ZLATNI JELENAK
What ho! what ho! this fellovo is dancing mad!
He hath been bitten by the Tarantula.
All in the Wrong Hej, hej, ovaj mladić je stvoren za igru!
Bio je ujeden od tarantule.
Sve naopako
Pre mnogo godina sklopio sam prisno prijateljstvo sa Vilijamom Legrandom. On je bio potomak jedne stare hugenotske porodice, koja mu je ostavila veliko nasledstvo. Ali, izgubivši u raznim nesrećnim slučajevima svoje imanje, on napusti Nju Orleans, svoj ro-dni grad, da se spase od poniženja koja ga ne bi poštedela u njegovoj nesreći. Na ostrvu Saliven, u blizini Čarlstona u Južnoj Kaliforniji, potraži i nađe mesto da se nastani.
Ostrvo je zaista čudnovato. Dugo je otprilike tri, široko najviše četvrtinu milje, a stvoreno je uglavnom od morskog peska. Odvaja ga od kopna jedva vidljiv, muljevit vo-deni rukav, obrastao trskom i rogozom, gde se kupe čitava jata vodenih ptica. Biljni svet je tu oskudan i zakržljao; nigde, na čitavom ostrvu, ne možete da vidite pravo krupno dr-veće. Na zapadnom kraju, istina, rastu dve-tri bodljikave palme ispred nekoliko siromaš-nih koliba. Tu bi se leti nastanio poneki čarlstonski građanin, koji bi hteo da se skloni od prašine i nezdrave gradske zapare. Čitavo ostrvo bilo je obraslo grmljem mirisne mirte, koja ovde može da izraste visoko do petnaest i dvadeset stopa, stvarajući tako gotovo ne-prohodnu šumu.
U najusamljenijem kutu ove šikare, nedaleko od istočnog kraja ostrva, sagradio je Legrand kolibicu, u kojoj je boravio kada sam se slučajno s njim upoznao.
Brzo smo se sprijateljili, jer su me mnoge stvari u vezi sa pustinjakom zanimale i bu-dile moju pažnju. Bio je veoma dobro vaspitan i neobično pametan; samo, bolesno je za-zirao od ljudi; zatim, čudnovato je menjao svoja raspoloženja, bivajući čas burno uzbu-đen i oduševljen, čas opet turoban i neosetljiv.
Imao je mnogo knjiga, ali je čitao veoma malo. Glavno mu je zadovoljstvo bilo lov i pecanje; voleo je takođe da tumara pored obale, kroz mirtino grmlje, da traži školjke i bube, od kojih je bio sastavio prekrasnu zbirku. Pri ovom lutanju pratio ga je gotovo uvek jedan stari crnac, po imenu Jupiter, kome je porodica Legrandova bila dala slobodu; ali on se ni ljubaznim nagovaranjem ni pretnjama nije mogao privoleti da ostavi svoga gos-podara i da napusti službu kod mladoga masa Vila, jer je to smatrao kao svoje neospor-no pravo. Možda su i Legrandovi rođaci, koji su smatrali da je nemiran duh, podsticali Jupiterovu tvrdoglavost, da bi ćudljivi "Vil" na svom tumaranju bio pod sigurnim nadzo-rom.
Zima je retko oštra na ostrvu Saliven, a jesen je redovno blaga kao leto. No, sredi-nom meseca oktobra 18.. vladala je čitav dan neobična studen, koja mi je bila baš neprija-tna. Došao sam na ostrvo, sa teškom mukom se provukao kroz večno zeleni mirtin čestar i dospeo pred kolibu svoga prijatelja, koga već više nedelja nisam mogao da posetim.
Zakucah po svom običaju, i kad ne čuh nikakav odgovor, potražih ključ u poznatom skrovištu, otključah vrata i uđoh unutra. Prekrasna vatra – nešto neobično u ovo godišnje doba – plamsala je u ognjištu. Skidoh svoj ogrtač, primaknuh stolicu bliže vatri koja je pucketala i strpljivo stadoh da očekujem dolazak prijatelja.
Kada je počelo da se smrkava, vrati se Vilijam sa svojim crncem. Pozdravismo se sr-dačno. Jupiter radosno iskezi čitavo lice, pa se marljivo ustumara da nam za večeru prire-di nekoliko vodenih ptica. Legranda obuze neuobičajeni nastup zanosa. Zaista ne znam kako drukčije da nazovem to raspoloženje. Bio je našao retku, dvoljušturastu školjku, "jednu sasvim nepoznato vrstu", a sem toga uz Jupiterovu pomoć isterao jednog jelenka i srećno ga uhvatio; sutra ujutru trebalo je da kažem svoje mišljenje o bubi, za koju je mis-lio da je sasvim nepoznata.
– Zašto tek ujutru, a ne večeras? – zapitah, dok sam grejao ruke uz vatru i sa zado-voljstvom ih trljao, a u sebi slao dođavola sve jelenke na svetu.
– Eh, da sam znao da ću vas ovde zateći! – odvrati Legrand. – Pošto se tako dugo ni-smo videli, kako sam mogao da slutim da ćete me posetiti baš večeras, a ne neke druge večeri? – Vraćajući se kući, sreo sam potporučnika G. iz tvrđave i uzajmio sam mu, na žalost, bubu; stoga ćete moći da je vidite tek sutra.
Prenoćićete večeras kod mene, a Jupiter će je doneti sutra čim sunce izgreje. To je nešto najlepše što je priroda stvorila.
– Šta? Izlazak sunca?
– Glupost! Moj jelenak! Nikad nisam video tako divnu zlatnu bubu; velika je kao be-li orah mekušac. Na gornjoj strani leđa ima dve kao ugljen crne pege, a pri dnu leđa tako-đe kao ugljen crnu i malo dužu pegu. Pipci su mu...
– Ne, masa Vil, zaista ništa drugo jelenak ne biti osim zlato – prekide ga Jupiter – buba biti od pravo zlato, iznutra i spolja čisto zlato, samo krila ne. Teško buba, teško!
– Pa, neka je zaista i tako, Jupe – odgovori Legrand – ipak to još nije nikakav razlog da ti pečenje zagori. Buba je – tim se rečima opet obrati meni – zaista tako obojena da se Jupiteru može verovati: onako zlatan, blistav metalni sjaj kao kod te bube, još nikad ni-sam video.
On zatim sede za jedan mali sto, uze mastilo i pero, potraži hartiju, ali je, na svoje čuđenje, ne nađe.
– Ništa ne mari – reče najzad – dešava se to; ali, moram vam dati bar neki pojam o obliku moje bube.
Izvukavši iz prsluka nekakvu prljavu debelu hartiju, stade perom da crta neveštu ski-cu, dok sam ja sedeo spokojno uz vatru, jer se još nisam sasvim zagrejao.
Kada je dovršio, pruži mi crtež i ne pogledavši ga. Baš htedoh da razgledam, kada me od toga odvrati glasno režanje spolja, a zatim se začu žestoko grebanje i struganje na vratima. Jupiter nije imao kud te otvori vrata, i unutra utrča Legrandov veliki njufaun-dlendski pas, prope se uz mene i obasu me umiljavanjem, jer smo bili odavno dobri prija-telji. Kada se toga zasitio do mile volje, mogao sam da razgledam crtež. Zaista, mora se priznati da me je skica koju je izradio moj prijatelj veoma iznenadila.
– Pravo da kažem – primetih, pošto sam je nekoliko trenutaka gledao – to je čudno-vat jelenak! Meni je zaista sasvim nepoznat; ovako nešto, zbilja, još nisam video; po mome mišljenju, vaša buba više liči na kakvu lobanju ili mrtvačku glavu nego na bilo ko-je stvorenje koje sam dosad svojim očima video!
– Šta? Na mrtvačku glavu? – uzviknu Legrand. – Ta, na hartiji možda zaista podseća malo na mrtvačku glavu. Obe gornje crne pege liče na oči, kako vama verovatno izgleda, a duguljasta pega pri dnu leđa može da liči na usnu šupljinu. A i oblik takođe ima izgled jajeta.
– Možda – rekoh – ali, Legrand, umetnik baš niste u crtanju. Moram da sačekam dok sam ne vidim bubu, da bih o njoj mogao da sudim.
– Ja to ne razumem – progunđa on, očito ozlojeđen – mislim da prilično crtam, te mogu bar donekle slično da izrazim šta hoću, jer sam imao dobre učitelje, a sebi laskam da nisam baš pao na teme.
– Ali, dragi moj mladiću, onda se šalite sa mnom; ovo što ste mi ovde nacrtali preds-tavlja po svim pravilima fiziologije i anatomije – lobanju. Vaš jelenak mora da je najčud-novatiji jelenak na svetu, ako je zaista nalik vašem crtežu. Predlažem vam da svoju bubu nazovete Scarabeus caput hominis jer ima i takvih imena u zoologiji!... Ali, gde su pipci, o kojima ste govorili?
– Pipci! – povika Legrand uzrujano – zar ne vidite pipke? Ni na samoj bubi nisu jas-niji nego što sam ih ja nacrtao!
