1 Stevan Sremac-Zona Zamfirova Pon Jan 30, 2012 6:30 pm
Scarlet
Elite member
First topic message reminder :
Glava prva
U kojoj je opisana jedna dirljiva scena izmedju kalfe Kote i segrta Pote, dalje, kuca hadzi Zamfira corbadzije, a tako isto i slika junakinje ove pripovetke.
U kujundzinici Mana kujundzije sede kalfa Kote i segrt Pote, i rade. Zadubili se u posao. Kalfa Kote dovrsuje neku srmali-mustiklu, -koju je porucio kod njih u radnji neki Mile, nazvan Mazni, najveci kicos i meraklija u svoj mahali, ako ne i u svemu gradu, - a glavati cupavi segrt Pote, i on smrce i radi; cisti zecjom nogom stare mindjuse i baca ih na gomilicu preda se. Obojica se zadubila u posao pa rade. Kalfa Kote zvizduce nesto, a segrt Pote se zaneo u posao, pa se u jedan mah zaboravi, pa zapeva, onako kao za sebe:
Sinocke te, lele, vido', Zone,
gde se premenjuvas...
Kalfa Kote ostavi rad pa ga samo pogleda.
A Pote se zaneo kao tetreb pa produzi onim svojim tankim srebrnim glasom.
Gde se premenjuvas, lele, Zone,
u tvoja gradina.
Oj, hoj-hoj, lele, Zo...
ali ne dovrsi jer puce samar, i Pote ispusti onu zecju nogu i mindjuse i pogleda zacudjeno u kalfa-Kotu.
- Sto me pa tepas, bata-Kote? - pita ga Pote pitomo, masiv se sakom za udareno mesto na glavi.
- A, bre, eseku nijedan, - pita ga kalfa Kote - kakvo pojenje u ducan?!
A segrt Pote ga gleda blesasto i pipa glavu, i gleda da se nije i krv prolila.
- Kude si gu cuja i naucija, ete, tuj pesnu, eseku nijedan palilulski?!...
Pote cuti i cese se po glavi koja bridi, pa mu to cesanje cini neko osobito zadovoljstvo.
- Od koga si gu, zbori, bre, naucija?! - opet ga pita kalfa Kote, ali ne dobija odgovora. - Ti li ce za Zonu pesnu da pojes?!... Sto si gu ti pa da mozes da pojes?!
Pote oborio oci, pa se stidi.
- Paa... - nastavlja kalfa Kote - ti li si gu videja kad si ona, demek, presvukuje kosulju i cicek-anteriju u bastu?!... Hm, - huknu i duhnu ljutito na nos i zavrte glavom Kote. - Kude si gu videja? Zbori, kelco nijedan.
- Nesam gu videja, bata-Kote, - veli stidljivo, sapatom, segrt Pote - kude smem ja pa da gledam corbadzijske kerke?! Ja si sal pojesem, eto, sto se poje po carsiju i po ma'ale!...
- Ih! - viknu kalfa Kote i dize ruku da ga jos jedared udari, ali ga ostavi, kad uplaseni Pote uvuce vrat i glavu kao kornjaca da bi izbegao drugi samar koji ocekivase. Kote samo obrte glavu pa se krisom nasmeja; valjda i njemu smesno dodje pri pomisli kakav bi smesan izgledao segrt Pote kad bi zaista virio kroz plot u corbadzijsku bastu i uzivao u prizoru opisanom u pesmi.
Kad Pote ne dobi ocekivani drugi samar, on polako ispruzi siju i glavu, pogleda plasljivo oko sebe, uze onu zecju nogu i mindjuse, smrknu i produzi posao i ne razmisljajuci bas mnogo zasto je dobio samar. Mozda zato sto je s tim nacisto bio da su samari sasvim prirodna i neminovna posledica bednog segrtskog polozaja. A vukao je samare preko cele godine. Sem prvoga dana Bozica i Uskrsa, slave i Todorove subote (kad se pricescivao), nije bilo dana da Pote nije dobio samara, ili u ducanu, ili na cesmi. Zato zaboravi brzo dobiveni samar, pa kad svrsi posao, primace preda se bednu svoju veceru, - komad hleba i povece parce pecene bundeve - prekrsti se i poce vecerati, razmisljajuci i hesapeci u sebi koliko jos ima da prodje dok ga zakalfe; a cim postane kalfa, iskijace prvi segrt - misljase fatalista Pote - za sve ove dosad dobivene samare. Boze zdravlja! Zapamtice prvi novi segrt ko je kalfa Pote! Tako misli Pote i jede pecenu bundevu, i tesi se i uziva vec sad. Zato inije cuo kad ga je jos jednom zapitao kalfa Kote gde je cuo tu pesmu.
Kalfa Kote ne dobi odgovora.
