Šesto poglavlje
ŽENA U BIJELOM
HELSTON, ENGLESKA, 18. LIPNJA 1854.
Kada je Daniel stigao u Helston, bio je ljutit. Čim ga je navjestitelj
izbacio na šljunčanu obalu jezera Loea, odmah je shvatio gdje se nalazi.
Jezero je bilo mirno i zrcalilo je velike rastegnute ružičaste oblake na
večernjem nebu. Zatečena njegovim iznenadnim dolaskom dva su
vodomara poletjela preko polja djeteline i zaustavila se na iskrivljenom
stablu na vrištini pored glavne ceste. Znao je da cesta vodi u mjestašce u
kojem je s Lucindom proveo ljeto.
Ganulo ga je što je ponovo stajao na tom bogatom zelenom tlu. Koliko
god se trudio zatvoriti sva vrata koja su vodila u njihovu prošlost i
prebroditi svaku njezinu smrt koja mu je slamala srce, neki životi bili su
mu važniji od drugih. Iznenadilo ga je koliko se dobro sjećao vremena koje
su proveli u južnoj Engleskoj.
Ali, nije tu bio na godišnjem odmoru. Nije tu bio kako bi se zaljubio u
prelijepu kćer trgovca bakrom. Bio je tu kako bi spriječio da se jedna
nepromišljena djevojka izgubi u mračnim trenucima prošlosti koja ju je
ubila. Bio je tu kako bi joj pomogao jednom zauvijek poništiti prokletstvo.
Pošao je u dugu šetnju prema gradu.
Ljetna večer u Helstonu bila je topla i lijena. Na ulicama su dame u
šeširima i u haljinama obrubljenim čipkom uglađenim glasovima
razgovarale s muškarcima u lanenim odijelima, koje su držale ispod ruke.
Parovi su zastajkivali ispred izloga i kako bi porazgovarali sa susjedima.
Opraštali su se na uglovima ulica po desetak minuta.
Sve u vezi s tim ljudima, od odjeće do načina na koji su hodali, bilo je
toliko usporeno da se Daniel razbjesnio. Potpuno je bio drukčiji od
prolaznika. Dok je prolazio pored njih, skrivena ispod kaputa, krila su ga
pekla od nestrpljivosti. Znao je gdje sigurno može naći Luanda. Svake
večeri nakon sumraka odlazila je u paviljon. Ali, Luce koja skače u
navjestitelje i iz njih i koju je morao naći, nju nije znao gdje tražiti.
Zašto se Luce vratila u prethodna dva života, to je Daniel mogao
razumjeti. Ti su životi općenito bili... iznimke. U trenucima tik prije smrti
bila je blizu da otkrije istinu o njihovu prokletstvu. Ali, nije mu bilo jasno
zašto ju je navjestitelj doveo ovdje.
U Helstonu su uglavnom imali mira. U tome životu njihova je ljubav
rasla polako i prirodno. Čak je i njezina smrt bila intimna, dogodila se
min@
~ 61 ~
samo između njih dvoje. Gabbe je Lucein kraj u Helstonu jednom opisala
kao dostojanstven. Barem jednom, njezinu su smrt prepatili sami.
Ne, nije mogao shvatiti zašto je došla u taj život, a to je značilo kako
je mogla biti bilo gdje u gradiću.
»Dakle, gospodine Grigori«, viknuo je s ulice treperav glas. »Kakvo
divno iznenađenje što vas vidim tu u gradu.«
Ispred potpuno iznenađenog Daniela stajala je plavokosa žena u
dugoj plavoj haljini s uzorkom. Za ruku je držala punašna, pjegava
osmogodišnjaka, koji je u bež kaputiću s mrljom ispod ovratnika izgledao
očajno.
Danielu je napokon sinulo. Bili su to gospođa Holcombe i njezin
nedaroviti sin Edward, kojeg je nekoliko bolnih tjedana koje je proveo u
Helstonu podučavao crtanju.
»Bok, Edwarde«, Daniel se sagnuo kako bi se rukovao s malim
dječakom, zatim se naklonio njegovoj majci. »Gospođo Holcombe.«
Sve do tada Daniel nije razmišljao o svojoj odjeći. Nije mu bilo stalo
što prolaznici misle o njegovim modernim sivim hlačama i je li kroj
njegove košulje kratkih rukava čudan u usporedbi s košuljama drugih
muškaraca u gradu. Ali ako će u odjeći koju je nosio dva dana prije kod
Luceinih roditelja na večeri za Dan zahvalnosti i dalje sretati ljude koje je
poznavao prije gotovo dvjesto godina, moglo bi se početi govorkati.
Daniel nije želio privlačiti pažnju na sebe. Ništa ga nije smjelo
spriječiti da nađe Luce. Premda Holcombi nisu primijetili, jednostavno će
morati naći drugu odjeću. Srećom, vratio se u vrijeme u kojem je bio
poznat kao ekscentričan umjetnik.
»Edwarde, pokaži gospodinu Grigoriju što ti je mama baš kupila«,
rekla je gospoda Holcombe i zagladila sinovu neukrotivu kosu.
Dječak je iz torbe nevoljko izvadio mali pribor za slikanje. Pet
staklenih bočica s uljanim bojama i dug crveni drveni kist. Dok je
pokušavao prikriti kako pogledava iza njih i smišlja kako da što prije
završi razgovor Daniel je rekao potrebne komplimente, kako je Edward
vrlo sretan mali dječak čiji talenti sada imaju potreban pribor.
»Edward je tako darovito dijete«, navaljivala je gospoda Holcombe i
uhvatila Daniela ispod ruke. »Problem je u tome što mu vaši satovi
crtanja nisu dovoljno uzbudljivi, što je normalno za dječaka njegove dobi.
Zato sam mislila kako će mu pravi pribor za slikanje pomoći da se u tome
nađe. Kao umjetnik. Razumijete, gospodine Grigori?«
»Da, da, naravno«, prekinuo ju je Daniel. »Dajte mu sve što će ga
~ 62 ~
potaknuti na slikanje. Sjajan plan...«
Prožela ga je hladnoća, riječi su mu zapele u grlu.
Iz bara na drugoj strani ulice izašao je Cam.
Daniel je jedan trenutak kipio od ljutnje. Bio je dovoljno jasan kada je
rekao da mu nije potrebna pomoć. Stisnuo je šake i koraknuo prema
Camu, ali...
Naravno, bio je to Cam iz vremena Helstona. Činilo se kako se Cam
zabavljao kao nikada prije, odjeven u otmjene prugaste hlače koje su se
prema dolje sužavale, s viktorijanskom kapom za pušenje na glavi.
Njegova crna kosa bila je duga i padala je preko ramena. Naslonio se na
vrata bara i zbijao šale s tri muškarca. Iz četvrtaste metalne kutije
izvadio je cigaretu sa zlatnim vrhom. Još nije primijetio Daniela. Ali čim
ga ugleda prestat će se smijati. Cam je kroz navjestitelje putovao češće od
drugih palih anđela. U tome je bio puno veći stručnjak od Daniela. Daniel
ga nikada neće moći dostići. Bio je to dar koji su dobili oni koji su stali na
Luciferovu stranu, dar putovanja kroz sjene prošlosti.
Jedan pogled na Daniela i Cam će znati kako je njegov suparnik
anakronizam.
Čovjek izvan vremena.
Cam će shvatiti da se zbiva nešto važno. Daniel ga se više neće moći
osloboditi.
»Vrlo ste velikodušni, gospodine Grigori«, otezala je gospođa
Holcombe i još uvijek držala Daniela za rukav.
Cam je počeo okretati glavu prema Danielu.
»Nije to ništa«, riječi su izletjele iz Daniela. »A sada, molim vas,
ispričajte me«, odvojio je njezine prste, »Moram... kupiti novu odjeću.«
Brzo se naklonio i pohitao u najbližu trgovinu.
