje ravno niz brijeg prema njemu. Ĉovjekova tamna kosa lelujala mu je oko ramena - kosa, crno odijelo i sunĉane naoĉale, izgledao je kao Anđeo smrti.
"NAŠAO GA! NAŠAO GA!" urlao je Gardener. "UPUCAJ GA! TI-SUĆU DOLARA BRATU KOJI MI DONESE NJEGOVA JAJA!"
Jack se sakrio natrag u sigurnost stijena. Pola sekunde kasnije, jedan metak odbio se od prednje strane srednjeg stupa tik prije nego što je do njih stigao zvuk pucnja. Pa, sad znam, pomislio je Jack grabeći Richardovu ruku i vukući ga prema ĉamcu. Prvo te obori, onda ĉuješ pucanj.
"Sad moraš ići", rekao je Speedy u zadihanoj ţurbi. "Za tri'est sekundi bi'će puno više pucnjave. Ostani iza lukobrana što duţe moţeš a onda pre-sjeci. Uzmi ga, Jack."
Jack je mahnito, progonjeno pogledao Speedyja kad se drugi metak zabio u pijesak pred njihovim malim bedemom. Zatim je gurnuo Richarda na prednji dio ĉamca, i s određenim zadovoljstvom vidio kako je Richard dovoljno pri svijesti da zgrabi i drţi se za gumene ĉuperke grive. Speedy je podigao desnu ruku pokretom koji je bio i mahanje i blagoslov. Na koljenima, Jack je gurnuo ĉamac skoro do ruba vode. Ĉuo je još jedan treptavi poziv zviţdaljke. Zatim se uspne na noge. Još je trĉao kad je ĉamac stigao do vode, i bio je mokar do pasa kad se uspeo na njega.
Jack je ravnomjerno veslao prema lukobranu. Kad je stigao do njegova kraja, skrenuo je na nezaštićeno otvoreno more i poĉeo veslati dalje.
4
Nakon toga, Jack se usredotoĉio na veslanje, ĉvrsto iz uma izbacivši ikakva pitanja o tome što bi uĉinio ako Morganovi ljudi ubiju Speedyja. Mora stići pod Stupove, i to je to. Jedan je metak pogodio vodu, dovodeći
do sitne erupcije kapljica kakvih dva metra lijevo od njega. Ĉuo je još jedan kako se odbija od lukobrana uz zvuk ping. Jack je svom snagom zaveslao prema naprijed.
Prošlo je neko vrijeme, nije znao koliko. Konaĉno se skotrljao s ruba ĉamca i zaplivao sa straţnje strane, tako da moţe gurati brţe mašući nogama. Skoro neprimjetna struja vukla ga je bliţe cilju. Konaĉno su poĉeli stupovi, visoki zarasli trupci drveta debeli kao telefonski stupovi. Jack je izdigao bradu iz vode i vidio ogroman hotel kako se izdiţe iznad široke crne terase, naginjući se nad njega. Bacio je pogled otraga prema desno, ali Speedy se nije ni pomakao. Ili jest? Speedyjeve ruke izgledale su drugaĉije. Moţda-
Nastao je lepet pokreta na dugaĉkom travnatom spustu iza reda oronulih kuća. Jack je podigao pogled i vidio ĉetiri ĉovjeka u crnom kako jure natrag prema plaţi. Jedan val udario je ĉamac, skoro mu ga istrgnuvši iz ruku. Richard zastenje. Dva ĉovjeka pokazivala su prema njemu. Usta su im se micala.
Još jedan visoki val zaljuljao je ĉamac i zaprijetio da će i ĉamac i Jacka Sawyera natrag prema plaţi.
Val, pomisli Jack, kakav val?
Pogledao je prema prednjoj strani ĉim je ĉamac opet došao do mirne vode. Široka siva leđa neĉeg nedvojbeno prevelikog da bude obiĉna riba
tonula su pod površinu. Morski pas? Jack je bio nelagodno svjestan svojih nogu koje lepršaju iza njega u vodi. Spustio je glavu pod vodu, bojeći se da će ugledati dugaĉak ţeludac u obliku cigare sa zubima kako juri prema njemu.
Nije vidio taj oblik, ne baš, ali ono što je vidio ga je zapanjilo.
Voda, koja se sad ĉinila jako dubokom, bila je puna kao akvarij, premda u njoj nije bilo ni jedne ribe normalne veliĉine ili izgleda. U ovom akvariju plivala su samo ĉudovišta. Pod Jackovim nogama kretao se zoološki vrt prevelikih, ponekad nevjerojatno ruţnih ţivotinja. Morale su biti ispod njega i ĉamca sve otkako je voda postala dovoljno duboka za njih, jer je posvuda sve bilo prepuno. Stvor koji je prestrašio odmetnute Vukove klizio je kakvih tri metra duboko, dugaĉak kao teretni vlak za jug. Krenuo je prema gore dok ga je Jack gledao. Stvor je trepnuo zaštićenim oĉima. Dugaĉki brkovi vukli su se unatrag od njegovih spiljastih usta - imao je usta poput vrata dizala, pomisli Jack. Stvor je kliznuo kraj njega, gurajući Jacka bliţe hotelu teţinom vode koju je pomakao, i izdigao je svoju mokru
njušku iznad površine. Njegov krznati profil nalikovao je neandertalĉevom.
Stari Bloat i njegovi ljudi ne smiju ni blizu vodi, rekao mu je Speedy, i nasmijao se.
Kakva je god sila zapeĉatila Talisman u crnom hotelu, stavila je te stvo-rove u vode kraj Point Venutija da sprijeĉe pogrešne ljude da mu se pribliţe; i Speedy je to znao. Velika tijela stvorova u vodi delikatno su gurkala ĉamac sve bliţe i bliţe stupovima, ali valovi koje su stvarali spreĉavali su Jacka da vidi ono što se događalo na obali.
Podigao se na vrhu vala i ugledao Sunce Gardenera kojem je kosa vijorila na vjetru kako stoji kraj crne ograde ciljajući dugom, teškom lovaĉkom puškom u njegovu glavu. Ĉamac je utonuo; metak je fijuknuo iznad njegove glave uz zvuk prolaska kolibrija; stigao je i prasak. Kad je Gardener sljedeći put opalio, neki riboliki stvor dugaĉak tri metra s velikim jedrom od leđne peraje uspravio se ravno iz vode i zaustavio metak. Jednim pokretom, stvor se opet skotrljao dolje i presijekao vodu. Jack je vidio veliku neravnu rupu na njegovom boku. Sljedeći put kad se uzdigao na valu, Gardener je trĉao preko plaţe, oĉito na putu za Motel Kraljeva zemlja. Divovske ribe i dalje su ga dijagonalno gurale prema stupovima.
5
Ljestve, rekao je Speedy, i ĉim se Jack našao ispod široke terase virnuo je kroz polutamu da ih pokuša pronaći. Debeli stupovi, prekriveni algama i priljepcima i puni morskih trava, stajali su u ĉetiri reda. Ako su ljestve po-stavljene u vrijeme kad je izgrađena terasa, sad bi mogle biti i beskorisne - u najmanju ruku, drvene ljestve bit će teško uoĉiti, zarasle u korov i priljepke. Veliki stupovi bili su sad puno deblji nego kad su postavljeni. Jack je prebacio podlaktice preko straţnjeg dijela gumenog konja i uz pomoć njegovog debelog repa podigao se na njega. Onda je, drhćući, raskopĉao svoju promoĉenu košulju - istu onu bijelu košulju bar jedan broj premalu koju mu je Richard dao s druge strane Prokletih zemalja - i šljapkavo je spustio na ĉamac. Cipele su mu spale u vodi, pa je zgulio mokre ĉarape i bacio ih na košulju. Richard je sjedio na prednjem dijelu, oslonjen na koljena, sklopljenih oĉiju i zatvorenih usta.
"Traţimo ljestve", reĉe Jack.
Richard je to prihvatio uz jedva primjetan pokret glave.
"Misliš li da bi se mogao uspeti ljestvama, Richie?"
"Moţda", šapne Richard.
"Pa, tu su negdje. Vjerojatno priĉvršćene za neki stup."
Jack je veslao obim rukama, provodeći ĉamac između dva stupa u pr-vom redu. Dozivanje Talismana sad je bilo stalno, i ĉinilo se skoro dovoljno snaţnim da ga podigne sa ĉamca i spusti na terasu. Plutali su između prvog i drugog reda stupova, već pod teškom crnom crtom terase iznad njih; ovdje, kao i vani, mali crveni bljeskovi palili su zrak, iskretali se i gasili. Jack je brojao: ĉetiri reda stupova, pet stupova u svakom redu. Dvadeset mjesta gdje bi mogle biti ljestve. Uz tamu ispod terase i beskrajne dodatke hodnika skiciranih stupovima, bilo je kao da šeću nekim katakombama.
"Nisu nas pogodili", rekao je Richard bez osjećaja. Istim glasom kakvim bi mogao reći "Nema kruha u dućanu."
"Imali smo pomoć." Pogledao je Richarda oslonjenog na koljena. Nikad se neće uspjeti popeti uz ljestve ako ga nekako ne pokrene.
"Stiţemo do stupa", reĉe Jack. "Nagni se naprijed i odgurni nas, moţe?"
"Molim?"
"Tako da ne udarimo u stup", ponovi Jack. "Daj, Richarde. Trebam tvoju pomoć."
Ĉinilo se da je upalilo. Richard je otvorio lijevo oko i stavio desnu ruku na rub ĉamca. Dok su plutali bliţe debelom stupu, ispruţio je lijevu ruku da ih skrene. Onda je nešto na stupu proizvelo pljackavi zvuk, kao usnice koje se mokro razdvajaju.
Richard je zastenjao i povukao ruku.
"Što je to bilo?" upitao je Jack, a Richard nije morao odgovoriti - sad su obojica vidjeli puţolike stvorove koji su se drţali stupova. Oĉi su im bile zatvorene, i usta. Uzbunjeni, poĉeli su mijenjati poloţaje na stupovima, cvokoćući zubima. Jack je spustio ruke u vodu i skrenuo ĉamac oko stupa.
"O, Boţe", rekao je Richard. Ona sićušna usta bez usnica imala su puno zuba. "Boţe, ne mogu izdrţati -"
"Moraš izdrţati, Richarde", reĉe Jack. "Zar nisi ĉuo Speedyja tamo na plaţi? On je sad već moţda i mrtav, Richarde, a ako jest, umro je tako da ja sigurno doznam kako ti moraš ući u hotel."
Richard je opet sklopio oĉi.
"I nije me briga koliko puţeva moramo ubiti da se popnemo uz one ljestve, ti se penješ na njih, Richarde. To je sve. To je to."
"Odjebi", reĉe Richard. "Ne moraš tako razgovarati sa mnom. Dosta mi je što si tako sav pun sebe. Znam da idem uz ljestve, gdje god bile. Vjerojatno imam temperaturu ĉetrdeset, ali znam da se penjem. Samo ne znam mogu li to izdrţati. Zato idi dovraga." Richard je cijeli taj govor izrekao sklopljenih oĉiju. S naporom je opet otvorio oba oka. "Luđak."
"Trebam te", reĉe Jack.
"Luđak. Popet ću se ja, seronjo jedan."
"Onda bolje da nađem ljestve", rekao je Jack, odgurnuo ĉamac naprijed prema sljedećem redu stupova, i ugledao ih.
6
Ljestve su visjele ravno dolje između dva unutarnja reda stupova, završavajući oko metar iznad površine vode. Taman pravokutnik na vrhu ljestava govorio je da se preklopna vrata otvaraju na terasu. U tami, bio je to samo duh ljestava, napola vidljiv.
"Imamo ih, Richie", reĉe Jack. Paţljivo je proveo ĉamac kraj sljedećeg stupa, pazeći da ga ne ostruţe. Stotine puţolikih stvorenja koji su se drţali za stup iskezilo je zube. Za sekundu, konjska glava na vrhu ĉamca klizila
je ispod dna ljestava, a onda je Jack mogao posegnuti i dohvatiti najniţu preĉku. "Dobro", rekao je. Prvo je svezao jedan rukav svoje mokre košulje oko preĉke, zatim drugi oko krutog gumenog repa kraj sebe. Bar će ĉamac još biti ovdje - ako ikad izađu iz hotela. Jacku su se usta odjednom osušila. Talisman je pjevao, dozivajući ga. Oprezno je ustao u ĉamcu i prihvatio se za ljestve. "Prvo ti", rekao je. "Neće biti lako, ali pomoći ću ti."
"Ne trebam tvoju pomoć", reĉe Richard. Ustavši, skoro se prevrnuo i obojicu ih izbacio iz ĉamca.
"Samo polako."
"Nemoj ti meni polako." Richard je ispruţio obje ruke i umirio se. Usta su mu se stisnula. Djelovao je kao da ga je strah disati. Koraknuo je naprijed.
"Dobro."
"Seronjo." Richard je pomakao lijevu nogu naprijed, podigao desnu ruku, pomakao desnu nogu naprijed. Sad je mogao rukama napipati najniţu preĉku, ţustro škiljeći kroz desno oko. "Vidiš?"
"U redu", rekao je Jack, drţeći obje ruke s dlanovima naprijed ispred sebe, ispruţenih prstiju, pokazujući da neće uvrijediti Richarda nudeći mu tjelesnu pomoć.
Richard je rukama povukao ljestve, a noge su mu neizbjeţno kliznule naprijed, gurajući ĉamac sa sobom. Za sekundu je napola visio preko vode - samo Jackova košulja sprijeĉila je ĉamac da ne isklizne ispod Richardovih nogu.
"Pomoć!"
"Povuci noge."
Richard je tako uĉinio i opet stao uspravno, teško dišući.
"Daj da ti pomognem, dobro?"
"Dobro."
Jack je prepuzao ĉamac dok se nije našao sasvim kraj Richarda. Vrlo oprezno je ustao. Richard je najniţu preĉku uhvatio obim rukama, dršćući. Jack je stavio ruke na Richardove mršave kukove. "Pomoći ću ti da se podi- gneš. Nastoj ne lupati nogama - samo se podigni dovoljno visoko da stigneš jednim koljenom do preĉke. Prvo stavi ruke gore na sljedeću." Richard je otvorio jedno oko i uĉinio tako.
"Spreman?"
"Idemo."
Ĉamac je skliznuo naprijed, ali Jack je trznuo Richarda prema gore, tako visoko da je lako spustio desno koljeno na najniţu preĉku. Onda je Jack
dograbio okomice ljestvi i snagom ruku i nogu stabilizirao ĉamac. Richard je stenjao, pokušavajući drugo koljeno povući na preĉku; za sekundu je to i uspio. Za još dvije sekunde, Richard Sloat stajao je uspravan na ljestvama.
"Ne mogu dalje", rekao je. "Mislim da ću pasti. Tako mi je zlo, Jack."
"Idi gore još samo jednu preĉku, molim te. Molim te. Onda ti mogu pomoći."
Richard je iscrpljeno podigao ruke za jednu preĉku. Gledajući prema terasi, Jack je vidio da su ljestve dugaĉke sigurno deset metara. "Sad pomakni noge. Molim te, Richarde."
Richard je polako prvo jednu, pa onda i drugu nogu stavio na drugu preĉku.
Jack spusti ruke s vanjske strane Richardovih stopala i povuĉe se gore. Ĉamac je skrenuo prema van po polukruţnoj putanji, ali on je podigao koljena i obje noge sigurno spustio na najniţu preĉku. Pridrţan Jackovom istegnutom košuljom, ĉamac se vratio kao pas na uzici.