– Dobro, dobro – stišavao sam ga – biće valjda tako; ali, ja zbilja ne vidim pipke.
I vratih mu list hartije ne dodajući više ni reči, jer nisam hteo da ga ljutim; ali, sve me to veoma začudilo. Zagonetno mi je bilo neraspoloženje moga prijatelja jer je crtež zaista više ličio na mrtvačku glavu nego na bubu. Legrand primi list veoma zlovoljno, stade da ga gužva, verovatno nameravajući da ga baci u vatru; ali, odjednom, zastade i, kao ukopan, zagleda se u crtež. Na licu mu se svakog trenutka smenjivalo tamno rumeni-lo sa mrtvačkim bledilom, dok je tako, uzrujano i zbunjeno, ali sa najvećom pažnjom, ispitivao neobični crtež. Zatim ustade, uze sveću sa stola i sede na jedan mornarski san-duk u najudaljenijem uglu sobe. Tu još jednom pogleda hartiju, ne odajući ni jednom reč-ju šta ga je na to nagnalo. Onda izvuče iz kaputa beležnicu, pažljivo umetnu list unutra i zaključa je brižljivo u svoj pisaći sto. Sada je njegovo ponašanje, dok sam ga ja sa najve-ćim čuđenjem posmatrao, postalo mirnije, mada je iščezlo ono naglo i radosno raspolože-nje sa kojim se vratio sa svog lutanja. Ipak, nisam više video zlovoljni izraz na njegovom licu: kao da je bio više rasejan nego neraspoložen; gledao je zamišljeno ispred sebe i ni-jedna moja dosetka nije mogla da ga otrgne od razmišljanja. Hteo sam da prenoćim u Le-grandovoj kolibi, kao i uvek kada sam mu dolazio; ali, sada sam smatrao da je bolje da ne uznemiravam prijatelja u njegovom raspoloženju. Nije me ni molio da ostanem, a kada sam se opraštao, prodrma mi ruku tako snažno i srdačno da sam se ponovo začudio.
Više nedelja nisam ništa čuo o Legrandu, kada mi jednog dana sasvim neočekivano dođe njegov crni sluga Jupiter. Još nikada nisam video tako skrušenog dobrog starog crn-ca, i u glavi mi kao munja sevnu misao o teškoj nesreći koja je mogla da zadesi moga pri-jatelja.
– Jupe – zapitah ga – šta je novo, kako ti je gospodar?
– O, masa, treba ja istina kazati? On dobro ne biti.
– Nije dobro? To mi je zaista žao. A šta mu je?
– To mu je! Nikada se on ne tužiti, a ipak bolestan biti. Mnogo bolestan biti, siroma' masa Vil.
– Bolestan, Jupe? Zašto mi to nisi odmah rekao! Je li u postelji?
– Nije, gospodar. On nikada ležati. Tu upravo žuljati cipela. O, srce moje jako teško boleti, zbog siroma' masa Vil.
– Dragi, dobri Jupe, kada bih ja mogao da razumem to što govoriš! Veliš da ti je go-spodar bolestan! Zar ne razgovara sa tobom? Zar ti nije rekao šta mu je?
– Ne ljutiti se, gospodar! Masa Vil govoriti ništa ne biti njega, sasvim zdrav biti, i uvek trčkarati, na ova strana, na ona strana, glava zemlji oboriti, i izgledati mnogo bled kao avet, i uvek računati, računati...
– Šta on radi, Jupitere?
– On uvek računati, brojeva, tabla... Stari Jupiter još nikada ne videti tako smešno ra-čun. O, mnogo brige imati i dobro paziti morati na siroma' masa Vil.
Jedan dan bio pobeći, sasvim rano, i tamo ostati čitav dan. Jupiter bio uzeti debeli štap i hteti masa Vil dobro istući kad se kući vratiti; ali, onda srce za to ne imati, tako on strašno bolestan izgledati.
– Ama, šta ti tu trabunjaš! Samo, dragi Jupe, biće svakako bolje da ne postupaš tako strogo sa ubogim mladićem; nemoj ga tući, molim te, dobri Jupitere; on to ne bi podneo. A sada napregni svoju pamet, pa mi reči: kako ga je snašla ta bolest? Je li se šta naročito dogodilo otkako sam bio kod vas?
– Nije, gospodar, ništa se od tada ne dogoditi; ali ja se bojati isti dan, kad vi biti tamo kod nas.
– Kako to, šta se onda dogodilo? Šta hoćeš da kažeš?
– Da, gospodar, ja misliti buba!
– To,veliš?
– Buba! Ja sasvim sigurno znati, masu Vil ujela zlatna buba u glavu!
– A kako ti je to palo na um, Jupitere? Moraš, ipak, imati neki razlog?
– Mnogi razlog, gospodar! Bube imati usta sa klešta, zar to ne biti dosta razlog? Još nikada ne videti takav đavolski buba, divlje biti i gristi da hteo uhvatiti. Masa Vil ga naj-pre hvatati; ali, brzo opet pustiti, jer ujeden biti. Ja imati strah i buba ne dotaknuti rukom; ne, ja najpre hartija naći i buba tada sa hartije zgrabiti i umotati, i list hartija gurnuti u us-ta na buba.
– Dakle, ti zaista misliš da je buba ugrizla tvoga gospodara, i da se zbog toga razbo-leo?
– Ja ne misliti, ja tačno dobro znati. Zašto masa Vil tako mnogo sanjati o zlatu i stal-no o zlatu, ako ne zbog zlatni buba?
– Ali, odakle znaš da on sanja o zlatu?
– Kako da ja ne znati? On uvek na san o tome govoriti, ja čuti i znati!
– Pa, Jupe, možda imaš pravo. Ali, kojoj srećnoj ili osobitoj okolnosti treba da zah-valim što si me počastio svojom posetom?
– Ovo biti, masa. Ja doneti ovo pismo. – I sa tim rečima predade mi Jupiter sledeće pismo: Dragi prijatelju!
Zašto se ne viđate? Valjda niste bili tako ludi da se uvredite zbog one male neuljud-nosti.
Od našeg poslednjeg sastanka preturio sam preko glave svakojake brige. Hteo bih nešto da vam saopštim, samo ne znam kako ću i da li ću to uopšte moći da kažem.
Već nekoliko dana ne osećam se sasvim dobro, a moj dobri stari Jup me muči i dosa-đuje svojom dobronamernom zabrinutošću. Nećete mi verovati?
Nedavno je nabavio jednu batinu da me izdeveta što sam mu umakao i ceo dan tuma-rao po brežuljcima na obali. Mislim da me samo moj rđav izgled spasao od dobrih batina. Svojoj zbirci nisam, na žalost, ništa mogao da dodam od poslednje vaše posete.
Ako možete, na bilo koji način dođite k meni, molim vas, sa Jupiterom. Molim vas, dođite! Radovao bih se da vas večeras vidim zbog izvesne stvari. Tiče se stvari od najve-će važnosti.
Najsrdačnije vas pozdravlja vaš Vilijam Legrand Pismo me je veoma uznemirilo. Ni-sam dotle nikad primetio ovakav način izražavanja kod svog prijatelja. Kakve su misli zamutile njegov zdravi razum? Kakvu je novu mušicu uvrteo sebi u glavu? Kakva li je to stvar od najveće važnosti što ga je mogla tako uzbuditi?
Jupiterova priča o bolesniku poče ozbiljno da me plaši. Zaokupi me strah da mi prija-telj nije malaksao pod uticajem svojih neveselih doživljaja, pa mu se duh pomutio. Ne oklevajući ni trenutka, spremih se da pođem sa crncem.
Kada smo stigli na obalu, ugledah u čamcu kojim je trebalo da se prevezemo kosu i tri motike, blistavo svetle i potpuno nove.
– Šta je ovo, Jup? – zapitah ga.
– To biti jedan kosa, gospodar; a to biti tri motike.
– To ti potpuno verujem; ali, šta će ti motike i kosa?
– Masa Vil hteti da ja kupiti njemu jedan kosa i motike u grad, i Jupiter zato bio pla-titi mnogo, mnogo novac!
– Ali, za kakvu su đavolsku pustolovinu potrebne masi Vilu sad najednom kosa i motike?
– To ni ja ne znati! Đavo mene nositi; ali, ja misliti, masa Vil ni sam ne znati. Da, svemu buba kriv biti!
Videći da ne mogu ništa pametno saznati od Jupitera, uđoh sa njim u čamac i mi se otisnusmo. Uz snažnu podršku vetra doplovismo brzo u mali zaliv, severno od Multrijske tvrđave, i posle valjanog pešačenja stigosmo oko tri sata popodne do Legrandove kolibe. Kao da nas je očekivao sa velikim nemirom, zgrabi mi pomamno ruku, što me prestraši i još više pojača moju sumnju. Lice mu je bilo mrtvački bledo, a oči duboko upale i neobi-čno sjajne. Pošto sam ga upitao kako je sa zdravljem, zapitah ga da li mu je potporučnik G. vratio jelenka.