»Gospodine Grigori...« Gospođa Holcombe gotovo je vikala. Daniel je u
sebi psovao i pretvarao se da je ne čuje, pa ga je pozvala još glasnije. »Ali,
to je krojačka radnja za žene, gospodine Grigori!« viknula je i rukama
prekrila usta.
Daniel je već bio unutra. Staklena vrata trgovine zalupila su se iza
njega i oglasilo se zvono zavezano za šarke. Ondje se mogao sakriti barem
na nekoliko minuta i nadati se kako ga Cam nije vidio, ni čuo prodoran
glas gospođe Holcombe.
U trgovini je bilo tiho i mirisalo je na lavandu. Cipele imućnih izlizale
su drvene podove, a police uz zidove do stropa su bile nakrcane balama
tkanina u raznim bojama. Kako ga ne bi vidjeli s ulice, Daniel je na prozor
~ 63 ~
navukao čipkani zastor. Kada se okrenuo, u zrcalu je uhvatio odraz još
jedne osobe u trgovini.
Suspregnuo je jecaj olakšanja i iznenađenja.
Našao ju je.
Luce je isprobavala dugu bijelu haljinu od muslina. Visok ovratnik
bio je pričvršćen žutom vrpcom koja je isticala njezine nevjerojatne
svijetlosmede oči. Njezina je kosa bila vezana sa strane na zatiljku i
pričvršćena ukosnicom ukrašenom biserima i cvijećem. Igrala se s
rukavima, promatrala je kako joj stoje na ramenima i ogledala se u zrcalu
iz svih kutova. Daniel je svaki odraz obožavao. Želio je ostati ondje i diviti
joj se zauvijek, ali pribrao se. Prišao joj je i zgrabio je za ruku.
»Ovo predugo traje.« Dok je govorio Daniel je osjetio kako ga opija
slatkoća njezine kože pod rukom. Posljednji put dodirnuo ju je one noći
kada je mislio da su je odveli izopćenici. »Imaš li pojma koliko si me
preplašila? Ne smiješ ovdje biti sama, nije sigurno«, rekao je.
Luce se nije počela svađati, kako je očekivao. Umjesto toga je vrisnula
i pljusnula ga posred lica.
Zato što to nije bila Luce. Bila je to Lucinda.
A što je bilo još gore, u tome se životu još nisu sreli. Zacijelo se tek
vratila s obitelji iz Londona. Ona i Daniel trebali su se upoznati na zabavi
kod obitelji Constance u povodu proslave suncostaja. To mu je postalo
jasno kada je na Lucindinu licu vidio zaprepaštenje.
»Koji je danas dan?« pitao je očajno.
Mislit će da je lud. Dok je stajao na drugome kraju prostorije, bio je
odviše očaran da bi zamijetio razliku između djevojke koju je izgubio i
koju je morao spasiti.
»Oprostite«, šapnuo je. Baš je zato bio tako loš anakronizam. Gubio je
razum zbog najmanjih stvari. Zbog jednog dodira njezine kože. Zbog
jednog pogleda njezinih dubokih svijetlosmeđih očiju. Zbog jednog daška
mirisnog pudera na njezinu čelu. Zbog jednog daha koji su dijelili u
skučenom prostoru trgovinice.
Kada mu je vidjela obraz, Luce se lecnula. Pogledao se u zrcalo i vidio
da je vrlo crven. Njezin pogled polako se sreo s njegovim, a njemu se činilo
da mu je srce sišlo u pete. Njezine ružičaste usne razdvojile su se, glavu je
malo nagnula udesno. Gledala ga je posve zaljubljeno.
Ne.
Postojao je način na koji se to trebalo dogoditi. Na koji se to moralo
dogoditi. Nisu se trebali sresti prije zabave. Koliko god Daniel proklinjao
~ 64 ~
sudbinu, nije smio mijenjati živote koje su već proživjeli. Zbog njih mu se
neprestano vraćala.
Pokušao se držati posve nezainteresirano i mrko. Prekrižio je ruke na
prsima, premjestio težinu na drugu nogu kako bi povećao prostor između
njih, a pogled je zadržavao na svemu osim ondje gdje je želio. Na njoj.
»Žao mi je«, rekla je Lucinda i stavila ruku na srce. »Ne znam što mi
je bilo. Nikada nisam takvo što učinila...«
Daniel se nije namjeravao prepirati s njom, premda ga je tijekom
godina pljusnula toliko puta da je Arriane odlučila voditi zapisnik u maloj
bilježnici pod naslovom Rumeni obraz.
»Moja pogreška«, rekao je brzo. »Mislio sam da ste... netko drugi.« Već
se previše umiješao u prošlost, prvo s Lucijom u Milanu, sada tu. Počeo je
uzmicati.
»Čekajte.« Posegnula je za njim. Njezine oči bile su dražesne
svjetlosne kugle koje su ga privlačile. »Čini mi se da se znamo, ali ne
mogu se sjetiti...«
»Bojim se da griješite.«
Već je prišao vratima i odmicao zastor na prozoru kako bi vidio je li
Cam još uvijek vani. Bio je. Cam je bio leđima okrenut trgovini. Živahno je
gestikulirao, pričao je izmišljenu priču u kojoj je zacijelo bio glavni junak.
Mogao se okrenuti na najmanji poticaj. Tada bi Daniel bio u zamci.
»Gospodine, molim vas, stanite.« Lucinda je pohitala prema Danielu.
»Tko ste? Mislim da vas poznajem. Molim vas, čekajte.«
Morat će riskirati i izaći na ulicu. Ne može ostati tu s Lucindom. Ne
dok se tako ponaša. Ne dok se zaljubljuje u pogrešnu inačicu Daniela. Taj
je život već proživio, ali nije tako išao. Morao je pobjeći.
Ubijalo ga je što ju je morao ignorirati i otići dok mu je duša govorila
da se okrene i da na zvuk njezina glasa, na poziv njezine opčinjujuće
ljubavi, poleti natrag, uzme je u naručje i pritisne usne na njezine.
Naglo je otvorio vrata trgovine i svom snagom potrčao niz ulicu,
prema zalazu sunca. Nije mario što su drugi mislili. Trčao je kako bi
ugasio vatru u krilima.
~ 65 ~
Sedmo poglavlje
SUNCOSTAJ
HELSTON, ENGLESKA, 21. LIPNJA 1854.
Luceine ruke bile su opečene, prekrivene mrljama i boljele su do
kosti. Otkad je tri dana prije došla na imanje Constanceovih u Helstonu,
gotovo je neprestano prala beskrajne hrpe posuđa. Radila je od zore do
mraka, ribala je tanjure, zdjele, zdjelice za umak i brda srebrnog jedaćeg
pribora, a na kraju dana njezina nova šefica gospođica McGovern
poslužila bi kuhinjskom osoblju večeru: bijedan pladanj s mesnim
nareskom, osušenim kriškama sira i nekoliko tvrdih peciva. Svake noći
nakon večere Luce se srušila u poljski krevet koji je dijelila s Henriettom,
također pomoćnicom u kuhinji, krupnih i iskrivljenih prednjih zuba,
slamnate kose i velikih grudi, koja je u Helston došla iz Penzancea, i pala
u san bez snova i predodžbe o vremenu.
Nevjerojatno koliko je posla bilo.
Kako je jedno kućanstvo moglo imati toliko prljavog posuđa da dvije
djevojke moraju raditi po dvanaest sati na dan? Ali kante s prljavim
tanjurima samo su stizale, a gospođica McGovern nije skidala sitne oči s
Luceina vedra. U srijedu je već cijelo imanje brujalo o zabavi u povodu
suncostaja koja se imala održati te večeri, ali za Luce to je značilo samo
još više posuđa. S gađenjem je zurila u kositreno vedro puno prljave vode.