Trećinu puta uz ljestve, Jack je morao staviti jednu ruku Richardu oko pasa da ne padne u crnu vodu.
Konaĉno, pravokutni kvadrat preklopnih vrata zaplutao je u crnom drvetu toĉno iznad Jackove glave. Stisnuo je Richarda k sebi - njegova besvjesna glava pala je na Jackova prsa - posegnuvši i oko Richarda i oko ljestava lijevom rukom, i isprobao je vrata desnom. A što ako su zakucana? Ali smjesta su se podigla i tresnula o terasu. Jack je lijevu ruku ĉvrsto podvukao pod Richardova pazuha i povukao ga iz tame i kroz rupu na terasi.

Interludij
Sloat u ovom svijetu (V)
Motel Kraljeva zemlja bio je prazan skoro šest godina, i imao je pljesnjivi miris poţutjelih novina tipiĉan za dugo prazne zgrade. Taj miris je isprva uznemirio Sloata. Njegova baka s majĉine strane umrla je kod kuće dok je Sloat bio djeĉak - trebalo joj je ĉetiri godine, ali konaĉno je uspjela - i miris njenog umiranja bio je nalik ovom. On nije htio taj miris, ni te uspomene, u trenutku koji bi trebao biti njegov najveći trijumf.
No sad to više nije bilo vaţno. Ĉak ni silni gubici koje mu je Jack tako neugodno nanio svjoim ranim dolaskom u Tabor spremnost nisu bili vaţni. Njegovi raniji osjećaji oĉaja i bijesa pretvorili su se u mahnitost nervoznog uzbuđenja. Spuštene glave, trzavih usnica, sjajnih oĉiju, šetkao se naprijed-natrag kroz sobu u kojoj su nekada odsijedali Richard i on. Ponekad bi stisnuo ruke iza leđa, ponekad bi pljesnuo šakom o drugi dlan, ponekad bi gladio svoju ćelu. Najĉešće je pak koraĉao kao što je ĉinio na studiju, ruku stisnutih u ĉvrste i nekako analne šake, skrivenih noktiju opako zabijenih u dlanove. Ţeludac mu je bio ĉas pun kiseline, a ĉas vrtoglavo lagan.
Stvari su dolazile do kraja.
Ne; ne. Dobra zamisao, pogrešan izraz.
Stvari se sklapaju.
Richard je dosad mrtav. Sin mi je mrtav. Mora biti. Preţivio je Proklete zemlje - jedva - ali neće preţivjeti Agincourt. Mrtav je. Nemoj gajiti laţne nade o tome. Jack Sawyer ga je ubio, i iskopat ću mu oĉi iz ţive glave zbog toga.
"Ali i ja sam ga ubio", šapnuo je Morgan, zastajući naĉas.
Odjednom je pomislio na svoga oca.
Gordon Sloat bio je smrknuti luteranski svećenik u Ohiju - Morgan je cijelo djeĉaštvo proveo pokušavajući pobjeći od toga oštrog i zastrašujućeg ĉovjeka. Konaĉno je pobjegao na Yale. Cijeli je um i duh u drugoj godini srednje škole usredotoĉio na Yale prvenstveno iz jednog razloga koji nije priznavao svjesnim umom ali je bio ukopan kao stijena: to je bilo mjesto kamo se njegov neotesan, seoski otac nikad ne bi usudio otići. Kad bi njegov otac ikad pokušao stupiti nogom na kampus Yalea, nešto bi mu se dogodilo.
Što bi to nešto toĉno moglo biti, Sloat srednjoškolac nije bio siguran ... ali bilo bi otprilike sliĉno, osjećao je, onome što se dogodilo sa Zlom vješticom kad je Dorothy bacila vjedro vode na nju. I ta spoznaja kao da je bila istinita: njegov otac doista nikad nije stupio na kampus Yalea. Od prvog Morganovog dana tamo, moć Gordona Sloata nad njegovim sinom poĉela je slabjeti - a to je već samo po sebi sav trud i muku ĉinilo vrijednima.
Ali sad, dok je stajao stegnutih šaka i noktiju zabijenih u meke dlanove, njegov otac je progovorio: Što ĉovjeku donosi da dobije cijeli svijet ako izgubi vlastitog sina?
Naĉas, onaj mokar ţuti miris - miris praznog motela, miris bake, miris smrti - ispunio mu je nosnice, kao da će ga ugušiti, i Morgan Sloat/Morgan od Orrisa se prestrašio.
Što ĉovjeku donosi -
Jer u Knjizi dobrog poljodjelstva piše da ĉovjek neće plod svoga sjemena dovesti ni na kakvo mjesto ţrtvovanja, jer što -
Što ĉovjeku donosi -
Taj će ĉovjek biti proklet, i proklet, i proklet
da dobije cijeli svijet, ako izgubi vlastitog sina?
Smrdljiva ţbuka. Suhi miris antiknih mišjih govana koja se pretvaraju u prašinu u tamnim prostorima iza zidova. Luđaci. Luđaci na ulicama.
Što ĉovjeku koristi?
Mrtav. Jedan sin mrtav u onom svijetu, jedan sin mrtav u ovom.
Što ĉovjeku donosi?
Sin ti je mrtav, Morgane. Mora biti. Mrtav u vodi, ili mrtav pod stupo-vima i pluta tamo negdje dolje, ili mrtav - sigurno! - gore. Nije to mogao podnijeti. Nije mogao -
Što ĉovjeku donosi -
I odjednom mu je sinuo odgovor.
"Donosi ĉovjeku svijet!" povikao je Morgan u sobi što je trulila. Poĉeo se smijati i opet koraĉati. "Ĉovjeku donosi svijet, i, Jasona mi, svijet je dovoljan!"
Smijući se, poĉeo je koraĉati sve brţe i brţe, i ubrzo je krv poĉela kapati iz njegovih stegnutih šaka.
Jedan auto stao je pred motelom kakvih deset minuta kasnije. Morgan je prišao prozoru i vidio Sunce Gardenera kako naglo izlazi iz Cadillaca.
Sekundu kasnije lupao je po vratima obim šakama, kao trogodišnjak u napadu bijesa koji mlati po podu. Morgan je vidio da je ĉovjek potpuno poludio, i pitao se je li to dobro ili loše.
"Morgane!" urlao je Gardener. "Otvori mi, gospodaru! Vijesti! Imam vijesti!"
Sve tvoje vijesti sam vidio kroz dalekozor, mislim. Lupaj po tim vratima još neko vrijeme, Gardeneru, dok se odluĉim o ovome. Je li dobro što si lud, ili je loše?
Dobro, odluĉio je Morgan. U Indiani, Gardener je u kljuĉnom trenutku postao Sunce Ţuto i pobjegao ne pobrinuvši se jednom zauvijek za Jacka. Ali sad ga je divlji bijes opet uĉinio vrijednim povjerenja. Ako Morganu bude trebao kamikaze-pilot, Sunce Gardener će biti prvi u zrakoplovu.
"Otvori mi, gospodaru! Vijesti! Vijesti! V—"
Morgan otvori vrata. Premda je i on bio divlje uzbuđen, lice koje je pokazao Gardeneru bilo je skoro jezovito smireno.
"Polako", rekao je. "Polako, Gard. Puknut će ti neka ţila."
"Otišli su u hotel... plaţa ... pucali na njih dok su bili na plaţi... glupi seronje promašili ... u vodi, mislio sam ... uhvatit ćemo ih u vodi ... onda su se duboka stvorenja pojavila ... imao sam ga u ciljniku ... imao sam tog zloĉestog deĉka USRED SVOGA CILJNIKA... a onda ... stvorovi... oni ... oni..."
"Uspori", reĉe Morgan umirujuće. Zatvorio je vrata i izvadio pljosku iz unutrašnjeg dţepa. Pruţio ju je Gardeneru, koji je odvrnuo poklopac i uzeo dva velika gutljaja. Morgan je ĉekao. Lice mu je bilo dobroćudno, smireno, ali vena mu je pulsirala nasred ĉela, a ruke su mu se zatvarale i otvarale, zatvarale i otvarale.
"Moj sin", rekao je Gardeneru. "Kaţu li tvoji ljudi da je bio ţiv ili mrtav kad ga je Jack stavio na ĉamac?"
Gardener je stresao glavom - ali oĉi su mu govorile što misli. "Nitko ne zna sigurno, gospodaru. Neki kaţu da su vidjeli kako se miĉe. Neki kaţu da nisu."
Nije vaţno. Ako nije bio mrtav onda, mrtav je sada. Jedan udah zraka na tome mjestu i pluća će mu eksplodirati.
Gardenerovi obrazi bili su puni boje od viskija, a oĉi su mu suzile. Nije vratio pljosku već je stajao i drţao je. To je Sloatu odgovaralo. Nije htio ni
viski ni kokain. Bio je na onome što su hipici u šezdesetima nazivali prirodni trip.
"Kreni od poĉetka", reĉe Morgan, "i ovog puta budi suvisao."
Jedino što j e Gardener imao reći Morganu a što ovaj nij e shvatio iz prvog isprekidanog govora bilo je to da je dolje na plaţi i stari crnjo, a to je mogao i sam pogoditi. Svejedno, pustio je Gardenera da nastavi. Gardenerov glas bio je umirujuć, njegov bijes osvjeţavajuć.
Dok je Gardener govorio, Morgan je po posljednji put prošao kroz sve mogućnosti, izbacujući svoga sina iz jednakosti uz kratki trzaj ţaljenja.
Što donosi ĉovjeku? Donosi mu svijet, a svijet je dovoljan... ili, u ovom sluĉaju, svjetovi. Dva za poĉetak, a i više kad i ako se pojave. Mogu ako hoću vladati svima njima - mogu biti nešto kao Bog univerzuma.
Talisman. Talisman je -
Kljuĉ?
Ne; o, ne.
Ne kljuĉ, već vrata; zakljuĉana vrata koja stoje između njega i njegove sudbine. Nije htio otvoriti ta vrata već ih uništiti, uništiti ih do kraja i potpuno i zauvijek, tako da se više nikad ne mogu zatvoriti, a kamoli zakljuĉati.
Kad se Talisman razbije, svi ti svjetovi će biti njegovi svjetovi,
"Gard!" rekao je, i opet trzavo poĉeo hodati.
Gardener je upitno pogledao Morgana.
"Gospodaru? Ne razum-" Morgan je stao pred Gardenerom, oĉiju gro-zniĉavih i blistavih. Lice mu se naboralo. Postalo lice Morgana od Orrisa. Opet postalo lice Morgana Sloata.
"Ĉovjeku donosi svijet", rekao je Morgan spuštajući ruke na Osmondova ramena. Kad ih je sekundu kasnije maknuo, Osmond je opet bio Gardener. "Ĉovjeku donosi svijet, a svijet je dovoljan."
"Gospodaru, ne shvaćate", rekao je Gardener, gledajući Morgana kao da je poludio. "Mislim da su ušli unutra. Unutra, gdje je ONO. Pokušali smo ih ustrijeliti, ali stvorenja... stvorenja iz dubina... su se uzdigla i
zaštitila ih, kao što je rekla Knjiga dobrog poljodjelstva ... a ako su unutra ..." Gardenerov glas se dizao. Osmondove oĉi su se kotrljale s mješavinom mrţnje i oĉaja.
"Shvaćam", reĉe Morgan utješno. Lice i glas bili su mu opet mirni, ali šake su mu radile i radile, i krv je kapala na pljesnivi sag. "Ahaaaa-ha, bogme-da, ja i ja. Otišli su unutra, i moj sin nikad neće izaći. Ti si svoga izgubio, Gard, a sad sam i ja izgubio svoga."
"Sawyer!" zalaje Gardener. "Jack Sawyer! Jason! To -" Gardener je poĉeo uţasno psovati, i nastavio skoro pet minuta. Psovao je Jacka na dva jezika; glas mu je pucao i znojio se od bola i ludog bijesa. Morgan je stajao tamo i pustio ga da sve to izbaci iz sebe.
Kad je Gardener zadihano zastao i opet potegnuo iz pljoske, Morgan
reĉe:
"Dobro! Udvostruĉimo napore! Sad slušaj, Gard - slušaš li me?" "Da, gospodaru."
Gardenerove/Osmondove oĉi sjajile su gorkom pozornošću. "Moj sin nikad neće izaći iz crnog hotela, a mislim da neće ni Sawyer. Vrlo su velike šanse da nije još dovoljno Jason da izađe na kraj s onim što je unutra. TO će ga vjerojatno ubiti, ili izludjeti, ili poslati stotinu svjetova daleko. Ali moţda će izaći, Gard. Da, moţda."
"On je najlošiji ološni kujin skot koji je ikad disao", šapne Gardener. Ruka mu se stezala na pljoski... stezala ... stezala ... i sad su mu prsti doista poĉeli stvarati udubine na ĉeliĉnoj ĉuturi. "Kaţeš da je stari crnjo dolje na plaţi?" "Da."
"Parker", rekao je Morgan, a istog je ĉasa Osmond rekao: "Parkus." "Mrtav?" upita Morgan bez velikog zanimanja. "Ne znam. Mislim da jest. Da pošaljem ljude dolje da ga pokupe?" "Ne!" reĉe Morgan oštro. "Ne - ali mi ćemo otići dolje blizu njega, zar ne, Gard?"
"Hoćemo?" Morgan se iskezio.
"Da. Ti... ja ... svi mi. Jer, ako Jack izađe iz hotela, prvo će otići tamo. Neće ostaviti svog starog prijatelja i suborca dolje na plaţi, zar ne?" Sad se i Gardener iskezio. "Ne", reĉe. "Ne."
Po prvi put, Morgan je postao svjestan tupog i pulsirajućeg bola u svojim šakama. Otvorio ih je i zamišljeno se zagledao u krv koja je tekla iz dubokih polukruţnih rana na njegovim dlanovima. Smiješak mu nije zadrhtao. Dapaĉe, proširio se.
Gardener je ozbiljno zurio u njega. Morgana je ispunio jak osjećaj moći. Posegnuo je prema svome vratu i stegnuo jednu krvavu ruku oko kljuĉa koji je donio munje.
"Donosi ĉovjeku svijet", šapnuo je. "Moţeš li reći aleluja." Usnice su mu se još više podigle. Iskezio se bolesnim ţutim osmijehom odmetnutog vuka- vuka koji je star ali još uvijek prepreden i uporan i moćan. "Dođi, Gard", rekao je. "Idemo na plaţu."

Četrdeset i prvo poglavlje
Crni hotel
1
Richard Sloat nije bio mrtav, ali kad je Jack podigao svoga starog pri-jatelja u naruĉje, bio je u nesvijesti.
Tko je sad stado? upitao je Vuk u njegovoj glavi. Budi oprezan, Jack! Vuk! Budi -
DOĐI K MENI! DOĐI SADA! pjevao je Talisman svojim moćnim, bezvuĉnim glasom. DOĐI K MENI, DOVEDI STADO, I SVE ĆE BITI DOBRO I SVE ĆE BITI DOBRO I -
"sve će stvari biti dobre", zaškripi Jack.
Krenuo je naprijed i skoro stao natrag kroz preklopna vrata, kao klinac koji sudjeluje u nekom ĉudnom dvostrukom pogubljenju vješanjem. Ljuljaj se s prijateljem, pomislio je Jack suludo. Srce mu je lupalo u ušima, i naĉas mu se ĉinilo da bi mogao povratiti ravno dolje u sivu vodu što je pljuskala o stupove. Onda se umirio i nogom zatvorio preklopna vrata. Sad se ĉuo samo zvuk vjetrokaza - kabalistiĉkih mjedenih oblika koji se nemirno vrte na nebu.