– O, dabome – odgovori on, a lice mu obli krvavo rumenilo – i ništa ne bi moglo da me rastavi od bube. Znate li da je Jupiter bio u pravu?
– Kako to? – zapitah, posmatrajući zabrinuto svoga prijatelja.
– Pa, on je rekao da je buba od čistog zlata, pravog zlata!
Legrand je naglašavao svaku reč tako ozbiljno i važno, da sam teškom mukom mo-gao da sakrijem svoj užas gledajući ga takvog.
– Ova će mi buba doneti sreću – nastavi on, dok mu je pobednički osmeh titrao oko usana – ona će mi opet vratiti bogatstvo moje porodice. Čudite se, valjda, što volim bu-bu? Mila Fortuna podarila mi je po svojoj uviđavnosti, i ja treba samo pametno da je upo-trebim. O, pokazaće mi ona put, i ja ću zlato naći!
Jupitere, donesi jelenka!
– Šta! Buba, masa? Ne moći. Masa buba sam doneti! – Na to Legrand ustade ozbilj-no i važno i donese mi bubu iz staklenog ormana, u kome ju je držao. Bio je divan jele-nak, kakve u ono doba prirodnjaci sigurno još nisu poznavali. Na gornjem kraju leđa imao je dve okrugle crne pege i jednu dužu na donjem kraju.
Gornja krila bila su mu neobično tvrda i blistala se kao suvo zlato. Buba je bila teška, kao da je od zlata, i najzad sam razumeo zašto je Jupiter verovao da je od pravog zlata.
– Poslao sam po vas – poče Legrand čudno otegnutim glasom – poslao sam po vas da vas zamolim za savet i pomoć i da nameru sudbine i jelenka...
– Dragi moj Legrande – prekidoh ga – vama sigurno nije dobro i trebalo bi da se ču-vate. Morate bezuslovno da legnete u krevet, a ja ću ostati uz vas nekoliko dana, dok sve ne uredimo. Trese vas groznica i...
– Groznica? Pa opipajte mi puls! – odvrati on.
Uhvatih ga više ručnog zglavka i osetih odista da mu krv sasvim mirno struji.
– Ali, dragi Legrand, može čovek da bude bolestan i bez groznice! Dozvolite, molim vas, da se malo pobrinem za vas. Prvo, legnite u krevet, drugo...
– Varate se – uzvrati on – ja sam zdrav i osećam se dobro, koliko je to moguće pri ovoj mojoj lako shvatljivoj živčanoj uzrujanosti. Ako zaista želite, možete mi pomoći da se oslobodim ovog uzbuđenja.
– A kako se to može udesiti?
– Vrlo lako. Odlazim sa Jupiterom na malo istraživačko putovanje po bregovima. Tamo treba da mi pomaže jedan čovek u koga bih mogao da se pouzdam. Postigli svrhu ili ne, u svakom slučaju stišaće se moja uzrujanost od koje sada bolujem.
– Rado ću vam učiniti po volji – odgovorih – ali, ipak bih želeo da najpre znam: ima li to istraživačko putovanje po bregovima zaista neku vezu sa ovim đavolskim jelenkom?
– Svakako.
– Onda ne mogu da sudelujem u tom ludom preduzeću, dragi Legrand.
– To mi je žao, veoma žao, jer onda moram da pođem sam sa Jupiterom.
– Da pođete sami! Niste valjda pamet izgubili! Pa koliko ćete vremena ostati tamo?
– Verovatno čitavu noć. Krenućemo odmah, i kad ogreje sunce vratićemo se sigurno kući.
– A hoćete li mi dati časnu reč, ako izdržite ovaj bolesni nastup i ako se povoljno za vas svrši ova prokleta stvar sa bubom, da ćete se sa mnom vratiti kući i slušati moj savet kao da sam lekar?
– Obećavam. Ali da krenemo, jer više ne smemo da dangubimo.
Teška srca pođoh sa svojim prijateljem. Krenuli smo oko četiri sata – Legrand, Jupi-ter, pas i ja. Jupiter je tvrdoglavo zahtevao da sam nosi kosu i motike – a sve to, kako mi se činilo, više iz straha da oruđe ne dopadne u ruke njegovog ludog gospodara nego iz preterane uslužne marljivosti. Ja sam nosio dva fenjera, dok je Legrand pokretima čarob-njaka vitlao po vazduhu jelenka, koga je bio privezao čvrstim koncem. Teškom mukom uspevao sam da zadržim suze, jer sam se iz ponašanja svoga prijatelja potpuno uverio da mu se razum pomutio. Ipak, smatrao sam da je pametnije da se prilagodim položaju i da se ne protivim bezumnim planovima svoga prijatelja, već da sačekam dok mi se pruži zgodna prilika da preduzmem razumne mere.
Pregazismo vodeni rukavac koji odvaja ostrvo od kopna, i pošto smo se uspeli na pristranak, pođosmo dalje u severozapadnom pravcu, kroz nekakav divlji, razriven, pust predeo, ne susrevši putem ni jednog jedinog čoveka. Legrand nas je vodio sa velikom si-gurnošću, oklevajući s vremena na vreme nekoliko trenutaka dok ne bi odredio pravac po nekim znacima koje je sam zabeležio. Pošto smo išli tako već puna dva sata, stigosmo najzad u nekakvu strašnu divlju pustoš.
Bila je to nekakva visoravan blizu vrha jednog skoro nepristupačnog brežuljka, koji je od podnožja do vrha obrastao gustom šumom. Svuda po njemu štrčale su ogromne ste-ne na kojima se slabo držala zemlja, pa bi se verovatno srušile da ih nije održavalo drve-će.
Zaravan na koju smo se uspeli bila je obrasla gustim šibljem; pošto tuda nismo mogli da se provučemo, morao je Jupiter, na zapovest svoga gospodara, da nam krči kosom put do jednog džinovskog, divno izraslog lerovca, koji se nalazio između osam do deset hras-tova, ali ih je mnogo nadvisio svojim silnim, prekrasno razvijenim granama, i svojom bujnom lisnatom krošnjom predstavljao najveće i najlepše stablo koje sam ikada video.
Kada smo stigli do ovog šumskog diva, obrati se Legrand Jupiteru pitajući ga da li sme da se popne na drvo. Starac je izgledao zamišljen; razmišljao je nekoliko trenutaka i najpre ništa ne odgovori. Onda se primače ogromnom stablu i stade da ga obilazi i pos-matra sa najvećom pažnjom. Kada je dovršio svoje ispitivanje, reče: – Da, masa, Jup se može peti. Jup se može peti na svako drvo.
– Onda se penji što brže možeš, jer će se ubrzo odviše smračiti za taj posao.
– Kako visoko trebati se ja peti, masa? – zapita Jupiter.
– Najpre ćeš se uspeti visoko uz glavno stablo; posle ću ti reći šta ćeš dalje da radiš. Tako, a sada ponesi jelenka!
– Šta, buba, masa Vil? Zlatna buba? – viknu crnac, odskdčivši s užasom. – Zašto tre-bati ja buba uzeti? Proklet ja biti, ako to učiniti!
– Ako se ti tako veliki i snažan bojiš da uzmeš u ruku malog, nevinog jelenka, onda možeš bar za konac da ga držiš; ali, ako nećeš da ga poneseš sa sobom, smesta ću ti glavu smrskati ovom motikom!
– Šta to, masa! – promuca prestrašeno Jup. – Zašto uvek tako mnogo ljut biti prema stari crnac! Ja se samo šaliti! Zar se ja bojati od buba? Pih!
On uze u ruku konac sa drugog kraja i stade da se penje uz drvo, odmičući bubu od sebe što je dalje mogao.
Lerovac ili Liriodendron tulipiferum, najdivnije američko stablo, ima u mladosti sas-vim glatku koru i naraste do velike visine ne razgranavajući se. Postepeno, kora mu pos-tane rapava i ispuca, a iz stabla izniknu kratke grane. Jupiter je mogao, dakle, bez preve-like teškoće da se uspuže uz drvo. Rukama i kolenima obuhvatao je diva što je čvršće mogao: hvatao se ispupčenih pukotina u kori, rukama se uzdizao i bosim nogama odupi-rao; u dva maha se gotovo srušio, a zatim mu pođe za rukom da se dohvati prve grane. Verovamo je mislio da je sad penjanje dovršeno, pa viknu sa visine od nekih pedeset do šezdeset stopa: – Gde ja sada trebati, masa Vil?
– Penji se uz najdeblju granu... Tako... Ovde, sa ove strane – viknu Legrand. Crnac odmah posluša i peo se sve više, dok nam nije sasvim nestao iz vida njegov plećati stas. Najzad se začu njegova vika: – Trebati ja još dalje ići?
– Pogledaj dole – odvrati Legrand – i prebroj grane ispod sebe, na ovoj strani. Pored koliko si se grana popeo?
– Jedan... dva... tri... četiri,.. Ja pored pet velikih biti, masa!
– Onda se popni još za jednu!
Posle nekoliko trenutaka začu se opet Jupiter. Bio se popeo na sedmu granu.
