1
Pomračenje 3 Čet Feb 16, 2012 9:57 pm
born_to_adore_lana
Edward's Lamb
First topic message reminder :
Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Idi na stranu : 1, 2
Poruka [Strana 2 od 2]
1
Edward's Lamb
26 Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:41 pm
born_to_adore_lana
Edward's Lamb
24. NAPRASNA ODLUKA
Ležala sam licem nadolje preko vreće za spavanje, čekajući da
me pravda sustigne. Možda me lavina živu zatrpa tu gdje jesam.
Da me bar. Nikad više nisam htjela vidjeti svoje lice u zrcalu.
Nije bilo zvuka koji bi me upozorio. Iz vedra neba, Edwardova
hladna ruka pomilovala me po zamršenoj kosi. Zadrhtala sam od
njegovog dodira, znajući da sam kriva.
“Jesi li dobro?”, zabrinuto mi je šapnuo.
MIN@
357
“Nisam. Hoću umrijeti.”
“To se nikad neće dogoditi. Neću to dopustiti.” Prostenjala sam,
a onda prošaptala:
“Možda se predomisliš.”
“Gdje je Jacob?”
“Otišao se boriti”, promrmljala sam u pod.
Jacob je sav radostan otišao iz našeg malog logora, s vedrim
“odmah se vraćam”, punim trkom prema čistini, već
podrhtavajući, spreman za promjenu u svoje drugo obličje. Sada
je već cijeli čopor sve znao. Seth Clearwater, koji je hodao pred
šatorom, bio je svjedok moje sramote.
Edward je dugo šutio.
“O”, napokon je rekao. Zvučao je tako da sam se pobojala da mi
lavina neće stići na vrijeme. Virnula sam prema njemu i, nego
što, bio je zaokupljen slušanjem novosti od kojih mi je smrt bila
draža. Opet sam zarila lice u pod. Zapanjila sam se kad se
Edward nevoljko počeo cerekati.
“A ja mislio da se ja prljavo borim”, rekao je, preko volje mu se
diveći. “Naspram njega, izgledam kao svetac zaštitnik etike.”
Pomilovao mi je otkriveni dio obraza. “Ne ljutim se na tebe,
ljubavi. Jacob je lukaviji nego što sam mu dosad bio voljan
priznati. Ipak, bilo bi mi draže da ga nisi zamolila.”
“Edwarde”, šapnula sam u grubi najlon. “Ja... ja... ja sam, ”
“Psst”, utišao me, nježno mi prelazeći prstima preko obraza.
“Nisam to tako mislio. Samo hoću reći da bi te ionako poljubio,
čak i da nisi pala na to, pa sad nemam izgovora da mu razbijem
njušku. A da znaš da bi mi to baš prijalo.”
“Da nisam pala na to?”, promrmljala sam gotovo nerazgovjetno.
“Bella, zar si zaista povjerovala da je tako plemenit? Da bi
slavno skončao samo da meni raščisti put?”
Polako sam podigla glavu i pogledala ga u strpljive oči. Lice mu
je imalo blag izraz; pogled mu je bio pun razumijevanja,
umjesto gađenja koje sam zaslužila da vidim.
“Da, povjerovala sam u to”, promrsila sam i pogledala u stranu.
Ali nisam se ljutila na Jacoba zato što me nasamario. U tijelu mi
nije bilo mjesta ni za što osim mržnje koju sam osjećala prema
sebi.
Edward se opet tiho nasmijao.
MIN@
358
“Tako loše lažeš da ćeš povjerovati svakome ko iole zna što
radi.”
“Zašto nisi ljut na mene?”, šapnula sam. “Zašto me ne mrziš? Ili
još nisi uspio čuti cijelu priču?”
“Mislim da sam dobio prilično isrcpan pogled”, rekao je lakim i
opuštenim tonom. “Jacob stvara žive predodžbe. Žalim njegov
čopor gotovo koliko i sebe. Sirotog Setha već je obuzimala
mučnina. Ali Sam sada tjera Jacoba da se usredotoči.”
Zažmirila sam i protresla glavu u agoniji. Oštra najlonska vlakna
na podu šatora zagrebala su mi lice.
“Ti si samo čovjek”, prišapnuo mi je i opet me pomilovao po
glavi.
“To je najjadnija obrana koju sam u životu čula.”
“Ali ti jesi čovjek, Bella. A i on je, ma koliko ja možda želio da
nije tako... Ima rupa u tvom životu koje ja ne mogu ispuniti. I to
shvaćam.”
“Ali to nije istina. Zbog toga sam tako užasna. Nema nikakvih
rupa.”
“Voliš ga”, blago je prošaptao.
Svaka stanica moga tijela izgarala je od želje da to poreknem.
“Tebe volim više”, rekla sam. Nisam mogla bolje.
“Da, i to znam. Ali... kad sam te ostavio, Bella, krvarila si. Jacob
je bio taj koji ti je zašio rane. To je moralo ostaviti traga, i na
tebi i na njemu. Ne znam mogu li se takvi šavovi sami od sebe
rastopiti. Ne mogu kriviti nijedno od vas dvoje zbog onoga što
sam ja sâm prouzročio. Možda uspijem zaslužiti oprost, ali to mi
ne dopušta da izbjegnema posljedice.”
“Trebala sam znati da ćeš nekako uspjeti svaliti krivnju na sebe.
Prekini, molim te. Ne mogu to trpjeti.”
“Što bi voljela da ti kažem?”
“Htjela bih da me izvrijeđaš kako god znaš i umiješ, na svakom
jeziku koji znaš. Htjela bih da mi kažeš da sam ti se zgadila i da
me ostavljaš, da te mogu kumiti i preklinjati na koljenima da
ostaneš.”
“Žao mi je.” Uzdahnuo je. “To ne mogu.”
“Barem prekini nastojati da me razvedriš. Pusti me da patim.
Zaslužila sam.”
“Ne”, promrmljao je. Polako sam kimnula.
MIN@
359
“Imaš pravo. Samo ti imaj previše razumijevanja. Tako je
vjerojatno još gore.”
Ušutio je, a ja sam osjetila promjenu u atmosferi, neku novu
neizvjesnost.
“Samo što nije”, ustanovila sam.
“Da, još samo nekoliko minuta. Taman dovoljno da ti kažem još
jedno...”
Pričekala sam. Napokon se oglasio šapatom. “Ja mogu biti
plemenit, Bella. Neću te tjerati da izabereš između nas. Samo
budi sretna, i imaj koji god dio mene želiš, ili me uopće nemaj,
ako ti je tako lakše. Ne daj da bilo kakav osjećaj dužnosti koji
gajiš prema meni utječe na tvoju odluku.”
Rukama sam se odigla s poda u klečeći položaj.
“Prekini više, vrag da te nosi!”, viknula sam na njega. Zgranuto
me pogledao.
“Ne, nisi shvatila. Ne pokušavam te tek razvedriti, Bella,
stvarno to mislim.”
“Znam ja to”, prostenjala sam. “A što je s uzvraćanjem? Ma
pusti više plemenito žrtvovanje! Bori se!”
“Kako?”, upitao me, a u očima mu se ukazala pradavna tuga.
Uspentrala sam mu se u krilo i čvrsto ga zagrlila.
“Briga me što je tu hladno. Briga me što ti sada smrdim kao pas.
Natjeraj me da zaboravim kako sam grozna. Natjeraj me da
zaboravim njega. Natjeraj me da zaboravim kako se zovem.
Uzvrati mu!”
Nisam htjela pričekati da odluči, ili da dobije priliku kazati mi
da ga ne zanima okrutna, bezvjerna neman poput mene.
Pritisnula sam se o njega i prionula usta na njegove snježno
hladne usne.
“Oprezno, ljubavi”, promrmljao je kroz moj srdačni poljubac.
“Ne”, zarežala sam. Blago mi je odmaknuo lice za pedalj.
“Ne moraš mi ništa dokazivati.”
“Ne pokušavam ti nešto dokazati. Rekao si da mogu imati koji
god dio tebe hoću. Hoću ovaj dio. Hoću svaki dio.” Uhvatila
sam ga oko vrata i pokušala mu dosegnuti usne. Zabacio je
glavu da mi uzvrati poljubac, ali hladna su mu usta oklijevala,
pa me obuzela još jača nestrpljivost. Tijelo mi je otkrivalo
namjere, raskrinkavajući me. Njegove su me ruke neizbježno
krenule obuzdati.
MIN@
360
“Možda sada nije baš najbolji trenutak za to”, predložio mi je.
Nije mi se sviđalo koliko je miran.
“Zašto ne?”, progunđala sam. Nema se smisla natezati ako će
biti racionalan; spustila sam ruke.
“Kao prvo, zato što je zaista hladno.” Uzeo je vreću za spavanje
s poda i ogrnuo me njome kao dekom.
“Nije tačno”, rekla sam. “Kao prvo, zato što si ti bizarno
moralan za jednog vampira.”
Zahihotao se.
“U redu, to ti priznajem. Hladnoća je drugo. A treće... pa, ti
doista bazdiš, ljubavi.”
Namreškao je nos. Uzdahnula sam.
“Kao četvrto”, prišapnuo mi je, spustivši lice sasvim do mog
uha. “Pokušat ćemo, Bella. Ispunit ću obećanje koje sam ti dao.
Ali mnogo bi mi draže bilo da to ne bude samo reakcija na
Jacoba Blacka.”
Zgrčila sam se i zarila lice u njegovo rame. “I kao peto...”
“Stvarno dug popis”, promrsila sam. Nasmijao se.
“Da, ali jesi li htjela poslušati borbu ili ne?” Kad je to izgovorio,
Seth je resko zatulio pred šatorom.
Tijelo mi se ukočilo od tog zvuka. Nisam shvatila da mi se
desna šaka čvrsto stisnula, zarivajući nokte u povijeni dlan, sve
dok mi je Edward nije uhvatio i nježno mi izravnao prste.
“Bit će dobro, Bella”, obećao mi je. “Vještina, upućenost i
iznenađenje na našoj su strani. Sve će vrlo brzo proći. Kad ne
bih istinski vjerovao u to, sada bih bio dolje,, a tebe bih ovdje
privezao lancem za drvo, ili nešto u tom stilu.”
“Alice je tako mala”, jauknula sam. Zahihotao se.
“To bi možda bio problem... kad bi je iko ikako mogao uloviti.”
Seth je počeo cviliti.
“Što je bilo?”, zabrinuto sam upitala.
“Samo se ljuti što je primoran biti tu s nama. Zna da ga je čopor
udaljio od bitke zbog njegove vlastite sigurnosti. Izgara od želje
da im se pridruži.”
Namrštila sam se i pogledala u Sethovom smjeru.
“Novorođeni su stigli na kraj traga, išlo je kao po loju, Jasper je
genij, i nanjušili one na čistini, pa se sada dijele u dvije skupine,
kao što je Alice i rekla”, prošaptao je Edward, pogleda uprtog u
daljinu. “Sam nas vodi unaokolo da postavimo zasjedu.” Tako
MIN@
361
se posvetio onome što sluša da je počeo govoriti u množini
kojom se služio cijeli čopor.
Odjednom je spustio pogled prema meni. “Diši, Bella.”
S mukom sam ga pokušala poslušati. Čula sam kako Seth teško
dašće odmah s druge strane šatora, pa sam pokušala zadržati
svoja pluća u istom smirenom ritmu, da me kisik ne omami.
“Prva skupina je na čistini. Čujemo borbu.” Zubi su mi se čvrsto
stisnuli.
Kratko se nasmijao. “Čujemo Emmetta, ovo ga veseli.”
Natjerala sam se da opet udahnem u Sethovom ritmu.
“Druga skupina se priprema, nisu obazrivi, još nas nisu uspjeli
čuti.”
Edward je zarežao.
“Što?”, kazala sam bez daha.
“Spominju te.” Zaškrgutao je zubima. “Naloženo im je da se
pobrinu da ne pobjegneš... Dobar potez, Leah! Mmm, prilično je
brza”, pohvalno je promrmljao. “Jedan je novorođeni osjetio naš
miris, a Leah ga je oborila prije nego što se stigao i okrenuti.
Sam joj pomaže da ga dokrajči. Paul i Jacob sredili su još
jednoga, ali ostali se sada brane. Pojma nemaju što ih je to
snašlo. Obje strane fingiraju... Ne, pustite da Sam vodi. Ne
srljajte”, promrsio je. “Razdvojite ih, ne dajte da jedan drugome
štite leđa.”
Seth je zacvilio.
“To je bolje, tjerajte ih prema čistini”, pohvalio ih je Edward.
Tijelo mu se nesvjesno pomicalo dok ih je promatrao, napinjući
se za kretnje koje bi sâm pritom izvodio. Još me držao za ruku;
ispreplela sam naše prste. Barem nije bio tamo dolje.
Iznenadan nestanak zvuka bio mi je jedino upozorenje. Duboko
hučanje Sethova disanja prekinulo se, što sam opazila, jer sam
disala u njegovu ritmu.
I ja sam prestala disati, strah mi je ukočio čak i pluća kad sam
shvatila da se Edward ledeno ukipio.
O, ne. Ne. Ne.
Koga smo izgubili? Njihovog ili našeg? Mojeg, samo mojeg.
Koji je moj gubitak?
Tako brzo da nisam uspjela shvatiti kako se to zbilo, našla sam
se na nogama, a šator se oko mene rušio u dronjcima. Je li nam
to Edward proparao izlaz? Zašto?
MIN@
362
Zatreptala sam ošamućeno od jarkog svjetla. Vidjela sam samo
Setha, odmah do nas, lica tek na pedalj od Edwardova. Jednu
nemjerljivo kratku sekundu samo su apsolutno pozorno gledali
jedan u drugoga. Sunce se lomilo s Edwardove kože tako da su
iskrice plesale po Sethovu krznu.
A onda je Edward žurno prošaptao:
“Pođi, Seth!” Golemi se vuk okrenuo u suprotnom smjeru i
nestao u šumskoj tmini.
Jesu li prošle pune dvije sekunde? Činile su se kao sati.
Obuzimala me mučnina od stravične spoznaje da je na čistini
nešto prošlo grozno krivo. Zaustila sam da naredim Edwardu da
me odvede onamo, iz ovih stopa. Trebao im je, a i ja sam im
trebala. Moram li krvariti da ih spasim, krvarit ću. Poginut ću
ako treba, kao treća supruga. Nemam srebrni bodež u ruci, ali
naći ću načina, Prije nego što sam uspjela izgovoriti prvi slog,
osjetila sam kao da letim kroz zrak. Ali Edwardove me ruke ni
na trenutak nisu pustile, samo me premjestio, tako brzo da mi se
učinilo da bočno padam.
Priljubio me leđima o glatku liticu. Edward je stao pred mene u
stav koji sam smjesta prepoznala.
Olakšanje me oblilo u istom trenutku kad mi je želudac propao
kroz tabane.
Sve sam pogrešno shvatila.
Olakšanje, ništa nije pošlo krivo na čistini. Užas, kriza je ovdje.
Edward je zauzeo obrambeni položaj, u polučučnju, blago
ispruženih ruku, koji sam prepoznala s bolnom sigurnošću.
Stijena iza mojih leđa mogla je isto tako biti prastari cigleni zid
u onoj talijanskoj uličici gdje se onaj put postavio između mene
i ratnika Voltura u tamnim ogrtačima.
Nešto je išlo na nas.
“Ko?”, prošaptala sam.
Izrekao je riječi kroz zube, režanjem, glasnije nego što sam
očekivala. Preglasno. To je značilo da više nema vremena za
skrivanje. Našli smo se u zamci, pa sad nije bilo bitno ko će čuti
njegov odgovor.
“Victoria”, rekao je, procijedivši ime kao psovku. “Nije sama.
Naišla je na moj miris dok je išla gledati novorođene, nikad se
nije namjeravala boriti uz njih. Donijela je naprasnu odluku da
MIN@
363
me potraži, pretpostavivši da ćeš ti biti uz mene. Imala je pravo.
Imala si pravo. Oduvijek se tu radilo o Victoriji.”
Bila je dovoljno blizu da joj on čuje misli.
Opet olakšanje. Da to stižu Volturi, oboje bismo stradali. Ali
stiže Victoria, pa ne moramo stradati oboje. Edward bi mogao
preživjeti. Dobar je borac, dobar kao Jasper. Ako ona ne dovede
mnogo ostalih sa sobom, mogao bi se probiti do svoje obitelji.
Edward je brži od svih. Mogao bi se izvući.
Bilo mi je tako drago da je otjerao Setha. Naravno, Seth nije
mogao nikamo otići po pomoć. Victoria je savršeno tempirala
svoju odluku. Ali barem je Seth sada dospio na sigurno; na
spomen njegova imena, pred očima mi se ne bi našao golemi
vuk boje pijeska, već samo krakati petnaestogodišnjak.
Edward se premjestio, tek mrvicu, ali usmjerio mi je pogled.
Zagledala sam se u mrkli mrak šume.
Bilo mi je kao da mi noćne more izlaze u susret da me pozdrave.
Dvoje vampira polako su se iskrali na livadicu gdje smo se
ulogorili, pozorno promatrajući, ništa ne propuštajući.
Svjetlucali su kao dijamanti na suncu. Jedva sam mogla gledati
u plavokosog dečka, da, bio je samo dečko, premda mišićav i
visok, možda mojih godina kad se promijenio. Bile su mi
nesnosne njegove oči, intenzivnije crvene od svih koje sam
dotad vidjela. Iako je bio najbliži Edwardu, pa tako i
najneposrednija prijetnja, nisam ga mogla gledati.
Jer nekoliko koraka bočno i nekoliko koraka iza njega, u mene
je buljila Victoria.
Kosa joj je imala jarkije narančastu boju nego što sam se
sjećala; bila je sličnija plamenu. Tu nije bilo vjetra, ali činilo mi
se kao da vatra oko njezina lica pomalo podrhtava, kao da je
živa. Oči su joj bile crne od žeđi. Nije se smješkala, kao u
svakoj mojoj mori, usne su joj bile čvrsto stisnute. Bilo je nečeg
upadljivo mačkastog u njezinom napetom držanju, kao u lavice
koja čeka priliku da skoči. Nemirnim je, mahnitim očima
prelazila s Edwarda na mene, ali nikad ga ne bi promotrila dulje
od pola sekunde. Nije mogla odvojiti pogled s mog lica, baš kao
ni ja s njezinog.
Pomama je zračila iz nje, gotovo vidljiva u zraku. Osjećala sam
žudnju, sveprožimajuću strast koja ju drži u šaci. Gotovo kao da
joj i sama mogu čuti misli, znala sam što joj je na umu.
MIN@
364
Bila je tako blizu onoga što želi, žarište cjelokupnog njezinog
postojanja u već više od godinu dana sad joj je bilo tako blizu.
Moja smrt.
Plan joj je bio u isti mah i očit i praktičan. Veliki plavokosi
dečko napast će Edwarda. Čim u dovoljnoj mjeri uspije
zaokupiti Edwarda, Victoria će me dokrajčiti.
Bit će brzo, jer ona tu nema vremena za poigravanje, ali bit će i
temeljito. Tu neće biti oporavka. Tu ni vampirski otrov neće biti
od koristi.
Morat će mi zaustaviti srce. Možda će mi zariti šaku u prsa i
zdrobiti ga. Nešto u tom stilu.
Srce mi je grozničavo, glasno tuklo, kao da je želi jasnije navesti
na cilj.
Nemjerljivo daleko, skroz s drugog kraja crne šume, vučije je
zavijanje odjeknulo mirnim zrakom. Bez Setha uz nas, nije bilo
načina da razaberem značenje tog zvuka.
Plavokosi dečko pogledao je Victoriju krajičkom oka, čekajući
njezinu zapovijed. Bio je mlad u mnogo pogleda. Intenzivni
grimiz njegovih šarenica otkrivao mi je da je tek nedavno postao
vampir. Bit će snažan, ali nevješt. Edward će mu se znati
oduprijeti. Edward će preživjeti.
Victoria je mahnula bradom prema Edwardu, bez riječi
naređujući dečku da krene.
“Riley”, rekao je Edward tihim, molećivim glasom. Plavokosi se
dečko ukočio i zgranuto ga pogledao. “Ona ti laže, Riley”,
kazao mu je Edward. “Slušaj me. Laže ti, baš kao što je lagala
ostalima koji sada pogibaju na čistini. I sâm znaš da im je lagala,
da si im zbog nje i ti lagao, da im ni ti ni ona niste ni mislili
priteći u pomoć. Zar ti je onda tako teško povjerovati da je i tebi
lagala?”
Rileyjevo se lice posve zbunilo.
Edward se premjestio pedalj-dva u stranu, a Riley mu je
automatski parirao vlastitim premještanjem.
“Ona te ne voli, Riley.” Edwardov blagi glas bio je zamaman,
gotovo hipnotičan. “Nikada i nije. Voljela je jednoga koji se
zvao James, a ti joj nisi više od pijuna.”
Kad je izgovorio Jamesovo ime, Victoria je naglo iskezila zube.
Oči su joj ostale uprte u moje. Riley je mahnito bacio pogled
prema njoj. “Riley?”, rekao je Edward. Riley se automatski
MIN@
365
ponovno okrenuo prema Edwardu. “Ona zna da ću te ubiti,
Riley. Želi da stradaš, kako se više ne bi morala pretvarati. Da,
vidio si to, zar ne? Razabro si joj oklijevanje u očima, naslutio
dvoličnost u obećanjima. Imao si pravo. Nikada te nije željela.
Svaki poljubac, svaki dodir bio je lažan.”
Edward se opet pokrenuo, prišavši pedalj-dva dečku, udaljivši
se pedalj-dva od mene. Victoria je uprla pogled u razmak
između nas. Trebat će joj manje od sekunde da me ubije, samo
ako joj se ukaže najsitnija mogućnost da to uspješno izvede.
Riley se premjestio, ovaj put sporije.
“Ne moraš stradati”, obećao mu je Edward, gledajući ga u oči.
“Može se živjeti i drugačije nego što ti je pokazala. Nije sve u
lažima i krvi, Riley. Možeš otići iz ovih stopa. Ne moraš njezine
laži platiti glavom.”
Edward se odmaknuo prema naprijed i u stranu, odmaknuvši se
za puni korak od mene. Riley je skrenuo predaleko, ovaj put se
preračunavši. Victoria se prignula, podigavši se na prste.
“Posljednja prilika, Riley”, šapnuo je Edward.
Riley je očajnički pogledao u Victoriju, tražeći odgovore.
“On ti laže, Riley”, rekla je Victoria, a ja sam zgranuto zinula
kad sam joj čula glas. “Kazala sam ti kakve mentalne varke oni
izvode. Znaš da volim samo tebe.”
Glas joj nije bio onakvo snažno, divlje, mačje režanje kakvo bih
spojila s njezinim licem i držanjem. Bio je blag, bio je visok,
zvonak sopran, kao u male bebe. Glas kakav pristaje uz plave
kovrče i ružičaste žvakaće. Nije mi imao smisla kao nešto što bi
doprlo kroz te iskežene, svjetlucave zube.
Riley je napeo vilicu i isprsio se. Oči su mu se ispraznile, u
njima više nije bilo ni zbunjenosti ni nedoumice. Nije više
uopće bilo misli. Napeo se za napad.
Učinilo mi se da se Victoria sva trese, koliko je zgrčena bila.
Prsti su joj bili spremne kandže; samo su čekali da se Edward
odmakne još samo za centimetar od mene.
Režanje nije doprlo ni od jednog od njih. Mamutska, smećkasta
prilika doletjela je nasred livade i oborila Rileyja na tlo.
“Ne!”, kriknula je Victoria tim svojim dječijim glasom, reskim
od nevjerice.
MIN@
366
Metar i pol preda mnom, golemi je vuk stao drapati i trgati
plavokosog vampira pod sobom. Nešto bijelo i tvrdo odletjelo je
u stijenu pod mojim nogama. Zgroženo sam odskočila.
Victoria nije uputila ni pogled dečku kojemu je upravo izjavila
ljubav. Oči su joj i dalje bile uprte u mene, pune tako
bjesomučnog razočaranja da je izgledala bezumno.
“Ne”, opet je rekla, kroz zube, kad je Edward krenuo prema
njoj, zagrađujući joj pristup meni.
Riley se opet našao na nogama, izobličen i unezvjeren, ali uspio
je žestoko nogom opaliti Setha u rame. Čula sam krckanje kosti.
Seth je ustuknuo i počeo kružiti, šepajući. Riley je spremno
ispružio ruke, iako mi se činilo da mu nedostaje dio jedne šake...
Samo nekoliko metara dalje od te borbe, Edward i Victoria su
plesali.
Nisu baš kružili, jer joj Edward nije dopuštao da se postavi bliže
meni. Klizila je unatraške, mičući se lijevo- desno ne bi li
pronašla rupu u njegovoj obrani. On je okretno slijedio rad
njezinih nogu, uhodeći je savršeno usredotočeno. Pokretao se
djelić sekunde prije nje, čitajući joj namjere iz misli.
Seth se bacio na Rileyja s boka i nešto se rastrgalo s groznim,
pištavim struganjem. Još jedan teški bijeli komad odletio je u
šumu i muklo pao. Riley je urliknuo od srdžbe, a Seth je
odskočio, nevjerojatno okretno za svoju veličinu, kad je Riley
unakaženom rukom zamahnuo prema njemu.
Victoria je sada promicala kroz debla na suprotnoj strani
livadice. Bila je rastrgana: noge su je vukle na sigurno, dok su
joj oči žudjele za mnom, kao da sam magnet koji je privlači.
Vidjela sam kako se žarka želja za ubijanjem nadmeće s
njezinim nagonom za preživljavanje.
To je opazio i Edward.
“Ne idi, Victoria”, šapnuo je, onako hipnotički kao prije. “Više
ti se nikad neće pružiti ovakva prilika.”
Pokazala je zube i prosiktala na njega, ali nikako se nije
uspijevala više odmaknuti od mene.
“Uvijek možeš pobjeći”, mrmorio je Edward. “Ima za to
vremena koliko hoćeš. To ti radiš, zar ne? Zato si i trebala
Jamesu. Korisno, ako ti je do smrtonosnih igrica. Partnerica s
nepogrešivim instinktom za bijeg. Nije te trebao ostaviti, dobro
bi mu bile došle tvoje vještine kad smo ga sustigli u Phoenixu.”
MIN@
367
Režanje joj se otelo s usana.
“Samo, nikad mu nisi bila više od toga. Glupo je trošiti toliko
energije da se osveti nekoga ko ti je bio manje privržen nego
lovac svome konju. Nikad mu nisi bila više od korisnog
pomagača. Znam ja to.”
Edward se osmjehnuo u stranu i potapšao prstom po
sljepoočnici.
Kriknuvši iz stisnuta grla, Victoria je opet izletjela iz šume i
izvela fintu u stranu. Edward je odgovorio na to, i ples je iznova
započeo. U tom trenutku, Riley je uspio udariti Setha u sapi, i
potmuli je ciktaj dopro iz Sethova grla. Seth je uzmaknuo, a
ramena su mu drhtala kao da pokušava otresti bol.
Molim te, došlo mi je da zamolim Rileyja, ali nisam mogla
pronaći mišiće koji bi mi otvorili usta, koji bi mi istjerali zrak iz
pluća. Molim te, on je još dijete!
Zašto Seth nije pobjegao? Zašto sada ne bježi?
Riley se ponovno počeo primicati Sethu, potiskujući ga prema
litici pokraj mene. Victoria se odjednom zainteresirala za
sudbinu svojeg partnera. Opazila sam je kako krajičkom oka
mjerka razmak između Rileyja i mene. Seth je škljocnuo zubima
prema Rileyju, tjerajući ga na uzmak, a Victoria je prosiktala.
Seth više nije šepao. U kruženju je dospio sasvim blizu
Edwardu; repom je dotaknuo Edwardova leđa, a Victoria je
iskolačila oči.
“Ne, neće se okrenuti protiv mene”, odgovorio je Edward na
pitanje u Victorijinoj glavi. Iskoristio je njezinu nepažnju da joj
se prikrade. “Dala si nam zajedničkog neprijatelja. Dovela si
nas u savez.”
Stisnula je zube, nastojeći se posvetiti isključivo Edwardu.
“Pogledaj malo bolje, Victoria”, prošaptao je, parajući joj niti
usredotočenosti. “Je li on doista tako sličan onoj nemani koju je
James slijedio preko cijeloga Sibira?”
Blenula je, a onda stala mahnito zvjerati u Edwarda, pa u Setha,
pa u mene, pa opet i opet.
“Nije isti?”, zarežala je tim svojim sopranom djevojčice.
“Nemoguće!” “Ništa nije nemoguće”, promrmljao je Edward
baršunasto mekim glasom i primaknuo joj se još za koji
centimetar. “Osim onoga što ti želiš. Nikad je nećeš ni taknuti.”
MIN@
368
Odmahnula je glavom brzim trzajima, opirući se njegovom
ometanju, i pokušala ga zaobići, ali našao joj se na putu čim je
smislila što će. Lice joj se ozlojeđeno izobličilo, a onda se
spustila u dublji čučanj i počela mi se odlučno prikradati.
Victoria nije bila neiskusni, nagonima vođeni novorođeni
vampir. Bila je smrtonosna. Čak sam i ja uviđala razliku između
nje i Rileyja, i znala sam da Seth ne bi izdržao toliko dugo
protiv ovog vampira.
I Edward se premjestio, kad su se približili jedno drugome,
poput lava protiv lavice. Tempo plesa se ubrzao.
Bilo je poput Alice i Jaspera na čistini, mutna spirala kretanja,
samo što ovaj ples nije imao tako savršenu koreografiju. Oštro
drobljenje i pucanja odjekivalo je s litice kad god bi se nekome
omaknula pogrešna kretnja. Ali gibali su se prebrzo da uspijem
razabrati ko to od njih griješi...
Rileyja je omeo balet nasilja, pa je zabrinuto pogledao
partnericu. Seth je navalio i odgrizao još jedan komadić
vampirskog mesa. Riley je urliknuo i opalio ga iz sve snage
nadlanicom ravno u široka prsa. Golemo Sethovo tijelo odletjelo
je tri metra i tresnulo o liticu iznad moje glave tako jako da sam
dobila dojam da se cijeli vrh prodrmao. Čula sam kako mu dah
silovito izlijeće iz pluća i izmaknula se kad se odbio od stijene i
svalio na zemlju korak-dva ispred mene.
Tiho cviljenje otelo se Sethu kroz zube.
Oštri komadići siva kamena sasuli su mi se na glavu, grebući
mi izloženu kožu. Nazubljen kameni šiljak skotrljao mi se niz
desnu ruku, pa sam ga refleksno uhvatila. Prsti su mi ščepali
dugu krhotinu kad su mi vlastiti nagoni za preživljavanje stupili
na djelo; kako nije bilo izgleda za bijeg, moje se tijelo, ne hajući
za krajnju nedjelotvornost tog poteza, pripremilo za borbu.
Adrenalin mi je buknuo u žilama. Znala sam da mi se udlaga
usijeca u dlan. Znala sam da se pukotina u mom zglobu buni.
Znala sam sve to, ali nisam mogla osjetiti bol.
Iza Rileyja vidjela sam samo izvijanje Victorijine vatrene kose i
mrlju bjeline. Sve učestalije, metalno škljocanje i trganje, oštri
udasi i zgranuto siktanje otkrivali su da ples postaje poguban po
jedno od njih.
Ali po koje od njih?
MIN@
369
Riley je nasrnuo na mene, a crvene oči bljesnule su mu od
srdžbe. Prostrijelio je pogledom šepavo brdo pješčanog krzna
između nas i savinuo šake, unakažene, slomljene šake, u
kandže. Razjapio je, raširio usta, puna blistavih zuba, spremajući
se da Sethu iščupa grkljan.
Drugi me nalet adrenalina udario kao elektrošok, i sve mi se
odjednom posve razbistrilo.
Obje su borbe odviše neizvjesne. Seth samo što nije izgubio
svoju, a pojma nisam imala pobjeđuje li Edward ili pak gubi.
Trebalo im je pomoći. Odvlačenjem pozornosti, nečim što bi ih
dovelo u prednost.
Ruka mi je tako čvrsto stisnula kameni šiljak da je potporanj u
udlazi pukao.
Jesam li dovoljno jaka? Jesam li dovoljno hrabra? Koliko
snažno mogu zabiti taj grubi kamen u vlastito tijelo? Hoću li
time pružiti Sethu dovoljno vremena da sti,gne ustati? Hoće li
doći sebi dovoljno brzo da mu moje žrtvovanje bude od ikakve
koristi?
Prešla sam vrhom krhotine uz svoju ruku, zasukavši debeli
džemper da otkrijem kožu, te pritisnula oštri vršak u pregib
lakta. Ondje sam već imala dugi ožiljak od prošlog rođendana.
Te noći je istjecanje moje krvi bilo dovoljno da privuče
pozornost svih vampira, da ih sve zajedno načas skameni u
mjestu. Molila sam se da sada opet uspijem to postići. Očeličila
sam se i duboko udahnula kroz zube.
Victoriji je moj udisaj odvukao pažnju od Edwarda. Oči su joj
na sićušan djelić sekunde zastale i uprle se u moje. Bijes i
znatiželja neobično su joj se izmiješali na licu.
Nisam bila sigurna kako sam čula taj potmuli zvuk uza svu
ostalu buku što se odbijala od litice i tukla mi u glavi. Već je
kucanje mog vlastitog srca trebalo biti dovoljno da ga priguši.
Ali, u odsječku sekunde u kojem sam gledala Victoriju u oči,
učinilo mi se da čujem poznat, iznuren uzdah.
Iste te kratke sekunde ples se silovito raspao. To se zbilo tako
brzo da je završilo prije nego što sam stigla opaziti slijed
događaja. Pokušala sam to nadoknaditi u glavi.
Victoria je izletjela iz zamućenog suprotstavljanja i udarila u
visoku omoriku, otprilike posred visine debla. Kad je pala
natrag na zemlju, već je bila u čučnju za skok. Istodobno,
MIN@
370
Edward, praktički nevidljiv od brzine, izvio se unatrag i
dohvatio nepripremljenog Rileyja za mišku. Izgleda da je
Edward upro stopalom o Rileyjeva leđa, te povukao iz sve
snage. Malu livadu na kojoj smo podigli šator proparao je urlik
Rileyjeve agonije.
U isti mah, Seth je skočio na noge i gotovo mi posve zapriječio
vidik.
Ali još sam vidjela Victoriju. A premda je izgledala neobično
deformirana, kao da se ne može posve ispraviti, vidjela sam
kako joj mahnitim licem prelazi onaj smiješak koji mi je
pohodio snove.
Skvrčila se i skočila.
Nešto malo i bijelo fijuknulo je zrakom i udarilo u nju usred
leta. Sraz je prasnuo kao eksplozija i bacio je u drugo stablo,
koje je prepuklo. Opet je doskočila na noge, u spreman čučanj,
ali Edward je već bio na mjestu. Srce mi je nabreklo od
olakšanja kad sam vidjela da stoji ravno i savršeno.
Victoria je trzajem bose noge šutnula nešto u stranu, projektil
koji ju je osujetio pri napadu. Otkotrljao se prema meni, pa sam
shvatila što je to.
Želudac mi se okrenuo.
Prsti su se još trzali; hvatajući travke, Rileyjeva ruka počela se
bezumno povlačiti po zemlji. Seth je opet kružio oko Rileyja,
koji se sada povlačio. Uzmicao je od nadiranja vukodlaka, lica
kruta od boli. Podigao je jedinu preostalu ruku da se obrani.
Seth je jurnuo na Rileyja, a vampir očito više nije bio u
ravnoteži. Vidjela sam kako Seth zariva zube u Rileyjevo rame,
trga i opet odskače.
Uz metalno pucanje koje je probijalo uši, Riley je izgubio i
drugu ruku.
Seth je zamahnuo glavom i bacio ruku u šumu. Izlomljeno
siktanje koje je doprlo kroz Sethove zube zvučalo je poput
cerekanja.
Riley je ispaćeno vrisnuo, preklinjući je.
“Victoria!” Victoria se nije ni lecnula na zvuk svoga imena.
Pogled joj ni načas nije poletio prema partneru.
Seth se bacio silinom kugle za rušenje zgrada. Udar je odnio i
Setha i Rileyja među drveće, gdje je metalno paranje popratilo
MIN@
371
Rileyjevo vrištanje. Vrištanje koje se naglo prekinulo, dok su se
zvukovi trganja stijene na komadiće nastavili.
Premda se nije udostojila uputiti Rileyju oproštajni pogled,
Victoria je očito shvatila da je sada prepuštena sebi. Počela je
uzmicati od Edwarda, dok joj se grozničavo razočaranje
krijesilo u očima. Bacila je kratak pogled pun nesnosne čežnje
prema meni, a onda se počela brže povlačiti.
“Ne”, umilno joj je kazao Edward, sav zavodljiv. “Ma ostani još
malo s nama.”
Okrenula se na peti i poletjela u spas šume kao strijela iz luka.
Ali Edward je bio brži, kao metak iz puške. Dohvatio joj je
nezaštićena leđa na rubu stabala i ples se okončao završnim,
jednostavnim korakom.
Edwardova usta jedanput su joj prešla preko vrata, kao da je
miluju. Prodorna buka koju je stvarao Seth zagušila je sve druge
šumove, pa nije bilo razaznatljivog zvuka od kojeg bi taj prizor
djelovao nasilno. Djelovalo je gotovo kao da je ljubi.
A onda plameni busen kose više nije bio vezan uz ostatak
njezina tijela. Ustreptali narančasti valovi pali su na zemlju i jedanput odskočili prije nego što će se otkotrljati prema šumi.
Ležala sam licem nadolje preko vreće za spavanje, čekajući da
me pravda sustigne. Možda me lavina živu zatrpa tu gdje jesam.
Da me bar. Nikad više nisam htjela vidjeti svoje lice u zrcalu.
Nije bilo zvuka koji bi me upozorio. Iz vedra neba, Edwardova
hladna ruka pomilovala me po zamršenoj kosi. Zadrhtala sam od
njegovog dodira, znajući da sam kriva.
“Jesi li dobro?”, zabrinuto mi je šapnuo.
MIN@
357
“Nisam. Hoću umrijeti.”
“To se nikad neće dogoditi. Neću to dopustiti.” Prostenjala sam,
a onda prošaptala:
“Možda se predomisliš.”
“Gdje je Jacob?”
“Otišao se boriti”, promrmljala sam u pod.
Jacob je sav radostan otišao iz našeg malog logora, s vedrim
“odmah se vraćam”, punim trkom prema čistini, već
podrhtavajući, spreman za promjenu u svoje drugo obličje. Sada
je već cijeli čopor sve znao. Seth Clearwater, koji je hodao pred
šatorom, bio je svjedok moje sramote.
Edward je dugo šutio.
“O”, napokon je rekao. Zvučao je tako da sam se pobojala da mi
lavina neće stići na vrijeme. Virnula sam prema njemu i, nego
što, bio je zaokupljen slušanjem novosti od kojih mi je smrt bila
draža. Opet sam zarila lice u pod. Zapanjila sam se kad se
Edward nevoljko počeo cerekati.
“A ja mislio da se ja prljavo borim”, rekao je, preko volje mu se
diveći. “Naspram njega, izgledam kao svetac zaštitnik etike.”
Pomilovao mi je otkriveni dio obraza. “Ne ljutim se na tebe,
ljubavi. Jacob je lukaviji nego što sam mu dosad bio voljan
priznati. Ipak, bilo bi mi draže da ga nisi zamolila.”
“Edwarde”, šapnula sam u grubi najlon. “Ja... ja... ja sam, ”
“Psst”, utišao me, nježno mi prelazeći prstima preko obraza.
“Nisam to tako mislio. Samo hoću reći da bi te ionako poljubio,
čak i da nisi pala na to, pa sad nemam izgovora da mu razbijem
njušku. A da znaš da bi mi to baš prijalo.”
“Da nisam pala na to?”, promrmljala sam gotovo nerazgovjetno.
“Bella, zar si zaista povjerovala da je tako plemenit? Da bi
slavno skončao samo da meni raščisti put?”