»Nisam mislila da će biti ovako«, promrmljala je Billu, koji je kao i
obično lebdio na rubu ormarića pored vedra. Još uvijek se nije naviknula
da ga jedino ona vidi. Svaki put kad je letio iznad drugih članova posluge i
zbijao proste šale koje je samo ona mogla čuti, a kojima se samo on smijao,
uplašila se.
»Vi, djeca milenija nemate nikakvu radnu etiku«, rekao je. »Govori
tiše.«
Luce je opustila čeljust.
»Da je ribanje ove odvratne zdjele za juhu bilo kako povezano s mojom
prošlošću, zavrtjelo bi ti se od moje radne etike. Ali ovo nema smisla.«
Zamahnula je tavom od lijevana željeza prema Billovu licu. Ručka je bila
skliska od svinjske masti. »Da ne spominjem koliko mi je od toga zlo.«
Luce je znala da nije toliko očajna samo zbog posuđa. Vjerojatno je
zvučala razmaženo. Ali, otkad je počela raditi jedva da je izašla na danje
svjetlo. Helstonskoga Daniela vidjela je samo jednom, onoga dana u vrtu, i
nije imala pojma gdje se nalazi njezino prošlo utjelovljenje. Bila je
~ 66 ~
osamljena, neraspoložena i potištena kako nije bila još od užasnih prvih
dana u Maču i križu, prije Daniela ili nekoga na koga je uistinu mogla
računati.
Napustila je Daniela, Milesa i Shelby, Arriane i Gabbe, Callie i
roditelje, i to radi čega? Kako bi bila ispomoć u kuhinji? Ne, kako bi
poništila prokletstvo, premda nije znala je li to u stanju učiniti. Dakle,
Bili je mislio da je obična cmizdravica. Nije se mogla obuzdati. Bila je na
rubu sloma.
»Mrzim ovaj posao i ovo mjesto. Mrzim glupu zabavu u povodu
suncostaja i glupi nabujak od fazana...«
»Na večerašnju zabavu doći će Lucinda«, rekao je Bili odjednom.
Njegov glas bio je toliko miran, da ju je to razbjesnjelo. »Ona obožava
nabujak od fazana Constanceovih.«
Poletio je, sjeo na radnu plohu i prekrižio noge. Glavu je vrtio u krug,
što je Luce bilo odvratno, kako bi bio siguran da su sami.
»Doći će Lucinda?« Luce je iz ruke ispala tava, a četka za ribanje pala
je u vedro puno sapunice. »Razgovarat ću u s njom. Izaći ću iz kuhinje i
razgovarati s njom.«
Bili je kimnuo, kao da je to cijelo vrijeme bio dio plana.
»Samo se sjeti svojega položaja. Da se tvoje buduće utjelovljenje
iznenada pojavi na tvojoj zabavi u nekoj privatnoj školi i kaže ti...«
»Ja bih željela znati«, rekla je Luce. »Što god bilo, željela bih znati.
Umrla bih da doznam.«
»Hmmm-mmm. Pa...« Bili je slegnuo ramenima. »Lucinda ne bi. To ti
jamčim.«
»Nemoguće.« Luce je odmahnula glavom. »Ona je... ja.«
»Nije. Ona je tvoje utjelovljenje koje su odgojili posve drukčiji roditelji
u posve drukčijem svijetu. Imate istu dušu, ali nije ti nimalo slična. Vidjet
ćeš.« Tajanstveno se nasmiješio. »Budi oprezna.« Sijevnuo je očima prema
vratima velike kuhinje, koja su se naglo otvorila. »Živni malo, Luce!«
Ušla je gospođica McGovern vukući Henriettu za nadlakticu, a Bili je
spustio noge u vedro i ispustio promukao i zadovoljan uzdah. Glavna
sluškinja nabrajala je jela za večeru.
»Nakon pirjanih suhih šljiva...« govorila je jednoličnim glasom.
Na drugoj strani kuhinje Luce je šapnula Billu,
»Još ćemo razgovarati.«
Njegova kamena stopala poprskala su Luceinu pregaču sapunicom.
»Savjetujem ti da prestaneš razgovarati sa svojim nevidljivim
~ 67 ~
prijateljem dok radiš. Ljudi će misliti da si luda.«
»To i ja počinjem misliti.« Luce je uzdahnula i uspravila se. Znala je
kako će, kada svi odu, iz Billa izvući sve.
»Očekujem da ćete ti i Myrtle večeras biti tip-top«, rekla je glasno
gospođica McGovern Henrietti i ošinula Luce pogledom.
Myrtle. Tako je u pismu preporuke Bili napisao da se Luce zove.
»Da, gospođice«, rekla je Luce bezizražajno.
»Da, gospođice!«
U Henriettinu odgovoru nije bilo ironije. Uvijek je bila ozbiljna i
ljubazna. Kada bi zaboravila koliko je očajnički toj djevojci trebala kupka,
Luce se Henrietta sviđala.
Kada je gospođica McGovern izjurila iz kuhinje i ostavile djevojke
same, Henrietta je skočila na stol pored Luce i počela mlatarati nogama
naprijed-natrag. Nije imala pojma da pored nje sjedi Bili i oponaša njezine
pokrete.
»Želiš šljivu?« pitala je Henrietta. Iz džepa na pregači izvadila je dvije
kugle boje rubina i pružila jednu Luce.
Luce se kod te djevojke najviše sviđalo što ni prstom ne bi mrdnula
ako šefica nije bila u prostoriji. Obje su zagrizle i smijale se dok im je
slatki sok curio niz bradu.
»Mislim da sam čula kako s nekim razgovaraš«, rekla je Henrietta.
Podignula je obrvu. »Jesi li našla dečka, Myrtle? Ah, molim te, samo
nemoj reći kako je to Harry iz štale! On je pokvarenjak, samo da znaš.«
Baš tada vrata kuhinje ponovo su se otvorila i djevojke su poskočile,
ispustile šljive i počele se pretvarati kako ribaju posude koje im se našlo
pod rukom. Luce je očekivala gospođicu McGovern, ali kada je ugledala
dvije djevojke u jednakim svilenim svečanim haljinama kako ciče od
smijeha i trče kroz prljavu kuhinju, ukočila se.
Jedna od njih bila je Arriane.
A druga, Luce je trebao trenutak da se dnađe, bila je Annabelle.
Djevojka jarkoružičaste kose koju je Luce na trenutak srela na
Roditeljskom danu u Maču i križu. Predstavila se kao Arrianeina sestra.
Kakva sestra!
Henrietta nije podignula pogled, kao da je igra lovice kroz kuhinju
nešto posve uobičajeno i kao da je čekaju nevolje bude li se čak i
pretvarala da vidi dvije djevojke, koje Luce i Henriettu nisu ni primijetile.
Činilo se kao da su se sluškinje stopile s prljavim loncima i tavama.
Ili su se Arriane i Annabelle previše smijale. Dok su se provlačile
~ 68 ~
pored stola na kojem su se mijesili kolači, Arriane je s mramorne ploče
zgrabila šaku brašna i bacila je Annabelle u lice. Jedan trenutak
Annabelle je izgledala ljutito, zatim se počela još jače smijati. I ona je
zgrabila šaku brašna i bacila je na Arriane.
Kada su izjurile kroz stražnja vrata u mali vrt koji je vodio u veliki,
gdje je sjalo sunce, gdje je možda bio Daniel i kamo bi ih Luce tako rado
slijedila, bile su bez daha.
Luce nije mogla shvatiti što osjeća čak i da je željela, je li to bila
zaprepaštenost, sram, čuđenje ili očaj. Zacijelo joj se sve vidjelo na licu, jer
Henrietta ju je pogledala s razumijevanjem i nagnula se kako bi joj
šapnula,
»Ta je grupa sinoć došla. Nečija rodbina, došli su na zabavu iz
Londona.« Prišla je stolu na kojem su se mijesili kolači. »Zbog svojih su
ludorija gotovo srušile pitu od jagoda. Ah, sigurno je divno biti bogat.