Jack se okrenuo prema Agincourtu.
Bio je na širokoj terasi poput uzdignute verande, vidio je. Nekad, mon-deni ljudi iz dvadesetih i tridesetih godina sjedili su ovdje vani u vrijeme koktela, pod sjenom suncobrana, pijući gin rickeyje i sidecare124, moţda ĉitajući najnoviji roman Edgara Wallacea ili Elleryja Queena125, moţda samo gledajući van prema mjestu gdje se moglo mutno naslutiti otok Los Cavernes - plavosivu kitovsku grbu koja sanja na obzoru. Muškarci u bijelom, ţene u pastelnim bojama.
_______________________________________________
124gin rickey: koktel od gina, limete i mineralne vode, koji se pravi još od 1880. godine.; sidecar: klasični koktel koji se pojavio krajem I. svjetskog rata, spravlja se od konjaka, narančinog likera (Cointreau ili Grand Marinier), te limunovog soka. Oba ova koktela bila su vrlo popularna u tridesetim godinama 20. stoljeća. Nap. prev.
125 Edgar Wallace (1875.-1932.), britanski pisac krimića, autor 175 romana čija je popularnost dosegla vrhunac između dva rata.; Ellery Queen: pseudonim koji su koristila dva američka pisca, Frederic Dannay i Manfred Lee, te ujedno glavni lik serije krimića objavljivanih od 1928. do 1971. godine, kad je Lee umro. Nap. prev.
Nekad, moţda.
Sad su daske bile iskrivljene i izobliĉene i popucale. Jack nije znao koje je boje terasa bila prije, ali sad je postala crna, kao i ostatak hotela - boja ovog mjesta bila je boja koju je zamišljao za maligne tumore u plućima svoje majke.
Šest metara dalje bili su Speedyjevi "prozori-vrata" kroz koja su gosti prolazili ovamo i onamo u tim mutnim starim danima. Bila su zasapunjana širokim bijelim potezima tako da su izgledala kao slijepe oĉi.
Na jednima je pisalo:
POSLJEDNJA PRILIKA DA SE VRATIŠ KUĆI
Zvuk valova. Zvuk kovitlanja ţeljeznarije na zakrivljenim krovovima. Zadah morske soli i starih prolivenih pića - pića koja su odavno prolili lije-pi ljudi koji su sad naborani i stari. Zadah samog hotela. Opet je pogledao zasapunjani prozor i bez nekog stvarnog iznenađenja vidio da se poruka već promijenila.
VEĆ JE MRTVA JACK PA ZAŠTO SE MUĈIŠ?
(tko je sad stado?)
"Ti, Richie", reĉe Jack, "ali nisi sam."
Richard je u Jackovom naruĉju ispustio hrkav zvuk pobune. "Dođi", rekao je Jack i poĉeo hodati. "Još jedan kilometar. Više-manje."
2
Zasapunjani prozori kao da su se proširili dok je Jack hodao prema Agincourtu, kao da ga crni hotel sad promatra sa slijepim ali prezrivim iznenađenjem.
Djeĉaĉiću, zar doista misliš da moţeš doći ovamo i stvarno se nadati da ćeš ikad izaći? Misliš li da je u tebi doista toliko Jasona?
Crveni bljeskovi poput onih koje je vidio u zraku sjajili su i jurili preko mutnog stakla. Naĉas su zadobili obris. Jack ih je promatrao, ĉudeći se, dok su postajali sićušni vatreni vilenjaci. Klizali su po mjedenim ruĉkama vrata i okupili se tamo. Ruĉke su poĉele tupo blistati, kao ţeljezo u kovaĉnici.
Hajde, djeĉaĉe. Dodirni jednog. Pokušaj.
Jednom, kad mu je bilo šest godina, Jack je stavio prst na hladnu ploĉu elektriĉnog grijaĉa i zatim okrenuo kontrolno dugme na JAKO. Bio je samo znatiţeljan koliko će se brzo ploĉa zagrijati. Sekundu kasnije povukao je prst, već s plikom, uz povik bola. Phil Sawyer je dojurio, bacio pogled i upitao Jacka kad je poĉeo osjećati tu ĉudnu potrebu da se ţiv spali.
Jack je stajao s Richardom u rukama, promatrajući tupo sjajne ruĉke.
Hajde, djeĉaĉiću. Sjećaš se kako je štednjak palio? Mislio si da ćeš imati dosta vremena da povuĉeš prst - "Dovraga", mislio si, "ta stvar se ĉak ni ne zarumeni skoro minutu" - ali spalilo je odmah, zar ne? Sad, što misliš kakav će to biti osjećaj, Jack?
Još crvenih iskrica tekuće je klizilo niz staklo do kvaki francuskih vrata. Ruĉke su poĉele dobivati delikatni izgled, crveni s bijelim rubom, metal koji je samo koji stupanj daleko od topljenja i kapanja. Ako dotakne jednu od tih kvaki, utonut će mu u meso, prijeći tkivo i kipeći krv. Agonija neće biti ni nalik niĉemu što je ikad u ţivotu osjetio.
Naĉas je ĉekao s Richardom u rukama, nadajući se da će ga Talisman opet pozvati, ili da će se pojaviti njegova jasonska strana. Ali u glavi mu je zaškripao glas njegove majke.
Zar te uvijek nešto ili netko mora gurati, Jacko? Daj, veliki moj - ti si ovo sam pokrenuo; moţeš i nastaviti ako to stvarno ţeliš. Zar onaj drugi tip mora sve napraviti za tebe?
"Dobro, mama", reĉe Jack. Malo se smiješio, ali glas mu je drhtao od straha. "Evo nešto za tebe. Samo se nadam da se netko sjetio spakirati kremu protiv opeklina."
Ispruţio je ruku i uhvatio jednu od vrelih kvaka.
Samo što nije bila vrela; sve je to bila samo iluzija. Kvaka je bila topla, ali to je bilo sve. Dok ju je Jack okretao, crveni sjaj zamro je na svim kvakama. I dok je gurao staklena vrata prema unutra, Talisman je opet zapjevao, diţući mu ţmarce svuda po tijelu:
BRAVO! JASONE! K MENI! DOĐI K MENI!
S Richardom u naruĉju, Jack je koraknuo u blagovaonicu crnog hotela.
3
Dok je prelazio prag, osjetio je neku neţivu silu - nešto poput mrtve ruke - kako ga pokušava izgurati van. Jack je gurnuo protiv sile, i skundu- -dvije kasnije, osjećaj odgurivanja je prestao.
Prostorija nije bila osobito mraĉna - ali mutni prozori davali su joj mo- nokromnu bjelinu koja se Jacku nije sviđala. Osjećao se zamagljeno, slijepo. Ovdje je bilo ţutih mirisa truleţi u zidovima gdje se gips polako pretvarao u gadnu juhu: mirisi praznog doba i kisele tame. Ali bilo je tu još toga, i Jack je to znao i bojao se toga.
Jer ovo mjesto nije prazno.
Kakve bi toĉno stvari mogle biti tu, to nije znao - ali znao je da se Sloat nikad nije usudio ući, i pretpostavljao je da se ni nitko drugi ne bi usudio. Zrak je bio teţak i neugodan u njegovim plućima, kao da se pune sporim otrovom. Osjećao je ĉudne razine i iskošene prolaze i tajne sobe i slijepe hodnike iznad sebe kako ga pritišću kao zidove velike i sloţene kripte. Ovdje je bilo ludila, i hodajuće smrti, i brbljave nerazumnosti. Jack moţda nije imao rijeĉi da izrazi sve te stvari, ali svejedno ih je osjećao ... i prepoznao. Kao što je znao da ga svi Talismani u svemiru ne mogu zaštititi od tih stvari. Ušao je u ĉudan, rasplesani obred ĉiji zakljuĉak, osjećao je, uopće nije predodređen unaprijed.
Bio je prepušten sam sebi.
Nešto ga je zaškakljalo po straţnjoj strani vrata. Jack je prešao rukom preko toga i odmakao se u stranu. Richard je gusto zastenjao u njegovom naruĉju.
Bio je to krupan crni pauk koji je visio na niti. Jack podigne pogled i ugleda mu mreţu u jednom od nepomiĉnih stropnih ventilatora, zapetljanu prljavu zbrku između drvenih letvica. Paukovo tijelo bilo je podbuhlo. Jack mu je vidio oĉi. Nije se sjećao da je ikad prije vidio paukove oĉi. Jack je poĉeo zaobilaziti obješenog pauka prema stolovima. Pauk se okrenuo na kraju svoje niti, slijedeći ga.
"Feveni lofov!" zaskviĉao je odjednom prema njemu.
Jack je vrisnuo i stisnuo Richarda k sebi s paniĉnom, galvanskom snagom. Njegov vrisak odjekivao je prostorijom visokog stropa. Negdje u sjenama dalje zaĉuo se teţak metalni udarac, i nešto se nasmijalo.
"Feveni lofov, feveni LOFOV!" vrištao je pauk, a onda se odjednom uzvere natrag u mreţu pod neravnim limenim stropom.
Srca koje je lupalo, Jackje prešao blagovaonicu i spustio Richarda na jedan stol. Djeĉak je opet zajeĉao, vrlo tiho. Jack je osjećao iskrivljene kvrge pod Richardovom odjećom.
"Moram te nakratko ostaviti ovdje, rista", reĉe Jack.
Iz sjena visoko gore: " ... ja ću se ... dobro ... dobro pobrinuti za njega ti feveni... feveni lofove ..." Ĉulo se tamno, zujavo hihotanje.
Pod stolom na koji je Jack spustio Richarda bila je hrpa stolnjaka. Prva dva-tri bila su ljigava od plijesni, ali na pola hrpe pronašao je jedan koji nije bio pretjerano grozan. Raširio ga je i prekrio njime Richarda do vrata. Krenuo je dalje.
Glas pauka šaptao je tanko iz ventilatora, dolje iz tame koja je bazdila na muhe u raspadu i u svilu omotane ose. "... ja ću se pobrinuti za njega, ti feveni lofove ..."
Jack je podigao pogled, hladan, ali nije vidio pauka. Mogao je zamisliti te hladne oĉice, ali to je bila samo mašta. Nadošla mu je muĉna, odvratna slika: taj pauk kako se penje na Richardovo lice, ukopavajući se između Richardovih opuštenih usnica i u Richardova usta, cijelo vrijeme mrmljajući feveni lofov, feveni lofov, feveni lofov ...
Pomislio je da bi trebao povući stolnjak i preko Richardovih usta, i otkrio da se ne moţe natjerati da pretvori Richarda u nešto što bi toliko nalikovalo lešu - skoro kao neki poziv.
Vratio se Richardu i stajao tamo, neodluĉan, znajući da su sile koje ga okruţuju vrlo sretne već zbog same te neodluĉnosti - bilo što da ga zadrţi podalje od Talismana.
Poesgnuo je u dţep i izvadio veliku tamnozelenu špekulu. Ĉarobno zrcalo u drugom svijetu. Jack nije imao razloga vjerovati da sadrţi bilo kakve posebne moći protiv zlih sila, ali bila je s Teritorija ... a, osim Prokletih zemalja, Teritoriji su prirođeno dobri. A prirođena dobrota, rezonirao je Jack, mora imati vlastite moći nad zlom.
Stavio je špekulu Richardu u ruku. Richardova se ruka sklopila, zatim polako opet otvorila ĉim je Jack maknuo prste.
Negdje iznad njihovih glava, pauk je hihotao prljavim smijehom.
Jack se sagnuo nad Richarda, nastojeći ignorirati zadah bolesti - tako nalik zadahu ovog mjesta - i promrmljao: "Drţi to u ruci, Richie. Ĉvrsto je drţi, kompa."
"Ne z... kompa", promrmljao je Richard, ali ruka mu se slabašno sklopila oko špekule.
"Hvala, Richie, stari moj", reĉe Jack. Blago je poljubio Richardov obraz i onda krenuo preko blagovaonice prema^atvorenim dvokrilnim vratima na suprotnom kraju. Kao Alhambra, pomislio je. Blagovaonica tamo vodi u vrt, ovdje vodi na terasu nad vodom. Dvokrilna vrata u oba, koja vode u ostatak hotela.
Dok je prelazio sobu, osjetio je kako ga opet gura ona mrtva ruka - hotel ga je gurao, pokušavajući ga opet izgurati van.
Zaboravi, pomislio je Jack i nastavio dalje.
Sila kao da je smjesta izblijedila.
Imamo mi drugih naĉina, šapnula su dvokrilna vrata dok im se pribli-ţavao. I opet, Jack je ĉuo tupo, šuplje treskanje metala.
Brineš zbog Sloata, šaptala su dvokrilna vrata; samo što to nisu bila samo ona - sad je glas koji je Jack ĉuo pripadao cijelom hotelu. Brineš zbog Sloata, i zlih Vukova, i stvari koje izgledaju kao koze, i košarkaških trenera koji zapravo nisu košarkaški treneri; brineš zbog pištolja i plastiĉnog eksploziva i ĉarobnih kljuĉeva. Mi ovdje ne brinemo ni zbog koje od tih stvari, maleni. One nama ne predstavljaju ništa. Morgan Sloat je samo mrav u trku. Ima samo dvadeset godina ţivota, a to je za nas manje od trena između udaha. Mi u Crnom hotelu marimo samo za Talisman - ĉvorište svih mogućih svjetova. Došao si kao provalnik da nam otmeš ono što je naše, i kaţemo ti opet: imamo drugih naĉina da izađemo na kraj sa fevenim lofovima kao što si ti. A ako ustraješ, otkrit ćeš koji su - sam ćeš to otkriti.
4
Jack je otvorio prvo jedna pa zatim druga vrata. Kotaĉići na njihovom dnu neugodno su škripali dok su se kotrljali po svojim udubinama po prvi put u mnogo godina.
Iza vrata nalazio se mraĉan hodnik. To će voditi u predvorje, pomisli Jack. A onda, ako je ovo mjesto doista isto kao Alhambra, moram se popeti jedan kat uz glavno stubište.
Na prvom katu pronaći će veliku plesnu dvoranu. A u velikoj plesnoj dvorani pronaći će ono po što je došao.
Jack je bacio jedan pogled iza sebe, vidio da se Richard nije ni pomakao, i koraknuo je u hodnik. Zatvorio je vrata za sobom.
Polako se poĉeo kretati hodnikom, a njegove otrcane i prljave tenisice šaptale su po trulom sagu.
Malo dalje, Jackje vidio još jedna dvokrilna vrata, oslikana pticama.
Bliţe njemu bilo je nekoliko soba za sastanke. Ovdje je bila Zlatna soba, ravno preko puta Sobe ĉetrdesetdevetaša126 i Sobe Mendocino (u donju ploĉu vrata od mahagonija urezano: MAJKA TI JE UMRLA S VRISKOM!). Daleko niz hodnik - nemoguće daleko! - bilo je vodenasto svjetlo. Predvorje.
Klang.
Jack se hitro okrenuo i uhvatio traĉak pokreta tik iza jednog od zašiljenih prolaza u kamenom grlu ovog hodnika -
(?kamenje?) (?zašiljeni prolazi?)