– A sada, Jupe – viknu Legrand, očito veoma uzrujan – moraš da se penješ po grani što god dalje možeš. Ako što naročito spaziš, javi nam!
Sve dotle nisam mogao sasvim da poverujem da mi je prijatelj zaista poludeo, a sada sam se u to uverio. Dok sam razmišljao kako bih ga najlakše odmamio kući, začuh Jupi-terovu viku: – O mnogo se bojati, dalje ne moći puzati, grana bila trula.
– Veliš li da je grana trula, Jupitere? – zapita Legrand drhtavim glasom.
– Da, masa, grana sasvim trula biti!
– Za ime božje, šta da sad radim? – očajno kriknu Legrand.
– Šta sad da radite – viknuh ja, sav srećan što mi se pružila prilika da se umešam – odmah ću vam dati savet, otiđite kući i ležite u krevet! Hajdete, Legrand.
Vi ste ipak mio i razborit momak, hajdete sa mnom. Sve se više smrkava.
– Jupitere! – viknu on, i ne obazirajući se na mene – čuješ li me?
– Da, masa Vil, sasvim jasno.
– Izvuci moj nož, zaseci njime granu, pa mi reci brzo je li drvo zaista trulo!
– Grana biti trula, masa, ali ne mnogo, ja moći još penjati; ali, samo malo, i moram sam biti.
– Sam biti? Šta to sad znači?
– Ja mislim bez buba. Buba mnogo težak biti, ja ga ispustiti, a onda grana se slomiti kad je crnac sam!
– Lopužo! Nitkove! – stade da viče Legrand, očito veoma obradovan uprkos ovim kratkim izrazima. – Šta ti pada na um! Razbiću ti glavu ako mi bubu ispustiš!
Razumeš li me?
– Da; ali, masa ne trebati tako vikati na jadni crnac!
– Aha! Slušaj sad! Ako se usudiš da dopreš do kraja grane, a da bubu ne ispustiš, po-klonicu ti srebrni dolar čim se spustiš dole!
– O, ja ići, masa – odgovori crnac – odmah ja moći do kraj grane.
– Do kraja! Reci: jesi li već na kraju? – vikao je Legrand.
– Odmah biti na kraj, masa... O-o-o-o!... Milostivi nebeski tvorac!... Šta to biti na dr-vo?
– Dakle – zapita Legrand srećnim glasom – šta vidiš na grani?
– O, videti jedan mrtvačka glava... Svoj glava neko ostaviti na drvo! A sve meso glodano biti od ptice!
– A kako je lobanja pričvršćena uz granu? – zapita Legrand.
– Čekati, masa, morati najpre videti. O-o-o!... To biti smešno. Lobanja biti prikovana uz drvo sa jedan veliki klinac!
– Dobro, vrlo dobro, a sad čini što ti kažem, čuješ li, Jupitere.
– Da, masa!
– Nađi levo oko u lobanji!
– Hm – oho – ne biti ovde nikakav levi oko.
– Tikvane! Znaš li gde ti je leva ruka?
– O, da, znati to vrlo dobro, sa leva ruka ja uvek drva cepati.
– Sasvim tako, ti si levak. A levo ti je oko na istoj strani na kojoj i leva ruka. Sad ćeš valjda naći levo oko u lobanji, ili duplju, u kojoj je pre bilo.
– Jesi li našao? Nastupi prilično duga počivka. Onda se ču Jupiterov oklevajući glas: – Levo oko od lobanje biti na isti strana kao njezin leva ruka? Ali, lobanja više nemati nimalo ruka! Ništa ne mari. Gde ja imati levo oko isto biti levo oko od mrtvački glava. Ovde! Šta sad raditi sa levi oko od lobanja?
– Stavi bubu unutra i pusti je kroz rupu dokle ti konac dopire; samo, dobro pazi da ne ispustiš konac!
– Već biti udešeno, masa Vil; mnogo lako biti buba kroz rupa provući.
Za vreme ovog neobičnog dijaloga Jupiter se nije mogao nimalo videti. Ali, sada se pojavi buba koju je on pustio o konac, i zablista se kao grumen čistog zlata, obasjana pos-lednjim zracima sunca na zalasku. Na to Legrand uze kosu u ruke i obeleži njome jedan prostor u obliku kruga, sa prečnikom od tri do četiri jarda, na mestu više koga je visio jelenak. Tada naredi Jupiteru da pusti vrpcu sa bubom, pa da onda siđe sa drveta.
Sada moj prijatelj zabi jedan kolac tačno na ono mesto gde je pala buba. Zatim izvu-če iz džepa smotani kanap i pričvrsti ga jednim krajem za lerovac, odmota ga polagano i zategnu najpre do koca, a zatim dalje nekih pedeset stopa u pravoj liniji u pravcu koji su određivali kolac i stablo. Najzad se zaustavi i opet pobode jedan kolac u zemlju, dok je Jupiter raščistio kosom čitav prostor. Oko drugog koca Legrand zabeleži jedan krug, za-tim nam dade motike i zamoli nas da kopamo što je moguće brže.
Pravo da kažem, nisam nikako osećao veliku ljubav prema takvom poslu i rado bih ga se otresao u ovoj neobičnoj prilici jer se noć spustila, a bio sam uz to izmoren napori-ma koje sam preturio preko glave. Ali, nikako nisam mogao da izbegnem ovo kopanje, a i bojao sam se da svojim opiranjem ne uznemirim svoga sirotog prijatelja. Da sam se mo-gao pouzdati u Jupitera, pokušao bih da grubim nasiljem zagospodarim položajem; ali poznavao sam starog crnca i morao sam pretpostaviti da on u ovakvoj prilici neće ni naj-manje zazirati da svome gospodara priskoči u pomoć. Nisam više sumnjao da ga je zalu-dila bajka o nekom zakopanom blagu; njegovu je ludost verovatno pojačao nalazak jelen-ka, a možda i Jupiterovo verovanje da je buba od pravog zlata. Tako sam bar ja tumačio luđakove reči: "Buba će mi pokazati put do zlata". Bio sam veoma ožalošćen zbog sudbi-ne svoga prijatelja, ali sam se silom savladao i kopao sam veoma usrdno.
Nadao sam se da će očiglednost i prevarena nada možda opametiti jadnika.
Kada smo zapalili fenjere i njihova svetlost obasjala naš rad, morao sam da se nas-mešim šarenom društvu kakvo smo mi bili i neobičnom utisku koji bi naš tajanstveni i sumnjivi posao mogao proizvesti na slučajne prolaznike.
Kopali smo sa velikom neumornošću otprilike dva sata. Dok smo mi ćuteći radili i retko koju reč progovorili, njufaundlendski pas, koga je naš posao izgleda veoma zani-mao, nije prestajao da laje. Lavež mu je bivao sve glasniji, i Legrand poče da strahuje da ne domami kakve prolaznike. Jupiter je hteo da psa umiri nekim uspešnim sredstvom jer se izvuče iz jame cereći se podmuklo. Primače se psu, sveza mu gubicu svojim pojasom i, zadovoljno se smejući, maši se opet svoje motike.
Već smo bili iskopali u dubinu otprilike pet stopa, a skriveno blago, o kome je moj bolesni prijatelj očigledno sanjao, nije se pokazivalo. Kad smo prestali zbog umora, po-nadah se da će se time svršiti ova neobična komedija. Ali Legrand, mada očito uznemi-ren, poče opet da kopa obrisavši zamišljeno znoj sa čela.
Iskopali smo već bili čitav levak u prečniku od četiri stope, a sad smo mu još proširili obim i izrili dve stope dublje – i opet ništa nismo našli.
Jadni kopač blaga, koga sam neizmerno žalio, izađe iz jame; na licu mu se čitalo naj-dublje razočarenje dok je ponovo oblačio svoj dugački kaput. Ja sam ćutao. Na mig svoga gospodara Jupiter stade da prikuplja oruđe. Oslobodismo psu gubicu i u grobnoj tišini krenusmo natrag kući.
Bili smo već prevalili dobar deo puta, kad Legrand najedanput izusti glasnu psovku, nasrnu na Jupitera i ščepa ga za vrat. Razjapljenih usta i iskolačenih očiju, preneraženi crnac ispusti motiku i pade ničice ispred svoga gospodara.
– Ti, lopužo – zasikta Legrand kroz stisnute zube – crno pseto prokleto, govori, od-govaraj! Govori kad ti kažem, i nemoj da mi vrdaš! Gde ti je levo oko?
– Nebeski otac! O, masa Vil, zar to ne biti moje levo oko? – rekao je sa užasom cr-nac, pokazujući rukom svoje desno oko.
– Naravno, tako sam i mislio! Ura! Znao sam to – kriknu Legrand, pusti crnca i zavr-te ga kao vihor oko sebe, na čuđenje sluge koji nas je ćutke i naizmenice posmatrao.
– Hajdemo, moramo natrag – viknu Legrand – igra još nije izgubljena! Nismo ništa drugo mogli da učinimo sem da sa njim natrag odjurimo do lerovca.
– Jupitere – poče on kad stigosmo – dođi ovamo pod drvo. Je li lobanja licem bila okrenuta od stabla ili prema stablu?