Možda u sljedećem životu, zar ne Myrtle?«
»Aha«, protisnula je nekako Luce.
»Nažalost, moram postaviti stolove«, rekla je Henrietta gladeći hrpu
posuda od porculana pod krupnom, ružičastom rukom. »Zašto ne
pripremiš pregršt brašna za djevojke, ako se ovim putem vrate?«
Namignula je Luce, širokom stražnjicom otvorila vrata i nestala u
hodniku.
Ali, ubrzo ju je netko zamijenio. Bio je to mladić, također u služinskoj
odori, lica skrivena iza goleme kutije s namirnicama. Spustio ju je na stol
na suprotnom kraju kuhinje. Kada mu je vidjela lice, Luce se zaprepastila.
Ali, barem je bila malo pripremljenija nakon što je vidjela Arriane.
»Rolande!«
Kada je podignuo pogled trgnuo se, zatim se pribrao. Dok joj je
prilazio, Roland nije mogao skinuti pogled s njezine odjeće. Pokazao je
prema pregači.
»Zašto ste tako odjeveni?«
Luce je povukla vezicu na pregači i skinula je.
»Nisam to što misliš.«
Zastao je ispred nje i promatrao je naginjući glavu lijevo, zatim desno.
»Izgledate baš kao djevojka koju znam. Otkad Biscoei posjećuju
praonicu posuđa?«
»Biscoei?«
Roland je podignuo obrvu. Izgledao je kao da ga sve to zabavlja.
»Ali, razumijem. Pretvarate se da ste netko drugi. Kako se zovete?«
~ 69 ~
»Myrtle«, rekla je Luce nesretno.
»Niste Lucinda Biscoe kojoj sam prekjučer na terasi poslužio kolač od
dunja?«
»Ne.« Luce nije znala što reći kako bi ga uvjerila. Potražila je Billa
nadajući se da će joj pomoći, ali nestao je iz vida. Naravno, Roland je bio
pali anđeo i mogao ga je vidjeti.
»Što bi rekao otac gospođice Biscoe da vidi svoju kćer do laktova u
masnoj vodi?« nasmiješio se Roland. »Lijepo biste mu podvalili.«
»Rolande, to nije...«
»Od čega se skrivate?« Roland je trznuo glavom prema vrtu.
Tiho lupanje u ormariću pored Luceinih nogu otkrilo joj je kamo je
otišao Bili. Činilo joj se kako joj je slao znak, samo što nije znala kakav.
Vjerojatno joj je želio reći da drži jezik za zubima, ali što je mogao, izaći i
zaustaviti je? Na Rolandovu čelu izbile su graške znoja.
»Lucinda, jesmo li sami?«
»Posve.«
Nagnuo je glavu prema njoj i čekao.
»Ne čini mi se tako.«
U sobi se nalazio još samo Bili. Kako ga je Roland mogao osjetiti ako
Arriane nije?
»Gledaj, nisam to što misliš«, ponovila je Luce. »Jesam Lucinda, ali...
iz... iz budućnosti... Teško je objasniti.« Duboko je udahnula. »Rodila sam
se u Thunderboltu u Georgiji... 1992.«
»Ah.« Roland je progutao. »Dakle, tako.« Sklopio je oči i počeo vrlo
polako govoriti: »A s neba su zvijezde pale na tlo, kao kad vjetar otpuše
smokve s grana...«
Riječi su bile nejasne, ali Roland ih je recitirao iz duše, gotovo kao da
navodi omiljeni stih iz stare blues pjesme. Poput one koju ga je čula
pjevati na karaoke zabavi u Maču i križu. U tome trenutku činio joj se
poput Rolanda iz njezina vremena, kao da je nakratko izašao iz svojeg
viktorijanskog lika. Ali, u njegovim riječima bilo je još nešto. Luce su bile
poznate.
»Što je to? Što to znači?«
U ormariću je ponovo zalupalo, ali još jače.
»Ništa.« Roland je otvorio oči, opet je bio svoja viktorijanska inačica.
Njegov ruke bile su grube i žuljevite, mišići na rukama veći nego što se
sjećala. Njegova odjeća bila je natopljena znojem i slijepljena uz tamnu
kožu. Izgledao je umorno. Luce je preplavila teška tuga.
~ 70 ~
»Ti si tu sluga?« pitala je. »Drugi, poput Arriane, trče okolo i... A ti
moraš raditi, zar ne? Samo zato što si... ?«
»Crn?« pitao je Roland i nepomično zurio u njezine oči dok je ona s
nelagodom odvraćala pogled. »Ne brini zbog mene, Lucinda. Pretrpio sam
više od ljudskih budalaština. Osim toga, moje vrijeme tek dolazi.«
»Bit će bolje«, rekla je. Znala je kako će misliti da je njezino
ohrabrivanje otrcano i nevažno i pitati se jesu li njezine riječi istinite.
»Ljudi mogu biti užasni.«
»Pa, nećemo se zbog njih brinuti«, nasmiješio se Roland. »Što te
vratilo ovamo, Lucinda? Zna li Daniel? A Cam?«
»I Cam je tu?« Luce to nije trebalo iznenaditi.
»Ako imam pravo, vjerojatno je upravo došao u grad.«
Luce nije imala snage za brinuti se zbog toga.
»Daniel još ne zna«, priznala je. »Ali, moram ga naći. I Lucindu.
Moram doznati...«
»Slušaj«, rekao je Roland, odmaknuo se od Luce i podignuo ruke kao
da je kužna. »Nisi me vidjela tu. Nismo razgovarali. Ali, ne možeš samo
prići Danielu i...«
»Znam«, rekla je. »Raspametit će se.«
»Raspametiti?« Roland je iskušavao kako zvuči taj neobičan izraz, a
Luce se gotovo nasmijala. »Ako misliš da bi se mogao zaljubiti u tebe«,
pokazao je na nju, »da. U tome slučaju bit će prilično opasno. Ovdje si
samo turist.«
»Dobro, samo sam turist. Ali mogu barem razgovarati s njima.«
»Ne, ne možeš. Ti ne živiš u ovome životu.«
»To ni ne želim. Samo želim znati zašto...«
»Opasno je što si tu. Za njih, za tebe, za sve. Razumiješ?«
Luce nije razumjela. Kako je mogla biti opasna?
»Ne želim ostati. Samo želim znati zašto se to između Daniela i mene
neprestano ponavlja... hoću reći, između Lucinde i Daniela.«
»O tome ti govorim.« Roland je prešao rukom preko lica i oštro je
pogledao. »Slušaj me, možeš samo promatrati, ali moraš zadržati razmak.
Možeš, ne znam, gledati kroz prozor. Moraš znati da ovdje nema ničega za
tebe.«
»Ali zašto ne mogu samo razgovarati s njima?«
Prišao je vratima, zatvorio ih i zaključao. Kada se vratio, imao je
ozbiljan izraz.
»Gledaj, mogla bi učiniti nešto što bi moglo promijeniti tvoju prošlost,
~ 71 ~
nešto što bi moglo prodrijeti kroz vrijeme i prouzročiti da ti, Lucinda iz
budućnosti, budeš drukčija.«
»Pa, bit ću oprezna...«
»To je nemoguće. Ti si poput slona u staklarskoj radnji. Nema načina
da doznaš što si uništila i koliko je bilo dragocjeno. Promjena koju
prouzročiš neće biti vidljiva. Neće biti velikoga znaka na kojem piše: AKO
SKRENEŠ DESNO POSTAT ĆEŠ KRALJEVNA, AKO SKRENEŠ LIJEVO,
ZAUVIJEK OSTAJEŠ POMOĆNICA U KUHINJI.«
»Hajde, Rolande. Zar ne misliš da je moj cilj malo uzvišeniji od toga
da postanem kraljevna?« rekla je Luce oštro.