Jack s nelagodom zatrepće. Hodnik je bio prekriven tamnim ploĉama od mahagonija koje su sad poĉele trunuti u oceanskoj vlazi. Nikakav kamen. A vrata koja su vodila prema Zlatnoj sobi i Sobi ĉetrdesetdevetaša i Sobi Mendocino bila su samo vrata, razumno pravokutna i bez ikakvih šiljaka. No naĉas mu se ĉinilo da vidi otvore nalik prilagođenim lukovima katedrale. Te su otvore ispunjavale ţeljezne rešetke na potez - ona vrsta koja se mogla dići ili spustiti okretanjem kolotura. Rešetke s gladnim ţeljeznim šiljcima na dnu. Kad bi se vrata spustilo da preprijeĉe ulaz, šiljci bi uredno sjeli u rupe na podu.
Nikakvih kamenih lukova, Jacko. Pogledaj sam. Samo vrata. Takve si vratnice vidio u londonskom Toweru, u onom posjetu na koji si otišao s mamom i ujakom Tommyjem prije tri godine. Samo si malo frikirao, to je sve ...
Ali osjećaj u dubini njegova ţeluca nije ostavljao mjesta sumnji.
Bile su tamo, doista. Skoĉio sam - samo na sekundu bio sam na Teri-torijima.
Klang.
Jack se okrenuo u drugom smjeru, dok mu se znoj slijevao niz obraze i ĉelo, a kosa mu se ukoĉila na vratu.
Opet je to vidio - bljesak neĉeg metalnog u sjenama jedne sobe. Vidio je ogromno kamenje crno kao grijeh, grube površine prošarane zelenom mahovinom. Gadne, mljecaste albino bube migoljile su ovamo-onamo kroz
___________________________________
126 Četrdesetdevetaši (izv. Forty-niners), ljudi koji su 1849. godine dojurili u Kaliforniju u potrazi za zlatom. Nap. prev.
krupne pore ţbuke u propadanju između kamenja. Prazni stalci za baklje stajali su na razmacima od pet-šest metara. Baklje koje su nekad stajale u stalcima odavno su nestale. Klang.
Ovog puta nije ni trepnuo. Svijet mu je pred oĉima skliznuo u stranu, lelujajući kao predmet koji se gleda kroz bistru tekuću vodu. Zidovi su opet bili od crnkastog mahagonija umjesto kamenih blokova. Vrata su bila vrata, a ne ţeljezne vratnice na potez. Dva svijeta koja su bila razdvojena membranom tankom kao damske svilene ĉarape sad su se poĉela preklapati.
I, shvatio je Jack mutno, njegova jasonska strana poĉela se preklapati s njegovom jackovskom stranom - izranjalo je neko treće biće koje je bilo spoj njih obojice.
Ne znam toĉno kakva je to kombinacija, ali nadam se da je snaţna - jer iza tih vrata ima stvorova ... iza svih njih.
Jack je opet krenuo hodnikom prema predvorju. Klang.
Ovog puta, svjetovi se nisu promijenili; ĉvrsta vrata ostala su ĉvrsta vrata, i nije vidio nikakvih kretnji. Ali toĉno iza ovoga. Toĉno iza -
Sad je zaĉuo nešto iza oslikanih dvokrilnih vrata - zapisane na nebu iznad moĉvarnog prizora bile su rijeĉi BAR ĈAPLJA. Bio je to zvuk nekog krupnog zahrđalog stroja koji se pokreće. Jack se okrenuo prema
(Jason se okrenuo prema)
prema tim vratima koja su se otvarala
(tim rešetkama koje su se dizale)
gurajući ruku u
(kesu)
dţep
(koju je nosio na pojasu svoje tunike)
svojih traperica i steţući je oko trzalice koju mu je Speedy dao tako davno.
(i steţući se oko zuba morskog psa)
Ĉekao je da vidi što će izaći iz Bara Ĉaplja, a zidovi hotela mutno su šaptali: Imamo mi naĉina da izađemo na kraj sa fevenim lofovima kao što si ti. Trebao si otići dok si još imao vremena ... ... jer sad ti je, djeĉaĉe, vrijeme isteklo.
5
Klang .... BUM!
Klang .... BUM!
Klang .... BUM!
Zvuk je bio krupan i nezgrapan i metalan. Bilo je u njemu neĉeg neu-moljivog i neljudskog što je Jacka plašilo gore nego što bi ga plašio ljudski zvuk.
Kretalo se i tapkalo prema naprijed u vlastitom sporom, idiotskom ritmu:
Klang.... BUM!
Klang .... BUM!
Nastala je duga stanka. Jack je ĉekao, stisnut uz suprotni zid, metar-dva desno od oslikanih vrata, ţivaca tako napetih da se ĉinilo kako mumljaju. Dugo se nije dogodilo ama baš ništa. Jack se poĉeo nadati da je klepetalo propalo natrag kroz neka međudimenzionalna vrata u svijet iz kojeg je i došlo. Postao je svjestan da ga leđa bole od umjetno mirnog i napeto uspravnog poloţaja. Zgrbio se.
Onda se zaĉulo treskavo pucanje, i ogromna oklopljena šaka s tupim šiljcima od pet centimetara na ĉlancima probila se kroz oljušteno plavo nebo na vratima. Jack se stisnuo uza zid, zinuvši.
I, bespomoćno, preskoĉio na Teritorije.
6
Stojeći s druge strane rešetki bio je obris u crnkastom, zahrđalom oklopu. Njegov cilindriĉni šljem presijecao je samo crni vodoravni prorez za oĉi, širok najviše tri centimetra. Na vrhu šljema bila je otrcana crvena perjanica - bijele bube gmizale su po njoj. Bile su iste vrste, vidio je Jack, kao one koje su prvo izašle iz zidova u sobi Alberta Gvalje, pa onda i po cijeloj školi Thayer. Šljem je završavao vreţinjaĉom koja se spuštala zahrđalom vitezu na ramena kao damska stola. Nadlaktice i podlaktice bile su prekrivene teškim ĉeliĉnim štitnicima. Na laktovima su bili spojeni kubitijerama. Bile su prekrivene slojevima drevne prljavštine, i kad bi se vitez pomakao, kubitijere bi skviĉale kao visoki, zahtjevni glasovi neugodne djece.
Oklopljene šake bile su prepune šiljaka.
Jason je stajao uz kameni zid, promatrajući ga, ĉak i nesposoban skrenuti pogled; usta su mu bila suha kao groznica a oĉi kao da su ritmiĉno oticale u njegovim dupljama, u ritmu s lupanjem njegova srca.
U desnoj ruci viteza bio je martel de fer - bojni ĉekić sa zahrđalom glavom od petnaest kila kovanog ĉelika, nijem kao ubojstvo.
Šiljci; sjeti se da su vratnice od šiljaka između tebe i njega -
Ali onda, premda mu se nikakva ljudska ruka nije ni pribliţila, kolotur se poĉeo okretati; ţeljezni lanac kojem je svaka karika bila duga poput Jackove podlaktice poĉeo se omatati oko bubnja, i vratnice su se poĉele dizati.
7
Oklopljena šaka povukla se kroz vrata, ostavljajući neravnu rupu koja je mural smjesta iz izblijedjelo-pastoralno-romantiĉnog pretvorila u nadreali- stiĉno-mraĉan: sad je izgledalo kao da je neki apokaliptiĉni lovac, razoĉaran danom u moĉvari, opalio saĉmom u samo nebo u napadaju prkosa. Zatim je glava bojnog ĉekića eksplodirala kroz vrata silnim tupim udarom, uništavajući jednu od dvije ĉaplje koje su se trudile poletjeti. Jack je podigao ruku pred lice da se zaštiti od ivera. Martel de fer se povukao. Nastala je još jedna kratka stanka, skoro dovoljno duga da Jack opet poĉne razmišljati o bijegu. Onda je šaka opremljena šiljcima opet probila vrata. Okrenula se prvo u jednom, onda u drugom smjeru, šireći rupu, pa se povukla. Sekundu kasnije, ĉekić je tresnuo kroz sredinu grma šaša i veliki komad desnih vratnica pao je na sag.
Jack je sad vidio ogroman oklopljeni obris u sjeni Bara Ĉaplja. Oklop nije bio isti kao onaj koji je nosila figura u sukobu s Jasonom u crnom dvorcu; ona je nosila šljem koji je bio skoro cilindriĉan, s crvenom perjanicom. Ova je imala šljem koji je izgledao kao uglaĉana glava ĉeliĉne ptice. Rogovi su se uzdizali s obje strane, izlazeći iz šljema otprilike na razini ušiju. Jack je vidio prsni oklop, kilt od metalnih ploĉica, rub veriţnjaĉe ispod toga. Ĉekić je bio isti u oba svijeta, i u oba svijeta vitezovi-blizanci spustili su ih u istom ĉasu, kao s prezirom - kome treba bojni ĉekić da izađe na kraj s tako bijednim protivnikom kao što je ovaj?
Bjeţi! Jack, bjeţi!
Tako je, šaptao je hotel. Bjeţi! To bi feveni lofovi i trebali raditi! Bjeţi! BJEŢI!
Ali nije htio bjeţati. Moţda će umrijeti, ali neće bjeţati - jer je taj prepreden, šaptavi glas bio u pravu. Bijeg je bio toĉno ono što ĉine feveni lofovi.
Ali ja nisam lopov, pomisli Jack smrknuto. Ono će me moţda ubiti, ali neću bjeţati. Jer nisam lopov.
"Neću bjeţati!" povikao je Jack bezizraţajnom ptiĉjem licu od uglaĉa-nog ĉelika. "Nisam lopov! Ĉuješ li me? Došao sam po ono što mi pripada i NISAM LOPOV!"
Stenjavi vrisak izašao je iz rupa za disanje pri dnu ptiĉjeg šljema. Vitez je podigao šake sa šiljcima i spustio ih, jednu u obješena lijeva vrata, jednu u obješena desna. Pastoralni svijet tamo naslikane bare je uništen. Šarke su pukle ... i dok su vrata padala prema njemu, Jackje vidio kako je posljednja naslikana ĉaplja koja je preostala odletjela kao ptica u crtiću Walta Disneyja, oĉiju sjajnih i prestravljenih.
Oklop je krenuo prema njemu kao robot-ubojica, podiţući stopala i zatim ih s treskom spuštajući. Bio je visok više od dva metra, i kad je prošao kroz vrata, rogovi koji su mu se dizali iz šljema ostavili su par neravnih zareza u gornjem okviru vrata. Izgledali su kao navodnici.
Bjeţi! Vrištao je blebetavi glas u njegovom umu.
Bjeţi, ti lofove, šaptao je hotel.
Ne, odvrati Jack. Zurio je u viteza koji je prilazio, i ruka mu se ĉvrsto ovila oko trzalice u njegovom dţepu. Šiljcima opremljene rukavice podigle su se prema viziru ptiĉjeg šljema. Podigle su ga. Jack zine.
Unutrašnjost šljema bila je prazna.
Onda su te šiljate ruke posezale za Jackom.
8
Šiljcima opremljene ruke podigle su se i dograbile obje strane cilindriĉnog šljema. Polako su ga podigle, otkrivajući rumeno, iscrpljeno lice ĉovjeka koji je izgledao kao da mu je bar tristo godina. Jedna strana starĉeve glave bila je ulubljena. Komadi kosti virili su kroz koţu kao skrhana ljuska jajeta, a rana je bila obloţena nekom crnom gnjusobom koja je Jasonu izgledala kao istrunuli mozak. Nije disao, ali crveno obrubljene oĉi koje su promatrale Jasona bile su blistave i pakleno ţivahne. Iskezio se, a Jason je vidio kao igla oštre zube kojima će ih taj uţas razderati u komadiće.
Nesigurno je zaklopotao prema naprijed ... ali to nije bio jedini zvuk.
Pogledao je lijevo, prema glavnoj dvorani
(predvorju)
dvorca
(hotela)
i ugledao drugog viteza, ovog puta opremljenog plitkim, kuglastim štitnikom za glavu znanim kao veliki šljem. Iza njega bio je treći... i ĉetvrti. Polako su stizali hodnikom, pokretni drevni oklopi koji su sad u sebi imali neku vrst vampira.
Onda su ga ruke uhvatile za ramena. Tupi šiljci na rukavicama skliznuli su mu u ramena i ruke. Topla krv je potekla a rumeno, smeţurano lice razvuklo se u straviĉan gladan osmijeh. Kubitijere na laktovima su škripale i ciĉale dok je mrtvi vitez povlaĉio djeĉaka prema sebi.
9
Jack je zaurlao od bola - kratki šiljci tupih vrhova na stvorovim rukama bili su u njemu, u njemu, i jednom zauvijek je shvatio da je ovo stvarno, i u sljedećem trenutku, taj će ga stvor ubiti.
Vuklo ga je prema razjapljenoj, praznoj crnini u tome šljemu - Ali, je li stvarno prazna?
Jack je uhvatio mutan, blijedi dojam dvostrukog crnog bljeska u tami... nešto poput oĉiju. A dok su ga oklopljene ruke povlaĉile gore i gore, osjetio je ledenu hladnoću, kao da su se sve zime koje su se ikad dogodile nekako spojile, nekako postale jedna zima... a ta rijeka ledenog zraka sad je sukljala iz toga praznog šljema.
To će me stvarno ubiti i majka će mi umrijeti, Richard će umrijeti, Sloat će pobijediti, ubit će me, to će me (razderati svojim zubima) zamrznuti -
JACK! vikao je Speedyjev glas. (Jasone! vikao je Parkusov glas.)
Trzalica, mali! Upotrijebi trzalicu! Prije nego što bude prekasno! ZA IME JASONOVO, UPOTRIJEBI TRZALICU DOK NE BUDE PREKASNO!
Jackova ruka sklopila se oko nje. Bila je topla otprilike kao što je bio i novĉić, i otupljujuću hladnoću zamijenio je nagli dojam eksplodirajućeg
trijumfa. Izvadio ju je iz dţepa, vrisnuvši od bola kad su se njegovi probušeni mišići trznuli o šiljke zabijene u njega, ali ne gubeći taj dojam trijumfa - taj divni dojam teritorijske topline, taj jasni osjećaj duge.
Trzalica, jer opet je bila trzalica, bila mu je u prstima, ĉvrst i teţak trokut od kosti, ukrašen filigranom i ĉudnim crteţima - i u tom je ĉasu Jack (i Jason)
vidio da se crteţi spajaju u licu - licu Laure DeLoessian. (licu Lily Cavanaugh Sawyer.)
10
"U njeno ime, ti prljavi, abortirani stvoru!" povikali su zajedno - ali bio je to samo jedan povik: povik te jedne prirode, Jacka/Jasona. "Nestani s
koţe ovog svijeta! U ime kraljiĉino i u ime njenog sina, gubi se s koţe ovog svijeta!"
Jason je spustio trzalicu u bijelo, mršavo lice starog vampirskog stvora u oklopu; istog ĉasa, preskoĉio je ne trepnuvši u Jacka i vidio kako trzalica fijuĉe dolje u ledenu crnu prazninu. Imao je još jedan trenutak kao Jason kad je vidio kako se oĉi vampirskog stvora izbeĉuju prema van u nevjerici kad se vrh trzalice zabio u središte njegova duboko izboranog ĉela. Ĉas kasnije, i same oĉi su, već prekrivene mrenom, eksplodirale, i crna, vrela sukrvica curila mu je preko ruke i zapešća. Bila je puna sitnih crva koji su grizli.
Jack je udario o zid. Udario je glavom. Usprkos tome i dubokom, pulsirajućem bolu u ramenima i nadlakticama, drţao je trzalicu.
Oklop je bio kao strašilo napravljeno od limenki. Jack je stigao vidjeti kako se nekako nadimlje, i podigao je ruku da zaštiti oĉi.