Polako sam podigla glavu i pogledala ga u strpljive oči. Lice mu
je imalo blag izraz; pogled mu je bio pun razumijevanja,
umjesto gađenja koje sam zaslužila da vidim.
“Da, povjerovala sam u to”, promrsila sam i pogledala u stranu.
Ali nisam se ljutila na Jacoba zato što me nasamario. U tijelu mi
nije bilo mjesta ni za što osim mržnje koju sam osjećala prema
sebi.
Edward se opet tiho nasmijao.
MIN@
358
“Tako loše lažeš da ćeš povjerovati svakome ko iole zna što
radi.”
“Zašto nisi ljut na mene?”, šapnula sam. “Zašto me ne mrziš? Ili
još nisi uspio čuti cijelu priču?”
“Mislim da sam dobio prilično isrcpan pogled”, rekao je lakim i
opuštenim tonom. “Jacob stvara žive predodžbe. Žalim njegov
čopor gotovo koliko i sebe. Sirotog Setha već je obuzimala
mučnina. Ali Sam sada tjera Jacoba da se usredotoči.”
Zažmirila sam i protresla glavu u agoniji. Oštra najlonska vlakna
na podu šatora zagrebala su mi lice.
“Ti si samo čovjek”, prišapnuo mi je i opet me pomilovao po
glavi.
“To je najjadnija obrana koju sam u životu čula.”
“Ali ti jesi čovjek, Bella. A i on je, ma koliko ja možda želio da
nije tako... Ima rupa u tvom životu koje ja ne mogu ispuniti. I to
shvaćam.”
“Ali to nije istina. Zbog toga sam tako užasna. Nema nikakvih
rupa.”
“Voliš ga”, blago je prošaptao.
Svaka stanica moga tijela izgarala je od želje da to poreknem.
“Tebe volim više”, rekla sam. Nisam mogla bolje.
“Da, i to znam. Ali... kad sam te ostavio, Bella, krvarila si. Jacob
je bio taj koji ti je zašio rane. To je moralo ostaviti traga, i na
tebi i na njemu. Ne znam mogu li se takvi šavovi sami od sebe
rastopiti. Ne mogu kriviti nijedno od vas dvoje zbog onoga što
sam ja sâm prouzročio. Možda uspijem zaslužiti oprost, ali to mi
ne dopušta da izbjegnema posljedice.”
“Trebala sam znati da ćeš nekako uspjeti svaliti krivnju na sebe.
Prekini, molim te. Ne mogu to trpjeti.”
“Što bi voljela da ti kažem?”
“Htjela bih da me izvrijeđaš kako god znaš i umiješ, na svakom
jeziku koji znaš. Htjela bih da mi kažeš da sam ti se zgadila i da
me ostavljaš, da te mogu kumiti i preklinjati na koljenima da
ostaneš.”
“Žao mi je.” Uzdahnuo je. “To ne mogu.”
“Barem prekini nastojati da me razvedriš. Pusti me da patim.
Zaslužila sam.”
“Ne”, promrmljao je. Polako sam kimnula.
MIN@
359
“Imaš pravo. Samo ti imaj previše razumijevanja. Tako je
vjerojatno još gore.”
Ušutio je, a ja sam osjetila promjenu u atmosferi, neku novu
neizvjesnost.
“Samo što nije”, ustanovila sam.
“Da, još samo nekoliko minuta. Taman dovoljno da ti kažem još
jedno...”
Pričekala sam. Napokon se oglasio šapatom. “Ja mogu biti
plemenit, Bella. Neću te tjerati da izabereš između nas. Samo
budi sretna, i imaj koji god dio mene želiš, ili me uopće nemaj,
ako ti je tako lakše. Ne daj da bilo kakav osjećaj dužnosti koji
gajiš prema meni utječe na tvoju odluku.”
Rukama sam se odigla s poda u klečeći položaj.
“Prekini više, vrag da te nosi!”, viknula sam na njega. Zgranuto
me pogledao.
“Ne, nisi shvatila. Ne pokušavam te tek razvedriti, Bella,
stvarno to mislim.”
“Znam ja to”, prostenjala sam. “A što je s uzvraćanjem? Ma
pusti više plemenito žrtvovanje! Bori se!”
“Kako?”, upitao me, a u očima mu se ukazala pradavna tuga.
Uspentrala sam mu se u krilo i čvrsto ga zagrlila.
“Briga me što je tu hladno. Briga me što ti sada smrdim kao pas.
Natjeraj me da zaboravim kako sam grozna. Natjeraj me da
zaboravim njega. Natjeraj me da zaboravim kako se zovem.
Uzvrati mu!”
Nisam htjela pričekati da odluči, ili da dobije priliku kazati mi
da ga ne zanima okrutna, bezvjerna neman poput mene.
Pritisnula sam se o njega i prionula usta na njegove snježno
hladne usne.
“Oprezno, ljubavi”, promrmljao je kroz moj srdačni poljubac.
“Ne”, zarežala sam. Blago mi je odmaknuo lice za pedalj.
“Ne moraš mi ništa dokazivati.”
“Ne pokušavam ti nešto dokazati. Rekao si da mogu imati koji
god dio tebe hoću. Hoću ovaj dio. Hoću svaki dio.” Uhvatila
sam ga oko vrata i pokušala mu dosegnuti usne. Zabacio je
glavu da mi uzvrati poljubac, ali hladna su mu usta oklijevala,
pa me obuzela još jača nestrpljivost. Tijelo mi je otkrivalo
namjere, raskrinkavajući me. Njegove su me ruke neizbježno
krenule obuzdati.
MIN@
360
“Možda sada nije baš najbolji trenutak za to”, predložio mi je.
Nije mi se sviđalo koliko je miran.
“Zašto ne?”, progunđala sam. Nema se smisla natezati ako će
biti racionalan; spustila sam ruke.
“Kao prvo, zato što je zaista hladno.” Uzeo je vreću za spavanje
s poda i ogrnuo me njome kao dekom.
“Nije tačno”, rekla sam. “Kao prvo, zato što si ti bizarno
moralan za jednog vampira.”
Zahihotao se.
“U redu, to ti priznajem. Hladnoća je drugo. A treće... pa, ti
doista bazdiš, ljubavi.”
Namreškao je nos. Uzdahnula sam.
“Kao četvrto”, prišapnuo mi je, spustivši lice sasvim do mog
uha. “Pokušat ćemo, Bella. Ispunit ću obećanje koje sam ti dao.
Ali mnogo bi mi draže bilo da to ne bude samo reakcija na
Jacoba Blacka.”
Zgrčila sam se i zarila lice u njegovo rame. “I kao peto...”
“Stvarno dug popis”, promrsila sam. Nasmijao se.
“Da, ali jesi li htjela poslušati borbu ili ne?” Kad je to izgovorio,
Seth je resko zatulio pred šatorom.
Tijelo mi se ukočilo od tog zvuka. Nisam shvatila da mi se
desna šaka čvrsto stisnula, zarivajući nokte u povijeni dlan, sve
dok mi je Edward nije uhvatio i nježno mi izravnao prste.
“Bit će dobro, Bella”, obećao mi je. “Vještina, upućenost i
iznenađenje na našoj su strani. Sve će vrlo brzo proći. Kad ne
bih istinski vjerovao u to, sada bih bio dolje,, a tebe bih ovdje
privezao lancem za drvo, ili nešto u tom stilu.”
“Alice je tako mala”, jauknula sam. Zahihotao se.
“To bi možda bio problem... kad bi je iko ikako mogao uloviti.”
Seth je počeo cviliti.
“Što je bilo?”, zabrinuto sam upitala.
“Samo se ljuti što je primoran biti tu s nama. Zna da ga je čopor
udaljio od bitke zbog njegove vlastite sigurnosti. Izgara od želje
da im se pridruži.”
Namrštila sam se i pogledala u Sethovom smjeru.
“Novorođeni su stigli na kraj traga, išlo je kao po loju, Jasper je
genij, i nanjušili one na čistini, pa se sada dijele u dvije skupine,
kao što je Alice i rekla”, prošaptao je Edward, pogleda uprtog u
daljinu. “Sam nas vodi unaokolo da postavimo zasjedu.” Tako
MIN@
361
se posvetio onome što sluša da je počeo govoriti u množini
kojom se služio cijeli čopor.
Odjednom je spustio pogled prema meni. “Diši, Bella.”
S mukom sam ga pokušala poslušati. Čula sam kako Seth teško
dašće odmah s druge strane šatora, pa sam pokušala zadržati
svoja pluća u istom smirenom ritmu, da me kisik ne omami.
“Prva skupina je na čistini. Čujemo borbu.” Zubi su mi se čvrsto
stisnuli.
Kratko se nasmijao. “Čujemo Emmetta, ovo ga veseli.”
Natjerala sam se da opet udahnem u Sethovom ritmu.
“Druga skupina se priprema, nisu obazrivi, još nas nisu uspjeli
čuti.”
Edward je zarežao.
“Što?”, kazala sam bez daha.
“Spominju te.” Zaškrgutao je zubima. “Naloženo im je da se
pobrinu da ne pobjegneš... Dobar potez, Leah! Mmm, prilično je
brza”, pohvalno je promrmljao. “Jedan je novorođeni osjetio naš
miris, a Leah ga je oborila prije nego što se stigao i okrenuti.
Sam joj pomaže da ga dokrajči. Paul i Jacob sredili su još
jednoga, ali ostali se sada brane. Pojma nemaju što ih je to
snašlo. Obje strane fingiraju... Ne, pustite da Sam vodi. Ne
srljajte”, promrsio je. “Razdvojite ih, ne dajte da jedan drugome
štite leđa.”
Seth je zacvilio.
“To je bolje, tjerajte ih prema čistini”, pohvalio ih je Edward.
Tijelo mu se nesvjesno pomicalo dok ih je promatrao, napinjući
se za kretnje koje bi sâm pritom izvodio. Još me držao za ruku;
ispreplela sam naše prste. Barem nije bio tamo dolje.
Iznenadan nestanak zvuka bio mi je jedino upozorenje. Duboko
hučanje Sethova disanja prekinulo se, što sam opazila, jer sam
disala u njegovu ritmu.
I ja sam prestala disati, strah mi je ukočio čak i pluća kad sam
shvatila da se Edward ledeno ukipio.
O, ne. Ne. Ne.
Koga smo izgubili? Njihovog ili našeg? Mojeg, samo mojeg.
Koji je moj gubitak?
Tako brzo da nisam uspjela shvatiti kako se to zbilo, našla sam
se na nogama, a šator se oko mene rušio u dronjcima. Je li nam
to Edward proparao izlaz? Zašto?
MIN@
362
Zatreptala sam ošamućeno od jarkog svjetla. Vidjela sam samo
Setha, odmah do nas, lica tek na pedalj od Edwardova. Jednu
nemjerljivo kratku sekundu samo su apsolutno pozorno gledali
jedan u drugoga. Sunce se lomilo s Edwardove kože tako da su
iskrice plesale po Sethovu krznu.
A onda je Edward žurno prošaptao:
“Pođi, Seth!” Golemi se vuk okrenuo u suprotnom smjeru i
nestao u šumskoj tmini.
Jesu li prošle pune dvije sekunde? Činile su se kao sati.
Obuzimala me mučnina od stravične spoznaje da je na čistini
nešto prošlo grozno krivo. Zaustila sam da naredim Edwardu da
me odvede onamo, iz ovih stopa. Trebao im je, a i ja sam im
trebala. Moram li krvariti da ih spasim, krvarit ću. Poginut ću
ako treba, kao treća supruga. Nemam srebrni bodež u ruci, ali
naći ću načina, Prije nego što sam uspjela izgovoriti prvi slog,
osjetila sam kao da letim kroz zrak. Ali Edwardove me ruke ni
na trenutak nisu pustile, samo me premjestio, tako brzo da mi se
učinilo da bočno padam.
Priljubio me leđima o glatku liticu. Edward je stao pred mene u
stav koji sam smjesta prepoznala.
Olakšanje me oblilo u istom trenutku kad mi je želudac propao
kroz tabane.
Sve sam pogrešno shvatila.
Olakšanje, ništa nije pošlo krivo na čistini. Užas, kriza je ovdje.
Edward je zauzeo obrambeni položaj, u polučučnju, blago
ispruženih ruku, koji sam prepoznala s bolnom sigurnošću.
Stijena iza mojih leđa mogla je isto tako biti prastari cigleni zid
u onoj talijanskoj uličici gdje se onaj put postavio između mene
i ratnika Voltura u tamnim ogrtačima.
Nešto je išlo na nas.
“Ko?”, prošaptala sam.
Izrekao je riječi kroz zube, režanjem, glasnije nego što sam
očekivala. Preglasno. To je značilo da više nema vremena za
skrivanje. Našli smo se u zamci, pa sad nije bilo bitno ko će čuti
njegov odgovor.
“Victoria”, rekao je, procijedivši ime kao psovku. “Nije sama.
Naišla je na moj miris dok je išla gledati novorođene, nikad se
nije namjeravala boriti uz njih. Donijela je naprasnu odluku da
MIN@
363
me potraži, pretpostavivši da ćeš ti biti uz mene. Imala je pravo.
Imala si pravo. Oduvijek se tu radilo o Victoriji.”
Bila je dovoljno blizu da joj on čuje misli.
Opet olakšanje. Da to stižu Volturi, oboje bismo stradali. Ali
stiže Victoria, pa ne moramo stradati oboje. Edward bi mogao
preživjeti. Dobar je borac, dobar kao Jasper. Ako ona ne dovede
mnogo ostalih sa sobom, mogao bi se probiti do svoje obitelji.
Edward je brži od svih. Mogao bi se izvući.
Bilo mi je tako drago da je otjerao Setha. Naravno, Seth nije
mogao nikamo otići po pomoć. Victoria je savršeno tempirala
svoju odluku. Ali barem je Seth sada dospio na sigurno; na
spomen njegova imena, pred očima mi se ne bi našao golemi
vuk boje pijeska, već samo krakati petnaestogodišnjak.
Edward se premjestio, tek mrvicu, ali usmjerio mi je pogled.
Zagledala sam se u mrkli mrak šume.
Bilo mi je kao da mi noćne more izlaze u susret da me pozdrave.
Dvoje vampira polako su se iskrali na livadicu gdje smo se
ulogorili, pozorno promatrajući, ništa ne propuštajući.
Svjetlucali su kao dijamanti na suncu. Jedva sam mogla gledati
u plavokosog dečka, da, bio je samo dečko, premda mišićav i
visok, možda mojih godina kad se promijenio. Bile su mi
nesnosne njegove oči, intenzivnije crvene od svih koje sam
dotad vidjela. Iako je bio najbliži Edwardu, pa tako i
najneposrednija prijetnja, nisam ga mogla gledati.
Jer nekoliko koraka bočno i nekoliko koraka iza njega, u mene
je buljila Victoria.
Kosa joj je imala jarkije narančastu boju nego što sam se
sjećala; bila je sličnija plamenu. Tu nije bilo vjetra, ali činilo mi
se kao da vatra oko njezina lica pomalo podrhtava, kao da je
živa. Oči su joj bile crne od žeđi. Nije se smješkala, kao u
svakoj mojoj mori, usne su joj bile čvrsto stisnute. Bilo je nečeg
upadljivo mačkastog u njezinom napetom držanju, kao u lavice
koja čeka priliku da skoči. Nemirnim je, mahnitim očima
prelazila s Edwarda na mene, ali nikad ga ne bi promotrila dulje
od pola sekunde. Nije mogla odvojiti pogled s mog lica, baš kao
ni ja s njezinog.
Pomama je zračila iz nje, gotovo vidljiva u zraku. Osjećala sam
žudnju, sveprožimajuću strast koja ju drži u šaci. Gotovo kao da
joj i sama mogu čuti misli, znala sam što joj je na umu.
MIN@
364
Bila je tako blizu onoga što želi, žarište cjelokupnog njezinog
postojanja u već više od godinu dana sad joj je bilo tako blizu.
Moja smrt.
Plan joj je bio u isti mah i očit i praktičan. Veliki plavokosi
dečko napast će Edwarda. Čim u dovoljnoj mjeri uspije
zaokupiti Edwarda, Victoria će me dokrajčiti.
Bit će brzo, jer ona tu nema vremena za poigravanje, ali bit će i
temeljito. Tu neće biti oporavka. Tu ni vampirski otrov neće biti
od koristi.
Morat će mi zaustaviti srce. Možda će mi zariti šaku u prsa i
zdrobiti ga. Nešto u tom stilu.
Srce mi je grozničavo, glasno tuklo, kao da je želi jasnije navesti
na cilj.
Nemjerljivo daleko, skroz s drugog kraja crne šume, vučije je
zavijanje odjeknulo mirnim zrakom. Bez Setha uz nas, nije bilo
načina da razaberem značenje tog zvuka.
Plavokosi dečko pogledao je Victoriju krajičkom oka, čekajući
njezinu zapovijed. Bio je mlad u mnogo pogleda. Intenzivni
grimiz njegovih šarenica otkrivao mi je da je tek nedavno postao
vampir. Bit će snažan, ali nevješt. Edward će mu se znati
oduprijeti. Edward će preživjeti.
Victoria je mahnula bradom prema Edwardu, bez riječi
naređujući dečku da krene.
“Riley”, rekao je Edward tihim, molećivim glasom. Plavokosi se
dečko ukočio i zgranuto ga pogledao. “Ona ti laže, Riley”,
kazao mu je Edward. “Slušaj me. Laže ti, baš kao što je lagala
ostalima koji sada pogibaju na čistini. I sâm znaš da im je lagala,
da si im zbog nje i ti lagao, da im ni ti ni ona niste ni mislili
priteći u pomoć. Zar ti je onda tako teško povjerovati da je i tebi
lagala?”
Rileyjevo se lice posve zbunilo.
Edward se premjestio pedalj-dva u stranu, a Riley mu je
automatski parirao vlastitim premještanjem.
“Ona te ne voli, Riley.” Edwardov blagi glas bio je zamaman,
gotovo hipnotičan. “Nikada i nije. Voljela je jednoga koji se
zvao James, a ti joj nisi više od pijuna.”
Kad je izgovorio Jamesovo ime, Victoria je naglo iskezila zube.
Oči su joj ostale uprte u moje. Riley je mahnito bacio pogled
prema njoj. “Riley?”, rekao je Edward. Riley se automatski
MIN@
365
ponovno okrenuo prema Edwardu. “Ona zna da ću te ubiti,
Riley. Želi da stradaš, kako se više ne bi morala pretvarati. Da,
vidio si to, zar ne? Razabro si joj oklijevanje u očima, naslutio
dvoličnost u obećanjima. Imao si pravo. Nikada te nije željela.
Svaki poljubac, svaki dodir bio je lažan.”
Edward se opet pokrenuo, prišavši pedalj-dva dečku, udaljivši
se pedalj-dva od mene. Victoria je uprla pogled u razmak
između nas. Trebat će joj manje od sekunde da me ubije, samo
ako joj se ukaže najsitnija mogućnost da to uspješno izvede.
Riley se premjestio, ovaj put sporije.
“Ne moraš stradati”, obećao mu je Edward, gledajući ga u oči.
“Može se živjeti i drugačije nego što ti je pokazala. Nije sve u
lažima i krvi, Riley. Možeš otići iz ovih stopa. Ne moraš njezine
laži platiti glavom.”
Edward se odmaknuo prema naprijed i u stranu, odmaknuvši se
za puni korak od mene. Riley je skrenuo predaleko, ovaj put se
preračunavši. Victoria se prignula, podigavši se na prste.
“Posljednja prilika, Riley”, šapnuo je Edward.
Riley je očajnički pogledao u Victoriju, tražeći odgovore.
“On ti laže, Riley”, rekla je Victoria, a ja sam zgranuto zinula
kad sam joj čula glas. “Kazala sam ti kakve mentalne varke oni
izvode. Znaš da volim samo tebe.”
Glas joj nije bio onakvo snažno, divlje, mačje režanje kakvo bih
spojila s njezinim licem i držanjem. Bio je blag, bio je visok,
zvonak sopran, kao u male bebe. Glas kakav pristaje uz plave
kovrče i ružičaste žvakaće. Nije mi imao smisla kao nešto što bi
doprlo kroz te iskežene, svjetlucave zube.
Riley je napeo vilicu i isprsio se. Oči su mu se ispraznile, u
njima više nije bilo ni zbunjenosti ni nedoumice. Nije više
uopće bilo misli. Napeo se za napad.
Učinilo mi se da se Victoria sva trese, koliko je zgrčena bila.
Prsti su joj bili spremne kandže; samo su čekali da se Edward
odmakne još samo za centimetar od mene.
Režanje nije doprlo ni od jednog od njih. Mamutska, smećkasta
prilika doletjela je nasred livade i oborila Rileyja na tlo.
“Ne!”, kriknula je Victoria tim svojim dječijim glasom, reskim
od nevjerice.
MIN@
366
Metar i pol preda mnom, golemi je vuk stao drapati i trgati
plavokosog vampira pod sobom. Nešto bijelo i tvrdo odletjelo je
u stijenu pod mojim nogama. Zgroženo sam odskočila.
Victoria nije uputila ni pogled dečku kojemu je upravo izjavila
ljubav. Oči su joj i dalje bile uprte u mene, pune tako
bjesomučnog razočaranja da je izgledala bezumno.
“Ne”, opet je rekla, kroz zube, kad je Edward krenuo prema
njoj, zagrađujući joj pristup meni.
Riley se opet našao na nogama, izobličen i unezvjeren, ali uspio
je žestoko nogom opaliti Setha u rame. Čula sam krckanje kosti.
Seth je ustuknuo i počeo kružiti, šepajući. Riley je spremno
ispružio ruke, iako mi se činilo da mu nedostaje dio jedne šake...
Samo nekoliko metara dalje od te borbe, Edward i Victoria su
plesali.
Nisu baš kružili, jer joj Edward nije dopuštao da se postavi bliže
meni. Klizila je unatraške, mičući se lijevo- desno ne bi li
pronašla rupu u njegovoj obrani. On je okretno slijedio rad
njezinih nogu, uhodeći je savršeno usredotočeno. Pokretao se
djelić sekunde prije nje, čitajući joj namjere iz misli.
Seth se bacio na Rileyja s boka i nešto se rastrgalo s groznim,
pištavim struganjem. Još jedan teški bijeli komad odletio je u
šumu i muklo pao. Riley je urliknuo od srdžbe, a Seth je
odskočio, nevjerojatno okretno za svoju veličinu, kad je Riley
unakaženom rukom zamahnuo prema njemu.
Victoria je sada promicala kroz debla na suprotnoj strani
livadice. Bila je rastrgana: noge su je vukle na sigurno, dok su
joj oči žudjele za mnom, kao da sam magnet koji je privlači.
Vidjela sam kako se žarka želja za ubijanjem nadmeće s
njezinim nagonom za preživljavanje.
To je opazio i Edward.
“Ne idi, Victoria”, šapnuo je, onako hipnotički kao prije. “Više
ti se nikad neće pružiti ovakva prilika.”
Pokazala je zube i prosiktala na njega, ali nikako se nije
uspijevala više odmaknuti od mene.
“Uvijek možeš pobjeći”, mrmorio je Edward. “Ima za to
vremena koliko hoćeš. To ti radiš, zar ne? Zato si i trebala
Jamesu. Korisno, ako ti je do smrtonosnih igrica. Partnerica s
nepogrešivim instinktom za bijeg. Nije te trebao ostaviti, dobro
bi mu bile došle tvoje vještine kad smo ga sustigli u Phoenixu.”
MIN@
367
Režanje joj se otelo s usana.
“Samo, nikad mu nisi bila više od toga. Glupo je trošiti toliko
energije da se osveti nekoga ko ti je bio manje privržen nego
lovac svome konju. Nikad mu nisi bila više od korisnog
pomagača. Znam ja to.”
Edward se osmjehnuo u stranu i potapšao prstom po
sljepoočnici.
Kriknuvši iz stisnuta grla, Victoria je opet izletjela iz šume i
izvela fintu u stranu. Edward je odgovorio na to, i ples je iznova
započeo. U tom trenutku, Riley je uspio udariti Setha u sapi, i
potmuli je ciktaj dopro iz Sethova grla. Seth je uzmaknuo, a
ramena su mu drhtala kao da pokušava otresti bol.
Molim te, došlo mi je da zamolim Rileyja, ali nisam mogla
pronaći mišiće koji bi mi otvorili usta, koji bi mi istjerali zrak iz
pluća. Molim te, on je još dijete!
Zašto Seth nije pobjegao? Zašto sada ne bježi?
Riley se ponovno počeo primicati Sethu, potiskujući ga prema
litici pokraj mene. Victoria se odjednom zainteresirala za
sudbinu svojeg partnera. Opazila sam je kako krajičkom oka
mjerka razmak između Rileyja i mene. Seth je škljocnuo zubima
prema Rileyju, tjerajući ga na uzmak, a Victoria je prosiktala.
Seth više nije šepao. U kruženju je dospio sasvim blizu
Edwardu; repom je dotaknuo Edwardova leđa, a Victoria je
iskolačila oči.
“Ne, neće se okrenuti protiv mene”, odgovorio je Edward na
pitanje u Victorijinoj glavi. Iskoristio je njezinu nepažnju da joj
se prikrade. “Dala si nam zajedničkog neprijatelja. Dovela si
nas u savez.”
Stisnula je zube, nastojeći se posvetiti isključivo Edwardu.
“Pogledaj malo bolje, Victoria”, prošaptao je, parajući joj niti
usredotočenosti. “Je li on doista tako sličan onoj nemani koju je
James slijedio preko cijeloga Sibira?”
Blenula je, a onda stala mahnito zvjerati u Edwarda, pa u Setha,
pa u mene, pa opet i opet.
“Nije isti?”, zarežala je tim svojim sopranom djevojčice.
“Nemoguće!” “Ništa nije nemoguće”, promrmljao je Edward
baršunasto mekim glasom i primaknuo joj se još za koji
centimetar. “Osim onoga što ti želiš. Nikad je nećeš ni taknuti.”
MIN@
368
Odmahnula je glavom brzim trzajima, opirući se njegovom
ometanju, i pokušala ga zaobići, ali našao joj se na putu čim je
smislila što će. Lice joj se ozlojeđeno izobličilo, a onda se
spustila u dublji čučanj i počela mi se odlučno prikradati.
Victoria nije bila neiskusni, nagonima vođeni novorođeni
vampir. Bila je smrtonosna. Čak sam i ja uviđala razliku između
nje i Rileyja, i znala sam da Seth ne bi izdržao toliko dugo
protiv ovog vampira.
I Edward se premjestio, kad su se približili jedno drugome,
poput lava protiv lavice. Tempo plesa se ubrzao.
Bilo je poput Alice i Jaspera na čistini, mutna spirala kretanja,
samo što ovaj ples nije imao tako savršenu koreografiju. Oštro
drobljenje i pucanja odjekivalo je s litice kad god bi se nekome
omaknula pogrešna kretnja. Ali gibali su se prebrzo da uspijem
razabrati ko to od njih griješi...
Rileyja je omeo balet nasilja, pa je zabrinuto pogledao
partnericu. Seth je navalio i odgrizao još jedan komadić
vampirskog mesa. Riley je urliknuo i opalio ga iz sve snage
nadlanicom ravno u široka prsa. Golemo Sethovo tijelo odletjelo
je tri metra i tresnulo o liticu iznad moje glave tako jako da sam
dobila dojam da se cijeli vrh prodrmao. Čula sam kako mu dah
silovito izlijeće iz pluća i izmaknula se kad se odbio od stijene i
svalio na zemlju korak-dva ispred mene.
Tiho cviljenje otelo se Sethu kroz zube.
Oštri komadići siva kamena sasuli su mi se na glavu, grebući
mi izloženu kožu. Nazubljen kameni šiljak skotrljao mi se niz
desnu ruku, pa sam ga refleksno uhvatila. Prsti su mi ščepali
dugu krhotinu kad su mi vlastiti nagoni za preživljavanje stupili
na djelo; kako nije bilo izgleda za bijeg, moje se tijelo, ne hajući
za krajnju nedjelotvornost tog poteza, pripremilo za borbu.
Adrenalin mi je buknuo u žilama. Znala sam da mi se udlaga
usijeca u dlan. Znala sam da se pukotina u mom zglobu buni.
Znala sam sve to, ali nisam mogla osjetiti bol.
Iza Rileyja vidjela sam samo izvijanje Victorijine vatrene kose i
mrlju bjeline. Sve učestalije, metalno škljocanje i trganje, oštri
udasi i zgranuto siktanje otkrivali su da ples postaje poguban po
jedno od njih.
Ali po koje od njih?
MIN@
369
Riley je nasrnuo na mene, a crvene oči bljesnule su mu od
srdžbe. Prostrijelio je pogledom šepavo brdo pješčanog krzna
između nas i savinuo šake, unakažene, slomljene šake, u
kandže. Razjapio je, raširio usta, puna blistavih zuba, spremajući
se da Sethu iščupa grkljan.
Drugi me nalet adrenalina udario kao elektrošok, i sve mi se
odjednom posve razbistrilo.
Obje su borbe odviše neizvjesne. Seth samo što nije izgubio
svoju, a pojma nisam imala pobjeđuje li Edward ili pak gubi.
Trebalo im je pomoći. Odvlačenjem pozornosti, nečim što bi ih
dovelo u prednost.
Ruka mi je tako čvrsto stisnula kameni šiljak da je potporanj u
udlazi pukao.
Jesam li dovoljno jaka? Jesam li dovoljno hrabra? Koliko
snažno mogu zabiti taj grubi kamen u vlastito tijelo? Hoću li
time pružiti Sethu dovoljno vremena da sti,gne ustati? Hoće li
doći sebi dovoljno brzo da mu moje žrtvovanje bude od ikakve
koristi?
Prešla sam vrhom krhotine uz svoju ruku, zasukavši debeli
džemper da otkrijem kožu, te pritisnula oštri vršak u pregib
lakta. Ondje sam već imala dugi ožiljak od prošlog rođendana.
Te noći je istjecanje moje krvi bilo dovoljno da privuče
pozornost svih vampira, da ih sve zajedno načas skameni u
mjestu. Molila sam se da sada opet uspijem to postići. Očeličila
sam se i duboko udahnula kroz zube.
Victoriji je moj udisaj odvukao pažnju od Edwarda. Oči su joj
na sićušan djelić sekunde zastale i uprle se u moje. Bijes i
znatiželja neobično su joj se izmiješali na licu.
Nisam bila sigurna kako sam čula taj potmuli zvuk uza svu
ostalu buku što se odbijala od litice i tukla mi u glavi. Već je
kucanje mog vlastitog srca trebalo biti dovoljno da ga priguši.
Ali, u odsječku sekunde u kojem sam gledala Victoriju u oči,
učinilo mi se da čujem poznat, iznuren uzdah.
Iste te kratke sekunde ples se silovito raspao. To se zbilo tako
brzo da je završilo prije nego što sam stigla opaziti slijed
događaja. Pokušala sam to nadoknaditi u glavi.
Victoria je izletjela iz zamućenog suprotstavljanja i udarila u
visoku omoriku, otprilike posred visine debla. Kad je pala
natrag na zemlju, već je bila u čučnju za skok. Istodobno,
MIN@
370
Edward, praktički nevidljiv od brzine, izvio se unatrag i
dohvatio nepripremljenog Rileyja za mišku. Izgleda da je
Edward upro stopalom o Rileyjeva leđa, te povukao iz sve
snage. Malu livadu na kojoj smo podigli šator proparao je urlik
Rileyjeve agonije.
U isti mah, Seth je skočio na noge i gotovo mi posve zapriječio
vidik.
Ali još sam vidjela Victoriju. A premda je izgledala neobično
deformirana, kao da se ne može posve ispraviti, vidjela sam
kako joj mahnitim licem prelazi onaj smiješak koji mi je
pohodio snove.
Skvrčila se i skočila.
Nešto malo i bijelo fijuknulo je zrakom i udarilo u nju usred
leta. Sraz je prasnuo kao eksplozija i bacio je u drugo stablo,
koje je prepuklo. Opet je doskočila na noge, u spreman čučanj,
ali Edward je već bio na mjestu. Srce mi je nabreklo od
olakšanja kad sam vidjela da stoji ravno i savršeno.
Victoria je trzajem bose noge šutnula nešto u stranu, projektil
koji ju je osujetio pri napadu. Otkotrljao se prema meni, pa sam
shvatila što je to.
Želudac mi se okrenuo.
Prsti su se još trzali; hvatajući travke, Rileyjeva ruka počela se
bezumno povlačiti po zemlji. Seth je opet kružio oko Rileyja,
koji se sada povlačio. Uzmicao je od nadiranja vukodlaka, lica
kruta od boli. Podigao je jedinu preostalu ruku da se obrani.
Seth je jurnuo na Rileyja, a vampir očito više nije bio u
ravnoteži. Vidjela sam kako Seth zariva zube u Rileyjevo rame,
trga i opet odskače.
Uz metalno pucanje koje je probijalo uši, Riley je izgubio i
drugu ruku.
Seth je zamahnuo glavom i bacio ruku u šumu. Izlomljeno
siktanje koje je doprlo kroz Sethove zube zvučalo je poput
cerekanja.
Riley je ispaćeno vrisnuo, preklinjući je.
“Victoria!” Victoria se nije ni lecnula na zvuk svoga imena.
Pogled joj ni načas nije poletio prema partneru.
Seth se bacio silinom kugle za rušenje zgrada. Udar je odnio i
Setha i Rileyja među drveće, gdje je metalno paranje popratilo
MIN@
371
Rileyjevo vrištanje. Vrištanje koje se naglo prekinulo, dok su se
zvukovi trganja stijene na komadiće nastavili.
Premda se nije udostojila uputiti Rileyju oproštajni pogled,
Victoria je očito shvatila da je sada prepuštena sebi. Počela je
uzmicati od Edwarda, dok joj se grozničavo razočaranje
krijesilo u očima. Bacila je kratak pogled pun nesnosne čežnje
prema meni, a onda se počela brže povlačiti.
“Ne”, umilno joj je kazao Edward, sav zavodljiv. “Ma ostani još
malo s nama.”
Okrenula se na peti i poletjela u spas šume kao strijela iz luka.
Ali Edward je bio brži, kao metak iz puške. Dohvatio joj je
nezaštićena leđa na rubu stabala i ples se okončao završnim,
jednostavnim korakom.
Edwardova usta jedanput su joj prešla preko vrata, kao da je
miluju. Prodorna buka koju je stvarao Seth zagušila je sve druge
šumove, pa nije bilo razaznatljivog zvuka od kojeg bi taj prizor
djelovao nasilno. Djelovalo je gotovo kao da je ljubi.
A onda plameni busen kose više nije bio vezan uz ostatak
njezina tijela. Ustreptali narančasti valovi pali su na zemlju i jedanput odskočili prije nego što će se otkotrljati prema šumi.
27 Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:44 pm
born_to_adore_lana
Edward's Lamb
25. ZRCALO
Prisilila sam svoje oči, ukočeno razrogačene od šoka, da se
odmaknu, kako ne bih mogla odviše pomno proučiti ovalni
predmet obavijen pramenovima uzdrhtale plamene kose.
Edward se opet kretao. Hitro i smireno, stručno je raskomadao
obezglavljeno truplo. Nisam mu mogla prići, nisam mogla
natjerati svoje noge da me slušaju; bile su prikovane uz kameno
tlo. Ali svaki sam njegov potez pomno promatrala, tražeći bilo
kakav trag moguće ozljede na njemu. Srce mi je usporilo u
zdraviji ritam kad ništa nisam opazila. Bio je gibak i elegantan
kao i uvijek. Čak mu nisam zapažala nijedan trag drapanja na
odjeći.
Nije me pogledao, dok sam stajala ukočena i užasnuta uz liticu,
dok je slagao na hrpu drhtave udove koji su se još grčili i
prekrivao ih suhim borovim iglicama. I dalje se nije okrenuo
MIN@
372
prema mojim zgranutim očima kad je otrčao u šumu prema
Sethu.
Nisam stigla doći sebi prije nego što su se i on i Seth vratili.
Edward je imao puno naručje Rileyja. Seth je u ustima nosio
velik komad, trup. Dodali su svoje terete na hrpu, a onda je
Edward iz džepa izvukao srebrni pravokutnik. Palcem je otvorio
butanski upaljač i prinio plamen suhoj potpali. Smjesta je
planula; dugi jezici narančaste vatre hitro su se razmiljeli
lomačom.
“Donesi svaki dio”, tiho je dobacio Edward Sethu. Vampir i
vukodlak zajedno su pretražili livadu, tu i tamo bacajući bijele
kamene okrajke u vatru. Seth se pritom služio zubima. Mozak
me nije služio toliko da shvatim zašto se ne vrati u obličje s
rukama.
Edward nije odmicao oči s posla.
I onda su završili, a iz razbuktale se vatre digao stup zagušljiva
purpura u nebo. Gusti je dim polako kuljao, nekako prečvrst;
mirisao je kao zapaljeni tamjan, a taj mi miris nije prijao. Bio je
težak, prejak.
Seth se opet oglasio onakvim dubokim, grlenim cerekanjem.
Osmijeh je prešao Edwardovim napetim licem. Edward je
ispružio ruku i stisnuo je. Seth se iscerio, otkrivajući dugu nisku
zuba oštrih poput bodeža, i lupio nosom u Edwardovu šaku.
“Dobar timski rad”, promrmljao je Edward. Seth se kašljucavo
nasmijao.
Zatim je Edward duboko udahnuo i polako se okrenuo prema
meni.
Nisam shvatila njegov izraz. Gledao me oprezno kao da sam mu
i ja neprijatelj, više nego oprezno: u očima mu se vidio strah. No
uopće nije iskazao strah kad se suočio s Victorijom i Rileyjem...
Um mi je zapeo, ošamućen i beskoristan kao i tijelo. Samo sam
smeteno blenula u njega.
“Bella, ljubavi”, rekao je krajnje blago, prilazeći mi napadno
sporo, podižući ruke, otkrivajući dlanove. Ošamućenu me,
začudo, podsjetio na sumnjivca koji prilazi policajcu,
pokazujući da je nenaoružan...
“Bella, možeš li ispustiti kamen, molim te? Oprezno. Nemoj se
ozlijediti.”
MIN@
373
Posve sam zaboravila na svoje grubo oružje, premda sam sada
shvatila da ga stišćem tako čvrsto da mi je zglob vrištao od
muke. Da se nije opet slomio? Carlisle će me ovaj put zasigurno
staviti u gips.
Edward je zastao na nekoliko koraka od mene, s rukama i dalje
u zraku, s očima i dalje u strahu. Trebalo mi je nekoliko dugih
sekundi da se sjetim kako da pomaknem prste. Zatim se kamen
stropoštao na zemlju, dok mi je šaka ostala ukočena u istom
položaju.
Edward se blago opustio kad su mi ruke ostale prazne, ali nije
mi prišao bliže.
“Ne moraš se bojati, Bella”, šapnuo mi je Edward. “Ništa ti
neće biti. Neću ti nauditi.”
To nepojmljivo obećanje samo me dodatno zbunilo. Buljila sam
kao imbecil u njega, nastojeći shvatiti.
“Bit će sve u redu, Bella. Znam da se sada bojiš, ali gotovo je.
Niko ti neće nauditi. Neću te ni taknuti. Neću ti nauditi”,
ponovio je.
Žestoko sam zatreptala i uspjela doći do glasa.
“Zašto to stalno ponavljaš?”
Nesigurno sam zakoraknula prema njemu, a on se nagnuo
unatrag, odmičući se od mog nailaska.
“Što je bilo?”, prošaptala sam. “Kako to misliš?”
“Zar se...” U zlaćanim mu se očima odjednom ukazala
zbunjenost jednaka mojoj. “Zar me se ne bojiš?”
“Da te se bojim? Zašto?”
Zateturala sam još korak prema njemu, a onda se spotaknula,
vjerojatno samo zbog vlastite nespretnosti. Edward me ulovio, a
ja sam zarila lice u njegova prsa i počela jecati.
“Bella, Bella, tako mi je žao. Gotovo je, gotovo je.”
“Ma dobro sam”, propentala sam. “Okej sam. Samo me.
Puknulo. Strpi se. Malo.” Čvršće me zagrlio.