»Pretpostavljam kako želiš poništiti prokletstvo?« Luce je trepnula,
osjećala se glupo. »Dobro, onda, sretno!« nasmijao se Roland vedro. »Ali,
draga moja, čak i ako uspiješ, nećeš to znati. Trenutak u kojem ćeš
promijeniti prošlost neće se razlikovati od drugih. I sve što će doći poslije,
bit će kao i uvijek. Vrijeme čisti iza sebe. A ti si dio vremena, pa nećeš
prepoznati razliku.«
»Moram znati«, rekla je nadajući se kako će na taj način to postati
istina. »Zacijelo ću nekako osjetiti...«
Roland je odmahnuo glavom.
»Nećeš. Ali, jedino što je sigurno jest da ćeš ako se Daniel iz ovoga
doba zaljubi u tebe umjesto u uobraženu ludu Lucindu Biscoe, promijeniti
svoju budućnost.«
»Moram je upoznati. Moram shvatiti zašto se vole...«
Roland je ponovo odmahnuo glavom.
»Ako se spetljaš sa svojom prošlom inačicom, bit će još gore, Lucinda.
Daniel barem zna kakve opasnosti prijete, pa se može suzdržati i ne
promijeniti drastično prošlost. Ali, Lucinda Biscoe? Ona ne zna ništa.«
»Nitko nikad ništa ne zna«, rekla je Luce i grlo joj se odjednom
stisnulo.
»Ova Lucinda nema još mnogo vremena. Pusti je da ga provede s
Danielom. Pusti je da bude sretna. Ako uđeš u njezin svijet i nešto u
njemu promijeniš, okolnosti bi se mogle promijeniti i za tebe. I to vrlo
nepovoljno.«
Roland je zvučao kao ljubaznija, manje cinična Billova inačica. Luce
nije željela slušati o tome što ne smije. Kad bi samo mogla razgovarati sa
svojom prošlim utjelovljenjem...
»Što ako Lucinda može dobiti na vremenu?« pitala je. »Što ako...«
»To je nemoguće. Možeš joj samo ubrzati kraj. Tvoje čavrljanje s
~ 72 ~
Lucindom ništa neće promijeniti. Samo ćeš izazvati zbrku u svojim
prošlom životima, ali i u sadašnjem.«
»Moj sadašnji život nije zbrkan. Mogu ispraviti stvari. Moram.«
»To ćemo tek vidjeti. Život Lucinde Bisce je gotov, a tvoj kraj tek treba
biti zapisan.« Roland je obrisao ruke o hlače. »Možda možeš poduzeti nešto
i tako utjecati na svoj život i tvoju i Danielovu veličanstvenu priču. Ali to
ne možeš učiniti tu.«
Luce je osjetila kako joj se skupljaju usne, a izraz na Rolandovu licu
se smekšao.
»Gledaj«, rekao je. »Drago mi je što si tu.«
»Zbilja?«
»Nitko to ne želi priznati, ali svi navijamo za tebe. Ne znam što te
ovamo dovelo i kako je tvoje putovanje uopće moguće. Ali, moram to
smatrati dobrim znakom.« Proučavao ju je dok se nije počela osjećati
čudno. »Postaješ mudrija, zar ne?«
»Ne znam«, rekla je Luce. »Možda. Samo pokušavam razumjeti.«
»Dobro.«
Iz hodnika su se začuli glasovi, pa se Roland naglo odmaknuo i prišao
vratima.
»Vidimo se večeras«, rekao je, otključao i tiho se iskrao van.
Čim je Roland otišao, vrata ormarića su se otvorila i udarila je u
nogu. Bili je iskočio i glasno udahnuo zrak kao da je cijelo vrijeme
susprezao disanje.
»Mogao bih ti zavrnuti vratom!« rekao je sipljivo dišući.
»Ne znam zašto si tako zadihan. Pa ti ne dišeš.«
»To je samo radi učinka. Toliko se trudim da te sakrijem, a ti si se
otkrila prvome tipu koji je ušao.«
Luce je okrenula očima.
»Roland neće od toga napraviti problem. On je super.«
»Da, on je tako super«, rekao je Bili. »Tako je pametan. Ako je tako
nevjerojatan, zašto ti nije rekao da se ne odvajaš od svoje prošlosti i
prošlih utjelovljenja? I da se može«, zastao je dramatično i razrogačio
kamene oči »u njih ući.«
Nagnula se prema njemu:
»O čemu ti to?«
Prekrižio je ruke na prsima i palucao kamenim jezikom.
»Neću ti reći.«
»Bille!« preklinjala je Luce.
~ 73 ~
»U svakom slučaju, ne još. Prvo ćemo vidjeti što ćeš učiniti večeras.«
Luce je svoj prvi odmor u Helstonu imala netom prije sumraka. Prije
večere gospođica McGovern objavila je cijeloj kuhinji kako kućna posluga
treba nekoliko pari ruku za ispomoć na zabavi. Luce i Henrietta, dvije
najmlađe pomoćnice u kuhinji, koje su više od svih željele vidjeti zabavu
izbliza, prve su podignule ruke.
»Dobro, dobro.« Gospođica McGovern zabilježila je imena djevojaka, a
pogled je zadržala na Henriettinoj masnoj grivi. »Pod uvjetom da se obje
okupate. Smrdite na luk.«
»Da, gospođice«, rekle su djevojke uglas, a čim je šefica izašla iz
prostorije, Henrietta se okrenula prema Luce.
»Okupati se prije zabave? Pa da mi se smežuraju prsti? Gospođica je
luda!«
Luce se nasmijala, ali dok je u podrumu punila okruglu, limenu kadu,
bila je presretna. Mogla je ponijeti samo toliko vrele vode da voda za
kupanje bude mlaka, ali svejedno je uživala u sapunici i u tome što će te
noći konačno vidjeti Lucindu. Hoće li vidjeti i Daniela? Odjenula je čistu
Henriettinu odoru. U osam sati te večeri kroz vratašca na sjevernom
ulazu na posjed su počeli stizati prvi gosti.
Dok je kroz prozor u glavnom predvorju gledala kako se na kružnom
prilazu zaustavljaju karavane osvijetljenih kočija, Luce je zadrhtala.
Predvorje se ugrijalo od energičnoga rada. Oko Luce su zvrndali sluge, ali
ona je mirno stajala. U grudima je osjećala podrhtavanje koje joj je
govorilo da je Daniel blizu.
Kuća je izgledala prekrasno. Prvoga jutra gospođica McGovern
provela ju je kućom, ali sada, pod sjajem toliko lustera, gotovo je nije
prepoznala. Izgledala je kao iz filma dvojica Merchant-Ivory. Uz obje
strane hodnika stajale su vaze s ljubičastim đurđicama, a namještaj
presvučen baršunom bio je gurnut uza zidove s tapetama s uzorkom na
cvjetove, kako bi za goste bilo više mjesta.
Gosti su ulazili u parovima ili po troje. Neki su bili stari, poput
sjedokose gospođice Constance, a neki mladi, poput Luce. Sjajnih očiju i
ogrnute bijelim ljetnim ogrtačima, žene su ispred muškaraca u odijelima s
prslukom činile naklon s pregibanjem koljena. Konobari u crnim
kaputićima jurili su kroz veliko otvoreno predvorje i nudili pjenušac u
čašama od svjetlucava kristala.
Henriettu je našla pored ulaza u glavnu plesnu dvoranu, koja je
izgledala poput lijehe cvijeća. Prostoriju su ispunjavale raskošne haljine
~ 74 ~
svih boja, od organze, tila, svile i s nabranim lentama. Od buketića raznih
boja koji su ukrašavali zapešća mladih dama cijela je kuća mirisala na
ljeto. Henriettin zadatak bio je uzimati od dama koje su ulazile šalove i
mrežaste rupce. Luce je bilo rečeno da podijeli karte za ples, male brošure
skupocjena izgleda s obiteljskim grbom Constanceovih na prednjoj strani,
ukrašene dragim kamenjem, u kojima se nalazio popis skladbi.