Oklop se uništio. Nije posvuda rasipao šrapnele, već se jednostavno raspao –
11
Jack je pomislio da bi se nasmijao da je to vidio u kinu umjesto ovako kao sad, sklupĉan u donjem hodniku ovog smrdljivog hotela dok mu krv curi u pazuha. Šljem od uglaĉanog ĉelika, tako nalik licu ptice, pao je ha pod uz prigušeni udarac. Zakrivljeni vratni štitnik, namijenjen da skrene maĉ ili koplje protivniĉkog viteza na putu za grlo, pao je ravno unutra, uz klopot ĉvrsto ispletenih ĉeliĉnih oĉica. Prsni su štitnici popadali kao iskriv-ljeni ĉeliĉni drţaĉi za knjige. Štitnici za ruke su se raspali. Metal je dvije sekunde padao na pljesnivi sag, a onda je tamo stajala samo hrpa neĉeg što je izgledalo kao ostaci sa ţeljeznog otpada.
Jack se podigao uza zid, zureći razrogaĉenim oĉima kao da oĉekuje da se oklop odjednom ponovno spoji. Zapravo je doista oĉekivao nešto takvo. Ali kad se ništa nije dogodilo, skrenuo je lijevo, prema predvorju ... i ugledao još tri oklopa kako polako kreću prema njemu. Jedan je drţao kiĉast, pljesnjivi barjak, a na njemu je bio znak koji je Jack poznavao: vidio ga je kako leprša s barjaka u rukama vojnika Morgana od Orrisa dok su pratili Morganovu crnu koĉiju niz Vanjsku cestu, prema paviljonu kraljice Laure. Morganov znak - ali to nisu Morganovi stvorovi, shvatio je mutno; nosili su njegov barjak kao neku vrst morbidne šale za toga prestrašenog uljeza koji se drznuo ukrasti im jedini razlog postojanja.
"Dosta je", šapne Jack promuklo. Trzalica mu je drhtala u prstima. Nešto joj se dogodilo; nekako se oštetila kad ju je upotrijebio da uništi oklop koji je izašao iz Bara Ĉaplja. Kost koja je prije bila boje svjeţeg vrhnja vidljivo je poţutjela. Sad su njome prolazile fine pukotine.
Oklopi su uporno klopotali prema njemu. Jedan je polako isukao dugaĉak maĉ koji je završavao dvosjeklim vrhom okrutnog izgleda.
"Dosta je", stenjao je Jack. "O, Boţe, dosta, umoran sam, ne mogu, molim, dosta, dosta -"
Jack Putnik, stari Jack Putnik -
"Speedy, ne mogu!" zavrištao je. Suze su se probijale kroz prljavštinu na njegovom licu. Oklopi su se pribliţavali s neizbjeţnošću ĉeliĉnih auto- dijelova na tvorniĉkoj liniji za sastavljanje. Ĉuo je kako arktiĉki vjetar zavija u njihovim hladnim crnim prostorima.
tu si u Kaliforniji da ga vratiš.
"Molim te, Speedy, dosta!"
Poseţući za njim-robotska lica od crnog metala, zahrđali štitnici, oklop izmrljan i zamrljan mahovinom i plijesni.
Moraš napravit' što najbolje moţeš, Jack, šapnuo je Speedy iscrpljeno, a onda je nestao i Jack je mogao samo opstati ili pasti sam.

Četrdeset i drugo poglavlje
Jack i Talisman
1
Pogriješio si - glas duha u glavi Jacka Sawyera progovorio je dok je stajao pred Barom Ĉaplja i promatrao te druge oklope kako mu se pribliţavaju. U oĉima mu se razrogaĉio pogled i ugledao je ljutitog ĉovjeka - ĉovjeka koji je jedva bio nešto više od preraslog djeĉaka - kako hoda po vesternskoj ulici prema kameri, pripasujući prvo jedan pa onda drugi pojas s pištoljem, tako da su mu se prekriţili na trbuhu. Pogriješio si - trebao si ubiti oba brata Ellis!
2
Od svih filmova svoje majke, Jack je oduvijek najviše volio Posljednji vlak za grad vješala, snimljen 1960. i pušten u distribuciju 1961. Bio je to film studija Warner Brothers, i glavne uloge - kao u mnogim niskobudţetnim filmovima koje su Warneri napravili u to doba - popunili su glumci iz pet-šest TV serija braće Warner koje su se stalno proizvodile. Jack Kelly iz Mavericka bio je i u Posljednjem vlaku (otmjeni kockar), a i Andrew Duggan iz Patrole u Ulici Bourbon (zli stoĉarski barun). Clint Walker, koji je na televiziji igrao lik po imenu Cheyenne Bodie igrao je Rafea Ellisa (umirovljenog šerifa koji mora po posljednji put opasati pištolje). Inger Stevens izvorno je predviđena da odigra ulogu djevojke iz bara otvorenih ruku i sa zlatnim srcem, ali gospođica Stevens dobila je gadan bronhitis i Lily Cavanaugh je preuzela ulogu. Bila je to uloga one vrste koju je mogla pristojno odigrati i u komi. Jednom, kad su njegovi roditelji mislili da spava i razgovarali u dnevnoj sobi u prizemlju, Jack je ĉuo svoju majku kako govori nešto upadljivo dok je bosonog tapkao do kupaonice da uzme Ĉašu vode ... bilo je u svakom sluĉaju dovoljno upadljivo da Jack to nikad ne zaboravi. "Sve ţene koje sam igrala znale su se jebati, ali ni jedna nije znala prditi", rekla je Philu.
Will Hutchins, koji je igrao u jednom drugom programu Warner Brother- sa (taj se zvao Sugarfoot) također je bio u filmu. Posljednji vlak za grad vješala bio je Jacku najmiliji prvenstveno zbog lika kojeg je igrao Hutchins.
Njegov je lik - po imenu Andy Ellis - sad ušao u njegov umoran, teturav, prenapregnut um dok je promatrao oklope kako po tamnom hodniku stupaju prema njemu.
Andy Ellis je bio kukaviĉki mlađi koji se razljuti u posljednjoj trećini. Nakon što se cijeli film durio i skrivao, izašao je suoĉiti se s Dugganovim zlim pomoćnicima nakon što je glavni pomoćnik (kojeg je igrao zlokobni, bucmasti, izbuljeni Jack Elam, koji je igrao glavne pomoćnike u raznoraznim Warner-epovima, kako u kinu tako i na televiziji) ustrijelio njegova brata Rafea u leđa.
Hutchins je krenuo niz prašnjavu ulicu širokog ekrana, nespretnim prstima priĉvršćujući pojaseve za oruţje, viĉući "Dođi! Dođi, spreman sam za tebe! Pogriješio si! Trebao si ubiti oba brata Ellis!"
Will Hutchins nije bio jedan od najvećih glumaca svih vremena, ali u tom je trenutku dostigao - bar u Jackovim oĉima - trenutak ĉiste istine i stvarne briljantnosti. Osjećao se dojam da taj klinac ide u smrt, i zna to, ali svejedno namjerava nastaviti. I premda je bio prestrašen, nije hodao tom
ulicom prema obraĉunu ni sa kakvim oklijevanjem; išao je voljno, siguran u ono što namjerava uĉiniti, premda je stalno morao popravljati kopĉe pojaseva.
Oklopi su nadolazili, prelazeći udaljenost, ljuljajući se amo-tamo kao roboti-igraĉke. Trebali bi im iz leđa viriti kljuĉevi, pomisli Jack.
Okrenuo se da ih pogleda, s poţutjelom trzalicom između palca i kaţiprsta desne ruke, kao da će zasvirati.
Oni kao da su oklijevali, kao da su osjetili njegovu neustrašivost. Sam hotel kao da je odjednom oklijevao, ili shvatio da je opasnost dublja no što je isprva mislio; podovi su zastenjali daskama, negdje se serija vrata s treskom zatvorila, jedna za drugim, a na krovovima su se mjedeni ukrasi naĉas prestali okretati.
Onda su oklopi opet zaklopotali prema naprijed. Sad su tvorili ujedinjen, pokretni zid štitnika i veriţnjaĉa, prsnih oklopa i šljemova i blistavih vratnih štitnika. Jedan je drţao ţeljeznu kuglu sa šiljcima na drvenoj dršci; jedan martel de fer; onaj u sredini drţao je dvosjekli maĉ.
Jackje odjednom krenuo prema njima. Oĉi su mu bljesnule; drţao je trzalicu pred sobom. Lice mu se ispunilo onim sjajnim jasonovskim bljeskom.
Naĉas je skliznuo na Teritorije i postao Jason; ovdje, zub morskog psa koji je nekad bio trzalica kao da je gorio. Dok se pribliţavao trima vitezovima, jedan od njih skinuo je
šljem, otkrivajući još jedno staro, blijedo lice - ovo je bilo puno podbradaka, a po vratu je visjela voštana koţa koja je izgledala kao otopljena svijeća. Bacio je šljem prema njemu. Jason se lako izmakao i skliznuo natrag u svoje Jack-ja dok se šljem odbijao od drvom poploĉenog zida iza njega. Pred njim je stajao oklop bez glave.
Misliš da me to plaši? pomislio je prezrivo. Već sam vidio taj trik. Ne plaši me to, ne plašiš me ti, i uzet ću ga, to je sve.
Ovog puta nije samo osjetio kako hotel sluša; ovog puta kao da se odmakao od njega sa svih strana, kao što bi se tkivo probavnog organa od-maklo od otrovanog komada mesa. Gore, u pet soba gdje su umrla petorica vitezova-straţara, pet prozora ispalilo se poput pucnejva. Jack je krenuo prema oklopima.
Talisman je od nekud gore zapjevao svojim ĉistim i slatko slavodobitnim glasom:
JASONE! K MENI!
"Dođite!" povikao je Jack oklopima, i poĉeo se smijati. Nije si mogao pomoći. Nikad mu se smijeh još nije ĉinio tako snaţnim, tako moćnim, tako dobrim kao ovaj - bio je poput vode s izvora, ili iz neke vrlo duboke rijeke. "Dođite, spreman sam za vas! Ne znam s kakvog sjebanog okruglog stola dolazite, deĉki, ali trebali ste tamo ostati! Pogriješili ste!"
Smijući se jaĉe no ikad ali u sebi smrknuto odluĉan kao Wotan127 na stijeni Valkira, Jack je skoĉio na bezglavu, nesigurnu figuru u središtu.
"Trebao si ubiti oba brata Ellis!" povikao je, i dok je Speedyjeva trzalica prolazila kroz podruĉje ledenog zraka gdje je vitezu trebala biti glava, oklop se raspao.
3
U svojoj spavaonici u Alhambri, Lily Cavanaugh odjednom je podigla pogled s knjige koju je ĉitala. Uĉinilo joj se da ĉuje nekoga - ne, ne nekoga, Jacka! - kako doziva daleko iz napuštenog hodnika, moţda ĉak i iz predvoija. Osluškivala je, raširenih oĉiju, stisnutih usnica, srca punog nade ... ali nije bilo niĉega. Jacko je još bio nestao, rak ju je još uvijek izjedao zalogaj po
___________________________________
127 Wotan: jedan od naziva za Odina. Nap. prev.
zalogaj, i još je trebalo proći sat i pol prije nego što bude mogla uzeti još jednu od onih velikih smeđih konjskih tableta koje su malo prigušivale bol.
Poĉela je sve ĉešće i ĉešće razmišljati o tome da uzme sve velike smeđe konjske tablete odjednom. To ne bi samo aa neko vrijeme prigušilo bol; to bi ga završilo zauvijek. Kaţu da ne moţemo izlijeĉiti rak, ali nemojte vjerovati u te gluposti, gospodine C - pokušajte progutati dva tuceta ovih. Što kaţete? Hoćemo li?
Nije to uĉinila zbog Jacka - toliko ga je silno ţeljela opet vidjeti da sad zamišlja njegov glas ... i to ne samo u nekoj jednostavnoj iako otrcanoj fori kao što je dozivanje njenog imena, već s citatom iz jednog od njenih starih filmova.
"Ti si jedna luda stara kuja, Lily", zahripala je, i upalila jedan Herbert Tarrytoon tankim, drhtavim prstima. Povukla je dva dima i onda ugasila cigaretu. Više od dva dima ovih dana pokretalo je kašljanje, a kašljanje ju je razdiralo. "Jedna luda stara kuja." Opet je podigla knjigu ali nije mogla ĉitati jer su joj suze curile niz lice i utroba ju je boljela, boljela je, oh, boljela
je, i ţeljela je uzeti sve smeđe tablete ali prvo je htjela ponovno vidjeti njega, njenog dragog sina s jasnim lijepim ĉelom i sjajnim oĉima.
Vrati se kući, Jacko, pomislila je, molim te, brzo se vrati kući inaĉe ćemo sljedeći put razgovarati preko ouija ploĉe. Molim te, Jack, molim te, vrati se kući.
Sklopila je oĉi i pokušala zaspati.
4
Vitez koji je drţao kuglu sa šiljcima ljuljao se još trenutak dulje, po-kazujući svoju praznu sredinu, a onda je i on eksplodirao. Jedini preostali podigao je svoj bojni ĉekić ... a onda se jednostavno raspao u hrpu. Jack je naĉas stajao usred ostataka, još uvijek se smijući, a onda je stao kad je ugledao Speedyjevu trzalicu.
Sad je bila duboke, drevne ţute boje; pukotine u glazuri postale su kovitlac.
Nije vaţno, Jack Putnik. Nastavi dalje. Mislim da bi negdje još mogla biti jedna ili više tih hodajućih konzervi. Ako je tako, ti ćeš se pobrinuti za njih, jel'da?
"Ako moram, hoću", promrmljao je Jack naglas.
Jack je u stranu odgurnuo noţni štitnik, šljem, prsni oklop. Prošao je sredinom hodnika, dok je sag pljaĉkao pod njegovim tenisicama. Stigao je do predvorja i naĉas se ogledao oko sebe.
JACK! DOĐI K MENI! JASONE! DOĐI K MENI! pjevao je Talisman.
Jack je krenuo uza stube. Na pola puta do gore pogledao je odmorište i vidio posljednjeg viteza kako stoji i gleda dolje prema njemu. Bio je to divovski obris, visok tri i pol metra; oklop i perjanica bili su mu crni, a zlokobni crveni sjaj padao je kroz prorez za oĉi na šljemu.
Jedna oklopljena šaka stezala je ogroman buzdovan.
Naĉas, Jack je stajao zamrznut na stubama, a onda se opet poĉeo uspi- njati.
5
Ostavili su najgore za kraj, pomislio je Jack, i dok je uporno napredovao prema gore, prema crnom vitezu opet je skliznuo prijeko u Jasona. Vitez je još nosio crni oklop, ali drugaĉije vrste; vizir mu je bio podignut da otkrije lice skoro skriveno osušenim starim ĉirevima.
Jason ih je prepoznao. Taj se tip malo previše pribliţio jednoj od onih kotrljavih vatrenih kugli u Prokletim zemljama za svoje dobro.
Drugi obrisi prolazili su kraj njega po stubama, obrisi koje nije do kraja vidio dok su mu se prsti vukli po širokoj ogradi koja nije bila mahagonij s Kariba već ţeljezno drvo Teritorija. Obrisi u tunikama, figure u bluzama od sirove svile, ţene u dugim zvonastim haljinama s blještavo bijelim velovima zabaĉenim s predivno uređene kose; ti su ljudi bili prelijepi ali osuđeni - a tako se, moţda, duhovi uvijek ĉine ţivima. Zašto bi inaĉe ĉak i pomisao na duhove proizvodila takav uţas?