“Tako mi je žao”, samo je šaptao i šaptao.
Privijala sam se uz njega sve dok nisam došla do daha, a onda
ga počela ljubiti, u prsa, u rame, u vrat, u svaki dio koji sam
mogla dosegnuti. Polako, mozak me ponovno počeo služiti.
“Jesi li dobro?”, pitala sam ga između poljubaca. “Je li te
uspjela nekako povrijediti?”
“Nije mi baš ništa”, obećao mi je i zario lice u moju kosu.
MIN@
374
“Seth?” Edward se zahihotao.
“Više je nego dobro. Vrlo je ponosan na sebe, zapravo.”
“Ostali? Alice, Esme? Vukovi?”
“Svi su dobro. I tamo je gotovo. Prošlo je glatko, baš kao što
sam ti obećao. Nama je tu bilo najteže.”
Pustila sam da mi to malo sjedne, da to upijem i prihvatim u
glavi.
Obitelj i prijatelji su mi na sigurnom. Victoria više nikada neće
doći po mene. Gotovo je.
Svi ćemo biti dobro.
Ali nisam mogla potpuno prihvatiti te dobre vijesti, jer sam i
dalje bila silno zbunjena.
“Reci mi zašto”, lijepo sam ga upitala. “Zašto si mislio da ću te
se bojati?”
“Žao mi je”, opet mi se ispričao , na čemu? Pojma nisam imala.
“Tako mi je žao. Nisam htio da to vidiš. Da mene vidiš takvoga.
Znam da sam te sigurno prestravio.” Morala sam opet na minutu
porazmisliti o tome, o njegovom opreznom prilaženju s rukama
u zraku. Kao da ću pobjeći glavom bez obzira ako učini neki
prenagljeni pokret...
“Ozbiljno?”, napokon sam ga upitala. “Ti si... što? Mislio da
sam te se prepala?” Frknula sam. Frktanje je bilo dobro; glas ne
može drhtati ili pucati dok frkće. Zvučala sam zadivljujuće
nehajno.
Stavio mi je ruku pod bradu i podigao mi glavu da me pogleda u
oči.
“Bella, upravo sam”, zastao je, oklijevajući, a onda se natjerao
da to izgovori, “upravo sam odrubio glavu jednom svjesnom
biću i raskomadao ga na nepunih dvadeset metara od tebe. To ti
ne smeta?”
Namrštio se. Slegnula sam ramenima. I slijeganje ramenima je
bilo dobro. Vrlo blazirano.
“Ne baš. Samo me bilo strah da ti i Seth ne nastradate. Htjela
sam vam pomoći, ali nije da sam mogla nešto naročito učiniti...”
Odjednom me prijekorno pogledao, pa sam umuknula.
“Da”, rekao je odsječno. “Ona tvoja budalaština s kamenom.
Znaš li ti da sam gotovo dobio srčani udar od toga? A to baš nije
lako postići.”
Bilo mi je teško odgovoriti mu dok me tako ljutito gledao.
MIN@
375
“Htjela sam pomoći... Seth je bio ranjen...”
“Seth se samo pretvarao da je ranjen, Bella. To je bila varka. A
onda ti... !” Odmahnuo je glavom, jer nije mogao završiti
rečenicu. “Seth nije vidio što radiš, pa sam se morao umiješati.
Sethu je sada pomalo krivo što se ne može pohvaliti time da ga
je samostalno porazio.”
“Seth je... varao?” Edward je strogo kimnuo glavom.
“O.”
Oboje smo pogledali prema Sethu, koji nas je napadno
ignorirao, promatrajući vatru. Samodopadnost je zračila iz svake
dlake njegova krzna.
“Pa, nisam to znala”, rekla sam, prelazeći u napad. “I nije lako
biti jedina bespomoćna. Samo se strpi dok ne postanem
vampirica! Idući put neću samo sjediti u prikrajku.”
Deseci emocija preletjeli su mu licem prije nego što se odlučio
za posprdnost.
“Idući put? Ti to predviđaš novi rat u dogledno vrijeme?”
“Uz moju sreću? Ko zna?”
Prevrnuo je očima, ali vidjela sam da leti, oboje nas je ponio
ushit olakšanja. Bilo je gotovo.
Ili... nije li?
“Samo malo. Zar nisi nešto maloprije rekao ?” Lecnula sam se,
sjetivši se tačno o čemu se to maloprije radilo, što ću reći
Jacobu? Osjetila sam bolan, tup otkucaj svog rasparanog srca.
Bilo mi je teško, gotovo nemoguće vjerovati u to, ali najteži dio
današnjeg dana nije bio iza mene,
a onda sam hrabro nastavila. “O nekoj komplikaciji? I o tome
kako Alice mora tačnije utvrditi vremena za Sama. Rekao si da
će biti tijesno. Što je to trebalo biti tijesno?”
Edward se načas osvrnuo prema Sethu, pa su se značajno
pogledali.
“Onda?”, upitala sam ga.
“Stvarno, nije to ništa”, brzo je rekao Edward. “Ali stvarno
bismo morali krenuti...”
Krenuo je da me smjesti na svoja leđa, ali ukrutila sam se i
odmaknula.
“Definiraj ništa.”
Edward mi je uhvatio lice dlanovima.
MIN@
376
“Imamo samo minutu, pa ne paničari, u redu? Kazao sam ti da
se nemaš čega bojati. Imaj povjerenja u to, molim te.”
Kimnula sam glavom, nastojeći prikriti stravu koja me
odjednom spopala, koliko još mogu podnijeti prije nego što
kolabiram?
“Nema razloga za strah. Kužim.”
Načas je stisnuo usne, premišljajući se. A onda je naglo
pogledao u Setha, kao da ga je vuk pozvao.
“Što to ona radi?”, upitao ga je Edward.
Seth je zacvilio; zvučao je tjeskobno, pun nelagode. Kosa na
potiljku naježila mi se od tog zvuka. Jednu beskrajnu sekundu
vladala je mrtva tišina. A onda je Edward zgranuto rekao:
“Ne!”, i naglo krenuo zgrabiti nešto što nisam vidjela. “Nemoj –
!”
Grč je protresao Sethovo tijelo, a iz pluća mu se oteo urlik
prožet agonijom. Edward je u tom trenu pao na koljena,
primajući se za sljepoočnice, lica rastrganog od boli.
Zgranuto sam vrisnula od strave i kleknula kraj njega. Blesavo
sam mu pokušala odmaknuti ruke s lica; moji su dlanovi, mokri
od hladnog znoja, skliznuli s njegove mramorne kože.
“Edwarde! Edwarde!” Oči su mu se usredotočile na mene; s
vidnim napo- rom rastvorio je stisnute zube.
“U redu je. Nama neće ništa biti. Nego.. ” Ušutio je i opet se
lecnuo.
“Što se događa?”, kriknula sam dok je Seth izmučeno tulio.
“Ma dobro je. Neće nam biti ništa”, procijedio je Edward. “Sam,
pomozi mu, ”
A u tom trenutku, kad je izgovorio Samovo ime, shvatila sam da
ne govori o sebi i Sethu. Nikakva ih to nevidljiva sila nije
napala. Kriza ovaj put nije bila ovdje. Govorio je u množini
čopora.
Istrošila sam sav svoj adrenalin. U tijelu mi više nije bilo ni
kapi. Klonula sam, a Edward me ulovio prije nego što sam
mogla udariti u stijene. Skočio je na noge, ponijevši me u
naručju.
“Seth!”, viknuo je Edward. Seth je još čučao, još napet od
agonije, izgledajući kao da se sprema baciti prema šumi.
“Ne!”, naredio mu je Edward. “Idi ravno kući. Smjesta. Što brže
možeš!”
MIN@
377
Seth je zacvilio, odmahujući krupnom glavom. “Seth. Vjeruj
mi.”
Golemi je vuk jednu dugu sekundu samo zurio u Edwardove
napaćene oči, a onda se ispravio i odletio u šumu, nestajući
među drvećem poput duha. Edward me čvrsto privio uz prsa, pa
smo i mi jurnuli kroz šumske sjene, u drugom smjeru od vuka.
“Edwarde.” S mukom sam protiskivala riječi kroz stisnuto grlo.
“Što se dogodilo, Edwarde? Što se dogodilo Samu? Kamo to
idemo? Što se to događa?”
“Moramo se vratiti na čistinu”, kazao mi je tiho. “Znali smo da
postoji znatna mogućnost da dođe do ovoga. Alice je to vidjela
ranije jutros i putem Sama javila Sethu. Volturi su se odlučili
umiješati.”
Volturi.
Previše. Um mi je odbio shvatiti tu riječ, pretvarajući se da je ne
shvaća.
Drveće je hitalo kraj nas. Tako je brzo trčao nizbrdo da mi se
činilo da poniremo, da bezglavo padamo.
“Bez panike. Ne idu na nas. To je samo uobičajeni odred garde
koji obično raščišćava ovakve nezgode. Ništa značajno, samo
rade svoj posao. Naravno, čini se da su dobro pripazili kada će
se pojaviti. Što me tjera na zaključak da niko u Italiji ne bi žalio
da su ovi novorođeni uspjeli smanjiti broj članova obitelji
Cullen.” Izrekao je to kroz zube, tvrdo i mračno. “Znat ću tačno
što misle kad stignu na čistinu.”
“Zbog toga se vraćamo?”, šapnula sam. Hoću li moći to
podnijeti? Prizori tamnih ogrtača što se nadimaju uvukli su mi
se nehotice u svijest, pa sam se lecnula. Malo mi je trebalo da
potpuno puknem.
“Dijelom i zato. Uglavnom je razlog u tome što ćemo biti
sigurniji ako se u ovom trenutku postavimo jedinstveno. Nemaju
razloga da nas gnjave, ali... Jane je s njima. Ako pomisli da smo
nas dvoje negdje po strani od ostalih, to bi je moglo dovesti u
iskušenje. Kao i Victoria, Jane će vjerojatno pogoditi da sam ja s
tobom. Naravno, uz nju je Demetri. On bi me mogao pronaći,
ako to Jane zatraži.”
Nisam htjela ni pomisliti na to ime. Nisam htjela da mi pred oči
izađe zasljepljujuće ljupko, dječije lice. Iz grla mi je doprlo
čudno krkljanje.
MIN@
378
“Psst, Bella, psst. Sve će biti u redu. Alice to vidi.”
Alice nešto vidi? Ali... gdje su onda vukovi? Gdje je čopor?
“Čopor?”
“Morao je brzo otići. Volturi ne poštuju primirja s
vukodlacima.”
Čula sam kako mi se disanje ubrzava, ali nisam ga mogla
obuzdati. Počela sam dahtati.
“Kunem ti se da će biti u redu”, obećao mi je Edward. “Volturi
im neće prepoznati miris, neće shvatiti da tu ima vukova; ne
poznaju ovu podvrstu. Čopor će biti u redu.”
Nisam mogla svariti njegovo objašnjenje. Strahovanja su mi
posve razbucala misli. Nama neće ništa biti, tako je to prije
kazao... a Seth je zaurlao u agoniji... Edward je izbjegao
odgovoriti na moje prvo pitanje, odvukavši mi pozornost
Volturima...
Bila sam vrlo blizu ruba, držala sam se još samo jagodicama
prstiju.
Drveće je zamućeno hujalo oko nas, protječući poput vode boje
žada.
“Što se dogodilo?”, opet sam šapnula. “Prije. Kad je Seth tulio?
Kada te pogodilo?” Edward je oklijevao. “Edwarde! Reci mi!”
“Bilo je već gotovo”, prošaptao je. Jedva sam ga čula uz
hujanje vjetra stvorenog brzinom. “Vukovi nisu izbrojali svoju
polovicu... mislili su da su ih sve sredili. Alice, naravno, nije
mogla vidjeti...”
“Što se dogodilo?!”
“Jedan se novorođeni skrivao... Leah ga je našla, postupila je
glupo, ishitreno, nastojeći nešto dokazati. Sama se uhvatila u
koštac s njim...”
“Leah”, ponovila sam, tako slaba da se nisam mogla ni postidjeti
zbog toga što me oblilo olakšanje. “Hoće li joj biti dobro?”
“Nije Leah nastradala”, promrmljao je Edward. Jednu dugu
sekundu samo sam zurila u njega.
Sam, pomozi mu, tako je kazao Edward. Njemu, ne njoj.
“Samo što nismo stigli”, rekao je Edward i zagledao se u tačku
na nebu.
Oči su mi same pošle za njegovima. Nisko nad krošnjama lebdio
je tamnoljubičast oblak. Oblak? Ali krajnje je sunčano... Ne, nije
MIN@
379
to bio oblak, prepoznala sam gust stup dima, poput onoga na
livadi.
“Edwarde”, rekla sam gotovo nečujno. “Edwarde, neko je
nastradao.”
A čula sam Sethovu agoniju, vidjela patnju na Edwardovu licu.
“Da”, šapnuo mi je.
“Ko?”, upitala sam ga, premda sam, jasno, već znala odgovor.
Jasno da sam znala. Jasno.
Drveće je usporavalo oko nas. Pristizali smo na odredište.
Dugo mu je trebalo da mi odgovori.
“Jacob”, rekao je. Uspjela sam jedanput kimnuti.
“Jasno”, prošaptala sam.
A onda sam skliznula s ruba za koji sam se još očajnički
pridržavala u glavi. Sve mi se smračilo.
Prvo sam postala svjesna dodira hladnih ruku. Više od jednog
para ruku. Ruke su me držale, dlanovi su mi prianjali uz obraz,
prsti mi prelazili preko čela, i neki drugi prsti blago su mi
stiskali zapešće.
Zatim sam postala svjesna glasova. Isprva su bili puko brujanje,
a onda su postali glasniji i jasniji, kao da neko pojačava
radioprijemnik.
“Carlisle, prošlo je već pet minuta.” Edwardov glas, pun brige.
“Doći će sebi kad bude bila spremna, Edwarde.” Carlisleov glas,
uvijek smiren i siguran. “Danas je već morala previše toga
podnijeti. Pusti da se njezin um sâm zaštiti.” Ali um mi nije bio
zaštićen. Bio je zarobljen u spoznaji koja me čak ni u nesvijesti
nije napustila u boli koja je tvorila taj mrak.
Osjećala sam se posve odvojeno od tijela. Imala sam dojam da
sam strpana u kavez u nekom kutku svoje glave i više ne držim
konce u rukama. Ali nisam tu ništa mogla. Nisam mogla misliti.
Agonija je bila prejaka. Nisam imala kuda.
Jacob.
Jacob.
Ne, ne, ne, ne, ne...
“Alice, koliko još vremena imamo?”, upitao je Edward, i
dalje napet; Carlisle ga nije uspio smiriti. Alicin glas, iz veće
daljine. Prpošan i vedar. “Još pet minuta. A Bella će otvoriti oči
za trideset sedam sekundi. Ne sumnjam u to da nas već čuje.”
MIN@
380
“Bella, srce?” To je rekla Esme, nježno i utješno. “Čuješ li me?
Sada si na sigurnom, dušo.”
Da, ja sam na sigurnom. Je li to zaista bitno?
Zatim su mi se studene usne našle na uhu, i Edward je izgovorio
riječi koje su mi omogućile bijeg od mučenja koje me zarobilo u
kavez u vlastitoj glavi.
“Preživjet će on to, Bella. Jacob Black oporavlja se već u ovom
trenutku. Bit će on dobro.”
Kad su bol i strava popustili, nekako sam se uspjela vratiti u
svoje tijelo. Kapci su mi trepnuli.
“O, Bella”, uzdahnuo je Edward s olakšanjem i usnama
dotaknuo moje.
“Edwarde”, prošaptala sam.
“Da. Tu sam.”
Natjerala sam vjeđe da se otvore i pogledala u to toplo zlato.
“Jacob je okej?”, upitala sam ga.
“Jeste”, obećao mi je.
Pomno sam ga gledala u oči, ne bih li opazila da me samo
pokušava smiriti, ali bile su savršeno bistre.
“Osobno sam ga pregledao”, rekao je tada Carlisle; okrenula
sam glavu i pronašla njegovo lice, ni metar dalje. Carlisle je u
isti mah izgledao ozbiljno i smirujuće. Nisam mu mogla ne
povjerovati. “Život mu uopće nije u pitanju. Oporavlja se
nevjerojatno brzo, premda su mu ozljede bile tolike da će trebati
nekoliko dana prije nego što posve ozdravi, čak i ako tempo
oporavka ostane ovakav. Čim ovdje završimo, učinit ću sve što
mogu za njega. Sam ga pokušava natjerati da se fazira u ljudsko
obličje. Tako će ga biti lakše liječiti.” Carlisle se blago
osmjehnuo. “Nisam nikad studirao veterinu.”
“Što mu se dogodilo?”, prošaptala sam. “Koliko su mu teške
rane?”
Carlisleovo se lice opet uozbiljilo.
“Drugi se vuk našao u nevolji – ”
“Leah”, dahnula sam.
“Da. Bacio se na nju i sklonio je, ali nije stigao sebe obraniti.
Novorođeni ga je uspio obuhvatiti rukama. Slomio mu je
većinu kosti u desnoj strani tijela.” Zgrčila sam se.
“Sam i Paul pristigli su na vrijeme u pomoć. Već mu je bilo
bolje kad su ga vodili natrag u La Push.”
MIN@
381
“Bit će opet dobro?”, upitala sam.
“Da, Bella. Neće imati trajnih posljedica.” Duboko sam
udahnula.
“Tri minute, rekla je Alice tiho.”
Pokušala sam se nekako uspraviti. Edward je shvatio što želim i
pomogao mi da stanem na noge.
Blenula sam u prizor preda mnom.
Cullenovi su stajali u širokom polukrugu oko lomače. Jedva
da su se vidjeli plamenovi, samo se gust, crnoljubičast dim
kužno povlačio preko obasjane trave. Jasper je stajao najbliže toj
naizgled krutoj magli, u nje- zinoj sjeni, tako da mu koža nije
blistavo svjetlucala na suncu kao ostalima. Bio mi je okrenut
leđima, napetih ramena, blago ispruženih ruku. Tamo, u
njegovoj sjeni. Nešto nad čim je oprezno, usredotočeno bdio...
Od zaostale tuposti nisam osjetila više od blagog šoka kad sam
shvatila o čemu se radi.
Na čistini je bilo osmero vampira.
Sjedila je sklupčana kraj lomače, grleći noge. Bila je vrlo mlada.
Mlađa od mene, otprilike petnaestogodišnjakinja, tamnokosa i
sitna. Oči su joj bile uperene u mene, začudno bistavih, rumenih
zjenica. Mnogo svjetlijih nego u Rileyja, gotovo sjajnih.
Mahnito su joj, nesputano sijevale.
Edward je opazio smeten izraz na mom licu.
“Predala se”, tiho mi je kazao. “Ovakvo što nikad još nisam
vidio. Samo bi Carlisleu palo na pamet pružiti joj takvu ponudu.
Jasper se ne slaže.”
Nisam mogla odmaknuti pogled od prizora kraj lomače. Jasper
je odsutno trljao lijevu mišku.
“Je li Jasper dobro?”, prošaptala sam.
“U redu je. Pecka ga otrov.”
“Ugrizli su ga?”, zgroženo sam upitala.
“Kad je htio biti svugdje u isti mah. Zapravo, htio je biti siguran
da Alice neće imati veze s tim.” Edward je odmahnuo glavom.
“Alice ne treba ničiju pomoć.”
Alice je pogledala svoju pravu ljubav s grimasom na licu.
“Blesan jedan. Kad se brine bez veze.”
Mlada vampirica odjednom je životinjski zabacila glavu i resko
zaurlala.
MIN@
382
Ustuknula je kad je Jasper zarežao na nju, ali zarila je prste kao
kandže u zemlju i stala tresti glavom amo-tamo od muke. Jasper
joj se primaknuo za korak i stao u dublji čučanj. Edward me
upadljivo nehajno okrenuo, postavljajući se između
novorođene i mene. Provirila sam iza njegove ruke prema
Jasperu i mahnitoj vampi- rici. Carlisle se za tren oka našao uz
Jaspera. Uhvatio je svog najnovijeg sina za ruku, da ga smiri.
“Jesi li se predomislila, mlada moja?”, upitao ju je Carlisle,
smiren kao i uvijek. “Ne želimo te uništiti, ali morat ćemo to
učiniti ako se ne budeš mogla obuzdati.”
“Kako to podnosite?”, prostenjala je novorođena visokim,
jasnim glasom. “Želim je.” Uprla je jarkorumene šarenice u
Edwarda, kroz njega, iza njega u mene, a nokti su joj opet
proparali tvrdo tlo.
“Moraš to podnijeti”, ozbiljno joj je rekao Carlisle. “Moraš
iskazati samokontrolu. To je moguće, i to je jedino što te sada
može spasiti.”
Vampirica se uhvatila za glavu rukama prljavim od zemlje i
počela tiho tuliti.
“A da se odmaknemo od nje?”, šapnula sam Edwardu i povukla
ga za ruku. Novorođena se iskezila kad je čula moj glas, s
izrazom krajnje patnje na licu.
“Moramo ostati ovdje”, promrmljao je Edward. “Upravo stižu
na sjeverni kraj čistine.”
Srce mi je zabubnjalo dok sam pregledavala čistinu, ali ništa
nisam razabirala kroz gust pokrov dima.
Nakon trenutka uzaludne potrage, opet sam pogledala mladu
vampiricu. Još je poluludo buljila u mene.
Izdržala sam njezin pogled jedan dugi trenutak. Tamna, do
brade duga kosa tvorila je okvir alabasterno blijeda lica. Bilo mi
je teško procijeniti je li lijepo s takvom grimasom gnjeva i žeđi.
Zvjerske oči bile su najupad- ljivije na njemu, teško sam mogla
odmaknuti pogled s njih. Žestoko je zurila u mene, tresući se i
izvijajući svakih nekoliko sekundi.
Opčinjeno sam je promatrala, pitajući se ne gledam li ja to u
zrcalo vlastite budućnosti.
Zatim su Carlisle i Jasper počeli uzmicati prema nama
ostalima. Emmett, Rosalie i Esme žurno su se skupili oko mjesta
gdje je Edward stajao sa mnom i Alice. Postavljali su se
MIN@
383
jedinstveno, kao što je Edward i rekao, sa mnom u sredini, na
najsigurnijem mjestu.
Nekako sam odmaknula pogled s divlje novorođene i opet
potražila pogledom nemani koje nailaze. Još uvijek se ništa nije
vidjelo. Osvrnula sam se prema Edwardu, a on je čvrsto gledao
prema naprijed. Pokušala sam pogledati kamo i on, ali vidio se
samo dim, gust, uljast dim izvijao se nisko nad tlom, lijeno
dizao uvis, lelujao nad travom. Pokuljao je prema nama,
zatamnivši se na sredini.
“Hmm”, promrmljao je mrtvački glas iz magle. Smjesta sam
prepoznala apatiju.
“Dobrodošla, Jane.” Edwardov je glas bio hladno uljudan.
Tamne su prilike prišle bliže, odvajajući se od izmaglice,
postajući čvrste. Znala sam da će to Jane biti u sredini, u
najtamnijem, gotovo crnom ogrtaču, i za preko pola metra niža
od ostalih. Nekako sam jedva uspijevala razabrati anđeoske crte
Janinog lica u sjeni kukuljice.
Četiri plećata lika ovijena sivilom također su mi djelovala
poznato. Bila sam sigurna da prepoznajem najkrupnijega, a dok
sam ga promatrala ne bih li potvrdila tu slutnju, Felix me
pogledao. Pustio je da mu kukuljica blago padne, tako da vidim
kako mi namiguje sa smiješkom. Edward je vrlo mirno stajao
pokraj mene, čvrsto pribran.
Jane je polako pogledom prešla preko blistavih lica Cullenovih,
a zatim je opazila novorođenu kraj lomače; vampirica se opet
držala za glavu.
“Ne shvaćam.” Jane je govorila monotono, ali ne baš onoliko
nezainteresirano kao prije.
“Predala se”, objasnio je Edward, odgovarajući joj na zbunjene
misli.
Janine tamne oči naglo su se uprle u njegovo lice.
“Predala?”
Felix i još jedna sjenka načas su se pogledali.
Edward je slegnuo ramenima.
“Carlisle joj je pružio priliku.”
“Nema prilika za one koji prekrše pravila”, suho je rekla Jane.
Uto se, blagim tonom, oglasio Carlisle.
MIN@
384
“To je u vašim rukama. Kad je pokazala volju da odustane od
napada na nas, nisam više vidio potrebu da je se uništi. Nikada
joj nije bilo objašnjeno.”
“To je nebitno”, ustrajala je Jane.
“Kako želite.”
Jane je zgranuto pogledala u Carlislea. Jedva primjetno je
odmahnula glavom, a onda se pribrala.
“Aro se nadao da ćemo doprijeti dovoljno daleko na zapad da te
vidimo, Carlisle. Šalje ti pozdrave.” Carlisle je kimnuo.
“Bio bih vam zahvalan kad biste prenijeli i moje njemu.”
“Naravno.” Jane se osmjehnula. Kad bi živnula, lice joj je bilo
gotovo nesnosno ljupko. Osvrnula se prema dimu. “Čini se da
ste danas obavili sav naš posao... najvećim dijelom.” Pogled joj
je načas pao na taokinju. “Nego, čisto me profesionalno
zanima, koliko ih je bilo? U Seattleu su za sobom ostavili
popriličan trag razaranja.”
“Osamnaest, uključujući i nju”, odgovorio joj je Carlisle.
Jane je razrogačila oči i opet pogledala lomaču, kao da iznova
pokušava procijeniti kolika je. Felix i druga sjenka razmijenili
su dulji pogled.
“Osamnaest?”, ponovila je, zvučeći prvi put nesigurno.
“Svi posve novi”, rekao je nehajno Carlisle. “Bili su nevješti.”
“Svi?” Glas joj je postao oštar. “Pa ko im je onda bio tvorac?”
“Zvala se Victoria”, odgovorio joj je Edward, bez emocija u
glasu.
“Zvala se?”, priupitala je Jane.
Edward je mahnuo glavom prema istočnoj šumi. Jane je naglo
pogledala uvis i uočila nešto daleko od nas. Drugi stup dima?
Nisam odmaknula pogled da to provjerim. Jane je jedan dugi
trenutak samo gledala na istok, a onda opet proučila bližu
lomaču.
“Ta Victoria, nju računate odvojeno od ovih osamnaest?”
“Da. S njom je bio samo još jedan. Nije bio mlad poput ove
ovdje, ali ne više od godinu dana stariji.”
“Dvadeset”, zgranuto je rekla Jane. “Ko se pobrinuo za tvorca?”
“Ja”, kazao joj je Edward.
Jane je stisnula oči i obratila se mladoj vampirici kraj lomače.
“Ti tamo”, rekla je oštrije tim mrtvačkim glasom. “Tvoje ime.”
MIN@
385
Novorođena je prostrijelila Jane ogorčenim pogledom i čvrsto
stisnula usne. Jane joj se zauzvrat anđeoski osmjehnula.
Nato je vampirica ispustila vrisak koji mi je proparao uši; tijelo
joj se izvilo i ukrutilo u izobličenom, neprirodnom položaju.
Odmaknula sam pogled, opirući se porivu da dlanovima
prekrijem uši. Vrištanje se pojačalo. Pokušala sam se
usredotočiti na Edwardovo lice, glatko i suzdržano, ali tako sam
se prisjetila prilike u kojoj je Edward bio izložen Janinom
mučiteljskom pogledu, i bilo mi je samo još mučnije. Radije
sam pogledala u Alice, i u Esme kraj nje. Lica su im bila prazna
poput njegovoga.
Napokon je zavladao muk.
“Tvoje ime”, ponovila je Jane, bez naglašavanja.
“Bree”, procijedila je vampirica.
Jane se osmjehnula, a novorođena je opet ciknula. Držala sam
dah dokle god sam čula zvuke njezine agonije.
“Kazat će ti sve što te zanima”, rekao je Edward kroz zube. “Ne
moraš to raditi.” Jane ga je pogledala s nenadanim tračkom
smiješka u inače mrtvim očima.
“O, znam”, rekla je Edwardu i iscerila mu se prije nego što će se
ponovno obratiti mladoj vampirici po imenu Bree.
“Bree”, rekla je Jane, opet hladno. “Je li tačno to što on kaže? Je
li vas bilo dvadeset?” Novorođena je ležala i dahtala, obraza
priljubljenog uz zemlju. Brzo je progovorila.
“Devetnaest ili dvadeset, možda i više, ne znam!” Zgrčila se,
sva u strahu da joj neznanje ne donese nov udar muka. “Sara i
ona druga, ne znam kako se zvala, potukle su se putem...”
“A ta Victoria, je li te ona stvorila?”
“Ne znam”, rekla je i opet se zgrčila. “Riley nikad nije rekao
kako se zove. Nisam vidjela te noći... bilo je tako mračno, i
boljelo me...” Bree je zadrhtala. “Nije htio da budemo u stanju
pomisliti na nju. Rekao je da nam misli nisu sigurne...”
Jane je načas pogledala Edwarda, a onda opet vam- piricu.
Victoria je to dobro isplanirala. Da nije pošla za Edwardom,
ne bi bilo načina da se zasigurno utvrdi ima li ona uopće udjela
u ovome...
“Kaži mi nešto o tom Rileyju”, rekla je Jane. “Zašto vas je
doveo ovamo?”
MIN@
386
“Riley nam je kazao da moramo uništiti ove čudne žutooke”,
izbrbljala je Bree brzo i voljno. “Rekao je da će nam lako ići.
Rekao je da je grad njihov, pa da nas namjeravaju srediti. Rekao
je da kad njih više ne bude bilo, sva će krv pripasti nama. Dao
nam je njezin miris.” Bree je podigla ruku i uprla prstom u
mene. “Rekao je da ćemo znati da smo naišli na pravi koven jer
će ona biti s njima. Rekao je da je može imati onaj ko prvi dođe
do nje.”
Čula sam kako se Edwardova vilica napinje pokraj mene.
“Izgleda da se Riley prevario što se lakoće tiče”, zamijetila je
Jane.
Bree je kimnula glavom, u vidnom olakšanju što je razgovor
pošao bezbolnim smjerom. Oprezno se pridigla u sjedeći
položaj.
“Ne znam što se dogodilo. Razdvojili smo se, ali ostali se nisu
više vratili. A Riley nas je napustio i nije nam došao pomoći kao
što je obećao. A onda je sve postalo strašno nejasno, i sve su nas
raskomadali.” Opet je zadrhtala. “Prepala sam se. Htjela sam
pobjeći. Onaj tamo”, pogledala je u Carlislea, “rekao je da mi
neće ništa ako odustanem od borbe.”
“A, čuj, taj dar ti nije mogao ponuditi, mala moja”, šapnula joj
je Jane neobično blagim tonom. “Prekršena pravila zahtijevaju
doličnu posljedicu.”
Bree ju je samo gledala, ništa ne shvaćajući.
Jane je pogledala Carlislea.
“Sigurni ste da ste ih sve sredili? I drugu polovicu koja se
odvojila?”
Carlisleovo lice bilo je vrlo glatko kad je kimnuo glavom.
“I mi smo se razdvojili.” Jane se suzdržano osmjehnula.
“Ne mogu poreći da ste me zadivili.” Krupne sjenke iza nje
potvrdno su promrmljale. “Nikad nisam vidjela da jedan koven
netaknut izlazi iz napada ovakvih razmjera. Znate li što je
stajalo iza toga? Ponašanje mi se čini ekstremnim, imajući u
vidu način vašeg ovdašnjeg življenja. I zašto je djevojka bila
ključna?” Nehotice je na trenutak pogledala u mene.
Stresla sam se.
“Victoria je bila kivna na Bellu”, kazao joj je Edward
suzdržano.
MIN@
387
Jane se nasmijala, zvuk je bio zlatan, klokotav smijeh sretna
djeteta.
“Čini se da ova potiče naš soj na neobično snažne reakcije”,
primijetila je, blaženo se smiješeći ravno prema meni.
Edward se ukrutio. Pogledala sam ga na vrijeme da vidim kako
okreće lice natrag prema Jane.
“Molim te, nemoj to raditi”, kazao joj je napetim glasom. Jane
se opet opušteno nasmijala.
“Samo provjeravam. Bez štetnih posljedica, prema svemu
sudeći.”
Zadrhtala sam, duboko zahvalna na tome što moja čudna mana,
koja me zaštitila od Jane prilikom našeg prethodnog susreta, još
djeluje. Edward me čvršće prigrlio uza se.
“Pa, čini se da nam nije preostalo mnogo posla. Čudno”, rekla je
Jane, a apatija joj se počela polako vraćati u glas. “Nismo
navikli ispadati nepotrebni. Baš šteta što smo propustili bitku.
Čini se da bi nam bilo zabavno da smo je mogli vidjeti.”
“Da”, brzo joj je odgovorio Edward, oštrim tonom. “A bili ste
tako blizu. Živa sramota što niste stigli samo pola sata ranije. U
tom biste slučaju možda i mogli obaviti zadatak zbog kojeg ste
došli.”
Jane je čvrstim očima uzvratila na Edwardov žestok pogled.
“Da. Za žaljenje je kako je ispalo, zar ne?”
Edward je kratko kimnuo samome sebi. Sumnje su mu sada bile
potvrđene. Jane se opet okrenula prema novorođenoj Bree, s
izrazom krajnje dosade.
“Felixe?”, otegnuto je rekla.
“Čekaj”, umiješao se Edward. Jane je podigla obrvu, ali Edward
je gledao u Carlislea kad je užurbano progovorio. “Mogli bismo
mladoj objasniti pravila. Čini se da je sklona učenju. Nije znala
što radi.”
“Naravno”, odgovorio je Carlisle. “Svakako bismo bili voljni
preuzeti odgovornost za Bree.”
Na Janinom licu miješali su se posprdnost i nevjerica.
“Za nas nema iznimaka”, rekla je. “Ne pružamo ni druge prilike.
To nam kvari reputaciju. A kad smo već kod toga...” Odjednom
je ponovno pogledala u mene, a u obrazima anđelčića pojavile
su joj se jamice. “Caiusa će silno zanimati vijest da si još uvijek
ljudska, Bella. Možda ti odluči doći u posjet.”
MIN@
388
“Datum je određen”, rekla joj je Alice, oglasivši se prvi put.
“Možda mi vama dođemo u posjet za nekoliko mjeseci.”
Janin je osmijeh izblijedio, pa je nezainteresirano slegnula
ramenima, ni ne pogledavši Alice. Obratila se Carlisleu.
“Drago mi je što smo se vidjeli, Carlisle, mislila sam da Aro
pretjeruje. Pa, do našeg ponovnog susreta...”
Carlisle je kimnuo s bolnim izrazom lica.
“Riješi to, Felixe”, rekla je Jane glasom prepunim dosade,
kimnuvši prema Bree. “Ide mi se kući.”
“Ne gledaj”, šapnuo mi je Edward na uho.
Drage volje sam ga poslušala. Već sam vidjela više nego
dovoljno za jedan dan, više nego dovoljno za jedan cijeli život.
Čvrsto sam zažmirila i zarila lice u Edwardova prsa.
Ali svejedno sam čula.
Začulo se duboko, potmulo režanje, a onda i visok, prodoran
jauk koji sam užasno jasno prepoznala. Taj je zvuk brzo
umuknuo, a zatim se čulo samo odurno drobljenje i lomljenje.
Edwardova ruka zabrinuto me trljala po ramenima.
“Idemo”, rekla je Jane, a ja sam pogledala prema njoj na vrijeme
da opazim leđa visokih sivih ogrtača kako odmiču prema
uskovitlanom dimu. Miris tamjana opet se snažno osjećao,
svjež.
Sivi ogrtači izgubili su se u gustoj magli!
Prisilila sam svoje oči, ukočeno razrogačene od šoka, da se
odmaknu, kako ne bih mogla odviše pomno proučiti ovalni
predmet obavijen pramenovima uzdrhtale plamene kose.
Edward se opet kretao. Hitro i smireno, stručno je raskomadao
obezglavljeno truplo. Nisam mu mogla prići, nisam mogla
natjerati svoje noge da me slušaju; bile su prikovane uz kameno
tlo. Ali svaki sam njegov potez pomno promatrala, tražeći bilo
kakav trag moguće ozljede na njemu. Srce mi je usporilo u
zdraviji ritam kad ništa nisam opazila. Bio je gibak i elegantan
kao i uvijek. Čak mu nisam zapažala nijedan trag drapanja na
odjeći.
Nije me pogledao, dok sam stajala ukočena i užasnuta uz liticu,
dok je slagao na hrpu drhtave udove koji su se još grčili i
prekrivao ih suhim borovim iglicama. I dalje se nije okrenuo
MIN@
372
prema mojim zgranutim očima kad je otrčao u šumu prema
Sethu.
Nisam stigla doći sebi prije nego što su se i on i Seth vratili.
Edward je imao puno naručje Rileyja. Seth je u ustima nosio
velik komad, trup. Dodali su svoje terete na hrpu, a onda je
Edward iz džepa izvukao srebrni pravokutnik. Palcem je otvorio
butanski upaljač i prinio plamen suhoj potpali. Smjesta je
planula; dugi jezici narančaste vatre hitro su se razmiljeli
lomačom.
“Donesi svaki dio”, tiho je dobacio Edward Sethu. Vampir i
vukodlak zajedno su pretražili livadu, tu i tamo bacajući bijele
kamene okrajke u vatru. Seth se pritom služio zubima. Mozak
me nije služio toliko da shvatim zašto se ne vrati u obličje s
rukama.
Edward nije odmicao oči s posla.
I onda su završili, a iz razbuktale se vatre digao stup zagušljiva
purpura u nebo. Gusti je dim polako kuljao, nekako prečvrst;
mirisao je kao zapaljeni tamjan, a taj mi miris nije prijao. Bio je
težak, prejak.
Seth se opet oglasio onakvim dubokim, grlenim cerekanjem.
Osmijeh je prešao Edwardovim napetim licem. Edward je
ispružio ruku i stisnuo je. Seth se iscerio, otkrivajući dugu nisku
zuba oštrih poput bodeža, i lupio nosom u Edwardovu šaku.
“Dobar timski rad”, promrmljao je Edward. Seth se kašljucavo
nasmijao.
Zatim je Edward duboko udahnuo i polako se okrenuo prema
meni.
Nisam shvatila njegov izraz. Gledao me oprezno kao da sam mu
i ja neprijatelj, više nego oprezno: u očima mu se vidio strah. No
uopće nije iskazao strah kad se suočio s Victorijom i Rileyjem...
Um mi je zapeo, ošamućen i beskoristan kao i tijelo. Samo sam
smeteno blenula u njega.
“Bella, ljubavi”, rekao je krajnje blago, prilazeći mi napadno
sporo, podižući ruke, otkrivajući dlanove. Ošamućenu me,
začudo, podsjetio na sumnjivca koji prilazi policajcu,
pokazujući da je nenaoružan...
“Bella, možeš li ispustiti kamen, molim te? Oprezno. Nemoj se
ozlijediti.”
MIN@
373
Posve sam zaboravila na svoje grubo oružje, premda sam sada
shvatila da ga stišćem tako čvrsto da mi je zglob vrištao od
muke. Da se nije opet slomio? Carlisle će me ovaj put zasigurno
staviti u gips.
Edward je zastao na nekoliko koraka od mene, s rukama i dalje
u zraku, s očima i dalje u strahu. Trebalo mi je nekoliko dugih
sekundi da se sjetim kako da pomaknem prste. Zatim se kamen
stropoštao na zemlju, dok mi je šaka ostala ukočena u istom
položaju.
Edward se blago opustio kad su mi ruke ostale prazne, ali nije
mi prišao bliže.
“Ne moraš se bojati, Bella”, šapnuo mi je Edward. “Ništa ti
neće biti. Neću ti nauditi.”
To nepojmljivo obećanje samo me dodatno zbunilo. Buljila sam
kao imbecil u njega, nastojeći shvatiti.
“Bit će sve u redu, Bella. Znam da se sada bojiš, ali gotovo je.
Niko ti neće nauditi. Neću te ni taknuti. Neću ti nauditi”,
ponovio je.