»Gdje su muškarci?« šapnula je Luce Henrietti.
Henrietta je frknula.
»To je moja cura! U sobi za pušenje, naravno.« Trznula je glavom
lijevo, gdje je hodnik postajao mračan. »Ako mene pitaš, bit će dovoljno
pametni da ondje i ostanu dok se ne posluži večera. Tko želi slušati
blebetanje o nekom Krimskom ratu? Ove dame to ne žele. Ni ja. Ni ti,
Myrtle.« Henrietta je podignula tanke obrve i pokazala prema francuskom
prozoru. »Uf, prerano sam to rekla. Čini se kako je jedan pobjegao.«
Luce se okrenula. U sobi punoj žena stajao je jedan muškarac.
Okrenuo im je leđa, vidjela se samo glatka griva kose crne kao ugljen i
dug smoking. Razgovarao je s plavokosom ženom u nježnoružičastoj
balskoj haljini. Njezine viseće dijamantne naušnice bljesnule su kada je
okrenula glavu i ugledala Luce.
Gabbe.
Lijepi je anđeo nekoliko puta trepnuo kao da pokušava shvatiti je li
Luce samo prikaza. Zatim je lagano kimnula muškarcu s kojim je stajala
kao da mu pokušava dati znak. Prije nego što se okrenuo, Luce je
prepoznala jasan i oštar profil.
Cam.
Luce je zaprepašteno uzdahnula i ispustila plesne karte. Sagnula se i
počela ih nespretno skupljati s poda. Zatim ih je gurnula Henrietti u ruke
i šmugnula iz prostorije.
»Myrtle!« rekla je Henrietta.
»Odmah se vraćam«, šapnula je Luce, ali prije nego što je Henrietta
mogla odgovoriti, potrčala je uz dugo, vijugavo stubište.
Gospođica McGovern otpustit će Luce čim čuje da je napustila svoje
radno mjesto u balskoj dvorani i da su joj ispale skupe plesne kartice. Ali,
to je za Luce bio najmanji problem. Morala se usredotočiti na to da
pronađe Lucindu i nije bila spremna suočiti se s Gabbe.
Osim toga, nije željela biti blizu Camu iz bilo kojeg života. Lecnula se
kada se sjetila kako je one noći kada su izopćenici pokušali odvesti njezin
odraz u nebo uperio strijelu ravno u ono što je mislio da je ona.
~ 75 ~
Da je barem Daniel ovdje...
Ali, nije. Luce se samo nadala kako će je čekati i kako se neće previše
na nju ljutiti kada uspije shvatiti što radi i vrati se kući, u sadašnjost.
Kada se popela na vrh stubišta, Luce je uletjela u prvu prostoriju.
Zatvorila je vrata i naslonila se na njih kako bi došla do daha. U golemu je
salonu bila sama. Bila je to veličanstvena soba s dvosjedom presvučenim
baršunom boje slonovače i parom naslonjača koji su se nalazili s obiju
strana ulaštena čembala. Na zapadnoj strani nalazila su se tri prozora
obrubljena tamnocrvenim zastorima. U kaminu je pucketala vatra.
Zid pored Luce bio je prekriven policama za knjige. Bili su to redovi
debelih svezaka uvezanih u kožu, koji su se protezali od poda do stropa
toliko visokog da su postojale čak i ljestve na kotačiće.
U kutu je stajao slikarski stalak, koji ju je nekako prizivao. Nikada
prije nije bila na imanju Constanceovih, ali samo jedan korak po debelom
perzijskom sagu probudio je u njoj sjećanja koja su joj govorila da je sve to
već vidjela.
Daniel. Luce se sjetila njegova razgovora s Margaret. Razgovarali su
o njegovu slikanju. Izdržavao se slikanjem. Zacijelo je radio za slikarskim
stalkom u kutu.
Približila mu se. Morala je vidjeti što je slikao.
Ali prije toga poskočila je čuvši pred vratima tri visoka glasa.
Ukočila se i gledala kako se brava okreće. Nije imala izbora,
šmugnula je iza debeloga zastora od crvenoga baršuna i sakrila se.
Čulo se šuštanje tafta, lupanje vratima i uzdah. Uslijedile su salve
smijeha, a Luce je stavila ruku na usta i malo se sagnula kako bi provirila
iza zastora. Helstonska Lucinda stajala je tri metra dalje. Bila je odjevena
u prekrasnu bijelu svečanu haljinu sa steznikom od svile i krepa koji se
vezao na leđima. Njezina tamna kosa bila je podignuta u niz sjajnih i
pomno počešljanih uvojaka. Dijamantna ogrlica sjajila je na blijedoj koži i
davala joj kraljevski izgled, zbog čega je Luce gotovo ostala bez daha.
Njezino prošlo utjelovljenje bilo je najotmjenije stvorenje koje je Luce
ikada vidjela.
»Lucinda, večeras blistaš«, rekao je nježan glas.
»Je li te Thomas opet pozvao?« zadirkivao je drugi glas.
S njom su bile dvije djevojke. Jednu je Luce prepoznala, bila je to
Margaret, starija kćer Constanceovih, koja je šetala u vrtu s Danielom.
Druga je bila svježija replika Margaret, zacijelo mlađa sestra. Izgledala je
kao da je Lucindinih godina. Zadirkivala ju je poput dobre prijateljice.
~ 76 ~
Imala je pravo, Lucinda je blistala. Sigurno zbog Daniela.
Lucinda se bacila na dvosjed boje slonovače i uzdahnula kako Luce ne
bi nikada. Bio je to melodramatski uzdah koji je vapio za pažnjom. Luce je
odmah znala kako je Bili imao pravo. Ona i njezina bivša inačica nisu bile
nimalo slične.
»Thomas'?« Lucinda je nabrala nosić. »Thomasov otac običan je
drvosječa...«
»Nije!« viknula je mlađa djevojka. »On je vrlo neobičan drvosječa!
Bogat je!«
»Svejedno, Amelijo«, rekla je Lucinda i namjestila suknju oko uskih
gležnjeva. »On je gotovo radnička klasa.«
Margaret se ustobočila na rubu dvosjeda.
»Nisi imala tako loše mišljenje o njemu prošloga tjedna kada ti je
donio onaj šešir iz Londona.«
»Pa, stvari se mijenjaju. Ali šešir je zgodan i sviđa mi se.« Lucinda se
namrštila. »Bez obzira na taj šešir, reći ću ocu da mu ne dopusti da me
više poziva.«
Čim je to rekla počela je pjevušiti, a njezin mrgodan izraz preobrazio
se u sanjiv smiješak. Dok je tiho pjevala sebi u bradu, gladila čipku na
šalu i zurila kroz prozor udaljen tek nekoliko centimetara od mjesta gdje
se skrivala Luce, djevojke su je gledale u nevjerici.
»Što joj je?« šapnula je glasno Amelia sestri.
Margaret je frknula kroz nos.
»Bolje rečeno, tko.«
Lucinda je ustala i prišla prozoru, a Luce se povukla dublje iza
zastora. Sva se zajapurila dok je slušala kako Lucinda Biscoe tiho pjevuši
samo nekoliko centimetara dalje. Lucinda se okrenula i prestala pjevušiti
svoju neobičnu pjesmu, i Luce je čula kako odlazi.
Usudila se ponovo proviriti iza zastora. Lucinda je prišla slikarskom
stalku i opčinjeno zastala.
»Što je to?« Lucinda je prijateljicama pokazala platno. Luce nije dobro
vidjela, ali izgledalo je prilično obično. Samo nekakav cvijet.
»To je djelo gospodina Grigorija«, rekla je Margaret. »Kada je došao
njegovi su crteži bili toliko obećavajući, ali bojim se da ga je nešto spopalo.
Već tri dana slika samo božure.« Teatralno je slegnula ramenima.