JASONE! K MENI! pjevao je Talisman, i naĉas se ĉinilo da se sva razdvojena stvarnost skrhala; nije preskoĉio već kao da je padao kroz svjetove, kao ĉovjek koji propada kroz trule podove nekog drevnog drvenog tornja, jedan za drugim. Nije osjećao strah. Pomisao da se moţda nikad neće moći vratiti - da bi moţda mogao samo nastaviti zauvijek padati kroz lanac
stvarnosti, ili se izgubiti kao u velikoj šumi - pala mu je na pamet, ali odbacio ju je bez razmišljanja. Sve se ovo događalo Jasonu
(i Jacku)
u tren oka; manje vremena no što je trebalo njegovoj nozi da se s jedne široke stube prebaci na drugu. Vratit će se; on je jedinstvene prirode, i nije vjerovao da je moguće da se takva osoba izgubi, jer ima mjesto u svim tim svjetovima. Ali ja ne postojim istovremeno u svima njima, pomislio je Jason.
(Jack).
To je najvaţnije, u tome je razlika; ja treperim kroz svaki od njih, vje-rojatno prebrzo da bi me se vidjelo, i ostavljam zvuk poput pljeska ruke ili probijanja zvuĉnog zida iza sebe dok se zrak zatvara nad prazninom gdje sam jednu milisekundu zauzimao prostor.
U mnogima od tih svjetova, crni hotel bio je crna ruševina - to su bili svjetovi, pomislio je tmurno, gdje se veliko zlo koje je sad balansiralo na ţici razapetoj između Kalifornije i Teritorija već dogodilo. U jednom od njih, more koje je reţalo i grmjelo uz obalu bilo je mrtvo, bolesno zeleno; i nebo je imalo sliĉan, gangrenozni izgled. U drugom je ugledao leteće stvorenje veliko poput Conestoga kola128 kako skuplja krila i pikira prema zemlji poput sokola. Dohvatilo je stvora nalik ovci i opet uzletjelo, drţeći krvave straţnje noge u kljunu.
Skok... skok... skok. Svjetovi su prolazili kraj njegovih oĉiju kao karte koje miješa rijeĉni kockar.
Ovdje je opet postojao hotel, i bilo je pet-šest raznih verzija crnog viteza iznad njega, ali namjera je kod svakog bila ista, a razlike nevaţne kao vanjski ukrasi suparniĉkih automobila. Ovdje je bio crni šator ispunjen gustim suhim mirisom trulog platna - bilo je na mnogo mjesta poderano, pa je sunce blistalo kroz prašnjave, suprotstavljene zrake. U ovom svijetu, Jack/Jason bio je na nekakvom dizalu od uţeta, a crni vitez stajao je unutar drvene košare nalik vraninom gnijezdu, i dok se penjao preskoĉio je opet... i opet... i opet.
Ovdje je cijeli ocean gorio; ovdje je hotel bio vrlo sliĉan onome u Point Venutiju, osim što je dopola utonuo u ocean. Naĉas se ĉinilo da je u kabini dizala, a vitez stoji na njenom vrhu i zuri dolje u njega kroz preklopna vrata. Zatim je bio na rampi ĉiji je vrh ĉuvala divovska zmija, dugog, mišićavog tijela oklopljenog blistavo crnom krljušti.
______________________________________
128 Conestoga kola: velika, teška kola korištena krajem 18. i u 19. stoljeću u SAD-u i Kanadi za transport i osvajanje zapada; standardna im je nosivost bila 7-8 tona. Nap. prev.
A kad dolazim do kraja svega? Kad prestajem propadati kroz podove i samo se zaletim u crninu?
JACK! JASONE! dozivao je Talisman, i dozivao je u svim svjetovima. K MENI!
I Jack je došao k njemu, i to je bilo poput povratka kući.
6
Bio je u pravu, vidio je; popeo se samo za jedne stube. Ali stvarnost se opet oĉvrsnula. Crni vitez - njegov crni vitez, crni vitez Jacka Sawyera - stajao je blokirajući odmorište. Podigao je buzdovan.
Jack se bojao, ali nastavio se penjati, drţeći Speedyjevu trzalicu ispred sebe.
"Neću se gnjaviti s tobom", rekao je Jack. "Bolje da mi se makneš s -"
Crni obris zamahnuo je buzdovanom. Spustio se s nevjerojatnom snagom. Jack se izmakne u stranu. Buzdovan se zabio u stubište gdje je on bio stajao, i razorio cijelu stubu dolje do šuplje crnine.
Obris je trzajem oslobodio buzdovan. Jack je skoĉio još dvije stube gore, još uvijek drţeći Speedyjevu trzalicu između palca i kaţiprsta... i odjednom se naprosto raspala, padajući kao jajasta kiša poţutjelih komadića kosti. Većina ih je zasipala vrh Jackovih tenisica. Tupo je zurio u njih.
Zvuk mrtvog smijeha.
Buzdovan, s komadićima drveta i krpicama starog, vlaţnog stubišnog saga još zalijepljenim na sebe, digao se u dvije vitezove oklopljene rukavice. Vreli pogled duha padao je kroz prorez na njegovom šljemu. Ĉinilo se da sijeĉe krv iz Jackova podignutog lica u vodoravnoj crti. preko korijena njegova nosa.
Opet taj šuškavi zvuk smijeha - koji nije ĉuo ušima, jer je znao da je i ovaj oklop prazan kao i ostali, ništa osim ĉeliĉne odjeće za neumrli duh, pa ga je ĉuo u svojoj glavi. Izgubio si, deĉko - zar si stvarno mislio da bi te ta sitnica mogla provesti kraj mene?
Buzdovan je opet zazviţdao prema dolje, ovog puta sjekući po dijagonali, i Jack je otrgnuo oĉi od toga crvenog pogleda taman na vrijeme da se jako sagne - osjetio je kako je glava buzdovana prošla kroz gornji sloj njegove duge kose sekundu prije nego što je otrgla metar i pol rukohvata i zavitlala ga kroz zrak.
Škripavo klopotanje metala kad se vitez nagnuo prema njemu, nakriv-ljenog šljema nekako u odvratnoj i sarkastiĉnoj parodiji zabrinutosti - a onda se buzdovan opet potegao unatrag, za još jedan od onih silnih udaraca.
Jack, nije ti treb'o ĉarobni sok da preskoĉiš, i ne treba ti ĉarobna trzalica da potegneš otvaraĉ na ovoj konzervi!
Buzdovan je opet tresnuo kroz zrak - ffiiiii-juuuuuu! Jack je zateturao unatrag, uvlaĉeći trbuh; mreţa mišića u njegovim ramenima je zavrištala dok su se povlaĉili oko rupa koje su ostavile rukavice sa šiljcima.
Buzdovan je promašio koţu na njegovim prsima za dva centimetra prije nego što je nastavio dalje od njega i povukao crtu kroz debele stupove od mahagonija na ogradi kao da su ĉaĉkalice. Jack je zateturao na praznini, osjećajući se pomalo kao Buster Keaton129 i apsurdno. Zagrabio je otrcane ruševine rukohvata sa svoje lijeve strane i umjesto toga zaradio špranje ispod dva nokta. Bolje bila tako tanka i uţasna da mu se naĉas ĉinilo kako će mu oĉne jabuĉice eksplodirati od nje. Onda je dobro uhvatio desnom rukom i uspio se stabilizirati i odmaknuti od ponora.
Sva magija je u TEBI, Jack! Zar to još nisi shvatio?
Naĉas je samo stajao tamo, teško dišući, a onda je opet krenuo uza stube, zureći u bezizraţajno ţeljezno lice iznad sebe.
"Bolje da nestaneš, sir Gavenu."
Vitez je opet nagnuo veliki šljem tim ĉudno profinjenim pokretom - Oprosti, djeĉaĉe moj ... zar se doista obraćaš meni? A onda opet zavitla buzdovan.
Moţda zaslijepljen strahom, Jack nije dosad primijetio kako se vitez sporo priprema za zamahe, kako jasno najavljuje putanju svakog silnog udara. Moţda su mu zglobovi zahrđali, pomislio je. U svakom sluĉaju, bilo mu je sasvim lako uskoĉiti unutar kruga njegova zamaha sad kad mu se glava opet rašĉistila.
Stao je na prste, posegnuo, i obim rukama dograbio crni šljem. Metal je bio bolesno topao - kao tvrda koţa koja nosi groznicu.
"Gubi se s lica ovog svijeta", rekao je glasom koji je bio tih i miran, skoro razgovorni ton. "U njeno ime, zapovijedam ti."
Crveno svjetlo u šljemu ugasilo se kao svijeća u izrezbarenoj bundevi, i odjednom je teţina šljema - bar osam kila - bila sva na Jackovim rukama, jer je ništa drugo nije drţalo; ispod šljema, oklop se urušio.
____________________________________
129 Buster Keaton (1895.-1966.) američki komičar iz razdoblja nijemog filma, najslavniji po vrhunskoj fizičkoj komediji koja je često obuhvaćala prave akrobacije. Nap. prev.
"Trebao si ubiti oba brata Ellis", rekao je Jack, i odbacio prazan šljem preko odmorišta. Udario je pod s ĉvrstim bang i otkotrljao se kao igraĉka. Hotel kao da se skutrio.
Jack se okrenuo prema širokom hodniku prvog kata, i tu je konaĉno bilo svjetla: ĉistog, jasnog svjetla, kao ono koje je vidio na dan kad je promatrao leteće ljude na nebu. Hodnik je završavao još jednim dvokrilnim vratima, a vrata su bila zatvorena, ali iznad i ispod njih, kao i kroz okomitu pukotinu gdje su bila zakraĉunata, stizalo je dovoljno svjetla da mu kaţe kako svjetlo unutra mora biti doista vrlo sjajno.
Silno je ţelio vidjeti to svjetlo, i izvor toga svjetla; daleko je došao da ga vidi, i to kroz puno gorke tame.
Vrata su bila teška i imala intarziju profinjenog svitka. Iznad njih, pozlaćenim slovima koja su se malo otrĉala ali su svejedno još uvijek bila savršeno ĉitljiva i razgovijetna, bile su rijeĉi BALSKA DVORANA TERITORIJI.
"Hej, mama", rekao je Jack Sawyer mekim, zaĉuđenim glasom dok je ulazio u taj sjaj. Sreća mu je obasjavala srce - taj je osjećaj bio duga, duga, duga. "Hej, mama, mislim da sam ovdje, stvarno mislim da sam ovdje."
A zatim je blago i sa strahopoštovanjem Jack uhvatio po jednu kvaku svakom rukom i pritisnuo ih. Otvorio je vrata, i kako je to ĉinio, sve šira vrpca ĉistog bijelog svjetla pala je na njegovo podignuto, zadivljeno lice.
7
Sunce Gardener sluĉajno je gledao niz plaţu baš u trenutku kad se Jack riješio posljednjeg od pet Viteza-ĉuvara. Ĉuo je tupi prasak, kao da je negdje u hotelu eksplodirala manja koliĉina dinamita. Istoga ĉasa, sjajno svjetlo bljesnulo je sa svih prozora na prvom katu Agincourta, i svi izrezbareni mjedeni simboli - mjeseci i zvijezde i planetoidi i ĉudne iskrivljene strelice - istovremeno su se zaustavili.
Gardener je bio opremljen kao neki tupavi losanđeleski policajac iz tima specijalaca. Obukao je napuhani perjani prsluk preko svoje bijele košulje; i nosio radio-prijemnik priĉvršćen za platnenu vrpcu preko jednog ramena. Njegova debela, tupasta antena njihala se ovamo-onamo dok se kretao. Preko drugog ramena prebacio je Weatherbee .360. Bila je to lovaĉka puška velika skoro kao protuzraĉni top; i sam bi Robert Ruark130 zaslinio od
___________________________________
130 Robert Ruark (1915.-1965.) američki novinar i pisac slavan po svojim afričkim safarijima. Nap. prev.
zavisti. Gardener ju je kupio prije šest godina, nakon što su okolnosti uĉinile neophodnim da se riješi svoje stare lovaĉke puške. Weatherbeejeva kutija od prave zebrine koţe bila je u prtljaţniku jednog crnog Cadillaca, zajedno s tijelom njegova sina.
"Morgane!"
Morgan se nije okrenuo. Stajao je iza i malo lijevo od nagnute skupine stijena koje su se probile iz pijeska kao crni oĉnjaci. Šest metara iza stijene i samo metar i pol iznad crte najviše plime leţao je Speedy Parker, znan još i kao Parkus. Kao Parkus, jednom je naredio da se Morgana od Orrisa oznaĉi - s unutarnje strane Morganovih krupnih bijelih bedara spuštali su se crveni oţiljci, oznaka po kojima se na Teritorijima prepoznaje izdajnik. Samo zahvaljujući intervenciji kraljice Laure osobno ti oţiljci nisu stavljeni na njegove obraze već na unutrašnju stranu bedara, gdje su skoro uvijek bili prekriveni odjećom. Morgan - ovaj kao i onaj - nije ništa više zavolio kraljicu nakon te intervencije ... ali mu je mrţnja prema Parkusu, koji je otkrio tu prethodnu zavjeru, višestruko porasla.
Sad je Parkus/Parker leţao s licem prema dolje na plaţi, lubanje pokrivene gnojnim ranama. Krv je bezvoljno kapala iz njegovih ušiju.
Morgan je ţelio vjerovati da je Parker još uvijek ţiv, još uvijek pati, ali posljednji primjetan pokret njegovih leđa dogodio se tik nakon što su on i Gardener stigli ovamo dolje kod stijena, prije kakvih pet minuta.
Kad ga je Gardener pozvao, Morgan se nije okrenuo jer je bio zanesen prouĉavanjem svoga starog neprijatelja, sad palog. Tko god je ustvrdio da osveta nije slatka bio je potpuno u krivu.
"Morgane!" siknuo je Gardener ponovno.
Morgan se ovog puta namršteno okrenuo. "Pa? Što je?"
"Pogledaj! Krov hotela!"
Morgan je vidio da su se svi vjetrokazi i krovni ukrasi - oblici od kovane mjedi koji su se okretali potpuno istom brzinom bio vjetar savršeno miran ili urlikao poput uragana - prestali kretati. Istog trenutka, zemlja se naĉas nabrala pod njihovim nogama a onda se opet smirila. Bilo je to kao da je neka ogromna podzemna zvijer u zimskom snu slegnula ramenima. Morgan bi skoro povjerovao da mu se priĉinilo da nije bilo širenja Gardenerovih krvavih oĉiju. Kladim se da ţališ što si ikad otišao iz Indiane, Gard, pomisli Morgan. U Indiani nema potresa, jel'da?
Nijemo svjetlo opet je bljesnulo na svim prozorima Agincourta.
"Što to znaĉi, Morgane?" upitao je Gardener promuklo. Njegov suludi bijes zbog gubitka sina po prvi se put pretvorio u strah za samoga sebe, vidio je Morgan. To je bilo nezgodno, ali ako bude neophodno, uvijek ga se moţe ponovno izazvati do mahnitosti. Samo što u ovom trenutku Morgan nije htio biti prisiljen tratiti energiju na bilo što što nije izravno povezano s time da ovaj svijet - sve svjetove - riješi Jacka Sawyera, koji je poĉeo kao gnjavator i razvio se u najĉudovišniji problem Sloatova ţivota.
Gardenerov voki-toki je zaskviĉao.
"Vođa ĉetvrtog crvenog odreda Sunĉanom ĉovjeku. Javi se, Sunĉani ĉovjeĉe1!"