– Lice od stabla okrenuti, masa!
– Dobro, jesi li ispustio jelenka kroz ovo oko ili kroz ovo ovde? – Pri tim rečima Le-grand dodirnu najpre levo, a zatim desno oko Jupiterovo.
– Ovo oko biti, masa, levo oko, upravo kako mi vi kažete. Pritom crnac pokaza svoje desno oko.
– Onda još jednom moramo da pokušamo – odahnu Legrand.
Na to moj prijatelj, kod koga sam već u njegovoj ludosti opažao neki metod, izvadi iz zemlje kolac koji je obeležavao mesto gde je buba pala na zemlju, i ponovo ga zabode na tri palca levo. Namota opet kanap, zategnu ga od stabla do koca, a odavde, kao i pre, za pedeset stopa dalje u ravnoj liniji. Na taj način dospesmo do jednog mesta koje je bilo udaljeno nekoliko jardi od mesta gde smo ranije kopali. Opet Legrand obeleži krug oko drugog koca, i mi se ponovo latismo motika. Bio sam užasno umoran, a ipak sam vredno kopao, pa moram priznati da me naš rad počeo zanimati. Obuze me neka razdraženost i očekivanje, što nisam umeo sebi da objasnim; izmišljeno blago, koje je pomutilo pamet mome prijatelju, kao da je i meni zavrtelo mozak. Dok sam radoznalo razgledao jamu, pas opet stade da laje. Pre mu je lavež bio srdit i razdražen, a sada je lajao potmulo i bo-jažljivo. Kada je Jupiter opet hteo da mu veže njušku, branio se besno, skočio zatim u jamu i stao da rije šapama po dnu. Posle nekoliko trenutaka ukaza se mnoštvo ljudskih kostiju; videli smo da su to delovi dva cela kostura, na kojima je još visilo nekoliko me-talnih dugmadi i trulih vunenih krpa. Sa nekoliko udaraca motikom otkrismo veliki špa-njolski nož. Kopali smo dalje kao bez duše ali ne nađosmo ništa, osim tri ili četiri komada zlatnog i srebrnog novca.
Kada je Jupiter spazio pare izbezumi se od radosti, dok se na licu njegovog gospoda-ra ogledalo najdublje razočarenje. Ipak nas je bodrio da dalje kopamo, i baš kad smo se bili ponovo prihvatili posla ja posrnuh i sruših se ničice, jer sam bio zapeo čizmom o ve-liku alku koja je ležala upola zatrpana u raskopanoj zemlji.
Nikad u svom životu nisam bio tako uzbuđen i uzrujan. Radili smo brzo dalje. Naj-zad, otkopasmo jedan kovčeg, koji je bio dug otprilike tri i po, širok tri, a visok dve i po stope: Okovan je bio čvrsto rešetkom od isprepletanih gvozdenih obruča. Šest alki bilo je prikovano duž ivice kovčega, bez sumnje za šest osoba, jer ih je toliko trebalo da podignu kovčeg. Nas trojica zapesmo iz sve snage da kovčeg izdignemo: ali, morali smo se pomi-riti sa tim da ga nikako ne možemo maknuti s mesta. Srećom, bio je zatvoren samo dve-ma pomičnim rezama, koje pomakosmo natrag, dršćući i teško dišući od očekivanja.
Kako da to opišem? – Kada smo jamu osvetlili fenjerima, zaslepi nas blistavi sjaj: tako je plamtelo i iskrilo se pred našim očima da nas je to zaslepilo, i samo nejasno smo mogli da raspoznamo zbrkanu gomilu zlata i dragog kamenja.
Ne umem da izrazim šta sam sve osetio u tome trenutku. Legrand je izgledao iznuren od napora i izustio bi samo po koju reč. Jupiterovo liceje bilo nekoliko trenutaka žuto i tako bledo, koliko crnačko lice uopšte može da pobledi. Stojao je očaran i ukočen. Onda kleknu u jamu, i zarivši svoje gole ruke u blago sve do lakata, podrža ih tako neko vreme, protežući se kao da je u prijatnom kupatilu. Najzad duboko uzdahnu kao da sam sa so-bom razgovara: ,,I to sve doći od zlatna buba, od lepi, mili, dobri zlatno buba, koji ja uvek tako pakosno grditi. Zar tebe ne biti sramota, Jup? Odgovoriti!" Najzad sam morao podsetiti i svoga prijatelja i njegovog slugu da moramo odneti blago na sigurno mesto. Ali, kako da to izvršimo? Razmišljali smo na sve moguće načine, ali bili smo suviše zbu-njeni da bismo nešto pametno smislili. Naposletku odlučismo da uzmemo iz kovčega ko-liko je bilo potrebno da bismo ga mogli izvući iz jame. Ispraznismo tako iz kovčega oko dve trećine, sakrismo to u grmlju, a psa ostavismo da stražari. Zatim odvukosmo kovčeg kući. Stigosmo u kolibu posle velikih napora oko jedan sat po ponoći. Otpočinuli smo čitav sat, malo se prihvatili, pa opet krenusmo sa tri velike vreće prema brežuljcima.
Nešto pre četiri sata dospesmo do jame. Ostatak našeg plena razdelismo između sebe što smo mogli pravednije, ostavismo jamu raskopanu i vratismo se natrag kolibi. Baš je svitalo na istočnom horizontu iznad kruna drveća kad smo sa sebe stovarili svoje skupo-ceno breme.
Klonusmo potpuno iznureni; ali, nismo mogli da se smirimo zbog strahovite uzbuđe-nosti. Pošto smo prodremali nemirno tri do četiri sata, poustajasmo u isti mah, kao da smo se dogovorili, da razgledamo svoje blago.
Kovčeg je bio pun do vrha i mi provedosmo čitav dan i veći deo noći pregledajući blago i pažljivo ga sređujući. Bogatstvo što je ležalo pred nama bilo je veće nego što smo u početku mislili. Izbrojali smo u samim zlatnicima četiri stotine i pedeset hiljada dolara. Nije bilo tu ni jednog jedinog srebrnjaka.
Našli smo samo starinske zlatnike sa raznovrsnim likovima, španjolskog i nemačkog novca, nekoliko engleskih gvineja i različitog novca kakvog još nikada nismo videli. Američkog novca nije bilo.
Teško je bilo proceniti drago kamenje. Bilo je tu alemova neobične veličine i lepote, u svemu sto i deset komada, osamnaest divnih rubina, tri stotine i deset smaragda, jedan lepši od drugoga, dvadeset i jedan safir i jedan opal. Sve to kamenje bilo je izvučeno iz okvira i prosto pobacano u kovčeg; okviri koje smo pronašli među ostalim zlatom kao da su bili slupani čekićem da se ne bi mogli raspoznati. Našli smo mnoštvo masivnog zlat-nog nakita; otprilike dve stotine prstenova i naušnica; teških lanaca bilo je, ako se ne va-ram, trideset i jedan komad, osamdeset i tri veoma velika i teška raspeća, pet zlatnih, van-redno skupocenih kadionica i krasan zlatan pehar koji je bio ukrašen divno izrezanim lo-zovim lišćem i likovima iz bahanalskih prizora. Sem toga, bilo je mnogo manjih predme-ta kojih se više ne sećam. Težina našeg blaga premašila je tri stotine i pedeset funti. Tu nije uračunato sto dvadeset i sedam prekrasnih zlatnih satova, od kojih su tri, brat bratu, vredela pet stotina dolara. Celokupnu vrednost našeg blaga proračunali smo na milion i po dolara; a kasnije, kada smo prodavali dragocenosti, pokazalo se da smo ih isuviše nis-ko procenili.
Malo posle, pošto smo se umirili, Legrand videći da sa najvećim nestrpljenjem oče-kujem od njega rešenje zagonetke, ispriča mi sve što je bilo u vezi sa otkrićem blaga.
– Sećate se – poče on – da sam vam one večeri, kada ste me iznenada posetili i greja-li se uz ognjište pružio jednu skicu, koja je trebalo da predstavlja moga jelenka. Verovat-no se sećate i toga da sam se naljutio kada ste utvrdili da moj crtež umesto bube prikazuje pravu mrtvačku glavu. Najpre sam mislio da se šalite; tada mi je pala na um čudnovata pega na bubinim leđima i u sebi sam priznao da u vašim rečima ima nešto istine. Ipak, ljutila me vaša primedba o mom crtačkom daru i umalo nisam bacio u vatru komad per-gamenta kada ste mi ga vratili.
– Komad papira, hteli ste reći?
– Ne. I izgledalo je kao papir, i isprva sam i ja tako mislio; ali, kada sam crtao po tom komadiću opazio sam da je to tanki pergament. Bio je, kao što znate, sasvim prljav. Kada sam ga zgužvao u srdžbi pade mi pogled na skicu, i možete već da zamislite kako sam se prenerazio kada sam zaista spazio mrtvačku glavu na istom mestu na kome sam, kako mi se činilo, nacrtao bubu. Jedan trenutak bio sam suviše začuđen da bih mogao lo-gično da mislim. Znao sam da mi se crtež u pojedinostima mnogo razlikovao od ove ski-ce, premda se nije mogla poricati neka sličnost.