A nije trebalo da ga pita ni gde je pesmu cuo ni od koga je pesmu naucio, a jos manje je smeo da se ljuti, jer je ta pesma isuvise dobro poznata bila. Pevala se po celom gradu, i da je kalfa Kote malo-malo mucnuo glavom, setio bi se da je segrt bas od njega istog cuo i naucio tu pesmu, kao sto je on cuo i naucio od majstor-Mana. A posle, bas da je sve zaboravio kalfa Kote, nije trebalo da zaboravi onaj samar sto ga je pre nedelju dana dobio i on sam od majstor-Mana kad je tu istu pesmu pred njim zapevao. Zato je vise nije pevao pred majstorom. Pa i ono malocas, mozda segrt Pote i ne bi zapevao i, ni kriv ni duzan, dobio samar da nije sam on, isti kalfa Kote, zvizdukao bas tu istu pesmu. Ukratko reci, ta se pesma najradije pevala u ono doba kad i ova nasa pripovetka pocinje. Bila je cisto fatalna sa svoje prilepcivosti; i ko je samo jedared cuo, nije mogao vise da je izbije iz glave i zaboravi. Kad uvece leze u krevet, sapuce te stihove; kad ujutru ustane i potrazi papuce, opet mu se ti isti stihovi otmu s usana, i on pevusi tu pesmu: "Sinocke te, lele, vido', Zone..."
Svaki ju je znao i pevusio, i zenjeni i nezenjeni, i mladi capkuni i stari dilberi pevuse je. Cak i prozaicni cir-Mosa Abensaam pevusio bi je kad bi sto dobro prodao, ili kad bi, sarafeci, koga zabusio i prevario - i on bi, trljajuci ruke, pevao tu pesmu. Pa i vi, postovani citatelji, bez razlike pola i starosti, zvanja i zanimanja, izvesno da znate tu pesmu o lepoj Zoni. Ali ima sto ne znate, a sto cete tek iz ove pripovetke saznati, a to sto ne znate, to je to: na koga se odnosila ta pesma. Ta je pesma iz naroda; i bog zna ko ju je spevao, i na koju je Zonu mislio taj prvi kad je tu pesmu spevao! I ko zna otkud i na kom dalekom kraju Srbije pokriva crna zemljica i zelena travica i tvorca i predmet te pesme! I to vam ni pisac ne ume kazati, jer to ni sam ne zna, ali ono sto zna, to je: da ko je god i kad god je ko - u vreme ove nase pripovetke - zapevao tu pesmu, uvek je mislio sam na jednu Zonu, na lepu Zonu, Zonu Zamfirovu.
Glava prva
U kojoj je opisana jedna dirljiva scena izmedju kalfe Kote i segrta Pote, dalje, kuca hadzi Zamfira corbadzije, a tako isto i slika junakinje ove pripovetke.
U kujundzinici Mana kujundzije sede kalfa Kote i segrt Pote, i rade. Zadubili se u posao. Kalfa Kote dovrsuje neku srmali-mustiklu, -koju je porucio kod njih u radnji neki Mile, nazvan Mazni, najveci kicos i meraklija u svoj mahali, ako ne i u svemu gradu, - a glavati cupavi segrt Pote, i on smrce i radi; cisti zecjom nogom stare mindjuse i baca ih na gomilicu preda se. Obojica se zadubila u posao pa rade. Kalfa Kote zvizduce nesto, a segrt Pote se zaneo u posao, pa se u jedan mah zaboravi, pa zapeva, onako kao za sebe:
Sinocke te, lele, vido', Zone,
gde se premenjuvas...
Kalfa Kote ostavi rad pa ga samo pogleda.
A Pote se zaneo kao tetreb pa produzi onim svojim tankim srebrnim glasom.
Gde se premenjuvas, lele, Zone,
u tvoja gradina.
Oj, hoj-hoj, lele, Zo...
ali ne dovrsi jer puce samar, i Pote ispusti onu zecju nogu i mindjuse i pogleda zacudjeno u kalfa-Kotu.
- Sto me pa tepas, bata-Kote? - pita ga Pote pitomo, masiv se sakom za udareno mesto na glavi.
- A, bre, eseku nijedan, - pita ga kalfa Kote - kakvo pojenje u ducan?!
A segrt Pote ga gleda blesasto i pipa glavu, i gleda da se nije i krv prolila.
- Kude si gu cuja i naucija, ete, tuj pesnu, eseku nijedan palilulski?!...
Pote cuti i cese se po glavi koja bridi, pa mu to cesanje cini neko osobito zadovoljstvo.
- Od koga si gu, zbori, bre, naucija?! - opet ga pita kalfa Kote, ali ne dobija odgovora. - Ti li ce za Zonu pesnu da pojes?!... Sto si gu ti pa da mozes da pojes?!
Pote oborio oci, pa se stidi.