Žestoko sam zatreptala i uspjela doći do glasa.
“Zašto to stalno ponavljaš?”
Nesigurno sam zakoraknula prema njemu, a on se nagnuo
unatrag, odmičući se od mog nailaska.
“Što je bilo?”, prošaptala sam. “Kako to misliš?”
“Zar se...” U zlaćanim mu se očima odjednom ukazala
zbunjenost jednaka mojoj. “Zar me se ne bojiš?”
“Da te se bojim? Zašto?”
Zateturala sam još korak prema njemu, a onda se spotaknula,
vjerojatno samo zbog vlastite nespretnosti. Edward me ulovio, a
ja sam zarila lice u njegova prsa i počela jecati.
“Bella, Bella, tako mi je žao. Gotovo je, gotovo je.”
“Ma dobro sam”, propentala sam. “Okej sam. Samo me.
Puknulo. Strpi se. Malo.” Čvršće me zagrlio.
“Tako mi je žao”, samo je šaptao i šaptao.
Privijala sam se uz njega sve dok nisam došla do daha, a onda
ga počela ljubiti, u prsa, u rame, u vrat, u svaki dio koji sam
mogla dosegnuti. Polako, mozak me ponovno počeo služiti.
“Jesi li dobro?”, pitala sam ga između poljubaca. “Je li te
uspjela nekako povrijediti?”
“Nije mi baš ništa”, obećao mi je i zario lice u moju kosu.
MIN@
374
“Seth?” Edward se zahihotao.
“Više je nego dobro. Vrlo je ponosan na sebe, zapravo.”
“Ostali? Alice, Esme? Vukovi?”
“Svi su dobro. I tamo je gotovo. Prošlo je glatko, baš kao što
sam ti obećao. Nama je tu bilo najteže.”
Pustila sam da mi to malo sjedne, da to upijem i prihvatim u
glavi.
Obitelj i prijatelji su mi na sigurnom. Victoria više nikada neće
doći po mene. Gotovo je.
Svi ćemo biti dobro.
Ali nisam mogla potpuno prihvatiti te dobre vijesti, jer sam i
dalje bila silno zbunjena.
“Reci mi zašto”, lijepo sam ga upitala. “Zašto si mislio da ću te
se bojati?”
“Žao mi je”, opet mi se ispričao , na čemu? Pojma nisam imala.
“Tako mi je žao. Nisam htio da to vidiš. Da mene vidiš takvoga.
Znam da sam te sigurno prestravio.” Morala sam opet na minutu
porazmisliti o tome, o njegovom opreznom prilaženju s rukama
u zraku. Kao da ću pobjeći glavom bez obzira ako učini neki
prenagljeni pokret...
“Ozbiljno?”, napokon sam ga upitala. “Ti si... što? Mislio da
sam te se prepala?” Frknula sam. Frktanje je bilo dobro; glas ne
može drhtati ili pucati dok frkće. Zvučala sam zadivljujuće
nehajno.
Stavio mi je ruku pod bradu i podigao mi glavu da me pogleda u
oči.
“Bella, upravo sam”, zastao je, oklijevajući, a onda se natjerao
da to izgovori, “upravo sam odrubio glavu jednom svjesnom
biću i raskomadao ga na nepunih dvadeset metara od tebe. To ti
ne smeta?”
Namrštio se. Slegnula sam ramenima. I slijeganje ramenima je
bilo dobro. Vrlo blazirano.
“Ne baš. Samo me bilo strah da ti i Seth ne nastradate. Htjela
sam vam pomoći, ali nije da sam mogla nešto naročito učiniti...”
Odjednom me prijekorno pogledao, pa sam umuknula.
“Da”, rekao je odsječno. “Ona tvoja budalaština s kamenom.
Znaš li ti da sam gotovo dobio srčani udar od toga? A to baš nije
lako postići.”
Bilo mi je teško odgovoriti mu dok me tako ljutito gledao.
MIN@
375
“Htjela sam pomoći... Seth je bio ranjen...”
“Seth se samo pretvarao da je ranjen, Bella. To je bila varka. A
onda ti... !” Odmahnuo je glavom, jer nije mogao završiti
rečenicu. “Seth nije vidio što radiš, pa sam se morao umiješati.
Sethu je sada pomalo krivo što se ne može pohvaliti time da ga
je samostalno porazio.”
“Seth je... varao?” Edward je strogo kimnuo glavom.
“O.”
Oboje smo pogledali prema Sethu, koji nas je napadno
ignorirao, promatrajući vatru. Samodopadnost je zračila iz svake
dlake njegova krzna.
“Pa, nisam to znala”, rekla sam, prelazeći u napad. “I nije lako
biti jedina bespomoćna. Samo se strpi dok ne postanem
vampirica! Idući put neću samo sjediti u prikrajku.”
Deseci emocija preletjeli su mu licem prije nego što se odlučio
za posprdnost.
“Idući put? Ti to predviđaš novi rat u dogledno vrijeme?”
“Uz moju sreću? Ko zna?”
Prevrnuo je očima, ali vidjela sam da leti, oboje nas je ponio
ushit olakšanja. Bilo je gotovo.
Ili... nije li?
“Samo malo. Zar nisi nešto maloprije rekao ?” Lecnula sam se,
sjetivši se tačno o čemu se to maloprije radilo, što ću reći
Jacobu? Osjetila sam bolan, tup otkucaj svog rasparanog srca.
Bilo mi je teško, gotovo nemoguće vjerovati u to, ali najteži dio
današnjeg dana nije bio iza mene,
a onda sam hrabro nastavila. “O nekoj komplikaciji? I o tome
kako Alice mora tačnije utvrditi vremena za Sama. Rekao si da
će biti tijesno. Što je to trebalo biti tijesno?”
Edward se načas osvrnuo prema Sethu, pa su se značajno
pogledali.
“Onda?”, upitala sam ga.
“Stvarno, nije to ništa”, brzo je rekao Edward. “Ali stvarno
bismo morali krenuti...”
Krenuo je da me smjesti na svoja leđa, ali ukrutila sam se i
odmaknula.
“Definiraj ništa.”
Edward mi je uhvatio lice dlanovima.
MIN@
376
“Imamo samo minutu, pa ne paničari, u redu? Kazao sam ti da
se nemaš čega bojati. Imaj povjerenja u to, molim te.”
Kimnula sam glavom, nastojeći prikriti stravu koja me
odjednom spopala, koliko još mogu podnijeti prije nego što
kolabiram?
“Nema razloga za strah. Kužim.”
Načas je stisnuo usne, premišljajući se. A onda je naglo
pogledao u Setha, kao da ga je vuk pozvao.
“Što to ona radi?”, upitao ga je Edward.
Seth je zacvilio; zvučao je tjeskobno, pun nelagode. Kosa na
potiljku naježila mi se od tog zvuka. Jednu beskrajnu sekundu
vladala je mrtva tišina. A onda je Edward zgranuto rekao:
“Ne!”, i naglo krenuo zgrabiti nešto što nisam vidjela. “Nemoj –
!”
Grč je protresao Sethovo tijelo, a iz pluća mu se oteo urlik
prožet agonijom. Edward je u tom trenu pao na koljena,
primajući se za sljepoočnice, lica rastrganog od boli.
Zgranuto sam vrisnula od strave i kleknula kraj njega. Blesavo
sam mu pokušala odmaknuti ruke s lica; moji su dlanovi, mokri
od hladnog znoja, skliznuli s njegove mramorne kože.
“Edwarde! Edwarde!” Oči su mu se usredotočile na mene; s
vidnim napo- rom rastvorio je stisnute zube.
“U redu je. Nama neće ništa biti. Nego.. ” Ušutio je i opet se
lecnuo.
“Što se događa?”, kriknula sam dok je Seth izmučeno tulio.
“Ma dobro je. Neće nam biti ništa”, procijedio je Edward. “Sam,
pomozi mu, ”
A u tom trenutku, kad je izgovorio Samovo ime, shvatila sam da
ne govori o sebi i Sethu. Nikakva ih to nevidljiva sila nije
napala. Kriza ovaj put nije bila ovdje. Govorio je u množini
čopora.
Istrošila sam sav svoj adrenalin. U tijelu mi više nije bilo ni
kapi. Klonula sam, a Edward me ulovio prije nego što sam
mogla udariti u stijene. Skočio je na noge, ponijevši me u
naručju.
“Seth!”, viknuo je Edward. Seth je još čučao, još napet od
agonije, izgledajući kao da se sprema baciti prema šumi.
“Ne!”, naredio mu je Edward. “Idi ravno kući. Smjesta. Što brže
možeš!”
MIN@
377
Seth je zacvilio, odmahujući krupnom glavom. “Seth. Vjeruj
mi.”
Golemi je vuk jednu dugu sekundu samo zurio u Edwardove
napaćene oči, a onda se ispravio i odletio u šumu, nestajući
među drvećem poput duha. Edward me čvrsto privio uz prsa, pa
smo i mi jurnuli kroz šumske sjene, u drugom smjeru od vuka.
“Edwarde.” S mukom sam protiskivala riječi kroz stisnuto grlo.
“Što se dogodilo, Edwarde? Što se dogodilo Samu? Kamo to
idemo? Što se to događa?”
“Moramo se vratiti na čistinu”, kazao mi je tiho. “Znali smo da
postoji znatna mogućnost da dođe do ovoga. Alice je to vidjela
ranije jutros i putem Sama javila Sethu. Volturi su se odlučili
umiješati.”
Volturi.
Previše. Um mi je odbio shvatiti tu riječ, pretvarajući se da je ne
shvaća.
Drveće je hitalo kraj nas. Tako je brzo trčao nizbrdo da mi se
činilo da poniremo, da bezglavo padamo.
“Bez panike. Ne idu na nas. To je samo uobičajeni odred garde
koji obično raščišćava ovakve nezgode. Ništa značajno, samo
rade svoj posao. Naravno, čini se da su dobro pripazili kada će
se pojaviti. Što me tjera na zaključak da niko u Italiji ne bi žalio
da su ovi novorođeni uspjeli smanjiti broj članova obitelji
Cullen.” Izrekao je to kroz zube, tvrdo i mračno. “Znat ću tačno
što misle kad stignu na čistinu.”
“Zbog toga se vraćamo?”, šapnula sam. Hoću li moći to
podnijeti? Prizori tamnih ogrtača što se nadimaju uvukli su mi
se nehotice u svijest, pa sam se lecnula. Malo mi je trebalo da
potpuno puknem.
“Dijelom i zato. Uglavnom je razlog u tome što ćemo biti
sigurniji ako se u ovom trenutku postavimo jedinstveno. Nemaju
razloga da nas gnjave, ali... Jane je s njima. Ako pomisli da smo
nas dvoje negdje po strani od ostalih, to bi je moglo dovesti u
iskušenje. Kao i Victoria, Jane će vjerojatno pogoditi da sam ja s
tobom. Naravno, uz nju je Demetri. On bi me mogao pronaći,
ako to Jane zatraži.”
Nisam htjela ni pomisliti na to ime. Nisam htjela da mi pred oči
izađe zasljepljujuće ljupko, dječije lice. Iz grla mi je doprlo
čudno krkljanje.
MIN@
378
“Psst, Bella, psst. Sve će biti u redu. Alice to vidi.”
Alice nešto vidi? Ali... gdje su onda vukovi? Gdje je čopor?
“Čopor?”
“Morao je brzo otići. Volturi ne poštuju primirja s
vukodlacima.”
Čula sam kako mi se disanje ubrzava, ali nisam ga mogla
obuzdati. Počela sam dahtati.
“Kunem ti se da će biti u redu”, obećao mi je Edward. “Volturi
im neće prepoznati miris, neće shvatiti da tu ima vukova; ne
poznaju ovu podvrstu. Čopor će biti u redu.”
Nisam mogla svariti njegovo objašnjenje. Strahovanja su mi
posve razbucala misli. Nama neće ništa biti, tako je to prije
kazao... a Seth je zaurlao u agoniji... Edward je izbjegao
odgovoriti na moje prvo pitanje, odvukavši mi pozornost
Volturima...
Bila sam vrlo blizu ruba, držala sam se još samo jagodicama
prstiju.
Drveće je zamućeno hujalo oko nas, protječući poput vode boje
žada.
“Što se dogodilo?”, opet sam šapnula. “Prije. Kad je Seth tulio?
Kada te pogodilo?” Edward je oklijevao. “Edwarde! Reci mi!”
“Bilo je već gotovo”, prošaptao je. Jedva sam ga čula uz
hujanje vjetra stvorenog brzinom. “Vukovi nisu izbrojali svoju
polovicu... mislili su da su ih sve sredili. Alice, naravno, nije
mogla vidjeti...”
“Što se dogodilo?!”
“Jedan se novorođeni skrivao... Leah ga je našla, postupila je
glupo, ishitreno, nastojeći nešto dokazati. Sama se uhvatila u
koštac s njim...”
“Leah”, ponovila sam, tako slaba da se nisam mogla ni postidjeti
zbog toga što me oblilo olakšanje. “Hoće li joj biti dobro?”
“Nije Leah nastradala”, promrmljao je Edward. Jednu dugu
sekundu samo sam zurila u njega.
Sam, pomozi mu, tako je kazao Edward. Njemu, ne njoj.
“Samo što nismo stigli”, rekao je Edward i zagledao se u tačku
na nebu.
Oči su mi same pošle za njegovima. Nisko nad krošnjama lebdio
je tamnoljubičast oblak. Oblak? Ali krajnje je sunčano... Ne, nije
MIN@
379
to bio oblak, prepoznala sam gust stup dima, poput onoga na
livadi.
“Edwarde”, rekla sam gotovo nečujno. “Edwarde, neko je
nastradao.”
A čula sam Sethovu agoniju, vidjela patnju na Edwardovu licu.
“Da”, šapnuo mi je.
“Ko?”, upitala sam ga, premda sam, jasno, već znala odgovor.
Jasno da sam znala. Jasno.
Drveće je usporavalo oko nas. Pristizali smo na odredište.
Dugo mu je trebalo da mi odgovori.
“Jacob”, rekao je. Uspjela sam jedanput kimnuti.
“Jasno”, prošaptala sam.
A onda sam skliznula s ruba za koji sam se još očajnički
pridržavala u glavi. Sve mi se smračilo.
Prvo sam postala svjesna dodira hladnih ruku. Više od jednog
para ruku. Ruke su me držale, dlanovi su mi prianjali uz obraz,
prsti mi prelazili preko čela, i neki drugi prsti blago su mi
stiskali zapešće.
Zatim sam postala svjesna glasova. Isprva su bili puko brujanje,
a onda su postali glasniji i jasniji, kao da neko pojačava
radioprijemnik.
“Carlisle, prošlo je već pet minuta.” Edwardov glas, pun brige.
“Doći će sebi kad bude bila spremna, Edwarde.” Carlisleov glas,
uvijek smiren i siguran. “Danas je već morala previše toga
podnijeti. Pusti da se njezin um sâm zaštiti.” Ali um mi nije bio
zaštićen. Bio je zarobljen u spoznaji koja me čak ni u nesvijesti
nije napustila u boli koja je tvorila taj mrak.
Osjećala sam se posve odvojeno od tijela. Imala sam dojam da
sam strpana u kavez u nekom kutku svoje glave i više ne držim
konce u rukama. Ali nisam tu ništa mogla. Nisam mogla misliti.
Agonija je bila prejaka. Nisam imala kuda.
Jacob.
Jacob.
Ne, ne, ne, ne, ne...
“Alice, koliko još vremena imamo?”, upitao je Edward, i
dalje napet; Carlisle ga nije uspio smiriti. Alicin glas, iz veće
daljine. Prpošan i vedar. “Još pet minuta. A Bella će otvoriti oči
za trideset sedam sekundi. Ne sumnjam u to da nas već čuje.”
MIN@
380
“Bella, srce?” To je rekla Esme, nježno i utješno. “Čuješ li me?
Sada si na sigurnom, dušo.”
Da, ja sam na sigurnom. Je li to zaista bitno?
Zatim su mi se studene usne našle na uhu, i Edward je izgovorio
riječi koje su mi omogućile bijeg od mučenja koje me zarobilo u
kavez u vlastitoj glavi.
“Preživjet će on to, Bella. Jacob Black oporavlja se već u ovom
trenutku. Bit će on dobro.”
Kad su bol i strava popustili, nekako sam se uspjela vratiti u
svoje tijelo. Kapci su mi trepnuli.
“O, Bella”, uzdahnuo je Edward s olakšanjem i usnama
dotaknuo moje.
“Edwarde”, prošaptala sam.
“Da. Tu sam.”
Natjerala sam vjeđe da se otvore i pogledala u to toplo zlato.
“Jacob je okej?”, upitala sam ga.
“Jeste”, obećao mi je.
Pomno sam ga gledala u oči, ne bih li opazila da me samo
pokušava smiriti, ali bile su savršeno bistre.
“Osobno sam ga pregledao”, rekao je tada Carlisle; okrenula
sam glavu i pronašla njegovo lice, ni metar dalje. Carlisle je u
isti mah izgledao ozbiljno i smirujuće. Nisam mu mogla ne
povjerovati. “Život mu uopće nije u pitanju. Oporavlja se
nevjerojatno brzo, premda su mu ozljede bile tolike da će trebati
nekoliko dana prije nego što posve ozdravi, čak i ako tempo
oporavka ostane ovakav. Čim ovdje završimo, učinit ću sve što
mogu za njega. Sam ga pokušava natjerati da se fazira u ljudsko
obličje. Tako će ga biti lakše liječiti.” Carlisle se blago
osmjehnuo. “Nisam nikad studirao veterinu.”
“Što mu se dogodilo?”, prošaptala sam. “Koliko su mu teške
rane?”
Carlisleovo se lice opet uozbiljilo.
“Drugi se vuk našao u nevolji – ”
“Leah”, dahnula sam.
“Da. Bacio se na nju i sklonio je, ali nije stigao sebe obraniti.
Novorođeni ga je uspio obuhvatiti rukama. Slomio mu je
većinu kosti u desnoj strani tijela.” Zgrčila sam se.
“Sam i Paul pristigli su na vrijeme u pomoć. Već mu je bilo
bolje kad su ga vodili natrag u La Push.”
MIN@
381
“Bit će opet dobro?”, upitala sam.
“Da, Bella. Neće imati trajnih posljedica.” Duboko sam
udahnula.
“Tri minute, rekla je Alice tiho.”
Pokušala sam se nekako uspraviti. Edward je shvatio što želim i
pomogao mi da stanem na noge.
Blenula sam u prizor preda mnom.
Cullenovi su stajali u širokom polukrugu oko lomače. Jedva
da su se vidjeli plamenovi, samo se gust, crnoljubičast dim
kužno povlačio preko obasjane trave. Jasper je stajao najbliže toj
naizgled krutoj magli, u nje- zinoj sjeni, tako da mu koža nije
blistavo svjetlucala na suncu kao ostalima. Bio mi je okrenut
leđima, napetih ramena, blago ispruženih ruku. Tamo, u
njegovoj sjeni. Nešto nad čim je oprezno, usredotočeno bdio...
Od zaostale tuposti nisam osjetila više od blagog šoka kad sam
shvatila o čemu se radi.
Na čistini je bilo osmero vampira.
Sjedila je sklupčana kraj lomače, grleći noge. Bila je vrlo mlada.
Mlađa od mene, otprilike petnaestogodišnjakinja, tamnokosa i
sitna. Oči su joj bile uperene u mene, začudno bistavih, rumenih
zjenica. Mnogo svjetlijih nego u Rileyja, gotovo sjajnih.
Mahnito su joj, nesputano sijevale.
Edward je opazio smeten izraz na mom licu.
“Predala se”, tiho mi je kazao. “Ovakvo što nikad još nisam
vidio. Samo bi Carlisleu palo na pamet pružiti joj takvu ponudu.
Jasper se ne slaže.”
Nisam mogla odmaknuti pogled od prizora kraj lomače. Jasper
je odsutno trljao lijevu mišku.
“Je li Jasper dobro?”, prošaptala sam.
“U redu je. Pecka ga otrov.”
“Ugrizli su ga?”, zgroženo sam upitala.
“Kad je htio biti svugdje u isti mah. Zapravo, htio je biti siguran
da Alice neće imati veze s tim.” Edward je odmahnuo glavom.
“Alice ne treba ničiju pomoć.”
Alice je pogledala svoju pravu ljubav s grimasom na licu.
“Blesan jedan. Kad se brine bez veze.”
Mlada vampirica odjednom je životinjski zabacila glavu i resko
zaurlala.
MIN@
382
Ustuknula je kad je Jasper zarežao na nju, ali zarila je prste kao
kandže u zemlju i stala tresti glavom amo-tamo od muke. Jasper
joj se primaknuo za korak i stao u dublji čučanj. Edward me
upadljivo nehajno okrenuo, postavljajući se između
novorođene i mene. Provirila sam iza njegove ruke prema
Jasperu i mahnitoj vampi- rici. Carlisle se za tren oka našao uz
Jaspera. Uhvatio je svog najnovijeg sina za ruku, da ga smiri.
“Jesi li se predomislila, mlada moja?”, upitao ju je Carlisle,
smiren kao i uvijek. “Ne želimo te uništiti, ali morat ćemo to
učiniti ako se ne budeš mogla obuzdati.”
“Kako to podnosite?”, prostenjala je novorođena visokim,
jasnim glasom. “Želim je.” Uprla je jarkorumene šarenice u
Edwarda, kroz njega, iza njega u mene, a nokti su joj opet
proparali tvrdo tlo.
“Moraš to podnijeti”, ozbiljno joj je rekao Carlisle. “Moraš
iskazati samokontrolu. To je moguće, i to je jedino što te sada
može spasiti.”
Vampirica se uhvatila za glavu rukama prljavim od zemlje i
počela tiho tuliti.
“A da se odmaknemo od nje?”, šapnula sam Edwardu i povukla
ga za ruku. Novorođena se iskezila kad je čula moj glas, s
izrazom krajnje patnje na licu.
“Moramo ostati ovdje”, promrmljao je Edward. “Upravo stižu
na sjeverni kraj čistine.”
Srce mi je zabubnjalo dok sam pregledavala čistinu, ali ništa
nisam razabirala kroz gust pokrov dima.
Nakon trenutka uzaludne potrage, opet sam pogledala mladu
vampiricu. Još je poluludo buljila u mene.
Izdržala sam njezin pogled jedan dugi trenutak. Tamna, do
brade duga kosa tvorila je okvir alabasterno blijeda lica. Bilo mi
je teško procijeniti je li lijepo s takvom grimasom gnjeva i žeđi.
Zvjerske oči bile su najupad- ljivije na njemu, teško sam mogla
odmaknuti pogled s njih. Žestoko je zurila u mene, tresući se i
izvijajući svakih nekoliko sekundi.
Opčinjeno sam je promatrala, pitajući se ne gledam li ja to u
zrcalo vlastite budućnosti.
Zatim su Carlisle i Jasper počeli uzmicati prema nama
ostalima. Emmett, Rosalie i Esme žurno su se skupili oko mjesta
gdje je Edward stajao sa mnom i Alice. Postavljali su se
MIN@
383
jedinstveno, kao što je Edward i rekao, sa mnom u sredini, na
najsigurnijem mjestu.
Nekako sam odmaknula pogled s divlje novorođene i opet
potražila pogledom nemani koje nailaze. Još uvijek se ništa nije
vidjelo. Osvrnula sam se prema Edwardu, a on je čvrsto gledao
prema naprijed. Pokušala sam pogledati kamo i on, ali vidio se
samo dim, gust, uljast dim izvijao se nisko nad tlom, lijeno
dizao uvis, lelujao nad travom. Pokuljao je prema nama,
zatamnivši se na sredini.
“Hmm”, promrmljao je mrtvački glas iz magle. Smjesta sam
prepoznala apatiju.
“Dobrodošla, Jane.” Edwardov je glas bio hladno uljudan.
Tamne su prilike prišle bliže, odvajajući se od izmaglice,
postajući čvrste. Znala sam da će to Jane biti u sredini, u
najtamnijem, gotovo crnom ogrtaču, i za preko pola metra niža
od ostalih. Nekako sam jedva uspijevala razabrati anđeoske crte
Janinog lica u sjeni kukuljice.
Četiri plećata lika ovijena sivilom također su mi djelovala
poznato. Bila sam sigurna da prepoznajem najkrupnijega, a dok
sam ga promatrala ne bih li potvrdila tu slutnju, Felix me
pogledao. Pustio je da mu kukuljica blago padne, tako da vidim
kako mi namiguje sa smiješkom. Edward je vrlo mirno stajao
pokraj mene, čvrsto pribran.
Jane je polako pogledom prešla preko blistavih lica Cullenovih,
a zatim je opazila novorođenu kraj lomače; vampirica se opet
držala za glavu.
“Ne shvaćam.” Jane je govorila monotono, ali ne baš onoliko
nezainteresirano kao prije.
“Predala se”, objasnio je Edward, odgovarajući joj na zbunjene
misli.
Janine tamne oči naglo su se uprle u njegovo lice.
“Predala?”
Felix i još jedna sjenka načas su se pogledali.
Edward je slegnuo ramenima.
“Carlisle joj je pružio priliku.”
“Nema prilika za one koji prekrše pravila”, suho je rekla Jane.
Uto se, blagim tonom, oglasio Carlisle.
MIN@
384
“To je u vašim rukama. Kad je pokazala volju da odustane od
napada na nas, nisam više vidio potrebu da je se uništi. Nikada
joj nije bilo objašnjeno.”
“To je nebitno”, ustrajala je Jane.
“Kako želite.”
Jane je zgranuto pogledala u Carlislea. Jedva primjetno je
odmahnula glavom, a onda se pribrala.
“Aro se nadao da ćemo doprijeti dovoljno daleko na zapad da te
vidimo, Carlisle. Šalje ti pozdrave.” Carlisle je kimnuo.
“Bio bih vam zahvalan kad biste prenijeli i moje njemu.”
“Naravno.” Jane se osmjehnula. Kad bi živnula, lice joj je bilo
gotovo nesnosno ljupko. Osvrnula se prema dimu. “Čini se da
ste danas obavili sav naš posao... najvećim dijelom.” Pogled joj
je načas pao na taokinju. “Nego, čisto me profesionalno
zanima, koliko ih je bilo? U Seattleu su za sobom ostavili
popriličan trag razaranja.”
“Osamnaest, uključujući i nju”, odgovorio joj je Carlisle.
Jane je razrogačila oči i opet pogledala lomaču, kao da iznova
pokušava procijeniti kolika je. Felix i druga sjenka razmijenili
su dulji pogled.
“Osamnaest?”, ponovila je, zvučeći prvi put nesigurno.
“Svi posve novi”, rekao je nehajno Carlisle. “Bili su nevješti.”
“Svi?” Glas joj je postao oštar. “Pa ko im je onda bio tvorac?”
“Zvala se Victoria”, odgovorio joj je Edward, bez emocija u
glasu.
“Zvala se?”, priupitala je Jane.
Edward je mahnuo glavom prema istočnoj šumi. Jane je naglo
pogledala uvis i uočila nešto daleko od nas. Drugi stup dima?
Nisam odmaknula pogled da to provjerim. Jane je jedan dugi
trenutak samo gledala na istok, a onda opet proučila bližu
lomaču.
“Ta Victoria, nju računate odvojeno od ovih osamnaest?”
“Da. S njom je bio samo još jedan. Nije bio mlad poput ove
ovdje, ali ne više od godinu dana stariji.”
“Dvadeset”, zgranuto je rekla Jane. “Ko se pobrinuo za tvorca?”
“Ja”, kazao joj je Edward.
Jane je stisnula oči i obratila se mladoj vampirici kraj lomače.
“Ti tamo”, rekla je oštrije tim mrtvačkim glasom. “Tvoje ime.”
MIN@
385
Novorođena je prostrijelila Jane ogorčenim pogledom i čvrsto
stisnula usne. Jane joj se zauzvrat anđeoski osmjehnula.
Nato je vampirica ispustila vrisak koji mi je proparao uši; tijelo
joj se izvilo i ukrutilo u izobličenom, neprirodnom položaju.
Odmaknula sam pogled, opirući se porivu da dlanovima
prekrijem uši. Vrištanje se pojačalo. Pokušala sam se
usredotočiti na Edwardovo lice, glatko i suzdržano, ali tako sam
se prisjetila prilike u kojoj je Edward bio izložen Janinom
mučiteljskom pogledu, i bilo mi je samo još mučnije. Radije
sam pogledala u Alice, i u Esme kraj nje. Lica su im bila prazna
poput njegovoga.
Napokon je zavladao muk.
“Tvoje ime”, ponovila je Jane, bez naglašavanja.
“Bree”, procijedila je vampirica.
Jane se osmjehnula, a novorođena je opet ciknula. Držala sam
dah dokle god sam čula zvuke njezine agonije.
“Kazat će ti sve što te zanima”, rekao je Edward kroz zube. “Ne
moraš to raditi.” Jane ga je pogledala s nenadanim tračkom
smiješka u inače mrtvim očima.
“O, znam”, rekla je Edwardu i iscerila mu se prije nego što će se
ponovno obratiti mladoj vampirici po imenu Bree.
“Bree”, rekla je Jane, opet hladno. “Je li tačno to što on kaže? Je
li vas bilo dvadeset?” Novorođena je ležala i dahtala, obraza
priljubljenog uz zemlju. Brzo je progovorila.
“Devetnaest ili dvadeset, možda i više, ne znam!” Zgrčila se,
sva u strahu da joj neznanje ne donese nov udar muka. “Sara i
ona druga, ne znam kako se zvala, potukle su se putem...”
“A ta Victoria, je li te ona stvorila?”
“Ne znam”, rekla je i opet se zgrčila. “Riley nikad nije rekao
kako se zove. Nisam vidjela te noći... bilo je tako mračno, i
boljelo me...” Bree je zadrhtala. “Nije htio da budemo u stanju
pomisliti na nju. Rekao je da nam misli nisu sigurne...”
Jane je načas pogledala Edwarda, a onda opet vam- piricu.
Victoria je to dobro isplanirala. Da nije pošla za Edwardom,
ne bi bilo načina da se zasigurno utvrdi ima li ona uopće udjela
u ovome...
“Kaži mi nešto o tom Rileyju”, rekla je Jane. “Zašto vas je
doveo ovamo?”
MIN@
386
“Riley nam je kazao da moramo uništiti ove čudne žutooke”,
izbrbljala je Bree brzo i voljno. “Rekao je da će nam lako ići.
Rekao je da je grad njihov, pa da nas namjeravaju srediti. Rekao
je da kad njih više ne bude bilo, sva će krv pripasti nama. Dao
nam je njezin miris.” Bree je podigla ruku i uprla prstom u
mene. “Rekao je da ćemo znati da smo naišli na pravi koven jer
će ona biti s njima. Rekao je da je može imati onaj ko prvi dođe
do nje.”
Čula sam kako se Edwardova vilica napinje pokraj mene.
“Izgleda da se Riley prevario što se lakoće tiče”, zamijetila je
Jane.
Bree je kimnula glavom, u vidnom olakšanju što je razgovor
pošao bezbolnim smjerom. Oprezno se pridigla u sjedeći
položaj.
“Ne znam što se dogodilo. Razdvojili smo se, ali ostali se nisu
više vratili. A Riley nas je napustio i nije nam došao pomoći kao
što je obećao. A onda je sve postalo strašno nejasno, i sve su nas
raskomadali.” Opet je zadrhtala. “Prepala sam se. Htjela sam
pobjeći. Onaj tamo”, pogledala je u Carlislea, “rekao je da mi
neće ništa ako odustanem od borbe.”
“A, čuj, taj dar ti nije mogao ponuditi, mala moja”, šapnula joj
je Jane neobično blagim tonom. “Prekršena pravila zahtijevaju
doličnu posljedicu.”
Bree ju je samo gledala, ništa ne shvaćajući.
Jane je pogledala Carlislea.
“Sigurni ste da ste ih sve sredili? I drugu polovicu koja se
odvojila?”
Carlisleovo lice bilo je vrlo glatko kad je kimnuo glavom.
“I mi smo se razdvojili.” Jane se suzdržano osmjehnula.
“Ne mogu poreći da ste me zadivili.” Krupne sjenke iza nje
potvrdno su promrmljale. “Nikad nisam vidjela da jedan koven
netaknut izlazi iz napada ovakvih razmjera. Znate li što je
stajalo iza toga? Ponašanje mi se čini ekstremnim, imajući u
vidu način vašeg ovdašnjeg življenja. I zašto je djevojka bila
ključna?” Nehotice je na trenutak pogledala u mene.
Stresla sam se.
“Victoria je bila kivna na Bellu”, kazao joj je Edward
suzdržano.
MIN@
387
Jane se nasmijala, zvuk je bio zlatan, klokotav smijeh sretna
djeteta.
“Čini se da ova potiče naš soj na neobično snažne reakcije”,
primijetila je, blaženo se smiješeći ravno prema meni.
Edward se ukrutio. Pogledala sam ga na vrijeme da vidim kako
okreće lice natrag prema Jane.
“Molim te, nemoj to raditi”, kazao joj je napetim glasom. Jane
se opet opušteno nasmijala.
“Samo provjeravam. Bez štetnih posljedica, prema svemu
sudeći.”
Zadrhtala sam, duboko zahvalna na tome što moja čudna mana,
koja me zaštitila od Jane prilikom našeg prethodnog susreta, još
djeluje. Edward me čvršće prigrlio uza se.
“Pa, čini se da nam nije preostalo mnogo posla. Čudno”, rekla je
Jane, a apatija joj se počela polako vraćati u glas. “Nismo
navikli ispadati nepotrebni. Baš šteta što smo propustili bitku.
Čini se da bi nam bilo zabavno da smo je mogli vidjeti.”
“Da”, brzo joj je odgovorio Edward, oštrim tonom. “A bili ste
tako blizu. Živa sramota što niste stigli samo pola sata ranije. U
tom biste slučaju možda i mogli obaviti zadatak zbog kojeg ste
došli.”
Jane je čvrstim očima uzvratila na Edwardov žestok pogled.
“Da. Za žaljenje je kako je ispalo, zar ne?”
Edward je kratko kimnuo samome sebi. Sumnje su mu sada bile
potvrđene. Jane se opet okrenula prema novorođenoj Bree, s
izrazom krajnje dosade.
“Felixe?”, otegnuto je rekla.
“Čekaj”, umiješao se Edward. Jane je podigla obrvu, ali Edward
je gledao u Carlislea kad je užurbano progovorio. “Mogli bismo
mladoj objasniti pravila. Čini se da je sklona učenju. Nije znala
što radi.”
“Naravno”, odgovorio je Carlisle. “Svakako bismo bili voljni
preuzeti odgovornost za Bree.”
Na Janinom licu miješali su se posprdnost i nevjerica.
“Za nas nema iznimaka”, rekla je. “Ne pružamo ni druge prilike.
To nam kvari reputaciju. A kad smo već kod toga...” Odjednom
je ponovno pogledala u mene, a u obrazima anđelčića pojavile
su joj se jamice. “Caiusa će silno zanimati vijest da si još uvijek
ljudska, Bella. Možda ti odluči doći u posjet.”
MIN@
388
“Datum je određen”, rekla joj je Alice, oglasivši se prvi put.
“Možda mi vama dođemo u posjet za nekoliko mjeseci.”
Janin je osmijeh izblijedio, pa je nezainteresirano slegnula
ramenima, ni ne pogledavši Alice. Obratila se Carlisleu.
“Drago mi je što smo se vidjeli, Carlisle, mislila sam da Aro
pretjeruje. Pa, do našeg ponovnog susreta...”
Carlisle je kimnuo s bolnim izrazom lica.
“Riješi to, Felixe”, rekla je Jane glasom prepunim dosade,
kimnuvši prema Bree. “Ide mi se kući.”
“Ne gledaj”, šapnuo mi je Edward na uho.
Drage volje sam ga poslušala. Već sam vidjela više nego
dovoljno za jedan dan, više nego dovoljno za jedan cijeli život.
Čvrsto sam zažmirila i zarila lice u Edwardova prsa.
Ali svejedno sam čula.
Začulo se duboko, potmulo režanje, a onda i visok, prodoran
jauk koji sam užasno jasno prepoznala. Taj je zvuk brzo
umuknuo, a zatim se čulo samo odurno drobljenje i lomljenje.
Edwardova ruka zabrinuto me trljala po ramenima.
“Idemo”, rekla je Jane, a ja sam pogledala prema njoj na vrijeme
da opazim leđa visokih sivih ogrtača kako odmiču prema
uskovitlanom dimu. Miris tamjana opet se snažno osjećao,
svjež.
Sivi ogrtači izgubili su se u gustoj magli!
28 Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 1:00 pm
born_to_adore_lana
Edward's Lamb
26. ETIKA
Stolić u Alicinoj kupaonici prekrivalo je tisuću različitih
proizvoda, svih navodno korisnih za ljepotu vanjštine. Kako je
svima u ovoj kući vanjština u isti mah bila i savršena i
nepropusna, mogla sam samo pretpostaviti da je većinu tih stvari
kupila meni. Tupo sam čitala etikete, zgrožena uzaludnim
izdatkom.
Dobro sam pazila da ni trenutka ne pogledam u dugo zrcalo.
Alice mi je češljala kosu polaganim, ritmičkim kretnjama.
“Bilo bi dovoljno, Alice”, rekla sam suho. “Daj da se više
vratim u La Push.”
Koliko sam već sati čekala da Charlie napokon ode iz Billyjeve
kuće, pa da mogu do Jacoba? Svaka sekunda u kojoj nisam
znala diše li Jacob i dalje ili ne činila mi se dugom poput deset
života. A onda, kad sam napokon smjela otići da se sama
uvjerim da je Jacob živ, vrijeme je tako brzo prošlo. Imala sam
dojam da sam jedva došla do daha prije nego što je Alice
nazvala Edwarda sa zahtjevom da odigram do kraja tu
besmislenu igricu spavanja kod nje. Sada mi se činila tako
beznačajna...
“Jacob je još u nesvijesti”, odgovorila mi je Alice. “Carlisle ili
Edward nazvat će kad se probudi. A ionako bi trebala otići do
Charlieja. Bio je u Billyjevoj kući, vidio je da su se Carlisle i
Edward vratili s izleta, pa će sigurno biti sumnjičav kad se vratiš
kući.”
Već sam znala sav svoj tekst i imala sve dokaze.
“Baš me briga. Želim biti uz Jacoba kad se probudi.”
“Moraš sada misliti na Charlieja. Proživjela si težak dan,
oprosti, znam da to nije ni izbliza dovoljan opis, ali to ne znači
da smiješ zapostavljati odgovornosti.” Zvučala je ozbiljno,
gotovo prijekorno. “Sada je važnije nego ikad da Charlie ništa
ne dozna, zbog vlastite sigurnosti. Prvo odigraj svoju ulogu,
Bella, a zatim učini što god sama želiš. Ako si Cullen,
neophodno ti je da budeš pedantno odgovorna.”
Naravno da je bila u pravu. A da nije bilo upravo tog razloga,
razloga snažnijeg od sveg mog straha i boli i grižnje savjesti,
Carlisle me nikad ne bi mogao nagovoriti da ostavim Jacoba,
nesvjesnog ili ne.
MIN@
390
“Idi kući”, naredila mi je Alice. “Razgovaraj s Charliejem.
Učvrsti alibi. Za njegovo dobro.”
Ustala sam, a krv mi se slila u stopala. Osjetila sam stotine
trnaca. Predugo sam samo mirno sjedila.
“Preslatka si u toj haljini”, pohvalila me Alice.
“A? O. Eh, zbilja, hvala na odjeći”, promrmljala sam iz
pristojnosti, prije nego iz stvarne zahvalnosti.
“Trebaju ti dokazi”, kazala je Alice, gledajući me nedužnim,
otvorenim očima. “Kakav je to izlet u kupovinu iz kojeg se ne
vratiš u novom izdanju? Stvarno ti krasno stoji, ako smijem
sama to reći.”
Zatreptala se, ne uspijevajući se sjetiti u što me to obukla. I
nehotice, misli bi mi se svakih nekoliko sekundi raštrkale poput
kukaca što bježe od svjetla...