Najzad sam uzeo sveću, seo u najudaljeniji ugao sobe i počeo pažljivije da ispitujem pergament. Kada sam ga okrenuo, našao sam svoj sopstveni crtež na drugoj strani, tačno onakav kakav sam izradio. Najpre me začudila sličnost između moje i skice mrtvačke glave; zatim mi se učinilo nerazumljivo što je ova mrtvačka glava ne samo svojim obli-kom nego tako isto i veličinom bila neobično nalik na moj crtež. Te čudnovate činjenice zbunile su me sasvim u prvi mah. Sticaj neobičnih okolnosti pomete najpre uvek razum koji se trudi da nađe neku vezu, neki lanac uzroka i posledice, a kad mu to ne uspe – iz-gleda trenutno kao malaksao. Kada mi se svest malo više razbistrila, prenerazi me nova misao. Setio sam se potpuno jasno da na pergamentu, pre nego što sam počeo da crtam, nije mogla da se vidi nikakva mrtvačka glava, jer sam ga obrtao na sve strane ne bih li našao čisto mestance za svoju skicu. Morao bih, znači, bezuslovno da opazim mrtvačku glavu. Preda mnom je ležala neka tajna koja je prividno bila nedokučiva svakom razum-nom shvatanju; pa ipak, osećao sam da u dubini moje najskrovitije svesti sviće neka slut-nja, odsev neke istine, koja se potvrdila u avanturi prošle noći. Odmah sam ustao i zak-ljučao pergament, ne želeći da o tome više mislim dok ne ostanem sam.
Pošto ste se vi oprostili, a Jupiter zaspao, počeo sam da ispitujem stvar redom. Naj-pre sam se prisetio na kakav je neobičan način pergament dospeo u moje ruke. Sećao sam se tačno mesta gde smo uhvatili jelenka; nalazilo se s one strane na obali, otprilike jednu milju istočno od ostrva. Kada sam dohvatio jelenka, jako me ujeo pa sam morao da ga pustim. Uvek bojažljivi Jupiter osvrtao se ne bi li našao kakav list ili što slično čime bi bubu dohvatio. U tom trenutku istovremeno ugledasmo komadić pergamenta, koji mi se učini kao običan komad papira, upola zatrpan u pesku. Nedaleko od toga mesta opazili smo trule ostatke neke lađe. Olupine su, po svoj prilici, ležale ovde dugo vremena, jer su truli komadići drveta jedva mogli da se raspoznaju kao daske od lađe.
Dakle, Jupiter je podigao pergament, uvio u njega jelenka i dao mi ga. Vraćajući se kući susrete nas potporučnik G., i ja mu pokazah bubu. Sigurno znate kako se on odušev-ljava za sve novo što je u vezi sa prirodnom naukom. Stoga je odmah hteo da odnese je-lenka u tvrđavu. Pre no što sam pristao stavio je jelenka u džep od prsluka, dok sam ja pergament kojim je buba bila uvijena strpao u svoj džep i ne obraćajući na njega naročitu pažnju.
Sećate se kako sam ustao i seo za sto da nacrtam jelenka, tražio sam list hartije i na svoje čuđenje nisam ga našao na mestu gde sam ga obično stavljao.
Ispreturao sam takođe i fioku, ali ni u njoj ništa nije bilo; onda sam ispremetao svoje džepove ne bi li možda našao kakvo staro pismo, i tada sam napipao pergament. Čudno-vate okolnosti pod kojim sam došao do pergamenta uticale su na mene.
Smatraćete me za fantastu kad vam kažem da sam odmah video vezu između ovih slučajnosti koje sam vam maločas opisao. Bez velikog truda mogao sam da spojim dve karike toga lanca; delovi jedne lađe ležali su na obali, a nedaleko od njih komad perga-menta. Izričito naglašavam komad pergamenta, a nikako hartije, pergamenta sa crtežom mrtvačke glave. Pitate se – "gde je tu veza?". Pa, poznato je da je mrtvačka glava gusar-ski znak, i u svim bitkama ističe se zastava sa mrtvačkom glavom.
Naglasio sam da smo našli pergament, a ne list hartije. Pergament je trajan, gotovo neistruljiv. Stvari bez velike važnosti retko se pišu na pergamentu, jer je on isuviše nez-godan za svakodnevne beleške i crteže. Ta je misao bila veoma važna za mene, a postala je još važnija kada sam pomislio na mrtvačku glavu. Zatim, i sam oblik pergamenta bio je važan za mene. Premda je jedan kraj bio otkinut, moglo se ipak videti da je pergament nekad bio duguljast kao neka povelja.
– Ali – prekidoh ga – vi kažete da lobanje nije bilo na pergamentu kada ste crtali je-lenka. Kakvu vezu onda pronalazite između lađe i lobanje, ako je nju, kao što sami priz-najete, đavo će ga znati ko i kako nacrtao posle vašeg crteža?
– Vidite, oko toga se vrti cela ta tajna, mada sam ja to mogao da objasnim bez veli-kog truda. Pravio sam sledeće zaključke: kad sam crtao jelenka, nije se videla nikakva lobanja na pergamentu. Dovršivši crtež, dao sam ga vama i pažljivo vas posmatrao dok mi ga niste vratili. Vi, dakle, niste mogli da nacrtate lobanju niti iko drugi u mojoj kolibi. Pa ipak, mrtavčka glava je bila tu!
Stigavši dotle u svojini mislima, napregao sam sve sile da se setim svake i najmanje pojedinosti koja bi mi tu stvar dalje objasnila. Vreme je bilo hladno, što je redak i, kao što ćete odmah videti, za nas veoma srećan izuzetak u ovo godišnje doba. U ognjištu je plamsala vatra. Bio sam se zagrejao pešačeći i zato sam seo dalje od ognjišta. Vi ste, nap-rotiv, bili primakli svoju stolicu uz samu vatru. Baš kada ste hteli da razgledate moj crtež, upade u sobu njufaundlendski pas i prope se uz vas. Levom rukom milovali ste njega, dok vam je desnica, u kojoj ste držali pergament, visila mlitavo među kolenima, u najve-ćoj blizini vatre. Pobojah se da plamen ne zahvati pergament, i taman da vas na to upozo-rim, kada vi povukoste ruku i počeste pažljivo da razgledate crtež. Pošto sam sve te poje-dinosti sredio u svojoj glavi, nisam više ni časa sumnjao da se lobanja pojavila na perga-mentu pod uticajem toplote. Sigurno vam je poznato da ima hemijskih preparata koji se od pamtiveka upotrebljavaju kao mastilo za tajne spise. Ako takvim mastilom pišete po hartiji ili pergamentu, onda ono što ste napisali ili nacrtali posle kraćeg ili dužeg vremena iščezne i pojavi se kada se izloži dejstvu toplote na izvesnom stepenu. Ako se rastopi šaf-ran u kiselini i razredi u četverostrukoj količini vode, dobije se zeleno mastilo, koje se često upotrebljava; crveno se dobija ako se kobalt rastopi u azotnoj kiselini. Posle kraćeg ili dužeg vremena iščeznu ta mastila sa hartije, a pojavljuju se opet pod uticajem toplote.
Ponovo sam sa pažnjom razgledao mrtvačku glavu. Ivice crteža nisu bile najjasnije izražene. Očigledno, dejstvo bojenja bilo je nepotpuno ili neujednačeno.
Odmah sam naložio vatru i primakao pergament plamenu. Najpre su se time samo još jasnije istakle nežnije crte mrtvačke glave. Kada sam nastavio ogled, na kraju, prema mrtvačkoj glavi, pokaza se jedan lik, za koji mi se najpre učini da predstavlja kozu. Posle podrobnog ispitivanja došao sam do zaključka da je predstavljao jare.
– Ha, ha! Verovatno nemam prava da vas ismevam – rekoh mu – jer se zaista ne sme ismevati blago od jednog i po miliona; ali, nije moguće da ćete pomoću jareta dodati i treću kariku svome lancu. Koliko mi je poznato, gusari nemaju nikakva posla sa kozama!
– Ali, rekao sam vam ipak da to nije koza!
– Svejedno, nije koza ali je jare; a to je opet jedno te isto!
– Skoro isto; ali, ne sasvim – reče Legrand. – Sigurno ste čuli za kapetana Kida. U ovom crtežu poznao sam odmah vrstu hijeroglifskog potpisa, koji se, uostalom, na per-gamentu nalazio tačno na onom mestu gde se dokumenti redovno potpisuju. Mrtvačka glava u poprečnom suprotnom uglu trebalo je, naprotiv, da zameni inače uobičajeni pečat ili kakav žig. Ali, sada me strašno zbunjivalo ono što je glavno: sadržaj dokumenta, tekst između žiga i potpisa. To me je prilično zbunilo: pa ipak, osećao sam se kao da me oče-kuje neizmerna sreća. Kako me obuzelo ovo osećanje – ne znam ni sam, a možda ga je u meni probudila i nesvesna želja. U svakom slučaju na mene je snažno uticalo Jupiterovo verovanje da je buba od pravog zlata. Sem toga, sve se zbilo pod uticajem ipak čudnova-tog sticaja slučajnih okolnosti toga dana. Pomislite samo: da se sve to nije desilo baš onog dana, kada je izuzetno bilo tako hladno pa smo morali da naložimo vatru! Da nije bilo one vatre i da nije utrčao moj pas, ne bi se pojavila mrtvačka glava i vi biste videli samo moj crtež... I mi ne bismo pronašli blago!