"Ovdje Sunĉani ĉovjek, vođo ĉetvrtog crvenog odreda", odreţe Garde-ner. "Što je?"
U hitrom slijedu, Gardener je primio ĉetiri blebetava, uzbuđena izvješća koja su bila posve jednaka. Nije bilo ni jedne obavijesti koju njih dvojica nisu i sami vidjeli i osjetili - bljeskovi svjetla, vjetrokazi u miru, nešto što je moţda bilo podrhtavanje zemlje ili moţda pred-udar potresa - ali Gardener je s oštrookim oduševljenjem svejedno radio na svakom izvješću, postavljajući oštra pitanja, viĉući "Gotovo!" na kraju svakog
razgovora, ponekad prekidajući sa "Ponovi" ili "U redu". Sloatu se ĉinilo da se ponaša kao sporedni glumac u filmu katastrofe.
Ali ako mu to pomaţe, Sloatu ne smeta. Poštedjelo ga je odgovora na Gardenerovo pitanje ... a sad kad je promislio o tome, pretpostavio je da je sasvim moguće kako Gardener ne ţeli odgovor na svoje pitanje, i zato izvodi cijeli taj igrokaz s radijem.
Straţari su mrtvi, ili izvan stroja. Zato su vjetrokazi stali, i to znaĉe bljeskovi svjetla. Jack nema Talisman ... bar ne još. Ako dođe do toga, stvari u Point Venutiju će se doista temeljito zatresti i protresti. A Sloatu se sad ĉinilo da će ga Jack doista dohvatiti... da mu je oduvijek bilo suđeno da ga dohvati. No, to ga nije plašilo.
Posegnuo je rukom i dohvatio kljuĉ oko svoga vrata.
Gardeneru je ponestalo gotovih i u redu i jasno. Vratio je voki-toki na mjesto i pogledao Morgana razrogaĉenim, prestrašenim oĉima. Prije no što je stigao reći i rijeĉ, Morgan je spustio njeţne ruke na Gardenerova ramena. Ako moţe osjećati ljubav prema ikome osim svome jadnom mrtvom sinu, osjeća ljubav - iskrivljene vrste, nedvojbeno - prema ovom ĉovjeku. Njih dvojica su se dugo poznavali, i kao Morgan od Orrisa i Osmond i kao Morgan Sloat i Robert "Sunce" Gardener.
Puškom vrlo nalik onoj sad prebaĉenoj preko ramena Gardener je u Utahu ubio Phila Sawyera.
"Slušaj, Gard", rekao je mirno. "Pobijedit ćemo."
"Jesi li siguran u to?" šapne Gardener. "Mislim da je ubio straţare, Morgane. Znam da to zvuĉi ludo, ali stvarao mislim -" Stao je, slabašno drhtavih usta, usnica prekrivenim tankom membranom sline.
"Pobijedit ćemo", ponovio je Morgan istim tim mirnim glasom, i oz-biljno je to mislio. U njemu je vladao osjećaj jasne predodređenosti. Mnogo je godina ĉekao na ovo; njegova je odluĉnost bila nepokolebljiva; ostala je nepokolebljiva i sad. Jack će izaći s Talismanom u rukama. To je stvar ogromne moći... ali krhka.
Pogledao je nabijenog Weatherbeeja, koji moţe skinuti nosoroga u trku, a onda dotakne kljuĉ koji je donio munje.
"Dobro smo opremljeni da izađemo s njim na kraj kad izađe", rekao je Morgan, i dodao, "u oba svijeta. Samo ako zadrţiš hrabrost, Gard. Samo ako ostaneš sa mnom."
Drhtave usne malo su se smirile. "Morgane, naravno da ću —"
"Sjeti se tko ti je ubio sina", reĉe Morgan tiho.
Onog trenutka kad je Jack Sawyer zagurao plamteći novĉić u ĉelo ĉudo-višta na Teritorijima, Reuel Gardener, kojeg su relativno bezopasni petit mal epileptiĉki napadaji muĉili od šeste godine (ista dob u kojoj je Osmondov sin poĉeo iskazivati znakove onog što se zvalo bolest Prokletih zemalja) doţivio je napadaj grand mal na straţnjem sjedalu Cadillaca koji je vozio jedan Vuk, na cesti 1-70, putujući u Kaliforniju iz Illinoisa.
Umro je, ljubiĉast i zagušen, na rukama Sunce Gardenera.
Gardeneru su se sad oĉi poĉele iskolaĉivati.
"Sjeti se", ponovi Morgan tiho.
"Zloĉest", šapne Gardener. "Svi djeĉaci. Podrazumijeva se. Taj mali osobito."
"Tako je!" sloţi se Morgan. "Drţi se toga! Moţemo ga zaustaviti, ali hoću se temeljito osigurati da moţe izaći iz hotela samo na kopnu."
Poveo je Gardenera do stijene gdje je bio promatrao Parkera. Muhe - podbuhle albino muhe - poĉele su slijetati na mrtvog crnju, primijetio je Morgan. To je njemu bilo lijepo kao boja. Da postoji ĉasopis Variety131 za
__________________________________________
131 Variety: američki tjednik za show-business koji izlazi od 1905. godine. Tradicionalno, Variety je bio časopis u kojem se zakupljuje oglasnfprostor kad se nešto ţeli razglasiti po cijeloj industriji. Nap. prev.
muhe, Morgan bi rado zakupio prostor u njemu i objavio Parkerov smještaj. Ako dođe jedna, dolaze sve. Poloţit će jaja u nabore njegova trulog mesa, i ĉovjek koji je ostavio oţiljke na bedrima njegova blizanca rađat će crve. To je doista lijepo.
Pokazao je prema terasi.
"Ĉamac je tamo", rekao je. "Izgleda kao konj, Krist zna zašto. U sjeni je, znam. Ali oduvijek si bio izvrstan strijelac. Ako ga moţeš uhvatiti, Gard, smjesti par metaka u njega. Potopi tu jebenu stvar."
Gardener je skinuo pušku s ramena i zagledao se u ciljnik. Dugo vremena, cijev velike puške pravila je sićušne pomake amo-tamo.
"Vidim ga", šapnuo je Gardener zluradim glasom, i povukao okidaĉ na pušci. Odjek se prenio preko vode u dugaĉkom zavoju koji je konaĉno nestao. Cijev puške se podigla, pa opet spustila. Gardener opali još jednom. I još jednom.
"Jesam ga", rekao je Gardener spuštajući pušku. Hrabrost mu se vratila; pimpaĉ mu se opet digao. Smiješio se onako kao što se smiješio kad se vratio obavivši poslić u Utahu. "Sad je to samo mrtva koţa na vodi. Hoćeš pogledati kroz ciljnik?" Ponudio je pušku Sloatu.
"Ne", reĉe Sloat. "Ako kaţeš da si pogodio, pogodio si. Sad mora izaći preko kopna, i znamo u kojem će smjeru ići. Mislim da će imati ono što nam je toliko godina stajalo na putu."
Gardener ga je pogledao sjajnih oĉiju.
"Predlaţem da se premjestimo tamo gore." Pokazao je na staru šetnicu od dasaka. Bila je tik unutar ograde gdje je proveo toliko sati promatrajući hotel i razmišljajući o onome što je u plesnoj dvorani.
"U r-"
Tada je zemlja poĉela stenjati i nadimati im se pod nogama - ono podzemno stvorenje se probudilo; stresalo se i reţalo.
Istoga ĉasa, zasljepljujuće bijelo svjetlo ispunilo je svaki prozor Agin- courta - svjetlo tisuću sunaca. Svi su prozori istovremeno eksplodirali. Staklo je poletjelo u dijamantni pljusak.
"SJETI SE SVOGA SINA I SLIJEDI ME!" zagrmio je Sloat. Onaj dojam predodređenosti sad je u njemu bio jasan, jasan i neporeciv. Ipak je predodređen za pobjedu.
Njih su dvojica potrĉala uz nemirnu plaţu prema šetnici.
8
Jack se polako i pun zadivljenosti kretao po drvenom podu plesne dvo-rane. Podizao je pogled, blistavih oĉiju. Lice mu se kupalo u ĉistom bijelom svjetlu svih boja - boja zore, boja sumrak"a, boja duge. Talisman je visio u zraku visoko iznad njega, polako se okrećući.
Bila je to kristalna kugla promjera moţda metar - korona njegova sjaja bila je tako blistava da se nije moglo razaznati koliko je toĉno velika. Otmjeno zakrivljene crte kao da su mu borale površinu, kao linije duţine i širine ... a zašto ne? pomislio je Jack, još uvijek u dubokoj zanesenosti divljenja i ĉuđenja. To je svijet - SVI svjetovi - u mikrokozmu. Više od toga; to je os svih mogućih svjetova.
Pjeva; okreće se; blista.
Stajao je ispod njega, okupan njegovom toplinom i jasnim osjećajem dobronamjerne sile; stajao je u snu, osjećajući kako ta sila teĉe u njega poput bistre proljetne kiše koja budi skrivene moći u milijardu sićušnih sjemenki. Osjećao je strašnu radost kako mu se diţe kroz svijest poput
rakete, i Jack Sawyer podigao je obje ruke iznad svoga podignutog lica, smijući se, i u odgovor na tu radost i oponašajući njeno uzdizanje.
"Onda dođi k meni!" povikao je,
i skliznuo
(kroz? prijeko?)
u
Jasona.
"Onda dođi k meni!" povikao je opet na slatko tekućem i blago skliskom jeziku Teritorija - povikao je smijući se ali suze su mu tekle niz obraze. I shvatio je da je potraga poĉela s drugim djeĉakom te stoga mora završiti s njime; zato je pustio i
skliznuo
natrag
u
Jacka Sawyera.
Iznad njega, Talisman je drhtao u zraku, polako se okrećući, izbacujući svjetlo i toplinu i osjećaj prave dobrote, bjeline.
"Dođi k meni!"
Poĉeo se spuštati kroz zrak.
9
I tako, nakon dugih tjedana i teških pustolovina, nakon tame i oĉaja; nakon prijatelja pronađenih i opet izgubljenih; nakon dana rada, i noći provedenih spavajući u vlaţnim sjenicima; nakon suoĉavanja s demonima mraĉnih mjesta (od kojih nije nimalo najslabiji bio onaj koji je ţivio u procjepu njegove vlastite duše) - nakon svih tih stvari, na ovaj je naĉin Talisman došao Jacku Sawyera:
Promatrao ga je kako silazi, i dok nije osjećao nikakvu ţelju za bijegom, zapljusnuo ga je osjećaj svjetova pod rizikom, svjetova u opasnosti. Je li Jason-dio njega stvaran? Sin kraljice Laure je ubijen; on je duh ĉijim se imenom kunu ljudi s Teritorija. Pa ipak, Jack je odluĉio da jest. Jackova potraga za Talismanom, potraga koju je Jason trebao ispuniti, opet je na neko vrijeme oţivjela Jasona - Jack je doista imao blizanca, bar neke vrste. Ako je Jason bio duh, kao što su vitezovi bili duhovi, mogao bi i nestati kad taj blistavi, vrtloţni globus dotakne njegove ispruţene prste. Jack će ga opet ubiti.
Ne brini, Jack, šapnuo je glas. Taj je glas bio topao i jasan.
Spuštao se dolje, globus, svijet, svi svjetovi - bio je slava i toplina, bio je dobrota, bio je povratak bjeline. I, kao što je uvijek bilo s bjelinom i uvijek mora biti, bio je silno krhak.
Dok se spuštao, svjetovi su mu se kovitlali oko glave. Sad se nije ĉinilo kao da propada kroz slojeve stvarnosti, već kao da vidi cijeli svemir stvarnosti, jedna preko druge, povezane kao košulja od
(stvarnosti)
veriţnjaĉe.
Posegnuo si da prihvatiš cijeli svemir svjetova, kozmos dobra, Jack - to je bio glas njegova oca. Nemoj ga ispustiti, sine. U ime Jasonovo, nemoj ga ispustiti.
Svjetovi na svjetovima na svjetovima, neki predivni, neki paklenski, svaki od njih naĉas osvijetljen toplim bijelim svjetlom zvijezde koja je bila kristalni globus oznaĉen finim izrezbarenim crtama. Polako se spuštao kroz zrak prema drhtavim, ispruţenim prstima Jacka Sawyera.
"Dođi k meni!" vikao mu je kao što mu je on prije pjevao. "Dođi k meni sada!"
Bio je metar i pol iznad njegovih ruku, oznaĉavajući ih svojom mekom, zacjeljujućom toplinom; pa metar; pa pola. Oklijevao je na trenutak, polako se okrećući, blago nagnute osi, i Jack je vidio sjajne, promjenjive obrise kontinenata i oceana i ledenih kapa na njegovoj površini. Oklijevao je ... a onda polako skliznuo u djeĉakove ispruţene ruke.

Četrdeset i treće poglavlje
Vijesti odasvud
1
Lily Cavanaugh, koja je zapala u nemiran san nakon što je zamislila da odnekud ispod sebe ĉuje Jackov glas, sad se naglo uspravila u krevetu. Po prvi put u mnogo tjedana, sjajna boja navrla je u njene voštano ţute obraze. Oĉi su joj sjajile od divlje nade.
"Jasone?" dahnula je, pa se namrštila; to nije ime njenog sina. Ali u snu iz kojeg se upravo naglo probudila imala je sina baš takvog imena, i u tom
je snu bila netko drugi. To je od droge, naravno. Droga joj je iskrivila snove u vraţju mater.
"Jack?" pokušala je ponovno. "Jack, gdje si?"
Nema odgovora ... ali osjetila ga je, znala je sigurno da je ţiv. Po prvi put u dugo vremena - moţda šest mjeseci - osjećala se stvarno dobro.
"Jacko", rekla je, i dograbila svoje cigarete. Naĉas ih je gledala, a onda ih zavitlala preko cijele sobe, gdje su pale u kamin povrh ostalih sranja koja je namjeravala spaliti kasnije toga dana. "Mislim da sam upravo prestala pušiti po drugi i posljednji put u ţivotu, Jacko", rekla je. "Drţi se, klinjo. Mama te voli."
I uhvatila se kako se bez razloga smiješi širokim idiotskim osmijehom.
2
Donny Keegan, koji je bio na kuhinjskoj duţnosti u Kući Sunca kad je Vuk pobjegao iz kutije preţivio je tu strašnu noć - George Irwinson, tip koji je tada bio na duţnosti s njime nije bio te sreće. Sad je Donny bio u uobiĉajenijem domu za napuštenu djecu u gradu Muncie u Indiani. Za razliku od nekih drugih djeĉaka u Kući Sunca, Donny je doista bio siroĉe; Gardener je morao preuzeti par takvih da zadovolji drţavu.
Sad, brišući mraĉni hodnik na katu u mrkoj izmaglici, Donny je odjednom podigao pogled dok su mu se mutne oĉi širile. Vani, oblaci koji su
pljuvali blagi snijeg na izrabljena prosinaĉka polja odjednom su se otvorili na zapadu, propuštajući samo jednu široku zraku sunca koja je bila strašna i predivna u svojoj izoliranoj ljepoti.
"Imaš pravo, STVARNO ga volimj" povikao je Donny pobjedniĉki. Vikao je to Ferdu Janklowu, premda je Donny, koji je u svojoj glavi imao previše igraĉaka da mu stane još i mozak, već zaboravio njegovo ime. "Pre- divanje i ja ga DOISTA volim!"