»Neobično. Umjetnici su tako čudni.«
»Ah, ali Lucinda, zgodan je.« Amelia je uzela Lucindu za ruku.
»Moramo te večeras predstaviti gospodinu Grigoriju. Ima tako lijepu
~ 77 ~
plavu kosu, a oči... Ah, topiš se od njegova pogleda!«
»Ako je Lucinda odviše dobra za Thomasa Kenningtona i njegov
novac, sumnjam da je može zanimati običan slikar«, rekla je Margaret
toliko oštro da je Luce bilo jasno kako i sama nešto osjeća prema Danielu.
»Voljela bih ga upoznati«, rekla je Lucinda i ponovo počela tiho
pjevušiti.
Luce je zadržala dah. Dakle, Lucinda ga još nije upoznala? Kako je to
moguće kada je očito zaljubljena?
»Idemo«, rekla je Amelia i povukla Lucindu za ruku. »Propuštamo
zabavu zbog ogovaranja.«
Luce je morala nešto učiniti. Ali, prema tome što su joj Roland i Bili
rekli, svoje prošlo utjelovljenje nije mogla spasiti. Bilo bi previše opasno
čak i pokušati. Čak i kada bi joj to nekako uspjelo, njezini sljedeći životi
mogli bi se promijeniti. Ili još gore od toga.
Mogli bi se uništiti.
Ali, možda Luce može Lucindu barem upozoriti. Tako da ne bude
zaslijepljena ljubavlju. Da ne strada u zamci drevne kazne bez trunke
razumijevanja. Djevojke su gotovo izašle iz sobe kada je Luce skupila
hrabrost i izašla iza zastora.
»Lucinda! «
Njezino se prošlo utjelovljenje okrenulo, a kada je vidjelo Lucienu
služinsku odoru, stisnulo je oči.
»Zar si nas uhodila?«
U njezinim očima nije bilo ni trunka prepoznavanja. Bilo je čudno
kako je Roland zamijenio Luce za Lucindu, kada se činilo da sama
Lucinda ne primjećuje njihovu sličnost. Što je Roland vidio što ta djevojka
nije?
Luce je duboko udahnula i natjerala se da nastavi sa svojim jadnim
planom.
»Ne, nisam uhodila.« Mucala je. »Moramo razgovarati.«
Lucinda je frknula kroz nos i pogledala prijateljice.
»Molim?«
»Nisi li ti dijelila plesne karte?« pitala je Margaret Luce. »Majka neće
biti sretna kada čuje kako si zanemarila svoje dužnosti. Kako se zoveš?«
»Lucinda.« Luce se primaknula i spustila ton. »Riječ je o umjetniku,
gospodinu Grigoriju.«
Lucinda i Luce su se pogledale, a nešto između njih je zaiskrilo.
~ 78 ~
Lucinda se ukočila.
»Nemojte me čekati«, rekla je prijateljicama. »Odmah ću sići.«
Djevojke su razmijenile zbunjene poglede, ali bilo je jasno kako je
Lucinda vođa skupine. Prijateljice su bez riječi kliznule kroz vrata.
Luce je zatvorila vrata.
»Što je toliko važno?« pitala je Lucinda, zatim ju je odao smiješak. »Je
li pitao za mene?«
»Nemojte se spetljati s njim«, rekla je Luce brzo. »Ako ga večeras
upoznate, mislit ćete kako je vrlo zgodan. Poželjet ćete se zaljubiti u njega.
Ali, nemojte.« Luce se osjećala grozno dok je tako okrutno govorila o
Danielu, ali samo je tako mogla spasiti život svojeg prošlog utjelovljenja.
Lucinda Biscoe ljutito je frknula i okrenula se kako bi otišla.
»Poznajem djevojku iz... hmm... Derbyshirea«, nastavila je Luce, »koja
mi je mnogo toga rekla o glasinama koje se o njemu šire. Već je mnogo
djevojaka povrijedio. On... on ih je uništio.«
S Lucindinih ružičastih usana oteo se zvuk zaprepaštenja.
»Kako se usuđuješ obratiti jednoj dami na takav način! Što misliš tko
si? Ne tiče te se sviđa li mi se taj umjetnik ili ne.« Uperila je prst u Luce.
»Da nisi zaljubljena u njega, ti sebična mala djevojčuro?«
»Ne!« Luce je naglo ustuknula kao da je dobila pljusku.
Bili ju je upozorio da je Lucinda drukčija od nje, ali nije mogla
vjerovati da Lucinda ima tako lošu narav. Zašto bi je inače Daniel volio?
Kako je mogla biti dio Luceine duše?
Moralo ih je povezivati nešto dublje.
Ali, Lucinda se nagnula nad čembalo i na komadu papira nažvrljala
poruku. Izravnala je papir, presavinula ga i tutnula ga Luce u ruke.
»Neću prijaviti gospođici Constance koliko si drska«, rekla je nabusito
strijeljajući Luce pogledom, »ako ovu poruku predaš gospodinu Grigoriju.
Nemoj propustiti priliku da sačuvaš posao.« Trenutak potom nije bila više
od bijela obrisa koji je klizio hodnikom, niz stube i natrag na zabavu.
Luce je otvorila poruku.
Dragi gospodine Grigori,
otkad smo se sreli kod krojačke prije nekoliko dana, ne mogu prestati misliti na
Vas. Hoćete li se večeras u 9 sati sastati sa mnom u paviljonu? Čekat ću.
Vječno Vaša, Lucinda Biscoe
Luce je poderala pismo u komadiće i bacila ih u kamin. Ako poruku
ne preda Danielu, Lucinda će u paviljonu biti sama. A Luce će otići onamo
i pričekati je kako bi je ponovo upozorila.
~ 79 ~
Potrčala je niz hodnik i naglo skrenula prema stubama za služinčad
koje su vodile u kuhinju. Prošla je pored kuhara, slastičara i Henriette.
»Obje si nas uvalila u veliku nevolju, Myrtle!« viknula je djevojka, ali
Luce je već izašla.
Večer je bila svježa i zrak suh na Luceinu licu dok je trčala. Bilo je
gotovo devet sati, ali sunce je još uvijek zalazilo iza gaja na zapadnoj
strani imanja. Pohitala je stazom obojenom ružičastim sjajem, pored
prepunih vrtova, opojnoga i slatkog mirisa ruža i pored labirinta od živice.
Pogled joj je pao na mjesto na kojem je izašala iz navjestitelja i ušla
taj život. Njezine noge udarale su po stazi što je vodila prema praznome
paviljonu. Tik ispred paviljona netko ju je uhvatio za ruku.
Okrenula se.
Našla se oči u oči s Danielom.
Povjetarac mu je mrsio kosu na čelu. U crnome odijelu sa satom na
zlatnom lancu i malim bijelim božurom pričvršćenim za suvratak, Daniel
je bio ljepši nego što je pamtila. Na svjetlosti zalazećeg sunca njegova je
koža bila čista i blistava. Na usnama je lebdio slabašan smiješak. Kada ju
je vidio njegove oči zasjale su ljubičasto.
Pobjegao joj je tih uzdah. Sve ju je boljelo od želje da se nagne
nekoliko centimetara i pritisne usne na njegove. Da ga zagrli i osjeti
mjesto na njegovim širokim ramenima odakle su se širila krila. Željela je
zaboraviti po što je došla i samo ga obgrliti i pustiti mu da je grli. Nije
mogla naći riječi kojim bi izrazila koliko joj je nedostajao.
Ne. Riječ je bila o Lucindi.
Daniel, njezin Daniel nalazio se vrlo daleko. Bilo joj je teško zamisliti
što je radio ili o čemu je razmišljao. Bilo joj je još teže zamisliti kako će
nakon svega izgledati njihovo ponovno sjedinjenje. Ali, nije li u tome bio
smisao njezine potrage? Upoznati svoju prošlost kako bi u sadašnjosti
mogla doista biti s Danielom?