– Ali, pričajte dalje; gorim od radoznalosti!
– Vama je sigurno poznato kako se uporno održalo verovanje i kako se još i sada prepričava u nepromenjenom obliku: kako je zloglasni gusarski kapetan Kid zakopao svoj plen na obali našega mora. Što se ovo verovanje tako uporno održalo, tumačio sam time što je blago ostalo još uvek zakopano. Da je Kid kasnije odneo svoje zakopano bla-go, ovo bi verovanje izgubilo svoj smisao i sigurno bi nestalo. Činilo mi se da je kapetana sprečio neki slučaj: recimo, na primer, gubitak kakvog spisa u kome bi se jedino nalazio tačan opis mesta gde je blago bilo skriveno, a njegovi drugovi saznali za tu okolnost pa sa svoje strane pokušali da nađu blago. Tako su možda dali povoda onom pričanju koje se održalo sve do današnjega dana. Jeste li ikad čuli da je na našoj obali iskopano kakvo blago?
– Nikada.
– Ali, poznato vam je da je Kid bio nagomilao neizmerno blago. Ja sam bio uveren da je jedan deo ovog blaga svakako sakriven, a vi ćete se sada jedva začuditi kad vam kažem kako sam se nadao i, štaviše, bio uveren da ću pomoću ovog pergamenta, nađenog na tako čudan način, doći do ključa kako da nađem mesto gde je blago sakriveno.
– Ali, šta ste učinili da saznate istinu?
– Pojačao sam toplotu i pergament opet izložio njenom uticaju. Ali ne pojaviše se ni-kakva slova. Pomislio sam da je prljavština kriva što mi pokušaj nije uspeo. Stoga oprah pergament pažljivo, polivši ga vrelom vodom. Zatim ga stavih u tiganj, okrenuvši mrt-vačku glavu dole, a tiganj položih na gomilu žara.
Posle nekoliko minuta, kada se tiganj jako zagrejao, izvadih pergament i, na svoju najveću radost, videh da su se na njemu pojavile mrlje, kao da je ispisan poredanim bro-jevima. Opet stavih pergament u tiganj, i nastavih da ga zagrevam. Kada sam ga ponovo pogledao, izgledao je sasvim ovako kao što ćete ga sada videti.
Legrand zagreja pergament i pruži mi ga. Ugledah u krupnim potezima sledeće bro-jeve, pisane crvenkastim mastilom između mrtvačke glave i jareta:
53‡‡†305))6*;4826)4‡.)4‡);806*;48†8II60))85;1‡(;:‡*8‡83(88)
5*†;46(;88*96*?;8)*‡(;485);5*†2:*‡(;4956*2(5*-4)8118*;
4069285);)6†8)4‡‡;l(‡9;48081;8:8‡l;48†85;4)485†
528806*81(‡9;48;(88;4(‡?34;48)4‡;161;:188;‡?;
– Ali – rekoh, pružajući mu natrag pergament – sad isto toliko znam kao i pre; makar mi obećali sve drago kamenje Golkondino ako odgonetnem ovu zagonetku – to ne bih uspeo!
– A, ipak – odvrati Legrand – razjašnjenje nije u stvari tako teško, kako bi moglo da izgleda na prvi pogled. Ovi brojevi sastavljaju, kao što i sami odmah uviđate, tajno pis-mo, tj. prevode i kriju neki smisao. Po svemu onome što sam znao o Kidu, nisam ga baš smatrao za sposobna da pronađe neko tajno pismo koje bi bilo teško protumačiti; rekoh samom sebi da je to jednostavno pismo sa brojevima, koje se neukom mornarskom moz-gu moralo činiti sasvim nerazrešivo i bez ključa.
– A vi ste zaista rešili zagonetku?
– Bez velikog truda. Dešifrovao sam tajna pisma teža i deset hiljada puta. Morao sam najpre da odredim kojim je jezikom pismo bilo pisano. Da se nisam odmah dosetio šta znači jare, koje treba da predstavi ime Kid i samo u engleskom jeziku može to da znači, i da odatle nisam zaključio da je tekst engleski, onda bih pokušao najpre sa francuskim ili španjolskim jezikom, kojima su gusari govorili u ovim vodama. Ovako, za mene nije bilo nikakve sumnje da se Kid poslužio engleskim jezikom.
Kao što vidite, brojevi nisu rastavljeni na reči. Da je bilo tako, odmah bi mi bilo mo-guće da rešim zagonetku! Jednostavno bih odabrao i izdvojio kratke reči; i pri nailaženju na reč koju sačinjava samo jedno slovo, na primer a ili 1 (jedan, ja), rešenje mi ne bi bilo nimalo teško. Ali, pošto znaci nisu bili rastavljeni na reči, počeo sam da izdvajam i one znake koji najčešće dolaze, kao i one kojih je bilo samo neznatan broj. Tako sam složio sledeću tablicu:
Znak 8 javlja se 33 puta
; javlja se 26 puta
4 javlja se 19 puta
‡ javlja se 16 puta
* javlja se 13 puta
5 javlja se 12puta
6 javlja se 11 puta
† i l javljaju se 8 puta
O javlja se 6 puta
9 i 2 javljaju se 5 puta
: i 3 javljaju se 4 puta
? javlja se 3 puta
II javlja se 2 puta –
i. javljaju se jednom U engleskom jeziku slovo e dolazi najčešće. Za njim dolaze: a, o, i, d, h, n, r, s, t, u, y, c, f, l, g, m, w, b, k, p, q, x, z. £ je tako često slovo da nema nijed-ne rečenice, pa ma kako kratka bila, a da se ono u njoj ne javlja češće od svih ostalih slo-va.
Tako imamo osnovu za dalje zaključke. Pošto u našoj tablici najčešće dolazi broj 8, uzećemo ga kao tajni znak za slovo e. Da bismo ispitali je li naše gledište opravdano, po-gledajmo nalazi li se broj 8 često puta udvoje jer se e često udvaja u engleskom jeziku, kao na primer u rečima meet, fleet, speed, seen, been, agree itd. Na našem pergamentu broj 8 javlja se udvoje tačno pet puta, premda je tajno pismo kratko. U engleskom jeziku od svih reči najčešće dolaze the : da vidimo, onda, nećemo li naći tri znaka, uvek jed-nako poredana, od kojih bi poslednji bio 8; ovi znaci bi verovatno zamenjivali reč the. Kao što vidite, na pergamentu se nalazi tačno sedam takvih slogova, i to na ovaj način: ; 4 8. Stoga možemo pretpostaviti da znak tačka i zapeta predstavlja slovo t, a broj 4 da znači slovo h. Time smo učinili veliki napredak. Pošto smo sada odredili jednu reč, mo-žemo da određujemo početke i svršetke drugih reči.
Uzmimo pretposlednji slučaj, na samom kraju pisma, gde dolazi slog ; 4 8.
Znak tačka i zapeta, koji se neposredno nalazi iza sloga ; 4 8 početno je slovo jedne reči, i od šest sledećih znakova poznajemo ih ukupno pet. Ako ove znake zamenimo slo-vima koja im odgovaraju, a ostavimo jedno mesto prazno za nepoznati glas, onda dobi-jamo:
t eeth
Ako sad pogledamo celu azbuku, nećemo naći nijednog slova koje bi umetnuto iz-među t i eeth davalo zajedno sa ovim glasovima jednu reč. Znak ih na kraju mora, prema tome, da pripada nekoj drugoj reči; ostaju nam još slova t ee.
U rečniku nalazimo kao jedinu ovde moguću reč tree (drvo). Prema tome, sa znakom koji se nalazi pred tree imamo reč the tree (drvo). Ujedno smo našli jedno novo slovo r, koje je ovim znakom predstavljeno.
Posle nekoliko znakova nailazimo ponovo na slog ; 4 8. Tako dolazimo do jednog većeg niza:
the tree;
4 (‡34 the ili, ako umetnemo poznata slova:
the tree
thr ‡?3h the.
Ako umesto preostalih znakova stavimo tačkice, dobićemo:
the tree thr... h the.
Iz ovoga možemo veoma lako da odgonetnemo reč through (kroz). Tako dobijamo tri nova slova: o, u i g, koje zamenjuju tajni znaci ‡? i 3.
Ako sada potražimo u tajnom pismu poznate znakove, naći ćemo na početku ovaj stav:
83(88 ili u slovima: egree
Tako dobijamo sasvim lako reč degree (stepen), i možemo da pretpostavimo da znak † znači slovo d.