“Jacobu je dobro, Bella”, rekla je Alice, lako razabirući što me
to obuzelo. “Nema žurbe. Kad bi shvatila koliko mu je jaču
dozu morfija Carlisle morao dati, kad tako brzo izgara u
njegovoj temperaturi, znala bi da još dosta dugo neće biti pri
svijesti.”
Barem nije trpio bolove. Zasad.
“Imaš još neko pitanje prije odlaska?”, suosjećajno me upitala
Alice. “Sigurno si u popriličnom šoku.”
Znala sam što bi ona voljela čuti. Ali mene je zanimalo nešto
drugo.
“Hoću li i ja biti takva?”, upitala sam je prigušenim tonom.
“Kao ona mlada Bree na čistini?”
Štošta sam imala na umu, ali nju nikako nisam mogla istjerati iz
glave, novorođenu čiji je drugi život sada, naglo, okončao. Još
sam joj pod kapcima vidjela lice, izobličeno od želje za mojom
krvlju.
Alice me pomilovala po ruci.
“Svako bude drugačiji. Ali otprilike takva, da.” Posve sam se
umirila, pokušavajući to zamisliti. “Prođe to”, obećala mi je.
“Nakon koliko?” Slegnula je ramenima.
“Nekoliko godina, možda i brže. Možda tebi bude drugačije.
Nisam još vidjela kako to proživljava neko ko je unaprijed to
odabrao. Bit će zanimljivo vidjeti kako će tebe pogoditi.”
“Zanimljivo”, ponovila sam.
“Čuvat ćemo te od nevolja.”
MIN@
391
“Znam da hoćete. Imam povjerenja u vas.” Glas mi je bio
monoton, mrtav. Alice je naborala čelo.
“Ako se brineš za Carlislea i Edwarda, sigurna sam da će s
njima sve biti u redu. Vje- rujem da nam Sam polako počinje
vjerovati... dobro, barem Carlisleu. Što je dobro, da znaš.
Mislim da je situacija postala pomalo napeta kad je Carlisle
morao iznova prelomiti lomove – ”
“Molim te, Alice.”
“Oprosti.”
Duboko sam udahnula da se umirim. Jacob je počeo prebrzo
zarastati, a neke su mu kosti bile pogrešno namještene. Nije bio
pri sebi za vrijeme postupka, ali svejedno mi je bilo teško
pomisliti na to.
“Alice, smijem te nešto pitati? O budućnosti?” Odjednom je
postala oprezna.
“Znaš da ne vidim sve.”
“Ne mislim baš na to. Ali koji put vidiš moju budućnost. Što
misliš, zašto je to moguće, kad ništa drugo ne djeluje na mene?
Ni Janina sposobnost, ni Edwardova, ni Arova...” Rečenica mi
je jenjala zajedno s razinom zainteresiranosti. Znatiželja mi je tu
već bila letimična, u teškoj sjeni neodgodivijih emocija.
Alice je, međutim, smatrala to pitanje vrlo zanimljivim.
“Ne zaboravi na Jaspera, Bella, njegov dar djeluje na tvoje tijelo
kao i na sva ostala. U tome je razlika, shvaćaš? Jasperove
sposobnosti djeluju tjelesno. On ti doista smiri, ili pak uzbudi
organizam. To nije obmana. A ja imam vizije ishoda, ali ne i
povoda i razmišljanja na kojima se temelje odluke koje do njih
dovode. Ni to nije obmana, jer je izvan uma; to je stvarnost, ili
barem jedna moguća stvarnost. Ali Jane i Edward i Aro i
Demetri, oni djeluju unutar uma. Jane samo stvara iluziju boli.
Ne nanosi stvarnu tjelesnu bol, samo stvara pomisao da je
osjećaš. Shvaćaš, Bella? Ti si sigurna u svome umu. U njega ne
može niko prodrijeti. Nije ni čudo da su Ara toliko zanimale
tvoje buduće sposobnosti.”
Promatrala mi je lice da vidi slijedim li njezinu argumentaciju.
Istini za volju, to što je govorila polako mi se miješalo u glavi;
slogovi i glasovi gubili su značenje. Nisam se mogla
usredotočiti na njih. Ipak, kimala sam glavom. Nastojala sam
izgledati kao da kužim.
MIN@
392
Nisam je prevarila. Pomilovala me po obrazu i šapnula mi:
“Bit će s njim sve u redu, Bella. Ne treba mi vizija da bih to
znala. Jesi li spremna za pokret?”
“Samo još nešto. Može još jedno pitanje o budućnosti? Ništa
konkretno, samo onako općenito.”
“Potrudit ću se”, rekla je, opet sumnjičava.
“Vidiš li i dalje da ću postati vampirica?”
“O, to je lako. Nego što da vidim.”
Polako sam kimnula. Pažljivo me pogledala nedokučivim
očima.
“Zar ne znaš vlastiti um, Bella?”
“Znam. Samo pitam, da budem sigurna.”
“Ja sam sigurna samo onoliko koliko si ti, Bella. To dobro znaš.
Kad bi se ti predomislila, moje bi se viđenje promijenilo... ili
nestalo, u tvom slučaju.” Uzdahnula sam.
“Makar se to neće dogoditi.” Uzela me u zagrljaj.
“Žao mi je. Ne mogu te istinski shvatiti. Prva mi je uspomena
viđenje Jasperova lica u mojoj budućnosti; oduvijek sam znala
da me život vodi prema njemu. Ali mogu suosjećati s tobom.
Jako mi je žao što se moraš odlučiti za samo jednu od dvije
dobre mogućnosti.”
Izvukla sam se iz zagrljaja.
“Nemoj me žaliti.” Ima ljudi koji zaslužuju suosjećanje. Nisam
spadala u tu kategoriju. A nisam ni imala mogućnost
odlučivanja, sada sam se još samo trebala pobrinuti za slamanje
jednog dobrog srca. “Idem riješiti stvari s Charliejem.”
Odvezla sam se kamionetom kući, gdje me Charlie čekao
onoliko sumnjičavo koliko je Alice i slutila.
“Hej, Bella. Kako je bilo u kupovini?”, pozdravio me kad sam
ušla u kuhinju. Gledao me u oči, prekriženih ruku.
“Oteglo se”, rekla sam tupo. “Upravo smo se vratile.” Charlie je
procijenio moje raspoloženje.
“Znači, onda si već čula za Jakea?”
“Da. Ostatak Cullenovih stigao je prije nas. Esme nam je kazala
gdje su Carlisle i Edward.”
“Jesi li dobro?”
“Brinem se za Jakea. Čim spremim večeru, odlazim u La Push.”
“Rekao sam ti da su ti motocikli opasni. Nadam se da ćeš sada
shvatiti da to nisam rekao tek tako.”
MIN@
393
Kimnula sam glavom i počela vaditi namirnice iz hladnjaka.
Charlie se smjestio za stol. Bio je nekako razgovorljiviji nego
obično.
“Ne brini ti previše za Jakea. Svako ko može tako sočno psovati
sigurno će se oporaviti.”
“Jake je bio budan kad si ga vidio?”, upitala sam ga, naglo se
okrenuvši prema njemu.
“O, da, bio je budan. Da si ga samo čula, zapravo, bolje da nisi.
Mislim da ga niko u La Pushu nije mogao ne čuti. Ne znam
odakle mu takav rječnik, ali nadam se da se ne služi njime kad je
s tobom.”
“Danas je imao prilično dobar izgovor. Kako je izgledao?”
“Ne baš dobro. Prijatelji su ga unijeli u kuću. Sva sreća da su
dečki krupni, jer momak je pozamašan. Carlisle je rekao da je
slomio desnu nogu i desnu ruku. Zdrobio je praktički cijelu
desnu stranu tijela kad je razbio prokleti motor.” Charlie je
odmahnuo glavom. “Ako opet čujem da si se vozila, Bella – ”
“Oko toga ne moraš brinuti, tata. Nećeš to više čuti. Stvarno
misliš da je Jake okej?”
“Naravno, Bella, bez brige. Bio je dovoljno priseban da mi se
naruga.”
“Naruga?”, zgranuto sam ponovila.
“Aha, dok je vrijeđao nečiju majku i nepotrebno spominjao ime
Gospodnje, uspio je reći: ‘Kladim se da ti je danas drago što
ona voli Cullena a ne mene, a, Charlie?’” Okrenula sam se
natrag prema hladnjaku da mi ne vidi lice. “I što da ja kažem na
to? Edward je zreliji od Jacoba što se tvoje sigurnosti tiče, toliko
mu priznajem.”
“Jacob je itekako zreo”, promrsila sam u njegovu obranu.
“Sigurna sam da nije on bio kriv.”
“Koji čudan dan”, zamišljeno je rekao Charlie nakon nekog
vremena. “Znaš da ne držim naročito do glupih praznovjerica,
ali baš je bilo neobično... Kao da je Billy znao da će se Jakeu
dogoditi nešto loše. Cijelo se jutro vrpoljio kao piškor u loncu.
Mislim da nije čuo ništa što sam mu rekao. A onda, što je još
čudnije, sjećaš se onih nevolja s vukovima koje smo imali u
februaru i martu?”
Sagnula sam se da izvadim tavu iz ormarića, i ondje se sakrila
na dodatnu sekundu-dvije.
MIN@
394
“Aha”, promumljala sam.
“Nadam se da nećemo opet imati takvih problema. Jutros ti mi
tako plovimo u barci, a Billy ne mari ni za mene ni za ribe, kad
se odjednom začuje tuljenje vukova iz šume. Bilo ih je više, a da
znaš kako su glasni bili. Zvučalo mi je kao da su u samom selu.
Što je najčudnije, Billy je okrenuo barku i zaplovio ravno natrag
u luku, kao da baš njega zovu. Nije me ni čuo kad sam ga pitao
što to radi.
Zavijanje je prestalo prije nego što smo pristali. Ali Billy se
odjednom počeo silno žuriti da ne propusti utakmicu, premda je
počinjala tek za nekoliko sati. Mrmljao je neke gluposti o tome
da počinje ranije... Izravan prijenos? Kažem ti, Bella, bilo je baš
neobično.
Pa, našao je neku utakmicu koju je rekao da želi gledati, ali onda
je uopće nije gledao. Cijelo vrijeme je bio na telefonu. Zvao je
Sue i Emily i djeda tvog prijatelja Quila. Nisam uspio sasvim
shvatiti koji mu je povod bio, samo je onako sasvim opušteno
čavrljao s njima.
Kad ti se odjednom opet začuje tuljenje, pokraj same kuće.
Nikad nisam čuo nešto takvo, ruke su mi se naježile. Upitao sam
Billyja, morao sam vikati, koliko je glasno bilo, je li on to
možda postavio zamke u dvorište. Činilo mi se da životinja trpi
teške bolove.”
Lecnula sam se, ali Charlie se tako uživio u pričanje da nije
primijetio.
“Jasno da sam sasvim zaboravio na sve to sve do sada, jer u tom
trenutku je Jake stigao kući. Jednog trena čulo se zavijanje tog
vuka, a onda ga više nije bilo, Jakeove psovke zagušile su sve
ostale zvukove. Taj dečko stvarno ima podužu jezičinu, da
znaš.”
Charlie je načas zastao, sav zamišljen.
“Čudno što u cijeloj ovoj nevolji ima i dobrih strana. Mislio
sam da se tamo dolje nikad neće riješiti tih svojih glupih
predrasuda protiv Cullenovih. Ali netko je pozvao Carlislea, a
Billy mu je bio silno zahvalan kad se pojavio. Ja sam rekao da bi
Jakea trebalo odvesti u bolnicu, ali Billy je htio da ostane kod
kuće, a Carlisle se složio. Valjda Carlisle zna što je najbolje. Baš
je velikodušno od njega što je pristao na tako dug niz kućnih
posjeta.”
MIN@
395
“A...”, zastao je, kao da se nećka nešto reći. Uzdahnuo je, te
nastavio. “A Edward je bio stvarno... dobar. Činilo mi se da mu
je stalo do Jacoba koliko i tebi, kao da mu to vlastiti brat leži
pred njim. Kako ga je gledao...” Charlie je odmahnuo glavom.
“Dobar je to dečko, Bella. Pokušat ću to imati na umu. Makar ti
ništa neću obećati.” Iscerio mi se.
“Neću ništa ni očekivati”, promrmljala sam.
Charlie je protegnuo noge i prostenjao.
“Baš mi je drago što sam opet kod kuće. Ne bi vjerovala koliko
tijesno može biti u Billyjevoj kućici. Sedam Jakeovih prijatelja
natisnulo se u onaj dnevni sobičak, jedva da sam mogao disati.
Jesi li primijetila koliko su izrasli svi ti mladi Quileutei?”
“Da, jesam.”
Charlie me pogledao, odjednom usredotočeniji.
“Stvarno, Bella, Carlisle je rekao da će Jake za tili čas opet biti
na nogama. Rekao je da izgleda mnogo gore nego što zapravo
je. Bit će on dobro.”
Samo sam kimnula glavom.
Jacob je izgledao tako... neobično krhko kad sam ga žurno otišla
posjetiti čim je Charlie otišao odande. Posvuda je nosio udlage,
Carlisle je rekao da gips nema smisla uz brzinu njegova
oporavka. Lice mu je bilo blijedo i ispijeno, premda je tada bio u
dubokoj nesvijesti.
Lomljivo. I onako golem, izgledao mi je vrlo lomljivo. Možda
mi se to samo tako učinilo, zbog spoznaje da ću ga uskoro sama
morati slomiti.
Da me samo pogodi grom i raskoli napola. Po mogućnosti
bolno. Prvi put u životu odustajanje od moje ljudskosti djelovalo
mi je kao istinsko žrtvovanje. Kao da bi mi gubitak mogao biti
itekako nesnosan.
Stavila sam Charlieju večeru na stol, pokraj lakta, i krenula
prema vratima.
“Čuj, Bella? Možeš samo trenutak pričekati?”
“Nešto sam zaboravila?”, upitala sam ga, gledajući mu u tanjur.
“Ne, ne. Samo bih te... nešto zamolio.” Charlie se namrštio i
pogledao u pod. “Sjedni, neću dugo.”
Sjela sam preko puta njega, pomalo zbunjena. Pokušala sam se
usredotočiti.
“Što ti treba, tata?”
MIN@
396
“Evo u čemu je stvar, Bella.” Charlie je porumenio. “Možda
sam samo... praznovjeran nakon što mi je Billy cijeli dan bio
tako čudan. Ali imam tu nekakvu... slutnju. Kao da ću te...
uskoro izgubiti.”
“Ne pričaj koješta, tata”, promrsila sam, puna krivnje. “Želiš da
odem na studij, zar ne?”
“Samo mi jedno obećaj.” Oklijevala sam, spremna odustati.
“Okej...”
“Hoćeš li mi reći prije nego što učiniš bilo što krupno? Prije
nego što, ne znam, pobjegneš s njim?”
“Tata...”, prostenjala sam.
“Ozbiljno ti kažem. Neću ti praviti nikakve probleme. Samo mi
reci bar malo unaprijed. Daj mi priliku da te zagrlim na
rastanku.”
Zgrozila sam se u sebi i podigla ruku.
“Baš blesavo. Ako, ako će te to usrećiti... obećavam.”
“Hvala ti, Bella”, rekao je. “Volim te, mala.”
“Volim i ja tebe, tata.” Dodirnula sam mu rame, te ustala od
stola.
“Ako me trebaš, kod Billyja sam.”
Nisam se osvrnula dok sam istrčavala iz kuće. Ovo je bilo baš
prekrasno, baš što mi u ovom trenutku treba. Gunđala sam sebi
u bradu cijelim putem do La Pusha.
Carlisleov crni mercedes nije stajao pred Billyjevom kućom. To
je bilo i dobro i loše. Očito, htjela sam nasamo porazgovarati s
Jacobom. No svejedno sam željela pritom nekako držati
Edwarda za ruku, kao prije, dok je Jacob bio u nesvijesti.
Nemoguće. Ali Edward mi je nedostajao, popodnevu uz Alice
nije bilo kraja. Iz toga je, valjda, moj odgovor bio posve jasan.
Već sam znala da bez Edwarda ne mogu živjeti. Ali ta činjenica
neće mi nimalo olakšati bol ovoga što slijedi.
Tiho sam pokucala na ulazna vrata.
“Uđi, Bella”, rekao je Billy. Lako me prepoznao po urlanju
kamioneta.
Sama sam si otvorila.
“Hej, Billy. Je li budan?”, upitala sam ga.
“Probudio se prije nekih pola sata, baš prije nego što je doktor
otišao. Samo uđi. Mislim da te očekuje.”
Lecnula sam se, a onda duboko udahnula.
MIN@
397
“Hvala.” Oklijevala sam na vratima Jacobove sobe, ne znajući
bih li pokucala. Odlučila sam prvo proviriti, kao teška kukavica,
u nadi da je možda opet zaspao. Osjećala sam da bi mi dobro
došla još koja minuta.
Odškrinula sam vrata i oprezno provirila kroz njih. Jacob me
čekao, smirena i glatka lica. Više nije bilo izmučeno i ispijeno,
ali zato je sada nosilo pažljivo složen izraz suzdržanosti. Nije
bilo živosti u njegovim tamnim očima.
Bilo mi je teško pogledati ga u lice, sad kad sam znala da ga
volim. Razlika je bila veća nego što sam mislila. Upitala sam se
je li njemu oduvijek bilo ovoliko teško, cijelo ovo vrijeme.
Na svu sreću, neko ga je prekrio jorganom. Laknulo mi je što
mu ne moram vidjeti razmjere ozljeda. Ušla sam i tiho zatvorila
vrata za sobom. “Bok, Jake”, šapnula sam.
Isprva mi nije odgovorio. Samo me neko vrijeme gledao u lice.
Zatim je, s izvjesnim naporom, složio pomalo podrugljiv
osmijeh.
“Ma da, baš sam si i mislio da će biti ovako nekako.” Uzdahnuo
je. “Danas je definitivno sve pošlo krivo. Prvo izaberem
pogrešno mjesto, propustim najbolju borbu, a Seth požanje svu
slavu. Zatim Leah mora debilno pokušati dokazati da je frajerica
ravna svima nama, a ja je moram ići debilno spašavati. I sad još
ovo.” Mahnuo je lijevom rukom prema meni, dok sam još
suzdržano stajala na vratima.
“Kako se osjećaš?”, promumljala sam. Koje glupo pitanje.
“Malo omamljeno. Doktor Zubo nije baš siguran koliko mi
sedativa treba, pa se odlučio za metodu pokušaja i pogreške.
Mislim da je pretjerao.” “Ali ne osjećaš bolove.”
“Ne. U svakom slučaju, ne osjećam ozljede”, rekao je i opet se
podrugljivo osmjehnuo.
Ugrizla sam se za usnu. Neću ovo preživjeti. Zašto me niko
nikad ne pokuša ubiti kad želim umrijeti? Opori podsmijeh
nestao mu je s lica i toplije me pogledao. Čelo mu se naboralo,
kao od brige.
“A ti?”, upitao me, zvučeći istinski zabrinuto. “Jesi okej?”
“Ja?” Blenula sam u njega. Možda se stvarno predozirao.
“Zašto?”
“Pa, hoću reći, bio sam prilično siguran da te neće baš
povrijediti, ali nisam bio siguran koliko će te kazniti. Malo šizim
MIN@
398
od brige za tebe otkako sam se probudio. Nisam znao hoćeš li
me smjeti posjetiti i sve to. Strašno me tištala neizvjesnost.
Kako je prošlo? Je li bio zao prema tebi? Žao mi je ako je bilo
loše. Nisam htio da moraš sve to sama pretrpjeti. Mislio sam da
ću biti uz tebe...”
Trebala mi je minuta da ga uopće shvatim. On je samo blebetao
dalje, s vidno sve jačom nelagodom, dok nisam pokopčala što
mi želi reći. Zatim sam ga brže-bolje pokušala smiriti.
“Ne, ne, Jake! Dobro je meni. I predobro, da ti pravo kažem.
Jasno da nije bio zao. Da je bar bio!” Razrogačio je oči, od
užasa, učinilo mi se. “Što?”
“Nije se čak naljutio na mene, nije se čak naljutio ni na tebe!
Tako je nesebičan da mi je samo još gore. Da se bar, ne znam,
derao na mene. Nije da ne zaslužujem... pa, mnogo gore od
deranja. Ali njega to ne zanima. Samo želi da budem sretna.”
“Nije se naljutio?”, upitao me Jacob u nevjerici.
“Ne. Bio je... nevjerojatno susretljiv.”
“Što je bilo, Jake? Boli te?” Ruke su mi beskorisno titrale dok
sam pogledom tražila njegov lijek.
“Ne”, zgađeno je progunđao. “Ne mogu vjerovati! Nije ti dao
ultimatum, ni ništa takvo?”
“Ni blizu, što je s tobom?” Namrgodio se i odmahnuo glavom.
“Recimo da sam računao na njegovu reakciju. Ma neka sve ide
dovraga. Bolji je nego što sam mislio.”
Način na koji je to rekao, premda ljući, podsjetio me na
Edwardovu pohvalu Jacobovom manjku etike jutros u šatoru. A
to je značilo da se Jake još nada, još bori. Zgrčila sam se kad me
to duboko ubolo.
“Ne igra on nikakvu igru, Jake”, tiho sam rekla.
“Nego što da igra. Igra je jednako zagriženo kao i ja, samo što
on zna što radi, a ja ne. Ne krivi me zato što je on bolji
manipulator od mene, nisam toliko na ovom svijetu da bih znao
sve njegove finte.”
“On ne manipulira mnome!”
“Da, manipulira! Kada ćeš se probuditi i shvatiti da nije tako
savršen kao što ti to misliš?”
“On bar nije zaprijetio da će se ubiti ne bih li ga poljubila”,
poklopila sam ga. Čim sam to rekla, oblilo me kajanje. “Čekaj.
MIN@
399
Pravi se da mi to nije izletjelo. Zaklela sam se sebi da to neću ni
riječju spomenuti.”
Duboko je udahnuo. Kad je progovorio, bio je mirniji.
“Zašto da ne?”
“Zato što nisam došla ovamo da te krivim za bilo što.”
“Samo, to je istina”, rekao je ravnim tonom. “To sam doista
učinio.”
“Ne zanima me, Jake. Ne ljutim se.” Nasmiješio se.
“Ne zanima ni mene. Znao sam da ćeš mi oprostiti, i drago mi je
zbog toga. Učinio bih to i opet. Barem toliko imam. Barem sam
te natjerao da shvatiš da me ipak voliš. To nešto vrijedi.”
“Vrijedi li? Zar je zaista bolje nego da i dalje to ne znam?”
“Zar stvarno misliš da ne bi trebala znati što osjećaš, barem zato
da se ne iznenadiš jednoga dana kad bude prekasno, kad već
budeš bila udana vampirica?”
Odmahnula sam glavom.
“Ne, ne mislim bolje za mene. Nego bolje za tebe. Je li tebi
bolje ili lošije jer znam da te volim? Kad ionako nema razlike.
Zar ti ne bi bilo bolje, lakše, da mi uopće nije sinulo?”
Shvatio je moje pitanje ozbiljno, kao što je i bilo, pažljivo
razmislivši prije nego što će odgovoriti.
“Da, bolje je da znaš”, napokon je zaključio. “Da to nisi
skužila... Oduvijek se pitam bi li ti u tom slučaju donijela
drugačiju odluku. Sada znam. Učinio sam sve što mogu.”
Nesigurno je udahnuo i sklopio oči.
Ovaj put se nisam oduprla potrebi da ga utješim. Nisam ni
mogla. Prešla sam sobicu i kleknula mu uz uzglavlje, bojeći se
sjesti na krevet da ga drmanje ne zaboli. Prislonila sam čelo na
njegov obraz.
Jacob je uzdahnuo i stavio ruku na moju kosu, zadržavši me
tako.
“Strašno mi je žao, Jake.”
“Oduvijek sam znao da nemam naročitih izgleda. Nisi ti kriva,
Bella.”
“Nisi ni ti”, prostenjala sam. “Molim te.” Odmaknuo se da me
može vidjeti.
“Što?”
“Kriva sam. I već mi je tako muka od toga što mi svi govore da
nisam.”
MIN@
400
Iscerio se. Ali ne i očima.
“Želiš da te bacim na teške muke?”
“Zapravo... mislim da želim.”
Stisnuo je usne, mjereći koliko sam to ozbiljno rekla. Osmijeh
mu je načas preletio licem, a onda mu se izraz izobličio u
žestoko mrštenje.
“Nisi mi imala pravo onako uzvratiti poljubac.” Ispljunuo je te
riječi na mene. “Ako si znala da ćeš ga samo tako povući,
možda nisi trebala pritom biti tako uvjerljiva.”
Zgrčila sam se i kimnula glavom.
“Strašno mi je žao.”
“Nema nikakve koristi od žaljenja, Bella. Pa što si mislila?”
“Nisam mislila”, prošaptala sam.
“Trebala si mi reći da odem i crknem. To i želiš.”
“Ne, Jacobe”, zavapila sam, opirući se naletu suza. “Ne!
Nikad.”
“Nije valjda da plačeš?”, upitao me, odjednom uobičajenim
tonom. Nestrpljivo se trgnuo u postelji.
“Ma da”, promrsila sam i slabašno se nasmijala samoj sebi kroz
suze koje su odjednom postale jecaji. Premjestio se, prebacujući
zdravu nogu preko kreveta kao da namjerava ustati.
“Što ti to radiš?”, prekorila sam ga kroz suze. “Lezi dolje, debilu
jedan, povrijedit ćeš se!” Skočila sam na noge i objema rukama
mu stala tiskati zdravo rame.
Predao se i opet legao s bolnim uzdahom, ali onda me uhvatio
oko struka i povukao na krevet, uza svoju zdravu stranu.
Sklupčala sam se ondje, nastojeći suspregnuti blesave jecaje uz
njegovu vruću kožu.
“Ne mogu vjerovati da plačeš”, promumljao je. “Znaš da sam
ovo sada rekao samo zato što si ti to htjela. Nisam to ozbiljno
mislio.” Nježno mi je trljao ramena.
“Znam.” Duboko sam, nesigurno udahnula, ne bih li se smirila.
Kako je to ispalo da ja plačem, a on tješi? “Samo, sve je to
svejedno tačno. Hvala ti što si to izgovorio naglas.”
“Dobit ću bodove zato što sam te rasplakao?”
“Jasno, Jake.” Pokušala sam se osmjehnuti. “Koliko god
bodova hoćeš.”
“Ne brini, Bella, srce. Sve će se nekako srediti.”
“Ne vidim kako”, promrsila sam. Potapšao me po tjemenu.
MIN@
401
“Odustat ću i bit ću dobar.”
“Opet neka igra?”, upitala sam ga i pomaknula bradu uvis, da
mu vidim lice.
“Možda.” Nasmijao se s izvjesnim naporom, a onda načas
zgrčio. “Ali pokušat ću.” Namrštila sam se. “Što si takav
pesimist”, potužio se. “Pa valjda nisam sasvim nesposoban.”
“Kako to misliš, bit ćeš dobar?”
“Bit ću ti prijatelj, Bella”, tiho je rekao. “Neću tražiti više od
toga.”
“Mislim da je prekasno za to, Jake. Kako da budemo prijatelji,
kad se ovako volimo?”
Čvrsto se zagledao u strop, kao da čita nešto što tamo piše.
“Možda... to bude moralo biti prijateljstvo na daljinu.”
Čvrsto sam stisnula zube, opirući se jecajima koji su me opet
pokušali spopasti. Bilo mi je drago što me ne gleda u lice;
trebala sam biti snažna, a nisam pojma imala kako...
“Znaš onu priču iz Biblije?”, odjednom me upitao Jacob, i dalje
iščitavajući prazni strop. “Onu o kralju i dvije žene koje se
nadmeću oko bebe?”
“Jasno. O kralju Salomonu.”
“Tako je. O kralju Salomonu”, ponovio je. “Koji im je rekao da
presijeku dijete napola... ali to je bila samo kušnja. Jer je htio
vidjeti koja će odustati od svojeg prava, da zaštiti bebu.”
“Da, sjećam se.” Opet me pogledao u lice.
“Ja te više ne želim presijecati napola, Bella.”
Shvatila sam što mi želi reći. Govorio mi je da me on najviše
voli, da odustajanjem to i dokazuje. Htjela sam stati u
Edwardovu obranu, kazati Jacobu kako bi Edward jednako tako
postupio kad bih to htjela, kad bih mu to dopustila. Ja sam bila
ta koja se tu ne želi odreći svojeg prava. Ali nije imalo smisla
započinjati raspravu koja bi ga samo još više povrijedila.
Sklopila sam oči, sileći se da obuzdam bol. Nisam mu to mogla
nametnuti. Šutjeli smo. Činilo mi se da čeka da prva nešto
kažem; nastojala sam smisliti nešto što bih rekla.
“Da ti kažem što mi najteže pada?”, upitao me, oklijevajući, kad
sam nastavila šutjeti. “Ako smijem? Bit ću dobar, stvarno.”
“Hoće li ti od toga biti lakše?”, šapnula sam.
“Možda. Ne može mi biti teže.”
“Što ti, onda, najteže pada?”
MIN@
402
“Najteže mi pada ono što bi inače bilo.”
“Što bi inače moglo biti.” Uzdahnula sam.
“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Ja sam tačno ono što ti
treba, Bella. Išlo bi samo od sebe, ugodno, lako kao disanje. Bio
sam prirodni put kojim bi tvoj život pošao...” Načas se zagledao
u prazno, a ja sam pričekala. “Da je svijet onakav kakav bi
trebao biti, da nema nemani, da nema magije...”
Vidjela sam isto što i on, i znala da je u pravu. Da je svijet
suvisao, kakav bi trebao biti, Jacob i ja bili bismo zajedno. I bili
bismo sretni. U tom svijetu, on bi mi bio duhovni par, a bio bi
mi i u ovome, da njegovo pravo nije zasjenilo nešto jače, nešto
tako jako da ne može postojati u racionalnom svijetu.
Postoji li nešto takvo i za Jacoba? Nešto što bi nadjačalo
duhovni par? Morala sam vjerovati da postoji.
Dvije budućnosti, dva duhovna para... previše za bilo koga. I
tako nepošteno što neću biti jedina koja će to platiti. Jacobova
bol bila mi je previsoka cijena. Zgrčila sam se na tu pomisao i
upitala bih li se ipak pokolebala, da nisam već jedanput izgubila
Edwarda. Da nisam znala kako mi je bez njega. Nisam bila
sigurna. Ta spoznaja bila je tako duboko u meni da nisam mogla
zamisliti kako bih se osjećala bez nje.
“On je tebi kao droga, Bella.” Govorio je i dalje nježno, nimalo
kritično. “Sada vidim da ne možeš bez njega. Prekasno je. Ali ja
bih bio zdraviji za tebe. Ne bih ti bio droga; nego zrak, ili
sunce.”
Kut usana izvio mi se u čeznutljiv poluosmijeh.
“Nekada sam te tako doživljavala, znaš. Kao sunce. Moje
osobno sunce. Lijepo si izlazio na kraj s mojim oblacima.”
Uzdahnuo je.
“S oblacima i mogu izaći na kraj. Ali ne mogu se oduprijeti
pomrčini.”
Dotaknula sam mu lice, položila dlan na njegov obraz.
Izdahnuo je na moj dodir i sklopio oči. Posve smo se umirili.
Neko vrijeme sam samo čula otkucaje njegova srca, polagane i
ravnomjerne.
“Reci mi što tebi najteže pada”, prošaptao je.
“Možda to ne bi bilo baš pametno.”
“Molim te.”
“Mislim da će ti biti bolno.”
MIN@
403
“Molim te.”
Kako da mu bilo što uskratim nakon svega ovoga?
“Najteže mi pada...” Oklijevala sam, a onda pustila da riječi
pokuljaju iz mene u bujici istine. “Najteže mi pada to što sam
vidjela sve skupa , naš cijeli život. I strašno bih ga htjela, Jake,
sve bih to htjela. Htjela bih ostati tu gdje sam sada i nikada ne
otići. Htjela bih te voljeti i usrećiti. A ne mogu, i to me ubija. To
je kao sa Samom i Emily, Jake, nikad nisam imala izbora.
Uvijek sam znala da se ništa neće promijeniti. Možda sam ti se
zbog toga tako snažno odupirala.”
Činilo mi se da se sav usredotočio na ravnomjerno disanje.
“Znala sam da ti to nisam smjela reći.”
Polako je odmahnuo glavom.
“Ne. Drago mi je što jesi. Hvala ti.” Poljubio me u tjeme, te
uzdahnuo. “Bit ću ti sada dobar.” Pogledala sam ga i vidjela da
se smiješi. “Onda, misliš se udati, a?”
“Ne moramo o tome.”
“Volio bih čuti malo više o tome. Ne znam kada ću opet
razgovarati s tobom.”
Morala sam pričekati minutu da uopće mogu progovoriti. Kad
sam bila prilično sigurna da mi glas neće prepuknuti, odgovorila
sam mu.
“Nisam baš ja bila za to... ali, da. Njemu to puno znači. Pa sam
mislila, zašto da ne?” Jake je kimnuo glavom.
“To je istina. To nije tako velika stvar, u usporedbi.”
Glas mu je bio vrlo miran, vrlo praktičan. Pogledala sam ga,
pitajući se kako mu uspijeva, i time sam sve pokvarila. Načas
me pogledao u oči, te naglo odmaknuo glavu. Nisam ništa više
rekla sve dok nije uspio opet obuzdati disanje.
“Da. U usporedbi”, složila sam se.
“Koliko ti je još preostalo?”
“Ovisi o tome koliko Alice treba vremena da organizira
vjenčanje.” Suzdržala sam se da ne prostenjem kad sam se
sjetila što će sve Alice prirediti.
“Prije ili poslije?”, tiho me upitao. Znala sam na što misli.
“Poslije.”
Kimnuo je glavom. Laknulo mu je od toga. Upitao se koliko je
neprospavanih noći proveo zbog razmišljanja o mojoj maturi.
“Bojiš se?”, prošaptao je.
MIN@
404
“Da”, uzvratila sam mu šapatom.
“Čega se bojiš?” Sad sam mu još jedva čula glas. Zagledao se u
moje ruke.
“Koječega.” Nastojala sam zvučati opuštenije, ali ostala sam
iskrena. “Nikad nisam bila neki mazohist, pa me bol ne raduje. I
voljela bih da ga nekako poštedim, ne bih htjela da pati zajedno
sa mnom, ali mislim da se to ne da izbjeći. Trebat će izaći na
kraj i s Charliejem, i s Renée... A nakon toga, nadam se da ću
se brzo uspjeti obuzdati. Možda se izrodim u toliku prijetnju da
će me čopor morati ukloniti.”
Pogledao me s negodovanjem.
“Osujetio bih svakog svog brata koji bi to pokušao.”
“Hvala.”
Blijedo se osmjehnuo. Zatim se namrštio.
“Ali zar to ne bi trebalo biti opasnije? Sve priče kazuju da je
preteško... da se gubi samokontrola... da ljudi stradaju...”
Progutao je knedlu.
“Ne, ne bojim se toga. Jacobe, budalice, zar ti nisu objasnili da
ne vjeruješ u priče o vampirima?” Očito mu se nije svidio moj
pokušaj da ispadnem duhovita. “Pa, uglavnom, ima mnogo
razloga za brigu. Ali, na koncu konca, isplatit će mi se.”
Nevoljko je kimnuo glavom, a ja sam znala da se nipošto ne
slaže sa mnom. Protegnula sam vrat da mu šapnem na uho,
položivši obraz na njegovu toplu kožu.
“Znaš da te volim.”
“Znam”, dahnuo je i nagonski me čvršće uhvatio oko struka.
“Znaš koliko bih volio da je to dovoljno.”
“Da.”
“Uvijek ću te čekati u prikrajku, Bella”, obećao mi je, opuštajući
i ton i stisak ruke. Odmaknula sam se s tupim, rastegnutim
osjećajem gubitka, osjećajući kidanje dok sam se odvajala od
dijela sebe što je ostao na krevetu, kraj njega. “Uvijek ćeš imati
tu rezervnu mogućnost, ako je budeš željela.” Osmjehnula sam
se s naporom.
“Sve dok mi srce ne prestane kucati.” Uzvratio mi je
osmijehom.
“Znaš, mislim da bih te čak i tada možda prihvatio, možda.
Mislim da će to ovisiti o tome koliko mi smrdiš.”
“Da ti opet dođem u posjet? Ili bi ti bilo draže da ne dođem?”
MIN@
405
“Razmislit ću i javiti ti”, rekao je. “Možda će mi trebati društvo
da ne siđem s uma. Veleučeni doktor Vampirko kaže da se ne
smijem fazirati dok mi on to ne dopusti, inače bi mi kosti mogle
krivo srasti.” Jacob je složio facu.
“Budi dobar i slušaj Carlislea. Tako ćeš brže ozdraviti.”
“Jasno, jasno.”
“Pitam se što će se dogoditi”, rekla sam. “Kada ti prava cura
zapadne za oko.”
“Bolje se ne nadaj, Bella.” Jacob se naglo skiselio. “Premda
sam siguran da bi tebi tada laknulo.”
“Možda bi, možda ne bi. Vjerojatno bih mislila da te nije
vrijedna. Pitam se koliko ću biti ljubomorna.”
“To bi već moglo biti zabavno”, priznao je.
“Javi mi ako želiš da se vratim, pa ću ti doći”, obećala sam mu.
Uzdahnuo je i okrenuo obraz prema meni.
Prignula sam se i nježno ga poljubila u lice.
“Volim te, Jacobe.” Lagano se nasmijao.
“Volim te više.”
Gledao je kako izlazim iz njegove sobe s nedokučivim izrazom
u tim crnim očima.
Stolić u Alicinoj kupaonici prekrivalo je tisuću različitih
proizvoda, svih navodno korisnih za ljepotu vanjštine. Kako je
svima u ovoj kući vanjština u isti mah bila i savršena i
nepropusna, mogla sam samo pretpostaviti da je većinu tih stvari
kupila meni. Tupo sam čitala etikete, zgrožena uzaludnim
izdatkom.
Dobro sam pazila da ni trenutka ne pogledam u dugo zrcalo.
Alice mi je češljala kosu polaganim, ritmičkim kretnjama.
“Bilo bi dovoljno, Alice”, rekla sam suho. “Daj da se više
vratim u La Push.”
Koliko sam već sati čekala da Charlie napokon ode iz Billyjeve
kuće, pa da mogu do Jacoba? Svaka sekunda u kojoj nisam
znala diše li Jacob i dalje ili ne činila mi se dugom poput deset
života. A onda, kad sam napokon smjela otići da se sama
uvjerim da je Jacob živ, vrijeme je tako brzo prošlo. Imala sam
dojam da sam jedva došla do daha prije nego što je Alice
nazvala Edwarda sa zahtjevom da odigram do kraja tu
besmislenu igricu spavanja kod nje. Sada mi se činila tako
beznačajna...
“Jacob je još u nesvijesti”, odgovorila mi je Alice. “Carlisle ili
Edward nazvat će kad se probudi. A ionako bi trebala otići do
Charlieja. Bio je u Billyjevoj kući, vidio je da su se Carlisle i
Edward vratili s izleta, pa će sigurno biti sumnjičav kad se vratiš
kući.”
Već sam znala sav svoj tekst i imala sve dokaze.
“Baš me briga. Želim biti uz Jacoba kad se probudi.”
“Moraš sada misliti na Charlieja. Proživjela si težak dan,
oprosti, znam da to nije ni izbliza dovoljan opis, ali to ne znači
da smiješ zapostavljati odgovornosti.” Zvučala je ozbiljno,
gotovo prijekorno. “Sada je važnije nego ikad da Charlie ništa
ne dozna, zbog vlastite sigurnosti. Prvo odigraj svoju ulogu,
Bella, a zatim učini što god sama želiš. Ako si Cullen,
neophodno ti je da budeš pedantno odgovorna.”
Naravno da je bila u pravu. A da nije bilo upravo tog razloga,
razloga snažnijeg od sveg mog straha i boli i grižnje savjesti,
Carlisle me nikad ne bi mogao nagovoriti da ostavim Jacoba,
nesvjesnog ili ne.