Donny je zamukao svojim idiotskim smijehom, samo što je sad ĉak i njegov smijeh bio skoro prelijep. Neki drugi djeĉaci došli su do vrata i zapanjeno se zabuljili u Donnyja. Lice mu je bilo okupano suncem iz te jedne jasne, iznimne zrake, i jedan od drugih djeĉaka te će veĉeri svome najboljem prijatelju šapnuti da je naĉas Donny Keegan izgledao kao Isus.
Trenutak je prošao; oblaci su prekrili to neobiĉno ĉisto mjesto na nebu, i do veĉeri se zgusnuli u prvu veliku zimsku oluju te sezone. Donny je znao - jedan kratak trenutak, znao je - što osjećaj ljubavi i trijumfa zapravo
znaĉi. To je brzo prošlo, kao što je sluĉaj sa snovima nakon buđenja ... ali nikad nije zaboravio sam osjećaj, taj skoro vrtoglavi dojam blaţenosti, jednom za promjenu ispunjene i isporuĉene umjesto obećane i zanijekane; taj osjećaj jasnoće i slatke, ĉudesne ljubavi; taj osjećaj ekstaze pri ponovnom dolasku bjeline.
3
Sudac Fairchild, koji je Jacka i Vuka poslao u Kuću Sunca, više nije bio nikakav sudac, i ĉim mu posljednja ţalba istekne, ići će u zatvor. Više naizgled nije bilo nikakve sumnje da će zaglaviti iza rešetaka, i da će tamo teško guliti. Moţda nikad i ne izađe. Bio je star ĉovjek, i ne baš zdrav. Da nisu pronašli prokleta tijela ...
Ostao je što je mogao vedriji s obzirom na okolnosti, ali sad, dok je sjedio ĉisteći si nokte dugaĉkom oštricom svoga dţepnog noţa u radnoj sobi u svome domu, zapahnuo ga je veliki sivi val depresije. Odjednom je odmakao noţ od svojih debelih noktiju, naĉas se zamišljeno zagledao u njega, i onda umetnuo vrh oštrice u desnu nosnicu. Naĉas ga je tamo drţao, a onda šapne: "O, sranje. Zašto ne?" Trznuo je šakom prema gore, šaljući petnaest centimetarsku oštricu na kratak, smrtonosni put, probijajući si prvo sinuse pa onda i mozak.
4
Smokey Updike sjedio je u separeu u Toĉionici Oatley, pregledavajući raĉune i zbrajajući cifre na svome kalkulatoru Texas Instrumentsa, kao što je radio i na dan kad ga je Jack upoznao. Samo sad je bila rana veĉer i Lori je sluţila prve mušterije te veĉeri. Dţuboks je svirao "Radije bih bocu pred sobom (nego sobu u boci)".
U jednom trenutku sve je bilo normalno. U sljedećem, Smokey se uspravio na sjedalu, a papirnata kapica stropoštala mu se unatrag s glave. Stegnuo je svoju bijelu majicu iznad lijeve strane prsa, gdje je silna munja bola udarila poput srebrnog kolca. Bog zabija svoje ĉavle, rekao bi Vuk.
Istoga ĉasa, gril je odjednom eksplodirao uz glasan prasak. Udario je u reklamu za Busch i išĉupao je iz stropa. Pala je s treskom. Bogat miris plina ispunio je straţnji dio bara skoro istog ĉasa. Lori je vrisnula.
Dţuboks se ubrzao: 45 okretaja, 78,150,400! Ţenina komiĉna tuţaljka postala je ubrzano blebetanje poremećenih vjeverica na mlaznim
sanjkama. Trenutak kasnije, vrh dţuboksa je eksplodirao. Šareno staklo poletjelo je na sve strane.
Smokey je pogledao svoj kalkulator i vidio kako se samo jedna rijeĉ pali i gasi na crvenom prozorĉiću:
TALISMAN- TALISMAN- TALISMAN- TALISMAN
Onda su mu oĉi eksplodirale.
"Lori, ugasi plin!" vrisnuo je jedan od gostiju. Sišao je sa svoga stolca i okrenuo se Smokeyju. "Smokey, reci joj -" Ĉovjek je prestrašeno zacvilio ugledavši krv kako suklja iz rupa gdje su nekad bile Smokeyjeve oĉi.
Trenutak kasnije cijela Toĉionica Oatley je odletjela nebu pod oblake, i prije nego što su vatrogasni kamioni mogli stići iz Dogtowna i Elmire, veći dio centra bio je u plamenu.
Nije neki gubitak, djeco, moţete li reći amen.
5
U školi Thayer, gdje je sad vladala normalnost kao i uvijek (s jednim kratkim prekidom kojeg su se oni na kampusu sjećali samo kao serije neo-dređenih, međusobno povezanih snova) upravo su poĉeli posljednji satovi toga dana. Ono što je u Indiani bio blagi snijeg ovdje u Illinoisu bila je hladna kiša. Uĉenici su sjedili sanjivi i zamišljeni u razredima.
Odjednom su poĉela zvoniti zvona u kapeli. Glave su se podigle. Oĉi raširile. Po cijelom kampusu Thayer, izblijedjeli snovi odjednom kao da su se obnovili.
6
Etheridge je sjedio na satu napredne matematika i ritmiĉno pritiskao rukom gore-dolje po debeloj erekciji dok je slijepo zurio u logaritme koje je stari gospodin Hunkins trpao na ploĉu. Razmišljao je o slatkoj maloj gradskoj konobarici koju će kasnije poševiti. Nosila je pojas za ĉarape umjesto najlonki, i bila i te kako voljna ostaviti ĉarape na sebi dok se jebu. Sad se Etheridge zabuljio prema prozorima, zaboravljajući erekciju, zaboravljajući konobaricu s dugim nogama i glatkim ĉarapama - odjednom, bez ikakvog razloga, na pamet mu je pao Sloat. Fufasti mali Richard Sloat, kojeg bi trebalo biti lako svrstati u mlakonje ali nekako nije bilo. Pomislio je na Sloata i zapitao se je li dobro. Nekako mu se ĉinilo da
moţda Sloatu, koji je bez isprike otišao iz škole prije ĉetiri dana i otad se nije javio, baš i nije sjajno.
U uredu ravnatelja, gospodin Dufrey je raspravljao o izbacivanju djeĉaka po imenu George Hatfield zbog varanja s njegovim bijesnim - i bogatim - ocem kad su zvona poĉela zveckati svoju nepredviđenu melodijicu. Kad je ova završila, gospodin Dufrey se našao na rukama i koljenima, sijede kose koja mu je visjela preko oĉiju i jezika koji se pruţio preko usana. Hatfield stariji stajao je kraj vrata - zapravo, skutrio se uz njih - razrogaĉenih oĉiju i razjapljene vilice, bijesa zaboravljenog u ĉudu i strahu. Gospodin Dufrey bio je puzao po svome sagu, lajući kao pas.
***
Albert Gvalja baš si je uzeo nešto prigristi kad su zvona zazvonila. Naĉas je pogledao prema prozoru, mršteći se onako kako se ljudi mršte kad se pokušavaju prisjetiti neĉeg što im je na vrhu jezika. Slegnuo je ramenima i vratio se otvaranju kesice nacho ĉipsa - majka mu je upravo poslala cijelu kutiju. Oĉi su mu se razrogaĉile. Uĉinilo mu se - samo na ĉasak, ali ĉasak je bio dovoljan - da je kesa puna bucmastih, migoljavih bijelih buba.
Onesvijestio se.
Kad se probudio i prikupio dovoljno hrabrosti da opet virne u kesu, vidio je da se radilo samo o priviđenju. Naravno! Što drugo? Svejedno, bilo je to priviđenje koje je u budućnosti imalo ĉudnu moć nad njim; kad god bi otvorio vreću ĉipsa, ili ĉokoladicu, ili Slim Jima, ili paket sušene govedine Big Jerk, u sebi bi vidio te bube. Do proljeća, Albert je izgubio šesnaest kila, igrao je u teniskoj momĉadi Thayera, i poševio se. Albert je bio oduševljen. Po prvi put u ţivotu, osjećao je da bi mogao preţivjeti ljubav svoje majke.
7
Svi su se ogledali kad su zvona poĉela zvoniti. Neki su se nasmijali, neki namrštili, neki briznuli u plaĉ. Dva psa odnekud su poĉela zavijati, a to je bilo priliĉno ĉudno jer su na kampusu psi bili zabranjeni.
Glazba koju su zvona svirala nije bila kompjutorizirani raspored melodija - glavni ĉuvar je to kasnije provjerio. Lokalni pametnjaković u školskim novinama za taj tjedan dao je naslutiti da je neki pretjerano revni tip programirao tu melodiju imajući na umu Boţićne praznike.
Pjesma je bila "Sretni dani opet dolaze".
8
Premda se smatrala puno prestarom da zatrudni, majci Vuka Jacka Sawyera nije došla krv u vrijeme Promjene prije kakvih dvanaest mjeseci. Prije tri mjeseca, rodila je trojke - dvije sestre po leglu i jednog brata po leglu. Rađanje je bilo naporno, a predznanje da će joj jedno od starije djece umrijeti bilo je u njoj. To je dijete, znala je, otišlo na Drugo mjesto da zaštiti
stado, i umrijet će na tom Drugom mjestu, i više ga nikad neće vidjeti. To je bilo jako teško, i nije plakala samo od bolova poroda.
No sad, kad je s novim mladuncima spavala pod punim mjesecom, svi zasad sigurno daleko od stada, okrenula se s osmijehom na licu i najmlađeg brata po leglu privukla sebi i poĉela ga lizati. Još i sam u snu, Vuĉić je stavio ruke oko majĉinog dlakavog vrata i pritisnuo obraz o njene maljave grudi, i sad su se oboje nasmiješili; u njenom neljudskom snu podigla se ljudska misao: Bog zabija svoje ĉavle dobro i pravo. I mjeseĉina toga ljupkog svijeta gdje su svi mirisi dobri bljesnula je na njih dvoje dok su spavali jedno drugom u naruĉju, u blizini malih sestrica po leglu.
9
U gradiću Goslin, Ohio (nedaleko od Amande, i kakvih ĉetrdeset i pet kilometara juţno od Columbusa), ĉovjek po imenu Buddy Parkins lopatom je u sumraku prebacivao pileća govna iz kokošinjca. Platnena maska bila mu je svezana preko usta da se ne zaguši bijelim oblakom guano-prašine koja bi mu se inaĉe zavukla u nos i usta. Zrak je zaudarao na amonijak. Zadah mu je donosio glavobolju. Boljela su ga i leđa, jer je on bio visok a kokošinjac nije. Kad se sve pogleda, mora se reći da je ovo gadan posao. Imao je tri sina, i svaki od njih kao da je nestao kad bi trebalo oĉistiti kokošinjac. Jedino pozitivno bilo je što je skoro gotov, i -
Klinac! Isuse Kriste! Onaj klinac!
Odjednom se sjetio djeĉaka koji se nazivao Lewis Farren, s potpunom jasnoćom i nekom zapanjenom vrstom ljubavi. Djeĉak koji je tvrdio da ide posjetiti svoju tetu Helen Vaughan u gradiću Buckeye Lake; djeĉak koji se okrenuo Buddyju kad ga je Buddy pitao bjeţi li od kuće i u tom je okretu otkrio lice puno poštene dobrote i neoĉekivane, zapanjujuće ljepote -
ljepote koja je Buddyja podsjetila na duge naslućene na kraju oluje, i zalaske sunca na kraju dana koji su stenjali i znojili se radom koji je dobro obavljen a ne površan.
Ispravio se udahnuvši i udario glavom u grede kokošinjca tako snaţno da su mu oĉi zasuzile ... ali svejedno se ludo smiješio. O, moj Boţe, taj djeĉak je TAMO, TAMO je, pomislio je Buddy Parkins i, premda nije imao pojma gdje je "tamo", odjednom ga je preplavio sladak, divlji osjećaj potpune pustolovine; još otkako je s dvanaest godina proĉitao Otok s blagom i sa ĉetrnaest
po prvi put u ruci osjetio djevojaĉku dojku nije se osjećao tako zapanjeno, tako uzbuđeno, tako puno tople radosti. Poĉeo se smijati. Odbacio je lopatu i, dok su kokoši zurile u njega s tupom zapanjenošću, Buddy Parkins otplesao je veseo ples u pilećim govnima, smijući se iza svoje maske i pucketajući prstima.
"Tamo je!" povikao je Buddy Parkins pilićima, smijući se. "Svega mi i svaĉega, tamo je, stigao je, konaĉno, tamo je i ima ga!"
Kasnije, skoro je pomislio - skoro, ali nikad do kraja - da se morao nekako omamiti zadahom pileće prašine. To nije bilo sve, prokletstvo, nije. Doţivio je neku vrst otkrovenja, ali više se nije mogao sjetiti što je to bilo ... pretpostavljao je da je to kao onaj britanski pjesnik o kojem mu je priĉala uĉiteljica engleskog u srednjoj školi: tip je uzeo veliku dozu opijuma i poĉeo pisati pjesme o izmišljenom kineskom bordelu dok je bio na tripu ... samo, kad se opet prizemljio, nije ih mogao dovršiti.
Baš tako, pomislio je, ali je nekako znao da nije; i premda se nije mogao toĉno sjetiti što je uzrokovalo radost, ni on, kao ni Donny Keegan, nikad nije zaboravio kako je ta radost stigla, predivno nepozvana - nikad nije zaboravio taj sladak, divlji osjećaj da je dotakao neku veliku pustolovinu, da je naĉas pogledao u neko prelijepo bijelo svjetlo koje je, zapravo, bilo svih duginih boja.
10
Postoji jedna stara pjesma Bobbyja Darina koja ide: "I tlo iskašlje korijenje/u trapericama i ĉizmama/Odvuci ga... odvuci ga." Bila je to pjesma koju bi djeca na podruĉju Cayuge u Indiani mogla oduševljeno prihvatiti, samo da nije bila popularna dosta prije njihovog djetinjstva. Kuća Sunca bila je prazna samo malo duţe od tjedan dana, i već je među lokalnom djecom dobila reputaciju kuće duhova. S obzirom na jezovite ostatke koje su drotovi pronašli kraj kamenog zida pri dnu Dalekog polja,
to nije bilo ĉudno. Znak lokalnog trgovca nekretninama, NA PRODAJU, izgledao je kao da na tratini stoji godinu dana, a ne samo devet dana, a trgovac je već jednom spustio cijenu, i razmišljao je o tome da je spusti još.
No dogodilo se da to nije morao uĉiniti. Kad je prvi snijeg poĉeo padati iz olovnog neba nad Cayugom (i kad je Jack Sawyer dotakao Talisman kakvih tri i pol tisuće kilometara daleko), spremnici za plin iza kuhinje su
eksplodirali. Radnik poduzeća Plin i struja istoĉne Indiane bio je tu tjedan dana ranije, i isisao sav plin natrag u svoj kamion, i bio bi se zakleo da ste se mogli zavući u jedan od tih spremnika i zapaliti cigaretu, ali svejedno su eksplodirali - eksplodirali su istog trenutka kad su prozori Toĉionice Oatley izletjeli na ulicu (zajedno s više gostiju odjevenih u traperice i ĉizme ... i hitna pomoć iz Elmire ih je odvukla).
Kuća Sunca izgorjela je do temelja skoro u tren oka.
Hoćete li reći aleluja?
11
U svim svjetovima, nešto se pomaklo i smjestilo u malo drugaĉiji poloţaj kao velika zvijer... ali u Point Venutiju, zvijer je bila u zemlji; probudila se i reţala je. Nije zaspala sljedećih sedamdeset i devet sekundi, prema Seiz- mološkom institutu CalTecha.
Potres je poĉeo.