Pođemo li za četiri slova dalje od reči degree, naići ćemo na niz:
;46(;88
Ako umetnemo poznata slova, a nepoznate znake zamenimo tačkama, pročitaćemo: ih rtee stav u kome odmah možemo da pročitamo reč – thirteen (trinaest). Znaci 6 i * znače slova i i n.
Na početku tajnog pisma nalazimo dalje niz:
53‡‡†.
Postupimo li kao i pre dobićemo reč:
good (dobar).
Zasebno slovo pred good može da znači samo a; obe prve reči glase dakle: a good.
Sad je već vreme da sastavimo ključ i tablicu, pa da tako olakšamo posao. Ona ima ovakav izgled: 5 znači a, † = d, 8 = e, 3 = g, 4 = h, 6 = i, * = n, ‡ = o, (= r, ; = t.
Dakle, znamo deset najvažnijih slova, i još mi preostaje da vam objasnim kako mi je uspelo dalje odgonetanje.
Odgonetnuvši tako čitav pergament, dobio sam ovaj tekst: A good glass in the bishop 's hostel in the devil's seat fortyone degrees and thirteen minutes north-east and by north main branch seventh limb east side shoot from the left eye ofthe death's-head a bee line from the tree through the shot fifty feet out. – Ali – upletoh se ja – još mi se i sada čini prilično nejasno značenje ovih reči. Kakav smisao može čovek da nađe u ovom poklapa-nju: devil's seats, death's heads i bishop's hotels!
– Priznajem – reče Legrand – da stvar izgleda teška ako se površno pogleda. No ja sam svoju pažnju obratio na to da ovu rečenicu raščlanim na prirodne delove od kojih ju je složio sastavljač tajnog pisma.
– Hteli ste da stavite interpunkciju?
– Tako otprilike.
– Ali, kako ste u tome uspeli?
– Pomislite da onaj koje pisao nije namerno rastavljao reči jednu od druge, samo da bi otežao rešenje. Sada se moglo pretpostaviti da je ovaj ne baš oštroumni čovek, kakav je očigledno bio pisar, preterao verovatno u tome. Kada je pri sastavljanju svoga pisma dospeo do jednog mesta, koje je označavalo kakav mu drago svršetak ili možda kraj re-čenice, on se pri tome trudio da zbije još gušće svoje znake na tome mestu nego inače. Ako razgledate pergament, naći ćete pet mesta na kojima su znaci zbliženi na osobit na-čin. Ovaj ključ upotrebio sam da ovako raščlanim rečenicu: A good glass in the Bishop s hostel in the devil's seat – forty-one degrees and thirteen minutes – north east and by north – main branch seventh limb east side – shootfrom the left eye ofthe death 's head – a bee linefrom the tree through the shotfiftyfeet out.
– Ali, baš zbog ove podele, stvar mi je još nerazumljivija – rekoh ja.
– I meni je bila isto tako nekoliko dana – odgovori Legrand – raspitujući za mesto nedaleko od o'strva Saliven, koje bi se zvalo Bishop's Hotel (razume se da nisam upotreb-ljavao zastarelu reč hostel). Kako nisam mogao da dobijem nikakvo obaveštenje, hteo sam svoja ispitivanja da proširim na veći prostor, da bih postupao što smišljenije, kad mi jednog jutra, sasvim iznenada, pade na um da bi se reči Bishop's Hotel mogle da odnose na porodicu Bessop koja je od davnina imala staro vlastelinske dobro, udaljeno četrdeset milja severoistočno od ostrva. Otišao sam do plantaže da se o tome raspitam kod starijih crnaca. Najzad se seti jedna starica da je čula za Bessop Castle (Besopov dvor), i reče mi i da bi mogla tamo da me odvede; ali, reče, to nije ni dvorac ni gostionica, nego jedna visoka pećina.
Dadoh joj dobru nagradu, pa, pošto je malo premišljala, pristade da me odvede. Pe-ćinu nađosmo bez osobite teškoće, i ja počeh da istražujem mesto, pošto sam najpre ženu poslao natrag. "Dvor" se sastojao od nepravilnih, ispremetanih urvina i pećina; jedna od tih pećina zape mi naročito za oko svojom visinom, položajem i čudnim oblikom. Popeh se i bacih pogled naokolo, ne znajući ni sam tačno šta dalje da preduzmem. Dok sam se tako kolebao i razmišljao, ugledah najedanput jednu uzanu isturenu kamenu gredu na is-točnoj strani pećine, otprilike tri stope ispod vrha na kome sam se nalazio. Ta greda štrča-la je napred nekih osamnaest palaca, široka samo jednu stopu, a zbog udubljenja, koje se nalazilo odmah više nje, mnogo je ličila na duboke naslonjače naših predaka.
Nisam sumnjao da je to "đavolsko sedalo", koje je pominjano u pergamentu; i sada mi je cela tajna izgledala jasna.
Sada sam znao da je "dobro staklo" moglo značiti samo dogled, jer reč "staklo" po-morci retko upotrebljavaju i u drugom smislu. Trebalo je, a da to nije teško razumeti – da upotrebim dogled, i to u tačno određenom pravcu. To je, kako mi se činilo, bilo naznače-no u onom odeljku pergamenta u kome se govori o "41 stepenu, 13 minuta i severo-severoistočnom pravcu". Veoma uzrujan, pohitao sam kući, uzeo dogled i povratih se nat-rag pećini.
Spustio sam se sa vrha na isturenu stenu i opazio da se na njoj moglo stajati samo na osobit način. Ova činjenica kao da je potvrđivala ispravnost moga naslućivanja. Razum-ljivo je da su se 41 stepen i 13 minuta mogli da odnose samo na ugao koji bi imali da zat-varaju pravac gledanja i vidljivi horizont, jer je horizontalni položaj bio jasno određen rečima "severo-severoistočno". Odmah sam odredio severo-severoistočni pravac pomoću džepnog kompasa; zatim, pošto sam postavio dogled koliko sam tačnije mogao, otprilike pod uglom od 41 stepena, dizao sam ga oprezno i spuštao, dok mi pažnju nije privukla čudnovata čistina u lišću nekog udaljenog stabla, koje se znatno izdizalo iznad ostalog drveća. U sredini ove čistine spazio sam belu pegu; ali nisam mogao da odredim šta je to bilo. Pošto sam pažljivo udesio oštrinu dogleda, ugledao sam ljudsku lobanju.
Posle ovog otkrića zagonetka mi je bila jasna, jer su se reči "glavna grana sedmi og-ranak istočna strana" mogle da odnose samo na mesto na kome je lobanja uz drvo bila pričvršćena, a reči "zategnuti kanap od levog oka lobanje" bile su takođe sasvim razum-ljive. Shvatio sam da je trebalo spustiti jednu kuglicu kroz levo oko lobanje, a da pravac između stabla i kuglice do mesta na koje bi kugla udarila, produžen za pedeset stopa, mo-ra da označuje mesto na kome se nalazi blago.
– Sve je to veoma jasno – rekoh – i mada je vesto kombinovano, ipak je veoma jed-nostavno. Šta ste radili pošto ste ostavili Besopov dvor?
– Kada sam pažljivo odredio položaj drveta, krenuo sam kući. Čim sam ostavio "đa-volje sedalo", nestade iz vida okrugla čistina i nisam više mogao da je ugledam ma u kom bilo pravcu. Na ovom putovanju do Besopova dvora pratio me je Jupiter, koji je već ne-koliko nedelja bio zabrinut zbog moga čudnovatog ponašanja i nikako nije hteo da me pušta samog. Idućeg dana ustao sam veoma rano, izmakao njegovoj pažnji i uputio se prema brežuljcima da potražim stablo.
Našao sam ga posle velikog truda. Kada sam predveče došao kući, hteo je Jupiter da me izdeveta. Drugi deo pustolovine znate.
– Da – rekoh – samo ne mogu sebi da objasnim vaš način govora i vaše ponašanje kad ste jelenka o kanapu vitlali po vazduhu. Morao sam svakako da pomislim da ste po-ludeli! I zašto ste uporno hteli da spustite bubu kroz lobanju, umesto da prosto proturite kakav visak?
– Ljutilo me što ste me smatrali za ludog, pa sam hteo da vas malo nasamarim. Stoga sam vitlao jelenka po vazduhu; zato je morao Jupiter da ga popne na drvo i proturi kroz levo oko mrtvačke glave!
– Sada mi je jasno sve, sem jedne stvari. Šta znače oni kosturi koje smo našli u jami?
– O tom pitanju ne znam ništa određenije od vas. Mogu samo da nagađam – premda bi bilo užasno da verujem u takve grozote. Kidu je – ako je zaista Kid zakopao ovo blago – bila potrebna za taj posao pomoć; pa, kada je posao bio svršen, moglo mu se učiniti za umesno da smakne sa ovoga sveta one kojima je bila poznata tajna. I dok su njegovi po-moćnici bili još u jami, bilo je dovoljno da mlatne motikom dvaput ili desetak puta. Ko bi to znao!
1843.
Preveo: Momčilo Jojić