MIN@
390
“Idi kući”, naredila mi je Alice. “Razgovaraj s Charliejem.
Učvrsti alibi. Za njegovo dobro.”
Ustala sam, a krv mi se slila u stopala. Osjetila sam stotine
trnaca. Predugo sam samo mirno sjedila.
“Preslatka si u toj haljini”, pohvalila me Alice.
“A? O. Eh, zbilja, hvala na odjeći”, promrmljala sam iz
pristojnosti, prije nego iz stvarne zahvalnosti.
“Trebaju ti dokazi”, kazala je Alice, gledajući me nedužnim,
otvorenim očima. “Kakav je to izlet u kupovinu iz kojeg se ne
vratiš u novom izdanju? Stvarno ti krasno stoji, ako smijem
sama to reći.”
Zatreptala se, ne uspijevajući se sjetiti u što me to obukla. I
nehotice, misli bi mi se svakih nekoliko sekundi raštrkale poput
kukaca što bježe od svjetla...
“Jacobu je dobro, Bella”, rekla je Alice, lako razabirući što me
to obuzelo. “Nema žurbe. Kad bi shvatila koliko mu je jaču
dozu morfija Carlisle morao dati, kad tako brzo izgara u
njegovoj temperaturi, znala bi da još dosta dugo neće biti pri
svijesti.”
Barem nije trpio bolove. Zasad.
“Imaš još neko pitanje prije odlaska?”, suosjećajno me upitala
Alice. “Sigurno si u popriličnom šoku.”
Znala sam što bi ona voljela čuti. Ali mene je zanimalo nešto
drugo.
“Hoću li i ja biti takva?”, upitala sam je prigušenim tonom.
“Kao ona mlada Bree na čistini?”
Štošta sam imala na umu, ali nju nikako nisam mogla istjerati iz
glave, novorođenu čiji je drugi život sada, naglo, okončao. Još
sam joj pod kapcima vidjela lice, izobličeno od želje za mojom
krvlju.
Alice me pomilovala po ruci.
“Svako bude drugačiji. Ali otprilike takva, da.” Posve sam se
umirila, pokušavajući to zamisliti. “Prođe to”, obećala mi je.
“Nakon koliko?” Slegnula je ramenima.
“Nekoliko godina, možda i brže. Možda tebi bude drugačije.
Nisam još vidjela kako to proživljava neko ko je unaprijed to
odabrao. Bit će zanimljivo vidjeti kako će tebe pogoditi.”
“Zanimljivo”, ponovila sam.
“Čuvat ćemo te od nevolja.”
MIN@
391
“Znam da hoćete. Imam povjerenja u vas.” Glas mi je bio
monoton, mrtav. Alice je naborala čelo.
“Ako se brineš za Carlislea i Edwarda, sigurna sam da će s
njima sve biti u redu. Vje- rujem da nam Sam polako počinje
vjerovati... dobro, barem Carlisleu. Što je dobro, da znaš.
Mislim da je situacija postala pomalo napeta kad je Carlisle
morao iznova prelomiti lomove – ”
“Molim te, Alice.”
“Oprosti.”
Duboko sam udahnula da se umirim. Jacob je počeo prebrzo
zarastati, a neke su mu kosti bile pogrešno namještene. Nije bio
pri sebi za vrijeme postupka, ali svejedno mi je bilo teško
pomisliti na to.
“Alice, smijem te nešto pitati? O budućnosti?” Odjednom je
postala oprezna.
“Znaš da ne vidim sve.”
“Ne mislim baš na to. Ali koji put vidiš moju budućnost. Što
misliš, zašto je to moguće, kad ništa drugo ne djeluje na mene?
Ni Janina sposobnost, ni Edwardova, ni Arova...” Rečenica mi
je jenjala zajedno s razinom zainteresiranosti. Znatiželja mi je tu
već bila letimična, u teškoj sjeni neodgodivijih emocija.
Alice je, međutim, smatrala to pitanje vrlo zanimljivim.
“Ne zaboravi na Jaspera, Bella, njegov dar djeluje na tvoje tijelo
kao i na sva ostala. U tome je razlika, shvaćaš? Jasperove
sposobnosti djeluju tjelesno. On ti doista smiri, ili pak uzbudi
organizam. To nije obmana. A ja imam vizije ishoda, ali ne i
povoda i razmišljanja na kojima se temelje odluke koje do njih
dovode. Ni to nije obmana, jer je izvan uma; to je stvarnost, ili
barem jedna moguća stvarnost. Ali Jane i Edward i Aro i
Demetri, oni djeluju unutar uma. Jane samo stvara iluziju boli.
Ne nanosi stvarnu tjelesnu bol, samo stvara pomisao da je
osjećaš. Shvaćaš, Bella? Ti si sigurna u svome umu. U njega ne
može niko prodrijeti. Nije ni čudo da su Ara toliko zanimale
tvoje buduće sposobnosti.”
Promatrala mi je lice da vidi slijedim li njezinu argumentaciju.
Istini za volju, to što je govorila polako mi se miješalo u glavi;
slogovi i glasovi gubili su značenje. Nisam se mogla
usredotočiti na njih. Ipak, kimala sam glavom. Nastojala sam
izgledati kao da kužim.
MIN@
392
Nisam je prevarila. Pomilovala me po obrazu i šapnula mi:
“Bit će s njim sve u redu, Bella. Ne treba mi vizija da bih to
znala. Jesi li spremna za pokret?”
“Samo još nešto. Može još jedno pitanje o budućnosti? Ništa
konkretno, samo onako općenito.”
“Potrudit ću se”, rekla je, opet sumnjičava.
“Vidiš li i dalje da ću postati vampirica?”
“O, to je lako. Nego što da vidim.”
Polako sam kimnula. Pažljivo me pogledala nedokučivim
očima.
“Zar ne znaš vlastiti um, Bella?”
“Znam. Samo pitam, da budem sigurna.”
“Ja sam sigurna samo onoliko koliko si ti, Bella. To dobro znaš.
Kad bi se ti predomislila, moje bi se viđenje promijenilo... ili
nestalo, u tvom slučaju.” Uzdahnula sam.
“Makar se to neće dogoditi.” Uzela me u zagrljaj.
“Žao mi je. Ne mogu te istinski shvatiti. Prva mi je uspomena
viđenje Jasperova lica u mojoj budućnosti; oduvijek sam znala
da me život vodi prema njemu. Ali mogu suosjećati s tobom.
Jako mi je žao što se moraš odlučiti za samo jednu od dvije
dobre mogućnosti.”
Izvukla sam se iz zagrljaja.
“Nemoj me žaliti.” Ima ljudi koji zaslužuju suosjećanje. Nisam
spadala u tu kategoriju. A nisam ni imala mogućnost
odlučivanja, sada sam se još samo trebala pobrinuti za slamanje
jednog dobrog srca. “Idem riješiti stvari s Charliejem.”
Odvezla sam se kamionetom kući, gdje me Charlie čekao
onoliko sumnjičavo koliko je Alice i slutila.
“Hej, Bella. Kako je bilo u kupovini?”, pozdravio me kad sam
ušla u kuhinju. Gledao me u oči, prekriženih ruku.
“Oteglo se”, rekla sam tupo. “Upravo smo se vratile.” Charlie je
procijenio moje raspoloženje.
“Znači, onda si već čula za Jakea?”
“Da. Ostatak Cullenovih stigao je prije nas. Esme nam je kazala
gdje su Carlisle i Edward.”
“Jesi li dobro?”
“Brinem se za Jakea. Čim spremim večeru, odlazim u La Push.”
“Rekao sam ti da su ti motocikli opasni. Nadam se da ćeš sada
shvatiti da to nisam rekao tek tako.”
MIN@
393
Kimnula sam glavom i počela vaditi namirnice iz hladnjaka.
Charlie se smjestio za stol. Bio je nekako razgovorljiviji nego
obično.
“Ne brini ti previše za Jakea. Svako ko može tako sočno psovati
sigurno će se oporaviti.”
“Jake je bio budan kad si ga vidio?”, upitala sam ga, naglo se
okrenuvši prema njemu.
“O, da, bio je budan. Da si ga samo čula, zapravo, bolje da nisi.
Mislim da ga niko u La Pushu nije mogao ne čuti. Ne znam
odakle mu takav rječnik, ali nadam se da se ne služi njime kad je
s tobom.”
“Danas je imao prilično dobar izgovor. Kako je izgledao?”
“Ne baš dobro. Prijatelji su ga unijeli u kuću. Sva sreća da su
dečki krupni, jer momak je pozamašan. Carlisle je rekao da je
slomio desnu nogu i desnu ruku. Zdrobio je praktički cijelu
desnu stranu tijela kad je razbio prokleti motor.” Charlie je
odmahnuo glavom. “Ako opet čujem da si se vozila, Bella – ”
“Oko toga ne moraš brinuti, tata. Nećeš to više čuti. Stvarno
misliš da je Jake okej?”
“Naravno, Bella, bez brige. Bio je dovoljno priseban da mi se
naruga.”
“Naruga?”, zgranuto sam ponovila.
“Aha, dok je vrijeđao nečiju majku i nepotrebno spominjao ime
Gospodnje, uspio je reći: ‘Kladim se da ti je danas drago što
ona voli Cullena a ne mene, a, Charlie?’” Okrenula sam se
natrag prema hladnjaku da mi ne vidi lice. “I što da ja kažem na
to? Edward je zreliji od Jacoba što se tvoje sigurnosti tiče, toliko
mu priznajem.”
“Jacob je itekako zreo”, promrsila sam u njegovu obranu.
“Sigurna sam da nije on bio kriv.”
“Koji čudan dan”, zamišljeno je rekao Charlie nakon nekog
vremena. “Znaš da ne držim naročito do glupih praznovjerica,
ali baš je bilo neobično... Kao da je Billy znao da će se Jakeu
dogoditi nešto loše. Cijelo se jutro vrpoljio kao piškor u loncu.
Mislim da nije čuo ništa što sam mu rekao. A onda, što je još
čudnije, sjećaš se onih nevolja s vukovima koje smo imali u
februaru i martu?”
Sagnula sam se da izvadim tavu iz ormarića, i ondje se sakrila
na dodatnu sekundu-dvije.
MIN@
394
“Aha”, promumljala sam.
“Nadam se da nećemo opet imati takvih problema. Jutros ti mi
tako plovimo u barci, a Billy ne mari ni za mene ni za ribe, kad
se odjednom začuje tuljenje vukova iz šume. Bilo ih je više, a da
znaš kako su glasni bili. Zvučalo mi je kao da su u samom selu.
Što je najčudnije, Billy je okrenuo barku i zaplovio ravno natrag
u luku, kao da baš njega zovu. Nije me ni čuo kad sam ga pitao
što to radi.
Zavijanje je prestalo prije nego što smo pristali. Ali Billy se
odjednom počeo silno žuriti da ne propusti utakmicu, premda je
počinjala tek za nekoliko sati. Mrmljao je neke gluposti o tome
da počinje ranije... Izravan prijenos? Kažem ti, Bella, bilo je baš
neobično.
Pa, našao je neku utakmicu koju je rekao da želi gledati, ali onda
je uopće nije gledao. Cijelo vrijeme je bio na telefonu. Zvao je
Sue i Emily i djeda tvog prijatelja Quila. Nisam uspio sasvim
shvatiti koji mu je povod bio, samo je onako sasvim opušteno
čavrljao s njima.
Kad ti se odjednom opet začuje tuljenje, pokraj same kuće.
Nikad nisam čuo nešto takvo, ruke su mi se naježile. Upitao sam
Billyja, morao sam vikati, koliko je glasno bilo, je li on to
možda postavio zamke u dvorište. Činilo mi se da životinja trpi
teške bolove.”
Lecnula sam se, ali Charlie se tako uživio u pričanje da nije
primijetio.
“Jasno da sam sasvim zaboravio na sve to sve do sada, jer u tom
trenutku je Jake stigao kući. Jednog trena čulo se zavijanje tog
vuka, a onda ga više nije bilo, Jakeove psovke zagušile su sve
ostale zvukove. Taj dečko stvarno ima podužu jezičinu, da
znaš.”
Charlie je načas zastao, sav zamišljen.
“Čudno što u cijeloj ovoj nevolji ima i dobrih strana. Mislio
sam da se tamo dolje nikad neće riješiti tih svojih glupih
predrasuda protiv Cullenovih. Ali netko je pozvao Carlislea, a
Billy mu je bio silno zahvalan kad se pojavio. Ja sam rekao da bi
Jakea trebalo odvesti u bolnicu, ali Billy je htio da ostane kod
kuće, a Carlisle se složio. Valjda Carlisle zna što je najbolje. Baš
je velikodušno od njega što je pristao na tako dug niz kućnih
posjeta.”
MIN@
395
“A...”, zastao je, kao da se nećka nešto reći. Uzdahnuo je, te
nastavio. “A Edward je bio stvarno... dobar. Činilo mi se da mu
je stalo do Jacoba koliko i tebi, kao da mu to vlastiti brat leži
pred njim. Kako ga je gledao...” Charlie je odmahnuo glavom.
“Dobar je to dečko, Bella. Pokušat ću to imati na umu. Makar ti
ništa neću obećati.” Iscerio mi se.
“Neću ništa ni očekivati”, promrmljala sam.
Charlie je protegnuo noge i prostenjao.
“Baš mi je drago što sam opet kod kuće. Ne bi vjerovala koliko
tijesno može biti u Billyjevoj kućici. Sedam Jakeovih prijatelja
natisnulo se u onaj dnevni sobičak, jedva da sam mogao disati.
Jesi li primijetila koliko su izrasli svi ti mladi Quileutei?”
“Da, jesam.”
Charlie me pogledao, odjednom usredotočeniji.
“Stvarno, Bella, Carlisle je rekao da će Jake za tili čas opet biti
na nogama. Rekao je da izgleda mnogo gore nego što zapravo
je. Bit će on dobro.”
Samo sam kimnula glavom.
Jacob je izgledao tako... neobično krhko kad sam ga žurno otišla
posjetiti čim je Charlie otišao odande. Posvuda je nosio udlage,
Carlisle je rekao da gips nema smisla uz brzinu njegova
oporavka. Lice mu je bilo blijedo i ispijeno, premda je tada bio u
dubokoj nesvijesti.
Lomljivo. I onako golem, izgledao mi je vrlo lomljivo. Možda
mi se to samo tako učinilo, zbog spoznaje da ću ga uskoro sama
morati slomiti.
Da me samo pogodi grom i raskoli napola. Po mogućnosti
bolno. Prvi put u životu odustajanje od moje ljudskosti djelovalo
mi je kao istinsko žrtvovanje. Kao da bi mi gubitak mogao biti
itekako nesnosan.
Stavila sam Charlieju večeru na stol, pokraj lakta, i krenula
prema vratima.
“Čuj, Bella? Možeš samo trenutak pričekati?”
“Nešto sam zaboravila?”, upitala sam ga, gledajući mu u tanjur.
“Ne, ne. Samo bih te... nešto zamolio.” Charlie se namrštio i
pogledao u pod. “Sjedni, neću dugo.”
Sjela sam preko puta njega, pomalo zbunjena. Pokušala sam se
usredotočiti.
“Što ti treba, tata?”
MIN@
396
“Evo u čemu je stvar, Bella.” Charlie je porumenio. “Možda
sam samo... praznovjeran nakon što mi je Billy cijeli dan bio
tako čudan. Ali imam tu nekakvu... slutnju. Kao da ću te...
uskoro izgubiti.”
“Ne pričaj koješta, tata”, promrsila sam, puna krivnje. “Želiš da
odem na studij, zar ne?”
“Samo mi jedno obećaj.” Oklijevala sam, spremna odustati.
“Okej...”
“Hoćeš li mi reći prije nego što učiniš bilo što krupno? Prije
nego što, ne znam, pobjegneš s njim?”
“Tata...”, prostenjala sam.
“Ozbiljno ti kažem. Neću ti praviti nikakve probleme. Samo mi
reci bar malo unaprijed. Daj mi priliku da te zagrlim na
rastanku.”
Zgrozila sam se u sebi i podigla ruku.
“Baš blesavo. Ako, ako će te to usrećiti... obećavam.”
“Hvala ti, Bella”, rekao je. “Volim te, mala.”
“Volim i ja tebe, tata.” Dodirnula sam mu rame, te ustala od
stola.
“Ako me trebaš, kod Billyja sam.”
Nisam se osvrnula dok sam istrčavala iz kuće. Ovo je bilo baš
prekrasno, baš što mi u ovom trenutku treba. Gunđala sam sebi
u bradu cijelim putem do La Pusha.
Carlisleov crni mercedes nije stajao pred Billyjevom kućom. To
je bilo i dobro i loše. Očito, htjela sam nasamo porazgovarati s
Jacobom. No svejedno sam željela pritom nekako držati
Edwarda za ruku, kao prije, dok je Jacob bio u nesvijesti.
Nemoguće. Ali Edward mi je nedostajao, popodnevu uz Alice
nije bilo kraja. Iz toga je, valjda, moj odgovor bio posve jasan.
Već sam znala da bez Edwarda ne mogu živjeti. Ali ta činjenica
neće mi nimalo olakšati bol ovoga što slijedi.
Tiho sam pokucala na ulazna vrata.
“Uđi, Bella”, rekao je Billy. Lako me prepoznao po urlanju
kamioneta.
Sama sam si otvorila.
“Hej, Billy. Je li budan?”, upitala sam ga.
“Probudio se prije nekih pola sata, baš prije nego što je doktor
otišao. Samo uđi. Mislim da te očekuje.”
Lecnula sam se, a onda duboko udahnula.
MIN@
397
“Hvala.” Oklijevala sam na vratima Jacobove sobe, ne znajući
bih li pokucala. Odlučila sam prvo proviriti, kao teška kukavica,
u nadi da je možda opet zaspao. Osjećala sam da bi mi dobro
došla još koja minuta.
Odškrinula sam vrata i oprezno provirila kroz njih. Jacob me
čekao, smirena i glatka lica. Više nije bilo izmučeno i ispijeno,
ali zato je sada nosilo pažljivo složen izraz suzdržanosti. Nije
bilo živosti u njegovim tamnim očima.
Bilo mi je teško pogledati ga u lice, sad kad sam znala da ga
volim. Razlika je bila veća nego što sam mislila. Upitala sam se
je li njemu oduvijek bilo ovoliko teško, cijelo ovo vrijeme.
Na svu sreću, neko ga je prekrio jorganom. Laknulo mi je što
mu ne moram vidjeti razmjere ozljeda. Ušla sam i tiho zatvorila
vrata za sobom. “Bok, Jake”, šapnula sam.
Isprva mi nije odgovorio. Samo me neko vrijeme gledao u lice.
Zatim je, s izvjesnim naporom, složio pomalo podrugljiv
osmijeh.
“Ma da, baš sam si i mislio da će biti ovako nekako.” Uzdahnuo
je. “Danas je definitivno sve pošlo krivo. Prvo izaberem
pogrešno mjesto, propustim najbolju borbu, a Seth požanje svu
slavu. Zatim Leah mora debilno pokušati dokazati da je frajerica
ravna svima nama, a ja je moram ići debilno spašavati. I sad još
ovo.” Mahnuo je lijevom rukom prema meni, dok sam još
suzdržano stajala na vratima.
“Kako se osjećaš?”, promumljala sam. Koje glupo pitanje.
“Malo omamljeno. Doktor Zubo nije baš siguran koliko mi
sedativa treba, pa se odlučio za metodu pokušaja i pogreške.
Mislim da je pretjerao.” “Ali ne osjećaš bolove.”
“Ne. U svakom slučaju, ne osjećam ozljede”, rekao je i opet se
podrugljivo osmjehnuo.
Ugrizla sam se za usnu. Neću ovo preživjeti. Zašto me niko
nikad ne pokuša ubiti kad želim umrijeti? Opori podsmijeh
nestao mu je s lica i toplije me pogledao. Čelo mu se naboralo,
kao od brige.
“A ti?”, upitao me, zvučeći istinski zabrinuto. “Jesi okej?”
“Ja?” Blenula sam u njega. Možda se stvarno predozirao.
“Zašto?”
“Pa, hoću reći, bio sam prilično siguran da te neće baš
povrijediti, ali nisam bio siguran koliko će te kazniti. Malo šizim
MIN@
398
od brige za tebe otkako sam se probudio. Nisam znao hoćeš li
me smjeti posjetiti i sve to. Strašno me tištala neizvjesnost.
Kako je prošlo? Je li bio zao prema tebi? Žao mi je ako je bilo
loše. Nisam htio da moraš sve to sama pretrpjeti. Mislio sam da
ću biti uz tebe...”
Trebala mi je minuta da ga uopće shvatim. On je samo blebetao
dalje, s vidno sve jačom nelagodom, dok nisam pokopčala što
mi želi reći. Zatim sam ga brže-bolje pokušala smiriti.
“Ne, ne, Jake! Dobro je meni. I predobro, da ti pravo kažem.
Jasno da nije bio zao. Da je bar bio!” Razrogačio je oči, od
užasa, učinilo mi se. “Što?”
“Nije se čak naljutio na mene, nije se čak naljutio ni na tebe!
Tako je nesebičan da mi je samo još gore. Da se bar, ne znam,
derao na mene. Nije da ne zaslužujem... pa, mnogo gore od
deranja. Ali njega to ne zanima. Samo želi da budem sretna.”
“Nije se naljutio?”, upitao me Jacob u nevjerici.
“Ne. Bio je... nevjerojatno susretljiv.”
“Što je bilo, Jake? Boli te?” Ruke su mi beskorisno titrale dok
sam pogledom tražila njegov lijek.
“Ne”, zgađeno je progunđao. “Ne mogu vjerovati! Nije ti dao
ultimatum, ni ništa takvo?”
“Ni blizu, što je s tobom?” Namrgodio se i odmahnuo glavom.
“Recimo da sam računao na njegovu reakciju. Ma neka sve ide
dovraga. Bolji je nego što sam mislio.”
Način na koji je to rekao, premda ljući, podsjetio me na
Edwardovu pohvalu Jacobovom manjku etike jutros u šatoru. A
to je značilo da se Jake još nada, još bori. Zgrčila sam se kad me
to duboko ubolo.
“Ne igra on nikakvu igru, Jake”, tiho sam rekla.
“Nego što da igra. Igra je jednako zagriženo kao i ja, samo što
on zna što radi, a ja ne. Ne krivi me zato što je on bolji
manipulator od mene, nisam toliko na ovom svijetu da bih znao
sve njegove finte.”
“On ne manipulira mnome!”
“Da, manipulira! Kada ćeš se probuditi i shvatiti da nije tako
savršen kao što ti to misliš?”
“On bar nije zaprijetio da će se ubiti ne bih li ga poljubila”,
poklopila sam ga. Čim sam to rekla, oblilo me kajanje. “Čekaj.
MIN@
399
Pravi se da mi to nije izletjelo. Zaklela sam se sebi da to neću ni
riječju spomenuti.”
Duboko je udahnuo. Kad je progovorio, bio je mirniji.
“Zašto da ne?”
“Zato što nisam došla ovamo da te krivim za bilo što.”
“Samo, to je istina”, rekao je ravnim tonom. “To sam doista
učinio.”
“Ne zanima me, Jake. Ne ljutim se.” Nasmiješio se.
“Ne zanima ni mene. Znao sam da ćeš mi oprostiti, i drago mi je
zbog toga. Učinio bih to i opet. Barem toliko imam. Barem sam
te natjerao da shvatiš da me ipak voliš. To nešto vrijedi.”
“Vrijedi li? Zar je zaista bolje nego da i dalje to ne znam?”
“Zar stvarno misliš da ne bi trebala znati što osjećaš, barem zato
da se ne iznenadiš jednoga dana kad bude prekasno, kad već
budeš bila udana vampirica?”
Odmahnula sam glavom.
“Ne, ne mislim bolje za mene. Nego bolje za tebe. Je li tebi
bolje ili lošije jer znam da te volim? Kad ionako nema razlike.
Zar ti ne bi bilo bolje, lakše, da mi uopće nije sinulo?”
Shvatio je moje pitanje ozbiljno, kao što je i bilo, pažljivo
razmislivši prije nego što će odgovoriti.
“Da, bolje je da znaš”, napokon je zaključio. “Da to nisi
skužila... Oduvijek se pitam bi li ti u tom slučaju donijela
drugačiju odluku. Sada znam. Učinio sam sve što mogu.”
Nesigurno je udahnuo i sklopio oči.
Ovaj put se nisam oduprla potrebi da ga utješim. Nisam ni
mogla. Prešla sam sobicu i kleknula mu uz uzglavlje, bojeći se
sjesti na krevet da ga drmanje ne zaboli. Prislonila sam čelo na
njegov obraz.
Jacob je uzdahnuo i stavio ruku na moju kosu, zadržavši me
tako.
“Strašno mi je žao, Jake.”
“Oduvijek sam znao da nemam naročitih izgleda. Nisi ti kriva,
Bella.”
“Nisi ni ti”, prostenjala sam. “Molim te.” Odmaknuo se da me
može vidjeti.
“Što?”
“Kriva sam. I već mi je tako muka od toga što mi svi govore da
nisam.”
MIN@
400
Iscerio se. Ali ne i očima.
“Želiš da te bacim na teške muke?”
“Zapravo... mislim da želim.”
Stisnuo je usne, mjereći koliko sam to ozbiljno rekla. Osmijeh
mu je načas preletio licem, a onda mu se izraz izobličio u
žestoko mrštenje.
“Nisi mi imala pravo onako uzvratiti poljubac.” Ispljunuo je te
riječi na mene. “Ako si znala da ćeš ga samo tako povući,
možda nisi trebala pritom biti tako uvjerljiva.”
Zgrčila sam se i kimnula glavom.
“Strašno mi je žao.”
“Nema nikakve koristi od žaljenja, Bella. Pa što si mislila?”
“Nisam mislila”, prošaptala sam.
“Trebala si mi reći da odem i crknem. To i želiš.”
“Ne, Jacobe”, zavapila sam, opirući se naletu suza. “Ne!
Nikad.”
“Nije valjda da plačeš?”, upitao me, odjednom uobičajenim
tonom. Nestrpljivo se trgnuo u postelji.
“Ma da”, promrsila sam i slabašno se nasmijala samoj sebi kroz
suze koje su odjednom postale jecaji. Premjestio se, prebacujući
zdravu nogu preko kreveta kao da namjerava ustati.
“Što ti to radiš?”, prekorila sam ga kroz suze. “Lezi dolje, debilu
jedan, povrijedit ćeš se!” Skočila sam na noge i objema rukama
mu stala tiskati zdravo rame.
Predao se i opet legao s bolnim uzdahom, ali onda me uhvatio
oko struka i povukao na krevet, uza svoju zdravu stranu.
Sklupčala sam se ondje, nastojeći suspregnuti blesave jecaje uz
njegovu vruću kožu.
“Ne mogu vjerovati da plačeš”, promumljao je. “Znaš da sam
ovo sada rekao samo zato što si ti to htjela. Nisam to ozbiljno
mislio.” Nježno mi je trljao ramena.
“Znam.” Duboko sam, nesigurno udahnula, ne bih li se smirila.
Kako je to ispalo da ja plačem, a on tješi? “Samo, sve je to
svejedno tačno. Hvala ti što si to izgovorio naglas.”
“Dobit ću bodove zato što sam te rasplakao?”
“Jasno, Jake.” Pokušala sam se osmjehnuti. “Koliko god
bodova hoćeš.”
“Ne brini, Bella, srce. Sve će se nekako srediti.”
“Ne vidim kako”, promrsila sam. Potapšao me po tjemenu.
MIN@
401
“Odustat ću i bit ću dobar.”
“Opet neka igra?”, upitala sam ga i pomaknula bradu uvis, da
mu vidim lice.
“Možda.” Nasmijao se s izvjesnim naporom, a onda načas
zgrčio. “Ali pokušat ću.” Namrštila sam se. “Što si takav
pesimist”, potužio se. “Pa valjda nisam sasvim nesposoban.”
“Kako to misliš, bit ćeš dobar?”
“Bit ću ti prijatelj, Bella”, tiho je rekao. “Neću tražiti više od
toga.”
“Mislim da je prekasno za to, Jake. Kako da budemo prijatelji,
kad se ovako volimo?”
Čvrsto se zagledao u strop, kao da čita nešto što tamo piše.
“Možda... to bude moralo biti prijateljstvo na daljinu.”
Čvrsto sam stisnula zube, opirući se jecajima koji su me opet
pokušali spopasti. Bilo mi je drago što me ne gleda u lice;
trebala sam biti snažna, a nisam pojma imala kako...
“Znaš onu priču iz Biblije?”, odjednom me upitao Jacob, i dalje
iščitavajući prazni strop. “Onu o kralju i dvije žene koje se
nadmeću oko bebe?”
“Jasno. O kralju Salomonu.”
“Tako je. O kralju Salomonu”, ponovio je. “Koji im je rekao da
presijeku dijete napola... ali to je bila samo kušnja. Jer je htio
vidjeti koja će odustati od svojeg prava, da zaštiti bebu.”
“Da, sjećam se.” Opet me pogledao u lice.
“Ja te više ne želim presijecati napola, Bella.”
Shvatila sam što mi želi reći. Govorio mi je da me on najviše
voli, da odustajanjem to i dokazuje. Htjela sam stati u
Edwardovu obranu, kazati Jacobu kako bi Edward jednako tako
postupio kad bih to htjela, kad bih mu to dopustila. Ja sam bila
ta koja se tu ne želi odreći svojeg prava. Ali nije imalo smisla
započinjati raspravu koja bi ga samo još više povrijedila.
Sklopila sam oči, sileći se da obuzdam bol. Nisam mu to mogla
nametnuti. Šutjeli smo. Činilo mi se da čeka da prva nešto
kažem; nastojala sam smisliti nešto što bih rekla.
“Da ti kažem što mi najteže pada?”, upitao me, oklijevajući, kad
sam nastavila šutjeti. “Ako smijem? Bit ću dobar, stvarno.”
“Hoće li ti od toga biti lakše?”, šapnula sam.
“Možda. Ne može mi biti teže.”
“Što ti, onda, najteže pada?”
MIN@
402
“Najteže mi pada ono što bi inače bilo.”
“Što bi inače moglo biti.” Uzdahnula sam.
“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Ja sam tačno ono što ti
treba, Bella. Išlo bi samo od sebe, ugodno, lako kao disanje. Bio
sam prirodni put kojim bi tvoj život pošao...” Načas se zagledao
u prazno, a ja sam pričekala. “Da je svijet onakav kakav bi
trebao biti, da nema nemani, da nema magije...”
Vidjela sam isto što i on, i znala da je u pravu. Da je svijet
suvisao, kakav bi trebao biti, Jacob i ja bili bismo zajedno. I bili
bismo sretni. U tom svijetu, on bi mi bio duhovni par, a bio bi
mi i u ovome, da njegovo pravo nije zasjenilo nešto jače, nešto
tako jako da ne može postojati u racionalnom svijetu.
Postoji li nešto takvo i za Jacoba? Nešto što bi nadjačalo
duhovni par? Morala sam vjerovati da postoji.
Dvije budućnosti, dva duhovna para... previše za bilo koga. I
tako nepošteno što neću biti jedina koja će to platiti. Jacobova
bol bila mi je previsoka cijena. Zgrčila sam se na tu pomisao i
upitala bih li se ipak pokolebala, da nisam već jedanput izgubila
Edwarda. Da nisam znala kako mi je bez njega. Nisam bila
sigurna. Ta spoznaja bila je tako duboko u meni da nisam mogla
zamisliti kako bih se osjećala bez nje.
“On je tebi kao droga, Bella.” Govorio je i dalje nježno, nimalo
kritično. “Sada vidim da ne možeš bez njega. Prekasno je. Ali ja
bih bio zdraviji za tebe. Ne bih ti bio droga; nego zrak, ili
sunce.”
Kut usana izvio mi se u čeznutljiv poluosmijeh.
“Nekada sam te tako doživljavala, znaš. Kao sunce. Moje
osobno sunce. Lijepo si izlazio na kraj s mojim oblacima.”
Uzdahnuo je.
“S oblacima i mogu izaći na kraj. Ali ne mogu se oduprijeti
pomrčini.”
Dotaknula sam mu lice, položila dlan na njegov obraz.
Izdahnuo je na moj dodir i sklopio oči. Posve smo se umirili.
Neko vrijeme sam samo čula otkucaje njegova srca, polagane i
ravnomjerne.
“Reci mi što tebi najteže pada”, prošaptao je.
“Možda to ne bi bilo baš pametno.”
“Molim te.”
“Mislim da će ti biti bolno.”
MIN@
403
“Molim te.”
Kako da mu bilo što uskratim nakon svega ovoga?
“Najteže mi pada...” Oklijevala sam, a onda pustila da riječi
pokuljaju iz mene u bujici istine. “Najteže mi pada to što sam
vidjela sve skupa , naš cijeli život. I strašno bih ga htjela, Jake,
sve bih to htjela. Htjela bih ostati tu gdje sam sada i nikada ne
otići. Htjela bih te voljeti i usrećiti. A ne mogu, i to me ubija. To
je kao sa Samom i Emily, Jake, nikad nisam imala izbora.
Uvijek sam znala da se ništa neće promijeniti. Možda sam ti se
zbog toga tako snažno odupirala.”
Činilo mi se da se sav usredotočio na ravnomjerno disanje.
“Znala sam da ti to nisam smjela reći.”
Polako je odmahnuo glavom.
“Ne. Drago mi je što jesi. Hvala ti.” Poljubio me u tjeme, te
uzdahnuo. “Bit ću ti sada dobar.” Pogledala sam ga i vidjela da
se smiješi. “Onda, misliš se udati, a?”
“Ne moramo o tome.”
“Volio bih čuti malo više o tome. Ne znam kada ću opet
razgovarati s tobom.”
Morala sam pričekati minutu da uopće mogu progovoriti. Kad
sam bila prilično sigurna da mi glas neće prepuknuti, odgovorila
sam mu.
“Nisam baš ja bila za to... ali, da. Njemu to puno znači. Pa sam
mislila, zašto da ne?” Jake je kimnuo glavom.
“To je istina. To nije tako velika stvar, u usporedbi.”
Glas mu je bio vrlo miran, vrlo praktičan. Pogledala sam ga,
pitajući se kako mu uspijeva, i time sam sve pokvarila. Načas
me pogledao u oči, te naglo odmaknuo glavu. Nisam ništa više
rekla sve dok nije uspio opet obuzdati disanje.
“Da. U usporedbi”, složila sam se.
“Koliko ti je još preostalo?”
“Ovisi o tome koliko Alice treba vremena da organizira
vjenčanje.” Suzdržala sam se da ne prostenjem kad sam se
sjetila što će sve Alice prirediti.
“Prije ili poslije?”, tiho me upitao. Znala sam na što misli.
“Poslije.”
Kimnuo je glavom. Laknulo mu je od toga. Upitao se koliko je
neprospavanih noći proveo zbog razmišljanja o mojoj maturi.
“Bojiš se?”, prošaptao je.
MIN@
404
“Da”, uzvratila sam mu šapatom.
“Čega se bojiš?” Sad sam mu još jedva čula glas. Zagledao se u
moje ruke.
“Koječega.” Nastojala sam zvučati opuštenije, ali ostala sam
iskrena. “Nikad nisam bila neki mazohist, pa me bol ne raduje. I
voljela bih da ga nekako poštedim, ne bih htjela da pati zajedno
sa mnom, ali mislim da se to ne da izbjeći. Trebat će izaći na
kraj i s Charliejem, i s Renée... A nakon toga, nadam se da ću
se brzo uspjeti obuzdati. Možda se izrodim u toliku prijetnju da
će me čopor morati ukloniti.”
Pogledao me s negodovanjem.
“Osujetio bih svakog svog brata koji bi to pokušao.”
“Hvala.”
Blijedo se osmjehnuo. Zatim se namrštio.
“Ali zar to ne bi trebalo biti opasnije? Sve priče kazuju da je
preteško... da se gubi samokontrola... da ljudi stradaju...”
Progutao je knedlu.
“Ne, ne bojim se toga. Jacobe, budalice, zar ti nisu objasnili da
ne vjeruješ u priče o vampirima?” Očito mu se nije svidio moj
pokušaj da ispadnem duhovita. “Pa, uglavnom, ima mnogo
razloga za brigu. Ali, na koncu konca, isplatit će mi se.”
Nevoljko je kimnuo glavom, a ja sam znala da se nipošto ne
slaže sa mnom. Protegnula sam vrat da mu šapnem na uho,
položivši obraz na njegovu toplu kožu.
“Znaš da te volim.”
“Znam”, dahnuo je i nagonski me čvršće uhvatio oko struka.
“Znaš koliko bih volio da je to dovoljno.”
“Da.”
“Uvijek ću te čekati u prikrajku, Bella”, obećao mi je, opuštajući
i ton i stisak ruke. Odmaknula sam se s tupim, rastegnutim
osjećajem gubitka, osjećajući kidanje dok sam se odvajala od
dijela sebe što je ostao na krevetu, kraj njega. “Uvijek ćeš imati
tu rezervnu mogućnost, ako je budeš željela.” Osmjehnula sam
se s naporom.
“Sve dok mi srce ne prestane kucati.” Uzvratio mi je
osmijehom.
“Znaš, mislim da bih te čak i tada možda prihvatio, možda.
Mislim da će to ovisiti o tome koliko mi smrdiš.”
“Da ti opet dođem u posjet? Ili bi ti bilo draže da ne dođem?”
MIN@
405
“Razmislit ću i javiti ti”, rekao je. “Možda će mi trebati društvo
da ne siđem s uma. Veleučeni doktor Vampirko kaže da se ne
smijem fazirati dok mi on to ne dopusti, inače bi mi kosti mogle
krivo srasti.” Jacob je složio facu.
“Budi dobar i slušaj Carlislea. Tako ćeš brže ozdraviti.”
“Jasno, jasno.”
“Pitam se što će se dogoditi”, rekla sam. “Kada ti prava cura
zapadne za oko.”
“Bolje se ne nadaj, Bella.” Jacob se naglo skiselio. “Premda
sam siguran da bi tebi tada laknulo.”
“Možda bi, možda ne bi. Vjerojatno bih mislila da te nije
vrijedna. Pitam se koliko ću biti ljubomorna.”
“To bi već moglo biti zabavno”, priznao je.
“Javi mi ako želiš da se vratim, pa ću ti doći”, obećala sam mu.
Uzdahnuo je i okrenuo obraz prema meni.
Prignula sam se i nježno ga poljubila u lice.
“Volim te, Jacobe.” Lagano se nasmijao.
“Volim te više.”
Gledao je kako izlazim iz njegove sobe s nedokučivim izrazom
u tim crnim očima.
29 Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 1:02 pm
born_to_adore_lana
Edward's Lamb
27. POTREBE
Nisam daleko dospjela prije nego što više nikako nisam mogla
voziti dalje. Kad više ništa nisam vidjela, pustila sam da mi
kotači sami pronađu neravni rub ceste i polako stanu. Svalila
sam se na sjedalo i pustila da me ona slabost kojoj sam se
opirala u Jacobovoj sobi smoždi. Bila je gora nego što sam
mislila, iznenadila me svojom silinom. Da, dobro je što sam je
sakrila od Jacoba. Niko nikada ne bi trebao biti primoran gledati
nešto ovakvo.
Ali nisam dugo bila sama, tek toliko da Alice stigne opaziti da
sam ovdje, te još nekoliko minuta koliko je njemu trebalo da
stigne. Vrata su zacviljela i otvorila se, a onda me uhvatio u
zagrljaj.
Isprva mi je bilo još gore. Jer jedan manji dio mene, manji, ali
stalno sve glasniji i ljući, sve prodorniji, žudio je za tuđim
MIN@
406
zagrljajem. I tako je sada svježa grižnja savjesti davala dodatnu
aromu mojoj boli.
Ništa nije rekao, samo me pustio da plačem sve dok nisam
počela jecati Charliejevo ime.
“Stvarno si spremna da se vratiš kući?”, sumnjičavo me upitao.
Nakon nekoliko pokušaja, uspjela sam mu dati do znanja da mi
u dogledno vrijeme neće biti bolje. Morala sam proći pokraj
Charlieja prije nego što postane tako kasno da odluči nazvati
Billyja.