»Nisi trebao biti tu«, rekla je helstonskome Danielu. Nije mogao znati
da se helstonska Lucinda željela s njime tu naći. Ali, bio je tu. Činilo se
kako ništa nije moglo stati na put njihovu susretu, nešto ih je privlačilo,
bez obzira na sve.
Daniel se smijao baš kako je naviknula i voljela, kao prvi put u Maču
i križu kada ju je poljubio. Ali, taj je Daniel nije poznavao. Nije znao tko
je, odakle dolazi i što pokušava učiniti.
»Ni ti nisi trebala biti tu.« Nasmiješio se. »Prvo smo trebali plesati, a
tek se potom upoznati. Trebao sam te povesti na šetnju po mjesečini. Ali,
~ 80 ~
sunce još nije zašlo. Što znači da će biti još puno plesanja.« Pružio je ruku.
»Zovem se Daniel Grigori.«
Nije primijetio kako je umjesto u balsku haljinu odjevena u odoru
sluškinje i ne ponaša se kao pristojna engleska djevojka. Samo ju je
pogledao i poput Lucinde, već je bio zaslijepljen ljubavlju.
Iz novoga kuta Luce je njihova veza postala neobično jasna. Bila je
predivna, ali tragično kratkovidna. Je li Daniel uopće volio Lucindu i
obratno, ili je to samo bio krug iz kojeg nisu mogli izaći?
»To nisam ja«, rekla je Luce tužno.
Uzeo ju je za ruke. To ju je malo dirnulo.
»Naravno da jesi«, rekao je. »Uvijek si to ti.«
»Ne«, rekla je Luce. »To nije pošteno prema njoj. Nisi pravedan. Osim
toga, Daniele, ona je zla.«
»O kome govoriš?« Pogledao ju je kao da nije siguran treba li je
shvatiti ozbiljno ili se nasmijati.
Krajičkom oka Luce je vidjela kako im se iz stražnjeg dijela kuće
približava bijela silueta.
Lucinda.
Dolazila je naći se s Danielom. Uranila je. U poruci je napisala devet
sati. No, to je pisalo dok je Luce nije poderala i bacila u vatru. Luce je
osjetila kako joj srce sve brže tuče. Lucinda je ne smije zateći tu. Ali, nije
mogla tako brzo ostaviti Daniela.
»Zašto je voliš?« izletjelo je Luce. »Zašto se zaljubljuješ u nju,
Daniele?«
Daniel joj je položio ruku na rame. Bio je to divan osjećaj.
»Polako«, rekao je. »Tek smo se upoznali, ali mogu ti se zakleti da
volim samo...«
»Hej ti! Sluškinjo!« Lucinda ih je vidjela i iz tona njezina glasa bilo je
jasno kako zbog toga nije bila sretna. Potrčala je prema paviljonu,
proklinjući haljinu, blatnu travu i Luce. »Što si učinila s mojim pismom,
djevojko?«
»Ta djevojka koja nam prilazi«, mucala je Luce, »na neki sam način ja.
Ja sam ona. Voliš nas i želim da razumiješ...«
Daniel se okrenuo kako bi vidio Lucindu, onu koju je volio, bolje
rečeno, koju će u tome životu voljeti. Sada joj je jasno vidio lice. I shvatio
da su ih dvije. Kada se okrenuo prema Luce, ruka na njezinu ramenu
počela je drhtati.
»Ti si ona! Što si učinila? Kako si to učinila?«
min@
~ 81 ~
»Djevojko!« Lucinda je zamijetila Danielovu ruku na Luceinu ramenu.
Cijelo joj se lice namrgodilo. »Znala sam!« viknula je zlobno i potrčala
brže. »Makni se od njega, droljo!«
Luce je osjetila kako je preplavljuje strah. Nije imala izbora nego dati
se u bijeg. Ali prije toga dodirnula je Danielov obraz i rekla:
»Spaja li nas ljubav, ili samo prokletstvo?«
»Ljubav«, zabezeknuo se. »Zar ne znaš?«
Oslobodila se njegova stiska i brzo i mahnito potrčala preko
travnjaka, kroz nasade srebrnih breza u visoku travu do mjesta na kojem
je zašla iz navjestitelja. Spotaknula se i pala ravno na lice. Sve ju je
boljelo. Bila je ljutita. Pušila se od ljutnje. Ljutila se na Lucindu što je
toliko zločesta. Na Daniela što se zaljubio u nju bez razmišljanja. Na svoju
nemoć da išta promijeni. Lucinda će svejedno umrijeti, bez obzira na to što
je Luce tu. Udarala je šakama o tlo i ispustila uzdah očajanja.
»Hajde, hajde«, mala kamena ruka tapšala ju je po leđima.
Luce ju je otresla.
»Pusti me na miru, Bille.«
»Hej, iskreno sam se trudio utješiti te. Sad si zbilja nadrljala. Ali«,
Bili je slegnuo ramenima, »sada je gotovo.«
Luce se uspravila i bijesno ga pogledala. Zbog njegova samodopadnog
izraza poželjela je vratiti se natrag i reći Lucindi tko je doista. Ispričati joj
stvari koje će se dogoditi u bliskoj budućnosti.
»Ne.« Luce je ustala. »Nije gotovo.«
Bili ju je povukao dolje. Za tako malo biće bio je zaprepašćujuće
snažan.
»Ah, gotovo je. Hajde, uđi u navjestitelja.«
Luce se okrenula prema mjestu koje joj je Bili pokazivao. Nije ni
zamijetila da pred njom lebdi debeo crni prolaz. Od plesnjiva mirisa
postalo joj je mučno.
»Ne.«
»Da«, rekao je Bili.
»Ti si mi rekao da usporim.«
»Čekaj, malo ću te uputiti. U ovome životu si kučka, a Daniela nije
briga. To te zaprepastilo? Nekoliko tjedana će ti udvarati i razmijenit ćete
nekoliko cvjetova. Zatim će doći veliki poljubac i bum. Dobro? Nemaš što
vidjeti.«
»Ne razumiješ.«
»Što? Da su viktorijanci uštogljeni poput metle i dosadni kao stare
~ 82 ~
tapete ? Ako već prolaziš kroz svoju prošlost, neka to ima smisla. Idemo
na put.«
Luce se nije pomaknula.
»Možeš li nestati?«
»Moram li te utrpati u navjestitelja kao mačka u vreću? Pokreni se!«
»Želim vidjeti voli li zbilja mene ili samo zamisao o meni zbog nekog
prokletstva. Moram osjetiti da nas veže nešto snažnije. Nešto stvarno.«
Bili je sjeo na travu pored Luce. Zatim se predomislio, pa joj je
uspuzao u krilo. Isprva ga je željela odgurnuti, a zajedno s njime otjerati
muhe koje su mu zujale oko glave, ali kada ju je pogledao, njegove oči
činile su se iskrenim.
»Dušo, Danielova ljubav prema stvarnoj tebi posljednja je stvar koja
bi te trebala zabrinjavati. Zaboga, vi ste kozmički par. Vas ste dvoje
izmislili taj izraz. Ne moraš ostati tu kako bi to vidjela. Isto je u svakom
životu.«
»Što?«
»Želiš vidjeti pravu ljubav?«
Kimnula je.
»Hajde«, pomogao joj je ustati.
Pred njima je lebdio navjestitelj. Počeo se preobražavati i postao je
nalik na šator. Bili je poletio u zrak, stavio prst na nevidljivu bravu i
povukao. Navjestitelj se ponovno preobrazio. Spuštao se poput pokretnog
mosta dok Luce ispred sebe nije vidjela samo mračni tunel.
Luce je letimično pogledala prema Danielu i Lucindi, ali nije ih mogla
vidjeti, samo njihove obrise, nejasne boje jednu uz drugu.
Bili je slobodnom rukom široko zamahnuo i pokazao prema trbuhu
navjestitelja.
»Uđi.«
To je učinila.