- Paa... - nastavlja kalfa Kote - ti li si gu videja kad si ona, demek, presvukuje kosulju i cicek-anteriju u bastu?!... Hm, - huknu i duhnu ljutito na nos i zavrte glavom Kote. - Kude si gu videja? Zbori, kelco nijedan.
- Nesam gu videja, bata-Kote, - veli stidljivo, sapatom, segrt Pote - kude smem ja pa da gledam corbadzijske kerke?! Ja si sal pojesem, eto, sto se poje po carsiju i po ma'ale!...
- Ih! - viknu kalfa Kote i dize ruku da ga jos jedared udari, ali ga ostavi, kad uplaseni Pote uvuce vrat i glavu kao kornjaca da bi izbegao drugi samar koji ocekivase. Kote samo obrte glavu pa se krisom nasmeja; valjda i njemu smesno dodje pri pomisli kakav bi smesan izgledao segrt Pote kad bi zaista virio kroz plot u corbadzijsku bastu i uzivao u prizoru opisanom u pesmi.
Kad Pote ne dobi ocekivani drugi samar, on polako ispruzi siju i glavu, pogleda plasljivo oko sebe, uze onu zecju nogu i mindjuse, smrknu i produzi posao i ne razmisljajuci bas mnogo zasto je dobio samar. Mozda zato sto je s tim nacisto bio da su samari sasvim prirodna i neminovna posledica bednog segrtskog polozaja. A vukao je samare preko cele godine. Sem prvoga dana Bozica i Uskrsa, slave i Todorove subote (kad se pricescivao), nije bilo dana da Pote nije dobio samara, ili u ducanu, ili na cesmi. Zato zaboravi brzo dobiveni samar, pa kad svrsi posao, primace preda se bednu svoju veceru, - komad hleba i povece parce pecene bundeve - prekrsti se i poce vecerati, razmisljajuci i hesapeci u sebi koliko jos ima da prodje dok ga zakalfe; a cim postane kalfa, iskijace prvi segrt - misljase fatalista Pote - za sve ove dosad dobivene samare. Boze zdravlja! Zapamtice prvi novi segrt ko je kalfa Pote! Tako misli Pote i jede pecenu bundevu, i tesi se i uziva vec sad. Zato inije cuo kad ga je jos jednom zapitao kalfa Kote gde je cuo tu pesmu.
Kalfa Kote ne dobi odgovora.
A nije trebalo da ga pita ni gde je pesmu cuo ni od koga je pesmu naucio, a jos manje je smeo da se ljuti, jer je ta pesma isuvise dobro poznata bila. Pevala se po celom gradu, i da je kalfa Kote malo-malo mucnuo glavom, setio bi se da je segrt bas od njega istog cuo i naucio tu pesmu, kao sto je on cuo i naucio od majstor-Mana. A posle, bas da je sve zaboravio kalfa Kote, nije trebalo da zaboravi onaj samar sto ga je pre nedelju dana dobio i on sam od majstor-Mana kad je tu istu pesmu pred njim zapevao. Zato je vise nije pevao pred majstorom. Pa i ono malocas, mozda segrt Pote i ne bi zapevao i, ni kriv ni duzan, dobio samar da nije sam on, isti kalfa Kote, zvizdukao bas tu istu pesmu. Ukratko reci, ta se pesma najradije pevala u ono doba kad i ova nasa pripovetka pocinje. Bila je cisto fatalna sa svoje prilepcivosti; i ko je samo jedared cuo, nije mogao vise da je izbije iz glave i zaboravi. Kad uvece leze u krevet, sapuce te stihove; kad ujutru ustane i potrazi papuce, opet mu se ti isti stihovi otmu s usana, i on pevusi tu pesmu: "Sinocke te, lele, vido', Zone..."
Svaki ju je znao i pevusio, i zenjeni i nezenjeni, i mladi capkuni i stari dilberi pevuse je. Cak i prozaicni cir-Mosa Abensaam pevusio bi je kad bi sto dobro prodao, ili kad bi, sarafeci, koga zabusio i prevario - i on bi, trljajuci ruke, pevao tu pesmu. Pa i vi, postovani citatelji, bez razlike pola i starosti, zvanja i zanimanja, izvesno da znate tu pesmu o lepoj Zoni. Ali ima sto ne znate, a sto cete tek iz ove pripovetke saznati, a to sto ne znate, to je to: na koga se odnosila ta pesma. Ta je pesma iz naroda; i bog zna ko ju je spevao, i na koju je Zonu mislio taj prvi kad je tu pesmu spevao! I ko zna otkud i na kom dalekom kraju Srbije pokriva crna zemljica i zelena travica i tvorca i predmet te pesme! I to vam ni pisac ne ume kazati, jer to ni sam ne zna, ali ono sto zna, to je: da ko je god i kad god je ko - u vreme ove nase pripovetke - zapevao tu pesmu, uvek je mislio sam na jednu Zonu, na lepu Zonu, Zonu Zamfirovu.