I tako me odvezao kući, bar jedanput ne prilazeći ni blizu
prisilnom ograničenju brzine mog kamioneta i cijelo me vrijeme
čvrsto grleći jednom rukom. Cijelim sam se putem nastojala
obuzdati. Isprva mi se činilo da mi je pokušaj osuđen na
neuspjeh, ali nisam odustala. Samo nekoliko sekundi, govorila
sam sama sebi. Samo toliko da stignem izreći pokoji izgovor, ili
pokoju laž, a onda mogu opet puknuti. Pa valjda bar toliko
mogu. Grozničavo sam pokušavala naći neku zaostalu zalihu
snage u glavi.
Bilo je taman dovoljno vremena da stišam jecaje, da ih
suspregnem, ali ne da ih i prekinem. Suze mi se nisu usporile.
Nikako nisam uspijevala pronaći čak ni način da im pristupim.
“Pričekaj me gore”, promumljala sam kad smo se našli pred
kućom.
Na minutu me samo još čvršće privio uza se, a onda je nestao.
Ušavši u kuću, krenula sam ravno prema stubištu.
“Bella?”, pozvao me Charlie s uobičajenog mjesta na kauču
dok sam prolazila.
Okrenula sam se i šutke ga pogledala. Iskolačio je oči i skočio
na noge.
“Što se dogodilo? Je li Jacob... ?”, naglo me upitao.
Silovito sam odmahnula glavom, nastojeći progovoriti.
“Dobro je, dobro je”, rekla sam mu tiho i promuklo. A Jacob je i
bio dobro, u tjelesnom smislu, što je Charlieja trenutačno jedino
i brinulo.
“Ali što se dogodilo?” Uhvatio me za ramena, očiju još
razrogačenih od brige. “Što se tebi dogodilo?”
Očito sam izgledala gore nego što sam mislila.
MIN@
407
“Ništa, tata. Ma... samo sam morala razgovarati s Jacobom o...
nekim teškim stvarima. Dobro mi je.” Zabrinutost se smirila, a
na njenom se mjestu našlo negodovanje.
“Zar je sada stvarno bilo najbolje vrijeme za to?”, upitao me.
“Vjerojatno nije, tata, ali nije mi bilo druge, jednostavno je
došlo do tačke na kojoj sam morala donijeti odluku... A
kompromis je ponekad nemoguć.” Polako je odmahnuo glavom.
“Kako je on to podnio?” Nisam mu odgovorila. Pažljivo me
odmjerio, a onda kimnuo glavom. Očito sam mu time dala
dovoljan odgovor.
“Nadam se da mu nisi pokvarila oporavak.”
“Brzo on zarasta”, promumljala sam. Charlie je uzdahnuo.
Osjećala sam kako se sve teže obuzdavam.
“Bit ću u svojoj sobi”, kazala sam mu i izvukla se iz njegova
stiska.
“Dobro”, složio se Charlie. Vjerojatno je opazio da mi bujica
opet navire. Charlieja ništa nije plašilo više od suza.
Nekako sam došla do svoje sobe, naslijepo, nesigurno. Ušavši
unutra, povela sam borbu sa svojom narukvicom, nastojeći je
otkopčati drhtavim prstima.
“Ne, Bella”, šapnuo mi je Edward, uhvativši me za ruke. “Ona
je sada dio tebe.”
Nježno me prigrli kad su mi jecaji opet nesputano potekli.
Činilo mi se da ovaj najdulji dan traje li traje. Upitala sam se
hoće li mu ikada biti kraja. Ali, premda se noć neumoljivo
otegla, nije mi to bila najgora noć u životu. Bilo mi je utjehe u
tome. I nisam bila sama. I u tome mi je bilo poprilične utjehe.
Charlie me nije obišao zbog svojeg starog straha od emotivnih
izljeva, iako nisam nipošto bila tiha, vjerojatno se nije naspavao
više od mene.
Te sam noći nepodnošljivo jasno vidjela sve što se dotada
zbilo. Sve u čemu sam pogriješila, svaku neugodnost koju sam
stvorila, sve sitne i krupne stvari. Svaku bol koju sam nanijela
Jacobu, svaku ranu koju sam zadala Edwardu, a sve to uredno
poslagano, da ga ne mogu ni zanemariti ni zanijekati.
I shvatila sam da cijelo vrijeme nisam bila u pravu što se
magneta tiče. Nisam ja to nastojala priljubiti Edwarda i Jacoba,
već dva dijela sebe, Edwardovu Bellu i Jacobovu Bellu. Ali oni
MIN@
408
ne mogu postojati zajedno, pa bi bilo bolje da nikada nisam ni
pokušala.
Toliko sam štete stvorila.
U nekom trenutku te noći sjetila sam se onoga što sam sebi
obećala početkom dana, da nikad neću natjerati Edwarda da me
vidi kako ronim i jednu jedinu suzu za Jacobom Blackom. Ta mi
je pomisao donijela napad histerije koji je Edwarda uplašio i
više od plača. Ali i to se postupno istrošilo i prošlo. Edward je
malo što rekao; samo me grlio na krevetu i puštao da mu slanim
mrljama uništavam košulju.
Tom manjem, slomljenom dijelu mene trebalo je duže nego što
sam očekivala da se posve isplače. Ipak, i to se dogodilo, i
napokon sam od iscrpljenosti zaspala. Nesvjesno stanje me nije
sasvim lišilo boli, samo mi ju je otupilo i prigušilo, kao sedativ.
Učinilo je podnošljivijom. Ali bol je još postojala; bila sam je
svjesna čak i u snu, a to mi je pomoglo da se prilagodim kao što
sam se morala.
Jutro je sa sobom donijelo, ako ne vedriju perspektivu, onda bar
izvjesno samoobuzdavanje, određeno prihvaćanje. Nagonski
sam znala da će me novi procjep u srcu zauvijek boljeti. To će
naprosto sada biti dio mene. S vremenom će postati lakše, tako
svi uvijek kažu. Ali bilo me baš briga za to hoće li me vrijeme
izliječiti ili ne, samo neka se Jacob uspije oporaviti. Neka uspije
opet naći sreću.
Probudila sam se posve pribrana. Otvorila sam oči, napokon
suhe, i susrela njegov zabrinut pogled.
“Hej”, rekla sam. Glas mi je bio hrapav. Nakašljala sam se.
Nije mi odgovorio. Promatrao me, čekajući da sve ono opet
počne.
“Ne, dobro mi je”, obećala sam mu. “To se više neće dogoditi.”
Stisnuo je oči kad je to čuo. “Žao mi je što si to morao vidjeti”,
rekla sam. “Nije bilo fer prema tebi.”
Stavio mi je ruke na obje strane lica.
“Bella... jesi li sigurna? Jesi li doista izabrala kako treba? Nikad
još nisam vidio da trpiš toliku bol, ” Glas mu je prepukao na toj
posljednjoj riječi.
Ali znala sam ja i za goru bol. Dotaknula sam mu usne.
“Da.”
MIN@
409
“Ne znam...” Čelo mu se naboralo. “Ako ti to tako teško pada,
kako je moguće da je to pravi odabir?”
“Edwarde, znam bez koga ne mogu živjeti.”
“Ali...” Odmahnula sam glavom.
“Ne shvaćaš. Ti možda i jesi dovoljno hrabar ili snažan da živiš
bez mene, ako tako mora biti. Ali ja ne mogu trpjeti toliku žrtvu.
Moram biti s tobom. Jedino tako mogu živjeti.”
Još uvijek je bio u nedoumici. Nisam mu smjela dati da provede
noć sa mnom. Ali toliko mi je trebao...
“Dodaj mi onu knjigu, molim te”, zamolila sam ga, pokazavši
mu preko ramena. Zbunjeno je skupio obrve, ali brzo mi ju je
pružio.
“Opet ovo?”, upitao me.
“Samo da nađem jedan dio kojeg se sjećam... da vidim kako je
to ona rekla...” Prelistala sam knjigu i lako našla željenu
stranicu. Imala je uši od mojih brojnih zadržavanja na njoj.
“Cathy je čudovište, ali nekoliko je stvari dobro sročila”,
promrmljala sam. Tiho sam pročitala retke, uglavnom za sebe.
“‘Da sve drugo propadne, a on ostane, i dalje bih nastavila biti;
a da sve drugo ostane, a njega više ne bude, svemir bi se
pretvorio u silna neznanca.’” Kimnula sam, ponovno za sebe.
“Tačno znam što time želi reći. I znam bez koga ne mogu
živjeti.”
Edward mi je uzeo knjigu iz ruku i bacio je na drugu stranu
sobe, tiho je bubnula na moj radni stol. Obgrlio me oko struka.
Smiješak mu je obasjao savršeno lice, premda mu je čelo još
bilo puno zabrinutih bora.
“I Heathcliff zna zablistati”, rekao je. Nije mu trebala knjiga da
bi tačno naveo njegove riječi. Privukao me bliže i šapnuo mi na
uho: “Ne mogu živjeti bez svojeg života! Ne mogu živjeti bez
svoje duše!”
“Da”, tiho sam rekla. “To i želim reći.”
“Bella, ne mogu podnijeti da si nesretna. Možda...”
“Ne, Edwarde. Jako sam zabrljala sve skupa, i morat ću živjeti s
tim. Ali znam što želim i što mi treba... i što ću sada učiniti.”
“Što ćemo sada mi učiniti?”
Osmjehnula sam se tek malo na njegov ispravak, a onda
uzdahnula. “Posjetit ćemo Alice.”
MIN@
410
Alice je bila na donjoj stubi pred trijemom, odviše uzbuđena da
nas pričeka unutra. Izgledala mi je kao da samo što nije
slavljenički zaplesala od uzbuđenja zbog vijesti koju je znala da
joj donosim.
“Hvala ti, Bella!”, zapjevala je dok smo izlazili iz kamioneta.
“Samo polako, Alice”, upozorila sam je, podižući ruku da je
preduhitrim. “Imaš nekoliko ograničenja.”
“Znam, znam, znam. Imam vremena samo do trinaestog
augusta, ti imaš pravo veta na moj popis uzvanika, a ako u bilo
čemu pretjeram, nikad više nećeš razgovarati sa mnom.”
“O, okej. Eto, da. Onda znaš pravila.”
“Ništa ti ne brini, Bella, bit će savršeno. Hoćeš da ti pokažem
vjenčanicu?”
Morala sam nekoliko puta duboko udahnuti. Ako će je to već
usrećiti, kazala sam samoj sebi.
“Jasno.” Alice se ponosno smješkala.
“Ovaj, Alice”, rekla sam, zadržavajući opušten, nimalo uzrujan
ton. “Kada si mi to kupila vjenčanicu?”
Očito mi nije naročito uspjelo. Edward mi je čvršće stisnuo
ruku.
Alice nas je povela u kuću i krenula prema stubištu.
“Za te stvari treba vremena, Bella”, pojasnila mi je. Zvučala je...
kao da izbjegava dati stvarni odgovor. “Hoću reći, nisam bila
sigurna da će sve ispasti baš ovako, ali postojala je izrazita
mogućnost...”
“Kada?”, opet sam je upitala.
“Perrine Bruyere ima listu čekanja, znaš”, rekla je, sada se već
pravdajući. “Tekstilna remekdjela ne nastaju preko noći. Da se
nisam sjetila na vrijeme, morala bi nositi konfekcijsku!”
Nisam imala utisak da ću dobiti jasan odgovor.
“Per…ko?”
“On nije slavan kreator, Bella, pa nema potrebe da šiziš. Ipak,
dosta obećava, a i specijalizirao se upravo za ono što mi treba.”
“Ne šizim.”
“Ne, ne šiziš.” Sumnjičavo je pogledala moje smireno lice. A
onda smo ušli u njezinu sobu, pa se okomila na Edwarda.
“Ti … van.”
“Zašto?”, upitala sam je.
MIN@
411
“Bella”, prostenjala je. “Znaš kakva su pravila. On ne bi smio
vidjeti vjenčanicu sve do samoga dana.” Opet sam duboko
udahnula.
“Meni to nije bitno. A ionako ju je već vidio u tvojoj glavi. Ali
kad baš hoćeš...” Izgurala je Edwarda natrag kroz vrata. Nije ju
ni pogledao, oči su mu bile uprte u mene, zabrinute, pune straha
zbog toga što me ostavlja samu. Kimnula sam mu, nadajući se
da mi je lice dovoljno spokojno da ga primiri.
Alice mu je zatvorila vrata pred nosom.
“Pa dobro!”, promrsila je. “Hajde.”
Primila me za zapešće i odvukla do svog plakara, većeg od
cijele moje sobe, gdje me dovela u stražnji kut, gdje je duga,
bijela vreća za odjeću imala cijeli odjeljak za sebe. Širokim je
pokretom otvorila patent-zatvarač na vreći i onda je pažljivo
svukla s vješalice. Odmaknula se za korak i rukom pokazala na
vjenčanicu kao da je hostesa u kvizu.
“Onda?”, upitala me bez daha.
Dugo sam pogledom mjerkala haljinu, da se malo poigram s
Alice. Sva se zabrinula.
“Ah”, napokon sam rekla i osmjehnula se, dopuštajući joj da se
opusti. “Tako, dakle.”
“Što kažeš?”, odmah me upitala.
Opet me puknula Anne od Zelenih zabata.
“Savršena je, naravno. Tačno kakva treba biti. Genijalna si.”
Osmjehnula se od uha do uha.
“Znam.”
“Tisuću devetsto osamnaesta?”, pokušala sam pogoditi.
“Više-manje”, rekla je, kimajući glavom. “Ponešto sam sama
kreirala, šlep, veo...” Zatim je dotaknula bijeli saten. “Čipka je
prava starinska. Sviđa ti se?”
“Prekrasna je. Upravo kakva njemu odgovara.”
“Ali, je li onakva kakva tebi odgovara?”, priupitala me.
“Da, mislim da je, Alice. Mislim da je baš onakva kakva mi
treba. Znam da ćeš izvrsno obaviti sve ovo... ako se uspiješ
obuzdati.”
Ozarila se.
“Smijem vidjeti tvoju?”, upitala sam je. Trepnula je, tupo me
gledajući.
MIN@
412
“Zar nisi u isti mah i sebi naručila haljinu? Ne bih htjela da moja
djeveruša nosi nešto konfekcijsko.” Teatralno sam se zgrozila.
Zagrlila me oko struka.
“Hvala ti, Bella!”
“Kako ti je to samo uspjelo promaknuti?”, rekla sam zafrkantski
i poljubila je u natapiranu kosu. “Koja si mi ti vidovnjakinja!”
Alice je otplesala od mene, sva obasjana novim oduševljenjem.
“Toliko sada toga treba napraviti! Idi, igraj se ti dalje s
Edwardom. Ja se moram baciti na posao.” Istrčala je iz sobe,
vičući: “Esme!”, dok se gubila s vidika.
Otišla sam za njom vlastitim ritmom. Edward me čekao u
hodniku, naslonjen na drvetom obloženi zid.
“To je bilo vrlo, vrlo lijepo od tebe”, kazao mi je. “Izgleda da ju
je usrećilo”, složila sam se.
Dodirnuo mi je lice, pomno me promatrajući pretamnim očima,
predugo je prošlo otkako me ostavio.
“Hajdemo odavde”, odjednom mi je predložio. “Hajdemo na naš
proplanak.” To mi je zvučalo vrlo primamljivo.
“Valjda se više ne moram skrivati, je li?”
“Ne. Opasnost je prošla.”
Zamišljeno je šutio pri trku. Vjetar mi je puhao u lice, sada
topliji, jer je oluja doista prošla. Oblaci su prekrivali nebo, kao
što je ovdje bilo uobičajeno.
Proplanak je danas bio spokojno, sretno mjesto. U travi su
mjestimice rasle ljetne tratinčice, stvarajući bijele i žute mrlje.
Legla sam na zemlju, ne mareći za to što je pomalo mokra, i
pokušala razaznati slike u oblacima. Bili su odviše ravnomjerni,
odviše plošni, tek meki, sivi pokrov, bez slika.
Edward je legao kraj mene i uhvatio me za ruku.
“Trinaesti augusta?”, nehajno me upitao nakon nekoliko minuta
ugodne šutnje.
“To mi daje mjesec dana do rođendana. Nisam htjela da bude
preblizu.”
Uzdahnuo je.
“Esme je tri godine starija od Carlislea, formalno. Jesi li to
znala?” Odmahnula sam glavom. “Njima to uopće nije bitno.”
Progovorila sam smireno, suprotno od brige u njegovu glasu.
“Moje godine nisu pretjerano bitne. Edwarde, spremna sam.
Izabrala sam svoj život i sada ga želim početi živjeti.”
MIN@
413
Pomilovao me po kosi.
“Veto na popis uzvanika?”
“Zapravo mi nije bitan, ali...” Zastala sam, ne želeći potanko
objašnjavati. Najbolje da mu to odmah kažem. “Nisam sigurna
hoće li Alice imati potrebu da pozove... pokojeg vukodlaka. Ne
znam hoće li... Jake smatrati da... da bi trebao doći. Da se to
očekuje od njega, ili da će me povrijediti ako ne dođe. Ne bi ga
se smjelo dovoditi u takvu situaciju.”
Edward je malo pošutio. Gledala sam u vrhove krošanja, gotovo
crne spram svijetlosiva neba.
Odjednom, Edward me uhvatio oko struka i povukao sebi na
prsa.
“Reci mi zbog čega ovo radiš, Bella. Zašto si baš sada odlučila
pustiti Alice da radi što hoće?”
Ponovila sam mu razgovor koji sam sinoć vodila s Charliejem,
prije nego što ću otići do Jacoba.
“Ne bi bilo fer izostaviti Charlieja”, zaključila sam. “A to znači
da trebaju doći i Renée i Phil. A onda baš i mogu pustiti Alice
da uživa. Možda će Charlieju sve skupa lakše pasti ako se
uspijemo dolično oprostiti. Čak i ako bude kazao da se prerano
udajem, ne bih mu htjela uskratiti priliku da me izvede pred
oltar.” Izgovorila sam to s grimasom, pa opet duboko
udahnula. “Barem će mi mama, tata i prijatelji znati najbitniji
dio odabira, najviše što im smijem reći. Znat će da sam izabrala
tebe, i znat će da smo zajedno. Znat će da sam sretna, ma gdje
bila. Mislim da više ne mogu učiniti za njih.”
Edward mi je uhvatio lice i nakratko ga pretražio pogledom.
“Dogovor otpada”, naglo je rekao.
“Što?”, zgranula sam se. “Odustaješ? Ne!”
“Ne odustajem, Bella. I dalje mislim održati svoju stranu
pogodbe. Ali tebi dajem slobodu. Neka bude kako god želiš,
bez ikakvih uvjeta.”
“Zašto?”
“Bella, vidim što radiš. Nastojiš usrećiti sve ostale. A mene
briga za sreću svih ostalih. Stalo mi je samo do tvoje sreće. I
pusti Alice, ja ću joj javiti. Obećavam ti da ti neće to trljati na
nos.”
“Ali – ”
MIN@
414
“Ne. Izvest ćemo ovo po tvome. Jer po mome ne ide. Tebi
kažem da si tvrdoglava, ali gledaj što sam ja učinio. Držim se
tako idiotski nedokazano onoga što ja mislim da je najbolje za
tebe, iako ti je to samo nanosilo bol. Duboku bol, nebrojeno
puta. Više se ne pouzdajem u sebe. Budi sretna po svome. Po
mome uvijek ispadne krivo. Dakle.” Premjestio se ispod mene,
isprsivši se. “Izvest ćemo to po tvome, Bella. Već večeras.
Danas. Što prije, to bolje. Razgovarat ću s Carlisleom. Mislim,
ako ti damo dovoljnu dozu morfija, možda ne bude tako strašno.
Vrijedi pokušati.” Zaškrgutao je zubima.
“Edwarde, ne – ” Stavio mi je prst na usne.
“Bez brige, Bella, ljubavi. Nisam zaboravio ostatak tvojih
zahtjeva.”
Držao mi je ruke u kosi i nježno, ali vrlo ozbiljno, prislonio usne
na moje prije nego što sam shvatila što mi to želi reći. Što on to
zapravo radi.
Nisam imala mnogo vremena da nešto poduzmem. Budem li
predugo čekala, neću se uspjeti sjetiti zašto ga moram spriječiti.
Već sada nisam mogla disati kako treba. Primala sam mu ruke,
privlačila ga bliže sebi, ustiju priljubljenih uz njegova
odgovarajući na svako njegovo neizgovoreno pitanje.
Pokušala sam razbistriti glavu, pronaći način da progovorim.
Blago se okrenuo, pritiskajući me u prohladnu travu.
Ma, nema veze!, oduševila se moja manje plemenita strana.
Glava mi je bila puna njegova slatkog daha.
Ne, ne, ne, usprotivila sam se. Odmahnula sam glavom, a
njegova su mi usta prešla na vrat, dopuštajući mi da dišem.
“Stani, Edwarde. Pričekaj.” Glas mi je bio slab kao i volja.
“Zašto?”, prošaptao mi je u jamicu u dnu grla. Pomučila sam se
unijeti bar malo odlučnosti u svoj glas.
“Ne želim sada ovo raditi.”
“Ne želiš?”, upitao me s osmijehom u glasu. Opet je prislonio
usne na moje, onemogućivši mi da išta više kažem. Vrela mi je
krv zakolala u žilama, pekući me tamo gdje nam se koža
dodirivala.
Silom sam se usredotočila. Trebao mi je pozamašan napor već
da izvučem ruke iz njegove kose, da ih premjestim na njegova
prsa. Ali uspjela sam. A onda sam ga počela gurati, ne bih li ga
MIN@
415
odmaknula od sebe. Nisam mogla sama u tome uspjeti, ali
reagirao je kako sam i znala da hoće.
Odmaknuo se za pedalj-dva da me pogleda, a njegove me oči
nimalo nisu učvrstile u odluci. Bile su crna vatra. Žarile su me.
“Zašto?”, opet me upitao, tiho i oporo. “Volim te. Želim te.
Odmah.”
Žmarci su mi se uzdigli iz želuca i zagušili grlo. Iskoristio je
moju nesposobnost govora.
“Čekaj, čekaj”, pokušala sam kazati dok me ljubio.
“Ne zbog mene”, promrmljao je, ne slažući se.
“Molim te?”, procijedila sam.
Prostenjao je i odmaknuo se s mene, prevalivši se natrag na
leđa.
Oboje smo neko vrijeme samo tako ležali, nastojeći usporiti
disanje.
“Reci mi zašto ne, Bella”, naglo me upitao. “Nadam se da to
nema veze sa mnom.”
Sve u mom svijetu imalo je veze s njim. Kakvo blesavo nadanje.
“Edwarde, meni je ovo vrlo važno. Izvest ću to na pravi način.”
“Prema čijem poimanju pravog načina?”
“Mojem.”
Prevalio se na lakat i zagledao u mene, pun negodovanja.
“Kako ćeš to izvesti na pravi način?” Duboko sam udahnula.
“Odgovorno. Sve po redu, kako treba. Neću ostaviti Charlieja i
Renée bez najboljeg razrješenja koje im mogu pružiti. Neću
uskratiti Alice priliku za užitak, ako se već udajem. I vezat ću
se uz tebe na svaki mogući ljudski način prije nego što zatražim
besmrtnost od tebe. Slijedim sva pravila, Edwarde. Tvoja mi je
duša nemjerljivo, nemjerljivo važna, i ne želim je izlagati
nikakvom riziku. Nećeš me natjerati da se predomislim oko
toga.”
“Kladim se da bih mogao”, prošaptao je, a oči su mu se opet
zažarile.
“Ali nećeš”, rekla sam, nastojeći zvučati smireno. “Jer znaš da
mi ovo zaista treba.”
“Ne boriš se pošteno”, optužio me. Široko sam mu se
osmjehnula. “Nisam to ni rekla.” Uzvratio mi je čeznutljivim
smiješkom.
“Ako se predomisliš...”
MIN@
416
“Ti ćeš prvi saznati”, obećala sam mu.
Kiša je uto procurila kroz oblake. Tu i tamo, nekoliko je kapi
blago zabubnjalo kad je palo u travu.
Mrko sam pogledala u nebo.
“Odvest ću te kući.” Obrisao mi je kapljice vode s obraza.
“Nije problem kiša”, progunđala sam. “Ona samo znači da je
došlo vrijeme da se učini nešto što će biti vrlo neugodno, a
možda čak i izuzetno opasno.”
Uplašeno je raširio oči.
“Sva sreća da si otporan na metke.” Uzdahnula sam. “Trebat će
mi onaj prsten. Vrijeme je da kažemo Charlieju.”
Nasmijao se izrazu mog lica.
“Krajnje opasno”, složio se. Opet se nasmijao, a onda stavio
ruku u džep traperica. “Ali barem nema potrebe da skrećemo s
puta.”
Ponovno mi je stavio prsten na prstenjak lijeve ruke. Tamo gdje
će i ostati za cijelu vječnost, nadala sam se.
Nisam daleko dospjela prije nego što više nikako nisam mogla
voziti dalje. Kad više ništa nisam vidjela, pustila sam da mi
kotači sami pronađu neravni rub ceste i polako stanu. Svalila
sam se na sjedalo i pustila da me ona slabost kojoj sam se
opirala u Jacobovoj sobi smoždi. Bila je gora nego što sam
mislila, iznenadila me svojom silinom. Da, dobro je što sam je
sakrila od Jacoba. Niko nikada ne bi trebao biti primoran gledati
nešto ovakvo.
Ali nisam dugo bila sama, tek toliko da Alice stigne opaziti da
sam ovdje, te još nekoliko minuta koliko je njemu trebalo da
stigne. Vrata su zacviljela i otvorila se, a onda me uhvatio u
zagrljaj.
Isprva mi je bilo još gore. Jer jedan manji dio mene, manji, ali
stalno sve glasniji i ljući, sve prodorniji, žudio je za tuđim
MIN@
406
zagrljajem. I tako je sada svježa grižnja savjesti davala dodatnu
aromu mojoj boli.
Ništa nije rekao, samo me pustio da plačem sve dok nisam
počela jecati Charliejevo ime.
“Stvarno si spremna da se vratiš kući?”, sumnjičavo me upitao.
Nakon nekoliko pokušaja, uspjela sam mu dati do znanja da mi
u dogledno vrijeme neće biti bolje. Morala sam proći pokraj
Charlieja prije nego što postane tako kasno da odluči nazvati
Billyja.
I tako me odvezao kući, bar jedanput ne prilazeći ni blizu
prisilnom ograničenju brzine mog kamioneta i cijelo me vrijeme
čvrsto grleći jednom rukom. Cijelim sam se putem nastojala
obuzdati. Isprva mi se činilo da mi je pokušaj osuđen na
neuspjeh, ali nisam odustala. Samo nekoliko sekundi, govorila
sam sama sebi. Samo toliko da stignem izreći pokoji izgovor, ili
pokoju laž, a onda mogu opet puknuti. Pa valjda bar toliko
mogu. Grozničavo sam pokušavala naći neku zaostalu zalihu
snage u glavi.
Bilo je taman dovoljno vremena da stišam jecaje, da ih
suspregnem, ali ne da ih i prekinem. Suze mi se nisu usporile.
Nikako nisam uspijevala pronaći čak ni način da im pristupim.
“Pričekaj me gore”, promumljala sam kad smo se našli pred
kućom.
Na minutu me samo još čvršće privio uza se, a onda je nestao.
Ušavši u kuću, krenula sam ravno prema stubištu.
“Bella?”, pozvao me Charlie s uobičajenog mjesta na kauču
dok sam prolazila.
Okrenula sam se i šutke ga pogledala. Iskolačio je oči i skočio
na noge.
“Što se dogodilo? Je li Jacob... ?”, naglo me upitao.
Silovito sam odmahnula glavom, nastojeći progovoriti.
“Dobro je, dobro je”, rekla sam mu tiho i promuklo. A Jacob je i
bio dobro, u tjelesnom smislu, što je Charlieja trenutačno jedino
i brinulo.
“Ali što se dogodilo?” Uhvatio me za ramena, očiju još
razrogačenih od brige. “Što se tebi dogodilo?”
Očito sam izgledala gore nego što sam mislila.
MIN@
407
“Ništa, tata. Ma... samo sam morala razgovarati s Jacobom o...
nekim teškim stvarima. Dobro mi je.” Zabrinutost se smirila, a
na njenom se mjestu našlo negodovanje.
“Zar je sada stvarno bilo najbolje vrijeme za to?”, upitao me.
“Vjerojatno nije, tata, ali nije mi bilo druge, jednostavno je
došlo do tačke na kojoj sam morala donijeti odluku... A
kompromis je ponekad nemoguć.” Polako je odmahnuo glavom.
“Kako je on to podnio?” Nisam mu odgovorila. Pažljivo me
odmjerio, a onda kimnuo glavom. Očito sam mu time dala
dovoljan odgovor.
“Nadam se da mu nisi pokvarila oporavak.”
“Brzo on zarasta”, promumljala sam. Charlie je uzdahnuo.
Osjećala sam kako se sve teže obuzdavam.
“Bit ću u svojoj sobi”, kazala sam mu i izvukla se iz njegova
stiska.
“Dobro”, složio se Charlie. Vjerojatno je opazio da mi bujica
opet navire. Charlieja ništa nije plašilo više od suza.
Nekako sam došla do svoje sobe, naslijepo, nesigurno. Ušavši
unutra, povela sam borbu sa svojom narukvicom, nastojeći je
otkopčati drhtavim prstima.
“Ne, Bella”, šapnuo mi je Edward, uhvativši me za ruke. “Ona
je sada dio tebe.”
Nježno me prigrli kad su mi jecaji opet nesputano potekli.
Činilo mi se da ovaj najdulji dan traje li traje. Upitala sam se
hoće li mu ikada biti kraja. Ali, premda se noć neumoljivo
otegla, nije mi to bila najgora noć u životu. Bilo mi je utjehe u
tome. I nisam bila sama. I u tome mi je bilo poprilične utjehe.
Charlie me nije obišao zbog svojeg starog straha od emotivnih
izljeva, iako nisam nipošto bila tiha, vjerojatno se nije naspavao
više od mene.
Te sam noći nepodnošljivo jasno vidjela sve što se dotada
zbilo. Sve u čemu sam pogriješila, svaku neugodnost koju sam
stvorila, sve sitne i krupne stvari. Svaku bol koju sam nanijela
Jacobu, svaku ranu koju sam zadala Edwardu, a sve to uredno
poslagano, da ga ne mogu ni zanemariti ni zanijekati.
I shvatila sam da cijelo vrijeme nisam bila u pravu što se
magneta tiče. Nisam ja to nastojala priljubiti Edwarda i Jacoba,
već dva dijela sebe, Edwardovu Bellu i Jacobovu Bellu. Ali oni
MIN@
408
ne mogu postojati zajedno, pa bi bilo bolje da nikada nisam ni
pokušala.
Toliko sam štete stvorila.
U nekom trenutku te noći sjetila sam se onoga što sam sebi
obećala početkom dana, da nikad neću natjerati Edwarda da me
vidi kako ronim i jednu jedinu suzu za Jacobom Blackom. Ta mi
je pomisao donijela napad histerije koji je Edwarda uplašio i
više od plača. Ali i to se postupno istrošilo i prošlo. Edward je
malo što rekao; samo me grlio na krevetu i puštao da mu slanim
mrljama uništavam košulju.
Tom manjem, slomljenom dijelu mene trebalo je duže nego što
sam očekivala da se posve isplače. Ipak, i to se dogodilo, i
napokon sam od iscrpljenosti zaspala. Nesvjesno stanje me nije
sasvim lišilo boli, samo mi ju je otupilo i prigušilo, kao sedativ.
Učinilo je podnošljivijom. Ali bol je još postojala; bila sam je
svjesna čak i u snu, a to mi je pomoglo da se prilagodim kao što
sam se morala.
Jutro je sa sobom donijelo, ako ne vedriju perspektivu, onda bar
izvjesno samoobuzdavanje, određeno prihvaćanje. Nagonski
sam znala da će me novi procjep u srcu zauvijek boljeti. To će
naprosto sada biti dio mene. S vremenom će postati lakše, tako
svi uvijek kažu. Ali bilo me baš briga za to hoće li me vrijeme
izliječiti ili ne, samo neka se Jacob uspije oporaviti. Neka uspije
opet naći sreću.
Probudila sam se posve pribrana. Otvorila sam oči, napokon
suhe, i susrela njegov zabrinut pogled.
“Hej”, rekla sam. Glas mi je bio hrapav. Nakašljala sam se.
Nije mi odgovorio. Promatrao me, čekajući da sve ono opet
počne.
“Ne, dobro mi je”, obećala sam mu. “To se više neće dogoditi.”
Stisnuo je oči kad je to čuo. “Žao mi je što si to morao vidjeti”,
rekla sam. “Nije bilo fer prema tebi.”
Stavio mi je ruke na obje strane lica.
“Bella... jesi li sigurna? Jesi li doista izabrala kako treba? Nikad
još nisam vidio da trpiš toliku bol, ” Glas mu je prepukao na toj
posljednjoj riječi.
Ali znala sam ja i za goru bol. Dotaknula sam mu usne.
“Da.”
MIN@
409
“Ne znam...” Čelo mu se naboralo. “Ako ti to tako teško pada,
kako je moguće da je to pravi odabir?”
“Edwarde, znam bez koga ne mogu živjeti.”
“Ali...” Odmahnula sam glavom.
“Ne shvaćaš. Ti možda i jesi dovoljno hrabar ili snažan da živiš
bez mene, ako tako mora biti. Ali ja ne mogu trpjeti toliku žrtvu.
Moram biti s tobom. Jedino tako mogu živjeti.”
Još uvijek je bio u nedoumici. Nisam mu smjela dati da provede
noć sa mnom. Ali toliko mi je trebao...
“Dodaj mi onu knjigu, molim te”, zamolila sam ga, pokazavši
mu preko ramena. Zbunjeno je skupio obrve, ali brzo mi ju je
pružio.
“Opet ovo?”, upitao me.
“Samo da nađem jedan dio kojeg se sjećam... da vidim kako je
to ona rekla...” Prelistala sam knjigu i lako našla željenu
stranicu. Imala je uši od mojih brojnih zadržavanja na njoj.
“Cathy je čudovište, ali nekoliko je stvari dobro sročila”,
promrmljala sam. Tiho sam pročitala retke, uglavnom za sebe.
“‘Da sve drugo propadne, a on ostane, i dalje bih nastavila biti;
a da sve drugo ostane, a njega više ne bude, svemir bi se
pretvorio u silna neznanca.’” Kimnula sam, ponovno za sebe.
“Tačno znam što time želi reći. I znam bez koga ne mogu
živjeti.”
Edward mi je uzeo knjigu iz ruku i bacio je na drugu stranu
sobe, tiho je bubnula na moj radni stol. Obgrlio me oko struka.
Smiješak mu je obasjao savršeno lice, premda mu je čelo još
bilo puno zabrinutih bora.
“I Heathcliff zna zablistati”, rekao je. Nije mu trebala knjiga da
bi tačno naveo njegove riječi. Privukao me bliže i šapnuo mi na
uho: “Ne mogu živjeti bez svojeg života! Ne mogu živjeti bez
svoje duše!”
“Da”, tiho sam rekla. “To i želim reći.”
“Bella, ne mogu podnijeti da si nesretna. Možda...”
“Ne, Edwarde. Jako sam zabrljala sve skupa, i morat ću živjeti s
tim. Ali znam što želim i što mi treba... i što ću sada učiniti.”
“Što ćemo sada mi učiniti?”
Osmjehnula sam se tek malo na njegov ispravak, a onda
uzdahnula. “Posjetit ćemo Alice.”
MIN@
410
Alice je bila na donjoj stubi pred trijemom, odviše uzbuđena da
nas pričeka unutra. Izgledala mi je kao da samo što nije
slavljenički zaplesala od uzbuđenja zbog vijesti koju je znala da
joj donosim.
“Hvala ti, Bella!”, zapjevala je dok smo izlazili iz kamioneta.
“Samo polako, Alice”, upozorila sam je, podižući ruku da je
preduhitrim. “Imaš nekoliko ograničenja.”
“Znam, znam, znam. Imam vremena samo do trinaestog
augusta, ti imaš pravo veta na moj popis uzvanika, a ako u bilo
čemu pretjeram, nikad više nećeš razgovarati sa mnom.”
“O, okej. Eto, da. Onda znaš pravila.”
“Ništa ti ne brini, Bella, bit će savršeno. Hoćeš da ti pokažem
vjenčanicu?”
Morala sam nekoliko puta duboko udahnuti. Ako će je to već
usrećiti, kazala sam samoj sebi.
“Jasno.” Alice se ponosno smješkala.
“Ovaj, Alice”, rekla sam, zadržavajući opušten, nimalo uzrujan
ton. “Kada si mi to kupila vjenčanicu?”
Očito mi nije naročito uspjelo. Edward mi je čvršće stisnuo
ruku.
Alice nas je povela u kuću i krenula prema stubištu.
“Za te stvari treba vremena, Bella”, pojasnila mi je. Zvučala je...
kao da izbjegava dati stvarni odgovor. “Hoću reći, nisam bila
sigurna da će sve ispasti baš ovako, ali postojala je izrazita
mogućnost...”
“Kada?”, opet sam je upitala.
“Perrine Bruyere ima listu čekanja, znaš”, rekla je, sada se već
pravdajući. “Tekstilna remekdjela ne nastaju preko noći. Da se
nisam sjetila na vrijeme, morala bi nositi konfekcijsku!”
Nisam imala utisak da ću dobiti jasan odgovor.
“Per…ko?”
“On nije slavan kreator, Bella, pa nema potrebe da šiziš. Ipak,
dosta obećava, a i specijalizirao se upravo za ono što mi treba.”
“Ne šizim.”
“Ne, ne šiziš.” Sumnjičavo je pogledala moje smireno lice. A
onda smo ušli u njezinu sobu, pa se okomila na Edwarda.
“Ti … van.”
“Zašto?”, upitala sam je.
MIN@
411
“Bella”, prostenjala je. “Znaš kakva su pravila. On ne bi smio
vidjeti vjenčanicu sve do samoga dana.” Opet sam duboko
udahnula.
“Meni to nije bitno. A ionako ju je već vidio u tvojoj glavi. Ali
kad baš hoćeš...” Izgurala je Edwarda natrag kroz vrata. Nije ju
ni pogledao, oči su mu bile uprte u mene, zabrinute, pune straha
zbog toga što me ostavlja samu. Kimnula sam mu, nadajući se
da mi je lice dovoljno spokojno da ga primiri.
Alice mu je zatvorila vrata pred nosom.
“Pa dobro!”, promrsila je. “Hajde.”
Primila me za zapešće i odvukla do svog plakara, većeg od
cijele moje sobe, gdje me dovela u stražnji kut, gdje je duga,
bijela vreća za odjeću imala cijeli odjeljak za sebe. Širokim je
pokretom otvorila patent-zatvarač na vreći i onda je pažljivo
svukla s vješalice. Odmaknula se za korak i rukom pokazala na
vjenčanicu kao da je hostesa u kvizu.
“Onda?”, upitala me bez daha.
Dugo sam pogledom mjerkala haljinu, da se malo poigram s
Alice. Sva se zabrinula.
“Ah”, napokon sam rekla i osmjehnula se, dopuštajući joj da se
opusti. “Tako, dakle.”
“Što kažeš?”, odmah me upitala.
Opet me puknula Anne od Zelenih zabata.
“Savršena je, naravno. Tačno kakva treba biti. Genijalna si.”
Osmjehnula se od uha do uha.
“Znam.”
“Tisuću devetsto osamnaesta?”, pokušala sam pogoditi.
“Više-manje”, rekla je, kimajući glavom. “Ponešto sam sama
kreirala, šlep, veo...” Zatim je dotaknula bijeli saten. “Čipka je
prava starinska. Sviđa ti se?”
“Prekrasna je. Upravo kakva njemu odgovara.”
“Ali, je li onakva kakva tebi odgovara?”, priupitala me.
“Da, mislim da je, Alice. Mislim da je baš onakva kakva mi
treba. Znam da ćeš izvrsno obaviti sve ovo... ako se uspiješ
obuzdati.”
Ozarila se.
“Smijem vidjeti tvoju?”, upitala sam je. Trepnula je, tupo me
gledajući.
MIN@
412
“Zar nisi u isti mah i sebi naručila haljinu? Ne bih htjela da moja
djeveruša nosi nešto konfekcijsko.” Teatralno sam se zgrozila.
Zagrlila me oko struka.
“Hvala ti, Bella!”
“Kako ti je to samo uspjelo promaknuti?”, rekla sam zafrkantski
i poljubila je u natapiranu kosu. “Koja si mi ti vidovnjakinja!”
Alice je otplesala od mene, sva obasjana novim oduševljenjem.
“Toliko sada toga treba napraviti! Idi, igraj se ti dalje s
Edwardom. Ja se moram baciti na posao.” Istrčala je iz sobe,
vičući: “Esme!”, dok se gubila s vidika.
Otišla sam za njom vlastitim ritmom. Edward me čekao u
hodniku, naslonjen na drvetom obloženi zid.
“To je bilo vrlo, vrlo lijepo od tebe”, kazao mi je. “Izgleda da ju
je usrećilo”, složila sam se.
Dodirnuo mi je lice, pomno me promatrajući pretamnim očima,
predugo je prošlo otkako me ostavio.
“Hajdemo odavde”, odjednom mi je predložio. “Hajdemo na naš
proplanak.” To mi je zvučalo vrlo primamljivo.
“Valjda se više ne moram skrivati, je li?”
“Ne. Opasnost je prošla.”
Zamišljeno je šutio pri trku. Vjetar mi je puhao u lice, sada
topliji, jer je oluja doista prošla. Oblaci su prekrivali nebo, kao
što je ovdje bilo uobičajeno.
Proplanak je danas bio spokojno, sretno mjesto. U travi su
mjestimice rasle ljetne tratinčice, stvarajući bijele i žute mrlje.
Legla sam na zemlju, ne mareći za to što je pomalo mokra, i
pokušala razaznati slike u oblacima. Bili su odviše ravnomjerni,
odviše plošni, tek meki, sivi pokrov, bez slika.
Edward je legao kraj mene i uhvatio me za ruku.
“Trinaesti augusta?”, nehajno me upitao nakon nekoliko minuta
ugodne šutnje.
“To mi daje mjesec dana do rođendana. Nisam htjela da bude
preblizu.”
Uzdahnuo je.
“Esme je tri godine starija od Carlislea, formalno. Jesi li to
znala?” Odmahnula sam glavom. “Njima to uopće nije bitno.”
Progovorila sam smireno, suprotno od brige u njegovu glasu.
“Moje godine nisu pretjerano bitne. Edwarde, spremna sam.
Izabrala sam svoj život i sada ga želim početi živjeti.”
MIN@
413
Pomilovao me po kosi.
“Veto na popis uzvanika?”
“Zapravo mi nije bitan, ali...” Zastala sam, ne želeći potanko
objašnjavati. Najbolje da mu to odmah kažem. “Nisam sigurna
hoće li Alice imati potrebu da pozove... pokojeg vukodlaka. Ne
znam hoće li... Jake smatrati da... da bi trebao doći. Da se to
očekuje od njega, ili da će me povrijediti ako ne dođe. Ne bi ga
se smjelo dovoditi u takvu situaciju.”
Edward je malo pošutio. Gledala sam u vrhove krošanja, gotovo
crne spram svijetlosiva neba.
Odjednom, Edward me uhvatio oko struka i povukao sebi na
prsa.
“Reci mi zbog čega ovo radiš, Bella. Zašto si baš sada odlučila
pustiti Alice da radi što hoće?”
Ponovila sam mu razgovor koji sam sinoć vodila s Charliejem,
prije nego što ću otići do Jacoba.
“Ne bi bilo fer izostaviti Charlieja”, zaključila sam. “A to znači
da trebaju doći i Renée i Phil. A onda baš i mogu pustiti Alice
da uživa. Možda će Charlieju sve skupa lakše pasti ako se
uspijemo dolično oprostiti. Čak i ako bude kazao da se prerano
udajem, ne bih mu htjela uskratiti priliku da me izvede pred
oltar.” Izgovorila sam to s grimasom, pa opet duboko
udahnula. “Barem će mi mama, tata i prijatelji znati najbitniji
dio odabira, najviše što im smijem reći. Znat će da sam izabrala
tebe, i znat će da smo zajedno. Znat će da sam sretna, ma gdje
bila. Mislim da više ne mogu učiniti za njih.”
Edward mi je uhvatio lice i nakratko ga pretražio pogledom.
“Dogovor otpada”, naglo je rekao.
“Što?”, zgranula sam se. “Odustaješ? Ne!”
“Ne odustajem, Bella. I dalje mislim održati svoju stranu
pogodbe. Ali tebi dajem slobodu. Neka bude kako god želiš,
bez ikakvih uvjeta.”
“Zašto?”
“Bella, vidim što radiš. Nastojiš usrećiti sve ostale. A mene
briga za sreću svih ostalih. Stalo mi je samo do tvoje sreće. I
pusti Alice, ja ću joj javiti. Obećavam ti da ti neće to trljati na
nos.”
“Ali – ”
MIN@
414
“Ne. Izvest ćemo ovo po tvome. Jer po mome ne ide. Tebi
kažem da si tvrdoglava, ali gledaj što sam ja učinio. Držim se
tako idiotski nedokazano onoga što ja mislim da je najbolje za
tebe, iako ti je to samo nanosilo bol. Duboku bol, nebrojeno
puta. Više se ne pouzdajem u sebe. Budi sretna po svome. Po
mome uvijek ispadne krivo. Dakle.” Premjestio se ispod mene,
isprsivši se. “Izvest ćemo to po tvome, Bella. Već večeras.
Danas. Što prije, to bolje. Razgovarat ću s Carlisleom. Mislim,
ako ti damo dovoljnu dozu morfija, možda ne bude tako strašno.
Vrijedi pokušati.” Zaškrgutao je zubima.
“Edwarde, ne – ” Stavio mi je prst na usne.
“Bez brige, Bella, ljubavi. Nisam zaboravio ostatak tvojih
zahtjeva.”
Držao mi je ruke u kosi i nježno, ali vrlo ozbiljno, prislonio usne
na moje prije nego što sam shvatila što mi to želi reći. Što on to
zapravo radi.
Nisam imala mnogo vremena da nešto poduzmem. Budem li
predugo čekala, neću se uspjeti sjetiti zašto ga moram spriječiti.
Već sada nisam mogla disati kako treba. Primala sam mu ruke,
privlačila ga bliže sebi, ustiju priljubljenih uz njegova
odgovarajući na svako njegovo neizgovoreno pitanje.
Pokušala sam razbistriti glavu, pronaći način da progovorim.
Blago se okrenuo, pritiskajući me u prohladnu travu.
Ma, nema veze!, oduševila se moja manje plemenita strana.
Glava mi je bila puna njegova slatkog daha.
Ne, ne, ne, usprotivila sam se. Odmahnula sam glavom, a
njegova su mi usta prešla na vrat, dopuštajući mi da dišem.
“Stani, Edwarde. Pričekaj.” Glas mi je bio slab kao i volja.
“Zašto?”, prošaptao mi je u jamicu u dnu grla. Pomučila sam se
unijeti bar malo odlučnosti u svoj glas.
“Ne želim sada ovo raditi.”
“Ne želiš?”, upitao me s osmijehom u glasu. Opet je prislonio
usne na moje, onemogućivši mi da išta više kažem. Vrela mi je
krv zakolala u žilama, pekući me tamo gdje nam se koža
dodirivala.
Silom sam se usredotočila. Trebao mi je pozamašan napor već
da izvučem ruke iz njegove kose, da ih premjestim na njegova
prsa. Ali uspjela sam. A onda sam ga počela gurati, ne bih li ga
MIN@
415
odmaknula od sebe. Nisam mogla sama u tome uspjeti, ali
reagirao je kako sam i znala da hoće.
Odmaknuo se za pedalj-dva da me pogleda, a njegove me oči
nimalo nisu učvrstile u odluci. Bile su crna vatra. Žarile su me.
“Zašto?”, opet me upitao, tiho i oporo. “Volim te. Želim te.
Odmah.”
Žmarci su mi se uzdigli iz želuca i zagušili grlo. Iskoristio je
moju nesposobnost govora.
“Čekaj, čekaj”, pokušala sam kazati dok me ljubio.
“Ne zbog mene”, promrmljao je, ne slažući se.
“Molim te?”, procijedila sam.
Prostenjao je i odmaknuo se s mene, prevalivši se natrag na
leđa.
Oboje smo neko vrijeme samo tako ležali, nastojeći usporiti
disanje.
“Reci mi zašto ne, Bella”, naglo me upitao. “Nadam se da to
nema veze sa mnom.”
Sve u mom svijetu imalo je veze s njim. Kakvo blesavo nadanje.
“Edwarde, meni je ovo vrlo važno. Izvest ću to na pravi način.”
“Prema čijem poimanju pravog načina?”
“Mojem.”
Prevalio se na lakat i zagledao u mene, pun negodovanja.
“Kako ćeš to izvesti na pravi način?” Duboko sam udahnula.
“Odgovorno. Sve po redu, kako treba. Neću ostaviti Charlieja i
Renée bez najboljeg razrješenja koje im mogu pružiti. Neću
uskratiti Alice priliku za užitak, ako se već udajem. I vezat ću
se uz tebe na svaki mogući ljudski način prije nego što zatražim
besmrtnost od tebe. Slijedim sva pravila, Edwarde. Tvoja mi je
duša nemjerljivo, nemjerljivo važna, i ne želim je izlagati
nikakvom riziku. Nećeš me natjerati da se predomislim oko
toga.”
“Kladim se da bih mogao”, prošaptao je, a oči su mu se opet
zažarile.
“Ali nećeš”, rekla sam, nastojeći zvučati smireno. “Jer znaš da
mi ovo zaista treba.”
“Ne boriš se pošteno”, optužio me. Široko sam mu se
osmjehnula. “Nisam to ni rekla.” Uzvratio mi je čeznutljivim
smiješkom.
“Ako se predomisliš...”
MIN@
416
“Ti ćeš prvi saznati”, obećala sam mu.
Kiša je uto procurila kroz oblake. Tu i tamo, nekoliko je kapi
blago zabubnjalo kad je palo u travu.
Mrko sam pogledala u nebo.
“Odvest ću te kući.” Obrisao mi je kapljice vode s obraza.
“Nije problem kiša”, progunđala sam. “Ona samo znači da je
došlo vrijeme da se učini nešto što će biti vrlo neugodno, a
možda čak i izuzetno opasno.”
Uplašeno je raširio oči.
“Sva sreća da si otporan na metke.” Uzdahnula sam. “Trebat će
mi onaj prsten. Vrijeme je da kažemo Charlieju.”
Nasmijao se izrazu mog lica.
“Krajnje opasno”, složio se. Opet se nasmijao, a onda stavio
ruku u džep traperica. “Ali barem nema potrebe da skrećemo s
puta.”
Ponovno mi je stavio prsten na prstenjak lijeve ruke. Tamo gdje
će i ostati za cijelu vječnost, nadala sam se.
30 Re: Pomračenje 3 Sub Feb 18, 2012 7:05 pm
born_to_adore_lana
Edward's Lamb
EPILOG: IZBOR JACOB BLACK
“Hoće li to više, Jacobe?”, upitala me Leah. Nestrpljivo.
Zvocavo.
Čvrsto sam stisnuo zube.
Kao i svi u čoporu, Leah je sve znala. Znala je zašto sam došao
ovamo, na krajnji rub zemlje i neba i mora. Da budem sam.
Znala je da samo to želim. Jednostavno biti sam.
Ali Leah mi se svejedno odlučila silom prikrpati. Premda mi je
totalno išla na jetra, na trenutak sam ipak bio dosta ponosan na
sebe. Jer nisam morao ni razmišljati o tome da bih morao smiriti
živce. To mi je sada išlo lako, samo od sebe, prirodno. Crvena
mi magla nije pala na oči. Vrelina mi nije zatitrala niz hrbat.
Odgovorio sam joj posve mirnim glasom.
“Skoči s litice, Leah.” Pokazao sam joj ovu pod svojim
nogama.
“Stvarno, mali.” Prečula me i izvalila se na zemlju do mene.
“Pojma nemaš kako mi ovo teško pada.”
“Tebi?” U prvi mah nisam mogao povjerovati da to ozbiljno
govori. “Kladim se da niko na svijetu nije tako samoživ kao ti,
Leah. Ne bih ti htio raspršiti svijet fantazija u kom živiš, gdje se
sunce vrti oko mjesta gdje ti stojiš, pa ti neću reći koliko me nije
briga za to što tebe muči. Odlazi.”
“Samo malo pogledaj na to s mog stanovišta, okej?”, nastavila je
kao da ništa nisam rekao.
Ako mi je mislila pokvariti raspoloženje, uspjela je. Nasmijao
sam se. Što me pogodilo na razne načine.
“Prestani frktati i pazi što ti govorim”, brecnula se.
“Ako ću se praviti da te slušam, hoćeš li otići?”, upitao sam je,
previđajući njezino stalno mrštenje. Nisam bio siguran ima li
ona više uopće nekih drugih izraza lica.
Prisjetio sam se kako sam svojedobno mislio da je Leah
zgodna, možda čak lijepa. Davno je to bilo. Niko sada nije tako
gledao na nju. Izuzev Sama. Nikad sebi nije namjeravao
oprostiti. Kao da je on kriv za to što se ona pretvorila u ovu
ogorčenu rospiju.
Namrštila se još žešće, kao da pogađa što mi je na umu.
Vjerojatno je i pogađala.
MIN@
418
“Muka mi je od ovoga, Jacobe. Možeš li zamisliti kakav je to
meni osjećaj? Meni Bella Swan čak nije ni draga. A zbog tebe
sada žalujem zbog te krvopijoljupke kao da sam i ja zaljubljena
u nju. Shvaćaš zašto me to onda pomalo zbunjuje? Sinoć sam
sanjala da je ljubim! Vrag te odnio, pa što će mi to?”
“Zar me briga?”
“Nepodnošljivo mi je biti u tvojoj glavi! Daj više prijeđi preko
nje! Odlučila se udati za tog stvora. A on je želi pretvoriti u
jednu od njih! Vrijeme je da produžiš dalje, dečko.”
“Daj dosta”, zarežao sam.
Ne bi bilo u redu uzvratiti joj. To sam znao. Grizao sam se za
jezik. Ali zažalit će ako ne ode. Smjesta.
“Vjerojatno će je ionako samo ubiti”, rekla je Leah. Podrugljivo.
“Sve priče govore da to najčešće baš tako ispadne. Možda bi je
lakše prebolio nakon sprovoda nego nakon vjenčanja. Ha.”
Ovaj put sam morao nešto učiniti. Zažmirio sam i odupro se
okusu vreline u ustima. Tjerao sam i tiskao navalu vatre u
leđima, opirao se promjeni obličja dok mi se tijelo pokušavalo
raspasti od podrhtavanja.
Kad sam se uspio ponovno obuzdati, prostrijelio sam je
pogledom. Promatrala mi je ruke dok su drhtaji usporavali.
Smješkala se.
Koja šala.
“Ako te smeta brkanje rodova, Leah...”, rekao sam. Polako,
naglašavajući svaku riječ. “Što misliš, kako je nama ostalima
dok promatramo Sama tvojim očima? Već je dovoljno teško što
Emily mora podnositi tvoju fiksaciju. Ne treba joj da i mi dečki
dahćemo za njim.”
Iako sam bio ljut, svejedno mi je bilo krivo kad sam opazio da
joj se lice načas zgrčilo od boli.
Naglo je ustala, zastavši samo da pljune prema meni i potrčala u
šumu, vibrirajući kao vilica za ugađanje glasovira. Mračno sam
se nasmijao. “Promašila si.”
Sam će me izribati zbog ovoga, ali vrijedilo je. Leah me više
neće gnjaviti. A ukaže li mi se prilika, to ću i ponoviti. Jer
njezine riječi nisu otišle s njom. Usijecale su mi se u mozak,
tako bolno da sam jedva mogao disati.
MIN@
419
Nije mi bilo toliko bitno što je Bella izabrala drugoga, a ne
mene. Ta mi je agonija bila posve ništavna. S tom sam agonijom
još i mogao živjeti ostatak svoga glupog, predugog, rastegnutog
života.
Ali bilo mi je bitno što se ona odriče svega, što će dopustiti da
joj srce stane, da joj se koža sledi i um izobličii u svijest
nekakvog kristaliziranog grabežljivca. U neman. U neznanku.
Pomislio bih da nema ničega goreg od toga, ničega bolnijeg pod
kapom nebeskom.
Ali, ako je ubije...
Opet sam se morao oduprijeti gnjevu. Možda bi, da Leah nije tu,
vrijedilo pustiti da me vrelina promijeni u stvorenje koje bi to
bolje moglo podnijeti. U stvorenje s nagonima daleko jačim od
ljudskih osjećaja. U životinju koja ne može osjećati bol na isti
način. U drugačiju bol. Barem da bude neke promjene. Ali Leah
je sada trčala, a nisam htio dijeliti njezine misli. Opsovao sam je
sebi u bradu, jer mi je oduzela i tu mogućnost bijega.
Ruke su mi se preko volje tresle. Zbog čega drhte? Zbog bijesa?
Zbog agonije? Nisam bio siguran protiv čega se sada borim.
Morao sam vjerovati da će Bella preživjeti. Ali to bi zahtijevalo
uzdanje, uzdanje koje nisam želio osjetiti, uzdanje u sposobnost
tog krvopije da je održi na životu.
Bit će drugačija, i pitao sam se kako će to djelovati na mene.
Hoće li mi biti baš kao da je umrla, kad je vidim kako stoji sva
kamena? Sva ledena? Kad me njezin miris zapeče u nosnicama i
potakne nagon da razdirem, da trgam... Kako će to izgledati?
Bih li mogao poželjeti ubiti nju? Bi li mogao ne poželjeti ubiti
jednu od njih?
Gledao sam kako se dugi valovi valjaju prema plaži. Nestajali su
mi s vidika pod rubom litice, ali čuo sam kako udaraju o pijesak.
Gledao sam ih do kasno, do dugo nakon što je pao mrak.
Vjerojatno mi nije bilo pametno vratiti se kući. Ali bio sam
gladan, a drugo mi nije padalo na pamet.
Složio sam facu kad sam uvukao ruku u šugavu udlagu i
dohvatio štake. Da me bar Charlie nije vidio onoga dana i
proširio vijest o mojoj “motociklističkoj nesreći”. Glupi
rekviziti. Mrzim ih.
Gladovanje mi je počelo djelovati kao bolja mogućnost nakon
što sam ušao u kuću i vidio izraz na licu svoga tate. Nešto mu je
MIN@
420
bilo na umu. To se lako vidjelo, pretjerivao je s nehajnošću, kao
i uvijek.
Također je previše pričao. Počeo je tupiti o tome kako je proveo
dan prije nego što sam uopće stigao sjesti za stol. Tako je
brbljao isključivo u situacijama kada nešto nije htio spomenuti.
Nastojao sam ne mariti za njega i posvetiti se hrani. Što je brže
uspijem strpati u sebe...
“...i danas je svratila Sue.” Tata je govorio glasno. Bilo ga je
teško zanemariti. Kao i uvijek. “Čudesna žena. Da znaš da je
jača od grizlija. Samo ne znam kako izlazi na kraj s tom svojom
kćeri. E, Sue bi bila vražja vučica, to sigurno. Leah bi ti prije
bila gorska kuna.” Zacerekao se vlastitoj šali.
Načas je pričekao moj odgovor, ali kao da nije zapazio moj tupi
izraz dosađivanja na mrtvo ime. To bi ga inače uvijek pogodilo.
Htio sam da prestane spominjati Leu. Nastojao sam da ne
mislim na nju.
“Sa Sethom je mnogo lakše. Naravno, i s tobom je bilo lakše
nego s tvojim sestrama, sve dok... pa, ti imaš više svojih briga
nego što su one imale.”
Uzdahnuo sam, dugo i duboko, i zagledao se kroz prozor. Billy
je šutio sekundu predugo.
“Danas smo dobili jedno pismo.”
Bilo mi je jasno da je to ta tema koju je dosad izbjegavao.
“Pismo?”
“Pozivnicu... na vjenčanje.”
Svaki mišić u tijelu mi se napeo. Kao da mi je niz leđa prešlo
vrelo pero. Uhvatio sam se za stol, da mi se ruke ne zatresu.
Billy je nastavio kao da to nije primijetio.
“Unutra je poruka naslovljena na tebe. Nisam je pročitao.”
Pokazao mi je debelu omotnicu boje slonovače, koja mu je
dotad bila utaknuta između noge i bočne stijenke kolica. Položio
ju je na stol između nas.
“Vjerojatno je ne moraš pročitati. Stvarno nije bitno što u njoj
piše.”
Glupa obrnuta psihologija. Dohvatio sam omotnicu sa stola.
Bila je od nekakvog teškog, tvrdog papira. Skupog. Preotmjenog
za Forks. Pozivnica u njoj bila je ista takva, previše dotjerana,
preformalna. Bella nije imala veze s ovim. Nije bilo traga
njezinog osobnog ukusa u slojevima prozirnih listova s uzorkom
MIN@
421
latica. Kladim se da joj se to uopće nije svidjelo. Nisam pročitao
što piše, čak ni da vidim datum. Nije me bilo briga.
Unutra je bio i list tog debelog papira. Na poleđini je crnom
tintom pisalo moje ime. Nisam prepoznao rukopis, ali bio je
kićen kao i ostatak. Na pola sekunde upitao sam se je li krvopija
sklon likovanju.
Rasklopio sam ga.
Jacobe,
Kršim pravila time što ti ovo šaljem. Bojala se da te ne
povrijedi, a nije ni htjela da se na bilo koji način osjećaš
primorano. Ali, da su naša mjesta zamijenjena, znam da bih
želio imati mogućnost izbora.
Obećavam ti da ću se brinuti za nju, Jacobe. Hvala ti, zbog nje,
zbog svega. Edward
“Jake, imamo samo taj jedan stol”, rekao je Billy. Zurio je u
moju lijevu šaku.
Prsti su mi tako čvrsto stezali drvo da je stvarno bilo u
opasnosti. Opustio sam ih jedan po jedan, usredotočivši se
isključivo na taj postupak, te isprepleo šake da ništa ne bih
uništio.
“Ma da, ionako nije bitno”, promrsio je Billy.
Ustao sam od stola i pritom skinuo majicu. Ponadao sam se da
je Leah sad već otišla kući.
“Nemoj predugo”, promrmljao je Billy kad sam udarcem
otvorio ulazna vrata.
Trčao sam i prije nego što sam stigao do drveća, odjeće razasute
iza sebe poput traga krušnih mrvica, kao da se želim vratiti.
Faziranje mi više nije bilo nikakav problem. Išlo mi je bez
razmišljanja. Moje je tijelo već znalo kamo ću, pa mi je pružilo
što mi treba prije nego što sam ga uopće zatražio. Sada sam
imao četiri noge, i jurio sam.
Drveće se zamutilo u more mraka što protječe oko mene. Mišići
su mi se ritmično stiskali i opuštali, bez ikakvih napora. Mogao
bih danima ovako trčati a da se ne umorim. Možda ovaj put
neću ni stati. Ali nisam bio sam.
Tako mi je žao, prišapnuo mi je Embry u glavi.
Vidio sam što on vidi. Nalazio se daleko, sjeverno odavde, ali
okrenuo se u mjestu i požurio da mi se pridruži. Progunđao sam
i jurnuo brže.
MIN@
422
Čekaj nas, požalio se Quil. On je bio bliže, upravo je kretao iz
sela.
Pustite me na miru, zarežao sam.
U glavi sam osjećao kako se brinu, ma koliko da sam to snažno
nastojao zatomiti hukom vjetra i šume. Ovo sam najviše mrzio,
gledati sebe njihovim očima. Sad kad su im oči bile pune sućuti,
mrzio sam to još više. A oni su to vidjeli, ali uporno su i dalje
trčali za mnom.
Začuo sam nov glas u glavi.
Pustite ga. Samova misao bila je tiha, ali svejedno je značila
naredbu. Embry i Quil usporili su i nastavili korakom.
Da sam samo mogao prestati slušati, prestati vidjeti ono što oni
vide. U glavi mi je vladala silna gužva, ali ponovno sam mogao
biti sâm samo ako se vratim u ljudski lik, a ta mi je bol bila
nesnosna.
Fazirajte se u ljude, naložio im je Sam. Doći ću po tebe,
Embry.
Prvo jedna, a onda i druga svijest istopile su se u tišinu.
Preostala je samo Samova.
Hvala ti, uspio sam pomisliti.
Vrati se kući kad budeš mogao. Riječi su bile slabe; nestale su u
suhoj praznini kad je i on otišao. I ostao sam sâm.
Bilo je daleko bolje. Sada sam čuo slabašno šuškanje pokrova
otpalog lišća pod svojim noktima, šapat sovinih krila nada
mnom, okean što, daleko, daleko na zapadu stenje uz obalu. Čuo
sam to, i ništa više. Osjećao sam tek brzinu, tek istezanje mišića,
tetiva i kosti u skladnoj suradnji dok su kilometri nestajali iza
mene.
Kad bi tišina u mojoj glavi potrajala, nikad se ne bih vratio. Ne
bih bio prvi koji će se odlučiti za ovo, a ne ono drugo obličje.
Možda, ako otrčim dovoljno daleko, nikad više neću morati
čuti...
Potjerao sam svoje noge brže, puštajući da Jacob
Black iščezne iza mene.
K R A J
“Hoće li to više, Jacobe?”, upitala me Leah. Nestrpljivo.
Zvocavo.
Čvrsto sam stisnuo zube.
Kao i svi u čoporu, Leah je sve znala. Znala je zašto sam došao
ovamo, na krajnji rub zemlje i neba i mora. Da budem sam.
Znala je da samo to želim. Jednostavno biti sam.
Ali Leah mi se svejedno odlučila silom prikrpati. Premda mi je
totalno išla na jetra, na trenutak sam ipak bio dosta ponosan na
sebe. Jer nisam morao ni razmišljati o tome da bih morao smiriti
živce. To mi je sada išlo lako, samo od sebe, prirodno. Crvena
mi magla nije pala na oči. Vrelina mi nije zatitrala niz hrbat.
Odgovorio sam joj posve mirnim glasom.
“Skoči s litice, Leah.” Pokazao sam joj ovu pod svojim
nogama.
“Stvarno, mali.” Prečula me i izvalila se na zemlju do mene.
“Pojma nemaš kako mi ovo teško pada.”
“Tebi?” U prvi mah nisam mogao povjerovati da to ozbiljno
govori. “Kladim se da niko na svijetu nije tako samoživ kao ti,
Leah. Ne bih ti htio raspršiti svijet fantazija u kom živiš, gdje se
sunce vrti oko mjesta gdje ti stojiš, pa ti neću reći koliko me nije
briga za to što tebe muči. Odlazi.”
“Samo malo pogledaj na to s mog stanovišta, okej?”, nastavila je
kao da ništa nisam rekao.
Ako mi je mislila pokvariti raspoloženje, uspjela je. Nasmijao
sam se. Što me pogodilo na razne načine.
“Prestani frktati i pazi što ti govorim”, brecnula se.
“Ako ću se praviti da te slušam, hoćeš li otići?”, upitao sam je,
previđajući njezino stalno mrštenje. Nisam bio siguran ima li
ona više uopće nekih drugih izraza lica.
Prisjetio sam se kako sam svojedobno mislio da je Leah
zgodna, možda čak lijepa. Davno je to bilo. Niko sada nije tako
gledao na nju. Izuzev Sama. Nikad sebi nije namjeravao
oprostiti. Kao da je on kriv za to što se ona pretvorila u ovu
ogorčenu rospiju.
Namrštila se još žešće, kao da pogađa što mi je na umu.
Vjerojatno je i pogađala.
MIN@
418
“Muka mi je od ovoga, Jacobe. Možeš li zamisliti kakav je to
meni osjećaj? Meni Bella Swan čak nije ni draga. A zbog tebe
sada žalujem zbog te krvopijoljupke kao da sam i ja zaljubljena
u nju. Shvaćaš zašto me to onda pomalo zbunjuje? Sinoć sam
sanjala da je ljubim! Vrag te odnio, pa što će mi to?”
“Zar me briga?”
“Nepodnošljivo mi je biti u tvojoj glavi! Daj više prijeđi preko
nje! Odlučila se udati za tog stvora. A on je želi pretvoriti u
jednu od njih! Vrijeme je da produžiš dalje, dečko.”
“Daj dosta”, zarežao sam.
Ne bi bilo u redu uzvratiti joj. To sam znao. Grizao sam se za
jezik. Ali zažalit će ako ne ode. Smjesta.
“Vjerojatno će je ionako samo ubiti”, rekla je Leah. Podrugljivo.
“Sve priče govore da to najčešće baš tako ispadne. Možda bi je
lakše prebolio nakon sprovoda nego nakon vjenčanja. Ha.”
Ovaj put sam morao nešto učiniti. Zažmirio sam i odupro se
okusu vreline u ustima. Tjerao sam i tiskao navalu vatre u
leđima, opirao se promjeni obličja dok mi se tijelo pokušavalo
raspasti od podrhtavanja.
Kad sam se uspio ponovno obuzdati, prostrijelio sam je
pogledom. Promatrala mi je ruke dok su drhtaji usporavali.
Smješkala se.
Koja šala.
“Ako te smeta brkanje rodova, Leah...”, rekao sam. Polako,
naglašavajući svaku riječ. “Što misliš, kako je nama ostalima
dok promatramo Sama tvojim očima? Već je dovoljno teško što
Emily mora podnositi tvoju fiksaciju. Ne treba joj da i mi dečki
dahćemo za njim.”
Iako sam bio ljut, svejedno mi je bilo krivo kad sam opazio da
joj se lice načas zgrčilo od boli.
Naglo je ustala, zastavši samo da pljune prema meni i potrčala u
šumu, vibrirajući kao vilica za ugađanje glasovira. Mračno sam
se nasmijao. “Promašila si.”
Sam će me izribati zbog ovoga, ali vrijedilo je. Leah me više
neće gnjaviti. A ukaže li mi se prilika, to ću i ponoviti. Jer
njezine riječi nisu otišle s njom. Usijecale su mi se u mozak,
tako bolno da sam jedva mogao disati.
MIN@
419
Nije mi bilo toliko bitno što je Bella izabrala drugoga, a ne
mene. Ta mi je agonija bila posve ništavna. S tom sam agonijom
još i mogao živjeti ostatak svoga glupog, predugog, rastegnutog
života.
Ali bilo mi je bitno što se ona odriče svega, što će dopustiti da
joj srce stane, da joj se koža sledi i um izobličii u svijest
nekakvog kristaliziranog grabežljivca. U neman. U neznanku.
Pomislio bih da nema ničega goreg od toga, ničega bolnijeg pod
kapom nebeskom.
Ali, ako je ubije...
Opet sam se morao oduprijeti gnjevu. Možda bi, da Leah nije tu,
vrijedilo pustiti da me vrelina promijeni u stvorenje koje bi to
bolje moglo podnijeti. U stvorenje s nagonima daleko jačim od
ljudskih osjećaja. U životinju koja ne može osjećati bol na isti
način. U drugačiju bol. Barem da bude neke promjene. Ali Leah
je sada trčala, a nisam htio dijeliti njezine misli. Opsovao sam je
sebi u bradu, jer mi je oduzela i tu mogućnost bijega.
Ruke su mi se preko volje tresle. Zbog čega drhte? Zbog bijesa?
Zbog agonije? Nisam bio siguran protiv čega se sada borim.
Morao sam vjerovati da će Bella preživjeti. Ali to bi zahtijevalo
uzdanje, uzdanje koje nisam želio osjetiti, uzdanje u sposobnost
tog krvopije da je održi na životu.
Bit će drugačija, i pitao sam se kako će to djelovati na mene.
Hoće li mi biti baš kao da je umrla, kad je vidim kako stoji sva
kamena? Sva ledena? Kad me njezin miris zapeče u nosnicama i
potakne nagon da razdirem, da trgam... Kako će to izgledati?
Bih li mogao poželjeti ubiti nju? Bi li mogao ne poželjeti ubiti
jednu od njih?
Gledao sam kako se dugi valovi valjaju prema plaži. Nestajali su
mi s vidika pod rubom litice, ali čuo sam kako udaraju o pijesak.
Gledao sam ih do kasno, do dugo nakon što je pao mrak.
Vjerojatno mi nije bilo pametno vratiti se kući. Ali bio sam
gladan, a drugo mi nije padalo na pamet.
Složio sam facu kad sam uvukao ruku u šugavu udlagu i
dohvatio štake. Da me bar Charlie nije vidio onoga dana i
proširio vijest o mojoj “motociklističkoj nesreći”. Glupi
rekviziti. Mrzim ih.
Gladovanje mi je počelo djelovati kao bolja mogućnost nakon
što sam ušao u kuću i vidio izraz na licu svoga tate. Nešto mu je
MIN@
420
bilo na umu. To se lako vidjelo, pretjerivao je s nehajnošću, kao
i uvijek.
Također je previše pričao. Počeo je tupiti o tome kako je proveo
dan prije nego što sam uopće stigao sjesti za stol. Tako je
brbljao isključivo u situacijama kada nešto nije htio spomenuti.
Nastojao sam ne mariti za njega i posvetiti se hrani. Što je brže
uspijem strpati u sebe...
“...i danas je svratila Sue.” Tata je govorio glasno. Bilo ga je
teško zanemariti. Kao i uvijek. “Čudesna žena. Da znaš da je
jača od grizlija. Samo ne znam kako izlazi na kraj s tom svojom
kćeri. E, Sue bi bila vražja vučica, to sigurno. Leah bi ti prije
bila gorska kuna.” Zacerekao se vlastitoj šali.
Načas je pričekao moj odgovor, ali kao da nije zapazio moj tupi
izraz dosađivanja na mrtvo ime. To bi ga inače uvijek pogodilo.
Htio sam da prestane spominjati Leu. Nastojao sam da ne
mislim na nju.
“Sa Sethom je mnogo lakše. Naravno, i s tobom je bilo lakše
nego s tvojim sestrama, sve dok... pa, ti imaš više svojih briga
nego što su one imale.”
Uzdahnuo sam, dugo i duboko, i zagledao se kroz prozor. Billy
je šutio sekundu predugo.
“Danas smo dobili jedno pismo.”
Bilo mi je jasno da je to ta tema koju je dosad izbjegavao.
“Pismo?”
“Pozivnicu... na vjenčanje.”
Svaki mišić u tijelu mi se napeo. Kao da mi je niz leđa prešlo
vrelo pero. Uhvatio sam se za stol, da mi se ruke ne zatresu.
Billy je nastavio kao da to nije primijetio.
“Unutra je poruka naslovljena na tebe. Nisam je pročitao.”
Pokazao mi je debelu omotnicu boje slonovače, koja mu je
dotad bila utaknuta između noge i bočne stijenke kolica. Položio
ju je na stol između nas.
“Vjerojatno je ne moraš pročitati. Stvarno nije bitno što u njoj
piše.”
Glupa obrnuta psihologija. Dohvatio sam omotnicu sa stola.
Bila je od nekakvog teškog, tvrdog papira. Skupog. Preotmjenog
za Forks. Pozivnica u njoj bila je ista takva, previše dotjerana,
preformalna. Bella nije imala veze s ovim. Nije bilo traga
njezinog osobnog ukusa u slojevima prozirnih listova s uzorkom
MIN@
421
latica. Kladim se da joj se to uopće nije svidjelo. Nisam pročitao
što piše, čak ni da vidim datum. Nije me bilo briga.
Unutra je bio i list tog debelog papira. Na poleđini je crnom
tintom pisalo moje ime. Nisam prepoznao rukopis, ali bio je
kićen kao i ostatak. Na pola sekunde upitao sam se je li krvopija
sklon likovanju.
Rasklopio sam ga.
Jacobe,
Kršim pravila time što ti ovo šaljem. Bojala se da te ne
povrijedi, a nije ni htjela da se na bilo koji način osjećaš
primorano. Ali, da su naša mjesta zamijenjena, znam da bih
želio imati mogućnost izbora.
Obećavam ti da ću se brinuti za nju, Jacobe. Hvala ti, zbog nje,
zbog svega. Edward
“Jake, imamo samo taj jedan stol”, rekao je Billy. Zurio je u
moju lijevu šaku.
Prsti su mi tako čvrsto stezali drvo da je stvarno bilo u
opasnosti. Opustio sam ih jedan po jedan, usredotočivši se
isključivo na taj postupak, te isprepleo šake da ništa ne bih
uništio.
“Ma da, ionako nije bitno”, promrsio je Billy.
Ustao sam od stola i pritom skinuo majicu. Ponadao sam se da
je Leah sad već otišla kući.
“Nemoj predugo”, promrmljao je Billy kad sam udarcem
otvorio ulazna vrata.
Trčao sam i prije nego što sam stigao do drveća, odjeće razasute
iza sebe poput traga krušnih mrvica, kao da se želim vratiti.
Faziranje mi više nije bilo nikakav problem. Išlo mi je bez
razmišljanja. Moje je tijelo već znalo kamo ću, pa mi je pružilo
što mi treba prije nego što sam ga uopće zatražio. Sada sam
imao četiri noge, i jurio sam.
Drveće se zamutilo u more mraka što protječe oko mene. Mišići
su mi se ritmično stiskali i opuštali, bez ikakvih napora. Mogao
bih danima ovako trčati a da se ne umorim. Možda ovaj put
neću ni stati. Ali nisam bio sam.
Tako mi je žao, prišapnuo mi je Embry u glavi.
Vidio sam što on vidi. Nalazio se daleko, sjeverno odavde, ali
okrenuo se u mjestu i požurio da mi se pridruži. Progunđao sam
i jurnuo brže.
MIN@
422
Čekaj nas, požalio se Quil. On je bio bliže, upravo je kretao iz
sela.
Pustite me na miru, zarežao sam.
U glavi sam osjećao kako se brinu, ma koliko da sam to snažno
nastojao zatomiti hukom vjetra i šume. Ovo sam najviše mrzio,
gledati sebe njihovim očima. Sad kad su im oči bile pune sućuti,
mrzio sam to još više. A oni su to vidjeli, ali uporno su i dalje
trčali za mnom.
Začuo sam nov glas u glavi.
Pustite ga. Samova misao bila je tiha, ali svejedno je značila
naredbu. Embry i Quil usporili su i nastavili korakom.
Da sam samo mogao prestati slušati, prestati vidjeti ono što oni
vide. U glavi mi je vladala silna gužva, ali ponovno sam mogao
biti sâm samo ako se vratim u ljudski lik, a ta mi je bol bila
nesnosna.
Fazirajte se u ljude, naložio im je Sam. Doći ću po tebe,
Embry.
Prvo jedna, a onda i druga svijest istopile su se u tišinu.
Preostala je samo Samova.
Hvala ti, uspio sam pomisliti.
Vrati se kući kad budeš mogao. Riječi su bile slabe; nestale su u
suhoj praznini kad je i on otišao. I ostao sam sâm.
Bilo je daleko bolje. Sada sam čuo slabašno šuškanje pokrova
otpalog lišća pod svojim noktima, šapat sovinih krila nada
mnom, okean što, daleko, daleko na zapadu stenje uz obalu. Čuo
sam to, i ništa više. Osjećao sam tek brzinu, tek istezanje mišića,
tetiva i kosti u skladnoj suradnji dok su kilometri nestajali iza
mene.
Kad bi tišina u mojoj glavi potrajala, nikad se ne bih vratio. Ne
bih bio prvi koji će se odlučiti za ovo, a ne ono drugo obličje.
Možda, ako otrčim dovoljno daleko, nikad više neću morati
čuti...
Potjerao sam svoje noge brže, puštajući da Jacob
Black iščezne iza mene.
K R A J
Poruka [Strana 2 od 2]
Idi na stranu : 1, 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
